Sveti Josip - Čuvaj i štiti naše obitelji! (456)

vjera

• društvo • kultura

SVETI JOSIP

Čuvaj i štiti naše obitelji!

Godina XXXIX. ◆ broj 456 ◆ Sarajevo, ožujak 2021. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Poznajete li ljepote Bosne i Hercegovine i koliko? Knjige Zemlje planina BiH te Polja i visoravni BiH potiču nas i uče kako da ih zavolimo, a zavoljeti ih možemo samo ako ih istinski i temeljito upoznamo.

Uskoro u izdanju FMC Svjetlo riječi - Rijeke BiH. Osigurajte svoj primjerak knjige na broj telefona: 033 726 200.

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

Riječ čitateljima

nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Anamarija Ćuro, Nikolina Marčić redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anamarija Ćuro pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Marijan Dadić, Sveti Josip s Isusom

Nikolina Marčić

zamj.urednika@svjetlorijeci.ba

Čuvaj i štiti naše obitelji!

Ako bismo se vodili ljudskim umovanjem, zasigurno bismo zaključili kako je sveti Josip trebao biti ugledna ličnost, uvažen i poznat čovjek na povlaštenim pozicijama, a Biblija ga predstavlja kao šutljivoga, nenametljivoga i povučenoga jer Bog ima drukčija mjerila u odnosu na naša ljudska i htio je da baš jednostavna i mirna osoba bude glava Njegove obitelji. Istovremeno lik svetoga Josipa izaziva divljenje i sasvim je opravdano da se čovjek postidi ako usporedi svoj život s njegovim. Nismo li mi ti koji Bogu postavljaju mnoga pitanja tražeći obrazloženje za stanja u kojima se nalazimo? A Josip čini upravo suprotno – sluša, šuti i djeluje. Jedna izreka kaže: „Kada čovjek šuti, tada Bog govori; kada čovjek govori onda Bog šuti”, a čini se kako je danas svijet više no ikada prepun praznih priča iz kojih se ništa ne čuje jer je „puno govoriti” nekako postalo tako moderno. Jednostavno, s puno riječi ljudi nastoje pobjeći od istine i stvarnosti, od samih sebe.

Josip pak u tišini osluškuje Božji glas u sebi dok njegova šutnja postaje odlika čovjeka koji je srcem i pameću bogat i baš takvoga čovjeka Bog postavlja ocem Svete obitelji. Josipova je šutnja najviše rekla i postala put do susreta Boga i čovjeka koji se očituje u zajedništvu, a koje najbolje opisuje rečenica: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.” Josip prihvaća ovu zadaću i otkriva svu ljepotu obiteljskoga zajedništva s Marijom i Isusom. I ovdje nastupa njegova očinska uloga koju je odgovorno i zauzeto vršio tako što je bio pravedan čovjek, neumoran radnik i postojani čuvar onih koji su mu povjereni na brigu.

Kao takav je oduvijek, a osobito danas ima poseban pečat u svijetu koji ne želi prihvatiti nikakvu odgovornost, nego želi sve servirano. Sveti Josip je primjer kako se pouzdati u Boga usred nevolje, predati mu se i bespogovorno vjerovati da će on sve okrenuti na dobro. Sve je to on činio u skrovitosti i svojoj malenosti u kojoj se očitovala veličina ovoga sveca čiju nijednu izgovorenu riječ danas nećemo čak ni u Bibliji pronaći, ali koji je upravo svojom ogromnom samozatajnošću i tišinom rekao najviše i najbolje pokazao kako vlastitim životom proslaviti Onoga koji nam život dade. Danas, kada je obitelj najviše na udaru i u kušnji, u svetoj nazaretskoj obitelji možemo pronaći uzor i pomoć za život, stoga se obratimo svetome Josipu i zamolimo ga da nam pohita u pomoć i utješi nas u našim nevoljama. ožujak 2021.

3

Pisma čitatelja Kada će nestati Hrvati u Sarajevu?

Povod ovom članku jesu česta spominjanja smanjenja broja Hrvata u Sarajevu. I ovih dana sam doživio kako jedan od najviših hrvatskih dužnosnika, na privremenom radu u Sarajevu, reče: „Gledajte na što ste spali vi Hrvati u Sarajevu.” Iz konteksta rasprave bilo je jasno: nemate vi Hrvati (a ispalo je kao da on nije Hrvat i da ga se to ne tiče) više šta tražiti u Sarajevu. A i jedan visoki crkveni uglednik iz južnih krajeva odmah dan kasnije ničim izazvan veli: „Evo nestaje vas sarajevskih Hrvata.” A ta je priča, ako se pažljivije prati medije, vrlo prisutna i periodično se plasira sve dok ne postigne svoj cilj, a to je da konačno i ne bude Hrvata u Sarajevu. Činjenica je očita i o njoj ne treba raspravljati da se smanjuje broj Hrvata u Sarajevu i to je nesporno. Ali je pitanje zašto se to tako potencira, je li to stvarna i iskrena zabrinutost ili je nešto drugo. Ovaj tekst nije napisan radi polemike, jer je ne volim i nemam vremena za nju, ali je napisan jer smatram da je takav govor štetan po opće hrvatske i posebno po katoličke interese u BiH. Uvodno treba kazati nekoliko premisa da bi se moglo bolje shvatiti cijeli tekst.

Dakle, svatko razuman i dobronamjeran treba biti protiv centralizacije i suvremena Europa sve se više regionalizira.

Razumljivo je psihološki, a i racionalno kako je periferija redovno protiv središta

4

svjetlorijeci.ba

jer je središte jedno, a periferije su mnoge i raznolike. Naravno da središte mora samo po sebi izazivati ljubomoru i zavist već samom činjenicom da je jedno. Često središte daje puno povoda periferiji da se osjeća zakinutom i marginaliziranom.

Onda periferija redovno obrazlaže svoj negativan odnos prema središtu: tamo sve ide, oni nam uzeše sve, ne mogu oni nama diktirati, što sve može i biti točno, ali time se ne dokida važnost središta. Jedan bivši splitski gradonačelnik izjavio je da je sad Splitu Zagreb ono što je prije bio Beograd. Naravno da se može raspravljati o opravdanosti ovakovih stavova.

Ovdje ću progovoriti nekoliko riječi o odnosu nekih hrvatskih političara i nekih hrvatskih medija prema Sarajevu i prema sarajevskim Hrvatima. Omiljena im je tema briga za sarajevske Hrvate i tobožnja zabrinutost za opadanje broja Hrvata u Sarajevu. Evo nekih novijih (pod)naslova: „Svaki dan odlazila 4 Hrvata”, „Budućnost upitna”, „Kako su Hrvati nestali”; pa konstatacija „Navedeni pokazatelji i relacije su iznenađujući i otkrivaju da je položaj Hrvata dostigao najnižu razinu u posljednjih 77 godina, o kojima postoje podaci”.

Iako se napisalo da su Hrvati u Sarajevu već nestali, negdje je u podsvijesti uočen nesklad teza pa pozivajući se, naravno na „uglednoga stručnjaka”, iznosi se njegova tvrdnja „kako će se 2025. godine broj Hrvata svesti na 0,6 %”. Dakle ipak nisu nestali, ali trebaju se preostali jadni sarajevski Hrvati pripremiti da kad već nisu nestali, kako je

bilo očekivano, da će to biti 2025. godine, odnosno ostat će ih 0,6 % što bi valjda bilo podnošljivo i ovih dežurnim dušobrižnicima. Treba raditi intenzivnije na mrtvačkim sanducima, trebat će više autobusa da ih se izveze ili više svećenika da pokopaju još ovo malo greškom preostalih Hrvata. Onda nam jedna zabrinuta političarka izjavi da u Sarajevu ima više, gluho bilo, Kineza nego Hrvata. Tako je i visoki vatikanski dužnosnik kard. Rode došao samo, kako su neki interpretirali, da kaže kako nestaju katolici (Hrvati), a ne posvećuje se šira pažnja održanom predavanju u Banja Luci na obljetnici trapista, ne izražava se radost jer je imao misu u Sarajevu na patron nadbiskupije Presvetoga Srca Isusova, ne citiraju se dijelovi propovijedi, ne govori se s kime se susreo.

Prvo ćemo dati riječ statistici kojom se redovno potkrepljuje teza kako sarajevski Hrvati beznadno i bespovratno nestaju. Treba podsjetiti da su sve do popisa 1948. godine drugi popisi bili vjerski, a ne nacionalni što je bitno za razumijevanje broja stanovnika. Ukupan broj stanovnika u Sarajevu 1879. bio je 21.377, a katolika je bilo 698 (3,2 %). Godine 1910. ukupan broj stanovnika je 47.000, a katolika ima 18.036 (38,87 %, od toga se računa oko 14.000 austrijskih vojnika katolika. Ukupan broj stanovnika 1931. je 78.000, a katolika je 21.000 (26,92 %) od čega se računa da je oko pet tisuća vojnika iz svih krajeva tadašnje države (F. Marić,

Pregled pučanstva BiH, Zagreb 1996., 24 s.). Sarajevo 1991. s deset općina od Ilijaša do Pala broji 527.029, Hrvati: 34.873 (6,6 %) (Stanovništvo BiH, Zagreb 1995, 15. s.). Kako nema popisa stanovništva danas se procjenjuje da ima Hrvata od 14.000 do 20.000.

Zanimljivo da nitko ne pita političare zašto je to tako, što su učinili da se to promijeni, a oni su za to izabrani i oni su za to zaduženi i oni raspolažu brojnim sredstvima. Otkud tolika briga samo za sarajevske Hrvate? Izgleda kao da se neki više brinu za sarajevske Hrvate od nas samih. Ja ne znam da je netko bio zabrinut zbog odalska 12.000 Hrvata iz Livna i to s hrvatskom vlašću. Možemo misliti o bilo kojem glavnom gradu što hoćemo, ali bez glavnog grada ne mogu se ostvariti nikakvi opći interesi pa ni hrvatski. A kakav je, to je drugo pitanje.

Hajde da vidimo što možemo učiniti da promijenimo situaciju. To je važno pitanje. Nek’ se doseli par tisuća Hrvata pa će biti sve drugačije. Da ih se doselilo barem pola od onih koji su otišli zadnjih dvadeset godina u Zagreb, situacija bi bilo bitno drugačija. A zamislite koliko bi se povećao broj Hrvata u Sarajevu da su se svi hrvatski političari od ministara, zastupnika, članova komisija, upravnih odbora do vozača s obiteljima doselili u Sarajevo u kojem zarađuju kruh! Nedavno mi je jedan visoki hrvatski dužnosnik rekao da je za njih najveća kazna (baš tako!) bila „raspored” u Sarajevo. A o mogućnostima života dovoljno je kazati da u Sarajevu živi i radi deset tisuća stranaca. Neki i danas odgovaraju Hrvate da ne idu studirati u Sarajevo. Koliko je puta i koji hrvatski političar s obje strane Save govorio da je lijepo živjeti u Sarajevu i u Bosni ili da je predlagao načine popravljanja stanja. I sad još netko kuka koliko ima Hrvata u Sarajevu! Licemjerno je kukati što se samnjuje broj Hrvata, a ne htjeti ništa učiniti. Dobro mi uopće i živimo pored ovakvih staratelja.

Prof. dr. Franjo Topić

iz sadržaja

6

Tema broja Kolokvijalna razmatranja o sv. Josipu

12Sveti Josip

Rukopis duše

- zaštitnik nevidljivih

16Sveti Josip pravedni Nepoznata Biblija

30Zaštitnik životnih

Skupljajući zalaske sunc

trenutaka

36Pjesni Isusu

22Franjevci su čuvari Bosne

Razgovor: Michael Ursinus

Književnost

Šiška Menčetića

56O poeziji 72Migrena

Svjetski dan poezije

Biljna ljekarna

40

Reportaža Pogled iskosa Živiš dok voliš + 1 Anđele

48

Reportaža: Župa sv. Ignacija Lojolskoga

Sve na veću slavu Božju

ožujak 2021.

5

Tema broja

KOLOKVIJALNA RAZMATRANJA O SV. JOSIPU 6

svjetlorijeci.ba

O

Sv. Josip, Jajce, Gabriel Jurkić

@ Ivica Raguž

„O, kad bi me Bog uništiti htio, kada bi mahnuo rukom da me satre.” To mi je želja nakon svakoga napisanog teksta, nakon svakoga učinjenog djela: uništenje sebe samoga. Uvjet plodnoga stvaralaštva jest uništenje, biti satrt. Tri su načina kako se ta želja u mojem životu ostvaruje. Prvi način uništenja, satiranja samoga sebe, jest moje vlastito uništenje, samouništenje u grijehu. Čim dovršim neko djelo, dogodi mi se da se strmoglavim u grijeh koji satre moje ja, to moje donekle sobom zadovoljno ja. Nakon grijeha ostaje samo bijedno, uništeno i satrto ja. Grijeh nije dobro, to nikako nije dobro, ne želim to. Ali ipak, to me samouništenje izaziva da ponovno stvaram, da započnem ispočetka kao da nisam ništa stvorio, jer je grijeh satro sve ono što možda dobro učinih.

Drugi način jest Božje uništenje, Božje satiranje mojega ja: ili me udari novim darom milosti koja me toliko zahvati da potpuno zaboravim sve prije učinjeno i nastavim živjeti samo za taj dar, ili me udari nekom nevoljom, strahom, potištenošću da se osjećam kao ništa, kao prah i pepeo. A treći način jest ovaj koji sada činim u ovom članku, a to je da se nakon napisana djela prisilno, protivno sebi, moram ponovno vraćati istomu djelu. Satire me što trebam nanovo pisati o onom što sam već napisao. I to je uništenje, satiranje vlastitoga ja. U tom duhu vlastitoga uništenja i satiranja po-

kušat ću nastaviti šire misliti ono što sam već bio napisao o sv. Josipu u knjižici Ite ad Joseph. Teološka razmatranja o sv. Josipu.

Josipova šutnja 1. „Tko ima riječ Isusovu, taj doista može čuti i njegovu šutnju.” Nakon ove rečenice svetoga Ignacija iz Antiohije najradije bih prestao pisati. Najradije bih ostavio prazan papir, papir šutnje, da na tom praznom papiru šutnje osjetimo ono što je sv. Ignacije htio reći. Tko ima Isusovu riječ, riječ koja je otela, uništila i satrla njegovo ja, taj zaista može čuti njegove šutnje, njegove šutnje u njegovim riječima i djelima, njegove šutnje o njegovim ljubljenim osobama, Ivanu, Mariji i Josipu. Tada će također moći čuti i Marijine šutnje, kao i Josipove šutnje. Premda Pismo šuti o Josipu i premda Josip šuti u Pismu, ipak mi možemo čuti Josipa u njegovoj šutnji. Sv. Ignacije daje nam odgovor: „Bolje je šutjeti i biti kršćanin nego govoriti, a ne biti.” Josipova šutnja govori nam kako je opasno govoriti i ne biti, ne biti kršćaninom. Rječit i brbljav čovjek rasipa i rastače dušu riječima.

Njegove riječi izriču njegovu već rasutu i rastočenu dušu. To je duša bez težine, laka duša, duša lakih misli i zato duša s lakim riječima i s mnoštvom lako izgovorenih riječi. Takva duša živi u riječima, a to znači živi izvan sebe. I koliko više govori, njezine ju riječi toliko više izbacuju van, udaljuju je od nje same.

Duša se svojim riječima otuđuje od sebe. Jesmo li se ikad zapitali kakve su riječi nas, kršćana? Ne rasipamo li i ne rastačemo li Krista svojim riječima, jer u našim riječima odjekuje naša rasuta i rastočena duša, a ne Krist. Zato je tako utješno da Crkva u sv. Josipu slavi šutljivoga, nijemoga sveca. Josipova šutnja kazuje nam da čovjek pronalazi svoju dušu šutnjom, jer šutnjom duša dolazi unutar sebe, sastaje se sa sobom.

Ali, u toj istinskoj šutnji kršćanska duša

ne dolazi unutar sebe tako da ostaje sa sobom i sa svojim mislima, kako to obično čini lažna šutnja: šuti izvana, a iznutra brblja svojim teškim i oholim mislima. Ne! Kršćanska duša šuti i sluša jednu Riječ, utjelovljenu Riječ, Isusa Krista. Ta jedna Riječ oslobađa dušu od mnoštva riječi, od rječitosti i brbljavosti. Duša se tom šutnjom sabire i sastaje sa sobom. I takva duša ne živi u riječima pred drugima, ona živi od Riječi pred Riječju, unutar sebe, i govori riječi koje ne dolaze od nje, nego od Riječi, njezine su riječi Riječ. I koliko duša više govori takve riječi, toliko se više sabire i sastaje sa sobom. I još nešto. Moćna, živa šutnja rađa takvim moćnim i živim riječima da se te iste riječi zapisuju, zabadaju izravno u dušu čovjekovu. Duša ne voli pisati takve riječi, zapisane, one su već umrtvljene. Zato Isus nije pisao, zato Marija, zato i Josip ništa nisu pisali. Njihove riječi izravno su se zabadale u srca ljudi. Ja nemoćnik, mi nemoćnici, mi jadni ljudi, pišemo jer su nam riječi nemoćne i nežive. Iz ljubavi prema našoj nemoćnoj duši, koja ne može zadržati živu Riječ iznutra, Krist je dopustio da mu riječi budu zapisane izvana kako bismo uvijek iznova mogli „imati riječ” njegovu iznutra. Što reći, nego da je zaista prelijepa ta divina commedia, ta divna Božja zafrkancija. U svijetu tolikih riječi, u svijetu tolikih rječitih i brbljavih ljudi i kršćana – koji tim što više govore, to manje jesu – kršćani štuju i mole se šutljivomu, nijemomu svecu, svecu izvana bez riječi, ali svecu iznutra s Riječju.

Josipova pravednost 2. „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede ju izvrgnuti sramoti, nego naumi da ju potajice napusti.” Da bismo razumjeli Josipovu pravednost, potrebno je nešto reći o jednoj drugoj, lažnoj pravednosti, a to je pravednost đavla.

Pismo nas poučava da se đavao predstavlja pravednim na sljedeći način: ožujak 2021.

7

Rukopis duše

Sveti Josip – zaštitnik nevidljivih @ Stjepan Lice

Početkom prosinca prošle godine preminuo je brat Ivan Pavin, član Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Niz je godina bio sakristan u bazilici Srca Isusova u Zagrebu. Potom je – i opet niz godina – u isusovačkoj Generalnoj kuriji u Rimu obavljao različite pomoćne, uključujući i sakristanske, poslove. Zadnje godine svoga života služio je – i opet kao sakristan – u isusovačkom novicijatu u Splitu.

Njegova je mladenačka, gotovo dječačka želja bila da u Družbi Isusovoj obavlja neugledne poslove. I tako čitavoga života. Pamtim ga iz godina njegove službe u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, iz godina moga dječaštva i mladosti. Uvijek je bio pomalo sjetan – ili točnije – na neki zastrt način vedar, pozoran i strpljiv, uslužan i predan.

12

svjetlorijeci.ba

Snažno ga je ispunjavala služba oko oltara, uključujući službu onima koji su k oltaru dolazili. Za njega nije bilo odviše neznatna posla. Sve ih je obavljao s mnogo dobre volje.

Krajem siječnja ove godine umro je otac moga prijatelja. Rođen je u obitelji u kojoj je borba za opstanak, nježnost i ljubav odgurnuta u stranu; u kraju izrazitih podjela u kojem većina nije marila za vjeru (a ljudi vjere nisu marili za njih).

Kao mladić, gotovo dječak, upućen je da stekne neki zanat. I bio je majstor. Dobar. Pošten. I u obitelji dobar. Pošten.

Ali kao čovjek krajnje suzdržan. Nije se snalazio u svijetu ljubavi. U svijetu vjere. Živio je u odmaknutosti, uvijek prionut poslu. Znanima i neznanima pomagao je kriomice. Jednom zgodom, posve slu-

čajno, otkrilo se da je dao dar za obnovu zagrebačke katedrale. Nitko, ni njegovi najbliži nisu to znali.

Koliko je nevidljivih – i jedva vidljivih – ljudi oko nas? Ljudi koji nisu u središtu pozornosti, nego su uvijek postrance, uvijek barem pomalo u sjeni?

Ljudi koje je lako previdjeti, zanemariti, a potom i zaboraviti? Ljudi (je li to odviše nezgodno reći?) poput Isusa. Ta i o njemu su govorili: „Nije li on drvodjelja?” Što se od njega može očekivati?

I Josip je bio drvodjelja. Samo drvodjelja. Obični drvodjelja. O njemu tako malo znamo. Čini se da nitko nije smatrao potrebnim u evanđeljima o njemu zapisati koju riječ više. Uostalom, ni o Mariji u evanđeljima nema baš mnogo riječi. U određenom smislu, to je i razu-

Samotno mjesto

Josip u digitalnom dobu Život svetoga Josipa dobrim je dijelom u tami, s tim da u njega povremeno prodre svjetlo kojim su ga obasjali evanđelisti svojim riječima. Jedan od tih neredovitih bljeskova osvijetlio ga je u trenutku koji nam je jako blizak: sveti Josip otišao je na popis stanovništva. @ Boris Beck boris.beck.735

P

opis je naredio Oktavijan August, najveličanstveniji rimski vladar uopće, koji je okončao nerede u svojoj državi i postavio je na put prosperiteta za iduća dva i pol stoljeća.

Dao je da ga nazivaju božanskim, sebe je službeno predstavljao kao spasitelja, a svoje je vladanje nazivao radosnom viješću za svoje podanike; upravljao je čitavim poznatim svijetom, ekumenom; najveći pjesnik staroga doba, Vergilije, svoj je dar upregnuo u carsku propagandu. U potpunoj inverziji, Marija je već tada, na putu za Betlehem, nosila dijete koje je zbilja bilo božansko, koje je zbilja bilo spasitelj, koje je zbilja donosilo radosnu vijest, koje će zbilja sebi privući ekumenu, o kojemu će evanđelisti stvoriti spomen, da se poslužimo Vergilijevim stihom, „trajniji od mjedi” – to jest, vječan.

Država božanskih ambicija, sustav koji želi građane nadzirati totalno, kla14

svjetlorijeci.ba

sificiranje, stratificiranje, pa zatim efikasnost, ekonomija i racionalno upravljanje – svemu je u tome toga trenutka bila podvrgnuta sveta obitelj, baš kao što smo podvrgnuti i mi. Jedino što tada evidentiranje nije bilo brzo kao danas, kada imamo matične brojeve, bar kodove i fiskalizirane blagajne. Dapače, pretpostavlja se da je Augustov popis, koji je u Palestini provodio njegov namjesnik Kvirin, trajao godinama, a na koncu je doveo i do pobune Jude Galilejca, o čemu saznajemo od židovskoga povjesničara Josipa Flavija i iz Djela apostolskih.

To što je sustav, za naša današnja mjerila, bio spor, ne znači da je bio neefikasan. Josip, Marija i njihovo tek rođeno dijete postali su zapisi u državnim registrima, tri točkice poput milijuna drugih, ni po čemu važnije, kvalificirane i kvantificirane prema imetku na temelju kojega će se plaćati porez. Josip i Marija poreza se nisu naplaćali: kada su

Isusa doveli u Hram četrdesetoga dana njegova života, nisu prinijeli za žrtvu janje, kako propisuje Levitski zakonik, nego dvije grlice ili dva goluba, kako je bilo određeno za siromašne. Unatoč tomu što su bili nevažni za divovski ustroj Carstva, nisu bili neprimijećeni. Još jedan vladar što je sebe nazivao spasiteljem, okrutni kralj Herod, koji je vladao zahvaljujući Augustovoj milosti, ubrzo je doznao da u njegovu kraljevstvu živi mladi kralj.

Josip nema razloga da se ne popiše jer ono što je doista važno popis ne može obuhvatiti. Službenici su pripremili razne formulare, sa svim mogućim rubrikama; ispunit će ih najsavjesnije, i poslije statistički obraditi. Ali sva će ta statistika biti besmislena jer je upravo Josip doveo pojavu koja je nezamisliva – Djevicu koja će roditi sina, kako je to pretkazao prorok Izaija. Sveta obitelj na popisu stanovništva pokazuje sudar dvaju svjetova koji se ne mogu upoznati i pomiriti. Pa kako bi to izgledalo? Ime: Josip; bračno stanje: oženjen djevicom; zanimanje: skrbnik utjelovljene Riječi.

Optički čitači bi pregorjeli u tom trenutku. Velika povijest sudara se s obiteljskom poviješću, o kojoj također govori Ratzinger u svojoj knjizi. Na jednoj strani su moćnici koji pokreću i održavaju mehanizam vlasti i ugnjetavanja, koji živi od ubiranja poreza, za koji je vitalno da sve i svakoga nadzire; Augustin i Herod pripadaju svijetu digitalizacije i nadzornih kamera, programa za prepoznavanje lica i osobnih identifikacijskih brojeva. Josip, zajedno s Marijom, čini toplo ljudsko gnijezdo u kojem se dočekuje treći član, dijete još neznanih osobina, ali koje će zacijelo biti veliko. To je najprije svijet radosti – radosti u kojoj Marija veliča Gospodina, radosti od koje Elizabeti poskakuje dijete u utrobi, radosti koja je obuzela polja oko Betlehema i nebo nad njim.

Ta je radost nedostupna državnim organima, jer država i ne može donositi

Nepoznata Biblija

Sveti Josip pravedni Najavivši Godinu svetoga Josipa, papa je osobito preporučio molitvu Litanija svetoga Josipa uz koje je ove godine vezana i mogućnost dobivanja potpunoga oprosta. @ fra Darko Tepert tepert

U

tim Litanijama Josip je, između ostaloga, nazvan i pravednim.

Riječ je o naslovu koji je preuzet iz evanđelja.

Pravednost u Svetom pismu U Evanđelju po Mateju sveti Josip opisan je kao „pravedan” (Mt 1,19). U grčkom izvorniku na tom mjestu nalazimo riječ dikaios koja označava osobu koja živi visoke standarde ispravnosti, ispravnu i poštenu osobu. U grčko-rimskom svijetu to je bila osoba koja je na osobiti način svoje poštenje i pravednost dokazivala na društvenom području, ispunjavajući svoje građanske obaveze ili, ako je bila na određenom položaju u društvu, pošteno vršeći svoju javnu službu. Prema Homeru u Odiseji, pravedan je čovjek kojega obilježava gostoljubivost i strah pred božanstvima (Odiseja, 6,120), a prema Platonu i Aristotelu obilježava ga posebna pozornost prema drugim ljudima, skrb za obitelj i poštovanje prema božanstvu (Platon, Rep. 4,443; Aristotel, EN 5,1,1129a-1130a).

16

svjetlorijeci.ba

Novozavjetni pisci preuzimaju ovo značenje riječi „pravedan”, ali je povezuju i sa starozavjetnom idejom pravednosti koja uključuje odgovornost prema Bogu. Hebrejska riječ cadik označava pravednika koji obdržava Božje zakone i vjeran je savezu s Bogom. Apostol Pavao preuzima takvo gledanje kad kaže: „Ne, pred Bogom nisu pravedni slušatelji Zakona, nego – izvršitelji će Zakona biti opravdani” (Rim 2,13). U Pavlovu promišljanju pokazuje se ipak da u konačnici Bog opravdava, a ne vršenje Zakona. U Prvoj Ivanovoj poslanici nalazi se ova gotovo definicija pravednosti: „Tko čini pravdu, pravedan je kao što je On pravedan” (1 Iv 3,7). Na izvorište pravednosti postavljen je time Bog koji je pravedan, a čovjek je pravedan tako što čini pravdu. Biti pravedan znači nešto činiti, činiti djela Božja. Slično i Otkrivenje, govoreći o posljednjim vremenima, kaže: „Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje! Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa

mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!” (Otk 22,11-12). Vodi li se računa o paralelizmu, vidi se da je nepravednost poistovjećena s okaljanim životom, s nečim prljavim, dok je pravednost poistovjećena sa svetošću.

Vratimo li se Matejevu evanđelju, vidjet ćemo da se pravednost ostvaruje suradnjom Boga i čovjeka. Vidljivo je to u prispodobi o kukolju: Krist sije dobro sjeme, a to su sjeme sinovi Kraljevstva, dok su sinovi Zloga kukolj.

Sinovi Kraljevstva na koncu su nazvani pravednicima koji će „zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega” (usp.

Mt 13,36-43). Pravednost je u Matejevu evanđelju bitno obilježje Kraljevstva nebeskoga. Pravednost nije osobina koja bi bila vlastita čovjeku, nego je Božja, pa Isus ne dolazi zvati pravedne, nego grešnike (usp. 9,13). Njegovim djelovanjem čovjek je opravdan te postaje pravedan ne izvana, nego iznutra (usp.

23,28). Čovjekova pravednost očituje se u odnosu prema bližnjemu koji je u isto vrijeme i odnos prema Isusu Kristu, jer on kaže: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (25,37-40). Ovi pravednici bit će spašeni i primit će život vječni (usp.

13,43.49; 25,46).

Sâm je Isus jasno označen kao „pravednik”, kad ga tako naziva Pilatova žena (usp. 27,19). Jednom je to rečeno, ali je jasno da ljudi koji se mogu nazivati pravednicima takav naziv dobivaju jer nasljeduju Isusa Krista i uza nj prianjaju.

Josip kao pravednik Što bi se onda moglo reći o svetom Josipu kao pravedniku? Ako je kao pravednik trebao vršiti Zakon, onda je trebao vršiti i onu odredbu prema kojoj je morao javno optužiti svoju zaručnicu za preljub, a ona je trebala biti usmrćena (usp. Lev 20,10; Pnz 22,22-24; Iv 8,5).

On toga, međutim, ne čini. Njegova se pravednost očituje u razboritosti, strpljivosti, razumijevanju i milosrđu. On,

Franjevački medijski centar Svjetlo riječi

Tiskano Revija Knjige Kalendari

Digitalno Mrežna stranica Video emisija Radio emisija

Knjižare Vitez

030 710 336

Livno

034 201 111

Knjige • Devocionalije • Suveniri • Školski pribor • Uredski materijal • Čestitke

033 726 200 www.svjetlorijeci.ba

Kod nas i u svijetu

Biskup Palić dobio BiH državljanstvo Na prijedlog Ministarstva civilnih poslova BiH, Vijeće ministara BiH na svojoj je 27. sjednici donijelo odluku kojom se biskupu Petru Paliću dodjeljuje državljanstvo Bosne i Hercegovine. Kako pravno ne bi bio tretiran kao strani državljanin na privremenom radu, bilo je potrebno da stekne bh. državljanstvo, što je odlukom Vijeća ministara BiH i učinjeno.

Katie Holmes o svojim katoličkim korijenima Ova glumica je odgajana u katoličkoj obitelji, a obrazovanje je također stekla u katoličkim školama. Nakon što je okončala svoj brak s pripadnikom scijentologijske sekte glumcem Tomom Cruisem, vraća se svojim katoličkim korijenima, a njezina kćerka Suri također ide u katoličku školu.

18

svjetlorijeci.ba

Filip Zubčić srebrni na Svjetskom prvenstvu Hrvatski skijaš Filip Zubčić osvojio je srebrnu medalju u paralelnom veleslalomu na Svjetskom prvenstvu u Cortini d‘Ampezzo. Zubčić je u svom prvom nastupu na SP-u u Cortini odmah stigao do medalje osvojivši srebro nakon što je u finalu izgubio od Francuza Mathieua Faivrea s 0.48 stotinki sekunde zaostatka. Prva je to medalja za hrvatsko skijanje nakon kombinacijskog srebra Ivice Kostelića u Schladmingu 2013. godine, te deseta ukupno.

Svakoga tjedna pogine 12 radnika Više od 6 500 gastarbajtera izgubilo je život u Kataru radeći u teškim uvjetima na izgradnji objekata koji će biti korišteni na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2022. godine. Svakoga tjedna u prosjeku umire 12 gastarbajtera iz Indije, Nepala, Pakistana Bangladeša i Šri Lanke, od 2010. godine, kada je Kataru dodijeljeno domaćinstvo. Kako prenosi The Guardian, podaci govore o 5 927 umrlih u razdoblju od 2011. do 2020. godine, dok je pakistanska ambasada u Dohi dodala još 824 žrtve u istom razdoblju.

ožujak 2021.

19

Retrospektiva

Strpljivi zaštitnik Hrvatske Sveti Josip i hrvatski narod trebali bi imati posebnu poveznicu jer se u lipnju ove godine navršavaju čak 334 godine otkako ga je Hrvatska izabrala za svoga nebeskoga zaštitnika. Međutim, kad bismo pitali slučajne prolaznike tko je zaštitnik Hrvatske, bojim se da bi se malo tko sjetio te činjenice. @ dr. sc. Božo Skoko

D

apače, prije bi se sjetili da je sveti Patrik zaštitnik Irske. Mnogi vjerojatno ne znaju ni da se nacionalno svetište svetoga Josipa nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke, iako je desetljećima središte i susretište mnogobrojnih hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva. Tu i tamo u nevoljama zazovemo svetoga Josipa, ali prije kao zaštitnika obitelji, dok nam pomalo blijedi onaj moćni zavjet i odluka iz daleke 1687. godine. Tada je Hrvatski sabor na svom zasjedanju, održanom 9. i 10. lipnja, jednoglasnom odlukom „svih redova i staleža” proglasio svetoga Josipa zaštitnikom Hrvatskoga kraljevstva. Kako hrvatskoga kraljevstva nema već dugo, svima je bilo jasno da se odluka odnosi na sve oblike hrvatske države. No, kako bi bili sigurni da je ta odluka još na snazi, hrvatski biskupi su na svom zasjedanju u Splitu 1972. potvrdili „da je ta odluka i sada na snazi, jer Sabor nije imao 20

svjetlorijeci.ba

u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko suvereniteta…”.

Stvaranjem hrvatske države, saborski zastupnici su se prisjetili toga obećanja, odnosno zavjeta, pa su htjeli na dostojan način obilježiti ovu posebnu vezu hrvatskoga naroda i njihova nebeskoga zaštitnika. Tako je, kao trajan spomen na povijesnu odluku 2008. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen reljef svetoga Josipa, rad kipara Šime Vulasa.

Dan svetoga Patrika Međutim, blagdan svetoga Josipa u Hrvatskoj nažalost nikada nije zaživio kao nacionalni blagdan, kao što je to, primjerice, slučaj sa svetim Patrikom u Irskoj ili svetim Jurjem u Engleskoj, koje također slavimo u proljeće. Podsjetimo, Dan svetoga Jurja u Engleskoj je nacionalni blagdan koji se bučno obilježava

uz molitve, ali i glazbu i ples, zajedno s mnoštvom zastava i parada. Organiziraju se viteške borbe sa zmajevima, natjecanja, izleti i izložbe... Križ svetoga Jurja se nalazi na samoj zastavi Engleske, a na njegov blagdan 23. travnja slavi se i rođendan slavnoga Shakespearea, pa je taj dan istinska proslava engleske pravovjernosti, zahvalnosti, ali i kulture. „Zelena” proslava dana svetoga Patrika 17. ožujka, dakle samo dva dana prije Josipova, postala je izrazito popularna u cijelom svijetu, gdje su je proširili raseljeni Irci, ali je i najznačajniji dan za sve stanovnike Irske. Tada se slavi dolazak kršćanstva u Irsku, ali i kultura te običaji Irske i Sjeverne Irske.

Tradicionalno se nosi zelena boja, pije pivo, nosi list djeteline te paradira kroz sve veće irske gradove. U Irskoj je Dan svetoga Patrika stoljećima bio isključivo vjerska svetkovina, koju su više slavili irski iseljenici u Americi nego Irci doma. Čak su do 1970. irski zakoni zabranjivali ugostiteljskim objektima da rade na taj blagdan.

Međutim, sve se promijenilo 1995. kad je irska vlada započela kampanju da se Dan svetoga Patrika raskošnije slavi te iskoristi kao brend za jačanje turizma i promociju Irske. Posljednjih dvadesetak godina, Festival svetoga Patrika koji se održava u Dublinu posjeti više od milijun ljudi, a najpoznatiji irski blagdan slavi se u cijelom svijetu.

U Chicagu se rijeke boje u zeleno, a najveća irska parada na svijetu održava se u New Yorku. Postoji izreka koja kaže da smo „svi Irci na Dan svetoga Patrika”, jer je ovaj blagdan iz lokalne tradicije prerastao u globalni događaj.

I u Zagrebu se već tradicionalno slavi sveti Patrik koncertima, tulumima i paradama. I kod nas dame oblače zeleno i toči se zeleno pivo. Mogli bismo reći da su Irci pretjerali i potpuno se udaljili od vjerskoga obilježavanja svetkovine svoga nebeskog zaštitnika, odnosno da su previše iskomercijalizirali blagdan svetoga Patrika.

u m z i r o k z o Kr i č e j i r m o l t sa Svje

Isusov Put križa i Gospin plač siguran su putokaz i nadahnuće za svakodnevni život www.svjetlorijeci.ba 033 726 200

M

Razgovor

@ Ana Papić

Michael Ursinus, sveučilišni profesor, osmanolog, emeritus povijesti i orijentalnih jezika, rođen je u Kielu 16. rujna 1950. godine. Studirao je islamske studije, turske studije, afričke studije te socijalnu i ekonomsku povijest na Sveučilištu u Hamburgu. Doktorirao je 1981. godine na reformskim nastojanjima u otomanskoj Rumeliji prije početka tanzimata u užem smislu. Bio je asistent na Institutu za povijest i kulturu Bliskoga istoka i turkologiju u Münchenu od 1981. do 1984. godine. Od 1984. do 1989. bio je sveučilišni profesor na otomanskim studijima u Centru za bizantske studije i novogrčki na Sveučilištu u Birminghamu; od 1989. tamošnji počasni istraživač. Od 1989. do 1992. radio je kao profesor na Sveučilištu Albert Ludwig u Freiburgu. Od 1992. do 2016. bio je profesor na Sveučilištu Heidelberg. Suurednik je časopisa Die Welt des Islams. Član je uredničkoga odbora Archivum Ottomanicum. Član je Njemačkoga nacionalnog odbora AIESEE; Društva za promicanje bizantskih studija te Britanskoga društva za bliskoistočne studije. Od 2006. do 2018. bio je predsjednik CIEPO-a (Comité international des études pré-ottomanes et ottomanes).

Poštovani profesore, hvala Vam što ste uspjeli izdvojiti vrijeme za naše čitatelje; dobro nam došli! Spremajući se za ovaj razgovor, pretražili smo brojne mrežne stranice vezane uz Vaše ime, no 22

svjetlorijeci.ba

Michael Ursinus

FRANJEVCI SU ČUVARI BOSNE Ni slutio nisam koliko dokumentarno bogatstvo prije svega iz osmanske povijesti kriju vaši samostani i što su sve sačuvali fratri. Gotovo je nevjerojatno, kad danas promišljamo o tim vremenima, kako su ti ljudi, u uvjetima svakodnevnoga siromaštva, klimatskih promjena (iskusio sam vašu zimu i moram priznati da mi je puno draža dalmatinska obala i sunce), straha za preživljavanje, štoviše i svom mnoštvu različitih ljudi – od vojnika do razbojnika, od domaćih do stranaca – dakle, kako su ti siromašni vjerski službenici uspjeli sačuvati toliko bogatstvo

ožujak 2021.

23

Želim znati

Premještanje župnika i župnih vikara

J

edan od temelja održivosti Crkve, pored vjernosti nauku Isusa Krista, jest i poslušnost crkvenoj hijerarhiji koja upravo jamči očuvanje jedinstva ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvenoga upravljanja. Svetu Majku Crkvu prvenstveno čini narod Božji, a taj narod su vjernici koji su krštenjem pritjelovljeni Kristu i na svoj način su postali dionici i njegove svećeničke, proročke i kraljevske službe te su pozvani, svatko prema svojem položaju, vršiti poslanje koje je Bog povjerio Crkvi. Tako među vjernicima u Crkvi ima posvećenih službenika koji se u pravu nazivaju i klerici, a ostali pak nazivaju se i laici.

Tema ovoga kratkog osvrta jest premještaj klerika koji vrše službu župnika ili župnoga vikara. Ova služba u svojoj biti je dijecezanska i vrši se uvijek pod vlašću dijecezanskoga biskupa bez obzira na to je li povjerena kao vlastitom pastiru dijecezanskom svećeniku, svećeniku redovniku ili članu družbe

28

svjetlorijeci.ba

apostolskoga života. Zato dijecezanski biskup povjerava župničku službu ili službu župnoga vikara dijecezanskim svećenicima svojim slobodnim podjeljivanjem prema njihovim sposobnostima, a nekom redovničkom članu ili članu družbe apostolskoga života to isto čini na prijedlog ili barem s pristankom mjerodavnoga poglavara.

Biti župnik narodu Božjem velika je odgovornost pred Bogom i zato se ovoj službi ne bi trebalo olako pristupati samo radi titule „gospodin župnik” jer ona zahtijeva veliku žrtvu i odgovornost. Kod imenovanja novih župnika, sveta Majka Crkva treba se uvijek voditi načelom da se narodu Božjem daruje župnik, a ne župniku narod Božji. Narod Božji ima zato pravo tražiti od svoga mjesnog biskupa da im povjeri pastira koji će se odlikovati zdravim naukom, čestitošću života, koji će biti obdaren revnošću za duše i drugim vrlinama koje su potrebne za vođenje brige o

dotičnoj župi. Zato se ne preporučuje da se nekomu dodijeli ova služba ako se sa sigurnošću ne utvrdi njegova sposobnost da može vršiti u toj zajednici službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja u suradnji s drugim prezbiterima ili đakonima i uz pomoć koju mu pružaju vjernici laici.

Po samom pravu dijecezanski svećenik koji vrši službu župnika ima stalnost u službi (stabilitas loci) i zato se općenito imenuje na tu službu na neodređeno vrijeme. To je opće pravilo koje ide u prilog naroda Božjega da ima svoga stalnog vlastitog pastira koji ih je dužan upoznati i posjećivati, naročito sudjelovati u njihovim brigama, tjeskobama, žalostima kako bi ih jačao u Gospodinu i razborito opominjao ako u čemu pogriješe. No, ipak dijecezanski biskup župnika može imenovati i na određeno vrijeme samo ako je to odlukom dopustila biskupska konferencija.

Kao primjer može se navesti Biskupska konferencija Italije koja je donijela odluku da biskupi mogu imenovati župnike na određeno vrijeme u trajanju od devet godina, čuvajući uvijek slobodu svakoga biskupa da u svojoj biskupiji i dalje postupa prema općem pravu. Iako je većina župnika imenovana na neodređeno vrijeme, biskup svakom župniku može predložiti premještaj iz svoje župe koju uspješno vodi na drugu župu ili službu ako to traži dobro duša ili potreba i korist Crkve, a nikako privatni i drugi osobni razlozi samih biskupa.

Svaki svećenik treba imati na umu da je na svome ređenju obećao poslušnost svojem dijecezanskom biskupu i njegovim nasljednicima te bi stoga i svaki premještaj, ako je u skladu s vrhovnim dobrom, trebao prihvatiti iz ljubavi prema Bogu i dušama. Naročito u poslijeratnim godinama trebalo bi se voditi računa i o međusvećeničkoj solidarnosti jer nije bratski da neki svećenik bude župnik na povratničkoj župi sa 100 i manje vjernika, deset i više godina, dok drugi tu istu službu ljubomorno čuvaju

Skupljajući zalaske sunca

Zaštitnik životnih trenutaka U našoj staroj predivnoj župnoj crkvi prvi oltar zdesna je oltar svetoga Josipa. Na njemu je velika slika koja predstavlja trenutak svečeve smrti uz Mariju i Isusa. Slika širi blagost i mir, posebnu radost, spokoj, onako kao kad je neka svečanost. A radi se o trenutku smrti. @ Elvira Koić

M

alo je to čudno na prvi pogled. Čudan je taj sklad mira, radosti i smrti koja je prisutna. Kako je vrijeme prolazilo postupno sam sve jasnije shvaćala smisao cijele te kompozicije. Zato što se promicanjem godina i starenjem sve češće susrećemo s umiranjima poznatih i nepoznatih nam osoba, na najrazličitije načine. U Domovinskom ratu ginuli su mnogi, brojni mladi ljudi, tada vršnjaci. Kasnije i stariji, kolege na poslu, suborci. Zdravi ili bolesni. Roditelji. Uvijek iznenada.

U posljednjih godinu dana korona pandemija je odnijela mnoge koji bi možda još poživjeli da je nije bilo. Sada nas plaše iznenadni potresi, vulkani, strašne hladnoće, vrućine, tornada, valovi i plime… Tolika količina iznenadnih odvajanja od voljenih osoba u tako 30

svjetlorijeci.ba

kratkom vremenu pogodila je gotovo sve i svakoga u relativno kratkom razdoblju od svega nekoliko godina. Vrlo kratko, a vrlo vrlo bolno razdoblje.

Kada razmislimo malo, nema toga tko nije doživio neki gubitak voljene osobe i hoda okolo s tim kao s otvorenom ranom na duši. Često se pitam kako se uopće može živjeti nakon takvih gubitaka? Naime, iznenadno odvajanje, tzv. separacija, doživljava se uvijek kao veliki gubitak i ostavlja preživjele zbunjenima, poljulja psihofizičku ravnotežu, kao da je amputiran dio tijela i vrlo često izaziva depresiju. Kako se može živjeti nakon takvih gubitaka? A živi se. Neko nekako, ali život ide dalje.

Htjeli ne htjeli dođe vrijeme kada moramo promišljati o svemu tome, od

života i prije njega, do smrti i poslije nje. O smislu i razlozima, o načinima, količini i kvaliteti. Na primjer, događa se da moramo govoriti o pokojnima na komemoracijama, sahranama ili u spomen-danima. O tome tko su bili i po čemu ih pamtimo, po čemu su nam važni. Možda ne znamo prave riječi objašnjenja, ali u takvim trenucima intuitivno točno shvatimo koji je pravi smisao svakoga ljudskog života. Odjednom se pojavi u detaljima i opisima onoga što smo voljeli raditi ili igrati se, u mjestima u kojima smo voljeli biti, u onima koje smo voljeli i koji su nas voljeli, s kojima nismo bili sami. Nekako je to sav smisao. Sve materijalno, ako nije služilo radosti, odjednom nestaje i ne postoji kao da nikada i nije postojalo. Ostaje samo trag u dušama i sjećanjima drugih kojima smo pomogli radovati se, pa makar i na trenutak. Onih s kojima se nismo osjećali samima.

Kada dođe taj trenutak kada osjetimo da smo učinili baš sve što smo mogli i koliko nam se dalo, trenutak toga specifičnog, potpunog, iskrenog umora od svijeta i svakodnevice, san postane dimenzija kroz koju se prelazi u drugu stvarnost. Trebalo bi tako biti, pozdraviti se sa svima, usnuti zadovoljan učinjenim i otići u snu u taj drugi svijet.

Smiješeći se spokojno i radosno.

Za to, za takav dan i trenutak molimo se svetom Josipu. Naravno, osim što mu se molimo u najvećim potrebama za života. A on uvijek odgovara na sve molitve i prošnje. Mirno i čvrsto, strpljivo.

Poput oca. To daje veliku sigurnost jer tko se utječe svetom Josipu, može biti miran i znati da će svi ishodi biti najbolji mogući i blagoslovljeni.

Radeći cijeloga života u bolnici, nažalost, nagledali smo se smrti na različite načine. Posebno je teško na odjelima za palijativnu skrb bolesnika u posljednjim fazama teških neizlječivih bolesti, kako tjelesnih tako i duševnih. To su odjeli gdje bi pacijenti kojima više ne možemo ili ne znamo pomoći trenut-

Obilježena obljetnica smrti fra Lovre Milanovića U spomen 214. obljetnice smrti sluge Božjega fra Lovre Milanovića, svećenika Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji je umro mučeničkom smrću, slavljena je misa 3. veljače u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Donjoj Tramošnici. Misu je predvodio provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić.

Suslavilo je dvadesetak svećenika iz okolnih župa. Povezujući život mučenika sv. Blaža i sluge Božjega fra Lovre

Milanovića provincijal je u homiliji naglasio kako su obojica istinu vjere svjedočili cijelim svojim životom te su primjer nama kršćanima kako smo dužni svjedočiti svoju vjeru riječima i životom. Blagdanu je prethodila trodnevna duhovna priprava od nedjelje 31. siječnja do utorka 2. veljače. Misna slavlja u te dane predvodili su fra Joso Oršolić, preč. Jakov Filipović, doborski dekan i fra Mario Jurić, gvardijan i župnik u Tolisi.

Papa Franjo ustanovio Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba Naše sjećanje, korijeni narodā, karika povezanosti među generacijama, blago koje valja čuvati – to su starije osobe te bake i djedovi, u Papinim mislima, pravi dar čije bogatstvo često zaboravljamo. Zbog toga je – kako je najavio 1. veljače nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja – Papa odlučio posvetiti im dan na svjet32

svjetlorijeci.ba

skoj razini, počevši od srpnja ove godine. Sveti je Otac krenuo od blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu, koji će se slaviti 2. veljače, kada upravo dvije starije osobe, Šimun i Ana, prosvijetljeni Duhom Svetim, prepoznaju u Isusu Mesiju. To je prva veličina onih koji nam prethode u životu.

Korizma

Vrijeme za promjenu @ fra Tomislav Svetinović vaki čovjek osjeti potrebu određeno vrijeme u godini S odvojiti za intenzivno promišljanje o sebi, Bogu, svijetu, drugim riječima, ima potrebu vratiti se sebi. Puno je toga što se tijekom godine dogodi u čovjekovu životu bio on vjernik ili ne, ove ili one boje kože, pripadao on ovoj ili onoj etničkoj ili vjerskoj skupini. No, jedno je sigurno –

potrebno mu je vrijeme u kojemu će se moći malo više zadubiti u sve ono što je iza njega, ono što sada živi, i u budućnost koja mu je neizvjesna, ali o kojoj također treba razmišljati. A upravo vjernik katolik ima privilegiju da sve to može proći u samo 40 dana povlaštenoga vremena koje se zove korizma.

Svako vrijeme crkvene i liturgijske godine ima nešto posebno, a korizma koliko god po mnogočemu bila specifična, pomalo naporna i teška, ipak u sebi ima nešto posebno što pruža svakom vjerniku – mir, spokoj, sabranost i usmjerenost na Boga. Ovo vrijeme koje nam Crkva daje i stavlja pred nas svake godine je potrebno kako bi se čovjek preispitao i ispravio ako je krenuo pogrešnim putem. Najbolji način za to je povući se u svoju vlastitu nutrinu i u tišini svoga srca razgovarati s Bogom. Taj razgovor između Boga i čovjeka upravo zahtijeva ono što se zove mir, tišina i sabranost, a kao plod takvoga stanja je promjena i preobrazba na bolje. Zato se korizma i može promatrati kao vrijeme koje nam omogućava promjenu na bolje.

Prošlogodišnja korizma je bila daleko drukčija od onih korizmi na koje smo do sada naviknuli jer je upravo s njezinim početkom naš svijet zahvatila i pandemija koronavirusa koja je uvelike promijenila naše živote. Sve govori činjenica da zbog epidemioloških mjera i uputa vjernici nisu, u najsvetije dane, mogli otići na misu i obrede Velikoga tjedna. Koliko god bilo opravdano provoditi silne epidemiološke mjere, među ljudima se osjetila velika tuga i nemoć što prvi put u životu ne mogu uživo nazočiti obredima Velikoga četvrtka, Velikoga petka i Velike subote. Premda se pokušalo, koliko su to okolnosti dopuštale, ove obrede obaviti u sakralnim objektima uz određen broj vjernika, a za one koji nisu imali te sreće za njih je bio priređen videoprijenos preko

raznih društvenih medijskih pomagala. No, mnogima ni to nije bila utjeha. A kako će i biti kad je današnji čovjek naučio na nešto puno drukčije nego što sad mora živjeti i proživljavati? Pa ipak, kako god tumačili trenutno stanje, s početkom ovogodišnje korizme se kao vjernici trebamo više okrenuti Bogu i s njim surađivati.

Možemo, u duhu vjere, prihvatiti kako je ovo opomena ili pak kušnja, a znamo da kušnja nije vječna i da ona prije ili kasnije mora prestati baš onako kao što je prestala nakon što je i Isus bio kušan na više načina u više navrata. Nakon sve muke i patnje koju je podnio, ta Isusova kušnja je bila ulaznica za najvažniji događaj – Uskrs.

Korizma nam se u početku svima čini zahtjevnom i teškom, no kako vrijeme odmiče tako se i čovjek vjernik navikava na ono što je obećao činiti tijekom korizme. Korizma kao vrijeme odricanja, pokore i drugih zahtjevnih oblika ne bi smjela biti svrhom samoj sebi jer ona svoj smisao dobiva tek kada čovjek odluči napraviti iskorak u bolje sutra i mijenjati ono dosadašnje staro i dotrajalo. A toga nam je svima potrebno. Stoga, neka nam ova korzima urodi obiljem duhovnih plodova kako bismo spremno dočekali sve buduće izazove, a s vjerom u uskrsloga Krista ih sve uspjeli nadvladati.

ožujak 2021.

33

Riječ obiteljima

Svetost braka Svetost je najveća moguća dobrota koju čovjek posjeduje kada voli najuzvišenije dobro koje je Bog. Na sličan način možemo reći i da je bračna svetost u dobroti, čistoći i ustrajnosti u bračnom zajedništvu iz ljubavi prema Bogu. @ Maja Herman Duvel, mag. phil.

T

oliko uzvišeni ideal supružnici mogu živjeti samo zahvaljujući nadi u Božju pomoć, vjeri u istinu koju je Bog objavio o braku i ljubavi kroz čuvanje Božjih zapovijedi.

U Svetom pismu nalazimo nekoliko tekstova koji nas uče o božanskoj istini o braku i njegovoj svetosti. Poslanica Efežanima otkriva nam veliko otajstvo da je brak između muškarca i žene odraz braka ili jedinstva između Krista i njegove Crkve kao glave i udova. Kao što Krist i Crkva tvore jedno tijelo, tako i muškarac i žena u ženidbenom savezu postaju jedno tijelo. U Poslanici Hebrejima čitamo sljedeće riječi: „Ženidba neka bude u časti u sviju i postelja neokaljana!” (Heb 13,4). Kako bismo razumjeli svu težinu te zapovijedi, prisjetimo se da su Hebreji mogli samo na jednom mjesto prinositi žrtve Bogu: na oltaru jeruzalemskoga hrama, što znači da je oltar bio jedino mjesto koje se moglo okaljati. Na taj nas način autor Poslanice Hebrejima uči da je bračna postelja poput oltara u jeruzalemskom hramu ustvari sveto mjesto, da je brak mjesto žrtvovanja Bogu, mjesto štovanja Boga. Jedinstvo tijela muža i žene u svetom braku ujedno odražava i unutarnji 34

svjetlorijeci.ba

Božji život kao otajstvo plodne ljubavi.

Bog je Adama i Evu stvorio kako bi po uzajamnoj ljubavi i po potomstvu kao plodu svoga jedinstva bili odraz Presvetoga Trojstva. Budući da toliko svetu i uzvišenu zbilju može odražavati samo brak koji je trajan, jedinstven, plodan i nerazrješiv, Isus je jasno osudio razvod, izuzev slučaja kada brak uopće ni nije zakonski sklopljen. Plodnost braka ne odnosi se samo na tjelesnu plodnost kroz otvorenost daru djece, već i na duhovnu plodnost kroz kreposti i djela ljubavi prema članovima obitelji i onima izvan toga kruga.

Vjera u tako uzvišene istine o kršćanskom braku potiče nas na motrenje Boga, kao i na djelatno zalaganje oko posvećenja našega braka. Brak je ustanovljen na sliku božanske zbilje i krajnja svrha mu je da nas uvede u božansku zbilju. Zato je sveti Pavao navijestio da Bog ne osuđuje blud i preljub samo kao nezakonite i nemoralne čine, već i kao svetogrđe. Takvi grešni čini predstavljaju oskvrnuće jedinstva koje je toliko sveto da ga se može usporediti samo s jedinstvom između Krista i njegove zaručnice Crkve.

Kada su apostoli s negodovanjem izjavili da je trajni brak s jednom ženom nemoguć, Isus je odgovorio da je Bog taj koji bračnim drugovima daje da učine ono nemoguće – da se uzajamno vole božanskom ljubavlju. Po daru Duha Svetoga kojega primamo na krštenju i po ostalim sakramentima Crkve, Isus svim svojim učenicima daje moć da ljube kao što on ljubi i da žive kao što on živi. Kada se dvoje kršćana ujedine u svetom braku, Isus im daje posebnu sakramentalnu milost kako bi mogli biti vjerni i plodni do konca života. Bračni parovi koji žive od milosti sakramenta braka mogu posvjedočiti o tome koliko im je Bog pomogao kako bi bili vjerni i plodni – posred brojnih patnji, kušnji i nevolja.

Crkva je od samoga početka ukazivala na nužnost da brak ostane otvoren za dar života. Svi crkveni oci i naučitelji su naučavali da svaki pokušaj sprječavanja prirodne posljedice bračnoga jedinstva aktivnom kontracepcijom predstavlja smrtni grijeh. Sveti Ivan Zlatousti je napisao da su djeca baština i nagrada Božja, Božji blagoslov. U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo: „Ustanova ženidbe i bračne ljubavi po svojoj su naravi usmjerene rađanju i odgajanju djece te u tome nalaze svoje ispunjenje” (KKC 1652). Rađanje djece nije jedina svrha braka, ali se brak bez želje za djecom i bez molitve Bogu za njih protivi značenju sakramenta ljubavi.

Prema trajnom crkvenom nauku bračnim parovima je dozvoljeno da se služe metodom prirodnoga planiranja obitelji koja uključuje suzdržavanje od bračnoga čina tijekom plodnih dana ženina ciklusa, kako bi se zbog ozbiljnih razloga (npr. dojenje djeteta) izbjeglo začeće, ali bez onemogućavanja svrhe bračnoga čina i bez povrede ženina tijela, kao i svođenja žene na seksualni objekt.

Prirodno planiranje obitelji ujedno pomaže muževima da se oslobode napasti da postanu seksualni predatori. Današnja kultura više u muškarcima ne nje-

Književnost

Pjesni Isusu Šiška Menčetića Prije 500 godina u prosincu 1521., Šiško/ Šišmundo Menčetić postao je knez Dubrovačke Republike. Istu je službu jednomjesečnog kneza obavljao i 1524. godine. Menčetić potječe iz ugledne vlastelinske porodice. Bavio se trgovinom i često putovao po Balkanu i Turskoj, te po tadašnjoj mletačkoj Dalmaciji, možda i do Zadra. @ Luko Paljetak

U

z Džoru Držića prvi je poznati svjetovni renesansni pjesnik, suvremenik Marka Marulića.

Autor je velikoga broja ljubavnih pjesama pisanih u duhu vremena, većinom u dvanaestercu, trubadursko – petrarkističke konvencije u stilu talijanskog dvorskog pjesništva, kao i prethodne srednjovjekovne ljubavne poezije, ali i domaćeg pučkog izričaja.

Zahvaljujući svom osebujnom prgavom temperamentu, silovitoj, naprasitoj i nasrtljivoj naravi, često je znao izbjeći zadane klišeje i progovoriti svježim, osobnim ljubavnim, erotskim, pa i lascivnim jezikom i stihovima koji ga time izdvajaju iz uobičajene književne produkcije njegova doba. Za razliku od drugih, u svoje stihove unosio je osobno ljuveno iskustvo s različitim dubrovačkim gospojama i diklicama, od kojih mnoge spominje u akrostisima svojih 36

svjetlorijeci.ba

pjesama, ponajviše neku njemu posebno dragu Katu.

Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića sakupio je Nikša Ranjina u Zbornik (Pjesme Šiška Menčetića i Ǵore Držića, i ostale pjesme Rańinina zbornika, prir.

Milan Rešetar, Stari pisci hrvatski, knj.

II, JAZU, Zagreb, 1937.) što ga je još kao dječak počeo sastavljati 1507. godine. U dugačkoj pjesmi od 600 stihova, koju je Ranjina obilježio brojem 455, Menčetić je opisao izravno, neprekriveno, i izvan konvencije, niz svojih zgoda i nezgoda koje sve uvijek zbivaju u ljubavnicima mrsku ranu zoru. U toj dijaloškoj pjesmi on se sastaje sa svojom ljubljenom i piše: „Ne bi mi to dosti, nje prsi pribile / otvorih s radosti, koje me još cvile. // (...) Ar svoje srdačce razbludom otravih / kad na toj sunačce ruku ja postavih, // koja mi poželi taj mista skrivena / u kih se jur veli sva sladost skrivena. //

Zašto rič ne reče, nu se sva raskrili, / ter k meni doteče s rukama pribili, / ter s veljom ljubavi uhvati obraz moj, / koji se zabavi u slasti velikoj, / ter u dar oćuti nje prsi ljuvene, / što pamet zamuti za ljubav tko vene. // Tuj se ja stah őpīt radosti velike, / mnjah se rastopit od želje tolike; // cić te ljubezni, istinu govoru, / svis moja razbjesni, da ne vim što tvoru. / Ter ja mnih da plovu po rajskoj sladosti, / najliše rič ovu čuv od nje mladosti: // „Ni ovi čovik tko će me ugrabit, / a tebe dovika ne mislim ja zabit: / jošte ću bit tvoja, jošte ću tvoja bit, / ličca ćeš još moja, malo ckniv, poljubit; // još se ćeš ‒ budi zdrav ‒ pobludit u kril moj, / ovo ti dim uprav, drugom nit, čuj, nemoj.”

(Stihovi 351-352; 359-363; 561-578).

Dani preobraženja Zbog svog nezgodnog karaktera Šiško Menčetić često se nalazio pred sudom, optužen za različite prekršaje, tučnjave, nasrtaja oružjem pa i nemara u vršenju povjerenih mu administrativnih dužnosti. Na Božić 1476. ‒ tada mu je, istina, bilo samo 19 godina ‒ provalio je u kuću svoga susjeda i nožem ranio mladu dojkinju koja ga nije htjela „uslišati” i bio zbog toga osuđen na 6 mjeseci tamnice. Slične ispade radio je i u zrelim godinama. U pedesetoj godini života oženi se Margaritom iz ugledne porodice Gundulić. S njom je imao dva sina i jednu kćer.

Taj i takav čovjek doživio je, međutim, pod stare dane preobraženje, „od pustopašnog i lascivnog mladića koji se zanosi jedino udvaranjem, postao je preobraćenik kojim prezire taštinu ovozemaljske ljubavi i okreće se Bogu, kajući se za ‚ljuven blud‘.” (Marin Franičević, Povijest hrvatske renesansne književnosti). Otkrivši onog unutarnjeg sebe, odbacivši onog ispraznog, izvanjskog sebe, Menčetić tada istim rječnikom piše jedanaest „Pisni Izusu”. Međutim, taj rječnik u novom kontekstu i ozračju Menčetićeva preobraženja dobiva druk-

Pogled iskosa

Anđele + 1 Znam, svima je puna kapa covida, ali evo već punu godinu živimo nenormalno normalno…

Ne daj Bože što čovjek može izdržati… @ Viktorija Banić

viktorija.barbicbanic

O

dlazi li, premine li i inače u ovako kratkom razmaku toliko poznatih pjevača, glumaca, političara (ljudi koji se bave nekom vrstom javnoga djelovanja, pa ih osjećamo i dijelom vlastitoga života)? Smjena generacija je stalna, ali ova je definitivno odvela mnoge. Još jedna prigoda da zaključimo kako život nikad više neće biti isti…

J edan je takav sjajan čovjek, koji je također nedavno otišao, Ante Mrvica. Suhonjava pojava čupave glave u modrim hlačama i bijeloj košulji 22 godine je suvereno dirigirala splitskim prometom u trajektnoj luci i kad bi turističko ludilo eskaliralo. Uvijek na usluzi turistima, s informacijom i rješenjem za svaku situaciju, čak i tijekom kaotičnoga ljetnog TV-javljanja nasmijan i bučan, držao je sve pod kontrolom. Tu sam radi putnika, nisu oni radi mene, govorio je legendarni koordinator Jadrolinije – pomorac, inženjer brodostrojarstva i nautike, sveučilišni profesor i doktor znanosti, dobitnik Nagrade za životno djelo Splitsko-dalmatinske županije, ali i prestižne nagrade komunikatora godine Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Čovjek koji je za ponuđenu mogućnost da mu upisani magisterij i doktorat plati firma rekao: To bi bilo ispod granice pristojnosti. To nikako nije mrvica.

40

svjetlorijeci.ba

E, da nam je takav koordinator za covid cjepivo i cijepljenje… Bočice Pfizerova cjepiva deklarirane su za pet doza.

Kad se u praksi ispostavilo da se iz nje može navući i šest, a evo sad već kažu i sedam doza, zatraženo je objašnjenje od proizvođača. Odgovorili su da su to već čuli od epidemiologa, pa će sada naplaćivati šest doza po bočici?!

I samo što smo, eto, dobili više doza, pojavio se novi problem – ravnatelj HZJZ Krunoslav Capak rekao je da unatoč pripremljenim punktovima za masovno cijepljenje opće populacije i pristiglim dozama cjepiva, program cijepljenja stanovništva neće biti ostvaren, ako se do 15. ožujka ne nabavi nešto više od 4,5 milijuna posebno preciznih igala i šprica kojima je moguće izvući te dodatne doze. Naime, dobavljači nisu mogli realizirati dogovoreni rok dostave nove količine upravo zbog covida. Uh! Kad smo i to, nadamo se, apsolvirali, pojavile su se informacije o nuspojavama. Iako je proizvođač tvrdio da značajnih nuspojava nema, u Njemačkoj su prijavljivane teške reakcije, pa je zabrinutost dovela do toga da ljudi odbijaju primiti Astra Zenecino cjepivo. Čak su i čelnici američkoga Ministarstva obrane priznali da se kod njih oko trećina pripadnika oružanih

snaga odbija cijepiti, unatoč visokoj stopi infekcije i kampanji cijepljenja stanovništva…

Ok, riješili smo organizaciju, doziranje i sredstva cijepljenja, sad smo svjesni i nuspojava…, opet problem – upitne nove količine cjepiva! Čak je predsjednica EK Ursula von der Leyen izjavila kako postoje poteškoće u nabavi i plasmanu dovoljnih količina cjepiva te kako se olako povjerovalo u obećane kapacitete proizvođača. Mađari su se snašli i prvi u EU-u prigrlili ruskoga Sputnika. Njihov premijer Orban izjavio je da je svako cjepivo koje štiti mađarske živote dobro, da ih briga za komplicirani protokol odobravanja EU-a, pa koristeći zakonske prečace, ne samo da cijepe Sputnikom već kreću i s njegovom proizvodnjom. Naš predsjednik Milanović rekao je da bi cjepivo nabavio ako treba i od čečenske mafije! Treba li?

I na koncu, da završim ovaj roman o cjepivu, gorući je problem kako definirati prioritete. Kod nas su, dok se smatralo da će postojati otpor, političari i saborski zastupnici svojim primjerom promicali cijepljenje. Međutim, interes je otišao u drugu krajnost, pa se na svakoj razini koriste poznanstva i utjecaj kako bi se dočepalo cjepiva. Svakodnevno iskaču naslovi o npr. dr. Alemki Markotić koja je cijepila svoju majku (zar žena od 83 godine i nije prioritet?).

Prečacem su se poslužili neki članovi HGK, djelatnici zagrebačkoga aerodroma, mnoštvo političara, javnih osoba...

Ili telefonski razgovor medicinske sestre u jednom domu zdravlja u kojem svom poznaniku/poznanici kaže: Ne brini se ništa, ugrabila sam deset doza, za tebe će biti! I nismo jedini! Čak i sistematični Nijemci muku mučne s aferama cijepljenja preko reda, a prednjače upravo političari i raznorazni dužnosnici. Opravdanja su identična kao i kod nas – na kraju dana preostale su doze cjepiva pa ih nisu htjeli baciti.

Cjepivo se, naime, najprije mora pripremiti i razblažiti, a potom ga se može

Poznajete li ljepote Bosne i Hercegovine i koliko? Knjige Zemlje planina BiH te Polja i visoravni BiH potiču nas i uče kako da ih zavolimo, a zavoljeti ih možemo samo ako ih istinski i temeljito upoznamo.

Uskoro u izdanju FMC Svjetlo riječi - Rijeke BiH. Osigurajte svoj primjerak knjige na broj telefona: 033 726 200.

Dobra priča

Život, dakle, biraj @ Anamarija Ćuro

anamarija@svjetlorijeci.ba

K

ažu da život piše razne priče, ali sigurno ih ne piše bez nas. Aktivni smo sudionici pisanja. Crne i bijele tipke na klaviru ne pokreću se same kako bi stvorile melodiju, one postoje, ali je potreban kompozitor koji im daje svrhu i smisao, onaj koji komponira. Ne biramo mjesto rođenja, uvjete niti životne okolnosti. Ne dobijemo uvijek ono što želimo, a često dobijemo i ono što ne želimo. Neke su u životu dočekale i vrlo teške situacije s kojima se možda nisu znali nositi. Sve je ovo dio života koji ne biramo, ono je jednostavno tu.

42

svjetlorijeci.ba

Priča jedne odvažne žene započela je u Austriji, točnije u Beču 13. rujna 1992. Ilijana se rodila nakon brata Alena kao drugo dijete Tomislava i Marije. Radost obitelji zbog novoga člana presjekla je životna realnost tri godine kasnije. U listopadu 1995. godine majka ju dovodi u bolnicu na zagrebačku Šalatu ne znajući što ju čeka. Same, bez ikoga, bez podrške, ulaze u zgradu. Dolaze do medicinske sestre koja Ilijanu uzima iz majčinih ruku i stavlja na stol gdje ju dvije medicinske sestre pridržavaju. S desne strane bila je posuda s vatom, alko-

holom i velika injekcija te debela igla. Tada su joj koštanu srž vadili bez uspavljivanja. Udaranje igle kako bi se kost probola, okretanje i bušenje kosti i dalje zvone u glavi, kaže Ilijana. No, ovo nije bilo ono najgore što ju je čekalo, uslijedili su nalazi s najgorom dijagnozom. Ilijani je dijagnosticirana Policitemija Rubra Vera, vid leukemije. U to vrijeme je u svijetu još samo jedna djevojčica iz Mađarske (koja je umrla) bolovala od ove neizlječive bolesti.

O samoj bolesti obitelj nije puno znala, ali je Ilijanina majka prihvatila borbu i žrtvu bez obzira na to što su izgledi za preživljavanje bili skoro pa nikakvi. Svakodnevno je iz Kloštra Ivanića odlazila u Zagreb kako bi vodila Ilijanu na liječenje.

Dan po dan, mjesec po mjesec. Kako sama kaže, bilo je dana kada su svi dizali ruke od nje, ali bio je Onaj koji nikada nije odustao. Dizao ju je onda kada sama nije mogla.

Kao dijete prošla je priličan broj duhovnih obnova i susreta sa svećenicima gdje je molila za ozdravljenje. Međutim, ozdravljenja nije bilo. Veliko razočaranje za dijete koje se nada i vjeruje. Iz protesta jednoga dana prestala je moliti za ozdravljenje, više joj to nije bilo važno. Rekla je Bogu: „Ja neću više moliti, Ti nisi gluh. Znaš da ja to želim. Ako trebam ozdraviti, učini čudo. Ako ne, daj mi samo snage.” Molitva za ozdravljenje nije joj donijela to što je htjela, ali je obratila njezino srce kako bi se sasvim prepustila Bogu i Njegovoj volji.

Uz svakodnevni trud i napor da bude bolja vjernica, uz puno nerazumijevanja životnih stvari u tinejdžerskoj dobi, dogodila se i zaljubljenost. Duže poznanstvo je iz prijateljstva preraslo u zaljubljenost, a kasnije i ljubav. Kako u Ilijaninu životu ništa ne ide onako kako smo naučili (po PS-u), tako ni prosidba nije bila standardna. Nakon šest mjeseci veze, za vrijeme šetnje po Zrinjevcu, u tek 18. godini, Ilijana je vrlo ozbiljno upitala Josipa želi li se on oženiti njome. Nakon kraće pauze u kojoj je promišljao o tome kako Ilijana još nije ni srednju završila, a on završava gimnaziju s kojom nema zanimanje, ipak je odlučno odgovorio: „Dobro, može!”

Ovu, njima lijepu vijest, trebalo je izreći i obitelji. Naravno da vijest kako dvoje mladih ljudi bez ikakve imovine uz prisutnost bolesti želi sklopiti brak nije nešto što će ljudi podržati. Susretali su se s neodobravanjem i mnogim optužbama što je i u njima samima rađalo sumnjom i mnogim pitanjima.

Međutim, kroz molitvu i međusobne razgovore, odlučili su ostati pri svojoj odluci i ući u brak.

Kada je ulazila u brak, Ilijana je znala što želi, htjela je donijeti novi život na ovaj svijet, ali sve ima svoju cijenu.

Uskoro se susrela s novim hematologom kojemu je priopćila svoju želju. Nakon konzultacija s drugim liječnikom, vratio se s odgovorom. Bile su potrebne injekcije koje su teške za podnositi zbog nuspojava poput temperature, groznice, bolova u kostima pa čak i samoubilačke misli, ali one su Ilijani i Josipu bile jedina nada. Nakon pristanka uslijedila je terapija.

Ilijana te dane opisuje ovim riječima: „Došavši kući, odlučila sam si dati injekciju da vidim što je to i nije prošlo pet minuta kada sam se počela tresti, plakati, temperatura 40. Drugi dan sam jedva došla k sebi i opet druga injekcija pa treća… Tako je to trajalo tri godine – svaki tjedan tri injekcije i tri dana oporavka.” Terapija je urodila plodom, uskoro je ostala trudna. Trudnoća je bila uredna do 24. tjedna, a onda su uslijedili problemi. Otkazivanje bubrega, preeklampsija i visoki tlak uz druge komplikacije nisu davali nadu liječnicima. Uslijedili su tjedni borbe i za majku i za djevojčicu koja je rođena hitnim carskim rezom u 29. tjednu sa svega 940 grama i koja je pri porodu dva puta oživljavana. Osim teškoga poroda, djevojčica Ela Maria ostala je na životu usprkos sepsi i mnogim drugim komplikacijama. Borac poput mame, Ela Maria krštena je u bolnici usprkos svim protivljenjima osoblja. Nakon krštenja Bog je pokazao svoje čudo i veliku ljubav. Ela Maria je svakim danom dobivala na težini te je sepsa nestala. Danas ova djevojčica ima devet godina i još dvojicu braće kojima je Bog blagoslovio ovu obitelj. Trudnoće s Jonom i Izakom bile su lakše te bez komplikacija. Zanimljivo je kako Ilijanino tijelo u trudnoći prema svim nalazima bude zdravo, stanje se stabilizira. Kako sama kaže, Bog ju blagoslovi trudnoćom u trenucima kada njezinu tijelu najviše treba odmora.

Ilijanina borba, od trenutka kada je započela, još traje. Nikada ne zna što joj nosi novi dan. Ne zna hoće li se probuditi sljedećega jutra i još jednom poljubiti svoju djecu i zagrliti muža. Svaki dan živi kao da joj je posljednji s osjećajem zahvalnosti na svemu darovanom. Uz njezin pristanak na život u nadi protiv svake nade, Život se proslavio i proslavlja. Pored onih teških dana kada ne može ustati iz kreveta, kada bolovi budu prejaki da joj je draža pomisao na nebo nego život na zemlji, izabire ne odustajati, ustrajati u patnji. „Teško je sebe prihvatiti u nemoći, teško je sebe ljubiti u boli, ali to je smisao patnje – biti u miru i ljubavi. Onaj tko zna trpjeti do boli, on zna i voljeti, jer kada voliš, to i boli. Velika mi je čast biti dio ove Zemlje, biti posuda u Božjoj ruci, čast mi je biti žena i majka”, riječi su Ilijane kojoj se možemo diviti iz daljine ili joj se vlastitim životima pridružiti u proslavljanju Onoga koji jedini ima vlast nad životom.

Plodovi bolesti mogu biti veliki kada se Božjom snagom izdignemo iznad boli. Križ nas čini malenima i poniznima, podsvješćuje nam prave vrijednosti života, brusi nas kao dijamant. U najtežoj boli osjetim Boga, On me pročišćuje i otvara mi srce za druge ljude. Ne dopušta mi da bježim od sebe, daje mi snagu da se pogledam u oči i prihvatim. ožujak 2021.

43

Pogled u dušu

Ljubav očeva i snaga njegova Sveti Josip, samozatajni djelatnik, vjerni i odani suprug, nježni otac. Uvijek prikazan kao blag i svijetao lik, zamišljen i tih, zagledan negdje u svoje srce, kao da je u stalnom traganju za tajnom bitka i željom za susretom. @ prof. dr. Snježana Šušnjara

G

ospodin ga je odabrao za oca svome sinu! Koje li časti, kojega li izabranja, koje li odgovornosti! I taj skromni čovjek, mudar i samozatajan odgajao je svojim radom, marom i strpljivošću Isusa, svoje lijepo, darovano svima nama dijete na spasenje naše, i brinuo se o njemu sve dok je mogao, dok ga godine nisu osujetile i Gospodin pozvao k sebi.

Koliki su očevi uopće vidjeli Josipa kao uzor svojoj očinskoj ulozi? Današnji trendovi u društvu pokušavaju ulogu oca minorizirati, ismijati. Često se u serijama ili filmovima očeve prikazuje kao smiješne, neodgovorne likove, one koji donose ili troše novac, one koji nisu primjer i koje treba izbjegavati, stroge i namrgođene. Međutim, očevi su jednako važni kao i majka. Stupovi o koje se dijete oslanja dok polako pravi prve korake i koje čuva u srcu cijeli svoj život.

Dijete poveznica ovo dvoje kao da ih poziva da mu se obrate i da ga slijede u drhtavom hodu kojim pokušava postati čovjekom. To dijete će jednoga dana 44

svjetlorijeci.ba

postati majka ili otac. Koje će primjere slijediti, koje vrijednosti usaditi svojoj djeci? Ako su imali očinsku figuru kakav je bio sv. Josip, puno će toga moći prenijeti i primijeniti. Dijete će biti zahvalno i cijeniti sjećanja na svoga oca jer će znati da su sigurni i pomno pripremljeni za budućnost. Oslonac kakav dobije dijete u ranim danima ostat će čvrst i stamen cijeli život jer temelji koji su izgrađeni na valjanom tlu teško će se poljuljati. Zapljušti kiša, navale bujica, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. (Mt 7,25) Je li odgoj težak?

Hrvatska televizija na trećem kanalu (HRT 3) opetovano prikazuje seriju Mala kuća u preriji. Ova serija prikazuje naseljavanje Amerike i kušnje s kojima se doseljenici susreću u nepoznatom okruženju. U fokusu je mlada obitelj koja upravo biblijski živi i dijeli vrijednosti koje i danas postoje i koje

mame svojom jednostavnošću. Prosto je dirljivo kako se djeca oslanjaju na oca i koliko im on znači u životu. Serija je napisana po romanu Laure Ingalls Wilder jedne od kćerki ove obitelji.

Zahvaljujući njoj vidimo kako obitelj funkcionira usprkos skromnom, skoro siromašnom, življenju, ali su bogati zajedništvom i sretni što su jedni s drugima i što odrastaju u okruženju koje ih ispunjava i tjera naprijed. Otac ove obitelji bi mogao biti uzor svim očevima, a majka svim majkama. Ovi roditelji su „svevremeni” u svom odgojnom pristupu i jako svjesni svoje roditeljske uloge.

Njihovo rješavanje problema u koja djeca zapadnu danas ne možete doživjeti od „školovanih” roditelja, od roditelja koji imaju sve materijalne i tehnološke pomoći kojima mogu olakšati svoje nošenje sa svakodnevicom i odgojnim nastojanjima. Serija je doista poučna pa sam i sama ostajala zbilja osupnuta rješenjima i načinima ophođenja ovih roditelja s djecom i njihova upućivanja kako se odnositi prema drugima i njihovoj imovini. Preporuka za sve roditelje, pogledajte ovu seriju! Sigurno ćete puno toga naučiti i čuditi se da je u to vrijeme odgoj bio „tako jednostavan”.

Mladi očevi su danas često zbunjeni svojom ulogom osobito ako u svome ocu nisu imali pravoga odgojitelja nego namrgođenoga i šutljivoga ili srditoga i glasnoga roditelja. Sinovi se uglavnom ugledaju na svoje očeve i stoga često ponavljaju njihove greške jer ne znaju drukčije. Sa zanimanjem možemo pratiti očeve kako komuniciraju s djecom i kako ih doživljavaju. Većina mladih očeva dijeli s majkama ovu ulogu i rado provode vrijeme sa svojom djecom.

A kako i ne bi kad su djeca izvor svakodnevne radosti koji stalno eruptira novim kušnjama. Odrasli bi trebali biti sretni što imaju djecu jer je to vrijeme njihova života u kojemu otkrivaju i sami sebe, ali je to i njihova najveća životna uloga. Sve drugo bi trebalo biti sporedno i usputno. Djeca i roditelji su

Fotovijest

čković Kršteno sedmo dijete u obitelji Vu

e 21. veljače ove kog slavlja Prve korizmene nedjelj Za vrijeme središnjeg euharistijs j Sopnici kod vi Sv. Marije Anđeoske u Sesvetsko godine u samostansko-župnoj crk Mariju, sedmo ački Ivan Šaško krstio je malenu reb zag up bisk i oćn pom a, reb Zag oj Mariji ušić) Vučković. Krsna kuma malen An đ. (ro ne Iva i erta Rob i telj obi dijete u je Magdalena Majić. ce franjevanik fra Zdravko je u ime zajedni Nakon euharistijskog slavlja žup ce čestitao dni luju u ovoj župi i cijele župne zaje ca svećenika koji pastoralno dje tog krštenja, preporođenom u sakramentu Sve teta dje u dar na i kum i a jim itel rod o se ne i zadar djece u jednoj obitelji, nadam at bog ko ova i prv ovo je da vši istaknu od zagrebačkog župe i uz prigodnu čestitku i dar dnji u tri desetljeća postojanja ove u poteškoćama te ge zaželio da im Bog dadne sna nadbiskupa i kardinala Bozanića njenje življenja djece pronađu radost, smisao i ispu koje prate obiteljski život i odgoj životu. ovakvih obitelji koje su otvorene i moleći Gospodina da udjeli još

46

svjetlorijeci.ba

Reportaža

Župa sv. Ignacija Lojolskoga i Rezidencija Družbe Isusove, Sarajevo

SVE NA VEĆU SLAVU BOŽJU

Božja ljubav je beskrajni ocean bez početka i kraja u koji su uronjene sve duše ovoga svijeta i u kojemu je tek jedna kapljica nade dovoljna da nas digne iz sivila u koje je čovječanstvo zapalo, jer sreća se nalazi u svemu, samo je treba znati izdvojiti i činiti sve na veću slavu Božju kako nalaže i samo geslo Družbe Isusove. Samo tako će se razvedriti i vani, i u životu i u duši 48

svjetlorijeci.ba

U

@ Nikolina Marčić

nikolina@svjetlorijeci.ba

U vremenu uznemirenosti i neizvjesnosti naše društvo očajnički želi pronaći nadu i mir, ali prečesto se ljudi u tom silnom traženju izgube brinući o onome što nemaju, a zanemaruju i ne uživaju u onome što imaju. A život je pak pun ljepote i blagoslova i dok ih mi tražimo zagledani u vlastite želje i zaneseni ispraznostima ovoga svijeta, Bog ipak u nama djeluje i usmjerava nas na onaj put koji će nas naučiti da uspjeh ne donosi sreću, nego sreća donosi uspjeh, a takvu sreću čovjeku može podariti samo njegov unutarnji mir.

Svjedok je ovomu i sveti Ignacije Lojolski, rođen 1491. godine u baskijskoj plemićkoj obitelji u dvorcu Loyola kraj Azpetije u Španjolskoj koji je u svojoj Autobiografiji sam posvjedočio kako je život do 26. godine proveo u ispraznostima svijeta, dok su mu vježbe s oružjem bile glavna zabava, u velikoj i taštoj želji da stekne slavu. Ali Bog je ipak imao drukčije planove. Godine 1521., braneći Pamplonu od Francuza, Ignacija je u nogu pogodilo topovsko zrno i teško ga ozlijedilo i izgledi za preživljavanje su mu bili skoro nikakvi, a onda se iznenada počeo oporavljati. Tijekom oporavka zatražio je viteške romane i štivo kojim bi mogao ispuniti vrijeme, ali kako mu tada to nije bilo dostupno, ponuđene su mu knjige duhovne tematike kroz koje je spoznao ranjivost i

ništavnost svjetovnoga ugleda te otkrio vrijednost služenja Kristu dok je u svojoj nutrini počeo uočavati promjene.

Sve to potaknulo ga je da promijeniti svoj život, odluči živjeti poput svetaca i krene hodočastiti u Svetu Zemlju.

Njegova kasnija posvećenost Bogu, ljudima i učenju privući će i sv. Franju Ksaverskoga, Petra Fabera, Alfonza Salmerona, Nikolu Bobadillu i druge te će vrlo brzo biti utemeljen crkveni red – Družba Isusova koja, osim triju zavjeta: siromaštva, poslušnosti i čistoće, polaže i četvrti zavjet Papi da će ići kamo god ih pošalje. Isusovačkih zajednica danas ima diljem svijeta dok je sjedište Hrvatske pokrajine Družbe Isusove smješteno u Zagrebu, a prisutni su još u Rijeci, Opatiji, Osijeku, Splitu, Dubrovniku, Beogradu, Prizrenu i Sarajevu.

Pogled u život župe Župa sv. Ignacija Lojolskoga na Grbavici utemeljena je 29. srpnja 1979. godine i jedina je župa koju pastoriziraju isusovci u Bosni i Hercegovini. U rezidenciji Družbe Isusove, odnosno u redovničkoj kući na Grbavici dočekao nas je župnik p. Ante Topić, potom superior zajednice p. Mato Anić, minister i ekonom u zajednici, te ispovjednik časnih sestara i bogoslova p. Pero Mijić-Barišić i skolastik Daniel Vorih koji je ovdje na svome praktikumu nakon završenoga studija filozofije.

Isusovci su prije osnivanja župe u Sarajevu od gospodina Mire Nosea kupili kuću na Grbavici, a potom je osnovana župa dijeljenjem župa Presvetoga Trojstva u Novom Sarajevu i sv. Josipa na Marijin Dvoru. Kako župa u to vrijeme nije imala župnu crkvu, automehaničarska radnja u sklopu kuće preuređena je i služila je kao župna crkva sve do izgradnje nove koja je završena 2019. godine. Tijekom rata župu je okupirala srpska vojska i neko vrijeme svećenika uopće nije bilo u njoj. Kapelica koja je služila kao župna crkva bila je vidno ožujak 2021.

49

O radosti življenja

Otac Petak mi je najdraži dan u tjednu. Ali ne zbog nadolazećega vikenda, nego zbog videopoziva s prijateljicama. @ Tatiana Tajči Cameron tatianatajci

D

a nije bilo pandemije, ne bismo se imale priliku okupiti svakoga tjedna u grupi koja je zapravo klub čitatelja jer živimo u gradovima udaljenim nekoliko sati vožnje. Obično se ovakvi klubovi čitatelja organiziraju u domu jednoga člana, gdje se uz čaj, kavu i kolačiće (a ponekad i čašu vina) vodi diskusija o knjizi koju svi zajedno čitaju. Poput školske lektire, ali bez ocjena i kritika. Svačije mišljenje i doživljaj knjige je dobrodošao.

Iz tih se druženja često razviju duboka prijateljstva, jer se uz knjigu lakše otvaramo o problemima koje inače možda ne bismo ni otkrili, a sigurno se ne bismo povjerili nekom. Istina, nedostaje nam fizička prisutnost, ali nakon šest mjeseci druženja prilagodile smo se tehnologiji i stvorile povjerenje da se možemo potpuno otvoriti, podijeliti ranjivost i prisnost i biti jedna drugoj podrška.

Budite odvažni Ovoga mjeseca čitale smo knjigu doktorice humanističkih znanosti i magistre socijalnoga rada Brene Brown „Budite odvažni”. I ta knjiga, kao i zadnje četiri koje smo zajedno pročitale i prodiskutirale, bavi se pitanjem 54

svjetlorijeci.ba

vrijednosti čovjeka. Tako smo možda iz naših perspektiva i iskustava u svakoj prepoznale univerzalnu temu – želju i potrebu čovjeka da se oslobodi strahova i sumnje da nismo vrijedni ljubavi, da nismo dovoljni da nas netko (suprug, roditelj, djeca, prijatelj, Bog, sami mi) voli, u uvjerenju da tu ljubav moramo (ili možemo) zaslužiti lijepim izgledom, dobrim raspoloženjem, zabavama i ručkovima koje spremimo. Strah od toga da kad se razbolimo ili ostarimo i više nismo od koristi, da ćemo izgubiti volju i smisao za život.

Složile smo se oko toga da je upravo taj osjećaj „nedovoljnosti” najčešći uzrok ljudskih patnji. Kada se uporno trudimo zavrijediti ljubav ili nečiju naklonost propuštamo doživjeti sve ono što je u životu lijepo i sasvim „dovoljno”.

Iz toga straha da nismo „dovoljni” ne usuđujemo se pratiti svoje srce i živjeti autentično. Više smo zabrinuti o tome kako će nas drugi prihvatiti i što će misliti o nama, nego biti svoji i na svoj način pridonijeti društvu. Skrivamo svoje boli i ranjivost jer se bojimo da će nas one još više „obezvrijediti” u očima onih koji se prikazuju savršenima.

Brene je u „Budite odvažni” posvetila cijeli odlomak ulozi roditeljskoga

odgoja u razvoju osjećaja „nedovoljnosti”. Svaka od nas u grupi je potvrdno kimala glavom kad smo raspravljale oko toga kako smo još kao djeca naučili da moramo biti dobri i pristojni da bismo zavrijedili slatkiše, kako se kao djevojčice moramo lijepo počešljati i odjenuti čistu haljinicu da bi nas pohvalili kako smo lijepe, a dečki moraju biti jaki i brzi na igralištu i ne smiju plakati ili biti emotivni. U školskoj dobi se onda još više trudimo opravdati (ponekad čak i zavrijediti) ljubav roditelja dobrim ocjenama i uspjesima na sportskim natjecanjima. A onda provedemo cijelu mladost i dobar dio srednje dobi s ciljem da postignemo što veći uspjeh, status u društvu, i patimo ako nemamo lijep stan, dobar auto ili dizajnersku odjeću kojom se drugi šepure. Vjerujemo da ćemo se na taj način lakše uklopiti u društvo i biti bolje prihvaćeni. Čak se i pred Bogom osjećamo nedovoljni i nevrijedni ljubavi. U strahu da nismo dovoljno žrtvovali, dovoljno dali, dovoljno dobrih djela napravili, ne osjećamo pripadnost Ljubavi nego u učenjima i propovijedima čujemo kritiku. Čekamo kaznu i zaboravljamo da smo namijenjeni životu u Božjoj Ljubavi kojoj pripadamo samim time što smo stvoreni iz nje. Bog nas voli uvijek i stalno i usprkos našoj nesavršenosti, našim padovima i neuspjesima.

Postajemo previše samokritični i kruti prema sebi. U toj strogosti preziremo sve što nam stoji na putu k toj tuđoj definiciji „savršenosti” i stvaramo zid koji nas tek onda odvaja od Božje ljubavi i milosti. „Taj odlomak mi je bilo jako teško čitati”, podijelila je s nama jedna žena kroz suze. „Moji roditelji su bili jako zahtjevni i što god bih postigla, nikad nisu bili zadovoljni. Za njih nikad nisam bila dovoljno dobra. Moje petice su trebale biti šestice. U startu sam znala da ću ih razočarati. Taj osjećaj me prati i danas, makar imam pola stoljeća života iza sebe.”

Uz Svjetski dan poezije

O poeziji @ fra Ivan Kramar

G

rčki pojam poiesis označava stvaranje, čudesnu kreaciju duha i govora koji u sebi sadrži vječnost.

Poezija je prihvaćanje izazova u mijenjanju svijeta. Ona je oblik govora koji umire sa svojim tvorcem, ali i oživljava u očima recipijenta. To je snaga kojom upoznajemo sebe, svijet, ono vidljivo i ono nevidljivo, prepuštanje osjećaju koji je nalik na plivanje u rijeci bez ikakva otpora. Treba jednostavno dopustiti da nas stanje duha i tijela, izazvano osjećajem, nosi kao matica rijeku i njezinu vodu. Poezija je hrana odraslih, vrlo često gorka hrana, ispunjena zebnjom, dosadom, beznađem, ljepotom svijeta, izlascima i zalascima sunca, riječima oslobođenim uskih značenja. Ona je i molitva i pjevanje božanskih napjeva, objava Boga, onoga nečega vječnog u nama i svijetu. Ona je i istjerivanje demona, Logos, ekstaza, ludilo, čudesni povratak našem djetinjstvu i djetinjstvu svijeta.

Pjesma je puževa kućica, ona je školjka u kojoj odjekuje svevremenska glazba svijeta. Ona nije samo književni oblik nego je božanstveno mjesto susreta poezije i čovjeka. Ona je verbalni organizam, strastveno biće.

Uzvišenost poezije Postoji velika opasnost da nas baš ta njezina višeznačnost navede na pokušaj 56

svjetlorijeci.ba

stvaranja idealnoga tipa pjesme. Međutim, upravo tim nastojanjem stvorili bismo čudovište, jer poezija nije zbroj takvih pjesama. Svaka pjesnička kreacija sama po sebi jedinstvena je cjelina

Svaka pjesnička kreacija sama po sebi jedinstvena je cjelina i tvorba i upravo zbog svoje jedinstvenosti dovoljna je sama sebi, te se može zaključiti da je svaka pjesma nesvodljiva na bilo koju drugu, neponovljiva: dio jednostavno postaje dio za cjelinu i tvorba i upravo zbog svoje jedinstvenosti dovoljna je sama sebi, te se može zaključiti da je svaka pjesma nesvodljiva na bilo koju drugu, neponovljiva: dio jednostavno postaje dio za cjelinu. Stoga se moramo složiti s José Ortegom y Gassetom „da nam ništa ne daje za

pravo da istim imenom označavamo različite stvari kao što su Quevedovi soneti, Lafontainove basne ili duhovne pjesme”.

Svaki jezik i svi narodi stvarali su i stvaraju poeziju, i kolektivno i individualno. Nju su diktirali ili diktiraju različiti trenutci, svojstveni upravo stvaralačkoj snazi poezije. Uzvišenost njezina govora kojem je uvijek cilj biti u vezi s božanskim i univerzalnim, za razliku od onoga govora koji je u službi svakodnevnih ljudskih potreba. Nije čudno što su sve svete knjige sviju religija i vjerovanja svijeta pisane stihom, stihom koji se govori i pjeva. Važno je, dakle, poetsku riječ i čuti jer ona govori i svojim zvukom pa čak i bojom. Prisjetimo se samo Rimbaudove pjesme o vokalima u kojoj je: „A crno, E bijelo, I rujno, U zeleno, O modro.” Vokali su istodobno i „vrhovna treska čudesnih trompeta / šutnja Svjetova i Anđeoskog leta” (prev V. Gerić). Zbog toga je vrlo važno ne lišavati svete tekstove, posebice Bibliju, njezine integralne poezije. Ne bi se smjelo depoetizirati je. Naprimjer, stih iz Pjesme na pjesmama: „Kako si lijepa, prijateljice moja”, isto znači kao i ako se napiše kao: „kako si lijepa, moja prijateljice”, ali gdje je onda tu poezija? Nema je. Tako je gotovo s cijelom Biblijom.

Stoga je vrlo važno da naši novi prevoditelji Svetoga pisma vode o tome računa jer, kako je zapisao Rubén Darío:

Kultura

Čuvari povijesnoga blaga @ Leona Sabolek

leonasabolek@gmail.com

Z

emaljski muzej Bosne i Hercegovine slavi rođendan 1. veljače kao spomen na dan svoga utemeljenja daleke 1888. godine. Toga dana vrijedni muzealci pripremaju bogat program za druženje s vjernim posjetiteljima. Iz godine u godinu, najčešće samo tada, u medijima se ponavlja vijest kako ni do sada nije riješen status jedne ovako kapitalne institucije koja već 133 godine vrši iznimnu kulturnu i znanstvenu funkciju i koja posjeduje riznicu neprocjenjivoga povijesnoga blaga.

Direktor Mirsad Sijarić ne vidi ništa tako sporno da se status Muzeja na državnoj razini ne bi mogao riješiti 25 godina koliko traje njegova agonija. On smatra kako je dovoljno ugledati se na rješenja kod susjeda ili se vratiti 50 godina unazad i vidjeti kako je tada bilo organizirano. Oni koji bi trebali pomoći imaju selektivno gledanje, ne vide Muzej i izbjegavaju odgovornost.

Muzej je u posljednjem ratu djelomično oštećen, ali je angažmanom ljudstva tadašnji direktor Enver Imamović uspio spasiti sve što nije pogođeno tenkovskim granatama i artefakte skloniti izvan domašaja tuđih očiju jer su kroz Muzej prošle različite vojne formacije.

Muzej je obnavljan zahvaljujući stranim investitorima među kojima su UNESCO, Švedska i strane ambasade. Od 2015. godine teče projekt Preventivna 58

svjetlorijeci.ba

konzervacija zbirki Zemaljskog muzeja BiH koja se financira iz Specijalnog fonda američkih ambasadora za očuvanje kulturnog naslijeđa.

Direktor napominje da je pandemija koronavirusa umanjila posjet za 90 %, a da im je prodaja ulaznica najvažniji faktor budući da dvije godine nisu primili predviđena sredstva. Žalosno je što novca za kulturu ima, ali se ne raspoređuje pravilno i pošteno. Nekako smo pregurali 2020. bez obzira na kroničan nedostatak kvalitetnog kadra, zakonsku osnovu koja bi podržavala i regulirala našu djelatnost, kroz aktivnosti koje se provode i planiraju naziremo nešto svjetliji period koji je pred nama. Ukratko, vrlo optimistično.

Optimizmu sigurno doprinosi završetak radova u Odjeljenju za arheologiju i otvaranje izložbe Bosna i Hercegovina u prahistorijsko doba koja će biti postavljena u novom ruhu i s novim konceptom jedinstvenim na ovim prostorima.

Uz rođendan su otvorene dvije zanimljive izložbe s prigodnim katalozima: Predah u Odjeljenju za etnologiju i Tragom divljih orhideja u Odjeljenju za prirodne nauke.

Autori Samir Avdić, Lebiba Džeko, Nirha Efendić, Ernis Šljivo, Lejla Bečar i Amar Zahiragić izložbom Predah predstavili su kavu i duhan u bosanskohercegovačkoj tradiciji i kulturi. Otkako je u 16. stoljeću kava stigla u Bosnu i Hercegovinu, mijenjale su se navike njezina ispijanja uz uživanje u duhanu, ali je sam ritual ostao vezan za predah i razbibrigu. Iz izložbe se može saznati o podrijetlu kave i duhana, njihovu dolasku u naše krajeve i priboru za njihovu konzumaciju. Poseban dio posvećen je ulozi cigareta u ratnom Sarajevu kada su služile i kao platežno sredstvo. Fabrika duhana Sarajevo potrošila je originalnu ambalažu pa je cigarete bila primorana pakirati u raspoloživi tiskani papir što je doprinijelo brojnim anegdotama.

Autorica Ermana Lagumdžija izložbom Tragom divljih orhideja upoznaje posjetitelje s cvijetom za koji možda nisu znali da raste i na bosanskohercegovačkim planinama. Ona kaže da nijedan cvijet nije zaokupio pažnju i izazvao tako snažan interes kao cvijet orhideje. Orhideje su vrlo stara vrsta i rastu u svim klimatskim uvjetima, osim u pustinji. Koriste se u medicini, ishrani, kozmetici i zanatstvu.

Od mljevenoga osušenog gomolja pravi se napitak salep koji je u 17. stoljeću bio omiljeno piće na europskim dvorovima. Danas je uglavnom raširen na prostoru koji je zauzimalo Osmansko Carstvo. Najukusniji plod ima orhideja vanilija. Orhideje imaju i kulturnu simboliku pa su u nekim zemljama Azije i Latinske Amerike u statusu nacionalnoga cvijeta.

Muzej književnosti i pozorišne/kazališne umjetnosti BiH unatoč svemu obogaćuje kulturni život u gradu. Izložbu slika Vjetar života Miroslava Bilaća postavio je u svojoj Galeriji Mak u suradnji sa HKD Napredak. Slikar i kazališni scenograf Miroslav Bilać (1931. – 2003.) bio

Književnost bosanskih franjevaca

Ljetopis sutješkoga samostana fra Bone Benića Fra Bono (Bonaventura) Benić rođen je u Čatićima kod Kaknja 1708. godine, a umro u Kraljevoj Sutjesci 1785. U sutješki samostan došao je kao desetogodišnjak i tu je stekao osnovnu izobrazbu. Nakon godine novicijata otišao je na studij filozofije i teologije u Cremonu. @ Ivo Pranjković

ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

P

o završetku studija vratio se u Provinciju i tu obavljao brojne pastoralne, upravne, odgojne i nastavne službe. Predavao je filozofiju u Šibeniku i Zaostrogu, a 1734. prešao u matični samostan gdje je preuzeo službu učitelja novaka. Dvije godine nakon toga imenovan je gvardijanom u Sutjesci. Tu je službu kasnije obavljao i u Kreševu i u Fojnici. Bio je u tri navrata župnik u Varešu, definitor Provincije i kustos, a dvaput je bio i provincijal: od 1765. do 1768. te od 1774. do 1777. U vrijeme prvoga provincijalstva bio je u Rimu predložen za biskupa, ali je to otklonio. Umro je u sutješkom samostanu u dobi od 77 godina.

60

svjetlorijeci.ba

Zabilježeno je da su fra Bonu turske vlasti dvaput zatvarale: prvi put zbog optužbi da su franjevci bili krivi što su Nijemci bili doprli do Banje Luke, a drugi put zato što je zajedno s drugim sutješkim fratrima nekog muslimana navodno „prodao u kaure”. Osim toga sudjelovao je u izaslanstvu koje je u Travniku pred pašom branilo prava katolika i franjevaca od presezanja pravoslavnoga patrijarha. Godine 1768. sudjelovao na generalnom kapitulu Reda u Valenciji te na povratku izvijestio Kongregaciju za nauk vjere o teškoćama katolika u Bosni. Bila mu je povjerena i dužnost da ispita poteškoće što ih je u Provinciji uzrokovao

provincijal fra Grgo Ilijić Varešanin, ali je preminuo prije nego što je odluka o tome stigla iz Rima.

S perom u ruci Fra Bono je bio vrlo dobro obrazovan.

Solidno je poznavao ne samo latinski i talijanski nego, po svoj prilici, i turski jezik. Aktivno se bavio i pisanjem. U rukopisu je ostao njegov polemički spis Cum auctor Epitome… te izuzetno važno djelo Protocollum conventus Suttiscae, tj. Ljetopis sutješkoga samostana. To djelo sadrži posve kratku opću povijest, zatim opis prošlosti Bosanske provincije do 1757. godine te opis posebno važnih događaja u Bosni, osobito onih koji su se odvijali za Benićeva života i bili na neki način vezani za sutješki samostan.

Benićev je Ljetopis pisan hrvatskim jezikom, i to bosanicom, ali su neki dijelovi pisani i latinski odnosno talijanski. Djelomice ga je objavio fra Julijan Jelenić u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu između 1923. i 1927. godine, a u cijelosti ga je uzorno priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i opširne bilješke napisao fra Ignacije Gavran te objavio u dvama izdanjima (Sarajevo, 1979. i Sarajevo – Zagreb, 2003).

Od triju ljetopisa Bosne Srebrene iz 18. stoljeća, a uz Benićev to su ljetopis fra Nikole Lašvanina, vezan za fojnički samostan, te fra Marijana Bogdanovića, vezan za kreševski samostan, Benićev je ljetopis jezično najraznovrsniji, najrazigraniji te literarno najuspjeliji. Kad je riječ o jeziku, osnovicu mu čini govor sutješkoga kraja oplemenjen elementima svojstvenim predstandardnom jezičnom uzusu kakvim su se u to doba služili i drugi spisatelji Bosne Srebrene, s tim da u Benićevu jeziku ima puno inojezičnih elemenata, posebno latinskih i talijanskih te izrazito puno turcizama. Što se tiče reflekasa jata, Benić piše ikavsko-(i)jekavskom mješavinom s relativno dosta hiperjekavizama, karakterističnih za govore sutješke regije, npr. vezijer, manastijer,

Tragovi prošlosti

Nekropola stećaka „Kamenje”

se najčešće javljaju u obliku pravokutnih paralelopipeda. Često ovaj oblik stećka podsjeća na antičku stelu, pa se u literaturi ovaj spomenik obično definirao kao stećak u obliku stele. Oblici kakvi su zabilježeni na nekropoli „Kamenje” u Mišincima najčešće odgovaraju podtipu stupa i to stup koji se u gornjem dijelu završava na dvije vode i s izbočinama s obje strane kao ukrasom.

@ Adisa Lepić

Detalji spomenika

fra Mirko Filipović

Naselje Mišinice smješteno je 19 km južno od Dervente. Na samoj periferiji naselja gdje se putovi križaju za zaseok Perići nalazi se aktivno katoličko groblje s kapelom, poznato kao „Kamenje”.

U

z suvremene nadgrobne spomenike očuvano je skoro šest nadgrobnih spomenika iz razdoblja kasnoga srednjega vijeka. Spomenike je još 1857. godine evidentirao fra Grgo Martić te su zabilježeni i kod Ljubomira Stojanovića. Nakon toga ova nekropola zainteresirala je istraživača prof. Marka Vegu ponajviše zbog jednoga stećka s natpisom. Naime, prema posljednjoj

62

svjetlorijeci.ba

evidenciji nadgrobnih spomenika ove nekropole zapaženo je šest stećaka od kojih je pet vidljivo iznad zemlje i kojima se može preciznije odrediti oblik.

Bez premca onaj koji najviše plijeni pažnju prolaznika, ali i stručnjaka, jest stećak koji, prema Šefiku Bešlagiću, na osnovi oblika pripada formi stupa s epigrafskim natpisom. Prema Bešlagićevoj definiciji stupovi su uspravni stećci koji

Natpis na stećku raspoređen je na dvije strane i to na istočnoj, široj strani u četiri reda i na sjevernoj, užoj strani u dva reda. Čitanje natpisa s ovoga stećka revidirao je Marko Vego još 1968. godine, a natpis glasi: Ovdje leži Mitran (?) Vuk ...n..vićЬ na svojoj baštini za cara Sulimana.

Nešto je preciznije nedavno čitanje ovoga natpisa prof. Mehmeda Kardaša koji je u svom djelu Jezik i grafika srednjovjekovne bosanske epigrafike predložio sljedeće: Ovdje leži Mitran Vukanović na svojoj baštini za cara Sulimana.

Natpis je pisan bosanskom varijantom ćiriličnoga pisma, a jasno se može odrediti vrijeme njegova klesanja i postavljanja na ovu nekropolu. Kako se u natpisu spominje „za cara Sulimana”

Franjevačka obitelj

Mi smo vremena

@ Božo Klarić

M

oje ime je Božo Klarić, suprug sam i otac dvoje djece te pripadnik Oružanih snaga BiH. Član sam Franjevačkoga svjetovnog reda i vijeća OFS-a Bosne Srebrene kao povjerenik za Framu (Franjevačku mladež). Kako je išao moj put od ministranta, framaša pa, ni sluteći, do trećoredaša?

Mislio sam da se Trećemu redu pridružuju samo bake koje nose pas (pojas) sv. Franje te nešto potiho kruničaju i mole. Čvrsto vjerujem kako je jedna žena, moja pokojna baka, svakodnevno sijala i zalijevala sjeme molitvom Gospine krunice, zrno po zrno, koje je donijelo ploda u svoje vrijeme. Od ranoga djetinjstva bio sam vezan uz Crkvu, nakon rata često sam dolazio u rodno mjesto Brajkoviće gdje bih ministrirao u našoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, igrao se i veselo provodio dane. Kada sam se vratio sa svojom obitelji, postao sam član Frame. Kroz Framu smo se družili, upoznavali, putovali i otkrivali duhovnost sv. Franje.

Za vrijeme školovanja ne moramo se brinuti o mnogim stvarima koje nas stignu kasnije u životu poput onoga što ćemo jesti ili hoćemo li si moći nešto priuštiti. Nakon završene srednje škole bio sam u „praznom hodu”, leru, što bi se reklo. Nisam znao što ću, kuda ću, jednostavno sam se tražio i mogu reći, nije bilo lako. Upisujem se na Fakultet sporta i tjelesnoga odgoja. Početak studiranja i odvojenost od obitelji povećao je poteškoće i nesigurnosti kroz koje sam prolazio.

Tražio sam se na osnovnim ljudskim razinama – socijalnoj, duhovnoj, psihičkoj i tjelesnoj. Identitet jedne osobe ovisi i o tome čemu u svom životu dajemo prednost. Ni sam ne znam kako, ali duhovnost mi je pala u prvi plan. Ne zbog toga što sam bio okupiran molitvom ili gajio neke pobožnosti, nego što sam bio prazan i htio se uhvatiti rukom za neku slamku spasa kao što se moja najmlađa kćerkica Klara hvata rukicama iz hodaljke za sve što stigne po kući.

Duhovni rast S teretom i jarmom koji sam osjećao, jednom sam u svojoj sobi zavapio iz dubine svoje duše i upitao: „Bože ima li te?

Jesi li ti živ?” Vjerovao sam da Bog postoji, Isus, Bl. Djevica Marija, sv. Anto i ostali sveci, međutim bili su negdje po strani osim kad mi zatrebaju kao u imeniku hitni brojevi. Sjetio sam se bakine molitve krunice, kako me je učila usprkos tome što mi je bilo naporno i dosadno. Ne znajući za neki drugi izlaz iz tadašnje situacije, otvorio sam molitvenik sv. Ante i tražio molitvu krunice. Počeo sam iskreno, djetinje, korak po korak, zrnce po zrnce, otajstvo po otajstvo. Uvidio sam kako me je molitva oslobađala i preobražavala. Teret i jaram koji su me pritiskali i zarobljavali postajali su lakši. Tada sam osjetio Božju blizinu kao nikada prije. Mijenjao sam se i preobraža-

U današnje vrijeme možda nismo ni svjesni bogatstva pripadnosti određenim crkvenim zajednicama, kao što su ovom slučaju naše franjevačke.

Zajedništvo podupire pojedinca, daje snagu i motivaciju 64

svjetlorijeci.ba

Obljetnica smrti fra Vjeke Ćurića u Ruandi U ruandskom glavnom gradu Kigaliju, 31. siječnja 1998. godine ubijen je misionar fra Vjeko Ćurić, čovjek koji je pokrenuo župu Kivumu, čiji je san bio izgradnja škola i školovanje siromašne djece, koji je od sigurne smrti u vrijeme ruandskog rata spasio više od 100.000 ljudi i po kojemu danas, naš školski centar u Kivumuu nosi ime – Centar Otac Vjeko.

Ovogodišnji program obilježavanja Dana sjećanja na fra Vjeku, održan je u dvorištu srednje Tehničke škole. Učenici

su sami osmislili program koji je započeo svetom misom. Misu su predvodila dva gosta – Otac Eugene, ekonom Biskupije Kabgayi i izaslanik biskupa, te Otac Samarwa, također iz biskupije Kabgayi, koji je u svojoj propovijedi podsjetio na to tko je bio fra Vjeko Ćurić, čovjek koji je pokazao nevjerojatnu ljubav prema stanovnicima Kivumua, odnosno cijele Ruande. Nakon mise, učenici su održali svoj program i tako prikazali ono što su naučili u školi koja nosi ime našeg fra Vjeke.

Blagoslovljen Gospin kip u crkvi u Wollongongu U hrvatskoj katoličkoj misiji u Wollongongu, u crkvi „Marija kraljica Hrvata”, postavljen je kip Blažene Djevice Marije. Za vrijeme nedjeljne svete mise, 24. siječnja, kip je blagoslovio fra Ivo Tadić, voditelj misije u zajedništvu s okupljenim pukom, a za ovu prigodu napisana je i posebna molitva posvećena Kraljici Hrvata.

Hrvatski vjernici Mariju uistinu doživljavaju kao kraljicu Hrvata, što je i naziv jedne od najpopularnijih duhovnih pjesama kod nas. U teškim životnim trenucima njezino ime zazovu i oni koji u Boga ne vjeruju. A oni koji vjeruju jedno od najsigurnijih duhovnih utočišta pronalaze u omiljenoj molitvi: Zdravo Marijo!

Ave Maria. ožujak 2021.

67

Roditeljima i djeci

! a t a t i n e č e p o Nov @ s. Jelena Antolović

evi su u ovakvoj literaturi potpunosti obraćaju ženama. Oč čeope nov ki sva ki ktič pra u enj ćete naći knjige namijenjeedugo po djetetovu rođ uglavnom zanemarivani i teško je a sad m: eto svij m rni stva žele aktivno sudjeni otac snažno se sudara sa a. Tate koje već dugi niz godina njim ne akiv oče im nov , ma njegova rođepritisci izanju i odgoju svoga djeteta od otac, s novim obvezama, novim pod u ati lov do aka ljuč zak u literaturu od najčešćih još uvijek snalaziti kradući mamin njima koje treba ispuniti. Jedan se raju mo nja da icu jen čin odnosi se na diti sebi, iako je njihov pristup kojih dolaze istraživanja o očinstvu i o bebama i pokušati prilago ljen rem prip nisu da ćaj osje ju enja muškarci s bebadanašnji novopečeni očevi ima kčiji. Od trenutka djetetova rođ dru oče o ealn ner i o edn rav nep evi nerijetko više za tu novu ulogu. „Istodobno je tupaju na vrlo različite načine. Oč pos ma c, ota kao ti aša pon ne no i emocii poč fizičko i energično, a majke društve kivati od muškarca da se automatsk vaju laša nag da ti nos guć mo različite odvajala od jako brzo spoznati te razlike i na će ete kada su ga životna iskustva vješto Dij . lno ona id L. Giveans. . Kada je gladno, mama će uči ispunjavati tu zadaću”, piše Dav načine reagirati na tatu i mamu slu ini već u i, ajal odg vi oče i i), ali će zato biti sretU vremenu kada su nas naš še utješiti dijete (naravno ako doj lak ro dob se i koj a jek čov za ne igre. Djetetu su čajeva dobar otac bio je sinonim s tatom kada se poželi brze energič nije i ijet don bilo je o gov i. Nje nije ih potrebno ni brine za materijalno stanje obitelj potrebne obje vrste interakcije i ako itek pro i, kuć u r kva manji kući plaću, znati popraviti poneki đivati niti ocjenjivati. se da nikoga ne zanima uspore ilo Čin . linu voditi kućni red i discip com nego se to prepuštalo provodi li dovoljno vremena s dje oga očeva đutim, isti taj nekadašnji, Ul supruzi odnosno dobroj majci. Me as će se smatrati emocie na to da se u o do sada uspjeli ustvrditi ukazuj prethodno opisani, dobar otac dan sm što e „Sv ji ašn dan k Do . ncije u dobi negativcem se bave i očevi, kvocijent intelige onalno rezerviranim i nebrižnim om koj ce dje ju svo i vat rža gu djencijski uzd godina već uvećao u odnosu na dru am dobar tata uz to što i dalje treba fina sed ili t šes od , rica tne i supruga ili par on. Također dodaje da obitelj, najčešće podjednako kao , kaže pedijatar T. Berry Brazelt cu” upris rno stva i biti a treb podizanju „vjerojatnije prema sadašnjim očekivanjima, uz očevo sudjelovanje u njegovu je a anj aživ Istr . lno ona oci ti u sebe i biti i em tan u životu svoje djece, tjelesno te imati smisao za humor, vjerova dije će da ta dos ju ima ali va emotivva to i želi za učenje”. Nasuprot ovome, oče kažu kako većina današnjih oče ije ran tivi mo će češ se pa o tome nije uči aviti duboki negativan utjecaj. problema oko toga što ih nitko e na distanciranost može ost gdj ju zna e koj e rug sup ove njih vezu između izostanaka susreću s više teškoća nego „Istraživanja pokazuju izravnu i koj sl. i si api eoz vid ige, knj agresivnoga ponatražiti pomoć. Seminari, članci, iz djetetova odgoja i viših stopa va oče i a) čet đen oro nov to (osobi ašanja njihovih se bave podizanjem male djece sinova, spolno preuranjenoga pon u ja šan u se ovo got j, itel dobar rod stjecanjem vještina kako postati

N

68

svjetlorijeci.ba

Kruh svetog Ante

Za projekte KSA Mirza Hukeljić 20 KM N.N., Mostar 20 KM Ballian Dalibor, Sarajevo 30 KM Marko Cvitanović 10 KM Udruga ‚‘Žena 99‘‘, Švedska 495 EUR N. N. Sarajevo 540 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM N. N. Mostar 100 KM N. N. Ljubuški 50 KM Mira Krajina, Njemačka 50 EUR Stipan i Anica Dilber, Njemačka 100 EUR Fra Niko Stjepanović 100 EUR Tina Karaula, Njemačka 50 EUR Mirjana Mašić, Njemačka 100 EUR Iva i Mijo Bilić, Njemačka 300 EUR Stipo Josipović, Njemačka 300 EUR Potpisan ugovor s Eastern miningom Kompanija Eastern Mining ovu godinu započela je darivanjem. Financijska sredstva u iznosu od 30.000 KM, odlučili su donirati u humanitarne svrhe - onima kojima je to najpotrebnije. Između ostalih institucija/organizacija, odlučili su podršku dati i našoj Organizaciji.

Dana, 03.02.2021. predstavnice kompanije Eastern Mining Aida Ahmedović i Vildana Mahmutović, uručile su donaciju u iznosu 5.000,00 KM Pučkoj kuhinji Vareš, koja djeluje u sklopu humanitarno-karitativne organizacije „Kruh svetog Ante” iz Sarajeva.

Predstavnice kompanije upoznale su ravnatelja Organizacije, fra Peru Karajicu, o planovima kompanije i važnosti pomaganja lokalnoj zajednici kroz različite vidove, pa i ovom humanitarnom.

Zahvaljujući se na donaciji, fra Pero Karajica je, između ostaloga, rekao: „‚Ispred naše Organizacije, vrlo sam Vam zahvalan na ovoj donaciji i što ste prepoznali naš rad ovdje u Varešu. Ovo je samo dio onoga što mi radimo u Sara70

svjetlorijeci.ba

N. N. Švicarska

300 CHF

PayPal Anđelka Križan

50 EUR

Za pučke kuhinje Lukša Šoljan, Sarajevo Kanton Sarajevo Humanitarni broj BH Telecom

100 KM 779 KM 16 KM

Za pučku kuhinju Vareš Eastern Mining d.o.o., Vareš 5.000 KM Za Dan KSA ŽU Rama ŽU Suho Polje ŽU Gornja Dubica

500 KM 340 KM 300 KM

ŽU Goča Gora ŽU Nova Bila ŽU Rumboci ŽU Ovčarevo ŽU Vidoši ŽU Tišina ŽU Čuklić

600 KM 1.000 KM 400 KM 500 KM 360 KM 130 KM 800 KM

Za Fond Kap dobrote Ilija Stipić, Jajce Obitelj Vuleta – za Ljiljanu Kranjc Nedjeljko i Martina Delac Stipo Breljak Švicarska Mijo Pejić Švicarska

50 KM 30 KM 50 EUR 50 CHF 75 CHF

Za stradale u potresu Mirjana Mašić, Njemačka 200 EUR

jevu i oko Sarajeva, a svakako je ovo vid suradnje na dobrobit ovih ljudi koji se ovdje hrane. Nažalost, sve više i više ljudi je u potrebi i ovdje u Varešu, a u velikim gradovima je to još izraženije. Ova Vaša gesta je za nas znak podrške našemu radu. Zahvalni smo što ste u vrijeme ove neizvjesnosti i pandemije koronavirusa upoznali i podržali naš rad. Vaša dobrota koju ste do sada učinili i Vaš angažman i trud bit će za dobrobit ove lokalne zajednice koja po meni zavrjeđuje pažnju.

U moje ime, u ime svih naših djelatnika ovdje u Varešu i svih korisnika kuhinje, ja vam se od srca zahvaljujem.”

Iznimno smo zahvalni kompaniji Eastern Mining, na čelu sa direktorom Adnanom Teletovićem na ovoj Podjela pomoći korisnicima hvale vrijednoj donaciji. na Dobrinji Zahvaljujući donaciji Civilne zaštite općine Novi grad, korisnicima naših Pučkih kuhinja uz topli obrok podijelili smo i po vreću krompira.

Ovom prilikom još jednom zahvaljujemo općini Novi Grad na čelu s načelnikom Semirom Efendićem na ovoj vrijednoj donaciji.

Slobodna mjesta u Franjevačkom studentskom domu Dragi studenti i drage studentice, obavještavamo vas da imamo nekoliko slobodnih mjesta.

Franjevački studentski dom moderno je uređen i pruža studentima ugodnu atmosferu za učenje i udoban boravak. Sobe su jednokrevetne, dvokrevetne i četverokrevetne. Svaka soba ima svoj toalet. Život u Domu i pravila korištenja soba određeni su Pravilnikom o kućnom redu. Stanarima nastojimo pružiti smještaj za vrijeme školovanja, osigurati dobre uvjete za rad, učenje i izobrazbu, te raditi na tome da se mladi uz našu pomoć formiraju u zdrave ličnosti, dobre i uspješne ljude. Našim stanarima radnim danima pružamo i jedan topli obrok dnevno. Studentima pružamo i mogućnost volontiranja u našoj Organizaciji ili u nekoj od partnerskih organizacija, te besplatnu neformalnu edukaciju.

Za više informacija možete nas kontaktirati na broj telefona 033 728 869 ili na e-mail: mladi.ksa@gmail.com. Kontakt osoba: Sanja Miletić, administrativna djelatnica. ožujak 2021.

71

Biljna ljekarna fra Jure Marčinkovića

Migrena

Migrena se opisuje kao periodični napadaji glavobolje koji se pojavljuju uglavnom na jednoj polovici glave s popratnim smetnjama kao što su zujanje u ušima, treperenje očiju, osjetljivost na svjetlo i šumove, vrtoglavica. Najčešće se javlja kod žena.

U

zroci migrene su u prvom redu stres, ljutnja, preopterećenost, promjena vremena, hormonalne promjene tijekom mjesečnice i uzimanje pilula te nepodnošenje nekih namirnica, poput crnoga vina, sira, čokolade i slično. Uzrok migrene može biti i manjak uzimanja vitamina D i magnezija.

Najbolji i najbogatiji prirodni izvor vitamina D3 je hrana i to riba, žumanjak, kvasac, morski plodovi, riba, shiitake gljive, punomasno mlijeko i ulje od jetre bakalara. Migrenu moramo ozbiljno shvatiti jer je i čest uzrok depresije. Čak 4 od 10 osoba koje imaju migrenu upadaju u depresiju. Jaka bol uzrokuje tugu što dovodi do depresije zbog čega osobe nisu u mogućnosti obavljati bilo kakve poslove. Znanstvenici smatraju kako su oba stanja povezana i sa stresom koji mijenja određene funkcije u mozgu što dovodi do pojave velike boli i tuge. Kako bismo spriječili pojavu migrene, važno je paziti na prehranu, svakodnevno se baviti laganim sportom, a najvažnija je duhovna meditacija, čitanje Sv. pisma.

Upravo meditacija, molitva i čitanje Sv. pisma smiruje um i uklanja stres koji može prouzročiti bol i migrenu. Osim što danas ima dobrih lijekova u liječenju migrene, preporučujem vam biljne pripravke koji pomažu kod migrene, a vi izaberite one koji vašem organizmu najbolje odgovaraju.

72

svjetlorijeci.ba

Čaj od matičnjaka. U šalicu vrele vode stavite vrhom punu malu žlicu matičnjaka, dobro promiješajte, poklopite i ostavite poklopljeno deset minuta, nakon toga procijedite i popijte toplo i na gutljaje. Kod glavobolje i migrene pijte dvije šalice dnevno – ujutro rano i navečer pred spavanje po jednu šalicu čaja od matičnjaka. A kod akutne jake glavobolje i migrene popijte tri šalice ovoga čaja, osim ujutro i navečer, jednu šalicu popijte popodne.

Čaj od dimnjače. Stavite jednu veliku žlicu dimnjače u ¼ litre hladne vode,

promiješajte, stavite da proključa, nakon toga maknuti s vatre, poklopiti i ostaviti poklopljeno 10 minuta nakon čega procijedite. Čaj od dimnjače smijete piti samo 10 dana, ne više. Pijete dnevno tri šalice, po jednu prije doručka, ručka i večere. Nakon stanke od tjedan dana čaj pijete još 10 dana, zatim se mora napraviti stanka od najmanje tri mjeseca. Kura je djelotvorna kod migrene koju je uzrokovao zastoj žuči. Poslije kure nestaju bolovi u gornjem desnom dijelu želuca, jelo se lakše probavlja i migrena nestaje. Ovu biljku, dimnjaču, možete dobiti u ljekarnama, ali samo uz liječnički recept.

Čaj od mažurana. U šalicu vrele vode stavite dvije male žlice mažurana, promiješajte, poklopite i ostavite 10 minuta tako poklopljeno, zatim procijedite i dodajte 10 kapi tinkture gorskoga pelina. Nakon toga čaj ponesite u tamnu sobu i tamo popijte na gutljaje te legnite, zatvorite oči i opustite se. To je učinkovito kod napadaja ili vrlo jakih bolova kod migrene.

Prah od matičnjaka. U kući je korisno imati mljevenoga matičnjaka. U slučaju pojave migrene ili depresije, u čašu vrela mlijeka stavite jednu malu žlicu praha matičnjaka, dobro promiješajte, poklopite i ostavite 10 minuta poklopljeno, za-

Foto: Janko Ćuro, planina Vitorog

Odjeci iz zavičaja duše

u što je bitno da bi „U životu često postavljamo pitanje o tom bio sretan. Ljudsko život imao smisao i da bi čovjek u životu či automatski i biti iskustvo nam pokazuje da imati ne zna koji imaju često sretan. Štoviše moglo bi se reći da su oni je ljude bez obzinajnesretniji ljudi. Ni sama vlast ne usreću su stalno u strahu ra koliko ljudi željeli vlast. Ljudi na vlasti ljudi s titulama ne da će ih netko zbaciti ili čak ubiti. Ni nipošto garancija moraju biti sretni, jer njihove titule nisu a i smisao? Što o sreće. Pa u čemu se sastoji čovjekova sreć tomu kaže Biblija?”

Svoj primjerak knjige Odjeci iz zavičaja duše autora Bože Lujića po cijeni od 10 KM + poštarina poručite: • pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 • pišite nam na: redakcija@svjetlorijeci.ba 76

svjetlorijeci.ba

Proslava Dana Policijske kapelanije Sveti Vlaho Misnim slavljem u klaustru župne crkve sv. Vlaha u Pridvorju u petak, 5. veljače, održano je svečano misno slavlje u povodu proslave Dana Policijske kapelanije „Sveti Vlaho“. Pridržavajući se svih propisanih epidemioloških mjera, na svečanoj svetoj misi sudjelovali su policijski službenici i djelatnici Policijske uprave dubrovačko-neretvanske predvođeni načelnikom Ivanom Pavličevićem i njegovim zamjenikom Mirom Bajom. Uz domaćina, policijskog kapelana fra Iva Kramara, misu je predvodio vlč. Ozren Bizek, policijski kapelan Policijske kapelanije koprivničko-križevačke.

U nadahnutim riječima propovijedi vlč. Ozren je istaknuo težak život svetaca, pa i svetog Vlaha, koji nas uče, da kada se u svakodnevnom životu susretnemo s nedaćama, moramo zadržati vjeru u Boga i voditi se činjenicom da dobro uvijek pobjeđuje zlo. Važno je nastojati činiti i misliti dobro sebi i drugima, kako nas i sama vjera i Isus Krist uče, koliko god to ponekad bilo teško, jer dobro se dobrim vraća.

Ustoličeni patrijarh SPC Porfirije Novi srpski patrijarh Porfirije ustoličen je u petak, 19. veljače 2021. u Sabornom hramu arkanđela Mihaela u Beogradu, a u nastupnom govoru poručio je da će raditi na uspostavi mostova među ljudima i pozvao ljude na „dobra djela” u doba pandemije.

Poručio je također da će nastaviti služiti „našem narodu u meni dragoj Hrvatskoj, koja je postala moja druga domovina”, te da će mu vjera, snaga i ljubav koju je upoznao biti uzor i za sve druge zemlje u kojima živi srpski pravoslavni narod.

ožujak 2021.

77

Metafore i putokazi

D

Vrijeme snova

ođe tako vrijeme, nekima sporo kao isprika, a drugima brzo kao uvreda, kada se više ne možeš suzdržati i moraš izroniti kao misao koja se odbila odšutjeti. Baš je u tom trenutku kap prelila čašu strpljenja koju su ti blebetanjem svakodnevno punili podzemni sitničari, čijih se riječi čak i jeka stidi. Dosta ti je bilo njihova uvjeravanja kako je upravo mrak tvoja nepromjenjiva sudbina, podzemlje tvoja vječna domovina, a tišina tvoja svagdanja pratilja.

Dugo, predugo si šutljivo trpjela. No, što si drugo mogla kao stijena? Otkud si mogla znati da tamo negdje na površini, vrlo blizu iznad tebe, postoji beskonačni svemir i u svemiru sunce i mjesec, noć i dan, jutro i večer? No, duboko je u tebi oduvijek tinjala misao kako jesi stijena, ali stijena koja nije stvorena za mrak nego za svjetlo. Da izroniš ništa drugo nisi imala osim želje koja se u jednom trenutku toliko rasplamsala da se i sama zemlja pomaknula kako bi ti put prema svjetlu otvorila.

Za Aboridžine ti si Uluru, sveta stijena, a za sve druge ti si Ayers Rock, prirodni fenomen i najveći monolit na zemlji visine 348 metara i obujma 9,4 kilometara. Ja, ipak, mislim da si ti jednostavno dar koji već 500 milijuna godina svjedoči kako nikad ne treba prestati željeti, sanjati, vjerovati, nadati se i izranjati iz svojih mračnih dubina. A to što u tom smjeru nema utabanih staza, ionako nije važno onima koji staze stvaraju. [ Tekst i foto: J. Ćuro ]

80

svjetlorijeci.ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI Rajna Ledoux († 2015.)

U ovom periodu bez tebe na ovom svijetu moje misli su neprekidno zaokupljene tugom i neprihvatljivim osjećajem da si nas iznenada napustila. Nada da se tvoja plemenita duša nalazi u Božjem kraljevstvu daje mi neku snagu.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji mama i brat

Finka Didak († 2021.)

S vjerom u uskrsnuće i život vječni, okrijepljena sakramentima vjere u 81. godini života. preminula je 24. veljače Finka Didak rođ. Babić. Rođena je 9. svibnja ratne 1940. godine u Ovčarevu od oca Marka i Paule r. Božić kao prvo od troje djece.

Kršćanski brak sklopila je prije 60 godina sa Vladom Didakom u kojemu su stekli četiri sina od kojih je fra Marinko Dadak, svećenik i član Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Iznijela je svoj životni križ do Kalvarije i sada očekuje zoru Uskrsnuća. Bila je žena vjere, hrabra, spremna pomoći riječju i djelom, vrijedna i vedra, brižna i požrtvovna osoba i nadasve majka koja je sve životne nedaće uspješno s vjerom nadilazila. Pokojna Finka sahranjena je 25. veljače na groblju Vidoševići, župa Ovčarevo.

Našem subratu fra Marinku i svim članovima obitelji Didak i Babić iskrena sućut!

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

FIA

Marina Lučić-Jozak († 2018.)

Draga kćeri, draga sestrice Marina, drago najljepše ime Marina, kako si znala govoriti! Uskoro će

se, 22. ožujka, navršiti tri godine otkako si nas iznenada, tiho i tragično napustila.

Odnijeli te anđeli visoko, ali ostat ćeš u našim srcima duboko, zauvijek ćeš ostati radosni dio našeg srca a onaj tužni dio nosimo svakim danom iznova. Kada bih Ti darovati mogao makar mali trenutak života svog, da Te vidimo onako sretnu i nasmijanu.

Anđele naš dragi, nedostaješ nam puno, srca naša za Tobom plaču, na grobu cvijeće i upaljene svijeće, naše rane na srcu i duši nikada zarasti neće. Ti si trag koji se ne može izbrisati, Ti si bol koju ne mogu preboljeti, zauvijek ćemo Te pamtiti i voljeti. Vječno ćeš živjeti u našim slomljenim srcima, stalno si u našim mislima i predivnim uspomenama.

Molimo dragoga Boga da Te obasjava svjetlom ljubavi i vječnoga mira. U našim si molitvama do ponovnog susreta u vječnosti kod našeg Dragog Boga.

Neopisivo nam nedostaješ. Počivaj u miru Božjem naš anđele dragi Marina.

Neutješni tvoji najmiliji majka Manda, otac Jozo i braća Vedran i Mario kao i ostali koji su te poznavali.

Mato Ninić († 2021.)

Nakon duže bolesti u 74. godini života preminuo je Mato Ninić, otac fra Franje Ninića svećenika franjevca Bosne Srebrene.

Ispraćaj i sahrana pokojnoga Mate bila je u ponedjeljak, 8. veljače 2021. na mjesnom groblju u Drijenči s početkom.

Našem subratu Franji, njegovoj sestri Anici i ostaloj obitelji i prijateljima iskrena kršćanska sućut.

Za pokojnoga Matu molimo da mu dobri Gospodin udijeli radost vječnoga života. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

FIA

Luca Faletar – Zanićka († 2021.)

Okrijepljena svetim sakramentima u 94-oj godini života preminula je, 25. siječnja 2021. godine, Luca Faletar – Zanićka. Ljudi koji imaju iskustvo gubitka majke kažu da tu prazninu ništa ne može nadomjestiti. S majkom povezujemo najljepše ljudske veze s nebom. U majci se otkriva ona strana života koja ne može nestati.

Zanićka je započela svoj životni hod 1927. u Proslapu. Udala se za Matu Faletara i dalje živjela u Proslapu – Nikolićima do 1968. godine. tada napušta ognjište zbog jezera. Iako je nakon potopa živjela u teškim životnim uvjetima nikada nije napustila svoju Ramu.

Zanićka je bila radnik, voljela je društvo, molila, bila trećoredica. Ostat će upamćena kao jedna od zadnjih žena koja je dolazila u crkvu u narodnoj nošnji s krpom.

Draga majko, hvala ti za nesebuičnu ljubav koju si imala za svakoga od nas, za svaku riječ podrške i za sve ove duge godine u kojima si bila dio naših života.

Počivala u miru Božjem.

Tvoji najmiliji

Anto Mašić († 2021.)

U 82. godini života preminuo je u čertvtak, 11. veljače Anto Tunja Mašić, uzoran vjernik župe sv. Marka u Trnjanima. Rođen je 14. lipnja 1939. godine u Potočanima.

Sa suprugom Jelom imao je kćer Slavicu, te sinove: Niku, Matu, Andriju i Mladena. Pokopan je u subotu, 13. veljače na mjesnom groblju u Trnjanima.

Pokojni Anto bio čovjek čvrstoga karaktera i snažne i konkretne vjere i ljubavi prema Bogu i ljudima. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

B. Lukačević ožujak 2021.

81

u m z i r o k z o Kr i č e j i r m o l t sa Svje

Isusov Put križa i Gospin plač siguran su putokaz i nadahnuće za svakodnevni život www.svjetlorijeci.ba 033 726 200

Franjevački medijski centar Svjetlo riječi

Tiskano Revija Knjige Kalendari

Digitalno Mrežna stranica Video emisija Radio emisija

Knjižare Vitez

030 710 336

Livno

034 201 111

Knjige • Devocionalije • Suveniri • Školski pribor • Uredski materijal • Čestitke

033 726 200 www.svjetlorijeci.ba