Giovanni Stelli - Povijest Rijeke

Giovanni Stelli

POVIJEST RIJEKE OD NASTANKA DO NAŠIH DANA

GIOVANNI STELLI

POVIJEST RIJEKE Od nastanka do naših dana

Izdavač: Comunità degli Italiani di Fiume – Zajednica Talijana Rijeka Za izdavača: Melita Sciucca Preveo: Damir Grubiša Grafička priprema i dizajn: Foxstudio Tisak: Tiskara Sušak, Rijeka Naklada: 500 primjeraka Objavljivanje knjige omogućili su: Ministarstvo vanjskih poslova i međunarodne suradnje Republike Italije posredstvom Talijanske unije i Narodnog sveučilišta u Trstu (Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale della Repubblica Italiana per il tramite dell’Unione Italiana e dell’Università Popolare di Trieste) Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Republike Hrvatske Vijeće talijanske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije Consiglio della minoranza nazionale italiana della Regione litoraneomontana Grad Rijeka Društvo za istraživanje Rijeke, Rim (Società di Studi Fiumani, Roma) © Copyright: Giovanni Stelli Rijeka-Fiume, 2020 ISBN 978-953-96921-4-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 141112048

Giovanni Stelli

POVIJEST RIJEKE Od nastanka do naših dana PREVEO DAMIR GRUBIŠA

RIJEKA, 2020.

PROSLOV PREDSJEDNICE ZAJEDNICE TALIJANA U RIJECI

Dragi i poštovani čitatelji, ljubitelji našega Grada, posebno mi je zadovoljstvo predstaviti široj javnosti ovu važnu knjigu koju sada listate. O Rijeci se uvijek puno pisalo i govorilo, mnogo je stranica objavljeno o povijesti našega Grada i sve su, na svoj način, nadopunjavale složeni mozaik riječke kulture, tradicije, ljudi, događaja. Međutim, kada je u Italiji objavljena Stellijeva Povijest Rijeke, znali smo da se radi o posebnom izdanju. Posebnom zbog autora, porijeklom i srcem iz Rijeke, vrsnom znanstveniku i čovjeku; posebnom zbog objektivnosti i profesionalnosti kojima autor predstavlja kompleksne riječke događaje, temeljeći se na dokumentima i arhivskoj građi; posebnoj jer priča o posebnom Gradu.

Zbog svega navedenoga, mi smo u Zajednici Talijana odmah, nakon promocije u Rijeci, odlučili da ova knjiga mora doživjeti hrvatsko izdanje i da mora biti dostupna hrvatskoj javnosti, zbog njene izuzetne vrijednosti. A vrijednost je povećana imenom prevoditelja, dr.sc. Damira Grubiše, bivšeg ambasadora Republike Hrvatske u Rimu, prijatelja i štovatelja samog autora knjige, uvaženog Riječana, koji je sa zadovoljstvom prihvatio izazov.

Rezultat projekta su ove stranice zahvaljujući kojima će svaki ljubitelj ovoga Grada i njegove bogate povijesti, kulture, tradicije bolje upoznati Rijeku i još više je zavoljeti i

poštovati zbog njene različitosti, tolerancije, multikulturalnosti, zbog toga što se i u najtežim trenucima uvijek uspjela dignuti i ići dalje, bez obzira na duboke rane koje su tijekom stoljeća definirale njen put.

I na kraju, želim se od srca zahvaliti svima onima bez čije pomoći realizacija ove knjige ne bi bila moguća.

Melita Sciucca

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

P

redstaviti hrvatskom čitatelju ovaj prijevod knjige Storia di Fiume - Povijesti Rijeke predstavlja za mene veliko zadovoljstvo bar zbog dva razloga.

Prije svega zato jer je ovaj prijevod djelo profesora Damira Grubiše, bivšeg veleposlanika Republike Hrvatske u Rimu, dubokog poznavaoca talijanske političke misli, otvorenog i liberalnog europskog duha, kojeg sam sretnim stjecajem okolnosti upoznao pred nekoliko godina tijekom mojeg kulturnog angažmana u Società di Studi Fiumani – Društvu za istraživanje Rijeke, i čije mi prijateljstvo čini čast.

Drugi razlog za zadovoljstvo jer činjenica da godina izlaska ove knjige iz tiska pada 2020., u godini kada je Rijeka Europska prijestolnica kulture. Nedvojbeno je da Rijeka zaslužuje punim pravom ovo priznanje, ako se samo omisli na njenu vjekovnu povijest, što je povijest jednog višejezičnog i multikulturalnog grada, pravo raskrižje naroda i kultura, jednog grada ljubomornog na svoju općinsku autonomiju, priznatu svečano još od 1530. Statutom što ga je sankcionirao car Ferdinand I., do te mjere da se smatrao «izravnim gradom» (Reichsunmittelbare Stadt), odnosno nepripojenim nijednoj pokrajini i koji se, stoga, izravno obraćala činom podaničke vjernosti Caru. Ovakva tradicija otvorenosti i tolerancije – u kojoj su česta mješovita vjenčanja i stalni VII

fenomeni lingvističke i kulturne hibridnosti spriječavali stvaranje žalosnih etničkih barijera koje su sukcesivno podizali pobornici nacionalizma - može mnogo toga naučiti Europu koja, u ime jedne uniformizirajuće i globalizirajuće pretpostavke, predstavljene kao racionalizacija, prečesto zaboravlja izvanredno pluralističko bogatstvo svoje povijesti.

Nije riječ o tome da se idealizira jedna prošlost koja je, očito, iskazivala i svoje mane, nepravde i čak i teške nejednakosti, kao što se ne radi ni o tome, naprotiv, da se demoniziraju nacionalni pokreti koji su od početka XIX. stoljeća pridonijeli da se narodi počnu međusobno razlikovati, a posebno «mladi» narodi, svjesni svoje prošlosti i vjere u svoju budućnost, oslobađajući ih od ovisnosti o strancima koje nisu bile samo političke, već i duboko kulturne, počevši od subordinacije raznih nacionalnih jezika onima koji su smatrani «važnijima».

No čini mi se, doduše, nedvojbenim da ideologija nacionalizma – razičito shvaćena, ali čiji se zajednički nazivnik sastojao i još uvijek sastoji od identifikacije s nacijom i državom – stvorio je, na kraju, više problema nego što ih je riješio. Dovoljno je pomisliti na krucijalno pitanje manjina, pa čak i na sam pojam manjine, jednog pojma i jednog pitanja koje se u stvarnosti nije moglo postaviti unutar Carstva (prije Svetog Rimskog, poslije Austrijskog, i na kraju Austro-ugarskog), u kojem je jedinstvo višestrukih oblika ovisnosti, kao i višestrukih i diferenciranih upravno-pravnih oblika bilo zajamčeno nadnacionalnom poveznicom dinastičke lojalnosti. I nije slučajno što se to pitanje postavlja u razdoblju dekadencije Carstva, baš u odnosu na razvoj različitih nacionalizama, i tako postavljeno predstavlja faktor raspada.

Povijest naše zemlje, naše Rijeke, predstavlja značajan primjerak problema i šteta koje je uzrokovala ideologija nacionalizma: u takozvanim etničkim i lingvističkim purizmiVIII

ma («najtalijanskijem» i «najhrvatskijem») i zatamnjenje, često i sustavno, povijesti «drugih» nije moglo nego proizvesti umjetna odvajanja zasnovana na negiranju realnosti s ponekad grotesknim efektima. I kada se ideologija nacionalizma spojila s totalitarnim političkim ideologijama Dvadesetog stoljeća – fašizmom, nacizmom i komunizmom – posljedice su bile razorne i tragične. Egzodus Talijana iz rijeke, Istre i Zadra u drugom poraću nije ništa drugo nego jedna od tih posljedica koje je, bez obzira na druga razmatranja političkog i napose ljudskog karaktera, bez dvojbe proizvela osiromašenje složenog multikulturnog bogatstva, karakterističnog za zemlje istočnog Jadrana.

Polazeći od ovakvih promišljanja namjeravao sam rasvjetliti kategorijalnu pozadinu, da tako kažem, mojeg rada. Pokušao sam ispričati povijest Rijeke u svoj njezinoj složenosti i u svim njezinim komponentama, izbjegavajući jendostranosti ideoloških naracija, a posebno onih nacionalističkih. Čitatelj će prosuditi ako sam, i u kojoj mjeri, to uspio izvesti.

Povijesna objektivnost je uvijek samo regulatorni princip.

Eminentni medijevistički povjesničar, Riječanin Mario Del Treppo, predložio je još pred prilično godina jednu efikasnu definiciju, koristeći poznatu kantovsku formulaciju etičkog imperativa: djeluj na način da možeš uvijek povijest razmotriti kao cilj, a nikada kao puko sredstvo.

Počevši od 1989., od pada Berlinskog zida, postala je moguća potraga za sanacijom, na neki način, onog rascjepa u povijesti našega grada kojeg je predstavljao egzodus, razvijajući prlodan dijalog između Riječana talijanskih ezula i talijanskih Riječana koji su ostali, i između Riječana ezula i institucija hrvatske većine. I nije slučajno što knjiga, koja se ovdje predstavlja publici, završava sintetičkim izvješćem ovoga dijaloga i postignutih rezultata da bi se ispravili učinci totalitarističke devastacije. Među ove rezultate treba ovdje dodati i parcijalnu revalorizaciju povijesne odonomastike u IX

Starom gradu, do koje je došlo na poticaj gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela koji se oslonio na suradnju lokalne Zajednice Talijana i Društva za istraživanje Rijeke.

Ovakve inicijative doprinose izgradnji jedne Europe koja će znati valorizirati one razlike i specifičnosti koje, unutar jednog dijeljenog sustava vrijednosti, predstavljaju bogatstvo njegove povijesti, u čemu je Rijeka po mnogim aspektima egzemplarni slučaj.

U zaključku želim zahvaliti se, osim, naravno, prijatelju Grubiši, riječkoj Zajednici Talijana i njezinoj predsjednici Meliti Sciucca, koji su omogućili objavljivanje ovoga rada.

Giovanni Stelli

X

UVOD

Jadransko more, prodirući duboko između talijanskog i Balkanskog poluotoka i približavajući se alpskim klancima koje vode do Dunava, stvara na svojem sjeveroistočnom kraju Kvarnerski zaljev (na talijanskom Quarnaro ili Carnaro), s Rijekom koja tvori najvažniji grad i luku.

Rijeka je u središtu regije koju oplakuje na jugu more i omeđena je na sjeveru nizom brda postavljenih u luk: brdo Učka na zapadu, skupina Snježnika na sjeveru i Velika Kapela na istoku; uvukla se kao klin između Istre i dalmatinske obale i nalazi se na krajnjim geografskim granicama Italije.

U IX. pjevanju Pakla Dante određuje položaj Kvarnera kao granicu one Italije koja u njegovoj viziji predstavlja jedinstveni entitet, jednu «naciju» unutar univerzalnog Carstva: Tako kao u Arlesu, gdje zaustavlja se Rona, Tako kao u Puli, u blizini Kvarnera Italija zatvara i svoje krajeve oplakuje (...)

Riječko naselje proteže se duž mora i njegova istočna granica je do 1945. bila obilježena jednim vodenim tokom kraškog podrijetla koji se rađa na sjeveru grada i proteže se 19 kilometara, nazvan tijekom stoljeća različitim imenima, među kojima Eneo (od latinskog Oeneus), Fiumara (posebice u svom završnom dijelu), Recina i Rječina (na hrvatskom).

XI

Kvarnerski grad je točka u kojoj se stječu tri prirodna, lako prohodna puta: na sjeverozapadu je put koji ga povezuje s Trstom, na jugozapadu je onaj koji ga spaja sa istočnom rivijerom Istre, a na jugoistoku je onaj koji povezuje grad sa hrvatsko-dalmatinskom obalom. Geografski, riječka luka predstavlja izlaz na more velikog hrvatskog zaleđa uz smjer Karlovac-Zagreb i mađarskog, od Karlovca do Budimpešte. To je položaj kojemu odgovara na suprotnom zapadnom kraju Istre položaj Trsta, povezanog s Bečom kroz slovensko i austrijsko-koruško zaleđe.

Nepostojanje cesta spriječilo je, doduše, razvoj trgovačkog kretanja u smjeru ovog zaleđa sve do XVIII. stoljeća. Karolinska cesta, izgrađena 1728. i Lujzinska cesta, realizirana 1803. koje su povezale Rijeku s Karlovcem, odnosno s dolinama Kupe i Save i stoga do Zagreba i Siska, dovele su konačno riječku luku u vezu sa svojim zaleđem. Razvoj željeznice omogućio je potom, u drugoj polovici XIX. stoljeća, brzu i izravnu vezu između tog kvarnerskog grada i Budimpešte. Rijeka je postala na taj način južni vrh jednog velikog kontinentalnog kuta: jedna stranica toga kuta povezivala je Beč i Rijeku prolazeći kroz Ljubljanu, druga pak Budimpeštu s Rijekom prolazeći kroz Zagreb. Ovaj južni vrh bio je istovremeno i sjeverni vrh pomorskog kuta, čiji je jedan krak povezivao Rijeku s talijanskom jadranskom obalom (Anconom i drugim talijanskim gradovima na Jadranu) dok se drugi krak protezao duž Dalmacije do Boke kotorske.

Druga polovica Devetnaestog stoljeća, točnije razdoblje takozvane «ugarske idile», predstavlja zlatno doba riječke povijesti tijekom kojega se ostvario najviši izraz vjekovne vokacije toga grada: biti točka tranzita, spoj i sinteza, kako na ekonomsko-socijalnom planum tako i na onom kulturnom, između kontinenta i mora, između različitih svjetova a koji su unatoč razlikama komunicirali i osjećali potrebu jedni za drugima.

O ovoj vokaciji ispričat će se priča u poglavljima koja slijede, uzimajući u razmatranje složenu političku igru koja se još od XII

kasno srednjovjekovnog doba razvila između sila koje su gravitirale tom području: Venecije, Habzburgovaca i Ugarske.

U raznim sukobima među državama u koje je bila uvučena u naizmjeničnim fazama i na različite načine do 1945., Rijeka je uvijek i uporno pokušavala sačuvati svoj jezični i kulturni identitet talijanskog karaktera, identitet koji se jasno ocrtava još od srednjovjekovnog doba, od vremena kada se može raspolagati pisanim izvorima. Nedvojbeno se prethodno postojećem autohtonom sloju latinskog podrijetla pridružila vrlo brzo slavenska imigracija, osobito hrvatska, dolazeći u kontakt s talijanskim jezikom i kulturom i koja je doživjela stalni i složeni proces talijanizacije. Riječ je o fenomenu akulturacije, dobro poznatom istraživačima kulturne antropologije. Tijekom stoljeća urbanizirano stanovništvo u Rijeci, hrvatsko prije svega ali i slovensko, austrijsko i ugarsko, brzo se talijaniziralo, ponekad i u tijeku samo jedne generacije. O tomu svjedoči, između ostaloga, promjena prezimena koja su prelazila nevidljive granice jezika, često kroz jednostavnu promjenu grafičkih znakova, što je zajednički fenomen cijelog područja istočnog Jadrana. To objašnjava zašto kvarnerski grad nije nikada politički pripadao Hrvatskoj: tijekom stoljeća tok Rječine označio je istočnu granicu, dijeleći je i istovremeno povezujući sa susjednim hrvatskim naseljem Sušakom.

Ovaj kulturni identitet talijanskog karaktera bio je, međutim, na neki način u proturječju s geopolitičkim položajem grada, prirodnim izlazom hrvatskog zaleđa.

Ova kontradikcija postala je još izraženija počevši od XVIII. stoljeća, od kada su novi putevi komunikacije povezali na efikasan način Rijeku s njenim zaleđem a postala je razdiruća tijekom sljedećeg stoljeća, u doba buđenja nacija i nacionalističkih ideologija, kada su se ekonomski interesi isprepleli sa često neumoljivim nacionalnim antagonizmima. Argumentirajući kontrafaktualnim načinom, moglo bi se tvrditi: da je Rijeka bila hrvatski grad, njena bi povijest bila linearnija i ne različitija od XIII

susjednog Bakra i nikada se ne bi pojavila ono složeno «riječko pitanje» o kojemu ćemo govoriti na stranicama ove knjige.

Interpretativni ključ riječke povijesti je ova fundamentalna kontradikcija između geopolitičkog položaja i kulturnog identiteta talijanskog karaktera i u svjetlu ove kontradikcije može se razumijeti povijesno značenje one gradske autonomije koju su uvijek Riječani uporno zagovarali u odnosu na izravno inkorporiranje Rijeke u Hrvatsku, u odnosu na koju jedino rješenje koje se nametalo tijekom stoljeća je Rijeka kao autonomni grad, kao «corpus separatum», neka vrsta gotovo neovisne državice unutar Habzburškog carstva prema kojemu je, inače, bila «najvjernija».

Kao što jasno proizlazi iz dvaju fundamentalnih čvorišta riječke povijesti, razdoblja 1776.-1779. i razdoblja 1848.-1868., nazvanog «hrvatsko razdoblje», obrana autonomije povijesno se identificirala s ljubomornom obranom specifično talijanskog karaktera grada. I u ovome smislu riječka se autonomija oštro razlikuje od autonomija drugih gradova unutar Habzburškog carstva.

U tom smislu može se razumijeti i zašto su Hrvati bili gotovo uvijek najkoherentniji protivnici ovakve autonomije koja je predstavljala glavnu prepreku pripojenja ovoga grada Hrvatskoj.

Još u posljednjim godinama XIX. stoljeća, u sučeljavanju s radikalizacijom raznih nacionalizama, Rijeka je branila svoju autonomiju odnosno svoj talijanski karakter kroz Autonomnu stranku, stranku koja nije imala ničeg zajedničkog s talijanskim političkim iredentizmom od kojega se distancirala, izražavajući u krajnjem slučaju jedan «kulturni» iredentizam koji je pretpostavljao da će multinacionalno Carstvo potrajati kao neosporni politički okvir njene akcije.

Nacionalistički su pokreti, međutim, s unutarnje strane korodirali austrougarsku tvorbu a kulturni iredentizam pretvorio se kroz samo nekoliko godina u politički iredentizam, suprotstavljen onom hrvatskom i jugoslavenskom. U svijetu u kojemu su političke ravnoteže Devetnaestog stoljeća bile bitXIV

no narušene, Fijumani su počeli gledati u aneksiji Italiji jedino moguće rješenje i garanciju njihovog jezičkog i kulturnog identiteta. Veliki rat prije, a raspad Carstva nakon toga, daleko su od toga da su doveli razne novoformirane nacije do harmoničnog suživota; naprotiv, zaoštrili su proturječnosti među njima. Nakon mučnog razdoblja obilježenog D’Annunzijevim pothvatom a zatim i propalim eksperimentom Slobodne države, 1924. Rijeka je napokon anektirana Italiji. Politička pripadnost grada talijanskoj državi trajala je samo 23 godine. Pregažen tragičnim zbivanjima Drugog svjetskog sukoba, zaposjednut Titovim jugoslavenskim jedinicama 1945., zatim izložen političkoj represiji, u roku od nekoliko godina grad je ispražnjen od gotovo 80% svojeg stanovništva i postao je aktualna Rijeka, grad u kojemu talijanski Fiumani tvore oko 1,5% od ukupnog broja od 175.000 stanovnika. Bila je to pobjeda hrvatske geopolitičke tendencije da inkorporira Rijeku, a komunistički režim ju je pretvorio u devastaciju cijele povijesti grada, koja je bila poništena i ponovno napisana na temelju ideoloških kriterija tadašnjeg totalitarizma.

Svakako stihovi jedne pjesme komponirane u Rijeci početkom 1900-ih i koja je vrlo brzo postala vrlo popularna, ne mogu se primijeniti na aktualnu Rijeku – koja, međutim, u liberalnoj klimi jedne demokratske Hrvatske aktivno djeluje u ponovnom pronalaženju korijena stare Rijeke – ali ostaju aktualni kao dokument jedne prošlosti koja se ne može izbrisati: Cantime Rita, cantime bela Nela soave dolce favela Che xe l’orgoglio de ogni fiuman Cantime Rita in italian (Pjevaj mi Rita, pjevaj ljepotice, na nježnom, slatkom jeziku koji je ponos svakog Fiumana, pjevaj mi Rita na talijanskom) XV

POVIJEST RIJEKE

18

I. POGLAVLJE

ROMANIZACIJA LIBURNIJE: RAĐA SE TARSATIKA

Zemlja nastanjena gusarima Područje na kojem će se kasnije razviti grad Rijeka bilo je nastanjeno Sve od paleolitika preko neolitika, pošto su tragovi ljudske prisutnosti kao što su to noževi i sjekire, pronađeni u nekim od špiljama na tom području. U bronzanom i željeznom dobu nastala su prava sela, takozvani «kašteliri», okružena debelim nasipima ili suhozidinama, nazvana tako jer su imali baš izgled kaštela, sa unutarnjim prostorom namijenjenom ispaši stoke i nastanjenom obiteljima koje su činile pleme. Na teritoriju Rijeke pronađeni su ostaci raznih kaštelira koji potvrđuju napučenost ovog područja u predromanskoj epohi1.

U riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju sačuvana je jedna piroga, izdubljena u deblu drvetu a koja je pronađena u pličinama otoka Krka. Ovo plovilo datirano je u vrijeme petomg milenija prije Krista i svjedoči o bliskosti prvih stanovnika kvarnerskog arhipelaga s morem. Moguće je da je brodograđevna vještina toga područja, koja se proslavila još od drevnih vremena i koja je doživjela veliki razvoj tijekom modernog doba, procvjetala vrlo brzo, već u predromanskim vremenima, omogućena još i obiljem drveta koje potječe iz kraških prašuma. ◄ VEDUTA RIJEKE, 1579.

19

Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume (Sjećanja za povijest liburnijskog grada Rijeke) – naslov je monumentalnog djela što ga je napisao Giovanni (Ivan) Kobler, najvažniji riječki povjesničar, posthumno objavljenog u redakciji riječkog Municipija (Općine) 1986. godine.

Doista, mjesto iz kojega će se iz starih predromanskih i romanskih naselja razviti Rijeka nalazi se u Liburniji, na području koje je imalo Istru kao svoju zapadnu granicu i dalamatinsku obalu kao istočnu granicu, kako piše u svojoj Geografiji Klaudije Ptolemej (100.-75. g.p.K.).

Liburni su naseljavali stočnu obalu Kvarnera i bili su pleme koje je pripadalo najbrojnijoj populaciji Ilira. I Japodi, nastanjeni na sjeveru kontinentalnog zaleđa, na obroncima Snježnika, bili su Iliri kao i Dalmati koji su se naselili na jugu obale i na otocima današnje Dalmacije. Između V. i IV. stoljeća prije Krista došli su na to područje Kelti, koji su potjecali iz srednjeg toka Dunava i Save i koji su se djelomično stopili sa Ilirima2.

Među susjednim narodima valja spomenuti još i Histre, nastanjene u Istri, Karne iz Krasa i Venete preko Timave.

Liburni su vrlo brzo razvili važne pomorske sposobnosti: koristili su mala i brza plovila, «liburne», pogodne za manevriranje u moru kao što je to kvarnersko, s razvedenim obalama, bogatim zaljevima i otocima koji su poslužili kao sigurna skrovišta i baze za postavljanje zasjeda neprijateljima. Od druge polovice I. stoljeća p.K. i Rimljani su često koristili lagane i brze liburne u svojoj floti.

Najomiljenija aktivnost Liburna bilo je gusarstvo, a grčki i latinski pisci opisali su Liburniju kao zemlju nastanjenu gusarima. Tito Livije, primjerice, pripovijedajući avanturu spartanskog kralja Kleonima koji se 302. p.K. odvažio uploviti sa svojom flotom na sjeverni Jadran «do obala koje su naseljavali Veneti» da bi napao Patavine, pisao je da se 20

se Grci plašili «na desnom krilu (tj. na istoku) prisutnosti Ilira, Liburna i Histra, ratobornih naroda na lošem glasu jer su se bavili gusarstvom»3.

Da bi iskorijenili gusarstvo na Jadranu koje je činilo plovidbu opasnom i štetilo je trgovini Rimljani su bili prisiljeni poduzeti, od III. do II. stoljeća p.K. čak tri ratne ekspedicije protiv Ilira.

Rimska osvajanja Grčki povjesničar Polibije pripovijeda da su nakon pobjedničkog Prvog punskog rata 241. godine Rimljani počeli posvećivati pažnju pitanju gusarstva na Jadranu i 230. p.K. poslali su ambasadore Gaja i Lucija Korunkanija ilirskoj kraljici Teuti4. Nakon što je saslušala «s krajnje prezirnim i oholnim držanjem» žalbe zbog piratskih akcija što su ih poduzeli Iliri protiv rimskih saveznika, kraljica je odvratila poslanicima da, iako nema namjere poticati nezakonite akcije države protiv rimskih interesa, «nije uobičajeno za vladare da spriječe Ilirima da osvoje plijen baveći se piratstvom kao privatni građani»! Suočen s takvim odgovorom koje je proglašavalo gusarstvo privatnih građana dopuštenim, mladi Lucije Korunkanije, revoltiran, odvratio je prijeteći: O Teuto, među Rimljanima uvriježen je lijepi običaj da javno kažnjavaju zlodjela koja počine privatni građani i da priteknu u pomoć onima koji su žrtve nepravde. Stoga ćemo, ako Bog želi, uložiti svaki napor da bismo te u skoro vrijeme prisilili da običaje kraljeva prema Ilirima učiniš pravednijima5.

Teutin jednostavni odgovor na to bilo je «slanje ubojica za Rimljanima koji su se vraćali u domovinu i, po njenom nalogu, ubojstvo poslanika koji je govorio tako slobodno»6. Ubojstvo poslanika predstavljalo je casus belli za rimski Senat, koji je odlučio pokrenuti rat protiv Ilira.

21

Tako je izbio Prvi ilirski rat (230.-229. p.K.) koji se završio pobjedom Rimljana: ilirske snage doživjele su težak udarac i Rim je potvrdio svoju hegemoniju nad Jadranom.

No da bi podvrgnuli Ilire svojoj vlasti bila su potrebna još dva rata: Drugi ilirski rat (220.-219. p.K.) koji je završen pobjedom konzula Lucija Emilija Paula nad ilirskim regentom Dimitrijem iz Farosa koji se pobunio potiv Rimljana, i konačno Treći ilirski rat 168. p.K. koji se završio novim porazom Ilira.

Da bi definitivno pacificirali Jadran Rimljani su morali skršiti i otpor Histra. I Histri su prakticirali, poput Liburna, gusarstvo na sjevernom Jadranu i pljačkali su rimske trgovačke brodove. Tako su Rimljani 181. p.K. osnovali na maloj udaljenosti od ušća Timave grad Akvileju (Aquilea) da bi od nje stvorili vojni garnizon iz kojeg će polaziti na osvajanje Istre. U jesen 179. p.K. Histri su doživjeli strašni poraz i njihov kralj Epul jedva se uspio spasiti bijegom.

U proljeće sljedeće godine Histri su ponovno poraženi i sklonili su se u svoju prijestolnicu Nezakcij, u blizini današnje Pule. Rimski konzul Klaudije Pulkro, nakon što je uništio vodovod da bi skršio otpor opsjednutih, osvojio je i opljačkao grad; kralj Epul i njegovi dvorjani, zajedno s dijelom stanovništva, počinili su samoubojstvo samo da se ne moraju predati i pasti u ropstvo7. Rimljani su zatim uništili i druge gradove koje su Histri utvrdili, kao što su to bili Mutila i Faveria, tako da je oko 177. p.K. gotovo cijela Istra bila pod njihovom kontrolom.

Otpor su još pružala plemena Japoda, nastanjenih u središnjem i sjevernom djelu poluotoka; 129. p.K. izbio je rat između Rimljana i Japoda, dok su Histri podigli bunu.

Konzul Sempronije Tuditan, nakon što je okrutno skršio pobunu Histra, pobijedio je Japode i napredovao je sa svojim legijama duž obala Kvarnera okupirajući Liburniju.

22

Rađanje i razvoj Tarsatike Godina 129. p.K. označava važan datum za našu povijest: u ovo vremensko razdoblje moramo, naime, smjestiti izgradnju takozvanog «rimskog zida» i s velikom vjerojatnosti i nastanak Rijeke. «Rimski zid», o kojemu preostaju zanimljivi arheološki tragovi, bio je utvrđeni zid koji je trebao dijeliti Japode od Histra i predstavljati obranu od drugih mogućih osvajača. Riječ je o jednom impozantnom zidu dugom oko četrdeset milja s jarcima, tornjevima i kaštelima, a garnizon se sastojao od vojnika veterana, koji se od Haidoviuma (današnje Audissine) protezao kroz Krašku visoravan sve do blizine današnje Rijeke8. Vjerojatno su na ovom posljednjem lokalitetu i u istom razdoblju Rimljani podigli utvrdu na razvalinama jednog kaštelira, utvrdu koja je u augustovo doba, oko 33. p.K., postala vojna kolonija pod imenom Tarsatika (Tarsatica), rimski grad «predak» Rijeke. Osnivanje Tarsatike zbilo se u tijeku ili nakon pobjedničkih kampanja koje je poduzeo Oktavijan protiv Japoda i Liburna koji su se, nepopravljivi, ponovno dali u gusarstvo. I baš tijekom augustova razdoblja odvija se, doista, definitivna romanizacija Istre, Liburnije i cijelog Ilirika9. Što točno znamo o Tarsatici? Vijesti su prilično šture.

Tarsatiku spominju Klaudije Ptolemej i Plinije stariji, a njezin geografski položaj u odnosu na druga središta Istre i Dalmacije opisan je kako u Antoninovom itineraru (Itinerarium Antonini), tekstu s kraja III. stoljeća koji sadrži popise gradova i stanica – stationes – glavnih puteva Rimskog carstva, tako i u zemljovidu nazvanom Tabula Peutingeriana, srednjovjekovnoj kopiji stare rimske karte koja opisuje vojne ceste Imperije.

Grad je podignut na desnoj strani rijeke Eneo, kako to pokazuju brojni arheološki nalazi – zidine, sarkofazi, monete, nadgrobni i drugi spomen-kameni, pronađeni još tijekom 23

prvih iskopavanja u Starom gradu suvremene Rijeke tijekom 191410. Skorija iskopavanja, izvršena 1990., donijela na svjetlo dana dragocjene mozaike, ostatke podova i zidova, potvrđujući tako postojanje jednog rimskog grada od izvjesne važnosti koji je morao imati forum, javne zgrade, hram, nekropolu, terme a možda i kazalište. Jedini rimski spomenik vidljiv još danas u Starom gradu je takozvani Rimski luk, najvjerojatnije gradska vrata, ili jedna od gradskih vrata.

O važnosti Tarsatike svjedoči i Cosmographia anonimnog autora iz Ravenne, opis svijeta koji dolazi iz VII. stoljeća, a u kojemu se govori o jednoj tarsatičkoj Liburniji koja se prostire od Raše do Nina. Grad je morao biti i od nezanemarivog trgovačkog značaja jer se nalazio na cesti koja je od Akvileje išla do Senie (Segna, Senj), a od Senie se račvala prema Sisciji (Sisku) i Scardoni (Skradinu), glavnom mjestu provincije «Liburnia et Dalmatia».

Bar od vremena Hadrijanove vladavine Tarsatika je bila municipij (zajedno s drugih trinaest civitates rimske Liburnije), kako to potvrđuju dva spomen-kamena koja se odnose na Vetidija duumvira i na Vetidijana duumvira i augustovskog svećenika; duumviri i augustovski svećenici bili su, doista, institucije karakteristične za rimske municipije11.

Koje je porijeklo imena Tarsatika? Po nekima lokalitet buduće Rijeke nazvan je, još prije imena Tarsatika, Tarsia ili Tarsta, ime koje je keltskog podrijetla – tar i sa znače na keltskom hrid i rijeka – o čemu nalazimo traga još u Srednjem vijeku. U registrima iz 1299. bilježnika Andree Benesa iz Dubrovnika može se, zaista, pročitati da se jedan dubrovački špediter obvezao dopremiti izvjestan teret soli «ad Flumen Tarsiae». Tarsia je stoga najvjerojatnije ime ne grada, već rijeke koju Plinije i Strabon nazivaju Oeneus. To izgleda potvrđuje i jedan papinski dekret iz 1458. koji dodjeljujući neku indulgenciju crkvi na Trsatu, navodi mjesto koje se nalazi kod rijeke Tarsis12.

24

Lokalitet Trsata, sjedišta poznatog svetišta i čije ime ima očitu sličnost s Tarsatikom, nalazi se, međutim, na istoku od gradskog središta preko lijeve obale Enea, dok svi arheološki nalazi svjedoče da je rimska Tarsatika bila smještena na zapadu rijeke, na njenoj desnoj obali. Možda se Tarsatika protezala na obje obale Enea, s naseljem na trsatskom brdu i s naseljima u dolini na obalama rijeke i uzduž mora?

Ili se možda ime «Trsat» može objasniti pretpostavljajući jedan kasniji egzodus stanovnika Tarsatike koji su možda na brdu potražili zaštitu od mogućih napada iz vremena barrbarskih invazija? Izgleda da su to pitanja koja će ostati bez odgovora13.

Phlawon – riječ koja označava tok jedne male rijeke – drugo je ime keltskog porijekla korišteno za obilježavanje Enea i mjesta uz tu rijeku, o čemu je sačuvano sjećanje sve do XVIII. stoljeća. U raznim austrijskim dokumentima iz XV. i XVI. stoljeća nalazimo zapisano Phflaum ii Phlawon, što označava rijeku Eneo; tako u jednom aktu iz 1472. car Friedrich III. Habzburški spominje Rijeku kao Sankt Veit (sveti Vid) am Phlawon. I još 1649. u topografskim kartama austrijskih provincija, tiskanima u Njemačkoj, grad Rijeka se spominje pod tim imenom14.

O zbivanjima s Tarsatikom u carskom razdoblju nemamo nikakvih vijesti. U podjeli Rimskog carstva koja je uslijedila nakon smrti Teodozija Velikog 395., Liburnija je bila uključena u Zapadnorimsko carstvo i s njim je i podijelila njegovu sudbinu. Nakon uništenja Akvileje od strane Atilinih Huna, što se zbilo 452. godine, Istra i Liburnija bile su opustošene barbarskim upadima i pljačkanjima. Životni uvjeti istarsko-kvarnerskog stanovništva morali su se dodatno pogoršati nakon svrgavanja Romola Augustula od strane rimsko-barbarskog generala Odoakra, a koje je svrgnuće označilo 476. godine kraj Zapadnog Rimskog carstva. Priključena Teodorikovom Italskom kraljevstvu, 25

koji je 488. na čelu Ostrogota i uz podršku bizantskog cara Zenona porazio Odoakra, Liburnija je mogla uživati jedno razdoblje relativnog mira.

Nakon kraja ostrogotske vladavine 553. godine kao posljedice pobjedničke kampanje ponovnog osvajanja zapadnog dijela Carstva, što ju je poduzeo bizantski car Justinijan, i teritoriji istočnog Jadrana te stoga Tarsatika i Liburnija prešli su pod bizantsku vlast, ali to nije donijelo mir i spokoj stanovništvu. Ponovno ujedinjenje Carstva što ga je izveo Justinijan bilo je kratkog vijeka: 568. godine Langobardi su se nastanili u Italiji i dokinuli političko jedinstvo poluotoka. Bizantinci koje su napali sa istoka Perzijanci, nisu uspjeli vojno zaštititi balkansku granicu od stalnih upada barbarskog stanovništva – Huna, Avara i Slavena.

Već 552., za vrijeme predzadnjeg grčko-gotskog rata, dogodio se prvi upad slavenskih plemena u Iliriju ali je taj upad ostao bez posljedica. Velika slavenska invazija zbila se početkom idućeg stoljeća, a o njoj ćemo govoriti u sljedećem poglavlju15.

26

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

Susmel, 1917., str. 7-8 Gigante, 1928., str. 8 i Susmel, 1917., str. 9 Tito Livije, Ab urbe condita, X., 2 Polibije, Historiae, II., 8.

Ibid.

Ibid.

Tito Livije, nav.dj., XLI., 11 Susmel, 1917., str. 12-13; Tomsich, 1886., str. 22 Susmel, 1917., str. 13 -15 Susmel, 1917., str. 16 Kobler, I., str. 10 Kobler, I., str. 11 Tomsich, 1886., str. 14 i 17 Kobler, I., str. 11 Gigante, 1928., str. 13

27

28

II. POGLAVLJE

SKRIVENI SREDNJI VIJEK OD TARSATIKE DO FIUME

Dolazak Slavena i njihovo pokrštavanje Otprilike krajem VI. i početkom VII. stoljeća na balkanski poluotok i na obale Jadrana stigli su Avari, narod sličan Hunima, čije se porijeklo ne može sa sigurnošću utvrditi, a u njihovoj pratnji nalazila su se razna slavenska plemena.

Nova invazija izazvala je živu zabrinutost pape Grgura Velikoga (540.-604.), koji je u srpnju 600. pisao biskupu Salone u Dalmaciji: «Činjenica da slavenski narodi prijete invazijom na tvoj teritorij izaziva u meni veliki nemir i očaj. Rastužuje me što čujem da vi patite, jer i sam patim s vama i uznemiruje me vijest da Slaveni, prelazeći preko Istre, počinju već prodirati u Italiju»1. Nedugo nakon toga Salona je bila uništena, kao i razni gradovi Istre i donje Furlanije, i za kratko vrijeme novi osvajači – praroditelji Srba, Hrvata, Slovenaca i Bugara – čvrsto su se stabilizirali na Balkanski poluotok.

Srbi su se nastanili na južnom dijelu poluotoka, a Bugari su prodrli do grčke Makedonije i Tesalije. Hrvati su okupirali istočnu Istru, Liburniju i Dalmaciju – sa izuzetkom obalnih gradova i otoka koji su većim dijelom sačuvali latinsku prevagu – pridružujući se rimskom i romaniziranom ilirskom stanovništvu i miješajući se sa ovim posljednjim.

◄ PODRUČJE SREDNJEVJEKOVNOG KAŠTELA, CRTEŽ R. GIGANTEA

29

Najstariji povijesni izvor o dolasku Hrvata u Dalmaciju i na područje Istre i Kvarnera je djelo De administrando imperio (O upravljanju Carstvom), koje je napisao između 948. i 952. godine bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet. Riječ je o prilično kasnom izvoru, pa ga dakle treba koristiti s oprezom.

924. godine formiralo se, pod Tomislavovim žezlom, hrvatsko kraljevstvo podijeljeno na jedanaest županija, odnosno okruga pod vodstvom starješina, nazvanih župani (od župa, okrug i pan, gospodin ili sudac). Sjeverozapadne granice ovog kraljevstva dopirale su neko vrijeme do istočne Istre, uzduž crte koju je označila rijeka Arsa (Raša) u blizini Albone (Labina). U županiji nazvanoj Guzika, koja je obuhvaćala jedan dio Istre bila je možda uključena i Tarsatika iako je možda grad, poput drugih centara na obali, zadržao neki oblik autonomije. Hrvati su, uostalom, sudeći prema Porfirogenetu2, priznavali suverenost Bizantskog carstva.

Malo znamo o staroj poganskoj religiji Slavena. Što se tiče Slovenaca i Hrvata, pokrštavanje je počelo već u VIII. stoljeću krenuvši iz centara kao što su Akvileja, Salzburg i Magdeburg. U jednoj antičkoj krstionici, sačuvanoj danas u Splitu, zapisano je ime Višeslava, onoga koji je bio možda prvi hrvatski dostojanstvenik koji se preobratio na kršćanstvo oko 800. godine. U IX. stoljeću kršćanstvo se proširilo među sjevernim Slavenima (Česima i Poljacima); među južne Slavene (Srbe i Bugare), bizantski car je poslao kao misionare svetog Ćirila (827.-869.) i svetog Metoda (815.-885.) koji su ušli u povijest kao «slavenski apostoli».

Važno je istaknuti da su Slovenci i Hrvati (isto tako kao i Česi i Poljaci) primili kršćanstvo iz Rima, dok su ga Srbi (zajedno s Bugarima i Rusima) primili iz Bizanta. Ovaj dualizam pretvorio se u duboku podjelu nakon takozvane Istočne šizme iz 1054. koja je označila podjelu između zapadnih kršćana (katolika) i onih istočnih (pravoslavnih), a čije poslje30

dice sežu sve do naših dana. Vjerskoj podjeli korespondirala je i korespondira još i sada uporaba dvaju alfabeta: onoga latinskoga što ga koriste Hrvati, Slovenci, Česi i Poljaci i «ćiriličnog» (nazvanog po njegovom navodnom izumitelju svetom Ćirilu), kojeg koriste Srbi, Bugari i Rusi. Zapravo, svetom Ćirilu i svetom Metodu pripisuje se stvaranje glagoljice, najstarijeg slavenskog alfabeta koji je izveden iz onodobnog grčkog kurziva. Od druge polovice IX. stoljeća glagoljicu je zamijenila ćirilica kod Slavena pravoslavne vjere, ali preživjela je među Hrvatima koji su, iako su usvojili latinsku abecedu, dugo zadržali glagoljicu u liturgiji3.

U odnosu na povijest Tarsatike i Rijeke treba podsjetiti na jednu jedinstvenu činjenicu. Kršćanski misionari pronašli su među južnim Slavenima jedno božanstvo po imenu Svantevit ili Svetovid, koje je prisutno i među baltičkim Slavenima s imenom Zvantevith (ostaci kipa ovoga božanstva nalaze se na otoku Rugen na Baltičkom moru); da bi se olakšala konverzija Slavena koji su došli na teritorij Tarsatike, misionari su se dosjetili da identificiraju pogansko božanstvo sa svetim Vidom, odnosno San Vitom,4 kršćanskim mučenikom iz IV. stoljeća koji je podrijetlom bio sa Sicilije ili iz Lukanije, a koji će poslije postati zaštitnik Rijeke. Kult svetog Vida, već naveliko prisutan u kršćanstvu, tako se počevši od IX. stoljeća proširio po cijelom slavenskom svijetu: dovoljno je spomenuti da je praška katedrala posvećena svetom Vidu i da je za srpsku pravoslavnu crkvu dan svetog Vida – Vidovdan – vrlo važan blagdan.

Franačka vlast. «Nestaje» Tarsatika, rađa se Fiume Od početka VII. stoljeća do 799. nema nikakvih vijesti o Tarsatici. Možda je 788. tarsatski teritorij potpao pod vlast Franaka, jer je te godine franački kralj Karlo Veliki krenuo protiv Bizantinaca i zavladao je Istrom, Liburnijom i jednim 31

dijelom Dalmacije. Ali u miru koji je ratificiran 812. Karlo je vratio bizantskom caru Nikiforu Veneciju i druge primorske gradove, među kojima možda i Tarsatiku.

U svakom slučaju, početkom IX. stoljeća tarsatička Liburnija potpada pod franačku vlast i ulazi u franački feudalni sustav. I tako biva uklopljena u Talijansku Istočnu marku ili Furlanijsku marku koja je obuhvaćala, osim Furlanije, Istru, Kranjsku, Korušku, južnu Štajersku i kontinentalnu Dalmaciju. Furlanijska marka je 825. godine bila podijeljena u četiri grofovije: Furlaniju, Istru, Kranjsku i Liburniju5.

Franačka vlast nad gradovima istarske i liburnijske obale morala je biti prilično labava, ako nas već povjesničar Karla Velikoga, Eginard (775.-840.) u svojoj Vita Caroli Magni (Život Karla Velikoga) obavještava da su ovi gradovi i dalje sačuvali, kao u prethodnom razdoblju, izvjesnu autonomiju i bili su spremni pobuniti se protiv svakoga koji bi pokušao tu autonomiju ograničiti. I baš Eginard ponovno spominje Tarsatiku nakon više stoljeća šutnje u vezi vojne kampanje protiv Avara koju je poduzeo Karlo Veliki zajedno sa sinom Pipinom i furlanijskim vojvodom Henrikom 791. godine.

Rat je potrajao osam godina: Karlo je napao Avare u Panoniji, uništio ih i Panonija je tako bila potčinjena Francima. Epizoda koju je naveo Eginard navodno se dogodila posljednje godine rata, dakle 799.: «Samo su dvije viđene franačke osobe poginule u ovom ratu: Henrik, furlanijski vojvoda (Enrico del Friuli, alias Erico, rođen u Strassburgu/ Strasbourgu) u Liburniji kod primorskog grada Tarsatike, pošto je pao u zasjedu lokalnih stanovnika, i Gerold, bavarski prefekt»6. Vojvoda Henrik bi dakle bio ubijen zajedno sa svojim ljudima u zasjedi koju su mu postavili stanovnici Tarsatike, koji su očito slabo podnosili franačku vlast. Da bi osvetio smrt svojeg vjernog vazala, Karlo Veliki je tijekom prvih mjeseci 800. godine krenuo u opsadu grada i, nakon što ga je zauzeo, potpuno ga je i uništio.

32

No jesu li se doista stvari tako dogodile? Vijest o uništenju Tarsatike nije zabilježio Eginard. Nalazimo je u jednom mnogo kasnijem izvoru, u Povijesti kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex), dalmatinskog povjesničara, rođenoga u Trogiru (Trau), Ivana Lučića (alias Giovanni Lucio, 1604.-1679.), tiskane u Veneciji 1673.

Po jednoj drugoj verziji, zapravo, o kojoj svjedoči posmrtna pjesma koju je spjevao u čast vojvode Henrika patrijath Akvileje Paolino II (750.-802.), Henrik nije navodno pao od ruke stanovnika Tarsatike, već je pao u bitci tijekom novog rata koji je izbio pobunom Avara, koji su ponovno bili poraženi kod Lovrana (Laurane), oko 800. godine7. Činjenica je da se nakon ovog događanja na Tarsatiku spušta gotovo potpuna tišina koja traje više od tri stoljeća8.

Znamo da su za vrijeme vladavine cara Ljudevita Pobožnoga (Ludovico il Pio), koji je naslijedio Karla Velikoga 814. godine, u furlanijskoj marci zabilježena i dva hrvatska grofa, nazvani vojvode – Ljudevit na području Donje Panonije i Save, i Borna, u Liburniji i franačkoj Dalmaciji – i da je 819. godine izbio krvavi rat između Franaka i vojvode Borne, ali ništa ne znamo o eventualnoj ulozi Tarsatike u ovom sukobu9.

Kada u XIII. stoljeću grad koji je pred neko vrijeme bio Tarsatika, izranja iz tame, njegovo je ime promijenjeno: rimsko ime ostaje da bi obilježilo lokalitet Tersactum, Trsat, s druge strane rijeke Eneo, dok je grad označen kao Flumen, Fiume i spominje se i s drugim imenima počevši od idućeg stoljeća, a to su San Vito: Terra di Fiume di San Vito (Zemlja rijeke svetog Vida), San Vito al Fiume (sv. Vid kod Rijeke), Sankt Veit am Pflaum. Znamo da je već u XIII. stoljeću u gradu postojala jedna crkvica posvećena kultu svetog Vida i da je u XV. stoljeću ovaj svetac, zajedno sa svetim Modestom i svetom Krescencijom - o kojima se priča da su zajedno sa svetim Vidom oboje doživjeli mučeništvo za vrijeme progona kršćana što ga je pokrenuo car Dioklecijan – postao prvi 33

svetac zaštitnik Rijeke. I na nedalekom otoku Krku dvije male, vrlo stare crkve bile su posvećene svetom Vidu, kao dokaz velike privrženosti ovome svecu na tom području. U svakom slučaju, običaj povezivanja svetog Vida s imenom grada zasigurno je zasluga dijecezanskog biskupa Pule i patrijarha Akvileje, jer hrvatski i slovenski izvori ne bilježe ime sveca, već samo nazive grada Reka ili Rika, koji na tim jezicima odgovaraju doslovnom prijevodu imena Fiume10.

U Riječkom statutu što ga je gradu odobrio car Ferdinand Habzburški 1530., Rijeka će biti nazvana Nostra communitas Terrae fluminis S. Victi in Liburnia. Na kraju sljedećeg stoljeća slovensko-austrijski erudit Johann Weikhard Valvasor, u svojem djelu Slava Kranjskog Vojvodstva, objavljenom 1689. na njemačkom jeziku u Ljubljani, nazvat će Rijeku Statt S. Weit am Pflaum vulgo Fiume oder Reka; ova denominacija, osim što svjedoči o jedinstvenoj ustrajnosti starog keltskog toponima «Pflaum» i o prisutnosti različitih etničkih komponenti u gradu - talijanske, slavenske i germanske – dokumentira definitivnu afirmaciju imena Fiume i Reka u narodu.

Osnovni faktori riječke povijesti Tijekom tri stoljeća, od IX. do XI., jasno se profiliraju osnovni faktori koji će odrediti na različit način povijest Rijeke sve do naših dana: postojano jezgro originarno latinskog i latiniziranog stanovništva, hrvatski svijet, germanski svijet, Ugarska kaljevina, i na kraju Venecija.

U XI. stoljeću sudbina Hrvata isprepliće se sa sudbinom Mađara. Mađari, ili Ugri, stanovništvo ugrofinskoga podrijetla, počevši od 862. godine poduzimali su tijekom cijelog stoljeća višestruke razarajuće upade u Europu. 955. godine poraženi su u Lechfeldu, kod Auguste, od Otona I. Saksonskoga. Taj je događaj obilježio za Ugre kraj njihovih upada i stvaranje jednog stabilnog kraljevstva na teritoriju centralne Europe koji 34

se, više ili manje, teritorijalno poklapa s današnjom Mađarskom. Godine 1000. okrunjen je prvi ugarski kralj, Stjepan I. Sveti (alias Szent István, 969.-1038.): Mađari su se preobratili na kršćanstvo i zemlja je postala vrlo brzo moćna i ratoborna država. Nakon 1089. Mađari su se uspjeli ubaciti u okrutni rat za nasljedstvo koji je izbio nakon smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira: nakon što je okupirao Slavoniju 1102. godine, ugarski kralj Koloman I. (1095.-1116.) okrunjen je za kralja Hrvatske u Biogradu (kod Zadra), a 1105. godine dodao si je titulu «Rex Dalmatiae atque Croatiae». Hrvatska je tako postala kraljevstvo povezano s Ugarskom, kojim je upravljao «ban», odnosno civilni guverner. Hrvatsko katoličko plemstvo postalo je integralan dio političkog života u Mađarskoj u uvjetima potpune jednakosti, kao što je to posvjedočeno činjenicom da su razni plemići regije, kao Frankopani i Zrinjski, obnašali najviše dužnosti u ugarskom kraljevstvu. Tako će, na primjer, grof Pavao Bribirski, predak Zrinjskih, podržati Karla Roberta Anžuvinskoga kao pretendenta na ugarsko prijestolje početkom XIV. stoljeća.

Politika srednjovjekovne Ugarske imala je svoj gravitacijski centar u jugoistočnim balkanskim regijama, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji, i ciljala je na kontrolu cijele jadranske obale. Od XII. do XV. stoljeća bila je u sukobu s Venecijom radi prevlasti u Dalmaciji, ulazeći u savezništvo sa svim neprijateljima Serenissime (Presvijetle Republike Venecije), došavši mirom u Zadru 1358. godine na korak od postizanja cilja da izbaci rivala iz regije. Na kraju je, ipak, izgubila tu partiju: 1409. Ladislav, napuljski kralj i pretendent na ugarsko tron prepustio je Dalmaciju Veneciji, koja je u kratko vrijeme zauzela sve dalmatinske gradove i otoke.

Iako su drastično bili redimenzionirani njezini pomorski planovi, Ugarska je zadržala kontrolu hrvatske unutrašnjosti i geopolitička tendencija prema Jadranu ostala je obilježje i narednih zbivanja. Od druge polovice XVI. stoljeća ugar35

sko će se kraljevstvo suočiti s dubokom krizom izazvanom turskom ekspanzijom, ali će se početkom XVIII. stoljeća, paralelno sa opadanjem moći Osmanskog carstva, vratiti na scenu da bi se ponovno okrenulo prema moru i posebno prema Rijeci. Što se tiče utjecaja Venecije, ako je to točno da Rijeka, slično kao i Trst i za razliku od Istre i Dalmacije, nikada nije bila trajno podložna Serenissimi, također je točno da su ovoj posljednjoj pripali kvarnerski otoci, počevši od rimske Curicte (današnji Krk), udaljenoj od kopna manje od dva kilometra, koju su Venecijanci prekrstili i nadjenuli joj ime Veglia. Pošto su odnosi između Rijeke i ovih otoka bili uvijek vrlo bliski (sa stalnim, iako ne masovnim priljevom stanovništva u grad), također su važni i odnosi, posebno kulturni i lingvistički, između Rijeke i Venecije.

Počevši od IX. stoljeća Rijeka i Liburnija, kao što je rečeno, ušle su u karolinški feudalni sustav i ponovnim osnivanjem 962. Svetog Rimskog Carstva zaslugom Otona I. Saksonskog, pobjednika nad Ugrima, njemački je utjecaj postao dominantan u Istri i liburnijskom području. Nasljednik Otona I., Oton II. (955.-983.), ustrojio je 976. Koruško vojvodstvo, koje je obuhvaćalo i marke Verone, Istre i Kranjske (današnje zapadne Slovenije), a koje je graničilo na istoku s hrvatskim kraljevstvom11. Netko je pretpostavio postojanje, u to doba, jednog odnosa feudalne ovisnosti Rijeke i liburnijskog teritorija o Koruškom vojvodstvu kroz istarski markizat, ali ne postoji nikakav dokaz o tome12.

Umjesto toga utvrđena je feudalna ovisnost Rijeke o pulskom biskupu13. Feudalni odnos prema Crkvi, koju su uspostavili saksonski carevi, proširio se između X. I XI. stoljeća na teritorije koje nas zanimaju. Car Konrad I. dao je 1028. godine patrijarhu Akvileje u feudalni posjed cijelu Krašku, od Soče do Rijeke. A patrijarh Akvileje, sa svoje strane, prenio je Rijeku zajedno s Kastvom, Veprincem i Mošćenicama 36

u feudalnu ovisnost pulskom biskupu, koji je bio podčinjen, odnosno koadjutor mitropolitskom biskupu Akvileje14. Svaki puta kada bi pulski biskup-feudalac posjetio Rijeku građani bi mu poklonili konja, lovačkog jastreba i dva bijela psa, običaj koji je potrajao sve do 1139. kada je pulski biskup prepustio grad gospodarima Devina15. Na planu kanonskog prava Rijeka će ipak ostati povezana s pulskom biskupijom do 1787. Feudalna ovisnost grada o pulskom biskupu, čija je dijeceza bila velika i bogata resursima, opatijama i raskošnim sakralnim građevinama, i kao takva bila je među najvažnijima u Istri – svjedoči o tomu da su se područja zapadno od rijeke Eneo razlikovale od onih hrvatskih s kojima su graničili na istoku – Vinodolom, Senjom i Modrušom, koji su bili ovisni o splitskom mitropolitu16.

BARBACAN, CRTEŽ R.GIGANTEA

37

Postojanje distinkcije između Rijeke i Hrvatske već od ranog srednjeg vijeka pokazuje, osim crkvene ovisnosti o pulskoj dijecezi, i širenje u Istri i Liburniji feudalnog sustava koji je u Hrvatskoj uveden postupno tek od XII. stoljeća.

Rijeka Eneo ili Fiumara morala je, dakle, već u srednjem vijeku označavati crtu podjele između kvarnerskog grada i drugih stvarnosti prisutnih na istoku, preko lijeve obale rijeke, neke vrste «granice», iako očito otvorene raznim etničkim utjecajima, lingvističkim i kulturnim, koja je ipak dijelila dva različita politička i administrativna područja. U jednoj diplomi ugarskog kralja Bele IV. iz 1260. možemo tako pročitati da se zapadna granica grofovije Vinodol (koji se nalazi 60 kilometara jugoistočno od Rijeke) protezala do Fiumare.

Ne samo to, već su u Vinodolskom statutu iz 1288., najstarijem gradskom statutu napisanom na hrvatskom jeziku i glagoljskom pismu, naznačeni kao sastavni dijelovi hrvatskog teritorija kašteli u Novome, Ledenicama, Bribiru, Bakru, Trsatu, Grobniku i drugi, dakle svi oni koji su na istoku rijeke Eneo, dok Rijeka nije spomenuta. Stoga je najvjerojatnije, kako smatra Kobler, da je ova vrsta granice koju označava rijeka Eneo morala postojati od IX. stoljeća17.

Nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li se u Rijeci talijanski jezik, odnosno dijalekt venecijanskog tipa, korišten stoljećima u gradu do naših dana, oblikovao iz latinskog ili je bio uvezen s trgovinom iz kasnog srednjeg vijeka. Prvi dokumenti koji potvrđuju prisutnost ovoga dijalekta potječu tek iz XV. stoljeća. No ipak izgleda plauzibilno da se riječki dijalekt, venecijanskog tipa, razvio polaganom evolucijom iz vulgarnog latinskog, jer pojava talijanskog elementa u XV. stoljeću i njegova afirmacija u sljedećim stoljećima može se lakše objasniti pretpostavkom jednog lingvističkog kontinuiteta od rimskih vremena do Srednjeg vijeka.

Znamo, nadalje, da je otkada je Rijeka postala feudalno podčinjena pulskom biskupu, u kaptolskoj crkvi, odnosno 38

glavnoj gradskoj crkvi, vladao običaj da se liturgija obavlja na slavenskom (hrvatskom) jeziku. Podrijetlo ovog običaja koji se održao sve do 19. stoljeća, treba potražiti u činjenici stalnog procesa urbanizacije hrvatskog življa iz okolice, koji je imao potrebu da zadrži svoj originalni jezik i tradicionalne oblike svoje pobožnosti.

Na kraju valja podsjetiti da je na području koje je obuhvaćalo Dalmaciju, obalu te otoke od Krka sve do Dubrovnika i Kotora i možda čak i južnije od njega, tada bio proširen dalmatski, jedan idiom koji je izravni derivat od latinskog, kojim se govorilo u ovim krajevima u rimskoj epohi. Nakon što je Venecija ostvarila kontrolu nad dalmatinskom obalom, dalmatski je postupno zamijenjen venecijanskim dijalektom i odumro je. Posljednji govornik ovog neolatinskog jezika bio je jedan Krčanin, Tuone Udaina (Antonio Udina) zvani Burbur, koji je preminuo 189818.

1 N avedeno u: Hartmann Grisar, San Gregorio Magno (590.-604.), Roma 1904., 1928., Desclé, Lefebvre e C., str. 348 2 Kobler, I., str. 36-39; Gigante, 1928., str. 13-14 3 Cronia, 1933., Goidanich, 1935.

4 Kobler, I., str. 25, 136-137; Léger, 1901., str. 46-59 5 Kobler, I., str. 37, 39, 51; Gigante, 1928., str. 17-19 6 Eginardo, Vita Karolis Imperatoris, tal. prijevod: Vita di Carlo Magno (a cura di Valerio Marcucci), Roma, 2011., Salerno ed., str. 80-81 7 Kobler, I., str. 38 i dalje. Dvije strofe posmrtne pjesme koju je ispjevao Paolino u čast vojvode Erica navodi Tomsich, 1886., str. 32 8 Kobler, I., str. 39; Radetti, 1952./I., str. 62 9 Kobler, I., str. 40 10 Isto, str. 25 11 Isto, str. 42 12 Radetti, 1952./I., str. 23 13 Kobler, I., str. 60-62 14 Tomsich, 1886., str. 34; Susmel, 1917., str. 32 15 Tomsich, 1886., str. 34 16 Radetti, 1952./I., str. 23 17 Kobler, I., str. 50-51 18 Fiorentin, 1993., str. 365-367

39

40

III. POGLAVLJE

OD GROFOVA DEVINSKIH DO HABZBURGOVACA

Turbulentna feudalna politika 1139. godine pulski biskup, po zapovijedi patrijatha iz Akvileje, dao je Rijeku u feudalni najam grofu Hugu Devinskom (tal.: Ugone di Duino)1. Devinci, vazali patrijarha iz Akvileje, ostali su podčinjeni pulskom biskupu do 1366.

Devinsko razdoblje Rijeke potrajalo je 260 godina, sve do 1399., kada su Devince naslijedili grofovi Walsee.

Grofovi Devinski, čije ime potječe od Devinskog kaštela smještenog kod ušća rijeke Timave u Tršćanskom zaljevu i koji još uvijek postoji, bili su tipična feudalna obitelj: svoje su prihode izvlačili nametanjem carina i putarina trgovcima koji su iz Trsta odlazili u Furlaniju, a svoju su vlast proširili od Timave do Rijeke i Kvarnera. Nisu podnosili svoju ovisnost o partijarhu Akvileje i stoga su stalno ulazili u razna savezništva, a zatim ih razvrgavali, s goričkim grofovima i Habzburgovcima koji su i sami bili neprijatelji patrijarha2.

Godine 1308., u tijeku sukoba s goričkim grofom Arrigom II., Hugo II. Devinski poražen je i zarobljen. U ovom kontekstu valja smjestiti epizodu koja se tiče Rijeke: prepuštanje na rok od šest godina, svih riječkih carina venecijancu Nicolòu Albertiju 1312. godine3. Već je 1304.

Hugo II. uspio ishoditi od Venecijanske republike veliki za◄Č UDOTVORNO RASPELO

41

jam, nudeći kao jamstvo prihode riječke carine. U ovakvim slučajevima Serenissima bi nastojala da hipoteku preuzmu privatni građani. Tako je 1304., kao i 1312., važnu ulogu u ovim pregovorima odigrao izvjesni Matteo, riječki sudac, o kojemu nemamo drugih vijesti4.

Godine 1313. odnosi između Devinaca i goričkih grofova postali su srdačni. Zapravo, za susjedne moćnike bila je baš ekspanzivna politika Venecije ta koja je predstavljala ozbiljan problem. Do prvog sukoba došlo je 1323: Venecija je izgradila, na ušću Timave, na teritoriju koji su Devinci smatrali svojim posjedom, tvrđavu koja je spriječavala ulaz brodovima Devinskih podanika; to pitanje je razriješeno na diplomatski način zaslugom jednog Riječanina, viteza Dujma (Doima) kojeg je Hugo IV. Devinski poslao u Veneciju zajedno s njegovim sinom. Poput svog prethodnika, i Hugo IV. se obratio Veneciji za kredit, nudeći hipoteku nad riječkim carinama5.

Uvijek u besparici zbog stalnih ratova i zbog troškova dvora što su ga održavali, Devinci su stalno dizali kredite, obraćajući se i židovskim bankarima. Hugo IV. održavao je sjajan dvor i bio je velikodušan vladar; oko 1315. dao je izgraditi u Rijeci crkvu i augustinski samostan6.

Godine 1328. Huga IV. naslijedio je Georg (tal.: Giorgio) koji je dotada izbivao iz Italije, pošto su ga austrijski vojvode, Habzburgovci, angažirali u Češkoj i Ugarskoj.

Georg je nastavio manevrirati između patrijarha Akvileje i njegovih neprijatelja, potvrđujući na taj način kao jedinu konstantu turbulentne politike Devinaca - stalno raskidanje savezništava7.

42

Rijeka prepuštena Frankopanima i vraćena Devincima Oko 1337., u kontekstu jednog od nebrojenih ratova Devinaca protiv Goričana, politički položaj Rijeke doživio je promjenu. Georg Devinski dao je grad u zalog Bartolomeju Frangepaniju ili Frankopanu, krčkom grofu, vladaru Senja, Vinodola i Trsata. Moguće je da je Georg, pritješnjen kao i uvijek potrebom za novcima, prepustio riječki teritorij da bi se riješio svojih dugova, ili je možda krčki grof koji je bio saveznik Goričana, izravno okupirao i uzeo riječki kaštel i zemlju kao zalog. U svakom slučaju, rezultat je bio privremeno prepuštanje Rijeke krčkim grofovima8.

Prezime ovih hrvatskih grofova pojavljuje se od XIII. stoljeća bilo u talijanskoj verziji Frangepani ili Frangipani, ili u hrvatskoj verziji kao Frankopani. U tijeku XV. stoljeća stvorena je legenda o njihovom porijeklu od rimske obitelji Frangipani, koja je vukla svoje korijene sve do antičkog gensa Anicija, a značenje prezimena objašnjavano je običajem podjele kruha siromasima u antičkom Rimu, prigodom jedne od nestašica hrane a koju je organizirao Flavije Anicije: «Frange nobis panem!», navodno su vikali siromasi, a iz ovoga pokliča «frangere panem», lomiti kruh, navodno je objašnjeno podrijetlo prezimena Frangepani9.

Hrvatski Frangepani dobili su krčku grofoviju od Venecije 1260., ali su bili vazali Ugarske krune. Rijeka je tako po prvi puta ušla u sferu Ugarskog kraljevstva, što je jako zabrinulo Serenissimu. Baš u Rijeci, između ostaloga, falsificiran je venecijanski novac, a zahtjevi Venecije 1338. i 1339. da se prekine s takvom praksom ostali su bez odjeka10.

Rijeka je ostala u posjedu krčkih grofova do 1365., dakle gotovo cijelo tridesetogodišnje razdoblje. Iz jednog akta sastavljenog na latinskom, koji spada među malobrojne dokumente koji su nam sačuvani iz povijesti Rijeke prije XVI. stoljeća, saznajemo da su 1. travnja te godine Stjepan i Ivan, 43

Bartolomejovi nasljednici, vratili Hugu VI. Devinskom i njegovim nasljednicima riječki kaštel i zemlju11. U početnom dijelu dokumenta, prema jednoj staroj talijanskoj verziji12, možemo pročitati: «Mi, Stjepan i Ivan, grofovi Krka, Modruše i Jacka objavljujemo svakome koji će čitati ovu privilegiju, uzimajući u obzir privrženost, iskrenu dobrohotnost i srdačno prijateljstvo koje nas veže s vrijednim gospodinom Hugom iz Devina, kojom smo odlučili vratiti u trajni posjed istome gospodinu Hugu i njegovim nasljednicima riječki kaštel i pripadajuću mu zemlju sa svim pravima i privilegijama, a koje je posjede već dugo vremena naš pokojni otac grof Bartolomej držao pod ovrhom, želeći time ne samo da se prekine i otklone mržnja, nezadovoljstvo i zla krv koju su dosada gajili naši prethodnici i mi s jedne strane, i prethodnici gospodina Huga i on sam s druge strane, te da tako budu u potpunosti zaboravljeni, da se ne obnove ni pod kakvim razlogom (...).»

U složenoj političkoj igri koja je uključivala teritorije sjevernog Jadrana, najvažniji faktor postala je ekspanzionistička politika Venecije. Bio je baš Georg iz Devina, povezan još od svoje mladosti s germanskim svijetom, taj koji je uspostavio sve tješnje odnose sa Habzburgovcima i s važnim obiteljima austrijskog plemstva, kao što su to bili Weisseneck i Pettau s ciljem da si tako priskrbe moćnog zaštitnika protiv pritisaka Serenissime13. Lučki gradovi Trst i Rijeka, obadva uvučeni u interesnu orbitu Habzburgovaca, predstavljali su dva bitna pijuna u protuvenecijanskoj politici.

Već je 1291. Venecija uvrstila Rijeku među svoje neprijatelje i zabranila izvoz roba u kvarnerski grad. Nakon kratkog razdoblja miroljubive koegzistencije Rijeka je bila ponovno uvučena u konflikt s Venecijom: godine 1345. Hugo V. Devinski pokrenuo je rat protiv Serenissime i dvije godine nakon toga taj isti Hugo i Rudolf III., njegov bratić ili rođak bivaju zarobljeni i dovedeni u Veneciju: pošto su ga smatrali 44

posebno opasnim neprijateljem, Hugo biva zatvoren u tvrđavu San Giorgio i bilo je zapovijeđeno da «mora biti zatočen u sobi, pod paskom šestoro čuvara koji će ga držati pod stalnom prismotrom u toj istoj sobi»14.

Nakon 1347. nemamo više vijesti o Hugu V., pa stoga i ne znamo točan datum kada je Hugo VI. preuzeo vlast. Sin Georga i Katarine von Pettau, Hugo VI. nastavio je prohabzburšku politiku svog oca, stvarajući i pretpostavke za postupno uključivanje habzburške kuće u riječka zbivanja.

Godine 1365. realizirao je, kao što je već rečeno, povratak Rijeke od Frankopana, a sljedeće je godine raskinuo feudalnu ovisnost od Akvileje, čime je izazvao uzaludan prosvjed akvilejskog patrijarha, i dao je vazalsku prisegu Habzburgovcima, austrijskim vojvodama15.

Kada je 1368. Trst stupio u rat protiv Venecije i zatražio pomoć Leopolda Habzburškog, Hugo VI. se odmah svrstao na stranu Habzburgovaca: pokušao je osloboditi Trst od Venecijanske opsade, napadajući Venecijance u dolini Zaule i uznemiravajući ih na moru svojim galeotama (malim i brzim galijama na vesla i s jednim jarbolom s latinskim jedrom), koje su isplovljavale iz Devina i Rijeke, a hrabro je prodro sve do stare luke Caorle. Venecijanci, nakon što su uzalud pokušali osvojiti Devinski kaštel, opustošili su 1369. devinski teritorij i napali i Rijeku koja je opljačkana i spaljena. Mirovni pregovori između Venecije i Habzburgovaca, pokrenuti te iste godine, otklonili su opasnost za kvarnerski grad kojeg Serenissima nije nikada osvojila16.

Hugo VI. bio je posljednji i najsajniji od svih Devinaca.

Savez s Habzburgovcima pridonio je porastu njegova ugledu, povećanju njegove moći i proširenju feudalnih posjeda, ali je sudbina htjela da se slava ove kuće završi baš s njim. Hugo je umro negdje oko 1390. Njegova prva žena bila je Ana von Walsee; od druge žene, Ane von Wilthaus dobio je četvoro djece, dvojicu sinova (Ramberta i Huga mlađega – Ugolina), 45

i dvije kćeri (Katarinu i Anu) koje su se udale s braćom prve žene, Rambertom II. i Rudolfom von Walsee. U oporuci sastavljenoj 1385. Hugo je odredio da će u slučaju smrti sinova prije njihova punoljetstva šurjaci i njihovi potomci naslijediti sve njegove posjede. A u jednoj izjavi iz 1390., koja nadopunjuje prethodno spomenutu oporuku, izrazio je svoju volju da bude pokopan kod augustinaca u Rijeci. To što je bilo predviđeno oporukom doista se i ostvarilo: 1399. muška loza dinastije se ugasila, a posjedi Devinaca, uključivši i Rijeku, prešli su u posjed Ramberta II. von Walsee17.

Među Devincima valja spomenuti i lik Elizabete, ili Bete, možda sestre Huga VI.: poklonila je rječkom kaptolu zemlje koje je posjedovala u Veprincu, mjestu na brdu Učka nedaleko Rijeke, umrla je 1405. i sahranjena je «u kapeli Sv. Juraja kraj oltara» u riječkoj prvostolnici, gdje se još u Devetnaestom stoljeću jednom godišnje služila misa u spomen «veličanstvene žene Elizabete Devinske». Prema jednog legendi, prelijepa Beta živjela je u kaštelu u Veprincu i dala je istesati drveni kip Bogorodice s njenom fizionomijom da bi je smjestila u lokalnu crkvu svete Marije, ali nije htjela da bude prikazana s djetetom u naručju da se pogledi posjetilaca ne skrenu sa očaravajućeg lica Madone, odnosno - njezina lica! Po jednoj drugoj verziji, kip je istesala grofica Ana von Stell, kojoj je 1374. Hugo VI. dodijelio pravo da doživotno stanuje u tom kaštelu18.

Od Walseeovaca do Habzburgovaca: 1399.-1465.

Obitelj Walsee potjecala je iz Švapske i u njenom posjedu bio je dvorac Waldsee na jezeru Konstanzu, od čega je proizašlo i ime ove dinastije. Godine 1282. Walsee su stupili u savezništvo s Habzburgovcima, a za uzvrat su dobili u feudalno vlasništvo velike posjede u Štajerskoj, u Kranjskoj i u Gornjoj Austriji, visoke položaje na dvoru i važne poli46

tičke dužnosti. Pošto su proširili svoja imanja i s posjedima Devinaca njihova je moć još više narasla19.

Rambert III. Von Walsee, koji je naslijedio od oca i posjede Devinaca, dobio je 1400. od pulskog biskupa feude u Rijeci, Kastvu, Veprincu i Mošćenicama, a riječ je o posve jedinstvenoj investituri pošto su se još od 1366. Devinci izvukli iz feudalne ovisnosti prema pulskom biskupu. Najvjerojatnije je pulski biskup, koji se nije pomirio s gubitkom svojih prava, htjeo na taj način potvrditi svoja feudalna prava u delikatnom trenutku kada su Walseeovci ušli u posjede Devinaca, a Walseeovci su zbog oportunističkih razloga pristali na ovaj formalni čin koji nije promijenio suštinu odnosa snaga, čija je ravnoteža već bila poremećena u korist Habzburgovaca. A da je njihova ovisnost o pulskom biskupu značila malo ili čak ništa, potvrđuje činjenica da su se Walseeovci u više navrata samoproglasili «samim i jedinim prirodnim gospodarima Rijeke».

U odnosu na Veneciju Walseeovci su provodili suprotnu politiku od one koju su provodili posljednji Devinci, težeći prijateljskim dogovorima s moćnim susjedom i uspijevajući ostvariti sasvim dovoljnu slobodu plovidbe. Godine 1421. venecijanski Senat dodijelio je Rijeci trgovačke olakšice, koje su išle čak do toga da su kvarnerskom gradu vratili zaplijenjena plovila koja su prenosila zabranjene terete. Provenecijanska politika Ramberta III. nastavila se s Rambertom IV. koji je, naslijedivši oca 1422., sklopio s duždom Francescom Foscarijem 1433. unosan dogovor; gospodaru Rijeke «prijatelju venecijanske vlasti», dužd je priznao jednake privilegije kao one koje su dodijeljene gospodarima Senja, a posebno slobodni uvoz vina iz pokrajine Marche, žito i brašno iz pokrajina Marche i Abruzzi, a «na venecijanskim ili riječkim plovilima i proizvode koji nastaju na teritorijima Republike».

Uvoz markižanskih vina, koji su predstavljali konkurenciju domaćim vinima uznemirila je, međutim, Riječane koji 47

su zatražili of Ramberta da zabrani njihovu prodaju sve do proslave sv. Juraja, 23. travnja, kao i da gradu dodijeli pravo na organizaciju sajma na kojemu će se odvijati slobodna trgovina, a oba su zahtjeva prihvaćena. Rambert IV. bio je domišljat političar i sposoban vojnik. Osim prijateljstva s Venecijom, osigurao si je i prijateljstvo sa susjedima grofovima Frankopan, tako da je svoju sestru dao za ženu Nikoli V. Frankopanu. Tijekom 1424. i 1425. sudjelovao je, u Češkoj, u ratu protiv taborita (husita), radikalnim sljedbenicima reformatora Jana Husa, istakavši se u bitci kod Zwettela u kojoj su taboriti doživjeli težak poraz20.

Ramberta IV. naslijedili su Rambert V. i Wolfgang III., koji su 1464. podijelili imanja: Wolfgang je dobio veći dio devinskog nasljeđa, Kras i Rijeku, a Rambert je dobio preostale posjede, među kojima i devinski kaštel. Godine 1465.

Wolfgang je odredio za nasljednika cara Svetog Rimskog Carstva Friedricha III. Habzburškog. Sedam godina nakon toga Rambert je prodao Friedrichu III. svoje naslijeđene posjede. Wolfgang je umro jedne neutvrđene godine iza 1466., a vjeruje se da su njegovi posmrtni ostaci pokopani u Rijeci.

Rambert V. umro je 1483. i s njim je nestala i dinastija Walsee. Tako je negdje 1467. ili 1468. car Friedrich III. Habzburški ušao u posjed Rijeke21.

Razvoj grada i gospodarski rast Iz devinskog razdoblja došlo nam je malo vijesti. Počevši od XV. stoljeća raspolažemo, naprotiv, važnim izvorima, kao što su zapisnici općinskih kancelara koji nam omogućuju prilično vjerodostojnu rekonstrukciju položaja grada i zbivanja u njemu.

Devinci su imali u Rijeci svojeg predstavnika u liku gradskog kapetana, a ovisnost grada o feudalnom gospodaru bila je konkretizirana u nizu nameta: carini, koja je iznosila 2,5% 48

od vrijednosti robe i predstavljala je najznačajniji prihod feudalca; desetini, koja se plaćala na vino, na žitarice i na janjad, i porezu (collecta domini), čiji nam iznos nije poznat. Izgleda, nadalje, da su Devinci rijetko izravno intervenirali u riječka zbivanja, a kada su to činili obraćali su se i gradskim sucima. Tako je 1384. Hugo VI. upozorio Kapetana i gradske suce da je oslobodio izvjesnog Niccolòa Venozzija od cijelog niza davanja koja su bila obvezna za građane. I stoga je vjerojatno da je Rijeka zadržala, poput drugih komuna toga vremena, neke margine autonomije, koje je međutim teško utvrditi. S jedne strane, gradski suci izgleda da djeluju kao agenti feudalnog gospodara više nego kao izraz gradskih vlasti. S druge strane neke činjenice, kao što je to izgradnja zavjetne kapele u čast svetog Roka, rezultat prijedloga Komune i u njenoj izvedbi 1291. zbog prestanka epidemije kuge, izgleda da navode na postojanje jednog komunalnog života u začetku22.

U devinskom razdoblju Rijeka je živjela naročito od tranzitne trgovine: talijanske robe razmijenjivale su se s robama koje su dolazile iz Kranjske. Kvarnerski grad je morao dostići izvjesno blagostanje, o čemu su svjedočile izgradnja novih crkava i građevina. Osim restauracije, izvedene na početku XIII. Stoljeća, crkve Uznesenja svete Marije, odnosno prvostolne crkve podignute moža u XI. stoljeću izgrađene su 1315., kao što je to već rečeno, crkve svetog Jeronima i augustinski samostan, a 1357. podignut je i zvonik stolne crkve23.

Baš u razdoblju Waleeovaca povijest Rijeke će zasijati, konačno, u punom svjetlu. U Petnaestom stoljeću teritorij Rijeke protezao se na istoku do toka rijeke Eneo, a na zapadu na području pokrivenom bogatom vegetacijom maslina, vinove loze, platana i divljeg kestena. Grad, u čijem su se zaleđu dizala brda prekrivena šumama, bio je opasan zidinama koje su se oslanjale na ruševine stare Tarsatike, pojačanim kulama i 49

okružene jarkom, a njegovo je gradsko središte odgovaralo današnjem Starom gradu, jednom labirintu uličica s kućama venecijanskog tipa. Glavna vrata, «morska vrata», smještena tamo gdje je danas gradski toranj na Korzu, gledala su u smjeru mora, dok su se «gornja vrata» nalazila na suprotnoj strani, tamo gdje se danas uzdiže zvonik svetog Vida. Na dominantnom položaju nalazio se kaštel podignut na ruševinama rimske utvrde. Kao i u svim gradovima toga razdoblja, vrata su se po noći zatvarala i čuvala s naoružanom stražom.

Centar je bio trg Komune, koji je naknadno nazvan Trgom trave (Piazza delle Erbe), gdje se nalazila gradska loža, građevina pokrivena krovom i paviljonom što su ga podržavali stupovi (srušena sredinom Osamnaestog stoljeća), u kojoj su se objavljivale odluke Vijeća i sudske presude24.

Riječko stanovništvo je tada brojilo oko 2.000 duša i grad je bio podijeljen u četiri četvrti, nazvane «kontradama», čija su imena odgovarala svecima kojima su bile posvećen glavne crkve: četvrt Svete Marije (stolna, odnosno saborna crkva), svete Barbare, svetog Vida i svetog Jeronima.

Najstarija i najprestižnija crkva bila je stolna crkva, Duomo, gdje je u vrijeme velikih svečanosti služio arciđakon. Ne manji značaj, utoliko što je bila posvećena zaštitniku grada, imala je crkva svetog Vida. U njenom predvorju bio je čuvano drveno raspelo, koje se danas nalazi na glavnom oltaru monumentalne crkve izgrađene u Sedamnaestom stoljeću na mjestu prethodne, mnogo skromnije crkve. Protiv ovoga raspela, priča se, godine 1277. ili 1296., zadrti kockar po imenu Pietro Lonzarich, razjaren zbog gubitka na kocki, bacio je, psujući, kamen koji je pogodio Kristov bok iz kojeg je šiknula krv, dok se zemlja otvorila pod nogama bogohulnika da bi ga progutala, tako da mu je vani ostala samo griješna ruka. Ovo čudo navelo je pobožne vjernike da izgrade staru crkvu svetog Vida25.

Negdje pri kraju Trinaestog stoljeća ima svoje porijeklo i svetište izniklo na području Trsata, s druge strane Rječine.

50

Prema legendi, 10. svibnja 1291., dok je u Svetoj zemlji sveti Ivan iz Akre (san Giovanni d’Acri) pao u ruke Muslimana, kuća iz Nazareta - kako to pripovijeda franjevac Franjo Glavinić (Francesco Glavinich) u svojoj Historia Tersatana iz 1648. – «iz tog mjesta anđeli su isvukli kuću iz temelja i prenijeli na sigurnije mjesto, mjesto mira», to jest na Trsat, gdje će ostati sve do 10. prosinca 1294. kada su je anđeli na svojim krilima prenijeli u Loreto, gdje se nalazi još i danas. Na mjesto ovog čuda Nikola I. Frankopan izgradio je odmah kapelu, a u XV. stoljeću podignuti su franjevački samostan i crkva-svetište, koja je postala cilj hodočasnika svih nacionalnosti26.

Aristokratska crkva u Rijeci bila je ona svetog Jeronima koju su držali augustinci, a koja je bila povezana s njihovim samostanom: u njoj su se nalazili grobovi Devinaca i drugih plemenitih obitelji. Rambert III. Von Walsee proširio ju je 1408. a iste godine dao je izgraditi crkvicu svetog Mihajla, kao i «zbog svoje pobožnosti» i crkvu svetog Andrije koje danas više ne postoje, kao što ne postoji više ni mala crkva svete Barbare koja je dala ime jednoj od gradskih četvrti27.

Na gospodarskom planu Quattrocento - Petnaesto stoljeće označava za grad početak uspona, iako s promjenjivim fazama koji će se nastaviti i u sljedećim stoljećima, dostižući svoj vrhunac u posljednjoj četvrti Devetnaestog stoljeća. Slična sudbina stavlja Rijeku uz bok svojeg pobratima i konkurenta, grada Trsta. U biti, od trenutka kada Rijeka i Trst ulaze u interesnu sferu Habzburgovaca, postaje konkretnija perspektiva njihovog značajnog gospodarskog razvoja, omogućenog za oba grada blizinom teritorija srednje Europe. Za Rijeku se takva perspektiva nazire od trenutka kada su Devinci postali vazali Habzburgovaca, tj. počevši od 1366; za Trst, od početka 1382., datuma kada se grad stavlja pod zaštitu tih istih Habzburgovaca. Trst i Rijeka bili su tako u stanju, naravno u manjim razmjerima nego što je to bilo s 51

Venecijom, stoljećima dominantnom pomorskom silom na Jadranu – uspostaviti vlastitu trgovinu s talijanskim lukama pokrajine Marche (naročito Ancone) i Napuljskim kraljevstvom (Bari, Manfredonia, Barletta, Brindisi) i otisnuti se u nekim slučajevima i preko Jadrana, i otada ova dva grada postaju rivali i konkurenti28.

Oprezna politika Walseeovaca prema Veneciji omogućila je i pogodovala riječkoj trgovini koja je zadržala osobine koje imala za vrijeme devinskog razdoblja: od Kranjske i sjeverne Hrvatske u tranzitu preko Rijeke kretala je trgovina željezom, žitom, drveninom i kožom; iz Italije maslinovo ulje, vino i tkanine. Robe su bile čuvane u skladištima tgovaca da bi poslije bile izvezene. Posebnu važnost imao je promet s lukama papinske države kao što je to bila Ancona, kuda su se usmjeravali posebno proizvodi iz željeza porijeklom iz Kranjske, dok je drvenina u obliku dasaka, vesala i hrastovih trupaca (koji su korišteni za temelje građevina podignutih u Laguni), kretala put Venecije29. U svim tim transakcijama koristila se venecijanska moneta čija je jedinica mjere bila zlatni dukat. Česti kontakti s venecijanskim i markižanskim trgovcima pridonijeli su poboljšanju i kulturne razine riječkih trgovaca, koji su od njih naučili voditi računovodstvne knjige i registre, kao i način sastavljanja ugovora, kreditnih pisama i drugih instrumenata potrebnih za vođenje poslova30.

Među industrijske aktivnosti, prisutne u Rijeci u petnaestom stoljeću, valja spomenti brodograđevnu industriju u koju su ubrojena dva brodogradilišta, od kojih je jedno bilo orijentirano na gradnju velikih brodova, dok je drugo proizvodilo manja plovila. Cvjetale su i manje industrije, među kojima i drvna industrija, proizvodnja samostrela, obrada kamena i zlatarstvo31.

52

Afirmacija komunalne autonomije u XV. stoljeću U tijeku XV. stoljeća došlo je do polaganog, ali sigurnog širenja municipalne autonomije. Znamo tako da je u razdoblju Walseeovaca, osim što je došlo do poreznog rasterećenja ukinućem dažbina odlukom Ramberta IV. 1444. godine, Komuna je uživala određene privilegije: pravo da zahtjeva naplatu carine na tranzit brodova u zaljevu i da zaplijeni teret u slučaju da ta carina nije plaćena; pravo da prihvati strance u građanski status, da održava sajam na kojem se neće naplaćivati porezi na prodaju izložene robe, svake godine od 21. do 27. lipnja prigodom fešte svetog Ivana, i, posebno, pravo samouprave na relativno autonoman način s vlastitim magistratima, sucima i Vijećem o kojemu će kasnije biti više riječi32. Kao dokaz postojanja takve municipalne autonomije može se navesti sljedeći događaj: 1404. godine Venecija se izravno obratila «Zajednici riječkog područja», a ne feudalnom gospodaru, da bi izrazila prosvjed protiv nasilnih akata počinjenih na štetu venecijanskih podanika zbog propuštenog plaćanja carine na brodove u tranzitu kroz Kvarnerski zaljev, što je upravo bila jedna od privilegija riječke komune - općine. Vijeće, nadalje, nije uvijek popuštalo volji gospodara: 1437. jednoglasno je odbacilo zahtjev Ramberta IV. da prihvati kao vijećnika izvjesnog ser Castellija iz Pesara, i «svi bijahu zadovoljni što on nije bio prihvaćen»33.

Gradom se upravljalo na osnovu «statuta» odnosno niza uredbi koje je propisalo Vijeće, privilegija i običaja koji će biti organski sabrani, uređeni i ažurirani tek 1530., kao što ćemo kasnije vidjeti. Moguće je, dakle, rekonstruirati u općim crtama političko uređenje grada. Predstavnik feudalnog gospodara na teritoriju Rijeke i dalje je bio Kapetan, a kao i kapetani svih drugih teritorija podložnih gospodaru ovisio je o vicedominusu ili vikaru gospodara, koji je u vrijeme Devinaca kao i u razdoblju Walseeovaca bio kapetan devinskog kaštela. Riječki kapetan bio je na čelu općine, zapovijedao je 53

malom vojnom posadom koja je postavljena u obranu grada i sanovao je u kaštelu. U ime gospodara predsjedavao je Vijećem i dijelio pravdu zajedno s dva suca rektora, arciđakonom i nekoliko savjetnika. Bio je to uvijek jedan plemić germanske loze porijeklom iz Kraša, Kranjske ili Goričana34.

Najvažnije tijelo Komune – općine bilo je Vijeće, koje se sastojalo od najviđenijih i najbogatijih građana. Ne znamo kada je to tijelo uspostavljeno i je li postojalo nasljedno pravo na vijećničku dužnost. Iz knjige kancelara Francesca Antonija de Rena, koja se odnosi na godine 1436.-1461., proizlazi da je vijećnika moralo biti 16 ili 18, a u slučaju slobodnog mjesta Vijeće bi izabralo novog člana koji je morao biti riječki građanin, morao je prisegnuti feudalcu i Komuni i... upriličti gozbu svojim kolegama. Vijeće se sazivalo na zvuk zvona koje bi obično visilo u gradskoj loži, a u slučaju izvanredne situacije sazivalo bi se svo stanovništvo u sabornu crkvu. Odluke tog tijela upisivale su se u Liber civilium sive notificarum, što ga je vodio i držao u pohrani kancelar, a građanima bi ih objavio javni objavljivač na «uobičajenim mjestima» (in locis assuetis)35.

Na dan svetog Martina, 11. studenoga, Vijeće bi biralo dva suca rektora, čiji je mandat trajao godinu dana: oni bi provodili odluke Vijeća i dijelili pravdu u sudu kojim je predsjedao Kapetan, čiju su dozvolu trebali u slučaju da su se htjeli udaljiti iz grada i pisati službene dopise36.

Među magistratima valja spomenuti i kancelara Komune – Općine, koji je ujedno bio i javni bilježnik. Njemu je bila povjerena briga za arhivu i za Liber civilium, u kojem su prepisivani bilo javni akti, bilo privatni dokumenti koje je on potvrdio. Prva od ovih kancelarovih knjiga potječe iz 1436. i pisana je, naravno, na latinskom. Među drugim javnim funkcijama bili su tu i satnik (satnico) ili centurion, odnosno šef policije i izvršitelj presuda koji je raspolagao s nekoliko uniformiranih policajaca, namjesnik (locum tenens) ili podsatnik, 54

i predstojnici četvrti – kontrada, nazvani officiales a kasnije capitanei contratarum, zatim stimatori – procjenjivači koji su mjerili terene i javni tekliči – banditori ili preconi. Figura od velikog autoriteta bio je, na kraju, arciđakon: vikar pulskog biskupa i predstojnik riječkog klera, prisustvovao je svim sjednicama Vijeća i bio je član tribunala, zajedno s Kapetanom i sucima rektorima37.

Stanovništvo riječkog teritorija bilo je podijeljeno na «građane», one koji su rođeni unutar gradskih zidina, zatim «distrektualce», tj. one koji su rođeni i koji su nastanjeni na širem području - distriktu, i «abitatores» - stanovnici, tj. stranci koji su dolazili iz Italije, naročito iz pokrajine Marche, iz Kranjske i sjeverne Hrvatske i koji su se bavili trgovinom38.

Je li postojalo u riječkom društvu, u to doba, gradsko plemstvo? Odgovor, iako s nekim oprezom, mora biti pozitivan, jer iz jednog dokumenta iz 1460. saznajemo da je Wolfgang III. von Walsee potvrdio svojim «vjernim Niccolòu i Jacopu, braći Micholich, građanima mojeg grada Fiume di San Vito (Rijeke svetog Vida)» nasljedno plemstvo koje im je dodijelio 1440. car Friedrich III., što je donosilo niz privilegija detaljno navedenih u tom dokumentu39. Teško bi bilo zaključiti da se radilo o izoliranom slučaju i razumno je, stoga, pretpostaviti da se u XV. stoljeću i možda čak i prije u Rijeci stvaralo plemstvo ili gradski patricijat, o kojemu ipak imamo malo informacija.

Cijenik ribe iz 1449.

U XV. stoljeću službeni jezik u uporabi u Rijeci, u javnim spisima, bio je naravno latinski. Jezik kojim je u gradu govorila većina naroda pripadao je venecijanskoj koiné s posudbama iz hrvatskog i sovenskog jezika. Analogni proces posudbe i lingvističkih obrazaca može se utvrditi i u slavenskim idio55

mima okolice, u čijem leksiku su bili, i još su uvijek prisutni, brojni talijanizmi40. Da se talijanskim dijalektom govorilo u Rijeci među narodom u XV. stoljeću dokumentirano je takozvanim tarifarijem, ili cijenikom ribe što ga je utvrdilo riječko Vijeće 10. siječnja 1449. i koji je zapisan u Liber civiliumu već spomenutog kancelara de Renoa41. Donosimo ovdje nekoliko odlomaka:

«Che ciacheduna persona de qual condicione voglia esser o sia che vora vender pesce in la terra de Fiume over in lo suo distrito debia vender ali prexi infra scripti zoe lo pesce de squama che sia de livra o piu se debia vender de pasqua perfina a San Michele a soldo uno e mezzo la livra grossa e da S. Michele perfina a carlevare a s. Dui e la quaresima a soldi dui e mezo (....) (...) item che le palamide se debiano vender a soldo 1 la livra cavando fora le interiora, (...) item che ciascheduno vendara pesce sia tegnudo e devia vender prima el pesce a messer lo Capitane, Zudesi, vonsereri, canzelaro, e priore ogni volta che vorano comprare e che contrafara ad alcuna delle cose suprascripte per ogne volta cada la pena de soldi quaranta el terzo alo acusatore e o resto a comune. ...item che alcuno no ossi ne presumi a portare a vendere el pesce in alcuno altro locho salvo che a Fiume soto pena de livre nove el terzo alo acusatore el resto al comune e no possi quello anno pescare in le aque de Fiume ne vender pesce a Fiume ne in lo so distrito. ....item che ciaschuno vora vender pesce debia portare tuto quelo in soma ala perscharia e no ossi a venderlo in altro locho chi contrafara pagi livre nove como de sopra.»

(Da nijedna osoba bilo kojeg roda koja prodaje ili bi htjela prodavati ribu na riječkom teritoriju ili u njegovoj okolici

(kotaru), mora prodavati po cijenama koje su ovdje navedene, to jest riba s krljuštima koja teži uncu ili

56

više mora se prodavati od Uskrsa do Sv. Mihajla po cijeni od jednog i pol solda po dobroj unci, a od Sv. Mihajla sve do karnevala po dva solda, a u vrijeme korizme dva i pol solda (....) (...) isto tako palamide se moraju prodavati po 1 soldu za uncu s izvađenom iznutricom, (...) isto tako da svatko tko prodaje ribu mora obavezno prije prodati ribu gospodinu Kapetanu, Sucima, vijećnicima, kancelaru, i svakiput kad budu htjeli kupiti i prekršiti jednu od ovih gore navedenih obaveza, bit će kažnjeni kaznom od četrdeset solada, od čega jedna trećina ide onome tko je to prijavio, a preostali dio općini, - isto tako da se nitko ne usudi niti pomisliti da odnese na prodaju ribu na bilo koje drugo mjesto osim u Rijeci, pod prijetnjom kazne od devet unci, od čega jedna trećina onome tko je to prijavio, ostatak općini i da ne smije te godine loviti ribu u riječkim vodama niti prodavati ribu u Rijeci niti u njenoj okolici, - isto tako da svaki onaj koji želi prodati ribu mora je donijeti u ribarnicu i ne smije je prodavati na drugom mjestu, a tko to prekrši platit će devet unci kao što je to gore navedeno).

Drugi jedan dokument, redigiran na dijalektalnom talijanskom, inventar je vrijednih predmeta stolne crkve i potječe iz 145742. Znamo, također, da je 1455. osnovana škola s talijanskim kao jezikom nastave. U sljedećem stoljeću nalazimo brojne dokumente na talijanskom, naročito u knjizi kancelara Guerrina Tranquillija za godine 1544-1546.: pisma, svjedočenja, hirografije, zapisnike sa saslušanja, sudske registre43.

Odnosi s talijanskom obalom Jadrana i sa imigracijom talijanskih elemenata iz pokrajine Marche, iz Istre i Dalma57

cije nedvojbeno su pogodovali širenju talijanskog jezika i kulture; širenje koje pretpostavlja, uostalom, prisutnost već od visokog Srednjeg vijeka jedne autohtone jezgre neolatinskog stanovništva. Značajna je u tom smislu usporedba s nedalekim Senjom, koji je iako izložen talijanskim utjecajima, sačuvao uvijek svoj hrvatski karakter. Imigraciji iz Italije odgovarala je imigracija iz hrvatskih teritorija u okolici: znamo, na primjer, o jednom Martinu iz Senja kojemu je 1438. dodijeljen status riječkog građanina44, i kao što je rečeno u prethodnom poglavlju, u kaptolskoj gradskoj crkvi vjerski su se obredi držali na hrvatskom i koristila se glagoljica.

Među riječkim stanovništvom bili su, dakle, prisutni u ovom razdoblju i talijanski i hrvatski elementi, uz očitu prevlast talijanskog jezika i kulture, čijoj se privlačnoj snazi duguje ovaj karakteristični proces akulturacije i asimilacije slavenskog elementa koji predstavlja konstantu u riječkoj povijesti.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16

Tomsich, 1886., str. 34 Kobler, II., str. 5 i dalje, 17-23; Gigante, 1928., str. 18-20; v. Pichler, 1882.

Gigante, 1928., str. 21 Radetti, 1952./I., str. 23-24 Gigante, 1928., str. 21-22 Isto, str. 22 Isto, str. 23-24 Kobler, I., str. 194-197; Tomsich, str. 53-55; Gigante, 1928., str. 29-30 Grilli, 2007. Žic, 2007., str. 22-24, 27-28 Radetti, 1952./I., str. 23 Citirano po Tomsichu, str. 53-54 Gigante, 1928., str. 24 Isto, str. 25 Isto, str. 25-26 Tomsich, str. 55; Susmel, 1917., str. 36; Gigante, 1928., str. 27; Radetti, 1952./I., str. 23 17 Tomsich, str. 56; Gigante, 1928., str. 26-28; Žic, 2007., str. 18 18 Kobler, I., str. 278 19 Kobler, II., str. 23-39; Fest, 1913.; Gigante, 1928., str.31; V. Crollalanza, 1875.

58

20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44

Gigante, 1928., str. 32; Žic, 2007., str. 27 Gigante, 1928., str. 32; Susmel, 1917., str. 38 Kobler, I., str. 139-140; Radetti, 1952./I., str. 23-24; Tomsich, str. 44 Kobler, I., str. 129-131, 94-98 Gigante, 1928., str. 35-36; Susmel, 1917., str. 39-41 Kobler, I., str. 109, 138-139; Tomsich, str. 25; Gigante, 1928., str. 38; Susmel, 1917, str. 41 Kobler, I., str. 205-208, 209-210; Glavinich 1648., str. 3, 8-10 Tomsich, str. 56-57 Radetti, 1952./I., str. 24; Fest, 1935., str. 8 Žic, 2007., str. 29 Susmel, 1917., str. 45-46 Isto, str. 45-46 Radetti, 1952./I., str. 24; Gigante, 1928., str. 29, 34, 37; Susmel, 1917., str. 44 Libri del cancelliere, I., str. 20 Radetti, 1952./I., str. 25; Gigante, 1928., str. 32 i 37; Susmel, 1917., str. 44 Gigante, 1928., str. 33-34 Gigante, 1928., str. 33; Susmel, 1917., str. 43 Gigante, 1928., str. 33-34; Susmel, 1917., str. 43-44 Gigante, 1928., str. 34-35; Susmel, 1917., str. 44-45 Reproducirano kod Tomsicha, str. 63-64 Radetti, 1952./I, str. 25 Dokument je naveo u integralnom obliku, zajedno s latinskom verzijom u Statutima iz 1530. (Statuti, str. 336-338) G. Depoli, 1910., str. 140-142 i dalje; vidjeti i Deanović, 1965.

Inventar je naveden kod Festa, 1913.a, str. 67 Kobler, I., str. 184-185; Radetti, 1952./I., str. 25 Žic, 2007., str. 30

59

60

IV. POGLAVLJE

IZMEĐU VENECIJE, HABZBURGOVACA I USKOKA

Turska prijetnja Svega nekoliko godina nakon što je došla pod vlast Habrzburgovaca, Rijeka je bila pokošena 1477. smrtonosnom epidemijom koja je izazvala smrt oko 300 ljudi u gradu koji tada nije brojao više od 2.000 stanovnika. Ali početkom Cinquecenta druge opasnosti, čak i gore od epidemije jer nisu bile epizodne naravi, nadvile su se nad Rijekom od 1470. godine; naime, pojačan je ekspanzionistički pritisak Turaka i sada je zaprijetio i gradu Svetog Vida.

Godine 1453. osmanski su Turci osvojili Konstantinopol, prekidajući tako stoljetnu povijest Istočnog Rimskog Carstva, odnosno Bizantskog Carstva. Zatim su prodrli na Balkanski poluotok, gdje ih je zaustavio pred Beogradom 1456. ugarski kondotijer János Hunyadi. No radilo se samo o privremenom zastoju jer je 1463. sultan Mehmed II. osvojio Bosnu i ubio kralja Stjepana Tomaševića. Bosna i Hercegovina ostat će pod turskom vlašću sve do 1878., ali se i Srbija nalazila pred padom u turske ruke. Godine 1389.

Srbi kralja Lazara Hrebljanovića, na čelu jedne koalicije srpske, hrvatske, albanske i bugarske vojske, doživjeli su bolni poraz u bitci na Kosovom polju i od tog trenutka tursko napredovanje nije se zaustavljalo. Godine 1459. sultanove postrojbe osvojile su Smederevo koji je bio prijestolnica ◄C RKVA SVETOG VIDA

61

Srpskog kraljevstva od 1430. do 1439., a cijela je Srbija pala je pod osmansku vlast 1496. i ostat će sve do 1817. Tako su i Vlaška, Tartarski kanat s Krima i na kraju i Moldavija postali države – vazali Porte. Počevši od 1463. Turci su poduzeli iz Bosne niz opasnih upada prema Dalmaciji, njenoj unutrašnjosti i obali. Neki centri blizu Rijeke, kao Senj i Crikvenica, našli su se pod opsadom. Drugi upadi s pripadajućom pljačkom uslijedili su prema zapadu: 1470., na primjer, Turci su doprli do Bazovice, Kaštelnovog i Klane, a stigli su i do Bakra i Grobnika1.

Izgledalo je kao da se nitko ne može oduprijeti ekspanzionističkom pritisku Osmanskog carstva: 1480. i 1481. nalazimo Turke u Pugli gdje zauzimaju Otranto, 1493. pljačkaju po Hrvatskoj i Štajerskoj i iste godine nanose poraz Hrvatima u Krbavskoj bitci. Hrvati su morali prepustiti neke teritorije kao što je to Lika, i postali su istaknuta granica kršćanstva, «scutum saldissimum et antemurale Christianitatis» (najčvršći štit i predziđe kršćanstva), kako je to definirao papa Lav X. 1514. godine2.

Zbog osmanske ekspanzije i Ugarska je bila u potpunosti isključena iz jadranske političke šahovnice. No istini za volju javio se i pokušaj obnove ugarske pomorske politike u godinama vladavine velikog kralja Matije Korvina (1440.1490.), koji je došao na pomisao o «rekonkvisti» Dalmacije i, pošto je ušao u rat protiv cara Friedricha III. Habzburškog, obratio je svoju pažnju na Trst i Rijeku, austrijske luke, pokušavajući čak tri puta, uzalud, zavladati Rijekom3. Smrt kralja Matije 1490. označila je kraj pomorskih ambicija ugarskog kraljevstva koje je nedugo nakon toga palo kao žrtva turskog osvajanja i ono će se, kako ćemo kasnije o tome govoriti, skoro dva stoljeća, od 1526. do 1711., boriti samo za očuvanje svoje nacionalne egzistencije4.

Pred kraj XV. stoljeća nadvila se, dakle, nad Rijekom teška prijetnja. Svjesno opasnosti, gradsko Vijeće je još 1478.

62

obnovilo gradske zidine i kaštel i pojačalo obranu grada.

Zaštititi obalu od turskih pohoda bilo je fundamentalno pitanje za Habzburgovce: u tu svrhu 1567. nadvojvoda Karlo Štajerski, suveren Donje Austrije, došao je u posjet Rijeci, svečano dočekan od Vijeća i svog stanovništva5.

Habzburgovci i Venecija, iako su imali zajednički interes da drže podalje od sebe Osmansko carstvo, bili su u međusobnom sukobu bilo na području Jadrana, kojim je dominirala Serenissima, gospodarica čitave istarske i dalmatinske obale, bilo na kopnu, posebno na goričkom području. Tako je tursku kartu kao adut često koristio čas jedan čas drugi suparnik, kao što se to, uostalom, događalo posvuda u kršćanskoj Europi.

Rijeka okupirana i zatim spaljena od Venecijanaca Rat između Habzburgovaca i Venecije izbio je 15086. Povod je bio sukcesija Maksimilijana I. Habzburškog nad Goričkom grofovijom nakon smrti bez nasljednika posljednjeg grofa, što je Serenissima osporavala. Ratne operacije odvijale su se povoljno za Republiku Svetog Marka koja je zauzela Furlaniju, Goricu i Pazin u Istri. Admiral Girolamo Contarini koji je isplovio sa svojom flotom iz Kopra, bombardirao je i okupirao Trst, koji je pak izbjegao pljačku plaćanjem otkupnine, i nakon toga nastavio prema Rijeci s ciljem da je bombardira s mora i napadne pješačkom vojskom na kopnu.

27. svibnja Contarini se sa samo jednom galijom usidrio na daljini od jedne milje od Rijeke i poslao je parlamentarca s pozivom na predaju, pod prijetnjom uništenja grada. Grad je raspolagao s ne više od 250 vojnika i nije se mogao nadati vanjskoj pomoći, pa je zato Vijeće prihvatilo uvjete predaje Venecijanaca koji su obećali da neće dirati živote i imovinu građana, pa su tako vojne postrojbe admirala zauzele grad7.

Tek je nešto malo više od godinu dana Rijeka bila podvrgnuta vlasti Serenissime, koja je okupirala i teritorije u 63

okolici, kao što su to bili Trsat i Kastav. Ujutro 28. svibnja veći dio građana je u stolnoj crkvi, za vrijeme svečane mise, prisegnuo svoju vjernost Republici Svetog Marka, ali su mnogi od njih iskazali svoje nezadovoljstvo, pa su morali biti udaljeni! Imenovan je Girolamo Querini za vojnog zapovjednika i 5. kolovoza 1508. Venecija je osnovala dva kameralna ureda za naplatu pristojbi i poreza, jednog u Rijeci a drugog u Pazinu8.

U gradskom životu nisu se dogodile bitne promjene. Riječani su Signoriji, venecijanskoj vladi, iznijeli svoje zahtjeve u kojima su se, u biti, pozivali na poštovanje tradicionalnih gradskih privilegija. 10. kolovoza venecijanski je Senat potvrdio riječke statute, pod uvjetom da oni ne budu u sukobu sa zakonima Republike. Na glavnom trgu riječke općine u svečanim prigodama vijorila se zastava s krilatim lavom, likom koji je bio isklesan i na stupu iz kojeg se dizao stijeg, i na kojemu je bio isklesan i sljedeći natpis s očitom namjerom da umiri Riječane, koji se nisu baš pokazali pretjerano oduševljeni novim gospodarom9: Numine sub nostro tute requiescite gentes Arbitrii vestris quidquid habetis erit. A. 1509.

Pod našom paskom, ljudi, odmarate se sigurno Sve ono što imate bit će vam na raspolaganju. A. 1509.

No ubrzo su se odnosi snage preokrenuli. U ratu Cambraiske lige – saveza između cara Maksimiijana Habzburškog, francuskog kralja Luja XII. i aragonskog kralja Ferdinanda Katoličkog, koji je potaknuo papa Julije II. 1508. da bi blokirao venecijanski ekspanzionizam, Venecija je doživjela strašan poraz u bitci kod Agnadella u svibnju 1509. Tako su habzburški vazali povratili velik dio teritorija što su ih prethodno izgubili: Vojvoda od Brunswicka napredovao je u Furlaniji a grof Kristofor Frankopan je na čelu hrvatskih postrojbi prodro u Istru. U lipnju 1509. došao je red i na Rijeku, koju su zauzele 64

jedinice Andrije Bota, senjskog kapetana, dok se venecijanski zapovjednik Querini morao skloniti na Krk10.

Ali Venecija, koja je zadržala kontrolu mora i otoka, poslala je na istočni Jadran flotu pod zapovjedništvom generala Angela Trevisana, i ujutro 2. listopada 1509. petnaest venecijanskih galija osvanulo je pred Rijekom: žestoko bombardiranje grada slomilo je čvrsti otpor gradskog garnizona, a zatim se na kopno iskrcalo 2500 ljudi i grad je pokoren oružjem i vatrom. Bijes vojnika nije se zaustavio niti pred crkavama, koje su bile ogoljene i pokradene od svih vrijednih predmeta, među kojima, kako se može pročitati u jednom inventaru što ga je sastavio Girolamo Querini, prvi venencijanski providur u Rijeci, čak i jedne bočice koja je sadržavala «čudotvornu krv iz raspela svetog Vida», i «brojne druge relikvije za koje se ne mogu sjetiti»11!

Uništavanje koje se proširilo i na obližnja mjesta i na seoske posjede bilo je takve naravi da je Trevisan napisao u jendom pismu: «I nikada se više neće za to mjesto reći: ovdje je Rijeka, već – ovdje je bila Rijeka!». U istome pismu venecijanski kapetan tvrdi da požar u Rijeci nije zapaljen po njegovoj zapovijedi, već su vatru zapalili razbješnjeli vojnici jer su Riječani oštetili lava Svetog Marka koji je bio isklesan na stupu koji je držao stijeg: «Galijoti, ljudi životinjske naravi, čim su vidjeli da su ovi pobunjenici oskvrnuli Svetog Marka po nalogu gradskih vlasti, rekli su: spalimo zemlju, i tako učiniše»12.

Bio je to treći put, nakon pljačke iz 1369. godine i mirne okupacije 1508. da je Rijeka bila napadnuta od Venecije, a ovoga puta riječ je o najrazornijoj agresiji. U požaru iz 1509., između ostaloga, uništeni su dobrim dijelom i dokumenti o životu u gradu iz prethodnih stoljeća13.

Malo znamo o četvrtoj i posljednjoj devastaciji kvarnerskog grada koja se dogodila 1511. Postoji vijest da je jedan riječki gusar, izvjesni Giacominich ili Jakominić, ugrožavao 65

trgovinu u Istri i napadao venecijanske brodove, zbog čega su Rijeku ponovno opljačkali i zapalili Venecijanci14. A da je grad na Kvarneru štitio na neki način piratske aktivnosti poduzete protiv omrznutih Venecijanaca znamo s priličnom sigurnošću. Ako znamo da je 1512., kada se jedan venecijanski kapetan pojavio pred Rijekom sa svojom galijom da bi zatražio informacije o jednom drugom gusaru koji je bio porijeklom iz Rijeke, izvjesnom Ivancichu ili Ivančiću, koji se bavio ovakvim poslom na Kvarneru, «župnik, vikar i prior augustinskog samostana, pošto su se popeli na brod, izjaviše po svojoj svećeničkoj vjeri da ne znaju gdje se on nalazi», da Riječani nemaju ništa s njegovim pljačkama i da je čak, kada je Ivančić otišao iz Rijeke, grad «zatražio carsku milost da ne bude prisiljen pružati zaštitu gusarima i sličnoj vrsti ljudi». Iz čega se može zaključiti da je ovaj pirat tražio sklonište u gradu svetog Vida, koji je u više navrata dao «utočište takvoj vrsti ljudi»15!

Usprkos mračnom pretskazanju Trevisana, godinu dana nakon uništenja Rijeka je već bila dobrim dijelom ponovno izgrađena. Godinu dana nakon uništenja 1510., venecijanski kaeptan Gianfrancesco Polani izvještavao je da ne samo da se ponovno gradilo, već da se grad proširio na novu luku i da neki «riječki brigantini ne prestaju nanositi štetu» Venecijancima16.

Venecija je izbjegla još teže posljedice poraza u ratu s Cambraiskom ligom, jer je papa Julije II., zabrinut jačanjem francuske sile, pokrenuo 1. listopada 1511. Svetu ligu protiv francuskog kralja Luja XII., sklapajući savez s Ferdinandom II. Aragonskim, carom Maksimilijanom Habzburškim i još s drugima, među kojima se nalazila baš i Serenissima.

Nakon 1511. u tijeku rata Svete lige, koji je trajao do 1516., Rijeka nije doživjela druge napade i čak izgleda da je prošla kroz kratko razdoblje renesanse do 1537., godine u kojoj su se, kako ćemo to odmah vidjeti, pojavile na horizontu nove velike opasnosti.

66

U svim tim zbivanjima Rijeka je uvijek bila neprijateljski raspoložena prema Veneciji i vjerna Habzburgovcima. Riječko Vijeće je u jednom pismu iz 1604. upućenom austrijskom nadvojvodi, podsjećalo na odanost grada austrijskoj vladajućoj kući, i na svoje odlučno protivljenje Venecijancima, koji «po iskustvu znaju da kada se rodi novi Riječanin, rađa se još jedan veliki neprijatelj venecijanskog imena»17!

Odanosti Rijeke dao je svečano priznanje car Maksimilijan: 2. siječnja 1515. on je tako napisao pismo Vijeću i narodu «naše najodanije zemlje Rijeke (fidelissimus oppidum Terrae Fluminis)», uvjeravajući Riječane da će on, u ime svoje zahvalnosti, nadoknaditi štetu koje je grad podnio zbog svoje odanosti kući Habzburgovaca i povrh toga i nagraditi ih18.

Uskoci i ambivalentna politika Rijeke 29. kolovoza 1526. kod Mohača Turci su nanijeli teški poraz Mađarima, čiji je kralj Luj II. Jagelonski poginuo na bojnom polju. Kao posljedica tog poraza, Ugarska je podijeljena na tri dijela: centralno-južni dio, uključivši i Budim, pao je pod izravnu tursku vlast; u istočnom dijelu uspostavljena je Kneževina Transilvanija, koja je morala plaćati porez Visokoj Porti dok je sjevozapadni dio, nazvan «Kraljevska Ugarska», prešao u vlast Habzburgovaca.

Turci su već bili blizu i opsjedali jugoistočnu Austriju, ciljajući na srce carstva: 1529. turska je vojska krenula u opsadu Beča, ali ga nije uspjela osvojiti. Prijetnja je visila, naravno, i nad Rijekom. Turci su sada zagospodarili većim dijelom Balkanskog poluotoka, susjedna Hrvatska bila je izloženja njihovom pritisku a jadranske pomorske rute postale su sve nesigurnije.

14. lipnja 1527. bosanski paša je krenuo s jakom vojskom prema Senju, dok se jedan značajni turski vojni kontingent ulogorio u blizini Grobnika, na svega nekoliko kilo67

metara od Rijeke. Kada su Turci došli do zaleđa liburnijske obale, Habzburgovci su konačno krenuli u akciju, organizirajući obranu granica koje su bile na prvom udaru. U tu svrhu poslužili su se izbjeglicama iz bosanske i dalmatinske unutrašnjosti, koji su napustili svoje teritorije jer nisu mogli podnijeti osmansku vlast i koji su, nazvani popularno Morlaci ili Martalosi, na obali dobili ime «uskoci», što je izvedenica hrvatskog srednjovjekovnog naziva uskok, što znači bjegunac19.

Uskoci su najprije našli sklonište u Klisu, gradu u unutrašnjosti Dalmacije koji je bio potčinjen Veneciji, gdje ih je kaptean Petar Kružić, koji je imao posjede u samom Klisu, u Senju i u Istri, sa uspjehom iskoristio u bitkama s Turcima.

No Klis je pao u turske ruke 1537., a Kružić je poginuo u bitci. Kapetanova glava, koju je otkupila njegova sestra Jelena, pokopana je u trsatskom svetištu20. Uskoci su se tada uputili prema Senju i austrijski nadvojvoda Ferdinand ih je unovačio kao redovnu vojsku. Njima se pridružio i dobar broj Dalmatinaca koje je Serenissima protjerala sa svojih teritorija, razbojnici koji su izbjegli vješala, bjegunci iz zatvora i drugi slični marginalni elementi ove vrste, nazvani «venturini» ili «venturieri». Loše plaćeni, povremeno ili sa zakašnjenjem, uskoci su se vrlo brzo okrenuli gusarstvu, u prvo vrijeme na štetu turskih plovila21.

Visoka Porta, koja je od 1540. uspostavila miroljubive odnose sa Venecijom, prosvjedovala je kod Serenissime: da ne bi Turke opet dobila kao neprijatelje, a koji su predstavljali prijetnju za gradove dalmatinskog kopna, venecijanska vlada je odredila da će njene galije pratiti turske trgovačke brodove i da će u Splitu turski i židovski tereti biti prebačeni na venecijanske brodove, a i njih će pratiti naoružane galije.

Ova odluka lišila je uskoke njihovog glavnog izvora prihoda i pretvorila ih u nesmiljene neprijatelje Venecije. Počeli su napadati i venecijanske lađe i sijati strah po otocima koji su 68

bili u posjedu Serenissime, Cresu, Rabu i Krku, i na liburnijskoj obali22.

Uskočko brodovlje bilo je izgrađeno tako da se potpuno prilagodilo plovidbi tipičnoj za liburnijsku i dalmatinsku obalu, bogatu otocima i zaljevima; uskočki brodovi imali su na dnu otvor s velikim čepom, kojeg bi po potrebi izvukli u bizini obale, da bi ih tako potopili, a kada je opasnost minula, ti su brodovi mogli biti izvučeni s plitkog dna i ponovno upotrijebljeni23.

Uskoke su, uostalom, ohrabrivali i Habzburgovci, koji su imali neprijatelja ne samo u Osmanskom carstvu, već i u Veneciji: u interesu im je bilo kompromitirati prestiž Serenissime baš na onom moru, što ga je ona nazivala «Venecijanski zaljev», a to je bio dijelom i interes austrijskog plemstva, u čije ruke bi često odlazio najvrijedni dio uskočkog plijena.

Kakav je bio, u ovakvim okolnostima, položaj Rijeke – pod zaštitom Habzburgovaca koji su istovremeno i zaštitnici uskoka, a koja je gajila ne baš prijateljske osjećaje prema Republici Svetog Marka, lako se može zaključiti. Iako su riječke vlasti službeno demantirale svaku vezu sa uskocima, u riječkim brodogradilištma često su se popravljala ili čak i gradila plovila koja su naručivali ovi gusari. U Rijeku je, nadalje, često dolazio plijen, plod gusarenja, da bi se tu prodavao. U gradu je postojalo skladište u kojem se čuvala roba koju donosili uskoci, i još jedno skladište, u posjedu Senjana, gdje se čuvala opskrba za gusare a često su i sami Riječani donosili te potrepštine u Senj morskim putem, tako da je Venecija podigla utvrdu na školju Svetog Marka da bi blokirala kanal nazvan «Maltempo» (Nevrijeme)24!

Tradicija nam prenosi da su se uskoci, ne mogavši ući u grad svetog Vida, jer je bio zatvoren zidinama – i stoga što se gradske vlasti nisu usuđivale da ih otvoreno pripuste u grad – okupljali tijekom noći da bi podijelili plijen, u jed69

noj gostionici smještenoj s onu stranu rijeke Eneo, nazvanoj baš tim imenom – «Uskočka oštarija». Ova gostiona označena je na jednoj staroj zemljopisnoj karti grada, onoj koju je napravio Giorgio Genova 1671., i koja je navedena baš s nazivom «Hosteria dove allogiano li Scocchi» («Oštarija u kojoj noće ‹skoci»)25.

Politika Riječana u ovom teškom razdoblju koje se proteže sve do Gradiškog rata, bila je takva da su se vješto snalazili između uskoka i Venecije, stajući na stranu ovih prvih, također i zbog svojih veza sa Habzburgovcima. Rijeka je živjela od prekupa opljačkanog uskočkog tereta, koje je snabdjevala brodovima i namirnicama, i zbog toga je bila u opasnosti od represalija Venecije koja je pribjegla u više navrata (1559., 1612. i 1624.) pomorskoj blokadi grada. To objašnjava i često zauzimanje stavova protiv uskoka, ali koji su bili uglavnom formalne prirode: rijetko se tu radilo o konkretnim mjerama, kao u slučaju odluke donesene 1598., kojom je pod prijetnjim visoke novčane kazne bilo zabranjeno riječkim brodogradilištima da grade brodove za Senjane. S druge strane i odnosi sa uskocima, s onu stranu konvergencije interesa, bili su ambivalentni i nisu uvijek bili prijateljski. Godine 1596. izbila je tučnjava između Riječana i uskoka, od kojih je jedan teško ranjen, zbog čega je senjski kapetan Georg von Paradeiser čak zaprijetio bombardiranjem Rijeke u slučaju da se ne pruži tražena zadovoljština26!

U svibnju 1571., nakon još jedne od brojnih pobjeda kada su Turci su osvojili Cipar, venecijanski posjed, kršćanske su sile uspjele ostaviti po strani međusobne rivalitete, koji su dosada pogodovali osmanskoj ekspanziji i na inicijativu pape Pija V. osnovali su «Svetu ligu». Dana 7. listopada 1571. u vodama Lepanta, flota Svete lige nanijela je osmanskoj mornarici težak poraz i time uništila mit o njihovoj nepobjedivosti, blokirajući njihovo daljnje širenje po Sredozemlju.

70

No usprkos tomu, pobjeda nije bila iskorištena do kraja zbog unutrašnjeg trvenja koje je izbilo među saveznicima.

Već 1573. Venecija je, u vječnoj suprotnosti s Habzburgovcima, sklopila mir s Turcima da bi se sa obnovljenom energijom mogla posvetiti represiji uskočkog gusarstva. Senjski gusari, sve brojniji i sve odvažniji pljačkali su, naime, venecijanske posjede po Dalmaciji i time onemogućavali slobodnu plovidbu po Jadranu. Serenissima je osnovala novu instituciju – Capitano contra gli Uscocchi (Kapetana protiv uskoka) – i blokirala je u više navrata senjsku i bakarsku luku, prijeteći blokadom i Rijeci, optuženoj da održava veze sa uskocima.

Godine 1599. uskoci su napali, bez najave, istarske gradove Labin i Plomin: Labin se herojski obranio i odbio je napad, ali je Plomin osvojen, spuštene su zastave svetog Marka i podignute zastave Habzburškog cara27.

«Kapetan protiv uskoka» Niccolo Donati poslan je tada na čelu flote u Senj i Rijeku, s naređenjem da iskrca vojsku na kopno i da blokira trgovački put s Trstom. Riječani, koji su se pripremili za napad i pripustili u gradske zidine stanovnike okolice i 80 Senjana, uspjeli su odbiti napad.

Grad su nakon toga Venecijanci bombardirali, ali, kako se čini, nije od toga bilo prevelike štete28.

Godinu 1599. treba pamtiti i kao annus terribilis – strašnu godinu – za Rijeku. Osim napada Venecijanaca, grad je doživio česte potrese i strašnu epidemiju kuge, koju je opisao Franjo Glavinić (Francesco Glavinich), gvardian trstatskog samostana u svom dijelu Czvit Szvetich (Cvijet svetaca), napisanom na hrvatskom jeziku i objavljenom 1628. u Veneciji. Donosimo ovdje jedan odlomak iz tog djela, u kojem se pripovijeda, u duhu tadašnjeg vremena, i o čudesnom kraju epidemije: «Toliko je bilo zlo da zvona nisu zvonila, a bili su zatvoreni i hramovi gospodnji jer nije bilo nikoga da sudjeluje u svetkovinama. Gradske ulice bile su obavijene korotom, i

71

na njima je rasla trava jer se nije moglo naći nikoga da ju posječe. Djeca su, polumrtva od gladi, tražila kruha, a nije bilo nikoga da im ga dade. Muža je izbjegavala žena, oca je izbjegavao sin, a brat je bježao od sestre. Svećenici su jaukali, djevice su izgledale bijedno (sic!) a grad je pritiskala gorčina. Da se iskorijeni tako jako zlo nije se moglo pronaći načina, niti bi koristio za to neki lijek. Iz dana u dan sve je više rasla ova nevolja, i bez ikakvog reda grobovi su se punili leševima. Da bi se primirila srdžba Božja, podigla se usrdna molitva Blaženoj Djevici trsatskoj da se ovaj božanski bič zaustavi, i molbe bijahu uslišene. U šest sati navečer dana kojeg valja zapamtiti pojavio se iznad crkve na Trsatu, u zraku, bijeli križ sjajne boje, koji se lagano spuštao prema gradu i nad njim se zaustavio, pol sata nepokretan.

Sav narod podigao je pogled na čudotvorni znak i obuzet svetim čudom zazivao je Božje milosrđe i njegove Svete majke. Pošto je nestala ova vizija, prestala je i zaraza (sic!) i preživjeli su povratili hrabrost i sutradan su u procesiji pohodili svetište i u jecajima i suzama zahvalili velikoj Majci Iskupitelja. Komemoracija ove svečanosti održava se svake godine 5. kolovoza, na blagdan Blažene Djevice Snijega, i zahvalni grad Rijeka, okupljajući sekularni kler, plemstvo, suce, građane i narod penje se, pobožno na brdo, i tamo koncelebrira svetu žrtvu, i približivajući se oltaru Božanske majke nudi šest velikih voštanica (sic) i dvije zublje sa ovim riječima: «Dali smo zavjet, i dobili smo milost»29.

Gradiški rat i raspršivanje uskoka U prvim godinama XVII. stoljeća Venecija se pokušala nagoditi s Habzburgovcima da bi bar mogla organičiti uskočke pljačkaške pohode, ali je i to prošlo bez rezultata. I sami Habzburgovci pokušali su staviti pod nadzor nemirne gusare. Godine 1601. uputili su u Senj kao nadvojvodskog komesara Giuseppea Rabattu, namjesnika Kranjske, koji je naložio Senjanima da prekinu s neposluhom prema austrijskoj carskoj kući i dao je objesiti neke od pobunjenika Ali su 72

se uskoci pobunili i sasjekli Rabattu na komade, kojemu su, kako glasi priča, istrgnuli srce iz tijela i pojeli ga, a sutradan nakon što su njegove ostatke dovukli u crkvu, njihove su žene dovedene da ližu krv s rana30!

U stvarnosti uskoci su, bez obzira što ih se nije moglo kontrolirati, bili ipak korisni, kao što je već rečeno, habzburškoj politici a u ovoj politici Rijeka je bila nezanemarivi pijun. Gdine 1609. riječki kapetan Stefano della Rovere dopustio je ponovno trgovinu sa uskocima i 1612. grad svetog Vida doživio je još jedno bombardiranje od strane Venecijanaca. Doduše, za senjske gusare trenutak obračuna bio je već vrlo blizu.

Godine 1615. između Venecije i Habzburgovaca razbuktao se «Gradiški rat»31, po imenu grada koji je imao impozantnu tvrđavu nedaleko Gorice koju su dugo i uzaludno opsjedali Venecijanci. I Rijeka je bila uvučena u rat. Dajemo sada riječ riječkom povjesničaru Edoardu Susmelu koji polazi od jednog događaja koji je prethodio 1614.32: «Godine 1614. pojavile su se u riječkom zaljevu tri venecijanske galije i trideset dugih barki sa snagom od ukupno 2000 ljudi koji su poharali okolicu Rijeke – Lovran, Opatiju, Volosko, Veprinac i Kastav. Da bi se došlo do časnog dogovora obje su strane pribjegle pregovorima; ali pošto je Lorenzo Venier sravnio sa zemljom tvrđavu Novi, došlo je do otvorenog rata između Austrije i Venecijanske republike. Kapetani Senja i Rijeke dopustili su uskocima da izađu na more protiv Venecijanaca, koji su sa svoje strane proširili rat na Furlaniju i Goricu, devastirajući sela i opsjedajući grad Gradišku na Soči».

Rijeka se, dakle, svrstala uz uskoke protiv Venecije, i kada je 1615. Serenissima napala Bakar, pritekla mu je u pomoć s kontingentom od 300 ljudi. Madridski mir od 26. studenoga 1617. prekinuo je ovaj rat. Car Matija, koji je imao probleme s protestantima u Češkoj, morao je prihvatiti uvjete Ve73

necije. Obvezao se raspršiti po hrvatskoj unutrašnjosti čak 130 uskočkih obitelji i uništiti njihova plovila. Venecija se, sa svoje strane, obvezala vratiti Caru lokalitete u Istri i u Furlaniji koje su okupirali tijekom rata. Habzburgovci nisu uspjeli, ipak, ishoditi izjavu o slobodi plovidbe na Jadranu, koju će dočekati tek 1717. Pregovori o realizaciji sporazuma o miru održali su se 10. travnja 1618. u Rijeci, u kapucinskom samostanu, izvan riječkih zidina. Definitivni je sporazum potpisan 8. kolovoza 1618. u riječkom kaštelu, a potpisivanju je nazočio i kapetan Stefano della Rovere33. Uskočka avantura, koja je potrajala otprilike čitavo stoljeće, tako se završila i o njihovim upadima i pljačkama nije se više govorilo.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27

74

Tomsich, str. 67 Velikonja, 2003., str. 78 Malyusz, 1934.

Fest, 1935., str. 9 Tomsich, str. 67, 161 O Venecijancima u Rijeci ups. Kobler, III., str. 68-73; Gigante, 1918., str.

8-23 Gigante, 1928., str. 42-43 Isto, str. 43 Kobler, III., str. 72; Gigante, 1918., str. 13; Gigante, 1928., str. 44 Gigante, 1918., str. 14; Gigante, 1928., str. 44; Susmel, 1917., str. 49 Gigante, 1928., str. 45; Tomisch, str. 74-76 Tomsich, str. 75; Gigante, 1918., str. 17 Tomsich, str. 69-70; Radetti, 1952./I., str. 26 Žic, 2007., str. 34 Kobler, III., str. 73 Gigante, 1928., str. 45 Kobler, II., str. 129 Tomsich, str. 80 Kobler, I., 255-266; usp. Gigante, 1931. Žic, 2007., str. 35-36 Gigante, 1928., str. 46 Isto, str. 46-48 Isto, str. 49 Gigante, 1928., str. 50; Radetti, 1952./I., str. 27 Tomsich, str. 83 Gigante, 1928., str. 51 Gigante, 1931., str. 40-41

28 29 30 31 32 33

Gigante, 1931., str. 41; Gigante, 1928, str. 52; Žic, 2007., str. 36 Tomsich, str. 162 i dalje Gigante, 1931., str. 42-43; 51-52, 57 Isto, str. 59-87 Susmel, 1917., str. 59-60; Gigante, 1931., str. 81-82 Gigante, 1928., str. 55; Žic, 2007., str. 37

CRKVA SVETOG VIDA

75

76

V. POGLAVLJE

«FERDINANDOVSKI STATUT» IZ 1530.: RIJEČKA AUTONOMIJA

Suverenovo patentno pismo od 29. srpnja 1530.

29. srpnja 1530. Ferdinand I. Habzburški, koji će postati car 1556. nakon abdiciranja brata Karla V. ali je već od 1522. pomagao bratu u upravljanju Carstvom za teritorije srednje i istočne Europe – sankcionirao je suverenim patentnim pismom statute grada Rijeke. Riječ je o fundamentalnom činu u povijesti grada koji će predstavljati povijesnu osnovu za onu municipalnu autonomiju, na koju će se u sljedećim stoljećima Riječani salno pozivati pred pokušajima njenog ograničavanja i dovođenja u pitanje. U Patentu Ferdinanda I. može se pročitati: «Pošto smo primijetili da je rečeni Naš grad Zemlje Rijeke Svetog Vida pretrpio kroz neko vrijeme neugode i štete zbog neurednosti njenih statuta, i želeći, Mi smo, (....) da otklonimo ove neprimjerenosti, nakon zrelog odlučivanja (....) dodijelili i dopustili rečenom Našem gradu spomenute statute i uredbe, da iz njih proizađe dobra i zdrava politika i hvale vrijedna uprava grada.1»

Upravo su magistrati riječki, zajedno s čitavom zajednicom Zemlje Rijeke, tražili od Fedinanda da se mogu prikupiti i urediti postojeći «statuti», odnosno mnoštvo zakona, odluka Vijeća, uredbi i običaja koji su dotada uvodili red u gradski život, ali su morali biti preuređeni i prilagođeni pro◄K AŠTEL KOJEG VIŠE NEMA, CRTEŽ R. GIGANTEA

77

mijenjenim okolnostima. Statuti iz 1530. su, stoga, redigirani i uređeni te je ažurirana zbirka različitih, već postojećih uredbi, po čemu se opravdano može govoriti i o statutu u jednini, i tako ćemo to odsada i činiti.

Dozvolu za kompilaciju novoga Statuta Ferdinand je dao Rijeci 1526. Zadaća je povjerena pravniku Cristoforu Goffredu Confalonieriju podrijetlom iz Ferrare, ali zato plemiću i građaninu Trsta. Confalonieri je otišao u Trst snabdjeven pismom riječkog kapetana Ellachera, sudaca i riječkog Vijeća njihovim tršćanskim kolegama, a kojim se tražilo da se omoguće konzultacije Tršćanskih statuta, da bi se vidjelo što je u njima prikladno i za grad svetog Vida.

Treba spomenuti da je 1526. Trst dobio od Ferdinanda I. potvrdu za svoje statute. U pismu redigiranom po venecijanskom običaju s uvodom i zaključnim dijelom na latinskom, dok je tekst pisma na talijanskoj vulgati, može se pročitati2: «I zbog toga što smo željni da neke dobre običaje i dobre akte ove Veličanstvene zajednice (Tršćanske) primijenimo i mi, molimo da nam se dopusti i prepusti uvidu Goffredovom (sic), na nekoliko dana jedan od vaših Statuta na osnovu čega bismo mogli vidjeti i razumijeti ono što bi i za nas bilo od koristi (...)»

Tako je 18. siječnja 1527. Confalonieri predao svoj rad riječkom Vijeću koje je, nakon što ga je propisno pretreslo i analiziralo, poslalo u dva primjerka kao što je to bila praksa, Ferdinandu da od njega dobiju suverenovu sankciju. Ona je bila dodijeljena, kao što je to rečeno, patentnim pismom od 29. srpnja 15303.

78

Političko uređenje Komune Tekst «Ferdinandovskog Statuta» je, naravno, na latinskom. Postoji i jedan stara verzija na talijanskom, redigirana vjerojatno tamo negdje između Cinquecenta i Seicenta4.

Postoji i verzija na modernom talijanskom jeziku koju je formulirao riječki povjesničar Silvino Gigante, čija je zasluga objavljivanje integralnog teksta Statuta, 1910. godine, u seriji «Spomenici riječke povijesti» koju je pokrenulo riječko Društvo za lokalnu povijest.

Statut je podijeljen u četiri knjige: prva govori o političkom uređenju komune, druga o postupku u građanskim parnicama, treća o postupku u kaznenim procesima, a četvrta govori o «iznanrednim stvarima», odnosno o uredbama iz različitih područja.

Gradski život je bio reguliran u svim njegovim aspektima: utvrđene su tarife ili cjenici kruha, ribe, vina, žita, mahunarki, mljevenja žita, iznajmljivanja konja, određene su mjere za vaganje i utezi, određene su i naknade za odvjetnike, kirurge i nosače, do detalja su uređene aktivnosti brijača, krojača, postolara, kovača, pekara, zidara, gostioničara, pogrebnika, pa čak i prostituki kojima se, na primjer, propisalo da «se moraju kloniti javnih ulica i ne mogu stanovati u kućama koje nalaze se u ovim istim ulicama, već moraju stanovati na povučenim mjestima kod zidina», i zabranjivalo se građanima da daju u najam ili besplatno «njima i njihovim svodnicima» stanove u za njima zabranjenim područjima5.

Organizacija komune-općine, kako je to utvrđeno u Statutu, potvrdila je u osnovnim crtama već postojeći poredak, unoseći neke inovacije uz pojašnjenje nekih detalja. Predstavnik Suverena bio je Kapetan, kojega on i imenuje. Čim stupi na dužnost, Kapetan je morao: 79

«Posjetiti crkvu svete Marije i nakon toga crkvu svetog Vida, zaštitnika rečene zemlje, i u spomenutoj crkvi Svetog Vida u prisutnosti naroda (...) prisegnuti pred sucima i vijećnicima Zemlje Rijeke, predstavnicima svih građana, da će (...) poštovati sve statute, uredbe, prava, jurisdikcije, poštede i privilegije i obveze rečene komune, i dijelit će pravdu svakome bez izuzetka, ne čineći nepravde prema nikomu.6»

Izabran među članova feudalnog plemstva, često germanskog, koje je posjedovalo imanja na Krasu, u Kranjskoj ili u Goričkom kraju, Kapetan je stanovao u kaštelu, u kojem je boravio i ograničen broj vojnika, jer su zidine čuvali i stražarili sami građani. Predsjedavao je Vijećem i ova osjetljiva dužnost znala ga je dovesti ponekad i u sukob sa samim Vijećem.

Suveren je imenovao i Vikara, kapetanovog namjesnika, koji je njemu morao prisegnuti s obećanjem da će poštovati «sve i svaki pojedini» od statuta i uređenja zemlje Rijeke «kako one već usvojene, tako i one koji će se tek proglasiti7».

Vikar je bio nadležan za građanske parnice i za teža kaznena djela, dok su lakša bila povjerena sucima. Izgleda da je ova dužnost uvedena samo neku godinu prije nego što je Statut stupio na snagu, i o njoj nema spomena tijekom prethodnih stoljeća. Od godine 1754. Vikara više nije imenovao Car, već bi ga biralo Vijeće, kao potvrda progresivnoj konsolidaciji municipalne autonomije Rijeke. Za razliku od Kapetana vikari su, od 1530. do 1766. godine, bili uvijek Talijani, podrijetlom s poluotoka ili iz austrijskih nasljednih država zbog očitog razloga da ih je njihova služba dovodila u stalan doticaj s građanima, čiji su jezik morali znati8.

Najvažnija magistratura, neposredni izraz grada, bila je ona koju su činila dvojica sudaca-rektora: jedan od njih, nazvan «kapetanski sudac» (Giudice capitanale), imenovan je od samoga Kapetana iz redova Malog vijeća, da bi ga potvrdilo Veliko vijeće, dok je drugoga imenovalo Veliko vijeće po 80

složenom postupku – kombinaciji glasanja i izvlačenja ždrijebom. Sličnom procedurom određeni su satnik (satnicco) ili vojskovođa općine, kapetani četiriju kontrada - gradskih četvrti, dvojica računovođa ili računopolagača općine, dvojica procjenitelja i četiri čuvara okolice. Okolnost da je sudaca rektora bilo dvoje može nas asocirati na duumvire starih rimskih municipija, čija je prisutnost potvrđena, kao što smo vidjeli, i u riječkom prethodniku Tarsatici. Suci, koji su bili na dužnosti šest mjeseci i mogli su biti ponovno reizabrani, provodili su odluke Vijeća i sudili su u manjim parnicama9.

Posebnu težinu imala je funkcija kancelara: imenovalo ga je Vijeće a dužnost mu je bila da čuva javna i privatna pismena, popis vijećnika i voditi zapisnik o prisustnima i odsutnima sa sjednica, prikupljati i arhivirati na kraju godine sve spise građanskih parnica i kaznenih sudovanja, te redigirati protokole Vijeća. Trajanje te dužnosti nije bilo utvrđeno10. Funkcija kancelara postojala je već u prvoj polovici XV. stoljeća a tijekom XVI. stoljeća njegove su dužnosti bile sve brojnije, tako da mu je pridodan i vicekancelar. Kancelarove knjige koje su došle do nas predstavljaju važne povijesne izvore.

Nova institucija o kojoj nema u proteklim stoljećima nikakva traga je institucija načelnika (sindaci): bilo ih je troje, a imenovalo ih je Veliko vijeće između članova Malog vijeća sa zadaćom da nadziru rad svih dužnosnika Komune na kraju njihove sliužbe, a posebno rad Vikara. Svaki građanin mogao je načelnicima, tijekom prva tri dana od njihova stupanja na dužnost, podnijeti žalbu protiv određenog dužnosnika a načelnici, nakon što su ispitali osnovanost te žalbe, imali su moć da osude osobu protiv koje se podnesena žalba na naknadu štete uzrokovane nesposobnošću, zanemarivanjem dužnosti ili nepoštenjem. Činjenica da je načelnik mogao biti i Vikar, kojega je imenovao i plaćao Suveren, znak je milosti koju je Ferdinand I. dodijelio Rijeci i ujedno i priznanje općinskoj autonomiji11.

81

Na temelju novoga Statuta osnovano je Veliko vijeće, koje je činilo 50 građana, i Malo vijeće od 25 članova koji su izabrani iz sastava Velikog vijeća. U prethodnim stoljećima broj vijećnika je zacijelo bio manji, maksimalno 18 članova, ali znamo da je nakon stupanja na snagu Statuta na sjednicama Vijeća sudjelovalo od 12 do 20 ljudi jer su mnogi bili odsutni i zauzeti trgovačkim poslovima. Vijećnici su morali biti «po porijeklu riječki građani», posjedovati nekretnine u gradu i morali su biti stariji od trideset godina. Naslov vijećnika bio je doživotan. Dostojanstvenici i javni službenici bili su birani iz redova vijećnika, ali su suci bili birani samo između članova Malog vijeća, čija su mjesta bila nasljedna12.

Malo vijeće odlučivalo je po prizivu u građanskim parnicima i kaznenim postupcima, ali je Veliko vijeće dodijeljivalo status građanstva, određivalo je arciđakona i župnika kanoničke crkve, dodijeljivalo je dozvole za maloprodaju onima koji nisu imali status građana, i uopće, brinulo je o svim političkim i ekonomskim poslovima; sazivalo se svaki puta kada se to smatralo potrebnim, a rasprava o raznim pitanjima morala je ostati tajna13.

Veliko vijeće u Rijeci kao i drugdje, bilo je tijelo rezervirano za uzak krug građana, de facto nasljedno (a u slučaju Malog vijeća i de jure), čijim se članom postajalo rođenjem i kooptiranjem. Vijećnici su činili gradsko plemstvo ili patricijat, iako smo vidjeli da proces stvaranja ovog patricijata u Rijeci zahtijeva pojašnjenje još nekih aspekata: no usprkos tomu 1578. godine osnovano je u gradu plemičko bratstvo i u tom vremenskom razdoblju član Vijeća se smatrao plemićem Riječke zemlje14.

Statut precizno definira kriterije za stjecanje statusa građanina. Građani Rijeke su oni «koji su prvi, izvorno, rođeni u našoj Zemlji i u njoj žive», oni koji «šest godina za redom tu žive sa svojom obitelji», nisu «u nečijoj službi ili sluge», posjeduju «vlastitu kuću ili vinograd na području Rijeke ili 82

u njenom okrugu» i «ispunjavaju svoje obveze kao i drugi izvorni građani», i napokon oni koje su Kapetan i Veliko vijeće primili u status građana, «izvršavaju svoje obveze kao i gore napomenuti», i «prisegnuli su na vjernost pred gospodinom Kapetanom i Presvijetlim gospodinom našim kraljem Ferdinandom i njegovim nasljednicima, i Zajednici Riječke zemlje»15. Svi drugi smatrani su strancima. Valja primijetiti izuzeće, ubičajeno za ono vrijeme, osoba koje su «u nečijoj službi», odnosno kućnih slugu i posebno seljaka koji su radili u službi jednog gospodina: «Nitko (...) ne može biti proglašen građaninom ako je seljak i kolon kod kojega gospodina (...) tako nitko, nakon što će biti prihvaćen za građanina, ne može postati seljak nekog gospodina pod prijetnjom gubitka građanstva, koje ćemo sada i za tada izjaviti i proglasiti da je on izgubio taj status; i neka budu prihvaćeni za građane sve osobe bilo kojeg položaja, muškarci i žene, stanovnici okolice ili ne, ako prisegnu pred Kapetanom kao što je gore rečeno.16»

Kraj prve knjige posvećen je nametima koje je prikupljala općina i koji su bili stavljeni na javnu dražbu: od skele na Rječini, preko vina – namet koji je predstavljao glavni izvor javnog prihoda – sve do škvera na obali mora.

Detaljni propisi o organizaciji građanske i kaznene pravde ilustrirani su u drugoj i trećoj knjizi. Druga knjiga bavi se građanskim poslovima – ugovorima, obveznicama, prodajom, dugovima, nasljeđivanju i oporukama – kao i naknadama odvjetnicima, prokuratorima i bilježnicima.

Kaznena djela obrađena su u trećoj knjizi. Bila su predviđena i izvjesna jamstva za optuženike manjih nedjela koji nisu nužno bili privedeni u zatvor, ako su imali jamca koji bi jamčio za njih ili koji bi se obvezali da će se pojaviti pred sudom u svakom trenutku. To nije vrijedilo za teža kaznena djela kao što su ubojstvo, pljačka, krađa, krivotvorenje, «ubogaljenje», «nasilje primijenjeno prema nekoj ženi, bilo 83

poštenoj ili nepoštenoj (osim ako nije bila «javna bludnica»)», i nanošenje smrtnih rana17.

Naravno, u skladu s kaznenim pravom onog vremena u fazi ispitivanja bila je dopuštena primjena mučenja, pod pretpostavkom da je «zločin bio općepoznat i potvrđen legitimnim dokazima». Nitko nije mogao biti podvrgnut mučenju «bez prisutnosti gospodina Kapetana ili Vicekapetana, a u njihovoj odsutnosti suca Riječke zemlje, osim u slučaju osoba prostog stanja ili stranaca prostog položaja (vilis conditionis)», koji su mogli biti mučeni i bez intervencije magistrata18. Kazne predviđene za razne zločine bile su posebno okrutne u skladu s običajima i mentalitetom onoga doba: što je strašnija bila kazna, to je veći bio njezin učinak odvraćanja. Za pobunjenike protiv Suverena i protiv Riječke općine, primjerice, određivalo se da bude «vezan za konjski rep i tako vučen oko velikog trga (...) i odmah nakon toga (...) bude obješen na javnom mjestu i otvoren sa željeznim lancem oko vrata tako da umre i mora biti ostavljen da visi za stalno viđenje i sjećanje»19. Drugi teški zločini kažnjavani su vješanjem, odrubljivanjem glave i spaljivanjem. Česta je bila i kazna sakaćenja: «ako netko odreže drugome ud ili ga onesposobi, neka se i njemu odreže isti ud»20.

Rezanje uha ili ruke bilo je predviđane za lopove, krivotvoritelje i počinitelje teških tjelesnih ozljeda. Manje teška djela bila su kažnjavana bičevanjem, stavljanjem u okove i vatrenim žigosanjem. Za krivokletnike i one koji su oštetili svete slike, na primjer, bile su određene visoke novčane kazne; ali, u slučaju propuštenog plaćanja kazne, onome koji je oštetio neku svetu sliku morao je biti odsječen «ud kojim je zgriješio»; a u slučaju da se nije pobrinuo da se popravi slika koju je oštetio, morao je biti «kršten u moru i stavljen u okove»21.

Detaljno propisivanje gradskog života dokumentirano je posebice u četvrtoj i posljednjoj knjizi, koja obuhvaća niz propisa o najrazličitijim područjima: javnoj higijeni, odmoru u vrijeme blagdana, cjenovnike, tarife i razna zanimanja, 84

među kojima i obavljanje bludnih poslova, a koja smo pravila prije spomenuli.

Letimični pogled na često ne baš primjerene običaje klera u onom vremenu pruža nam jedan paragraf III. knjige, u kojemu se propisuje uhićenje i suđenje pred arciđakonom onih «klerika i vjerskih slugu koji će biti uhvaćeni (...) da po noći hodaju s oružjem i bez svjetla i pjevaju serenade»22!

Gradska autonomija u XVI. stoljeću Na Ferdinandovski statut, čije su odredbe ostale na snazi s nekim promjenama sve do početka XIX. stoljeća, Riječani će se stalno pozivati u tijeku sljedećih stoljeća kao na temelj posebne autonomije njihova grada: u usporedbi s drugim gradovima Carstva Rijeka će uživati poseban javnopravni položaj, koji će biti eksplicitno potvrđen u terezijanskoj Diplomi iz 1779. s formulom «corpus separatum», o čemu ćemo govoriti malo kasnije.

U Statutu iz 1530. ta posebna autonomija ne može se uočiti u punoj mjeri: vlast Kapetana odnosno predstavnika Suverena izgleda prilično široka i može se i pretpostaviti da je sa usponom moćne austrijske loze vlast građana doživjela izvjesno ograničenje, usprkos proklamiranoj potvrdi svih gradskih prerogativa i privilegija. Ova ponovna potvrda nije bila, ostalom, samo formalna i njoj je bilo namijenjeno da proizvede stanovite učinke tijekom vremena. Vrlo brzo su se, doista, između Kapetana i Vijeća pokazala razmimoilaženja i čak i sukobi: činjenica da od 1574. Vikar, najvažnija gradska sudska vlast, nije više imenovan od Cara već izabran od Vijeća, predstavlja nedvojbenu pobjedu općinske autonomije. U biti, autonomija Rijeke postupno se vremenom potvrđuje, kroz niz bitki protiv raznih protivnika i baš u tijeku ovih sukoba može se jasno uočiti i njeni specifični sadržaji kao i njihovo prostiranje23.

85

Riječki autonomisti između Devetnaestog i Dvadesetog stoljeća, pa čak i neki riječki povjesničari Dvadesetog stoljeća, pozivajući se na Statut iz 1530. i na druge sukcesivne dokumente, tumačit će riječku povijest kao povijest grada koji se još od XVI. stoljeća formirao kao neka vrsta skoro neovisne državice. Ako se već radi o jednom nategnutom tumačenju ili čak po nekima o jednom mitu, po drugima, valja primijetiti na prvom mjestu da nategnute interpretacije i mitovi predstavljaju važne snage koje pokreću povijest, kao što se doista i dogodilo u našem slučaju. Ove interpretacije, nadalje, ne nastaju a da se ne oslanjaju na kakvu stvarnu činjenicu, koja je poslije enfatizirana i čak i apsolutizirana.

U slučaju Rijeke ove činjenice, kao što ćemo vidjeti, postoje i čak i nedavno, jedan angažirani povjesničar kao što je to William Klinger tvrdio je da grad svetog Vida treba promatrati već u XVI. stoljeću, slično poput Trsta, kao «izravni grad» (Reichsunmittelbare Stadt, odnosno «città diretta»), dakle kao entitet nepripojen nijednoj pokrajini, što je potvrđivalo njegovu autonomiju i činilo ga na neki način posebnim24.

Kontroverza koja se javlja u tijeku Cinquecenta o ovisnosti Rijeke o Kranjskoj pokrajini pomaže nam razjasniti ovo pitanje.

Kranjska (Krain na njemačkom, Kranjska na slovenskom, i Cragno na ondašnjem te Carniola na modernom talijanskom jeziku) povijesna je regija smještena između Furlanije, Koruške, Štajerske, Hrvatske i Istre. Kao jedno od vojvodstava Svetoga Rimskog Carstva od 1346. i nasljedna zemlja Habzburgovaca, imala je za prijestolnicu Ljubljanu (Lubiana na talijanskom, Laibach na njemačkom).

Kada je 1522. Karlo V. povjerio njemačke nasljedne države i ugarsku krunu bratu Ferdinandu, zadržavajući za sebe ujedinjene krune Španjolske i Napulja, teritoriji Trsta, istarske grofovije, Krasa, Rijeke i Möttlinga (Metlike, slovenske regije), ujedinjeni u samo jednu državu trebali su biti pripojeni španjolskom dijelu Carstva. Kranjsko 86

vojvodstvo je, međutim, isticalo svoje pretenzije nad svim ovim područjima, zbog čega se usprotivilo ovoj odluci i kranjske države su čak zaprijetile da će odbiti dati prisegu vjernosti kralju Ferdinandu. Pronađeno je tada drugačije rješenje: sporni teritoriji prepušteni su Ferdinandu kao integralni dijelovi nasljednih država i zemlje takozvane «unutarnje Austrije» (Inneroesterreich), pojam korišten pri kraju XIV. stoljeća kojim se obilježavalo vojvodstva Štajerske, Koruške, Kranjske, Gorička grofovija, Trst i još neki manji posjedi Habzburgovaca. Godine 1564., kada je Ferdinand I. podijelio nasljedne habzburške zemlje između svoja tri sina, Unutarnja Austrija, povjerena nadvojvodi Karlu, konstituirana je kao država unutar Carstva, na čije je čelo postavljena Dvorska regentska vlast (najviša upravna vlast i visoki sud pravde), smještena u Grazu, glavnom gradu Štajerske25.

Pretenzije Kranjskog vojvodstva prema Rijeci datiraju još od cara Friedricha III. Habzburškog (1415.-1493.) koji je u Ljubljani centralizirao fiinancijsku upravu nad Istrom, Krašom i Rijekom. Tako je grad svetog Vida postao ovisan po nekim upravnim aspektima o Kranjskom vojvodstvu.

Godine 1520. i 1521. Rijeka je poslala svoje zastupnike u Kranjski sabor, a pozvana je da pošalje svoje zastupnike i 1541., iako tada poziv nije bio prihvaćen. O drugom riječkom sudjelovanju u radu Sabora nemamo nikakvih vijesti, dok međutim znamo da je 1603. riječko Vijeće zastupalo tezu da grad ne ovisi o Kranjskoj pokrajini, odnosno o Ljubljani, već izravno o vladaru, Dvorskoj regentskoj vlasti u Grazu, a ne kroz Ljubljanu26.

Teza koju je iznijelo riječko Vijeće u ovoj prilici od velikog je povijesnog značaja, jer prethodi sličnoj tezi, iznesenoj u tijeku kontroverze iz 1776.-1779., kada će Riječani izjaviti da se smatraju «corpus separatum» koji izravno ovisi o Ugarskom kraljevstvu, o Budimpešti, a ne neizravno kroz 87

Hrvatsku, odnosno Zagreb. Zastupati 1603. godine izravnu ovisnost o Grazu, prijestolnici Države unutarnje Austrije, a ne o Ljubljani, prijestolnici provincije ove države, imalo je jednako značenje i potvrdu da Rijeka ni tada nije ovisila, ili bar se borila da ne ovisi, ni o kakvoj pokrajini.

U biti austrijska vladajuća kuća prihvatila je tvrdnje Riječana: doista, bar od 1593. i do 1728. Rijeka je posebno ukazivala počast Suverenu, ili njemu osobno ili njegovim delegiranim povjerenicima. Riječko vijeće, kao što to proizlazi iz zapisnika od 20. studenoga 1593., izjavilo je da je spremno na odavanje počasti «ako Njegovo Visočanstvo sačuva imunitet Općine». Prihvaćajući ovaj uvjet, austrijska vladarska kuća priznala je posebnu autonomiju Rijeke27. Da bi se shvatila važnost ove koncesije, valja podsjetiti da su gradovi pod vlasti austrijske kuće odavali počast zajedno s pokrajinom kojoj su pripadali, a ne posebno. Samo Rijeka i Trst, «izravni gradovi», uživali su ovu privilegiju.

Dospjele su do nas depeše kojima se Suvereni ispričavaju da ne mogu osobno doći primiti te počasti. Godine 1631., na primjer, car Ferdinand III. piše: «Budući da smo spriječeni da tamo (u Rijeku) otiđemo osobno da bismo primili počasti, kao što bismo to rado voljeli, delegirali smo (...)

Princa (...)28.

O svečanoj cerimoniji imamo izvješće zahvaljujući peru Riječanina Saveria Celementea de’ Marburga, vijećnika 1720. i zatim kancelara Municipija, koji je prigodom dolaska u grad cara Karla VI. radi primanja počasti 1728., opisao pojedinosti u jednoj knjižici. Marburgov opis tako sintetizira Kobler29: «Car, nakon što je osobno primio počasti u Klagenfurtu za Korušku, u Ljubljani za Kranjsku, Kras i austrijsku Istru, u Gorici za onu grofoviju i u Trstu za onaj izravni grad, stigao je u Rijeku 15. rujna 1728., i 17. je primio s velikom pompom gradske počasti. Gradsko plemstvo predstavilo se u Kaštelu, u čijoj sali je postavljen tron s baldahinom;

88

u određeni sat ušao je monarh i sjeo na tron, a uz njega je stajao grof Cifuentes, koji je držao u ruci veliki, isukani mač; grof Seylern održao je kratki govor na njemačkom a općinski sudac Antonio Bono govor na latinskom. Zatim su članovi magistrata i općinski vijećnici svečano prisegnuli po formuli koju je pročitao Dvorski vijećnik Andrea Stácz. Zatim je Car, sjedeći na prijestolju, dozvolio rukoljub riječkom grofu Kapetanu, dvojici sudaca rektora, vjerskim velikostojnicima, patricijima i drugima.»

Glavni trenutak prisege, dane na talijanskom, opisuje Marburg uzvišenim stilom30: «Povinujući se Uzvišenoj zapovijedi, i kao jasno svjedočanstvo neprekršive vjernosti, pošto su magistrati a zatim i drugi podignuli tri prsta, uslijedila je svečana prisega koju je na talijanskom jeziku izrekao presvijetli gospodin Andrea Staiz (recte: Stácz), referent Dvora. Pošto je završena cerimonija odavanja počasti, čuli su se iz tvrđave, kao i sa zidina i svih brodova u luci, urnebesni pucnjevi svog topništva, što je ushitilo i razveselilo ovaj najvjerniji narod.»

Uspoređujući Marburgovu priču sa suvremenim izvješćem o odavanju počasti koja se zbila prije nekoliko dana u Trstu, proizlazi da je tijek cerimonije bio u suštini jednak, kao dodatna potvrda da su Rijeka i Trst bili izjednačeni u svom posebnom položaju «izravnih gradova». Takav položaj dokumentiran je i činjenicom da je Rijeka, tijekom XVI. i XVII. stoljeća imenovala svoje konzule, neku vrstu ambasadora i službenika Vijeća u Anconi, Barletti, Manfredoniji, Civitavecchiji i Messini31.

I na crkvenom planu Rijeka je težila jačanju svoje autonomije. Ovisnost arciđakonije grada svetog Vida o pulskom biskupu, koji je bio pod venecijanskom vlasti, bila je predmet nezadovoljstva koje je raslo kada je Rijeka potpala pod Habzbrgovce tijekom duge konfrontacije s Venecijom.

Posljednjih godina XVI. stoljeća akumulirane napetosti manifestirale su se na posebno akutan način. Imamo, tako, vi89

jesti o prvom sukobu 1593. s pulskim biskupom Claudiom Sozomenom o paronatu jedne kapele i imenovanju nekih svećenika. Vijeće je zatražilo od Austrijskog nadvojvode da riječka arciđakonija bude ovisna o jednom austrijskom biskupu, ali je takav zahtjev odbijen32.

Te iste godine razvila se posebna kontroverza u vezi s uporabom glagoljske liturgije u kaptolskoj crkvi (Duomo) koju je pulski biskup htjeo zamijeniti latinskom liturgijom.

Vijeće, koje je i samo 1456. izrazilo neke primjedbe protiv uporabe glagoljice – u ovome je slučaju uspješno obranilo održavanje liturgije na glagoljici.

Među imenima 26 vijećnika koji su branili ovaj stav protiv pulskog biskupa bilo je ih je najmanje petnaestoro koji su, bez greške, Talijani. U biti, Vijeće je i na crkvenom planu htjelo obraniti autonomiju grada koja je u ovom slučaju značila poštovanje tradicije multilingvizma, i odbila je stoga optužbe pulskog biskupa da je djelovala protiv slobode Crkve, smatrajući nasuprot tomu da je obranilo samo vlastita prava.

U jednom apelu nadvojvodi Vijeće je eksplicitno imputiralo biskupu da želi time ugroziti autonomiju grada (pregiudicat immunitatibus Communitatis et Ecclesiae nostrae)33.

Na kraju, godine 1595. pulski biskup odlučio je da uvede praksu pozivanja riječkih svećenika pred Dijecezijanski sud u Puli, otimajući ih tako forumu njihova arciđakona. Riječko vijeće zaključilo je da takva odluka predstavlja novi pokušaj ingerencije i prijavila je taj događaj sudu u Grazu, koje je prihvatilo zahtjeve Riječana: riječki svećenici i klerici, izuzeti tako iz ruku pulskog biskupskog suda, podvrgnuti su austrijskim crkvenim vlastima, što je predstavljalo značajan korak udaljavanja riječke Crkve od one pulske34.

90

Raste važnost talijanskog jezika i kulture U tijeku Cinquecenta stanovništvo Rijeke je poraslo i na kraju stoljeća iznosilo je oko 3.000 stanovnika35. U prvim desetljećima stoljeća, međutim, ekonomska situacija grada doživjela je pogoršanje, izazvano odabirom Habsburgovaca da daju prednost prometu s obližnjim Trstom, manje izloženom opasnosti od Turaka. Godine 1489. Friedrich III. izdao je uredbu kojom je sva trgovina austrijskih zemalja prema Italiji morala ići kroz Trst. Monopol izvoza je zatim proširen 1493. na uvoz najvažnije robe, maslinovog ulja, nanoseći time veliku štetu trgovini Rijeke s Kranjskom36.

Ali još teži faktor ekonomske nesigurnosti predstavljali su, naravno, Turci koji su od 1470. nadalje učinili nesigurnima pristupne ceste gradu. Da bi se suprotstavili ovoj prijetnji, kao i nezaustavljivom sukobu s Venecijom, povećani su vojni troškovi uz posljedično jačanje poreznog pritiska.

Habzburgovci su pokazali neke znakove naklonosti prema kvarnerskom gradu s dolaskom Maksimilijana I. (1459.1519.), carem od 1508., koji je sa svojom Diplomom od 2. siječnja 1515., osim što je Rijeci dodijelio titulu «najvjernijeg grada», dozvolio održavanje dva sajma godišnje, jednog na dan 24. lipnja, blagdan svetog Ivana Krstitelja (na taj način je reaktivirana privilegija koju su gradu dodijelili Walseeovci od 1444.), a drugog na dan 8. rujna, na blagdan rođenja Blažene djevice Marije37.

Na ekonomskom planu Riječanima je ostala stara brodograđevna industrija i krijumčarska trgovina, što je bila prilično lukrativna aktivnost počevši od 1547., datuma nastana uskoka u Senj. Vidjeli smo da su prednosti proizašli iz ovakvog prometa ukradenim robama bile prilično prekarne. Da bismo mogli govoriti o značajnom ekonomskom oporavku Rijeke moramo pričekati sljedeće stoljeće.

91

Važnost talijanskog jezika i kulture povećava se i dalje tijekom Cinquecenta. Već smo spomenuli knjigu kancelara Tranquillija za godine 1544.-1546. U knjizi kancelara Manlija govori se o jednoj latinskoj proklamaciji iz 1575. koja je objašnjena na talijanskom «ad omnium claram intelligentiam adstante magna populi multitudine» (da bi ju mogli svi jasno razumijeti, pošto je prisutno veliko mnoštvo naroda). U porastu je i broj prezimena koji su nepogrešivo talijanski među članovima Vijeća38, iako treba uzeti u obzir da «etničko» određenje prezimena nije nikada odlučujuće u situaciji koju obilježavaju neprekinuti fenomeni akulturacije i asimilacije koju proizvodi privlačnost talijanskog jezika i kulture.

O hrvatskoj kulturnoj prisutnosti u gradu svjedoči zanimljiv lik prelata i intelektualca Šimuna Begne Kožičića.

Rođen u Zadru u plemenitaškoj obitelji Begna i od majke Contarinijevog roda iz Venecije, papa Juljie II. imenovao ga je 1509. modruškim biskupom a 1529., da bi pobjegao od Turaka koji su osvojili Modruš, našao je sklonište u Rijeci.

U Rijeci je sljedeće godine osnovao tiskaru s glagoljskim pismom. Strojevi su preneseni iz Venecije i rad je bio povjeren Bartolomeu Zanettiju iz Brescije i njegovom pomoćniku Domenicu Dal Giesù. Tu je tiskano pet knjiga na glagoljici, četiri od tih vjerskog karaktera, a jedna o povijesti papa i careva39.

1 Statuti, str. 7-9; usp. Kobler, II., str. 124-126 2 Tomsich, str. 86-88; Susmel, 1917., str. 52; Ellacherovo pismo prenosi Tomsich, str. 86 -88 3 Gigante, 1928., str. 56 4 Originalni rukopis ove talijanske verzije pohranjen je u Archivio Museo Storico di Fiume (Arhivu Povijesnom muzeju Rijeka) u Rimu 5 Statuti, str. 327 6 Isto, str. 11 7 Isto, str. 15 8 Gigante, 1928., str. 57; Tomsich, str. 66 9 Statuti, str. 17 i dalje; Kobler, II., str. 146; Gigante, 1928., str. 57-58

92

10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39

Statuti, str. 23-25 Statuti, str. 41-43; Gigante, 1928., str. 58 Statuti, str. 47-47; Gigante, 1928., str. 58 Gigante, 1928., str. 58-59 Tomsich, str. 91; Kobler, II., str. 168 Statuti, str. 59-61 Isto, str. 61 Isto, str. 207 Isto, str. 207 Isto, str. 215 Isto, str. 221 Isto, str. 263 Isto, str. 261 Radetti, 1952./I., str. 26-27 Klinger, 2012. i 2013.

Tomsich, str. 80-81, 84-86 Radetti, 1952./I., str. 28; Gigante, 1928., str. 67-69 Kobler, II., str. 12 Kobler, II., str. 13; Susmel, 1917., str. 55-57 Kobler, II., str. 13; Marburgovo izvješće prenio je Tomsich, str. 219-226; vidjeti i Torcoletti, 1954., str. 8-10 Tomsich, str. 226 Susmel, 1917., str. 54-55 Tomsich, str. 38; Gigante, 1928., str. 64-65 Tomsich, str. 40 Gigante, 1928., str. 64-66 Tomsich, str. 78; Žic, 2007., str. 36; Kobler, III., str. 35-37, daje nam precizne podatke počevši od 1658., kada je Rijeka brojila više od 3.000 stanovnika Fest, 1935., str. 10 Tomsich, str. 80; Gigante, 1928., str. 29, 34 Tomsich, str. 65 Žic, 2007., str. 35; Hrvatski biografski leksikon, «Kozičić Benja Šimun», http://hbl-lzmik.hr/clanak.aspx?id=175

93

94

VI. POGLAVLJE

SEICENTO - SEDAMNAESTO STOLJEĆE

Tursko propadanje i ponovno rađanje Ugarske Nakon mira u Madridu 1617. Rijeka je mogla uživati u dugom razdoblju mira do kraja stoljeća. U tijeku XVII. stoljeća sazrijela su dva događaja od velikog značaja za Europu, a naravno i za grad svetog Vida. Ti će događaji potrajati do kraja prvih dvaju desetljeća sljedećeg stoljeća, u tijeku kojeg će se u potpunosti osjetiti njihov učinak, a to su: progresivno propadanje Osmanskog carstva, koje je ustuknulo u Srednjoj Europi i na Balkanskom poluotoku u korist Habzburškog carstva i povezana sa ovim propadanjem - renesansa Ugarskog kraljevstva.

U kolovozu 1664. habzburška vojska kojom je zapovijedao Raimondo Montecuccoli nanijela je težak poraz Turcima kod Mogersdorfa, austrijskog sela u blizini ugarske granice. Bitka kod Mogersdorfa od 1. kolovoza 1664., nazvana i bitka kod svetog Gotharda po imenu obližnje opatije, dovela je iste godine do sklapanja mira u Eisenburgu (mađarski Vasvár): Car si je osigurao važne pogodnosti, posebno u odnosima s kneževinom Transilvanijom, ali je sklopio i prijateljski ugovor sa uzvišenom Portom kojoj je prepustio, između ostaloga, i dvije tvrđave. Ugarsko plemstvo koje je sudjelovalo u ratu i pridonijelo pobjedi, protumačilo je ◄U LAZ U TRSATSKO SVETIŠTE

95

ove mirovne uvjete kao izdaju. Tako je organizirana urota protiv cara Leopolda I., koja je ušla u povijest sa imenom «urota magnata» ili «urota Wesselényi», po imenu ugarskog palatinskog grofa Franza Wesselényija koji je bio glavni pokretač, ili pak «urota Zrinski-Frankopan» po imenu dvojice utjecajnih hrvatskih plemića, Petra Zrinskoga i Frana Krsta Frankopana, koji su sudjelovali u toj uroti kao protagonisti.

Urotu su otkrili carevi špijuni 1669. i u travnju 1671. urotnici – Zrinski, Frankopan i Ferenc Nádasdy (Wesselényi je umro u međuvremenu) – bili su procesuirani i osuđeni na smrt zbog visoke izdaje. Ovaj događaj je imao velikog odjeka u cijelome carstvu, također i zbog plemenitog držanja Zriskoga i Frankopana. I u Rijeci se pričalo o pothvatima urotnika i o njihovom tragičnom kraju1.

Unatoč miru u Eisenburgu osjećalo se u zraku ponovno izbijanje rata s Turcima. Jedan je carev izaslanik, Francesco Adamo de Dietrichstein posjetio riječke fortifikacije radi priprema za novi eventualni sukob2. I doista, rat se ponovno razbuktao 1683. i potrajao je do 1699. Turci su pokušali po drugi put, nakon propalog pokušaja iz 1529. osvojiti Beč i 25. srpnja 1683. krenuli su u opsadu grada s vojskom od oko 140.000 ljudi. Ali 7. rujna vojska poljskog kralja Jana Sobieskoga došla je u pomoć opsjednutima i uništila osmansku vojsku. Uspjehu kršćanskih vojski pridonijela je u odlučujućoj mjeri intenzivna diplomatska aktivnost i jedna izvanredno učinkovita prodika fratra Marca d’Alviana, savjetnika i prijatelja cara Leopolda I. Sobieski je poslao papi Inocentu IX. glavni barjak otet od Turaka i pobjeda je proslavljena diljem Europe, osim u Francuskoj, koja je bila sklopila savezništvo s Turcima protiv Habzburgovaca.

Velika proslava organizirana je i u Rijeci3. 31. listopada 1683. u Municipiju - općinskoj palači sastali su se članovi Vijeća zajedno s Kapetanom i odlučili o programu svečanosti za pobjedu «nečuvenu u prošlim stoljećima protiv 96

zajedničkog osmanskog neprijatelja». U zapisniku Vijeća tako čitamo: «Odlučeno je da se Božanski kult pretpostavi svakom drugom zemaljskom poslu i da se otiđe kod Presvete Majke, uvijek Djevice Trsatske, s procesijom u kojoj će sudjelovati i svo Vijeće i narod da bi time proslavilo Njegovo Božansko Veličanstvo jer je omogućio jednu tako važnu pobjedu i moliti Gospodina Boga da dodijeli veću sreću Kršćanstvu i da proslavi Veličanstvo našeg Najplemenitijeg Monarha.4»

Nakon toga pobrojano je čak 18 točaka za program svečanosti. Prije svega, imaju se održati povorke plemenitaša i građana «uz zvukove bubnjeva po cijelom gradu» i vjerski obredi; za narod natjecanja u strijeljanju i plesovi «na trgu (...) sa sviralama i frulama za građane», a u određeno vrijeme «proradit će se dva vodoskoka s bijelim i crnim vinom da bi se narod razveselio» i podijelit će se hrana «siromasima u bolnici». Nakon toga određuje se da se upali rasvjeta po gradu, održi vatromet na obali, započne topovska pucnjava, i da se pojave svjetleći natpisi koji kliču u čast Austrije, Cara i poljskog kralja, da se naprave slamnate lutke koje predstavljaju Velikog vezira i druge Turke koji će se spaliti «na veliko veselje gledatelja», i na kraju, uslijedit će navečer veliki banket: «Nakon zalaza sunca, neka se zapale tri velike vatre, jedna na Fiumari, druga na trgu i treća izvan grada koje će označiti početak svečanosti, osvjetljujući tako cijeli Grad, sa svjetiljkama na prozorima, a posebno na fasadama kuća koje gledaju na more, da bi bile viđene iz mjesta u okolici grada, i pošto se skupi svo plemstvo gospode vijećnika u Javnoj palači, sa uzvišenim magistratom, koje će pratiti šest paževa sa upaljenim bakljama koji će voditi prema kraljevskom kaštelu, da bi tamo odali počast presvijetlom gospodinu barunu Kapetanu do lože koja se nalazi ispred grada, gdje će se prostrijeti stol s hranom kojemu će svatko priložiti tuce jela spremljenih u svojoj kući, a koja će biti

97

izložena u posudama od majolike, a na čelu stola sjest će presvijetli gospodin barun Kaitan, a zatim presvijetli magistrat po svome redu, a drugi će sjesti bez razlike i bez natjecanja u poretku. Ispod rečene lože podići će se pozornica, na kojoj će biti smješteni glazbenici sa svakovrsnim instrumentima da bi još više svojim glazbenim harmonijama ushitili srca u ovoj svetkovini.5»

Valja primijetiti poziv vijećnicima da se dostojanstveno ponašaju: «skromno, bez svađa, držeći političke i građanske govore, suzdržavajući se od nepriličnih riječi i djela da ne bi izazvali skandale u narodu»6!

Počevši od poraza iz 1683. tursko povlačenje, usprkos ponekom parcijalnom i provizornom osvajanju terena, bilo je nezaustavljivo. Godine 1684. ponovno je dogovorena jedna nova Sveta liga između cara Leopolda I., poljskog kralja Sobieskoga i Venecije, i 2. rujna carska je vojska pod vodstvom vojvode Karla Lorenskog osvojila Budim nakon opsade koja je trajala tri mjeseca. Ugarska je prijestolnica tako oslobođena nakon što je provela stoljeće i pol pod osmanskom vlasti.

I osvajanje Budima proslavljeno je u svim mjestima Carstva i Rijeka nije u tomu bila izuzetak. Nekoliko dana nakon pobjede, 12. rujna 1686., Vijeće je naložilo održavanje vjerskih svetkovina, svečanu gradsku rasvjetu, plesove i podjelu vina, na sličan način kako je to bilo organizirano 1683. U čast cara Leopolda iznad glavnih gradskih vrata podignut je spomenik, koji je poslije premješten na gradski toranj7.

Sveti rat protiv Turaka nastavljao se i uspjesi carskih snaga ponavljali su se. 12. kolovoza 1687., u Mohaču, istom mjestu gdje se odigrao katastrofalni ugarski poraz iz 1526., a koji je za posljedicu imao podjelu Ugarske – carska vojska je do noge porazila Turke. Odlučujućim protunapadom zapovijedao je mladi Eugen Savojski koji je već sudjelovao, kao tek dvadesetogodišnjak, u bitci za oslobođenje Beča 1683.

98

Nakon ove pobjede Translvanija se ujedinila s Mađarskom a Leopold I. Habzburški postao je i kralj Ugarske. Nekoliko godina kasnije, pošto je postao glavni zapovjednik carske vojske, Eugen Savojski je 11. rujna iznenada napao osmansku vojsku koja je prelazila rijeku Tisu, pritoku Dunava kod Sente, i ostvario pobjedu bez presedana.

Mir u Sremskim Karlovcima (Karlowiztu), sklopljen 26. siječnja 1699. između zemalja Svete lige (kojoj se 1686. pridružila i Rusija) i Visoke Porte, zaustavio je sukob koji je počeo 1683. potvrdivši definitivno propadanje Osmanskog carstva koje je moralo svojim protivnicima prepustiti brojne teritorije i gradove. Mir od 1699. označio je, istovremeno, i povratak Ugarske na europsku scenu, što je bio događaj bremenit velikim posljedicama za Rijeku: ponovno ujedinjenoj Ugarskoj pod habzburskim žezlom pripala je vlast nad Slavonijom, a nedostajao je još samo teritorij Banata.

Godine 1714. Osmansko carstvo, u pokušaju da postigne reviziju mirovnog sporazuma iz Sremskih Karlovaca objavilo je rat Veneciji, ali je u pomoć Serenissimi pritekao car Karlo VI. i u srpnju 1716. Eugen Savojski je još jednom hametice porazio Turke u bitci kod Petrovaradina i osvojio tvrđavu Temišvar, čime je okončao osmansku vlast nad Banatom, a sljedeće godine, 18. kolovoza 1717., osvojio je i Beograd.

Ugovorom iz Požarevca (tadašnjeg Passarowitza), potpisanom u srpnju 1718., Austriji je priznato zauzimanje Banata, sjeverne Srbije s Beogradom i jednog dijela Bosne. Granice Carstva došle su tako do područja donjeg Dunava i Ugarska je tako zaokružila svoje ponovno ujedinjenje. Tim povodom napisao je ugarsko-riječki povjesničar Aladár Fest8: «Ugarska je tako opet povratila svoj stari teritorij unutar njezinih prirodnih granica od Karpata do donjeg Dunava (...). Velika ugarska nizina koja je postala pustinja pod turskom dominacijom, ponovno se napučila kolonistima koji su pozvani sa svih strana: a njena je djevičanska zemlja,

99

koja je ostala neobrađena više od stoljeća i zato posebno plodna, davala je čudesno bogate žetve; tako da je trebalo stvoriti puteve za izvoz suvišne proizvodnje. Prirodna posljedica ove činjenice bila je potreba za uspostavljanjem novih trgovačkih veza s morskim lukama. I poto je Trst bio više nego dovoljno zauzet trgovinom s proizvodima austrijskih nasljednih pokrajina, došao je red na Rijeku kao posebno odredište za izvoz proizvoda iz zemalja pod ugarskom krunom.»

Isusovci u Rijeci Najvažniji događaj u povijesti Rijeke u XVII. stoljeću bio je, bez svake sumnje, otvaranje Isusovačkog kolegija, što se zbilo 1627. Registar kancelara De Renoa donosi 1453. Ime jednog «rector scholarum, Dominus presbyter Baldasar», iz čega se može zaključiti da je u onom razdoblju postojala zasigurno jedna kaptolska škola u gradu. Ali je vrlo vjerojatno da je još u prethodnom stoljećima postojala kaptolska škola kojom je upravljao jedan od kanonika, a koji je imenovao učitelja (magister scholarum) kojeg je potvrđivao Kaptol i kojemu su se pridružili i drugi nastavnici (socii). Pošto se u obredima u stolnoj crkvi po starom običaju koristila glagoljica, razumno je pretpostaviti da se u ovoj školi nastava održavala na hrvatskom, također i zbog toga što imamo dokaze da je bilo kanonika koji nisu poznavali latinski jezik. Bar od XV. stoljeća postojala je, međutim, u gradu i jedna sekularna škola: iz tog vremena su vijesti o jednoj laičkoj gradskoj školi a ime prvog učitelja zapisano je u Liber Civilium, a to je bio izvjesni Alegretto, koji je stigao u Rijeku iz dalmatinskog grada Trogira9.

U razdoblju protureformacije u većim gradovima Carstva osnovane su ustanove za srednju naobrazbu ili gimnazije kojima je upravljalo Isusovačko društvo. Isusovci su otvorili kolegij u Ljubljani 1596. i u Trstu 1619. Godine 1623. Rijeka 100

je uputila molbu isusovačkom generalu u Rim za otvaranje jedne školske institucije pod vodstvom isusovačkog reda, a koja bi mogla preuzeti časnu obvezu pružanja naobrazbe riječkoj mladeži. Tako je 21. studenoga 1627. osnovana u Rijeci isusovačka gimnazija, kojoj je općina dodijelila redovitu godišnju subvenciju i povjerila crkvu Svetog Roka. Prvi rektor ove ustanove bio je otac Leonardo Bagno10.

Organizacija studija slijedila je upute Tridentinskog koncila: nastava se držala svakodnevno po četiri sata, od ponedjeljka do subote; predmeti nastave bili su latinski, grčki, povijest, religija, geografija i aritmetika. Učenje latinskoga bilo je produbljeno i odvijalo se po čuvenoj gramatici portugalskog isusovca Emanuela Álvaresa De Institutione Grammatica libri tres, objavljene po prvi puta u Lisabonu 1572. godine.

U višim razredima jezik nastave kao i u svim isusovačkim gimnazijama bio je latinski, a u nižim razredima talijanski11.

Učenici koji su pohađali gimnaziju dolazili su osim iz Rijeke, iz Kranjske, iz Istre, iz Dalmacije i čak iz austrijskih pokrajina i iz Veneta (Venecijanska republika protjerala je isusovce 1606.). Narodnost učenika bila je, dakle, mješovita (talijanska, hrvatska, slovenska i austrijska), a njihovo socijalno porijeklo bilo je uglavnom građansko, a u manjoj mjeri plemićko. U posljednjim godinama Seicenta broj učenika iznosio je više od 150, što je značajan broj ako se pomisli da je cijeli grad tada brojao 3000 stanovnika. Nova škola je cvjetala sve do zabrane isusovačkog reda 1773. godine, a u međuvremenu pridonijela je dekoru i prestižu grada i postala je efikasno sredstvo kulturne promocije i širenja talijanskog jezika ne samo u Rijeci, već i preko gradskih zidina12.

Leonardo Bagno, prvi rektor Gimnazije, angažirao se, kao što je to bio običaj ovoga reda, na širenju naobrazbe i među kongregacijama u Gradu: po svojem porivu i po inici101

jativi jedne skupine vjernika 1631. osnovana je kongregacija u čast Blažene Djevice od Sedam boli. Ova talijanska kongregacija pridružila se već postojećem Plemenitom bratstvu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, koju su osnovali 1600. riječki patriciji koji su dali izgraditi na svoj trošak kapelu Bezgrešnog Začeća pri augustinskoj crkvi, ali koja je za razliku od ovih posljednjih bila otvorena svim građanima. Prvi kongres nove bratovštine održao se u crkvi svetog Roka 11. svibnja 1631., u drugoj nedjelji Uskrsa. Važnost i popularnost ove institucije – prihvaćene papinskom bulom od 8. kolovoza 1631. - dokazana je činjenicom što, iako je ovisila o isusovcima koji su njome upravljali, ne samo da je preživjela ukinuće reda 1773. godine, već je bila i ponovno potvrđena jednim dekretom cara Josipa II. 19. prosinca 1788. i još je pri kraju Devetnaestog stoljeća bila aktivna, a brojila je brojnu «subraću». Plemićka bratovština bila je, međutim, raspuštena baš 1773. godine u kojoj je po carskom dekretu ukinut, zajedno s isusovačkim redom, i onaj augustinski13.

Komunalna autonomija. Grb i zastava Tijekom XVII. stoljeća gradska autonomija se konsolidirala: riječka općina nastavila se boriti za potvrdu teze da grad ne ovisi o nijednoj pokrajini i da ga zato treba smatrati «izravnim gradom». Najjači argument u prilog ove teze bilo je, naravno, odavanje počasti Suverenu koje je Rijeka upriličila posebno i nepovezano s bilo kojom pokrajinom, zbog čega se Gradsko vijeće smatralo jednakim po rangu Pokrajinskom vijeću. Ovaj poseban položaj Rijeke prepoznat je tijekom nekoliko kraljevskih izaslanstava, kao što je to bilo ono austrijskog nadvojvode i kralja Ugarske Ferdinanda III. od 19. ožujka 1631. U punomoći upućenoj princu Ulderichu von Egenbergu, u kojoj se čita da je baš pravo delegirano princu Ulderichu da primi, u svojstvu njegovog 102

delegata, počast grada «demonstrat, Urbem Fluminis ab Augustissimis Principibus suis omni tempore pro exempta, et ob aliis Provinciis sejuncta, habitam fuisse» (što dokazuje da je grad Rijeka uvijek bio prihvaćen od njegovih vladara kao isključen i odvojen od drugih pokrajina)14.

Tomu usprkos, pokušaja ograničavanja gradske autonomije nije nedostajalo. Sukobi između Vijeća i Kapetana, predstavnika centralne vlasti, zbili su se već tijekom Cinquecenta: znamo za prosvjede koje je općina uputila 1573. austrijskom nadvojvodi protiv kapetana Paola de Zare koji je optužio Riječane za nevjernost, iskazujući svoj jal i prema iskazivanju pobožnosti čudesnom raspelu Svetoga Vida, a koji su prosvjedi doveli, sljedeće godine, do zamjene osporavanog Kapetana15. Mnogo teži sukob izbio je 1600. kada je Kapetan postao Gianfederico Paar: podrijetlom iz pokrajine Bergamo i čovjek od povjerenja Ferdinanda (budućeg cara Ferdinanda II.), Paar je odbio prisegnuti pred Vijećem, odvrativši na kritike vijećnika: «Ne prisežem pred ljudima vašeg ranga». Zahtijevao je, nadalje, da se u Malo vijeće uključi jedna osoba po njegovom izboru. A pošto su nakon toga Vijećnici dezertirali sjednice u znak prosvjeda, Kapetan je objavio novi unutarnji pravilnik kojim se guši svaka oporba. Moguće je da je Paar, kao i u prvo vrijeme i sam nadvojvoda, koji se poslužio ovim grofom da bi suzbio protestantske nemire u Kranjskoj – vidio u komunalnim slobodama Trojanskog konja koji bi olakšao uvođenje protestantizma u grad. Ali pred čvrstom reakcijom Riječana Nadvojvoda je morao zapovijediti Kapetanu da obavi propisanu prisegu, što se i dogodilo 1605. Ipak, odnosi između Paara i općine nisu se poboljšali, jer je 1607. Vijeće podnijelo Nadvojvodi cijeli niz teških pritužbi. Grof je napokon, 1608., maknut s dužnosti i na njegovo mjesto imenovan je barun Stefano Della Rovere, o kojem smo već govorili povodom rata poznatog Gradiški rat16.

103

Oko polovice stoljeća riječko Vijeće moralo se, pak, suprotstaviti izravno Dvorskoj regenturi iz Graza, koja je pokušala sebi pripisati pravo biranja kancelara, imenujući 1648. po smrti kancelara Niccoloa Paradisa njegovog sina Giovannija kao nasljednika. Giovanni Paradiso se potpisivao «Kraljevski kancelar» i 1659. uspio je priskrbiti od Suverena diplomu koja je osiguravala posao kancelara njegovim nasljednicima, pretvarajući tako taj položaj u nasljednu funkciju. Vijeće se odlučno usprotivilo, ali je uspjelo 1662. izboriti pravo imenovanja jednog sekretara. Na taj način vodila su se dva protokola sjednica Vijeća, uzaludna praksa koja je napuštena pobližom definicijom dužnosti kancelara i sekretara 1678. godine. Ova kontroverza izgledala je nerazrješiva: na temelju diplome iz 1659. Paradisovi su nastavili naslijeđivati dužnost kancelara, jer je nakon Giovannija tu dužnost obavljao Nicolò, a 1687. nakon njega sin Pietro. Nagli karakter ovoga posljednjeg dovela je taj slučaj do tragičnog zaključenja: u srpnju 1691., pokrenut dubokom averzijom prema općini, Pietro je uvrijedio suce rektore i zbog toga ga je ukorila čak i Regentura u Grazu ali se on, ne osvrćući se na taj ukor, na sjednici Vijeća od 9. studenoga iste godine, sukobio s vijećnikom Giovannijem Fiorinijem koji je branio prava općine na temelju Statuta, tako da ga je teško uvrijedio i pesnicom udario u lice. A Fiorini je na to isukao mač koji je kao patricij imao pravo nositi, i ubio Paradisa! Fiorini je isključen iz Vijeća, podvrgnut sudskom procesu i osuđen ali ga je baš Kraljevski sud u Grazu proglasio nevinim i u studenome 1700. vratio u sastav Vijeća17. U međuvremenu je Suveren rezolucijom od 28. travnja 1699., konačno, ponovno uveo pravo Vijeća da imenuje kancelara.

Diplomom izdatom u Beču 6. lipnja 1659. car Leopold I. dodijelio je Rijeci pravo na grb i na zastavu. Dotada je na gradskom pečatu bio lik gradskog sveca zaštitnika svetog Vida. U Diplomi18 Car konstatira da je prihvatio molbu sudaca i zajednice «našega grada Rijeke Svetog Vida» da dozvoli gradu isticanje posebne zastave i grba i iznosi pohvale njegovoj postojanoj vjernosti: 104

«Udostojili smo si da ovoj poniznoj molbi dademo dobrohotan pristanak zbog postojane vjernosti i odanosti koju je iskazala beskrajno i u svakom vremenu, Nama i našim prethodnicima, Zajednica i Grad Svetog Vida; i nadalje, zbog koristi i cijenjenih usluga koje je rečena Zajednica vrijedno pružila privrženo kako u raznim ratnim prilikama, tako i u doba mira; jednako tako kao što je spremna da pruži u budućim vremenima.»

Novi grb je tako opisan u carskom dokumentu: «Udostojili smo se njima, u tu svrhu, dodijeliti štit ovalnog oblika, okrugao, u kojem se nalazi carski dvoglavi orao na crvenom polju, s krilima raširenima na obje strane, otvorenih kljunova i sa isplaženim crvenim jezicima, ukrašen vrpcama i licem okrenutim prema lijevoj strani štita, s desnom nogom na kamenu koji je postavljen na dnu, a s lijevom nogom postavljenom u okrugli, izduženi ćup koji leži sa otvorom prema lijevom rubu štita iz kojega obilno teče voda. Na dugom natpisu, od rubova složenih prema donjem dijelu kamena, stajat će inskripcija: Indeficienter.»

Detalj da «lice orla» bude okrenuto lijevoj strani štita (odnosno na desno za svakoga koji gleda ovaj grb) razlikuje riječkog orla od onog austrijskog, carskog orla čije su glave okrenute jedna na desno a druga na lijevo. Natpis «Indeficienter» (Bez kraja) odnosi se, naravno, na odanost koju su Riječani iskazali prema austrijskoj carskoj kući.

Općina je koristila ovaj leopoldovski grb često uz slike svetog Vida i Modesta, prikazanih kako iznad grba nose gradsku maketu, a u znak sjećanja na prethodni grb. Pri kraju Osamnaestog stoljeća grb je doživio promjenu, možda samovoljnu, jer ona nije spomenuta u nijednoj diplomi: orao je postao jednoglav i u ovom obliku ga nalazimo desetljećima u javnoj uporabi. Ovu verziju, koja manje podsjeća na carsko i austrijsko podrijetlo grba, preferirat će riječki iredentisti i bit će usvojena u danuncijevskom razdoblju, kao i od 1924. nakon aneksije Italiji. Doduše, u službenim do105

kumentima općina se nastavila služiti originalnom verzijom leopoldovskog grba s dvoglavim orlom19.

Iz boja ovoga grba, karmin-crvene podloge, zlatnožutog okvira i ultramarin-plavoga pozadine – proizaći će i riječka zastava, trobojnica s horizontalnim prugama s bojama koje su razmještene odozgo prema dolje u gore spomenutom redoslijedu20.

Dodjela grba i zastave bili su važno priznanje i grad nije propustio iskazati svoju zahvalnost Suverenu. Još je 1657. godine, u trenutku uspona na carsko prijestolje Leopolda I., općina postavila ploču s natpisom iznad vrata gradskog tornja. Drugi natpis (poslije uništen) postavljen je iznad gornjih vrata grada prilikom carevog vjenčanja 1662. Još dvije ploče od kojih je jedna nosila datum 1695., postavljene su na utvrdi koja se tada zvala tvrđava Svetog Jeronima21.

Rijeka je nastavila slati svoje konzule u gradove s kojima je održavala odnose: u protokolima Vijeća nalazimo odluke, neke na latinskom a druge na talijanskom, kojima su imenovani i opozvani kozuli u različitim gradovima (kao, na primjer, Anconi i Manfredniji) u godinama 1572., 1599., 1602., 1639., 1690., 1691.,1698. i 169122. Ovo je pravo ukinuto tek nakon 1748., kada je u okviru politike prosvjetiteljskog apsolutizma osnovana Trgovačka obalna pokrajina.

Na crkvenom planu pokušaji odvajanja Rijeke od pulske dijeceze, što ih je poduzeo između 1610. I 1630. kapetan Stefano Della Rovere s namjerom da u gradu osnuje neovisnu biskupiju, ostali su bez uspjeha. Odlučno se tomu usprotivio pulski biskup Claudio Sozomeno i Sveta Stolica je taj prijedlog odbacila23.

106

Gospodarksi oporavak, aritektonski i kulturni razvoj Tijekom Sedamnaestog stoljeća stanovništvo Rijeke doživjelo je izvjesni rast, a tek je u drugoj polovici stoljeća prešlo brojku od 3000 duša, a poboljšala se i ekonomska situacija. Riječka trgovina nastavila je sa istim obilježjima prethodnih stoljeća: sol, ulje, vino, žitarice i tkanine s talijanske obale, prema drvenini iz hrvatskih šuma i iz austrijske Istre, željezo i koža iz unutrašnjosti. Godine 1620. potvrđena je Rijeci stara privilegija prijevoza soli vlastitim brodovima i trgovina njime na veliko i na malo. Od 1600. nadalje razvile su se i aktivnosti skladišta na veliko u koje se skladištilo, prije svega, velike količine maslinovog ulja i žitarice koje su dolazile iz Italije24. Glavna industrijska aktivnost i dalje je bila tradicionalna brodogradnja.

Jedan od dokaza ekonomskog boljitka jest činjenica da su se u ovom razdoblju neki talijanski trgovci nastanili u Rijeci sa svojim porodicama. Osim Zanchijevih s područja okolice Bergama i obitelji Argento iz Trsta, koje su se preselili u grad još u prošlom stoljeću sada nalazimo, među ostalima, i tršćansku obitelj Marchesetti, obitelj Benzoni iz Cremone, Bono iz Puglie, Monaldijeve iz područja Pesara, Orlandove iz Venecije25.

Ekonomski razvoj Rijeke i dalje je, međutim, bio usporavan konkurencijom obližnjeg Trsta. Valja tako prisjetiti se, u ovome kontekstu, da je 1670. u odnosu na rastuću napetost između Francuske i Nizozemske koja je 1672. prerasla u otvoreni rat, Johann Joachim Becher – posebna figura alkemičara, fizičara i ekonomista, tada utjecajnog ekonomskog savjetnika cara Leopolda I., predložio da nizozemski brodovi pristanu u Jadran da bi tu ukrcali robu koji dolazi iz unutrašnjosti habzburških posjeda, s ciljem da se tako našteti trgovini neprijateljske Francuske, te je sugerirao da se riječkoj luci dodijeli glavna ulogu u toj operaciji. No carska vlada odlučila je, ipak, još jednom pogodovati Trstu26.

107

Što se tiče arhitektonskog izgleda grada došlo je do važnih novosti, i u ovom sektoru veliku ulogu je odigrao Veliki kapetan Stefano Della Rovere, koji se pobrinuo da poboljša utvrde i, između ostaloga, obnovio je i kaštel povjerivši taj posao, kako izgleda, poznatom slikaru i arhitektu Govanniju Pietru Telesphoru de Pomisu. Taj Pomis, rođen u Lodiju 1569., radio je u Veneciji u Tintorettovoj umjetničkoj radionici; 1597. stupio je u službu nadvojvode Ferdinanda II. i preselio se u Graz, gdje se intenzivno bavio umjetničkom djelatnosti sve do svoje smrti 1633. Da je rekonstrukcija riječkog kaštela djelo Pomisa je vrlo vjerojatna pretpostavka, jer je rečeni umjetnik iz Lodija bio i vojni inženjer i sudjelovao je u završnoj fazi izgradnje dvorca svetog Justa u Trstu, u kojem je jedan bastion nazvan njegovim imenom. Riječki kaštel, koji je nažalost srušen 1904. da bi oslobodio mjesto za novu palaču pravde, bio je impozantna građevina koa je dominirala gradom: imala je unutarnji kortil sa cisternom, prizemlje sa skladištima, arsenal i kazamate za topništvo, prvi kat s reprezentativnim salama i još dva kata na kojima su bili smješteni stanovi za Kapetana i njegove pomoćnike.

Pomis je bio aktivan i na Trsatu. U kapeli svete Ane u svetištu, koju je dao sagraditi Stefano Della Rovere kao obiteljsku grobnicu u čast žene, «božanstvene Anne» (kako piše na jednom od natpisa na grobnici) rođene Paar, nalazi se jedna oltarska pala koju je on naslikao i koja predstavlja Bogorodicu, svetu Anu i kapetana Stefana sa sinovima Ferdinandom, koji će biti kapetan od 1639. do 1672., i Federicom27.

Na mjestu stare crkve svetog Vida isusovci su dali izgraditi jednu novu, veliku crkvu posvećenu riječkim zaštitnicima, svetom Vidu, Svetom Modestu i Svetoj Krescenciji.

Izgradnji je posebno pridonijela grofica Ursula Thanhausen koja je 1626. poklonila isusovcima feudalne posjede Kastav, Veprinac i Mošćenice, a svoj su prilog dali i carevi Ferdinand II. i Ferdinand III., ali je u tomu sudjelovalo i riječko 108

općinstvo. Radovi po projektu isusovca Giacoma Briana, na kojemu su kasnije izvedene i neke promjene na intervenciju Bernarda Marinuzzija iz Gradiške, započeli su 15. lipnja 1638. pod vodstvom Francesca Olivierija i produžili su se do 1744. Crkva je bila kružnog oblika i podsjeća na oblik bazilike svete Marije od Zdravlja (Santa Maria della Salute) koju je realizirao u Veneciji arhitekt Longhena28.

Godine 1632. izgrađen je prvi most na Rječini. Dotada se promet između dvije obale odvijao skelom29. Imamo zapisane i vijesti o napretku u društvenom životu: 1657. osnovana je javna založnica, a već je djelovala od posljednjih decenija prošlog stoljeća ubožnica i starački dom povezani s bolnicom, nazvanom Sveti Duh, prvom dobrotvornom ustanovom u Rijeci koja će biti obnovljena i proširena u četrdesetim godinama Devetnaestog stoljeća30.

Djelovanje isusovaca u Rijeci imalo je za posljedicu, naravno, širenje uporabe talijanskog u trenutku kada je, kako je rečeno, u nižim razredima gimnazije nastava bila na talijanskom jeziku. Već je 1637. Otac general preporučio da se u Rijeku šalju učitelji koji poznaju talijanski. Godine 1699., međutim, imenovan je kao magister za prva dva razreda izvjesni Giorgio Szaich koji nije poznavao talijanski, izazvavši prigovore građanstva. Tako referira kroničar kolegija: «Građanstvo se osjetilo uvrijeđenim jer se ono i prije dolaska isusovaca koristilo talijanskim jezikom na sudu i u trgovini, i čak i u osnovnoj školi učitelj je naučavao na ovom jeziku. (...) Tada smo se obratili Ocu Generalu Tirsu Gonzalesu koji je odgovorio: Smatram da je oportuno i nužno da magistri koji su poslani znadu talijanski jezik da bi mogli naučavati u tim školama. Dobro je odgovorio naš Otac, izražavajući želju da budu poslani talijanski magistri; dio stanovništva koji govori hrvatski je zanemarive veličine (...) Naša Družba je uvijek poštovala jezik stanovništva, pa smo zato usvojili u dvije alpske pokrajine njemački, a u Rijeci talijanski. Ovdje u Rijeci sva sudska korespondencija,

109

ugovori, molbe, fakture, obavijesti suda su na talijanskom, a na hrvatskom se ništa ne piše. Mi se ne možemo udaljiti od starog običaja da imamo talijanske učitelje; u prošlosti Zajednica je pozivala učitelje iz Venecije, iz Kopra, iz Pergole da drže nastavu u riječkoj školi.»

Sukob je završio preseljenjem učitelja Szaicha u Varaždin31. U prvim razredima gimnazije nastavilo se s nastavom na talijanskom, kao i u osnovnoj školi, iako se u ovoj posljednjoj nastava držala i na hrvatskom za netalijansku djecu.

Nastava na hrvatskom nastavila se održavati, gotovo sigurno, u kaptolskoj školi.

Valja zapamtiti neke likove iz crkvenih redova koji su odigrali važnu ulogu u povijesti grada: Ivan Agalić (Giovanni Agalich, kojega neki navode i kao Agatić), Franjo (Francesco) Glavinić i Pietro Mariani. Prvi je (1588.-1649.) rođen u Rijeci, bio je senjski i modruški biskup i obavljao je značajne dužnosti koje mu je povjerio ugarski primat. Car Ferdinad II. dopustio je Agaliću da 1621. smjesti u trsatskom kaštelu «Slovensku, hrvatsku i ćirilićnu tipografiju» iz Uracha (gradić u blizini Tübingena), koju su držali protestanti od 1561. do 1565., a koja, međutim, nikada nije korištena i koja je prenesena u Rim 1626. Agalić je surađivao s franjevcem Franjom Glavinićem, teologom, književnikom i povjesničarem koji nam je ostavio djela napisana na latinskom, na hrvatskom i na talijanskom, i čiju smo Historia Tersattana već spomenuli, a koja je tiskana u Udinama 1648. Rođen 1585. u istarskom Kanafanaru, gdje se njegova obitelj sklonila iz Bosne da bi utekla od Turaka, a umro je 1652. Na Trsatu, Glaviniću je Agalić povjerio da ponovno tiska Misal i Brevijar na glagolsjskom, a koji su bili tiskani u Rijeci 1527. Sa učenim franjevcem surađivao je i kapetan Stefano Della Rovere, za kojeg smo vidjeli da je održavao dobre odnose s trsatskim samostanom. Nakon katastrofalnog požara 5. ožujka 1629. koji je uništio samostan, Glavinić se posvetio obnovi i doveo švicarskog sllikara Seraphina Schöna koji je između 110

1630. i 1640. oslikao kloštar freskama i uz to naslikao pet ulja na platnu32.

Dvadeset godina mlađi od Agalića je Pietro Mariani, rođen 1611. u Rijeci iz plemenite obitelji. Imenovan biskupom Senja i Modruše, nasljedivši tako Agalića 1650., proslavio se po svom djelovanju u prilog obnovi i pročišćavanju običaja i poboljšanju naobrazbe svećenika. Čovjek velike pobožnosti, pozvan je u Ugarsku da bi razriješio delikatna pitanja. Izgleda da je predložio da Rijeka bude posebna dijeceza, što nije dalo nikakva rezultata, između ostaloga i zato što je u Rimu optužen kod Kongregacije za crkvene obrede da se protivi liturgiji na glagoljici i da podupire liturgiju na latinskome.

Mariani je, međutim, odlučno odbio optužbu i dokazao njezinu neosnovanost. Umro je u Rijeci 1665. i pokopan je na Trsatu blizu svog prethodnika Agalića33.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21

Tomsich, str. 188; Gigante 1929b, str. 31-33 Tomsich, str. 186 Kao što je preneseno kod Tomsicha, str. 190-195 Tomsich, str. 191 i dalje Isto, str. 193 Isto, str. 194 Isto, str. 197, 609-610 Fest, 1935., str. 11-12 Fest 1900., str. 43; Gigante, 1928., str. 63-65 Kobler, I., str. 107-108, 11-12; Tomsich, str. 165, 169, 60 Fest, 1900., str. 61-63 Gigante, 1928., str. 64; Radetti, 1952/I., str. 29 Tomsich, str. 169-170, 171, 174 Navedeno kod Tomsicha, str. 171 Kobler, II., str. 128-130 Kobler, II., str. 129-130; vidjeti Fest 1926.-29.

Kobler, II., str. 154-155 Navedeno kod Tomsicha, str. 176-177 Vidjeti: R. Gigante, 1929.a Tomsich, str. 236, bilj. 1 Isto, str. 178

111

22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33

Isto, str. 172 Gigante, 1928., str. 66; Žic, 2007., str. 42 Gigante, 1928., str. 64; Žic, 2007., str. 47 Kobler, III., str. 142-144 Isto, str. 39-40 Kobler, I., str. 109-111; Tomsich, str. 173; Žic, 2007., str. 42 Žic, 2007., str. 43 Tomsich, str. 79-81 Fest, 1900., str. 82 i dalje; navedeno kod Depolija, 1953., str. 50 Tomsich, str. 208-209; Žic, 2007., str. 41 Tomsich, str. 209-210

112

VII. POGLAVLJE

SLOBODNA LUKA I «CORPUS SEPARATUM» PRIPOJENI UGARSKOJ

Pragmatička sankcija Karla VI. i slobodna luka Početkom Osamnaestog stoljeća Rijeka je bila marginalno uvučena u rat za nasljedstvo španjolske krune (1701.1714.), koji je vidio Francusku svrstanu protiv Carstva.

Dana 11. rujna 1702. jedna francuska eskadra pojavila se pred gradom: Francuzi su se pokušali iskrcati u Sušaku da bi osvojili trsatski kaštel i odande bombardirali Rijeku, ali su ih Riječani odbili pod zapovjedništvom kapetana Ottavia de Terzija1.

Leopolda I. koji je umro 1705., naslijedio je Josip I. koji je umro 1711. Tada je car postao Karlo VI. koji je bio na vlasti sve do 1740. i koji zauzima prilično važno mjesto u povijesti Rijeke. Godine 1713. Karlo VI. je proglasio «Pragmatičku sankciju» koja je, za razliku od starog Salijskog zakonika uveo u hazburšku monarhiju načelo nasljeđivanja prijestolja i po ženskoj liniji – i pozvao je sve države koje su pripadale Carstvu da ju usvoje.

Godine 1720. Car je pozvao da je priznaju i «vjerne, drage Suce i Vijeće Grada Rijeke». Rijeka je zatim priznala Sankciju posebno i izravno, na isti način kao i Ugarsko kraljevstvo i Austrijsko nadvojvodstvo. Riječko vijeće izdalo je tim povodom 19. studenoga 1725. i poseban, formalni 113

instrument iz kojeg navodimo jedan odlomak, preveden s latinskoga2: «Mi doljepotpisani građani Rijeke Svetog Vida, okupljeni na općem zasjedanju Vijeća upućujemo našu zahvalnost Presvetom Nepobjedivom Caru Karlu VI. (...) za gotovo božansku dobrohotnost iskazanu nama, i zato što se udostojio ubrojiti naš Grad među neotuđive dijelove Nasljedstva i primijenio na nama Nasljedno pravo Presvijetle Vladajuće kuće Austrije; kao i uklopiti isti velikom i proširenom Njegovom Nasljednom carstvu. Ovime postajemo dužnici prema Njegovom Veličanstvu dugom kojeg nećemo nikad moći podmiriti.»

Iz ovog odlomka može se zaključiti da privilegija dodijeljena Rijeci nije bila stvar automatske primjene. Posebni položaj Rijeke kao «izravnog grada», neuklopljenog ni u jednu pokrajinu iako je to Vijeće stalno isticalo, nije bila ustvari izvan dvojbe i vidjeli smo da je bila osporavana, na primjer, iz Kranjskog vojvodstva. Iz ovoga možemo razumijeti dug zahvalnosti za «gotovo božansku dobrohotnost» koju je iskazao Suveren! I ne može se sporiti da je čin Karla VI. predstavljao formalno priznanje jednog posebnog položaja grada u okviru Carstva. Naklonost Karla VI. prema Rijeci dobila je još jednu priliku da se pokaže, a to je u njegovom posjetu gradu 1728., da bi i osobno primio počast o kojoj smo prije govorili3.

Najvažnija mjera koju je Car donio u korist Rijeke bila je, izvan svake sumnje, proglašenje slobodne luke.

Godine 1717., nedugo nakon mira u Požarevcu, Karlo VI. je proglasio slobodnu navigaciju po Jadranu, jamčeći carsku zaštitu svim brodovima koji zaplove njegovim vodama. Da bi potaknuo trgovinu u svojim nasljednim zemljama i posebno u svojim jadranskim lukama, Car je obećao prihvatiti i potpomoći sve one koji su se namjeravali nastaniti da bi pokrenuli nove trgovačke aktivnosti.

Habzburgovci su tako inaugurirali jednu politiku razvoja 114

pomorske trgovine na Jadranu koja je omogućena prestankom turske prijetnje, i istovremeno, dekadencijom Venecije. Od posebne važnosti za sudbinu Rijeke bilo je oslobađanje Ugarske od Turaka i posljedična ekonomska obnova zemlje svetog Stefana. U ovakvoj slici obnovljenog zamaha Carstva treba sagledati i proglašenje slobodnih luka u Trstu i Rijeci4.

Trst je zatražio proglašenje slobodne luke od Karla VI. još 1709. i nakon nekog vremena za ovaj prijedlog saznalo je i riječko Vijeće koje ga je, naravno, pirhvatilo s velikim zadovoljstvom. Prošlo je devet godina i s patentom od 18. ožujka 1719. Trst i Rijeka postali su, oboje, slobodne luke.

U okviru merkantilističke ekonomske politike onoga doba, slobodne su luke morale poslužiti povećanju prihoda države kroz povećanje izvoza, i zato su bile dobro subvencionirane.

Promet Trsta i Rijeke, u prvo vrijeme isključivo ograničen na plovidbu Jadranom, brzo je porastao i postao mediteranski, povezujući direktno austrijske zemlje sa ze,ljama proizvođačima roba za uvoz ili kupcima njihovih proizvoda.

Patentom od 1719. riječkoj su luci priznate važne privilegije: ulazak i izlazak brodova bez carinskih dažbina ili drugih davanja, sloboda prijenosa tereta s broda na brod, pravo za lokalne i strane trgovce da teret smjeste u skladištima plaćajući jednu poštenu najamninu te da ga mogu ostaviti na depozitu i do devet mjeseci, osnivanje posebnih sudova za rješavanje eventualnih sporova, porezne olakšice i tako dalje5. Slobodna luka na početku nije uključila cijeli grad Rijeku već samo područje luke, što znači ušće Rječine i dio obale pred gradskim zidinama, ali je ona 1766. i 1799. proširena voljom carice Marije Terezije na sav grad i na okolicu koja je spadala u jurisdikciju općine6.

Da bi se osigurao razvoj trgovačkog prometa trebalo je misliti i na stvaranje i na razvoj pristupnih puteva. Karlo VI. pobrinuo se za proširenje i poboljšanje puta koji je bio 115

poznat kao «put Germanije», koji je kroz Sloveniju povezivao Rijeku sa Austrijom, i za izgradnju 1726. ceste prozvane «Karolina» u čast Suverena koji se njome provezao 1728. Iz Rijeke je ova cesta prolazila kroz brda (Gorski Kotar) i dolazila do uvtrde Carlstadt (Karlovac) u srcu Hrvatske, povezujući tako Rijeku sa Ugarskom. Karolinska cesta predstavljala je veliki inženjerijski pothvat za tadašnje vrijeme: duga 17 milja, projektirao ju je Antonius Matthias Weiss, koji je radio i na izgradnji vojne luke u Kraljevici (Portorè), i na njenim su rubovima nastala razna hrvatska, kranjska i češka naselja.

Godine 1750. Marija Terezija dala je izgraditi trasu koja je od Karlovca dolazila do Zagreba7. Izvoz mađarskih žitarica prema Italiji i čak i prema Španjolskoj slijedio je ovaj put još i prije nego što je cesta dovršena8. Na kraju je oko 1760. izgrađena i cesta Jozefina – pobočna trasa Karoline, tako nazvane po imenu Josipa II., koregenta Carstva od 1765. zajedno s majkom Marijom Terezijom – koja je iz istarskog Boljuna vodila, prelazeći preko Učke, do Kastva i zatim do Rijeke9.

Osnivanje privilegiranih trgovačkih društava, formiranih izravnim sudjelovanjem države ili državnom potporom, bila je karakteristika merkantilističke politike koja je tada vladala u Europi. Godine 1719. osnovano je u Beču «Carsko privilegirano orijentalno društvo» za razmjenu sa istočnim Mediteranom i azijskim orijentom, koje je otvorila filijale u Rijeci i Trstu i agencije u Bakru i Kraljevici. Društvo je prevozilo robu iz Ugarske, Moravske i Austrije prema portugalskim atlantskim trgovištima10.

Ove mjere potaknule su ponovnu pojavu stoljetne geopolitičke konstante Ugarske u smjeru Jadrana. Pisao je tom prigodom Fest11: «Tijek ugarskog izvoza slio se – može se reći elementarnom snagom u novo jezgro koje mu je bilo namijenjeno još 1771., kada je cesta Karolina u potpunosti dovršena.

116

Rijeka se već mogla smatrati pravom ugarskom lukom, jer su te godine dvije trećine njezina izvoza pokrivale ugarske robe, a samo se jedna trećina ukupnog prometa odnosila na robe austrijskog podrijetla. Riječka trgovina doživjela je takav polet, da prema jednom suvremenom putopisu, nije još bilo sigurno hoće li pomorski primat dekadentne Venecije preuzeti Trst ili Rijeka.»

Sukcesivno pripojenje Rijeke ugarskom kraljevstvu samo je sankcioniralo, na političkom planu, vrlo tijesnu ekonomsku vezu koja se već uspostavila prethodnih godina.

Centralistička politika Beča mogla je samo odgoditi, ali ne i blokirati ove tendnciju.

Rijeka između Hrvatske i Ugarske Godine 1748. s ciljem unifikacije uprave raznih općina liburnijske i istarske obale, carica Marija Terezija koja je naslijedila prijestolje nakon oca Karla VI. 1740., ustanovila je «Trgovačku provinciju primorja», kojoj je na čelo postavljena Carska i kraljevska visoka trgovačka intendatura sa sjedištem u Trstu. U veljači 1752. Rijeka je, zajedno s lukama Akvileje, Trsta, Bakra, Kraljevice, Senja i Karlobaga ušla u sastav ove pokrajine, iako je za političke poslove ostala vezana sa Regenturom u Grazu12.

Ugarski Sabor prosvjedovao je zbog uključivanja hrvatske obale od Bakra do Karlobaga, koja je nekad pripadala kruni Svetog Stefana, u ovako stvorenu jedinicu austrijske obale. Doista, novoosnovana pokrajina pokazala se previše ovisnom o Austriji i stoga o Trstu na štetu ugarskog kraljevstva, koje je tako ostalo bez izlaza na more13.

Prosvjedovali su i hrvatski izaslanici koji su sudjelovali u radu Ugarskog sabora i na zajedničkom saboru u Požunu (Bratislavi), na zasjedanju od 5.srpnja 1764. Zahtijevali su da hrvatska obala bude uključena u Vinodolski odbor koji bi se 117

trebao osnovati, a koji je zahtjev ponovljen 1. veljače 1770. na Hrvatskom saboru koji se sastao u Varaždinu14.

Carica, koja je još od 1741. obećala da će obnoviti Ugarsko kraljevstvo u njegovim starim granicama a 1750. da će pripojiti hrvatsku obalu Hrvatskoj, počela je pomišljati na novu uredbu koja bi zadovoljila težnje njenih podanika. U međuvremenu, da bi regulirala pomorsku trgovinu objavila je 1774. «Politički edikt o navigaciji», kompiliran po modelu drugih važnih pravlnika kao što su Ordinanza di navigazione (Uredbe o navigaciji) Livorna, Statutu Dubrovačke republike i Ordonnance de la marine (Uredbe o mornarici) Luja XIV. iz 168115. Edikt je postavio osnovu za austrijsko pomorsko zakonodavstvo i primjenjivao se sve do 1918. godine.

1775. godine Josip II. mogao se sam osobno uvjeriti o štetama koje je imao promet u hrvatskom primorju zbog centralizacije pomorske trgovine u Trstu. Zaustavio se i u Rijeci, gdje se susreo s nekim važnim trgovcima i posjetio je rafineriju šećera. Riječani su ga uspjeli uvjeriti da je potrebno njihov grad inkorporirati u ugarsku Krunu, izazvavši time prosvjede austrijskih i tršćanskih trgovačkih krugova.

Josip II. je stoga predložio da se Trgovačka provincija podijeli na tri dijela: jedan s Trstom kao austrijskom lukom, drugi s Rijekom kao ugarskom lukom i treći, od Senja do Karlobaga, koji bi bio uključen u Vojnu krajinu16.

Marija Terezija održala je tada svoje obećanje da će luke iz Primorja ujediniti s Hrvatskom, sa svoje strane ovisnoj o Ugarskoj. Nijedna od njih nije, međutim, bila pripremljena djelovati kao pomorsko trgovište u stanju da se suprotstavi Trstu, osim riječke luke koja je bila već dobro uhodana. Po sugestiji Josipa II. Marija Terezija je stoga izjavila 1775. da će «Rijeka biti za Ugarsku ono što je Trst za Austriju» i riječko je općinstvo poslalo u Beč dva patricija, Vincenza Benzonija i Giuseppea Marottija da bi Suverenu prenijeli puni pristanak tom planu, ali istovremeno s molbom da se izbjegne 118

moguća inkorporacija Rijeke u Hrvatsku17. Ova dvojica bila su u kontaktu sa ugarskim magnatom Theodorom Batthyányjem, koji je u Rijeci posjedovao palaču i bio je feudalni gospodar Ozlja, Grobnika i Broda, posjeda u blizini Rijeke, i kojemu je riječko Vijeće poslalo 1776. pismo u kojem se može pročitati18: «Ovaj grad nije mogao primiti nego s beskajnom radosti vijest koja je pristigla s doslovnim vijestima da Njihova Veličanstva (...) imaju namjeru da ga pripoje Ugarskom kraljevstvu. Ali utoliko više nas ožalošćuje pokoja vijest koja se širi da bi pretpostavljena ovisnost Rijeke o Furlaniji ili o Kranjskom vojvodstvu mogla spriječiti ovo pripojenje, (...) Naš grad slavi Vaše Veličanstvo kao svojeg zaštitnika i čimbenika i pošto su se oni udostojili izgraditi jednu kuću u njemu, smatra ih svojim građaninom i čak i zbog toga poziva ju da mu priskoči u pomoć».

Kranjska je nastavila sa svojim polaganjem povijesnog prava na Rijeku, ali na nju i na Furlaniju aludira se u pismu misleći očito na jednu moguću aneksiju Ugarskoj posredovanjem Hrvatske. U svojem odgovoru od 14. veljače Batthyány je obavijestio Vijeće da je inkorporacija grada ugarskoj kruni već odlučena usprkos svim suprotnim težnjama i doista, sa istim datumom objavljen je reskript koji se na to odnosi, kojim je međutim proglašeno baš ujedinjenje s Hrvatskom čega se i bojalo riječko Vijeće.

Dvorski reskript od 14. veljače 1776. odredio je da će Rijekom upravljati Kraljevska dvorska ugarska kancelarija, posredstvom dalmatinsko-hrvatsko-slavonskog Kraljevskog namjesničkog vijeća u Zagrebu. Na taj način prestala je veza s tršćanskom Intendaturom, kao i sva povezanost s Regenturom u Grazu, i Rijeka je tako postala ovisnom o Ugarskoj, ali kroz Hrvatsku. Osnovana je vlada za Istru s Trstom, u koju je postavljen za guvernera Carlo Zinzendorf, i Hrvatsko primorje sa Senjom i Karlobagom pripojeno je Vojnoj krajini, sve po planu Josipa II.19 119

2. ožujka odluka je objavljena i priopćena, u talijanskom prijevodu, svim riječkim uredima. Grof Joseph Majláth de Székhely imenovan je riječkim guvernerom sa sličnim ovlastima poput guvernera u Trstu i povjereni su mu na upravljanje i obližnji hrvatski teritoriji Bakra i Novog Vinodolskog, pošto su i oni pripali Ugarskoj kroz Hrvatsku.

Određeno je, također i osnivanje jednog novog trgovačkog distrikta koje bi se ujedinilo s riječkim, a koji bi obuhvaćao obalu od Sušaka do Kraljevice. Dana 21. listopada 1776. došlo je do formalnog preuzimanja grada od strane guvernera u prisutnosti Nikole Škrleca, povjerenika hrvatskog Kraljevskog vijeća i baruna Riccija, vijećnika Kraljevske intendature u Trstu, koji je uzviknuo: «Felix connnubium, urbs felix, Hungaria felix! (Sretan brak, sretan grad, sretna Ugarska).20»

Terezijanska diploma od 23. travnja 1779.

Pripojenjem Ugarskoj Rijeka je konačno izvučena iz dominacije konkurentskog Trsta, ali činjenica da se ta aneksija ostvarila kroz Hrvatsku izazvala je odmah negodovanje Riječana. Već nakon svega nekoliko dana nakon svečanosti predaje grada u administrativnu nadležnost Ugarske, riječko je Vijeće predalo jedan memorandum Majláthu u kojem se tražilo da grad koji «vijekovima nije bio podvrgnut ili anektiran nijednoj provinciji (a saeculis nulli provinciae subdita aut adnexa)» i koji se, dakle, smatrao na jednakoj nozi s drugim austrijskim nasljednim provincijama, bude prihvaćen kao posebna provincija (pro separata provincia consideratur) i da bude izravno anektiran Ugarskom kraljevstvu, a ne posredovanjem Hrvatske21.

U međuvremenu ja Marija Terezija odlučila da osnuje od Rijeke do Karlovca, s dodatkom još nekih unutrašnjih teritorija, novi Odbor – pojam koji je sinonim sa značenjem 120

«županije» (tal. contea) , koji je na tadašnjem talijanskom birokratskom jeziku označavao provinciju na čije je čelo Suveren imenovao Vrhovnog župana (Nadžupana) – i da ga nazove Severinski odbor. Na njegovo čelo je postavljen guverner Rijeke kao sjedište nove provincije. Ali ni Riječani, koji bi se morali zadovoljiti znatnim proširenjem teritorija koji je podvgrnut gradu, a niti su Hrvati koji bi tako zadržali Rijeku, ali su u novom Odboru vidjeli pripojenje teritorija koji su oduzeti od Zagrebačkog odbora, bili oduševljeni takvim rješenjem. Marija Terezija je ustrajala u tomu, ali je riječko Vijeće nastavilo sa svojom borbom, pa je 1. srpnja 1777. formuliralo trideset postulata, kojima se opet tvrdilo da grad koji već stoljećima «nije podanik niti pripojen nekoj provinciji» treba smatrati «i u budućnosti kao posebna provincija» i morao je imati «sa svojim grbom počasno mjesto među slavnim državama i u takvom poretku»22. Severinski odbor je, međutim, uspostavljen i počeo funkcionirati, pa je riječko Vijeće poslalo kao svoje predstavnike Sigismonda Zanchija i Ludovica Orlanda. Dana 16. ožujka održano je u Rijeci proljetno zasjedanje Odbora, kojemu su prisustvovala i dva suca-rektora grada23.

U tijeku 1778. tvrdnja koju su čvrsto zastupali Riječani počela je imati odjeka kod vlasti. U svibnju je tako Bakru priznat položaj sličan Rijeci, i ovom prilikom su vladini povjerenici Škrlec i Majláth u jednom dokumentu od 18. kolovoza u vezi uređenja dvaju gradova predložili «da grad Rijeka sa svojim okrugom bude i u budućnosti tretiran kao izdvojeno tijelo (corpo separato), ujedinjeno sa Svetom krunom Ugarskog kraljevstva, i da nikako ne bude pomiješan s drugim, Bakarskim okrugom, koji Hrvatskom kraljevstvu pripada od početka»24. Bio je to važan korak naprijed koji je išao ususret zahtjevima Riječana.

Konačno, nakon više od godinu dana rasprava, novim reskriptom i priloženom Diplomom od 23. travnja 1779.

121

Marija Terezija promijenila je reskript iz 1776. u onom smislu kako su to htjeli Riječani, navodeći u oba dokumenta pojam «izdvojeno tijelo» prisutno u već spomentom prijedlogu iz 1778. U Diplomi25 možemo pročitati: «da se ovaj trgovački grad Rijeka Svetog Vida sa svojim okrugom mora, i u budućnosti, smatrati kao izdvojeno tijelo, pripojeno kruni Ugarskog kraljevstva i da tako bude tretiran u svemu te da ne bude pomiješan s Bakarskim okrugom koji od svojih početaka pripada hrvatskom kraljevstvu (primo urbs haec commercialis Fluminensis sancti Viti cum districto suo, tamquam separatum sacrae regni Hungariae coronae adnexum corpus porro quoque consideretur, atque ita in omnibug tractetur, neque cum alio Buccarano, vedut ad regnum Croatiae ab incunabulis ipsis pertinente districtu ulla ratione commiscatur)».

Rijeka je tako došla do vrlo posebnog političkog položaja, važećeg i za budućnost (porro quoque), kao «odvojeno tijelo» - odvojeno od bilo kakve druge provincije, dakle «izravni grad» kao Trst – pripojen Ugarskom kraljevstvu izravno, a ne preko Hrvatske kao što je to, naprotiv, bilo za oduvijek hrvatski Bakar. Grof Majláth je imenovan guvernerom Rijeke i Ugarsko-hrvatskog primorja, formiranog sa okruzima Bakar, Vinodol i Hreljin.

Diploma iz 1779. doživljena je kao pobjeda kako Riječana, tako i Mađara koji su htjeli izravno raspolagati riječkom lukom a da ne moraju prolaziti kroz posredovanje Hrvatskog kraljevstva. Hrvati su je, obrnuto, pokušali protumačiti u kontinuitetu s reskriptom iz 1776., tvrdeći da su posebne privilegije koje je Rijeka stekla kroz prethodna stoljeća i koje je priznala Diploma, razlikovale zacijelo grad svetog Vida od Bakra, ali uvijek unutar Hrvatskog kraljevstva, da bi poslije u izrazu «odvojeno tijelo» pridjev «odvojeno» moralo biti shvaćeno kao granica između Rijeke i obližnjeg Bakra.

Kao posljedica toga, inkorporacija Rijeke u Hrvatsku koja je utvrđena 1776. zadržavala je, prema Hrvatima, svoju validnost26.

122

Ukidanje Hrvatskog kraljevskog vijeća iz Zagreba i prijenos njegovih ovlasti na Ugarsko namjesničko vijeće u Požunu (Presburgu, tj. Bratislavi), kojemu je uostalom uvijek prisustvovao i hrvatski ban, o čemu je odlučila Marija Terezija u srpnju 1779., dodatno je zakompliciralo situaciju. Rijeka je tako doista postala izravno ovisna o Ugarskom vijeću, ali takva je ovisnost sada vrijedila i za sve hrvatske općine27!

Formulacije sadržane u terezijanskog Diplomi izazvale su povijesnopravnu polemiku koja je potrajala više od jednog stoljeća između Riječana i Mađara s jedne strane i Hrvata s druge strane. Kao što je napisao Klinger, «sva politička povijest Rijeke od 1779. do 1918. može se protumačiti kao dugotrajna juridička rasprava o interpretaciji dvaju carskih akata od 1776. i 1779»28.

Od 1779. do 1808.: kontroverza se nastavlja Josip II. (1780.-1790.) koji je naslijedio je Mariju Tereziju 1780. i bio je protagonist jedne rigidne apsolutističke politike, uveo je brojne promjene u upravi Carstva, a sve u cilju slamanja otpora plemstva okupljenog u Odborima.

Tako je 20. travnja raspustio Severinski odbor čiji je sjeverni dio pripojen Zagrebačkom odboru, dok je primorje, s Riječkim okrugom, Bakrom i Vinodolom, postalo posebna, izdvojena provincija sa imenom Ugarsko primorje (Magyar Tengerpart)29. Različita od Josipa II. bila je politika njegovog nasljednika Leopolda II. (1790.-1792.). Prijatelj Ugarske, novi car posjetio je svoje zemlje a 1790. posjetio je i Rijeku, dočekan sa svim počastima grada, a domaćin mu je bio guverner János Péter Szápary30.

Od Ugarskog sabora u Budimu 1790.-1791. riječko je Vijeće zatražilo usvajanje zakona kojim bi se regulirala izravna pripadnost Rijeke ugarskoj kruni na način da se otklone bilo kakve zabune. Sabor je prihvatio zahtjev 123

i predstavio rješenje Leopoldu II., ali su i hrvatski delegati polagali pravo na Rijeku, podsjećajući na terezijanski reskript iz 1776., zatražili su da ih «Njegovo Veličanstvo uvjeri da su ovaj grad i luka – povezani gotovo nerazriješivim čvorom s Hrvatskom i Svetom krunom Carstva – i da neće nikada biti otkinuti od nje». Obje strane su, dakle, tražile od Suverena potvrdu vlastitog načina razumijevanja političkog položaja Rijeke31!

Na sjednici od 4. prosinca 1790. zakonski članak koji se odnosi na Rijeku formuliran je istim riječima iz Diplome iz 1779., tako da je prihvaćen riječki kut gledanja, a ne hrvatski: Suveren je, tako, zamoljen da osigura da Rijeka i njen okrug budu «uvijek smatrani kao odvojeno tijelo ujedinjeno sa Svetom ugarskom krunom», od koje nikada ne bi smjeli biti odvojeni, i koja bi zadržala svoj «privilegirani status» na način da nikada ne bude pomiješana s «drugim, Bakarskim okrugom, koji Hrvatskom kraljevstvu pripada još od svojih početaka»32.

Doduše Leopold II. samo je primio na znanje stajalište Sabora i odgodio svaku odluku o Rijeci «do sljedećeg sabora Kraljevstva», a istovremeno je odredio da «u međuvremenu ovaj grad bude ostavljen u njegovom današnjem stanju»33.

Zabuna je tako preživjela: u «današnjem stanju» Rijeka je doista ovisila izravno o Ugarskoj, čak iako je po nekim aspektima sudske i školske uprave i dalje ovisila i o Hrvatskoj.

Na propuštenu odluku Leopolda II. utjecala je, vjerojatno, jedna dodatna komplikacija: u Saboru je i Kranjska iznijela svoje pretenzije na Rijeku, proslijeđujući Ugarskom namjesničkom Vijeću jedan dokument o tom pitanju sa zahtjevom da se u vezi s time konzultira povjesničar György Pray, kustos Sveučilišne biblioteke u Budimu.

Ali kranjska revandikacija predstavljala je samo dodantu poteškoću. Osnovni faktor o kojemu je Car morao voditi računa bilo je odlučno protivljenje Hrvatske. U lipnju 1791.

124

zagrebački Sabor je, zaista, primio k znanju dispozicije Lepolda II. i redigirao memorandum u kojem je, nakon što su izneseni argumenti u prilog povijesnog pripadanja Rijeke Hrvatskoj, molio Suverena «da izravno inkorporira grad Rijeku i riječku luku u Hrvatsko kraljevstvo, i kroz to indirektno Svetoj kruni Ugarskog kraljevstva». Pitanje je tako bilo izloženo na najjasniji način: inkorporacija Rijeke u Ugarsku podrazumijevala se onako kako je bila de facto provedena na temelju Diplome iz 1779. kao izravna inkorporacija u Ugarsku, a ne kao neizravna kroz Hrvatsku, i baš zbog toga je Hrvatski sabor tražio od Suverena da intervenira da bi se promijenila situacija34. Odluke koje je usvojio Ugarski sabor iz 1790.1791. i donio Leopold II., dakle, ako nisu razriješile riječko pitanje na definitivan način, predstavljale su ipak uspjeh za teze koje su zastupali Riječani i Mađari.

Prougarska politika Leopolda II. vidjela je svog nastavljača u Franji II. (1792.-1835.), koji je od godine kada je stupio na vlast pa sve do 1815., s prekidima, vodio rat protiv revolucionarne Francuske. Pogodovati Mađarima koji nisu bili Slaveni izgledalo je, uostalom, kao da je u interesu Carstva koje se bojalo panslavističkih ideja i bilo je zabrinuto ruskim ekspanzionizmom prema zapadu, jer je baš Rusija bila nosilac ovakvih panslavističkih ideja.

Riječko pitanje izgledalo je kao da je na putu rješenja u godinama 1807.-1808. Godine 1807. Franjo II. sazvao je ugarske i hrvatske staleže u Veliki Sabor u Budimu, koji je počeo s radom 5. travnja. Riječko je vijeće inzistiralo da pravni položaj grada bude definiran, izražavajući u jednom dokumentu zahvalnost jer je Sabor već 1802. predložio uključivanje izravne aneksije grada Ugarskoj u postojeće zakone, izjavljujući svečano da su riječki građani «namjeravali promicati javno dobro ujedinjeni s jednim moćnim kraljevstvom i jednom moćnom nacijom, kao što to čine već sada, potaknuti pravim ugarskim nacionalnim osjećajem koje ih 125

je obuzelo nakon trideset godina pripadanja ovom slavnom kraljevstvu». Naravno, hrvatski delegati su po običaju podnijeli obrnuti zahtjev, a taj je da se u neki zakon ubaci inkorporacija Rijeke Hrvatskoj35.

Sabor je odlučio na način sličan instanci Riječkog vijeća: ponovno je izvukao prijedlog iz 1802. i usvojio takozvani «IV. zakonski članak iz 1807.» koji se odnosio na Rijeku i koji je napokon dobio Suverenovu sankciju36. Ali i ovoga puta je, izgleda, vrag tu stavio svoj rep. Zbog nezamislive nebrige ili možda zbog skrivenih pritisaka umjesto da se unese, kao što bi to bilo logično, u zakonski članak precizna definicija terezijanske Diplome iz 1779. – «odvojeno tijelo pripojeno Svetoj ugarskoj kruni» - upotrebljena je sljedeća formula: «Grad Rijeka i njegova luka, već anektirani Kraljevstvu posebnom Diplomom Preuzvišene Carice i Kraljice Marije Terezije, proglašavaju se temeljem ovoga članka da pripadaju istom Kraljevstvu. Istovremeno, guverneru Rijeke osigurani su mjesto i pravo glasa za Stolom magnata, a delegatima Grada Rijeke mjesto za Stolom država i poretka»37.

Jasna je u ovom tekstu samo potvrda guvernera i riječkih delegata kao članova Visokog i nižeg doma ugarskog parlamenta, dok izraz «koji pripadaju istom Kraljevstvu» može biti zbunjujuća. Što se točno i dogodilo: dok su Riječani tumačili ovaj članak kao definitivnu potvrdu izravne inkorporacije grada u Ugarsko kraljevstvo, Hrvatski sabor koji je sazvan 29. veljače 1808. u Zagrebu i dalje je smatrao Rijeku «integralnim dijelom» Hrvatskog kraljevstva i čak je zahvalio Caru što je ozakonio takvu pretenziju spomenutim člankom IV38.

Tu je kontroverzu prekinuo (ali samo za neko vrijeme) fundamentalni reskript iz 19. kolovoza 1808. Franje II., u kojem je Suveren svečano izjavio – ali i s nehotičnom 126

ironijom, uzimajući u obzir sadržaj samoga reskripta – da baš radi «odbacivanja svake sumnje koja bi se mogla roditi iz krivog tumačenja zakona koji su doneseni u tu svrhu, smatrali smo potrebnim otvoriti vjernim Državama i poretku ovih kraljevstava Naš carski um i režiju radi njihova usmjerenja». Reskriptom je ustvrđeno da je na temelju terezijanske Diplome i članka IV. iz 1807. Rijeka inkorporirana u Ugarsko kraljevstvo i istovremeno ubrojena među države istoga kraljevstva»: na taj način je poseban položaj kvarnerskog grada, izjednačen po statusu s državama Ugarskog kraljevstva, jasno priznat i time je odbijen mnogo puta ponovljeni hrvatski zahtjev da se Rijeka smatra integralnim dijelom Hrvatske. Iza ovoga je, međutim, reskript nastavljao formulacijom «da guverner Rijeke i Ugarskog primorja i zastupnici grada Rijeke (...) imaju mjesto i pravo glasa i u kongregaciji kraljevstava Hrvatske, Slavonije i Dalmacije»39.

Ova posljednja dispozicija bila je očiti non sequitur: Rijeci, inkorporiranoj izravno u u Ugarsku i izjednačenoj s jednom državom ili odvojenom provincijom, pripalo je pravo da ima svoje zastupnike u zajedničkom saboru – pravo koje joj je, uostalom, priznato člankom IV. iz 1807. - a ne u Hrvatskom saboru, pošto nije ovisila o Hrvatskom kraljevstvu! Na očit kontradiktoran način Rijeka je tako postigla da ima dva prestavnička izaslanstva: u Zajedničkom saboru i u Hrvatskom saboru. Ustvari je Car, izložen suprotstavljenim pritiscima, htjeo sačuvati «i jare i pare» (na talijanskom: capre i cavoli, što znači koze i kupus), kako je to napisao Silvino Gigante. A dokaz je dosljednosti činjenica da Rijeka nikada nije htjela uputiti svoje zastupnike u Zagreb40. Čak i nakon reskripta od 1808. grad je, ipak, nastavio ovisiti po nekim pitanjima o hrvatskim vlastima na području pravosuđa (u slučaju priziva u kaznenim djelima, revizije u 127

građanskim parnicama i u osobnim slučajevima mađarske vlastele koja je živjela u Rijeci), te školstva41. Tomu treba dodati da je 1787. prestala ovisnost Rijeke o pulskoj dijecezi, što je bio cilj koji su dugo priželjkivale gradske vlasti, i grad je povjeren ugarskom voljom obližnjoj senjskoj i modruškoj dijecezi, koja je bila hrvatska dijeceza42.

Ekonomski uzlet i kulturni procvat Politika koja je često nazvana «prosvjećenim despotizmom», a koju je promicala na razne načine Marija Terezija s njenim nasljednicima, bez dvojbe dala je značajni impuls trgovačkom prosperitetu i razvoju Rijeke, ali se pretvorila i u veću kontrolu države ili u veće ograničavanje privilegija koje su stečene u prethodnim stoljećima. Funkcija kapetana zamijenjena je Kraljevskim predstavnikom ili namjesnikom – posljednji riječki kapetan bio je Franz Karl von Hohenwart koji je ostao na dužnosti od 1740. do 1747., a isto tako ukinuti su konzuli 1748. Uspostavom Trgovačke provincije Primorja, upravljanje lukom i zdravstvom prešlo je na državu, koja je proširila u znatnoj mjeri svoju ingerenciju na djelovanje pravosuđa, na financije, na javnu izgradnju, na općinske javne škole i čak na upravljanje zalagaonicom. Iako bez formalne povrede Statuta iz 1530., važne su ovlasti oduzete Vijeću i općina je sve više postala ovisna o Carskom namjesniku43.

Na prividno paradoksalan način Diploma iz 1779. s jedne strane predstavlja važnu potvrdu gradske autonomije, a s druge strane znači i gubitak jednog dijela tradicionalnih općinskih sloboda. Riječani su, međutim, nastavili braniti zubima i noktima svoju autonomiju i baš su u terezijanskoj Diplomi i u njenim sukcesivnim potvrdama pronašli pravnu osnovu posebnog političkog položaja grada.

U svim drugim aspektima grad svetog Vida doživio je u Osamnaestom stoljeću značajni razvoj, koji je kulminirao u 128

onome što se može nazvati «prvo ugarsko razdoblje Rijeke», i traje 33 godine koje idu od 1776. do 1809., za vrijeme kojih je grad postao pomorsko trgovište Ugarskog kraljevstva.

Tako je ostvaren i značajan porast stanovništva: ako se 1658. u gradu nalazilo jedva nešto više od 3.000 duša, godine 1777. grad i okrug popeli su se na 5.132 stanovnika, 1794. na 6.764 a 1810. godine na 8.958. U razdoblju 1777.1809. stanovništvo je poraslo s 5.132 na 8.958 duša, s porastom od preko 74%. Da bi se mogla napraviti bilo kakva usporedba, treba uzeti u obzir da je 1775. Trst brojao 20.000 stanovnika (i bio je, dakle, znatno veći od Rijeke) a da je među hrvatskim gradovima najveći bio Bakar koji je 1787. imao (zajedno s Trsatom) 7.656 stanovnika (i bio je stoga malo veći od Rijeke), dok je Zagreb imao samo 2.815 stanovnika, Karlovac 2.740 a Varaždin 4.81444.

Zahvaljujući poboljšanoj ekonomskoj situaciji došlo je do nove imigracije iz Istre, Furlanije i Hrvatske. Godine 1733. u Rijeci se nastanilo nekoliko obitelji Srba i pravoslavnih Grka pa je 1786. Josip II. dozvolio izgradnju grčke crkve Svetog Nikole koju je subvencionirala općina. Austrijska uprava, zbog ekonomskih motiva, omogućila je i dolazak nekoliko židovskih obitelji. Status riječkih građana, dodijeljen strancima odlukom Kapetana i Sudaca rektora, sada se lakše dobijao: u jednom dokumentu Vijeća iz 1795. može se pročitati da je «prednost slobodnog pomorskog trgovačkog grada da ima brojno stanovništvo», posebno «nove vjerne i poštene građane» koji su «pridonijeli ili hoće pridonijeti javnom dobru»45.

Jedno društvo osnovano 1739. u Beču za trgovinu s Dubrovnikom imalo je među svojim osnivačima Riječanina Giuseppe Zanchija, zajedno s grofom Aleksandrom Patačićem i dubrovačkim plemićem Sigismundom Gundulićem: proizvode su morali isporučiti Patačić (med i pčelinji vosak) i Gundulić (vuna i kože), dok je Zanchija zapalo da organizira trgovinu i da vodi računovodstvo46.

129

Veliki trgovački razvoj grada potaknula je u posljednjoj četvrti stoljeća inteligentna politika riječkih guvernera koji su svi bili obdareni značajnom ekonomskom vještinom, kao što su to bili József Mailáth (1776.-1788.), vješt organizator, Pál Almásy (1783.-1788.), dobar poznavalac ugarske trgovine, János Szapáry (1788.-1791.), poznati ekonomski pisac, autor rasprave Der unthätige Reichthum Ungarns wie zu gebrauchen (Kako treba iskoristiti inertna bogatstva Ugarske), objavljene u Nürnbergu 1784. i Sándor Pásztory (1791.-1821.), odličan admnistrator i organizator obrane Rijeke za vrijeme Prvog napoleonskog rata. Kao što je pisao Fest47, «Već od prve godine od pripojenja, dinamika riječke luke dobila je snažan polet; u petoj godini od djelovanja ugarske vlasti (1780.) njezina je ukupna vrijednost porasla, u odnosu na razdoblje prije toga, za dva i pol puta. Osim žitarica izvoz je obuhvaćao mađarska vina, tursko žito, duhan, užad i drveninu. Izvoz žitarica je izvanredno porastao za vrijeme prvih kampanja protiv Francuza koje su se vodile u Italiji, jer su ogromne količine žita o kojima su glasali ugarski sabori većim dijelom kretale prema Rijeci radi prijevoza morskim putem prema Veneciji, Livornu i drugim talijanskim lukama da bi poslužilo za potrebe vojski koje su bile razmještene na sjeveru Italije».

Poboljšan je cestovni sustav koji je već bio unaprijeđen u godinama Karla VI. i Marije Terezije. Pošto je Karolinska cesta bila vrlo strma i stvarala je velike poteškoće transportu roba grof Maurizio Benyovszky, jedinstvena pojava avanturista (postat će kralj Madagaskara i poginut će boreći se protiv francuskih osvajača 1786.!), i riječki patricij Giuseppe Marotti pokrenuli su veliko transportno poduzeće između Karlovca i Rijeke, sa stanicama opskrbljenim rezervnim konjima, štalama, skladištima i slično48. Na inicijativu Riječanina Andrije Ljudevita Adamića (Andrea Lodovico de Adamich), razrađen je projekt, kasnije napušten, da se Sava i Kupa pretvore u plovne puteve, što bi omogućilo da se dođe na 130

udaljenost od svega 60 kilometara do Rijeke. Tvrtka mađarskih inženjera braće Kiss, uključenih u taj projekt, izgradila je tada paralelno s Karolinskom cestom novu, još moderniju cestu, Lujzinsku cestu (strada Ludovicea), tako nazvanu u čast carske supruge Lujze – Ludovice): izvedena između 1803. i 1809., predstavljala je remek-djelo tadašnjeg građevinarstva i bila je u stanju konkurirati čuvenim cestama Moncenisija i svetog Bernarda, koje je Napoleon dao izgraditi nedugo prije toga49.

Razvoj trgovine popratilo je i rađanje novih industrijskih aktivnosti. Godine 1750. osnovali su u Trstu Urban Arnoldt i partneri jednu privilegiranu trgovačku tvrtku s pravom, između ostaloga, da izgradi tvornicu za rafiniranje šećera; u to društvo uključili su se i dioničari iz Nizozemske koja je tada pripadala Cartsvu. Tvornica je izgrađena u Rijeci i čak je upravni odbor društva, najveće privilegirane tvrtke u cijelome Carstvu, preseljeno iz Trsta u Rijeku 1752. U tvornici je radilo više od 700 radnika i svake godine je ovdje bilo proizvedeno od 20 do 30 tisuća kvintala rafiniranog šećera, dovoljno da podmiri potrebe svih austrijskih zemalja i uz to 8-9 tona sirupa. Tvornica će prestati s radom u razdoblju francuske vlasti i definitivno će biti zatvorena 182650.

Treba spomenuti i industriju svijeća, konopa i štavljenja kože, i naravno uz to i staru brodograđevnu industriju.

Doduše, propast Orijentalnog društva, svega 12 godina od njegovog osnutka, imala je negativne posljedice za riječku industriju (industrija svijeća je tako bila zatvorena već 1736.)51.

Velike promjene doživio je i arhitektonski izgled grada.

Počevši od 1775. gradska vrata nisu više bila zatvarana i Rijeka se počela širiti izvan gradskih zidina: cijela područja, kao prostor ispred gradskog tornja i Korza bila su već nasipana zemljom i nove zgrade su izgrađene duž morske obale i na obroncima okolnih brijegova. Izgradnja lazareta podu131

zeta je 1722., potaknuta razvojem pomorskog prometa koje je podrazumijevalo dolazak brodova iz rizičnih luka. Važnu ulogu odigrao je vojni inžinjerac Antonio de Verneda, koji se oženio 1726. Giovannom Benzoni i pošto se nastanio u Rijeci projektirao je razne zgrade, među kojima i obnovu i izgradnju zvonika stare crkve svetog Roka52.

Uvođenjem dužnosti guvernera stvorila se potreba izgradnje jedne vladine palače, što je izvedeno u prvoj verziji 1780. zaslugom tršćanskog arhitekta Antonija Gnamba (umro u Rijeci 1806.) koji je izveo i druga djela, kao što su to bile rezidencije za obitelji Adamić i Troyer u kvazi-baroknom stilu, i druge urbanističke intervencije. Kvazi-barokni stil («barochizzante») je karakteristika riječkog građevinarstva XVIII. stoljeća. Razne gradske crkve i Trsatska crkve ovim su stilom promijenjene, i riječki je povjesničar umjetnosti Igor Žic pronašao da je Rijeka grad s najvećim brojem baroknih oltara u mramoru na istočnoj obali Jadrana. Arhitekt Niccolò Pacassi, grčkog podrijetla, autor je oltara u svetom Vidu, Giovanni Andrea Lazzarini, slikar i arhitekt podrijetom iz Pesara radio je u svetom Vidu i u stolnoj crkvi, gdje je padovanski kipar Giacomo Contiero izradio kipove glavnog oltara. Kipar Antonio Michelazzi iz Gradiške autor je prekrasne propovjedaonice crkve svetog Vida i glavnog oltara u crkvi svetog Jeronima, kao i važnih restauratorskih intervencija na gradskom tornju iz 1753. Slikari Cristoforo Tasca, Venecijanac podrijetlom iz Bergama i Valentin Metzinger, Lovranjanin, radili su, respective, početkom i oko sredine Osamnaestog stoljeća za franjevački samostan na Trsatu. Treba na kraju spomenuti i upravnu zgradu rafinerije šećera koju je projektirao Trevižanin Menini u barokno-klasicističkom stilu i koju je završio 178653.

Unatoč zatvaranju Isusovačkog kolegija 1773., raspuštanju augustinskog samostana 1785. i raznih gradskih bratov132

ština, Settecento je za grad značio pozitivno razdoblje čak i na kulturnom planu. Treba ovdje spomenuti napredak ženske naobrazbe: godine 1770. Marija Terezija osnovala je kod Majki Benediktinki prvu osnovnu školu za djevojčice, kojoj je pridodana interna viša škola od šest razreda za učenice.

Godine 1778. Rijeka je dobila svoju prvu stalnu tiskaru i izdavačku kuću koju je osnovao Lorenzo Karletzky, podrijetlom iz Češke54.

Mnogi Riječani, ljudi od kulture iz tog razdoblja bili su isusovci: Giorgio Francesco Saverio de Marotti, magister Isusovačkog kolegija i titularni biskup Pedene; Giuseppe Bardarini, rektor Isusovačkog kolegija do njegova zatvaranja, a nakon toga dvorski kapelan u Beču, poliglot, povjesničar i autor važnih teoloških rasprava; Giuseppe Zanchi, koji je obnašao važe predavačke dužnosti u Grazu, Goriciji i i Beču i bio je autor filozofskih, teoloških, povjesnih i znanstvenih djela, među kojima treba spomenuti bar njegovu Scientia rerum naturalium, sive Physica objavljena u Beču 1748.; Francesco Saverio Orlando, erudit i poliglot koji je osnovao Nautički institut u Trstu a 1774. takav institut i u Rijeci, autor matematičkih i nautičkih priručnika. Valja spomenuti i Ludovica Bajelarda, doktora sa Sorbone i neumornog propovjednika (jedan njegovo portret nalazi se u kloštru samostana Svetog Antuna u Padovi, gdje je bio aktivan dugi niz godina) i Giuseppea Francesca Spingarolija, koji je nakon što je studirao filozofiju i teologiju u Beču prigrlio crkvenu karijeru, primjeran po osobnom integritetu i milosrđu, i koji je umro okružen aureolom svetosti 1820. u Rijeci izazvavši jednoglasnu sućut55.

U drugoj polovici stoljeća osniva se u gradu jedna medicinska škola koja je doživjela dugi procvat. Važan je bio i dolazak u rijeku liječnika Saverija Grazianija, porijeklom iz Barlette, koji je 1740. postao gradski protoliječnik a 1769. postao je građanin Rijeke. U djelu De usu mercurii, napisa133

nom 1755., Graziano je opisao detalje zemljotresa koji su potresli Rijeku tijekom dvije godine, počevši do 1750. i koji su prisilili stanovništvo da dugo vremena živi na otvorenome, znanstveno obrađujući bolesti koje su se pojavile u tom razdoblju56. Otvorena je i primaljska škola, koju je najprije predložio liječnik Matteo Ceruti i koju je otvorio 1786. kirurg Giacomo Cosmini, rođen u Rijeci 1733., a koji se obrazovao u rimskoj kirurškoj školi. Škola je, nažalost, zatvorena nakon Cosminijeve smrti 179957. Liječnik po obrazovanju bio je također i Nikola Host, profesor botanike u Terezijanskom kolegiju u Beču, jedan od najvećih znanstvenika toga vremena i na tom polju, autor mnogih fundamentalnih djela kao što je to Flora austriaca iz 182758.

134

1 Tomsich, str. 202; Susmel, 1917., str. 61 2 Tomsich, str. 214-215, 218 3 Isto, str. 214, 218 4 Kobler, II., str. 79-81; Fest 1935., str. 12; Žic, 2007., str. 49 5 Kobler, II., str. 80-81 (izvod iz Patentnog pisma od 18.ožujka 1719.)

6 Kobler, II., str. 86, III., str. 294 7 Horvat, 1907., str. 58; Susmel, 1917., str. 63; Žic, 2007., str. 50 8 Fest, 1935., str. 12 9 Susmel, 1917., str. 70 10 Gigante, 1928., str. 75; Radetti, 1952/I., str. 29 11 Fest, 1935., str. 13 12 Tomsich, str. 239 13 Radetti, 1952./I., str. 29 i dalje 14 Horvat, 1907., str. 59 15 Gigante, 1928., str. 76 16 Tomsich, str. 255-257; Žic, 2007., str. 54; Fest, 1935., str. 13 17 Gigante, 1928., str. 77; Fest, 1935., str. 14 18 Preneseno kod Festa, 1935., str. 14 19 Tomsich, str. 240; Horvat, 1907., str. 60; usp. Rački, 1869, Beilagen, 3 20 Gigante, 1928., str. 78 21 Kobler, III., str. 4; Memorandum je na latinskom i djelomično je prenesen kod Tomsicha, str. 241.

22 Horvat, 1907., str. 62-63, 65-66; Fest, 1935., str. 15 23 Horvat, 1907., str. 68-69 24 Horvat, 1907., str. 71; Protokol od 18. Kolovoza 1778. integralno je prenesen kod Račkoga, 1869, Beilagen, 33 A 25 Rački, 1869, Beilagen, 34 B (Diplomata Mariae Ther. 23 aprilis 1779. Urbibus Fluminensi et Buccaranae collata); Diplomu integralno prenosi u talijanskoj verziji Tomsich, str. 249-254 26 Horvat, 1907., str. 73-74; vidjeti Rački, 1869.

27 Horvat, 1907., str. 75-77 28 Kllinger, 2013., str. 130 29 Horvat, 1907., str. 77-79; Fest, 1935., str. 15 30 Tomsich, str. 258 31 Fest, 1935., str. 17; Tomsich, str. 259; Horvat, 1907., str. 78 32 Horvat, 1907., str. 78 33 Isto, str. 80 34 Tomsich, str. 259; Horvat, 1907., str. 80-81 35 Fest, 1935., str. 18; Horvat, 1907., str. 82 36 Horvat, 1907., str. 82; Gigante, 1928., str. 86 37 Fest, 1935., str. 18-19. Originalni latinski tekst «IV. zakonskog članka iz 1807.» nalazi se kod Tomsicha, str. 267 38 Horvat, 1907., str. 83-84; Fest, 1935., str. 19; vidjeti i Kobler, III., str. 15 39 Kobler, III., str. 16 40 Gigante, 1928., str. 87; Radetti, 1952./I., str. 30

135

41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58

Kobler, III., str. 17; Horvat, 1907., str. 86 Kobler, I., str. 63 Gigante, 1928., str. 76, bilj. 62; Radetti, 1952./I., str. 29 Kobler, III., str. 35-36 Fest, 1935., str. 17; Žic, 2007., str. 54 Tomsich, str. 258, 567; Kobler, II., str. 91-92; Susmel, 1917., str. 80 Žic, 2007., str. 51 Fest, 1935., str. 16 Isto, str. 16 Kobler, II., str. 92; Fest, 1935., str. 16 Kobler, II., str. 87-89; Viezzoli, 1932/a, str. 165 Gigante, 1928., str. 75; Žic, 2007., str. 50 i dalje Žic, 2007., str. 50 Isto, str. 55-56, 53 Tomsich, str. 239, 256, 243, 280; Susmel, 1917., str. 70 Tomsich, str. 272, 273, 244 Tomsich, str. 230-232; Viezzoli, 1932./a, str. 165 Viezzoli, 1932./a, str. 170, 171; Maksimović, 2004., str. 204, 205 i dalje Dizionario biografico universale, Firenze, 1845., Passigli tipografo-editore, tom III., odrednica «Host (Niccolò-Tommaso)”; Samani, 1975., odrednica “Host Nicolò”

136

VIII. POGLAVLJE

FRANCUSKO RAZDOBLJE I POVRATAK UGARSKOJ

Francuzi u Rijeci Francusko razdoblje Rijeke teče od 14. listopada 1809., datuma kada je osnovana nova upravna jedinica Ilirskih provincija u okviru Francuske imperije do 26. kolovoza 1813. kada se austrijski car vratio u posjed svojih teritorija. Titulu «Austrijski car» usvojio je 1804. Franjo II., koji je tako prekinuo stoljetnu egzistenciju Svetog Rimskog Carstva, postajući tako Franjo I. Austrijski. Grad je ponovno vraćen Ugarskoj 5. srpnja 1822. i razdoblje 1822.-1848. predstavlja drugo ugarsko razdoblje Rijeke.

Francuska revolucija iz 1789. i rat između Francuske i zemalja prve europske koalicije buknuo je 1793. Nisu proizveli neki značajni efekt na život u Rijeci. Ali kada je 1796. rat zahvatio sjevernu Italiju i kada je mladi general Bonaparte napao Ferraru, Bolonju i Anconu, gradove u papinoj vlasti, Riječani su počeli pratiti događaje s rastućom zabrinutosti. Francusko osvajanje Ancone s kojom su Riječani oduvijek održavali važne odnose, mirisalo je na mogući napad s mora i već su dolazile vijesti o prisutnosti gusarskih brodova u Jadranu koje su naoružali Francuzi.

Engleska flota koja je mogla braniti jadranske obale nije se dala vidjeti zbog straha od moćne francusko-španjolske flote. Ugarski guverner Rijeke Sándor Pászthory pobrinuo 137

se tada za fortifikaciju luke, pozvao je iz Hrvatske redovnu vojsku i podijelio je oružje građanima1.

2. veljače Francuzi su osvojili Mantovu i ponovno su okupirali Anconu, izgubljenu u zimi prethodne godine. Tri papinska broda, nazvani «tartanoni» sklonila su se u Rijeku i priče bjegunaca povećale su zabrinutost građana i vlasti.

Nakon nekoliko dana, 15. veljače, pojavio se prvi francuski ratni brod ispred Rovinja, dok su francuski gusarski brodovi napali na sjevernom Jadranu venecijanske i austrijske brodove. Napad na Rijeku bio je sada samo stvar vremena2.

21. ožujka francuske jedinice ušle su u Trst bez ispucanog metka i pripremile su se za napad na Rijeku s kopna.

Vojna posada i carske postrojbe generala Pittonija napustile su grad svetog Justa da bi se sklonili u Lipi, na Krasu. Nekoliko dana prije toga postavljena je obrambena linija oko Rijeke i pritekle su jedinice hrvatskih krajišnika i njemačke postrojbe Landgrofovije Hessen-Darmsatd iz Slovenije3.

Ali nakon što ga je napao 4. travnja u Lipi pukovnik Dagobert, Pittoni je radije sklopio s Francuzima primirje od šest dana i obrambena linija carske vojske preselila se na istočnu obalu Rječine. Rijeka je tako, vojnički, prepuštena sudbini. Ne samo to, već se baš vojska koja ju je trebala obraniti upustila u teške pljačke: protagonisti takvih djela bili su hessenski vojnici, koji su se, umorni i gladni, povlačili prema Karolinskoj cesti4. A riječke žene bile su te koje su reagirale i, kako se može pročitati u jednoj rekonstrukciji događaja koja je tiskana u «Riječkom almanahu» (Almanacco fiumano) iz 1855., pred devastacijom koju je izazvala bučna i pijana soldateska u lokalima svratišta koje je nosilo ime Josipa II, jedna od njih: «Marija gostioničarka (...), svojom neopisivom ljupkosti, svojim lijepim crnim okom, svježim vijencima njezinog proljeća, uzela je riječ i pozvala vojnike na red i na disciplinu, na način kako to rade zapovjednici, i svi su odjed-

138

nom zašutjeli i jedan po jedan su napustili svratište, i na taj je način ovo krdo bez kočnica pobijeđeno i podjarmljeno veličanstvenim autoritetom, kako to može samo lijepi spol izvesti.5»

S Francuzima već praktički na vratima grada i bez ikakve obrane, Riječanima nije preostalo ništa drugo nego put pregovora. Vijeće je stalno zasjedalo i nakon prvog topovskog pucnja, vijećnik Luigi Peretti odlučio je da otiđe osobno pregovarati s Francuzima i tako je 5. travnja uspio doprijeti do pukovnika Dagoberta, koji mu je odgovorio: «Vi ste Ugrin; znajte dakle da fracuska nacija poštuje ugarsku naciju ništa manje nego svoju. Hrabri Ugrin bori se za svog kralja, a mi se borimo za čast. Ja vam jamčim, u ime mog generala Bonapartea i obećajem vam svojom časnom riječi da će vaše osobe i imovina biti poštovani.6»

Izvan dvojbe je da su 1797. Francuzi tretirali Riječane - na relativno umjeren način. To se može, najvjerojatnije, protumačiti postojanjem jednog šireg političkog projekta što će ga Napoleon pokušati ostvariti u odnosu na Ugarsku deset godina poslije, s namjerom da je preobrati da postane njegov saveznik protiv Austrije. Za Rijeku je, uostalom, Napoleon ima na umu ružičastu budućnost: «Da ja ostanem gospodar ovih zemalja», navodno je rekao, «ne Trst, već Rijeka bi trebala postati veliko trgovište, glavna luka za austrijske proizvode». Dobre namjere koje su, uostalom, ostale bez ojeka niti realizacije7.

Francuzi su ušli u Rijeku 6. travnja i održali su obećanje dato Perettiju. Okupacija je potrajala smao pet dana: pošto su saznali za pojačanja koja su u međuvremenu dobili Austrijanci, 10. travnja Francuzi su napustili grad koji su ponovno zauzeli carski vojnici. I tako je po drugi put Rijeka morala podnijeti pljačku i otimačinu od strane svojih «branitelja»: u ovom slučaju odgovornost je pala na hrvatske krajiške jedinice možda kao odgovor i kazna za previše 139

dobrohotno ponašanje Riječana prema Francuzima. Općina je morala čak podijeliti građanima oružje i streljivo da bi se obranili od vojnika vlastitog suverena8!

U međuvremenu Napoleon je zaključio s carem Franjom I. preliminarni dogovor za mir u Leobenu od 18. travnja 1797., potvrđen 17. listopada iste godine mirom u Campoformiju, koji je označio i kraj Republike Venecije. Na temelju dogovora iz Leobena Francuzi su morali napustiti Rijeku, što se već i dogodilo. Od 1797. do 1809. Rijeka je tako ostala ovisna o Austrijskom carstvu, dok su Istra i Dalmacija izgubili stoljetnu političku vezu s Venecijom prelazeći u Francuske ruke.

U tijeku rata druge koalicije (1799.-1801.) riječki brodovlasnici i trgovci, među kojima je bio i Andrija Ljudevit Adamić9, pokušali su poslovati opremom i transportom potrepština za francusku vojsku koja je djelovala u sjevernoj Italiji. U ratu treće koalicije (1805.-1806.) Francuzi su ponovno okupirali dio slovenskih i hrvatskih teritorija i, čim su ušli u Dubrovnik, proglasili su kraj i ove druge stare republike. Godine 1805. Rijeka je doživjela drugu, vrlo kratku okupaciju, o čemu vrlo malo znamo.

Rijeka i Ilirske provincije: «neljudska francuska vlada» Teško poražena u ratu pete koalicije, Austrija je 14. listopada 1809. bila prisiljena potpisati mir u Schönbrunu kojim je Francuskoj prepustila grofoviju Goricu, teritorij Monfalconea, Trst, Kranjsku, okrug Villach, dio Hrvatske, Istru, svu Dalmaciju sve do Boke Kotorske, Ugarsko-hrvatsko primorje i Rijeku.

Francuzi su se vratili u Rijeku već u svibnju 1809: general Marmont, zapovjednik francuskih vojnih postrojbi u Dalmaciji, krenuo je maršem 23. travnja iz Zadra da bi 140

se pridružio Napoleonovoj vojsci u Njemačkoj i 28. svibnja 1809. ušao je u kvarnerski grad, namećući odmah teške kontribucije u živenim namirnicama, vojnom materijalu i novcu, tako da je kanonik Giuseppe Francesco Spingaroli zamolio generala da se sažali na Rijeku! Štoviše, Marmont koji je morao nastaviti svoj marš ka sjeveru, uzeo je za taoce četiri riječka patricija kao jamce potpune isplate nameta i prisilio ih da ostanu u Trstu do 20. kolovoza10.

U ugovoru iz Schönbruna predviđeno je stvaranje Ilirskih provincija u okviru Francuske imperije, jednog novog administrativnog entiteta koji se odmah konstituirao, istoga dana kada je potpisan i mirovni ugovor. Riječ je o teritoriju od oko 55 tisuća četvornih kliometara koji se prostirao od austro-bavarske granice do Boke Kotorske i obuhvaćao je sedam provincija: Korušku, Kranjsku, Istru (venecijansku Istru i Goricu), civilnu Hrvatsku (austrijsku Istru, Rijeku, Hrvatsko primorje, otoke Krk, Cres, Lošinj i Rab), vojnu Hrvatsku (ostatak Hrvatske do Save), Dalmaciju i Dubrovnik. Za sjedište guvernerata Ilirskih provincija, nazvanih od 1811. «Ilirsko kraljevstvo», određena je Ljubljana i Marmont je postao njihov guverner.

Stvaranje Ilirskih provincija zatvaralo je Austriji pristup Jadranu, jačajući kontinentalnu blokadu koju je proglasio Napoleon da bi ekonomski svladao Englesku. Istovremeno je francuska prisutnost na balkanskom poluotoku morala poslužiti kao jamstvo francuskih interesa u eventualnoj podjeli teritorija propadajućeg Osmanskog carstva.

Pod francuskom vlasti proveden je niz političkih i administrativnih reformi: proglašena je jednakost svih građana, uvedena je vojna obveza, moć vlastele – zemljoposjednika drastično je redimenzionirana uvođenjem općina kao bazičnih jedinica vlasti, ukinute su plemićke privilegije i racionaliziran je fiskalni sustav. Doduše, kratkoća francuske vlasti, koja je trajala samo od 1809. do 1813., i kontinuirano rat141

no stanje koje tražilo sve veći fiskalni pritisak, ograničili su učinak reformi i proizveli su pogoršanje životnih uvjeta na području Provincija.

Francuska Ilirija odigrala je, međutim, važnu ulogu stimulansa na planu političkih ideja i kulture, posebno među Slavenima, koji su u novom političko-administrativnom entitetu pronašli realizaciju, iako na parcijalan način, prve forme nacionalnog jedinstva. Mit o «ilirskoj naciji» utjecao je na političku misao Hrvata i Slovenaca u Devetnaestom stoljeću i bio je izvor ilirizma, nacionalnog pokreta što ga je 1830. osnovao u Hrvatskoj Ljudevit Gaj. Pošto je Napoleon odlučio da neće spriječiti uvoznu i izvoznu trgovinu iz Austrije sa izuzetkom engleskih roba, riječka je luka trebala nastaviti s radom, bar u teoriji, da posluži kao izlaz na more habzburških država. Ustvari, riječko trgovište je doživjelo krah bilo zbog posljedica kontinentalne blokade, bilo zbog teških francuskih fiskalnih nameta11.

Na administrativnom planu, utoliko što je bila dio civilne Hrvatske, Rijeka je počela ponovno ovisiti o Hrvatskoj. Godine 1812. stupio je na snagu novi poredak, sličan onome koji je vrijedio u drugim općinama Francuske imperije, i gradski je statut ukinut. Imperator je imenovao, između pet kandidata koje bi predložila općina, jednog koji bi tako postao maire ili gradonačelnik, četiri pridružena načelnika ili komesara i dvadeset vijećnika; Vijeće bi se sazivalo jednom godišnje radi rasprave o proračunu i za druge funkcije manjeg značaja i svaka njegova odluka morala je biti prihvaćena od strane vlasti.

Tako se 7. ožujka 1812. sastalo novo Općinsko vijeće kojim je predsjedavao maire Paolo Scarpa, a kojemu su prisustvovali i pridruženi načelnici-komesari Vincenzo de Terzi i Saverio de Benzoni. Zakoni Francuske imperije uvedeni su 1. siječnja 1812.12, ali s katastrofalnim ishodom vojne kampanje u Rusiji u studenome iste godine, i stvaranjem šeste koalicije, Napoleonovo je carstvo došlo već do svojeg kraja.

142

O potpuno negativnoj bilanci francuskog razdoblja možemo pročitati u jednom izvješću riječkih općinskih vlasti austrijskoj vladi, sastavljenom 27. listopada 1813. nakon što je grad vraćen Austriji13: «Godine 1809. Austrija je prepustila grad Rijeku Francuskoj, nakon što je doživjela ratna razaranja i podnijela teške ratne namete, koji do dana današnjeg nisu nadoknađeni i čiji povrat zahtijevaju oni koji su ih trpjeli. Francuske postrojbe su po ulasku u Rijeku u mjesecima studenome i prosincu 1809. bile uzdržavane na računa grada, što je zahtijevalo prisilno zaduživanje koje nije bilo nadoknađeno, a koje je francuska vlada priznala kao dug, ali ga nije nikada isplatila. Stoga su se nametnula razna davanja, gotovo neshvatljiva, jer njihovu narav ne može razumijeti onaj koji ih nije doživio i izdržao. Propisani su nameti razne vrste – osobni, zemljišni, nameti na patente, za potrebe nacionalne garde, za putovnice i za dozvole za nošenje oružja, prisilne posudbe, besplatni darovi inkasirani ovrhom, takse, carine, biljezi, registar, nasljedna taksa i druga nečuvena mrcvarenja, što je dovodilo i najimućnijeg građanina na prosjački štap pod vladom koja je s jedne strane zabranila svaki oblik bogaćenja, a s druge strane tom istom građaninu oduzimala sve ovim ubojstvenim nametima. Takav je bio sustav neljudske francuske vladavine, čije su upravne vlasti zamrzili riječki stanovnici, a pod kojim vlastima su bili prisiljeni odati se krijumčarenju čak i uz uporabu oružja, opirati se vlastima i psovati ministre.»

Povratak Austriji: od entuzijazma do razočarenja 3. srpnja 1813. Englezi, koji su Francuzima oteli nadzor nad Jadranom, bombardirali su Rijeku i iskrcali su se u gradu.

Nakon iskrcavanja – i usprkos zabrani prodaje alkohola vojnicima koja je zasigurno prekršena, engleske su se postrojbe prepustile nasilju i pljački, u kojima su sudjelovali i skupine seljaka koji su dotrčali iz okolice: zapaljene su mnoge brodice i razvio se zastrašujući požar koji je zaprijetio uništenjem 143

svih plovila i skladišta. Dogodilo se da je još jedanput jedna hrabra Riječanka, Carolina Bellinich, riješila situaciju, kako se o tome pripovijeda u jednoj rekonstrukciji te epizode u «Riječkom almanahu» (Almanacco fiumano) iz 1855.14: «Ogromni požar zaprijetio je uništenjem svih plovila i obliženjim skladištima, i stoga je izgledalo da će šteta biti ogromna, kada je jedna pomisao pala na pamet jednoj riječkoj gospođi i kojoj se njeno srce nije usprotivilo.

Ujutro drugoga dana, građani koji su se okupili na Korzu, očima su slijedili jednu ženu koja je brzo koračala. (...) Bila je obučena u crnu i usku haljini; guste i sjajne kose koja joj je padala na leđa, čvrsto uperena pogleda, bila je to Carolina Bellinich u pratnji koje se nalazio Decio Accuri i čvrstim korakom stupala je prema rezidenciji engleskog komodora.

Nije dugo čekala da bude primljena u audijenciju, i kada se pojavila pred njim, obratila mu se na tečnom francuskom.

Kratko je opisala bijedno stanje u kojem bi se našao grad ako ona ne bi uspjela dobiti poštedu da se odustane od paleža. I tolike su bile njezine molbe, i s takvom žestinom i energijom bile su iznesene, tako da je plemeniti ratnik bio dirnut i naredio je da se poštedi imovina građana. U međuvremenu se ova vijest proširila gradom: sva su usta ponavljala ime Caroline. (...) Na kraju trećeg dana, pomorska je flota podigla sidra i otplovila prema Bakru. (...) Malo kasnije, mir je u potpunosti ozario uplašene građane, koji su se prepustili raznim oblicima odavanja počasti hrabrosti Bellinicheve za zaslugu koja je ostvarila za svoju zemlju».

Službena priča o toj epizodi može se pročitati u jednom izvješću što ga sastavio riječki magistrat dana 30. studenoga 1816., a kojim je zatraženo od vlade da nagradi riječku heroinu15. Kao što su se Riječani i bojali, Francuzi su se vratili u grad odmah nakon što je engleska flota otputovala, 5. srpnja, i ostali su sve do 26. kolovoza 1813.

U međuvremenu je general Lattermann istjerao Francuze iz Ilirskih provincija i na kraju kolovoza austrijski general Laval Nugent ušao je u Rijeku pozdravljen oduševljenjem 144

mase. Organizirana je velika regata i grad je bio prekrasno osvjetljen, dok je jedan orkestar svirao serenadu ispred generalove rezidencije i ispjevan je sonet u njegovu čast, čiji je kraj ovako glasio16: «Slavoluke i trofeje zub vremena proždire / Struže i troši i u prašinu baca / I putnik ih uzalud traži / Tebe će, međutim, u sjećanju i radosti / Do kasnoga doba nositi svali Riječanin.»

Padom Napoleonske imperije različiti dijelovi koji su trebali zajedno činiti Ilirsko kraljevstvo vraćeni su starim vlastima koje su prethodile francuskom osvajanju. Rijeka i Hrvatska trebale su biti vraćene Ugarskoj u okviru Austrijskog carstva, ali se to nije dogodilo. Austrija je, tako, sumnjičava prema ugarskim autonomističkim težnjama krenula politikom rigidne apsolutističke centralizacije: Rijeka i Hrvatska postali su integralni dio austrijskih nasljednih država, a i Ugarska je ostala bez svog izlaska na more.

Trgovačka provincija austrijskog primorja iz terezijanskog doba ponovno je uspostavljena sa imenom «Kraljevska intendatura Tršćanska vlada» (Intendenza Regia Governo di Trieste) i proširena od Akvileje do Kotora. Uprava grada svetog Vida povjerena je jednom austrijskom okružnom kapetanu (Kreishauptmann), a koji je podređen tršćanskom guverneru17.

Općinske slobode, koje su već ukinuli Francuzi, i dalje su bile ograničavane i ekonomsko propadanje Rijeke nije bilo zaustavljeno. Od entuzijazma kojim su Riječani dočekali povratak austrijskih trupa 1813. ostalo je samo sjećanje: troškovi okupacije i nastavak ratovanja nastavili su opterećivati grad i iako je ponovno uspostavljen režim slobodne luke i osnovana velika tvornica duhana, Rijeka je i dalje bila opterećena ogromnim davanjima, trgovina je počela stagnirati a stanovništvo je osiromašilo. Štoviše, 1817. godina donijela je izuzetno suho ljeto, na 145

koje su se nadovezale jesenske kiše koje su uništile ljetinu i to je donijelo tešku oskudicu. Na selu su seljaci bili dovedeni u situaciju da su se morali prehranjivati borovicama i drugim sitnim plodovima18! Tu je situaciju donekle ublažilo dobročinstvo bogatijih građana: Andrija Ljudevit Adamić otvorio je svoja skladišta žita da bi ga besplatno dijelio siromašnima, a manje siromašnima prodavao je po upola cijene, a i već nam poznati kanonik Giuseppe Francesco Spinaroli na svaki je način pokušavao ublažiti patnje stanovništva19.

Ponovno pripojenje Ugarskoj Gdine 1816. car Franjo I. uputio se u Rijeku, posjetio je bolnicu i pažljivo se obavijestio o situaciji u gradu, tako da je sljedeće godine obnovio gradu privilegiju da se može ponovno nazvati starom titulom «najvjerniji» za zasluge stečene tijekom napoleonskih ratova. Bili su to signali jedne obnovljene pažnje, ali je nezadovoljstvo Mađara i strah od revolucionarnih gibanja navelo Cara da objavi 5. srpnja 1822. proklamaciju kojom je objelodanio svoju odluku o vraćanju hrvatskih teritorija sjeverno od rijeke Save Ugarskom kaljevstvu, kao i jedan dio austrijskog primorja s Rijekom20.

Odluka je izazvala kod Riječana veliko veselje. 15. listopada 1822., na godišnjicu prvog prijelaza grada u ugarski posjed, kraljevski povjerenik György Majláth, sin prvog riječkog guvernera, stigao je u grad da bi ga preuzeo u ime ugarske vlade. Dočekala ga je razdragana gomila, ugarske zastave i građani obučeni u ugarskom stilu odijevanja, svečano osvjetljenje grada i djevojački zbor koji je pjevao himnu komponiranu za tu priliku21: «Sada kad smo se vratili / Ugarskom kraljevstvu / Svatko nek’ se raduje / I nek’ u srcu slavi / I njegovom predragom kralju / Koji njime mudro vlada / Zaklinjemo se vječnom vjernosti / I obećajemo vječnu ljubav.»

146

Entuzijazam stanovništva enfatički je opisan u knjižici anonimnog autora naslovljenoj La reincorporazione di Fiume all’inclito regno d’Ungheria (Priključenje Rijeke slavnom Ugarskom kraljevstvu), koju je tiskala sljedeće godine tipografija Karletzky22: «Vidjeti slavnoga sina onoga, koji nam je prije 45 godina donio prvu plemenitu ugarsku vladu, dovesti ga nakon toliko godina i tolikih nedaća ponovno među nas, izazvalo je radosni plač ne samo u očima onih koji su bili sudionici toga velikoga čina pred devet petoljetki, već u očima svih i mješavina osjećaja, ganutosti, radosti, zahvalnosti i nade koja se razbuktala u svim srcima bila je slika dostojna Michelangelove i Tizianove slikarske četkice».

Ponovno su stupili na snagu okviri koji su vrijedili prije 1809. za vrijeme postojanja Ugarskog primorja, koje je obuhvaćalo okruge Rijeke, Bakra i Vinodola, i kojemu je na čelu bio ugarski guverner sa sjedištem u Rijeci, a uprava grada je ponovno povjerena gradskom Vijeću što ga je činilo 50 patricija23. Pitanje sudjelovanja riječkih deputata u Hrvatskom sabou ostalo je sporno. Guverner Ferenc Ümény, kojeg je ban Vlašić pozvao osobno da sudjeluje u radu Hrvatskog sabora od 4. kolovoza 1836., poslao je svjeg predstavnika. A Riječani su sa svoje strane odibili sudjelovati na zasjedanju od 1847. i Sabor se obratio Suverenu da naredi Rijeci da pošalje svoje izaslanike, pošto je grad priključen Hrvatskoj na temelju reskripta od 5. rujna 1777. i 19. kolovoza 1808. Hrvati su, kao što se vidi, ustrajali na svojoj tezi, suprotnoj od tvrdnji Riječana i Mađara, prelazeći preko terezijanske Diplome od 1779. Unatoč tomu što je ta ambivalentnost u tumačenju i dalje trajala, izravna ovisnost Rijeke Kruni Svetog Stefana ipak je u potpunosti ponovno uspostavljena 1836. i s pravosudnog aspekta Rijeka je izuzeta od Hrvatske i izravno podčinjena Ugarskoj24.

147

5. srpnja 1837. stupio je na dužnost guverner Pál Kiss de Nemeskér koji je, dočekan od vijećnika obučenih u ugarska narodna odijela, odgovorio na talijanskom jeziku na govor dobrodošlice koji je izrekao opat Infolato u ime grada. Nakon toga uslijedilo je tri dana svetkovina. Kiss je stigao u grad sa ženom Idom Csabóm koja je u Beču bila protagonist mondenog života i koja se odmah dala na organiziranje velikih fešta i u kvarnerskom gradu, u vili Lorenza Ciotte, i na promicanje kulturnih i filantropskih inicijativa. Salon «lijepe Ide», kako je nazvana guvernerova žena, bio je vrlo posjećen i njega su pohodili glavni akteri riječkog ekonomskog, političkog i kulturnog života: poduzetnici kao Charles Meynier i Walter Smith, političari kao što je to bio ugarski Mihály Horthy, angažiran u modernizaciji luke i komunikacijskih puteva i k tomu i razni umjetnici. Prisutnost jedne mondene atmosfere, poduzetničko-umjetničke, što je bila novost za Rijeku, znak je rastuće važnosti koju je grad poprimio nakon svojeg priključenja Ugarskoj25.

Veliki protagonist te gradske renesanse bio je Andrija Ljudevit pl. Adamić (1767-1828.). Otac Simeon, industrijalac i trgovac, osnivač prve tvornice duhana u Rijeci, doživio je jedan nepravedni sudski proces i sin Andrija ga je hrabro obranio pred carem Josipom II. Završio je studije na Trgovačkoj akademiji u Beču. Uvjeren da ekonomska budućnost Rijeke ovisi o prometu sa zemljama dunavskog bazena, sudjelovao je, kako je već rečeno, u projektu osposobljavanja Save i Kupe za navigaciju i u izgradnji Lujzinske ceste. Duž ove ceste Adamić je osnovao tvornicu stakala a na Rječini tvornicu papira, koju su poslije kupili Walter Smith, brat čuvenog ekonomista Adama Smitha i Charles Meynier. Progurao je ideju koju je kasnije preuzeo Kossuth o izgradnji jedne željezničke pruge Rijeka-Budimpešta i još jedne koja bi povezivala Rijeku sa Zagrebom. Održavao je poslovne i prijateljske odnose s likovima kao što su to engleski konzul John Leard i Laval Nugent, za koga je i kupio trsatski kaštel.

148

No bio je aktivan i u politici u teškom razdoblju francuske prisutnosti i u onome, ne manje teškome, restauracije: na kongresu Svete alijanse koji je održan u Veroni 1822. bio je delegat Rijeke, a 1825. predstavljao je grad, zajedno sa Antunom Mihanovićem, na Saboru u Bratislavi26.

Adamić je na odlučujući način pridonio i kulturnom razvoju Rijeke. Osim što je pridonio rekonstrukciji fasade stolne crkve i izgradnji parka na Školjiću (koji je kasnije uništen), u godinama 1801.-1805. osobno je projektirao – prije nego što je postao trgovac radio je u vojnoj inžerijskoj službi i bio je asistent arhitekta Gnamba – i na svoj trošak dao je izgraditi veliko novo kazalište, nazvano «Teatro Adamich» u njegovu čast: u moreškom stilu, s tri kata loža, mogao je primiti 1.600 gledatelja27. Bit će srušen 1885. i zamijenit će ga monumentalno Kazalište Verdi (danas Ivana pl. Zajca).

Poduzetnik i političar bio je i Gasparo Matcovich (Gašpar Matković), 1797.-1881., trideset godina mlađi od Adamića i čiju aktivnost treba prikazati iza razdoblja obuhvaćenog ovim poglavljem. Nakon avanturističke mladosti koja ga je dovela do uspostave odnosa s engleskim poduzetničkim krugovima (radio je za jedno englesko poduzeće na Kubi i za jednu englesku banku u Trstu), predložio je Walteru Smithu kupnju Adamićeve tvornice papira i sudjelovao je u osnivanju Tvornice brašna i u razvoju brodogradnje u Rijeci. Njemu dugujemo za dolazak Roberta Whiteheada, osnivača tvornice torpeda, u Rijeku. Jednako tako važni bili su i njegovi odnosi sa Ugarskom: zagovarao je razvoj željezničkih komunikacija između Rijeke i Ugarske u uskom kontaktu s Kossuthom. A ovaj, čim je postao predsjednik ugarske vlade 1848., unajmio je preko Matcovicha u Engleskoj brod Implacable koji je trebao dovesti u Rijeku oružje za mađarsku revoluciju. Austrija je otkrila plan i Matcovich je proveo više od godinu dana u zatvoru, u dvorcu svetog 149

Justa u Trstu. Riječka prougarska politička orijentacija imala je u Matcovichu svog najuvjerenijeg i najutjecajnijeg predstavnika28.

Iginio Scarpa (1794.-1866.), sin Paola koji je bio maire u francuskom razdoblju, razvio je aktivnost obiteljskog poduzeća, trgujući žitom i drveninom i dao je izgraditi cestu koja ide od Kastva do Svetog Petra (Pivke). Nakon njegovog nestanka Municipij mu je posvetio najveći gradski trg. On je zaslužan za turističku valorizaciju Opatije: tamo je 1844. dao izgraditi prekrasnu vilu s parkom, nazvanom «villa Angiolina», po imenu svoje žene, tršćanske Angioline Sartorio koja je vrlo brzo postala centar sjajnog društvenog života29.

Treba konačno spomenuti i grofa Lavala Nugenta von Westmeatha, oslobodioca grada 1813. Austrijski general irskog podrijetla, rođen u Ballynacoru 1777. i umro u Karlovcu 1862., oženio se Giovannom Riario-Sforza i smatra se nasljednikom Frangepana-Frankopana, čije je posjede u Hrvatskoj pokušao povratiti. S Adamićevom pomoći Nugent je kupio i restaurirao trsatski kaštel i pretvorio ga u obiteljski mauzolej, da bi tamo 1843. osnovao «Muzej Nugent», u kojem je prikupio kipove i stare vaze, renesansno i barokno pokućstvo i preko 200 slika, među kojima i djela Leonarda, Giorgionea, Caraccija, Rafaella, Rubensa, Tiziana, Michelangela, Veronesea, Tintoretta, Palme il Giovane, Tiepola, Ribere, Renija i Luce Giordana. S propadanjem obitelji krajem stoljeća ova kolekcija se, nažalost, izgubila i tako je propao i projekt da Trsat postane stalno sjedište jednog važnog muzeja30.

Društveno-ekonomski razvoj, kultura i umjetnost Od 1810. do 1822. stanovništvo Rijeke doživjelo je nazadak, spustivši se s 8.958 na 8.345 duša. Ali tijekom 26 godina drugog ugarskog razdoblja Rijeka je ponovno dostigla blagostanje 150

iz prošlosti. Godine 1847. broj stanovnika popeo se na 11.865 i porasla je i imigracija pripadnika raznih nacionalnosti (Mađara, Austro-Njemaca, Hrvata Slovenaca itd.), koju je podržavao i governer Ürmény (1823.-1835.) i koji se angažirao da ponovno potakne ekonomske aktivnosti i izgradnju javnih zgrada31.

Riječka luka, onesposobljena od 1819. nanosima Rječine, ponovno je osposobljena za pristajanje manjih jedrenjaka 1825. Za veće brodove koji su bili prisiljeni usidriti se na otvorenom moru predstavljen je 1831. projekt velikog lučkog bazena koji dokumentira kako su Ugarska i riječka Općina jasno prepoznali buduću pomorsku i trgovačku sudbinu grada. Projekt je napušten zbog manjka novca, ali će biti realiziran u daleko većim proporcijama u drugoj polovici stoljeća. Neke intervencije su poduzete već četrdesetih godina: produžen je gat ispred gradskog tornja i dodana je, pod pravim kutom, zaštitna brana prema zapadu32.

Otvaranje Lujzinske ceste trebalo je riješiti problem konkurencije žita iz Rusije, čiji je uvoz iz Odese morskim putem koštao manje nego onoga uvezenog iz Ugarske kopnenim putem, ali je društvo koje je bilo vlasnik ceste naplaćivalo visoku cestarinu koja je tako opterećivala cijenu transporta. To pitanje je prevladano otvaranjem željezničke pruge.

Nakon izgradnje prve željeznice u Engleskoj 1830., ugarski je Sabor iz 1832.-1836. donio odluku o izgradnji trinaest željezničkih linija, među kojima i prugu od Siska do ugarskih morskih luka. Lajos Kossuth, koji je širio krilaticu «Ugarska na more!» izjasnio se u prilog izgradnje pruge Vukovar-Rijeka, dok je grof Istvan Széchenyi predložio da se Rijeka spoji direktno s Budimom, prijestolnicom Kraljevstva. Na zasjedanju Sabora iz 1848. prevagnuo je Széchenyijev projekt i izglasana je odluka da se «bez odgode» pristupi realizaciji pruge Budim-Rijeka na račun države. No ipak, zbog revolucije koja je izbila te iste godine, radovi su morali otrpjeti «odgodu» od preko dvadeset godina33.

151

I industrijska aktivnost doživjela je u drugom ugarskom razdoblju značajan polet. Trgovačka i industrijska komora bila je osnovana još 1811. godine. Već smo spomenuli veliku «Kraljevsku tvornicu duhana», koju je isprva osnovao Simeon Adamić, poslije ju je kupila država koja je 1851. kupila i zgradu stare rafinerije šećera (zatvorene 1820.) a 24. svibnja otvorena je nova tvornica. Godine 1828. industrijalci Walter Smith i Charles Meynier proširili su tvornicu papira koju je kupio, kako smo već rekli, Adamić. Velika tvornica, smještena na dvije obale Rječine na oko četiri kilometra od gradskog centra, izvozila je papir visoke kvalitete ne samo u Austriju, već i u Englesku i u Brazil. Tvornica, koja je koristila hidrauličku energiju (vodopadom) a u slučaju suše pet parnih strojeva, osvojila je brojne nagrade na raznim međunarodnim izložbama, među kojima i na onoj u Londonu 1851. i u Parizu 187834.

Godine 1841. na obroncima brda koje vodi u dolinu zvanu Žakalj, na inicijativu Tršćanina Carla d’Ottavija Fontane i Matcovich iznikla je velika tvornica brašna i mlin, koji je 1844. prešao u vlasništvo tršćansko-riječkog društva Stabilimento commerciale di Farine di Fiume (Trgovačko poduzeće za brašno Rijeka). Tvornica je prerađivala žito koje je dolazilo dijelom iz Ugarske a dijelom iz Rusije i proizvod je, u obliku brašna, prodavan osim u Rijeci i okolici, u raznim provincijama Monarhije i izvozio se velikim dijelom u inozemstvo: u Italiju, Francusku, Švicarsku, Belgiju, Englesku i Brazil. Godine 1886. tvornica je prerađivala u prosjeku 500 kvintala žita na dan. Cvjetala je i tvornica za preradu kože braće Palesi, osnovana 1778., a i pivovara35.

I tradicionalna brodograđevna industrija zabilježila je brzi napredak: u osam raznih brodogradilišta gradilo se godišnje od 20 do 30 velikih jedrenjaka. Jedno je veliko brodogradilište osnovao već notorni Matcovich. Brodovi izgrađeni u Rijeci tražili su se u svim zemljama, čak i u Americi, i donosili su 152

gradu profit od gotovo dva milijuna franaka godišnje. Rijeka je imala i vlastitu trgovačku flotu koja je prevozila svake godine razne terete u luke Venecije, Trsta, Istre i Dalmacije i u one još dalje kao Livorno, Marsej, Barcelona, Malaga, Cadiz i Alžir. Riječ je raznim robama kao što su pšenica, raž, ječam, ovas, kukuruz, kao i duhan, užad, potaša, drveni ugljen, vuna, vosak i hrastovo drvo za izgradnju brodova i bačvi36.

Osnovane su i razvijene razne javne službe koje su od Rijeke učinile avangardni grad zbog pažnje koje se posvećivala socijalnom pitanju. Na inicijativu guvernera Ürmenyija osnovan je Istituto generale dei poveri (Opća ustanova za siromašne) koji je udomljavala nepokretne i starce bez obitelji i nesposobne za rad. Ustanova je nazvana i Istituto Branchetta, jer su je ženerozno financirali braća Antonio i Costantino Branchetta, vlasnici tvrtke koja se preselila 1818. iz Gorice u Rijeku i koja je proizvodila šešire, ali koja je vrlo brzo spoznala da je jeftinije nabavljati ih u velikim količinama u Engleskoj i Panami i onda ih preprodavati u Europi. Tako je 1. Lipnja 1823. otvorena i nova bolnica koju je žarko želio liječnik Giovanni Battista Cambieri o kojemu ćemo reći nešto više kasnije. Tijekom 1833. kompletiran je novi Lazaret svetog Franje (Lazzaretto di San Francesco) u Martinšćici i nova cesta, nazvana Doroteja, koja je vodila do lazareta. A 13. travnja 1841. osnovan je Vrtić dječjeg dobročinstva (Asilo di Carità per l’Infanzia): inicijativu je dala Ida Csabó Kiss, o čijoj ulozi u Rijeci smo već govorili, a pomagao joj je u tomu odbor građana, među kojima su bili Iginio Scarpa, Girolamo Fabris i don Antonio Giuseppe Cimiotti. Isočetka je radio u jednoj privatnoj kući, ali je Vrtić ubrzo dobio adekvatan smještaj nakon što su građani sami prikupili novac, a pridružio im se i Municipij, koji je poklonio općinsku zemlju na kojoj će se izgraditi zgrada, svečano otvorena 30. svibnja 1847. U vrtiću je našlo smještaj 150 djece obiju spolova tako da je to omogućilo njihovim majkama da se posvete radu. Godine 1872. u radu s djecom bit će uvedena froebelovska metoda37.

153

U razvoju gradskog kulturnog života važnu ulogu odigralo je, naravno, kazalište kojega je osnovao Adamić, kao i neka privatna udruženja, među kojima i Trgovačko društvo (Casino dei commercianti) koje je, otvoreno 1806., promijenilo ime 1848. u Patriotsko društvo (Casino patriotico)38.

Tiskara koju je osnovao Lorenzo Karletzky 1778., a koju je nastavila voditi njegova žena Lorenza i sin Antonio, promijenila je ime u «Braća Karletzky vladina tipografija». U francuskom razdoblju tiskala je novac koji je vlada izdala u Rijeci, i objavila je velik broj knjiga na talijanskom ali i na hrvatskom. U toj tipografiji tiskane su 1813. prve riječke novine «Le Notizie del Giorno» (Dnevne vijesti), periodične novine (dva puta tjedno) «Eco del Litorale Ungarico» (Odjek ugarskog primorja), od 5. travnja 1843. do 4. travnja 1846. i druge novine i revije39.

Na polju medicine valja zapamtiti eminentnu liječničku figuru kao što je to bio Giovanni Battista Cambieri (1754.1838.): rođen 1754. u mjestu Torre del Mangano kod Pavije, preselio se u Rijeku 1797. gdje je obavljao svoju dužnost «protoliječnika primorja» tijekom 41 godine. Cambieri je marljivo izučavao takozvanu «bolest iz Škrljeva» – bolest koja je harala naročito u ruralnim područjima oko Rijeke, i svoje istraživanje obavio na uzorku od više od 2000 pacijenata te svoje nalaze objavio u talijanskim časopisima 1812. i 1819. godine klasificirajući je ispravno kao oblik sifilisa koji treba liječiti živinim spojevima. Njegova istraživanja nastavit će se u drugoj polovici stoljeća, a njegovu ulogu glavnog istraživača preuzet će riječki liječnik i intelektualac Antonio Felice Giachich. Cambieri nije bio samo veliki liječnik već i veliki filantrop. Decenijama je pokrivao troškove za liječenje siromašnih iz prihoda sa svojih imanja, koja je nakon smrti 1838. ostavio Bolnici Svetog Duha (Ospedale si Santo Spirito), u kojem je osnovao Odjel za sifilologiju. Ova bolnica, kasnije nazvana Ospedale di piazza Cambieri (Bolnica na trgu Cambieri), preselila se u novu i potpuno opre154

mljenu zgradu koja je inaugurirana 1. lipnja 1823. zahvaljujući njegovim neumornim naporima40.

Bistu velikog znanstvenika i filantropa isklesao je riječki kipar Pietro Stefanutti danas je pohranjena u riječkom Gradskom muzeju. Stefanutti (1822.-1858.) je bio jedan od protagonista tadašnjeg riječkog umjetničkog života. Bio je autor jednog raspela u Augustinskoj crkvi i monumentalne fontane Franjo Josip, završene 1857. i nažalost srušene 1874., na trgu ispred gradskog tornja: kip koji je predstavio cara, mnogo hvaljen, nalazi se u ovom trenutku u podrumima Povijesnog arhiva Rijeke41. Druga zanimljiva figura je ona slikara Francesca Colomba, rođenog 1819., koji je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji, bio je pobjednik jednog zahtjevnog natječaja u Rimu ali koji se, vrativši se u Rijeku prije nego što je namjeravao krenuti na put u Rim, iznenada ugasio od tuberkuloze 10. ožujka 1843.

Njegove su spospobnosti impresionirale sve one koji su ga upoznali: tugovali su zbog njegova gubitka novine kao što su bile «Gazzetta privilegiata di Venezia», «Il Gondoliere» i «Osservatore Triestino», a pjesnik i pisac iz Verone Giulio Pullè, s pseudonimom Riccardo di Castelvecchio, napisao je 1844. nekrolog s naslovom “Elogio in morte di Francesco Colombo pittore” (Posmrtna pohvala Francescu Colombu slikaru). Među malobrojnim djelima što ih je ostavio, valja spomenuti portret guvernera Józsefa Mailátha42. Kratkoga života bio je i Alberto Angelovich koji je umro od kolere 1849. u dobi od dvadeset i sedam godina, a ostala su njegova malobrojna djela, među kojima jedan autoportret, danas pohranjen u riječkoj Modernoj galeriji. Valja spomenuti i Marca Chiereghina (1777.-1831.), kipara, slikara i restauratora koji je naslikao oltare, kipove i kamene ornamente diljem Ugarsko-hrvatskog primorja i u Gorskom Kotaru. Dobio je narudžbu da izvede gradski grb koji je postavljen iznad glavnog ulaza 1825. godine43.

155

No najveći riječki umjetnik Devetanestog stoljeća bio je Giovanni (Ivan) Simonetti koji je proveo veći dio svojeg života u Veneciji i bio je u kontaktu s biskupom Strossmayerom, za čiji račun je nabavio slike starih majstora za Akademiju znansti i umjetnosti u Zagrebu44.

Muzički život doživio je značajni napredak otvaranjem muzičke škole 9. svibnja 1821., čiji su ravnatelji bili Vjenceslav Wenczel i Giuseppe Prohaska. Kada je Wenczel umro 1835, ravnatelj je postao Giovanni Zaytz, dirigent glazbe u Zadru, kojeg je naslijedio sin Giovanni - Ivan. Ivan Zajc junior (1832.-1914.) studirao je kompoziciju na konzervatoriju u Milanu i 1860. dao je odigrati u Rijeci svoju operu Amelia; 1869. postao je ravnatelj Opere u Zagrebu, da bi se poslije posvetio komponiranju niza opera, nadahnutih hrvatskom nacionalnom povijesti. Općinsko kazalište u Rijeci (bivši Teatro Verdi) danas nosi njegovo ime45.

S povećanjem stanovništva i intenziviranjem imigracije nakon povratka Ugarskoj, grad svetog Vida, kako je to napisao Giorgio Radetti, «nastavio je obavljati svoju funkciju italianizacije imigranata drugih nacionalnosti u trajanju od jedne do dvije generacije, u većini slučajeva»46. Doduše ovaj proces akulturacije počinje nailaziti na otpor u hrvatskoj nacionalnoj svijesti, koja se afirmira u prvoj polovici XIX. stoljeća u trendu širenja načela nacionalnosti u svim europskim zemljama (valja primijetiti da je prvi govor na hrvatskom jeziku održao u Hrvatskom saboru Ivan Kukuljević Sakcinski 1842.). Spomenuli smo već ilirizam, i tu treba upamtiti intelektualca Josipa Završnika, rođenom u Rijeci 1769. i umrlog u Padovi 1843. koji je, pošto je završio studije filozofije i prava u Zagrebu, radio na reformi hrvatskog pravopisa i u Padovi se posvetio prikupljanju velike biblioteke slavenskih knjiga, ostavivši budućim generacijama opsežnu povijesnu studiju, neobjavljenu, s naslovom Komentar o Iliriku s bilješkama o obitelji Frankopan, 1825. godine47.

156

Dugogodišnja polemika, suštinski pravno-administrativne naravi, o političkom položaju Rijeka kao «odvojenog tijela» počinje se tako pretvarati u nacionalnu borbu između većinskih Talijana u gradu i Slavena sa sela i iz okolice. I obrana tradicionalne komunalne autonomije postaje, više nego ikad prije, borba za očuvanje specifičnog talijanskog karaktera Rijeke, iako treba odmah precizirati da ova borba nema nikakve poveznice s pokretom talijanskog Risorgimenta jer je njezin politički izraz, zapravo, jedan uvjereni prougarski lojalizam.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30

Fest, 1912., str. 5 Isto, str. 15-16, 24, 30 Isto, str. 41, 43-45 Isto, str. 51-52, 60 Tomsich, str. 261-263, koji prenosi opis Giuseppe Politeia iz Almanacco fiumano, 1855.

Fest, 1912., str. 64 Usp. kod Tomsicha, str. 280 Fest, 1912., str. 71-73 Gigante, 1928., str. 85 Susmel, 1917., str. 73-74; Tomsich, str. 279 Kobler, III., str. 76; Susmel, 1917., str. 74; Radetti, 1952./2, str. 65 Kobler, III., str. 83; gigante, 1928., str. 89 Kobler, III., str. 87 Preneseno kod Tomsicha, str. 284-286 Kobler, III., str. 85-86 Tomsich, str. 291-293 Fest 1935., str. 22, 21 Fest, 1935., str. 21 Tomsich, str. 294 Susmel 1917., str. 77; Fest, 1935., str. 21 Tomsich, str. 296; Fest, 1935., str. 21-23 Anonimni autor, 1824., str. 44 Horvat, 1907., str. 88; Susmel, 1917., str. 77; Gigante, 1928., str. 94 Horvat, str. 88-90 Tomsich, str. 575; Žic, 2007., str. 69 Tomsich, str. 245-246; Žic, 2007., str. 61-62, 70; Samani, 1975., odrednica «Adamich, Andrea» Tomsich, str. 265; Žic, 2007., str. 62 Samani, 1975., odrednica «Matcovich, Gasparo»; Žic, 2007., str. 70 Samani, 1975., odrednica «Scarpa, Iginio»; Žic, 2007., str. 70 Žic, 2007., str. 62-64

157

31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47

Kobler, III., str. 36; Fest, 1935., str. 24 Fest, 1935., str. 22 Isto, str. 23 Tomsich, str. 293, 335-337 Isto, str. 350-351, 335 Fest, 1935., str. 23-24 Tomsich, str. 334, 269, 348; Susmel, 1917., str. 80; Žic, 2007., str. 67, 69-71 Tomsich, str. 265-267; Susmel, 1917., str. 80 Tomsich, str. 280, 351; Žic, 2007., str. 68-70 Tomsich, str. 348; Žic, 2007., str. 68; Gruber et al., 2008.

Tomsich, str. 297-298, 457-458; Žic, 2007., str. 68 Almanacco fiumano, 1857., str. 90; Tomsich, str. 354; Samani, 1975, odrednica «Colombo Francesco»; Žic, 2007., str. 68 Žic, 2007., str. 67 Samani, 1975., odrednica «Simonetti Giovanni»; Žic, 2007., str. 68 Tomsich, str. 436, 587; Samani, 1975., odrednica «Zayts Giovanni»; Žic, 2007., str. 67 Radetti, 1952./2, str. 65-66 Žic, 2007., str. 69

LEOPOLDOV GRB

158

IX. POGLAVLJE

HRVATSKO RAZDOBLJE 1848.-1869.

Europski politički poredak utvrđen na Bečkom kongresu narušili su revolucionarni pokreti, takozvano «proljeće naroda», koji su počevši od veljače 1848. zahvatili dobar dio europskih zemalja. Nacionalno-liberalna gibanja u Italiji i Ugarskoj potresli su Austrijsko carstvo dok su se druge nacionalnosti u carstvu, kao što su to bili Hrvati i Rumunji, pobunili protiv ugarske dominacije. Revolucija je 13. ožujka zahvatila i Beč, izazivajući Metternichov pad i njegov bijeg. U Ugarskoj je u ožujku formirana vlada kojom je predsjedavao Lajos Batthyány s Lajos Kossuthom kao ministrom financija, koji je pokrenuo niz reformi pomoću takozvanih «zakona iz 1848.». Ali Austrija, iskorištavajući kontraste među različitim nacionalnostima, prekinula je već u listopadu s ugarskom vladom i u siječnju 1849. carske trupe pod zapovjedništvom hrvatskog bana Josipa Jelačića i generala Windischgrätza zauzele su Peć. Kossuth je preko parlamenta proglasio neovisnost Ugarske i svrgavanje Habzburgovaca, ali je intervencija ruske vojske odlučila situaciju u korist Austrije: 13. kolovoza 1849. ugarski general György Klapka predao se ruskom generalu Rüdigeru kod Világosa. Hazburgovci su ponovno uspostavili svoju vlast i Kossuth je bio prisiljen otići u egzil.

U represiji ugarskih gibanja odlučujuća je bila uloga Hrvata. Vidjelo se kako je u prvoj polovici stoljeća postupno 159

afirmirala jedna hrvatska nacionalna svijest. Hrvati nisu ciljali, međutim, odvojiti se od Carstva, već konstituirati u njegovom okrilju Trojednu kraljevinu – Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju - zbog čega je u njihovim očima glavni neprijatelj bila baš Ugarska: svrstati se uz Austriju značilo je za njih revandikaciju slobode i autonomije od ovisnosti o Ugarskoj i njene velike moći.

Bunjevčeve Hrvatske postrojbe zauzimaju Rijeku Mađarska revolucija imala je direktne i trenutačne reperkusije za Rijeku, koja je prethodnih godina sklopila tijesne veze s mađarskim političkim krugovima i slagala se s političarima poput Kossutha koji su razvili velike planove za razvoj grada – ugarske luke. Reformski zakoni koje je 1848. izglasao mađarski Sabor koji su predviđali osnivanje Riječkog trgovačkog okruga izravno ovisnom o Ugarskoj, bili su odmah primijenjeni: osnovana je nacionalna garda (na čelu s riječkim guvernerom Jánosem Nepomukom Erdödyjem kojemu je zamjenik postao Pietro Scarpa, sin Iginija, s činom bojnika i u koju su ušli eminentni građani, među kojima i Matcovich), Odbor za javnu sigurnost i provedena je nova organizacija općine1.

U ožujku 1848. car Ferdinand I., koji je naslijedio Franju I. 1835. godine, imenovao je za hrvatskog bana generala Josipa Jelačića (koji je sljedeće godine porazio ugarske pobunjenike), zagovornika Trojedne kraljevine proširene sa srpskim provincijama Banata i koje je Rijeka trebala postati dio.

Dana 3. lipnja 1848. Hrvatski je sabor u Zagrebu odbacio ugarske zakone i proglasio još jednom da «smatra okruge Rijeke, pomorskog Bakra i Vinodola integralnim dijelovima Trrojedne kraljevine». Zbog ugarskih gibanja Hrvatska se smatrala razriješena od svake pravne i administrativne veze sa Ugarskom2.

160

Kao posljedica tih zbivanja, u kolovozu 1848. jedno se povjerenstvo zagrebačkog Sabora pojavilo pred riječkim guvernerom Erdödyjem, pozivajući ga u ime podžupana Zagrebačkog odbora Josipa Bunjevca da napusti vlast. Kao izgovor navedena je, kao što to prije spomenuli, Kossuthova odluka da se naoruža jedan ratni brod radi zaštite ugarskih osoba i robe na području Primorja, što je Jelačić označio kao ratni čin. Na Erdödyjevo odbijanje da napusti vlast, Bunjevac se 30. kolovoza pojavio s jednim vojnim kontingentom na Rječini, zahtijevajući predaju grada. Jedno izaslanstvo riječkog općinstva koje je vodio vicekapetan Agostino Tosoni, zatražilo je od Bunjevca kratko primirje da bi se moglo sazvati općinsko Vijeće i donijeti odluku o tomu3.

Hrvatski podžupan je, međutim, u osam sati sljedećeg dana prešao Rječinu na čelu svojih trupa koje su činili krajišnici, financijska straža i bakarska nacionalna garda, popraćeni masom naoružanih seljaka. Tako je 31. kolovoza 1848.

Rijeku zauzeo Bunjevac u ime i po zapovijedi bana Jelačića.

Guverneru Erdödyju je naloženo da napusti grad u roku od 24 sata. Riječka nacionalna garda, malobrojna i nimalo ratoborna nije bila u stanju pružiti nikakav otpor, pa ju je zato Erdödy raspustio i napustio je Rijeku4.

Tijekom jutra 31. kolovoza Tosoni je sazvao Vijeće u Gradskom kazalištu i pročitao je depešu kojom je Bunjevac objavio, na talijanskom i na hrvatskom, «braći slobodnog grada Rijeke» da je grad zauzet po volji bana Jelačića i da će on «ostaviti netaknute općinske prerogative, kao i vaše gradske ustanove» i, «uzimajući u obzir vaš položaj, sačuvat će se uporaba talijanskog jezika i bit će poštovana svaka nacionalnost». Općinsko vijeće ostalo je na svojoj dužnosti sa zadaćom da se brine o javnoj sigurnosti5.

Unatoč takvim uvjeravanjima, Vijeće je prosvjedovalo protiv vojne okupacije i izabralo delegaciju koju će uputiti u Beč da bi zatražilo intervenciju Cara, i još jednu delegaciju 161

koju će uputiti Jelačiću u Zagreb. U žalbi upućenoj ovom posljednjem, stajalo je, između ostaloga6: «Jedno od najvažnijih pitanja koje se tiče ove zemlje je očuvanje ovdje univerzalno korištenog talijanskog jezika koje je u raznim zbivanjima tijekom vremena bila poštovano. Uvođenje jednog drugog, malo korištenog jezika u javnoj naobrazbi i u službenoj upravi kod nas izazvala bi ne samo zastoj u obavljanju poslova, već bi je bilo i nemoguće provesti, što je istina koju priznaje i ugarsko Ministarstvo.

Ne možemo sakriti naš nemir povodom eventualne primjene hrvatskog jezika u funkcioniranju kraljevskih dužnosti, jezika koji do sada nije bio u uporabi i koji se teško razumije, i koja nije u skladu s manifestima koje su izdali povjerenik V.E., uvjeravajući nas da će se zadržati uporaba jezika koji se ovdje koristi, a posebno talijanskog jezika.»

Očito Bunjevac nije održao svoja prvotna obećanja i postajao je svjestan neprijateljske atmosfere među stanovništvom. U pismu što ga je uputio tih dana Jelačiću može se, tako, pročitati da je «duh (grada) otrovan talijanskim, republikanskim i ugarskim načelima, rizičnim za Carstvo» i da stanovništvo «u ovom trenutku nema nikakve simpatije za naš narod»7. Bunjevac je bio uvjereni pobornik hrvatstva Rijeke, dok je Jelačićeva pozicija bila mnogo opreznija i pažljivija glede riječke situacije. Politika kroatizacije koju je promicao Bunjevac našla je svoje uporište u riječkoj gimnaziji: od 8. veljače 1849. tu je djelovao kao nastavnik hrvatskog Fran Kurelac, koji je pokušao organizirati jedan centar hrvatskog jezika u Rijeci. Ovi napori, međutim, nisu imali mnogo uspjeha: priznao je to sam Bunjevac koji se osjećao sve više izoliran i koji je čak, predviđajući mogući napad pijemontske flote, sugerirao banu da podijeli oružje samo stanovništvu okruga a ne Riječanima, koji su simpatizirali sa ugarskim revolucionarima i koji su dostavljali, ilegalno, drva i živežne namirnice Veneciji pod opsadom Austrijanaca8. Pred stalnom opozicijom riječkog Vijeća, podžupan je 162

odlučio da ga raspusti u lipnju 1849. i da ga zamijeni jednim «Privremenim upravnim odborom» od 40 članova, koji međutim nije profunkcionirao zbog nepristanka mnogih koji su bili predloženi u njegov sastav9.

U kolovozu 1849. ugarska je revolucija okončana potpunim porazom. Riječani se nisu mogli više nadati u pomoć iz Ugarske, dok je austrijska politika krenula putem apsolutističke i centralističke restauracije. U srpnju 1850. Jelačić, kojeg je car Franjo Josip imenovao guvernerom Rijeke, posjetio je kvarnerski grad i mogao se osobno uvjeriti u nezadovoljstvo stanovništva. Riječki liječnik Antonio Felice Giachich, energični pobornik gradske autonomije, u jednom napisu iz 1861. s naslovom Reminescenze storiche del Municipio di Fiume nel 1848 (Povijesna sjećanja Riječkog municipija 1848. godine), ostavio nam je živopisni opis hladnog dočeka što ga je grad upriličio banu koji je «prigovarao jer je čuo po ulicama usklike evviva, uobičajeni i jedini izraz veselja i pozdrava koji je odjekivao Rijekom» umjesto živio kojeg je očekivao10.

Druge godine Bunjevac je premješten na drugu destinaciju, dok je u Austriji ministar Alexander von Bach konsolidirao apsolutistički smjer državne politike. Tako je 31. prosinca 1851. proglašen, u zamjenu za Ustav iz 1849., takozvani «osnovni zakon» koji je značajno ograničio težnje za neovisnost svih naroda Carstva.

«Talijanski jezik je onaj kojim se govori otkada Rijeka postoji» Joseph Rusnov, koji je naslijedio Bunjevca kao riječki nadžupan, nastavio je prohrvatsku politiku svoga prethodnika. Dana 11. listopada 1852. Franjo Josip, u pratnji svojeg ministra Grünnea posjetio je grad kojeg je u noći teško pogodila poplava Rječine, i posjetivši mjesta zahvaćena tom prirodnom nedaćom podijelio je pomoć pogođenima. Imao 163

je i priliku vidjeti neprijateljstvo Riječana prema hrvatskoj vladi: nije bila izvješena nijedna hrvatska zastava i samo su stražarnice ispred palače glavnog župana bile obojene hrvatskim bojama11. To je dovelo do udaljavanja Rusnova, kojeg je zamijenio Austrijanac Herbert Kellersperg, koji je 1853. raspustio mrski Odbor i osnovao Vijeće desetorice članova, koje je sve imenovao guverner samo sa savjetodavnim ovlastima, ograničenima na općinske financije12. Vjernost Rijeke dinastiji bila je, uostalom, izvan sumnje: prigodom vjenčanja Franje Josipa sa Elizabetom Bavarskom 10. svibnja 1854.

Municipij je organizirao velike proslave sa enfatičkim proglasima o vjernosti Habzburškoj dinastiji koji su našli izraza u sonetima i pjesmama komponiranim za tu priliku13.

Centralistička orijentacija Carstva nije se promijenila sve do 1859. U Rijeci se grof Hohenwart Gerlachstein, koji je naslijedio Kellersperga 1856., posvetio tomu da riješi probleme komunalnih poduzeća bez promjene prethodnog političkog kursa. Političku promjenu, međutim, uzrokovao je rat iz 1859. koji se završio negativnim ishodom za Austriju.

Car je otpustio Bacha i počeo se otvarati prema ustavnim reformama. U Rijeci je barun Hermann von Sternek, koji je 1860. zamijenio Hohenwart-Gerlachsteina dopustio veću autonomiju Vijeću desetorice. No fundamentalna je bila odluka koju je donio Franjo Josip Diplomom od 20. listopada 1860. da vrati Ugarskoj ustav obećan 1848. i da sazove Ugarski sabor. Otvarala se, na taj način, i za Riječane perspektiva ponovnog pripojenja Ugarskoj. 25. siječnja 1861.

Vijeće desetorice uputilo je žalbu Caru, posredstvom Josipa Sokčevića, hrvatskog bana od 1869., šaljući kopiju za svaki slučaj i ugarskom kancelaru Miklósu Vayu14. U njoj se čita da je, na temelju terezijanske Diplome iz 1779., a potvrđeno zakonom iz 1807., «Rijeka sa svojim okrugom direktno pripojena Ugarskom kraljevstvu tamquam eparatum adnexum corpus, i (...) stoga je

164

imala status poput svih drugih dijelova pripojenih ugarskoj kruni (...). Rijeka, iako od 1848. privremeno ujedinjena s Hrvatskom, nije se nikada smatrala integralnim dijelom ove Kraljevine, kojoj uostaom nikada nije pripadala, jer prije pripajanja Ugarskoj nije imala s Hrvatskom nikakve veze i činila je po sebi autonomno tijelo odvojeno od bilo kakve provincije, s jednakim statusom kao i Trst, a nakon 1848. godine našla se sa istom privremeno ujedinjena zbog stjecaja okolnosti, ali nikada nije došlo do bilo kakve Suverenove odluke koja bi proglasila Rijeku i njezin okrug integralnim dijelom Hrvatske.»

Vijeće je, stoga, zatražilo povratak grada Ugarskoj i pravo da uputi svoje predstavništvo Saboru u Budimpešti. Riječke zahtjeve je, međutim, car odbio: Šokčević je dobio zapovijed da sazove jednu konferenciju u Zagrebu i da Rijeku na njoj predstavljaju dva delegata od njegova povjerenja, te je osnovana nova hrvatska županija s Rijekom kao glavnim gradom a u školama je talijanski jezik zamijenjen hrvatskim.

Vijeće desetorice ponovilo je taj svoj prosvjed u dokumentu koji je bio upućen Caru 31. siječnja, koji je bio posebno usredotočen na jezik15: «U punom svjetlu vidi se dosada prikrivena tendencija da se u Rijeci, golom silom, u javnim školama uvede hrvatski jezik, da se tako u mekanim dječjim srcima posije sjeme nesloge i odbojnosti prema talijanskom jeziku kojim se u Rijeci govori otkada ona postoji, da se time stvore mladi neprijatelji svog vlastitog grada, da bi se time nepažljivo podržale nečije skrivene težnje. Presvijetlo Veličanstvo, ovo nije trenutak, uostalom bilo bi suvišno dokazivati ono što je univerzalno poznato, a to je da je stoljećima talijanski idiom u Rijeci jezik škole, pravosuđa, trgovine, svakog javnog i privatnog okupljanja, dakle ovo je jezik ove zemlje i jedno od glavnih sredstava kojemu treba pripisati visoki stupanj kulture i trgovačkog i industrijskog progresa. Dakle, nema potrebe dokazivati koliko bi svaka odluka da se uporaba sada važećeg jezika zamijeni hrvatskim bila rezultat predrasude i sužavanje kruga naobrazbe u javnim školama.»

165

U prosvjedu se, na kraju, tražilo od Suverena da u slučaju da smatra da je baš nemoguće ponovno pripajanje Ugarskoj («koja je znala poštovati naš jezik» i gradsku autonomiju), tada bar naredi da se uvođenje hrvatskog jezika suspendira do konačne definicije političkog položaja grada.

Nova županija ili Odbor je ipak osnovana i 10. siječnja 1861. barun Bartol Zmajić je imenovan nadžupanom i građanskim kapetanom Rijeke i Bakra. Zmajić je na početku vodio umjerenu politiku, pa je tako osnovao Predstavništvo ili Općinsko vijeće od 52 člana, za koje je glasalo jedno odabrano izborno tijelo. No počinio je pogrešku kada je zamijenio gradonačelnika Rijeke Francesca de Troyera s Hrvatom Božom Pauletićem. Grad, u kojem su se već odvijali spontani masovni prosvjedi sa isticanjem kokardi i ugarskom odjećom i stalnim klicanjem Éljen (živio), postao je pozornica demonstracije u kojoj je sudjelovalo oko 5000 ljudi i teških nereda, tako da je 12. veljače 1861. ban Šokčević proglasio opsadno stanje16.

Na svojoj prvoj sjednici od 12. ožujka novo je Vijeće, nakon što se zahvalilo prošlom Vijeću desetorice koji su branili pravo grada, odlučilo jednoglasno da želi sudjelovati u radu nove županije samo za ona pitanja koja se tiču grada i obratilo se Suverenu sa zahtjevom u četiri točke: ponovno pripajanje Ugarskoj, «ništa se ne smije odlučiti o Rijeci bez mišljenja Rijeke», Rijeka ne kani upućivati svoje deputate na Hrvatsko-slavonski sabor i ne želi imati nikakvu vezu s novom županijom17.

Od velikog političkog značaja bilo je pitanje riječkih deputata: njih četvoro je trebalo sudjelovati u radu Sabora u Zagrebu18. Vijeće nije promijenilo mišljenje, usprkos Zmajićevim uvjeravanjima. On je tada pokušao izvesti da građani direktno biraju deputate. Izbori su održani 22. travnja 1861. i od 870 ljudi koji su pristupili glasanju, od 1.222 koji su trebali glasati, njih 840 je na glasačkom listuću napisalo «nitko», 166

dok je samo njih tridesetoro, redom svi javni dužnosnici, naznačilo neko ime. Bio je to poraz za vladu, utoliko više što je Vijeće, osokoljeno izbornim rezultatom, poslalo 3. svibnja novu žalbu Suverenu izjavljujući da smatra ilegalnim i ništavnim svaki čin koji bi navodni riječki deputati zauzeli na zagrebačkom Saboru. Treba spomenuti da je iste godine i Istarski sabor, okupljen u Poreču, na zahtjev da pošalje delegaciju u Bečki parlament, glasao «nitko», a dalmatinski Sabor, okupljen u Zadru, nije prihvatio poziv da sudjeluje u radu Sabora u Zagrebu i da sudjeluje u raspravi o ujedinjenju Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji.

Napetost između Riječana i Hrvata rasla je i 25. svibnja dogodio se još jedan teški incident. Toga dana je biskup Strossmayer proslavio u Grobniku osnivanje nove županije i navečer je razdragana povorka ušla u Rijeku, ali su je Riječani, kličući Ugarskoj, dočekali bacanjem kamenja koje nije poštedjelo ni biskupovu kočiju. Ovaj je slučaj izazvao izazvao veliki skandal, otvorena je istraga i došlo je do brojnih hapšenja i sudskih procesa19.

U međuvremenu jačao je dogovor između Riječana i Mađara: novi Ugarski parlament koji se sastao u travnju pozvao je Suverena da omogući sudjelovanje i riječkom predstavništvu, dok su riječki uglednici održavali stalne odnose s najutjecajnijim mađarskim političarima kao što su to bili József Eötvös, Kálmán Tisza, Menyhért Lónyai i Ferenc Deák, pridržavajući se njihova savjeta da i oni primjene politiku pasivnog otpora, kao što su to Mađari učinili. U austrijskim političkim ambijentima apsolutistička i centralistička linija imala je, međutim, još uvijek jake pristalice. Tako je 8. studenoga Car raspustio i Ugarski parlament i Hrvatski sabor: tijekom četiri godina Ugarskom i Hrvatskom se vladalo iz Beča i riječko je pitanje ostalo neriješeno20.

Doduše, baš je tih godina Franjo Josip, procjenjujući opasnosti koje su prijetile Carstvu a posebno namjere Prusije i 167

Italije koja se nedavno kostituirala u jedinstvenu državu, radikalno je promjenio političku orijentaciju koju je vodio dotada i ponovno sazvao krajem 1865. i Ugarski i Hrvatski sabor. Na tu promjenu utjecala je umjerena linija Ferenca Deáka, koja je sintetizirana u jednom članku koji se pojavio 16. travnja 1965.

U novinama «Pesti Napló» (Peštanske novine): opozicija Mađara, pojasnio je Deák, nije usmjerena protiv dinastije, već protiv njenih loših savjetnika, a njihov cilj nije uopće razlaz s Habzburgovcima, već priznavanje nacionalne autonomije i tradicionalne ustavne slobode Ugarskog kraljevstva21.

U skladu sa ovom umjerenom linijom, kada se 1865. ponovno pojavilo u Rijeci pitanje koje se pojavilo prethodnim «izborima za nikoga», Mađari su savjetovali Riječanima pomirljivije ponašanje: taj savjet samo je djelomično poslušan.

Na 1.200 birača samo njih 450 izašlo je na izbore, 261 ih je ponovilo «nitko» kao prije četiri godine, a njih 189 raspršilo je glasove među više osoba, zbog čega je bilo moguće proglasiti samo jednog deputata, a to je bio Giovanni de Ciotta.

Vlada je proglasila nevažećim izborne listiće s napisanim «nitko» i ponovno je sazvalo birače, koje je uspjela nagovoriti da izaberu još tri deputata, a to su bili Casimiro Cosulich, Giovanni Martini i Ernesto de Verneda22.

Pošto su o riječkom pitanju Ugarski i Hrvatski sabor imali suprotne stavove, Car je zapovijedio Hrvatskom saboru da pošalje jednu delegaciju u Peštu radi pregovora.

Počeo je tako 16. travnja 1866. rad «regnikolarnih deputacija». Taj pojam izveden je iz latinskog «regnicola» (stanovnik kraljevstva), kojim se označavalo nacionalnu provenijenciju izaslanstava: 12 hrvatskih delegata koje je izabrao zagrebački Sabor susreo se s jednakim brojem ugarskih delegata.

Ugarsko izaslanstvo istaknulo je da Rijeka «nije bila nasilno pripojena Ugarskoj i protiv svoje volje, već po svojoj želji» i da je riječko stanovništvo tražilo ponovnu uspostavu takvog stanja stvari. U hrvatskom odgovoru od 12. lipnja, u čijem 168

je sastavljanju sudjelovao i povjesničar Franjo Rački, ugledni član izaslanstva, ponovno je predložena pravna argumentacija o pripadanju Rijeke Hrvatskoj i u jednoj priloženoj povijesnoj skici osporeno je i talijansko obilježje grada, s tvrdnjom da «oko Rijeke, čak i u samoj Rijeci, u najnižim slojevima, stanovništvo je isključivo hrvatsko i Rijeka ne može živjeti bez hrvatskog teritorija oko nje». Pošto je primljena na znanje nemogućnost bilo kakvog dogovora, 16. lipnja izaslanstva su odlučila konzultirati svoje sabore23. No radovi su morali biti prekinuti zbog izbijanja austrijsko-pruskog rata koji je započeo 14. lipnja i završio 23. kolovoza iste godine porazom Austrije i njenim izbacivanjem iz Njemačke koju je već hegemonizirala Prusija.

Rijeka se vraća Ugarskoj Poraz Austrije u ratu 1866. imao je za posljedicu reformu unutrašnjeg uređenja Carstva: konačno je napuštena centralistička orijentacija i ostvarena je odlučujuća, iako parcijalna, decentralizacija. Tako je 12. lipnja 1867. stupio na snagu «Austrougarski Kompromis» (Ausgleich), ustavna reforma kojom je Ugarska stekla položaj jednakosti sa Austrijom, sa imenom «Austro-ugarsko carstvo», ili «Dvojna monarhija».

Stvorena su dva državna entiteta s dinastičkom vezom i s tri zajednička ministarstva (vanjskih poslova, vojske i mornarice te financija): Cisleitanija s glavnim gradom Bečom (koji je ujedno i prijestolnica Carstva) i Transleitanija s glavnim gradom Budimpeštom.

Sljedeće godine, 20. rujna 1868., došlo je do sličnog dogovora između Ugarske i Hrvatske: hrvatsko-ugarskog kompromisa, nazvanog Hrvatsko-ugarska nagodba, kojim je Hrvatska dobila priznanje autonomije u pitanjima unutarnje uprave, vjere, naobrazbe i pravosuđa, i pravo uporabe hrvatskog kao službenog jezika zemlje.

169

Jedino pitanje koje je ostalo još jednom neriješeno bilo je riječko pitanje. Vraćamo se na ovom mjestu naraciji iz veljače 1867. kada je u Rijeku stigla vijest o skorom imenovanju jednog ugarskog ministarstva, a što je za Rijeku značilo nadolazeći kraj hrvatske dominacije. Kako pripovijeda u djelu Fiume negl’anni 1867 u 1868 (Rijeka u godinama 1867. i 1868.) riječki izdavač i povjesničar Emidio Mohovich koji je bio i svjedok rečenih zbivanja, jedan je odbor građan utvrdio program proslava i zatražio autorizaciju od građanskog kapetana Zmajića, koji je dao dozvolu, zahtijevajući «da ne bude dijeljen novac nižim slojevima naroda, koji bi se mogli napiti vina i izazvati nemire». Ali nakon nekoliko dana, dok su pripreme bile već u tijeku a trgovine su bile ukrašene ugarskim i riječkim zastavama, dozvola je povučena, odbor za proslavu raspušten a vlasnici trgovina pozvani da skinu ugarske zastave. Međutim, 1. veljače, kada je stigla vijest da je prethodnog dana kralj odlučio vratiti na snagu Ugarski ustav i imenovao grofa Gyulu Andrássya za predsjednika vlade, entuzijazam Riječana nije se mogao više zadržati i došlo je do spontane manifestacije.

Grad je ukrašen ugarskim trobojnicama, jedna je povorka s gradskom glazbom na čelu koja je zasvirala, između ostaloga, i Déakov marš, koji je za ovu priliku skladao maestro Scaramelli – prošla je gradskim ulicama, zaustavivši se ispred monumentalne fontane s kipom Franje Josipa gdje je ponovno izvedena austrijska nacionalna himna, dok su gradski stražari trčali od kuće do kuće uzalud pozivajući da se skinu ugarske zastave24.

Veselje je pokvareno drugog dana, kada su uhićeni Gasparo Matcovich, Antonio Felice Giachich, Giuseppe Sgardelli i Antonio Walluschnig s optužbom da su prekršili javnu mir. Dok su 25. veljače Giachich, Sgardelli i Walluschnig pušteni iz zatvora, sedamdesetgodišnji Matcovich je ostao u zatvoru i osobođen je tek 16. ožujka25.

170

Preokret situacije dogodio se, konačno, 5. travnja 1867.

Na prijedlog ugarske vlade Suveren je imenovao izvanrednog povjerenika za Rijeku: bio je to Ede (Edoardo) de Cseh. Dolazak Carskog povjerenika proslavljen je 7. svibnja: u tijeku jedne manifestacije s povorkom, bakljama i kličući Élyen!, u kojoj je sudjelovalo oko 6.000 ljudi, delegacija građana koju je vodio Giovanni de Carina uputila se u Hotel Europa u kojem je odsjeo Cseh, koji je na dobrodošlicu Carine odgovorio govorom na talijanskom, uvjeravajući pridošle da će učiniti sve da «ne iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano26».

I tako je od 5. travnja počelo treće ugarsko razdoblje Rijeke. Još uvijek su postojale neke pravno-administrativne nejasnoće: hrvatski građanski kapetan ostao je ispočetka na dužnosti, a pitanje riječkih delegata u zagrebački Sabor ostalo je neriješeno. 25. travnja Riječani su pozvani na glasanje zbog ostavke Giovannija de Ciotte, za četvrtog delegata za Sabor, i izabrali su odvjetnika Antonija de Randicha. Riječki delegati koji u prvo vrijeme nisu htjeli otići u Sabor, odlučili su da ipak sudjeluju zbog ugarskih pritisaka s jedinom svrhom da prosvjeduju protiv hrvatskih pretenzija: 19. svibnja 1867. Verneda, koji je intervenirao da bi branio imenovanje Cseha na mjesto povjerenika protiv čega je prosvjedovao predstavnik Bakra, govorio je na talijanskom (jezik koji je bio legalno dopušten), ali nije mogao nastaviti zbog zvižduka i vike kojima je njegov govor dočekan. Pozvan od predsjednika Sabora da se izražava na hrvatskom, Verneda je odbio to učiniti i tako su se riječki delegati povukli i odlučili da ne sudjeluju na drugim sjednicama. Da bismo razumijeli kontekst u kojem se dogodila ova epizoda, valja spomenuti da je nekoliko dana prije toga, 1. svibnja, u vrlo tvrdoj izjavi koju je predložio Rački, Sabor ustvrdio da je hrvatski stav o Rijeci neopoziv. Zagrebački Sabor je stoga bio, u potpunosti, loše raspoložen prema riječkim deputatima27.

171

Uostalom, napetost između Riječana i Hrvata, unatoč imenovanja Cseha, nije se smirivala niti u gradu, gdje je mnoštvo prodrlo u zgradu hrvatske gimnazije i napalo kamenjem grobničkog okružnog povjerenika Padavića a taj je slučaj zagrebački tisak preuveličao, ali je ipak naveo vlasti da osnuju Odbor za očuvanje javne sigurnosti kojim je predsjedao Matcovich28.

Ipak, ponovno uspostavljena veza Rijeke sa Ugarskom postupno se konsolidirala. Jedan carski reskript od 26. svibnja 1867.dodijelio je konačno Rijeci pravo na jedno mjesto u Ugarskom saboru. U svibnju 1867. Zmajić je napustio svoju dužnost i 3. lipnja 1867. Riječani su pozvani da izaberu svog izaslanika u budimpeštanski Donji dom. Izabran je mađar Ákos (Acuzio) Radics, kandidat Matcovicheve Liberalne stranke, poznat po tomu što je energično zagovarao odvajanje grada od Hrvatske. U svojoj Professione di fede (Objavi vjernosti) podijeljenoj Riječanima, Radics je obećao da će braniti gradsku autonomiju «i jedino mogući jezik za Rijeku – talijanski», kao i da će se boriti za to da organizacija pravosuđa i školstva budu u potpunosti povjereni riječkom općinstvu29.

Riječko vijeće odlučilo je ukrasiti općinsku salu portretom grofa Erdödyja, posljednjeg riječkog guvernera prije hrvatske okupacije, da bi time naglasili kontinuitet odnosa grada sa Ugarskom nakon hrvatske epizode, i da dade ime Corsia Déak (Déakova traka) nastavku Aleksandrinske ceste, kao i da se postavi jedna spomen ploča u čast Cseha30.

8. lipnja 1867., dana krunidbe Franje Josipa, u Vijećničkoj dvorani s prepunom galerijom, pročitana je i pljeskanjem dočekana pjesma koju je za tu prigodu ispjevao građanin Bonmartini koji je u posljednje dvije kvartine pjevao o «oslobođenju Rijeke»31: «Ugarski kralju! Kruni predaka / onom blagu bisera, i sjaja / nedostaje jedan dragi kamen, koji nije izgubljen / već će zasjati prvotnim sjajem / on se nada, tako drag i lijep /

172

nestrpljiv i ushićen / Sire! Od Tebe vijest o oslobođenju / Rijeka čeka u ovom trenutku sjajnom.»

Poslijepodne 11. lipnja stigla je u grad impozantna povorka sa ugarskim zastavama, pristigla iz Bakra i iz raznih hrvatskih naselja na čelu s njjihovim vlastima: namjera je bila fraternizirati s Riječanima, koji su prijateljski dočekali demonstrante. U jednom letku, podijeljenom prisutnima, pisalo je32: «Grad Bakar vas pozdravlja srdačno, iako još uvijek žali što mu je pripisana uvreda iz 1848., za koju nije kriv. Budite širokogrudi i to prekrite velom. Živio naš ustavni kralj, živjelo naše jedinstvo sa apostolskom krunom Svetog Stjepana! Živjela Rijeka, naša starija susjeda! Živjeo Kraljevski povjerenik de Cseh!»

Matcovich je u međuvremenu odlazio i dolazio iz ugarske prijestolnice da bi potaknuo, u dogovoru s delegatom Radicsem, definitivno pravno rješenje Rijeke i istovremeno izgradnju željeznice Rijeka-Karlovac kao prvi korak za povezivanje Rijeke i Budimpešte. Riječko vijeće je osnovalo posebni stalni odbor za željeznicu i da bi zaštitilo političke i ekonomske interese Primorja pokrenuo publikaciju «Gazzetta di Fiume» («Riječki list»), periodičnu tiskovinu u dva izdanja, talijanskom i njemačkom («Fiumaner Zeitung»), čiji je prvi broj izašao 2. rujna 186733.

21. studenoga 1867. ponovno su održani izbori za riječke delegate (koji su reducirani s četiri na dvojicu) za zagrebački Sabor. Slijedeći savjet ugarskih ministara Andrássyja i Déaka, Riječani su izabrali Antonia Randicha i Nikolu Gelleticha, ali je na izbornim listićima tiskanim sa imenima kandidata, bilo napisano: «Da bi prosvjedovao protiv svake aneksije i ovisnosti o Hrvatskoj». Hrvatskom saboru riječki delegati podnijeli su 21. siječnja 1868. prosvjed, napisan na talijanskom u kojemu su izjavili da «Riječka zemlja nema pravo, ni dužnost biti predstavljena na ovom visokom Saboru» i da stoga ne 173

smatraju obvezujućim «nijedan zaključak koji bi ovaj visoki Sabor mogao donijeti, pošto odnosi (riječkog javnog prava) mogu biti utvrđeni i određeni u dogovoru s Rijekom, samo u Peštanskom zakonodavnom tijelu, u kojem sudjeluje njen delegat». Pošto je taj prosvjed uručen, dvojica su se delegata vratila u Rijeku. To je bio posljednji put da su se gradski predstavnici pojavili u Hrvatskom saboru34.

U srpnju 1868. ugarska i hrvatska regnikolarna deputacija složile su se o ugarskim i hrvatsko-slavonskim ovlastima na raznim područjima: hrvatsko-ugarski kompromis – Nagodba - tako je postignuta i prihvaćena na odnosnim saborima. Samo o Rijeci nije postignut, još jedanput, nikakav dogovor. Pitanje Rijeke postalo je jabukom razdora i zaprijetilo je da uništi i cjeloviti dogovor.

Franjo Josip odlučio je tada da uključi i Rijeku u pregovore: reskriptom od 7. studenoga 1868., nakon što je ponovio da je položaj Rijeke «kao odvojenog tijela pripojenog Svetoj ugarskoj kruni» bila «osnovna ideja» priznata kao realna od svake strane – pozvao je Ugarski sabor i Hrvatski sabor, kao i grad Rijeku, da odrede svoje delegacije da bi se postiglo prijateljsko rješenje. Pregovori se nisu odnosili, treba paziti, na poslove koji su na temelju Nagodbe bili zajednički Ugarskoj i Hrvatskoj i u vezi kojih se ovisnost Rijeke o Budimpešti podrazumijevala; samo o pitanjima koje spadaju autonomno Hrvatskoj (pravosuđe, vjera i naobrazba) bilo je potrebno postići dogovor među ove tri delegacije35. Tako je eksplicitno priznato načelo nihil de nobis sine nobis, na kojemu je inzistiralo riječko Vijeće: Rijeku je trebalo smatrati «trećim faktorom», uz Ugarsku i Hrvatsku.

Reskript od 7. studenoga bio je nedvojbeno pobjeda Mađara i Riječana. U Hrvatskom saboru od 16.-18. studenoga reskript je izazvao razne kritike, ali je na kraju prevladalo mišljenje da se treba uzdati u dobar ishod budućih pregovora o Rijeci i potvrditi pristanak kompromisu sa Ugarskom. Prva 174

točka 66. paragrafa Nagodbe – pretvorena zatim u ugarski zakon XXX. 1868. i u hrvatski zakon I. 1868. – promijenjena je na temelju reskripta: teritorij Riječkog odbora pripao je Hrvatskoj: «sa izuzetkom grada Rijeke i njegovo okruga (koji) čini odvojeno tijelo pripojeno ugarskoj kruni (...) čija posebna autonomija, kao takva, i čiji će zakonodavni uvjeti i odgovarajuće upravljanje morati biti određeni zajedničkim dogovorom posredstvom pregovora na razini komisija između Ugarskog parlamenta, Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i grada Rijeke.36»

Ovaj tekst, iako nije lišen dvosmislenosti kako je to rezultiralo tijekom sljedećih godina, nije zadovoljio Hrvate a zadovoljio je Mađare i Riječane, čije su teze u biti prihvaćene. Doduše, zahtijevati dogovor između sva ova tri «faktora» onemogućilo je, kako ćemo vidjeti, definitivno rješenje riječkog pitanja. Još više, ispalo je da je tekst paragrafa 66, gore naveden, bio napisan u hrvatskoj verziji na jednoj «papirnatoj traci» (Riječka krpica) zaljepljenoj na tekstu u kojemu nisu bili spomenuti «pregovori na razini komisija» u troje.

Hrvati su 1881. iznijeli taj problem u ugarskom Parlamentu, iznoseći tezu o falsifikatu sa ugarske strane, ali je jedno parlamentarno povjerenstvo utvrdilo autentičnost osporavanog teksta. To pitanje je ipak postavio 1915. Jugoslavenski odbor u Londonu, i ponovljeno je u prvom poraću, stvarajući mit o falsifikaciji zločestih Mađara na štetu hrvatskog prava na Rijeku37.

Zanimljiv popis stanovništva U hrvatskom razdoblju Rijeke došlo je do porasta stanovništva, od 11.865 duša na 17.884 u 1869. godini38. Treba spomenuti, u tom kontekstu, i hrvatski popis stanovništva iz 1851. koji je dao sljedeći rezultat: od 12.667 stanovnika Rije175

ke (uključivši, najvjerojatnije, i okolicu) Talijana bi bilo samo 691, Hrvata 11.581, Mađara 76, Nijemaca s drugim manjinama 52 i nijedan Slovenac. Ove je podatke iznio Franjo Rački u eseju Rijeka prema Hrvatskoj, koji je tiskan u Zagrebu 1867. i 1869. u njemačkom prijevodu s naslovom Fiume gegenüber Croatien, u sklopu cjelovitog izlaganja hrvatskih teza o Rijeci39. Nepoznata nam je metodologija korištena u ovom popisu, o kojem ne postoji arhivska dokumentacija, ali su naročito njegovi rezultati u vidljivoj kontradikciji ne samo sa sljedećim popisima stanovništva, već i s prvim ispitivanjem etničkog sastava Carstva objavljenim godinu dana prije hrvatskog popisa: u ovom ispitivanju izbrojano je u Rijeci, Hrvatskoj i Slavoniji otprilike 3.995 Talijana, građana Carstva (s pretpostavljenim boravištem u Rijeci) i 325 Talijana stranaca, odnosno onih koji su došli s poluotoka, nazvani «regnicoli». Etnograf Karl Czoernig, glavni ravnatelj statistike u Carstvu, komentirajući podatke definirao je Rijeku kao «Italienische Sprachinsel», italofoni otok. U stvarnosti, kontradikcija je samo prividna: popis stanovništva iz 1850. izveden je na osnovu jezika kojim govore stanovnici (nach Sprachstammen), dok je onaj iz 1851. izveden po etnicističkom kriteriju, tipično hrvatskom: Riječani koji su bili etnički Hrvati popisani su kao Hrvati (iako su govorili talijanski), dok su kao Talijani popisani 691 «regnicola», podanika talijanskih država sa stalnim boravištem u Rijeci40.

Pokušaj kroatiziranja obrazovnog sustava poduzet odmah nakon okupacije grada, naišao je, uostalom, na nesavladive prepreke, tako da je biskup Srot iz Uprave za više školstvo u Zagrebu sugerirao da u Rijeci «omnia negotia italico idiomate petractentur nullasque vis quarod linguam populo inferatur» - svi poslovi moraju se voditi na talijanskom, i nikakvo nasilje ne smije se narodu nametnuti glede jezika, pri čemu »usus linguae nationalis in elementaribus scholis (...) quantum est possibile adhibeatur» - hrvatski je trebao biti uveden u osnovne škole samo kada je to moguće41.

176

Za vrijeme hrvatskog razdoblja povećan je teret nameta, projekti unaprijeđenja komunikacijskih puteva ostali su na papiru i trgovački je promet doživio zastoj. Ove ekonomske poteškoće ne treba pripisati hrvatskoj upravi, već apsolutističko-centralističkoj orijentaciji austrijske politike: htjelo se koncentrirati pomorski promet u Trst i realizirane su željezničke veze Trsta s Bečom, s Budimpeštom i s Hrvatskom u untrašnjosti u namjeri da se preusmjeri iz Rijeke izvoz proizvoda iz Ugarske i Hrvatske. Zanemareni su i radovi u luci, projektirani i započeti u drugom ugarskom razdoblju: staro ušće Rječine pretvoreno je u takozvani kanal Rječine (Mrtvi kanal), s površinom od svega jednog hektara, u riječnu luku za brodove kratke plovidbe, dok je uređenje i proširenje morske luke napredovalo puževim korakom. Stoga ne iznenađuje podatak da je promet riječke luke spao sa ukupne vrijednosti od 13 milijuna florina 1862. na 11 milijuna 1865., s tendencijom daljnjeg pada42.

Prijedozi za izgradnju željezničkih pruga prema Hrvatskoj i ugarskoj nizini, koje je predložila riječka Trgovačka komora, ostali su bez odjeka i jednaku sudbinu doživjeli su i planovi na tom području koje su šezdesetih godina predlagali hrvatski ban Šokčević i ugarski politički krugovi, kojima su se suprotstavili, sa uspjehom, bečki centralisti koji su branili privilegije Društva južnih željeznica (Südbahn), povezanog s tršćanskom trgovinom43.

Kriza nije, međutim, dotakla riječku industriju, čija je važnost naprotiv porasla: u promatranom razdoblju njena vrijednost iznosila je 50% od industrije cijele Hrvatske. Brodograđevna industrija nastavila se razvijati i oko šezdesetih godina u Rijeci je djelovalo 13 brodogradilišta koji su gradili godišnje od 20 do 25 velikih brodova, među kojima i klipere američkog tipa. Aktivnost riječke brodogradnje prestat će u drugoj polovici stoljeća zbog definitivne zamjene plovidbe na jedra sa onom na paru44.

177

Druge važne industrije bile su Tvornica kemijskih proizvoda u vlasništvu jednog riječkog dioničkog društva kojemu je na čelu bio Waler Crafton Smith, koji je osvojio medalje i priznanja na brojnim naconalnim i međunarodnim izložbama, i ljevaonica metala, otvorena 1855., također osnovana kao dioničko društvo koja se kasnije prozvala Stabilimento tecnico - Tehničko poduzeće: zapošljavala je oko 400 radnika i zatvorena je 1874. Na njenom mjestu izniknut će Tvornica torpeda Whitehead. Proširena je tvornica duhana, koja je postala najveća manufaktura na tom planu u cijelome Carstvu i zapošljavala je čak 2.400 radnika. Cvjetala je i Tvornica papira, koja je zapošljavala između 600 i 800 radnika i izvozila je po cijelom svijetu. O tvornici brašna i mlinu za žito govorili smo ranije: prvi mlin na paru počeo je djelovati 1853. Grad je zatim imao tvornicu platna za jedrenjake, četiri pogona za štavljenje kože i četiri tvornica tjestenine45.

Industrijsku dinamiku pratio je i razvoj bankarskog sektora. U gradu je 1855. otvorena filijala Austro-ugarske banke, a 1. siječnja 1859. osnovana je lokalna štedionica, koja je od 1859. do 1866. zabilježila stalni rast kapitala i broja ulagača46.

Tehnički progres svojim je posljedicama utjecao i na izgled grada. 1. kolovoza 1852. uvedeno je plinsko osvjetljenje ulica, a zatim sukcesivno i u Gradsko kazalište i raznim dućanima (U Zagrebu se plin počeo koristiti tek 1863.). Godine 1855. proradila je telegrafska linija Rijeka-Trst a 1858. i između Rijeke i Senja. Dvije obale Rječine bile su povezane novim, elegantnim mostom od solidnog željeza47.

O monumentalnoj «Fontani Franjo Josip», puštenoj svečano u rad 23. travnja 1857. govorilo se u prethodnom poglavlju. Na račun Municipija restaurirani su 1858. zvonik stolne crkve i enterijer crkve svetog Vida. Nova veličansvena zgrada, za koju je prvi kamen postavio 26. ožujka 1856. Nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, Carev brat, bila je Carska i kraljevska pomorska akademija. Izbor Rijeke kao sjedišta ove institucije 178

bilo je jasno priznanje važnosti grada s njegove pomorske strane. Radovi su brzo napredovali i 29. rujna 1857. usidrila se u luku eskadra koju su sačinjavale tri pirofregate, odnosno fregate koje su plovile i na jedra i na paru, s kadetima Akademije na brodovima. Inauguracija je održana 4. listopada velikom proslavom koja je uključila cijeli grad48.

Pažnja socijalnom pitanju, što je bila karakteristika gradske politike, dovela je do osnivanja na poticaj Municipija u rujnu 1856., stalnog odbora za javno dobrotvorstvo, kojemu je povjerena i uprava nad Institutom za siromašne da bi se suzbila skitnja i siromaštvo podjelom pomoći siromašnima.

Valja spomenuti u tom smislu i organiziranu aktivnost pomoći siromašnima koju je pokrenuo Girolamo Fabris, bivši protoliječnik primorja49. Što se tiče škola, došlo je razvoja ženske naobrazbe: osnovnoj ženskoj školi koju su osnovale 1777. benediktinke pridružili su se 1854. Ženska srednja škola koju je osnovala Rosalia Wassich, zanimljiva figura odgojiteljice, Ženski kolegij barunice de Lazzarini i druge dvije privatne škole. Nastavio je prosperirati i Kraljevski nautički institut, dok je bivša isusovačka gimnazija koja je poslije ukinuća reda ponovno procvjetala u drugom ugarskom razdoblju Rijeke, doživjela duboku promjenu: nakon 1850., na inicijativu zagrebačkog Sabora, usvojila je hrvatski kao nastavni jezik, postajući tako Kraljevska hrvatska gimnazija pod izravnom zaštitom Cara50. Muzička škola otvorena 1821. postala je 1851. Gradski filharmonijski institut, u kojem se moglo učiti pjevanje i sviranje gudačkih i puhačkih instrumenata i u kojem su radili Zajc otac i sin, spomenuti u prethodnom poglavlju51.

Hrvati koji ne žele biti Hrvati?

Hrvatska kulturna i politička prisutnost poprimila je u ovom razdoblju veliku važnost. U Rijeku je Ljudevit Gaj 179

preselio uredništvo svoje revije «Neven», a u hrvatskoj gimnaziji nastavu su držali najvažniji hrvatski intelektualci te epohe. 1855. otvorena je Narodna čitaonica riječka, hrvatska čitaonica koja je postala središte hrvatske političke aktivnosti u gradu. Od 1823. do 1836. radio je u Rijeci kao službenik Zagrepčanin Antun Mihanović, autor hrvatske nacionalne himne Lijepa naša domovino (1840.), koja je danas službena himna Republike Hrvatske. Od 1861. do 1866. živio je u kvarnerskom gradu i Ante Starčević, osnivač zajedno sa Eugenom Kvaternikom Hrvatske stranke prava, koji je bio u tijesnoj vezi s Riječaninom Erazmom Barčićem. Dok je Franjo Rački, rođen u Fužinama u Gorskom Kotaru, argumentirao u svojem eseju iz 1867. klasičnu tezu o pripadanju Rijeke Hrvatskoj i zastupao je u pregovorima regnikolarnih deputacija52, predstavnik hrvatskog nacionalizma u gradu svetog Vida bio je naročito Riječanin Erazmo Barčić (1830.-1913.)53. Barčić se pridružio Hrvatskoj stranci prava, ali je bio zagovornik, kao i Rački, jednog prvobitnog oblika jugoslavenstva, odnosno jedinstva svih južnih Slavena. O njegovoj aktivnosti u razdoblju ugarske idile reći ćemo nešto kasnije. Iz hrvatskog razdoblja je, međutim, njegova brošura La voce di un patriotta (Glas domoljuba), iz 1860., tvrda polemika protiv talijanskih prougarskih autonomista u ime jedne koherentne hrvatske nacionalističke vizije, koja je imala jedan od svojih modela baš u talijanskom Risorgimentu: u svojem studiju Barčić je imao portert Garibaldija a odnosi hrvatskih patriota sa Italijom, kao što je to bilo s Franom Supilom, dobro su poznati. Knjižica je napisana na talijanskom jer, kako kaže sam Barčić u predgovoru, «moji hrvatski sugrađani ne razumiju hrvatski». Sa ove točke gledišta ovaj spis, na jednaki način kao i takozvani popis iz 1851., zanimljiv je dokument etnicističke koncepcije nacionalosti, koji je prevladavao u hrvatskim kulturnim ambijentima.

Ova vizija, koju je dijelio i Rački, imala je pjesnički izraz u lirici Rieci (Rijeci) koju je ispjevao 1867., na kraju hrvatskog razdoblja, riječki liječnik i pisac Ivan Dežman54: 180

«Rieko, prvi ti mog oka vide / Ti mog srca prva boli / Kakav glas to crn o tebi ide, / da tuđina ti uzvoli? / I još vele, pogaziv si lice / Da Hrvatstvo tajiš svoje! / (...) «Hrvatska si od vajkada!» / (...) Jao, zbor’te! Čujte, odmetnica / Na tisuće graknu grla: / Ne bih, niti budem Hrvatica / Strela mene pri’e zatrla! / (...) Stani rode, sad Vječiti zbori: / «Hrvatska si odvajkada!» / Ali majka u ludilu svome / I prot Bogu prkos sprema, / ričuć biesna: U okolu mome / Hrvatske ni mraka nema!»

Vidjeli smo da hrvatski nacionalizam nije ciljao odmah na neovisnost Hrvatske već priznavanju Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u okviru Carstva, ali je njegova politička konotacija bila očita. Njemu Riječani nisu suprotstavljali jedan zrcalni talijanski politički nacionalizam: njihovo talijanstvo bilo je lingivističkog i kulturnog tipa, dok je politički «patriotizam» što su ga iskazivali bio nedvojbeno ugarski. Patriotizam Patriotske komore – najvažnijeg gradskog društva, čija je zgrada izgrađena na Korzu 1847. i koji je imao među svojom upravom cvijet cvijetova riječke ekonomske i kulturne elite (od Iginija Scarpe, do Lodovica G. Cimiottija i Carla Meyniera) – odnosio se, očito, na carsku domovinu, na Habzburšku imperiju i Ugarsku55. Intranzigentna municipalna autonomija i mađarski politički lojalizam: to je suštinski binom koji definira poziciju Riječana, s onu stranu razlika i unutarnjih podjela kojih uopće nije nedostajalo. Ta je pozicija branjena u različitim tonovima, od gradskog tiska kao što je to bio «Eco di Fiume» («Riječki odjek»), koji se pojavio 1854. i kojemu je izdavač i urednik bio Ercole Rezza, i «La Bilancia» («Vaga»), isprva tjednik, a zatim «političko-trgovačko-pomorski» dnevnik što ga je 1867. osnovao izdavač i pisac Emidio Mohovich56.

Argumentirati na znanstvenom planu ovu autonomističku poziciju bila je zadaća riječke historiografije, čiji je datum rođenja označen odlukom riječkog općinstva od 3. srpnja 1848. kada je hrvatska okupacija Rijeke bila već u zraku, da 181

imenuje jednu Povijesnu komisiju od pet članova koja bi branila dokumentiranim istraživanjem «prava grada utvrđena terezijanskom Diplomom iz 1779. godine i sukcesivnim, odnosnim zakonima». Pozvani su u članstvo ove Komisije Giuseppe Politei, Ludovico Giuseppe Cimiotti, Girolamo Fabris, Giovanni Kobler i Pietro Rinaldi. Neposredan plod ove odluke bio je «Almanacco fiumano» («Riječki almanah») koji je tiskan godišnje od 1855. do 1860. u redakciji Politeia: u njemu su objavljeni fundamentalni dokumenti, kao što je to test Pragmatičke sankcije iz 1725. i prva knjiga Statuta iz 1530., epigrafi i znanstveni eseji autora kao što su Kobler, Kandler, Luciani, Turchich i sam Politei. Jedan od članova Komisije, erudit Ludovico Giuseppe Cimiotti, koji je već 1844. uputio apel za prikupljanje svih informacija korisnih za povijest grada, akumulirao je materijale za zbirku koju je htjeo nasloviti Rerum Fluminensium Scriptores i ostavio je mnoge neobjavljene radove, među kojima i povijest Rijeke u šest knjiga, s naslovom Publico-politica Terrae fluminis S. Viti adumbratio historice ac diplomatice illustrata, koja će biti parcijalno objavljena i korištena nakon njegova odlaska sa životne scene. Pionirsko djelo Politeia i Cimiottija predstavlja temelje za cvjetanje riječke historiografije nakon ponovnog pripojenja grada Ugarskoj57.

1 2 3 4 5

Tomsich, str. 358-359; Radetti, 1952/2, str. 66 Fest, 1935., str. 24; Horvat, 1907., str. 89 Tomsich, str. 362-364; Gigante, 1928., str. 96-97 Tomsich, str. 363; Gigante, 1928., str. 97; Horvat, 1907., str. 90 Horvat, 1907., str. 91, koji prenosi Bunjevčevu proklamaciju u integralnom obliku; Tomsich, str. 364 6 Tomsich, str. 364; Gigante, 1928., str. 98, koji parcijalno donosi žalbu upućenu Jelačiću; Radetti, 1952./2, str. 67 7 Žic, 2007., str. 74 8 Isto, str. 76, 77-78

182

9 Susmel, 1917., str. 82; Gigante, 1928., str. 99 10 Gigante, 1928., str. 100; Tomsich, str. 378-380, koji prenosi velike dijelove Giacichevog spisa; Fest, 1913b, str. 217 11 Tomsich, str. 378, 379; Fest, 1913b, str. 218 12 Tomsich, str. 380; Fest, 1935., str. 25 13 Tomsich, str. 381-383, 385 14 Tomsich, str. 424-423; Fest, 1913.b, str. 219 i dalje (podnesak Vijeća parcijalno donose i Tomsich i Fest) 15 Tomsich, str. 425, 426-428, koji prenosi integralni tekst prosvjeda; Fest, 1913.b, str. 220 i dalje; Fest, 1935., str. 26 16 Tomsich, str. 431-432, 421-422, 428-430; Fest, 1913.b, str. 222 17 Tomsich, str. 422, 432 18 Tomsich, str. 418-420; Gigante, 1928, str. 103; Horvat, 1907., str. 93 19 Gigante, 1928., str. 104; Horvat,, 1907., str. 94 20 Fest, 1935., str. 27; Horvat, 1907., str. 94 21 Fest, 1935., str. 27 22 Gigante, 1928., str. 104-106 23 Horvat, 1907., str. 95-97, 98-100, 101 24 Mohovich, 1869., str. 30-32; Gigante, 1928., str. 106-107 25 Mohovich, 1869., str. 36-38; Gigante, 1928., str. 107; Horvat, 1907., str.

101-103 26 Mohovich, 1869., str. 44-45; Tomsich, str. 470-471, 473-474; Horvat, 1907., str. 102; Gigante, 1928., str. 108 27 Mohovich, 1869., str. 46; Gigante, 1928., str. 108; Horvat, 1907., str.94-95; Fest, 1913.b, str. 247 i dalje 28 Mohovich, 1869., str. 47-49; Tomsich, str. 474-476; Horvat, 1907., str. 104 29 Mohovich, 1869., str. 68-70; Tomsich, str. 477-479, 490-492 30 Tomsich, str. 499, 504 31 Tomsich, str. 507-508 32 Isto, str. 509-510 33 Isto, str. 513-514, 515-516 34 Tomsich, str. 523-524, 527-528, 529-530 (gdje je integralno prenesen prosvjed od 21. Siječnja 1868); Fest, 1935., str. 28-29; Gigante, 1928., str. 109 35 Horvat, 1907., str. 105-106, koji parcijalno prenosi reskript od 7. studenoga 1868., reproduciran i kod Trimarchija, 1988., str. 10-12 36 Trimarchi, 1988., str. 12-13; Horvat, 1907., str. 107-109 37 Trimarchi, 1988., str. 14-16; vidjeti Depoli, 1960.

38 Kobler, III., str. 36; Radetti, 1952./2, str. 68 39 Rački 1869., str. 130; Horvat, 1907., str. 92 40 Depoli, 1957., str. 180-182; Mileta Mattiuz., 2004., str. 82-84 41 Depoli, 1955., str. 67 42 Fest, 1935., str. 29 i dalje; Radetti, 1952./2, str. 67-68 43 Fest, 1935., str. 30-31 44 Tomsich, str. 389; Fest, 1935., str. 31 45 Tomsich, str. 377-378, 444-446, 563; Žic, 2007., str. 83-84 46 Tomsich, str. 409-410, 444

183

47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57

Tomsich, str. 373-374, 396; Žic, 2007., str. 83 Tomsich, str. 407, 390-392; 403-404 Tomsich, str. 405 Tomsich, str. 434-435; Volpi, 1998., str. 7-8 Tomsich, str. 587 Hrvatska enciklopedija, odrednica «Rački, Franjo» Tomsich, str. 595; Žic, 2007., str. 79-81, 84-85 Luksich Jamini, 1960., str. 84-85 Tomsich, str. 352, 402 Isto, str. 444, 566 Stelli, 2006., str. 103-105

FONTANA FRANJE JOSIPA KOJE VIŠE NEMA

184

X. POGLAVLJE

«UGARSKA IDILA»

Ponovno pripajanje Ugarskoj i «Provisorium» U prvoj točki § 66 Hrvatsko-ugarskog kompromisa reafirmiran je, kako smo vidjeli, položaj Rijeke kao corpus separatum koji uživa posebnu autonomiju, kao i pravo grada da sudjeluje u radu regnikolarnih deputacija da bi se moglo doći «zajedničkim dogovorom» do definitivnog rješenja riječkog pitanja. Tako se 15. svibnja 1869. sastala Komisija od dvanaest članova, po četiri iz svake deputacije - ugarske, hrvatske i riječke. Riječka deputacija, smatrajući se punim pravom «trećim faktorom» pregovora, odmah je precizirala da se neće smatrati obveznom provesti odluke koje se odnose na Rijeku a koje proizlaze iz prethodnih dogovora u kojima nije sudjelovala; zatražila je, nadalje, ekskluzivnu upravu općine nad školama i jamstvo za uporabu talijanskog jezika. Hrvati su, naprotiv, zagovarali pravo zagrebačkog Sabora i hrvatske vlade nad Rijekom. Kompromisni prijedlog što ga je podnio ugarski ministar Andrássy nije prihvaćen1.

12. prosinca 1869. hrvatska deputacija predložila je da se odgodi sine die rad Komisije: ugarska vlada bi preuzela upravu nad kvarnerskim gradom a preostali teritorij Riječkog odbora bio bi dodijeljen Hrvatskoj. Radilo se ovdje o jednom provisoriumu, trenutačnom rješenju u očekivanju jednog budućeg definitivnog dogovora. Ugarska i riječka deputacija 185

prihvatile su prijedlog i Komisija je bila raspuštena. Tijekom 1883. i 1884. doći će do obnove pregovora triju deputacija, ali ni tada neće doći do dogovora2. Provisorium je tako potrajao pola stoljeća, sve do propasti Carstva a da se nikada nije pretvorio u definitivno rješenje!

Franjo Josip je s kraljevskim reskriptom od 28. srpnja 1879. sankcionirao odredbe Provisoriuma koje su predviđale: carsko imenovanje, na prijedlog ugarskog ministra, guvernera Rijeke i Ugarsko-hrvatskog primorja, koji bi imao zadaću da nadzire političku upravu grada i okruga i da vodi pomorske poslove Primorja od Rijeke do Karlobaga i koji je bio posrednik između općine i budimpeštanske vlade za poslove koji su zajednički Ugarskoj i Hrvatskoj; gradom i okrugom upravljat će općina na temelju statuta kojeg će donijeti sam grad i biti potvrđen od vlade koja ga ne može mijenjati ili unijeti neke izmjene i dopune, dakle riječ je o nekoj vrsti pakta između dviju strana; što se tiče pravosuđa, osnovan je u gradu sud prvoga stupnja. Po pitanju javne naobrazbe Rijeka je bila podređena odnosnom ugarskom ministru sa izuzetkom hrvatske gimnazije, koja bi u budućnosti morala ovisiti o hrvatskoj vladi i Saboru. Otpušten je povjerenik Cseh i za guvernera je imenovan grof József Zichy, koga su 10. kolovoza 1870. Riječani oduševljeno dočekali3.

Iz svih tih složenih zbivanja hrvatska pozicija je izašla nedvojbeno poražena, a pobjeda se nasmiješila Riječanima i Mađarima. Hrvati su ublažili svoju poziciju jer su željeli što prije doći u posjed primorskih teritorija izvan Rijeke s lukama, posebno Bakrom, riješavajući se ugarskog povjerenika i blokirajući promađarske simpatije kojih nije nedostajalo.

Hrvatska kontrola nad teritorijem izvan Rijeke imala je kao posljedicu da je grad svetog Vida poprimio sve više izgled jedne enklave u kompaktno hrvatskom teritoriju. Ali fundamentalno je za Hrvate bila iznad svega činjenica što su uspjeli da se prihvati kao provizorna jedna situacija koja je 186

već bila de facto konsolidirana i koju u ovom trenutku nisu mogli promijeniti. U samoj Rijeci, napokon, Hrvati su zadržali pozicije koje nisu bile nimalo beznačajne: osim gimnazije o kojoj je već rečeno prije, ovisnoj o Hrvatskoj (iako je 1870. osnovana ugarska srednja škola s talijanskim kao nastavnim jezikom a 1896. hrvatska gimnazija je preseljena na Sušak)4, prisutnost u gradu jednog hrvatskog garnizona, potvrda neovisnosti riječke crkve o senjsko-modruškoj dijecezi, ali iznad svega pravo Rijeke, nikada ukinuto, da šalje svoje deputate u zagrebački Sabor. Pedeset godina su Riječani odbijali koristiti ovo pravo (a Hrvatski sabor je nastavljao pozivati grad da bude predstavljen u ovom tijelu), ali kontradikcija između pozicije Rijeke kao odvojenog tijela i njegovog prava na predstavništvo u Hrvatskom saboru bilo je neosporivo. Riječka odbijenica bila je praktička smicalica, ali nije bila zasigurno pravno rješenje problema, rješenje koje inače, na temelju Provizorija, nije moglo biti postignuto bez Hrvatske. Nije slučajno što je 28. rujna 1870. ugarsko Vijeće ministara solomonski izjavilo da «pošto nije zadaća Provizorija definitivno riješiti pitanja iz područja javnog prava, predstavnici Rijeke bit će zasada pozivani kako u ugarski parlament, tako i u Hrvatski sabor5». Činjenica da je dogovor bio sam «privremen» imao je za posljedicu niz nesporazuma, koji su se manifestirali u sljedećim godinama, čak i u odnosu između Rijeke i Ugarske: ugarska vlada će, naime, moći tvrditi da je posebna autonomija Rijeke kao «odvojenog tijela» vrijedila samo za definitivno rješenje o kojem se treba suglasiti s Hrvatskom, dok se kao provizorna trebala smatrati volja ugarske vlade i Parlamenta, kojima je pripalo upravljane gradom.

Nakon ustoličenja guvernera Józsefa Zichyja 14. prosinca 1870. Općinsko vijeće imenovalo je komisiju od 17 članova za razradu statuta koji je bio predviđen Provizorijem. Nakon više od godinu dana rada, komisija je podnijela 187

tekst ugarskoj vladi i 7. travnja uredbom kraljevskog ugarskog ministra unutarnjih poslova konačno je prihvaćen Statut slobodnog grada Rijeke i njegovog okruga, koji se može smatrati kao «magna carta» riječke autonomije6. Citirat ćemo ovdje dva osnovna paragrafa: «§ 3. Pošto Rijeka tvori odvojeno tijelo, pripojeno Kruni Svetog Stjepana, njene granice neće se moći mijenjati nego snagom zakona, uz prethodni pristanak riječkog predstavništva. §127. Ova Statut ne može se mijenjati nego u suglasnosti s Predstavništvom slobodnog grada Rijeke i njegovog okruga.»

Rijeka se tako javlja eksplicitno kao treći faktor na jednakoj nozi sa Ugarskom i Hrvatskom i zato se guverner Zichy, u komunikaciji o prihvaćanju Statuta sa strane vlade, vrlo oportuno pozvao na načelo samoodređenja grada. «Nihil de vobis sine vobis», što je sada bilo priznato i formalno. Ali u citiranim paragrafima ide se i preko toga: njima se proglašava skoro pa neki suverenitet općine, od trenutka da bez njenog pristanka ne mogu biti izvedene nikakve promjene teritorija - konstitutivni element svake države, a ovu «kvazi-suverenost» potvrđuje § 127 koji određuje da Statut ne može biti promijenjen bez suglasnosti grada7.

Općinsko predstavništvo (Rappresentanza municipale), odnosno Vijeće koje čine 50 vijećnika iz grada i 6 iz okruga (podopćine Plase, Kozala, Drenova), trajalo je na dužnosti šest godina, a svake tri godine obnavljala se polovica vijećnika. U okviru tog Predstavništva birao se predsjednik s titulom podestà (načelnik), koji je morao prisegnuti «vjernost Kralju, poslušnost zakonima Kraljevstva, riječkom Statutu i savjesno ispunjavanje obveza koje spadaju u njegov djelokrug» i predstavljao je općinu u odnosu na treće. Zatim je Predstavništvo unutar sebe biralo općinsku delegaciju od 10 punopravnih članova i 5 zamjenika. Upravno i izvršno tijelo 188

općine «pod izravnim nadzorom i odgovornosti načelnika» bio je gradski magistrat «koji je bio sastavljen od potrebnog broja sektorskih povjerenika i potrebnog subalternog personala». Nadležnosti takve općinske vlade bila je podijeljena između Općinske delegacije i gradskog magistrata8.

Da su općinska autonomija i talijanski karakter grada dva lica jedne te iste medalje, ideja je koja leži u osnovi Statuta iz 1872. čiji se tekst, sastavljen na talijanskom s priloženim prijevodom na mađarski, može stoga smatrati okrunjenjem jedne stoljetne tradicije.

Uzvraćena ljubav: Rijeka i Ugarska Od 6. do 11. rujna 1869. održan je u Rijeci XIV. Znanstveni kongres ugarskih liječnika i prirodoslovaca. Događaj, s onu stranu njegovog kulturnog značaja, imao je velik politički značaj kojim je potvrđen ponovno uspostavljen odnos grada sa Ugarskom. Samo koju godinu prije toga odluka Općinskog vijeća da se ugosti kongres u Rijeci bila je odbačena u hrvatskoj vladi, dok je ovoga puta, na ponovljeni zahtjev Vijeća, povjerenik Cseh dao svoj pristanak. U pozivu što ga je sastavilo Predsjedništvo Udruženja ugarskih liječnika i prirodoslovaca iznosilo se sljedeće9: «Svatko zna da je (Rijeka) najljepši biser naše domovine, jedino mjesto u kojem se ona spaja s važnim Jadranom; da njeni stanovnici gaje liberalne osjećaje, da su navjerniji, najneumorniji i vrijedni domoljubi i da uživaju zavidni ugled zbog njihove dosljednosti i gostoljubivosti. (...) Sada vas pozivamo u Rijeku gdje svi stanovnici, puni izvornog entuzijazma, ponavljaju magične riječi: tengerre magyar! Da, mađarskom moru! Da, mi ćemo održati naš kongres po prvi puta na obali Jadrana.»

Osnovane su gradske komisije za pripremu, prihvat i proslavu. 4. rujna stigli su prvi gosti, njih oko 500, iz Trsta s 189

dva Lloydova broda, dok ih je 900 drugih stiglo istim putem u sljedećim danima, primljeni od stanovništva sa entuzijazmom. Ukupno je sudionika tog kongresa bilo 1800. Kongres je otvoren u Gradskom kazalištu a predsjednik Udruženja, barun de Vecsey pojavio se obučen u mađarsko nacionalno odijelo i bio je pozdravljen ushićenim povicima Eljen i Viva od publike, koja je ispunjavala parter, lože i galeriju.

Za stolom predsjedništva sjedili su, među ostalima, Gasparo Matcovich i Ákos Radics, bivši riječki delegat u Ugarskom saboru. Predsjednik općine, Ernesto de Verneda, pozdravio je sudionike kongresa u ime grada a odgovorio mu je potpredsjednik Halász govorom, prekidanim pljeskom, iz kojeg je važno citirati sljedeći dio10: «Ako bi se moglo još sumnjati je li časno biti ugarski građanin, ako bi se morala dokazivati domoljubna vrlina bez sjenke egoizma, mogli bismo ukazati s domoljubnom svijesti na Rijeku koja daleko od srca domovine, napuštena u svjetskim zbivanjima, odupirući se iskušenju i sučena s progonima, ostaje povezana neuništivom vjernosti zajedničkoj domovini i ne dopušta da odvoji svoje interese od interesa ugarske nacije».

U sljedećim danima odvijao se vrlo bogat program proslave s plesovima, banketima i čak s porinućem jednog plovila s imenom «Scarpa» u čast slavne riječke obitelji. Komemorativna spomen ploča kongresa otkrivena je petnaest godina kasnije, 1886., svečanom ceremonijom u kojoj su sudjelovali gradonačelnik de Ciotta i neki mađarski znanstvenici11. Čini nam se da kronika ovog događaja dovoljno objašnjava motiv zbog kojeg je razdoblje koje ide od 1869. do 1896 nazvano «ugarska idila»: između Rijeke i Ugarske tako se tih godina uspostavila ekonomska, socijalna, politička i na kraju i «afektivna» veza koja, iako se pozivala na stoljetnu tradiciju nije bila nikada, ili tako bar nije izgledalo, ovakvog intenziteta.

190

Jedan obrazovani i inteligentan promatrač kao što je to bio Bečanin češkog podrijetla Heinrich von Littrow (1820.1895.) koji se nastanio u Rijeci 1867. i bio je pomorski inspektor od 1873. do 1875., pjesnik na njemačkom i esejist, u jednoj svojoj lirici posvećenoj kvarnerskom gradu u koji se zaljubio toliko da se često potpisivao na talijanskom «Enrico de Littrow», piše da je teško objasniti nacionalnost Riječana: «na kraju krajeva oni su jednostavno Liburni / vole odjeću i običaje Italije / i apsolutno žele biti čistokrvni (Vollblut-Ungarn sein) Mađari!12» Ova karakteristična koegzistencija lingvističko-kulturnog talijanstva i ugarskog političkog lojalizma iznenađivala je i strane posjetioce. Francusko-švicarski novinar Victor Tissot, koji je u knjizi La Hongrie inconnu (Nepoznata Ugarska), objavljenom u Parizu 1878. opisuje svoje putovanje u Ugarsku koje je započelo baš u Rijeci, primjećivao je da su Riječani skloni Ugarskoj, koja je okončala dvadesetogodišnju «tešku i mrsku hrvatsku dominaciju» a istovremeno su se osjećali Talijani: škole su talijanske, piše Tissot, Općinsko vijeće raspravlja i odlučuje na talijanskom, list «La Bilancia» izlazi na talijanskom i uređuje ga jedan vrijedni pisac, gospodin Mohovich, ulice Starog grada su «tamne uličice, strme, gotovo nerazmrsive, talijanske po njihovom izgledu, po njihovoj fizionomiji, po njihovim imenima i po stanovnicima».

Uostalom, zaključuje Tissot na kraju svog prvog riječkog dana: «Geografski i politički bio sam u Ugarskoj od jutra, ali nisam još uočio ni najmanji uzorak dvostrukog gajtana na mađarskoj nošnji, kao i mađarskih brkova. Oko mene nije se govorilo ništa drugo nego talijanski13.»

Prougarski politički stav Riječana koji, iako uopće nisu bili iredentisti, ipak su pokazivali živu simpatiju za slogan nacionalnog ujedinjenja Italije a neki su od njih bili i garibaldinski dobrovoljci – bio je i pod utjecajem odličnih odnosa koji su se uspostavili između Ugarske i Italije u razdoblju Ri191

sorgimenta: dvije nacije su se borile protiv istog neprijatelja, Austrijskog carstva, Kossuth je u Italiji našao drugu domovinu, pukovnik Tüköry prolio je svoju krv za oslobođenje Sicilije, general Tür bio je suradnik Garibaldija. Zapravo, u očima Riječana geografski i lingvistički daleka Ugarska nije predstavljala prijetnju za talijanstvo grada, već je bila viđena kao obrana protiv hrvatskih susjeda i njihovih težnji za pripojenjem grada. U očima Mađara Rijeka je bila njihova luka, jedina koja je mogla jamčiti obnovu stare ugarske geopolitičke težnje prema moru. O tome je pisao Silvino Gigante14: «Manifestacije bratstva bile su iskrene s jedne i s druge strane; i nisu bile izazvane samo materijalnim interesom. (...) Radilo se o pravoj naklonosti, sa strane Riječana, koja je bila izazvana oslobađanjem od teškog pritiska hrvatskog jarma, sa strane Mađara zbog osjećaja zahvalnosti koja je budila u njima energiju s kojom se Rijeka odlučno oduprla hrvatskoj vlasti i s kojom je uporno zatražila ponovno pripajanje kraljevstvu svetog Stjepana.»

Živi ugarski interes za Rijeku dolazi još iz vremena restauracije i sve se više produbljavao u tijeku sljedećih godina. U brižljivo pripremljenoj Bibliografia storica fiumana (Riječka povijesna bibliografija) koju je izdao Attilio Depoli u godinama 1925.-26., u razdoblju 1815.-1884. od ukupnog broja publikacija posvećenih Rijeci 67 je mađarskih, jednak broj njemačkih, malo manje od talijanskih (68) i više od hrvatskih (21, dok su ostale napisane na raznim drugim jezicima). Uzimajući pak u obzir radove o ekonomskom razvoju Rijeke, mađarske publikacije prelaze na prvo mjesto: 46 od ukupno 96, iza kojih slijede 27 talijanskih, 11 njemačkih, 3 hrvatske i 9 njih na drugim jezicima.

Govorili smo o interesu ugarskih političara, počevši od Kossutha: jedan dokument o «riječkoj strasti» velikog interpreta ugarske pomorske vokacije jedno je privatno pismo naslovljeno ženi iz Rijeke, 29. listopada 1845. sa oduševljenim opisom ljepota grada i obale: «Ljudsko oko ne može 192

dovoljno primiti utisak ove pekrasne vedute; prsa se šire, dah zastaje i svi otkucaji našeg srca pretvaraju se u veliku molitvu! A dosada su Mađari tako malo držali do ovih stvari!». Kossuth pripovijeda o primanju što ga je u njegovu čast priredio guverner i vesele konverzacije, sve do duboko u noć, «na mađarskom, talijanskom, francuskom, engleskom i njemačkom, jer mora su vrata svijeta a stanovnici Rijeke su kozmopoliti». Dan kasnije, piše još Kossuth, u povratku na Rijeku nakon posjeta nekim obalnim mjestima «dočekalo nas je Društvo riječke željeznice sa izvrsnim ručkom i dok je vojna glazba zasvirala ispod naših prozora Rákoczijev marš ja sam - zamisli! – bio prisiljen da izgovorim, mucajući, zdravicu na talijanskom, na koju su drugi odgovorili improviziranim talijanskim stihovima.15»

Među mnogim mađarskim publikacijama koje se u drugoj polovici stoljeća bave Rijekom – najviše, kao što smo rekli, njenim ekonomskim profilom – efikasan dokument o «afektivnoj klimi» idile je vodič što ga je napisao Geza Kenedi A Quarnero, Fiume és Abbazia, napisan 1884., iste godine kada je na svjetlo dana izašao još jedan vodič za Rijeku, napisan na njemačkom, Fiume und seine Umgebungen (Rijeka i njezina okolica), čiji je autor već spomenuti Heinrich von Littrow. Kenedi, koji je proveo dugo vremena u Rijeci i u Opatiji zbog zdravstvenih razloga, oduševljen je naročito morem, krajolicima i pomorskim aktivnostima.

Rijekom se bavi, detaljno, u drugom dijelu ovoga djela, a u «dodatku za posjetitelje» primjećuje da se posjećujući gostionice putnik može «upoznati s talijanskim narodnim životom, talijanskim običajima i posebnim talijanskim jelima». Nadalje, piše Kenedi, poslužitelji na riječkoj tržnici «govore talijanski i samo rijetko, i loše, njemački» a za prikupljanje potrebnih informacija «najbolje rezultate dobije se koristeći talijanski jezik»16. Mađarski znanstvenik koji je najviše od svih pridonio upozavanju svojih sunarodnjaka s povijesti kvarnerskog grada bio je Aladár (Alfredo) Fest, 193

kojega smo već citirali i na čije ćemo se djelo kao povjesničaru vratiti u sljedećim poglavljima.

Općenitije uzevši, Rijeka je obavila značajnu fuknciju medijacije u kulturnim odnosima između Ugarske i Italije još i prije 1848. Autor prvih prijevoda Dantea na mađarski (Vita Nova i nekoliko pjevanja iz Inferna) bio je, tako, književnik koji je kao nastavnik na riječkoj Gimnaziji boravio između 1830. i 1840., Ferenc Császár. Riječani su sa svoje strane pridonijeli širenju mađarske književnosti i kulture u Italiji: Pietro Zambra i Ernesto Brelich preveli su romane Mór Jókaia, Francesco Sirola preveo je izabrane stranice suvremenih mađarskih pjesnika, Silvino Gigante je pak preveo Festove povijesne eseje.

Ova posrednička aktivnost nastavila se ne samo u sljedećim godinama nakon «idile», već i nakon raspada Carstva u razdoblju između dva rata, za što je zaslužan Enrico Burich, koji će 1931. prevesti poznati roman Dječaci Pavlove ulice Ferenca Mólnara, a tu su se istakli i Antonio Widmar, Francesco i Gino Sirola, Paolo Santarcangeli i Ignazio Balla, kao i talijanska revija «Corvina» koju je tiskalo Društvo Matije Korvina u Budimpešti od 1921. do 194417.

Ovaj jedinstveni sklad između Rijeke i Ugarske bit će narušen, kao što ćemo vidjeti, na kraju stoljeća kada su se manifestirali razni nacionalizmi u sve intranzigentnijim i agresivnijim oblicima. No ako će «idila» naglo završiti u devedesetim godinama, ogroman ekonomski uzlet grada nastavit će se bez prekida do Velikog rata, tako kao što će se nastaviti razvijati socijalni i kulturni život Rijeke koji će se, nakon prevladavanja prethodnih lokalističkih skučenosti, otvoriti međunarodnim utjecajima i tako se uključiti u širi krug europske kulture. Treće ugarsko razdoblje Rijeke, koje ide od 1867. do 1914. (ili 1918., kada se raspala Dvojna monarhija) i kojemu pripadaju i posebno sretne godine «idile», valja ocijeniti u svojoj cjeini kao zlatno razdoblje u povijesti grada.

194

U okviru ovog razdoblja treba pamtiti i definitivno afirmiranje Opatije kao međunarodnog turističkog centra. Iako je udaljena svega 13 kilometara od Rijeke, Opatija se nalazila na austrijskog strani Monarhije: njenoj valorizaciji značajno je pridonio generalni direktor Südbahna, Južne austrijske željeznice, Friedrich Schüller, koji je 1882. kupio Villu Angiolinu i druge terene, dovršavajući izgradnju hotela Kvarner za deset mjeseci. U kratko vrijeme nikli su drugi hoteli i velike vile i 1885. Opatija je postala «austrijska Nica», poznata klimatska stanica koju je posjećivala krema cijele Europe. Te iste godine posjetio ju je i nasljedni princ Rudolf u pratnji supruge, princeze Stephanie. U Opatiju se zaljubila austrijska pjesnikinja Ada Christen koja je u lirici komponiranoj ad hoc u knjizi posjetilaca Ville Angioline opjevala njezine ljepote18: «Vječno more, divno si / kada te trese olujni vjetar / kada se divlje na tebe okomljuju valovi / i pjeneći se razbijaju o obalu / i tako sam im se, nijema, divila / tamo na opatijskoj plaži / tamo u tom tropskom vrtu / kojega je zasadila vila / iznad moje glave brdo / u posljednjem proplamsaju sunca / ispod mojih nogu valovi / oko mene mirisno cvjetanje / valovita pjena i cvijeće iz stranog svijeta / pjev ptica i odjek oluje / borba i mir, svjetlo i sjena / veličina vječna, vječna ljepota.»

Giovanni de Ciotta, gradonačelnik ugarske «idile» Veliki pobornik razvoja Rijeke u razdoblju «idile» bio je Giovanni de Ciotta, koji je vodio grad kao gradonačelnik od 1871. do 1896. Rođen u Rijeci 1824., sin bogatog trgovca Lorenza i jedne od kćeri Andrije Ljudevita de Adamicha, pohađao je lokalnu talijansku gimnaziju i kasnije studirao na Vojnoj akademiji u Beču. Služio je u vojnom garnizonu u Veroni i Veneciji, gdje je sklopio prijateljstvo sa admiralom austrijske flote Sterneckom i Hadikom, majordomom nadvojvode Maksimilijana Habzburškog, budućeg meksič195

kog cara. Nakon rata od 1859. napustio je vojnu službu i posvetio se inženjerijskoj profesiji u rodnom gradu. Jedno policijsko izvješće iz 1861., iz hrvatskog razdoblja, opisivalo ga je kao «egzaltiranog pobornika ugarske stranke, neprijatelj aktualnog režima, obrazovan, elegantan, ne ustručava se slobodno izlagati svoje poglede»19.

De Ciotta je ustvari bio lucidni pobornik municipalne autonomije, koju je on smatrao mogućom i zajamčenom samo udaljavanjem od Hrvatske i ponovnim pripajanjem Ugarskoj.

To je ono što je zagovarao – u međuvremenu je bio izabran za općinskog vijećnika – u jednoj studiji iz 1864. O pitanju razvoja željeznice, objavljenom na njemačkom s naslovom Fiume und seine Eisenbahnfrage (Rijeka i pitanje željeznice). Izabran za deputata u Zagrebačkom saboru 8. srpnja 1865., u kontrastu s Matcovichem i sa aneksionističkom većinom, progovorio je na talijanskom jeziku da bi kasnije podnio ostavku početkom 1867. da bi omogućio zajedničku političku liniju riječke opozicije prema hrvatskim pretenzijama. To se dogodilo prilikom izbora općinskog Predstavništva 22. siječnja 1869. u dogovoru između liberala, kojima je pripadao sam de Ciotta, i Matcovichevih «košutovskih» demokrata.

23. ožujka 1869. izabran je za deputata u Ugarski sabor, u suglasnosti s Déakovom politikom, gdje se energično borio za rješenje željezničkog pitanja i za ekonomski razvoj Rijeke.

3. studenoga 1870. bio je izabran za riječkog gradonačelnika, nakon što je Ernesto de Verneda, imenovan u kolovozu prethodne godine, podnio ostavku zbog zdravstvenih razloga20. Tijekom 24 godina, koliko je bio na toj dužnosti, dosljedno je zastupao ideju i praksu općinske autonomije koju je vidio uvijek tijesno vezanu uz ugarsku neovisnost i energično se i inteligentno zalagao za ekonomski, socijalni i kulturni razvoj grada.

Sudjelovao je u financiranju riječkog Tehničkog poduzeća što ga je vodio Robert Whitehead, gdje su održani prvi 196

eksperimenti s torpedom, čija je industrijska proizvodnja započela još 1875. Pod njegovim kompetentnim vodstvom – bio je građevinski inženjer – urbanističko i arhitektonsko lice grada radikalno je obnovljeno na temelju urbanističkog plana, za kojeg je 1871. Općinsko vijeće raspisalo natječaj.

Osim izgradnje vodovoda koji je nazvan po njemu, izgrađeni su sudjelovanjem općine i novo monumentalno gradsko kazalište, izvršena je regulacija obilazne ceste, popločenje i kanalizacija ulica i trgova, otvorenje javnih parkova, izgradnja zatvorenih tržnica, željezničke stanice i velikih osnovnih škola. Istovremeno ugarska je vlada poduzela radove na smještaju i proširenju luke, kao i na otvorenju željezničke pruge Rijeka-Karlovac 187321.

Njegova se dobrotvorska narav iskazala prilikom još jedne epidemije kolere koja je od 19. lipnja do 26. rujna 1886. donijela 162 mrtvih u gradu od 260 zaraženih (što iznosi stopu mortaliteta od 62%!). De Ciotta se angažirao na sve moguće načine i ne samo na institucionalnoj razini: hrabro je posjećivao kuće najsiromašnijih bolesnika, «dijeleći svugdje ljubazne riječi potpore» i «pomažući siormašne njegovim vlastitim novcem», kako je napisao povjesničar Tomsich koji je bio svjedok tih događaja.

Car ga je odlikovao za njegov humanitarni rad ordenom svetog Stjepana, a talijanski kralj ordenom svetih Mauricija i Lazara, dok ga je stanovništvo, nakon epidemije, proslavilo bakljadom i uručenjem albuma sa stotinama potpisa zahvalnih građana22.

U Ciottinom liku spojili su se ne samo ekonomsko poduzetništvo i politička mudrost s filantropskim duhom, već i sa živim interesom za kulturu, što je demantiralo uvriježeno mišljenje koje je u Rijeci vidjelo grad posvećen samo trgovini, s malo senzibiliteta za duhovne vrijednosti. O tome svjedoči i njegova briga za arhitektonsko i urbanističko uljepšavanje grada, kao i njegova strast prema umjetnosti 197

koja ga je dovela do toga da je skupljao arheološke nalaze i djela talijanskih slikara, kao što su Palma il Giovane i Tiepolo, i nizozemskih kao što su Dujardin, Backhuisen i Weyer.

Prihvaćajući jedan prijedlog Nikole Gelleticha de Ciotta se zauzeo i za otvaranje jedne gradske biblioteke, nagovarajući na to i guvernera Szápáryja. Godine 1889. osnovana je Komisija za uređenje Gradske biblioteke i Gradskog muzeja i 1892. je napokon otvorena biblioteka u jednoj novoizgrađenoj školskoj zgradi23.

Značajna figura onoga doba bila je i žena nadžupana, Natalia de Ritter Zahony, kći njemačkih plemića koja se udala prvi puta za Pietra Scarpu koji je umro 1860.

Pošto se ponovno udala za Ciottu, gajila je duboki interes za književnost, napisala je nekoliko romana na njemačkom, među koje valja spomenti bar jedan, Die Metamorphosen (Metamorfoze), objavljen u Budimpešti 1878., a građani su je voljeli zbog «plemenitog i širkogrudnog dobročinstva», kako je pisao riječki list «La Bilancia» 22. svibnja 1895. prigodom njezine smrti24. Opće odobravanje koje je izazivalo de Ciottino djelo i diskretna i efikasna uloga njegove žene u kulturnom životu grada sintetizirani su u ovim oduševljenim stihovima koje je spjevao von Littrow 1874. a koje ovdje donosimo u prijevodu25: «Rijeka je grad budućnosti / (...) i postat će uskoro veliki grad / Ovdje vrijedni načelnik / sanja zlatne slike budućnosti / i ostvaruje ih / bez gubljenja vremena / Ulice, fontane i rasvjetu / grad njemu duguje / deputatu u parlamentu / on mu je vjerno služio / (...) Neka Bog blagoslovi njegovo učinkovito djelo / čvrsto i povjerenja zaslužno u nacrtima i u izgradnji / a njegovu idejnu orijentaciju / njegova supruga slijedi / Njezin duh i rijetke vrline / opčinit će svakoga tko ju upozna.»

30. listopada 1896. de Ciotta je podnio ostakvu, službeno zbog zdravstvenih razloga, ali ustvari je centralistička 198

politika Bánfyjeve vlade, neprijateljska prema autonomijama, dovodila u krizu suglasje između Rijeke i Ugarske, što je bio ideal kojemu je ovaj veliki gradonačelnik posvetio svoj život. Povukao se u Lovran, u vilu Scarpa koju je naslijedio od žene i tamo je umro 1903. godine. Još prije njegove smrti Općinsko vijeće posvetilo mu je jednu ulicu u gradu.

1 D eputazioni regnicolari, str. 9-11; Trimarchi, 1988., str. 19, 21, 26-27, 28-29 2 Deputazioni regnicolari, str. 26-28; Trimarchi, 1988., str. 31-32 3 Trimarchi, 1988., str. 33-34, 35 (koji donosi tekst reskripta od 28. srpnja 1870.), 36; Gigante, 1928., str. 113-114, Tomsich, str. 595 4 Volpi, 1998., str. 8-9 5 Trimarchi, 1988., str. 36-37 6 Tomsich, str. 595-596; Trimarchi, 1988., str. 37 7 Trimarchi, 1988., str. 37, 40 8 Isto, str. 39 9 Tomsich, str. 595, 615-616 10 Isto, str. 616-617 11 Isto, str. 610-612 12 Usp. Stelli, 1995., str. 40 13 Usp. Stelli, 1995., str. 77-78 14 Gigante, 1928., str. 112 -113 15 Gigante, 1933.-1934., str. 205-206 16 Stelli, 1995., str. 79-81; Fried, 2005., str. 198 -199 17 Fried, 2005., str. 189-191, 250-252 18 Stelli, 1995., str. 54-55, 145 19 Samani, 1975, odrednica «Ciotta Giovanni»; Žic, 2007., str. 89-91 20 Tomsich, str. 596 21 Tomsich, str. 595; Žic, 2007., str. 89-91 22 Tomsich, str. 608 23 Žic, 2007., str. 91 24 Lukežić, 2011., str. 63, 66-67 25 Stelli, 1995., str. 45-46

199

200

XI. POGLAVLJE

NAJLJEPŠI BISER KRUNE SVETOG STJEPANA

Rijeka velika europska luka Od 14. do 16. ožujka 1869. kada je ponovno pripojenje Ugarskoj bilo iminentno, car Franjo Josip posjetio je Rijeku dočekan s velikim entuzijazmom Općinskog vijeća i građanstva. Car je ponovno posjetio grad 13. i 14. svibnja 1875. i u govoru pred guvernerom Gézom Száparyjem opisao Rijeku kao «dragocijen biser Moje ugarske krune». Bio je to naziv koji se često ponavljao u publicistici i u govorima ugarskih političara toga vremena: Rijeka je bila «najljepši biser krune svetog Stjepana»1.

Dovoljno je baciti pogled na statističke podatke koji se odnose na godine 1869.-1913. da bi se shvatili razlozi takvog apelativa. U ovome razdoblju, trećem ugarskom razdoblju Rijeke, stanovništvo se popelo sa 17.884 na 48.492 stanovnika, broj brodova koji su ušli i izašli iz luke s 5.549 na 19.051, a njihova tonaža s 261.488 na 5.791.272, porast za koji je zaslužan i prijelaz s plovidbe jedrima na paru, što je podrazumijevalo i uporabu mnogo većih brodova. To su podaci koji dokumentiraju ekonomski uzlet grada svetog Vida i njegovo pretvaranje u veliki europski lučki grad2.

Porast stanovništva bio je konstantan: 17.884 duša 1869., 22.416 stanovnika 1879., 25.000 tijekom 1886., a 38.955 u 201

1900. godini, u kojoj nas austrijski popis stanovništva obavještava i o etničkom sastavu kvarnerskog grada: 17.305 Talijana, 9.092 Hrvata i Slovenaca; 12.558 Mađara, Austrijanaca, Židova i drugih. Godine 1913., kako je već rečen, stanovništvo se popelo na 48.492 duša. Ukupni porast u razdoblju 1869.-1913. bio je, dakle, 171 %. Prepreku demografskom rastu predstavljao je poseban pravni položaj grada: kao autonomni grad, Rijeka je tako imala nepromjenjive teritorijalne granice i nije se mogla proširiti na račun periferije. Da bi odgovorili rastućem zahtjevu za radnom snagom izazvanim industrijskim razvojem, lokalni su poduzetnici tako pribjegavali hrvatskim i slovenskim radnicima-putnicima, koji su se nastanili s onu stranu Rječine u susjednom Sušaku, čije je stanovništvo također stalno raslo: 1910. godine Duhanska manufaktura zapošljavala je 2.012 radnika s punom plaćom, brodogradilište 1.178, Tvornica torpeda 880, Tvornica za preradu riže 500, Tvornica papira 4953.

Rastuća važnost grada stvorila je potrebu iza regrutiranjem izvjesnog broja službenika, tehničara i mađarskih učitelja koji su se preselili u Rijeku sa svojim obiteljima. Mnogi su se od njih brzo «fijumanizirali» i time pokazali tadicionalnu sposobnost akulturacije koju je ovaj grad razvio. O politici koju je u Rijeci vodila ugarska vlada jedan ugledni predstavnik ovih fijumaniziranih Mađara, Aladár Fest, već prije spomenut, pisao je sljedeće4: «Kada je Rijeka, na temelju privremenog dogovora od 1870. prešla ponovno pod upravu Ugarske vlade (...) nije imala ni željezničke veze sa unutrašnjosti, niti vlastita brodovlasnička poduzeća, niti prikladnu luku, niti zamjetni trgovački promet. Ugarska vlada se u nekoliko desetljeća pobrinula za nedostajuće komunikacijske linije, za stvaranje raznih društava za plovidbu, prostornu luku sa svom modernom infrastrukturom, za vrlo aktivnu trgovinu, prevladavajući sve poteškoće koje je nametala priroda i austrijska trgovačka politika.»

202

1873. godine izgrađene su željezničke pruge Rijeka-Sveti Petar i Rijeka-Karlovac; dok je prva imala zanemarivu trgovačku vrijednost, druga je otvarala izravni kanal za izvoz iz Mađarske. Austrijsko društvo za južne željeznice (Südbahn), vlasnik spojnih pruga Zákány-Budim i Karlovac-Zagreb davalo je prednost teretu prema Trstu s politikom privilegiranih tarifa. Tako je 1880. ugarska država otkupila od Südbahna prugu Karlovac-Zagreb i odlučila, uz stalni pritisak riječkih poduzetničkih krugova, izgraditi konkurentsku prugu Budimpešta-Dombóvár. Realizacija ove poveznice zajedno sa otkupom spajajućih pruga Zákány-Báttaszék i Rijeka-Alföld omogućila je Ugarskoj i Rijeci da se konačno izvuku iz subordinacije Beču i Trstu: ugarska je prijestolnica tako postigla ono što je Beč ostvario još od 1857., a to znači direktnu vezu s morem u službi nacionalnih interesa5.

Impozantni bili su radovi na proširenju riječke luke koji su započeli 18. veljače 1972. Projektant nove luke bio je poznati francuski hidraulički inženjer Pascal, koji je projektirao i luke u Marseju i Trstu. Do 17. srpnja 1879. radove je izvodila fracuska tvrtka «Enterprise Générale des Chemins de fer et de travaux publics”, ali su od 25. studenoga 1879. radovi bili povjereni jendom konzorciju sastavljenom od riječkih poduzetnika. Najveća poteškoća bila velika dubina mora na kojemu su trebala izniknuti lučka postrojenja, a posebno zaštitni gat nazvan po carici Mariji Tereziji, dugačak 870 metara: bačeno je kamenje u moru u ukupnoj težini of 8 milijuna tona, a da bi se nabavio taj kamen bilo je potrebno otvoriti kamenolome na Kantridi, u Preluci, Martinšćici, Žurkovu i Ponsalu. U roku od samo devet godina Rijeka je dobila luku koja po dimenzijama, opremi, skladištima za terete i željezničkim vezama mogla konkurirati velikim europskim lukama. Daljnji radovi na poboljšanju i proširenju luke bili su obavljani sve do početka Velikog rata. Prepuštamo ponovno riječ Festu: 203

«Radovi (...) su pretvorili sav prostor riječkih plaža u složen sustav bazena koji je obuhvaćao kanal Rječine, luku Baross (tako nazvanu u znak sjećanja na ugarskog ministra Gabora Barossa), namijenjenu transportu drvenine iz Hrvatske, veliki središnji bazen opremljen gatovima, skladištima, dizalicama, najmodernijim svjetionikom, naftnu luku, bazen s dokom i brodogradilišnom lukom.6»

Površina lučkih voda koje nije 1870. bila veća od 6 hektara, u tijeku četrdeset godina ugarske uprave porasla je bar 10 puta: 1913. dostigla je 62,2 hektara. Tomu je odgovarao rast kretanja roba čija je vrijednost porasla s 23 milijuna zlatnih kruna iz razdoblja 1861.-1865. na 260 milijuna u razdoblju 1901.-1904. Razvoj riječke luke dostigao je svoj vrhunac u predvečerje Velikog rata: 1914. Rijeka je postala, na temelju vrijednosti kretanja tereta, osma luka u Europi7.

Prije ponovnog pripojenja Ugarskoj Rijeka nije imala nijedno brodarsko društvo, a riječki vlasnici jedrenjaka upali su u krizu zbog prijelaza na plovidbu na paru. Godine 1876. vlada je sklopila sporazum s brodarskim društvom za plovidbu na paru Glynn iz Liverpoola za transport ugarskih tereta u zapadnoeuropske luke, što je omogućilo veliku ekspanziju izvoza. 1881. godine napokon je osnovano ugarsko-englesko brodarsko društvo Adria, dioničko društvo sa upravom u Budimpešti i operativnim sjedištem u Rijeci. Fundamentalnu ulogu u ovoj pomorskoj politici imao je riječki poduzentik Luigi Ossoinack: on je taj koji je sklopio ugovor s četiri inozemne tvrtke za osnivanje Adrie.

Aktivnost Adrie, koju je konstantno subvencionirala vlada i koja je 1914. uspjela poslovati s 34 velika parobroda, bila je usmjerena na mediteranske i engleske luke ali je obuhvaćala i redovnu linijsku vezu s Brazilom. Dogovor između vlada u Budimpešti i Beču regulirao je operativne zone Adrie i Austrijskog Lloyda: prvoj je određena zapadna zone Europe i obje Amerike, drugoj Srednji istok i azijski Daleki istok. Ossoinack je bio i inicijator dogovora s Cunard-Line 204

na temelju kojeg je otvorena linija Rijeka-Liverpool. Ubrzo su niknula i druga brodarska poduzeća kao što je to bio Magyar Keleti (Mađarski istok) 1897. (godine 1914. posjedovao je 11 brodova), Orient 1891. (1914. imao je šest brodova), Indeficienter 1907. Za plovidbu duž obala Dalmacije, Istre i Ugarsko-hrvatskog primorja osnovano je uz pomoć države Ugarsko-hrvatsko dioničko društvo za slobodnu plovidbu (1899.), ali su osnovane i druge manje kompanije. Zaključno: ako je 1870. samo jedan brod imao Rijeku za matičnu luku, 1915. ugarska pomorska plovidba raspolagala je ukupno s čak 135 plovnih jedinica8.

Uzlet industrije. Pronalazak i proizvodnja torpeda Osim već postojećih industrija – Tvornice papira (popularno nazvane talijanskim imenom Cartiera, dok je na hrvatskom nazvana na riječkom hrvatskom dijalektu – Hartera), Mlina za brašno, Manufakture duhana, Tvornice kemijskih proizvoda, ljevaone Skull – i manjih tvornica kao što su Industrija savijenog namještaja, pivovara i štavljaone kože, nastale su u ovom razdoblju nove industrijske stvarnosti europskog značaja: postrojenje za ljuštenje riže i tvornica škroba (1881.), najveća u cijelome Carstvu u vlasništvu jednog ugarskog dioničkog društva, brodogradilište Danubius, Rafinerija nafte i Tvornica torpeda9.

S pojavom plovidbe na paru riječka brodograđevna industrija doživjela je neizbježni pad. Veliki parobrodi riječke trgovačke flote na početku bili su građeni u Engleskoj a manji u Trstu, Puli, Malom Lošinju ili u Njemačkoj. Ali 1894. ugarska vlada je dala izgraditi u Rijeci brodski dok s ciljem da se u gradu osnuje moderno brodogradilište, što je ostvareno 1905: poduzeće Danubius iz Budimpešte izgradilo je u kvarnerskom gradu brodogradilište s velikim kapacitetom u kojem je do 1915. izgrađeno čak 45 ratnih brodova i osam 205

trgovačkih parobroda. U početku je u njemu radilo oko 1000 radnika, ali je broj zaposlenih rastao kako su rasle i vladine narudžbe, pa je udvostručen 1911., kada se brodogradilište udružilo s ljevaonicom i tvornicom strojeva Ganz iz Budimpešte i promijenilo ime u Brodogradilište Ganz-Danubius10.

Druga važna industrijska realnost bila je Rafinerija nafte osnovana 7. listopada 1882. u sjedištu Ugarske generalne kreditne banke (Magyar Általános Hitebank) a osnivači su joj bili sedmero poslovnih partnera, među kojima i markiz Edoardo Pallavicini kao predstavnik Banke, Henry Deutsch, manager francuske kompanije «Les fils de A. Deutsch», i Móricz Dub, predstavnik bečkog ogranka obitelji Rothschild koja je, kao glavna vlasnica i ugarske banke, odigrala lavlju ulogu; među članovima Nadzornog odbora bio je Riječanin Luigi Ossoinack. Rijeka je izabrana kao sjedište rafinerije jer je u riječku luku stizao najveći dio sirove nafte koji se tada uvozio iz Amerika, Sjeverne i Južne. Tvornica, izgrađena na području Mlake (Ponsala), započela je sa svojom aktivnosti pod tehničkom upravom Milutina Barača 12. rujna 1883. s 12 kotla za frakcijsku destilaciju sirove nafte i 24 alembika za destiliranje ostataka i proizvodnju koksa, imala je godišnji kapacitet obrade 60.000 tona sirove nafte; proizvodila je petrolej za rasvjetu, parafin, maziva ulja, bitumen, koks, fosfate i benzin, i zadovoljavala je trećinu potražnje naftnih proizvoda Monarhije. Sa svojih 300 radnika i službenika i sa svojom tehničkim opremom bila je prva tvornica ove vrste u Europi. Zlatno doba Rafinerije trajalo je sve do sredine devedesetih godina. Širenje električne rasvjete dovelo je u krizu potražnju petroleja za rasvjetu a otkriće naftnih izvora u Galiciji umanjilo je važnost geografskog položaja tvornice u Rijeci. Godine 1918. rafinerija će prijeći u ruke Nederlandische Petroleum Maatschappij Photogen Company iz Amsterdama a 1925., aneksijom Rijeke Italiji postat će vlasništvo talijanske države sa imenom ROMSA (Raffineria Oli Minerali Società Anonima – Rafinerija ulja minerala 206

Dioničko društvo). Tvornica je još i danas važan sudionik industrijske stvarnosti suvremene Hrvatske11.

Najpoznatija riječka tvornica bila je bez dvojbe ona koja će kasnije biti nazvana Silurificio (Tvornica torpeda) i koja je sa imenom Torpedofabrik Whitehead & Comp. osnovana 26. siječnja 1875. Njen osnivač bio je engleski inženjer, poduzetnik i izumitelj Robert Whitehead (1823.-1905.). Kada je stigao u Rijeku iz Trsta 1856., Whitehead je ušao u upravu ljevaonice metala (Stabilimento tecnico fiumano - Riječko tehničko poduzeće) i tu je uveo važne inovacije u proizvodnju parnih kotlova. Pošto je ljevaonica došla u krizu 1864., Whitehead je zahvaljujući posredovanju Giovannija de Ciotte započeo suradnju s Riječaninom Giovannijem Biagiom Luppisom (1816.-1880.), časnikom u mirovini koji je zamislio novi tip oružja za obranu obale: tzv. «čuvar-obale» (salva-coste), malu barku s motorom bez posade punu eksploziva koju je trebalo usmjeriti protiv brodova napadača.

Ovu ideju je usavršio Whitehead, koji je pretvorio «čuvara obale» u uređaj u obliku ribe, opremljen eksplozivnim punjenjem, dugačak oko tri metra i u stanju da se kreće pod površinom mora. Ova eksplozivna sprava, nazvana isprva Minnenschiff (brod-mina) a zatim Torpedo, predstavljena je jednoj komisiji austrijske mornarice u prosincu 1866. Od 1866. do 1868. održano je bezbroj pokusa i unesena su brojna poboljšanja. Whitehead je izumio regulator dubine, kojeg je nazvao «moja tajna» da bi zadržao ovo torpedo na stalnoj dubini, dok je problem putanje riješio tršćanski inženjer Ludovico Obry, službenk tvornice koji je 1894. došao na ideju da na torpedo montira žiroskop (vodič torpeda), inovaciju koju je Whitehead usvojio 1897. Whiteheadov izum doveo je do razvoja brodova koji su nazvani torpiljarke, opskrbljene uređajem za lansiranje torpeda i dao je podmornici, koja se rodila i razvila samostalno počevši od osamdesetih godina stoljeća, odlučujuće oružje12.

207

Godine 1878. Tvornica torpeda brojila je već 500 zaposlenih i imala je narudžbe iz 18 zemalja, među kojima su bile i najveće europske zemlje, Argentina, i od 1892. i Sjedinjene Države. Godine 1881. prodano je raznim državama, naročito Engleskoj, Rusiji i Francuskoj, više od 1000 torpeda. U razdoblje kojim se mi bavimo bio je dopušten Riječanima i turistima ne samo posjet tvornici (sa izuzetkom laboratorija), već i da prisustvuju, na zahtjev u određenim razdobljima, i pokusima lansiranja torpeda. U blizini tvornice, uronjene u zelenilo, bile su dvije vile: Whiteheadova i rezidencija grofa Georga Hoyosa, zeta tog istog Whiteheada koji je oženio njegovu kćer Alice 1869. i koji je sudjelovao u poduzetničkim aktivnostima svojeg tasta. Kći Alice Whiteheada i Georga Hoyosa, Margit, udat će se 1892. za Herberta Bismarcka, starijeg sina njemačkog kancelara Otta von Bismarcka13.

Industrijski razvoj bio je popraćen, naravno razvojem financijskih aktivnosti: 1871. rođena je Banca Fiumana – Riječka banka a 1873. Cassa popolare di Risparmio – Narodna štedionica; Ugarska generalna kreditna banka otvorila je 1880. filijalu u gradu, isprva sa imenom Steinacker & Co. a zatim, od 1887. s novim imenom Banca di Credito Fiumana – Riječka kreditna banka kojoj je bio direktor Giovanni de Ciotta i koja je financirala glavne riječke industrijske pothvate14.

Električna struja isprva je korištena u industrijskim postrojenjima i u luci, a 1885. bila je uvedena u Gradsko kazalište, da bi zatim prešla u opću uporabu zaslugom Wiener Elektrizitätgesellschaft (Bečko poduzeće za struju), koje je 1891. otvorilo filijalu u Rijeci15.

U lipnju 1891. car Franjo Josip posjetio je još jedanput Rijeku i gradonačelnik de Ciotta ga je pratio pokazujući mu industrijski progres grada. Car je posjetio Rafineriju nafte, ljuštionicu riže i naravno Tvornicu torpeda, pokazujući posebno zanimanje za objašnjenja koja mu je dao Whitehead.

208

Kao potvrdu ovog impresivnog ekonomskog razvoja Rijeke valja spomenuti dva događaja: prvu industrijsku izložbu koja je održana u kvarnerskom gradu od 30. travnja do 30. svibnja 1899. i XI. kongres Stalnog Međunarodnog udruženja Konferencije za plovidbu, koji je održan u Petrogradu 1908.

Industrijsku izložbu iz 1899., organiziranu u jednom velikom lokalu jednog od lučkih skladišta, inaugurirao je guverner Szapáry a privukla je više od 30.000 posjetilaca.

Izložba je bila podijeljena u tri sektora: riječki proizvodi, predmeti Tehničkog muzeja iz Budimpešte, i na kraju, slike i umjetnički proizvodi. Među ove posljednje treba spomenuti i slike i dekoracije usvojenog Riječanina, a Venecijanca po porijeklu Giovannija Fumija, jedan niz projekata arhitekta Franje Matasića i «moretti» (morčići) koje je realizirao zlatar Agostino Gigante, o kojemu ćemo nešto kasnije reći16.

XI. kongres za plovidbu iz 1908. posvetio je posebnu pažnju recentnim djelima ostvarenim u najvažnijim lukama svijeta. Savjetnik ugarskog Ministarstva trgovine Béla von Gonda podnio je opsežni referat u kojemu je iznio radove realizirane u riječkoj luci i istaknuo međunarodnu važnost koju je ova luka poprimila u roku od nekoliko desetljeća.

U odnosu na centralnu ulogu koju kvarnerski grad igra u pomorskoj i trgovačkoj politici Ugarske, Gonda je posvetio posljednji dio svojeg istupa planovima za daljnji razvoj riječke luke i njenih postrojenja, projekata koji se niad neće ostvariti zbog raspada Carstva kao posljedice Prvog svjetskog rata17.

Arhitekti i umjetnici. Riječki «morčići» O urbanističkom i arhitektonskom razvoju Rijeke govorili smo u prehtodnom poglavlju govoreći o fundamentalnom djelu što ga je na tom planu obavio «veličanstveni 209

gradonačelnik» Govanni de Ciotta. Dodajmo ovdje vijesti o nekim zgradama, arhitektima i umjetnicima koji su radili u gradu svetog Vida u trećem ugarskom razdoblju.

Gradsko kazalište – koje je zamijenilo staro kazalište Adamich i čija je izgradnja odlučena na sjednici Općinskog vijeća 16. veljače 1883. – projektirali su bečki arhitekti Fellner i Helmer koji su deset godina kasnije realizirali i kazalište u Zagrebu. Nadzornik radova bio je tršćanski arhitekt Giacomo Zammattio koji je, stigavši u Rijeku 1884., intenzivno surađivao s de Ciottom do 1903. Novo kazalište, nazvano «Giuseppe Verdi», otvoreno je 3. listopada 1885. sa Aidom, glavnim djelom genija iz Bussetta i Ponchiellijevom Giocondom18.

Zammattio je bio autor raznih arhitektonskih i urbanističkih projekata za Rijeku. Realizirao je, između ostaloga, zgradu Filodrammatiche (1890.) i padiljone na tržnici na Brajdi (1890.-1896.). Projektirao je i monumentalnu palaču Adria, sjedište istoimenog brodarskog poduzeća, ali je ona realizirana u godinama 1894.-1897. u verziji Franje Matasića, inspiriranoj renesansom19.

U ovom razdoblju djelovali su u Rijeci razni ugarski i austrijski arhitekti, kao što su to bili Pfaff, koji je izgradio željezničku stanicu, Baumhorn koji je realizirao veliku sinagogu koju će poslije unititi nacisti, i naročito Alajos Hauszmann koji je prije toga projektirao razne važne zgrade u Budimpešti. Baš je Hauszmann bio taj koji je dovršio 1896. izgradnju nove, grandiozne Guvernerove palače u renesansnom stilu.

Radovi su započeli 8. studenoga 1892. na poticaj guvernera Ludovica Batthyányja. Namještaj na prvom katu dizajnirao je sam Hauszmann, a dekoracije je izveo usvojeni Riječanin Giovanni Fumi, dok je kipar Antal Szabo izveo štukature a slikar Lajos Burger naslikao je portrete ugarskih guvernera20.

U predvečerje Velikog rata, 1914., izgrađena je u secesionističkim stilu sa ultramodernom strukturom u betonu zgra210

da kinematografa-kazališta Fenice, koju su projektirali arhitekti Bečanin Theodor Träxler i Riječanin Eugenio Celligoi.

Cijeli kompleks obuhvaćao je, osim kazališne sale od 2000 mjesta i prostor za cabaret, kockarnicu, koncertnu salu, salone za razna događanja i jedan prostor u donjem dijelu koji je nazvan «Bijela sala» i bio je namijenjen gradskim balovima21.

Umjetnički život došao je do izražaja u važnim prigodama: velika Nacionalna (ugarska) izložba likovne umjetnosti otvorena je u prostorima Filodrammatiche 21. veljače 1891. a na njoj su izlagali ugarski umjetnici i Giovanni Fumi, najvažniji riječki umjentik onoga razdoblja. Rođen u Veneciji 1849. i aktivan u Rijeci od 1883. do 1900. Fumi je izveo brojne dekoracije, osim u Guvernerovoj palači u raznim javnim zgradama i slikao je freske, oltarske pale i portrete. Na drugoj izložbi koja je otvorena u sjedištu sadašnje talijanske Više srednje škole 25. ožujka 1893. izložena su djela iz riječkih privatnih zbirki22.

Spomenuti su «morčići» Agostina Gigantea. Egzotični interes za «more» razvio se tijekom Seicenta i Settecenta u Veneciji, gdje su zlatari izrađivali nakit u obliku crnačkih glava u zlatu, srebru i dragom kamenju, bogato ukrašen. Kada je ta moda prešla u Rijeku – što se dogodilo bar od polovice Settecenta, kako je to dokumentirala riječka povjesničarka umjetnosti Erna Toncinich – venecijanski «moro» postao je «riječki moretto» - riječki morčić, smanjenih dimenzija i s glavom i turbanom optočenim crnim i bijelim emajlom i proširio se u narodu kao naušnica koja donosi sreću. Riječanin Agostino Gigante (otac povjesničara Silvina i političara i povjesničara Riccarda) ugradio je morčića na pribadače, narukvice i ogrlice i usavršio tehniku «morettista» u drugoj polovici Ottocenta i do dvadesetih godina Novecenta, za što je bio nagrađivan na brojnim međunarodnim izožbama, među kojima je bila i ona u Parizu 1870. Nakon smrti Agostina Gigantea 1925. «morettistica», zlatarsko umijeće izvedbe mor211

čića, dobila je svojeg nastavljača u Rodolfu Girardiju, koji će, nakon egzodusa, nastaviti proizvodnju tipičnog riječkog nakita u Sjedinjem Državama. U aktualnoj Fiume-Rijeci, nakon razdoblja nestanka, morčić se vratio 1990. zaslugom spektakla Nedjeljka Fabrija «Vježbanje života», kao logo predstave: javlja se ponovno u izlozima zlatarni i postao je simbol grada, tako da je paradirao i na čelu povorke riječkog Karnevala.23

Kulturni iredentizam i riječka historiografija Veliki kulturni napredak grada koji je pratio ekonomski uzlet vidljiv je u porastu tiraža i razine najvažnijih listova kao što su to «La Bilancia», «L’Eco di Fiume» i «L’Eco ungarico» a naročito u razvoju gradskih udruženja, čija je posebnost bila strastvena obrana talijanskog jezika i kulture, obrana koja bi se mogla nazvati «kulturni iredentizam» i koja na početku nije imala nikakve veze s političkim iredentizmom.

Ovaj kulturni iredentizam ipak je izgradio pretpostavku i pripremu za politički iredentizam koji se razvio u prvoj deceniji novog stoljeća.

Osim već spomenutog otvaranja Gradske biblioteke 1893., riječki društveni život obogaćen je novim važnim udruženjima. Od 13. lipnja 1869. djelovalo je Obrtničko društvo, čiji je predsjednik bio poznati izdavač i esejist Emidio Mohovich. Broj članova, ispočetka njih pedesetak, narastao je u osamdesetim godinama na oko 360. Godine 1872. inaugurirano je Filharmonijsko-dramsko društvo koje se smjestilo u prostorima na Korzu koje je prethodno zauzimala Patriotska komora. Među osnivačima nalazimo, osim uobičajenog Mohovicha i Paola Scarpe, prevoditelja s mađarskog Ernesta Brelicha, pomorskog inspektora Heinricha von Littrowa, apotekara i kniževnika Giovannija Prodama i baruna Giorgia Vranyczanyja, poslovnog čovjeka koji je 212

preuzeo predsjedanje Društvom. To će društvo kasnije, u razdoblju krize ugarske idile, voditi Michele Maylender i nakon njega Antonio Grossich i Icilio Baccich, a odlučujuću ulogu odigrat će Gino Antoni. Godine 1893., kada je harmonija između Riječana i Mađara već počela pomalo nestajati, rodio se «Circolo letterario» (Književni krug) sa eksplicitnim ciljem širenja talijanske kulture među novim generacijama. Njegovi su osnivači bili Andrea Bellen, Isidoro Garofolo, Antonio Grossich, Michele Maylender, Arturo Nascimbeni i Francesco Vio. U godinama 1893.-1914.

Knjževni krug – zvani «Circolo», koji je uzeo za svoj logo Giottovu glavu Dantea s natpisom «Onorate l’altissimo poeta» (Poštujte najvišeg pjesnika) – pozvao je najveće talijanske književnike i pisce onoga vremena da održe konferencije u Rijeci i objavljivao je dva periodična časopisa, «La Vita Fiumana» (Riječki život) i «La Vedetta» (Straža). Na inicijativu Icilija Baccicha otvorena je Narodna biblioteka posvećena Alessandru Manzoniju. Približavanjem Velikog rata granica između kulturnog iredentizma i političkog iredentizma postat će sve poroznija: neki od voditelja Književnog kruga, kao što su to bili Icilio Baccich, Riccardo Gigante i Isidoro Garofalo bili su, doista, uvjereni politički iredentisti i kao što ćemo vidjeti, pristupili su počevši od 1905. društvu «Giovine Fiume» (Mlada Rijeka). Veliki doprinos talijanskom kulturnom iredentizmu došao je i iz sportskih udruga: «Società nautica Eneo” (Nautičko društvo Rječina), osnovano 1892. i «Club Alpino fiumano» (Riječki planinarski klub), nastao 1885., koji je među svojim prvim animatorima imao povjesničara Egista Rossija a među svojim predsjednicima Carla A. Conighija i prirodoslovca Guida Depolija; od 1902. do 1930. ovo društvo izdavalo je reviju «Liburnia»24.

U ovome razdoblju procvjetala je i riječka historiografija.

Osim Emidija Mohovicha, koji nam je ostavio dragocjeno djelo o hrvatskom razdoblju (Fiume negli anni 1867. e 1868.

– Rijeka u godinama 1867. i 1868.), objavljeno u sklopu nje213

govih izdanja 1869., valja spomenuti Vincenza Tomsicha (?

– 1887.) i naročito Giovannija Koblera (1811.-1893.). Tomsich je autor prve riječke povijesti, koju je tiskao Mohovich 1886.: Notizie storiche della città di Fiume (Povijesne vijesti o gradu Rijeci), knjige od preko 600 stranica, vrlo bogate dokumentima koji su često objavljeni u cjelini. Djelo, iako malo zbrkano i neuredno, imalo je ambiciju da bude povijest stoljetne riječke autonomije i posvećuje najviše prostora dvama ključnim trenucima gradske povijesti: razdoblju 1776.-1779. koje je završeno terezijanskom Diplomom i hrvatskom razdoblju, kojemu posvećuje gusto poglavlje naslovljeno «Epoha domovinske crnine. Nova samovoljna aneksija Rijeke Hrvatskoj25».

Na višoj razini nalazi se veliko djelo eruditskog istraživanja – egzemplarni dokument pozitivističke historiografije – što ga je izveo Giovanni Kobler, djelo obilježeno znanstvenom uporabom istraženih izvora u arhivima Rijeke, Trsta, Gorice, Ljubljane, Graza, Beča i Venecije, i širokim poznavanjem njemačke, ugarske i hrvatske književnosti. Kobler je umro 1893. prije nego što je uspio realizirati kompletnu povijest Rijeke kako ju je on zamislio, ali je 1896. njegovo djelo objavljeno kod Mohovicha na trošak općine i u redakciji Aladára Festa s naslovom Memorie per la storia della liburnica città di Fiume (Rasprave za povijest liburnijskog grada Rijeke). Tri toma ovih Koblerovih Rasprava čine neizbježnu referentnu točku za sve istraživače povijesti ovoga grada i kvarnerskog primorja. Kobler je, prirodno, koristio i Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium koje je izdao Ljubić počevši od 1867. i vodio je posebno računa o djelima Račkoga. I baš u usporedbi s tezama koje je iznio hrvatski povjesničar proizlazi specifični karakter djela ovog riječkog znanstvenika: koblerijanske Rasprave žele biti detaljno osporavanje Račkijevih argumentacija okrenutih ograničavanju povjesnog značaja riječke autonomije. Ovaj erudit, skrupolozni i objektivni istraživač, lojalni građanin višenacionalnog carstva, potpuno imun na bilo kakav 214

nacionalistički nagovor, podigao je svojim djelom autentični spomenik riječkoj autonomiji26.

U punom smislu spada u riječku historiografiju roga razdoblja, i zacijelo je njezin najznačajniji predstavnika Aladár Fest (1855.-1943.). Ravnatelj riječke gimnazije do 1911., tumač duha «ugarske idile» i nakon što je ona zapala u krizu i čak i nakon raspada Dvojne monarhije, Fest rekonstruira paralelne linije ugarske prošlosti zajedno s riječkom povijesti u svjetlu osnovne ugarske geopolitičke tendencije prema moru. Naslov jednog njegovog eseja iz 1895. sintetički izražava ovu viziju: Naši putevi vode na Jadran. Festu je, međutim, strana nacionalistička ideologija: njegova vizija je na tragu velike tradicije Cartsva u kojemu je lingvistički, kuturni i administrativni pluralizam konvergirao u točki jedinstva, u osjećaju za državu koju izražava vjernost dinastiji. U ovom pluralizmu Rijeka je za Festa predstavljala egzemplarni slučaj koji je on istraživao u seriji fundamentalnih eseja o Rijeci iz doba Quattrocenta, o Uskocima, o pitanju gradske autonomije, o francuskom razdoblju, o odnosima sa Ugarskom i tako dalje, napisanim na mađarskom i na talijanskom od devedesetih godina do 1914. i čak i u razdoblju između dva rata u reviji «Corvina»27.

Jedan dio Festovih spisa bio je objavljen u publikaciji «Bullettino della Deputazione fiumana di storia patria» («Bilten riječke deputacije domovinske povijesti»), čiji se prvi tom pojavio 1910. godine s gustom posthumnom prezentacijom Egista Rossija (1881.-1908.), genijalne figure intelektualca i povjesničara koji je nažalost umro vrlo mlad.

Iz tiska je izašlo još četiri toma ovoga biltena i dodatak za godine 1912., 1913., 1918. i 1921. U ovoj reviji, koja dokumentira visoku razinu koju je dostigla riječka historiografija, surađivali su osim Festa, Riccardo i Silvino Gigante, Attilio i Guido Depoli i Vittorio Sablich. Uz nju pojavili su se i Monumenti di storia fiumana (Spomenici riječke povijesti) koje je ure215

đivao Silvino Gigante: u prvom i drugom tomu, oba tiskana 1910., objavljeni su, respective, ferdinandovski Statuti iz 1530. i prvi dio spisa Libri del Cancelliere Francesco de Reno (Dnevnici kancelara Francesca de Rena) koji se odnose na razdoblje 1437.1444. (drugi dio će izaći 1931. kao treći tom Spomenika)28.

Relevantna je u trećem ugarskom razdoblju i hrvatska prisutnost u Rijeci, podržana i u susjednom Sušaku koji je sa svoje strane bio također u razvojnom zamahu i čije je stanovništvo poraslo na 13.000 ljudi. Već je rečeno da je osnivač Hrvatske stranke prava Ante Starčević surađivao u Rijeci od 1861. do 1866. sa Erazmom Barčićem. Barčić je 1878. osnovao u Sušaku, s podrškom zagrebačkih vlasti, list «Sloboda» da bi u njemu zastupao hrvatska prava na Rijeku; 1884. postao je i urednik periodične pulbikacije «Kvarner» i izabran je za bakarskog deputata29.

Hrvatsko nacionalno buđenje manifestiralo se u punoj mjeri i na historiografskom planu. Godine 1850. Ivan Kukuljević Sakcinski osnovao je u Zagrebu «Društvo za povestnicu jugoslavenske starine», dakle u jednoj perspektivi proširenoj na pojam južnog Slavena ili «jugoslavena», a sljedeće godine izašla je povijesna revija «Arhiv za povestnicu jugoslavensku», dok je 1866. u Zagrebu rođena, uz veliki angažman biskupa Strossmayera Jugoslavenska akademija znanosti umjetnosti, čiji je prvi predsjednik bio Franjo Rački. Rački i Šime Ljubić kasnije su uređivali zbirke povjesnih izvora Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium od 1867. i «Starine» od 1869. Od 1900. djelovao je u kvarnerskom gradu hrvatski političar Frano Supilo (1870.-1917.), o kojemu ćemo govoriti u sljedećem poglavlju.

216

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29

Tomsich, str. 594, 603-604 Tomsich, str. 566; Žic, 2007., str. 105 Fest, 1935., str. 34; Žic, 2007., str. 106 Fest, 1935., str. 32 Isto, str. 32-33 Isto, str. 33 Gonda, 1908., str. 47-73; Žic, 2007., str. 24-25 Gonda, 1908., str. 64-66; Fest, 1935., str. 33-34; Susmel, 1917., str. 89; Žic, 2007., str. 105 Susmel, 1917., str. 89; Žic, 2007., str. 105 i dalje Fest, 1935., str. 34; Žic, 2007., str. 105 Trimarchi, 1988., str. 41; Žic, 2007., str. 105-106 Žic, 2007., str. 103-104; Samani, 1975., odrednica «Luppis de Giovanni» Žic, 2007., str. 103-104 Tomsich, str. 598; Žic, 2007., str. 106 Žic, 2007., str. 106-107 Isto, str. 106 i dalje Gonda, 1908.

Tomsich, str. 607; Žic, 2007., str. 90 Žic, 2007., str. 90 Isto, str. 91, 95-96, 98-99 http//www.visitrijeka.eu/it/Cosa_vedere/Architettura/Teatro_Fenice Žic, 2007., str. 91, 98-99 Toncinich, 2002., vidjeti Antoni, 2018.

Tomsich, str. 594-595; Žic, 2007., str. 92; Stelli, 2015.a, str. 146-148 Samani, 1975., odrednica «Mohovich Emidio»; Stelli, 2006., str. 132-133 Samani, 1975., odrednica «Kobler Giovanni»; Stelli, 2006., str. 135-137 Stelli, 2006., str. 137-139; Stelli, 2005.

Stelli, 2006., str. 140-141 Samani, 1975., odrednica «Barcic Erasmo»; Žic., 2007., str. 84

217

218

XII. POGLAVLJE

KRIZA «UGARSKE IDILE»: AUTONOMISTI I IREDENTISTI

Mađarski nacionalizam i rađanje Autonomne stranke U devedesetim godinama ugarska je politika doživjela promjenu u nacionalističkom i centralističkom smislu: posebno je vlada kojoj je bio na čelu Desző Bánffy (1895.1899.) promicala u odnosu na razne nacionalnosti Transleitanije politiku mađarizacije koja je predviđala, između ostaloga, transkripciju toponima, nemađarskih imena i prezimena na mađarski.

U Ugarskoj, kao uostalom i u svim europskim zemljama, brzo se razvijala i afirmirala ideologija nacionalizma. Načelo nacionalnosti iz romantičnog razdoblja proglašeno kao validno za svaku naciju – Mazzini je osnovao «Mladu Europu» misleći na jednu Europu bratskih naroda – nije uvijek bilo dosljedno primijenjeno od strane njegovih zagovornika: Frankfurtski parlament iz 1848. izglasao je integraciju Češke i Moravske u Njemačku konfederaciju, usprkos prosvjedima čeških predstavnika a ugarski zakoni iz 1848. predvidjeli su aneksiju Transilvanije i Hrvatske Ugarskom kraljevstvu i uvođenje mađarskog kao službenog jezika, izazvavši time neprijateljstvo Rumunja i Hrvata. Ali ono što su u romantičnom razdoblju mogle izgledati kao nekozistentnosti, postaju pravilo napredovanjem raznih nacionalizama koji zagovara◄L OV NA TUNE U RIJEČKOM ZALJEVU

219

ju superiornost vlastite nacije u odnosu na druge i iz ovog zahtjeva izvode posljedicu da ne moraju priznati drugim nacijama ona prava koja su rezervirana za njihovu. Što se tiče Rijeke nova orijentacija mađarizacije izazvala je dovođenje u pitanje poseban položaj grada kako je definiran Provizorijem i Statutom iz 1872. Prva manifestacija političke promjene u tijeku dogodila se prilikom političkih izbora iz 1892. za ugarski parlament: u alternativi vladinom kandidatu Lodovicu Csernátonyju – koji je bio Kossuthov tajnik i garibaldinac od 1860. a bio je riječki deputat još od 1878. - skupina općinskih vijećnika predožila je grofa Teodora Batthyányja koji je studirao u Rijeci i smatrao se Riječaninom. Batthyány je izabran (sačuvao je mandat sve do 1901.) i njegov izbor bio je prvi uspjeh Riječkog autonomističkog pokreta koji je tada bio u osnivanju. 24. siječnja 1892., dana programskog govora novoizabranog deputata, njegovi su pristaše napisali u jednom letku1: «Ovaj danas je doista svečani dan! Nakon mnogo godina eto nepogrešivih znakova političkog preporoda i neovisnosti mišljenja. (...) Riječani su izrazili svoju volju da pošalju u legislativu predstavnika koji je u stanju da bude tumač njihovih interesa i da preuzme njihovu obranu, u prvom redu zato jer ih shvaća.»

Naravno, pisci letka bili su i uvjereni mađarski lojalisti, ali su osjećali prijetnju koja je u novoj političkoj klimi lebdjela nad posebnom riječkom autonomijom koja, kako se moglo čuti sve češće ponavljanje eksponenata ugarske vlade – nije mogla tražiti jedan poseban položaj i morala se u svemu pokoriti državnim zakonima. I doista, autonomija kvarnerskog grada počela je biti dovođena u pitanje: poticana je mađarizacija vladinih ureda i škola, u javne urede su preseljeni javni dužnosnici koji nisu govorili talijanski, promađarske novine tiskane u Rijeci uživale su vladine subvencije, a u grad su došli razni novinari izrazito provladine orijentacije2.

220

Kap koja je prevršila mjeru bila su dva zakona iz 1896., za koje je Bánffyjeva vlada smatrala prirodnim da ih primijeni i u Rijeci, a da za to prije ne pita Općinsko vijeće. Prvim zakonom od 27. srpnja predviđeno je osnivanje jednog upravnog suda, neke vrste visokog suda za upravna pitanja; drugi, od 4. prosinca, ustanovio je nove norme kaznenog postupka. Osnivanje jednog upravnog suda kao vrhovnog foruma pretpostavljalo je za Rijeku stvaranje jednog Administrativnog odbora s funkcijom filttriranja slučajeva koji se pokreću pred takvim sudom. Ovaj Odbor trebao je biti sastavljen od 21 člana: guverner s funkcijom predsjednika, šest državnih dužnosnika, četiri viših dužnosnika općine i desetero općinskih vijećnika: uvođenje novog tijela – unatoč tomu što je u njemu građanskom elementu bila osigurana većina – značilo je smanjenje autonomije Općinskog vijeća koje je uvijek imalo samo guvernera kao posrednika između sebe i centralne vlade. Štoviše, Odboru je dodijeljena i kontrola nad javnom naobrazbom s predvidljivom konzekvencijom ograničenja, ako ne i eliminacije, talijanskog karaktera gradskih škola3.

Riječani su sve ovo doživjeli kao tešku prijetnju općinskoj autonomiji koja ovoga puta nije dolazila s hrvatske strane, već od mađarske «braće». Tako je 1896. nastala Associazione autonoma – Autonomno udruženje (ovaj posljednji pojam, bilo kao pridjev bilo kao imenica, uvijek je bio u općoj uporabi u Rijeci umjesto «autonomističkog»), ili Riječka autonomna stranka koju je osnovala skupina mladih, koju je vodio briljantni odvjetnik Michele Maylender (1863.- 1911.), jedan od osnivača Književnog kruga. Po mišljenju atutonomista, vlada nije mogla donijeti nove zakone za Rijeku bez suglasnosti Općinskog vijeća, s obzirom da je na temelju Provizorija svaka promjena pravne situacije zahtjevala konsenzus svih triju potpisnika samoga Provizorija, pa prema tomu i Rijeke. Tomu su zagovornici ugarske teze suprotstavljali tvrdnju da vlada, iako mora saslušati mišljenje grada, nije obvezna da ga uvaži 221

a najmanje od svega da prihvati eventualne prijedloge Vijeća.

Presjednik Bánffy osobno je optužio u ugarskom parlamentu «krivo poimanje Riječana da njihov grad predstavlja, uz Ugarsku i Hrvatsku, neki treći faktor Krune svetog Stjepana. To je apsurdno i nezamislivo!4».

Prva posljedica prosvjeda autonomista bila je kriza promađarske Liberalne stranke koja je dotada vodila grad.

U jeseni 1896. guverner Batthyány dao je ostavku, vjerojatno da ne bude prisiljen podržati vladu u akciji s kojom se nije slagao, a nakon toga sa izgovorom visoke životne dobi ostavku je podnio i gradonačelnik Giovanni de Ciotta, nakon što je proveo na dužnosti 26 godina. Odlučujući bili su nakon toga izbori za obnovu polovice Vijeća koji su održani početkom 1897.: Autonomna stranka, u savezu s malom Hrvatskom strankom, predložila je svoju listu koja je osvojila većinu glasova i svi su njeni kandidati bili izabrani. 19. veljače novo je Vijeće izabralo za gradonačelnika Maylendera koji se u svojem inauguralnom govoru otvoreno suprotstavio Bánffyjevom stajalištu, protestirajući «protiv svake i bilo kakve povrede prava općinske autonomije koja (...) je uvijek bila osigurana gradu» i izjavljujući da «smatra nevažećim i neprovedivim svaki zakon koji bi bio samovoljno proširen i na Rijeku»5. Maylender je čak najavio kraj tradicionalnog mađarskog lojalizma Riječana, ako vlada ne promijeni politiku: «Jedini izvor i korijen ljubavi koju Rijeka gaji za Ugarsku, izvor posebnog patriotizma Riječana za ugarsku naciju, mora se potražiti isključivo i jedino u autonomiji koju Rijeka uživa i koju vlada poštuje. Ako bi se htjelo riječkoj Općini oduzeti pravo da autonomno upravlja općinskim poslovima, ako bi se htjelo oduzeti talijanski jezik - u tom slučaju stablo našeg patriotizma, povrijeđeno duboko u korijenju, moralo bi svakako umrijeti. Ne može se zamisliti kod Riječana neki ugarski patriotizam koji bi bio odvojen od autonomije.6»

222

Ova izjava predstavlja egzemplarnu sintezu značenja riječke autonomije i pruža ključ za razumijevanje čitave povijesti grada sve do Velikog rata: autonomija kao zaštita talijanskog karaktera grada i, istovremeno, lojalizam u odnosu na Ugarsku koja je do sada bila jamac ovakve autonomije.

Riječani protiv mađarizacije Izbor Maylendera za gradonačelnika označio je prekid idile. Dok je ugarski parlament raspravljao o nacrtu zakona o novom kaznenom postupku, vlada je odbila zahtjev za neke promjene zakona u odnosu na njegovu primjenu na Rijeku, koje su predložili gradonačelnik Maylender kao i riječki deputat Teodoro Batthyány. Općinsko vijeće tada je jednoglasno donijelo memorandum u kojem je, kao u citiranom govoru Maylendera, prosvjedovalo «protiv svake i bilo kakve samovoljne povrede prava općinske autonomije i talijanskog jezika koji je silom starih i nedavnih sloboda bila uvijek osigurana gradu», i potvrdio je da se svaki zakon koji se primijeni na Rijeku na ovakav samovoljni način može smatrati nevažećim7.

U listopadu 1897. vlada je izjavila da se ne može spustiti na razinu pregovora s Vijećem koje ima samo pravo izraziti neobvezujuće mišljenje. Sa svoje strane Općinsko vijeće, kojeg su podržale i neke mađarske novine kao što je to «Budapest Hirlap» (Budimpštanske novine), potvrdilo je da svaka promjena gradskog statuta – koja bi se dogodila u slučaju primjene ovih spomenutih zakona na Rijeku – bila prihvatljiva samo u dogovoru s legitimnim gradskim predstavničkim tijelom, odnosno sa samim Vijećem8. Na vidiku je bilo dugotrajno odmjeravane snaga. Suočeno s upornosti i nepomirljivosti vlade, riječko je Vijeće podnijelo kolektivnu ostavku. Novi izbori održani su 20. prosinca 1897; autonomisti su i drugi puta pobjedili i 11. siječnja 1898.

223

novo Vijeće je ponovno izabralo Maylendera, ogromnom većinom, za gradonačelnika. U međuvremenu su novi zakoni stupili na snagu. Na inauguralnoj sjednici Maylender je izjavio da niukom slučaju on ne može prisegnuti i izjaviti lojalnost zakonima koji su doneseni bez suglasnosti Vijeća.

Guverner je tada raspustio Vijeće zbog toga jer je «njegovo ponašanje podrazumijevalo neposlušnost prema Kraljevskoj ustavnoj vladi»9.

Raspisani su novi izbori za 5. travnja 1898. i ovoga puta Autonomna stranka nije imala konkurenata. Sudbina je htjela da se ponovi isti scenarij: 28. travnja Maylender je ponovno izabran i ponovio je svoju izjavu, guverner ju je protumačio kao odbijanje prihvaćanja dužnosti i ponovno je sazvao skupštinu; 4. svibnja skupština je ponovno izabrala Maylendera i na to je guverner po drugi puta raspustio Vijeće, obnavljajući svoju optužbu da je ono iskazalo neposluh prema ustavnoj vlasti i imenovao je za privremenog gradonačelnika jednog kraljevskog povjerenika u liku ministarskog savjetnika Antonija de Valentsitsa. Tako je Rijeka ostala tri godine bez svojeg Općinskog vijeća10.

Mađarizacija škola se nastavila i intenzivirala. Prije toga, mađarski nastavnici koji su slani u Rijeku morali su poznavati talijanski i stoga su prije upućivanja na dužnost odlazili u Italiju na godinu dana, na trošak vlade, da bi se familijarizirali s jezikom. Ovaj običaj je ukinut i porastao je broj nastavnika bez poznavanja talijanskog jezika, a pritom većina njih bili su gorljivi nacionalisti. Mađarizacija se proširila na općinske urede, poštu, carinske službe, u koje su došli mnogi službenici koji su poznavali samo mađarski i evetualno malo njemačkoga11.

Bitka za obranu općinske autonomije imala je svoj glas u tjedniku «La Difesa» (Obrana) kojeg je osnovao Maylender 25. rujna 1898. Tijekom dvije godine, sve do 14. siječnja 1900., ova periodična publikacija morala je biti tiskana u 224

jednoj tiskari na Sušaku (hrvatskom teritoriju na kojem je vladala drugačija normativa) i ilegalno distribuirana po Rijeci. U ožujku 1900. mogao se ponovno tiskati u Rijeci, sve do 25. rujna iste godine. Među suradnicima tih novina bio je tada dvadesettrogodišnji Riccardo Zanella, budući vođa Autonomne stranke12.

Michele Maylender i Riccardo Zanella Sukob je trajao već previše vremena i izazivao je štetu, Rijeci kao i Ugarskoj. Napetost je u gradu bila uvijek visoka: kada je u sutdenome proradio prvi električni tramvaj s dvojezičnim natpisima na talijanskom i mađarskom, Riccardo Zanella je poveo demonstracije u znak prosvjeda i bio je uhapšen zajedno s drugim demonstrantima13.

Poneki znak popuštanja pokazao se kad je Bánffyja naslijedio u veljači 1899 Kálmán Széll, zagovornik umjerenije politike. Iako je potvrdio načelno stajalište prethodne vlade, Széll je potražio posredovanje u sporu i u govoru u parlamentu, izgovorenom u lipnju 1900., priznao je da «(Rijeka) po svojim posebnim uvjetima i po svojim autonomnim pravima mora biti tretirana na poseban način, i stoga, prije primjene pojedinih zakona na Rijeku, mora se prije toga poslušati stajalište Riječkog predstaništva, i svaki pojedini zakon mora biti popraćen posebnom uredbom s ciljem harmoniziranja zakonskih odredbi potrebama grada, na temelju dogovora s kompetentnim čimbenicima.14»

To je bila značajna koncesija: obveza da se «posluša» samo stajalište Riječkog vijeća potvrđivalo je načelo tretiranja Rijeke kao trećeg zakonodavnog faktora, ali prijedlog da se »harmoniziraju» odredbe zakona na temelju «dogovora» sa samim Vijećem otvaralo je vrata kompromisu. U rujnu iste godine vlada je učinila još jedan korak u prilog otvaranju dijaloga: zakazat će općinske izbore (podsjetimo se da je 225

gradom tada upravljao komesarski režim) pod uvjetom da autonomisti izjave da će poštovati zakone, čak i nove koji će se primijeniti na grad, odustajući od opozicije. Autonomna stranka odgovorila je pozitivno izjavom koju je prenijeo ugarski tisak o lojalnosti Ugarskoj kojom se odbacivala, treba primijetiti, svaka sumnja na talijanski politički iredentizam15: «Bilo bi protiv pameti i logike da mi budemo proglašeni lošim ugarskim (sic!) patriotima. Tko bi među riječkim građanima, ili općinskim predstavnicima, mogao ikada poželjeti da Rijeka postane posljednji od talijanskih gradova, dok može biti prva i jedina ugarska luka? (...) Svaki naš opći i posebni interes tjera nas da tražimo budućnost i spas Rijeke u pripadanju Ugarskoj.»

Dogovor je već bio u zraku, a pogodovalo mu je što su se i Hrvati htjeli uključiti u spor i ponovno su 1900. na Saboru u Zagrebu otvorili pitanje Provizorija, zastupajući pripadnost grada Hrvatskoj. U siječnju 1901. došlo se tako do jednog kompromisa: vlada je djeomično došla u susret autonomistima a ovi posljednji napustili su svoje dotada intranzigentno stajalište16.

24. siječnja 1901. najavljeni su općinski izbori i na njima je predstavljena jedna jedina lista. Novo Vijeće izabralo je Maylendera za gradonačelnika po šesti puta. On je pak izrazio svoje povjerenje u mogućnost plodne suradnje s vladom u novoj političkoj klimi. I doista, u lipnju 1901. toliko osporavani Upravni odbor ukinut je a zamijenio ga je «Guvernerski savjet» kojega su činili guverner i četiri referenta (upravna politika, financije, obrazovanje i gospodarstvo)17.

U međuvremenu istekao je mandat riječkom deputatu u ugarskom parlamentu Teodoru Batthyányju, koji je to bio od 1892., i morali su se sazvati novi izbori. Većina autonomista predložila je kao kandidata bivšeg riječkog gu226

vernera Ludovica Batthyányja (iz druge obiteljske grane).

Ali neki su pomislili da je došao trenutak da se predoži kandidatura jednog talijanskog Riječanina: pomislilo se, logično, na Maylendera koji je, kao osobni Batthyányjev prijatelj, to odbio. Manji broj autonomista koje je vodio utjecajni industrijalac Luigi Ossoinack odlučio je tada da predloži dvadeset i šestogodišnjeg Riccarda Zanellu. Zanellina izborna kampanja, koji se predstavio kao kandidat običnog naroda protiv oligarhija i kao riječki kandidat protiv kandidata «nametnutog» iz Ugarske, imala je ogroman uspjeh. Tomu unatoč, također i zbog ograničenja prava glasa tipičnih za izborne sustave onoga vremena, rezultat izbora bio je u korist Batthyányja18.

Taj događaj izazvao je protuudarac unutar Autonomne stranke. Maylender je dao ostakvu na dužnost gradonačelnika i povukao se iz javnog života na desetak godina, posvećujući se u potpunosti svojim studijama. Već duže vremena pomišljao je, i pisao je o tome u «La Difesa», na jednu povijest talijanskih učenih društava odnosno akademija, i o važnom ujecaju koje su one odigrale u raznim gradskim središtima u kojima su nastale i još općenitije, u talijanskoj književnosti i znanosti. Rodila se tako monumentalna Storia delle Accademie ialiane (Povijest talijanskih akademija) u pet tomova, u kojima je obrađeno 2.750 akademija od XV. do XIX. stoljeća i koja je posthumno objavljena kod izdavača Cappellija u Bolonji od 1926. do 1930. a predstavlja još i danas važno referentno djelo19.

Nakon ostavke Maylendera uslijedio je uspon Riccarda Zanelle kojemu je izborna kampanja, unatoč porazu, donijela veliku popularnost i koji je ubrzo postao vođa Autonomne stranke, i 25. siječnja 1905. Zanella će biti izabran za deputata u ugarski Parlament, pobjedivši Andreu Ossoinacka, sina onoga Luigija koji ga je zaštitio prije nekoliko godina20.

227

VEDUTA RIJEKE IZ 1887.

229

Hrvatski i jugoslavenski nacionalizam Hrvatsko nacionalno buđenje konsolidiralo se i ostvarilo je važne uspjehe u posljednjoj četvrtini Devetnaestog stoljeća kako u Istri tako i u Dalmaciji. U Istri, između Pazina i Kastva održali su se prvi hrvatski i slovenski iredentistički skupovi uz podršku Društva Svetog Ćirila i Metoda, osnovanog 1893. u Trstu radi promicanja osnovnih škola na hrvatskom i slovenskom jeziku, otvaranja čitaonica, tiskara i časopisa. U Dalmaciji od 1873. do 1897. pristaše Hrvatske narodne stranke, zagovornici pripajanja Dalmacije Hrvatskoj, oduzeli su Talijanima nadzor nad upravom gotovo svih obalnih gradova, uključujući i Split gdje je 1882. poražen gradonačelnik Antonio Bajamonti, zagovornik autonomne Dalmacije. Talijanima je ostao samo Zadar. Hrvatski domoljubi težili su pripojiti «ugarskoj» Hrvatskoj teritorije pod austrijskom upravom, odnosno Istru, Dalmaciju, Vojnu krajinu i u perspektivi i Bosnu i Hercegovinu, od 1878.pod austrijskom vojnom kontrolom, ususret stvaranja Trojedne kraljevine, odnosno Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Politika mađarizacije koji je grof Károly Khuen-Héderváry, ban Hrvatske od 1883. do 1903., pokušao nametnuti tvrdim represivnim metodama nije spriječila jačanje hrvatskog nacionalnog pokreta i, još šire, južnih Slavena21. Dva su politička dokumenta, oba iz 1905. u tom smislu fundamentalna: Riječka rezolucija od 2.-3. listopada i Zadarska rezolucija od 17. listopada.

Protagonisti Riječke rezolucije bili su hrvatski političar i novinar Frano Supilo (1870.-1917.), porijeklom iz Cavtata u Dalmaciji i Ante Trumbić, i on Dalmatinac iz Splita koji će 1918. biti ministar vanjskih poslova nove Kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca. U Rijeci, gdje je Riccardo Zanella ishodio da dobije status riječkog građanina, Supilo je osnovao 1900. novine «Novi list». Ispočetka protivan savezu sa Srbima, 230

promijenio je zatim mišljenje i zagovarao nužnost politike jedinstva među Hrvatima, Srbima i Slovencima na demokratskoj osnovi i u potpunom raskidu sa Austro-ugarskom.

U dokumentu, usvojenom na konferenciji koja je održana u Hrvatskoj čitaonici u Rijeci, koji je izrazio stajališta hrvatskih predstavnika Dalmacije, Istre i Banata, predlagalo se pripojenje Hrvatskoj Slavonije, Dalmacije i Istre kao i, prirodno, Rijeke, čime bi se realizirala toliko željena Trojedna kraljevina. Rezolucija je bila protuaustrijska, ali ne i protuugarska: Hrvati su se, naprotiv, izjasnili u prilog «potpune neovisnosti Ugarskog kraljevstva» i «stalnog dogovora između dva naroda (hrvatskog i mađarskog)22». Uvjeti takvog «dogovora» nisu bili nikada pojašnjeni i Rezoluciju su dočekali s velikim negodovanjem Hrvati koji su se protivili savezu sa Srbima, kao što je to bio Stjepan Radić, osnivač Hrvatske seljačke stranke iste godine kada je nastala i Rezolucija, a koji je nazvao ovaj dokument «epizodom masonske urote», što je bila optužba koju su ponovili hrvatski katolički krugovi, protivni savezu s pravoslavnim Srbima23.

Riječku rezoluciju je, takoreći, kompletirala Zadarska rezolucija koju je inicirao srpski političar Svetozar Pribičević (1875.-1936.) i njegova stranka, Srpska narodna samostalna stranka: u njoj se zagovarala potreba za suradnjom s hrvatskim strankama koje su potpisale Riječku rezoluciju. Rezultat tih dviju rezolucija bila je Hrvatsko-srpska koalicija koju je između 1906. i 1918. vodio Pribičević.

Supilova aktivnost u Rijeci označila je skok u kvaliteti hrvatske prisutnosti u gradu i na kulturnom planu. Važnu ulogu u tom kontekstu odigrao je jedan svećenik dalmatinskog podrijetla, Bernardin Nikola Škrivanić koji je, pošto je stigao u Rijeku 1889. bio izabran za gvardijana kapucinskog samostana a postao je provincijal hrvatskih kapucina 1901.

Intenzivna je bila Škrivanićeva izdavačka aktivnost koju je razvio u Rijeci: osnovao je izdavačku kući «Kuća dobre 231

štampe» i «Tiskarski umjetnički zavod Mirijam». Kuća dobre štampe objavljivala je tjednik «Il Quarnero!» Na hrvatskom i na talijanskom, mjesečnik «Naša Gospa Lurdska», koji je između 1908. i 1918. izlazio u oko 23.000 primjeraka, periodičnu publikaciju «Obitelj» i, od 1912. do 1914. prvi katolički dnevni list «Riječke novine». Na inicijativu Škrivanića izgrađena je između 1904. i 1908. impozantna kapucinska crkva u čast lurdske Bogorodice24.

Porastu hrvatske prisutnosti u Rijeci pogodovala je i osobna politika prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, zagovornika trijalizma, odnosno reforme Dvojne monarhije koja bi dala južnim Slavenima politički prostor jednak onome što su ga već imale Austrija i Ugarska25.

Talijanski iredentizam: «Mlada Rijeka» U odnosu na rastuću afirmaciju raznih nacionalizama u Europi i unutar Dvojne monarhije položaj riječke Autonomne stranke predstavljao je, u neku ruku, jednu anomaliju, jednaku onoj koju su predstavljali u istom razdoblju dalmatinski autonomisti. Slogan «Rijeka Riječanima» Maylenderovih i Zanellinih autonomista nije imala nikakve veze s nacionalizmom u modernom smislu i bila je, naprotiv, «tradicionalistička pozicija» koja se zaustavljala na zahtjevu za autonomijom u okviru starog režima, na pluralističku i decentraliziranu strukturu multinacionalnog Carstva čiju je politička spona jedinstva tvorila dinastička vjernost, a ne nacionalna pripadnost.

Pogreška koju je počinila ugarska vladajuća klasa bila je ta, što nisu razumijeli da obrana riječke autonomije nema ničeg subverzivnog i da će represija te autonomije pogodovati razvoju iredentističkih pokreta, a ovi će itekako biti subverzivni u odnosu na Ugarsku i na Carstvo26. Činjenica da je politički kompromis na kojem se zasnivao pravni položaj Rijeke već zapao u krizu koja se, unatoč 232

dogovorima i prilagodbama, zaoštrila sve više što se više približavalo i izbijanje Velikog rata, naravno da je podrivala političku liniju autonomista. Ali to je postalo jasno tek u predvečerje izbijanja rata. U jednom intervjuu objavljenom u listu «Gazzetta di Torino» 25. srpnja 1907. Zanella se tako izjašnjavao27: «Iredentizam je zajednički svima nama, ali samo kao apstraktna težnja, kao nepobjediv nostalgični osjećaj koji nas podsjeća svakog trenutka na veliku zajedničku domovinu. Ali to je (...) san (...). iredentistima, naprotiv – i to je mala skupina gorljivih i entuzijastičkih mladih ljudi – i ne bi bilo strano da pređu sa snova na djelo. I evo opasnosti, i još gore – ludosti.»

Premisa takve procjene bila je solidnost i trajanje Dvojne monarhije u okviru nepromjenjivosti međunarodnih ravnoteža. Kada će se u sljedećim godinama ova premisa pokazati neosnovanom, Zanella i autonomisti bit će prisiljeni promijeniti svoje stajalište.

Govoreći o «malobrojnoj skupini gorljivih i entuzijastičkih mladih ljudi» Zanella je mislio na članove «Društva Mlada Rijeka» (Circolo Giovine Fiume) koje je osnovano u srpnju 1905. po modelu mazzinijevskog pokreta Giovine Italia.

Na ideju je došao dvadesetogodišnji Gino Sirola, gorljivi mazzinijevac, koji je u svoj plan uvukao Armanda Hodniga (Odenigo), Luigija (Sisa) Cussara, Marca De Santija i Oscara Russija koji su bili njegovi vršnjaci ili mlađi od njega. U statutu se društvo predstavljalo kao bezopasno udruženje s kulturnim, rekreativnim i sportskim ciljevima. U studenome 1905. održana je prva javna manifestacija društva: u tijeku predstave jedne talijanske glumačke družine u Gradskom kazalištu s dramom La morte civile (Građanska smrt) Paola Giacomettija raširena je velika trobojnica s jedne do druge strane kazališta; policajci su intervenirali, ali je dužnosnik koji im je bio pretpostavljen, očito ni po čemu neprijateljski 233

raspoložen prema manifestantima, u svojem izvješću ustvrdio da je razvijena trobojnica bila ... ugarska (koja, kao što je poznato, ima iste boje kao talijanska, ali položene horizontalno)28!

Iredentističkih manifestacija političkog tipa nije manjkalo u Rijeci ni prije 1905. Godine 1898. Attilio Prodan, budući «kvarnerski argonaut» glasno je prosvjedovao, zajedno s drugim mladim ljudima, protiv guvernera Pála Szapáryja koji je svoj inauguralni govor održao na mađarskom, a ne na talijanskom; taj isti Prodam osnovao je, sljedeće godine u Mittweidu u Saksonskoj gdje je studirao, jedno studentsko iredentističko društvo. Godine 1900. kada je umro talijanski kralj Umberto I. Rijeka je bila obučena u koroti i tijekom šest mjeseci jedna skupina mladih nosila je znak žalosti, crnu traku na rukavu, a velike manifestacije održane su i 1901. u povodu smrti Giuseppea Verdija29. Ali samo s rođenjem Mlade Rijeke talijanski iredentizam je postao u Rijeci organizirana politička stvarnost koja je od 6. travnja 1908. imala i svoje glasilo, ratoborne novine koje su izlazile dva puta tjedno, «La Giovine Fiume», rođene iz inicijative jedne skupine «starijih» koji su se pridružili Društvu, među kojima su bili Icilio Baccich, Riccardo i Silvino Gigante, Egisto Rossi i Lionello Lenaz.

Autonomisti su na početku gledali sa odobravanjem na novo društvo i podržali su ga prigodom teških zbivanja od 4. rujna 1906. Toga dana je oko 600 sokolaša, mladih Hrvata članova političko-gimnastičkog društva Sokol, proširenog među svim Slavenima Carstva, u povratku sa Općeg kongresa koji je održan u Zagrebu sišlo na željezničku stanicu u Rijeci i prošli su gradom s razvijenim zastavama i hrvatskim kokardama u zapućku da bi stigli na Sušak, kličući «Živjela hrvatska Rijeka», «Živjela hrvatska riječka zemlja, naša zemlja! Dolje Talijani!», «Udaraj, udaraj sokole! Svi Talijani su lopovi». Manifestaciju su suzbili članovi društva Mlada 234

Rijeka koji su izgurali sokolaše preko mosta na Rječini, na Sušak. Poslije je došlo do odmazde sokolaša protiv Talijana na Sušaku i eskalacije nasilja na obje strane. Autonomističke novine «La Voce del popolo» od 5. runja 1906. donijele su na prvoj stranici detaljnu kroniku incidenta, optužujući invaziju grada od strane «starih neprijatelja» koji su, potaknuti «stoljetnom, neugasivom mržnjom, (...) ohrabreni slijepim povjerenjem aktualne ugarske vlade u nepostojeću lojalnost starćevićanaca-revolucionista, vjeruju da mogu već skoro okupirati Rijeku»30.

Talijanski iredentizam u Rijeci bio je fenomen u biti reaktivan na rastući hrvatski i jugoslavenski nacionalizam, kako je pokazano i u tek opisanoj epizodi, i predstavlja sličnost s razvojem iredentizma u Dalmaciji. Njegovi modeli potječu iz Risorgimenta – periodična publikacija «La Giovine Fiume» imala je stalne rubrike posvećene zbivanjima i ličnostima talijanskog Risorgimenta – i ne izgleda, bar na početku, da su na nju utjecali ideolozi talijanskog nacionalizma. Čitanje stranica te riječke tiskovine potvrđuje karakter, takorekući, umjerenosti ovoga iredentizma. Nacionalno načelo nije usvojeno kao vrhovno načelo već je podređeno u jednoj mazzinijevskoj perspektivi, univerzalnijem načelu čovječanstva: tvrdi se, na primjer, u djelomičnom suglasju sa socialistima – reformistima da će «rješenje nacionalnog pitanja biti pronađeno kada u javnom mnijenju nacionalnost neće biti cilj, već sredstvo da bi se ostvarilo cilj druge vrste», i kritizira se «lažni koncept nacionalnosti zamijenjen požudom posjedovanja», odnosno imperijalizmom. U jednom članku iz lipja 1908. Riccardo Gigante piše da »univerzalna ljubav» i «ekspanzija ljubavi vlastitih rođaka», zbog čega se kroz «ljubav prema vlastitoj naciji» dolazi do «bratstva naroda». Ovaj list, stoga, podržava borbu drugih naroda Carstva, uključujući i Hrvate koji brane svoja nacionalna prava protiv Ugarske31.

235

Kao rezultat administrativnih izbora iz 1907. na kojim je ogromnom većinom pobijedila Autonomna stranka protiv ugarsko-hrvatske koalicije, jedna je skupina iredentista Mlade Rijeke ušla u Općinsko vijeće: Icilio Baccich, Silvino Gigante, Lionello Lenaz i Vittorio De Meichsner. Nakon izabora iredentisti su počeli pokazivati rastuću netrpeljivost prema političkim kautelama autonomista koje su ocijenili kao čisti oportunizam. Jedan citat izvučen iz članaka koji su objavljeni u iredentističkom listu u veljači i ožujku 1908. ilustrira bit neslaganja koje je već duboko podijelilo «sinove» od «očeva»32: «Sada nije dovoljno reći: ja sam Riječanin. Riječanin može biti Mađar, Nijemac, Talijan, Turčin, samo ako je građanin našega grada. Ali mi moramo imati hrabrost da potvrdimo naš nacionalni osjećaj i na ovoj točki mi smo inzistirali (...)

(Vi autonomisti) deklarirate se kao Talijani i djelujete ne znam kako, deklarirate se kao Mađari i lažete, deklarirate se kao antiklerikalni a trčite na procesije. Nemate ni mrvicu iskrenosti. (...) Kažete da ubrzavamo događaje, da štetimo talijanstvu? Ako je suđeno da ono mora podleći, bolje poginuti na trgu, licem prema neprijatelju s oružjem u rukama, nego skvrčeni ispod kreveta očekujući da vijavica prođe s tri svjedodžbe o različitim političkim lojalnostima u džepu.»

Sudjelovanje zajedno s Firentincima i talijanskim iredentistima iz Austrije na proslavi Dantea u Ravenni 1908. dalo je konačno vidljivost Mladoj Rijeci i u Italiji. Novi kurs talijanske politike inauguriran 1882. ugovorom o Trojnom savezu između Italije, Austrije i Njemačke nije zasigurno pogodovao iredentističkoj propagandi. Cilj kompletiranja nacionalnog jedinstva, međutim, istican je stalno u društvima kao što su to bila «Associazione in pro dell’Italia irredenta» («Udruženje za Italiju koja je pod tuđom vlasti»), koju je osnovao u Napulju 1877. G. Imbriani (koji je prvi puta upotrijebio pojam «irredento» koji je ušao u opću uporabu 236

u Italiji i u inozemstvu), zatim Društvo Dante Alighieri koje je osnovano 1889. za širenje talijanskog jezika i kulture, i Nacionalna liga koja je osnovana u Trstu 1891. i djelovala u austrijskim provincijama Carstva. Položaj Talijana u Trentinu, Istri i Dalmaciji bio je dobro poznat u Italiji, dok je onaj u Rijeci, jedinom «neizbavljenom» ugarskom gradu, gotovo potpuno ignoriran; poznavanje opasnosti s kojima se uočavalo talijanstvo grada svetog Vida bilo je ograničeno i uspomenom talijansko-ugarskog bratstva koje se ostvarilo u tijeku talijanskog Risorgimenta, zbog čega je Ugarska, za razliku od Austrije uživala simpatiju talijanskog javnog mnijenja. Riječki iredentisti, bolno svijesni svojeg izoliranog položaja, pokušavali su na svaki način osigurati sudjelovanje Rijeke na proslavi u Ravenni i pridonijeti zajedno sa sunarodnjacima iz Trsta, Trenta, Gorice, Pule i Zadra zavjetnom poklonu – ampulom s toskanskim uljem koja je hranila plamen svjetiljke koju je Firenca poklonila Ravenni, a koja je trebala biti položena u Danteovu kapelicu33.

Tako se 12. rujna 1908. oko 400 Riječana ukrcalo na parobrod s vođama Mlade Rijeke, upravom Književnog kruga i Icilio Baccichem kao predstavnikom Općine. Kada je brod stigao u vidokrug luke Corsini, osamnaestogodišnji brat Icilija Baccicha, Ipparco, podigao je talijansku trobojnicu umjesto austro-ugarske zastave. Manifestacija je imala veliki uspjeh. U Rijeci je 13. rujna 1908. dijeljen letak s bojama talijanske zastave i anonimnim sonetom koji se završavao ratobornim apelom: «Nad našim morem njena (talijanska) sila nek’ zagrmi: / Slobodni konačno starog neprijatelja / Plavi val Jadrana i Kvarnera». Mjesec dana nakon putovanja u Ravennu Općinsko vijeće odlučilo je da se glavni gradski trg nazove «Piazza Dante» - Danteov trg34.

U izborima 1910. za riječkog deputata u Ugarskom parlamentu Mlada Rijeka nije zauzela stajalište. Zanella, dosadašnji deputat, ponovno se kandidirao da bi se suočio, kao 237

protukandidatom, sa svojim stari učiteljem Maylenderom koji se vratio u političku borbu nakon deset godina. Tako su se pojavile dvije autonomističke liste, jedna Autonomne stranke koju je čvrsto kontrolirao Zanella, i druga Auronomne lige (Lega autonoma), nove političke tvorevine koju je vodio Maylender. S onu stranu osobnih karakteristika, politička razlika između tih dviju tvorevina nije bila relevantna: naintranzigentniji bili su zanellijanci, a više skloni dogovoru s vladom pristaše Maylendera. Prevladao je Maylender koji je, međutim, iznenada umro u veljači sljedeće godine za vrijeme jedne parlamentarne sjednice.

Na administrativnim zborima u proljeće 1911. iredentističko udruženje izašlo je sa svojom listom od četiri kandidata, na kojoj su bili Luigi Secondo Cussar, Isidoro Garofolo, Riccardo Gigante i Gino Sirola – u otvorenoj oporbi protiv autonomista: «autonomija je», pisalo je u programskom manifestu potpisanom sa «Talijanska mladež Rijeke» i upućen ne «Fiumanima», već «Talijanima» - «predrasuda (...) koja osiromašuje iz dana u dan naš karakter Talijana», dok je sada nužna «potvrda talijanstva», jasno prihvaćanje «načela nacionalnosti»; «samo prihvaćajući ovo načelo imamo pravo na talijansko ime, inače ne postoji svijest o domovini». Iredentistčka lista nije polučila veliki izborni uspjeh, ali je ipak naštetila Zanellinim autonomistima35.

Dok je raslo neslaganje sa autonomistima, rasla je i vladina pažnja u odnosu na iredentističko društvo i na njegove novine. U siječnju 1910. tiskovina je optužena za «uvredu mađarske nacije» zato što je tvrdila da je ugarska vlada primijenila represiju na Slovake, Rutene i Hrvate. U veljači su novine bile definitivno zabranjene a u zraku je visila i zabrana udruženja36.

Ali mladi iredentisti nisu posustali. U veljači 1911. organizirali su, a protagonisti su bili Giorgio Conighi i Giovanni 238

Host, sprdnju s lažnim bersaljerima: skupina mladih Riječana preobučenih u bersaljere ušla je u Općinsko kazalište da bi ušlo na Talijanski dobrotovorni bal, a navečer je fanfara bersaljera kružila po gradu svirajući patriotske himne, a začuđena policija nije intervenirala37!

Priliku za raspuštanje udruženja pružilo je drugo hodočašće u Ravennu koju je organizirala Mlada Rijeka u rujnu 1911. i u koje su se infiltrirali provokatori i špijuni. Na povratku došlo je do kaznene istrage i 22. siječnja 1912. guverner Wickenburg izdao je dekret o raspuštanju udruženja, javljajući istovremeno gradonačelniku Rijeke Francescu Viu rezultate istrage, formulirane u sedam točaka, a vrijedi navesti točke 4-738: «4. Članovi «Mlade Rijeke» učili su (sic) pjevati u lokalima Društva Filarmonica «pogrebnu pjesmu za Guglielma Oberdana» i «Mamelijevu himnu», kao i druge uvredljive i pogrdne pjesme o preuzvišenoj Osobi Njegovog Carskog i Kraljevskog Apostolskog Veličanstva i o visokom Vladarskiom Domu, a koji su imali direktnu aluziju protiv teritorijalnog integriteta Ugarske i Austrije.

5. U društvu Riječke gradske glazbe koju su vodili sa sobom, pjevali su ove pjesme na brodu kao i na raznim mjestima u Ravenni.

6. Na brodu, kao i u luci Ravenne, kako na dolasku tako i na odlasku, a i u gradskoj palači gdje su svečano dočekani od strane te Općine, članovi društva «Mlada Rijeka» vikali su punim glasom: «Smrt Franji Josipu», «na vješala», «Checco becco» (Glupi Checco – deminutiv od Francesco na taijanskom), «treba ga objesiti Oberdanovim konopom», «živio Oberdank», «dolje Habzburgovci», «Živjela oslobođena Rijeka», «smrt Franji Ferdinandu» (...)

7. Čim bi pristigli na neko mjesto, odmah bi izvjesili zastavu društva, koja simbolizira političko jedinstvo Rijeke s Talijanskim kraljevstvo (...).»

239

Wickenburgova represivna politika i «bombaška afera» Pošto je Maylender umro u veljači 1911., nakon svečanog i vrlo posjećenog pogreba trebalo je izabrati novog deputata u ugarski Parlament: ponovno se kandidirao Zanella i opet je bio poražen, a porazio ga je kadidat maylenderske Autonomne lige, odvjetnik Antonio Vio, iako taj poraz nije imao nikakve posljedice za Zanellin položaj već neospornog vođe Autonomne stranke. Vio je uspio dobiti od centralne vlade suglasnost za osnivanje jedne općinske srednje škole na talijanskom, što je bio i zahtjev što ga je grad postavio još 1907. No to je bila i posljednja koncesija Budimpešte koja se zabrinula zbog iredentističkih nasrtaja i pokazivala je sve više neprijateljstvo prema riječkim Talijanima39.

Gorljiv promicatelj ovakve neprijateljske politike prema talijanstvu kvarnerskog grada bio je guverner Stefan Wickenburg koji je 1910. zamijenio umjerenog Nákóa. Wickenburg koji je, kako smo to vidjeli, raspustio Mladu Rijeku 1912., vladao je do 1917. i promicao je centralizatorsku politiku tvrdim birokratskim stilom, bez vođenja ikakvog računa

VEDUTA GRADA S LUJZINSKE CESTE

240

o gradskim instancama iako ih je dobro poznavao, pošto je došao u Rijeku 1884. i prije toga obavljao jedno vrijeme i dužnost viceguvernera. Lišen gospodskog stila njegovih prethodnika, još je na dan svojeg ustoličenja propustio otići u Općinu, kao što je to bio običaj, izazivajući time negodovanje Vijeća i polemike čak i u Ugarskom parlamentu40.

Od 1910. do 1914. intenzivirala se tako politika mađarizacije. U riječkim školama mađarski je postao glavni jezik nastave dok je talijanski, iako je ostao obvezni predmet, unazađen u status sekundarnog jezika. U nautičkoj školi došlo se do tog apsurda da se htjelo čak i pomorsku terminologiju naučavati na mađarskom, jeziku koji na tom polju nije imao baš nikakvu tradiciju; gotovo sva brodska posada bila je, doista, regrutirana iz redova obalskih stanovnika koji su govorili talijanskim ili hrvatskim dijalektom. Državni uredi su zapošljavali sve više mađarskih službenika koji nisu govorili talijanski, a Riječani koji bi se interesirali za mogućnost zapošljavanja u upravi dobili bi ciničan odgovor: «U Rijeci, u državnim uredima, službeni položaji su za Mađare. Vi Riječani otiđite u unutrašnjost, godit će vam svjež zrak»41.

VELIKI MLIN U ŽAKLJU

241

Glavne budimpeštanske novine započele su s proturiječkom kampanjom: ugarska vlada je podnijela velike žrtve za gospodarski razvoj grada a Riječani navodno nisu pokazivali nikakvu zahvalnost (kao da te žrtve nisu učinjene i u korist Ugarske). Ustvari, mađarski nacionalisti bili su sve netrpeljiviji u odnosu na bilo kakvu opoziciju i, fascinirani kolonijalnim iskustvima europskih sila, u nemogućnosti da gledaju na Afriku i na Aziju težili su u svojim imperijalnim snovima na ponovno pripojenje Dalmacije koja bi približila Ugarsku strateškoj zoni Sueskog kanala.

Napetost je dostigla vrhunac 1913. zbog slanja državne policije u Rijeku, što je već bilo pokušano prije ali je uvijek otkazano zbog prosvjede Riječana. Odredba je kršila § 79 gradskog statuta koji je priznavao Općinskom vijeću pravo da «organizira redovnu policijsku službu». Da bi slomio otpor Vijeća, Wickenburg ga je raspustio i dao se imenovati Kraljevskim komesarom s punim ovlastima. U lipnju 1913. ušli su u grad novi «granični» policajci koje su građani odmah krstili imenom «sikofanti», dok je općinskoj policiji ostavljeno samo da se bavi industrijskim prekšajima i prijestupima na području opskrbe prehranom. Kontekstualno je proglašen zakon o strancima kojim su pogođeni građani Kraljevine Italije koji su prebivali u Rijeci (takozvani «regnikoli»), očito pod sumnjom da podržavaju lokalne iredentiste: tkogod nije bio građanin Rijeke, iako je rođen u gradu, mogao je biti prognan iz grada u roku od 24 sata i bez obrazloženja42.

To je kontekst u kojem je sazrijela ideja o atentatu što su ga izvela trojica mladih iredentista: u jednoj listopadnoj noći 1913. Luigi Cussar, jedan od osnivača Mlade Italije, Francesco Drenig i Giorgio Gerngross postavili su na prozorsku dasku Guvernerove palače bombu koja je eksplodirala razbivši smao nekoliko stakala na prozorima. Počeo je kružiti glas da su atentat organizirale same vlasti da bi mogle progoniti talijanske Riječane i to je navelo policiju na nevjerojatnu 242

ideju da planira drugi, lažni atentat. Tako je u noći izmeđi 1. i 2. ožujka 1914. jedna nova bomba eksplodirala u vrtu Guvernerove palače, i ovoga puta bez izazivanja kakve štete.

Dok je ugarski tisak tražio drastične mjere protiv iredentista, pojavile su se i prve sumnje i «La Voce del popolo» je ponudila 1000 kruna onome tko pruži kakve informacije o atentatorima. Istina je vrlo brzo došla na vidjelo: atentat je organizirao jedan talijanski anarhist po imenu Giuseppe Scipioni, inače neuravnotežena osoba i policijski konfident, kojim se policija poslužila kao materijalnim egzekutorom.

Scipioni je 13. ožujka 1914. u Anconi, pred javnim bilježnikom i Iciliom Baccichem priznao i to potpisom potvrdio da je svrha te akcije, čiji idejne začetnike treba potražiti u visokim krugovima, bila kompromitirati četvoricu nezgodnih riječkih političara: Riccarda Zanellu, Francesca Corossacza, Emanna Brussa i Icilia Baccicha. Izbio je veliki skandal koji je imao reperkusija i u Italiji gdje su o tome pisale najveće dnevne novine, i izazvao je, prirodno, međusobno približavanje iredentista i autonomista: 23. ožujka Riccardo Gigante objavio je jedini broj revije «La Bomba», koju je financirao Zanella, a u kojoj je optužio ugarsku policiju da je isplanirala cijeli događaj u dogovoru s guvernerom Wickenburgom i zatražio da bude «inkriminiran da bi mogao pred suce mogao donijeti dokaze za svoju optužbu«. Ali nije došlo ni do kakvog procesa: nakon nekoliko mjeseci izbio je rat i u ožujku 1915. Gigante se sklonio u Italiju43.

1 2 3 4 5 6 7 8 9

Gigante, 1928., str. 119-121 Isto, str. 116 Isto, str. 120-121 Gigante, 1928., str. 116, 118, 121-122 Radetti, 1952./2, str. 69 Gigante, 1928., str. 123-124 Žic, 2007., str. 110 Gigante, 1928., str. 125 -126 Trimarchi, 1988., str. 47 Gigante, 1928., str. 126-127; Trimarchi, 1988., str. 46 Gigante, 1928., str. 128

243

10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43

Isto, str. 128-129 Gigante, 1928., str. 120; vidjeti: Volpi, 1998., str. 12-16 Gigante, 1928., str. 131 Žic, 2007., str. 111-112 Gigante, 1928., str. 132; Trimarchi, 1988., str. 49; Žic, 2007., str. 111 Gigante, 1928., str. 133-134 Gigante, 1928., str. 134 Gigante, 1928., str. 135 Gigante, 1928., str. 135-136; Žic, 2007., str. 111 Gigante, 1928., str. 137; Žic, 2007., str. 112; Samani, 1975., odrednica «Maylender Michele» Gigante, 1928., str. 137; Samani, 1975., odrednica «Zanella Riccardo» Žic, 2007., str. 115 Isto, str. 117 Žic, 2007., str. 119; Klinger, 2012. Žic, 2007., str. 116 Radetti, 1954./2, str. 70-71 Fest, 1935., str. 36 Stelli, 2015.a, str. 151 Stelli, 2015.a, str. 162; vidjeti Loria, 2008.

Stelli, 2015.a, str. 147-148 Gigante, 1928., str. 140-141; Stelli, 2015.a, str. 163-164 Stelli, 2015.a, str. 165 -166 Isto, str. 168 Stelli, 2015.b, str. 77-79 Stelli, 2015.b, str. 86, 88 Stelli, 2015.a, str. 172-173 Isto, str. 171 Isto, str. 173 Stelli, 2015.b, str. 92-93 Gigante, 1928., str. 152 Isto, str. 153 Isto, str. 150-151 Gigante, 1928., str. 153-154; Trimarchi, 1988., str. 53 Gigante, 1928., str. 154-156; Stelli, 2015.a, str. 174-175; Samani, 1975., odrednica «Gigante Riccardo»

244

XIII. POGLAVLJE

VELIKI RAT I RASPAD AUSTROUGARSKE

Europa u plamenu 28. lipnja 1914. nadvojvodu Franju Ferdinanda, prijestolonasljednika Dvojne monarhije i njegovu ženu Sofiju u službenom posjetu Sarajevu, ubio je srpsko-bosanski nacionalist Gavrilo Princip. Bila je to iskra koja je izazvala Prvi svjetski rat. Dana 28. srpnja 1914. Austro-ugarska je objavila rat Srbiji i 4. kolovoza, zahvaljujući mehanizmu uspostavljenih savezništava, u rat su ušle Njemačka, Rusija, Engleska i Francuska. Cijela Europa bila je u plamenu.

Dva dana prije službene objave rata Rijeka je bila obljepljena manifestima u kojima je Franjo Josip zapovijedio parcijalnu mobilizaciju svojih oružanih snaga. Brojni Riječani bili su pozvani na oružje i u roku od četrdeset i osam sati morali su biti na svojim destinacijama: neki su unovačeni u mornaricu, drugi su regrutirani u hrvatske pješačke regimente u Zagrebu, a treći su popunili Kraljevsku ugarsku vojsku (Honvéd) smještenu u jugozapadnoj Ugarskoj. Opći dojam bio je nedoumica i tjeskobno čekanje, i nitko nije ni zamišljao da bi ovaj rat mogao trajati dobrih četiri godina i izazvati nezamisliv broj mrtvih. Klimu onoga kraja mjeseca lipnja ovako je evocirao Silvino Gigante1: «Sezona kupanja bila je u punom jeku i brojni posjetioci liburnijske rivijere nahrupili su u Rijeku da bi iskori-

245

stili posljednje redovne vlakove koji su ih mogli dovesti do njihovih zemalja, i žurili su se stići što prije da ih ne spriječi u tome nekakva neočekivana komplikacija koja bi ih zadržala ovdje tko zna koliko. Ulice, trgovi, javni lokali bili su prepuni ljudi; ljudi su u skupinama živo raspravljali o događaju koji im je poremetio normalni ritam života.

Bilo je već skoro četrdeset godina – od okupacije Bosne 1878., da su podanici Monarhije živjeli u miru i pomisao da moraju prekinuti svoja uobičajena zanimanja i zamijeniti ih životom punim nesigurnosti i opasnosti bila je svima strana i udaljena.»

U Rijeci se, kao i na svim teritorijima pod Austro-ugarskom vlasti, pratilo s velikim očekivanjem stajalište Italije, koja je 3. kolovoza proglasila svoju neutralnost. Neki od «regnikola» vratili su se u Italiju, a slijedilo ih je i nešto Riječana koji nisu bili previše oduševljeni ratom Austrije protiv Srbije i pokušavali su se izvući sa fronta2.

Talijanski iredentisti nastavili su se nadati u protuaustrijsku intervenciju Italije, gdje se rasplamsala polemika između neutralista i intervencionista. Iredentistička propaganda u Italiji pozivala se na Risorgimento i na nužnost kompletiranja nacionalnog jedinstva intervenirajući protiv Austrije, tradicionalnog neprijatelja, i optužujući Trojni savez da je toliko dugo blokirao talijanske zahtjeve za «Trentom i Trstom» (binom je sintetički označavao sve teritorije Dvojne monarhije na koje je Italija pretendirala). Agresija velikog Austro-ugarskog carstva na malu Srbiju povećala je nepovjerenje u Austriju u talijanskom javnom mnijenju i u političkim krugovima, zabrinutih mogućom daljnjom austrijskom ekspanzijom na Balkanu.

Položaj Italije – intervencija ili potvrda neutralnosti – bila je, prirodno, u središtu intenzivne diplomatske aktivnosti kako država Antante, tako i Centralnih imperija. Na temelju ugovora o Trojnom savezu eventualni teritorijalni dobitci jedne sile morali su biti balansirani teritorijalnim 246

kompenzacijama u korist jedne ili druge; unatoč tomu, pregovori između Italije i Dvojne monarhije nisu doveli, zbog raznih razloga, do rezultata. Iz pregovora sa Antantom, pak, proizašao je Londonski pakt i talijanska odluka da intervenira u sukobu. Ali baš je Londonski pakt označio poraz težnji riječkih iredentista. Prije nego što ćemo ispitati njegove klauzule ipak je oportuno vratiti se na pitanje percepcije riječkog pitanja u Italiji.

Riječko pitanje u Italiji do intervencije Sjećanje na bratstvo između Talijana i Mađara za vrijeme Risorgimenta otežavalo je razumijevanje riječkog pitanja u Italiji. Talijanski iredentizam izazvao je izvjesno zanimanje u talijanskom tisku 1909. u vezi s jednom tragičnom epizodom – samoubojstvom u Bolonji, 26. Veljače, mladog riječkog sveučilištarca Amedea Hodniga, Armandovog brata (jednog od osnivača Mlade Italije) – i s jednom poznatom osobom, Giovannijem Pascolijem, čiji je najdraži učenik bio Amedeo.

U jednom emotivnom članku u bolonjskom listu «Il Resto del Carlino» Pascoli je prizvao sjećanje na Amedea Hodniga, «čistog i vatrenog sina Mlade Italije, Italije koja nije, ali će biti».

Doduše, osim ove epizode i sporadičnih vijesti u nekim periodičnim novinama, o stvarnom poznavanju Rijeke u Italiji ne može se govoriti prije 1913.-1914. godine3.

Prisutnost riječkih studenata na talijanskim sveučilištima, posebno u Firenci, pogodovala je ovom upoznavanju i baš iz Firence, preko lista «La Voce» što ga je uređivao Giuseppe Prezzolini, proširilo se u petoljetki koja je prethodila svjetskom sukobu upoznavanje s riječkim iredentizmom kao komponentom julijanskog iredentizma. U ambijentu spomenutih novina bio je aktivan jedan «krug iz Julijske krajine»: Scipio Slataper i Aldo Oberdorfer, Tršćani, i Gemma Harasim i Enrico Burich, Riječani. Oberdorfer i Harasim 247

bili su neiredentstički socijalisti, a Slataper i Burich demokratski iredentisti. Od lipnja do rujna 1909. Harasimova je objavila u fiorentinskoj reviji članak Lettere da Fiume (Pisma iz Rijeke), prvi doprinos upoznavanju kvarnerskog grada u kojemu, međutim, autorica suprotstavljena nacionalizmu i iredentizmu, ništa nije rekla o riječkom iredentizmu. U podršku ovih posljednjih intervenirao je, međutim, u ožujku 1910. Slataper koji je, osuđujući ukidanje novina «La Giovine Fiume», uputio ironične strelice «volovima autonomije»4.

Enrico Burich je, napokon, postavio pod svjetla reflektora protutalijansku represiju koja se zbivala u Rijeci u dugačkom članku, prethodno dogovorenom s Riccardom Giganteom, 28. kolovoza 1913.: «Tragedija riječkog talijanstva», potpisanom «un Fiumano» (jedan Riječanin). Burichu se pridružio Icilio Baccich. Progonjen od ugarskih vlasti, Baccich se preselio u Anconu 1911. i u siječnju 1914. objavio je s pseudonimom Flaminio E. Spinelli članak «Kalvarija jednog talijanskog grada», detaljnu analizu politike mađarizacije, koji se završavao pozivom talijanskom narodu i vladi da «upozori neoprezne (ugarske) vlastodršce na skoru opasnost kojoj oni idu ususret brišući staro riječko talijanstvo».

Drugi članci Baccicha i Buricha pojavili su se u posljednjim mjesecima 1914., pošto je rat već počeo, u listu «Giornale d’Italia», «Il Nuovo Corriere di Ancona» i «La preparazione» di Macerata: u svima se zagovarala nužnost aneksije Rijeke Italiji u željenom slučaju intervencije. U predvečerje ulaska Italije u rat aktivnost riječkih iredentista, čiji se dobar broj našao u Rimu gdje im je glas mogao mnogo učinkovitije naići na odjek, postala je konvulzivna. Posljednja Baccicheva brošura, Fiume e l’Italia (Rijeka i Italija) je iz ožujka 1915. A istoga je mjeseca i njegova poruka kralju koju su supotpisali Enrico Burich i Giovanni Host, u kojoj se govorilo: «Rijeka sada očekuje, kao i drugi sestrinski gradovi, s jednakim očekivanjem željeni dan (...) kada će joj se Domovina majčinski obratiti»5.

248

Potvrdu teškoće u razumijevanju situacije u Rijeci iz Italije pruža stav Cesare Battistija. Još je u listopadu 1914. tridentinski iredentist iznio je tezu o aneksiji Rijeke Italije kao tek jednu od mogućih hipoteza. Tek nakon pisma Icilia Baccicha Battisti je prihvatio tezu riječkih iredentista i u jednom članku objavljenom u listu «Il Secolo» od 10. prosinca 1914. izjasnio se bez rezerve u prilog aneksiji6.

Londonski pakt i talijansko odustajanje od Rijeke Londonski pakt sklopljen je 26. travnja 1915. i morao je ostati tajnim: u slučaju pobjede Italije njoj će pripasti Trentino, Alto Adige (Južni Tirol), Trst, Gorica, Istra do Kvarnera sa otocima Cresom i Lošinjem i jedan dio Dalmacije sa Zadrom, Šibenikom, Kninom i brojnim otocima, kao i luka Valona u Albaniji. Rijeka je bila spomenuta u jednoj bilješci uz članak 5 u kojem su nabrojani teritoriji Jadrana koji će se dodijeliti Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori: među njima je bila «sva obala od Voloskog zaljeva na granicama Istre do sjeverne granice Dalmacije koja obuhvaća sadašnje ugarsko primorje i sva obala Hrvatske, s lukom Rijekom». Grad svetog Vida trebao je, dakle, biti uključen u neodređeni teritorij koji će se dodijeliti Hratskoj, Srbiji i Crnoj Gori odnosno budućem državnom entitetu (no tekst je namjerno ambivalentan) južnih Slavena7.

Italija je tako odustala od Rijeke. Što je to navelo ministra vanjskih poslova Sidneya Sonnina na ovo odustajanje?

Iznesena je hipoteza da je Sonnino htjeo sačuvati jedan izlaz na more za Austro-ugarsku, kojoj nije predviđao raspad, već samo redimenzioniranje. Plauzibilnija je drugačija motivacija: baš u predviđanju raspada Dvojne monarhije Sonnino je namjeravao poduprijeti stvaranje jedne neovisne ugarsko-hrvatske države sa zadaćom da se odupre Srbiji, koja je pomoću Rusije mogla ugroziti talijanske akvizicije u Dalma249

ciji, a tako i eventualno preživjeloj i osvetoljubivoj Austriji.

U svakom slučaju bilo je nužno ostaviti državi koja će nastati nakon poraza Carstva važnu riječku luku8.

Vijest o sklapanju Londonskog pakta počela je curiti još i prije ulaska Italije u rat. U strahu od prevelikih koncesija Italiji pokrenuli su se i Srbi i Hrvati. Tako je 4. ožujka srpski ministar Nikola Pašić službeno zatražio od predstavnika Antante da ne odlučuju o granicama budućeg jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca bez prethodnog dogovora sa Srbijom. A 30. travnja hrvatski političari Frano Supilo i Ante Trumbić osnvali su u Londonu Jugoslavenski odbor radi promicanja jugoslavenskog programa, odnosno prava južnih Slavena da se konstituiraju u jedinstvenu državu.

Odbor je predao predstavnicima Antante memorandum o Rijeci: tvrdilo se da je grad sa svojim okrugom «uvijek bio neosporeni dio (sic) hrvatskog teritorija» i otvoreno se optuživalo Ugarsku da je falsificirala u tom smislu tekst § 66 Zakona o hrvatsko-ugarskom kompromisu iz 18689.

Vijest da je Italija potpisala tajni pakt sa silama Antante procurila je, naravno, i u Rijeci. Tako je 20. svibnja 1915. «La Bilancia» naslovila tekst na prvoj stranici: «Italija u očekivanju ultimatuma» i najavila je početak neprijateljstava za 24. svibnja.

Dva dana kasnije novine su objavile i klauzule Pakta u kojima se nije govorilo o Rijeci. Počeo se širiti nemir, ali se on pokušao smiriti rezoniranjem koje se pozivalo na suptilnosti cavourovske diplomacije10.

Talijanska objava rata bila je u zraku i postojao je strah od invazije istočne Furlanije ili iskrcavanja talijanskih trupa u primorju. Pomorska akademija već je bila preseljena u Braunau u Gornju Austriju, neke banke su se preselile u Budimpeštu a mnoge su mađarske obitelji napustile Rijeku da bi se sklonile u Ugarsku. Poduzeta je izgradnja obrambenih 250

sustava, a i guverner se pripremio za eventualno preseljenje ureda i arhive u unutrašnjost11.

Italija je objavila rat Austro-ugarskoj 23. svibnja 1915. i talijanske su jedinice prešle granicu na rijeci Piave. Datirana je 24. svibnja proklamacija Franje Josipa, u kojoj je car osuđivao nelojalnost Kraljevine Italije «bez primjera u povijesti». Nakon nekoliko dana i premijer István Tisza je u Ugarskom parlamentu, još težim riječima, osudio talijanski «podmukli napad»12.

Riječani u ugarskim logorima za internaciju U cjelini uzevši, Rijeka nije bila uvučena u ratne operacije ali je podnjela sve nedaće rata, počevši od teške nestašice živežnih namirnica i posljedičnog racioniranja, a one su rasle paralelno s tijekom sukoba. Grad je bio pogođen u samo jednom bombardiranju: u lipnju 1915. talijanski zračni brod «Città di Ferrara» bacio je nekoliko bombi na brodogradilište i na Tvornicu torpeda, koja je već bila ranije evakuirana, prije nego što je oboren u blizini otoka Lošinja. A 1. kolovoza sljedeće godine odigrala se zračna bitka iznad grada između četiri talijanska bombardera, protuzračne obrane i jednog hidroaviona kojim je pilotirao poručnik Gottfried Banfield, bivši pitomac Pomorske akademije u Rijeci. Banfield, as austrijskog zrakoplovstva, nazvan «Transki orao» uspio je nadvladati bombardere i nakon pobjedničke akcije spustio se u luku, dočekan topničkim salvama. Općinsko vijeće 4. kolovoza 1916. nije moglo a da ne prihvati prijedlog da se Banfieldu dodijeli zlatna medalja grada zato što ga je spasio od vjerojatnog uništenja13.

Mimo ratnih opasnosti koje su bile ograničene i nedaća svakodnevnog života koje su, međutim, bile teške, jedna je policijska atmosfera zaogrnula Rijeku od početka rata da bi postala sve teža nakon intervencije Italije.

251

Stotinjak Riječana prebjeglo je u Italiju da bi se prijavili kao dobrovoljci u talijansku vojsku i o njima ćemo reći nešto kasnije. Mnogi drugi koji su ostali u gradu unovačeni su u ugarske divizije i poslani da se bore u istočnoj Europi protiv Rusa u Galliciji i Bukovini. Druge pak, regnikole i riječke građane pod sumnjom da gaje protalijanske osjećaje, uhapsila je policija i internirala ih u ugarske logore u Tápiósülyju i Kiskunhalasu. Silvino Gigante, koji je bio svjedok ovih zbivanja, piše da je 28. svibnja 1915., četiri dana nakon talijanske objave rata, «Profesor Attilio Depoli (...), dok je držao nastavu, pozvan je izvan učionice, odveden kući da spremi kovčeg i ispraćen na željezničku stanicu, gdje je zajedno s još nekim drugovima u nesreći (nekim funkcionerima općine, začetniku Mlade Rijeke Luigi Cussarom, profesorom Giuseppeom Carvinom iz Tehničkog instituta iz Pule, bivšeg vijećnika Istarskog sabora, i još nekima) krenuo na put za Kiskunhalas. Jednaka je sudbina snašla i doktora Antonija Grossicha i odvjetnika Ferdinanda Kuschera, dva stara člana Autonomnog društva kojima je, međutim, zbog poodmakle dobi (jedan je imao šezdeset i šest, a drugi sedamdeset i četiri godine), dana sloboda da sami izaberu mjesto svoje konfinacije: tako je doktor Grossich izabrao Beč gdje je imao rodbinu, a odvjetnik Kuscher jedan gradić u Sloveniji.14»

Gradonačelnik Francesco Gilberto Corossacz, koji je vidio da je na taj način kompromitirano i funkcioniranje gradske administracije, prosvjedovao je kod guvernera koji je iskrcao odgovornost za to što se zbivalo na zapovjednika državne policije. A ovaj je reagirao tako što je zaprijetio da će internirati i samog gradonačelnika «ako se on usudi protestirati još jednom protiv mjere koja je poduzeta u interesu države prema nedostojnim građanima koji su, u njihovim srcima, simpatizirali za neprijatelja»15.

U logoru Tápiósülyju, danas Sülysáp, na oko 36 kiometara od Budimpešte, izmješteni su regnikoli iz Rijeke. Logor 252

je ugostio oko 4.000 ljudi, među kojima oko 800 civila talijanske nacionalnosti koji su gotovo svi dolazili iz Rijeke (gdje su mnogi i rođeni, ali su sačuvali državljanstvo očeva).

Zbog očajnih uvjeta života umrlo ih je 20%, a u samom logoru pokopano je 149 osoba. U Arhivu Riječkog povijesnog muzeja u Rimu čuvaju se logorske novine riječkih Talijana, realizirane priručnim sredstvima, kao i nekoliko stranica logorskih dnevnika16.

U Kiskunhalasu, selu oko 200 kilometara južnije od Budimpešte, internirani su brojni riječki politički disidenti, među kojima su bili i mnogi koji su se priključili Mladoj Italiji, kao Francesco Drenig, Vittorio Farina, Attilio i Guido Depoli, Germano Derencin i šezdesetdvogodišnji Carlo Alessandro Conighi, otac doborovoljaca Giorgia i Cesarea, kao i Luigi Cussar, koji je poslije zbog «nediscipline» prebačen u Tápiósüly gdje je umro 9. travnja 1917. U Kiskunhalas poslane su i četiri žene, među kojima i službenica u novinama «La Voce del popolo» Ersilia Mastrogiacomo. Svi su Riječani internirani u Kiskunhalasu oslobođeni pri kraju 1917. i vratili su se u Rijeku, gdje su bili i dalje podvrgnuti strogim kontrolama (obveza potpisa svaka tri dana, zabrana telefoniranja i održavanja veza sa osobama koje nisu iz njhove obitelji, cenzura korespondencije), a koje su prestale samo s propasti Carstva17.

Općinsko vijeće Rijeke, što ga je vodio Corossacz, bilo je raspušteno odmah nakon što je protestiralo zbog internacija i zamijenjeno je elastičnijim Vijećem u kojem su imenovani «Mađaroni». Gradonačelnik je postao Antonio Vio, koji je morao odustati od mjesta u ugarskom Parlamentu i tako je 11. listopada izabran za riječkog deputata «jendoglasno», u odsutnosti konkurenata, Andrea Ossoinack. Vio se sa svojim suradnicima uspio snalaziti u onim teškim trenucima izbjegavajući sukobe s vladom, ali nije mogao izbjeći da se razne gradske ulice i trgovi nazovu imenima ugarskih lič253

nosti i da se dodijeli počasni status građana nizu eminentnih vojnih lica Dvojne monarhije kao što su to bili, osim već spomentog Banfielda, šef Glavnog stožera austro-ugarske vojske Franz Conrad von Hötzendorf, neprijateljski raspoložen prema Talijanima, zapovjednik Austro-ugarske flote Anton Haus i feldmaršal Svetozar Borojević von Bojna, zapovjednik fronta na Soči18.

Policija je 1916. organizirala sličnu provokaciju, čak i po grubosti, kao što je bila ona s bombom iz 1914. Na brijegovima iza grada vidjelo se kako navečer blješte bijela i crvena svjetla, što je službeno objašnjeno tako da se radi o signalizaciji neprijatelju. Vojne snage u gradu stavljene su ustanje pripravnosti i bacile su se u potragu za počiniteljima, ali ni mjesta s kojih su slani signali, a niti «signalisti» nisu pronađeni. Nekoliko je gradskih prometnika otkrilo tajnu: postavivši se u zasjedu, uhvatili su «špijune», dvojicu agenta provokatora Državne policije koji su djelovali po višim zapovijedima. Skandal je bio velik i da bi ga pokušala prikriti vlada je morala donijeti odluku o premještaju nekih funkcionera Državne policije19.

S velikim odsustvom osjećaja za smiješno, «sikofanti» (policajci) su tako čak dekretirali masakr golubova koji bi mogli biti iskorišteni kao opasni neprijateljski kuriri i prijenosnici poruka: ptice bez gospodara su odmah likvidirane, dok je vlasnicima golubova izdana zapovijed, nakon redovitog popisa golubljeg stanovništva, da ih zakolju i da u policiju donesu kao dokaz provedene likvidacije toliko golubljih glava koliko su ih posjedovali prema učinjenom popisu20!

Veliku konsternaciju među Riječanima izazvala je vijest o talijanskom slomu kod Kobarida (tal. Caporetto). Pristigli su u grad brojni talijanski zarobljenici koji su trebali biti iskorišteni kao radna snaga ili su trebali biti transportirani u unutrašnjost zemlje. Još jednom ćemo se poslužiti Silvinom Giganteom da bismo opisali kako su dočekani u Rijeci ovi ratni zarobljenici21: 254

«Bili su u ispijeni, odjeveni dronjcima, bosi, jer su njihovi čuvari, i sami loše odjeveni i loše ishranjeni pazili da prvo nahrane sebe i da im oduzmu odjeću koja je njima najviše trebala: šinjele i cipele. Dovedeni u takvo stanje izazivali su samilost. A samilost za te jadnike osjećale su naročito naše žene, sve do najskromnijih pripadnica naroda koje su imale svoje muževe, sinove i braću daleko – one koje ih nisu izgubili u ratnom vihoru – i koji su vjerojatno i sami prolazili kroz takve muke. One koje se nikad nisu bavile politikom, koje nisu ni znale (bar većina njih) što to uopće znači iredentizam, u tim nesretnim vojnicima koji su kao i one govorili talijanski, osjetile su svoju braću i ne osvrćući se na prijetnje pomogle su im, utješile ih, prehranile, obukle, i nemalo njih otrgle od njihovih žbira skrivajući ih i omogućujući im bijeg.»

Za talijansku Rijeku: riječki dobrovoljci Između ljeta 1914. i proljeća 1915. više od stotinu mladih Riječana, među kojima 41 bivših članova Mlade Italije uspjelo se skloniti u Italiju i prijaviti kao dobrovoljci u talijansku vojsku: petero njih poginulo je u bitkama, šest ih je umrlo zbog ratnih posljedica, 55 ih je bilo odlikovano a 24 Riječana su austro-ugarske vlasti osudile na smrt u odsutnosti zbog veleizdaje22.

Među dobrovoljcima, bivšim članovima Mlade Italije nalazimo braću Baccich (Bacci), počevši od najpoznatijeg, Icilija (1879.-1945.), o čijoj je neumornoj kampanji u Italiji u korist Rijeke već prije rečeno i koji je već sutra nakon ulaska Italije u rat stupio u njenu vojsku kao dobrovoljac; nakon smrti brata Ipparca, upućen je u Rusiju u potragu za zarobljenim iredentistima. Ipparco Baccich (1890.-1916.)23, 11 godina mlađi od Icilija, koji je pobjegao u Italiju 1914. i kao dobrovoljac stupio u bersaljere, tražio je da bude poslan na prvu crtu fronta. Nakon što su obješeni Cesare Battisti i Fabio Filzi 12. srpnja i Nazario Sauro 10. kolovoza 1916., 255

Vrhovna komanda je naredila u rujnu povlačenje s fronta svih iredentista. Ali Iparco, predstavljajući se kao Palermitanac, ponovno se dao poslati na prvu crtu i 10. listopada te godine pao je na bojišnici. I najmlađi od braće Baccich, Iti (1892.-1954.), u svibnju 1915. prijavio se kao dobrovoljac u istu regimentu bersaljera u kojoj je bio njegov brat Ipparco24.

Među poginulim Riječanima treba spomenuti osim Ipparca Baccicha i Marija Anghebena (1893.-1915.), intelektualca i patriota podrijetlom iz Trentina i Annibale Noferija (1895.?1916.) koji se, emigriravši u Brazil 1912. da bi izbjegao uhićenje zbog svoje iredentističke aktivnosti, kad je izbio rat vratio u Italiju da bi se prijavio kao dobrovoljac. Noferi je pao u napadu na neprijateljske rovove u studenome 1916. i Corrado Alvaro, koji ga je upoznao na frontu, napisat će dirljivu uspomenu na njega u članku «Paralelni životi heroja», objavljenom u listu «Il Mondo« od 29. kolovoza 1923.

Riccardo Gigante (1881.-1945.), važan protagonist riječkog iredentizma koji je bio predsjednik Mlade Rijeke od 1910. do 1912. i koji se sklonio u Ialiju 1914., aktivno je sudjelovao u kampanji za intervenciju, ostao je na frontu kao dobrovoljac čitavo vrijeme dok je trajao rat i pridonio je ratnoj propagandi, između ostaloga, brojnim crtežima u rovovskim novinama «La Trincea» (Rov) koji je izlazio od 21. ožujka 1918. do 1. srpnja 1919. Sudjelovao je u svim inicijativama Mlade Rijeke i Giovanni (Nino) Host (poslije Host-Venturi) (1892.-1980.): Host je dezertirao već 1911. nakon što je pozvan u vojsku i, sklonivši se u Italiju, sudjelovao je u propagandnim aktivnostima u prilog talijanske Rijeke. Ratni dobrovoljac, dva puta je ranjen i odlikovan je s tri srebrne medalje25.

Brojni su bili i riječki dobrovoljci koji su došli iz autonomističkih redova ili pak nisu imali nikakve veze s Mladom Italijom. Najuži suradnik Zanellin, Mario Blasich (1878.1945.), umjesto da zatraži oslobođenje od vojne obveze kao 256

medicinar i riječki protoliječnik, stupio je u carsku vojsku da bi poslije dezertirao na ruskom frontu i, stigavši u Italiju, kao dobrovoljac obavljao je dužnost sanitarnog satnika u jedinicima na prvoj crti. Ugarska vlada osudila ga je na smrt zog dezerterstva26.

Giuseppe Sussain (1864.-1921.) sudjelovao je još od rane mladosti u bitkama autonomista protiv mađarizacije i 1915., iako je već navršio pedeset godina, postao je dobrovoljac talijanske vojske i zatražio da i on bude poslan na prvu crtu. Postavši časnik, uspio je poput Ipparca Baccicha da bude poslan na front, unatoč zapovijedi Vrhovne komande o povlačenju svih iredentista s fronta. Bio je teško ranjen i zaslužio je dvije srebrne medalje, jednu brončanu i tri ratna križa27. U ovu skupinu spada i Umberto D’Ancona (1896.-1964.), biolog i zoolog međunarodne reputacije koji se sklonio u Rimu na početku rata da bi se, kao devetnaestogodišnjak, dobrovoljno pridružio talijanskoj vojsci boreći se na Krasu gdje je i ranjen28.

Vođa Autonomne stranke Riccardo Zanella (1875.1959.) bio je pozvan u vojsku već u rujnu 1914. i poslan na ruski front. Uspio je dezertirati i stići u Italiju, gdje se na čelu Političkog udruženja neoslobođenih Talijana i kao predsjednik Nacionalnog odbora za Rijeku i Kvarner borio za pripojenje Rijeke Italiji. Kada je saznao iz ruskog Ministarstva vanjskih poslova da Londonskim paktom Rijeka neće pripasti Italiji, i uzimajući u obzir radikalnu promjenu međunarodne ravnoteže, Zanella je promijenio tradicionalni cilj Autonomne stranke: od obrane autonomije i talijanskog identiteta Rijeke u okviru Carstva do pripajanja Italiji.

Među zagovornicima talijanske Rijeke u tijeku rata treba spomenuti, osim Zanelle, i Armanda Hodniga (poslije Odenigo) (1885.-1969.), jednog od osnivača Mlade Italije, koji je pobjegavši u Italiju u ožujku 1915. s namjerom da se 257

dobrovoljno prijavi za front, izabran od strane Ministarstva vanjskih poslova, zajedno s tridentincem Ettoreom Tolomeiem, Dalmatincem Alessandrom Dudanom i Tršćaninom Attiliom Tamarom, da pripremi dokumentaciju za talijanske teritorijalne zahtjeve29.

Pridonijeli su na razne načine zalaganju za talijansku Rijeku i ličnosti koje su u ratnim godinama ostali u kvarnerskom gradu: Lionello Lenaz (1872.-1939.), čuveni liječnik i znanstvenik koji će 1919. uputiti javni poziv piscu Mauriceu Maeterlincku da podrži pripojenje Rijeke Italiji30, Francesco Gilberto Corossacz (1856.-1942.)31, Isidoro Garofolo (1863.-1945.), liječnik i dobročinitelj koji je pristupio Mladoj Rijeci i koji je u ratnim godinama, iako podvrgnut stalnim policijskim kontrolama, pružio ilegalnu pomoć i skrb talijanskim zarobljenicima koji su našli skrovište u privatnim stanovima32.

«Rijeka je bila talijanska u prošlosti i talijanska će ostati i u budućnosti» Od 15. do 23. lipnja 1918. odvijala se bitka na rijeci Piave, «bitka solsticija» kako ju je nazvao D’Annunzio, koja je označila poraz Austrijanaca. Rat se primicao kraju i poraz Carstva je već bio u zraku. U Rijeku nisu još stigle precizne vijesti o Londonskom paktu: očekivao se dolazak talijanskih trupa, ali se osjećala i uznemirenost zbog zahtjeva Jugoslavenskog odbora. Unatoč porazu Rusije 1917., Jugoslavenski odbor je postao aktivniji, zahvaljujući aktivizmu Hrvata koji su živjeli u SAD-u i s podrškom samih Sjedinjenih Država.

Krfskom deklaracijom od 20. srpnja 1917. utvrđena su načela kojima se trebala inspirirati buduća jugoslavenska država, nazvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Dogovorena sa srpskom vladom koja se skonila na Krf pod vodstvom Pašića i predstavnikom londonskog Odbora pod 258

predsjedanjem Trumbića, Deklaracija je predvidjela jendu parlamentarnu monarhiju pod vodstvom srpske dinastije Karađorđević, s tri nacionalna naziva i latinskim i ćiriličnim alfabetom, jednakim pred zakonom, slobodu vjetre i opće pravo glasa33.

U danima između 8. i 10. travnja održan je u Rimu Kongres ugnjetenih nacionalnosti Austro-ugarske, kojemu su prisustvovali predstavnici svih nacionalnosti Carstva. U rezoluciji koja je jednoglasno usvojena proglašeno je pravo svake nacionalnosti da se konstituira kao «državni entitet, da se kompletira i da postigne punu političku i ekonomsku neovisnost». O odnosima između Italije i buduće Kraljevine SHS usvojena je sljedeća formulacija: «Jedinstvo i neovisnost jugoslavenske nacije predstavlja vitalni interes Italije, kao što i kompletiranje talijanskog nacionalnog jedinstva predstavlja vitalni interes jugoslavenske nacije», stoga se dvije nacije «obvezuju da će na prijateljski način rješiti (...) pojedine teritorijalne kontroverze na temelju nacionalnog načela i prava naroda» i na način da se ne povrijede recipročni «vitalni interesi». Ta je izjava s jedne strane sama po sebi jasna, a s druge strane toliko općenita da postaje neiskoristiva za rješenje konkretnih problema istočnog Jadrana34.

Mjesec listopad 1918. bio je odlučujući mjesec. Tako su 1. listopada u austrijskom Parlamentu predstavnici svih nacionalnosti potvrdili svoje pravo na nacionalnu neovisnost i car Karlo koji je naslijedio Franju Josipa u sudenome 1916. predložio je, u očajničkom pokušaju da spasi Carstvo, njegovo pretvaranje u federaciju nacionalnih država. Nije, međutim, uspio u tome uvjeriti Mađare, koji nisu namjeravali odustati od suvereniteta nad njima podređenim narodima.

Tako je u manifestu od 17. listopada Karlo izjavio da prihvaća nacionalni princip, ali je istovremeno proglasio integritet zemalja Krune Svetog Stjepana. To je bila koncesija prema upornosti ugarskih političara, koja je učinila nemogućim do259

govor s Hrvatima i Slovencima i koja je i tako bila osuđena na propast u općem rasulu Dvojne monarhije35.

Već deset dana prije Karlovog manifesta, 6. listopada, Plenarno vijeće Hrvata, Srba i Sovenaca u Zagrebu proglasilo je prestanak svakog odnosa s Budimpeštom i tako Hrvati, ne priznajući više ugarsku vlast, nisu sudjelovali na zasjedanju Ugarskog parlamenta od 18. listopada. Na toj sjednici, odgovarajući predstavniku Rumunja u Ugarskoj, koji je zagovarao pravo nacionalnosti da budu predstavljene na mirovnoj konferenciji, premijer ugarske vlade Sándor Weckerle nastavio je braniti nepovrediv integritet Države koja je ustvari bila već u procesu potpunog raspada! Uzeo je tada riječ riječki deputat Andrea Ossoinack koji je energično protestirao protiv eventualnog pripojenja Rijeke Hrvatskoj unutar jedne jugoslavenske države; evo zapisnika sa sjednice parlamenta, ovdje prevedenog s mađarskog36: «ANDREA OSSOINACK: Visoki Dome! (S lijeve strane povici: «Čujmo riječkog deputata Ossoinacka!»). Svjetski rat poremetio je cijeli svijet i izgleda da će svjetski mir učiniti ovaj poremećaj još potpunijim. Jer, unutar zemlje, Hrvati žele imati Rijeku za sebe; s druge strane, iz telegrama koji stižu iz inozemstva, ispada da žele žrtvovati Rijeku Jugoslaviji. Protiv ovih namjera smatram mojom implicitnom dužnosti da se usprotivim (Živi uzvici slaganja i pljesak) i da u ovom Domu podignem svoj glas prosvjeda, pred čitavim svijetom, protiv bilo koga tko bi htjeo Rijeku prepustiti Hrvatima (Povici s lijeve strane: «Čujmo, čujmo!»). Jer Rijeka ne samo da nikada nije bila hrvatska, već naprotiv, bila je talijanska u prošlosti i talijanska će ostati u ubudćnosti!

(Kretanje i zvukovi s desna i lijeva).

PREDSJEDNIK: Molim tišinu!

ANDREA OSSOINACK: Zbog tog razloga i zbog položaja javnog prava Rijeke, po kojemu ona predstavlja «corpus separatum», i na kraju jer bi ovakva samovoljna odluka

260

bila u najoštrijoj suprotnosti s pravom samoodređenja naroda... (Povici s desna i lijeva: «Dobro! Tako je!») dozvoljavam si dati sljedeću izjavu: (Prekid: «Po čijem nalogu?»)

Reći ću i ovo (tako se izražava časni Ossoinack obraćajući se Domu; odobravanje i povici s ljevice: «On je riječki deputat!»).

PREDSJEDNIK: Molim tišinu. Poslušajmo riječkog deputata.

ANDREA OSSOINACK: U odnosu na ovo razmatranje, dozvoljavam si, u svojstvu rječkog deputata, jendoglasno izabranog – razumijete li sada? – (odobravanje s desne i lijeve strane) da vam iznesem sljedeću izjavu: (čita) Pošto Austro-ugarska, u svojem mirovnom prijedlogu postavlja kao fundamentalni uvjet pravo na samoodređenje naroda što ga je proglasio Wilson, tako i Rijeka kao «corpus separatum» zahtjeva ovo isto pravo za sebe i u skladu s tim zahtjeva u punoj mjeri da primijeni, bez ikakvog ograničenja, pravo na samoodređenje naroda. (Odobravanje s desne i lijeve strane). Dopustio sam si da pokažem ovom Visokom domu ovo jednostavno i precizno političko stajalište gdje se i Rijeka kao posljedica svega toga, postavlja na osnovu prava na samoodređenje naroda.»

Jedanaest dana nakon povijesne Ossoinackove izjave, 29. listopada, talijanske su trupe probile protivnički front kod Vittoria Veneta. 3. studenoga ušle su u Trento i Trst a istoga dana Austro-ugarska je potpisala sa Italijom primirje u Villi Giusti. 4. studenoga definitivno su prekinuta neprijateljstva.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Gigante, 1928., str. 158 Isto, str. 160 Loria, 2008., str. 13; Stelli, 2015.a, str. 155-166 Loria, 2008., str. 17; Stelli, 2015.a, str. 156-157 Stelli, 2015.a, str. 158-159; vidjeti: Loria, 2008., str. 32-37 Stelli, 2015.a, str. 160-161 Documenti diplomatici, str. 369-371; vidjeti: Loria, 2008., str. 43 Trimarchi, 1988., str. 56, 58-60; vidjeti: Depoli, 1960.

Trimarchi, 1988., str. 61-62 Gigante, 1928., str. 161-162

261

11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Isto, str. 161 Isto, str. 162-163 Gigante, 1928., str. 165; Žic, 2007., str. 125-126 Gigante, 1928., str. 164 Gigante, 1928., str. 164; Žic, 2007., str. 125 Tápiósüly, 1996.

Stelli, 2015.c, str. 187-189 Gigante, 1928., str. 165-167; Depoli, 1982., str. 205; Žic, 2007., str. 125 Gigante, 1928., str. 167 Isto, str. 167 Isto, str. 168 Za ovaj cijeli odlomak vidjeti: Stelli, 2015.c, str. 174-188; usp. i Loria, 2008.

Samani, 1975., odrednica «Bacci Ipparco» Isto, odrednica «Bacci Iti» Isto, odrednica «Host-Venturi Giovanni» Isto, odrednica «Blasich Mario» Isto, odrednica «Sussain Giuseppe» Isto, odrednica «D’Ancona Umberto» Isto, odrednica «Odenigo Armando» Isto, odrednica «Lenaz Lionello» Isto, odrednica «Corossacz Fr. Gilberto» Isto, odrednica «Garofolo Isidoro» Valiani, 1985., str. 294-296 Valiani, 1985., str. 361-363; tekst rezolucije izglasane na kongresu 10. travnja objavljen na http://cronologia. Leonardo.it/storia/a1918e.htm 35 Radetti, 1952./2, str. 72; Depoli, 1982., str. 147, 149-150 36 Ossoinack, 1960., str. 127

262

XIV. POGLAVLJE

RIJEČKO PITANJE NA MIROVNOJ KONFERENCIJI

Konvulzivni listopadni dani 1918.

Ossoinackova izjava od 18. listopada u ugarskom Parlamentu naišla je u Rijeci na veliko odobravanje. Ali sudbina grada ostala je nesigurna i prijetila je anarhija. Ugarski guverner Zóltan Jekefalussy, koji nije više imao nikakve vlasti, nemoćan je promatrao sukobe koji su se dogodili 23. listopada između ugarskih patriota i hrvatskih vojnika iza kojih su uslijedili teški neredi, devastacija javnih ureda i pljačke. Red je ponovno uveo hrvatski general Ištvanović koji je zapovijedao lokalnim garnizonom sa svojim ađutantom, srpskim kapetanom Teslićem1.

Nakon nekoliko dana, 29. listopada, hrvatski je parlament proklamirao «Nacionalnu suverenu državu Slovenaca, Hrata i Srba» koja je obuhvaćala Dalmaciju i Hrvatsku-Slavoniju s Rijekom, i priznala je suverena prava hrvatsko-srpsko-slovenskog Nacionalnog vijeća koje je imalo svoju podružnicu na Sušaku. Ova je država 1. prosinca, ujedinjenjem sa Srbijom i prisajedinjenjem Bosne i Crne Gore, postala «Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca» pod žezlom dinastije Karađorđević2.

Guverneru Jekelfalussyju, koji je zatražio jamstvo o lojalnosti trupa, Ištvanović – za koga se kasnije saznalo da se priključio Nacionalnom vijeću u Zagrebu – odgovorio je da 263

se neće protiviti okupaciji grada u ime Nacionalnog vijeća iz Zagreba. U konzultaciji s Budimpeštom guverner je napustio Rijeku 29. listopada, prenoseći svoje ovlasti gradonačelniku Antoniju Viju s dogovorom da ih on poslije prenese na Gradski odbor Rijeke-Sušaka koji ovisi o Nacionalnom vijeću iz Zagreba, u očekivanju odluka mirovne konferencije. Istoga dana zagrebačko Vijeće je imenovalo Konstantina Rojčevića povjerenikom za teritorij Rijeka-Sušak, naređujući mu da prezume vlast u gradu3.

29. listopad bio je Rijeku ključni dan. U 10 sati okupilo se u sali Općinskog vijeća šezdesetak građana i Antonio Grossich preuzeo je predsjedništvo skupštine. Nakon gradonačelnika Vija koji je referirao o situaciji, govorio je Grossich: pozvao se na pravo Rijeke na samoodlučivanje i predložio da se pregovara s Hrvatima, čiji su polet i entuzijazam za slobodu, rekao je, bili dostojni divljenja4.

Grossich, tada na pragu sedamdesetih, bio je najcijenjeniji predstavnik talijanske Rijeke. Rođen u Draguču u Istri 7. lipnja 1849., liječnik i kirurg bio je primarijus gradske bolnice u Rijeci. Postao je poznat na znanstvenom polju jer je otkrio sterilizacijske sposobnosti jodne tinkture u kirurškim operacijama, o čemu je izlagao na Međunarodnom lječničkom kongresu u Budimpešti 1909. i u znanstvenim publikacijama. Njegova je metoda primijenjena po prvi puta naširoko, sa uspjehom, u libijskom ratu i zbog toga mu je talijanska vlada dodijelila 1913. zahvalnicu Talijanske krune. Čovjek široke kulture i širokih interesa, čak i dramski autor, animator društvenog života u gradu, predsjednik Filharmonijsko-dramskog društva od 1912. do 1918., bio je član Općinskog vijeća od 1898. Njegova politička vizija može se sintetizirati njegovim vlastitim riječima: «Moj program kulminira u odlučnoj obrani naše autonomije, one tvrđave koja predstavlja naše najviše dobro. Pad ove tvrđave označio bi kraj našeg talijanstva»5.

264

Prijedlog što ga je iznio Grossich na sjednici od 29. listopada 1918. bio je usmjeren na sprječavanje hrvatske vojne okupacije poput one iz 1948.; usvojen je i odlučeno je da se pošalje jedna delegacija da pregovara s Hrvatima. Skupština koja se konstituirala u Gradski odbor, potvrdila je zatim Vija (koji je svoj mandat povjerio u ruke te iste skupštine) na dužnosti gradonačelnika i imenovala je iz svojih redova Upravni odbor u koji su ušli kao članovi: Antonio Grossich, Salvatore Belassich, Annibale Blano, Silvino Giganteo, Adolfo Gottardi, Giovanni Schiattaro i Elpidio Springhetti.

Atmosferu nade i očekivanja koja je vladala u gradu tako je opisao Attilio Depoli6: «Korzo je bio pun oduševljenih ljudi, svi su imali u zapućku trobojnu vrpcu, žene su izvukle iz skrovišta zlatne petokrake zvjezdice koje su se nosile prije rata (grb Mlade Rijeke). Muškarci, još uvijek u vojnoj uniformi, skinuli su s kape slovo «K» (inicijal cara Karla). Ljudi su klicali ispod balkona Filarmonice: u 11.35 Elmiro Franchi je podigao na njemu trobojnicu , dok je na višem katu bio izložen, zajedno s riječkim i talijanskim zastavama, portet bivšeg deputata Riccarda Zanelle, priznatog vođe one Autonomne stranke koja je u posljednjih 20 godina bila čvrsti branitelj talijanskog karaktera grada. Nedugo nakon toga, s klicanjem mnoštva koje je vikalo: «Živjela talijanska Rijeka», «Živjela Italija», izložena je talijanska trobojnica i na gradskom tornju, dok su se druge trobojnice pojavile na prozorima mnogih privatnih kuća.»

Valja dodati, istine radi, da se s ne malo prozora vijorila i hrvatska zastava7. Na zidovima kuća pojavio se jedan manifest-apel što ga je potpisao gradonačelnik Vio, u kojem je stajalo da nakon što su državne vlasti napustile grad, konstituiran «Gradski odbor sa svim ovlastima, sa zadaćom da održava javni red i da štiti život i imovinu građana»; gradonačelnik, «uz pomoć ovog Odbora», preuzeo je vlast i poziva gradsko stanovništvo da «sačuva mir (i) da slijedi naloge općinskih vlasti». Na kraju tu je bila i vijest o ustroju jedne 265

gradske straže radi «očuvanja javnog reda» i pozivali su se «građani koji to žele da se priključe ovom organu». Bila je to jasna objava samouprave: na tragu autonomističke tradicije (nihil de nobis sine nobis) Rijeka se već ponašala kao neovisna država, odbijajući da bude tretirana kao pasivni objekt pregovora među velesilama8.

Poslijepodne tog istoga dana, da bi postupio prema Grossichevom prijedlogu, gradonačelnik je s nekoliko članova Upravnog odbora krenuo u Guvernerovu palaču na kojoj se vijorila hrvatska zastava uz riječku: u palaču se, zaista, tek uselio, uz pratnju male povorke koja je krenula sa Sušaka, odvjetnik Rikardo Lenac u ime Nacionalnog vijeća iz Zagreba, ali bez formalnog mandata. Lenac je pomirljivo izjavio: Hrvatsko nacionalno vijeće je zamijenilo ugarsku vladu, i u tom svojstvu preuzelo upravljanje državnim uredima, ali ne želi se upletati u poslove Municipija. Ali na zahtjev da se sljedećeg dana preda vlast u ruke službenog predstavnika hrvatske vlade Rojčevića, gradonačelnik je to odbio u ime načela samoodlučivanja i pozivajući se na tek konstituirani Gradski odbor9.

Talijansko nacionalno vijeće i proklamacija od 30. listopada 1918.

Navečer 29. listopada Gradski odbor, koji se u biti sastojao od starog, ali proširenog Općinskog vijeća, sastao se u salonu Filharmonije i odlučio da se prozove «Riječko talijansko nacionalno vijeće», u skladu s već uhodanim običajem drugih nacionalnosti Dvojne monarhije; Antonio Grossich je izabran za predsjednika. Izvršne funkcije povjerene su Upravnom odboru koji je izabran toga jutra, a bio je sastavljen od desetero članova pod predsjedanjem istoga Grossicha. Ovaj upravni odbor treba smatrati, kako je istaknuo povjesničar Danilo L. Massagrande, prvom vladom neovisne Rijeke10.

266

Neposredni, vrlo delikatni problem bio je susret gradonačelnika, sljedećeg dana, s hrvatskim predstavnikom. Drugog jutra, odustajući od ideje da se preda jedna složena nota u kojoj bi se istaknule rezerve o budućoj definitivnoj pripadnosti grada, na sugestiju Giovannija Rubinicha, odlučilo se da će se napisati proglas-manifest kojim će se obljepiti grad i koji će tako građani moći javno pročitati. Nastala je tako proklamacija o aneksiji Rijeke Italiji od 30. listopada 1918. (koji je na prvim manifestima pogrešno datirana 30. rujna).

Sastavio ju je Lionello Lenaz, pročitana je ujutro članovima Nacionalnog vijeća koji su je jednoglasno usvojili. Evo njenog teksta: «Talijansko nacionalno vijeće Rijeke, okupljeno danas na plenarnoj sjednici, izjavljuje da snagom onoga prava, po kojemu su svi narodi stekli nacionalnu neovisnost i slobodu, grad Rijeka koji je dosada bio odvojeno tijelo koje je tvorilo talijansku nacionalnu općinu, zahtjeva i za sebe pravo na samoodlučivanje naroda. Temeljem toga prava Nacionalno vijeće proglašava Rijeku ujedinjenu s njenom majkom domovinom Italijom. Talijansko nacionalno vijeće smatra provizornim stanje stvari nastalo 29. listopada 1918., stavlja se odlučno pod zaštitu Amerike, majke univerzalne slobode i demokracije i očekuje potvrdu od mirovnog kongresa.11»

Na taj način je Talijansko nacionalno vijeće Rijeke usvojilo načelo samoodređenja naroda što ga je zagovarao predsjednik Sjedinjenih Država Woodrow Wilson u jednoj od svojih poznatih 14 točaka, što su ih prihvatile sile pobjednice nedugo prije završetka rata. Upravni odbor htjeo je predati kopiju ove Proklamacije talijanskoj vladi koja je, uostalom, imala informaciju o tomu i prije nego što je sadržaj proklamacije napisan12.

Istovremeno su se u Guvernerovoj palači sastali članovi Odbora Rijeka-Sušak, Slovensko-hrvatsko-srpskog nacionalnog vijeća, čiji je službeni predstavnik Rojčević izjavio 267

da preuzima državnu vlast nad Rijekom i priopćio je odluku građanstvu u jednom dvojezičnom proglasu, datiranom «Rijeka-Sušak 30. listopada 1918», u kojem je uvjeravao da «jamči svim građanima, bez obzira na njihovu narodnost, nepovredivost i poštovanje osobnih sloboda i imovine». Za razliku od onoga što se dogodilo u trenutku hrvatske okupacije iz 1848., u proglasu se ne spominje ni talijanski jezik niti kontinuitet općinskih ovlasti. Kasno toga jutra Rojčević se sastao s Viom koji mu je pročitao Proglas o aneksiji koji još nije bio izviješen - Rojčević se ograničio na to da ga primi na znanje i ova dvojica su se mudro složili o nužnosti jednem miroljubive koegzistencije u očekivanju odluka Mirovne konferencije13.

Rano poslijepodne održana je velika talijanska manifestacija. Riječke žene radile su do kasno u noći u sjedištu Filarmoniche da bi pripremile talijanske zastave i već ujutro grad je osvanuo u trobojnicama, a maknute su hrvatske zastave s državnih ureda, sa čitaonice, iz nekih banaka i s nekih privatnih prozora. Tisuće građana koji su imali u zapućku trobojne vrpce, prošli su gradom u povorci, pjevajući Mamelijevu i Garibaldijevu himnu. Na Danteovom trgu tajnik Upravnog odbora Salvatore Bellasich pročitao je Proglas o aneksiji koji je oduševljeno pozdravljen od mnoštva koje je sada brojalo već 20.000 ljudi, i taj je događaj ostao zapisan u povijesti kao «plebiscit od 30. listopada». U tadašnjim uvjetima redovni plebiscit ne bi bio moguć, jer bi to tražilo reviziju izbornih lista koje je sastavila ugarska vlada u svoje vrijeme ad usum delphini. Masa se tada podijelila u manje povorke koje su nastavile kretati se po gradu pjevajući i kličući14.

Nakon nekoliko sati, kasno poslijepodne, pojavila se i jedna hrvatska manifestacija: povorka koju su sačinjavali uglavnom stanovnici primorja, krenula je sa Sušaka s hrvatskim zastavama uz pratnju vojske, prošetala se gradskim ulicama da bi se poslije vratila na teritorij koji su Riječani zvali «Oltreponte» (Prekomosta), odnosno u Sušak i okolicu15.

268

Navečer istoga 30. listopada, napokon, konstituiralo se u Ujedinjenim radničkim sjedištima (Komori rada) jedno Radničko vijeće koje su sačinjavali Talijani, Hrvatsi i Mađari, koje je nakon što je potvrdilo prihvaćanje načela o samoodređenju naroda što ga je proglasio Wilson, pozvalo Talijansko nacionalno vijeće da pripremi, ususret plebiscitu, izbornu reformu sa općim pravom glasa proširenog i na žene, da osigura punu slobodu tiska, riječi, okupljanja i da jamči svim nacionalnostima zemlje slobodnu uporabu njihovog materinjeg jezika16. To je bio odraz programa što ga je zastupala Socijalistička stranka u Ugarskoj i u Trstu.

Kvarnerski argonauti 31. listopada hrvatski ban Mihailović, koga je Nacionalno vijeće iz Zagreba potvrdilo na dužnosti, imenovao je Rikarda Lenca nadžupanom grada Rijeke i njenog okruga.

Ovim imenovanjem stvorio se u gradu pravi dualizam vlasti: Talijansko nacionalno vijeće s jedne strane i predstavnik hrvatske vlade s druge17.

Do tada nije bilo incidenata i Riječani su se uzdali u skori dolazak talijanskih brodova i vojske. Situacija je ipak, sa ove dvije suprotstavljene vlasti, bila napeta. Hrvati su počeli izdavati uredbe o bankovnim računima, pošti i telefonskoj službi a vojni odnos snaga bio je u njihovu korist. Došlo je do ponekog lakog incidenta 2. i 3. listopada; 4. listopada talijanska trobojnica je strgnuta s gradskog tornja na kojem se vijorila od 29. listopada, a hrvatski su vojnici spriječili građane da je vrate na mjesto18.

No vjetar je ipak izgleda počeo puhati u korist Riječana.

Dan prije Proglasa o aneksiji Nacionalno vijeće je pozvalo u Trst delegaciju od pet građana da bi se konzultiralo s lokalnim Nacionalnim odborom, da bi zatim proslijedili do Venecije gdje je bilo sjedište talijanskog vojnog zapovjedniš269

tva. Petero građana – Govanni Matcovich, Giuseppe de Meichsner, Mario Petris, Attilio Prodam i Giovanni Stiglich – poslije će ući u sjećanje kao «Argonauti Kvarnera» nakon što ih je predstavio pjesnik Sem Benelli, uspjeli su 2. listopada razgovarati sa admiralom Thaon de Revelom, koji je poslao u Pariz predsjedniku Vijeća ministara Orlandu telegram s prijedlog da se odmah okupira Rijeka prije završetka primirja. Orlando se složio i tako su se ujutro 4. studenoga 1918., nekoliko sati nakon stupanja na snagu primirja iz Ville Giusti, pojavila u riječkoj luci četiri broda talijanske mornarice: razarači «Stocco», «Sirtori», «Orsini» i krstarica «Emanuele Filiberto». Dvojica «argonauta», Petris i Prodam, bili su na razaraču «Stocco» i kada su se pojavili na zapovjednom mostu, bili su pozdravljeni radosnom vikom Riječana koji su masovno dotrčali na Adamichev gat19.

Admirala Rainera, zapovjednka ove male eskadre, dočekali su Nacionalno vijeće, gradonačelnik, nadžupan Lenac i zapovjednik hrvatskog garnizona Teslić. Ali je Vio bio taj koji je izrekao pozdrav doborodošlice u ime grada, izjavljujući da Rijeka, «već stoljećima talijanska, namjerava pripadati Italiji» i da je, nakon što je oslobođena od Mađara, bila «protupravno okupirana od Hrvata». Rainer je odgovorio donoseći pozdrav Italije i uvjeravajući da će štititi «red, život sunarodnjaka i interese talijanskog građanstva i Italije, interese koji će biti branjeni pod bilo koju cijenu». Mnoštvo naroda je vikalo «Živjela Italija, živjela talijanska Rijeka». Nakon pozdrava predsjednika Nacionalnog vijeća Grossicha, admiral se u automobilu odvezao u Municipij. Slavljeničko mnoštvo je nahrupilo na trg Municipija, najmlađi su prodrli u salu i na galerije i pomiješali se s članovima Vijeća. Rainer je ponovio svoj kratki službeni govor i pozvao prisutne da pouzdaju u njega. Hrvatske vlasti uspjele su napokon pozdraviti admirala ali su morale pristati na njegov zahtjev da se na Gradski toranj opet izvjesi talijanska zastava. Nakon toga je uslijedila jedna hrvatska manifestacija sa sudjelova270

njem Hrvata iz «preko mosta» i kao odgovor na jednu drugu talijansku manifestaciju20.

Početno oduševljenje se ipak vrlo brzo ugasilo. Rainer je održavao tijesne odnose s Nacionalnim vijećem, ali je pregovarao i s Hrvatima i, posebno, talijanski mornari se nisu iskrcali s brodova, dok su u gradu ostali hrvatski vojnici.

Nesporazum je ipak bio više u stvarima nego u ponašanju admirala. Hrvatski vojnici, koji su se borili u austrijskoj vojsci sve do prije nekoliko dana, tvrdili su da su «Jugoslaveni» i da pripadaju onoj državi čije je rođenje najavio hrvatski parlament 29. listopada i koja je bila prijatelj i saveznik Antante. Nacionalno vijeće iz Zagreba prosvjedovalo je tako zbog upućivanja talijanskih brodova u Rijeku, nazivajući ga «nesporazumom», pošto bi «zaposjedanje teritorija nacija i država koje su saveznici i prijatelji značilo djeovanje potpuno suprotno pojmu prijateljstva». Kako je očito, Rijeku je Zagreb tretirao kao teritorij one jugoslavenske države, čije su osnivanje podržali saveznici baš da bi se usprotstavili talijanskoj ekspanziji na Jadranu21.

Hrvati kojima je već u prilog išlo Rainerovo nepoduzimanje ikakve akcije, bili su ohrabreni i dolaskom dviju francuskih torpiljarki 10. studenoga, čiji je zapovjednik, iskrcavši se u grad odmah otišao pozdraviti, praćen brojnom povorkom koja je vijorila hrvatske zastave, nadžupana Lenca, ignorirajući potpuno Nacionalno vijeće22.

Nacionalno vijeće, sa svoje strane, tražilo je na svaki način da utječe na stav talijanske vlade. Istoga dana kada su Francuzi stigli u grad, dva delegata Vijeća, Bellasich i Springhetti, kojima se pridružio novinar Emilio Marcuzzi sastali su se s kraljem, koji je izrekao riječi ohrabrenja i čak poslao telegram gradonačelniku Rijeke. Još uvijek 10. studenoga došlo je do manifestacije u Veneciji sa intervencijom gradonačelnika Grimanija i opunomoćenika riječkog Vijeća Gina Antonija koji je uputio predsjedniku vlade poruku u kojoj ga je molio da javi 271

vladama Antante da je Rijeka, na temelju načela koje je proglaso Wilson «po kojemu svaki pojedini narod je slobodan da raspolaže svojom sudbinom», i «posredstvom svojeg vlastitog predstavništva odlučio je svoje ujedinjenje s majkom domovinom, Italijom». 13. studenoga predstavnici Rijeke, gradonačelnik Vio i Antoni primljeni su u Rimu na Campidogliju, u prisutnosti gradonačelnika Colonne i općinskog poglavarstva na svečan način. A 15. istog mjeseca u Veneciji su se Edoardo Susmel i dva «argonauta», Matcovich i Prodam, sreli s Gabrieleom D’Annunziom. Skoro najavljujući budući pothvat, D’Annunzio, nakon što se podrobno informirao o situaciji, obećao je da će se zainteresirati za sudbinu grada: trebalo je dočekati «krik iz Rijeke», rekao je i poštovati volju njenog naroda, iako ugovori «zbog zlosretnih okolnosti» nisu uključili grad svetog Vida u granice domovine23.

U talijanskoj vladi, Orlandovoj politici otvaranja prema riječkom pitanju usprotivio se Sonnino, pobornik stroge primjene Londonskog pakta i stoga protivnog «iredentističkim težnjama preko granica označenih Paktom», kako je on sam napisao u telegramu u kojemu se u ime vlade ogradio od jedne manifestacije zakazane u Parizu u povodu proslave pobjede talijanskih iredenata i u kojoj je bilo predviđena i intervencija Riccarda Zanelle radi iznošenja zahtjeva za aneksijom Rijeke. Doduše, situacija u gradu je već bila dobro poznata u Italiji: u grad su pristigli razni novinari a propušteno iskrcavanje talijanskih mornara postajalo je sve nerazumljivije širokim slojevima javnog mnijenja, utoliko više što su u Rijeku iz Zagreba pristigla dva hrvatska bataljuna. Orlando se tada odlučio na slanje drugih vojnih snaga u grad24.

Talijanski vojnici u Rijeci i međusaveznička okupacija 17. studenog, dok su se brodovi raznih nacionalnosti Antane gurali u luci, general Enrico di San Marzano, zapovjednik 272

odreda Sardinijskih grenadira III. Armije, u pokretu iz Kastva ušao je u grad, u pratnji impozantne povorke građana. Nedugo nakon toga vojnici s broda San Marco iskrcali su se na gatu Adamich, i oni pirhvaćeni s manifestacijama veselja Riječana. Zajedno s talijanskim vojnicima iskrcali su se i američki vojnici. General je bio primljen u Nacionalnom vijeću i zatim se uputio u Guvernerovu palaču gdje je dao spustiti hrvatsku zastavu i podići onu talijansku. Lenac je prosvjedovao, ali je napustio grad u pratnji hrvatskih vojnika25.

17. studenog označio je, dakle, zaokret: službeno je završena hrvatska okupacija i Talijansko nacionalno vijeće postalo je jedino tijelo vlasti u gradu. Doduše situacija je, iako promijenjena u korist Italije, ostala nedefinirana: radilo se sada, naime, o jednoj međusavezničkoj okupaciji a ne talijanskoj, kako je to proizašlo iz prve notifikacije talijanskog generala dan nakon ulaska njegovih trupa, u kojoj se govorilo o «savezničkim trupama pod mojim zapovjedništvom» i koja je bila potpisana: «general-bojnik zapovjednik međusavezničkih trupa». Nakon nekoliko dana američkim pješacima pridružili su se engleski pješaci i francuske trupe od kojih je većina bila «obojenih», dakle iz francuskih kolonija (a Sonnino je uspio izbjeći dolazak srpskih vojnika!). Rijeku tako nije okupirala Italija, već Antanta, a to je činilo bitnu razliku26. 29. studenoga San Marzana je zamijenio general Francesco Saverio Grazioli koji je, iako je pravna situacija okupacije ostala nepromijenjena, od početka imao povoljniji stav prema talijanskim Riječanima.

Upravni odbor Nacionalnog vijeća u međuvremenu je poprimio ulogu i funkcije stvarne i prave privemene vlade: reorganizirana je javna sigurnost i raspušteni su mađarski uredi i čak je sklopljen sporazum s novonastalom Mađarskom republikom da se zadrže na položajima mađarski dužnosnici koji nisu neprijateljski raspoloženi prema novom kursu. Nacionalno vijeće bilo je u stalnom kontaktu s tali273

janskom vladom i obavijestilo je sile Antante o čvrstoj volji Rijeke da bude anektirana Italiji. U međuvremenu Rijeka se ponašala, kao što je rečeno, kao neovisna država i priskrbila si je i vlastiti ustav, čiji je nacrt raspravljen 3. prosinca 1918. na Upravnom odboru: u njemu se isticala neovisnost grada, preuzimanje državnih ovlasti od strane Nacionalnog vijeća i davanje izvršne vlasti u nadležnost Upravnom odboru. A 21. siječnja 1919. objavljene su Norme za funkcioniranje Talijanskog nacionalnog vijeća Rijeke, jedna vrsta privremenog ustava, kojima su potvrđene glavne linije nacrta27.

5. prosinca 1918. vratio se u Rijeku vođa Autonomne stranke Riccardo Zanella: Nacionalno vijeće ga je ispratilo svečanom povorkom građana koji su mahali talijanskim zastavama i pjevali patriotske himne do generala Graziolija u Guvernerovu palaču. U govoru održanom 12. prosinca u kazalištu Fenice Zanella je predložio da se savezničkim silama javi o volji Riječana da budu neovisni. Kada ga je Grossich pozvao na sastanak Upravnog odbora, Zanella je ustvrdio da bi baš priznanje neovisnosti išlo u prilog kasnijoj aneksiji grada Italiji. Zanellinu političku liniju, koja je ciljala da se unese razdor među savezničkim silama koje su se protivile aneksiji, Upravni odbor je samo djelomično prihvatio i tako poslao europskim kancelarijama telegram u kojem se potvrđivala želja za aneksijom Italiji, i javljalo se da će se u međuvremenu Rijeka samoupravljati kao neovisna država.

Zanella je zatim imenovan delegatom Rijeke u Rim i na Mirovnoj konferenciji u Parizu28.

Riječ je o jednom ne previše sretnom kompromisnom rješenju: mandat Zanelli je, ustvari, bio u kontradikciji s telegramom upućenom silama Antante. Dosljednije je moglo biti prihvaćanje in toto, u cjelini, Zanelline linije i povjeriti mu mandat delegata, ili odbiti je i imenovati drugog delegata. Na taj način postiglo se samo to da je Zanellina prisutnost, s njegovim indipendentističkim projektom na Mirov274

noj konferenciji predstavljalo prepreku za djelovanje bivšeg deputata u ugarskom parlamentu Andree Ossoinacka koji je također upućen tamo u ime grada, stvarajući tako zbrku.

Nedugo nakon toga Zanella je u jednom pismu Grossichu izjavio da ne može više surađivati sa Upravnim odborom jer mu je on iskazao nepovjerenje i otada je zadržao distancirani stav u odnosu na Nacionalno vijeće29.

Njegova ideja o Rijeci kao neovisnoj državi počela je, u svakom slučaju, prikupljati sve više pristaša.

Incidenti iz srpnja 1919. i istražna komisija Mirovna konferencija u Parizu započela je s radom 18. siječnja 1919. i predsjednik Sjedinjenih Država Wilson odmah je izjavio da ne želi priznati tajne sporazume sklopljene za vrijeme rata, među kojima, naravno, i Londonski pakt. Tako je ova partija za talijansku vladu postajala još težom, između ostaloga i zato jer su teritorijalne pretenzije koje iznijela novonastala Kraljevina SHS imale podršku Engleske i naročito Francuske koja se bojala prevelike talijanske ekspanzije na Jadranu i na Balkanima. Pitanje Rijeke donijelo je daljnu komplikaciju: zahtijevati, naime, Dalmaciju na temelju Londonskog pakta a Rijeku u ime načela samoodređenja protiv samog Pakta oslabila je talijanski nastup. Talijanska vlada počinila je i drugu pogrešku: nije htjela na početku iskoristiti doprinos znanstvenika iz Julijske krajine, Rijeke i Dalmacije koje je smatrala previše ratobornim, dok su se Jugoslaveni čvrsto oslonili na njihove prestavnike koji su bili rođeni na osporavanim teritorijima.

Nepokolebljivi protivnik aneksije Rijeke Italiji pokazao se Wilson, ravnodušan zbog toga što je upao u jednako proturječje koje je prigovarao talijanskoj delegaciji: podržavao je nužnost prepuštanja Rijeke Kraljevini SHS zog ekonomskih razloga, dok je podržao zahtjeve slavenske većine istoč275

ne Istre pozivajući se na načelo samoodređenja. Sa izjavom od 23. travnja 1919. Američki predsjednik, unatoč tomu što se susreo s riječkim opunomoćenikom Ossoinackom dajući mu koliko dobrohotna, toliko i općrnita uvjeravanja30, svrstao se bez ikakve dvojbe protiv aneksije kvarnerskog grada Italiji; ne samo to, već smatrajući Londonski pakt prevladanim, deklarirao se protiv dodjele Dalmacije Italiji i obratio, štoviše, apelom talijanskom narodu, preskačući time na zapanjujući način talijansku delegaciju u Parizu, koja je u znak protesta napustila Konferenciju. Ovaj pozljednji potez pokazao se kao pogreška, jer je o velikom dijelu problema odlučeno na Konferenciji u odsutnosti Italije. Ćim je vijest o napuštanju talijanske delegacije stigla u Rijeku, Nacionalno je vijeće izlgasalo dnevni red, u kojem je stajao i prijedlog odluke o «prijenosu državnih ovlasti predstavniku talijanske vlade, da ih preuzme u ime Nj.V. Kralja» i predalo ga generalu Grazioliju. Ali Grazioli je bio zapovjednik trupa koje su poslane u Rijeku u ime Antante a ne predstavnik talijanske vlade, što je on i priopćio Vijeću, dodajući da će zatražiti instrukcije od vlade. Vlada je u ovom trenutku bila samo u stanju potvrditi status quo.31 Nacionalno vijeće nastavilo je obavljati funkcije vlade i stvorena je čak i mala vojna snaga pod njegovim zapovjedništvom sa imenom Riječka legija. Prijedlog u tom smislu donio je pjesnik Sem Benelli koji je u tu svrhu došao u Rijeku iz Pule, gdje se nalazio u trenutku primirja. Vijeće ga je s oduševljenjem prihvatilo, dodijelilo pjesniku status riječkog građanina i 13. lipnja pozvalo ga da bude član Upravnog odbora kao delegat za obranu. Zbog nekih nesporazuma Benelli je odustao ali je ipak Riječka legija osnovana pod zapovjedništvom Nina Host-Venturija, koji je prihvatio resor obrane u Nacionalnom vijeću umjesto Benellija32.

U međuvremenu sve je više rasla u gradu napetost između stanovništva i francuskih vojnika. Već od početka prosinca 276

riječje novine su prokazale neprijateljsko i arogantno ponašanje Francuza, od kojih su mnogi od njih govorili međusobno hrvatski ili srpski i bili, stoga, podrijetlom iz osporavanih teritorija (tako kao što su većina vojnika Sjedinjenih Država bili slavenski emigranti, naturalizirani kao Amerikanci).

Nakon nekoliko incidenata u siječnju, napetost je kulminirala 2. srpnja 1919.: dva francuska vojnika strgnula su talijanske kokarde s prsiju dviju mladih žena na Korzu i incidenti koji su uslijedili zahtijevali su intervenciju talijanskih vojnika. Nacionalno vijeće osudilo je ekscese mase, ali je zatražilo udaljavanje francuskih vojnika. Dana 6. srpnja jedan je francuski vojnik, Anamit, pogodio puškom jednog talijanskog mornara i iz toga je izbio vatreni sukob između francuskih vojnika, talijanskih vojnika i čak i riječkih građana, što je rezultiralo mrtvima i ranjenima. Ovaj teški incident izazvao je velike reakcije. U jednoj izjavi, Upravni je odbor preporučio mirnu reakciju građana, iako je opravdao talijansko reagiranje33.

Pariška konferencija odlučila je da uputi u Rijeku jednu istražnu komisiju koju su činila četiri generala: talijanski Robilant kao predsjednik, francuski general Noulins, engleski general Watts i američki general Summeral. Komisija je stigla 12. srpnja i počela sa ispitivanjima, izazvavši odmah negativnu reakciju: povjerenici su izgledali kao da su više zainteresirani za osporavanje legitimiteta Nacionalnog vijeća nego da utvrde činjenice. I talijanski general, koji se smjestio u Opatiji, zadržao je hladni i distancirani stav. Komisija je zaključila svoj rad u mjesec dana i napustila je Rijeku34.

Ujutro 24. kolovoza 1919. brigada Sardinijskih grenadira, prvih talijanskih vojnika koji su ušli u Rijeku 17. studenoga 1918., dobila je zapovijed da otputuje. Odlazak se trebao zbiti u ponoć, u tajnosti, ali Nacionalno vijeće saznalo je tu novost i uspjelo je odgoditi odlazak za pet sati ujutro.

Unatoč ranom satu, ogromna masa pokušala je spriječiti odlazak vojnika i general Anfossi se morao namučiti da uvjeri 277

građane da ih puste. Bila je to demonstracija koja je ostavila snažan dojam u tim vojnicima, od kojih su neki sudjelovali kasnije u danuncijevskom pohodu. Grenadire su zamjenili pješaci brigade «Regina» čiji je zapovjednik, general Pitalunga, nedugo zatim zauzeo Graziolijev položaj35.

10. rujna 1919. riječki list «Il popolo» objavio je zaključke Istražne komisije. Bio je to hladan tuš: u njima se nalagalo raspuštanje Nacionalnog vijeća i njegova zamjena novim Općinskim vijećem pod kontrolom saveznika; raspuštanje Riječke legije; drastično smanjenje talijanskog vojnog kontingenta; osnivanje međuzavesničke komisije za kontrolu gradske uprave i, konačno, prepuštanje javnog reda engleskoj ili američkoj poiciji. Time je politička težina Italije u osporavanom području bila jako oslabljena a nova vlada, kojom je predsjedao Francesco Saverio Nitti koji je stupio na vlast nakon Orlanda 23. lipnja 1919. odavala je dojam da je s tin suglasna. Zaključci Komisije očito su u Rijeci izazvali duboko nezadovoljstvo.

Porasla je averzija prema savezničkim silama i strah od prepuštanja grada Hrvatima, čemu je pridonio i odlazak talijanskih brodova. I poraslo je nepovjerenje prema Nittijevoj vladi koja je ocijenjena kao defetistička36.

Mirovni ugovor sa Austrijom potpisan je u Parizu 10. rujna 1919.: predviđao je jendostavno odustajanje Beča od teritorija istočnog Jadrana a nova istočna granica i dalje je ostala nedefinirana.

278

1 Depoli, 1982., str. 152-153; Gigante, 1928., str. 171-173 2 Trimarchi, 1988., str. 67 3 Depoli, 1982., str. 153, 160-161; Trimarchi, 1988., str. 67; Massagrande, 2002., str. 7 4 Depoli, 1982., str. 155-166; Gigante, 1928., str. 175-166 5 Samani, 1975., odrednica «Grossich Antonio»; Žic, 2007., str. 129-130 6 Depoli, 1988., str. 156 7 Gigante, 1928., str. 177 8 Depoli, 1988., str. 158 9 Depoli, 1988., str. 158-160; Gigante, 1928., str. 176-177 10 Depoli, 1988., str. 162; Massagrande, 2002., str. 7 11 Preneseno kod Gigantea, 1928., str. 178-179 12 Depoli, 1988., str. 169, 207 13 Depoli, 1988., str. 168-170, 171; Massagrande, 2002., str. 8; Žic, 2007., str.

130, 134 14 Depoli, 1988., str. 172-174; Gigante, 1928., str. 179-180 15 Depoli, 1988., str. 173 16 Depoli, 1988., str. 173-174 17 Depoli, 1988., str. 161-162; Massagrande, 2002., str. 8 18 Depoli, 1988., str. 177-179 19 Depoli, 1988., str. 159-160, 180; vidjeti: Prodam, 1938.

20 Depoli, 1988., str. 181-183 21 Isto, str. 184-185 22 Depoli, 1988., str. 186; Gigante, 1928., str. 185 23 Depoli, 1988., str. 187, 190-192, 194 24 Depoli, 1988., str. 188, 196 25 Depoli, str. 200-201; Gigante, 1928., str. 186 26 Depoli, 1988., str. 200 i dalje; Gigante, 1928., str. 186 27 Gigante, 1928., str. 188-189; Massagrande, 2002., str. 8 28 Gigante, 1928., str. 191-193 29 Isto, str. 193-194 30 Isto, str. 194-195 31 Isto, str. 196-197 32 Isto, str. 201 33 Isto, str. 199, 202-203 34 Isto, str. 204 35 Gigante, 1928., str. 207; Radetti, 1952./2, str. 74 36 Gigante, 1928., str. 208-209; Radetti, 1952./2, str. 74

279

280

XV. POGLAVLJE

D’ANNUNZIO U RIJECI: «HIC MANEBIMUS OPTIME»

«Okrnjena pobjeda» i pjesnik-vojnik Osim što se morala suočiti s teškim odnosima sa saveznicima u odnosu na pitanje istočne granice, talijanska se vlada morala suočiti i sa eksplozivnom unutrašnje-političkom situacijom. U zemlji koja je izašla iscrpljena iz rata proširila se jedna opća i često konfuzna volja za promjenom i za demokratskim sudjelovanjem. Ratni veterani, posebno časnici, teško su se ponovno uključivali u civilni život i željeli su da im se na neki način prizna bitna uloga koju su odigrali u ratu i žrtve koje su podnijeli, seljaci i radnici tražili su duboke socijalne reforme dok su se, potaknuti primjerom ruske boljševičke revolucije, javljali revolucionanri fermenti pred kojima je Socijalistička partija prilično oscilirala. Stari liberalni režim bio je u krizi pred navalom velikih masovnih političkih stranaka.

Razočarajući rezultati koje je Italija postigla na Mirovnoj konferenciji pridonijeli su općem nezadovoljstvu i širenju ideje «okrnjene pobjede» u javnom mnijenju: zbog vladine politike odustajanja od mirovnih pregovora, Italiji su bili uskraćene teritorijalne kompenzacije na koje bi imala pravo na temelju ugovora i naročito zbog golemog doprinosa prolivene krvi. ◄H ARTERA (TVORNICA PAPIRA)

281

Ideju «okrnjene pobjede» iskoristio je, kao njen glasnogovornik, Gabriele D’Annunzio. Pjesnik iz Abruzza, slavan u Italiji i u Europi već prije rata zbog svojeg književnog djela, pridonio je na odlučujući način intervenističkoj kampanji i nakon ulaska Italije u rat stupio je kao dobrovoljac u vojsku, unatoč tomu što je imao već 52 godine. Ubrzo je postao slavan i kao borac. Ranjen i više puta odlikovan, bio je protagonist niz pothvata koji su prelazili pojam običnoga. Veliki odjek izazvala je «Bakarska sprdnja» od 10.-11. veljače 1918.: tri mala torpedna čamca (nazvani MAS, od «motosiluranti» - motorna torpeda), na jednom od kojih se ukrcao i pjesnik, prodrle su u bakarsku luku gdje su bili usidreni austrijski ratni brodovi i ispucali tri torpeda da bi se vratili neometeni u bazu. Iako torpeda nisu izazvala nikakvu štetu jer su se zaplela u zaštitne metalne mreže, ovaj je pothvat razotkrio slabe točke austrijskog sustava zaštite a posebno je izazvao veliki psihološki efekt kako u Italiji koja se tek oporavljala od katatstrofe kod Kobarida, tako i u Austriji.

Tim više što je D’Annunzio, vješt što se tiče propagandističkog aspekta rata, bacio u more tri boce ukrašene trobojnim vrpcama sa ironičnom porukom adresiranu neprijatelju1.

Još veći odjek imao je «let nad Bečom» od 9. kolovoza 1918.: eskadrila od osam zrakoplova pod zapovjedništvom bojnika D’Annunzija i kapetana Natale Pallija, krenuvši iz Padove, preletjela je Beč u 9.30 sati ujutro i lansirala desetke tisuća trobojnih letaka s porukom Bečanima na talijanskom i njemačkom. U njoj je, između ostaloga, stajalo: «Naučite se poznavati Talijane. Mi letimo nad Bečom, mogli bismo baciti tone bombi. Ne bacamo ih, nego bacamo pozdrav u tri boje: tri boje slobode. Mi Talijani ne vodimo rat protiv djece, starih ljudi, žena. Mi vodimo rat protiv vaše vlade, neprijatelja nacionalnih sloboda». Austrijski list «Arbeiter Zeitung» komentirao je ovaj pothvat člankom nasovljenim: «Gdje su naši D›Annunziji?». «I među nama su u velikom broju oni koji su na početku rata deklamirali enfatičke pjesme. Ali nitko od njih nema hrabrosti da bude avijatičar!»2.

282

Pohod iz Ronchija: D’Annunzio u Rijeci Vidjeli smo da je već 15. studenoga 1918. u susretu u Veneciji sa izaslanicima riječkog Nacionalnog vijeća D’Annunzio zauzeo jasnu poziciju u prilog talijanske Rijeke. Zato je 7. travnja 1919. to isto Nacionalno vijeće uputilo poruku pjesniku, pozivajući ga da «posveti u Danteovom Kvarneru povijesni događaj, u kojem velika majka grli tu svoju odanu kćer»3. U svibnju 1919. pjesnik je stupio u vezu s Ninom Host-Venturijem, dok su se istovremeno pokrenuli neki časnici grenadira koji su bili utaboreni u Ronchiju, a koji su doživjeli kao poniženje zapovijed da se povuku iz Rijeke.

Takozvana «sedmorica prisegnutih iz Ronchija» (Riccardo Frassetto, Vittorio Rusconi, Claudio Grandjaquet, Rodolfo Cianchetti, Lamberto Ciatti, Enrico Brichetti i Attilio Adami) obavijestili su pjesnika da su se zakleli da će se vratiti u grad svetog Vida da bi ga spasili za Italiju. Kada su saznali da je ista namjera bila u D’Annunzijevoj duši, stavili su se pod njegovo zapovjedništvo da bi pripremili akciju4.

Nakon što su nabavili, lukavstvom, u autoparku Palmanove transportna sredstva, u noći između 11. i 12. rujna 1919.

D’Annunzio je sa svojim «legionarima» krenuo iz Ronchija prema Rijeci i u zoru 12. rujna došao pred grad kod barikade na Kantridi. Generalu Pittalugi koji ga je pokušavao razuvjeriti prijetnjom uporabe oružja, pjesnik je pokazao vrpcu zlatne medalje i invalidsku značku, govoreći: «Generale, ovdje imate dva cilja. Zapovijedite otvaranje vatre!» Pittaluga je odustao i tako D’Annunzio koji je, između ostaloga, bio u vrućici, sigao u Rijeku oko podna dočekan od ogromnog i oduševljenog mnoštva naroda koji ga je dopratio u povorci do Guvernerove palače. U suton je pjesnik održao govor okupljenoj masi s balkona palače. General Pittaluga mu je predao vlast i D’Annunzio je dao skinuti savezničke zastave i izvjesiti talijansku trobojnicu. Savezničke snage napustile su grad i tako je međusavezničku komandu zamijenila talijanska komanda5.

283

Odred «legionara» iz Ronchija, kojima su se već tijekom marša pridružili brojni talijanski vojnici koji su bili poslani da blokiraju napredovanje, povećavao se sve više u sljedećim danima: u Rijeku su stalno pritjecali drugi «dezerteri» i 6. listopada pristigli su i generali Sante Ceccherini i Corrado Tamajo kojega je Comandante, kako je prozvan D’Annunzio, imenovao načelnikom Glavnog stožera6.

«Hic manebimus optime» bio je latinski motto što ga je upotrijebio pjesnik da bi time označio čvrstu volju legionara da ostanu u Rijeci do ostvarenja aneksije Italiji7, a taj će motto osvanuti i na poštanskim markama koje je tiskalo 12. runja 1920. Talijansko regenstvo Kvarnera.

20. rujna 1919. Talijansko nacionalno vijeće predalo je vlast D’Annunziju, koji je istoga dana tu vlast vratio Vijeću. Potvrđen je na vlasti i Upravni odbor, ali je Komandant odredio da svi akti i odluke koje se odnose na javni red i koje imaju političke konzekvence moraju biti podnesene na potvrdu Komandi (i dakle njemu samome) da bi poslje stupile na snagu dan nakon potvrde8. Ostala su otvorena dva pitanja: legitimnost Nacionalnog vijeća kojeg je doveo u pitanje Zanella, i odnosi sa samim Zanellom čiji je utjecaj u gradu, kao što je to dobro znao pjesnik, bio vrlo relevantan.

Drugog dana nakon ulaska legionara u Rijeku Zanella je napisao D’Annunziju, obraćajući mu se enfatičkom titulom «maestro», gorljivo pismo u kojemu je izjavio svoju aneksionističku vjeru i odbio optužbu da je ikada pomislio na Rijeku kao neovisnu državu. Pjesnik je ljubazno odogovorio predlažući susret9.

18. rujna došlo je do susreta između te dvojice i odmah se pojavila duboka nesuglasica o perspektivama pothvata i odnosima s talijanskom vladom, nesuglasica koja se 8. listopada pretvorila u otvoreni raskid: nakon burnog razgovora s pjesnikom, Zanella je napustio Rijeku i otišao u «drugi i 284

žalosni egzil», kako je to sam rekao. Nakon ovog raskida je u Zanellinoj političkoj misli i aktivnosti sazrijela ideja o Rijeci kao slobodnoj državi, koju je on inače samo taktički istaknuo u prosincu 1918. a čiji je tvorac bio, ustvari, Ruggero Gotthardi, vođa jedne male riječke partije koji je tu ideju formulirao prošlog studenog10.

Pitanje legitimiteta Nacionalnog vijeća moglo je biti razriješeno samo sazivanjem novih izbora. I doista, već 6. rujna, nekoliko dana prije ulaska legionara u grad, Vijeće je izglasalo novi izborni zakon koji je proširio izborno pravo na žene i dao je nalog da se sastave nove izborne liste. Tako su se 26. listopada 1919. održali, s D’Annunzijevim pristankom, izbori za novo gradsko predstavništvo, odnosno Općinsko vijeće koje se nastavilo zvati Nacionalno vijeće, a unutar njega nastavio je s djelovanem i Upravni odbor kao nositelj izvršne vlasti. Na 10.444 birača njih 7.154 iskoristilo je pravo glasa, a od ovih je 6.688 glasalo za listu Nacionalnog saveza koja je okupljala nacionalne stranke, pobornike aneksije, potvrđujući na taj način spontani plebiscit od 30. listopada 191811.

Iz svog egzila Zanella je pozvao građane da se suzdrže od glasanja, pozivajući ih da spase grad od «ludila nekolicine koji su izgubili razum» i da ne predaju svoje pravo na samoodređenje ni Gabrieleu D’Annunziju niti bilo kojem drugom. Autonomna stranka je, međutim, za razliku od njenog vođe dala uputu građanima da glasaju za Nacionalni savez, pa je bojkot izbora propao12, iako je možda Zanellin poziv mogao imati neki utjecaj na onaj dio građana, njih preko 31 %, koji nisu izašli na biralište.

Novo Nacionalno vijeće sastalo se na javnom zasjedanju 27. listopada i jednoglasno ponovilo plebiscitarni rezultat od prošle godine i ponovno je izabralo Grossicha za predsjednika, koji je 14. studenoga imenovao novi Upravni odbor13.

285

Nittijeva vlada je sa zabrinutosti gledala na riječka zbivanja, bojeći se destabilizatorskog, ako ne i subverzivnog efekta u odnosu na talijansku situaciju koju je već potresla duboka ekonomska i naročito politička kriza. Na planu međunarodne politike danuncijevski pothvat je u svakom slučaju uzburkao situaciju: Italija je de facto ponovno stekla prevlast na Jadranu, ali joj to Pariška konferencija nije priznala. Već u noći 14. studenoga D’Annunzio se susreo u Zadru sa admiralom Millom koji je izrazio svoju solidarnost s legionarima i zakleo se da nema nikakvu namjeru napustiti teritorij Dalmacije koji je Londonski pakt dodijelio Italiji14.

«Modus vivendi» i «neiscrpna urna» Nittijeva vlada, nakon što je uzalud zaprijetila silom, pokušala je riješiti pitanje pribjegavajući kompromisu. Prvi pokušaj učinio je već početkom rujna admiral Umberto Cagni koji je bio D’Annunzijev prijatelj i koji je otišao u Rijeku da nagovori pjesnika na pregovare s vladom. D’Annunzio je to odlučno odbio, izjavljujući da ne priznaje protutalijansku Nittijevu vladu (kojemu je prišio posprdan nadimak «Cagoia» - Posranko)15.

Protagonist drugog pokušaja bio je general Grazioli, koji je u Rijeci ostavio lijepu uspomenu. Početkom listopada Grazioli je stigao u Opatiju s prilično kompliciranim projektom, u kojemu je vjerojatno sudjelovao Zanella, stvaranja jedne «Liburnijske konfederacije» u kojoj bi Rijeka imala posebno mjesto a njenom bi lukom upravljala Liga nacija.

I ovaj je projekt Komandant odbio, osjetivši se jakim zbog podrške Nacionalnog vijeća i građana Rijeke. Podrška koju je uživao D’Annunzio potvrđena je u izborima od 16. studenog koji su zakazani da bi se odredio riječki zastupnik u Talijanskom parlamentu: izabran je kao ratni heroj Luigi Rizzo sa 7.409 glasova od 7.434. Radilo se o simboličkom potezu, 286

kao da je grad već anektiran Italiji i Rizzo nije mogao stupiti na dužnost, ali je simbolički značaj tog čina bio ogroman16.

Treći prijedlog je konačno iznijela vlada između 25. i 28. studenoga preko generala Pietra Badoglia koji je D’Annunziju saopćio tekst jednoga modus vivendi čije su glavne točke bile: «pravo slobodnog talijanskog grada Rijeke da odlučuje o svojoj sudbini» i obveza vlade da «ne prihvati ni u kom slučaju rješenja koja bi odvojila Rijeku i njen teritorij od teritorija majke domovine»; zamjena legionara redovnim talijanskim trupama; obećanje ekonomske pomoći i, konačno, odgađanje definitivnog rješenja pitanja do pogodnijeg razvoja međunarodne situacije. I ovaj je prijedlog naišao na protivljenje D’Annunzija, čvrstog u svojem zahtjevu za jednostavnom i nedvosislenom aneksijom. U osobnom pismu Badogliju pjesnik je čak najavio mogućnost jednog oružanog sukoba s redovnim trupama, u slučaju da njegov protuprijedlog bude odbačen17.

Pjesnikova je intranzigentna politička linija tako ojačala, čak i zbog avanturističkih inicijativa kao što je to bila «legionara-uskoka», koji su baš u tijeku pregovora s Badoglijom oteli razarač «Bertani» predajući ga «Velikom Uskoku Gabrieleu D’Annunziju». Ali pitanje modusa vivendija najavilo je prve napukline u bloku koji je podržavao Komandanta. 15. prosinca Nacionalno vijeće odlučilo je ogromnom većinom prihvaćanje modusa vivendija, prihvaćanje koje je zanelijanska opozicija propagirala ilegalnim manifestima. U istom mjesecu razmimoilaženja su se pojavila i unutar danuncijanske Komande: bojnik Carlo Reina, kojeg su slijedili neki zapovjednici legionarskih jedinica, napustio je radikalnu danuncijevsku liniju, zbog čega je smijenjen sa svojih dužnosti i konačno, 21. siječnja 1920. prognan iz Rijeke. U jednom od svojih uobičajenih govora masi D’Annunzio je tada obećao narodni plebiscit o modusu vivendiju. Plebiscit je održan 18. prosinca, ali predvečer, kada se već nazirala čista većina gla287

sova u prilog prihvaćanja, došlo je do nereda u izbornim sekcijama pa je zato D’Annunzio prekinuo brojanje glasova i proglasio plebiscit nevažećim. U govoru što ga je održao dan nakon toga (s naslovom «Neiscrpna urna») pjesnik je tvrdio da nisu važne «žalosne urne» (glasačke kutije) izbora, već «prava urna vaše (sic) herojske duše, koja slijeva u urne vjeru i neiscrpnu ljubav». Modus vivendi je tako odbijen s prezirom prema narodnoj volji i na to će stalno podsjećati Zanella u svojoj sve tvrđoj polemici protiv D’Annunzija. U temelju pjesnikove intranzigentnosti ležala je, osim radikalnog nepovjerenja prema Nittiju, oklijevanje da napusti pothvat koji je u njegovim očima imao univerzalnu moralnu vrjednost koja je prelazila vrijednost specifičnog riječkog pitanja18.

Kvarnersko regentstvo i Kvarnerska povelja Zbivanja iz prosinca 1919. označila su kraj prve faze pothvata, koju je karakterizirao gotovo jednoglasni konsenzus prema Komandantu i početak mnogo složenije faze: revolucionarna i intranzigentna komponenta danuncijanizma poprima sve veću težinu, konflikt s talijanskom vladom se produbljuje i u njemu sve važniju ulogu igra Zanella iz svog egzila.

Jasni znak radikalizacije danuncijanskog pokreta je imenovanje 20. siječnja 1920. sindikalista Alcestea de Ambrisa na čelo kabineta Komandanta umjesto nacionalista Giovannija Giuratija koji je podnio ostavku.

Pothvat je poprimao sve više političke sadržaje nacionalnog i međunarodnog značaja: pojedine skupine legionara pokrenule su pitanja socijalnog karaktera i čak republikanske ideje s namjerom da se agitacija proširi po Italiji i čak da se pitanje Rijeke internacionalizira – kako su, primjerice, zastupali Leon Kochnitzky i Eugenio Coselschi. Tako se rodila 27. travnja 1920. «Riječka liga», liga potlačenih naroda 288

koja je obuhvaćala beznačajne predstavnike malih naroda kao što su Irci, Hrvati, Egipćani i Crnogorci. Ova inicijativa svjedoči o ideološkom zaokretu pokreta iako nije imala velikih rezultata. Valja spomenuti i ulogu futurista, među kojima je posebni značaj imao Maro Carli, osnivač 1. veljače 1910. legionarskih novina «Testa di Ferro» (Željezna glava), koji su dale poseban pečat danuncijanizmu i onome što je nazvano «fijumanizam»19.

Ovaj revolucionarni duh koji je preuzeo protuliberalne i protuburžujske instance boljševizma, i koji je predlagao njegovu «duhovnu» interpretaciju nije uspjeo, međutim, pronaći jači oslonac ni u talijanskim sindikalističkim krugovima (osim ako izuzmemo Federaciju pomorskih radnika Giuseppea Giuliettija) niti u talijanskoj Socijalističkoj partiji. S druge strane imao je za posljedicu dezorijentaciju umjerenih elemenata, izazivajući zabrinutost kod nekih članova Nacionalnog vijeća i u dijelovima oružanih snaga koje su podržale marš iz Ronchija.

Od siječnja do rujna 1920. odnosi D’Annunzija i talijanske vlade koja je stavila Rijeku pod pomorsku i kopnenu blokadu još su više pogoršani. Zanella je 11. travnja 1920. uputio Nittiju promemoriju s eksplicitnim zahtjevom vojne intervencije a 12. lipnja naslovio je na talijanski Parlament žestoku peticiju protiv D’Annunzija, na koju je pjesnik odgovorio «promemorijom» koju su redigirali 31. srpnja De Ambris i Host-Venturi, na koju je uslijedila žestoka protuzanelijanska kampanja u Rijeci koja je kulminirala zapovijedima da se uhite «zanelijanski intriganti»20.

U Rijeci su se, međutim, za D’Annunzija pojavile nove komplikacije. Uloge koje su počeli igrati ekstremisti u njegovom entourageu nije nimalo olakšavala odnose s Nacionalnim vijećem. U travnju je izbio teški sukob između poslodavaca i radnika koji su stupili u štrajk i D’Annunzio je sa svojom vojskom blokirao lokale poduzeća «Sedi riunite»21.

289

Među legionarima počela su se manifestirati neslaganja čak i u dramatičnim oblicima: 6. svibnja 200 karabinjera kojima je zapovijedao satnik Rocco Vadalà i jedna jedinica brigade Firenze napustili su Rijeku i ušli su u vatreni sukob sa «Arditima» (Izdržljivima) kod Kantride22.

U međuvremenu su u Italiji održavane manifestacije za talijansku Rijeku. Na godišnjicu intervencije, 24. svibnja, na kraju jedne manifestacije studenata i nacionalista u Rimu, u via Nazionale, kraljevska straža je otvorila vatru i bilo je čak osam ubijenih i mnogo ranjenih. Nitti je zapovijedio uhićenje svih Riječana i Dalmatinaca koji su se nalazili u Rimu i tako su uhićeni i delegati riječkog Nacionalnog vijeća, među kojima i predsjednik Grossich23. Rimska zbivanja pridonijela su Nittijevom padu u lipnju 1920., a njega je na čelu vlade zamijenio Giovanni Giolitti.

U kolovozu 1920. sazrijela je kod D’Annuncija ideja o «Kvarnerskom regentstvu». Radilo se, s jedne strane, o odgovoru na ponovljene neuspjehe pregovora s talijanskom vladom a s druge strane o širem projektu, usmjerenom na stvaranje jednog novog političkog i socijalnog poretka koji bi usvojio inovativne i revolucionarne pritiske «fijumanizma».

Talijansko regentstvo Kvarnera proglašeno je svečano 8. rujna 1920. Naziv «Regenstvo» trebao je značiti da je novokonstituirana Država Rijeka samo prijelazni oblik u očekivanju definitivne aneksije Italiji. Proglašena je i Kvarnerska povelja, novi riječki ustav. Na godišnjicu marša iz Ronchija 12. rujna, inaugurirana je i zastava Regentstva: purpurna podloga sa sazvježđem velikog medvjeda u zlatu u sredini, uokvirena tijelom zmije koja si grize rep. Privremena vlada Regentstva konstituirana je 23. rujna: D’Annunzio na resoru vanjskih poslova, Host-Venturi na obrani, Icilio Baccich na unutarnjim poslovima i pravosuđu, Lionello Lenaz na javnoj naobrazbi, ekonomist Maffeo Pantaleoni na financijama, Luigi Bescocca na javnoj ekonomiji i Clemente Marassi 290

na radu. Nacionalno vijeće je 29. rujna priznalo «Objavu o Regentstvu» i ponovno izglasalo povjerenje D’Annunziju24.

Kvarnerska povelja koju je elaborirao De Ambris a redigirao pjesnik, posebno na leksičkom planu, zanimljiva je zbog raznih razloga. U uvodu je istaknuto pravo Rijeke, «već stoljećima slobodne italske komune», na pripojenje domovini u skladu s voljom iskazanom na plebiscitu od 30. listopada 1918. Ali nova država se predstavlja kao model univerzijalneg političkog poretka. Naročito su inovativne koncepcije rada i imovine: «proizvodni rad» je temelj države (članak III.), «koji ne poznaje imovinu kao vlast osobe nad stvari, već je smatra kao najkorisniju od socijalnih funkcija», zbog čega «ne može biti dopušteno da je njen lijeni i neodgovorni vlasnik ostavi neiskorištenu» (članak IX.). Suvereni su građani «bez razlike na spol, rod, jezik, klasu, vjeru» (članak IV.), koji «su nosioci svih građanskih i političkih prava i u dvadesetoj godini bez razlike na spol postaju zakoniti birači i ispunjavaju uvjete za sve dužnosti» (članak XVI.). Ova posljednja odredba – koju je anticipiralo Nacionalno vijeće prošle godine – posebno je važna, ako se pomisli da je ženski glas uveden u Engleskoj tek 1928., a u Italiji 1946.

Povelja predviđa da su svim građanima zajamčene «osnovne slobode misli, tiska, okupljanja i udruživanja» i apsolutna sloboda vjeroispovjesti (članak VII.). Stanovništvo je grupirano u deset «korporacija», ovisno o vrsti posla što ga obavlja. Zakonodavna tijela su Vijeće Najboljih (Consiglio degli Ottimi), izabrano općim i tajnim pravom glasa i Vijeće Privremenih (Consiglio dei Provvisori) kojeg biraju Korporacije, a oba vijeća tvore Skupštinu Kvarnera (Arengo del Carnaro).

Izvršna vlast, na kraju, povjerena je sedmorici Rektora koje bira «Arengo», Vijeće Najboljih i Vijeće Privremenih.

Treba spomenuti, napokon, da je na polju obrazovanja Povelja, iako daje privilegirani položaj nastavi talijanskog jezika, predviđa da osnovna nastava bude «na jeziku kojim 291

govori većina stanovnika svake Općine i na jeziku kojim govori manjina u paralelnim tečajevima» i da je u srednjim školama obavezna «nastava raznih idioma kojima se govori u cijelom Regentstvu» (članak LII.)25.

Razni konstitucionalisti istaknuli su anticipatorni značaj i aktualnost mnogih dijelova Kvarnerske povelje, koja nije uopće kako se još uvijek može ponekad čuti, prvi model fašističke države, već dokument što ga je sastavio i to ne slučajno, jedan revolucionarni sindikalist kao što je to bio De Ambris, u kojem se odražavaju mnoge inovacijske ideje koje su kružile u onom povijesnom razdoblju.

Rapalski ugovor i «krvavi Božić» Proglašenjem Regentstva i usvajanjem Kvarnerske povelje režim što ga je D’Annuzio instaurirao u Rijeci doživio je kvalitativni skok. Rijeka je postala, po pjesnikovom izričaju, «Grad Života», jedna vrsta eksperimentalnog društva s novim idejama i vrijednostima često transgresivnim u odnosu na moral i na svakodnevnu politiku, izvor kreativnosti koji

VEDUTA LUKE

292

je gledao na budućnost nacrtanu utopističkim bojama. U revolucionarno krilo «fijumanizma» slili su se iz Italije i iz Europe razni antikonformistički intelektualci kao što su to bili književnik i muzičar Leon Kochnitzky, Henry Furst, Lodovico von Toeplitz, Guido Keller i pisci kao što su već spomenuti Mario Carli i Giovanni Comisso. Da bi podržali ideale «Imprese» (Pothvata) i «fijumanizma» krenuli su u Rijeku slavne ličnosti: Filippo Tommaso Marinetti, Guglielmo Marconi i Arturo Toscanini koji je 20. studenoga dirigirao memorabilnim kocertom u kazalištu «Verdi»26.

Ovakva evolucija «Imprese» pothranjivala je u gradu, povrh toga, stare i nove napetosti. I u Rijeci se pojavio fašistički pokret, inače u usponu u cijeloj Italiji. Jedan «Borbeni snop» (Fascio di combattimento) osnovan je u gradu već na početku svibnja na inicijativu Marija Carlija s demokratskim i domoljubnim programom, sličnom onome što ga je formulirao prvi, rani fašizam u programu iz San Sepolcra od 23. ožujka 1919. Ali u kolovozu njegovo je mjesto zauzeo «Drugi snop» (Secondo Fascio) pod kontrolom Tršćanina Francesca Giunte, koherentan s novom političkom linijom

VEDUTA GRADA S MORA

293

pokreta: «avangarda nacionalne revolucije» mobilizirana je protiv subverzivnih i antinacionalnih elemenata. Pristupili su mu razni legionari, među kojima Hodnig, Prodam, Antonini, Host-Venturi, a predsjednik mu je postao Edoardo Susmel. Prva akcija takvog Fascija bila je devastiranje prostorija lokalne Komore rada, 15. listopada 1920. 27.

U tavoj atmosferi stigla je u Rijeku vijest o Rapalskom ugovoru, sklopljenom 12. studenoga 1920. između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (koju ćemo odsada ovdje zvati, radi kratkoće – Jugoslavija): Italija je dobila Istru, Postojnu, Idriju i Snježnik: Rijeka je konstituirana u «slobodnu i neovisnu državu», ali amputirana od Delte i luke Baross koji su pripali Jugoslaviji (kao što je Sforza saopćio jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Trumbiću u pismu koje je u prvom trenutku ostalo tajno); odustala je od dalmatinske obale, sa izuzetkom Zadra i dva otočića28. U Ugovor su uključene i neke koncesije talijanskim Dalmatincima, kojima je priznata mogućnost optiranja za talijansko državljanstvo ostajući u njihovom mjestu rođenja i zadržavajući neka prava, kao «slobodnu uporabu vlastitog jezika».

Ustvari ove koncesije, često puta ponovno ispregovarane u sljedećim godinama, jugoslavenske vlasti nisu poštovale, i znatan broj talijanskih Dalmatinaca (od 10 do 20.000 tisuća) iz Splita, Šibenika i drugih mjesta bili su prisiljeni na prvi egzodus prema Zadru, Trstu, Napulju i Rimu.

Vijest o Ugovoru stigla je u Rijeku istoga 12. studenoga i vlada Regentstva odmah je izjavila «da ne može priznati delegatima okupljenima u Rapallu pravo da odrede teritorij i granice ovog Regentstva bez prisutnosti njenih delegata ovoj raspravi». Drugog dana D’Annunzio je okupirao otoke Krk i Rab. Općinsko vijeće je 17. studenoga je izjavilo svoju suglasnost sa stajalištem vlade i Regentstva29.

U jednoj vili u blizini Kantride sastali su se 18. studenoga D’Annunzio i general Enrico Caviglia, zapovjednik tali294

janskih trupa u Julijskoj Veneciji koji je obavijestio pjensika o klauzulama Ugovora koje se odnose na Rijeku. U međuvremenu počele su kružiti glasine o prepuštanju Delte i luke Baross, cesija koju je potvrdio Trumbić u jednoj izjavi danoj uredniku jednih zagrebačkih novina 21. studenoga. Tu vijest su Riječani dočekali jako loše, jer je gubitak luke Baross, povezane direktno sa Zagrebom željeznicom, predstavljao sigurnu štetu za gospodarsku budućnost grada. Ugovor je Jugoslavija ratificirala između studenoga i prosinca, kao i talijanski Parlament, oba s premoćnom većinom30.

Sutradan nakon ratifikacije Ugovora, general Caviglia je u ime talijanske vlade zapovijedio danuncijevskoj Komandi da napusti okupirane kvarnerske otoke i evakuaciju legionarskih jedinica iz grada. Na pjesnikovo odlučno odbijanje Caviglia je u prvoj objavi od 30. studenoga zajamčio amnestiju legionarima koji će se predati, ali je izjavio da će tretirati kao neprijatelja svakog onog koji mu pruži otpor. D’Annunzio nije odustao i 20. prosinca je stigao Caviglijin formalni ulitmatum sa zahtjevom da se dade odgovor do 18.00 sati sljedećeg dana.

Regentstvo je 21. prosinca proglasilo ratno stanje31.

Ali zid izolacije oko D’Annunzija postajao je sve viši. Tako su 30. studenoga napustili Rijeku general Sante Ceccherini i pukovnik Mario Sani. Admiral Millo izjavio je svoju lojalnost vladi a sam De Ambris, iako mu je ostao vjeran, već je 18. studenoga 1920 savjetovao Komandantu da se ne usprotivi Ugovoru, primjećujući da je orijentacija Riječana bila u cjelini pozitivno raspoložena u prilog njegovom prihvaćanju32.

Pošto su propali i drugi pokušaji posredovanja, bratoubilačka borba počela je u Božićno predvečerje i trajala je pet dana izazvavši smrt 53 vojnika, među kojima 25 legionara, pet civila i ranjavanje mnogih. Da bi izbjegao prijetnju bombardiranja grada, 28. prosinca je D’Annunzio odlučio da odustane: podnio je svoju i ostavku vlade Regentstva i vratio je civilnu i vojnu vlast u ruke grada33.

295

31. prosinca u Opatiji su tako Riccardo Gigante i Nino Host-Venturi, riječki delegati iz Vijeća Regentstva i general Carlo Ferrario kao predstavnik Caviglije potpisali dogovor na temelju kojega se legionari obvezuju napustiti grad i napustiti okupirane otoke. Istoga dana Općinsko vijeće, pošto su prestale njegove funkcije kao vlade Regentstva, ponovno se preimenovalo u Nacionalno vijeće, uzelo je u svoje ruke državnu vlast i ratificiralo Opatijsku konvenciju, izjavljujući da trpi primjenu Rapalskog ugovora «suočeno s brutalnim prijetnjama o uništenju grada». Nova vlada kojom je predsjedavao Grossich stupila je na dužnost 5. siječnja 1921.: osim bavljenja redovnom administracijom, morala je pripremiti saziv, do 28. veljače, konstituitivne skupštine koja je morala dati tek ustanovljenom gradu-državi njegov osnovni zakon34.

Zatim je 1. siječnja 1921., na gradskom groblju na Kozali održan pogreb poginulih u sukobima tijekom «krvavog Božića». D’Annunzio je uputio posljednji pozdrav svojim legionarima i vojnicima regularne vojske, koji su svi braća «postrojeni u trajnoj šutnji, izjednačeni u vječnom počinku»: «svih smo pokrili istim lovorom i istom zastavom. Aroma lovora pobjeđuje turobni miris i zastava grli neslogu»35.

Pjesnik je napustio Rijeku 18. siječnja, pozdravljen proklamacijom gradonačelnika Riccarda Gigantea. Nakon ganutljivog oproštaja u sali Općinskog vijeća s mukom se, okružen mnoštvom naroda, popeo u automobil koji ga je odveo daleko od grada koji će otada biti uvijek asociran s poetskim epitetima koje je on skovao: «grad holokausta», «grad života»36. Neće se nikada više u njega vratiti.

296

1 h ttp://www.difesaonline.it/news-forze-armate/storia/osare-linosabile-labeffa-di-buccari-del-10-febbraio-1918 (očitano 16.07.2019.)

2 http://www.storiologia.it/aviazione/annunzio.htm (očitano 16.07.20019.)

3 Gerra, 1996., str. 43 4 Gerra, 1996., str. 84-85; Gigante, 1928., str. 210 5 Gigante, 1928., str. 211 i dalje; vidjeti Gerra, 1996., str. 90-98 6 Gigante, 1928., str. 214 7 Gerra, 1996., str. 121-122 8 Massagrande, 2002., str. 8 9 Stelli, 2010.a, str. 159-160 10 Isto, str. 162, 165 11 Massagrande, 2002., str. 9; Gigante, 1928., str. 214 12 Gigante, 1928., str. 216 13 Massagrande, 2002., str. 9 14 Gerra, 1996., str. 203-205 15 Gigante, 1928., str. 218 16 Isto, str. 218-219, 224-225 17 Stelli, 2010.a, str. 165 18 Gerra, 1996., str. 218, 222, 224-225, 230-232; Stelli, 2010.a, str. 167-168 19 Vidjeti: Ledeen, 1975. i Salaris, 2002.

20 Stelli, 2010.a, str. 168-170, 170-172, 173 21 Parlato, 2009, str. 14-16 22 Gerra, 1996., str. 353-355 23 Gigante, 1928., str. 229 24 Gerra, 1996., str. 475-476; Gigante, 1928., str. 235 25 Tekst Kvarnerske povelje prenio je De Felice, 1973., str. 227-254; vidjeti: De Felice, 1978., str. 105-140 26 Gerra 1996., str. 561-563; vidjeti: Salaris, 2002.

27 Ercolani, 2009., str.149-150, 153-154 28 Gerra, 1996., str. 536-538 29 Gerra, 1996., str. 539-540, 541-543 30 Gerra, 1996., str. 552 i dalje; Gigante, 1928., str. 239 i dalje 31 Gigante, 1928., str. 242-243 32 Gigante, 1928., str. 243-244; Gerra, 1996., str. 549 33 Gigante, 1928., str. 247; Gerra, 1996., str. 634 34 Gigante, 1928., str. 248-250, 251; Massagrande, 2002., str. 9 35 Gerra, 1928., str. 646 36 Gerra, 1996., str. 656-657

297

298

XVI. POGLAVLJE

OD SLOBODNE DRŽAVE DO ANEKSIJE ITALIJI

Izborni za Konstitutivnu skupštinu Za Zanellu i za Autonomnu stranku kraj danuncijevskog režima predstavljao je nesumnjivu pobjedu. Ali, kako će to pokazati tijek daljnjih zbivanja, bila je to Pirova pobjeda.

Proces normalizacije gradskog života, počevši od ponovnog uvođenja zakonitosti, pokazao se odmah kao vrlo težak. Kako je primijetio Danilo L. Massagrande, privremena vlada koja je imala zadaću pripremiti izbore za konstitutivnu skupštinu nove države rodila se 5. siječnja 1921. s početnom pogreškom: predstavljala je samo dio građanstva koji je bio za aneksionistički program Nacionalnog bloka, ali ne i Autonomnu stranku, niti političke formacije ljevice i stranke vezane u cjelini ili dijelom za slavensku komponentu stanovništva («Riječka stranka», «Autonomna demokratska riječka stranka» i riječka sekcija «Međunarodne socijalističke partije», koji su se udružili u «Riječku patriotsku ligu Indeficienter»)1.

Egzodus legionara iz grada, nadalje, bio je samo parcijalan. Talijanska vlada nije se pobrinula primijeniti ono što je utvrđeno dogovorom u Opatiji i nije niti spriječila ilegalno pritjecanje bivših legionara, nacionalista i fašista koji nisu Riječani, u sljedećim mjesecima, ususret izborima za Konstitu◄R AFINERIJA NAFTE, 1883.

299

antu. Nakon što su se pobojali širenja subverzivnog duha fijumanizma po Italiji, talijanska vlada se angažirala u kontroli riječkog političkog kursa u određenom smjeru i u tu svrhu upućen je u grad 4. veljače opunomoćeni ministar Carlo Caccia Dominioni. Za njega, uvjerenog Zanellinog protivnika, najveća su briga bili Autonomna stranka i Hrvati2.

Izborna konfrontacija između Nacionalnog bloka i Autonomne stranke, zagovornika Rijeke kao neovisne države na temelju Rapalskog ugovora, odvijao se dakle u klimi koju su obilježile velike napetosti. Centralni motiv autonomističke propagande bio je sljedeći: aneksijom Italiji Rijeka bi postala marginalna luka, dok bi joj neovisnost omogućila da povrati ekonomski prosperitet iz prošlosti i to bez odustanka od svojeg talijanstva na koji aneksionisti nisu imali monopol. Rezultati izbora od 24. travnja 1921. pokazali su efikasnost ove propagande. Izbio je među protivnicima rat oko brojeva, ali čak i da se uzmu kao točni podaci iz aneksionističkih izvora, pobjeda autonomista je bila čista: od 10.550 birača glasalo ih je 9.554, a Autonomnoj stranci otišlo je 6.114 glasova a Nacionalnom bloku 3.4403.

Već u popodnevnim satima počela je kružiti vijest o više-manje sigurnom izbornom porazu Nacionalnog bloka. Jedna skupina bivših legionara i fašista, koju je vodio Riccardo Gigante, nahrupila je u sudsku dvoranu u kojoj se odvijalo brojanja glasova i zapalilo je izborne kutije.

Skvadristička akcija bila je, međutim, beskorisna: zapisnici su već bili sastavljeni i sačuvani, zbog čega je bilo moguće i unatoč spaljenim listićima proglasiti kasnije rezultate izbora, koji su dali vlast Zanelli4.

Problem za vođu autonomista bio je ipak kako faktički obnašati vlast na koju je imao pravo na temelju izbornih rezultata. Iz jednog pisma što ga je on poslao Giolittiju 30. travnja proizlazi, naime, da se stanje javnog reda u Rijeci pogoršanlo čak i u odnosu na ono koje je on sam prijavio 300

u svoje vrijeme, iz danuncijanskog razdoblja: jedna «naoružana frakcija od oko 600 individua (...) bez veze s lokalim strankama» i koja sluša samo zapovijedi koje iz Italije šalje D’Annunzio i tršćanski fašistički stožer – pisao je Zanella – sije teror čemu pogoduje «kažnjiva pasivnost dobrog dijela karabinjera čiji su časnici notorni danuncijanci». Zanella je tražio razoružanje izgrednika i rigoroznu primjenu zakona kako bi se istrijebilo ovo «gnijezdo infekcije» koje već dvadeset mjeseci «širi zarazu po riječkom tijelu, po Italiji i na odnose između Italije i Jugoslavije» i da se tako zajamči djelovanje Konsitutivne skupštine koja je tek izabrana5. Odgovor talijanske vlade bio je, kao i obično, neodređen. Uostalom, i u Italiji su se umnožile agresije i nasilje koje Giolitti nije uspio spriječiti niti ograničiti. Riječki institucionalni kaos bio je odraz kaosa građanskog rata koji je bjesnio u Italiji i koji je podrivao liberalnu državu.

Nastavili su se pokušaji da se spriječi stupanje na vlast vođe Autonomne stranke. 27. travnja nakon što je Grossicheva privremena vlada dala ostavku, predajući vlast dvojici izvanrednih povjerenika, Bellasichu i Host-Venturiju, riječki je fašistički ogranak s podrškom tršćanskog ogranka i skupinama bivših legionara zauzeo oružjem Municipij da bi spriječio ulazak autonomista. Iako je pokušaj da se ustanovi izvanredna vlada na čelu s Riccardom Giganteom kao diktatorom propao jer se tomu usprotivio Caccia Dominioni, nasilje nije prestalo. Fašistički elementi i legionari blokirali su Zanellu i u njegovoj rezidenciji, pa je on bio prisiljen pobjeći kroz krov svoje kuće preko krovova susjednih kuća, a autonomistička većina Konstituante morala se preseliti u Bakar pod zaštitu jugoslavenske vlade!

Propao je i pokušaj pomirenja, u oba slučaja zbog Zanelline nepopustljivosti, što ga je poduzeo senator Salvatore Contarini, glavni tajnik talijanskog Ministarstva vanjskih poslova6.

301

13. lipnja 1921. imenovan je za Visokog komesara talijanske vlade pri Slobodnoj državi Rijeka kapetan Antonio Foschini, sa zadaćom da omogući formiranje vlade Slobodne države i da odluči o planu stvaranja jednog lučkog konzorcija koji se trebao, prema dogovoru Rima i Beograda, formirati do 15. srpnja te iste godine. U međuvremenu Carlo Sforza je službeno potvrdio u Cameri, donjem domu talijanskog Parlamenta, prepuštanje luke Baross Jugoslaviji.

26. lipnja 1921., pošto je u Rijeku stigla vijest, jedna se prosvjetna povorka uputila u luku Baross i podigla talijansku trobojnicu na svjetioniku. Prosvjedna manifestacija ponovila se i druge večeri, ali su se sada demonstranti sukobili sa odredom karabinjera i kordonom alpinaca. Dok su karabinjeri pustili demonstrante da prođu, alpinci su ih pokušali rastjerati i otvorili su vatru na mnoštvo: na terenu je ostalo sedam mrtvih i dvadestak ranjenih7.

Nakon teških incidenata u luci Baross uslijedila je kriza Giolittijeve vlade i stvaranje, 4. srpnja, vlade kojom će predsjedati Ivanoe Bonomi koji je prekinuo pregovore s Jugoslavijom o lučkom konzorciju i ozbiljno se angažirao da bi pomirio građane Rijeke. Tako je 5. listopada 1921. general Luigi Amantea koji je zamijenio Foschinija na mjestu Visokog komesara sazvao konačno Konstitutivnu skupštinu koja se sastala pod zaštitom trostrukog kordona karabinjera!

Na prvoj sjednici Skupština je izabrala za privremenog predsjednika države Zanellu, koji je nakon nekoliko dana predstavio svoju vladu i iznio njen program: obnova javnog reda i zakonitosti, pomirenje među građanima, ekonomski oporavak. Ali spominjanje Države Srba, Hrvata i Slovenaca uz Italiju kao «jednog od dva velika faktora naše slobode i neovisnosti» nije se uopće svidjelo njegovim nepokolebljivim protivnicima8. Autonomističku vladu priznale su najvažnije strane sile, ali je njen život visio o koncu.

302

Državni udar od 3. ožujka 1922.

Zanella je odlučio da si prije svega osigura jednu oružanu zaštitu i formirao je korpus od oko 600 policijskih stražara koje je unovačio posebno među veteranima austro-ugarske vojske9. Autonomistički vođa smatrao je rješenje o Rijeci kao neovisnoj državi definitivnim i bio je uvjeren da samo takvo rješenje može osigurati ekonomski oporavak grada. Počevši od ove pretpostavke, kako je primijetio Radetti10, on je sebi stavio u zadatak spriječiti ekonomski i politički utjecaj Italije, koja bi po njegovom mišljenju, privilegirala interes Trsta kao konkurenta i koja je predstavljala, u svakom slučaju, opasnost za neovisnost Rijeke. Iako nije, naravnom odbio obećanu pomoć talijanske države za ozdravljenje ozbiljno narušenih riječkih financija, Zanella se obratio američkim i engleskim kapitalistima, pokušao je sklopiti dogovore s Mađarskom i Jugoslavijom i pokušao je zadržati međunarodni položaj Rijeke na jednakoj udaljenosti od Italije i Jugoslavije.

Opozicija je optužila Zanellu ne samo da vodi politiku koja je motivirana snažnom predrasudom prema Italiji, već i da želi rasprodati strancima kao što su to bili Amerikanci iz Standard Oil Company, lučka postrojenja i gradske resurse.

Tallijanska vlada sa svoje strane, osim što nije podržala na političkom planu Riječku državu tako što nije poduzela mjere protiv onih riječkih građana koji su pribjegli nezakonitim akcijama, uskratila joj je i svaku učinkovitu podršku na ekonomskom planu. Zajam od 250 milijuna što ga je Bonomi odobrio Zanelli 4. prosinca 1921. ostao je mrtvo slovo na papiru, pristigao je samo poneki sitniš za hitne potrebe i čak je i ugovor s kompanijom Standard Oil doživio brodolom zbog talijanskog protivljenja. Na taj način, kako je primijetio Ballarini, riječkoj vladi je «spriječena svaka konkretna mogućnost da obnovi gospodarstvo grada koje je bilo na kraju svojih snaga»11.

303

Još gora je bila situacija s javnim redom. U čestim sukobima s fašistima Zanellina se straža pokazala nepripremljena i često je izvlačila kraći kraj. Zanella je optužio katabinjere da idu na ruku fašističkim odredima, što je najvjerojatnije bilo i točno, ali je svakako jedinstvena bila okolnost da za održavanje javnog reda vojnici jedne države imaju potrebu za zaštitom vojnika druge države. Očekivana unutrašnja pacifikacija ostala je iluzija i situacija se sve više otimala kontroli autonomističke vlade koja nije uspjela niti provesti svoju zapovijed o spuštanju talijanske trobojnice koju su podigli jednog jutra na jarbolu Guvernerove palače neki fašisti i bivši legionari! Na kraju, 3. veljače 1922., kao posljedica bacanja jedne petarde na Zanellin automobil, Konstitutivna skupština odgodila je svoje sjednice na neodređeno vrijeme12.

Pad autonomističke vlade bio je već u zraku. Odlučujuća epizoda zbila se navečer 1. ožujka: mladi Alfredo Fontana, fašist i bivši legionar, ubijen je revolverskim pucnjevima dok je razgovarao s vjerenicom, a počinitelji su bili četvorica nepoznatih. Opozicija je pripisala ubojstvo Zanellinoj straži i odlučila je poduzeti energičnu akciju protiv autonomističke vlade. Riječki Fascio dogovorio se s nacionalistima i republikancima (slučaj bez presedana i odjeka u ostaloj Italiji) i tako se rodio Odbor za nacionalnu zaštitu kojim je predsjedao Attilio Prodam. Organizacija akcije povjerena je za to osnovanom Vojnom vijeću a na čelo mu je postavljen poručnik karabinjera Ernesto Cabruna13.

U zoru 3. ožujka 1922. Guvernerova palača je napadnuta puščanom vatrom. Autonomisti su se odupirali nekoliko sati a Zanella je uputio posljednji, očajnički apel novom talijanskom premijeru Luigiju Facti. Ali kasno toga jutra Francesco Giunta, koji je pritrčao da pomogne riječkim fašistima, isplovio je iz luke na jednom torpednom čamcu i otvorio topovsku vatru na palaču. Tako su se autonomisti u palači, pod opsadom s kopna i topovskom pucnjavom s mora, mo304

rali predati. Zanella je morao potpisati ne samo akt o predaji vlasti Odboru za obranu, već i izjavu o «trajnom povlačenju iz riječkog javnog života». Vođa autonomista odveden je u Opatiju, odakle je krenuo u svoj posljednji, definitivni egzil.

U Rijeku se neće više nikada vratiti. Njegovi pristaše su se sklonili u Kraljevici, u Jugoslaviji, gdje su se, pošto im se pdridužio njihov vođa, ponovno sastali kao Konstitutivna skupština u egzilu, pokušavajući organizirati posljednji otpor prema več svršenom činu14.

Riječki državni udar od 3. ožujka 1922. dogodio se, treba primijetiti, osam mjeseci prije «Marša na Rim» od 28. listopada i na neki način može se smatrati njegovom pretečom, kako će kasnije tvrditi Zanella. U svakome slučaju, osnovna politička pogreška vođe autonomista, kako je primjetio Radetti, bilo je «preveliko pouzdanje u jedino oružje koje je imao u rukama, a to je pravno priznanje neovisnosti i suverenosti nove države na međunarodnom planu, i na rezultate izbora od 24. travnja 1921. na unutrašnjem planu»15. To je pouzdanje otkrivalo njegovu političku kulturu Devetnaestog stoljeća, legalističkog i formalističkog tipa, neprimjerene za razumijevanje subverzivne i revolucionarne dinamike novih političkih tvorevina koje su se pojavile na političkoj sceni Dvadesetog stoljeća16.

Rimski ugovor i aneksija Italiji Dan nakon državnog udara Odbor nacionalne obrane proglasio je zanelijansku Konstituantu raspuštenom i zatražio je od talijanske vlade da preuzme administraciju grada imenujući, kao u nedavnoj prošlosti, jednog Visokog komesara. Factina vlada inzistirala je, međutim, da se pronađe jedno «riječko rješenje». 15. ožujka je Vojno vijeće preuzelo vlast umjesto Odbora nacionalne obrane s ciljem da što prije dođe do fomiranja jedne legalne vlade. Uspo305

stavljeni su kontakti čak i sa autonomističkim zastupnicima Konstituante koji su se sklonili u Kraljevicu, ali su ti kontakti ostali bez učinka: Konstituanta u egzilu koju je energično vodio Zanella proglasila se jedinim legitimnim predstavnikom Rijeke i u tom smislu slala je brojne prosvjede u Italiju, u inozemstvo i u Ligu naroda. Tako je 21. ožujka Vojno vijeće vratilo vlast Konstituanti, odnosno aneksionističkoj manjini koja je ostala u Rijeci (20 zastupnika od ukupno 70), koja je pak 5. travnja zadužila svojeg potpredsjednika Attilija Depolija da privremeno obnaša vlast17. Kao privremeni poglavar Riječke države, Depoli je odmah bio priznat i podržan od strane talijanske vlade.

Riječka situacija je čak i nakon državnog udara ostala obilježena teškom nesigurnošću: Italija je bila blokirana međunarodnim obvezama Ugovora iz Rapalla, Zanella i autonomisti stalno su prosvjedovali kod svih nacionalnih i međunarodnih foruma pozivajući se na izbore od 24. travnja 1921., fašističko nasilje je raslo do te mjere da su neki ekstremisti planirali atentate protiv Zanelle i Konstituante u Kraljevici, dizanje u zrak luke Baross i tako

VEDUTA RIJEKE

306

dalje18. Na očajnu političku klimu u gradu nadovezala se i sve gora ekonomska situacija: željeznički promet preko Sušaka bo je prekinut, državna blagajna bila je prazna i čak je i funkcioniranje javnih službi nailazilo na teškoće.

Ustvari, primjetio je Massagrande, «sudbina Riječke države bila je da vegetira u sjeni Italije, u očekivanju događaja koji će pretvoriti ono što je već bila aneksija de facto u aneksiju de iure»19.

8. travnja 1922. počeli su u mjestu Santa Maria Ligure talijansko-jugoslavenski razgovori da bi se dogovorile norme za ostvarenje Rapalskog ugovora koje su se odnosile i na organizaciju riječkog željezničkog i trgovačkog prometa. Dogovori su potpisani 23. listopada, u samo predvečerje Marša na Rim. Dolazak na vlast Mussolinija 30. listopada nije imalo, međutim, neposrednog efekta na riječko pitanje, čija je pravna pozicija i dalje bila onakva, kakvom ju je predviđao Rapalski ugovor.

9. studenoga 1922. Attilio Depoli i jedna delegacija riječkog Fascija susrela se s Mussolinijem. Depoli je opisao katastrofalnu situaciju javnog duga, ekonomsku neaktiv-

VEDUTA RIJEKE S MORA, KRAJEM 19.STOLJEĆA

307

nost koja je trajala već pet godina, krizu gradske industrije i trgovine, tvrdeći da je baš stvaranje Slobodne države bilo uzrok ove propasti20. Depolijeva razmatranja ostala su bez odgovora tog trenutka, jer se talijanska diplomacija nastavila kretati u smislu realizacije Rapalskog ugovora. Tako se 1. ožujka 1923. sastala u Opatiji paritetska talijansko-jugoslavenska komisija da bi razmotrila implementaciju dogovora iz Santa Margherite koji su se neposredno ticali ekonomske obnove Rijeke. Radovi se se odužili mjsecima, do toga da je Mussolini morao zapovjednički pozvati Komisiju da predstavi svoj zaključke do 15. rujna.

U Rijeci Depoli se sukobio sa intranzigentnim elementima koje je vodio Prodam i, umoran i ogorčen zbog stanja u kojem se grad našao, obratio se 2. rujna 1923. posljednjim apelom Mussoliniju, najavljujući svoju odluku da podnese ostavku. Rijeka se nalazi, pisao je Depoli, u punoj ekonomskoj krizi i građani su očajni zbog jugoslavenskog neprijateljstva koje onemogućuje svaki promet s prirodnim hinterlandom grada, dok je autoritet vlade kojom on predsjedava svakodnevno devalviran: «Skupine i male lokalne frakcije, izvan svake kontrole, i rekao bih i izvan svake pravne norme, svojim sve grubljim metodama udaraju po protivnicima i pokušavaju ih potčiniti silom. Ove borbe, često i osobne bitke, prelaze s trga u urede i ozbiljno onemogućuju njihovo funkcioniranje. Najdelikatnije funkcije koje predstavljaju stup pravnog poretka – škola, javna uprava, stalno su izložene raspravama i slobodno ih se vrijeđa. Svaka reakcija s moje strane ostaje uzaludna pred direktnom intervencijom stranaka kod funkcionera.»

Depoli je na kaju pozvao Italiju – jedinu snagu koja se u «hrpi moralnih i materijalnih ruševina koje su proizvela (...) zbivanja ovih posljednjih pet godina» - još uvijek poštuje, da «uzme k srcu, izravno, sudbinu grada»21.

308

Dva tjedna nakon toga talijanska vlada je odlučila imenovati generala Gaetana Giardina za vojnog guvernera Rijeke radi zaštite javnog reda i osposobljavanja svakodnevnog rada javne uprave. I tako je 18. rujna 1923. Depoli prenio svoje ovlasti novom guverneru22. Beogradski tisak tvrdo je na to reagirao, ali je jugoslavenska vlada zadržala oprezni stav. Neovisna Rijeka postojala je sada samo na zemljopisnoj karti. Sama Jugoslavija, pošto je dobila luku Baross, nije više imala ekonomskih motiva da bi tražila Rijeku i da bi prekinuo spor sa Italijom, srpski kralj Aleksandar I. Karađorđević bio je sklon popustiti na riječkom pitanju, pošto su Srbi to smatrali sekundarnim pitanjem. U rujnu 1923. započeli su tako direktni pregovori između Italije i Jugoslavije o definitivnoj odluci o statusu grada.

Uporna Zanellina borba za Slobodnu riječku državu time je krenula prema svom neizbježnom kraju. 12. srpnja Konstituanta u egzilu jednoglasno je usvojila dnevni red koji je prenesen talijanskoj vladi, u kojem je ponovno tvrdila da pedstavlja autentičnu volju Riječana, ali baš toga mjeseca već su jasni signali nagovještali da se jugoslavenska vlada kreće prema dogovoru sa Italijom. Unatoč tomu, vođa autonomista je nastavio održavati frenetične odnose s Beogradom, a da nije shvatio da su ga već otpisali, kako je to i službeno potvrđeno od strane jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Momčila Ninčića. Još se 24. rujna 1923. Zanella uzalud obratio Ligi naroda, tražeći prihvaćanje Slobodne Države Rijeka u članstvo i odmah nakon toga pokušao je uvjeriti, i ovoga puta bezuspješno, bivšeg predsjednika čehoslovačke vlade Edvarda Beneša da izvrši pritisak na Ninčića23.

Napokon je 27. siječnja 1924. potpisan Rimski ugovor između Italije i Jugoslavije: priznata je puna suverenost Jugoslavije na Delti i luci Baross s jednom ispravkom granice starog «odvojenog tijela» u prilog Jugoslavije. Dogovor je 309

kompletiran sljedeće godine Beogradskom i Nettunskom konvencijom i sklopljen je petogodišnji pakt prijateljstva između dvije zemlje.

Rimski ugovor bio je uspjeh Italije kao i Srbije unutar jugoslavenske kraljevine. Protivljenja su došla posebno s hrvatske strane. Mussolini, koji je usvojio umjerenu liniju ponavljajući u biti Sforzinu politiku, odgovorio je indirektno na kritike nekih talijanskih nacionalističkih krugova na jednog sjednici Vijeća ministara, tvrdeći da je «već previše dugo riječko pitanje bila jedna vrsta rešetke koja je spriječavala pogled i i direktne i trenutačne kontakte sa širokim dunavskim prostorom» i da je Rimski ugovor omogućavao konačno i «mirnu ekspanziju Italije (...) prema Istoku»24.

Vijest o Ugovoru stigla je u Rijeku iste večeri 27. siječnja 1924. i bila je prihvaćena s neopisivim manifestacijama slavlja. Guverner Giardino je u međuvremenu mudro djelovao u prilog normalizaciji gradskog života, svarajući konsenzus i privlačeći simpatije stanovništva. On je 16. ožujka objavio aneksiju Rijeke Italiji iz Guvernerova palače i u prisutnosti talijanskog kralja Vittorija Emanuelea III. koji je radi proslave tog događaja došao toga istog dana u grad25.

Već se prvih dana ožujka 1924. Zanelina Konstituanta raspustila i dobar dio njenih članova stao se vraćati u Rijeku, ili su već tamo stigli prije toga. Zanella, već izoliran ali nepokolebljiv, poslao je u Pariz i London posljednji formalni prosvjed protiv gušenja Slobodne Države26. I potražio je sklonište u Beogradu.

310

1 Massagrande, 1988., str. 3 2 Ballarini, 1995., str. 225; Massagrande, 1983., str. 17; Stelli, 2010.a, str. 176177 3 Massagrande, 1983., str. 27 4 Gigante, 1928., str. 255 5 AMSFR, Fondo personalità fiumane, sf. 38, b. 50, fasc. 14 6 Ballarini, 1995., str. 238, 240; Gigante, 1928., str. 257 7 Gigante, 1928., str. 258-259; Ballarini, 1995., str. 253 8 Gigante, 1928., str. 260-261; Massagrande, 2002., str. 10 9 Gigante, 1928., str. 262 10 Radetti, 1952./2, str. 79 11 Ballarini, 1986., str. 67 12 Gigante, 1928., str. 263, 264-266 13 Isto, str. 266 14 Isto, str. 267 15 Radetti, 1952./2, str. 79 16 Vidjeti: Stelli, 1997.

17 Massagrande, 2002., str. 10-11 18 Massagrande, 1982., str. 85, 98-100 19 Massagrande, 1982.,str. 87 20 Depoli, 1982., str. 267-294, 288 21 Isto, str. 290-292 22 Massagrande, 1982., str. 128; Massagrande, 2002., str. 11 23 Massagrande, 1982., str. 115, 123 24 Benito Mussolini, Opera omnia (a cura di E. E D. Susmel), La Fenice, Firenze, 1951., tom XX., str. 181 25 Gigante, 1928., str. 274 26 Massagrande, 1982., str. 143; Ballarini, 1995., str. 313

311

312

XVII. POGLAVLJE

«DVADESETOGOĐE» 1924.-1940.

Talijansko-jugoslavenski pakt prijateljstva: nade i realnost Rimski ugovor i petogodišnji pakt prijateljstva, sklopljen između Italije i Jugoslavije u siječnju 1924. imao je za cilj normalizaciju odnosa između dvije zemlje. Za Italiju izgledalo je da će se otvoriti, kako je rekao Mussolini, perspektiva jedne mirne ekspanzije prem istoku. U ovoj perspektivi izgledalo je da će Rijeka povratiti svoju tradicionalnu ulogu vezne karike između Italije i balkansko-dunavskog svijeta, uloga koja je u prošlosti osigurala ekonomski prosperitet i razvoj gada.

U Rimskim sporazumima bila je predviđena i koncesija lučkog bazena «Thaon de Revel» Jugoslaviji, baš s namjerom da omogući onu ekonomsku suradnju između dvije zemlje koja je i bila raison d’être pakta o prijateljstvu1. To što se moralo dogoditi ipak se nije dogodilo: talijansko-jugoslavenski pakt nije proizveo očekivane rezultate, riječku luku je godinama talijanska vlada tretirala kao periferno pristanište i Rijeka je nastavila ekonomski stagnirati. Koji su bili razlozi ove propasti?

Kraljevina Jugoslavija imala je dobre razloge da dogovor s Italijom predstavi kao uspjeh, ali dobar dio hrvatske i slovenske opozicije nije odustao od jedne tvrde protutalijanske polemike u kojoj se posebno istaknula Radićeva Hrvatska seljačka stranka. Ustvari, Karađorđevićeva kraljevina bila je razdirana dubokim neslaganjima između Hrvata i Slovena◄G RADSKI TORANJ, 1860.

313

ca s jedne i Srba s druge strane. Hrvati i Slovenci bili su neprijateljski raspoloženi prema političkoj orijentaciji Srba koju su smatrali previše protalijanskom. Nije slučajno što su Nettunske konvencije iz 1925. ratificirane u jugoslavenskom parlamentu tek 1928., na taj način onemogućujući dobrim dijelom realizaciju onih oblika suradnje koje su iz njih mogle proizaći2.

Italija sa svoje strane nije zadržala, kako je također bilo dogovoreno, privilegirani odnos s jugoslavenskom kraljevinom – koji je mogao biti favoriziran okolnošću da se princeza Jelena iz Crne Gore udala 1896. za Vittorija Emanuela III. – ali je zbog svojih aspiracija prema Albaniji došla u sukob s vladom u Beogradu koji je smatrao ovaj dio Jadrana svojom sferom utjecaja: Crnogorci su tako težili da dobiju područje Skadarskog jezera do okolice Drača. To objašnjava profrancusku orijentaciju Beograda od početka 1928., koja je bila znak neuspjeha talijansko-jugoslavenske politike suradnje3.

Ekonomsko propadanje i nacionalističke tenzije Položaj Rijeke koja je postala 27. siječnja glavni grad nove Kvarnerske provincije (koja je uključivala Opatiju i Volosko), poboljšao se na planu javnog reda, ali nikako na ekonomskom planu. Raspad Carstva lišio je grad njegove unutrašnjosti: mjesto Austro-ugarske zauzele su druge države koje su htjele zaštititi svoje ekonomije a među njima jugoslavenska kraljevina, vlasnica luke Baross, računala je na razvoj Sušaka da bi od njega učinila ozbiljnu konkurenciju riječkoj luci. A prekid razmjene sa Ugarskom, bitan za prosperitet Rijeke, nije bio kompenziran analognim obujmom razmjene sa Italijom4.

Da bi se razriješila kriza u kojoj se našao grad, bilo je nužno u novim političkim uvjetima aktivirati njegovu tradicionalni perspektivu deblokade balkanske unutrašnjosti, mađarske i srednjo-europske, kako je na neki način bilo predviđeno Rim314

skim sporazumima i Talijansko-jugoslavenskim paktom o prijateljstvu. Ali vidjeli smo poteškoće i kotradikcije koje su bile prepreka za takvu perspektivu.

Aneksija Italiji pridonijela je pogoršanju ekonomske situacije Rijeke, između ostaloga i zbog uvođenja previše teškog poreznog sustava i jedne brojne i često neefikasne birokratske mašinerije5. U deset godina koje idu od 1924. do 1934. talijanska vlada, osim djelomičnih mjera o kojima ćemo nešto reći kasnije, «ograničila se na omogućivanje intervencije velikog kapitala u riječku industriju a Talijanska banka omogućila je povoljnim kreditima društvu Terni, a s njom poslovnoj grupi Orlando i obitelji Ciano da otkupi od mađarske vlade brodogradilišta i s njima i Tvornicu torpeda»6. Ovaj strogi Ballarinijev sud potvrđuje niz podataka.

Prije rata radnika zaposlenih u riječkim tvornicama bilo je 11.000, a 1924. svedeni su na 3.000, a stanovništvo u gradu je spalo s 55.000 na 45.000 stanovnika. Godine 1913. u riječkim brodogradilištima radilo je 2000 ljudi, a 1927. svega 1276, dok je taj broj spao 1934. godine na samo 4277. Tvornica torpeda je u tri ratne godine proizvela 1780 torpeda, a u 11 godina talijanske uprave proizvela ih je 1983, dok je u desetljeću 1924.1934. radna snaga pala za 25% u odnosu na 1913.8 Djelomični izuzetak u općoj krizi riječkih industrijskih aktivnosti predstavljala je Rafinerija nafte. Talijansko Ministarstvo financija otkupilo ju je 1923. od nizozemskog društva Photogen koje je postalo njenim vlasnikom na kraju rata i dalo joj ime ROMSA (Raffineria Olii Minerali Società Anonima – Dioničko društvo Rafinerija mineralnih ulja), dok je Photogen zadržao 49 % dioničkog paketa. Godine 1926.

AGIP (Azienda Generale Italiana Petroli – Opće talijansko poduzeće za naftu) koja je osnovana baš te godine, otkupila je preostale dionice od nizozemske grupe. ROMSA je tako postala integralni dio AGIP-a i njena proizvodnja, tako kao 315

i broj zaposlenih, stalno je rastao od 1924. do 1939. Drugi izuzetak bio je Tvornica duhana koja je nastavila proizvoditi profit i zapošljavati više od 1000 radnika9.

Najteža kriza pogodila je luku i trgovački promet. Tako je 1923. obujam poslova luke spao na 50.000 tona u odnosu na 2 milijuna tona iz 1913. i predstavljao je svega 12% od prometa kroz pet godina koje su prethodile ratu10! S jedne strane pritisnut hvatskom konkurencijom luke Baross i Sušaka, a s druge strane Trsta i Venecije, izgledalo je da riječka luka čami bez nade. «U luci već raste trava!», postala je opća primjedba.

Krizu se produbile i mjere koje su namjerno naštetile kvarnerskom gradu. Brodogradilište je, na primjer, sve do 1934. bilo izuzeto iz programa proizvodnje podmornica za Mornaricu, iako je posjedovalo tehničke sposobnosti za to: proizvodnja ratnih brodova kao što su to torpiljarke, iako projektirane u Rijeci, i uz to proizvodnja brodskih turbina, dodijeljena je čak i uz više cijene brodogradilištima iz Palerma i Napulja11.

Uostalom, još je 24. rujna 1924. Trgovačka i industrijska komora Rijeke poslala memorandum Mussoliniju, tražeći da se izradi plan potpore od strane talijanske države: izgradnja novog pristaništa za drveninu, dnošenje poreznih olakšica, investicije u željeznički sektor, jačanje pomorskih veza i tarifnih olakšica da bi Rijeka mogla izdržati konkurenciju susjednog Sušaka12.

Propušteni odgovor vlade u godinama 1924.-1925. mogao bi se objasniti nadom u ponovni uzlet grada svetog Vida zahvaljujući sporazumima s Jugoslavijom i sklapanju drugih sporazuma s Mađarskom. Već citirane Nettunske konvencije od 20. srpnja 1925., osim što su regulirare prava slavenske manjine u Rijeci i ona talijanske manjine u Dalmaciji (ali je tamo primjena konvencije bila katastrofalna), potvrdile su 316

načelo tarifne jednakosti između Rijeke i Sušaka, što je trebalo jamčiti efektivni konkurentski režim između dva pogranična grada13.

Ubrzo je postalo jasno da se ova očekivanja neće ostvariti. Godinu dana kasnije Riječani Edoardo Susmel i Giovanni Host-Venturi morali su se požaliti na konkurenciju tršćanske i venecijanske luke, ali naročito na politiku jugoslavenske vlade koja nije davala znakova da će koristiti lučki bazen «Thaon de Revel» i nastavila je davati prednost luci Baross. Beogradska vlada je tako morala voditi računa s unutarnjom opozicijom Hrvata i Slovenaca koji su kritizirali talijansko-jugoslavenski dogovor o trgovini i pomorskoj plovidbi, koji je teškom mukom odobren 1926. i koja je uspjela, kao što je rečeno, odgoditi ratifikaciju Nettunskih konvencija do 13. kolovoza 1928., kada su odobrene u Parlamentu u kojem je jedan dio zastupnika bio odsutan zbog ubojstva vođe Hrvatske Seljačke stranke Stjepana Radića i njegovih drugova, što se dogodilo 20. lipnja u samom Parlamentu. Pa čak je i kasna ratifikacija malo čemu poslužila: tarifna jednakost nije proizvela nikakve efekte jer, osim nižeg troška jugoslavenske lučke radne snage u odnosu na riječku, jugoslavenska je kraljevina usvojila za svoje luke preferencijalne željezničke tarife. Čak i kada je postalo biti jasno da talijansko-jugoslavenski dogovori neće imati značajnih posljedica za rješenje riječke ekonomske krize, talijanska vlada je donijela ograničene mjere, uvjetovane namjerom smanjenja javnih troškova. Problem pomorskih komunikacija nije riješen i čak su zbog toga kažnjena riječka društva «Adria» i «Costiera» (Obalna plovidba)14.

Odnosi između Italije i Jugoslavije stali su se, međutim, pogoršavati zbog talijanske politike na Jadranu: 26. studenoga potpisan je u Tirani talijnsko-albanski pakt prijateljstva, kojeg je Beograd protumačio kao ingerenciju u zoni njegovog primarnog interesa. Protutalijanskoj odbojnosti Hrvata i Slovenaca tako se nedovezala i averzija Srba. Bio je to šah317

mat za Ninčićevu politiku, čija je vlada zaista pala 6. prosinca, i početak profrancuske orijentacije Karađorđevićeve kraljevine. Godina 1926. označila je tako suštinski neuspjeh talijansko-jugoslavenskog prijateljstva15.

Odgovor na taj neuspjeh bio je pokušaj otvaranja prema Mađarskoj koji se dogodio 1927. Fundamentalna uloga kvarnerskog područja kao mjesta susreta trgovačkog prometa iz srednjo-istočne Europe bila je središnja tema «Treće međunarodne izložbe Riječkog sajma», uloga očito povezana sa odnosima s Mađarskom koja je, iako redimenzionirana i oslabljena, bila zainteresirana za revitalizaciju svoje tradicionalne geopolitičke tendencije pema Jadranu. Pretežni značaj ovoga otvaranja bio je, međutim, politički: izolirati Jugoslaviju i suprotstaviti se francuskoj penetraciji16. Na ekonomskom planu obnovljeni odnosi s Mađarskom nisu proizveli značajne efekte u razdoblju 1927.-1930., dok je pozitvinih rezultata bilo, kako ćemo vidjeti, tijekom tridesetih godinama u jednom duboko promijenjenom kontekstu međunarodne politike.

Rastućim nacionalističkim napetostima koje su osujetile nadu u suradnju između Italije i Jugoslavije, korespondirali su rašireni stavovi u dvadesetim godinama u riječkim privrednim ambijentima: nesnošljivost prema prisustvu stranih kapitala i osoba, Nijemaca i Hrvata, i prema Kraljevini Jugoslaviji, čijoj se nesklonosti pripisivao uzrok gospodarskih teškoća grada. Riječki se fašizam pojavio u ulozi tumača ovih tenzija. Nino Host-Venturi, tajnik Fašističke federacije Kvarnerske provincije od 15. studenoga do svibnja 1928. poduzeo je politiku «fijumanizacije» s ciljem izbacivanja ne samo hrvatskog kapitala i trgovine, već i talijanskih skupina koje se nisu mogle pozivati na riječko podrijetlo, posebno Tršćana. Ekonomski problem je tako predstavljen, kako je primijetila Antonella Ercolani, kao problem nacionalnog antagonizma posebno u protujugoslavenskom smjeru: od 318

«otvorenih vrata prema slavenskom svijetu» Rijeka je riskirala da se prevori u bastion etničkih granica17.

Od krize iz 1929. do sporazuma iz 1934.

Ekonomska kriza iz 1929. pridonijela je, prirodno, pogoršanju situacije. 17. ožujka 1929. stvorena je «slobodna zona Kvarnera» koja je obuhvaćala Rijeku, Volosko, Opatiju i druge općine, ali je Jugoslavija na to odgovorila priznajući carinsku ekstrateritorijalnost Sušaka, pa stoga ova mjera nije postigla očekivane rezultate: obujam aktivnosti sušačke luke približavao se već onome riječke luke i izjednačit će se s njime 1937. Svjetska kriza imala je tako teške posljedice u dvogodišnjem razdoblju 1930.-1932. na pomorski promet i na riječke industrijske aktivnosti. Došlo je do masovnog otpuštanja u svim sektorima i povećala se socijalna napetost što je dovelo do intenziviranja prosvjeda18.

Slika međunarodne politike i dalje je nepovoljna za ekonomsku obnovu grada. Pokušaji normalizacije odnosa s Jugoslavijom bili su frustrirani teškim etničkim kontrastima unutar Karađorđevićeve kraljevine, kontrastima koji su bili osuđeni na produbljivanje nakon što je kralj Aleksandar u siječnju 1929. uzimajući kao izgovor ubojstvo Radića, raspustio Parlament i ukinuo ustav, uvodeći diktatorski režim i proglašavajući u listopadu Kraljevinu Jugoslaviju (novo službeno ime Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca). Napetost između Rima i Beograda dodatno je porasla zbog podrške koju je Italija pružila hrvatskom političaru Anti Paveliću koji je dan nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra osnovao separatistički pokret «Ustaša» (od glagola ustati, pobuniti se). Osuđen na smrt od beogradske vlade, našao je zaštitu 1931. u Italiji i Ministarstvo unutarnjih poslova osnovalo je Ured za Hrvatsku s tajnim fondom za podršku oružanih skupina koje djeluju čak i u unutrašnjosti, na teritoriju Jugo319

slavije19. Bili su baš Pavelić i njegov pokret koji su organizirali 9. listopada 1934. ubojstvo kralja Aleksandra u Marseju.

U ovakvom kontekstu nije čudo što je kontrast između Rima i Beograda doveo do oživljavanja protutalijanskih nemira i revizionističkih zahtjeva u susjednoj balkanskoj državi, što je naravno imalo negativne reperkusije na riječku situaciju.

Italija je sada stala jače promicati politiku ponovnog približavanja Mađarskoj koju je već započela 1927. i tražila je istovremeno i dogovor sa Austrijom u protunjemačkoj funkciji. Tako se rađala i ekonomska suradnja između tri zemlje s povoljnim odrazom na riječku ekonomiju. Godine 1931. potpisan je dogovor nazvan «Posebni clearing Kvarnera» između Mađarske nacionalne banke iz Budimpešte i Fašističkog saveza trgovaca iz Rijeke: Mađarska će izvoziti poljoprivredne proizvode i stoku služeći se riječkom lukom a za uzvrat Italija će omogućiti mađarski turistički priljev na opatijsku rivijeru primjenjujući preferencijalne tarife.

Namjera je bila povezati sličnim sporazumima i Austriju i doista, 17. ožujka 1934. potpisani su sporazumi između Italije, Austrije i Mađarske. Ova suradnja pogodovala je ekonomskom oporavku Rijeke: posebno su tereti u tranzitu iz Mađarske donijeli konkretne koristi i povećanje prometa u riječkoj luci20.

Sporazumi između Italije, Mađarske i Austrije iz 1934. uklapali su se u vrlo složenu i dinamičnu sliku međunarodne politike21. Njihov početni značaj brzo je ispario: nakon talijanskog osvajanja Etiopije 1936. što ga je osudila Liga naroda a naprotiv priznala Njemačka, Italija se tako približila Trećem Reichu, sklapajući 24. listopada iste godine pakt prijateljstva s Njemačkom, nazvan «Osovina Rim-Berlin», da bi zatim zajedno s Nijemcima uputila značajnu pomoć naconalistima generala Franca u španjolskom građanskom ratu i ne protiveći se njemačkoj aneksiji Austrije 1938.

Antagonizam s Beogradom, naprotiv, potrajao je do 320

1937. i čak se povećao nakon atentata iz 1934. na jugoslavenskog kralja zbog sumnje da je u ovoj terorističkoj epizodi bila umješena i Italija, koje je nastavila štititi Pavelića i podržavati njegov pokret. Talijanska vlada, sa svoje strane, optuživala je Jugoslaviju zbog široke podrške na koju su izbjeglice nailazile na Sušaku22.

Riječko «ekonomsko čudo» Godina 1934. označava, međutim, točku zaokreta u riječkoj ekonomskoj situaciji i početak razdoblja relativnog prosperiteta koje je potrajalo sve do 1939. Osim sporazuma s Mađarskom i sa Austrijom koji su već spomenuti, do poboljšanja je došlo zahvaljujući procesu industrijske racionalizacije koji je promicao IRI (Istituto per la Ricostruzione Industriale – Institut za industrijsku obnovu), što je imalo pozitivne učinke u cijeloj zemlji. No najviše je stimuliralo ekonomsku obnovu grada, ipak, povećanje državnih narudžbi za lokalnu industriju, što treba pripisati ratnoj ekonomiji23. Kako je napisao Giuseppe Parlato, «Rat u Etiopiji odredio je, u dobroj mjeri (...), početak riječkog ekonomskog čuda, koji se nastavio na valu potiska Španjolskog rata i Drugog svjetskog rata». Između 1936. i 1937. došlo je i do obnavljanje politike javnih radova što je dovelo do sanacije i obnove Starog grada24.

U 1937. došlo je do promjene međunarodne situacije koja je donijela dalnje prednosti Rijeci: Jugoslavija, koja je već prije težila sporazumu s Njemačkom, približila se Italiji koja je već sklopila savez s Berlinom i 25. ožujka 1937. srpski premjer Stojadinović i talijanski ministar vanjskih poslova Ciano potpisali su pakt prijateljstva između dvije države: Italija se obvezala da neće više podržavati ustaški pokret a Jugoslavia da neće podržati antifašističke izbjeglice iz Italije, kao i terorističku aktivnost hrvatskih i slovenskih iredentističkih skupina koje su tajno djelovale u Julijskoj Veneciji protiveći se fašistič321

koj politici denacionalizacije, kao što je to bila organizacija TIGR (akronim koji je značio Trst-Istra-Gorica-Reka, odnosno Rijeka). Između dviju zemalja uspostavljena je ekonomska suradnja, tako da je 13. travnja 1937. konstituirana u Rijeci Talijansko-jugoslavenska trgovačka komora25.

Povoljna ekonomska situacija pridonijela je izlasku Rijeke iz marginalne pozicije koju je zauzimala dotada u nacionalnoj politici koja je ostala takvom, iako je borbi Rijeke za aneksiju dano formalno priznanje imenovanjem dvojice Riječana za senatore kraljevine u veljači 1934., a to su bili Icilio Bacci (Baccich) i Riccardo Gigante. I nije slučajno što je do 1938. dužnost sekretara Fašističke partije skoro uvijek obnašao neki Riječanin ili bivši legionar, kao što su to bili Host-Venturi, Arturo Marpicati, Ruggero Gherbaz i Vittorio de Meichsner26. Nakon pobjedničkog zaključenja rata u Etiopiji mnogi hijerarhi (funkcioneri) i birokrati Fašističke partije počeli su, međutim, sa zanimanjem gledati na Kvarnersku provinciju. Tako je od 1938. do 1943. riječku Federaciju vodio najprije Almerigo Ongaro iz Varesea (Lombardija), a zatim Genunzio Servidori iz Ferrare; Luigi Mieville iz fašističke organizacije Emilije postao je inspektor i šef Ureda za tisak, u perfekturu je zasjeo Temistocle Testa, u Kraljevsku carinsku ispostavu Filippo Valente, u Financijsku kancelariju Luciano Matarazzi i na mjesto urednika lista «La Vedetta d’Italia» Arnaldo Viola. Sa skoro svih ključnih mjesta maknuti su Riječani ili su bili podređeni «Talijanima».

Ovi «uvezeni» elementi, kojima je bila tuđa gradska politička tradicija i kojima su se često protivili riječki fašisti, koji su ipak imali jednu realističniju viziju etničke i kulturne složenosti kvarnerskog područja, bili su općenito nosioci jednog autoritarnog i tupog, nefleksibilnog mentaliteta koji je nanio još i druge štete onima koje je već izazvala nacionalistička arogancija režima27. Tipični predstavnici ovog mentaliteta bili su naročito prefekt Testa i Servitori, federalni sekretar Rijeke od 31. ožujka 1940. do 1. travnja 1943.

322

Rasni zakoni iz 1938. pogoršali su situaciju i indirektno su pridonijeli daljnjem impulsu politici fašistizacije i talijanizacije Hrvata i Slovenaca. Ovi posljednji su službeno nazvani «aloglotima», ignorirajući tako namjerno bilo njihovu autohtonost, bilo činjenicu da iako su manjina u gradu, bili su (Hrvati naročito) ogromna većina u poljoprivredno-brdskom predjelu riječke okolice28. Ova politika doživjela je svoj vrhunac nakon invazije Jugoslavije 1941., o čemu ćemo govoriti u sljedećem poglavlju, i bit će baš jedan riječki fašist, Riccardo Gigante, koji će u jednom članku u listu «La Vedetta d’Italia» od 14. studenoga 1944. iznijeti gorku bilancu koja je, iako se odnosi na razdoblje nakon invazije, suštinski vrijedila i za prethodne godine: «Zlosretnom ne samo testianskom (tj. prefekta Teste) politikom, već cjelokupnom politikom vlade i režima na svim anektiranim teritorijima Hrvatske i Dalmacije, strastveno su se bavili julijanski i dalkmatinski senatori, a i ja s njima. (...) Našem poznavanju mjesta i stanovništva malo se obratila pažnja; naše upozorenje da Dalmacija nije više ona iz vremena Tommasea i Bajamontija nije uopće uzeto u obzir; naše razumijevanje kao starih iredentista za manjine bio je izvrgnuto podsmjehu: naša primjedba o različitom tretmanu Slovenaca i Hrvata ocijenjena je kao neutemeljena. (...) I nastavilo se grubo povrijeđivati novo stanovništvo, u onome što im je bilo najdraže i bjesniti protiv njih najglupljim progonima (...).29»

U gradu je antifašistička opozicija davala malo znakova života nakon poboljšanja ekonomske situacije. Autonomisti, čiji je utjecaj, kao što će budući događaji to pokazati ostao dubok, spavali su da tako kažemo - zimskim snom. Eksponenti drugih antifašističkih stranaka su emigrirali. Prigodom štrajkova i nemira zbog teškoća izazvanih okupacijskom krizom koji su se zbili 1. svibnja 1927. republikanac Angelo Adam bio je prisiljen pobjeći na Sušak a zatim je otišao u Pariz da se priključi Antifašističkoj koncentraciji. Sve do 1940. posebni fašistički 323

sud osudio je zbog subverzivnih aktivnosti u Rijeci dvanaest osoba, od kojih sedam rođenih u gradu i okolici, doneseno je deset presuda i dvije oslobađajuće presude; najtežom presudom, 12. godina i 7 mjeseci, osuđen je Leo Valiani koji se tada još uvijek zvao Weiczen, a suđeno mu je zajedno s Giacomom Rebezom i drugima 26. studenoga 193130.

Ušće u kojemu se talijanska kultura sreće s dunavsko-balkanskim kulturama Međuetničke tenzije u gradu svetog Vida nisu nikada dostigle razine konfliktualnosti koje su zabilježene u Trstu i Istri već od prvih godina prvoga poraća. Akcije kao podmetanje požara u slovenskom Narodnom Domu u Trstu u srpnju 1920. i slične epizode koje su se zbile u Puli nisu naišle na odjek u Rijeci, gdje se političko nasilje manifestiralo, kao što smo vidjeli, naročito u borbi između Talijana autonomista i aneksionista.

Odnosi između Talijana i Slavena pogoršali su se i u Rijeci zbog politike denacionalizacije koju je promicao fašistički režim koji je nametnuo talijanski jezik u školama i u javnim uredima, pokušao je spriječiti u mnogim slučajevima uporabu hrvatskoga i slovenskoga u javnosti i lansirao je program italijanizacije prezimena koja je, osim što je bila paradoksalni izraz etnicističke vizije nacionalnosti koja je inače prevladavala među Slavenima, rezultirala dobrim dijelom bankrotom. U Rijeci je ova politika djelomično bila ograničena odredbama Konvencije iz Nettuna 1925. koja je, kako znamo, ograničavala neka prava slavenske manjine grada. Antislavenska politika koncentrirala se naročito na ekonomsku krizu i na propuštenu ili zakašnjelu realizaciju, s jugoslavenske strane, sporazuma koji su se ticali Rijeke.

Među posljedicama pakta Ciano-Stojadinović od 1937. bio je i izvjestan oporavak kulturnih i rekreativnih aktivnosti 324

slovenskih i hrvatskih udruženja31. Riječani su svakodnevno prelazili most koji je povezivao Rijeku sa Sušakom sa običnom «pograničnim iskaznicom» i tako su u obrnutom smjeru radili i Hrvati, a posebno brojni radnici zaposleni i gradskim industrijskim pogonima32.

Ova specifičnost riječke situacije imala je baš tijekom «Dvadesetogođa» (Ventennio – razdoblje dvadesetogodišnje fašističke vladavine) važne reflekse na kulturnom planu i Rijeka nije abdicirala od svoje uloge mosta prema dunavsko-balkanskom svijetu. Fundamentalnu ulogu na tom planu odigrao je Francesco Drenig33, talijanski patriot (pridružio se Mladoj Rijeci, sudjelovao u atentatu na Guvernerovu palaču u listopadu 1913. i bio je danuncijanac i intelektualac – pisac, pjesnik i slikar – kozmopolit). Već u razdoblju Slobodne Države Drenig, koji se služio pseudonimom Franco Neri, osnovao je 1921. časopis «La Fiumanella» s namjerom «širenja talijanske kulture među nacijama naše pozadine» i «upoznavanja Italije s književnostima i umjetnostima ovih nacija». «La Fiumanella», koja je objavljivala mađarske i hrvatske pisce, među kojima Janka Polić Kamova, Frana Mažuranića i Miroslava Krležu – imala je kratak život (prestala je sa izlaženjem u siječnju 1922.), ali naišla je na odobravanje Prezzolinija i Marinettija34. Njenu orijentaciju naslijedio je časopis «Delta», koji je izlazio od ožujka 1923. do srpnja 1925., a čiji je glavni urednik bio Arturo Marpicati iz Brescije koji je stigao s D’Annunzijem 1919. a urednici su bili Antonio Widmar i, prirodno, Drenig. Časopis, kako se čita u prologu prvog broja «namjerava poticati sve šire uzajamno poznavanje modernih književnosti – talijanske, slavenske, njemačke, čehoslovačke» a Rijeka, «koja se javlja kao ušće na kojemu naša antička kultura dolazi u kontakt s novih kulturama koje fermentiraju» izgleda posebno pogodna za ovakvu namjeru. Poseban broj što ga je uredio Ettore Lo Gatto bio je posvećen ruskoj književnosti, objavljeni su prilozi talijanskih pisaca, među kojima su bili Prezzolini, Co325

misso i Riječani Osvaldo Ramous, Widmar i Piero Pilepich, te Mađara i Hrvata, među kojima je bio Vladimir Nazor te drugih Srba35.

Drenig je surađivao i s časopisom «Termini», kojeg je u Rijeci od 1936. do 1943. objavljivao Nacionalni fašistički institut za kulturu i kojeg je uređivao Giuseppe Gerini, uz uredništvo u kojemu su bili, između ostalih, i Garibaldo Marussi, Umbro Apollonio i Franco Vegliani. U časopisu su objavljeni i suvremeni talijanski autori, kao Gadda, Bassani i Riječanin Enrico Morovich, te mađarski, rumunjski, hrvatski i srpski pisci. S namjerom da «pruži ruku znanstvenicima, književnicima, piscima, novinarima iz srpskih, hrvatskih i slovenskih zemalja (...), jednog svijeta umjetničkih iskustava koja su nama skoro nepoznata», u kolovozu 1937. izašao je iz tiska dvojezični talijansko-jugoslavenski dvobroj koji je obuhvaćao, između ostaloga, jendu antologiju talijanskih suvremenih pjesnika i pisaca prevedenih na hrvatski i jednu antologiju suvremenih jugoslavenskih pjesnika, među kojima su bili Vladimir Nazor, Tin Ujević, Gustav Krklec i Ivo Andrić prevedeni na talijanski, kao i reprodukcije hrvatskih umjetnika kao što su Ivan Meštrović i drugih. Poseban broj bio je posvećen rumunjskoj kulturi a 1941., već usred svjetskog rata, izašao je jedan talijansko-mađarski broj s mađarskim piscima (među kojima Desző Kosztolányi i Attila Iószef) koje su preveli na talijanski Silvino Gigante i Gino Sirola i talijanski autori (među kojima Papini, Saba, Ungaretti i Pirandello) prevedeni na mađarski36.

I talijanska historiografija nastavila je s proizvodnjom, u ovom razdoblju, značajnih rezultata. Godine 1923. osnovana je «Società di Studi Fiumani» (Društvo za riječka istraživanja), nasljednica Riječke deputacije za regionalnu povijest (Deputazione fiumana di Storia Patria), koja je imala kao svoje glasilo časopis «Fiume». Od 1923. do 1937.38. časopis je objavljivao važne povijesne i znanstvene eseje 326

koje su napisali Attilio i Guido Depoli, Riccardo i Silvino Gigante, Alfredo Fest, Belario Lengyel, Giovanni Regalati, Mario Smoquina, Giuseppe Viezzoli i drugi37.

Grad je u tom razdoblju obogaćen nekim značajnim arhitektonskim djelima. Kapucinska crkva, posvećena Gospi Lourdskoj a čiji je donji kat izveden u godinama 1904.-1908., kompletirana je 1929. Između 1939. i 1942. izgrađen je riječki neboder: projektirao ga je tršćanski arhitekt Umberto Nordio i «bio je odgovor», kako piše Igor Žic «na već započetu izgradnju Doma hrvatske kulture na Sušaku». Nedvojbeno najvažniji spomenik toga doba bio je Zavjetni hram na Kozali što ga je projektirao arhitekt Bruno Angheben a realiziran je između 1928. i 1934.: donji dio konstrukcije je kripta u koju su smještene niše s poginulim talijanskim vojnicima u ratu, gornji dio crkve posvećen je svetom Romualdu i Svisvetima: anđeli na fasadi djelo su Romola Venuccija a dva mozaična triptiha sa strane prezbiterija realizirao je Edmondo Dal Zotto, riječki umjetnik venecijanskog podrijetla, na temelju nacrta što ih je izradio Ladislao de Gauss38.

Zajedno s Venuccijem de Gauss je jedan od najznačajnijih riječkih umjetnika Dvadesetog stoljeća: slikar, grafičar, ilustrator i scenograf, autor je brojnih djela, među kojima su i velike freske i paneli izvedeni za javne zgrade i stranačka sjedišta, kao što je to škola «Tommaseo» i Fašistički dom koje je uništio, kao i analogne Venuccijeve radove, čistunski bijes Titovih komunista 1945. De Gauss, zajedno s Carlom Ostrogovichem i Mariom de Hajnalom sudjelovao je na Prvoj izložbi riječke umjetnosti koja je održana 1927.-1928. u Rimu u sklopu izložbe pomorske umjetnosti i neka od djela trojice slikara kupili su članovi dinastije Savoia. Jedan je de Gaussov crtež ugljenom danas izložen u Quirinalu – talijanskoj predsjedničkoj palači.

327

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38

Ercolani, 2009., str. 174-176 Isto, str. 176 Isto, str. 177 Isto, str. 192 Isto, str. 190 Ballarini, 1986., str. 96 Parlato, 1999., str. 118 Ercolani, 2009., str. 191; Ballarini, 1986., str. 96; Žic, 2007., str. 152 Žic, 2007., str. 152 Ercolani, 2009., str. 190 Ballarini, 1986., str. 97 Ercolani, 2009., str. 192-193 Isto, str. 196-198 Isto, str. 198 Isto, str. 211 Isto, str. 210 Isto, str. 201-202, 205 Ballarini, 2002.a, str. 43; Parlato, 2009., str. 159; Ercolani, 2009., str. 215, 218-223 Ercolani, 2009., str. 223 Isto, str. 225-227 Isto, str. 228-229 Isto, str. 231 Isto, str. 232-233 Parlato, 2009., str. 164-166, 167 Ercolani, 2009., str. 235 O riječkom fašizmu vidjeti Parlato, 2009., str. 151-169 i Ercolani, 1996.

Ercolani, 2009., str. 237-238; Ballarini, 1986., str. 89, 94-95 Ballarini, 2002.a, str. 43-44 Navedeno kod Ballarinija, 2002.a, str. 44, b. 3 Ballarini, 1986., str. 94 Ercolani, 2009., str. 235 Santarcangeli, 1988., str. 245-246 O Drenigovom liku vidjeti: Dubrović, 2015.

Fried, 2005., str. 232-234; Micich, 2016., str. 24-26 Fried, 2005., str. 235-237; Micich, 2016., str. 30-32 Micich, 2016., str. 42-44 Micich, 2016., str. 37-39 Žic, 2007., str. 154-156

328

XVIII. POGLAVLJE

DRUGI SVJETSKI RAT

Invazija Jugoslavije 10. lipnja 1940. Italija je odlučila svrstati se uz Njemačku u ratu koji je započeo 1. rujna prethodne godine napadom njemačke vojske na Poljsku, i objavila je rat Francuskoj i Velikoj Britaniji. Italija je 28. listopada napala Grčku i u sljedećim mjesecima sve je veći broj država bio uvučen u konflikt.

Rijeka se odmah našla u vrlo delikatnom položaju. U gradu je značajna bila slavenska prisutnost, naročito hrvatska: prema podaci riječke prefekture 1940. od ukupnog broja od 60.592 stanovnika bilo je 41.314 Talijana, 11.199 «alogenih», 6.933 stranaca, 1.146 osoba s dvojbenim građanstvom ili apolida; trebalo je osim toga voditi računa i oko 20.000 Hrvata i Slovenaca koji su mogli slobodno cirkulirati u gradu s pograničnom iskaznicom1. Da je Rijeka bila, štoviše, enklava na teritoriju Jugoslavije, moglo je u prvom trenutku ne izazvati pretjeranu zabrinutost, uzimajući u obzir prijateljske odnose balkanske kraljevine sa Italijom, odnose koji su nagovještali da bi se mogli još i više i poboljšati kada je 15. ožujka 1941. regent Pavle Karađorđević pristupio Trojnom paktu koji je sklopljen nekoliko mjeseci prije toga (27. rujna) između Njemačke, Italije i Japana. Baš je ovo pristupanje dovelo do preokreta situacije: jedanest dana 329

poslije, 26.-27. ožujka regent je srušen u državnom udaru i u Beogradu se formirala probritanska vlada koja je otkazala Trojni pakt i odmah potpisala pakt o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom2. Na to se Njemačka, koja se pripremala za napad na Sovjetski Savez, odlučila napasti Jugoslaviju koja je time postala neprijateljska zemlja. 6. travnja 1941. njemačke trupe prodrle su u balkansku zemlju, a slijedile su ih nakon nekoliko dana i one talijanske.

11. travnja talijanske trupe ušle su u Ljubljanu a istoga dana u Rijeci naši vojnici prešli su granicu na Rječini da bi okupirali Sušak. Zbog iminente vojne kampanje bilo je naređena evakuacija grada: između 1. i 17. travnja oko 25.000 ljudi poslano je vlakom u razna mjesta u Italiji, posebno u Furlaniju, u provinciju Verone, a koji su se vratili u grad nepuni mjesec dana poslije, između 23. travnja i 10. svibnja.

Već prije invazije radnici i najvažnija postrojenja Tvornice torpeda bila su premještena dijelom u Fiume Veneto a dijelom u Livorno, brodogradilišna postrojenja u Veneciju a nafta i benzin rafinerije ROMSA sklonjeni su u Trst3.

Jugoslavenska vojska raspala se nakon nekoliko dana.

13. travnja Nijemci su okupirali Beograd a 17. travnja opunomoćenici jugoslavenske Vrhovne komande potpisali su bezuvjentu predaju, dok su se vlada i kralj Petar Karađorđević, nećak detroniziranog regenta Pavla sklonili u inozemstvo da bi napokon stigli u London gdje je formirana vlada u egzilu. Teritorij Jugoslavije dijelom je podijeljen a dijelom je bio pod izravnom kontrolom Njemačke i Italije, a i Mađarska i Bugarska su se teritorijalno proširile na račun Jugoslavije. Sjeverna Slovenija anektirana je Njemačkoj koja je preuzela vojnu kontrolu nad dvije novoosnovane države, Srbijom i Crnpm Gorom. Proglašena je NDH – Nezavisna Država Hrvatska na čelu s Antom Pavelićem koji je u Zagreb stigao iz Italije s pratnjom od tri stotine ustaša koji su se prije toga okupili u Trstu, i uz to u pratnji časnika 330

talijanskih tajnih službi. Južna Slovenija, kao i dio Dalmacije uređene kao Guvernerat, pripojeni su Italiji, što je proširilo i Kvarnersku provinciju, ovisnu o riječkoj Prefekturi i Kvesturi, takozvanim «anektiranim teritorijima riječkog područjima i Kupe», odnosno okruzima Kastva i Delnica, sušačke i bakarske obale kao i raznim otocima, među kojima Krka i Raba4.

Proširenje Kvarnerske provincije izgledalo je kao vraćanje Rijeci one unutrašnjosti koje je bila lišena iza Velikog rata i koju se nakon aneksije Italiji pokušalo rekonstruirati na ekonomskom planu u jednom vrlo teškom političkom kontekstu i samo s djelomičnim uspjehom. Neki riječki krugovi gajili su u tom smislu iluzorne nade o obnovi uloge koju je Rijeka imala u ugarskom razdoblju kao luka srednje-dunavskog bazena. Ustvari, u novoj provinciju riječki Talijani našli su se u čistoj manjini i politika italijanizacije koja je nastavljena nakon invazije iz 1941. rastućom represivnom revnosti, samo je dolila benzin na vatru hrvaskog i slovenskog iredentizma. Tradicionalni hrvatski i slovenski nacionalistički zahtjevi ubrzo su se povezali s instancama socijalnog iskupljenja i revolucionarne borbe protiv izrabljivača koje su promicali slavenski komunisti podržani od Sovjetskog Saveza i pothranjivale su još pri kraju 1941. akcije komunističkih partizana protiv talijanskih i njemačkih okupatora5.

Partizanska gerila i represija. 8. rujan 1943.

Antifašistička propaganda, posebno ona komunistička, spomenuta je u listopadu 1941. u jednom izvješću riječke Kvesture (policije), u kojem se isticalo da takva propaganda nailazi na podršku u okolici, posebno na području Kastva i Sušaka, ali izgleda da je nailazila na slab odjek u samom gradu. Između 1941. i 1942. na raznim lokalitetima Snježnika već su operirale skupine partizana a u ljetu 1942. došlo je do 331

oružanih sukoba s talijanskim grupama u okolici Rijeke, u Klani i Kastvu6.

Pogoršanje situacije dovelo je 24. travnja 1942. do nametanja policijskog sata u sjeverno-zapadnim zonama Kvarnerske provincije. Dan kasnije prefekt Testa naredio je represalije «za svako kazneno djelo političkog karaktera, počinjeno protiv vojnika i civila (...) strijeljanjem talaca, čiji će broj biti određen iz slučaja u slučaj prema težini djela». Desetine ljudi, smatrani saučesnicima partizana, tako je strijeljano u razdoblju od svibnja do rujna posebno na području Kastva, uporištu pokreta otpora. U Podhumu, mjestu udaljenom nekoliko kilometara od Rijeke, 12. srpnja strijeljano je, u znak represalije zbog otmice jednog talijanskog učitelja i njegove žene, od 92 (talijanski izvori) do 120 (hrvatski izvori) stanovnika sela koje je spaljeno7. Obitelji na koje se sumnjalo da imaju rođake u partizanima internirane su u koncentracijske logore, njihova je imovina kofiscirana a kuće su im «srušene do temelja», kako se može pročitati u jednom dekretu od 30. svibnja 1942. što ga je izdao prefekt Testa za područje Jelenja. Borba s partizanima bila je s talijanske strane vrlo teška na svim teritorijima novih aneksija i već su dobro poznate izjave iz veljače 1942. generala Marija Roatte, zapovjednika II. Armije, o nužnosti «borbe protiv protivnika do istrebljenja».

Na raznim jugoslavenskim lokalitetima Nijemci i Talijani, ali i Mađari, Bugari i hvatski ustaše otvorili su koncentracijske logore. Među onim talijanskim valja spomenuti bar Rab u Dalmaciji i Gonars u Furlaniji. U logoru na Rabu, na lokalitetu Kampor, bili su internirani naročito slovenski civili i ratni zarobljenici. Službeni broj interniranih na dan 1. prosinca 1942. Bo je 6.577, od kojih je njih oko 1400 umrlo posebno zbog vrlo teških uvjeta zatočenja. U proljeće 1943. u njega je pristiglo 2700 Židova u bijegu od nacista i ustaša, koji su smješteni u «drugi» logor. Dan nakon 8. rujna 1943.

332

slovenski zatvorenici preuzeli su vlast u logoru a njima će se pridružiti i ti isti talijanski vojnici iz garnizona8. U logoru Gonars umro je oko tisuću ljudi zbog bolesti i gladi. Skoro 100.000 što Hrvata, Slovenaca, Srba i Crnogoraca bilo je raspoređeno u logore po raznim mjestima u Italiji9.

Na kraju lipnja 1943., u predvečerje pada fašizma i dva mjeseca prije primirja od 8. rujna, situacija u Kvarnerskoj provinciji opisana je u službenom izvješću upućenom šefu policije u dramatičnim bojama: «Subverzivne i protunacionalne aktivnosti» su u značajnom porastu kao i prelaženje u «parizanske redove» civila i čak «mladih studentica», uz širenje komunističkih teorija «koje su prodrle u umove stanovništva», «akcije projugoslavenskih i prohrvatskih skupina» koje se pridružuju komunistima, deprimirani javni duh; samo u Rijeci situacija je bila relativno mirna i izgledalo je da radnici nisu umiješani u komunističke aktivnosti10.

25. srpnja 1943., nekoliko dana prije savezničkog iskrcavanja u Siciliji, Veliko fašističko vijeće (Gran Consiglio del Fascismo) lišilo je vlasti Mussolinija. Kralj Vittorio Emanuele III. prihvatio je ostavku Ducea i preuzeo je zapovjedništvo oružanih snaga, povjeravajući vladu generalu Pietru Badogliju. I u Rijeci je ova vijest izazvala dezorijentaciju i zabrinutost, ali osim jednog pokušaja antifašističke manifestacije organizirane kod zatvora u Rimskoj ulivi (via Roma) i odmah raspršene, nije bilo drugih reakcija ulice.

8. rujna 1943. Badoglio je na radiju pročitao objavu o primirju koje je potpisano neki dan prije u Cassibileu: «Talijanska vlada, pošto je vidjela nemogućnost nastavljanja nejednake borbe protiv premoćne savezničke sile, s namjerom da poštedi daljnje i još teže nedaće Naciji, zatražila je primirje od generala Eisemhowera, vrhovnog zapovjednika savezničkih anglo-američkih snaga. Zahtjev je prihvaćen».

Talijanske truppe ostavljene su u rasulu, bez preciznih zapovijedi i ostavljene na milost i nemilost njemačkoj vojsci.

333

Nakon nekoliko dana, 12. rujna, jedna je njemačka komandoska grupa oslobodila Mussolinija koji je držan kao zarobljenik na planini Gran Sasso i odvela ga u München kod Hitlera. Tako je 14. rujna Mussolini objavio s Radio Münchena osnivanje Republikanske fašističke partije a 23. rujna formirao je u Salòu, pod njemačkom zaštitom, novu vladu Talijanske Socijalne Republike.

Od 8. do 14. rujna, napisao je Ballarini, «Rijeka je postala meta svakog talijanskog odreda na Balkanu koji nije imao drugu alternativu da stigne u Italiju nego onu obalne ceste koja povezuje Dalmaciju s Kvarnerskim zaljevom: «vojnici bez oružja i često bez uniforme, gladni i poderani spavali su na otvorenom na trgu ispred željezničke stanice koja se pretvorila u neobuzdanu i halucinantnu četvrt bijede i bolesnika» dok su riječke žene «pripremile improvizirane kuhinje na otvorenom, dijeleći svoje dostojanstveno siromaštvo i tješeći vojnike pretvorene u skitnice». Morali su prijeći Istru pješice: mnogi od njih umrli su u fojbama (kraškim jamama), mnoge su uhvatili Nijemci i poslali u Njemačku a većina se uspjela na neki način vratiti u Italiju11.

Ako je izbor koji su napravili časnici bio općenito taj da predaju oružje da bi osigurali spas, nemali broj njih odlučio je da nastavi borbu. Računa se da je na Balkanu od 10.000 do 15.000 talijanskih vojnika pristupilo jugoslavenskom Narodno-oslobodilačkom pokretu. Samo je manjina prihvatila kolaboraciju s Nijemcima ili je pristupila novoj Mussolinijevoj republici12.

Istarske fojbe iz 1943. i pokret otpora na istočnim granicama Nakon 8. rujna 1943., u općem rasulu institucija što ga je izazvalo primirje, jugoslavenski Narodno-oslobodilački pokret ubrzo je preuzeo vlast u Istri i stigle su vijesti o prvim smrtima u fojbama (tal.: «infoibamenti»). Stotine osoba uhapšene su odmah nakon primirja i bačene u fojbe ili u 334

boksitske kamenolome na istarskom području. Nakon što su Nijemci ponovno zauzeli to područje, izvlačenje leševa povjereno je odjelu 41. Vatrogasnog korpusa iz Pule, koji je organizirao razne ekipe pod vodstvom karabinjerskog maršala (podčasnika) Arnalda Harzaricha. Iz fojbi u Vinježu, Trlju, Kašteliru, Pučićima, Šuranima, Hreljiću, Krnici još drugih na teritoriju Labina, Pazina, Žminja i Barbana, kao i u boksitskim kamenolonima u tim zonama, izvučeno je ukupno 206 leševa, od kojih je 121 identificirano. Zbog tehničkih poteškoća nije bilo moguće pristupiti izvlačenju svih posmrtnih ostataka. Jedini popis žrtava fojbi pronađen u jugoslavenskim arhivima sadrži imena 237 osoba. Ukupni broj žrtava kreće se vjerojatno od 650 do 750 osoba13.

U korijenu fenomena nalazio se splet raznih pritisaka: pulzacijama nacionalističke i socijalne osvete pdridružile su se, i bile su odlučujuće, one ideološke motivacije. U fojbama su završili svi oni koji su mogli biti identificirani s talijanskim institucijama, stvarni protivnici i samo potencijalni, bez obzira na njihovu stvarnu subjektivnu odgovornost, u projektu revolucionarnog uništenja tih institucija i njihove zamjene s parizanskim vlastima. Tako su ubijeni župnik Rovinjskog sela don Angelo Tarticchio, na čijem su tijelu pronažene užasne rane, tri vrlo mlade sestre Radecchi, jedna od kojih u uznapredovalom drugom stanju, sudentica Norma Cossetto iz Svete Nedjelje kod Vižinade, silovana i mučena (rektor Sveučilišta u Padovi, antifašist Concetto Marchesi, dodijelit će joj diplomu post mortem)14.

Pitanje fojbi pokrenuli su i talijanski antifašisti i komunisti: na Prvoj regionalnoj konferenciji Komunističke partije Hrvatske za Istru koja je održana u Brgudcu u prosincu 1943. rovinjski komunist Pino Budicin teško je optužio metode korištene za likvidaciju pretpostavljenih «neprijatelja naroda», tvrdeći da su takva djela izazvala «veliku zabunu i priličnu dezorijentaciju među talijanskim stanovništvom»15.

335

Budicinov prosvjed govori o velikim teškoćama na koje su naišli Talijani u sudjelovanju u pokretu otporu na teritorijima istočne granice. Jugoslavenski otpor rodio se dvije godine prije onog talijanskog i već to je za Talijane predstavljalo faktor slabosti. Nadalje, monarhijsko-srpska komponenta («četnici») generala Draže Mihajlovića, iako priznata u prosincu 1941. od jugoslavenske vlade u egzilu, izgubila je vrlo brzo teren u odnosu na komunističku međuetničku komponentu koju je vodio Josip Broz zvani Tito: već 1942. komunisti su držali pod kontrolom dio Bosne, 1943. imali su vojsku od preko 100.000 vojnika i osvojili su više od 100.000 četvornih kilometara jugoslavenskog teritorija. Pri kraju 1943. dobili su punu vojnu podršku saveznika. Jugoslavenski pokret otpora – za razliku od onog talijanskoga koji se temeljio na Komitetima nacionalnog oslobođenja (Comitati di Liberazione Nazionali – CLN), u kojima su bili predstavljene sve antifašističke partije – identificirao se sve više s komunističkim pokretom, do sada već hegemonom pokreta, koji je ciljao na revolucionarnu trasnformaciju jugoslavenske države i društva.

O nacionalnom pitanju i o granicama jugoslavenski NOP, koji je prihvatio unutar sebe i predstavnike tradicionalnog hrvatskog i slovenskog nacionalizma, zauzeo je apsolutno intranzigentnu poziciju. Nekoliko dana nakon talijanskog primirja, 20. rujna 1943., Predsjedništvo ZAVNOH-a – Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske proglasilo je pripojenje Rijeke, Istre i Zadra Hrvatskoj i budućoj Jugoslaviji. Analogna odluka donesena je za Slovensko primorje, Trst, Goricu i Monfalcone od strane Osvobodilne fronte Slovenije 16. rujna. U ovim jendostranim odlukama – koje je potvrdio AVNOJ – Antfašističko vijeće narodnog oslobođenja jugoslavije u Jajcu, u Bosni, 29.-30- studenoga – a u koje, iako su se pozivale na načelo samoodređenja naroda, talijanska komponenta pokreta otpora nije bila ni najmanje uključena16.

336

Politička pozicija komunista, i općenitije, antifašista Julijske krajine – koji su na početku zastupali mišljenje da će se politička pripadnost osporavanih teritorija morati odlučiti nakon zajedničke pobjede nad naci-fašizmom, nije imala nikakvu mogućnost da prevlada. Hrvatska i slovenska Komunistička partija u okviru NOP-a nametnule su vrlo brzo svoju hegemoniju primjenom politike čišćenja «neželjenih» talijanskih elemenata. Odlučeno je da se talijanski komunisti moraju upisati u hrvatsku i slovensku Komunističku partiju a ne više u talijansku i u srpnju 1944. konstituirana je Talijanska unija Istre i Rijeke - TUIR (Unione degli italiani dell’Istria e di Fiume - UUIF), kao integralni dio jugoslavenskog NOP-a i prijenosni mehanizam hrvatske i slovenske komunističke partije, koja je prihvatila i podržala pripojenje spornih teritorija budućoj Jugoslaviji17.

Ovakvom razvoju pridonio je i stav Komunističke partije Italije (PCI). Na početku siječnja 1944. Partija je još uvijek fiksirana na «internacionalističkoj» poziciji i u jednom referatu sekretara tršćanske federacije KPI Giordana Pratolonga, ocijenjena je odluka o pripojenju Istre, Rijeke i drugih talijanskih teritorija Jugoslaviji «potpuno prijevremena i pogrešna, koja će samo izazvati šovinističke tendencije među stanovništvom koje živi na tom teritoriju i stvoriti prepreke za ostvarenje jedinstva antifašističkih narodnih snaga»18. Ali u svibnju tršćanski komunistički vođe svrstali su se potpuno uz slovenske i jugoslavenske teze u susretu koji je održan u Bariju 17. listopada između talijanskih i jugoslavenskih komunista, i KP Ialije je u biti prihvatila jugoslavenski program pripojenja s posljedičnom čistkom svih aktivista koji su se protivili takvom programu19.

U ponekom slučaju čistka je koincidirala s fizičkom likvidacijom: već u veljači 1944. Rovinjani Pino Budicin i Augusto Ferri zarobljeni su u ne previše jasnim okolnostima od naci-fašista i ubijeni, najpoznatiji labinski komunist Lelio Zustovich, protivan hrvatskim pretenzijama, uhapšen je od partizanske službe sigurnosti kao «neprijatelj naroda» i ubijen u rujnu 194420.

337

Operativna zona Jadranskog primorja Situacija u Rijeci nakon primirja bila je drugačija od one u Istri i Dalmaciji. Generali Scuero, zapovjednik V. armijskog korpusa sa sjedištem u Crikvenici i od kojega je ovisio teritorij Rijeke, i Robotti, zapovjednik II. Armije sa sjedištem u Sušaku, nestali su i partizanske trupe zauzele su Opatiju, Lovran i Volosko a u unutrašnosti Ilirsku Bistricu, Klanu, Jelšane, Kastav, Matulje, Materiju i Knežak, okruživši na taj način grad. Ali general Gastone Gambara koji je sve do prije nekoliko dana bio zapovjednik XI. Armijskog korpusa u Ljubljani i koji je stigao iz Rima sa zadaćom da preuzme obranu Julijske Venecije – uspio je izbjeći napad parizanskih snaga, sporazumjevši se s Nijemcima 10. rujna, a koji su pristigli u grad poslijepodne 14. rujna u koloni s topovima pod zapovjedništvom pukovnika Kaspara Völkera. Njemačka vlast je u Rijeci tako uspostavljena, i na neki način uz pomoć i protutežu talijanske vojne vlasti. Gambara, koji će

VEDUTA RIJEKE S MORA, 1860.

se pridružiti Talijanskoj Socijalnoj Republici, uspjeo je organizirati oko 2.000 vojnika iz redova konjice, carinske straže, karabinjera, crnokošuljaša i elemenata gradske straže koja se spontano formirala, da bi se mogao oduprijeti XIII. diviziji jugoslavenske partizanske vojske. General se pobrinuo i za javni red i zabranio je manifestacije i ponovno osnivanje partija, počevši od one fašističke21. Riječka fašistička partija se u međuvremenu raspustila, dok su rijetke i nepouzdane vijesti o reakcijama i inicijativama lokalnih talijanskih antifašističkih stranaka22.

Nakon nekoliko dana Nijemci su prisilili partizane da se povuku na Sušak i na kraju rujna vratili su pod kontrolu cijeli obalni pojas, kao i cijelu Istru. Talijanski vojni doprinos bio je kratkog vijeka: Gambara je napustio Rijeku da bi 19. rujna 1943. preuzeo dužnost šefa Glavnog stožera Talijanske Socijalne Republike (TSR) a talijanski vojnici vratili su se kućama ili u Italiju, ili pak u Rijeku ako su bili Riječani. Ovi

339

posljednji morali su odlučiti da li da stupe u vojne redove TSR-a i tako stati uz bok Nijemaca ili preći partizanima; neki su se odlučili ili na jednu ili na drugu stranu, ali je većina smatrala obje opcije neprihvatljive i usvojila je stav čekanja.

Mnogi su bili unovačeni u službu obveznog rada njemačke organizacije Todt a drugi su bili internirani u Njemačku.

Situacija se pravno razriješila u listopadu 1943., kada je Hitler pokazavši koliko malo drži do TSR-a osnovao dvije nove regije Njemačkog Reicha: Alpenvorland koji je inkorporirao Trento, Bolzano i Belluno i Adriatisches Küstenland, odnosno Zonu operacija Jadransko primorje (OZAK) koja je obuhvaćala Udine, Goricu, Ljubljanu, Trst, Pulu i Rijeku, kao i anektirane teritorije Sušaka, Bakra, Čabra, Kastva i Krka. Na čelu OZAK-a, osnovane s retroaktivnim važenjem od 29. rujna, imenovan je Gauleiter Friedrich Rainer.

Ograničavajući se na teritorij prethodne Kvarnerske provincije, osiguran je formalni kontinuitet talijanske vlasti.

Već je 21. rujna Völker imenovao za Kvarnersku provinciju (s funkcijama prefekta) Riccarda Gigantea, koji je odmah nakon toga morao dati ostavku i prepustiti mjesto 3. studenoga odvjetniku Alessandru Spalatinu, kojeg su Hrvati radije prihvatili23. Nakon povlačenja partizana, u Sušak su ušli dužnosnici Pavelićeve hrvatske države koji je otvoreno zatražio pripojenje Rijeke, istočne Istre i Zadra, na što Nijemci nisu bili neosjetljivi. Pavelić je ishodio od njemačkih vlasti i oslabađanje stotina, i možda i tisuće interniraca u Italiji, Hrvata, ali i Slovenaca i Crnogoraca, mnogi od kojih su otišli pojačati partizansku aktivnost u njihovim regijama na štetu samih Nijemaca!24 Reorganizirana je 22. rujna u Rijeci Fašistička partija, koja je postala «Republikanska fašistička partija», ali joj je otvoreno pristupio samo Ramiro Antonini koji je postao Federalni sekretar a Riccardo Gigante koji se nakon kratkog iskustva kao «prefekt», suzdržao se od aktivne politike, ograničivši se 340

na pisanje u listu «La Vedetta d’Italia». Gino Sirola, koji je imenovan za gradonačelnika Rijeke od njemačkih vlasti 9. veljače sljedeće godine, pozivajući se na obranu talijanstva grada, pokušao je privući pristaše obnovljenoj partiji, čija je uloga ostala, međutim, potpuno marginalna25.

S formiranjem OZAK-a i TSR-a u Italiji, dolaskom Pavelićeve države na Sušak i jačanjem Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ-a) koja je došla u posjed brojnog naoružanja nakon raspada talijanske vojske nakon 8. rujna i napredovala je kako u Istri, tako i u okolici Rijeke, kvarnerski grad se tako našao na prvoj crti. Pisao je o tome Ballarini26: «XIII. divizija NOVJ-a uspostavila je izravnu i stalnu koordinaciju s partizanskim odredom «Učka» i «Kastav-Sušak». U nju su se slili, nakon brze akcije uništenja koju su izvele njemačke vojne snage, ostaci dviju jedinica koje su imale kratak vijek i koje su se formirale nakon bezuvjetne predaje talijanskih trupa: «Riječki bataljun» i «Bataljun Garibaldi». Prvog su sačinjavali civili, članovi antifašističkog pokreta otpora što ga je organizirala u gradu hrvatska Komunistička partija, a drugi je bio sastavljen od talijanskih vojnika koji su prešli u partizane.»

Vatreni sukob između fašista i antifašista dogodio se 23. i 24. rujna u Matuljima, u blizini grada, s desetinama mrtvih i predajom fašista, čija je sudbina ostala nepoznata27.

U 11.30 sati 7. siječnja 1944. došlo je prvog anglo-američkog zračnog bombardiranja Rijeke. Uslijedilo je i drugih 24 zračnih napada sve do 26. travnja 1945. Žrtava je bilo 148, relativno mali broj zahvaljujući solidnim skloništima iskopanim u kamenu u koje su se sklonili stanovnici, ali je 80% lučkih i industrijskih postrojenja bilo uništeno, a teška oštećenja pretrpjele su i civilne zgrade28.

30. siječnja 1944. nacisti su zapalili veliku riječku sinagogu i započeli su s masovnom deportacijom riječkih Židova.

S teritorija Rijeke deportirano je 412 osoba koje su, nakon 341

prolaska kroz Rižarnu San Saba u Trstu, završili u logorima za uništenje: preživjelo ih je 4829.

O jednom planu spašavanja riječkih Židova i onih koji su došli iz Hrvatske, što ga je organizirao komesar Govanni Palatucci, regent riječke Kvesture 1944., mnogo se govorilo i pisalo, a 2001. je čak proizvedena televizijska serija o tim zbivanjima. Komesar je, uz pomoć svog strica, biskupa u Campagni u provinciji Salerna, navodno uspio razmjestiti izvjestan broj Židova iz Rijeke u jedan logor za internaciju koji je uspostavljen u ovom gradu nakon Rasnih zakona iz 1938., spasivši ih time od fizičkog uništenja. Iz dokumenata logora o kojem je riječ proizlazi da je samo dvoje interniraca od 272 dolazilo iz Rijeke. Pitanje ostaje još uvijek sporno30, ali nedvojbeno je Palatucci – autor posljednjeg izvješća upućenom iz Rijeke u Ministarstvo unutarnjih poslova TSR-a 26. srpnja 1944, u kojem je optuživao potpunu podčinjenost talijanskih vlasti u odnosu na njemačke – bio uključen u antinacističku aktivnost: 13. rujna 1944. bio je, tako, uhapšen na temelju jedne dostave i optužen, po službenoj njemačkoj verziji, da je pridonio planiranju organizacije jedne autonomne riječke države zajedno s Giovannijem Rubinijem (Rubinichem), a koji je plan preveden na engleski da bi bio dostavljen saveznicima. Palatucci je umro u logoru Dachau 10. veljače 194531.

Prema kraju Između 1944. I 1945. u okolici Rijeke sve su brojnije borbe, a i njemačke represalije i otmice civila od strane partizana. U pojedinim slučajevima ove su otmice pokrivale i maskirale novačenje novih dobrovoljaca i poslužile su za pokriće obiteljima protiv mogućih njemačkih retorzija; u drugim slučajevima radilo se o onima koji su oteti i optuženi za kolaboracionizam ili zato jer su bili protivnici partizanskog 342

pokreta, i jednostavno su nestali bez traga. Praksa bacanja žrtvi u fojbe dokumentirana je i za Kvarnersku provinciju: na Učki su pronađene četiri fojbe sa 17 izvađenih leševa a dvije na lokalitetima Grobnika i Kostrene; u ovu posljednu fojbu bačeno je više stotina civila i talijanskih vojnika, njemačkih vojnika i ustaša a s njima je stradao i sušački župnik velečasni Martin Bubanj32. Nijemci su reagirali na sve brojnije partizanske napade okrutnim represalijama. 30. travnja 1944. u seocetu Lipa, dijelu Jelšana u riječkoj provinciji nakon jedne partizanske akcije, strijeljano je preko 220 civila, među kojima žene, starci i djeca, od ukupno 490 stanovnika.

Represalija je dovršena spaljivanjem sela33.

Na početku 1945. proširila se među Riječanima vijest o predstojećem američkom iskrcavanju koje bi moglo spasiti grad od okupacije Jugoslavenske narodne vojske. Doista, u mjesecima između lipnja i rujna 1944. engleski i američki glavni stožeri uzeli su u razmatranje plan iskrcavanja na ovom području, ali su poslije odustali od toga ali je vijest, ili nada, nastavila kružiti i pothranjivati inicijative i projekte. Došlo je do tajnih kontakata koji su na kraju ostali bez rezultata, između jedinice X. MAS, Kraljevske morarnice i predstavnika monarhijske vlade Juga, kao i s admiralom De Courtenom, ministrom mornarice. Strah da bi s podrškom saveznika talijanska vlada Južne kraljevine mogla spriječiti jugoslavensko zauzimanje Julijske Venecije natjerala je sekretara KPI Togliattija da napiše 7. veljače 1945. predsjedniku talijanske kraljevske vlade Ivanoe Bonomiju jedno grubo pismo, u kojemu je takva mogućnost bila nazvana «direktivom za građanski rat»34.

Do iskrcavanja saveznika nije došlo, ali je za osvajanje Rijeke jugoslavenska narodna vojska morala svladati znatne teškoće. Fašističke jedinice, kao što je to bila 61. Legija Kvarner, zajedno s Fašističkom milicijom i odredima TSR-a, koji su formirani na dobrovoljačkoj osnovi počevši od velja343

če 1944. zajedno sa skupinama alpinaca, pružile su žestoki otpor. Još u travnju 1945. na teritoriju Klane dvije krvave bitke zabilježile su teške gubitke na obje strane35. Ali za hitlerovsku Njemačku i njegove saveznike trenutak poraza bio je sve bliži. U ožujku 1945. Sovjeti su se, nakon što su ušli u Beč, nalazili nekoliko desetina kilometara udaljeni od Berlina, dok su Amerikanci brzo napredovali sa zapada prema glavnom gradu Reicha.

Znakovi erozije u njemačkom taboru bili su sve rašireniji. Riječanina Raoula Sperbera, potporučnik alpinaca, uhapsili su Nijemci i zatim strijeljali 18. travnja 1945. jer je namjeravao prijeći zajedno sa skupinom svojih alpinaca talijanskim partizanima koji su se borili u jugoslavenskoj narodnoj vojsci36. Već u srpnju 1944. neki eksponenti riječkog intranzigentnog fašizma počeli su surađivati s NOP-om i čak i prelaziti u njegove redove. Među ovima, koji su kasnije obavljali važne političke uloge u Titovoj jugoslaviji, bili su Giuseppe Gerini, jedan od direktora dnevnika «La Vedetta d’Italia» i posljednji vice-sekretar riječke federacije Fašističke partije, Giuseppe Maras, pisac Osvaldo Ramous, Erio Franchi i Luciano Berardi37. Ovaj događaj, analogan drugim takvim događajima koji su se zbili u Italiji teško je realno ocijeniti, ali je ipak bio znak predstojećeg raspada.

20. travnja 1945. IV. partizanska armija stigla je u Sušak.

Poslijepodne 25. travnja partizani sa Cresa iskrcali su se u Lovranu kod Opatije, opkolivši njemačku vojsku. Naišli su na grčevit otpor jedne čete X. MAS-a koju je sačinjavalo 130 studenata-dobrovoljaca, od kojih je 90 poginulo na mjestu. Posljednji njemački položaj, u kojemu su sudjelovali i talijanski alpinci pod zapovjedništvom poručnika Franca Geje, na brdu Sveta Katarina, morao je popustiti nakon nekoliko dana krvavih borbi, i napustiti Rijeku početkom svibnja, čiju su luku u međuvremenu Nijemci uništili. Gradonačelnik Gino Sirola pobjegao je u Trst, a izgubio se netragom i prefekt Spalatin38.

344

U gradu nije došlo ni do kakvog ustanka, iako ga je Narodno-oslobodilački komitet planirao. Odsutnost jedne realne alternative između njemačke okupacije i slavenske okupacije je uzrok stava pretežne pasivnosti kod Riječana, pasivnost koja je poslije bila predmetom optužbe kao krivnja «kriminalne politike autonomaša», kako će se pročitati nekoliko mjeseci kasnije u režimskom glasilu «La Voce del popolo»39.

U 10 sati ujutro 3. svibnja 1945. prve parizanske kolone počele su silaziti iz predgrađa Drenove da bi zatim prešle na zauzimanje svih strateških točaka u gradu.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25

Parlato, 1999., str 123-124 Ercolani, 2009., str. 238-240 Ballarini, 2002.a, str. 47; Ercolani, 2009., str. 242 Ercolani, 2009., str. 243 Ercolani, 2009., str. 240-242; Ballarini, 2002.a, str. 48 Ballarini, 2002.a, str. 48-49 Isto, str. 51 Isto, str. 51-52 Vidjeti: Capogreco, 2006.

«Relazione sulla situazione politic-economica della Provincia nel bimestre maggio-giugno 1943» riječkog kvestora, poslano 24. lipnja 1943. Ministarstvu unutarnjih poslova, navedeno kod Ballarinija, 2002.a, str. 52-56 Ballarini, 1986., str. 115 Ballarini, 2002.a, str. 58 Stelli, 2010.b, str. 13-14 Stelli, 2010.b, str. 29-36 E. L. Giuricin, 2008., I., str. 47 Sobolevski, 2002., str. 155-156; E. L. Giuricin, 2008., II., pogl. 1, dok. 9 i 12 Ercolani, 2009., str. 185; vidjeti naročito: E. L. Giuricin, 2008., I., pogl. I. (1943.-1945.), str. 17-88 Tekst Pratolongovog izvješća objavio je Secchia, 1973., str. 154-170 Ercolani, 2009., str. 292, 295; E. L. Giuricin, 2008., I., str. 47-48, 52-53 L. Giuricin, 2001., str. 195 Ercolani, 2009., str. 253, 260-261; Ballarini, 1986., str. 116-117, 119 Ercolani, 2009., str. 254 Ballarini, 1989., str. 124, 132; Sobolevski, 2002., str. 155, 157 Ballarini, 2002.a, str. 62 Ercolani, 2009., str. 271, 273

345

26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39

Ballarini, 2002.a, str. 63 Isto, str. 63 Ballarini, 2002.a, str. 65; vidjeti: Sobolevski, 2007.

Ballarini, 2002.a, str. 65; Ercolani, 2009., str. 288 Vidjeti: Bon, 2018.

Ballarini, 2002.a, str. 67-69 Isto, str. 66, 94 Isto, str. 64 Ercolani, 2009., str. 293-294; Ballarini, 2002.a, str. 69-70 i bilješka 79 Ballarini, 2002.a, str. 70 Vidjeti: Rocco, 2008.

Ercolani, 2009., str. 272-273 Ercolani, 2009., str. 299; Ballarini, 1986., str. 142 Ercolani, 2009., str. 300

346

XIX. POGLAVLJE

«NARODNA VLAST» U RIJECI REPRESIJA I EGZODUS

Politika terora 3. svibnja 1945., po dolasku prvih partizanskih kolona članovi riječkog Gradskog narodnog komiteta – GNK (Comitato Popolare Cittadino), koji su trebali potaknuti ustanak unutar grada do kojega, međutim, nije došlo, organizirali su novu vlast: na čelo GNK-a postavljen je Pietro Klausberger a Upravna sekcija, s funkcijama gradskog vijeća povjerena je Eriu Franchiju – obojici talijanskih Riječana koji su pokrivali i druge položaje u masovnim organizacijama kao što je to bila Talijanska unija za Istru i Rijeku (TUIR) i Talijansko-slavenski antifašistički savez (TSAS) – dok su na čelo Sekcije za red i javnu sigurnost GNK-a postavljeni su hrvatski eksponenti. Vojni zapovjednik riječkog i sušačkog teritorija bio je Emil Karadžija zvani Domaći koji je zajedno sa Oskarom Piškulićem bio odgovoran za tajnu policiju OZNU u gradu1.

Situacija je bila čvrsto u rukama jugoslavenskih komunista i riječki talijanski komunisti djelovali su unutar Komunističke partije Hrvatske i njenih «prijenosnih zupčanika» kao što su to bili TUIR i TSAS. U Jugoslaviji, kao i u drugim zemljama istočne Europe koji su bili oslobođeni od Sovjetskog Saveza, brzo se uspostavljao sistem «narodne demo347

kracije» zasnovan na jednoj partiji oko koje su gravitirale, pod željeznom kontrolom, «masovne organizacije» i, ponekad, minorne «savezničke» političke formacije. Druge partije ili političke organizacije ne samo da nisu imale nikakvu mogućnost djelovanja, već niti pravo da postoje na svjetlu sunca.

Jedinu političku snagu koja bi u Rijeci mogla stvoriti kakav problem novim gazdama predstavljali su preživjeli aktivisti stare Autonomne stranke, čiji je povijesni vođa Zanella 1945. ponovno postao aktivan na međunarodnom planu i mogao je još uvijek računati na političku podršku u Italiji i u drugim zemljama. Riječki autonomisti nisu se kompromitirali s fašizmom i nastavljali su uživati znatan utjecaj u gradu2. Riješiti se ove opozicije bio je važni politički cilj koji su NOP i jugoslavenski komunisti počeli ostvarivati već sutradan iza 8. rujna 1943. Ispočetka su pokušali privući autonomiste na svoju stranu: u jednom tajnom sastanku – koji je brižljivo rekonstruirao riječki povjesničar Luigi Peteani, sin Leonea, jednog od autonomističkih vođa – do kojeg je doišlo 3. rujna 1944. u kući Marija Blasicha, Titovi emisari pokušali su uvjeriti autonomističke eksponente da zatraže pripojenje Rijeke Jugoslaviji s obećanjima važnih položaja u budućem političkom poretku, a na njihovo odlučno odbijanje, uslijedile su prijetnje koje su pretvorile u stvarnost kako će to pokazati događaji koji će uslijediti3.

Nakon neuspjeha pregovora NOP je lansirao protiv riječkih autonomista žestoku kampanju lecima (a u jednom se moglo pročitati: «Nijedan njemački bunker neće vas spasiti od našeg mitraljeza») i člancima u partizanskim novinama, koja se intenzivirala u prvim mjesecima 1945. i čije su se uvrede («crvi koji izjedaju zdravi hrvatski organizam») i prijetnje množile, skoro kao preludij za konačni obračun4.

Na tragu autonomističke tradicije pokrenuli su se u posljednjim ratnim mjesecima i druge skupine, kao što su to 348

bili «Talijanska autonomna Rijeka» koju je osnovao don Luigi Polano i pokret Govannija Rubinicha koji je htjeo stvoriti jednu Liburnijsku federaciju koja bi obuhvatila Rijeku, Sušak i Bistricu (Villa del Nevoso)5. Težina ovih skupina izgleda da je bila neznatna, kao što je irelevantna, ako ne i nepostojeća, bila težina riječkog Komiteta nacionalnog oslobođenja – KNO-a (Comitato di liberazione nazionale), o kojemu ostaje trag samo u nekim člancima koje je napisao u godinama 1955.-1959. njegov navodni vođa Antonio Luksich-Jamini. Riječki antifašist Luksich-Jamini, oslobođen nakon 8. rujna, htjeo je doista rekonstituirati Narodnu stranku (Partito popolare) i imao je možda kontakte s drugim partijama, ali utjecaj njegovog KNO-a, nepoznat Talijanskom komitetu nacionalnog oslobođenja i priznat samo od tršćanskog KNO-a i to samo na kraju rata, bio je u svakom slučaju zanemariv6.

Pokrenut je odmah represivni mehanizam, usmjeren na neutralizaciju stvarnih ili potencijalnih oponenata. U okviru GNK-a osnovan je Ured za konfiskaciju dobara «narodnih neprijatelja», koji je između 1945. i 1948. izdao 2000 odluka o oduzimanju i konfiskaciji sa općenitim obrazloženjima i protiv kojih nikakava obrana nije bila moguća7. Ove mjere bile su, povrh toga, samo jedan od aspekata opće politike terora koja je bila pokrenuta u prvim danima okupacije i produžila se do kraja listopada.

Ujutro 4. svibnja počele su kružiti vijesti o upadima zastrašujuće OZNE koju su vodili lokalni elementi po raznim kućama i o likvidacijama na brzu ruku. 3. svibnja ubijeni su autonomistički eksponenti Nevio Skull, Giuseppe Sincich i nepokretni Mario Blasich, zadavljen u njegovom krevetu (odgovorni za ovaj zločin bili su kasnije gonjeni od strane ove iste «narodne pravde», ali samo za otmicu i krađu). Na stepenicama svoje kuće ubijen je i «liburnist» Rubinich. Stotine osoba bilo je uhapšeno i nestale su bestraga: bivši gra349

donačelnik Carlo Colussi sa ženom Nerinom Copetti, nastavnica Margherita Dumicich Sennis i njena kćer Gigliola, republikanski antifašist Angelo Adam, odveden u prosincu 1945. sa ženom i kćeri, Gino Sirola, prevezen u Rijeku iz Trsta i zatim nestao, i još mnogi drugi. Bili su likvidirani ili nestali i hrvatski Riječani, kao Radoslav Baucer, administrativni direktor Gradske bolnice8.

Riccardo Gigante je odveden iz svoje kuće u Rijeci i ubijen u Kastvu 4. svibnja zajedno sa sedam Talijana, među kojima su bili i financijski podoficir Vito Butti i bivši danuncijanski legionar Nicola Marzucco. Iako je imao mogućnost napustiti grad Gigante je htjeo ostati u onoj Rijeci kojoj je posvetio svu svoju političku strast i znanstvenu pamet obrazovanog i rafiniranog povjesničara: «Nemam nikakvog otvorenog računa», rekao je, «moram dijeliti sudbinu svoga grada»9. Pokopan je zajedno sa svojim drugovima u nesreći u jednoj zajedničkoj grobnici u šumi Loza kod Kastva. Počevši od 1999. mjesni župnik, vlč. Franjo Jurčević, drži misu u njihovu spomen u prisutnosti delegacija riječkih ezula i riječke Zajednice Talijana – «ostalih»10.

Osim ciljanih egzekucija, jugoslavenska vojska je uz pomoć gradske milicije poduzela masovna hapšenja fašista ili onih za koje se pretpostavljalo da to jesu, kvesturina (zaposlenika kvesture, tj. policije), karabinjera i financijske policije. Bar 89 zaposlenika kvesture, 50 financijske policije, 11 karabinjera i 93 vojnika Talijanske Socijalne Republike bilo je deportirano u nepoznatom pravcu i vjerojatno su završili u već spomenutim fojbama Grobnika ili Kostrene11.

Represija u tijeku koje je došlo, kao što se to uvijek događa u sličnim slučajevima i do «ekscesa» i infiltracije običnih kriminalaca – uklapala se u cjeloviti plan preventivne čistke koji su pokrenule jugoslavenske vlasti na teritoriju Julijske Venecije i po čitavoj Jugoslaviji. Aleksandar Ranković, tijesni Titov suradnik i šef OZNE, požalio se 15. svib350

nja 1945. na broj likvidacija do kojih je došlo u Zagrebu, koje je on smatrao nedovoljnima («Za vrijeme deset dana u oslobođenom Zagrebu strijeljano je samo 200 bandita»)12.

U jednog govoru održanom 6. svibnja 1945., baš u danima terora, hrvatski ministar Ante Vrkljan objavljujući pripojenje Hrvatskoj «njene najmlađe kćeri», istaknuo je preciznu volju vlade da «neće tolerirati u Rijeci one, koji žele povratak u prošlost»13.

Točna kvantifikacija žrtava u cijeloj Julijskoj Veneciji je zbog raznih razloga vrlo teška. U svoje vrijeme talijanska je vlada baratala s cifrom od 4.768 nestalih, što se odnosilo, međutim, samo na Trst, Goricu i Pulu. Veći dio povjesničara slaže se danas s minimalnim brojem od 4.000-5.000 žrtava (od kojih je oko 650-750 koji se pripisuju «istarskim fojbama» iz 1943)14.

U valu čistki važnu je ulogu odigrao dnevni list «La Voce del popolo», jedini koji je bio dopušten. Prvi broj je izašao iz tiska 1944. kao glasilo riječkog GNK-a, uzimajući ime Zanellinih novina iz 1889., a postao je revni glasnogovornik svih čistki. Bitna je bila i uloga masovnih organizacija kao TUIR-a i TSAS-a, čija je riječka sekcija osnovana 14. listopada 1945. s ciljem podrške planu pripojenja Rijeke Hrvatskoj i Jugoslaviji, i na toj osnovi vršiti diskriminaciju između antifašizma i reakcije15.

«Legalna» čistka Likvidacije bez suđenja prestale su u kasnoj jeseni 1945. i zbog međunarodno- političkih razloga. 23. lipnja 1945.

Churchill je pisao Staljinu protestirajući zbog okrutnosti počinjenih protiv Talijana, posebno u Trstu i u Rijeci a razni novinari, udruženja i institucije iznijeli su u javnost užase represije16.

351

30. listopada 1945. počeli su djelovati Narodni sudovi uz vojne sudove i od ovoga datuma može se govoriti o drugoj fazi represije, urednije i vođene pomoću «legalnih» sredstava. I dalje je dolazilo do nestajanja pojedinaca, iako s manjom frekvencijom nego prije, donesene su brojne presude na prisilni rad i konfiskaciju imovine, ali i osude na smrt. U slučaju osuda na smrt nikada nisu bila saopćena mjesta egzekucije niti mjesto pokopa žrtava. Malobrojni javni procesi imali su jasno političko značenje «upozorenja» i pokrenuti su čak i posthumni sudski postupci protiv već likvidiranih osoba, kao što je to bio Angelo Adam17.

I u ovoj drugoj fazi stvarna vlast je ostala u rukama OZNE, tajne policije kasnije nazvane UDBA, koja je prešla iz nadležnosti Ministarstva obrane u Ministarstvo unutarnjih poslova. Kvalifikacije «narodnog neprijatelja» i «fašista» prišivene osuđenima bile su, kako je više puta primijećeno, općenite i instrumentalne. Riječki autonomisti koji su bili notorne žrtve fašizma, u novinama «La Voce del popolo» nazvani su «prvom manifestacijom fašizma» a u jednom policijskom izvješću autonomistički eksponent Mario Blasich opisan je kao «fašistički batinaš»18! Uostalom, već članak 14.

Dekreta o vojnim sudovima što ga je proglasio Tito kao vrhovni zapovjednik Jugoslavenske narodne armije 24. svibnja 1944. opisao je kategorije «narodnog neprijatelja» tako široko da je u njih mogao stati gotovo svaki protivnik nove vlasti, čak i onaj potencijalni: smatrali su se narodnim neprijateljima, na primjer, «svi oni koji su bili u službi neprijatelja u bilo kojem obliku (...); svi oni koji su izdali narodno-oslobodilački rat i bili su u kontaktu sa okupatorom» (kada je kontakt, shvaćen opećnito, bio neizbježan u svakodnevnom životu!) i «svi oni koji su se pobunili protiv narodne vlasti djelujući protiv nje»19.

U dinamici čistki fundamentalnu ulogu odigrale su denuncijacije, otvoreno ohabrivane od strane vlasti, čak i u 352

anonimnoj formi. «La Voce del popolo» od 9. listopada 1945. ohrabrivala je svakoga tko je doživio «ugnjetavanje», i čak njegovu rodbinu i prijatelje da prijave krivce, navodeći dnevni raspored primanja i precizirajući da nije potrebna nikakva pisana prijava već je bila dovoljna «usmena izjava»; isticalo se, nadalje, da je «prijava obvezna i da po potrebi Komisija (za provođenje čistki) može pozvati one koji ne žele ispuniti ovu obvezu, služeći se pritom javnom silom» 20. Čistka je ubrzo zahvatila radna mjesta, gdje su se pojavile kritike prema novom poretku i pojave «zapostavljanja vlasitog posla», po već dobro isprobanom scenariju iz Staljinovog Sovjetskog Saveza, koji su usvojili u drugom poraću svi režimi «narodne demokracije». Praksa je inaugurirana 1945. u brodogradilištu na tvorničkoj skupštini, u tijeku koje su stavljeni na stup strama razni tehničari i radnici, optuženi za «reakcionarnu propagandu», «sabotažu interesa narodnih masa», «suptostavljanje narodnom pokretu» i tako dalje.

Slične skupštine sazvane su u Tvornici torpeda i u Rafineriji nafte21. Sindikati su se tomu pridružili: riječko Vijeće sindkata, kojeg je vodio Giuseppe Arrigoni, najavilo je 3. ožujka 1946. da je riječka radnička klasa postigla «veliku pobjedu protiv naših neprijatelja i protiv ostataka fašizma. Pod vodstvom Komunističke partije znat ćemo prevladati sve teškoće i istrijebit ćemo sve one koji nam stoje na putu (sic)»22.

Nakon tvornica i sindikata bio je red na škole u kojima je, kako se čita u režimskom tisku onoga vremena, bilo posebno potrebno «pristupiti jednom hitnom pročišćavanju» zbog pojave «vrijenja izazvanog fašističkim elementima koje podržavaju revni profesori koji su još previše vezani za prošlost». Protagonisti čistki u školskom ambijentu bili su bivši fašisti Bernardi i Maras23.

Da bi ostvarili indoktrinaciju građana režim je pokrenuo kampanju protiv religije, koja je izbačena iz svakog vida javnog života: vjerske proslave i vjeronauk bili su ukinuti, reli353

giozne ustanove su pretražene i opljačkane, mnoge su crkve zatvorene a sudjelovanja u vjerskim obredima javno obeshrabrena i često ridikulizirana24. Vjerski je progon zahvatio i cijelu Jugoslaviju a hrvatsko katoličanstvo je posebno bilo pogođeno: zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, protivnik Titova režima, optužen je za kolaboracionizam i osuđen u rujnu 1946. na 16 godina prisilnog rada u iskonstruiranom procesu čija je presuda proglašena ništavnom 2016. na Okružnom sudu u Zagrebu25.

U Rijeci je progon imao svoju najparadoksalniju epizodu u rušenju crkve Otkupitelja, projektirane 1940. i izvedene u tijeku 1942.: bila je minirana 4. studenoga 1949. Manifestacija «odium fidei» - mržnje prema vjeri – bila je i rušenje kipa Majke Božje na opatijskoj hridi, takozvana «Maddonnina» iz Opatije koja krasi predratne razglednice. Proslava svetaca – gradskih zaštitnika je, naravno, ukinuta i zabranjena su katolička udruženja i dijecezijski tisak. Riječki biskup Ugo Camozzo koji se obratio američkom predstavniku pri Svetoj Stolici s ciljem da ishodi pomoć u živežnim namirnicama za Rječane i Istrane, optužen je za «reakcionarno djelovanje» s namjerom da diskreditira narodnu vlast: «narodna pesnica je teška i kada udara neumoljivo razbija», tako je prijetila «La Voce del popolo» od 21. rujna 1945. i biskup, već žigosan kao «narodni neprijatelj» morao je napustiti grad odmah nakon potpisa Mirovnog ugovora26. Čistka je na kraju zahvatila i sama tijela vlasti i Partiju. 8. prosinca 1945. notorna «La Voce del popolo» denuncirala je prisutnost «saboterskih elemenata koji su se infiltrirali u urede, čak i u sekcije Gradskog narodnog Komiteta s namjerom da u narodu ucijepi neprijateljske osjećaje prema narodnoj vlasti»27: revolucija je počela proždirati samu sebe, kako će to potvrditi periodični valovi čistki u godinama koje slijede.

Ukupnu bilancu represije u Rijeci tako opisuje Ballarini u «Povijesnom profilu» koji je tiskan kao predgovor fun354

damentalnom radu, iz kojeg smo crpili brojne podatke za ovo poglavlje, Le vittime di nazionalità italiana a Fiume e dintorni (1939-1947) – Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), što ga je objavilo talijansko Ministarstvo za kulturna dobra i aktivnosti 2002. godine: «U Rijeci je vojnom akcijom i djelovanjem tajne policije (...), po direktivama hrvatske Komunističke partije (...), uz izravno ili neizravno saučesništvo Gradskog narodnog komiteta (...) ne manje od 500 osoba talijanske nacionalnosti izgubilo živote između 3. svibnja (1945.) i 31. prosinca 1947. Ovom broju morali bismo dodati i neuvtrđeni broj «nestalih» (ne manje od stotinu), a koja nas propuštena kontrola imena u općinskim matičnim knjigama prisiljava da prepustimo anonimnosti zajedno sa znatnim brojem, u pojedinim krajevima Kvarnerske provincije i okruga anektiranih nakon 1941., žrtava hrvatske nacionalnosti (koji su često imali, bar između 1940. i 1943. i talijansko državljanstvo), što je utvrdio jugoslavenski komunistički režim nakon završetka rata»28.

Mirovni ugovor od 10. veljače 1947.

U očekivanju odluka Mirovne konferencije teritorij Julijske Venecije podijeljen je u dvije zone, zonu A pod savezničkom upravom i zonu B u kojoj se našla Rijeka, pod jugoslavenskom upravom (ove dvije zone ne treba brkati sa zonama A i B sukcesivne Slobodne teritorije Trsta). 29. srpnja 1946. počela je u Parizu Mirovna konferencija; talijanska delegacija je sudjelovala na njoj, ali bez prava glasa i bez mogućnosti da podnosi amandmane i prijedloge29.

Za vrijeme ovog razdoblja Riccardo Zanella, koji se vratio krajem svibnja 1945. u Rim iz Francuske gdje je sudjelovao u pokretu otpora, tražio je na svaki način da ponovno predloži za Rijeku rješenje u vidu slobodne države, pozivajući se na Rapalski ugovor iz 1920.: Riječka država, tvrdio je, 355

prvo je srušena jednim fašističkim državnim udarom a poslije anektirana Italiji 1924. zahvaljujući jednom «diplomatskom nasilju»; posljedično, grad koji je «bio prva žrtva fašizma» nije se mogao smatrati «ratnim plijenom». U kolovozu 1945. Zanella je stupio u kontakt s predsjednikom talijanske vlade Alcideom De Gasperijem i napisao je promemoriju za ministre vanjskih poslova koji su sudjelovali na Mirovnoj konferenciji. Organizirao je i vodio Ufficio Fiume – Ured Rijeka u Rimu, koji se, iako djelujući u okviru Julijanskog komiteta, držao na udaljenosti od drugih ezulskih organizacija i imao je u publikaciji «Fiume libera» («Slobodna Rijeka») svoje glasilo. Zanellina akcija imala je nekog efekta u Italiji i čak i nekog međunarodnog odjeka. Kako je to dokumentirao znanstvenik Emiliano Loria, De Gasperi koji je vidio opasnost i za Trst i Goricu, prihvatio je sa interesom prijedloge autonomističkog vođe, pokušavajući pribaviti jedan autonomni pravni status ne samo za Rijeku, već i za Zadar. Na međunarodnoj razini Zanella je uspio uključiti Rijeku koja je na početku bila isključena, među lokalitete koje je u proljeće 1946. posjetila Međusaveznička komisija za granice, ali ta posjeta nije dala nikakve konkretne rezultate. Ministrima vanjskih poslova savezničkih sila stari autonomist, u svom svojstvu predsjednika bivše Slobodne Države Rijeka podnio je u više navrata formalni zahtjev za obnovu Slobodne Države. Pozivajući se na Rapalski ugovor predložio je da se pribjegne plebiscitu pozivajući se na članke 2 i 3 Atlantske povelje, na temelju kojih svaka teritorijalna promjena mora biti «u skladu sa slobodno izraženim glasovima zainteresiranih naroda», koji imaju pravo da «izaberu oblik vlasti pod kojom žele živjeti» te da se «obnove suverena prava i autonomija« koji su bili ugušeni silom30.

Na Mirovnoj konferenciji talijanska vlada nije imala nikakvog prostora za pregovore i morala se ograničiti na podnošenje memoranduma. Odbori iz Julijske krajine podnijeli su apele i peticije savezničkim vladama, ali nisu uspjeli 356

dogovoriti se o prijedlogu za plebiscit koji bi se održao na teritorijima Julijske Venecije koje je okupirala Jugoslavija a prijedlog, inače vrlo problematičan zbog mnogih razloga, nije imao niti podršku talijanske vlade. U svakom slučaju, svaki pokušaj da se barem djelomično spase istarske, riječke i dalmatinske zemlje bio je uzaludan: kaznena linija u odnosu na Italiju potvrđena je odlukama Mirovnog ugovora što su ga potpisali 10. veljače 1947. predstavnici 21 zemalja koje su objavile rat Italiji. Osim predaje svih kolonija i ispravaka istočne granice u korist Francuske, Italija je izgubila čitavu Istru, Rijeku, Zadar i jedan dio Gorice dok, što se tiče Trsta, bila je predviđena uspostava jedne vrste neovisne države, Slobodna teritorija Trsta – STT (Territorio Libero di Trieste – TLT), privremeno podijeljen na jednu zonu A (s Trstom) i jednom zonom B (dio zapade Istre s Koprom i Bujama) pod vojnom upravom, savezničkom i jugoslavenskom31.

STT nije nikada profunkcionirao: 5. listopada 1954. zona A će se vratiti pod talijansku suverenost na temelju jednog međunarodnog sporazuma a 10. studenoga 1975. zona B bit će definitivno prepuštena Jugoslaviji Osimskim sporazumom.

Italiji je bilo samo dopušteno da podnese potpis Mirovnog ugovora na ratifikaciju Konstituanti, i neko vrijeme su se ministri vanjskih poslova Nenni i Sforza uzalud nadali u njegovu moguću reviziju. Ljevica i monarhisti izjasnili su se protiv ratifikacije zbog suprotnih razloga. Vrlo malo se glasova čulo o prosvjedima protiv teritorijalnih cesija na istočnoj granici. Učinio je to jasno i strasno samo riječki antifašist Leo Valiani, koji je predstavljao Partiju akcije (Partito d’Azione) u Komitetu za nacionalno oslobođenje Sjeverne Italije – Comitato di Liberazione Nazionale Alta Italia (CLNAI), a pridružio mu se i zastupnik Fausto Pecorari, julijanskog podrijetla. Između ostaloga, Valiani je rekao i ovo32: «Talijanske teritorije koji moraju biti prepušteni Jugoslaviji, Jugoslavija je već anektirala i smatra ih svojim definitivnim

357

teritorijima, a oni koji tamo borave već su jugoslavenski građani: Talijani Rijeke i Pazina već se smatraju i tretiraju se kao jugoslavenski državljani, osim ako ne pobjegnu, osim ako ne otiđu ilegalno napuštajući svoju imovinu. Mislim da ne moram dokazivati, ja koji dolazim iz Julijske krajine, što predstavlja za nas ovaj Ugovor, posebno u klauzulama koje nam nanose rane u živom mesu (...). Uvaženi Sforza nam je rekao da ćemo biti, ako ne ratificiramo Ugovor, tek list na vjetru. Ali uvaženi Sforza, narod od 46 milijuna stanovnika neće nikada biti list na vjetru (...). Nažalost, Ugovor se stalno mijenjao na gore od trenutka kada se o njemu raspravljalo prvi puta u Londonu 1945. Od etničkog načela prelazi se na aneksiju cijele Istre Jugoslaviji (...). Nastavlja se pogoršanje situacije u Trstu, koje bi etničko načelo nedvojbeno dalo Italiji.»

Poznati govor Benedetta Crocea protiv ratifikacije spominje cesiju kolonija i ispravke talijansko-francuske granice, ali ne sadrži nikakvo spominjanje pitanja Julijske krajine33!

Skupština je na kraju usvojila ratifikaciju Ugovora, subordinirajući je ratifikaciji, očitoj, svih savezničkih sila.

Veliki egzodus Već sutradan nakon dolaska jugoslavenske vojske počeo je na okupiranim teritorijima egzodus Talijana koji je poprimio sve veće dimenzije u sljedećim godinama. Precizna kvantifikacija egzodusa još uvijek je predmet povijesne rasprave zbog nesigurnosti i praznina u izvorima. U jednom govoru održanom u Pazinu pedesetih godina, sam je Tito spomenuo brojku od 300.000 ezula («Oslobodili smo se 300.000 Talijana»). Talijanska vlada je učinila službenu procjenu od 270.000 ljudi, dok je jedna studija organizacije Opera profughi (organizacija za pomoć izbjeglicama) utvrdila postojanje 200.000 izbjeglica, smatrajući da oni iznose samo 80% ukupnog broja, koji bi se onda popeo na 250.000.

Ali pošto u tu brojku nisu uključeni svi oni koji su krenuli 358

put egzila iz zone B STT-a nakon 1954. – a radi se o oko 50.000 ljudi – dolazi se ipak do brojke od 300.000 izbjeglica. Treba uzeti u obzir i okolnost da se razne osobe, zbog raznih motiva, nisu registrirale kao izbjeglice, izmičući tako svakoj procjeni34.

U svakom slučaju masovni karakter egzodusa ne dolazi na vidjelo gledajući na apsolutne cifre, koje mogu izgledati malo relevantne u odnosu na druga kretanja stanovništva nakon kraja Drugog svjetskog rata: treba pomisliti, na primjer, na 12 milijuna Nijemaca koji su istjerani s teritorija koji su postali poljski i na milijun i pol Poljaka istjeranih s teritorija koji su postali ruski. Treba umjesto toga gledati na brojke u postotku: naime, teritorije prepuštene Jugoslaviji napustilo je oko 90% talijanskog stanovništva, gotovo cijela nacionalna skupina.

Egzodus Istrana, Riječana i Dalmatinaca predstavlja stoga u povijesti ovih populacija i ovih zemalja jednu povijesnu cezuru koja nema presedana. U tijeku stoljeća Julijano-Dalmatinci živjeli su pod raznim političkim vlastima, ali s nijednom od njih nije se nikad dogodio fenomen takve vrste.

U prvom poraću i tijekom fašističkog «Dvadesetogođa», na primjer, unatoč mjera fašističkog režima nije se nikada dogodio masovni egzodus Slavena iz Italije prema Jugoslaviji.

Između 1918. i 1920. došlo je malog smanjenja slavenskog stanovništva zbog emigracije, često motivirane ekonomskim faktorima, ali je velika većina Hrvata i Slovenaca ostala na svojoj zemlji. Egzodus istarskih Talijana, Riječana i Zadrana drugog poraća pregazio je tako cijelu nacionalnu grupu, promijenivši na nepovratni način narav etničke i kulturne fizionomije teritorija na kojima su oni stoljećima živjeli35.

Da julijansko-dalmatinski egzodus treba kontekstualizirati unutar velikih kretanja stanovništva, često prisilnih koji su se izbili sutradan nakon Drugog svjetskog sukoba, sasvim je očita. Doduše pojmovi kao «premještanje stanov359

ništva» ili «migracije» ne govore nam ništa o specifičnom karakteru jednog određenog fenomena i mogu, naprotiv, biti iskorišteni za ideološko čišćenje jedne neugodne stvarnosti: tako je Togliatti u listu «L’Unità” od 2. veljače 1947. «kontekstualizirao» julijansko-dalamatinski egzodus, definirajući «iseljenje (sic) Talijana iz Pule kao jedne od mnogih «operacija takozvanog preseljenja ili zamjene stanovništva o kojima se počelo razgovarati i koje su se realizirale, u ograničenoj mjeri, nakon Prvog svjetskog rata, a u mnogo široj mjeri se realiziraju ili su već ostvarene sada, na primjer na granici sa Sudetima i drugdje»36.

Egzodus Julijano-Dalmatinaca bilo je očito premještanje stanovništva ili, ako se to želi, migracija ali nije se radilo o emigrantima koji traže posao ili ekonomski boljitak, koji sasvim sigurno nisu mogli naći u Italiji drugog poraća.

Nije bio izazvan dekretom o protjerivanju, bio je to spon-

ADAMIĆEVO KAZALIŠTE KOJEG VIŠE NEMA I KORZO, 1860.-1884.

tani proces a istovremeno i nedobrovoljni, jedno protjerivanje de facto.37 On se mora sagledati kao odgovor na jedan organski represivni plan nove «narodne vlasti» u kojem se tradicionalni slavenski nacionalizam povezao s totalitarnom ideologijom titoističkog komunizma koji je pronalazio posebno u Talijanima, u mlakom raspoloženju ili protivnicima novog režima, «narodne neprijatelje», stvarne i potencijalne, koje treba pogoditi ili pripitomiti da ih se na taj način učini politički, ekonomski i kulturno irelevantnima. Egzodus je jednako tako bio jedan kulturalni odgovor, spontana reakcija protiv radikalne prevlasti na lingvističkom, običajnom i tradicionalnom polju što su je odmah počeli promicati novi vlastodršci.

Naravno, u službenim izjavama jugoslavenskih političkih predstavnika uvijek je bila ponavljana namjera da se jamče prava manjina, počevši od talijanske. 31. listopada 1945., na

361

primjer, predsjednik Federalne države Hrvatske Vladimir Bakarić svečano je proglasio poštovanje «tradicija riječke općinske autonomije» i «etničkih i kulturnih prava» riječkih Talijana38. Izjave takve vrste trebaju biti protumačene u svjetlu komunističke političke linije usmjerene na izgradnju novog društva, koja je imala potrebu za vjernim izvršiteljima partijskih direktiva u svim masovnim organizacijama, počevši od TUIR-a. U ovakvom kontekstu koji nije ostavljao nikakvog prostora za slobodna udruženja i za slobodni tisak, svaki cilj – općinska autonomija, prava manjina i tako dalje – bio je rigidno potčinjen strateškim ciljevima revolucije na koje je ukazala Partija, nedvojbeni predstavnik viših interesa «radnog naroda». Ova totalitarna struktura koja je učinila praktičnom nemogućom, kako to se to vidjelo već od prvih dana novog režima, bilo kakvu efikasnu akciju zaštite prava Talijana, oduzima svaki kredibilitet načelnim izjavama kao što je ona Bakarićeva.

U Rijeci je egzodus počeo 1945. i intenzivirao se nakon potpisivanja Mirovnog ugovora, nastavljajući se sve do početka pedesetih. Na stanovništvo koje je 1939. brojilo 56.249 stanovnika, od kojih 45. 536 Talijana, egzodus je zahvatio 75% stanovnika i 93% talijanskih Riječana. Mirovni ugovor je predviđao da Talijani s Jugoslaviji pripojenih teritorija mogu optirati da bi time sačuvali talijansko državljanstvo i obvezno se preselili u Italiju, što se i dogodilo za veći dio ezula, ali su nakon 1947. jugoslavenske vlasti, evidentno zabrinute za neočekivane dimenzije koje je poprimio egzodus, počele odbijati zahtjeve za optiranje: u Rijeci ih je odbijeno 200039.

Od 1946. do 1947., u tijeku mirovnih pregovora, Jugoslaveni su omogućili jedan protuegzodus političkog karaktera: dok su Riječani napuštali grad, nekoliko stotina randika iz Monfalconea zajedno s raznim talijanskim komunističkim militantima preselilo se u Rijeku (i u Pulu) da bi pridonijeli «izgradnji socijalizma». Entuzijazam novopridošlica stavljen 362

je na tešku kušnju, i za mnoge je bio definitivno ugašen kada se u lipnju 1948. dogodio glasoviti prekid između Tita i Staljina a jugoslavenski komunisti su bili isključeni iz Kominforma – «Informativnog ureda komunističkih partija», čiji su članovi bile europske komunističke partije – sa optužbom o «skretanju» od marksističko-lenjinističkih načela. U Jugoslaviji su oponenti Titove linije bili uhapšeni a među njima i brojni talijanski komunisti, kao i «monfalkonci» koji su ostali vjerni Tallijanskoj komunističkoj partiji koja sesvrstala uz Staljina a koji su deportirani u zloglasni koncentracijski logor Goli otok. Goli otok se tako pridružio drugim koncentracijskim logorima kao Borovnica i Stara Gradiška, gdje su bili i gdje će u sljedećim godinama biti internirani jugoslavenski i talijanski «neprijatelji naroda», čiji broj ostaje neutvrđen40.

Unatoč tvrdoj represiji, u godinama 1945.-1947. u Rijeci je registrirano i nekoliko epizoda otvorenog otpora novom režimu. Bile su to pojedinačne akcije: 16. listopada 1945. pokošen je miraljezom jednog jugoslavenskog vojnika mladi radnik Giuseppe Librio koji je, zajedno s dvojicom drugova, skinuo jugoslavensku zastavu s jednog jarbola na Danteovom trgu; u svibnju 1946. Mario Rivosecchi podigao je na Gradskom tornju riječku zastavu a radnik Giorgolo podigao je na neboder, na trgu Kraljice Jelene, talijansku zastavu41.

Treba spomenuti i akcije triju više ili manje organiziranih grupa: «mladih autonomista», «katoličke grupe» i «grupe Maltauro». Članovi grupe «mladih autonomista» ili «grupa Visinko», od imena njihovog glavnog eksponentea, od lipnja do prosinca 1945. tiskali su i širili u studentskim krugovima i po gradskim lokalima letke protiv režima u kojima se pozivalo na «slobodnu Rijeku», naslanjajući se na tradicionalnu zanelijansku autonomiju. Uhapšeni su i osuđeni u siječnju 1946. na prisilni rad. Članovi «katoličke grupe», ili «grupe oca Nestora», po imenu crkvenog asistenta (pravim imenom Guerrino Minutti) bili su značaj363

ni eksponenti gradskog katoličkog života, među kojima i vrlo mladi Mario Dassovich, budući povjesničar Rijeke i Julijske Venecije. Uhapšeni u veljači 1946., bili su optuženi, između ostaloga, za «pripremanje terorističkih akcija» i osuđeni na više godina prisilnog rada. Treća grupa, pod vodstvom Carla Maltaura, kojoj je pripisano eksplodiranje bombe koja je srušila jedan drveni slavoluk režima, razbijena je krajem 1946. Njeni članovi su procesirani u veljači 1947. zbog «protunarodne propagandističke i terorističke aktivnosti»; osuđeni na prisilni rad, pridružili su se u mariborskom zatvoru «mladim autonomistima» i nekim članovima «katoličke grupe»42.

Najglasnija manifestacija neprihvaćanja novog režima od strane Riječana bio je, u svakom slučaju, egzodus koji je predstavljao nužnu premisu, iako nedovoljnu, pretvorbe Fiume u aktualnu Rijeku, transformacija kojoj preostali Talijani, svedeni uglavnom na tanku manjinu vođenu izvana, nisu bili više u stanju usprotiviti se. Kada će pokušati to učiniti, kao što će se dogoditi između šezdesetih i sedamdesetih godina na inicijativu Antoniija Bormea, bit će spriječeni promptnim represivnim mjerama i čistkom43.

Počevši od 1945. pokrenuta je sistematska politika uništenja stoljetne povijesti Rijeke pod maskom borbe protiv ostataka fašista i nacionalista (talijanskih): od grotesknog minimiziranja talijanske prošlosti grada do gotovo potpune promjene toponomastike koja je bila gotovo sva kroatizirana i «komunizirana», od uklanjanja gradskih simbola – zastave, zamijenjene čudnom bijelo-plavom zastavom, i leopoldinskog, dvoglavog orla grba skinutog s Gradskog tornja jer je smatran «fašističkim simbolom»44 (!) – do kroatizacije imena Riječana koji su pisali o gradskoj povijesti na talijanskom. Emblematična je bila za ovaj orwellijanski bijes, osim već spomenutog rušenja crkve Otkupitelja, organizirani 1945. nestanak mramorne biste Antonija Gro364

ssicha, patriota i znanstvenika, podignute 1930. u parku kraljice Margherite (danas park Nikole Hosta). Ova će se bista možda će u budućnosti moći vratiti na svoje mjesto, na potvrdu da povijest često ispliva nakon što je bila skrivena, poput kraške rijeke.

1 Ballarini, 2002.a, str. 71; Ercolani, 2009., str. 302, 307 2 E. L. Giuricin, 2008., I., str. 76-77 3 Peteani, 1987., str. 200-202; Peteani, 1993., str. 587-589; vidjeti i L. Giuricin, 1997. I Stelli, 2014.

4 E. L. Giuricin, 2008., I., str. 78, 84; Peteani, 1984., str. 201; Luksich Jamini, 1971., str. 21 5 Ercolani, 2009., str. 282-283; Žic, 2007., str. 162-164 6 Ercolani, 2009., str. 274-275; vidjeti: Ballarini, 2002.b 7 Ballarini, 2002.a, str. 73 8 Stelli,2014., str. 214, str. 213; Ballarini, 1986., str. 152-154; Ballarini, 2002.a, str. 75-76 9 Ballarini, 1986., str. 155; Ballarini, 2002.a, str. 75 10 U srpnju 2018., na temelju sporazuma između talijanske i hrvatske vlade, izvršena je ekshumacija sedam leševa iz jame u Kastvu (osmi leš, financijskog maršala Vita Buttija, već je bio ilegalno ekshumiran nedugo nakon njegovog ubojstva), a posmrtni ostaci su pokopani 20. listopada 2018. u kosturnici S. Nicolò u Udinama. Analiza DNK-a, završena početkom srpnja, omogućila je identifikaciju posmrtnih ostataka senatora Riccarda Gigantea i karabinjera Alberta Diane. Vidjeti: Ballarini, 2003., poglavlja VIII.-X.; Stelli, 208., str. 71-84; Dall’esilio, 2010., str. 125-135 11 Vidjeti: Vittime/Žrtve, 2002., Dati statistici/Statistički podaci, str. 200-217 12 Dizdar, 2005., str. 113, cit. Po Maninu, 2005., str. 136 13 Ercolani, 2009., str. 303-304 14 Stelli, 2010.b, str. 13 15 E. L. Giuricin, 2008., I., str. 78, 83, 93-95, 103-104 16 Ercolani, 2009., str. 348 17 Ercolani, 2009., str. 314; Ballarini, 2002., str. 78-79 18 Ballarini, 2002., str. 87; E. L. Giuricin, 2008., I., str. 78; Definicija Blasicha kao «fašističkog batinaša» nalazi se u kratkom izvješću (anonimnom) što sam ga slučajno uočio tijekom istraživanja o jednoj drugoj temi, provedenom svojevremeno u riječkom Državnom arhivu.

19 Sobolevski, 2002., str. 161 20 Članak je reproduciran kod Ballarinija, 1986., str. 219-220 21 Ballarini, 1986., str. 171-172, 221-222 22 Luksich Jamini, 1959., str. 87; Ercolani, 2009., str. 311 23 Ballarini, 1986., str. 172 24 Ballarini, 1986., str. 173-174; Ercolani, 2009., str. 346

365

25 Vidjeti: Guiducci, 2018.

26 Žic, 2007., Ercolani, 2009., str. 346-347. Za opću sliku o vjerskim progonima u Rijeci i cijeloj Jugoslaviji vidjeti izvješće salezijanca Girolama De Martina upućeno njegovim pretpostavljenima, 9. prosinca 1948., preneseno kod Ballarinija, 1986., str. 231-237 27 Ballarini, 1986., str. 172 28 Ballarini, 2002., str. 95; Sobolevski, 2002., str. 169 29 Ercolani, 2009., str. 333 30 Loria, 2002., str. 32-50, naročito str. 38, 40-41 31 Ercolani, 2009., str. 333-334, 337 32 Isto, str. 338, 341 33 Valianijev govor prenesen je kod Bagnolija, 2007.-08., Croceov govor kod Ballarinija, 1986., str. 238-242 34 Pupo, 2005., str. 118-120; Cortese, 2012 35 Micich, 2010.a, str. 61-62 i b.3, 76, 83-84 i b. 15 36 U citiranom članku Togliatti pripisuje egzodus Puljana utjecaju nepreciziranim talijanskim «nacionalističkim agitatorima», a govoriti o «nedopustivim progonima» sa strane nove narodne vlasti značilo bi pozivati se na «osjećaje» ili, još gore, «sijati otrov mržnje među narodima». Na istoj liniji je i Luigi Longo u «Unità» od 14. Veljače 1947.; citirano po Micichu, 2010.a, str. 73 37 Vidjeti: E. Giuricin, 2017.

38 Ballarini, 1986., str. 167-168 39 Schwarzenberg, 1995.; Ercolani, 2009., str. 355-356; L. Giuricin, 1994. i 1995.

40 Vidjeti: L. Giuricin, 2007.

41 Dassovich, 1952., str. 115; Dassovich, 1973.-1974., str. 34 42 Stelli, 2008., str. 15-17 43 E. Giuricin, 2008., str. 269-306 44 Žic, 2007., str. 168

GRADINA I CRKVA NA TRSATU

366

XX. POGLAVLJE

EZULI I ONI KOJI SU «OSTALI» KULTURALNI POVRATAK EZULA U FIUME-RIJEKU

Povijest grada Fiume može se smatrati zaključenom 1945. ili u godinama koje su neposredno nastupile nakon velikog egzodusa, čije su praznine bile više nego ispunjene masivnom imigracijom. Fiume je definitivno postala Rijeka. Emblematično je bilo povezivanje grada svetog Vida sa susjednim Sušakom nestankon mosta na Rječini: tijekom stoljeća most je, s jedne strane, odvajao Rijeku od Hrvatske (otići «oltreponte» - preko mosta - značilo je za Riječane otići u Sušak i u Hrvatsku), a s druge strane povezao je dva naroda koji su, iako su sačuvali svoje identitete, uvijek bili uvučeni u neprekinuti proces «uzajamnih kontaminacija»1. Ova transformacija sankcionirala je definitivnu pobjedu hrvatske geopolitičke konstante, koja se bar od XVIII. stoljeća jasno manifestirala u cilju inkorporacije Rijeke u Hrvatsku, prirodni izlaz na more hrvatske unutrašnjosti i u posljedičnoj netrpeljivosti prema općinskoj autonomiji koju su čvrsto branili Riječani kao jamstvo pretežno talijanskog karaktera grada.

Rijeka koja je 1939. brojila 56.249 duša, od kojih su Hrvati i drugi Slaveni sačinjavali oko 16% stanovništva, danas je grad (koji ukLjučuje i Sušak) od 175.000 stanovnika, od kojih se samo 2.500 deklariralo Talijanima u hrvatskom popisu stanovništva od 2011., dakle manje od 1,5% ukupnog 367

stanovništva, iako bi ta brojka mogla biti veća ako bi se vodilo računa i o mješovitim brakovima.

Počevši od prvih godina drugog poraća počinje, dakle, jedna druga povijest ili, još bolje, počinju razne druge povijesti. Prije svega povijest prihvata julijansko-dalmatinskih ezula u Italiji u godinama drugog poraća i njihovog ukjučivanja u ekonomski, socijalni i kulturni život naše zemlje i u drugim zemljama – Argentini, Brazilu, Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji i Južnoj Africi – u koje su mnogi (80.000 od ukupnog broja od 300.000 ezula) bili prisiljeni emigirirati. Na drugom mjestu je povijest udruživanja ezula u Italiji i u svijetu, kao i povijest Talijana u bivšoj Jugoslaviji i danas u hrvatskoj i slovenskoj republici, povijest koja teče paralelno sa onom ezulskom, prije u čistom kontrastu a zatim, od 1989., s njom konvergentna. Na posljednjem mjestu, ali svakako ne po značaju je povijest hrvatskog grada Rijeka od 1945. do naših dana, u kojoj je talijanska prisutnost postala manjinska. Svaka od ovih povijesti zaslužuje specifičnu obradu koja ne ulazi u ekonomiju ovog rada. Zato ćemo se ograničiti na jedan krakti osvrt na politiku talijanske države, na fenomen ezulskih udruženja i «ostalih» (onih koji su ostali u svojem gradu), i na kraju, na dijalog koji se počevši od 1989. razvio u gradu svetog Vida među ezulima, «ostalima» i hrvatskom većinom.

Talijanska politika i udruživanje ezula U odnosu na ezule koji su bježali iz Titove Jugoslavije da bi se sklonili u Italiju politika talijanske vlade slijedila je preciznu orijentaciju. Zakonskom uredbom br. 556 od 19. travnja 1948. priznata je kvalifikacija izbjeglice onima koji su «bili stanovnici Julijske Venecije i bili prisiljeni da se udalje ili se ne mogu vratiti zbog posljedica ratnih ili političkih zbivanja». Na političkom planu vlada je djelovala da bi aneste368

zirala, rekli bismo, julijansko-dalmatinski egzodus: ezuli nisu smjeli stvarati političke probleme u odnosu na Jugoslaviju i na saveznike, tim više nakon Titova raskida sa Sovjetskim Savezom, zbog čega je trebalo izbjegavati svaku njihovu koncentraciju ne samo u Trstu, u blizini granice, već i na drugim talijanskim lokalitetima. Vlada je stoga odbila prijedloge da se osnuje «Nova Pula» u Castel Porzianu, blizu Rima i jedna «Nova Rijeka» blizu Brindisija. Ezuli su morali biti raspoređeni na cijelom nacionalnom teritoriju tako da se olakša njihova asimilacija i spriječi postojanje opasnih iredentističkih žarišta. Otvoreno je tako 109 logora za izbjeglice (campi-profughi) raspršenih po čitavom poluotoku. Bilo je tri izuzetaka: Julijansko-dalmatinsko selo u Rimu sa oko 2.000 ezula, niknulo iz preobrazbe bivšeg radničkog sela EUR-a (predgrađa Rima u kojem se trebala održati 1940.

Međunarodna univerzalna izložba) i inaugurirano 7. studenoga 1948., julijansko-dalmatinska naselja kod Fertilije na Sardiniji 1947. (sa oko 600 ezula) i Selo Trst u Latini (sa otprilike 1000 ezula)2.

Istovremeno je za izbjeglice pokrenuta politika pomoći koja je do 1947. bila povjerena Ministarstvu za poslijeratnu pomoć, a zatim općinskim ustanovama za pomoć i konačno ustanovi «Opera per l’assistenza ai profughi giuliani e dalmati» - Organizacija za pomoć julijanskim i dalmatinskim izbjeglicama - javnoj ustanovi osnovanoj predsjedničkim dekretom iz 1949. Prvi njen predsjednik bio je Oscar Sinigaglia a njen je direktor bio do njenog raspuštanja 1978. Aldo Clemente koji se efikasno brinuo za uključivanje izbjeglica u društveni i ekonomski život zemlje i brinuo se za obrazovanje siročadi i sinova brojnih obitelji koje su živjele u nepovoljnim ekonomskim uvjetima3.

Udružiti se, da bi se spriječilo rastakanje vlastitog identiteta, da bi se održao na neki način život i zajednica porijekla i stoga da se ne zaboravi: to je raison d’être udruživanja juli369

jansko-dalmatinskih ezula u Italiji i u svijetu, čija je zbivanja nedavno brižljivo rekonstruirao povjesničar Marino Micich4.

Prvi julijanski odbor nastao je, istine radi, u jesen 1943. nakon oslobađanja juga Italije u Napulju, da bi u siječnju 1945. poprimio naziv «Liga Jadranskih ljudi» («Lega della gente adriatica»). Drugi odbori stvoreni su 1944. i 1945. u Veneciji i u drugim gradovima Veneta. Jedan Julijanski odbor i Odbor za pomoć Talijanima iz Dalmacije stvoren je u Rimu u lipnju 1944., nakon dolaska savezničke vojske, a njegov inicijator bila je skupina istarskih i dalmatinskih prebjega. U svibnju 1945. nastao je u Milanu Julijanski odbor Sjeverna Italija kojeg je vodio bivši partizanski komandant, dalmatinskog podrijetla, Lino Drabeni koji se pokušao koordinirati s drugim julijanskim odborima koji su se namnožili po cijeloj Italiji. Odbori iz Rima i Milana, koji su bili najvažniji, udahnuli su život 1947. u Bolonji, nakon odluka Mirovne konferencije, Nacionalnom odboru za Julijsku Veneciju i Zadar, čiji je prvi predsjendik bio Fausto Pecorari, antifašist interniran u Dachau koga je nakon nekoliko mjeseci zamijenio Lino Drabeni. Napokon, 22. lipnja 1948. osnovana je u Rimu «Associazione Nazionale Venezia Giulia e Zara» – Nacionalno udruženje Julijska Venecija i Zadar - kojemu su se pridružile, zadržavajući svoju autonomiju, brojne Lige – istarska, riječka, dalmatinska, tršćansko-gorička – koje su u međuvremenu osnovane; za predsjednika bio je izabran franjevački fratar Alfonso Orlini. U listopadu 1949. Društvo se prozvalo «Associazione Nazionale Venezia Giulia e Dalmazia – ANVGD» (Nacionalno društvo Julijska Venecija i Dalmacija) i postalo je glavna referentna točka svih ezula u Italiji i u svijetu. ANGVD je imala u godinama poraća političku orijentaciju usmjerenu k reviziji Mirovnog ugovora i povratku ezula u zemlje porijekla i obavljalo je istovremeno i efikasnu aktivnost pomoći sa svojim Uredom za pomoć što ga je vodio franjevac Flaminio Rocchi i u vezi sa Organizacijom za pomoć julijanskim i dalmatinskim izbjeglicama5.

370

Što se posebno tiče Rijeke, treba spomenuti ponovno osnivanje «Društva za riječka istraživanja» (Società di studi fiumani), koja je isprva bila osnovana u Rijeci 1923. Inicijativu su preuzeli neki talijanski intelektualci – ezuli (Attilio Depoli, Enrico Burich, Giorgio Radetti, Gianni Prodam i Vincenzo Brazzoduro) i ona je realizirana u Rimu 27. studenoga 1960. Godine 1964. otvoreno je sjedište Društva u srcu Julijansko-dalmatinskog sela u EUR-u, a u istom sjedištu konstituiran je «Archivio Museo storico di Fiume – AMSF» (Arhiv Povijesni muzej Rijeke), s ciljem skupljanja i širenja riječkog kulturnog bogatstva. Godine 1972. AMSF je dobio od Ministarstva javnog obrazovanja kvalifikaciju arhiva «od izuzetnog povijesnog interesa». Zakon od 30. ožujka 2004. ustanovio je «Giorno del Ricordo in memoria delle vittime delle foibe e dell›esodo giuliano-dalmata» (Dan sjećanja na žrtve fojbi i julijansko-dalmatinskog egzodusa), a istim zakonom Arhiv je, zajedno s Muzejem istarsko-riječko-dalmatinske kulture iz Trsta, označen kao kulturna institucija egzodusa. Društvo za riječka istraživanja promiče intenzivnu izdavačku aktivnost, često povezanu sa skupovima i studijskim seminarima o povijesti zemalja istočnog Jadrana. Od 1952. objavljuje časopis «Fiume» koji je preuzeo naziv istoimene periodičke publikacije koja je rođena u gradu podrijetla 19236.

U šezdesetim godinama razvila su se udruženja ezula iz izgubljenih gradova pod nazivom Slobodne općine u egzilu.

Slobodna općina Rijeke u egzilu fomirana je 1966. i njezin je prvi «gradonačelnik» bio Ruggero Gherbaz; njegovo je glasilo bilo, i još uvijek jest, periodična publikacija «La Voce di Fiume» - «Glas Rijeke».

371

Udruživanje «ostalih» i povratak ezula Jugoslavenski komunistički režim osigurao je talijanskoj manjini niz prava i instrumenata čije je korištenje bilo, međutim, podvrgnuto rigidnoj kontroli Partije (i lokalne policije) radi sprječavanja svake devijacije od «ortodoksije». Tijelo koje je predstavljalo talijansku manjinu bila je, kao što je rečeno, Talijanska unija za Istru i Rijeku. U tijeku svoje povijesti TUIR su pogodile periodične čistke, svaki puta kada je njeno vodstvo pokušalo izbjeći kontrolu s visoka da bi bolje štitilo interese Talijana koji su ostali. Manjina je raspolagala (i još uvijek raspolaže) izdavačkom kućom EDIT (akronim od «Edizioni italiane» – Talijanska izdanja) u Rijeci, koja je objavljivala (i još objavljuje) dvije periodične publikacije na talijanskom jeziku, dvotjednik «Panorama» i dnevnik «La Voce del popolo», čemu treba dodati i časopis za kulturu «La Battana», osnovan u Rijeci 1964., kao i talijanskim programima RTV Kopar. Važnu ulogu odigrala je u onim godinama i «Talijanska drama» u Rijeci, dramski ansambl talijanskog jezika koji djeluje unutar Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Tomu treba dodati i «Centro per le ricerche storiche di Rovigno» – Centar za povijesna istraživanja u Rovinju, osnovan 12. veljače 1969. koji je tijekom godina promicao brojne studije i istraživanja, usmjerene često na osporavanje, u granicama u kojima je to bilo moguće u političkim uvjetima Titove Jugoslavije, tendencija da se zamrači, ako ne i izbriše, uloga talijanske komponente u povijesti Istre i Rijeke7.

Rušenje Berlinskog zida 1989. i posljedična brza implozija komunističkih režima u zemljama Istočne Europe, uključivši i Jugoslaviju, označilo je početak radikalne promjene u organizaciji talijanske manjine koja je morala odmah svesti račune s proglasom o neovisnosti Slovenije u prosincu 1990. i Hrvatske, u lipnju 1991., i s teškim ratom koji je uslijedio nakon toga, od 1991. do 1995. Staru Talijansku uniju za 372

Istru i Rijeku zahvatio je proces duboke obnove i 16. srpnja 1991. nastala je «Unione italiana» (Talijanska unija), nova demokratska organizacija talijanske manjine: nestala je crvena zvijezda sa zastave i službenih dokumenata a udaljenost od prijašnje organizacije istaknuta je i u promjeni imena. Promjena se proširila, prirodno, i na druge institucije manjine, počevši od tiska na talijanskom jeziku8.

S krajem jugoslavensmog komunističkog režima počeo sa razvijati odnos koji prije više-manje nije ni postojao, između ezula i «ostalih», a također i između talijanskih ezula i Hrvata i Slovenaca, sada već prestavnika demokratskih vlada koje su težile ući u članstvo Europske unije (što se i dogodilo 2004. Sloveniji, a 2013. Hrvatskoj)9.

Prvi koji su pokrenuli službeni dijalog sa «ostalim» Talijanima i s vlastima hrvatske većine bila su baš udruženja riječkih ezula, kojima su se nakon nekoliko godina pridružio i veći dio drugih ezulskih udruga. Već od 1989., kada je još postojala jugoslavenska država, Društvo za riječka istraživanja, u dogovoru sa Slobodnom općinom Rijeka u egzilu, poslala je jednu delegaciju u grad svojeg porijekla.

Dijalog je zamišljen ne kao afektivno ponovno spajanje i oćenita pacifikacija, ciljevi hvale dostojni ali ograničeni,

PLAN GRADA, 1900.

373

već kao autentična povijesna nužnost: u novim povijesnim okolnostima kulturni identitet talijanskog karaktera u Rijeci, tako kao i u drugim izgubljenim zemljama, može i mora biti branjen i valoriziran zajedno – u njemu moraju sudjelovati i ezuli i «ostali», prevladavajući podjele i kontrapozicije koje su sada već anakrone. Bez «ostalih», naime, povijesno talijanstvo Rijeke ostalo bi lišeno konkretne i životne reference na zemlju i na mjesta, a bez ezula ne bi bilo više sjećanja na tragičnu povijesnu cezuru koju predstavlja egzodus. Ali obnova kulturnog identita talijanskog karaktera Rijeke odnosi se na povijest svih komponenti grada, počevši od hrvatskih Riječana koji su oduvijek prisutni u gradu, a danas su većinsko stanovništvo10.

Ove ideje su naširoko obrazložene u jednom dokumentu Društva za riječka istraživanja iz 1998., nazvanom «Riječki kulturni manifest», širen radi motiviranja i relansiranja dijaloga započetog 198911. Etape ovog procesa mogu biti samo naznačene: prvi službeni susret s vlastima grada Rijeka-Fiume zbio se 1990., a 15. lipnja jedna delegacija Društva koju su sačinjavali i neki članovi vodstva Slobodne općine Rijeka u egzilu, zajedno s lokalnom Zajednicom Talijana, sudjelovala je na proslavi gradskih svetaca-zaštitnika. Raspisane su, u dogovoru s hrvatskim vlastima, godišnji natječaji za dodjelu nagrada učenicima talijanske Više srednje škole u Rijeci. Među raznim međunarodnim skupovima kojima su prisustvovali talijanski, hrvatski, slovenski, mađarski i austrijski znanstvenici, treba spomenuti barem onaj koji je imao za temu riječku autonomiju i lik Riccarda Zanelle koji je održan u Trstu 1995., zatim onaj s naslovom «Rijeka u stoljeću velikih promjena», u suorganizaciji i grada Rijeka-Fiume, održan u kvarnerskom gradu, i konačno skup iz 2005. s nazivom «Rijeka raskrižje naroda i kultura» koji je održan u sjedištu Mađarske akademije u Rimu i kojim je predsjedavao Claudio Magris12.

374

Rezultat najvećeg značaja ovog otvaranja je, nedvojbeno, istraživanje o žrtvama talijanske nacionalnosti u bivšoj talijanskoj Kvarnerskoj provinciji u razdoblju 1939.-1947., u suorganizaciji Društva za riječka istraživanja i Hrvatskog instituta za povijest. Ovo istraživanje obilježilo je zaokret u odnosima s Hrvatima: započeto 1997. s financiranjem i Italije i Hrvatske, završeno je objavljivanjem 2002. godine knjige u redakciji Amleta Balarinija i Mihaela Sobolevskog, s naslovom Le vittime di nazionalità italiana a Fiume e nei dintorni 1939-1947 - Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici 1939.1947., u dvojezičnom talijansko-hrvatskom izdanju. Iste godine djelo je objavljeno u nakladi talijanskog Ministarstva za kulturna dobra i aktivnosti i svečano predstavljeno u Zagrebu, u sjedištu Hrvatskog instituta za povijest a zatim i u Rimu, u Državnom arhivu13.

Važno priznanje ove višegodišnje aktivnosti nedavno je došlo baš iz aktualne Rijeke-Fiume: 10. svibnja 2016.

Gradsko vijeće ovoga kvarnerskog grada jednoglasno je usvojilo prijedlog, formuliran od strane lokalne Zajednice Talijana, za dodjelu «Zlatne plakete Grada Rijeke», nagrade koju Grad dodjeljuje svake godine zaslužnim osobama, predsjedniku Društva za riječka istraživanja Amletu Ballariniju za «višegodišnji angažman u promicanju dijaloga i slike Grada Rijeke». Nagradu je Ballariniju predao gradonačelnik Vojko Obersnel 15. lipnja, na dan proslave riječkih svetaca-zaštitnika, u tijeku svečanosti koja je održana u bivšem Općinskom kazalištu «Verdi», danas Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. To je bio prvi put da se u Hrvatskoj jedna prestižna nagrada dodijeli jednom ezulu.

Nedavno je Grad Rijeka-Fiume posvetio dvojezični spomenik-reljef Giovanniju Kobleru, najvećem talijanskom povjesničaru grada, zatim je odlučio da u toponomastici oživi uspomenu na gradonačelnika iz razdoblja «ugarske idile» Giovannija de Ciottu i na vođu riječke Autonomne stranke 375

Riccarda Zanellu, i donesena je odluka o postavljanju skulpture riječkog dvoglavog orla, koja reproducira stari leopoldijanski grb, na vrh gradskog tornja14. Aktualna Rijeka, grad sadašnjosti, tako ponovno vraća svoje korijene iz prošlosti, kao grad memorije.

Kako reče pjesnik15: Povijest nije samo Rovokopač koji uništava, kako se to kaže, Ostavlja podzemne prolaze, kripte, rupe I skrovišta. I netko preživi.

Tako i Fiume preživljava u aktualnoj Rijeci i nakon totalitarne devastacije tragovi njezinog antičkog lica postaju opet sve prepoznatljiviji.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Pupo, 2018., str 225 Vidjeti: Micich, 2010.a i Stelli, 2016.

Micich, 2015., str. 43 Micich, 2015.

Micich, 2015., str. 23-25 Micich, 2010.b, str. 25-34 Vidjeti: E. L. Giuricin, 2008., I., pogl. II.-VIII. Vidjeti: E. L. Giuricin, 2008., I., pogl. IX.-X. Vidjeti: Dall’esilio, 2010.

Stelli, 2010.c, str. 18-19 Tekst je, zajedno s potpisnicima, objavljen u: Dall’esilio, 2010., str. 92-97 Vidjeti: Dall’esilio, 2010.; Pupo, 2018., str. 282-283 Dall’esilio, 2010., str. 110-119 Tomu treba dodati da su nedavno u Starom gradu postavljene prve četiri ploče, od trideset predviđenih do kraja godine 2019., koje navode, po kronološkom redu, talijanska imena jednog niza ulica i trgova.

15 Eugenio Montale, La Storia II., u: L’Opera in versi («Satura I.»), Einaudi, Torino, 1980., str. 316

376

BIBLIOGRAFIJA PRIMARNI IZVORI

Deputazioni [Le] regnicolari nella questione di Fiume negli anni 1868-1869 e 1883- 1884, pubblicato per cura del Municipio, Tipografia Mohovich, Fiume, 1898. [Deputazioni regnicolari] Documenti [I] diplomatici italiani. Quinta serie, vol. III [3 marzo-24 maggio 1915], Ministero degli Affari Esteri, Istituto Poligrafico e Zecca dello Stato, Roma 1984.-1985.

[Documenti diplomatici] Libri del cancelliere, volume primo, parte prima 1437-1444, a cura di S. Gigante, “Monumenti di storia fiumana”, Fiume, 1912. [Libri del cancelliere I] Libri del cancelliere, parte seconda 1445-1457, a cura di S. Gigante, in “Fiume. Rivista semestrale della Società di Studi Fiumani”, I e Ii semestre 1931, Fiume, 1931.

Statuti concessi al Comune di Fiume da Ferdinando I nel 1530, pubblicati e tradotti per cura della Deputazione di Storia Patria da Silvino Gigante, in “Monumenti di storia fiumana”, vol. I, Stabilimento tipo-litografico di E. Mohovich, Fiume, 1910. [Statuti] Statuto della libera città di Fiume e del suo distretto, Tipografia Mohovich, Fiume, 1872.

377

Verbali del Consiglio Nazionale Italiano di Fiume e del Comitato Direttivo 1918-1920, a cura di Danilo L. Massagrande, Società di Studi Fiumani, Roma 2014.

Archivio Museo Storico di Fiume a Roma, Fondo personalità fiumane, Archivio Zanella. [AMSFR] Povijesne studije i eseji Aa.Vv., Istra i Slovensko primorje, Rad, Beograd, 1952.

Aa.Vv., Autonomia [L’] fiumana (1896-1947) e la figura di Riccardo Zanella, Atti del Convegno del 3 novembre 1996, Trieste 1997.

Aa.Vv., Fiume nel secolo dei grandi mutamenti - Rijeka u stoljeću velikih promjena, Atti del Convegno internazionale di Fiume del 23-24 ottobre 1999, Edit, Rijeka-Fiume 2001.

Aa.Vv. (Franjo Butorac, Vinko Antić, Danilo Klen et al.), Povijest Rijeke, Skupština Općine Rijeka, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988.

Paolo Alatri, Nitti, D’Annunzio e la questione adriatica [1919-1920], Feltrinelli, Milano 1976.

Id., D’Annunzio, UTET, Torino, 1983.

Almanacco fiumano per l’anno 1855, pubblicato da Giuseppe Politei, Tipografia Sebastiano Tondelli, Venezia, 1854.

[Almanacco fiumano 1855] Almanacco fiumano per l’anno bisestile 1856, pubblicato da Giuseppe Politei, Tipografia del Lloyd Austriaco, Trieste, 1856.

Almanacco fiumano per l’anno 1857, pubblicato da Giuseppe Politei, E. Rezza, Fiume, 1857. [Almanacco fiumano 1857] 378

Almanacco fiumano per l’anno 1858, pubblicato da Giuseppe Politei, E. Rezza, Fiume, 1858.

Almanacco fiumano per l’anno 1859 e Almanacco fiumano per l’anno 1860, pubblicato da Giuseppe Politei, E. Rezza, Fiume 1860.

CONTR.AMF Anonimo [V. Gelletich?], L’autonomia di Fiume. Appunti storici e considerazioni. Studio di un vecchio fiumano, Stabilimento tipo-litografico E. Mohovich, Fiume 1901.

CONTR.AMF Anonimo, La reincorporazione di Fiume all’inclito regno d’Ungheria. Memorie, Karletzky, Fiume, 1823.

[Anonimo 1824] Gjon Antoni, Tajanstveni Morčići – Moretti Misteriosi – Mysterious Morčići, AR, Agencija Roma, Rijeka- Fiume 2018.

[Antoni 2018] Elio Apih, Italia, fascismo e antifascismo nella Venezia Giulia, Laterza, Bari 1976.

Id., [con R. Spazzali, M. Cattaruzza, O. Moscarda Oblak], Le foibe giuliane Gorizia, Libreria Editrice Goriziana, Gorizia, 2010.

Gabriele Bagnoli, Il confine orientale italiano nel Trattato di pace di Parigi del 10 febbraio 1947, Firenze, a.a. 2007-2008, http:// www.leganazionale.it/index.php/ approfondimenti/64normativa/219-il-confine-orientale-italiano ... [Bagnoli 2007-08] Amleto Ballarini, L’Olocausta sconosciuta, Edizioni occidentale, Roma, 1986. [Ballarini 1986] Id., L’Antidannunzio a Fiume. Riccardo Zanella, Edizioni Italo Svevo, Trieste 1995. [Ballarini 1995] Id., Profilo storico, in Società di Studi Fiumani-Istituto Croato per la Storia Zagabria, Le vittime di nazionalità italiana a Fiume e dintorni – Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i oko379

lici (1939.-1947.), Ministero per i beni e le attività culturali, Roma, 2002. [Ballarini 2002a] Id., Anche Fiume ha avuto le sue foibe, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 4, luglio-dicembre 2001.

Id., La resistenza autonomista anticomunista fiumana (194547) e gli aiuti clandestini gestiti dal CLN di Trieste, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 6, luglio-dicembre 2002, pp. 7-31.

[Ballarini 2002b] Id., Quell’uomo dal fegato secco [Riccardo Gigante senatore fiumano], Società di Studi Fiumani, Roma 2003. [Ballarini 2003] Id., Marino Micich, Emiliano Loria, Giovanni Stelli, Venezia Giulia Fiume Dalmazia. Le foibe l’esodo la memoria, Associazione per la Cultura Fiumana Istriana e Dalmata nel Lazio, Roma 2010.

Gino Bambara, La guerra nazionale di liberazione in Jugoslavia, Milano 1988, Mursia. Radule Bartulović, Sušak i Rijeka u NOB, Tipograf, Rijeka, 1975.

Giulio Benedetti, La pace di Fiume. Dalla Conferenza di Parigi al Trattato di Roma, Zanichelli, Bologna 1924.

Silva Bon, Le comunità ebraiche della Provincia italiana del Carnaro Fiume ed Abbazia (1924-1945), Società di Studi Fiumani, Roma 2004.

Id., Il punto sul caso Palatucci, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 38, luglio- dicembre 2018. [Bon 2018] Gianantonio Bomman, Storia civile ed ecclesiastica della Dalmazia Croazia e Bosna, Antonio Locatelli, I.-II., Venezia, 1775.

Vjekoslav Bratulić, Rovinjsko selo, Jadranski Institut-JAZU, Zagreb, 1959.

Aldo Bressan [con Luciano Giuricin], Fratelli nel sangue, EDIT, Fiume, 1964.

380

Rina Brumini, La comunità ebraica di Fiume, Edit, Fiume-Rijeka, 2019.

Enrico Burich, Fiume prima e dopo Vittorio Veneto, s.e., Venezia 1968.

Herman Buršić, Razvoj narodne vlasti u južnoj Istri 19441945.godini, ZPM, 6, 1977.

Radule Butorović, Sušak i Rijeka un NOB, CHRPN, Rijeka, 1975.

Carlo Spartaco Capogreco, I campi del Duce. L’internamento civile nell’Italia fascista [1940-1943], Einaudi, Torino 2006.

[Capogreco 2006] Ester Capuzzo, Da “fedelissima” a “irredenta”: l’autonomia del la città di Fiume, in L’autonomia fiumana (1896-1947)... cit. supra.

Id., Alla periferia dell’impero. Terre italiane degli Asburgo tra storia e storiografia, Edizioni Scientifiche Italiane, Napoli 2009.

Giovanni Cattalinich, Storia della Dalmazia, tomo 1 e 2, Zara, 1834.

Marina Cattaruzza, L’Italia e il confine orientale, Il Mulino, Bologna, 2007.

Id. [a cura di], Nazionalismi di frontiera. Incontri e scontri di identità sull’Adriatico nord-orientale 1850-1950, Soveria Mannelli, 2003.

Id., M. Dogo, R. Pupo, Esodi. Trasferimenti forzati di popolazione nel Novecento europeo, ESI, Napoli, 2000.

Lavo Čermelj, Il vescovo Antonio Santin e gli sloveni e croati delle diocesi di Fiume e Trieste-Capodistria, Inšt. Narodn. Vprašanja pri Univerzi, Ljubljana 1953, Amedeo Colella, L’esodo dalla terre adriatiche. Rilevazioni statistiche, Opera per l’Assistenza ai Profughi Giuliani e Dalmati, Roma 1958, 381

Enzo Collotti, Il Litorale Adriatico nel Nuovo Ordine Europeo 1943-1945, Vangelista, Milano, 1974.

Cristiana Colummi, Annamaria Brondani, Giovanni Miccoli, Storia di un esodo, Istria 1945-1956, Istituto Regionale per la Storia del Movimento di Liberazione nel Friuli-Venezia Giulia, Trieste, 1980.

Antonio Cortese, L’esodo istriano, fiumano e dalmata.

Un’analisi quantitativa, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 26, luglio-dicembre 2012, pp. 3-20. [Cortese 2012] Marco Coslovich, Giovanni Palatucci. Una giusta memoria, Mephite, Avellino, 2008.

G.B. Crollalanza, Memorie storico-genealogiche della stirpe Waldsee-Mels e più particolarmente dei conti di Colloredo con Documenti, , presso la Direzione del Giornale Araldico, Pisa, 1875. [Crollalanza 1875] Arturo Cronia, Glagolitico, voce in Enciclopedia Italiana, Roma, 1933. [Cronia 1933] Marco Cuzzi (con Guido Rumici, Roberto Spazzali), Istria-Quarnero-Dalmazia. Storia di una regione contesa dal 1976 alla fine del XX secolo, LEG, Gorizia 2009.

Giovanni Dalma, Testimonianza su Fiume e Riccardo Zanella, in “Movimento di Liberazione d’Italia”, Rassegna bimestrale di studi e documenti, n. 78. Milano, gennaio-marzo 1965.

Alessandro Damiani, La cultura degli Italiani dell’Istria e di Fiume. Saggi e interventi, CRSR, Rovigno, 1997.

Mario Dassovich, Gioventù fiumana contro Tito nel 1946, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 2, aprile-giugno 1952.

[Dassovich 1952] Id., Nelle prigioni di Tito, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 3-4, luglio-dicembre 1952.

382

Id., Itinerario fiumano 1938-1949, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, gennaio 1973- dicembre 1974. [Dassovich 1973-74] Id., I molti problemi dell’Italia al confine orientale, voll. 2, Del Bianco, Udine, 1989-1990.

Id., I treni del Ventennio anche quassù arrivavano in orario, Lint, Trieste 1993. Id., Proiettili in canna, Trieste 1995.

Id., L’aquila aveva preso il volo, Libreria editrice goriziana, Gorizia, 1998.

Mirko Deanović, Un calmiere del pesce del 1449 a Fiume [Rijeka], in “Bollettino dell’atlante linguistico mediterraneo”, n.

7, 1965, Firenze, Leo S. Olschki, pp. 105- 108 Rodolfo Decleva, Qualsiasi sacrificio! Da Fiume ramingo per l’Italia, Sussisa di Sori, 2015.

Renzo De Felice, La Carta del Carnaro nei testi di Alceste de Ambris e di Gabriele D’Annunzio, Il Mulino, Bologna, 1973.

[De Felice 1973] Id., D’Annunzio politico 1918-1938, Laterza, Roma-Bari, 1978. [De Felice 1978] Aldo Depoli, Fiume una storia meravigliosa, Ediz. Libero Comune di Fiume in esilio, Roma, 1969.

Attilio Depoli, Bibliografia storica fiumana, in “Fiume”, I-II sem. 1924, I sem. 1925 e II sem. 1926.

Id., Arrigo Lorenzi, voce Fiume, Enciclopedia Italiana, Roma, 1932.

Id., L’istruzione a Fiume, in Fiume e la provincia del Carnaro, Pais, Roma, 1959. [Depoli 1953] Id., Fiume nel 1848 e negli anni precedenti, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 3-4, luglio-dicembre 1952, n. 1-2, gennaio-giugno 1954, n. 3, luglio- settembre 1954, n. 4, ottobre-dicembre 1954.

383

Id., Fiume negli anni 1848 e 1849, Edizioni della rivista Fiume, Roma s. d. [1955?], [Depoli 1955] Id., Una statistica sorprendente, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 3-4, luglio- dicembre 1957. [Depoli 1957] Id., Il distacco di Fiume dalla Croazia (1862-1869), in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 3-4, luglio-dicembre 1960.

Id., La veridica storia di una strisciolina di carta (il distacco di Fiume dalla Croazia), in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n.

3-4, luglio-dicembre 1960. [Depoli 1960] Id., Il distacco di Fiume dalla Croazia 1867-1869, in “Fiume.

Rivista di studi fiumani”, n. 1-2, gennaio-giugno 1961.

Id., Fiume XXX ottobre 1918 [scritti scelti], Li Causi editore, San Giovanni in Persiceto, 1982. [Depoli 1982] Guido Depoli, La provincia del Carnaro - Saggio geografico, in “Fiume”, I-II semestre 1927.

Id., La nostra pescheria in un documento del secolo XV, in “Bullettino della Deputazione Fiumana di Storia Patria”, vol. I, Fiume 1910, pp. 140-149 [G. Depoli 1910] Ervin Dubrović, Francesco Drenig. Contatti culturali italo-croati a Fiume dal 1900 al 1950, CRSR, Rovigno, 2015. [Dubrović 2015] Ervin Dubrović, Andrea Ludovico Adamich, cittadino europeo, Museo civico di Fiume, 2019.

Zdravko Dizdar - Vladimir Geiger - Milan Pojić - Mate Rupić [priredili], Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje – Slavonski Brod, 2005. [Dizdar 2005] Kristina Džin, Le fonti per la storia antica di Nesazio, in “Atti”, CRSR - Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, vol.

XLII, 2012, pp. 11-24.

384

Antonella Ercolani, La fondazione del fascio di combattimento a Fiume, tra Mussolini e D’Annunzio, Bonacci, Roma 1996.

[Ercolani 1996] Id., Da Fiume a Rijeka. Profilo storico-politico dal 1918 al 1947, Rubettino, Soveria Mannelli, 2009. [Ercolani 2009] Alfredo Fest, Contributi per la storia della pubblica istruzione in Fiume, in “Annuario del r. ginnasio superiore di Fiume, Fiume 1900 [versione italiana di G. Gelletich]. [Fest 1900].

Id., Fiume all’epoca della prima guerra napoleonica, Bullettino della Deputazione Fiumana di Storia Patria, supplemento al vol. II, Fiume 1912 [Fest 1912] Id., Fiume nel secolo XV, in “Bullettino della Deputazione fiumana di storia patria”, vol. III, Fiume 1913. [Fest 1913a] Id., Fiume in difesa della sua autonomia al principio del secolo XVII, in “Corvina”, voll. XI-XII, XII-XIV, XIX- XX, Budapest 1926-1929. [Fest 1926-29] Id., Il barone Giuseppe Eötvös e la questione di Fiume [su la base di quattro lettere inedite del barone , in “Bullettino della Deputazione fiumana di storia patria”, vol. III, Fiume 1913. [Fest 1913b] Id., L’Ungheria e il mare con speciale riguardo a Fiume, Tipografia Franklin, Budapest, 1935. [Fest 1935] Anna Maria Fiorentin, Veglia la “splendidissima civitas curictarum”, ETS, Pisa, 1993. [Fiorentin 1993] Galliano Fogar, Dall’irredentismo alla resistenza nelle province adriatiche: Gabriele Foschiatti, Del Bianco, Udine, 1966.

Id., Foibe e deportazioni nella Venezia Giulia, “Qualestoria”, 3, 1983. Ilona Fried, Fiume città della memoria 1868-1945, Del bianco, Udine 2005. [Fried 2005] Ferdinando Gerra, L’Impresa di Fiume, Longanesi, Milano, 1966. [Gerra 1966] 385

Carlo Ghisalberti, Da Campoformio a Osimo. La frontiera orientale tra storia e storiografia, Edizioni Scientifiche Italiane, Napoli, 2001.

Antonio Felice Giacich, Reminiscenze storiche del Municipio di Fiume nel 1848, Fiume 1861. Riccardo Gigante, Lo stemma del Comune di Fiume, in “Fiume”, I e II semestre 1929, pp.

31-44. [R. Gigante 1929a] Id., L’esecuzione capitale dei conti Nádasdy, Zrinyi e Frangipani nelle lettere di uno spettatore, in “Fiume”, I e II semestre 1929, pp. 31-44. [R. Gigante 1929b] Id., La Topografia di Fiume romana e del suo porto, in “Studi saggi appunti”, vol. I, Fiume 1944. Silvino Gigante, Fiume nel secolo XVI, in “Bullettino della Deputazione fiumana di storia patria”, vol. IV, Fiume 1918. [Gigante 1918] Id., Storia del Comune di Fiume, Bemporad, Firenze, 1928.

[Gigante 1928] Id., Venezia e gli Uscocchi, in “Fiume”, I e II semestre 1930; 1931. [Gigante 1931] Id., Due lettere di Lodovico Kossuth nella questione della strada ferrata tra l’Ungheria e Fiume, in “Fiume. Rivista della Società di Studi Fiumani”, 1933-1934, Fiume 1936. [Gigante 1933-1934] Antun Giron, Zapadna Hrvatska u Drugom Svjetskom ratu, Adamić, Rijeka 2004.

Ezio e Luciano Giuricin, La Comunità Nazionale Italiana. Storia e istituzioni degli Italiani dell’Istria, Fiume e Dalmazia [1944-2006], voll. 2, Centro di Ricerche Storiche di Rovigno (CRSR), Rovigno, 2008. [E.L.Giuricin 2008] Id. e id., Il percorso di un’eredità. La stampa della Comunità nazionale nel solco della storia dell’editoria italiana dell’Adriatico orientale, Unione italiana- Fiume, Università popolare-Trieste, Rovigno, 2017.

386

Ezio Giuricin, I rapporti tra Resistenza italiana e Resistenza jugoslava al confine orientale, in Dino R. Nardelli, Giovanni Stelli [a cura di], Istria Fiume Dalmazia laboratorio d’Europa. II. La minoranza italiana ... cit. infra, 2014. Id., L’esodo degli italiani: una pulizia etnica di fatto?, in “Fiume.

Rivista di studi adriatici”, n. 35, gennaio-giugno 2017, pp.

75-84. [E. Giuricin 2017] Luciano Giuricin, Vincenzo Gigante-Ugo, eroe della Resistenza jugoslava e italiana, CRSR, Rovigno, 1984.-1985.

Id., Quei dodicimila documenti dell’esodo, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 28, II Semestre 1994. [L.Giuricin 1994] Id., Altri 7.000 documenti dell’operazione esodo, in “Fiume.

Rivista di studi fiumani”, n. 29, I Semestre 1995. [L.Giuricin 1995] Id., La rinascita degli autonomisti zanelliani, in “L’autonomia fiumana [1896-1947] e la figura di Riccardo Zanella” cit. supra, pp. 125-130. [L.Giuricin 1997] Id., Il settembre 1943 in Istria e a Fiume, “Quaderni”, XI, CRSR, Rovigno 1997. Id., La difficile ripresa della Resistenza in Istria e a Fiume (autunno 1943-primavera 1944), “Quaderni”, XII, CRSR, Rovigno 1999.

Id., L’Istria teatro di guerra e di contrasti internazionali [estate 1944 – primavera 1945], in “Quaderni”, CRSR, vol. XIII, 2001. [L. Giuricin 2001] Id., La memoria di Goli Otok - Isola Calva, Rovigno 2007, Centro di ricerche storiche di Rovigno - Unione italiana di Fiume - Università popolare di Trieste. [L.Giuricin 2007] Id., Quei dodicimila documenti dell’esodo, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 28, II Semestre 1994.

Id., Altri 7.000 documenti dell’operazione esodo, in “Fiume.

Rivista di studi fiumani”, n. 29, I Semestre 1995.

387

Francesco Glavinich, Historia Tersattana, Udine, 1648. [ristampa anastatica Tiskara Rijeka, Zagreb, 1989.] [Glavinich 1648] Pier Gabriele Goidanich, Paleoslavo, voce in Enciclopedia Italiana, 1935. [Goidanich 1935] Bela von Gonda, La flotta mercantile ungherese e il porto di Fiume [relazione al XI Congresso della Associazione Internazionale Permanente della Conferenza per la Navigazione, tenutosi a S. Pietroburgo nel 1908], in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 2, luglio-dicembre 2000, pp. 45-73. [tr. it. dal tedesco] [Gonda 1908] Marco Grilli, La dinastia dei Frankopan. I principali signori feudali croati (XII-XVII secolo), in “InStoria”, rivista on line di storia e informazione, n. 24, maggio 2007 [http://www. instoria.it/home/dinastia_frankopan.htm, consult. 10/07 2019] [Grilli 2007] Franjo Gruber, Cambieri ed il morbo di Scherlievo - Inizio della venereologia a Fiume (Cambieri and Škrljevo Disease: The beginnings of venereology in Rijeka), Acta med-hist Adriat. 2007; 5[2].

Id., Ines Brajac, Zinka Stanić-Zgombić, Giovanni Battista Cambieri and the beginning of venereology in Rijeka region, Acta Dermatovenerol. Croat 2008; 16 [1] [Gruber et al. 2008] Cinzia Guazzi, La Reggenza italiana del Carnaro nella storia del diritto costituzionale, Centro di cultura giuliano-dalmata, Genova, 1982.

Giordano Bruno Guerri, Disobbedisco. Cinquecento giorni di rivoluzione. Fiume 1919-1920, Mondadori, Milano, 2019.

Pier Luigi Guiducci, Dossier Stepinac. Alojzije Stepinac [1898-1960]. Un arcivescovo tra ustase, cetnici, nazisti, fascisti e comunisti, Roma 2018, Albatros. [Guiducci 2018] Id., L’ultima scelta. Giovanni Palatucci (1909-1945) “giusto tra 388

le nazioni”. Stato della ricerca dopo i lavori della Commissione di Roma (2010-2015), in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n.

39, gennaio-giugno 2019.

Patrizia C. Hansen, Cultura e letteratura a Fiume italiana, in “La rassegna della letteratura italiana”, LXXXIX n. 2-3, 1985.

Id., La collaborazione a «La Voce» degli scrittori fiumani, in Giani Stuparich fra Trieste e Firenze: atti della giornata di studi, Firenze, Gabinetto Vieusseux, 31 marzo 2000, ANVGD, Roma, 2001.

Id., Giusy Criscione, Dove andare, dove tornare. Autori dell’Istria, di Fiume e della Dalmazia dal Novecento al nuovo millennio, Carta Adriatica, Roma 2018.

Rodolfo Horvat, Politička Povjest Grada Rijeke - Storia politica della città di Fiume, Tisak Riečke Dioničke Tiskare, Rieka, 1907. [Horvat 1907] Ljubinka Toševa Karpowicz, Riječki Corpus Separatum 1868-1924, Doktorska teza, Fakulteta za družbene vede, Ljubljana, 1986.

Id., Masonerija, politika i Rijeka [1785-1944], Državni arhiv Rijeka, Rijeka, 2015.

Egidio Ivetic, Jugoslavia sognata. Lo jugoslavismo delle origini, Franco Angeli, Milano 2012.

Id., Un confine nel Mediterraneo. L’Adriatico orientale tra Italia e Slavia (1300-1900), Viella, Roma, 2014.

William Klinger, La genesi dei movimenti nazionali a Fiume, in Aa.Vv., Fiume nel secolo dei grandi mutamenti ... cit. supra 2001.

Id., Germania e Fiume. La questione fiumana nella diplomazia tedesca (1921-1924), Deputazione di Storia Patria per la Venezia Giulia, Trieste, 2011.

389

Id., Dall’autonomismo alla costituzione dello Stato: Fiume 1848-1918, in Forme del politico tra Ottocento e Novecento, a cura di E. Betta et al., Viella, Roma, 2012. [Klinger 2012] Id., Il terrore del popolo: storia dell’OZNA, la polizia politica di Tito, Edizioni Italo Svevo, Trieste, 2012.

Id., Un capitolo della Questione d’Oriente: il Corpus separatum di Fiume [1773- 1923], in “Quaderni vergeriani”, n. 9, 2013. [Klinger 2013] Id., Socialismo, nazione, questione adriatica nella Grande guerra e nel primo dopoguerra, in Dino R. Nardelli, Giovanni Stelli [a cura di], Istria Fiume Dalmazia laboratorio d’Europa. II. La minoranza italiana ... cit. infra, 2014.

Id., Scritti minori, voll. 2 (a cura di Sandro Gherro e Fulvio Varljen), Centro Studi Sociali “Alberto Cavalletto”, Padova, 2017.

Giovanni Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, Stabilimento Tipo-litografico fiumano di E. Mohovich, I.-III., Fiume 1896. [Kobler I, II, III] Ivan Kovačić, Kampor 1942-1943, Adamić, Rijeka, 1998.

Milan Kruhek, Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća, Zagreb 1995.

Gaetano La Perna, Pola, Istria, Fiume 1943-1945, Milano, 1993.

Giacinto Laszy, Fiume tra storia e leggenda, Edit, Fiume-Rijeka, 1998.

Elena Ledda, Guglielmo Salotti [a cura di], Un capitolo di storia: Fiume e D’Annunzio, Atti del Convegno Gardone Riviera-San Pelagio, 27-28 ottobre 1989, Lucarini, Roma, 1991.

Michael Ledeen, D’Annunzio a Fiume, Laterza, Roma-Bari, 1975. [Leeden 1975] 390

Louis Léger, La mythologie slave, Ernest Leroux, Paris 1901. [Léger 1901] Luigi Emilio Longo, L’esercito italiano e la questione fiumana [1918-1921], I.-II., Ufficio storico SME, Roma, 1996.

Emiliano Loria, Alcide De Gasperi e il movimento autonomista fiumano di Riccardo Zanella [1945-47], in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 6, luglio-dicembre 2002. [Loria 2002] Id., Armando Odenigo, poeta, giornalista e diplomatico [18851969], in «Fiume. Rivista di studi adriatici», n. 16/2007.

Id., Per Fiume italiana: la propaganda degli irredentisti fiumani nelle carte dell’Archivio Museo Storico di Fiume [1910-1915], in «Fiume. Rivista di studi adriatici», n. 18/2008. [Loria 2008] Id., Alcide De Gasperi e il movimento autonomista fiumano di Riccardo Zanella [1945- 47], in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 6, luglio-dicembre 2002.

Milan Lučić, NOR u ljeto i jesen 1943, Centar za Historiju Radničkog Pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog Primorja i Gorkog kotara Rijeka [Chrpn], Rijeka, 1983.

Irvin Lukežić, Povijest riječkih konzulata, Adamić, Rijeka 2004.

Id., Natalia de Ciotta – ugledna riječka dobrotvorka i njemaćka spisateljica, in “Novi Kamov”, br. 4, sv. 41, god. XI, 2011.

[Lukežić 2011] Antonio Luksich Jamini, Fiume nella Resistenza e nella lotta per la difesa dell’unità italiana [1943-1947], in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 1-2, gennaio-giugno 1960, pp. 72-92.

[Luksich Jamini 1959] Id., Una testimonianza croata della lotta anticroata di Fiume nel secolo scorso, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 1-2, gennaio-giugno 1959. [Luksich Jamini 1960] 391

Id., Il problema dell’uso del glagolitico a Fiume, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 1-2, gennaio-giugno 1964.

Id., Documentazioni croate delle vicende politico-nazionali di Fiume nel periodo 1848- 1868, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 1-2, gennaio-giugno 1965.

Id., Appunti per una storia di Fiume dal 1896 al 1914, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 1-4, gennaio-dicembre 1968.

Id., Storia di una questione nazionale e della Resistenza al confine orientale d’Italia, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, gennaio-dicembre 1971. [Luksich Jamini 1971] Elemér Malyusz, Mattia I Corvino re d’Ungheria, voce in Enciclopedia Italiana, 1934. [Malyusz 1934] Marino Manin, Z. Dizdar-V.Geiger-M. Pojić-M. Rupić, Partizanska i Komunistička ... cit. supra [recensione] in “Fiume.

Rivista di studi adriatici”, n. 12, luglio-dicembre 2005. [Manin 2005] Lujo Margetić, Antička Tarsatika i počeci Rijeke, in “Rijeka” n. 1 [1994].

Lucifero Martini, Parlano i protagonisti Memorie e documenti raccolti per una storia di Fiume nella Lotta popolare di liberazione fino al 1943. Il Battaglione Fiumano e il Battaglione Garibaldi, CRSR, Rovigno, 1976.

Jovan Maksimović, About the beginnings of organized education in obstetrics in Rijeka and the first midwife textbook in Croatian, Acta medhist Adriat 2004, 2. [Maksimović 2004] Danilo L. Massagrande, Italia e Fiume 1921-1924, Cisalpino-Goliardica, Milano, 1982. [Massagrande 1982] Id., I governi di Fiume indipendente 1918-1924, in “Fiume.

392

Rivista di studi adriatici”, n. 5, gennaio-giugno 2002. [ Massagrande 2002 Olinto Mileta Mattiuz, Le genti di Fiume: 1850-2001, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 10, luglio-dicembre 2004. [Mileta Mattiuz 2004] Katalin Mellace, Italiani e ungheresi nelle lotte risorgimentali.

La partecipazione dei fiumani [1848-1868], Società di Studi Fiumani, Roma, 2002.

Dino Messina, Italiani due volte. Dalle foibe all’esodo: una ferita aperta della storia italiana, I libri del Corriere della sera, Milano, 2019.

Marino Micich, L’autonomia fiumana in alcuni storici croati del secondo dopoguerra, in “L’autonomia fiumana [1896-1947] e la figura di Riccardo Zanella” ... cit. supra, 1997, pp. 131-137.

Id., Riferimenti a Fiume nel carteggio del Bano Josip Jelačić al Consiglio del Governatorato di Zagabria [1848- 1850], in “Fiume.

Rivista di studi adriatici”, n. 1, gennaio-giugno 2000.

Id., Storia di Fiume, anno?, https://www.arcipelagoadriatico.it/ Id., I Giuliano-dalmati a Roma e nel Lazio [1945-2004], Associazione per la cultura fiumana istriana e dalmata nel Lazio, Roma, 2005.

Id., L’esodo dall’Istria Fiume e Zara [1943-1958] e l’accoglienza in Italia, in Ballarini et al., Venezia Giulia Fiume Dalmazia.

Le foibe l’esodo la memoria cit. supra. [Micich 2010a] Id., La Società di Studi Fiumani e l’Archivio-Museo storico di Fiume: memoria, progettualità, futuro [1960-2010], in Dall’esilio al ritorno ... cit. infra. [Micich 2010b] Id., Incontro all’esilio. L’associazionismo degli esuli istriani, fiumani e dalmati durante la Seconda guerra mondiale e nei primi anni del dopoguerra [1943-1949], in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 31, gennaio-giugno 2015. [Micich 2015] 393

Id., Le riviste culturali a Fiume tra le due guerre mondiali [19211944]. Scambi interculturali tra Italia, mondo sub-danubiano e balcanico e valorizzazione della storia patria e dell’ambiente fiumano, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 34, luglio-dicembre 2016. [Micich 2016] Mario Mikolić, Partijska sovjetovanja u Istri u prosincu 1943. godine, “Jadranski Zbornik”, IX, Fiume, 1973-1974.

Enrico Miletto [a cura di], Senza più tornare. L’esodo istriano, fiumano, dalmata e gli esodi nell’Europa del Novecento, Edizioni SEB 27, Torino, 2012.

Minuccio Minucci, Historia degli Uscochi ... coi progressi di quella gente fino all’anno 1602 ... Continuata fino all’anno 1612 da fra Paolo Sarpi ... Supplemento all’historia degli Uscocchi ... Continuata fino all’anno 1612 da fra Paolo Sarpi ... fino all’anno 1616, Venezia, 1676.

Emidio Mohovich, Fiume negli anni 1867 e 1868, Stabilimento Tipo-Litografico, Fiume, 1869. [Mohovich 1869] Luciano Monzali, Gli italiani di Dalmazia e le relazioni italo-jugoslave nel Novecento, Marsilio, Venezia, 2015.

Goran Moravček, Rijeka između mita i prešućene povijesti, Fluminensiana, Rijeka, 1990.

Luisa Morettin, Anatomia di un eccidio. La tragedia delle foibe nei documenti alleati, Edizioni ANVGD, 2013.

Teodoro Morgani, La comunità israelitica di Fiume dalle sue origini [1441] fino al 1940, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 8, ottobre 1984.

Orietta Moscarda Oblak, Il “potere popolare”in Istria 19451953, CRSR, UI Fiume, Università Popolare Trieste, Rovigno, 2016.

Id., L’Elaborato sull’attività delle organizzazioni e dei gruppi nemici a dell’ottobre 1946, “Quaderni”, vol. XXIX, CRSR, Rovigno, 2018.

394

Amir Muzur, Nezavršena povijest medicine u Rijeci: priča o gradu, ljudima i profesiji, Naklada Kvarner, Rijeka, 2013.

Dino R. Nardelli e Giovanni Stelli [a cura di], Istria Fiume Dalmazia laboratorio d’Europa. Parole chiave per la cittadinanza, Istituto per la Storia dell’Umbria Contemporanea, Editoriale Umbra, Foligno, 2009.

Id. [a cura di], Istria Fiume Dalmazia laboratorio d’Europa.

II. La minoranza italiana in Slovenia e Croazia, Istituto per la Storia dell’Umbria Contemporanea, Editoriale Umbra, Foligno, 2014.

Serge Noiret, D’Annunzio, i comunisti e la candidatura di De Ambris a Parma nel 1921, in Elena Ledda. Guglielmo Salotti [a cura di], Un capitolo di storia ... cit. supra, pp. 85-138.

Id., Una riflessione critica su D’Annunzio politico nella crisi dello Stato liberale, in D’Annunzio e la Giovane Critica, Atti del Convegno, Pescara-Penne, 1991, Pescara, Ediars, 1992, pp. 197-209.

Id., Les communistes, D’Annunzio et l’entourage dannunzien (1921-1922), in F. Perfetti [a cura di], D’Annunzio e il suo tempo ... cit. infra, 1993, pp.199-283.

Bogdan Novak, Trieste 1941-1954. La lotta politica, etnica e ideologica, Mursia, Milano, 1973.

Gianni Oliva, Profughi. Dalle foibe all’esodo: la tragedia degli italiani d’Istria, Fiume e Dalmazia, Mondadori, Milano, 2005.

Id., Esuli. Dalle foibe ai campi profughi: la tragedia degli italiani di Istria, Fiume, Dalmazia, Mondadori, Milano, 2011.

Id., Foibe. Le stragi negate degli italiani della Venezia Giulia e dell’Istria, Mondadori, Milano, 2017.

Andrea Ossoinack, Atto d’accusa, Centro Studi Adriatici [Ossoinack 1960], Roma, 1960.

395

Mario Pacor, Confine orientale. Questione nazionale e resistenza nel Friuli-Venezia Giulia, Milano, 1964.

Pierluigi Pallante, Il PCI e la questione nazionale. Friuli-Venezia Giulia 1941-45, Udine 1980.

Ottavio Paoletich, Prilog o komunističkom pokretu Puli, izmedu dva svjeska rata i od 1941-1945, ZPM, 9, 1979.

Giuseppe Parlato, Fiume durante il regime fascista [19241943], in Fiume nel secolo dei grandi mutamenti ... cit. supra. [Parlato 1999] Id., Mezzo secolo di Fiume. Economia e società a Fiume nella prima metà del Novecento, Cantagalli, Siena, 2009. [Parlato 2009] Id., Crisi economica e questione sociale a Fiume prima di D’Annunzio [1918-1919], in Elena Ledda. Guglielmo Salotti [a cura di], Un capitolo di storia ... cit. supra, pp. 49-75.

Francesco Perfetti, Fiumanesimo, sindacalismo e fascismo, Roma 1988.

Id. [a cura di], D’Annunzio e il suo tempo, un bilancio critico.

Atti del Convegno di Studi. Genova, 19-20-22-23 settembre 1989 e Rapallo, 21 settembre 1989, SAGEP, Genova, 1993.

Id., D’Annunzio e l’Impresa di Fiume: un bilancio storiografico, in Fiume nel secolo dei grandi mutamenti ... 1999, cit. s upra.

Arrigo Petacco, L’esodo, Mondadori, Milano, 1999.

Luigi Peteani, Gli autonomi e la resistenza a Fiume, in “Storia contemporanea”, n. 1, febbraio 1987, pp.193-208. [Peteani 1987] Id., Fiume: rapporti tra autonomisti e comunisti slavi nel periodo della resistenza, in “Storia Contemporanea”, n. 3, agosto 1993, pp. 587-593. [Peteani 1993] Id., Fiume. Lineamento storico, Tipografia S. Gaudenzio, Novara s.d.

396

Rodolfo Pichler, Il Castello di Duino. Memorie, Stabilimento Tipografico di Giovanni Seiser, Trento, 1882. [Pichler 1882] Jože Pirjevec, Serbi, croati, sloveni. Storia di tre nazioni, Il Mulino, Bologna, 2002.

Mladen Plovanić, O nekim vojno-političkim zbivanjima u Rijeci ljeti 1943. godine u svjetlosti odnosa KPH Hrvatske i KP Italije [Su alcuni avvenimenti politico-militari a Fiume nell’estate dell’anno 1943 alla luce dei rapporti tra il PCC e il PCI], 27 Polemika, ČSP 16, br. 1/1984.

Giorgio Privileggio, Memorie dell’antifascismo e della resistenza: agosto 1943-maggio 1945, CRSR, Rovigno, 1973.

Attilio Prodam, Gli argonauti del Carnaro, Edizioni Argonauti del Carnaro, Milano, 1938. [Prodam 1938] Raoul Pupo, Guerra e dopoguerra al confine orientale d’Italia [1938-1956], Del Bianco, Udine, 1999.

Id. [con Roberto Spazzali], Foibe, Milano 2003, Bruno Mondadori. Id., Il lungo esodo. Istria: le persecuzioni, le foibe, l’esodo, Rizzoli, Milano, 2005, [Pupo 2005] Id. [con Fabio Todero [a cura di], Fiume, D’Annunzio e la crisi dello Stato liberale in Italia, IRSML nel Friuli Venezia Giulia, Trieste, 2010.

Id., Fiume città di passione, Laterza, Roma-Bari, 2018.

[Pupo 2018] Aljoša Pužar, Città di carta/ Papirnati grad La letteratura italiana di Fiume nell’Ottocento e nel Novecento/ Talijanska književnost Rijeke u XIX. i XX. stoljeću, Edit, Fiume-Rijeka, 1999.

Franjo Rački, Rijeka prema Hrvatskoi, Zagreb 1867; Fiume gegenüber von Croatie, Im Verlage der Fr. Suppan’s Buchhandlung, Agram, 1869. [Rački 1869] Giorgio Radetti, Profilo della storia di Fiume, in “Fiume.

397

Rivista di studi fiumani”, n. 1, gennaio-marzo 1952 [Da Tarsatica agli editti teresiani], pp. 21-30; n. 2, aprile-giugno 1952 [Dalle vicende napoleoniche all’annessione all’Italia], pp. 6580. [Radetti 1952/1, 1952/2] Giovanni Radossi [con Alessio e Massimo Radossi], Documenti dell’Unione degli Italiani dell’Istria e di Fiume [gennaio 1947 - maggio 1948], CRSR, Rovigno, 2010.

Giovanni Rapelli, Note sulla slavizzazione dell’Istria e della Dalmazia, in CRSR, “Atti”, vol. XLII, 2012, pp. 64-66.

Diego Redivo, Lo sviluppo della coscienza nazionale nella Venezia Giulia, Del Bianco, Udine, 2012.

Flaminio Rocchi, L’esodo dei 350 mila istriani, fiumani e dalmati, Difesa Adriatica, Roma 1970., 1998.

Fulvio Rocco, Raoul Sperber, gli alpini di Fiume e la Resistenza, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 17, gennaio-giugno 2008. [Rocco 2008] Paola Romano, la questione giuliana 1943-1947. La guerra e la diplomazia. le foibe e l’esodo, Lint, Trieste, 1997.

Guido Rumici, Infoibati [1943-1945]. I nomi, i luoghi, i testimoni, i documenti, Mursia, Milano, 2002.

Id., Fratelli d’Istria. 1945-2000: italiani divisi, Mursia, Milano, 2011.

Claudia Salaris, Alla festa della rivoluzione. Artisti e libertari con d’Annunzio a Fiume, Il Mulino, Bologna, 2002., 2019. [Salaris 2002] Fulvio Salimbeni [a cura di], Istria, storia di una regione di frontiera, Morcelliana, Brescia, 1984.

Guglielmo Salotti, I rapporti tra il Consiglio nazionale fiumano e D’Annunzio, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, gennaio-dicembre 1972.

398

Id., Giuseppe Giulietti. Il sindacato dei marittimi dal 1910 al 1953, Bonacci, Roma, 1982.

Id., Il dramma di Fiume nel secondo dopoguerra, in “Fiume.

Rivista di studi fiumani”, n. 7, aprile 1984.

Salvatore Samani, Dizionario biografico fiumano, Istituto Tipografico Editoriale, Dolo- Venezia 1975. [Samani 1975] Id., L. Peteani, Bibliografia storica di Fiume, Roma 1969, Società di Studi Fiumani. Paolo Santarcangeli, Il porto dell’aquila decapitata, Del Bianco, Udine, 1988. [Santarcangeli 1988] Paolo Scandaletti, Storia dell’Istria e della Dalmazia, Edizioni Biblioteca dell’Immagine, Pordenone, 2013.

Giacomo Scotti, Juriš, juriš! All’attacco, la gueriglia partigiana ai confini orientali d’Italia 1943-45, Milano, 1974.

Id. [con Luciano Giuricin], Rossa una stella. Storia del battaglione italiano “Pino Budicin” e degli italiani dell’Istria e di Fiume nell’esercito popolare di liberazione della Iugoslavia, CRSR, Rovigno, 1975.

Id., Goli Otok. Italiani nel gulag di Tito, Lint, Trieste, 1997., 2008.

Pietro Secchia, Il Partito comunista italiano e la guerra di liberazione 1943-1945, Feltrinelli, Milano, 1973. [Secchia 1973] Francesco Semi, Istria e Dalmazia. Uomini e tempi, vol. I Istria e Fiume, Del Bianco, Bologna, 1991.

Claudio Schwarzenberg, A. Ballarini [a cura di], Fiume 3 maggio 1945 - 3 maggio 1995, Società di Studi Fiumani, Roma 1995. [Schwarzenberg 1995] Augusto Sinagra, A. Ballarini, M. Micich, La rivoluzione mancata, Koiné Nuove Edizioni, Roma, 2006.

Mihael Sobolevski, I bombardamenti aerei anglo-americani su Fiume nella seconda guerra mondiale, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 15, gennaio-giugno 2007. [Sobolevski 2007] 399

Id., Fiume, una storia complessa - Zamršena povijest Rijeke, in Società di Studi Fiumani-Istituto Croato per la Storia Zagabria, Le vittime di nazionalità italiana... cit. infra. [Sobolevski 2002] Società di Studi Fiumani, Gli Italiani di Fiume nel campo d’internamento ungherese di Tápiósüly dal 1915 al 1918, Società di Studi Fiumani, Roma 1996. [Tápiósüly 1996] Id., Il tributo fiumano all’Olocausto [Il], Roma 1999, Società di Studi Fiumani. Id., Istituto Croato per la Storia Zagabria, Le vittime di nazionalità italiana a Fiume e dintorni [1939-1947] Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci okolici [1939.-1947.], a cura di A. Ballarini e M. Sobolevski, Ministero per i Beni e le attività culturali, Roma, 2002. [Vittime/Žrtve 2002] Id., Infoibati nella storia proibita e dimenticata. I due senatori di Fiume scomparsi Icilio Bacci e Riccardo Gigante, Roma, 2008.

Id., Dall’esilio al ritorno. Cinquant’anni di attività della Società di Studi Fiumani 19602010, Roma 2010. [Dall’esilio 2010] Sergio Spazzali, Foibe un dibattito ancora aperto, Editrice Lega, Nazionale, Trieste, 1990.

Id., L’Italia chiamò. Resistenza politica e militare italiana 194347, Leg., Gorizia, 2003.

Id., Epurazione di frontiera 1945-48, Leg., Gorizia, 2000.

Id., Socialismi di frontiera tra Ottocento e Novecento, in Dino R. Nardelli, Giovanni Stelli [a cura di], Istria Fiume Dalmazia laboratorio d’Europa. II. La minoranza italiana ... cit. supra, 2014.

Pietro Stancovich, Biografie degli uomini distinti dell’Istria, Giorgio Marenigh tipografo, Trieste, 1829.

Giovanni Stelli, Fiume e dintorni nel 1884. Heinrich von Littrow e la prima guida illustrata della Terra di S. Vito, Edizioni Italo Svevo, Trieste, 1995. [Stelli 1995] 400

Id., Il Libro Rosso sui Rapporti del Governo di Fiume col Regio Governo d’Italia, in “L’autonomia fiumana [1896-1947] e la figura di Riccardo Zanella”, 1997, cit. Supra. [Stelli 1997] Id., Fest Aladar storico di Fiume, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, n. 12, luglio- dicembre 2005, pp. 10-24. [Stelli 2005] Id., La storiografia fiumana e la tradizione dell’autonomia cittadina, in Fiume crocevia di popoli e culture - Rijeka. Raskrižje naroda i kultura, cit. infra, pp.103-144. [Stelli 2006] Id. [a cura di], Fiume crocevia di popoli e culture - Rijeka. Raskrižje naroda i kultura, Atti del Convegno internazionale di Roma del 27 ottobre 2005, Società di Studi Fiumani, Roma, 2006.

Id., La memoria che vive. Fiume interviste e testimonianze, Società di Studi Fiumani - Archivio Museo Storico di Fiume, Roma, 2008. [Stelli 2008] Id., L’azione politica di Zanella e del Partito Autonomo nella Fiume del periodo dannunziano, in R. Pupo e F. Todero [a cura di], Fiume, D’Annunzio e la crisi dello Stato liberale in Italia, Irsml Friuli Venezia Giulia, Quaderni 25, Trieste 2010, pp. 157178. [Stelli 2010a] Id., Le foibe in Venezia Giulia e in Dalmazia: un caso di epurazione preventiva, in A. Ballarini, M. Micich, E. Loria, G. Stelli, Venezia Giulia Fiume Dalmazia cit. supra, pp. 7-36. [Stelli 2010b] Id., Il dialogo tra esuli e rimasti: una necessità storica, in Società di Studi Fiumani, Dall’esilio al ritorno ... cit. supra. [Stelli 2010c] Id., Gli autonomisti fiumani: storia di due liquidazioni, in Istria Fiume Dalmazia laboratorio d’Europa. II. La minoranza italiana ... cit. supra, 2014. [Stelli 2014] 401

Id., Per una storia di Fiume, in “Fiume. Rivista di studi adriatici”, gennaio-giugno 2014, n. 29.

Id., L’irredentismo a Fiume, in L’irredentismo armato. Gli irredentismi europei davanti alla guerra, a cura di Fabio Todero, Istituto regionale per la Storia del Movimento di Liberazione nel Friuli Venezia Giulia, Trieste 2015. [Stelli 2015a] Id., L’associazione irredentistica “La Giovine Fiume” e i pellegrinaggi alla tomba di Dante a Ravenna del 1908 e del 1911, in Atti del Convegno di studi “Dantismo e irredentismo” organizzato da Biblioteca classense, Opera di Dante, Fondazione Casa di Oriani e Lega Nazionale di Trieste [con la collaborazione del Centro Studi Cavalletto di Padova], «I Quaderni del Cardello», Ravenna 21, Cesena, Il Ponte vecchio, 2015, pp. 33-51. [Stelli 2015b] Id., Volontari e internati fiumani nella Grande guerra: autonomisti e “Giovine Fiume”, in “Atti e Memorie della Società dalmata di storia patria”, n. 4, 3a serie [vol. XXXVII], Roma, Società dalmata di storia patria, 2015, pp. 173-188. [Stelli 2015c] Id., Gli italiani delle province austro-ungariche tra fedeltà alla Corona, diserzione e volontariato patriottico: Fiume, in “Atti e Memorie della Società dalmata di storia patria”, n. 4, 3a serie [vol. XXXVII], Roma, Società dalmata di storia patria, 2015, pp. 89-119. [Stelli 2015d] Id., L’esodo dei giuliano-dalmati, in I 60 anni del villaggio San Marco a Fossoli. Storia Presenza Prospettive, Atti del Convegno Nazionale di Studi memorie – storie – testimonianze, Stampa Grafiche Tem, 2016, s. i. l. [Stelli 2016] Vjekoslav Štefanić, Glagoljca u Rijeci, in “Zbornik: Rijeka.

Geografija, etnologija, ekonomija, saobračaj, povijest, kultura”, Matica Hrvatska, Rijeka-Zagreb 1953.-1954.

Petar Strčić, Izvještaj Marka Belinić o Istri krajem 1943. godine, “Historija”, 1, 1978. Id., Fiume dal 1918 al 1924, in „Quaderni“, vol. IV, CRSR, Rovigno 1981.-82.

402

Id., Egzodus Hrvata iz Istre, Atti del Convegno Talijanska uprava i egzodus hravta 1918-1943, Zagreb 2001. Id. [con Anton Giron], Zaobići Ingridstellung, Povijesno Društvo Rijeka, Rijeka 1995.

Edoardo Susmel, Disegno storico della città di Fiume, Stabilimento Tipo-litografico di E. Mohovich, Fiume, 1917. [Susmel 1917] Id., Fiume attraverso la storia, Treves, Milano, 1919. [Susmel 1919] Id., Antonio Grossich nella vita del suo tempo, Treves-Treccani-Tumminelli, Milano, 1933.

Id., Fiume nel Medioevo, Zanichelli, Bologna 1935.

Rita Tolomeo (con Bruno Crevato Selvaggi), Venezia e il suo Stato da Mar. Atti del convegno internazionale (Venezia, 9-11 marzo 2017), La Musa Talìa, Lido di Venezia, 2018.

Vincenzo Tomsich, Notizie storiche sulla città di Fiume cronologicamente svolte, Stabilimento Tipo-Litografico di E. Mohovich, Fiume, 1886. [Tomsich] Erna Toncinich, Il Moretto fiumano, Edit, Fiume, 2002.

[Toncinich 2002] Luigi M. Torcoletti, Tarsatica e i primordi di Fiume, A. Priulla tipografia, Palermo, 1950.

Id., Spigolando nel passato di Fiume. Notizie storiche e aneddoti, Tipografia S. Girolamo Emiliani, Rapallo, 1951.

Id., Fiume e i paesi limitrofi, voll. 2, Scuola Tipografica S. Girolamo Emiliani, Rapallo 1954. [Torcoletti 1954] Rossella Trimarchi, L’autonomia e l’ordinamento della città di Fiume da “corpus separatum” nell’Impero fino alla fine della Prima guerra mondiale, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 14, ottobre 1987, n. 15 aprile 1988. [Trimarchi 1988] Vladimir Uremović, Lovro Mirošević, Ivan Vukelić, Razvoj primaljskog školstva u Rijeci - Midwifery Schools in Rijeka, Acta med-hist Adriat 2006; 4[1].

403

Giampaolo Valdevit, Foibe. Il peso del passato. Venezia Giulia 1943-1945, Marsilio, Venezia 1997.

Leo Valiani, La dissoluzione dell’Austria-Ungheria, Il Saggiatore, Milano, 1966. 1985. [Valiani 1985] Franco Valsecchi, voce “Trialismo”, Enciclopedia Italiana, 1937.

Johann Weikhard [Janez Vajkard] von Valvasor, Die Ehre des Hertzogthums Crain: Wahre, gründliche, und recht eigendliche Belegen- und Beschaffenheit dieses Römisch-Keyserlichen herrlichen Erblandes], Laybach [Ljubljana], 1689.

Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press, 2003.

[Velikonja 2003] Giuseppe Viezzoli, Contributi alla storia di Fiume nel Settecento, in “Fiume”, I e II semestre 1932, pp. 3-178 [Viezzoli 1932/a] e “Fiume”, 1933-1934, Fiume 1933 e 1934, pp. 61187 [Viezzoli 1932/b] Gianluca Volpi, Fiume sotto il “dualismo”: l’esperienza del ginnasio ungarico, in “Fiume. Rivista di studi fiumani”, n. 35, I semestre 1998, pp. 3-39. [Volpi 1998] Dražen Vlahov, Tri izvještaja iz Istre jesen 1943.g., “Vjesnik Historijskih Arhiva u Rijeci i Pazinu” [Vharp], vol. XX [1975-1976].

Vladimir Žerjavić, Iseljenje talijana nakon 1943., in “Časopis za suvremenu povijest”, n. 1, 1997.

Igor Žic, Breve storia della città di Fiume, Adamić, Fiume 2007. [Žic 2007] Mate Zorić, D’Annunzio fiumano nella letteratura croata, in Elena Ledda. Guglielmo Salotti [a cura di], Un capitolo di storia ... cit. supra, pp. 139-148.

404

POGOVOR: STELLIJEVA POVIJEST RIJEKE KAO POTICAJ ZA DIJALOG

Rijeka je proglašena Europskom prijestolnicom kulture za 2020. godinu u oštroj domaćoj, ali i međunarodnoj konkurenciji. Slogan kojim se Rijeka predstavila glasi: «Rijeka – luka različitosti». Upravo taj slogan odražava složenu povijest, ali i aktualnost grada na Rječini, koja je bila odlučujući faktor za dodjelu te prestižne titule unutar zemalja članica Europske unije, a koja je sama – ta Unija – najambiciozniji politički i kulturni projekt dosada u povijesti kontinenta kojim se želi prevladati njegova podjela u nacionalne države omeđene čvrstim granicama i zatvorenih u svoje etnocentrističke zajednice s pripadajućom opsadnom svijesti, ali i sa inherentnom ekspanzivnom tendencijom za proširenjem svojih «etničkih granica».

Europski nacionalizmi su dosada, u burnom i tragičnom Dvadesetom stoljeću, izazvali dva svjetska rata i gotovo stotinu milijuna uništenih života, siromaštvo i bijedu, nazadak u društvenom i ekonomskom životu, i ovaj bi se začarani krug povijesti perpetuirao i u budućnosti da nije bilo smjele političke vizije i akcije da se granice između nacionalnih država prevladaju i da se stvori jedan jedinstveni ekonomski, kulturni i politički prostor, na koji bi se trebala nadograditi i jedna «sve tješnja Unija», kako stoji u osnivačkim aktima Europske unije, koja bi učinila Europu zajedničkom kućom svih naroda i svih građana koji je obitavaju.

405

U današnjem europskom traganju za zajedničkom budućnosti i europskom perspektivom, veliku ulogu ima i reinterpretacija povijesti, osobito skorašnje povijesti minulog Dvadesetog stoljeća, bremenitog ratovima, totalitarizmima i podjelama koje vuku unatrag, u nepremostive konflikte bilo na nacionalnoj, ekonomskoj, klasnoj, religioznoj ili idejnoj osnovi.

Rijeka spada u gradove s bogatom povijesti, jer su se preko nje prelamali interesi imperija, država, nacija, političkih skupina, gospodarskih aktera, kulturnih i umjetničkih pokreta, a sve preko glave njezinih građana. Rijeka je specifični grad, pozornica svjetske povijesti, u kojemu su se susretale brojne «različitosti», raskrižje svjetova i stjecište različitih kulturnih tradicija i svijetova. Zahvaljujući tim «različitostima» Rijeka si je priskrbila titulu kozmopolitskog i multikulturnog grada u kojem se Mediteran susreće s Mitteleuropom, zapad sa istokom, Europa s Balkanom.

Politička kultura današnjeg doba donijela nam je saznanje da su «različitosti» bogatstvo, a ne opasnosti koje izazivaju strah, iz kojeg se rađaju agresivnost i neizbježni sukobi.

Europa je danas, osim u potrazi za zajedničkom perspektivom mira, blagostanja i razvoja za svoje građane i njihove političke zajednice, istovremeno svjesna da bez reinterpretacije te svoje tegobne povijesti ne može prevladati podjele i konfrontacije unutar sebe.

Zato i Europska unija i Vijeće Europe stimuliraju ona istraživanja, koja mogu pridonijeti izgradnji jedne «dijeljene povijesti» zasnovanoj na mémoire partagée - dijeljenoj memoriji, koja bi pronijela svijest o zajedničkim korijenima i vrijednostima, unatoč tomu što se povijest ne može uvijek «dijeliti» u atmosferi konfrontacija i suprotstavljenih povijesnih narativa. Stoga svaki napor za izgradnju jedne «dijeljene povijesti» mora povesti računa o tomu, da mémoire partagée nužno koegzistira s “podijeljenom povijesti” zasnovanoj na 406

mémoire divisée – podijeljenoj memoriji - s povijesnim narativima koji su različiti i koji polaze iz različitih uglova, iz različitih pozicija, ali koji se, po svjesnoj volji za prevladavanjem sukoba iz prošlosti, s predumišljajem klone antagonističkih konfrontacija. Ali i ova dva oblika povijesne svijesti, opet, moraju koegzistirati i sa onom «povijesti koja dijeli», zasnovanoj na mémoire de division – memoriji podjele, sjećanju koje dijeli. Povijest se umnogome zasniva na memoriji, ali da bi postala svijest o prošlosti koja se ugrađuje u sadašnjost ona mora biti kritična i spremna na dijalog s različitostima povijesnih narativa.

Povijest Rijeke je, mutatis mutandis, u dosadašnjoj povijesti Dvadesetog stoljeća figurirala dominantno u varijanti “povijesti koja dijeli”, jer su povijesna istraživanja koja su imala za temu Rijeku uglavnom polazila od specifičnog nacionalnog konteksta i etnocentrističkog poimanja povijesti: povijest “naše” nacionalne zajednice, njen kulturni Weltanschauung dominira rekonstrukcijom povijesnog zbivanja, dok se za drugoga, za onoga koji spada u “različitost”, povijest doživljava kao agonistički teren neprestane konfrontacije i sukobljavanja.

Takve su pisane povijesti grada Rijeke koje su se pojavljivale dosada na hrvatskom, na talijanskom i na mađarskom jeziku. Divizivne – dakle “djelilačke”, koncentrirane na “nas” i “njih”, pri čemu su “mi” uvijek u povijesnom pravu, dok su “oni” uvijek u krivome i krivi, često bez obzira na činjenice i podatke koji se selektivno koriste za osnaživanje vlastitih teza i tvrdnji.

Kao što je rečeno, ovakav pristup materijaliziran je, osobito, u hrvatskom kontekstu prije demokratskih promjena, kada je nacionalni kriterij vezan uz klasni, a više uz ideološku, iskrivljenu svijest o antgoniziranom svijetu, u prikazu riječkih povijesnih zbivanja. Nijedna od dosadašnjih napisanih povijesti grada Rijeke na hrvatskome “nije u potpunosti 407

udovoljila zahtjevu za cjelovitom povijesti”, kako se navodi u proslovu uredništva knjige Povijest Rijeke iz 1988. godine, koja je bila plod kolektivnog napora više desetaka povjesničara i intelektualaca pod vodstvom Danila Klena. U tom kontekstu bile su spomenute kao publikacije s lakunama i knjige Ferdinanda Hauptmanna iz 1951. i Zbornik Rijeka iz 1953. – iako su obje knjige “dale niz korisnih podataka”, kako opet recitira proslov. Ali ta se primjedba može primijeniti i na nju samu, na knjigu u kojoj to piše, jer unatoč tomu što sebe samu smatra “cjelovitijom”, prešućuje pojedine aspekte povijesti koji se tiču “njih”, u ovome slučaju one nacije i njezinih pripadnika koji su živjeli u Rijeci i tvorili većinu stanovništva užeg gradskog prostora – a to su Talijani; unatoč tomu što su među autorima ovog kolektivnog napora spomenuti kao autori i Alessandro Damiani, Ettore Mazzieri i Luciano Giuricin, ovaj posljednji autor značajnih radova baš o Talijanima Rijeke i o njihovom egzodusu – prešućenoj stranici povijest u nas, kako dobro ilustrira u svojem povijesno-političkom eseju Rijeka između mita i prešućene povijesti publicist Goran Moravček, u najnovijoj verziji svojeg eseja iz 2018.

Donekle ćemo novi pristup, otvaranje prema dosada prešućenim aspektima riječke povijesti koje se tiču “njih” primijetiti kod Igora Žica i njegovoj Kratkoj povijesti grada Rijeke koja je doživjela, u Hrvatskoj, tri izdanja (od kojih jedno izdanje i na talijanskom) koju izdašno citira i autor ove Povijesti Rijeke Giovanni Stelli, iako Žic u svojem “sažetom izboru knjiga o Rijeci” navodi uglavnom hrvatske autore, sa izuzetkom klasičnog Giovannija Koblera i njegovih Memorie per la storia della liburnica città di Fiume iz 1896. (pretisak iz 1978.), i dvojice starih autora, Silvina Gigantea i njegovu Storia del Comune di Fiume iz 1928., te Edoarda Susmela i njegov Fiume e il Carnaro – a to su baš ona dva autora koje spomenuta Povijest Rijeke iz 1988. etiketira kao autore jednostranih pogleda – “iredentističko-fašističkog duha”.

408

A na talijanskoj strani također nailazimo na sličan pristup kod onih autora koji ne vide “njih”, pa tako povijest Rijeke izgleda samo kao povijest riječkih Talijana bez spominjanja one druge strane medalje, hrvatskih stanovnika grada (vidjeti, na primjer, studije Giuseppe Parlata i Antonelle Ercolani, te noviji rad Giordana Bruna Guerrija, citirane u bibliografiji ove knjige), a slično je to i kod mađarskih autora, kao što su to Aladar Fest i Ilona Fried u knjizi Emlékek városa Fiume 1868.-1945. (Rijeka - grad sjećanja 1868.-1945.).

Knjiga profesora Giovannija Stellija Povijest Rijeke donekle ispravlja ove lakune u talijanskoj historiografiji o Rijeci.

Kažem donekle zato, jer se on trudi predstaviti čitateljima i ono što se događalo na drugoj strani, u hrvatskom dijelu stanovništva i u Hrvatskoj kojoj, kao i Mađarskoj, pripisuje “geopolitičku tendenciju” prisvajanja Rijeke zbog izlaza na more, ali je nedvosmisleno ova knjiga napisana sa aspekta Talijana koji su živjeli u Rijeci i koji su krenuli putem velikog egzodusa talijanskog stanovništva, koje je dugo vremena, kako piše i Šenol Selimović u svojoj knjizi Esuli između politike, prava i diplomacije iz 2015. godine, jugoslavenska pa i hrvatska oficijelna politika nepravedno tretirala kao “optante”, dok iza toga stoji složeni fenomen i optiranja, naravno, ali i protjerivanja s nacionalnih, ali i klasnih razloga, da bi se taj prostor očistio od pripadnika naroda koji je bio, često, kolektivno poistovjećen s fašističkim režimom, iako je u masi od oko 250-350.000 egzodanata-ezula (brojevi su još uvijek, u imaginariju i jedne i druge strane, predmet licitiranja) bio i velik broj hrvatskog i slovenskog življa koji je napustio zemlju koristeći izgovor optiranja, a zbog straha i od komunističkog režima koji je uspostavljen s pripadajućom represijom prema “neprijateljima”, manifestnima, ali i latentnima.

Tko je Giovanni Stelli? To je opravdano pitanje, jer njegova knjiga, iako se trudi opravdati historiografsku distancu spram teme koju obrađuje, ipak je pisana sa strašću – u 409

ovom slučaju s jakim patriotskim (talijanskim) nabojem i jednako tako jakom nostalgijom prema gradu svojeg porijekla. Stelli je rođen u Rijeci, 1941. godine, i postao je ezul s pet godina, proživjevši sudbinu u Italiji neželjenih migranata koji su talijanskoj vladi, u onom vremenu, predstavljali predmet velikog embarassmenta.

Profesor filozofije, predavao je filozofiju i povijest kao i pedagogiju na raznim institucijama visokog obrazovanja da bi stekao status redovnog profesora u trajnom zvanju na Sveučilištu u Basilicati, ali je ostao vezan za svoj “drugi zavičaj”, za Perugiju gdje se bavio filozofskim, pedagoškim i povijesnim istraživanjima.

Autor je brojnih knjiga iz područja filozofije, a navest ćemo samo neke: Potraga za fundamentom. Idealistički program u Fichteovim spisima, iz 1995., Labirint i horizonti: filozofske strukture postmoderne, iz 1998., Modeli naučavanja filozofije iz 2001., Tri lekcije o Aristotelovoj politici, iz 2016., Platon u svačijem dometu (koautor) iz 2006., Metafizička muza: pisma o filozofiji i univerzitetu iz 2013., Tehnička filozofija i umjetnost (također koautor), iz 2008.a njegova dvotomna povijest filozofije – Antička filozofija i Moderna filozofija iz 1999.-2001. doživjela je nekoliko izdanja.

A na povijesnom planu, njegov je interes uglavnom usredotočen na Rijeku. Istražuje kulturnu povijest Rijeke, počevši od prikaza von Littrowljevog prvog ilustriranog vodiča kroz Zemlju svetog Vida (iz 1995.), preko pojedinih aspekata odnosa Italije prema Rijeci. Tako dolazi i do kritike riječke historiografije koja će mu poslužiti i kao odskočna daska za njegove historiografske studije, i preko nje kreće na izučavanje tradicije gradske autonomije. Cijela dva desetljeća bavit će se pojedinim pitanjima riječke povijesti i sve više će svoj interes pronalaziti u analizi fenomena riječkog autonomizma. Dok se s jedne strane bavi zanellijanskim autonomizmom, na drugoj strani fokus njegovog istraživanja 410

prelazi i na analizu riječkog iredentizma, kojeg on smatra bitno različitim od talijanskog «općeg» iredentizma – u prvoj fazi umjerenijeg, da bi se kroz konvulzivne meandre riječke povijesti na kraju radikalizirao i prerastao u intranzigentnu ideologiju koju je fašizam iskoristio u svojem pohodu na vlast i na njeno održanje.

Uz te historiografske studije Stelli prikuplja i svjedočanstva o Rijeci, rekonstruira povijesnu memoriju o Riijeci kroz sjećanje ezula, u obliku intervjua i razgovora, da bi došao do dijaloga o tim memorijama, što je vidljivo u dvojezičnoj publikaciji koju je uredio pod nazivom Fiume crocevia di popoli e culture – Rijeka.

Raskrižje naroda i kultura, što je i naslov međunarodnog skupa održanog u Rimu 2006. godine.

Dugogodišnji glavni urednik časopisa «Fiume» koji izlazi u Rimu, u izdanju Arhiva Povijesnog muzeja Rijeke, na stranicama te revije Stelli njeguje pluralizam pristupa proučavanju lokalne povijesti i potiče na dijalog. Od 2017. predsjednik je Društva za povijesna istraživanje Rijeke (Società di studi storici fiumani), preuzevši tu dužnost od Amleta Ballarinija, koji predstavlja prvu generaciju ezula (Ballarini je, inače, dobitnik Zlatne plakete grada Rijeke 2016. za promicanje dijaloga i slike grada Rijeke), dok je Stelli most prema novoj generaciji, onoj koja je rođena u Italiji i koja prihvaća novu stvarnost Europe, uključivši i prevladavanje kontroverzi o «istočnim granicama Italije», koja je definitivno skinuta s dnevnog reda ulaskom Slovenije i Hrvatske u Europsku uniju.

S tog svog aktivističkog položaja, Stelli njeguje pristup koji se otvara dijalogu s talijanskom populacijom koja je «ostala» u tadašnjoj Jugoslaviji i sadašnjoj Hrvatskoj, smatrajući da je došlo vrijeme za prevladavanje svih podjela između ezula i «ostalih» («rimasti»), koje su ideološki i egzi411

stencijalno dijelile te dvije skupine, ali i prevladavanje tradicije konfrontirajućih nacionalizama, talijanskog i hrvatskog, u institucionaliziranom dijalogu sa suvremenom Rijekom, njenim institucijama, kulturom i građanima.

Iz takve njegove motivacije rađa se i ova Povijest Rijeke, koja je nedvojbeno pisana s polazišta talijanskog patriotizma i ezulske nostalgije, ali se otvara jednom mogućem dijalogu i konfrontaciji ideja s gradom njegovog porijekla.

Za razliku od drugih, fragmentarnih djela koja su dosad objavljena o povijesti Rijeke, i koja se mogu ocijeniti kao više ili manje pristrana, jer ističu u prvom redu talijansku komponentu (ili mađarsku) povijesti Rijeke i naglašavaju samo – ili pretežno - talijanski identitet grada, Stelli prikazuje i razvoj hrvatskog patriotizma u odnosu na Rijeku i ističe preplitanje talijanskog i hrvatskog identiteta grada, proturječje koje je u određenim povijesnim razdobljima poprimilo oblik municipalne autonomije i riječkog autonomizma na tragu vjekovne vokacije i tradicije grada da bude točka tranzita, poveznica i sinteza između kontinenta i mora, između Sredozemlja i Mitteleurope, između talijanskog poluotoka i podunavske regije.

Stelli prikazuje i opisuje u svojoj knjizi najkontroverznije momente riječke povijesti, razdoblje buđenja nacionalnog osjećaja i nacionalizama kod riječkog stanovništva, pojavu iredentizma pred Prvi svjetski rat i fašizma u prvom poraću, a to što kao svoje sekundarne izavore koristi i dijela o povijesti Rijeke na hrvatskom jeziku, omogućuje mu da se ne zadrži na jednostranim ocjenama, već implicira da postoje i druga viđenja povijesnih događaja o kojima je riječ.

Tako Stelli iznosi na površinu posebnost riječke povijesti i riječkog identiteta koji je nastao miješanjem i koegzistencijom različitih kultura i tradicija – iz rimskih korijena, preko tradicije srednjovjekovnih komunalnih sloboda, slavenske pučke i vjerske tradicije (Stelli je, koliko nam je poznato, 412

prvi suvremeni talijanski povjesničar koji ističe glagoljašku tradiciju bogosluženja u Rijeci), prodora i afirmacije moderne talijanske kulture Risorgimenta sve do intenzivnih pojava nacionalnih osjećaja i nacionalizama u Devetnaestom stljeću, koji će obilježiti i gotovo cijelo Dvadeseto stoljeće.

Autor ne prešućuje pojave fašističkog nasilja prema slavenskom stanovništvu kroz razdoblje fašističkog dvadesetogođa (Ventennio fascista), a osobito za vrijeme okupacije, kao ni osude zlouporaba jugoslavenskim komunističkih vlasti u drugom poraću (i pri kraju rata), kada su prilikom oslobađanja Rijeke likvidirani, bez sudskog procesa, mnogi pripadnici autonomističkog pokreta (uz likvidaciju fašista i kolaboranata, pravih ili pretpostavljenih) i kada je došlo do egzodusa Talijana iz grada u razdoblju od kraja rata do 1954., kada je iz grada otišlo više desetaka tisuća stanovnika, ne samo talijanske etničke pripadnosti, radikalno mijenjajući etničku sliku grada koji je postao stjecište migranata iz drugih krajeva Jugoslavije, zbog čega je u razdoblju do 1990. dobio apelativ «jugoslavenskog grada».

Pišući iz talijanskog rakursa povijesnih zbivanja, Stelli ponekad potencira – a to smo dužni reći, dijaloga radi, neke epizode riječke povijesti koje su kontroverzne sa stajališta drugih (netalijanskih) viđenja povijesti, iako su ilustrativne i eksplikativne za razumijevanje «duha vremena», kao što ponekad valorizira tradicionalne narativne sheme, posebno kada je riječ o «memorabilnim herojima» tog vremena. Tu mislim, između ostaloga, i na danuncijansku epizodu, koja u talijanskoj historiografiji izaziva golemi interes i predložak je za brojna historiografska, ali i hagiografska djela. Tu komparacija s historiografskim djelima hrvatske strane pomaže osvijetliti ne samo te događaje, nego i figuru koja je protagonist tih zbivanja. Iznijet ću samo jedan ilustrativni primjer: epilog «pohoda iz Ronchija», odlazak D’Annunzija iz Rijeke prikazan je u romantičnim tonovima – veliki pjesnik, «il Vate», kako su ga nazivali, sjeda u automobil i odlazi, i tu završava Stellijeva naracija o ovoj krat413

koj, ali burnoj povijesnoj epizoda grada na Rječini. U hrvatskim pandanima, na primjer u Povijesti Rijeke iz 1988. godine, odlazak D’Annunzija garniran je i prikazom o nizu kamiona u kojima je D’Annunzio dao prenijeti u Italiju «uspomene» iz Rijeke – arhivu, umjetnine i dragocjenosti – koje su osvanule zatim u njegovoj rezidenciji na jezeru Garda. Nakon četrnaest mjeseci D’Annunzijeve samovlasti Riječani su se umorili od ovog jedinstvenog političkog performansa, teško proživljavajući blokadu grada u kojem se nestašica hrane i ekonomsko mrtvilo miješalo s nacionalističkom euforijom, permanentnim vojnim paradama, svakodnevnim ekstatičnim eksternacijama «komandanta» D’Annunzija na balkonu Guvernerove palače, kao i teatarskim paradiranjem gradom pravih i lažnih umjetnika, kvazirevolucionara, avanturista, prostitutki i trgovaca drogom (pjesnik-ratnik je, naime, bio kokainoman), kao što to proizlazi i iz izvještaja talijanskih vlasti (raport kapetana Guida Palimerija iz 1925.) o rekvizicijama, štetama, poharama i krađama izvršenih u razdoblju D’Annunzijeve vlasti u Rijeci.

Romantizirana povijest tako se suočava s nešto drugačijom realnosti, ali to ostavimo daljnjim istraživanjima, gdje će trebati, očito, primijeniti načelo audiatur et altera pars.

Bitno je da Stellijeva metoda nije ekskluzivna, da je unatoč ponekad pristranoj naraciji otvoren prostor za dijaloško suočavanje i za reinterpretacije iz drugih rakursa.

Za hrvatskog čitatelja je važan i onaj dio o «prešućenoj povijesti» - o fojbama (kastavskoj i kostrenskoj), o sumarnim egzekucijama OZNE i UDBE, o fizičkim i drugim progonima u vrijeme poraća, o čemu se kod nas dugo šutjelo, a što zahtijeva otvorenost i samokritičnost u suočavanju s tim tragičnim zbivanjima kada je jedan totalitarizam zamijenjen drugim, i kada je poslijeratna komunistička vlast time zadala težak udarac osnovnim antifašističkim vrijednostima narodno-oslobodilačkog pokreta na koje se sama pozivala, devalvirajući te vrijednosti okrutnom represijom.

414

Uostalom, osim lakuna u sjećanju tu postoje i konkretni propusti, jer kao što s talijanske strane nikada nijedan ratni zločinac nije odgovarao za počinjena zlodjela za vrijeme fašističke vlasti, tako nije ni provedena istraga o zlodjelima naše strane u drugom poraću, kako ispravno zaključuje Franko Dota u knjizi Zaraćeno poraće: konfliktni i konkurentski narativi o stradanju i iseljavanju Talijana Istre iz 2010.

Na kraju, summa summarum, važan je i epilog Stellijeve povijesti Rijeke, onaj dio u kojemu Stelli poziva na revalorizaciju riječke povijesti kroz dijalog ezula i «ostalih», ezula i vlasti, i time i posljedično zagovara i dijalog povjesničara kroz koji treba suočiti različite narative riječke povijesti. Na taj način, Stellijeva povijest predstavlja prilog revalorizaciji riječke povijesti, i treba ju shvatiti kao djelo koje poziva na suočavanje, kritičko i dijaloško, a istovremeno služi i kao poticaj za daljnja istraživanja, i za nužne konfrontacije unutar različitih politika povijesti i interkulturalnog dijaloga.

Taj dijalog na razini povjesničara i istraživača posebno je važan. U poslijeratnoj Europi taj je proces započeo pokretanjem francusko-njemačkog dijaloga kroz stvaranje mješovitih povijesnih komisija, zatim poljsko-njemačkog dijaloga povjesničara, pa talijansko-njemačkog dijaloga. Na našim prostorima važan je bio i početak rada talijansko-slovenske komisije povjesničara, koja je je 2000. završila s radom i značajno redimenzionirala ekstremističke interpretacije o žrtvama rata i poraća – od preuveličavanja persekucije i broja žrtava u fojbama, do poslijeratnih persekucija komunističkog režima. Slična komisija bila je, svojevremeno, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, osnovana između Hrvatske i Italije, ali je njen rad prekinut – krivnjom hrvatske strane, na koju je bio red da u svojoj inicijativi potakne nastavak rada te Komisije, ali do toga nije došlo. Indolencijom samih povjesničara, koji su očekivali «mig» iz redova vlasti da nastave s radom (izjava akademika Vladimira Iblera, 415

predsjednika hrvatskog dijela Komisije, dana autoru ovoga teksta), a krivnjom i tih samih političara – hrvatskih - koji su time propustili šansu da se kroz takav dijalog ustanove objektivne, ali i subjektivne odgovornosti za sve one tragične događaje iz zajedničke prošlosti i da se tako postave temelji za buduća istraživanja.

Pokušaji su učinjeni da se ta komisija revitalizira, ali bezuspješno, u razdoblju od 2012. do 2017. (za što sam se i sam zalagao za to kao hrvatski veleposlanik u Italiji), ali je unatoč želji povjesničara s jedne i s druge strane – onih koji jesu za dijalog i za konfrontaciju na temelju znanstvenih istraživanja, a ne politikantskih ponavljanja nacionalističkih stereotipa i dezinformacija, do toga nije došlo. Smatram da je to velik propust, u prvom redu hrvatske vanjske politike u odnosu na Italiju, a naravno da ovakva situacija onda pogoduje onim političkim i idejnim snagama koje žele držati otvorenim sve kontroverze hrvatsko-talijanske prošlosti i sadašnjosti, da bi time gajili i dalje antagonističke sentimente i održavali žar međusobnih etničkih konfrontacija za neku eventualnu buduću mogućnost razbuktavanja tih antagonizama (kao što kaže Umberto Eco, ur-fašizam – vječni fašizam se hrani i obnavlja ovakvim neugašenim vatrama tradicionalnih neprijateljstava i potiče ih, a s njime to čine i svi drugi oblici totalitarne svijesti i prakse).

Kakve perspektive za budućnost povijesnih istraživanja o Rijeci otvara Stellijeva knjiga? U prvom redu ona nam pruža uvid u onaj drugi kut gledanja s druge strane one «različitosti» s kojom moraju biti upoznati «izvođači radova», dakle akteri obiju strana, obiju nacionalnosti (a treba tu spomenuti i treću, mađarsku vizuru) koje su bile kolektivni protagonisti ove turbulentne povijesti grada Rijeke. Došlo je vrijeme, ili nam se bar tako čini ne bez razloga, za jedan daljnji korak u preispitivanju povijesnih zbivanja koji su obilježili našu epohu. Rijeka predstavlja moguće plodno tlo 416

za otvaranje jednog složenog laboratorija povijesti, kojim se može prevladati «autoritarni» pristup povijesti i otvoriti dijalog o alternativnim pristupima povijesti.

Ovdje ću citirati jedan ne tako davni primjer, iz 1996., iz američkog pristupa povijesti kojeg sam bio odabrao prigodom pokretanja biblioteke «Homines, tempora, loci» (izdavačke kuće «Barbat»), opredijelivši se za hrvatsko prevođenje knjige Povijest Sjedinjenih američkih država Charles Sellersa, Henry Maya i Neil Mc Mllena. Tada sam napisao, u «Kritičkom uvodu u Povijest SAD» (predgovoru knjizi): jedna od značajnih inovacija pristupa povijesne čikaške škole (kojoj su pripadali autori ove knjige) je objavljivanje šesnaest eseja, uz glavni tekst, pod nazivom «Suprotstavljena povijesna gledišta». Riječ je o jednom neortodoksnom pristupu da se iza svakog prikaza i ocjene povijesnog događanja objave i kontrastna gledišta drugih autora, tako da čitatelj može steći cjelovitu sliku, sa svih strana, o složenim povijesnim procesima o kojima je riječ, a takav atribut zaslužuju gotovo sve nacionalne povijesti.

Tada smo, Drago Roksandić i ja, na tragu izvještaja Udruženja američkih historičara (American Historical Association), u kojem je u vidu upute američkim povjesničarima iznesena konstatacija da povijest jedne zemlje i jednog naroda otkriva, istovremeno, i krajnju složenost ljudskih zbivanja: «Bez obzira koliko nam to može izgledati nezgodno, mi otkrivamo da pojedini problemi nisu nikada bili potpuno crni ili bijeli, ili jednostrani: iz povijesti učimo da su ljudske stvari rijetko tako jednostavne kao što izgledaju», pledirali za jedan komparativni pristup pisanju povijesti. Takav anti-autoritarni pristup pisanju povijesti posebno je važan u slučaju preplitanja povijesnih narativa iz ugla dviju ili više nacija, kao što je baš riječ o složenoj povijesti za koju može vrijediti i zapažanje jednog od vodećih američkih povjesničara, Arthura Schlesingera, da su nacionalne povijesti pune paradoksa i da moramo biti toga svjesni, želimo li američku (ili bilo koju drugu) povijest shvatiti bez mistifikacija, glorifikacija ili potpunog odbacivanja.

417

Upoznavanje s povijesnim narativima drugih nacija – naroda i njihovih država – nužni je preduvjet i za razumijevanje vlastitog položaja i mjesta u svijetu u kojem participiramo sve više, zahvaćeni procesima globalizacije i svim posljedicama tih procesa: od rušenja zidova, kao što su to željezna zavjesa i Berlinski zid, do njihovih uskrsnuća u oblicima bodljikavih i žilet-žica kao i pomorske blokade migracijskih kretanja na moru. Stoga je poznavanje povijesnih narativa susjednih nacija i onih koje pripadaju neposrednom regionalnom okruženju (mediteranskom, srednjoeuropskom i balkanskom), imperativ i za izgradnju vlastitog povijesnog identiteta. Tim više je to imperativ u okviru projekta izgradnje zajedničke europske kuće, u kojem i Hrvatska sudjeluje. U tom smislu se nameće potreba i za upoznavanje i s povijesnim narativima susjednih država, a pogotovo Italije, našeg «najvažnijeg i najmoćnijeg susjeda», kako je Drago Kraljević naslovio jednu od svojih knjiga posvećenih Italiji. Prvi pokušaj učinjen je 1996., kada je izdavačka kuća «Barbat» iz Zagreba (u liku njezinog agilnog vlasnika Vladimira Štokala i u suučesništvu povjesničara Drage Roksandića) objavila moj prijevod Povijesti Talijana Giuliana Procaccija, u to vrijeme samokritične povjesnice koja je demistificirala neke od aspekata talijanske povijesti, glorificiranih u djelima «domovinske povijesti». Poznavanje povijesti našeg «najvažnijeg i najmoćnijeg susjeda» zahtjeva, međutim, i originalna djela domaćih povjesničara, koja bi bila pisana baš primjenom ovakve metode komparativne povijesti kao što je bila primijenjan u već citiranoj Povijesti SAD. Takav, sličan pristup bio je isproban i u ambicioznom projektu što ga je pokrenuo UNESCO pod naslovom History of Humanity, koji je pisan sa aspekta pluralističke vizije povijesti i u kojem je sudjelovalo više od 450 istraživača i znanstvenika. Objavljena u sedam tomova, ova je povijest nazvana i primjerom «otvorene povijesti» jer su autori iznijeli rezultate svojih istraživanja, na koje su drugi istraživači davali svoje kritike i alternativna viđenja.

418

Naravno, ovaj projekt je već po brojnosti sudionika predstavljao golem napor, a rezultati su bili takvi da je čitanje osnovnog teksta s bezbroj fusnota bilo vrlo zahtjevno i gotovo neprohodno za običnog čitatelja. Nešto više uspjeha imao je projekt «Histoire/Geschichte», pokrenut prigodom 40. godišnjice francusko-njemačkog Elizejskog ugovora (2003.), kada je 500 delegata «Francusko-njemačkog parlamenta mladih» predložilo pisanje jedinstvenih udžbenika sa istim sadržajem u obim zemljama «tako da se izbjegnu negativne predrasude izazvane uzajamnom ignoracijom». Nakon toga i prvih rezultata sa zajedničkim knjigama povijesti od davnine do modernih vremena, došlo je do pokretanja sličnih inicijativa za stvaranje dvonacionalnih povijesti na relaciji Češka-Njemačka, Poljska-Njemačka i Slovačka- Mađarska. To iskustvo, ali i kontinuirani napor Vijeća Europe na promicanju svijesti o europskom identitetu, doveo je do niza diskusija o politikama povijesti, koje se baziraju na prepoznavanju da se svaki povijesni događaj ili proces može promatrati s više gledišta, a te različite perspektive odražavaju raznovrsnost iskustava, pretpostavki i vjerovanja, često jednako vrijednih, te do uočavanja da je svaki povijesni opis provizoran i podložan ponovnoj procjeni u svjetlu novih izvora ili novih interpretacija postojećih izvora.

U okviru tih napora posebnu pažnju valja posvetiti, kako ističe Vijeće Europe (vidjeti: Robert Stradling, Teaching 20th Century European History, iz 2001.), kontroverznim pitanjima povijesti. Takva kontroverzna pitanja zahtijevaju i oblikovanje jedne demokratske politike prošlosti koja će prevladati antagonističke kulture sjećanja. No to je moguće samo ako se u politiku povijesti ugradi komponenta pomirenja, odnosno potreba prevladavanja identitetskih podjela kroz dimenziju budućnosti – kroz proces stvaranja kompleksnog europskog identiteta i kroz realizaciju europskog građanstva.

419

Stoga je politika povijesti važna karika, kako to postavlja i Vijeće Europe, u procesu pomirenja u Europi Dvadesetiprvog stoljeća. Takve su indikacije, međutim, validne i za druge slučajeve, ne samo u Europi: tako je 2003. Institut za istraživanje mira na Bliskom istoku potaknuo dijalog 700 studenata Palestinaca i Izraelaca i njihovih nastavnika povijesti, što je rezultiralo knjigom Povijest drugoga, koja postavlja jedno pitanje sa univerzalnom rezonancom: koliko dajemo prostora «povijesti drugoga», da li primjećujemo da uvijek postoji onaj «drugi», i da li mi sami jesmo ili možemo postati «onaj drugi» za nekoga, onaj «različiti» (kasnije je, 2005., 14 palestinskih i izraelskih povjesničara u knjizi Shared Histories, u redakciji Paula Schama, Walid Salema i Benjamina Pogrund, pokazalo da je čak i između ta dva naroda u gotovo permanentom konfliktu moguća izgradnja «podijeljene povijesti»).

Iz ovakvog saznanja i iz ovakvog rakursa valja onda razumijeti i knjigu Giovannija Stellija i upoznati se s povijesti drugoga, da bismo i sami onda mogli bolje razumijeti i sebe, i pristupiti jednom kompleksnijem poimanju naše vlastite povijesti, koja je ujedno i europska povijest i u njoj tražiti stimulanse za izgradnju jedne pomirene budućnosti i jednog kompleksnog, europskog identiteta koji nije ekskluzivan prema memoriji i iskustvu drugoga, već u komparativnoj dimenziji uključuje i multiplicitet povijesnih iskustava i događanja. Tako možemo jedino spokojno doploviti, napokon, u «luku različitosti» o kojoj je riječ.

U Rimu, kolovoz 2019.

Damir Grubiša Profesor na American University of Rome

420

INDEKS IMENA1

A Accursi, Decio 144 Adam, Angelo 323, 350, 352 Adami, Attilio 283 Adamić (Adamich), obitelj 132 Adamić, Andrija Ljudevit (Adamich, Andrea Ludovico) 130, 140, 146, 148-150, 153, 154, 195 Adamić (Adamich), Simeone 148, 152 Agalić, Ivan (Agalich Giovanni) 110, 111 Alberti, Nicolò 41 Allegretto iz Trogira (di Traù) 100 Alighieri, Dante XI, 194, 213, 236, 237, 268, 283, 363,402 Almásy, Pál 130 Álvares, Emanuele 101 Alvaro, Corrado 256 Alviano, Marco di 96 Amantea, Luigi 302 Andrássy, Gyula 170, 173, 180 Andrić, Ivo 326 Anfossi, Paolo 277 1 Kurzivom su otisnuti brojevi stranica koji se odnosi na spominjanje navedenih osoba u bilješkama na kraju svakog poglavlja

421

Angelovich, Alberto 155 Angheben, Bruno 327 Angheben, Mario 256 Anicije, Flavije 43 Antoni, Gino 213, 271, 272 Antonin 23 Antonini, Ramiro 294, 340 Anžuvinski, Ladislav 35 Anžuvinski, Robert 35 Apollonio, Umbro 326 Aragonski, Ferdinand (Katolički) 64, 66 Argento, obitelj 107 Anroldt, Urban 131 Arrigoni, Giuseppe 353 Atila 25

B Baccich (Bacci), Icilio 213, 234, 236, 237, 243, 248, 255, 290, 322 Baccich, Ipparco 237, 255-257 Baccich, Iti 256 Bach, Alexander von 164, 165 Backhuisen, Ludolf 198 Badoglio, Pietro 287, 333, 373 Bagno, Leonardo 101 Bagnoli, Gabriele 366 Bajamonti, Antonio 230, 323 Bajelardo, Ludovico 133 Bakarić, Vladimir 360, 361 Baldasar, rektor 100 Balla, Ignazio 194 Ballarini, Amleto 303, 315, 334, 341, 354, 375; 311, 328, 345, 346, 365, 366 Bánfi, Dezső 199, 219, 221, 222, 225 Banfield, Gottfried 251, 253 422

Barač, Milutin 206 Barčić, Erazmo 180, 187, 216 Bardarini, Giuseppe 132 Baross, Gabor 204 Bassani, Giorgio 326 Batthyány, Lajos (predsjednik ugarske vlade 1848.) 159 Batthyány, Lajos (riječki guverner) 210, 222, 227 Batthyány, Theodor (ugarski magnat) 119 Batthyány, Theodor (riječki zastupnik u Ugarskom saboru) 220, 223, 226 Battisti, Cesare 249, 255 Baucer, Radoslav 350 Baumhorn, Leopold 210 Bavarska, Elizabeta 164 Becher, Johann Joachim 107 Bela IV. 38 Belinić, Karolina (Bellinich Carolina) 144 Bellasich, Salvatore 265, 268, 271 Bellen, Andrea 213 Benelli, Sem 270, 276 Benes, Andrea 24 Beneš, Edvard 259 Benyovsky, Maurizio 130 Benzoni, obitelj 107 Benzoni, Saverio de 142 Benzoni, Vincenzo 118 Benzoni Verneda, Giovanna 132 Bernardi, Luciano 344, 353 Bescocca, Luigi 290 Benja (Begna), obitelj 92 Benja (Begna) Kožičić, Šimun 92 Bismarck, Herbert von 208 Bismarck, Otto von 208 Blasich, Mario 256, 348, 349, 352; 365 Blau, Annibale 265 Bon, Silva 346 Bonaparte, Napoleon 131, 137, 139-142 423

Bonmartini, Ernesto de 172 Bono, obitelj 107 Bono, Antonio 89 Bonomi, Ivanoe 302, 303, 342 Borme, Antonio 364 Borna, knez 33 Borojević von Bojna, Svetozar 254 Bot, Andrea 65 Branchetta, Antonio 153 Branchetta, Costantino 152 Brazzoduro, Vincenzo 371 Brelich, Ernesto 194, 212 Briano, Giacomo 108 Bribirski, Pavao 35 Brichetti, Enrico 283 Brunswick, vojvoda 64 Bruss, Ermanno 243 Bubanj, Martin 343 Budicin, Pino 335-337 Buonarotti, Michelangelo 147, 150 Burger, Lajos 210 Burich, Enrico 194, 247, 248, 370 Butti, Vitto 350 Bunjevac, Josip 160-163

C Cabruna, Ernesto 304 Caccia, Domenico Carlo 300 Cagni, Umberto 286 Cambieri, Giovanni Battista 153, 154 Camozzo, Ugo 354 Capogreco, Spartaco 345 Cappelli, izdavač 227 Carina, Giovanni de 171 Carli, Mario 289, 293 424

Carracci, Annibale 150 Carvino, Giuseppe 252 Castellino da Pesaro 53 Caviglia, Enrico 294, 295 Ceccherini, Sante 284, 295 Celligoi, Eugenio 211 Cerngross, Giorgio 199 Ceruti, Matteo 134 Chiereghin, Mario 155 Christen, Ada 195 Churchill, Winston 295 Cianchetti, Rodolfo 283 Ciano, obitelj 315 Ciano, Galeazzo 321 Ciatti, Lamberto 283 Cifuentes, grof 89 Cimiotti, Giuseppe Ludovico 153, 181, 182 Ciotta, Giovanni de, 168, 171, 190, 195-197, 207, 210, 222, 375 Ciotta, Lorenzo de 148, 195 Ciotta, Natalia rođ. Ritter von Zahony 198 Clemente, Aldo 369 Colombo, Francesco 155 Colonna, Prospero 272 Colussi, Carlo 350 Colussi, Nerina rođ. Coppetti 350 Comisso, Giovanni 293, 325 Confalonieri, Cristoforo Goffredo 78 Conighi, Carlo Alessandro 213, 253 Conighi, Cesare 253 Conighi, Giorgio 238, 253 Contarini, Girolamo 63 Contarini, Salvatore 301 Contiero, Giacomo 132 Corosacz, Francesco Gilberto 243, 252, 253, 258 Cortese, Antonio 366 Coselchi, Eugenio 288 425

Cosmini, Giacomo 134 Cossetto, Norma 335 Cosulich, Casimiro 168 Croce, Benedetto 358; 366 Cronia, Arturo 39 Császár, Ferenc 194 Cseh, Ede de 171-173, 189 Csernátony, Lodovico 220 Cussar, Luigi (Siso) 233, 252 Cussar, Luigi Secondo 238, 242, 253 Cutti, Lamberto 235 Czoernig, Karl 176

Ć Ćiril, sveti 30, 31

D Dagobert, pukovnik 138, 139 Dal Giesù, Domenico 92 Dal Zotto, Edmondo 327 D’Ancona, Umberto 257 D’Annunzio, Gabriele XV, 258, 272, 281-292, 294-296, 301, 325 Dassovich, Mario 363; 366 De Ambris, Celeste 288, 289, 291, 292, 295 De Felice, Renzo 297 Deák, Ferenc 167, 168, 173 De Courten, Raffaelle 343 De Gasperi, Alcide 356 Della Rovere, Anna rođ. Paar 108 Della Rovere, Ferdinando 108 Della Rovere, Federico 108 Della Rovere, Stefano 73, 74, 103, 104,108, 110 De Martino, Girolamo 366 426

Depoli, Attilio 192, 215, 252, 253, 265, 306-309, 327, 370 Depoli, Guido 213, 215, 253, 327; 59, 183, 261, 262, 279, 311 Derencin, Germano 253 De Reno, Francesco Antonio 100 De Santi, Marco 233 206 Deutsch, Henry 206 Devinska, Ana 46 Devinska, Elizabeta (Beta) 46 Devinski, Hugo II. 41 Devinski, Hugo IV. 42, 44 Devinska, Katarina 46 Devinski, Juraj (Georg) 42, 44 Devinski, Rambert 45 Devinski, Rudolf 44 Devinski, Ugolino 45 Devinski, Ugone 41 Devinski, Ugone V. 44, 45 Devinski, Ugone VI. 45, 46, 49 Dežman, Ivan 180 Diana, Alberto 365 Dietrichstein, Francesco Adamo de 96 Dimitrije iz Farosa 22 Dioklecijan 33 Dizdar, Zdravko 365 Donati, Niccolò 71 Drabeni, Lino 370 Drenig, Francesco (Bruno Neri) 242, 253, 325 Dub, Móricz 206 Dubrović, Ervin 328 Dudan, Alessandro 258 Dujam (Doimo), vitez 42 Dujardin, Karel 198 Dumicich Sennis, Margherita, 350

427

E Egenburg, Ulderich von 102 Eginard 32, 33; 39 Eisenhower, Dwight 333 Ellacher, kapetan 78, 92 Eötvös, József 167 Epul, kralj 22 Erdödy, János Nepomuk 160, 161, 172 Ercolani, Antonella 297, 328, 345, 346, 365, 366

F Fabrio, Nedjeljko 211 Fabris, Girolamo 153, 179, 182 Facta, Luigi 304 Farina, Vittorio 253 Fellner, Ferdinand 210 Ferdinand II. Aragonski (Katolički) 40, 42 Ferrario, Carlo 296 Ferri, Augusto 337 Fest, Aladar 99, 116, 130, 193, 194, 202, 203, 214, 215, 327; 74, 93, 111, 112, 135, 136, 157, 158, 182, 183, 217, 244 Filzi, Fabio 255 Fiorentin, Anna Maria 39 Fiorini, Giovanni 104 Fontana, Alfredo 304 Fontana, Carlo d’Ottavio 152 Foschini, Antonio 302 Foscari, Francesco 47 Franchi, Elmiro 265 Franchi, Erio 344, 347 Frankopan (Frangepani), obitelj 35, 43 Frankopan, Bartolomej 43, 44 Frankopan, Krištofor 64 Frankopan, Fran Krsto 96 428

Frankopan, Ivan 43 Frankopan, Nikola I. 51 Frankopan, Nikola V. 48 Frankopan, Stjepan 43 Frassetto, Riccardo 283 Fried, Ilona 199, 328 Fumi, Giovanni 209-211 Furst, Henry 293

G Gadda, Carlo Emilio 326 Gaj, Ljudevit 142, 179 Gambara, Gastone 338, 339 Garibaldi, Giuseppe Garofolo, Isidoro 213,238, 258 Gauss, Ladislao de 327 Gelletich, Nicolò 173, 198 Geja, Franco 344 Genova, Giorgio 70 Gerini Giuseppe 326, 344 Gerngross, Giorgio 242 Gerold Bavarski 32 Gerra, Ferdinando 297 Gherbaz, Ruggero 322, 371 Giachich, Antonio Felice 154, 163, 170; 183 Giacometti, Paolo 233 Giacominich (Jakominić), gusar 65 Giardino, Gaetano 309, 310 Gigante, Agostino 209, 211 Gigante, Riccardo 211, 215, 234, 235, 238 243, 248, 256, 296, 300, 301, 322, 323, 327, 340, 350; 27, 58, 59, 74, 75, 92, 93, 111, 112, 135, 136, 157, 158, 183, 184, 199, 243, 244, 261, 262, 279, 297, 311, 365 Gigante, Silvino 79, 127, 192, 194, 211, 215, 216, 234, 236, 245, 252, 254, 264, 326, 327 429

Giolitti, Giovanni 290, 300-302 Gordano, Luca 150 Giorgione (Giorgio Zorzi) 150 Giorgolo, radnik 363 Girardi, Rodolfo 211 Giulietti, Giuseppe 289 Giunta, Francesco 293, 304 Giurati, Giovanni 288 Giuricin, Ezio 366, 376 Giuricin, Luciano 345, 365, 366, 376 Glavinić, Franjo 51, 71, 110 Gnamb, Antonio 132, 149 Goidanich, Pier Gabriele 39 Gonda, Bela von 209; 217 Gonzales, Tirso 109 Gottardi, Adolfo 264 Gotthardi, Ruggero 285 Grandjaquet, Claudio 283 Graziano, Saverio 133 Grazioli, Francesco 273, 274, 276, 278, 286 Grgur Veliki 29 Grilli, Marco 58 Grimani, Filippo 271 Grisar, Hartmann 39 Grossich, Antonio 213, 252, 264-266, 270, 274, 275, 285, 290, 301, 364 Gruber, Franjo 158 Grünne, Karl Ludwig 163 Guiducci, Pier Luigi 365 Gundulić, Sigismund 129

H Habzburška, Marija Terezija 115-118, 120-123, 128, 130, 133 Habzburška, Stephanie 198 Habzburški, Karlo 259, 260 430

Habzburški, Karlo V. 86, 87 Habzburški, Karlo VI. 99, 113-115, 130 Habzburški, Karlo, nadvojvoda (1564.)

Habzburški, Karlo, nadvojvoda (1686.)

Habzburški, Karlo, Štajerski nadvojvoda Habzburški, Fridrik III. 48, 87 Habzburški, Ferdinand (1503-1564) 33, 68, 77, 78, 81, 86, 87 Habzburški, Ferdinand I. (1793-1875) 160 Habzburški, Ferdinand II. (1578-1637) 108, 110 Habzburški, Ferdinand III. 88, 108 Habzburški, Ferdinand Maksimilijan 178 Habzburški, Franjo I. 160 Habzburški, Franjo II. 125, 126, 137 Habzburški, Franjo (Franz) Ferdinand 245 Habzburški, Franjo Josip 155, 163, 164, 166, 167, 170, 174, 186, 201, 208, 239, 259 Habzburški, Friedrich III. 62 Habzburški, Josip I. 113 Habzburški, Josip II. 102, 116, 118, 123, 129 Habzburški, Leopold, nadvojvoda 45 Habzburški, Leopold I. 96, 98, 99, 104, 105, 107, 113 Habzburški, Leopold II. 124-126 Habzburški, Maksimilijan I. 63, 64, 66, 67, 91 Habzburški, Rudolf 195 Hadik, Bela 195 Hadrijan 24 Hajnal, Mario de 327 Halász, potpredsjednik općine 190 Harasim, Gemma 247, 248 Harzarić, Arnaldo 335 Haus, Anton 254 Hauszmann, Alajos 210 Helmer, Hermann 210 Henrik Furlanski 32 Henrik, Gorički (Arrigo di Gorizia) 41 Hitler, Adolf 334, 340 Hodnig, Amedeo 247, 294 431

Hodnig (Odenigo), Armando 233, 247, 257 Hohenberg, Sofia von 245 Hohenwart, Franz Karl 128 Hohenwart-Gerlachstein, Karl von 164 Horty, Mihály 148 Horvat, Rodolfo 135, 157, 182, 183, Host (Hosty-Venturi), Giovanni 239, 248, 276, 289, 290, 294, 296, 301, 317, 318, 322 Host, Nikola 134, 364 Hötzendorf, Franz Conrad von 254 Hoyos, Alice rođ. Whitehead 208 Hoyos, Georg 208 Hoyos, Margit 208 Hrebljanović, Lazar 61 Hunyadi, János 61 Hus, Jan 48

I Imbriani, Matteo G. 236 Infolato, opat 148 Inocent IX., papa 96 Iószef, Attila 326 Ištvanović, Nikola 263 Ivančić (Ivanchich), gusar 66 Ivan iz Akre 51

J Jagelonski, Luj II. 67 Jakominić (Giacominich), gusar 65 Jelačić, Josip 159-163 Jekefalussy, Zoltán 260 Jelena Petrović (Elena di Savoia) 314 Jókai, Mór 194 Julije II., papa 64, 66, 92 432

Jurčević, Franjo 350 Justinian 26

K Kaitan, barun 98 Kandler, Pietro 182 Karađorđević, Aleksandar 319, 320 Karađorđević, Pavle 329 Karađorđević, Petar I. 329 Karadžija, Emil (Domaći) 347 Karletzky, obitelj 157 Karletzky, Antonio 154 Karletzky, Lorenza 154 Karletzky, Lorenzo 132, 154 Karlo Veliki 31-33 Keller, Guido 293 Kellersperg, Herbert 164 Kenedi, Geza 193 Kiss, obitelj 131 Kiss, Ida rođ. Csabó 148, 153 Kiss, Pál de Nemeskér 148 Klapka, György 159 Klausberger, Pietro 347 Kleonim 20 Klinger, William 86, 123; 135 Kobler, Ivan (Giovanni) 20, 38, 88, 182, 214, 375; 27, 39, 58, 59, 74, 92, 93, 111, 112; 135, 136, 157, 158, 183, Kochnitzky, Léon 288, 293 Koloman 35 Konrad I. 36 Konstantin VII. Porfirogenet 30 Korunkanije, Gaj Lucije 21 Korvin, Matija 62, 73 Kossuth, Lajos 148, 149, 151, 159, 160, 192, 193, 220 Kosztolány, Desző 326 433

Kožičić, Benja Šimun Krescencija, sveta 33 Krklec, Gustav 326 Krleža, Miroslav 325 Krušić, Petar 68 Krušić, Elena 68 Khuen-Hédérváry, Károly 230 Kukuljević-Sakcinski, Ivan 155, 216 Kurelac, Fran 162 Kuscher, Ferdinando 252 Kvaternik, Eugen 180

L Ladislav Napuljski 35 Lattermann, Christoph 144 Lav X. 62 Laval Nugent von Westmeath 144 148, 150 Lazzarini barunica 179 Lazzarini, Giovanni Andrea 132 Leard, John 148 Ledeen, Michael 297 Lenac, Rikard 265, 269, 271, 273 Lenaz, Lionello 234, 236, 258, 267, 290 Lengyel, Belario 327 Leonardo da Vinci 150 Librio, Giuseppe 363 Littrow, Heinrich von 191, 193, 198, 212 Lo Gatto, Ettore 325 Longhena, Baldassare 109 Longo, Luigi 366 Lónyai, Menyhért 167 Lonzarich, Pietro 50 Lorenski, Karlo 98 Loria Emiliano 356; 261, 262, 366 Luciani, Tommaso 182 434

Lucije, Emilije Paulo Lučić, Ivan 33 Ludvik Pobožni 33 Luj XII. 64, 66 Luj XIV. 118 Lukežić, Irvin 199 Luksich, Jamini Antonio 349; 184, 365 Lupis, Ivan (Luppis Giovanni Biagio) 207

LJ Ljubić, Šime 214-216 Ljudevit Posavski 33

M Maeterlinck, Maurice 258 Magris, Claudio 374 Majlàth, György 146, 155 Majlàth, József (Joseph) de Székhely 120-122, 130 Maksimović, Jovan 136 Maltauro, Carlo 364 Malyusz, Elemér 74 Mameli, Goffredo 239, 268 Manin, Marino 365 Manlio, kancelar 92 Manzoni, Alessandro 213 Maras, Giuseppe 344, 353 Marassi, Clemente 290 Marburg, Saverio Clemente de 88, 89 Marchesetti, obitelj 107 Marchesi, Concetto 335 Marconi, Guglielmo 293 Marcuzzi, Emilio 271 Maria, gostioničarka 138 Mariani, Pietro 110, 111 435

Marinetti, Filippo Tommaso 293, 325 Marinuzzi, Bernardino 109 Marmont, August 140, 141 Marotti, Giorgio Francesco Saverio de 132 Marotti, Giuseppe 118, 130 Marpicati, Arturo 322, 325 Martini, Giovanni 168 Martin iz Senja 58 Marussi, Garibaldo 326 Marzucco, Nicola 350 Massagrande, Danilo 266, 299, 307; 279, 297, 311 Mastrogiacomo, Ersilia 254 Matarazzi, Luciano 322 Matcovich, Gasparo (Matković Gašpar) 149, 150, 152, 160, 170, 172, 173, 190 Matcovich, Giovanni (Matković Ivan) 270, 272 Matasić, Franjo 209, 210 Matteo, sudac 42 Maylender, Michele 213, 221-226, 238, 240 Mažuranić, Frano 325 Mazzini, Giuseppe 219 Mehmed II. 61 Meichsner, Giuseppe de 270 Meichsner, Vittorio de 236, 322 Menini, Andrea 132 Meštrović, Ivan 326 Metod, sveti 30, 31 Metternich, Clemens von 159 Metzinger, Valentin 132 Meynier, Charles (Carlo) 148, 152, 181 Michelazzi, Antonio 132 Micholich, Jacopo 55 Micholich, Nicolò 55 Micich, Marino 370; 328, 366, 376 Mieville, Luigi 322 Mihajlović, Dragoljub-Draža 336 Mihanović, Antun 149, 180 436

Millo, Enrico 286, 295 Minutti, Guerrino 363 Modest, sveti 33, 105 Mohovich, Emidio 170, 181, 212, 213; 183 Molnár, Ferenc 194 Monaldi, obitelj 107 Montale, Eugenio 376 Montecuccoli, Raimondo 95 Morovich, Enrico 326 Mussolini, Benito 307, 308, 310, 333, 334; 311

N Nádasdy, Ferenc 96 Nákó, Alexsandar 240 Nascimbeni, Arturo 213 Nazor, Vladimir 326 Nenni, Pietro 357 Nikifor, car 32 Ninčić, Momčilo 309 Nitti, Francesco Saverio 278, 286, 289 Noferi, Annibale 256 Nordio, Umberto 327 Noulins, Stanislas 276

O Oberdan (Oberdank), Guglielmo 239 Oberdorfer, Aldo 247 Obersnel, Vojko 375 Obry, Ludovico 207 Odoakar 25 Oktavijan August 23 Olivieri, Francesco 109 Ongaro, Amerigo 322 Orlando, obitelj 107 437

Orlando, Francesco Saverio 133, 270, 272 Orlando, Ludovico 121 Orlando, Vittorio Emanuele 278 Orlini, Alfonso 370 Ossoinack, Andrea 227, 253, 260, 261, 263, 275, 276; 262 Ossoinack, Luigi 204-206, 227 Ostrogovich, Carlo 327 Oton I. Saksonski 36 Oton II. Saksonski 36

P Paar Della Rovere, Anna 108 Paar, Gianfederico 103 Pacassi, Nicolò 132 Padavić, Tomislav 172 Palatucci, Giovanni 342, 343 Palesi, braća 152 Pallavicini, Edoardo 206 Palli, Natale 282 Palma mlađi (Negretti Jacopo) 150, 198 Pantaleoni, Maffeo 290 Paolino II. 33 Paolo da Zara 103 Papini, Giovanni 326 Paradeiser, Georg von 70 Paradiso, Giovanni 104 Paradiso, Niccolò 104 Paradiso, Niccolò jr. 104 Paradiso, Pietro 104 Parlato, Giuseppe 321; 297, 328, 345 Pascal, Hilarion 203 Pascoli, Giovanni 247 Pašić, Nikola 250, 258 Pàsztory, Sàndor 130, 137 Patačić, Aleksandar 129 Pauletić, Božo 166 438

Paulo, Lucije Emilije 22 Pavelić, Ante 320, 321, 330, 340 Pecorari, Fausto 357, 370 Peretti, Luigi 139 Peteani, Luigi 348; 365 Peteani, Leone 348 Petris, Mario 270 Pettau, obitelj 44 Pettau, Caterina di 45 Pfaff, Ferenz 210 Pilepich, Piero 326 Pije V. 70 Pipin Mali 32 Pirandello, Luigi 326 Piškulić, Oskar 347 Pittaluga, Vittorio Emanuele 278, 283 Pittoni, Pierantonio 138 Plinije Stariji 23, 24 Polani, Gianfrancesco 66 Polano, Luigi 349 Polibije 21; 27 Polić Kamov, Janko 325 Politei, Giuseppe 181; 157 Pomis, Giovanni Petro Telesforo de 108 Ponchielli, Amilcare 210 Pratolongo, Giuseppe 337 Pray, György 129 Prezzolini, Giuseppe 247, 325 Pribičević, Svetozar 231 Princip, Gavrilo 245 Prodam, Attilio 234, 270, 272, 294, 304, 308, 371; 279 Prodam, Giovanni 212 Prohaska, Giuseppe 155 Ptolemej, Klaudije 22 Pullè, Giulio (Riccardo di Castelvecchio) 155 Pulkro, Klaudije 22 Pupo, Raoul 366, 376 439

Q Querini, Girolamo 64, 65

R Rabatta, Giuseppe 72 Rački, Franjo 169, 171, 176, 180, 214, 216; 136 Rakóczi, Ferenc 193 Radecchi, sestre 335 Radetti, Giorgio 155, 303, 305, 371; 39, 58, 59, 74, 93, 136, 158, 182, 183, 243, 244, 262, 279, 311 Radić, Stjepan 231, 317-319 Radics, Akos (Acuzio) 172, 173, 190 Rainer, admiral 270, 271 Rainer, Friedrich 340 Ramous, Osvaldo 326, 344 Randich, Antonio de 171, 173 Ranković, Aleksandar 350 Rebez, Giacomo 324 Regalati, Giovanni 327 Reina, Carlo 287 Reni, Guido 150 Reno, Francesco Antonio de 54, 56, 100, 216 Rezza, Ercole 181 Riario-Sforza, Giovanna 150 Ribera, José de 150 Ricci, Pasquale de 120 Rinaldi, Pietro 182 Ritter Zahony, Natalia, 198 Rivosecchi, Mario 363 Rizzo, Luigi 286, 287 Roatta, Mario 332 Rocchi, Flaminio 370 Rocco, Fulvio 346 Robilant, Mario Nicolis di 277 440

Robotti, Mario 338 Rojčević, Konstantin 264, 266, 268 Romul Augustul 25 Rossi, Egisto 213, 215, 234 Rotschild, obitelj Rüdiger, Fjodor Vasiljevič 159 Rubens, Pieter Paul 150 Rubinich (Rubini), Giovanni 267, 342, 349 Rusconi, Vittorio 283 Rusnov, Joseph 163, 164 Russi, Oscar 233

S Saba, Umberto 326 Sablich, Vittorio 215 Samani, Salvatore 157, 199, 217, 244, 262, 279 San Marzano, Enrico di 202, 273 Sani, Mario 233, 295 Santarcangeli, Paolo 194; 328 Sartorio, Angiolina ud. Scarpa 150 Sauro, Nazario 255 Savojski, Eugen 98, 99 Scaramelli, Giuseppe Alessandro 134 Scarpa, obitelj 199 Scarpa, Iginio 150, 153, 160, 181 Scarpa, Paolo 141, 150, 211 Scarpa, Pietro 160, 198 Scipioni, Giuseppe 243 Schiattaro, Giovanni 265 Schön, Seraphin 110 Schüler, Friedrich 195 Schwarzenberg, Claudio 366 Scuero, Antonio 338 Secchia, Pietro 345 Sennis, Gigliola 350 441

Servidori, Genunzio 322 Seylern, grof 89 Sforza, Carlo 302, 310, 357 Sgardelli, Giuseppe 170 Simonetti, Giovanni 156 Sincich, Giuseppe 349 Sinigaglia, Oscar 369 Sirola, Francesco 194 Sirola, Gino 194, 233, 238, 326, 341, 344, 350 Skull, obitelj 205 Skull, Nevio 349 Slataper, Scipio 247, 248 Smith, Adam 148 Smith, Walter Crafton 148, 149, 152, 178 Smoquina (Smokvina), Mario 327 Sobieski, Jan 96, 98 Sobolevski, Mihael 345, 346, 365, 377, 375; 345, 346, 365, 366 Sokčević, Josip 164-166, 177 Sonnino, Sidney 249, 272, 273 Sozomeno, Claudio 90, 106 Spalatin, Alessandro 340, 344 Sperber, Raoul 344 Spinelli, Flaminio E. (Icilio Bacich) 248 Spinaroli, Giuseppe Francesco 133, 141, 144 Springhetti, Elpidio 265, 271 Srot, Josip 176 Stácz, Andrea 89 Staljin, Josif 351 Starčević, Ante 180, 216 Stefan I., sveti 35 Stefanutti, Pietro 155 Stell, Anna 46 Stelli, Giovanni 184, 199, 244, 261, 262, 297, 311, 345, 365, 366, 376 Stephanie Belgijska 195 Stepinac, Alojzije 354 Sternek, Hermann von 164 442

Sterneck Daublebsky, Maximilian von 195 Stiglich, Giovanni 270 Stojadinović, Milan 321 Strabon 24 Strossmayer, Josip Juraj 167, 216 Summeral, Charles Pelot 277 Supilo, Frano 180, 216, 230, 250 Susmel, Edoardo 73, 294, 317; 27, 58, 59, 75, 93, 135, 157, 158, 183, 217 Sussain, Giuseppe 257 Szabo, Antal 210 Szaich, Giorgio 109, 110 Szapáry, Géza 201 Szapáry, János Péter 123, 130, 198 Szapáry, Ladislao 206 Szapáry, Pál 234 Szécheny, István 151 Széll, Kálmán 225

Š Škrivanić, Bernardin Nikola 231, 232 Škrlec, Nikola 120, 121 Štajerski, Karlo 63

T Tamajo, Corrado 284 Tamaro, Attilio 258 Tarticchio, Angelo 335 Tasca, Cristoforo 132 Teodorik 25 Teodozije 25 Thaon di Revel, Paolo 270 Terzi, Ottavio de 113 Terzi, Vincenzo de 142 443

Teslić, Petar 263, 270 Testa, Temistocle 322, 332 Teuta 21 Thanhausen, Uršula 108 Tiepolo, Giambattista 150, 198 Tintoretto (Jacopo Robusti) 108, 150 Tissot, Victor 191 Tisza, István 251 Tisza, Kálmán 167 Tito (Josip Broz) 336 Tito Livije 20; 27 Toeplitz, Lodovico von 293 Togliatti, Palmiro 306; 366 Tolomei, Ettore 258 Tomašević, Stjepan 61 Tomislav, kralj 30 Tommaseo, Nicolò 327, 323 Tomsich, Vincenzo 214; 39, 58, 59, 74, 75, 92, 93, 111, 112, 135, 136, 157, 158, 182-184, 199 Toncinich, Erna 211; 217 Toscanini, Arturo 293 Tosoni, Agostino 161 Tranquilli, Guerino 57, 92 Träxler, Theodor 211 Trevisan, Angelo 65, 66 Trimarchi, Rossella 199, 217, 243, 244, 261, 279 Troyer, obitelj 132 Troyer, Francesco de 166 Trumbić, Ante 230, 250, 258, 295 Tuditan, Sempronije 22 Tüköry, Lajos 192 Turchich, Antonio 182 Türr, István 192

444

U Udina, Antonio (Tuone) “Burbur” 39 Ulderik od Eggenberga 102 Ujević, Tin 326 Ungaretti, Giuseppe 326 Urban, Arnoldt 131 Űrmény, Ferenc 147, 151

V Vadalà, Rocco 290 Valente, Flippo 322 Valentsis, Antonio de 224 Valiani (Weiczen), Leo 324, 357; 262, 366 Valvasor, Johann Weikhard 34 Vayo, Miklós 164 Vecellio, Tiziano 147, 150 Vecsey, Miklós de 190 Vegliani, Franco 326 Velikonja, Mitja 74 Venier, Lorenzo 73 Venozzi, Nicolò 49 Venucci, Romolo 327 Verdi, Giuseppe 149 Verneda, Antonio de 168, 171, 190 Verneda, Ernesto de 132, 196 Veronese, Paolo 150 Vetidijan, duumvir 24 Vetidije, duumvir 24 Vid, sveti 31, 33, 34 Viezzoli, Giuseppe 327; 136 Vio, Antonio 240, 253, 264, 265, 268, 270, 272 Vio, Francesco 213, 239 Viola, Arnaldo 322 Visinko, Carlo 363 445

Višeslav, knez 30 Vittorio Emanuele III. Savojski 310, 314, 333 Vlašić, Franjo 147 Volpi, Gianluca 184, 199, 244 Völker, Kaspar 338, 340 Vranyczany, Giorgio 212 Vrkljan, Ante 351

W Walluschnig, Antonio 170 Wallsee, Ana von 45 Walsee, Rambert II. von 46 Walsee, Rambert III. von 47, 51 Walsee, Rambert IV. von 47, 48, 53 Walsee, Rambert V. von 48 Walsee, Rudolf von 46 Walsee, Wolfgang III. von 48, 55 Wassich, Rosalia 179 Watts, Herbert Edward 277 Weiss, Antonius Matthias 117 Weisseneck, obitelj 44 Wekerle, Sándor 260 Wenczel, Venceslao 155 Wesselény, Franz 96 Weyer, slikar 198 Whitehead, Alice 208 Whitehead, Robert 159, 196, 207, 208 Wickenburg, Stefan 239-243 Widmar, Antonio 194, 325, 326 Wilson, Woodrow 267, 269, 275 Withaus, Anna de 45 Windischgrätz, Alfred 159

446

Z Zambra, Pietro 194 Zammattio, Giacomo 210 Zanchi, obitelj 104 Zanchi, Giuseppe, trgovac 129 Zanchi, Giuseppe, erudit 129, 133 Zanchi, Sigismondo 121 Zanella, Riccardo 225-230, 233, 237, 238, 240, 243, 256, 257, 265, 272, 272, 275, 285, 289, 299-306, 309, 310, 348, 355, 356, 374, 376 Zanetti, Bartolomeo 92 Zara, Paolo de 103 Završnik, Josip 121, 122 Zajc (Zaytz), Ivan pl., st. 155, 179 Zajc (Zaytz), Ivan pl., ml. 155, 179 Zenon, car 26 Zichy, József 186-188 Zinzendorf, Carlo 119 Zmajić, Bartol 166, 167, 170, 172 Zrinjski (Zriny), obitelj 35 Zrinjski, Petar 96 Zustovich, Lelio 337 Zvonimir, Dmitar 35

Ž Žic Igor 132, 327; 58, 59, 74, 75, 93, 112, 135, 136, 157, 158, 199, 217, 243, 244, 261, 262, 279, 366

447

448

SADRŽAJ

V

Proslov predsjednice Zajednice Talijana u Rijeci (Melita Sciucca)

VII Predgovor hrvatskom izdanju (Giovanni Stelli)

XI

Uvod

19

I. POGLAVLJE

Romanizacija Liburnije: rađa se Tarsatika Zemlja nastanjena gusarima – Rimska osvajanja – Rađanje i razvoj Tarstatike

29

II. POGLAVLJE

Skriveni Srednji vijek: od Tarsatike do Fiume Dolazak Slavena i njihovo pokrštavanje – Franačka vlast – «Nestaje» Tarstatika, rađa se Fiume – Osnovni faktori riječke povijesti

41

III. POGLAVLJE

Od grofova Devinskih do Habzburgovaca Turbulentna feudalna politika – Rijeka prepuštena Frankopanima i vraćena Devincima – Od Walseeovaca do Habzburgovaca: 1399.-1465.- Razvoj grada i gospodarski rast – Afirmiracija komunalne autonomije u XV. stoljeću – Cjenik ribe iz 1449.

61

IV. POGLAVLJE

Između Venecije, Habzburgovaca i uskoka Turska prijetnja – Rijeka okupirana i zatim spaljena od Venecijanaca – Uskoci i ambivalentna politika Rijeke - Gradiški rat i raseljavanje uskoka

449

77

V. POGLAVLJE

«Ferdinandovski statut» iz 1530.; Riječka autonomija Suverenovo patentno pismo od 29 srpnja 1530. – Političko uređenje Komune – Gradska autonomija u XVI. stoljeću – Raste važnost talijanskog jezika i kulture

95

VI. POGLAVLJE

Seicento – Sedamnaesto stoljeće Tursko propadanje i ponovno rađanje Ugarske – Isusovci u Rijeci – Komunalna autonomija. Grb i zastava – Gospodarski oporavak. Arhitektonski i kulturni razvoj

113

VII. POGLAVLJE

Slobodna luka i «corpus separatum» pripojeni Ugarskoj Pragmatička sankcija Karla VI. i slobodna luka – Rijeka između Hrvatske i Ugarske – Terezijanska diploma od 23. travnja 1779. – Od1779. do 1808: kontroverza se nastavlja – Ekonomski uzlet i kulturni procvat

137

VIII. POGLAVLJE

Francusko razdoblje i povratak Ugarskoj Francuzi u Rijeci – Rijeka i Ilirske provincije: «neljudska francuska vlada» - Povratak Austriji: od entuzijazma do razočarenja – Ponovno pripojenje Ugarskoj – Društveno-ekonomski razvoj, kultura i umjetnost

159

IX. POGLAVLJE

Hrvatsko razdoblje 1848.-1869.

Bunjevčeve hrvatske postrojbe zauzimaju Rijeku – «Talijanski jezik je onaj kojim se govori otkada Rijeka postoji» - Rijeka se vraća Ugarskoj –Zanimljiv popis stanovništva – Hrvatski koji ne žele biti Hrvati?

185

X. POGLAVLJE

«Ugarska idila»

Ponovno pripajanje Ugarskoj i «Provisorium» - Uzvraćena ljubav: Rijeka i Ugarska – Giovanni de Ciotta, gradonačelnik ugarske «idile»

450

201

XI. POGLAVLJE

Najljepši biser u kruni svetog Stefana Rijeka velika europska luka – Uzlet industrije. Pronalazak i proizvodnja torpeda – Arhitekti i umjetnici. Riječki «morčići» - Kulturni iredentizam i riječka historiografija

219

XII POGLAVLJE

Kriza «ugarske idile»: autonomisti i iredentisti Mađarski nacionalizam i rađanje Autonomne stranke – Riječani protiv mađarizacije – Michele Maylender i Riccardo Zanella – Hrvatski i jugoslavenski nacionalizam – Talijanski iredentizam: «Mlada Rijeka» - Wickenburgova represivna politika i bombaška afera

245

XIII. POGLAVLJE

Veliki rat i raspad Austro-ugarske Europa u plamenu – Riječko pitanje u Italiji do intervencije – Londonski pakt i talijansko odustajanje od Rijeke – Riječani u ugarskim logorima za internaciju – Za talijansku Rijeku: riječki dobrovoljci – «Rijeka je bila talijanska u prošlosti i talijanska će ostati i u budućnosti»

263

XIV. POGLAVLJE

Riječko pitanje na Mirovnoj konferenciji Konvulzivni listopadni dani 1918. – Talijansko Nacionalno vijeće i proklamacija od 30. listopada 1918. – Kvarnerski argonauti – Talijanski vojnici u Rijeci i međusaveznčka okupacija – Incidenti iz srpnja 1919 i istražna komisija

281

XV. POGLAVLJE

D’Annunzio u Rijeci: «Hic manebimus optime» «Okrnjena pobjeda» i pjesnik-vojnik – Pohod iz Ronchija: D’Annunzio u Rijeci – «Modus vivendi» i «neiscrpna urna» - Kvarnersko regentstvo i Kvarnerska povelja – Rapalski ugovor i «krvavi Božić»

451

299

XVI. POGLAVLJE

Od Slobodne Države do aneksije Italiji Izbori za Konstitutivnu skupštinu – Državni udar od 3. ožujka 1922. – Rimski ugovor i aneksija Italiji

313

XVII. POGLAVLJE

«Dvadesetogođe» 1924.-1940.

Talijansko-jugoslavenski pakt prijateljstva: nade i realnost – Ekonomsko propadanje i nacionalističke tenzije – Od krize iz 1929. do sporazuma iz 1934. – Riječko «ekonomsko čudo» - Ušće u kojemu se talijanska kultura susreće s dunavsko-balkanskim kulturama

329

XVIII. POGLAVLJE

Drugi svjetski rat

Invazija Jugoslavije – Partizanska gerila i represija. 8. rujan 1943. – Istarske fojbe iz 1943. i pokret otpora na istočnoj granici – Operativna zona Jadranskog primorja – Prema kraju

347

XIX. POGLAVLJE

«Narodna vlast» u Rijeci: represija i egzodus Politika terora – «Legalna» čistka – Mirovni ugovor od 10. veljače 1947. – Veliki egzodus

367

XX. POGLAVLJE

Ezuli i oni koji su «ostali» - Kulturalni povratak ezula u Fiume-Rijeku Talijanska politika i udruživanje ezula – Udruživanje «ostalih» i povratak ezula

377

BIBLIOGRAFIJA

405 Pogovor: Stellijeva povijest Rijeke kao poticaj za dijalog (Damir Grubiša)

421

452

INDEKS IMENA

ISBN 978-953-96921-4-6