Tihi svjedoci vjere, baštine i raskoši by lgamulin

Konzervatorsko-restauratorski radovi

Crkva sv. Nikole biskupa u Ĺ˝umberku

Konzervatorsko-restauratorski radovi

Crkva sv. Nikole biskupa u Ĺ˝umberku

Izdavač: Hrvatski restauratorski zavod Urednica: dr. sc. Ana Azinović Bebek Tekstovi: dr. sc. Ana Azinović Bebek, konzervator savjetnik arheolog Branka Molnar, viša arhivistkinja Petar Sekulić, konzervator arheolog Edita Šurina, viši konzervator povjesničar umjetnosti Josip Brekalo, viši konzervator restaurator Andrej Janeš, konzervator arheolog Mihael Golubić, konzervator restaurator dr. sc. Željka Bedić, poslijedoktorand, viši asistent Gordana Car, viši konzervator restaurator Sandra Juranić, konzervator restaurator Recenzenti: dr. sc. Krešimir Filipec, izv.prof., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Katarina Katja Predvornik, izv.prof., Filozofska fakulteta Univerza v Ljubljani Lektura: dr. sc. Ozana Ramljak Korektura: Ana Fundurulić Prijevod na engleski: Tamara Levak Potrebica Grafičko oblikovanje: Ljubo Gamulin Tisak: Tiskra Zelina Naklada: 400 kom. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000956665.

Sadržaj

6 Predgovor Tajana Pleše | Sanjin Mihelić

8 Uvod

Ana Azinović Bebek

Arhivski izvori za povijest crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku

Područje Žumberačkog gorja u razdoblju kasnog srednjeg i novog vijeka

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja i radovi na crkvi

Pregled konzervatorsko-restauratorskih radova Odjela za zidno slikarstvo i mozaik HRZ-a

Arheološka istraživanja

Keramički, stakleni i metalni nalazi

Konzerviranje i restauriranje arheoloških nalaza

Antropološka analiza kosturnih ostataka

Prsluk plemkinje iz kripte

Kožne cipele plemkinje iz kripte

Što smo saznali i što još trebamo znati

102

Church of St. Nicholas the Bishop

112

Izbor korištene literature i izvora

123

Popis suradnika

Branka Molnar

Petar Sekulić

Edita Šurina

Josip Brekalo

Ana Azinović Bebek

Andrej Janeš

Mihael Golubić

Željka Bedić

Gordana Car

Sandra Juranić

Ana Azinović Bebek

Translated by Tamara Levak Potrebica

Predgovor

Knjiga Crkva sv. Nikole biskupa u Žumberku, konzervatorsko-restauratorski radovi o arheološkim i konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku (2004. – 2016.) rezultat je suradnje nekoliko odjela Hrvatskog restauratorskog zavoda (Odjeli za interventni pristup graditeljskom nasljeđu, Odjel za kopnenu arheologiju, Odjel za zidno slikarstvo i mozaik, Odjel za restauriranje kopnenih arheoloških nalaza, za tekstil, papir i kožu, Prirodoslovni laboratorij te Foto-laboratorij), sa stručnjacima iz različitih institucija. Interdisciplinarni pristup ovoj oskudno poznatoj tematici omogućio je da se ispreplitanjem usko specijalističkih znanja – povijesnih, povijesno-umjetničkih, arheoloških, antropoloških, arhivskih, numizmatičkih, konzervatorskih i restauratorskih – dobije cjelovita slika o dugoj povijesti kako ovog objekta, tako i svakodnevnog života kroz vjekove (od 14. do 18. stoljeća) na širem žumberačkom području. Iako su tekstovi znanstvene naravi, zahvaljujući visokoj stručnosti svih autora, sročeni su razumljivo, i nadasve zanimljivo te upotpunjeni brojnim slikama, grafičkim prikazima, zemljovidima i tablicama, s nakanom da budu zanimljivi i široj publici. Najzanimljiviji dijelovi ovog rada, proizašlog iz višegodišnjih istraživanja financiranih sredstvima Ministarstva kulture RH uz svekoliku pomoć općine Žumberak (a posebice župljana iz zaseoka Bernardići koji s ljubavlju brinu o svojem nasljeđu) te u suradnji s Hrvatskim šumama, bit će predstavljeni na izložbi u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Cjelovitost u pristupu građi te njihovo interpretiranje i kontekstualiziranje još uvijek su relativno rijetke kvalitete u pristupu pojedinačnim objektima hrvatske kulturne baštine. Stoga ova knjiga ima i tu dodanu vrijednost jer, uz stručne i znanstvene spoznaje, donosi i ono neopipljivo bogatstvo – trajno znanje o žumberačkom području za očuvanje njegove bogate baštine. dr. sc. Tajana Pleše, v. d. ravnatelja Hrvatskog restauratorskog zavoda

Tajana pleše | sanjin mihelić

Na slavu je i čast Hrvatskom restauratorskom zavodu što se već godinama odlučno upliće u prirodne, a često i štetne antropogene procese, suprotstavljajući se narušavanju baštine i zaustavljajući njezino propadanje. U svim situacijama u kojima je to moguće, svaki put kada valja štititi i očuvati, otrgnuti zaboravu, a potom i predstaviti stručnoj i općoj javnosti bilo koji djelić naše arheološke i kulturne baštine, naše će kolege iz Zavoda uvijek moći računati na podršku Arheološkog muzeja u Zagrebu. Baš kao što je to, primjerice, bio slučaj i pri predstavljanju rezultata desetogodišnjih istraživanja Staroga grada Barilovića 2015. godine u Arheološkom muzeju u Zagrebu, i ovoga je puta Muzej sa zadovoljstvom podržao još jedan znatan i dugogodišnji znanstveni i stručni angažman Zavoda, obnovu crkve sv. Nikole biskupa, uz koju je istraženo i kasnosrednjovjekovno te ranonovovjekovno groblje. Zasluge za taj istraživački pothvat pripadaju prije svega voditeljici arheoloških istraživanja, dr. sc. Ani Azinović Bebek, pročelnici Službe za arheološku baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda, no isto tako i njenom vrijednom timu koji je prvo terenskim, a potom i kabinetskim istraživanjima rasvijetlio prošlost davnih stanovnika pitoresknog žumberačkog kraja. Ova je knjiga ne samo podsjetnik na lijepu suradnju dvije ustanove od iznimnog značenja za hrvatsku kulturu i kulturnu baštinu, spomen na izložbu predstavljenu u Zagrebu na proljeće 2017. godine, već i trajno svjedočanstvo velikog i predanog rada uloženog u otkrivanje tajni jednog nevelikog, no neizmjerno vrijednog i lijepog dijela naše domovine. mr. sc. Sanjin Mihelić, ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu

predgovor

Uvod Ana Azinović Bebek

Posebnu zahvalnost dugujemo mons. Jurju Jerneiću, koji je, kao i mi, zaražen ljubavlju prema Žumberku i Žumberčanima. Uz njegovu podršku i dobrotu ova izložba dodatno je obogaćena vjerom u žumberačko bolje sutra.

Slika 1. Pogled na crkvu sv. Nikole biskupa s juga. Fig. 1. View of the church of St. Nicholas the Bishop from the south.

Arheološka istraživanja oko crkve sv. Nikole biskupa (Slika 1.) odvijaju se od 2006. godine u sklopu konzervatorsko-restauratorskih radova na crkvi, koja od 2004. godine provodi Hrvatski restauratorski zavod. Financira ih Ministarstvo kulture preko redovnih programa zaštite arheološke baštine, a općina Žumberak uključuje se, u skladu s mogućnostima, s pripremnim radovima raščišćavanja terena i odvoza zemlje. Ovaj je program odličan primjer suradnje unutar Hrvatskog restauratorskog zavoda, ali i među institucijama različitih struka u cilju što bolje, točnije i brže interpretacije lokaliteta, nalaza i običaja na Žumberku u razdoblju od 14. do 18. stoljeća. Konzervatorsko-restauratorska istraživanja na crkvi, kao i arhitektonsku obnovu provodi Odjel za interventni pristup graditeljskom nasljeđu. Zidnim slikama bavi se Odjel za zidno slikarstvo i mozaik, arheološka istraživanja provodi Odjel za kopnenu arheologiju, pokretni arheološki nalazi obrađuju se u Odjelu za restauriranje kopnenih arheoloških nalaza, a tekstilni i kožni predmeti u Odjelu za tekstil, papir i kožu, odnosno Odsjeku za papir i kožu. Brojne analize žbuka, kamena, oslika i organskih materijala provedene su u Prirodoslovnom laboratoriju Hrvatskog restauratorskog zavoda, a fotodokumentaciju obavljaju djelatnici Fotolaboratorija HRZ-a. Zarasli okoliš uredile su Hrvatske šume te nam tako olakšale godišnje uklanjanje vegetacije na terenu koje redovito provodi Općina Žumberak. O crkvi brine ključar Franjo Bernardić, jedan od malobrojnih stanovnika zaseoka Bernardići ispod crkve sv. Nikole biskupa. Antropološka analiza kosturnih ostataka provodi se u Antropološkom centru Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, DNA analize provedene su u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić", Ministarstva unutarnjih poslova, a mikroskopske i histološke analize životinjskih ostataka u Zavodu za anatomiju, histologiju i embriologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Povijesno-umjetničku analizu prsluka i cipela napravila je prof. Mirna Cvitan Černelić. Arhivska istraživanja provela je Branka Molnar, viša arhivistica. Rekonstrukciju cipela napravio je postolar Igor Kruh Vuk iz Opančarskog obrta Kruh Vuk iz Ivanić Grada. Lutku od pleksiglasa za potrebe prezentacije prsluka izvela je tvrtka TehnoTrik Zagreb d.o.o. Novac su datirali Tomislav Bilić iz Numizmatičkog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu i Kristian Gotić iz Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu. Ovaj su katalog u potpunosti osmislili i izradili djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda, a izložba ne bi bila moguća bez odlične suradnje s Arheološkim muzejom u Zagrebu čiji su djelatnici također dali svoj veliki doprinos u realizaciji. ana azinović bebek

Arhivski izvori za povijest crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku Branka Molnar

Slika 2. Detalj Karte Slavonije, Hrvatske, Kranjske, Istre, Bosne i susjednih zemalja na kojoj je ucrtano vlastelinstvo Žumberak (Sichelberg), iz 1550. godine. Fig. 2. Detail of a 1550 map of Slavonia, Croatia, Carniola, Istria, Bosnia and neighbouring countries, with the Žumberak estate (Sichelberg) marked. Slika 3. Isječak iz zapisnika o Attemsovoj vizitaciji iz 1757. godine, u kojem se navodi da je nadbiskup (archipraesul) otišao za Žumberak praćen zvonjavom zvona i pucnjavom iz topova, da je na strmome putu proveo tri sata po lijepome vremenu te konačno prispio u žumberačku utvrdu. Fig. 3. Excerpt from the report on Attems’s visitation in 1757, stating that the archbishop (archipraesul) left for Žumberak, saluted by church bells and cannon fire, that he spent three hours on the steep road in fine weather, and finally arrived at the Žumberak castle.

Arhivskim izvorima za povijest crkve svetoga Nikole biskupa u Žumberku mogu se smatrati sva pisana svjedočanstva koja se trajno čuvaju u arhivskim ustanovama ili u sastavu knjižničnih ili muzejskih arhivskih zbirki, a koja se odnose na crkvu sv. Nikole biskupa. Arhivski izvori otkrivaju, opisuju i ilustriraju određene povijesne činjenice te pomažu dopuniti i zaokružiti sliku o nekome povijesnom entitetu, objektu, zbivanju ili procesu. Arhivistika se pri tome iskazuje kao pomoćna povijesna znanost koja se, pružajući podatke iz pisanih izvora, nadopunjuje prije svega s arheologijom, ocrtavajući povijesni kontekst i dajući svoj doprinos relevantnim interdisciplinarnim istraživanjima. Izvorno arhivsko gradivo koje se odnosi na crkvu svetoga Nikole biskupa, osim u Nadbiskupijskome arhivu u Zagrebu, gdje je pohranjeno kao fond pod nazivom Župni arhiv sv. Nikole Biskupa u Žumberku, većinom se nalazi razasuto u nekoliko slovenskih i hrvatskih arhiva. To su Arhiv Republike Slovenije u Ljubljani, Nadškofijski (nadbiskupijski) arhiv u Novoj Gorici, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Državni arhiv u Karlovcu te Državni arhiv u Zagrebu. Radi se pretežno o nekoliko vrsta arhivskih izvora: urbarima, zapisima nadbiskupskih vizitacija, dokumentaciji o vojnokrajiškim formacijama na području Žumberka, matičnim knjigama te kartografskome materijalu (Slika 2.). Ti su izvorni zapisi pisani rukom, većinom na latinskom, njemačkom, slovenskom ili hrvatskom jeziku, što utječe na ograničenu dostupnost toga gradiva. Manji je dio (većinom slovenskih) izvora transkribiran i objavljen te se može pronaći u knjižnicama (na primjer, u Osrednjoj knjižnici u Celju, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i drugdje). Relevantni kartografski materijal velikim je dijelom digitaliziran u okviru ARCANUM projekta Austrijskoga državnog arhiva, kao i projekta David Rumsey Map Collection te se može slobodno pretraživati putem interneta. Putem interneta moguće je pretraživati i relevantna digitalizirana hrvatska monumentalna izdanja kao što su Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae (Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, uredio T. Smičiklas), Spomenici Hrvatske Krajine (uredio R. Lopašić) i druga. Upravo se u 11. svesku Diplomatičkoga zbornika na 253. stranici može pronaći najstariji spomen žumberačke crkve svetoga Nikole: sancti Nicolai de Syhembergh. Ovdje također treba spomenuti putem interneta dostupnu slovensku Kroniku, časopis za slovensku regionalnu povijest, odnosno članke koji se odnose na povijest Bele krajine (Iz zgodovine Bele krajine), objavljene u 58. broju Kronike 2010. godine. Među najvažnije arhivske izvore za povijest Žumberka ubrajamo urbare. Urbari su većinom zbirni tablični iskazi raznih podavanja koja su kmetovi i drugi feudalni podložnici morali davati vlastelinu kao svome zemaljskome gospodaru. To je uključivalo ne samo podavanja u naturi nego i redovnu obveznu podaničku tlaku. Zato se urbari uvijek odnose na određeno vlastelinstvo i u njima se taksativno navode sva pripadajuća kmetska selišta te pojedinačno kmetovi i ostali podložnici. Na taj se način, čitajući urbare može ne samo rekonstruirati ukupni opseg vlastelinstva, nego i sabranka molnar

Slika 4. Crkva sv. Nikole i stari grad Sicherberg 1744. godine, detalj. Fig. 4. Church of St. Nicholas and Sicherberg Castle in 1744, detail.

znati tadašnje nazive njemu pripadajućih naselja te prezimena i imena tamošnjih obitelji i pojedinaca, što može pomoći pri identifikaciji arheoloških nalaza. Posebno je značajan Urbar deželnoknežjega gospostva Žumberk iz leta 1498 (Urbar kneževskoga vlastelinstva Žumberak iz 1498. godine), jedan od najstarijih izvora za područje Žumberka, u kojem se nabrajaju sva kmetska selišta sa slovenske i hrvatske strane granice, ustave, mlinovi i ostali gospodarstveni objekti te se spominje župa Kalje i cistercitski samostan u Kostanjevici. Pojedini slovenski istraživači temeljem podataka iz tog urbara dolaze do zaključka da je žumberačko vlastelinstvo u to vrijeme bilo gusto naseljeno. Urbar navodi podatke o podložnicima u naseljima Gornja Vas, Javor, Pećno (Pečno), Goljak, Kostanjevica, Dvorišče Vivodinsko, Drašči Vrh, Hudo, Stupe, Cernik, Kupčinu i Donju Kupčinu, Sopote, Željezno, Dedni Dol, Vranjak, Gradec, Pristavu, Dobravu, Brod, Slivje, Premagovce, Poklek, Kalje, Gornje Selo, Donje Sošice, Gornje i Donje Reštovo i drugima. Osim urbara, kao jedan od najslikovitijih i najopsežnijih izvora za povijest žumberačke crkve svetoga Nikole u drugoj polovini 18. stoljeća pojavljuju se vizitacije goričkoga nadbiskupa Karla Mihaela Attemsa i njegovih izaslanika (Slika 3.). Sama riječ “vizitacija” dolazi od latinske riječi visitatio, a znači posjet, pregled i provjeru djelovanja crkvenih ustanova, odnosno provjeru rada osoblja te stanja i funkcionalnosti crkvenih objekata u pojedinim župama. Administracija nadbiskupa Attemsa ukupno je četiri puta vizitirala Žumberak, to jest 1753., 1757., 1763. i 1771. godine. Attemsove su vizitacije rezultirale opširnim zapisnicima i izvješćima o stanju u tamošnjim crkvama, a na kraju svake vizitacije bio bi izdan pripadajući dekret. Tako je tijekom vizitacije u ljeto 1757. godine, Attems između ostalog zabilježio da se župnik u crkvi sv. Nikole zove branka molnar

Ivan Jakov Rušnik (Ioannes Iacobus Ruzzsnigg), da je u dobi od 40 godina, da je već 14 godina tamošnji župnik, da je sama župna crkva (parochialis ecclesia) u ruševnome stanju (proxime ruina), da se gradi i obnavlja (aedificetur, repareturque) te da ima 17 filijalnih kapela. U nastavku primjećuje da u župi nema noćnih procesija, a ni javni zborovi nisu uobičajeni. Također navodi da u župi ima 1300 katolika i 2000 unijata koji imaju svoga svećenika, da se navedene godine u zakonitome braku rodilo 72 djece, od kojih nijedno nije umrlo bez krštenja, da se 15 parova zakonito vjenčalo, da u župi nema skandala te da nitko nije pod sumnjom kao nevjernik. Nakon što je Žumberak 1789. godine vraćen pod jurisdikciju Zagrebačke biskupije, vizitacije su provodila izaslanstva s Kaptola, odnosno Zagrebačka (nad)biskupija. Podatke o župnoj crkvi svetoga Nikole možemo naći i promatrajući zemljopisne karte. Osim Florjančičevog zemljovida iz 1744. godine (Slika 4.), na kojem je ucrtana župna crkva svetoga Nikole, jedna od najljepših karata koja prikazuje crkve i kapele u Zagrebačkoj biskupiji je karta koju je 1822. nacrtao kartograf Josip Szeman (Slika 5.). Osim kartografskih zbirki, kao sekundarne izvore možemo navesti arhivske zbirke matičnih knjiga, koje mogu dati podatke o rođenom, vjenčanom i umrlom stanovništvu po dekanatima sa žumberačkoga područja, zbirke građevne dokumentacije, popise stanovništva i drugo gradivo (Slika 6.). Općenito možemo zaključiti da sačuvani arhivski izvori o crkvi svetoga Nikole biskupa svojom raznolikošću i relativnom malobrojnošću odražavaju turbulentnu prošlost žumberačkoga područja, ali su ipak sačuvani u dovoljnoj mjeri da vjerno svjedoče o povijesnome kontekstu i tako budu čvrst oslonac arheološkim nalazima. Arhivski izvori za povijest crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku

Slika 5. Szemanov kartografski prikaz Zagrebačke biskupije, detalj. Fig. 5. Szeman’s cartographic representation of Zagreb Diocese, detail. Slika 6. Detalj popisa filijalnih kapela koje su pripadale župnoj crkvi sv. Nikole 1769. godine, s napomenom da bi se mogle urušiti. Fig. 6. Detail from the list of chapels under the administration of the parish church of St. Nicholas in 1769, with the observation that they could collapse.

Područje Žumberačkog gorja u razdoblju kasnog srednjeg i novog vijeka Petar Sekulić

Žumberak ili Žumberačka gora (slovenski Gorjanci) je gorsko-planinsko područje smješteno između rijeka Krke, Save i Kupe koje sa Samoborskim gorjem i Plešivicom tvori Žumberačko gorje. U razdoblju srednjeg vijeka područje Žumberačkog gorja predstavljalo je pogranično područje između Ugarskog Kraljevstva i Njemačkog Carstva. Između rijeka Save i Kupe, na južnim obroncima Žumberačkog gorja organizirane su dvije pogranične županije – Okićka i Podgorska s ciljem zaštite zapadne granice Ugarskog Kraljevstva. S druge se strane jugoistočni pogranični dio Kranjske, koji se od druge polovice 12. stoljeća u sačuvanim vrelima pojavljuje kao Marchia Hungariae ili Ugarska marka, sastojao od vlastelinstva snažnih crkvenih (Akvilejska patrijaršija, biskupije Salzburg, Freising, Brixen i Krka) i svjetovnih gospodara poput obitelji Andeških, Spanheima, Otokara, Ortenburžana, Vovbrških, Bogenskih, Puchsa (Višnjegorskih), Žovneških i Turjaških. Upravo su oni tijekom druge polovice 12. stoljeća započeli kolonizaciju neprohodnog šumovitog gorskog pojasa južno od rijeke Krke. Kako bi osigurali nove posjede njemački su knezovi tijekom druge polovice 12. stoljeća izgradili niz utvrda – Mehovo (Michau), Prežek (Prissekke, Prisekh), Hohenau i Kostanjevicu (Landestrost) (Slika 7.). Sredinom 13. stoljeća u sačuvanim se vrelima prvi puta pojavljuje grad Sicherberg odnosno Žumberak (Novi grad Žumberački) kao središte posjeda knezova Spanheima na južnim obroncima

Slika 7. Područje Žumberačkog gorja u razdoblju srednjeg vijeka. Pod indagines podrazumijevaju se fizičke prepreke na strateškim i lako branjivim položajima pograničnog područja, s ciljem kontrole prometnica. Fig. 7. The Žumberak hills in the Middle Ages. The indagines constitute physical obstacles in strategic and easily defendable positions in border areas, used to control communications.

petar sekulić

Žumberačkog gorja. Naime, u dignitariju isprave kojom je koruški grof i kranjski gospodar Ulrik III. Spanheim 1265. godine darovao neke posjede cistercitskoj opatiji u Konstanjevici na Krki, spominje se Engelber od Žumberka (de Sicherberg in Carinthia) za kojega se može pretpostaviti kako je bio njegov kaštelan ili ministerijal. Nešto sjevernije, na sjeverozapadnom dijelu Žumberačkog gorja u sačuvanim se vrelima spominje vlastelinstvo obitelji Sicherstein sa središtem u istoimenom gradu (danas Stari grad Žumberak). Posjedi obitelji Sicherstein tijekom druge polovice 14. stoljeća prešli su u vlasništvo grofova Celjskih koji su ih početkom 15. stoljeća darovali novoosnovanoj kartuziji Pleterje. Osim kartuzije Pleterje na području Žumberačkog gorja značajne je posjede imala i cistercitska opatija u Kostanjevici. Krajem 13. stoljeća goričko-tirolski grof i koruški vojvoda Majnhart IV., kao zemaljski gospodar Kranjske, darovao je vlastelinstvo Žumberak knezovima Babonićima s kojima je bio u bliskim vezama. Žumberačko vlastelinstvo bilo je u vlasti Babonića do trećeg ili četvrtog desetljeća 14. stoljeća, nakon čega se kao njegovi vlasnici u sačuvanim vrelima spominje obitelj Žumberačkih (Sicherberger). Vrijedne podatke o svakodnevnom životu na žumberačkom vlastelinstvu pruža nam sačuvani urbar s kraja 15. stoljeća. Tada se na području vlastelinstva Žumberak, koje je otprilike odgovaralo području današnje općine Žumberak, nalazilo oko 126 selišta u 32 naselja te čak sedam mlinova na rijeci Kupčini. Prema urbaru od poljoprivrednih kultura uzgajane su pšenica, raž, zob, bob i vinova loza te kokoši, ovce i svinje. Nakon što je tijekom prva dva desetljeća 16. stoljeća žumberačko vlastelinstvo promijenilo nekoliko različitih vlasnika, oko 1526. godine u zakup ga je uzeo hrvatski plemić Ivan Kobasić podrijetlom iz okolice Bihaća. Rastuća osmanska prijetnja uzrokovala je sredinom 16. stoljeća drastične promjene na području žumberačkog vlastelinstva. Kako bi zaštitili svoje granice uslijed sve češćih i razornijih osmanskih pljačkaških pohoda kranjski su staleži na pogranična područja odlučili naseliti prebjege s područja pod osmanskom vlašću. Najčešće je bila riječ o populacijama transhumantnih stočara s velikom količinom stoke koje su za svoju vojnu službu uživale određene povlastice. Iako se u onodobnim ispravama za njih koristio čitav niz različitih naziva (wlassy, valachi, herüber gefallne Turkhen, pribegi, predawetz) sredinom 16. stoljeća ustalio se naziv uskoci (vyskhok/vsskokhen). U dogovoru s kranjskim staležima, vrhovnim habsburškim kapetanom Ivanom Katzianerom te hrvatskim banom Ivanom Karlovićem, u jesen 1530. godine na žumberačko vlastelinstvo naselio se upravo Ivan Kobasić. Područje Žumberačkog gorja u razdoblju kasnog srednjeg i novog vijeka

Slika 8. Prikaz Sichelberga i crkve sv. Nikole 1639. godine. Fig. 8. Depiction of Sichelberg and St. Nicholas’s Church, 1639.

Naseljavanje uskoka na žumberačko vlastelinstvo izazvalo je žestoke prosvjede susjednih hrvatskih i kranjskih vlastelina te brojne sukobe s lokalnim stanovništvom. Kako bi zbrinuli sve brojnije prebjege, kranjske su vlasti 1533. godine otkupile žumberačko vlastelinstvo te žumberačke posjede kartuzije Pleterje i cistercitske opatije u Kostanjevici. U lipnju 1535. godine naseljenim su uskocima dodijeljene povlastice kojima su u zamjenu za neplaćenu vojnu službu dobili zemlju te su na dvadeset godina oslobođeni svih davanja. Zbog neprekidne osmanske opasnosti dobivene privilegije nisu ukinute nakon dvadeset godina, već su prešutno produljene, čime je nastao sloj slobodnih, na neplaćenu vojnu službu obveznih seljaka. Naseljavanjem većeg broja uskoka pojavila se potreba za uvođenjem snažnije kontrole te je uvedena institucija žumberačkog uskočkog kapetana koji je imao vojnu i civilnu vlast nad žumberačkim vlastelinstvom. Imenovanjem Ivana Lenkovića kapetanom žumberačkih uskoka 1546. godine te njegovim ustrajnim djelovanjem dovršen je dvadesetogodišnji proces naseljavanja uskoka te formiranja uskočke kapetanije na području Žumberka (Slika 8.). Prema procjenama povjesničara sredinom 16. stoljeća na području Žumberka živjelo je oko 750 uskoka, što je s obzirom na gospodarske mogućnosti područja, predstavljalo populacijski maksimum. Kako je zbog svojih prirodnih datosti područje Žumberačkog gorja bilo prilično neplodno te su veće obradive površine bile rijetke, iznimno značajan segment uskočkog gospodarstva predstavljalo je stočarstvo. Zbog iznimno teških životnih uvjeta plaćena je vojna služba bila ključna za preživljavanje uskočkog stanovništva. Uskoci su svoju vojnu službu obavljali na području uskočke kapetanije karlovačkog generalata čije je sjedište bilo u Slunju. Kako je većina doseljenih uskoka pripadala istočnom obredu došlo je do značajne promjene vjerske strukture Žumberka. Zahvaljujući svojem specifičnom geografskom položaju i političkom razvoju upravo je područje Žumberka do danas opstalo kao najsnažnije uporište unijatske grkokatoličke crkve (Slika 9.). Nestankom opasnosti od značajnijih osmanskih napada početkom 18. stoljeća Vojna je krajina izgubila strateški značaj te su vojne vlasti pristupile reorganizaciji kako bi omogućile iskorištavanje njezinog ogromnog vojnog potencijala izvan matičnog područja. Reorganizacijom karlovačkog generalata sredinom 18. stoljeća, dotadašnja Slunjska, Barilovićka, Turanjska i Žumberačka kapetanija ujedinjene su u Slunjsku graničarsku pukovniju (Szluiner Grenz Infnterie Regiment Nr. 4). Prema novom ustroju područje Žumberka podijeljeno je na dvije satnije – Oštrčku (Ostercer Kompagnie Nr.11) sa sjedištem u Kostanjevcu i Žumberačku (Sichelberger Kompagnie Nr.12) sa sjedištem u Siječevcu te kasnije u Kalju. Povojačenjem društva sredinom 18. stoljeća, područje čitavog Žumberka ostalo je pod jedinstvenom vojnom upravom sve do razvojačenja Vojne krajine 1881. godine (Slika 10.). Slika 9. Prikaz Žumberka s kraja 16. stoljeća i područja naseljavanja uskoka. Fig. 9. Depiction of Žumberak in the late 16th century, and the area settled by the Uskoks. Slika 10. Fotografija starog grada Sicherberga, početak 20. stoljeća. Fig. 10. Image of Sicherberg Castle, early 20th century.

Crkva sv. Nikole Na temelju sačuvanih povijesnih vrela moguće je zaključiti kako je žumberačka crkva (Sicherberch) koja se spominje u popisu župa Akvilejske patrijaršije iz 1296. godine upravo crkva sv. Nikole. Crkva sv. Nikole vjerojatno je izgrađena tijekom druge polovice 13. stoljeća kao župna crkva žumberačkog vlastelinstva knezova Spanheima. Crkva se pod punim nazivom spominje u ispravi iz 1349. godine, vezanoj uz spor oko crkvene desetine, kao crkva sv. Nikole u Žumberku (sancti Nicolai de Syhembergh). Iz sačuvanih vrela na području vlastelinstva Žumberak tijekom 14. stoljeća poznate petar sekulić

Slika 11. Crkva sv. Nikole Biskupa i stari grad Sicherberg na karti Sebastiana Münstera iz 1552. godine. Fig. 11. Church of St. Nicholas the Bishop and Sicherberg Castle on a 1552 map by Sebastian Münster. Slika 12. Prva vojna izmjera, 2. polovica 18. stoljeća. Fig. 12. The first military land survey, 2nd half of the 18th century.

su nam još crkva sv. Jurja u Vivodini (ecclesia sancti Georgii apud Siherberg) i crkva sv. Mihaela u Kalju (sand Michel ze Sycherberch). Obje su crkve tijekom prve polovice 14. stoljeća pridružene cistercitskoj opatiji u Kostanjevici, s time da se patronat nad crkvom sv. Mihaela od početka 15. stoljeća dijelilo sa žumberačkim vlastelinom. Iako se ne spominje u sačuvanim vrelima, crkva sv. Nikole nastavila je funkcionirati kao župna crkva žumberačkog vlastelinstva u razdoblju nakon doseljenja uskoka. Prema navodima žumberačkog župnika Filipa Weitscha iz 1617. godine, uskoci su bili naklonjeni katoličkim svećenicima te su vjerske obrede obavljali zajedno s katolicima u katoličkim crkvama, vjerojatno iz praktičnih razloga. Naime, organizirana briga o duhovnom životu uskoka započela je tek u drugom desetljeću 17. stoljeća. Sačuvani crtež žumberačkog grada koji je 1639. godine izradio carski inženjer G. Pieroni, a na kojem se u pozadini grada vidi crkva sv. Nikole, svjedok je kontinuirane upotrebe crkve (Slika 8.). Na temelju sačuvanog natpisa u crkvi kojeg donosi I. Kukuljević Sakcinski 1891. godine (H(aec) ECCLES. OPINATVR ERECTA ESE ANNO 1643), možemo pretpostaviti kako je na crkvi izveden neki građevinski zahvat 1643. godine. Potres koji je 1714. godine oštetio žumberački grad vjerojatno je oštetio i crkvu sv. Nikole. O tome neizravno svjedoče sačuvani podaci o obnovi crkve u razdoblju službe župnika Jurja Tomašića (1731. – 1751.). Naime, 1741. godine opatija u Kostanjevici dopupetar sekulić

stila mu je korištenje opatijskih šuma za nabavljanje drvene građe potrebne za popravak crkve. Na obnovu nas također upućuje i sačuvani podatak o postojanju misne zadužbine carice Elizabete, žene cara Karla IV. (1711. – 1740.), koji se navodi u kasnijem popisu iz 1768. godine. Potvrdu je također moguće pronaći u natpisu sačuvanom na zvonu (OPVS IOSEPHI ANTONII SAMASSA LABACI. 1745.) koje njegovu narudžbu datira u 1745. godinu. Prilikom konzervatorsko-restauratorskih radova na zvoniku crkve otkrivene su ispisane godine 1763 i 1776. koje se mogu protumačiti kao godine popravljanja i bijeljenja zvonika. Uz potres se vjerojatno može vezati i rušenje kapele sv. Vilhelma na žumberačkom gradu 1724. godine, nakon čega je barun Kulmer na njenom mjestu dao podići novu kapelu Svete obitelji koja je bila podružnica crkve sv. Nikole. Tih je godina očito riješen dugogodišnji spor između kostanjevičke opatije i žumberačkog kapetana, prilikom čega je došlo do stapanja žumberačke župe sv. Nikole i „opatijske“ župe sv. Mihaela koja se u popisu crkava 1731. godine navodi kao podružnica crkve sv. Nikole. S obzirom na to da je u međuvremenu došlo do povećane potrebe za duhovnom brigom, 1759. godine je u dogovoru s opatom Kostanjevice uveden kapelan zadužen za vjernike s područja Željeznog, Kupčine, Maline, Petričkog sela, Sv. Mihaela, Javora, Kalja, Grgetića i još nekih sela. Žumberački župnik i kapelan brinuli su 1768. godine za 209 kuća u 23 naselja s oko 1500 župljana (Slika 4.). Žumberačka je crkva u 18. stoljeću bila siromašna. O tome svjedoči sačuvana isprava o uvođenju župnika Jurja Tomažića 1731. godine. Prema popisu uz crkvu je stajao župni dvor sa stajom, sjenikom i stanom upravitelja te vrt, voćnjak, mali vinograd i njiva. Osim toga, župa je posjedovala vinograd na Krasincu, koji je davala u najam, dva travnjaka i dvije košnice. Od životinja se navode 4 guske, 3 patke, 2 kokoši, puran i praščić. Popis spominje različito oruđe i opremu u sakristiji, dvije misne knjige, kalež s patenom, crkveno posuđe, misnu odjeću i knjige posuđene iz samostanske biblioteke. Uz to se navodi nešto oružja (sulica, mušketa, noževi) te udaraljke. Prihodi župe 1757. godine iznosili su 73 forinte i 18 krajcara, odnosno, od podložnika je sakupljeno 60 vjedara vina, 12 mjera pšenice, 8 mjera žita i 65 mjera miješanog žita. Unatoč stalnim molbama, vojne vlasti nisu htjele uzdržavati žumberačkog župnika i kapelana te su svoju pomoć ograničile na nabavku nekoliko crkvenih knjiga. Sačuvani popis žumberačke župe iz 1768. godine svjedoči o iznimno lošem stanju i slaboj opremljenosti crkava. Župna crkva sv. Nikole bila je u ruševnom stanju, izvana poduprta s tri stupa, nije bila nadsvođena i prokišnjavala je. Crkvena je oprema bila vrlo skromna te je župa imala dug od 14 guldena. U lošem je stanju bio i župni dvor (koji je imao kamene temelje i drvenu nadgradnju) kojega župljani nisu htjeli popravljati jer je to bila „vojna“ župa. Kako su u iznimno lošem stanju bile i brojne podružnice diljem Žumberačkog gorja1, 1769. godine sastavljen je popis crkava koje treba obnoviti. Predložena je obnova crkava sv. Marije u Sošicama, sv. Marije u Kostanjevcu, sv. Mihaela u Kalju te sv. Fridrika u Kupčini dok bi se ostale crkve napustile (Slika 6.). Zbog lošeg je stanja planirano napuštanje crkve sv. Nikole, prilikom čega bi središte župe postala crkva sv. Fridrika u Kupčini. Nova župa obuhvaćala bi 15 naselja sa 126 kuća i 823 stanovnika, dok bi podružnica sv. Mihaela u Kalju obuhvaćala sedam naselja sa 73 kuće i 573 župljana. Do realizacije nije došlo jer je austrijska nadvojvotkinja Marija Terezija 1769. godine darovala 2600 guldena za obnovu župne crkve, uz obvezu održavanja obreda za habsburšku vladarsku lozu. Nakon reforme Vojne krajine, Žumberak je 1789. godine, u crkvenom smislu, podvrgnut zagrebačkoj biskupiji (Slika 12.). Područje Žumberačkog gorja u razdoblju kasnog srednjeg i novog vijeka

1. U popisu se spominju crkve sv. Antuna i sv. Roka u Kostanjevici, sv. Marije in Gumana, sv. Fridrika u Kupčini, sv. Ivana Krstitelja u Kupčini, sv. Helene u Cerniku, sv. Marije u Sošicama, sv. Marka u Tomaševcima, sv. Trojstva u Krašiću, sv. Petronile u Budinjaku, sv. Lovre u Mrzlom polju, sv. Petra i Pavla na Višćem vrhu, sv. Mihaela u Kalju, sv. Jerneja i Vida na Hrašću.

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja i radovi na crkvi Edita Šurina

Slika 13. Godina 1643. naslikana u vrhu trijumfalnog luka, s njegove unutrašnje strane prema svetištu. Fig. 13. The year 1643 painted at the top of the triumphal arch, on the inner side facing the sanctuary. Slika 14. Glavni oltar s Gospom Lurdskom. Fig. 14. Main altar with Our Lady of Lourdes. Slika 15. Barokna propovjedaonica uz sjeveroistočni zid svetišta. Fig. 15. Baroque pulpit by the north-eastern wall of the sanctuary. Slika 16. Oltar Presvetog Srca Isusova, uz sjeveroistočni zid lađe. Fig. 16. Altar of the Holy Heart of Jesus, along the north-eastern wall of the nave. Slika 17. Oltar sv. Antuna Pustinjaka, uz jugozapadni zid lađe. Fig. 17. Altar of St. Anthony the Hermit, along the south-western wall of the nave.

Žumberačka crkva sv. Nikole biskupa od 2004. je godine dio redovitog programa zaštitnih radova Hrvatskog restauratorskog zavoda koji vodi istraživanja i radove obnove. Program zaštitnih radova izvodi se financijskim sredstvima Ministarstva kulture RH i pod vodstvom Odjela za graditeljsku baštinu, a u njemu tijekom godina sudjeluju brojni stručnjaci HRZ-a iz Odjela za zidno slikarstvo i mozaik, Odjela za kamenu plastiku, Odjela za kopnenu arheologiju, Odsjeka za istraživanje i dokumentaciju nepokretne baštine, Prirodoslovnog laboratorija, Odsjeka I za drvenu polikromiranu skulpturu, Stolarske radionice i brojni vanjski suradnici. Dokumentacija dosadašnjih radova pohranjena je u Arhivu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu (broj dosjea 1596).Aktivnosti su započele provođenjem geodetskih snimanja unutrašnjosti i vanjštine te geostatičkim i geomehaničkim analizama terena, a praćenje promjena traje i dalje. Tijekom 2005. godine provedena su preliminarna konzervatorsko-restauratorska istraživanja pročelja i unutrašnjosti što je uključilo i izradu detaljnog arhitektonskog snimka postojećeg stanja crkve. Ta su istraživanja pokazala zanimljive nalaze i usmjerila daljnja istraživanja kojima je potvrđena naslućivana bogata slojevitost crkve, a sama je datacija pomaknuta u povijest raniju od sredine 17. stoljeća kada se zapravo dogodila njezina barokna obnova. Crkva je orijentirana u smjeru sjeverozapad – jugoistok i građena je kamenom. Jednobrodna je, pravokutnog tlocrta s izduljenim poligonalnim svetištem, zaključena limenim pokrovom (Slika 1.). Ispred ulaznog pročelja podignut je zvonik kroz prizemlje kojeg se pristupa u crkvu. Krajem 19. stoljeća uz jugozapadni je zid svetišta prizidana niža sakristija pravokutnog tlocrta, zaključena dvoslivnim, također limenim pokrovom. Ranija je sakristija bila smještena uz sjeveroistočno pročelje lađe, na mjestu gdje je istraživanjima otkrivena starija zidana struktura za koju se smatra da je srušena u potresu 1881. godine. U unutrašnjosti je svetište za visinu stepenice više od ostatka lađe i odvojeno od nje polukružnim trijumfalnim lukom. U vrhu luka, s njegove unutrašnje strane, prema svetištu, nazire se naslikana godina 1643., koja se vrlo često navodila kao vrijeme same izgradnje crkve, no ona zasigurno označava zapravo tek vrijeme njezine barokizacije (Slika 13.). Svetište je svođeno križnim svodom, a lađa je zaključena ravnim oslikanim stropom. Iznad ulaznog dijela nalazi se drveno pjevalište podignuto na dva kamena stupa. Sačuvani inventar je drveni barokni, ali je doživio brojne preinake. Inventar je tijekom zaštitnih radova demontiran i pohranjen u općinske prostorije. Glavni oltar nad menzom ima Gospu Lurdsku u špilji umjesto središnje pale, okruženu stupovima nadvišenim izlomljenim gređem (Slika 14.). Uz sjeveroistočnu stranu trijumfalnog luka je propovjedaonica na kojoj su 2011. godine izvedeni restauratorsko-stolarski radovi (Slika 15.). Uz bočne zidove lađe, neposredno uz svetište smješteni su oltar Presvetog srca Isusova (istočno) te oltar sv. Antuna Pustinjaka (zapadno) (Slike 16. i 17.). Oba oltara imaju zidane stipese i drvene edita šurina

Slika 18. Višestruko profilirani kameni portal crkve. Fig. 18. Multi-profiled stone portal of the church. Slika 19. Detalj zida svetišta, vidljivi ostaci najstarijeg sloja pročelja s naslikanim crvenim i sivim geometrijskim motivima kvadara. Fig. 19. Detail of the sanctuary wall, with visible remains of the oldest façade layer with painted red and grey geometric cuboid motifs. Slika 20. Natpis o obnovi crkve iz 1871. u gornjem dijelu jugozapadnog zida svetišta, iznad ulaza u sakristiju, otkriven tijekom istraživanja. Fig. 20. Inscription about the 1871 church restoration, in the upper part of the south-western wall of the sanctuary, above the entrance to the sacristy, discovered during the conservationrestoration investigation. Slika 21. Drveni medaljon na ogradi pjevališta s natpisom o obnovi crkve 1893./4. godine. Fig. 21. Wooden medallion on the choir railing, containing an inscription about the 1893-94 church restoration.

retable, s time da je na istočnom skulptura Srca Isusova smještena u polukružnu nišu formiranu u zidu, a na oltaru sv. Antuna je slika na platnu istoimenog sveca iz 1894. godine, rad karlovačkog slikara i puškara Jakova Šašela. Zidovi lađe rastvoreni su s po jednim polukružno zaključenim prozorskim otvorom, a svetište prozorom sa sjeveroistočne strane. Svod svetišta i strop lađe su oslikani, kao i zidovi, koji su urešeni jednostavnim geometrijskim šablonskim uzorkom. Pod crkve popločan je keramičkim pločicama s uzorkom. Zatečeno stanje crkve bilo je loše. Građena je na strmoj padini s mogućnošću klizišta. Uslijed neodržavanja, lošeg sustava odvodnje oborinskih voda i neprikladnog tehničkog rješenja izvedene drenaže kojom je voda usmjeravana prema crkvi i okolnom nasipanom terenu, zidovi su bili natopljeni vlagom koja je uzrokovala otpadanje žbukanog sloja i pojavu mrlja na podovima. Također su se na zidovima, svodu i stropu pojavile pukotine. Nadalje, tijekom stoljeća su otvorima mijenjani edita šurina

veličina i pozicije, zazidavani su lošijim građevinskim materijalom te je sve to nepovoljno utjecalo i na nosivu konstrukciju i na slojeve žbuka te, u konačnici, na slojeve zidnih oslika kod kojih je došlo do pucanja i osipavanja. Već i prije početka konzervatorsko-restauratorskih radova neki od zatečenih vidljivih elemenata ukazivali su na bogatu slojevitost žumberačke crkve što su kasniji nalazi i potvrdili. Istraživanjima je potvrđeno da je, unatoč promjenama u oblikovanju unutrašnjosti tijekom stoljeća, osnovni volumen crkve sv. Nikole, lađa i svetište, sačuvan u svom izvornom obliku. Najranijoj, srednjovjekovnoj fazi gradnje pripadaju bogato profilirani kameni šiljatolučni portal glavnog pročelja (Slika 18.) te zazidani gotički otvori poligonalnog svetišta. Naime, reške vidljive na površinama pročelnih zidova uputile su tijekom istraživanja na sondiranje i otkrivanje visokih prozora zaključenih šiljatim lukovima. Ukošene bočne stranice tih prozora oslikane su geometrijskim motivom kvadara dijagonalno podijeljenih na crvena i svijetlosiva polja (Slika 19.). Isti se motiv ponavlja kao najstariji slikani sloj i na spojevima svetišnih pročelja i na uglovima lađe. Visoki prozorski otvori, potvrđeni i na unutrašnjim zidovima svetišta, a jednako tako i šiljatolučni otvori, utvrđeni su i u jugozapadnom i sjeveroistočnom zidu lađe. U središnjem dijelu istog sjeveroistočnog zida lađe, s vanjske i unutrašnje strane, na mjestu današnjeg prozora, pronađen je otvor vrata koji je izgledno povezivao lađu s već spomenutom starijom sakristijom. Nakon njezinog rušenja krajem 19. stoljeća, podignuta je današnja, uz jugozapadno pročelje svetišta. Istraživanja u unutrašnjosti dala su također kompleksne rezultate. U jugozapadnom zidu lađe, uz oltar sv. Antuna, u zidu je pronađena gotička kustodija. U lađi su pronađene tri starije razine poda, od kojih je najstariji na dubini od oko 80 cm od današnjeg. Promjene podnih razina dodatno potvrđuje i nalaz na stipesu oltara koji se nalazi uz jugozapadni zid lađe, jer je njegova zapadna bočna stranica ispod razine zatečenog poda bojana crvenim vapnenim naličem. I u svetištu su utvrđene tri starije razine podova, od kojih je najstariji na dubini oko 1 metra. Izveden je u vapnenom estrihu i vrlo je zaglađene površine. Pretpostavlja se da je u toj najranijoj fazi svetište već bilo svođeno, s kamenim profiliranim rebrima, čemu u prilog govore ulomci kojih su pronađeni u istraživanjima, a korišteni su kao građevni materijal za oblikovanje kasnijih arhitektonskih elemenata svetišta. Tijekom barokne obnove podiže se pod, zatvaraju se gotički prozori, a kutovi stranica svetišta naglašavaju se zidanim lezenama. Zidani stipes glavnog oltara u središtu prostora svetišta nalazi se, još od najranije faze, na izvornom mjestu, ali je njegova visina prilagođavana podizanju razina podova, a prostor pred njim je nasipavan. U podu svetišta je tijekom arheoloških istraživanja pronađena i kripta s dva ukopa. U sjeveroistočnom zidu svetišta, između prozora i trijumfalnog luka, otkriven je uski segmentno zaključeni otvor koji se ukoso spušta prema van. Za pretpostaviti je da je prolaz služio kao veza između nekadašnje starije sakristije i svetišta, odnosno propovjedaonice te da je zazidan u drugoj polovici 19. stoljeća. Posebno su zanimljivi i nalazi dvaju slojeva zidnih slika na unutrašnjim zidovima svetišta. Fragment oslika na jugozapadnom zidu prikazuje starozavjetni prizor Jakovljeva sna i zasigurno pripada najstarijoj utvrđenoj građevnoj fazi crkve. Mlađi sloj pripada već spominjanoj baroknoj obnovi i zauzima tri stranice zaključka svetišta, iza glavnog oltara. Taj je pak oslik iluzionistički arhitektonsko-figuralni, u obliku oltara na kojem je središnja pala s prikazom sv. Nikole biskupa flankirana stupovima. Iznad pale je naslikana atika s prikazom Presvetog Trojstva, nadvišena baldahinom koji prelazi na dio svoda. Oslik središnjeg dijela atike probijen je ugradnjom okulusa u nekoj od naknadnih obnova, vjerojatno krajem 19. stoljeća. Bočno od oltara naslikani su lukovi Konzervatorsko-restauratorska istraživanja i radovi na crkvi

Slika 22. Pogled na oslikani strop lađe. Fig. 22. View of the painted ceiling of the nave.

Skika 23. Pogled na gornji dio zvonika nakon provedenih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja, vidljiv je izvorni sloj žbuke i naliča s naslikanim okvirima prozora i godina 1763. Fig. 23. View of the upper part of the bell tower after the conservation-restoration investigation; the original plaster and painting are visible, with painted window frames and the year 1763.

deambulatorija na čijim su vrhovima prikazane figure svetih Petra i Pavla, svakog sa svojim atributom. S obzirom na likovne karakteristike ovaj se sloj, kao što je rečeno, može pripisati fazi barokizacije crkve, u vrijeme nakon zazidavanja gotičkih prozora. U gornjem dijelu jugozapadnog zida svetišta otkriven je još jedan veliki pravokutan prozor, vrlo vjerojatno zazidan u obnovi 1871. godine, koju bilježi natpis slikan iznad ulaza u sakristiju: „CELA JE NA SLAVU BOGA CERKVA OVA POLEPŠANA DAREŽLIVOSTĆU ŽUPLJANA (?) (B)RIGOM G.B. ŽUPNIKA 1871.“ Slova su napisana plavom bojom, s time da su pojedina (podebljana) izvedena crveno i daju kronogram koji odgovara ispisanoj 1871. godini. (Slika 20.) Crkva je nedugo nakon toga, 1894. godine, iznova uređivana za vrijeme župnika Nikole Belavića, o čemu svjedoči natpis u drvenom medaljonu na ogradi pjevališta crkve (Slika 21.). Tada su zidovi oslikani jednostavnim šablonskim uzorkom i rastvoreni polukružno zaključenim prozorskim otvorima. Svod svetišta je oslikan plavo sa šablonskim zvijezdama. Lađa je zaključena ravnim stropom s oblim holkelom koji se nadovezuje na starije zidove lađe. Nije poznato njegovo ranije oblikovanje, kao što nije poznata niti izvorna visina obodnih zidova lađe, no zasigurno su bili viši. U najranijoj fazi strop je bio obojan bijelo, s istaknutim profiliranim kružnim bijelim medaljonom u središnjem dijelu, a današnji oslik, koji pripada obnovi iz ranije spomenute 1894. godine, dijeli strop širokom smeđom trakom s vegetabilnim ukrasima na dva kvadratična polja. U polju bližem svetištu naslikano je pet kružnih medaljona. U središnjem je prikaz Uskrsnuća Kristovog, a u ostalima su četiri evanđelista prikazana dopojasno, s pripadajućim simbolima: u sjevernom kutu je sv. Marko s lavom, u južnom sv. Ivan s orlom, zapadnom sv. Luka s volom i istočnom sv. Matej s anđelom. Crtež je nespretan, uniformiran i krut (Slika 22.). Istraživanja provedena na zvoniku rezultirala su nalazima više faza uređenja. Zvonik je kvadratičnog tlocrta i ima pet etaža. Pročelja su mu sa sjeverozapadne i jugozapadne strane rastvorena u prizemlju velikim polukružnim otvorima, a iznad njih, u središnjim osima, po dva su manja pravokutna otvora, jedan poviše drugoga. Sa sjeveroistočne mu je strane prizidano zatvoreno stubište za pristup na pjevalište crkve iz kojeg se ulazi u unutrašnjost zvonika. Posljednja je etaža zvonika rastvorena sa sve četiri strane velikim polukružno zaključenim prozorima koji su naglašeni istaknutim okvirima i zaglavnim kamenom u tjemenu luka. Na drvenu konstrukciju krovišta, koja je ukrašena girlandama i vegetabilnim ukrasima, obješena su dva velika zvona izrađena u Ljubljani 1925. godine. Posvećena su sv. Antunu i sv. Nikoli. Zvonik je zaključen piramidalno, a njegova je visina izvorna što potvrđuje zona holkela, koji je prema sloju žbuke i građi oblikovan istovremeno kad i pročelja. Istraživanjima je utvrđeno da su pročelja bila žbukana jednim slojem čvrste vapnene žbuke zaglađene površine i ličene dvobojno, crvenim i bijelim vapnenim naličima tako da je tijelo oslikano pravokutnim crvenim poljima, a uglovni su dijelovi i razdjelne trake između polja bojane bijelo. Obrisne linije svih polja su usječene u žbuku (Slika 23.). Unatoč tome što je sjeverozapadno pročelje u potpunosti zaraženo mahovinama i lišajevima koji su petrificirani i na njegovoj su površini vidljivi tragovi usječenih linija koje odgovaraju podjeli polja na ostalim pročeljima zvonika. Izvorna zona sokla zvonika sačuvana je samo na sjeveroistočnom pročelju. Bio je bojan topložutom bojom, visok oko 55 cm. Njegova obrisna linija također je usječena u žbuku. Pročelja su naknadno ličena u više navrata monokromnim, uglavnom bijelim vapnenim naličima koji su ostali djelomično sačuvani na jugozapadnom, jugoistočnom i sjeveroistočnom pročelju. U donjoj zoni zvonika, do visine prvih malih prozorskih otvora su u žbukani sloj naknadno usječeni vodoravni žljebovi. edita šurina

Među najznačajnije nalaze istraživanja zvonika spadaju natpisi i godine naslikane jedna preko druge na zidu ispod krovnog vijenca, odnosno iznad prozora njegova jugozapadnog pročelja. Na najstarijem, izvornom sloju žbuke otkrivena je godina 1763. (Slika 24.). Ispisana je crvenim tonom na bijeloj podlozi, jednakim onom kojim su bila oslikana sva pročelja zvonika te stoga vrlo vjerojatno označava i godinu njegovog oblikovanja. Na sljedeća dva sloja bijelog naliča crvenom su bojom ispisane najprije 1776. godina, koja vjerojatno datira novo bijeljenje pročelja, a na sljedećem sloju iznad njega iznova 1763. godina, odnosno ponovljen je najstariji natpis pa za sada nije moguće točno datirati taj sloj. U posljednjem je sloju otkriven gornji dio uokvirenog natpisa ispisanog tamnocrvenom bojom na bijeloj podlozi „CIO JE POKRIT I POFARBA …“. Ni njega se za sada ne može točno datirati. Okviri svih otvora izvorno su bili samo naslikani bijelom bojom. Naknadno su oblikovani u žbuci tako da su trake okvira jednostavne, a veliki polukružni otvori prizemlja imaju naglašeni zaglavni kamen. Na jednak su način, s istaknutim zaglavnim kamenom te s pravokutnim kapitelnim zonama, oblikovani i veliki polukružni prozori pri vrhu zvonika. Ispod njihovih donjih rubova sondiranjem su otkriveni naslikani motivi ovješene tkanine koja se stepenasto sužava i završava resicom. Na podgledima tih prozora nalaze se ispisana imena i godine majstora i zidara koji su bili angažirani na obnovi zvonika 10. srpnja 1899. i 1910. godine. Natpisi iz 1899. izvedeni su širokim potezima kista tamnosmeđom bojom na pretposljednjem sloju naliča kojim su ličeni naknadno oblikovani žbukani okviri prozora. Potpisani majstori su zidar Nikola Dellamarina, slikar Vilim Wiroubal, Mija Šarka, poduzetnik (Slika 25.). Natpisi i potpisi iz 1910. izvedeni su grafitnom olovkom i nečitki su. Manji prozorski otvori imaju također naslikane prozorske okvire toplobijelom bojom s usječenim rubnim linijama. Naknadno su im usječeni i u žbuci oblikovani žljebasti okviri koji bi bili, po karakteristikama žbuke kojom su oblikovani, istovremeni spomenutim vodoravnim žljebovima u donjoj zoni pročelja. Na jugoistočnom pročelju, u razini malih pravokutnih prozora, pronađen je naslikani prozor istih dimenzija kao i stvarni otvori. Njegov je otvor naslikan tamnosivom bojom. Sondiranjem jugoistočnog pročelja u zoni iznad sljemena krova crkve, potvrđeno je da je stariji krov crkve bio viši te da je imao veći nagib. Godine 2012. izvedena je građevinska sanacija zvonika ugradnjom zatega prema izrađenoj tehničko-konzervatorskoj dokumentaciji i izvedbenom projektu, 2014. godine započela je statička sanacija pukotina na zidovima svetišta u skladu s odobrenim financijskim sredstvima, no 2015. i 2016. godine sredstva nisu dobivena. Konzervatorsko-restauratorska istraživanja i radovi na crkvi

Slika 24. Na najstarijem izvornom sloju žbuke otkrivena je naslikana godina 1763. iznad polukružnog prozora na jugozapadnom pročelju zvonika. Najvjerojatnije je to godina oblikovanja zvonika. Fig. 24. On the oldest original layer of plaster, the year 1763 was painted above the semi-circular window on the south-western façade of the bell tower. It probably denotes the year in which the bell tower was built. Slika 25. Podgled polukružnog prozora jugozapadnog pročelja zvonika s ispisanim imenima majstora. Fig. 25. View of the semi-circular window on the south-eastern façade of the bell tower, with names of the masters.

Pregled konzervatorsko-restauratorskih radova Odjela za zidno slikarstvo i mozaik HRZ-a Josip Brekalo

Slika 26. Motiv kvadra na pročelju svetišta. Fig. 26. Motif of a cuboid on the sanctuary’s façade.

Odjel za zidno slikarstvo i mozaik HRZ-a sustavne konzervatorsko-restauratorske radove na crkvi sv. Nikole biskupa u Žumberku započeo je preliminarnim konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima pročelja i zidnih površina u unutrašnjosti svetišta i lađe crkve. Preliminarna konzervatorsko-restauratorska istraživanja izvedena su tijekom lipnja 2005. godine kako bi se utvrdila stratigrafija bojenih i žbukanih slojeva, kao i graditeljska slojevitost ovog sakralnog objekta. Temeljem rezultata sondiranja utvrđene su pozicije zazidanih gotičkih prozora na južnom, jugoistočnom i istočnom zidu svetišta, kao i na jugozapadnom zidu lađe. Na spojevima svetišnih pročelja pronađen je oslik s motivima slikanih kvadara, dijagonalno podijeljenih tako da su dobivena trokutasta polja koja su obojena crvenom i sivom bojom (Slika 26.). Na južnom zidu svetišta, unutar zazidane špalete prozora, otkriven je geometrijski oslik koji je istodoban i stilski istovjetan s oslikanim bočnim kvadrima. Preliminarnim istraživanjima u unutrašnjosti potvrđene su pozicije otkrivenih zazidanih gotičkih otvora, pronađenih na pročeljima. Na zidovima trostranog završetka svetišta ispod nekolicine naknadnih bojanih slojeva pronađen je figuralni oslik. Oslik se nalazi na žbukanom sloju koji je nanesen nakon zazida gotičkih prozorskih otvora. Pronađene su slikane glave bradatih svetaca te elementi slikane arhitekture s baroknim obilježjima. Rezultati preliminarnih istraživanja dali su stanovite smjernice i poslužili kao podloga za nastavak i proširenje stratigrafskih istraživanja unutrašnjosti svetišta, lađe, pjevališta i zvonika crkve. Dodatna istraživanja provedena su tijekom ljetnih mjeseci 2008. godine, kada su ujedno započeti i sustavni konzervatorsko-restauratorski zahvati na osliku koji su uključivali preventivnu zaštitu, probe čišćenja i uklanjanja naknadnih bojanih i žbukanih slojeva, utvrđivanje kohezije i adhezije slikanog i žbukanih slojeva, konsolidaciju te fotografsko dokumentiranje prije, tijekom i nakon radova. U svim fazama rada uzimani su uzorci žbuka u svrhu utvrđivanja granulometrijskog sastava i vremenskog slijeda žbukanja. Analize su provedene u Prirodoslovnom laboratoriju HRZ-a. Na zidnim površinama u unutrašnjosti vidljive su pukotine prouzročene statičkim pomacima, površinska josip brekalo

oštećenja uzrokovana razornim djelovanjem vlage i soli, mikrobiološko djelovanje u vidu plijesni te razna mehanička oštećenja prouzročena ljudskim djelovanjem, poput rupa od čavli i klinova. Daljnjim otvaranjem zidnih površina trostranog završetka svetišta potvrđena je pretpostavka da se radi o baroknom osliku (Slika 27.). Ovaj je oslik tijekom sljedećih godina u potpunosti otvoren te je utvrđeno da je tijekom prošlosti doživio razne promjene što ljudskim djelovanjem što negativnim i razornim djelovanjem kapilarne i oborinske vlage. Vidljive su intervencije u vidu žbukanih popravka, preslika te oštećenje uslijed otvaranja manjeg otvora okulusa u gornjoj zoni završnog zida svetišta. Veća oštećenja, gdje su trajno i nepovratno stradali dijelovi u slikanom i žbukanom sloju, nalaze se na jugoistočnom zidu. Na očuvanom su osliku izvedeni svi potrebni postupci na zaustavljanju daljnje degradacije. Sukladno potrebama konzervatorsko-restauratorskih i arheoloških istraživanja pod svetišta je otkopan i istražen te je ustanovljeno da je izvorna gotička razina poda bila niža gotovo 1 m, dok je barokna razina poda niža oko 60 cm od današnje razine. Utvrđeno je da se kompozicija oslika nastavlja i niže od današnje razine poda, odnosno da je tijekom prošlosti ta razina varirala kako je problem s vlagom bivao sve izraženiji. Svakim podizanjem razine poda dolazilo je i do nelogičnog, narušenog izgleda izvorne kompozicije, sve dok oslik nije u potpunosti prekriven višebrojnim vapnenim naličima. Tijekom 2010., 2012. i 2013. godine najveći obim radova bio je usredotočen prema donjim zonama zidova trostranog završetka svetišta. Čišćenje, odnosno uklanjanje naknadnih bojanih slojeva koji su uslijed dugotrajne izloženosti kapilarnoj vlazi inkrustrirali u izrazito tvrdi sloj debljine i do 8 mm, a mjestimično i više, izvođeno je mehaničkim metodama, pažljivom uporabom tanjih dlijeta i tvrdih skalpela. Takvim pažljivim pristupom zidni je oslik u velikoj mjeri očuvan. Nakon okončanja ovih konzervatorsko-restauratorskih radova na vidjelo je izašla kvalitetna barokna iluzionistička kompozicija (Slika 28.). U središnjem polju trostranog završetka svetišta nalazi se prizor sa sv. Nikolom, titularom crkve, izveden kao oltarna slika umetnuta u slikanu iluzionističku arhitektonsku kompoziciju oltarnog retabla. U Hrvatskoj danas postoji preko 300 crkava s ovim titularom, a njegovu omiljenost pratimo od srednjeg vijeka. Najstariji podatci o kultu sv. Nikole sežu u razdoblje između 11. i 13. stoljeća. Širenju toga kulta snažno su doprinijeli benediktinci iz Monte Cassina u Italiji. Štovanje sv. Nikole iznimno je rašireno u kršćanskom svijetu, podjednako na Zapadu i na Istoku. Sv. Nikola rođen je u Patari, u pokrajini Lyciji, u Maloj Aziji u 3. stojeću. Bio je biskup grada Myre, a sudjelovao je na Nicejskom saboru 325. godine. U ikonografiji se prikazuje kao biskup s tri vrećice sa zlatnicima ili s tri zlatne kugle što predstavlja njegovo dobročinstvo. Ponekad se prikazuje sa sidrom Pregled konzervatorsko-restauratorskih radova Odjela za zidno slikarstvo i mozaik HRZ-a

Slika 27. Sondiranje u unutrašnjosti, barokni sloj ispod višekratnih bojanih naliča. Fig. 27. Probing in the interior: a baroque layer under several coats of paint.

Slika 28. Barokna oltarna kompozicija u svetiĹĄtu. Fig. 28. A baroque altar composition in the sanctuary. Slika 29. Prikaz putta, detalj barokne oltarne kompozicije u svetiĹĄtu. Fig. 29. A putto, detail of the baroque altar composition in the sanctuary. Slika 30. Oltarna pala, prikaz sv. Nikole u pomaku. Fig. 30. Altar retable, depiction of St. Nicholas, repainted. Slika 31. Prikaz sv. Petra i sv. Pavla s natpisom. Fig. 31. Depiction of St. Peter and St. Paul with an inscription.

josip brekalo

Slika 32. Ulomci kamene plastike sekundarno korišteni u zidnoj strukturi polustupova. Fig. 32. Fragments of stone ornaments, in their secondary use in the masonry structure of the pilasters.

ili s lađom u pozadini, kao zaštitnik mornara. Katkad se prikazuje s malim djetetom koje mu ljubi ruku, ili s troje dječice u kablu što simbolizira njegovo zaštitništvo male djece. Uz blagdan Svetog Nikole u hagiografskoj baštini Hrvata vezuju se Nikolinjski ophodi u kojima osoba prerušena u sv. Nikolu u pratnji krampusa, u biskupskom ornatu s palicom, košarom, lancima, šibom i sl., hoda od doma do doma te nagrađuje dobru djecu, a krampusi plaše „zločestu“ djecu. Štovanje sv. Nikole Hrvati danas iskazuju slavljima, procesijama, spaljivanjima barki. U svetištu je sv. Nikola prikazan u biskupskom ruhu crvene boje s biskupskim štapom u ruci, dok je u drugom planu prikazan brod u oluji. Uz središte retabla nalazi se po par stupova sa svake strane, s korintskim kapitelima, koji nose visoke profilirane baze na koje se oslanja profilirani luk iznad kojeg se diže baldahin. Na bočnim stranama baldahina, oslonjene na baze iznad kapitela stupova, nalaze se volute na kojima sjede likovi putta, slikani monokromno (Slika 29.). Od vrha baldahina u naborima pada tkanina modre boje s rubom slikanim žutom bojom. Prilikom pozicioniranja prikaza sv. Nikole biskupa, slikar je očito pogriješio u visini kompozicije te ga je morao slikati ponovo tridesetak centimetara više. Nama su danas vidljiva oba prikaza, zahvaljujući pažljivom čišćenju zidova, dok je u baroku bio vidljiv samo onaj viši prikaz. Ovaj proces stvaranja, prilagođavanja i poboljšavanja kompozicije, izrazito je životan i impresivan detalj (Slika 30.). Na bočnim stranama su likovi sv. Petra i sv. Pavla, slikani monokromno, kao oltarne skulpture. Lik sv. Pavla, na desnoj strani, prikazan je sa svojim uobičajenim atributima – otvorenom knjigom i mačem u ruci. Slikan je na visokom arhitektonskom postolju u obliku profilirane i ukrašene konzole na kojoj se nalazi i natpis PAULUS (Slika 31.). Na lijevoj strani nalazi se prikaz sv. Petra s atributima, ključevima i mačem. Natpis, donji dio tijela sveca i dijelovi arhitekture su propali. Primjer uobičajenog baroknog motiva, iluzionističkog slikanog oltara skladno je prilagođen gotičkoj arhitekturi. Izvorno stanje gotičkog svetišta zasigurno je bilo drugačije što potvrđuju i nalazi istraživanja. Istraživanjem zidnih površina naišli smo na dijelove klesanih profiliranih kamenih ulomaka sekundarno korištenih kao materijal u kasnijoj, baroknoj graditeljskoj fazi. Na tim kamenim ulomcima vidljivi su tragovi naliča i boje, a možemo ih odrediti kao dijelove gotičkih rebara svoda svetišta (Slika 32.). Na jugozapadnom zidu svetišta, desno od vrata današnje sakristije, otkriven je fragment kasnosrednjovjekovnog oslika. Na otkrivenom fragmentu vidljiv lik anđela slikan u frontalnom položaju pored kojeg se nalaze ljestve (Slika 33.). josip brekalo

Ikonografski motiv anđela pored ljestvi pripisujemo prizoru Jakovljeve ljestve ili Jakovljev san. Taj prizor predstavlja viđenje u snu starozavjetnog patrijarha Jakova, a prikazuje se s ljestvama koje se protežu od zemlje do neba, i anđelima koji po ljestvama silaze i uzlaze. Prema tom viđenju Bog obećava Jakovu blagoslov, savez, posjed obećane zemlje i brojno potomstvo. Prof. R. Ratkovčić, povjesničarka umjetnosti, zaključuje kako je ovo jedini poznati prikaz motiva Jakovljevih ljestava u srednjovjekovnom zidnom slikarstvu kontinentalne Hrvatske. Oslik je izrazito oštećen nasumičnim udarcima čekića, uobičajenim načinom za pripremu podloge prilikom nanošenja novog žbukanog sloja. Tijekom sporog i dugotrajnog postupka otkrivanja, uklanjanja naknadnog izrazito tvrdog i debelog sloja žbuke paralelno se izvodio i postupak konsolidacije zbog krhkosti stanja oslika. Tragovi istovjetnog slikanog sloja otkriveni su i na drugim mjestima u svetištu, kao i na desnoj strani trijumfalnog luka. Njihova očuvanost nije takva da bi se mogao razabrati sadržaj oslika, no svakako upućuju na zaključak da su veći dio svetišta i trijumfalni luk bili ukrašeni ovim kasnosrednjovjekovnim slikanim slojem. Daljnje otkrivanje kasnosrednjovjekovnog slikanog sloja i cjelovito konzerviranje baroknih zidnih slika svojom će estetskom vrijednošću značajno obogatiti izgled unutrašnjosti ovog prostora. Barokni zidni oslik treba dočistiti, konsolidirati žbukane slojeve, nadoknaditi žbukane slojeve te nadoknaditi slikani sloj retušem i ograničenom rekonstrukcijom. Sve ove radove potrebno je detaljno i pažljivo dokumentirati. Trajno učinkovito rješenje za očuvanje ovih povijesnih oslika je smanjenje dotoka kapilarne vlage, kao i graditeljsko uređenje crkve koje bi riješilo probleme s odvodnjom oborinskih voda te popravak prozorskih otvora i krovišta. Nažalost, svi su graditeljski radovi na crkvi obustavljeni 2015. godine. Pregled konzervatorsko-restauratorskih radova Odjela za zidno slikarstvo i mozaik HRZ-a

Slika 33. Prikaz anđela s ljestvama na jugozapadnom zidu svetišta. Fig. 33. Depiction of angel with ladders on the south-western wall of the sanctuary.

Arheološka istraživanja Ana Azinović Bebek

Arheološka istraživanja (Slika 34.) provedena su u razdoblju 2006., 2009. (sondažna), 2010. – 2016. godine i nadamo se da će trajati i dalje do dobivanja svih relevantnih podataka za obnovu crkve. U istraživanjima sudjeluju djelatnici Odjela za kopnenu arheologiju i djelatnici Odjela za restauriranje arheoloških nalaza HRZ-a, studenti Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i fizički radnici. Osteološku analizu obavljaju djelatnici Antropološkog centra Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Arheološka su istraživanja za sada ponajviše usmjerena na istraživanje kasnosrednjovjekovnog i novovjekovnog groblja oko crkve. U sklopu sveukupne obnove crkve provedena su sondažna arheološka istraživanja u crkvi 2009. i 2010. godine. Tada su dobiveni podaci o četiri sigurne građevne obnove crkve i istražena je kripta u svetištu.

Crkva

Slika 34. Za vrijeme arheoloških istraživanja. Fig. 34. During the archaeological investigation. Slika 35. Tlocrt crkve s istraženim sondama. Fig. 35. Ground plan of the church with excavated test pits. Slika 36. Temelji crkve koji se nalaze ispod betonskog učvršćivanja „temelja“. Fig. 36. The church foundations are located beneath the concrete reinforcement of the ‘foundations’. Slika 37. Nacrt oltara s visinama istraženih podova. Fig. 37. Drawing of the altar, with heights of investigated floors.

Do sada je istražena unutrašnjost svetišta, nekoliko manjih probnih sondi unutar crkve te temelji svetišta i jugoistočnog dijela lađe crkve (Slika 35.). Temelje je bilo potrebno istražiti zbog izrazito loše statičke situacije te loše izvedenih radova drenaže u drugoj polovici 20. stoljeća. Pomalo je nevjerojatno da izvođači drenaže nisu vidjeli kako su temelji crkve za cijelih 150 cm dublje nego što su oni pretpostavili te su u sklopu tih radova postavili i betonsku plombu oko crkve koja je dodatno narušila postojeću lošu statičku situaciju (Slika 36.). U crkvi su otvorene četiri probne sonde te se ustanovilo četiri povijesno različite razine podova (Slika 37.). Tri godine uređenja crkve evidentirane su na zidovima u crkvi: 1643., 1871. i 1894. Današnji, najmlađi pod i podloga za njega ostatak su zadnje obnove crkve nakon potresa, što je i zabilježeno na pjevalištu (1894. godine). Pod od opeke veličine 19 x 31 x 4 – 5 cm nalazi se 20-ak cm niže od današnjeg poda. Ako se može pretpostaviti da je današnji pod napravljen 1894. godine zbog štete od potresa, onda bi se pod od opeke vjerojatno mogao datirati u 1871. godinu, koja je također zabilježena u crkvi kao godina obnove. Pod je očuvan ispod propovjedaonice. Na oko 30 cm niže od poda od opeke, a na prosječno – 40 cm od praga na ulazu u crkvu, javlja se podloga sljedećeg poda, koji je također bio od opeke. Cijelom površinom podloge vidljivi su otisci od opeke veličine cca 17 x 31 x 4 cm, a opeka je očuvana jedino u spojevima poda i zida u kutovima kod stupova u svetištu te iza oltara. Vjerojatno se radi o podu učinjenom za obnove 1643. godine. Na oko 40 cm niže od ove podloge poda, a na prosječno -80 cm od praga ulaza u crkvu evidentiran je najstariji pod načinjen od fino uglačanog estriha. Ispod njega nađen je sloj estriha širine od 6 do 20 cm. Očuvan ana azinović bebek

pod iz 1894.

pod iz 1871.

pod iz 1643.

pod iz gotiÄ?ke faze

je jedino u sjevernom kutu svetišta. Nalazi se na – 92 cm od praga ulaz u crkvu. Vjerojatno je istovremen s estrihom najstarijeg poda koji je u nekoj fazi popravljan. Međutim, i taj se podatak teško može potvrditi bez istraživanja lađe crkve, a posebno baza stupova trijumfalnog luka gdje se najlakše čitaju veze između faza gradnje.

tlocrt

uzdužni presjek svod

Kripta Na dijelu ispred oltara estrih najstarijeg poda probijen je pri gradnji kripte. U kripti je u ljesovima pronađena starija žena (45 – 60 godina) i djevojčica (4 – 5 godina). Nalazi odjeće, obuće, medaljice, krunice i križa datiraju vrijeme ukopa u sredinu 17. stoljeća. Možda možemo pretpostaviti kako je 1643. godina obnove crkve, napisana na trijumfalnom luku, vrijeme kad se gradi kripta za ove dvije pokojnice (Slika 38.). Kripta je oko 1,5 m visine, sastoji se od komore za ljesove i prilaznog hodnika koji su oboje oko 2m dužine. Široka je oko 1,2 m. Lijes odrasle žene ukrašen je ravnim slikanim linijama crne boje koji tvore trokute, dok je lijes djevojčice neukrašen (Slika 39.). Oba su lijesa izrazito kvalitetno tesarski učinjena i relativno dobro uščuvana. Žena je na sebi imala prsluk, maramu i cipele (Slika 112.), u rukama je držala veliki, ukopni, brončani križ (Slika 72.), krunicu od drvenih zrna s medaljicom iz Loreta, jednostavan mali križ i privjesak u obliku ključa (Slika 40.). Na krunici je bilo i jedno zrno u obliku credo križa, što sugerira vrijeme izrade ove krunice u 16. stoljeću. Ženina glava bila je položena na jastuk koji je bio punjen piljevinom, a tkanina jastučnice očuvala se u tragovima.

poprečni presjek

Slika 38. Nacrt kripte. Fig. 38. Drawing of the crypt.

Djevojčica je imala svilenu maramu, mašnu povezanu oko zglobova ruke te prsten koji je očito stavljen s njom u lijes jer je preširok za dječju ruku te ga ona zasigurno za života nije nosila (Slika 41.).

Slika 39. Ljesovi u kripti. Fig. 39. The coffins in the crypt.

ana azinović bebek

Slika 40. Nalazi iz lijesa žene Fig. 40. Finds discovered in the woman’s coffin.

Prvotne antropološke analize pretpostavile su da se radi o muškarcu i djevojčici, što je bilo gotovo nemoguće dovesti u vezu s prslukom veoma malog broja (rekonstruirani prsluk pripasan je na lutku današnjeg dječjeg broja 12) te cipelama koje danas možemo povezati s brojem 36. Tek je DNA analiza, provedena u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, potvrdila s velikom vjerojatnošću kako se radi o ženi i djevojčici koje su u krvnom srodstvu. Otvaranjem kontrolne sonde u unutrašnjosti crkve pokušali smo pronaći kamenu ploču ulaza u kriptu koji je ispred stepenice svetišta. Nažalost, kamena ploča je očuvana samo djelomično, a prostor koji nedostaje nadomješten je velikim neobrađenim kamenom. Očito je prilikom neke od pregradnji crkve kamena ploča oštećena te je nadomještena neobrađenim kamenom. Kada se istraži unutrašnjost crkve i ulaz u kriptu, možda će se moći riješiti i ovo pitanje.

Arheološka istraživanja

Slika 41. Nalazi iz lijesa djevojčice. Fig. 41. Finds discovered in the girl’s coffin.

Kosturnica

Slika 42. Nacrt kosturnice. Fig. 42. Drawing of the ossuary. Slika 43. Stanje u kosturnici prije uređivanja. Fig. 43. Condition of the ossuary before it was rectified. Slika 44. Stanje u kosturnici nakon uređivanja. Fig. 44. Condition of the ossuary after it was rectified.

Na sjeveroistočnoj strani crkve nalazi se kosturnica (Slika 42.). Danas je ona djelomično pod zemljom, ali zasigurno je stajala iznad zemlje jer ima i prozor i vrata koji su kasnije zatrpani. Znamo da je teren oko crkve nasut za gotovo 100 cm tijekom više faza obnove crkve. Tako je iznad kosturnice stajala sakristija (vidljiva na katastru prije premještanja sakristije krajem 19. stoljeća) dok je sakristija danas s jugozapadne strane crkve. U kosturnici su bili nabacani kosturni ostaci pokojnika bez ikakvog reda ili obilježavanja (Slika 43.). Nije jasno radi li se o ostacima koji su sukcesivno ukopavani u kosturnicu ili se radi o ostacima pokojnika koji su tu spremani zbog novih ukopa na groblju. U matici umrlih 1819. godine spominje se kripta župe sv. Nikole. Nije jasno radi li se o kripti u crkvi ili se radi o kosturnici kraj crkve. Vizitacija iz 1821. godine kaže da crkva nema kriptu, već osuarij ispod sakristije. Kosturnica je svođena, veličine je 350 x 500 cm, zidovi su širine oko 70 cm, a pod je od utabane zemlje. Zidana je od klesanaca (tuha i sivca, dva lokalna kamena) uz obilato korištenje veziva. Sve su kosti sortirane (odvojene su lubanje, duge kosti i ostale kosti od već analiziranog osteološkog materijala) i uredno posložene u kosturnici (Slika 44.). Izbrojano je oko 230 cjelovitih lubanja. Kako postoji više legendi među mještanima o kojim se pokojnicima radi (Napoleonovi vojnici i sl.), odlučili smo napraviti dostupne znanstvene analize koje će nam pomoći u interpretaciji. Na osteološkom materijalu iz kosturnice učinjene su antropološko-osteološke analize u Antropološkom centru Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rađene su analize spola, dobi i eventualne patologije koje su se mogle odrediti na kostima lubanje i dugim kostima. Ukupno su izdvojene 223 osobe, od toga 30 djece i 193 odrasle osobe. Za 17 osoba nije bilo moguće ustanoviti spol, 75 je žena (još 6 mogućih), 85 muškaraca (još 10 mogućih). Među djecom dominiraju oni 2 – 10 godina, njih 17, do 2 godine ih je svega troje, a onih 10 – 15 godina je devet. Odrasle osobe podijeljene su u dvije dobne skupine, do 35 godina i preko 35 godina u trenutku ana azinović bebek

smrti. U obje spolne skupine više je osoba starijih od 35 godina (žene do 35 godina – 27 osoba, preko 35 godina – 48 osoba; muškarci do 35 godina – 12 osoba , preko 35 godina – 73 osobe). Činjenica da je gotovo jedna četvrtina osoba iz kosturnice imala zarasle traume glave (pa čak i četvero djece) svjedoči o nekoj vrsti nasilja nad stanovništvom. Nalazi iz kosturnice mogu se datirati u čitav period trajanja groblja oko crkve sv. Nikole biskupa te nam ne pomažu u razjašnjavanju o kojim se osobama ovdje radi. Još uvijek dvojimo je li riječ o ostacima koji su sukcesivno ukopavani u kosturnicu ili o ostacima pokojnika koji su tu spremani zbog novih ukopa na groblju.

Groblje oko crkve

Slika 45. 3D model sonde u fazi istraživanja grobova. Fig. 45. 3D model of a test pit during the investigation of the graves.

Kao i svako novovjekovno groblje i žumberačko ima svoje posebnosti koje su temeljene na lokalnoj tradiciji i povijesno društvenim prilikama. Nivo hodne površine iz vremena ukopavanja u ovo groblje niži je od današnjeg oko 1 m. Grobljanski zidovi zidani su od nepravilnog kamenja položenog na zdravicu te uz korištenje vrlo male količine veziva. Očuvani su u visini od oko 20 – 60 cm. Jasno se razaznaju dva sloja ukopa. Jednoga možemo datirati u novovjekovno razdoblje, a drugoga u kasnosrednjovjekovno. Grobovi su položeni na terase, vrlo gusto i nepravilno poredani, a pratili su orijentaciju crkve (Slika 45.). Najstariji se ukopi više pokušavaju držati pravilne orijentacije s glavom na zapadu i pogledom prema istoku. Groblje oko crkve prestaje biti u upotrebi premještanjem na malo dalju lokaciju (vizitacija iz 1821.g opisuje groblje na 1/5 sata hoda udaljeno od crkve). Možemo pretpostaviti da je to novo groblje u upotrebi vjerojatno od kraja 18. stoljeća. Nalazi pronađeni u grobovima potvrđuju nam 18. stoljeće kao vrijeme prestanka ukopavanja na groblju oko crkve, dok još uvijek nismo sigurni kada se groblje počinje koristiti, no vjerojatno odmah po izgradnji crkve. Kako su grobovi uz južnu stranu crkve nađeni vrlo plitko (već nekih 30-ak cm od današnje hodne površine), a grobovi uz sjeveroistočno pročelje svetišta tek na dubini od preko 200 cm, može se zaključiti da je hodna površina iz vremena ukopa grobova bila daleko plića nego što je sada, ali i da je teren oko južne i jugozapadne strane crkve bio oko današnje hodne visine. Ovaj podatak ne treba čuditi, jer je za vrijeme nekoliko pregradnji crkve, a pogotovo u onoj zadnjoj iz 19. stoljeća veliki dio terena nasut, uglavnom šutom i zemljom. Tako je potrebno maknuti gotovo 1 m nasute šute i zemlje da bi se došlo do razine ukopanih grobova. Do sada su istražena ukupno 254 groba smještena s južne i istočne strane crkve sv. Nikole biskupa (Slika 46.). Teren pada od zapada prema istoku, a grobovi su ukopavani u terasama (Slika 47.). Najbolje se to vidi na sjevernim profilima do sada istraženih sondi. Grobovi su vrlo neuredno ukopavani, bez pravilne orijentacije, tj. pratilo se nepravilnu orijentaciju crkve koja je SZ-JI. Grobovi su orijentirani u svim smjerovima: najviše JZ-SI, SI-JZ, SZ-JI, JI-SZ, a manje S-J, J-S, I-Z i Z-I. Obzirom na brojna presijecanja grobova, može se pretpostaviti da nisu bili obilježeni. Položaj ruku također varira od ravno ispruženih uz tijelo, prekriženih na zdjelici, prekriženih na trbuhu i prekriženih na prsima s primjerima gdje je jedna od ruku ispružena uz tijelo. Čini se da su najstariji ukopi imali ruke prekrižene na prsima u molitvi. Zabilježena su četiri dvojna groba, u tri su bili pokopani vjerojatno majka i dijete, a u jednom dvoje djece. Na do sada analiziranim novovjekovnim grobljima kontinentalne Hrvatske nije zamijećena pravilnost u distribuciju prema spolu. Na žumberačkom groblju je u razdoblju od 2006. do 2016. antropološki bilo moguće obradit 247 grobova od 254 istraženih. Muških je 97, ženskih 74, dječjih 62 i 14 je neodredivih. Muškaraca je za sada 39%, žena 30%, a neodredivo je 6%, dok je samo 25% ukopane djece. Veća smrtnost djece zamijećena je na grobljima u Torčecu (43,9%) i Koprivnu (58,9%). Možda će se postotak na žumberačkom groblju povećati kada se istraži cijela površina groblja. Posebnost među dječjim grobovima predstavlja posuda koja je sadržavala kosti dva fetusa, stara 32 – 34 tjedna, tj. 8-10 lunarnih mjeseci (Slika 60.). Običaj ukapanja fetusa u posudama na marginaana azinović bebek

Slika 46. Tlocrt sa svim istraĹženim grobovima. Fig. 46. Ground plan with all investigated graves. Slika 47. Terase na kojima su ukopavani pokojnici. Fig. 47. Terraces in which the deceased were interred.

ana azinoviÄ‡ bebek

Slika 48. Raka u zdravici. Fig. 48. Grave pit in sterile soil. Slika 49. Ostaci drvene daske u grobu. Fig. 49. Remains of a wooden plank in a grave. Slika 50. Gotičko svodno rebro i prozorski šprljak. Fig. 50. Gothic ceiling rib and a glazing bar. Slika 51. Tlocrt grobova orijentiranih Z – I. Fig. 51. Ground plan of graves, with W-E orientation.

ma groblja već je zamijećen na novovjekovnim i kasnosrednjovjekovnim grobljima i nalazištima. T. Sekelj Ivančan i T. Tkalčec donose dva primjera s lokaliteta Torčec, datirana u 18. stoljeće. Za oba je djeteta utvrđena smrt oko porođaja (8 – 10 lunarni mjesec), a obje su posude dio obične kuhinjske keramike novog vijeka. Nalazile su se ispod površinskog sloja, a ukopi su vjerojatno obavljeni nakon prestanka funkcioniranja groblja (1731. – 1733. godine) te se vjerojatno radi o neželjenim trudnoćama. Drugi primjer ukopa fetusa u posudi datiran je u razdoblje 15. – 17. stoljeća, a potječe s lokaliteta samostan klarisa – Muzej grada Zagreba te se interpretira kao čedomorstvo. Još jedan fetus starosti 30 do 32 tjedna pronađen je u plitkoj jami na nalazištu Donji Miholjac – Đanovci unutar kasnosrednjovjekovnog naselja, a radiokarbonskom je metodom datiran u 14. stoljeće. Kako su u posudi groba 173 nađene dvije lijeve nadlaktične kosti iste starosti, zaključeno je kako se radi o dva fetusa, vjerojatno blizanačkoj trudnoći. Radi li se o mrtvorođenčadi ili namjerno prekinutoj trudnoći, ne možemo znati. Indikativno je da nisu ukopani na groblju već s vanjske strane grobljanskog zida koji ograđuje posvećen prostor. To vjerojatno znači da je u trenutku ukapanja posude groblje bilo u funkciji (inače bi ga ukopali unutar posvećenog prostora). Ovaj čin izgleda kao kriomice i na brzinu obavljen pokop jer je posuda ukopana vrlo plitko. Ukoliko se radi o prekinutoj trudnoći (namjernoj ili spontanoj) djeca zasigurno nisu krštena pa je i to još jedan razlog za nemogućnost ukopa na groblje. Ukop u posudi možemo tumačiti kao produženje života jer predstavlja maternicu, a time i novi život. Koliko se za sada može primijetiti, pokojnici su sahranjivani ili u rake ili u drvene sanduke. Grobovima ukopanim u zdravicu bilo je moguće definirati rake, dok je to u gornjim slojevima bilo nemoguće (Slika 48.). Dijelom je to zbog velikog preslojavanja grobova, a dijelom zbog stalnih građevinskih zahvata oko crkve, uslijed kojih su navezene veće količine šute i zemlje. Drveni sanduci identificirani su prema nalazima kovanih čavala, za koje je učinjena tipologija, ali i prema mjestimičnim nalazima ostataka tih sanduka (Slika 49). Zanimljivo je da su nalazi željeznih igala za kopčanje mrtvačkoga platna nađeni i u grobovima u ljesovima i u grobovima u rakama. ana azinović bebek

Do sada nije definiran početak ukopavanja na ovome groblju. Nekoliko podataka omogućuje nam pretpostavku o 14. stoljeću kao donjoj granici ukopavanja: – pisani izvori o crkvi iz 14. stoljeća (popis župa Zagrebačke biskupije Ivana Arhiđakona iz 1334. godine i isprava Pape Klementa VI. iz 1349. godine) – nalazi kamenih profilacija (svodno rebro i prozorski šprljak) koje stilski odgovaraju prijelazu 14. na 15. stoljeće (Slika 50.) – ulomci gotičkih stakala (Slika 61.1., 61.2.) – pokretni nalazi iz kosturnice (majolički ulomci keramike, ostruga iz 14. – početka 15. stoljeća) (Slika 59.4. i 69.) – postojanje starijeg horizonta grobova – 11 grobova ima orijentaciju Z – I, ukopani su u rake u zdravicu (samo su dva u sanducima), nemaju nalaza (jedan ima prsten, jedan mali brončani gumb, a jedan iglu za povezivanje mrtvačkog platna) (Slika 51.).

O nalazima u grobovima

Slika 52. Broševi nađeni u grobovima. Fig. 52. Brooches discovered in the graves. Slika 53. Nacrt groba 40 s položajima nalaza. Fig. 53. Drawing of grave 40 with positions of the finds.

Na novovjekovnim grobljima nalazimo najčešće nabožne predmete, osobni nakit i funkcionalne dijelove odjeće i obuće. Postotak grobova s nalazima, prema dosadašnjim rezultatima iznosi oko 53%. Međutim, kako nije istraženo cijelo groblje, ovaj postotak može i varirati. Grobova s nalazima devocionalija ima oko 30%, što je uobičajeni postotak na do sada analiziranim grobljima. Od osobnog nakita nađeni su broševi (Slika 52.), koji su novost na novovjekovnim grobljima, ukrasne igle i prsteni te vrlo rijetko ogrlice. Od funkcionalnih dijelova odjeće i obuće nađeni su okovi vezica, potkove cipela, okovi pojasa, kopčice „baba i deda“, gumbi te pojasne kopče i pređice (Slika 64. i 65.). Od nabožnih predmeta nađeni su medaljice, križevi, brevari i krunice. U kontekstu groblja pronađena su tri noža, a jedan je nađen u grobu 40 (Slika 67.). Osim noža, nađenog u desnoj ruci, a koji se datira u drugu polovicu 16. stoljeća, pokojnik (muškarac, 2025) imao je još i medaljicu s prikazom arma Christi i krunjenja Marijinog te po jedan par kopčica “baba i deda” na zglobovima nogu (Slika 53.). Nož je relativno rijedak nalaz u novovjekovnim grobovima, što je potvrđeno i na žumberačkom groblju. Zanimljiv je i nalaz lokota u grobu 83 (žena, 25 – 30), a datiran je širi vremenski raspon od 16. do 18. stoljeća. Otvarao se okretanjem šupljeg ključa, kojim se otpuštala opruga u cijevi brave. Izrađen je od lijevane bronce ukrašene mjedenim detaljima (Slika 54.). Lokot je nađen kraj lijeve ključne kosti. Uz lokot, pokojnica je imala i olovno dugme, 2 prstena, iglu za učvršćivanje mrtvačkog platna te medaljicu s karičicom. Lokot se u stranoj literaturi najčešće povezuje s lokalnom tradicijom i narodnim običajima vezanim uz strah od vampira. Naime, u narodu je dosta često vjerovanje da su nagle, nasilne smrti ostavile neriješene račune pokojnika te se on zbog toga vraća u svijet živih i traži zadovoljštinu. Jednako tako, ljudi koji su bili drugačiji, zbog bolesti ili zbog ponašanja, također su smatrani vampirima. Da bi se spriječio njihov povratak među žive, često ih se poklapalo s kamenom na prsima ili nogama, u usta ili ruke su im se stavljali obluci, lokoti ili kosiri, a nekad su pokopani ležeći na trbuhu, sve s namjerom da im se onemogući ustajanje iz groba. Nekoliko takvih običaja iz 18. stoljeća opisano je u etnološkoj literaturi. Prstenje je izrađeno od lijevane bronce, tiještenog brončanog lima ili namotane brončane žice. Prstenje od brončane namotane žice nađeno je i u Kamenskom te datirano u 18. stoljeće. Dominira prstenje sa šesterokutnom krunom, ima ih s okruglom, kvadratnom ili ovalnom krunom, u koju su umetnuta prilagođena stakla u raznim bojama koja imitiraju drago kamenje (Slika 55.). Samo dva primjerka izrađena su od srebra, od kojih je jedan pečatni prsten, s inicijalima ML i propetim jelenom u grbu te ukrašen pozlaćenom bordurom (Slika 73.). Terminom nabožni predmeti ili devocionalije obuhvaćeni su svi predmeti religijske namjene, a koji potiču ili proširuju pobožnost, ili imaju svrhu podsjetnika na neke religijske misterije. Obično su to križevi, krunice, medaljice, privjesci, sličice malog formata i sl. Važno je naglasiti kako Crkva uvijek inzistira da pomoć dolazi od vjerovanja u Boga, a ne od samih predmeta. ana azinović bebek

Kako je sjeverozapadna Hrvatska kulturološki i vjerski vezana za područja Bavarske, Austrije, Italije i Slovenije (ali i Češke i Moravske), komparativni materijal iz tih područja gotovo je identičan onome pronađenom na grobljima u Hrvatskoj. Ukupno je na Žumberku do 2014. godine pronađeno 89 nabožnih predmeta, 56 medaljica, 17 križeva, devet krunica, šest brevara i jedan hodočasnički privjesak. Nabožni predmeti pronađeni u istraživanjima 2015. i 2016. godine još uvijek se konzerviraju i restauriraju. Prikazi na medaljicama univerzalni su bez obzira na to jesu li nađene u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Češkoj, itd. Najčešće su nošene na vrpci oko vrata, kao završeci krunica, a u grobovima se nalaze i u rukama pokojnika. Pučka pobožnost baroka očituje se u izrazitoj omiljenosti svetačkih medaljica. Sve socijalne i društvene kategorije nose medaljice – žene i muškarci, bogati i siromašni, stanovnici grada i stanovnici sela, redovnici i laici, nitko nije isključen iz ove pobožnosti. Razlike se očituju jedino u materijalu od kojih su medaljice napravljene. Uz velik broj čašćenih muških svetaca, dojmljiva je i raznovrsna marijanska pobožnost. Mariju se časti obilaskom hodočasničkih mjesta i osnivanjem bratovština. Analizom medaljica može se uočiti velika podudarnost u oblicima, prikazima i omiljenosti određenih svetaca ili hodočasničkih mjesta s medaljicama objavljenim u stranoj literaturi. Od do sada obrađenih 56 medaljica pronađenih na groblju oko crkve sv. Nikole biskupa 30 je medaljica s prikazom sv. Benedikta, što se podudara s većinom istraženih novovjekovnih groblja kontinentalne Hrvatske, gdje također dominira pobožnost sv. Benedikta (Slika 56.1.-6.). Sv. Benedikt bio je omiljeni svetac zaštitnik u 17. i 18. stoljeću. Naime, Benedikt je i zaštitnik od kuge, a kuga je u to vrijeme vrlo česta na prostoru Hrvatske. Između ostalog, smatralo se da je kuga neka vrsta kazne za neposlušne vjernike pa je svetac zaštitnik mogao imati utjecaja na Božju pomoć, makar preko medaljice. U narodu je prisutno vjerovanje da osim od kuge štiti i od čaranja, vještica, uroka, sotone, pomaže u poboljšanju uroda, uzgoja stoke i sl. Medaljica s njegovim likom stavljala se i u temelje kuća, zakopavala na polja, bila je univerzalna zaštita svega i od svega. Od ostalih svetačkih medaljica pronađenih na žumberačkom groblju, prepoznati su sv. Antun Padovanski (Slika 56.7.), sv. Petar Alkantarski (Slika 56.8.), sv. Mihovil (Slika 56.9.), sv. Ivan Nepomuk (Slika 56.10.) i sv. Juraj (Slika 56.11.). Medaljice s prikazom sv. Mihovila i sv. Jurja najčešće vežemo uz bratovštine sv. Mihovila. U susjednom Kalju je crkva sv. Mihovila koja je mogla imati bratovštinu sv. Mihovila. Do kraja 18. stoljeća bila je filijalna crkva župe sv. Nikole biskupa, a potom i sama postaje župna crkva. Medaljice koje potiču marijansku pobožnost dijelimo na hodočasničke i marijanske. Od marijanskih medaljica pronađene su medaljica s prikazom Marije od sedam žalosti (Slika 56.12.) i Krunjenje Marijino (Slika 56.13.), a među hodočasničkim medaljicama dominiraju one iz Mariazella. Žumberčani su osim u Mariazell (Slika 56.17.) hodočastili i Majci Božjoj Trsatskoj (Slika 56.18.), Majci Božjoj Goričkoj (Slika 56.19.), Majci Božjoj Loretskoj (Slika 56.20.), u Köln (Slika 56.21.), Dorfen (Slika 56.22.), Taferl (Slika 56.23.), Triberg (Slika 56.24.) i Wies (Slika 56.25.). Pronađene su još i medaljice s prikazom Isusa (Slika 56.14.) i Marije (Slika 56.15.) kao i s prikazom arma Christi (Slika 56.16.). Prikaz arma Christi veže se uz simbole Kristove muke, tj. uz sprave i predmete kojima je Isus Krist bio mučen. Medaljice s tim prikazom štitile su od iznenadne smrti i čuvale pri porodu, nosile su se za prisjećanja i ozdravljenja. Simboli arma Christi rado su se stavljali na krunice, a popularnost im traje sve do Prvog svjetskog rata kada su ih bavarski vojnici nosili uz sebe kao zaštitu od metaka. Zanimljivo je da su medaljice s prikazom arma Christi bile omiljene i kod protestanata. Križevi koji su pronađeni za vrijeme arheoloških istraživanja također su potvrda uobičajene pobožnosti za ono vrijeme. Nose se kao privjesci oko vrata ili na kraju krunica. U grobovima su nađeni na području grudnog koša (bili su nošeni na lancu), zdjelice (bili su završetak krunice koja se pokojniku stavljala najčešće u ruku) ili pak bedara. Primjerci pronađeni kod bedara uglavnom su većih dimenzija te je za pretpostaviti da su skliznuli iz ruku. Takvi primjerci predstavljaju ukopni običaj i nisu bili nošeni za života. Jedni takav primjerak pronađen je u lijesu plemkinje ukopane u kripti u svetištu. Križevi pronađeni na žumberačkom groblju različiti su – od običnih, jednostav-

Slika 54. Lokot nađen u grobu 54. Fig. 54. Padlock discovered in grave 54. Slika 55. Tipovi prstena nađeni na groblju. Fig. 55. Types of rings found in the cemetery.

ana azinović bebek

Slika 56. Najčešći tipovi medaljica pronađeni na groblju. Fig. 56. Most frequent types of medals discovered in the cemetery.

nih, malih, lijevanih križeva trolisnih završetaka greda (Slika 57.2. i 57.4.), preko križeva Caravaca s dvije poprečne grede (Slika 57.1.), grčkih križeva sv. Benedikta (Slika 57.6.) i križeva latinskog oblika s prikazom nekog sveca ili svetice (Slika 57.3. i 57.5.) Čini se da je omiljeni križ Žumberčana onaj s prikazom vitam praesta. Križevi su uglavnom bili izrađeni od bronce ili kositra, drva, ili kombinacije drva i bronce. Veličine križeva ovise o njihovoj namjeni. Ako su nošeni na krunicama ili kao privjesci oko vrata, obično su dugi do 50 mm. Oni veći križevi, bogate izrade i upečatljivosti, služili su isključivo za ukopnu namjenu (Slika 72.). Za razliku od križeva i medaljica koji su gotovo uvijek religioznog karaktera i vrlo osobne prirode, krunice su ipak, uz svoju religioznu namjenu, i ukrasno-statusni simbol. Često se poklanjaju za vjenčanja, rođendane i važne događaje (takve su obično kvalitetnije izrade), a s obzirom na svoju veću ili manju dopadljivost, miješaju religioznost i potrebu za ukrašavanjem. U 17. i 18. stoljeću postaju omiljeni votivni dar vjernika raznim svetištima, jer predstavljaju individualnost, vjeru, religioznost i ures. Kako je krunica u potpunosti prekrila sva polja svakodnevnog života (od religioznog, preko svjetovnog do magijskog), čovjek koji ju nije nosio, nije se smatrao kršćaninom. U grobovima zrna krunice nalazimo najčešće na prsima, oko šaka, na mjestu pojasa, a ponekad i na ramenima. Izgled i oblik krunice ovise o korištenom materijalu. U početku se koriste prirodni materijali, dostupni u svakodnevnom životu – kamen, žitarice, kost i drvo. Kasnije se, ovisno o društvenom statusu, dobi ili bogatstvu, krunice ili paternoster brojanice rade od špage s običnim čvorovima, drvenim, koštanim, staklenim, ahatnim, jantarnim, koraljnim, srebrnim, bisernim, zlatnim i drugim zrnima. Među siromašnim pukom postojao je običaj prekrajanja krunica od zrna različitih boja i oblika. Kod do sada pronađenih i ovdje obrađenih krunica, razlikujemo staklene i drvene. Ukoliko u grobu nađemo samo jedno zrno, teško je definirati njegovu prvotnu namjenu. Zrno je moglo biti dio krunice ili ukrasno zrno koje je povezivalo medaljicu ili križ na vezicu na kojoj se predmet nosio. Pronađeni su različiti oblici zrna: dominiraju okrugla, slijede poliedarska, ovalna, valjkasta i kalemasta zrna koja tvore prečke križa credo. Do sada je obrađeno svega devet krunica, a osim krunica koje su se dale rekonstruirati, nađena je i veća količina ukrasnih zrna koja su se nosila uz medaljice i križeve (Slika 57.7.-12.). Jedna krunica načinjena od drvenih zrna sadrži i vodoravnu prečku credo križa (credo, lat. vjerujem) te je zbog toga možemo datirati od 16. stoljeća, kada se uvodi molitva Vjerovanja na početku krunice. Sve ostale datiramo u 17. i 18. stoljeće. Uvriježeno je mišljenje kako krunice do 10 zrna, tzv. zehneri, definiraju muške običaje iz 17. stoljeća, a velike krunice s preko 30 zrna ženske običaje. Međutim i jedne i druge krunice nalazimo i u ženskim i u muškim grobovima. Posebnu, osobito zanimljivu skupinu nabožnih predmeta čine brevari (lat. littera brevis – kratko pismo njem. Breverl). Brevar može biti izrađen od kože, metala (bronca, srebro, kositar), drva, kartona ili brokata (Slika 56.26. i 56.27.). Riječ je o kutijici koja u sebi sadrži razne zazive i blagoslove – tekstove iz Biblije i molitvenika. Brevar se nosio na razne načine – u kožnoj, brokatnoj, svilenoj ili platnenoj vrećici, nekad ušiven u odjeću ili pak u metalnim kutijicama oko vrata, ruke ili ispod ramena. Često su se stavljali djeci u kolijevke. Uvijek su bili čvrsto zatvoreni i osobi koja ih je nosila nije bio poznat sadržaj u unutrašnjosti. Služili su kao zaštita protiv raznih opasnosti, za ljubav, protiv nevremena, vještica i demona. Kod bolesti su se stavljali ispod jastuka kao pojačano djelovanje za ozdravljenje. Nekad su se u brevare znale stavljati i osušene ljekovite trave, crvene trakice (u narodnom vjerovanju crvena boja ima zaštitnu ulogu jer odvraća poglede vještica i demona) te komadići drva ili poludragog kamenja. U stranoj literaturi se datiraju u 30-e godine 18. stoljeća te se prema unificiranim motivima, ukrasima i načinu izrade pretpostavlja njihova izrada u nekom bavarskom franjevačkom samostanu. Najljepši žumberački brevar u sebi je sadržavao papir s blagoslovima, molitvama i raznim zazivima, vuneni jastučić i medaljicu Majke Božje Goričke (Slika 58.). Žumberački novovjekovni nalazi dio su uobičajene distribucije na do sada istraženim novovjekovnim grobljima kontinentalne Hrvatske. ana azinović bebek

2 1 4

11 12

Slika 57. Tipovi križeva i krunica pronađenih na groblju. Fig. 57. Types of crosses and rosaries discovered in the cemetery. Slika 58. Ovalni brevar iz groba 120. Fig. 58. Oval Breverl amulet from grave 120.

Arheološka istraživanja

Keramički, stakleni i metalni nalazi Andrej Janeš

Prilikom arheoloških iskopavanja groblja uz crkvu sv. Nikole biskupa pronađena je i veća količina keramičkih, staklenih i metalnih nalaza. Iako se radi o prostoru koji je bio namijenjen ukopu pokojnika, nađeni su predmeti svakodnevne uporabe. Tu se prije svega misli na ulomke keramičkog posuđa, staklenih predmeta, prozora, noževa, ključeva i lokota. Većina nalaza nažalost nije pronađena u intaktnim stratigrafskim cjelinama, odnosno arheološki slojevi u kojima su pronađeni bili su uglavnom prekopani. Ovakav kontekst nalaza je bio očekivan s obzirom na česta prekopavanja terena zbog aktivnosti vezanih uz groblje, ali i građevinskih aktivnosti koje podrazumijevaju i zemljane radove, a koje su se na ovome prostoru kontinuirano odvijale još od 17. stoljeća. U usporedbi s drugim nalazištima količina pronađenog keramičkog materijala je zanemariva, ali ukazuje na neke aktivnosti nakon prestanka ukopavanja. Dobar dio materijala pripada razdoblju od 17. do prve polovice 20. stoljeća. Kako je prva obnova crkve izvedena 1643. godine, možemo pojavu keramičkih nalaza vezati za taj događaj te uz aktivnosti na crkvi i oko nje. Od keramičkog materijala zastupljeni su lonci grube fakture (kuhinjski lonci), ulomci posuda s glaziranim premazima različitih boja, ulomci tanjura koji se pripisuju skupini kasne majolike. Svi keramički nalazi pronađeni su u nekoliko slojeva koji su se nalazili iznad sloja u kojem su ukopani grobovi. Manji dio nalaza pronađen je unutar kosturnice, a tamo su završili prilikom izmještanja starijih grobova zbog potrebe novih ukopnih mjesta. Primjerci kuhinjske i glazirane (stolne) keramike spadaju u nalaze poznate s drugih novovjekovnih nalazišta od 17. i 18. stoljeća (Slika 59.1.3.). Zanimljivost među keramičkim materijalom predstavlja ulomak majoličke posude (Slika 59.4.) ukrašene u stilu cvjetne gotike, koja se datira od kraja 15. i početka 16. stoljeća te pojava ulomaka pećnjaka, dijelova kaljevih peći. Od stolnog posuđa ukrasom se izdvajaju ulomci tanjura kasne majolike. Dekoraciju predstavlja tzv. Wiener Muster ukras uobičajen na kamenini iz 19. stoljeća. (Slika 59.5.). Pronađeni su i ulomci porculanskog tanjura sa žigom proizvođača tvornice MZ Altrohlau CMR iz Čehoslovačke, koji je vjerojatno proizveden između 1918. i 1939. godine (Slika 59.6.). Ako pojavu keramičkih posuda povežemo s građevinskom djelatnošću prilikom koje su radnici koristili posude za konzumaciju jela i pića, nalaze pećnjaka u tom kontekstu teže je objasniti. Prilikom kopanja kontrolne sonde južno od grobljanskog zida otkriven je lonac s kostima djece. Radi se o jednostavnom kuhinjskom loncu zaobljenog oboda izvučenog prema van, kratkog vrata i istaknutog prijelaza u rame, tamno sivo-smeđe boje. Rame je ukrašeno urezanom jednostrukom valovnicom. Grube je fakture s puno primjesa sitnih kamenčića. Promjer oboda je 17 cm, visina 21 cm, a promjer dna 11,2 cm. Zapremina lonca je 3,5 l. Analogijama s drugih novovjekovnih nalazišta lonac je datiran u 17./18. stoljeće (Slika 60.).

Slika 59. Izbor keramičkih nalaza. Fig. 59. A selection of pottery finds.

andrej janeš

4 3

Slika 60. Lonac u kojem su sahranjeni fetusi. Fig. 60. Pot in which foetuses where buried. Slika 61. Izbor staklenih nalaza. Fig. 61. A selection of glass finds. Slika 62. Staklene zdjele nađene na groblju. Fig. 62. Glass bowls discovered in the cemetery.

Zbog krhkosti materijala, stakleni su nalazi prisutni u daleko manjem broju. Većinom se radi o ravnim ulomcima prozorskih stakala. Dio njih je zaključen šupljim zadebljanjem, a pripadaju tzv. okulusima. Okulusi su okrugla stakla koja su umetana u metalne okvire koji su prekrivali cijelu površinu prozora. Ovakav način ostakljivanja prozora koristio se od 14. stoljeća. Takvi ulomci prozorskih stakala vrlo vjerojatno pripadaju najstarijoj fazi crkve sv. Nikole te su završili u slojevima oko crkve prilikom jedne od obnova (Slika 61.1.-2.). Od ostalih staklenih nalaza mogu se izdvojiti ulomci dna cilindričnih boca (Slika 61.3.) koje se mogu datirati u 19. stoljeće, obodi boca manjih dimenzija (Slika 61.5., 61.8., 61.9.) te ulomak stajaće stope čaše. Svi stakleni nalazi uporabnih predmeta (boca i čaša) mogu se datirati u razdoblje od 17. do 19. stoljeća (Slika 61.3.-11.). U jugoistočnom kutu groblja pronađeni su ostaci dviju staklenih zdjela koje se uspjelo rekonstruirati (Slika 62.). Ovi nalazi predstavljaju iznimnu rijetkost na području Hrvatske. Nalazi sličnih zdjela u Njemačkoj interpretirani su kao zdjele za pranje pokojnika koje su ostavljane u ljesovima i tako pokapane s njima, a nalažene su isključivo na protestantskim grobljima. Metalne nalaze možemo podijeliti u dvije skupine; prvu čine dijelovi nošnje, a drugu različiti predmeti svakodnevne uporabe. U prvu su skupinu uvršteni predmeti korišteni kao dio odjeće i obuće. Među njima su pomagala za kopčanje odjeće kao dvopetljaste kukice i ušice tzv. „babe i dede“, gumbi i okovi vezica. Pronađeno je i nekoliko kvadratnih pojasnih kopči s trnom. Jedno od pomagala za kopčanje odjeće bile su i dvopetljaste kopčice sastavljene iz dva dijela, kukice i ušice. U kontinentalnoj su Hrvatskoj poznate kao „babe i dede“, u Dalmaciji pod imenom ažulice (ažule, jažule). Napravljene su od metalne žice, približne debljine 1,5 – 2 mm, dok im veličina varira (Slika 63.). Ovaj jednostavniji tip rađen je tako da bi se žica navila oko okrugle palice te kliještima oblikovala. Kukice i ušice imaju dvije petlje kojima su bile pričvršćene za odjeću. Pojava ovakvih kopčica veže se uz korištenje steznika i usko krojene odjeće u drugoj polovici 15. stoljeća, dok se tijekom 16. i 17. stoljeća njihova upotreba širi. Na njihovu vrlo različitu namjenu ukazuje činjenica da ih u grobovima nalazimo duž potkoljenica i bedrenih kostiju, u visini pojasa, duž andrej janeš

6 7

Slika 63. Kopčice „baba“ i „deda“. Fig. 63. Hook-and-eye fasteners. Slika 64. Položaj kopčica u grobu. Prikaz načina nošenja hlača kod krajišnika u 17. stoljeću i kopčice za „bječve“. Fig. 64. Position of fasteners in a grave. Depiction of the way in which trousers were worn by frontiersmen in the 17th century and of fastenings for gaiters.

kralježnice te uz vrat kostura. U inventarima iz prve polovice 14. stoljeća sa zadarskog područja spominju se kopče, jažule, od srebra za zakopčavanje ženskih rukava na zapešću. Od sredine 15. stoljeća nalazimo ih, uz ostala pomagala za zakopčavanje, na izdvojenim rukavima. Ovakva vrsta rukava nastala je u doba gotike te je postala karakteristična za razdoblje renesanse. Povijesni izvori i likovna djela upućuju da je pojava kopčica vezana uz širenje tzv. kaftanskog tipa odjeće koji je bio otvoren sprijeda te je zamijenio raniji košuljni tip koji se navlačio preko glave. Veći dio kopčica ovog tipa nađen je uz potkoljenične kosti pokojnika, a u nekoliko slučajeva nađeni su i ostaci tkanine. Korištenje kopčica na hlačama spominje u svom opisu odjeće senjskih uskoka anonimni autor iz prve polovice 17. stoljeća. On piše kako se te hlače nad koljenom šire, a na listovima tijesno priliježu i straga se kopčaju kovinskim kopčicama. Turski, kao i hrvatski autori iz istog vremena donose slične opise hlača kod krajišnika u sjevernoj Dalmaciji i Morlaka u okolici Sinja (Slika 64.). U 14. stoljeću moda se dosta izmijenila te je nezgrapnu široku odjeću 13. stoljeća zamijenila nova, uža odjeća, krojena po mjerama. Uz već navedene kopčice za stezanje korzeta, haljina i rukava, korištene su i vezice od kože ili tkanine. Budući da se vrhovi vezica s vremenom istroše, često su ih okivali kovinskim tuljcima (Slika 65.1.) te su tako zaštitili vezicu od daljnjeg trošenja, ali i omogućili lakše provlačenje kroz ušice ili rupice na odjeći. Kod ženske mode vezice su korištene za vezanje steznika s prednje strane, kod muške odjeće za pričvršćivanje rukava i nogavica. Gumbi (Slika 65.2.) su predstavljali jednostavan način kopčanja vratnih izreza, izreza na rukavima ili su korišteni kao ukras. Iako su poznati od prapovijesti, gumbi su ušli u opću upotrebu tijekom 13. stoljeća, a prvotno su imali više dekorativnu nego funkcionalnu ulogu. Od 14. stoljeća gumbi se počinju pojavljivati u dugom nizu na prednjoj strani tunike. Na primjerima zadarskih oporučnih inventara njihovu pojavu bilježimo krajem 13. stoljeća. Izrađivani su od više vrsta materijala: drveta, kosti, mjedi, bronce, dok su oni skupocjeni rađeni od srebra, zlata ili jantara. U novom vijeku, poglavito u 17. stoljeću, gumbi se nose na bokovima kratkih hlača (bermuda), a postaandrej janeš

1 2

7 3 6

5 9

ju uobičajeni na kaputima. Gumbi pronađeni u arheološkim istraživanjima su kompozitni gumbi. Takvi su gumbi sastavljeni su od dva polukružna dijela koja su spojena, dok je ušica pričvršćena na donji dio. Jedan pronađeni gumb pripada kalotastom tipu, a drugi praporastom. Pronađene su četiri željezne kopče (Slika 65.3.-6.), od kojih su dvije cijele, a kod dvije se očuvala samo pređica. Tri su kvadratne, dok jedna ima oblik slova D. Samo je jedna pronađena u grobu, na kuku pokojnika. Zbog malih dimenzija pripisujemo ih dijelovima odjeće. Primjerci većih dimenzija mogli su biti dio konjske opreme. Točnu namjenu ovakvih kopči teško je odrediti. Osim za kopčanje same odjeće, kopče su korištene i za zakopčavanje ostruga za čizme, a vrlo sličnog oblika bile su i kopče kojima su se zakopčavale muške kratke hlače (bermude). Takve hlače bile su dio urbane barokne mode, a na Zapadu su bile poznate pod francuskim nazivom culottes. Do drugog desetljeća 18. stoljeća ovakve su hlače nad koljenom bile vezane vrpcama ili trakama, da bi ih nakon toga zamijenile podvezice s kopčama. Uz uporabu na odjeći mogle su se koristiti i na opasačima koji su držali korice mača. Oblik pronađenih kopči ima korijene još u srednjem vijeku te se nije mijenjao kroz duže razdoblje. Od metalnih nalaza povezanih s obućom, pronađeni su željezni okovi za pete cipela (Slika 65.7.9.). Razlikuju se prema površini i veličini čavala koji su korišteni za njihovo pričvršćivanje za potplatu cipele. Uži okovi imaju duže čavle te prema tome možemo zaključiti kako su pripadali cipelama s visokom petom. Usporedbom s rezultatima antropološke analize pokazalo se kako je većina užih okova s dužim čavlima nađena u grobovima s pokopanim ženskim osobama (Slika 65.8.). Keramički, stakleni i metalni nalazi

Slika 65. Metalni nalazi dijelova odjeće i obuće nađenih na groblju. Fig. 65. Metal parts of clothing and shoes discovered in the cemetery. Slika 66. Novac pronađen na groblju. Fig. 66. Coins discovered in the cemetery.

Među metalnim nalazima koji pripadaju drugoj skupini su noževi, okov ključanice, lokot, igla, ostruga, ključ te primjerci novca. Do sada je uspješno identificirano šest primjeraka novca, dok kod nekih primjeraka nije bilo moguće odrediti o kojem se novcu radi zbog istrošenosti površine. Svi su novci, osim jednog jako istrošenog antičkog folisa iz muškog groba 125 (Slika 66.1.), pronađeni u površinskim slojevima. Najstariji je solid mletačkog dužda Marka Antonija Justinijanija (1684. – 1688. godine) (Slika 66.2.), slijede solid carice Marije Terezije iz 1767. godine (Slika 66.3.), kreuzer cara Josipa II. iz 1782. godine (Slika 66.4.), kreuzer cara Franje I. kovan oko 1800. godine (Slika 66.5), a najmlađi je primjerak heller cara Franje Josipa iz 1912. godine (Slika 66.6.). Pronađen je i nürnberški žeton iz 18. stoljeća, u sloju s grobovima (Slika 66.7.) Ovakvi žetoni nisu imali ulogu novca, već su korišteni kao zamjenski novac, poglavito u ratnim vremenima, pri opskrbi vojske. Žumberački primjerak ima na prednjoj strani lik francuskog kralja Luja XV., a na stražnjoj prikaz jedrenjaka. Izdan je u francuskoj luci La Rochelle, a izdala ga je tamošnja trgovačka komora (Chambre de Commerce de La Rochelle). Često su ovakvi žetoni nošeni kao nakit, na što ukazuje rupica na rubu. Zbog nečitkosti natpisa ne može se točno odrediti kada je izrađen, ali možemo pretpostaviti da ga je nosio jedan od žumberačkih krajišnika koji je ratovao u carskoj vojsci u ratovima s Francuskom. Habsburška je monarhija tijekom 18. stoljeća vodila dva velika rata s Francuskom, Rat za austrijsku baštinu (1740. – 1748.) i Sedmogodišnji rat (1755. – 1764.). Nakon primjeraka novca, najbrojniji nalazi predmeta svakodnevne uporabe su noževi. Pronađena su četiri ulomka (Slika 67.), od čega jedan u površinskim slojevima, dva u sloju groblja te jedan u grobu (Slika 67.4.). Dva primjerka noža imaju trn za nasad (Slika 67.2., 67.2.4.). Drži se da je ovaj tip

Slika 67. Noževi pronađeni na groblju. Fig. 67. Knives discovered in the cemetery. Slika 68. Okov ključanice i ključ. Fig. 68. Keyhole reinforcement and a key. Slika 69. Ostruga 14./15. stoljeća. Fig. 69. Spur from the 14th or 15th century.

andrej janeš

noževa stariji, koji je prevladavao u srednjem vijeku, da bi mu primat tijekom 15. stoljeća preuzeo tip noža s trakastom drškom. Trakasta je drška (Slika 67.1.) omogućavala veću stabilnost sječiva. Drška je bila obložena koštanim ili drvenim oplatama pričvršćenima metalnim zakovicama i obujmicom. Dva primjerka pripadaju ovom tipu noževa. Nož trakaste drške s okovanim polukružno oblikovanim završetkom nađen je uz lakat desne ruke u muškom grobu (Slika 53.). Navedene noževe možemo opredijeliti kao kuhinjske, a tipovi su korišteni u dugom razdoblju od 15. do 18. stoljeća. U površinskim slojevima nađeni su okov ključanice i ključ (Slika 68.). S obzirom na mjesto nalaza, okov ključanice možemo pripisati nekima od vrata mijenjanima tijekom nekoliko obnova koje su izvođene na crkvi počevši od sredine 17. stoljeća. Ključ s trolisno oblikovanom glavom prema dužini noge od 3,5 cm možemo opredijeliti kao ključ za zaključavanje škrinja (možda tabernakula), a može ga se datirati u drugu polovicu 17. stoljeća (Slika 68.1.). Unutar kosturnice pronađen je okov za pričvršćivanje vrata polukružnog izduljenog oblika. Dio uz okvir vrata pravokutnog presjeka ukrašen je kosim urezima, središnji je dio trokutastog presjeka, zaključen je s polumjesečasto oblikovanim krajem koji ima i otvor za pričvršćivanje za vrata. S oprezom se može pripisati nekim crkvenim vratima ili starijim vratima na kosturnici. Zanimljiv nalaz unutar kosturnice predstavlja ulomak željezne ostruge sa zvjezdastim kotačićem, zakrivljenim krakom trokutastog presjeka koji je zaključen s okruglom petljom, a trn je raskovan u obliku slova V te naknadno savijen (Slika 69.). Ovakav oblik ostruga poznat je od 14. stoljeća, a blago savijeni krakovi ukazuju na rano 15. stoljeće.

Keramički, stakleni i metalni nalazi

Konzerviranje i restauriranje arheoloških nalaza Mihael Golubić

Restauratorski i konzervatorski radovi prate arheološka iskopavanja od samog početka istraživanja lokaliteta. Najbrojniji su nalazi od bakrenih slitina. Nešto je manje željeznih predmeta, a rjeđi su srebrni, kositreni, keramički, stakleni i oni od organskih materijala. Neki su kompozitni, što znači da su sastavljeni od više materijala. Takvi su npr. brevari, koji su kombinacija metala i stakla sa sadržajem papira, potom dijelovi kožne obuće s metalnim kopčicama i tkaninom, prsteni sa staklenim krunama, željezni noževi s dijelovima bakrene slitine (Slika 70.) ili krunice od staklenih perli s metalnim križem. Iz većeg broja pronađenih keramičkih i staklenih ulomaka bilo je moguće spojiti nekoliko djelomično očuvanih posuda koje imaju dovoljno elemenata za rekonstrukciju. Postupak konzerviranja započeli su arheolozi već na samom terenu. Nalazi se pažljivo pakiraju u polietilenske vrećice kako se ne bi polomili i isušili, što je osobito važno za organske materijale i željezo jer dovodi do kristalizacije soli koja uništava strukturu materijala. Najveći šok za arheološke nalaze nastaje nakon njihovog vađenja iz stabilnog okoliša u kojemu su proveli više stotina godina. Nagla promjena temperature i vlažnosti može dovesti do nepovratnih oštećenja. U zemlji metalni predmeti (osim zlata) korodiraju pod utjecajem vlage i štetnih soli (kloridi). Najizloženiji propadanju su željezni predmeti i obavezno moraju proći kemijski proces uklanjanja štetnih soli iz strukture, dok je predmete od bakrenih slitina potrebno kemijskim putem stabilizirati kako bi se zaustavio proces korozije. Restauratorska obrada u radionici Odjela za restauriranje kopnenih arheoloških nalaza Hrvatskog restauratorskog zavoda započela je odmah nakon što su predmeti iskopani, izradom foto dokumentacije postojećeg stanja svakog pojedinačnog predmeta. Zatim su nalazi pažljivo, vizualno pregledani pod povećanjem, kako bi se utvrdilo njihovo stanje i stupanj hitnosti obrade.

Slika 70. Željezni nož s dijelovima od bakrene slitine – prije i poslije radova. Fig. 70. Iron knife with elements made of copper alloy – before and after restoration.

mihael golubić

Keramički nalazi Brojni ulomci keramike oprani su od zemlje i površinskih nečistoća vodom, mekim četkicama i spužvama, a naslage kalcifikata uklonjene mehanički ili pomoću 10% HCl (solna kiselina), nakon čega su ispirani u tekućoj vodi uz praćenje Ph vrijednosti. Očišćeni i osušeni ulomci su međusobno uspoređivani i spajani u cjeline. Keramika je, prema potrebi, konsolidirana otopinom PVA konsolidanta Mowilith u acetonu, a ulomci su lijepljeni reverzibilnim ljepilom Mecosan. Prema crtežu presjeka profila predmeta izrađene su šablone za rekonstruiranje pomoću lončarskog kola, ili u slučaju sačuvanog većeg postotka površine predmeta, uzimanjem otisaka s plastelinom. Nedostajući dijelovi su izrađeni od alabaster gipsa i obrađeni brušenjem, a zatim tonirani akrilnim bojama sličnim originalu, kako bi se rekonstrukcija vizualno-estetski uklopila u original. (Slika 71.)

Stakleni nalazi Čišćenje i preliminarno spajanje ulomaka provedeno je kao i na keramičkim predmetima, a površinski je sloj stabilnih silikata (tzv. irizacija) uklonjen mehanički, pomoću mikro-motora i finih čeličnih četkica. Stakleni su fragmenti međusobno spajani kukicama i CA ljepilom, a zatim je kapilarno naneseno posebno epoksidno ljepilo za staklo Araldite 2020, koje je korišteno i za rekonstruiranje uz pomoć kalupa od zubarskog silikona. Dio staklenih kruna s prstenja i zrna krunica je toliko propao da ih je bilo nužno konsolidirati natapanjem u 5 - 10% otopini laka Paraloid B72 u acetonu.

Organski materijali Dijelovi kožne obuće su nakon više stotina godina u zemlji postali slični drvenoj kori, bez savitljivosti i vrlo krhki. Od zemlje i površinskih nečistoća prvo su očišćeni mehanički, laboratorijskim priborom i destiliranom vodom, a zatim konsolidirani natapanjem otopinom Paraloida B72. U nekoliko je slučajeva bilo moguće dijelove tako konsolidiranih predmeta čistiti pomoću mikropjeskarnika, za što je upotrijebljen agregat staklenih kuglica od 40 mikrona pod tlakom od 1 - 1,5 bara. Nekoliko vrlo malih ostataka papira i tkanine pažljivo su čišćeni mekim kistom i konsolidirani, već navedenim, lakom Paraloid B72. Konzerviranje i restauriranje nalaza

Slika 71. Keramički oslikani tanjur – prije i poslije radova. Fig. 71. Painted pottery plate – before and after restoration.

Metalni nalazi

Slika 72. Raspelo, bronca – prije i poslije radova. Fig. 72. Crucifix, bronze – before and after restoration.

Među metalnim nalazima iz grobova, izuzetno su brojne medaljice od bakrene slitine, najvjerojatnije bronce, a brojni su i križevi i prsteni, dok je tek nekoliko nalaza novca. Za mehaničko uklanjanje korozivnih naslaga (koje su većinom produkt bakrene korozije malahit-mineral zelene boje) upotrijebljen je laboratorijski pribor i mikromotor s finim četkicama i brusevima, dok je na strukturalno čvrstim predmetima bila moguća primjena ultrazvučne igle. Svi su radovi obavljani pod binokularnom lupom s uvećanjima do 10 x. Korozija je uklanjana do izvorne površine – sloja kupritne patine. Dio je predmeta sačuvao izvornu površinu samo u obliku korozivnog sloja. Neki su tipovi medaljica bili izrađivani od vrlo tankog, vjerojatno brončanog lima, tako da ih je korozija jako strukturalno oštetila, što je predstavljalo problem kod restauratorske obrade. Kao izuzetak se može navesti veliko raspelo iz kripte (Slika 72.) koje je vrlo dobro sačuvano i čvrste strukture materijala, gdje je ispod korozivnog sloja bila sjajna površina bronce. Već je sondiranje i proba čišćenja stražnje strane ultrazvučnom iglom pokazala da se korozivni sloj lako odvaja od sasvim sačuvane površine, na kojoj se prirodna patina formirala tek mjestimično. Vjerojatni je razlog to što predmet nije bio u zemlji, nego izložen produktima raspadanja pokojnika na čijim je ostacima pronađen, a zatim vlazi u kripti. Predmeti od bakrene slitine tretirani su Benzo-tri-azolom, blokatorom korozije, a zatim zaštićeni premazom laka Paraloid B72 i mikrokristalinskog voska Cosmoloid H80 koji je odlična površinska zaštita. Za lijepljenje polomljenih predmeta i konsolidiranje korišteno je dvokomponentno epoksidno ljepilo sa smeđim ili tamno zelenim pigmentom u prahu kako bi se boja ujednačila s površinom predmeta. Od srebra su pronađeni samo prsteni, među kojima se ljepotom i kvalitetom ističe jedan masivni pečatnjak (Slika 73.). Zbog sadržaja bakra u srebru, površina je bila mjestimično prekrivena bakrenom korozijom koja skriva sjaj srebra. Restaurirani su i rijetki predmeti od kositra, koji vjerojatno sadržavaju i primjesu olova, a dosta su podložni propadanju u zemlji. Ove su dvije vrste metala čišćene mehanički, pomoću binokularne lupe, laboratorijskog pribora i mikropjeskarnika (istom metodom koja je navedena za organske nalaze). Za lijepljenje i rekonstrukcije primijenjena je epoksidna smola s punilom od srebrnog praha. Površina srebra je zaštićena tankim premazom laka Paraloid B-72, a kositar je dobro ispran 95% etanolom i premazan voskom Cosmoloid H80. Staklene geme u boji (najčešće crvenoj) umetane su u krune prstenova, vjerojatno nekom vrstom organskog ljepila koje se vremenom raspalo, a često su između metala i stakla umetani komadići presavinutog papira koji se u većini slučajeva raspao. Geme su zato većinom ispadale iz kruna prstena pa su zalijepljene na izvorno mjesto pomoću prozirne epoksidne smole i, u nekim slučajevima, uz umetanje tanke pločice inertnog materijala, bijelog polistirena, koji zamjenjuje nedostajući papir. mihael golubić

Željezo je desalinizirano procesom tzv. sulfitne kupke u specijalnim kadama; taj dugotrajni proces obično traje od 6 mjeseci do godinu dana, ovisno o stanju i debljini predmeta. Bez desaliniziranja, štetne soli (kloridi) neprestano potiču proces korozije pa se predmet na kraju potpuno mineralizira i raspadne. Nakon dovršenog procesa uklanjanja soli, predmeti su čišćeni mikropjeskarenjem (agregat korund ili staklo 100-120 mikrona pod tlakom 3-5 bara i mikromotorom s različitim malim brusevima). Deblje nakupine inkrustacije od željeznog oksida povezanog s pijeskom i kamenčićima čišćene su do izvorne površina željeza sive boje ili sloja korozivne kore koja je zadržala oblik izvorne površine, no neki dijelovi površine su sasvim propali ili je korozija strukturalno narušila predmet. U tom je slučaju oštećeni dio konsolidiran 5% Paraloidom B72 i pukotine zapunjene epoksidnom smolom s grafitnim prahom. Površina više oštećenih predmeta koja je postala vrlo šarolika, premazana je 95% otopinom tanina u etanolu zbog ujednačavanja boje i pomoći u zaštiti od korozije. Nakon što je višak sloja tanina uklonjen, predmeti su premazani 10% Paraloidom B72 i kao završni premaz je nanesen vosak Cosmoloid H80.

Nakon radova Nakon dovršenog procesa konzerviranja i restauriranja, svaki je predmet fotografiran te je izrađena pisana dokumentacija u kojoj su navedeni svi relevantni podaci o primijenjenim materijalima i metodama, rezultatima analiza i preporukama za rukovanje i čuvanje. Sve primijenjene metode etičke su, uz maksimalno poštivanje zaštite izvornosti te s pažnjom prema estetskoj komponenti predmeta. Restauratorski materijali su reverzibilni, tako da se, po potrebi, sve čime je intervenirano na predmetu može ukloniti bez daljnjeg oštećivanja originala. Konzervatorsko-restauratorski radovi se nastavljaju sve do završetka istraživanja lokaliteta. Konzerviranje i restauriranje nalaza

Slika 73. Prsten pečatnjak, srebro – prije i poslije radova. Fig. 73. Seal ring, silver – before and after restoration.

Antropološka analiza kosturnih ostataka Željka Bedić

Svaka analiza ljudskih kostiju novi je antropološki izazov. Nekad je to brojanje kostiju kako bi se odredio najmanji broj osoba pokopanih u nekom grobu. Drugi je put, pak, riječ o lijepljenju fragmentiranih komadića kostiju kako bi se bolje i lakše uvidjela neka trauma. Nerijetko se susreću i parcijalno sačuvani kosturi kojima je zbog necjelovitosti i fragmentiranosti teže odrediti spol ili starost. Takav slučaj zapažen je na groblju oko crkve Sv. Nikole biskupa u Žumberku, gdje je zbog preslojavanja grobova i vrlo gustog ukopavanja velik broj grobova uništen. Istražena su 254 groba, a analizirano je 247 kostura. Spol je određen na 233 kostura (62 djece, 74 žena te 97 muškaraca) dok se kod preostalih kostura spol nije mogao odrediti sa sigurnošću. Kod djece je najveća smrtnost zabilježena između 2. i 5. godine života, kada umire 58% od ukupnog broja nađenih kostura djece, što se pokazalo kao vrlo čest slučaj u arheološkim i povijesnim populacijama. To je izuzetno osjetljivo razdoblje kod djece jer prestaje dojenje i prelazi se s prehrane temeljene na majčinom mlijeku na prehranu i vodu koje su prepune raznih mikroorganizama koje uzrokuju razne zarazne bolesti praćene dijarejom. Pronađeno je vrlo malo djece u dobnoj skupini do godine dana (14,5% od ukupnog broja kostura djece). Takva je distribucija uobičajena iz nekoliko razloga. U prvom redu, dječje su kosti gracilnije i manje gustoće od odraslih pa se brže raspadaju. Također, na uščuvanost kostiju utječe blizina vode, vrsta zemlje i pH koncentracija u zemlji. Ukoliko je riječ o velikoj kiselosti zemlje ilovače kao u Žumberku, kosti će biti podložne bržem raspadanju. Arheološka istraživanja su također pokazala da su djeca često pokapana u pliće grobove zbog čega dolazi do lakšeg uništavanja kostiju. U iskopavanjima 2015. godine evidentiran je vrlo rijedak ukop djeteta u posudi (grob 173) koji se nalazio van granica groblja. U Hrvatskoj su prethodno pronađena još samo četiri ukopa djece u posudama. Fetus pronađen na Žumberku bio je starosti 32 do 34 tjedna (Slika 74.). Prisutne kosti (dijelovi glave, desna ruka, veći dio lijeve ruke, lijeva bedrena, desna goljenična kost, gotovo sva desna i dva lijeva rebra te pojedini kralješci) nisu imale tragova nikakvih bolesti. Pronađena je još jedna lijeva nadlaktična kost fetusa iste starosti što bi indiciralo ukop dva fetusa u posudi. Na pitanje je li u ovom slučaju dijete bilo živo rođeno pa je umrlo uslijed komplikacija ili je bilo mrtvorođeno, nije moguće dati odgovor. U svakom slučaju, njegova pozicija ukopa van groblja i polaganje u posudu intrigira i postavlja se pitanje zašto baš to dijete nije pokopano unutar groblja kao još barem tri fetusa pronađena na žumberačkom groblju. Jedno od mogućih objašnjenja je da dijete nije stiglo biti kršteno, a samim time, prema tadašnjem poimanju, nikada nije postalo punopravni član kršćanske zajednice pa se nije smjelo ukapati na groblju. Još je jedan ukop djeteta (grob 12) pronađen tijekom istraživanja 2006. godine pobudio veliki interes, kako na samom terenu, tako i tijekom analize kostiju. Naime, već je golim okom bilo vidljivo da nešto nije u redu s glavom ovog djeteta. Činila se prevelikom za dijete starosti između 1,5 66

željka bedic

i 2 godine. Ta je veličina posebno bila naglašena na bočnim stranama glave, odnosno u predjelu sljepoočnih kostiju. Uz to je na većini kostiju glave s unutarnje i vanjske strane bio prisutan upalni proces. Mjerenja ove lubanje i usporedba s dječjim lubanjama iste starosti s drugih nalazišta su dokazala da je lubanja djeteta iz Žumberka većeg obujma za gotovo 400 kubičnih centimetara (Slika 75). Analizom je utvrđeno da je dijete patilo od stanja zvanog hidrocefalus. To je naziv za proširenje komora mozga kojem je prethodilo ili je aktualno povišenje tlaka u središnjem živčanom sustavu. U ranom djetinjstvu (novorođenačkoj i dojenačkoj dobi) hidrocefalus se prepoznaje zbog brzog rasta glave djeteta čemu pogoduju vrlo otvoreni šavovi glave, a obično nastaje kao posljedica upale središnjeg živčanog sustava, tumora, krvarenja, ozljeda i sl. U današnjim slučajevima, ako se ovo stanje ne liječi, otprilike 50% djece umire u prvih godinu i pol života. Ovakvi su slučajevi u arheološkoj literaturi vrlo rijetki, a ovo je do sada jedini zabilježeni slučaj s područja Hrvatske. Kako su se djeca oslabljenog imuniteta u razdoblju bez antibiotika često morala suočavati i s neadekvatnom prehranom, infekcijama i parazitima, nekada su obolijevala od metaboličkih bolesti, od kojih su najpoznatije skorbut (nedostatak vitamina C) i rahitis (nedostatak vitamina D). Odrasli kostur starosti između 35 i 40 godina iz groba 47 pokazuje znakove mogućeg nedostatka vitamina D, a time kalcija ili fosfata, koji je zatim djelovao na deformiranje potkoljenica. Jedini je znak deformacije vidljiv na goljeničnim kostima koje su savijene u gornjoj polovici kosti prema Antropološka analiza kosturnih ostataka

Slika 74. Kosti fetusa iz groba 173, s naznačenom dodatno pronađenom lijevom nadlaktičnom kosti fetusa iste starosti. Fig. 74. Bones of the foetus from grave 173, with (marked) subsequently discovered left humerus of a foetus of the same age. Slika 75. Usporedba djeteta s hidrocefalusom iz groba 12 sa “zdravim” djetetom iste dobi. Fig. 75. Comparison of the child with hydrocephalus from grave 12 with a “healthy’ child of the same age.

Slika 76. Iskrivljene goljenične kosti muškarca koji je najvjerojatnije prebolio rahitis, grob 47. Fig. 76. Distorted tibias of a man who probably suffered from rickets, grave 47. Slika 77. Spiralna fraktura na lijevoj goljeničnoj kosti muškarca iz groba 127. Fig. 77. Spiral fracture of the left tibia of the man from grave 127. Slika 78. Dislokacija i fraktura desnog ramena muškarca iz groba 127. Fig. 78. Dislocation and fracture of the right shoulder of the man from grave 127.

unutra (Slika 76). Osobito je to vidljivo na desnoj strani te je vjerojatno riječ o preboljenom i zaraslom obliku rahitisa. Oni koji su uspjeli preživjeti djetinjstvo, u odrasloj su se dobi morali suočavati s drugačijim izazovima. Kod odraslih je osoba zabilježena najveća smrtnost između 30. i 45. godine života što je zajedničko još nekim kasnosrednjovjekovnim/novovjekovnim populacijama s područja današnje kontinentalne Hrvatske; u Virju je prosječna doživljena starost bila oko 38, dok je u Torčecu ona iznosila oko 40 godina. U uzorku iz Žumberka, kako kod žena tako i muškaraca, zamijećeno je vrlo loše zdravlje zuba. Učestalosti karijesa su vrlo visoke (oko 17%), što vrijedi i za apscese (oko 7%) i zaživotni gubitak zuba (30%). Ovakve su visoke vrijednosti karijesa i alveolarnih oboljenja uočene u populaciji iz Požege iz 18. stoljeća što autori objašnjavaju povećanom životnom dobi, brojnim epidemijama i izrazito lošom oralnom higijenom. Obično se takve vrijednosti povezuju s populacijama koje su privredu temeljile na poljoprivredi, a prehranu na žitaricama. Ovakve učestalosti čude jer neki povjesničari navode da su se početkom 16. stoljeća na Žumberku novopridošle populacije uskoka najviše bavile stočarstvom te da su nedostatak usjeva kompenzirale proizvodnjom mesa i mliječnih proizvoda. Vrlo je malo trauma zabilježenih na odraslim osobama (1,2%) i većina njih se može pripisati nesretnim slučajevima. Takve su čak tri traume kod muškarca iz groba 127: loše zarasla spiralna trauma na lijevoj goljeničnoj kosti (Slika 77.), zatim trauma donje zglobne plohe desne goljenične kosti te trauma desnog ramena koja je rezultirala remodeliranim zglobom i jakim osteoartritisom (Slika 78.). Kod žena je zabilježena nešto veća učestalost trauma nego kod muškaraca, međutim ta razlika nije statistički značajna. Traume na distalnim palčanim kostima (šest) rezultat su nesretnih slučajeva, odnosno padova, pri kojima osoba u namjeri da ublaži pad, ispruži ruku ispred sebe zbog čega dolazi do pucanja distalnog dijela palčane kosti. Takve su traume mogle nastati kao posljedica neravnog terena, što je zasigurno bio slučaj u Žumberku. Uz te traume, i frakture ključnih kostiju željka bedic

(dvije) najčešće su posljedica nesretnih slučajeva, odnosno padova kod kojih rame preuzima najveći udarac, a mogu nastati kao posljedica pada s konja ili rada s velikim domaćim životinjama. Za razliku od njih, samo se jedna trauma može sa sigurnošću pripisati namjernom nasilju. Riječ je o perimortalnoj traumi (nastaloj u/oko trenutka smrti) evidentiranoj na lijevoj tjemenoj kosti muškarca starosti između 35 i 40 godina iz groba 24 (Slika 79.). Trauma je veličine 30×9 mm, izvana je nepravilnih rubova, međutim s unutrašnje strane kost ima defekt u obliku lijevka koji je karakterističan za penetrirajuće ozljede nanesene oštrobridnim predmetom. Na temelju jednog ubojstva i bez dodatnih dokaza koji bi upućivali na namjerno nasilje, teško je rekonstruirati o kakvoj se nasilnoj epizodi radilo. Na dvije ženske osobe gotovo jednake starosti između 40 i 50 godina prisutne su promjene koje upućuju na bolesti kojima se do danas ne može sa sigurnošću utvrditi uzrok, ali se smatra da imaju i određenu genetsku komponentu. Na kosturu iz groba 132 kralješci su spojeni u nekoliko koštanih blokova, od kojih je najizraženiji onaj gdje je spojena baza lubanje s pet vratnih kralježaka (Slika 80). Također je sedam lijevih i šest desnih rebara spojeno s prsnom kosti. Na gotovo svim zglobovima prisutne su degenerativne promjene. Najvjerojatnije je riječ o ankilozantnom spondilitisu – upalnoj reumatskoj bolesti koja najčešće zahvaća kralježnicu, a može zahvatiti i druge zglobove, najčešće ramena i kukove. Češće pogađa muškarce, a znakovi i simptomi javljaju se u ranoj odrasloj dobi. S obzirom na zahvaćenost kostiju može se zaključiti da je ova žena živjela neko vrijeme s ovom bolesti i da je zasigurno imala velikih problema s pokretljivošću. Drugi slučaj teške upalne bolesti vezivnog tkiva koji je najočitiji na zglobovima, može se uočiti na kostima žene iz groba 117. Degenerativne promjene mogu se zamijetiti na gotovo svim prisutnim zglobovima, a u najjačem obliku na laktovima (Slika 81.), desnom koljenu i kostima stopala. Kod ove je žene najvjerojatnije riječ o reumatoidnom artritisu, koji je češći kod žena, a razvija se između 25. i 55. godine života. Antropološka analiza kosturnih ostataka

Slika 79. Perimortalna trauma (nastala u/oko trenutka smrti) na lijevoj tjemenoj kosti muškarca iz groba 24. Fig. 79. Perimortem trauma (which occurred at/ around the moment of death) on the left parietal bone of the man from grave 24. Slika 80. Koštana ankiloza (spajanje) baze lubanje i pet vratnih kralježaka na kosturu žene koja je vjerojatno bolovala od ankilozantnog spondilitisa, grob 132. Fig. 80. Bone ankylosis (fusing) of the skull base and five neck vertebra on the skeleton of a woman who probably suffered from anklylosing spondylitis, grave 132.

Slika 81. Promjene na laktu kostura žene koja je vjerojatno bolovala od reumatskog artritisa, grob 117. Fig. 81. Alterations on an elbow of the skeleton of a woman who probably suffered from rheumatic arthritis, grave 117. Slika 82. Lezije na čeonoj kosti s unutrašnje strane: A) resorbirana kost desne orbite i područja oko nje; B) lezija na središnjem dijelu i lijevoj strani dimenzija 34×30 mm; C) nekoliko manjih lezija na desnoj strani. Fig. 82. Lesions on the inner side of the frontal bone: A) resorbed bone of the right orbit and the surrounding area; B) lesion in the central section and the left side, of 34×30 mm; C) several minor lesions on the right side.

Bolesti poput karcinoma, koje se danas ubrajaju u jedne od najčešćih uzroka smrti u Hrvatskoj, u prošlosti su bile vrlo rijetke. U osteološkom materijalu iz Žumberka pronađen je do sada drugi slučaj karcinoma iz arheološkog konteksta s područja Hrvatske (prvi potječe s nalazišta Njive – Ivandol). Lezije pravilnih oštrih rubova i različitih veličina (od 2 mm do 30 mm) prisutne su na kostima lubanje, kralješcima, rebrima, desnoj ključnoj kosti, obje lopatice, obje zdjelične i bedrene kosti. Proces je najaktivniji na čeonoj, lijevoj tjemenoj kosti, donjoj čeljusti te na vratnim kralješcima. Na čeonoj kosti s unutrašnje strane prisutne su dvije velike lezije koje su probile stijenku lubanje (Slika 82). Prva (A) je u potpunosti resorbirala desnu stranu čeone kosti (orbitu i područje oko nje te djelomično jagodičnu kost), a druga (B) se nalazi na središnjem dijelu i lijevoj strani čeone kosti; veličine je 34×30 mm. Oko obje lezije s unutrašnje strane lubanje prisutna je hipervaskularizirana kost. Prisutno je i nekoliko manjih lezija na desnoj strani (C). Vjerojatno je riječ o metastatskom karcinomu. Kosturnica se može gledati kao zasebna cjelina jer su u nju pohranjene kosti sakupljene, vjerojatno, tijekom širenja postojećeg ili formiranja novog groblja. Te su kosti analizirane na terenu 2015. godine te je ustanovljeno da je riječ o najmanje 223 osobe od čega su 193 odrasle osobe i 30 djece. Najviše je bilo sačuvanih lubanja (223), što u cijelosti, što u fragmentima, zatim bedrenih kostiju (124), dok je broj ostalih dugih kostiju bio zanemariv. Na većini je lubanja bilo moguće precizno odrediti spol (85 muških i 75 ženskih). Ono što je najupečatljivije na lubanjama iz kosturnice, velik je broj antemortalnih (zaraslih) trauma (24,3%, odnosno 37 trauma na 152 lubanje). Više od polovice trauma (19/37) prisutno je na lijevoj strani glave, dok je više od dvije trećine trauma prisutno na prednjoj strani glave (Slika 83.). Ovakva distribucija trauma može sugerirati namjerno nasilje, s obzirom na to da su napadači u najvećem broju slučajeva dešnjaci te je sukladno tome udarac najčešće usmjeren prema lijevoj strani glave napadnute osobe. Također u prilog visokom intenzitetu nasilja ide činjenica da su na pet dječjih lubanja prisutne četiri traume i to ponovo s distribucijom na lijevoj prednjoj strani glave. Inače su u arheološkim i povijesnim populacijama traume na dječjim kosturima vrlo rijetke. Razlika je vidljiva u odnosu na populaciju pokopanu na groblju gdje osim perimortalne traume na glavi muškarca nije bilo znakova nasilja. Za sada ostaje pitanje je li se namjerno nasilje odvijalo unutar populacije ili je bila riječ o nekom vanjskom neprijatelju. željka bedic

Od tolikog velikog broja lubanja, na samo jednoj su primijećeni tragovi bolesti koji bi mogli upućivati na lepru (gubu). Područje desne nosne kosti je blago prošireno i resorbirano kao i nosni trn (Slika 84.). Alveolarna kost na oba centralna sjekutića je resorbirana, a prisutan je i porozitet na većini kostiju lubanje. Lepra je kronična zarazna bolest koja primarno zahvaća periferni živčani sustav, a zatim kožu, kosti i neka druga tkiva. Iako je u prošlosti bila vrlo raširena i smatrana jednom od najstrašnijih bolesti, većina je ljudi imuna te ne dobije infekciju čak niti nakon izlaganja. Pošto inkubacija može trajati dugo, čak do 10-ak godina, postoji mogućnost da su i neke druge lubanje iz kosturnice bile zaražene leprom, međutim, bolest se nije stigla manifestirati. Antropološka analiza kosturnih ostataka

Slika 83. Dvije antemortalne (zarasle) traume na prednjoj lijevoj strani muške lubanje iz kosturnice. Fig. 83. Two antemortem traumas (healed) on the front-left frontal bone of a male skull from the ossuary. Slika 84. Promjene na nosnim kostima i alveolarnoj kosti lubanje iz kosturnice koja je vjerojatno bolovala od lepre. Fig. 84. Alterations on nasal bones and the alveolar bone on the skull from the ossuary; the person was probably suffering from leprosy.

Prsluk plemkinje iz kripte Gordana Car

Arheološki je nalaz prsluka iz kripte crkve sv. Nikole biskupa, od početka radova, pa do danas, vrlo zanimljiv i intrigantan s gledišta povijesno-umjetničke determinacije. Kod otvaranja lijesa odrasle žene, čiji je poklopac dekoriran geometrijskim crnim cik-cak linijama (Slika 38.), pronađeno je više elemenata odjeće u raznim stupnjevima raspadanja, lijeva i desna kožna cipela u odvojenim, sastavnim elementima te nekoliko metalnih predmeta (Slika 39.). Zanimljivo je spomenuti da u donjoj polovici lijesa nisu uopće zatečeni nalazi tekstila, dok je, za usporedbu, u gornjoj polovici zadržan čak i oblik jastuka od drvenih strugotina s ostacima svilenog konca iz šava tekstilne jastučnice.

Zatečeno stanje prsluka U lijesu odrasle žene pronađeno je šest elemenata odjeće ili fragmenata tekstilnih predmeta, među kojima je prsluk najbolje očuvan zahvaljujući činjenici da je izrađen od svilene tkanine. No unatoč tome što se radilo o svilenom prsluku, prvi dojam to nije odavao. Općenito je prsluk, nakon iskapanja, izgledom više nalikovao na kožni oklop nego na svileni prsluk. Iako nije imao puno mehaničkih oštećenja, prsluk je bio izobličen, izrazito krut, nefleksibilan i neprepoznatljivog motiva tkanine (Slika 85.). Bio je specifične smeđe diskolorizacije, uobičajene za grobni tekstil, svjetlije na prednjici, tamnije na leđnom dijelu, što je i logično budući da je to bilo područje na kojem su se taložile raspadne tjelesne tekućine. Na prednjici, u području linije kopčanja, zatečena je nepravilna površinska naslaga fragmentiranih ostataka pamučne marame neutvrđenog tiskanog višebojnog biljno-cvjetnog uzorka (Slika 86.). Unutrašnjost prsluka bila je ispunjena koštanim ostacima i ostacima procesa tjelesnog raspadanja. Francuske metalne kopče na središnjem prednjem kopčanju dubinski su korodirale u zeleno. Slojevi prednjice i leđnog dijela bili su potpuno međusobno slijepljeni.

Opseg radova na prsluku Slika 85. Zatečeno stanje prsluka, prednja i stražnja strana. Fig. 85. Condition of the bodice when discovered, front and back. Slika 86. Zatečeno stanje fragmenta pamučne tiskane marame. Fig. 86. Condition of a fragment of a cotton printed scarf when discovered.

Konzervatorsko-restauratorski radovi na kožnim i tekstilnim fragmentima iz dva drvena lijesa pronađena u kripti izvođeni su u tri faze u razdoblju od 2011. – 2013. godine u Odjelu za tekstil, papir i kožu HRZ-a. Prvo su izvedeni istraživački radovi koji su odredili odabir i slijed konzervatorsko-restauratorskih radova jer je tada još bio nepoznat stupanj stabilnosti nalaza te je bilo važno izvesti analize utvrđivanja materijala i probe čišćenja. Zatim su konzervatorsko-restauratorski radovi obuhvatili mokro čišćenje, tehnološku obradu, povijesno-umjetničku bilješku i zatvaranje oštećenja na svim konstruktivnim elementima prsluka. Naknadno je, zahvaljujući solidnom stanju prsluka nakon provedenih konzervatorsko-restauratorskih radova, odlučeno izraditi izložbenu lutku za potrebe prezentacije. gordana car

Istraživački radovi Na prsluku su istraživački radovi obuhvatili postupak razdvajanja sadržaja različitih materijala s prsluka, provedbu laboratorijskih analiza identifikacije tekstilnih vlakana, bojila i materijala, mikrobiološku analizu, povijesno-umjetničku analizu prof. Mirne Cvitan Černelić, površinsko mehaničko uklanjanje nečistoća (drvene strugotine, zemlja, prašina) i tjelesnih ostataka pokojnice zatečenih na prsluku, probu mokrog čišćenja te nabavu beskiselinske kutije za pohranu prsluka. Francuske metalne kopče predane su na obradu u Odjel za restauriranje kopnenih arheoloških nalaza. Provedenim laboratorijskim analizama utvrđeno je da su sva vlakna od kojih je izrađen prsluk, svilena, dok su vlakna fragmenata marame zatečenih na površini prsluka pamučna. Kao bojilo vlakna kod fragmenata pamučne marame, kao i kod uzorka svilene vrpce za vezanje na prsluku i svilene niti koja u tkanju tvori broché2 motiv kod prsluka, utvrđen je alizarin, komponenta crvenog bojila dobivena iz biljke broć (Slika 87.). No, tim rezultatima vezanima za determinaciju korištenog bojila treba pristupiti s određenim oprezom jer je lako moguće da je, zbog specifičnih uvjeta u kojem su se tekstilni predmeti nalazili, identificirano bojilo migriralo iz pamučne marame kojom je prsluk bio prekriven. Provedena je i mikrobiološka analiza u suradnji s Odjelom za kliničku mikrobiologiju i kliničke infekcije, Klinička bolnica Dubrava, prema kojoj se uz nalaz preporučuje uobičajena zaštita prilikom rada. U Zavodu za anatomiju, histologiju i embriologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu, izvedena je analiza uzorka za koji se pretpostavljalo da je kitova us na osnovu identifikacije proteinskog porijekla u Prirodoslovnom laboratoriju HRZ-a. Uzorak je u cilju determinacije uspoređivan s tri morfološki najsličnija uzorka – s usi velikog sjevernog kita (Balaenoptera physalus), s maceriranim koštanim tkivom (substantia compacta) te s dlakom iz grive i repa konja (Equus cabalus). Provedene analize s velikom vjerojatnošću upućuju na to da je ojačanje na prsluku izrađeno iz kitove usi, no ne može se sa sigurnošću utvrditi o kojoj je vrsti kita riječ (Slika 88.). Prsluk plemkinje iz kripte

2. Tkalačka tehnika broché podrazumijeva uvođenje dodatnih niti potke u sistem tkanja, koje ne sudjeluju u stvaranju osnovnog veza tkanine, već u izvedbi motiva. Utvrđivanje te tehnike jednostavno je izvedivo pogledom na revers tkanine, gdje se broché potke jasno vide kao skupine niti koje se ne protežu od ruba do ruba tkanine, već leže nevezane (flotiraju) i izdvojene u području motiva kojeg stvaraju na aversu. Prilikom tkanja, svaka je broché nit, ovisno o boji i materijalu, namotana na zaseban čunak, kojeg tkalac mora s velikom usredotočenošću provesti kroz točno pretpostavljeni zijev, što postupak tkanja ovakvih tekstila čini posebno kompleksnim i dugotrajnim.

Povijesno-umjetnička bilješka

3. Tkalačka tehnika liseré, slično kao i kod tehnike broché podrazumijeva uvođenje dodatnih niti potke u sistem tkanja, koje ne sudjeluju u stvaranju osnovnog veza tkanine, već se aktiviraju u izvedbi motiva. Razlika između ovih dviju kompleksnih tehnika je što kod tehnike liseré pogledom na revers motiva tkanine nisu vidljive nevezane (flotirajuće) niti potki. Tome je razlog što potke koje tvore liseré u podlozi, a protežu se od ruba do ruba tkanine, veže osnovni vez tkanine, samo u području motiva izlaze na površinu tkanine i tamo tvore flotirajući motiv. Kao i izvedba broché efekta, i ova je tehnika vrlo zahtjevna i složena tkalačka disciplina.

Slika 87. Tragovi crvene boje na prsluku. Fig. 87. Traces of red dye on the bodice.

Kako je zaključila M. Cvitan Černelić oblik prsluka pronađenog u kripti crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku nedvojbeno ukazuje da je pripadao ženskoj osobi. Finoća tkanine i izrade koje su došle do izražaja tek nakon provedenog restauriranja, potvrđuju da je pripadao osobi visokog društvenog statusa. Forma prsluka karakteristična je za tip korzeta koji se pojavljuje u drugoj polovici 17. stoljeća i kao takav, u svojoj osnovi, uz tek poneka odstupanja opstaje i tijekom gotovo cijelog 18. stoljeća. Ukrućenost se postiže vertikalno ušivenim umecima izrađenima od kitove usi, a mogućnost prilagođavanja tijelu (i njegova utezanja) ostvaruje se krojenjem u više dijelova i načinima njihova spajanja. Dva dijela prednjice povezana su kopčama „baba i deda“, dok leđni, također dvodijelni dio spaja vezica koja je kroz rupice provučena spiralno. Taj način povezivanja također se proteže sve do 19. stoljeća, do pojave unakrsnog vezanja. Oba su pak dijela vrpcama povezana u predjelu ramena. Karakterističan za razdoblje druge polovice 17., kao i za cijelo 18. stoljeće, duboki je vratni izrez koji je, pretpostavljamo, otkrivao bogato ukrašene rubove donje košulje. Iako nema traga suknji, „klapne“ kojima se donji rub spušta ispod struka, predstavljajući prijelaz između gornjeg i donjeg dijela, ukazuju na prisustvo bogato nabrane suknje, što je karakteristično za 17. i 18. stoljeće. Prsluk je izrađen od svilenog satena. Cvjetni motivi zlatno-žute boje izdvajaju se s podloge koja je, kao što pokazuje analiza bojila, izvorno bila crvena. Upravo taj bikromni odnos kojeg će potisnuti polikromija i rasvjetljavanje palete rokokoa 18. stoljeća, navodi na pretpostavku da se radi o kasnom 17. ili prvim desetljećima 18. stoljeća. Pretpostavku da je riječ o kasnom baroku potkrepljuju i cvjetni motivi koji, zahvaljujući usavršavanju tehnika tkanja napuštaju dotadanju plošnost i stiliziranost prikaza, te kombiniranjem broché i liseré3 efekta, variranjem niti i njihova sjaja stvaraju privid plastičnosti, otkrivajući težnju realističnosti prikaza koja će kulminirati u razdoblju rokokoa. Kompozicija se također oslobađa uklopljenosti motiva unutar jednolično ritmiziranih polja. Dinamično razigrani cvjetovi podređuju se vijugavom kretanju osi. Sveopći efekt dinamike, ostvaren kompozicijom, bojom, igrom svjetlosti na sjajnoj površini, smiren je zrcalno simetričnim podređivanjem jedinstvenoj središnjoj osi koju diktira forma prsluka. Podrijetlo tkanine nije posve sigurno i zahtijeva temeljitiju analizu. U izradi luksuznih tkanina prednjačila je Italija, posebice Venecija i Genova, međutim u posljednjim desetljećima 17. stoljeća, Italiju potiskuje Francuska. I dok je moguće nastanak tkanine smjestiti na sam kraj 17. i u prva desetljećima 18. stoljeća, datacija izrade prsluka veoma je fleksibilna, uzmemo li u obzir običaje posezanja za zalihama (inventar porodice Zrinski, sastavljen nakon pogibije Petra Zrinskog dokumentira impresivan broj dragocjenih tekstilnih proizvoda koje su „prisvojili“ brojni pripadnici hrvatskoga plemstva, pa čak i sam kralj Leopold I) ili pak uobičajeni način prekrajanja odjeće. Tom pomicanju datacije prema 18. stoljeću idu u prilog i ostali, iako krnji fragmenti: crvena vrpca i pamučna marama od gaze. Pomama za pamukom, započeta krajem 17. stoljeća, svoju kulminaciju doseže u 18. stoljeću s težnjom za laganim i prozračnim tkaninama, po uzoru na indijske. Upravo gaza idealno zadovoljava te težnje. Ti pamučni fragmenti otvaraju još jedno pitanje: pitanje bojila. Analiza potvrđuje crveno bojilo (alizarin dobiven iz biljke broć). Iako se divlji broć u Europi koristio još od križarskih ratova, za celulozno biljno vlakno poput pamuka, za razliku od vune i svile (vlakna životinjskog porijekla) bilo je potrebno močilo za fiksiranje crvene boje radi postojanosti i otpornosti na svjetlost i pranje. Tajnu indijskoga močila otkrili su Turci i prenijeli je u Armeniju. Tu tzv. „tursku crvenu“ tek 1672. godine donose u Marseille tamo angažirani armenski bojitelji. Tek polovicom 18. stoljeća proizvedeno je adekvatno močilo i u Europi i tada započinje intenzivan procvat pamučne proizvodnje, osobito u Engleskoj. gordana car

Slika 88. Uzorak rubne kratke kitove usi. Fig. 88. Pattern of short whale baleen along the border.

Prsluk svjedoči o bogatstvu te o potrebi za luksuzom u hrvatskoga plemstva, koja je osobito ojačala tijekom 17. stoljeća, a omogućilo ju je oživljavanje trgovačkih puteva povremenim popuštanjima osmanlijskih pritisaka i intenziviranjem komunikacije s Bečom preko Zagreba, Varaždina, Ptuja i Graza, kao i s ostalim dijelovima Europe preko Venecije. Iako u nas veoma rijetki, nalazi poput ovoga, dragocjeni su dokumenti kulture svakodnevice i spona koje su povezivale naše krajeve s Europom.

Opis prsluka Prednji dio prsluka formiraju dva zrcalno simetrična krojna elementa koja svojim oblikom usko naliježu na tijelo do područja struka. Centralno kopčanje izvodi se sistemom unutarnjih francuskih kopči na sedam pozicija od vratnog otvora do visine klapni. Iako su na rubovima zatečeni obamitom obrađeni otvori za provlačenje utezne uzice, tragova uzice, kao ni tragova provlačenja uzice kroz te otvore, nema te možemo zaključiti da taj način provezivanja i utezanja sprijeda nikad nije bio u funkciji. Vratni je izrez duboko dekoltiran, kružnog oblika (Slika 89.). Težnja otkrivanju košulje karakteristična je za razdoblje baroka, u kojem košulja i njezina bjelina postaje bitnim elementom odjevne kompozicije. Rukavi ne postoje, a nisu vidljive ni naznake vezica ili kopči kojima bi se rukavi pričvrstili na prsluk. Leđni dio također formiraju dva zrcalno simetrična krojna elementa koja se međusobno spajaju sistemom provezivanja i stezanja svilenom četverobridnom uzicom u jednom nizu spiralno. Visina naramenica prsluka regulira se vezivanjem svilenih vrpci. Konstrukcija prsluka je ojačanja letvicama kitove usi. Nepoznat nam je podatak na koji su način letvice kitove usi bile pričvršćene na prsluk. Najvjerojatnije je da su šivanjem bile uglavljene između gornje tkanine i podstave. Iako suknja nije sačuvana niti je od nje ostalo ikakva traga, klapne kojima se donji rub prsluka spušta ispod struka, predstavljajući prijelaz između gornjeg i donjeg dijela, ukazuju da je suknja bila bogato nabrana u gornjem dijelu. Prednje su klapne izvedene iz dviju različitih svilenih tkanina – uz sam rub kopčanja iz tamnosmeđe svilene tkanine koja vizualno asocira na kožu i osnovne svilene tkanine cvjetnog motiva vanjskim dijelom klapne. Podstava na prsluku nije zatečena. Tragovi koji na nju upućuju, zatečeni su viseći svileni konci u šavovima kojima je podstava najvjerojatnije bila prihvaćena na ostatak prsluka, kao i otisak strukture tkanja koji je zatečen na letvicama kitove usi. Preko prednjice prsluka zatečeni su skoreni i izrazito fragilni fragmenti tiskane pamučne marame cvjetnog uzorka. Glavna svilena tkanina bogatog cvjetnog uzorka, zbog kompleksnosti izvedbe, primjer je fascinantne umješnosti tkalačkih dostignuća. Plastičnost motiva u dvije razine dobivena je kombinacijom liseré efekta i broché efekta4 . Čvrstoća svilene tkanine dobivena je ojačanjem osnovnog satena veza platno vezom. I iako je cvjetni motiv razigran, bogat, dosta velikog raporta, bio je izveden na listovnom tkalačkom stroju baš zahvaljujući kombinaciji saten i platno veza. Motiv tkanine bio je od presudne važnosti za određivanje vremenskog okvira nastanka prsluka, s obzirom na to da oblik prsluka nije davao jasne smjernice. Veliki raport i kompozicija motiva S usmjerenja upućuju Prsluk plemkinje iz kripte

4. Kombinacija liseré i broché efekta (vidi 2 i 3) doslovno u tkalačkom smislu znači da su pri izvedbi tkanine s motivom (u ovom slučaju stilizirani cvjetni motiv) korištene po tri radne niti potke u svakom zijevu, gdje potka 1 izvodi osnovni vez (8-vezni osnovin saten, double po potki), dok ostale dvije potke izvode motiv: potka 2 izvodi liseré efekt, a potka 3 izvodi broché efekt. Kompleksnošću i kombinacijom tih dviju tehnika zajedno sa osnovnim vezom tkanja, dobiven je finalni rezultat reljefnosti tkanine u dvije razine.

na drugu polovicu 17. stoljeća, dok izvanredna tkalačka izvedba tkanine upućuje da je izrađena ili u talijanskoj ili u francuskoj radionici.

Konzervatorsko-restauratorski radovi

Slika 89. Prsluk nakon radova, prednja i stražnja strana. Fig. 89. Bodice after restoration, front and back side.

Kako su provedene probe mokrog čišćenja pokazale zadovoljavajuće rezultate, izveden je postupak pranja. Njemu je prethodilo višestruko namakanje (12 izmjena kupki) u destiliranoj vodi. Budući da su letvice kitove usi na prsluk bile fiksirane i ukrućene samo ljepljivim talogom tjelesnog raspadanja, u vodenom mediju su se očekivano počele odvajati te su u nastavku radova tretirane odvojene. Kada tkanina prsluka bez mehaničkog upliva više nije otpuštala grube nečistoće, provedeno je pranje anionskim deterdžentom Hostapon T. Ispiranje se provelo naizmjenično kombinacijom namakanja i ispiranja slabim mlazom na kosini (pet namakanja). Sušenje je izvedeno voluminoznim nosačem pri sobnoj temperaturi. Pranjem je prsluku vraćena fleksibilnost, sjaj tkanine, kao i čitljivost motiva te je sada bilo moguće izvesti tehnološku obradu i odrediti konstrukciju krojnih elemenata. gordana car

Slika 90. Tamnosmeđa tkanina na unutarnjim stranama klapni i ista tkanina uvećana. Fig. 90. Dark-brown cloth on the inner side of the flaps and the same cloth enlarged.

Tehnološka analiza sastavnih dijelova prsluka i analiza cvjetnog motiva Tehnološkom je analizom za tamnosmeđu tkaninu (Slika 90.) na unutarnjim stranama klapni na prednjicama utvrđeno da je tkana u platno vezu (neka od podvrsta gdje je osnova deblja, a potka tanja nit, čime se dobiva karakteristični motiv okomitih rebara koji podsjeća na rips tkaninu). Bilo bi zanimljivo saznati zbog čega je upravo ova svilena tkanina odabrana kao kompozicijski element na pozicijama na kojima se pri kopčanju dodiruju prednje klapne, s obzirom na to da vizualno više ostavlja dojam kože nego svilene tkanine. Tehnološkom analizom za glavnu tkaninu sa cvjetnim motivom utvrđeno da je tkana u 8-veznom osnovinom satenu (skok 3) koji je double po potki. Plastičnost cvjetnog motiva u dvije razine i visine dobivena kombinacijom liseré i broché efekta, na licu je tkanine uočljiva kad se tkanina promatra s kosa. S naličja tkanine tvorba tog efekta puno je vidljivija te se vrlo jasno uočavaju područ-

Slika 91. Tvorba motiva liseré i broché efektom u tkanju na naličju tkanine. Fig. 91. Weaving of the motif with liseré and broché effects on the back of the cloth.

Prsluk plemkinje iz kripte

Slika 92. Manji i veći cvjetni motiv. Fig. 92. Smaller and larger floral motifs. Slika 93. Svilena vezica za utezanje prsluka, uvećana 63 puta. Fig. 93. Silk lace used to tighten the bodice, enlarged 63 times.

ja motiva niže razine izvedenih u liseré efektu i područja motiva više razine izvedenih broché efektom (flotirajuće niti) (Slika 91.). Na krojnim elementima prsluka zatečena su dva cvjetna motiva. Manji je motiv zatečen na prednjim klapnama i bočnim leđnim dijelovima. Kod manjeg je zatečen i jedan živi rub i to na bočnim leđnim dijelovima. Veći motiv zatičemo na ostatku prsluka (Slika 92.). Nažalost, na osnovu relativno malih dimenzija krojnih dijelova prsluka nije bilo moguće odrediti dimenzije raporta motiva koji je veći. Moguće je navesti jedino zatečene i nepotpune dimenzije od 40,5 cm x 24 cm. Nepotpune dimenzije manjeg motiva su 17 x 9 cm. Iako je moguće da su oba motiva dijelovi jedinstvenog raporta uzorka tkanine, male dimenzije krojnih elemenata su onemogućile eventualnu potvrdu ove tvrdnje. Oba motiva tvore bogati stilizirani cvjetno-listni motiv vertikalne orijentacije velikih dimenzija. Motiv se tvori uzlaznom stiliziranom vijugavom cvjetno-listnom kompozicijom S usmjerenja. Plastičnost se kompozicije dobiva, osim kombinacijom efekata u tkanju (liseré i broché) i dinamikom odnosa krupno-sitnih stiliziranih cvjetova. Ravnotežu velikim krupnim rascvjetanim glavicama ruža daju cvjetovi srednje veličine, stručci sitnih cvjetića i opušteni listovi s izvijenim viticama bobičastih plodova. Uska svilena uzica za utezanje i reguliranje širine prsluka na spoju leđnih dijelova je pletena i četverobridna (Slika 93.). Provlačenje jedne niti uzice izvodi se spiralno kroz fino, ručnim šivanjem, oblikovane rupice u cik-cak neprekinutoj liniji. Takav način vezivanja specifičan je za razdoblje 17. stoljeća, iako se zadržava još i u 18. stoljeću, kada se već uvodi sistem utezanja međusobnim unakrsnim preplitanjem dviju uzica ili vrpci. Ojačanje na prsluku izvedeno je od letvica kitove usi. Ima ih ukupno deset, a pozicionirane su po dvije uz liniju kopčanja sprijeda, po dvije uz liniju utezanja s leđne strane i po jedna ukoso pregordana car

ko središnjeg dijela leđnog dijela (Slika 94.). Dvije, koje su se nalazile ukoso preko središnjeg dijela prednjica, nedostaju. Na prsluku postoje tragovi pričvršćenja šivanjem letvice na donjim rubnim pozicijama kroz kitovu us, dok na gornjim rubnim pozicijama nema tragova načina pričvršćivanja. Letvice su izrađene mjestimično od više slojeva kitove usi međusobno lijepljenih neutvrđenim ljepilom. Makrosnimke nam otkrivaju oku nevidljive otiske strukture tkanine koji upućuju ili na podstavu prsluka ili podstavu za letvice, kao i površinski sloj nakupina dijatomeja (jednostanična alga koja je najčešća vrsta fitoplanktona, oblika zrna riže) kojima se kit hranio (Slika 95.).

Konstrukcija prsluka Prsluk se konstruktivno sastoji od dva prednja, dva bočna, dva leđna dijela, dvije prednje i dvije bočne klapne (Slika 96.). Uglavnom je izrađen iz osnovne satenske svilene tkanine, jedino su unutarnje polovice prednjih klapni izrađene iz tamnije svilene tkanine bez motiva. Vidljivo je iz grafičkog konstruktivnog prikaza da su, bez obzira na to što se radi o krojnim dijelovima manjih dimenzija, svi krojni dijelovi osim leđnih konstruirani iz više komada tkanine, što ukazuje na činjenicu da su povijesne tkanine bile skupocjene te su se kod krojenja maksimalno iskorištavale. Na svim krojnim elementima zrcalnom poklapanju motiva posvećena je izuzetna pažnja. Vidljivo je da krojenje nije izvođeno nasumično, već vrlo precizno, promišljeno i zrcalno simetrično. Svi šavovi izrađeni su ručno i vrlo uredno svilenim koncem.

Zatvaranje oštećenja na svim konstruktivnim elementima prsluka Usprkos izrazito oslabljenoj, krtoj i degradiranoj strukturi svilene tkanine, na prsluku nije zatečeno puno rupa, a i te zatečene nisu rezultat mehaničke istrošenosti nošenjem, već su rezultat Prsluk plemkinje iz kripte

Slika 94. Pozicije letvica kitovih usi na prsluku. Fig. 94. Positions of whale-baleen ribs in the bodice. Slika 95. Površinska nakupina dijatomeje, uvećanje 200 puta. Fig. 95. Surface accumulation of diatom, enlarged 200 times.

Slika 96. Grafički prikaz konstruktivnih krojnih dijelova prsluka. Fig. 96. Graphic representation of structural elements of the bodice.

izrazito oslabljene strukture tkanine uslijed specifičnih grobnih uvjeta. U trenutku ukopa prsluk je najvjerojatnije bio u izvrsnom stanju. Iako ne postoje direktni materijalni dokazi da je prsluk imao podstavu, sigurno ju je nekada imao, na što upućuju zatečeni tragovi ostataka visećih konaca i otiska strukture tkanja na letvicama kitove usi. Kako se nije moglo utvrditi kakva je bila, odlučeno je ne izrađivati nadomjestak. Oštećenja su na glavnoj svilenoj tkanini zatvarana ušivanjem u zaštitni sloj konzervatorskog tila kako bi unutrašnjost prsluka bila transparentna za daljnja istraživanja, zatim da se izrazito krhka tkanina ne bode više nego je to nužno te da se zaštiti sipljiva struktura tkanine u području otvora. Oštećenja na svilenoj četverobridnoj uzici i na svilenim vrpcama u području naramenica zatvorena su šivanjem. Za konsolidiranje oštećenja na letvicama ojačanja od kitove usi provedene su probe odabira ljepila, s namjerom odabira primjerenog reverzibilnog ljepila koje će istovremeno omogućiti zatvaranje oštećenja i fleksibilnost letvicama nakon izvedenog postupka lijepljenja. Tako je koncentracija 1,66 g želatine / 50 ml vode bila optimalna za zatvaranje oštećenja u području raslojavanja, dok je mješavina 50% škrobnog ljepila i 50% Tylose (4%) primjerenija za zatvaranje oštećenja puknuća i razdvajanja uz upotrebu japanskog papira (kao međusloj ili kao vanjska zaštitna membrana) toniranog u odgovarajuću nijansu. Dva područja na kojima nedostaju konstruktivni elementi letvica, dorađena su slojevima beskiselinske ljepenke i japanskog papira te tonirana. Stabilizirano ojačanje vratilo se na izvorne pozicije prsluka. Kako bi se spriječilo prošivanje letvica u donjim i gornjim rubovima, te proklizavanje letvica iz zadanih pozicija, za svaki vrh letvice sašiveni su utori iz pamučne nebojane trake. gordana car

Zatečeni solidni, ručno šiveni šavovi uzduž pozicija letvica, korišteni su za provođenje prišivanja letvica. Letvice su uglavljene prvo preko utora križnim bodom te cik-cak linijom preko rubnih šavova. U Odjelu za restauriranje kopnenih arheoloških nalaza uspješno su restaurirana samo tri pojedinačna elementa od ukupno sedam parova metalnih francuskih kopči u prihvatljivo izvorno funkcionalno stanje, dok je ostatak nepovratno izgubljen. Kopče su čišćene pjeskarenjem (mikropjeskarnik). Zatim im je nanesen zaštitni sloj Paraloida B72 i voska Kozmoloida. Radi održavanja funkcionalnog konteksta, umjesto degradiranih kopči na prsluk su stavljene ručno oblikovane kopije iz mesingane žice debljine 1 mm (Slika 97.).

Radovi za potrebe prezentacije Uspješno izvedeni konzervatorsko-restauratorski radovi u 2012. godini rezultirali su iznimno vizualno zadovoljavajućim stanjem prsluka. Iako je područje leđa, pogotovo desne strane, kao i svilenih vrpca, izrazito krhko, ispostavilo se da je moguće uzeti u obzir, doduše u vrlo smanjenom i kontroliranom vremenskom obimu, i prezentaciju prsluka na oblikovanom trodimenzionalnom nosaču. Zato je odlučeno izraditi prezentacijsku lutku koja može poslužiti ili kao izložbena lutka ili kao model za izradu transparentnog i vizualno atraktivnijeg nosača. Za izradu prototipa izložbene lutke nabavljena je standardna lutka od stiropora, dječjih dimenzija (dječak od dvanaest godina). Oblikovana je prvo uklanjanjem (rezanjem) viškova, pa nadogradnjom torza slojevima termoplastične poliesterske vate i površinskom obradom rastezljivim pletivom kako bi završni prilagođeni oblik odgovarao dimenzijama prsluka (Slika 98.). Prsluk plemkinje iz kripte

Slika 97. Metalne kopčice (označene su originalne) i linija kopčanja na prsluku. Fig. 97. Metal fastenings (the original ones are marked) and lines along which the bodice was fastened. Slika 98. Lutka za prsluk nakon prilagodbe. Fig. 98. Tailor’s dummy displaying the bodice after the adjustments.

Kožne cipele plemkinje iz kripte Sandra Juranić

Opis predmeta i zatečeno stanje Na kožnim fragmentima započeta su istraživanja tijekom 2011. godine na Odjelu za tekstil, papir i kožu, odnosno Odsjeku za papir i kožu Hrvatskog restauratorskog zavoda. Kožni dijelovi zatečeni su u lijesu kripte izrazito deformirani i u krutom stanju dok je na donjim dijelovima potplate bio zatečen deblji sloj skrućene zemlje i sitnih dijelova drveta (Slika 99.). Takvo stanje vjerojatno je posljedica toga što su grobovi, prema riječima arheologa koji su provodili arheološka istraživanja, bili u vlažnom okruženju. Svi su fragmenti na svojim rubovima imali veće i manje rupice u jednakom razmaku koji su vjerojatno tragovi konca kojim su dijelovi bili spajani. Dijelovi potplate i zapetka bili su izrađeni od spojenih dijelova kože kako bi izrađeni dio bio čvršći. Isti dijelovi bili su spojeni takozvanom mesnom stranom. Na dijelu potplate, predjelu donje strane pete, vidljive su reljefne nakupine na kojima je vidljiva korozija te djelići tkanine (Slika 100.).

Povijesno-umjetnička bilješka Prema M. Cvitan Černelić cipele i prsluk nisu posve tipični ni za 16. niti za 17. stoljeće. Nađeni su samo fragmenti fine kože bez dokaza o postojanju peta na cipeli, stoga možemo pretpostaviti kako su cipele bile blago ušiljenog vrha, pratile su liniju noge te nisu imale povišenu petu. Priljubljena cipela bez pete karakteristična je za 16. stoljeće, ali je bila zatvorenija i prekrivala rist, za razliku od žumberačke cipele koja je vrlo izrezana (poput „balerinke“ razdoblja direktorija). Barokna cipela bila je znatno čvršća, s čvrstim potplatom i visokom potpeticom. Jedini detalj koji bi mogao upućivati na razdoblje baroka, jest svileni ukras u obliku rozete.

Konzervatorsko-restauratorski radovi na obje cipele Slika 99. Cipele u lijesu po otvaranju kripte. Fig. 99. Shoes in a coffin, after the crypt was opened. Slika 100. Stanje nakon vađenja iz lijesa. Fig. 100. Condition after the shoes were pulled out of the coffin. Slika 101. Rozeta nakon šivanja. Fig. 101. Rosette after the sewing.

Konzervatorsko-restauratorski radovi na prvoj cipeli provedeni su tijekom 2011., dok su na drugoj provedeni 2012. godine. Na obje su cipele izvedeni identični konzervatorsko-restauratorski radovi koji su započeli sa suhim čišćenjem površine kože mekanom četkom i mehaničkim uklanjanjem komadića zemlje zatečenim na potplatu cipele. Nakon toga se krenulo s detaljnijim mokrim čišćenjem tamponima ovlaženim destiliranom vodom. Daljnjim dočišćavanjem (zaostalih nedostupnih dijelova kožnih fragmenata) posebnim tekućim restauratorskim sredstvom namijenjenim za dubinsko čišćenje kože, uklonjene su nečistoće koje nisu očišćene vodom. U sljedećoj fazi bilo je potrebno ponovno tretiranje kožnih fragmenata destiliranom vodom kako bi se uklonio sloj spomenutog sredstva. Nakon faze čišćenja koža je bila spremna za omekšavanje, koje je provedeno sandra juranić

Slika 102. Stanje fragmenta obje cipele nakon konzervatorsko-restauratorskih radova u kutiji od trajnog kartona. Fig. 102. Condition of fragments of both shoes after the conservation-restoration interventions, in a durable cardboard box.

Slika 103. Osam vidljivih nakupina na kojima se vidi da je tim mjestima bilo pričvršćeno neko dodatno ojačanje na peti. Fig. 103. Eight visible accumulations of corrosion products, indicating that some kind of additional reinforcement for the heel was fastened here.

posebnim restauratorskim sredstvom za mekšanje kože. Svi su fragmenti premazani posebnim sredstvom za mekšanje kože, čime su postali dovoljno fleksibilni da ih se moglo izravnati pod blagim pritiskom. Tek tada je bilo moguće detaljnije dokumentirati sve fragmente. Nakon toga je uslijedila konsolidacija poderotina japanskim papirom i reverzibilnim ljepilom te potom konsolidacija trakom kože kojoj je uklonjen takozvani mesni dio. Japanski papir služi kao konsolidacijsko sredstvo, ali i svojevrsna izolacija za još veću reverzibilnost između originalne kože i konsolidacijske kožne trake. Na osnovu rezultata provedenih istraživačkih radova i stanja svilene rozete s cipele tijekom i nakon te faze radova, procijenjeno je da svilena rozeta može podnijeti postupak mokrog čišćenja u destiliranoj vodi. Cilj izvedbe ovog postupka je uklanjanje čahura crva zaostalih unutar nabora rozete te vraćanje izvorne fleksibilnosti. Uz pomoć mekanog kista i pincete lagano su se uklanjali ostaci zadržanih nečistoća dopuštajući tkanini da postupno apsorbira tekućinu i otpušta krute pregibe, a time i zadržanu nečistoću unutar njih. Uslijedilo je prirodno sušenje na bugačici na sobnoj temperaturi. Zatim je kroz vrlo uočljive tragove uboda nedostajućeg konca, odgovarajućim koncem rozeti vraćen konstruktivni šav te oblik (Slika 101.). Svilena rozeta sašivena je iz svilene trake tamno smeđe boje tkane u platno vezu širine 2 cm, a oblikovana je od 11 cm izrezane trake. Nakon faze dokumentiranja svakog pojedinačnog dijela uslijedila je preliminarna izrada kalupa na koji su se omekšani dijelovi pričvrstili kako bi poprimili mogući oblik prvobitne cipele. Prilikom tog procesa, prema izgledu oblika dijelova cipele i zatečenih perforacija spajanja (šivanja) dijelova, pretpostavljeno je kako se radi o cipeli koja je imala lagano uzdignuti prednji dio. U skladu s ovim spoznajama izmijenio se i oblik kalupa za privremenu prezentaciju i čuvanje. Nakon čišćenja i mekšanja fragmenata bilo je moguće pretpostaviti oblik cipele i tako formirati prezentacijski kalup. Postupnim vlaženjem fragmenta i oblikovanja u cipelu mogao se dobiti vjerojatni oblik cipela. Kalup sandra juranić

Slika 104. Shematski prikaz spajanja krojnih dijelova cipele. Fig. 104. Schematics of the way in which the various parts of the shoe were stitched together.

je izrađen od materijala koji je moguće lako oblikovati, a u koji se mogu pričvršćivati pribadače. Takav je materijal odabran jer fragmente nije moguće šivati kako bi se dobio oblik cipele, nego ih je moguće samo pričvrstiti na kalup. Tako pričvršćeni fragmenti na kalupu položeni su u kutiju od trajnog kartona (Slika 102.). Nakon potpunog čišćenja kožnih dijelova vidjeli su se ojačani dijelovi zapetka i tabanica. Prilagođeni kožni dijelovi na kalupu su poprimili oblik sličan prvobitnim cipelama te je analizom ispupčenih dijelova na rubnom djelu tabanice zaključeno da je vjerojatno ipak postojala peta nepoznatog oblika i dimenzija. Peta je mogla biti u obliku potkovice, izrađena od metala ili puna, izrađena od drva. Obje vrste peta na jednak način su se fiksirale na kožnu podlogu. Osam izbočina zatečenih na kožnom dijelu tabanice (Slika 103.), koje se nalaze uz rubni dio pete, dokaz su o postojanju bilo metalne potkovaste pete, bilo pune drvene pete. U sredini svake izbočine nalazi se manji korozivni element te djelić tkanine, što upućuje na to da je peta na tim mjestima bila fiksirana za kožnu podlogu odnosno da je bila fiksirana uz šav koji je spajao petu i međuđon.

Rekonstrukcija cipela 16. stoljeća iz Žumberka Nakon proučavanja fragmenata kožnih dijelova i tehnologije izrade cipela posao rekonstrukcije povjeren je postolaru g. Igoru Kruh Vuku iz Opančarskog obrta Kruh Vuk iz Ivanić Grada koji se bavi izradom rekonstrukcije tradicijske i povijesne obuće. Ovaj opančarski obrt nalazi se na listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture. G. Kruh Vuk izradio je

Slika 105. Probni primjerak cipele i prilagođeni kalup. Fig. 105. Test sample of the shoe and the adjusted mould.

Kožne cipele plemkinje iz kripte

Slika 106. Rekonstruirane cipele. Fig. 106. Reconstructed shoes.

sandra juraniÄ‡

probni primjerak cipele i kalupa kako bi detaljno razradio tehnologiju izrade cipele 16. stoljeća. Na temelju dobivenih informacija izradila se idealna rekonstrukcija cipela koristeći materijale najsličnije originalu kao što je vegetabilno štavljena janjeća koža, zečje tutkalo i laneni konac. Radovi na rekonstrukciji cipele započeli su izradom krojnih dijelova prema pronađenim originalnim ostacima cipele pokojnika (Slika 104.). Krojni su dijelovi zatim preneseni na vegetabilno štavljenu kozju kožu koja je odabrana kako bi bila najsličnija originalu. Kako bi se pravilno izradila cipela prema originalu bilo je potrebno izraditi drveni kalup. Bio je dovoljan jedan kalup jer u to vrijeme nije bilo lijevih i desnih cipela. Iskoristio se postojeći opančarski kalup broj 36 (zbog najsličnijeg izgleda i veličine prema originalu). Kalup se morao prilagoditi zbog pretpostavke da je ona imala lagano uzdignuti prednji dio (Slika 105.). Nakon označavanja šava, krojni bi se dio namočio kako bi koža postala podatna za šivanje. Izbušene rupice su se potom prošivale lanenim koncem. Nakon toga slijedi faza postavljanja na kalup kako bi se upotpunio oblik cipele. Nakon svih šivanja lijepio se đon za međuđon sa zečjim tutkalom. Izrađena je i drvena peta također s pretpostavkom da je ona bila pričvršćena uz šav koji je spajao petu i međuđon prema priloženoj shemi (Slika 106.).

Kožne cipele plemkinje iz kripte

Što smo saznali i što još trebamo znati Ana Azinović Bebek

Udaljena oko 8 km sjeverozapadno od Kostanjevca, središta današnje općine Žumberak, nalazi se crkva sv. Nikole biskupa. Smještena u selu Žumberak na oko 300 metara nadmorske visine, crkva je sjedište župe koja broji oko 130 vjernika te obuhvaća područje Kupčine Žumberačke, Stupa, Žamarije, Željeznog Žumberačkog, Velikog Vrha, Markušića i Bartakovića. Crkva danas nije u funkciji pa župom upravlja župa Pribić, odnosno Jastrebarski dekanat Zagrebačke nadbiskupije. Crkva sv. Nikole srednjovjekovna je građevina sa sačuvanim tragovima gotike i baroknim inventarom. Na temelju sačuvanih povijesnih vrela moguće je zaključiti kako je upravo crkva sv. Nikole biskupa žumberačka crkva (Sicherberch) koja se spominje u popisu župa Akvilejske patrijaršije iz 1296. godine. Crkva sv. Nikole vjerojatno je izgrađena tijekom druge polovice 13. stoljeća kao župna crkva žumberačkog vlastelinstva knezova Spanheima. Crkva se pod punim nazivom spominje u ispravi iz 1349. godine, vezanoj uz spor oko crkvene desetine, kao crkva sv. Nikole u Žumberku (sancti Nicolai de Syhembergh). U blizini crkve nalazi se barokni zidani pil gdje su se prema tradiciji izvršavale kazne (Slika 107.). U župi se nalaze i dvije kapele, kapela sv. Roka u Žumberačkoj Kupčini koja je nekada bila vojna kapela, i kapela Srca Isusova u Markušićima. Na uzvisini iznad crkve sv. Nikole biskupa nalaze se ostaci grada Žumberka (Sicherberg), koji se po prvi puta spominje 1265. godine u ispravi koruškoga grofa i kranjskoga gospodara Ulrika III. Spanheima, kojom je on darovao neke posjede cistercitskoj opatiji u Kostanjevici na Krki kao zadužbinu za sebe i članove svoje obitelji. Na temelju poznatih podataka, slovenski je povjesničar M. Kosi pretpostavio kako je grad izgrađen tijekom prve polovice 13. stoljeća, kada je kolonizacija Žumberačke gore bila u punom jeku, o čemu svjedoči sačuvana darovnica kojom je cistercitskom samostanu u Kostanjevici darovano pedeset kmetova na Žumberku. U 16. stoljeću Žumberak je dio protuosmanskoga obrambenog sustava Kranjske. Bio je sjedište kapetana žumberačkih uskoka, a 1793. stradao je od požara. U potpunosti je razgrađen polovinom 20. stoljeća kad je izgrađena nova zgrada škole u Kupčini Žumberačkoj. Rijetki sačuvani ostaci nekadašnjeg grada danas su obrasli vegetacijom i teško dostupni (Slika 108.). Arheološka istraživanja oko crkve sv. Nikole biskupa pomogla su u tumačenju u Hrvatskoj slabo poznatog novovjekovnog načina života i običaja. Do sada su istražena 254 groba iz kojih čitamo odnos prema životu i smrti tadašnjih stanovnika Žumberka. Doznali smo o raznim građevnim intervencijama na crkvi sv. Nikole biskupa i povijesnim prilikama kroz cijelo vrijeme upotrebe crkve i groblja. Nesumnjivo je crkva sv. Nikole biskupa činila cjelinu sa starim gradom Sicherbergom od

Slika 107. Barokni zidani pil. Fig. 107. Baroque brick pillar.

ana azinović bebek

samog osnivanja. Arhivska istraživanja pomogla su u tumačenju i determiniranju različitih povijesnih okolnosti u kojima se našlo stanovništvo ovog kraja.

Crkva sv. Nikole biskupa od osnutka do početka 16. stoljeća

Slika 108. Ostaci starog grada Sicherberga početkom 20. stoljeća. U desnom kutu vidi se crkva sv. Nikole biskupa. Fig. 108. Remains of Sicherberg Castle in the early 20th century. The church of St. Nicholas the Bishop can be seen in the righthand corner.

Na temelju sačuvanih vrela moguće je pretpostaviti kako se izgradnja crkve može povezati s organizacijom žumberačkog vlastelinstva tijekom druge polovice 13. stoljeća. Kolonizaciju Žumberačkog gorja provodili su njemački knezovi od druge polovine 12. stoljeća. Do tada je područje Žumberačkog gorja predstavljalo pogranično područje između Ugarskog Kraljevstva i Njemačkog Carstva. Od polovine 14. stoljeća žumberačko se vlastelinstvo nalazilo u vlasništvu obitelji Žumberačkih. U arhivskim izvorima čitamo podatke o sedam mlinova na rijeci Kupčini, o 126 selišta, ljudi se bave uzgojem pšenice, raži, boba i vinove loze, kao i kokoši, ovaca i svinja. Žumberačko vlastelinstvo početkom 16. stoljeća u zakup uzima hrvatski plemić Ivan Kobasić podrijetlom iz okolice Bihaća. Upravo u tom razdoblju započelo je doseljavanje uskoka. Proces naseljavanja uskoka dovršen je sredinom 16. stoljeća, kada je pod vodstvom Ivana Lenkovića osnovana uskočka kapetanija sa sjedištem u starom gradu Sicherbergu. Prema procjenama povjesničara u to doba je na području Žumberka živjelo oko 750 uskoka, što je predstavljalo populacijski maksimum s obzirom na gospodarske mogućnosti naseljenog područja. Najvažniji segment uskočkog gospodarstva bilo je stočarstvo, kao i plaćena vojna služba. Većina uskoka pripadala je istočnom obredu što je značajno promijenilo vjersku strukturu Žumberka. Unatoč tome, suživot grkokatolika i rimokatolika odvijao se bez većih problema. Katoličke crkve jednako su koristili grkokatolici kao i rimokatolici sve do početka 17. stoljeća i osnivanja Marčanske eparhije, kada se tradicionalno datira izgradnja najstarijih grkokatoličkih crkvi u Budinjaku, Badovincima, Radatovićima i Mrzlom Polju. Prema dosadašnjim spoznajama i popisu selišta s grkokatoličkim stanovništvom crkva sv. Nikole biskupa služila je uglavnom rimokatoličkom stanovništvu, iako ne možemo odbaciti mogućnost da su na groblju oko nje sahranjeni i pripadnici grkokatoličkog obreda (Slika 109.). Početak ukopavanja na groblju oko crkve sv. Nikole biskupa trenutno možemo ograničiti na prvu polovinu 14. stoljeća. Znamo da se crkva spominje u izvorima 14. stoljeća. Za sada 14. stoljeću možemo pripisati nekoliko pokretnih nalaza (kamene profilacije, ulomci gotičkih stakala, majolički ulomci keramike i ostruga) kao i četrnaest grobova koji zadržavaju pravilnu orijentaciju, s glavom na zapadu, za razliku od ostalih koji prate nepravilnu orijentaciju crkve SZ - JI i JI - SZ. Grobovi 14. i 15. stoljeća uglavnom nemaju nalaza, ili imaju samo prsten, gumb ili iglu za povezivanje mrtvačkog platna. Pokojnici su ukapani u zemljane rake umotani u mrtvačko platno (Slika 110.), od kojeg najčešće pronađemo samo iglu kojom se platno zašilo, ili su sahranjeni u drvenim ljesovima, od kojih ponekad ostanu tragovi drvenih dasaka i čavala. Od 16. stoljeća možemo pratiti promjene u grobnim nalazima kojima možemo tumačiti određene društvene i povijesne promjene. Iako je crkva sv. Nikole biskupa kroz stoljeća doživjela brojne preinake, njeno svetište i lađa, tj. osnovi volumen crkve ostali su nepromijenjeni od samog početka. Srednjovjekovnoj fazi gradnje pripadaju bogato profilirani kameni šiljatolučni portal glavnog pročelja te zazidani gotički šiljatolučni prozori poligonalnog svetišta. Ukošene bočne stranice tih prozora oslikane su geometrijskim motivom kvadara dijagonalno podijeljenih na crvena i svijetlosiva polja, koje nalazimo i na spojevima svetišnih pročelja i na uglovima lađe. Šiljatolučni otvori utvrđeni su i u jugozapadnom i sjeveroistočnom zidu lađe. Pronađen je i otvor vrata koji je povezivao lađu sa starijom sakristijom, koji je vjerojatno zazidan u baroknoj obnovi. U jugozapadnom zidu lađe je pronađena gotička kuana azinović bebek

stodija. Najstariji pronađeni pod, koji pripisujemo gotičkoj fazi, izveden je u vapnenom estrihu, vrlo zaglađene površine. Pretpostavlja se da je u toj najranijoj fazi svetište već bilo svođeno, s kamenim profiliranim rebrima, koji su pronađeni tijekom konzervatorsko-restauratorskih istraživanja, a korišteni su kao građevni materijal u kasnijim arhitektonskim preinakama svetišta. Najljepši dokaz funkcioniranja crkve u kasnosrednjovjekovnoj fazi pronađen je na jugozapadnom zidu svetišta, desno od vrata današnje sakristije. Otkriven je oslik s motivom anđela u frontalnom položaju kraj kojeg se nalaze ljestve. Ikonografski motiv anđela pored ljestvi vežemo uz san starozavjetnog patrijarha Jakova. Ljestve koje se protežu od zemlje do neba i anđeli koji po ljestvama silaze i uzlaze predstavljaju Božje obećanje blagoslova, saveza, i posjeda obećane zemlje kao i brojnog potomstva. Ovo je jedini poznati prikaz tog motiva u srednjovjekovnom zidnom slikarstvu kontinentalne Hrvatske. Tragovi istovjetnog slikanog sloja otkriveni su i na drugim mjestima u svetištu, kao i na desnoj strani trijumfalnog luka, što svakako upućuje na zaključak kako su veći dio svetišta i trijumfalni luk bili ukrašeni ovim slikanim slojem.

Crkva sv. Nikole biskupa od 16. stoljeća do danas Promjene koje nastupaju u 16. stoljeću nisu toliko vezane uz doseljavanje uskoka na Žumberačko gorje, koliko uz opće crkveno povijesne prilike. Naime, promjene koje se uočavaju u grobnim običajima vezane su poglavito uz posttridentsku pobožnost. Najveći događaj novovjekog kršćanstva svakako je Tridentski koncil. Održan je u tri koncilska razdoblja u Tridentu, od 1545. do 1563. godine, kao odgovor na Reformaciju. Zaključci Koncila bave se unutarnjim uređenjem crkvenih pitanja (npr. donošenje nauka o dvama izvorima vjere – prema katolicima to su Sveto pismo i predaja, za razliku od protestanata koji priznaju samo Sveto pismo, nauka o sakramentima, transsupstancijaciji, dekreta o čistilištu, oprostu, štovanju svetaca, relikvija i uporabi slika). Osim što se bavio unutar crkvenim pitanjima, Tridentski koncil postavio je i smjernice o gradnji crkava, njihovom izgledu i unutarnjem uređenju koji su se trebali držati liturgijskih kanona, ali i približiti vjeru puku. Veliki val katoličke obnove trebao je izbrisati pučka vjerovanja i običaje prenesene iz srednjeg vijeka. Dijelom je to i bilo uspješno jer su se, kao i mnogo puta do sada, pučka vjerovanja i narodni običaji Što smo saznali i što još trebamo znati

Slika 109. Karta Žumberka s označenim rimokatoličkim (žuto) i grkokatoličkim (crveno) naseljima. Fig. 109. Map of Žumberak with Roman-Catholic (marked yellow) and Greek-Catholic (marked red) settlements. Slika 110. Prikaz umatanja tijela pokojnika u platno. Fig. 110. Depiction of the shrouding of the body.

Slika 111. Procesija bratovštine iz 17. stoljeća. Fig. 111. Procession of a 17th-century fraternity. Slika 112. Idejna rekonstrukcija odjeće i obuće pokojnice iz kripte. Fig. 112. Possible reconstruction of clothes and footwear of the woman buried in the crypt. Slika 113. Idejna rekonstrukcija ukopa djevojčice. Fig. 113. Possible reconstruction of the burial of the girl.

spojili s katoličkom pobožnošću u tzv. pučku pobožnost te naglašeno štovanje Majke Božje kroz hodočašća i bratovštine (Slika 111.). Kako na području Hrvatske, pa tako i Žumberka, ne postoji stvarna opasnost od reformacijskog nauka, posttridentsku pobožnost vežemo uz val arhitektonske obnove crkava u 17. stoljeću, duhovnu obnovu kao i borbu protiv stalne osmanske opasnosti. Ta se opasnost očitovala više u brizi za narod za kojeg je trebalo duhovno skrbiti i pomagati. Prema vizitacijama iz tog doba čitamo o lošem stanju crkava i župa u Zagrebačkoj biskupiji, kao i stalnoj brizi za narod pritisnut neimaštinom i ratnim stanjem. Crkva sv. Nikole biskupa obnovljena je 1643. godine, što je zapisano na unutarnjoj strani trijumfalnog luka. Tijekom barokne obnove podiže se pod, koji je načinjen od opeke, zatvaraju se gotički prozori, a kutevi stranica svetišta su naglašeni zidanim lezenama. Tijekom arheoloških istraživanja svetišta pronađena je kripta s dva ukopa koji najvjerojatnije datiraju u vrijeme obnove crkve. U sjeveroistočnom zidu svetišta, otkriven je uski otvor koji je vjerojatno služio kao veza između nekadašnje starije sakristije i svetišta, odnosno propovjedaonice, a zazidan je u drugoj polovici 19. stoljeća. Baroknoj obnovi pripada iluzionistički arhitektonsko-figuralni oslik s centralnim prikazom sv. Nikole biskupa i svetih Petra i Pavla sa svojim atributima u svetištu. Posebno je zanimljiv podatak kako je oslik dva puta rađen jer nije bila pogođena njegova pozicija. Prilikom istraživanja u svetištu 2010. godine pronađena je kripta. Pri gradnji kripte probijen je pod načinjen od uglačanog vapnenog estriha što je sugeriralo da je rađena naknadno, a ne pri gradnji same crkve. Kako je iznad nje identificiran opečni pod, koji vežemo uz baroknu obnovu crkve, možemo pretpostaviti izgradnju kripte u vrijeme te barokne obnove, odnosno sredinom 17. stoljeća. U kripti su pronađena dva lijesa, veći ukrašen crno slikanim trokutima i manji, bez ukrasa. Oba su lijesa izuzetno dobar tesarski rad i relativno dobro uščuvani. U većem lijesu sahranjena je žena stara 45 – 60 godina od koje su ostali očuvani svileni prsluk, kožne cipele, krunica s medaljicom iz Loreta, malim križem i privjeskom u obliku ključa, kao i veliki tzv. ukopni križ. Također su ostali očuvani ostaci jastuka (piljevina i tkanina jastučnice) kao i marame (Slika 112.). U manjem je lijesu sahranjena djevojčica u dobi od oko 4 godine. Njezina glava bila je povijena maramom, a ruke sklopljene u molitvi i zavezane mašnom (Slika 113.). Također je nađen i jedan vodoravno profilirani brončani prsten, koji djevojčica nije nosila za života jer je prevelik za njene prste, iz čega zaključujemo da joj je stavljen u lijes kao prilog. Prvotne antropološke analize odredile su odraslu osobu kao muškarca, što nam je predstavljalo velike probleme pri interpretiranju odjeće i obuće pronađene u lijesu. Tek nakon provedene DNK analize u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić", gdje je odraana azinović bebek

Slika 114. Prikaz crkve sv. Nikole biskupa iz 17. stoljeća, uvećani prikaz Pieronijeve vedute. Fig. 114. A 17th-century depiction of the church of St. Nicholas the Bishop, enlargement of Pieroni’s panorama.

sla osoba označena kao žena u srodstvu s djevojčicom pronađenom u drugom lijesu, svi dobiveni podaci mogli su se ispreplesti u prihvatljivu priču. Danas s velikom sigurnošću tvrdimo da je ukopana žena bila pripadnica visokog plemstva, sahranjena negdje polovinom 17. ili početkom 18. stoljeća, odjevena u luksuzni svileni prsluk izrađen u talijanskoj ili francuskoj radionici, ukrašena pamučnom maramom bojanom tzv. turskom crvenom bojom, u kožnim cipelama čiju izradu možemo sigurno smjestiti najkasnije u 17. stoljeće. S obzirom na nabožne predmete s kojima je sahranjena, znamo da je bila katolkinja, koja je vjerojatno bila na hodočašću u Loreto. O djevojčici možemo samo zaključiti da je bila sahranjena u skladu s običajima 17. i 18. stoljeća. Posebno se to odnosi na povijanje ruku ukrasnom mašnom i na maramu oko glave, a zahvaljujući DNK analizi znamo da je također bila pripadnica visokog plemstva. Iako je pregledano svo dostupno arhivsko gradivo, nažalost nismo uspjeli saznati o kojim je dvjema plemkinjama riječ. Prema dostupnim podacima moglo bi se raditi o Mariji Euzebiji Drašković, rođenoj oko 1625. godine, umrloj 1650. godine ili Mariji Sofiji Löbl (umrloj 1676.), supruzi bana Nikole VII Zrinskoga (čiji brat Petar IV Zrinski je bio žumberački kapetan od 1647. – 1659. godine) i djevojčici Mariji Tereziji Barbari rođ. 1655. godine, umrloj u dobi od 3 godine, tj. 1658. godine kao kćerki Sofije i nećakinji Marije Euzebije. Nažalost, podaci o njihovom mjestu ukopa su nam nepoznati. U tom razdoblju žumberački kapetani bili su i Juraj Frankopan Tržački (1659. – 1661.), Ivan Ernest Paradajzer (1661. – 1687.), Grof Ferdinand Herberstein (1690. – 1691.) i Ivan Vilim Kušlan (1691. – 1711.) pa bi možda pokojnice iz kripte mogle biti u srodstvu s nekim od njih. Ostaje nam daljnje detaljno istraživanje izvora kako bismo riješili ovu nepoznanicu. Periodu obnove barokne crkve vjerojatno pripada i kosturnica koja se nalazi sa SI strane crkve, ispod stare sakristije. Tome u prilog idu klesanci kojima je građena, a koji na sebi imaju tragove žbuke i naliča te su očito sekundarno upotrijebljeni za zidanje. U matici umrlih 1819. godine spominje se kripta župe sv. Nikole. Iz opisa nije jasno radi li se o kripti u crkvi ili se radi o kosturnici kraj crkve. Vizitacija iz 1821. godine kaže da crkva nema kriptu, već osuarij ispod sakristije. U kosturnici su bili nabacani kosturni ostaci pokojnika bez ikakvog reda ili obilježavanja. Kako postoji više legendi među mještanima o kojim se pokojnicima radi (Napoleonovi vojnici i sl.), odlučili smo u potpunosti urediti kosturnicu i napraviti dostupne znanstvene analize koje će nam pomoći u interpretaciji. Rađene su analize spola, dobi i eventualne patologije koje su se mogle odrediti na kostima lubanje i dugim kostima. Ukupno su izdvojene 223 osobe, od čega je uspješno određeno 30 djece, 85 muškaraca i 75 žena. Veliki broj, gotovo četvrtina, lubanja i odraslih i djece imalo je zarasle traume na lijevoj strani glave, koje su posljedica proživljenog nasilja. Kako su ljudi većinom dešnjaci, tako se traume nalaze na lijevoj strani glave napadnutih. Inače je dječja populacija pošteđena nasilja ove vrste, međutim na Žumberku to nije slučaj. Za sada ostaje pitanje je li se namjerno nasilje odvijalo unutar populacije ili je li bila riječ o nekom vanjskom neprijatelju. Još uvijek dvojimo radi li se o kosturnim ostacima koji su sukcesivno ukopavani u kosturnicu ili se radi o ostacima pokojnika koji su tu sekundarno spremani zbog novih ukopa na groblju. Najvjerojatnije su to pokojnici koji su premješteni s prostora groblja pri gradnji nove sakristije s JZ strane svetišta. Prema nalazima pronađenim u sakristiji tijekom uređivanja, ne možemo na žalost odrediti starost pokojnika jer se ti nalazi datiraju od 14. pa sve do 19. stoljeća. Arhivski izvori za crkvu sv. Nikole biskupa od 18. stoljeća nešto su brojniji nego oni iz kasnog srednjeg vijeka. Kako je crkva administrativno pripadala nadbiskupiji u Gorici, ostalo nam je nekoliko vizitacija iz kojih saznajemo i o stanju crkve kao i demografske podatke o župi. Tako tijekom vizitacije u ljeto 1757. godine, saznajemo da je župna crkva u ruševnome stanju, da se gradi i obana azinović bebek

navlja te da se da ima 17 filijalnih kapela (Slika 114.). Također se navodi da u župi ima 1300 katolika i 2000 unijata koji imaju svoga svećenika, da se navedene godine u zakonitome braku rodilo 72 djece, od kojih nijedno nije umrlo bez krštenja, da se 15 parova zakonito vjenčalo, da u župi nema skandala te da nitko nije pod sumnjom kao nevjernik. Od kraja 18. stoljeća župa administrativno pripada Zagrebačkoj biskupiji. Druga polovina 18. stoljeća dosta je teška za samu crkvu sv. Nikole biskupa. U izvorima čitamo o stalnim popravcima, o nedostatku novca, o lošem stanju i siromaštvu župe, čak se razmišljalo i o napuštanju crkve. U ovom razdoblju bilježimo i nekoliko obnova zvonika. Ipak, austrijska nadvojvotkinja Marija Terezija darovala je novac za obnovu crkve 1769. godine uz obvezu održavanja obreda za habsburšku vladarsku lozu pa je tako crkva i dalje bila na korist župljanima. U ovo vrijeme jenjava opasnost od osmanskih napada, a Vojna krajina gubi svoje značenje. Područje Žumberka ostalo je pod jedinstvenom vojnom upravom sve do razvojačenja Vojne krajine 1881. godine, kada je priključeno Kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Crkva je u 19. stoljeću dva puta obnavljana o čemu postoje zapisi na zidovima. Jedna je obnova iz 1871. godine, a druga i posljednja, samo dvadesetak godina kasnije iz 1894. godine, zbog stradanja u potresu 1880. godine. Tom je prilikom izgrađena i nova sakristija s JZ strane svetišta. Današnji izgled crkve rezultat je posljednje obnove. U potresu je stradao i stari grad Sicherberg čija se građa iskoristila za gradnju škole u Kupčini Žumberačkoj 1947. godine. U 20. stoljeću crkva i župa su u funkciji, međutim problemi s vlagom i narušenom statikom i dalje su trajni. Iz tog razloga je izvedena drenaža, nažalost vrlo nestručno, što je dovelo do ozbiljnih problema. Hrvatski restauratorski zavod uključio se u obnovu crkve 2004. godine s ciljem prezentacije i ponovnog stavljanja crkve u funkciju. Nažalost, od 2015. godine više se ne dobivaju sredstva za obnovu pa tako crkva nije u funkciji, a župom upravlja župa Pribić. Arheološkim istraživanjima groblja saznali smo brojne podatke kojima možemo upotpuniti sliku slabo poznatog kasnosrednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja na Žumberku (Slika 115.). Nivo hodne površine iz vremena ukopavanja u ovo groblje niži je od današnjeg oko 1 m. Za sada imamo dva grobljanska zida koja se spajaju u JI kutu. Groblje oko crkve prestaje biti u upotrebi premještaŠto smo saznali i što još trebamo znati

Slika 115. Prostor groblja tijekom arheoloških istraživanja. Fig. 115. The cemetery during the archaeological investigation.

njem na malo dalju lokaciju (vizitacija iz 1821.godine opisuje groblje na 1/5 sata hoda udaljeno od crkve – s obzirom na to da ga opisuje znači da se već neko vrijeme koristi) vjerojatno od kraja 18. stoljeća. Nalazi pronađeni u grobovima potvrđuju nam gornju dataciju groblja oko crkve, dok donja još nije potvrđena. Prema nalazima iz grobova i nalazima oko crkve, kao i prema povijesnim izvorima, to može biti 14. stoljeće, međutim ostaje još istražiti veći prostor groblja, kako bi mogli dobiti točan podatak o počecima ukopavanja na groblju oko crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku. Do sada su istražena 254 groba smještena s južne i jugoistočne strane crkve sv. Nikole biskupa. Teren pada od zapada prema istoku, a groblje je položeno na terasama. Grobovi su vrlo neuredno ukopavani, bez pravilne orijentacije, tj. pratilo se nepravilnu orijentaciju crkve koja je SZ – JI. S obzirom na brojna presijecanja grobova, može se pretpostaviti da nisu bili obilježeni. Položaj ruku također varira, od ravno ispruženih uz tijelo, prekriženih na zdjelici, prekriženih na trbuhu do prekriženih na prsima s primjerima gdje je jedna od ruku ispružena uz tijelo. Čini se da su najstariji ukopi imali ruke prekrižene na prsima u molitvi, a u mlađem horizontu ruke su većinom ravno ispružene. Zabilježena su četiri dvojna groba, u tri su bili pokopani vjerojatno majka i dijete, a u jednome dvoje djece (Slika 116.). Na do sad analiziranim novovjekovnim grobljima kontinentalne Hrvatske nije zamijećena pravilnost u distribuciju prema spolu. Na žumberačkom groblju spol je određen na 233 od 247 kostura (62 djece, 74 žene te 97 muškaraca), dok se kod preostalih kostura spol nije mogao odrediti sa sigurnošću. Žumberačko groblje, sa samo 25% ukopane djece, pomalo odudara od uobičajene slike novovjekovnih grobalja. Možda će se postotak na žumberačkom groblju povećati kada se istraži cijela površina groblja. Muškaraca je za sada 39%, žena 30%, a neodredivo je 6% (Slika 46. i 117.). Ukop fetusa u posudi novost je na ovome groblju. Taj običaj zabilježen do sada na još tri kasnosrednjovjekovna i novovjekovna groblja u Hrvatskoj, a vjerojatno se radilo o neželjenim trudnoćama pošto je na sva tri primjera ukop obavljen izvan posvećenog dijela groblja. Koliko se za sada može primijetiti, pokojnici su sahranjivani ili u rake ili u drvene sanduke, a drveni sanduci dominiraju. Zanimljivo je da su nalazi željeznih igala za mrtvačko platno nađeni i u grobovima u ljesovima i u grobovima u rakama, što bi moglo značiti da ukop u lijesu nije nužno isključivao i povijanje pokojnika u mrtvačko platno. Što smo saznali i što još trebamo znati

Slika 116. Nacrt s označenim dvojnim ukopima na prostoru groblja. Fig. 116. Ground plan of the cemetery with dual burials marked. Slika 117. Postotak muškaraca, žena i djece na groblju sv. Nikole biskupa. Fig. 117. Percentages of men, women and children in the cemetery of St. Nicholas the Bishop. Slika 118. Dvije identične medaljice sv. Benedikta s krivo napisanim natpisom. Fig. 118. Two identical medals of St. Benedict with erroneous inscription.

Slika 119. Karta hodočasničkih mjesta Žumberčana u 17. i 18. stoljeću. Fig. 119. Map of pilgrimage destinations of the population of Žumberak in the 17th and 18th centuries.

Većina nalaza pronađena je u grobovima, a dio je nađen za vrijeme istraživanja groblja, međutim nisu bili dio grobnih cjelina. Gotovo polovica grobova imala je nalaze, a polovicu tih nalaza čine nabožni predmeti. Grobovi s većim bojem nalaza ne mogu se uzeti kao dokaz bogatstva i boljeg statusa pokojnika, jer nam je poznato da se ponekad i bogate osobe sahranjuju bez ikakvih priloga u grobu. Od osobnog nakita nađeni su broševi, koji su novost na novovjekovnim grobljima, ukrasne igle i prsteni te vrlo rijetko ogrlice. Od funkcionalnih dijelova odjeće i obuće nađeni su okovi vezica, potkove cipela, okovi pojasa, kopčice „baba i deda“, gumbi te pojasne kopče i pređice. Od nabožnih predmeta nađeni su medaljice, križevi, brevari i krunice. Ukupno je na Žumberku do 2014. godine pronađeno 89 nabožnih predmeta, 56 medaljica, 17 križeva, devet krunica, šest brevara i jedan hodočasnički privjesak. Nalazi iz 2015. i 2016. godine još uvijek se obrađuju. Omiljena medaljica Žumberčana je ona sv. Benedikta, do sada ih je obrađeno 30. Posebno su zanimljive dvije identične medaljice jedna iz groba 20 i jedna iz groba 47. Obje imaju krivo napisan natpis na licu medaljice (CRVX S P E ENDICTI, umjesto CRVX SP BENEDICTI). Očito je da su dvije različite osobe nabavile identične medaljice, bilo kod putujućih trgovaca na sajmu, bilo na nekom hodočašću (Slika 118.). Hodočasničku aktivnost stanovnika Žumberka potvrđuju medaljice iz Loreta, Mariazella, Maria Taferla, Dorfena, Wiesa, Kölna, Maria Triberga, Gorizije i Trsata (Slika 119.). Inače su medaljice iz hrvatskih hodočasničkih mjesta vrlo rijetke. Do sada su evidentirane medaljice iz Trsata na groblju u Rijeci, koje možemo svrstati u lokalnu pobožnost, a ne nužno u hodočašće. Jedina prava potvrda hodočasničke aktivnosti u hrvatska hodočasnička svetišta bila bi ova trstaska medaljica iz Žumberka i remetska medaljica nađena u Kamenskom. Osim ovih medaljica nađeni su gotovo svi primjerci osnovnih grupa medaljica (medaljica s prikazom Isusa i Marije, medaljice s prikazom arma Christi, medaljice s prikazom Krunjenja Marijinog, medaljice s prikazima svetaca – sv. Antun Padovanski, sv. Juraj. sv. Mihovil itd.). Križevi i krunice zastupljeni su u nešto manjem broju nego medaljice. Za razliku od križeva i medaljica koji su gotovo uvijek religioznog karaktera i vrlo osobne prirode, krunice su ipak uz svoju ana azinović bebek

religioznu namjenu i ukrasno-statusni simbol. Često se poklanjaju za vjenčanja, rođendane i važne događaje (takve su obično kvalitetnije izrade), a s obzirom na svoju veću ili manju dopadljivost miješaju religioznost i potrebu za ukrašavanjem. U 17. i 18. stoljeću postaju omiljeni votivni dar vjernika raznim svetištima jer predstavljaju individualnost, vjeru, religioznost i ures. Do sada je svega devet obrađenih krunica, a nađena je i veća količina ukrasnih zrna koja su se nosila uz medaljice i križeve. Uvriježeno je mišljenje kako krunice do 10 zrna, tzv. zehneri definiraju muške običaje iz 17. stoljeća, a velike krunice s preko 30 zrna ženske običaje (Slika 120). Međutim i jedne i druge krunice nalazimo i u ženskim i u muškim grobovima. Do sada je obrađeno 17 križeva, najviše je vitam praesta križeva i onih jednostavnih s trolisnim završecima. Većinom su križevi bili su nošeni kao završeci krunica, a jedan velik tzv. ukopni križ svjedok je običaja pri sahranjivanju osoba boljeg socijalnog statusa. Među nabožnim predmetima ističe se nalaz šest brevara. Brevari su rijedak nalaz u novovjekovnim grobovima, datiraju se u 18. stoljeće, a mogu se tumačiti kao uspomene s hodočašća jer znamo da su produkt njemačkih franjevačkih samostana. Posebno je zanimljiv ovalni brevar koji je sadržavao tekstove molitvi i blagoslova, hodočasničku medaljicu iz Gorizije i vunenu tkaninu. Vrlo sličan takav nađen je i u crkvi sv. Teodora u Puli. Žumberački novovjekovni nalazi dio su uobičajene distribucije na do sada istraženim novovje kovnim grobljima kontinentalne Hrvatske. Prema svim ovim podacima zaključujemo da su se ukopi odvijali pod okriljem katoličke crkve, pokojnici su umatani u mrtvačka platna koja su potom bila zašivena, oni bogatiji vjerojatno su se potom stavljali u ljesove pa u zemlju, dok su siromašniji ukopavani bez lijesa, samo u zemljane rake. Grobovi nisu bili obilježeni, ili su bili obilježeni samo humkom koji se slegao, ili drvenim križem koji je propao. Iz toga razloga nalazimo jako puno presječenih ukopa koji na prvi pogled mogu izgledati kao nemarni, međutim oni su u skladu s vjerovanjima i običajima novovjekovnog razdoblja kada je odnos prema smrti nešto drugačiji od današnjeg. Smrt je općeprihvaćena, sastavni je dio života, predstavlja samo trenutak prelaska u život vječni i nema potrebe za obilascima groblja kao što to mi danas radimo. Groblja su bila uključena u svakodnevni život bilo da su se na njima održavali sajmovi, predstave ili vodila stoka na ispašu. Početak novog vijeka razdoblje je kada fokus s vlastite smrti prelazi na smrt bližnjih, a taj proces završava krajem novog vijeka premještanjem grobalja iz urbanih sredina i zabranom ukopavanja oko crkvi. Tako se i krajem 18. stoljeća groblje crkve sv. Nikole biskupa premješta na malo dalju lokaciju (Slika 121.). Ruke su najčešće ispružene uz tijelo, što možemo vezati uz ukope u mrtvačkom platnu, ili su prekrižene u molitvi. Dubina ukopa varira i ovisi o padu terena. Ponekad je ona svega 30 cm, a ponekad gotovo 2 metra. Osim u grobovima pronađeni su ukopi u kosturnici i kripti u svetištu. Prema običajima onog vremena u kripti su se mogli ukopati samo svećenstvo i plemstvo. S obzirom na to da se radi o ženskim osobama, sigurni smo da je riječ o plemkinjama. Starija žena imala je i tzv. ukopni križ. Pokojnici su se prije sprovoda izlagali na odru u crkvi gdje su u rukama držali velike križeve. Samo su bogati sahranjeni s takvim križevima, a za one koji si to nisu mogli priuštiti, postojao je jedan zajednički križ samo za izlaganje. Do sada smo identificirali svega četiri dvojna ukopa. U tri groba su ukopani vjerojatno majka i dijete, a u jednom je ukopano dvoje djece. Odrasli su najčešće umirali u životnoj dobi od 30 – 45 godina, a djeca u dobi od 2 – 5 godina. Ipak, za sada je smrtnost djece na žumberačkom groblju manja u odnosu na ostala novovjekovna groblja kontinentalne Hrvatske. Kvaliteta života Žumberčana u novom vijeku u skladu je s poznatim podacima s drugih arheološki istraženih grobalja. Teško su fizički radili, njih oko 20% bilo je neishranjeno, imali su puno karijesa, a nesretni slučajevi završavali su frakturama kostiju, koje su bile više ili manje uspješno zaliječene. Među grobovima istraženima na arealu groblja samo su na jednom kosturu zabilježeni tragovi teških fizičkih trauma (ubojstvo). Za razliku od toga, u kosturnici pokraj crkve na četvrtini analiziranih kostiju primijećeni su tragovi namjernog fizičkog nasiŠto smo saznali i što još trebamo znati

Slika 120. Prikaz nošenja muške tzv. zehner krunice i ženske krunice s preko 30 zrna. Fig. 120. Depiction of the ways in which the male rosary (zehner) and the female rosary, with more than 30 beads, were worn.

Slika 121. Položaj novog groblja u odnosu na crkvu sv. Nikole biskupa. Fig. 121. Location of the new cemetery in relation to the church of St. Nicholas the Bishop.

100

lja. Na analiziranim kostima, i na groblju i u kosturnici, prisutne su reumatske bolesti, rahitis, lepra, karcinom i hidrocefalus. Možemo pretpostaviti kako su oboljeli za vrijeme života bili na neki način obilježeni radi svojih bolesti. No, u pogrebnim običajima nije primjetan različiti odnos prema bolesnima. Jedina dva primjera koja odudaraju od ovog pravila su ukopi djece. Dijete koje je umrlo od posljedica hidrocefalusa sahranjeno je u niši, a ukop fetusa u posudi izvan posvećenog prostora groblja rezultat je kriomice obavljenog čina. Prema nalazima iz grobova saznali smo o religioznosti Žumberčana, ali i o pučkim običajima vezanim uz praznovjerje. Takav primjer je nalaz lokota u grobu, kojeg se povezuje s vjerovanjem u vampire ili nalaz životinjskih zuba koji su imali ulogu rješavanja boli i zaštite od bolesti. Vampirima tj. neživima se smatralo ljude koji su za života na neki način odudarali od prosjeka, bilo bolešću, bilo ponašanjem, ili se radilo o osobama koje su umrle naglom smrću ostavivši neriješene račune. Iz straha da se takve osobe ne vrate među žive, ponekad ih se sahranjivalo s kamenjem na prsima ili u ustima, s lokotom, kosirom ili željeznim klinom, nekada ih se sahranjivalo potrbuške, a sve s namjerom da ne mogu ustati iz groba. U nekoliko grobova pronađeni su životinjski zubi koje možemo vezati uz pučka vjerovanja kako oni štite od boli i bolesti. U jednom grobu odraslog muškarca pronađen je jako oštećeni antički novac kojeg je pokojnik zasigurno čuvao i nosio kao svojevrsnu zaštitu (Slika 66.1.). Prema nalazima osobnog nakita vidimo da Žumberčani prate modu onog vremena, većina nosi prstenje, žene i djeca nose i broševe. Omiljeno prstenje je ono sa šesterokutnom krunom, ima ih s okruglom ili ovalnom krunom, u koju su umetnuta prilagođena stakla u raznim bojama, koja imitiraju drago kamenje, te prstenje od spiralno namotane brončane žice. Samo su dva primjerka izrađena od srebra, od kojih je jedan pečatni prsten, s inicijalima ML i propetim jelenom u grbu te ukrašen pozlaćenom bordurom. Nažalost, usprkos vrlo temeljitoj pretrazi arhivskih izvora i brojnih upita prema kolegama, nismo uspjeli identificirati vlasnika ovog prstena. U nekoliko dječjih grobova priloženi su prsteni koje djeca za života sigurno nisu nosila, jer veličinom odgovaraju odraslim osobama. Prema potkovama cipela, razlikujemo muške čizme i ženske cipele na petu. Muškarci i žene podjednako nose tzv. bječve, nazuvke koji se kopčaju brončanim kopčicama „baba i deda“. Takve kopčice nalazimo i na položajima koje možemo protumačiti kao način vezivanja košulja. Rjeđe se nalaze i gumbi. U nekim su slučajevima pronađene i kopče za cipele, kao i kopče muških hlača bermuda. Ukrasne igle nose podjednako muškarci i žene, s time da se kod žena češće ana azinović bebek

nalaze uz glavu jer su pridržavale maramu, a kod muškaraca na prsima. U nekoliko grobova nađena je i parta koja se nosila oko glave kao ukras djevojaka spremnih za prelazak u rang udavače, tj. spremnih za udaju. Po udaji, žene su skrivale kosu pod maramom, preko koje su o blagdanima i posebnim prilikama nosile i partu. Ponekad, ako je djevojka umrla prije udaje, sahranjena je s partom na glavi, što je simboliziralo njezinu udaju za Krista. Prema nalazima hodočasničkih medaljica znamo da su Žumberčani hodočastili na prostor Svetog Rimskog Carstva, uglavnom današnju Austriju, ali su se odvažili i putovali čak do Kölna ili Loreta za što im je u jednom smjeru trebalo preko 20 dana pješice. Hodočašća u Austriju, Trsat i Goriziju trajala su oko 10 dana u jednom smjeru. Uglavnom su hodočastile žene, što zaključujemo po tome što je, do sada, nađena samo jedna hodočasnička medaljica u muškom grobu. Vjerojatno su na hodočašćima nabavljali brevare te tako širili i ovu pobožnost. Brevari su također dominantno pronađeni u ženskim grobovima. Omiljeni svetac zaštitnik svih Žumberčana je sv. Benedikt. Djeca nisu bila pokapana s nabožnim predmetima, osim u jednom slučaju u kojem su u jednom dječjem grobu pronađene tri medaljice sv. Benedikta. Nabožni predmeti pronalaze se podjednako u muškim i ženskim grobovima. S obzirom na to da je na groblju pronađeno više muškaraca nego žena, mogli bismo, uz određenu dozu opreza, zaključiti da su nabožni predmeti bili nešto popularniji kod žena nego kod muškaraca.

Što smo saznali i što još trebamo znati

101

Church of St. Nicholas the Bishop Translated by Tamara Levak Potrebica

At a distance of some 8 km to the northwest of Kostanjevac, the centre of today’s municipality of Žumberak, there is the church of St. Nicholas the Bishop. It is located in the village of Žumberak, at an altitude of around 300 metres. The church is the centre of a parish with a population of around 130, which covers the villages of Kupčina Žumberačka, Stupe, Žamarija, Željezno Žumberačko, Veliki Vrh, Markušići and Bartakovići. Nowadays the church is not in use, and the parish is managed by the parish of Pribić, which belongs to the Jastrebarsko Deanery of Zagreb Archdiocese. St. Nicholas’s Church is a mediaeval building with preserved traces of the gothic style and baroque inventory. The surviving historical sources allow us to draw the conclusion that this church of St. Nicholas the Bishop is the church in Žumberak (Sicherberch) cited in the 1296 list of parishes of the Patriarchate of Aquileia. St. Nicholas’s Church was probably built in the second half of the 13th century as the parish church of the Žumberak estate of the dukes of Spanheim. The full name of the church was first mentioned in a 1349 document, in relation to a dispute concerning the tithe, as the Church of St. Nicholas at Žumberak (sancti Nicolai de Syhembergh). In the vicinity of the church, a baroque brick pillar stands at the place where, according to tradition, punishments were executed (Fig. 107). Within the parish, there are also two chapels: the chapel of St. Roch in Žumberačka Kupčina, which used to be a military chapel, and the chapel of the Heart of Jesus in Markušići. On an elevation above the church of St. Nicholas the Bishop, there are the remains of Žumberak Castle (Sicherberg). The castle was first mentioned in a document of 1265 by Ulrich III, Duke of Carinthia and Lord of Carniola, whereby he donated some properties to the Cistercian Abbey at Kostanjevica na Krki as an endowment for himself and members of his family. On the basis of the data available, Slovenian historian M. Kosi has postulated that the castle was built in the first half of the 13th century, when the colonisation of the Žumberak mountain range was in full swing, as evidenced by the preserved deed of donation, whereby the Cistercian Monastery of Kostanjevica was given fifty serfs in the Žumberak area. In the 16th century, Žumberak belonged to the Carniolan anti-Ottoman defence system. It was the seat of the captain of the Žumberak Uskoks, and in 1793 it was destroyed in a fire. It was completely dismantled around the middle of the 20th century, when a new school building was built in Kupčina Žumberačka. Nowadays, the few preserved remains of the former castle are covered in vegetation and inaccessible (Fig. 108). Archaeological excavations in the surroundings of the church of St. Nicholas the Bishop have contributed to the interpretation of the early-modern-period way of life and customs, little known in Croatia. From the 254 graves investigated to date, we have learned about attitudes towards life and death among the then population of Žumberak. We have also learned about various construction interventions on the church of St. Nicholas the Bishop, and about historical 102

Church of St. Nicholas the Bishop

circumstances during the whole period in which the church and the cemetery were in use. There is no doubt that the church of St. Nicholas the Bishop and Sicherberg Castle formed the same entity right from their foundation. Archival research has helped us determine and interpret various historical events which had an impact on the local population.

The church of St. Nicholas the Bishop from its foundation to the early 16th century On the basis of the preserved sources, we can infer that the construction of the church can be linked to the organisation of the Žumberak estate in the second half of the 13th century. The Žumberak hills were colonized by German dukes from the middle of the 12th century. Before that time, the Žumberak region had been a frontier zone at the border between the Hungarian Kingdom and the Holy Roman Empire. After the middle of the 14th century, the Žumberak estate was owned by the Žumberak nobility. Archival sources contain data about seven mills on the River Kupčina, 126 named localities, and people who grew wheat, rye, broad beans and vines, as well as chicken, sheep and pigs. In the early 16th century, the Žumberak estate was leased to the Croatian nobleman Ivan Kobasić, whose origin was in the vicinity of Bihać. In this period, the Uskoks began moving into the Žumberak estate. The settlement of the Uskoks was completed in the middle of the 16th century, when an Uskok Captaincy was established under the leadership of Ivan Lenković; its headquarters were in the castle of Sicherberg. Historians estimate that around 750 Uskoks lived in the region of Žumberak at the time, corresponding to the maximum possible population, in view of the economic potential of the area in question. The most important segments of the Uskok economy were animal herding and paid military service. The majority of Uskoks were Eastern-Rite Catholics, resulting in a significant change to the religious composition of the Žumberak population. Despite this, there were no major problems with the coexistence of the Greek Catholics and Roman Catholics. The Catholic churches were used by both Greek Catholics and Roman Catholics until the early 17th century, when the Eparchy of Marča was founded. The Greek Catholic churches at Budinjak, Badovinci, Radatovići and Mrzlo Polje are traditionally dated to the same period. Based on the current information and the list of settlements with Greek Catholic population, the church of St. Nicholas the Bishop was used mainly by the Roman Catholic population, but the possibility that some of the deceased buried in the cemetery surrounding it belonged to the Greek-Catholic rite cannot be ruled out. (Fig. 109). For the time being, the beginning of the burials in the church cemetery is dated to the middle of the 14th century. We know as a fact that the church is mentioned in sources originating from Church of St. Nicholas the Bishop

103

the 14th century. Some movable finds discovered can be attributed to the 14th century (tracery, fragments of Gothic glass, fragments of majolica pottery and spurs), together with fourteen graves, all regularly oriented with heads turned to the west, in contrast to other graves which follow the irregular orientation of the church, NW-SE and SE-NW. In the majority of graves from the 14th and 15th centuries there were no finds, or there was just a ring, a button, or a needle used to fasten the shroud. The deceased were placed in holes in the ground, wrapped in shrouds (and, in such cases, what remains most often is just the needle used to stitch the shroud together), or buried in wooden coffins (which sometimes leave traces of wooden planks and iron nails) (Fig. 110). Objects discovered in graves dating from the period after the 16th century display some differences, which can be interpreted as reflections of certain societal and historical changes. Although the church of St. Nicholas the Bishop has been renovated a number of times over the centuries, its sanctuary and nave, which form the main volume of the church, have remained unaltered ever since its foundation. The richly profiled pointed-arch stone portal on the main façade, and the walled-in gothic depressed-arch windows of the polygonal sanctuary belong to the mediaeval construction phase. The windows’ sloping sides are painted with a geometric motif of cuboids, diagonally divided into red and light-grey fields, such as are also found in the interconnecting zones of the sanctuary’s façades and in the corners of the nave. Pointed-arch openings have been found in both the south-western and north-eastern walls of the nave. A former door has also been discovered, which used to link the nave with an old sacristy, and was probably walled in during a baroque renovation. A gothic ambry has been found in the north-western wall of the nave. The earliest flooring discovered has been dated to the gothic phase. It was made using limestone screed, with a highly polished surface. Presumably, in its earliest phase, the sanctuary was already vaulted, with profiled stone ribs that have been discovered during conservation-restoration investigations, which were used as construction material during subsequent architectural alterations of the sanctuary. The most beautiful evidence of the church’s functioning in the late mediaeval phase has been discovered on the south-western wall of the sanctuary, to the right of the door of today’s sacristy. The wall painting depicts an angel in frontal view, with a ladder next to him. The iconographic motif of an angel with a ladder is associated with the dream of the Old Testament patriarch Jacob. The ladder stretching from the earth to the sky, with angels going up and down the ladder, represents God’s promise of welfare, a covenant, possession of a promised land, and numerous progeny. This is the only known depiction of this motif in the mediaeval wall painting of continental Croatia. Traces of an identical painted layer have also been discovered in other parts of the sanctuary and to the right of the triumphal arch, which undoubtedly leads to the conclusion that the largest part of the sanctuary and the triumphal arch were decorated with this painted layer.

The church of St. Nicholas the Bishop since the 16th century The changes that occurred in the 16th century were not as much a reflection of the settlement of the Uskoks in the Žumberak hills as they were a reflection of the general ecclesiastical and historical circumstances. Variations that can be noticed in the burial customs related primarily to the post-Council of Trent religiosity. The Council of Trent was undoubtedly the greatest event of early-modern-period Christianity. It was held in Trent, over three Council periods, between 1545 and 1563, as a response to Reformation. The Council’s conclusions address the internal organisation of ecclesiastical issues (for example, the approval of the doctrine on two sources of faith – according to Catholics, these are the Holy Scriptures and the tradition, whereas Protestants recognize only the Holy Scriptures – the doctrine on the sacraments, transubstantiation, the decree on purgatory, indulgences, veneration of saints, relics, and use of images). In addition to the internal ecclesiastical issues, the Council of Trent set guidelines for the construction, appearance and interior design of churches, which were supposed to follow liturgical canons, but at the 104

Church of St. Nicholas the Bishop

same time bring the faith closer to the people. A great wave of Catholic renovation was supposed to erase popular beliefs and traditions brought down from the Middle Ages. To a certain extent, the task was successfully implemented, because, as many times before, popular beliefs and folk customs merged with the Catholic devotion to form the so-called popular devotion and marked veneration of the Virgin Mary, reflected in pilgrimages and fraternities (Fig. 111). Given that in Croatia, and thus also in Žumberak, there has been no real threat of Reformation teachings, the post-Trent religiosity is associated with the 17th-century wave of architectural renovation of churches, spiritual restoration and the fight against the constant threat of the Ottomans. The threat was reflected primarily in an increased care for people who needed spiritual support. Contemporary visitations testify to the poor condition of churches and parishes in Zagreb Archdiocese, and to constant care for people suffering from penury and the state of war. The church of St. Nicholas the Bishop was renovated in 1643, as inscribed on the inner side of the triumphal arch. During the baroque renovation, the floor was raised and made of brick, the gothic windows were walled in, and the corners of the sides of the sanctuary were emphasised by lesenes. During the archaeological investigation of the sanctuary, a crypt was discovered, containing two burials dating probably to the period in which the church was renovated. In the sanctuary’s north-eastern wall, there was a narrow opening which probably served as a passage between the former sacristy and the sanctuary, or the pulpit. It was walled up in the second half of the 19th century. In the sanctuary, the illusionistic architectural-figural painting, with the central image of St. Nicholas the Bishop, and of Sts. Peter and Paul with their attributes, belongs to the baroque renovation. It is particularly interesting that the painting was made twice, because the first time its position was mistaken. During the 2010 excavation of the sanctuary, a crypt was found. When it was constructed, the floor of polished limestone screed was penetrated, suggesting that the crypt was built subsequently, rather than at the time of the church’s construction. Given that the brick floor was identified above it, associated with the renovation of the church in the baroque period, we can assume that the crypt was built during the baroque renovation, in the middle of the 17th century. Two coffins were found in the crypt: the larger was painted with black triangles, while the smaller was not decorated. Both coffins were products of exceptionally good carpentry and had been preserved relatively well. A woman of 45-60 years of age was buried in the larger coffin. Her silk bodice, leather shoes, rosary with a medal from Loreto, small cross and key-shaped pendant have been preserved, together with a large so-called burial crucifix. Remains of a pillow (sawdust and pillow casing) and a scarf have also been preserved (Fig. 112). In the smaller coffin, the body of a girl of around 4 was buried. Her head was wrapped in a scarf, and her hands closed in prayer and tied with a bow (Fig. 113). In addition, a horizontally profiled bronze ring was found, which the girl could not have worn during her lifetime, because it was too big for her fingers, leading to the conclusion that it was added to her coffin as a grave good. The first anthropological analysis had determined that the adult body belonged to a man, which caused major problems for the interpretation of the clothes and shoes discovered in the coffin. Only when a DNA analysis was made at the Ivan Vučetić Forensic Science Centre, which established that the deceased adult was a woman who was related to the girl found in the other coffin, could all the data obtained be woven into an acceptable story. Today we can assert with substantial certainty that the buried woman was a member of the high nobility, laid to rest around the middle of the 17th century or in the early 18th century, dressed in a luxurious silk bodice made in an Italian or French workshop, adorned with a cotton scarf dyed in the so-called Turkeyred colour, and leather shoes which were undoubtedly made in the 17th century. In view of the devotional objects she was buried with, we know that she was a Catholic, and that she had probably participated in a pilgrimage to Loreto. In relation to the girl, the only conclusion we can draw is Church of St. Nicholas the Bishop

105

that she was buried in keeping with 17th- and 18th-century customs, and this is especially true of her hands, tied with a beautiful bow, and the scarf wrapped around her head. Thanks to the DNA analysis, we know that she also belonged to the high nobility. All the available archival material has been researched, but, unfortunately, we have not managed to learn which two nobles these were. According to the data available, they could be Marija Euzebija Drašković, born around 1625, who died in 1650, or Marija Sofija Löbl (who died in 1676), wife of Ban Nikola VII Zrinski (whose brother Petar IV Zrinski was the captain of Žumberak from 1647 to 1659) and the girl Marija Terezija Barbara (born in 1655, died in 1658 at the age of three), daughter of Sofija and niece of Marija Euzebija. Unfortunately, we have no information about the place of their interment. During this period, Žumberak captains were also Juraj Frankopan Tržački (1659-1661), Ivan Ernest Paradajzer (1661-1687), Count Ferdinand Herberstein (1690-1691) and Ivan Vilim Kušlan (1691-1711), so the lady and the girl buried in the crypt could be related to one of them. We will have to continue researching the sources in order to resolve this mystery. The ossuary, located in the north-eastern part of the church, under the old sacristy, probably also belongs to the period of the baroque renovation. This hypothesis is supported by the ashlars used to build it, which contain traces of plaster and paint, so the construction of the ossuary was evidently their secondary use. The crypt of St. Nicholas’ Parish is mentioned in the 1819 register of deaths. The description does not make it clear whether this was a crypt in the church, or an ossuary in the vicinity of the church. The 1821 visitation stated that the church had no crypt, but only an ossuary located under the sacristy. In the ossuary, skeletal remains of the deceased were piled without any order or markings. Given the various legends among the local population on who the deceased were (Napoleon’s soldiers, and similar), we decided to restore the ossuary completely and undertake scientific analyses that would assist us in interpreting the finds. The skulls and long bones have been analysed to determine the sex, age and possible pathologies of the deceased. In total, remains of 223 people have been identified, and it has been successfully established that 30 of them were children, 85 were men and 75 were women. A large number of them (nearly one quarter of the skulls of both adults and children) had scarring from trauma to the left side of their heads, as a consequence of violence they had suffered. Given that the majority of people are right-handed, trauma is found on the left side of the heads of those that have been attacked. Usually, the child population is spared violence of this kind, but at Žumberak this was not the case. The question remains open whether the violence occurred among the local population, or whether it was inflicted by an outside enemy. We are still uncertain whether the skeletal remains were interred sequentially in the ossuary, or whether these remains belonged to deceased who were originally buried in the cemetery, to make room for new burials. Most probably, the remains were moved here from the cemetery when the new sacristy was built to the south-west of the sanctuary. Unfortunately, we cannot establish the date of the burial on the basis of the items found in the sacristy during its restoration, because the finds date from the period between the 14th and 19th centuries. Beginning in the 18th century, the archival sources mentioning the church of St. Nicholas the Bishop become somewhat more numerous than they were in the late middle ages. Administratively, the church belonged to Gorizia Archdiocese. From the reports on several visitations we can learn about the condition of the church and about the population in the parish. In the summer of 1757, a visitation recorded that the parish church was derelict, that it was being rebuilt and renovated, and that it had 17 chapels under its administration. The report also states that there were 1300 Catholics in the parish, and 2000 Uniates who had their own priest; that, over the years cited, 72 children were born in lawful marriages and that none of them died before they were baptized, that 15 couples were lawfully married, that there were no scandals in the parish, and that nobody was suspected of being a non-believer. Since the end of the 18th century, the parish has belonged administratively to Zagreb Archdiocese. The second half of the 18th century was rather 106

Church of St. Nicholas the Bishop

difficult for the church of St. Nicholas the Bishop. The sources mention constant repairs, insufficient funds, poor condition and poverty in the parish; it was even considered that the church be abandoned. In this period, the bell tower was repaired several times. However, in 1769, the archduchess Maria Theresa of Austria donated money for the reconstruction of the church, under the condition that services be held for the ruling Habsburg family, and thus the church continued to be used by the parish congregation (Fig. 114). At this time, the threat of Ottoman attacks diminished, and the Military Frontier was losing its importance. The Žumberak region remained under a unified military administration until the Military Frontier was demobilized in 1881, at which time it was annexed to the Kingdom of Croatia, Slavonia and Dalmatia. In the 19th century, the church was renovated twice, which is recorded on the church’s walls. It was first renovated in 1871, and then, for the last time, only two decades later, in 1894. The last renovation was caused by the damage inflicted by an earthquake in 1880. During this restructuring campaign, a new sacristy was built to the south-west of the sanctuary. Today’s appearance of the church is the result of that last renovation. The castle of Sicherberg was also destroyed by the earthquake, and its construction material was used to build a school at Kupčina Žumberačka in 1947. In the 20th century, the church and the parish were in use, but the problems caused by humidity and disturbance of statics persisted. For this reason, a drainage system was introduced, but, sadly, this was done unprofessionally and caused serious problems. In 2004, the Croatian Conservation Institute became involved in the restauration of the church, with the goal of presenting it to the public and making it functional once again. Unfortunately, the funding for the church’s restauration was discontinued in 2015. Thus, the church is not in use, and the parish is run by the parish of Pribić. The archaeological investigation of the cemetery has revealed much information which complements the picture of the little-known late-mediaeval and early-modern periods in the region of Žumberak (Fig. 115). At the time when burials were made in this cemetery, the walking level was lower than it is today by around 1 metre. To date, we have uncovered two cemetery walls, intersecting in the south-eastern corner of the cemetery. The cemetery surrounding the church ceased to be used when it was transferred to a slightly more distant location, probably at the end of the 18th century. (The 1821 visitation described the cemetery as being 1/5 of an hour’s walk away from the church, and since this description was made, it means that the cemetery had been used for some time). The objects found in graves have confirmed the upper limit of the cemetery’s dating, while the lower limit remains unconfirmed. On the basis of the objects discovered in graves and around the church, and of historical sources, the cemetery could have begun to be used in the 14th century. However, the greater part of the cemetery still has to be investigated in order for us to obtain accurate data on the beginning of interments in the cemetery surrounding the church of St. Nicholas the Bishop at Žumberak. To date, 254 graves located to the south and south-east of the church of St. Nicholas the Bishop have been excavated. The ground drops from the west towards the east, and the cemetery is terraced. Graves were dug in a very disorderly fashion, without the regular orientation; rather, they followed the irregular orientation of the church (NW – SE). The numerous intersections of the graves suggest that they were unmarked. The position of the arms also varies from being extended alongside the body to being crossed over the pelvis, abdomen or chest. In some cases, only one arm was extended alongside the body. It would appear that, in the earliest burials, the hands were joined in prayer on the chest, while in the later horizon the arms were extended in the majority of cases. Four dual graves have been identified: in three of them, mothers were probably buried with their children; in the fourth, two children were buried together (Fig. 116).

Church of St. Nicholas the Bishop

107

The early-modern-period cemeteries of continental Croatia analysed to date do not display any regularity when it comes to the distribution of sexes. In the Žumberak cemetery, the sex has been determined for 233 of the 247 skeletons (62 children, 74 women and 97 men), while the sex of the remaining skeletons could not be determined with certainty. In the Žumberak cemetery, only 25% of the people buried were children, which makes it unusual among other early-modern-period cemeteries. This percentage could increase when the entire surface of the Žumberak cemetery has been investigated. For the time being, 39% of the deceased buried here were men, 30% were women, and for 6% of the remains the sex could not be determined (Fig. 117). The interment of a foetus in a vessel is a novelty in this cemetery. The custom has been recorded only in three late-mediaeval and early-modern-period cemeteries in Croatia, and those pregnancies were probably unwanted, because in all three cases the interments were made outside the consecrated part of the cemetery. For now, it seems that the deceased were placed either directly in graves or in wooden coffins, with wooden coffins being more numerous. Interestingly, iron needles used to fasten the shroud have been found both in graves in which coffins were used and in those in which there were no coffins, which could mean that burials in coffins did not necessarily exclude shrouding of the body. The majority of finds were discovered in graves, while some others were discovered during the investigation of the cemetery, but outside the graves. Nearly one half of all the graves contained some finds, and one half of the objects found were devotional objects. The greater number of finds in some graves cannot be taken as an indication of the wealth and higher status of the deceased, because we know that sometimes wealthy individuals were buried without any grave goods. The personal jewellery discovered includes brooches – a novelty in early-modern-period cemeteries – decorative pins and rings, and in some rare cases necklaces. The functional elements of clothing and footwear that have been found include aglets, shoe taps, belt plates, hook-and-eye fasteners, buttons, and belt buckles and clasps. Among the devotional objects discovered, there were medals, crosses, Breverl amulets, and rosaries. By 2014, a total of 89 devotional objects, 56 medals, 17 crosses, nine rosaries, six Breverls and one pilgrim’s pendant had been found. The finds discovered in 2015 and 2016 are still being processed. The favourite medal of the Žumberak inhabitants was of St. Benedict: to date, 30 such medals have been analysed. Two identical medals are particularly interesting – one was discovered in grave 20, and the other in grave 47. Both contain an inscription with an error on the obverse (CRVX S P E ENDICTI, instead of CRVX SP BENEDICTI). Evidently, two people got identical medals, either at a fair from travelling merchants, or at a pilgrimage (Fig. 118). The pilgrimages of the population of Žumberak is evidenced by medals from Loreto, Mariazell, Maria Taferl, Dorfen, Wies, Cologne, Maria Triberg, Gorizia and Trsat (Fig. 119). Medals from Croatian places of pilgrimage are generally very rare. To date, medals from Trsat have been recorded in the Rijeka cemetery, but those can be interpreted as a reflection of a local veneration, and not necessarily of pilgrimage. The only real evidence of pilgrimage to Croatian pilgrimage destinations are medals from Trsat discovered at Žumberak, Senj and Pula, a medal from Remete recovered at Kamensko and medals from Bistrica found at Motovun and Obrovac. In addition to those medals, examples of nearly all major groups of medals have been discovered (medals depicting Jesus and Mary, those depicting arma Christi, Coronation of the Virgin Mary, and various saints: St. Anthony of Padua, St. George, St. Michael, etc.). Crosses and rosaries were present in smaller numbers than medals. In contrast to crosses and medals, which are nearly always religious in nature and very personal, rosaries have their religious purpose, but they are also decorative and serve as a status symbol. They were often presented as gifts for weddings, birthdays and important events (and these are often of a higher quality); and, depending on the level of their attractiveness, they combined religiosity and desire to adorn oneself. In the 17th and 18th centuries, they became the believers’ favourite votive gift to various 108

Church of St. Nicholas the Bishop

sanctuaries, since they represented their individuality, faith, religiosity and adornment. For the time being, only nine rosaries have been processed, but in addition a large number of decorative beads have been found, such as were worn with medals and crosses. Many people believe that rosaries with up to 10 beads, the so-called zehners, are typical of male customs in the 17th century, while round rosaries with more than 30 beads are typical of female customs (Fig. 120). However, both types of rosary have been found in both male and female graves. To date, 17 crosses have been analysed. The majority of them are vitam praesta crosses, and simple ones with trefoil ends. Most of the crosses were worn at the end of a rosary, and one large socalled burial crucifix testifies to the custom relating to burials of those belonging to a higher social class. The finds that stand out among the devotional objects are six Breverl amulets. Breverls, rarely found in early-modern-period graves, date to the 18th century. They can be interpreted as mementos from pilgrimages, since we know that they were made in Franciscan monasteries in Germany. Particularly interesting is an oval Breverl which contained a pilgrim’s medal from Gorizia and some woollen cloth, along with prayers and blessings. A very similar Breverl has also been found in the church of St. Theodore in Pula. The early-modern-period finds from Žumberak correspond to the usual distribution of finds in the early-modern-period cemeteries of continental Croatia investigated to date. On the basis of all the data presented above, we can conclude that the burials were made under the auspices of the Catholic church, that the bodies of the deceased were wrapped in shrouds that were then sewn up, whereafter the richer were probably placed in coffins and then laid in the ground, while the poorer were interred without coffins, directly in graves. The graves were not marked – or, if they were, it was only with a mound that settled down with time, or with a wooden cross that decayed. For this reason, we have found many intersecting burials, which could seem careless at first sight, but they follow the beliefs and customs of the early-modern period, in which the attitude towards death was somewhat different from that of today. Death was generally accepted, it formed an integral part of life, it merely represented the moment of passing into the eternal life, and there was no need to visit graves the way we do today. Cemeteries were involved in everyday life, whether as the venues of fairs and shows, or places for pasture. At the beginning of the early-modern period, the focus shifted from one’s own death to the death of loved ones, and this process was completed at the end of the early-modern period, when cemeteries were relocated from town centres and burials around churches were banned. Thus, at the end of the 18th century, the cemetery of the church of St. Nicholas the Bishop was also moved to a more distant location (Fig. 121). The arms were extended alongside the body in the majority of cases, which can be explained by burial in shrouds, or they were closed in prayer. The depth of the grave varied and depended on the slope of the ground. In certain cases, it was only 30 cm, and in others nearly 2 metres. In addition to the graves, bodies have been found in the ossuary and in the crypt under the sanctuary. According to the customs of the time, only priests and members of the aristocracy could be buried in a crypt. Since the bodies discovered were female, we are certain that they were nobles. The older woman was buried with a so-called burial crucifix. Before their interment, the deceased were displayed in the church on a catafalque, with large crucifix in their hands. Only the rich were buried with such crucifixes, whereas for those who could not afford them, there was one common crucifix used just for the display. So far, only four dual burials have been identified: three of them contain the bodies of probably a mother and a child, and one contains the bodies of two children. The adults usually died at the age of 30-45, and children at the age of 2-5. However, for now it seems that, at the Žumberak cemetery, child mortality was lower than in other early-modern-period cemeteries of continental Croatia. The quality of life of the early-modern-period Žumberak population was in line with the data available for other cemeteries that have been archaeoChurch of St. Nicholas the Bishop

109

logically investigated. People toiled physically, around 20% of the population was malnourished, many of them suffered from tooth decay, and accidents resulted in bone fractures which healed with varying degrees of success. Of all the graves investigated in the cemetery, only one skeleton has been discovered with traces of serious physical trauma (murder). In contrast, a quarter of all the bones analysed from the ossuary located by the church contained traces of intentional physical violence. The analysed bones originating from both the cemetery and the ossuary, reveal the marks of rheumatic illnesses, rickets, leprosy, carcinoma and hydrocephalus. We can assume that such illnesses had labelled those who suffered from them during their lifetime, but, with regard to burial customs, no difference has been noticed in the treatment of those who were sick. The only two examples that stand apart are burials of children. A child who died as a consequence of hydrocephalus was buried in a niche, while the burial of a foetus in a vessel outside the consecrated space is the result of a concealed act. Objects discovered in graves revealed some information about the religiosity of the Žumberak population, and about the popular customs linked with superstitions. One such example is a padlock found in a grave, associated with belief in vampires. People considered to be vampires, or the undead, were those who were somehow deviant from the rest, either because of their illness or behaviour, or because they died suddenly without their affairs being put in order. Because of the fear that such people could come back to life, they were sometimes buried with stones over their chests or in their mouths, with a padlock, a sickle or an iron wedge; sometimes they were laid face-down, and all of this to make sure that they could not get out of the grave. Animal teeth found in several graves can be associated with the popular belief that they could protect from pain and diseases. In one male adult grave, there was a badly damaged ancient coin, which was clearly kept and worn by the deceased as some kind of protection (Fig. 66.1). As for the personal jewellery discovered, it follows the contemporary fashion: most people wore rings; women and children also had brooches. The favourite rings were those with a hexagonal crown, but there were also those with circular and oval crowns, bearing glass in various colours, imitating precious stones. Some rings were made of spirally-wound bronze wire. Only two of the rings discovered were made of silver, and one was a seal ring, bearing the initials “ML” and a prancing stag in the coat of arms, decorated with gilded edging (Fig. 73). Unfortunately, despite very thorough research of archival sources and numerous queries posed to our colleagues, we have not been successful in identifying the ring’s owner. Some child graves contained rings which had certainly not been worn by children, because their size corresponded to that of rings worn by adults. The shoe taps allow us to differentiate between men’s boots and women’s heeled shoes. Both men and women wore spats, closed with bronze hook-and-eye fasteners. Such fastenings have also been discovered in places where they can be interpreted as having been used to fasten shirts. Buttons have been found more rarely. In some cases, there were also shoe buckles, and fastenings from men’s shorts. Pins were worn by both men and women; in the case of women, they have been discovered primarily by the head, since they had been used on scarves, while in male graves they have been discovered at the chest. In several graves, diadems have also been discovered; they were worn on the head by girls who were ready to accede to the rank of those young women prepared to get married. Once they were married, women hid their hair under a scarf, and on holidays and special occasions they would put a diadem over the scarf. Sometimes, if a young woman died before she was married, she was buried with a diadem on her head, symbolising her wedding to Christ. The discovered pilgrims’ medals reveal that the Žumberak population went on pilgrimages to the territory of the Holy Roman Empire, primarily to what is today Austria, but some of them went as far as Cologne and Loretto, which took more than 20 days of walking in each direction. Pilgrimages to Austria, Trsat and Gorizia would take around 10 days in each direction. The pilgrims were mostly women, because only one pilgrim’s medal has been found in a male grave. 110

Church of St. Nicholas the Bishop

It was probably on pilgrimages that they bought Breverl amulets, and thus spread this religious custom. The Breverls have also been discovered predominantly in female graves. The favourite patron saint of the Ĺ˝umberak population was St. Benedict. Children were not buried with any devotional objects, with the exception of one child grave which contained three medals of St. Benedict. Devotional objects are equally present in male and female graves. Given that the total number of men buried in the cemetery is higher than the number of women, we could cautiously conclude that devotional objects were somewhat more popular among women than among men. Church of St. Nicholas the Bishop

111

Izbor korištene literature i izvora

A nzulović 2007 Anzulović I., Ukrasno uporabni predmeti na zadarskom području u povijesnim izvorima od 13. do konca 16. st., Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 49/2007, Zadar, 239-287. A zinović Bebek 2009 Azinović Bebek A., Novovjekovni nalazi u grobovima 17. i 18. stoljeća oko crkve Sv. Nikole biskupa u Žumberku, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 42 (2009.), 463–488. A zinović Bebek 2012 Azinović Bebek A., Novovjekovni nabožni predmeti nađeni prigodom arheoloških istraživanja na lokalitetima sjeverozapadne Hrvatske, neobjavljena doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. A zinović Bebek, Janeš 2016 Azinović Bebek A., Janeš A., Groblje oko crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku, Groblja i pogrebni običaji u srednjem i ranom novom vijeku na prostoru sjeverne Hrvatske, Zbornik Instituta za arheologiju / Serta Instituti Archaeologici, knjiga / volume 4, 123-139. Badurina (ed). 1979 Badurina A. (ed.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, Kršćanska sadašnjost. Banić 2011 Banić S., Damast i vez iz druge polovine 15. stoljeća na misnom ornatu u Franjevačkom samostanu u Hvaru, Ars Adriatica, No.1, 117-132. Bello et al. 2006 Bello S., Thomann A., Signoli M., Dutour O., Andrews P., Age and sex bias in the reconstruction of past population structures, American Journal of Physical Anthropology, 129, 24-38. Benyovsky 1996 Benyovsky I., Vampiri u dubrovačkim selima u 18.st., Otium (1330-2485) 4, 1/2; 118-130. Bigliani et al. 1991 Bigliani L., Craig E., Butters K., Fractures of the shoulder, Fractures in Adults, Philadelphia, 8711019. Bock 2002 Bock H., Vampire in der Altmark?, Städte – Dörfer – Friehöfe, Archäologie in der Altmark, Band 2: Vom Hochmittelalter bis zur Neuzeit, Hrsg. Hartmut Bock, Oschersleben, Zeithen. Bonin 1934 Bonin G. von, On the size of man’s brain as indicated by skull capacity, The Journal of Comparative Neurology, 59, 1-28.

112

izbor korištene literature i izvora

Burić 2005 Burić, T., I ritrovamenti più antichi di rosari in Dalmazia, Starohrvatska prosvjeta III/30 (2003), Split, 199-237. Buturac 1985 Buturac J., Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine Jazu, knjiga 59, Zagreb. Buys, Oakley 2007 Buys S., Oakley V., Conservation and Restoration of Ceramics, Elsevier Butterworth and Heinemann, Oxford. Caple 2000 Caple, C., Conservation skills: judgment, method and decision making, Routledge, London. Costa 1980 Costa R.L. Jr., Age, sex and antemortem loss of teeth in prehistoric Eskimo samples from Point Hope and Kodiak Island, Alaska, American Journal of Physical Anthropology, 53, 579-587. Cronyn 2005 Cronyn, J. M., The Elements of Archaeological Conservation, Routledge, London. Čoralić et al. 2011 Čoralić L., Dugac Ž., Sardelić S., Vampiri u korčulanskom selu Žrnovo: tragom jednog arhivskog spisa iz XVII, stoljeća, Acta Medico-Historica Adriatica, Vol. 9, No. 1, Rijeka, 33-46. Dillmann et al. 2007 Dillmann P., Beranger G., Piccardo P., Matthiensen H., Corrosion of metallic heritage artefacts, Woodhead Publishing ltd. and CRC Press LCC, Cambridge and Boca Raton. Doračić 2003 Doračić D. Konzervatorsko-restauratorski zahvati na arheološkim predmetima s lokaliteta Torčec – Cirkvišće, uključujući nedestruktivna ispitivanja na pojedinim predmetima, Podravina 2 (4) , 49-55. Egan, Pitchard 1991 Egan G., Pitchard F., Dress Accessories, Medieval Finds from Excavation in London 3, London, 1150 – 1450. Ferllini 2007 Ferllini R., Bone Scatter on Chalk: The Importance of Osteological Knowledge and Environmental Assessment, Forensic Anthropology: Case Studies from Europe, Springfield, 216-231. Fingerlin 1992 Fingerlin, I. 1992, Die Grafen von Sulz und ihr Begräbnis in Tiengen am Hochrein, Stuttgart. Fras 1988 Fras F. J., Cjelovita topografija karlovačke vojne krajine, Gospić. Frayer 1984 Frayer D.W., Tooth size, oral pathology and class distinctions: evidence from the Hungarian Middle Ages, Anthropologiai közlemények, 28, 47-54. Grew, De Neergaard 1988 Grew F., De Neergaard M., Shoes and Pattens, Medieval Finds from Excavation in London 2, London. Gruden 1910 Gruden J., Zgodovina slovenskega naroda, Družba sv. Mohorja v Celovcu, Celovac.

izbor korištene literature i izvora

113

Gudić 1966 Gudić I., Neka geografska obilježja Žumberka, u: Žumberački kalendar, ur. M. Predović, Zagreb 1966, 49-55. Gušić 1984 Gušić M., Odjeća Senjskih Uskoka i Bunjevaca, Senjski zbornik 10-11/ 1984, Senj, 73-116. Guy et al. 1997 Guy H., Masset C., Baud C. A., Infant Taphonomy, International Journal of Osteoarchaeology, 7, 221229. Horvat 1992 Horvat Z., Katalog gotičkih profilacija, Zagreb. Horvat 2007 Horvat I., Biondić R., Keramika i staklo 17. i 18 stoljeća iz starog franjevačkog samostana, katalog izložbe, Muzej Slavonije, Osijek. Hodges 1975 Hodges H.W.M., Problems and ethics of the restoration of pottery, Bromelle, N., Smith, P. (ur.), Conservation in Archaeology and the Applied Arts: preprints of the contributions to IIC Stockholm Congress, 37-39. Ivanišević M alčić et al. 2011 Ivanišević Malčić A., Vodanović M., Matijević J., Mihelić D., Prpić Mehičić G., Jukić Krmek S., Caries prevalence and periodontal status in 18th century population of Požega-Croatia, Archives of Oral Biology, 56, 1592–1603. Ivić 1907 Ivić A., Dolazak uskoka u Žumberak, Vjesnik Kraljevskog hrvatskoslavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva 9, Zagreb, 115–147. Janeway 1996 Janaway R.C., The decay of human buried remains and their associated materials, Studies in crime: An introduction to forensic archaeology, Batsford, 58-85. Jug 1955 Jug S., Turški napadi na Kranjsko in Primorsko od prve tretjine 16. stoletja do bitke pri Sisku, Zgodovinski časopis IX, Ljubljana, 26-62. Judd , Roberts 1999. Judd M. A., Roberts C. A., Fracture trauma in a medieval British farming village, American Journal of Physical Anthropology, 109, 229-243. K ekez 2013 Kekez H., Na meji kraljestva in cesarstva, Med cesarstvom in kraljestvom. Študija čezmejnih kulturnozgodovinskih povezav, Ljubljana, 83-110. Kos 1992 Kos D., Urbarji za Belo krajino in Žužemberk (15.-18. stoletje) I, II , Zgodovinski Časopis - Letnik 46, Leto 1992 Kos 1991 Kos D., Urbar deželnoknežjega gospostva Žumberk iz leta 1498, Urbarji za Belo krajino in Žumberg (15. - 18. stoletje), Viri za zgodovino Slovencev, knj. 13., Ljubljana.

114

izbor korištene literature i izvora

Kosi 2002 Kosi M., …quae terram nostram et Regnum Hungariae dividit…(Razvoj meje cesarstva na Dolenjskem v srednjem veku), Zgodovinski časopis 56, Ljubljana, 41-91. Kotowicz 2011 Kotowicz P. N., „Wampir” z ulicy Zamkowej 20 w Sanoku, Rocznik Sanocki, Tom X, Sanok, 33-65. Kovács 2002 Kovács G., Weitschawar/Bajcsa – Vár. Egy stájer erődítmény Magyarországon a 16. század második felében, Zalaegerszeg. K rabath 2001 Krabath S., Die hoch- und spätmittelalterlichen Buntmetallfunde nördlich der Alpen. Eine archäologisch-kunsthistoriche Untersuchung zu ihrer Herstellungstechnik, funktionalen und zeitlichen Bestimmung, 2. knjige, Internationale Archäologie 63, Rahden/Westf. K rmpotić 2014 Krmpotić M., Kasnosrednjovjekovno i novovjekovno posuđe, Stari grad Barilović - 10 godina arheoloških istraživanja, Zagreb, 76-91. K rznar, Tkalčec 2016 Krznar S., Tkalčec T., The identity of the community and the identity of the individual: the burial of the deceased within the settlement in the Middle Ages in Northern Croatia, Ruralia XI (u tisku). Kukuljević Sakcinski 1891 Kukuljević Sakcinski I., Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah: javnih i privatnih sgradah i.t.d. u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb. Kühn 1987 Kühn H., The Conservation and Restoration of Works of Art and Antiquities: Volume 1, ButterworthHeinemann Ltd., Oxford. Lapajne 1996 Lapajne D., Spomenička baština Žumberka, Žumberak: Baština i izazovi budućnosti. Zbornik u čast 700-te obljetnice prvog spomena imena Žumberak, Stari grad Žumberak, 23.-55. Laszowsky 1898 Laszowsky E., Izvještaj Ivana Pieronija o hrvatskim krajiškim gradovima i mjestima god 1639, Starine 29, Zagreb, 12-32. Laurence 1958 Laurence K.M., The natural history of hydrocephalus, The Lancet, 1152-1154. Lukacs 1989 Lukacs J.R., Dental Paleopathology: Methods for Reconstructing Dietary Patterns, Reconstruction of Life from the Skeleton, New York, 261-286. M aletić 2010 Maletić A., Konzervatorsko-restauratorski zahvati na fibuli od bakrene slitine i željeznom nožu s lokaliteta Jokine i Duševića Glavice u Krnezi, Portal 1, 269-274. M ašić 2002 Mašić B., Interpretacija skeletnog nalaza s lokaliteta Muzej Grada Zagreba – samostan klarisa, Histria Antiqua, 8, 95-101. Mlinarič 1987 Mlinarič J., Kostanjeviška opatija 1234–1786, Ljubljana.

izbor korištene literature i izvora

115

Muñoz Viñas 2005 Muñoz Viñas S., Contemporary Theory of Conservation, Elsevier Butterworth-Heinemann, Oxford. Nielsen-M arsh, Hedges 2000. Nielsen-Marsh C.M., Hedges R.E.M., Patterns of diagenesis in bone I: the effects of site environments, Journal of Archaeological Science, 27, 1139-1151. Novak et al. 2009 Novak M., Šlaus M., Pasarić M., Subadultni stres u srednjovjekovnim i novovjekovnim populacijama kontinentalne Hrvatske, Prilozi Instituta za arheologiju 26/2009, Zagreb, 247-270. Novak, K rznar 2010 Novak M., Krznar S., Prilozi poznavanju uvjeta i kvalitete života u ranonovovjekovnom podravskom selu - na primjeru Torčeca kraj Koprivnice, PODRAVINA, Volumen 9, broj 18, Koprivnica, 59-88. Ortner 2003 Ortner D. J., Identification of Pathological Conditions in Human Skeletal Remains, New York. Perkić 2005 Perkić D., Elaborat sa zaštitnih arheoloških istraživanja 1999.-2000., Konzervatorski odjel Karlovac. Pešić 2010 Pešić M., Konzervatorsko-restauratorski radovi na keramičkim dolijama s lokaliteta Kravići-Boškina, Portal 1, 261-268. Predovnik et al. 2008 Predovnik K., Dacar M., Lavrinc M., Cerkev sv. Jerneja v Šentjerneju. Arheološka izkopavanja v letih 1985 in 1986, Archaeologia Historica Slovenica 6, Ljubljana. R atkovčić 2014 Ratkovčić R., Srednjovjekovno zidno slikarstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj, Umjetnička organizacija Kultura umjetnosti, Zagreb. R ekate 2009 Rekate H.L.A., Contemporary definition and classification of hydrocephalus, Seminars in Pediatric Neurology, 16(1), 9-15. R esnick, Niwayama 1995 Resnick D., Niwayama G., Rheumatoid arthritis, Diagnosis of Bone and Joint Disorders, Philadelphia, 866-970. R ichards, A nton 1991 Richards G.D., Anton S.C., Craniofacial Configuration and Postcranial Development of a Hydrocephalic Child (ca. 2500 B.C. – 500 A.D.): With a Review of Cases and Comment on Diagnostic Criteria, American Journal of Physical Anthropology, 85, 185-200. Rowland et al. 1988 Rowland M.G.M., Rowland S.G.J.G., Cole T.J., Impact of infection on the growth of children from 0 to 2 years in an urban West African Community, American Journal of Clinical Nutrition, 47, 134–138. Scheuer, Black 2000 Scheuer L., Black S., Developmental Juvenile Osteology, New York. Scott et al. 2007 Scott A.D., Podany J., Considine,B.B., Ancient & Historic metals, The J. Paul Getty Trust, Los Angeles.

116

izbor korištene literature i izvora

Smičiklas 1913 Smičiklas T. (ur.), Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, CD XI, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom, Sv. 11, Listine godina 1342-1350, Zagreb. Szabo 1920 Szabo Gj., Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb. Štefanec 2011 Štefanec N., Država ili ne. Ustroj Vojne krajine 1578. godine i hrvatsko-slavonski staleži u regionalnoj obrani i politici, Zagreb. Škiljan 2002 Škiljan M., Metallica. Predmeti od neplemenitih metala, Zbirka predmeta iz svakodnevnog života, Zagreb. Štih 1999 Štih P., Oglejski patrijarhi kot mejni grofje na Kranjskem, Časopis za zgodovino in narodopisje 1-2, Maribor, 39-53. Tkalčec 2015 Tkalčec T., Izvješće o zaštitnim arheološkim istraživanjima lokaliteta AN 6 Donji Miholjac-Đanovci, Zagreb, Institut za arheologiju, izvještaj. Valvasor 1689 Valvasor J. V., Die Ehre des Hertzogthums Crain, Knjiga XII, Nürnberg. Linden S., van der Heijde 2001 van der Linden S., van der Heijde D., Spondyloarthropathies, Kelley‘s Textbook of Rheumatology, Philadelphia, 1039-1053. van der

Volčjak 2010 Volčjak J., Bela krajina v vizitacijskih zapisnikih goriškega nadškofa Karla Mihaela Attemsa (1752– 1774), Iz zgodovine Bele krajine, Kronika, broj 58., 729-752. Vyroubal et al. 2016 Vyroubal V., Bedić Ž., Čavka M., Mihaljević M., Šlaus M., Metastatic carcinoma in a medieval period skeleton from Croatia – a case study, International Union of Anthropological and Ethnological Sciences‘s (IUAES) Inter-Congress World anthropologies and privatization of knowledge: engaging anthropology in public, Dubrovnik. Vuković Biruš 2009 Vuković Biruš M., Konzerviranje i restauriranje keramičkih arheoloških nalaza, Čataj, L. (ur.), Josipovac Punitovački – Veliko Polje I, zaštitna arheološka istraživanja na trasi autoceste A5, eneolitičko, brončanodobno i srednjevijekovno naselje, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb. Whitehead 1996 Whitehead R., Buckles 1250 – 1800, Greenlight Publishing, Essex. Z ajc 2007 Zajc M., Problem »pripadnosti« Žumberčanov in Marindolcev v desetletjih pred razpustom Vojne krajine 1881 in po njem, Dve domovini 25, Ljubljana, 15 - 38.

izbor korištene literature i izvora

117

Arhivska građa Arhiv Republike Slovenije, sign. Sam. A II, fasc. 15. Arhiv Zagrebačke nadbiskupije, Župni arhiv sv. Nikole Biskupa u Žumberku, Mat. Umr. 1, 1790, 1791 – 1834. Arhiv Zagrebačke nadbiskupije, Župni arhiv sv. Nikole Biskupa u Žumberku, Vizitacije 127/X, 280 Državni arhiv u Zagrebu, sign. HR-DAZG-869/3694 3694. Nadškofijski arhiv u Novoj Gorici, 1757, sign. ACAG - Curia, Visite pastorali, Attems, 1/7 ex 11 (26), 38-39. Osrednja knjižnica Celje, sign. Celje_SKL D-Fcs 181.

Arhiv HRZ-a HRZ, 1596/1/2006, Azinović Bebek Azinović Bebek A., Izvještaj o zaštitnim arheološkim istraživanjima u 2006. g., Zagreb. HRZ, 1596/1/2009, Azinović Bebek Azinović Bebek A., Izvještaj o provedenom arheološkom nadzoru pri otvaranju sondi u podu crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku, Zagreb. HRZ, 1596/1/2010, Azinović Bebek Azinović Bebek A., Izvještaj o zaštitnim arheološkim istraživanjima u 2010. g., Zagreb. HRZ, 1596/1/2011, Azinović Bebek Azinović Bebek A., Izvještaj o zaštitnim arheološkim istraživanjima u 2011. g., Zagreb. HRZ, 1596/1/2013, Azinović Bebek Azinović Bebek A., Izvještaj o zaštitnim arheološkim istraživanjima u 2012. g., Zagreb. HRZ, 1596/1/2014, Azinović Bebek, Janeš Azinović Bebek A., Janeš A., Izvještaj o zaštitnim arheološkim istraživanjima u 2013. g., Zagreb. HRZ, 1596/1/2015, Azinović Bebek Azinović Bebek A., Janeš A., Izvještaj o zaštitnim arheološkim istraživanjima u 2014. g., Zagreb. HRZ, 1596/1/2016, Azinović Bebek Azinović Bebek A., Izvještaj o zaštitnim arheološkim istraživanjima u 2015. g., Zagreb. HRZ, 1596/1/2009, Brekalo Brekalo J., Izvještaj o konzervatorsko-restauratorskim radovima na zidnim slikama tijekom 2008. godine u unutrašnjosti Župne crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku, Zagreb. HRZ, 1596/2014, Dragojević Dragojević A., Car G., Izvješće o provedenim konzervatorsko-restauratorskim radovima na kožnim i tekstilnim fragmentima iz dva lijesa iz crkve sv.Nikole biskupa u Žumberku, Zagreb. HRZ, 1596/2005, Rašpica Rašpica B., Izvještaj o preliminarnim konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima pročelja i unutrašnjosti župne crkve sv. Nikole biskupa u Žumberku u godini 2005., Zagreb. HRZ, 1596/2012., Šurina Šurina E., Žumberak, zvonik župne crkve sv. Nikole biskupa, preliminarni izvještaj o konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima, Zagreb HRZ, 1596/2013, Šurina Šurina E. Žumberak, župna crkva sv. Nikole biskupa, Izvještaj o konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima, Zagreb.

Popis elektroničkih izvora URL 1: http://www.davidrumsey.com/luna/servlet/allCollections (siječanj 2017.) URL 2: http://www.literature.at/viewer.alo?objid=1026641&viewmode=fullscreen&rotate=&scale=3 .33&page=477 (siječanj 2017.) URL 3: http://www.croatia.eu/article.php?lang=2&id=21 (siječanj 2017.) 118

izbor korištene literature i izvora

URL 4: https://www.raremaps.com/gallery/detail/28443/Descriptio_Totius_Illyridis_XVI_No_Tab/ Munster.html) (siječanj 2017.) URL 5: http://mapire.eu/en/map/firstsurvey/?bbox=34855.98638465768%2C5134716.475756717%2C3 096004.692176162%2C7135532.12814949 (siječanj 2017.) URL 6: https://johnjburnslibrary.files.wordpress.com/2013/04/106r-ill-large-large.jpg (siječanj 2017.) URL 7: https://www.rijksmuseum.nl/en/collection/RP-P-OB-31.581 (siječanj 2017.) URL 8: https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/564x/00/f3/1e/00f31e89b31e977f648383fb67 ce330e. jpg (siječanj 2017.) URL 9: https://www.google.hr/maps/@45.7494855,15.440053,352m/data=!3m1!1e3 (siječanj 2017.)

Popis slika i korištenih izvora Slika 1. Pogled na crkvu sv. Nikole biskupa s juga (arhiv HRZ). Slika 2. Detalj Karte Slavonije, Hrvatske, Kranjske, Istre, Bosne i susjednih zemalja na kojoj je ucrtano vlastelinstvo Žumberak (Sichelberg), iz 1550. godine (autor: August Hirschvogel) (URL 1). Slika 3. Isječak iz zapisnika o Attemsovoj vizitaciji iz 1757. godine, u kojem se navodi da je nadbiskup (archipraesul) otišao za Žumberak praćen zvonjavom zvona i pucnjavom iz topova, da je na strmome putu proveo tri sata po lijepome vremenu te konačno prispio u žumberačku utvrdu. (Nadškofijski arhiv u Novoj Gorici, 1757, sign. ACAG - Curia, Visite pastorali, Attems, 1/7 ex 11 (26), 38-39). Slika 4. Crkva sv. Nikole i stari grad Sicherburg 1744. godine. (Ducatus Carnioliae tabula chorographica per Ioannem Dismam Floriantschitsch de Grienfeld ... et per abrahamum Klatschmidtceri incisa, faksimil, Osrednja knjižnica Celje, sign. Celje_SKL D-Fcs 181). Slika 5. Szemanov kartografski prikaz Zagrebačke biskupije, detalj (Karta zagrebačke biskupije (Mappa dioecesis Zagrabiensis II), Zagreb, 1822., Državni arhiv u Zagrebu, sign. HR-

DAZG-869/3694). Slika 6. Detalj popisa filijalnih kapela koje su pripadale župnoj crkvi sv. Nikole 1769. godine, s napomenom da bi se mogle urušiti. (Popis žumberačke župe, dokument iz mjeseca prosinca 1769., Conscriptio parochiae Sichelburgensis, Arhiv Republike Slovenije, sign. Sam. A II, fasc. 15). Slika 7. Područje Žumberačkog gorja u razdoblju srednjeg vijeka. Pod indagines podrazumijevaju se fizičke prepreke na strateškim i lako branjivim položajima pograničnog područja, s ciljem kontrole prometnica (izradio P. Sekulić, arhiv HRZ). Slika 8. Prikaz Sighelberga i crkve sv. Nikole u 17. stoljeću (Veduta di Sighlberg in Croatia, Giovanni Pieroni, 1639. Zeitschrift des Deutschen und Österreichischen Alpenvereins Bd.21, s. 424 (1890); URL 2). Slika 9. Prikaz Žumberka s kraja 16. stoljeća i područja naseljavanja uskoka (de Jode 1593; URL 3). Slika 10. Slika starog grada Sicherberga, početak 20. stoljeća (MK, UZKB – F, inv. br. 9318) Slika 11. Crkva sv. Nikole Biskupa i stari grad Sicherberg na karti Sebastiana Münstera iz 1552. godine (URL 4). Slika 12. Prva vojna izmjera, 2. polovica 18. stoljeća (URL 5). Slika 13. Godina 1643. naslikana u vrhu trijumfalnog luka, s njegove unutrašnje strane prema svetištu (arhiv HRZ). Slika 14. Glavni oltar s Gospom Lurdskom (arhiv HRZ). Slika 15. Barokna propovjedaonica uz sjeveroistočni zid svetišta (arhiv HRZ). Slika 16. Oltar Presvetog Srca Isusova, uz sjeveroistočni zid lađe (arhiv HRZ). Slika 17. Oltar sv. Antuna Pustinjaka, uz jugozapadni zid lađe (arhiv HRZ). Slika 18. Višestruko profilirani kameni portal crkve (arhiv HRZ).

izbor korištene literature i izvora

119

Slika 19. Detalj zida svetišta, vidljivi ostaci najstarijeg sloja pročelja s naslikanim crvenim i sivim geometrijskim motivima kvadara (arhiv HRZ). Slika 20. Natpis o obnovi crkve iz 1871. u gornjem dijelu jugozapadnog zida svetišta, iznad ulaza u sakristiju, otkriven tijekom istraživanja (arhiv HRZ). Slika 21. Drveni medaljon na ogradi pjevališta s natpisom o obnovi crkve 1893./4. godine (arhiv HRZ). Slika 22. Pogled na oslikani strop lađe (arhiv HRZ). Slika 23. Pogled na gornji dio zvonika nakon provedenih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja, vidljiv je izvorni sloj žbuke i naliča s naslikanim okvirima prozora i godina 1763. (arhiv HRZ). Slika 24. Na najstarijem izvornom sloju žbuke otkrivena je naslikana godina 1763. iznad polukružnog prozora na jugozapadnom pročelju zvonika. Najvjerojatnije je to godina oblikovanja zvonika (arhiv HRZ). Slika 25. Podgled polukružnog prozora jugozapadnog pročelja zvonika s ispisanim imenima majstora (arhiv HRZ). Slika 26. Motiv kvadra na pročelju svetišta (arhiv HRZ). Slika 27. Sondiranje u unutrašnjosti, barokni sloj ispod višekratnih bojanih naliča (arhiv HRZ). Slika 28. Barokna oltarna kompozicija u svetištu (arhiv HRZ). Slika 29. Prikaz putta, detalj barokne oltarne kompozicije u svetištu (arhiv HRZ). Slika 30. Oltarna pala, prikaz sv. Nikole u pomaku (arhiv HRZ). Slika 31. Prikaz sv. Petra i sv. Pavla s natpisom (arhiv HRZ). Slika 32. Ulomci kamene plastike sekundarno korišteni u zidnoj strukturi polustupova (arhiv HRZ). Slika 33. Prikaz anđela s ljestvama na jugozapadnom zidu svetišta (arhiv HRZ). Slika 34. Za vrijeme arheoloških istraživanja (arhiv HRZ). Slika 35. Tlocrt crkve s istraženim sondama (izrada V. Gligora, A, Janeš, arhiv HRZ). Slika 36. Temelji crkve koji se nalaze ispod betonskog učvršćivanja „temelja“ (arhiv HRZ). Slika 37. Nacrt oltara s visinama istraženih podova (izradila M. Krmpotić, arhiv HRZ). Slika 38. Nacrt kripte (izradila M. Krmpotić, arhiv HRZ). Slika 39. Ljesovi u kripti (arhiv HRZ). Slika 40. Nalazi iz lijesa žene (arhiv HRZ). Slika 41. Nalazi iz lijesa djevojčice (arhiv HRZ). Slika 42. Nacrt kosturnice (izrada V. Gligora, Lj. Gamulin, arhiv HRZ). Slika 43. Stanje u kosturnici prije uređivanja (arhiv HRZ). Slika 44. Stanje u kosturnici nakon uređivanja (arhiv HRZ). Slika 45. 3D model sonde u fazi istraživanja grobova (izradila V. Gligora, arhiv HRZ). Slika 46. Tlocrt sa svim istraženim grobovima (izrada V. Gligora, A. Janeš, arhiv HRZ). Slika 47. Terase na kojima su ukopavani pokojnici (arhiv HRZ). Slika 48. Raka u zdravici (arhiv HRZ). Slika 49. Ostaci drvene daske u grobu (arhiv HRZ). Slika 50. Gotičko svodno rebro i prozorski šprljak (crtež A. Bendeković, arhiv HRZ). Slika 51. Tlocrt grobova orijentiranih Z – I i I – Z (izrada V. Gligora, A. Janeš, arhiv HRZ). Slika 52. Broševi nađeni u grobovima (arhiv HRZ). Slika 53. Nacrt groba 40 s položajima nalaza (izrada A. Janeš, arhiv HRZ). Slika 54. Lokot nađen u grobu 54 (arhiv HRZ). Slika 55. Tipovi prstena nađeni na groblju (arhiv HRZ). Slika 56. Najčešći tipovi medaljica pronađeni na groblju (arhiv HRZ). Slika 57. Tipovi križeva i krunica pronađenih na groblju (arhiv HRZ). Slika 58. Ovalni brevar iz groba 120 (arhiv HRZ). Slika 59. Izbor keramičkih nalaza (arhiv HRZ). Slika 60. Lonac u kojem su sahranjeni fetusi (arhiv HRZ). 120

izbor korištene literature i izvora

Slika 61. Izbor staklenih nalaza (arhiv HRZ). Slika 62. Staklene zdjele nađene na groblju (arhiv HRZ). Slika 63. Kopčice „baba“ i „deda“ (arhiv HRZ). Slika 64. Položaj kopčica u grobu (arhiv HRZ). Prikaz načina nošenja hlača kod krajišnika u 17. stoljeću i kopčice za „bječve“ (izrada A. Janeš, Lj. Gamulin, slika krajišnika preuzeta Gušić 1984, 85, sl. 21). Slika 65. Metalni nalazi dijelova odjeće i obuće nađenih na groblju (arhiv HRZ). Slika 66. Novac pronađen na groblju (arhiv HRZ). Slika 67. Noževi pronađeni na groblju (arhiv HRZ). Slika 68. Okov ključanice i ključ (arhiv HRZ). Slika 69. Ostruga 14./15. stoljeća (arhiv HRZ). Slika 70. Željezni nož sa dijelovima od bakrene slitine – prije i poslije radova (arhiv HRZ). Slika 71. Keramički oslikani tanjur - prije i poslije radova (arhiv HRZ). Slika 72. Raspelo, bronca – prije i poslije radova (arhiv HRZ). Slika 73. Prsten pečatnjak, srebro – prije i poslije radova (arhiv HRZ). Slika 74. Kosti fetusa iz groba 173, s naznačenom dodatno pronađenom lijevom nadlaktičnom kosti fetusa iste starosti (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 75. Usporedba djeteta s hidrocefalusom iz groba 12 sa "zdravim" djetetom iste dobi (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 76. Iskrivljene goljenične kosti muškarca koji je najvjerojatnije prebolio rahitis, grob 47 (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 77. Spiralna fraktura na lijevoj goljeničnoj kosti muškarca iz groba 127 (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 78. Dislokacija i fraktura desnog ramena muškarca iz groba 127 (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 79. Perimortalna trauma (nastala u/oko trenutka smrti) na lijevoj tjemenoj kosti muškarca iz groba 24 (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 80. Koštana ankiloza (spajanje) baze lubanje i pet vratnih kralježaka na kosturu žene koja je vjerojatno bolovala od ankilozantnog spondilitisa, grob 132 (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 81. Promjene na laktu kostura žene koja je vjerojatno bolovala od reumatskog artritisa, grob 117 (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 82. Lezije na čeonoj kosti s unutrašnje strane: A) resorbirana kost desne orbite i područja oko nje; B) lezija na središnjem dijelu i lijevoj strani dimenzija 34×30 mm; C) nekoliko manjih lezija na desnoj strani (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 83. Dvije antemortalne (zarasle) traume na prednjoj lijevoj strani muške lubanje iz kosturnice (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 84. Promjene na nosnim kostima i alveolarnoj kosti lubanje iz kosturnice koja je vjerojatno bolovala od lepre. (foto Vlasta Vyroubal, Arhiv Antropološkog centra HAZU). Slika 85. Zatečeno stanje prsluka, prednja i stražnja strana (arhiv HRZ). Slika 86. Zatečeno stanje fragmenta pamučne tiskane marame (arhiv HRZ). Slika 87. Tragovi crvene boje na prsluku (arhiv HRZ). Slika 88. Uzorak rubne kratke kitove usi (Arhiv Zavoda za anatomiju, histologiju i embriologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu). Slika 89. Prsluk nakon radova, prednja i stražnja strana (arhiv HRZ). Slika 90. Tamnosmeđa tkanina na unutarnjim stranama klapni i ista tkanina uvećana (arhiv HRZ). Slika 91. Tvorba motiva liseré i broché efektom u tkanju na naličju tkanine (arhiv HRZ). Slika 92. Manji i veći cvjetni motiv (izrada G. Car, arhiv HRZ). Slika 93. Svilena vezica za utezanje prsluka, uvećana 63 puta (arhiv HRZ). izbor korištene literature i izvora

121

Slika 94. Pozicije letvica kitovih usi na prsluku (arhiv HRZ). Slika 95. Površinska nakupina dijatomeje, uvećanje 200 puta (arhiv HRZ). Slika 96. Grafički prikaz konstruktivnih krojnih dijelova prsluka (izrada G. Car, arhiv HRZ). Slika 97. Metalne kopčice (označene su originalne) i linija kopčanja na prsluku (arhiv HRZ). Slika 98. Lutka za prsluk nakon prilagodbe (arhiv HRZ). Slika 99. Cipele u lijesu po otvaranju kripte (arhiv HRZ). Slika 100. Stanje nakon vađenja iz lijesa (arhiv HRZ). Slika 101. Rozeta nakon šivanja (arhiv HRZ). Slika 102. Stanje fragmenta obje cipele nakon konzervatorsko-restauratorskih radova u kutiji od trajnog kartona (arhiv HRZ). Slika 103. Osam vidljivih nakupina na kojima se vidi da je tim mjestima bilo pričvršćeno neko dodatno ojačanje na peti (arhiv HRZ). Slika 104. Shematski prikaz spajanja krojnih dijelova cipele (arhiv HRZ). Slika 105. Probni primjerak cipele i prilagođeni kalup (arhiv HRZ). Slika 106. Rekonstruirane cipele (arhiv HRZ). Slika 107. Barokni zidani pil (arhiv HRZ). Slika 108. Ostaci starog grada Sicherberga početkom 20. stoljeća. U desnom kutu vidi se crkva sv. Nikole biskupa (Gudić 1966, 55). Slika 109. Karta Žumberka s označenim rimokatoličkim (žuto) i grkokatoličkim (crveno) naseljima (izrada P. Sekulić, arhiv HRZ). Slika 110. Prikaz umatanja tijela pokojnika u platno (URL 6). Slika 111. Procesija bratovštine iz 17. stoljeća. Processie in Antwerpen, Richard Collin, after I. van Orley, c. 1678 - c. 1680, izvor: Rijks Museum (URL 7). Slika 112. Idejna rekonstrukcija odjeće i obuće pokojnice iz kripte (izradila P. Dinjaški, arhiv HRZ). Slika 113. Idejna rekonstrukcija ukopa djevojčice (izradila P. Dinjaški, arhiv HRZ). Slika 114. Prikaz crkve sv. Nikole biskupa iz 17. stoljeća, uvećani prikaz Pieronijeve vedute (izrada P. Dugonjić, arhiv HRZ). Slika 115. Prostor groblja tijekom arheoloških istraživanja (arhiv HRZ). Slika 116. Nacrt s označenim dvojnim ukopima na prostoru groblja (izrada V. Gligora, A. Janeš, arhiv HRZ). Slika 117. Postotak muškaraca, žena i djece na groblju sv. Nikole biskupa (izrada V. Gligora, arhiv HRZ). Slika 118. Dvije identične medaljice sv. Benedikta s krivo napisanim natpisom (arhiv HRZ). Slika 119. Karta hodočasničkih mjesta Žumberčana u 17. i 18. stoljeću (izrada A. Janeš, arhiv HRZ). Slika 120. Prikaz nošenja muške tzv. zehner krunice i ženske krunice s preko 30 zrna. (URL 8) Slika 121. Položaj novog groblja u odnosu na crkvu sv. Nikole biskupa (URL 9).

122

izbor korištene literature i izvora

Popis suradnika

Arheološka istraživanja: Služba za arheološku baštinu, Odjel za kopnenu arheologiju Arheolozi: dr. sc. Ana Azinović Bebek, konzervator arheolog savjetnik Lea Čataj, konzervator arheolog Andrej Janeš, konzervator arheolog dr. sc. Marijana Krmpotić, viši konzervator arheolog Petar Sekulić, konzervator arheolog Dokumentaristice: Anja Bendeković Višnja Šporer Maljković Studenti: Marko Babeli Mia Čujkević Plečko Mislav Fileš Janko Gašpar Blaž Glavinić Valerija Gligora Borna Jambrošić Olga Jurčić Paula Knego Tea Kokotović Julija Kramberger Jelena Maslać Marko Skuliber Sebastijan Stingl Luka Štefan

Radnici: Boris Bukovčak Dalibor Capan Mario Dobrinić Goran Klanfar Danijel Kralj Ivan Llewellin Antonio Mihalić Asmir Mujkić Zoran Nedeljković Dinko Požar Petar Protić Filip Terzić Andrija Žalac

Izrada i obrada nacrta, karata i fotografija: Anja Bendeković, konzervator povjesničar umjetnosti Pavle Dugonjić, suradnik konzervatora arheologa Ljubo Gamulin, suradnik konzervatora povjesničara umjetnosti Valerija Gligora, student arheologije Andrej Janeš, konzervator arheolog dr. sc. Marijana Krmpotić, viši konzervator arheolog dr. sc. Tajana Pleše, konzervator arheolog savjetnik Petar Sekulić, konzervator arheolog

popis suradnika

123

Restauriranje arheoloških nalaza: Odjelu za restauriranje kopnenih arheoloških nalaza Franjo Bračun, suradnik konzervatora-restauratora Ivan Gagro, restaurator tehničar, vanjski suradnik Petra Dinjaški, konzervator-restaurator, vanjski suradnik Asta Dvornik, suradnik konzervatora-restauratora, vanjski suradnik Mihael Golubić, konzervator restaurator Matija Krklec, konzervator-restaurator Maladen Mustaček, viši restaurator tehničar Marko Nemeth, restaurator tehničar Elena Perković, suradnik konzervatora-restauratora, vanjski suradnik Maša Vuković Biruš, konzervator-restaurator

Osteološka analiza: Antropološki centar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (pod vodstvom prof. dr. sc. Maria Šlausa): dr. sc. Željka Bedić, poslijedoktorand, viši asistent Marijana Lukačević, arheolog dr. sc. Mario Novak, poslijedoktorand, viši asistent Jozo Perić Peručić, antropolog dr. sc. Vlasta Vyroubal, poslijedoktorand, viši asistent

Konzervatorska istraživanja i dokumentiranje nepokretne baštine: Informacijsko-dokumentacijski odjel, Odsjek za konzervatorska istraživanja i dokumentiranje nepokretne baštine, Odjel za integralni pristup graditeljskom naslijeđu, Odjel za interventni pristup graditeljskom naslijeđu, Odjel za kamenu plastiku, Odjel za štuko, Odjel za drvenu polikromiranu skulpturu, Stolarska radionica Veljko Bartol, restaurator tehničar Olga Brana, suradnik konzervatora arhitekta Dejana Brdarić, restaurator tehničar Duško Čikara, konzervator savjetnik povjesničar umjetnosti Dragutin Furdi, restaurator majstor Ivana Gobec, konzervator arhitekt dr. sc. Irma Huić, viši konzervator arhitekt Ivan Jengić, viši konzervator povjesničar umjetnosti Mijo Jerković, viši konzervator restaurator dr.sc. Krasanka Majer Jurišić, viši konzervator povjesničar umjetnosti Borka Milković, viši konzervator arhitekt Vladanka Milošević, konzervator arhitekt savjetnik Ana Škevin Mikulandra, viši konzervator arhitekt Josip Minks, viši konzervator restaurator Marijan Mirković, konzervator arhitekt mr. umj. Anđelko Pedišić, viši konzervator restaurator Ines Skomrak, konzervator Daniel Štimac, viši restaurator tehničar Edita Šurina, viši konzervator povjesničar umjetnosti Studenti : Domagoj Katalin Božo Matijević

124

popis suradnika

Ivan Pavičić Nikola Štefanac

Restauriranje i dokumentacija zidnog slikarstva: Odjel za zidno slikarstvo i mozaik Bojan Braun, konzervator restaurator Josip Brekalo, viši konzervator restaurator Ivana Drmić, viši konzervator restaurator Adela Filip, viši konzervator tehničar dokumentarist Srđan Ivanković, restaurator, vanjski suradnik Mario Kragujević, restaurator, vanjski suradnik Lejla Koščević, restaurator kipar, vanjski suradnik doc. mr. art. Neva Pološki, konzervator restaurator Branimir Rašpica, konzervator restaurator Ivan Srša, konzervator-restaurator savjetnik Petar Sugović, restaurator slikar, vanjski suradnik Jelena Šimunić, restaurator kipar, vanjski suradnik Žarko Tomazetić, restaurator kipar, vanjski suradnik

Fotodokumentacija: Informacijsko-dokumentacijski odjel, Fotolaboratorij Ljubo Gamulin, suradnik konzervatora povjesničara umjetnosti Jovan Kliska, viši konzervator tehničar fotograf Jurica Škudar, viši konzervator Goran Tomljenović, fotograf, vanjski suradnik Natalija Vasić, viši konzervator tehničar fotograf

Arhivska istraživanja: CERP, Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv u Karlovcu Antonio Bosio, arhivist, Državni arhiv u Karlovcu Branka Molnar, viša arhivistkinja, CERP Vedran Muić, arhivist, Hrvatski državni arhiv

Povijesno-umjetnička analiza prsluka i cipela: prof. Mirna Cvitan Černelić

Restauriranje tekstilnih i kožnih predmeta: Odjel za tekstil, papir i kožu, Odsjek za istraživanje i dokumentiranje pokretne baštine Gordana Car, viši konzervator-restaurator Marta Budicin, viši konzervator povjesničar umjetnosti Andreja Dragojević , viši konzervator-restaurator Marija Đangradović, suradnik višeg restauratora tehničara Sandra Lucić Vujičić, konzervator-restaurator savjetnik

Mikroskopska i histološka analiza prsluka: Zavod za anatomiju, histologiju i embriologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Martina Đuras izv. prof. dr. sc. Snježana Kužir izv. prof. dr. sc. Tajana Trbojević Vukičević

popis suradnika

125

Mikrobiološka analiza prsluka: Odjel za kliničku mikrobiologiju i kliničke infekcije, Referalni laboratorij za mikrologiju, Klinička bolnica Dubrava prof.dr. Emilija Mlinarić Missoni Prof.dr.sc. Jasenka Škrli

Analize žbuka, kamena, oslika i organskih materijala: Prirodoslovni laboratorij Hrvatskog restauratorskog zavoda Marija Bošnjak, konzervator kemičar Mirjana Jelinčić, konzervator kemičar Margareta Klofutar, konzervator tehnolog dr. sc. Domagoj Mudronja, viši konzervator geolog

DNA analize: Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja ‘’Ivan Vučetić’’, Ministarstvo unutarnjih poslova Siniša Merkaš, glavni vještak za biološka vještačenja

Numizmatika: Arheološki muzej u Zagrebu, Hrvatski povijesni muzej dr.sc. Tomislav Bilić, viši kustos, Numizmatički odjel Arheološkog muzeja u Zagrebu Kristian Gotić, kustos, Numizmatička i Arheološka zbirka Hrvatskog povijesnog muzeja

Crtež idejnih rekonstrukcija pokojnica: Petra Dinjaški, konzervator- restaurator, vanjski suradnik

Rekonstrukciju cipela: Igor Kruh Vuk, Opančarski obrt Kruh Vuk, Ivanić Grad (http://www.opanci-obuca.com/)

Lutka od pleksiglasa: TehnoTrik Zagreb d.o.o.

Uređenje okoliša oko terena i briga o crkvi: ključar Franjo Bernardić Hrvatske šume Općina Žumberak

Pomoć i podrška : Župa sv. Mihaela Arkanđela, Kalje i župnik mons. Juraj Jerneić Josip Šintić

126

popis suradnika