Sretan Božić - On, on je mir! (429)

vjera

• društvo • kultura

SRETAN BOŽIĆ

On, on je mir!

Godina XXXVI. ◆ broj 429 ◆ Sarajevo, prosinac 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Poštovani čitatelji Svjetla riječi,

Zdenko Jurišić, Sveta obitelj

Čovjek je biće čežnje. Svi za nečim čeznemo, a čežnja je najdublja čovjekova potreba da svoj život ispuni smislom. Današnja civilizacija, svijet tehnike, znanosti i napretka ne mogu naš život ispuniti smislom. Sve se naše čežnje slijevaju u jednu – čežnju za Bogom.

Našu čežnju za beskonačnim, za vječnim, za srećom, može ispuniti samo Bog. „Tek u bezgraničnom prostoru Božje ljubavi, u sjedinjenju s Bogom bit će ispunjene sve naše težnje i želje. Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren.

Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga.” (KKC, 27).

Božić je blagdan s kojim možemo poistovjetiti svoje duboke čežnje. Naše ovogodišnje slavljenje Božića prožeto je osjećajima nemira i nesigurnosti, teškim ekonomskim, političkim, i socijalno-kulturnim stanjem u kojem živimo. Emanuel, s nama Bog, daje nam snage da pobijedimo svijet i zato ga toliko volimo i u njemu se radujemo kao pravom blagdanu svoje ljudske duše. Emanuel je naša pokretačka snaga, snaga koja nas čini sposobnima da izdržimo i nesnosna bremena i bolne životne situacije iz kojih možemo rasti i svoje biće upraviti prema Bogu.

Poštovani čitatelji Svjetla riječi, primimo i prihvatimo Svjetlo Istinsko, postanimo uistinu djeca Božja. Istinski vjerujmo da Svjetlo Istinsko ima moć obasjati noćnu tamu svih povijesnih zbivanja našega svijeta i društva u kojem živimo. Vjerujmo da Svjetlo Istinsko ima moć upaliti svjetlo i u ovoj našoj „balkanskoj krčmi” (M. Krleža).

Svaki čovjek ima u sebi svjetlo koje mu daje Riječ kad ga stavlja u postojanje, ono mu svijetli željom za istinom i ljubavlju, njime razlučuje dobro od zla. Zahvaljujući njemu, čovjek može prepoznati izvor i puninu svjetla. Svjedoci smo da Svjetlo istinsko gori u srcima mnogih ljudi, ne samo kršćana nego i svih onih koji traže istinu i ljubav, pravdu i slobodu, mir i dobro. Božić je upravo blagdan svih tih vrednota i po tome postaje simbolom svakoga čovjeka koji želi graditi bolji svijet.

U ovom duhu želim Vama, dragi čitatelji Svjetla riječi, gdje god da živite i radite, čestit Božić i sveto porođenje Isusovo!

Fra Jozo Marinčić, provincijal

Božić s franjevcima u Sarajevu 2018.

KULTURNE MANIFESTACIJE: Božićni sajam: Samostan sv. Ante – Bistrik 8. prosinca, subota, od 9 do 18 sati 9. prosinca, nedjelja, od 9 do 18 sati Božićni koncert: Samostan sv. Ante – Bistrik u povodu 200. jubileja pjesme Tiha noć 12. prosinca, srijeda, u 19 sati Žive jaslice: Franjevački samostan – Kovačići 17. prosinca, ponedjeljak, u 17 sati Božićna priredba: Franjevačka teologija – Nedžarići 19. prosinca, srijeda, u 19 sati

SVETE MISE: Božićno bdijenje: 24. prosinca u 19 sati Crkva sv. Ante – Bistrik Misa polnoćka: 24. prosinca u 24 sata Crkva sv. Ante – Bistrik Crkva sv. Franje – Dobrinja Oratorij sv. Pavla – Nedžarići Mise na svetkovinu Božića: 25. prosinca Crkva sv. Ante – Bistrik: u 8, 10, 12 i 18 sati Crkva sv. Franje – Dobrinja: u 10 sati Svetište sv. Nikole Tavelića – Kovačići: u 10 sati Oratorij sv. Pavla – Nedžarići: u 9:30 sati

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Tema broja Božić u Betlehemu

6

Reportaža Cavtat Bosna Srebrena u Cavtatu

18

O radosti življenja Daleko od Božića?

22

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

Retrospektiva Bosanske magle

32

račun u austriji

Pogled u dušu Pravi smisao Božića

34

Razgovor Prof. dr. fra Benedikt Vujica Još ima božićne radosti

50

Strossmayer i Bosna Bosanske umjetnine

60

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Suton, Široki Brijeg List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986 Naslovna stranica: Scena iz filma Marija iz Nazareta

Svjetlo riječi

RIJEČ ČITATELJIMA

A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.

Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se ostatak njegove braće vratiti djeci Izraelovoj. On će se uspraviti, na pašu izvodit’ svoje stado silom Jahvinom, veličanstvom imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti, jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir! (Mih 5, 1-4)

Sretan Božić i blagoslovljenu 2019. godinu žele vam Anita, Ana, Danijel, Emil, Janko, Lidija, Lorko, Nikolina, Pero, Valentina

Riječ čitatelja Estetika betlehemske štalice

Neiscrpni i nedorečeni estetski svemir betlehemske štalice kroz tisućljetnu povijest impresionira sve oblike ljudske duhovnosti. U ovom kratkom prilogu načinit ću mali osvrt u okviru estetike prirode, odnosno na simboličko značenje životinja koje se redovito pojavljuju na uprizorenjima mjesta Kristova rođenja, a to su janje, jarac, magarac i vol.

Simboličke predstave životinja datiraju još od ranokršćanskog vremena kao zoomorfni i antropomorfni simboli. Janje i riba su zoomorfni simboli, dok antropomorfnih simbola imamo dva i to Krista kao „Dobri Pastir“ i „Ribar“ gdje je očigledna veza između janjeta i ribe.

U ranom kršćanstvu janje je simbol Krista u ulozi žrtve. Svakako najdominantniji motiv je Abrahamov žrtveni jaganjac, a janje je također žrtva Židovske Pashe. Simbolika janjeta je snažna u Novozavjetnom Otkrivenju. Međutim, najveća pitoresknost i ekspresivnost ovoga simbola je u prizoru betlehemske štalice prigodom poklona pastira.

U sveukupnoj svojoj pojavnosti janje je atribucija personifikacije nevinosti, krotkosti, strpljenja i poniznosti, temeljem Biblijske prispodobe o „izgubljenoj ovci“, odnosno o pastiru koji ostavlja čitavo stado da bi našao jednu zalutalu ovcu i spasio je. Motiv janjeta javlja se i na stećcima: Vlahovići kod Ljubinja, na jednoj križini kod Fojnice, na planini Visočici i u Turmentima kod Trebinja gdje imamo predstavu janjeta s križem, što sigurno ukazuje na kršćansku simboliku Dobroga Pastira.

Simbol jarca naročito je izražen u Kršćanskoj umjetnosti. Uzima se kao simbol prokletnika na Posljednjem sudu. Objašnjenje toga proizlazi iz Matejeva Evanđelja (25,31-46) koje govori da će Krist o svom ponovnom dolasku razdvojiti vjerne od nevjernika, „kao što pastir luči ovce od jarca“. Renesansna 4 svjetl ori jeci .ba

umjetnost simbolom jarca označava razliku između grešnika i pravednika.

Predstava vola redovito se prikazuje u prizoru Kristova rođenja. Inače, simbol vola je i simbol židovskoga naroda. Ovaj simbol se primjenjuje na one koji strpljivo nose svoj jaram („svoj križ“). Isto tako treba napomenuti da je simbol krilatoga vola simbol Evanđelja po Luki. Predstava magarca se pojavljuje u renesansnom slikarstvu u biblijskim prizorima Abrahamove žrtve, Rođenja Kristova, bijega u Egipat i ulaska u Jerusalem.

Njegova impresivna nazočnost u betlehemskoj štalici koji prizor se oslanja na riječi proroka Izaije (1,3): „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve.“ Postoji legenda kako je sv. Anto Padovanski pokušao obratiti na kršćanstvo nekoga Židova. Kada je sv. Anto izgubio strpljenje, rekao je kako bi mu bilo lakše postići da magarac poklekne pred svetim sakramentom negoli da Židov shvati vjerodostojnost njegova nastojanja. Tada ga je Židov izazvao da to i pokaže. Na ogromno divljenje okupljenog svijeta magarac je pokleknuo, a veliki broj nevjernika i Židova prihvatio je kršćanstvo.

Mijo Franković, Tuzla Poštovano uredništvo, dopustite mi da pohvalim Vaš rad u reviji Svjetlo riječi. Ovdje bih se ukratko željela osvrnuti na život i djelo nedavno preminuloga akademika arhitekta Ivana Štrausa i njegovu i našu crkvu sv. Franje na Dobrinji.

Naselje Dobrinja izgrađeno je kao selo za sportaše i novinare za potrebe Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Poslije završenih ZOI, Dobrinju su počele naseljavati mnoge obitelji, pa je Dobrinja postala grad u Gradu. Naselje se proširilo s potrebnom infrastrukturom. Ozelenjenim avenijama đaci su išli

u školu, službenici na posao. U mnogoljudnoj Dobrinji osjećala se potreba za duhovnom nadgradnjom.

Prva se počela graditi pravoslavna crkva sv. Vasilija Ostroškog. Vjernici brojnoga džemata samoinicijativno su podigli džamiju na desnoj obali rječice Dobrinje, bez sponzora, vlastitim novcem i radeći nadnicama. Katolička župa sa župnikom fra Perom Karajicom dobila je od nadležnih vlasti odobrenje za izgradnju crkve na lokaciji nedaleko od pravoslavne crkve na granici s Istočnim Sarajevom. Tako su u trokutu podignute tri bogoštovna prostora.

Projekt za izgradnju crkve u novonastaloj župi sv. Franje Asiškoga povjeren je arhitektu Ivanu Štrausu, koji je preminuo 24. kolovoza 2018. Iza njega su ostala djela po kojima je Sarajevo trajno prepoznatljivo: hotel Holiday Inn na Marijinu dvoru i dva nebodera nedaleko od toga, izgrađena najmodernijom tehnikom stakla i betona koje je neprijatelj u zadnjem nesretnom ratu zapalio, gorjela su, ali se nisu stropoštala. Ta dva Unisova nebodera obnovljena su i kao feniks su se iz pepela izdigla iznad grada. Impresivna je i Štrausova zgrada Elektroprivrede, koja sva od stakla kao da je kao veliki brod uplovila u Grad. Uspješan projekt bila je i zgrada Muzeja vazduhoplovstva u Beogradu. Ali osim tih arhitektonskih djela podignut je i niz bogoštovnih prostora prema Štrausovom projektu: džamija u Oranu, niz crkava u Bosni, počev od crkve na Petrićevcu do crkve na Dobrinji. Dosljedan svom shvaćanju ljepote kao umjetnosti i u skladu s pravilima inženjerskog graditeljstva, izradio je projekt za izgradnju crkve s humanom vizijom sačuvavši zeleni šumarak u blizini.

Pokojni akademik Štraus nastavlja živjeti u sjećanju nas koji svjedočimo postojanju njegovih arhitektonskih uspjeha.

Olga Đerković, Sarajevo

Slava Živim samoću u samoći.

Osamljenost kao inspiracija, nadahnuće za stvaranje i razdor.

Odmak od budućnosti.

Sadašnjost ostavljam za jučer.

Prošlost brišem za sutra. Život u sazviježđu i na stupu srama.

Titraji srca izmučenih nadanja.

Duša među četiri zida.

Kamena kuća od slame bez krova.

Prokišnjavaju koraci i misli.

Vatra izgara u stijeni.

Pogled u tišini.

Osamljena šutnja.

Presuda duha.

Osuda tijela.

Ponos i prezir slave.

Ljerka Mikić, OFS Tolisa

Kiša nad Frankfurtom Dosadna kiša nad Frankfurtom.

Dosadna magla dane prati da se u bivše ljeto vratim.

Razvodnjen život, okus piva.

Jutro mamurno leglo na pleća, živote, skote, neću da snivam.

Dok negdje od mene bježi sreća dosadna kiša iznad Franfurta, nebo se sivo na asfalt ruši.

Gdje se do sreće kupuje karta, pitam prazninu u mojoj duši.

Razvodnjen život, noć, magla siva, pomfrit, automati, rijeka piva.

A ja sanjam da se ode u moju BiH gdje su pitke vode.

OBAVIJEST ČITATELJIMA Svjetlo riječi – mjesečnik za vjeru, društvo i kulturu, od prvoga broja ima cilj unositi evanđeosko svjetlo u zbilju naših svagdašnjih života. Nikada nismo birali lakši i isplativiji put jer nam je stalo do zajedničkoga dobra koje je u svojoj biti neprocjenjivo. Iz toga se razloga cijena obiteljske revije godinama nije mijenjala, iako su se troškovi izdavanja stalno povećavali. Kada smo 2000. godine počeli tiskati magazinski oblik revije, njezina je cijena bila 3 KM. Tek je 2006. godine povećana na 3,50 KM. Danas, nakon 12 godina, ponovno smo prisiljeni povisiti joj cijenu pa će tako od siječnja 2019. godine godišnja pretplata s uključenom poštarinom iznositi: BiH – 45 KM; Hrvatska – 220 Kn; EU – 55 Eura; Švicarska – 75 CHF; Australija – 110 AUD i SAD/Kanada – 90 USD. Na ovaj su nas potez, između ostaloga, najviše prisilile nove, uduplane cijene poštanskih usluga. Stoga vas, dragi čitatelji, najiskrenije molimo za razumijevanje i potporu kako bismo i dalje bili svijetli dio vaših života te kako kvaliteta revije ne bi morala trpjeti.

Uredničko vijeće

Kazimir Barukčić, Frankfurt a. M. p ro s i n a c 2018 .

5

Piše fra Slavko Topić

Božić u BETLEHEMU Svake godine početkom prosinca u Betlehem, naravno povezano i s drugim svetim mjestima u Svetoj Zemlji, iz cijeloga svijeta pristižu na desetke, pa i stotine tisuća hodočasnika da slave Božić upravo tu, na mjestu prvoga Božića u povijesti 6 svjetl ori jeci . ba

Trg jaslica u Betlehemu

Tema broja

B

etlehem?! Nekada, u vrijeme Isusova rođenja, Betlehem – Kuća kruha u Palestini, desetak kilometara južno od Jeruzalema, ni po čemu se ne ističe, gradić zaokupljen svakodnevnom borbom za život pod vlašću rimskoga okupatora. Ali, taj Judin grad nezaboravan je i svet, ne samo Židovima u njihovoj dugoj i burnoj povijesti već i kršćanima od samih početaka do danas.

Za Židove, Betlehem je simbol slavnih vremena i slavnih ljudi njihove duge mesijanske povijesti. Tu je Jakov pokopao svoju voljenu ženu Rahelu, majku svih Židova. Dugo nije imala djece. Kod poroda Benjamina, drugoga djeteta, dok je umirala, nazvala ga je Ben Oni (sin moga bola). Ali ga je otac Jakov prozvao Ben Jamin (sin sreće). Tu joj je grob na koji Židovi iz cijeloga svijeta, a i kršćanski hodočasnici rado dolaze. Nove političke (ne)prilike to dolaženje znatno su otežale. Današnja betlehemska pastirska polja nekadašnje su njive Davidova pradjeda Boaza i prabake Rute, a po slavnom kralju Davidu Betlehem je postao simbolom židovske povijesti i nada budućnosti. To kaže prorok Mihej: „A ti Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac, koji će pasti narod moj – Izraela!” (prema Mt 2,6) Za nas kršćane, David, koji se rodio u Betlehemu oko 1000. godine prije Krista, proročki je simbol Onoga koji se u Betlehemu imao roditi – Krista Gospodina.

uprte oči ljudi svih vremena. I danas je jedno od najpoznatijih hodočasničkih mjesta na svijetu. Betlehem, mjesto rođenja Spasitelja svijeta, san je prošlosti, stvarnost koja sada nadahnjuje, putokaz u sretnu budućnost i – vječnost.

Stari Izaijin tekst iz daleke prošlosti kao da je sada napisan: „Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Iz 9,5). U Betlehemu se rodio Knez mira, to jest Bog koji je postao čovjekom radi nas i radi našega spasenja! „On – On je mir!” (Mih 5,4) Tako je Isusov Betlehem simbol sveopćega mira za kojim čeznu sva ljudska pokoljenja. To je razlog da i naš današnji, moderni, visoko znanstveni suvremeni svijet, toliko umoran, izmučen i iscrpljen mržnjom i ratovima, gleda u Betlehem i njegova Kneza mira. Oko 50 gradova širom svijeta uzelo je Betlehem za pobratimski prijateljski grad, drugi su tim imenom označili neke svoje gradske četvrti, a tu su i razne udruge i ustanove pod tim imenom.

Betlehemska špilja

Knez mira, Kralj mironosni rođen u špilji, u štali! On koji je sve stvorio i sve stvara! On, „na čijim plećima je vlast”, postavši čovjekom, radi našega ovog zemaljskog i onog vječnog mira, ne htjede se roditi u moćnom i raskošnom Jeruzalemu iako su prema prastaroj tradiciji (Jakovljevo apokrifno evanđelje iz 2. st., sv. Ivan Damašćanski 749. god.)

Marijini roditelji imali neko stanište u blizini jeruzalemskoga Hrama, gdje se, navodno, i Marija rodila i što su mogli koristiti i one noći kad se Isus trebao roditi, već se rodi u špilji, u štali maloga, nemoćnog, siromašnog Betlehema.

U tom apsolutnom siromaštvu i poniznosti On je postao naš Mir! Tu je nama darovao svega sebe! Tu je prihvatio naše ljudsko siromaštvo i bijedu kao nešto svoje – „nama u svemu jednak, osim u grijehu” (usp. Heb 4,15). Skrovita i tiha, siromašna i draga betlehemska špilja, ta čudesna kolijevka Sina Božjega, jedina i jedinstvena u ljudskoj povijesti škola je neodoljive Isusove ljubavi i mira. Izgradio ga je i zapečatio – taj mir!– svojom

Vrata poniznosti – ulaz u Baziliku

Isusovo rođenje u Betlehemu

Isusovo rođenje prije 2000 godina, u onom malom i nepoznatom gradu Judinu, učinilo je Betlehem jednim od najpoznatijih i najvažnijih gradova svijeta.

Spomenuto Mihejevo proročanstvo ispunilo se u Kristu Isusu, Spasitelju svijeta koji se tu rodio. Po tom Rođenju Betlehem je početak i simbol novih vremena, novoga doba, nove svete i sretne ljudske povijesti i ljudske budućnosti uopće. Od toga Rođenja u Betlehem su

Bazilika rođenja Kristova u Betlehemu p ro s i n a c 2018 .

7

Živa je riječ Božja

RIJEČ evanđelja

Lk 2,10-12

Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.

Riječ MUDROSTI Psalam 98,1-6

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna.

Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje, pred poganima pravednost objavi.

Spomenu se dobrote i vjernosti prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

Sva zemljo, poklikni Gospodinu, raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru, uz citru i zvuke glazbala; uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Riječ proroštva

Iz 11,1-4a

Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit’ iz njegova korijena.

Na njemu će duh Gospodnji počivat’, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.

Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će sudit’ ubogima i sud prav izricat’ bijednima na zemlji.

10 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

PRAVO ISUSOVO

RODOSLOVLJE Evanđelje po Mateju i Evanđelje po Luki sadrže Isusovo rodoslovlje (usp. Mt 1,1-17; Lk 3,23-18). Poznato je da ta dva rodoslovlja nisu u svemu jednaka. Matejevo rodoslovlje, primjerice, započinje s Abrahamom i završava s Josipom, Marijinim mužem, dok Lukino rodoslovlje započinje s Josipom, a završava s Adamom.

I

z ovoga su vidljive dvije razlike: Matej ide od kronološki ranijih prema kasnijim likovima, a Luka od kasnijih prema ranijim; s druge strane, Mateja zanima Isusovo podrijetlo od Abrahama, a Luku Isusovo podrijetlo od Adama. Luka na taj način Isusu odmah daje univerzalni značaj te se Isusa u Lukinu evanđelju ne može promatrati samo kao židovskoga Mesiju, nego i kao novoga Adama.

Matejev izvještaj

Matej u svome rodoslovlju grupira Isusove pretke u tri skupine od po četrnaest predaka koje su uokvirene trima događajima: Abrahamovim pozivom, babilonskim progonstvom i pojavom Isusa Krista. Jasno je da takvo rodoslovlje u sebi sadrži i simboliku. Kad je riječ o prvom nizu od četrnaest imena, ona slijede popis koji se može naći u Prvoj knjizi Ljetopisa (usp. 1 Ljet 1,1 – 2,15). Usto, Matej spominje i Rahabu i Rutu. Izvan Matejeva rodoslovlja ne postoji podatak da je Rahaba 12 svjetl ori jeci .ba

rodila sina Salmi. Salma se spominje doduše kao jedan od Izraelaca u doba Mojsijevo i Jošuino, a to znači i u doba kad su Izraelci osvajali Jerihon gdje je bila Rahaba. Prema kasnoj židovskoj tradiciji, Rahaba se udala za Jošuu i s njime imala potomstvo. S druge strane, Rutina uloga u Davidovu rodoslovlju spomenuta je već u Knjizi o Ruti (usp. Rut 4,13-22).

Sljedećih četrnaest predaka predstavljaju kraljevi u Jeruzalemu, počevši od Davida, pa sve do Jehonije i njegove braće. Ipak, Matej preskače nekoliko naraštaja, tako od Ahazje preskače odmah na Jotama, a riječ je o cijelom jednom stoljeću. Pred kraj toga dijela spomenut je Jehonija. Riječ je o kralju Jojakinu koji se kod Jeremije naziva i Konija (usp. Jr 22,28; 37,1), što je skraćeno od Jekonija ili Jehonija te je to, čini se, bilo njegovo ime prije preuzimanja kraljevstva. Ipak, kod Mateja je on sin Jošijin, dok je u Starom zavjetu jasno da je bio Jošijin unuk (usp. 1 Ljet 3,15-16).

Treći niz od četrnaest imena Isusova rodoslovlja u Matejevu evanđelju započinje sa Šealtielom, a završava s Josipom, Isusovim poočimom. U tom dijelu Matej preuzima neka imena iz rodoslovlja Davidovih potomaka nakon babilonskoga progonstva (usp. 1 Ljet 3,17-24), no odande preuzima samo Šealtiela i Zerubabela.

Rodoslovlje kod Luke

Evanđelist Luka ne grupira Isusove pretke kao što to čini Matej i njegovo rodoslovlje spominje sedamdeset i sedam osoba, a na kraju je, kao sedamdeset i osmi, Bog. Pođemo li kronološki, imena od Adama do Abrahama slijede rodoslovlja sadržana u Knjizi Postanka (usp.

Post 5; 10; 11,10-32). Nakon praotaca – Abrahama, Izaka i Jakova – te Jude i njegova sina Peresa, Luka slijedi donekle rodoslovlje Prve knjige Ljetopisa, no također umeće neka imena. Tako nakon

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

FRANJIN

BETLEHEM Općenito se smatra da je Franjo Asiški prvi napravio ono što mi danas nazivamo živim jaslicama, tj. uprizorenje rođenja Gospodnjega u kojem likove Svete obitelji igraju živi ljudi, a nije rijetko da se na pozornicu dovedu i žive životinje, posebno vol i magarac.

V

rlo je vjerojatno da su ljudi i prije Franje Asiškog na različite načine pokušavali prikazati scenu Isusova rođenja. Ali činjenica je da je on to učinio na jedan nov i originalan način.

Put u Svetu Zemlju

Događaj u Grecciu na Božić 1223. godine plod je prije svega Franjine duhovnosti. Otajstva Božjega utjelovljena i Muke Gospodnje, u kojima su se na izvanredan način očitovali milosrđe i ljubav Božja prema čovjeku, nadahnjivala su cijeli Franjin život. Zato je žarko želio da otajstvo Utjelovljenja barem donekle dočara sebi, svojoj braći i drugim ljudima. Zato je odabrao jednu špilju pored naselja Greccio sličnu onoj u Betlehemu. A iznad svega želio je da se upravo na tom mjestu i u takvom ambijentu slavi sveta euharistija jer je uvijek doživljavao svetu euharistiju kao božanski nastavak otajstva Utjelovljenja.

14 svjetl ori jeci . ba

Nakon što je otišao na misijsko putovanje u Svetu Zemlju i tom prigodom pohodio Betlehem, Franjo je osjećao posebnu ljubav prema svetkovini Božića. Najbolje to opisuje Toma Čelanski u svom Drugom životopisu: „Rođenje djeteta Isusa slavio je neizrecivom radošću, više nego druge svetkovine. Nazivao je Božić svetkovinom nad svetkovinama, jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi. Likove onih djetinjih udova nježnom je mišlju ljubio, a profinjeno suosjećanje s Djetetom prouzrokovalo je u njegovu srcu da je poput nejake dječice tepao slatke riječi.

Njegovo mu je ime u ustima bilo slatko poput meda i medovine… Htio je da bogataši toga dana dosita nahrane siromahe i gladne, a volovima i magarcima da se dade više nego obično krme i sijena. Kad bih se – rekao je – našao kod cara, zamolio bih ga da izda opću odredbu da svi kojima je moguće po

putovima prospu žita i sjemenja pa da ptičice, a napose sestre ševe, uživaju izobilje na dan tolike svetkovine.”

(2 Čel 199-200).

Nakon iskustva boravka u Svetoj Zemlji i Betlehemu, Franjo je želio proslaviti Božić na jedan nov način kakav dotad nije zabilježen na svijetu. Bio je prosinac 1223. Franjo se vraćao iz Rima gdje mu je nekoliko dana prije papa Honorije III. potvrdio Pravilo. Zaustavio se u malom mjestu, u Rietinskoj dolini, zvanom Greccio. U tom mjestu imao je prijatelja i dobročinitelja Ivana Velitu, koji je već prije njemu i njegovoj braći darovao stjenovit i šumovit brežuljak iznad toga mjesta. „Njega je blaženi Franjo petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi i rekao mu: ‘Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe

Reportaža

FRANJEVAČKI SAMOSTAN, CAVTAT

Piše Nikolina Marčić Foto Anita Tolo

Bosna Srebrena U CAVTATU S

tari gradić na brežuljku šumovitoga poluotoka Rata, cijeli obrastao u mediteransko raslinje s vječno zelenim borovima i čempresima, više od sedam kilometara plitke obale, čisto more, pješčane plaže i uvale učinile su Cavtat jedinstvenim mjestom na Jadranu.

Cavtat zajedno sa svojom okolinom čuva mnoge znamenitosti i povijesne tragove stare stotinama godina. Povijest 18 svjetl ori jeci . ba

svjedoči kako se ovo mjesto, koje je cijelom antičkom svijetu bilo poznato pod imenom Epidaurum, više puta podizalo iz ruševina. Procvjetao je i nakon totalnoga uništenja u sedmom stoljeću kada su ostale samo napuštene ruševine. Osam stoljeća kasnije kupuje ga Dubrovačka Republika i na ruševinama ga ponovno izgrađuje. Da povijest Cavtata seže u daleku i slavnu povijest ukazuje i samo značenje njegova današnjeg

imena koje dolazi od latinske riječi civitas – grad.

Nemoguće je govoriti o Cavtatu bez drevnoga franjevačkog samostana i crkve Snježne Gospe smještenih u sjeni borova na jugozapadnom rubu naselja, a kojima će biti posvećene stranice nove reportaže Svjetla riječi i koji je cilj objektiva našega fotoaparata. U ovome drevnome franjevačkom zdanju dočekuje nas gvardijan samostana i član

provincije Bosne Srebrene fra Ilija Stipić. Fra Ilija je na ovu službu imenovan prošle godine kada je njegova provincija preuzela na upravljanje samostan u Cavtatu od Franjevačke provincije sv.

Jeronima iz Zadra koja je, prije ponovnoga dolaska franjevaca, upravljanje samostanom povjerila Redu sv. Pavla Prvog Pustinjaka – pavlinima.

Tragom povijesti

Ovo kameno zdanje – Franjevački samostan Snježne Gospe ima svoju povijest koja zaslužuje da se oživi, a istovremeno je sastavni i nerazdvojivi dio Cavtata. Početke gradnje samostana, koji sežu u 1484. godinu, vodili su i nadzirali dubrovački franjevci svojim nastojanjima, sredstvima i milodarima.

Na samom ulazu u samostan primjećujemo kako se ova arhitektonska cjelina sastoji od dva dijela – klaustarskoga dijela s crkvom te dvorišnoga dijela. Fra Ilija nam objašnjava kako stanje samostana koje vidimo nije izvorno budući da je ovaj samostan doživio nekoliko restauracija tijekom povijesti. Prva restauracija pod vodstvom fra Vitala Andrijaševića izvršena je poslije velikoga potresa 1667. godine kada je srušeno staro zdanje. Jedino je crkva obnovljena u izvornom stanju uz određenu nadogradnju.

Motivi osnivanja samostana Snježne Gospe u Cavtatu razlikuju se od motiva koji su potaknuli gradnju drugih samostana. Samostan nije izgrađen jer su to zahtijevale potrebe samoga mjesta, nego zato što je to bila specifična potreba franjevačkih samostana s tla Dubrovačke Republike, ali i same Republike. Naime, u vrijeme osnivanja samostana Cavtat je bio grad u nastajanju pa su i motivi osnivanja samostana crkveno-političkoga karaktera koji je zahtijevao formiranje administrativne jedinice franjevačkih samostana na tlu Dubrovačke Republike – Dubrovačke franjevačke provincije.

Nijedno ljudsko djelo nije vječno, a promjenjiva i nestalna su čak i ona koja

se čine neuništiva i nerazoriva. Ove činjenice nije bio pošteđen ni samostan Gospe Snježne koji je u svojoj višestoljetnoj povijesti osjetio svu razornu moć kako elementarnih i ljudskih tako i izvanrednih i svakidašnjih sila. Nije im podlegao zahvaljujući ljubavi onih koji su nad njim bdjeli i stalno ga iznova pomlađivali. Povijest i događanja u tadašnjoj Republici s njom su dijelila i mala braća jer se treslo i tlo na kojem je bio i živio njihov samostan. Stoljetne oaze tišine, mira i molitve preko noći su pretvorene u vojne kasarne ili su bile opljačkane i uništene. Usprkos bolnim povijesnim razdobljima i usprkos višim silama zbog kojih je samostan povremeno ostajao napušten, nije bio otpisan iz srca franjevačke braće. Bilo je pokušaja da im se samostan otme možda i zauvijek, ali su učinili sve da ga zadrže.

Dok smo obilazili samostan, slušali i gledali o njegovoj povijesti, fra Ilija nas dovodi do crkve Gospe Snježne koja svojim vanjskim izgledom odudara od ostaloga samostanskog zdanja jer je građena od bijeloga i lijepo tesanoga kamena

Jedan od većih rekonstrukcijskih zahvata bio je 1909. godine kojim su u crkvu unesene novine u njezinu eksterijeru i interijeru. Jedan od radosnijih dana u povijesti samostana i crkve Snježne Gospe jest patron koji je proslavljen 5. kolovoza 1910. godine. Naime, te se godine u crkvu postavila slika Gospe od Cavtata u prisutnosti njezina slikara Vlaha Bukovca koji je ovo umjetničko djelo poklonio svojoj rodnoj grudi i crkvi Gospe Snježne, a tom se prigodom slavila i podjela papinskih odlikovanja dobročiniteljima ove crkve. Istaknuti umjetnici svojega vremena ostavili su umjetničke tragove u ovom drevnom kamenom zdanju.

Tako je prvu sliku za veliki oltar crkve naslikao Bartolomeo Palmi iz Venecije, druga je naručena od dubrovačkoga majstora Božidara Vlatkovića i sina poznatoga dubrovačkog majstora Nikole Božidarevića, ali ona danas ne postoji.

Iza oltara je 1509. godine kotorski slikar Vicko Lovrin Dobričević naslikao poliptih sv. Mihaela, a koji smo i mi zatekli na istome mjestu. Prve samostanske orgulje su nabavljene u Veneciji 1881.

Klaustar samostana

zalivenoga živim cementom pa se na prvu čini kao da je tek izgrađena. Ali donekle ona to i jest – ona je i stara i nova ako se osvrnemo na građevinske zahvate koji su izvršeni i u novijem vremenu.

godine. Od ostalih povijesnih eksponata i vrijednih umjetničkih djela samostana i crkve izdvojit ćemo skulpturu sv.

Franje u zanosu, drveni kip nepoznatoga majstora iz 18. stoljeća, drveni kip p ro s i n a c 2 018 .

19

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

DALEKO OD

BOŽIĆA? „Mama, stalno osjećam potrebu za cimetom. Zašto mi to organizam traži?” pita me moj najstariji sin Dante u telefonskom razgovoru. Bliže se blagdani, a u američkom gradu Savannah, savezne države Georgia, kamo se ove jeseni preselio da bi pohađao koledž, božićne lampice su već postavljene.

D

ante mi kaže da sjedi na mostu s kojega se vidi grad i pije čaj s aromom jabuke i cimeta. Sjeća se da sam mu uvijek govorila kako je potreba za nekom određenom hranom obično indikacija pomanjkanja nekoga vitamina ili minerala. „Što mi fali?” pita me ponovno jer mu je čudno, pa zašto baš cimet? „Mislim da ti fali dom. Cimet je pokazatelj nostalgije”, našalim se napola ozbiljna. „Zaželio si se topline doma, domaće hrane i osjećaja sigurnosti u majčinu krilu.” „Imaš pravo”, odgovori mi Dante, malo tiše i polakše.

Nije čudno da ga božićno doba najviše podsjeća na dom jer Božić je u našem domu uvijek bio intenzivan doživljaj svih pet osjetila. Svima su nam mirisi, zvukovi, 22 svjetl ori jeci . ba

okusi, slike i dodiri stvorili poveznice u svijesti koje će nas zauvijek podsjećati na lijepe obiteljske trenutke. Uz mirise zagrebačkih kolačića s marmeladom, vanili-kiflica i orahnjače, naš dom bi bio ispunjen mirisnim svjećicama s aromom cimeta i klinčića. Božićna glazba bi svirala od početka prosinca do blagdana Sveta tri kralja. Okićeni bor, stotine lampica, vlakića i makete starinskoga sela pružali bi vizualan užitak. Predvečer bismo uživali u šalici vruće čokolade, zamotani u meke i tople dekice. Veseli i uzbuđeni glasovi sinova ispunjavali bi i kuću i naša srca zahvalnošću za darove života i ljubavi koje nam je Bog približio rođenjem Isusa.

Važnost nutarnje pripreme

Nakon što smo završili razgovor, sjela sam na kauč u dnevnom boravku da sre-

dim misli i emocije. Kao da sam stavila 3D virtualne naočale, moje misli transformirale su praznu i tihu sobu u slike iz prošlih godina – u kutu stoji okićen bor, ispod njega puno lijepo omotanih darova, a iznad kamina obješeno je pet čarapa s našim imenima. Prava božićna idila, pomislim, ali u isto vrijeme u sobi se „pojave” četiri ogromne plastične kutije pune dekoracija, umjetnih grana jelki i čempresa, vjenčića od crvenih, zlatnih i srebrnih šljokica koje se zavuku u svaku poru tepiha i mjesecima ga je nemoguće od njih očistiti. Prisjetim se koliko sam puta zaspala na tom istom kauču čekajući da se ispeče kolač, pišući čestitke prijateljima i poznanicima s kojima jedino i komuniciram kroz nekoliko rečenica božićnih želja. Koliko bih stolnjaka oprala i ponovno postavila tijekom blagdana, kako bi svaki obrok u božićno vrijeme bio dostojan toga slavlja.

Isplatilo se, pomislila sam. Kada bih se vratila na početak, opet bih isto učinila. Danteu će miris cimeta uvijek biti prilika da stane i pusti da ga podsjeti na Ljubav koja mu je dala sve što mu treba na njegovu životnom putu – sigurnost, osjećaj pripadnosti, vjeru, mir, obitelj, nadu i radost.

Istina je da nam ne trebaju ni vjenčići, ni borovi, ni stolnjaci da bi stvorili svetost, prisnost i ljubav blagdana, osjećaj privrženosti obitelji i spoznaju da je zaista Bog s nama. I ostatak godine sam se neiscrpno davala djeci i pripremala ručkove s jednako puno ljubavi i pažnje. Ali, sve te „vanjske” pripreme i „specijalnost” blagdana, pomažu nam da stvorimo ugođaj za onu važniju „nutarnju” pripremu u kojoj ćemo primiti Boga svim srcem, dušom i tijelom i dopustiti mu da nas neprekidno vodi k uvijek još dubljoj Ljubavi. Počevši od svoga doma i svoga srca, a onda šireći ju na ulice, trgove, susjede i strance koje susrećemo, s ciljem da i mi sami postanemo dio Svjetla koje nam je darovano u betlehemskoj štalici.

Jedino pripremljeni „iznutra” spremni smo primiti sve što nam treba da

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

UPOMOĆ,

BOŽIĆ!

Prije nekoliko godina, uoči Božića, kolege na mojem poslu poveli su razgovor o tome tko im je donosio darove za Božić. Nekima je donosio Isus, nekima Isusek, nekima Dijete Isus.

N

ekim kolegama, i to onima mlađima, darove je donosio Djed Božićnjak, nekima starijima Djed Mraz; neki darove nisu dobivali na Božić, jer se u njihovoj kući nije slavio, nego za Novu godinu – Dan dječje radosti, kako se službeno zvao taj dan u Jugoslaviji.

Glave su se tada okrenule prema meni. Iznenada sam se vratio u djetinjstvo, roditelji stoje sa mnom uz bor.

Meni je darove nosio Kristkind – rekao sam kolegama i svi su se dobroćudno nasmijali. Kristkind – Dijete Isus tako se kaže na njemačkom – to im je zvučalo kao iz nekoga pradavnog doba, ali doista je Kristkind još bio živ u mojem očinskom domu. Bio je to isti Kristkind koji je i mojim roditeljima donosio darove, i koji je darove donosio mojim djedovima i bakama, i pradjedovima i prabakama.

Teror sreće

Bili su to vrlo skromni darovi. A danas je u preobilju svega Božićem zavladao 24 svjetl ori jeci . ba

cinizam – ispražnjen od sadržaja, Božić se ispunjava formom glupavih komedija, gomilom nepotrebnih darova, šarenih čestitki, kičastih ukrasa, užasnih pjesama i provizornih štandova. Kako se uživjeti u rođenje siromašnoga djeteta kad smo svi prepuni svih mogućih stvari? Kako se uopće uživjeti u rođenje djeteta kad naše društvo djece ima sve manje i sve ih teže prima?

Teror sreće, kako je to nazvao francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner, toliko je moćan da se međusobno nadmećemo tko će biti sretniji, da hrlimo u šoping-centre kojima bauljaju samo sretni ljudi, i da odlučno izbjegavamo sve one koji djeluju nesretno, kao da je peh zarazan. A Božić kako su nam ga mediji organizirali trijumf je te lažne sreće.

Moj hipermarket jednoga je sunčanoga ponedjeljka osvanuo okićen plastičnim granama i kuglicama. Naručili su nas u pola pet ujutro da okitimo prodavaonicu – rekla mi je izmučena

prodavačica. Stvarno je grozno natjerati ljude da se u nedjelju probude u tri ujutro da meni ukrase prodavaonicu lažnim zimzelenom i umjetnim snijegom, samo da bih više trošio. Ali kad kapitalizam nema granica: on će zaraditi i na priči o siromašnom djetetu koje se rodilo u štali jer nije bilo za nj mjesta u gostionici.

Advent, Advent, Licht abblend – to je njemačka dječja brojalica koja kaže: Advent, advent, svjetlo svijetli. Ali svijetli li danas zbilja? Već su nas odasvud spopali Djedovi Mrazovi, jelke i kuglice, dok šoping-centri razveseljavaju kupce božićnim pjesmama i nude nas kobasicama i kuhanim vinom. Pascal Bruckner napisao je i jednu satiričnu knjižicu pod naslovom „Upomoć, Djed Božićnjak se vraća!” U njoj je Djed Božićnjak demoraliziran neumjerenošću dječjih zahtjeva pa je napustio svoj posao. Zgadilo mu se nositi hrpe i hrpe poklona dječurliji kojoj do njih nije uopće stalo. Slom trgovine bio je strašan – toliko da je o tome zasjedalo Vijeće sigurnosti i zadužilo CIA-ju da ga pronađe, otme i privede njegovoj dužnosti: trošenju novaca za darove koji nikome nisu potrebni.

Trgovački datum

Sjećam se jednoga rječnika objavljenoga u doba socijalizma u kojem je pisalo da je Božić značajan trgovački datum.

Tada sam to smatrao sitnom zlobom nekoga previše revnog aparatčika, ali sada vidim da uopće nisu pretjerali. Nedavno je jedan irski katolički svećenik rezignirano izjavio da je Božić izgubljen za vjeru, da se pretvorio u gomilanje ispraznosti, i da bi vjernici morali naći neku drugu riječ za proslavu Spasiteljeva rođendana.

Ne samo da je Božić postao uglavnom samo značajan trgovački datum nego je i svake godine sve značajniji.

Naime, osiromašen narod pokušava se natjerati da i dalje troši jer da se inače nikada nećemo izvući iz recesije – tako barem tvrde ekonomski stručnjaci

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

ŠTO SMO

NAUČILI? U posljednje dvije godine u rubrici Ženidbeno pravo Katoličke Crkve govorilo se o crkvenoj sakramentalnoj ženidbi, tj. o svemu što jednu ženidbu čini valjanim sakramentom ili nevaljanom ženidbom općenito.

P

ojašnjeni su osnovni teološko-pravni pojmovi koji ženidbu opisuju u njezinim bitnim elementima, određuju svrhu (dobro bračnih drugova) i cilj (rađanje i odgajanje djece), bitna svojstva (jednost i nerazrješivost), ugovorni karakter (pravni), konstitutivni element (privolu). Rečeno je da se valjanom ženidbom u kanonskom pravu smatra ženidba koju Crkva priznaje kao valjanu, a to je ženidba koju su sklopile osobe kanonski sposobne za ženidbu, koje su imale pravu ženidbenu privolu i sklopile su ženidbu u zakonitom kanonskom obliku.

Pravna sposobnost

Prvo što je potrebno utvrditi – kada se želi pristupiti sakramentalnoj ženidbi – jesu li zaručnici pravno sposobne osobe, tj. stoji li im na putu jedna od dvanaest crkveno-pravnih zapreka (usp. kann.

1083 – 1094 ZKP-1983) u obliku neke okolnosti ili stanja, a koja bi ih učinila 26 svjetl ori jeci . ba

nesposobnim za izricanje valjane privole. Ako se u ženidbenom postupku utvrdi postojanje neke ženidbene zapreke, da bi se pristupilo valjanom ženidbenom slavlju potrebno je najprije zatražiti uklanjanje ili oprost od istoimene zapreke, naravno ako je to moguće.

Ove zapreke mogu biti božanskoga ili crkvenoga prava. Ako je riječ o zapreci božanskoga prava (potpuna spolna nemoć, vezanost prethodnom valjanom sakramentalnom vezom i krvna srodnost u pravoj liniji i u drugom stupnju pobočne linije), onda osoba ostaje trajno nesposobna za ženidbu, jer ove zapreke ne mogu biti dokinute ljudskom voljom. Što nije svakako slučaj s crkvenim zaprekama koje mjerodavna vlast može dokinuti, dati ili uskratiti oprost vodeći uvijek računa o (ne)postojanju opravdanoga razloga.

Riječ je o sljedećim zaprekama: 1) manjak potrebne dobi, muška osoba prije navršene šesnaeste godine života,

a ženska osoba prije navršene četrnaeste godine života ne mogu sklopiti valjanu ženidbu. No, ipak za pravnu dopuštenost ženidbe traži se da i muška i ženska osoba imaju navršenih osamnaest godina života; 2) nemoć za izvršavanje spolnoga čina, bilo kod muške bilo kod ženske osobe. Misli se na sigurnu, neizlječivu i trajnu impotenciju koja mora postojati prije sklapanja ženidbe; 3) postojanje prethodne valjane ženidbene veze, osobe koje su već jednom sklopili valjanu sakramentalnu ženidbu ne mogu stupiti u novi crkveni brak; 4) različitost vjere, riječ je o zapreci koja postoji samo između krštene osobe – katolika – i općenito druge osobe koja nije krštena; 5) zapreka svetoga reda priječi one koji su primili sveti red đakonata, prezbiterata i episkopata da valjano sklope ženidbu; 6) zapreka zavjeta čistoće proizlazi iz položenoga javnog i doživotnog zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi; 7) zapreka otmice i zadržavanje ženske osobe u svrhu sklapanja ženidbe; 8) zapreka brakoubojstva, riječ je o deliktu ubojstva vlastitoga ili tuđega ženidbenog druga radi sklapanja ženidbe s točno određenom osobom ili o zajedničkom fizičkom ili moralnom sudjelovanju dviju osoba u ubojstvu ženidbenoga druga jednog od njih; 9) zapreka krvnoga srodstva čini da je u ravnoj liniji nevaljana ženidba među svim precima bez stupanjskoga ograničenja, dok je u pobočnoj liniji krvnoga srodstva nevaljana sve do četvrtoga stupnja ili koljena uključivo; 10) zapreka tazbine koja postoji samo u ravnoj liniji i čini ženidbu nevaljanom u svakom stupnju, što znači da muž nakon smrti svoje žene ne može sklopiti valjanu ženidbu sa ženinom majkom iako je ona udovica ili sa ženinom kćeri iz prethodnoga braka, odnosno koja je začeta s nekim drugim muškarcem, tako isto u slučaju žene; 11) zapreka javne ćudorednosti nastaje iz nevaljane ženidbe, pošto je uspostavljen zajednički život ili iz općepoznatoga ili javnoga priležništva (konkubinata)

Brza poĹĄta s povratom novca u roku 24 sata

Mi tiskamo za vas.

Borić okitite sami.

Bosna i Hercegovina�/�Hrvatska�/�Crna Gora

Čestit Božić i sretna 2019. godina! www.suton.ba • www.tiskara-dvornik.hr • www.sutonprint.me

VIJESTI

SARAJEVO – U svetištu sv. Nikole Tavelića na Kovačićima u Sarajevu svečano je proslavljen spomendan sv. Nikole Tavelića dana 14. studenoga. Svečano misno slavlje predvodio je župni vikar u Ovčarevu fra Julijan Madžar. S njim su u koncelebraciji bili provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, ravnatelj FMC Svjetlo riječi i definitor Bosne Srebrene fra Janko Ćuro, dekan Franjevačke teologije u Sarajevu fra Danimir Pezer, odgojitelj

franjevačkih bogoslova fra Danijel Nikolić, profesor na Franjevačkoj teologiji fra Šimo Ivelj i profesor na KBF-u i predsjednik HKD Napredak mons. Franjo Topić.

Na početku je sve prisutne pozdravio provincijal fra Jozo izrazivši radost zbog ovog dana i zajedništva zamolivši, potom, fra Julijana da započne sveto misno slavlje. U propovijedi se fra Julijan osvrnuo na lik sv. Nikole: „Po njegovu primjeru vidimo da govoriti i nije teško, međutim mnogo je teže stajati svojim životom iza svojih riječi i svoga uvjerenja. Današnjem društvu ne nedostaje

govornika nego svjedoka.” Liturgijsko pjevanje predvodili su bogoslovi s Franjevačke teologije fra Nikola Matošević i fra Blaž Protuđer, a nakon svete mise upriličena je zakuska i druženje u predvorju svetišta.

Imenovan novi župnik HKM

Komemoracija ubijenih fratara

Adolf Polegubić/SR

FIA/SR

WIESBADEN – Na svečanom misnom slavlju u crkvi sv. Kilijana u Wiesbadenu, 4. studenoga, u službu novog župnika tamošnje HKM uveden je fra Kristijan Montina, dosadašnji župnik austrijske župe Kufstein, a od službe župnika oprostio se fra Miron Sikirić, koji odlazi na službu voditelja HKM Johannesburg u Južnoafričkoj Republici. Za oltarom su bili novi i stari župnik, zatim delegat za hrvatsku pastvu vlč. Ivica Komadina te fra Danijel Nikolić i fra Marko Hrgota.

Misnom slavlju nazočili su Heribert Schmitt iz Referata za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika Biskupije Limburg, dekan grada Wiesbadena vlč. Klaus Nebel i u ime njemačke župe sv. Petra i Pavla crkvenog središta sv. Kilijana gospođa Reingard Denzer.

Na misnom slavlju pjevala je skupina mladih i odraslih uz glazbenu pratnju, a nekoliko je skladbi na orguljama pratio prof. Rajko Radišić.

FOJNICA – Svetom misom 13. studenog obilježena je 25. godišnjica mučeničke smrti fojničkoga gvardijana fra Nikice Miličevića i samostanskog vikara fra Leona Migića. Misu je predvodio Žarko Relota. Nakon svete mise, izmoljeno je opijelo za poginule fratre u samostanskom hodniku u kojem su ubijeni.

Komemoraciji je prethodilo večernje misno slavlje u ponedjeljak 12. studenoga koje je predslavio fojnički gvardijan fra Miro Relota. Nakon svete mise upriličeno je paljenje lampiona na zidu ispred crkve i molitva opijela u kojem su sudjelovali fratri fojničkog samostana s okupljenim pukom. Na ovoj svetoj misi vjernici su se posebno sjetili svih žrtava rata, a posebno poginulih fojničkih fratara fra Nikice i fra Leona.

Blagdan sv. Nikole Tavelića Svjetlo riječi

30 svjetl ori jeci . ba

Održane pučke misije FIA/SR

LIVNO – Od 28. listopada do 1. studenog trajale su franjevačke pučke misije u župi Svih Svetih, na kojima su sudjelovala 4 svećenika misionara i 5 bogoslova iz Sarajeva. Tijekom programa narod je zajedno s fratrima molio krunicu, časoslov, zatim sudjelovao na klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu, pristupao sakramentu pomirenja, sudjelovao u duhovnim razgovorima, slušao kateheze i slavio svete mise.

Zadnjega dana franjevačkih pučkih misija u Livnu, na blagdan Svih svetih 1. studenoga, kada župa Livno slavi svoj patron, svečano misno slavlje predvodio je fra Damir Pavić, koji je između ostaloga govorio o pozivu na svetost u današnjem vremenu. Na kraju se nazočnima obratio i župnik fra Vinko Sičaja zahvalivši braći misionarima, domaćim fratrima i svim vjernicima na sudjelovanju u franjevačkim pučkim misijama.

Po završetku mise izmoljeno je opijelo za sve nevino stradale žrtve u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Blagoslovljen reljef Gospe Sinjske, nekoć Ramske FIA

NAZARET – U perivoju bazilike Navještenja u Svetoj Zemlji, postavljen je i svečano otkriven reljef Gospe Sinjske, odnosno Gospe Ramske, autora Kuzme Kovačića. Ovom događaju nazočili su 14. studenoga hodočasnici iz Rame i Sinja te njihovi fratri. Reljef je postavljen u sjećanje na 300. obljetnicu krunjenja slike Gospe Sinjske. Otkrivanju reljefa nazočili su još predstavnici franjevačke kustodije Svete Zemlje, zatim bazilike Navještenja, Svetišta Gospe Sinjske i Splitsko-makarske nadbiskupije, provincijal franjevaca iz Splita fra Joško Kodžoman i povjerenik provincije za Svetu Zemlju fra Miro Modrić, zatim ekonom provincije Bosne Srebrene fra Nikica Vujica, gvardijan ramskoga samostana na Šćitu fra Andrija Jozić te gvardijan samostana u Sinju fra Petar

Dan Franjevačke teologije FTS/SR

SARAJEVO – Na blagdan bl. Ivana Duns Škota, zaštitnika Franjevačke teologije u Sarajevu, ovo učilište proslavilo je svoj dan. Središnji čin proslave bila je svečana sveta misa koju je u oratoriju samostana predslavio vikar Bosne Srebrene fra Petar Jeleč, uz koncelebraciju 20-ak svećenika.

Euharistijsko slavlje animirao je zbor bogoslova Fra Nenad Dujić pod ravnanjem fra Emanuela Josića i korepeticiju fra Fabija Badrova. Nakon svete mise uslijedila je i svečana akademija koju je otvorio zbor bogoslova Fraternitas izvedbom korala Gaudeamus omnes in Domino.

Klapež, koji je predvodio misno slavlje. Reljef su svečano otkrili fra Miro Modrić, autor Kuzma Kovačić i provincijal splitski fra Joško Kodžoman.

Danas je bazilika Navještenja u Nazaretu najveća kršćanska bazilika u Svetoj Zemlji, a u njoj i oko nje danas se nalaze mnogobrojni prikazi Gospina lika iz cijeloga svijeta. Replika čudotvorne slike Gospe Sinjske, nekoć Ramske, četvrti je prikaz Gospina lika koji se štuju u našim krajevima. Tako su prethodno otkriveni spomenici Gospi Bistričkoj, Trsatskoj i Kondžilskoj. Reljef se nalazi ispred ulaza u crkvu svetoga Josipa, koji je između ostaloga svetac zaštitnik hrvatskoga naroda.

Uz to su izveli i troglasni renesansni motet Adoramus Te, Christe te s Tamburaškim orkestrom Teologije skladbu Molitva, djelo pokojnog profesora filozofije fra Vitomira Slugića.

Skup akademije pozdravili su prof. dr. Anto Barišić, prodekan KBF-a u Zagrebu, prof. dr Zdenko Spajić, prodekan KBF-a u Sarajevu, te prof. dr. Suzana Vuletić u ime KBF-a u Đakovu.

Nakon predavanja fra Danimira Pezera na temu Dies Irae, fra Emanuel Josić je uz klavirsku pratnju docentice na Muzičkoj akademiji u Sarajevu Adele Šabić, izveo djelo fra Slavka Topića Bosanska elegija. Potom je pjesmu Vjesnik Vladimira Nazora interpretirao fra Hrvoje Žabić. Središnji dio akademije bila je podjela diploma novodiplomiranim teolozima. Diplomanti ove godine su fra Mario Dadić, Martina Mihaljević i fra Silvio Zlatarević. Za kraj je dekan Teologije podijelio i nagrade za 11 najuspješnijih studenata protekle akademske godine.

Obilježena godišnjica centra I. G./SR

WOLLONGONG – U nedjelju 28. listopada 2018. godine svečano je obilježena 35. obljetnica izgradnje HKC Marija kraljica Hrvata i 8. obljetnica smrti fra Andreja Matoca. Svečanost je započela euharistijskim slavljem, koju je predvodio novoimenovani mjesni biskup Brian Mascord uz koncelebraciju voditelja misije fra Ive Tadića. Poslije mise je upriličen kulturno zabavni program.

Prvi voditelj HKM Wollongong bio je fra Stipo F. Šešelja. Nakon njega misijom je upravljao fra Andrej Matoc, a danas je voditelj fra Ivo Tadić. Centar Marija kraljica Hrvata otvoren je 11 godina od dolaska fra Stipe u ovu zajednicu. Stoga je i trg ispred dvorane nazvan njegovim imenom. Centar danas okuplja i ujedinjuje Hrvate koji su tijekom proteklih desetljeća doselili iz Hrvatske i BiH.

Novi bogoslovi iz Afrike Svjetlo riječi

VISOKO – Krajem listopada u franjevački samostan u Visokom došla su četvorica novih bogoslova iz franjevačke provincije sv. Benedikta Afričkoga: fra Oscar Safari Mujumbe, fra Junior Ngongo Mwanga, fra Dieudonné Mukwamulere Kakule i fra Adophe Ntamwenge Aganze. Oni su na franjevačkom filozofsko-teološkom učilištu u Kolweziju, u Demokratskoj Republici Kongo, završili tri godine studija filozofije, a u ovoj školskoj godini uz pomoć fra Ivana Nujića učit će hrvatski jezik i kulturu kako bi se pripremili za studij teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

p ro s i n a c 2 018 .

31

Retrospektiva

Piše Marko Karamatić

BOSANSKE

MAGLE U listopadu 2018. održani su parlamentarni izbori u Bosni i Hercegovini na kojima je izabrano i tročlano Predsjedništvo, po jedan iz svakoga od triju konstitutivnih naroda: bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskoga.

V

eć ta činjenica tročlanosti političkoga vrha države je iznimna. Ta je država iskovana okvirnim mirovnim sporazumom u američkoj vojnoj bazi u Daytonu 1995. godine. Time je zaustavljen rat, što nije mala stvar, ali je stvorena trajno invalidna država, između ostaloga, i podjelom na dva entiteta.

Njezina invalidnost pokazala se i na zadnjim parlamentarnim izborima.

Predizborne kampanje

Za hrvatskoga člana Predsjedništva natjecalo se pet kandidata: Dragan Čović (HDZ BiH), Diana Zelenika (HDZ 1990), Boriša Falatar (Naša stranka), Jerko Ivanković-Lijanović (Narodna stranka Radom za boljitak), Željko Komšić (Demokratska fronta). Svi su kandidati sudjelovali u više ili manje intenzivnoj kampanji pridobivanja birača.

Dragan Čović je u tome prednjačio jer je kao aktualni član Predsjedništva i predsjednik stranke imao daleko najbolje 32 svjetl ori jeci . ba

pretpostavke u organizacijskom smislu kampanje. Dobivao je potporu na svim stranama i od Crkve i od hrvatskih društvenih institucija, političara iz Republike Hrvatske, pojedinih sportskih i kulturnih djelatnika... Pohodio je općine s hrvatskim stanovništvom, viđen je u mnogim župama, samostanima, susretao se s predstavnicima Crkve od samoga vrha pa do nižih razina. Zapise o tome mogli smo vidjeti u elektroničkim i tiskanim medijima, kao i fotografije s takvih druženja korištene u promidžbene svrhe. Predstavnike Crkve rijetko se viđalo u susretima s hrvatskim kandidatima iz drugih stranaka tako da su, svjesno ili nesvjesno, uglavnom sudjelovali u promidžbi kandidata jedne stranke što je dakako protivno dobrim običajima da se službeni ljudi Crkve u javnosti stranački ne opredjeljuju, iako imaju puno pravo, kao i drugi građani, tajnim glasovanjem odlučiti se za onoga koga smatraju najprikladnijim. I na ovim

izborima pokazalo se da su mnogima iz kleričkih krugova daleki ti dobri običaji, koji se zapravo temelje na evanđelju, što znači da se navjestitelji Božje riječi obraćaju svima bez razlike, a ne tek pripadnicima ove ili one stranke!

Usprkos toj neravnopravnosti u startu, kandidatkinja HDZ-a 1990 dobila je zapažen broj glasova, pa i kandidat Naše stranke, što je barem simboličan znak za stvaranje kulture političkoga pluralizma u biračkom tijelu najmalobrojnijega konstitutivnog naroda u BiH. Teško je gledati uvijek ista lica političke vrhuške od kojih često narod nije imao nikakve koristi. No, kao prepreka profiliranju takvoga pluralizma, kao odvaljena kamena gromada na putu, stajao je (i stoji) Željko Komšić, poseban slučaj ove čudne zemlje.

Pobjednička retorika

Komšić je kandidat Demokratske fronte, stranke lijeve orijentacije i građanske opcije, ma što to značilo. Njegova je kampanja imala specifičan karakter. Njemu je, ne nudeći ništa osobito u svom programu, osim što je uzvikivao da je za građansku BiH (protivno Ustavu), glavni naglasak u kampanji bio plašiti svoje birače kandidatom HDZ-a BiH. On, kao kandidat iz „reda hrvatskoga naroda” (da upotrijebim tu rogobatnu frazu), nije računao na hrvatsko biračko tijelo. Uopće se nije obraćao Hrvatima niti na jednom izbornom skupu, nego isključivo Bošnjacima. U tome je svoj udio imala i bošnjačka politika! Svojim nastupima i izjavama stvorio je takvu atmosferu, da je privlačio antihrvatski raspoloženi dio bošnjačkoga biračkog tijela! Tako je dobio više glasova nego bilo koji bošnjački kandidat za člana Predsjedništva! Na njegovu predizbornom skupu u Tuzli na huškačkom transparentu njegovih simpatizera bio je istaknut poziv za nabijanje na kolac njegova političkoga oponenta, a hrvatskoj predsjednici je upućena primitivna uvreda najnižega reda. Na to uopće nije reagirao! A i zašto bi, kad je on sam dio toga mentalnog sklopa! Želi dokinuti

Pogled u dušu

Piše prof. dr.

Snježana Šušnjara

PRAVI SMISAO

BOŽIĆA

I tako nam dolazi još jedan Božić i mi ga iščekujemo s istim onim radosnim sjećanjem na ranije Božiće i susrete s drugima. Posebno su pripreme za ovaj blagdan ispunjene silnim iščekivanjem i nadolazećom, srećom ispunjenom, atmosferom.

D

a bi ugođaj bio potpun, trgovački centri započnu već mjesec prije, pa i dva, iznositi božićni asortiman i svojim svjetlima i ponudom privlačiti djecu, ali i odrasle. I usprkos činjenici da se nakita za bor skupila poprilična količina, ipak bi se ove godine mogla unijeti neka promjena kao da sjećanja na prošli Božić doista sadrže slike kuglica na boru i nakita koji je korišten. Neke se majke toliko užive u stalne izmjene boja na boru te on jedne godine postane bijel, druge crven, treće plav, a nakit se gomila i uskoro se ne zna kamo s njim. Za sve to vrijeme duh Božića lebdi uokolo i želi privući pažnju na sebe, smisao svoga svakogodišnjeg pojavljivanja, ali time se malo tko želi baviti. Važno je imati što šarenija pročelja kuća, što više hrane i pića i što više ljudi za stolom kako bi se pripremljeno i konzumiralo. Često se čuju nebrojene 34 svjetl ori jeci . ba

psovke, uvrede, pijana dosađivanja i nesuvisle primjedbe, a djecu se postavi pred televiziju, neka se njome bave ako im već s odraslima nije zanimljivo ili se ona sama povuku u neki kutak s mobitelima, svojim vjernim prijateljima. Nitko ne pomišlja da Božić predstavlja sve suprotno nabrojanome.

Bog se rodio u bijedi i neimaštini, oko njega nije bilo bljeskavih lampica i borova, bogatoga stola, ića i pića. Ali je bilo pjesme anđeoske i zvjezdani navještaj dolaska Svetoga Djeteta. Siromašni pastiri svjedočili su ovoj slavi i pjesmi donijevši skromne darove svoga truda i napora, skromno prilazeći jaslicama iz kojih se širio sveti sjaj.

Nekadašnji Božić

Danas se djeci sve prikazuje idilično nastojeći da ih se zaštiti od slike gladnih, bolesnih beskućnika. Nitko maloga

Isusa ne prikazuje kao beskućnika, a on je upravo to bio. Kako i sama riječ kazuje, dijete bez kuće, bez krova nad glavom, bez toploga ognjišta, zateklo se u bijedi i neimaštini skupa sa svojim roditeljima koji nisu bili dobrodošli u prenapučeni Betlehem. Ipak, mjesto se našlo, i ma kako odbojno bilo, postalo je toplo i bogato, upravo prisutnošću Svete obitelji bez koje svijet ne bi imao smisla. Božja ljubav i danas kao i tada, ispunjava svaki prostor, osobito onaj najtužniji i najzabačeniji. Ljudi su ti koji unesrećuju i dovode jedni druge u ružne situacije, ali i oni koji mogu popraviti narušene odnose, donijeti sreću i toplinu, unijeti svjetlo u mrak bližnjega i donijeti Isusa u svaki dom. Bogatstvo nije u stvarima, imanju, nakitu. Ono je u srcima koja se daju, koja osjećaju za druge, koja dijele Ljubav i nose Ljubav.

Isus donosi mir i blagost, sreću i obilje svega što čovjek čovjeku može priskrbiti. Isus je bit Božića, On je oslonac, bor kojim želimo okititi svoj dom, upotpuniti blagdansko vrijeme. On je razlog našega okupljanja i naše svakogodišnje silne pripreme za božićne blagdane.

Uglavnom se ove istine zaboravljaju, prešućuju pa djeci često nije jasno što Božić zapravo jest. Postavljaju razna pitanja na koja odrasli teško nađu vremena za odgovoriti jer su zauzeti pripremama, a i ne da im se baš puno razmišljati kako odgovoriti malim glavicama čija mašta radi sto na sat i često ih zbunjuje svojim otkrićima i prijedlozima. Tako oni ne žele biti uhvaćeni u zamku razmišljanja o stvarnim razlozima dolaska maloga Isusa na ovaj svijet jer bi im to onda oduzelo dragocjeno vrijeme, a možda i poremetilo uvjerenja koja su do tada gajili i na kojima su gradili vlastita vjerovanja o Božiću.

Božićne pripreme

Kako smo već puno puta pisali i upozoravali na dječju znatiželju i njihovo promatranje svijeta na način koji je suprotan pristupu odraslih, tako opet podvlačimo

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

TVRDOGLAVA

ČESTITKA Još smo jedan dvanaestlisni kalendar potrošili, nagledali se svih njegovih ilustracija. Kamo su odlepršale? Vrijeme je zbilja kralj svih lopova. I dok predbožićne pripreme sve ranije uzimaju maha, stvarnost se omotava zlatnim, zelenim i crvenim vrpcama, a večer miriše na slastice uz obvezni cin-cin zvončića i praporaca. Teško se oduprijeti sveopćem uzbuđenju.

D

ok stručnjaci predviđaju konačan broj milijuna i milijardi koje će biti potrošene za vrijeme blagdana i visinu božićnica ove godine u odnosu na prošlu, velikom broju uopće zaposlenih je i plaća iluzija. Stigla je i preporuka mjerodavnih da se izbjegava kupovina predmeta masovne proizvodnje sumnjive kvalitete, kineskih, a prednost daje onima ručno izrađenim, autohtonim, ekološki čistim... Još kad bi nam i platežna moć pratila takve preporuke... U konačnici, potpuno je svejedno na kupovinu kakvih proizvoda se sveo ovakav blagdan. Sveo se... Stoga ćemo i dalje neosviješteno i priprosto kupovati crveno-zelene stolnjake, ubruse, ukrase koji znaju biti nesavršeno skrojeni, obojeni ili nacrtani, sitne figurice i plastične vjenčiće, nerazmjerne anđelčiće, čudnovate snjegoviće i vilenjake kojima je nakon blagdana ionako teško pronaći 36 svjetl ori jeci . ba

mjesto za pohranu. Ali, čovjeka veseli!

Pričat ćemo o receptima i pripremi slastica i onda opet pripremiti, uglavnom one tradicionalne. Sjetit ćemo se raznih Božića, ali tek rijetko onih usamljenih.

Sjećam se priče dragoga poznanika koji je jedan Božić proveo sam i gotovo bez ičega u velikom europskom gradu, kroz prozore kuća i stanova samo u prolazu gledao tuđi Božić. Koliko će naših sunarodnjaka tamo negdje po Irskoj, Njemačkoj ili još dalje, ove godine imati takav Božić?

U svom hodu prema Božiću, prema kraju kalendarske godine, sažet ćemo, još jednom, proteklu godinu. Objektivnost ovisi o trenutnom raspoloženju.

Ipak, bit će teško ne sjetiti se pogleda radnika iz raznih Uljanika, reformi koje su same sebi svrha. Pa političkih transfera, izbora, predizbora, utaja i afera, najavljene promjene mirovinskoga

zakona, cijena goriva koje variraju kao EKG snimka... E, da, stanja u zdravstvu, pa, kažu, škrtih turista, gužvi po cestama, nezadovoljnih učitelja, medicinskih sestara, vozača taksija, inertne gradske uprave i čudno organiziranoga odvoza otpada, stečaja, kaznenih prijava, uvijek novih službenih automobila za milijune nečijih novčanih jedinica, smjena i otkaza, i sveprisutne Europske unije koja, kao da neplanirano ima slobodan sat zbog nečijega nenajavljenog izostanka, pa ne zna kud bi sa sobom, ali zna da nekuda bi... I svakako, rijeka izbjeglica koje, poslane od nekoga nekuda, u prolasku lome društvene, civilizacijske norme, uzimaju zakon u svoje ruke i pri tom, neizbježno, doživljavaju egzistencijalne, osobne, ljudske drame... Moj Bože, kakav kaos...

Sigurna sam da je puno bolje ostati na osobnoj razini, u svom malom

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

UTJELOVLJENA

RIJEČ

Prije desetak godina talijanski esejist Gregorio Vivaldelli izdao je knjigu pod naslovom: Ženo zašto plačeš?

Božja pitanja čovjeku. U njoj se bavi pitanjima koja Bog u Svetome pismu postavlja čovjeku.

V

eć na prvim stranicama Biblije nalazimo dva Božja pitanja: „Adame, gdje si?” (Post 3,9) i „Gdje ti je brat?” (Post 4,9).

Veliki Augustin u svojim Ispovijestima kaže: „Sâm sam sebi postao veliko pitanje.” U doba konfesionalnih podjela Sebastian Castellio napisao je knjigu: „Umijeće sumnjanja i vjerovanja, neznanja i znanja” u kojoj umijeće vjerskoga preispitivanja stavlja kao lijek fanatizmu Calvina i njegovih pristaša s jedne strane te onih iz protureformacijskoga tabora s druge. Među pitanja koja su zaokupljala ljude na prijelazu iz prvoga u drugo tisućljeće kršćanske ere bijaše i pitanje o razlogu Kristova utjelovljenja.

Znamo da je Bog postao čovjekom.

Sveto pismo je zabilježilo tu povijesnu činjenicu. Znamo i kako se to dogodilo: po Duhu Svetomu od Marije Djevice.

Ono što međutim ne znamo je razlog Božjega utjelovljenja. Zašto se utjelovio?

40 svjetl ori jeci . ba

Zašto je uzeo ljudsku put? Konačno, zašto je postao čovjekom u liku djeteta?

Zašto je dakle Bog postao čovjekom? U istoimenoj knjizi pokušao je crkveni naučitelj Anzelmo Canterburyjski odgovoriti na to pitanje. Anzelmov odgovor bijaše teološki ispravan, ali suviše uzak, djelomičan, nepotpun, najzad i nedovoljno originalan, jer je proizlazio iz cijele jedne tisućljetne vjerske tradicije.

Odgovor Canterburyjskoga na pitanje o razlogu Božjega utjelovljenja bijaše: grijeh. Grijeh je nepravda prema Bogu, a svaka nepravda traži kaznu, sankciju, zadovoljenje, popravak štete, žrtvu. Tu žrtvu za naše grijehe, to poravnanje naših dugova pružio je Sin Božji.

Anzelmo će u svojim teološkim meditacijama dramu čovjekove grješnosti dirljivim poetskim rječnikom još više produbiti, kao nitko prije njega. Dotle će taj pobožni Britanac ići da će ustvrditi kako je čovjek gori grješnik i od samoga đavla ukoliko je izgubio ono što đavao

nije ni imao: „On je bio protiv onoga koji ga je stvorio, a ja protiv onoga koji me je stvorio i otkupio.” Iz meditacija o čovjekovoj grješnosti Anzelmo dolazi do silne poniznosti, kršćanske trezvenosti, unutarnje strepnje za spasenjem („Sa strahom i trepetom radite na svome spasenju”, reći će apostol Pavao Filipljanima), do tjeskobe koja ga pokreće da traži Onoga koji oduzima grijehe svijeta i da se utječe milosnom zagovoru svetih odvjetnika na nebu. Takav duh iznjedrio je veliku i prelijepu tradiciju razmatranja nad grijehom, raskajanosti, skrušenosti i želje za zadovoljštinom. Koliko bi danas u doba sveopće „bezgrješnosti“ bilo potrebno poput Anzelma razmatrati nad grijehom! Upravo danas kada većina ljudi govor o vlastitoj grješnosti doživljava kao napad na dostojanstvo ljudske osobnosti. Nisu li danas ispovjedaonice postale crkvene ostave za suvišne liturgijske predmete?! Nije li upravo u naše vrijeme iz misa u tolikim župama samovoljno izbačen i pokajnički čin?! Nitko više nije zao, zloban, grješan.

Svi smo odjednom „pelagijevski dobri“, prave dobrice i nevinašca.

Odvažiti se pitati

No, koliko god osobno cijenio Anzelmov pristup i žalio za njegovim napuštanjem u suvremenoj teologiji i kršćanskoj praksi, ipak moram priznati kako je pristup tajni Božjega utjelovljenja kod jednoga drugog teologa originalniji, cjelovitiji, suptilniji. To je pristup jednoga franjevca kojega je Crkva počastila naslovom „tankoćutni ili pritanačni naučitelj” (doctor subtilis).

Riječ je o Britancu Ivanu Duns Skotu.

Britanci su uvijek u svojim razmišljanjima bili „inzularni”.

Datost njihove inzularnosti, tj. otočne izdvojenosti od europskoga tla, uvelike ih je učinila jedinstvenima. Tako je jedinstven bio i taj škotski franjevac koji je prvi ponudio rješenje teoloških dvojbi o Marijinu bezgrješnom začeću koje ni tako veliki štovatelj poput Bernarda iz

PREDSTAVLJENA KNJIGA

PEDAGOŠKE MRVICE U

četvrtak, 15. studenoga 2018. godine u multimedijalnoj dvorani Franjevačkog samostana sv. Križa upriličeno je predstavljanje knjige Pedagoške mrvice autorice prof. dr. Snježane Šušnjara. Organizator predstavljanja je Franjevački medijski centar Svjetlo riječi u Sarajevu.

Večer je pjesmom Adoramus Te Christe kompozitora Giovannija Battiste Martinija otvorio Zbor bogoslova Franjevačke teologije u Sarajevu pod ravnanjem fra Emanuela Josića. Potom je uslijedilo predstavljanje knjige.

Prisutnima se prvi obratio ravnatelj Franjevačkog medijskog centra Svjetla riječi i glavni urednik revije Svjetla riječi te definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro. Fra Janko je najprije sve prisutne upoznao s djelatnošću medijskoga centra, a potom i objasnio kako je knjiga Pedagoške mrvice plod višegodišnje suradnje između njezine autorice i Svjetla riječi: „Ono što profesorica samozatajno naziva mrvicama su, zapravo, njezini članci objavljivani kroz nešto više od tri godine u reviji Svjetla riječi, a sada objedinjeni u knjigu. Zbog praktičnog i aktualnog sadržaja ove knjige, dobro je i korisno uvijek je imati pri ruci, pa je već postala odgojni i savjetodavni priručnik u područjima imanentnim svakom čovjeku: obitelj, škola i društvo.“ Potom je ukazao i na posebnost ovoga djela naglasivši kako ono ne gradi svoju vrijednost

Foto: Anita Tolo

42 svjetl ori jeci . ba

samo na broju fusnota nego u autentičnom pristupu čovjeku u njegovoj svakodnevnoj borbi za komadić razumijevanja, savjeta i upute u današnjem životu. „Vjerujem da profesorici nije bilo lako pisati stručne članke koji istovremeno trebaju biti razumljivi i čitljivi vrlo širokom krugu naših čitatelja. Međutim, to je dodatna vrijednost ove knjige u kojoj čitatelj, bilo kojega obrazovnoga backgrounda, vrlo brzo prepozna njezin osoban, brižan i analitički pristup širokom spektru odgojno-obrazovnih tema”, rekao je fra Janko. „Iz naslova članaka profesorice Šušnjara vidljivo kako se ona ne ustručava pisati niti o jednoj temi i svakoj prilazi stručnom analizom kako bi čitatelja ne samo izvela (educirala), nego ga i inspirirala za rad na vlastitoj osobnosti za opće dobro društva”, zaključio je fra Janko zahvalivši autorici za suradnju u reviji Svjetla riječi.

Nakon fra Janka okupljenoj publici riječima o knjizi Pedagoške mrvice obratila se i dr. Jasna Per Kožnjak koja je za ovu prigodu došla iz Virovitice. Po zanimanju je psihologinja, a vrši službu predsjednice Društva psihologa virovitičko-podravske županije, te je voditeljica privatne psihološke prakse Putokaz u Virovitici. Istaknula je kako knjiga profesorice Šušnjara nije pisana kao udžbenik nego je raznovrsno koncipirana tako da čovjeka potiče na razmišljanje. „Knjiga govori o odgoju djece, disciplini, komunikaciji roditelja s djecom, inkluziji u društvu i

Zbor bogoslova Franjevačke teologije pod ravnanjem fra Emanuela Josića

školi. Autorica se, da bi obrazložila svoj kritički stav naspram današnjih propusta u odgoju, vraća u prošlost i pred nas stavlja upute ranijih pedagoga, njihove ideje, doživljaje obitelji, škole i društva. Sve sadržaje, ideje, primjere, natuknice, mudre misli čuvenih pojedinaca prepoznajemo u svom iskustvenom doživljaju.

Ovako koncipirana knjiga potiče nas da se prisjetimo vlastitih postupaka prema drugima ili drugih prema nama. Zato impresionira sadržaj i opseg ovog poučnog štiva, uz stalno prisutan osjećaj topline i osobnog angažmana autorice”, istaknula je dr. Per Kožnjak. Na kraju svoga obraćanja je knjigu Pedagoške mrvice preporučila kao dio opreme svakog obiteljskog doma, zbornice, knjižnice i čitaonica, osobnih i obiteljskih kutaka.

Uslijedio je predah uz pjesmu Čarna goro kompozitora Milana Prebande koju su otpjevali mladi franjevački bogoslovi nakon kojih je riječ preuzela dr. Sandra Bjelan-Guska, docentica pedagoških nauka na odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Doc. dr. Sandra je naglasila kako teme kojima se autorica u knjizi obraća čitateljima ukazuju na njenu ljudsku i nastavničku raznoliku zainteresiranost i njenu uronjenost u stvarnost koja, kad čitate ovu knjigu, na trenutke zaustavlja, propituje, opisuje, uspoređuje, reflektira, pa i kritizira te kao dobri roditelj nerijetko opominje. „Autorica prof. Šušnjara svoja promišljanja stavlja u specifični kontekst bosanskohercegovačkog društva što njenim tekstovima daje autentičnost.

Kao temeljni kontekst uzima bosanskohercegovačku obitelj koja je nerijetko poljuljana u osobnim i društvenim vrijednostima, ranjena ne tako davnim ratnim događanjima i vrlo često zbunjena pred suvremenim društvenim fenomenima i odgojnim izazovima.” Potom je prisutne potaknula na čitanje ovoga djela jer, kako tvrdi, „autorica u njemu piše o djeci, učenicima, braku, obitelji, roditeljima, društvenim zbivanjima i posljedicama koje ona ostavljaju na današnju djecu.”

Fra Janko Ćuro

dr. Jasna Per Kožnjak

Na kraju se prisutnima obratila i sama autorica, prof. dr. Snježana Šušnjara. Izrazivši radost zbog ovoga svečanoga događaja, objasnila je kako je, zapravo, došlo do suradnje sa Svjetlom riječi i izdavanja knjige. „Kada mi je fra Janko predložio da skupimo sve članke i objavimo knjigu, shvatila sam da bi ona bila korisna mojim studentima i radnim kolegama pa sam odlučila postojeće tekstove doraditi i knjigu učiniti akademski prihvatljivom”, rekla je profesorica Šušnjara, te objasnila kako je knjiga dobila naziv Pedagoške mrvice: „Knjiga je dobila naziv po rubrici iz Školskog vjesnika koju sam čitala dok sam istraživala razdoblje Austro-Ugarske i primjenu pedagoških pristupa toga razdoblja.

A što su drugo mrvice ako ne dijelovi jedne cjeline kojoj težimo, ali do koje teško dolazimo jer nam izmiče i jer se stalno razvija, kao što je pedagogija kojoj smo posvetile svoje živote i koja nam je neiscrpni izazov u stalnim stremljenjima u našem nastavničkom pozivu.” U tom je duhu zahvalila recenzenticama knjige: prof. dr. Lejli Kafedžić i doc. dr. Sandri Bjelan Guska, dr. Jasni Per Kožnjak koja je napisala predgovor knjizi, te Uredništvu Svjetla riječi na suradnji i izdavanju Pedagoških mrvica. Svoje je izlaganje završila geslom Svjetla riječi: „Širimo svjetlo! Jedino tako nećemo tapkati u mraku i susretat ćemo jedni druge sa svim našim vrlinama i slabostima. Ali to nas ne smije spriječiti da budemo svjetionici i pronositelji dobre vijesti.”

Predstavljanje je završeno pjesmom Panis angelicus kompozitora Claudia Casciolinija, a otpjevali su je franjevački bogoslovi nakon čega je uslijedilo druženje u predvorju samostana.

Program predstavljanja knjige je moderirala novinarka Svjetla riječi Nikolina Marčić koja je večer zaključila riječima koje je svojevremeno rekao Jean Jacques Rousseau: „Odgoj je važniji od obrazovanja. Odgajati... ni suca, ni vojnika, nego čovjeka.”

A na tom putu odgajanja knjiga Pedagoške mrvice izvrstan je priručnik kako za obitelj i djecu, tako i za cjelokupno društvo.

doc. dr. Sandra Bjelan-Guska

prof. dr. Snježana Šušnjara p ro s i n a c 2 018 .

43

S našima u svijetu

HKZ GÖPPINGEN I GEISLINGEN

Piše Marija Belošević

50 GODINA

ZAJEDNO U VJERI Prije više od 50 godina svoj hod u vjeri i s vjerom započeli su hrvatski vjernici u Göppingenu i Geislingenu, u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Godine 1962. dušobrižnikom za Hrvate tih mjesta imenovan je vlč. Anton Odak, a 1968. nastanio se u Göppingenu.

U

pravo te 1968. bilježi se velik priljev novih radnika, osobito onih s područja Đakovštine u grad Geislingen, koji se zapošljavaju u tamošnjoj tvornici WMF. Nakon vlč. Odaka tu su pastoralno djelovali vlč. Stipe Dukić, vlč. Marijan Bevanda, vlč. Ivica Komadina i vlč. Mile Miljko. Potom brigu oko pastorala preuzimaju franjevci provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri: fra Ante Bilokapić, fra Franjo Zelenika, fra Stipe Nosić i fra Ivan Gavran.

Od rujna 2012. pastoral preuzima Franjevačka provincija Bosne Srebrene, a voditelj zajednica je fra Ivica Jurišić.

Biskupija Rottenburg-Stuttgart odlučila je provesti temeljitu reformu i integraciju postojećih domaćih župnih zajednica i misija drugoga materinskog jezika kako bi što bolje integrirala strance. Tako je reformirana je i HKM Göppingen, iz koje su nastale dvije Hrvatske katoličke zajednice: bl. Jakova Zadranina u Göppingenu i sv. Leopolda Bogdana Mandića u Geislingenu.

44 svjetl ori jeci . ba

Dekrete o ustanovljenju zajednica potpisao je mjesni ordinarij mons. Gebhard Fürst 2006. godine. Danas obje zajednice djeluju na području dekanata Göppingen-Geislingen, a sjedišta imaju u tamošnjim njemačkim župama.

Posljednjih godina, uslijed novoga vala iseljavanja, obje zajednice bilježe porast broja vjernika: u Göppingenu je porast oko 160 %, a u Geislingenu oko 250 % u posljednjih pet godina. Redovita misna slavlja nedjeljom i blagdanom održavaju se u crkvi Krista Kralja u Göppingenu te u crkvi sv. Marije u Geislingenu. Tijekom tjedna misa se srijedom održava u Geislingenu, a petkom u Göppingenu. U obje je zajednice visok postotak sudjelovanja na nedjeljnim slavljima.

U školskoj godini 2018./2019. na vjeronauk za prvu pričest upisano je 33 djece. Od toga ih je 25 rođeno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mnogi su iz Slavonije, ali i drugih krajeva: Drenovci, Đakovo, Ivankovo, Mihovljan, Otok, Piškorevci, Sisak, Široko Polje, Šibenik,

Vrpolje, Zagreb te iz BiH: Boće, Jajce, Vitina. Vjeronauk pohađa 79 kandidata za krizmu. Od toga ih je 25 rođeno u Njemačkoj, a 54 u Hrvatskoj i BiH (oko 70 %). Najviše krizmanika, njih 30, rođeno je u Slavoniji. To ukazuje na činjenicu, da na područje ovih dviju zajednica mahom dolaze mlade obitelji s djecom školske dobi te to predstavlja izazov i za pastoral.

Uz redoviti vjeronauk za prvopričesnike i krizmanike te susrete mladih, u zajednicama djeluju i skupine ministranata, čitača, dva velika zbora te dječji zbor koji je prošle godine osnovan od prvopričesnika. U zajednicama se redovito organiziraju duhovne obnove, a o proslavi spomendana zaštitnika i posebna slavlja. Velike ispovijedi organiziraju se o Božiću i Uskrsu. Na početku pastoralne godine održava se Katehetski dan za sve suradnike u pastoralu. Također, česta su i gostovanja na kojima stručnjaci raznih područja drže predavanja o hrvatskoj povijesti, identitetu, gospo-

Piše Miljenka Koštro

Nedorečeni kraljevi Nismo zatvoreni, A ni zarobljeni.

Svejedno, Nekako bi se oslobodili oštra pogleda sivog oblaka.

Kako tri mudraca Mudro postupiše, Pokloniše se Novorođenom Kralju svih kraljeva.

I vjetar je utihnuo tada, Smirile se vode nemirne, Jer Marija Majka Držala je Dijete u naručju.

Mi, ovakvi i onakvi, stojimo, Stoljeća brojimo.

Na čelu kolone suci, Kraljevi nedorečeni.

Planove kuju, Kraljevstva grade, 46 svjetl ori jeci . ba

Sipaju sjeme nesigurnosti, A predstavljaju se kao Neumorni sijači radosti, nade.

Nedorečeni kraljevi, Sluge profita i glamura, Nedodirljivi sjede, Ili putuju svijetom, A zakoni, kao sjena, Korake im slijede.

Sjeme nemira tjera klicu Dalje od mirisa proljeća, Dalje od proljeća razuma, Da porazi nesebičan pogled širine.

Nedorečeni kraljevi, sjetite se Da sunce nikada kasnilo nije, Da ruža cvijet od ljubavi i svibnja ne krije. Čuli ste za Sveta tri kralja, Ili Sveta tri mudraca, Čuli ste Kako su se Istini rođenja poklonili.

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

DIOBA

PROVINCIJE Poslije Bečkoga rata provincija Bosna Srebrena prostirala se na teritoriju triju različitih neprijateljski raspoloženih država: Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanlijskoga Carstva, tj. od Budima, Arada i Temišvara na sjeveru; Virovitice, Karlovca i Obrovca na zapadu; uz Jadransku obalu do granica Dubrovačke Republike na jugu; rijekama Savom, Drinom i Dunavom do Beograda i Smedereva na istoku.

B

io je to teritorij 500 milja uzduž i u širinu, ili 20 dana hoda. Provincija je tada u raznim biskupijama posluživala 24 župe pod osmanlijskom, 39 mletačkom i 43 habsburškom vlašću. To je, uz već postojeće razlike u mentalitetu, otežavalo upravljanje i kretanje unutar Provincije. Dovođeno je u pitanje redovito održavanje kapitula. Sva tri politička i crkvena središta: Rim, Beč i Venecija priželjkivali su podjelu. Podjela bi najmanje odgovarala franjevcima u osmanlijskoj Bosni, koji su na podjelu gledali kao na nebratski i nepravedan čin.

Okolnosti podjele

Do podjele je zbog političkih i praktičnih razloga jednoga dana moralo doći.

48 svjetl ori jeci . ba

Svaka od tri države miješala se u unutrašnje stvari Provincije. Mletačka je vlada 1704. godine izdala naredbu da ni jedan franjevac koji nije njihov podanik ne može obnašati nikakvu službu u mletačkoj Dalmaciji, a zauzvrat car je Leopold I. pismeno zatražio 1705. godine da se idući kapitul održi na teritoriju carskih zemalja i da se na njemu ne može izabrati za provincijala netko tko nije carski podanik. I komunikacije su bile otežane, loše, skupe i sumnjive.

Sva tri dijela Provincije morala su svoj život i disciplinu usklađivati prema civilnim zakonima. To je stvaralo različite prakse i otežavalo razumijevanje i suradnju. I fratri pod Osmanlijama uvidjeli su da je podjela potrebna. Svi su,

ipak, željeli zadržati stečene povlastice koje je uživala Bosna Srebrena. Na kapitulu u Sinju 1711. godine, da bi sve tri strane bile zadovoljne, utvrđen je način biranja u provincijsku upravu u kojoj moraju biti zastupljena sva tri dijela Provincije. Ako je provincijal iz jednoga dijela, iz drugoga mora biti provincijski vikar, a iz trećega dvojica definitora.

Svake se tri godine ciklički mijenjalo.

Takav način biranja potvrdila je i Propaganda kao uvjet valjanosti izbora.

Dalmacija se odvaja

Ozbiljan povod za diobu bila je ponovljena i pooštrena odluka mletačke vlade 1730. godine, da se redovnicima iz drugih država zabranjuje ne samo obavljati bilo kakvu službu nego i boraviti na teritoriju Mletačke Republike. Bilo je očito da žele osamostaliti franjevce na svom teritoriju, tj. odijeliti ih od Bosne Srebrene. Ta je činjenica ponukala generalnoga komisara cismontanskih opservanata, koji je za to bio mjerodavan, da po naredbi pape Klementa XII. 1733. godine u Provinciju pošalje Kajetana iz Interaquisa, apostolskoga povjerenika s najvišim ovlastima, da stvar ispita i dadne prijedlog za rješenje. Povjerenik je ponajprije otišao u Beč čuti mišljenja papinskoga nuncija i carskoga dvora o podjeli. Potom je obišao Prekosavlje i održao sastanak u Našicama. Na sastanak su došli i predstavnici drugih dvaju dijelova Provincije. Prekosavski franjevci izjasnili su se da ne traže podjelu, ali ako do nje dođe, njihov je odgovor da nikako bez Bosne, žele ostati s franjevcima u Bosni u jednoj provinciji.

Iz Prekosavlja Kajetan je otišao u Dalmaciju, nakon vizitacije sazvao sastanak u samostanu na Dobrom u Splitu. Dalmatinski su se franjevci također izjasnili protiv diobe. Ali, ako više vlasti ipak htjednu diobu, oni bi željeli i dalje ostati u zajednici s bosanskim fratrima.

Kajetanu je preostala još najteža vizitacija i sastanak u Bosni. Na sastanku u Sutjesci pokazalo se da bosanski

Čestit Božić i sretna 2019. godina!

Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara

Razgovor Razgovarale: Anita Tolo i Nikolina Marčić

PROF. DR. FRA BENEDIKT VUJICA

Još ima BOŽIĆNE RADOSTI F

ra Benedikt Vujica rođen je 20. veljače 1936. godine u Brestovskomu kod Kiseljaka gdje je završio osnovnu školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju je završio u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu i u Rimu.

Studij liturgike završio je na Papinskom liturgijskom institutu pri Papinskom 50 svjetl ori jeci . ba

ateneju Anselmianum na kojem je doktorirao 1971. godine. Za svećenika je zaređen 1963. godine, a od 1968. profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Trenutno je na službi gvardijana u samostanu sv. Ante u Beogradu.

Nakon dugogodišnjega rada na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu preuzeli

ste službu gvardijana samostana sv.

Ante u Beogradu. Kako gledate na tu promjenu? Nedostaje li Vam profesorski i odgojiteljski rad?

Nakon 44 godine profesorskoga i odgojiteljskoga rada na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, umjesto u mirne vode u svom matičnom samostanu Svetoga Duha u

Fojnici, Uprava Provincije Bosne Srebrene premjestila me 2012. u Beograd i postavila za gvardijana „da i dalje radim”, kako se izrazio ondašnji provincijal fra Lovro Gavran. Doživio sam zapravo samo promjenu mjesta boravka, ali ne i mnoštva raznoraznih radnih obveza, kako u samostanu i župi sv. Ante Padovanskoga tako i u Beogradskoj nadbiskupiji. No, ipak sam mislio da se više neću baviti barem profesorskim radom. Međutim, ni to mi se nije ostvarilo. Čuli za me profesori Liturgije Pravoslavnoga bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Beogradu te mi šalju svoje studente po literaturu i konzultacije za seminarske i master radove, a neki dolaze i na dodatne teološke razgovore. Osim toga, zatekao sam običaj da profesori liturgije i njihovi asistenti jednom godišnje dovode svoje studente prve i četvrte godine studija na misu u župnu crkvu Krista Kralja, a zatim bi im u dvorani iste župe nadbiskup, ili koga on već zamoli, odgovarao na njihova pitanja liturgijske i teološke naravi. Ovih posljednjih pet godina, na molbu našega nadbiskupa, držim im predavanje o nastanku i razvoju kršćanskih obreda na Istoku i Zapadu, a zatim odgovaram na njihova pitanja.

Oni su mi vrlo zahvalna publika u produženom profesorskom radu, a bude ih do oko 130 studenata i studentica.

Povrh toga napise u Blagovesti, mjesečniku Beogradske nadbiskupije, zatim recenzije knjiga, sudjelovanje u pripremi i održavanju znanstvenoga skupa „Kriza suvremenih jezika teologije” u organizaciji Instituta za kulturu sakralnog Mons Haemus u Beogradu 2013., te skromnu suradnju sa Svjetlom riječi i pripremanje Liturgijskoga kalendara Franjevačkih zajednica hrvatskoga jezičnog područja, doživljavam isto tako kao produženi profesorski rad. Dakle, rada ima napretek te molim Boga za daljnju milost rada da što duže budem koristan zajednici u koju me pozvao.

Uostalom, nisam se nikad doživljavao profesorom, nego trajnim studentom

prema poslovičnoj izreci rimskoga filozofa Seneke: Tamdiu discendum est, quamdiu vivas, odnosno Treba učiti dokle god živiš.

U Beogradu gdje sada živite intenzivnije se susrećete s pravoslavnom liturgijom u kojoj Pravoslavna Crkva pridaje veliku važnost obredima. Vi, kao profesor liturgike, smatrate li da su katolici danas dovoljno svjesni važnosti i svetosti obreda? Živimo, naime, u civilizaciji čija je bitna oznaka da je zajednička svijest društva izgubila smisao za sveto, za nadnaravno, za božansko. Tome smo svi svjedoci. Ljudi zapadne civilizacije kao da su postali slijepi za sakralnu stvarnost, posebice za obredno bogoslužje. Posljedica je to brzoga procesa sekularizacije i dekristijanizacije današnjega društva.

Dobro naime znamo i osjećamo da mnoge vjerske i moralne vrednote kršćanske tradicije više ne vrijede u životu pojedinaca i društva, da kršćanska vjera više nije odlučujuća snaga u oblikovanju javnoga života, i da Crkva nema dovoljno učinkovit utjecaj na razvoj političko-društvenoga života.

Ipak ono najdublje što se dogodilo i što se događa modernom čovjeku jest da je skoro potpuno izgubio smisao i osjećaj za nadnaravnu i sakramentalnu stvarnost, izgubio je osjećaj za Boga kojega nam je objavio Isus Krist. Odatle vapaj za novom evangelizacijom ne samo Europe nego i svijeta.

Vrijeme došašća je vrijeme kada se kršćani intenzivno pripremaju za blagdan Božića i kada se od svakoga od njih traži posebna „budnost”. Što to točno znači?

Došašće ili advent (od lat. adventus, dolazak, došašće) jest početak Liturgijske godine i božićnoga vremena, vrijeme iščekivanja i priprave za svetkovinu Isusova rođenja. U liturgijsko vrijeme došašća Crkva je smjestila povijest Spasiteljeva dolaska. Kad je Isus govorio o sudnjem

danu i dovršenju Božjega djela, već su njegovi učenici pokazali znatiželju i pitali ga kada će to biti i koji će znakovi prethoditi tomu danu (usp. Mt 24,3). Isus im je odgovorio da će Dan Gospodnji biti iznenadan i stoga treba biti uvijek pripravan. Stoga je potrebna budnost.

Budnost u kršćanstvu je, dakle, krepost kojom vjernici predanim životom računaju na Boga i očekuju drugi Kristov dolazak u svršetku svijeta, njegov pojavak u slavi (grčki parusija). Kako se ne zna vrijeme kad će proslavljeni Krist nastupiti kao sveopći sudac, potrebna je trajna budnost. No kršćanska budnost nije besposlena, nego je to aktivno stanje pripravnosti: zaposlenost u ljubavi prema Bogu i ljudima. To je lijepo rečeno u pastoralnoj konstituciji „Radost i nada” Drugoga vatikanskog sabora: „Krist... snagom svojega Duha već djeluje u srcima ljudi. U njima ne budi samo želju za budućim vijekom nego također samim time nadahnjuje, pročišćuje i utvrđuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da poboljša životne uvjete... Vrednote čovječjeg dostojanstva, bratskog zajedništva i slobode, sve dobre plodove prirode i našega truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnožili naći ćemo poslije opet... kad Krist bude predao Ocu kraljevstvo” (GS 38-39). Došašće je dakle aktivna budnost, vjernik došašća je zaposleni čovjek.

Današnji je svijet, nažalost, predbožićno i božićno vrijeme sveo na „blagdansko potrošačko vrijeme” gdje se nastoji duhovno kompenzirati materijalnim.

Jesmo li, u tom kontekstu, izgubili autentičnost naših blagdana?

Autentičnost kršćanskih blagdana nije objektivno izgubljena zbog potrošačkoga mentaliteta, jer kršćanski blagdani sadrže u sebi neprolaznu vrijednost i nisu ovisni o subjektivnom raspoloženju ljudi. Ali subjektivno, u svijesti onih ljudi koji su postali žrtve sekularizacije, dekristijanizacije i diktature relativizma, p ro s i n a c 2018 .

51

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

CRKVA U

BREŠKAMA Bosna Srebrena je od konca 60-ih pa do početka 90-ih godina doživjela umjetnički procvat vjerojatno kao rijetko kada u svojoj sedamstoljetnoj povijesti.

N

a poziv franjevaca, u Bosni su tijekom toga vremena, a i kasnije nakon rata, u brojnim crkvama radili redom ugledni slikari i kipari.

Jedan od tih je i kipar Zdenko Grgić koji je umjetnički, među brojnim drugima, uredio i crkvu Uznesenja Marijina u župi Breške. Ova župa se prostire na obroncima Majevice, petnaestak kilometara sjeveroistočno od Tuzle, na oko 380 m nadmorske visine. Brdsko-planinska konfiguracija s nizom živopisnih brežuljaka, prekrivenih šumama, travnatim proplancima i oranicama utjecala je na prostorni raspored nastanjenosti tih krajeva koje je priroda raskošno obdarila svojom ljepotom.

Pod imenom Breške župa postoji od 1839. godine. Sredinom 19. stoljeća, nakon što su turske vlasti dopustile gradnju crkava, izgrađena je skromna drvena crkvica Uznesenja Marijina, po svemu primjerena prilikama mjesta i vremena. Dolaskom Austro-Ugarske društvene i gospodarske prilike se mijenjaju 58 svjetl ori jeci . ba

te se razmišlja o prikladnijoj crkvi koja je napokon i izgrađena 1890. godine.

Prvotno je bila zamišljena prostranija i s dva tornja, ali zbog velikih troškova išlo se na umanjenu verziju. Građena je u duhu historicizma karakterističnoga za sakralnu svjetovnu arhitekturu toga doba u Europi. Na glavnom oltaru nalazio se tipski kip Gospe (sada u crkvenoj lađi, desno od prezbiterija), naručen u nekoj od likovnih radionica, možda u tirolskoj, kakvi su rađeni i za druge crkve u Bosni. Istoga podrijetla su i kipovi Krista, sv. Josipa, sv. Franje i sv. Ante – svi raspoređeni u crkvenoj lađi.

Unutarnje umjetničko uređenje crkve započelo je sredinom 80-ih godina. Župnik fra Ivan Marić pozvao je kipara Zdenka Grgića. Povjerio mu je cjelokupno uređenje unutrašnjosti crkve.

Budući da je zidana kamenom, Grgić se odlučio sa zidova ukloniti žbuku i osloboditi grubo tesani kamen. Vodoravnom bijelom reljefnom trakom podno prozora, u glavnoj lađi i apsidi,

raščlanio je velike zidne plohe. Uklonio je drvenu galeriju iznad glavnoga ulaza koja je bila izvan namjenske uporabe i djelovala je kao strano tijelo. Izveo je potom arhitektonske korekture da bi istaknuo lukove. Tako su uslijedile arhitektonske korekcije nadvratnika i završnih lukova prozora koji su bili, iz nejasnih razloga, zazidani i završavali ravnom crtom. Dao je da se gornji zazidani dijelovi prozora otvore tako da su završavali u formi blago slomljenih lukova koji asociraju na gotiku. Izuzevši prozorske, svi ostali lukovi u crkvi su polukružni. Najveći je „trijumfalni” luk iznad ulaza u prezbiterij, a osobito se atraktivno doimaju lukovi u ulaznom dijelu crkve pred glavnim portalom, gdje su dva viša postranična luka i jedan niži između njih kroz koji se prolazi prema izlaznim vratima. Svi lukovi i okviri prozora istaknuti su bijelom bojom koja estetski korespondira s bojom zidova. To isto vrijedi za četiri pilastra priljubljena uz zidove, dva pred prezbiterijem, dva na izlazu iz crkve, koji su od sredine do stropa naglašeno bijele, a prema podu blage krem boje. Bjelinom lukova, prozorskih okvira, zidne trake i četiriju pilastara, Grgić je sjajno raščlanio unutarnji prostor brežačke crkve i visoko podigao njezin estetski izgled.

Strop, na kojemu je vodoravno položen drveni križ, izveden je u vrijeme župnika fra Janka Ljubosa prije početka Grgićevih zahvata u prostoru.

Kiparu Grgiću je povjereno i likovno rješenje cijeloga prostora. Godine 1986. izveo je oltar u drvu te tri vitraja u prezbiteriju s kristološkim temama (Rođenje, Raspeće i Uskrsnuće). Istodobno radi tri reljefa u bakru (100 x 200 cm) na svakom po dvije teme: Krštenje na Jordanu i Judina izdaja, Izlječenje slijepca i Emaus, Bijeg u Egipat i Isus s djecom. Reljefi su postavljeni na lijevom zidu crkve u frizu ispod prozora.

Na suprotnom zidu 1987. postavljen je križni put, reljefi u drvu. Postaje su rađene u trima odvojenim plohama i to

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

BOSANSKE

UMJETNINE Za brojna dobročinstva, počevši od financijskih sredstava, djelovanja na crkvenom i političkom polju oko poboljšanja njihova pravnoga položaja u Osmanskom Carstvu, školovanja bogoslova u Đakovu i brojnih drugih oblika pomoći i podrške, bosanski su franjevci biskupu Strossmayeru nastojali uzvratiti u skladu sa svojim mogućnostima.

T

ako sabrani na kapitul provincije u samostan sv. Katarine u Kreševu 1. svibnja 1854. godine pišu kako ne mogu „srcu odoliti, niti ovu prigodu propustiti, brez da opet s općim potpisom ne ponovimo i našu sinovsku naklonost i iskrenu harnost prema Vašem presv. Gospodstvu”. U povelji pohranjenoj uz temeljni kamen crkve u Tolisi 17. srpnja 1864. Strossmayera navode kao „najvećeg dobročinitelja bosanskog”. Znajući ga kao vrsnoga kolekcionara umjetnina i starina, franjevci su njegovu zbirku obogatili nekolicinom slika i bogoslužnih predmeta sačuvanih u samostanima Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Kreševo. Istina, poticaj je dolazio i od samoga Strossmayera koji je želio na jednome mjestu sabrati najvrjednije 60 svjetl ori jeci . ba

izloške iz svih južnoslavenskih krajeva, nudeći za njih određenu naknadu. Preko posrednika takvu je praksu njegovao s više crkvenih ustanova. Za njega je kulturno povezivanje temelj budućega političkog jedinstva i slobode. Pri tome je Hrvatskoj namijenio stožernu zadaću pa je zato više puta naziva „Toskanom Balkana”, dok bi Zagreb na stanoviti način trebao imati ulogu Firence kao kulturnoga središta.

Zato je Strossmayer u hrvatskoj metropoli sagradio Akademijinu palaču u stilu firentinske renesanse, a njegovom donacijom 256 umjetničkih djela, od čega je 235 slika, u njoj je otvorena Galerija umjetnina. Govoreći na njezinu otvorenju 9. studenoga 1884., Biskup je još jednom zaželio da Zagreb svojim

znanstvenim i kulturnim ustanovama postane središte Balkanskoga poluotoka koji je slijedom nepovoljnih povijesnih okolnosti zaostao za ostatkom kršćanske Europe. Osvrćući se na slike iz Bosne koje je također darovao ovoj ustanovi, ustvrdio je da one „dovoljno svjedoče, na kako visokom stepenu učenosti i razvijenosti stajala je naša posestrima Bosna u XV. vijeku, a koliki je udarac zadao joj grdni jaram turski”.

Politički spor

Međutim, kada je 1888. osnovan Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine te započelo prikupljanje kulturnoga i nacionalnoga naslijeđa za njegov postav nastupile su prve nesuglasice. Ćiro Truhelka (1865. – 1942.), prvi muzejski kustos te upravitelj etnografske, prethistorijske i srednjovjekovne zbirke, poželio je spomenute umjetnine prenijeti u Sarajevo. Uprava Bosne Srebrene nije ga u tome podupirala, ali je bilo pojedinih franjevaca, kao što je fra Anto Knežević (1834. – 1889.) koji su ga podržavali. Za potonjega se nije radilo samo o umjetninama nego više o različitim koncepcijama nacionalnoga opredjeljenja bosansko-hercegovačkih katolika.

Već jasno profiliranom Strossmayerovu hrvatstvu on je suprotstavljao katoličko bošnjaštvo. Dok Strossmayer u Bosni i Hercegovini osim tri vjere vidi i najmanje dva naroda, hrvatski i srpski, dotle je za Kneževića u tim zemljama jedan trokonfesionalni bošnjački narod. Stoga mu je jednaka i otomanska i austro-ugarska okupacija. Također se opirao priključenju Bosne i Hercegovine ili njihovih dijelova Srbiji ili Hrvatskoj pa je smatrao da bosanskim kulturnim dobrima nije mjesto u tim zemljama. Tako je pitanje povratka rečenih umjetnina preraslo u politički spor.

Vidi se to i iz Strossmayerova dopisa Franji Račkome iz veljače 1889. godine. On navodi kako su kulturna dobra „fratri bosanski meni svojevoljno i bez ikakvoga uvjeta, i za vječita vremena

Čestit Božić i sretna 2019. godina!

Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara

Tradicijska nošnja i nakit

ZAPADNA BOSNA

Piše o. Zvonko Martić

NEPOZNATE I

NEČUVENE U posljednjem prikazu tradicijskoga odijevanja Hrvata u Bosni i Hercegovini više slikom nego riječju htio bih pokazati dio tradicijske kulture zapadne Bosne gdje je glas našega naroda sve tiši, kultura sve oskudnija i oni sve malobrojniji.

U

tom dijelu zemlje nema hrvatskih institucija koje se bave prikupljanjem i čuvanjem tradicijske odjeće. Zahvaljujući pomoći Vlade Republike Hrvatske dio etnografskoga nasljeđa iz zapadne Bosne prikupljen je i čuva se u Samostanu – duhovnom centru Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru. Uz nošnje su u samostanski prostor ušli i ljudi koji su pomogli doći do pojedinih dijelova odjeće i nakita.

Najlakše je bilo naći nošnje u okolici Bihaća jer su Bišćani najuporniji u čuvanju tradicijskoga odijevanja. U ovom kraju postoje dvije različite nošnje: mađarske, iz sela Žegara i Kralja, i ličke iz župe Zavalje, mjesta koje je poslije Drugoga svjetskog rata ušlo u sastav općine Bihać, ali su ostali dio Gospićko-senjske biskupije. Ove potonje nošnje koje se čuvaju u Karmelu sv. Ilije darovao je 68 svjetl ori jeci . ba

Matija Vuica u nošnji

Martin Hećimović, zaljubljenik u folklor svojega kraja i voditelj zavičajne folklorne skupine Lička Plješevica u Zagrebu. U istraživanju i prikupljanju najviše nam je pomogla Vera Altić iz Žegara.

Još uvijek zadrhtim kada se sjetim susreta s nošnjom iz Ivanjske, u okolici Banje Luke, koju bismo teško nabavili bez pomoći vlč. Zvonka Brezovskog, tada župnika u Debeljacima i Presnačama, u okolici Banje Luke. Domaćini su mi pokazali hrvatske nošnje kazavši da su to njihove stare nošnje. Oni nisu bili Hrvati. Ljubazno su mi posudili nošnje da bismo mogli napraviti rekonstrukciju. Tada sam prvi put vidio tragove hrvatskih povijesnih postrojbi s kapom hrvatkom. Žensku nošnju iz Ivanjske posudili smo 2004. godine agenciji iz Sarajeva koja organizira predstavljanje BiH u izboru za top model svijeta. I tada je u Kini ta nošnja između šezdeset nošnji iz cijeloga svijeta proglašena najljepšom nošnjom na svijetu.

Spomenuti vlč. Zvonko Brezovski darovao je nošnju iz Debeljaka u našu zbirku, a od kćeri pokojne Ljube Gazić otkupili smo cjelovitu nošnju i nakit iz ovoga sela. U Debeljacima me posebno obradovala Ana Vuković. Naime, kada je vidjela koliko sam uvjeravao vlasnike nošnji da mi ih prodaju izvadila je iz svojega oglavlja i darovala mi srebrnu iglu.

U Kotor Varoši pomogao mi je fra Vinko Marković i išao sa mnom u okolna sela tražiti nošnje. Kasnije nam je svoju djevojačku nošnju darovala Ljubica Grgić, majka vlč. Slave Grgića, iz Novoga Sela. Nedostajala nam je kapa fes i poslije dugotrajne potrage uspjeli smo je naći u Sarajevu u jednom antikvarijatu.

Mjesto Obljaj i obitelj Sarić, osobito pokojni Marko Sarić (rođ. 1929.) bili su značajni informatori o nošnjama ovoga kraja. Nošnje sam nalazio na raznim mjestima i svaki komad nošnje nosio bih u Grahovo i s Markom o njoj razgovarao. I danas ne mogu prežaliti što nisam uspio nagovoriti Ivana Sarića, koji živi u Zagrebu, da nam proda prsluk sa

Roditeljima i djeci

š a n i t a g o B Siromašni – Piše s. Jelena Antolović

kva govori o kao svako od nas. Cr u , ih dn ho et pr i o aštva koje ima I ove godine, ka Božiću u duhu sirom o m će ići a žić inski obogavrijeme došašća i Bo oj smisao jer će nas ist sv Bo a m vi to pu da prave po dvama različitim ma raskoši kakvu sa Ne i. tit i im sk jet žić kako m i sv žića. Onim blještavi adovi za došašće i Bo gr ši na a žić Bo plinom otišla samo na onim s istinskom to ne bi sva naša pažnja o em ož m ko teš ju istinsku radost koju osjećamo i ko to i samo to. Imamo žido o m će ju stojnima da riječima opisati, a ko nas je Bog učinio do što a. im da smo vjeti sa svojim najbliž nama. Imamo radost đe do u ve ba za i e što je Ići ćemo na druženja i da se radujemo tom no jed za ošk u dimo ili n na svoj način poduzećima gdje ra svatko od nas poseba ili ne žić bo na o, m a nama. Radulama koje pohađa i kao takav dar svim sl. i te er nc ko na orovima na adventske sajmove, o se i svim živim stv jem ti bi te iti on kl a, zemlji, Smišljati što kome po lji: životinjama, biljkam m ze će ho i ći sti o sve sve elom svemiru. Čuvam zabrinuti hoćemo li cij i di vo t bi I ti. dar. o ispas kao svojinu i kao Božji o li svi kolači i jela dobr en or stv ju jan ni u nasto ćemo možda nervoz s to Božić uči. bude nalik Sve na aj ođ stranicama ug ni žić bo m da na Na internetskim ći ku u je m na ćemo vrlo na onaj filmski. Da noštvo je ideja kako m da te m lo sti ukrasa no i ukusno izraditi ogroman bor uređen tiv ea kr . sa pi so ča Božić. kao iz iti kuću i darove za blagdanski stol bude ed ur i se a m isa mo na m i nekoliko ideMeđutim, dok bude Želim vam predložit ne u žić Bo o o m u kojima ćete zornicama, slušat će ja o proslavi Božića vo Go a. og sk m me, roditelji što drukčijem od fil jedno provoditi vrije za ala lij isk je a jeg ti važan rit će se o panju iz ko a, u kojima neće bi ec dj i e om lad m es u ra o rada, nego sam proc mladica. Bit će govo od zv oi pr i se i nji i hran đa susret. Kroz ove Ivanu koji živi u pusti j kojemu se doga Ta . di iro pr u đe na ja učimo zaodijeva onim što kreativnosti i družen ipr ju ba tre se mo u sebi Ivan viče ljudima da no s djecom i otkriva jed e m es Pj . žji Bo znali da premiti jer dolazi Sin toga za što nismo niti no pu da re vo vrijema go a što bi nam božićno na misama zornica o, am im jer o radujem očistimo srca i da se moglo darovati. to kao dijete me i lju m ze na g Bo i laz do

70 svjetl ori jeci . ba

Žive jaslice kod kuće

Sveti Franjo iz Asiza jed nom je za Božić poželio doživjeti ist inski ugođaj Božića. Dosjetio se da bi mogao organizirati žive jaslice sa svojim sugrađanima i braćom. Po zvao je jednu mladu obitelj s malim djetetom u štalicu van grada te su uz božićne molitve i pjesme uprizori li taj događaj. Otuda potječe običa j pravljenja jaslica s različitim figuram a. U novije vrijeme se češće, po uz oru na sv.

Franju, organiziraju i živ e jaslice u župama, na trgovima itd . Predlažem da u svojim obiteljima, po sebno ako imate malu djecu, i sami organizirate žive jaslice kod kuće.

To možete napraviti na vrlo jednosta van način.

Potrebno je samo da ma ma, koja će biti Marija, stavi neku jed nostavnu maramu preko glave, a tata, Josip, može uzeti neki štap u ru ku. Zatim mama uzme svoje najm anje dijete u naručje, druga djeca mogu sjesti okolo te zajedno pjevat e božićne pjesme koje znate ili na đete u molitveniku. Ovakav ugođ aj napravite na Badnju večer prije polaska na polnoćku. Za djecu, ali i cij elu obitelj to će biti jedinstven doživ ljaj Božića.

Kap dobrote Dobročinitelji za prosinac 2018.

Za fond Kap dobrote N.N., Sarajevo (za liječenje članice FSR-a) Stipo Breljak, Švicarska Ilija Majić, Švicarska Zdravko Mijić, Švicarska Pava i Franjo Jularić, Oriovac S. Terezija Batarilo, Sarajevo N. N., Pogar, Vareš Ružica Kovačević, Sarajevo

700 KM 100 CHF 100 CHF 100 CHF 100 HRK 50 KM 50 KM 20 KM

N. N., Sarajevo N. N., Visoko N. N., Sarajevo Za Leonitu Gabrić Franjo Ante, Švicarska Franjevački svjetovni red, Bistrik, Sarajevo Za Tamaru Starčević Franjevački svjetovni red, Bistrik, Sarajevo

30 KM 30 KM 20 KM

Za Patrika Ivanovića Franjevački svjetovni red, Bistrik, Sarajevo

150 KM

100 CHF

Za Ljiljanu Krajnc Franjevački svjetovni red, Bistrik, Sarajevo

150 KM

150 KM

150 KM

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Mi tiskamo za vas.

Borić okitite sami.

Bosna i Hercegovina�/�Hrvatska�/�Crna Gora

Čestit Božić i sretna 2019. godina! www.suton.ba • www.tiskara-dvornik.hr • www.sutonprint.me

Franjevačka obitelj Održana Franjevačka škola animatora Od 9. do 11. studenoga u Konviktu Franjevačke klasične gimnazije u Visokom održana je XV. Franjevačka škola animatora na kojoj su sudjelovala 44 framaša iz 16 mjesnih bratstava Frame Bosne Srebrene. Škola je održana pod geslom „Što imaš da nisi primio?” (1 Kor 4,7).

Tijekom trajanja škole framaši su imali priliku upoznati framaše iz drugih bratstava, slušati i učiti iz predavanja iskusnijih, sami se okušati u planiranju framaškog susreta, zabaviti se i iznad svega slaviti Boga. Dan bi započeli molitvom i doručkom, a nastavili s predavanjima i grupnim radom, te završili molitvom i noćnim mirom. Drugoga dana škole, područni duhovni asistent Frame Bosne Srebrene, imao je predavanje na temu Euharistija. Tijekom predavanja nastojao je framašima objasniti pojedine dijelove mise, neke istaknuti i ukazati na pravila. Posebno je istaknuo kako sveta misa nije predstava i u tom duhu objasnio kako je najprikladnije se ponašati tijekom njezina trajanja.

Nakon predavanja koje je održao fra Domagoj, framaši su započeli s kružnim predavanjima područnog vijeća. Teme su bile različite, od izbora teme i literature za tjedni susret, tijek i vođenje susreta, komunikacije, pa do Male Frame i onog manje lijepoga,

74 svjetl ori jeci . ba

problema u Frami. Nastojalo im se prenijeti potrebno znanje za pripremanje i vođenje tjednog susreta, ali i za animiranje svoga mjesnog bratstva. Potom je uslijedila sveta misa koju je predvodio fra Domagoj.

Poslije svete mise, nastavljena su kružna predavanja, a po njihovom završetku, grupe su morale izvršiti igru team bulidinga. Nakon igre te male pauze, opet su se sudionici škole rasporedili po grupama kako bi obavili svoj posljednji zadatak, ali i primijenili sve naučeno, spremajući susret na određenu temu. Navečer su ponovno imali veselu večer, gdje su se kroz ples i igru zabavljali i jedni druge oduševljavali.

Framaši su ostatak večeri sami animirali uz pjesmu, te na koncu i večernjom molitvom.

U nedjelju su grupe prezentirale spremljene susrete na određene teme nakon čega je uslijedio kratki osvrt vijeća na primljeno znanje. Potom su novim animatorima dodijeljene diplome i priručnik za animatore „Ne samo sebi živjeti.”

Pred završetak Škole animatora, sudionici su ispunili anketu, fotografirali se ispred zgrade gimnazije, a potom je škola završena svetom misom. Bogu hvala na ovim predivnim mladim ljudima – animatorima Frame Bosne Srebrene. Želimo mnogo sreće i ustrajnosti na njihovom putu.

Obred primanja i obećanja Pod geslom „Sve neka vam bude u ljubavi“, 17. studenoga u crkvi Uznesenja BDM u Tolisi proslavljeni su obredi primanja, davanja i obnove obećanja postojećih članova za frame Tolisa i Domaljevac. Svečano misno slavlje je predvodio fra Franjo Ninić, samostanski i župni vikar u Tuzli uz koncelebraciju duhovnoga asistenta frame Tolisa fra Ivice Tomasa i duhovnoga asistenta frame Domaljevac fra Bone Kovačevića.

Nakon propovijedi uslijedili su obredi primanja, davanja i obnove postojećih obećanja koje je vodila predsjednica mjesnog bratstva Frame Domaljevac Ivana Perišić. U bratstvo je primljeno 20 kandidata dok je obredu davanja i obnove obećanja pristupilo 20 framaša. Uslijedilo je potpisivanje i primanje znaka Tau primljenima, a obećanicima su uručene narukvice s pet kršćanskih simbola. Frami Tolisa je ove godine pristupilo 17 mladih, a šest ih je dalo obećanje. Frami Domaljevac ih je pristupilo troje, dvoje je dalo obećanja dok je 12 njih obnovilo svoja obećanja.

Slavlje je pjevanjem uveličao bend mladih Pax pod ravanjem Željka Klaića. Pred kraj misnoga slavlja framašima se obratio fra Ivica Tomas, a nakon blagoslova i zajedničkog fotografiranja druženje je nastavljeno u župnoj dvorani uz prigodni program koji su osmislili framaši iz Domaljevca.

Održan XXI. Framafest Ovogodišnji festival duhovnih pjesama Framafest održan je 27. listopada 2018. u Sarajevu pod geslom „Pjevajte mu, svirajte mu, propovijedajte sva njegova čudesa!” (1 Ljet 16, 9). Ovaj XXI. Framafest okupio je oko 1150 framaša iz 43 mjesna bratstva BiH, a među njima su bila i bratstva s područja Hrvatske i Albanije.

Okupljanje franjevačke mladeži započelo je na Bistriku, u crkvi sv. Ante Padovanskog gdje je služeno euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Josip Jukić, duhovni asistent Frame Kreševo u koncelebraciji s drugim duhovnim asistentima. Fra Josip se u svojoj homiliji osvrnuo na Franjin život, te istaknuo kako je on Krista pronašao u malenima i potlačenima. Potaknuo je framaše da žive i dijele svoju franjevačku radost, kako kroz njihove nastupe na Framafestu, tako i u njihovim župama nakon povratka. Euharistijsko misno slavlje svojim pjevanjem animirala je grupa RiM iz Zagreba. Po završetku svete mise, okupljenim framašima obratio se fra Domagoj Šimić, nacionalni duhovni asistent Frame BiH nakon čega je uslijedila

pauza do natjecateljskog dijela. Revijalni dio Framafesta održan je u Bosanskom kulturnom centru.

Program kojeg su vodili Marija Trogrlić i Dinko Periša započeo je prošlogodišnjom pobjedničkom pjesmom Frame Livno Pjevam ti Bože, a nakon toga Ana Ivković, framašica iz Livna otpjevala je himnu franjevačke mladeži Pođimo zajedno uz podršku okupljenih framaša. Uslijedio je potom natjecateljski dio. Na ovogodišnjem Framafestu nastupilo je 19 frama, a o najboljim odlučivao je tročlani žiri u sastavu:

Monika Miličević, Ivana Šaravanja i fra Josip Mihael Matijanić.

Nagradu za najbolji tekst osvojila je Frama Okučani s pjesmom Dar vjere dok je nagradu za najbolji scenski nastup osvojila Frama Međugorje. Zbor Frama Grada Zagreba s pjesmom Neprocjenjiv osvojio je nagradu za treće mjesto, nagradu za drugo mjesto s pjesmom Jači si od svih osvojila je Frama Posušje, a prvo mjesto pripalo je Frami Međugorje s pjesmom Bog nas ljubi.

Potom su svi okupljeni imali priliku još jednom čuti pobjedničku pjesmu.

Franjevački vikend

razmišljali i o tome kakav je njihov odnos s Bogom. Za ovu prigodu osmišljen je i skeč pod nazivom Sveti Franjo i sveci Granda.

Nedjelja, 11. studenoga, je za tuzlansku franjevačku obitelj bila drugačija nego inače. Uz šesnaest mladih članova, postala je bogatija i za dvanaest članova Franjevačkog svjetovnog reda koji je ponovno počeo djelovati u siječnju ove godine. Sveto misno slavlje, koje je predvodio fra Domagoj Šimić, pjevanjem su animirali framaši tuzlanske frame. Brat Marijan Begić je primio osam novih članova u bratstvo, tri člana su dali privremene zahtjeve, a jedan član doživotne.

Vikendu u Tuzli nazočili su još framaši iz Novog Šehera, te Frame Tvrđa.

Pod geslom „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?” 10. i 11. studenoga održan je Franjevački vikend u Tuzli tijekom kojega je franjevačka mladež ovoga kraja u svoje bratstvo primila nove članove, a oni stariji su obnovili svoja obećanja.

Tijekom susreta framaši su, zajedno s područnim i nacionalnim duhovnim asistentom, fra Domagojem Šimićem te duhovnim asistentom mjesne frame fra Božidarom Štrkaljem razmatrali o susretima sv. Franje sa sultanom, papom i gubavcem, te razmišljali koliko se oni, po uzoru na sv. Franju danas međusobno susreću s ljudima u potrebi, ali su

p ro s i n a c 2 018 .

75

Kruh svetog Ante Novi stipendisti fonda Kap dobrote HKO Kruh sv. Ante preko fonda Kap dobrote stipendira redovite studente u Bosni i Hercegovini. Osim konkretne financijske pomoći stipendisti imaju priliku proći kroz razne edukacije i radionice, te implementirati studentski projekt humanitarnog tipa. Tijekom stipendiranja mladi obavljaju mjesečno 15 sati volonterskog rada u radu s djecom, starijim osobama, te sudjeluju u raznim humanitarnim akcijama.

Za ak. god. 2018./2019. nastavljena je potpora za 36 prošlogodišnjih stipendista. „Naši stipendisti su uzorni studenti bez obzira na etničku vjersku i nacionalnu opredijeljenost i dolaze sa svih područja BiH”, javljaju iz Kruha sv.

Ante. Stipendija po jednom studentu iznosi 1.000 KM na godišnjem nivou.

Podjela će se realizirati mjesečno u periodu listopad – srpanj.

Uprava Kruha sv. Ante posebno zahvaljuje sljedećim dobročiniteljima: Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske; Župni ured – Župa Sv. Franjo

Asiški, Dobrinja; Franjevački medijski centar Svjetlo riječi; Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo; Misijski sekretarijat, Kloster Baldegg.

Međunarodni projekt razmjene iskustava Na poziv Asocijacije socijalnih radnika Kantona Sarajevo, djelatnici HKO Kruh sv. Ante sudjelovali su u međunarodnom projektu razmjene iskustava praktičara iz oblasti socijalnog i omladinskog rada. Na ovome projektu Organizaciju je predstavlja Sandra Zaimović, voditeljica socijalnih projekta koja svakodnevno radi sa socijalno ugroženim mladim osobama i obiteljima.

Riječ je o trilateralnom susretu podržanom od strane Francusko-njemačkog ureda (OFAJ) koji se sastoji od tri susreta na kojima je sudjelovalo 10

praktičara iz institucija socijalne zaštite i nevladinih organizacija iz Sarajeva, Berlina i Marseillesa. Tijekom susreta, sudionici su razmjenjivali iskustva o metodama rada s djecom, mladima i obiteljima kao i idejama o razvoju potencijalnih zajedničkih projekta.

Prvi susret sudionika održan je u Sarajevu tijekom listopada 2017., godine kada je HKO Kruh sv. Ante imao priliku ugostiti sudionike i upoznati ih sa svojim radom i djelovanjem. Drugi susret održan je tijekom mjeseca srpnja 2018. godine u Marseju u Francuskoj.

Zadnji susret održan je u listopadu 2018. godine u Berlinu.

Budući da se radilo o posljednjem međunarodnom edukativnom susretu, više se značaja dalo mogućnosti umrežavanja i razvijanju zajedničkih projektnih ideja u budućem radu. Shodno tome, HKO Kruh sv. Ante će po planiranim aktivnostima sudjelovati u budućem projektu Francusko-njemačkog ureda (OFAJ), ali ovaj put u projektu koji će obuhvatiti mlade osobe, starosne dobi od 18 do 22 godine, koje dolaze iz lošijih socijalnih i situacija. Cilj projekta je da mlade osobe dobiju priliku upoznati se s mladima iz drugih kultura, razmijeniti svoje životne priče i kroz radno-edukativni dio dobiti konkretnu psiho-socijalnu podršku za dalji, neki uspješniji i sretniji život. Ovim putem se zahvaljujemo Asocijaciji socijalnih radnika KS, što je prepoznala naš rad i pozivom naše organizacije na sudjelovanje u ovom projektu doprinijela unapređenju znanja i vještina stručnog rada u našoj organizaciji, a time i poboljšanju kvalitete naše brige za one kojima je ona najpotrebnija.

76 svjetl ori jeci . ba

Za projekte HKM Zug, fra Slavko Antunović 1.990,86 CHF HKM Klagenfurt 1.343 EUR Perka Jakešević, Njem. 300 EUR Ljiljana Nikolić, Zürich 300 CHF Općinsko vijeće Bugojno 500 KM Janja i Mijo Ćustunja, Njem. 50 EUR Jela i Josip Barišić, Njem. 50 EUR Ante Pandžić Drinovci 40 KM Janja Nikolić, Njemačka 20 EUR Marko Cvitanović, Sarajevo 10 KM

Za pučke kuhinje Kanton Sarajevo 7.363 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Perka Jakešević, Njem. 50 EUR T. N., Sarajevo 20 KM

Pomoć Hrvatske Vlade Zahvaljujući sredstvima Vlade Republike Hrvatske poboljšani su uvjeti stanovanja studenata u Franjevačkom studentskom domu u Sarajevu koji pruža smještaj za 110 studenata iz Bosne i Hercegovine. „Trudimo se studentima osigurati miran i bezbrižan boravak i ugodnu atmosferu za učenje. Kako bi im boravak bio što udobniji, ove godine smo, zahvaljujući sredstvima Vlade Republike Hrvatske osigurali nove madrace za krevete u studentskim sobama, dva usisivača kako bi studenti mogli održavati prostor u kojemu borave, kao i dvije perilice za rublje i sušilicu čime je obnovljena studentska praonica rublja, također novi inventar u blagovaonici i pučkoj kuhinji”, podsjećaju djelatnici Kruha sv. Ante.

U zadnjem dijelu realizacije projektnih aktivnosti kupljena je rashladna komora koja nam je potrebna za čuvanje prehrambenih proizvoda. Također, kupljena je i sprava za dubinsko čišćenje podova koja nam je bila neophodna za održavanje Studentskog doma. „Ovim putem od srca se zahvaljujemo na ukazanom povjerenju i financijskoj potpori Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske u ime djelatnika HKO Kruha sv. Ante i naših studenata, koji sada borave u još udobnijem i ljepšem ozračju.”

Pomoć za pučke kuhinje Općina Novo Sarajevo je proteklih pola godine sufinancirala pripremu obroka za korisnike Pučke kuhinje Kruha sv.

Ante. Osim podjele obroka u pučkoj kuhinji, zahvaljujući sredstvima Općine Novo Sarajevo, implementiran je i projekt Jelo na kotačima, u okviru kojega djelatnici Kruha sv. Ante svakoga dana dostavljaju topao obrok bolesnim i nepokretnim osobama. Uz pučku kuhinju i Jelo na kotačima, za korisnike su osigurani i prehrambeni paketi s osnovnim životnim namirnicama.

„Ovim putem zahvaljujemo se Općini Novo Sarajevo na čelu s načelnikom Nedžadom Koldžom za svesrdnu pomoć u provedbi projektnih aktivnosti i brizi za potrebite”, poručuju iz Kruha sv. Ante.

Za TZ Izvor Ministarstvo raseljenih osoba Federacije BiH 2.000 KM

Za paketiće za sv. Nikolu: Ataco d.o.o. Mostar Mega Trade d.o.o., Banja Luka T. P. Drinovci, Grude Vitalife, Visoko Stilex, Kiseljak Podravka Union foods, Čitluk Pak-Rampart d. o. o., Visoko

Donacije u robi: Podravka d.o.o., Sarajevo 12 kg

Božićna čestitka Isuse, i ti si nekada bio malen, Rođen u običnoj zemaljskoj štali.

Samo su Josip i Marija uz tebe bili i tako si imao sve.

Danas je isto radost rođenja najveći događaj za cijeli svijet.

Molim te, dragi Isuse moj, Rodi se i u našem Betlehemu I donesi radost svakom čovjeku, onome što vlada i onome što sluša, svima: bogatašima i siromasima, svima nam podari svoj nebeski mir!

Radost Kristova rođenja, blagoslovljen Božić želimo svim djelatnicima, korisnicima i prijateljima Kruha sv. Ante!

Sretan Božić i blagoslovljena 2019. godina! p ro s i n a c 2018 .

77

NAŠI POKOJNICI

Ana Kraljević, rođ. Puljić (†2018)

U rano jutro 3. studenoga 2018. u Kreševu je, opremljena svetim sakramentima, tiho otišla svome Stvoritelju naša draga majka, sestra i baka Ana, trećoredica. Rodom je iz župe Deževice iz obitelji Ante Puljiće i Mare Puljić, rođ. Kožul. Godine 1957. udala se za Petra Kraljevića iz sela Glavice, općina Kreševo i s njim u skladnom kršćanskom braku rodila petero djece: Luciju, Maricu, Ljubana, Ljubicu i Ružicu. Na njezinu životnome putu je bilo mnogo tereta i patnje, ali je ona na sve imala spreman odgovor: „Bog će providjeti i On je proviđao.” U teškim i skromnim uvjetima odgojila je petero djece i u njih ulila saznanje kako je vjera jedino bogatstvo koje čovjek može trajno imati.

Mnogo je postila, molila i činila zavjete dokle god su joj snage dopuštale, a zadnje je godine života provodila slušajući Radio Mir Međugorje, stalno crpeći snagu iz molitve.

Pokopana je 4. studenoga ove godine na groblju Kojsina. Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je vikar kreševskoga samostana fra Josip Jukić istaknuvši: „Opraštamo se od žene koja je cijeloga života znala živjeti i podržavati ono što je Bogu ugodno. Bog ju je zato nagradio lijepim kršćanskim životom, mirom, strpljivošću, pelemenitošću i dobrotom. Kao da je od toga bila satkana.”

Draga mama, život ti je bio težak, pun odricanja i žrtve, ali nijedan žrtva za obitelj nije ti bila prevelika. Bog te je obilato nagradio i dao ti lijepu starost i podnošljivu bolest, a onda te pozvao k sebi. Pohitala si mu u susret spremna kao i na sve drugo u životu. Tu snagu si crpila iz vjere jer si dobro znala da Bog nikada nikoga zapustio nije. Bila si nam ljubav i snaga, zato ti hvala majčice draga. Počivaj u miru Božjem!

Ružica Čelan 80 svjetl ori jeci . ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Ivan Jakovljević

Niko Barnjak

(†2016)

Prošle su se dvije godine otkako nas je napustio naš dragi tata, muž i brat. Otkako te nema, u našoj obitelji i srcima je velika praznina. Ivan je bio obiteljski čovjek, pun ljubavi i požrtvovnosti za obitelj, ali i za druge ljude koje je susretao na svojemu životnome putu. Od malih nogu se s obitelji počeo baviti poljoprivredom i kasnije nastavio dugogodišnju tradiciju.

Volio je svoj posao i planinu u kojoj je proveo većinu svoga života. Na planini Zahumu, u osami je pronalazio vrijeme za molitvu u kojoj je pronalazio svoj mir. Znao je u čovjeku prepoznati ono bitno. U iskrenim razgovorima je često spominjao evanđelje i sv. Pavla i ljude koje su u životu izabrali teži put, te bili dosljedni ljudskim i kršćanskim principima. I Ivanov je životni križ bio težak, ali se uvijek snažno borio koliko su mu god to dopuštale snage.

Posebno je teško podnio tragičnu smrt svoga brata Franje kojega je izgubio u ratu, a s kojim je na poseban način bio povezan. Bez obzira na sve što je u životu prošao, uvijek se trudio biti snaga i oslonac svojoj obitelji. Ivana najviše pamtimo po njegovoj poniznosti pred Bogom. Iako više nisi s nama, iako te ne možemo poljubiti i zagrliti, ti i dalje živiš po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca po kojoj je cijelo mjesto pamti. Tvoja očinska djela, briga za sve nas i ljubav koju si nam utkao u dlanove, čuva se duboko u srcu gdje zaborav nikad ne dolazi. One ruke i oči pune ljubavi nećemo nikada zaboraviti. Često si govorio da je čovjek onoliki koliko ima ljubavi u sebi i to nam je sada utjeha jer si iza sebe ostavio neizmjerno puno ljubavi. Zauvijek ćeš živjeti u našim srcima. Hvala za neizmjernu ljubav i dobrotu, dragi tata. Nadamo se ponovnom susretu u vječnosti. Počivao u miru Božjemu!

Zahvalna obitelj

(†2010.)

Vrijeme je prošlo, ali ti nisi prošao u vremenu. U srcima tvoji najdražih živiš i trajno je upisan tvoj dragi lik. Hvala ti na svakom dobru koje si učinio i na svemu lijepom što je iz tvoga toploga srca dolazilo. Dok živimo mi, živjet ćeš i ti. Neka te čuvaju anđeli nebeski. Počivaj u miru Božjemu!

Tvoji najmiliji

Oršolić

Ana, r. Vincetić (†1998)

Pavo

(†2003.)

Dvadeset godina je prošlo od kada si nas ostavila, draga mama, i preselila se u ljepši, bolji i vječni svijet! Dvadeset godina, a još su uvijek bliska i draga sjećanja na tebe, tvoje nasmijano lice, zajedničke objede i molitve, ukusne doručke, ručkove i večere, što smo ih s dadom i tobom svi zajedno obiteljski blagovali. Dvadeset godina poslije i još uvijek čujem tvoj glas kako si nas sve lijepo zvala: moja Marta, moja Luja, moj Ivo i moj Joso! Nije nam lako bez tebe mama i bez tebe dada, ali živjet se mora i život ide dalje svojim tijekom i svojim kolosijekom!

Na svemu i uvijek zahvalni: Marta, Luja, Ivo i fra Joso!

Zvonko Azinović (+2012.)

Dana 28. prosinca navršava se šest tužnih godina otkada nije s nama voljeni suprug, otac, djed i punac Zvonko (Nikole) Azinović.

Ne postoje riječi koje mogu opisati koliko nam nedostaješ. /Tvoji najmiliji/