Ljudski rad - U znoju lica svoga (438)

vjera

• društvo • kultura

LJUDSKI RAD

U znoju lica svoga Godina XXXVII. ◆ broj 438 ◆ Sarajevo, rujan 2019. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR I UDŽBENICI ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

Posjetite naše knjižare Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenica gl. urednika Nikolina Marčić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007

sadržaj Nepoznata Biblija Novi zavjet o radu

14

Pogled u dušu Mentalna kolonizacija

20

Samotno mjesto Dva autora o (be)smislu

28

Necrologium Bosnae Argentinae Memento bratu našemu fra Slavku...

30

Pogled iskosa Plivaj sa mnom

50

Retrospektiva Boj s vjetrenjačama

56

Svijet fotografije Moć teleobjektiva

62

O radosti življenja Znamo li slušati?

64

Roditeljima i djeci Sve prinčevi i princeze

70

Fra Jurina biljna ljekarna Divizma

77

42

Razgovor: Krešimir Sever Radnik nije stroj za rad

22

Reportaža U Tesliću ima života

račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Kovačka radnja u Oćeviji, Arhiv Svjetla riječi

6

Tema broja

Osoba i rad u sjeni grijeha

rujan 2019.

3

Riječ čitateljima

Pisma čitatelja Drago uredništvo Svjetla riječi,

urednik@svjetlorijeci.ba

„Radom čovjek mora sebi priskrbljivati svagdanji kruh, doprinositi neprestanom razvoju tehnike i znanosti, osobito stalnom, kulturnom i moralnom napretku društva u kojem živi u zajedništvu sa svojom braćom.” Ovo su prve riječi enciklike o ljudskom radu Ivana Pavla II. „Laborem exercens” iz kojih se može zaključiti koliko je rad slojevit i nužan čovjeku. U istoj se enciklici dalje govori kako je „čovjek slika Božja između ostalog po nalogu koji je primio od svog Stvoritelja da podloži, da vlada zemljom. Ispunjavajući taj nalog, čovjek, svako ljudsko biće, postaje odrazom djelovanja Stvoritelja svemira.” Jednostavno nas naš svagdanji rad i zalaganje suobličuje našemu Stvoritelju.

Zato je rad „temeljna dimenzija ljudskoga postojanja na Zemlji” (LE, 4).

Premda Biblija na samom početku govori o radu kao o kazni za grijeh koji su počinili prvi ljudi tako što su iznevjerili i pogazili Božje povjerenje, rad je, kako nam je u temi broja sjajno objasnio profesor Spajić, istovremeno i lijek za našu ranjenost grijehom. U Novom zavjetu Isus također u mnogim prispodobama tumači Radosnu vijest slikama rada: sijač, vinogradar, pastir… Svakodnevan rad je višeznačan i ljekovit jer nas ne liječi samo od ranjenosti grijehom nego nas izgrađuje i usavršava kako bismo i sami povjereni nam svijet unaprjeđivali i činili vidljivim mjestom Božjega kraljevstva. S druge strane, ne treba trošiti riječi kako bi se opisalo što izvire iz uma i srca besposlenoga čovjeka. Što se tiče rada kojim čovjek sebi i svojoj obitelji priskrbljuje svagdanji kruh, od velike je važnosti za Crkvu da svakodnevno i glasno ukazuje na važnost vrednovanja i poštivanja radnika i radničkih prava. Današnji svijet neoliberalnoga kapitalizma ljudski rad najčešće svrstava i sabire u kolumni „rashodi” pa je, jeftinom radnom snagom, neprestano svodi na minimum obezvrjeđujući tako ljudsko dostojanstvo koje je iznad svake cijene. Kako se već pojedinci u Crkvi često izjašnjavaju o političkim i ideološkim pitanjima, koliko bi samo bilo važnije da se energičnije zauzimaju za prava radnika i njihovo dostojanstvo ukazujući da radnik nije objekt nego subjekt rada svim onim poslodavcima koji svoje radnike tretiraju poput stroja. Osobito je važno da na mjesnoj razini Crkva češće digne svoj glas protiv takvoga izrabljivanja radnika jer je njezina šutnja ponekad teža i od samoga jarma. Ako itko, mi bismo u Crkvi trebali znati što znači kada Isus kaže: „Vrijedan je radnik svoje plaće.” (Lk 10,7).

fra Janko Ćuro, urednik

4 svjetl ori jeci .ba

kao prvo želim vam se zahvaliti za dobru i urednu reviju vašeg i našeg mjesečnika. Mogu reći da je dobar. Vaš sam redovni čitatelj i pretplatnik revije, te vam želim da budete što bolji i uspješniji. Neka vam dragi Bog bude u pomoći.

Lijep pozdrav svima u uredništvu Svjetla riječi. Bog i svako dobro!

Vaš vjerni čitatelj Nikola Sarić, Recklinghausen Zvonik u krajoliku Bosne Zvonik je po definiciji štapno rešetkasti montažni objekt od drvnih ili metalnih elemenata koji na svome vrhu nosi zvono. Prije je gotovo svako katoličko selo u Bosni imalo svoj zvonik. Na vrhu četvorovodnog piramidalnog krovišta obvezno je bio postavljen „križ”. U novije vrijeme uloga zvona je integrirana na mjesne ili grobljanske kapele. Zvonici na koje se odnosi ova zabilješka su već prošlost i čine višeslojnu etnografsko-sakralnu baštinu hrvatsko katoličkih prostora u Bosni. Uloga zvona u liturgiji je posebna i nešto složenija tema. U svojoj povijesti imali su značajnu socijalnu i tradicijsku ulogu ruralne kulture hrvatskih sela u Bosni. Veliki broj zvonika je dokumentarno značajan izvor podataka o događajima vezanim za povijesna razdoblja i značajne osobe koje su obilježile svoje vrijeme.

Kod njih su održavani seoski zborovi na kojima se odlučivalo o zajedničkim problemima seoske zajednice.

Kod zvonika su se dijelila prva poštanska pisma. Ateizirani državni misionari sredinom prošloga stoljeća plašili su stanovnike sela da će zvonik služiti samo za kolektivni odlazak na rad u polje i pauzu za odmor. Ali jednom prigodom kada je jedan od službenih

„drugova” završio svoj govor riječima da će „doći na Cvjetnu nedjelju”, i dogovorirti se o „vašim problemima”, nastalo je oduševljenje.

Zvona su istočnjačkoga podrijetla i javljaju se u Europi prije 21. stoljeća.

U naše krajeve dolaze preko Primorja u 21. stoljeću, odakle počinje njihova upotreba osobito u kršćanskim crkvama. U srednjem vijeku zvona, zvonjenje i zvonici više su bili značajka katoličke crkve, dok su pravoslavne crkve pretežno koristile za tu svrhu klepala. Zvona, zvonici i njihov zvuk su od najstarijih vremena do danas neizbježan prostorni, graditeljski, estetski, vizualni i akustično duhovni ukras hrvatskih prostora i bosanskih krajolika. Od davnina ona su pjesničko književni, te umjetnički i arhitektonski motiv i za najsuptilnija stvaralačka djela. Zvonici su tradicijske ambijentalno prostorne vrijednosti naših sela, varoši i krajolika. Nijemi spomenici čuvari najljepšeg Pozdrava anđeoskog, pučko čarobni razbijači „sole” i crnih oblaka, kroz duga stoljeća građeni su od kamena, drveta, željeza. Bili vitki, rešetkasti ili stupasti, uvijek su bili magnetni odašiljači čudesnoga fluida molitve naših očeva i majki.

Doživljavala su tijekom povjesti različite stupnjeve svoga razvoja po formi i ukrasima, radi čega su karakteristična za pojedine kulturne i umjetničke stilove. Zvona ili njihovi ostaci česti su

arheološki nalazi i eksponati muzejskih zbirki.

U burnoj povijesti bosanskih Hrvata, njihova simbolika je često prisutna i vezana za mnoge značajne osobe i događaje, što se naročito odnosi za vrijeme osmanske uprave u našim krajevima.

Dolaskom ove uprave zvona i njihova zvonjava nestaje. Nove vlasti su zvonjenje smatrali kao sablazan. Putopiscima iz zapadne Europe to je odmah padalo u oči. U njihovim dnevnicima česte su bilješke o tome kako nema zvona čak ni u Budimu, ni u Pešti, ni u drugim mjestima koja su tada bila pod osmanskom upravom. Za vrijeme čestih ratova zvona su obično skidali i prelijevali u topove. Svaki vojnik je s ratnih pohoda bio dužan donijeti komadić zvona, tako da su se u Carigradu tada mogle vidjeti ogromne gomile metala od zvona.

Zvona su obično sakrivana zakopavanjem. Tamo gdje su ostala nisu smjela zvoniti. Umjesto zvona služila su metalna ili drvena klepetala. U Mostaru je prvo crkveno zvono otpočelo zvoniti 14. svibnja 1862. godine na kapeli austrijskog konzula. U Bosni je prvo crkveno zvono upotrijebljeno u samostanu Kreševo za vrijeme vezira Osman-Topalpaše (1860. – 1869.) na molbu fra Grge Martića. U svome djelu Zapamćenja navodi da su zvona od starina ležala u samostanu samo nisu smjela zvoniti. Prema istom izvoru kad

Pristupite kontakt informacijama Svjetla riječi tako što ćete na svom uređaju skenirati sljedeći QR kod:

je fra Grgo molio Osman-Topalpašu da može podići zvona u Kreševu, on mu odobri, ali mu posavjetova da ih objesi u samostanskoj crkvi u početku da zvoni polagano – „da se sviknu Turci.” Pa ipak protesti nisu izostali, a žene u mahali su za vrijeme dok se zvonilo lupale u tepsije da se ne čuje. Na sarajevskoj katoličkoj crkvi prvo je zvono zazvonilo na Uskrs 8. travnja 1871. godine, opet na fra Grgino posredovanje.

Kad je riječ o zvonima, neizbježno je spomenuti kasnogotičko zvono koje se nalazilo na crkvi svete Marije u Zvorniku. Potječe s tornja crkve svetoga Petra u Donjim Solima. Na njemu je natpis od kratica ispisan gotičkim slovima, čiji je smisao nemoguće dešifrirati. Saljeveno je u prvoj polovici 15. stoljeća. Poslije rušenja zvorničkoga samostana 1433. godine postavljeno je na zvonik crkve svetog Petra u Tuzli, sve do likvidacije tuzlanskog samostana 1690. godine, a poslije toga se našlo na sahat kuli na lokalitetu Trnovac u Tuzli. Godine 1857. od udara groma zvono je palo na trg i napuklo, a franjevci su ga tada prenijeli u sutješki samostan gdje se i danas nalazi.

Mijo Franković, Tuzla

Kontaktirajte nas i putem aplikacije Viber na broj mobitela: +387 60 33 88 018.

Uz Viber i dalje smo Vam dostupni na redakcijski broj: 033 726 200; pišite nam na e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba.

Pratite nas na portalu na adresi www.svjetlorijeci.ba kao i društvenim mrežama Facebook, Twitter i Instagram. rujan 2019.

5

Tema broja

CRKVA O RADU I RADNIČKIM PRAVIMA

OSOBA I RAD U SJENI GRIJEHA Čovjek je kreativan i sudjeluje u izgradnji svijeta kako mu je Bog naložio. No čovjek je također ranjen grijehom i sklon je grijehu, ali njegova narav nije toliko korumpirana da ne bi mogao činiti dobro. Otkupljeni čovjek, potpomognut milošću Božjom, sposoban je surađivati na izgradnji svijeta i činiti ga sve čovječnijim.

6 svjetl ori jeci . ba

B

y Zdenko SPAJIĆ Biblijska prapovijest, koja govori o temeljnim ljudskim iskustvima kao što su postojanje dobra i zla, donosi dva izvještaja o stvaranju čovjeka. Prvi ne govori ništa o radu, nego prikazuje čovjeka kao krunu Božjega stvaranja i govori o božanskoj zapovijedi da čovjek sebi podloži zemlju, da vlada nižim stvorenjima i da od toga živi. Drugi pak smješta čovjekov rad u eru nakon prvoga grijeha, za što je uslijedila i kazna: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svoga! (...) U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš.”

(Post 3,17b.19). Slijedom toga, ljudski rad je posljedica grijeha, jednako kao što je i smrt posljedica grijeha. Ali kako uči sv.

Augustin, smrt je istovremeno i lijek za grijeh. Stoga možemo reći da je i ljudski rad lijek za našu ranjenost grijehom.

Kako bi beznadna i teška bila naša ovozemaljska egzistencija kada ne bi bilo smrti koja okonča svu našu patnju, bol, razočaranja, umore, promašaje, neutemeljene planove i nadanja...! Isto tako bi bila teška i beznadna kada ne bi bilo rada kao lijeka ranjenosti grijehom naše ljudske naravi.

U svakom slučaju, ne treba smetnuti s uma da je ljudski rad životni igrokaz koji se odvija na pozornici s kulisama od zla.

Blagodat vladanja i prokletstvo rada Čini se da je kroz povijest ova činjenica postojanja dva paralelna izvještaja o rujan 2019.

7

Živa je riječ Božja

Riječ MUDROSTI Sir 34,21-22

Oskudna hrana život je siromaha, i tko je otima – pravi je krvnik; ubija bližnjega tko mu otima hranu i prolijeva krv tko radniku uskraćuje plaću.

RIJEČ proroka Mal 3,5

Riječ Isusova Mt 10,7-10

Janko Ćuro, vrh Lelije

Putom propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje.

12 svjetl ori jeci .ba

Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok protiv vračeva i preljubnika, protiv onih koji se lažno kunu, protiv onih koji zakidaju plaću radniku, udovici i siroti, protiv onih koji gaze pravo stranaca i mene se ne boje – govori Gospodin nad vojskama.

Nepoznata Biblija

Novi zavjet o radu Da bi se razumjelo ozračje u kojem dolazi novozavjetni govor o radu, valja razumjeti da sâm Isus potječe iz obitelji koja bi se mogla opisati kao radnička obitelj, jer za njega je rečeno da je „drvodjeljin sin” (Mt 13,55) ili da je upravo on drvodjelja, „sin Marijin” (Mk 6,3). Iako izraz „drvodjelja” (grč. tekton) zapravo označava graditelja općenito, a ne samo tesara. y fra Darko TEPERT tepert

S

voje prve učenike Isus poziva dok obavljaju svoj svakodnevni posao, bilo da love ribu, krpaju mreže ili, poput Mateja ili Levija, sjede u carinarnici (usp. Mt 4,18-22; 9,9-13).

To pokazuje da nijedan posao ne onemogućava čovjeku susret s Gospodinom. Najbolji je primjer upravo carinik koji je, prema mišljenju samih Židova, zbog svoga posla bio nečist. I to ne samo stoga što je dolazio u dodir s poganima nego i zato što su carinici, posebice u farizejskim krugovima, općenito smatrani nepoštenim ljudima. Kasnija rabinska predaja navodi sljedeće razloge nečistoće carinika: čest dodir s poganima, izbjegavanje davanja desetine, potkradanje, ubojstva. Zbog toga se zanimanje carinika u Talmudu nalazi na popisu zanimanja koja pošteni Židovi ne bi trebali obavljati. Ipak, dok nijedno zanimanje ne sprečava susret s Gospodinom, ipak u danim okolnostima može zahtijevati obraćenje i promjenu dotadašnje prakse, kao što je to vidljivo u susretu nadcarinika Zakeja s Isusom 14 svjetl ori jeci . ba

(usp. Lk 19,1-9) ili u Isusovoj prispodobi o farizeju i cariniku (usp. Lk 18,9-14).

Isus često u svojim prispodobama rabi slike vezane za rad. Tako govori o pastiru, vinogradaru, liječniku, sijaču (usp. Iv 10; 15; Mk 2,17; 4,3), no govoreći o ovim zanimanjima, on zapravo progovara o kraljevstvu Božjem, o apostolatu, o odnosu čovjeka i Boga. Tako se čini da rad postaje prikladna slika za govor o božanskim stvarnostima.

Osim Isusa i njegovih prvih učenika, u Novom zavjetu nailazimo i na Pavla koji samoga sebe opisuje kao čovjeka koji radi svojim rukama. U Prvoj poslanici Korinćanima, kad mora obraniti svoj ugled kao apostola, ali još više evanđelje koje je navijestio, on kaže: „Sve do ovog časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama.” (1 Kor 4,11-12). Još je ranije u Prvoj poslanici Solunjanima napisao: „Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili

noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas. Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima.” (1 Sol 2,9-10). Očito je da se apostol ponosi svojim radom i da je njegov predani rad ujedno i njegova iskaznica pred onima kojima piše.

Djela apostolska također govore o Pavlu kao o radniku te mu na usta stavljaju riječi: „Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke.” (Dj 20,34). U istoj knjizi i doznajemo kojega je zanimanja bio apostol. Ondje se naime kaže da su Akvila i Priscila bili istoga zanimanja kao i Pavao, to jest da su bili „šatorari” (usp. Dj 18,3).

Govor o Isusu kao radniku, o njegovim učenicima kao radniku, pa i o Pavlu kao radniku slaže se sa židovskom rabinskom predajom prema kojoj učitelj, to jest rabin, mora imati izučeno neko zanimanje. U Talmudu postoji odredba: „Svaki čovjek obvezan je naučiti svoga sina nekom zanatu; tko god ne nauči svoga sina nekom zanatu, uči ga da postane lopov.” (Tosefta Qiddušim 1,11).

Ovo je pravilo osobito vezalo učitelje i one koji su se bavili Zakonom. Tako također Talmud donosi da je rabin Juda ha-Nasi govorio: „Lijepo je proučavanje Zakona združeno s ručnim radom, jer tko se bavi i jednim i drugim, zaboravlja grijeh. Svako proučavanje Zakona odvojeno od ručnoga rada postaje prazno i potiče na grijeh.” (Abboth 2,2). Iz svega proizlazi da i Novi zavjet preuzima židovsku ideju rada kao nečega časnoga i potrebnoga, što izgrađuje čovjeka i udaljuje od njega grešnu prigodu.

Druga poslanica Solunjanima preuzima Pavlov govor o radu iz Prve poslanice Solunjanima, kad se govori kako Pavao nije među Solunjanima živio „neuredno”, nego je „u trudu i naporu noću i danju” radio da ne bi bio teret vjernicima u Solunu, ali ne samo radi

Proslava Gospinih blagdana

Najmlađi fratri Bosne Srebrene

Svjetlo riječi

Svjetlo riječi

U petak, 2. kolovoza, svetkovina Svete Marije Anđeoske, poznate i kao Porcijunkula, svečano je proslavljena u samostansko-župnoj crkvi u Sesvetskoj Sopnici gdje je središnje euharistijsko slavlje predvodio preč. Mario Migles, župnik župe Svih Svetih i dekan Sesvetsko-vugrovečki u koncelebraciji sa župnikom i definitorom provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem te drugim svećenicima.

Istoga je dana proslavljen i patron filijalne crkve Marije Anđeoske u Guberu kod Livna gdje je svetu misu predslavio fra Petar Karajica, ravnatelj Kruha sv. Ante.

Na ovaj blagdan započela je i priprava za svetkovinu Gospe Snježne koja se na poseban način obilježava u samostanu u Cavtatu. Na sam dan proslave svečano euharistijsko slavlje predvodio je fra Marinko Didak, župnik iz Bučića kod Novoga Travnika u koncelebraciji s još devet svećenika među kojima su bili ravnatelj FMC Svjetlo riječi i definitor provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro, te tajnik provincije fra Damir Pavić.

U nedjelju, 30. lipnja, na lokalitetu Kedžara u župi Doljani, svoje prve redovničke zavjete u Redu manje braće položili su i time završili godinu novicijata najmlađi franjevci Bosne Srebrene.

Svečanim euharistijskim slavljem predsjedao je provincijal fra Jozo Marinčić u koncelebraciji s generalnim definitorom Reda Manje braće fra Ivanom Sesarom i još 20-ak svećenika. Nakon propovijedi jednogodišnje zavjete u ruke provincijala položili su: fra Spomenko Hričak (župa Pohoda BDM - Banja Luka), fra Tonči Šarić (župa sv. Franje – Bila kraj Livna), fra Matej Juričević (župa Uznesenja

BDM - Uskoplje), fra Dario Laštro (župa sv. Ante Padovaskog - Busovača) i fra Tomislav Vidović (župa sv. Ante Padovanskog - Bugojno).

U nedjelju, 21. srpnja u župi Duha Svetoga u Novoj Biloj provincija je postala bogatija za još tri mlada fratra koji su po prvi put obukli redovničko odijelo. Zajednica je s radošću primila: fra Nikolu Barbića iz Fojnice, fra Roberta Bašića iz Busovače i fra Iliju Nakića iz Nove Bile. Misno slavlje je predvodio provincijal fra Jozo Marinčić u koncelebraciji s meštrom postulanata fra Josipom Mrnjavcem , prefektom sjemeništaraca fra Josipom Ikićene, meštrom novaka fra Marinkom Baotićem i drugom braćom misnicima.

Nagrada bosanskom franjevcu

vom zvijezdom i šofru u znak zahvalnosti i sjećanja na ovo jubilarno hodočašće.

Na kraju je prof. Lujić, zahvalivši se na priznanju, naglasio kako ono nije iskazano samo njemu osobno nego

i svima koji su dosada organizirali hodočašća, te u njima sudjelovali, a domaćinima je u znak zahvale uručio svoju knjigu Tragovima biblijskih prostora i događaja.

IKA/Svjetlo riječi

IZAREL – U srijedu, 4. srpnja Ministarstvo turizma države Izrael dodijelilo je prof. dr. sc. Boži Lujiću povelju „turističkoga ambasadora dobre volje Izraela” prigodom stotoga stručnoga i duhovnoga vođenja u Svetu zemlju – Izrael.

Tom je prigodom u ministarstvu turizma primljena i brojna skupina hrvatskih hodočasnika za koje je priređena prigodna svečanost. Predstavnici Ministarstva naglasili su kako im je čast uručiti ovo priznanje jednom franjevcu jer smatra kako su franjevci bili i ostali most koji povezuje ljude i narode, pa tako i hrvatski i izraelski narod. Potom su profesoru Lujiću uručili modeliranu menoru s Davido16 svjetl ori jeci . ba

Sjećanje na mučenike Brankica Lukačević/SR

POSAVINA – U povodu 100. obljetnice rođenja i 73. obljetnice smrti fra Efrema Ćosića, svećenika Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji je u 27-oj godini života nedužan osuđen i strijeljan 19. travnja 1949. godine u Tuzli, 28. i 29. lipnja ove godine upriličena je prigodna komemoracija u župama Žeravac i Kulina u Bosanskoj Posavini. Inicijator ovoga prvi put održanoga spomen obilježja fra Efremu Ćosiću u Žeravcu bio je domaći župnik fra Mirko Filipović dok su prigodna izlaganja održali fra Marijan Karaula, te članovi njegove obitelji – mons. Anto Ćosić, župnik iz Breze, s. Elizabeta Ćosić, profesorica u KŠĆ-u u Tuzli, te vlč. Mato Marijić, župnik u Kulini. Program su pjevanjem uveličali mladi slavljeničkog benda Dom molitve iz Slavonskoga Broda.

HKM Bern posjetila Ramu Svjetlo riječi

RAMA – U nedjelju, 28. srpnja 2019. godine Ramu su, na čelu s voditeljem HKM iz Berna fra Gojkom Zovkom, posjetili 87 članova ove zajednice.

Program njihova posjeta uključio je i vanjsku proslavu sv. Ane, zaštitnice filijale Podbor, gdje su zajedno s brojnim ramskim pukom slavili sv. misu. Na kraju misnog slavlja fra Gojko Zovko, voditelj HKM Bern i fra Andrija Jozić, gvardijan i župnik razmijenili su u ime okupljenih zajednica pozdrave u jednoj divnoj bratskoj atmosferi.

Fra Gojko je objasnio kako HKM njeguje višegodišnju tradiciju posjeta simbolički snažnim i ugroženim duhovnim središtima hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Prigodom takvih posjeta oni uručuju i financijsku pomoć kao potporu održanju života i vjere tih dragocjenih zajednica. Tako je ove godine kao središte okupljanja i solidarnosti izbrana Rama

Sljedećega dana komemoracije, 29. lipnja, slavljena je sveta misa u župi Kulina pod kojom je domaći župnik vlč. Mato Marijić – sestrić pokojnoga fra Efrema proslavio 40 godina svoga misništva, ali se i s okupljenim pukom molio za dušu pokojnoga fra Efrema.

Manifestacija Dani Jure Radmana u spomen na mladića Juru Radmana, koji je u vrijeme komunističkog režima 1946. godine nevin strijeljan u 22. godini života, održana je u subotu i nedjelja 6. i 7. srpnja po treći puta u njegovoj rodnoj župi Imena Marijina u Svilaju kod Odžaka. Program je započeo svečanom akademijom na kojoj su predavanje održali fra Marijan Karaula i poznati duhovni pisac i pjesnik Stjepan Lice dok su vrsni glazbenici, supružnici Renata i Ivan Karša iz Osijeka izveli posebno birana djela u čast mladiću Radmanu.

Godine 1946., pod optužbom da je pomagao križarima, fra Juro je osuđen

na smrt te je strijeljan u zeničkom zatvoru 16. prosinca 1946. U času svoje smrti napisao je dirljivo pismo majci u kojem je zamolio da se za njega služi sveta misa. Tako je u nedjelju, 7. srpnja u župi Svilaj misu zadušnicu predvodio pomoćni banjolučki biskup fra Marko Semren.

i Franjevački samostan Rama-Šćit. Njihov dar iznosio je 6.000 SF. Gvardijan i ramski puk izrekli su i ovim putem ponovno izriču iskrenu zahvalnost.

Boravak naših hodočasnika iz Berna bio je ispunjen svim sadržajima svetog gostoljublja, ponajprije dobrim ručkom. Nakon ručka bili su upoznati s poviješću i sadašnjošću Rame, te pokušajem da jezikom umjetnosti ispričamo svoju povijest, čudnu mješavinu tragedi-

ja i pronalazaka onih uporišta, duhovnih i povijesnih vertikala po kojima smo do sada uvijek bili jači od svoga stradanja.

Mogli smo svi osjetiti da se u ovom ambijentu uz Ramski križ, Divu, Ramsku majku, Gospu-Majku od milosti, uz uspomenu na stradale fratre i hrvatski ramski puk kroz stoljeća osmanskog i komunističkog režima nalazimo u duhovnoj školi prevladavanja stradanja u slobodu i neiskorjenjivi život.

rujan 2019.

17

Franjevci među svojim pukom

Odnos katolika i pravoslavaca Katolici i pravoslavci u Osmanlijskom Carstvu imali su isti pravni položaj. Tako je načelno bilo i u BiH. I jedni i drugi držani su rajom i nevjernicima. Bilo bi sasvim normalno da su se ujedinjenim snagama borili za svoj bolji položaj. Ali, nažalost, nije bilo tako. y fra Anđelko BARUN barun.andjelko@gmail.com

N

jihovi su međusobni odnosi bili opterećeni, prije svega nastojanjem pravoslavnih patrijarha, mitropolita i vladika da pod

svoju vlast stave sve kršćane. Tražili su i dobivali od Visoke porte u Carigradu potporu i naredbu da im se moraju pokoravati „svi koji se krste i prave znak

Postojanje pravoslavne crkve u osmanskom Sarajevu u 16. st. već je ukazivalo na povoljniji položaj pravoslavaca u odnosu na katolike

18 svjetl ori jeci . ba

križa”. S dobivenim fermanom patrijarh bi se uputio u pratnji janjičara po teritoriju svoje patrijaršije tražeći pokornost i crkvene poreze jednako od katolika kao i od pravoslavnih. Zato su bosanski biskupi, franjevci i katolički puk svim silama nastojali otkloniti tu opasnost, oduprijeti se pokušajima podjarmljivanja, i sačuvati svoju vjersku samostalnost. Tu su uzroci sukoba katolika i pravoslavaca u osmanlijskoj Bosni.

Osvajanjem Carigrada sultan je preuzeo ulogu bizantskoga cara te je birao i uvodio u službu visoke službenike Pravoslavne Crkve (patrijarhe, mitropolite, arhiepiskope i episkope). Carigradski patrijarh držao je sebe vrhovnim poglavarom svih kršćana u Carstvu. Srpski patrijarh u Peći svojatao je sebi vrhovnu vlast nad svim kršćanima za područje srednjega i zapadnog Balkana. Bio je podložan sultanu koji ga je i uvodio u službu. I svi su drugi visoki predstavnici Pravoslavne Crkve na teritoriju Osmanlijskoga Carstva bili pod nadzorom Visoke porte. Stoga pravoslavlje za Osmanlije nije predstavljalo nikakvu opasnost jer njihov najviši crkveni dostojanstvenik nije imao nikakve mogućnosti pokrenuti kakvu akciju protiv vlasti.

S katolicima je sasvim drukčije. Vrhovni katolički poglavar, papa, ne samo da je mogao nego je i pokretao križarske ratove protiv Osmanlija. Stoga su ga držali glavnim neprijateljem Carstva i islama. Smatrali su, ako već netko ne želi prihvatiti islam, bolje je da bude pravoslavac nego katolik. Taj svoj bolji položaj predstavnici Pravoslavne Crkve znali su iskoristiti i od Porte isposlovati fermane koji su im omogućavali prevoditi katolike na pravoslavlje i opteretiti ih crkvenim porezima. Patrijarsi su išli dotle da su provinciju Bosnu Srebrenu stavili pod jurisdikciju carigradskih, odnosno srpskih patrijarha i vodili je kao Piskopija đaura Crkve duhovnika Latina u sandžaku Bosanskom.

Bosanski je biskup bio u Đakovu, izvan dometa osmanlijske vlasti. I apostolski

V

rijeme je ljetnih odmora. Vrućine tjeraju ljude da se sklanjaju u hladovinu i traže osvježenje za svoja tjelesa i umorne mozgove. Neprestano prigovarajući prirodi, zanemaruju svoju ulogu u pojavama nastale stvarnosti.

I naravno, i ovaj način prigovora rijetko ide usmenim putem, oči u oči jednih s drugima. Ne, internet je tu da bi se razmijenilo muke i nedaće, ali i podijelilo zabilježene trenutke s plaže onih srećkovića koji su si mogli priuštiti odlazak na more. Cijene su paprene, ali čovjek se navikne, kao i na sve drugo.

Zato je internet besplatan i čitajući o ljudskim sudbinama i zgodama drugih, lakše se prometne vrijeme. Danas je puno lakše pronaći različite informacije na internetu, podijeliti ih s drugima, ali je teže koncentrirati se duže na sam sadržaj, spoznati dublje smisao pročitanoga ili naučiti nešto.

U svim tim napadnostima kojima obiluje ovo društvo, stalni odljev stanovništva ne prestaje. Netko je nametnuo ideju da se drugdje bolje živi, da je drugdje bolje nego u ovim „učahurenim, zastarjelim sredinama” u kojima svatko misli da ima pravo dati primjedbu ili savjet. I u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, nestaje uspostavljeni tradicijski okvir i način življenja gubeći bitku s novim pojavama nametnutima izvana, sa strahovima koji se nemilice plasiraju i porukom beznađa.

Mladi ljudi, naviknuti dobiti sve i odmah, pod silnim utjecajima novih tehnologija, olako gube osjećaj za stvarnost i lutaju u mitovima modernoga doba. Što dobiju, a što izgube, možda će znati procijeniti s odmakom od nekoliko godina.

Mladi napuštaju zemlju, činjenica je koja se iz dana u dan potvrđuje. Posao lakše nalaze u stranoj zemlji, ali ne onaj za koji su se u matičnoj zemlji školovali.

Dobivaju veće plaće, ali i veće izdatke.

Susretnu se s novim izazovima, postanu stanovnici druge zemlje, ali se opet rado susreću i viđaju s prijateljima i rodbinom iz svoga kraja. Nabave povoljnije nove 20 svjetl ori jeci . ba

Pogled u dušu

Mentalna kolonizacija y prof. dr. Snježana ŠUŠNJARA

Dok se okrenu, izgubi se jezik, vjera, osobnost. Postanu broj u registru i rijetko posjećuju svoja ranija staništa jer im ni postojeća nisu stalna. Tako nastaju moderni nomadi koji lutaju svijetom pod teretom novih ovisnosti, bezosjećajni i puni nezadovoljstva koje ne znaju definirati modele mobitela, tableta, računala i čini im se da je sav svijet njihov. Ponekad se čuju s roditeljima putem skype-a pa se mutno i vide i to je to. Vrijeme prolazi, a otuđenost raste. Od jutra do mraka rade kako bi osigurali ono što u vlastitoj zemlji nisu mogli ili im se nije dalo. Zemlja primateljica ih usisava, oduzima identitet i polako izgube svaki doticaj sa zemljom roditeljicom i svime što ih je tamo gojilo. I sve se svodi na zadovoljavanje materijalnih potreba, a duhovno ustrojstvo ostane na suhom, polako se koprca dok ne zgasne. Dok se okrenu, izgubi se jezik, vjera, osobnost. Postanu broj u registru i rijetko posjećuju svoja ranija staništa jer im ni postojeća nisu stalna. Tako nastaju moderni nomadi koji lutaju svijetom pod teretom novih ovisnosti, bezosjećajni i puni nezadovoljstva koje ne znaju definirati. Poput biljaka se svijaju i prate virtualne novotarije ostavljajući stvarni život nerealiziranim.

Jučer sam srela majku četvero djece koja napušta zemlju jer muž nikako nije mogao naći posao. Njih petero prilagođava svoju sudbinu jednom članu obitelji i svi odlaze u nepoznato. Naša zemlja po tko zna koji put gubi svoje potomke, a druga ih olako prima, često ne cijeneći njihovu žrtvu u potrazi za boljim životom. Što ih tamo očekuje? Je li zapad obećana meka kako se propagira? Kakve će vrednote djeca usvojiti u tim svjetovima koji su izgubili svaki doticaj sa svojim korijenima, koji sve što je prethodilo nastoji negirati, umanjiti važnost. Zašto Europa negira svoje kršćanske korijene, pitanje je na koje nema suvisloga odgovora. Povijest nas uči da tradicija znači bogatstvo zemlje, da postavljeni moralni standardi imaju svoje razloge, da čovjek kojega se cijeni i poštuje kao ljudsko biće pridonosi svijetu na najbolji način. Što se danas događa? Čovjek se pretvara u stroj, a stroj zamjenjuje ljudsko biće.

Reportaža

ŽUPA SV. JOSIPA RADNIKA TESLIĆ

U TESLIĆU IMA ŽIVOTA

„I stotinjak borova koje su posadili nisu uspijevali. Svi su se, osim jednoga, osušili, što je bio znak da iz toga bora treba procvjetati novi život, što se i dogodilo. Do mene su dolazile različite priče, pa čak i te da su mnogi pravoslavci negodovali zbog onoga što je učinjeno jednoj bogomolji, ali, Bogu dragom hvala, mi smo sada ponovno u svojoj crkvi.”

22 svjetl ori jeci . ba

V

y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba Već nekoliko desetljeća broj katolika u Bosni i Hercegovini konstantno se smanjuje, a taj trend se nastavlja i na svećenička i redovnička zvanja iz naših krajeva. U ne tako davnoj nam prošlosti nismo mogli ni pomisliti da će se ovakvo nešto događati pred našim očima, da će biti postavljeno kao društveno pitanje te nas stoga vrlo često ostavlja u stanju obeshrabrenosti dok u mislima istovremeno prebiremo razloge zbog kojih naši ljudi odlaze. Kao da tražimo neku utjehu i opravdanje za njihov odlazak, a način za svoj ostanak i opstanak.

Međutim, baš u takvim trenucima takva situacija nas ne smije pokolebati niti smijemo odustati, nego gledati naprijed s pouzdanjem u Boga i tražeći nove načine kako činiti dobro. Ovako razmišljaju i vjernici župe sv. Josipa Radnika u Tesliću kojemu posvećujemo retke ovomjesečne reportaže Svjetla riječi. Župa se smjestila 30-ak kilometara jugozapadno od Doboja, uz obalu rijeke Usore, uokvirena vrhovima Borja, Uzlomca, Crnog vrha, Čavke, Mahnjače, Vučje planine i Vlašića. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine općina Teslić imala je ukupno 38 500 stanovnika što je u odnosu na 1991. godinu znatno manje ako uzmemo u obzir činjenicu da je prema popisu iz te godine ovdje bilo nastanjeno 58 tisuća stanovnika. Sukladno smanjenju broja stanovnika, smanjio se i broj

župljana župe Teslić u kojoj nas dočekuje župnik vlč. Ivan Ravlić s kojim krećemo u obilazak i upoznavanje ove najveće katoličke župe u Republici Srpskoj.

Jedini orijentir Utemeljena je 1922. godine i uz Teslić obuhvaća mjesta Banja Vrućica, Gomjenica, Bardaci, Barići, Ruževići, Martinovići i Vrela. Prije zadnjega rata brojila je 2300 Hrvata katolika, a danas ih je tek šestotinjak raspoređenih u 270 obitelji pri čemu oko 45 % domaćinstava čine osobe starije od 60 godina. Župnik nam objašnjava kako u tih 270 kuća oko 120 osoba živi samačkim životom, u 70-ak kuća su po dvije osobe, a u ostalima obitelji s tri i više članova. Većina njih je za vrijeme rata ostala na svojim ognjištima u Tesliću dok se samo neznatan broj vratio iz izbjeglištva. Na prostoru župe nalazi se pet grobalja, a najstarije je smješteno nasuprot pravoslavnoj crkvi gdje se nalazi i pravoslavno groblje. Prva je crkva izgrađena i posvećena 1932. godine te je godinama bila mjesto u kojemu su vjernici pronalazili duhovnu snagu, mir i pomoć u životnim poteškoćama, gdje su se okupljali i Bogu zahvaljivali, a mnogima je, naglašava župnik, bila jedini životni orijentir.

Nažalost, nekima je, a nije ih bilo malo, ova crkva bila smetnja te su je u noći sa 16. na 17. kolovoza 1992. godine do temelja srušili. Snažna detonacija koja je razorila cijeli zvonik odjeknula je Teslićem, a tijekom sljedećih nekoliko rujan 2019.

23

L

judi se rješavaju knjiga – nerijetko me poznanici uvedu u svoje sobe zatrpane knjigama da izaberem što želim jer ne znaju što bi s njima.

Nerijetko se i knjige nađu na ulici, čiste i čitljive, odložene kraj kontejnera za papir, da ih pokupi kome su zanimljive.

Nedavno sam tako došao do dvije knjige sličnih naslova: jedna se zove „O smislu života”, a druga „O smislu i besmislu”. Neobična je podudarnost da su njihovi autori liječnici, gotovo vršnjaci i učenici Siegmunda Freuda. „O smislu života”, knjigu odloženu uz kontejner, napisao je austrijski psiholog Alfred Adler (1870. – 1937.), čija je glavna tema proučavanje toga kako nas kroz život vodi težnja za moći, odnosno nadvladavanje osjećaja bespomoćnosti. „O smislu i besmislu” izbor je iz djela švicarskoga psihologa Carla Gustava Junga (1875. – 1961.), začetnika analitičke psihologije, a središnji je pojam njegova angažmana proces individuacije.

Tri životne dužnosti Razgovarajući s mnogim ljudima, i pokušavajući im pomoći, Adler je zaključio da svaki čovjek u sebi nosi određeno mišljenje o sebi i zadacima života, o tome kamo i kako mora teći njegov život. Sve što gledamo oko sebe spoznajemo samo onoliko koliko je to određeno našim svrhama. U svemu tražimo smisao: „Nijedno ljudsko biće ne može živjeti bez smisla”, kaže Adler. Promatrajući ljude i svijet, on je zaključio da postoje smisleniji i besmisleniji životi – da svaki čovjek ima neki svoj smisao, ali da nije svaki smisao jednako vrijedan.

Tijelo je slabo, naš je položaj u svijetu nepouzdan, i zato je potrebno smisao staviti na čvrst temelj, kaže Adler.

Adler je smatrao da smisao života svakoga čovjeka treba odgovoriti na tri dužnosti. Prva je dužnost prema Zemlji na kojoj živimo; druga je dužnost prema velikoj obitelji ljudi kojoj pripaIlustracija damo; treća je dužnost prema održanju 28 svjetl ori jeci . ba

Samotno mjesto

Dva autora o (be)smislu y Boris BECK boris.beck.735

U braku i ljubavi, ako se trudimo za dobro drugoga, i sami ćemo biti bolji. Ako se želimo razvijati u praznom prostoru, bit ćemo vlastoljubivi i nesnosni života. Kako ću naći zanimanje da preživim na Zemlji? Kako ću naći mjesto među ljudima i s njima surađivati?

Kako ću naći ljubav i stupiti u brak kako bi se nastavio život i nakon mene? Svaki smisao života mora odgovoriti na pitanje rada, pitanje društva i pitanje spolnosti, kaže Adler. On predočava dvoje ljudi: jedan je nezadovoljan u ljubavi, u radu se ne trudi, kontakti s ljudima su mu tegobni; za tu je osobu život težak i želi se začahuriti. A njemu nasuprot postavlja drugoga koji živi u dubokoj ljubavi, postiže korisna ostvarenja i ima brojne kontakte sa svojim bližnjima. Za toga čovjeka, kaže Adler, živjeti znači interesirati se za bližnje, biti dio cjeline, u okviru svojih snaga dati doprinos dobrobiti čovječanstva. Život za drugoga Adler je vjerovao u trud i rad. „Što radite prvo kada učite plivati?” pita Adler. „Radite greške, zar ne? I što se dogodi? Radite nove greške i kada ste napravili sve moguće greške, a da se niste udavili, – a neke od njih i više puta – što otkrijete?

Da možete plivati? E pa, život je isto kao učenje plivanja! Ne bojte se raditi greške, jer ne postoji nijedan drugi način da naučite kako živjeti!” Oni koji su usmjereni na sebe, koji ne računaju na druge, promašili su smisao života – njihovi trijumfi samo njima nešto znače. Živjeti znači živjeti za opće dobro, kaže Adler. U braku i ljubavi, ako se trudimo za dobro drugoga, i sami ćemo biti bolji. Ako se želimo razvijati u praznom prostoru, bit ćemo vlastoljubivi i nesnosni. I naše pretke nadživjela su djela koja su bila namijenjena zajednici: gradovi i sela, obrađena zemlja i željeznice, umjetnost i znanost. Oni koji su željeli iz života izvući samo nešto za sebe, zaboravljeni su. Život za drugoga, to je cilj života, kaže Adler. Ali treba se potruditi. Velike ljubavi su rijetke kao što su rijetka i velika djela. Iako Adler nije govorio kao vjernik, nego kao znanstvenik – došao je na rub vjere. Ovako je rekao: „Postoji zakon koji kaže da čovjek treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. To bi trebalo biti prirodno čovječanstvu kao disanje ili uspravni hod – ali ako to ljudi

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR I UDŽBENICI ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

Posjetite naše knjižare Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Memento bratu našemu fra Slavku...

U subotu, 27. srpnja 2019. godine, u Kliničkom centru na Koševu u Sarajevu preminuo je prof. dr. fra Slavko Topić, svećenik franjevac Bosne Srebrene.

Fra Slavko Topić je rođen 24. ožujka 1940. godine u mjestu Bukovica, župa Podhum/Žitače, od oca Andrije i majke Kate r. Baticeli. Osnovnu školu pohađao je u Goranima, Seonicama, Konjicu i Jablanici, a zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom.

Redovnički habit obukao je 1960. u Kraljevoj Sutjesci, a svečane zavjete položio 1966. u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 11. listopada 1966. godine. Franjevačku teologiju je završio u Sarajevu, a nakon toga pohađa u Zagrebu Institut za crkvenu glazbu. Božji dar i ljubav koju je imao za glazbu razvit 30 svjetl ori jeci . ba

će dalje te najprije u Rimu magistrirati na Pontificio Istituto di Musica Sacra, a onda doktorirati glazbu u njemačkom Kölnu na temu etnomuzikologije.

Najprije je početkom 1967. bio pastoralni pomoćnik u župi Špionica, a zatim župni vikar u Bihaću. Nakon toga je vršio službu župnog vikara u Kreševu i Kiseljaku. Obavljao je službu II. meštra bogoslova na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i novaka u Visokom, kao i službu profesora glazbe.

Za vrijeme i neposredno nakon rata kada je novicijat bio u samostanima Monopoli i Belmonte u Italiji fra Slavko je ondje vršio službu profesora te samostanskog vikara. Vršio je nadalje službu samostanskog vikara na Bistriku u Sarajevu,

FRA SLAVKO TOPIĆ (1940. – 2019.)

1940. – 2019.

a onda i službu gvardijana na Nedžarićima. Profesorsku službu obnašao je ponovno na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu te u isto vrijeme predavao i glazbu u Gimnaziji u Visokom i u Novicijatu u Livnu. U Gimnaziji u Visokom je vršio također službu zborovođe. U Papinskoj bazilici u Rimu je obnašao službu ispovjednika te ujedno bio član bratstva u samostanu lateranskih franjevaca. Zadnje godine svoga života proveo je u samostanu sv. Ante na Bistriku, najprije kao član samostanskog bratstva, a zatim je obnašao i službu gvardijana.

Fra Slavko Topić je u Godini milosrđa bio imenovan misionarom milosrđa za Vrhbosansku nadbiskupiju, a vrijedno

je spomenuti da je 11. listopada 2011. u Sarajevu primio križ Pro Ecclesia et Pontifice, najviše odlikovanje koje papa običava dati redovnicima.

Svetu misu zadušnicu u samostanskoj crkvi u Kreševu predslavio je mons. dr. Pero Sudar, pomoćni vrhbosanski biskup, uz koncelebraciju provincijala Bosne Srebrene mnogopoštovanog oca fra Joze Marinčića, pomoćnog biskupa Marka Semrena, te mnogobrojnu braću franjevce i druge svećenike kojih je bilo oko 150. Na kraju svete mise od fra Slavka se oprostio kreševski gvardijan fra Josip Tomas u ime cijelog samostanskog bratstva. Ukopne obrede predvodio je provincijal fra Jozo na groblju Ograđe. rujan 2019.

31

Činiti dobro čovjeku S

velikom smo brigom i strepnjom pratili postoperativni oporavak svima nam dobro poznatoga i dragog fra Slavka Topića. I usrdno smo se molili Bogu za njegovo ozdravljenje, da bismo mogli i dalje zajedno s njime ovdje na zemlji živjeti i raditi. Međutim, Bog je htio drugačije: pozvao je fra Slavka k sebi u „svoje stanove svjetlosti i mira”.

Posve je opravdano što smo duboko žalosni zbog njegove smrti koja nas je pogodila, jer smo ga doista voljeli kao čovjeka i kao fratra svećenika. I iskreno tugujemo i plačemo zbog konačnog ovozemaljskog rastanka s njime, kao što je i Isus plakao nad svojim prijateljem Lazarom. Tako i mi danas, potreseni u duši i proplakani sahranjujemo našega fra Slavka, koji nam je bio omiljen osobito zbog svoje uslužnosti, širine duše i dubokog razumijevanja za duhovne i materijalne teškoće drugoga. Kao takav ostat će nam u trajnom sjećanju sa svojim uvijek blagim i poticajnim razgovorom, koji je stvarao ozračje ugodnosti u svakom susretu, sa svojim predanim služenjem drugima u vjerskim i drugim stvarima, kod kuće i na putovanju, koje je češće poduzimao samo da bi drugima pomogao.

O fra Slavku kao svećeniku, redovniku i čovjeku može se izreći toliko toga dobroga i lijepoga, što može svima nama danas služiti kao uzor. Kao profesor glazbe prenosio je na mlade ljubav prema glazbi s velikom strpljivošću i upućivao ih u tajne nota. Pored te svoje velike ljubavi prema glazbi koja je bila dio njega, fra Slavko je bio i čovjek molitve. Uz ljubav prema molitvi, odnosno krunici, povezana je druga fra Slavkova ljubav: ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, konkretno prema Gospi Olovskoj, kojoj je napisao i skladao pjesmu. Često je i rado hodočastio u Olovo, u to naše najstarije marijansko svetište i to najčešće pješice.

Fra Slavko je uvijek imao vremena za duhovni razgovor, napose za sakrament svete ispovijedi. Ispovijedao je i duhovno pratio mnoge. Papa Franjo imenovao ga je ispovjednikom milosrđa i tu službu vršio je do svoje smrti. Brinuo se za sestre klarise u Brestovskom i za sestre sarajevskog Karmela, te im uvijek bio na raspolaganju za svetu ispovijed i duhovnu pomoć. Tu fra Slavkovu duhovnu brigu imale su također sestre drugih kongregacija u Sarajevu i šire.

Fra Slavko je u pokorničkom duhu, postovima i žrtvom trapio svoje tijelo i time jačao duh. Bio je istinski zaljubljenik u Svetu Zemlju. Mnoge je grupe hodočasnika vodio kroz sveta mjesta Isusove domovine. Svaki je put to bilo duhovno obogaćenje za hodočasnike. Fra Slavko nikad nije zaboravio svoje rodno mjesto, svoju Bukovicu i trudio se sve do svoje smrti duhovno, ali i materijalno pomoći ratom opustošenoj Bukovici i cijeloj Neretvici. Tako je u suradnji s dobrim 32 svjetl ori jeci . ba

ljudima, obnavljao mnoge kuće i popravljao putove u svom rodnom mjestu.

Dragi fra Slavko, hvala Ti na konkretnom svjedočenju i navještaju vjere u uskrslog Krista. Iz te vjere crpio si snagu i nadahnuće za svoja djelovanja, za sva svoja svjedočanstva što si ih davao onima s kojima si se susretao.

I zato, dok danas u tuzi sahranjujemo našega fra Slavka, činimo to s dubokim pouzdanjem i vjerom da ga je Bog pozvao k sebi kako bi mu za sve to uručio nagradu neprolaznog blaženstva i uskrsnuća na život, prema obećanju koje je Isus dao svima onima što u njega vjeruju. Naš je fra Slavko vjerovao i svoj je život posvetio posebno Bogu i ljudima. I stoga smo duboko uvjereni da se na njemu već sada ispunjavaju riječi Božjeg obećanja: njegova je smrt samo prolaz u novi život koji više ne poznaje „ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet propade” (Otk 21,4). Tim više što je fra Slavko u svom životu imao kao glavno načelo: činiti dobro čovjeku iz ljubavi prema Bogu. To je i glavno mjerilo kojim Bog prosuđuje vrijednost čovjeka u ovom životu i na konačnom sudu. Blagoslovljeni su od Boga svi oni koji čine dobra djela prema drugome u bilo kojoj nevolji iz duboke ljubavi prema Bogu. Fra Slavko je išao upravo tim putem i zato vjerujemo da je primio životnu nagradu od svoga nebeskog Oca. I dok ga danas iskreno preporučujemo Bogu i molimo za njega, istodobno smo zahvalni što nam je Bog dao ovog fratra svećenika. Zahvaljujemo također i fra Slavku za sve dobro koje nam je učinio, za svaki dar kojim nas je obradovao. Dragi fra Slavko, hvala Ti za sva ona dobra djela koja si učinio i koja si još želio učiniti, a nisi stigao! Neka Te dobri Bog za sve to nagradi vijencem života vječnoga! Počivao u miru Božjem! (govor sa sprovoda) fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene

Dragi moj zemljak D

ržim da bi bila grešna i sama pomisao da o bilo kojemu čovjeku možemo reći sve ono što on u sebi jest i ispravno shvatiti i protumačiti ideale kojima se u životu vodio. A to zbog činjenice što je čovjek tajna samome sebi i, k tome, u sebi višeslojan i višeznačan pa, stoga, nerijetko, nesposoban u potpunosti živjeti kako bi želio. Naš dojam i doživljaj nekog čovjeka je, uz ostalo, uvelike uvjetovan okolnostima u kojima smo ga susretali i kakvoća njegova odnosa prema stvarnostima života koje su nama važne. Čini mi se da nije krivo zaključiti kako tu valja tražiti razlog činjenici da neke ljude osjećamo bliskijima i dražima od drugih. Naime, okolnosti susretanja i kakvoća odnosa prema dragim nam stvaranostima su preduvjet bliskosti i dragosti među ljudima, jer, ne samo da nam omogućavaju uvid u onu njihovu dobru stranu osobnosti koju svaki čovjek posjeduje, nego prikrivaju ili umanjuju onu manje dobru, bez koje jedva da ima živa čovjeka. Rat, ta kulminacija svega zla među ljudima, sa sobom donosi okolnosti i odnose koji nam, na drastičan način, neke ljude čine bliskima do dragosti, a druge dalekima do ravnodušnosti.

Iz uredništva Svjetla riječi zamolili su me da napišem nešto o nedavno preminulome fra Slavku Topiću. Iako mi, u svjetlu gore rečenoga, nije ni na kraj pameti umišljaj da bih o njemu, ili o bilo kojem čovjeku, mogao iznijeti objektivnu sliku, zahvalan sam za mogućnost osvijetliti barem jedan kamenčić iz mozaika njegova, meni draga, lika. Uvjeren da će o njemu više i bolje znati i htjeti reći oni koji su ga bolje i izbliza poznavali, osvrnut ću se samo na dvije fra Slavkove osobine.

Iako smo iz istoga kraja i pohađali, istina u različitim vremenima, istu osnovnu školu, malo bolje ga poznajem samo zadnjih tridesetak godina. Unatoč uzajamnoj i podjednakoj teškoći brza i olakotna otvaranja drugima, brzo sam u fra Slavku prepoznao osobine kojih je kod ljudi današnjice sve manje, a bez kojih ijedna zajednica ili društvo teško mogu opstajati.

Takvi ljudi me spontano privlače. Riječ je, prije svega, o vrlini bezrezervna i cjelovita prianjanja uz vlastita uvjerenje i opredjeljenja. Na životna opredjeljenja, utemeljena na toj vrlini, kao da izvanjske okolnosti ne utječu. Takvi ljudi u sebi imaju nešto jače od svega što im se može dogoditi i ostaju postojani. U homiliji sprovodne mise za fra Slavka sam to usporedio sa zdencem duboke bistre vode koji odolijeva svemu što se s njim i oko njega događa, ostajući ono što jest i ne uskraćujući se nikome.

Svaki rat počinje i završava ideologijom koja je, u svojoj biti, usmjerena protiv čovjeka, jer ga neizbježno uvodi u tešku kušnju vlastite čovječnosti. Zadnji rat u Bosni i Hercegovini nas je, uz sve ostalo zlo, kušao i nastavlja kušati netrpeljivošću

FRA SLAVKO TOPIĆ (1940. – 2019.)

prema drugima i otklonom od rodnoga kraja i ove domovine.

Ovoj drugoj kušnji su Hrvati, iz više razloga, izloženiji od pripadnika drugih ovdašnjih naroda. Ponekad mi se učini gotovo nemogućim očuvati čovjeka dostojan odnos prema drugima, napose onima čije smo žrtve, i ljubav prema mjestu i domovini koju nam niječu. Tu kao da se, ljudski gledano, mora pasti u krajnost otklona od sebe i svoga ili od onih drugih i svega što je njihovo. Ta alternativa se ukazuje i prikazuje kao uvjet gola opstanka ali, u isto vrijeme, i kao temeljna mjera ljudske veličine ili, pak, posvemašnje sluđenosti.

S fra Slavkom sam u više navrata i u različitim povodima, bilo sami ili u društvu, odlazio u Klis – Neretvicu. Znam da je tamo i sam odlazio kad je god mogao. Samo uzgred spominjem uvjerenje da je velika obmana ljubav prema drugome i tuđima bez, barem, načelne i zdrave ljubavi prema sebi i svojima, ali i obrnuto. Ne može se, napose, u Bosni i Hercegovini opstati, ako se ne voli sebe i svoje, kao što se ne može sebe i svoje voljeti, mrzeći drugoga i drugačijeg! Naprotiv, nakon svega, u ovoj zemlji se svoje može korisno i čovječno voljeti samo kroz ljubav prema drugima. Velika je obmana i ljubav prema domovini, napose ova izvikana prema državi, koja ne bi bila konkretizirana u ljubavi prema rodnome kraju i ljudima u njemu. Armija BiH je nad Hrvatima našega kraja izvršila zločin koji je ostao bez glasa i osude. Na najmonstruozniji način su ubijani i nepokretni starci u svojim domovima.

Kroz desetine logora je prošlo i mučeno na stotine ljudi, samo zato što su rođeni i živjeli u tome kraju, na koji su bili zinuli i Bošnjaci i Hrvati, a danas kao da nikome ne treba, pa ga za bakšiš prodaju i uništavaju. Nikada nisam razumio kako se među Bošnjacima nije našao nitko tko bi priznao i osudio njihov zločin nad Hrvatima Klisa – Neretvice, kao i druge pogrome! A to je preduvjet opravdanosti njihova zahtjeva da se bezrezervno osude monstruozni zločini koji su počinjeni nad pripadnicima njihova naroda.

I mještani Bukovice, fra Slavkova rodnog mjesta, istjerani su, a mjesto opustošeno i porušeno. Bili smo, neposredno nakon rata, u pustoj i opustošenoj Bukovici, na oskvrnjenome groblju sami slavili svetu misu. Bili smo u više navrata zajedno i u Trusini na godišnjicu masakra. Osjetio sam svu bol i tugu koja bi, uvijek iznova, ali samo na trenutak, ugasila sjaj u njegovim očima. Opet, ljudski gledano, čini mi se, kako se u takvim okolnostima ni anđelu ne bi smjela zamjeriti nesmotrena riječ. Od fra Slavka je nikada nisam čuo, naprotiv! S druge strane, neumorno i na sve načine je pokušao nagovoriti svoje rođake i suseljane da se vrate. Nije se ustručavao pokucati na sva vrata i moljakati pomoć za dovođenje struje, popravak rujan 2019.

33

puta i obnovu obiteljskih kuća. I nisam stekao onaj ružni dojam da bi to radio zbog sebe ili iz inata prema drugima, nego iz uvjerenja da je to dobro tih ljudi, s jedne, i način otpora zlu, s druge strane. Iako nisam čuo da bi to ikada izričito rekao, čvrsto vjerujem da ga je ovim tako osjetljivim područjem odnosa prema svome i drugome vodilo uvjerenje da se zlu može oduprijeti samo dobrom i djelatnom dobrotom. Nisam čuo da se upuštao u mudrovanja zašto i kako su Hrvati otišli iz Klisa – Neretvice i zbog toga optuživao bilo koga. Imao je pouzdane podatke što im se dogodilo i nije ih osuđivao što su, spašavajući gole živote, izbjegli, ali nije ni krio da ga boli što se

Zauvijek povezani

P

okojni fra Slavko je bio poznat u crkvenom životu po njegovanju i promicanju liturgijske glazbe. Veliki dio svog života posvetio je odgoju i glazbenom obrazovanju sjemeništarca, novaka i bogoslova. Želim mu u ime Provincije zahvaliti na nesebičnom odgoju i obrazovanju brojnih naših sjemeništarca i bogoslova! Uglazbio je mnoge tekstove. Želim ovom prigodom njegova pokopa reći kako je u teškim i olovnim vremenima, kad se ime Širokog Brijega nije smjelo ni spominjati, na tekst fra Lucijana Kordića, uglazbio himnu širokobriješkoj Gospi Preko gora širom polja! I tom će divnom melodijom zauvijek ostati povezan s nama.

Oduvijek je našem Redu i u široj crkvenoj javnosti bio poznat i po svojoj pobožnosti, ispovijedima, duhovnim razgovorima, duhovnim vježbama, vođenju hodočašća posebno u Svetu zemlju te savjetima. Mnogi od njih koji žive u Hercegovini jučer i prekjučer su rekli da i u njihovo ime izreknem riječ sućuti.

Danas slavimo spomendan sv. Marte. U misnom Evanđelju Isus reče Marti: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” Odgovori mu Marta: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!” (Iv 11,25-27). I fra Slavko Topić je svojim životom i riječima odgovarao na ovo Isusovo pitanje: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji!”

S vjerom u uskrsnuće nadam se kako će fra Slavko gledati lice Gospodnje i pred Njim pjevati psalme!

Pokoj vječni daruj mu Gospodine! (riječi sućuti u ime Hercegovačke franjevačke Provincije) fra Iko Skoko, vikar provincije 34 svjetl ori jeci . ba

ne vraćaju. Znam da je s tom boli u srcu otišao s ovoga svijeta, ali je ostavio himnu Majci od Božjeg proviđenja, u koje je svim bićem vjerovao! Makar nestanak Hrvata u Klisu – Neretvici, a s njima, čini se, i Bošnjaka, ne brine gotovo nikoga, fra Slavkov odnos prema čovjeku i djelana dobrota prema tome kraju imaju svoju neprolaznu vrijednost i opominjuću poruku. Valja biti čovjek, pa što god to koštalo i bez obzira kakve plodove požnjelo! mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski

Istinski pobožan redovnik O

kupili smo se u crkvi sv. Kate da ispratimo brata Slavka u Ograđe gdje će čekati uskrsnuće mrtvih. Sveti Franjo, utemeljitelj našega Reda, u Himni stvorova pjeva: „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu; a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt nauditi neće.”

Mislim da u povijesti pjesništva nije zabilježeno da netko Bogu zahvaljuje za smrt. Sveti je Franjo to mogao jer je vjerovao da kroz smrt, kao kroz vrata, ulazi u vječni život. Brat Slavko, vjeran Franjinu duhu, znao je da smrt spada na bit života, i zato nas je još u Novicijatu naučio da se svaki dan pomolimo sv. Josipu za blaženu smrt.

Veliki rumunjski književnik Ionesco zapisao je: „Nema istinite književnosti, ako se ne silazi u dubine, ako ne traži odgovor drami smrti. Nikakva politička ideologija, nikakva društvena organizacija koja zaboravlja metafiziku, neće moći nikada razgolititi zagonetku boli, tugu života, idući tragom prema svršetku, nikad neće moći ugasiti žeđ za apsolutnim...”

Na tragu ove Ionescove tvrdnje možemo nadodati da nema istinske umjetnosti ako ona ne traži odgovor drami smrti. Sveukupna kultura i jest neka vrsta stroja koji se želi osloboditi granica. Čovjek u sebi osjeća tjeskobni napor kojim se želi osloboditi posljednje granice kako bi uživao u životu iz kojega je uklonjen teret smrti. Najvjerojatnije, čovjek je prvi put i zapjevao na grobu, jer trebalo je preživjeti smrt najdražih osoba, roditelja, braće, sestara, djece, prijatelja. Riječi nisu dovoljne da nas utješe. Zato čovjek poseže za glazbom, koja je „zvonka radost duše”, ali i moćno sredstvo utjehe. Stoga i ne čudi da je u kršćanskoj glazbenoj baštini najsavršenija glazbena forma upravo misa za pokojne. Međutim, koliko god bila moćna kao sredstvo utjehe, ni glazba nam ne daje odgovor na pitanje smrti. Odgovor na pitanje smrti daje samo sveta vjera.

A temelj naše kršćanske vjere je uskrsnuće tijela. Nemiran čovjek, koji ne nalazi ništa novo pod suncem, kako kaže Propovjednik, konačno je u uskrsnuću otkrio nečuvenu novost koju je cijelo vrijeme tražio. To je gledanje koje nadilazi maštu, ali je i tajni san našega srca. Uvjeren sam da fra Slavko sada uživa u blaženome gledanju.

Pokojni fra Slavko je bio skroman čovjek, pobožan fratar, revan svećenik, vrstan glazbenik, vrli hodočasnik. „Ima duša, mirnih, krotkih, pobožnih, u kojih je snage da metnu sav svoj život na oltar Božji, a da nikada ne požale žrtve”, kaže August Šenoa. Fra Slavko je svoj svećenički život razumijevao kao žrtvu. Jedini je naš profesor koji je u svom akademskom kurikulu ujedinio rimsku i germansku školu: koralno pjevanje završio

FRA SLAVKO TOPIĆ (1940. – 2019.)

je u Rimu, a doktorat iz etnomuzikologije u Kölnu. Iz Rima je baštinio osjećajnost, a iz Kölna znanstvenost i ozbiljnost u radu. Kao istinski pobožan redovnik, težio je za savršenstvom i svetošću. Njegova težnja za svetošću mogla se posebno primijetiti u slavlju svetih sakramenata. Kako je zanosno slavio svetu misu i pjevao božanski časoslov! Na probama zbora često je poticao bogoslove da pjevaju zanosno i srcem, jer samo pjevanje srcem može pokrenuti svega čovjeka, njegov razum, emocije, tijelo. A u životu upravo ima smisla ono što radimo srcem i dušom, a ne samo zato što moramo.

Fra Slavko je imao veliku vjeru u svete sakramente. Na njega se može primijeniti izreka sv. Ambrozija: „In tuis te invenio sacramentis.” (Pronalazim te u tvojim sakramentima.)

Cilj našeg života je imati čisto srce i čistu pamet, kao što je imao naš Gospodin Isus Krist. Fra Slavko je znao da se to ne postiže preko noći, znao je da je put do čista srca dug. Zato je i bio revan u molitvi, postovima i marijanskoj pobožnosti. Čista su srca – tvrdi sv. Franjo – oni koji preziru zemaljske stvari i traže nebeske nikada ne prestajući štovati i gledati Gospodina, istinskoga Boga, čistim srcem. Inveni cor meum – kaže David. Našao sam svoje srce, središte svoje osobe, koje upravlja mojim osjetilnim, čuvstvenim i razumskim ritmom. Nešto što skrbi za bitak i što se bitkom zanima. Ono našem tijelu daje mjeru, ali istodobno nas oblikuje, izražava i ocjenjuje osjećaj.

Fra Slavkovo je srce prestalo kucati prekjučer na Koševu, ali čvrsto vjerujemo i nadamo se da sada kuca u Gospodinu.

Svjetski tenor Luciano Pavarotti na dobrotvornom koncertu za pomoć Bosni 1998. rekao je: „Ja nisam političar. Ja sam glazbenik. Brinem se da pronađem ljudima mjesto gdje mogu uživati i početi ponovo živjeti. Ljudima morate dati duha, i kada ste im dali duh, dali ste im sve.” A prava duhovnost i jest u umjetnosti. Stoga korijen pravom umjetniku je u nebu kao i istinskom svećeniku. On je duboko ukorijenjen u zemlju, zanima se za ljude i njihove probleme ali svoju duhovnu snagu crpi iz neba. Sva je njegova veličina u povezanosti s Bogom, bez božanskog nadahnuća ne može učiniti ništa. Duh Sveti je nadahnitelj svega lijepog, dobrog i plemenitog. Pjevanje i sviranje jesu velika umjetnost ali: „Umjetnost nad umjetnostima jest briga za duše”, kaže sveti Grgur Veliki. Ove istine duboko je bio svjestan naš maestro fra Slavko. Zato je i bio tražen kao ispovjednik, ne samo u Sarajevu nego i okolici. Nije mu bilo teško prevaliti kilometre samo da bi nekoga ispovjedio.

Ivo Andrić na svršetku Prvoga svjetskog rata piše (Ex ponto): „Slava ti, Bože, za muke dana i mir noći, za kratak život i veliku zagonetnu smrt. Neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo s njega pošto smo se rujan 2019.

35

naradili i namučili. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji i jasno je da im ne možemo dogledati, ni smjera ni svrhe, i da ih moramo mirno primati. Ali teško je biti čovjek, Gospode!”

Završit ću stihovima fra Ladislava Fišića koje je fra Slavko

uglazbio na čast Gospi Olovskoj: „Nek tvoje ljubavi grije nas plamen, u vječnost sretnu ti vodi nas!” Amen. (govor sa sprovoda) fra Danimir Pezer, dekan Franjevačke teologije

U žurbi za spasenje čovjeka

F

ra Slavko Topić sa strpljivošću i blagošću podnosio je uvrede koje su mu dolazile uglavnom od braće franjevaca koji su s njime živjeli. Odgovarajući na uvrede nije podizao glasa, nego je mirno argumentirao svoj stav koji je bio predmet uvrede. Sutradan se nije moglo primijetiti da se on osjeća uvrijeđeno, nego se čak pokazivao susretljivijim prema onome koji ga je vrijeđao i odmah je opraštao sedam puta sedam, a to znači uvijek iznova i bez kraja.

Bio je čovjek molitve (ne samo individualne, nego i zajedničke), a vrhunac je molitve, kako znamo, kult – Euharistija: spomen na Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Svetu misu nastojao je slaviti nekoliko puta dnevno, a krunicu nije ispuštao iz svojih ruku. U središtu njegove vjere nalazio se Isus Krist, a uvijek, kad god bi mu se ukazala prilika, posjećivao je Svetu Zemlju (u kojoj je Isus rođen, živio i umro) i sve do svoje smrti onamo je odvodio gotovo nepregledne povorke hodočasnika. Isusova, dakle, domovina, mjesta i prostori u kojima se Isus kretao za svoga zemaljskoga života, bila je za fra Slavka doista sveta. Osobito je štovao Isusovu majku, Blaženu Djevicu Mariju, koju je iskreno nazivao Majčicom. Hodočastio je svojoj Gospi Olovskoj vrlo često i skladao joj je pjesme, ali je odlazio i u druga marijanska mjesta diljem svijeta, počevši od Međugorja kao mjesta Gospina štovanja, pa nadalje.

Poštovao je Crkvu, osobito nosioce visokih crkvenih službi: papu, biskupe i svoje redovničke poglavare. Bio je iskreno uvjeren da je Krist njima povjerio ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god oni svežu na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god oni odriješe na zemlji, bit će odriješeno na nebesima (usp. Mt 16,19). Zato je on radosno izvršavao zapovijedi svojih poglavara, a i oni su imali veliko povjerenje u njega, što je bilo vidljivo po njihovim dopuštenjima da fra Slavko bude ispovjednik u Rimu, u Svetoj Zemlji, u Sarajevu, a rado je ispovijedao i na mjestima gdje bi se god zatekao. Kao primjeri povjerenja što su mu ga poklanjali poglavari valja istaknuti da je primio najviše papinsko odlikovanje za jednoga redovnika 2011. godine, križ Pro Ecclesia et Pontifice, te da je na području Vrhbosanske nadbiskupije imenovan misionarom milosrđa.

Fra Slavko je bio savjestan podjelitelj sakramenata i angažirani duhovnik. Ako je netko trebao svetu ispovijed, pričest ili bolesničko pomazanje, žurio je k njemu bez imalo 36 svjetl ori jeci . ba

oklijevanja i bez obzira na vrijeme poziva (dana, noći, godišnjega doba ili klimatskih prilika). Može se reći da je svakodnevno dijelio svete sakramente te je trajno održavao duhovne nagovore i vodio duhovne razgovore ne samo diljem naše zemlje, nego i znatno dalje od nje. Često je nazivan iz inozemstva na stranim jezicima, osobito na talijanskome, i spremno se odazivao na te pozive. Na poseban je način stajao na raspolaganju časnim sestrama raznih redova i kongregacija: franjevkama, klarisama, karmelićankama, uršulinkama, sestrama Maloga Isusa, Predragocjene Krvi, Božje ljubavi, milosrdnicama i drugima.

Kad si ga zamolio za bilo koju uslugu, nikad te nije odbijao, nego bi posao savjesno i vesela srca obavio. Njegove su duhovne usluge tražili mnogi, od običnih vjernika, preko svećenika i redovnika, do ljudi na visokim crkvenim položajima.

Zbog svoje predanosti i zauzetosti za drugoga nikad nije imao vremena i bio je u stalnoj žurbi radi dobra svojih bližnjih, kratko rečeno, radi spasenja konkretna čovjeka.

Mile Babić, gvardijan samostana sv. Pavla, Sarajevo – Nedžarići

FRA SLAVKO TOPIĆ (1940. – 2019.)

Čovjek svoga vremena Ž

ivimo u vremenu u kojemu ljudska sudbina trpi duboke potrese. Moderni čovjek gubi svijest o vrijednostima i smislu za odnose i takvo nepoznavanje bitnih stvari izvanredno je ozbiljno. Ono nas nepogrešivo vodi kršenju osnovnih zakona ljudske egzistencije. U oblasti glazbe posljedice su velike, s jedne strane teži se tome da se duh odvrati od onoga što bi se moglo nazvati glazbenom matematikom, da bi se glazba svela na uslužne primjene i da bi se vulgarizirala prilagođavanjem zahtjevima elementarnog utilitarizma. S druge strane, kako je i sam duh postao pomalo bolestan, glazba našeg vremena, i to naročito ona koja se izjašnjava kao i koja se vjeruje da je čista nosi u sebi obilježja patoloških mana i širi klice jednog novog grijeha jer je i sam čovjek pogođen tim grijehom. Što je istina u glazbi? I koje su njezine posljedice na kreativnu aktivnost?

Nekoć negdje bijaše napisano: Duh ide kud hoće. Ono što iz ove poslovice naročito treba zapamtiti jest riječ: hoće. Duh je dakle obdaren sposobnošću htijenja i ovaj princip spekulativne volje je činjenica. Treba ovdje primijetiti kako se o ovoj činjenici ne raspravlja nikada kada slušatelj uživa u djelu koje sluša. Najneiskusnijem melomanu lako se svide ukrasi jednog djela. Najčešće mu se sviđaju ukrasi iz sasvim spoljašnjih bitnih razloga za glazbu. Čovjeku je neko zadovoljstvo dovoljno, i on ne traži nikakvo opravdanje za njega. Ali ukoliko se dogodi da mu se glazba ne svidi, isti taj meloman, tražit će da mu se objasni ova nezgoda.

Zahtijevat će da mu se objasni ono što je u biti neobjašnjivo.

O drvetu se sudi po plodovima. Sudite dakle o drvetu prema njegovim plodovima, i ne svaljujte krivicu na korijene.

Funkcija daje razlog organu, ma koliko iznenađujuće taj organ izgledao u očima onih koji nisu naviknuti da ga vide kako funkcionira. Neko glazbeno djelo se dakle otkriva i opravdava slobodnom igrom svojih funkcija.

Zašto ovoliki uvod o smislu i svrsi glazbene kompozicije?

Upravo zato jer je svrhu i smisao u svojim nebrojenim kreacijama otkrivao genij crkvene pučke popijevke nedavno preminuli, maestro Slavko Topić. Kao stvaratelj, zadnjih generacija, svjedočio je u prilog ovom shvaćanju. Stvoren, nije mogao, a da ne stvara. Tako je odgovarao na poziv i zadatak Onoga koji mu je dao taj dar. Bio je sustvaratelj svoga Stvoritelja. Njegov skladateljski opus koji je počeo kreirati još od studentskih dana prolazio je kroz razne faze. Od strogih polifonih melodija, do upotrebe slobodne imitacione tehnike, odlaska u vantonalnu krajnost i na koncu zrelog strogog liturgijskog stila prožetog narodnim melosom. Ovakav princip upotrebe raznih glazbenih sredstava u kreiranju djela kroz faze, govore o tome da je i sam maestro Topić tražio i istraživao sebe iznutra kao što to

radi svaki čovjek. Prolazio je faze koje su mu pomogle da sazrije u pravoga kompozitora crkvene glazbe. Svako njegovo djelo od samoga početka kreiranja, prožeto je dubokim promišljanjem o sadašnjem trenutku, vremenu i mjestu u kojem je ispisivano.

Ako se samo upustimo i poslušamo djelo: Bosanska elegija, koje je napisao u ratnom periodu. Otkrit ćemo kako je fra Slavko bio čovjek, umjetnik koji je poštovao principe glazbene matematike, nije se prilagođavao vulgarnom utilitarizmu, a njegov izričaj je bio bez patoloških klica, pisao je čistu glazbu. Glazbu ojađenog bosanskog čovjeka, lišenu svake primjese nacionalizma. Napisao je glazbu koja vapi za mirom. Bosanska elegija i sva djela koja je fra Slavko komponirao otkrivaju se slobodnom igrom svojih funkcija. Kompozicije koje je pisao jednostavne su ritmičke i melodijske frakture. Organizacija materijala unutar djela je u detalje isplanirana. Melodije su bez velikih skokova, ukoliko postoje skokovi u melodiji to je iz kulminacijskih razloga i takvi skokovi su unaprijed postupno pripremljeni čime je u jednom segmentu zadovoljen princip polifonog stila. Ritmičko-melodijska konstrukcija je uvijek podređena tekstu. I tekst u startu diktira i mjeru i tok melodijskog kretanja. Kao vrsni etnomuzikolog pridavao je veliku pozornost narodnom melosu.

Njegove melodije su bile melodije napaćenog bosanskog puka.

Sposobnost stvaranja djela fra Slavko je dobio kao dar od Onoga koji život daje. Treba znati da ipak sposobnost stvaranja nije data sama od sebe. Bog nam daje dar, ali mi ga razvijamo i usavršavamo, mi zapravo surađujemo na stvarateljskom planu. Čini se da je to, maestro Topić vrlo dobro razumio. Započeo je studije crkvene glazbe na Institutu u Zagrebu, magistrirao u Rimu, a doktorirao u Njemačkoj. Kao pravi glazbeni stvaratelj oko sebe je primjećivao sitne elemente. Prečesto se nalazio u ne baš lijepim pejzažima, nije bio okružen skupocjenim predmetima, ali sitnica i jednostavnost u njemu su budila otkriće. Njegovu pažnju podsticalo je ono što je poznato, ono što je svuda. Najmanji događaj ga je zadržavao i vodio njegov kreatorski duh. Bio je čovjek koji primjećuje. U svojim kompozicijama tražio je vlastito zadovoljenje za koje je znao da ga bez prethodnog napora neće pronaći.

O fra Slavku Topiću, kompozitoru i profesoru glazbe na Franjevačkoj teologiji, možemo pisati stranice teksta i opet nećemo uspjeti izreći riječima tko je on bio i što je radio.

Glazbena scena, a napose naše hrvatsko govorno područje izgubilo je jednog velikog čovjeka i glazbenika. Nama ostaje da iz njegovih djela učimo i da učinimo da se ne zaboravi ovo veliko ime. Pokoj vječni tvojoj dobroj duši, veliki moj prijatelju! fra Emanuel Josić rujan 2019.

37

Potraga za ljepotom

V

rijeme uspješno zavarava. Čini se neiscrpnim, jer uvijek „ima vremena” i „bit će”, a onda odjednom nema se više što zagrabiti. Tek tada počneš o njemu pravo misliti i postaje ti očitim kako je bilo dragocjeno ono što se bezbrižno trošilo.

Vijest o smrti fra Slavka Topića dojmila se doista ne-vjerojatnom. Odjednom je iskrsnula u nepreglednom nizu vijesti i ne-vijesti na zidu internetskog portala. Kad ne znaš ono što tek kasnije saznaš – da je doživio kolaps na hodočašću u Svetu Zemlju, da je išao na operaciju srca koja nije uspjela – iznenađenje te osupne, jer ni u snu nisi naslućivao takvu vijest, a u pričuvi si imao još planova i mogućih zajedničkih poslova.

Sad odjednom: vremena više nema!

Bio sam drugi razred gimnazije kad je fra Slavko došao predavati glazbu i voditi pjevanje. Pratio nas je kroz gimnaziju, novicijat, teologiju... Oni mlađi zasigurno još pamte detalje, anegdote, jer Slave je bio originalan, jedinstven. Moje pamćenje se stvrdnulo u sliku blagosti u neobveznoj komunikaciji i zahtjevnosti u profesionalnim zadacima. Očito je u radu s kasnijim generacijama đaka i studenata postizao više, posebno na polju liturgijskog i gregorijanskog pjevanja, ali i mi smo tek s njime uspjeli zaviriti u čari glazbenoga svijeta i pjevati nešto za što ranije nismo bili ni čuli niti vjerovali da možemo zapjevati.

Ali ono što nas je uvezalo u dugogodišnju suradnju dogodilo se znatno kasnije. Pisao sam neke tekstove za naše studente i đake koji su bili uglazbljeni i objavljivani na nosačima zvuka. On je to zapazio i jednog dana se pojavio s molbom da ga pozorno saslušam i poslušam. O čemu je riječ?

Nemamo, kaže mi, dovoljno liturgijskih pučkih popijevki i trebalo bi ih stvarati da se narod što više uključuje u liturgijsko pjevanje. Ima prelijepih zborskih kompozicija, ali to puk ne može pjevati a niti neki obični mali župni zborovi. Treba stvoriti što više pučkih pjesama, a posebno za prikazanje darova u misi.

Potom mi je održao cijelo predavanje o pučkoj popijevci (to je bila tema njegove doktorske disertacije!): o tome kako prvi verz mora biti upečatljiv, zvučan, snažna slika i stožer o kojem visi sva ostala konstrukcija teksta, kako tekst mora biti sadržajan ali na neki način štur, bez suvišnih riječi i praznoga hoda, kako riječi moraju biti zvučne s mnogo vokala, jer samo se vokali pjevaju, a kao idealno vokaliziranu riječ naveo je verz iz narodne pjesme: „Zeleni se lišće borovo”. Tri vokala o zaredom u riječi borovo prava su poslastica za kompozitora.

Saslušao sam i ništa nisam obećao, ali sam u šali napomenuo: „Ako budeš dosađivao, možda nešto i bude!” I bilo 38 svjetl ori jeci . ba

je uskoro. Pod dojmom njegove priče o značajkama popijevke nastao je tekst Izvore vode žive, kojim je bio oduševljen i uskoro ga skladao i počeo pjevati sa studentima, a potom se skladba proširila po cijelom hrvatskom govornom području.

I neki drugi skladatelji su je harmonizirali na svoj način, a dolascima papa u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu cijeli svijet ju je mogao čuti, jer su zborovi uglavnom nju pjevali za prinošenje misnih darova.

Tako je krenulo, a išlo je dalje zato što je Slave doslovno shvatio moju šalu pa je često – dosađivao. Gdje god bismo se našli na kakvu susretu, fratarskom sprovodu ili misnom slavlju, prvo pitanje bi bilo: „Ima li šta još?” i „De, brate, ovo... de, brate, ono...”. Napravili smo tako čitav niz popijevki za prikazanje darova, za pričest pa i ulaznih i pjesama za pojedine svetkovine: svetom Anti, Nikoli Taveliću, sv. Ani, sv. Iliji, sv. Jurju... Neke od njih nisam nikad ni vidio ni čuo, jer je Slavi bilo važnije da se one otisnu u glazbeni svijet, da se izvode, nego da dođu do mene. Ne bih ih sad mogao ni nabrojiti, jer neke tekstove ni ja više nemam budući da su mi crkavali diskovi i kvarile se diskete pa je sve na njima odlazilo u zaborav, ali negdje netko ima sve to komponirano ili barem većinu toga.

Slavkova maksima ionako je bila: „Na slavu Božju.” Kad mi je jedan skladatelj iz Zagreba poslao kopiju prikazne pjesme Ovaj kruh i ovo vino s pitanjem znam li tko ju je skladao, jer piše da je fra Slavko a njemu se čini da nije, znao sam mu odgovoriti da sam ja skladao tu pjesmicu na svoj način, ali da mi to nije toliko važno koliko to što vidim da je netko dopisao čitave dvije nove strofe i glavni motiv mu je bio da se ima što pjevati ako prikazanje duže traje, a što se pjeva – nije važno.

Pitao sam fra Slavka, zna li on tko bi to mogao biti, jer sam njega zamolio da harmonizira tu pjesmu pa ju je on slao dalje, ali on nije znao. Znao je samo kako je važno da je pjesma ušla u puk, da se pjeva i... šta sad: sve na slavu Božju!

Ponekad je tražio da mu napišem tekst za već urađenu kompoziciju i to je doista bilo teško, ali nešto se i uspjelo kao npr. u Bosanskoj elegiji. Nekad je pak on potpisao neke riječi i tražio da ih redigiram. I to je bilo teško, pogotovo što se njemu uvijek žurilo jer je pjesmu pripremao za neku prigodu koja je bila pred vratima. Jedna od njih je bila pjesma u spomen na mučenika fra Vjeku Ćurića Osovom glas se pronije (riječ s tri vokala o!) a druga, njemu osobito važna, pjesma Gospi Božjeg proviđenja. Biskup Sudar darovao je jedan Gospin kip svome rodnome kraju, koji su nazvali Gospa Božjeg proviđenja, a fra Slavko je za dan blagoslova kipa

obećao komponirati pjesmu. Hitno je tražio od mene tekst, ali ja nisam imao nikakve ideje kako pisati o tako čudnom naslovu za koji dosad nisam ni čuo. Poslao sam mu davno napisan tekst marijanske pjesme Ovo srce probodeno mačem boli i on je to hitro komponirao, ali nije bio zadovoljan tom temom i sam je napisao predložak teksta duboko obojen patinom prastarih bosanskih pučkih elegija kao što su O prislavna Božja mati ili O Marijo, o Marijo, bolne duše likarijo.

Preradio sam svaku strofu i od njegovih elemenata složio nešto novo, čime je bio zadovoljan. Samo jedna strofa ostala je u potpunosti njegova i upravo nju je na sprovodu citirao mons. Sudar: „Kada prođe vrijeme suza,/ odriješi se smrtna uza,/ s tobom ćemo gledat Boga/ Isukrsta, spasa svoga,/ Krista Boga uskrsloga.” Bila je to zasigurno posljednja skladba koju je skladao.

No, nije samo fra Slavko meni dosađivao. Dosađivao sam i ja njemu, mada ne toliko riječima koliko samom svojom pojavom, jer čim bismo se vidjeli negdje, on se odmah ispričavao

Duhovni otac i brat u Kristu S jećanje na fra Slavka, našeg duhovnog oca, brata u Kristu i istinskog sina sv. Franje seže u dane našeg dolaska u Brestovsko. Prigodom njegovog prvog posjeta ovom samostanu, 14. listopada 1989. zapisao je u našu kroniku: „S velikom duhovnom radošću prvi put uđoh u ovu kuću žrtve i molitve i ‘zavidjeh’ svetom zavišću dušama koje ovdje izbliza mogu dan-noć biti pred Isusom i crpsti iz Njegova Božanskoga Srca vode spasenja za sebe i sve duše.” A on je dan-noć bio uronjen u bogatstva Kristova Srca iz kojeg je obilno crpio i nesebično dijelio dušama s kojima se susretao. Sama njegova pojava bila je jedna kateheza. Živio je svoju kontemplativnu dimenziju u šutnji, neprestanoj molitvi, ljubavi prema Isusu, Majci Mariji, sv. Josipu. Njegova franjevačka duša ogledala se u jednostavnosti, poniznosti i siromaštvu.

Bogatstvo fra Slavkova unutarnjega života upoznavale smo kroz brojna predavanja i razgovore. Redovno nam je dolazio za mjesečnu rekolekciju i ispovijed. Govorio nam je o različitim duhovnim temama kako teološkim tako i iz vlastitoga iskustva. Dragocjeni su nam bili savjeti i pouke o sv. misi, liturgijskom pjevanju, redovništvu... Uživao je govoriti o Djevici Mariji. Kad god bi slavio svetu misu bio bi u duhu predan i kao preobražen.

Na povratku s hodočašća iz Svete Zemlje pričao bi nam o mjestima koja je posjetio pa smo i mi u duhu bile na tim

FRA SLAVKO TOPIĆ (1940. – 2019.) što nije još dovršio pjesmu za koju sam ga zamolio da je komponira. Bio je to tekst himne Bosanske Posavine: „Rodna, ravna i zelena/ plavom Savom okrunjena/ jedna divna zemlja ima/ lijepa moja Posavina”. „Eto, brate – govorio je – još mi malo treba, još samo jedna nota...”. I tako čitavih desetak godina. A onda nedavno stiže elektronskom pošiljkom konačno završena himna. Koja je nota nedostajala nisam mogao uočiti, ali to da je sve otišlo pomalo ukrivo jer je pripjev komponiran kao jedna od strofa, to sam, naravno, odmah uočio i odlučio da ću tražiti da to obavezno popravi. Ali već uskoro stigla je vijest: vremena više nema! Himna će moja ostati takva kakva jest: kao kosi toranj u Pisi. Ali sve note će ipak biti na broju, jer je zapisana i ona za kojom je desetak godina tragao. Zemaljske pjesme su takve: stalno su traganje za ljepotom. A nebeske su ljepota sama. Neka je se nauživa lijepa duša brata našega Slavka. Amen. fra Mirko Filipović

svetim mjestima. Često je poticao na molitvu i žrtvu za umiruće i duše u čistilištu za koje je i sam puno molio.

Uvijek je bio spreman pomoći što god bi trebalo. Poučavao nas je u sviranju i pjevanju kako bi se naša duhovna pjesma uzdizala Bogu na slavu. Ostat ćemo mu uvijek zahvalne za svaku uslugu i pomoć.

Fra Slavkovo prvo predavanje na našim mjesečnim rekolekcijama bilo je o misijama, a prigodom njegova posjeta s fra Rafaelom Lipovcem u srpnju 1990. zapisao je: „S velikom radošću i čašću dodajem ovdje svoje ime sa željom da živim i umrem za misije – tako budi!” Ali i bez odlaska u daleke zemlje bio je istinski misionar, misionar milosrđa djelom, riječju i molitvom.

U jednom od njegovih posljednjih nagovora nama sestrama rekao je da smo mi u samostanima utjeha trpećem Srcu Isusovu. Pozvao nas je biti utjeha Spasitelju svome osobito kroz svetu misu i klanjanje po kojima Isus želi u nas uliti svoj božanski život u izobilju. Sada, nakon njegove smrti, to nam ostaje kao duhovna oporuka i njegova duboka želja za naš život.

Naš fra Slavko ostat će nam uvijek u srcu i molitvama, a znamo da će i on nas zagovarati kod Gospodina. sestre klarise iz Brestovskog rujan 2019.

39

Revan u molitvi, postu i pobožnosti

N

akon operativnog zahvata srca na Klinici za kardiovaskularnu kirurgiju u Sarajevu, 27. srpnja 2019. preminuo je duhovnik, profesor i vrstan glazbenik fra Slavko Topić. Fra Slavkov samoprijegor i blagost prepoznatljivi su i svakom laiku, a kamoli nama časnim sestrama koje smo dugo vremena uz Božju milost, dijelile i teške i radosne trenutke.

Bio je ispovjednik časnih sestara i često im je držao rekolekcije i duhovne vježbe. Časne sestre je zvao – seko. Oponašajući fra Slavka i sestre su se međusobno znale zvati seko i to smo prenijele na zaposlenice na franjevačkoj teologiji na Nedžarićima u Sarajevu. Želeći pomoći sestrama u kuhinji – u sušnici je ložio vatru i sušio meso, a nikada ga nije jeo (samo na Božić i Uskrs).

S Božjom voljom kao dar si došao na ovaj svijet i rano si ostao bez majčine ljubavi, a dragi Bog Ti je pomogao da zadržiš vedrinu duše i uzveličaš besprijekorno teološko znanje stečeno na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, dodatnim smislom za glazbu, završio si koralno pjevanje u Rimu, a doktorat iz etnomuzikologije u Kölnu. Tako si obogatio religijsku glazbenu baštinu Bosne Srebrene i brinuo se da iza sebe ostaviš mladom

naraštaju tu aktivnost – umjetnost. Znao si prepoznati njihove izvanredne talente. Nisi odbijao niti jedan dodijeljeni novi zadatak. Nisi zanemario ni vjernike laike koji su u susretima s tobom osjetili smisao života jer su ti susreti bili ispunjeni blagošću, razumijevanjem i upućivanjem na molitvu dragome Bogu. Želio si da pored dodijeljenih obveza izađeš u susret svakom vapijućem čovjeku. Tvoja svijest o poslušnosti prema Bogu, Tvoja bogobojaznost – taj put si slijedio – od kojega nisi nikada odustajao.

Bio je pri ruci svima koji su tražili njegovu pomoć – siromašnima nevoljnima – uvijek pun razumijevanja i za najmanje probleme drugih, a uz taj susret bi znao pretočiti svoj razgovor u poticaj vjere. Bio je revan u molitvi, postovima i marijanskoj pobožnosti.

Sva je Tvoja veličina u povezanosti s Bogom. Hvala Ti za bratsku i franjevačku jednostavnost koju si nam pokazao svojim životom kao i za sve što si učinio za nas Školske sestre franjevke. Ostat ćeš nam u trajnom sjećanju.

Počivaj u miru Božjem, dragi brate fra Slavko. s. Judita Franjičević

Dobrota ne umire

S

va dobrota čovjeka koji umre ostaje u djelima koje je učinio za života, ostaje u onima koji ga vole, ostaje u njihovim srcima za sva vremena. I dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena, njihova dobra djela.

Nedavna smrt fra Slavka Topića, franjevca Bosne Srebrene, probudila je u meni nevjericu i tugu, a obzirom na dugogodišnje poznanstvo i suradnju, pored onoga što je već napisano, osjećam potrebu i ja dodati još koju riječ o njemu.

Tijekom i poslije zadnjega rata bio sam djelatan na humanitarnim projektima diljem Bosne i Hercegovine, pa tako i u Olovu gdje sam upoznao fra Berislava Kalfića i fra Gabrijela Tomića te dragog fra Slavka Topića koji mi je ostao u sjećanju kao čovjek molitve, ali i još više kao hodočasnik Gospi Olovskoj. Iz Sarajeva do crkvišta, kako mještani zovu crkvu na Bakićima, pokojni fra Slavko bi se redovito uputio na hodočašće, nerijetko i manje poznatim stazama kroz šumu koja je bila nesigurna zbog zaostalih ratnih mina.

Prije desetak godina organizacija Kruh svetoga Ante odlučila se na gradnju brvnare u neposrednoj blizini zidina crkve 40 svjetl ori jeci . ba

na Bakićima, a kada je gradnja već postala izvjesna, nakana je priopćena i fra Slavku. Budući da nije vjerovao, rekao sam mu: „Hajde brate Slave da mi zakopamo temelje jer što se odgađa, to se ne događa.” On se s osmijehom na licu, ali i nevjericom, jer još uvijek nije vidio brvnaru, prihvatio lopate i gradnja je počela. Bijaše to uistinu radostan događaj za fra Slavka koji je sada imao mjesto za odmor i okrepu, a s njim i drugi hodočasnici koji su dolazili u ovo svetište. Vrlo brzo su uslijedila česta druženja, različite aktivnosti, događaji koji su fra Slavku činili radost, a zaživjelo je i sada već tradicionalno okupljanje prigodom blagoslova vozila i vozača.

Suradnja s fra Slavkom nastavljena je i 2011. godine kada smo počeli s realizacijom projekta obnove Bukovice kod Konjica – fra Slavkova rodnoga sela koje je u ratu do temelja porušeno i zapaljeno te ostalo bez ijednoga žitelja. Bez obzira na prepreke i nezainteresiranost lokalnih vlasti, uz dobru volju i pomoć dobročinitelja Bukovica je nakon svih ratova po treći puta oživjela. Obnovljeni su filijalna crkva i zvonik, vodovod, dovedena je struja, a put saniran i betoniran. Kroz zajednički

posao izgradili smo međusobno povjerenje, a kada bi „zaškripalo” fra Slavko bi u kasne noćne sate samo poslao email sa sadržajem: „Brate Željko, upotrijebi svu svoju diplomaciju, koju Ti je Bog dao na dar. Bukovica mora oživjeti.”

Listajući arhivu, čitajući međusobne prepiske i gledajući fotoalbume iz tih dana naviru mi sjećanja na zajedničke uspjehe s fra Slavkom kada su nada, vjera, rad, zajedništvo, povjerenje i izgradnja međusobnih odnosa kao i odnosa sa susjedima vratili život fra Slavkovoj Bukovici.

Fra Slavko Topić i Neretvica I znenadila me vijest o smrti fra Slavka Topića koju sam pročitao na facebook stranici, a obaveze koje sam imao nisu mi dozvolile otići na njegov posljednji ispraćaj. Ta njegova iznenadna smrt nam je prekinula zajedničke aktivnosti u Neretvici, ali ne i zaustavila. Sjećanje na njega i njegova želja za djelovanje biti će poticaj da dođemo do željenih rezultata.

S fra Slavkom Topićem sam imao vrlo blizak kontakt koji se razvijao dugo godina, od našeg prvog susreta na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima. U početku našega druženja smo razmjenjivali samo neke formalne informacije dok nisam saznao da je on podrijetlom iz područja rijeke Neretvice. Tada smo već započeli i drugačiji odnos, posebno kada je na svom povratku iz rodnog kraja, Bukovice koja je na vrhu Neretvičke doline, donosio autohtone jabuke na koje je bio ponosan.

Mnogo je pričao o njima i hvalio ih, ali te jabuke nije trebalo hvaliti one, su bile delikatesa, s osebujnim okusom tog kraja.

Tijekom svih tih susreta kroz razgovor se provlačila jedna njegova misao, ali ne samo misao, nego stalni strah od potpunog napuštanja tog lijepog područja od strane starosjedilaca, a što je izravna posljedica zadnjega rata i našeg turobnog poraća.

On se bavio mišlju kako zadržati narod na tim stoljetnim ognjištima, a nije se moglo ništa puno obećati preostalim stanovnicima. Tako smo jednog dana došli na ideju obnove kestenjaka, po kojima je ta dolina bila nadaleko poznata, a koji su stanovništvu osiguravali dodatni prihod. Sve je krenulo spontano na inicijativu biskupa Pere Sudara, a potom sam se i sam lagano uključio s kolegom Ivom Anđelićem i Tihomirom Bekavcem. Iako smo predano radili na tome, još se ne naziru rezultati, ali ne odustajemo. U svim tim aktivnostima je uveliko bio uključen i fra Slavko Topić kojemu smo nakon svake aktivnosti donosili kraći usmeni izvještaj. O kakvom se njegovom zanimanju radilo kazuje i jedna moja anegdota, a to je da kada sam došao na ispovijed na svetog Antu na Bistriku, a ispovijedao je fra Slavko, prvo sam morao njemu dati detaljan izvještaj o postignutim rezultatima na podizanju no-

FRA SLAVKO TOPIĆ (1940. – 2019.)

A kako se Bukovičani mogu odužiti fra Slavku? Molitvom, hodočašćem Gospi Olovskoj koju je fra Slavko posebno štovao, zajedništvom, nastavkom „Košćanijade”, životom u Bukovici i njegovanjem zajedništva u njoj. Nadam se kako će i ostali koji su prognani i izbjegli imati mogućnost iz tuđine se vratiti na svoje ognjište i imati „svoga fra Slavka”, a našem „bratu Slavi” Gospodin neka udijeli vječni pokoj. I svjetlost vječna neka mu svijetli. ing. Željko Tadić

vih kestenjaka, pa sam tek onda mogao pristupiti ispovijedi.

Također, ove godine tijekom promocije monografije o poljoprivrednoj proizvodnji i voću neretvičkog kraja, fra Slavko je pokazao interes za sve sorte staroga voća, te načine na koje se se one mogu ponovo unijeti u plodne vrtove bukovičkoga područja. S time je imao velike planove te je već kod lokalnoga proizvođača kalemljenih sadnica dogovarao nabavku sadnoga materijala. Ipak te njegove aktivnosti koje su se trebale realizirati ove jeseni su nažalost prekinute njegovom iznenadnom smrću.

Nama pak ostaje da prionemo i dalje na posao te u Neretvicu donesemo kesten „marun”, kako smo i planirali, a čemu se fra Slavko istinski radovao. Uspjeh u tome će biti i njegovo djelo jer nas je cijelo vrijeme ohrabrivao da ustrajemo u ovoj nakani. prof. dr. Dalibor Ballian

rujan 2019.

41

K Razgovor

y Danijel STANIĆ danijel@svjetlorijeci.ba Krešimir Sever rođen je 1959. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Sindikalnim radom počeo se baviti 1990. godine, a 1991. godine izabran je za predsjednika sindikata Službe društvenoga knjigovodstva Hrvatske. Godine 1993. prigodom osnivanja sindikalne središnjice Koordinacija hrvatskih sindikata javnih službenika i namještenika bio je izabran za prvoga predsjednika, a 19. veljače 1999. godine izabran je za predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata i tu funkciju obnaša i danas, u petom mandatu.

Završio je niz raznih seminara, savjetovanja, edukacijskih programa i škola vezanih uz radno-socijalnu problematiku, rad i djelovanje sindikata te održao niz predavanja i pisao različite članke vezane uz radno-socijalnu problematiku. Suradnik je Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve te iz te tematike povremeno drži predavanja i piše članke. Nije član niti jedne političke stranke.

Angažiran je laik u svojoj župnoj zajednici, oženjen je i živi u Zagrebu.

Koja je uloga sindikata u ostvarivanju radničkih prava?

Radnici se udružuju u sindikate kako bi lakše štitili i promicali svoje interese i svoja prava. Još su odavno shvatili kako su sami, kao jedinke, preslabi u odnosu 42 svjetl ori jeci . ba

na snagu i moć udruženih poslodavaca koji, uz spregu s političkim elitama, snažno rade i služe interesima kapitala koji je već poprimio svojevrsnu osobnost, ali ni ljudsku niti božansku. Ponajprije ima obilježja idola. A taj i takav kapital tim ljudima koji mu služe daje snagu, moć i društveni utjecaj. Čovjeka se tijekom povijesti pokušava svesti na puko sredstvo za stjecanje bogatstva i zarade, zanemarujući pri tome njegove ljudske dimenzije, osobnosti i vrijednosti. Sam radnik, čak i ako radi u skupini s drugim radnicima, a nije s njima u organiziranoj zajednici, izolirana je jedinka koju, neovisno o njegovoj osobnoj snazi i vrlinama, spretno nadvladava organizirani kapital. Zbog toga se radnici organiziraju i udružuju u sindikate koji su bili i ostali jedina prava, ključna snaga za obranu, promicanje i zaštitu radnika i njegovih prava. Jednako u vremenu manufakture i parnoga stroja kao i u vremenu računala, robota i umjetne inteligencije. I to nije samo pitanje pomoći pri zaštiti prava, kolektivnom ugovaranju plaća, radnoga vremena, uvjeta rada i slično nego i utjecaja na zakone i propise koji na razne načine uređuju život radnika i njihovih obitelji. Što su radnička prava?

Radnička prava su ona prava koja proizlaze iz rada i na temelju rada. Temeljno,

KREŠIMIR SEVER

RADNIK NIJE STROJ ZA RAD U svijetu i u Europi se puno toga događa. Dok s jedne strane jača utjecaj neoliberalnoga koncepta gospodarstva, utjecaj međunarodnih financijskih institucija, utjecaj multinacionalnih kompanija, a pojavljuju se i novi oblici rada, s druge se strane čovjeka radnika sve više gura u svijet potrošnih sredstava. Jasno je kako je to protivno naravi čovjeka, ali i samom naumu Stvoritelja svijeta. Crkva o tome ne bi trebala samo progovarati, ona bi trebala grmjeti! A ona gotovo gromoglasno šuti. rujan 2019.

43

Zlatni pir SR/Nina i Ana Pavlović

KRALJEVA SUTJESKA – Davne 1969. godine, 13. travnja u samostanu sv. Ivana Krstitelja u župi Kraljeva Sutjeska kršćanski brak sklopili su Ivan Pavlović i Kata r. Ivanović. U braku su dobili troje djece – Viktora, Violetu i Olivera. Sada već imaju zeta Marina i nevjestu Dragicu te petero unučadi Julianu, Martu, Dominika, Paulu i Ivana.

Sve ove godine svoga života uz Božju pomoć Ivan i Kata proživjeli su zajedno. Uvijek veseli, vedri, nasmijani, spremni na pomoć svojim prijateljima i susjedima. Aktivni su u župi te u župnom zboru u samostanu sv. Ivana Krstitelja.

Dana 1. lipnja 2019. godine bilo je veselo u Kraljevoj Sutjesci kada su Ivan i Kata, zajedno sa svojom obitelji, rodbinom, prijateljima, susjedima i dragim Obilježen blagdan sv. Klare Svjetlo riječi

BRESTOVSKO – Samostan sestara klarisa u Brestovskom kod Kiseljaka proslavio je u nedjelju 11. kolovoza blagdan nebeske zaštitnice svete Klare Asiške. Središnje misno slavlje predvodio je mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, u koncelebraciji s provincijalom fra Jozom Marinčićem, župnikom fra Ilijom Jurićem i drugim župnicima i svećenicima ovoga kraja.

Biskup fra Marko se u propovijedi dotaknuo života sv. Klare, samog reda sestara klarisa i njihove važnosti za Bosnu i Hercegovinu. „Više od sedam stoljeća na ovim prostorima djeluju prvi i treći franjevački red. Ono što nam je nedostajalo bio je drugi franjevački red te fra Luka Markešić, tadašnji provincijal zajedno sa sestrom Ivanom Šuljić donosi 1988. godine odluku o dolasku klarisa u BiH. Već u lipnju 1989. godine sestra Ivana s još tri sestre dolaze 48 svjetl ori jeci . ba

ljudima podijelili svoje veselje i svečano proslavili zlatni pir – 50 godina braka.

Tom prigodom u samostanu je slavljena

sveta misa koju je predvodio fra Stjepan Duvnjak. Ivanu i Kati čestitamo i želimo još puno sretnih godina.

iz Splita u Brestovsko. Vjerni bosanski puk prigrlio je sestre otvorena srca, a one ih nisu napustile ni u najtežim vremenima. Svojom hrabrošću, molitvom i pouzdanjem u Krista samostan u Brestovskom nisu napustile ni kada je zdanje gorjelo. Uvijek s osmijehom na licu, sljedbenice sv. Klare čiji blagdan slavimo 11. kolovoza unutar samostanskih zidova već 30 godina na ovim prostorima u molitvi i tišini šalju poruku o vrijednosti života s Bogom i za čovjeka. Uz molitvu vrijedno rade, obrađujući vrt, pekući hostije, vezući, šivajući”, kazao je biskup Semren podsjećajući na svakodnevnicu sestara svete Klare Asiške.

Trenutno u samostanu svete Klare u Brestovskom živi osam klarisa. Od njih su četiri već položile svečane zavjete, jedna ima privremene, a tri su novakinje. Kako izvještava mrežni portal artinfo.ba, iako žive u strogoj klauzuri i tek u rijetkim prilikama napuštaju samostan na svetkovinu sv. Klare, našle su načina podijeliti radost proslave

s brojnim vjernicima kojima su iza samostanski rešetaka podijelili blagoslov i riječi ohrabrenja. „Ovo je nama najradosniji dan u godini i sretne smo što nam je došlo toliko vjernika, ali i naše braće svećenika među kojima je biskup fra Marko Semren i naš provincijal fra Jozo”, izjavila je sestra Hijacinta Batinić, predstojnica zajednice sestara klarisa u Brestovskom. Nakon svetog misnog slavlja narod je zaigrao kolo u izvedbi HKUD-a „Fra Karlo Kujundžić”, a za svećenike, časne sestre i novake upriličen je ručak u samostanskim prostorijama.

U srijedu, 14. kolovoza, uoči svetkovine Velike Gospe, s. Janja Dragičević i s. Brigita Bošnjak položile su svoje prve redovničke zavjete pod svetom misom koju je predvodio duhovnik sestara fra Gabrijel Tomić u koncelebraciji sa župnikom fra Ilijom Jurićem. Svoje prve redovničke zavjete sestre su položile u ruke Časne Majke s. Hijacinte Batinić nakon čega je uslijedio blagoslov vela, križa i Pravila sv. Klare.

Polaganje doživotnih zavjeta SR/s. Kristina Marijanović

VAREŠ – Na blagdan sv. Klare Asiške, u nedjelju 11. kolovoza 2019., doživotne redovničke zavjete položile su s. Blaženka Marijanović i s. Anđelina Ivančić. Zavjete je primila s. Kata Karadža, provincijska predstojnica, u nazočnosti i svjedočenju dviju zavjetovanih sestara: s. Lidije Jurišić, zamjenice provincijske predstojnice, i s. Celine Vidak, provincijske savjetnice i odgojiteljice. Svečano euharistijsko slavlje tom prigodom predslavio je u župnoj crkvi sv. Mihovila Arkađela u Varešu mons. dr. Tomo Vukšić, biskup vojni ordinarij, uz suslavlje vareškog župnika fra Leona Pednića i definitora Provincije Bosne Srebrene fra Nikice Vujice.

Sestra Blaženka Marijanović (od oca Joze i majke Kate, rođ. Pavičić) rodom je iz Župe sv. Ante Padovanskog u Dobretićima, a s. Anđelina Ivančić (od oca Mile i majke Ljiljane, rođ. Topić) iz Župe Uznesenja Blažene

Djevice Marije u Prisoju. Obje su u kandidaturu primljene 2010. u Livnu, a u novicijat godinu dana kasnije u Kloštru Ivaniću. Prve privremene zavjete položile su 2012. u crkvi sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu. Kroz početnu redovničku formaciju, molitvom, radom i studijem te nakon zrelog promišljanja odlučile su izreći svoje doživotno „da” Bogu želeći živjeti redovničko posvećenje u Družbi Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. Slavlju polaganja doživotnih zavjeta prethodila je jednomjesečna intenzivna duhovna priprava.

Pred kraj euharistijskoga slavlja okupljenima se obratila s. Kata Karadža, provincijska predstojnica. Ohrabrila je sestre zavjetovanice da njeguju svoje zvanje, kako je to činila i sv. Klara. Napomenula je da se Zajednica, uz slavlje polaganja doživotnih zavjeta, spominje i desetljeća života i djelovanja sestarske kuće u Varešu i Ustanove za prihvat i odgoj djece Mala škola.

Proslavljen blagdan Velike Gospe Svjetlo riječi

Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Velika Gospa, u četvrtak 15. kolovoza, svečano je proslavljen u župama diljem Bosne i Hercegovine.

U najstarijem marijanskom svetištu na Balkanu – Olovo središnje euharistijsko slavlje predvodio je dekan Franjevačke teologije u Sarajevu fra Danimir Pezer. U svojim molitvama puk se na poseban način sjetio nedavno preminuloga fra Slavka Topića koje je osobito štovao Gospu Olovsku.

Istoga dana svečanim misnim slavljem koje je predvodio tajnik Provincije Bosne Srebrene fra Damir Pavić, proslavljen je patron Franjevačkog samostana na Raščici i Župe Uznesenja Marijina u Tolisi. Fra Damir je istaknuo Marijin životni put kao uzor svetosti i posvećivanja u svakodnevnici.

Blagdan Velike Gospe i patron proslavili su i vjernici župe Rama-Šćit gdje je svečano misno slavlje predvodio fra Kristijan Montina, definitor provincije i voditelj HKM Wiesbaden. Istoga dana upriličen je i susret Ramljaka – onih koji tu žive, ali i onih koji su raseljeni diljem svijeta. Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kreševu također je proslavila svoj patron gdje je središnje misno slavlje predvodio fra Silvio Zlatarević, župni vikar iz Kiseljaka dok je u župi Suho Polje predsjedatelj misnoga slavlja bio don Marin Marić, župnik župe sv. Josipa u Zenici. Svečano je bilo i u župi Koraće gdje je misno slavlje predvodio vlč.

Kristijan Zeba, te u župi Uskoplje gdje je predsjedatelj bio fra Marko Kepić.

I ove je godine Velika Gospa okupila mnoštvo vjernika u župama Osova gdje je svetu misu predvodio fra Stipo Kljajić, profesor biblike, Vidošima gdje je misno slavlje predvodio profesor fra Ivan Šarčević, te u Jajcu gdje je okupljenom puku prigodnu riječ uputio fra Stjepan Lovrić. rujan 2019.

49

Pogled iskosa

Plivaj sa mnom Bok, tata, dobio sam tri petice iz znanja i dvije iz zalaganja.

Osvojio sam i prvo mjesto na županijskom natjecanju iz flaute. Pritom sam spasio psa iz rijeke i preveo bakicu preko ulice.

Idem sad napisati zadaće, i pojesti puno povrća i ribe, pa ću se ići igrati s prijateljima u park, molim te spremi mi mobitel do sutra, kasnije ću biciklom na trening, a navečer ćemo zajedno kontemplirati o lektiri. y Viktorija BANIĆ viktorija.barbicbanic

N

isu ovo riječi djeteta, pogotovo ne današnjega, ma koliko roditeljima ovo zvučalo wow, piše Domagoj Jakopović, poznat kao Ribafish. Za sebe kaže da je profesor geografije, bloger, kolumnist i novinar u kojem migolji nezreli klinac i jako voli putovati.

A sve je dobilo potpuno drugi smisao otkad je njegov sin Rok tragično preminuo sa samo 12 godina.

Sada, dvije godine kasnije, posvetio mu je projekt RokOtok – ovaj veteranski prvak države u daljinskom plivanju odlučio je plivačkim maratonom od 100 kilometara spojiti sve hrvatske naseljene otoke, njih 50, tijekom čak tri ljeta.

Prvih 17 palo je od 6. do 30. srpnja ove godine. Cilj projekta je povezivanje roditelja s djecom i odmicanje od moderne tehnologije kako bi uživali u prirodi i učili kako tu prirodu čuvati i zaštititi.

Naime, i njegov sin Rok, bio je mali avanturist koji je s ocem putovao. Posebno je volio naše otoke, koje su planirali zajedno do kraja osvojiti. Jednako tako volio je i tehnologiju, igrice. Počeo 50 svjetl ori jeci . ba

se povlačiti od obitelji, kao i većina djece u tom uzrastu. Popularna i sporna igrica bila je, navodno, povod tragičnom događaju – dijete si je oduzelo život! Zato sada Ribafish kaže – Ako djeca malo više porazgovaraju s roditeljima, ako samo na sat vremena dulje ugase svoje ekrane, napravio sam dobro djelo ovim projektom, a i sam sebi sam pomogao. Kada sam vidio djecu i mlade koji su me dočekivali na otocima, znao sam da sam na dobrom putu…

Najbolje ovoga ljeta A na tom je putu održao 18 predavanja, oko tri tisuće ljudi dočekalo ga je na otocima... Osim tima koji ga je pratio na brodu i snimao materijal za dokumentarac, pratilo ga je i pravo jato poznatih i nepoznatih ljudi koji su mu se pridruživali, plivali s njim u njegovu nastojanju da potakne, prvenstveno djecu, na traženje biti života u prirodi, daleko od tamne strane ekstremno brzoga tehnološkog napretka. I ono najvažnije

– tijekom tih 25 dana susreo se s više od 1700 djece koja su slušala njegove priče o otocima, morima, oceanima, ekologiji, igrala igre, tražila skriveno blago, osvajala nagrade... I time potvrdili da je RokOtok najbolje što se dogodilo ovoga ljeta.

A šira tužna, tragična strana ove priče, zabilježena u službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova RH, kaže da je tijekom 2017. godine u Hrvatskoj 625 osoba počinilo samoubojstvo, a u istom razdoblju je pokušaj samoubojstava djece do 14 godina porastao za čak 200 posto!

Ili konkretno, samoubojstvo je izvršilo čak 21 dijete u dobi od 10 do 19 godina, što Hrvatsku svrstava u skupinu zemalja sa srednjom do visokom stopom suicida adolescenata.

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba navodi da je 10. rujna proglašen Svjetskim danom prevencije samoubojstava. Dodaje da je većini ljudi gotovo nemoguće prihvatiti i razumjeti da bi si neka mlada osoba oduzela život.

Međutim, samoubojstvo je drugi najčešći uzrok smrti mladih u dobi od 10. do 24. godine. Gotovo petina mladih koji u toj dobi izgube život počine samoubojstvo, a zadnjih godina zabilježen je porast samoubojstava od 65 % za osobe u dobi od 15. do 24. godine. Neki problemi koji su povod suicidu mlade osobe, njezinoj okolini mogu izgledati malima i nedovoljno teškima za takav čin. Može se raditi o jedinicama u školi, nesretnoj ljubavi, nekome, njima, sramotnom događaju, nasilju među vršnjacima i slično.

Tako se kao razlozi za suicidalne misli ili pokušaj suicida mladih navode: psihološka bol, usamljenost, odbacivanje okoline, zlostavljanje – fizičko/psihičko/seksualno, duboka tuga, krivnja – često kod osoba koje boluju od PTSP-a, depresija, bespomoćnost ili kombinacija svega navedenog.

U

franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća u umjetničkom oblikovanju crkava i kapela sudjelovao je, na poziv franjevaca, impozantan broj likovnih umjetnka iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Bilo je to blagoslovljeno vrijeme za bosanske katolike i franjevce. Više desetaka uglednih slikara i kipara ugradilo je stotine svojih djela u ovdašnje sakralne prostore.

U tom velikom nizu posebno mjesto zauzima kipar Zdenko Grgić koji je radio u najmanje 27 crkava i kapela i po tome je u samom vrhu u Bosni Srebrenoj. Rodio se u Kandiji kraj Bugojna 1927. godine. U Beogradu je studirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti gdje je diplomirao kiparstvo 1953. godine. Potom je radio kao nastavnik u Školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, a zatim kao profesor na Pedagoškoj akademiji od njezina osnutka 1969.

Kako u Sarajevu nije bilo Akademije likovnih umjetnosti, njezin osnutak inicirala je slikarica Nada Pivac (1969) „pokretanjem katedre za crtanje i slikanje na novoformiranoj Pedagoškoj akademiji” (Azra Begić). Njezinoj inicijativi pridružio se i Zdenko Grgić tako da je Akademija uskoro zaživjela (1972).

Tada je za njezina profesora, među ostalima, izabran i Zdenko Grgić nakon što je posebno Povjerenstvo, sastavljeno od likovnih kritičara iz Zagreba, Beograda i Sarajeva, njegovo djelo pozitivno ocijenilo. Radio je na Akademiji do odlaska u mirovinu 1980. Najveći dio radnoga vijeka proveo je u Sarajevu. U vrijeme zadnjega rata otišao je u Hrvatsku, najprije u Zagreb, a potom zastalno u Split, gdje je ostao do konca života 2007. godine.

Umjetnički put Na likovnoj sceni pojavio se odmah po završetku studija 1953. Bio je to početak plodnoga umjetničkog puta koji će potrajati šest desetljeća. Već 1954. na izložbi 52 svjetl ori jeci . ba

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Kipar Zdenko Grgić y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

S vremenom, nastupajući na izložbama, on se umjetnički profilirao i svojim skulptorskim inovacijama privlačio pozornost likovnih kritičara Udruženja likovnih umjetnika BiH, likovna kritika je zapazila njegovu umjetničku inovativnost, ističući njegovo „osjećanje plastike kakvo nema nijedan od izlagača” (M. Radić). S vremenom, nastupajući na izložbama, on se umjetnički profilirao i svojim skulptorskim inovacijama privlačio pozornost likovnih kritičara. Smatrao je važnim osluhnuti mišljenja likovne kritike, koja je u njegovu djelu 60-ih godina vidjela bliskost realizmu, a katkada više naglašenu stilizaciju.

U drugoj polovici 60-ih za kratko je koristio bakar, a onda se vratio drvu kao osnovnom materijalu u kome stvara „antropomorfne oblike, znatno reducirane” (M. Radić). Do konca 60ih Grgić je već afirmiran umjetnik, a u prilog tomu govore visoka priznanja. Za svoj umjetnički rad god. 1967. dobio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, a 1971. najvišu republičku – Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH. Kasnije je dobio još nekoliko natječajnih nagrada.

Od početka 70-ih likovna kritika kod njega zapaža promjenu prema „klasično

poimanoj formi”, ističući da se u njegovu djelu očituje „sve radikalnije svođenje i stilizacija formi”, što je napose bilo uočljivo na njegovoj samostalnoj izložbi u Sarajevu (1983) kada je kritika primijetila da je „reafirmisao (...) reljef i slobodnu ljudsku figuru” koja „asocira na reljefe i figure romanskog stila ali je savremena po duhu i oblikovnom postupku” (M. Karamehmedović).

Grgić je radio i spomeničku plastiku. Izveo je portretne skulpture ljudi iz kulturnoga i društvenoga života te javne spomenike u nekoliko mjesta (Sarajevo, Mostar, Doboj, Ovčarevo, Travnik...).

Daleko najopsežniji rad Zdenka Grgića vezan je za sakralne prostore, uglavnom bosanskih franjevaca. Dio njegovih djela nalazi se i u samostanskim zbirkama na Plehanu, u Visokom, Dubravama, Gučoj Gori, Sarajevu...

Sakralna djela su nezaobilazna u ukupnom sagledavanju njegova stvaralaštva. Dio je uništen u zadnjem ratu, ponajviše na Plehanu i plehanskim župama. Radio je također i izvan Bosne u

Retrospektiva

Boj s vjetrenjačama Pojava neprovjerenih informacija o nekom događaju, među kojima i evidentno netočnih i iskrivljenih, pogrešno interpretiranih, falsificiranih, ciljano izmišljenih... izaziva sve češće ishitrene reakcije medijski i politički odgovornih osoba koji time izravno sudjeluju u kontaminaciji društvene atmosfere. y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

N

e jednom se pokazalo da pojedincima u ovdašnjoj političkoj klasi nedostaje vizije, razbora i mudrosti, što vrijedi i za dio medija.

Tako je u njihov žrvanj ušla navodna izjava hrvatske Predsjednice u Izraelu koncem srpnja 2019. na koju su reagirali bahato, bez provjere. Bio je to pravi donkihotski udar na vjetrenjače, a nas ovdje upravo to i zanima.

Radi bolje ilustrativnosti ovakvih i sličnih ofenziva u prazno, čini se zgodnim, u ovom kontekstu, prisjetiti se reakcijā vezanih za požar u prostorijama pravoslavne crkve svetoga Preobraženja u Novom Sarajevu (21. kolovoza 2016), inače lijepoga kamenog zdanja Aleksandra Deroka iz 1940. god., prvotno projektiranoga za Split. Požar je primijećen izjutra u ostavi unutar crkve, a vatrogasci su ga, nakon dojave, ugasili za dvadesetak minuta. Ništa osobito!

No pravi ‘požarni’ rasplamsaj uslijedio je u javnim reakcijama. Naime, prije nego što je bilo što utvrđeno o uzroku i opsegu požara, javili su se medijski i politički raspirivači. Prvi je to učinio beogradski list Kurir koji je u svom on-line 56 svjetl ori jeci . ba

izdanju istoga dana izišao s udarnim naslovom: „Teror u centru Sarajeva: Zapaljena pravoslavna crkva Preobraženja Gospodnjeg!” Nakon što je vijest munjevito udarila u glave političara, oni su ‘požar’ još jače rasplamsali u javnosti s bučnim optužbama i osudama neznanog neprijatelja. Prvi je istrčao Milorad Dodik izjavivši „kako je pravoslavni hram legitiman ratni cilj za obračun sa Srbima koji su ostali da žive u Sarajevu”.

Njega je u stopu slijedio niz banjalučkih i beogradskih političara jednodušno obznanjujući kako je to „poruka da Srbi nisu poželjni u Sarajevu i FBiH kao konstitutivni narod”. Tako je požar, mimo stvarnih činjenica, dobio nove dimenzije. A onda je i policija dan – dva kasnije objavila identitet podmetača požara: bio je to jedan ubogi siromah, beskućnik – srpske nacionalnosti!

Da se vratimo na reakcije o jeruzalemskoj „izjavi” koje su po svojoj metodologiji vrlo slične onima vezanim za „požar” crkve. Koncem srpnja 2019. u trodnevnom posjetu Izraelu bila je predsjednica RH Kolinda Grabar

Kitarović. Susrela se, među ostalima, i s predsjednikom Izraela Reuvenom Rivlinom. Na zatvorenom sastanku razgovarali su o različitim temama pa i o onim vezanim za ovdašnju regiju.

O tome je izvijestio list Jerusalem Post, iz pera novinarke Greer Fay Cashman, gdje je, između ostaloga, navedeno da je Predsjednica navodno rekla sljedeće: „BiH je vrlo nestabilna i pod kontrolom militantnog islama koji je dominantan u određivanju stavova, a u nekim aspektima su je preuzeli ljudi povezani s Iranom i teroristima.”

To je izazvalo političare i medije u BiH na oštre reakcije. Krenuli su naslijepo, bez činjeničnoga uvida!

Prvi je istrčao Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, izrazivši negodovanje što hrvatska Predsjednica „i dalje nastavlja s propagandnim aktivnostima na štetu Bosne i Hercegovine iznoseći brutalne neistine”, pritom poručivši kako je „nestabilna ona a ne BiH”. Stvar je toliko ‘uozbiljio’ da je pozvao veleposlanika RH u Sarajevu na hitan sastanak! Drugi član Predsjedništva, Šefik Džaferović, bio je još radikalniji: ustvrdio je kako hrvatska Predsjednica provodi „agresivnu i ksenofobnu politiku zvaničnog Zagreba prema BiH i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma” te bi se trebala „pozabaviti neofašističkim pojavama u svojoj državi”.

Reis Husein Kavazović, čelnik Islamske zajednice, po kome u Hrvatskoj „jačaju neofašističke snage”, u svojoj je izjavi s visoka poručio: „Ta persona što se predsjednicom Hrvatske zove, već je od prije poznata po svojim stavovima i pokušajima dehumanizacije muslimana. To je jedna dvolična osoba (...) najgora vrsta političara!” „Bošnjačko nacionalno vijeće” također je osudilo izjavu „ocijenivši da se radi o potkopavanju pozicije Bošnjaka i narušavanju suvereniteta BiH”. Sven Alkalaj, predstavnik BiH u UN-u, smatra da „međunarodna zajednica ne bi trebala ostati nijema na iznošenje tih neistinitih izjava...”.

Širimo svjetlo.



OBRAZAC ZA PRETPLATU Ime i prezime: Adresa: Grad:

Vjera – društvo – kultura – aktualne teme i zbivanja, reportaže, kultura, putopisi, – brak i obitelj, Biblija, kolumne, povijest, baština, – roditelji i djeca, intervju, biljna ljekarna, recepti…

Mjesečnik franjevaca Bosne Srebrene osnovan 1983.

Poštanski broj: Država: Telefon: ¨

Pošaljite mi uplatnicu poštom

E-mail: ¨

Uplatit ću na jedan od bankovnih računa u impresumu revije

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Viber: +387 60 338 8018; Tel.: +387 33 726 200; www.svjetlorijeci.ba; pretplata@svjetlorijeci.ba

Širimo svjetlo.

Srpanj u župi Lepenica Svjetlo riječi

LEPENICA – U okviru kulturnog programa kojega organizira Župni ured u Lepenici prigodom proslave sv. Ane, zaštitnice župe, 25. srpnja predstavljena je knjiga Župa Banbrdo–Lepenica autora Mile Jukića. Inicijator nastanka knjige bio je fra Stipan Radić koji je naglasio kako je ovo prvi ozbiljan znanstveni rad o župi, njezinoj povijesti, životu vjernika, običajima, kulturi, ali i drugim nedaćama koje su zadesile ovaj kraj. Knjiga je, kako kaže autor, nastala zahvaljujući arhivskim riznicama franjevaca s ovih prostora, ali i strpljenju fra Stipana, te fra Ivice Korčanina i fra Marka Karamatića koji je recenzent knjige. Knjigu je predstavio dr. fra Mile Babić koji je rekao kako knjiga na objektivan način prikazuje život župe i njezinih Osobno poznavao šest svetaca Svjetlo riječi

PADOVA – U svibnju ove godine umro je talijanski franjevac konventualac fra Giuseppe Ungaro, u 100. godini života.

Redovito je isticao da je bio živ devet mjeseci prije svog rođenja, pa je umro s već navršenih 100 godina. U svom dugovječnom životu fra Giuseppe je osobno poznavao šest svetaca Katoličke Crkve

58 svjetl ori jeci . ba

vjernika, a izdana je u nakladi Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi i Župnog ureda u Lepenici.

Napomenimo kako je ranije, 14. srpnja posvećen i novi oltar u župnoj crkvi

kojega je posvetio pomoćni vrhbosanski biskup mons. Pero Sudar. Inače, projekt preuređenja prezbiterija započeo je 2017. godine, a projekt su izradili članovi arhitektonskog ureda Ledić.

među kojima su bila trojica papa: sv. Ivan XXIII., sv. Pavao VI. I sv. Ivan Pavao II. Fra Giuseppe je bio član franjevačke zajednice u Padovi te je oko 50 godina bio djelatan u tamošnjoj bazilici sv. Ante. poznavao je hrvatskoga sveca Leopolda Bogdana Mandića, a za njega tvrdi kako je bio čovjek velike poniznosti i osjetljivosti za druge te čovjek velike mudrosti. „Dolazio je u baziliku svake srijede. Najprije bi iskazao čast sv. Anti na njegovu grobu, a potom bi otišao ravno u ispovjedaonicu gdje je ispovijedao satima.” Poznavao je i sv. Maksimilijana Kolbea na čiji je nagovor prestao pušiti cigarete. Šesti svetac bio je sv. Padre Pio iz Pietrelcine.

Godine 2018. fra Giuseppe je primio počasno priznanje grada Padove za nesebično darivanje vlastitoga života za pomoć drugima. I kao 99-godišnjak ustajao bi u 3:30 na molitvu, a potom posjećivao potrebite, među njima i bivše zatvorenike. Blagi i pobožni franjevac Giuseppe umro je 22. svibnja 2019. godine, samo pet dana prije svoga 100. rođendana.

Obiteljski dan Svjetlo riječi

KUPRES – U župi Svete Obitelji upriličen je 28. srpnja Drugi obiteljski dan na razini Biskupske konferencije BiH, u organizaciji Vijeća za obitelj. Središnje misno slavlje predvodio je nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić, uz koncelebraciju nekoliko svećenika te biskupa mons. Tome Vukšića i mons.

Marka Semrena. Slavlju je nazočilo više stotina hodočasničkih obitelji koji su, kako je u propovijedi naglasio kardinal Vinko, došli kako bi doživjeli posvetu vlastitih obitelji.

Nakon misnoga slavlja upriličen je prigodni zabavni program uz nastupe brojnih folklornih društava i glazbenih sastava, a nastupili su i Dražen Žanko, Mate Bulić i Tomislav Bralić uz klapu Intrade. Kako je susret bio dvodnevni, i na uočnicu je obiteljima ponuđen raznovrstan zabavni program uz liturgijsko slavlje svete mise.

Književnost bosanskih franjevaca

Sedam trublji fra Pavla Papića Fra Pavao Papić jedna je od kontroverznijih osobnosti u povijesti franjevačke provincije Bosne Srebrene ne samo u 17. stoljeću nego i u cijeloj povijesti te Provincije. Rođen je u imućnoj sarajevskoj obitelji 1593, a umro u Visokom svakako poslije 1649. godine (kad je datirano njegovo djelo o kojemu je ovdje riječ). y Ivo PRANJKOVIĆ ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

Š

kolovao se u nekom od samostana Bosne Srebrene, a studij završio u Italiji, gdje je i zaređen za svećenika. Godine 1623. nalazimo ga u fojničkom samostanu u kojem je obnašao službu lektora. Iste je godine s jednim subratom bio poslan u Rim da izvijesti Zbor za širenje vjere o smrti sofijskoga biskupa fra Petra Soljanina i o teškom stanju u Provinciji. Godine 1628. dolazi na službu u Beograd, gdje započinje cijeli niz njegovih životnih nedaća. Bilo je to naime vrijeme vrlo žestokih razmirica između dubrovačkih i bosanskih trgovaca u Beogradu u koje se uključio i Papić i u kojima se slabo snašao, pa je po kazni dobio premještaj u Visoko. Razmirice su bile uvjetovane najprije time što su se dubrovački trgovci oslanjali na isusovce, a bosanski na franjevce, a eskalirale su kad je franjevcima oduzeta crkva sv. Petra i predana isusovcima. Papić je zastupao stvar bosanskih trgovaca, ali je s nekima od njih došao u oštar sukob jer je smatrao 60 svjetl ori jeci . ba

da unose nered u odnose među samim bosanskim trgovcima. Spomenuti premještaj Papiću je toliko teško pao da se pravdao čak i Zboru za širenje vjere.

Smatrao je naime da mu je nanesena nepravda prvo zato što je, kako je bar on mislio, samo upozoravao na nered koji su unosili neki bosanski trgovci u Beogradu, a drugo zato što je njemu upravu beogradske župe povjerio Zbor za širenje vjere, a provincijal o njegovu premještaju nije obavijestio ni tu instituciju ni nadležnoga biskupa.

Nakon toga napravio je još nekoliko netaktičnih poteza koji su njegov položaj još više zakomplicirali, čak i politički, pa se npr. 1633. godine morao braniti pred upravom Provincije od optužbi da je Turcima slao neke podatke koji su kompromitirali barskoga nadbiskupa. Osim svega rečenoga na ozbiljnu štetu njegovu ugledu išla je i činjenica da je bio u vrlo lošim odnosima s provincijalom fra Andrijom Tomanovićem iz Kamengrada, što je

najvećim dijelom bilo uvjetovano time da se Papić javno očitovao o nekim njegovim manama. Sve u svemu brojne nedaće koje su zadesile Papića bile su dijelom posljedica objektivno zamršenih i zaoštrenih društvenih, pa i političkih okolnosti (posebice u Beogradu), a dijelom i njegove eksplozivne naravi odnosno pretjerane ambicioznosti.

O tome da je Papić doista bio ambiciozan, ali svakako i talentiran te vrlo dobro obrazovan, svjedoči i podatak da je namjeravao prevesti cijelu Bibliju, ali se čini da na tome nije ozbiljnije ni počeo raditi. Pa ipak okušao se u spisateljskoj djelatnosti pa je potkraj života za vrijeme boravka u Visokom vrlo uspješno preveo na hrvatski (kod Papića: na slovinski) u to vrijeme aktualno i popularno djelo talijanskoga franjevca Bartolomeja de Salutio Le sette trombe per risvegliar il peccatore alla penitenza (Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru), koje je bilo objavljeno 1619. godine. Prijevod međutim nije dospio objaviti pa je ostao u rukopisu, datiranomu 1649. godinom. Objavio ga je tek 1991. godine u Zagrebu fra Ignacije Gavran u 33. svesku Građe za povijest književnosti hrvatske u izdanju JAZU-a. Fra Ignacije je, uzorno kao što je i inače činio, Papićev prijevod marno priredio, bosanicu transliterirao u latinicu, napisao opširan uvod te popratio obilatim i raznovrsnim bilješkama. Puni naslov Papićeva djela glasi Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru.

Djelo vele korisno i vele napredčano za spasenie dušaa grešnikaa i grešnica sastavljeno po poštovanomu otcu fra Bartolu Salutivu, fratru bratu Reda manjie bratie od obluženia. Istomačeno i prineseno u slavni čisti slovinski jezik po poštovanomu ocu fra Pavlu Papiću, Varhbošnjaninu istoga reda. U Visokomu, u manastieru svetoga Nikole.

Prijevod je inače pisan vrlo lijepom bosanicom, ikavsko-ijekavskom mješavinom i (bar filolozima) vrlo zanimljivim

K

oliko često vam se dogodi da nakon dugoga dana sjedite pored kolege koji vam postavi pitanje vezano za nešto što vam je ispričao u zadnjih pet minuta, a vi nemate pojma na što se pitanje odnosi? Jeste li ikada bili u situaciji da nakon slušanja evanđelja na nedjeljnoj svetoj misi svećenik u propovijedi spomene nešto specifično iz toga čitanja, a vi se ne možete sjetiti detalja?

Znate li slušati svoje tijelo koje vam šalje signale preko raznih simptoma, kad mu je dosta napora i stresa ili loše hrane, alkohola i kofeina? Zašto kad s nekim ljudima razgovarate imate osjećaj da vas zaista čuju, a s nekima kao da niste ništa ni rekli? „Dignite ruku ako možete ponoviti imena i kompanije troje ljudi od ovih 60-ak koji su vam se sad predstavili. Oni koje ste od prije znali se ne računaju”, s pozornice pitam prisutne na jednom događaju umrežavanja u Nashvilleu.

Nekoliko ljudi se nervozno nasmijalo, nekoliko njih se osvrnulo po predivnoj dvorani za sastanke u kojoj se nalazimo, ali nitko ne diže ruku.

Bila sam pozvana u organizaciji Radiant Coaches Academy da održim kratko predavanje na temu „aktivnoga slušanja” – vrlo važne vještine u poslovnoj (i svakoj drugoj) komunikaciji. Aktivno slušanje pomaže nam u međusobnim odnosima i osluškivanju tržišta i klijenata kojima pružamo naše usluge. Skupina kojoj sam se obratila bila je sastavljena od producenata, administratora i menadžera glazbene industrije Nashvillea.

Na početku programa svatko je imao 30 sekundi da se predstavi imenom, prezimenom, kompanijom koju predstavlja i opisom svoje uloge u njoj. Neki su bili skoro nečujni jer smo se nalazili na drugom katu zgrade u popularnoj ulici Broadway – gdje u svako doba dana svira barem 20-ak bendova – te su se naši glasovi natjecali s kakofonijom hitova country glazbe. Uz to, većina prisutnih 64 svjetl ori jeci . ba

O radosti življenja

Znamo li slušati? y Tatiana Tajči CAMERON tatianatajci

Vještina aktivnoga slušanja u sebi nosi poštovanje prema čovjeku.

Bez poštovanja i slušanja drugih, na čemu gradimo međusobne odnose institucije i biznise? Na sebičnim motivima i egoizmu? imala je određeni cilj zbog kojega su došli na umrežavanje bilo da je to upoznavanje određene osobe iz neke kompanije ili predstavljanje sebe u nadi da će ih čuti osoba koja im može pomoći u ostvarenju nauma, pa prezaokupljeni svojim mislima teško su mogli čuti i registrirati nekoga drugog. „Pomislili biste da barem glazbenici znaju slušati”, obratim se skupini i objasnim kako su glazbenici trenirani za slušanje – slušamo druge dionice da bi prema njima uskladili svoju, slušamo sami sebe da bismo dobro zvučali. Slušajući zapažamo greške da bismo ih ispravili i nijanse u dinamici da bi izražajnije dočarali osjećaje. „Svejedno, glazbenici su među najlošijim slušačima”, našalim se i izmamim nekoliko osmijeha i potvrdnih kimanja glavom, „jer smo trenirani da slušamo – i čujemo – samo ono što želimo čuti. Ne ide nam baš slušanje u kojem nemamo svoj interes. A i činjenica da glazbenici žive od toga da ih drugi slušaju često otežava problem.”

Kako sam cijeli život provela u glazbi, dobro poznajem taj sindrom. Osobno, kroz kontemplativnu molitvu naučila sam smiriti svoje misli i svoje srce

i osjećaje te slušati tišinu u kojoj bih mogla prepoznati šapat duše – i Boga.

No, s praktične strane, na treningu za životnoga trenera naučila sam slušati druge – supruga, djecu, poslovne suradnike, prijatelje, strance, žene u zatvoru kojima imam priliku biti mentorica. A kada slušamo kao treneri (bez predrasuda, potpuno prisutni, s dubokim razumijevanjem, i postavljajući pitanja da bi klijenta ponukali da sam uvidi rješenja i mogućnosti) dobivamo sasvim drukčiju perspektivu na svijet i našu ulogu u njemu.

Prije dvije godine sudjelovala sam u duhovnoj radionici koju je vodio indijanski starješina plemena Ojibwe, Daniel Hull (Medvjed Jakog Srca).

Dok smo čekali da svi dođu, bilo ga je nemoguće prepoznati jer nije sjedio na nekoj višoj stolici, na pozornici ili na čelu stola. Svi smo jednako sjedili u krugu. Nakon kratkoga uvoda pozvao nas je da se predstavimo i podijelimo nešto za što nam treba pomoć. Rekao je da nitko od nas sam ne može iscijeliti nekoga drugog – to može samo Stvoritelj. Mi, svojom prisutnošću služimo kao instrument Ljubavi i Milosti.

Polja i visoravni – LJUBOMIRSKO POLJE

Oaza istočne Hercegovine U pitanju je malo, ali vrlo interesantno kraško polje u južnoj Hercegovini. Nalazi se nedaleko od Trebinja, a do polja se stiže kada se skrene s regionalnoga puta Bileća – Trebinje. Zemljopisno gledajući, polje se pruža dinarskim pravcem od sjeverozapada na jugoistok gotovo paralelno s Popovim poljem. y Dalibor BALLIAN ballian.dalibor

L

jubomirsko polje je od Popova polja odvojeno planinskim masivom Leotarom i Bjelasnicom s vrhom Motka (1396 m). Polje je veličine oko 12,5 km2.

Dugo je oko 10 km, a široko između 500 i 1000 m. U polju nalazimo i jednu manju ponornicu, Londžu i lijevu pritoku rijeku Brovu koja izvire ispod Milnske gradine. Ponornica Londža izvire na istoimenom izvoru te prima Brovu kod Ukšića, te protječe preko cijeloga polja, da bi ponirala kod Ždrijelovića, gdje postoji i vodozahvat koji se koristi za napajanje stoke i zalijevanje okolnih polja. Kako je u pitanju kraško polje, tu su i brojni 66 svjetl ori jeci . ba

kraški fenomeni, u polju imamo ponore, a najpoznatija je Grabova jama. Također oko polja imamo i brojne vrtače posebno u zapadnom dijelu, kamene blokove i špilje te dolomitske pržine preko kojih se slijeva voda tijekom jačih padalina.

Polje u svom visinskom pogledu pripada dolinsko-brdskom pojasu, a polje je na nadmorskoj visini od 510 do 545 metara. U polju pak postoji pad nadmorske visine od jugoistoka prema sjeverozapadu. Klima je izmijenjeno mediteranska, više submediteranska zbog utjecaja Leotara i Bjelasnice. Iako ljeti vladaju visoke temperature koje

sežu i do 40 °C, zime su znatno hladnije nego u obližnjem Trebinju te temperature često padnu i ispod –10 °C. Vegetacijsko razdoblje u polju traje oko 210 dana. Prosječna godišnja temperatura je oko 11 °C. Padaline i hidrografija Godišnji prosjek padalina u ovom je polju oko 1600 mm, ali u vegetacijskom razdoblju u prosjeku padne manje od 30 % godišnjih padalina. Kako je u pitanju kraško polje, a padaline su obično pljuskovitoga karaktera uz površinska i

Franjevačka obitelj: Franjevačko sjemenište u Visokom

Rasadnik zvanja Franjevačko sjemenište u Visokom odgojno je obrazovna institucija u vlasništvu Franjevačke provincije Svetog Križa Bosne Srebrene sa svrhom odgoja dječaka srednjoškolske dobi za redovnički život u koji stupaju po završetku iste. Sjemeništarci, kako se zovu ti dječaci, pohađaju klasičnu gimnaziju koja je usko vezana uz samo sjemenište. y fra Robert BAŠIĆ

G

imnazija i sjemenište utemeljeni su 1882. godine odlukom generalnog ministrira Franjevačkog reda fra Bernardina a Portu Romatinoa na kapitulu naše Provincije u Fojnici. Donesena je odluka da se tada postojeće samostanske škole Provincije objedine

68 svjetl ori jeci . ba

u jednu zajedničku srednju školu što je i urađeno spomenute godine u Kreševu. Prvi ravnatelj škole bio je fra Grgo Martić. Zbog određenih poteškoća s prehranom i smještajem đaka ili pitomaca kako se obično zovu, škola i sjemenište se premještaju u samostan u

Guču Goru za Božić 1883. godine. Kroz narednih nekoliko godina postupno se uvode novi predmeti poput povijesti, njemačkoga i grčkog jezika te se škola izjednačava s državnim gimnazijama.

Pristiže sve veći broj đaka što će imati za posljedicu još jedan premještaj ustanove i to u Visoko godine 1900. iz istog razloga kao i prije nekoliko godina.

Sjemenište je kroz povijest doživljavalo razne poteškoće, no profesori franjevci to su uspješno nadvladali. U razdoblju Kraljevine SHS, sva dotadašnja stečena prava Sjemeništa i Gimnazije uz male iznimke su potvrđena, a konačno godine 1924. priznato je pravo javnosti. Lagano se počinje mijenjati struktura učenika te osim sjemeništaraca, nastavu pohađaju i vanjski đaci i to iz dalekih mjesta naše domovine pa i šire zbog čega je otvoren đački dom, konvikt. Kroz godine će pristizati još veći broj đaka, a najviše ih je bilo školske 1939./40. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata u dio gimnazijske zgrade uselit će se razne vojske, a po završetku rata, počinje komunističko razdoblje u kojem će škola izgubiti pravo javnosti.

Konvikt je iste godine oduzet te se u njega, ali i u samostan gdje je sjemeni-

NOVO FMC Svjetlo riječi i Župni ured sv. Ane u Lepenici predstavljaju Vam novu knjigu

Župa Banbrdo – Lepenica autora Mile Jukića Zajednica Hrvata katolika u Lepenici okupljena je oko najstarije župe u Lepeničkoj dolini. Autor Milo Jukić skupio je mnoštvo povijesne građe o ovoj župi kako bi oteo zaboravu najvrjednije iz prošlosti.

Cijena knjige:

40,00 KM

Svoj primjerak spomenice o župi Banbrdo – Lepenica poručite već sad, pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 ili pošaljite upit na redakcija@svjetlorijeci.ba.

Posjetite nas na adresi Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu.

Kruh svetog Ante Novi ravnatelj HKO Kruh sv. Ante Nakon Kapitula Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji je održan u svibnju ove godine, izabrana je nova, zapravo za novi trogodišnji mandat potvrđena dosadašnja Uprava Provincije koja će na čelu s fra Jozom Marinčićem, provincijalom Bosne Srebrene upravljati provincijom kroz naredno trogodište.

Potom je definitorij održao sjednicu na kojoj je imenovan novi ravnatelj HKO Kruh sv. Ante, fra Petar Karajica. Dosadašnju ulogu ravnatelja od 2012. godine obnašao je fra Joso Oršolić koji je imenovan župnikom u Donjoj Tramošnici.

Fra Petar Karajica rođen je 1965. godine. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1991. godine. Od tada je bio župni vikar u župama Brajkovići, Zenici i Vitezu, te

župni i samostanski vikar u Monopoliju, Italija. U Bariju je pohađao postdiplomski studij ekumenske teologije. Od 1998. do 2009. godine bio je župnik u Kotor Varošu, a potom do 2018. župnik u Dobrinji u Sarajevu gdje je u potpunosti sagradio crkvu i pastoralni centar. U Kotor Varošu je također obnovio tri župne crkve i kuće, te 15 grobljanskih kapela. Od mjeseca kolovoza 2019. godine fra Petar preuzima ulogu ravnatelja HKO Kruh sv. Ante.

Djelatnici Kruha sv. Ante se ovim putem zahvaljuju fra Josi Oršoliću na razumijevanju i uspješnom radu tijekom svih sedam godina, a fra Petru Karajici žele dobrodošlicu uz nadu da ćemo zajednički, u istoj pozitivnoj atmosferi, nastaviti pomagati potrebite u Bosni i Hercegovini.

Donacija Grada Sarajeva U petak, 31. svibnja ove godine gradonačelnik Grada Sarajeva Abdulah Skaka potpisao je s predstavnicima pučkih kuhinja ugovore o financijskoj podršci.

Za rad Pučke kuhinje Kruha sv. Ante ove godine Grad Sarajevo izdvojio je 6 000 KM. Zahvalivši se na nesebičnom zalaganju, Skaka je istaknuo kako plemeniti rad Pučkih kuhinja čuva obraz šire društvene zajednice: „Vi korisnicima ne dijelite samo materijalno dobro, nego im pružate lijepu riječ i osjećaj da ipak nisu prepušteni sami sebi. Mada će uvijek biti ljudi u stanju socijalne potrebe, iskreno

se nadamo da ćete u budućnosti imati sve manje posla. Grad Sarajevo će uvijek biti uz vas”, poručio je gradonačelnik.

Grad Sarajevo je za opremu, osiguranje hrane i druge potrebe u ovoj godini pomogao javnim kuhinjama: Crvenog križa KS, Udruženja humanitarne organizacije Merhamet – Muslimansko dobrotvorno društvo, Udruženja Narodna kuhinja Stari Grad, Udruženja humanitarno-karitativne organizacije Kruh svetog Ante, Udruženja humanitarno-pastoralne organizacije Caritas Vrhbosanske nadbiskupije i Srpskog humanitarnog udruženja Dobrotvor.

72 svjetl ori jeci . ba

FIS-ova donacija za pučke kuhinje Trgovački lanac Fis iz Viteza u mjesecu lipnju još jednom je pokazao svoju društvenu odgovornost donirajući hranu za Pučke kuhinje Kruha sv. Ante. U iznosu od 500,00 KM u trgovini Fis u Sarajevu, kupili smo veću količinu namirnica potrebnih za pripremanje obroka u Pučkoj kuhinji (šećer, ulje, tjestenina, mlijeko, jaja, začini, mesni proizvodi) i higijene koja je neophodna za održavanje čistoće pučke kuhinje (detrdženti, trulexi, spužvice).

Od srca smo zahvalni Fis-u na ovoj velikodušnoj donaciji i podršci Pučkoj kuhinji Kruha sv. Ante. Zahvaljujemo se i ljubaznim djelatnicama koje su nas primile i pomogle nam prilikom preuzimanja donacije. Želimo im puno uspjeha u daljem radu i činjenju dobročinstva.

Za projekte Kruha sv. Ante HKM Basel, Švicarska 5.000 CHF Kruh sv. Ante, Zagreb 1.620 EUR HKŽ Wiesbaden, Njemačka (Kap dobrote) 200 EUR HKM Klagenfurt, Austrija 1.461,70 EUR Ana Marijanović, Švicarska 144 CHF Dalibor Ballian 60 KM Ludmila Kovačević, Mostar 200 KM Andrea Leko 100 KM Spomenka Komšić, Sydney, Australija 100 KM Marica Tuka, Sydney, Australija 50 AUD Marija Livajušić, Beč, Austrija 30 EUR E. Madarević, Berlin, Njemačka 20 EUR

Nikica Aždajić, K. Sutjeska 40 KM N. N. 40 KM Zemka Ahmetović, Sarajevo 30 KM Marko Cvitanović 20 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Antonia Topić, Osijek 10 USD Ljerka Bralo, Vitez 10 KM

Donacija za projekt Kućna njega U petak, 7. lipnja 2019. godine, Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice doniralo je 11 000 KM za sufinanciranje projekta Pomoć starijim i nemoćnim osobama Pomozimo svim srcem.

Sredstva su namijenjena za provedbu aktivnosti projekta koje se odnose na Kućnu njegu starijih i bolesnih, Centra za fizikalnu terapiju i drugi vid pomoći ovoj skupini osoba s ciljem povećanja kvalitete njihovog života. Projekt je od iznimnog značaja stoga nam je svaka pomoć dobro došla kako bi mogli nastaviti s implementacijom projekta.

Zahvaljujemo Ministarstvu na čelu s ministrom Garibijom, za ovu vrijednu donaciju. Zahvaljujemo se i u ime onih koji od Vašeg dobročinstva imaju neposrednu korist, poručili su iz Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante vjerujući u uspjeh ovoga projekta.

Donacija povrća Dobročinitelji iz Orašja svake godine iz svojih plastenika prikupljaju razno povrće za potrebe pučkih kuhinja Kruha sv. Ante. Povrće dostavljaju u podružnicu u Orašju odakle se doprema u pučke kuhinje Kruha sv. Ante u Sarajevu.

Tako su i ove godine u kolovozu prikupili zahvalnu količinu povrća (paprike,

Za projekt „Kućna njega” Sprofondo, Italija 1.990 EUR Ivan Žilić, Zagreb 500 EUR Za akciju „Činimo dobro zajedno” Vulkan d.o.o., Tuzla 100 KM Dan Kruha svetoga Ante 2019.

Studenti volonteri na Bistriku 2.024 KM Župa Ljubunčić 712 KM Župa Novi Šeher 1.000 KM Župa Dobrinja, Sarajevo 220 KM

Župa Breške 500 KM Župa Svih svetih, Livno 1.000 KM Župa Gornja Tramošnica 430 KM Za pučke kuhinje Aida Alimanović-Rokša, Sarajevo 200 KM Humanitarni broj BH Telecom 07/19 4 KM HKŽ Wiesbaden, Njemačka 500 EUR Lukša Šoljan, Sarajevo 200 KM Kanton Sarajevo 14.734 KM Kanton Sarajevo 819 KM Amir Kapidžić, Sarajevo 200 KM Doncije u robi FIS d.o.o., Vitez hrana za pučke kuhinje u vrijednosti od

500 KM

paradajz, luk, kupus, krumpir, lubenica, tikva) i donirali za potrebe pripreme obroka u pučkim kuhinjama. Neka vas dragi Bog nagradi za učinjeno dobro.

Iskreno se zahvaljujemo svima onima koji su sudjelovali i dali svoj doprinos za pripremu kvalitetnijih obroka za korisnike pučkih kuhinja Kruha sv. Ante.

rujan 2019.

73

Kap dobrote Dobročinitelji za rujan 2019.

Za fond Kap dobrote Ilija Stipić, Jajce Ana Dejanović, Bijela (umjesto cvijeća prilog) Franjo Đogaš, Zagreb (projekt Prijatelji Centra Otac Vjeko)

50 KM 50 KM 1.000 HRK

Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

76 svjetl ori jeci . ba

Za Tamaru Starčević Kruh sv. Ante Zagreb Za Patrika Ivanovića Ratimir Bodulušić, BiH Kruh sv. Ante Zagreb

1.000 HRK 100 KM 1.000 HRK

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Za Ljiljanu Krajnc Kruh sv. Ante Zagreb

1.000 HRK

Za Leonitu Gabrić Kruh sv. Ante Zagreb

1.000 HRK

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

y fra Juro MARČINKOVIĆ

Divizma lat. Verbascum

Stručnim nazivima navode se uglavnom dvije vrste divizme (Sitnocvjetna divizma – Verbascum thapsiforme, Pustenasta divizma – Verbascum phlomoides) koje su međusobno dosta slične, a obje su ljekovite i jednako se primjenjuju. Divizma je dvogodišnja biljka, gusto prekrivena bijelim maljastim dlakama. Prve godine izraste samo rozeta velikih prizemnih listova, a druge uspravna stabljika, visoka i do 1,5 m, s brojnim žutim cvjetovima, skupljenim u brojne čuperke pri vrhu stabljike. Cvate u srpnju i kolovozu, a cvjetovi se otvaraju postupno, svaki dan samo po nekoliko i vjenčić im brzo otpada. Pradomovina joj je Europa, zapadna, srednja i istočna Azija, a proširila se u sve krajeve svijeta s umjerenom klimom. Divizma je jedna od najljekovitijih biljaka naše zemlje, a može se naći gotovo u svakom dijelu naše države. Voli sve vrste tla, važno joj je da je na suhom i sunčanom mjestu.

Ljekovita svojstva i primjena: Ljekoviti su cvjetovi (žuti vjenčić zajedno s prašnicima), listovi, a i korijen. Cvjetovi se skupljaju po suhu vremenu, poslije rose, ostave se nekoliko sati na zraku i potom suše u peći na temperaturi od 40 °C. Brzo i dobro osušene cvjetove stavljamo u boce, čuvajući ih od vlage jer inače gube ljekovitost. Listovi i korijen suše se u hladu. Čitava biljka sadrži biljnu sluz, a cvjetovi osim toga sadrže 10 % šećera i eterično ulje.

Divizma liječi i pomaže kod niza bolesti: čireva i osipa na koži, reume i gihta, astme, hripavca i kihavice, bolova u plućima i grudima, pospješuje iskašljavanje; bolesti slezene i jetre, žutice, slaboga mokrenja; uklanja noćno mokrenje kod djece, regulira menstruaciju, poboljšava sluh. Čaj: Jedna ravno punjena čajna žličica suhih cvjetova divizme prelije se s 1/4 l

kipuće vode i nakon 10 minuta procijedi. Pije se ujutro i navečer po jedna šalica čaja. To je najbolji lijek protiv bolova u grudima i plućima, žutice i slaboga mokrenja, svih vrsta upala, osobito kod oboljenja dišnih organa kao što su angina i bronhitis. Pomaže i kod pojave hemoroida i kod noćnoga mokrenja u djece. Kod oralne upotrebe preporučuje se procijediti čaj kroz gustu tkaninu jer ova biljka sadrži sitne dlačice koje mogu iritirati grlo. Čajna mješavina: Dvije čajne žlice mješavine jednakih dijelova cvijeta divizme i trpuca prelije se s 1/4 l kipuće vode te nakon 10 minuta procijedi. Piju se 2 – 3 šalice dnevno kao lijek protiv prehlade. Lijek za prehladu, promuklost i kašalj čajna je mješavina cvijeta divizme, podbjela, sljeza i žalfije – u jednakim dijelovima. Tri velike žlice mješavine prelije se s pola litre ključale vode,

Narodni nazivi: divizna, divlji tabak, lepušina, lepuh, ošlji rep, vučji rep, kraljevska svića, jetrna trava, svijećnjak, vunavka, žutocvijet rujan 2019.

77

Obustavljen zakon o eutanaziji

Mladifest 2019.

Svjetlo riječi

Svjetlo riječi

SAD – Vrhovni sud okruga Mercer u New Jerseyju obustavio je novi zakon o eutanaziji koji je u ovoj američkoj saveznoj državi donesen u travnju, a na snagu je stupio početkom kolovoza. Njime je New Jersey postao osma savezna država koja dopušta eutanaziju. Radi se o zakonu koji dopušta na smrt bolesnim osobama kojima je procijenjeno manje od šest mjeseci života da lijekovima okončaju vlastiti život.

Ipak, na odredbe ovoga zakona žalbu je uložio dr. Yosef Glassman, pravoslavni Židov i liječnik. Naveo je kako se sudjelovanje u eutanaziji suprotstavlja njegovim vjerskim uvjerenjima i odgovornostima kao doktora, jer upravo liječnik mora potpisati suglasnost za takav čin. A upravo Prvi amandman Ustava SAD-a ističe kako svatko smije slobodno živjeti svoju vjeru u kojemu je ljudski život svet i ne smije biti oduzet.

Katolička Crkva već je ranije osuđivala donošenje ovoga zakona, osobito 1. kolovoza kad je zakon stupio na snagu.

Ordinarij biskupije Metuchen mons.

James Checchio nazvao je zakon strašnom pogreškom Vlade nauštrb ranjivih osoba. Nastavak sudske rasprave o ovoj temi očekuje se krajem listopada.

MEĐUGORJE – Ovogodišnji festival mladih Mladifest koji se početkom kolovoza održava u župi sv. Jakova u Međugorju doživio je od 1. do 6. kolovoza svoje jubilarno 30. izdanje. Susretu je nazočilo više od 50 tisuća mladih iz oko 80 svjetskih zemalja. Svakoga dana imali su priliku sudjelovati u molitvama, katehezama, koncertima i misnim slavljima. Nazočno je bilo više od 600 svećenika, 14 kardinala Katoličke Crkve i mnoštvo biskupa, među njima članova vatikanskih službi i predstavnika Svetoga Oca. Blagoslov pape Franje izričito je prenio generalni vikar Rimske biskupije kardinal Angelo De Donatis.

Posveta župne crkve Svjetlo riječi

SARAJEVO – U naselju Grbavica 6. srpnja upriličena je svečana posveta župne crkve sv. Ignacija Lojolskog, jedine župne zajednice koju u Bosni i Hercegovini pastoriziraju svećenici isusovci.

Misno slavlje i posvetu predvodio je nadbiskup vrhbosanski Vinko kard.

Puljić uz suslavlje vojnoga ordinarija mons. Tome Vukšića, provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o.

NAŠI POKOJNICI

Naglasimo kako je ovogodišnji Mladifest bio prvi otkako je papa Franjo u svibnju ove godine dopustio i službena hodočašća biskupa i župnih zajednica u ovo malo mjesto u Hercegovini. Tako je i dolazak nadbiskupa Vinka Puljića bio simbol promjene koja se, na razini odnosa prema fenomenu Međugorja, može osjetiti u službenim krugovima Katoličke Crkve.

Dalibora Renića, župnika o. Krešimira Djakovića, provincijala Bosne Srebrene fra Joze Marinčića te više od 20 drugih svećenika. Prilikom obreda posvete u oltaru su pohranjene i moći sv. Ignacija.

Kako su u procesu dobivanja dozvola i same gradnje župljani na čelu sa župnicima kroz 40 godina imali velikih teškoća, trenutak posvete je bio uistinu poseban za nadbiskupiju što je kardinal Puljić naglasio u homiliji. Crkva je uređena prema projektu arhitektonskoga ureda Novi dom iz Tuzle.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Miroslav Braco Kajić († 2011.)

Dana 16. rujna 2019.godine navršava se osam tužnih godina otkako s nama nije nas dragi Miroslav Braco Kajić. Godine prolaze, a tuga ostaje kao prvog dana. Ljubav i sjećanje na tebe dio su našeg života u kojem zauvijek ostaješ i neizmjerno nedostaješ.

Mama Lucija i brat Zvonimir s obitelji 80 svjetl ori jeci . ba

Jozo Grgić († 2019.)

Dana 25. srpnja u 82. godini života blago u Gospodinu preminuo je Jozo Grgić, otac fra Šime Grgića, franjevca Bosne Srebrene.

Ispraćaj pokojnika upriličen je u Donjem Svilaju 27. srpnja. Sveta misa zadušnica slavljena je u župnoj crkvi Imena Marijina u Donjem Svilaju. Djeci pokojnog Joze: Iliji, Dragici, Ceni, Mariji, Marku, Slavici i fra Šimi, kao i snahama, zetovima i unučadima uime sve braće Bosne Srebrene iskrena sućut uz molitvu da

Gospodin dušu pokojnika primi u svoje nebesko kraljevstvo.

FIA

Goran Vujica

(† 2016) Dragi naš Gorane, prošlo je tri godine otkako si nas zauvijek napustio. Težak je onaj osjećaj kada znamo da te nećemo više vidjeti. Tvoja te obitelj čuva u sjećanju i molitvama. Neka te anđeli nebeski čuvaju, a Bog tvojoj duši daruje vječni mir. Počivao u miru Božjem.

Tvoji najmiliji

Širimo svjetlo.



OBRAZAC ZA PRETPLATU Ime i prezime: Adresa: Grad:

Vjera – društvo – kultura – aktualne teme i zbivanja, reportaže, kultura, putopisi, – brak i obitelj, Biblija, kolumne, povijest, baština, – roditelji i djeca, intervju, biljna ljekarna, recepti…

Mjesečnik franjevaca Bosne Srebrene osnovan 1983.

Poštanski broj: Država: Telefon: ¨

Pošaljite mi uplatnicu poštom

E-mail: ¨

Uplatit ću na jedan od bankovnih računa u impresumu revije

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 220 Kn; Švicarska 75 CHF; EU 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD FMC Svjetlo riječi, Zagrebačka 18, BiH-71000 Sarajevo; Viber: +387 60 338 8018; Tel.: +387 33 726 200; www.svjetlorijeci.ba; pretplata@svjetlorijeci.ba

Širimo svjetlo.

NOVO FMC Svjetlo riječi i Župni ured sv. Ane u Lepenici predstavljaju Vam novu knjigu

Župa Banbrdo – Lepenica autora Mile Jukića Zajednica Hrvata katolika u Lepenici okupljena je oko najstarije župe u Lepeničkoj dolini. Autor Milo Jukić skupio je mnoštvo povijesne građe o ovoj župi kako bi oteo zaboravu najvrjednije iz prošlosti.

Cijena knjige:

40,00 KM

Svoj primjerak spomenice o župi Banbrdo – Lepenica poručite već sad, pozivom na broj telefona: +387 33 726 200 ili pošaljite upit na redakcija@svjetlorijeci.ba.

Posjetite nas na adresi Zagrebačka 18 u Sarajevu ili u knjižarama Svjetla riječi u Vitezu i Livnu.