GORDANA BAKIĆ – SLIKA I PROSTOR (uz izložbu RAZLIČITA SLIKA)
GORDANA BAKIĆ – IMAGE AND SPACE (with the exhibition A DIFFERENT IMAGE)
Premda podložna različitim čitanjima unutar složenih društveno uvjetovanih okolnosti, temeljna definicija slike možda se nije toliko promjenila koliko njezina današnja interdisciplinarna tumačenja na prvi pogled pokazuju. Dakako, s dužnom pažnjom prihvatiti ćemo svaki oblik njezina višeslojna čitanja, posebno ona čiji rezultat određuje složeni medijski okoliš, ali će nam se osnovom analize uvijek pokazati ono što, pomalo starinski, nazivamo autorskom voljom. To činimo i s radom Gordane Bakić, pa i s recentnim projektom ostvarenim za prostor Galerije Bačva, u Domu HDLU.
Although subject to various interpretations within complex socially conditioned circumstances, the fundamental definition of the painting may not have changed as much as its contemporary interdisciplinary interpretations might suggest at first glance. Naturally, we will accept with due attention any form of its multifaceted interpretations, especially those whose result is determined by a complex media environment. However, the basis of our analysis will always reveal what we, somewhat in an old-fashioned manner, refer to as the artist’s intent. We do this also with the work of Gordana Bakić, including her recent project created for the space of the Bačva Gallery in the Home of the Croatian Association of Fine Artists (HDLU).
Prisjetimo li se ranijih radova Gordane Bakić možda ćemo, na vlastito iznenađenje, prvo prepoznati potragu za fokalnošću slike. Iz nekog simboličkog ili samo optičkog centra djelo se razvija u širinu plohe, da bi intencionalno zahvaćalo i prostor sam: no, silnice prostiranja nikako nisu jednosmjerne nego se učas mogu pojaviti kao reverzibilni proces, zgušnjavajući i sažimajući prostor do neke primarne jezgre. Pri takvim postupcima granice medija znale su biti vrlo rahle, stvarni prostor i njegova iluzija namjerno nedefinirane, a umjetnička intencija posve nesputana unaprijed postavljenim tezama. Tumačili smo to ponajviše kao rezulat autoričine frenetične potrebe za radom, za procesualnošću, za upisivanjem misaone i senzitivne „slike“, pa i bojazni da se umjetnički stav ne pokaže krutim i jednoznačnim. Tek kada je određena cjelina došla do faze izložbene realizacije ili, još češće, kada je prostor izlaganja ultimativno nalagao organizaciju prostora, morao se pokazati, do tada strogo interni, koncept. Autorica je, ne tražeći unaprijed izazovne prostore, bila tek tada u prilici da do kraja odredi sadržaj, opseg i medijski karakter svoga rada. Ponekad se događalo da, kao na izložbi „Gameoverland” u Galeriji Račić, ambijent posluži kao statična podloga/ okvir za kadrove, koji su stvarali tenziju svojevrsnog horror vacui, a nekad, kao u slučajevima izložbi u Galženici ili Studentskom centru ili u Gliptoteci, iz simboličkog se centra slika „razlijevala“ u prostor, osvajajući ga i, na kraju, migoljeći po partetnoj ravnini. To dvostruko napregnuće – u samoj slici i u prostoru – rijetko je međutim izazivalo nelagodu za oko i duh ili stvaralo halucinantnu atmosferu koja bi motritelja uvlačila u vizualni žrvanj. Primjerenije je reći da su efekti koje njezine slike, spojene u ambijentalnu cjelinu, proizvode bliže vrijednostima dvodimenzionalnog nego oprostorenog rada, odnosno da sam (izlagački) prostor ostaje statičan, ako ne baš u funkciji kulise, onda sigurno u svrhu postizanja relativno neutralnog ambijenta. Koncipirajući svoj rad za Galeriju Bačva, slikarica se našla u daleko zahtjevnijoj situaciji. Taj prostor, naime, svojom pravilnom kružnom formom i kupolastim završetkom „primorava“ izlagača koji razmišlja o ambijentalnim uvjetima da bezuvjetno koncipira tezu, sadržaj, formu i postav svoje izložbe u nekoj dinamičnoj relaciji s prostorom, ne nužno integrativnoj, ali još manje u polemičkoj vezi. Kao prostor kružnje vrtnje, s potencijalom aktivizacije centrifugalnih sila, Bačva je „pozivala“ na totalnu ambijentalizaciju i na korištenje njezinih iluzionističkih, „kinetičkih“, pa i zvučnih svojstava. Pristajanje na taj koncept značilo bi i prepuštanje prostoru da apsolutno diktira koncepcijske i vrijednosne elemente, pa i dosege rada. Slike bi se našle u „funkciji“, one bi tvorile, kao zidni oslici u baroknim crkvama, privid nekog drugačijeg svijeta od svijeta same slike. Umjesto totaliteta slikovnog na djelu bi bio totalitet prostornog. Gordana Bakić ipak je prvenstveno slikarica, kojoj je crtež početak i kraj slike, njezin sadržaj. Bez obzira na dimenzije radova – od formatom skromnih „skica“ do gigantskih plahti – s njima se računa kao s dvodimenzionalnim plohama, čije protegnuće u prostor ne znači prisvajanje toga prostora i njegovu potpunu simbiozu s radom i stvaranje ambijenta, instalacije ili nekog drugog kategorijalno određenog ambijenta. Bakićeva, naravno, računa s prostorom, a posebno s prostorom za ovu izložbu: kružna forma aktualnog izložbenog mjesta determinirala je i formu, veličinu, tehničke elemente i načine postava izložbe. U tom smislu trebala se realizirati cjelovita ideja u kojoj diktat galerijskog prostora ne bi poništio slikarsku priču. Drugim riječima, valjalo je pomoću internih vrijednosti slike/crteža uspostaviti dominantni naglasak, kojim bi se spektakularni prostorni okvir na neki način prisvojio i stavio u funkciju rada. Taj je postupak možda bio neočekivan, ali svrhovit: energiji kružne vrtnje Bakićeva se nije suprostavila fragmentizacijom, cezurama i optičkim naglascima koje bi smirile kretanje nego je, naprotiv, uspostavila izrazitu liniju kretanja. S više od dva reda spojenih plahti dimenzija 10x2 metra, sa „sadržajem“ koji se u repetitivnoj formi naslaguje jedan na drugi i traje u kontinuiranom nizu njezina je ideja korespodentna ideji vrtnje prostora galerije. Kako se, ipak, ne osjeća pritisak te vrtnje niti se mogući ophod u krug ne pretvara u sve ubrzaniju snagu kojom bi se prostor „zavrtio“ do granica halucinantnog? Spomenuli smo autoričinu potrebu za fokalizacijom, za uspostavljanjem neke početne točke od koje se slika razvija u prostor ili stvaranjem nekih epicentara na samoj slici, najčešće upečatljivih kružnih formi, simboličkih mjesta nastalih prije procesima implozije nego definiranih kao žarišta eksplozije. Računajući sa sasvim određenim, definiranim i čvrstim prostornim gabaritima, s kružnom formom u kojoj postoji geometrijsko središte, Gordana Bakić fokalno mjesto daje promatraču. On je u idealnom centru odakle laganim kruženjem vlastita tijela „odmotava“ friz apliciran na sferičnim zidovima Bačve. Pri tome nema nikakve potrebe za ubrzanom rotacijom: jednolični, permutirani detalji nižu se u slijedu, bez zastoja, ali i bez dramatičnih akceleracija. Ni „motivi“ njezinih slika ne odaju potrebu za žurbom; tek što se stanovite konstrukcije pokrenu umiri ih i savlada mehanizam samokontrole. Njezini akromatski akrilici na platnenim rotulusima ispunjeni su, naime, formama koje sasvim slobodno kombiniraju dva dominantna „motiva“ cjelokupnoga autoričina likovnog repertoara, pa se organički oblici bubrenja, rasta i rasplinutih plikova i „tehnički“, arheostrojni detalji gotovo pravilno izmjenjuju, „kontrolirajući“ jedna drugu da ne zavladaju cjelinom slike. Taj sraz stvara, dakako, stanovitu „buku“, pa bi – s obzirom na zvučnu hipertofiju Meštrovićeva prostora – svako nekontrolirano kretanje promatrača moglo prouzročiti neželjenu zvučnu kakofoniju. Iz istih razloga autorica ne gradi ambijent koji zahtjeva fizičku interakciju i sudjelovanje promatrača na način koji diktira ambijentalna instalacija ili svaki drugi oblik „otvorenog“ djela. Ovo pak nikako ne znači sugeriranje pasivnog odnosa djelopromatrač nego uspostavljanje dinamične ravnoteže: djelo ne zarobljava gledatelja, gledalac ne uzurpira izgled, poziciju u prostoru, status i karakter djela. Meštrovićev Dom likovnih umjetnika po svojim je glavnim osobinama sintetički izraz nekih od najvažnijih autorovih umjetničkih stavova, arhitektonska demonstracija njegovih eklektičkih, historicističkih i monumentalističkih opredjeljenja, ali sa savršenom kružnom formom i redukcijom detalja i bitno modernistički rad. Za središnji prostor takvoga objekta Gordana Bakić planski radi sliku, računajući na korespodenciju visokoorganiziranog eklektičkog prostora i profiliranog jezika svojih vlastitih eklektičkih i neomanirističkih radova. Pri tome, jezik se njezinih radova ne podrvgava kušnjama toga prostora, što znači da ona ne odstupa ili revidira svoj dominantni govor. „Tehničko“ prilagođivanje i gigantizacija motiva ionako su provjerena praksa u njezinu opusu: put od minijaturnih dnevničko-likovnih zapisa iz serije „Pokusni radovi” ili od malih crteža iz serije „Uz prijenos” do razvijenih formata nije evolutivne prirode nego te cjeline nastaju paralelno. Sagledane iz jednog, idealnog centra, jednako ćemo percipirati i te minimalne, fragmentarne zapise kao i cjelinu koju u kružnom slijedu pratimo. Marijan Špoljar
If we recall Gordana Bakić’s earlier works, we might, to our own surprise, first recognize the search for the focal point of the painting. From a symbolic or merely optical centre, the work expands across the surface, intentionally extending into the space itself. However, the forces of expansion are by no means unidirectional; at times, they can appear as a reversible process, condensing and compressing space into a primary core. In such processes, the boundaries of the medium were often quite loose, the real space and its illusion deliberately undefined, and the artistic intent entirely unrestricted by predetermined theses. We interpreted this primarily as a result of the artist’s frenetic need for work, for processuality, for inscribing a mental and sensitive “image,” and even the fear that the artistic stance might turn out to be rigid and unambiguous. Only when a certain whole reached the stage of exhibition realization, or more often when the exhibition space itself ultimately dictated the organization of space, the concept, previously strictly internal, had to be revealed. The artist, not looking for challenging spaces in advance, was only then able to fully define the content, scope, and media character of her work. Sometimes, as in the Gameoverland exhibition at the Račić Gallery, the environment served as a static background/framework for frames that created the tension of a kind of horror vacui. At other times, as in the cases of exhibitions at Galženica, the Student Centre, or the Glyptotheque, the symbolic centre of the image “spilt” into space, conquering it and ultimately squirming on the floor plane. However, this dual tension – within the image itself and in the space – rarely caused discomfort for the eye and mind or created a hallucinatory atmosphere that would drag the observer into a visual vortex. It is more appropriate to say that the effects produced by her paintings, combined into an ambient whole, align closer to the values of two-dimensional work rather than spatial work. In other words, the (exhibition) space remains static, if not exactly as a backdrop, then certainly to achieve a relatively neutral ambience. Conceptualizing her work for the Bačva Gallery, the painter found herself in a significantly more demanding situation. This space, with its regular circular form and domed ceiling, “forces” the exhibitor contemplating the ambient conditions to unconditionally conceptualize the thesis, content, form, and arrangement of her exhibition in a dynamic relationship with the space, not necessarily integrative, but even less in a polemical relationship. As a space of circular rotation with the potential to activate centrifugal forces, Bačva “called” for total ambientization and the utilization of its illusionistic, “kinetic,” and even sound properties. Embracing this concept would mean surrendering to the space, letting it dictate the conceptual and value elements, as well as the scope of the work. The paintings would be in a “function,” they would create, like wall paintings in Baroque churches, the illusion of a different world from the world of the painting itself. Instead of the totality of the pictorial, the focus would shift to the totality of the spatial.
O UMJETNICI
ABOUT THE ARTIST
Gordana Bakić rođena je 28. ožujka 1972. u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna 1990. Iste godine upisuje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studij Likovna kultura na Nastavničkom odsjeku. Diplomirala je u klasi prof. Zlatka Kesera 2001. godine. 2006. upisuje poslijediplomski studij na Akademiji za likovnu umetnost in oblikovanje u Ljubljani, smjer Slikarstvo (mentor prof. Bojan Gorenec), a magistrirala je 2011. Od 2012. zaposlena je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2020. izabrana za članicu suradnicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Izlagala na više od 30 samostalnih i 70 skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu. Radovi i kontakt: http://www.gordanabakic.art
Gordana Bakić was born on March 28, 1972 in Zagreb. She graduated from the School of Applied Art and Design in 1990. In the same year, she enrolled at the Academy of Fine Arts in Zagreb, studying Art at the Teaching Department. She graduated in the class of prof. Zlatko Keser in 2001. In 2006, she enrolled in postgraduate studies at the Academy of Fine Arts and Design in Ljubljana, majoring in Painting (mentor Prof. Bojan Gorenec), and in 2011 she received her master’s degree. Since 2012, she has been employed at the Academy of Fine Arts in Zagreb. In 2020, she was elected as an associate member of the Croatian Academy of Sciences and Arts. She exhibited at more than 30 solo and 70 group exhibitions in Croatia and abroad. She lives and works in Zagreb. Works and contact: http://www.gordanabakic.art
Samostalne izložbe (izbor): 2019. „Trenutni prostori“, Gliptoteka, Zagreb 2017. „Obnavljanje/Regeneration“, Galerija SC, Zagreb 2016. „Početak slike“, Galerija Alvona, Labin 2016. „Pokusni rad“, Galerija Flora, Dubrovnik 2016. „(Pokus)irani radovi“, Galerija Greta, Zagreb 2013. „Pokusni rad/Test run“, Galerija Marisall, Zagreb 2012. „Nepromjenjiv oblik/Permanent shape“, Galerija Waldinger,Osijek 2011. „Premotavanje“, slike, crteži, Galerija Kranjčar,Zagreb
Solo exhibitions (selection): 2019 “Trenutni prostori“, Glyptotheque HAZU, Zagreb 2017 “Obnavljanje/Regeneration“, SC Gallery, Zagreb 2016 “Početak slike“, Alvona Gallery, Labin 2016 “Pokusni rad“, Flora Gallery, Dubrovnik 2016 “(Pokus)irani radovi“, Greta Gallery, Zagreb 2013 “Pokusni rad/Test run“, Marisall Gallery, Zagreb 2012 “Nepromjenjiv oblik/Permanent shape“, Waldinger Gallery, Osijek 2011 “Premotavanje“, paintings, drawings, Kranjčar Gallery, Zagreb
Skupne izložbe (izbor): 2023. „Vidljive“, međuinstitucionalni projekt i izložba, MSU Zagreb 2021. 6. Bijenale slikarstva, Dom hrvatskih likovnih umjetnika 2019. „Ikonografija grada II, Vizije grada“, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb 2019. „Prostori krajolika“, Dom hrvatskih likovnih umjetnika 2019. „Interacademia 2019.“, međunarodna likovna izložba, Galerija Akademije likovnih umjetnosti, Široki Brijeg 2017. „Žeravica“, Galerija Mariánská, Češké Budĕjovice, Češka Republika 2016. „Retroperspektiva“, Dom hrvatskih likovnih umjetnika / Meštrovićev paviljon, Zagreb 2016. „Exporting Zagreb“, Nacionalni Muzej Gdanjsk, Poljska 2015. „Eksplozija slike/Explózia obrazu, Galéria Umelka, Slovenská výtvarná únia, Bratislava, Slovačka
Group exhibitions (selection): 2023 “Vidljive“, inter-institutional project and exhibition, Museum of Contemporary Art Zagreb 2021 6the Biennial of Painting, Home of HDLU, Zagreb 2019 “Ikonografija grada II, Vizije grada“, National Museum of Modern Art, Zagreb 2019 “Prostori krajolika“, Home of HDLU, Zagreb 2019 “Interacademia 2019.“, international art exhibition, Gallery of the Academy of Fine Arts, Široki Brijeg 2017 “Žeravica“, Mariánská Gallery, Češké Budĕjovice, Czech Republic 2016 “Retroperspektiva“, Home of HDLU, Zagreb 2016 “Exporting Zagreb“, National Museum Gdansk, Poljska 2015 “Eksplozija slike/Explózia obrazu, Galéria Umelka, Slovenská výtvarná únia, Bratislava, Slovakia
Nagrade za umjetnički rad 2017. Nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za izložbu „Obnavljanje/Regeneration“ 2007. Grand Prix za slikarstvo Hrvatske poštanske banke 2005. XL. lički likovni anale, Muzej Like Gospić, posebna pohvala komisije 2003. Nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju mladu umjetnicu 2001. Nagrada Zagrebačke banke 1994. Rektorova nagrada
Awards for artistic work: 2017 Award of the Croatian Association of Fine Artists for the exhibition “Regeneration” 2007 Grand Prix for painting, Hrvatska poštanska banka 2005 XL. Lika annals, Lika Gospić Museum, committee special mention 2003 Award of the Croatian Association of Fine Artists for the best young artist 2001 Zagrebačka banka award 1994 Rector’s Award
However, Gordana Bakić is primarily a painter, for whom the drawing is the beginning and end of the painting, its content. Regardless of the dimensions of the works - from modestly sized “sketches” to giant canvases - they are considered twodimensional surfaces, whose extension into space does not signify the appropriation of that space and its complete symbiosis with the work and the creation of an ambience, installation or some other categorically defined environment. Bakić, of course, takes the space into account, especially the space for this exhibition. The circular form of the current exhibition venue has determined the form, size, technical elements, and methods of setting up the exhibition. In this sense, the complete idea had to be realized in a way that the dictate of the gallery space would not overshadow the narrative of the paintings. In other words, it was necessary to establish a dominant emphasis through the internal values of the painting/drawing, which would in some way appropriate the spectacular spatial framework and put it into the service of the work. This procedure may have been unexpected but purposeful: Bakić did not oppose the energy of circular rotation with fragmentation, caesuras, and optical accents that would calm the movement, but rather established a distinct line of movement. With more than two rows of connected panels measuring 10x2 meters, with the “content” stacking in a repetitive form on top of each other and continuing in a continuous sequence, her idea corresponds to the idea of rotating the gallery space. However, how is it that the pressure of that rotation is not felt, nor does the potential circular motion turn into an ever-accelerating force that would “spin“ the space to the limits of the hallucinatory? We have mentioned the artist’s need for focalization, for establishing a starting point from which the painting develops into space or creating epicentres in the painting itself, most often striking circular forms, symbolic places born more from implosion processes than defined as focal points of explosion. Considering the very specific, defined, and solid spatial dimensions, with a circular form in which there is a geometric centre, Gordana Bakić gives the focal point to the observer. They are in the ideal centre from which, through gentle rotation of their own body, they “unroll” the frieze applied to the spherical walls of Bačva. At the same time, there is no need for accelerated rotation: uniform, permuted details line up in sequence, without interruption, but also without dramatic accelerations. Even the “motifs” of her paintings do not reveal a sense of urgency; as soon as certain constructions begin to move, she calms them down and overcomes the mechanism of self-control. Her achromatic acrylics on canvas scrolls are filled with forms that freely combine two dominant “motifs” from her entire visual repertoire so the organic shapes of swelling, growth, and dispersed blisters harmoniously alternate with “technical,” archeomechanical details almost regularly, “controlling“ each other so that they do not dominate the whole painting. This collision creates, of course, a certain “noise”, so - considering the sound hypertrophy of Meštrović’s space - any uncontrolled movement of the observer could cause an unwanted sound cacophony. For the same reasons, the artist does not create an environment that requires physical interaction and participation of the observer in a manner dictated by ambient installation or any other form of “open” work. However, this does not suggest a passive relationship between the work and the observer but rather establishes a dynamic balance: the work does not capture the viewer, and the viewer does not usurp the appearance, position in space, status, and character of the work. Meštrović’s Home of Fine Artists, by its main characteristics, is a synthetic expression of some of the artist’s most important artistic attitudes, an architectural demonstration of their eclectic, historicist, and monumental inclinations, but with a perfect circular form and a reduction of details, essentially a modernist work. For the central space of such a venue, Gordana Bakić deliberately creates a painting, relying on the correspondence between the highly organized eclectic space and the profiled language of her own eclectic and neo-mannerist works. In this process, the language of her works does not submit to the trials of that space, meaning that she does not deviate from or revise her dominant discourse. The “technical” adaptation and gigantism of motifs are already established practices in her body of work: the journey from miniature diary-like visual notes from the series “Pokusni radovi” (EN Experimental Works) or from small drawings in the “Uz prijenos” (EN “With Transmission”) series to developed formats is not of an evolutionary nature but rather these units emerge in parallel. Viewed from a single, ideal centre, we will perceive these minimal, fragmentary records the same way as the whole that we are following in a circular sequence. Marijan Špoljar
Gordana Bakić
Različita slika Galerija Bačva | 14. 9. - 8. 10. 2023. Bačva Gallery | September 14 - October 8, 2023
Hrvatsko društvo likovnih umjetnika | Croatian Association of Fine Artists Galerija Bačva | Bačva Gallery Trg žrtava fašizma 16, 10000 Zagreb, www.hdlu.hr Radno vrijeme: utorak - nedjelja 11 do 19h / Working hours: Tuesday to Sunday 11am – 7pm Galerija je zatvorena ponedjeljkom i praznicima. / The gallery is closed on Mondays and public holidays. IMPRESUM | Nakladnik / Publisher: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika / Croatian Association of Fine Artists, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www. hdlu.hr | Za nakladnika / For the publisher: Tomislav Buntak, predsjednik / president | Ravnateljica / Director: Ivana Andabaka | Upravni odbor HDLU / Croatian Association of Artists Board: Tomislav Buntak (predsjednik / President), Josip Zanki (potpredsjednik / Vice president), Ida Blažičko (potpredsjednica / Vice president), Fedor Fischer, Vida Meić, Romana Nikolić, Alen Novoselec | Voditeljica galerije / Gallery coordinator: Nika Šimičić | Umjetnički savjet Galerije Bačva / Bačva Gallery Advisory Board: Mia Akrap, Branka Benčić, Tomislav Buntak, Ivan Fijolić, Vida Meić, Leila Topić, Josip Zanki | Urednica kataloga / Catalogue Editor: Nika Šimičić | Grafičko oblikovanje kataloga / Catalogue Design: Duje Medić | Fotografija / Photography: Juraj Vuglač | Predgovor / Preface: Marijan Špoljar | Prijevod i lektura / Translation and proofreading: Zana Šaškin | Tisak / Printed by: Kerschoffset d.o.o. | Naklada / Edition: 100
Organizatori / Organizers:
Uz potporu / Supported by: HDLU – MEŠTROVIĆEV PAVILJON Dom hrvatskih likovnih umjetnika Trg žrtava fašizma 16, Zagreb