Skip to main content

Saša Živković "Mjesto gdje su sjene hladne"

Page 1

MJESTO GDJE SU SJENE HLADNE S A Š A

Ž I V K O V I Ć


MJESTO GDJE SU SJENE HLADNE S A Š A

Ž I V K O V I Ć

Likovna galerija Gradskog muzeja Križevci 9. srpnja - 25. srpnja 2020.


UMJETNIK O NEMOĆI, IRONIČNO

U nedavnim prednajavama svoje aktualne križevačke izložbe, Saša Živković koristio je pojam “Retrospektiva“ kao značenjski posve jasnu naznaku svoje namjere. Kako nečija retrospektiva podrazumijeva kodificirani sitem radnji, metoda i postupaka kojima je namjera detaljno prikazati minuli rad (umjetnika), a cilja na opremu njegova opusa i potvrđivanje puta za Parnas, od Živkovićeve bi “retrospektive“ manje upućeni pratilac očekivao muzeografski preglednu, analitički preciznu i povijesno točnu rekonstrukciju “prijeđenoga puta“, sa svom kritičkom aparaturom koja taj put potvrđuje i sankcionira u svojoj većoj ili manjoj važnosti. Međutim, gotovo ništa od toga ne prati aktualnu izložbu, a jedva da se može govoriti i o arhiviranju artefakata: umjesto toga – za poznavaoce sasvim očekivano – Živković je reaktualizirao svoje ranije radove, stavio ih u kontekst cjelovitog projekta i povezao ih s nekim novim radovima u intrigantni niz, koji ne predstavlja sumu niti je puki zbir, nego je cjelina s predumišljajem. Cjelina koja je sistematizirana da bi se naglasila aktualnost njegovih fragmenata, a nije strukturirana za opravdavanje minuloga rada. Živković sebi dopušta apsolutnu slobodu izbora: iako educiran za slikara, on koristi sva ona sredstva koja, medijski, tehnološki i izražajno nisu — slika. Jedina slika, pak, koju izlaže i nije njegova, a k tome je još i znakovito — naopačke — stavljena u prostor. Jeftini štos ili prostodušni čin ili promišljena, simbolična demonstracija ili potpuno nevažni postupak? Bilo kako bilo, to je čin s kojim se ne uzurpira istina niti se prisiljava na dirigirano čitanje. Živković je autor koji živo reagira na društvene fenomene i na poziciju i sudbinu pojedinca u aktualnom socijalnom, političkom i kulturnom kontekstu. Koliko god brza, radikalna i otvorena, njegova je reakcija ipak lišena izravnosti koja bi prizivala puku umjetničku instrumentalizaciju. Umjesto doslovnoga sravnjivanja društvenog i umjetničkog postupka te pretakanja umjetničke akcije u život njegovo je djelovanje slojevitije: političnost čina je prisutna, ali su načini njegova ostvarivanja i jezici koje koristi individualizirani. Iako se pri tome izmjenjuju manifestacije života i forme umjetnosti, Živković uspostavlja jasnu demarkacionu liniju, posebno putem aktiviranja razornih sredstava ironije.


Cijeli koncept križevačke izložbe temelji se na ovoj strategiji ironiziranja, u nekim prilikama suptilne i jedva primjetne, u nekim primjerima naglašene, gotovo persiflažne. Naspram u suvremenih umjetnika često primjenjivane radikalne skepse ili brutalne kritičnosti, njegova metoda zahtjeva podvrgavanje stanovitom kulturnom kodu: tek pristajanjem na korištenje znakova, vrijednosti, elemenata i prostora nekog sistema moguća je njegova kritička, ironijska preobrazba. U slučaju davne izložbe na koju se, kao na povod recentnoj, Živković poziva (Projekt Galerija, Križevci, 2002.) riječ je bila o iskustvu ulaska u institucionalni galerijski prostor i o korištenju njegova fundusa, da bi se “iznutra“ napravila kritika autoritarne pozicije muzejske ustanove. Nastavljajući priču i djelom se nadovezujući na koncept od prije dvadesetak godina, Živkovićeva se ironija ipak miješa s apatijom: prošlo je toliko godina, a stvari su u društvu, u institucionalnom sektoru, u politici ostale iste ili još gore: mjesto gdje su sjene hladne, kako glasi naziv izložbe, više nije samo instutucija nego će ta hladnoća, depresija i umrtvljenost zahvatiti sve oko nas. Živković koristi sva četiri prostora križevačke Galerije i njezino predvorje, koncipirajući tzv. postav po problemskim cjelinama i dajući stanovitu dramaturgiju protoka. Načelno, to su refleksije o umjetnosti, o kontekstu umjetnosti, o odnosu umjetnika i društva, a ponajviše o simbolima moći, o mehanizmima manipulacije i o zamjenama teza. U pozadini je, dakako, društveni sustav sa svojim sistemom vrijednosti i pozicija jedinke naspram te strukture. Živkoviću nije do zaposjedanja tuđega područja, ali ni do toga da se, u ime nametnute podjele, umjetnost bavi temama “tri krepane ribe na pladnju“ ili zalazaka sunca. Njemu je posve jasno da poziciju umjetnika regulira kulturni mehanizam koji je, pak, izraz i oružje šire društvene, ekonomske i političke superstrukture. Da ne postanu prihvatljivi dio toga ambijenta uspjelo je samo rijetkima, a i oni pretežno žive na rubovima ili su na pozicijama — marginalnih umjetnika. Neke od samooslobođenih umjetnika, one koji su umjetničkim činom nastojali preoblikovati život, poništiti političku premoć nad kulturom i dehegemonizirati dominantni sistem društvene nadgradnje, Živković i uključuje u svoj rad, bilo kao objekte inspiracije, bilo citiranjem, aproprijacijom ili zahvalnom posvetom. Umjetnici vrlo različitih naraštaja, izraza, poetika i egzistencijalnih sudbina, poput Detonija, Beuysa, Kožarića, Molnara ili Mladena Stilinovića našli su se u njegovom izložbenom imaginariju i u njegovu narativu kao nositelji ideja o umjetnosti kao duhovnoj alkemiji. Tu se mogao naći i Vjenceslav Richter, čijim se programskim usmjerenjima Živković inspirirao za izradu velike mandale u nekoliko galerijskih prostora, i još par umjetnika koji su ovoga autora, na ovaj ili onaj način, nadahnjivali. Sloboda i referencijalna otvorenost kojom Živković pristupa opusima ili radnim fragmentima tih autora odaje pristup koji uključuje i razinu fascinacije, ali još više praksu intervencije u otvoreni arhiv, u umjetničku građu univerzalne kulturne baštine.


Živković izložbu koncipira kao niz od pet tematsko-problemskih cjelina: O iluziji, O mrtvome zecu, O konzumerizmu, O etici, O poetici. Tiranija “programskih“ naziva, na prvi pogled pretenciozna spekulacija, hermetična, samo sebi odgovorna struktura, postaje odgonetljivi i smisleni, logični govor jednog uznemirenog umjetnika koji itekako zna o granicama svoje moći. A ako je svjestan svoje sreće i nesreće, stvarnosti i iluzije, zbilje i simulacije, granica mogućeg i mogućih granica onda će i citiranje Guya Deborda o tome da je u potpuno izokrenutom svijetu istinito trenutak lažnog, biti utemeljeno i prihvatljivo kao jedna vrsta programskog citata cijele izložbe. Doista, gdje je granica, gdje prestaje umjetnost, a počinje život, što je stvarno, a što iluzija (koja tako blješti na reflektirajućoj foliji kojom je prekriven prostor i predmeti u njemu) i kako, doista, objasniti slike mrtvome zecu? Puno pitanja, bujica referenci, a u konačnici — dakako — bijeg od dijagnoze. Jer, nije na umjetniku da uspostavlja bilancu, donosi sud, dodjeljuje pravorijek i određuje da li je playboyovskom zecu lakše nego beuysovskom mrtvom zecu odgovoriti na pitanje: “Was ist Kunst?“. Ako vam se u prvi mah čini da je Živkovićeva retrospektiva, bez obzira na nekonvencionalni raspored njegovih temata, ipak jedna vrsta knjigovodstvenog bilanciranja prijeđenoga puta, nemojte prenagliti: ništa tu nije da bi se stvorila zaokružena, jasna, čista i programirana slika. U njegovim godinama nekada su bardovi nacionalne umjetnosti radili vlastite rekapitulacije da bi bili što više i što bliže nacionalnome Parnasu. Živković i vlastitu “psihoanalitičku“ Katedralu, godinama opsesivno građenu kao kolekcionarski, reichovski zbir slika “užitaka“ i politike spektakularno spaljuje, tobož´ da bi izveo katarzično iskupljenje za vlastite greške u umjetnosti i grijehe prema umjetnicima, a zapravo da bi iskazao stav koji tako pregnantno iznosi u zadnjoj instanci svoje retrospektive, koju naslovljuje: NEMOĆ. Nemoć koja rađa apatiju, apatija koja proizvodi nemoć. Ako je krug zatvoren, umjetniku preostaje samo — ironija i samoironija. Marijan Špoljar


ŽIVOTOPIS Saša Živković rođen je 1970. godine u Koprivnici. Diplomirao je 1998. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Nastavničkom odsjeku, pod mentorstvom Zlatka Kesera i Roberta Emila Tanaya. 1996. godine radi na mjestu učitelja likovne kulture u Osnovnoj školi “Vladimir Nazor” u Križevcima. Od 2007. zaposlen je u nastavnom zvanju asistenta pri Učiteljskom fakultetu u Rijeci (s radnim mjestom u Gospiću). 2013. godine pri Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja u Zadru izabran je u zvanje docenta, a od 2019. godine djeluje u nastavno-umjetničkom zvanju izvanrednog profesora. Član je HDLU-a i LU “Lika“. Jedan je od osnivača udruge K.V.A.R.K., u sklopu koje se bavi projektima i organizacijom projekata vezanih uz likovnu i vizualnu umjetnost. U dva navrata boravio je na usavršavanju u Leipzigu kroz projekt “One side story“ 2012. i “De/ konstrukcija slike“ 2019. godine. Njegov rad uvršten je u likovnu monografiju “Umjetnost Like“ u izdanju Udruge Ličana “Vila Velebita“ 2015. godine. Živi i radi na relaciji Križevci – Gospić – Zadar. Flickr: sasazivkovicsomeworks


IZLOŽBE 1993. Križevački likovni krug, Gradska galerija Križevci 1994. Izložba crteža klase prof. Kesera, Ekonomski fakultet, Zagreb 1995. Bienale malog formata , Split 1996. 25. salon mladih, Zagreb 1997. Likovna kolonija Sv. Marko Križevčanin, Križevci 2001. 36. zagrebački salon, Zagreb 2002. DAK, Koprivnica 2003. UKE, Križevci 2005. Drava art anale, Koprivnica 2006. Dak, Koprivnica 2010. €cnsi — Međunarodna izložba likovnih umjetnika — sveučilišnih nastavnika, Zadar 2011. €cnsi — Međunarodna izložba likovnih umjetnika — sveučilišnih nastavnika, Zagreb 2011. Defragmentiranje osobnosti, Gradska galerija, Koprivnica 2011. Onurov dvojnik, Barutana, Osijek 2012. History, Place and Memory, crkva sv. Donata, Zadar 2013. Wasser Schöpfen / ZAGRABITI, HDLU, Zagreb 2013. Izložba povodom pedesete godišnjice učiteljskog studija u zadru, Muzej stakla, Zadar 2014. Folie i ruševine, Dolazak u baštinu, crkva sv. Donata, Zadar 2016. 7. trijenale akvarela, Gradski muzej u Karlovcu 2016. 7. trijenale akvarela, Gradski muzej u Slavonskom Brodu SAMOSTALNE IZLOŽBE 1995. Galerija “DUH“, Zagreb 1996. Centar mladih, Križevci 2000. Galerija Matice Hrvatske, Zagreb 2001. Galerija Dollar, Križevci 2002. Gradska galerija, Križevci 2002. Klub “Kuglana2“, Koprivnica 2005. Gradska galerija, Koprivnica 2007. Galerija “K“, Križevci 2009. Galerija NANO, Zagreb 2012. Galerija “Bačva“, Zagreb 2014. Galerija “K“ “specijalno izdanje“, POU Križevci 2016. Sinagoga, Galerijski centar Varaždin, Varaždin 2017. Galerija “K2“, Križevci 2017. Galerija “AK“, Koprivnica 2017. “Sistemska mandala 5“, Sinagoga, FIUK, Koprivnica 2019. Galerija “Bačva“, Zagreb 2019. Hafen kombinat, Leipzig


POPIS RADOVA Soba prva “O iluziji“ “Refleksije“ instalacija / poliester folija / 2020. “Štimanje po Beuysu 1“/ site-specific instalacija / poliester folija / 2020. Soba druga “O mrtvom zecu“ “Was ist kunst?“ / site-specific inastalacija / print i poliester folija / 2020. “Leipziška škola“ / fotografija akcije / 2020. Soba treća “O konzumerizmu“ “Plastika“ fotografija / 2017. “Križevački sajam (apatija)“ / site-specific instalacija / 2020. Soba četvrta “O etici“ “Kako su me Kožarić i Molnar poučili umjetnosti!?“ / ambijentalna instalacija /crtež (Ivan Kožarić) skulptura (Ivan Kožarić, intervencija Marijan Molnar) / fotografija akcije 2020. “Štimanje po Beuysu 2“/ site-specific instalacija / poliester folija 2020. Soba četiri (mezanin) “O poetici“ “NEMOĆ.“ — instalacija / performans / 2020.


IMPRESSUM Nakladnik: Gradski muzej Križevci Tome Sermagea 2, Križevci http://www.gradski-muzej-krizevci.hr Za nakladnika: Tea Hatadi Urednica: Tea Hatadi Autor predgovora: Marijan Špoljar Lektura: Ana Mušćet Autori fotografija: Zdenko Balog (stranice 6, 7, 10, 11,13, 16, 18) Bojan Koštić (naslovnica, stranice 14 i 15) Petra Orbanić (stranice 8 i 9) Fototeka GMK (stranica 12) Likovni postav izložbe: Tea Hatadi i Saša Živković Tehnički postav: Marija Rogina i Ognjen Petelka Dizajn kataloga: Tea Hatadi Tisak: Anart design — Križevci Tiskano u Hrvatskoj, 2020. Naklada: 100 komada Realizaciju izložbe i kataloga financijski podupiru Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Križevci i Koprivničko-križevačka županija. Sadržaj ovog kataloga u isključivoj je odgovornosti Gradskog muzeja Križevci i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Križevaca i Koprivničko-križevačke županije. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem .


ISBN 978-953-8291-06-7


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Saša Živković "Mjesto gdje su sjene hladne" by gradski_muzej_krizevci - Issuu