Pompeji ili o mladosti Plašim se svoje kože bijelog platna u ogledalu odsutnosti koju ću morati oplakati riječima. Zagrliti tamu za laku noć i pokriti je mekanom paučinom da ljepše sniva. Plašim se udubina u kauču otisaka njihovih tijela kao u mojim vlastitim Pompejima plašim se tišina koje ću popunjavati metaforama plašim se vremena koje tiho trči u mjestu plašim se da će mi nestati riječi a tek sam naučila govoriti -
Issuu converts static files into: and more. Sign up and create your flipbook.