Paola Filippucci: “Landscape”, Cambridge Encyclopedia of Anthropology, 2018.). Alex Brajković odrednicom Earthlines (2022.– 2023.) imenuje seriju vizualnih radova nastalih korištenjem vlastitih algoritama za interpretaciju svjetskih podataka, čime otvara pitanje na koji način umjetnost vizualizira kompleksnu vezu između ljudi i izgrađenog okoliša i odgovara na krizu odnosa čovjeka i prirode? Nikolina Butorac prostornom, participativnom instalacijom Mišić stane u udubljenje mog dlana (2022.–2023.) tematizira stanje u kojemu nas tzv. kućni ljubimci (ili kako etički određuju antrozoolozi – životinje-suputnice/ i) oni najčešći, psi i mačke, ponovno povezuju s prirodom, kao i suočavanje sa smrću vlastitih ne-ljudskih prijatelja/ica za koje antropocentrični jezik još uvijek koristi derogativni, specistički glagol „uginuti“. Kako bi izgledala moja kuća da je živo biće To bi biće bilo životinja. (…) Denise Levertov
I ja bih rado bila životinja ili biljka ponekad jer kad pomislim na prirodu, osjetim da sam doma, a to nije stan ili neboder u koji sam strpana. Kad pomislim na prirodu, pomislim na brojne prirode skrivene u svakome biću i zato je ova izložba posveta Prirodama, svima onima kojima nemamo mjesta ovdje pojedinačno nasloviti ime. Ivana Filip
Ljudi su gusto posijani, no rijetko su nikli. MIra Gatara
Izložbeni program Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen dokumentira vizualnu praksu, njezine odgovore na moguće zelene inicijative koje mogu detektirati posljedice antropocena i kapitalocena koji Prirodu tretiraju samo kao resurs. Možda je dovoljno podsjetiti na činjenicu da je prije samo stotinjak godina sva naša hrana bila organska, a danas je kupujemo u specijaliziranim trgovinama neoliberalnoga tržišnoga kapitala. Ili da se prvotan sustav ekonomije temeljio na ekonomiji dara, a ne na tržišnoj grabeži koja dovodi do globalnoga Geocida i apokaliptičnih klimatskih promjena koje prijete šestim izumiranjem, kako to npr. upozorava Elizabeth Kolbert. Radovi koji su izloženi na ovoj skupnoj zelenoj izložbi govore o odnosima s Drugima (ne-ljudima), onima kojima je glas različit od ljudskog, kao što su sve Prirode – Životinje, Biljke, Grančice, Sunce, Mora, Oceani, Vode, Staze, Šume, Cvjetovi, Kamenje, svi koji su zanemareni i ranjivi u antropocentričnoj slici navodnoga napretka. Misao vodilja bila nam je prikazati sve ono što ljudsko biće čini fascinantnim i nepresušnim izvorom otkrića i kreacija, a nastaje u sustvaranju s Drugima. Krenimo abecedno, tragom ove izložbe, o antropocenu, i to glasovima umjetnika/ ica o njihovim vlastitim radovima, sadržajno i sažeto, onoliko koliko to forma deplijana, izrađena od srušenih stabala, može podnijeti. Zamjetno je pritom da se rabe različite odrednice za prirodu stvari – priroda, krajolik, (izgrađeni) okoliš, okolina, pejzaž, prostor, mjesto. Maša Bajc u radu Priroda stvari (2020.) polazi od prostora livade pri čemu ističe da kao što ljudi oblikuju pejzaž fizički i simbolički, on recipročno utječe na oblikovanje njihovog identiteta i međusobnih veza (usp.
ni (Earthlings), kao što navodi Shaun Monson.
Charlotte Dumas, Yorishiro, 2020.
Darko Fritz, I’m not a robot, 2020.
Igor Grubić, Da li životinje…?, 2017.
Hortikulturna intervencija, instalacija I’m not a robot (2020.) Darka Fritza objedinjuje aspekte tehnološke komunikacije, gradnje suhozida i hortikulture. Kao što navodi umjetnik, tekstualni je sadržaj preuzet iz digitalne domene, digitalnog sučelja namijenjenog strojevima „koji žele potvrdu da komuniciraju sa stvarnim ljudima, a ne sa strojevima koji se pretvaraju da su ljudi“.
Maša Bajc, Priroda stvari (2020.)
Alex Brajković, Earthlines, 2022.–2023.
Nikolina Butorac, Mišić stane u udubljenje mog dlana, 2022.–2023.
Tanja Dabo, Mutne vode, 2021.
Igor Grubić u radu Da li životinje…? (2017.) iz niše prava životinja tematizira životinjsku smrt koju je apostrofirao na anti/reklamnim površinama. Fotografije dokumentiraju unutrašnjost bivših klaonica s pitanjima na engleskom: „Sanjaju li životinje o slobodi? Imaju li životinje zakonska prava? Idu li životinje u nebo? Znaju li životinje da su proizvodi? Preživljavaju li životinje istrebljenje?“.
Nenad Jalšovec, Placeholders, 2019.
Serijom ulja na platnu s animalističkim motivima iz šireg ciklusa Placeholders (2019.) Nenad Jalšovec obuhvaća slike, crteže te materijalne i virtualne objekte koji na ironičan način u globalnom društvu i medijima problematiziraju, kao što to umjetnik apostrofira: „raširenu tendenciju pseudoznanstvenog seciranja svega i svačega te posljedičnu modu bistrenja složenih fenomena infografikama trivijaliziranim do razine dječjeg poimanja“. Lisa Jevbratt u radu Playset – Falling Deer/ Set za igru – Srna koja pada (2021.-2023.) tematizira mističan aspekt ljudskih/ ne-ljudskih odnosa. Usredotočuje se na intrinzičnu magijsku međupovezanost između ljudi i ne-ljudi te pritom izravnava hijerarhije vrsta gdje se dublje znanje može pronaći u srni, grmu ili možda čak litici ili valu. Gustafsson&Haapoja radom Embrace Your Empathy!/ Prihvati svoje suosjećanje! (2016.) promišljaju revoluciju međuvrsnih odnosa u kojima je empatija glavna vrijednost, a podjela bića na životinje, ljude, biljke, izbrisana je i postojimo – mi, ljudi i više-nego-ljudi, svi zajedno kao su-dionici ovoga svijeta. Ukratko, Zemlja-
Water/land art Zvjezdane Jembrih Plavo za stablo (2020.) s radom Alena Novoselca Oprosti mi, hvala ti, volim te (2020.) pored toga što povezuje prostor izvedbe – lijeva obala Kupe kod Obreža Vivodinskog, nalazi se i u zajedničkoj mreži umjetničko-znanstvenoga projekta Land art, Earth art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen koji je 2019. godine zamišljen kao prvo sustavno umjetničko i znanstveno istraživanje land art prakse u Hrvatskoj. Erez Nevi Pana radom The Banana Project (2020.) upućuje na moguće apokaliptične posljedice klimatskih promjena, smještajući glavnog protagonista svog filma Tropical Milan (2020.), koji poput ikone reprezentira cjelokupno čovječanstvo, u okoliš nalik džungli banana, aludirajući na opasnost monokulturnog uzgoja, ograničenih resursa hrane i globalne masovne migracije.
Projekt Mutne vode (2021.) Tanja Dabo započela je kao umjetničko istraživanje stanja vode u Hrvatskoj danas, kroz koje je umjetnica angažirano istražila koliko je informacija javno dostupno, kakvo je stvarno stanje voda, koji se štetni elementi u vodi nalaze, koliko se kao društvo uopće bavimo pitanjem vode. Charlotte Dumas u kratkom filmu Yorishiro (2020.) bilježi kako djevojčica, umjetničina petogodišnja kći Ivy, u ljubičastosivom kostimu konja, putuje na udaljeni otok Yonaguni gdje još uvijek slobodno lutaju divlji konji drevne vrste Yonaguni. Mjesecima je hodala u kostimu konja i ponašala se kao konj te u konačnici pronalazi međuvrsnu srodnost.
Rad Olge F. Koroleve Cautiously (dear deer)/ Oprezno (dragi jelene) (2017.) nastaje procesom promatranja jelena u trajanju od mjesec dana na udaljenoj lokaciji na kanadskom otoku Vancouveru. Viseća skulptura, sastavljena od jelenjih kostiju, sada visi iznad mjesta gdje je životinja umrla.
Gustafsson&Haapoja, Embrace Your Empathy!/ Prihvati svoje suosjećanje!, 2016.
Olly & Suzi fotografijom Cheetah Interaction/ Interakcija geparda (Namibija, 1998.) dokumentiraju prirodu u kulturi – trenutak dok gepardi gledaju vlastite portrete. Olly & Suzi spajaju živu akcijsku ekologiju i umjetnost kroz slikarstvo, i to zajedničkim stvaranjem umjetničkoga djela (oboje rade na jednom djelu istovremeno) u prisutnosti životinje/a u njenom/njihovom okruženju, da bi na kraju životinja komunicirala s tim djelom. Odlučile smo se za navedenu dokumentaciju s obzirom na to da se nalazi na naslovnici prve knjige Picturing the Beast (2001.) Stevea Bakera, istaknutoga teoretičara vizualne animalistike. Kira O’Reilly zajedno s Antye Greie-Ripatti (AGF) u međuvrsnom radu Arachnid – Tick Sensing/ Paučnjak – Osjećaj krpelja (2021.) istražuje susrete među vrstama – ljudske vrste s krpeljima. Međuvrsni i transvrsni rad je inspiriran zvučnim teksturama koje je razvila Antye Greie-Ripatti (AGF) koja je uredila i masterirala podcaste TICK TALKs, njezinim zvučnim radom I vs us, kao i esejem The Microbial Self: Sensation and Sympoiesis (2017.) Kyle Schuller. Ivana Ožetski objektom Sjena antropocena/ Surogat slika (2022.–2023.) upozorava na činjenicu da se godišnje u svijetu proizvede trilijun komada limenki. Englez Peter Durand je 1810. godine patentirao pokositrene limenke za konzerviranja mesa (ubijenih životinja) za potrebe engleske vojske i mornarice, a 1963. godine proizvedena je i prva aluminijska limenka. Godine 1962. Warholova grafika Campbell Soup s juhom od rajčice postaje simbolom masovne kulture, no jednako tako i otpadocena (engl. wastocene), kako ga definira Marco Armiero. „Uz objekt su ispisani osnovni podaci o proizvodnji materijala za izradu limenki kao podsjetnik da veliki dio svijeta Prirodu još uvijek doživljava samo kao resurs i odlagalište.“
Olga F. Koroleva, Cautiously (dear deer)/ Oprezno (dragi jelene), 2017.
Kontemplativna i atmosferična videoinstalacija Pejzaži (2021.–2023.) Nives Sertić uranja nas u makro- i mikro-okoliše mediteranskih, autorici intimno bliskih motiva, koji svojim dugim kadrovima i sporim ritmom žele potaknuti da od gledaoca ponovno postanemo promatrači – svoje okoline, sebe samih, ali i nevidljive spone koja postoji između ta dva (ne)odvojena entiteta, da usporimo i da se prisjetimo što je to vrijeme – zaboravljena dimenzija 21. stoljeća.
Lisa Jevbratt, Playset – Falling Deer/ Set za igru – Srna koja pada, 2021.-2023.
Ivana Ožetski, Sjena antropocena/ Surogat slika, 2022.–2023.
Ana Ratković Sobota, Jezera, 2021.–2022.
Zvjezdana Jembrih, Plavo za stablo, 2020.
Filmom The Kitty AI: Artificial Intelligence for Governance/ Kitty AI: Umjetna inteligencija za vladanje (2016.) Pinar Yoldas na humorističan i kritičan način zamišlja distopijsku budućnost u kojoj umjetna inteligencija vlada političkim svijetom i Kitty AI postaje prva ne-ljudska guvernerka 2039. godine. Rad ukazuje na jezovito ispreplitanje algoritama ili inteligencije strojeva s pitanjem osjećaja, problem prisilne migracije i klimatskih promjena.
Alen Novoselac, Oprosti mi, hvala ti, volim te, 2020.
Erez Nevi Pana, The Banana Project, 2020.
Kira O’Reilly & Antye Greie-Ripatti (AGF), Arachnid – Tick Sensing/ Paučnjak – Osjećaj krpelja, 2021.
Ana Ratković Sobota radom Jezera (2021.– 2022.) upozorava na Plitvička jezera kao žrtvu masovnog turizma i neplanske apartmanizacije koja je dovela do pojave dva nova “jezera”, septičkih jama, nastalih slijevanjem otpadnih voda iz obližnjih hotela i apartmana. Davor Sanvincenti dokumentarnim filmom Mjesta koja ćemo disati (2022.) citira svoje, kako ih naziva, literarne sugovornike J. A. Ba-
kera, H. D. Thoreaua, Predraga Matvejevića, Kena Loacha, Chrisa Markera, Žarka Škugora, R. M. Rilkea, Salvatora Murana, Konfucija, Chica Mendesa, Miru Gataru; snima vizualni esej koji zagovara imaginaciju kroz putopis konstruiranih i anonimnih pejzaža, i svojevrsna je bilješka o budućnosti. Film završava zapisom majke-morske kornjače koja brižno zakopava jajašca u morski pijesak – čuje se samo šum mora. Kraj eseja o budućnosti.
Vjeran Vukašinović radom Biodiverzija modul 2 (2023.) upozorava da je antropocen stigao do graničnog prostora u kojemu se svijet koji smo poznavali ubrzano poništava i nestaje. Terminom plantationocene Donna J. Haraway i Anna Tsing opisuju snažnu štetu nanesenu planetu Zemlji uzrokovanu industrijskim monokulturnim plantažnim praksama. Strojevi plantažocena sve uništavaju i pretvaraju u beživotnu pustinju. “Down to Earth” Brune Latoura samo je jedan poziv za ponovnim učenjem kako su-živjeti na Zemlji i za hitnom izmjenom politika. Sjemenke novih početaka izranjaju duboko iz podzemlja, skrivene sile stvaranja se bude i puštaju korijenje diljem svijeta. Obnova i otpor kreću iz podzemlja. Izložba je otvorena performansom Murmurs of the Silent Green domaće autorice Otchuda Say, a koji uživo izvodi Kaia Liifsong. U njihovoj prvoj suradnji, Otchuda Say i Kaia Liifsong kombiniraju poeziju, glazbu, umjetnost zvuka i video, istražujući utjecaj antropocena i preklapanje prava životinja i prava ljudi. Njihov performans, koji tematizira biocentričnu etiku i veganstvo, osvjetljava pitanja odgovornosti te naglašava inherentnu vrijednost svih živih vrsta. Ova izvedba nudi refleksiju o povezivanju umjetnosti, aktivizma i zaštite okoliša / prirode. Prema Bruni Latouru društva i prirode satkani su od niza mreža odnosa koji se neprestano mijenjaju i kreiraju našu stvarnost. U mreži života svi smo jednako bitni, ni više ni manje važni, i svima pripada jednak udio u stvaranju. Znamo da nismo otok, ali znamo li kako ćemo očuvati Geju da bismo ušli u eru razvoja čovječanstva suživota s Prirodama koju australski znanstvenik Glenn Albrecht naziva Simbiocen? Zbog toga smo i tu mrežu života, izložbeno predstavljenu ovim radovima, razvrstale prema četirima elementima – Zemlja, Zrak, Voda i Vatra, označene na izložbenim legendama simbolima iz tradicije Hopi naroda.
Davor Sanvincenti, Mjesta koja ćemo disati, 2022.
Nives Sertić, Pejzaži, 2021.–2023.
Pinar Yoldas, The Kitty AI: Artificial Intelligence for Governance/ Kitty AI: Umjetna inteligencija za vladanje, 2016.
Vjeran Vukašinović, Biodiverzija modul 2, 2023.
Ivana Filip i Suzana Marjanić
Olly & Suzi, Cheetah Interaction/ Interakcija geparda, 1998.
Otchuda Say, Murmurs of the Silent Green, 2023.