Z. Zlodi, Od roda do imena, Zagreb, HIP, 2012

Zdravka Zlodi

Od Roda do Imena Prilog povijesti hrvatsko – ukrajinskih odnosa

Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2012.

Od Roda do Imena

5

PREDGOVOR Kada narodi stoljećima žive jedni uz druge, povijest jednih uvijek je i dio povijesti drugih. Ipak, ovo nije tema posvećena povijesti manjina, iako naslov disertacije na kojoj se temelji (Rusini/Ukrajinci u hrvatskim zemljama: etape doseljavanja i problem imena), daje naslutiti da je tome tako. U svojoj osnovi, ova knjiga prvenstveno predstavlja nastavak mojih sustavnih znanstveno – istraživačkih nastojanja, da u hrvatskoj historiografiji afirmiram slavenske teme, kao odraz osobnih slavenofilskih stremljena, ali i zalog očuvanja već skoro izgubljene tradicije proučavanja hrvatsko – slavenskih odnosa.

Ta činjenica, možda, će vas podsjetiti, kako u sebi uvijek možete naći dovoljno hrabrosti (ili nečeg drugog), da usprkos svemu napravite iskorak prema nečem daleko dubljem i širem, od onoga što se jednim klasičnim znanstvenim radom uopće može obuhvatiti.

Na tom iskoraku i putu, pratila me je vječna inspiracija i fascinacija slavenskim svijetom, u kojem se na posve prirodan način zrcali kulturna i jezična uzajamnost različitih, a opet bliskih naroda. Vjerujem da se i na stranicama ove knjige, to u mnogočemu potvrđuje.

S tim u vezi, želim naglasiti da je pokušajem problemske analize i povijesne kontekstualizacije oblikovanja etnonima/naziva Rus', Rusin, Malorus i Ukrajinac te utvrđivanjem njihove uvriježenosti u odabranim izvorima, otvorena daleko složenija tema. Neovisno o tome, smatramo li ga središnjim ili perifernim pitanjem spoznajnog procesa, problem identiteta (Identitet I. (Mi) i Identitet II. (Oni)), koji se nameće u ovom radu, višeznačan je poput terminologije kroz koju se očituje.

Bez nakane da iznova obrazlažem odabranu temu, neupitno je da ona ishodišno, a velikim dijelom i sadržajno, ne predstavlja samo prilog povijesti hrvatsko – – ukrajinskih veza, nego i više od toga.

Zahvaljujem svima, koji su na bilo koji način doprinijeli da ustrajem i uspijem u svojim nastojanjima, nadasve profesorima, članovima komisije i recenzentima: prof. dr. sc. Boženi Vranješ – Šoljan, prof. dr. sc. Damiru Agičiću, dr. sc. Stjepanu Ćosiću te kolegi i prijatelju dr. sc. Mykoli Nahirnyju. Velika hvala mojem profesoru i mentoru, prof. dr. sc. Petru Koruniću, bez čije pomoći, strpljivosti i originalnosti možda ne bih uvijek mogla i znala biti svijet za sebe u svijetu znanosti. Hvala ide i mojoj gimnazijskoj profesorici Branki Topolovec, čije su predavačke sposobnosti i osobnost, snažno utjecali na moje profesionalno smoodređenje.

Zahvaljujem znanstvenom i stručnom osoblju Hrvatskog instituta za povijest: šefu Odjela za hrvatsku povijest 19. stoljeća dr. sc. Zlatku Matijeviću, voditelju

6

Od Roda do Imena

projekta, dr. sc. Stjepanu Matkoviću, šefu pravne službe, gospodinu Ivi Šušku i ravnateljici, dr. sc. Jasni Turkalj, koja je ovaj rukopis prihvatila i poslala ga u proceduru.

Neizmjerna hvala kolegi, dr. sc. Milanu Vrbanusu, bez čije pomoći tablica u ovoj knjizi ne bi bilo, a možda ni knjige, da je njihovo sređivanje kojim slučajem duže potrajalo.

S obzirom na vremenske okolnosti njezina tiskanja, ali i svega što me prati u posljednjih nekoliko mjeseci, zahvaljujem svima onima koji su mi istinskim iskazima kolegijalne i prijateljske privrženosti, ovu dionicu mojeg profesionalnog i životnog puta učinili lakšom. Nadasve kolegi, dr. sc. Zoranu Grijaku.

Najveća hvala mojima Mami i Tati, što me u najtežim trenucima znaju podsjetiti da je istinska ljubav najveća od svih znanosti, jer uključuje spoznaju vidljive i nevidljive naravi.

Zagreb, 1. prosinca 2012.

Zdravka Zlodi

Od Roda do Imena

7

UVOD Obrazloženje teme Istraživanja uloge i djelatnosti društvenih grupa rusinskog odnosno ukrajinskog porijekla dosad nisu bili predmetom ozbiljnijih razmatranja u okviru znanstvenih proučavanja hrvatske historiografije. Rusinsko – ukrajinske teme dotaknute su tek uzgredno, u okviru istraživanja odnosa hrvatskog naroda prema drugim etničkim i nacionalnim manjinama na prostoru suvremene Hrvatske te hrvatsko – – ukrajinskih odnosa, s naglaskom na procese kulturno – povijesne uzajamnosti dvaju naroda.1 Rusini i Ukrajinci u Republici Hrvatskoj su povijesna autohtona etnička, odnosno nacionalna manjina, koja u demografskoj strukturi čini oko 0,05, odnosno 0,04 % ukupnog stanovništva. Kulturno – prosvjetne i društveno – političke aktivnosti pripadnika ove etničke, odnosno nacionalne manjine (manjina) sastavni su dio općih dostignuća na tom polju u Republici Hrvatskoj. Organizirani su preko vlastitih institucija, udruga i zajednica (posebno rusinskih i ukrajinskih, ali i zajedničkih), među kojima središnje mjesto zauzima zajednička krovna institucija Rusina i Ukrajinaca Hrvatske, Savez Rusina i Ukrajinaca, osnovan 1968. u Vukovaru, s privremenim sjedištem Zagrebu.2 Potomci su kolonista, koji su u dva glavna migracijska vala (u ovom radu podijeljena na četiri) doselili na područje današnje Vojvodine (Bačka, Srem) i Bosne (sjeverna), odakle su daljnjim migracijama prešli na područje hrvatskih zemalja (zapadni Srijem, istočna Slavonija i Posavina). Doseljavanje Rusina i Ukrajinaca na područje južnoslavenskih zemalja tako možemo pratiti oko 260 godina unatrag, odnosno 170 godina kada je riječ o prostoru današnje Hrvatske. Pripadnici starijeg migracijskog vala (XVIII./ – XIX./) došli su s područja tadašnjih gornje – ugarskih županija, odnosno prostora današnje Slovačke (Prešovščina) i Podkarpaća (danas Zakarpatska oblast u Republici Ukrajini) te dijela današnje Rumunjske, dok je mlađi migracijski val (/XIX. – 1918.) uglavnom doselio s E. Paščenko, Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, Zagreb, 1999.: Hrvatska/Ukrajina – kulturne veze od Jadrana do Dnjepra (ured. Evgen Paščenko), Zagreb, 1997.

2 Iako je Savez Rusina i Ukrajinaca RH (1968.), još uvijek, barem formalno, zajednička krovna kulturno – prosvjetna organizacija, predstavnici ukrajinske manjine su 2008. osnovali samostalnu ukrajinsku krovnu organizaciju Ukrajinska gromada RH. Premda je očita tendencija, da se rusinska i ukrajinska manjinska zajednica u Hrvatskoj predstavljaju putem zasebnih predstavničkih tijela, činjenica je da postoji velik broj KPD – a i KUD – ova, koji su im zajednički (npr. KPD Ivan Franko, Taras Ševčenko, Andrij Pelih; KD Rusina i Ukrajinaca Osijek, Joakim Hardi; FA Pjesme i plesa Rusina i Ukrajinaca Hrvatske te manifestacije: Mikluševačko i Petrovačko zvono). Prema dosad registriranim podacima, broj samostalnih ukrajinskih udruga je veći, dok su čisto rusinske samo dvije: KUD Cvelferije i društvo Rusnak.

1

8

Od Roda do Imena

područja Galicije te dijelom Bukovine (Republika Ukrajina). Te su migracije ponajprije bile organizirane od strane tadašnjih državnih vlasti (austrijskih, ugarskih), koje su od sredine XVIII. stoljeća poticale plansko naseljavanje uz jugoistočnu granicu Habsburške Monarhije, nakon što je taj prostor oslobođen od Osmanlija. Razlozi preseljavanja bili su prije svega ekonomske pa tek onda političke naravi, a tijek njihova doseljavanja (u ovom radu) možemo pratiti kroz četiri migracijske faze (1745. – 1768., 1775., 1878., 1917. – 1921.).3 Fenomen migracija, bilo da su one lokalne, pokrajinske, međudržavne, kontinentalne ili trans–kontinentalne, nesumnjivo igra (i odigrao je) važnu ulogu u procesu društveno – socijalnih i kulturoloških promjena, koje su na određen način utjecale i na pitanje identiteta te (samo)određenja dijela ovih naseljenika.

S druge strane, migracijska kretanja su u ovom slučaju zanimljiva i iz razloga jer upravo preko njih možemo pratiti kronologiju uvriježenosti i prijenosa triju etnonima (Rusin, Malorus, Ukrajinac), ali i s njima povezanog nazivlja (Hornjaci, Karpatorusini, Rusnaci, Galicijani i dr.) na relaciji: matični prostor – južnoslavenske, odnosno hrvatske zemlje. Pritom treba istaknuti da stariji kolonisti sa sobom donose rusinski etnonim, odnosno riječ je o Rusinima, koji sami sebe nazivaju i Rusnaci (Hornjaci), dok kolonisti mlađeg migracijskog vala donose ukrajinski etnonim, nazivajući se Ukrajinci ili čak Rusini – Ukrajinci (od drugih nerijetko nazivani i Galicijani).4 Iako u nekim znanstvenim, stručnim i drugim publikacijama postoje određena razmimoilaženja oko pitanja imena pa i jedinstva/nejedinstva njihovog etničkog porijekla – s obzirom na dvojnost nomenklature i povijesnu uvjetovanost njihova oblikovanja – kulturna, etnička i jezična posebnost (zasebnost) Rusina i Ukrajinaca u Republici Hrvatskoj nije kao takva dovedena u pitanje. Štoviše, ta je posebnost, s jasno prepoznatljivim tradicijskim vrijednostima jednih i Podjela na četiri migracijske faze zavedena je prvi puta u radu istoga naslova: Z.Zlodi, Rusini/Ukrajinci u Hrvatskoj: etape doseljavanja i problem imena, u: Scrinia Slavonica, 5 (2005); str. 408–431, u kojem sam pokušala dati samo pregledni osvrt na ovu temu. Idejno–koncepcijski, a velikim dijelom i sadržajno, na tom je radu tri godine kasnije temeljn prilog Rebeke Mesarić–Žapčić, "Doseljavanje Rusina i Ukrajinaca na prostor današnje granice Vukovarsko – srijemske županije", u: Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti, Nijemci, 2008., pri čemu je autorica u svoj rad preuzela i sve pogreške, koje su ovom knjigom ispravljene.

Budući se ovaj rad temelji na iscrpnom iščitavanju i prevođenju građe sa ukrajinskog, poljskog, rusinskog i ruskog jezika (prijevodi Z.Z.), kao i sva idejno – koncepcijska riješenja, koja se u njemu nude, bilo kakvo neprofesionalno korištenje ili otuđivanje ovdje predočenog teksta biti će sankcionirano u skladu sa zakonom.

4 Regionalno ime (naziv) Galicijani, ne podrazumijeva samo jednu etničku skupinu (npr. Ukrajince), već i mnoge druge, koji su živjeli na području istoimene povijesne pokrajine Galicije. S tim u vezi, treba, ipak, naglasiti da je izraz Galicijani, najčešće bila oznaka za doseljenike ukrajinskog i poljskog porijekla. Na tu su se problematiku u svojim radovima osvrnuli i neki povjesničari, poput: B. Vranješ – Šoljan, Maria Szumska Dabrowska o poljskim doseljenicima u Bosni 1935., Časopis za suvremenu povijest, 36 (2006.), 3; s. 955–965.

3

Od Roda do Imena

9

drugih, na ovim prostorima ostala sačuvana do danas te je kao takva zajamčena i zaštićena zakonodavnom praksom, na način da se poštuju želje o zasebnom tretiranju pripadnika rusinske i ukrajinske manjine, što podrazumijeva i zasebno zavođenje dvaju etnonima (od 1971.). Ta se činjenica ovim radom nema namjeru ni želju dovoditi u pitanje, budući da je on prvenstveno fokusiran na pokušaj sagledavanja i razlučivanja dotične nomenklature kroz literaturu i izvore u određenom vremenskom rasponu, ali isključivo s historiografskog aspekta, koji ne zadire u suvremeno poimanje dvaju etnonima na prostoru Hrvatske. S tim u vezi, formulacija istaknuta u naslovu rada (Rusini/Ukrajinci) odabrana je isključivo u namjeri da se na neutralan način ukaže na suodnos istaknutog nazivlja. U tom smislu treba shvatiti i povijesnu kontekstualizaciju ovoga rada, bez pretenzija da se ikome dodjeljuje ili odriče pravo na (samo)određenje ili drugačije poimanje etnonima Rusin i Ukrajinac, od onoga kakvo je ono bilo u pojedinim povijesnim razdobljima. Naime, različiti i često suprotni interesi kojima su Rusini, odnosno Ukrajinci bili izloženi u prošlosti imali su za posljedicu svojevrsni paralelizam u korištenju ovih etnonima, bilo da se radilo o etnonimima nastalim iznutra (Rusini, Ukrajinci) ili etnonimima nametnutim izvana (Malorusi), što jasno možemo pratiti i kroz različite (samo)identifikacijske oznake prisutne tijekom svih migracijskih faza. Pitanje podvojenosti nazivlja, barem kada je riječ o rusinskom imenu i njegovu suodnosu spram ukrajinskog imena, ima prvenstveno povijesnu pozadinu te ga se u tom kontekstu jedino može i (u ovom radu) želi razmatrati. Prostor današnje Ukrajine je tijekom svojeg povijesnog razvoja doživljavao brojne promjene, koje su se reflektirale na svim razinama. Višestrukost nazivlja, koja je ostala prepoznatljiva do danas, možda i najviše svjedoči u prilog složenosti toga procesa, iako je suvremeno poimanje etnonima Rusin posve drugačije od onoga kakvo je bilo u prošlosti.5 Iako se ta činjenica izravno reflektira i na odnos Rusina spram ukrajinskog imena pa onda i spram ukrajinskog nacionalnog tijela danas, cilj ovoga rada nije zadiranje u sferu suvremenih rusinsko – ukrajinskih odnosa pa tako ni analiza suodnosa dvaju etnonima u prošlosti s aspekta njihova suodnosa danas.

Polazeći od toga, rad je zamišljen kao povijesno – problemska analiza društveno – – političkih i ekonomskih prilika, u okviru kojih su se od sredine XVIII. do početka XX. stoljeća odvijala preseljavanja rusinsko/ukrajinskog stanovništva na prostor hrvatskih zemalja te njihov utjecaj na opstojnost, samoodređenje doseljenika, a posebno na očuvanje ili (re)oblikovanje etnonima na novom Treba istaknuti, da je naziv/etnonim Rusin(i) i staroukrajinsko ime, koje je u procesu nacionalne integracije ukrajinskog naroda, tijekom različitih preporodnih faza, postepeno potisnuto u korist suvremenog imena Ukrajinac(inci).

5

10

Od Roda do Imena

prostoru. Polazišna točka rada fokusirana je na pojedine migracijske faze, pri čemu se nastojalo utvrditi unutarnje i vanjske čimbenike, koji su potaknuli spomenuta kretanja i odredili njihovu teritorijalnu usmjerenost te djelomično ukazati i na stupanj očuvanja tradicijske kulture i identiteta Rusina/Ukrajinaca na prostoru Hrvatske, s obzirom na integracijske i asimilacijske procese. Centralni dio istraživanja podređen je pitanju nomenklature/etnonima, odnosno pokušaju jasnog definiranja višestrukosti nazivlja (Rusini, Ukrajinci, Malorusi,) kao etno – – nacionalne oznake, čime se želi ukazati i na karakter njihove očuvanosti. Na temelju dostupnih izvora te relevantne domaće i strane literature, cilj je istražiti i obraditi što više podataka kako bi se što kompleksnije sagledala problematika njihova oblikovanja u okviru povijesnih kretanja na hrvatskom i širem, srednjeuropskom prostoru. Pokazati na koji način i u kojoj mjeri su se zbivanja na prostoru današnje jugozapadne Ukrajine reflektirala na migracijske procese i oblikovanje identiteta Rusina/Ukrajinaca izvan granica matičnog etničkog prostora. Povijesna kontekstualizacija rada određena je okvirom migracijskih kretanja Rusina/Ukrajinaca od matičnog prostora na prostor doseljavanja, što u širem kontekstu uključuje i osvrt na Kijevsku Rus' kao povijesno – mitološku bazu i nomenklaturnu preteću (Русь) dvaju etnonima. Interpretativna analiza zavođenja ovih termina u rječnicima i enciklopedijskim jedinicama, ima za cilj ukazati na razvedenost osnovnih etnonima, a još više na široko i često oprečno poimanje istih. Završni dio rada posvećen je analizi kojom se pokušalo utvrditi kako rusinski, ukrajinski pa i maloruski etnonim(i) figuriraju u stranim (ponajprije hrvatskim) novinskim glasilima kao odraz Identiteta II., odnosno rusinskim i ukrajinskim te rusinsko – ukrajinskim manjinskim glasilima, kao odraz Identiteta II. U tom smislu, osnovno težište rada sustavno je usmjereno na pokušaj utvrđivanja načina, na koji spomenuti etnonimi (Rusin, Ukrajinac) i njima srodne ili slične etnonimske varijante (Ruten, Rusnak, Rušnjak, Karpatorusin, Ugrorusin, Karpatoukrajinac, Malorus, Hornjak, Galicijan i sl.), figiruraju u analizi navedene građe, poglavito u smislu prepoznavanja, razumijevanja i korištenja ovoga nazivlja na relaciji: ime/etnonim – sadržaj ili interpretacija.

Od Roda do Imena

293

ZAKLJUČAK Pokušaj sagledavanja etno – jezične razlike triju povijesno povezanih, iako ne i u potpunosti istoznačnih etnonima: Rus', Ukrajinac (Malorus) i Rusin, iziskuje složen znanstveni pristup, koji je u ovom radu tek djelomično postignut zbog nastojanja da se pri analizi odabranih izvora ne odstupi iz historiografskih okvira u obradi teme. S obzirom na glavni istraživački cilj ovoga rada, sveukupna analiza literature i izvora bila je gotovo u potpunosti podređena identifikaciji svakog etnonima posebno te utvrđivanju njihove međusobne povezanosti kao i njihova suodnosa u kontekstu povijesno – teritorijalnih datosti. Iako je ova problematika usko vezana i uz lingvistička istraživanja, ovaj rad je isključivo pokušaj historiografskog razmatranja o temi koja, neupitno o suvremenim nastojanima potvrđivanja rusinskog identiteta na temelju jezične i druge posebnosti, ima svoju povijesnu pozadinu, bez koje je nemoguće razumjeti periodično različito figuriranje pa onda i poimanje triju etnonima, kao i s njima povezanog nazivlja.

Istraživanje provedeno ovim radom samo je jedan od mogućih pristupa i kao takvo odriče bilo kakve subjektivne interpretacije, osim onih koje su istaknute u njegovu uvodu. S tim u vezi, ovaj rad je tek pokušaj utvrđivanja značenja triju etnonima, s posebnim naglaskom na suodnos imena Rusin(i) i Ukrajinac, kroz analizu onoga što su Rusini (Ukrajinci) sami o sebi pisali i što su o njima pisali drugi. U nastojanju da ovo istraživanje u potpunosti odmaknem od suvremenih političkih zbivanja vezanih za Rusine i rusinska pitanja, cilj je bio utvrditi na koji način su i u kojem razdoblju dva etnonima (u svim varijantama), figurirala u rusinskim, ukrajinskim, odnosno rusinsko – ukrajinskim (manjinskim) glasilima, a kako i na koji način su ti etnonimi interpretirani kroz osvrte na Rusine (Ukrajince) u nekim hrvatskim, tj. južnoslavenskim glasilima. Budući da je uglavnom riječ o građi s kraja XIX. i prve te dijelom i druge polovine XX. stoljeća, interpretacije toga materijala više nemaju nikakve veze sa suvremenim poimanjem rusinskog imena, niti na bilo koji način zadiru u status Rusina, koji oni danas kao manjina imaju u Republici Hrvatskoj. Jednako tako ovo istraživanje ni u kojem dijelu i ni na koji način nema svrhu služiti kao sredstvo za i protiv u suvremenim rusinsko – ukrajinskim polemikama, oko pitanja rusinskog identiteta i prava na samoodređenje na teritoriju Republike Ukrajine ili izvan njega. Riječ je isključivo o historiografskoj analizi, koja je sustavno argumentirana po etapama obrade navedenih izvora, u namjeri da se hrvatskoj historiografskoj javnosti približi nomenklatura, kojom se dosad baratalo na različite načine, bez potrebe da se svaki od pojmova utvrdi za sebe i sagleda u kontekstu povijesnih zbivanja.

Temeljem ukupne analize postojeće literature, njihove kodifikacije kroz zakonsku

294

Od Roda do Imena

regulativu i statistiku te sustavnom analizom njihove interpretacije u rječnicima i enciklopedijama kao i manjinskim (Ruski novini, Ridne slovo, Dumka, Nova Dumka) i nemanjinskim (Nova Europa, Hrvatski narod, Novosti, Mladina, Obitelj, Obzor, Hrvatska smotra, Sokolska misao, Zagrebački dnevnik, Novine, Rossija, Življenje in svet, Za Dom, Hrvatsko jedinstvo, Radovi i dr.) glasilima, može se ukazati ne samo na usku povezanost, već i istovjetnost etnonima Rusin i Ukrajinac, premda je građa raznorodna i vremenski tek djelomično kompatibilna.

Povijesno – teritorijalni okvir, kao prva razina, vezuje ovu temu ponajprije za Kijevsku Rus' kao povijesno – mitološku bazu i nomenklaturnu osnovu, očuvanu do danas, ne samo u imenu nego i u ukupnom tradicijskom nasljeđu Ukrajinaca i Rusina, ali i ostalih slavenskih naroda. Temeljna osnova oblikovanja etnonima kao takvih, jest područje današnje Ukrajine, koje je nekada bilo razdijeljeno između različitih državno – političkih subjekata (Rusko Carstvo, Poljsko – Litvanska Unija, Austro – Ugarska), posebno regija karpatskog pograničja, koja predstavlja susret užeg (Podkarpaće/Podkarpatska Rus') i šireg (Galicija, Bukovina) matičnog prostora južnoslavenskih Rusina i Ukrajinaca. Ta činjenica sama po sebi nameće potrebu sagledavanja ove teme u kontekstu povijesti ukrajinskih zemalja, što pak podrazumijeva i sagledavanje složenih povijesnih okolnosti, pod kojima se istaknuto nazivlje oblikovalo te se kao takvo ili u modificiranom obliku rasprostranilo na jug Monarhije tijekom razdoblja od sredine XVIII. do oko 1918. godine.

Tijekom toga razdoblja, u dva glavna migracijska vala (stariji, mlađi), podijeljena u četiri migracijske faze, na jug tadašnje Monarhije pa tako i na područje hrvatskih zemalja prenesena su dva etnonima (Rusin, Ukrajinac), koji figuriraju kao stariji i mlađi etnonimski sloj jedne te iste ili vrlo srodne etničke skupine (konstatacija temeljena na iščitavnju izabrane građe).

Osim matičnog prostora, ove je naseljenike izravno povezivalo i povijesno nasljeđe karakteristično upravo za jugozapadni prostor današnje Ukrajine, obilježeno snažnim prodorom unijatstva tijekom XVI. i XVII. stoljeća. Iako vjersko određenje nije pouzdan pokazatelj identiteta, grkokatoličanstvo je, kao osnovno obilježje većine ovih kolonista, ujedno postalo i temeljem opstojnosti njihova identiteta na slavenskom jugu pa i faktor prepoznavanja, neovisno jesu li u kasnijim razdobljima zadržali rusinsko ili su se opredijelili za ukrajinsko ime. Iako su predstavnici mlađeg migracijskog vala (treća i četvrta faza) sa sobom donijeli ukrajinsko ime, rusinsko ime nije im bilo strano te se stoga nerijetko događalo da o sebi pišu kao Rusinima – Ukrajincima. Kada je riječ o migracijskim kretanjima i s njime povezanim nomenklaturnim nasljeđem, iz promatranja ovog suodnosa treba izdvojiti dio starijeg migracijskog vala (druga

Od Roda do Imena

295

faza – tzv. kozački val), koji na južnoslavenski prostor donosi kozački element, no u ovom radu obuhvaćen je samo kao činjenica da su isti došli s prostora današnje Ukrajine te da se uglavnom vezuju za ukrajinski etnokulturni identitet. Oni su stoga migracijska činjenica, koja primarno ne ulazi u raspravu o nomenklaturi i koja kao takva iziskuje jedan posve drugačiji i zaseban pristup obrade.

Političko – zakonodavna praksa, koja u priličnoj mjeri odstupa od stvarne uporabne vrijednosti triju etnonima (Rusin, Malorus, Ukrajinac) ili njihovih podvarijanti (barem do 1971.), gotovo u kontinuitetu potvrđuje zastupljenost rusinskog imena u germanskim varijantama (Ruthenen, Russinen pa i Klaeinerussen), kao jedinstvene oznake za istočnoslavensko stanovništvo, uglavnom grkokatoličke vjeroispovijesti, koje je živjelo na području jugozapadnih dijelova današnje Ukrajine, a nalazilo se u sastavu Monarhije do 1918. Nakon raspada Monarhije, ta je praksa zapravo očuvana na način da je sve do 1971. sveukupno stanovništvo doseljeno s matičnog prostora (uže i šire) zavođeno pod etnonimom Rusin(i), premda je postojala nomenklaturna diferencijacija unutar samih doseljenika, na Rusine i Ukrajince (Rusini – Ukrajinci). Zasebnim zavođenjem ovih etnonima (Rusini i Ukrajinci), uvjetovanim promjenama unutar spomenute etničke/ nacionalne manjine (od 1971.), isprva se nije dovodilo u pitanje jedinstvo identiteta, barem kako stoji u dijelu građe, gdje Rusini – Ukrajinci i nakon te izmjene o sebi pišu kao cjelini.

Iščitavanjem Rječnika i odgovarajućih Enciklopedijskih jedinica, uočavamo raznovrsnost nazivlja, često međusobno nekompatibilnog kao i neadekvatno te anakrono povezivanje terminologije, čija se neusustavljenost dijelom sačuvala i do danas. Uglavnom, zbog nekritičkog prenošenja interpretacija iz starih u nova izdanja navedenih publikacija. Enciklopedijske jedinice pritom odlikuje i često puta kriva ili nejasna kontekstualizacija navedenih pojmova ili pak njihov potpuni izostanak za pojedina razdoblja (npr. ukrajinsko ime se istinski afirmira tek nakon Drugog svjetskog rata, na način da ga se više ne pojašnjava uz pomoć maloruskog imena). Način na koji ova vrst publikacija oprimjeruje termine Rus', Rusin, Malorus i Ukrajinac, dobiva na težini i iz razloga jer bismo na taj materijal mogli gledati i kao na ogledni primjer Identiteta II., te reći da on nije kompatibilan s Identitetom I. U tom smislu, još je važnija činjenica da su informacije predočene u rječnicima i enciklopedijskim jedinicama, ono što najizravnije i najbrže utječe na percepciju šire javnosti, koja najčešće poseže upravo za ovom vrstom sadržaja. Informacije uvriježene posredstvom tih publikacija teško je izbalansirati ili naknadno demantirati znanstvenim ili drugim sličnim radovima, dijelom zbog dometne ograničenosti istih, a dijelom i zbog ograničenog interesa publike prema znanstvenoj literaturi uopće. Spomenuta

296

Od Roda do Imena

nesustavnost i nepreciznost dovodi do toga, da na osnovu pojedinih primjera međusobno oprečni pojmovi, pa onda i etnonimi, izgledaju kao istoznačni, što dodatno ukazuje na raskorak između nazivlja i njegove primjene kao i stvarne odnosne vrijednosti u praksi.

Determiniranost etnonima Rusin i Ukrajinac, odnosno Malorus u novinskim glasilima, daleko je određenija pa tako i jasnija, premda i tu treba voditi računa o vremenskom okviru nastajanja dotičnog materijala. U tom smislu, daleko je transparentnija od terminologije i interpretacija na koje možemo naići u ostaloj vrsti građe. Kada je riječ o nemanjinskim glasilima, ona kronološki pokrivaju razdoblje od /XIX. stoljeća do početka Drugog svjetskog rata, i u njima je zamjetna česta uporaba maloruskog imena kao istovjetnog ukrajinskom, iako je najveći broj tih radova označen ukrajinskim imenom. Ukrajinsko ime se, jednako kao i ukrajinski identitet, na izvjestan način preispituje u odnosu spram Rusa i Poljaka, ali i kao ukrajinsko – ukrajinsko pitanje, koje se manifestiralo prema van, na način da ih se i nakon raspada Ruskoga Carstva i formiranja zasebnih jedinica unutar SSSR–a, doživljavalo kao natio incognita, što realno nisu bili.

Pritom se želi naglasiti da je realno postojala spoznaja o sadržaju (narodu), ali on nije prepoznat u svom samonazivu/etnonimu Ukrajinci.

Tragom manjinskih glasila, koja su u to vrijeme (ili barem djelomično) izlazila na južnoslavenskom (hrvatskom) prostoru, ova se posljedična slika može razlučiti samo djelomično. Naime, u manjinskim glasilima, kao oglednom primjeru Identiteta I., malorusko ime je vrlo rijetko zastupljeno, a dominira ime Rusini/Rusnaci (u nemanjinskim glasilima gotovo da ga nema), koje se dovodi u izravnu vezu s ukrajinskim imenom. Ono što je pritom važno, jest da su formulacije poput: Rusini Ukrajinci, rusko – ukrajinska nacija, rusko – ukrajinski narod, ruska (ukrajinska zemlja), Karpatska Ukrajina, Rusin – Ukrajinac, Mi Ukrajinci, južnoslavenski Rusini – Ukrajinci, manifestacija ukrajinsko – – ruskog jedinstva, rusko – ukrajinski jezik, te razlikovanje Rusa – Moskalja od Rusa – Ukrajinaca, sustavno prisutne u rusinskom manjinskom glasilu Ruski novini, te su kao takve potkrijepljene interpretacijama i primjerima u sadržaju svih obrađenih priloga. Stavovi iskazani u Ruskim novinama dijelom su naišli na osudu u prilozima iz rusinskog glasila Zarja, koje je očito bilo drugačijih stavova u pogledu (samo)identifikacije Rusina (Vojvodine prije svega) pa tako i prihvaćanja ukrajinskog imena. Dilema ruskost ili ukrajinstvo, ponovo je bila osjetna, premda ne u radikalnom smislu, tek početkom 70 – ih i to u zajedničkom rusinsko – ukrajinskom glasilu Nova Dumka, gdje se povremeno počinju javljati autori, koji na vrlo oprezan način "oživljavaju" ta pitanja, iako na jednoj stručno – – znanstvenoj razini. Ova se polemika jednim velikim dijelom zapravo svodi, ne

Od Roda do Imena

297

na sučeljavanje rusinskog s ukrajinskim već, na proučavanje rusinske povijesti i identiteta kao zasebnih, što u konačnici afirmira novosročeni etnonim, kojim se pokrivaju Rusini na matičnom prostoru, kao i njihovi emigracijski ogranci – – Karpatorusini.

Ukrajinski dvomjesečnik Dumka kao i tjednik Ridne slovo, uglavnom koriste samo ukrajinsko ime, odnosno formulaciju Ukrajinci – grkokatolici, ali se iz sadržaja vidi da se poistovjećuju s Rusinima, koji žive na području Bačke i Srijema (Rusnaci – Ukrajinci). Znakovito je odricanje od maloruskog imena, koje nikada i nije bio njihov samonaziv te se stoga u boljševičko doba Malorusom držao svaki Ukrajinac, koji je bio bezrezervno odan Moskvi. Malorusko je ime tako od povijesnog imena za dio ukrajinskog naroda i teritorija, postalo nadimak s negativnom predznakom. Vrlo rijetko se u tim tekstovima rabi ktetonim ruski kao (staro)ukrajinski izraz, koji je ujedno i rusinski ktetonim, dok se u nekim osvrtima na slavnu ukrajinsku povijest, kao etnonimska varijanta koristi naziv Rusin, i to kao (staro)ukrajinsko ime. Na ovaj i sličan način svi obrađeni prilozi sustavno (samo)povezuju dva etnonima/identiteta: rusinski i ukrajinski, a samim time i pripadnike različitih naseljeničkih valova.

S tim u vezi, nomenklaturna dvojnost izravan je rezultat povijesnih okolnosti, kojima su Rusini/Ukrajinci bili izloženi na cjelokupnom prostoru današnje Ukrajine, ali i šire, posebno onih okolnosti pod kojima se razvijao ukrajinski narodni preporod, za koji je karakteristično da je započeo pod ruskim/Rusin, (Galicija), ali dijelom i pod maloruskim odnosno ukrajinskim imenom (ukrajinske zemlje u Ruskom Carstvu), da bi u konačnici posljednje ime prevagnulo kao etno – nacionalna i državno – teritorijalna oznaka. Shodno tome, podvojenost nazivlja je i rezultat raskoraka između migracisjkih kretanja (starijeg i mlađeg vala), koja se nisu odvijala u skladu s preporodnim kretanjima, a koja su u svojoj završnoj fazi zaokružena tek početkom XX. stoljeća, te činjenice da je ukrajinsko ime uistinu zaživjelo tek potiskivanjem maloruskog imena (nakon Oktobarske revolucije). Drugi mogući uzrok te podvojenosti, svakako je vezan za razdoblje društveno – političkih promjena nastalih na Podkarpaću tijekom 1848. – 1860.–e, a posebno u vrijeme zbivanja nakon 1918. te pokušajima traženja sebe kroz zahtjeve za autonomijom regije. U tom smislu, sraz rusofilskih i ukrajinofilskih tendencija na sveukupnom Matičnom prostoru, reflektirao se i na raspoloženje južnoslavenskih Rusina, odnosno Ukrajinaca, o čemu i sami svjedoče. Ove tendencije su ojačale između dva svjetska rata i bile su potisnute (barem na jugu) sve do 70–ih godina, kada su se manifestirale kroz potrebu razdvajanja imena/ etnonima.

Datost kakvu danas imamo proizašla je očito iz postepenog razdvajanja

298

Od Roda do Imena

identiteta pa i imena, što se tehnički očitovalo u različitom zapisivanju imena/ etnonima: od Rusini, odnosno Rusini (Ukrajinci) preko Rusini – Ukrajinci do Rusini i Ukrajinci. Iako analiza identiteta Rusina i Ukrajinaca te njihov suodnos kao takav, nisu predmet ovoga istraživanja, može se reći da je njime indirektno potvrđeno kako je pitanje identiteta podložno promjenama, odnosno da može evoluirati na način da čak i proturječi samome sebi.

Kao mogući doprinos ovoga rada u svrhu boljeg i preciznijeg korištenja nomenklature, koja u hrvatskoj historiografskoj literaturi ima podrazumijevajući karakter, jest i pokušaj uvođenja sljedećih prijedloga: a) Ne kombinirati srednjovjekovne pojmove (Kijevska Rus') sa suvremenim nazivljem (Rusija) te iz toga izvoditi nazive poput Kijevska Rusija. b) Poštivati načelo transliteracije (Русь→ Rus', руський → rus'kij), kako bi se izbjegli hibridne izvedenice poput navedenog (a). c) Poštujući načelo transliteracije, razlikovati rusko od rosijskog (руський роc'ійський →ros'ijskij), s obzirom da se u hrvatskom jeziku pridjev ruski primjenjuje i razumije kao jednoznačan termin. d) Terminologiju prilagoditi povijesnom sadržaju i kontekstu te razlikovati: ruski = ruski (suvremeno poimanje, ono što se odnosi na Ruse)./pisati: ruski ruski = (staro)ruski (kao općeslavenski ili onaj koji se odnosi na razdoblje postojanja Kijevske Rus'–i)./ pisati: staroruski ili samo kijevski ruski = (staro)ukrajinski (kao onaj koji se odnosi na ukrajinsko prije afirmacije ukrajinskog imena)./ pisati: rus'ki ili staroukrajinski ruski = rusinski (kao onaj koji se odnosi na suvremene Rusine)./ pisati: rusinski (iako oni koriste pridjev ruski ili rusanački.) e) S obzirom na suvremene datosti, razlikovati etnonim Rusin(i) u dvije kategorije: Rusin(i) = (staro)ukrajinsko ime (samonaziv), koji se uglavnom koristio za dio ukrajinskog etničkog prostora (jugozapadna Ukrajina).

Rusin(i) = ime suvremenih Rusina/Rusnaka (zasebne etničke manjine u Republici Hrvatskoj). f) Budući da u hrvatskom jeziku nema razlikovanja korijena – rus od – ros, umjesto termina ruski, koji se koristi za suvremeni sadržaj (npr. Rusija, Rusi), kao oznaku za srednjovjekovne pojmove (prije formiranja Velike kneževine Moskve 1283.), koristiti termin staroruski.

320

Od Roda do Imena SUMMARY

The Rusyns and Ukrainians in the Republic of Croatia represent a historically autochthonous ethnicity, or a national minority, which in its demographic structure accounts for about 0.04/0.05% of the population. The cultural – – educational and social – political activities of the members of this ethnic group, or national minority, are an integral part of the overall achievements of the Republic of Croatia in these areas. They are organized into their own institutions, associations and communities (especially separate Rusyn and Ukrainian organizations, but also common ones) among whom the central role is held by the common joint institution of the Rusyns and Ukrainians of Croatia, the Savez Rusina i Ukrajinaca (The League of Rusyns and Ukrainians), founded in 1968 in Vukovar, with a temporary office in Zagreb. They are the offspring of colonists who in two main waves of migration (in this work divided into four) settled in the territory of what is today Vojvodina (Bačka, Srijem) and Bosnia (northern), from which in further migrations moved to the territory of Croatian lands (western Srijem, eastern Slavonia and the Sava valley). Thus we can follow the arrival of Rusyns and Ukrainians to the South Slavic lands 260 years ago, that is only about 170 years if we are speaking about the territory of today's Croatia. Those who came with the older migration wave (18th–19th cetury) came from the area of what was at the time the upper Hungarian counties, that is, the territories of today's Slovakia (Prešovščina) and sub–Carpathia (the Sub–Carpathian districts in the Republic of Ukraine), as well as parts of modern–day Romania, while the later migration wave (19th c– 1918), for the most part came from the territory of Galicia and a part of Bukovina (Republic of Ukraine). These migrations were organized by the state authorities at the time (Austrian, Hungarian), who from the mid–18th century onward encouraged the planned settlement of the southeast borderlands of the Habsburg Monarchy, following the liberation of these areas from Ottoman rule. The reason for migration were firstly economic and secondly of a political character, while the currents of settlement that we can track (in this work) occurred in four migration phases (1745–1768, 1775, 1878, 1917–1921).

The phenomenon of migration, whether local, regional, inter–state, continental, or trans–continental, plays (played) an important role in the process of social and cultural change; it has had a specific influence on the question of identity and (self) definition of these settlers. On the other hand, migration patterns are in this case interesting for the reason that through them we can follow the chronological formation and transfer of two ethnonyms (Rusyn, Ukrainian),

Od Roda do Imena

321

but also two other names bound up with them (Hornjaci, Galicians) along the relation: motherland – South Slav lands. Along with this it must be emphasized that the older colonists brought the rusyn ethnonym with them, that is, these are the Rusyns, who refer to themselves as Rusnaks (Hornjaci), while the colonists of the later migration wave carry with them the ukrainian ethnonym, referring to themselves as Ukrainians or even Rusyn – Ukrainian (differentiating themselves often from the Galicians).

Even though some scholarly and other publications part ways on the issue of the singularity/non–singularity of their ethnic origins with regard to this binary nomenclature and the conditions of their historical formation, the culture, ethnic and linguistic uniqueness (particularity) of the Rusyns and Ukrainians in the Republic of Croatia is not at all brought into question. Moreover, this particularity, with clearly identifiable traditional values of one and the other, was in this region preserved until today and as such is preserved and protected by legal practice in the sense that the desire to treat the members of the Rusyn and Ukrainian minority separately is respected, which is also understood by the special introduction of both ethnonyms (since 1971). This work does not desire to alter this fact or call it into question, since it is primarily focussed on the effort to examine and elucidate the use of these nomenclatures through literature and sources over a specific span of time, but exclusively from a historiographical aspect which does not touch on the contemporary use of the two ethnonyms on the territory of Croatia. Tied to this, the formulation emphasized in the title of this work (Rusyn/ Ukrainian) is selected exclusively with the intent to in a neutral fashion point out the joined fate of these names. In this sense the historical context of this work has to be understood as well, without the pretence of allotting or denying to anyone the right to self–definition, or conceptualizing the ethnonym Rusyn or Ukrainian other the way that it was used in particular times in the past. Namely, the different and often conflicting interests to which Rusyns, or Ukrainians, were subjected to in the past resulted in a kind of parallelism in the use of these ethnonyms, since these were ethnonyms that emerged from within (Rusyn, Ukrainian) or others that were applied from without (Little Russians), which can clearly be followed through various self–defining signifiers present during all the phases of migration. The question of the division of the names, at least when considering the relationship between the term Rusyn and Ukrainian, has above all a historical background and it is this context that will be examined. The lands that are today Ukraine experienced a number of changes during their historical development, and this is reflected on all levels. The multilayered name, which is recognizable even now, is perhaps most reflective of this complex process, even

322

Od Roda do Imena

if the contemporary conception of the ethnonym Rusyn is entirely different from what it was in the past. Even if this fact is directly reflected in the relationship between the Rusyn and Ukrainian name, and then toward the Ukrainian national body today, the aim of this work is not to intrude on the sphere of contemporary Rusyn – Ukrainian relations nor on the analysis of the correlation of the two ethnonyms in the past from the point of view of their correlation today.

Consequently, this work is conceived as a historical analysis of the socio– –political and economic conditions which from the mid 18th century to the early 20th century caused the resettlement of Rusyn/Ukrainian population to the Croatian lands and their influence on the endurance, autonomous development of the settlers, especially in terms of their preservation or (re)formation of their ethnonyms in these lands. The starting point for this work is focussed on the particular migration phases for which I will attempt to establish the internal and external factors which stimulated the movements mentioned and determined their territorial trajectory as well as partly show the level of preservation of traditional cultures and the identities of the Rusyns/Ukrainians on the territory of Croatia with regard to the processes of integration and assimilation. The central part of the research will be subject to the question of nomenclature/ethnonym, that is, the effort to clearly define the multilayered terms (Rusyn, Ukrainian, Little Russian) as ethno–national signifiers and to point out the character of their preservation. On the basis of available sources and relevant domestic and foreign literature I will research and analyze as much information as possible in order to obtain a multi–faceted view of the issue of their formation within the framework of historical developments in Croatia and Central Europe. I will show the manner and measure of the effect of the developments within the area that is today the southwest Ukraine on the migration process and identity formation of Rusyns/ Ukrainians outside of the borders of their homeland. The historical context of this work is defined by the migration patterns of Rusyns/Ukrainians from their homeland to their area of settlement, which in the wider context includes a reference to Kievan Rus' as the historical – mythological base and the predecessor (Pycь) for the nomenclature of both ethnonyms. The interpretive analysis of the introduction of these terms into the dictionaries and encyclopaedia entries is aimed at showing the differentiation between basic ethnonyms, and more so the widespread and often conflicting conceptualization of these. The concluding part of the work is devoted to an analysis which will attempt to establish how Rusyn, Ukrainian, and Little Russian ethnonyms figured in foreign newspapers as a reflection of their identity, that is Rusyn and Ukrainian as well as Rusyn – – Ukrainian minority newspapers as a reflection of their identity. In this sense, the

Od Roda do Imena

323

basic argument of this work is fundamentally directed at the attempt to establish the manner by which the mentioned ethnonyms (Rusyn, Ukrainian) and variants related to these or similar to these (Ruten, Rusnak, Rušnjak, Carpatho–Rusyn, Ugrorusyn, Carpatho–Ukrainian, Little Russian, Hornjak, Galician) figured in the analysis of the sources presented, especially in terms of the recognition, understanding and use of this term along the relation: name/ethnonym – content or interpretation.

Od Roda do Imena

353

SADRŽAJ

PREDGOVOR ............................................................................................ 5 UVOD ............................................................................................................. 7 Obrazloženje teme .......................................................................................... 7 Historiografija i metodologija ...................................................................... 11 Zakonska regulativa i statistika ................................................................... 19

POVIJESNI I TERITORIJALNI OKVIR ETNOJEZIČNOG OBLIKOVANJA I ETAPE DOSELJAVANJA .............................. 41 Matični prostor (prostor iseljavanja) ........................................................... 41 Uži matični prostor (Ugarska/Podkarpatska Rus’) ......................................... 41 Širi matični prostor (Galicija, Bukovina) ........................................................ 48 Etnografska rasprostranjenost (Rusina/Ukrajinaca) ....................................... 62 Etape doseljavanja i prostor naseljavanja .................................................. 73 Političko – administrativne promjene i stanje u novooslobođenim područjima Monarhije ....................................................... 73 Doseljavanje Rusina/Ukrajinaca na južnoslavenski prostor – četiri migracijske faze u dva migracijska vala .......................................................... 82 Prvi migracijski val .......................................................................................... 82 Drugi migracijski val ....................................................................................... 96

ZNAČENJE ETNONIMA RUSIN, UKRAJINAC (MALORUS) I RUS’ U SVJETLU ODABRANIH IZVORA ... 111 Kijevska Rus’kao povijesno–mitološka baza i izvor imena Русь ........... 111 Poimanje etnonima Rus(in), Malorus i Ukrajinac u Rječnicima i Encikopedijama .................................................................... 143 Rječnici ......................................................................................................... 148 Enciklopedije ................................................................................................ 171 Identitet I. i II. – etnonimi Rusin, Malorus, Ukrajinac u svjetlu odabranih novinskih glasila ........................................................ 199 Identitet II. (Oni) ........................................................................................... 199 Identitet I. (Mi) .............................................................................................. 209

ZAKLJUČAK ......................................................................................... 293 LITERATURA I IZVORI ................................................................... 299 SUMMARY ............................................................................................... 320 KAZALO IMENA ................................................................................. 324 SADRŽAJ ................................................................................................. 353