Eutanazija - Ne ubij! (440)

vjera

• društvo • kultura

EUTANAZIJA

Ne ubij!

Godina XXXVII. ◆ broj 440 ◆ Sarajevo, studeni 2019. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

300.000 zadovoljnih korisnika Brze pošte HP Mostar

Nova knjiga Ivice Raguža

Samovanja s prijateljima: Ignacije – Job – Franjo Autor u knjizi donosi ulomke iz pisama sv. Ignacija Lojolskoga, na temelju biblijskog lika Joba ukazuje na važna svojstva židovstva promišljajući današnje kršćanstvo, teologiju, vjeronauk, svetost, te donosi misli služeći se pismima sv. Franje.

Cijena: 139,00 HRK Knjigu možete naručiti u Nadbiskupijskoj knjižari u Đakovu, e-mailom na adresu: tiskanice@djos.hr / communio.hr@gmail.com ili pozivom na broja telefona: +385/31/802-224

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

sadržaj Riječ mistike Duhovna borba – za redovnike (2)

13

Nepoznata Biblija Vrijednost života

14

Samotno mjesto Ubojica prerušen u liječnika

28

U fokusu Prokockano jezero

36

Pogled u dušu Ljubaznost i ljubav

38

Sv. Jadviga Krakovska Bosanski korijeni u Poljskoj

48

Likovna umjetnost Bosne Srebrene Crkva na Bistriku

52

Retrospektiva Sjećanja za budućnost Europe

56

Svijet fotografije Upali svijeću

62

Roditeljima i djeci Kako se događaju život i smrt?

70

6

Tema broja Eutanazija i dostojanstvo smrti

42

Razgovor: Boris Adašević Svaki čovjek ima dostojanstvo

22

Reportaža: Otvoreni za novu evangelizaciju

račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Ilustracija studeni 2019.

3

Riječ čitateljima urednik@svjetlorijeci.ba

Jedna od mnogih sjajnih stvari kojima nas je inspirirao papa Ivan Pavao II. dogodila se pri samom kraju njegova života kada je bio toliko teško bolestan da je jedva govorio i uopće se nije mogao kretati bez pomoći drugih ljudi. Bez obzira na teško zdravstveno stanje nije podnio ostavku na svoju službu, premda su se mogli čuti čak i mnogi katolički glasovi da bi to trebao učiniti. Takvim je stavom posvjedočio evanđeosku istinu kako lice čovjeka nije samo ono koje je zdravo, sretno i lijepo nego je ono čovjekovo lice i kad je bolesno, napaćeno i umorno. Pokazao je da se takvoga lica i takvoga čovjeka ne trebamo stidjeti niti ga skrivati jer patnja nije naličje, nego jedno od lica ovozemaljskoga života. I onda kada je život do vrha ispunjen patnjom, nije milosrđe ubiti ga nego mu bolest i patnju ljudskom blizinom i ljubavlju ublažavati i osmišljavati. A to je jedino moguće s vjerom u Boga. Zato ona društva i kulture bez vjere u Boga, a time i bez vjere u svetost cjelovitoga života, ne mogu niti shvatiti zašto bolest i patnju ne treba pod svaku cijenu terminirati nego je strpljivo i (su)patnički podnositi. Nije hrabrost tada umrijeti, hrabrost je živjeti.

Razumljivo je da je jedno govoriti o bolesti i patnji, a drugo nositi njezinu gorčinu u svom i/ili tijelu sebi bliskih ljudi. Upravo se zbog toga čovjek mora što prije suočiti s gorkom istinom kako se može dogoditi da jednom zbog bolesti potpuno ovisi o svojim bližnjima. Nemoguće je to breme nositi vlastitim snagama. Samo ga Božja milost i snaga mogu ojačati da s ljubavlju i milosrđem nosi i podnosi bilo svoju, bilo tuđu nemoć. U takvom svjetlu nijedan teško bolestan čovjek nije lišen svetosti života, i kao takav nije niti beskoristan, a još je manje teret sebi i društvu da bi, ne samo legalno nego čak i „milosrdno”, bio ubijen. Nismo mi gospodari ni svoga ni tuđega života. On je Božji dar i tako se prema njemu treba odnositi.

Pa koja je onda uloga eutanazije? „Sada se može odgovoriti na temeljno pitanje je li eutanazija liberalni pokret za ljudsku slobodu i pravo izbora ili je ona agresivni nagon da se zatru slabi, stari i drukčiji? Ona je oboje”, ističe Richard Fenigsen, nizozemski kardiolog. Zato bih ovo kratko razmišljanje završio riječima koje bi svaki čovjek, čak i kad nije na smrt bolestan, volio čuti: „Važan/na si jer postojiš. Važan/na si do zadnjeg trenutka tvoga života, i mi ćemo učiniti sve što možemo ne samo da ti pomognemo da mirno umreš, već i da živiš dok se to ne dogodi.” (Cicely Saunders, utemeljiteljica pokreta palijativne skrbi). Tako to čine ljudi.

fra Janko Ćuro, urednik

4 svjetl ori jeci .ba

Ove godine navršava se 110 godina od prvoga izdanja najpoznatijega molitvenika Crkve u Hrvata, Biserja sv. Ante.

Njega je 1909. godine u Sarajevu uredio i na hrvatski jezik preveo bosanski franjevac fra Leonardo Čuturić, tadašnji urednik Glasnika sv. Ante, i to na molbu pretplatnika. Molitvenik je, kako sam tvrdi, nazvao Biserje, jer su u njemu nanizane poput bisera razne pobožnosti prema sv. Anti.

Prvo izdanje ovoga omiljenog molitvenika imalo je ukupno 184 stranice, a već 1910. godine izdano je drugo, prošireno izdanje Biserja. Potražnja za ovim molitvenikom rasla je te je već 1931. godine doživio svoje jubilarno – 10. izdanje. Prema svjedočenju njegova prvog urednika fra Leonarda iz 1946., Biserje je u Bosni daleko najrašireniji molitvenik – koliko zbog sv. Ante, toliko i zbog sadržaja bosanskih pobožnosti i pjesama. Slično je posvjedočio i don Anto Baković koji je u II. svjetskom ratu u Goraždu gledao kako se u svojim barakama čak i vojnici pobožno služe Biserjem sv. Ante.

Kroz povijest Biserje sv. Ante izdavali su različiti izdavači, a sve ih je za to ovlašćivao Franjevački provincijalat Bosne Srebrene u Sarajevu. Današnji je izdavač ove vjerojatno najizdavanije knjige u BiH Franjevački medijski centar Svjetlo riječi. Do danas je objavljeno 41 izdanje Biserja, od toga 37 redovnih izdanja. Prvo posebno izdanje tiskano krupnim slovima, kako bi starije osobe mogle lakše čitati molitveni sadržaj, objavljeno je 2003. godine. Osim četiri posebna izdanja krupnoga slova, ranije su objavljena još i dva izdanja Maloga biserja sv. Ante za vojnike ili molitvenika Štiti me, sveti Anto!

U ovoj jubilarnoj 110. godini od prvoga izdanja, tiskana su istovremeno 40. i 41. izdanje našega Biserja sv.

Ante, tiskano malim i krupnim slovima.

Uz obljetnicu prvoga izdanja Biserja sv. Ante Podijeljen je u šest dijelova: molitve, liturgija u Crkvi, crkvene pobožnosti, pobožnosti sv. Anti Padovanskom, crkvene pjesme i himni te kršćanski nauk koji bi trebao znati svaki katolik.

I danas je Biserje sv. Ante sadržajem razumljiv običnom čovjeku kojemu i jest prvenstveno namijenjen. Tako se u našem hrvatskom puku pod riječju „biserje” gotovo isključivo misli na molitvenik posvećen u čast sv. Anti. O velikom tiražu u ovih 110 godina govori već i podatak da je 24. izdanje 1982. godine tiskan u 25.000 primjeraka (!).

Nije čudo da se katolički vjernici, štovatelji svetoga Ante u hrvatskom narodu već više od stoljeća ne odvajaju od omiljenoga Biserja sv. Ante. Od početka je ono lagano i drago molitveno i duhovno štivo koje olakšava razgovor s Bogom u molitvi. Svakim izdanjem želi se postići da se vjernici utječu Bogu po zagovoru svetoga Ante i da im Gospodin molitve po svojoj volji usliša. Zaključno, ponavljajući riječi fra Leonarda Čuturića iz 1946., zazivamo: „Daj Bože, da Biserje doživi još mnogo izdanja!”

Naručite novo izdanje Biserja sv. Ante kao dar za došašće i predstojeće božićne blagdane.

Pozovite broj telefona 033 726 200 ili posjetite Svjetlo riječi u Sarajevu, Livnu i Vitezu.

Krupna slova: 15,00 KM Sitna slova: 13,00 KM

studeni 2019.

5

Tema broja

EUTANAZIJA I DOSTOJANSTVO SMRTI Po kršćanskoj tradiciji dva dana u godini, 1. i 2. studenoga, vjernici se sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Spomen svih vjernika pokojnika – Dušni dan. Pravi smisao ovim danima daje vjera u prekogrobni život i Božju nagradu, a ne tek uspomena na minuli život naših pokojnika.

6 svjetl ori jeci . ba

P

y fra Velimir VALJAN Prema Bibliji, Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku obdarivši ga tako uzvišenim dostojanstvom. Sveti Ivan kliče: „Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest” (1 Iv 3,2). Stoga Crkva poštuje vrijednost i nepovredivost ljudskoga života počevši od njegova začeća pa do smrti.

Podatke o rođenju, vjenčanju i smrti uvode se u župne Matice rođenih, vjenčanih i umrlih. U Matici umrlih ima jedna rubrika u kojoj se bilježi uzrok smrti; obično je to starost, srčani ili moždani infarkt, oboljenje nekoga vitalnog organa i slično. Međutim, postoje i slučajevi nasilne smrti. Ljudski se život najčešće i najžešće napada u razdobljima njegove najveće bespomoćnosti: na početku i na kraju. Prema mnogim statističkim podacima najveći broj nasilnoga prekidanja ljudskih života biva putem abortusa.

Nažalost, ta se ubojstva u Maticama ne registriraju, pa ne znamo za imena ubijenih niti za njihove „grobove”. K tomu, danas se sve češće nasilno prekida ljudski život eutanazijom, tj. ubijanjem iz samilosti.

U suvremenim diskusijama o moralnoj dopuštenosti ili nedopuštenosti pobačaja i eutanazije suprotstavljaju su dva načelno potpuno različita stajališta: kod pobačaja jedno polazi od studeni 2019.

7

Uz Svi svete i Dušni dan

Na putu svetosti y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba

M

jesec studeni započinjemo svetkovinama Svi sveti i Dušni dan koje nerijetko u čovjeku pokreću različita pitanja, od onoga koji je smisao ljudskoga života i postojanja do onoga kako razumjeti otajstvo smrti i vječnoga života u koji vjerujemo i za koji se spremamo. Mnogi se pitaju zašto nam je taj vječni život tako otajstven, skriven, pa na prvu možda i nedostižan i istina je da je takav, upravo otajstven jer ga našim tjelesnim očima ne vidimo, ali ga zato cijelim svojim bićem osjećamo. U nama se javlja kao potreba, čak i više – kao zahtjev naše naravi i cijeloga našega postojanja osjećajući ga kroz vjeru koja jasno govori da je vječni život, zapravo, težnja našega ovozemaljskoga življenja bez kojega bi sasvim isprazno bilo živjeti. A što zapravo znači živjeti? Ili još bolje: kako živjeti na putu prema svetosti, na putu prema ostvarenju vječnoga života? Život je najveći Božji dar čovjeku koji smo pozvani sami oblikovati i na svoj način živjeti. Podarivši nam otajstvo života, Bog nam je dao i slobodu izbora, a u toj se slobodi mi dalje sami opredjeljujemo. Istina, mnogi su koji danas drhtavim glasom opisuju bolnu realnost svoje svakodnevnice, ali bez obzira na to, u njima se ipak rađa osjećaj slobode izbora, budi se ona mala svjetlost koja sramežljivo viri ispod tamnih omotača i nudi mogućnost izbora – opredijeliti se za Boga i s Bogom graditi budućnost ili pak pristati na drugi izbor pa se uzdati u vlastite snage.

Svetkovina Svi sveti kroz živote tolikih svetaca jasan je znak kako je prvi izbor onaj pravi. Tada čovjek započinje prihvaćati ono što je oduvijek držao pod „neprihvatljivo”, shvaća i prihvaća da ima Netko veći od njega, ali da je On veći samo radi njega, radi čovjeka i njegova ostvarenja i ona knedla koja se teško probavlja, a uz koju je čovjek bio primoran gutati životne događaje, polako će početi gubiti na svome intenzitetu. Ima li onda većega dara i blagoslova od ovoga – znati da je Bog spreman biti na razini čovjeka samo radi njegova dobra?

U svojoj biti čovjek čezne za nekim tko će prepoznati njegove talente i potencijale i tko će ga, u konačnici, bezuvjetno voljeti.

A bezuvjetno voljeti može samo Bog koji nas upravo takvom ljubavlju ljubi. To je bio i ostao Božji izbor koji nam u moru neugodnih valova koje je donio životni tijek, omogućuje da ne izgubimo vjeru, nego prihvatimo uzburkano životno more i naučimo plivati

u njegovim nemirnim vodama. Jer valovi su samo privremeni i prolazni nakon kojih se dolazi do novih životnih staza na kojima se društvenim standardima smjelo zatvaraju vrata, a odlučno surađuje s Bogom kreirajući tako uspješnu životnu priču. Takva priča dobiva novu dimenziju, tada svaki čovjekov uspjeh ima duboki smisao – diploma, posao, obitelj i sve što čovjek na novoj stazi čini postaje važno za cijelo čovječanstvo jer je nastalo kao plod suradnje s Bogom jer samo suradnja s njim ima obećavajuće rezultate, sve suprotno je privremeno i u trenu zaboravljeno. U tom je kontekstu i svetkovina Svih svetih, a jednako tako i Dušnoga dana podsjetnik i poticaj kako naš ovozemaljski život treba biti svet i kako ga već sada trebamo kvalitetno graditi jer je on polje na kojemu sijemo sjeme za plodove vječnoga života. Na tom će putu čovjek, ovozemaljski putnik, prije nego uopće dotakne svoj unutarnji biser i dobro skriveno duboko u njegovu srcu, morati očistiti slojeve prljavih nakupina koje su prikrivale njegov sjaj jer ono što je krucijalno za naše duhovno ostvarenje nalazi se u nama samima. U vrtlogu dnevnih obveza čovjek se vrlo često nađe u galami izvanjskoga svijeta pa ne može čuti ono što mu dijete u njemu poručuje, a slika koju registrira o svijetu postaje vrlo ograničena zatvarajući ga tako u strah koji ga sprječava u otvaranju i otkrivanju nepoznatoga. Istovremeno, materijalni svijet nameće neka posve nova i, prije svega, brza rješenja za životne dileme. U takvim trenucima, kada čovjek kroz život „juri” bez pogleda unutra, pod naletima vjetrova izvanjskih pritisaka, nerijetko posustaje. Katkada i padne. I to su oni trenuci koji obično potiču preokret i promjenu. Ostaje pitanje jesmo li dovoljno utišali svoj um kako bismo mogli čuti ono što nam poručuje Božja ljubav? Čini se kako je i datumska povezanost blagdana Svi sveti i Dušnoga dana zgodna prilika za pronalaženje odgovora na ovo pitanje jer u nama pobuđuju čežnju za temeljnim smislom i konačnim ciljem našega životnoga puta, a to je – vječni život u Bogu. Bog je onaj koji pruža pomoć u pravom trenutku, vraća volju za životom, ojačava u suočavanju s teškoćama čak i onda kada među ljudima nestaju osnovne ljudske osobine. Stoga, svaka suradnja s Njim je korak bliže na putu prema svetosti, prema konačnom cilju – vječnom životu. studeni 2019.

11

U

izvještaju o stvaranju čovjeka i o istočnom grijehu u Knjizi Postanka čovjek je prikazan kao prvina stvorenja, prije bilo kojega živog stvora. Zemlja je neplodna sve dok Bog ne da kišu i dok je čovjek ne obradi (Post 2,5).

Bog je prikazan kao kakav lončar koji čini čovjeka od praha zemaljskoga.

Edenski vrt smješten je na istoku, gdje se obično smještao izvor mudrosti. Vrt je uređen za čovjeka da bi ga on obrađivao i čuvao (2,15), a čovjek pritom ima slobodu ali i odgovornost (2,16). Dva se stabla spominju u tom vrtu: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla (2,9).

Ideja stabla života poznata je i iz izvanbiblijskih tekstova, posebice iz drevnoga mezopotamskog Epa o Gilgamešu, gdje glavni junak u dubokom bunaru nalazi biljku koja u starosti daje mladost. Ovdje bi, prema ostalim biblijskim tekstovima, stablo života bilo znak punine života.

Tako se u Knjizi Mudrih izreka o samoj mudrosti kaže: „Njezini su putovi putovi miline i sve su njene staze pune spokoja. Životno je drvo onima koji se nje drže i sretan je onaj tko je zadrži” (Izr 3,17-18). Život je, dakle, sama mudrost. I život i mudrost imaju svoje izvorište u Bogu. Čovjekovo pravedno i mudro postupanje za njega postaju put u život, pa u istoj knjizi čitamo: „Plod je pravednikov drvo života, i mudrac je tko predobiva žive duše” (11,30). Prema tome, čovjek koji crpi život s izvora života, to jest od Boga, sposoban je svojim postupcima taj život darovati i drugima. Zato u nastavku i kaže: „Ispunjena želja drvo je života” (13,12). Čovjek može imati različite želje, no sve su one odraz ona jedine prave želje koja mu je od Boga usađena, a to je želja za spasenjem, za zajedništvom s Bogom. Kad mu je ta želja ispunjena, čovjeku se otvara raj koji je istočnim grijehom bio izgubljen. Imati pristup drvetu života znači imati pristup u raj.

14 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Vrijednost života y fra Darko TEPERT tepert

Za čovjeka je uvijek pogubno kad ne prihvaća Božju odredbu o tome što je dobro, a što zlo. To vrijedi i za pitanje života i smrti Drvo života omogućavalo je čovjeku da u Edenu živi životom koji bi bio u skladu s tim vrtom.

S druge je strane stablo spoznaje dobra i zla koje se pojavljuje samo u izvještaju o stvaranju i prvome grijehu. Često je postavljano pitanje što je zapravo spoznaja dobra i zla, a na njega se pokušalo na različite načine odgovoriti.

Neki tu vide poslušnost i neposlušnost zapovijedima, no ako je riječ o svojstvu vlastitom samo bogovima (Post 3,5.22), onda to ne bi moglo biti njegovo značenje. Drugo je tumačenje da označava moralno razlučivanje, no nije moguće zamisliti da bi Bog stvorio čovjeka bez takve sposobnosti, jer onda ne bi bilo slobode. Treće tumačenje ovdje prepoznaje seksualno poznavanje, ali nema nikakve naznake da bi takvo poznavanje bilo pridržano samo Bogu, a zabranjeno čovjeku. Četvrto tumačenje govori o sveznanju koje pripada samo Bogu i tako bi se moglo činiti prema 3,6, no ljudi poslije ipak nisu stekli sveznanje, nego samo stid i prepoznavanje vlastite golotinje. Konačno, kao peto i najvjerojatnije tumačenje, u spoznanju dobra i zla prepoznaje se mudrost, jer ono daje poseban uvid (3,6). Postoji

naime mudrost koja je pridržana samo Bogu (usp. Job 15,7-9.40; Izr 30,1-4).

Tražiti mudrost zanemarujući objavu, znači tražiti onu autonomiju, neovisnost od Boga koja je za čovjeka pogubna jer strah je Gospodnji početak znanja (Izr 1,7; usp. Ez 28).

Bog je čovjeku zapovjedio: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!

U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti” (Post 2,16-17). Jasna je povezanost između stabla spoznaje dobra i zla i stabla života. Točnije, okusiti s prvoga stabla, znači izgubiti plodove drugoga stabla.

Ovi redci imaju oblik saveza u kojem je sadržana jedna pozitivna i jedna negativna odredba, te posljedica za onoga koji se saveza ne bude pridržavao. Zabrana (2,17) je po svojoj gramatičkoj strukturi slična zabranama iz Deset zapovijedi.

U nastavku čitamo: „Zmija bijaše lukavija” (3,1). Riječ „lukav” u Bibliji je dvoznačan pojam koji može označavati krepost koju valja gajiti (usp. Izr 12,16; 13,16), ali ako je zlouporabljena, postaje pogubna (usp. Job 5,12; 15,5). Zmija je u istočnim kultovima bila simbol

Centar za rehabilitaciju i odgoj djece

Evanđeoska služba Zlatnog cekina y Stjepan LICE

U

vrijeme nemara, okrutnosti i bezdušnosti – a, uz njih, i ravnodušnosti – redovito se događa da snažno zaživi i suosjećajnost i plemenitost. Tako je bilo i za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Godine 1993. franjevci iz Bologne potaknuli su i novčano omogućili izgradnju Centra za rehabilitaciju i odgoj djece u Slavonskom Brodu. Budući da su franjevci iz Bologne prikupljanje potrebnih novčanih sredstava osmislili preko njihova dječjeg glazbenog festivala Zecchino d’oro, Centar je nazvan tim imenom – Zlatni cekin. Brigu za izgradnju i vođenje Centra preuzela je Franjevačka provincija Bosna Srebrena, dok je Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda dala suglasnost da Franjevački samostan Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu predstavlja Centar u pravnom prometu. Franjevačkom bratskom osjetljivošću i povjerenjem dva provincijala – fra Petra Anđelovića, sa strane

16 svjetl ori jeci . ba

Bosne Srebrene, i fra Mirka Mataušića, sa strane „Ćirila i Metoda” – omogućeno je da zaživi ova ustanova i – šire – ovaj pothvat i za djecu s teškoćama u razvoju i za djecu bez tih teškoća.

Ne tako davno svu djecu – kao i sve osobe s posebnim potrebama – običavalo se nazivati djecom, odnosno osobama s invaliditetom ili hendikepom.

Kako su se teškoće u razvoju sve jasnije prepoznavale, razlikovale i određivale, iz čega je slijedilo i odgovarajuće dijagnosticiranje, a s njom i rehabilitacija, sve se više govori o djeci s posebnim potrebama. Vrijedno je primijetiti da je u skandinavskim zemljama uobičajen naziv: djeca – odnosno osobe – s povećanim životnim izazovima.

Svjedočanstvo franjevačke duhovnosti Pozornom čitatelju Evanđelja ne može promaknuti da se Isus često susretao s ljudima s posebnim potrebama. Obraćao

im se, zauzimao za njih, liječio im i duh i tijelo. Njih, grubo isključene iz društva, vraćao je u društvo i time nastojao obnoviti i njihov osobni život i život cijeloga društva.

Isus je zbog toga i došao: da svakome podari, da svakome podsvijesti iskustvo djeteta Božjeg. Zbog toga, premda je uvijek polazio od pojedinca, nikada se nije zadržavao na njemu. Posvećujući se pojedincima, zauzimao se i za one s kojima su dijelili život. Liječeći pojedince, liječio je obitelji, u širem smislu – i društvo. Time što se svakoga trudio uvesti u blagoslovno iskustvo djeteta Božjega, htio je obnavljati dostojanstvo roditeljstva, dostojanstvo obiteljskog života.

Dostojanstvo Božje obitelji.

Po tome je briga o osobama s posebnim potrebama u srcu odziva Evanđelju. U srcu evanđeoske službe. Sveti Franjo Asiški je svoj duhovni put započeo približavanjem gubavcima, brigom o njima. U njegovo vrijeme gubavci su bili isključeni iz ljudskog društva te su trebali živjeti izvan naselja i nisu se smjeli približavati zdravim ljudima. Franjo je to prepoznao neprihvatljivim u duhu Evanđelja. On, jednostavno, nije mogao zamisliti svijet u kojem bi itko bi isključen iz bratskih i sestrinskih odnosa, iz Božje obitelji. I njegova prva braća svoj su duhovni put započinjali na njegov način – i posluživanjem gubavaca, skrbeći o njihovim potrebama.

Centar za rehabilitaciju i odgoj djece Zlatni cekin svjedočanstvo je franjevačke duhovnosti, evanđeoska služba u punom značenju te riječi te ogledalo ljudske humanosti. U Centru se sretno usklađuje rad dobro ustrojenog i zauzetog stručnog osoblja kao i raznih volontera. Materijalni uvjeti rada osiguravaju se dijelom iz državnog i gradskog proračuna, dijelom iz doprinosa roditelja za troškove vrtića djece tipičnog razvoja te dijelom – osobito vrijednim

i poticajnim darom – iz donacija. Nije pretjerano reći da je Centar za rehabilitaciju i odgoj djece Zlatni cekin svojevrstan – k tome i jasno prepoznatljiv – znak Božje prisutnosti i Božjeg djelovanja među nama i ogledalo naše plemenitosti i dobrote. Biti Božji suradnici u tom pozivu i poslanju istodobno je i odgovornost i blagoslov. Potrebe za radom ovoga Centra su velike i svatko može na svoj način pomoći i doprinijeti njegovom razvoju. x

Zlatni cekin je kroz 26 godina rada postao moderna zdravstveno-odgojna ustanova koja u radu s djecom s teškoćama u razvoju ima dobre rezultate. U njemu se radi rana dijagnostika, rana rehabilitacija i rana socijalizacija, Bobath, Vojta i druge terapije, Montessori program, Kateheza Dobrog Pastira, program za potencijalno darovitu djecu kao i pružanje socijalnih usluga. Centar tijekom godine primi više od 700 pacijenata, a oko 200 njih je svakodnevno uključeno u razne terapije koje provodi oko 60 uposlenih djelatnika (2 liječnika specijalista, 3 rehabilitatora, 3 psihologa, 2 logopeda, 2 radna terapeuta, 6 fizioterapeuta, 8 medicinskih sestara i njegovatelja, 11 Montessori odgajatelja kao i drugo tehničko i pomoćno osoblje).

Usluge koje pruža „Zlatni cekin” djeci s teškoćama roditelji ne plaćaju. Troškovi su dobrim dijelom pokriveni novcem koji se dobije kroz ugovor od HZZO-a i iz Fonda soc. skrbi te skromnog učešća pojedinih općina. Da nije bilo dobročinitelja, još ne bi bilo Zlatnog cekina niti bi se on održao niti bi napredovao, ostao bi bez novih edukacija, nove nadogradnje, nove opreme i novih programa, jer sve to mnogo košta.

Od kolike je važnosti pomoć našega Centra djeci s teškoćama u razvoju ne da se lako opisati u malo riječi.

Sazrijevanje mozga je intenzivno u najranijem razdoblju

djetinjstva i preko 50 % je završeno do 4-5 godine. Ako do tada ne potaknemo dijete, neke se od funkcija mozga neće niti razviti u punom opsegu. Ali, ipak nikad nije kasno početi poticati taj razvoj, samo su rezultati tog rada, kad se zakasni, znatno manji i sporiji. Često se pitamo zbog čega nekom djetetu nedostaju vještine samopomoći, zašto su preagresivna ili pak povučena u skupini druge djece, ili zašto se odbijaju uključiti u grupne aktivnosti ili ima neke poremećaje u ponašanju i zaostaje. Hoće li dijete dostići svoje biološke potencijale ili ne ovisi o tome koliko se radi na njegovom razvoju. Pretjerano gledanje televizije, igranje video igrica, nedostatak grafomotoričkih aktivnosti i tjelesna neaktivnost oštećuju i smanjuju razvoj pojedinih bioloških potencijala kod djece. Roditelji, kao i svi ostali koji su uključeni u rad s djetetom, često nenamjerno griješe, jer ne znaju kako optimalno stimulirati djetetov razvoj, zato mnogi traže stručnu pomoć u našem Centru koji pruža djeci s teškoćama polivalentnu rehabilitaciju i interdisciplinarni rad. Potrebe su velike. Koliko samo roditelja djece sa znakovima autizma nemaju gdje se obratiti za pomoć svojoj djeci! Zato je svaka pomoć Zlatnom cekinu izravna pomoć ovoj i ovakvoj djeci. studeni 2019.

17

D

vadeseto je stoljeće obilježeno trima razornim ratovima s teškim posljedicama, od kojih je Drugi svjetski rat (1941. – 1945.) za provinciju Bosnu Srebrenu bio daleko najtragičniji.

U Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.) u BiH je stradalo 360 000 osoba, ili 19 % stanovništva. Posljedice su rata najteže pogodile siromašno stanovništvo. Bosanski franjevci u tom ratu nisu doživjeli pogubljenja i stradanja kao u druga dva.

Drugi svjetski rat Drugi je svjetski rat bio najsmrtonosniji sukob u ljudskoj povijesti. U ratu je stradalo oko 55 milijuna ljudi, a bilo je daleko više ranjenih. U njemu je sudjelovalo oko 110 milijuna vojnika iz 61 zemlje. Ratni i poratni vihori sručili su se i na provinciju Bosnu Srebrenu.

Kao rezultat rata nastala je Federativna Republika Jugoslavija, utemeljena na komunističkim, jednostranačkim i ateističkim principima. Jugoslavenska je komunistička vlast neposredno poslije rata činila strašne zločine, posebice nad hrvatskim narodom. Broj stradalih, prema navođenju povjesničara, enormno se razlikuje. Dr. Jurčević piše: „Godine 1945., neposredno nakon završetka rata, preko slovenskog teritorija se prema Austriji u velikom kaosu povlačilo oko pola milijuna hrvatskih civila i oko 200 tisuća hrvatskih vojnika... To znači da se oko 700 tisuća Hrvata pokušalo bijegom spasiti od komunizma.” Većinu ih je zarobila jugoslavenska vojska, tek se dvadesetak posto uspjelo probiti do Bleiburga ili u druge dijelove Koruške. Tu su ih zarobili Britanci, izručili jugoslavenskim vlastima koje su ih priključile onoj zarobljenoj većini. Neki su zarobljenici poslani u JNA, neki su i pušteni ili su na neki drugi način izmakli smrti.

Mnoštvo ih je stradalo u tzv. Blajburškoj tragediji. Radi se o koloni smrti, nazvanoj Križni put, od Slovenije, preko 18 svjetl ori jeci . ba

Franjevci među svojim pukom

Franjevci u ratovima 20. stoljeća y fra Anđelko BARUN barun.andjelko@gmail.com

Drugi je svjetski rat bio najsmrtonosniji sukob u ljudskoj povijesti. U ratu je stradalo oko 55 milijuna ljudi, a bilo je daleko više ranjenih. U njemu je sudjelovalo oko 110 milijuna vojnika iz 61 zemlje. Ratni i poratni vihori sručili su se i na provinciju Bosnu Srebrenu Hrvatske, BiH i Srbije sve do Makedonije. Na tom su putu, bez suđenja, čak i bez vođenja evidencije, zarobljenici mučeni i brutalno ubijani. O stradanjima svjedoče masovne grobnice kojih je u Sloveniji pronađeno 600, u Hrvatskoj 850, u BiH 100, u Srbiji 200. Dosad najveće otkopano grobište nalazi se u šumi Tezno kraj Maribora. U tom se stratištu nalazi između 15 i 20 tisuća pogubljenih. Velikih grobišta ima nekoliko na području Dravograda, Slovenj Gradeca, Celja, Hudoj jami. Na Križnom putu ubijena su sedmorica bosanskih franjevaca u Maceljskoj šumi kraj Krapine.

Komunistička Jugoslavija držala je Katoličku Crkvu nazadnjačkim čimbenikom u društvu i svojim velikim neprijateljem. Stoga je svećenike i nakon rata maltretirala, zatvarala, i ubijala. Na prostorima Jugoslavije u ratu i poraću ubijeno je 664 katoličkih svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. To je više nego takvih pogubljenja u svim

drugim komunističkim europskim zemljama zajedno.

U vremenu od 1941. do 1946. stradalo je 68 franjevaca Bosne Srebrene: ubijeno je 39 svećenika, jedan časni brat, devetorica bogoslova, osmorica sjemeništaraca. Jedan je franjevac umro od mučenja u zatvoru 1947. godine, a desetorica su umrli od tifusa koji je bio posljedica rata. Ubijanjem svećenika komunističke su vlasti željele utjerati strah među ljude.

Poslijeratna stradanja Iako je Ustavom FNRJ svim građanima zajamčena sloboda savjesti, vjeroispovijesti i vršenja vjerskih dužnosti, to praktično nije vrijedilo za svećenike. Smatrani su i dalje državnim neprijateljima koje ne treba pustiti na miru. Slijedila su zatvaranja, montirani procesi, lažni svjedoci i osude na smrt strijeljanjem, doživotni ili dugogodišnji zatvori.

Politički (ne)korektno

Ex oriente lux? (II.) Franjino putovanje na Istok, a na osobit način njegov susret sa sultanom Al Malikom al Kamilom u Damietti, bijahu objektom mnogih i različitih interpretacija kroz osam stoljeća od tih povijesnih događaja, ispravno primjećuje franjevac Artemio Vitores Gonazales. y fra Pavo FILIPOVIĆ euraklyon@gmail.com

P

osebno je Franjin susret s egipatskim Sultanom bio i „ostao epizoda uvijek otvorena za kontroverzne interpretacije” (A. V. Gonzales). U posljednje su se vrijeme neki autori pozabavili upravo tom temom, osobito Cristina Siccardi u knjizi Sveti Franjo. Jedna od najizobličenijih osoba u povijesti (2019.) te John V. Tolan u knjizi Sveti Franjo i sultan: susret prikazan na pozadini osam stoljeća spisa i slika (2007.). U istraživanjima tih autora jasno se uočava ono što je teolog Dietrich von Hildebrand nazvao epohalizmom. To je, kako tvrdi, idolatrija vlastitoga vremena, razdraganost što pripadamo ovomu dobu, umišljenost vlastite epohe koja proizvodi osjećaj superiornosti nasuprot svim vizijama stvarnosti prijašnjih epoha. Iz toga onda proizlazi i nekritičko ustrajavanje na onome što je trend vlastitoga vremena.

U vrijeme Francuske revolucije pokušavali su neki autori svetoga Franju prikazati čak i kao vjerskoga fanatika.

Danas nam ta slika izgleda smiješna, potpuno je démodé. Tada je međutim bila itekako prihvaćena. Kako će jednoga dana izgledati slika koju danas o tome 20 svjetl ori jeci . ba

zagonetnom svecu imamo? – Ta je pak slika Franje Asiškoga kao apostola mira, modela ekumenskoga i preteče međureligijskoga dijaloga. Zagovornicima ovakve slike – a takvih je danas mnogo – nikako nije jasno da Franjo Asiški nije išao na Istok iz želje za međureligijskim dijalogom, već prvenstveno iz misionarskih motiva, što u franjevačkoj optici nipošto nije negativna stvar budući da se ne radi o sektaškome prozelitizmu. Franjevac Jürgen Neitzert kaže kako su sudionici jednoga znanstvenog skupa u Njemačkoj, povodom 800. obljetnice rođenja svetoga Franje, donijeli zaključak kojim se dandanas i on sam vodi: „Ne smatramo kako je došlo vrijeme muslimanima navijestiti evanđelje. Smatramo kako je sada vrijeme da im budemo podložni i da im služimo.” Isti Neitzert dalje ističe: „U dijalogu s jednim studentom muslimanom došli smo nakon mnogo godina do zaključka kako je kroz naše razgovore on postao više musliman, a ja više kršćanin”. Donošenje radosne vijesti svijetu islama? – Démodé! Misioniranje? – Politički nekorektno! Što to međutim govori o zapadnjacima i kršćanima danas?

Iz kojega razloga tako olako kršćani odustaju od pokušaja donošenja radosne vijesti muslimanima, pa čak i Asižaninu poriču kako se odvažio otići na Istok misionariti muslimane? Odgovor je jednostavan: zamor vlastite religije, kulture i civilizacije uvijek rađa udivljenjem prema tuđoj religiji, kulturi i civilizaciji. Današnji zapadnjak i kršćanin definitivno pati od kompleksa manje vrijednosti pred islamom. I ne samo islamom, nego sve više i pred hinduizmom i budizmom o čemu svjedoče figurice Bude u svakome četvrtom „kršćanskom” domu u gradovima Zapada! Što to mi zapadnjaci ili mi kršćani imamo donijeti svijetu islama? Mi koji smo jedva izašli iz „mračnoga srednjega vijeka” pa odmah zapali u još gore zlo kolonijalizma? Mi da nešto možemo pružiti islamu koji je tobože već u srednjemu vijeku bio tako napredan? Ex oriente lux! Ex occidente luxus! Sa Istoka svjetlost! Sa Zapada raskoš i razvrat!

Zapanjujuće je koliko su se primjerice njemački filozofi, pjesnici i književnici od 17. stoljeća naovamo zanimali za islam, divili mu se i istraživali ga, a u isto vrijeme oštro kritizirali i odbacivali kršćanstvo. Zanimljiv anakronizam! Koncem 17. stoljeća Osmanlijska uzvišena država već je pokazivala jasne znakove stagnacije, a mir u Srijemskim Karlovcima sklopljen 1699. godine označavao je konac duge ekspanzionističke snage i siline islama. Pa ni Drugi morejski rat (1714.

– 1718.), vojni sukob Mlečana i Habsburške Monarhije s Osmanskim Carstvom, nije Osmanlijama donio željeni obrat jer su i tu bili poraženi. I upravo u to vrijeme stagnacije islamskoga ekspanzionizma na Zapadu počinje veliko oduševljenje mnogih umova islamom. Usudio bih se reći kako je i sveti Franjo na neki način bio fasciniran vjerom muslimana, ali bez ikakvih kompleksa. Možda je upravo zbog tolikih heretičkih pokreta u kršćanstvu njegova vremena – katari, patareni, albigenzi i dr. – Franjo bio fasciniran vjerom muslimana koji nikada ne bi tek

Reportaža

ŽUPA SV. ANTE PADOVANSKOG, ŽEPČE

OTVORENI ZA NOVU EVANGELIZACIJU S prvim danima jeseni u dolini svih bosanskih rijeka stvara se gusta magla koja tek oko podneva napušta riječne kotline i polja. Takvo jedno polje jest i Žepačko, smješteno u središnjemu toku Bosne. Ljudi su već odavna prepoznali prednosti ove riječne doline, pa su prvi ljudi ondje živjeli još u prapovijesti, a za njega su znali i naši bosanski kraljevi, nazivajući mjesto na južnom kraju polja Žepče. Nakon teškoga osmanskog razdoblja bilo je vrijeme uspostaviti katoličku župu.

22 svjetl ori jeci . ba

P

y Danijel STANIĆ danijel@svjetlorijeci.ba Prvi pisani spomen Žepča seže u davnu 1458. godinu i Povelju Stjepana Tomaša, koja datira 14. listopada. Taj je nadnevak kasnije zaveden kao Dan Općine Žepče, a upravo na taj dan posjetili smo župnu zajednicu sv. Ante Padovanskog. Dok je trajala svečana sjednica Općinskoga vijeća u povodu Dana Općine, kojoj je nazočio i domaćin župnik vlč. Predrag Stojčević, mi smo se u međuvremenu imali vremena pozabaviti zanimljivom prošlošću ovoga mjesta i njegove katoličke župe na obalama rijeke Bosne.

Povijest župe sv. Ante veže se uz početke župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u susjednoj Osovi. Naime, nekoć je u čitavoj dolini postojala jedinstvena župa, prvotno spomenuta 1737. godine, koja je pripadala kreševskom samostanskom području, a opsluživali su je franjevci Bosne Srebrene. Župne matice vode se od davne 1750. godine. No kako je bilo neobično svako toliko godina mijenjati sijelo, odnosno sjedište župe, u različita mjesta Polja, odlučeno je da 1850. godine bude osnovana župa u Osovi sa stalnim sjedištem u tomu naselju. Godine 1879. ocijepila se od Osove i jedna župa u južnom dijelu Žepačkoga polja, župa Našašća Svetoga Križa, današnja župa sv.

Ante Padovanskog u Žepču. Ova je župa kasnije povjerena dijecezanskom kleru, a tako je i danas.

Prva župna crkva u Žepču bila je građena 1889. u gotičkomu slogu, s

golemim tornjem visokim 30 metara.

Ona je s vremenom bila proširena. Te 1961. godine izmijenjen je i naslovnik župe, pa ona više nije bila župa Našašća Svetoga Križa, nego sv. Ante Padovanskog. Iste godine prošireno je i crkveno zdanje Ipak, kako nije zadovoljavala uvjete velike vjerničke zajednice, u travnju 2000. godine srušena je i druga crkva iz 1961. godine. Iste godine u studenom već je bila dovršena gradnja nove župne crkve, u dimenzijama 35 x 18 metara, koja sa svoja dva tornja u pročelju, visokima 35 metara, dominira vizurom grada te je vidljiva i s veće udaljenosti.

Crkva ipak nije u centru grada, kako bi se očekivalo za ovako monumentalnu građevinu. Svojevremeno je nakon dužega čekanja dopuštenja određeno da crkva bude podignuta izvan čaršije, na periferiji. No nakon zadnjega rata gradsko područje se proširilo, tako da župna crkva pomalo dobiva mjesto koje zaslužuje – u središtu naseljenoga mjesta. Svjedoči o tomu i župnik ove zajednice koji se netom vratio sa svečanoga obilježavanja Dana Općine. Župna je zajednica velika, potrebe vjernika za pastoralnom brigom svakodnevne, pa vlč. Predrag ima i pomoćnika u osobi župnoga vikara. To je vlč. Fabijan Štedul, ovogodišnji mladomisnik. Ova dvojica mladih svećenika vrlo dobro odgovaraju na potrebe župe te smo u župnoj kući imali priliku s njima razgovarati o životu njima povjerene vjerničke zajednice.

Dinamična zajednica U životu jedne župe najvažnije je sagledati stanje vjerničke zajednice. Jer crkve, kako vidimo i na primjeru rušenja i gradnje župnih crkava u Žepču, nisu uvijek trajne. Crkva u Žepču pak, pisana velikim početnim slovom, broji oko 4100 župljana, dok u čitavu Žepačkom dekanatu živi oko deset tisuća vjernika katolika. Ipak, kako tvrdi župnik Stojčević, u zadnje vrijeme osjetne su promjene u brojnosti: „Otkako sam župnik u studeni 2019.

23

Održan Međureligijski susret Duh Asiza Svjetlo riječi

SARAJEVO – U srijedu, 9. listopada, u multimedijalnoj dvorani Sv. Franje Asiškoga u Franjevačkom samostanu Sv. Križa na Kovačićima u Sarajevu, održan je međuvjerski susret Duh Asiza Pomirenje i mir te prijem povodom blagdana sv. Franje Asiškoga.

Susret je organiziralo Vijeće za ekumenizam i međuvjerski dijalog Bosne Srebrene i Udruženje Pontanima, a pje-

Proslava sv. Mihovila Svjetlo riječi

U samostanskoj crkvi sv. Vlaha u Pridvorju, 3. listopada, služena je sveta misa prigodom blagdana sv. Mihovila – zaštitnika policije, koju je upriličio policijski kapelan fra Ivo Kramar. Misi su, uz načelnika i zamjenika načelnika Policijske uprave, prisustvovali brojni policijski službenici iz svih policijskih postaja.

Misu je predvodio gvardijan samostana u Cavtatu fra Ilija Stipić koji je u nadahnutoj propovijedi govorio o sv.

Mihaelu – arkanđelu, zapovjedniku nebeske vojske u borbi protiv Luciferovih sila, zbog čega se vjernici koji se nađu u nevolji često obraćaju ovom arkanđelu.

Samo ime Mihovil potječe iz hebrejskog jezika i znači „Tko je kao Bog”. To je moćni anđeo koji je svojom zaštitom stalno prisutan. On je borac, molitelj i pratitelj te zaštitnik policajaca i vojnika. Stoga je fra

smom Anđelov pozdrav Mariji, otvorio ga je Zbor bogoslova Franjevačke teologije Sarajevo Fra Nenad Dujić pod ravnanjem dirigenta fra Emanuela Josića. Potom se uz riječi dobrodošlice prisutnima obratio fra Kristijan Montina, pročelnik za međuvjerski dijalog i ekumenizam Bosne Srebrene i moderator susreta. Predsjednik Jevrejske zajednice, Jakob Finci ispričao zbog spriječenosti prisustvovanju, a prisutnima se ispred Srpske pravoslavne Crkve obratio protonamjesnik Mladen Drobnjak, potom Malik ef. Šljivo ispred Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

U ime Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini, Vrhbosanske nadbiskupije i kardinala Puljića, prigodnu poruku uputio je mons. Slađan Ćosić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije. Ispred Protestantske evanđeoske alijanse u Bosni i Hercegovini govorio je pastor Tomislav Dobutović. Uslijedio je govor Dunje Mašić ispred duhovne organizacije Sathya Sai za Bosnu i Hercegovinu.

Fra Kristijan Montina je zatim sve pozvao da se u kratkoj tišini pomole za mir, a nakon molitve uslijedilo je obraćanje provincijala Bosne Srebrene fra Joze Marinčića. Pred kraj susreta istaknutim pojedincima fojnički gvardijan fra Mirko Majdandžić i definitor Bosne Srebrene fra Nikica Vujica uručili su medaljone dijaloga fra Anđela Zvizdovića, a susret je zaključen Molitvom sv.

Franje i pjesmom Bože moj dopusti mi u izvedbi zbora Pontanima pod ravnanjem dirigenta Emira Mejremića nakon čega je uslijedio prijem prigodom blagdana sv. Franje.

Ilija pozvao sve policajce da u obavljanju svog svakodnevnog teškoga, ali časnog posla, budu zaštitnici ljudi i obavljajući svoj posao, kada su često prisiljeni hodati po rubu, sposobni odvagnuti dobro od zla i čestito obavljati svoj posao. Poslije svete mise fra Ivo Kramar upriličio je ugodno druženje svih nazočnih.

Istoga je dana filijalna crkva u Zimči kod Visokog proslavila svoga naslovnika – Miholjdan gdje je svetu misu predvodio fra Josip Ikić uz koncelebraciju fra Franje Radmana. Ministranti su bili sjemeništarci dok su vjernici liturgijskim čitanjima i pjevanjem uzveličali misno slavlje. Već je postala tradicija da se na proslavi patrona svake godine okupljaju brojni Zimčani kojima se pridruže i vjernici iz Visokog. Nakon mise druženje je nastavljeno u crkvenom dvorištu.

Miholjdan je svečano proslavljen i u Varešu gdje je koncelebrirano misno slavlje predvodio nekadašnji vareški župnik

fra Ivica Vidak, sadašnji župnik u Sivši.

Osvrčući se na pročitana svetopisamska čitanja fra Ivica je naglasio važnost vjere u ljudskom životu te je rastumačio značenje samoga imena „Mihovil”. Misno je slavlje pjevanjem pratio vareški župni zbor pod ravnanjem sestre Ružice Marijić. Na kraju je upriličeno narodno veselje uz tradicionalni valcer i kolo. Napomenimo kako se župna zajednica za proslavu patrona pripremala trodnevnicom, a na kulturnom polju i ove je godine održan VaClaF – tradicionalni koncert klasične glazbe.

Blagdan sv. Mihovila, zaštitnika vojske i policije proslavljen je i u župi Ovčarevo. Svečano slavlje započelo je procesijom sa slikom sv. Mihovila koju su nosili pripadnici vojske i policije, a potom izložili na oltaru. Na proslavi se okupilo mnoštvo vjernika, vojske i policije, a svečano misno slavlje predvodio je fra Davor Petrović, duhovni asistent OFS-a Bosne Srebrene. studeni 2019.

27

Samotno mjesto

Ubojica prerušen u liječnika Eutanazija malo-pomalo dolazi. Već je legalizirana u nizu zemalja – Kanadi, Švicarskoj, Belgiji i Nizozemskoj – a sada je i talijanski ustavni sud donio odluku prema kojoj eutanazija nije zločin ako pacijent trpi nepodnošljivu fizičku i psihičku bol. y Boris BECK boris.beck.735

E

utanazija ne samo da je legalizirana nego postaje i obvezna.

Katolička Bolnica svete Marte u kanadskoj pokrajini Novoj Škotskoj nije obavljala eutanaziju, ali sada joj je to naložio pokrajinski odjel za zdravstvenu zaštitu. Ne samo da se eutanaziraju oni koji trpe bol nego ih se eutanazira ako mi mislimo da trpe.

U Nizozemskoj je veliki interes izazvao slučaj u kojem je bila eutanazirana dementna pacijentica. Dotična je, dok je još bila zdrava, ovjerila izjavu da je Spomenik djeci ubijenoj eutanazijom u umobolnici Eglfing-Haar

Ilustracija

28 svjetl ori jeci . ba

se eutanazira kad Alzheimerova bolest uzme maha. Kada je liječnica zaključila da pacijentica više nije uračunljiva, dala joj je smrtonosnu injekciju. Slučaj je završio na sudu, a liječnica je oslobođena.

Zbog toga je jezivoga slučaja u Nizozemskoj opao broj eutanazija, prvi put otkad je legalizirana, i to za čak 9 %. „Dozvola za ubojstvo”, kako se to kaže u filmovima o Jamesu Bondu, nizozemski su liječnici dobili 2002. za slučaj da se suoče s pacijentima koji trpe „nepodnošljive patnje bez izgleda za oporavak”.

Primjera eutanazije je, dakako, bilo ondje i prije, kao i potpomognutih samoubojstava, ali radilo se o kažnjivim djelima koja su se činila potajno, rijetko i nad bolesnicima u terminalnoj fazi.

Otkad je „dobra smrt” – što je točno značenje riječi eutanazija – postala legalna, iz godine u godinu povećava se broj slučajeva. Ono što je bilo namijenjeno pacijentima u zadnjem stadiju karcinoma, sada se primjenjuje na ljude koji bi poživjeli još koju godinicu – na oboljele od mišićne distrofije, na dementne starije osobe pa čak i na mlađe ako su duševno bolesni. Godine 2007. bilo je eutanazirano oko dvije tisuće Nizozemaca, a 2017. njih 6600, s tim da je još toliko zahtjeva odbijeno.

Glasnik i otac laži To što se ubijanje starih, bolesnih i dementnih naziva „dobrom smrću” miriše na sumpor. U tom se dimu nazire duhovno biće kome je volja posve zla, koje je prokleto bez prava na priziv, a kome mi dajemo oči, jezik i ruke da preko nas čini zlo – koje za sebe kaže da ne postoji. A tko bi i mogao biti dostojan protivnik Boga kojemu je ime „Ja jesam” nego Đavao koji za sebe kaže „Ja sam nitko”? Onaj tko je Nitko nema lika, samo maske. Pod maskom i ulazi u našu civilizaciju, u obličju zmije što je uvjerila Adama i Evu da zagrizu zabranjeni plod i tako uvedu zlo u svijet.

U dimu eutanazije nazire se duhovno biće kome je volja posve zla, koje je prokleto bez prava na priziv, a kome mi dajemo oči, jezik i ruke da preko nas čini zlo – koje za sebe kaže da ne postoji

B

acci je ušao u sobu i nekoliko minuta me mirno promatrao. Onda se podigao na stražnje noge da odmjeri visinu kreveta na kojem sam se ugodno smjestila s laptopom u krilu.

Pokušao je i skočiti, iako je bio najmanje četiri puta manji od visine kreveta.

Kad je shvatio da od njegove namjere da mi se pridruži neće biti ništa, mirno je sjeo, rezigniran odlukom da barem bude u mojoj blizini. Bacci je psić čiji nas je vlasnik ugostio u svojoj kući za vrijeme turneje. Podigla sam ga nježno i položila na krevet. Smjestio se uz mene, konačno zadovoljan. Nije se bunio kad sam ga prestala milovati i nastavila tipkati po tipkovnici. Bilo mu je dovoljno da je uz nekoga. Bio je zadovoljan mojom prisutnošću.

To njegovo zadovoljstvo, toplina i smireno disanje prenijeli su se i na mene. Osjetila sam kako se stres od dugačke liste stvari koje moram obaviti na putu i briga oko djece koju sam doma ostavila s mamom, jednostavno topi.

Kako je divno biti prisutan – ne samo tijelom nego i duhom – u trenutku u kojem se nalazimo, neopterećeni pritiskom budućih obveza i neučinkovitih briga, pomislila sam i nastavila tipkati.

Lažna uvjerenja Kako neočekivano, pomislila sam, da me je mali Bacci podsjetio na važnost, ljepotu, i svetost sposobnosti da budemo prisutni – koju je Jean Pierre de Caussade opisao kao „sakrament sadašnjeg trenutka”. A zapravo i nije tako čudno – franjevački svećenik Richard Rohr, često govori o tome kako mu je njegov pas Venus pomogao „vježbati” umjetnost potpune prisutnosti – življenja u sadašnjem trenutku, u kojem je uvijek baš onako kako treba biti.

Prisjetila sam se i riječi prijatelja Daniela Epsteina kojega sam prije nekoliko godina intervjuirala za svoju emisiju Waking Up In America. Daniel je marketinški konzultant koji je uz uspješnu 32 svjetl ori jeci . ba

O radosti življenja

Umjetnost življenja sada y Tatiana Tajči CAMERON tatianatajci

No, sad kad sam bila tu – u trenutku u koji sam uložila puno rada i vremena, odlučila sam biti potpuno prisutna – tijelom, srcem i duhom. Uživala sam u svakoj noti, svakoj riječi i svakoj kratkoj tišini između dviju glazbenih fraza karijeru i dobar život ipak uvijek bio nesretan. Ništa mu nije odgovaralo ili bilo dovoljno. Stalno je bio uznemiren i nervozan. Čak bi se pitao zašto se morao roditi i kad će se već ovaj život okončati. „Neuroza kod ljudi dolazi iz prefrontalnog korteksa – dijela mozga koji je zaslužan za planiranje (i strah od) budućnosti i tugovanje za prošlošću”, objasnio mi je Daniel. „Životinje nemaju tu sposobnost – to je svojstveno ljudima.

Kod mene se sve svodilo na dvije stvari: da nisam dovoljan i nemam dovoljno.

Iz ta dva lažna uvjerenja, kojih sam se držao kao najveće istine, živio sam u stalnoj borbi za još – više novaca, bolji status, uzbudljive avanture sa ženama – i sve me je to činilo jako lošom, pohlepnom i nezahvalnom osobom. Bio sam svjestan koliko sam ljudi povrijedio takvim ponašanjem.”

Kad se umorio od svega, Daniel je potražio pomoć. Znao je da želi i mora ozdraviti. „Uzeo sam kameru i odlučio potražiti Boga kojega nisam poznavao.

Vjerovao sam da je duhovno osvještenje jedini način da se utiša neuroza i taj dio mozga”, rekao mi je Daniel, koji je kao analitična osoba studirao kognitivnu psihologiju. Prilikom uobičajenih poslovnih putovanja potražio bi ljude raznih i snažnih vjera. Kroz njihove je priče ubrzo shvatio kako je zahvalnost za sve što jesmo i što imamo u sadašnjem trenutku prvi korak prema milosti kroz koju jedino i možemo susresti stalno prisutnoga Boga, koji kaže „ja jesam”, a ne „ja sam bio” ili „ja ću biti” tvoj Bog. Kad smo potpuno prisutni u toj zahvalnosti, milosti i povezanosti s Bogom, ne možemo u isto vrijeme brinuti o budućnosti ili žaliti za onim čega više nema. Shvaćamo da sve što nam treba postoji baš sad. (Baš kao u molitvi „kruh naš svagdanji daj nam danas” – ne sutra, ne jučer nego „sada”.)

Za kraj našega razgovora Daniel mi je otpjevao stari židovski napjev „Eli atah v’odeka” koji u prijevodu znači: „Ti si moj Bog i ja sam ti zahvalan. Ti si Bog kojeg slavim.” Dok je pjevao svaka riječ

Novi broj časopisa Communio Communio/SR

Novi broj Communija (br. 135), drugi u 2019. godini, posvećen je dvjema danas društveno jako aktualnim temama: „Starost” i „Poštivanje granica”. Prva dva priloga u temi „Starost” pišu o starosti iz perspektive biblijskih znanosti. To su prilozi autorice Sophie Ramond pod naslovom „Starimo misleći na smrt. Tumačenje Prop 12, 1-8” i autora Thomasa Södinga pod naslovom „Proroštvo starosti. O obećanju u Novom zavjetu”. Nakon ovih promišljanja slijedi prilog Ivice Raguža naslova „Protiv ideologije dugoga života. Nekoliko natuknica o starosti u sv. Jeronima”. Verena Wetzstein autorica je sljedećega priloga pod naslovom „Demencija kao izazov. Etičke Proslava sv. Franje Asiškoga Svjetlo riječi

Na blagdan sv. Franje Asiškog, 4. listopada, u crkvi sv. Franje na Dobrinji, svečano misno slavlje u 18:30 sati predslavio je misionar milosrđa fra Josip Ikić.

U suslavlju je bio provincijal fra Jozo Marinčić i još četrnaest svećenika. Na misi je sudjelovao veliki broj vjernika, hodočasnika i nekoliko redovnica.

Liturgijsko pjevanje, pod ravnanjem fra Emanuela Josića, animirao je zbor bogoslova fra Nenad Dujić.

Proslavi patrona prethodila je trodnevnica koju je predvodio fra Josip Ikić.

Bilo je organizirano čašćenje relikvija sv.

Franje, Klanjanje pred Presvetim, a na uočnicu Obred preminuća sv. Franje.

Svaki dan trodnevnice bio je tematski nagovor kao i mogućnost za sakrament ispovijedi i duhovni razgovor. Na uočnicu proslave bila je obilježena i obljetnica posvete crkve. Na misama kroz trodnevnicu pjevao je i svirao bend El Shaddai.

Svoga nebeskoga zaštitnika, sv. Franju svečano je proslavila i župa Guča Gora gdje je svečano misno slavlje pred34 svjetl ori jeci . ba

perspektive”, a prilog Herberta Schlögela „Kršćanska anticipativna skrb za pacijente i Advance Care Planning.

Odnos s napetostima” posljednji je prilog u temi „Starost”.

Promišljanja u temi „Poštivanje granica” započinju prilogom „Istočni vodio međugorski župnik fra Marinko Šakota uz koncelebraciju još 30-ak svećenika. U prigodnoj propovijedi fra Marinko je govorio o životu sv. Franje napomenuvši kako je za vjernike važno krenuti stazama i putem Božjim, otkriti svoj identitet i slijediti Krista. Župa i samostan su i ove godine patron proslavili u nazočnosti brojnih hodočasnika iz svih krajeva naše zemlje.

Istoga dana patron je proslavila i župa Rumboci gdje je središnje euharistijsko slavlje predslavio fra Anđelko Domazet, profesor s KBF-a Sveučilišta u Splitu. U prigodnoj homiliji je promišljao o krizi vjerodostojnosti i odgovornosti, a vjernike je pozvao da po primjeru sv. Franje nastoje konkretno živjeti poruku evanđelja.

Blagdan sv. Franje proslavljen je i u župi Bila kod Livna gdje je misno slavlje predvodio fra Ivan Šarčević koji je u homiliji govorio o važnosti franjevačke duhovnosti u BiH i pučkim pobožnostima koje su iz nje proistekle. Na kraju svetoga misnog slavlja članovi KUD-a Tribanj zaigrali su kolo ispred crkve gdje je upriličeno narodno veselje.

grijeh – povijest oslobođenja?” autora Ludgera Schwienhorst - Schönbergera. „Bezgranično optimiranje? Human Enhancement ‘Homo Deus’-a” naslov je sljedećega priloga kojemu je autor Jochen Sautermeister. Slijedi prilog „Opsesija prekoračenja granice. O krizi moderne” autora Hansa Schelkshorna, a temu „Poštivanje granica” zatvara Christoph Nebgen s prilogom „Misionari kao kulturalni i politički graničari u ranom novom vijeku”.

U rubrici „Osvrti” donose se dva vrijedna priloga. Prvi prilog je „Exaudi orationem meam. Molitva u glazbi Arve Pärta” autora Ivice Žižića. Anton Štrukelj autor je drugoga priloga koji nosi naslov „Romano Guardini i Hans Urs von Balthasar. Teologija i književnost u dijalogu” i koji je ujedno i zadnji prilog ovoga broja Communija.

Završen Izvanredni misijski mjesec KT/Svjetlo riječi

KOMUŠINA – U nedjelju, 27. listopada, vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić predslavio je tradicionalno hodočasničko misno slavlje u Gospinu svetištu u Komušini za vrijeme kojega je zatvorena Misijska godina i Izvanredni misijski mjesec listopad. Molitveni program je započeo u kapeli kod župne crkve u Komušini odakle su se vjernici u procesiji s čudotvornom slikom Majke Božje uputili u svetište na brdo Kondžilo gdje je svečano misno slavlje predvodio nadbiskup Puljić. Na kraju euharistije izmoljena je molitva za Izvanredni misijski mjesec koju je poslao Sveti Otac te zapjevano Tebe Boga hvalimo čime je službeno zatvorena Misijska godina i Izvanredni misijski mjesec. Misno slavlje je pjevanjem animirao mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem vlč. Marka Stanušića.

Molitveni pohod na Bobovac Svjetlo riječi

BOBOVAC –U subotu, 26. listopada 2019. godine, upriličen je osamnaesti Molitveni dan za Domovinu i šesnaesto hodočašće na Bobovac vjernika-katolika djelatnika Ministarstva obrane i pripadnika Oružanih snaga BiH i redarstvenika na svim entitetskim i državnim razinama zajedno s vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije.

Program je započeo okupljanjem kod rijeke Bukovice podno Bobovca odakle su se vjernici u procesiji i molitvi svete krunice uputili prema Bobovcu. Uslijedilo je svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić, a prigodnu propovijed je uputio vojni biskup u Bosni i Hercegovini, mons.

Tomo Vukšić.

Na početku svete mise, kardinal Puljić je sve vjernike pozvao da budu svjesni svojih korijena, da mole za našu domovinu i sve narode koji u njoj žive, za slogu i napredak, te da Proslava Dana kraljice Katarine Svjetlo riječi

KRALJEVA SUTJESKA – U nedjelju, 27. listopada, održano je 11. Nacionalno hodočašće bosanskoj kraljici Katarini i susret Franjevačkog svjetovnog reda u Kraljevoj Sutjesci. Geslo hodočašća bilo je: „Bog moj i sve moje.”

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je fra Davor Petrović, duhovni asistent OFS-a Bosne Srebrene, u koncelebraciji sa sutješkim gvardijanom fra Željkom Brkićem i još 15-ak svećenika.

U prigodnoj propovijedi fra Davor je progovorio o duhovnoj oholosti, njezinim posljedicama i o tome kako zapravo dolazimo u nju: „Kada počnemo prezirati, ponižavati drugoga, isticati tuđe mane kako bi u Božjim očima podignuli cijenu svoje pravednosti, onda nastaje grijeh jer, ma koliko bili

nas ovaj molitveni pohod ojača u našoj vjeri.

U prigodnoj homiliji biskup Vukšić je istaknuo kako je ovaj molitveni pohod lijepa tradicija okupljanja u molitvi gdje kroz svetu misu zahvaljujemo Bogu što nas je obdario blagoslovom ustrajnosti. U tom je duhu prisutne potaknuo da mole za sve ljude koji žive u ovoj lijepoj zemlji: „Neka se odavde s vrha gore razliježe naša molitva za cijeli svijet, ljude i druga stvorenje, jer svi su djelo Božjih ruku i promisla.”

Pred kraj propovijedi poručio je da svi činimo dobra djela: „Neka se vrše pravedni i pobožni, nemamo na to pravo”, istaknuo je fra Davor, te nastavio: „Naš prezir prema drugima, uvjerenja da smo nadmoćniji i osjećaj zadovoljstva zbog naših duhovnih napora – znakovi su duhovne oholosti, a ona je problem svih nas i nema ništa opasnije za vjernike jer se ona lagano i neprimjetno uvlači među nas.”

Propovjednik je potom potaknuo vjernike da na druge nikada ne gledaju s visoka, nego da, umjesto toga, svoje pogled dignu prema Bogu jer naš molitveni stav, zapravo, puno govori o našoj nutrini, o onome što se nalazi u našim srcima. „Budimo ponizni, ljubimo jedni druge Kristovom ljubavlju jer smo pred Bogom svi jednaki. Upoznajmo Boga gledajući ga u drugim ljudima i budimo ponizni jer je poniznost glavna vrlina u životu kršćanina koja podrazumijeva i skromno mišljenje o sebi”, rekao je fra Davor.

samo dobra djela. Neka umre korupcija i nepotizam. Neka sposobnost, stručna sprema i osobna moralnost budu kriteriji pri zapošljavanju i napredovanju.

Neka prava i dostojanstvo radnika budu poštovani i neka se mladima omogući radosni pogled u budućnost, te neka za svakoga u ovoj zemlji bude posla i sigurnosti. Neka se poštuje obitelj, uloga oca i majke i neka se ljudski život štiti od samoga začeća. Neka se onima koji to žele omogući povratak i neka prestane iseljavanje; neka se u svemu poštuju osobna i kolektivna prava, identitet i dostojanstvo svakog čovjeka; rane prošlosti neka se zaliječe i nove neka se na stvaraju; u Crkvi i društvu uvijek neka vlada povjerenje i iskrena radost zbog svačijeg napretka.”

Euharistijsko slavlje su pjevanjem animirali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, a po završetku je izmoljena Molitva za Domovinu nakon čega je za sve nazočne bio pripremljen vojnički grah podno Bobovca gdje je, uz zakusku, bilo nastavljeno zajedničko druženje.

Nakon svete mise upriličen je susret svih mjesnih bratstava OFS-a iz Bosne i Hercegovine, te je i ove godine upriličena 20. Smotra folklora Dani kraljice Katarine u organizaciji HFS Bobovac – Čatići. Na smotri su nastupile folklorne skupine iz različitih krajeva BiH gdje se mogla vidjeti raznolikost običaja, narodnih nošnji i pjesama što je dalo poseban pečat ovome danu i zajedništvu u Kraljevoj Sutjesci.

studeni 2019.

35

M

alo je reći kako je Bog rasipao kada je BiH darivao prirodnim ljepotama. Toliko ih je, da ih mi koji ovdje živimo gotovo i ne primjećujemo, jer smo se već odavno naviknuli na ovo izobilje.

Kada nešto veliko želimo reći o našim prirodnim ljepotama, jednostavno nam nedostaju prikladne riječi pa, gotovo kao po pravilu, citiramo strane putopisce koji nisu mogli niti željeli sakriti ushit ljepotama naših planina, polja, rijeka, jezera... Ma, gdje god čovjek baci pogled, doslovno ga zapljusne ljepota u kojoj najčešće uživaju stranci koji se, opet gotovo kao po pravilu, mogu najčešće susresti na našim planinskim vrletima. „Dobar dan! Mi smo iz Češke..., Austrije..., Nizozemske..., Njemačke...

Tako je lijepo ovdje!” „Da, da, prelijepo je!” – najviše je čime čovjek može zaokružiti ono što se riječima ne može izreći. Nije da oni nemaju u svojim državama prirodnih ljepota. Imaju oni i ljepših i boljih i uređenijih i utegnutijih... ali nemaju ovakvih kakve su naše: pitomo divlje, visoko niske, brdovito ravne... drukčije. Jednostavno, prirodne ljepote s potpisom. Gdje god čovjek pogleda ne vidi što je već vidio, nego uvijek otkriva nove detalje božanske umjetnosti.

Zato je nemoguće naše prirodne ljepote svrstati u rubriku Copy – Paste, osim... osim naše kronično bolesne nebrige, indiferentnosti i doslovnoga iživljavanja s kojima se obračunavamo sa svim svojim prirodnim datostima do kojih možemo doprijeti! A ono što je gore i od lošega jest činjenica što nam je to već postalo normalno, čak bi se moglo reći i prirodno. Zastanite samo na trenutak i pogledajte bilo koju našu rijeku iz koje se do skoro moglo piti. Ne, nismo mi njih samo ranili pa se jadne, iznemogle i umorne s mukom vuku kroz vremenske slojeve smeća na nečemu što se nekad davno zvalo obala nego smo ih nehajno ranili na smrt i u tome, sad već patološki, ne vidimo nikakav problem.

Ponašamo se kao da im je tako suđeno.

36 svjetl ori jeci . ba

U fokusu

Prokockano jezero y fra Janko ĆURO urednik@svjetlorijeci.ba

Možda nama u BiH i na Balkanu iživljavanje nad prirodom i nije toliko strašno, ali je čudo koliko nam je strašno ostaviti samo jedan jedini papirić ili jednu jedincatu plastičnu bočicu kraj švicarskih i austrijskih jezera Ne činimo mi to, nažalost, samo rijekama. Gotovo sve što možemo dotaknuti, svjetlosnom brzinom svedemo na svoju mjeru pa svagdje ondje gdje možemo doprijeti u masama, slika je konstanto ružna. Neprirodna. Za ilustraciju, pogledajte, između mnogih drugih naših „turističkih” destinacija, Babanovac na Vlašiću, Babin do na Bjelašnici, Boračko jezero... Niz se nastavlja sve do jezera koje je povod ovoga teksta, a to je Prokoško kojemu bi sada bio najprikladniji naziv Prokockano jezero.

Najgori scenarij O Prokoškom jezeru su se do prije petnaestak godina mogle čuti samo sjajne priče. Oni koji bi o njemu pripovijedali, govorili bi tako kao da su se družili s divnim i srdačnim čovjekom. Pri tom bi im se u očima mogle razaznati konture ovoga Božjeg remek-djela prirode. Pričali bi istovremeno sa strahopoštovanjem

i ljubavlju što je samo po sebi jasan i vidljiv trag Božje brige i ljubavi prema čovjeku i svemu onome što je Bog za čovjeka stvorio. Pa što se onda dogodilo jezeru za tako kratko vrijeme? Zašto se brzo i teško razboljelo tako da mu, u najgorem scenariju, prijeti i nestanak?

Ništa drugo doli naš mađioničarski talent da lijepo u trenutku pretvorimo u ružno. Ne treba nam pri tom čarobni štapić ili neki rekvizit, već je za to sasvim dovoljan naš okvir uma i stanje duha koji su odlutali tako daleko da im je prirodna destrukcija prirode. I to se najjasnije vidi, između ostaloga, na Prokoškom. Jer, danas se slika ovoga dragulja prirode, koje se na samom ulazu definira kao spomenik prirode, toliko promijenila da ga mnogi njegovi dojučerašnji sugovornici i prijatelji odbijaju čak i posjetiti jer ga više ne mogu prepoznati. Pa opet, zar je baš tako? Nije li to naš urođeni pesimizam? Kako bi se čovjek i sam uvjerio u istinitost bilo

Pogled u dušu

Ljubaznost i ljubav Pročitah u novinama da je u Americi osnovan Institut za ljubaznost koji će istraživati gdje je nestala ljubaznost i zašto ljudi nisu tako prisni i susretljivi kakvi su nekad bili. E, sad će Sveučilište iz Kalifornije u Los Angelesu (UCLA) istražiti zašto je to tako. y prof. dr. Snježana ŠUŠNJARA

Z

ašto je ljubaznost tako rijetka u modernom svijetu, pitaju se istraživači i pokrenut će ispitivanja o ovoj tako ljudskoj, a po njima, tako rijetkoj pojavi. Neće morati daleko ići. Neka upale TV prijamnike, pogledaju najposjećenije stranice na internetu i vidjet će gdje je nestao čovjek. Izgubio se u besmislu ponuda koje ga okružuju, u bavljenju nametnutim sadržajima koji ga otuđuju od njega samoga pa i od drugih. U svim neuspješnim društvima, poštovanje za obveze i obitelj pada zajedno sa suosjećanjem za svoje bližnje – da bi ih se zamijenilo preokupiranošću zabavom, zloporabom i grabežom, kazuje John Taylor Gatto u svojoj knjizi Oružja za masovno poučavanje.

Ako pogledamo novinske natpise, najave filmova na tv-kanalima, rijetko ćemo vidjeti sadržaje koji propagiraju pažnju, brigu, ljubaznost, ljubav, dijeljenje, pomaganje. Svagdje je prisutno nasilje, sebičnost, egoizam, ubojstva i nasilne scene koje ne priliče ljudskom biću. Reklame koje ciljaju na male potrošače koji će onda utjecati na odrasle, ciljano su osmišljene da zavedu, prevare 38 svjetl ori jeci . ba

i unesu nemir. I ako obitelj zajedno prati neki prigodan sadržaj, reklame će učiniti sve da im omrzne svaka sekunda provedena pred TV ekranom. Toliko su agresivne i učestale da se zaboravi sadržaj koji je gledatelja prethodno privukao. Potrošačko društvo nameće svoje standarde i tjera pojedinca u različite ovisnosti, a onda isto to društvo stane upozoravati na negativne pojave i propagira projekte koji bi trebali ispitati zašto je to tako.

Različite opasnosti Djeca manjega uzrasta ne mogu pogledati crtani film koji bi ih nasmijao, probudio maštu na pozitivan način, usmjerio u neku kreativnu aktivnost koju bi povezali s već naučenim, doživljenim, viđenim. Sve je puno ekstremnih, čudnih likova koji iskrivljuju imaginaciju, snove i tjeraju strah u kosti. I što onda očekivati? Empatiju, suosjećanje, pomaganje drugima u nevolji. Ne, danas tehnologija sve čini da ljude odvoji jedne od drugih, da ih otuđi i zarobi. Ljudi danas hodaju tipkajući po mobitelima,

dovodeći i sebe i druge u različite opasnosti. Voze auto i ne ispuštaju mobitel iz ruku. Tehnološki mentalitet poriče da postoji išta važno što treba znati, osim onoga što nam govori kako napraviti stvari koje će nam pomoći ostvariti naše želje, otkriva Rod Dreher, autor knjige Benediktova opcija ističući da je ikona našega doba iPhone – svjetlosni portal koji nam obećava pokazati svijet, ali zapravo predstavlja ogledalo svijeta u našim glavama.

Također, internet i sadržaji koji se tamo nude odvlače pažnju od stvarnosti i nude virtualnu stvarnost koja ne obvezuje. Internet je od svih izumljenih tehnologija najradikalniji i najviše ometa. U politici, društvu i kulturi internet naglo ubrzava proces fragmentacije koji traje još od sredine dvadesetog stoljeća. Također, duboko kompromitira našu sposobnost da ostanemo usredotočeni, upozorava Dreher. Neopisivo je lakše pronaći informacije na internetu, no puno je teže ostvariti onu vrstu postojane usredotočenosti koja je potrebna da se nešto nauči ili spozna. Ako se ne uspijemo oduprijeti internetu koji izaziva rastresenost, izgubit ćemo se. Mi pozivamo mahnitost u naše duše, ističe Nicholas Carr. Kako će pojedinac biti u prilici pomoći drugome ako na svakom mjestu gdje bi trebao razgovarati s ljudskim bićem naiđe na automat koji mu kazuje što treba činiti? Ne može pitati, nego samo slušati i bespomoćno stajati ako nije razumio poruku ili ako ne zna postupke. Tako će ostati zbunjen i usamljen jer će svi prolaziti kraj njega tražeći svoga robota da im pokaže put.

Ljudi nestaju, roboti stasaju i onda se osniva Institut za ljubaznost! Činjenica da te uređaje stavljamo u ruke naše djece u vrlo mladoj dobi uz minimalno vodstvo, dok oni život doživljavaju u kategorijama lajkova i dislajkova, te činjenica da njima ta tehnologija praktički služi kao protetski dodatak – sve mi to izgleda nevjerojatno kratkovidno i opasno, smatra filozof Michel Hanby.

Put Majke Terezije y fra Drago PERKOVIĆ

U

misijskoj, 2019. godini, od 15. do 21. rujna, župni je ured Kiseljak organizirao hodočašće za vjernike Kiseljaka i srednje Bosne u Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru. Bila je to prilika bolje upoznati život misionarke ljubavi i žene s naših prostora svete majke Tereze, koja je kao dobitnica Nobelove nagrade za mir, ostavila neizbrisiv trag u životu Crkve i mjesta gdje je živjela i radila. Na sedmodnevnom putovanju hodočasnici su vidjeli prirodne ljepote, povijesne, kulturne i vjerske spomenike naših južnih susjeda.

Za one koji prvi put dolaze u Skopje ugodnih je iznenađenja na pretek. Uz

40 svjetl ori jeci . ba

stari dio grada i „čaršiju”, centar Skopja odiše željom povratka antičkog doba i velikana makedonske povijesti. Kroz spomenike Filipu i Aleksandru Makedonskom, svetoj braći Ćirilu i Metodiju, te njihovim učenicima Sv. Klimentu i Naumu Ohridskom i brojnim drugim, pokušava se oživjeti povijest i utkati je u temelje nove Makedonije.

Spomen-kuća Majci Tereziji, velika fontana posvećena ženi i majci, slavoluk Pobjednicima, svjedoče da i danas Makedonija ima svoje velikane. Slaviti sv. Misu u kristalnoj kapeli spomen-kuće Majke Tereze, nezaboravan je doživljaj za svakog hodočasnika. Gradski su oci

Skopja vidjeli u Majci Terezi snažnu osobu koja okuplja Makedonce i Albance u jedno „jato” i to su pokazali originalnom fasadom na spomen-kući s bijelim i plavim golubovima koji su međusobno povezani.

Nedaleko od spomen-kuće bila je rodna kuća Majke Tereze koja je srušena u razornom potresu 1963. godine.

Ljubav i poštovanje prema skopjskoj svetici, vidi se diljem Makedonije. Čak je auto-put od Skopja prema Gostivaru nazvan njenim imenom.

Boraviti u Makedoniji, a ne posjetiti Ohrid bio bi veliki propust. Jedinstveno Ohridsko jezero i brojne stare crkve poredane oko njega daju ovom mjestu posebnu čar. U tom gradu je i mala katolička zajednica koju vodi mladi svećenik o. Oliver Tantušev. Hodočasnici koji posjećuju Ohrid u toj crkvi posvećenoj sv. Ćirilu i Metodiju obično slave svetu misu. Od nedavno se u toj crkvi nalaze moći sv. Faustine Kowalske, koju su darovali poljski hodočasnici.

Uz svoje obveze u župi, mladi je župnik spreman hodočasnicima pokazati

Razgovor

BORIS ADAŠEVIĆ

SVAKI ČOVJEK IMA DOSTOJANSTVO Ako se teško bolesnom i umirućem čovjeku pristupi na jedan human način, ako mu se pruži adekvatna njega, pažnja i ljubav, a medicinskim metodama ublaže boli onda taj čovjek zasigurno nikada neće zahtijevati eutanaziju 42 svjetl ori jeci . ba

D y fra Janko ĆURO urednik@svjetlorijeci.ba Dr. Boris Adašević rođen je 1980. godine u Sarajevu, a do ratnih zbivanja 1993. živio je u Varešu. Nakon osnovne i srednje škole uspješno završava Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru, a potom i specijalizaciju iz pedijatrije na Klinikama u Sarajevu i Mostaru. Sudionik je mnogih stručnih skupova, seminara i kongresa u zemlji i inozemstvu.

Angažiran kao kolumnist za različite web portale i tiskovine, u svojim kolumnama kroz humanistička, moralna i vjerska načela obrađuje različite teme. Živi u Zagrebu, radi u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana na poziciji Voditelja odjela za pedijatriju.

Eutanazija je bila poznata ne samo u starogrčkoj i starorimskoj kulturi nego čak i u nekim primitivnim plemenima.

U mnogim je državama danas legalizirana dok se u drugima o tome još govori. Što je, zapravo, eutanazija i koje vrste postoje?

Eutanazija je poznata još od davnina, ali sama riječ eutanazija nastala je u 17. stoljeću, podrijetlo ima u grčkom jeziku, gdje riječ „eu” označava „blag, dobar”, a riječ „thanatos” označava „smrt” što bi u prijevodu značilo „blaga smrt”.

Prvi koji je upotrijebio riječ eutanazija u medicinskom kontekstu bio je Francis Bacon u 17. st. kako bi opisao

laku, sretnu smrt, a gdje bi zadaća liječnika bila ublažiti tjelesne patnje bolesnika i pružiti mu mirnu i spokojnu smrt. Mnoštvo je povijesnih primjera eutanazije. Tako je npr. još rimski filozof Seneka zastupao gledište da slabu i nakaznu djecu treba utopiti, u grčkoj državi Sparti djeca – invalidi bacala su se s vrha litica u ponor ili su ih ostavljali na stijenama Tajgeta da umru, stari Germani su takvu djecu odvodili u šume i prepuštali zvijerima. Nomadi su pak stare osobe ubijali ili napuštali jer nisu mogli privređivati niti držati tempo kretanja. Američki Indijanci su svoje stare i iznemogle roditelje ostavljali da umru od gladi ili su ih odvodili u šumu gdje su ih zvijeri rastrgale. U kineskom društvu čak se sve do današnjih dana očuvao u nekim zabitim mjestima postupak eutanazije slaboumnoga djeteta. Zanimljivo je da još Platon u svom djelu Država piše da „ne treba njegovati ljude koji nisu sposobni za život, jer oni ne koriste ni sebi samima ni državi”. Jedan od značajnijih primjera eutanazije je onaj u nacističkoj Njemačkoj gdje je Hitler u listopadu 1939. godine izdao obvezni naputak o eutanaziji odraslih kojim se liječnicima dozvoljavalo da ubijaju kronične mentalne bolesnike i tjelesne invalide na osnovi čega je ubijeno oko 275 tisuća ljudi. Eutanaziju možemo podijeliti na: – aktivnu: postupak kojim se osoba izravno usmrćuje i ta vrsta eutanazije je gotovo bez izuzetka kažnjiva i studeni 2019.

43

180 godina župe Foča Brankica Lukačević

FOČA – Više od tisuću vjernika franjevačke župe Srca Marijina u Foči kod Dervente u Bosanskoj Posavini i hodočasnika iz nekoliko župa BiH proslavili su, u subotu, 5. listopada 180. obljetnicu postojanja te župe koja pripada Plehanskom distriktu u Derventskom dekanatu.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je domaći sin fra Andreo Matanović, ovogodišnji mladomisnik Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, koji je tom prigodom slavio i sekundiciju svoje mlade mise pod geslom „Ustat ću i poći Ocu svome!” Uz fra Iliju Vrdoljaka, provincijala franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda suslavio je fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije, domaći župnik fra Franjo Dalibor Stjepanović, plehanski gvardijan fra Anto Tomas, derventski dekan fra Ivan Marić i još petnaestak svećenika. Prigodnu homiliju izrekao je provincijal provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilija Vrdoljak.

53. Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija KT/Svjetlo riječi

DRVAR – U nedjelju, 29. rujna u župi sv.

Josipa u Drvaru, svečanim koncelebriranim misnim slavljem obilježen je 53.

Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija na razini Biskupske konferencije BiH. Euharistijsko slavlje predvodio je vojni ordinarij u BiH mons. Tomo Vukšić, predsjednik Vijeća za sredstva društvenoga priopćavanja BK-a BiH. U prigodnoj homiliji mons. Vukšić je najprije podsjetio na obilježavanje ovoga dana na razini Cijele Katoličke Crkve u svijetu, te kako se rimski biskup svake godine već više od pola stoljeća obraća cijeloj Katoličkoj Crkvi, ali i svakom članu ponaosob dodajući kako se ove godine neizravno obratio cijelome svijetu i svim ljudima.

Napomenuo je kako dobronamjerna i is-

Naglasivši kako je povijest te i drugih župa Bosanske Posavine teška i mučna, propovjednik je ustvrdio kako franjevci koji su tu djelovali nikada nisu gubili nadu za dolazeća vremena, te da tome svjedoči i mladomisnik Matanović, koji je toga dana, slaveći sekundiciju svoje mlade mise, župi darovao najveći dar.

Slavlje je pjevanjem uveličao VIS Damjan iz Vukovara. Zaigralo se i zapjevalo poslije mise ispred župne crkve baš kao nekada o većim događanjima u toj župi. Pod velikim šatorom potom su svi zajedno objedovali, a bila je upriličena i aukcija slika nastalih na likovnoj koloniji održanoj 2. listopada na temu „Slike iz prošlosti”. Prikupljena sredstava od prodanih 20-ak likovnih radova, koje su naslikali i župi darovali Petar Vidak, Iko Bilkić, Brankica Lukačević te Filip Gavran, namijenjeni su za obnovu župne kuće i uređenje župne crkve. Za ovo veliko slavlje župljani su se pripremali trodnevnicom od 2. do 4. listopada. pravna upotreba medija, interneta, može pomoći da se čovjeka, umjesto kao bezličnoga pojedinca, još jasnije prepozna i prihvati kao osobu sa svojim dostojanstvom, pravima i potrebama.

Misno slavlje je prenosila Radio Marija u BiH, te Radio Herceg-Bosna, Radio Livno i Radio Mir Međugorje, a skladnim pjevanjem uveličao ga je zbor postulanata i novaka Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Nakon mise upriličen je susret biskupa Vukšića s medijskim djelatnicima.

Fra Lujin dan u Olovu fra Fabio Badrov/SR

OLOVO – U petak, 25. listopada u Olovu je obilježena 50. obljetnica smrti fra Luje Zloušića, visočkog profesora i obnovitelja Gospina svetišta u Olovu. Spiritus movens ovoga projekta bio je fra Ivan Nujić, odgojitelj i profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom u kojoj je pokojni fra Lujo predavao fiziku i matematiku 47 godina.

Prigodom spomenute obljetnice fra Ivan je održao kratko predavanje o fra Lujinu životu pod naslovom Život darovan Bogu i ljudima. Predavatelj je naglasio fra Lujin trostruki rad: odgojiteljski i profesorski; graditeljski i pastoralni rad na oživljavanju olovskoga svetišta; duhovni rad i rast u krepostima. Oni koji su poznavali fra Luju obično bi isticali tri njegove kreposti: strpljivost, istinoljubivost i pobožnost.

Fra Ivanovo predavanje je bilo popraćeno prezentacijom fotografija vezanih uz fra Lujin život, a koje je za ovu prigodu pripremio bogoslov fra Mislav Jozić.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je povincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, a propovijed je izrekao fra Mile Babić, gvardijan samostana na Nedžarićima. Budući da mu je pokojni fra Lujo bio profesorom u Sjemeništu i Gimnaziji u Visokom (1961-1965), fra Mile je propovijedao po osobnom sjećanju i istaknuo njegove vrline koje je zapazio još kao sjemeništarac. Misno pjevanje predvodili su bogoslovi pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića. Nakon mise zbor Stella maris s Hvara održao je lijep koncert u crkvi. studeni 2019.

47

U

Bosni i Hercegovini su mnogi čuli za Krakov ili su posjetili ovu povijesnu prijestolnicu Poljske.

Mnogi su pohodili taj grad, posebno krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća kada je Poljska bila u krizi te se tamo putovalo u kupovinu svega potrebnoga, a još više onoga nepotrebnoga.

Neki su pak išli samo iz radoznalosti te da vide jedan od najljepših europskih gradova. Tamo su prikupljali brojne podatke o gradu, detaljno ga obilazili, ali među obiljem podataka o tom gradu jedan je posebno zanimljiv.

Prilikom obilaska staroga dijela grada i katedrale na Wavelu, u sklopu staroga kraljevskog dvorca, jedan kameni sarkofag je poseban, osobito za nas iz Bosne i Hercegovine. To je kamena grobnica od bijeloga mramora gdje je posljednje počivalište kraljice Jadvige koja je u svojim genima imala i one bosanske. Ali tko je bila ta kraljica koju je papa Ivan Pavao II. proglasio svetom?

Ona je, zapravo, imala jaču vezu s Bosnom nego s Poljskom, ali je svojim rođenjem bila predodređena za kraljicu.

Razlog tome je što je njezina majka bila bosanska princeza, Elizabeta, kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića i poljske princeze Elizabete Pjast.

Kada je Elizabeta odrasla, poslana je na ugarski dvor kod tadašnje ugarske kraljice majke Elizabete, a nakon smrti kraljeve prve supruge Margarete, kraljica majka i Stjepan II. dogovorili su brak između Ludovika I. i Elizabete Kotromanić. Između njih je brak sklopljen već 20. lipnja 1353. godine čime je bosanskom banu povećan ugled i osnažene političke veze u tadašnjoj Europi. Ovo vjenčanje pratili su veliki sporovi zbog ranijih krvnih veza, ali tadašnji Papa izdaje nalog kojim odobrava ovaj brak.

Iako je brak bio skladan, Ludovik i Elizabeta Kotromanić dugo nisu imali djece te se vjerovalo da je Elizabeta neplodna. Međutim, Elizabeta je kasnije rodila tri kćeri od kojih je najstarija, Katarina 48 svjetl ori jeci . ba

Sv. Jadviga Krakovska

Bosanski korijeni u Poljskoj y Dalibor BALLIAN ballian.dalibor

Kako je bila izuzetno dobro obrazovana i naučila nekoliko jezika, prevela je mnoge knjige s latinskoga na poljski. Osnovala je mnogo bolnica. Također, prilikom pokrštavanja Litve osnovala je biskupiju u Vilniusu

Jadvigin grob

(rođena 1370. godine), a koja je umrla u ranoj mladosti. Dok su dvije mlađe kćeri nadživjele roditelje, Marija (rođena 1371. godine) i Jadviga (rođena 1373. godine). Nakon kraljeve smrti 1382. godine Marija je postala kraljica Ugarske, ali je

kraljica majka Elizabeta Kotromanić imala glavnu ulogu do trenutka njezine udaje za kralja Sigismunda Luksemburškoga. Kada su Poljaci izrazili želju za prekidanjem personalne unije s Ugarima, Elizabeta je za poljskoga monarha

J

ednoga sparnoga kasnoproljetnoga dana upoznala sam gospođu Sanju Rudnički i gospodina Božu Čopa. Znala sam da ću život to dvoje ljudi i način na koji su me dotaknuli pokušati ispričati. Tekst koji imate ispred sebe razlikuje se od onih koje inače nalazite u ovoj rubrici, ali kako je tema broja eutanazija, shvatit ćete zašto mu je pravo mjesto baš ovdje i upravo sada...

Božo je 1943. godine imao samo godinu dana kada mu je poginuo otac, a zbog prijetnji četnika da će ostati i bez sina, nepismena majka Jaga s Božom i sestricom mu bježi iz Lipovače prema Zagrebu. Djecu ostavlja u Brezovici u domu za nezbrinutu djecu i traži posao.

Pomaže joj tada zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac – nalazi joj smještaj i posao u Kloštru Podravskom na dobru pod okriljem župnoga dvora. Jaga uzima djecu iz Brezovice i odlaze u Kloštar Podravski. Božu nakon osnovne škole svećenici šalju u Zagreb u gimnaziju na Ksaveru. Žele da i Božo postane svećenik, a kad se on usprotivi, prestaju ga i školovati. Uporan da ostane u Zagrebu, upisuje I. zagrebačku gimnaziju. Bez smještaja, a zbog svoga podrijetla i bez stipendije (za oca četnici iz njihova kraja, kasniji partizani, jasno, napisali da je poginuo u borbi s partizanima), pa spava po hodnicima kuća, radi fizičke poslove.

U Zagrebu završava Ekonomski fakultet i sa suprugom arhitekticom odlazi u Njemačku, dobivaju i dva sina, kupuju kuću u Frankfurtu, grade na Korčuli. Razvode se, mlađi sin je narkoman, a niti jedan nije ni pokušao studirati. Djeca odlaze, prekidaju svaki kontakt s Božom. Božo je cijeli život vjerovao da će mu se obitelj vratiti. Prvi moždani udar 2006., prvi srčani i ne zna kad je bio, drugi 2008... 2014. godine uz pomoć policije nalazi i okuplja svoju obitelj, nudi im da žive zajedno, da mu pomognu. Sinovi baš nisu radišni, već 25 godina žive od socijalne pomoći, životi su im prerazličiti, nemoguće...

50 svjetl ori jeci . ba

Pogled iskosa

Kad svršetka nema y Viktorija BANIĆ viktorija.barbicbanic

Sva se preznojila od muke i želje da mu olakša, ali nije pomoglo. Božo nervozno gura olovku i onom drugom rukom, okreće ju naopako, vodoravno, sve samo ne onako kako bi trebalo Sanja je rođena 1962. godine. Brak, u kome je u svemu bila sama ili psihički zlostavljana, troje odrasle djece – i sami podstanari i s nesigurnim primanjima.

Bila je vlasnica obrta, borba s plaćanjem, kreditima, blokadama, nespavanje i konačno odluka o zatvaranju.

Depresija, urušavanje obitelji... Molila se Gospi da joj pomogne naći posao izvan Hrvatske. I stvarno, preko poznanika je čula za čovjeka koji treba pomoć i njegu. Početkom 2015. kreće busom za Frankfurt i započeo je Sanjin i Božin suživot. Učila se biti nevidljiva pomoćnica, opet kuhala sa strašću, prala, čistila.

Učila njemački, služiti se računalom...

Postala je opet sretna. Kući je došla za Uskrs, pritisci. Da je Božo sretan što se vratila, vidjela je u osmijehu čovjeka koji ju treba i poštuje...

Sanja je došla u ured i rekla mi da njeguje nepokretnoga gospodina koji treba ovjeru potpisa. Dovezle smo se u dvorište s mnoštvom kaktusa, čuvarkuća, u malenim posudicama. Tako se opušta, kaže. Svaki dan, 24 sata, nema ju tko zamijeniti. Pokušali su angažirati nekoga na nekoliko sati kad mora npr. zubaru. Rekla sam da više ne dolaze! Kad sam vidjela kako ga premeću po

krevetu! Za Boga miloga, to je čovjek, nije drvo! Ostajem zatečena! Do sada, uglavnom, nisam nailazila na takvu posvećenost. Čak niti kod rođene djece i njihovih nepokretnih roditelja...

Ulazimo u prizemlje uredne kuće, spojene kuhinja, blagavaonica i dnevna soba, koja je zapravo prostor s bolesničkim krevetom. Ugodan polumrak.

Sanja podiže rolete, provjerava klimu i prozore, obraća se mršavom čovjeku s rijetkom bradom i još rjeđom kosom koji leži: Evo nas, gospodine Božo, stigle gospođa i ja, sad ću ja Vama sve otvoriti. Mislila sam pomoći će mu da sjedne u krevetu, malo ćemo popričati, on se potpisati, kako to obično biva i idemo natrag. Međutim, ona ga otkriva i počinje spremati. Pitam hoće li da iziđem.

Ne treba, odgovara, sad će oni. Gledam prizor koji nisam očekivala. Uz pomoć svoje snage i rukohvata iznad kreveta spretno ga sjeda. Strpljivo ga oblači, hlače, obuva čarape, čak i cipele – papuče, popravlja zasukanu nogavicu i govori mu: Rekla sam Vam da ćemo brzo doći. Ništa ne brinite. Uspravlja ga uz hodalicu, primiče invalidska kolica u koja ga smješta, popravlja mu košulju i vozi ga tek nekoliko metara dalje

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Crkva na Bistriku Likovna umjetnost crkvenih prostora u funkciji je vjerničkoga života i prakse od samih početaka kršćanstva. Tako je i danas. Ona je, razumije se, i dio duhovne i kulturne povijesti franjevaca provincije Bosne Srebrene, najdugovječnije institucije u Bosni i Hercegovini. y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

U

nutarnjem oblikovanju sakralnih prostora bosanski franjevci su posvećivali brižnu pozornost. Likovnu tradiciju, primjereno povijesnim okolnostima, trajno su njegovali. U ranija vremena nabavljali su i naručivali djela uglednih umjetnika i slikarskih škola iz Dubrovnika, Dalmacije, Italije... Dio toga blaga sačuvan je

52 svjetl ori jeci . ba

u našim drevnim samostanima. Ona su danas svjedočanstvo likovne kulture franjevaca u povijesti.

Ovaj zapis o crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu potaknut je činjenicom da je ona po svome suvremenom likovnom uređenju u samom u vrhu crkava na našim prostorima. Njoj je u prošlosti prethodilo nekoliko sakralnih objekata

u gradu. U 17. stoljeću postojala je crkvica, posvećena Gospi, u Latinskoj četvrti nastanjenoj katolicima mahom dubrovačke kolonije. O njezinu izgledu nemamo sačuvanih zapisa. Uništena je u vrijeme Bečkoga rata (1683–1699), a bogoslužje se kasnije držalo u kućnoj kapeli. Nakon što je ova izgorjela u požaru (1852), izgrađena je skromna crkva u Latinskoj četvrti (1856).

Nije bila duga vijeka. Iščezla je u još jednom velikom požaru grada (1879).

Nadomjestila ju je nevelika crkva, graditeljski skromna, podignuta ovaj put u gradskoj četvrti Bistrik (1882). Ni njoj nije bila suđena dugovječnost. Dvadesetak godina kasnije, zbog propusta u gradnji, počela se urušavati. Franjevci su se konačno odlučili za arhitektonski reprezentativan sakralni objekt. Nakon duljih priprema, izgradili su sadašnju crkvu (1912–1914) po projektu hrvatskoga arhitekta Josipa Vancaša, velikoga graditelja Sarajeva. Kako je u graditeljstvu tada vladao trend historicizma, istina ovdje zakašnjeli, Vancaš je u neogotičkom slogu projektirao trobrodnu baziliku s pobočnim lađama razdijeljenim na po tri kapele. Posvećena je, kao i dvije prethodne, omiljenom franjevačkom svecu Anti Padovanskom.

Unutrašnjost crkve sv. Ante franjevci su likovno oblikovali u duhu vremena s početka 20. stoljeća. Oslonili su se uglavnom na radionice za sakralnu umjetnost u Južnom Tirolu, Beču i Bavarskoj, odakle su naručili sav likovni inventar (1913–1914). Glavni oltar, neogotičkoga sloga, dar cara Franje Josipa, izrađen je u radionici Jung & Russ u Beču (1913) s prikazom sv. Ante u reljefu te kipovima sv. Petra i sv. Ilije. U bečkoj radionici Rudolf Leudg izrađeni su vitraji, a četiri pobočna oltara izvela je umjetnička radionica Ferdinand Stuflesser u Južnom Tirolu.

Iz prethodne crkve prenesen je kip sv.

Ante, s pratećim skulpturama dvaju anđela i djevojčice, naručen u umjetničkoj radionici Mayer u Münchenu

Retrospektiva

Sjećanje za budućnost Europe y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

Dvadeseto stoljeće u Europi je, uza sav civilizacijski napredak, bremenito povijesnim kataklizmama kao malo koje prije. To je stoljeće desetaka milijuna ljudskih žrtava kako ratnih tako i mirnodopskih.

N

ajveće su ljudske tragedije u povijesti uzrokovali totalitarni režimi nacizma, fašizma i komunizma. Nacifašizam je poražen i njegovi akteri su kažnjeni na Nürnberškom procesu (1945). Komunizam se međutim održao još pola stoljeća i sam se iznutra urušio (1989). No ostalo je njegovo mentalno nasljeđe!

Urušavanjem komunističkih režima nakon pada Berlinskoga zida, u javnosti su sve više na vidjelo izlazile njihove mračne strane. Iako je to više-manje poznato, sve je bilo zatomljeno prisilnom šutnjom i potiskivanjem iz memorije.

Ti su se režimi u javnom medijskom prostoru bespogovorno predstavljali kao zadnje i najviše civilizacijsko dostignuće koje će ovladati cijelim svijetom.

No nisu trajno mogli skriti da su, obuzeti komunističkom revolucionarnom euforijom osvajanja i učvršćenja vlasti, počinili besprimjerne zločine. Pobjeda nad nacifašizmom 1945, u kojoj su i sami sudjelovali, bila je od nemjerljive važnosti, ali su se, nažalost, upravo nakon toga ponijeli i gore od fašista.

Osobito to vrijedi za prvo desetljeće komunističkoga jugoslavenskog režima 56 svjetl ori jeci . ba

koji se nakon gotovo pola stoljeća, kao i drugi komunistički režimi u Europi, sam urušio, a onda, preobrazivši se u velikosrpsku ideju, završio u krvavom ratu 90-ih.

Protiv totalitarizma Nizom rezolucija i deklaracija najviših europskih institucija osuđeni su svi totalitarizmi uključujući i komunističke diktature. Godine 1996. Parlamentarna skupština Vijeća Europe rezolucijom br. 1096 traži uklanjanje nasljeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, a rezolucijom br. 1481 od 2006. izriče međunarodnu osudu zločina komunističkih režima. Najnovija rezolucija Europskoga parlamenta od 19. rujna 2019 (2019/2819, /RSP/) O važnosti sjećanja za budućnost Europe nedvosmisleno je izjednačila nacističke i komunističke zločine te je kulturu sjećanja na počinjene zločine usko povezala s njihovim procesuiranjem. Podsjeća da su „nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije” (točka 3). Podsjeća također da je Drugi svjetski rat, „najrazorniji u po-

vijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939, poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja” (t. 2).

Europski parlament „izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teška kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu” (t.

4). Poziva k tome „sve države članice EU-a da 23. kolovoza obilježavaju kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima i na razini EU-a i na državnoj razini...” (t. 8).

PETRIĆEVAC – U utorak, 22. listopada 2019. godine, na blagdan sv. Ivana Pavla II., obilježena je prva obljetnica posvete župne i samostanske crkve na Petrićevcu. Misno je slavlje ovom prigodom predvodio fra Ivo Orlovac, župnik iz Barlovaca u koncelebraciji s gvardijanom fra Domagojem Šimićem, i ostalim svećenicima koji su došli za tu prigodu.

U prigodnoj homiliji fra Ivo je naglasio kako uz obljetnicu posvete crkve na ovaj dan obilježavamo i blagdan

sv. Ivana Pavla II. koji je ovdje s pukom slavio svetu misu prigodom svoga apostolskoga posjeta Bosni i Hercegovini.

Stoga je ovo bila prilika progovoriti o samom životu velikoga sveca koji je hrvatskom narodu osobito omiljen.

Fra Ivo je istaknuo kako su pontifikat, pobožnost i život sv. Ivana Pavla II. bili prožeti pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji te je uveo i četvrta, otajstva svjetla u molitvi svete krunice.

Osim toga, ustanovio je i Svjetski dan mladih, Svjetski dan bolesnika, Dan posvećenog života. Na kraju propovijedi, iz koje se imalo što i čuti i zapamtiti, fra Ivo je potaknuo sve prisutne da po primjeru ovoga sveca prihvate križ jer će on tada postati spasonosan.

Završnu riječ uputio je gvardijan fra Domagoj Šimić izrazivši radost zbog ovoga događaja i ukazujući na važnost proslave ove obljetnice. Misno slavlje su pjevanjem animirali framaši zajedno s domaćim vjernicima. Bio je to još jedan u nizu lijepih događaja na Petrićevcu.

i tradiciju ljudi koji tu žive i rade. Oni većinom potječu iz naše lijepe Bosne i Hercegovine i Hrvatske. U tom je duhu održana i ova večer kulture i tradicije.

Vrijedne djevojke i mladići u dobi od 7 do 19 godina prelo su otvorili tradicionalnim kolom i spletom igara uz zvuke šargije i violine.

Publika je bila oduševljena ne samo spretnošću i uvježbanošću koju

su folkloraši pokazali nego i ljepotom njihovih raznovrsnih nošnji koje oni ponosno nose. Gosti večeri bili su KUD Napredak iz Graza iz susjedne Republike Štajerske koji su svojim bogatim nastupom uljepšali ovo prelo.

Uz pjesmu i svirku izvorne grupe Mateo & Kiki i estradnog umjetnika Beke s bendom večer je prošla u veselom i razigranom ozračju.

Održan Framafest 2019.

KT/Svjetlo riječi

MOSTAR – U Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru, 26. listopada, održan je Framafest pod geslom „Moje će te usne slaviti”. Svečano misno slavlje u crkvi sv. Petra i Pavla predvodio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko uz koncelebraciju duhovnih asistenata frama iz BiH. Na Festivalu je nastupilo 20 izvođača, a prema odluci stručnoga žirija za pobjednika je izabrana Frama Vitez s pjesmom S Tobom nisam sam. Drugo mjesto pripalo je Frami Posušje s pjesmom Urezan u dlan Tvoj dok je treće mjesto zauzela Frama Mostar s pjesmom Iznenadi me. Nagradu za najbolji tekst osvojila je Frama Široki Brijeg s pjesmom Čežnja, a za kategoriju izvedbe s najboljim scenskim nastupom odabrana je Frama Sarajevo i pjesma Gospodin dolazi. U revijalnom dijelu nastupio je Đuro Ravenšćak, a voditelji programa bili su Sanja Pehar i Dragan Soldo.

Jesensko prelo u Austriji HKUD Naši običaji Villach

VILLACH – U subotu, 19. listopada, u Villachu/Austrija održano je deveto tradicionalno Jesensko prelo u organizaciji HKUD-a Naši običaji Villach. Kao jedina udruga Hrvata u Republici Koruškoj HKUD Naši običaji Villach vrijedno radi i trudi se njegovati kulturu 58 svjetl ori jeci . ba

Obljetnica posvete crkve Samostan Petrićevac

će zadovoljstvo odziv je bio više ne jući, a dvorana je bila do zadnjeg mjest se tražilo mjesto više.

O

d spisatelja franjevačke provincije Bosne Srebrene iz 17. stoljeća među najplodnije spada fra Ivan Ančić, koji je rođen u selu Lipa kod Duvna odnosno Tomislavgrada (današnja župa Kongora) 1624., a umro u Anconi 1685. godine.

Osnovnu naobrazbu stekao je vjerojatno u ramskom samostanu, u kojem je 1643. godine stupio u franjevački red. Gimnaziju je pohađao u Velikoj, a filozofsko-teološki studij završio u Italiji (u Cremoni, Bressanoni i Napulju).

Mladu misu slavio je 1646. u Velikoj, god. 1654. imenovan je za tzv. općeg propovjednika, a dvije godine poslije i za generalnoga lektora. Na župničkoj službi bio je zatim u Beogradu, Velikoj, Našicama i Bodu na Savi. Godine 1669. postavljen je za gvardijana u Rami, a kratko je službovao i u Šibeniku. Nakon toga ponovo odlazi u Italiju. U Asizu započinje, a u Loretu završava svoja djela Vrata nebeska i Svitlost krstjanska. Kako je umro u Anconi, pretpostavlja se da je tamo proveo zadnje godine života.

Ančić je u samo četiri godine tiskao u Anconi čak tri djela na hrvatskome jeziku. Ta djela imaju i latinske naslove: Porta coeli et vita aeterna / Vrata nebeska i život vičnji (1678), Lux christiana et dulcendo animae / Svitlost krstjanska i naslađenje duovno (1679) te Speculum sacerdotale / Ogledalo misničko (1681).

Prije tih djela tiskao je u Veneciji 1662. godine na latinskom jeziku i djelo pod naslovom Thesaurus perpetuus seraphici ordinis sancti patris nostri Francisci sumarie collectus, distincte divisius auctore Ioane Anicio. Taj je spis (u dva dijela) nastao prigodom Ančićeva boravka u Rimu. Tamo ga je naime poslao provincijal fra Franjo Ogramić sa zadatkom da prikupi i objavi oproste, povlastice i blagoslove kojima bi se mogli služiti franjevci Bosne Srebrene. I napokon dva su omašna Ančićeva djela ostala u rukopisu. Prvo je od njih autobiografske naravi. Ančić ga je napisao kao preporuku Zboru za širenje vjere da ga 60 svjetl ori jeci . ba

Književnost bosanskih franjevaca

Vrata nebeska fra Ivana Ančića y Ivo PRANJKOVIĆ ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

Ančić ga je napisao kao preporuku Zboru za širenje vjere da ga (nakon fra Pavla Posilovića) imenuje skradinsko-duvanjskim biskupom, a drugo je izvještaj o stanju u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj (nakon fra Pavla Posilovića) imenuje skradinsko-duvanjskim biskupom, a drugo je izvještaj o stanju u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Ančićev opus Ančić je tipičan pisac katoličke obnove čija su djela najvećim dijelom moralno-poučne naravi. Piše ikavskom štokavštinom. Naziva je jezikom iliričkim, ali i „dumanskim kakono je naš u Lipi”. Djela su mu objavljena latinicom, ali u njoj ima i nešto utjecaja bosanice (bosančice).

O (umjetničkoj) vrijednosti njegovih spisa mišljenja se donekle razilaze. Tako npr. fra Julijan Jelenić i Herta Kuna smatraju da Ančićevi spisi nemaju osobite umjetničke uvjerljivosti ni neposrednosti te da su previše opterećeni nametljivom učenošću, a Pavao Knezović, koji se u posljednje vrijeme najviše bavio Ančićem, smatra da neki dijelovi njegovih spisa svjedoče o „živosti bogatog baroknog stila”. Istina će, kao što to i obično biva, biti negdje u sredini.

Naime Ančićevi spisi nemaju one živosti i neposrednosti kakve imaju Divkovićevi, Margitićevi ili npr. Lastrićevi, ali je to u prvom redu vezano za činjenicu da ti spisi ne sadrže homilije (propovijedi) u kojima se pojedini primjeri, bar kod spomenutih pisaca, odlikuju izrazitom živošću, neposrednošću i prirodnošću, nego su djela moralnoga i/ili poučnoga karaktera u kojima primjeri toga tipa u pravilu izostaju. Pa ipak u skladu sa žanrovskim osobitostima pojedinih spisa oni su bar mjestimice i neposredni i uvjerljivi, što će, nadam se, pokazati i primjeri koje ovdje navodim, po jedan

Pa ipak u skladu sa žanrovskim osobitostima pojedinih spisa oni su bar mjestimice i neposredni i uvjerljivi, što će, nadam se, pokazati i primjeri koje ovdje navodim

Skupljajući zalaske sunca

Čudo i ljubav y Elvira KOIĆ

O

d svih čuda, najveća su ipak vjera, nada i – ljubav. Svakodnevno se baviti znanošću znači poštovati iskustvo prethodnika, rezultate istraživanja potvrđena i temeljena na dokazima i eksperimentima, koji povezuju uzrok i posljedicu činjenja ili nečinjenja prema važećim zakonima i pravilima.

Kada se promišlja o nečemu izvan toga okvira, a što se ne može objasniti fizičkim znanostima ulazimo u dio koji je iznad fizike, a to je metafizika. Naravno da praksu treba odrađivati rutinski, prema pravilima, kako bi bilo moguće provjeriti svaki korak. No, to nikoga ne sprječava promišljati o smislu toga rada, o uzrocima koji su doveli do situacija koje treba popravljati, o možda drukčijim načinima i mogućnostima rješenja problema. Pa nikada se ne bi išlo naprijed kada ne bi bilo odvažnih, koji krenu za svojim vizijama, snovima ili vjerom.

Kada se vjeruje u čuda, ona se i događaju. Kažemo da se dogodilo čudo kada se dogodi nešto nevjerojatno, tako rijetko da nije ni na razini slučajnosti ili je neobjašnjivo poznatim prirodnim zakonima, znanošću ili dotadašnjim iskustvom.

A kada se otkrije uzrok ili uzročnik i događaj se može ponoviti, on prestaje biti čudom. Dok se to ne dogodi neobjašnjivi događaji izazivaju strahopoštovanje ili duboki istinski osjećaj intervencije s više razine, religiozno iskustvo.

Direktna intervencija Često doista nema nikakvih objašnjenja za neka događanja. Učeći medicinske 64 svjetl ori jeci . ba

vještine, susreće se s toliko situacija i činjenica, koje prije ili poslije vode trenutku u kojem se doživi osjećaj direktne intervencije, bez koje „priroda i evolucija” ne bi bile moguće.

Takav je trenutak, na primjer, vidjeti uživo srčani „mehanizam” i srčane zaliske, koji svojom savršenom izvedbom i funkcijom održavaju život.

Kako je tako nešto moglo nastati „samo od sebe”? Rade se danas izvrsne imitacije, tzv. „umjetna srca”, koja funkcioniraju i održavaju život, no, to ne može objasniti izvorno čudo srca.

Pa nikada se ne bi išlo naprijed kada ne bi bilo odvažnih, koji krenu za svojim vizijama, snovima ili vjerom Kako objasniti činjenice koje su se događale u sobi intenzivne njege i oko nje, dok je trajalo oživljavanje osobe koja je upravo doživjela srčani udar?

Otkuda on zna misli i molitve koje su medicinske sestre i liječnici u sebi ponavljali dok su obavljali „svoj posao”?

Ne može se objasniti ni kako je, nakon molitve fra Zvjezdana Linića, mogla ustati iz invalidskih kolica djevojka koja je pet godina bila nepokretna jer je oboljela od teškoga oblika multiple skleroze. Naravno da je samo mini istina ono što je fra Zvjezdan rekao: „Ma nije to čudo, smirite se, gospođa se

molila Bogu, vjerovala, vježbala, slušala liječnike i eto… to je to.” Svi su znali da nije tako i da je to čudo došlo baš kroz njega jer je samo on, fra Zvjezdan Linić znao tako moliti. Svi mi drugi maleni, samo ga oponašamo.

Sličnom čudu ozdravljenja svjedoče i bezbrojne ostavljene štake i štapovi u središtima hodočašća, ti dobri pomoćnici koji više nisu potrebni onima koji su ozdravili. Morali su doći čak tamo da ozdrave, prvo u duhu, pa onda u vidljivom tijelu. Kada su se oslobodili u duhu, počinuli i predali volji Božjoj, bilo je sve moguće. Znamo da je tako.

Znamo, ali... Vidimo i svjedočimo da se čuda događaju, ali... Kao da se događaju nekom drugom, a ne nama.

Moramo htjeti da se dogodi, željeti to, pristati na to, reći jasno što želimo, dozvoliti da nam slijepe oči namaže blatom i još se tri puta okupati u vodi rijeke Jordan... Ukratko, moramo se obratiti, povjerovati. Postati „ljiljani u polju”. A za sve ostalo će se pobrinuti Otac Nebeski. Sve to trebamo učiniti, a ipak ne činimo. Iako znamo i često ponavljamo riječi Pisma: Kad bismo imali vjere koliko je sjemence gorušice, mogli bismo planine pomicati (usp. Mt 17,20).

Miris Ljubavi Kada bismo znali moliti kao na primjer sveti Leopold Mandić, koji je teško govorio, ali je znao moliti. Njegov život je čudo, čisto svjedočanstvo Božje intervencije i prisutnosti. O tome koliko je velik bio taj čovjek niskoga rasta, svjedoče zidovi njegove crkve u Padovi, prekriveni zahvalama običnih ljudi za koje je molio i čije je živote spasio. Tisuće i tisuće zahvala u tisućama knjiga zahvale, i na zidovima iznad malenoga ormara sa svim ovosvjetskim stvarima koje je posjedovao: bocom vode sa izvora u Lurdu, raspadnutim habitom, pokrpanom štrikanom vestom, raspadnutim franjevačkim sandalama.

Ali se zato njegovo tijelo nije raspalo. I miriše na ruže. Kao i tijela drugih svetaca.

Polja i visoravni – PLANSKO POLJE

Najmanje kraško polje Jedno od najmanjih kraških polja je Plansko polje koje je smješteno na sjeveroistoku općine Bileća. Nalazi se uz put Bileća – Gacko, na mjestu gdje se odvaja put za Berkoviće i Stolac. y Dalibor BALLIAN ballian.dalibor

O

vo polje nalazi se u nizu s Fatničkim i Dabarskim poljem, a pripada grupi malih polja s ukupnom površinom 0,69 km2, s nadmorskom visinom od 609 metara. Polje je skoro kružnoga oblika te ga ne možemo orijentirati pravcem pružanja. U samom polju nema vodotokova, a padalinska voda se kratko zadržava jer brzo ponire, te podzemnim tokovima otječe prema slivu rijeke Trebišnjice. Zbog toga je polje suho većim dijelom godine. Ta suhoća ipak nije ostavila ovaj kraj nenastanjenim te na obodu polja nalazimo sela Pađeni, Selišta i Plana.

U geološkom pogledu područje Planskoga polja pripada zoni krša u kojoj dominiraju tipični vapnenci, kao i metamorfozirani vapnenci u tankim slojevima dok dolomite nalazimo samo na malim dijelovima. U manjoj količini na rubovima polja mogu se naći metamorfozirane stijene, breče, nastale drobljenjem i taloženjem vapnenca zbog djelovanja visokih i niskih temperatura na okolnim padinama. Tla u polju su 66 svjetl ori jeci . ba

plodne crvenice, nastale sapiranjem humusa u zemlje s okolnih padina tijekom procesa paljenja i sječenja šuma. Tako da crvena zemlja nije tipična crvenica već su to više pirogene crvenice nastale zbog djelovanja vatre. Tu su i drugi tipovi tala, ali većinom oko polja nalazimo mozaike kalkokambisola i kalkomelanosola. Kako je ovo zona izrazitoga krša, u polju je primjetna i površinska kamenitost, a na brdima oko polja nalazimo pored brojnih vrtača i pećine, dok su škrape obrasle oskudnom vegetacijom.

Stabilan hidrosustav Polje se nalazi na prijelazu submediteranske klime prema kontinentalnoj, s vrlo hladnim i snježnim zimama te toplim i suhim ljetima kada se temperatura popne i preko 40 °C. Kada su u pitanju zimske padaline, pored obilja kiše imamo i snijeg koji zna biti visok te putovi zatvoreni, a zimske temperature padnu i ispod –10 °C. Iako obilne, padaline imaju nepovoljan raspored

tijekom godine, jer je kasna jesen i zima s najvećim udjelom padalina, dok su ljeta suha i s rijetkim padalinama. Ipak ovo je vrlo stabilan hidrosustav s velikom količinom padalina, koja ide i preko 1500 mm, što rijeci Trebišnjici daje obilje vode. U ovom području imamo dva glavna vjetra, jugo i buru koja nastaje na području Čemernoga i donosi u polje hladni zrak tijekom zime.

U hidrološkom pogledu, polje dolazi u red suhih polja, iako ima obilje Tijekom povijesti ovo je polje uvijek bilo naseljeno, te tako okolo nalazimo gradine iz ilirskoga razdoblja. Za vrijeme Rimljana poljem je prolazio put koji je povezivao Ragusu s unutrašnjošću. U ranom srednjem vijeku u Plani je bila velika ranokršćanska bazilika.

Također u Plani nalazimo i prelijepu nekropolu stećaka. Dolaskom austrougarske polje se povezuje dobrim makadamskim putom s Bilećom, Berkovićima i Gackom, a o tome svjedoči kameni putokaz na raskrižju putova.

M

nogi fratri upravo za novicijat kažu da je to jedna od najljepših godina redovništva, iako traje godinu dana i nosi popularan naziv godina kušnje. Naš je novicijat započeo 14. srpnja ove godine, oblačenjem habita u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

U Mostaru smo proveli godinu u početnom stupnju formacije koji se naziva postulatura. Nakon toga dolazi druga godina formacije, tj. novicijat. U postulaturi smo pobliže upoznali bratstvo i život u zajednici gdje smo izrazili želju za primanje u franjevaštvo, što nam se i ostvarilo na dan oblačenja.

Nakon svečane mise pozdravili smo se s prijateljima i rodbinom te se uputili na Humac, gdje započinje naš novicijat, naša godina kušnje.

Prva kušnja s kojom su se novaci susreli bila je neposredno poslije oblačenja, na putu prema Humcu. Još smo bili u zanosu od oblačenja, zamišljeni i nekako radoznali što nas očekuje. A onda je meštar fra Stanko, da prekine šutnju rekao: ,,Da znate što vas čeka iskočili biste iz kombija!” Bila to šala ili ne, nekako nas je i nasmijala i zabrinula, ali za svaku sigurnost da ne bismo iskočili, meštar je zaključao vrata kombija. Evo, sada vam mogu reći što nas je dočekalo.

Dočekala nas je svježa lubenica iz hladnjaka. Meštar pripremi lubenicu kao znak dobrodošlice za novu generaciju.

Dobro je da nismo iskočili iz kombija.

Pomislih: ,,Dobri neki običaji ovdje.”

U novicijatu je trenutno šest novaka i meštar fra Stanko Mabić, domeštar je fra Nikola Jurišić. Novicijat se nalazi

68 svjetl ori jeci . ba

Franjevačka obitelj: Franjevački novicijat Humac

Poradi Kraljevstva nebeskoga u sklopu Franjevačkoga samostana Humac, gdje imamo svoj posebni dio samostana i svoj novicijatski program.

Pokušat ću vam predstaviti sve običaje i sva pravila novicijata.

Običaj je da se godina novicijata posveti Gospi, stoga smo se već prvih dana uputili u Međugorje. Izmolili smo krunicu na Podbrdu i Gospi u ruke predali godinu koja je pred nama.

Ova godina je povučenija u odnosu na onu prošlu, godina nekako baš za nas, u kojoj ulazimo dublje u sebe, ispitujemo i učvršćujemo poziv. Godina u kojoj upoznajemo franjevačku karizmu i duhovnost te tako izgrađujemo osobni odnos s Bogom. Godinu dana smo „zatvoreniji”, na neki način smo izolirani od okoline. Ne idemo kući, samostan postaje naša kuća. Obitelj nam može doći u posjet jednom u dva

mjeseca. Nemamo mobitele, pokušavamo se odreći, bolje reći osloboditi, svega što nas zarobljava, što nas sprječava u našem izgrađivanju odnosa s Bogom. Iako smo „zatvoreniji”, nekako mi se čini da smo slobodniji nego prije.

Počeli smo puno više primjećivati prirodu, ljude i stvari oko nas. Na kraju novicijata polažemo prve privremene zavjete, a to su: poslušnost, siromaštvo i čistoća. Nakon novicijata braća koja žele postati svećenici idu na studij filozofije i teologije, ili izučavaju neki obrt, ako žele ostati časna braća. Uglavnom, naš novicijatski život temelji se na tri stvari, a to su: molitveni, fizički i intelektualni rad. Možemo se probuditi kada god hoćemo, ali u 6:20 sati moramo biti u kapelici. Dan nam započinje pozdravom Gospe i molitvom časoslova, točnije Službe čitanja i Jutarnje, nakon toga u molitvenom duhu idemo

Kruh svetog Ante Posjet Kruhu svetog Ante Humanitarno – karitativna organizacija Kruh svetog Ante već duži niz godina uspijeva iznaći sredstva za pomoć mladima. U tome nam petu godinu zaredom pomaže i Organizacijski odbor Diplomatskog zimskog bazara. Dio sredstava prikupljenih ovim velikim i značajnim humanitarnim događajem dodjeljuje i za stipendiranje studenata.

Dana 14. listopada ove godine našu organizaciju posjetile su članice Organizacijskog odbora Diplomatskog zimskog bazara: Zsófia Kuszenda, supruga zamjenika am-

basadora EU, Martina Field-Klisović, supruga britanskog ambasadora, Annarita Lipello, supruga talijanskog ambasadora, Anna Jewel, supruga rezidentnog predstavnika Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Madeline Ben Atiković.

Ravnatelj Kruha sv. Ante, fra Petar Karajica, pozdravio ih je i zaželio dobrodošlicu. Zahvalio se što prepoznaju i cijene naš rad, kao i na podršci koju su nam pružile tijekom prethodnih godina.

Sastanku su nazočile i tri prošlogodišnje stipendistice: Teona Nešović, Ljiljana Šćekić i Medina Rondić.

Teona je održala uvodno izlaganje u kojem je predstavila našu organizaciju, s naglaskom na djelovanje i ciljeve rada s mladima, te istaknula koje sve mogućnosti imaju studenti stipendisti i u kojim sve poljima djelovanja organizacije mogu volontirati, a naše su gošće pogledale i prezentaciju u kojoj su izdvojene neke od aktivnosti volontera. Studentice su zahvalile na pomoći koja im je mnogo značila i s predstavnicama Diplomatskog bazara razgovarale o volonterskim aktivnostima kojima su se bavile, te o važnosti takvih praktičnih iskustava za mlade.

Projekt Pomozimo svim srcem Projekt Pomozimo svim srcem implementira se već 13 godina i bavi najranjivijim kategorijama – pokretnim i nepokretnim osobama mlađe i treće životne dobi. Nedostatak sistemske pomoći društva rezultirao je njihovom asocijalizacijom i nepoznavanjem osobnih prava. Projekt na holistički način pruža pomoć ovoj populaciji s ciljem omogućavanja kvalitetnijeg života.

Osnovni cilj projekta je pružanje adekvatne psihosocijalne i medicinske pomoći mlađim i starijim teško oboljelim osobama koji svoja prava zbog neuređenosti države ne mogu ili ne znaju ostvariti. Medicinski tim pruža medicinsku skrb osobama u njihovom domu. Skrb je prvenstveno namijenjena osobama koje se ne mogu samostalno

skrbiti o sebi ili nisu u mogućnosti ostvariti prava koja im pružaju javne ustanove. Namijenjen je starijim, bolesnim i nemoćnim osobama, ali i mlađim slabo pokretnim i nepokretnim oboljelim od multiple skleroze koje se nisu u mogućnosti samostalno skrbiti o sebi ili nisu u mogućnosti prevesti se do zdravstvenih ustanova. Pacijenti se obilaze po potrebi što ovisi od trenutnog stanja pacijenta (1 do 2 puta tjedno).

Pružanje medicinskih i socijalnih usluga je besplatno što podrazumijeva mjerenje tlaka, ŠUK, previjanje rana/ dekubitusa, medicinska njega, kontrola terapije, fizikalna terapija, socijalno savjetovanje, ostvarivanje socijalnih prava pacijenata, kontakti s obitelji, te praćenje stanja u kojem se osoba nalazi.

Rad s ovim osobama i konkretna pomoć njima, te rad s društvenom zajednicom na prepoznavanju njihovih potreba iznimno je važan kako bi se stvorilo pozitivno ozračje za njihovo integriranje u lokalnu sredinu. Broj pacijenata je ograničen, a trenutni broj je 33. Područje djelovanja je Županija/Kanton Sarajevo, Istočno Sarajevo i Vareš.

Slobodna mjesta u domu

određeni su Pravilnikom o kućnom redu.

Stanarima nastojimo pružiti smještaj za vrijeme školovanja, osigurati dobre uvjete za učenje, te raditi na tome da se mladi formiraju u zdrave ličnosti, dobre i uspješne ljude. Radnim danima pružamo i jedan topli obrok. FSD ima video nadzor i osoblje prisutno 24 sata. Pružamo i mogućnost volontiranja u našoj ili u nekoj od partnerskih organizacija, te besplatnu neformalnu edukaciju. Kuća za mlade (Mustafe Busuladžića 6) nalazi se

nedaleko od bolnice Koševo. Blizina arhitektonskog, medicinskog, stomatološkog kao i fakulteta zdravstvenih studija samo su neke od prednosti. Na raspolaganju su: kuhinja, dnevni boravak i ostale zajedničke prostorije. Sobe su jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne te pružaju ugodan smještaj za studente.

Za više informacija kontaktirajte na: 033 728 869 ili e-mail: mladi.ksa@ gmail.com. Kontakt osoba: Sandra Talanga Mahmutović, koordinatorica.

Dragi studenti, još uvijek nije kasno da aplicirate za boravak u našem Domu.

Obavještavamo vas da imamo nekoliko slobodnih mjesta. Franjevački studentski dom (Zagrebačka 18) je moderno uređen i pruža studentima ugodnu atmosferu za učenje i udoban boravak.

Sobe su jednokrevetne, dvokrevetne i četverokrevetne. Svaka soba ima svoj toalet. Život u Domu i pravila korištenja soba 72 svjetl ori jeci . ba

Donatori: • Organizacija Sprofondo iz Italije, Aiuto Svizzero alla Pace in Bosnia • Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo • Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske

Za projekte Kruha sv. Ante N. N., Mostar 20 KM Dalibor Ballian 30 KM Marko Cvitanović 10 KM N. N. 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM N. N., Mostar 100 KM Katica Pilić, Marchtrenk, Austrija 100 €

Mateo Topalović, K. Varoš 50 € HKM Klagenfurt (8 mj.) 1.019 € Za studentske stipendije FMC Svjetlo riječi 5.000 KM Hypnex hidraulika i pneumatika d.o.o., Tuzla 150 KM Plava poliklinika, Tuzla 200 KM Pavić d.o.o., Livno 300 KM

Metalos d.o.o., Kreševo 200 KM Dan Kruha sv. Ante 2019. Župni ured, Bila, Livno 500 € Za pučke kuhinje Kanton Sarajevo 7.367 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM

NATJEČAJ ZA STIPENDIJU PRAVO NA NATJEČAJ IMAJU: SVE MLADE OSOBE IZ BIH, KOJE STUDIRAJU NA SVEUČILIŠTIMA U BIH i ostvarili su solidan uspjeh u protekloj studijskoj ili srednjoškolskoj godini.

Osnovni kriteriji: Redovit upis na fakultet, za akademsku 2019./2020.; Slabije imovinsko stanje obitelji; Talentiranost i uspjeh u školovanju; Volonterski rad.

PREDNOST IMAJU MLADI STUDENTI I STUDENTICE KOJI VEĆ OBAVLJAJU VOLONTERSKI RAD U HKO „KRUH SV. ANTE“ I PROŠLOGODIŠNJI STIPENDISTI FONDA „KAP DOBROTE“.

Kandidati trebaju dostaviti sljedeću dokumentaciju: – Popunjen aplikacijski formular Fonda (može se preuzeti na našoj web stranici www.kruhsvetogante.com ili u Franjevačkom studentskom domu, Zagrebačka 18.); - Kopija osobne karte ili CIPS potvrda; Zamolba s kratkim životopisom; – Uvjerenje od Visokoškolske ustanove da je osoba redovan/na student/ica u akademskoj 2019./2020. godini (ovjereni obrazac uvjerenja sa fakulteta); Potvrdu o uspjehu u prošloj akademskoj godini (ovjeren ispis ocjena); – Za studente koji su upisali prvu godinu studija potrebne su ovjerene kopije svjedodžbi od sve 4 godine i završnog (maturskog) ispita, te potvrda o upisu na fakultet (ukoliko potvrda još uvijek nije dostupna priložiti rang listu); – Ovjerena kućna lista; Potvrda o primanjima obitelji (za svakog člana s kućne liste): potvrda o visini zadnje plaće (kopija platne liste), kopija zadnjeg izreska mirovine, potvrda o neuposlenosti (od ureda za upošljavanje) ili dokaz o nekom drugom izvoru primanja (ovjerena izjava o tome čime se obitelj uzdržava – na primjer socijalne pomoći ili iz nekog drugog izvora prihoda); – Potvrdu o stepenu invalidnosti izdatu od strane nadležne Komisije (osobna, za roditelja ili staratelja); – Potvrde ili preporuke od nadležnih osoba i institucija za one koji su u posljednjih 12 mjeseci obavljali volonterski rad; – Potvrda visoko-školske ustanove o studiranju brata/sestre.

ROK ZA PRIJAVU Prijave se primaju isključivo od 01.11. do 20.11. 2019. godine.

Prijave dostavljati osobno ili putem pošte na adresu: Franjevački studentski dom, Zagrebačka 18, 71000 Sarajevo Nemaju pravo Natječaja: studenti koji primaju stipendiju iz drugog fonda, studenti koji obnavljaju godinu i vanredni studenti!

Lista dobitnika će biti postavljena na oglasnoj ploči u Domu, te na našoj web stranici: www.kruhsvetogante.com studeni 2019.

73

Kap dobrote Dobročinitelji za studeni 2019.

Za fond Kap dobrote Djeca pokojnih Marka i Kate Ezgeta, Novi Šeher Mladen Radoš, Švedska Ilija Stipić, Jajce

300 KM 125 KM 50 KM

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

76 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

y fra Juro MARČINKOVIĆ

Komorač

lat. Foeniculum vulgare Dvogodišnja ili višegodišnja zeljasta biljka, sa snažno razvijenim korijenom iz kojega u proljeće izbija višestruko razgranata stabljika, visoka i do 1,5 m. Listovi su s vrlo uskim ispercima. Cvate od lipnja do listopada, a cvjetovi su zagasitožuti, sitni, skupljeni u plosnate, štitaste cvatove. Plodovi su suhi, smeđi, vretenasti, dugi do l cm, a sazrijevaju postupno, ovisno o redoslijedu cvatnje. Komorač je sredozemna biljka koja samoniklo raste i u našem primorju. Kao ljekovitu biljku uzgajaju je u umjerenim klimatskim krajevima po cijelome svijetu. I u Hrvatskoj je česta biljka, a raste u prirodi po travnjacima, poljima, vrtovima, maslinicima, uz putove, posvud. U srednjem vijeku u Europi su ga mnogi upotrebljavali kao protusredstvo protiv vračanja.

Ljekovita svojstva i primjena: Ljekovita je cijela biljka, a vrlo je bogata eteričnim uljima s terpenom, anetolonom, fenhonom, masnim uljem, bjelančevinastim supstancama, šećerom i dr. Eteričnoga ulja ima najviše u plodovima.

Ako je moguće, znatno je bolje rabiti samonikli komorač nego uzgajani. Najbolje ga je upotrijebiti svježega, ali se također i suši. Plodovi se beru suhi i to postupno, kako sazrijevaju. Komorač je vrlo cijenjena začinska biljka, ali se jednako primjenjuje i kao lijek. Regulira menstruaciju, stvara mlijeko u grudima, otklanja začepljenje grudi i tijekom dojenja održava njihovu čistoću, omogućuje djeci miran san, regulira probavu, zaustavlja povraćanje i štucanje, poboljšava izlučivanje crijevnih plinova i mokraće, djeluje povoljno na bronhije i pluća te smiruje napade astme, kašlja i hripavca, liječi grlobolju, uspješan je protuotrov kod trovanja jodom.

Čajna mješavina (komorač plod i metvica): U litru vrele vode stavi se dvije velike žlice samljevenih plodića komorača i dvije čajne žličice metvice, kuha se pet minuta i procijedi. Taj se čaj pije vrlo topao tijekom dana. On jača tijelo, djeluje umirujuće, poboljšava probavu, uklanja crijevne smetnje. Čajna mješavina čitave biljke komorača: Tri velike žlice korijena, listova, cvjetova i plodova komorača stavi se u litru vrele vode i kuha pet minuta. Taj se čaj pije vrlo topao tijekom dana, a koristi kod upale bubrega i slabe probave.

Čajna mješavina (komorač, metvica i mažuran): Dvije velike žlice komorača, metvice i mažurana prelije se litrom vrele vode i ostavi 10 minuta, potom se ocijedi. Pije se toplo tijekom dana kao lijek protiv debljanja uzrokovanoga tjeskobom.

Narodni nazivi: anason, divlja mirodija, janež, komorača, kopar, koromač, mirodija krupna, morač, morača, morski janež, rezen, sladkianiš, slatki janež, slatki januš, slatka mirodija, slatki kopar, slatki morač studeni 2019.

77

XI. simpozij Stopama pobijenih KT/Svjetlo riječi

ŠIROKI BRIJEG – U nedjelju, 27. listopada na Širokom Brijegu održan je „XI. simpozij Stopama pobijenih” kojega je organizirala Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće, na čelu s fra Miljenkom Stojićem.

Simpozij je započeo svetom misom u samostanskoj crkvi koju je predvodio fra Ante Čavka, župnik u Vrpolju kraj Knina u koncelebraciji s fra Miljenkom Stojićem i fra Marijanom Karaulom. Nakon svete mise uslijedio je drugi dio simpozija u

samostanskoj dvorani gdje su održana tri predavanja. Prvo je na temu Jesu li širokobriješki franjevci bili legitiman vojni cilj ili žrtve zločina, održao povjesničar dr. Ivica Šarac. Predavanje pod naslovom Stradanje franjevaca Bosne Srebrene u doba Socijalističke

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

NAŠI POKOJNICI

Kata Ezgeta, r. Batarilo

(†2019.)

Preminula je 14. listopada ove godine u župi Novi Šeher kod Žepča. Rođena je 1934. godine od oca Pere i majke Ane. Plemenita majka rodila je četvero djece: tri sina – Peru, Dragu, Ivicu i jednu kćerku – Maricu. Muž Marko preminuo je 2016. godine, a djeca su im podarila 10 unučadi i petero praunučadi.

Kata je bila tako plemenita majka, jednostavna i dostojanstvena, prozračna, nepodvojiva, uspravna i blaga do iznemoglosti. Ali stroga do savršenosti, prema sebi, opuštena do miline, i u stezi do najviših isposničkih visina. Kad razmišljam o idealnoj obitelji, njena obitelj je reklama za Kraljevstvo Božje.

Danas posebno...

Hvala Ti majko Kate što si i meni (nama) bila majka cijelu 1959. godinu.

Kada je moja mama preminula, svaku si večer dolazila kod nas na konak, spavanje, dok mi nismo dobili drugu majku. Uživaj u Očevom krilu, uz zahvalne molitve tvoje drage djece i cijele rodbine i župe koju si voljela. Počivaj u miru Božjem. s. Terezija Batarilo 80 svjetl ori jeci . ba

Jugoslavije održao je fra Marijan Karaula, dok je u trećem predavanju na temu Putovanje bez povratka širokobrijeških fratara: jama u selu Mratovu i njezina tajna govorio publicist fra Ante Čavka. Moderatorica programa bila je Višnja Spajić.

Jozefina Marčić, r. Markić

(†2015.)

Draga naša, četvrta godina bez tebe u ovoj dolini suza već prolazi. Suze često same poteku. Jer teško je, znaš, naviknuti se da te ne čujemo, a samo na fotografiji vidimo. Živo si prisutna u nama i našim srcima, ali ipak teško je ne osjetiti onaj tvoj snažni fizički zagrljaj i ne čuti onaj tvoj veseli, radosti predani glas. Jednostavno, nedostaje nam sve to. Nedostaješ nam ti koja si davala sadržaj našim životima, pisala s nama stranice naših životnih knjiga, a onda si jednostavno otišla zaključivši svoje poglavlje i pustivši nas da nastavimo dalje dopisivati sadržaje koje život sa sobom nama donosi.

Ipak, vjerujući da si sada u Očevu zagrljaju i da nas, naš dobri anđele, kod Njega zagovaraš u nebeskim visinama, želimo ti glasno reći da te volimo, da smo sretni što smo te imali i što te još uvijek imamo, ali na drugačiji način.

Hvala ti što postojiš, što si sunce našeg neba, što si nam dar tog istog neba, što s ponosom možemo reći da smo imali ženu, majku, baku, prabaku, sestru,

prijateljicu i što još i danas s tvojim i našim Antom možemo biti sretni znajući da si sebe cijelu uložila u našu sreću i za naše dobro. Hvala Ti i neka ti dobri Bog daruje vječni pokoj. Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji

Ana Lozančić, r.

Turalija (†2007.)

Tužne su godine bez tebe draga naša. Uvijek si u našim mislima, srcima i molitvama. Hvala ti za sve. Počivala u miru Božjem.

Tvoji tugujući kćerka Vlatka i sin Davor sa obiteljima

Stipo Klarić (†2005.)

Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Svjetlost vječna neka mu svjetli Supruga i djeca sa obiteljima

Najljepši dar za božićne i novogodišnje blagdane – dar za cijelu godinu

Kalendar sv. Ante

Komplet: knjigu, džepni, dvanaestlisni i jednolisni kalendar možete nabaviti u župnim uredima i u našim knjižarama u Vitezu i Livnu.

Za više informacija pozovite 033 726 200