Shunga: erotika i snovi Edo perioda Kustosi: Zvonimir Dobrović / Bruno Isaković Urednici kataloga: Zvonimir Dobrović / Bruno Isaković Tekstovi: Zvonimir Dobrović / Karla Pudar / Davor Kanjir Dizajn: Bruno Isaković Produkcija: Karla Pudar Nakladnik: Domino Za nakladnika: Zvonimir Dobrović Godina: svibanj, 2019. Organizatori izložbe: Hrvatsko društvo llikovnih umjetnosti (HDLU) / Domino www.thisisadominoproject.org
Upravni odbor HDLU: Tomislav Buntak (predsjednik), Josip Zanki (dopredsjednik), Ida Blažičko, Fedor Fischer, Monika Meglić, Alen Novoselec, Melinda Šefčić Umjetnički savjet Galerije PM: Jelena Bando, Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Kristian Kožul, Marijana Stanić, Josip Zanki Ravnateljica: Ivana Andabaka Stručna suradnica: Martina Miholić
Izložba realizirana uz potporu: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Zagreb
Domino je korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge
Shunga (春 画) je tradicionalan naziv za japanske erotske crteže. U doslovnom prijevodu, shunga znači “slika proljeća”, jer “proljeće” je često bila metafora za seks. Japanska tehnika otiskivanja na papiru korištenjem nekoliko precizno izrezbarenih blokova od trešnjinog drveta, otvorila je umjetnicima prostor koji su popunili tisućama crteža što nam ostaju stoljećima kasnije čudesno krhka svjedočanstva vremena kada se tradicionalni Japan nepovratno mijenjao. Razvijanjem trgovine ubrzo je stvorena naglo obogaćena klasa trgovaca, a njihov novac je potaknuo razvoj čitavih četvrti diljem japana prepunih bordela, zabavišta, kabuki kazališta, mjesta uživanja i posvećenosti slobodama svih vrsta. Takav je život prepušten užicima imao svoj naziv: ukiyo - plutajući svjetovi. Tada popularni i masovno producirani drvorezi koji su ocrtavali živopisne portrete kabuki glumaca, gejša, sumo boraca, kurtizana ili neopterećene scene seksa zvali su se ukiyo-e ili slike plutajućih svjetova. Ukiyo-e crteži su imali različite nazive s obzirom na temu – a oni koji prikazuju scene seksa prvi put se predstavljaju u Hrvatskoj u okviru izložbe “Erotika i snovi Edo perioda”. Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković kustosi
Suzuki Harunobu, Priča Mamesukea (Story of Mamesuke), 1770.
Od sredine 17. do kraja 19. stoljeća su svi najveći majstori drvoreza proizvodili shunge, koje su bile izrazito tražene, jer su bile zabavne, duhovite, ali i korisne mladim ljubavnicima te su služile i kao svojevrstan oblik seksualne edukacije. Dobro je spomenuti da je razvoj trgovine pratio i razvoj legislative, sposobnost putovanja sve većeg broja ljudi, doticaj s kulturom, kazalištem, poezijom i sve
Suzuki Harunobu, Ljubavne avanture Mane’emona (Amorous adventures of Mane’emon), 1769.
složeniji svakodnevni životi su zahtjevali makar osnovnu pismenost. To je povećalo i potražnju za širokom proizvodnjom knjiga s različitim razinama zahtjevnosti pa su se i shunge tako našle na listi popularnih štiva. Susret s ovim crtežima može biti provokativan na prvi pogled, jer suočavamo se s neuobičajenim prikazima intimnosti i seksualnih fantazija, specifičnim sadržajima
Isoda Koryusai, Osam pomodnih pogleda (Eight fashionable views), 1775.
i prostornim kompozicijama, tekstovima posebno napisanim za ilustriranje drvorezima ili pak mitovima japanske tradicije prepričanim tako da su nabijeni senzualnošću i zasićeni požudom da bi bili što prikladniji za kreativne interpretacije u shungama. Prve shunge je izradio Hashikawa Moronobu (1618. - 1694.), još i prije nego su se izrađivale u boji pa su sami počeci shunge bili crno-bijeli crteži snažnih linija
Suzuki Harunobu, Mladi ljubavnici (Young lovers), 1775.
- i tako godinama, sve dok se nisu polako od zemljanih i zagasitih tonova žute, zelene i smeđe razvijale do kromatskog obilja koje obilježava stilove mnogih umjetnika japanskih drvoreza. Preciznost i studioznost izrade nalaže i ekonomičnost motiva koji se pojavljuju, odnosno fokusiranost sadržaja i opravdanost svakog detalja. Simbolika je važan i sastavni dio shunga jezika, sredstvo kojim su se umjetnici
Isoda Koryusai, Par i dječak koji se naviruje (Couple and peeking boy), 1775.
koristili da bi se došlo do punine sadržaja kojima su slike komunicirale s publikom. Predmeti, poze, perspektive, boje, uzorci tkanine, položaji svakog dijela tijela, sve je dio mozaika shunge u čijem su prvom planu često predimenzionirane genitalije, ali kao što je to najčešće i kod seksa samog, vrijednost i punina shunge i iskustva gledanja je gotovo isključivo u svemu ostalome. S druge strane, neke su realnosti shungi rezultat
Katsukawa Shuncho, Erotske slike za 12 mjeseci / studeni (Erotic pictures for 12 months / November), 1775.
vrlo prozaičnih razloga pa je tako, primjerice, potpuna golotinja tijela vrlo rijetka u odnosu na to što bismo očekivali od erotskih crteža. Među svim autorima je vladala svojevrsna nespretnost pri crtanju posve nagih tijela čija je izobličena figurativnost odavala dojam neobične poetičnosti i naivnosti, skoro pa nevinosti tijela. Stoga se u shungama umjetnička i zanatska vještina češće recimo dokazuje bogatstvom detalja
Katsukawa Shuncho, Erotske slike za 12 mjeseci / prosinac (Erotic pictures for 12 months / December), 1778.
tkanine kimona, no kod mnogih vrsnih majstora čak i minimalno vidljivi i razgolićeni dijelovi tijela, ruka ili noga, i dalje djelovali primitivno jednostavni. Također, odjevni predmeti, frizure, pokrivala za glavu bili su način diferenciranja statusa protagonista, a općenita tendencija da su se seksualne situacije u shungama odvijale između gotovo posve odjevenim ljudima je doprinosilo i uvjerljivosti scena, jer je vjerojatno da ni u
Katsukawa Shuncho, Dvoje ljubavnika (An amorous couple), 1780.
stvarnosti u tom periodu nije dolazilo do potpunog svlačenja tijekom seksa. Japanska kultura dijelom počiva na socijalizaciji okupljenoj oko kupelji i suočavanje s golotinjom je najbanalnija stvar u Japanu i može se reći da su gola tijela kao takva maltene deseksualizirana. Otuda o razlog u ovim crtežima za naglašavanje genitalija, jer njihovim disproporcionalnim i preuveličanim dimenzijama se skretala pažnja na seksualnu prirodu shungi.
Keisai Eisen, Par pored paravana (Couple beside a Folding Screen), 1817.
Simbolika je shungama svojstvena ne samo po onome što ocrtavaju, već su značenja ponekad utkana i primjerice u broju radova koji čine jednu cjelinu. Kad su se radile u serijama, bile su to serije od po dvanaest crteža parafrazirajući staro kinesko praznovjerje da car mora spavati s dvanaest žena, jednom svakog mjeseca da bi se sačuvao kozmički red. Mnoge serije imaju imena koja su esencijalno identična ili variraju na temu “erotskih
Keisai Eisen, Kurtizana i ljubavnik pored paravana (Courtesan and Lover beside a Standing Screen), 1817.
susreta za dvanaest mjeseci”. Neke su serije danas stekle status kao posebno vrijedne ili umjetnički zaokružene cjeline, jedna od takvih je recimo “Utamakura” ili u prijevodu “Pjesme za jastuk” Kitagawe Utamara ili pak još poznatija serija Katsushika Hokusaija “Tsui no hinagata” ili “Ljubavni parovi”. Shunga je bila više od stotinu godina zabranjena u Japanu. U vrijeme japanskog otvaranja
Keisai Eisen, Zabava na brodu strasti (Pleasure boat fun), 1838.
prema Zapadu kreće i period polaganog istjerivanja shunge iz svakodnevice te preuzimanje puritanističkih svjetonazora. Ono što je u prvom planu i omogućilo toliki razvoj shunge u japanskom društvu je činjenica da seksualnost nije bila pod represijom religije kakvu je istovremeno seksualnost u bilo kojem obliku patila pod
Utagawa Kuniyosh, Iz serije: Osam prikaza ljubavnih susreta, (From series: Eight Views of Lovers’ Meetings), 1833.
utjecajem kršćanstva. Japansko društvo je bilo pod utjecajem ideje srama, a Zapad je ispaštao pod prijetnjom koncepta grijeha. Tek je smanjivanjem zatvorenosti prema ostatku svijeta i izoliranosti Japan preuzimao matrice represivnog odnosa prema seksualnosti i seksu i u takvom je kontekstu došlo i do zabrane shungi,
Kastushika Hokusai, Iz serije: Biljka Adonis – scena silovanja u kupelji (The Adonis Plant -Bathouse rape scene), 1815/1817.
njihovog povlačenja iz javnosti da bi ostale zabranjene do nedavno. Ironično je da su se u vrijeme zabrane shungi u Japanu za nju počeli zanimati zapadnjački umjetnici poput Toulouse-Lautreca, Piccassa i drugih te se utjecaj shungi stoga ne vidi samo u suvremenoj japanskoj, već i europskoj umjetnosti.
Utagawa Kunisada, Hvalospjev ljubavi kroz Ä?etiri godiĹĄnja doba - knjiga 1, #10, (In Praise of Love, The four seasons - book 1, #10), 1827/29.
Kitagawa Utamaro, Ljubavni par (Amorous couple), 1803.
Kitagawa Utamaro, PovlaÄ?eći Komachija (Pulling Komachi), 1802.
Ikeda Terukata, Bogovi snoĹĄaja - prema Hokusaiju (Gods of Intercourse - after Hokusai), 1890.
Keisai Eisen (1790. - 1848.) također poznat kao Ikeda Eisen, a pod pseudonimom Ippitsuan piše brojne tekstove. Naime, uz bavljenje ilustriranjem drvoreza, Eisen piše biografije Četdesetisedmorice Ronina i nekoliko knjiga, uključujući i Ukiyo-e Ruiko (Povijest crteža Plutajućeg svijeta), knjiškog naslova koji dokumentira živote umjetnika s umjetničkim djelovanjem u stilu ukiyo-e. Njegov tekst poznat je pod naslovom „Zabilješke bezimenog starca“. Eisen se opisuje kao razuzdani alkoholičar te za sebe tvrdi da je vlasnik vatrom uništene javne kuće u hramu Nezu tijekom 1830-tih godina.
Tomioka Eisen (1864. - 1905.) rođen u Nagano Prefecture. Preselio se u Tokio s namjerom da postane umjetnik, no najprije je preuzeo dužnost civilnog zaposlenika u japanskoj vojsci da bi zarađivao za život. Kasnije je podnio ostavku kako bi studirao umjetnost s Kobayashi Eitaku. Radio je kao ilustrator. Tijekom kasnog Meiji razdoblja, izdavači novina, časopisa i knjiga prodavali su svoje proizvode s dodatcima drvoreza. Ti se otisci nazivaju kuchi-e i nastali su korištenjem tradicionalnih japanskih tehnika izrade tiska. Tomioka Eisen umro je 1905. godine u dobi od 41 godine, nadomak ostavenju velikog sna da postane ono što je smatrao ‘pravim’ umjetnikom - priznatim slikarom.
Chobunshai Eishi (1756.-1829.) rođen u imoćnoj i utjecajnoj obitelji, odlučio je napustiti obiteljski posao vezan uz opskrbu šogunata te se školovati kao umjetnik. Postao je izrazito produktivan umjetnik koji se vrlo brzo etablirao kao utjecajan majstor drvoreza, ali koji je zatim posve promijenio medij u kojem stvara prebacivši se početkom 19. stoljeća isključivo na slikarstvo.
Kikugawa Eizan (1787.-1867.) rođen najvjerojatnije devetog dana devetog mjeseca 1787. što se može odnositi na njegov profesionalni pseudonim koji se ponekad pojavljuje kao ‘Studio dvostrukih devetki’ (Chokyusai). Eizan je studirao kod Nanreija (1775-1844), predstavnika prirodoslovne škole Shijo. Sprijateljio se s Totoyom Hokkei (1780.-1850.), učenikom nadmoćnog Hokusaija, preko kojeg je upoznao velikog učitelja koji je uvelike utjecao na njegov rad. Međutim, odlučujuća referentna točka Eizana bila je Utamaro. Eizan je imao samo dvadeset godina kada je ukiyo-e genij Utamaro umro 1806., no ubrzo je zauzeo njegovo istaknuto mjesto u prikazu ženske ljepote (bijin-ga). U kratkom vremenu postao je nepobitan vođa u tom žanru plutajućeg svijeta, njegovoj predanosti žanru svjedoči i pojam “Eizanovo lice” (eizangao), osmišljen kako bi opisao njegov specifičan stil prikazivanja žena.
Suzuki Harunobu (oko 1725. - 1770.) je bio je inovator, prvi koji je 1765. godine proizveo otiske u boji (nishiki-e), čineći zastarjele prijašnje dvobojne i trobojne otiske. Njegovi radovi pokazuju dokaze utjecaja mnogih umjetnika, uključujući Torii Kiyomitsu, Ishikawa Toyonobu, školu Kawamata i školu u Kanōu. Međutim, najjači utjecaj na Harunobua bio je slikar i grafičar Nishikawa Sukenobu, koji je vjeroojatno bio Harunobuov izravni učitelj.
Katsushika Hokusai (1760. - 1849.) najpoznatiji kao autor serije drvoreza naslovljene Tridesetšest pogleda na planinu Fuji (Fugaku Sanjūroku-kei, 1831.). Hokusai stvara navedeno djelo kao svojevrstan odgovor na povećanje zanimanja lokalnog stanovništva za putovanjima te, djelomično, kao iskaz vlastite opsesije najvišim japanskim vulkanskim grotlom. Upravo je ta serija drvoreza, posebice motivi “Veliki val” i “Lijep vjetar, čisto jutro”, učinila Hokusaija priznatim umjetničkim imenom i jednim od najpoznatijih majstora ukiyo-e.
Torii Kiyonaga (1752. - 1815.) rođen kao Sekiguchi Shinsuke, ovog se umjetnika smatra jednim od velikih majstora nishiki-e tiska u boji i bijin-ga, slika kurtizana i drugih lijepih žena. Međutim, kao i većina ukiyo-e umjetnika, on je također proizveo brojne grafike i slike s prikazom Kabuki glumaca i srodnih tema, od kojih su mnogi bili promotivni materijali za kazališta. No, neke od svojih najboljih radova ostvario je upravo shungama, koristeći neuobičajene formate i motive u svom radu.
Utagawa Kunimori (1818. - 1843.) je bio učenik jednog od najvećih ukiyo-e umjetnika, Utagawe Kunisade, a ostaje poznat u povijesti japanske umjetnosti zbog svoje shunga verzije romana The Tale of Genji. Njegov rad karakterizira bogatstvo boja, po uzoru na učitelja, a dodajući tome i pažljivo osmišljavanje sitaucija i scena, drvorezi Kunimorija cijenjeni su ne samo zbog vrhunske tehnike izvedbe, već i kreativnih rješenja u prikazu motiva.
Utagawa Kunisada (1786. - 1865.), također poznat kao Utagawa Toyokuni III, bio je najpopularniji, najplodniji i komercijalno jedan od najuspješnijih ukiyo-e majstora. U njegovo vrijeme njegov je ugled daleko nadmašio ugled suvremenika, Hokusaija, Hiroshigea i Kuniyoshija. Svojestven mu je bogat raspon boja u radu, a u shungama izuzetna zasićenost motivima, simbolikom i začudnom kreativnošću erotskog fantaziranja.
Utagawa Kuniyoshi (1798. - 1861.) član čuvene škole Utagawa, Kuniyoshijev autorski raspon uključuje mnoge teme: krajobraze, ljepotice, Kabuki glumce, mačke i mitske životinje. Kuniyoshi je poznat osobito po vlastitom zanimanju za motive bitaka legendarnih japanskih junaka, samuraja. Isoda Koryūsai (1735. - 1790.) izrazito produktivan ilustrator pojedinačnih, kao i serija umjetničkih djela koja se u najvećem broju pojavljuju između 1769. i 1881. godine. Godine 1782. Koryūsai se prijavljuje i dobiva budističko priznanje hokkyō (“Most prava”) od strane imperijalnog suda nakon čega isto priznanje koristi kao dio vlastitog autorskog potpisa. Ritam Koryūsaijeva stvaranja uskoro opada, iako umjetnik nastavlja ilustrirati sve do svoje smrti 1790. godine. Katsukawa Shuncho (aktivan 1780. - 1795.) je bio učenik Katsukawe Shunsha, a sličnost u imenima nije naravno slučajna, već je dio tradicije da učenici preuzimaju imena svojih učitelja dodajući tek pokoji slog razlike. Radovi ovog umjetnika karakteriziraju boje sličnih tonaliteta, što daje naslutiti veću orjentiranost klasičnim shunga tehnikama u upotrebi boja koje su bile na raspolaganju. Njegovi su drvorezki ljepotica i kurtizana neki od najcjenjenijih koji se danas nalaze u privatnim kolekcijama ili po muzejima. Katsukawa Shunshō (1726. - 1793.) najreprezentativniji umjetnik škole Katsukawa. Shunshō studira pod mentorstvom Miyagawe Shunsuija, sina i studenta Miyagawe Chōshuna, obojice slavnih i talentiranih umjetnika u stilu ukiyo-e. Shunshō je najpoznatiji po uvođenju nove forme prozvane yakusha-e, motiva čiju sferu zanimanja predstavljaju glumci Kabuki kazališta. Ikeda Terukata (1883. - 1921.) bio je jedan od najpoznatijih slikara Meiji perioda čiji se rad nastavljao na zlatno doba tehnike japanskih drvoreza. Svojim je radom želio nastaviti tradiciju i ponovno interpretirati likove i teme velikh majstora poput Utamara ili Hokusaija. Unatoč relativno kratkom životu, ostavio je značajan trag u umjetnosti Japana, a njegove radove obilježava tzv. prozračna jednostavnost. Kitagawa Utamaro (1753. - 1806.) jedan od najpriznatijih ilustratora drvoreza i slika, najpoznatiji po bijin ōkubi-e „velikim portretima prekrasnih žena“. Utamaro iskazuje zanimanje za motove iz prirode koja ga okružuje što rezultira brojnim ilustracijama insekata. Utamarov rad ostavlja utjecaj na europske impresioniste, posebice u korištenju parcijalnih perspektiva, kao i u stavljanju naglaska na svjetlo i sjenke. Posljednjih godina vlada sve veći interes za shungama, iako su one i dalje velikim dijelom nepoznate javnosti, a izložbe su i dalje rijetke. Shunga je svijet koji se tek treba otkriti, a za to je odličan početak izložba “Erotika i snovi Edo perioda”.