Ines Matijević - MATRIKSIJALNE PRIČE

Ines Matijević Cakić MATRIKSIJALNE PRIČE

rujan_listopad_Osijek studeni _Zagreb 2014.

1

Kratki uvod u Matriksijalne priče ili devet slika u jednoj slici Ines Matijević Cakić

Umjetnik danas posve sigurno nije više ono mitsko biće, osamljen sa svojim djelom, jedno drugom dajući i znajući vlastito značenje samodostatno u svojoj samorazumljivosti. Moglo bi se reći, pozicija je posve suprotna navedenoj. Dakle, umjetnik je u nekom središtu, u okruženju što ga čine koncentrični krugovi gustih slojeva raznih utjecaja, pritisaka, izazova estetskoteorijske, ali i etičke naravi, onoga što su nekad teorije umjetnosti i o umjetniku i o njegovu djelu, kao samosvojnim bićima, nazivale sekundarnim utjecajima. Protiv toga okruženja, pojednostavljeno nazvanog i društvenim ili socijalnim, umjetnik se ne može, a umnogome i ne želi boriti, jer tu borbu već dugo smatra društvenom, pa i subjektivnom utopijom. Iluzije o vlastitim subverzivnim moćima odavno su izgubljene, štoviše, upravo su te okolnosti one što na umjetnika djeluju arsenalom mnoštva vlastitih diverzantskih taktika i strategija.

Ali ako su te društvene okolnosti naoko ili stvarno neprobojne i neslomljive, gdje dakle umjetnik može tražiti i nalaziti prostore svojih sloboda, i ne samo sebi nego i nama, onima drugima?.

Moguće su mnoge solucije. Na primjer, i ne slučajno, ova, naoko nemoguća i proturječna biti stvari - naime, da u prostoru mnogih ideja nedodirljivih društvenih konvencija koje ga čine svojim zarobljenikom i taocem pronađe mjesto gdje je karika tog lanca najčvršća i da ju snagom i moćima vlastita djela pretvara u vlastitu dobit i korist svoje slobode. A to se može samo ako se i kada se svi svoji životni i umjetnički potencijali stave u namjenu samoodržanja kao egzistencijalne i samooblikovanja kao estetske, ali i etičke kategorije.

Pomno oblikovati svoj slikarski svijet duboko uronjen u narav sebe kao čovjeka, u narav vlastita bića oslobođenog tereta velikih ideja i ideologija, dakle slobodan u svijetu, ali slobodan i od tog svijeta, svijeta tiranije slobodnog izbora u kome je, usput, gotovo sve zabranjeno, umjetnik se okreće sebi i svojim najdubljim intimama.

Za umjetnice, dakle već samoodređene i imenovane rodno/spolno, te su intime upravo to, rodno i spolno.

Toj vrsti umjetnosti pripada ili je umjetnica te umjetnosti, ili svijeta te umjetnosti, dakle posebnost općeg i u tome posebnost pojedinačnog, Ines Matijević Cakić.

Ako je, dakle, riječ o umjetnici koja će vlastiti subjekt spola ili roda tražiti i otkrivati u okovima i lancima svoga zarobljeništva u svijetu društveno okoštalih konvencija, pa i onih feministički etabliranih stavova, te u tome tražiti prostor vlastitoj slikarskoj praksi kao logičnom pravcu kretanja, odmah je upozoriti kako Ines Matijević Cakić nije ta umjetnica. Taj bi pravac za nju bio crta manjeg otpora, olaka i tanka. Ne razbija ona konvencije po načelu provokacije, destrukcije i diverzije kako djelom tako i stavom, već se prihvaća onog mnogo težeg i kompliciranijeg puta, puta koji promišlja sebe kao misao, ideju i teoriju konteksta, ali i vlastite umjetničke prakse koja tim idejama, stavovima, postupcima i ponašanju daje umjetnički oblik. Ili, kako će napisati u svojim dnevničkim bilješkama odnosno tekstovima koje treba čitati kao dnevnik: „Istraživanje vlastite subjektivnosti kroz cr-

3

tanje i kreativni proces koncipiranja ovog rada pridonijeli su razumijevanju brojnih pitanja koja su mi se kao majci dvogodišnje djevojčice, trudnici i umjetnici otvorila, a odnose se na složene majčinske osjećaje, senzibilitete, ljubav, nervoze, afekte, strah, kontrolu, na pitanja o vlastitom umjetničkom identitetu. Kroz Matriksijalne priče težila sam sveobuhvatno prihvatiti sentimentalne osjećaje i krajnosti multipliciranih raspoloženja odvajajući se od pretpostavke da su subjektivnost i majčinstvo u suvremenoj umjetnosti sramotni“.

Ines se Matijević Cakić neskriveno i otvoreno „odvaja“ od zadatosti pretpostavki zadrtih oblika tradicionalnih društvenih konvencija i njihove ultimativne volje, ali i više od toga, ona se odvaja i od postavki radikalnih oblika feminističke volje koje, dakako, poznaje i gotovo im je naklonjena uživajući u blagodatima širine kojom te spoznaje otvaraju horizonte moguće i željene slobode, ali ipak ne i toliko da bi im robovala ili, preciznije, nekritično služila. Iz toga teorijskoga svijeta uzima ono i onoliko koliko u njima vidi mentalnu, intelektualnu i emotivnu korist.

I to su, kako mi se čini, okviri i dimenzije društvenog konteksta koji ova umjetnica s više ili manje volje prihvaća jednako koliko i odbija. Time se otvara i zatvara jedan svijet, onaj racionalni i intelektualni, ne dakako bez emocionalnih dimenzija, te otvara jedan drugi ili još jedan u Jednom, umjetnički svijet Ines Matijević Cakić.

To je svijet koji umjetnica oblikuje i stvara kao „svoj“ slikarski svijet, svijet koji nastaje razmišljanjem, pri čemu je to razmišljanje duboko uronjeno u emocije. Nije to samo putovanje kroz blagodati arkadijske majčinske osjećajnosti, prije bi to bilo putovanje kroz Scile i Haribde mnogolikih i nadasve proturječnih osjećanja što obuhvaćaju svijet Ines Matijević kojoj su se kao „majci dvogodišnje djevojčice, trudnici i umjetnici otvorila / pitanja /, a odnose se na složene majčinske osjećaje, senzibilitete, ljubav, nervoze, afekte, strah, kontrolu, na pitanja o vlastitom umjetničkom identitetu“.

Slikanje kao razmišljanje – „slikam razmišljajući ili obratno, razmišljam slikajući“, kazala bi umjetnica – prepoznajemo u svim oblicima njezine izlagačke prakse odnosno profesionalne karijere, i onda kada je to jedna slika među mnogim drugima i drugih autora, slika u prostornom ambijentu galerije, slika u različitim medijskim solucijama izvedbe. Dakle, u svim svojim izlaganjima, u smislu „umjetnik izlaže sebe, a ne svoju sliku“, Ines Matijević besprijekorno je dosljedna neupitno podcrtavajući svoja estetska i etička načela. Moglo bi se pitati nije li ovo preuzetno moraliziranje? Jest, ali te kriterije i kategorije uspostavila je sama umjetnica, zato ih i provjeravamo. Ne zbog sumnjičavosti, nego nastojanja da ovo slikarstvo shvatimo. Konačno, pišući na primjer, kataloške podatke, shvatio sam kako su biografski podaci više od životopisa, to je cjelina u čijoj su istoj ravni rođenje, stjecanje obrazovanja, radna iskustva, izložbe, samostalne i skupne, kao umjetničko iskustvo, cjelina jedna i nedjeljiva.

Samo kao primjer, slike na skupnim izložbama (Biennale), samostalna u Waldingeru u Osijeku, prethodna u Puli i konačno ova pred nama najbolji su primjer koliko je ova umjetnica precizna kada je riječ o svakom njezinu izlasku i izlaganju u javnosti.

Opet možda preuzetno, čini mi se da je, koliko god svako od prethodnih izlaganja bilo precizno, temeljito, promišljeno i konačno ostvareno kao konkretna umjetnička praksa u svakom od medijskih izbora, ovaj ciklus pod nazivom Matriksijalne priče do sada vjerojatno najopsežniji i najcjelovitiji slikarski projekt u koji se ova umjetnica upustila. Čak ako ostavimo po strani činjenicu da je to dio njezine doktorske teze, a što znači da je u projekt uloženo mnogo od znanstvenih metodologija, koncept izložbe kristalno je jasan u svojoj umjetničkoj čistoći i samostalnosti. Ako samo malo i posve indiskretno zavirimo u naslove poglavlja kojima je pripremala završna i izvedbena rješenja svoje prakse, poput Osobno razumijevanje subjektivnosti majčinstva u susretu s umjetničkom praksom, Osvrt na radove Bez naziva – rad posvećen Noli i Imaginarni bestijarij, Prema Matriksijalnim pričama, Majčino mišljenje i njezino tijelo, Likovna koncepcija, Interpretacija crteža i potom nazivi devet crteža koji su sadržaj ove izložbe, jednake veličine – rundeli promjera 140 cm, u tehnici olovke na bijeloj podlozi te naziva 1. Iščekivanje, 2. Prekid,

4

3. Identitet, 4. Kontrola, 5. Ljubav, 6.Identifikacija 7. Oblik, 8. Ime i 9. Razdvajanje, jasno je u koliko je složen i zahtjeva projekt ušla umjetnica. Ima smisla i razloga opet se pozvati na riječi umjetnice kako bi njezine misli, u riječi, ali i slici, potvrdile svoju neupitnu jasnoću: „Kroz radove Bez naziva – rad posvećen Noli, Imaginarnom bestijariju i Matriksijalnim pričama prevladala sam prisutnost osjećaja stida da kroz vlastiti umjetnički rad subjektivno prikažem vlastito iskustvo kroz prizmu umjetnice – promatračice, u susretu s majčinstvom i trudnoćom potaknula me je na promišljanje o procesu vlastitog transformiranja kroz trudnoću i majčinstvo, a s time i o mogućnostima za transformiranje moje umjetničke prakse koja se otvorila prema istraživanju subjektivnog iskustva majčinstva koje sam izrazila u Matriksijalnim pričama. Ovaj crtački poliptih izražen je u svojevrsnoj formi grafičke novele koja svoj narativ gradi kroz sabiranje i interpretaciju sadržaja proizišlih iz sinergije proučavanja psihoanalize, dnevničkih zapisa i vizualnih komentara kroz niz figurativnih crteža.”

U tome svijetu, svijetu kao prostoru kome su spolno/rodno feminističke teorije, ali i iskustvo drugih umjetničkih praksi itekako poznate, ona traži i nalazi mjesto svome umjetničkome biću i jednako tako, dakako, životnom biću, biću žene. Zajedničko jednom i drugom putu, ali i cilju, jest iskustvo, dobiveno znanjem, ali još i više ono stečeno, u životu i umjetnosti. I to je onaj put kada se razmišljanje slikajući, kao i razmišljanje pišući, ostvaruje kao djelo koje vidimo, gledamo, promišljamo, tumačimo, i zapravo je na djelu postupak i proces u nama koji gledamo identičan onome kroz koji je prošla i prolazi umjetnica. Na jednoj slici i svih devet slika. Medij, a ne tehnika crtanja i koncem, kroz koje su prošli i ovi crteži, metafora su jednako koliko stvarnost konkretne slikarske prakse, hegelijanske misli o „tihom tkanju duha” kojom se oblikuje cjelosnost civilizacije, ali u slikarskoj praksi Ines Matijević to je prije svega ono tiho tkanje kojim ona gradi cjelosnost vlastitog bića.

Vlastimir Kusik

5

Ines Matijević Cakić: Matriksijalne priče

Matriksijalne priče studija su vlastitog drugog stanja kroz devet tonskih crteža koji ocrtavaju preokupacije umjetnice, istraživanje ženskog pisma/jezika u umjetnosti i njegovu poziciju. S druge strane, kontekst u kojem radovi nastaju prebacuje težište iz teorijsko-istraživačkog u osobno, u prvo lice.

Postlakanovska teorijska literatura, francuskog feminstičkog kruga oko Julije Kristeve, Luce Irigaray koja upisuje žensko tijelo u postojeći društveni sustav umjetnosti, utjecala je u velikoj mjeri na oslobođenje ženskog govora i rađanje novog diskursa.

Kroz Matriksijalne priče, otvaranjem umjetnice prema vlastitim stanjima tijela i samoanalizi, žensko tijelo i stanja postaju govoreći subjekt. Subjekt koji prepoznaje jezik može i govoriti, a mora govoriti jer tako jedino može opstati.

Postfeministička teoretičarka Julija Kristeva smatra da jezik proizvodi svijet, izgovara ga i reproducira, stvarajući opnu simboličkog unutar koga se subjekt prepoznaje u jeziku te mora reproducirati taj sistem u procesu osamostaljivanja kako se ne bi vratio u prostor predsubjektnog. Jezik, pa tako i subjekt, nije neutralan ni u ovom radu, pri čemu je ženska pozicija jasna.

U fokus devet priča (devet mjeseci trudnoće) umjetnica postavlja vlastito golo žensko tijelo, svoja nemaskirana osjećanja, razmišljanja, intimnost, ljubav i nedoumice. Ona je posve unutar kruga, ima svoje mjesto u sistemu jezika koji sama kreira i u kojem govori s pozicije Subjekta. Naravno, i više od toga, izvan njega njezino jouissance progovara i drugima “Piši sebe!

Tvoje se tijelo mora čuti” (Cixous). Postavlja se ovdje pitanje zašto se mora čuti, a odgovor nije zbog razbijanja granica primarno muškog sustava jezika, društvena transgresija nije motiv. Jezik kojim govori umjetnica način je da prevlada vlastita stanja, matrica kroz koju je slobodna govoriti istinu. Način na koji je pušta iz sebe jest govor pokriven teorijskim diskursom, promišljanjem vlastitog stanja, vođenjem dnevničkih zapisa, koncentriranjem, preispitivanjem i likovnim minucioznim radom koji joj pruža zadovoljstvo govora.

Intersubjektivnost i kontekst drugog stanja autoricu stavlja u poziciju za umjetničko istraživanje i djelovanje. Gravidnost postaje potencijal za kreativni govor u prvom licu. Time rad koji je usmjeren na vlastito stanje postaje način za samooslobađanja i djeluje terapeutski. Primijenjeno umijeće odličan je spoj čiji je rezultat devet self-imagea u devet različitih faza koje poput ogledala reflektiraju stanja koja umjetnica prolazi kroz trudnoću. Umjetnica uspostavlja diskurs sa samom sobom, a pokušavajući pronaći prostor za sebe, uspostavlja odnos s djetetom odnosno prema djetetu.

Autoričin je govor složen, u njemu ima čitljivih i teže dokučivih mjesta, simbola i elemenata iz njezina stvarnog okruženja što čine kolaž emocija, stanja i riječi koji ga opisuju; crteži su zaokružene cjeline od kojih svaki predstavlja po jedan mjesec.

Fiktivno i stvarno, priroda i artefakt, privatno i javno, prisutno i odsutno, disciplina i kaos dihotomije su koje čine svaku od ovih cjelina. Višeslojnost jezika, tumačenja, značenja i mogućnosti načini su na koje umjetnica nalazi ono barthesovsko zadovoljstvo u jeziku.

Autoričin je rukopis prepoznatljiv u liniji, motivu; iako složen, on je tečan, razumljiv, čitljiv, ali ton koji crtežu autorica dodaje ozbiljan je, težak. Težište se prebacuje s opisivanja stanja na emociju koju tonski crtež neizbježno ostavlja. Poput stranica

6

dnevnika koje blijede, na mjesece trudnoće pada pomalo melankolična patina. Sav proces i sav trud obavijen je nekim sada već prošlim vremenom. Sav trud da se osvijesti stanje, da se zabilježi i arhivira, ostavlja nam grafički dokument o prolaznosti, rastu i promjeni. No promjene koje autorica doživljava vezano uz svoje tijelo i stanja postaju generatori nove umjetničke prakse koja se usmjerila prema samoj sebi, prema unutra, prema subjektivnom iskustvu. Time ovo žensko pismo ponavlja tezu da je tijelo jezik.

Umjetnica Mary Kelly u svom poznatom radu Post-Partum Documenet bavi se kontinuiranim praćenjem vlastitih stanja kroz prikupljanje i bilježenje stanja djeteta, dobivenih mjerenjem i proučavanjem. Dnevnički način bilježenja i korištenje teksta kako bi se artikuliralo osobno svojstven je i Ines Matijević Cakić, no njezini se materijali ne sastoje od vanjskih objekata kao instrumenta za stvaranje novog umjetničkog sadržaja, već od ogledanja unutrašnjeg svijeta, recikliranja subjektivnog, imaginarnog, svjesno i nesvjesno prikupljenog materijala, građe za konstruiranje novog sustava reprezentacije. U njezinu je radu utjecaj Lacanove psihoanalize i njegova koncepta “faze ogledala” prebačen s materijalnih vanjskih atefakata iz majčine sedmogodišnje arhive (Kelly pelene, analni otisci, benkice, škrabotine) na intersubjektivni arhiv. Bez obzira na materijal koje umjetnice koriste, rezultat je osvjetljavanje uloge žene kao umjetnice i majke. Trudnoća i majčinstvo i još ono nešto (“Ona nije u cijelosti tu. Ona je sasvim tu. Ali postoji još nešto”, Lacan, 1999.) kroz rad Ines Matijević doprinos su vrednovanju (umjetnosti) majčinstva, koje je toliko potrebno u samim trenucima dok traje; držanje pozornosti, fokus i ogledalo načini su na koje umjetnica pridonosi učvršćivanju sustava vrijednosti, pritom stavljajući samu sebe u kritičku poziciju. Svaki crtež za sebe čini zasebnu tematsku jedinicu: iščekivanje, prekid, ljubav, identitet, kontrola, identifikacija, razdvajanje, među kojima su Oblik i Ime materijalniji vanjski svjedoci promjena koje se u svijesti umjetnice izmjenjuju. Dočim stroj za šivanje u procesu identifikacije postaje “strojem za življenje“.

Koliko je nesvjesni i simbolički jezik blizak autorici vidljivo je u grafičkoj stilizaciji i motivima, primjerice, haljinama kao obliku citiranja majka - kći. Sličnost sa svojim majkama što je vučemo kroz život može nas ljutiti, ali se radujemo kad je pronađemo u svojim kćerima. Matrica po kojoj nam je oblikovano tijelo ili lice, koju razaznajemo u pokretima, u boji glasa, gestama, ipak je vidljivija drugom.

Bez velikih riječi, umjetnica u Matriksijalnim pričama pravi inventuru specifičnog perioda svojega života, nalazi vlastiti okvir i mjesto unutar te slike.

Davorka Vučić Šneperger

7

8

9

10

11

Martriksijalne priče posvećene su Noli, Tomi i Saši. (I.M.C., 2014.)

13

MATRIKSIJALNE PRIČE 2011_2014 olovka na papiru promjer 140cm 9 crteža: 1. Iščekivanje 2. Prekid 3. Identitet 4. Kontrola 5. Ljubav 6. Identifikacija 7. Ime 8. Oblik 9. Razdvajanje

15

16

17

18

19

20

21

22

23

Biografija

Ines Matijević Cakić rođena je 17. siječnja 1982. Osnovnu školu završila je u Osijeku. Godine 2000. završila je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Iste je godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Grafika.

Od 2006. godine zaposlena je u zvanju asistenta na Učiteljskom fakultetu u Osijeku, te od 2011. radi na Umjetničkoj Akademiji u Osijeku u zvanju docenta.

Trenutačno pohađa poslijediplomski doktorski studij Slikarstva pod mentorstvom red. prof. Ante Rašića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Izlagala je na osam samostalnih i šezdesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Radovi joj se nalaze u sljedećim fundusima i zbirkama: Hrvatskom kabinetu grafike u Zagrebu, Zbirci suvremene hrvatske umjetnosti Fillip trade u Zagrebu, Okolje Consulting Art Collection u Ljubljani, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Dobitnica je sljedećih nagrada: Nagrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke, 5. hrvatski trijenale grafike (Zagreb, 2009) / Grand Prix, 21. slavonski biennale (Osijek, 2008) / Grand Prix Nagrada Erste & Steiermarkische banke (Zagreb, 2008) / Posebna nagrada, 3. međunarodni biennale eksperimentalne grafike, The Brancovan Palaces (Bukurešt, Rumunjska, 2008) / Nagrada Ex Aequo, 20. slavonski biennale (Osijek, 2006) / Nagrada rektora Sveučilišta (Zagreb, 2004) / Prva nagrada, Pasionska baština (Zagreb, 2004) / Pohvala Akademije likovnih umjetnosti (Zagreb, 2003. i 2002. godine). Godine 2007. bila je finalistica nagrade Radoslav Putar u Zagrebu.

Kontakt Ines Matijević Cakić Gundulićeva 53 31 000 Osijek 098 612 408 ines_matijevic@yahoo.com