Tekst kao objekt - skupna izložba slovenskih i hrvatskih umjetnika

Tekst kao objekt

22. 3.–7. 4.

CIP - Kataložni zapis o publikaciji Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana 7.038.53(083.824) GNAMUŠ, Nadja Tekst kao objekt = Tekst kot objekt = Text as an object : [skupna izložba slovenskih i hrvatskih autora = skupna razstava slovenskih in hrvaških umetnikov = group exhibition of Slovenian and Croatian artists : Galerija PM, Dom HDLU (Meštrovićev paviljon) = Galerija PM, Sedež HDLU (Meštrovićev paviljon) = PM gallery, Home of HDLU (Meštrović pavilion) : 22. 3.-7. 4. 2024 : Galerija DLUL = Galerija DLUL = DLUL Gallery : 10. 4.-28. 4. 2024] / [tekst i izbor umjetnika Nadja Gnamuš, Josip Zanki ; prijevod na engleski Zana Šaškin ; fotografija Juraj Vuglač]. - Ljubljana : Društvo likovnih umetnikov Ljubljana ; Zagreb : Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, 2024 ISBN 978-961-95645-5-4 (Društvo likovnih umetnikov Ljubljana) COBISS.SI-ID 191228675

Tekst kot objekt

10. 4. - 28. 4.

Text 2024 as Object

4

5

Josip Zanki

Tekst kao objekt: emocionalna stanja i crveni karton

Zajednički izložbeni projekt Društvo likovnih umetnikov Ljubljana i Hrvatskog društva likovnih umjetnika pod nazivom Tekst kao objekt polazi od odabranih djela iz jedne i druge umjetničke prakse koja ilustrira, dekonstruira, proširuje i transformira tekst u sliku i objekt. Odabrani radovi koriste različite suvremene umjetničke medije i prakse, od crteža, umjetničke knjige pa do istraživačkih postupaka. Tekst, ujedno i jezik, slovenski i hrvatski, reprezentira, konceptualizira, ali i stvara nova značenja. Po Borgesu, kako to navodi poslije iskustva Alepha1, jezik jest spisak simbola i da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost (u smislu pripadnosti određenoj zajednici), čak i kad nešto opisujemo samo u taksativnom nizu. Unutar čvrste narativne strukture jezik otvara put za umjetničke eksperimente. Jezik nije samo zbir slova, značenja i ideja, niti je u suvremenoj umjetnosti korišten samo da bi se propitivala ideja reprezentacije. To se vidi na primjeru radova kao što su One and Three Chairs Josepha Kosutha (1965.) gdje se propituje odnos između jezika (narativnog opisa predmeta), slike predmeta kao oblika reprezentacije i samog predmeta. Ili u radu We Don‘t Need Another Hero Barbare Kruger (1987.), u kojem se propituje odnos između slike, jezika kao reprezentacije i konceptualizacije rodnih stereotipa u slici.

Umjetnici i umjetnice čiji je primarni medij književni tekst ne moraju taj tekst samo ilustrirati slikama već ga putem medija dokumentarne fikcije mogu pretvoriti u zbir predmeta i konstrukciju stvarnosti. Najbolji primjer takvog postupka je knjiga i istoimeni muzej turskog književnika Orhana Pamuka Muzej nevinosti2. Predmeti koje u romanu Kemal prikuplja kao sjećanje na Füsun, tako stvarajući muzej, i u stvarnom svijetu postaju elementi muzeja koji je osmislio sam pisac. Pamuk je tako dokinuo granicu između fikcije i faktografije, ali i jezika kao reprezentacije predmeta i stvarnog predmeta. Ovom izložbom nastojali smo preispitati neke od liminalnih granica teksta, jezika i objekta, nastavljajući postavljati pitanja koja su započeta još prije, od Borgesa do Pamuka i od Koshuta do Kruger.

Tekst kao objekt predstavlja međunarodnu uzvratnu suradnju koja uključuje 1 2 6

U kratkoj priči „Aleph“ Borges opisuje transcendentalno iskustvo koje se događa interakcijom s točkom u prostoru, Alephom.

Roman je prvi puta objavljen 2008. godine.

izložbu slovenskih i hrvatskih umjetnika i umjetnica u galeriji Proširenih medija u Meštrovićevu paviljonu (Domu hrvatskih likovnih umjetnika) te uzvratnu izložbu u galeriji Društva likovnih umetnikov Ljubljana (u ožujku i travnju 2024. godine). Kustosica slovenske dionice izložbe Nadja Gnamuš odabrala je radove umjetnica Nine Čelhar, Tanje Lažetić i Aleksandre Saške Gruden te radove umjetnika Borisa Beje i Ištvana Išta Huzjana. Na hrvatskoj dionici izložbe sudjeluju radovi umjetnica Zorane Unković, Mije Maraković, Mihaele Rašice i Antonele Šurbek te umjetnika Željka Beljana po odabiru Josipa Zankija. Radovi umjetnica Mihaele Rašice i Mije Maraković polaze od korištenja formata klasične ukoričene knjige ali i reinterpretacije formata i namjene knjige. Mia Maraković predstavlja se serijom radova (Umjetničke knjige, 2015.–2024.) u kojima transformira pronađene, poklonjene i kupljene knjige u određenu vrst autoetnografskog objekta. Maraković format knjige tretira kao skulpturu, od uveza, korica, teksture stranica do veličine knjižnog bloka; fetišizirajući materiju ispunja ju novim tekstom, dok se onaj stari, prikriveni nazire kao palimpsest. Mihaela Rašica u radu Strune i stihije (grafičko-pjesnička mapa, 2019.) pokazuje izvrsnost u književnom i grafičkom mediju vješto meandrirajući između narativnih formi linoreza i poetskih zapisa. Umjetnica je oslobođena ideje ilustrativnosti zato što sama uprizoruje vlastiti tekst, odnosno materijalizira ga u sliku. Važno je napomenuti da je Mihaela Rašica prisutna i na hrvatskoj književnoj sceni pa joj je prošle godine objavljena i druga zbirka pjesama Grimiz, kristal i sol.3 Radovi Antonele Šurbek i Željka Beljana polaze od pretvaranja teksta (kao postkonceptualnog dijela vlastitog umjetničkog jezika) u prostornu intervenciju, odnosno čistu sliku. Antonela Šurbek u svome radu Skice za leksikon (prostorna instalacija, bakropisi, objekti, 2023.) izlaže tekstualne specifikacije objekata, bakropise (interpretaciju objekata) i stvarne objekte, naslanjajući se upravo na manifesni Koshutov rad One and Three Chairs. Tekstualna specifikacija je metapoetska ironija na inventarne popise, a podijeljena je po sekcijama: Lokacija, Auditivni opis, Vrijeme, Gustatorni opis, Emocionalno stanje, Olfaktorni opis, Fizičko stanje, Taktilni opis, Svrha.

Predmeti su svakodnevni, od kikirikija i nožića do lego kockica, a njihovo bakropisno uprizorenje sublimat je svih okolnosti i stanja vezanih uz umjetnicu i dotični predmet.

3

Izdanje Naklade Bošković, 2023.

7

Josip Zanki

Tekst kot objekt – čustvena stanja in rdeči karton

Prostorna instalacija Željka Beljana ZIZOU (2023.–2024.) sastoji se od dva dijela, drvene skulpture oblikovane kao dječja igračka u obliku konjića za njihanje i bannera.

Rad se nastavlja na aktualnu Beljanovu umjetničku praksu kreiranja ironičnih radova povezanih s fenomenom nogometne igre. Umjesto glave konjića na saonice Beljan postavlja torzo francuskog nogometaša Zinédinea Zidanea, dok je banner izrađen od ručnika s motivom talijanske nogometne reprezentacije i ušivenim rečenicama i povicima koje je francuski televizijski komentator Thierry Gilardi izgovorio tijekom prijenosa (umjetnik se referira na udarac glavom Zidanea talijanskog braniča Materazzija).4 Za razliku od drugih umjetnica i umjetnika u hrvatskom dijelu izložbe, Zorana Unković ostaje vjerna već poznatom odnosu slike i teksta. U svojim radovima Preplavljujuća bol (crtež, 2023.), Suočavanje sa samom sobom (crtež, 2023.) i Uronjenost (crtež, 2023.) Unković spaja crtački i tekstualni dio slike u jedinstvenu kompoziciju.

Crtački ispisan tekst i crtež ilustriraju i romantiziraju umjetničina stanja i doživljaje.

Narativnost i ilustrativnost je u radu Unković obostrana; tekst i crtež polaze od istog stanja, nadopunjuju se i zajedno pričaju i kristaliziraju, riječi i oporo crtovlje. Ono što ih povezuje jest trag umjetničine ruke ispisan ugljenom, crnim tušem i olovkom.

Slovenski i hrvatski umjetnici i umjetnice otvaraju svojim radovima pitanja teksta i jezika poigravajući se prirodom jezika, sadržajem teksta, transformacijom teksta u sliku ili objekt te pismom i umijećem pisanja kao slikom teksta, ili ilustriraju određeno književno djelo. Tako se otvara dijalog upravo u tekstu kao običnom nizu znakova, ali i u samom jeziku, najčešćem uzroku konflikta, bilo po njegovoj strukturi ili po mnoštvu značenja.

Skupni razstavni projekt Društva likovnih umetnikov Ljubljana in Hrvaškega društva likovnih umetnikov Tekst kot objekt izhaja iz izbranih del iz ene in druge umetniške prakse, ki prikazuje, dekonstruira, razširja in spreminja besedilo v sliko in objekt. V izbranih delih so uporabljeni različni sodobni umetniški mediji in prakse, od risb, umetniških knjig do raziskovalnih postopkov. Tekst, hkrati tudi jezik, slovenski in hrvaški, predstavlja, konceptualizira in tudi ustvarja nove pomene. Po Borgesu, kot to po lastnih izkušnjah navaja v Alefu1, je jezik seznam simbolov in sogovorniki morajo za njihovo uporabo imeti skupno preteklost (v smislu pripadnosti določeni skupnosti), tudi ko nekaj opisujemo samo v izčrpnem nizu. Jezik znotraj čvrste narativne strukture odpira pot umetniškim eksperimentom. Ni samo skupek črk, pomenov in idej. Prav tako se v sodobni umetnosti ne uporablja samo zato, da bi se prek njega preizkušala ideja predstavitve. To lahko vidimo na primeru del, kot so One and Three Chairs, 1965, Josepha Kosutha, v katerih se preizkuša razmerje med jezikom (narativnega opisa predmeta), sliko predmeta kot obliko predstavitve in samim predmetom. Podobno kot v delu Barbare Kruger We Don’t Need Another Hero, 1987, v katerem se preizkuša razmerje med sliko, jezikom kot predstavitvijo in konceptualizacijo stereotipov glede spolov v sliki.

Umetnicam in umetnikom, katerih primarni medij je knjižno besedilo, tega ni treba ilustrirati samo s podobami, ampak lahko to prek medija dokumentarne fikcije pretvorijo v skupek predmetov in konstrukcijo resničnosti. Najboljši primer takšnega postopka sta knjiga in istoimenski muzej turškega književnika Orhana Pamuka, Muzej nedolžnosti2. Predmeti, ki jih Kemal v romanu zbira kot spomin na Füsun in ustvarja muzej, v realnem svetu obstajajo kot del muzeja, ki si ga je pisatelj zamislil. Pamuk je tako odpravil mejo med fikcijo in faktografijo ter jezikom kot predstavitvijo predmeta in resničnim predmetom. S to razstavo smo želeli preizkusiti nekatere izmed liminalnih meja besedila, jezika in objekta ter nadaljevali z zastavljanjem vprašanj, ki so se pojavila že prej, od Borgesa do Pamuka in od Kosutha do Krugerjeve.

Razstava Tekst kot objekt predstavlja mednarodno vzajemno sodelovanje, ki 1

4

8

Zidane je za tu akciju na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2006. dobio crveni karton i isključenje iz igre.

2

Borges v kratki zgodbi »Alef« opisuje transcendentalno izkušnjo, ki se dogaja v interakciji s točko v prostoru, alefom.

Roman je bil prvič objavljen leta 2008.

9

vključuje razstavo slovenskih in hrvaških umetnic in umetnikov v Galeriji Razširjenih medijev v Meštrovićevem paviljonu (Domu hrvaških likovnih umetnikov) ter ponovitev v Galeriji DLUL. Kustosinja slovenskega dela razstave Nadja Gnamuš je izbrala dela umetnic Nine Čelhar, Tanje Lažetić in Aleksandre Saške Gruden ter umetnikov Borisa Beje in Ištvana Išta Huzjana. Na hrvaškem delu razstave so, po izboru Josipa Zankija, predstavljena dela umetnic Zorane Unković, Mie Maraković, Mihaele Rašice in Antonele Šurbek ter umetnika Željka Beljana. Dela umetnic Mihaele Rašice in Mie Maraković izhajajo iz uporabe formatov klasično vezane knjige, pa tudi iz reinterpretacije velikosti in namenov knjige. Mia Maraković se predstavlja s serijo del Umetniške knjige, 2015–2024, v katerih najdene, podarjene in kupljene knjige transformira v določen niz avtoetnografskega objekta. Format knjige obravnava kot skulpturo, od vezave, platnic, teksture stranic do velikosti knjižnega bloka, pri čemer fetišizira snov in jo napolni z novim besedilom, medtem ko se stari, prikriti del kaže kot palimpsest. Mihaela Rašica v delu Strune in ogenj, 2019 (grafično-pesniška mapa) prikazuje izvrstnost v književnem in grafičnem mediju, pri čemer spretno vijuga med pripovednimi oblikami linoreza in poetičnih zapisov. Umetnica je osvobojena ideje ilustrativnosti, saj sama uprizarja lastno besedilo oz. ga materializira v sliki.

Pomembno je poudariti, da je Mihaela Rašica prisotna tudi na hrvaški književni sceni, tako je bila npr. lansko leto objavljena njena druga zbirka pesmi Škrlat, kristal in sol.3 Dela Antonele Šurbek in Željka Beljana prehajajo iz spreminjanja besedila (kot postkonceptualnega dela lastnega umetniškega jezika) v prostorsko intervencijo oz. čisto sliko. Antonela Šurbek v svojem delu Skice za leksikon, 2023 (prostorska instalacija, jedkanice, objekti) prikazuje tekstualne specifikacije objektov, jedkanice (interpretacijo objektov) in stvarne objekte, pri čemer se opira ravno na Kosuthovo delo One and Three Chairs. Tekstualna specifikacija je metapoetska ironija inventarnih popisov, razdeljena pa je na sklope: Lokacija, Fonetični opis, Čas, Okušalni opis, Emocionalno stanje, Vohalni opis, Fizično stanje, Taktilni opis, Namen. Predmeti so vsakdanji, od arašidov, rezil do legokock, njihova grafična uprizoritev pa je sublimat vseh okoliščin in stanj v zvezi z umetnico ter dotičnim predmetom. Prostorska instalacija Željka Beljana ZIZOU, 2023–2024, je sestavljena iz dveh delov: lesene

skulpture, oblikovane kot otroška igrača v obliki konjička za jahanje, in pasice. Delo se nadaljuje s trenutno Beljanovo umetniško prakso ustvarjanja ironičnih del, povezanih s fenomenom nogometne igre. Namesto konjičkove glave Beljan na sani namesti trup francoskega nogometaša Zinédina Zidana, pasica pa je izdelana iz brisače z motivom italijanske nogometne reprezentance, v katero so všiti besede in vzkliki, ki jih je francoski televizijski komentator Thierry Gilardi izgovoril med prenosi (umetnik se nanaša na Zidanov udarec z glavo v italijanskega branilca Materazzija).4 Za razliko od drugih umetnic in umetnikov v hrvaškem delu razstave Zorana Unković ostaja zvesta že znanemu razmerju slike in besedila. V svojih risbah Preplavljajoča bolečina, 2023, Soočanje s samim seboj, 2023, in Potopljenost, 2023, risarski in besedilni del slike združuje v edinstveno kompozicijo. Risarsko izpisano besedilo in risba ilustrirata ter romantizirata umetniška stanja in doživljaje. Pripovednost in ilustrativnost sta v Unkovićinem delu obojestranski; besedilo in risba izhajata iz istega stanja, se dopolnjujeta in skupaj pripovedujeta zgodbo ter nazorno kažeta besede in risarske poteze. Povezuje jih sled umetniške roke, ustvarjena z ogljem, črnilom in svinčnikom.

Slovenski in hrvaški umetniki s svojimi deli odpirajo vprašanja besedila in jezika ter se pri tem poigravajo z vsebino besedila, spremembo besedila v sliko ali objekt, pismom in veščino pisanja kot sliko besedila oziroma se pri svojem delu enostavno sklicujejo na določeno knjižno delo. Tako se dialog odpira ravno v besedilu oziroma jeziku, ki je najpogosteje vzrok konfliktov, bodisi v prevodih bodisi v pomenih.

4 3 10

Založba Naklade Bošković, 2023.

Zidane je za to akcijo na Svetovnem nogometnem prvenstvu leta 2006 prejel rdeči karton in bil izključen iz igre.

11

Josip Zanki

Text as Object: Emotional States and Red Card

Text as Object, the collaborative exhibition project launched by the Ljubljana Fine Artists Society and the Croatian Association of Artists, explores selected artworks from both artistic practices which illustrate, deconstruct, expand and transform text into image and object. The presented artworks employ a variety of media and practices of contemporary art, from drawings and artist’s books to research processes. The text, as well as language, both Slovenian and Croatian, represents, conceptualizes, but also creates new meanings. As Borges noted after writing Aleph1, “all language is a set of symbols whose use among its speakers assumes a shared past” (in terms of belonging to a particular community), even when we describe something only in an itemized sequence. In a solid narrative structure, language paves the way for artistic experiments. Language is not just a cluster of letters, meanings and ideas, nor has it been used in contemporary art just to question the idea of representation. This is evident in the example of works such as Joseph Kosuth‘s One and Three Chairs (1965) which examines the relationship between language (narrative description of the object), the picture of the object as a form of representation, and the object itself. It can also be seen in Barbara Kruger‘s We Don‘t Need Another Hero (1987), which questions the relationship between image, language as representation, and the conceptualization of gender stereotypes in the image.

Artists who use a literary text as their primary medium illustrate the text with images, but they also employ the medium of documentary fiction to turn it into a collection of objects and a construct of reality. This is best exemplified in the book and the museum of the same name by the Turkish writer Orhan Pamuk, The Museum of Innocence2. The objects that Kemal, the main character, collects in memory of his love for Füsun evolves into a real museum, in physical world, which Pamuk created himself. The writer has thus blurred the boundaries between fiction, factography and language as a representation of objects and real objects. With this exhibition, we aim to reconsider some of the liminal boundaries of text, language and object, continuing to explore questions that have been raised by thinkers ranging from Borges to Pamuk and from Koshut to Kruger.

1 2 12

In his short story “Aleph”, Borges describes a transcendental experience that occurs by interacting with a point in space known as Aleph.

The novel was first published in 2008.

Text as Object is an international collaboration that includes two exhibitions presenting Slovenian and Croatian artists – the first is hosted by the Extended Media Gallery in the Meštrović Pavilion (Home of HDLU) and the other by the Gallery of the Ljubljana Fine Artists Society (in March and April 2024). The curator of the Slovenian part of the exhibition, Nadja Gnamuš, selected the works of the following artists: Nina Čelhar, Tanja Lažetić, Aleksandra Saška Gruden, Boris Beja and Ištvan Išt Huzjan. The Croatian part of the exhibition features the works by Zorana Unković, Mia Maraković, Mihaela Rašica, Antonela Šurbek and Željko Beljan, as selected by Josip Zanki. The works of Mihaela Rašica and Mia Maraković use the format of a traditional bound book, but both offer their own interpretation of the book’s format and purpose. Mia Maraković presents herself with a series of works (Artist’s Books, 2015–2024) in which she transforms discarded, donated and purchased books into a certain type of autoethnographic object. Maraković treats the book format as a sculpture, from bindings, covers and leaf texture to the size bookblock. Fetishizing the matter, she fills it with a new text, while the old one filters through it like a palimpsest. In her work Strings and Chaos (printmaking-poetry book, 2019), Mihaela Rašica has demonstrated her excellence in literary and printmaking media, skillfully meandering between the narrative forms of linocuts and poetic writings. The artist is freed from the idea of illustrativeness as she stages her own text, i.e., materializes it into an image. It is important to note that Mihaela Rašica is also present on the Croatian literary scene – last year she published her second collection of poems, titled Grimiz, kristal i sol (Scarlet, Crystal and Salt)3.

The artworks of Antonela Šurbek and Željko Beljan transform text (as a postconceptual element of their own artistic language) into a spatial intervention, i.e., a pure image. In her Sketches for a Lexicon (spatial installation, etchings, objects, 2023), Šurbek showcases textual specifications of objects, etchings (interpretation of objects) and real objects, inspired by Koshut’s One and Three Chairs. The textual specification is a metapoetic irony referring to inventory lists, and it is divided into the following sections: Location, Auditory Description, Time, Gustatory Description, Emotional State, Olfactory Description, Physical Condition, Tactile Description, Purpose.

3

Bošković Publishing House, 2023 13

Nadja Gnamuš

Oblike tekstualnosti

The objects are from everyday life – from peanuts and knives to Legos – and the etching that depicts them represents a sublimate of all circumstances and conditions related to the artist and the object in question. Željko Beljan spatial installation ZIZOU (2023–2024) consists of two parts: a wooden toy horse sculpture and a banner. The piece follows Beljan‘s current artistic practice of creating irony-laden artworks that explore the phenomenon of football games. Instead of the horse‘s head, Beljan has incorporated the torso of French footballer Zinédine Zidane. The banner consists of towels featuring the motif of the Italian national football team, with embroidered lines depicting sentences spoken and shouted by the French television commentator Thierry Gilardi during the football match broadcast (the artist refers to Zidane‘s headbutt on the Italian defender Materazzi).4 Unlike other artists in the Croatian part of the exhibition, Zorana Unković remains faithful to the already familiar relationship between image and text. In her works Overwhelming Pain (drawing, 2023), Facing Oneself (drawing, 2023) and Immersion (drawing, 2023), she combines the drawing and textual part into a unique composition. Both the “drawn” text and the drawing depict and romanticize the artist‘s states and experiences. The narration and illustration in Unković’s work are intertwined; the text and the drawing depart from the same state, complementing each other, communicating, crystallizing the words and lines. What binds them together is the artist‘s handmark rendered in charcoal, black ink and pencil.

The Slovenian and Croatian artists showcased in this exhibition explore the complexities of text and language, examining the very essence of language. They play with the act of writing and textual content, including the metamorphoses of texts into images or objects, or they illustrate a particular literary piece. In doing so, they open a dialogue within a text represented by ordinary sequence of characters, but also a dialogue within the language itself, the most common cause of conflict that arises either by its structure or by a multitude of meanings.

4

14

Zidane received a red card for the incident, and was excluded from the game during the 2006 FIFA World Cup.

Razstavni koncept, zajet v ideji teksta kot objekta, se vrača k daljnosežnemu odnosu med dvema povezanima, a v učinku različnima komunikacijskima sistemoma, jezikom in podobo. Foucault je ta odnos povzel kot nedoločno razmerje, v katerem ne enega ne drugega ni mogoče izraziti z drug drugim, saj je nemogoče povzeti, kaj vidimo, medtem ko to, kar vidimo, ne biva v tem, kar povemo. W. J. T. Mitchell je v Slikovni teoriji opazil, da razmik med jezikom in podobo vzpostavlja reprezentacijo kot dialektično polje sil, ne pa kot točno določeno sporočilo.1 Če je v najbolj ne-predstavnih in ne-pripovednih oblikah modernistične umetnosti jezik izoblikoval teoretični aparat, ki je bil orodje interpretacije in je deloval po modelu »manj kot nam je dano videti, več imamo o stvareh povedati«,2 so konceptualne prakse postavile besede, stvari in podobe v neposrednejši, toda nič bolj transparenten in enoznačen odnos, v katerem je lahko diskurz kot tak nadomestil umetniški objekt.

Za deli na razstavi članov Društva likovnih umetnikov Ljubljana in Hrvaškim društvom likovnih umetnikov ni neke koherentne in skupne konceptualne ali formalne odločitve, njihova stična točka je predvsem odnos, ki ga vzpostavljajo z jezikom. Prekrivanje vizualnega in verbalnega, reprezentacije in diskurza, sinteza podobe in besede se odvijajo na različnih ravneh in izvabljajo spekter relacijskih učinkov, ki nastajajo med vizualnim in besednim, pri čemer ne gre za ilustrativnost in sinhronost podobe in teksta, pač pa za evokacije vmesnih prostorov med obema.

Ne glede na to, ali je tekst tisti, ki si podreja objekt, ali objekt prevzema formo teksta, razstavljena dela gradijo aluzivne, afektivne, poetične in miselne prostore, ki ne ustvarjajo kontemplativne vizualnosti, temveč od opazovalca zahtevajo aktiven proces razbiranja in interpretiranja. Tekstualnost je tu lahko izhodišče, referenca ali diskurzivni okvir. Pri tem jezik ni izključno teoretski paravan pogleda in njegov podporni aparat, ampak se umetnost misli skozi uporabo jezika in kot sinteza besed, podob in materialnosti.

Odločitev pri izboru slovenskih umetnikov so navdihnile razprave Zygmunta Baumana o dvoumnem odnosu med zasebnim in javnim, individualnim in skupnim, zlasti njegova teza o redefiniciji javnega prostora, ki ni več kraj srečevanja, debate in pogajanj med posameznikom in skupnostjo, pač pa so ga preplavile osebne izpovedi in naracija jaza. Medtem ko je imela agora, kakor je ugotavljal Bauman, v političnih 1 2

W. J. T. Mitchell, Slikovna teorija, Ljubljana: Študentska založba, 2009, str. 84, 85.

Harold Rosenberg, »Defining art«, v Minimal Art: A Critical Anthology, G. Battcock (ur.), New York: Duttton, 1968.

15

sistemih vlogo prevajanja posameznikovih zadev in problemov v javno razpravo, na drugi strani pa je javni interes pretvarjala v posameznikove pravice in dolžnosti, je javni prostor zdaj »v prvi vrsti ogromen zaslon, na katerega se projicirajo osebne stvari, ki tudi skozi svojo povečavo ne prenehajo biti osebne, pri čemer je, paradoksalno, javni prostor vedno bolj izpraznjen vprašanj in zadev javnega značaja«.3 Splet osebnih zgodb in javnih vprašanj naslavljajo tudi umetniški konteksti, kjer osebno in intimno vstopata v javno sfero ter obratno in kjer so prav individualne senzibilnosti in izkušnje tiste, s katerimi umetniki poskušajo ponovno vzpostaviti kolektivne vsebine in skupni pomen.

Vprašanje osebnega v družbenem diskurzu je pomemben skupni imenovalec, ki povezuje sicer raznovrstne umetniške prakse. Subjekt je ozaveščen predvsem kot vmesnik, prek katerega se proizvajajo zgodovina, spomin, normativne strukture in pod vprašaj postavijo navidezne samoumevnosti, interpretacije vsakdanjega pa tukaj postanejo sredstva za subtilne odseve družbe in njenih razpok. Tekstualnost v obliki izjav, pisanja in pisave ali kot območje diskurza tu sooblikuje okolje in kontekst pogleda.

Slike Nine Čelhar sicer niso vizualno-verbalna dela. Tekst se občasno pojavi na njenih dnevnih skicah oziroma vizualnih zapiskih, s katerimi beleži in načrtuje podobe za njene slikarske interierje. Nino Čelhar poznamo kot slikarko modernističnih arhitektur, naslikanih v precizno konstruiranih slikarskih izrezih in izoliranih izsekih, s katerimi rekonstruira svojo slikarsko vizijo, utemeljeno na jasnih ploskvah, minimalistični risbi, prefinjenih teksturah ter lucidnih barvnih in svetlobnih premenah.

Prav slikarska interpretacija na teh ambientih oblikuje tenzijo, ki je izraz sodobnega bivanjskega vzdušja in njegovih protislovij – vmesnost med občutljivo intimnostjo in fragilnostjo na eni strani ter hladnimi, izpraznjenimi in odtujenimi prostori na drugi. Njena dela bolj molčijo, kot govorijo. Tekstualnost je tu implicitni del podob iz vsakdanjega sveta, nahaja se »med vrsticami«, med prazninami in rezi, ki jih moramo domisliti in zapolniti s pomenom.

Aleksandra Saška Gruden svojo umetniško prakso gradi na presečišču performansa, videa in prostorskih postavitev, kjer je tekstualnost tisti konstitutivni element umetniškega dela, ki sproži dialog in proces interpretacije, pa naj gre za javna branja, zvočne posnetke, performativno gesto pisanja ali kratke besedne izjave.

Jezik je v tej praksi tesno spet s telesom in je sredstvo razmisleka, zlasti o vprašanjih identitete in medčloveških odnosih, ki se oblikujejo iz protislovij med zasebnostjo in njeno množično percepcijo, med posamičnostjo in enkratnostjo ter njeno 3 16

Zygmunt Bauman, Tekoča moderna, Ljubljana: Založba /*cf, 2002.

projekcijo na zaslonu javnega, pogosto virtualnega prostora. Tako recimo umetničina performativna video instalacija Pridi k meni raziskuje intimne intersubjektivne odnose, ki se vzpostavijo med uporabniki spoznavnih portalov in kjer je tudi izmenjava najintimnejših čustev, občutij in želja lahko podvržena komodifikaciji. V delih Saške Gruden umetnost in življenje prehajata in prepletata literarno poetičnost s faktično dokumentarnostjo družbene realnosti.

Tanja Lažetić je ena izmed tistih avtoric, ki na umetnost ne gledajo z idealistične perspektive, ampak jo vedno mislijo skozi izkušnjo ženske in umetnice ter z zavestjo o iluziji umetniške avtonomije in njeni odvisnosti od produkcijskih razmer, denarja in kapitala. V tem kontekstu je mogoče interpretirati tudi instalacijo Billion Dinar Girl, ki je narejena iz povečanih reprodukcij nekdanjega jugoslovanskega bankovca za 100.000 dinarjev. Ta bankovec ni poseben samo zaradi socrealistične podobe deklice kot upa komunistične prihodnosti, torej enega od značilnih ikonografskih motivov na denarju komunističnih dežel, ki je moral tudi vizualno odražati družbo in politiko. Gre namreč za bankovec z najvišjo nominalo, ki je bila posledica globoke gospodarske krize in pospešene inflacije v marsičem prelomnem letu 1989 – torej za denar, ki je le še označevalec abstraktne in navidezne vrednosti. Billion Dinar Girl ni le postjugoslovanski odmev socialistične utopije, ampak njena povratna zanka v sedanjem ekonomskem sistemu in vsiljenih neoliberalnih razmerjih med denarjem, osebnimi priložnostmi in svobodo. Jasno je, da ne zadevajo samo vsakdanjih življenjskih praks, ampak tudi emancipatorni področji umetnosti in kulture.

Boris Beja in Ištvan Išt Huzjan sta umetnika, ki pri svojih projektih pogosto izhajata iz intimne zgodovine in arhiva osebnih zgodb. Individualnost je kraj, s katerega se procesirajo učinki družbenih stanj, zakodiranih predstav in ustaljenih praks in od koder je mogoče sporočati širša skupnostna vprašanja. Pri Beji in Huzjanu sta konceptualni okvir in kontekst, ki definirata projekt, enako pomembna kot estetska izkušnja in materialna realizacija ideje. Zanima ju objekt kot izdelek in proces, narejen s pozornostjo do specifičnih materialov, obravnave tekstur, barv, oblik in prostorske umestitve. Materialnost se tu transponira v tekstualnost.

Tako se recimo v instalaciji Borisa Beje, ironično naslovljeni Plastik-Fantastik, dediščina OHO-jevskih reističnih artiklov parafrazira v objektu-podobi, ki je reprezentativen za okoljski kolaps. Podoba neokrnjene narave na plastični embalaži (zajeta v nacionalnem simbolu Triglava z Blejskim jezerom) paradigmatično povzame dvoličnost in paradoksalnost današnje družbe. Beja se z mero trpkega humorja loteva ekološke krize in nas z vizualnim demaskiranjem iluzij opominja na kolaps antro17

Nadja Gnamuš

Oblici tekstualnosti pocena, ki je po besedah okoljskega aktivista in filozofa Lievena De Cauterja, morda edino upanje za rešitev biosfere.

Pesem med nami je raziskovalni projekt Ištvana Išta Huzjana, ki je nastajal več mesecev in je produkt vztrajnega arhiviranja pesmi iz pesniških zbirk, ki so bile objavljene v času pandemije covida-19. Izbrani zapisi v različnih jezikih, tipografijah in pisavah so poetični dokumenti intimnih trenutkov, misli in občutij, s katerimi se lahko poistoveti vsakdo, ne glede na to, ali sploh razume njihove vsebine in besede. To niso samo besedni objekti, katerih objekt so besede kot izraz bazičnih človeških emocij, ampak tudi pikturalna dela, sestavljena iz sosledja znakov in postavljena v estetski red, s katerim jim Huzjan podeli čutno enkratnost in pomembnost.

Med nami je pesem, ki odpira dialog med skupnostjo in posameznikom ter oblikuje univerzalno sporočilo o nujnosti človeške solidarnosti in bližine, ki jo delimo ne glede na geografske, kulturne in časovne razdalje in prepreke med nami.

Dela na razstavi Tekst kot objekt niso samo estetski objekti, ampak so tudi dokumenti kontekstov, ki jih implicirajo. Avtorji opazujejo in raziskujejo družbene pojave skozi različne aspekte vsakdanjosti, ki se zrcalijo v fragmentarnih, parcialnih uvidih, s katerimi vstopamo v družbeni prostor. Subjektiviteta se tu ne izrazi v spontanih odzivih ali prvoosebnih vizualnih zapisih okolja, ki formira umetnike, temveč v konceptualni imploziji in analitični dekonstrukciji našega položaja v svetu, pa tudi v kritičnih premislekih položaja umetnice/umetnika in njune (so)udeležbe v družbenem diskurzu.

Zato so ta dela tako materializirane emocije kot objekti misli, katerih smisel se vedno na novo izgrajuje.

Koncept izložbe, obuhvaćen u ideji teksta kao objekta, vraća se dalekosežnom odnosu između dva povezana, ali, kada je riječ o učinku, različita komunikacijska sustava, jezika i slike. Foucault je taj odnos sažeo kao neodređen odnos u kojem se nijedan ne može izraziti s onim drugim, jer je nemoguće sažeti ono što vidimo, dok ono što vidimo ne leži u tome što kažemo. W. J. T. Mitchell primijetio je u Slikovnoj teoriji da jaz između jezika i slike uspostavlja reprezentaciju kao dijalektičko polje sila, a ne kao točno određenu poruku.1 Ako je u najnereprezentativnim i nenarativnim oblicima modernističke umjetnosti jezik formirao teorijski aparat koji je bio oruđe interpretacije i funkcionirao je prema modelu „što nam je manje dano vidjeti, to više imamo za reći o stvarima“2, konceptualne prakse postavile su riječi, stvari i slike u izravniji, ali ne i transparentniji i nedvosmisleniji odnos, u kojem bi diskurs kao takav mogao zamijeniti umjetnički objekt.

Za radove na izložbi članova DLUL-a i HDLU-a ne postoji koherentna i zajednička konceptualna ili formalna odluka; njihova je dodirna točka prvenstveno odnos koji uspostavljaju s jezikom. Preklapanje vizualnog i verbalnog, reprezentacije i diskursa, sinteza slike i riječi odvija se na različitim razinama i pobuđuje spektar relacijskih učinaka koji nastaju između vizualnog i verbalnog, a pritom nije riječ o ilustrativnosti i sinkronicitetu slike i teksta, već o njihovim međusobnim evokacijama prostora. Bez obzira na to podjarmljuje li tekst objekt ili objekt preuzima oblik teksta, izloženi radovi grade aluzivne, afektivne, poetske i mentalne prostore koji ne stvaraju kontemplativnu vizualnost, već od promatrača zahtijevaju aktivan proces razumijevanja i interpretacije.

Tekstualnost ovdje može biti polazište, referenca ili diskurzivni okvir. Pritom jezik nije isključivo teorijski paravan pogleda i njegov prateći aparat, već se na umjetnost gleda kroz primjenu jezika i kao sinteza riječi, slika i materijalnosti.

Odluka o izboru slovenskih umjetnika inspirirana je raspravama Zygmunta Baumana o dvosmislenom odnosu privatnog i javnog, individualnog i kolektivnog, posebice njegovom tezom o redefiniranju javnog prostora, koji više nije mjesto susreta, debata i pregovora između pojedinca i zajednice, već je umjesto toga preplavljen osobnim ispovijestima i naracijom o sebi. Dok je agora, kako je primijetio Bauman, u političkim sustavima imala ulogu prevođenja pojedinačnih stvari i problema u javnu raspravu, a s druge je strane transformirala javni interes u prava i dužnosti pojedinca, 1 2

18

W. J. T. Mitchell, Slikovna teorija, Ljubljana: Študentska založba, 2009., str. 84, 85.

Harold Rosenberg, „Defining art“, u Minimal Art: A Critical Anthology, G. Battcock (ur.), New York: Duttton, 1968.

19

javni prostor sada „nije mnogo više od divovskog ekrana na koji se projiciraju privatne brige koje time ne prestaju biti privatne niti u toku vlastitog uveličavanja stječu nova kolektivna svojstva: javni prostor je ono mjesto gdje se javno priznaju privatne tajne i intimnosti“.3 Spletom osobnih priča i javnih pitanja bave se i umjetnički konteksti, gdje osobno i intimno ulazi u javnu sferu i obrnuto, i gdje su upravo individualni senzibiliteti i iskustva ono čime umjetnici pokušavaju ponovno uspostaviti kolektivni sadržaj i zajedničko značenje.

Pitanje osobnog u društvenom diskursu važan je zajednički nazivnik koji povezuje inače različite umjetničke prakse. Subjekt je prije svega osviješten kao sučelje kroz koje se produciraju povijest, pamćenje i normativne strukture te se dovode u pitanje naizgled prividne samorazumljivosti, a interpretacije svakodnevice ovdje postaju sredstva za suptilne odraze društva i njegovih pukotina. Tekstualnost u obliku izjava, pisanja i pisma ili kao područje diskursa suoblikuje tu okolinu i kontekst pogleda.

Slike Nine Čelhar inače nisu vizualno-verbalna djela. Tekst se povremeno pojavljuje na njezinim dnevnim skicama, odnosno vizualnim bilješkama, koje upotrebljava za bilježenje i planiranje slika za svoje slikarske interijere. Čelhar je poznata kao slikarica modernističkih arhitektura, naslikanih u precizno konstruiranim slikarskim izrezima i izoliranim isječcima, kojima rekonstruira svoju slikarsku viziju, utemeljenu na jasnim plohama, minimalističkom crtežu, sofisticiranoj teksturi i lucidnim obojenim i svjetlosnim promjenama. Upravo slikaričina interpretacija tih ambijenata stvara napetost koja je izraz suvremenog životnog ozračja i njegovih proturječja – međupoloženost između osjetljive intimnosti i krhkosti s jedne strane te hladnih, ispražnjenih i otuđenih prostora s druge strane. Njezina djela više šute nego govore.

Tekstualnost je ovdje implicitni dio slika iz svakodnevnog svijeta, nalazi se „između redaka“, između praznina i rezova koje je potrebno zamisliti i ispuniti smislom.

Aleksandra Saška Gruden svoju umjetničku praksu gradi u sjecištu performansa, videa i prostornih instalacija, gdje je tekstualnost onaj konstitutivni element umjetničkog djela koji pokreće dijalog i proces interpretacije, bilo da se radi o javnom čitanju, zvučnom zapisu, performativnoj gesti pisanja ili kratkoj verbalnoj izjavi. U ovoj praksi jezik je usko povezan s tijelom i sredstvo je promišljanja, posebice o pitanjima identiteta i međuljudskih odnosa, koji proizlaze iz proturječja između privatnosti i njezine masovne percepcije, između individualnosti i jedinstvenosti te njezine projekcije na ekran javnog, često virtualnog prostora. Tako, primjerice, umjetničina performativna video instalacija 3 20

Zygmunt Bauman, Tekoča moderna, Ljubljana: Založba /*cf, 2002.

Dođi k meni istražuje intimne intersubjektivne odnose do kojih dolazi između korisnika spoznajnih portala i gdje čak i razmjena najintimnijih emocija, osjećaja i želja može biti podložna komodifikaciji. U djelima Saške Gruden umjetnost i život prelaze i isprepliću literarnu poetiku s činjeničnom dokumentarnošću društvene zbilje.

Tanja Lažetić jedna je od onih autorica koje na umjetnost ne gledaju iz idealističke perspektive, već o njoj uvijek promišljaju kroz iskustvo žene i umjetnice, a sa sviješću o iluziji umjetničke autonomije i njezinoj ovisnosti o produkcijskim uvjetima, novcu i kapitalu. U tom je kontekstu moguće interpretirati i instalaciju Billion Dinar Girl, koja je izrađena od uvećanih reprodukcija nekadašnje jugoslavenske novčanice od 100.000 dinara. Ova novčanica nije posebna samo po socrealističkoj slici djevojčice kao nade komunističke budućnosti, odnosno jednom od karakterističnih ikonografskih motiva na novcu komunističkih zemalja, koji je morao i vizualno odražavati društvo i politiku.

Naime, riječ je o novčanici s najvećim apoenom, koji je bio posljedica globalne gospodarske krize i ubrzane inflacije iz po mnogočemu prijelomne 1989. godine – riječ je, dakle, o novcu koji je još samo pokazatelj apstraktne i prividne vrijednosti.

Billion Dinar Girl nije samo postjugoslavenski odjek socijalističke utopije, već i njezina povratna petlja u sadašnjem gospodarskom sustavu i nametnutim neoliberalnim odnosima između novca, osobnih prilika i slobode. Jasno je da se potonje ne odnose samo na svakodnevne životne prakse, već i na emancipatorska područja umjetnosti i kulture.

Boris Beja i Ištvan Išt Huzjan umjetnici su čiji projekti često proizlaze iz intimne povijesti i arhive osobnih priča. Individualnost je mjesto s kojeg se obrađuju učinci društvenih stanja, kodiranih predodžbi i ustaljenih praksi te mjesto s kojeg je moguće prenositi šira pitanja zajednice. Za Beju i Huzjana konceptualni okvir i kontekst koji definiraju projekt jednako su važni kao i estetski doživljaj i materijalna realizacija ideje. Zanima ih objekt kao proizvod i proces, izrađen s pažnjom prema specifičnim materijalima, obradi tekstura, boja, oblika i pozicioniranja u prostoru. Ovdje se materijalnost transponira u tekstualnost.

Tako je, primjerice, u instalaciji Borisa Beje, ironično nazvanoj Plastik-Fantastik, nasljeđe OHO-ovih realističkih članaka parafrazirano u objekt-sliku, koja je reprezentativna za ekološki kolaps. Slika netaknute prirode na plastičnoj ambalaži (obuhvaćena u nacionalnom simbolu Triglava s Bledskim jezerom) paradigmatično sažima dvoličnost i paradoksalnost današnjeg društva. Beja se s dozom gorkog humora bavi ekološkom krizom te nas vizualnim razotkrivanjem iluzija podsjeća na 21

Nadja Gnamuš

Forms of textuality kolaps antropocena, koji je, prema riječima ekološkog aktivista i filozofa Lievena De Cautera, možda jedina nada za spas biosfere.

Pjesma među nama istraživački je projekt Ištvana Išta Huzjana, koji je nastajao tijekom više mjeseci i produkt je upornog arhiviranja pjesama iz zbirki pjesama, objavljenih tijekom pandemije uzrokovane Covidom-19. Odabrani zapisi na različitim jezicima, tipografijama i pismima poetski su dokumenti intimnih trenutaka, misli i osjećaja s kojima se svatko može poistovjetiti, bez obzira na to razumije li uopće njihov sadržaj i riječi. Pritom nije samo riječ o govornim objektima čiji su objekt riječi kao izraz bazičnih ljudskih emocija, već i o pikturalnim djelima koja se sastoje od niza znakova i estetski su poredana, čime im je Huzjan dodijelio osjetilnu posebnost i važnost.

Među nama je pjesma koja otvara dijalog između zajednice i pojedinca te stvara univerzalnu poruku o nužnosti ljudske solidarnosti i bliskosti, koju dijelimo bez obzira na zemljopisne, kulturne i vremenske udaljenosti i prepreke među nama.

Radovi na izložbi Tekst kao objekt nisu samo estetski objekti, već i dokumenti konteksta koje potonji impliciraju. Autori promatraju i istražuju društvene pojave kroz različite aspekte svakodnevnog života, koji se ogledaju u fragmentarnim, parcijalnim uvidima s kojima ulazimo u društveni prostor. Subjektivnost ovdje nije izražena u spontanim odgovorima ili vizualnim zapisima iz prvog lica okoline koja oblikuje umjetnike, već u konceptualnoj imploziji i analitičkoj dekonstrukciji našeg položaja u svijetu, kao i u kritičkim promišljanjima položaja umjetnice/umjetnika i njihovog (su) djelovanja u društvenom diskursu. Zbog toga su ova djela i materijalizirane emocije i objekti misli, čije se značenje gradi uvijek iznova.

The exhibition concept, embodied in the idea of text as an object, returns to the far-reaching relationship between two related but in effect different communication systems, language and image. Foucault summarised this relationship as an indeterminate relation in which neither can be expressed with the other, since it is impossible to summarise what we see, while what we see does not reside in what we say. W. J. T. Mitchell observed in Picture Theory that the gap between language and image establishes representation as a dialectical field of forces, not as a specific message.1 If in the most non-representational and non-narrative forms of modernist art, language formed a theoretical apparatus that was a tool of interpretation, operating according to the model of “the less we are given to see, the more we have to say about things”,2 conceptual practices placed words, things and images in a more direct, but no more transparent and unambiguous relationship, in which discourse as such could substitute for the art object.

There is no coherent and common conceptual or formal decision behind the works in the exhibition by members of the Ljubljana Fine Artists Society and the Croatian Association of Fine Artists; their point of contact is above all the relationship they establish with language.

The overlapping of the visual and the verbal, representation and discourse, the synthesis of image and word, takes place on different levels and evokes a spectrum of relational effects that emerge between the visual and the verbal, not in terms of the illustrative nature and synchronicity of image and text, but in terms of the evocations of the spaces between the two. Whether it is the text that subjugates the object or the object that assumes the form of the text, the works on display construct allusive, affective, poetic and mental spaces that do not create a contemplative visuality but require an active process of unpacking and interpretation on the part of the observer.

Here, textuality can be a starting point, a reference or a discursive framework. Here, language is not solely a theoretical screen of the gaze and its supporting apparatus, rather, art is viewed through the use of language and as a synthesis of words, images and materiality.

The decision to select Slovenian artists was inspired by the discussions of Zygmunt Bauman on the ambiguous relationship between the private and the public, the 1 2

22

Mitchell W. J. T., Picture Theory, Ljubljana: Student Publishing House, 2009, pp. 84, 85.

Rosenberg H., “Defining art”, in Minimal Art: A Critical Anthology, G. Battcock (ed.), New York: Duttton, 1968.

23

individual and the collective, and in particular his thesis on the redefinition of public space, which is no longer a place of encounter, debate and negotiation between the individual and the community, but has been overwhelmed by personal confessions and the narration of the self. Whereas the agora, as Bauman observed, in political systems had the role of translating individual concerns and problems into public debate, and on the other hand transforming the public interest into individual rights and duties, public space “is not much more than a giant screen on which private worries are projected without ceasing to be private or acquiring new collective qualities in the course of magnification: public space is where public confession of private secrets and intimacies is made.”3 The web of personal stories and public issues is also addressed in artistic contexts, where the personal and the intimate enter the public sphere and vice versa, and where it is individual sensibilities and experiences that artists use to try to re-establish collective content and shared meaning.

The question of the personal in social discourse is an important common denominator that connects otherwise disparate artistic practices. The subject is primarily understood as an interface through which history, memory, normative structures are produced, and apparent commonplaces are questioned, while interpretations of the everyday here become the means for subtle reflections of society and its cracks.

Textuality in the form of statements, writing and script, or as a field of discourse, here co-shapes the environment and the context of perspective.

Nina Čelhar’s paintings are not typically visual-verbal works. Text occasionally appears on her daily sketches or visual notes, which she uses to record and plan the images for her pictorial interiors. Čelhar is known as a painter of modernist architectures, painted in precisely constructed pictorial cut-outs and isolated fragments, with which she reconstructs her painterly vision based on clear surfaces, minimalist drawing, subtle textures and lucid shifts of colour and light. It is the painterly interpretation of these ambiences that forms a tension that is an expression of the contemporary residential atmosphere and its contradictions - an in-betweenness between delicate intimacy and fragility on the one hand, and cold, emptied and alienated spaces on the other.

Her works are more silent than they speak. Textuality is implicit here in the images from the everyday world, it is found “between the lines”, between the gaps and cuts that need to be imagined and filled with meaning.

Aleksandra Saška Gruden builds her artistic practice at the intersection of perfor3 24

Bauman Z., Liquid Modernity, Ljubljana: Založba /*cf, 2002.

mance, video and spatial installations, where textuality is the constitutive element of the artwork that triggers a dialogue and a process of interpretation, whether it be public readings, sound recordings, the performative gesture of writing or short verbal statements. In this practice, language is intimately connected to the body and is a means of reflection, especially on questions of identity and interpersonal relations, which are shaped by the contradictions between privacy and its mass perception, between the particular and the singular, and its projection on the screen of a public, often virtual, space. For example, the artist’s performative video installation Come to Me explores the intimate intersubjective relationships that are established between users of cognitive portals, where even the exchange of the most intimate emotions, feelings and desires can be subject to commodification. In the works of Saška Gruden, art and life pass through and intertwine literary poeticism with the factual documentary of social reality.

Tanja Lažetić is one of those artists who do not view art from an idealistic perspective, but always think about it through the experience of being a woman and an artist, and with an awareness of the illusion of artistic autonomy and its dependence on the conditions of production, money and capital. The installation Billion Dinar Girl, made of enlarged reproductions of the former Yugoslav 100,000 dinar note, can also be interpreted in this context. This banknote is not only special because of the social-realist image of the girl as a hope for a communist future, one of the characteristic iconographic motifs on the money of communist countries, which also had to visually reflect society and politics. This is because it is the highest denomination banknote, the result of the deep economic crisis and accelerated inflation in 1989, which was in many ways a watershed year - that is to say, it is money that is still only a marker of abstract and illusory value.

Billion Dinar Girl is not only a post-Yugoslav echo of the socialist utopia, but its feedback loop in the current economic system and the imposed neoliberal relations between money, personal opportunity and freedom. It is clear that they concern not only the everyday practices of life, but also the emancipatory spheres of art and culture.

Boris Beja and Ištvan Išt Huzjan are artists whose projects often draw on intimate histories and archives of personal stories. Individuality is the place from which the effects of social conditions, encoded perceptions and established practices are processed and from which broader community issues can be communicated. For Beja and Huzjan, the conceptual framework and context that define a project are as important as the aesthetic experience and material realisation of an idea. They are 25

interested in the object as a product and a process, made with attention to specific materials, treatment of textures, colours, shapes and spatial placement. Materiality is here transposed into textuality.

For example, in Boris Beja’s installation, ironically titled Plastik-Fantastik, the legacy of OHO’s realistic artefacts is paraphrased in an object-image that is representative of environmental collapse. The image of unspoilt nature on plastic packaging (captured in the national symbol of Triglav with Lake Bled) paradigmatically summarises the duplicity and paradoxical nature of today’s society. Beja tackles the ecological crisis with a measure of acerbic humour and, by visually unmasking illusions, reminds us of the collapse of the Anthropocene, which, in the words of environmental activist and philosopher Lieven De Cauter, may be the only hope for saving the biosphere.

The Poem Among Us is a research project by Ištvan Išt Huzjan, which has been several months in the making and is the product of a persistent archiving of poems from poetry collections published during the pandemic of Covid-19.The selected writings in different languages, typographies and scripts are poetic documents of intimate moments, thoughts and feelings that everyone can identify with, whether or not they even understand the content and the words. These are not only verbal objects, whose object are words as expressions of basic human emotions, but also pictorial works composed of a sequence of signs and placed in an aesthetic order, which Huzjan uses to give them a sensory uniqueness and significance.

Among Us is a poem that opens up a dialogue between the community and the individual, and articulates a universal message about the necessity of human solidarity and closeness, which we share regardless of the geographical, cultural and temporal distances and barriers between us.

The works in the exhibition Text as an Object are not only aesthetic objects, but also documents of the contexts they imply. The artists observe and explore social phenomena through different aspects of everyday life, which are mirrored in the fragmentary, partial insights with which we enter social space. Subjectivity is expressed here not in spontaneous reactions or first-person visual records of the environment that shapes the artists, but in conceptual implosion and analytical deconstruction of our position in the world, as well as in critical reflections on the position of the artist and their (co-)participation in social discourse. Therefore, these works are both materialised emotions and objects of thought, whose meaning is always being reconstructed.

26

Boris Beja (1986.) diplomirao je 2009. godine na Prirodoslovno-tehničkom fakultetu u Ljubljani, smjer Grafička tehnologija, te je zatim nastavio studij na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani, gdje je 2013. diplomirao kiparstvo. Za svoj je rad 2012. godine dobio studentsku Prešernovu nagradu za kiparstvo (ALUO) i Nagradu za doprinos održivom razvoju društva, koju dodjeljuje Javni fond Republike Slovenije za razvoj kadrova i stipendije. Između 2015. i 2016. bio je nominiran za nagradu grupe OHO. Od 2014. do 2017. bio je pomoćnik umjetničkog ravnatelja Galerije Škuc. Od 2015. godine surađuje s Pionirskim domom. Vanjski je predavač na Prirodoslovnotehničkom fakultetu i suradnik na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani.

Među posljednjim izložbama su: Za Borisa, Galerija Škuc, Ljubljana (2022.); Sail With Me, Galerija Monfort, Portorož (2021.) i grupna: So_Obstoj, Gradska galerija Ljubljana (2023. – 24.). Živi i radi u Ljubljani i Zagorju ob Savi.

Boris Beja (1986) je leta 2009 diplomiral na Naravoslovnotehniški fakulteti v Ljubljani, smer Grafična tehnika in nato nadaljeval študij na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje v Ljubljani, kjer je leta 2013 diplomiral iz kiparstva. Leta 2012 je prejel Študentsko Prešernovo nagrado za kiparstvo (ALUO) in Nagrado za prispevek k trajnostnemu razvoju družbe, ki jo razpisuje Javni sklad Republike Slovenije za razvoj kadrov in štipendije. Med 2015 in 2016 je bil nominiran za nagrado skupine OHO. Od leta 2014 do 2017 je bil pomočnik umetniškega vodje Galerije Škuc. S Pionirskim domom sodeluje od leta 2015. Je zunanji predavatelj na Naravoslovnotehniški fakulteti in sodelavec na Pedagoški fakulteti, UL. Med zadnjimi razstavami so: Za Borisa, Galerija Škuc, Ljubljana (2022), Sail With Me, Galerija Monfort, Portorož (2021) in skupinska: So_Obstoj, Mestna galerija Ljubljana, (2023-24). Živi in dela v Ljubljani in Zagorju ob Savi.

Boris Beja (1986) graduated in 2009 from the Ljubljana Faculty of Natural Sciences and Engineering, majoring in Graphic Technology, and then continued his studies at the Ljubljana Academy of Fine Arts and Design, where he graduated in sculpture in 2013. In 2012, he received the Prešeren Prize for Students of the University of Ljubljana for his work in sculpture, as well as the Award for the Contribution to Sustainable Development of Society, awarded by the Slovene Human Resources Development and Scholarship Fund. In academic year 2015/2016 he was nominated for an OHO Award. From 2014 to 2017, Beja was an assistant artistic director of the Škuc Gallery. Since 2015, he has been working with Pionirski Dom – Centre for Youth Culture. He is an external lecturer at the Faculty of Natural Sciences Science and Technology and an associate at the Faculty of Education at the University of Ljubljana. Beja’s latest exhibitions include: For Boris, Škuc Gallery, Ljubljana (2022); Sail With Me, Monfort Gallery, Portorož (2021); and group exhibition So_Obstoj, Ljubljana City Gallery (2023–24). He lives and works in Ljubljana and Zagorje ob Sava.

27

Željko Beljan (1984., Vukovar) diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. U svojoj se umjetničkoj praksi fokusira na fenomen ručnog rada i njegovu poziciju u suvremenim umjetničkim praksama, istražujući tekstil i rukotvorne tehnike kao umjetnički medij.

Istražuje odnos između ručnog rada i amaterskog, hobističkog bavljenja sportom, stavljajući pritom naglasak na participativnost i uključenost publike u realizaciju radova. Finalist je nagrade Radoslav Putar za 2023. godinu i alumnus WHW akademije u generaciji 2022. Od 2011. sudjelovao je u znatnom broju skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji, a dosad je ostvario i niz samostalnih. Željko Beljan (1984, Vukovar) je leta 2021 diplomiral na oddelku za animirani film in nove medije Akademije za likovno umetnosti v Zagrebu. V svoji umetniški praksi se osredotoča na fenomen ročnega dela in njegove vloge v sodobnih umetniških praksah, pri čemer raziskuje tekstil in ročne tehnike kot umetniški medij. Raziskuje odnos med ročnim delom in ljubiteljskim ukvarjanjem s športom, poudarja pomen participacije in vključevanja publike pri realizaciji del. Leta 2023 je bil finalist nagrade Radoslav Putar in alumen akademije WHW v generaciji 2022. Od leta 2011 je sodeloval na številnih skupinskih razstavah na Hrvaškem in v regiji, pripravil je tudi niz samostojnih razstav. Željko Beljan (1984, Vukovar) graduated from the Department of Animated Film and New Media at the Zagreb Academy of Fine Arts in 2021. In his work, he focuses on the phenomenon of handicraft and its place in contemporary art practices, exploring different textiles and handicraft techniques as a medium of art. He is also intrigued by the connection between manual labor and amateur or hobbyist sports, with a focus on encouraging audience participation and involvement in the creation of his works. He was a finalist of the Radoslav Putar Award in 2023, and a WHW Academy alumnus in the generation of 2022. Since 2011, Beljan has participated in a significant number of group exhibitions in Croatia and the region, and he has also had several solo exhibitions.

28

Nina Čelhar (1990.) magistrirala je slikarstvo na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn (ALUO) u Ljubljani 2018. godine pod mentorstvom prof. Marjana Gumilara.

Svoje znanje usavršavala je na studijskoj razmjeni na Hochschule für Grafik und Buchkunst u Leipzigu (Njemačka). Godine 2012. dobila je nagradu ALUO za iznimna akademska postignuća, 2015. godine posebnu nagradu Collector’s Invitation (nagrada ESSL), a 2023. godine posebno priznanje za mladog autora na izložbi Etike(te). Samostalno je, između ostalog, izlagala u Galeriji DLUL (Ljubljana, 2017.), Galeriji Meduza (Koper, 2019.) i Ravnikar Gallery Space (Ljubljana, 2023.). Njezina su djela uvrštena u nekoliko umjetničkih zbirki, kao što su Albertina - ESSL, Riko, Art Theorema - Luciano Benetton Collection, Miklova hiša, Galerija Božidar Jakac i Sveučilište u Ljubljani. Živi u Ljubljani.

Nina Čelhar (1990) je leta 2018 magistrirala iz slikarstva na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje (ALUO) v Ljubljani, pod mentorstvom prof. Marjana Gumilarja. Svoje znanje je izpopolnjevala na študijski izmenjavi na Hochschule für Grafik und Buchkunst v Leipzigu (DE). Leta 2012 je prejela nagrado ALUO za izjemne študijske dosežke, leta 2015 posebno nagrado Collector’s Invitation (nagrada ESSL) in leta 2023 posebno priznanje za mladega avtorja na razstavi Etike(te). Samostojno je med drugim razstavljala v Galeriji DLUL, Ljubljana (2017), Galeriji Meduza, Koper (2019) in Ravnikar Gallery Space, Ljubljana (2023). Njena dela so umeščena v več likovnih zbirk, kot so Albertina – ESSL, Riko, Art Theorema – Luciano Benetton Collection, Miklova hiša, Galerija Božidar Jakac in Univerza v Ljubljani. Živi v Ljubljani.

Nina Čelhar (1990) received her master‘s degree in painting from the Ljubljana Academy of Fine Arts and Design (ALUO) in 2018, under the mentorship of Prof. Marjan Gumilar. She expanded her expertise at the Hochschule für Grafik und Buchkunst in Leipzig (Germany). In 2012 she received the ALUO Award for Outstanding Academic Achievement, in 2015 the Special Collector‘s Invitation Award (ESSL Award), and in 2023 a Special Recognition for Young Artist at the Etike(te) exhibition. Čelhar has had solo exhibitions in DLUL Gallery (Ljubljana, 2017), Meduza Gallery (Koper, 2019) and Ravnikar Gallery Space (Ljubljana, 2023). Her works have been included in several art collections, such as Albertina – ESSL, Riko, Art Theorema – Luciano Benetton Collection, Miklova hiša, Božidar Jakac Gallery and the University of Ljubljana. Nina Čelhar lives in Ljubljana.

29

Aleksandra Saška Gruden (1970.) multimedijalna je umjetnica koja je 2004. godine diplomirala kiparstvo na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani.

Godine 2023. predstavila se, između ostalog, u Galeriji Alkatraz samostalnom izložbom Potapljanje v spekulativno te na zajedničkoj međunarodnoj izložbi Nevidne ženske, u Galeriji Mostovna u Novi Gorici. Sudjelovala je na projektu Hiša na hribu/ Pogovori za mizo, Zavoda CCC, kao i na međunarodnoj sceni, na grupnoj izložbi Art Body Art, u okviru EPK Novi Sad. Sudjelovala je na nekoliko umjetničkih simpozija i rezidencijalnih programa. Za svoj rad dobila je: 2. nagradu za slovensku fotografiju godine, Emzin, 2006.; 3. nagradu za video na izložbi Človek-spomenik u Velenju i 2016. godine nagradu Društva dizajnera Slovenije za projekt Zidnice v Mariboru, koji je osmislila za EPK 2012. Živi u Mariboru.

Aleksandra Saška Gruden (1970) je večmedijska ustvarjalka, ki je leta 2004 diplomirala iz kiparstva na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje v Ljubljani. Med drugimi se je leta 2023 predstavila v Galeriji Alkatraz s samostojno razstavo Potapljanje v spekulativno ter na skupinski mednarodni razstavi Nevidne ženske, v Galeriji Mostovna v Novi Gorici. Sodelovala je pri projektu Hiša na hribu/ Pogovori za mizo, Zavoda CCC in v mednarodnem prostoru, na skupinski razstavi Art Body Art, v okviru EPK Novi Sad. Sodelovala je na več umetniških simpozijih in rezidenčnih programih. Za svoje delo je prejela: 2. nagrado za slovensko fotografijo leta, Emzin, 2006; 3. nagrado za video na razstavi Človek-spomenik v Velenju in leta 2016 nagrado Društva oblikovalcev Slovenije za projekt Zidnice v Mariboru, ki ga je zasnovala za EPK 2012. Živi v Mariboru.

Aleksandra Saška Gruden (1970) is a multimedia artist who graduated in sculpture from the Ljubljana Academy of Fine Arts and Design in 2004. In 2023, she presented her work at the Alkatraz Gallery, at her solo exhibition titled Potapljanje v spekulativno, and at the group international exhibition Invisible Women at the Mostovna Gallery in Nova Gorica. She participated in the project Hiša na hribu/ Pogovor za mizo, CCC Institute, and at the group exhibition Art Body Art, as part of the program of the ECoC Novi Sad. Gruden also participated in several art symposia and artist-in-residence programs. For her work, she received 2nd Slovenian Photography of the Year Award, Emzin, 2006; 3rd prize for video at the Človek-spomenik exhibition in Velenje and in 2016 the award of the Designers Society of Slovenia for the project Zidnice v Mariboru, which she designed for the ECoC 2012. Gruden lives in Maribor.

30

Ištvan Išt Huzjan (1981.) diplomirao je na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji, Italija 2005. godine. Godine 2006. registrirao je vlastitu izdavačku kuću specijaliziranu za umjetničke knjige, 21st Century Books. Godine 2009. završio je dvogodišnji rezidencijalni program na Rijksakademie van beeldende kunsten u Amsterdamu, Nizozemska. Sudjelovao je u nekoliko rezidencijalnih programa, uključujući National Art Studio i Changdong u Seulu, Koreja i Studio Ministarstva kulture Republike Slovenije u New Yorku, SAD. Godine 2010. postao je suosnivač umjetničkog kolektiva Goleb u Amsterdamu. Godine 2014. u Belgiji je dobio nagradu Fernand Baudin prijs za najljepšu knjigu umjetnika. Na 31. Grafičkom bienalu u Ljubljani (2015.) osvojio je veliku nagradu. Važnije samostalne izložbe su: A Poem Between Us, Camera Austria, Graz, Austrija; Metrico a Imperial, Proyectos Monclova, Mexico City, Meksiko, Mere, Gradska galerija Ljubljana. Živi i radi u Ljubljani.

Ištvan Išt Huzjan (1981) je leta 2005 diplomiral na Akademiji lepih umetnosti v Benetkah, Italija. Leta 2006 je registriral lastno knjižno založniško hišo, specializirano za knjigo umetnika 21st Century Books. 2009 je končal dvoletni rezidenčni program na Rijksakademie van beeldende kunsten v Amsterdamu na Nizozemskem. Sodeloval je v več rezidenčnih programih, med katerimi sta bila tudi National Art Studio in Changdong v Seoulu, Koreja in Atelje Ministrstva za Kulturo RS v New Yorku, ZDA. Leta 2010 je v Amsterdamu soustanovil umetniški kolektiv Goleb. Leta 2014 je v Belgiji prejel nagrado Fernand Baudin prijs za najlepšo knjigo umetnika. Na 31. Grafičnem bienalu v Ljubljani (2015) je prejel veliko nagrado.

Pomembnejše samostojne razstave v zadnjih letih so: A Poem Between Us, Camera Austria, Gradec, Avstrija; Metrico a Imperial, Proyectos Monclova, Mexico City, Mehika, Mere, Mestna galerija Ljubljana. Živi in dela v Ljubljani.

Istvan Išt Huzjan (1981) graduated from the Venice Academy of Fine Arts in 2005.

In 2006, he founded his own publishing house specializing in artist’s books, 21st Century Books. In 2009, he completed a two-year artist-in-residence program at the Rijksakademie van beeldende kunsten in Amsterdam, the Netherlands. Huzjan has participated in several residency programs, including the National Art Studio and Changdong in Seoul, Korea, and the Studio of the Ministry of Culture of the Republic of Slovenia in New York, USA. In 2010, he became a co-founder of the art collective Goleb in Amsterdam. In 2014, he received the Fernand Baudin Prijs award in Belgium for the most beautiful artist’s book. Beja also received a grand prize at the 31st Biennial of Graphic Arts in Ljubljana. His major solo exhibitions are: A Poem Between Us, Camera Austria, Graz, Austria; Metrico a Imperial, Proyectos Monclova, Mexico City, Mexico, Mere, Ljubljana City Gallery. He lives and works in Ljubljana.

31

Tanja Lažetić (1967.) djeluje na području fotografije, videa, performansa, keramike i knjige umjetnika. Izlagala je, među ostalim, u Modernoj galeriji, Muzeju suvremene umjetnosti Metelkova, Neuer Berliner Kunstverein u Berlinu, Real Academia de Bellas Artes de San Fernando u Madridu, Muzeju Brandhorst u Münchenu, Gagosian Gallery u Parizu, Beverly Hillsu, New Yorku i drugdje. Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj rad, uključujući brončano priznanje na Festivalu u Nanjingu u Kini, treću nagradu na međunarodnom trijenalu keramike Unicum u Ljubljani te Jakopičevo priznanje. U posljednjih deset godina Tanja Lažetić objavila je više od dvadeset knjiga umjetnika. Njezine fotoknjige danas su dio zbirke Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku, Tatea u Londonu i Bibliothèque Kandinsky u Parizu. Živi i radi u Ljubljani.

Tanja Lažetić (1967) deluje na področjih fotografije, videa, performansa, keramike in knjige umetnika. Razstavljala je med drugim v Moderni galeriji, v Muzeju sodobne umetnosti Metelkova, v Neuer Berliner Kunstvereinu v Berlinu, v Real Academii de Bellas Artes de San Fernando v Madridu, v Muzeju Brandhorst v Münchnu, Gagosian Gallery v Parizu, Beverly Hillsu, New Yorku in drugje. Za svoje delo je prejela več nagrad, med drugim bronasto priznanje na Festivalu v Nandžingu na Kitajskem, tretjo nagrado na mednarodnem trienalu keramike Unicum v Ljubljani in Jakopičevo priznanje. V zadnjih desetih letih je Tanja Lažetić izdala več kot dvajset knjig umetnika. Njene fotoknjige so sedaj tudi del zbirke Muzeja moderne umetnosti (MoMA) v New Yorku, Tate v Londonu in Bibliothèque Kandinsky v Parizu. Živi in dela v Ljubljani.

Tanja Lažetić (1967) works in the field of photography, video, performance, ceramic art and artist’s books. She has shown her work at the Ljubljana Museum of Modern Art, the Metelkova Museum of Contemporary Art, the Neuer Berliner Kunstverein in Berlin, the Real Academia de Bellas Artes de San Fernando in Madrid, the Brandhorst Museum in Munich, the Gagosian Gallery in Paris, Beverly Hills, New York, etc. She has won several awards for her art, including a bronze award at the Nanjing Festival in China, a third prize at the International Ceramics Triennial Unicum in Ljubljana and Jakopič‘s recognition. Over the past ten years, Tanja Lažetić has published more than twenty artist’s books. Her photobooks are now part of the collections of the Museum of Modern Art (MoMA) in New York, London Tate and the Bibliothèque Kandinsky in Paris. Lažetić lives and works in Ljubljana.

32

Mia Maraković, 1990.; Zagreb. Diplomirala je slikarstvo na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. Izlagala je na devetnaest samostalnih izložbi: 2023. Crno, bijelo i crvena linija – kompozicija, Galerija Crta, Zagreb; 2022. i 2021. Open studio, Hafenkombinati, Leipzig, Njemačka; 2022. Crnilo, Galerija Karas, Zagreb; 2022. Crno, bijelo i crvena linija, Galerija „Josip Račić“, Zagreb; 2020. Izgubljeni u vremenu i prostoru, Galerija Zilik, Karlovac; 2018. Transparentne granice, Galerija VN, Zagreb; 2017. Oblici u nastajanju, Lauba, Zagreb. Sudjelovala je na osamdesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu od 2016. godine.

Mia Maraković (1990, Zagreb) je leta 2018 diplomirala iz slikarstva na oddelku za pedagogiko Akademije za likovno umetnost v Zagrebu. Razstavljala je na devetnajstih samostojnih razstavah:. Črno, belo in rdeča črta – kompozicija, Galerija Crta, Zagreb (2023); Open studio, Hafenkombinati, Leipzig, Nemčija (2022 in 2022); Črnilo, Galerija Karas, Zagreb (2022); Črno, belo in rdeča črta, Galerija Josip Račić, Zagreb (2022); Izgubljeni v času in prostoru, Galerija Zilik, Karlovac (2020); Prosojne meje, Galerija VN, Zagreb (2018); Oblike v nastajanju, Lauba, Zagreb (2017).

Sodelovala je na osemdesetih skupinskih razstavah na Hrvaškem in v tujini. Od leta 2016 je članica Hrvaškega društva likovnih umetnikov (HDLU) v Zagrebu.

Mia Maraković (Zagreb, 1990) earned her master‘s degree in Art Education from the Academy of Fine Arts in Zagreb in 2018. She has exhibited in nineteen solo exhibitions: Crno, bijelo i crvena linija – kompozicija at Crta Gallery, Zagreb, 2023; Open Studio at Hafenkombinat, Leipzig, 2022 and 2021; Crnilo at Karas Gallery, 2022; Crno, bijelo i crvena linija at Josip Račić Gallery, Zagreb, 2022; Izgubljeni u vremenu i prostoru at Zilik Gallery, 2020; Transparentne granice at VN Gallery, 2018; Oblici u nastajanju at Lauba, 2017. She has participated in about eighty group exhibitions in Croatia and abroad. She has been a member of the Croatian Association of Fine Artists in Zagreb since 2016.

33

Mihaela Rašica rođena je 1997. u Dubrovniku. Diplomirala je 2023. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo. Izlagala je na više samostalnih izložbi: Slike ljeta, slike Grada, Galerija Crta, Zagreb (2023.), Gozba!, Galerija Kranjčar, Zagreb (2023.), Šum ljetnog dana, Galerija Panacea, Zagreb (2023.), Young Talented Female Artists, Galerija Zen Contemporary, Zagreb (2024.) i nekoliko grupnih izložbi, od kojih izdvaja: Sedmi hrvatski bijenale ilustracije (2018.), 19. Erste Fragementi (2023.) i 7. Bijenale slikarstva (2023.). Objavila je dvije zbirke poezije: Strune i stihije (2020.) i Grimiz, kristal i sol (2023.) u Nakladi Bošković.

Sudjelovala je s autorskim filmskim uratcima; Glenje (2018.), Lađarev san (2019.) na filmskim festivalima u Hrvatskoj. Živi u Zagrebu gdje se aktivno bavi slikarstvom, poezijom i filmom.

Mihaela Rašica (1997, Dubrovnik) je leta 2023 diplomirala iz slikarstva na oddelku za pedagogiko Akademije za likovno umetnost v Zagrebu. Razstavljala je na več samostojnih razstavah: Slike leta, slike mesta, Galerija Crta, Zagreb (2023); Pojedina!, Galerija Kranjčar, Zagreb (2023); Hrup poletnega dne, Galerija Panacea, Zagreb (2023); Young Talented Female Artists, Galerija Zen Contemporary, Zagreb (2024) in na več skupinskih razstavah, med njimi: Sedmi hrvatski bienale ilustracije (2018); 19.

Erste Fragementi (2023) in 7. Bienale slikarstva (2023). Pri založbi Bošković je objavila dve zbirki poezije: Strune in verzi (2020) in Škrlatno, kristal in sol (2023). Kot avtorica je sodelovala pri filmih Glenje (2018) in Lađarjev sen (2019), ki sta bila predvajana na filmskih festivalih na Hrvaškem. Živi v Zagrebu, kjer se aktivno ukvarja s slikarstvom, poezijo in filmom.

Mihaela Rašica was born in Dubrovnik in 1997. She graduated in 2023 from the Art Education Department of the Academy of Fine Arts in Zagreb, majoring in painting.

She has exhibited in several solo exhibitions: Slike ljeta, slike Grada, Crta Gallery, Zagreb (2023), Gozba!, Kranjčar Gallery, Zagreb (2023), Šum ljetnog dana, Panacea Gallery, Zagreb (2023), Young Talented Female Artists, Zen Contemporary Gallery, Zagreb (2024), and several group exhibitions, including the Seventh Croatian Biennale of Illustration (2018), 19th Erste Fragments (2023), and the 7th Biennial of Painting (2023). She has published two poetry collections: Strune i stihije (2020) and Grimiz, kristal i sol (2023) by Bošković Publishing House. She has participated with her original film works at film festivals in Croatia: Glenje (2018), Lađarev san (2019). She lives in Zagreb where she is actively engaged in painting, poetry, and filmmaking.

34

Antonela Šurbek rođena je 1999. u Zagrebu gdje završava Školu primijenjene umjetnosti i dizajna 2017. Iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Nastavnički smjer - grafika, koju završava 2023. Izražava se u formi crteža, ilustracije i teksta koje ujedinjuje kroz svoj rad. Izlagala je na više skupnih izložbi i četiri samostalne; Skice za leksikon u galeriji VN (2023.), Sinonimi u Galeriji Crta (2022.), U prolazu, Bar Botaničar (2022.) i u sklopu Laubinog ciklusa Šalji dalje (2021.). Živi i radi u Zagrebu.

Antonela Šurbek (1999, Zagreb) je leta 2017 zaključila Šolo za uporabno umetnost in oblikovanje v Zagrebu. Istega leta se je vpisala na Akademijo za likovno umetnost v Zagrebu, smer pedagogika – grafika, ki jo je zaključila leta 2023. Izraža se z risbo, ilustracijo in besedilom, ki jih skozi svoje delo združuje. Razstavljala je na več skupinskih razstavah in štirih samostojnih: Skice za leksikon, Galerija VN (2023), Sinonimi, Galerija Crta (2022), V prehodu, Bar Botaničar (2022) in v sklopu Laubinovega cikla Pošlji naprej (2021). Živi in dela v Zagrebu.

Antonela Šurbek was born in 1999 in Zagreb. In 2017, she completed her high school education at the School of Applied Arts and Design. In 2023, she graduated from the Zagreb Academy of Fine Arts, Department of Art Education (orientation printmaking). She expresses herself in the form of drawings, illustrations and writings, which she combines in her work. Šurbek has shown her art at several group exhibitions and four solo exhibitions – Sketches for a Lexicon (VN Gallery, 2023), Synonyms (Crta Gallery, 2022), In Passing (Bar Botaničar, 2022) and as part of Lauba‘s series “Pass It On” (2021). She lives and works in Zagreb.

35

Zorana Unković rođena je u Splitu, 1988. godine. 2007. godine upisuje Nastavnički smjer na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2014. godine magistrira u klasi prof. Matka Vekića i stjeće zvanje magiste edukacije likovne kulture. Od iste godine je članica HDLU-a. 2016. godine diplomira ženske studije u CŽS-a u Zagrebu pod mentorstvom pov.umj. Leile Topić. 2022. godine upisuje dvogodišnju edukaciju za praktičarku ekspresivne art terapije, a 2024. godine upisuje doktorski studij slikarstva na ALU, Zagreb. Izlagala je na jedanaest samostalnih i brojnim grupnim izložbama, sudjeluje na likovnim kolonijama, projektima s raznim udrugama, te djeluje kao likovna pedagoginja. Živi i djeluje u Zagrebu.

Zorana Unković (Split, 1988) se je leta 2007 vpisala na oddelek za pedagogiko Akademije za likovno umetnost v Zagrebu. Magistrirala je leta 2014 pri prof. Matku Vekiću in pridobila naziv magistrice poučevanja likovne kulture. Od istega leta je članica HDLU. Leta 2016 je diplomirala iz ženskih študij v CŽS v Zagrebu, pod mentorstvom umetnostne zgodovinarke Leile Topić. Leta 2022 se je vpisala na dvoletno izobraževanje za ekspresivno umetniško terapijo in leta 2024 na doktorski študij slikarstva na ALU, Zagreb. Razstavljala je na enajstih samostojnih in številnih skupinskih razstavah. Sodeluje na likovnih kolonijah, projektih z različnimi združenji in deluje kot likovna pedagoginja. Živi in dela v Zagrebu.

Zorana Unković was born in Split in 1988. In 2007 she enrolled in the Zagreb Academy of Fine Arts (Department of Art Education), studying in the class of Prof.

Matko Vekić and receiving her master’s degree in 2014. In the same year, she became a member of the Croatian Association of Artists. In 2016, she graduated in women‘s studies at the Center for Women‘s Studies in Zagreb, under the mentorship of art historian Leila Topić. In 2022 she enrolled in a two-year training program in expressive art therapy, and in 2024 she began her doctoral studies in painting at the Zagreb Academy of Fine Arts. Unković has shown her work at eleven solo exhibitions, as well as in numerous group exhibitions. She also participates in art colonies and art projects with various associations and works as art educator. She lives and works in Zagreb.

36

Boris Beja

40

Željko Beljan

51

Nina Čelhar

48

Aleksandra Saška Gruden

49

Ištvan Išt Huzjan

42

Tanja Lažetić

50

Mia Maraković

44

Mihaela Rašica

46

Antonela Šurbek

38

Zorana Unković

45

37

Antonela Šurbek Skice za leksikon / Skice za leksikon / Sketches for a Lexicon, 2023 prostorna instalacija (bakropis, tekst, objekt) / prostorska instalacija (jedkanica, besedilo, objekt) / spatial installation (etching, text, object) promjenjive dimenzije / spremenljiva velikost / variable dimensions 38

39

Boris Beja Plastik – Fantastik, 2023/2024 keramika, linorez, kombinirana tehnika / keramika, linorez, kombinirane tehnike / ceramics, linocut, combined technique 40

41

Ištvan Išt Huzjan Pjesma između nas / Pesem med nami / A Poem Between Us, 2022-2023 110 kolor fotografija različitih dimenzija / 110 barvnih fotografij različnih velikosti / 110 colour photographs: various sizes, dimenzije instalacije / velikost postavitve / size of the installation 120 x 800 cm 42

43

Zorana Unković Preplavljujuća bol / Preplavljajoča bolečina / Overwhelming Pain, 2023 ugljen i tuš na papiru za duboki tisak / olje in tuš na grafičnem papirju / charcoal and ink on an etching printing paper, 58 x 68 cm Suočavanje sa samom sobom / Soočanje s samim seboj / Facing Oneself, 2023 olovka i tuš na papiru za duboki tisak / svinčnik in tuš na grafičnem papirju / charcoal and ink on an etching printing paper, 58 x 68 cm Mia Maraković Umjetničke knjige / Umetniške knjige / Artist’s Books, 2015-2024 kombinirana tehnika u knjizi / mešana tehnika v knjigi / combined technique in a book, 15 x 11, 40 x 25, 48 x 30, 42 x 23, 28 x 30 cm 44

Uronjenost / Potopljenost / Immersion, 2023 ugljen i tuš na papiru za duboki tisak / svinčnik in tuš na grafičnem papirju / charcoal and ink on an etching printing paper, 58 x 68 cm 45

Mihaela Rašica Strune i stihije / Strune in kaos / Strings and Chaos, 2019 grafičko-pjesnička mapa (linorez, monotipija) / grafično-pesniška mapa (linorez, monotipija) / printmaking-poetry book (linocut, monotype), 19.5 x 26.5 cm 46

47

Nina Čelhar Pogled na postav slijeva / Pogled na postavitev slik od leve / Installation view from left

dva sketchbooka / dve skicirki / two sketchbooks, 10,5 × 14,8 cm x 2 Prilagodljivo I / Prilagodljivo I / Adjustable I, 2022 akril na platnu / akril na platnu / acrylic on canvas, 40 × 30 cm Kup I / Kup I / Pile I, 2021 akril na platnu / akril na platnu / acrylic on canvas, 30 × 40 cm Stol (Mrtva priroda | Jane) / Miza (Tihožitje | Jane) / Table (Still Life | Jane), 2021 akril na platnu / akril na platnu / acrylic on canvas, 75 × 65 cm Prosvijetliti / Razsvetliti / Enlight, 2022 akril na platnu / akril na platnu / acrylic on canvas, 35 × 70 cm 48

Aleksandra Saška Gruden Dođi meni … dolazim k tebi / Pridi k meni ... prihajam k tebi / Come to me … I’m coming to you, 2020 video instalacija / video instalacija / video installation 49

Tanja Lažetić Billion Dinar Girl, 2017 plakat / poster / poster, 86 x 61,5 cm ljepljiva traka / lepilni trak / tape 50

Željko Beljan ZIZOU, 2023-2024 prostorna instalacija (banner, objekt) / prostorska instalacija (transparent, object) / spatial installation (banner, object) promjenjive dimenzije / spremenljiva velikost / variable dimensions 51

Tekst kao objekt / Tekst kot objekt / Text as Object Skupna izložba slovenskih i hrvatskih autora / Skupna razstava slovenskih in hrvaških umetnikov / Group exhibition of Slovenian and Croatian artists

Galerija PM, Dom HDLU (Meštrovićev paviljon) / Galerija PM, Sedež HDLU (Meštrovićev paviljon) / PM gallery, Home of HDLU (Meštrović pavilion) 22. 3.–7. 4. 2024 Galerija DLUL / Galerija DLUL / DLUL Gallery 10. 4.–28. 4. 2024 Nakladnik / Katalog izdal / Published by Društvo likovnih umetnikov Ljubljana, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Za nakladnika / Za izdajatelja / For the publisher Tomislav Buntak, Mojca Zlokarnik Ravnateljica HDLU / Ravnateljica HDLU / Director HDLU Ivana Andabaka Upravni odbor HDLU / Upravni odbor HDLU / Croatian Association of Artists Board: Tomislav Buntak (predsjednik / predsednik / President), Josip Zanki (potpredsjednik / podpredsednik / Vice president), Ida Blažičko (potpredsjednica / podpredsednica / Vice president), Fedor Fischer, Tomislav Hršak, Vida Meić, Romana Nikolić Koordinatorice projekta i urednice kataloga / Koordinatorici projekta in urednici kataloga / Project coordinators and editors of the catalogue Mihaela Zajec, Mojca Zlokarnik Tekst i izbor umjetnika / Besedilo in izbor umetnikov / Text and selection of the artists Nadja Gnamuš, Josip Zanki

Lektura / Lektura / Language editing Barbara Jurič, Zana Šaškin Prijevod na engleski / Prevod v angleščino / English translation Zana Šaškin Hrvatski prijevod/ Hrvaški prevod / Croatian translation Bok & Mal Fotografija / Fotografija / Photography Juraj Vuglač Grafičko oblikovanje i prijelom kataloga / Oblikovanje in prelom kataloga / Catalogue designed and layout Darja Malarič Grafičko oblikovanje vizualnog identiteta / Oblikovanje grafične podobe / Visual identity design Duje Medić Tisak / Tisk / Printed by Kerschoffset d.o.o.

Naklada / Naklada / Edition 120

Ljubljana, Zagreb, 2024

Cijena / Cena / Price 3€