Iva Korenčić - A Rogue Phi

Iva Korenčić A Rogue Phi 7.3. — 7.4.

2024.

Iva Korenčić A Rogue Phi 7.3. — 7.4.

2024.

Iva Korenčić, A Rogue Phi umjetničko istraživanje i intermedijalna prostorna instalacija

art research and intermedia spatial installation

Okosnicu intermedijalnog rada Ive Korenčić A Rouge Phi čini istraživanje identiteta kroz različite materijale, umjetničke tehnike te suradničke interakcije, i meni je malo žao što vam u ovom tekstu moram reći da nemam pojma kako „identitet“ sažeto izreći jezikom.

The backbone of Iva Korenčić’s intermedia work, A Rouge Phi, involves an exploration of identity through various materials, artistic techniques, and collaborative interactions, and I am slightly sorry to inform you that in this text succinctly expressing the concept of “identity” in language eludes me.

to jest, osjećaj da je pojedinac ista osoba danas koja je bila jučer ili prije godinu dana, neovisno o mogućim fizičkim ili drugim promjenama. Taj je osjećaj izveden iz senzacija pojedinčeva tijela, slike koju ima o svojem tijelu, te osjećaja da pojedinčeva sjećanja, ciljevi, vrijednosti, očekivanja i vjerovanja pripadaju upravo tom pojedincu.

Of course, I know what it is about, just as you who are reading this know what it is about.

Ako detaljnije pogledamo bilo koji od autoričinih radova, uključujući i ovaj, vrlo je jasno da Korenčić ima dugotrajan (i podosta studiozan) interes prema diskurzima psihologije, psihijatrije, terapijskih praksi i povezanih disciplina. Interes je to koji djelomično crpi iz vlastitih življenih iskustava, a djelomično iz uporne znatiželje za razumijevanjem na koji to način organska bića poput ljudi zbilja funkcioniraju mimo, i u sinkronicitetu s upečatljivom i nezaobilaznom činjenicom da postoje u mekim, živim tijelima, te jedni s drugima.

Naravno da znam o čemu se radi, kao što i vi koji ovo čitate znate o čemu se radi.

Mary Midgley bi vjerojatno posthumno kimnula na naš zajednički osjećaj zdravog razuma, koji popunjava prostor između življenog iskustva uma, svijesti, identiteta, te njihovih scijentifiziranih oblika1. U nešto recentnijem prostoru suvremene filozofije, Federico Campagna bi možda to što smo upravo ustvrdili da zdravorazumski prepoznajemo predložio rubnim područjima „neizrecive kategorije postojanja“ (ineffable) koja ne može biti uhvaćena deskriptivnim jezikom, niti primorana na rad2.

Rječnik Američkog psihološkog udruženja pod osobnim identitetom navodi sljedeće: Identitet – Pojedinčev osjećaj sebe definiran nizom fizičkih, psiholoških i interpersonalnih karakteristika koje se ne dijele u potpunosti s bilo kojom drugom osobom; te (a) spektrom pripadnosti (poput etniciteta, religije itd.) i (b) društvenih uloga u kojima se ta osoba nalazi. Identitet uključuje osjećaj kontinuiteta,

Mary Midgley would likely posthumously nod in agreement with our shared common sense, which fills the space between the lived experience of the mind, consciousness, identity, and their scientific forms.1 In a more recent realm of contemporary philosophy, Federico Campagna might propose the recognition we just asserted as belonging to the fringes of “the ineffable dimension of existence” that cannot be captured by descriptive language and escapes all attempts to put it to ‘work’.2 The American Psychological Association’s dictionary defines personal identity as follows: Identity - an individual’s sense of self defined by (a) a set of physical, psychological, and interpersonal characteristics that is not wholly shared with any other person and (b) a range of affiliations (e.g., ethnicity) and social roles. Identity involves a sense of continu-

1 Mary Midgley, „Are you an illusion?“, 2014, Routledge

1 ledge

Mary Midgley, “Are you an illusion?“, 2014, Rout-

2 Federico Campagna, „Technic & Magic: The Reconstruction of Reality“, 2018, Bloomsbury Academic

2 Federico Campagna, “Technic & Magic: The Reconstruction of Reality”, 2018, Bloomsbury Academic

Kretanje za tim razumijevanjem u ovom radu ipak nema baš neku pretjeranu želju oformiti ikakve definitivne odgovore – Korenčić nije ‘blesava’ pa da si samovoljno ograniči prostor individualne (i društvene) imaginacije ganjanjem definicija. Ljudi ne funkcioniraju jer nisu strojevi.

Ljudi uglavnom bivaju. „Dugo sam htjela biti doktorica“, Korenčić mi priča u jednom od razgovora o njenoj praksi, „Mene ti je sve to fasciniralo, osobito operacije.

Ali onda sam otišla u ples.“ I život se dalje događao. Nakon salzburške plesne akademije i deset godina profesionalne aktivnosti njezinu karijeru plesačice prekinula je ozljeda kralježnice. Meka, živa tijela izvedbenih umjetnosti lomljiva su kao

ity, or the feeling that one is the same person today that one was yesterday or last year (despite physical or other changes). Such a sense is derived from one’s body sensations; one’s body image; and the feeling that one’s memories, goals, values, expectations, and beliefs belong to the self.

If we take a closer look at any of the artist’s works, including this one, it is very clear that Korenčić has a longstanding (and quite studious) interest in the discourses of psychology, psychiatry, therapeutic practices, and related disciplines. This interest partly draws from her own lived experiences and partly from a persistent curiosity to understand exactly how organic beings like humans truly function apart from, and in synchronicity with, the striking and unavoidable fact that they exist in soft, living bodies and with each other.

However, the pursuit of this understanding in this work does not seem to have a strong desire to formulate any definitive answers. Korenčić is not ‘foolish’ to arbitrarily limit the space of individual (and social) imagination by chasing definitions.

People do not function because they are not machines. People mostly just exist.

“For a long time, I wanted to become a doctor,” Korenčić tells me in one of our conversations about her practice, “All of that fascinated me, especially surgeries. But then I went into dance.”

And life continued to unfold. After the Salzburg Dance Academy and ten years of professional activity, her career as a dancer was interrupted by a spinal injury. Soft, living bodies of performing arts are as fragile as any other, and the expectations

i sva druga, a očekivanja stavljena na njih u ime umjetnosti često su nerazmjerna pažnji nad krhkoćom tih istih tijela.

and demands placed upon them in the name of art often outweigh the attention given to the fragility of these bodies.

A Rouge Phi za Korenčić funkcionira kao skup vježbi isprobavanja, improviziranja koreografije sebe. Ono je poput dugačke instance (donekle prilagođenog) magičnog što ako3, materijaliziranog u fizičkim i vizualnim materijalima umjesto onih scenskih. Iako nije direktno imenovana, autoričina prošlost u izvedbenim medijima taloži se u sitnim udubinama ovog rada, očitavajući se u djelomično scenografskoj prezentaciji materijala, narativnosti umjetničkih knjiga i videa, prisutnosti kostima, ili pak kroz pozadinske metode koje autorica koristi pri samoj izradi umjetničkih materijala.

For Korenčić, A Rouge Phi functions as a set of rehearsal exercises, improvisation of the choreography of the self. It is like a long instance of a (somewhat adapted) magical what-if,3 materialized in physical and visual materials rather than those of the stage. Although not explicitly named, the artist’s past in performing arts accumulates in the subtle recesses of this work, manifesting in the partially scenographic presentation of materials, the narrativity of art books and videos, the presence of costumes, or through the background methods the artist employs in the creation of artistic materials.

Što ako se kronologija nečije povijesti više ne sastoji od sjećanja nego od krpica i konca? Što ako je pritom sasvim savitljiva, može ju se čak i oprati u mašini? Što ako sebe izuzmem iz sebe, i nastanim se, kao kakva utvara, u prazninama izloženih materijala unutar kojih ne postoji ništa osim svega onoga što nije rad? Što ako tako opsjedam sama svoj identitet, ili onaj tuđi, ako mi se dozvoli? Što ako mi se ne dozvoli? Što ako mi se sve dozvoli?

What if the chronology of someone’s history no longer consists of memories but of rags and threads? What if, it is also entirely flexible, even machine-washable? What if I exclude myself from myself, and inhabit, as a kind of illusion, the voids of exposed materials where there is nothing except everything that is not work? What if I obsess over my own identity in this manner, or someone else’s, if allowed? What if not allowed? What if I am allowed everything?

Postoji velika razina unutarnje organiziranosti i analitičnosti koja stvara sistem prema kojem Korenčić radi, i prema kojem postavlja prostornu instalaciju. U tom sistemu svi elementi rada kontinuirano crpe gravitaciju jedni od drugih kako bi se održali u točno određenom rasporedu nastanka i polu-raspada. „Iscrpljivanje materijala“ sintagma je koju autorica koristi za imenovanje tog pristupa.

Malo dužim gledanjem, ipak, postaje jasno kako nastali materijali nikad nisu do kraja „iscrpljeni“, a možda to ni ne mogu biti – jer svaki kraj nečega, u okruženju rada, označava početak nečeg drugog. Velika meka skulptura od tkanine naizgled se iscrpljuje opetovanim rezanjem i zašivavanjem njenih komadića, ali bilo koja konstelacija raspadnutosti samo nagovješćuje formiranje nove konstelacije. Korenčić čak od šivanja sakuplja sve odrezane konce, viškove, preostale sitne komadiće tkanine i koristi ih kao estetizirano punjenje prozirnih plastičnih objekata u 3

tehnika „što ako” Konstantina Stanislavskog

There is a high level of internal organization and analytical prowess that create the system through which Korenčić operates and arranges the spatial installation. In this system, all elements of the work continually draw gravitational forces from each other to maintain a precisely defined schedule of formation and semi-decay. “Material exhaustion” is the phrase the artist uses to denote this approach.

With a closer gaze, however, it becomes clear that the created materials are never fully “exhausted,” nor perhaps can they be - because every end of something, within the work environment, marks the beginning of something else. The large soft fabric sculpture is seemingly exhausted by the repeated cutting and stitching of its pieces, but any constellation of disintegration merely hints at the formation of a new constellation. Korenčić even collects all cut threads, excesses, leftover small pieces of fabric, and uses them as aesthetical3

the “magic if“ technique by Konstantin Stanislavski

prostoru. Jedino što može biti iscrpljeno početna je forma sirovih materijala, oblik u kojem su došli prije nego im je dana mogućnost eklektične metamorfoze.

Unutar umjetničkog procesa za Rouge Phi skoro ništa nije za baciti – nema razlikovnog čimbenika koji bi neke materijale označio kao bitnije od nekih drugih. Nema ga jer ga nitko nije definirao.

Odluke se ne donose. Sve je bitno. Možda zatreba. „Višak“ je zaboravljena kategorija.

Iz ove gotovo horror vacui karakteristike rada izrastaju dvije tanke i savitljive organizacijske linije – ona koja okularno zasićuje pogled, pomalo čak i sileći materijale da budu lijepi; te ona koja donosi nešto poput očaranosti samim činom (često repetitivnog) stvaranja određenih elemenata i tekstura, te koja povlači pitanje za čiji točno pogled je uopće nastalo sve ovo što mi sada ovdje gledamo?

Materijali autoričine instalacije vizualno su glasni i definirani, ona je podosta samouvjerena u likovni jezik koji razvija, kao i u vlastitu vještinu snalaženja u njegovim okvirima. Iako izborom sirovih materijala (poput ostataka plastične ambalaže lijekova ili otpadne tkanine) sugerira određenu oštrinu ili ružnoću, njezini materijali uglavnom, svjesno ili nesvjesno, tek hine suzdržanost. Oni se, s jedne strane, žele svidjeti, gotovo kao da to moraju. Zato vjerojatno i jesu toliko bogati taktilnim teksturama i dupkom ispunjeni okularnim informacijama. Ako pogledu ponudimo dovoljno toga i dovoljno brzo, pogled će se od euforije gledanja umoriti, možda će se čak i stopiti s gledanim – možda mu je upravo to stapanje i glavna namjera.

Premda su nastali umjetnički materijali izloženi u galerijskom prostoru koji je, više-manje, dostupan široj javnosti, Korenčić nam zapravo nikad ne daje pristup cijeloj priči. Ona će radije sugerirati da svaki šav na tkanini označava neki određeni događaj. Možda će ih čak i spomenuti: Ovdje je ljetovanje u kamperu. Ovdje je kuća koja je nekad bila moja. Ovdje je pas kojeg sam planirala udomiti.

Ovdje su trafika i snijeg. Ovdje su ljudi s kojima sam mislila da sam sretna.

Objasnit će veoma postojano kako centralna rupa viseće skulpture ima sličnosti s načinom

ly filling for transparent plastic objects in space.

The only thing that can be exhausted is the initial form of raw materials, the shape in which they came before they were given the opportunity for eclectic metamorphosis.

Within the artistic process for Rouge Phi, almost nothing is discarded - there is no distinguishing factor that marks some materials as more significant than others. It does not exist because no one has defined it. Decisions are not made. Everything is significant. It might come in handy. “Excess” is a forgotten category.

Out of this almost horror vacui characteristic of the work, two thin and flexible organizational lines arise - one that visually saturates the gaze, even somewhat forcing the materials to be beautiful; and the other that brings something like enchantment with the very act (often repetitive) of creating certain elements and textures, raising the question for whose exact gaze all of this we are now looking at has even originated.

The materials of the artist’s installation are visually bold and defined; she is quite confident in the visual language she develops and her own ability to navigate within its framework. Although the choice of raw materials (such as the remains of plastic pharmaceutical packaging or waste fabric) suggests a certain sharpness or ugliness, her materials, consciously or unconsciously, mostly feign restraint. On one hand, they want to be liked, almost as if they have to. That is probably why they are so rich in tactile textures and brimming with ocular information. If we offer the gaze enough and quickly enough, it will tire of the euphoria of looking, perhaps even merge with what is being looked at - perhaps that merging is precisely the main intention.

Although the resulting artistic materials are exhibited in a gallery space that is, more or less, accessible to the general public, Korenčić never actually grants us access to the whole story. She would rather suggest that every stitch on the fabric marks a specific event. Perhaps she will even mention them - Here is the summer spent in a camper. Here is the house that used to be mine. Here is the dog I was planning to adopt. Here are the newsstand and the snow. Here are the people with whom I thought I was happy.

na koji osobe s graničnim poremećajem ličnosti percipiraju svoj identitet, ili da su uslojavanja vizuala u umjetničkim knjigama na tragu onoga što može iskusiti osoba koja proživljava napadaj panike. Ali je li to njezina dijagnoza? Dijagnoza nekoga tko joj je vrlo blizak? Koga i što predstavljaju ljudi u ilustracijama? Kome su upućene fragmentirane rečenice koje se pojavljuju kroz rad? Kako uopće konstruiramo da je nešto „dijagnoza“? Radi li se ovdje opet samo o onom gore spomenutom dugotrajnom interesu za teme medicinske psihijatrije? Ljudi nisu strojevi, zato ne funkcioniraju.

U okvirima svijeta koji uvelike gubi privatnost (ako je uopće više i ima) ovakva suzdržanost je čak začudno osvježavajuća, osobito u kontekstu suvremene umjetnosti koja često zna u nepotrebnoj mjeri fetišizirati žensku nevolju, ili inzistirati na voajerskoj perspektivi gledanja na nju.

Korenčić nam ne daje cijelu priču iz jednostavnog razloga: jer je tako odlučila. Poput dokumentarne fikcije, dopustila je sebi povremeno zamućivanje leće gledanja.

Ako daju sve od sebe na sceni, izvođačkim tijelima, koja su lomljiva kao i sva druga, ništa od sebe ne preostaje za kad dođu kući. Samo polovica svega ovoga što u prostoru instalacije gledamo nastalo je za naš pogled, druga polovica isključivo je za nju. Ljudi uglavnom bivaju.

Popratni program 14.03.2024. u 19.00h ‘’Koncert za tkaninu’’, audio-vizualni performans Sudjeluju: Iva Korenčić, Teuta Gatolin, Lana Hosni i Nina Maštruko

She will explain very consistently how the central hole of the hanging sculpture bears similarities to the way people with borderline personality disorder perceive their identity, or that the layering of visuals in artistic books is reminiscent of what someone experiencing a panic attack might go through. But is that her diagnosis? The diagnosis of someone very close to her? Whom and what do the people in the illustrations represent? To whom are the fragmented sentences that appear throughout the work addressed? How do we even construct something as a “diagnosis”? Is this once again just about that aforementioned longstanding interest in the topics of medical psychiatry? People are not machines; that is why they do not function.

In the context of a world that is largely losing privacy (if it even still exists), such restraint is surprisingly refreshing, especially in the context of contemporary art, which often unnecessarily fetishizes women’s issues or insists on a voyeuristic perspective of looking at them. Korenčić does not give us the whole story for a simple reason - she has chosen not to. Like documentary fiction, she has allowed herself occasional blurring of the lens of perception.

If performers give their all on stage, with bodies that are as fragile as any other, nothing is left for themselves when they get home. Only half of everything we see in the installation space is created for our gaze; the other half is exclusively for her. People mostly just exist.

Side program March 14, 2024 at 7.00 pm ‘’Concert for a Cloth’’, audio-visual performance Participating: Iva Korenčić, Teuta Gatolin, Lana Hosni i Nina Maštruko

Iva Korenčić (1986.) multimedijalna je umjetnica. Studirala je suvremeni ples na SEAD-u u Salzburgu (Salzburg Experimental Academy of Dance) te snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Završila je diplomski sveučilišni studij Akademije Likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Novi mediji. U umjetničkoj praksi istražuje teme identiteta i memorije, odnosno njihovu refleksiju u različitim materijalnim tragovima.

U pristupu fokus stavlja na umjetnički proces, pretvorbene kapacitete medija i razvoj novih umjetničkih metodologija. Koristeći razne medije poput skulpture, crteža, teksta, fotografije, videa i prostorne instalacije, istražuje pojam „koreografije pažnje“.

Od 2009. godine djeluje kao autorica, redateljica, snimateljica i fotografkinja na nizu umjetničkih projekata. Izlagala je na skupnim i samostalnim izložbama u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galeriji Prozori, galeriji Academia Moderna, Laubi, Galeriji ULUPUH, Muzeju za umjetnost i obrt, Pogonu Jedinstvo, Galeriji Nova, Galerija SC i drugdje.

Također se bavi pedagoškim radom kao voditeljica plesnih, likovnih i multimedijskih radionica.

Iva Korenčić (1986) is a multimedia artist. She studied contemporary dance at the Salzburg Experimental Academy of Dance (SEAD) and film at the Academy of Dramatic Arts in Zagreb. She completed her graduate university studies at the Academy of Fine Arts in Zagreb, with a major in New Media. In her artistic practice, she explores themes of identity and memory, or rather their reflection in various material traces. Her approach focuses on the artistic process, the transformative capacities of media, and the development of new artistic methodologies. Using various media, such as sculpture, drawing, text, photography, video, and spatial installations, she explores the concept of “choreography of attention.”

Since 2009, she has been working as an author, director, cinematographer, and photographer on numerous artistic projects. She has exhibited in group and solo exhibitions at institutions such as the Museum of Contemporary Art in Zagreb, Prozori Gallery, Academia Moderna, Lauba, ULUPUH Gallery (The Croatian Association of Fine Artists of Applied Arts), Museum of Arts and Crafts, Pogon Jedinstvo, Nova Gallery, SC Gallery, and elsewhere.

https://ivakorencic.wordpress.com/

She is also involved in educational activities as a leader of dance, visual arts, and multimedia workshops.

Iva Korenčić | A Rogue Phi 7. 3. — 7. 4. 2024.

Galerija Prsten / Prsten Gallery Hrvatsko društvo likovnih umjetnika / Croatian Association of Fine Artists Galerija Prsten / Prsten Gallery Trg žrtava fašizma 16, 10000 Zagreb, www.hdlu.hr IMPRESUM | Nakladnik/Publisher: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika/Croatian Association of Fine Artists, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr, | Za nakladnika/For the publisher: Tomislav Buntak | Upravni odbor HDLU/Executive board of HDLU: Tomislav Buntak (predsjednik/president), Josip Zanki (dopredsjednik/vicepresident), Ida Blažičko (dopredsjednica/vicepresident), Fedor Fischer, Vida Meić, Romana Nikolić, Tomislav Hršak | Umjetnički savjet Galerije Prsten / Artistic board of Prsten Gallery: Mia Akrap, Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Vida Meić, Leila Topić, Josip Zanki | Ravnateljica/Director: Ivana Andabaka (HDLU) | Voditeljica galerije/Gallery coordinator: Martina Miholić | Predgovori/Prefaces: Teuta Gatolin | Prijevod/ translation: Zana Šaškin | Design: Duje Medić | Tisak/Printed by Kerschoffset | Naklada/Copies: 250

Organizatori / Organizers:

Uz potporu / Supported by: HDLU – MEŠTROVIĆEV PAVILJON Dom hrvatskih likovnih umjetnika Trg žrtava fašizma 16, Zagreb