A Collection of Practices and Ideas on Art in Prison: Manual for Artists (HR)

Zbirka praksi i ideja o umjetnosti u zatvoru

ARTS OF FREEDOM Zbirka praksi i ideja o umjetnosti u zatvoru

Priručnik za umjetnike

ur.

Melinda Šefčić Anita Jandrić Nišević

SADRŽAJ 8

Uvod

13

Umjetnost i zatvori Ed Santman

27

Umjetnost i kultura u zatvorima Ed Santman

45

Estetika u zatvoru: evolucijski pristup Stefan Florek i Przemysław Piotrowski

63

Zatvorski prostor, vrijeme i umjetnost: psihološki i popravni konteksti Przemysław Piotrowski i Stefan Florek

79

Participativna umjetnost i umjetnost u zajednici: oslobađanje kreativnosti Kiss Virág, Egervári Júlia i Orosz Csaba

103

Utjecaj umjetnosti u zatvorskom prostoru: nove inovativne prakse Melinda Šefčić, Anita Jandrić Nišević i Vida Meić

119

Boje u zatvoru: koje boje koristiti u zatvoru Melinda Šefčić, Anita Jandrić Nišević i Vida Meić

135

Umjetnost i terapija Peter van Olmen

147

Metode temeljene na umjetnosti i metodološka pitanja art terapije Virág Kiss

169

Umjetničko obrazovanje u zatvorima Ed Santman

183

Životopis autora tekstova

189

Recenzija Tomislav Buntak

191

Recenzija Dalibor Doležal

199

Impresum

7

8

UVOD

Umjetnost i zatvor dvije su društvene komponente iznimno proturječne u svojoj prirodi. Umjetnost upućuje na slobodu, nesputanost, kreativnost, nekonvencionalnost, zaigranost, šarenilo, neozbiljnost. Zatvor asocira na neslobodu, sputanost, red, disciplinu i ograničenja, pravila i strogoću, ozbiljnost i autoritet. Stoga je umjetnost u zatvoru gotovo oksimoron.

Odnos zatvora i umjetnosti u ovom priručniku realizira se kroz promijenjeno viđenje umjetnosti u smjeru njezina terapijskog učinka te kroz promijenjeno viđenje zatvora u smjeru njegove humanizacije.

Umjetnički rad u zatvoru vrsta je rada koja nalaže drugačija pravila i mogućnosti uspostavljanja kontakta, slobode kretanja, otvaranja pojedinih tema i pomnog promišljanja o njegovim etičkim dimenzijama, kao i o profesionalnoj obvezi čuvanja tajnosti podataka koje umjetnici tamo dobiju ili uvida koje steknu.

Projekt Arts of Freedom obuhvaća prikaz stručnih tekstova s osvrtom na ključne formalne i neformalne znanstvene i umjetničke prakse provođenja umjetničkih programa i projekata u zatvorskom prostoru, s naglaskom na terapijski učinak umjetnosti te njezinu estetsku i prostornu vrijednost. Prikazi primjera dobre prakse u Europi i svijetu imaju za cilj educirati umjetnike i potaknuti ih na sudjelovanje i rad na umjetničkim i terapijskim projektima u zatvorskom sustavu.

Od povijesnog pregleda zatvora i zatvoreničke umjetnosti do umjetnika koji su stvarali umjetnost tijekom i nakon izdržavanja kazne, ovaj priručnik pruža uvid i u suvremene forme umjetničkog djelovanja koje se pozitivno odražavaju na zatvorenike i mogu doprinijeti smanjenju deprivacije kojoj su izloženi tijekom izdržavanja kazne

9

zatvora. Analizira se i doprinos formalnog i neformalnog obrazovanja, ekonomske koristi provođenja umjetničkih i terapijskih programa u zatvorskom sustavu, a sve s ciljem produbljivanja znanja i skretanja pozornosti na važnost obrazovanja, edukacije i razumijevanja svrhe i kompleksnosti provođenja umjetničkih programa i rada sa zatvorenicima. Nadalje, ovaj priručnik pruža prikaz građe koja ispituje, proučava i prikazuje utjecaj boje, forme, arhitekture, vremena, prostora i umjetnosti na psihofizičko stanje zatvorenika te na zatvorski sustav općenito.

Nositelj projekta Arts of Freedom, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, provelo je projekt u partnerstvu s istaknutim europskim stručnjacima: poljskim sveučilištem Uniwersytet Jagiellonski, mađarskim sveučilištem Eszterhazy Karoly Chatolic University udrugom Changes & Chances iz Nizozemske, udrugom za obrazovanje u zatvorskom sustavu iz Norveške European Prison Education Association te pridruženim partnerima, Ministarstvom pravosuđa Katalonije Department of Justice of the Generalitat de Catalunya te Ministarstvom pravosuđa Republike Hrvatske.

Cilj je ovog projekta iskoristiti sve pozitivne strane umjetnosti i, usprkos drugačijim pravilima i mogućnostima koje su dio zatvorske stvarnosti, spojiti naizgled nespojivu umjetničku slobodu sa zatvorskim okruženjem.

Projekt Arts of Freedom je, među 38 prijavljenih, jedan od sedam prihvaćenih projekata koje financira Agencija za mobilnost i programe Europske unije, te se provodi u okviru programa Erasmus+ Ključna aktivnost 2: Strateška partnerstva u području obrazovanja odraslih.

10

11

UMJETNOST I ZATVORI ED SANTMAN

12

UMJETNOST I ZATVORI Ed Santman

Sažetak Nakon nekoliko napomena o povijesti zatvora i kratkog sažetka ideja francuskog filozofa Michela Foucaulta, ovo se poglavlje bavi utjecajem koji je kazna zatvora imala na važne umjetnike poput Oscara Wildea i Aija Weiweija, kao i na utjecaj koji su umjetnička djela nekih od naših najpoznatijih umjetnika, poput Michelangela i Salvadora Dalíja, imala na britanskog filozofa i društvenog teoretičara Jeremyja Benthama (1748. – 1832.) koji je osmislio zgradu zatvora kružnog oblika u čijem se središtu nalazi nadzorni toranj iz kojeg su stražari mogli nadzirati sve zatvorenike. Takva se vrsta zgrade zatvora još naziva i panoptikon. Toranj u središtu osmišljen je tako da zatvorenici ne mogu vidjeti ima li koga u nadzornoj prostoriji. Zbog toga zatvorenici nisu mogli znati promatra li ih tko ili ne. Kada zatvorenici znaju da ih se cijelo vrijeme promatra, neminovno se stalno ponašaju kao da ih se promatra i takva vrsta nadzora utječe na njihovo ponašanje te ih prisiljava da se ponašaju dolično.

Ključne riječi: povijest, Foucault, panoptikon, umjetnici u zatvorima, umjetnost u zatvoru Uvod Pokažite mi svoje zatvore i reći ću vam u kakvom društvu živite citat je koji se pripisuje Winstonu Churchillu, ali i Fjodoru Dostojevskom. Kada su u pitanju umjetnost i zatvori, u ovom citatu ima dosta istine. Zatvori i umjetnost na mnogo su načina suprotnosti. Zatvori služe za zatvaranje ljudi i ograničenje slobode. Svrha zatvora je učiniti ljude dijelom ograničavajućeg sustava, dok je svrha umjetnosti sloboda izražavanja, ali i sloboda mišljenja. Umjetnost je po svojoj prirodi prijetnja svakom sustavu koji nastoji upravljati ljudskim slobodama. Nije slučajnost da su u totalitarnim režimima umjetnici često među prvima koje se šalje u zatvore. Zemlja koja zatvara svoje umjetnike zemlja je koja nastoji kontrolirati svoje ljude.

13

14

Kratka povijest zatvora Najraniji zapisi o zatvorima potječu iz 1. tisućljeća prije Krista.

Opisuju mjesta nalik zatvoru u drevnim civilizacijama poput onih u Mezopotamiji i Egiptu. Gotovo svaka druga velika civilizacija koristila se konceptom zatvora za utamničenje ljudi. Do 19. stoljeća zatvori su se, međutim, često upotrebljavali samo kao privremeno mjesto za zatvaranje ljudi prije mučenja ili osude na smrt, izgon ili doživotno ropstvo. Koncept držanja čovjeka zatočenog u skučenom prostoru kao kazne relativno je novijeg datuma.

Oko 1800. godine novi koncept, odnosno pritvaranje, postaje standard u kaznenom sustavu. Od tada zatvori predstavljaju oblik lišavanja slobode kao kazne za bilo koji zločin. U knjizi Nadzor i kazna: rađanje zatvora koju je napisao 1975., francuski filozof Michel Foucault opisuje kako se narav kažnjavanja mijenjala od Srednjeg vijeka.

Od tjelesnog kažnjavanja, često kao javnog spektakla, do kažnjavanja uma s ciljem postizanja moralne stege i na taj način sklonosti prema socijalnoj uključenosti. Njegov je zaključak da stega i kažnjavanje zapravo nisu nestali, već su samo poprimili druge oblike.

Benthamov panoptikon Benthamov panoptikon ima važnu ulogu u Foucaultovoj filozofiji; on također tvrdi da će se civili koji su svjesni toga da su neprekidno vidljivi ponašati prema određenim pravilima i standardima. Zaključuje: Onaj tko je podložan vidljivosti i toga je svjestan spontano preuzima prisutnost moći i primjenjuje je na sebe; on internalizira odnos moći istodobnim igranjem obje uloge, postajući tako načelo vlastite podčinjenosti (Foucault, 1975, Discipline and Punish, the birth of the prison).

Haarlem panopticon u izgradnji.

(1910). [Fotografija].

Fotograf: Nepoznat.

Izvor: Javno dobro. shorturl.at/ mtS39

Zatvori i industrijska revolucija Industrijska revolucija započela je oko 1800. godine. Označava važnu prekretnicu u povijesti. Na mnogo načina, od tada su se tvornice, škole, bolnice i zatvori ustrojili po istom načelu. Zahvaljujući stezi i rasporedima moguće je upravljati i razumjeti organizacije i ljude u tim ustanovama. U središtu svih oblika stege je pravilo i snaga normalnog. Manje je vjerojatno da će netko prekršiti pravila ili zakone ako vjeruje da ga se promatra. Foucault opisuje kako nas ustanove, škole, zatvori, bolnice i tvornice čine poslušnima i neslobodoumnima. Moramo doći na vrijeme, moramo biti zdravi, moramo se dobro ponašati. Čini se da je cijelo društvo, a ne samo zatvori, svojevrsni stroj koji radi učinkovito putem kažnjavanja i nagrađivanja te stvara poslušne i sposobne pojedince.

Nikada nije bio izgrađen zatvor potpuno u skladu s Benthamovim idejama. Tijekom godina zatvori su se počeli pretvarati u kazneno-popravne ustanove kakve danas poznajemo i počeli provoditi koncept rehabilitacije i reforme zatvorenika.

Danas su zatvorski sustav i općenito način kažnjavanja u našem kasno modernom kapitalističkom društvu tema o kojoj se mnogo raspravlja. Unatoč svim naporima, postotak ponavljanja kaznenih djela još uvijek je vrlo visok u većini zemalja. Ne samo da se sve više uočava kako zatvori ne uspijevaju ispuniti svoje ciljeve već su i razgovori o tome kako bi zatvori trebali izgledati predmet širokih javnih rasprava koje su obično usredotočene na to trebaju li sankcije biti dulje i strože.

Zašto je Michelangelova posljednja skulptura otpremljena u zatvor Panoptikon može djelovati i obrnuto. Svi zatvorenici mogu vidjeti središte zgrade iz svoje ćelije. Michelangelova nedovršena skulptura La pietà Rondanini otpremljena je 2013. na nevjerojatnu privremenu lokaciju, u zatvor. Za to je vrijeme brzo provedena obnova dvorca Sforza u kojem se inače nalazila. Skulptura je postavljena u milanskom zatvoru San Vittore udaljenom manje od kilometra od dvorca Sforza u kojem je to umjetničko djelo bilo smješteno u središtu zgrade iz 19. stoljeća. S obzirom na to da je zatvor djelomično izgrađen u obliku panoptikona, zatvorenici su u svakom trenutku mogli vidjeti skulpturu iz svakog zatvorskog krila. Umjesto da se cijelo vrijeme promatralo njih, kako opisuje Foucault, sada su zatvorenici mogli stalno promatrati skulpturu.

Novinari i povjesničari umjetnosti usprotivili su se premještanju skulpture, ali je Stefano Boeri, tadašnji milanski povjerenik za kulturu, izjavio za novine Corriere della Sera da će kratkotrajna čarolija skulpture u zatvoru koštati vrlo malo novca, ali će pritom potaknuti pitanja pobožnosti i vjere među lokalnim zatvorenicima. La pietà Rondanini posljednja je skulptura koju je Michelangelo napravio. Na njoj je radio od 1552. pa sve do svoje smrti 1564. godine. Iako je ostala

15

16

Buonarroti, M. (1552-1564).

Pietà Rondanini [Skulptura].

Muzej Pietà Rondanini, dvorac Sforza u Milanu, Italija.

Fotograf: Pierre Aden. Izvor: Javno dobro. Dreamstime. com shorturl.at/ cmCIM

nedovršena, La pietà Rondanini može se smatrati jednom od njegovih najvažnijih skulptura.

Umjetnost i zatvori Umjetnost i zatvori čine se malo vjerojatnom kombinacijom.

Zatvori služe za zatvaranje ljudi, a umjetnost za slobodu mišljenja i izražavanja. Neovisni ljudi koji izražavaju svoje mišljenje mogu biti prijetnja, posebno za totalitarne sustave. Tijekom ratova i revolucija umjetnici su često bili među prvima koje se slalo u zatvor.

Ai Weiwei

17

Kineski umjetnik i disident Ai Weiwei uhićen je 13. travnja 2011. zbog gospodarskog kriminala i odveden u tajni zatvor negdje u Pekingu. Ai Weiwei čest je kritičar kineske vlade, a njegova umjetnička djela nerijetko odražavaju njegova mišljenja o sustavu. Bio je zatvoren u ćeliji 81 dan. Svi zidovi njegove sobe bili su u potpunosti oblijepljeni mekanim bijelim spužvastim materijalom kako ne bi mogao izvršiti samoubojstvo. Čak su i zidovi u zahodu bili obloženi mekim materijalima.

Cijelo to vrijeme bio je pod strogim nadzorom. Tri kamere nadzirale su svaki kut njegove ćelije. S njim su u ćeliji stalno bila dva stražara, mladi vojnici od dvadesetak godina. Čak i kad bi spavao ili se tuširao, pored njega bi stajali stražari.

Voíobev, A. (2013).

Izložba Ai Weiweija S.A.C.R.E.D. u K21 muzeju, Dusseldorf, Njemačka [Fotografija].

Fotograf: Nepoznat.

Izvor: Javno dobro: Dreamstime.com shorturl.at/pGI26

Možete zaključati umjetnika, ali ne možete zaključati umjetnost koja je u umjetniku. Pet godina nakon izlaska iz zatvora, Ai Weiwei ponudio je javnosti kratki uvid u vrijeme provedeno iza rešetaka. Na Venecijanskom bijenalu predstavio je šesterodijelnu instalaciju diorama u gotovo prirodnoj veličini. Velike čelične kutije koje predstavljaju njegovu ćeliju prikazuju neugodne scene iz vremena provedenog u zatvoru. Gledajući kroz špijunke na kutijama, svojim očima možete vidjeti kako izgleda život umjetnika i njegovih zatvorskih čuvara.

Nakon puštanja iz zatvora, umjetnik se vratio u svoj atelje u Pekingu. Vlada je oko njegovog ateljea postavila dvadeset kamera pa su ga mogli stalno promatrati, kao u Benthamovom panoptikonu.

Preko puta ulice sagrađena je visoka četverokatna zgrada kako bi ga mogli vidjeti i preko zida koji je okruživao atelje. Jednog dana kamion je udario u kameru ispred ateljea i promijenio joj smjer gledanja pa više nije bila usmjerena na ulaz. Prošlo je više od mjesec dana

18

prije nego što je netko došao vratiti kameru u prvobitni položaj. Da je netko s druge strane pratio kameru, to bi bilo ispravljeno odmah sljedeći dan, što znači da očito cijelo to vrijeme nitko nije gledao u ekran s kojim je kamera bila spojena. To znači da je, poput Benthama, kineska vlada možda mislila da bi se umjetnik ponašao ispravno da je mislio da ga se stalno promatra. Život u ateljeu, sa svim kamerama koje okružuju kompleks, Ai Weiwei opisuje kao blažu verziju pritvora.

Voíobev, A. (2013.)

Izložba Ai Weiweija S.A.C.R.E.D. u K21 muzeju, Dusseldorf,Njemačka [Fotografija].

Fotograf: Nepoznat.

Izvor: Javno dobro: Dreamstime.com Dreamstime. com shorturl.at/ gqwU1

Književnici iza rešetaka, Oscar Wilde i Miguel de Cervantes Foucaultove teorije nisu potpuno primjenjive u svim situacijama.

Njegova tvrdnja da ljudi prihvaćaju prisutnost moći i stoga reguliraju svoje ponašanje ne odnosi se na sve vrste ponašanja. Na primjer, ako imamo seksualne maštarije ili spolnu orijentaciju koju društvo ne prihvaća, to bi moglo dovesti do potiskivanja takve maštarije ili orijentacije i kao posljedicu prisiliti nas da ih razvijamo u tajnosti.

Oscar Wilde, koji je u svoje vrijeme bio slavna osoba te živio ekstravagantnim životom, poslan je u zatvor na dvije godine zbog homoseksualnih kontakata s mlađim muškarcima, koje je pokušavao sakriti. Uvjeti u zatvoru bili su jako loši te ga je zatvorsko iskustvo promijenilo. U posljednjim mjesecima izdržavanja kazne dopušteno mu je pisati u zatvorskoj ćeliji. Tada je napisao jedno od svojih najvažnijih djela, De Profundis, odnosno pismo od 55.000 riječi svom ljubavniku lordu Alfredu Douglasu. U zatvoru se promijenio ton njegovog pisanja, iz tona esteta u ton preživjelog. Njegov rad postajao je sve dublji i jači te, gledajući unatrag, možemo zaključiti da bi pero ipak moglo biti jače od mača.

Foucault je spomenuo i to da je osuda na boravak u zatvoru relativno nov koncept. Međutim, prije industrijske revolucije katkad su postojali razlozi za zatvoriti ljude na duže vrijeme. Čuvenog španjolskog romanopisca Miguela de Cervantesa zarobili su gusari i odveli

19

Banksy. (2021).

Oscar Wilde [Mural].

Reading, UK. Fotograf: Basphoto. Izvor: Javno dobro: Dreamstime. com: shorturl.at/ isuFL

u Alžir. Tamo je bio zatvoren pet godina prije nego što je za njega plaćena otkupnina te mu je dopušteno da se vrati u Španjolsku. Zatvor ga je promijenio, a u ćeliji je postao čovjek koji će napisati Don Quijotea. Priča se da je za svoje najpoznatije djelo dobio nadahnuće i na njemu radio tijekom pet godina zatočeništva.

Priča o ovom traumatičnom iskustvu neprestano progovara kroz njegov rad, a jedan od slavnih redaka iz knjige glasi: Sloboda je, Sancho, jedan od najdragocjenijih darova što ih je nebo ikad dalo ljudima (Cervantes, 1605, Don Quixote).

Dalíjev crtež na otoku Rikers Zatvor nije mjesto na kojem bismo očekivali da će se dogoditi krađa djela svjetski poznatog umjetnika. Nitko ne bi očekivao ni da će se crtež Salvadora Dalíja naći u zatvoru, ali je stvarnost ponekad veća od fikcije.

U veljači 1965. španjolski nadrealistički umjetnik Salvador Dalí trebao je posjetiti otok Rikers i održati sat likovne terapije kao uslugu svojim prijateljima, tadašnjoj povjerenici Službe za izdržavanje zatvorskih kazni Anni Moscowitz i njezinom poslovnom suradniku Nicu Yperifanosu.

20

Detrick, L. (1965).

Nico Yperifanos, predstavnik Salvadora Dalija, predstavlja umjetnikovog Krista na križu u Rikers Island zatvoru [Fotografija].

Izvor: NY Daily News Archive via Getty Images 97325798

Međutim, tog jutra kada se nastava trebala održati, Dalí se probudio s visokom temperaturom i morao ga je otkazati. Budući da se osjećao krivim za otkazivanje u posljednjem trenutku, u svom apartmanu u hotelu St. Regis na Manhattanu nacrtao je brzopotezni crtež kao dar za zatvorenike.

Dalí je nacrtao prikaz Krista na križu i u donjem lijevom kutu napisao posvetu Blagovaonici zatvorenika, otok Rikers. Potpisao ga je i naznačio godinu 1965. u donjem desnom kutu. U to vrijeme Dalíjev crtež akvarelom i ugljenom procjenjivao se na vrijednost između 175.000 i 185.000 dolara. Iako se velik dio Dalíjevog opusa sastoji od slika satova koji se tope, seksualnih prizora i nadrealnih slika ljudi, Dalí je naslikao i neke slike koje prikazuju raspeće. Nisu poznati razlozi iza Dalíjeve odluke da zatvorenicima nacrta lik Krista. No povremeno je taj umjetnik stvarao i vjerska djela. Njegova raspeća Krista spadaju među njegove najbolje slike.

Crtež je uokviren i obješen u zatvorskoj kantini, gdje je ostao uglavnom nezapažen sve do 1981. godine kada je zatvorenik bacio na crtež metalnu šalicu za kavu i njome razbio staklo te umrljao sliku.

Nakon tog incidenta slika je skinuta i otpremljena na kratko u galeriju Virginia, a potom je vraćena u zatvor gdje je bila pohranjena u podrumu i većina ljudi na nju je zaboravila. U podrumu je crtež pretrpio još više štete uzrokovane vodom. Kada se negdje 90-ih godina 20. stoljeća čistio taj podrum, crtež je iz smeća izvadio zatvorski čuvar.

Godine 1998. ponovno su ga izložili u zatvoru gdje je visio u blizini aparata za Pepsi Colu u predvorju kantine na otoku Rikers. Pokraj crteža stajala je uokvirena bilješka upravitelja s objašnjenjem da se vrijednost slike procjenjuje na milijun dolara.

Krađa Dalíjevog crteža

21

Potaknuta vrijednošću tog crteža, skupina zatvorskih čuvara odlučila ga je ukrasti tijekom vatrogasne vježbe rano ujutro 1. ožujka 2003. i zamijeniti loše napravljenom kopijom. Vatrogasna vježba odvukla bi sve ostale čuvare na dužnosti podalje od predvorja u kojem se nalazio Dalíjev crtež kojeg bi onda oni mogli ukrasti.

Samo nekoliko sati kasnije, nakon što su se smjene promijenile i vatrogasna vježba završila, čuvar koji se potiho molio Dalíjevom crtežu na početku svake smjene shvatio je da nešto nije u redu. Otišao je do upravitelja i rekao da je crtež krivotvoren. Upravitelj je odmah primijetio da je crtež koji visi na zidu manji od onoga koji je godinama bio na tom mjestu. Nakon interne istrage, istražitelji su utvrdili da je krađu morao izvesti netko iznutra.

Na kraju su trojica čuvara osuđena zbog krađe crteža i morali su provesti vrijeme u zatvoru. Dalíjev crtež, međutim, nikada nije pronađen.

Vann Nath, kojeg je spasila umjetnost Vann Nath rođen je u siromašnoj obitelji u Kambodži 40-ih godina 20. stoljeća. Ništa ga nije pripremilo za njegov izvanredni život.

Kao dijete četiri je godine živio kao budistički redovnik i tada je razvio zanimanje za intrigantne slike koje su se mogle naći posvuda u kompleksu hrama. Nakon života u redovništvu, Nath je posjetio akademiju likovnih umjetnosti kako bi studirao slikarstvo. Kao i mnogi drugi za vrijeme komunističkog režima Crvenih Kmera u Kambodži, uhićen je bez razloga. Kao i u drugim totalitarnim režimima, intelektualce i umjetnike doživljavali su kao političke protivnike te ih slali u zarobljeničke logore. Većina uhićenh ljudi bila je pogubljena pod brutalnim režimom Pola Pota. Ovaj genocid može se smatrati jednim od najcr-

Nath, V. (2011).

Zatvorenik kojega je kadar Crvenih Kmera istukao željeznom šipkom na Killing Fields [Slika].

Muzej Tual Sleng, Phnom Penh, Kambodža.

Fotograf: David Cumming. Izvor: Eye Ubiquitous.

Alarmy Stock Photo shorturl.at/ftDHPl

22

njih događaja u ljudskoj povijesti, a u konačnici je ubijeno oko 1,5 do 2 milijuna ljudi, odnosno 25 % lokalnog stanovništva Kambodže.

Vann Nath bio je među nekolicinom zatvorenika koji su preživjeli zloglasni zatvor Tuol Sleng, poznatiji kao S-21 (čuvani zatvor 21). To je zapravo bila nekadašnja francuska srednja škola koju je režim prenamijenio u zatvor. Život je dugovao slikarskom talentu. Njegovo se ime već nalazilo na popisu za smaknuće koji je potpisao zapovjednik zatvora Kaing Guek Eav, poznatiji kao drug Duch. Unatoč nepovoljnim okolnostima, zapovjednik zatvora drug Duch saznao je da je Vann Nath umjetnik te je izdao nalog koji je glasio: Poštedite slikara. U to vrijeme vođa Crvenih Kmera i glavni drug, Pol Pot, tražio je službene portretiste te je Vannu Nathu naređeno da napravi različite slike i skulpture vođe režima. Vann je svaki dan od izlaska sunca do ponoći morao slikati portrete Pol Pota (glavu i ramena).

Stalno bi iznova slikao isti portret, dok se u pozadini neprestano čula vriska zatvorenika koje su mučili. Nakon što je imenovan slikarom, ne samo da je morao slikati portrete Pol Pota, koji je bio zadovoljan njegovim radom, već je morao i drugu Duchu naslikati velike portrete Karla Marxa i Mao Zedonga, kao i nekoliko drugih propagandnih slika. Prisjećajući se Pol Pota, Vann je kasnije rekao: Mrzio sam ga dok sam ga slikao.

Bou Mengu, jednom od ostalih zatvorenika koji su preživjeli Tuol Sleng i koji je isto tako bio slikar, također je rečeno da naslika Pol Pota, Lenjina i vijetnamskog komunističkog vođu Ho Chi Minha. Zbog mojih slikarskih vještina, prema meni su bili manje grubi te sam preživio S21, reći će kasnije. U Tuol Slengu ubijeno je oko 17.000 ljudi, a samo ih je sedmero preživjelo. I Vann Nath i Bou Meng će kasnije naslikati sablasne slike koje prikazuju užasne uvjete i svakodnevnu rutinu mučenja u zatvoru S-21. Te su slike sada izložene u muzeju Tuol Sleng u Phnom Penhu, glavnom gradu Kambodže.

Zaključak Zatvori i umjetnost imaju neobičan odnos. Umjetnost podrazumijeva slobodu i maštu, a zatvori zatvaranje ljudi i oduzimanje tim ljudima prava na sve oblike izražavanja. Boravak u zatvoru može imati veliki utjecaj na živote umjetnika kao što su Ai Weiwei, Oscar Wilde i Miguel de Cervantes koji su to pokazali nevjerojatnim postignućima. Za neke, kao što su Vann Nath i Bou Meng, umjetnost može biti doslovno jedini način preživljavanja u zatvoru. Iako su ovo ekstremni primjeri, za druge uporaba umjetnosti kao sredstva izražavanja može biti jednako vitalan i moćan način bijega od surove stvarnosti.

Popis literature: Foucault, M. (1975). Surveiller et punir: Naissance de la prison.

Paris, French. Gallimard.

23

24

25

UMJETNOST I KULTURA U ZATVORIMA ED SANTMAN

26

UMJETNOST I KULTURA U ZATVORIMA Ed Santman

Sažetak Nepotpuna povijest umjetnosti u zatvorima, kako razumjeti odnos umjetnosti i zatvorâ, zašto se umjetnost stvara i koja je njena vrijednost. Kratak opis važnih zbirki zatvorske umjetnosti i njena utjecaja na moderne umjetnike ranog 20. stoljeća.

Ključne riječi: povijest, marginalna umjetnost (outsider art), Cesare Lombroso, Hans Prinzhorn, izopačena umjetnost.

Uvod Većina ljudi nikada nije vidjela zatvor iznutra. Kada pomisle na zatvor, možda im na pamet pada srednjovjekovna tamnica. Četiri zida, mali prozor s rešetkama visoko na zidu, zatvorenici koji se dosađuju brojeći dane koji im preostaju ili ispisuju svoja imena ili vulgarne riječi po zidovima. Možda se njihove asocijacije temelje na američkim filmovima te uključuju nasilje među bandama, tučnjave ili čuvare s pištoljima koji viču na zatvorenike.

Stvarni život u zatvorima može biti vrlo različit. Može biti dosadan. Zatvorenici si nekada međusobno govore: Ne krši zakon ako ne želiš izdržavati kaznu. Kako bi pružili poticaj zatvorenicima, mnogi moderni zatvori organiziraju aktivnosti i hobije poput sporta, obrazovanja i vjerskih obreda. Umjetnost i zatvori čini se kao neobičan spoj.

No stvarnost je vrlo različita jer postoji nešto čega zatvorenici imaju u izobilju, a ljudi s druge strane zatvorskih zidova ne... vrijeme. Moglo bi se reći da moraju ponovno izmisliti svoje vrijeme. Uvijek će postojati oni koji posjeduju unutrašnji poriv za stvaranjem i izražavanjem samih sebe. Ne prihvaća svatko dosadu života iza zidova. Zatvorenici koji osjećaju unutarnji poriv za stvaranjem i izražavanjem samih sebe pronaći će način da to naprave. Neki će ljudi pronaći materijale s kojima mogu raditi i bez boja. Komadi sapuna ili kruh mogu se pretvoriti u male skulpture, kavom i čajem može se slikati, a na toaletnom papiru mogu se pisati pjesme.

27

28

Rad zatvorenika.

(2020). Clear View [Skulptura od sapuna].

HM Prison Peterborough. Izvor: Collection Koestler Trust, UK

Nekima to može biti teško zamisliti, no ponekad se u zatvoru izrađuju najljepše stvari. Rad može biti vrlo snažan ako odražava stresne situacije onih u pritvoru ili onih odvojenih od voljenih osoba, koji pokušavaju prihvatiti i preuzeti odgovornost za događaje koji su doveli do njihove kazne.

Rad zatvorenika (Nepoznato). There is something about Mary [Slika s kavom i čajem]. Zatvor: Nepoznat. Izvor: Collection Koestler Trust, UK

Sve to čini djela zatvorenika iznimno zanimljivima. Snovi i mašta, nade i očekivanja ponekad su vrlo originalno prikazani. Sveopće teme poput usamljenosti, smrtnosti, agresije, vjere i ljubavi poprimaju izniman intenzitet koji često nadilazi rad profesionalnih umjetnika. Djela pritvorenika možda su tehnički manje vješta, no mogu biti fascinantna i zapanjujuća. Neka djela mogu biti vrlo dirljiva. Nekada originalna i jedinstvena rješenja i vrlo moćne slike nastaju upravo zahvaljujući tome što umjetnici nemaju nikakvo teorijsko znanje.

29

Grafiti Ako ubrojimo grafite pod zatvorsku umjetnost, možemo sa sigurnošću ustvrditi da ona postoji već tisućama godina. Vjerojatno je uvijek bilo zatvorenika koji su osjećali potrebu izraziti se riječima i slikom. Na zidu sobe blizu brežuljka Palatin drevnog Rima pronađen je zanimljiv grafit izrađen oko 200. godine. Zove se Alexamenosov grafit ili graffito blasfemo.

Postoje teorije da je ta zgrada služila zatvaranju robova, no većina povjesničara vjeruje da se koristila kao neka vrsta pritvora za kršćane prije bacanja lavovima ili drugim divljim životinjama. Ovaj je grafit pronađen u sobi koju su vjerojatno koristili čuvari. Na slici je prikazano raspeće muškarca s glavom magarca. Prijevod grčkog teksta glasi: Alexamenos štuje svog Boga. Većina je Rimljana prezirala kršćane te je svrha tog grafita vjerojatno bila izrugati im se.

Slika je zanimljiva i povjesničarima umjetnosti jer je to najraniji poznati slikovni prikaz Isusova raspeća koje će postati jedna od glavnih tema zapadne umjetnosti. Budući da je razapinjanje bilo ustaljeni običaj u Rimu do oko 400. godine, autor ovog grafita vjerojatno je svjedočio takvim smaknućima, što čini ovaj prikaz iznimnim. Muškarac na križu je nag. U drevnom Rimu razapete osobe obično su bile nage. Kršćanstvo nam je donijelo čednost i stvaran bi prizor mogao sablazniti one među nama navikle na prikaze Isusa na križu s platnom oko bedara.

Grafit Alexamenos.

(3. st.).

[Grafit]. Palatinski muzej u Rimu, Italija. Fotograf: Nepoznat. Izvor: Javno dobro: shorturl.at/tFJ14

30

Zatvori španjolske inkvizicije Zanimljivi i ponekad lijepi grafiti mogu se pronaći u tamnicama koje je nekoć koristila španjolska inkvizicija u Siciliji. Otkriveni su u ranim godinama 20. stoljeća u palači Chiaramonte u Palermu. Većina je izrađena između 1600. i 1780. u kompleksu sastavljenom od deset ćelija posebno izgrađenih za tu svrhu.

Fascinantni grafiti na zidovima koje su izradili zatvorenici odražavaju njihovu ljutnju, očaj i nadu. Neki su crteži izrađeni vrlo vješto, a drugi su samo jednostavne skice.

Jedna pjesma na sicilijanskom narječju pruža sumoran opis njihovih okolnosti: Vruće mi je i hladno, imam malariju. Želudac mi drhti.

Moje srce i duša kopne.

I na drugim mjestima pronalazimo slične prikaze, poput gradića Narni u Umbriji ili londonskog Towera.

Londonski Tower mjesto je koje odgovara onome što ljudi očekuju od zatvora – zagušljivi mračni prostor s malim prozorima s rešetkama. U nekoliko su ćelija u zidove usječeni reljefi. Većina je izrađena oko 1500. godine.

Grafit s prikazom inkvizicija 2.

(Između 1600 i 1782).

[Grafit].

Palazzo Chiaramonte Palermo, Italija.

Fotograf: Gandolfo Cannatella.

Izvor: Javno dobro: Dreamstime.com: shorturl.at/fwMP9

31

Grafit s prikazom inkvizicija 2.

(Između 1600 i 1782).

[Grafit].

Palazzo Chiaramonte Palermo, Italija. Fotograf: Gandolfo Cannatella.

Izvor: Javno dobro: Dreamstime.com shorturl.at/pquxE

Na nekoliko mjesta vidi se i tradicija ukrašavanja. U njemačkom gradu Heidelbergu postojao je poseban zatvor za studente. Takva mjesta gdje su studenti morali provoditi od nekoliko dana do nekoliko mjeseci postojala su u mnogim njemačkim školama do početka 20. stoljeća. Osnovana su u 17. stoljeću radi kažnjavanja za loše ponašanje. Kasnije je ta kazna počela sličiti obredu među studentima te je ulazak studenta u to mjesto postao nešto poput društvenog događaja.

Grafiti studentskog zatvora. (Između 1778 i 1914). [Grafiti].

Heidelberg, Njemačka.

Fotograf: Juliane Jacobs. Izvor: Javno dobro: Dreamstime.com shorturl.at/ uMRSW

Nekada i sada Ono što čini grafite tako posebnima jest činjenica da je mnoge drevne crteže ponekad teško razlikovati od današnjih grafita.

32

Vrata s grafitima.

(Oko 1800). [Grafiti].

Fluviere Lyon, Francuska. Fotograf: Joel Sousa. Izvor: Javno dobro: Dreamstime.com shorturl.at/bAPRY

Kreativnost u zatvorima U prošlosti kreativnost u zatvorima često nije bila dopuštena.

No razigrani um uvijek će pronaći neki način; čak je i pjesme ili cijele romane moguće pisati na toaletnom papiru. Crteži se mogu izraditi na zidovima, maramicama ili toaletnom papiru, dok se komadi sapuna ili tijesto kruha mogu koristiti za skulpture. Naravno, mnogi su se primjerci ovih sićušnih umjetničkih djela izgubili tijekom godina.

Na sreću, neki su primjerci očuvani, poput crteža pobune u zatvoru Dartmoor u siječnju 1932. Prosvjedujući zbog loših uvjeta, zatvorenici su podmetnuli požare i divljali zatvorom s ručno izrađenim kopljima.

Crteži na toaletnom papiru preživjeli su jer su korišteni kao dokazi u postupku nakon pobune. Kći jednog zatvorskog službenika poslala je crtež istraživačima nakon upita za informacije o pobuni.

Prikazuje zatvorenike kako sviraju instrumente i puše, te pruža potpuno različitu inačicu događaja od one službene koju je dala uprava zatvora.

33

Rad zatvorenika.

(1932). Pobuna u zatvoru Dartmoor [Crtež na toalet papiru].

Fotograf: Nepoznat.

Izvor: Javno dobro

Preporuke Vijeća Europe Danas postoje preporuke Vijeća Europe za kulturne aktivnosti u zatvorima. Prema članku 12., Kreativne i kulturne aktivnosti trebaju imati značajnu ulogu zbog posebnog potencijala koji omogućava zatvorenicima da se razviju i izražavaju.

Zatvorska umjetnost Umjetnički izričaji zatvorenika danas se često nazivaju zatvorskom umjetnošću. Uvelike su slični marginalnoj umjetnosti. Teško je opisati značajke ovih oblika umjetnosti, no oboje obuhvaća autentična umjetnička djela koja stvaraju ljudi izvan svijeta umjetnosti.

Umjetnici koji ne gledaju drugu umjetnost, nisu upoznati s poviješću umjetnosti niti su dobili ikakvo umjetničko obrazovanje, razvili su svoju kreativnost izvan okvira i vidokruga uobičajenih umjetničkih krugova. Tvorci, često ljudi koji žive na ivici društva, poput psihijatrijskih bolesnika, korisnika droga, osoba s duševnim bolestima ili društvenim invaliditetom, često se bave temama za koje se gotovo opsjednuto zanimaju.

Dugo se vremena smatralo da marginalna umjetnost nije prava umjetnost, no ta se predodžba promijenila u posljednjih nekoliko desetljeća. Umjetnost marginaliziranih prikazana je u muzeju MoMA u New Yorku, Pompidou Centru u Parizu i na biennaleu u Veneciji.

Danas marginalnu umjetnost podupire velik broj sakupljača i ljubitelja uključujući umjetnike, povjesničare umjetnosti i znanstvenike.

Zatvorska umjetnost u manjoj je mjeri poznata publici, no jednako je vrijedna pažnje; ne samo zbog svoje umjetničke i kulturne vrijednosti, već i zato što može doprinijeti značajnijem i humanijem izdržavanju kazne.

34

Sirova umjetnost puna energije U prvoj polovici dvadesetog stoljeća, mnogo je umjetnika pokušalo osloboditi se konvencionalne umjetnosti i pronaći druge izvore nadahnuća. Mnogi su kubistički slikari nadahnuće pronašli u afričkoj umjetnosti, a istovremeno je jačalo i zanimanje za kreativni izričaj na području psihijatrije. Jean Dubuffet bio je prvi umjetnik koji je prikupljao i izlagao tu vrstu umjetnosti. Uveo je termin art brut kako bi opisao ovu sirovu umjetnost punu energije. Važni umjetnici poput Paula Kleea te kasnije Karela Appela i Arnulfa Rainera, odigrali su važnu ulogu u pogledu valorizacije sirove umjetnosti. U ranim 70ima umjetnički kritičar Roger Cardinal osmislio je termin marginalna umjetnost kojim je obuhvatio sva djela izvan akademskog konteksta.

Zbirke i objavljena djela Krajem osamnaestog stoljeća, umjetnička djela koja su izradili zatvorenici i pacijenti u psihijatrijskim klinikama prvi su put opisana, te su sakupljene prve zbirke. Jedno od najopsežnijih djela o njima napisao je i objavio zloglasni kriminolog Cesare Lombroso 1890. godine. Lombroso se živo zanimao za poremećaje ljudskog ponašanja, te je smatrao da je i genijalnost također oblik duševne bolesti. Prema njemu, genijalci i luđaci izražavaju se na sličan način, te su nadahnuti istim izvorom. Kako bi dokazao svoju teoriju, stvorio je umjetničku zbirku koja je uključivala i djela nekih zatvorenika, te koju je još moguće pregledati u Muzeju Lombroso u Torinu.

Portret Cesarea Lombrosa.

(Oko 1800).

[Fotografija].

Fotograf: Nepoznat.

Izvor: Javno dobro: Wellcome Library no. 13107i. shorturl.at/bqsEG

Godine 1889., Lombroso je objavio knjigu Čovjek genij (izvorni naslov: L’uomo di genio in rapporto alla psichiatria). U toj knjizi navodi da je umjetnička nadarenost oblik ludosti. Kako bi potkrijepio tu tezu, prikupio je veliku količinu psihijatrijske umjetnosti. Prije objavljivanja svoje knjige objavio je članak na tu temu 1880. godine, u kojem je naveo trinaest uobičajenih značajki umjetnosti luđaka. Iako se njegovi kriteriji općenito smatraju zastarjelima, nadahnuo je buduće pisce u svom području, posebice Hansa Prinzhorna koji je radio kao psihijatar u bolnici u Heidelbergu.

35

Rad zatvorenika.

(Oko 1880). Kolekcija ćupova Lombroso [Dekorirani ćup].

Museo di Antropologia Criminale Cesare Lombroso,Torin0, Italija. Fotograf: Ed Santman.

Lombroso je danas kontroverzan zbog širenja teorije da su neke osobe rođeni zločinci. Prema Lombrosu, zločince je moguće prepoznati po njihovom fizičkom izgledu. Značajke poput široke vilice, duboko usađenih očiju, spojenih obrva, asimetričnog lica, visokih jagodičnih kostiju, neobičnog oblika ušiju, kukastog nosa i mesnatih usana mogu biti pokazatelji zločinačke prirode neke osobe. Lombroso je također tvrdio da može odrediti je li netko zločinac mjerenjem oblika njegove lubanje. Svoju je teoriju utemeljio na istraživanju provedenom na tisućama zatvorenika.

Danas je Lombroso na lošem glasu u znanosti te se njegove ideje smatraju zastarjelima. No Lombroso dijelom zaslužuje priznanje za to što je bio među prvima koji su se zalagali za humanije postupanje prema zatvorenicima. Prema njegovom mišljenju zločinačko ponašanje nasljedna je osobina. Zato se zločince ne može kriviti

36

za zločine te im treba pomoći da postanu bolje osobe. Lombroso se može smatrati i jednim od osnivača forenzičke psihijatrije. Njegov je rad pružio temelj ustanovama koje pružaju liječenje za duševne bolesti duševno oboljelim zločincima umjesto da se oni smještaju u zatvore sa drugim zatvorenicima.

Zbirka Prinzhorn Njemački psihijatar i povjesničar umjetnosti Hans Prinzhorn (1886.-1933.) nije samo promatrao svoje pacijente, već je analizirao i njihovu umjetničku proizvodnju. Proslavio se zahvaljujući opsežnoj zbirci umjetničkih radova psihijatrijskih bolesnika sakupljenoj od 1919. do 1921. godine, a 1923. objavio je knjigu Bildnerei der Geisteskranken koja se temelji na više od 5000 slika, crteža i rezbarija koje je sakupio u raznim ustanovama u i oko Heidelberga.

Većinu radova u njegovoj zbirci izradili su pacijenti kojima je dijagnosticirana shizofrenija.

Wölfli, A. (1915).

Saint Mary Castle Giant Grape (Unitif Zohrn Heavy Tons).

Kunstmuseum Bern, Švicarska.

Fotograf: Nepoznat. Izvor: Javno dobro: shorturl.at/ghAQT

Prinzhorn je također proučavao i prikupljao radove zatvorenika te bio među prvima koji su prepoznali njihovu umjetničku kvalitetu.

Zbirka Prinzhorn poznata je među umjetnicima koje posebice fascinira originalnost radova u njoj. Svi važni umjetnici prve polovice 20. stoljeća tražili su nove izvore nadahnuća. Zanimali su ih umjetnički izričaji drugih kultura, dječji crteži, rad folklornih umjetnika i duševno oboljelih. Mnogi umjetnici prepoznali su veliku umjetničku kvalitetu nekih djela Zbirke Prinzhorn te su je došli vidjeti.

Prinzhorn je opisao sličnosti (i razlike) radova psihijatrijskih bolesnika i radova umjetnika poput Van Gogha, Ensora i Noldea. Tvrdio je, između ostalog, da psihijatrijski bolesnici prikazuju pranače-

la umjetnosti. Prema Prinzhornu, izradu slika pokreće naša snažna želja da ostavimo trag. Utvrdio je šest glavnih pokretača nagona za stvaranjem slika: nagon za izražavanjem, nagon za igrom, nagon za ukrasom, sklonost uvođenju reda, sklonost oponašanju i potreba za simbolima.

Osim knjige Kunst der Geisteskranken, Prinzhorn je objavio i knjigu o zatvorskoj umjetnosti Bildnerei der Gefangenen. Njegove su knjige omogućile izričaj marginaliziranim grupama poput zatvorenika i onih u ustanovama za duševno oboljele. Umjetnik Max Ernst donio je nekoliko primjeraka Prinzhornovih knjiga u Francusku gdje su snažno utjecale na nadrealistički pokret, posebice na Andrea Bretona koji se može smatrati jednim od osnivača nadrealizma.

37

Izopačena umjetnost Zbirku Prinzhorn naposlijetku su zloupotrijebili nacisti koji su se htjeli obračunati s liberalnom atmosferom Weimarske Republike.

Nacisti su 1937. organizirali veliku izložbu Entartete Kunst (Izopačena umjetnost). Modernističku umjetnost smatrali su dijelom općeg napada na njemačku umjetnost i kulturu od strane umjetnika koji su htjeli uništiti njemačku i zapadnu civilizaciju.

Entartete Kunst, poster. (1938).

[Poster].

Izvor: Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 de. Bundesarchiv, Bild 183-H02648 / CC-BYSA 3.0, CC BY-SA 3.0 DE. shorturl.at/jwzNY

Sve što se nije uklapalo u nacističku ideologiju javno je stigmatizirano i prozvano.

Izložbom Izopačena umjetnost djela iz Zbirke Prinzhorn prikazana su uz radove najvažnijih avangardnih umjetnika tog vremena.

Crteži i slike umjetnika poput Oskara Kokoschke, Georgea Grosza i Paula Kleea obješeni su uz djela duševno oboljelih i zatvorenika, pozivajući publiku da razlikuje luđake od umjetnika. Nacisti su htjeli

38

prikazati postojanje poveznice između biološke i umjetničke izopačenosti i dokazati da su umovi modernih umjetnika bili bolesni.

Izložba je prikazana u Münchenu, Berlinu i Hannoveru te je privukla nezapamćeni broj posjetitelja. Uz više od tri milijuna posjetitelja i danas se smatra jednom od najposjećenijih umjetničkih izložbi.

Namjere nacista nisu potpuno ostvarene te se umjetnost avangardnih umjetnika prvih desetljeća 20. stoljeća i dalje smatra najboljom modernom umjetnošću. Nekima je energičnost radova marginaliziranih umjetnika otvorila oči te je ta izložba doprinijela većem širenju priznanja marginalne umjetnosti.

Godine 1939., nacistički režim počeo je sustavno ubijati duševno oboljele osobe i osobe s tjelesnim invaliditetom diljem Njemačke te su tijekom te operacije ubijeni i neki bivši pacijenti Hansa Prinzhorna.

MInistar nacističke propagande Joseph Goebbels na izložbi Degenerativna umjetnost u Munchenu. (1938).

[Fotografija]. Fotograf: Nepoznat. Izvor: Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 de. Bundesarchiv, Bild 183H02648 / CC BY-SA 3.0 DE, CC BY-SA 3.0 DE. shorturl.at/jyHPW

Jean Lacassagne Jean Lacassagne rođen je u Lyonu 1886. kao sin slavnog doktora prava Alexandrea Lacassagnea koji je, poput Lombrosa, bio jedan od osnivača forenzičke psihijatrije. S ocem je često posjećivao bolnice i zatvore svoga rodnog grada. Nakon očeve smrti, Jean je naslijedio njegov arhiv fotografija osoba s tetovažama te čak i komplet posuđa ukrašena tetovažama. Jean je kasnije opširno objavljivao o ovoj temi kao dermatolog.

Nadahnut suosjećanjem čak i snažnije od svoga oca, Lacassagne je savjetovao svojim pacijentima u zatvoru da se pokušaju izdignuti iz vlastitog očaja putem crtanja i pisanja. Jedno od njegovih objavljenih djela sadrži ilustracije koje su izradili zatvorenici. Njegovo zanimanje za umjetnost zatvorenika razlog je zašto i danas postoji velika zbirka crteža i slika koje su u ranom 20. stoljeću izradili francuski zatvorenici.

39

Jean Lacassagne.

(Oko 1925).

[Fotografija].

Fotograf: Nepoznat.

Izvor: ArchivesDépartementales du Rhône, Lyon and ART WITHOUT BARS vzw, Leuven, Belgium

Jean Lacassagne.

(Oko 1925).

[Fotografija].

Fotograf: Nepoznat.

Izvor: ArchivesDépartementales du Rhône, Lyon and ART WITHOUT BARS vzw, Leuven, Belgium

40

Vizije zatvorskog bloka Phyllis Kornfeld radila je kao umjetnička organizatorica u zatvorima u Americi više od 35 godina. U knjizi Vizije zatvorskog bloka (Cellblock Visions) objavljenoj 1996. predstavila je snažne radove marginalne umjetnosti koje su izradili zatvorenici u posljednjih nekoliko desetljeća 20. stoljeća. Njen je rad otvorio oči mnogima putem slika neobičnih tema prepunih erotskog i religijskog simbolizma i nasilne akcije. Velik dio publike iznenadile su neočekivane odlike radova pronađene na neočekivanom mjestu te snažne slike koje su izradile osobe bez prethodnog obrazovanja.

Zaključak Umjetnost nije moguće utamničiti. Prema Hanzu Prinzhornu, postoji šest temeljnih pokretača koji nagone ljude da izrađuju slike: nagon za izražavanjem, nagon za igrom, nagon za ukrasom, sklonost uvođenju reda, sklonost oponašanju i potreba za simbolima. To se stoljećima nije promijenilo. Od ranog lončarstva ili grafita na zidovima zatvora do moderne marginalne umjetnosti, nagon za stvaranjem uvijek je bio isti i bez sumnje će ostati takav stoljećima.

Popis literature: Lombroso, C. (1889). L’uomo di genio in rapport alla psychiatria.

Collection: Columbia University. Torino: Fratelli Bocca.

Prinzhorn, H. (1922). Kunst der Geisteskranken. Verlag van Julius Springer. Berlin.

Prinzhorn, H. (1926). Bildnerei der Gefangenen: Studie zur bildnerischen Gestaltung Ungebter. Copyright by Axel Juncker Verlag.

Berlin.

Kornfeld, P. (1996). Cellblock visions: Prison art in America. Princeton University Press.

41

42

43

ESTETIKA U ZATVORU: EVOLUCIJSKI PRISTUP STEFAN FLOREK I PRZEMYSŁAW PIOTROWSKI

44

ESTETIKA U ZATVORU: EVOLUCIJSKI PRISTUP Stefan Florek i Przemysław Piotrowski

Sažetak U mnogim se kaznenim sustavima zatvor tretira kao oblik društvene odmazde za počinjenje nekog zabranjenog djela, dok istodobno većina kodifikacija izvršnog kaznenog prava pretpostavlja kako zatvor vodi prema socijalnoj rehabilitaciji zatvorenika. Međutim, taj je cilj nemoguće postići u situaciji u kojoj se zatvorenici osjećaju frustrirano zbog nezadovoljenja njihovih osnovnih fizičkih i mentalnih potreba. Među važnim, iako obično zanemarenim potrebama, je i ona za primjerenom senzornom stimulacijom mozga koja se odlikuje i estetskim karakterom. Iz perspektive evolucijske psihologije, neugledan prizor signalizira neprijateljsko i prijeteće okruženje što dovodi do negativne i alarmantne stimulacije živčanog sustava. Evolucijski psiholozi također su utvrdili koji podražaji pozitivno utječu na mentalno funkcioniranje. Ova saznanja, kao i drugi nalazi iz područja empirijske estetike mogu biti od ključne važnosti za humanizaciju zatvora i smanjenje problema povezanih s devijantnim ponašanjem zatvorenika. Estetska deprivacija stvara frustraciju koja može dovesti do agresije, a smanjenje iste temeljni je izazov za zatvorske sustave.

Korištenje znanstvenih nalaza za potrebe odgovarajuće umjetničke modifikacije zatvora može biti relativno jeftino i učinkovito sredstvo za smanjenje agresije i drugih oblika devijantnog ponašanja zatvorenika.

Ključne riječi: evolucijska psihologija, zatvor, umjetnost, agresija, socijalna rehabilitacija

45

46

Uvod Estetika iz evolucijske perspektive Estetika je disciplina koja se donedavno smatrala ekskluzivnom istraživačkom domenom filozofije (Zeki, 1999). Vjerovanje da su ljepota i estetsko iskustvo čisto subjektivni, pa čak i nadnaravni, nije ostavljalo mjesta empirijskim istraživanjima. Ta se situacija promijenila s razvojem psihologije kao empirijske znanosti i psihološkim proučavanjem estetskog iskustva. S razvojem kognitivnih znanosti i metode oslikavanja mozga procvjetala su i znanstvena istraživanja u području estetike te je tako sada moguće odrediti neuralne korelacije različitih estetskih kategorija i bolje razumjeti estetsko iskustvo kao mentalni i neuralni proces (Brown, 2005). Došlo je do razvoja nove znanstvene discipline koju je jedan od njezinih pionira Zeki (1999) nazvao neuroestetikom. Cavanagh čak tvrdi (2005) da su u nekom smislu svi umjetnici neuroznanstvenici, jer intuitivno znaju kako aktivirati mozak na način da on proizvede estetsko iskustvo.

Neuroznanstvenici i kognitivni znanstvenici često naglašavaju da je mozak produkt evolucije i da se sastoji od modula. Ovi su moduli nastali kao prilagodba okruženju u kojem su živjeli naši preci (Pinker, 1999). Evolucijska perspektiva od ključne je važnosti za razumijevanje funkcionalne arhitekture mozga / uma i objašnjavanje njegovih preferencija, uključujući i one estetske. Uvjereni smo da evolucijski pristup može integrirati znanje o estetskom iskustvu i biti izvor potencijalno plodnih, ne samo istraživačkih hipoteza, već i praktičnih primjena.

Evolucijski pristup naglašava potrebu da se prilikom analize ljudskih preferencija uzme u obzir fenomen tzv. evolucijskog zaostajanja (Buss, 2008). Evolucijsko zaostajanje znači da se mozak razvija daleko sporije od kulture, pa je nespreman na brze promjene u okruženju. Kao rezultat toga, arhitektura mozga i preferencije koje ljudi danas pokazuju nisu uvijek prilagodljive, a u nekim situacijama mogu čak i ometati funkcioniranje. Na primjer, ljudi se vrlo slabo prilagođavaju dugoročnom boravku u zatvorenom ili čak i urbaniziranom prostoru.

Louv (2008) tvrdi kako ova vrsta deprivacije može uzrokovati takozvani poremećaj manjka prirode koji se očituje problemima u ponašanju i nedostatkom pažnje. Mnogo se puta pokazalo da je razina kriminala u urbaniziranim područjima u negativnoj korelaciji s prisutnošću zelenila, primjerice brojem stabala (Kuo i Sullivan, 2001; Troy i sur. 2012; Weinstein i sur. 2015; Shepley i sur. 2019). Ovaj fenomen vjerojatno proizlazi iz toga da dugotrajna izloženost prirodnim podražajima doprinosi sustavnom smanjenju razine stresa (Buss, 2008) i posljedično smanjuje vjerojatnost agresivnog ponašanja.

Znanost o umjetnosti u zatvoru Ovo se poglavlje bavi perspektivom evolucijski orijentirane psihologije na temu estetike u zatvorima i temelji se na evolucijskom i

znanstvenom pristupu (Piotrowski i Florek, 2015). Kao što smo napisali 2015. godine Vjerujemo da postoji potreba za znanstvenim istraživanjem estetskih preferencija zatvorenika i utjecaja estetske stimulacije na njihovo mentalno i socijalno funkcioniranje. Uvođenje sustavnih promjena temeljenih na dokazima u zatvorsko okruženje može pomoći u smanjenju stresa, negativnih učinaka senzorne deprivacije zatvorenika i stope recidivizma (Piotrowski i Florek, 2015, str. 103).

Temeljna teorijska pretpostavka koja stoji iza ideje ovog poglavlja je da prirodni podražaji smanjuju razinu stresa te posljedično i vjerojatnost agresivnog ponašanja i depresivnih reakcija kod zatvorenika. Ova ideja temelji se na istraživanju senzorne i kognitivne deprivacije (Johnson, 2021) teorije frustracije - agresije (Breuer i Elson, 2017; Piotrowski i Florek; 2015) i na izvješćima koja govore o tome kako estetizacija prostora dovodi do poboljšanja zdravlja (Caspari i sur., 2006, 2007, 2011; Cork, 2012).

Ovakav se pristup čini posebice obećavajućim uzevši u obzir omjer troškova i koristi. Važno je napomenuti da oslikavanje zidova zatvora zapravo na neki način ne povećava troškove, jer se ti zidovi ionako na neki način boje. Njihovo obogaćivanje umjetničkim djelima također ne mora nužno biti povezano s velikim troškovima, međutim teško je precijeniti koristi u vidu boljeg mentalnog funkcioniranja zatvorenika i zatvorskog osoblja.

Prije nego što prijeđemo na pitanje provedbe ideje znanost o umjetnosti u zatvorima, vrijedi spomenuti da je umjetnost u zatvorima prisutna u različitim oblicima opisanim u ovoj knjizi. Umjetničke intervencije u zatvorima provode se već desetljećima (Gussak, 2009).

Umjetnici se ne uključuju samo u art terapije, već na sebe preuzimaju i zadatak transformacije sive zatvorske stvarnosti (Djurichkovic, 2011). Zatvorske prostore često ukrašavaju i sami zatvorenici koji nisu profesionalni umjetnici; iako se i to zna dogoditi. Postoje empirijski dokazi da umjetnički projekti u zatvorima mogu pomoći u procesu odustajanja od počinjenja kaznenih djela (McNeill i sur., 2011).

Uvjeti služenja zatvorske kazne također se analiziraju iz različitih psiholoških perspektiva. Vrijedan je uvid u ovom području napravljen u teorijskim okvirima takozvane ekološke psihologije. U Velikoj je Britaniji razvijen projekt Matter’s Wellbeing in Prison Design (Bernheimer, 2017). Glavni je cilj projekta bio razviti vodič temeljen na ekološkoj psihologiji o tome kako izmijeniti zatvorski prostor u skladu sa znanstveno utemeljenim načelima uglavnom vezanima za pitanja arhitekture.

Međutim, umjetničko izražavanje u zatvorima kreće se u različitim smjerovima. Uostalom, spektar mogućih načina umjetničkog izražavanja barem je teoretski neograničen. To i jeste imanentno obilježje umjetnosti kao oblika ljudskog djelovanja u kojem sloboda ima temeljnu vrijednost. Ali, sasvim je i očito da umjetnička sloboda treba imati svoje granice. To se najjasnije odnosi na one moralne, npr. briga za interes i dobrobit drugih ljudi (Gordon, 2020).

Iz tog razloga, kada se umjetnost instrumentalno koristi u zatvorima opseg umjetničkog stvaralaštva potrebno je ograničiti. Bilo

47

48

bi nemoralno stvarati umjetnost koja bi naštetila mentalnom zdravlju zatvorenika ili čuvara ili ih motivirala na počinjenje zločina. Većina se filozofa slaže da su naše dužnosti određene moralnim vrijednostima i načelima. Naravno postoji neriješen problem – kojeg ovdje nećemo ni pokušavati riješiti – koji se odnosi na to koliko bi ta ograničenja trebala biti stroga. Međutim uvjereni smo da je u kontekstu kaznionice najvažnije umjetnost koristiti kao alat za poboljšanje situacije u kojoj se zatvorenici, stražari i cijelo društvo nalaze.

Ovo uvjerenje prate i dvije inicijative provedenima u poljskim zatvorima: Horizont slobode i Labirint slobode (Piotrowski, Bajek i Florek, 2013). Međutim, prilikom provođenja ovih inicijativa došlo je do nekih problema povezanih s umjetničkom slobodom, a nastali su zbog temeljne razlike u estetskoj osjetljivosti i iskustvima umjetnika koji su na sebe preuzeli zadatak modificiranja prostora kaznionice i zatvorenika koji su u njoj služili kaznu.

U zatvoru u Radomu umjetnici s Akademije likovnih umjetnosti u Krakovu (Piotrowski i Florek, 2015) izveli su murale u zatvorskim pješačkim blokovima koji nesumnjivo zadovoljavaju najviše standarde u smislu njihove umjetničke vrijednosti. Međutim, ova su se umjetnička djela manje-više odnosila na traume samih umjetnika uzrokovane njihovim prvim boravkom u zatvoru, što je između ostalog rezultiralo apstraktnim oblicima i tamnim bojama slika te drugim više ili manje uznemirujućim prizorima. Postoji bojazan kako ovakvi umjetnički izričaji neće poboljšati psihološko stanje zatvorenika, već bi ga mogli i pogoršati.

Većinu zatvorenika mogla bi se opisati kao osobe s prilično lošim obrazovanjem i ispodprosječnom inteligencijom (Poklek, 2018). Štoviše, kvocijent inteligencije zatvorenika u negativnoj je korelaciji s razinom nasilja koju iskazuju (Diamond i sur., 2012). Što se tiče njihovog psihološkog profila, jasno se razlikuju i od umjetnika i od likovnih kritičara. Baš kao i drugi obični ljudi ne razumiju i ne cijene modernu umjetnost.

Nije rijedak slučaj da radove nekih priznatih umjetnika izložene u javnom prostoru uklone službe gradske čistoće. Na primjer, nedavno su u Cardiffu murale koje su izveli priznati umjetnici oprali zaposlenici gradske čistoće (BBC, 2021). Stoga se čini pretjerano optimističnim pretpostaviti da će zatvorenici cijeniti suvremenu umjetnost.

Zatvorenici koje mi proučavamo ne vole nemimetičku suvremenu umjetnost (Piotrowski, Bajek i Florek, 2013; Piotrowski i Florek, 2015), možda zato što je jednostavno ne razumiju.

Stvaranje umjetnosti koja pogoršava stanje zatvorenika bilo bi ne samo neetično, već i iracionalno, s obzirom na ciljeve izdržavanja zatvorske kazne u gotovo svim zemljama svijeta. Stoga je bilo važno provesti detaljnu i višedimenzionalnu analizu usmjerenu na ovo pitanje, a kako bi se mogle dobiti odgovarajuće smjernice za umjetnike.

U tome nam može pomoći evolucijska psihologija.

Modifikacije zatvorskog prostora u evolucijskom kontekstu

49

Proveli smo istraživanje o estetskim preferencijama zatvorenika, a rezultati su potvrdili evolucijsku hipotezu da zatvorenici preferiraju murale s prikazima prirode. Također je utvrđeno da ne vole prikaze koji odstupaju od mimetičke umjetnosti, osobito apstraktne slike (Piotrowski, Bajek i Florek, 2013; Piotrowski i Florek, 2015). Druga istraživanja estetskih preferencija zatvorenika koje su provela dva studenta pod našim nadzorom također su pokazala da oni definitivno preferiraju prirodne krajolike. Svi ovi nalazi u skladu su s nalazima evolucijskih psihologa. Prema njima (Orians i Heerwagen, 1992; Pinker, 1997; Orians, 2001; Thornhill, 2003), ljudski je mozak razvio module specijalizirane za odabir adaptivnog okruženja u kojem organizmi mogu preživjeti i razmnožavati se, i to na temelju estetskog iskustva. Stoga estetske preferencije mogu povećati inkluzivnu sposobnost opstanka organizama (Hamilton, 1964).

Saznanja iz empirijske psihologije pokazuju da je pozitivno raspoloženje povezano s izlaganjem bojama koje asociraju na nebo, vodu i vegetaciju: plava, zelena, žuta, narančasta, crvena (Palmer i Schloss, 2015). No važno je zapamtiti kako se crvena često povezuje i s opasnošću jer je to boja krvi. Kulturološko povezivanje tamnih boja s opasnošću vjerojatno je posljedica činjenice da je u povijesti naše vrste držanje podalje od izvora svjetlosti noću bilo opasno. No, u nekim okruženjima, npr. u visokim planinama, bijela bi se boja mogla povezivati s opasnošću. Postoje i istraživanja o preferencijama boja za određene tipove osobnosti. Čini se da i taj faktor treba uzeti u obzir pri osmišljavanju umjetničkih aktivnosti u zatvoru. Prema rezultatima nekih istraživanja (Choungorian, 1967) ljudi više vole hladne boje (zelena – plava) od toplih (žuta – crvena), ali introverti više preferiraju hlade boja od ekstroverta, koji više od introverta preferiraju stimulirajuće, tople boje. Može se pretpostaviti da je ta razlika ukorijenjena u specifičnostima funkcioniranja mozga. Povećana potreba za stimulacijom kod ekstroverta uzrokovana je niskom stimulacijom njihovog retikularnog moždanog sustava (Nęcka i sur., 2001).

Adaptivno stanište ima strogo definirana obilježja: moraju postojati signali adekvatnog navodnjavanja u obliku vidljivih izvora vode ili vegetacije. Prisutnost vode i biljaka također je znak prisutnosti životinja, koje su važan izvor hrane. Također su važne i krajobrazne značajke koje olakšavaju nadzor terena, dok istovremeno pružaju mogućnost bijega ili skrivanja od grabežljivaca ili neprijatelja. Ovo su osnovne teze teorije vidik-zaklon koju je predložio Appleton (1975, 1996). Iz tog su razloga poželjni elementi krajolika brda i drveće koji osiguravaju dobru vidljivost na velikoj udaljenosti i pronalazak skloništa u opasnosti. Postoje i naznake zbog kojih vjerujemo kako su naši preci preferirali staništa s puno stabala (Dominquez-Rodrigo, 2014).

Orians (1980) i Heerwagen (Orians i Heerwagen, 1992) vjeruju da krajolik savane ima sva ova svojstva, odnosno to je okruženje u kojem se razvio Homo sapiens. Rezultati istraživanja pokazuju da već i djeca preferiraju ovu vrstu krajolika (Pinker, 1999; Buss, 2008). Rezultati istraživanja također pokazuju da izloženost prirodnim podražaji-

50

ma ne samo da dovodi do smanjenja stresa, već i povećava otpornost na stres. Smanjenje stresa obično je poželjno u većini životnih situacija. Ovo je pogotovo važno u zatvoru koji je okruženje posebno zasićeno različitim oblicima agresije povezane sa stresom (Florek i Siemiginowska, 2020).

Rezultati istraživanja pokazuju i koliko su kontakt s prirodom i tjelesna aktivnost važni za ljudsko blagostanje. Shanahan i sur. (2016) tvrde da redovita tjelesna aktivnost može smanjiti razinu depresivnih tendencija (-7 % u populaciji) i pojavu bolesti povezanih s hipertenzijom (-9%). Prema Townsendu i sur. (2016) broj stabala u nekom dijelu grada u negativnoj je korelaciji s razinom stresa i pozitivnoj korelaciji s razinom zdravlja. Bratman i sur. (2015) su na temelju svog eksperimenta pokazali kako iskustvo boravka u prirodi dovodi do smanjenja depresivnih tendencija i neuronske aktivnosti subgenualnog prefrontalnog korteksa (sgPFC) - područja povezanog s povećanim rizikom od duševnih bolesti. Studija koju su proveli Vincent i sur. (2010) dokazala je da čak i samo gledanje slika prirode poboljšava zdravlje pacijenata. Čini se da posljednji od gore navedenih rezultata potvrđuje legitimnost primjene evolucijske estetike u zatvorima.

U tom je kontekstu važno zatvorenicima omogućiti izravan vizualni kontakt s vanjskim svijetom. Nažalost, u nekim su zatvorima u prozore ugrađene zaštite ili plastični paneli koji u velikoj mjeri ograničavaju vidljivost iz ćelije i izazivaju frustraciju zatvorenika. U tom se kontekstu vrijedi prisjetiti izjave jednog od zatvorenika iz našeg istraživanja. To je čovjek koji je služio kaznu zatvora u objektu zatvorenog tipa gdje su na prozorima bili plastični paneli. Požalio se na psihičku napetost zbog boravka u sobi iz koje ne može vidjeti vanjski svijet.

Priznao je kako je bio vrlo sretan što je taj plastični panel imao jednu ogrebotinu kroz koju je mogao vidjeti nekakav dimnjak. Rekao je da kada u ćeliji dođe do eskalacije agresije ono što bi njega smirilo je gledanje u taj dimnjak, a mogućnost da ga vidi činila je da se osjeća bolje, mirnije. Opisani slučaj potvrđuje pretpostavke evolucijske psihologije kako mozgu treba senzorna stimulacija i da je pozitivno estetsko iskustvo povezano s mogućnošću opažanja udaljenih elemenata.

U ovom trenutku, međutim, ne možemo ne spomenuti da kratkotrajna senzorna deprivacija u takozvanim komorama za plutanje (flotation tanks) može imati pozitivne zdravstvene učinke (Kiellgren i Westman, 2014). Također treba imati na umu da pretjerano stimulirajuće okruženje za neke zatvorenike može biti i štetno, recimo za one s ADHD-om. Ovaj se problem može pojaviti i kod zatvorenika s disocijalnim poremećajem osobnosti (ICD-11) ili antisocijalnim poremećajem osobnosti (DSM-V) koji pate od impulzivnosti i nedostatka pažnje. Zbog individualnih razlika među zatvorenicima u smislu problema s kojima se nose i njihovih psiholoških profila, pri planiranju estetizacije zatvorskog prostora potrebno je savjetovati se sa zatvorskim psihologom koji poznaje zatvorenike i koji treba biti dobro upoznat s čimbenicima koji za njih mogu biti štetni.

Postoje i drugi empirijski podaci koji govore da osjetilna depriva-

cija može dovesti do duševnih problema, čak i onih ozbiljnih (Smith, 1962), posebno u takozvanim supermax zatvorima (Johnson, 2021). U nekim se zemljama senzorna deprivacija koristi kao metoda mučenja za kažnjavanje zatvorenika ili iznudu priznanja (UIA, 2019). Vjerujemo da se stres može smanjiti ne samo kroz gledanje krajolika u pravilnoj prostornoj perspektivi, već i odgovarajućim foto tapetama, zaslonima s promjenjivim prikazima krajolika / okolišem ili čak korištenjem 3D naočala za virtualnu stvarnost s puno prirodnih podražaja.

Ne treba zaboraviti da fotografija i film također spadaju pod vizualnu umjetnost. Čini se da je optimalno rješenje omogućiti zatvorenicima da se bave tjelesnom aktivnošću u svom prirodnom okruženju, što bi im također omogućilo ublažavanje napetosti povezanih sa stresom.

Možda bi, dakle, estetske transformacije trebale početi s teretanom.

Ako je moguće, prije nego što umjetnici pristupe estetizaciji zatvorskog prostora, bilo bi dobro umjetničke projekte predstaviti skupini zatvorenika. Predlažemo da sami zatvorenici odaberu dizajn koji im je najprivlačniji. U tu bi svrhu psiholog trebao provesti odgovarajuće istraživanje u obliku upitnika na reprezentativnom uzorku populacije zatvorenika, a ako je moguće i ono biopsihološke prirode, npr. elektroencefalografijom, galvanometrom ili poligrafom, kako bi se objektivno utvrdilo ima li neki projekt potencijal za smanjenje stresa.

S obzirom da bi umjetnici dali nekoliko preliminarnih prijedloga, ovakav bi postupak poštivao načelo usklađivanja umjetničke slobode sa stvarnim estetskim potrebama zatvorenika i njihovim kognitivnim sposobnostima u smislu doživljaja umjetnosti.

Premda se čini da gotovo svi vole prirodne krajolike, individualne razlike u estetskim preferencijama sasvim su očite. Ne oblikuju ih samo osobine ličnosti, već i životno iskustvo. Ljudi preferiraju podražaje koji su često bili dio njihova životnog iskustva (Berlyne, 1970).

Snaga preferencije prema nekom poticaju proporcionalna je broju njegovih ponavljanja. Stoga zatvorenici koji su odrasli u gradu, osim preferencija prema prirodnim podražajima, mogu pokazivati sklonost i urbanim podražajima. Iz istog se razloga zatvorenici koji kratko borave u zatvoru mogu osjećati frustriranije zbog činjenice da se zatvorsko okruženje razlikuje od onog na koje su navikli.

Vrlo je važno razumjeti naše estetske preferencije i u kontekstu gore opisanog fenomena evolucijskog zaostajanja. Jedna od njegovih posljedica je ta da mozak objekte koje je stvorio čovjek i kulturne fenomene tretira kao prirodne objekte. Vrlo se općenito može reći da pozitivno estetsko iskustvo evociraju podražaji koje je lako perceptivno kategorizirati. Pinker (1999), Ramachandran i Hirstein (1999) i Zeki (1999) tvrde da je to razlog zašto mnoga umjetnička djela koriste takve podražaje.

Ovi podražaji su prototipni, jer su najbolji primjer određene perceptivne ili konceptualne kategorije. Jednostavno govoreći, prototipna jabuka je jabuka koja je najsličnija svim drugim jabukama (Thagard, 2004; Ramachandran i Hirstein, 1999). Ovakvi se objekti čine idealnima. U ovom je trenutku nemoguće zanemariti poznato Galtonovo (Buss, 2008) istraživanje kojim je želio utvrditi kako izgleda lice

51

52

tipičnog kriminalca. Galton, koji je bio pod utjecajem poznate ideje rođenog ubojice C. Lombrosoa, napravio je sliku koja je nastala slaganjem velikog broja fotografija zatvorenika jedne na drugu. Rezultat je bio nevjerojatan. Umjesto očekivanog zastrašujućeg lica ubojice, pojavilo se lice objektivno zgodnog, atraktivnog muškarca. Ovo se dogodilo zato što su se u procesu stvaranja umjetne slike najvažnije karakteristike lica izbalansirale i tako je nastalo prototipno lice. Zaključno, svačiji mozak, osobito mozak nerafiniranog primatelja, voli prototipne podražaje koje je lako kategorizirati. Vjerujemo da je to nešto što bi umjetnici koji stvaraju umjetnost u zatvorima trebali zapamtiti.

Ljudski um također je sklon objektima koje je lako kategorizirati jer oni imaju naglašene, izolirane ili pretjerano naglašene karakteristike određene kategorije. Zeki (1999) kaže da je umjetnikov pokazatelj onoga što je bitno za određeni tip na neki način hvatanje prirode ili suštine objekta koji se prikazuje. Velika umjetnost sastoji se upravo u prikazivanju onoga što je zapravo nepromjenjivo i bitno, što je na neki način skriveno ispod površine slučajnih elemenata. Vjerujemo da se u slučaju zatvorenika koji već imaju neku vrstu estetskog obrazovanja može koristiti i ova vrsta podražaja.

Ramachandran i Hirstein (1999) skreću pozornost na činjenicu da pretjerivanje u ključnim karakteristikama, ako nije jako naglašeno, ne dovodi do toga da se prikaz doživljava umjetnim, već do uvjerenja da je to bolji ili još vjerniji odraz stvarnosti. Kao primjer Ramachandran navodi indijsku umjetnost brončanog razdoblja Chola. Skulpture indijskih božica nastale u ovom razdoblju odlikuju se pretjerano naglašenim ženskim karakteristikama, npr. širokim bokovima, velikim grudima ili manjim omjerom struka i bokova. Na primjer, omjer struka i bokova božica brončanog razdoblja Chola definitivno je manji od prosjeka ženske populacije. Mogućnost da se iz daljine utvrdi prilazi li selu skupina muškaraca ili žena moglo je biti od presudne važnosti za opstanak u svijetu lovaca-sakupljača. Sposobnost brzog i lakog prepoznavanja stvari bila je našim precima od ključne važnosti, što takve skulpture čini privlačnima ljudskom mozgu.

Hirstein i Ramachandrach (1999) također ističu druga važna obilježja objekata na koje mozak reagira estetskim preferencijama i objašnjavaju ove obrasce u evolucijskom kontekstu. Njihov popis uključuje sljedeća svojstva djela likovne umjetnosti: grupiranje, vršni pomak, kontrast, izolaciju, perceptivno rješavanje problema, gnušanje nad slučajnostima, urednost, simetriju i vizualnu metaforu.

Temeljna ideja iza koncepata koje su razvili Ramachandran i Hirstein (1999) je da ako umjetničko djelo predstavlja specifičan perceptivni problem i istovremeno daje mozgu atraktivno rješenje, tada dolazi do pozitivnog afektivnog iskustva. S neurobiološkog stajališta u taj proces nisu uključeni samo odgovarajući kortikalni centri; posebno zatiljni i frontalni režnjevi, već i evolucijski stari limbički sustav odgovoran za emocionalno iskustvo. Ovo omogućuje testiranje reakcije na umjetnost korištenjem subjektivne metode poput upitnika, pa čak i metode slikovnog prikaza mozga. Optimalno bi bilo kada

bi se prije realizacije projekta predstavio koncept umjetničkih djela razvijenih na znanstvenoj osnovi te proučile subjektivne i – ako je moguće – moždane reakcije zatvorenika na osnovu kojih bi se odabrala najbolja djela.

Konačno, vrijedi spomenuti da postoji mogućnost razvoja moralne osjetljivosti zatvorenika kroz umjetnost, koja se ponekad opisuje kao suosjećajna umjetnost (Mariewicz i Przybysz, 2012). Ova se vrsta umjetnosti u osnovi fokusira na emocije i prezentaciju afektivnog iskustva na takav način da se i kod promatrača mogu izazvati slična stanja. Razvoj emocionalne osjetljivosti zatvorenika može biti posebno koristan u kontekstu njihove socijalne rehabilitacije. Emocionalni deficiti česti su među zatvorskom populacijom, osobito među onima sa sociopatskim karakteristikama. Opetovano izlaganje empatičnoj umjetnosti može u njihovom slučaju donijeti pozitivne rezultate, premda bi trebalo provesti odgovarajuća istraživanja kako bismo ovo mogli sa sigurnošću tvrditi.

Zaključak Primijenjena evolucijska estetika u zatvorima Ideja znanost o umjetnosti (Piotrowski i Florek, 2015) i estetizacija zatvora u duhu evolucijske psihologije podrazumijevaju niz praktičnih implikacija, koje su predstavljene u ovom poglavlju. Pretpostavljamo kako ovo nije potpuni popis i moguće ga je dopuniti daljnjim rezultatima teorijskih promišljanja i istraživanja. Dosadašnja istraživanja provedena u Poljskoj u skladu su s očekivanjima evolucijski orijentiranih teorija i ukazuju na to da zatvorenici preferiraju podražaje koji prikazuju prirodu, a posebno prirodni krajolik.

Zatvorenicima su najmanje privlačni podražaji koje je teško kategorizirati, npr. slike apstraktne prirode, slike povezane s negativnim afektivnim stanjima ili koje sadrže podražaje koji nalikuju zatvorskom prostoru. Kada se radi o smjernicama za provedbu umjetničkih aktivnosti u zatvorima, prvo ćemo se usredotočiti na ono što bi umjetnici trebali izbjegavati. Jer u zatvorima bi se trebali poštivati drevno pravilo medicinske etike: primum non nocere. Zatim prelazimo na smjernice o tome koje bi kvalitete umjetničko djelo trebalo imati kako bismo povećali vjerojatnost da će ono imati pozitivan utjecaj na zatvorenike i, prije svega, smanjiti stres ili na drugi način pozitivno utjecati na njihovu dobrobit. Konačno, ukratko ćemo razmotriti teorijsku mogućnost razvoja moralne osjetljivosti zatvorenika kroz umjetnička djela koja mogu potaknuti empatiju. To su, naravno, smjernice, a ne pravila, i one nisu toliko usmjerene na ograničavanje umjetničke slobode koja se, nažalost, ne može u potpunosti izbjeći u zatvoru, već joj dati specifičan, psihološki poželjan smjer.

Prvo, ne koristite nikakve prikaze agresije, oružja ili one koje se mogu povezati s agresijom ili oružjem. Takvi podražaji, kao što je više puta dokazano u empirijskim studijama (Krahe, 2001), aktiviraju kognitivne obrasce odgovorne za agresivno ponašanje i značajno povećavaju vjerojatnost istog. Također treba izbjegavati podražaje koji

53

54

bi mogli pobuditi negativne emocije kod zatvorenika (osobito ljutnju); npr. prikaz moralno zlih djela ili djela koja zatvorenici nisu u stanju kategorizirati ili razumjeti.

Prelazimo na pozitivnije savjete. Zatvorenicima je obično teško cijeniti umjetnost koja nije mimetična, pa je stoga mimetična umjetnost korisna u zatvorima. Osobito je dobro koristiti prikaze prirodnih krajolika u prostorijama kaznionice, ili čak transformirati zatvorski prostor tako da nalikuje prirodnom prostoru. Dobro bi rješenje bilo i korištenje uređaja za virtualnu stvarnost (VR naočale) za prikaze umjetničkih snimaka prirode ili umjetničkih kompozicija koje bi koristile trodimenzionalnu perspektivu. Korištenje ove tehnike također bi moglo omogućiti da svaki zatvorenik individualno odabere vrstu estetske stimulacije, ne samo prirodnu nego i umjetnu, prema svojim individualnim preferencijama.

Ovo rješenje moglo bi biti posebno korisno za zatvorenike kojima posebno teško pada deprivacija povezana ne samo sa slobodnim kretanjem već i sa percepcijom prostora. Kada se radi o samom prikazu umjetničkih djela, prikazi prirode su ono prema čemu zatvorenici pokazuju najveću sklonost. Međutim, vrijedi razmotriti i umjetnost usmjerenu na emocije. Vjerujemo da bi u svakom slučaju - a posebno u slučaju empatične umjetnosti – bilo dobro unaprijed provesti anketu među budućim promatračima, npr. kroz anonimni upitnik, ili čak korištenjem alata za neuromonitoring (gore opisan) kako bi se utvrdilo u kojoj se mjeri izazivaju odgovarajuće emocije.

I na samom bi se kraju vrijedilo ukratko osvrnuti na motiviranje zatvorenika na umjetničku aktivnost. Evolucijski psiholog Miller (2001) vjeruje da je umjetničko djelo prikaz biološke sposobnosti opstanka njegova tvorca. To pokazuje da on/a ima resurse zahvaljujući kojima se može posvetiti umjetničkoj aktivnosti i da je njezin/njegov mozak dovoljno kognitivno učinkovit da može proizvesti vrijedne artefakte.

Prema Milleru, sposobnost stvaranja umjetnosti vrlo je dobar pokazatelj odsutnosti štetnih mutacija u genomu pojedinca što umjetnika čini privlačnim drugima, posebno potencijalnim prijateljima. U tom kontekstu valja podsjetiti da zatvorenici ne bi trebali biti samo pasivni primatelji umjetnosti, već bi se trebali i baviti umjetničkim aktivnostima, a dobar poticaj za to – u svjetlu Millerove teorije – može biti mogućnost da im se dive ljudi i izvan okvira zatvora. To se može ostvariti organiziranjem izložbi radova zatvorenika, njihovim objavljivanjem na internetu ili ponudom u aukcijskim kućama.

Popis literature: Appleton, J. (1975, 1996). The Experience of the Landscape. Chichester: John Wiley, 1996.

BBC (2021). Art mistake. Cardiff artwork washed off by cleaners in error. Internet: Art mistake: Cardiff artwork washed off by cleaners in error - BBC News.

Berlyne, D.E. (1970). Novelty, Complexity and Hedonic Value.

Perception and Psychophysics, 8: 279-286.

Bratman, G.N., Hamilton, J.P., Hahn, K.S. Daily, G.C. i Gross, J.J. (2015). Nature reduces rumination and sgPFC activation. Proceedings of the National Academy of Sciences, 112 (28), 8567-8572.

DOI: 10.1073/pnas.1510459112.

Bernheimer, L., O’Brien, R. i Barnes, R. (2017). Wellbeing in prison design. A guide. Matter Architecture.

Breuer, J. i Elson, M. (2017). Frustration-Aggression Theory. In P. Sturmey (ur.). The Wiley Handbook of Violence and Aggression (1-12). Chichester: Wiley Blackwell.

Brown, S. (2005). Bringing science to art. Review of Neuropsychology of Art: Neurological, Cognitive and Evolutionary Perspectives by Dahlia W. Zaidel, Trends in Cognitive Sciences, 10: 356–357.

Buss, D.M. (2008). Evolutionary Psychology: The New Science of the Mind (3. izdanje). Boston- New York: Pearson Inc. Caspari, S., Eriksson, K. i Naden, D. (2006). The aesthetic dimension in hospitals - an investigation into strategic plans. International Journal of Nurising Studies, 43:851-85 Caspari, S., Eriksson, K. i Naden, D. (2011). The importance of aesthetic surroundings: a study interviewing experts within different aesthetic fields. Scandinavian Journal of Caring Sciences, 25: 134-142.

Caspari, S., Naden, D. i Eriksson, K. (2007). Why not ask the patient? An evaluation of the aesthetic surroundings in hospitals by patients. Quality Management in Health Care, 16: 280-292.

Cavanagh, P. (2005). The artist as neuroscientist. Nature, 434: 301–307.

Choungorian, A. (1967). Introversion-Extraversion and Color Pre-

55

56

ferences. Journal of Projective Techniques and Personality Assessment. 11: 92-94.

Cork, R. (2012). The Healing Presence of Art: A History of Western Art in Hospitals. New Haven: Yale University Press.

Diamond, B. Morris, R.G. i Barnes, J.C. (2012). Individual and group IQ predict inmate violence. Intelligence. 40: 115-122.

Djurichkovic, A. (2011). Art in Prisons: a literature review of the philosophies and impact of visual arts programs for correctional populations. Sydney: UTS ePress (Internet: https://opus.lib.uts.edu. au/bitstream/10453/19836/7/Art%20in%20Prisons.pdf).

Dominquez-Rodrigo, M. (2014). Is the “Savanna Hypothesis” a Dead Concept for Explaining the Emergence of the Earliest Hominins? Current Anthropology. 55: 59-81.

DSM-V /Diagnostic and Statistical Manual for Mental Disorders.

Fifth Edition/ American Psychiatric Association.

Gordon, R.E. (2020). The Philosophy of Freedom and History of Art: An Interdisciplinary View. Philosophies, 5(18), 1-12, https:// doi.org/10.3390/philosophies5030018).

Gussak, D. (2009). Comparing the effectiveness of art therapy on depression and locus of control of male and female inmates.

Arts in Psychotherapy, 36: 202-207.

Hamilton, W. (1964). The genetical evolution of social behavior. I and II. Journal of Theoretical Biology, 7(1), 1–52, https://doi. org/10.1016/0022-5193(64)90038-4.

Johnson, P. (2021). The ugly brutality of prison sensory deprivation. StreetSenseMedia. June 30.

ICD-11 /International Classification of Diseases 11th Revision/ Internet: https://icd.who.int/en.

Kiellgren, A. i Westman, J. (2014). Beneficial effects on treatment with sensory isolation in flotation-tank as a preventive health-care intervention – a randomized controlled pilot trail.

BMC Complementary and Alternative Medicine, 14(417): 1-8, doi: 10.1186/1472-6882-14-417.

Krahé, B. (2001). The social psychology of aggression. London: Psychology Press.

Kuo, F.E. i Sullivan, W.C. (2001). Environment and Crime in the

Inner City: Does Vegetation Reduce Crime? Environment and Behavior, 33: 343-367.

Lombroso-Ferrero, G. (1911). Criminal Man. According to the Classification of Cesare Lombroso, New York and London: G. P. Putnam’s Sons’.

Louv, R. (2008). Last Child in the Woods. Saving Our Children from Nature-Deficit Disorder. Chapel Hill: Algonquin Books of Chapel Hill.

Markiewicz, P. i Przybysz, P. (2012). Neuroestetyczne aspekty komunikacji wizualnej i wyobraźni, w: P. Francuz (ur.), Obrazy w umyśle. Studia nad percepcją i wyobraźnią (111-148). Warszawa: Wydawnictwo Naukowe Scholar.

Miller, G. (2001). The Mating Mind. How Sexual Choice Shaped the Evolution of Human Nature. New York: Anchor Books.

McNeill, F., Anderson, K., Colvin, S., Overy, K., Sparks, R. i Tett, L. (2011). ‘Kunstprojecten en What Works; een stimulans voor desistance?’ [‘Inspiring Desistance? Arts projects and ‘what works?’], Justitiele verkenningen, 37(5), 80-101.

Nęcka, E., Orzechowski, J. i Szymura, B. (2006). Psychologia poznawcza. Warszawa: PWN. Orians, G.H. (1980). Habitat selection: General theory and applications to human behavior. U: S. J. Lockard (ur.), The Evolution of Human Social Behavior (86-94). New York: Elsevier.

Orians, G.H. i Heerwagen, J.H. (1992). Evolved responses to landscapes. U: J.H. Barkow, L. Cosmides i J. Tooby (ur.), The Adapted Mind: Evolutionary Psychology and the Generation of Culture (555-579). New York: Oxford University Press.

Orians, G.H. (2001). An evolutionary perspective on aesthetics.

U: G. J. Feist (ur.), Bulletin of Psychology and the Arts: Evolution, Creativity, and Aesthetics 2(1): 25-29.

Palmer, S.E. i Schloss, K.B. (2015). Color Preference. Encyclopedia of Color Science and Technology. New York: Springer Science Business Media.

Piotrowski, P. i Florek, S. (2015). Science of Art in Prison. U: T. M. Ostrowski, I. Sikorska, K. Gerc (ur.). Resilience and health in a fast - changing world. Kraków: Wydawnictwo Uniwersytetu Jagiellońskiego.

57

58

Piotrowski, P., Bajek, Z. i Florek, S. (2013). The Artistic Statements of Inmates about Freedom: the “Labyrinth of Freedom” Project and Its Possible Applications, Art Inquiry, 15, 215-229.

Pinker, S. (1999). How the Mind Works, New York, London: W. W. Norton & Company.

Poklek, R. (2018). Zarys psychologii penitencjarnej. Pomiędzy teorią a praktyką. Warszawa: Difin.

Ramachandran, V.S. i Hirstein, W. (1999). The Science of Art. A Neurological Theory of Aesthetic Experience, Journal of Consciousness Studies, 6, nr 6–7, 1999, s. 15–51.

Shanahan, D., Bush, R. i Gaston, K. et al. (2016). Health Benefits from Nature Experiences Depend on Dose. Scientific Reports, 6, 28551. https://doi.org/10.1038/srep28551.

Shepley, M.M., Sachs, N.A., Sadatsafavi, H., Fournier, K. i Peditto, K. (2019). The Impact of Green Space on Violent Crime in Urban Environments: An Evidence Synthesis. International Journal of Environmental Research and Public Health, 16 (24), 2-19, DOI: 10.3390/ijerph16245119.

Smith, S. (1962). Effects of Sensory Deprivation. Proceedings of the Royal Society of Medicine. 55: 1003-1005.

Thagard, M. (2004). Mind. Introduction to Cognitive Science.

A Bradoford Book. The Mit Press. Cambridge, Massachusetts.

London, England.

Thornhill, R. (2003). Darwinian Aesthetics Informs Traditional Aesthetics. U: E. Voland, K. Grammar (ur.) Evolutionary Aesthetics.

Springer, Berlin, Heidelberg. https://doi.org/10.1007/978-3662-07142-7_2.

Townsend, J., Ilvento, T.W. i Barton, S.S. (2016). Exploring the Relationship Between Trees i Human Stress in the Urban Environment. Arboriculture & Urban Forestry, 42(3), 146-159.

DOI:10.48044/jauf.2016.013.

Troy, A., Grove, M.J. i O’Neil-Dunne, J. (2012). The relationship between tree canopy and crime rates across an urban–rural gradient in the greater Baltimore region. Landscape and Urban Planning, 106: 262-270.

UIA /Union of International Associations/ (2019). Torture through sensory deprivation. The Encyclopedia of World Problems & Human Potential.

Vincent, E., Battisto, D., Grimes, L. i McCubbin, J. (2010). The Effects of Nature Images on Pain in a Simulated Hospital Patient Room. Health Environments Research & Design Journal, 3(3), 4255. DOI:10.1177/193758671000300306.

Weinstein, N. Balmford, A., DeHaan, C.R., Gladwell, V., Bradbury, R. B. i Amano, T. (2015). Seeing Community for the Trees: The Links among Contact with Natural Environments, Community Cohesion, and Crime. BioScience, 65:1141–1153.

Zeki, S. (1999). Inner vision: An Exploration of Art and the Brain, Oxford: Oxford University Press.

59

60

61

ZATVORSKI PROSTOR, VRIJEME I UMJETNOST: PSIHOLOŠKI I POPRAVNI KONTEKSTI

PRZEMYSŁAW PIOTROWSKI I STEFAN FLOREK

ZATVORSKI PROSTOR, VRIJEME I UMJETNOST: PSIHOLOŠKI I POPRAVNI KONTEKSTI Przemysław Piotrowski i Stefan Florek

Sažetak U psihološkom je smislu zatvorska izolacija jedna od najtežih situacija. Obvezni boravak u totalnoj instituciji rezultira pojavom kroničnog stresa. Razina nelagode ovisi, između ostalog, o okolini u kojoj se kazna izdržava, koja obično nije stimulativna i tako pridonosi pojavi osjetilne deprivacije. Trajanje kazne još je jedan faktor koji utječe na dobrobit zatvorenika. Vrijeme ima objektivnu dimenziju – duljinu same kazne – ali ima i subjektivno značenje za zatvorenike.

Rezultati brojnih studija ukazuju na važnost vremenske perspektive (prošle, sadašnje ili buduće) za svaki aspekt ljudskog života.

Zatvorska kazna nužan je odgovor društva na osuđenikovo kršenje zakonskih normi. Važno je, međutim, da se i najstroža kazna odsluži u humanim uvjetima. Da bi se to omogućilo, može se primijeniti umjetnost.

Ciljevi ovog poglavlja su sljedeći: 1) okarakterizirati psihološku važnost vremena i prostora kod izdržavanja zatvorske kazne i 2) analizirati umjetničke projekte znanstveno osmišljene s ciljem mijenjanja uvjeta izdržavanja kazne, tako da ona postane humanija i učinkovitija u kontekstu socijalne rehabilitacije.

Ključne riječi: zatvor, prostor, vrijeme, umjetnost, socijalna rehabilitacija.

63

64

Uvod Vrijeme i prostor osnovne su dimenzije ljudskog života. U zatvorskoj stvarnosti poprimaju posebno značenje, jer je izdržavanje kazne posebna i ekstremna situacija.

Zatvori spadaju u takozvane totalne institucije (Goffman, 1961).

To, između ostalog, znači da zatvorenici ne mogu donositi samostalne odluke u jednakoj mjeri kao i ljudi na slobodi, moraju neprekidno biti u prisustvu drugih (često nepoznatih) ljudi i moraju ispunjavati ciljeve koje im nameće zatvorsko osoblje. Sve oblike aktivnosti kontroliraju nadređeni, koji mogu primijeniti i sankcije za kršenje propisanih normi. U zatvoru ne postoji razdvajanje radnog, spavaćeg i rekreacijskog prostora, a aktivnost zatvorenika podređena je rasporedu što ga postavljaju nadređeni. Što se tiče psihološke situacije zatvorenika, ona se u najkraćim crtama može opisati kao učinak boravljenja u stresnom okruženju.

Zatvorenici doživljavaju stres i u akutnim i kroničnim oblicima. Akutni stres vjerojatnije će se pojaviti u početnoj fazi, a uglavnom pogađa osobe koje su prvi put osuđene. U tim slučajevima kazna zatvora može uzrokovati i kulturni šok (Silverman i Vega, 1990).

Kronični stres povezan je s nemogućnošću potpunog zadovoljavanja potreba u okruženju u kojem su zatvorenici svakodnevno smješteni. Najozbiljniji fizički stresori su buka, gužva i monotonija koja proizlazi iz fiksnog dnevnog rasporeda i nedostatka novih podražaja.

Pored toga, stres je uvećan nedostatkom privatnosti, stalnom napetošću u odnosima između osoblja i zatvorenika, pritiscima proturječnih očekivanja ostalih zatvorenika i zatvorskih službenika, osjećajem potencijalne viktimizacije i situacijama u kojima zatvorenici svjedoče nasilju (Massoglia i Pridemore, 2015; Skowronski i Talik, 2018). Poremećeni odnosi zatvorenika s njihovim bližnjima koji su ostali u vanjskom svijetu i neizvjesnost u vezi s njihovom situacijom također su čimbenici koji stvaraju psihološku napetost (Wakefield i Wildeman, 2013). Nadalje, u kazneno-popravnim ustanovama često dolazi do stvaranja neformalnih zajednica, zatvorskih subkultura, što formira statusna obilježja različita od onih koja postoje u slobodnom svijetu.

To su, na primjer, fizička snaga, agresivnost i kriminalno iskustvo (Przybylinski, 2006).

Vrijeme Kriminolozi provode opsežna istraživanja vremenskog aspekta zatvora već dugi niz godina. Sparks i sur. (1996, str. 350) definirali su vrijeme kao osnovnu strukturnu dimenziju zatvorskog života. Istraživanja u ovom području usmjerena su na različite aspekte vremena u kontekstu zatvorskih ustanova. Među njima su i ona koja se bave analizom promjena u zatvorskom sustavu tijekom određenog vremena (Jacobs i Helms, 1996), zatim studije o neugodi zatvorske kazne (Jewkes, 2005), analize načina na koje se zatvorenici prilagođavaju ritmu vremena koje prolazi u zatvoru (Thompson i Loper, 2005;

Warren i sur., 2004), radovi koja naglašavaju jedinstvenost vremena provedenog u zatvoru u odnosu na životni vijek osobe (Petit i Western, 2004) i znanstveni članci koji se bave specifičnošću vremenskih perspektiva zatvorenika (Gulla i sur., 2015).

Vrijeme je jedna od osnovnih dimenzija zatvorske kazne. Danas, posebice u individualističkim društvima, navikli smo na to da sami upravljamo svojim vremenom. Gubitak ove mogućnosti posebno dolazi do izražaja kad osoba dospije u zatvor. Vrijeme odjednom postaje aspekt neslobode. Planirano je odozgo i mora se provoditi u izolaciji. Iako neki zatvorenici pokušavaju maksimalno iskoristiti svoje vrijeme u zatvoru, za mnoge druge to je razdoblje lišeno svake svrhe i značenja – drugim riječima, to je za njih izgubljeno vrijeme (Mydłowska i Pierzchała, 2020). Stupanj zatvorenikova doživljaja neugode u izdržavanju kazne određen je čimbenicima kao što su duljina kazne, strogost zatvorskog režima i način na koji zatvorenici doživljavaju psihološko vrijeme.

Jedna od najbitnijih značajki zatvorske kazne jest duljina kazne.

Duljina kazne je razdoblje koje zatvorenik mora provesti u uvjetima koji se značajno razlikuju od onih u kojima je prethodno živio. Duljina kazne (za razliku od okolnosti počinjenog kaznenog djela) jedna je od tema koje zatvorenici najčešće iznose u razgovorima s novopridošlim zatvorenicima. Ovo se odražava u ustaljenom zatvoreničkom govoru, gdje se kratkotrajne kazne obezvređuju (jedna godina ne smatra se zatvorskom kaznom). Dok zatvorenici izdržavaju kaznu, mogućnost podnošenja zahtjeva za uvjetno puštanje na slobodu postaje im sve važnija. U Poljskoj zatvorenici mogu podnijeti zahtjev za uvjetno puštanje nakon što odsluže polovicu kazne u slučaju počinitelja koji su kazneno djelo počinili prvi put, dvije trećine kazne u slučaju ponovljenog kaznenog djela i tri četvrtine kazne u slučaju višestrukog činjenja kaznenog djela. Iznimke su osobe koje mogu podnijeti zahtjev za uvjetno puštanje nakon odsluženja jedne trećine kazne. To su: osuđenici za kazneno djelo iz nehaja, maloljetnici, osobe koje imaju skrbništvo nad djetetom mlađim od petnaest godina, žene koje u trenutku donošenja odluke o uvjetnom prijevremenom puštanju na slobodu imaju 60 godina ili muškarci koji u tom trenutku imaju 65 godina (čl. 91 § 2 Poljskog kaznenog zakona). Zatvorenik mora u zatvoru provesti najmanje šest mjeseci da bi stekao pravo na uvjetno puštanje. Osobe osuđene na 25 godina zatvora mogu podnijeti zahtjev za uvjetno puštanje na slobodu nakon 15 godina izdržavanja kazne, a osobe osuđene na doživotni zatvor mogu to učiniti nakon 25 godina (čl. 91-92a Poljskog kaznenog zakona).

Osim podnošenja zahtjeva za uvjetno puštanje, važni trenutci zatvorske kazne su i oni u kojima zatvorenici stupaju u kontakt sa svojim bližnjima. Telefonski pozivi i posjeti željno su iščekivani i često imaju veliku emocionalnu težinu. Susreti i drugi oblici kontakta predstavljaju one rijetke situacije u kojima zatvorenici mogu zadovoljiti potrebe za bliskošću, priznavanjem i poštovanjem te pojačati osjećaj kontrole nad vlastitim životom.

Ovisno o vrsti zatvora i disciplinskom režimu koji u njemu vlada,

65

66

zatvorenici mogu donekle upravljati svojim vremenom. U zatvorima takozvanog zatvorenog tipa zatvorenici imaju pravo na samo jedan sat šetnje dnevno, a ostatak dana provode u ćelijama. Upravo se ovi zatvorenici najčešće žale na dosadu i monotoniju u služenju zatvorske kazne. U zatvorima poluotvorenog ili otvorenog tipa izdržavanje kazne ipak je raznovrsnije i bogatije podražajima. Također, o ovakvim vrstama zatvora veća je vjerojatnost da će zatvorenici ispunjavati svoje vrijeme radom ili učenjem.

Događaji koji mijenjaju zatvorenikovo doživljavanje vremena uključuju razne blagdane (Božić, Uskrs). U poljskoj je tradiciji da se to vrijeme provodi s bližnjima, stoga ova nemogućnost zatvorsku izolaciju u takvim trenucima čini iznimno problematičnom. Postoji još jedna situacija koja znatno utječe na iskustvo izdržavanja zatvorske kazne, a to je premještaj u drugi zatvor. To podrazumijeva nužnost prilagodbe novim uvjetima, upoznavanje novih ljudi i novih situacija.

Zatvorenik može biti prebačen u drugi zatvor ako se on nalazi bliže mjestu njegova prebivališta. Međutim, premještaj u drugi zatvor može biti i rezultat načela slobodnog napredovanja. Prema ovom načelu, ovisno o stavu i ponašanju zatvorenika te stupnju u kojem on ispunjava ciljeve kazne, režim izolacije može se ublažiti ili pooštriti (Szczygieł, 2002). Najoštriji režim vlada u zatvorenom tipu institucija, dok je u poluotvorenom i otvorenom tipu zatvora blaži.

Zatvorenici osobito intenzivno proživljavaju i ono razdoblje u kojem se bliži završetak njihove kazne. Takvi trenutci karakterizirani su vrlo intenzivnim emocijama, na koje utječu brojni čimbenici vezani za nadolazeći povratak u društvo. To su, na primjer, obiteljska i stambena situacija zatvorenika, mogućnost dobivanja posla, ali i stupanj u kojem se zatvorenik „saživio“ s kriminalnim okruženjem.

Kao što je već rečeno, većina zatvorenika i stručnjaci za zatvorsku rehabilitaciju nažalost percipiraju zatvorsku kaznu kao izgubljeno vrijeme.

Prostor Postupanje s prijestupnicima mijenjao se kroz povijest, kao što se mijenjala i ljudska civilizacija. Wener (2012) razlikuje četiri faze razvoja zatvora.

U prvoj fazi, prapovijesnoj, koja je trajala do 18. stoljeća, zatvaranje je obično bilo kratko, a cilj je bio izolirati osumnjičenog do suđenja ili kazne. Zatvorenike se uglavnom držalo u tamnicama, a uvjeti bili su minimalni, tek toliko da se osigura preživljavanje. Tijekom ovog zatočeništva često se primjenjivalo mučenje kao prihvatljiv način iznuđivanja priznanja. Teško je govoriti o dubljem smislu kazne u ovoj fazi; pritvor je jednostavno prethodio izricanju kazne.

Razdoblje od kraja 18. do sredine 20. stoljeća može se nazvati fazom prvih zatvorskih reformi. Reformatori poput Johna Howarda i Jeremyja Benthama zalagali su se za napuštanje prakse strogog i nehumanog postupanja sa zatvorenicima, što je bilo vođeno ciljem duhovne (moralne) transformacije zatvorenika i, posljedično, ciljem

poboljšanja njihovog ponašanja na slobodi. Howard (1777) se uglavnom bavio promjenama pravila koja su vladala u zatvorima. Zalagao se, među ostalim, za vjersko educiranje zatvorenika te za mogućnost da zatvorenici obavljaju društveno koristan rad. Međutim, tek se Jeremy Bentham (1791), sustavno pozabavio potrebom mijenjanja zatvorskih uvjeta. Prema njegovim zamislima, vlažne tamnice trebale su biti zamijenjene prostorom ispunjenim svjetlom, izgrađenim na kružnom temelju. Unutar zgrade trebao je biti postavljen stražarski toranj od nekoliko katova, dok su ćelije trebale biti smještene oko tog perimetra (tzv. panoptikum). Također, ćelije su trebale biti odvojene debelim zidom i dobro osvijetljene. Zatvorenike su trebali stalno promatrati stražari, koji su pak trebali biti neprimjetni. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća Michel Foucault rekao je da je panoptikum svojevrsna metafora moći stjecanja informacija i kontrole svakog aspekta života građana korištenjem najsuvremenije tehnologije (Foucault, 1975).

Prema Weneru (2012), treća faza razvoja zatvora je vrijeme modernih tradicionalnih institucija, tipičnih za 20. stoljeće. Međutim, poboljšanje uvjeta zatvora nije bilo popraćeno značajnim promjenama u percepciji zatvorenika i ciljevima popravnih ustanova. Četvrta faza, koja je započela krajem 20. stoljeća, a nastavlja se i danas, faza je moderne reforme u stilu upravljanja zatvorima i načinima projektiranja zatvorskih prostora. Temelji se na novim idejama o ciljevima rehabilitacije, koji uzimaju u obzir psihološku situaciju zatvorenika i važnost oblikovanja zatvorskog okruženja.

Zatvorska arhitektura jasno je podređena svrhama koje bi kaznionice trebale ispuniti - uglavnom osiguravajući izolaciju zatvorenika i zahtjeve sigurnosti. Oblik zatvora i projekt prema kojem su izgrađeni također odražavaju jednu širu fazu u razvoju ideja kaznionice.

Prema Johnstonu (2000), postoji nekoliko tipičnih načina uređenja zatvorskog prostora. U dugoj povijesti zatvorskog sustava zatvori su obično bili pravokutni, kružni, osmerokutni ili radijalni.

Klasičan primjer zatvora smještenog u zgradi dizajniranoj na pravokutnom planu jest bivši zatvor Newgate u Londonu. Zatvori ovog tipa obično su bili utvrđene građevine s debelim zidovima ili drugim značajkama koje su sprečavale zatvorenike da pobjegnu.

Izolirali su zatvorenike od vanjskog svijeta i pružali sigurnost čuvarima, ali mnogo manje pozornosti posvećivalo se sigurnosti samih zatvorenika, posebno u ćelijama s više zatvorenika. Uz to, u takvim ćelijama nije bilo lako pratiti ponašanje pojedinih zatvorenika.

Interes za izgradnju zatvora prema kružnom projektu potječe, kao što je već spomenuto, iz vremena panoptikuma, Benthamova poznatog projekta. Važna prednost ovakvog oblika zgrade jest neometan pogled na zatvorenike, što je stražarima davalo snažnu kontrolu. Međutim, nije mnogo zatvora izgrađeno prema Benthamovu dizajnu. Osim gotovo neograničene sposobnosti praćenja ponašanja zatvorenika, građevine bazirane na kružnom ili poligonalnom planu imale su i određena ograničenja. Kao i u pravokutnim zgradama, ondje je bilo teško provoditi rehabilitaciju na temelju klasifikacije zatvo-

67

68

renika. Uz to, problem je bilo i pružanje sigurnog pristupa zatvorenicima svježem zraku (Wener, 2012).

U 19. stoljeću postaju zanimljivi zatvori izgrađeni prema radijalnom planu (Johnston, 2000). Ove zgrade sastojale su se od središnjeg područja te uzdužnih, ukrštenih krakova, u kojima su bili smješteni zatvorski odjeli. Sigurnost takvih konstrukcija oslanjala se na čvrste, izolirane elemente (debeli zidovi, rešetke, čvrste ograde), a stražari pozicionirani u središtu pratili su ponašanje zatvorenika u svakom odjelu. Također je bilo relativno lako izolirati pojedinačne dijelove zgrade (na primjer, kako bi se uveo red tijekom pobune).

Nedostatak ove vrste rješenja sastojao se u tome što stražari nisu mogli učinkovito kontrolirati one ćelije koje su bile udaljenije od središta, pa su s vremena na vrijeme morali patrolirati cijelim odjelom.

Rutinski obilasci ćelija (linearni sporadični nadzor; vidi Nelson, 1988) predvidljiv su postupak; zatvorenici stoga mogu relativno lako sakriti zabranjene aktivnosti. Dok prostore izvan ćelija kontrolira osoblje, aktivnost unutar ćelija u razdobljima izvan rutinskih obilazaka zapravo ostaje pod kontrolom zatvorenika, što potiče formiranje supkulturnih skupina (bandi) i nastanak prikrivenog, nepoželjnog ponašanja.

Zgradama ovog tipa također je nedostajao prostor za različite vrste konstruktivne aktivnosti zatvorenika.

Kao primjer modifikacije ideje linearnog sporadičnog nadzora, postoje takozvani daljinski nadzor i izravni nadzor u obliku kupole (en. podular) (Nelson, 1983, str. 108).

Prvi se sastoji od zasebnih smještajnih modula, postavljenih oko kontrolnog centra u kojem borave zatvorski čuvari. Stražari su odvojeni od zatvorenika i njihov je zadatak promatrati i reagirati na slučajeve negativnog ponašanja, umjesto poduzimanja preventivnih mjera. Prostor za slobodnu aktivnost zatvorenika je malen. Ćelije su opremljene namještajem koji je teško oštetiti (npr. aluminijske zahodske školjke pričvršćene na zid, betonske niše za spavanje), a stražari imaju na raspolaganju sustav daljinskog elektroničkog zaključavanja i otvaranja vrata. Kvaliteta života zatvorenika poboljšana tako što sada ćelije imaju prozore i vrata, umjesto rešetaka. Naime, ovo bolje zadovoljava njihove potrebe za privatnošću (Wener, 2012).

Zatvori nove generacije izraz je koji se odnosi na nove ili preuređene zatvore temeljene na arhitektonskom projektu u obliku kupole, koji imaju mogućnost direktnog nadzora nad zatvorenicima (Nelson, 198, str. 108). Ova vrsta arhitektonskog dizajna naziva se i trećom generacijom zatvorskog dizajna (Wener, 2012, str. 37). Glavna izmjena u odnosu na prethodnu generaciju zatvora odnosi se na činjenicu da stražari nisu odvojeni od zatvorenika, već se kreću u zajedničkom prostoru. Pretpostavlja se da će podjela zatvorenika na manje skupine (najviše nekoliko desetaka ljudi) i stalna prisutnost stražara poboljšati kontrolu ponašanja zatvorenika te da će se na taj način smanjiti napetosti među samim zatvorenicima te između zatvorenika i stražara. Kvaliteta života zatvorenika može se unaprijediti i osiguravanjem prostora za različite aktivnosti zatvorenika (npr., stolovi za igre za nekoliko osoba, mjesta na kojima se može gledati televizija).

Cilj modifikacije zatvorskog okruženja jest doprinijeti rehabilitaciji zatvorenika. Drugim riječima, cilj je da zatvorenici shvate da se [...] ključne potrebe najbolje postižu suradljivim ponašanjem, a negativna djela dosljedno će rezultirati frustracijom (Nelson, 1983, str. 109).

Potencijal umjetničkih projekata provedenih u zatvoru Sudeći po opisanim vremenskim i prostornim specifičnostima, umjetnički projekti u zatvorima imaju velik potencijal da potaknu zatvorenike na suradnju i time pridonesu povećanju učinkovitosti resocijalizacije i društvene reintegracije. Štoviše, umjetnost je i jedan od načina na koji zatvorenici mogu povećati svoju kvalitetu života; također može biti sredstvo za simbolično nadilaženje fizičkih barijera i osobnih ograničenja.

Jedan od najistaknutijih proučavatelja psihoterapeutskih učinaka umjetnosti, David Gussak (2009), tvrdi da sudjelovanje u umjetničkim projektima omogućuje zatvorenicima da izraze iskustva koja je teško prenijeti na bilo koji drugi način. Naime, sudjelovanje u umjetničkim projektima olakšava otvaranje drugim ljudima na siguran i kontroliran način, koji je ne samo prihvatljiv u zatvorskoj zajednici nego je i u skladu sa standardima svijeta izvan zatvora. Umjetnost često omogućuje zatvoreniku da zaobiđe uobičajene obrambene mehanizme, uključujući samoobmanu, zato što ne zahtijeva od njega da verbalizira svoje probleme i emocionalna stanja. Nadalje, umjetnički projekti obogaćuju zatvorsko okruženje: povećavaju raznolikost podražaja u inače monotonom okruženju. Konačno, omogućuju otkrivanje kreativnih potencijala samih zatvorenika i pružaju podršku njihovoj kreativnoj aktivnosti (Gussak, 2009). Kao što ističe Maxell (2017) na temelju analize izjava zatvorenika u kalifornijskom zatvoru Men’s Colony, bavljenje umjetnošću povećava njihovu sposobnost da se nose sa stresom i pruža priliku za darivanje bližnjih.

Osim toga, stjecanjem praktičnih vještina zatvorenici počinju na sebi primjećivati pozitivne promjene i sigurniji su da na temelju njih mogu pozitivno utjecati na svoju prisutnost u zajednici.

Terapija umjetnošću nudi zatvoreniku mogućnost da usmjeri osjećaj kontrole s vanjskog na unutarnji lokus. Takozvani vanjski lokus kontrole (Rotter, 1966) temelji se na uvjerenju da ono što nam se događa u životu ne ovisi o nama, za razliku od unutarnjeg lokusa kontrole, koji se temelji na uvjerenju da sudbina osobe izravno ovisi o njezinim postupcima. Zatvorenici obično imaju razvijen vanjski lokus kontrole (Poklek, 2018. godine), što povećava vjerojatnost da će ponovno počiniti zločin, a boravak u zatvoru u kojem imaju vrlo ograničenu sposobnost utjecaja na vlastitu sudbinu dodatno pogoršava situaciju. Sudjelovanje u terapiji umjetnošću izvrsna je prilika za premještanje kontrole iz vanjskog u unutarnji lokus, jer aktivnost koju zatvorenik poduzima tijekom art terapije gotovo uvijek dovodi do pozitivnih iskustava, što jača uvjerenje da se vlastitim djelovanjem mogu postići željeni ciljevi.

Prednosti sudjelovanja u umjetničkim projektima u spomenu-

69

70

tom zatvorskom okruženju uključuju prilično općenite izjave poput otvaranja ili samoizražavanja. Međutim, činjenica da se ti učinci javljaju dokazana je mnogim empirijskim studijama. Ispod navodimo samo nekoliko njih. Rezultati tih studija pokazuju da umjetnički projekti u zatvoru imaju sljedeće učinke: • povećanje kontrole negativnih emocija (Breiner i sur., 2011) i ublažavanje simptoma depresije (Gussak, 2007) • smanjenje razine agresivnog ponašanja i recidivizma (Smeijsters i Cleven, 2006) • poboljšanje odnosa zatvorenika sa zatvorskim osobljem i drugim zatvorenicima (Gussak, 2004) • stjecanje boljeg uvida i izražavanje misli i osjećaja koje je teško verbalizirati (Johnson, 2007) • premještanje kontrole s vanjskog na unutarnji lokus (Gussak, 2009a) • izgradnja identiteta temeljenog na pozitivnim uzorima i podizanje samopoštovanja (Heenan, 2006) • poboljšanje odnosa s bližnjima • povećanje šansi za uvjetno puštanje na slobodu (Belton i Barclay, 2008).

Umjetnost u zatvoru – odabrani primjeri iz Poljske Primjena umjetničkih aktivnosti u zatvoru može utjecati na zatvorenikov doživljaj vremena i prostora. U nastavku ćemo ukratko opisati tri umjetnička projekta koja su posebna sa stajališta zatvorske rehabilitacije u Poljskoj.

Zatvorska kazna uglavnom se odnosi na snove o izgubljenoj slobodi. Zatvorenikov doživljavaj slobode bio je tema umjetničkih projekata Labirint slobode i Horizont slobode, koje je osmislio Zbigniew Bajek, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu (vidi: Piotrowski, Bajek i Florek, 2013; Piotrowski, 2015).

Projekt Labirint slobode realiziran je 2012. godine, u kaznionici u Nowy Wiśniczu (Małopolska). Cilj je bio uspostaviti dijalog sa zatvorenicima, što je posljedično trebalo podići razinu kvalitete njihova života u zatvoru i potaknuti pozitivne promjene nakon izdržavanja zatvorske kazne. S umjetničke strane, projekt je bio posvećen promišljanjima o temi slobode, njezinim uvjetima i ograničenjima.

Sudionici projekta predstavljali su dva, na prvi pogled različita, okruženja. Prva skupina bili su predstavnici akademske zajednice: 28 predavača, doktoranada i studenata akademije likovnih umjetnosti, dva psihologa i jedan sociolog sa Sveučilišta Jagiellonian u Krakovu. Druga skupina sastojala se od zatvorenika koji su služili kaznu u zatvoru Nowy Wiśnicz (jedinica zatvorenog tipa, namijenjena recidivistima).

Početkom siječnja 2012. umjetnici koji su sačinjavali grupu profesora Bajeka sastali su se u dvorcu u Wiśniczu s predstavnicima gradskih vlasti i upravom ove kaznene institucije. Uprava je preuzela na sebe zadatak da proširi ideju projekta među zatvorenicima te po-

zove one koji su voljni sudjelovati na sastanak s umjetnicima. Zatim, 18. travnja 2012. sastanak je organiziran, a odazvalo se desetak zatvorenika (uglavnom onih koji su se i sami bavili nekom vrstom umjetnosti). Nakon multimedijalne prezentacije o ideji projekta i različitim aspektima umjetnosti kroz stoljeća, održana je rasprava sa zatvorenicima. Pozvani su da sudjeluju u tematskim radionicama – književnim, umjetničkim, filmskim i slikarskim. Bila je ponuđena i izrada tkanine s temom labirinta slobode. Posjet je završio s koncertom Heavy Blues Banda, koji je svirao za zatvorenike u jednom od holova.

Nakon toga sastanka, svaki zatvorenik dobio je praznu čestitku na kojoj je bila ispisana riječ sloboda. Oni koji su željeli mogli su ispuniti tu čestitku svojim doživljajem slobode. Tako je između travnja i lipnja 2012. godine od dvadesetak posto zatvorenika dobivena neka vrsta izjave o slobodi (u obliku slike, kolaža, crteža). Ako uzmemo u obzir specifičnost skupine i stupanj nepovjerenja zatvorenika prema autsajderima, dvadesetak posto je značajan broj. Također, ovo je predstavljalo potvrdu o uspostavljanju specifičnog dijaloga između umjetnika i ljudi čije vrijeme prolazi unutar zidina. Projekt Labirint slobode okrunjen je u dvorcu u Nowy Wiśniczu. Dana 16. lipnja 2012. otvorena je izložba na kojoj su sudjelovali radovi svih sudionika – osoblja i studenata Akademije likovnih umjetnosti te zatvorenika.

Umjetničke izjave zatvorenika (ukupno preko 100 umjetničkih djela) upotrijebljene su za izradu umjetničke instalacije – labirinta slobode.

Projekt Horizont slobode, realiziran je u kaznenoj ustanovi u Radomu 2013. i 2014. godine. Tim umjetnika (s akademije likovnih umjetnosti iz Krakova i Češke), na čelu s profesorom Zbigniewom Bajekom, rezultirao je nizom šarolikih prikaza slobode, u golemom kompleksu zatvorskih zgrada. Pozvani umjetnici oslikali su zidove prostora za šetanje. Jedan zid bio je dan zatvorenicima na oslikavanje.

U to vrijeme u kaznionici je boravilo preko 1000 osuđenika i pritvorenika. Prema poljskim zakonskim propisima, mora im biti osiguran sat vremena hoda dnevno. Prostor za hodanje u ovom je zatvoru osmišljen na specifičan način. Nalazi se ispod ćelija, na donjem katu, a riječ je o kompleksu koji uključuje dvadesetak betonskih kaveza, osiguranih odozgo metalnom mrežom. Upravo su ovi prostori postali mjesto umjetničkog izražavanja na temu slobode. Međutim, treba napomenuti da projekt koji je osmislio profesor Bajek nije – barem među svojim primarnim ciljevima – imao rehabilitacijske namjere. Cilj je bio provesti kreativne aktivnosti te istovremeno poboljšati kvalitetu života zatvorenika. Kratak prikaz projekta može se pogledati na https://vimeo.com/89461564.

Ideja trećeg projekta pod nazivom Tetovaže slobode nastala je na Varšavskoj pedagoškoj akademiji društvenih znanosti. Projekt je jedan od primjera provođenja kreativne resocijalizacije, koji je osmislio bivši profesor ove škole, Marek Konopczyński. U svojem radu na resocijalizaciji često se susretao s ljudima koji su imali tipične zatvorske tetovaže, a one, osobito kada su vidljive, mogu značajno ometati društvenu reintegraciju bivših zatvorenika. Drugim riječima, ove tetovaže zapravo su stigma prijestupnika i često onemogućavaju

71

72

pronalaženje posla. Stoga je odlučeno da bivši zatvorenici koji to žele mogu, u profesionalnom studiju za tetoviranje, prekriti svoje zatvorske tetovaže drugim tetovažama koje imaju estetsku kvalitetu i istovremeno su neutralne u smislu društvene reakcije. Projekt je naišao na veliko zanimanje i pokazao se vrlo uspješnim (vidi: https://www. youtube.com/watch?v=onvyHpVw7jY).

Zaključak Projekti opisani u ovom radu odnose se na prostor i na vrijeme provedeno u zatvoru. Prostor nije samo dimenzija unutar zatvorskih zidina i zaključanih ćelija – i tijelo prekriveno tetovažama ili zatvor što ga stvaraju ovisnosti također mogu biti zamke. Vrijeme je još jedna značajka koja nije toliko očita u kontekstu boravka u zatvoru. Zatvorenici se moraju nositi sa stresom izolacije u stvarnim okolnostima.

Uglavnom o njima ovisi hoće li dobro iskoristiti svoje vrijeme. Istodobno, njihove misli i doživljaji neizbježno su povezani s prošlim događajima koji su doveli do zatvorske kazne, ali i s budućim događajima koji ih jednog dana čekaju izvan zatvorskih zidina. Umjetnost je specifičan jezik simbola koji može pomoći da se opišu teška iskustva, olakša nošenje sa stresom i poboljšaju odnosi s drugim ljudima. Također, umjetnost daje nadu i motivaciju za vođenje konstruktivnog života nakon izlaska iz zatvora. Na kraju, sudjelovanje u umjetničkim aktivnostima može pojačati zatvorenikovo uvjerenje da ima kontrolu nad vlastitim životom, što je važan faktor u smanjenju vjerojatnosti ponovnog počinjenja kaznenog djela.

Popis literature: Belton, S. i Barclay, L. (2008). J Block Women of Art Project Report: Evaluating Community Education in a Prison Setting. Darwin: Charles Darwin University.

Bentham, J. (1791). Panopticon: or, the inspection-house. Dublin: Thomas Byrne.

Breiner, M.J., Tuomisto, L., Bouyea, L., Gussak, D.E. i Aufderheide, D. (2011). Creating an Art Therapy Anger Management Protocol for Male Inmates Through a Collaborative Relationship. International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 20, 1-20.

Foucault, M. (1977). Discipline and punish. The birth of the prison.

New York: Pantheon Books.

Goffman, E. (1961). Asylums: Essays on the social situations of mental patients and other inmates. New York: Anchor Books.

Gulla, B., Tucholska, K. i Wysocka-Pleczyk, M. (2015). Individual Time Perspective of Convicts on Imprisonment Sentences: Implications for Social Rehabilitation Interactions. Polish Journal of Social Rehabilitation, 10, 41-54. Preuzeto 16 July 2021 sa: http://www.resocjalizacjapolska.pl/index.php/rp/article/ view/140.

Gussak, D. (2004). A pilot research study on the efficacy of art therapy with prison inmates. Arts in Psychotherapy, 31, 245-259.

Gussak, D. (2007). The Effectiveness of Art. Therapy in Reducing Depression in Prison Populations. International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 51(4), 444-460.

Gussak, D. (2009). The effects of art therapy on male and female inmates: Advancing the research base. Arts in Psychotherapy, 36, 5-12.

Gussak, D. (2009a). Comparing the effectiveness of art therapy on depression and locus of control of male and female inmates.

Arts in Psychotherapy, 36, 202-207.

Heenan, D. (2006). Art as therapy: an effective way of promoting positive mental health? Disability & Society, 21, 179-191.

Howard, J. (1777). The State of the Prisons in England and Wales with Preliminary Observations and an Account of some Foreign Prisons. London: William Eyres.

73

74

Jacobs, D. i Helms, R.E. (1996). Toward a political model of incarceration: a time-series examination of multiple explanations for prison admission rates. American Journal of Sociology, 102 (2), 323 – 357.

Jewkes, Y. (2005). Loss, liminality and the life sentence: managing identity through a disrupted lifecourse. U: A. Liebling and S. Maruna (ur.). The Effects of Imprisonment (366-388), Cullompton: Willan.

Johnston, N.B. (2000). Forms of Constraint: A History of Prison Architecture. Chicago: Chicago University Press.

Massoglia, M. i Pridemore, W.A. (2015). Incarceration and health.

Annual Review of Sociology, 41, 291–310. doi: 10.1146/annurevsoc-073014-112326.

Maxwell, E. (Winter, 2017). The Benefits of Prison Art: Providing Rehabilitation and Positive Implications. Preuzeto July 12, 2021 sa: https://digitalcommons.calpoly.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1170&context=socssp.

Mydłowska, B. i Pierzchała, K. (2020). Specificity of the organization of free time in prison. Polish Journal of Social Rehabilitation, 20, 145-158.

Nelson, W.R. (1983). New generation jails. Corrections Today, 2, 108-112.

Nelson, W.R. (1988). Origins of the Podular Direct Supervision Concept: An Eyewitness Account. American Jail, 2(1), 8-14.

Pettit, B. i Western, B. (2004). Mass imprisonment and the life course: race and class inequality in U.S. incarceration. American Sociological Review, 69(2), 151-169.

Piotrowski, P., Bajek, Z. i Florek, S. (2013). The Artistic Statements of Inmates about Freedom: the “Labyrinth of Freedom” Project and Its Possible Applications. Art Inquiry, 15, 215-230.

Piotrowski, P. (2015). Projekty artystyczne jako forma edukacji ustawicznej w zakładach karnych [Artistic projects as a form of continuing education in prisons]. Edukacja Ustawiczna Dorosłych, 4, 78-85.

Poklek, R. (2018). Psychologia penitencjarna [Penitentiary psychology]. Warszawa: Difin.

Przybyliński, S. (2006). Podkultura więzienna – wielowymia-

rowość rzeczywistości penitencjarnej [Prison subculture - the multidimensionality of the penitentiary reality]. Kraków: Oficyna Wydawnicza Impuls.

Rotter, J.B. (1966). Generalized expectancies for internal versus external control of reinforcement. Psychological Monographs: General and Applied, 80, 1-28.

Silverman, M. i Vega, M. (1990). Reactions of prisoners to stress as a function of personality and demographic variables. International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 34(3), 187–196.

Skowroński, B.Ł. i Talik, E. (2018). Coping with stress and the sense of quality of life in inmates of correctional facilities. Psychiatria Polska, 52(3), 525–542. doi: https://doi.org/10.12740/PP/77901.

Smeijsters, H. i Cleven, G. (2006). The treatment of aggression using arts therapies in forensic psychiatry: Results of a qualitative inquiry. The Arts in Psychotherapy, 33(1), 37–58. doi: 10.1016/j. aip.2005.07.001.

Sparks, R., Bottoms, A. i W. Hay (1996). Prisons and the Problem of Order. Oxford: Clarendon Press.

Szczygieł, G.B. (2002). Społeczna readaptacja skazanych w polskim systemie penitencjarnym [Social readaptation of convicts in the Polish penitentiary system]. Białystok: Temida 2.

Thompson, C. i A. B. Loper (2005). Adjustment patterns in incarcerated women: an analysis of differences based on sentence length. Criminal Justice and Behavior, 32(6), 714-732.

Wakefield, S. i Wildeman, C. (2013). Children of the Prison Boom: Mass Incarceration and the Future of American Inequality. New York: Oxford University Press.

Wener, R.E. (2012). The Environmental Psychology of Prisons and Jails. Cambridge: Cambridge University Press.

Warren, J.I., S. Hurt, A.B. Loper. i P. Chauhan (2004). Exploring prison adjustment among female inmates: issues of measurement and prediction. Criminal Justice and Behavior 31 (5), 624-645.

75

76

77

POTICANJE KREATIVNOSTI KROZ PARTICIPATIVNU UMJETNOST I UMJETNOST U ZAJEDNICI VIRÁG KISS, JÚLIA EGERVÁRI I CSABA OROSZ

POTICANJE KREATIVNOSTI KROZ PARTICIPATIVNU UMJETNOST I UMJETNOST U ZAJEDNICI Virág Kiss, Júlia Egervári i Csaba Orosz

Sažetak U ovom poglavlju bavimo se pojavama participativne umjetnosti, umjetnosti u zajednici i uključive umjetnosti, te s njima povezanim aktivnostima kao što su projekti u zajednici, performativnost i društveno angažirana umjetnost, prvenstveno s naglaskom na likovno stvaralaštvo, ali uz spomen i drugih oblika umjetnosti. Usto, bavimo se konceptom kreativnosti i metoda pomoću kojih se ona može poticati i usmjeravati u korisnom pravcu.

Ključne riječi: sudjelovanje, umjetnost u zajednici, participativni projekti, performativnost, kreativnost Uvod U 20. i 21. stoljeću u suvremenoj se umjetnosti javljaju određeni trendovi usmjereni na društveni utjecaj i sudjelovanje, te se kroz njih pokušava uspostaviti izravan i aktivan kontakt s ljudima. To nastojanje dobro je izraženo pojmom socijalna skulptura Josepha Beuysa, koja ima za cilj oblikovati društvo, ili pak kroz Kazalište potlačenih koje je razvio Augusto Boal.

79

80

Društveni projekti u umjetnosti U svojoj studiji The Social Turn: Collaboration and Its Discontents (2006) Claire Bishop, britanska kritičarka i povjesničarka umjetnosti, usustavljuje sljedeće primjere umjetničkih praksi temeljenih na dijalogu: • društveno angažirana umjetnost • umjetnost u zajednici • eksperimentalne zajednice • dijaloška umjetnost • umjetnost izvan umjetničkih institucija (eng. littoral art) • participativna umjetnost • intervencionistička umjetnost • umjetnost temeljena na istraživanju • suradnička umjetnost.

Bishop objašnjava da su te prakse prisutnije u kreativnim ishodima suradničkih aktivnosti, te navodi da ne bismo smjeli koristiti izraz umjetničko djelo u klasičnom smislu, jer je prije riječ o društvenim događajima i radionicama, gdje intersubjektivni prostor stvoren kroz projekte postaje medij istraživanja. Ona definira tri izvora motivacije za aspekte ovog umjetničkog dijaloga: osnaživanje pojedinca da preuzme aktivnu ulogu u oblikovanju društvenog i političkog prostora, potreba za uvođenjem zajedničkog autorskog modela i jačanje društvene odgovornosti u stvaranju novih zajednica kao odgovor na fragmentirane društvene odnose. Nadalje, predlaže pristup umjetničkom djelovanju (sudjelovanju) kojim se ne izbjegavaju sukobi, kojim se raskida s prethodnom kulturom romantičnog slaganja, te smatra da je moguće slijediti praksu takvog preuređivanja ustaljenih sustava i situacija. Time se ravnodušnog autsajdera potiče da se kroz kreativni angažman bavi nastalim sukobima.

Umjetnost u zajednici, odnosno umjetnost istinske komunikacije Umjetnost u zajednici (Kiss i Longden, 2019) široko je rasprostranjena kreativna metoda još od 1960-ih godina. Poanta umjetnosti u zajednici je stvaranje umjetničkog proizvoda pod nadzorom profesionalnog umjetnika, i to aktivnim uključivanjem članova određene zajednice u samo stvaranje i/ili dizajniranje. Prema tome, ova je metoda sama po sebi participativna. Svrha je uglavnom razvoj dotične zajednice ili promišljanje o nekom društvenom problemu. Članovi dotične zajednice uključuju se u mjeri u kojoj mogu i žele sudjelovati, odnosno ta mjera, priroda i razina sudjelovanja mogu se razlikovati ovisno o slučaju (Bálint, 2017). Umjetnost u zajednici može se proširiti izvan okvira likovne umjetnosti i na druge oblike, uključujući glazbu, ples i glumu (Novák, 2017).

Jedan od brojnih umjetničkih projekata u zajednici koje provode

umjetnici keramičari Kinga Ráthonyi i Neil Wolstenholme je i Illyés Gate (Vrata Illyés) iz 2011. Riječ je o ulazu u gimnaziju na kojem se nalazi niz glinenih maski koje su pojedinačno izradili članovi zajednice srednje škole Illyés Gyula (učenici, nastavnici) a koje su umjetnici keramičari spojili u zajednički sustav prema njihovu konceptu i izradi.

81

Ráthonyi, K. i Wolstenholme, N. (2011) Illyésgate - Umjetnički zid keramičke zajednice na ulazu u srednju školu Illyés Gyula [Keramički mural].

Budaörs, Mađarska.

Fotograf: Kinga Ráthonyi. Izvor: https://kozter18. hu/hu/ kozossegimuveszet/ az-illyeskapuja-2011/

Ráthonyi, K. i Wolstenholme, N. (2011) Illyésgate - Umjetnički zid keramičke zajednice na ulazu u srednju školu Illyés Gyula [Keramički mural detalj]. Budaörs, Mađarska.

Fotograf: Kinga Ráthonyi. Izvor: https://kozter18. hu/hu/ kozossegimuveszet/ az-illyeskapuja-2011/

Slična umjetnička djela nastala u zajednici možemo pronaći i u kaznionicama za maloljetnike JJI Lelystad u Nizozemskoj te kaznionici u Can Llupiji u Kataloniji, nastala pod vodstvom Marcela li Antúnez Roce.

Jedan od tipičnih oblika umjetnosti u zajednici te posebna vrsta ulične umjetnosti nesumnjivo je yarn bombing, odnosno ukrašavanje urbanih površina pletivom. Jedan od primjera takve umjetnosti je klupa s natpisom dom postavljena u Budimpešti 2012. godine kao odgovor na zakon kojim se želi kriminalizirati beskućništvo, s koje je sljedećeg dana nestao natpis. Autorice ove intervencije djeluju pod nazivom Sindikat pletilja (mađ. Kézimunkások Szakszervezetének) i zapravo je riječ o skupini anonimnih žena, sličnoj umjetničkoj skupini Guerilla Girls, samo što u ovom slučaju nije riječ o umjetnicama već o aktivistkinjama za ljudska prava.

82

Trade Union of Needleworkers (2012). Kućna klupa [Bombardiranje vunom.

Umjetničko djelo zajednice].

Trg Köztársaság, Budimpešta, Mađarska.

Fotograf: Kati Holland.

Izvor: Autor

Participativne i uključive umjetničke aktivnosti: umjetnost za sve Ključna riječ koja se često koristi u vezi s umjetnošću je participacija, odnosno sudjelovanje. Svrha uključivih umjetničkih praksi i procesa jest omogućiti kreativno sudjelovanje osobama svih dobnih skupina i sposobnosti. To se često postiže korištenjem personaliziranih metoda i pristupa usmjerenih na osobu. Uključivim pristupom osobama svih dobnih skupina i sposobnosti omogućuje se stvarno i aktivno sudjelovanje u kreativnim aktivnostima na ravnopravan način (Kiss i Longden, 2019).

Kako probuditi kreativnost koja čuči u svima nama i pojedince učiniti aktivnim i ravnopravnim sudionicima umjetničkog djelovanja?

Pedagogija u zajednici, projekti u zajednici, prirodna umjetnost U Sjedinjenim Američkim Državama, posebice u ruralnim područjima, 1980-ih godina iz organizacija koje se bave obrazovanjem za okoliš proizašla je takozvana pedagogija u zajednici i pokret usmjeren na ulogu danog mjesta (stanovanja) i zajednice. Riječ je o strategiji učenja i podučavanja koja se može prilagoditi svakom mediju, okolišu i zajednici, a svrha joj je učenje u autentičnom okruženju i situacijama te razmatranje i rješavanje problema i pitanja u stvarnom kontekstu. Taj je kontekst lokalno i društveno okruženje. Time se sudionike potiče da na svoje okruženje počnu gledati novim očima, a ne samo kroz filter masovnih medija, konzumacije i TV emisija, te da u tom izgrađenom okruženju potraže druge dodirne točke i osobna iskustva, sve to kroz određenu kreativnu aktivnost. U ovom slučaju potraga za smislom i identitetom te povezanost s mjestom ostvaruju se kroz umjetničku aktivnost kojoj se pridaje svojevrsna neizravna odgojna i obrazovna uloga (Mészáros i Egervári, 2021).

Ovisno o mjestu, možemo zamisliti različite načine povezivanja s prirodom. Prirodni materijali mogu završiti na zatvorskim zidovima, a oblikovanje okruženja može biti zajednička aktivnost koja potiče sudionike na djelovanje. Gdje je to moguće, vizualno zanimljivo oblikovanje vrta ili sitni zahvati mogu imati transformativan učinak kroz odmak od rutine i direktne percepcije. Kroz praćenje načela projekata specifičnih za mjesto ili zajednicu u zatvorima, te promatranje, transformaciju i integraciju okruženja i situacija na drugačije načine otvaraju se i mnoge mogućnosti za doživljavanje i učenje kroz djelovanje ili čak za terapijske učinke. Ovakav pristup neizbježno je tipičan za većinu umjetničkih projekata koji se provode u zatvorima jer je teško zanemariti posebnost mjesta i situacije koja se sama po sebi nameće. Kritičare je, primjerice, šokirala lakoća kojom su zatvorenici u (talijanskim) zatvorskim kazalištima igrali djela teško dokučivog dramaturga apsurda Samuela Becketta. Budući da je čekanje, koje je glavna tema drame U očekivanju Godota, u zatvorima svakodnevno i samorazumljivo stanje, neki vjeruju da je Beckett likove u svojim djelima temeljio na zatvorenicima (Szokács, 2013).

83

Performativnost Koncept performativnosti može se ukratko opisati kao atribucija značenja djelovanju, međutim ne funkcionira svako djelovanje kao performativni čin budući da klasični čin imitacije nema snagu stvaranja stvarnosti (Beöthy, 2012). Osim u samostalnim performativnim oblicima umjetnosti (drama, ples, glazba...) performativnost postoji i u likovnoj umjetnosti, kao čin, događaj ili performans, a može se primijeniti i na intervencije koje se temelje na umjetnosti.

Važna značajka performativnosti je da sama aktivnost ne ostaje po strani i najčešće uključuje cijelo tijelo. Ona obuhvaća i posebno stanje svijesti. Performativna umjetnička praksa temelji se na aktivnom sudjelovanju i dijalogu između umjetnika i gledatelja te samo na taj način postaje iskustvena. Performativna uključenost u djelovanje uz reinterpretaciju ili kritiku autoriteta autora može se odvijati

Visky Á. (2020). Tales from the Prison Cell (kamera: Nagy Zágon, Kürti István) [Fotografija], Proton Cinema. Izvor: http://protoncinema. hu/hu/filmek/ mesek-a-zarkabol © Proton Cinema.

Prilagođeno uz dozvolu.

84

Visky Á. (2020). Tales from the Prison Cell (kamera: Nagy Zágon, Kürti István) [Fotografija], Proton Cinema. Izvor: http://protoncinema. hu/hu/filmek/ mesek-a-zarkabol © Proton Cinema.

Prilagođeno uz dozvolu.

na dva načina. S jedne strane, ako su okvir i ishod suradnje unaprijed određeni, publika je zapravo sirovina za stvaranje djela, a kontrola je u potpunosti u rukama umjetnika. Drugi smjer djelovanja definiran je kroz umjetničke akcije u kojima umjetnik suradnju doživljava kao bit umjetničkog procesa. U tom slučaju sudionici su sustvaraoci, a autor ostavlja otvorenim ishod projekta uz prostor za slučajan razvoj događaja.

O kreativnosti O istraživanju kreativnosti postoji vrlo opsežna literatura i u području psihologije i u području umjetnosti. U području psihologije, glavni izvori istraživanja kreativnosti dolaze iz psihodinamskog, kognitivnog i humanističkog pristupa. U nastavku nećemo pokriti sve pravce i koncepte, već samo istaknuti neke od njih. Postoji širi i uži raspon značenja koja se povezuju s konceptom kreativnosti, a njihovo je odvajanje važno za temu kojom se bavimo. Prvi se raspon značenja veže uz općenitu kreativnost, a drugi se u užem smislu odnosi na inovativna, inventivna i jedinstvena rješenja. Sukladno tome, i poticanje kreativnosti može se shvatiti na dva načina: • kao prvo, možemo razmatrati poticanje općenitije kreativnosti i spremnosti aktivnih sudionika da urone i posvete se ponuđenoj umjetničkoj aktivnosti. U mnogim slučajevima, to je otežano činjenicom da se sudionici osjećaju nelagodno, ili pak djetinjasto, smiješno u takvoj situaciji. U ovom je slučaju u fokusu samo sudjelovanje • kao drugo, možemo razmatrati metode koje su kod osoba koje su se već uključile dovele do uistinu osobnih, jedinstvenih ili inovativnih rješenja.

Joy P. Guilford i Ellis P. Torrance, začetnici kognitivne psihologije, naveli su deset kreativnih vještina koje smatraju sastavnicama glavne strukture kreativnosti: osjetljivost, fluentnost (lakoća), origi-

nalnost, fleksibilnost (popustljivost mišljenja i djelovanja), sinteza, razrada (oblikovanje i razrada sustava), analiza (neprihvaćanje sinteza koje stvaraju drugi, ponovno analiziranje struktura za stvaranje novih sinteza), redefinicija, složenost, evaluacija (lako određivanje vrijednosti novih ideja) (Fodor, 2007).

Guilford kreativnost povezuje i s divergentnim mišljenjem, što je strategija rješavanja problema i nepravilan, nekonvencionalan, originalan način razmišljanja. Kod divergentnog (nepovezanog) mišljenja ne postoji jedan ispravni odgovor, njime se otvaraju nove ideje, ide se u više različitih smjerova te se preispituje, razmatra i ocjenjuje niz mogućnosti. Njegovu suprotnost, konvergentno (sustavno) mišljenje karakterizira kohezivni, sužavajući način razmišljanja, kroz niz logičkih zaključaka (Fodor, 2007). Divergentno, odnosno kreativno mišljenje karakteriziraju nepravilnosti, odstupanja od norme te se u tom smislu ono povezuje s devijantnim ponašanjem. Kreativna misao često krši pravila, nije uvijek konstruktivna i ima destruktivni potencijal. U kontekstu zatvora to najbolje pokazuju genijalne ideje koje zatvorenici imaju dok pokušavaju u zatvor prokrijumčariti nedopuštene predmete. Usto, humor je jedna od manifestacija kreativnosti, kao i zatvorska kuhinja poznata po snalažljivosti te nekoliko drugih elemenata specifične zatvorske kulture.

Umjetnica Joyce Laing, koja je desetljećima radila u zatvoru Barlinnie u Glasgowu, opisuje ovo iskustvo sljedećim riječima (1984, str.

144): Iako su obilježeni kao devijanti, mnogi počinitelji kaznenih djela inventivni su, briljantni, dovitljivi i imaju veliku životnu snagu. Moguće je da su se njihovi kreativni aspekti, zbog prijašnjih iskustava ili psiholoških postavki, pogrešno usmjerili prema destruktivnim ciljevima. Ako art terapeut uspije kanalizirati te talente u pozitivnom, kreativnom smjeru, počinitelj će sebe i svoje mjesto u društvu doživjeti na novi način. U tjednima u kojima nastaje umjetničko djelo, korak po korak dolazi do promjene u njegovu načinu razmišljanja. Što se više unese u umjetnost, manja je vjerojatnost da će se zadovoljiti time da sebe doživljava samo kao kriminalca […].

S druge strane, destruktivnoj se energiji može pristupiti i transformirati je u mimetički prostor umjetnosti i ona je (do neke mjere) dopuštena, ali voditelj/ica ima važnu ulogu u osiguravanju da se taj proces odvija sigurno, pod kontrolom, kako se nikoga ne bi ugrozilo.

Mnoga istraživanja i psihološke teorije koncept kreativnosti povezuju s devijantnošću i psihopatologijom, a literatura o tome je opsežna.

Nedavno su se pojavili modeli dva K i četiri K za definiranje kreativnosti. Izvanredna kreativnost (veliko K) tipična je za iznimne pojedince i često se povezuje s psihopatološkim značajkama, za razliku od uobičajene kreativnosti (malo k), koja se više povezuje sa zdravom psihom. Poznata je i pojava mini k u procesima učenja te pro-k koja proizlazi iz razvoja zajedničke kreativnosti do profesionalne razine (Kőváry, 2012).

Psihijatar István Hárdi, začetnik uporabe modela ekspresivnih tehnika u liječenju psihopatoloških stanja, razlikuje kreativnost od

85

86

produktivnosti (tekst se odnosi na psihijatrijske bolesnike): Pomoću dinamičkog crtanja dobivaju se vrijedni podaci za određivanje radne sposobnosti, produktivnosti i kreativnosti – svakako, uvijek na temelju usporedbe s kliničkom slikom. Serija crteža ukazuje i na povratak radne sposobnosti, utoliko što crteži odražavaju sliku cjelovitosti, zdrave i originalne ličnosti. Također je moguće da kao rezultat oporavka osoba postane produktivnija nego prije (na primjer, ako se prethodno godinama borila sa svojim unutarnjim sukobima i nevoljama). O kreativnosti govorimo kada pojedinac u seriju crteža unese više elemenata, novih i originalnih – najčešće povezanih sa svojim oporavkom (Hárdi, 2004, str. 433) Ovaj citat također pokazuje da u reintegracijskim nastojanjima umjetnička aktivnost može biti važno pomagalo iz kojeg se mogu izvući dijagnostičke informacije, a može značiti i prve korake prema oporavku.

Ta dva aspekta povezuje Irving Taylor, koji tvrdi da se preklapajuće razine kreativnosti mogu razvrstati u sljedeće kategorije (Fodor, 2007): Izražajna kreativnost: stvaralac izražava svoje znanje, mišljenje i spektar osjećaja u raznim oblicima djelovanja gotovo spontano usmeno, pismeno, slikama, zvukovima. Stvaralac to čini zaigrano, bez ograničenja, na razini izražajnih gesta. To je uglavnom tipično za djetinjstvo, ali se može naći i u nekim aspiracijama moderne i suvremene umjetnosti. Ovakva manifestacija može nam biti cilj kada u aktivnost želimo uključiti sve osobe. Iscrtavanje linije, slikanje spontanih mrlja boja, slobodni improvizacijski pokreti ili zvučni efekti bez ikakvih estetskih očekivanja - to su osnovne aktivnosti art terapije, glazbene terapije, terapije pokretom i plesom, ali od te razine polaze i druge metode koje se temelje na umjetnosti ako sudionik može biti bilo tko, odnosno osobe koje se inače ne bave umjetnošću, i ako aktivnost nije u umjetničke svrhe.

Produktivna kreativnost: na ovoj razini nužna je potreba i sposobnost primjene znanja stečenog učenjem kako bi se izradio kreativni proizvod. Na primjer, to može biti učenje tehnike ručnog rada ili stvaranje na temelju predložaka, zajedničko pjevanje određene pjesme ili vježbanje određene plesne koreografije. Ovo također može biti dobar uvodni korak za sve osobe.

Inventivna kreativnost: za ovu razinu tipična je fikcija i otkriće. Njezin najvažniji element je fleksibilnost, odnosno uočavanje novih i neobičnih veza čak i među dotad nepovezanim dijelovima.

Inovativna kreativnost: kreativna osoba unosi nešto novo u postojeći proizvod, što ga čini boljim, ili rješava zadatke i probleme na potpuno drugačiji i nov način, koji je bolji i ima više smisla od prijašnjeg rješenja. Ova razina nije svima dostupna, već zahtijeva talent (uz znanje).

Emergentna kreativnost: najviša razina stvaralaštva kojim se uspostavlja sasvim novo načelo ili pretpostavka. Vrlo malo ljudi može dje-

lovati na ovoj razini, i to su obično poznati izumitelji, epohalni umjetnici, znanstvenici i slično.

Posljednje dvije razine ne može dostići svatko, ali na prve tri razine možemo dobro raditi prema metodama temeljenim na umjetnosti. Gotovo svatko je sposoban za produktivnost, izražajne geste, slobodne asocijacije, ali samo rijetki mogu doseći višu razinu kreativnosti koja donosi novitet.

Primjer opisan u nastavku donosi priču o umjetniku Gáboru Ritteru, o tome kako je kod njega započeo kreativni proces, kojim koracima i koliko mu je vremena trebalo. Godinama je u Lipótu, najvećem psihijatrijskom centru u Mađarskoj do 2009., Gábor išao na art terapiju koju je vodila Katalin Erzsébet Komáromi. Ona se u nastavku osvrnula na faze u kojima se oslobađala njegova kreativnost: ...Gábor je u početku bio vrlo sumnjičav, pasivan, povučen i spor.

Odbijao je crtati, samo je bušio ostatke kože cijeli dan, kidao kožnate trake i izrađivao male kožnate predmete i papirnate kutije. Na našim satovima art terapije isprva je izrađivao šablone od debljeg kartona, rezao ih, i po svemu sudeći skupljao ih bez unaprijed smišljenih ideja i planova. Zatim ih je iscrtavao, uvijek klizeći po papiru kako bi dobio različite ritmove, a onda ih je bojao. Uz pomoć kvadrata, kruga, trokuta ili šesterokuta i njihovih preklapajućih kontura sastavio je zanimljivu ukrasnu plohu.

Kasnije je isti učinak postigao pomoću ravnala, nakon čega je plohu polako oblikovao slobodnom rukom. Zatim je također slobodnom rukom slikao slike s istim efektom, a onda je list natrpao sve živahnijim, razigranim oblicima. Postajao je sve hrabriji u crtanju i u njemu sve više uživao, čak ga i zavolio. Dugo je crtao te razigrane dekoracije, s velikom pažnjom, ali još uvijek bez pravog entuzijazma.

Pravi napredak ostvario je sa svojim prvim konkretnim djelom.

Tada je svjesno tražio temu. Jednom je u mojem ormariću pronašao udžbenik o zaštiti spomenika u kojem su bile crno-bijele fotografije veličine razglednice (vrlo loše kvalitete) ruševnih tvrđava, dvoraca i ljetnikovaca u vrlo zapuštenom stanju nakon Drugog svjetskog rata.

Iz nekog razloga, Gábor je bio opčinjen tim fotografijama, dugo je promatrao gotovo neraspoznatljive ruševine, a onda je počeo crtati kuće koristeći elemente sa svojih početnih predložaka i strukturne elemente koje je raspoznavao na fotografijama. Inspiriran crno-bijelim slikama veličine 10x15 centimetara, stvorio je iznimno šarene kreacije veličine 40 centimetara. (...) Prvo je crtao kompoziciju. Svaku liniju prešao je dva ili tri puta, ali nije se vidjela nikakva razlomljenost. Potom je bojio. S lakoćom, zaigrano, s vidljivim užitkom (Komáromi, 2014).

Vidi se kako je početna mehanička, vrlo jednostavna razina produktivnog djelovanja pokrenula proces, tijekom kojeg se korak po korak oslobađala sve viša razina kreativnog djelovanja.

Za praksu kreativnosti važno je uz individualni karakter osobe i razinu kreativnosti spomenuti i faze kreativnog procesa (Wallace, 1926; citat u Fodor, 2007).

U pripremnoj fazi, stvaralac ugrađuje sve informacije koje se odnose na određenu temu. U tom se trenutku treba dubinski po-

87

88

zabaviti problemom. Pri intenzivnom rješavanju problema, misli se i dalje vrte oko njega čak i ako se osoba koja rješava problem svjesno upusti u neku drugu aktivnost.

U fazi inkubacije, kreativna se osoba ne bavi izravno problemom koji treba riješiti, ali ni ne usredotočuje se u potpunosti na sadašnjost.

Guilford vjeruje da se u tom trenutku iz svijesti uklanjaju asocijacije koje ograničavaju um, što omogućava dolazak do neobičnih rješenja.

U aha iskustvu rješenje se iznenada pojavljuje. Zanimljivo je da ovaj proces zahtijeva relativno stanje odmora, budući da pozorna pažnja i svjesno promatranje misli ne vode do cilja. Takva iznenadna pojava rješenja često se može usporediti s upadom stranog, neočekivanog gosta.

U fazi provjere i kontrole ispituje se originalnost i uporabljivost ideje.

Ovoj fazi pripada koncept spoznaje (uviđanja nečega), koji je dobro opisan u modernoj psihologiji. Pojam spoznaje odnosi se i na neočekivanu situaciju kada se pojedincu koji rješava problem naizgled nespojivi elementi iznenada spoje i okrenu jedan prema drugome, pa se dotadašnje kaotično stanje sada pojavljuje kao razriješeni oblik. Funkcija rješavanja problema stoga je izgraditi mentalni oblik ili sustav iz kaosa koji problem stvara. Teorija spoznaje stvaratelja može potaknuti i da ne inzistira na dosljednom jednostranom pristupu predmetima i idejama, već da im pokuša pristupiti u novijem kontekstu. Budući da je to moguće samo uzimanjem u obzir različitih aspekata, struktura mišljenja treba biti što raznolikija.

U pogledu umjetničkih aktivnosti često se spominje i stanje zanesenosti (eng. flow), što je koncept i teorija Mihályja Csíkszentmihályija (Csíkszentmihályi, 2008). To je posebno stanje svijesti u kojem je osoba potpuno uronjena u ono što radi, sposobna posvetiti potpunu pozornost jednoj stvari i usredotočiti se samo na tu aktivnost uz osjećaj bezvremenosti i uživanja. Stanje zanesenosti može se doživjeti i izvan umjetničkih aktivnosti jer ne ovisi o sadržaju već o kvaliteti same aktivnosti. Međutim, do takvog stanja definitivno može doći uranjanjem u umjetničke aktivnosti. Teorija zanesenosti temelji se na opsežnom istraživanju koje je također povezano s prethodno navedenim istraživanjem o kreativnosti. Glavno pitanje Mihályja Csíkszentmihályija bilo je što pojedinca čini sretnim te, s obzirom na kreativnost, što nekoga čini kreativnim, koji su uvjeti i sastavnice kreativnosti kod izvanredno kreativnih ljudi?

Kreativnošću se bavio i Carl Rogers (citiran u Fodor, 2007; Fazekasné, 2019), začetnik psihologije usmjerene na osobu. Rogers spominje dva vanjska čimbenika koji razvijaju kreativnost: psihološku sigurnost (biti u okruženju koje ne osuđuje, koje prihvaća, suosjeća) i psihološku slobodu (sloboda spontanog iniciranja i samostalnog odlučivanja).

On tvrdi da postoje tri unutarnja uvjeta za uspješnost kreativnog procesa. Prvi je otvorenost za doživljaj, odnosno omogućavanje da stvarnost do nas dopre neiskrivljena, bez predrasuda koje su se u nama razvile. Drugi je unutarnje središte vrijednosti koje nam poma-

že da mobiliziramo svoju sposobnost stvaranja unutarnjih uvjerenja, i konačno, treći je - razigranost.

Rogers razigranost vidi kao unutarnji uvjet, a drugi je autori povezuju s kreativnošću (Fodor, 2007). U psihoanalitičkoj literaturi D.W. Winnicott (1971./1999.) posebnu pozornost posvećuje igri i smatra je osnovnim stanjem kreativnosti. Motiv razigranosti javlja se i u radovima Mihálya Bálinta (1991./2012.). Prema njihovim riječima, u nekim se slučajevima osoba možda ne može igrati, što može biti zbog dubljih psiholoških razloga (i u tom slučaju to treba tretirati kroz terapiju), no ponekad do toga dolazi jednostavno zbog neodobravanja okoline kao, na primjer, kada kultura dominantne skupine igranje smatra djetinjastim ponašanjem. Dakle, neće svatko to moći činiti; za neke je ljude to „previše riskantno” ili su na neki drugi način sputani u tome.

Redatelj Ábel Visky snimio je dokumentarni film pod nazivom Tales from the Prison Cell (Priče iz zatvorske ćelije) (1991/2012) u kojem očevi na izdržavanju kazne zatvora pišu priče, a prema njima se snimaju bajkoviti filmovi u kojima glume sami zatvorenici i njihova djeca. Zahvaljujući današnjoj filmskoj tehnologiji, u tim se bajkama otac i dijete mogu susresti u čarobnom, prilagodljivom svijetu, prelazeći tako granice opipljive stvarnosti. Ábel Visky u jednom je intervjuu o inspiraciji za film i igri na kojoj se temelji ispričao sljedeće: U ovoj

89

Visky Á. (2020). Tales from the Prison Cell (kamera: Nagy Zágon, Kürti István) [Fotografija], Proton Cinema. Izvor: http://protoncinema. hu/hu/filmek/ mesek-a-zarkabol © Proton Cinema.

90

bajci, očevi nisu samo pisali priče, već su ih mogli i ispričati i odglumiti sa svojom djecom i članovima obitelji za Božić. Kontaktirao sam voditelja projekta i konačno sam uspio dogovoriti odlazak na predstavu.

Tada sam shvatio koliko igra u kojoj se zatvorenicima pruži prilika da se sakriju u ruho likova iz bajki može biti moćna. Ipak, cijelo je vrijeme postojala vrlo jaka napetost jer je temeljno zračenje zatvorenika bilo u oštrom kontrastu s razigranom, bezbrižnom radnjom na pozornici.

Međutim, uvidio sam da je i za očeve i za djecu bilo vrlo oslobađajuće to što su očevi imali mogućnost ovdje pokazati jednu dimenziju koju možda nikad prije nisu imali.

Načini za poticanje kreativnosti Prilikom podupiranja umjetničkog izražavanja važno je osigurati ozračje koje omogućava kreativnost. Tome se može pristupiti na dva načina. Voditelj/ica umjetničke aktivnosti može kombinirati dvije funkcije: pritisak koji dolazi iznutra ili izvana te sigurnu atmosferu.

Pritisak koji dolazi izvana može biti rok, količina ili neko drugo ograničenje. Kad je riječ o roku, zanimljiv učinak imaju i situacije s vrlo kratkim rokom i one s vrlo dugim rokom. Vrlo kratki rok potiče brz, improviziran i spontan odgovor. Vrlo dugi rok znači da morate nešto učiniti s vremenom koje imate na raspolaganju (ubiti vrijeme). Tako u zatvorskom okruženju nastaju minuciozne konstrukcije od šibica ili reprodukcije umjetničkih djela koje zahtijevaju mnogo vremena i strpljenja. Prema riječima jednog bivšeg zatvorenika (osobna komunikacija), te aktivnosti mogu predstavljati privremeno unutarnje utočište s koncentracijom i fokusom na određenu temu. Kreativne misli mogu se javiti i tijekom protoka slika u meditativnom stanju svijesti dok se rade aktivnosti koje zahtijevaju iznimnu preciznost (osobno iskustvo).

Mnogi veliki stručnjaci smatraju da se kreativnost može razviti kroz stvaranje pravog okruženja. To, s jedne strane, zahtijeva poseban pedagoški pristup i, s druge strane, znanje o konceptu kreativnosti, prirodi kreativnog procesa i karakteristikama kreativne osobe, kao i posebno okruženje, ozračje te odgovarajuće metode poučavanja i osposobljavanja (Fodor, 2007). Za razvoj kreativnosti potrebna je usmjerenost na djelovanje, organizacija temeljena na aktivnostima te metode temeljene na igri. Prema Lászlu Fodoru (2007), umjetničke aktivnosti dobro su povezane s istraživačkim metodama, projektima, protokom ideja (brainstormingom), postupcima slobodnih asocijacija, suradničkim oblicima rada, problematizacijom i performativnim postupcima.

Nijemac Joseph Beuys i Mađar Miklós Erdély proveli su značajan eksperimentalni rad na području praksi razvoja kreativnosti. Beuys je kroz koncept antropološke umjetnosti i Miklós Erdélyjevu integraciju individualne kreativne moći u zajednici doveo u pitanje elitistički temeljni koncept umjetnosti. Poznata Beuysova izjava svaki čovjek je umjetnik ne odnosi se na potencijal da svatko postane (profesionalni) umjetnik u tradicionalnom smislu, već na dotok umjetničkog načela

stvaranja (kreativne prakse) u sve slojeve života (Orosz, 2009).

Svatko u sebi ima sposobnost da nešto oblikuje: slike, skulpture, svoju profesiju, svoj život i konačno (možda najvažnije) čak i sam društveni kontekst (Beuys, citirano u Orosz, 2009, str. 202).

Navedene razine kreativnosti posebno je važno uzeti u obzir kad je riječ o uključivim, participativnim aktivnostima u kojima je ljude potrebno osnažiti za sudjelovanje.

Umjetnost za sve: osnaživanje i osposobljavanje u umjetničkom kontekstu Kinga Lakatos (2009) u svojoj studiji analizira proces osposobljavanja i koristi dvostruki koncept osnaživanja i osposobljavanja u području socijalnog rada. Prema njezinim riječima, osposobljavanje se odnosi na fazu omogućavanja u kojoj dolazi do promjena na individualnoj razini, odnosno ja to mogu jer sam sposoban/sposobna.

Osnaživanje je faza u kojoj ... moraš prepoznati svoju vlastitu poziciju moći i usuditi se koristiti alate te moći za dobrobit zajednice, odnosno‚ ja to mogu jer imam pravo na to.

Ovaj pristup pruža koristan misaoni okvir za participativne umjetničke aktivnosti (Boehm i Boehm, 2012): 1. Ulazne točke: ovo se odnosi na aspekt osnaživanja. Kada se kroz podupiranje i kroz zajednicu stvaraju prilike za ulazak (sudjelovanje), koji se sastoji od tri dijela: • gdje je raspoloživi otvoreni prostor, koje su moguće uloge • kakva je uputa za osnaživanje • kada je tome posvećen određeni trenutak ili situacija.

2. Razvoj sposobnosti: ovo se odnosi na aspekt osposobljavanja.

Kako podupiranje omogućuje (pruža ulaznu točku) najvećem mogućem rasponu sudionika da uđu u ulogu kroz vlastite aktivnosti na pojedinačnoj i osobnoj razini?

• kroz lako razumljivu komunikaciju i jednostavne upute • pristupačnost, prilagodbu • ponavljanje, vježbu, situacijsko iskustvo, učenje s određenim ciljevima (Kiss, 2021).

Naše praktično iskustvo Csaba Orosz: U većini naših zajedničkih aktivnosti u okviru projekata ViNYL, važnu ulogu imao je proces pripreme. Mentorica projekata obično je naznačila komponente očekivanog i idealnog funkcioniranja događaja kao svojevrsnu motivaciju, čime je u sudionike na neki način usadila sjeme ideje. Članovi grupe uključeni u ovaj primarni dijalog zatim su raspakirali dobivene dijelove kroz protok ideja, dodajući im nove detalje, a u nekim situacijama smislili su i sasvim nove elemente. Sva nova rješenja do kojih je došlo raspravljena su zajednički i uklopljena u detaljni projektni plan. Članovi grupe uvi-

91

92

jek su imali mnogo ideja u pogledu planiranja kontakta ili dijaloga s ljudima na ulici, a u većini slučajeva su i sami prolaznici oblikovali aktivnosti svojom socijalnom osjetljivošću ili neosjetljivošću.

Općenito, intuitivni trenuci nastali u neuobičajenim situacijama stimulirali su članove grupe, te su većinu spoznaja stečenih iz tog iskustva kasnije ugradili u svoje druge radove.

Na početku projekata koristili smo postupke pripreme, a na kraju aktivnosti pak postupke deregulacije ili opuštanja (eng. chill out process). U tim postupcima radili smo na zajedničkom otpuštanju iskustava, trauma, uspješnih i neuspješnih trenutaka, a otpustili smo i radno uzbuđenje.

Projekt držanja jezika za zubima, Grupa ViNYL, 2015.

Performativna akcija Grupe Vinyl otvorila je pitanja o svemu onome što svakodnevno prešućujemo, odnosno o šutnji o stvarima koje nas uzrujavaju. Pa onda zašto se ne možemo zauzeti za sebe privatno, javno ili uopće?! Zašto držimo jezik za zubima kada doživimo nešto loše? Sudionici su prolaznicima davali riječi na poklon, pritom naglašavajući svoju prisutnost tiho i ironično: Šutnja je zlato.

Projekt je održan na Noć muzeja u lipnju 2015. u Galeriji Miskolc.

Orosz, C. (2015).

Holding my tongue, my head won’t hurt [Dzajn majice].

The Vinyl-project.

Fotograf: Csaba Orosz Izvor: http:// vinylprojekt.blogspot. com/2016/01/ neszolj-szam-nemfajfejem-projekt.html

Virág Kiss: U svojoj praksi uglavnom sam radila s ljudima, djecom i odraslima koji nisu bili otvoreni za umjetnost, nisu mislili da su kreativni ili vješti u umjetnosti. Često su imali loša iskustva iz prethodnih susreta s umjetnošću, satova likovne kulture u školi.

U radu s takvim sudionicima prvi su koraci ključni - moramo ih uključiti u aktivnost. Stoga u prvim koracima koristim tehniku i materijal koji su sami po sebi estetski i nude vrlo jednostavan i lako iskoristiv kreativni trenutak koji uključuje i nekoliko opcija na odabir. U slučaju grupe, sudionike se može združiti u zajednički sustav (na primjer, stavljaju se u skupni akvarij ako su ribe tema stvaranja), što je spektakularan doživljaj, pri čemu pojedinačni elementi dobro izgledaju zajedno, u cjelini, a istovremeno imaju i svoje pojedinačne kvalitete kad se stave u kontekst. Drugim riječima, skupa stvaramo umjetničko djelo u svojevrsnoj zajednici.

Drugi način koji koristim za poticanje kreativnosti uključuje stvaranje pomoću novih materijala koji su sudionicima neobični (npr. pijesak) ili u određenom položaju tijela (npr. sa zatvorenim očima).

U tom slučaju nitko nije stručan, svi počinju od nule te se nova situacija stvara kroz korištenje vještina, eksperimentiranje i otkrivanje. Često vodim ove iskustvene aktivnosti u obliku vođenog iskustva, ali dajem samo preporuke i ostavljam sudioniku slobodu da učini bilo što drugo osim onoga što kažem. Neke od mojih uputa odnose se na sigurnost, a neke na eksperimentiranje: cilj je otkriti sebe u nepoznatoj novoj situaciji i iskoristiti mogućnosti koje ta situacija pruža oslanjajući se na svoja osjetila. Također nastojim stvoriti spontane i manje kontrolirane situacije koje zahtijevaju brz, improvizirani odgovor, slobodnu asocijaciju ili protok ideja.

Radim i s metodama i tehnikama koje su kratkotrajne, s kojima rad ne ostaje, nego nakon nekog vremena nestaje. Te tehnike uključuju i kredu za ploču, s čijom primjenom sam se susrela u kaznionici za maloljetnike JJI Jelystad. Prolaznost slike u zatvorskom kontekstu može nositi posebno dodatno značenje.

Júlia Egervári: Način poticanja kreativnosti može se razlikovati ovisno o dobnoj skupini, mediju i okruženju. Može biti vrlo uzbudljivo izaći iz dvodimenzionalne ravnine u trodimenzionalni prostor, zamijeniti uobičajeni A4 list papira listom druge veličine, oblika ili boje, ili čak koristiti potpuno drugačije prirodne i umjetne materijale. Individualni rad može se zamijeniti radom u grupi ili u parovima, a čak se i određena tema može obrađivati zasebno u svakom projektu i stavljati u relevantan i autentičan kontekst. Više je mogućih rješenja, a cilj nije nužno stvoriti „lijepo“ djelo, već započeti proces s otvorenim ishodom, kao otvoreno pitanje na koje se onda može zajednički odgovoriti i na koje nema definitivnog jedinstvenog odgovora. (…)

Jedan od načina sudjelovanja je evociranje osobnog iskustva, na primjer kada postoji dijalog između učitelja i učenika, voditelja i sudionika: ako pitam koja zemlja proizvodi najviše otpada na svijetu ili kako vidite svoje mjesto stanovanja, kakva je ulica, selo ili grad u kojem živite, imate li omiljeno mjesto ili kvart? Što biste željeli promijeniti? U poticajnom okruženju, u kojem učitelj više djeluje kao po-

93

94

magač, sudionike ohrabruje kontinuirano istraživanje i eksperimentiranje te činjenica da postoji više mogućih rješenja, pa se manje boje pogrešaka. (…)

Višednevne radionice, umjetničke kolonije i kampovi osobito su pogodni za poticanje kreativnih procesa. Vjerujem da mjesto i medij u tome imaju posebno važnu ulogu. U tim situacijama, privremeno okupljeno društvo, novo okruženje koje treba istražiti, odmak od rutine i zone komfora čimbenici su koji mogu pokrenuti proces kreativnosti. Naravno, to nije uvijek slučaj te može doći i do suprotnog učinka. (…)

U projektima prirodne umjetnosti (eng. nature art), kroz mogućnosti koje priroda pruža, minimalnu uporabu alata, osjetilno iskustvo, rad s materijalima i odmak od shema aktiviraju se i oni sudionici koji sebe smatraju neuspješnima u području likovnog stvaralaštva. (…)

Drugi medij nudi novi način izražavanja, pruža prostor za eksperimentiranje. U jednom od kampova bili smo smješteni na rubu šume.

Nakon dva dana prilagodbe i raznih zadataka i igara pomoću kojih smo mapirali i vizualno obradili prostor nastali su vrlo instinktivni i eksperimentalni radovi. U nekima su se pojavili prirodni elementi poput vatre, vode ili beživotnog jelenka. Sudionici su rado radili upravo na mjestima s kojima su se prethodno upoznali te su koristili sadržaj iz prethodnih dana i zadataka. Bilo je dopušteno raditi individualno, u paru ili u grupi, jer se u ta dva dana već razvila svojevrsna grupna dinamika, što je također pozitivno utjecalo na kreativne procese. U ovakvom je radu pitanje kako uvesti sudionike u zadatak: treba li im pokazati slične radove za motivaciju prije početka projekta ili je bolje ne pokazivati nikakve primjere koji bi mogli negativno utjecati na njihove kreativne ideje.

Dokumentiranje prirodne umjetnosti i prirodnih umjetničkih djela poseban je zadatak u kojem svatko može pronaći svoju ulogu. Tijekom fotografiranja, različiti kutovi, izoštravanje i efekti osvjetljenja čine proces još uzbudljivijim. Snimanje video uratka može pobuditi interes još većeg broja sudionika jer nije kreativno samo djelo koje se snima, već i način snimanja, korištenje lokacije na kojoj je djelo nastalo te načina na koji se lokacija i djelo isprepliću. U nekim se slučajevima u prirodno umjetničko djelo, kompoziciju, modificirani prostor može uklopiti i tijelo sudionika, što daje novo značenje i neposredno iskustvo i sudionicima i promatračima. Tako povezanost s prirodom i prirodnim elementima može biti još intenzivnija, a nova situacija i kontekst mogu iznjedriti iznenađujuće, nove ideje. Na taj način kreativno djelo nije više samo fotografija, video uradak ili prolazna, kratkotrajna tvorevina u prostoru, već i sama aktivnost, čin ili čak performans.

Kao u prirodnoj umjetnosti, i u zatvoru je prisutna kreativna transformacija svakodnevnih predmeta u okruženju: konstrukcije od šibica, skulpture od sapuna, skulpture od kruha u svojoj biti odražavaju sličan način razmišljanja.

95

Zaključak Ukratko, metode podupiranja i stvaranje odgovarajućeg ozračja imaju ključnu ulogu u poticanju kako općenite kreativnosti u širem smislu tako i inventivne kreativnosti, što znači da je i samo podupiranje umjetničkog izražavanja svojevrsna kreativna aktivnost. Uz skup alata koje pružaju participativna umjetnost i umjetnost u zajednici, umjetnička se kreativnost može koristiti za izgradnju zajednice i postati snaga koja oblikuje društvo. Kreativnost nije samo razmišljanje.

Utjecaj razvoja vizualne, akustične i motoričke kreativnosti može se prenijeti na razvoj osobnosti i mišljenja. Možemo pretpostaviti da će naš pristup problemima postati divergentan, fleksibilniji i originalniji (Fazekasné, 2019, str. 129).

Antúnez, M. i mladi iz CEJJ Can Llupià (2020-2021).

UPCEANOPIA. Oslikani umjetnički zid zajednice u katalonskom zatvoru za maloljetnike u Can Llupià [Mural].

Fundació SEBTA. CEJJ Can Llupià Barcelona, Španjolska. Fotograf: Carles Rodríguez

Detalj

96

Popis literature: Bálint, M. (1991/2012). Az őstörés. A regresszió terápiás vonatkozásai. [The basic fault. The therapeutic aspects of regression].

Animula Kiadó, 2012.

Bálint, M. (2017). A participáció fogalma a művészetben és a társadalomtudományokban. Doktorska disertacija. [The concept of participation in art and social sciences. Doctoral thesis]. http://phd.lib.uni-corvinus.hu/980/ (8. 9. 2021.).

Beöthy, B. (2012). Performatív kurátori gyakorlatok. [Performative curatoral excersises.] U: A kurátori gyakorlat és diskurzus szótára. http://tranzit.org/curatorialdictionary/index.php/szotar/ .

Bishop, C. (2006). A szociális fordulat: A kollaboráció és elégedetlenei. ford. Somogyi Hajnalka. [The Social Turn: Collaboration and Its Discontents]. Dostupno na: http://exindex.hu/index. php?l=hu&page=3&id=531 2006. Pristupljeno: 18.7.2021. https:// www.artforum.com/print/200602/the-social-turn-collaboration-and-its-discontents-10274 Bodóczky, I. (2012). Kis könyv a vizuális művészeti nevelésről. [A small book on visual arts education]. VKFA. Boehm, A. i Boehm, E. (2012). A közösségi színház, mint az empowerment eszköze a szociális munkában. [Community theater as a tool for empowerment in social work]. U: Budai István, Nárai Márta (2012, szerk.): Együttműködés és felelősségvállalás tanulása a szociális és közösségi munkában. 59-70.old. (A tanulmány eredeti megjelenési helye: Journal of Social Work (2003) 3 (3): 283–300.). Dostupno na: https://szoc.sze.hu/images/e_kiadvanyok/egyuttmukodes_es_felelossegvallalas_tanulasa/ egyuttmukodes_es_felelossegvallalas_tanulasa.pdf..

Csíkszentmihályi, M. (2008). Kreativitás - A flow és a felfedezés, avagy a találékonyság pszichológiája. [Creativity – The psychology of flow and discovery, or ingenuity]. Akadémiai Kiadó.

Boehm, A. i Boehm, E. (2012). A közösségi színház, mint az empowerment eszköze a szociális munkában. U: Budai István, Nárai Márta (2012, ur.): Együttműködés és felelősségvállalás tanulása a szociális és közösségi munkában. 59-70.old. (A tanulmány eredeti megjelenési helye: Journal of Social Work (2003) 3 (3): 283–300). Dostupno na: https://szoc.sze.hu/images/e_ kiadvanyok/egyuttmukodes_es_felelossegvallalas_tanulasa/ egyuttmukodes_es_felelossegvallalas_tanulasa.pdf. Pristupljeno: 8.9.2021.

Fodor, L. (2007). A kreatív személyiség [The creative personality]. Közoktatás 18.7. 4-6.o. Dostupno na: http://www.oracler.ro/ fodlink/a%20kreativ%20szemely.html. Pristupljeno: 8.9.2021.

Ginabreda, F. (2016 October 25th). Bàlsam i fuga: pintar des de la presó. Núvol, el digital de cultura. Dostupno na: https://www. nuvol.com/art/bal-sam-i-fuga-pintar-des-de-la-preso-40694.

Hárdi, I. (2004). Pszichiátria, képi kifejezés és a dinamikus rajzvizsgálat. [Psychiatry, visual expression and Dynamic Examination of Drawing]. HYPERLINK “file:///C:\Users\toshiba\Desktop\ Erasmus%202020-2021-2022\publ\IO1%20és%20IO2\jav1\ Magyar%20Tudomány”Magyar Tudomány, HYPERLINK “http:// www.matud.iif.hu/04apr.html”2004/4. 433. o. Dostupno na: http://www.matud.iif.hu/04apr/03.html. Pristupljeno: 8.9.2021.

Józsefváros Ittlakunk.hu (2012. August 21.). Heti lájk: Gerillakötés a Köztársaság téren. Dostupno na: https://8.kerulet.ittlakunk.hu/ utcak-terek/120821/heti-lajk-gerillakotes-koztarsasag-teren Kiss, V. (2021). „Empowerment” és „enablement”, feljogosítás és képessé tétel a művészet által. [Empowerment and enablement through Art]. U: A 7. Fogyatékosságtudományi Konferencia (ELTE BGGYK) kötete (being prepared) Dostupno na: http://www.eltereader.hu/tudomany/ .

Kiss, V. i Longden W. (2019). Participative, Inclusive and Community Art(s). 3. EWAE Conference Book, p. 174-177. Dostupno na: http://mpk.elte.hu/en/download/EWAE_2019_Proceedings. pdf (8. 9. 2021.)

Komáromi, E. K. (2014): Ritter, Gábor. [Gábor Ritter]. Képírás, [Pictography]. 2014/12. Dostupno na: http://kepiras.com/2014/12/ komaromi-erzsebet-katalin-ritter-gabor/. Pristupljeno: 8.9.2021.

Kőváry, Z. (2012). A pszichoanalízis, a kreativitás és a művészetpszichológiai kutatás. [ Psychoanalysis, creativity and art psychology research]. Imágó, 2012. 1: 3-14. Dostupno na: http://imago.mtapi.hu/a_folyoirat/e_szovegek/pdf/2(23)20121/003-14_Bevezeto_Kovary.pdf. Pristupljeno 8.9.2021.

Lakatos, K. (2009). A képessé tétel folyamata. Az érdekérvényesítés esélyeinek növelése a szociális és közösségi munkában. [The process of empowerment. Increasing opportunities for advocacy in social and community work]. U: Parola-füzetek, Közösségfejlesztők Egyesülete, Budapest. Dostupno na: http://www.kka.hu/_Kozossegi_Adattar/Azadatt. nsf/0a84037251c6a630c1257075002e65aa/14c544c36a68ce4fc12575d9002dfc69?OpenDocument.

97

98

K.D. (2021. May 19). Úgy szerettünk volna ránézni ezekre az emberekre, hogy az értékeiket lássák vissza – interjú Visky Ábel rendezővel. Marie Claire. Dostupno na: https://marieclaire.hu/ kultura/2021/05/19/ugy-szerettunkvolna-ranezni-ezekre-azemberekre-hogy-az-ertekeiket-lassak-vissza-interju-viskyabel-rendezovel/.

Mészáros, T. i Egervári, J. (2021). A place-based projektek sajátosságai a kreativitás kontextusában a Waldorf-pedagógián keresztül. [Specifics of place-based projects in the context of creativity through Waldorf pedagogy]. OXIPO : INTERDISZCIPLINÁRIS E-FOLYÓIRAT, 2021/1 (1). pp. 21-45. ISSN 2676-8771, http://doi.org/10.35405/OXIPO Novak, G.M. (2017). Applied Drama and Theatre as a part of Inclusive Pedagogy UNATC JOURNAL OF DRAMA TEACHING 1:(1) pp. 120-133.

Orosz, Cs. (2009). Kreativitási gyakorlatok a vizuális nevelésben Joseph Beuys és Erdély Miklós nyomdokain. [Creativity activities in the visual education, after Joseph Beuys and Miklós Erdély].

U: HYPERLINK “http://www.epa.oszk.hu/00000/00035/” Új Pedagógiai Szemle HYPERLINK “http://www.epa.oszk.hu/ html/vgi/ujepa_kardex.phtml?aktev=2009&id=00035”59. évf.

5-6. sz. 2009.199-212 [445.75 kB - PDF] EPA-00035-00133-0190. https://folyoiratok.oh.gov.hu/sites/default/files/article_attachments/upsz_200905_beliv_vagott_24.pdf.

Szokács, K. (2013). A színház és a társadalom kapcsolódási pontjai Olaszországban a börtönszínházak tükrében. [The points of connection between theater and society in Italy in the light of prison theaters. Doktorska disertacija.] Doctoral School for Science of Literature, ELTE BTK. http://doktori.btk.elte.hu/lit/szokacskinga/diss.pdf.

Vinyl (2016 January 10th). Ne szólj szám, nem fáj fejem!. Vinyl. http://vinylprojekt.blogspot.com/.

Winnicott, D. W. (1971/1999). Játszás és valóság. [Playing and reality]. Animula.

Fundació Setba (2019 November 19). Traspassant murs 2019.

Fundació Setba. https://www.youtube.com/watch?v=_qx7C2ht5y0 . YouTube.

99

100

101

UTJECAJ UMJETNOSTI U ZATVORSKOM PROSTORU: NOVE INOVATIVNE PRAKSE MELINDA ŠEFČIĆ, ANITA JANDRIĆ NIŠEVIĆ I VIDA MEIĆ

102

UTJECAJ UMJETNOSTI U ZATVORSKOM PROSTORU: NOVE INOVATIVNE PRAKSE Melinda Šefčić, Anita Jandrić Nišević i Vida Meić

Sažetak Umjetnost je neograničeno djelovanje i ima bezbroj pozitivnih mogućnosti za promjenu životnog okruženja kakvog poznajemo.

Svojom aktivacijom i zalaganjem može doprinijeti preobrazbi života svih nas, uključujući i živote samih zatvorenika, ali i promjeni radnog okruženja samih zaposlenika zatvorskog sustava. Provođenje umjetničkih programa u zatvorskom sustavu odraz je težnje vanjskog svijeta da doprinese te obogati tako osebujan, na neki način zanemaren, a možda čak i zaboravljen unutarnji svijet poput zatvora. Ako promatramo umjetnost u formi murala, primijetit ćemo da se na brojnim zatvorskim zidovima diljem svijeta mogu pronaći i uočiti umjetnička ostvarenja zatvorenika koji su na kreativan te posve inovativan način oplemenili i markirali životni prostor tijekom izdržavanja kazne. Danas to nije ništa drugačije. Naime, u svijetu je sve veći broj projekata koji aktiviraju rad zatvorenika, ali i umjetnika, kroz formu društveno angažiranog djelovanja, a sve s ciljem poticanja i umjetničke revitalizacije radno/životnog prostora zatvorskog sustava.

Ključne riječi: murali, zidna umjetnost, umjetnost u zatvoru, estetizacija, umjetnička revitalizacija

103

104

Uvod Poznato je da umjetnost ima transformativnu moć, ona je neograničenog djelovanja i primjenjiva je u svakom društvenom sektoru.

Umjetnički projekti u zatvorskim sustavima diljem svijeta podupiru život bez kriminala, otvaraju prozore u novi svijet, pružaju nadu u bolje sutra. Umjetnost predstavlja našu budućnost, ona pretvara zidove u prozore, ruši granice našeg poimanja svijeta i stvarnosti. Umjetnost razotkriva priče i želje kojih nismo bili svjesni. Umjetnost je neograničeno djelovanje i ima bezbroj pozitivnih mogućnosti za promjenu životnog okruženja svih nas. Svojom aktivacijom i zalaganjem može doprinijeti preobrazbi naših života, uključujući i živote zatvorenika, ali i promjeni radnog okruženja samih zaposlenika zatvorskog sustava.

Ovdje je svakako važno spomenuti i društveno angažiranu umjetnost koja umjetničko djelo koristi kao alat za dopiranje do većeg broja ljudi i različitih društvenih slojeva, ali i društvenih institucija. Cilj ovog vida umjetničkog djelovanja je unapređenje kvalitete života, ali i ostvarivanje prava i jednakih mogućnosti u društvu. Kada govorimo o društveno angažiranoj umjetnosti, govorimo o umjetnikovom pokušaju mijenjanja pogleda na svijet i osvještavanja društva o temama kojima većina ljudi ne pridaje dovoljno pozornosti, pa tako ni značaja. Angažirana umjetnost pruža priliku umjetniku da svoj rad podijeli s većim brojem ljudi izvan kulturno institucionalnog konteksta te ga uči kako da svoj rad modificira i prilagodi različitim slojevima društva i društvenim okruženjima.

Društveno angažirana praksa, koja se naziva i društvena praksa ili društveno angažirana umjetnost, može uključiti bilo koji oblik umjetnosti koji uključuje ljude i zajednicu u raspravu, suradnju ili socijalnu interakciju. Ova praksa propituje društvene situacije i odnose unutar kojih one nastaju, nasuprot ideji o autonomiji umjetnosti, točnije, njezinoj samodostatnosti unutar određenih estetskih formata. Sama angažirana umjetnost temelji se na stavu da je umjetnost umrežena s drugim oblicima čovjekova djelovanja i da je neodvojiva od društvenog poretka zajednice. Smatrajući taj poredak posljedicom određene ideologijske konstrukcije temeljene na neravnopravnim raspodjelama u društvu (Kulunčić i sur., 2015). Umjetnici koji se bave angažiranim umjetničkim praksama propituju uspostavljene odnose i situacije, upozoravaju na njihovu pravu prirodu unutar važećega sustava moći te upućuju na potrebu preslagivanja. […] Umjetnost nije istinski angažirana ako samo prikazuje ili ilustrira problematična mjesta u društvu, već i kada potiče promjene svojim potpunim i cjelovitim angažmanom (Anonymous 1, 2014; Šefčić, 2018).

Provođenje umjetničkih programa u zatvorskom sustavu odraz je težnje vanjskog svijeta da doprinese i obogati tako osebujan, na neki način zanemaren, a možda čak i zaboravljen unutarnji svijet poput zatvora. Umjetnost je iznimno bogato područje koje je neraskidivo povezano sa životnim iskustvom svih nas.

Stoga je u ovom poglavlju fokus stavljen na predstavljanje umjetničkih programa čiji je naglasak na estetizaciji i umjetničkoj re-

vitalizaciji zatvorskog prostora. Ovakve inicijative ne samo da dovode do aktivacije zatvorenika, nego imaju i pozitivan odraz i na same zaposlenike zatvorskog sustava.

Estetizacija i humanizacija zatvorskog prostora umjetnošću Kada govorimo o utjecaju umjetnosti na zatvorski prostor, tada mislimo na estetski utjecaj. Ideja estetike primjenjuje se za opisivanje kvalitete zatvorskog prostora, koja bi mogla pozitivno utjecati na zdravlje i dobrobit zatvorenika u prostoru zatvora ili kaznionice. Trebamo imati na umu kako se u većini svijeta zatvorski prostor percipira na tradicionalan način, a upravo ta percepcija ignorira estetsku dimenziju te naglasak stavlja na kaznu umjesto na funkcionalnost zatvora kao cjeline.

Prirodna veza između umjetnosti i života sastavni je dio svakog društva, pa tako i života svakoga pojedinca. Kada je u pitanju estetizacija, tu se podrazumijeva potreba za preuređenjem svijeta kakvoga poznajemo po uzoru na lijepo i umjetničko. Estetizacija je najjednostavnije rečeno uljepšavanje prirode (Šefčić, 2018). Pod pojmom reestetizacija podrazumijevamo ponovnu estetizaciju prirode, a u kontekstu ove knjige misli se na estetizaciju zatvorskog prostora, koja dovodi do umjetničke revitalizacije.

Estetska dimenzija prostora općenito utječe i na fizički, i na psihički aspekt čovjeka. Trebamo istaknuti kako i estetska i neestetska okolina podjednako utječu na svjesnu i nesvjesnu dimenziju percepcije, razumijevanja i doživljaja prostora kod svakog pojedinca (Caspari et al. 2006; prema Šefčić, 2018).

Estetska dimenzija prostora ima veliku važnost ne samo na percepciju prostora, već i na zdravlje pojedinca te sprečava destruktivne faktore stresa koji mogu negativno utjecati na imunološki sustav pojedinca te dovesti do dodatnog urušavanja već narušenog psihofizičkog stanja (Caspari i sur., 2006; Šefčić, 2018).

Sama estetska dimenzija prostora uključuje i pokriva širok dijapazon koncepata, koji uključuje između ostalog sljedeće faktore: boju, neadekvatnu umjetnost, nedovoljno prirodnog svjetla, umjetno osvjetljenje, praznu i dosadnu okolinu, ograničene mogućnosti i ograničeni osobni prostor (Caspari i sur., 2006; Šefčić, 2018). Navedeni faktori dovode to dodatnog stresa, povećanog rizika od agresivnih izljeva i nezadovoljstva, što može stvoriti otpor u zatvorenicima.

Imajući sve navedeno u vidu, možemo reći da estetska dimenzija prostora ima važan faktor u životu pojedinca općenito, ona je bitna za sve (Caspari i sur., 2006; Šefčić, 2018). Nadalje, estetska dimenzija prostora: njegova ljepota, harmonija i ravnoteža, ali i nedostatci tih osobina bitna su svojstva koja se kognitivno asimiliraju.

Drugi važan pojam ovog poglavlja je pojam humanizacije. U punom smislu riječi, humanizacija podrazumijeva stvaranje čovjeka, davanje ljudskih osobina, davanje i pokazivanje dobronamjernosti, suosjećajnosti, velikodušnosti (Chernicharo i sur., 2014; Šefčić, 2018).

Humanizacija u međuljudskom odnosu smatra se urođenom osobi-

105

106

nom ljudskog bića, to je instinktivni osjećaj koji svi ljudi posjeduju u većoj ili manjoj mjeri (Šefčić, 2018). Humanizacija je smisao etičnosti i morala koji dovode do djela ljubavi, dobrote, solidarnosti, suosjećajnosti, itd.

U postmoderno doba pojam humanizacije usmjerava se na oporavak i revitalizaciju ljudskih vrijednosti koje su zaboravljene i zapostavljene zbog sve veće globalizacije i društvenog preustrojenja, što je rezultat multinacionalnog kapitalizma i ekonomske globalizacije. Sredinom 20. stoljeća ozbiljnije se počelo raspravljati o pitanju ljudskih prava, bioetici, zaštiti okoliša i društvenosti te rekonstrukciji stvarnosti kroz (re)humanizaciju (Chernicharo i sur., 2014; Šefčić 2018).

Humanizacija zatvorskog prostora postaje sve važnija kada je u pitanju cjelovita fizička i psihološka skrb nad zatvorenicima, ali i zaposlenicima zatvorskog sustava.

Samim kombiniranjem različitih elemenata, poput boje i svjetla, može se doprinijeti snažnoj humanizaciji prostora, što doprinosi odvraćanju od hladnoće tradicionalnog zatvorskog prostora kakvog poznajemo. Humanizacija prostora, pa tako i zatvorske zajednice, podrazumijeva sustav koji u svojoj fizičkoj, tehnološkoj, ljudskoj i administrativnoj strukturi poštuje dostojanstvo bića, a tako mu omogućuje uvjete za cjelovitu i kvalitetnu rehabilitaciju i skrb pri izdržavanju zatvorske kazne.

Prostorno-fizička humanizacija je sastavni dio šireg koncepta humanizacije, a uključuje organizacijski, relacijski i terapijski aspekt iz ekološke i društvene osobine uređenja prostora. Brojna istraživanja, kao i ona provedena u Hrvatskoj u sklopu projekata Hrvatskog društva likovnih umjetnika (Uzorna kaznionica, Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću, Horizont slobode i Sloboda stvaranja realizirani u hrvatskom zatvorskom sustavu) pokazuju pozitivan učinak estetiziranog i umjetnošću rehumaniziranog prostora. Izvedene intervencije imaju velik udio u promjeni percepcije prostora, u pokretanju i poticanju pozitivnih misli te poticanju resocijalizacije samih zatvorenika.

Objedinjeni rezultati pokazuju da preko 90% zatvorenika smatra da je prostorno uređenje zatvora i kaznionica važno, te da o tome razmišljaju za vrijeme izdržavanja kazne (preko 80%). Većina ispitanika/ ca (90%) podržava ovakve inicijative te podržava izvođenje projektnih aktivnosti i u drugim kaznionicama i zatvorima diljem Hrvatske. Preko 90% ispitanika/ca kaže da se nakon oslikavanja vanjskih i unutarnjih zidova osjeća ugodnije pri boravku u kaznenim prostorima.

Izdvajamo neke od sugestija zatvorenika koje su se prikupile u projektu Horizont slobode u 2020. godini: • u bojanju zidova predložio bih korištenje veselih boja da se razbije ovo sivilo i monotonija • u budućnosti bi bilo poželjno oslikati i zidove unutar Kaznionice.

Ne bi bilo loše i dotjerati zelene površine, možda zasaditi koje egzotično drvo te staviti cvijeće • obnoviti zidove unutar prostorija u kojima borave zatvorenici jer vanjske zidove rijetko tko gleda. Bilo bi dobro koristiti žive boje,

ali i hladne tipa zelene i plave jer smirujuće utječu na zatvorenike.

Također uključiti i zatvorenike u crtanje i bojanje • svakako, hvale vrijedan projekt! Tako je donekle poništeno sivilo.

Ima ovdje ljudi koji cijene umjetnost. Lijepo, dobri radovi!

• lijepo je što su se oslikali vanjski zidovi, radi djece koja dolaze u posjetu. Ali treba ofarbati i unutarnje • želim da potvrdim da je ideja oslikavanja zidova odlična i vrlo neobična jer nikad ranije nisam čuo za takvo nešto. Čija god ovo ideja bila, svaka čast! (Šefčić, Jandrić Nišević, 2020).

Utjecaj estetizacije i humanizacije na zatvorski prostor Budući da je jedna od svrha kažnjavanja počinitelja kaznenih djela prevencija ponovnog počinjenja kaznenog djela, ali i utjecaj na druge, potencijalne počinitelje u smislu zastrašivanja, vlada mišljenje da zatvorski prostor ne bi trebao biti ugodan za boravak. Međutim, budući da se sve više ističe rehabilitacijska komponenta izvršavanja kazne zatvora te važnost humanog postupanja prema počiniteljima, i zatvorski se prostor počinje promatrati kao jedan dio rehabilitacijske komponente. Zatvorski prostori koji su oplemenjeni umjetničkim izričajem doprinose boljoj atmosferi i smanjenju stresa, što je svakako važno i za rehabilitaciju zatvorenika, ali i za očuvanje sigurnosti ustanove.

Ako promatramo umjetnost u formi murala, primijetit ćemo da se na brojnim zatvorskim zidovima diljem svijeta mogu pronaći i uočiti umjetnička ostvarenja zatvorenika koji su na kreativan te posve inovativan način oplemenili i markirali životni prostor tijekom izdržavanja kazne. U samim počecima takav vid umjetničkog izražavanja zatvorenika smatrao se vandalizmom, neprimjerenim ponašanjem, dok se danas graffiti radovi nastali na zidovima mnogih zatvora promatraju kao umjetnički izraz koji zatvorenika potiče na bolje ponašanje, težnju za promjenom, ali i težnju za estetskim oplemenjivanjem zatvorskog prostora.

Također, možemo uočiti da se ovakvim vidom umjetnosti može promijeniti percepcija radnog okruženja samih zaposlenika zatvorskog sustava. Nerijetko se i zaposlenici aktiviraju i priključe ovakvim inicijativama, doprinoseći tako reduciranju stresa, poboljšanju komunikacije među zaposlenicima, ali i oplemenjivanju radnoga prostora koji zbog svoje osebujne arhitekture često negativno utječe na raspoloženje.

Radni prostor, zastarjela oprema i namještaj mogu izazvati frustracije i nezadovoljstvo zaposlenika pa možemo reći da zatvorski prostor i pozitivno i negativno utječe na zatvorenike, ali i na zaposlenike zatvorskog sustava. Gubitak i nedostatak estetskih preferencija izuzetno negativno utječe na svakog pojedinca (Piotrowski i Florek, 2015). Upravo se tu treba istaknuti kako umjetnost može doprinijeti u stvaranju nove, humanije, podupiruće i brižne okoline te stvoriti uvjete za rast i razvoj svjesnosti, odgovornosti i suosjećajnosti ljudi u

107

108

zatvoru, a sve to može povećati zadovoljstvo zaposlenika na radnom mjestu i smanjiti stres koji vodi do izgaranja na poslu.

Nadalje, kao jedan od problema zapuštenog prostora jest i opća nezainteresiranost i nedovoljna pažnja posvećena fizičkom okruženju u zatvorskim prostorima (Piotrowski i Florek, 2015; Barišić, 2020).

Piotrowski i Florek (2015) ističu kako postoji niz razloga zbog kojih zatvorski prostori imaju tako loš estetski izgled, a to su, između ostalog, nedovoljna pažnja nadređenih tijela, sveprisutne financijske poteškoće i, povrh svega, zbog uvjerenja da ti prostori i trebaju biti neugodni zato što služe za izvršavanje kazne (Barišić, 2020).

Ulaganje u estetski izgled važan je zbog poboljšanja estetske dimenzije prostora, koji može imati pozitivan utjecaj na cijelu zatvorsku zajednicu, a ne samo zatvorenike. Naime, aktivacija moždanih područja zaduženih za kogniciju i donošenje moralnih odluka može rezultirati većom razinom komunikacijskih vještina, boljim osjećajem dobrobiti, pozitivnom distrakcijom i smanjenjem razine anksioznosti i depresije zatvorenika, ali i zaposlenika zatvorskog sustava (Barišić, 2020).

Treba imati na umu da će većina počinitelja kaznenog djela prije ili poslije izaći na slobodu i postati sastavnim dijelom našega društva.

Upravo to društvo i pojedinci koji pokreću razne umjetničke inicijative usmjerene k rehabilitaciji zatvorskog sustava i njegovih korisnika imaju značajnu ulogu u njihovom lakšem i kvalitetnijem reintegriranju u zajednicu.

Inovativni umjetnički projekti s fokusom na murale u zatvorskom prostoru – primjeri dobre prakse Na temelju prikupljene građe uspješno realiziranih projekata u nastavku teksta predstavit će se jedan dio inovativne prakse provođenja projekata u zatvorskom sustavu diljem svijeta. Projekte su provele institucije i organizacija uz sudjelovanje umjetnika i samih zatvorenika, a mogu poslužiti kao primjer za pokretanje novih projekata čiji je naglasak na estetizaciji i umjetničkoj revitalizaciji zatvorskog sustava.

Projekti estetizacije i umjetničke revitalizacije zatvorskog prostora u Hrvatskoj Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU) od 2017. godine kontinuirano provodi projekte estetizacije i umjetničke revizalizacije zatvorskog prostora u zatvorskom sustavu Republike Hrvatske. Autorica i voditeljica projekata je umjetnica dr.art. Melinda Šefčić koja u suradnji s Ministarstvom pravosuđa i uprave RH te brojnim umjetnicima, istraživačima i institucijama realizira izuzetno inovativne projekte.

Do sada su realizirani projekti Uzorna kaznionica, Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću, Horizont slobode, Sloboda stvaranja te je u tijeku izvedba petog projekta Boje stvarnosti. U sklopu provedenih projekata do sada je izvedeno preko 60 umjetničkih intervencija,

u 12 kaznenih tijela, uz participaciju 40-ak umjetnika članova HDLU te studenata Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Do sada oslikani prostori su Kaznionica u Požegi, Kaznionica u Glini, Kaznionica u Turopolju, Kaznionica u Lepoglavi, Zatvor u Zagrebu, Zatvor u Bjelovaru, Zatvor u Osijeku, Zatvoru u Karlovcu, Zatvor u Rijeci, Odgojni zavod u Turopolju, Zatvorska bolnica u Zagrebu i Probacijski ured Zagreb I. Cilj projekata je poboljšanje kvalitete života i međuljudskih odnosa zatvorenika te utjecaj na uspostavljanje društvenih vrijednosti i resocijalizaciju zatvorenika, što ih osnažuje za izgradnju odgovornosti i aktivnosti unutar zatvorske zajednice. Projekti također nastoje pomoći u izgradnji i razvoju humanijeg zatvorskog okruženja koji će potaknuti uzorno ponašanje zatvorenika i dati novu percepciju života u zatvorskoj zajednici. Ovdje se ističe i terapijski učinak umjetnosti, uključujući i promjenu slike o sebi, poboljšanje komunikacijskih vještina, postizanje pozitivnog osjećaja te reduciranje depresije i anksioznosti općenito. Projekti kroz aktivan angažman zatvorenika doprinose unapređenju programa za sadržajnu rekreaciju, s ciljem postizanja uspješne socijalizacije i socijalne integracije tijekom i nakon otpusta.

Do sada realizirani projekti uključili su u provođenje kompleksnih istraživačkih radova brojne ustanove i pojedince kao što su: dr. sc. Anita Jandrić Nišević s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; dr. sc. Nevena Škrbić Alempijević, dr. sc. Sanja Potkonjak s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; dr. sc. Valentina Gulin Zrnić i dr. sc. Sanja Đurin s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu te mag. soc. Miran Jurić suradnik na projektima iz Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Cilj istraživačke komponente projekata je dobiti uvid u način na koji zatvorenici i stručni djelatnici kaznenih tijela u kojima su se realizirale likovne intervencije percipiraju zatvorski eksterijer i interijer prije i nakon provođenja projektnih aktivnosti, a sve u svrhu poboljšanja općih uvjeta izdržavanja kazne zatvora. Opširnije o istraživačkim rezultatima možete pročitati na sljedećim internetskim poveznicama: • Uzorna kaznionica https://issuu.com/hdlu6/docs/katalog_ kaznionica_po_ega_za_web • Projekt Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću https://issuu.com/hdlu6/docs/katalog_web_b72943d4461f21 • Horizont slobode https://issuu.com/hdlu6/docs/katalog_-_ horizont_slobode_web__2_ • Sloboda stvaranja https://issuu.com/hdlu6/docs/katalog_-_ sloboda_stvaranja_web

109

110

Meglić, M. (2018).

Iz ruske bajke [Mural].

Kaznionica u Požegi.

Fotograf: Juraj Vuglač.

Izvor: Hrvatsko društvo likovnih umjet-

Rakić, G. (2019).

Refleksija slobode [Mural]. Zatvor u Zagrebu. Fotograf: Ivo Kosanović. Izvor: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika.

Jurišić, T. (2020).

Posjet [Mural]. Kaznionica u Glini. Fotograf: Ivo Kosanović. Izvor: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika.

111

Milić, M. (2020).

Sloboda [Mural].

Kaznionica u Glini.

Fotograf: Ivo Kosanović. Izvor: Hrvatsko društvo likovnih

Kosanović, I. (2021).

Priroda osjeća [Mural]. Kaznionica u Turopolju. Fotograf: Ivo Kosanović. Izvor: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika.

Lacković, J. (2021).

Izmeđe zbilje i mašte [Mural]. Zatvor u Rijeci. Fotograf: Ivo Kosanović. Izvor: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika.

112

Projekt The Inmate Mural Arts program (IMAP) Godine 2007. u floridskom zatvorskom sustavu pokrenut je projekt The Inmate Mural Arts, u suradnji zatvorske uprave, pravosudne policije i Sveučilišta u Floridi. Cilj je bio naslikati mural velikih dimenzija, koji će odražavati talent i kreativnost samih zatvorenika, sudionika ovoga projekta, ali i grupnu koheziju, socijalizaciju i socijalnu integraciju. Gusak (2016) ističe kako ovakvo uključivanje zatvorenika u projekte doprinosi smanjenju frustracija, ublažavanju depresije te doprinosi u razvijanju vještina u rješavanju problema i sukoba među zatvorenicima. U sklopu programa su tako realizirana tri rada, u formi murala, u suradnji studenata završne godine studija Art terapije, njihovog mentora sa sveučilišta i samih zatvorenika.

Gusak također ističe kako su sva tri rada velik naglasak stavila na primjenu art terapije u radu sa zatvorenicima. Cilj programa bio je istaknuti i u praksi ukazati na to da art terapija može prepoznati i poboljšati psihofizičko stanje zatvorenika. (Gussak, 2016; Barišić 2020).

Rad 1. Mural Transformation through Unity Mural Transformation through Unity nastao je u muškom zatvoru The Wakulla Correctional Institution na Floridi. Nakon što su se postavili projektni ciljevi te utvrdila sva pravila provođenja projekta u toj instituciji, uslijedio je odabir zatvorenika koji će sudjelovati u projektnim aktivnostima slikanja murala. Odabrano je 11 zatvorenika koji su tijekom četiri tjedna sudjelovala u projektnim aktivnostima – razradi ideja, izvođenju skica, a potom i slikanju samoga murala. Nakon što je dovršena skica, krenulo se u pripremnu fazu koja je uključila pribavljanje materijala i pripremu zidne površine za rad. Postavljena je skela, koja se svaki dan morala montirati i demontirati iz sigurnosnih razloga, i zatvorenici su započeli s izvođenjem intervencije. Slikanje murala trajalo je šest tjedana, uz pomoć dvaju studenata art terapije koji su provodili projekt (Gusak, 2016; Barišić, 2020).

Nakon dovršetka projekta svi zatvorenici koji su u njemu sudjelovali razvili su osjećaje ponosa, pripadanja i ispunjenosti. Cijenili su svoj uloženi trud i napor, bili su zahvalni zbog mogućnosti sudjelovanja i osjećali su se osnaženo i ostvareno, što je utjecalo i na njihovo samopouzdanje (Gussak, 2016; Barišić, 2020). Upravo su ovi pozitivni ishodi bili ključni za to da se odluče i odvaže na realizaciju još dvaju velikih murala koje vam predstavljamo u nastavku.

Rad 2. Mural Gospel of the Rock Drugi mural Gospel of the Rock nastao je također u sklopu IMAP programa, u gradu Colquittu u Georgiji, SAD. Projekt je potaknuo Miller Arts Council u suradnji sa Sveučilištem u Floridi i pritvorenicima istražnog zatvora Miller (Barišić, 2020).

Projektni tim bio je sačinjen od jednog art terapeuta i dva umjetnika, koji su participirali u realizaciji prvog murala. Za cjelokupnu pro-

vedbu projektne zamisli koristili su se iskustvom iz prijašnjeg rada.

Ono što se razlikovalo jest tema samoga murala, koja se temeljila na legendi o braći Anglin. Braća Anglin često su boravila u zatvoru u Colquittu, zbog pljački banaka, a na muralu su predstavljena kao dva starija čovjeka koja gledaju u razlomljene dijelove svojeg života.

U projektnoj realizaciji odabrano je šest zatvorenika na temelju njihovog interesa, niskog sigurnosnog rizika i dobrog ponašanja.

Proces izvođenja murala trajao je šest tjedana, baš kao i prvi mural.

Mural je otad atrakcija i postao je poznat dio turističkih tura i gradskih izložbi (Gussak, 2016; Barišić, 2020).

Rad 3. Mural Beacon of Hope Treći mural, Beacon of Hope, nastao je u ženskom zatvoru Gadsden Correctional Institution. Koncept provođenja projekta sličan je prijašnjim iskustvima realizacije murala u The Wakulla Correctional Institution i zatvoru Miller. Ovaj mural znatno je veći od ostala dva te je pozicioniran tako da gleda prema glavnom zatvorskom kompleksu (Gussak, 2016; Barišić, 2020).

Sam proces provođenja projekta uključio je veći broj zatvorenica, njih šesnaest. One su bile podijeljene u dvije grupe, pod vodstvom dvaju umjetnika koji su sudjelovali u prva dva projekta. Sam proces izvođenja murala trajao je nešto kraće, sveukupno pet tjedana (Barišić, 2020).

Koncept murala objedinio je ideje svih sudionica, no imao je jednu posebnu odliku, a to je da se na samom dnu rada nalazio prikaz filmske vrpce, koju je, nakon što je rad bio naslikan, svaka zatvorenica zasebno oslikavala po svojoj želji. Upravo takvim radom i slobodom prikaza zatvorenice su mogle dati svoj mali osobni doprinos u sklopu grupnog projekta, što je izuzetno vrijedno za ljude koji su općenito lišeni ovakvih pozitivnih aktivnosti.

Projekt Murales de libertad Projekt Murales de libertad provodi se u ekvadorskim zatvorima još od 2008. godine, na inicijativu umjetnika Alejandra Cruza. Cilj je povezivati umjetnost s procesom rehabilitacije zatvorenika. Sam projekt tijekom godina se proširio i postao multidisciplinarni program koji uključuje različite forme umjetničkog djelovanja, poput slikarstva, glazbe, glume i audiovizualne umjetnosti (Barišić, 2020).

Glavna i najprepoznatljivija forma umjetničkog rada su murali.

U realizaciju projektnih aktivnosti uključeni su zatvorenici uz vodstvo i nadzor umjetnika. Sam koncept provođenja projekta sličan je prije spomenutim projektima. Nakon uvodnih formalnosti, umjetnici su se predstavili zatvorenicima i zatvorskom sustavu s projektnom idejom, a nakon prvog sastanka krenuli su s intenzivnom suradnjom koja je imala edukativni karakter. Zatvorenici su se upoznali s projektnim aktivnostima i nastankom rada, razvijale su se ideje, izvodile su se skice, pripremalo ih se za rad i sam proces izvođenja likovnih intervencija.

113

114

Dosad se projekt realizirao u zatvoru u Quitu – Centro de Rehabilitacion Social de Atención Prioritaria – te zatvoru Sierra Centro Norte Cotopaxi, Ex-Penal Garcia Moreno, i ženskom zatvoru Cárcel de Mujeres del Inca. Sudjelovanje u realizaciji projekta omogućilo je zatvorenicima ne samo da izraze osjećaje, čežnje, nade i strahove, već je pridonijela i njihovom predstavljanju široj javnosti.

Ovaj je projekt od velikog značaja za zatvorenike jer im je omogućio povezivanje, oslobađanje i iscjeljenje. Na taj način postao je dijelom njihove rehabilitacije, što dodatno doprinosi smanjenju međusobne kompetitivnosti, nasilja i netrpeljivosti.

Video projekta: MURALES DE LIBERTAD ECUADOR VOCES DE LIBERTAD. (2013). Arte En Carceles Ecuador Murales De Libertad Segunda Parte. [Video]. YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=Ti3G_9q1iHc Zaključak Iako postoji niz projekata koji uvode umjetnost u formi murala u zatvorski prostor, nerijetko se primjećuje otpor zatvorskih zaposlenika prema inicijativama oslikavanja tih prostora. Uvriježeno je mišljenje da zatvori i trebaju biti rigidni i hladni, lišeni bilo kakvih humanih ozračja koji bi kažnjenicima pružili tračak nade. Naime, smatra se da u tom prostoru borave počinitelji kaznenih djela koji nisu poštivali društvene norme i zakon pa ih zato nije potrebno „nagrađivati“ ugodnim prostorom i činiti da im bude ugodno za vrijeme izdržavanja kazne. Međutim, ovakva razmišljanja zaboravljaju na činjenicu da prostor može utjecati na bolje raspoloženje i adekvatniju prilagodbu zatvorenika na zatvorske uvjete, što je svakako važno i za očuvanje sigurnosti ustanove, a dodatno doprinosi poboljšanju radnih uvjeta svih stručnjaka zaposlenih u kaznenim tijelima. Upravo zato, a oslanjajući se na istraživačke radove, uviđamo kako se uz dobro strukturiranje projekta, informiranje i edukaciju zaposlenika te kontinuirani rad može doprinijeti smanjenju tog otpora, pa čak i u smjeru da kaznena tijela sama iniciraju participaciju u umjetničkim projektima.

Ono čega svakako trebamo biti svjesni jest činjenica da je za svaku dublju promjenu ipak potreban duži period i višegodišnja praksa primjene umjetnosti u zatvorskim sustavima. Treba imati na umu da se s ovakvim aktivnostima zatvorenicima otvara mogućnost promjene razmišljanja i usvajanje novog životnog stila – nudi im se nova percepcija života. Uz to, zaposlenicima se nudi umjetničko redizajniranje radnog prostora, što je ključno da se barem u jednom aspektu reducira stres, a potom i spriječi sagorijevanje na poslu.

Popis literature: Anonymous 1. (2014). Angažirana umjetnost. Mrežni portal Kreativna zajednica. Dostupno na: http://www.pocetnica.org/ tool-kit.php?p=pojmovi&gr=AU. Argue J., Bennett J. i Gussak D. (2009). Transformation through Negotiation: Initiating the Inmate Mural Arts Program. The Arts in Psychotherapy 36(5):313-319. DOI:10.1016/j.aip.2009.07.005.

Barišić, D. (2020). Likovne intervencije u rehabilitaciji počinitelja kaznenih djela. Diplomski rad. Faculty of Education and Rehabilitation. University of Zagreb.

Borja, G. i Cruz, A. (2019). Murales de libertad project. Movimiento cultural. https://muralesdelibertad.jimdofree.com/.

Caspari, S., Eriksson, K. i Naden, D. (2006). The aesthetic dimension in hospitals—An investigation into strategic plans. International Journal of Nursing Studies. September 2006, Volume 43, Issue 7, Pages 851-859.

Chernicharo, I.M., da Silva, F.D. i Ferreira, M.A. (2014). Description of the term humanization in care by nursing professionals. Escola Anna Nery Revista de Enfermagem. Jan-Mar 2014, Volume 18, Issue 1, Pages 156-162.

Gussak, D.E. (2017). The Continuing Emergence of Art Therapy in Prisons. U: Elger, B., Ritter, C., Stöver, H. (ur.) Emerging Issues in Prison Health. Springer, Dordrecht. https://doi.org/10.1007/97894-017-7558-8_5.

Piotrowski, P. i Florek, S. (2015). Science of Art in Prison. U: T.M. Ostrowski, I. Sikorska and K. Gerc (ur.). Resilience and Health in a Fast-Changing World (93-106). Kraków: Jagiellonian University. Šefčić, M. (2018). Uzorna kaznionica. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Zagreb: Sveučilišna tiskara d.o.o. Šefčić, M. (2019). Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću.

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Zagreb: Sveučilišna tiskara d.o.o. Šefčić, M. (2020). Horizont slobode. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Zagreb: Sveučilišna tiskara d.o.o.

115

116

117

BOJE U ZATVORU: KOJE BOJE KORISTITI U ZATVORU MELINDA ŠEFČIĆ, ANITA JANDRIĆ NIŠEVIĆ I VIDA MEIĆ

BOJE U ZATVORU: KOJE BOJE KORISTITI U ZATVORU Melinda Šefčić, Anita Jandrić Nišević i Vida Meić

Sažetak U ovom poglavlju bavimo se pojmom boje u kontekstu njezina značenja, simbolike, zdravstvenog ishoda, ali i njezine primjene u zatvorskom prostoru. Poznato je kako boja igra izuzetno snažnu i važnu ulogu u našim životima. Ona utječe na našu vizualnu, estetsku i prostornu percepciju te na naše raspoloženje i emocije. U svakodnevnom smo životu stalno okruženi bojama, što se ne bi moglo reći i za zatvorski prostor. Zatvorski je prostor siv, „sterilan“, lišen estetike, a upravo primjena boje i njezino razumijevanje mogu doprinijeti promjeni percepcije prostora i osjećaja koji pojedinac ima dok boravi u tom prostoru.

Ključne riječi: boja, značenje boje, boja u zatvoru, psihologija boja, asocijacija Uvod Boje igraju vrlo važnu ulogu u našem životu i izravno utječu na naše osjećaje, raspoloženje i doživljaje. Svatko od nas ima vlastiti preferirani spektar boja, što znači da nam neke boje odgovaraju, a neke ne. Također, pojedinac bojom može izraziti svoje emocije, stanje, viđenje ili osobnost. Sam doživljaj boje ovisi o više različitih čimbenika, kao što su: naše opće raspoloženje, biološki ritam, nijanse boje, vrste svjetlosti (ovisno o tome je li dan ili noć ili o tome radi li se o prigušenoj, intenzivnoj ili prirodnoj svjetlosti) (Škrbina, 2013; Šefčić, 2018).

Boja svoje uporište pronalazi u teoriji Isaaca Newtona (1676), koji je prvi tvrdio da boja izvire iz svjetlosti. Newton je otkrio da je bijela

119

120

svjetlost sastavljena od više različitih boja i to tako što je bijelu svjetlost usmjerio kroz prizmu i na drugoj strani dobio odraz duge koja je bila sastavljena od sedam boja: crvene, narančaste, žute, zelene, cijan plave (zeleno-plava), tamno plave (indigo) i ljubičaste (Nadarević, 2019).

Nešto sasvim slično događa se i u ljudskom oku, jer ono percipira bijelu svjetlost. Prema tome, kada nema svjetla, nema ni boje (Nadarević, 2019).

Ljudsko oko sposobno je razlikovati 200 monokromatskih boja.

U žutoj boji, gdje je naše oko najosjetljivije, mogu se detektirati razlike od 0,1 nm, pa se može zaključiti da je doživljaj boje proces koji se odigrava u mozgu (Zjakić i Milković, 2010; Klamp, 2015).

Kada je u pitanju podjela boja, tu su primarne boje spektra koje sačinjavaju crvena, zelena i plava. Miješanjem tih triju boja dobivaju se ostale boje, pa tako dolazimo do boja drugog reda ili sekundarnih boja: žute (crvena i zelena), purpurne (crvena i plava) i zeleno-plave (plava i zelena) (Delija, 2018). Tercijarne boje dobivaju se miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje, a te boje nazivaju se izvedenim bojama (Delija, 2018).

Psihološko i simboličko značenje boja Brojni psiholozi ističu kako boja izravno djeluje na ponašanje pojedinca. Boje nas mogu potaknuti na akciju, mogu u nama potaknuti osjećaje; utječu na percepciju odnosa u našoj posrednoj i neposrednoj okolini te izazivaju određena raspoloženja pojedinca (Nadarević, 2019). Jacobson (2009; navedeno u Nadarević, 2019) ističe kako je boja ključni element oblikovanja svakoga prostora jer predstavlja 60% cjelokupnog doživljaja samog prostora. Štoviše, Jacobson predlaže pojam potporni dizajn bojama (eng. supportive color design), što podrazumijeva primjenu boja koje će i emocionalno i fiziološki podržavati korisnike pojedinog prostora, poštujući njihove želje i potrebe kada je u pitanju okruženje u kojemu borave i rade. Upravo takav način pristupa, odabira i primjene same boje uvelike će utjecati na stvaranje pozitivne radne atmosfere koja će poticati ljude na ostvarenje radnih ciljeva te ujedno stvoriti estetsku i ugodnu radnu okolinu.

Treba istaknuti kako boje imaju izravan utjecaj na našu svakodnevicu: one utječu na našu vizualnu, estetsku i prostornu percepciju te na naše raspoloženje i emocije (Nadarević, 2019).

Boje se primjenjuju i u liječenju ljudi. Riječ je o takozvanoj kromoterapiji, alternativnoj metodi koja se temelji na našim reakcijama na boje. Jedan od najpoznatijih primjera liječenja bojama jest liječenje novorođenačke žutice (povećan bilirubin u krvi), za što se primjenjuje svjetlost plave boje (Nadarević, 2019). Nadalje, kada je u pitanju utjecaj boja na zdravlje pojedinca, brojna istraživanja pokazuju kako boje koje potiču visoku razinu užitka s niskom razinom uzbuđenja najčešće uzrokuju stanje mirnoće, dok one boje koje potiču i uzrokuju nezadovoljstvo i visoku razinu uzbuđenja mogu izazvati anksioznost u promatraču (Šefčić, 2018). Već je dokazano da pacijenti u

bolničkom prostoru, kao i zatvorenici u zatvorskom prostoru, češće izražavaju sklonost i razumijevanje prema realističnoj umjetnosti (prikaz krajolika i pejzaža), što je u skladu s evolucijom psiholoških teorija koje predviđaju pozitivne emocionalne reakcije promatrača pri promatranju prizora procvata prirode i okoliša u kojima dominira zelena i plava boja (Šefčić, 2018). Također, pokazalo se, što treba istaknuti i imati u vidu pri izvođenju likovnih intervencija u zatvorskom ili u bolničkom prostoru, da će, neovisno o umjetnikovu doživljaju vlastitoga rada ili društvenom klasificiranju umjetnika kao dobrog, ljudi lišeni slobode ili narušenog zdravlja, koji su zbog svoje situacije u lošijem psihofizičkom stanju, i dalje preferirati realističnu umjetnost nad apstraktnom, zato što apstraktnu umjetnost često ne razumiju, ili ona u njima izaziva anksioznost i odbojnost. Prema tome, preferirana umjetnost je mirnog tonaliteta, s velikim udjelom zelene i plave boje te prikazom nekog krajolika ili prirode općenito. To će pozitivno utjecati na smirenost zatvorenika ili pacijenata, smanjit će razinu stresa te će ih potaknuti na pozitivne misli i emocije, komunikaciju, a time i na socijalnu integraciju (Šefčić, 2018).

Sam simbolizam boje gradio se kroz cijelu povijest čovječanstva, pa tako svaka kultura ima vlastiti simbolizam povezan sa svakom bojom. Fundamentalni zakoni i principi vezani uz boje oduvijek su bili prisutni u drevnim učenjima. To dokazuju i mnogi sačuvani rukopisi iz povijesti koji pokazuju kako su, na primjer, u Indiji, Kini i Egiptu svećenici i iscjelitelji posjedovali cjelovit sustav znanosti o boji, što je odgovaralo odnosu između prirode čovjeka i prirode sunčevog spektra (Škrbina, 2013; Šefčić, 2018).

Svakom pojedincu boje predstavljaju snažne simbole koji pobuđuju brojne emocije i asocijacije (Nadarević, 2019). Na primjer, produktivnost i ponašanje na radnome mjestu uvelike će ovisiti o bojama koje oplemenjuju taj prostor. Boja može smirivati, ali i izazivati stres, pa tako intenzivne boje mogu poticati agresivnost, dok nježne boje mogu smirivati pojedinca (Lovgren, 1996; Nadarević, 2019).

Sama simbolika boja razlikuje se od podneblja do podneblja te je na svoj način relevantna za određenu društvenu zajednicu i kulturu, u danom prostoru i vremenu (Nadarević, 2019). Dakle, sama percepcija i primjena boja znatno će ovisiti i o samoj kulturi, odnosno o samom značenju koje ta boja ima u tom društvenom podneblju.

Crvena boja Simboličko značenje: crvena boja najčešće se percipira kao boja krvi i vatre pa je ljudi najčešće povezuju s upozorenjem, opasnošću, energijom, ratom, moći, odlučnošću, zabranom i kontrolom.

Najčešće se vezuje uz život, strast, ljubav, emocije, osjećajnost i moć (Nadarević, 2019; Delija, 2018). Ona ujedno simbolizira borbenost, ratovanje, revoluciju, agresivnost, anarhiju (Bilban, 2015; Nadarević, 2019). Poznato je kako su kroz povijest, ali i danas, brojni revolucionarni politički pokreti prisvajali crvenu boju, npr., Francuska revolucija, komunizam, nacizam... (Nadarević, 2019).

121

122

Crvena boja pobuđuje ljudski metabolizam i ritam disanja te povećava krvni tlak. S obzirom na to da je krv crvena, često se vezuje uz agresivnost, pohlepu, i općenito uz intenzivne osjećaje (Delija, 2018).

Ljudi koji preferiraju crvenu boju najčešće su otvoreni, puni samopouzdanja, reagiraju impulzivno i žustro, to su ljudi koji su puni emocija i strasti te često imaju snažne seksualne nagone (Delija, 2018).

Zdravstveni učinak crvene boje: ona povećava puls, ubrzava disanje, povećava mišićnu napetost, povisuje krvni tlak, potiče metabolizam i stimulira živčani sustav (Bilban 2015; Nadarević, 2019).

Crvena boja djeluje poticajno i na emotivnoj razini, no previše crvene boje potiče agresivnost u ljudima. Ona je povezana s energijom.

Zbog svog pozitivnog blagodatnog i toplog utjecaja koristi se i u liječenju primjenom infracrvenih zraka (Die Welt der Farben, n. g.; Nadarević, 2019).

Primjena crvene boje u zatvorskom prostoru: kao što smo mogli vidjeti, crvena boja je boja emocija, potiče na aktivnost i burne reakcije (Nadarević, 2019). Kada je u pitanju primjena crvene boje u zatvorskom prostoru, nije ju preporučljivo koristiti, jer može imati izrazito negativan utjecaj na promatrača te izazvati neželjene negativne i agresivne reakcije. Stoga se ona treba primjenjivati u svojstvu akcenta; na primjer, u monotonoj se prostoriji pojedini detalj može obojiti u crvenu boju (dio zida ili neki komad namještaja), ali s velikim oprezom kada je u pitanju odabir same nijanse crvene boje (Nadarević, 2019).

Plava boja Simboličko značenje: plava se boja smatra bojom neba, mora, čistoće, slobode, spokoja i bezbrižnosti. U mnogim kulturama simbolizira odanost, mudrost, povjerenje, inteligenciju i spokoj (Delija, 2018). Ona ublažava stres, napetost, pospješuje smijeh i vedrinu kod ljudi, potiče na unutarnji i vanjski mir, harmoniju i zadovoljstvo (Nadarević, 2019). Plava boja je mirna i umirujuća (Die Welt der Farben. n.g.; Nadarević, 2019). Međutim, ima i negativnu asocijaciju: melankoliju, sumnju, apatiju i depresiju.

Vizualno povećava prostor, te stvara mirno, prostrano i opuštajuće okruženje (Bilban 2015; Nadarević, 2019).

Zdravstveni utjecaj plave boje: snižava krvni tlak i umiruje živčani sustav. Tamno plava utječe na uravnoteženo spavanje, ublažava bolove i ima pozitivan utjecaj na kosti, podiže koncentraciju, osvježava misli i kreativnost (Bilban, 2015; Nadarević 2019). Također, plava boja opušta mišiće i napetost tijela, a u kromoterapiji se primjenjuje za liječenje migrene, grla, vrućice i bolova u leđima (Die Welt der Farben. n.g.; Nadarević 2019).

Primjena plave boje u zatvorskom prostoru: plava boja ima pozitivan utjecaj na promatrača, ali potrebno je voditi računa o nijansi i količinama. Naime, upotreba prevelike količine plave boje može izazvati depresiju u promatrača. Plava boja simbolizira odanost i povjerenje (Nadarević, 2019). Zanimljiva je činjenica da je u većini ze-

malja policijska uniforma plave boje, pa tako zatvorenici mrze plavce.

Međutim, zatvorske prostorije obojene u plavu boju, posebno u svjetlijim tonovima, djelovat će umirujuće na zatvorenike te će smanjiti anksioznost (Nadarević, 2019).

Zelena boja Simboličko značenje: zelena boja je hladna, ali zbog svoje velike zastupljenosti u prirodi, posebice u proljeće, predstavlja život, buđenje, vitalnost, plodnost, toleranciju, zdravlje, mir, snagu, harmoniju, spokoj ( Delija 2018; Nadarević, 2019). Negativan aspekt zelene boje očituje se u zlobi, zavisti, strahu, tjeskobi, potištenosti, kiselosti itd. (Musil, 2002; Nadarević, 2019).

Zdravstveni učinci zelene boje: zelena boja djeluje izrazito umirujuće i opuštajuće; ona ublažava napetost i emotivne poteškoće, snižava krvni tlak širenjem perifernih krvnih žila, regulira protok krvi te potiče rad hipofize. Također, opušta mišiće u grudnom košu i omogućava dublje i sporije disanje. Poznato je da se koristi u kromoterapiji za umirivanje srčanog ritma i ritma rada bubrega, a primjenjuje se i u liječenju čira na želucu, za alergije i odmaranje (Nadarević, 2019).

Primjena zelene boje u zatvorskom prostoru: zelena boja je boja koja opušta, smiruje; djeluje harmonično, pridonosi usklađivanju, samokontroli i uravnoteženosti. Stoga je iznimno pogodna za primjenu u zatvorskom prostoru. Često se upotrebljava u kombinaciji s plavom bojom. Pogodna je za bojenje zatvorskih zidova, a najčešće se koristi za zaštitu dijela zida u kombinaciji s perivom masnom bojom (Nadarević, 2019). Žuta boja Simboličko značenje: žuta boja stvara efekt topline, izaziva mentalnu aktivnost i puni čovjeka energijom (Delija, 2018). Simbolizira sreću, mudrost, sklad, strast, ljubav, intelekt, optimizam, sjaj, radost, ali isto tako pobuđuje zavist, ljubomoru, gađenje, neiskrenost, izdaju, kukavičluk (Bonzić 2017; Nadarević, 2019). Žuta boja asocira nas na sunce te u nama izaziva vedrinu i toplinu (Bilban 2015; Nadarević, 2019). Čisti tonovi žute obično su pozitivni, dok tamnije nijanse žute mogu imati negativne konotacije, to su, npr., upadljivost, pretjerivanje, razdražljivost, oholost, neprijateljstvo, ljubomora, zavist, izdajništvo (Kovaĉev, 1997; Nadarević, 2019).

Zdravstveni učinci žute boje: jača živčani sustav, vraća optimizam, stvara energiju u mišićima, potiče limfni sustav i čisti probavni trakt (Bilban 2015; Nadarević, 2019).

Primjena žute boje u zatvorskom prostoru: zahvaljujući svojoj toplini, žuta boja potiče vedrinu, optimizam, intelektualnu aktivnost, dok će prekomjerna primjena žute imati uznemirujući učinak.

Upotreba žute boje u sivom okruženju zatvorskog prostora doprinosi uklanjanju monotonije prostora te stvara osjećaj topline, vedrine

123

124

i bliskosti, no s vremenom može dovesti do zasićenja i uzrokovati uznemirenost u promatraču (Nadarević, 2019), stoga treba voditi računa o njezinoj primjeni.

Ljubičasta boja Simboličko značenje: ljubičasta se boja smatra bojom moći, s obzirom na to da je u prošlosti bila boja najvišeg sloja društva. Ona se vezuje uz imaginarnost i spiritualnost, a posjeduje snažnu energiju crvene koja je pomiješana sa stabilnošću plave boje (Delija, 2018).

Ljubičasta se boja doživljava kao umirujuća, ali se pri samoj primjeni treba prikladno dozirati jer može izazvati veću količinu introspekcije i distrakcije u promatrača (Delija, 2018).

Zdravstveni učinci ljubičaste boje: poznato je kako je ljubičasta boja duhovnosti. Utječe na duševnu ravnotežu i samosvijest pa se upotrebljava u terapijske svrhe kod dubokih psihičkih teškoća, a svojim djelovanjem doprinosi smanjenju stresa i potiče psihičku stabilnost (Nadarević, 2019). Smatra se bojom duha, doprinosi jačanju moždanih aktivnosti; ujedno se koristi u liječenju blažih migrena. Ima blagotvoran fiziološki utjecaj na srce i pluća, a povećava i organsku otpornost (Nadarević, 2019). Ljubičasta boja ima blagotvoran utjecaj na živčani sustav i mozak, djeluje pročišćavajuće i dezinficirajuće te uravnotežuje probavni trakt (Nadarević, 2019).

Primjena ljubičaste boje u zatvorskom prostoru: Iako je navedeno kako ljubičasta boja ima blagotvoran utjecaj na čovjeka, ona se ne preporučuje za bojenje spavaćih soba zatvorenika; međutim, njezina primjena preporučuje se u prostorijama za savjetovanje, psihoterapiju i slično, upravo zato što svojom mističnom značajkom povećava dojam autoritarnosti i kompetentnosti terapeuta. Prema tome, zidovi terapijskih soba obojeni u ljubičasto mogu pozitivno utjecati na komunikacijsku klimu za vrijeme rada sa zatvorenicima (Nadarević, 2019).

Narančasta boja Simboličko značenje: riječ je o izrazito toploj boji koja nastaje spajanjem crvene i žute boje, pa se smatra ekstrovertnom bojom, bojom života, veselja i aktivnosti. Asocira na boju sunca, kao i žuta.

Simbolizira aktivnost, vitalnost, posebnost, energiju, zdravlje, druželjubivost (Bronzić, 2017; Nadarević, 2019). Međutim, narančasta može asocirati i na jeftinoću, bahatost i nametljivost (Die Welt der Farben, n. g.; Nadarević, 2019).

Zdravstveni učinci: narančastom bojom naglašava se sigurnost, udobnost i emotivna toplina. Ova boja podiže raspoloženje, osjećaj zadovoljstva, veselja i društvenost (Nadarević, 2019). U kromoterapiji se primjenjuje za jačanje imuniteta te stimuliranje probave (Die Welt der Farben, n. g.; Nadarević, 2019). U fiziološkom smislu utjecaj je vidljiv u poticanju rada srca, jačanju pluća te stvaranju osjećaja ugode i vedrine.

Primjena narančaste boje u zatvorskom prostoru: kao i žuta, narančasta boja izuzetno je primjenjiva u prostorijama u kojima zatvorenici provode najviše vremena u danu (Nadarević, 2019), npr. u društvenim prostorijama, prostorijama za hobije, ili prostorima za slobodno vrijeme.

Ružičasta boja Simboličko značenje: iako je riječ o jednoj varijanti crvene boje kojoj je oduzeta vibrantnost, ona se najčešće povezuje s ljubavlju, romantikom i prijateljstvom (Bilban 2015, Nadarević, 2019).

Zdravstveni učinci: potiče osjećaj ljubavi, sigurnosti i topline.

Primjena ružičaste boje u zatvorskom prostoru: ružičasta boja primjerena je za spavaonice, ali nakon određenog vremena može izazvati odbojnost, zasićenost i potaknuti agresivnost. Ističe se kako je posebno problematična njezina simboličnost u zatvorskom prostoru, gdje i najmanja naznaka homoseksualnosti izaziva burne reakcije među zatvorenicima.

U brojnim zatvorima u SAD-u, Švicarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Austriji i Velikoj Britaniji primjenjuje se Baker-Miller ružičasta boja za bojenje ćelija. To je poseban ton ružičaste boje za koji se smatra da reducira agresivno, bijesno i neprijateljsko ponašanje. U Švicarskoj 20% zatvora i policijskih postaja ima barem jednu ružičastu ćeliju.

Smatra se, mada znanstveno to nije dokraja dokazano, da ružičasta boja smiruje. Doduše, ističe se da ona pored svojega pozitivnog učinka smirivanja može doprinijeti tome da se zatvorenici osjećaju posramljeno jer na zidovima imaju boju koja se općenito smatra ženskom. To može povećati razinu agresivnosti među zatvorenicima (Hammond, 2015).

Smeđa boja Simboličko značenje: Smeđa predstavlja zemlju, toplinu, jesen, poniznost, materijalnu realnost i materinstvo (Nadarević, 2019). Smatra se izuzetno stabilnom i ozbiljnom bojom i može služiti kao idealna zamjena za crnu boju u slučajevima kada je crna previše intenzivna za odabrani prostor ili temu (Delija, 2018). Čovjek je doživljava pretežito umirujućom bojom jer smo naviknuli na nju kao takvu, s obzirom na to da se, skupa sa zelenom, najčešće nalazi u prirodi (Bilban, 2015; Nadarević, 2019).

Zdravstveni učinci: svjetlije nijanse smeđe boje fizički djeluju na osjećaj zdravlja i dobrog raspoloženja, sigurnosti i topline (Nadarević, 2019).

Primjena smeđe boje u zatvorskom prostoru: kada je u pitanju zatvorski prostor, smeđom se bojom najčešće boje podovi i tapecira namještaj, jer u promatraču potiče toplinu i bliskost. Međutim, ističe se da u prostorijama bojenim smeđom bojom mora postojati nekakav akcent, po mogućnosti neka topla boja, koja će razbiti turobnost okoline i položaja u kojem se zatvorenici nalaze (Nadarević, 2019).

125

126

Crna boja Tehnički gledano, crna boja nije boja jer crni predmeti apsorbiraju sve boje vidljivog spektra, a nijednu ne reflektiraju (Nadarević, 2019).

Simboličko značenje: crna boja je boja moći, sofisticiranosti, formalnosti, ozbiljnosti, samoće, misterije, straha, zla, žaljenja, kajanja i praznine. Asocira na eleganciju i naprednost ali i na žalost, pogreb, zlo, grijeh, mrak, tamu i strah (Nadarević, 2019).

Zdravstveni učinak: crna boja fiziološki utječe na psihološku žalost i potlačenost, dok se u terapiji smatra bojom koja potiče samopouzdanje (Nadarević, 2019).

Primjena crne boje u zatvorskom prostoru: crna boja u zatvorskom prostoru asocira na autoritet – poznato je da specijalna jedinica policije nosi crnu uniformu. U zatvorskom je prostoru crna boja neprimjenjiva, jedino se uredi mogu opremiti crnim namještajem (Nadarević, 2019).

Siva boja Simboličko značenje: siva boja veže se uz kreativnost i inspiraciju. Lako se kombinira s ostalim bojama te se upravo zato često koristi. U promatraču stvara dojam ekskluzivnosti te simbolizira osjećaj praktičnosti, bezvremenosti i solidarnosti, ali i neodređenosti, beznačajnosti, bezosjećajnosti (Delija, 2018; Nadarević, 2019).

Primjena sive boje u zatvorskom prostoru: poznato je da je siva boja još uvijek prevladavajuća boja mnogih zatvora diljem svijeta.

Ona izaziva osjećaj hladnoće, straha, neizvjesnosti i otuđenosti. Siva boja je manje izražena od drugih boja. Ima tendenciju prigušivanja prostora te drugih boja oko sebe, kao i samoga raspoloženja. Siva boja je na pola puta između bijele i crne, neutralna je i hladna što može djelovati depresivno na promatrača, naročito kada je u pitanju tamno siva boja.

Bijela boja Bijela je boja skup svih boja.

Simboličko značenje: ona označava čistoću, nevinost, slobodu, svjetlost, svetost, jednostavnost, ali i hladnoću, krhkost, izolaciju itd.

Simbol je mira, miroljubivosti, odmora, tišine, čistoće, jednakopravnosti, novog početka, neutralnosti (Bilbon, 2015; Nadarević, 2019).

Prostori obojeni u bijelo, a koji pritom nemaju mnogo namještaja, djeluju prazno i usamljenički.

U zatvoru i bolnicama bijela je najčešća boja zidova, posteljine, stolnjaka, itd. Ukazuje na službenost i ozbiljnost, ali i sterilnost, čistoću, sklad i red (Nadarević, 2019).

Navedena tumačenja boja su samo neka od brojnih, pa ovaj popis ne obuhvaća sveobuhvatnu analizu svake od navedenih boja.

Ovim se pregledom želi ukazati na njihovu složenost i potrebu njihova istraživanja kada je u pitanju primjena u zatvorskom prostoru, ali i drugim specifičnim okruženjima, poput bolničkih.

Kako obojiti zatvor Naše uobičajene dnevne aktivnosti odvijaju se u različitim prostorijama našeg doma. U jednoj prostoriji jedemo, u drugoj spavamo, u nekima se bavimo hobijima ili provodimo slobodno vrijeme, a upravo u skladu s prostornim karakteristikama i uređujemo sam prostor.

Faktori koji ostvaruju osjećaj ugode u prostoru su boja zidova, namještaja i poda. Prostorije poput dnevnog boravka, kuhinje i blagovaonice najčešće bojimo toplim bojama, dok spavaonice najčešće bojimo u hladnije boje poput plave, ljubičaste i zelene. Crvena boja se najčešće primjenjuje za uređenje kuhinjskih elemenata i slično (Nadarević, 2019), ali ne i za bojanje zidova.

Kada su zatvori u pitanju, tu je situacija posve drugačija. Zatvori su totalne ustanove, u kojima se aktivnosti odvijaju pretežito u istim prostorijama, te je u njima uobičajena bijela i siva boja zidova.

Samo uređenje zatvorskog prostora ovisi o brojnim faktorima.

Međutim, jedno je sigurno: ljudi, neovisno o tome što su lišeni slobode, imaju potrebu za određenom bojom u svojoj okolini. Štoviše, bojenje zatvorskog prostora zapravo je jedan suptilni oblik terapije (O’Brain, 2003; Nadarević, 2019). Polazeći od deklarativnih ciljeva izvršenja zatvorske kazne te ograničenja koja utječu na njihovo ostvarenje mogu se definirati neka pravila prilikom uređenja zatvorskih prostora općenito: 1. Ulazni hodnik: ovo je prostor s kojim se zatvorenici prvi put sreću kada dođu na izdržavanje kazne. Odlikuju ga teška i velika metalna vrata, bodljikava žica, rešetke, što budi osjećaj straha i neizvjesnosti te se stvara osjećaj tjeskobe. Kako bi se ovo izbjeglo te da bi se ublažio osjećaj anksioznosti, predlaže se da hodnik ima mjesto gdje će zatvorenici sjesti dok čekaju da ih se primi, potom mjesto gdje će odložiti svoje stvari, a predlaže se i stolić na kojemu će biti stavljeni časopisi ili informativni letak o ustanovi (Nadarević, 2019). Odabir samog namještaja može biti u vidu sofe jarkih boja, dok se zidovi preporučuju bojiti svjetlijim nijansama. Kada je u pitanju bojenje hodnika, koji služe samo za prolaz te je boravak u njima iznimno kratak, preporučuje se primjena jarkih boja zidova koji će potom olakšati orijentaciju, a u tom slučaju namještaj u hodnicima trebao bi biti svjetlije boje (Nadarević, 2019). Predlaže se također da se hodnici oplemene i različitim prikladnim slikama ili rukotvorinama zatvorenika te je pogodno postaviti žardinjere s biljkama i cvijećem.

2. Dnevni boravak: ovo je društvena prostorija koja ima višenamjensku funkciju u zatvorskom prostoru. Osim što služi kao dnevni boravak, često se koristi i za odvijanje terapijskih sasta-

127

128

naka ili kreativnih radionica sa zatvorenicima. S obzirom na to da se radi o višenamjenskoj prostoriji, potrebno je stvoriti opuštajući ugođaj pa se predlaže da se zidovi oboje u zeleno i plavo, dok se ne preporučuju teške boje (Nadarević, 2019).

3. Sobe / Ćelije: one mogu biti jednokrevetne, dvokrevetne ili višekrevetne. Preporučuje se zidove bojiti svjetlijim pastelnim nijansama, odnosno bojama koje djeluju toplo i intimno. Također, treba izbjegavati bijelu boju, koja odražava institucionalnost i odvojenost od prirode. Kada je u pitanju prostorno uređenje, predlažu se zavjese svjetlijih boja, poput pastelne zelene, plave ili narančaste, dok dezeni mogu biti u obliku sitnih šara, kockica ili prugica. Crvenu boju treba izbjegavati. Što se tiče površine poda, ona treba biti glatka, ali ne i sjajna; poželjno je da bude jednostavna za čišćenje te da pri hodanju ublažava buku. Prostirke nisu preporučljive, a boja poda treba biti kontrastna bojama zidova (Nadarević, 2019).

Osvijetljenost zatvorskog prostora, a posebice soba (ćelija) i dnevnog boravka, trebala bi biti prirodna (dnevna sunčeva svjetlost). Prirodno svjetlo smatra se osnovnim stimulativnim faktorom koji ima snažan biološki utjecaj. U skladu s time, dobro postavljeno osvjetljenje, bilo ono prirodno ili umjetno, ima značajan utjecaj na različite vitalne funkcije organizma te njegove psihičke i fiziološke reakcije. Kada je u pitanju primjena umjetnog svjetla, ono ne smije biti blještavo i ne smije stvarati jake sjene. Treba biti homogeno i ravnomjerno, ne smije treperiti te mora imati boju približnu prirodnom svjetlu (Nadarević, 2019).

4. Uredi odgojatelja / uredi tretmana: ove bi prostorije trebale odisati toplinom i kreativnošću jer se u njima se odvijaju tretmanske aktivnosti. Cijela prostorija trebala bi odisati smirujuće i intimno za rad sa zatvorenicima. Preporučuje se primjena zelene i ljubičaste, kao i pastelnih nijansi općenito (Nadarević, 2019).

Zaključak U ovom smo poglavlju mogli vidjeti kako boja igra veliku ulogu u percepciji čovjekova okruženja, pa tako i u suživljavanju zatvorenika sa zatvorskim prostorom. Boje oduvijek imaju simboličku vrijednost, one proizlaze iz individualnog osjećaja koji razvijamo prema predmetima određene boje. Međutim, svakako postoji i ustaljena shema kolektivnog doživljaja određenih boja – na primjer, u zatvoru su preporučljive svijetle boje, s naglaskom na zelenu i plavu jer ih ljudi doživljavaju umirujuće i poticajno, budi se osjećaj sigurnosti i pripadnosti (Nadarević, 2019). Nadalje, žuta je boja isto izuzetno pogodna za primjenu u zatvorskom prostoru i zatvorenici je najčešće doživljavaju kao vedru, veselu i toplu. Svima je poznato da je zatvor javni prostor rigidnog izgleda, no usprkos njegovoj hladnoći, zatvorenicima on predstavlja domaći teren, u kojemu borave privremeno

ili dugoročno. Nerijetko je da zatvorenici svoj zatvorski prostor štite, kao što i mi štitimo svoje domove. Ova potreba da čuvaju svoj prostor proizlazi iz biološke potrebe svih živih bića za posjedovanjem određenog mjesta koje će doživljavati vlastitim, unatoč tome što je njihov osjećaj prema određenom prostoru izuzetno nestabilan jer ih se često premješta iz ćelije u ćeliju / sobe u sobu (Nadarević, 2019), što stvara osjećaj nesigurnosti te manjka pripadnosti i identifikacije s tim prostorom.

Zatvorenici su izuzetno vezani za svoj intimni prostor, osjetljivi su na njega, on im na neki način predstavlja jedino što posjeduju u tom trenutku, i stoga se prema njemu odnose izuzetno zaštitnički.

Zatvorenici ne dozvoljavaju ulazak u taj intimni prostor, često ni drugim zatvorenicima ne puštaju da im sjedaju npr. na krevet. Nadarević (2019) ističe da je to povezano i s fobijom od homoseksualnosti.

Napokon, oslikavanje zatvorskog prostora iznimno je kompleksan zadatak koji mora uvažiti niz faktora i važnih informacija koje će pomoći u tome da se odabere najbolja kombinacija boja i nijansi.

Tako nešto imat će pozitivan učinak na cijelu zatvorsku populaciju, a ne samo na pojedinca.

Popis literature: Bilban, M. (2015). Lastnosti barv. Delo in varnost, letnik 60, številka 2, str. 27-34. URN:NBN:SI:DOC-1V4IQ2GD from http://www. dlib.si Delija, A. (2018). Utjecaj boje na psihologiju potrošača. University of Zagreb. Faculty of Graphic Arts. Thesis.

Die Welt der farben – Farben und ihre Bedeutung, (n.g.). Welt der Farben. Lichtkreis.at. Dostupno na: https://www.lichtkreis. at/wissenswelten/welt-der-farben/.

Hammond, C. (2015 April 6th). Do colours really warp our behavior? BBC. https://www.bbc.com/future/article/20150402-docolours-really-change-our-mood Jacobs, B. (2009). Connecting via color. Journal of Architectual Voating, june-februar, 8-15.

Klamp, I. (2015). Psihološko značenje boja. Sveučilište sjever.

Thesis.

Kovaĉev, A.N. (1997). Govorica barv. Ljubljana: Prešernova druţba, Vrba, d.o.o.

Lovgren, B. (1996). Color Your World: How Colors Affect Workplace Productivity. Business Mexico, 6 (February), 20–22.

129

130

Musil, B. (2002). Barva kot vtis in izraz: Priljubljenost, simbolizem in semantiĉni prostor barv. Anthropos, 2002, 1/3, 19-40.

Nadarević, D. (2019). Kako zidovi „govore“. Utjecaj prostora na komunikaciju zatvorenika. Centar modernih znanja Banja Luka.

Markos. Šefčić, M. (2018). Rehumanizacija i reestetizacija bolničkoga prostora - primjer likovnoga rješenja jednoga bolničkoga odjela.

Academy of Fine Arts in Zagreb. PhD thesis. Škrbina, D. (2013). Art terapija i kreativnost. Zagreb: VEBLE commerce.

Whitfield T.W. i Wiltshire T.J. (1990). Color Psychology: A Critical Review. Genetic, Social & General Psychology Monographs, 116(4), 385-411.

Zjakić, I. i Milković, M. (2010). Psihologija boja. Varaždin: Veleučilište, 2010.

131

132

133

UMJETNOST I TERAPIJA PETER VAN OLMEN

134

UMJETNOST I TERAPIJA Peter van Olmen

Čovjek je oduvijek koristio glazbu, poeziju, ples, kazalište, književnost i vizualne umjetnosti kako bi simbolički predstavio, istražio i izrazio ono što nije moguće izraziti riječima (Keyes, Margaret Frings, 1975).

Sažetak Nadamo se da ćemo putem kratkog opisa porijekla art terapije i marginalne umjetnosti (outsider art), intervjua s terapeutima i učiteljima likovnih umjetnosti te primjerima raznih umjetničkih projekata pobuditi zanimanje za stvaranje umjetnosti, u kojem god obliku, koja će doprinijeti osobnom razvoju zatvorenika.

Ključne riječi: neformalno učenje, povratak u društvo, stavovi i vještine, art terapija i marginalna umjetnost, dobre prakse.

Uvod Nastanak kreativne terapije Tijekom kratke povijesti marginalne umjetnosti postalo je jasno da se umjetnost postepeno sve više koristi kao oblik terapije u praksi, pogotovo u poslijeratnoj Europi, gdje se počinju razvijati kreativne radionice i oblici art terapije. Vizualna kreativna terapija poprimila je razne oblike tijekom svog razvoja, od radne terapije dr. Plokkera (1907.-1976.) do uvođenja malih zadataka Lea Navratila (1921.-2006.) i istovremene pojave psihoanalize Freuda i Junga.

Od 1950-ih nadalje, art terapija dobiva službeni status u Francuskoj nakon međunarodnih izložbi psihopatološke umjetnosti.

Službeni naziv art terapija prvi je uveo britanski umjetnik-pedagog i terapeut Adrian Hill (1895.-1977.) nakon objave svoje knjige Umjetnost protiv bolesti (Art Against Illness). Njegov je cilj bio institucionalizirati i proširiti art terapiju. Tijekom 1960-ih, art terapija uvedena je u psihijatrijske bolnice te su je uglavnom koristili psihijatri, psiholozi, njegovateljsko osoblje i radni terapeuti u vrijeme kada još nije bilo moguće obrazovati se za kreativnog terapeuta. Od tada nadalje terapijska strana umjetnosti cvjeta, te je ona oslobođena od isključivo estetskog načina razmišljanja.

Krajem 1970-ih javlja se potreba za znanstvenim istraživanjem polja art terapije. Razlog tome jest mahnita potraga za identitetom tog polja i načinom da se ono izdvoji kao autentična terapijska disciplina. Problem njegove znanstvene podloge nije ostao neriješen. Art

135

136

terapija povezivala se s umjetnošću, znanošću, zdravljem i obrazovanjem. U međuvremenu se razvila u interdisciplinarni oblik liječenja.

Art terapija engleska je inačica kreativne terapije Termin art terapija moguće je prevesti i kao vizualna terapija, kako se i prevodio u početku, no danas se isti koristi i kao izraz koji obuhvaća vizualnu terapiju, glazbenu terapiju, dramsku terapiju i terapiju plesom i pokretom.

1. Vizualna terapija Radom na vizualnom djelu klijenti se mogu osloboditi od i izraziti neizražena iskustva, potisnute emocije ili sukobe koristeći materijale (materijale za crtanje, boju, glinu, papir itd.). Art terapeut ne mora nužno biti i umjetnik. Umjetnici izražavaju dio sebe u svojem radu, posjeduju vlastitu umjetničku viziju i primjenjuju vlastite, sebi svojstvene tehnike. U terapijskom okruženju najvažniji je osobni kut gledanja, s uglavnom objektivnim stavom prema korištenim materijalima. Art terapeut obavezno mora biti svestran. Mora moći savladati razne tehnike i materijale i prenijeti ih klijentima ili pacijentima na sustavni način. Velika prednost ovog načina rada jest to što nudi vizualnu alternativu mislima i osjećajima koje je teško uobličiti.

2. Terapija plesom i pokretom Središnja točka terapije plesom i pokretom jest izražavanje osjećaja i emocija pokretom tijela. Plesom i pokretom klijenti doživljavaju jedinstvo tijela i uma. Tijelo je nalik instrumentu, a ples postupak koji potpomaže integraciji osobnosti i njenom razvoju. Podrazumijeva se da je neverbalna komunikacija i njena interpretacija ovdje važan element. Pokretom i držanjem moguće je izraziti osjećaje za koje jezik nije dovoljan.

3. Dramska terapija Dramska terapija potpomaže izražavanju vlastite osobnosti i osjećaja, kao i osobnosti i osjećaja drugih na prikladan način. Kazališnim tehnikama poput improvizacije, sociodrame, drame, pripovijedanja, maštovite igre, lutkarske predstave itd., pokušava se potaknuti kontakt s drugima. Velika se pažnja posvećuje emocionalnim i verbalnim sposobnostima. Kroz dramske situacije obrađuje se ljudska interakcija.

Tijekom dramske terapije, sudionici također mogu sagledati svoju situaciju s odmakom te izmisliti priče nadahnute vlastitim životima. To često uključuje proučavanje uloga koje ljudi igraju u vlastitim okruženjima.

4. Glazbena terapija Glazbena terapija sudionicima donosi promjenu, razvoj i prihvaćanje na socio-emocionalnoj, kognitivnoj i tjelesnoj razini. Ona je istovremeno i receptivna (slušanjem glazbe) i aktivna (stvaranjem

glazbe). Pri njoj se pokušava povezati ritam, tempo, melodiju i harmoniju s unutarnjim osjećajima. Time se stvaraju asocijacije glazbe s osjećajima dok se pokušava stimulirati i aktivirati tijelo kako bi prešlo u manje anksiozno stanje koje nije stresno. Što umjetnost može značiti u kontekstu terapije?

Prema Masoumeh Farokhi, umjetnost je psihoterapeutski alat za rješavanje obrazovnih i psiholoških problema. Umjetnost je bogata iskustvima i emocijama i može se koristiti u kreativnom terapijskom okruženju kao medij uvida u ljudsku psihu. Umjetnost može biti i komunikacijski alat u smislu da je njome moguće ispoljiti probleme, emocije i unutarnje sukobe na neverbalni način. Moguće je koristiti vizualna pomagala za izražavanje misli i osjećaja koje je teže izraziti riječima. Dobiveni umjetnički proizvod funkcionira kao medij verbalne interakcije između terapeuta i klijenta. Cilj je da osoba stekne uvid u svoje probleme i, pod vodstvom kreativnog terapeuta, teži osviještenosti i pozitivnoj promjeni.

U kojoj mjeri art terapija i sirova umjetnost (art brut) mogu doprinijeti dobrobiti zatvorenika te premostiti jaz između njih i društva?

Dvoje bivših počinitelja postavljeno je sljedeće pitanje: Koliko je stvaranje umjetnosti bilo važno za tvoj proces reintegracije?

Willy: Bez umjetnosti bio bih mrtav. Zahvaljujući umjetnosti opet mogu pronaći svoje mjesto u društvu. Mogu pokazati društvu svoj pogled na svijet, a društvo može pokazati da cijeni moje radove. Nedavno sam prodao jedan rad jednom gradskom vijećniku za kulturu. Postavio ga je u prekrasan okvir na istaknuto mjesto u svom kućanstvu i pozvao me na večeru. Ta razina priznanja omogućuje mi da dišem.

Gust: Umjetnost je ključna i za mene. Lijepo je kada te cijene. Moji su umjetnički radovi znak da sam se dočekao na noge. Opet nešto gradim. Prije sam bio fotograf, a sada sam umjetnik. Volim se koristiti tim statusom jer njime na pozitivan način pokazujem da nešto stvaram.

Umjetnici bez umjetničkog obrazovanja koji stvaraju kao odgovor na svoje osjećaje u zatvorenom okruženju, koji nisu ograničeni akademskim pravilima ili potrebama društva, stvaraju vlastitu umjetnost. Ova samouka umjetnost pruža im prostor za vlastiti stil, ograničen jedino dosegom njihove mašte. Taj se oblik umjetnosti naziva marginalnom umjetnošću (outsider art) ili sirovom umjetnošću (art brut). Ona zatvorenicima daje prostor za razmišljanje i maštanje izvan zatvorenog okruženja, te za kontakt s društvom.

Predvodnici u definiciji i prikupljanju marginalne umjetnosti Izraz sirova umjetnost, sa značenjem čiste umjetnosti, slobodne od kulturalnih utjecaja, skovao je Jean Dubuffet 1949. godine. Njegova definicija glasi:

137

138

Ovo se odnosi na djela koja stvaraju ljudi slobodni od cjelokupne umjetničke kulture, gdje oponašanje, za razliku od onoga što se događa intelektualcima, ne igra nikakvu ili gotovo nikakvu ulogu, tako da njihovi tvorci preuzimaju sve (teme, izbor materijala, sredstva prenošenja, ritmove, načine pisanja itd.) iz vlastitog iskustva te ništa ne posuđuju iz sustava klasične ili pomodne umjetnosti. Svjedoci smo vrlo čistom, sirovom umjetničkom procesu gdje njegov autor ponovno osmišljava sve njegove faze, započinjući isključivo od vlastitih poriva (Maclagan, 2009).

Rad zatvorenika.

(2015). [Slika].

JJI Lelystad, Nizozemska. Fotograf: Peter van Olmen

Britanski povjesničar umjetnosti Roger Cardinal osmislio je izraz marginalna umjetnost 1972. godine. Taj je izraz širi od sirove umjetnosti. Marginalna umjetnost uključuje umjetnike koji žive i rade izvan svijeta umjetnosti, kao što su psihijatrijski bolesnici, osobe s duševnim poteškoćama, zatvorenici, korisnici droga, beskućnici i starije osobe. On ne vjeruje da ljudi, neovisno o njihovom duševnom stanju ili društvenom porijeklu, mogu biti slobodni od vanjskih utjecaja. Cardinal se protivi ideji da je umjetnost ono što određuju muzeji, izložbe, galerije i stručnjaci za umjetnost. Ljudima se unaprijed nameće ideja da je umjetnost nešto čime se prenosi kultura i povijest. Cardinal traži nepatvorenu umjetnost, u potrazi za pravim, iskrenim, originalnim umjetničkim izrazom.

Kao što je gore opisano, umjetnost nije samo terapijski alat za dijagnozu i liječenje anksioznosti i emocija, već može imati i važnu ulogu u životu zatvorenika tijekom njegove robije. Rad s bilo kojim oblikom umjetnosti ima terapijski učinak.

Umjetničko obrazovanje i terapija u Jji Lelystad Od otvorenja maloljetničkog zatvora JJI Lelystad 2004., njegovi se zaposlenici suočavaju s izazovom razvijanja i provođenja obrazovnih programa za iznimno raznolike ciljne skupine. Razvoj nastavnog plana povezanog s redovitim školovanjem izvan zatvora otežale su velike razlike u dobi, inteligenciji i prethodnom obrazovanju. Potraga za rješenjem isprva je bila vrlo teška.

Ono je iznađeno u posebno prilagođenom obrazovanju, pojedinačnom programu obrazovanja za svakog učenika, u što većoj mjeri i kad je god moguće u skladu s redovitim obrazovnim programima izvan zatvora. Prvih nekoliko godina činilo se da to djeluje, no ubrzo je postalo jasno da ovim metodama učenici određene vještine razvijaju na manje učinkoviti način. Ovim individualnim pristupom manje se razvijaju neformalne vještine, a to su upravo one vještine koje su potrebne učenicima. Ključne su za njihovo ponovno povezivanje s društvom nakon povratka. Učenik će možda postati izvrsni zavarivač, no ako nije naučio dolaziti na vrijeme, raditi s drugima, slušati, komunicirati itd., njegov nauk varenja neće mnogo značiti ni njemu ni društvu.

Stoga je ova vrsta fine prilagodbe srž vodstva koje se pruža zatvorenicima. Pruža im se znanje, stav i vještine koje su im potrebne za ponovno povezivanje s društvom. Kako bi ponovno uspostavio tu ravnotežu, zatvor je prilagodio obrazovni program tako da odvoji više vremena za neformalno učenje putem raznih umjetničkih oblika.

Uz već postojeću art terapiju koju provode terapeuti, zatvor je započeo s radionicama pri kojima glazba, vizualne umjetnosti i drama igraju ulogu u podučavanju neformalnih vještina.

Intervju s kreativnim terapeutom i učiteljem Ovaj intervju odvio se u popravnom centru za mlade u Lelystadu u kojem borave mladi ljudi od 15 do 26 godina.

Na mlade u ovoj zatvorskoj ustanovi primjenjuje se tzv. mjera smještaja u ustanovu (forenzičko-psihijatrijsko liječenje mladih), te su uključeni u program liječenja. Zato je u ovoj popravnoj ustanovi moguće primjenjivati sve oblike terapije. Vizualni terapeut koji već 10 godina radi s mladima u zatvorenim okruženjima i učitelj likovne umjetnosti koji ne radi kao terapeut, već mentorira mlade pri nekoliko kreativnih aktivnosti, uključeni su u rad već od otvorenja ove ustanove 2004. godine. Tijekom intervjua postalo je jasno da se njihove aktivnosti i ciljevi uvelike podudaraju.

I terapeut i mentor za kreativne aktivnosti koriste umjetničke oblike kako bi pomogli pritvorenicima da postanu svjesni negativnih ljuštura u kojima su zarobljeni. Mnogi mladi počinitelji imaju vrlo negativnu sliku o samom sebi, doživjeli su mnoge neuspjehe, osjećaju se izostavljeno i nedovoljno cijenjeno, te su u mnogim slučajevima imali traumatična iskustva. Premještani su iz jedne u drugu ustanovu te su neki tijekom svojih kratkih života prošli kroz ruke više od 20

139

140

mentora i stručnjaka zbog čega su izgubili povjerenje. U tom kontekstu terapeut i kreativni savjetnik pokušavaju putem kreativnih oblika i materijala vratiti mladim ljudima samopouzdanje, pomoći im da se ponose onime što jesu i dati im osjećaj da ih njihova okolina cijeni.

Umjetnost im daje priliku da steknu samopouzdanje time što će izraditi nešto čime će se ponositi, ali i da nastave razvijati druge vještine poput suradnje i komunikacije, te da osvijeste vlastitu ulogu.

U ovom terapijskom okruženju, terapeuti se susreću s izazovom prevladavanja oklijevanja pritvorenika da sudjeluju u nekom obliku terapije. Zatvorenici općenito imaju mnogo poteškoća sa svojim obvezama. Odbijanje primanja terapije može utjecati na trajanje njihove kazne. Terapeuti njihov otpor djelomično tumače kao reakciju na nepoznato s kojim se suočavaju. U mnogim slučajevima nisu naviknuti na stvaranje stvari koje bi im mogle pružiti uvid u njihove emocije i osjećaje. Boje se neuspjeha, nisu im poznati materijali i često žive između dva ekstrema – sretan i tužan kao odrednice svog ponašanja.

Moraju se nositi i sa ciljnom skupinom koja pomoću umjetnosti izražava svoje stanje uma. Sjetimo se rapa, umjetničkih izražaja u njihovim ćelijama i na zidovima, pjesama i tako dalje. S ovom je ciljnom skupinom interakcija pozitivnija, te se ona koristi za približavanje manje pristupačnim pritvorenicima. Još jedan pristup koji se koristi kako bi se doprlo do mladih jest upotreba raznovrsnih materijala. Klesanje steatita čekićem pruža potpuno drukčije iskustvo i percepciju od gnječenja meke mase poput gline. Stvaranje glazbe različito je iskustvo od izrade intuitivne slike. Slikanje žive prirode stvara drukčiji osjećaj od korištenja kistova za izražavanje vlastitih osjećaja. No jedna je stvar jasna terapeutima – radnje omogućuju pritvorenicima da bolje govore.

Primjerice: Jedan je pritvorenik bio vrlo povučen i bilo je teško doprijeti do njega; sudjelovao je u razgovorima samo na površnoj razini, rijetko je iskazivao emocije itd. Nakon što mu je pokazana slika nizozemskog umjetnika iz 17. st. Jana Steena te nakon što je čuo priču o pozadini te slike, pritvorenik je sam napravio kuću. S vremenom je izradio čitavo selo puno kuća u koje je uselio ljude/obitelj iz svoje prošlosti, te je počeo pričati svoju priču. Na jednoj od kuća nalazilo se oko, a to je bila kuća njegove bake. Osjećao je da ga je njegova baka uvijek držala na oku, nije ga mnogo cijenila, no tu je svejedno postojala i ljubav i neki oblik povjerenja. Nakon što je baki ponosno pokazao selo, razgovor je prešao na oko na njenoj kući. Tijekom tog razgovora, pritvorenik i njegova baka razriješili su mnoga pitanja nepovjerenja. To je također terapeutu omogućilo prelazak na sljedeći korak postupka liječenja. Ovime terapeuti poručuju da je raznolikost materijala važan faktor za poduzimanje malih, mjerljivih koraka za povrat povjerenja i samopoštovanja.

Tijekom naknadne diskusije ponovno je postalo jasno da bihevioralni terapeuti do sada nisu dovoljno iskorištavali mogućnosti kreativne terapije. Sami navode da još uvijek ne prepoznaju dodanu vrijednost Art terapije. U nekoliko projekata bihevioralni znanstvenici ponudili su ciljeve, no oni obično nisu bili formulirani na pametan

način, čime je njihov uspjeh bio ograničen. U većini se ustanova Art terapija još ne koristi kao dijagnostički alat na strukturirani način. Ovi terapeuti govore da bi svakako mogli nešto učiniti za rješavanje tog pitanja.

Intervjuirane osobe navode da se kreativna terapija i umjetničke radionice koriste kao sredstvo, te da malo pritvorenika nastavlja stvarati umjetnost nakon završetka pritvora. Za povratak u društvo od kojeg su privremeno odvojeni nakon završetka pritvora nije nužno važno ono opipljivo, već vještine, stavovi i spoznaje koje su razvili putem ove kreativne terapije. Nije važno što su izradili, već je postupak izrade ono što nešto čini umjetničkim djelom. Terapeuti navode da su putem Art terapije (u najširem smislu) uspjeli pružiti pritvorenicima samopouzdanje, ponos, samopoštovanje, suradnju, komunikaciju, poštivanje i samouvjerenost tako da mogu postaviti pitanja poput: kako sam, što mogu, kako me drugi vide, itd.

Kao što kaže jedan terapeut: Za art terapeuta, slikanje je sredstvo za postizanje cilja, a ne sam cilj.

Uz kreativnu terapiju, sama izrada umjetnosti može također imati terapijski učinak.

141

Zajednički rad zatvorenika na umjetničkim radionicama. (2015).

[Zajednički umjetnički rad]. JJI Lelystad, Nizozemska.

Fotograf: Peter van Olmen

Kroz ove projekte vježbaju se različite vještine. Mladima je dan ograničeni skup alata i samo nekoliko primjera, što ih je dovoljno snažno potaklo da razviju vlastito kreativno razmišljanje. Mladi su morali pronaći rješenja u dogovoru te argumentirati zašto određenu sliku žele postaviti na određeni način. Tako ovaj proces nije podržala

142

Zajednički rad zatvorenika na umjetničkim radionicama. (2014).

[Zajednički umjetnički rad]. JJI Lelystad, Nizozemska.

Fotograf: Peter van Olmen

Zajednički rad zatvorenika na umjetničkim radionicama. (2016).

[Zajednički umjetnički rad]. JJI Lelystad, Nizozemska.

Fotograf: Peter van Olmen

diskusija već dijalog. Tijekom ovih projekata, mladi su vježbali zajednički rad, slušanje i komunikaciju.

Reakcije mladih pritvorenika, bihevioralnih znanstvenika, umjetnika i voditelja grupa općenito su bile vrlo pozitivne. Mladi se ponose onime što su zajedno napravili, te nisu znali da posjeduju talent za kreativan samoizričaj.

Projekti koje su izradili unutar zatvora nisu oštećeni niti uništeni, već izloženi ili pohranjeni. Zatvorsko okruženje poštuje rezultate projekata. I mladi iskazuju više poštovanja prema drugim sudionicima u projektu. Interakcija između različitih tijela koja su sudjelovala

u projektu postala je pozitivnija. Projekt s rukama oblikovali su mladi i njihovi terapeuti (ili psiholozi). Zajednički su radili na njemu što je iznjedrilo pozitivan rezultat u pogledu promicanja procesa liječenja sudionika. Mladi su otvoreniji procesu liječenja te preuzimaju odgovornost za sebe.

Zaključak Odgovori u raznim navedenim intervjuima jasno ukazuju na to da moć umjetnosti unutar zidova zatvora ili ustanova može biti ključna za stjecanje vještina potrebnih za ponovno povezivanje s društvom.

Moć umjetnosti nužno je široko primijeniti kako bi se, uz njene terapijske pogodnosti, koristila i kao sredstvo komunikacije za otkrivanje talenta tijekom razvijanja vještina potrebnih za ponovni ulazak u društvo.

Raznovrsnost materijala može ohrabriti pritvorenike da prevladaju svoj strah i otpor sudjelovanju u kreativnoj terapiji. Umjetnost je multifunkcionalni instrument koji se bez sumnje može koristiti u okruženju ustanova kako bi se pomoglo zatvorenicima da ostvare komunikaciju sa svojom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.

Kada slikam, osjećam se kao da pospremam nered u svojoj glavi (izjava jednog zatvorenika tijekom jedne umjetničke radionice).

Popis literature: Canneyt, V. (2008). Emergence, development, and current practice of individual visual arts (psycho)therapy in Britain and the United States. Ghent University, Faculty of Arts and Philosophy.

Farokhi, M. (2011). Art Therapy in Humanistic Psychiatry. Procedia - Social and Behavioral Sciences. Volume 30, Pages 2088-2092. https://doi.org/10.1016/j.sbspro.2011.10.406.

Hill, A. (1945) Art Against Ilness. Londen: G. Allen and Unwin.

Keyes, F. (1975). Inward Journey Art as Therapy. Recycled Records and Books. US. Celestial Arts.

Maclagan, D. (2009). Outsider Art. From the Margins to the Marketplace. London: Reaktion Books Ltd. Smeijsters, H. (2008a). The Arts of Life. Examples from creative therapy. Diemen: Veen Magazines B.V.

143

144

145

METODE TEMELJENE NA UMJETNOSTI I METODOLOŠKA PITANJA ART TERAPIJE VIRÁG KISS

146

METODE TEMELJENE NA UMJETNOSTI I METODOLOŠKA PITANJA ART TERAPIJE Virág Kiss

Sažetak Na mnogo se načina može raditi s umjetnošću. Umjetničke intervencije mogu se odvijati u različitim okvirima, sa stajališta različitih profesija i u različite svrhe. Sama umjetnost može biti i alat i cilj takvog djelovanja.

Osim umjetničkih intervencija u širem smislu, art terapija je u užem i stručnijem smislu struka i metoda koja zahtijeva posebne vještine. Art terapija povezana je s umjetničkim obrazovanjem, ali je zasebna disciplina. Oba se oblika mogu pronaći u zatvorima, ponekad čak i istovremeno, gdje koriste različite alate i stručnost za ostvarenje različitih ciljeva. Izvanredna djela nastala tijekom umjetničkih intervencija mogu se staviti i u umjetnički kontekst (npr. art brut – sirova umjetnost i outsider art – marginalna umjetnost).

Primijenjene umjetničke metode trebalo bi prilagoditi zadanom okviru, ciljevima i ciljnoj skupini te poštivati ograničenja kompetencija.

Ključne riječi: umjetnička intervencija, metode temeljene na umjetnosti, art terapija, umjetničko obrazovanje, metodologija Uvod Postoji širok raspon metoda temeljenih na umjetnosti. Oni umjetnost koriste kao metodu, ali proizlaze iz različitih struka, različitih ciljeva te koncepte koriste na različite načine.

147

148

Metode temeljene na umjetnosti Umjetnost se u svijetu može javljati na različite načine i u različitim ulogama, pa tako i u zatvoru. Različite intervencije temeljene na umjetnosti mogu se okarakterizirati različitim stručnim okvirima (Kiss, 2017) kao što su: • pedagoško – obrazovni okvir • društveni okvir • psihoterapijski okvir • duhovni okvir (npr. meditacija) • umjetnički okvir.

Svi ovi okviri pružaju ljudima različite vrste usluga. Temeljna razlika također može biti u tome jesu li više usredotočene na osobu ili na umjetnost.

Tako je Ábel Visky, redatelj (vidi 83. i 89. stranicu) dokumentarnog filma Tales from the Cell (Priče iz ćelije) (2020) o očevima na odsluženju zatvorske kazne i njihovoj djeci, u jednom svom intervjuu (2021) ovu razliku artikulirao na sljedeći način: Trudio sam se ne doživljavati sebe kao terapeuta i zadržati proces unutar okvira za koje mogu preuzeti odgovornost kao filmaš. Morali smo se zapitati koja je primarna svrha pripovijedanja. Učiniti da proces pripovijedanja bude terapeutsko iskustvo ili da priče budu prikladne za snimanje bajkovitih filmova? To su dva vrlo različita pristupa. U prvom su estetski i dramaturški aspekti podređeni terapijskom aspektu, dok su u drugom oni na prvom mjestu. U jednom dijelu na početku procesa želio sam u projekt uključiti narativnu terapeutkinju Ildikó Boldizsár - jednostavno zato što je osim rada s narativnom terapijom radila i u zatvorima. Na kraju smo ipak odbacili tu ideju jer smo shvatili da će projekt postići željeni učinak na glumce ako na prvo mjesto stavimo dramaturški i estetski aspekt, odnosno aspekte filmske struke. Ali u osnovi vjerujem da svako umjetničko djelo sadrži terapeutski aspekt, čak i ako on nije u samom fokusu.

Sličan pristup možemo vidjeti i sa kazalištima u talijanskim zatvorima. U svojoj doktorskoj disertaciji o kazalištima u talijanskim zatvorima Kinga Szokács (2013) napisala je: Uz sudjelovanje Fabija Cavallija sesije su sve veći fokus stavljale na umjetnost. Redatelj je grupi pružao podršku od samih početaka.

Iako smatra da kazališne radionice pokrenute u zatvorima služe prvenstveno u terapeutske svrhe, aktivnost u Rebibbiji ih nadilaze. Jedan je glumac zatvorenik rekao da kada njegove izvedbe dobiju pozitivne i entuzijastične povratne informacije on ne može zaspati jer se boji da će ga snovi odvesti predaleko. (...) Prema njegovom mišljenju, svrha kazališnog rada u zatvoru je katarza do koje dolazi kroz suživot glumaca i publike, odnosno obreda koji se odvija tijekom predstave. Kazalište zatvorenicima pruža veliku priliku da svoju svakodnevicu žive na drugačiji način. Neki ljudi kao najvažniju ulogu kazalište vide u metodi poučavanja samorefleksiji. Ne žele prikazati vlastitu patnju, žele pokazati

sebe, što je, naravno, veliki rizik. Zatvor je za neke mjesto stalnog promišljanja, zatvorenici se obračunavaju s prošlošću i pokušavaju napraviti planove za budućnost.

Važan element Punzova rada jeste taj da mu cilj nije bio educirati, ni resocijalizirati, već kvalitetnim kazališnim radom stvarati predstave i voditi nezavisno kazalište. Nije želio raditi kao socijalni radnik, već je podigao ljestvicu: zatvorenici su se morali baviti metodama rada, kvalitetama te prevladati prepreke zajedno s redateljem s kojima se nikada u životu nisu susreli. Redateljev rad je, naravno, vrlo edukativan, ali obrazovni se cilj uvijek postiže neizravno: upravo postavljanje većeg cilja, suočavanje s nepoznatim, obrada i internalizacija nepoznatog, ono je kroz što se stvaraju promjene i povećavaju šanse za reintegraciju u društvo. Dakle, prema redateljevim riječima, kazalište nije sredstvo kojim se nešto može postići, kazalište - kao kreativna aktivnost umjetničkog djelovanja - samo je po sebi cilj koji neizravno može imati drugačiji učinak (Szokács, 2013).

Također govori i o tome kada je fokus na osobi: Možemo govoriti o društvenom kazalištu kada suština kazališnog rada nije estetika, već društveni ciljevi, ciljevi zajednice koji nastoje unijeti promjene u suživotu članova neke zajednice. U estetsko-društvenoj dihotomiji, u tom smislu, društveno kazalište razlikuje se od estetskog kazališta po svojim ciljevima, publici, mjestu održavanja i produkcijskoj vrijednosti (Szokács, 2013).

Općenito se može reći da u slučaju obrazovanja kroz umjetnost, terapije, razvoja ili posredovanja, umjetnost može biti alat, a u tom je slučaju naglasak na osobnom radu koji može biti terapeutski, društveni ili čak duhovni (npr. meditacija). U slučaju obrazovanja za umjetnost, cilj je sam umjetnički proizvod (Kiss, 2010).

U slučaju metoda temeljenih na umjetnosti, umjetnost može poslužiti različitim ciljevima razvoja osobnosti, može utjecati na meke vještine i može svakodnevni život učiniti svestranijim i obogatiti ga podražajima. Opsežna znanstvena istraživanja potvrđuju utjecaj umjetničkih aktivnosti na ljudski duh, ali je njezin značaj i veći od toga. Može se percipirati kao neverbalni jezik i prilika za komunikaciju, kroz nju se mogu stvarati izmišljeni i simbolički svjetovi, ona potiče estetske kvalitete i emocije, može djelovati kao senzorna stimulacija, a otvara i prostor za kreativnost. Marián López Fernández Cao (2012) navodi, između ostalog, aktivnu vezu s objektivnom i subjektivnom stvarnošću, upravljanjem sukobima i razvojem novih strategija prilagodbe, mogućnošću donošenja samostalnih izbora, odluka i pogrešaka, planiranju učenja i radošću ambivalencije koja proizlazi iz višestrukih značenja umjetnosti.

Ukratko, metode temeljene na umjetnosti koriste umjetnost kao alat u sljedećim područjima (Kiss, 2017): • prikupljanju informacija, učenju, istraživanju • razvoju vještina, stjecanju iskustava • izgradnji zajednice, team buildingu, senzibilizaciji, uključivanju/ inkluziji

149

150

• podršci osobnom funkcioniranju i autonomiji, rješavanju stresa, izražavanju emocija, kanaliziranju osjećaja ljutnje • psihoterapiji, suočavanju s traumama.

Kao što smo vidjeli na ovim primjerima, u art terapiji i metodama temeljenim na umjetnosti spaja se nekoliko različitih struka, a osim umjetnosti, u njima možemo pronaći i elemente psihoterapije, pedagogije, posebnog obrazovanja, društvenih i duhovnih metoda. Karakterizira ih tako svojevrsna interdisciplinarnost, širok raspon trendova, grana umjetnosti i modaliteta, a brojne adaptivne verzije prisutne su u svim područjima primjene, uključujući i zatvore. U svom članku u Zatvorskom pregledu Zsuzsanna Juhász (2016) razlikuje umjetničku terapiju i umjetničke programe koji nemaju terapijsku svrhu i ne koriste stručnu metodologiju.

Umjetnici u zatvoru mogu imati nekoliko uloga: • mogu unijeti vlastitu umjetnost, odnosno slikati na zidu, nastupati (glazba, ples, kazalište). Zatvorenici i eventualno zaposlenici mogu u to biti uključeni • voditi umjetničke projekte uz sudjelovanje zajednice te stvarati zajednički umjetnički proizvod kroz otvoreni kreativni proces • mogu mentorirati pojedinačne umjetničke procese. Podučavati zatvorenike (a možda i zaposlenike) umjetnosti kao svojevrsni učitelji, mogu voditi umjetničke radionice.

Ne samo umjetnici, već i predstavnici svih drugih pratećih zanimanja također se mogu baviti umjetničkim aktivnostima. Osim umjetničkih terapeuta i profesora umjetnosti i socijalni radnici, župnici, učitelji socijalnog obrazovanja, itd. također mogu unijeti umjetničke metode u okvire zatvora:

1 https://mentalhealthmatters.eu/ hu/home-hu/?fbclid=IwAR0S9YGQZpjtPFk54rMDVh_I5cEBOj_UU6hPxYXuY6znxwmUMTAbHUzrHzA

• profesori umjetnosti i učitelji crtanja mogu podučavati umjetnost i tehnike, razvijati vještine i zatvorenike upoznati s umjetničkim djelima. To može imati terapeutski učinak, ali namjera tih aktivnosti nije da imaju terapijske svrhu • tijekom razvojnih aktivnosti umjetničko pedagoškog karaktera ciljevi su samoučinkovitost, produktivnost, razvoj mekih vještina, stvaranje umjetničkog proizvoda s umjetničkom vrijednošću, poticanje kreativnosti i produktivnosti te smisleno provođenje slobodnog vremena • zatvor također može ugostiti umjetničke aktivnosti izgradnje zajednice koje mogu pomoći zatvorenicima da razviju kontakte jedni s drugima i s članovima obitelji, kao i utjecati na zatvorsko osoblje i suradnju s njima • art terapija i metode temeljene na umjetnosti također mogu doprinijeti metodama restorativne pravde1 • aktivnosti ublažavanja stresa i meditacije, tijekom kojih se doživljava iskustvo flowa, raspršuje napetost, primjenjuju se tehni-

ke umjetničke svjesnosti (mindfulnessa) • procesi osnaživanja kroz umjetnost, gdje je naglasak na odlukama, pravu, participativnoj funkciji i ostvarivanju jednakosti i osobnog identiteta pojedinca, individualnim preferencijama i autonomnom funkcioniranju • aktivnosti s (psiho)terapijskim ciljem i fokusom mogu voditi educirani art terapeuti i art psihoterapeuti. U ovom slučaju je fokus u potpunosti na osobi, njezinim unutarnjim procesima, a moguće i traumama.

Psihologinja i art terapeutkinja Zsuzsanna Geréb razlikuje sljedeće oblike umjetničkih intervencija (2022): • umjetnost kao poticajno okruženje, simbolika sveukupnih ljudskih iskustava, prostor, prijelazni prostor, ritual (opušteno uživanje ili promišljena prisutnost gledatelja) • umjetnost kao zabava i rekreacija (aktivno uključivanje sudionika) • umjetnost i izrada rukotvorina kao radna terapija sa strukturiranim vremenom, fokusom na sebe i mentalnim fokusom • umjetnost i izrada rukotvorina kao rehabilitacija (kognitivna i emocionalna) s fokusom na samoučinkovitim motoričkim sposobnostima i produktivnošću • umjetnost kao tehnika mindfulnessa, umjetnost i doživljaj flowa • umjetnost kao terapija u obliku osjetilnog i kinestetičkog iskustva • proces umjetničkog stvaralaštva • art (psiho)terapija kao samoizražavanje, samorefleksija • art (psiho)terapija kao stvaranje značenja, neverbalni narativ • art (psiho)terapija i njezin relacijski aspekt, refleksija i mentalizacija.

Kada se govori o metodama temeljenima na umjetnosti, a posebno o art terapiji, ovdje je aktivnost važan alat, sama radnja, činjenica da možemo učiniti nešto za sebe, donositi odluke, izražavati svoje osobne preferencije i slobodno birati u okviru umjetničkog djelovanja. To može biti posebno izraženo u kontekstu zatvora.

Umjetničkim metodama može se doprijeti do osjećaja koje je teško verbalizirati, koji su skriveni, potisnuti i skriveni i od nas samih i od drugih. To uključuje cjelokupnu osobnost. Umjetnost je oštar alat, tako da morate s njom biti oprezni jer može otvoriti rane, može pomaknuti čak i najdublje slojeve osobnosti, ali se to može dogoditi u neodgovarajućem trenutku ili osoba s kojom se radi može biti nespremna za to. Kinga Szokács piše sljedeće o iskustvima s kazalištima u talijanskim zatvorima: Pokazivanje emocija može vas učiniti ranjivima, pa su primjerice zatvorenici u stanju izraziti agresiju samo tijekom napornih fizičkih vježbi. Važno je pravilo u zatvoru da vas ništa ne smije iznenaditi, ne biste trebali pokazivati nježne ili agresivne emocije, jer vas to može učiniti ranjivima. Zatvorenici su stoga mora-

151

152

li ponovno naučiti kako izraziti svoje emocije i kako se nositi s njima (Szokács, 2013).

Kada govorimo o umjetničkim metodama, u više se navrata znalo dogoditi da dođe do duhovne promjene, čak i u situaciji kada moderator to ne očekuje, kada to nije cilj. Stoga je važno stvoriti sigurno okruženje za umjetničke intervencije, a posebno kada se umjetnost primjenjuje u terapijske svrhe. To uključuje i okvir i atmosferu, kao i kompetenciju terapeuta da može razumijeti dinamiku mentalnih procesa i da se može nositi sa situacijom, kako bi klijentu pomogao da se opusti.

Umjetničkim se metodama može doprijeti i do osjećaja koje je teško verbalizirati, koji su skriveni, potisnuti i skriveni i od nas samih i od drugih. To uključuje cjelokupnu osobnost.

Art terapija (Kiss, 2010, 2014ab, 2017) Art treapija poseban je oblik metode temeljene na umjetnosti.

U javnom diskursu uobičajeno je terapijskim nazvati bilo koji drugi oblik umjetničke aktivnosti kojem se pripisuje neki terapijski učinak ili svrha.

U nastavku ćemo se osvrnuti na ovu posebnu vrstu art terapije koja se razvila u 20. stoljeću i postupno stekla status samostalne profesije u drugoj polovici stoljeća.

Za art terapiju se koriste i pojmovi izražajna terapija, kreativna terapija i neverbalna terapija, čime se izbjegavaju pitanja umjetničkog koncepta. Terapijski je koncept također diskutabiln, prvenstveno zbog njegove medicinske prirode, ali budući da ga i stručnjaci i obični ljudi i danas koriste (iako se dio stručnjaka udaljava od medicinske prirode i pristupa), tako ćemo ga i mi nazvati.

Ne postoji art terapija, ali postoje art terapije, odnosno mnoge njezine različite verzije i tipovi.

Umjetnost je djelomično postala dijelom psihoterapeutskog kliničkog rada i polazna točka art-psihoterapije (preko Margaret Naumburg). S druge strane, razvila se i kroz umjetnički rad sa skupinama do kojih je bilo teško doprijeti verbalno (Edith Kramer) i ovo je postao smjer art terapije usmjerene na kreativnost. Šire se primjenjuje u području specijalnog obrazovanja i pedagogije, primarno u holističkom pristupu (Viktor Löwenfeld, Sándor Éva), koji se naziva edukacijska art terapija. Naposljetku, korijene njezina nastanka djelomično možemo pronaći u reformskoj pedagogiji. Art terapije povezane s psihoterapijom, kao i one usmjerene na kreativnost i holistički razvoj mogu se proširiti i na druge ciljne skupine. Na primjer, art terapija se ne smije nuditi samo bolesnima, već svima koji žele raditi na svojoj samosvijesti ili žele procesuirati neku tešku životnu situaciju, traumu.

Art terapija temeljena na radu također dobro funkcionira s grupama koje se dobro verbalno izražavaju/komunikativne su, odnosno holistički razvoj ne koristi samo ciljnim skupinama kojima je potrebno specijalno obrazovanje. Dakle, ove su metode razvijene za određenu ciljnu skupinu, ali su također univerzalno primjenjive i prilagodljive.

Svaka zemlja ima svoja posebna pravila za područje art psihoterapije, koja mogu biti liberalnija ili stroža. Međutim, u stvarnosti te vrste nisu jasno odvojene, drugim riječima postoji mnogo pojedinačnih verzija, mnogo suštinski različitih oblika i trendova, postoje i dobro definirane metode art terapije, a susrećemo i art terapeute koji koriste freestyle metodologiju.

Pod art terapijom podrazumijevamo stručno područje koje ima određene ciljeve, a okvir je također terapijske prirode. Judith Rubin (Rubin, 2005), jedna od izvanrednih autorica na području art terapije, kaže da art terapija nije, na primjer, neka jednostavna umjetnička aktivnost za razbibrigu, čak i ako radite s bolesnim osobama ili osobama s invaliditetom ili, s druge strane, ljudima na odsluženju zatvorske kazne, pa čak i ako je drži art terapeut, ali ne radite u terapijske svrhe, tj. ne koriste se teraputske metode i okviri. S druge strane, jednostavna izrada rukotvorina može biti art terapija ako su ciljevi, rješavanje problema i korištena metodologija i pristup terapijski (Rubin, 2005, 1999/2019). O njima ćemo govoriti kasnije u sljedećem (metodološkom) poglavlju.

Europska federacija art terapije (EFAT) tvrdi: Art terapija je profesija koja se bavi mentalnim zdravljem, ali ima primjenu i u socijalnom, obrazovnom i medicinskom području. Art terapeuti koriste kreativni proces stvaranja umjetnosti kako bi poboljšali povezivanje uma i tijela, potaknuli osobni razvoj i poboljšali psihološku i/ili afektivnu kognitivnu i relacijsku dobrobit pojedinaca, skupina i obitelji svih dobnih skupina i podrijetla. Art terapija se temelji na pretpostavci da se kreativni proces rađa u umjetničkom samoizražavanju, kada ga prakticira profesionalno obučeni art terapeut, potiče rast i razvoj aktivnog osjećaja sebe. Ovaj proces stvaranja umjetničkih djela uključuje osobno istraživanje vizualnim/taktilnim umjetničkim metodama (crtež, slikarstvo, skulptura i drugi oblici izražavanja kroz umjetnost, itd.) sa ili bez konačnog proizvoda.

Tradicije se mogu razlikovati, a ono što se podrazumijeva pod art terapijom može se razlikovati od zemlje do zemlje. S obzirom da ova struka jača svoj položaj diljem svijeta doći će i do unifikacije njezinih obilježja. Uz to, situacija je drugačija u zemljama u kojima se možda primjenjivala desetljećima (npr. SAD, Velika Britanija), od onih u kojima se još nije razvila ili se počela razvijati jako kasno ili nije usklađena s postojećim međunarodnim protokolima.

Postoje mnogi trendovi i vrste art terapije koji ovise o primijenjenom teorijskom (psihoterapeutskom) okviru (npr. psihodinamički, jungovski, usredotočeni na osobu, antropozofski, itd.) i korištenoj metodologiji. Njihova ciljna skupina može biti bilo tko, ali posebne ciljne skupine zahtijevaju korištenje posebnih metoda unutar terapijskog rada jer zahtijevaju poseban fokus i okvir djelovanja. Jedna takva posebna ciljna skupina za rad na art terapiji mogla bi biti zatvorska zajednica, zatvorenici, pa čak i osoblje (uključujući i mogućnost zajedničke izrade rukotvorina u heterogenim skupinama).

Art terapija u tom smislu je, dakle, prvenstveno metoda (koja ima mnogo verzija) i način razmišljanja koji prilagođava različite in-

153

154

dividualne i društvene situacije ciljevima i svrsi terapije i okvirima uz (djelomično) korištenje umjetničkih alata. Metode temeljene na umjetnosti također se mogu smatrati proširenom verzijom art terapije, gdje se metode art terapije koriste u neterapeutskom okruženju, poput istraživanja temeljenog na umjetnosti ili team buildinga.

Karakterizira je načelo najmanje intervencije. Važno načelo je i ono o nekažnjavanju, a najčešće se također odlikuje i nemogućnošću estetizacije, ali u svezi s potonjim postoje iznimke. Zahtijeva psihološki i fizički zatvoren prostor.

Art terapija može biti individualna ili grupna, vođenje grupe je zasebna kompetencija i ne koristi se u svim metodama art terapije.

Važno pitanje je i koliko je art terapija učinkovita. To nije lako istražiti jer se i umjetnost i psihoterapija odlikuju prostorima s mnogo spontanih elemenata koje je teško istražiti. Ipak, provode se opsežna istraživanja za koja su razvijene specifične metodologije.

Art terapija nije isto što i umjetnička pedagogija i umjetničko obrazovanje, međutim, u svom tekstu iz 1984. godine Art terapija u zatvorima, Joyce Laing (1984) govori o neodvojivosti ova dva područja u kontekstu umjetničkog rada u zatvorima: Obrazovni i terapijski aspekti umjetnosti nisu zasebni entiteti, već točke kontinuuma, međusobno su komplementarni. S obrazovnog kraja spektra prema terapeutskom, umjetnost uključuje tehničke vještine, umijeće, eksperimentiranje medijima, proučavanje povijesti umjetnosti, poštivanje umjetnosti, samoizražavanja, spontano stvaranje slika, psihoterapijsku umjetnost (Laing, 1984, str. 145).

Art terapija, umjetnička intervencija i umjetnička vrijednost, sirova umjetnost (art brut), marginalna umjetnost (outsider art) Koncepti sirove umjetnosti (art brut) i marginalne umjetnosti (outsider art) usko su povezani s art terapijom (o kojoj se detaljnije govori u drugim poglavljima), gdje se neki izvanredni rezultati terapijskog rada mogu svrstati u umjetnički kontekst, kao i djela drugih oblika umjetničkih intervencija. Izlaganjem u galerijama radovi sirove umjetnosti (art brut) i marginalne umjetnosti (outsider art) dobivaju na vrijednosti i pružaju uvid u osobno funkcioniranje marginaliziranih skupina kroz umjetnička djela.

Ovako o tome piše art terapeutkinja Katalin Erzsébet Komáromi (2014): ... Iako art terapija zapravo nije usmjerena na umjetničko obrazovanje (kao što mnogi još i danas vjeruju) ili pružanju bilo kakve stručne ili konceptualne podrške u stvaranju umjetničkih djela, stvaratelji tih djela imaju priliku artikulirati svoje najosobnije egzistencijalne stvarnosti. Suština likovne terapije je vizualni prikaz nesvjesnih sadržaja i integracija svih tih sadržaja u osobnost kroz neku vrstu refleksije ili diskursa. Ovi se sadržaji pojavljuju na različitim razinama i ne očekuje se da oni na bilo kojoj razini budu povezani s područjem vizualnog samoizražavanja. Prikaz i rad s nesvjesnim i često skrivenim sadržajem slični su istjecanju čiste vode koja je bila skrivena u dubljim slojevima zemlje

na njezinu površinu.

Pod time mislim na arteške bunare koji svoju netaknutu bistru vodu crpe kroz visokotlačne vodene stupove zatvorene stijenama duboko ispod razine podzemnih voda. Arteška voda je zatvorena između dva nepropusna sloja ... (...) ... Jednako tako, u terapijskom radu nije uvijek moguće prodrijeti kroz te slojeve, pa čak i ako je to moguće, pritisak možda neće biti dovoljan za oslobađanje kristalno čistog sadržaja. Moguće je i pronaći plitki bunar, ali ponekad, kao čudo prirode, neiscrpna fontana može iznenada neumorno poteći.

Tako ja vidim nepredvidiva umjetnička djela, a ovi se fenomeni ne mogu tumačiti samo u okviru iscjeljenja, štoviše, ova vrsta čuda zahtijeva potpuno drugačiji pristup. Možemo ga nazvati sirova umjetnost (art brut) ili marginalna umjetnost (outsider art).

Metodološka pitanja metoda temeljenih na umjetnosti Kod podupiranja izražavanja posredstvom umjetnosti i metoda temeljenih na umjetnosti javljaju se posebna metodološka pitanja. U nastavku navodimo metodološka pitanja koja su slična u svim granama umjetnosti, a ponekad se referiramo na razlike u samim granama umjetnosti. Osim praktičnog iskustva, raspravljamo i o najosnovnijim pitanjima te dajemo primjere iz intervjua pod stručnim vodstvom i doktorskih istraživanja i literature.

Kao alat, umjetnost se može koristiti u različite svrhe i uz širokim raspon metodologija. Jedan isti osnovni umjetnički alat može djelovati na različite načine, njegovo se značenje može mijenjati ovisno koristi li se u terapijskoj situaciji ili u aktivnostima izgradnje zajednice. Ovaj asemblaž sastavljen od malih dijelova može služiti kao samoslagalica u terapeutskom načinu razmišljanja, kao i rad zajednice sastavljen od mnogih malih dijelova u team buildingu. Što se tiče metodoloških alata, važno ih je odabrati iz šireg spektra i to tako ne da budu sami sebi svrha, već uvijek prema specifičnom cilju i uzimajući u obzir specifične mogućnosti, baš kao što to radi i slikar koji slika pokušavajući pogoditi pravu nijansu. I mala razlika može biti važna. Primjer toga možemo vidjeti u drugoj polovici poglavlja koja se bavi projektima pripovijedanja. Definitivno se može osjetiti da je, osim stručnosti, od ključne važnosti i otvoren, intuitivan stav te prilagodba sudionicima.

Modaliteti, tj. grane umjetnosti Iz ovoga se mogu izvesti dva osnovna slučaja - kreativni i recpetivni, drugim riječima, umjetnost se može koristiti na kreativan i receptivan način. U aktivnom ili kreativnom slučaju sudionik kreira rad, stvara, odnosno slika, crta, svira glazbu, kreće se i tako dalje. U receptivnom ili sličnom slučaju sudionik sluša glazbu, gleda druge slike, skulpture, crteže, odnosno tuđi rad i tako dalje. Ove se dvije osnovne situacije često kombiniraju. Osim toga, postoji i receptivni dio stvaranja, stvaratelj djela promatra i sluša vlastiti rad, kao i kre-

155

156

ativni dio kod recepcije, svatko gleda ili sluša djelo koje se oslanja na nečiju osobnu povijest, stavove i asocijacije. Kroz djelo stvaratelj i primatelj uzajamno stvaraju značenje.

Metode temeljene na umjetnosti, podupiranje umjetničkog izražavanja (podučavanje, terapija, treniranje, itd.) mogu funkcionirati sa svim granama umjetnosti, ali vrijedi razmotriti i karakteristike svakog od pojedinih umjetničkih modaliteta. Na primjer, vizualne aktivnosti zahtijevaju više vremena i pomagala od ostalih modaliteta, ali je produkt trajan (može se kasnije i vidjeti) i proizlazi iz ljudskog tijela.

Glazba, pokret ili gluma funkcioniraju ovdje i sada, s više kraćih uputa. Kretanje uključuje cijelo tijelo, a kada se radi s glazbom radnja se može prenijeti s tijela na pomagalo, instrument, ali je moguće raditi i sa zvukovima tijela bez pomagala. Art terapijski treninzi također pokrivaju psihološke učinke i značaj određenih tehnika, instrumenata, dijelova tijela i oblika kretanja. Ovdje ne razmatramo alate s određenim modalitetom.

Modaliteti se mogu i kombinirati jedan s drugim, tako da možemo govoriti o intermodalnosti, multimodalnosti, složenoj ili integriranoj art terapiji i metodama temeljenima na umjetnosti. Ovime se daje više prostora neverbalnom pristupu i omogućuje korištenje šireg skupa alata u nekoj situaciji. Nakon individualne vizualne aktivnosti u kojoj se pojedinci okreću prema sebi, prema unutra, zajednička instrumentalna improvizacija može aktivirati i ponovno stvoriti fokus zajednice, ili obrnuto, nakon zajedničke instrumentalne improvizacije ili improvizacije pokreta, utjelovljavanje pojedinačnih iskustava u vizualnu kreaciju pomaže verbalnom pristupu i daje čvrsti otisak jednom prolaznom stanju.

Multimodalnost je jedna od složenih metoda i znači rad s nekoliko grana umjetnosti, ali terapijska metoda djeluje odvojeno, u slučaju intermodalnosti, transmodalnosti, izravno stvaramo ili prenosimo iskustvo iz jednog modaliteta u drugi. U drugoj polovici poglavlja terpautkinja Ildikó Boldizsár će sve to pojasniti stručnim opisima, a u svezi sa specifičnom situacijom pripovijedanja.

Pitanje okvira Umjetnički rad je često intiman, osoban, tako da okvir u kojem se on odvija nije nevažan. U slučaju umjetničkih intervencija okvir prvenstveno služi sigurnosti. Kako umjetničke značajke mogu brzo prodrijeti duboko u osobnost i pobuditi djelomično nesvjesni sadržaj, pitanje sigurnosti može biti ključno, odnosno ključno je pitanje je li situacija dovoljno sigurna da na površinu iznese duboki unutarnji sadržaj, represiju i traumu. Sigurnost zahtijeva psihološki i fizički zatvoren prostor. Različite vrste okvira mogu pružiti različite razine sigurnosti, odnosno opseg i dubina umjetnosti na kojima se može i na čemu treba raditi ovise o okviru.

Jedan od najpažljivijih načina da se stvori siguran okvir jeste da terapeut, učitelj ili voditelj stvori odgovarajuću atmosferu, a u slučaju art terapije, terapijski odnos između terapeuta i klijenta. Tendencija

suzdržavanja od osuđivanja može ovdje biti važan element, što u mnogim slučajevima može biti popraćeno i isključivanjem estetike.

Trostruki uvjet koji je opisao Carl Rogers uključuje prihvaćanje, empatiju i kongruenciju, a što su temelji sigurnosti. Ovo je u oštroj suprotnosti s tradicionalnom situacijom u zatvorima, pa bi svatko tko želi raditi u ovom području trebao to imati na umu.

Osim toga, isključivanje ili uključivanje natjecateljske atmosfere može predstavljati dodatan problem jer je konkurentna situacija u suprotnosti s osjećajem sigurnosti, međutim često je prisutna kod umjetničkih aktivnosti i produkata: na primjer, čiji će se rad odabrati za izložbu.

Srećom, umjetnost nije samo duboko usađena i neograničena već može pružiti i određenu zaštitu kroz kao da prostor i kao da situaciju, što znači da ne predstavlja pojedinca već je to samo slika, samo uloga ... Pod uvjetom da ova opcija ostane otvorena kada voditelj umjetničke intervencije daje upute (vidi odjeljak o uputama).

Osim toga, postoje i manje osobni oblici koji također pružaju zaštitu od ranjivosti.

S umjetnošću se može raditi individualno ili u grupi. To znači ne samo u dva osnovna oblika, već u širokom rasponu varijacija, jer postoje mnoge varijacije grupnog rada, ovisno o tome koliko se on temelji na intenzivnoj grupnoj dinamici, koordinaciji i suradnji ili tek na radu u zajedničkom prostoru. Veličina grupe od odlučujuće je važnosti, moguće je raditi s manjim ili većim skupinama, ali o tome će ovisiti priroda rada i atmosfera.

Grupe mogu biti zatvorene, otvorene ili djelomično otvorene. Članovi zatvorenih grupa uvijek su isti, što može biti vrlo sigurno, članovi se nakon nekog vremena jako dobro upoznaju i mogu izgraditi međusobno povjerenje. Svaki impuls dolazi iznutra i tamo ostaje, prednosti i nedostaci su svojevrsno trajno obilježje. Svatko može biti član otvorene grupe i pristupiti joj u bilo kojem trenutku, zbog čega ona nije tako sigurna, već raznolika, pun novih impulsa, ali je teže razviti navike, uvijek ih treba nadograđivati, odnosi nisu toliko duboki. Djelomično otvorene skupine nalaze se negdje između ove dvije: kontrolirane su, ali i dalje dopuštaju novim članovima da se pridruže.

Kao i sve drugo, i umjetnički rad definira se grupnim navikama i grupnom kulturom, pa čak i njegova zastupljenost.

Vremenski okvir jedna je od temeljnih odrednica umjetničkog rada. Sami umjetnički žanrovi i tehnike također zahtijevaju određeno vrijeme, što treba uskladiti s psihodinamikom i dinamičkim procesima grupe koji ovise o vremenskom okviru. Na primjer, iako želim stvari obaviti brzo zbog interne želje ili eksternih ograničenja, akvarel zahtijeva određeno vrijeme za sušenje koje nije fleksibilno. Jedan od najvećih zadataka voditelja je definiranje rasporeda, odnosno upravljanje vremenom. Potrebno je da sudionici nekako uđu u aktivnost, a za to postoji vremenski okvir, koji je jednako važan kao i zaključak na kraju. Potonje je možda još i važnije jer o njegovom uspjehu ovisi kako i u kojem stanju će klijent napustiti prostor, a to onda može utjecati na njegov/njezin život između dviju sesija.

157

158

Upravljanje vremenom ne bavi se samo jednim dijelom, već cijelim procesom. Ponekad razmišljamo samo o jednom dijelu, a umjetnička intervencija može biti višedijelna ili redovita aktivnost.

Postoji kratkoročno i dugoročno upravljanje vremenom, a postoji i ono koje nema određenu krajnju točku, odnosno kod kojeg trajanje nije unaprijed poznato. Ovo su potpuno različite situacije. Osim toga, ne samo trajanje susreta već i njegova učestalost smatraju se unutarnjim procesima.

Art terapijske skupine oblikovane na najsigurniji način, poput psihodinamičkih plesnih terapijskih grupa, ne samo da su zatvorene, već ne smiju postojati nikakvi međusobni odnosi između članova (kao ni s dva terapeuta) u prošlosti ili sadašnjosti izvan terapijske skupine, radi sigurnosti. Ne mogu biti prijatelji, suradnici, poznanici, a ne smiju čak biti ni prijatelji na Facebooku ili na bilo kojoj drugoj društvenoj mreži.

Ono što je povezano s ovime je i obveza povjerljivosti (vidi psihološki zatvoren prostor). Ovo se također može zahtijevati u otvorenim skupinama, primjerice u slučaju potpuno otvorenih meditacija u pokretu ponavlja se iznova i iznova svakih sat vremena (govorite samo o vlastitim iskustvima, ne o drugima), ali to se ni na koji način ne može kontrolirati, niti je uobičajeno.

Prostor u kojem radimo također je dio okvira. Geografska širina potrebna je za veću sigurnost. Éva Sándor ovaj prostor naziva zaštićenim prostorom, a terapeuta zaštitnikom kada govori o metodi art terapije koju su oni osmislili (Sándor i Horváth, 1995), što se može primijeniti i u drugim područjima.

U slučaju art terapija, alati koji se koriste tijekom umjetničkih aktivnosti i odlučivanju o sudbini gotovih proizvoda također su dio okvira. Tko osigurava opremu i što je uopće dopušteno unijeti u zatvor?

Obično je dobra ideja raditi s najjednostavnijim alatima, onima koji se lako mogu pronaći. Sve je ovo od ključne važnosti i ponekad može biti ključni element u planiranju umjetničkih aktivnosti.

Dodatno je pitanje tko pohranjuje gotove radove i kome pripadaju (zatvoru, terapeutu ili voditelju, stvaratelju)? To je posebno važno pitanje za grupni rad. U kojoj mjeri mogu biti javna i pod kojim uvjetima? Mogu li se prodati i ako mogu, kome idu prihodi od prodaje? Može li se na izložbi označiti da je djelo nastalo u zatvoru?

Je li dopušteno fotografirati i snimati videozapise tijekom kreativnog procesa? Za što se eventualno može koristiti?

U slučaju art terapije (u najužem smislu), sve su to elementi takozvanog terapijskog ugovora koji se izražava usmeno ili često u pisanom obliku, na temelju zajedničkog dogovora. Terapeuti na ovo stavljaju veliki naglasak. Osim navedenog, oni uključuju i specifične terapijske ciljeve i korištene metode, što bi trebalo služiti kao neka vrsta jamstva. Ovo su relevantna pitanja i za metode i intervencije temeljene na umjetnosti u širem smislu, ali su fleksibilnija, manje fiksna i u svakom slučaju ih treba uzeti u obzir.

Metode koje se mogu koristiti pri umjetničkim intervencijama uvelike ovise o okviru. U slučaju zatvora, to je posebno intenzivno

zbog posebne, rigorozne i krute prirode institucije. Ako teški osjećaji, unutarnji sukobi izađu na površinu, može li se medij nositi sa i zadržati neku zatvorenu osobu?

Uputa, refleksija i prilagodljivost Upute i povratne informacije, refleksija (procjena u pedagogiji) određuju umjetničku aktivnost sudionika. Nije isto odvija li se aktivnost u natjecateljskoj atmosferi ili samo u sigurnom i nekonkurentnom okruženjui je li osoba ili pak sama umjetnost u fokusu. Postoje mnoge varijacije neke upute, a paleta refleksije je vrlo široka, postoji mnogo načina na koje se može reagirati i davati povratne informacije na umjetnički proizvod koji je stvorio sudionik(ci)... glazba, pokret, vizualno stvaranje, tekstualno ili dramsko rješenje, video (itd.).

Upute mogu stvarateljima djela dati različite razine slobode.

Potpuno slobodno stvaranje uz slobodan izbor teme i tehnike jedna je krajnost, a tako je i u art terapiji. No, sužavanje slobode sudionika (na primjer, da mogu koristiti samo tri boje) također može potaknuti kreativnost i može omogućiti fokusirani rad čak i u terapijskoj situaciji.

Postoje dobri predlošci i igre koje se mogu prilagoditi situaciji u različitim oblicima (primjer ovoga vidjet ćemo u kasnijem opisu metode pripovijedanja).

Upute mogu biti povezane s percepcijom (pogledajte primjer pripovijedanja u nastavku), koja usmjerava pozornost na nas same i situaciju ovdje i sada. Možemo raditi s projektivnim metodama (Kiss i Bergmann, 2014), u kojem slučaju se unutarnji sadržaji projiciraju na „pozivni poticaj“, kao što su to poznate projektivne tehnike (Rorschachov test, test raspoloženja, crtež obitelji, itd.) ili možemo potpuno slobodno stvarati - u ovom slučaju je to bijeli list papira ili mediji ponuđen za projekciju koji služi i kao površina za projekciju i pozivni podražaj.

Umjetnost se može koristiti u radu s pojedincem, u parovima ili u manjim i većim grupama, u svakom slučaju treba imati na umu situaciju i ulogu sudionika. Mnoštvo se literature bavi ovim područjem, ali to također zahtijeva i puno iskustva. Grupna situacija može biti oslobađajuća i inspirativna, ali ljudi nisu uvijek spremni za tako nešto. Sve to uvelike ovisi o partnerima i kvaliteti odnosa - koji se mogu vježbati, navike se mogu promijeniti, a takozvane meke vještine mogu se ojačati odgovarajućim posredovanjem. Važno je napomenuti da ovo ponekad može biti stresno za sudionike, bilo zbog osobnih razloga ili zato što je teško raditi u grupi. Rješenje za to može biti dijeljenje osobnih iskustava, ali ovo zahtijeva stvaranje atmosfere prihvaćanja bez osuđivanja. (U ovom slučaju, ključno je osigurati da svi koriste ja-poruke: Ovako sam iskusio/la..., Ovako se osjećam... Treba izbjegavati okrivljavanje drugih sudionika.)

Osnovna zadaća može poprimiti mnoge oblike, male promjene mogu rad odvesti u potpuno drugom smjeru. Primjerice, postoji nekoliko varijacija crtanja stabla (klasična projektivna metoda): nacrtajte drvo, čarobno drvo, drvo života, obiteljsko stablo, nacrtajte sebe u

159

160

obliku stabla, nacrtajte drvo s različitim likovima (vještica, vila, kralj, ratnik, zmaj, itd.), nacrtajte drvo koje se pojavljuje u kontekstu određene priče (ovo je primjer pripovijedanja o kojem se govori u nastavku ovog poglavlja), itd.

U dinamičnom proučavanju ljudskih crteža, psihoterapeut István Hárdi od svojih je klijenata zatražio da nacrtaju crteže ljudi i životinja. Istražio je kako su promjene u crtačkim elementima i karakteristikama povezane s unutarnjim promjenama i razvojem bolesti kod njegovih klijenata. Svoje rezultate sažeo je u knjizi A dinamikus rajzvizsgálat (Dinamičko proučavanje crteža) (Hárdi, 1983/2016, 1985).

Zbirka koju je proučavao sadrži od više od 80.000 crteža, a prikupljanje crteža traje i danas. Njegove metode i rezultati mogu se koristiti i u zatvorskom okruženju.

Osim davanja uputa, postoje i mnogi aspekti refleksije i evaluacije (Kiss, 2013). Općenito, vrijedi izbjegavati degradaciju. Takozvano aktivno slušanje (Gordon, 1997) također može biti dominantna komunikacijska tehnika prilikom stvaranja umjetnosti, odnosno reflektiramo i čitamo posebno primjetne karakteristike umjetničkog rada (velike, male, glasne, tihe, itd.) bez kvalificiranja. Ovo se može usporediti s nečim poput: To je kao..., Podsjetilo me, Zbog toga sam se osjećao/ la... To se odnosi na metodu amplifikacije povezanu s Jungom, gdje se neki poznati kulturni sadržaji povezuju sa snovima i umjetničkim radovima u korist interpretacije. Izravno tumačenje je također zamislivo, ali je mnogo bolje i autentičnije ako sam stvaratelj djela tumači vlastito djelo, jer interpretacije drugih mogu dovesti do pogreške ili oni mogu govoriti o sebi čak i ako toga nisu svjesni. Ovo je dijelom razlog zašto je vrijedno truda i preporučljivo da voditelj ili terapeut bude samosvijestan i sudjeluje u nadzoru (da u takvim situacijama može vidjeti i prepoznati vlastiti sadržaj i slabosti). Osim toga, može se postaviti pitanje: najvažnije je što rad znači za samog stvaratelja djela, kako on/a doživljava proces i što vidi u onome što je stvoreno. Voditelj ili terapeut može prema potrebi pomoći u tom procesu vlastitim razmišljanjima i u skladu s načelom najmanje intervencije.

Također je moguće razmišljati o načinu na koji ne izražavamo svoju refleksivnu misao, već promišljamo, razmatramo ili modificiramo doživljenu situaciju drugom uputom koja na nju reagira - nekoliko primjera toga vidimo u dolje opisanoj situaciji pripovijedanja.

Ako je važna i umjetničko-estetska kvaliteta rada, a pogotovo ako je to cilj, potrebno je pružiti tehničku ili čak estetsku pomoć davanjem izravnih uputa i refleksija, ali svakako ih je preporučljivo ograničiti samo na onoliko koliko je to nužno.

Iz onoga što je do sada opisano, možemo vidjeti da je prilagodljivost važna značajka u primjeni metoda temeljenih na umjetnosti i art terapiji: primjer ovakvog načina razmišljanja vidimo i u sljedećem primjeru metode pripovijedanja.

Jedan primjer pripovijedanja iz knjige Ildikó Boldizsár U svojoj knjizi A királyné, aki madárnak képzelte magát, meseterápiás csoporttörténetek (Kraljica koja je sebe zamišljala kao pticu – grupna terapija pričama) (2019), terapeutkinja Ildikó Boldizsár koja se bavi bajkama predstavlja program terapije bajkama koji se istovremeno održavao u ženskim i muškim zatvorima, a čiji je cilj bio jačanje obiteljskih veza s ciljem reintegracije. Istaknut ću nekoliko specifičnih trenutaka koji idu u prilog priči o okviru, uputama i refleksiji, gdje se mogu uočiti metodološki aspekti i adaptivno razmišljanje. Program se sastojao od ukupno šest susreta te obiteljskog dana koji bio je svojevrstan završni proces održan na vanjskoj lokaciji, a cilj mu je bio omogućiti zatvorenicima smisleno i dublje povezivanje s njihovim obiteljima, posebno s njihovom djecom na Majčin dan. Tijekom ovih šest susreta nisu se izravno pripremali za obiteljski dan, ali su na kraju procesa razvili ublaženo, samoanalitičko stanje i situaciju u kojoj su sudionici s članovima svoje obitelji mogli provesti vrijeme na spontan i kreativan način te obogatiti svoja međusobna iskustva.

U nastavku Ildikó Boldizsár opisuje različite modalitete i posebne okolnosti zatvora: Na ulazu sam morala predati sve svoje osobne stvari i mogla sam unijeti samo one alate za terapiju bajkama koji su prošli podrobnu inspekciju: papire, pisaći pribor, šalove, razglednice koje prikazuju putovanja i moj omiljeni instrument, koshi. Postoje zatvori u koje trener može unijeti još manje stvari nego ovdje.

Procesi terapije bajkama koje je predstavila Ildikó Boldizsár fokusiraju se na bajke, ali je u njihovoj obradi koristila i alate drugih modaliteta, poput vizualnih, glazbenih i dramskih aktivnosti. Odabrala je modalitete i prikladan način rada prema specifičnoj situaciji, na temelju potreba i dinamike grupe. U izvješću govori kako je jedna grupa uspješno funkcionirala koristeći rime ili dječje pjesme i crtanje, ali se druga se grupa nije mogla prilagoditi ovim oblicima aktivnosti pa je morala tražiti druga rješenja i oblike izražavanja.

Uloga modaliteta prikazana je i u opisu gdje je priča morala biti dovršena, a neke od sudionica napravile su spontane crteže povezane s njom: ...Svidjela im se prilika s ulogom zeca, ali imala sam osjećaj da ne znaju kako primijeniti takva rješenja u vlastitom životu, poput isprike, počinjanja ispočetka, izgradnje nečeg novog. Na crtežima izrađenim na razini šestogodišnjaka uglavnom se mogu vidjeti neplodna, beživotna stabla sa slomljenim srcima u sredini debla. Nisam ih željela ostaviti u toj beznadnoj tuzi, ali istovremeno sam osjećala da bi zajedničko vježbanje rima i pjevanje bilo pretjerano optimistično u tim okolnostima. Stoga sam odustala od planirane vježbe, postavila sam dvije stolice nasred sobe i viknula: Ove dvije stolice nisu stolice, već put prema slobodi. Bili su zbunjeni. Nastavila sam i rekla da samo oni koji znaju nabrojati tri vrste ptica mogu izaći. Tko god je u tome uspio mogao je odabrati jednu kartu iz špila Dixit karata sa stola koja je najviše nalikovala njegovoj/njezinoj zamišljenoj budućnosti (str. 218).

U ovom tekstu, osim uloge modaliteta u složenom načinu rada, pojavljuju se aktualni aspekti davanja uputa, odabira iz palete i pri-

161

162

lagodljivosti, te promišljanje sadržaja koji sudionici donose u obliku nove, improvizirane upute - što treba učiniti u određenu svrhu. Osim tekstova i vidljivih trenutnih stanja uma, spontani crteži (bez davanja uputa) igraju dijagnostičku ulogu. Ildikó Boldizsár spominje mogućnost da planirana glazbena sekvenca ublaži napetost, međutim, ona to ne smatra dobrim završetkom u takvom stanju, pa stvara situaciju s dramatičnom novom uputom koja zadovoljava svrhu (stvoriti pozitivne osjećaje i nadu). U ovom trenutku ona, međutim, ne dobiva realne, već idilične odgovore, pa mora dalje raditi u smjeru realnosti.

U tu je svrhu odabrala priču Lotilkóva krila iz svog osobnog repertoara metodologija, ali je morala i uzeti u obzir da su sudionici također morali sigurno sletjeti u posljednju, šestu grupnu sesiju. ... Nakon pripovijedanja uslijedio je osjetilni obilazak priče: ušli su u priču i prvo osluškivali zvukove. Budući da je to bio posljednji susret, nisam željela otvoriti intrapsihičku domenu kojom bi se našli u priči, da bih vidjela koju scenu poistovjećuju sa sobom, što su tamo radili, što im se događalo u to vrijeme, jer bi bilo neodgovorno ostaviti grupu bez nadzora. Zato sam sve odvela na isto mjesto, na mjesto sakupljanja perja. Rekla sam da iako postoje situacije u kojima je gubitak starog krila bolan, on ipak donosi i neke koristi. Svatko je dobio veliko gavranovo krilo izrezano iz kartona. Zamolila sam ih da razmisle o svojim životima u smislu postoje li dijelovi krila, perje kojeg se trebaju riješiti. Također sam ih zamolila da na jednoj strani pera napišu ono što ne žele prenijeti iz svojih starih života u svoj novi život. Zatim su okrenuli pero i na drugoj strani napisali kakvo će im novo perje trebati – koje kvalitete, sposobnosti, okolnosti - kako bi njihov novi život bio sretan i slobodan onako kao što su to zamišljali na početku sesije. Drugim riječima, ono što trebaju razviti u sebi da bi mogli početi ispočetka. Potaknula sam ih da budu iskreni jer odgovore nismo namjeravali dijeliti s drugima te je ono što su napisali na peru ostalo njihova najdublja tajna (str. 219-220).

Ovi opisi nam daju dojam atmosfere i nepostojanje osuđivanja, što, međutim, ne znači da su sudionici zapeli u svojim pričama.

Sličan opis procesa pripovijedanja koji se provode u zatvoru može se naći u knjizi Rabmesék, Margó Luzsi, koja je objavljena 2020. godine. Ona je pokrenula i projekt pripovijedanja u kojem su zatvorenici kao božićni poklon svojoj djeci dali CD na kojem su se snimili kako im čitaju priče. Nažalost, u međuvremenu su u Mađarskoj programi reintegracije ukinuti (uključujući i ove).

Zaključak U umjetničkim se intervencijama umjetnost može koristiti u različite svrhe i s pozicije nekoliko različitih profesija kao alat sa specifičnim karakteristikama. Terapeut mora imati kompetencije ne samo u području umjetnosti, već i u području rada s ciljnim skupinama, a sve te kompetencije treba prilagoditi određenim uvjetima.

I na kraju, riječima Ildikó Boldizsár: Stvarno volim pričati priče u zatvoru jer se prostor proširi ... Kad priču pričam negdje drugdje, nekako se zrak oko nas uvijek stisne i zajednica se više zbliži – ali u zatvoru

se događa upravo suprotno: sve se proširit, kao da se zidovi sruše, a život poteče. Zatvorenici se primjetno napune energijom... Svaka riječ ima izuzetno značenje. Mnogo veće nego negdje drugdje. Kako su ulozi veći, odgovornost za pripovijedanje je veća. Ako ih priča ne dotakne oni neće ostati pristojni već će postati destruktivni, čak će je i prekinuti, dobacivati neumjesne komentare i neće željeti odgovarati na pitanja i zadatke vezane uz priču.

Popis literature: Boldizsár, I. (2019). A királyné, aki madárnak képzelte magát, meseterápiás csoporttörténetek. [The queen, who imagined herself to be a bird, storytelling-therapy groupstories]. Jelenkor Kiadó.

Cao, M.L.F. (2012). About the uses of art as a medium for human growth. Szabó Veronika (ur.): Art of adaptation, Manual of artistic tools for migrants. Artemisszio Foundation. (Ariadne - Art for intercultural adaptation in new environment project. Project number: 510255-LLP-1-2010-1-FR-Grundtvig-GMP). 8-18.

European Federation of Art Therapy (2018). Mission Statement.

European Federation of Art Therapy. https://www.arttherapyfederation.eu/ European Federation of Art Therapy (2018). What Is Art Therapy?. European Federation of Art Therapy. https://www.arttherapyfederation.eu/art-therapy.html Gordon, T. (1997). T.E.T. A tanári hatékonyság fejlesztése / A T.E.T.módszer. [T.E.T. Developing teacher effectiveness/T.E.T method]. Assertiv Kiadó.

Hárdi, I. (1983/2016). A dinamikus rajzvizsgálat. [Dynamic Examination of Drawing]. Flaccus Kiadó.

Hardi, I. (1985). The Basic Principles of Dynamic Examination of Drawing. U: Pichot P., Berner P., Wolf R., Thau K. (ur.) Clinical Psychopathology Nomenclature and Classification. Springer, Boston, MA. https://doi.org/10.1007/978-1-4899-5049-9_167, https:// link.springer.com/chapter/10.1007/978-1-4899-5049-9_167 .

Hárdi, I. (2004). Pszichiátria, képi kifejezés és a dinamikus rajzvizsgálat. [Psychiatry, visual expression and Dynamic Examination of Drawing]. HYPERLINK “file:///C:\Users\toshiba\Desktop\ Erasmus%202020-2021-2022\publ\IO1%20és%20IO2\jav1\ Magyar%20Tudomány”. Magyar Tudomány, HYPERLINK “http://

163

164

www.matud.iif.hu/04apr.html”. 2004/4. 433. o. Dostupno na: http://www.matud.iif.hu/04apr/03.html. Pristupljeno: 8.9.2021.

K.D. (2021. May 19.). Úgy szerettünk volna ránézni ezekre az emberekre, hogy az értékeiket lássák vissza – intervju s Visky Ábel redateljem. Marie Claire. https://marieclaire.hu/kultura/2021/05/19/ugy-szerettunk-volna-ranezni-ezekre-az-emberekre-hogy-az-ertekeiket-lassak-vissza-interju-visky-abelrendezovel/.

Kiss, V. (2010). Művészeti nevelés, művészettel nevelés, művészetterápia [Art education, education through art, art therapy]. Iskolakultúra, 20 (10). 18-31. ISSN 1215-5233. http://real. mtak.hu/57898/1/2_EPA00011_iskolakultura_2010-10_szeparatum.pdf.

Kiss, V. (2013). Reflections on drawings in art pedagogy and art therapy. Visual Inquiry: Learning & Teaching Art 2: 1, pp. 55–68.

Kiss, V. (2014a). A vizuális művészetpedagógia és művészetterápia összehasonlítása a tanári és terapeuta kompetenciák tükrében.

[Comparing Visual Art Education and Art Therapy in view of Teacher and Therapist Competencies.] Doktorska disertacija.

ELTE PPK NDI. Dostupno na: https://ppk.elte.hu/file/kiss_virag_dissz.pdf, https://ppk.elte.hu/file/kiss_virag_tf_a.pdf .

Kiss, V. (2014b). Comparing Visual Art Education and Art Therapy Theory and Methodology. U: Confinia Psychopathologica, 2014.

Vol.2 No.2., 151-174. old.

Kiss, V. (2017). Művészetalapú módszerek típusai és gyógypedagógiai vonatkozásai [Types of arts based methods in special education]. U: Fejlesztő Pedagógia pedagógiai szakfolyóirat, 2017: (1-2) 19-25.

Kiss, V. i Bergmann-Hortoványi, J. (2014). Projektív vizuális feladatok [Projective Visual Tasks]. U: Neveléstudományi kutatások közben, Válogatás doktori hallgatók munkáiból, szerk. Szabolcs Éva, Garai Imre, 11-18. old. Dostupno na: http://www.eltereader. hu/media/2014/12/Szabolcs_Garai_Nevelestud_READER.pdf.

Komáromi, E. K. (2014). Artezi [Artesian]. Képírás, internet journal. 2014/9. http://kepiras.com/2014/09/komaromi-erzsebet-katalin-artezi/ .

Laing, J. (1984). Art Therapy in Prisons. U: Thessa Daley (ur., 1984): Art as Therapy, An introduction to the use of art as a therapeutic technique. Routledge. London, New York. 140-151.

Luzsi, M. (2020a). Rabmesék, Mesék és történetek az egri Büntetésvégrehajtási Intézet mesekörének életéből. [Prison Tales, Tales and Stories from the Life of the Eger Penitentiary]. Luzsi Margó (magánkiadás).

Luzsi, M. (2020b). Rabkoszt testnek és léleknek, A Heves Megyei Büntetésvégrehajtási Intézet mesecsoportjának laktató meséi és receptjei. [Prisoner tales and recipes for the body and soul.

Lactating tales and recipes from the tale/storytelling group of the Heves County Penitentiary Institute.] Luzsi Margó (magánkiadás).

Rogers, C.R. i Freiberg, H.J. (2007). A tanulás szabadsága [Freedom of learning], Edge, Budapest.

Rubin, J.A. (2010). Introduction to Art Therapy: Sources and Resources. Revised edition of: Art therapy / Judith Aron Rubin.

1999. Routledge, New York, London.

Rubin, J.A. (2005. Child Art Therapy. 25th Anniversary Edition.

John Wiley & Sons, Inc. Rubin, J.A. (1984/2011). Art of Art Therapy, Routlege, New York, London .

Sándor, É. i Horváth, P. (1995). Képzőművészeti pedagógiai terápia [Visual Art Educational Therapy]. ELTE BGGyFK, Budapest.

Szokács, K. (2013). A színház és a társadalom kapcsolódási pontjai Olaszországban a börtönszínházak tükrében. Doktorska disertacija. [The points of connection between theater and society in Italy in the light of prison theaters. Doctoral dissertation]. ELTE BTK Irodalomtudományi Doktori Iskola. http://doktori.btk.elte. hu/lit/szokacskinga/diss.pdf .

Valachiné Geréb, Zs. (2022). Tréning-prezentáció [training presentation], U: Menthal Health Matters. https://mentalhealthmatters.eu/hu/e-tanulas/ .

165

166

167

UMJETNIČKO OBRAZOVANJE U ZATVORIMA ED SANTMAN

168

UMJETNIČKO OBRAZOVANJE U ZATVORIMA Ed Santman

O prednostima umjetnosti, formalnom i neformalnom učenju

Sažetak Umjetnost može biti snažan alat za obrazovanje u zatvorima.

Može poslužiti kao platforma za neformalno učenje. Također se može primijeniti za razvoj mekih vještina i vještina zapošljivosti. Odrasli općenito radije uče kroz iskustvo, primjerice putem umjetničkog projekta u kojem skupina ljudi radi na zidnoj slici kao tim ili u kojem ljudi stvaraju glazbu odnosno rade na kazališnom komadu. Takve prakse imaju veliki potencijal za pomaganje ljudima u razvijanju novih vještina putem neformalnog obrazovanja.

Ključne riječi: neformalno učenje, vještine zapošljivosti, meke vještine, moć umjetnosti, odustanak od nezakonitih i opasnih radnji Uvod Prije više od 200 godina zloglasni markiz de Sade organizirao je izvođenje kazališnih komada u francuskom zatvoru gdje je morao provesti dio svog života i gdje je pariška elita dolazila gledati te predstave. Umjetnost u zatvorima postoji već neko vrijeme.

Danas je poznato da umjetnički programi u zatvorima mogu pružiti snažna iskustva učenja. Procjenama su utvrđene mnoge korelacije koje pokazuju transformativnu moć umjetničkog obrazovanja.

Utvrđeno je da umjetnički programi poboljšavaju kompetencije kao što su radna etika, samopoštovanje, kreativnost, motivacija, samopouzdanje, emocionalna kontrola i sposobnost rada s drugima. Interdisciplinarna istraživanja također pokazuju da se kognitivne, društvene i osobne kompetencije mogu poboljšati kroz umjetničke prakse.

169

170

Umjetničko obrazovanje Kod tradicionalnijeg umjetničkog obrazovanja, oduvijek je bilo ključno usredotočiti se na rezultat (slika, kazališna predstava, koncert i slično). Ovo se, naravno, čini očitim. Na satu engleskog učite engleski, na satu matematike matematiku i tako redom. Nikada se nije raspravljalo o važnosti predmeta kao što su matematika, kemija, povijest ili jezici. U formalnom obrazovanju kreativni satovi često se smatraju relativno nevažnima. To se može vidjeti i u školskom izvješću koje djeca dobivaju svaka 3 mjeseca. Na vrhu su uobičajeno predmeti kao što su jezik i matematika, a na dnu popisa su kreativni predmeti, ponekad neposredno iznad ocjene za tjelesni odgoj. Ponašanje učenika i njegovo zalaganje često se navode zasebno.

Stara, umrljana američka osnovnoškolska svjedodžba. (19641965.). [Svjedodžba].

Fotograf: David M. Izvor: Javno dobro: Dreamstime. com shorturl.at/jnqtN

Međutim, umjetničko obrazovanje ima dugo skrivani kapital, koji je također sastavni dio svakog kreativnog djela: proces. Tijekom stvaranja umjetničkog djela mogu se razviti i naučiti vještine koje su svima nama bitne. Općenito možemo reći da većina umjetničkih projekata može biti uspješna samo ako je ispunjeno nekoliko uvjeta.

Projekti poput zajedničke izrade murala, rada na kazališnom komadu ili zajedničkog sviranja u bendu ili orkestru zahtijevaju puno od svojih sudionika. Za postizanje dobrog rezultata potrebno je imati nekoliko postojanih vještina kao što su sposobnost surađivanja, reflektivno razmišljanje, učinkovita komunikacija, pouzdanost, aktivno slušanje, fleksibilnost, rješavanje problema, upravljanje vremenom i druge društvene vještine. Na primjer, nije jednostavno stvarati glazbu sa skupinom ljudi. Ne radi se samo o sviranju svog instrumenta.

Morate slušati druge dok svirate. Morate se dobro pripremiti. Morate znati da ste dio tima. Ne smijete kasniti i morate biti svjesni da drugi ne mogu početi bez vas.

Iako je umjetnost u zatvorskom okruženju često povezana s rekreacijskim aktivnostima, ona se može primijeniti i za unapređenje gore navedenih vještina koje se često nazivaju vještinama zapošljivosti.

Potencijal umjetnosti u zatvorima Pregled literature pokazuje da umjetnički projekti također mogu pridonijeti sigurnosti u zatvorima. Zatvorenici koji sudjeluju u umjetničkim programima poboljšali su svoju discipliniranost kada su bili uključeni u umjetničke programe. Zatvorenici koji sudjeluju u umjetničkom programu primjećuju da im umjetnost pomaže izraziti se, osloboditi se stresa, osjećati se sretnijima, biti kreativnijima i donositi bolje odluke. Umjetničko obrazovanje može utjecati i na ljudski razvoj. Interdisciplinarne studije objavljene u časopisima o neurobiologiji, obrazovanju i kaznenom pravosuđu pokazuju da umjetnost može biti moćna i izrazito vrijedna aktivnost za ljude bilo koje dobi, uključujući zatvorenike. Pronalaženje pravih riječi za pjesmu, vježbanje sviranja glazbenog instrumenta ili pamćenje teksta u predstavi težak je posao.

Istraživači su otkrili da umjetničko obrazovanje može rezultirati poboljšanjem vještina pisanja i boljim učinkom u drugim akademskim disciplinama, kao i poboljšanjem društvenih vještina. Umjetničko obrazovanje također je povezano s drugim važnim vještinama kao što su spremnost na eksperimentiranje i učenje iz pogrešaka, samokritičnost, razmišljanje i ustrajnost u dovršavanju projekata. Još jedna prednost umjetničkih programa u zatvorima je to što oni mogu biti prvi korak ka daljnjem učenju kroz izgradnju samopouzdanja i samopoštovanja.

Umjetnički programi u zatvorima mogu ponuditi zatvorenicima-umjetnicima priliku da se ponovno povežu s društvom. Izlaganje ili prodaja umjetničkih djela, izvođenje glazbenih i kazališnih djela ili javna čitanja proze i poezije zatvorenika pružaju priliku zatvorenicima

171

172

da se uključe u pozitivne razmjene sa zajednicom prije i nakon njihovog puštanja na slobodu.

Potencijal različitih vrsta umjetnosti Umjetnost bismo trebali podijeliti na aktivnosti poput plesa, kazališta i drugih vrsta umjetnosti koja zahtijevaju zajedničko ili pojedinačno sudjelovanje skupine ljudi. Glazba može biti pojedinačna aktivnost, ali se može prakticirati i u skupini. Slikanje, crtanje, kreativno pisanje i slaganje rima također mogu biti vrlo kolektivni ili vrlo individualni procesi.

Umjetničke discipline koje zahtijevaju timski rad mogu se upotrebljavati za razvoj vještina zapošljivosti kao što su: • pouzdanost • pozitivno doprinošenje procesu • izvršavanje određenog zadatka • sposobnost upravljanja vremenom • razvijanje reflektivnog razmišljanja • podnošenje kritike • pokazivanje fleksibilnosti u rješavanju problema • dovršavanje izazovnog zadatka unutar zadanog vremenskog okvira • dokazana sposobnost slušanja drugih.

Sve ove vještine i kompetencije potrebne su za stvaranje uspješnog umjetničkog djela s timom. Iste vještine, koje se često nazivaju vještinama zapošljivosti, potrebne su za pronalaženje i zadržavanje posla. Meke vještine stečene kroz umjetnost mogu se opisati u certifikatima koji ljudima mogu pomoći u pronalaženju posla.

Osoblje u zatvorima koje može biti skeptično prema satovima umjetnosti često počne na njih pozitivnije gledati kada im se objasni njihova povezanost sa zapošljivošću.

Formalno i neformalno obrazovanje Posljednjih godina mnogi su nastavnici zaključili da formalni obrazovni sustavi poput naših tradicionalnih škola zapravo ne pripremaju ljude za brze društveno-gospodarske promjene u današnjem društvu.

Da bismo razumjeli vrijednost umjetničkih programa u zatvorima, moramo napraviti razliku između neobveznog, neformalnog i formalnog obrazovanja. Sadašnji hijerarhijski strukturirani sustav obrazovanja, od osnovne škole do sveučilišta, može se promatrati kao formalno obrazovanje. Neobavezno obrazovanje je cjeloživotni proces u kojem pojedinci stječu stavove, vrijednosti, vještine i znanja iz svojih svakodnevnih iskustava na poslu, od svojih prijatelja i obitelji, s društvenih mreža i sličnog. Organizirane obrazovne aktivnosti izvan uspostavljenog formalnog sustava kao što su umjetnički programi u zatvorima mogu dovesti do iskustava neformalnog učenja. Ishod

ovog učenja općenito je predvidljiviji nego ishod neobaveznog učenja.

Formalno obrazovanje povezano je sa školama i ustanovama za osposobljavanje, dok je neformalno obrazovanje povezano sa skupinama lokalne zajednice i drugim organizacijama, a neobavezno obrazovanje obuhvaća sve ostalo, primjerice, interakcije s prijateljima, obitelji i kolegama. U svakodnevnom životu može doći do preklapanja između neobaveznog i neformalnog učenja.

Kao što smo vidjeli, neformalno obrazovanje podrazumijeva priznavanje važnosti obrazovanja, učenja i osposobljavanja koje se odvija izvan priznatih obrazovnih ustanova.

Neformalno obrazovanje možemo povezati sa četiri karakteristike: • značajnost za potrebe skupina u nepovoljnom položaju • zabrinutost za određene kategorije osoba • usredotočenost na jasno definirane svrhe • fleksibilnost u organizaciji i metodama.

Umjetnički programi u zatvorima također djeluju na individualnijoj razini, daju zatvorenicima nešto drugačije teme za razgovor s obitelji koja im dolazi u posjetu u zatvor. Djeca mogu biti ponosna na svoje roditelje ili članove obitelji zbog sviranja gitare ili zbog slika koje su naslikali. To će pomoći izbrisati traumatično iskustvo boravka člana obitelji u zatvoru.

Umjetnost može biti sredstvo kojim se ljudima omogućuje da izraze svoj bijes, svoje nezadovoljstvo i probleme s kojima se susreću u zatvorskom sustavu. Ona također može poslužiti ljudima kao alat za razmišljanje o odabirima koje su napravili u svojim životima ili kao alat za zaboravljanje svega i provođenje vremena na koristan način razvijajući nove vještine.

Ponekad umjetnost može čak i pomoći ljudima na vrlo individualan način da poboljšaju svoju situaciju u zatvoru. Ako je netko vješt u crtanju ili slikanju portreta, vrlo vjerojatno će ga ostali zatvorenici zamoliti da izradi portrete članova njihovih obitelji. To će ih dovesti u poseban položaj, gdje jednako tako mogu tražiti nešto zauzvrat.

U većini zemalja zatvorenicima nije dopušteno imati novac, ali često mogu kupiti hranu u zatvorskoj trgovini koristeći se računom koji im je otvorila uprava u zatvoru. To dovodi do alternativnog ekonomskog sustava između zatvorskih zidova: ako nacrtaš moju ženu, kupit ću ti kokoš ili ću ti nabaviti neku drogu.

Moć umjetnosti Većina kriminologa složit će se da kazna zatvora nije dio rješenja ako su ljudi u životu donijeli pogrešne odluke. Međutim, postoje primjeri ljudi koji su kroz umjetnost pronašli izlaz iz destruktivnog života koji su vodili.

Tom Magill bivši je zatvorenik koji je promijenio svoj život pomoću umjetnosti. Dok je izdržavao kaznu zatvora zbog nasilja po-

173

174

činjenog osamdesetih, Toma su strpali u ćeliju s nekim koga je kao dobrovoljca Irske republikanske armije (IRA) smatrao neprijateljem jer je on sam dolazio iz protestantske obitelji. Taj član IRA-e već je četiri mjeseca štrajkao glađu te je bio više mrtav nego živ. Nakon nekog vremena Tomov je neprijatelj postao njegov učitelj. Savjetovao je Toma da se obrazuje i da ne potrati život u zatvoru. Suočen s patnjama tog štrajkača glađu, Tom je poslušao njegov savjet i okanio se nasilja.

Danas je Tom nagrađivani filmaš, voditelj drame, glumac, pisac, redatelj i producent. Specijalizirao se za takozvano Kazalište potlačenih, pristup koji je razvio Augusto Boal koristeći se kazališnim metodama za preobrazbu u zajednici i zatvorskom okruženju. Njegov rad pokazuje da film ima moć iz korijena promijeniti živote ljudi koji su marginalizirani.

Jedan od njegovih projekata bio je njegov nagrađivani film Mickey B, adaptacija Shakespeareovog Macbetha koju su izveli zatvorenici koji služe kaznu u najstrože čuvanom zatvoru Maghaberry u Belfastu, Sjeverna Irska.

Mogli bi se reći da su Shakespeare i zatvorenici čudna kombinacija, ali se ta kombinacija pokazala vrlo uspješnom u projektima kao što je Shakespearea iza rešetaka Curta Toftelanda u Americi ili Compagnia della Fortezza Armanda Punza u Voterri, Italija.

Radeći sa skupinom mladih ljudi, Magill je otkrio moć filma kao medija. Ti mladi ljudi slučajno su imali kameru. Objasnili su mu da su isključeni iz omladinske skupine, a taj njihov razgovor je snimljen.

Kasnije je Magill posvjedočio kako je film promijenio percepcije koje su skupine imale same o sebi i o jedni drugima nakon što je cijela skupina vidjela videozapis. Za te mlade ljude bilo je uzbudljivo vidjeti se na ekranu i to je svemu dalo sasvim drugu dimenziju. To im je pomoglo da počnu shvaćati kako se ponašaju i tko oni ustvari jesu.

Magill je 2007. napravio adaptaciju Shakespeareovog Macbetha pod nazivom Mickey B. Navedenu adaptaciju snimili su, napisali, producirali i izveli zatvorenici koji služe kaznu u zatvoru Maghaberry u Belfastu, Sjeverna Irska.

Nije bilo lako uvjeriti zatvorenike da se bave Shakespeareovim djelom. Zatvorenici koji često dolaze iz radničke klase misle da su Shakespeareova djela namijenjena eliti, a ne njima. Kada je Magill počeo raditi na svom filmu Mickey B, obratio se Samu McCleanu koji je služio dvadesetogodišnju kaznu zbog pljačke i ponudio mu ulogu Duncana, kralja Škotske, te ga zamolio da sudjeluje u projektu. Sam je zbog svog izgleda bio pravi izbor za tu ulogu. McClean je pristao sudjelovati te je upoznao Magilla s Davidom Conwayem kojem je ponuđena glavna uloga Mickeyja B.-ja (Macbetha). Davida su drugi zatvorenici izrazito poštivali, ali je trebalo vremena da se izgradi povjerenje i da ga se uvjeri da se pridruži filmskom projektu.

Nakon što je Conway pristao, bilo je lako pronaći druge zatvorenike koji bi se pridružili projektu. Bilo je nekoliko prepreka koje je trebalo savladati. Osoblje u zatvoru dopustilo je Magillu da radi sa zatvorenicima samo pet sati tjedno. Mnogim se čuvarima projekt nije

175

Mickey B. (2007).

[Filmski poster].

Izvor: Tom Magill.

Educational Shakespeare Company Films

svidio te su ga čak pokušali zaustaviti. Na kraju je film bio vrlo uspješan i prikazan je na festivalima diljem svijeta.

Najizazovniji dio za Toma bio je natjerati zatvorenike-glumce da vjeruju u sebe jer su mnogi od njih imali nisko samopoštovanje i nisko samopouzdanje. Veći dio života govorili su im da nisu dobri ni u čemu. Nisu sami sebe smatrali sposobnima za snimanje filma.

Uspjeh tog projekta pokazuje da film može biti alat za samopoboljšanje i razvoj te da može pomoći osobama da se pojedinačno promijene nabolje.

Toine Bakermans Tijekom svog života Toine je opljačkao više od šezdeset banaka i zbog toga proveo dvadesetak godina života u zatvoru. Kada je navršio 50 godina, odlučio je dramatično promijeniti život i ostaviti prošlost pljačkaša banke iza sebe. Što se dogodilo? Na satu umjet-

176

nosti u zatvoru Toine je naslikao veliku sliku dviju papiga. Svi koji su vidjeli sliku bili su iznenađeni koliko vješto ju je naslikao. S Toineom, koji nije imao mnogo iskustva u slikanju, oduvijek je bilo teško izaći na kraj. Prvi put u životu dobio je pozitivnu reakciju na nešto što je učinio. To je na njega imalo veliki utjecaj. Iako je imao tek osnovno obrazovanje, spontano je odlučio otići na akademiju likovnih umjetnosti i postati umjetnik. Tada se to činilo suludim planom, ali je Toine bio odlučan. Mnogi zatvori nude satove umjetnosti koje zatvorenici često pohađaju da ubiju vrijeme ili da naprave darove za svoje obitelji odnosno djecu. Toine je imao drugačije razloge. On je bio ambiciozan i brzo je napredovao, što je privlačilo pažnju. Čak su mu dva učitelja s akademije Willem de Kooning došla pomoći i poraditi na njegovom napretku.

Tri godine priprema bile su dovoljne. Toine je položio sve ispite dok je još bio u zatvoru. Od 400 tadašnjih zatvorenika u zatvoru samo su trojica polagala ispit. Diplomirao je s ocjenom 7,4 od 10. Nakon toga mu je dopušteno studirati na akademiji umjetnosti Willem de Kooning u Rotterdamu.

Toine Bakermans u svojoj ćeliji u zatvoru Krimpen aan den IJssel blizu Rotterdama.

(2008). [Fotografija].

Fotograf: Nepoznat.

Uz dozvolu: Toine Bakermans

Tako je zločinac Toine Bakermans postao umjetnik, učitelj i mentor mladima u opasnosti od počinjenja kaznenog djela. Prve godine na akademiji likovnih umjetnosti još je bio pod okriljem kaznenopravnog sustava u otvorenoj ustanovi. Danju je bio na akademiji likovnih umjetnosti, a noću u otvorenoj ustanovi. U zadnjoj fazi služenja svoje kazne morao je nositi na gležnju elektronsku narukvicu.

Toineova iskustva iz života u zatvorima postala su važan element na njegovim slikama. Jedna od njih prikazuje suca s izrazito debelim naočalama i peršinom u ušima, odnosno čovjeka koji ne vidi i ne sluša te je stoga potpuno nezainteresiran za priče zatvorenika.

Druga slika prikazuje prozore ćelija kroz koje dopire svjetlo, a nebo predstavlja nadu i promjenu.

Zatvor de Noordsingel u Rotterdamu u kojem je započela Toineova korjenita preobrazba sada je zatvoren. Kada je ustanova zatvo-

177

Bakermans, T. (2008).

The Judge [Slika].

Fotograf: Ed Santman.

Uz dozvolu: Toine Bakermans

Bakermans, T. (2010).

Cell Window [Slika].

Fotograf: Toine Bakermans. Uz dozvolu: Toine Bakermans

178

rena, održana je izložba slika koje su naslikali tamošnji zatvorenici, a izložene su i Toineove slike. Toineu su se vratila ugodna sjećanja kada je ponovno vidio svoje slike koje su istaknule moć umjetnosti da promijeni živote.

Toine je diplomirao sa slikama zatvorskih prozora s rešetkama.

Naslikao je isti prozor na različitim platnima, ali svaki ima drugačije značenje. Slikao je dnevni ritam i svjetlo u ćeliji, život koji je tako dobro poznavao toliko dugo vremena.

Prekretnice Uz važnost učenja mekih vještina i vještina zapošljivosti kao što je prethodno opisano, škotski kriminolog Fergus McNeill opisuje proces odustanka od nezakonitih i opasnih radnji, odnosno proces okretanja leđa kriminalu. Objašnjava kako sudjelovanje u, primjerice, tadašnjem stvaranju kazališnog komada može dovesti do prekretnice u nečijem životu. U osnovi se sve svodi na to da nakon uspješne izvedbe kazališnog komada ljudi koji imaju negativnu sliku o sebi i nedovoljno samopoštovanja odjednom dobiju vrlo pozitivnu reakciju na ono što su učinili. Kada publika zaplješće na kraju predstave, sudionici mogu osjetiti priznanje i biti ponosni na svoj doprinos. Čin razmišljanja o sebi može dovesti do promjene. Umjesto da misle ni u čemu nisam dobar, počnu misliti možda jesam dobar u nekoliko stvari. Sljedeći korak je da pomisle sljedeće: budući da sam dobar u nekim stvarima, više se ne bih trebao ponašati kao netko tko ne može ništa postići, već kao netko tko može postići zacrtani cilj. Tako se može napraviti prvi korak u procesu mijenjanja ponašanja. Svatko tko je nadgledao umjetničke projekte sa zatvorenicima ili drugim ranjivim skupinama vjerojatno je nekoliko puta svjedočio ovakvim prekretnicama i to je baš posebno iskustvo.

Unatoč brojnim istraživanjima, malo se zna o tome što motivira ljude da promijene svoje ponašanje. Dobar projekt koji se služi vrstama umjetničkog rada ima potencijal da oslobodi puno toga u nečijem životu. To je još jedan razlog zašto umjetnost može biti moćan alat u obrazovanju zatvorenika u zatvorima i na uvjetnoj slobodi.

Zaključak Umjetničko obrazovanje može biti od velike dodane vrijednosti unutar zatvorskog sustava. Može pomoći zatvorenicima da razviju svoje meke vještine i vještine zapošljivosti, osobito vještine usmjerene na timski rad. Također može biti moćan alat za neformalno i neobavezno učenje te prvi korak ka daljnjem obrazovanju. Za neke pojedince može biti prekretnica u njihovim životima.

Popis literature: McNeill, F., Andersson, K., Calvin, S., Overy, K., Sparks, R. i Tett, L. (2011). Kunstprojecten en What Works; een stimulans voor desistance? [‘Inspiring Desistance? Arts projects and ‘what works?’]. Justitiele verkenningen 37(5): 80-101. h t t p s : // b l o g s . i r i s s . o r g . u k /d i s c o v e r i n g d e s i s t a n c e / files/2011/09/McNeill-et-al.-2011-Inspiring-Desistance.pdf accessed 20 March 2021.

Fletcher, D. i Dalgleish, K. (2012). Evaluation of the Personal Effectiveness and Employability Through the Arts (PEET. Centre for Regional Economic and Social Research (CRESR). Sheffield Hallam University. file:///C:/Users/Melinda/Downloads/eval-effectiveness-employability-arts.pdf accessed 18 March 2021.

179

181

BIOGRAFIJE

182

BIOGRAFIJE

Júlia Egervári Júlia Egervári rođena je u Budimpešti u Mađarskoj. Na Sveučilištu Eszterházy Károly u Egeru diplomirala je nastavu likovne umjetnosti i smjer umjetnost prirode (nature art). Odnedavno radi kao predavačica na Odsjeku za likovne umjetnosti i teoriju umjetnosti na istom sveučilištu, te se kao doktorandica bavi istraživanjem u područjima obrazovanja o okolišu i likovne pedagogije.

Stefan Florek Stefan Florek doktor je filozofije i psihologije. Viši je znanstveni suradnik na Sveučilištu Jagiellonian u Krakovu (Institut za primijenjenu psihologiju, Fakultet za menadžment i društvene komunikacije). Njegovi trenutni znanstveni interesi usmjereni su na kognitivno-evolucijski pristup moralu, kriminalu, rehabilitaciji počinitelja, agresiji i aksiološkom iskustvu. Autor je i koautor pedesetak znanstvenih publikacija: knjiga (Florek, S. (2007.). Wartościujący umysł [The Evaluative Mind], Florek, S., Gulla, B., Piotrowski, P. (2019.). Radykalizacja. Konteksty psychologiczne [Radicalization: Psychological Contexts]. Florek, S., Siemiginowska, P. (2020.). Agresja w pracy [Workplace Aggression]), poglavlja u knjigama i članaka u znanstvenim časopisima.

183

184

Anita Jandrić Nišević Dr. sc. Anita Jandrić Nišević izvanredna je profesorica na Odsjeku za kriminologiju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njezine znanstvene, nastavne i profesionalne aktivnosti usmjerene su na područje rehabilitacije počinitelja kaznenih djela, kriminologije i poslijepenalnog prihvata. Surađuje s djelatnicima zatvorskog i probacijskog sustava te nevladinog sektora u osmišljavanju i provedbi specifičnih programa tretmana za odrasle počinitelje kaznenih djela.

Virág Kiss Virág Kiss diplomirala je nastavu likovne umjetnosti na Katoličkom sveučilištu Eszterházy Károly (ELTE) u Egeru (BA) i na Sveučilištu za umjetnost i dizajn Moholy-Nagy (MOME) u Budimpešti (MA). Diplomirala je i art terapiju na Sveučilištu u Pečuhu (PTE). Nekoliko godina radila je s osobama koje su rano napustile školovanje, a kasnije i s osobama s invaliditetom. Doktorirala je na ELTE-u baveći se istraživanjima na području likovnog obrazovanja i art terapije. Posljednjih godina radi na nekoliko sveučilišta. Trenutno je docentica na ELTE-u i EKKE-u na Odsjeku za likovne umjetnosti i teoriju umjetnosti.

185

Vida Meić Vida Meić rođena je 1991. godine u Hrvatskoj. Diplomirala je grafiku na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine s pohvalom summa cum laude. Dobitnica je sedam nagrada za svoj umjetnički rad. Izlagala je na tridesetak skupnih izložbi i četiri samostalne izložbe. Zajedno s Melindom Šefčić osmišljava i provodi brojne projekte estetizacije bolničkih i zatvorskih prostora, kao koordinator ali i kao aktivni dionik, oslikavajući zidove zatvora i bolnica. Radi kao asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Peter van Olmen Peter van Olmen je pedagog inovator koji je nakon 25 godina karijere u redovnom obrazovanju 2004. godine počeo raditi u Odgojnom zavodu Lelystad. Iz profesionalnog iskustva koje je tijekom godina stekao u ovom zavodu, shvatio je da je neformalno i informalno obrazovanje važno za razvoj vještina koje su zatvorenicima potrebne kako bi ostali povezani s društvom. Uvjeren je da je umjetnost učinkovito sredstvo podrške ovom obliku obrazovanja.

186

Csaba Orosz Rođen 1966. Od 1986. do 1990. pohađao Učiteljski fakultet u Nyíregyházi, od 1998. do 2001. Mađarsko sveučilište primijenjenih umjetnosti, od 2005. do 2008. Katoličko sveučilište Eszterházy Károly (ELTE) Doktorska škola za obrazovanje, od 2010. do 2012. umjetnik, profesor likovne umjetnosti, područje istraživanja: performativno likovno obrazovanje. Trenutno prorektor za obrazovanje na Mađarskom sveučilištu likovnih umjetnosti.

Przemysław Piotrowski Prof. dr. sc. Przemysław Piotrowski docent je na Institutu za primijenjenu psihologiju na Sveučilištu Jagiellonian, Krakov, Poljska. Autor i koautor gotovo 100 publikacija, uključujući sedam knjiga i članaka u uglednim znanstvenim časopisima. Specijalizacija mu je socijalna psihologija s posebnim naglaskom na devijantno ponašanje, agresiju i kriminal. Član je Međunarodnog udruženja za kriminologiju i Europskog udruženja za kriminologiju.

187

Ed Santman Ed Santman (Rotterdam, 23.2.1955.) studirao je likovnu umjetnost na Akademiji Willem de Kooning u Rotterdamu. Uključio se u rad s marginaliziranim skupinama kada je počeo voditi nastavu likovne umjetnosti u zatvorima u kojima je također radio na kazališnim i glazbenim projektima. Od 2010. do 2015. koordinirao je likovno obrazovanje u svim nizozemskim zatvorima. U svom je radu sudjelovao na nekoliko europskih projekata o zatvorskom obrazovanju. Trenutno razvija alate za osobe na margini društva kao što su beskućnici, ovisnici o drogama, izbjeglice, mladi kojima prijeti siromaštvo. U mnogim njegovim projektima umjetnost se koristi kao sredstvo za razvoj socijalnih vještina.

Melinda Šefčić Dr. art. Melinda Šefčić 2018. godine doktorirala na temu Rehumanizacija i reestetizacija bolničkoga prostora - primjer likovnoga rješenja jednoga bolničkoga odjela, pod mentorstvom red. prof. art. Svjetlana Junakovića i red. prof. dr. sc. Vere Turković. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i svijetu. Autorica je preko 20 umjetničkih projekata, preko 50 murala, izlagala je na brojnim kongresima i konferencijama. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).

188

RECENZIJA Tomislav Buntak

Tiskano izdanje Arts of freedom - Zbirka praksi i ideja o umjetnosti u zatvoru priručnik je koji nam na jasan, osvježavajuć, zanimljiv i nadasve koristan, posebice za umjetnike i umjetnice koji će tek pristupiti umjetničkom stvaralaštvu i djelovanju u kazneno – rehabilitacijskim ustanovama, ove današnje, barem u kontekstu Europskog prostora, 4. generacije zatvorskih sustava. Građa zbirke predstavlja presjek praksi i ideja, teorijskih pojašnjenja i metodike rada, naglašavajući pozitivno-rehabilitacijski pristup i važnost umjetnosti u zatvorskom sustavu općenito.

Kroz kratki povijesni pregled razvoja zatvorskih sustava te iskustava rada u njima, autori se dotiču pitanja kazne te mogućnosti rehabilitacije kroz izravan ili neizravan upliv umjetnosti, ali i govore o nesporazumima koji nastaju u koliziji osobnih umjetničkih pristupa te zahtjeva ovako zatvorenih sustava i njihovih korisnika. Zbirka ujedno predstavlja prikaz uspješno provedenih projekata i praksi diljem Europe i svijeta, te ostvarenih rezultata implementacije različitih umjetničkih formi, od participativnih umjetničkih praksi do art terapijske prakse koja na poseban način uključuje kažnjeničku populaciju u sam čin kreativnog stvaralaštva, a time i u rehabilitaciju kao takvu.

Prolazeći kroz ovaj priručnik dobivamo jasne smjernice, metode, objašnjenja i praktična rješenja kako se snaći u nepoznatom okruženju, s kojim ipak velika većina ljudske populacije nikad neće doći u doticaj.

Ovo je zaista zanimljiv, edukativan i praktičan priručnik, koji svakome u umjetničkoj profesiji može poslužiti kao ogledni primjer How to i Know How praksi te bi trebao poslužiti i pomoći razvijanju i provedbi umjetničkih ideja i koncepta kao i pozitivnoj komunikaciji s društvom u kojemu svi sudjelujemo te njegovim javnim ustanovama, gdje smo svi pozvani dati doprinos njihovom poboljšanju i razvoju.

189

190

RECENZIJA Dalibor Doležal

Na prvi pogled, čini se kako umjetnost i zatvori nisu kombinacija koja bi bila uobičajena. Umjetnost kao osobita ljudska djelatnost, čije se značenje konstituira u složenom komunikacijskom procesu, uvelike predstavlja otvorenost prema novim spoznajama, slobodi mišljenja i izražavanja. Zatvori, s druge strane, predstavljaju čistu suprotnost, zgrade u kojoj borave ljudi, najčešće pod ključem, živeći po nametnutom rasporedu, simbol zatvorenosti i prava na vlastito izražavanje.

Knjiga Arts of Freedom dokazuje ne samo kako je veza između umjetnosti i zatvora itekako moguća, već i da postoji dugi niz godina, u različitim oblicima i s različitim ciljevima. Zamišljena kao svojevrsna zbirka dobrih praksi i razmišljanja o mjestu koje umjetnost ima i može imati u zatvorskim institucijama, ova knjiga na jednostavan, ali znanstveno i praktično utemeljen način prikazuje spoj ova dva naizgled nespojiva svijeta.

Neovisno o vrsti umjetničkog izražaja unutar zatvora, u knjizi se jasno ocrtava višestruko značenje i utjecaj kako na zatvorenike, tako i na zaposlenike te posjetitelje pri čemu se jasno vidi kako umjetnost može imati i vrlo važnu rehabilitacijsku ulogu u penalnim institucijama, odnosno da moć umjetnosti unutar zidova zatvora može biti bitna za stjecanje vještina potrebnih za ponovno povezivanje s društvom.

Iako se isprva čini kako se radi o opisu uloge umjetnosti unutar zatvora te načina inkorporacije različitih umjetničkih izražaja u svakodnevnom radu sa zatvorenicima, ova knjiga ima i svoju znanstvenu vrijednost. Naime, svako poglavlje ima i elemente znanstvenog rada čime spoj umjetnosti i zatvora dobiva još jednu dimenziju koja može poslužiti kao ideja za buduće znanstveno-istraživačke radove u području utjecaja umjetnosti unutar zatvorskih sustava.

Struktura knjige je vrlo kompaktna, čemu pridonose logički posložena poglavlja koja knjizi daju zaokruženu cjelinu. Poglavlja unutar knjige ujednačena su u pisanju i navođenju literature te podupiranju postavljenih teza pomoću konkretnih primjera.

Zaključno, radi se o vrijednom dijelu koje ima svoju izraženu umjetničku, rehabilitacijsku, praktičnu i pedagošku vrijednost. Zbog načina pisanja te odabranih tema opisanih u knjizi, ova knjiga može poslužiti kao materijal za neke buduće slične projekte, ali i kao edukativni materijal za sve dionike procesa rehabilitacije osuđenika.

191

192

193

194

195

196

197

IMPRESUM

198

IMPRESUM

Nakladnik: Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Trg žrtava fašizma 16, 10 000 Zagreb, hdlu@hdlu.hr, www.hdlu.hr Za nakladnika: Tomislav Buntak, predsjednik Ravnateljica: Ivana Andabaka Autorica i voditeljica projekta: Melinda Šefčić, dr.art.

Arts of Freedom koordinatorica: Nika Šimičić Stručna suradnica: Anita Jandrić Nišević, dr.sc; Ankie Til Uvod: Anita Jandrić Nišević, dr.sc; Melinda Šefčić, dr.art Autori tekstova: Júlia Egervári, dr.sc.; Stefan Florek, dr.sc.; Anita Jandrić Nišević, dr.sc.; Virág Kiss, dr.sc.; Vida Meić; Peter van Olmen; Orosz Csaba, dr.sc.; Przemysław Piotrowski dr.sc.; Ed Santman; Melinda Šefčić, dr.art.

Urednice: Melinda Šefčić, dr. art.; Anita Jandrić Nišević dr.sc.

Recenzenti: Tomislav Buntak, Dalibor Doležal Vizualni identitet i grafičko oblikovanje: Duje Medić Prijevod i lektura: Michał Gostyński, Ivana Pogačić, Maarten Rombouts, Orsolya Szentesi, Zana Šaškin Zahvale: Toine Bakermans, István Bodóczky (has died in 2020), Legs Boelen, Diana Bronstijn (art therapist in the juvenile detention centre in Lelystad), Tom Magill, Agnes Ramnant (Art Without Bars), Hilda Simon, Jo Tabb (Koestler Trust)

IZJAVA O OGRANIČENJU ODGOVORNOSTI: Ova publikacija je ostvarena uz financijsku potporu Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

Broj projekta: 2020-1-HR01-KA204-077863 This work is licensed under the Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International License.

Zagreb, 2022.

199

200

Organizator:

U sklopu projekta:

Partneri:

Associated partners:

Uz potporu: