Digitalna evangelizacija - Ususret čovjeku (428)

vjera

• društvo • kultura

DIGITALNA EVANGELIZACIJA

Ususret čovjeku Godina XXXVI. ◆ broj 428 ◆ Sarajevo, studeni 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST

Tema broja Digitalna evangelizacija

6

Reportaža Svetište sv. Nikole Tavelića Franjevački biser u Sarajevu 18 Riječ obiteljima Novo vino u nove medije

24

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil

Retrospektiva A sada spektakl!

32

račun u austriji

Franjevci među svojim pukom Mira ni obnoć ni obdan 48

račun u švicarskoj

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Suton, Široki Brijeg List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Razgovor Dr. don Jure Strujić Internet je prozor u svijet

50

Politički sveci i reformatori Umrežena s Kristom

63

Napomena Uredništva: Ispričavamo se cijenjenim čitateljima zbog kašnjenja u isporuci revije. Kontaktirali smo poštanske urede i nadamo se kako će se problem uskoro riješiti. Stoga Vas molimo za razumijevanje i strpljivost.

RIJEČ ČITATELJIMA Mediji suvereno i globalno dominiraju svijetom današnjega čovjeka. Najbrže i najefikasnije uobličavaju javno mnijenje, pohvaljuju, osuđuju, stvaraju, brišu... Jednom riječju, određuju ne samo svjetonazor suvremenoga čovjeka nego nastoje samoga čovjeka (re)definirati, ovisno o tome kako ga vidi malen krug bogatih i moćnih ljudi koji se nalaze iza ekrana i tipkovnice.

Na popisu najutjecajnijih medija je svjetska globalna mreža koja, za razliku od klasičnih medija, nema automatizmom svoju publiku. Ljudi biraju kada i što će čitati, gledati i slušati na mrežnim stranicama i to na temelju osobnog afiniteta, a pri tom im mrežne stranice nude u cijelosti singularnu interakciju.

Na internetu nećemo, kao na televiziji ili radiju, nešto slučajno pogledati ili poslušati: teško će netko tko, na primjer,

ne voli planinarenje slučajno prispjeti na njihove stranice. Kao u tržnom centru, čovjek točno zna gdje se što nalazi i on sam dirigira kad će tamo ići. I baš poput tržnoga centra, internet je prepun ljudi čijim se uslugama služi, prema podacima Internet World Statsa, njih 4 208 571 287.

Dostupan je gotovo na cijelom planetu, tako da ga već nazivaju novim, najgušće naseljenim kontinentom.

Navijestiti Božju riječ znači poći na mjesta u kojima se ljudi okupljaju i tamo im ponuditi izvor žive vode koja jedino može utažiti žeđ u duhovnoj pustinji današnjega svijeta. Od samih početaka Crkva je prepoznala važnost digitalne evangelizacije, tako da je među prvima pokrenula mrežne stranice Svete Stolice. Potom su ovaj novi kontinent počele naseljavati stranice župa, institucija i pojedinaca Katoličke Crkve. Još uvijek ta aktivnost nije

na poželjnoj razini, ali polagano raste tako da danas na internetu možemo pronaći sve više vjerskoga sadržaja.

U ogromnom digitalnom svijetu ima posla za svakoga od nas. Navjestitelji Božje poruke nisu samo svećenici, redovnici i redovnice, nego svaki kršćanin svagdje ondje gdje se u danom trenutku nalazi uključujući internet na kojemu dnevno provede i nekoliko sati. Pa zašto ne bismo dijelili s drugima i s cijelim svijetom svoj najljepši status – status Božjega djeteta?

Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima revnosno piše: „Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim” (9,22).

Mi bismo još mogli dodati: bijah facebookovac facebookovcima, instagramist instagramistima, tviteraš tviterašima... da pošto-poto neke spasim.

Fra Janko Ćuro, urednik st u d en i 2018 .

3

Riječ čitatelja Mrtvim braniteljima domovine /Uz Dan mrtvih 2018./

Vratio bih vas iz beskraja zvijezda u doline vašeg djetinjstva ispod Velikog i Malog Kika.

Vratio bih vas za trpeze krštenja, u žar krizmenih darova, u pijanstvo svadbenih zdravica, u Gospojinske derneke pod okriljem barjaka Zvijezde Bezgrešne.

Vratio bih vas svibanjskoj procesiji Tijelova, u nikad odsanjane Listare Jurjevdanske, da urezani križevi olistalog drva, puste živu suzu u soku svojih traheja, za posljednjim križima vašim.

Vratio bih vas u polja, u kopače lipnja, uz vatre Ivanjske, uz lile Ilindanske, među žeteoce srpnja, da sa krunom od zlatnog klasja, budete na blagoslovu polja, i molite sa nama slučajno živima, „Od kuge, rata, glada i groma“.

Mijo Franković, Tuzla Poštovana Redakcijo Svjetla riječi!

Sve Vas srdačno pozdravljam. Bilo bi mi vrlo drago ako biste mi objavili ovo pismo u SR. Ako čovjek ne može biti kriv onda je na ovom svijetu sve dopušteno. Dokinuta je odgovornost! Čovjek pojedinac nema više odgovornosti! Kakva se užasna egzistencijalna provalija otvara pred konkretnim čovjekom kad mu se odriče njegova odgovornost i krivnja. Užas, nastaju paklene muke! Čovjek bez mogućnosti odluke ravan je životinji koja se ravna prema svojim instinktima. Čovjek bez mogućnosti donošenja odluke jednak je stroju koji se da kodirati i u određenom trenutku 4 svjetl ori jeci .ba

aktivirati gdje je to potrebno. Na željezničkom kolodvoru, na trgu, u zračnoj luci, autobusnoj ili podzemnoj stanici gdje je mnoštvo djece i nevinih ljudi, okružiti grad u 21. stoljeću te onda ubijati nedužne ljude, razarati duhovna i materijalna dobra koja su mukotrpno sabirana stoljećima kao znak uljudbe i profinjenosti čovjekova uma i duha.

Otupjela čovjekova svijest (razum i volja) za slobodu, odgovornost i krivnju ima porazne posljedice za čovjeka pojedinca na osobnom, duhovnom i društvenom planu! Mnoštvo je društvenih struktura (država, religiozne i nacionalne institucije) koje svojim ukočenim, nezdravim nutarnjim i vanjskim okvirima bez ikakvog zdravog razuma i osjećaja za pravednost i činjenice već u samim počecima čovjekova života uništavaju nutarnje zdrave i bogomdane čovjekove umne i voljne sposobnosti.

Davne godine 1784. u prosinačkom broju Berlinische Monatsschrift ugledao je svjetlo dana poznati članak Immanuela Kanta s poznatom definicijom prosvjetiteljstva. Što je prosvjetiteljstvo? (njem. Was ist Aufklärung?) „Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlaz iz samoskrivljene nezrelosti. Ta nezrelost jest čovjekova

nesposobnost da se služi vlastitim razumom bez vodstva drugoga.” Kant imenuje i uzroke ovoga čovjekova stanja: lijenost i kukavičluk.

Lijepo tumačenje ovoga teksta napisao je bosanski franjevac, teolog i mislilac Mile Babić u članku Vođe i sljedbenici u Svjetlu riječi 272, studeni 2005., sada i u knjizi istog autora Izazovi slobode koju je izdalo Svjetlo riječi 2017. godine u Sarajevu.

On piše: „Čovjek je nezreo ako se ne može služiti svojim vlastitim razumom, ako mu je potrebno tuđe vodstvo. Čovjek je sam kriv za svoju nezrelost onda kada nema odlučnosti i hrabrosti da se služi svojim vlastitim razumom onda kada mu je potrebno tuđe vodstvo (tuđe mišljenje, mišljenje partijskog ili religioznog vođe. – J. A.). Čovjek samostalno misli onda kada se ne poziva ni na tuđi ni na svoj autoritet, kada ne preuzima tuđe mišljenje, kada ne nameće svoje mišljenje drugima, kada traži razloge za svoje i tuđe tvrdnje.”

Sigurno je da se čovjek promijenio i razvio od te davne 1784. na znanstvenom i tehničkom polju. Na razumskom i voljnom području čovjek se nije bitno promijenio. On jest i ostat će slobodno (odgovorno) biće. To znači da je Kantov

Knjigu Izazovi slobode autora Mile Babića izdao je Franjevački medijski centar Svjetlo riječi.

Svoj primjerak poručite pozivom na broj telefona +387 33 726 200 svakim radnim danom od 8 do 16 sati.

iskaz još i danas itekako općenito valjan, pogotovo u vremenu masovnih komunikacija gdje se olako i bez vlastite refleksije poseže za mišljenjem „velikoga brata” koji sve zna i vidi. Digitalna komunikacija ima i svoje dobre strane, iako se ona dijelom zloupotrebljava i odvodi današnjega čovjeka u ćorsokak nudeći mu jeftin, lagan život.

Bez razočarenja i s dubokom nadom u čovjekovu bit treba u svoje srce i um pohraniti Kantovu zlata vrijednu rečenicu, zapravo poziv i ohrabrenje. Čovjek je duhovno biće. Čovjekova bit je sloboda, a bit duha je sloboda. Čovjek je dakle slobodno, moralno, odgovorno biće. Odgovoran je za svoje mišljenje i djelovanje i za posljedice tog svog mišljenja i rada. Postoji latinska poslovica: corruptio optimi pessima (najgora je pokvarenost najboljega). A za čovjeka je najopasnija plitkost na polju duha!

Homo, sapere aude! Čovječe, imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!

Može li se današnji čovjek, pojedinac, otvoreno osjećati dužnikom ove rečenice? Želim Vam uspješan rad!

Josip Andrić, Neu-Ulm

poslanja proročkog i fratarskog potomstva. Slična sudbina krize je u prošlosti, a i danas, pogodila mnoge narode i zato po uzoru na njih ne gubimo nadu u uskrsnuće i spasenje povratka u Obećanu Zemlju predaka. I Židovi su prošli kroz kušnje i mnoga ropstva u traženju puta kroz pustinju prema Obećanoj Zemlji. Oni su imali Abrahama, Mojsija, Davida i proroke koji su ih opominjali i poučavali po Božjem zakonu.

Danas tu tešku misiju kušaju fratri – ujaci Bosne Srebrene, iako znaju da je proroku najteže među svojim narodom.

Rečeno modernim rječnikom oni su posljednji sizifi i Don Quioti Andrićevoga kova koji svjedoče život od teškoća i ljubavi prema puku i zemlji predaka.

Radi usporedbe nekadašnjeg obilja zvanja iz napučenog puka i života od teškoća i vjere u odnosu na današnje vrijeme krize demografije, vrijednosti i civilizacije straha, šaljem kratki prilog i fotografiju generacije maturanata 1972. godine u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom koja je krenula Abrahamskim i Franjinim putem iz poznatog u nepoznato davne 1968. godine.

Bilo nas je točno 60 učenika – tirona u prvom razredu u dva odjeljenja od kojih su mnogi prvi put skočili iz opanaka

Kriza poslanja ili Quo vadis puče Bosne Srebrene Kriza poslanja, demografije i iseljavanja puka Bosne Srebrene je zabrinjavajući i gorući problem za koji smo svi odgovorni i kojem se treba pristupiti s više znanstvenih stajališta dok još nije kasno. Sve mi ovo sliči na sudbinu biblijskog izabranog naroda i apostolskog poslanja te na krizu ranog kršćanstva koja traje od edena do moderne. Za potomke Bosne Srebrene puk i fratarska Bosna Srebrena su, rečeno ekonomskim i filozofskim rječnikom, sinonimi, korelativi, baza i nadogradnja. Dakle, jedno bez drugoga ne može. Ako nema pučke baze i jake demografije nema ni nadogradnje

u cipele i odijela koja ih i danas žuljaju.

Tužno sam i zabrinuto pročitao u listopadskom izdanju Svjetla riječi vijest o krizi poslanja i zvanja da se u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom nije upisao nijedan sjemeništarac što ovo sjemenište ne pamti u svojoj stoljetnoj povijesti. Tješi nada da nas molitva za nova zvanja može spasiti, jer onaj uz koga je Bog neće propasti, poručuje sveti Pavao.

Zaključit ću s porukom da učimo iz povijesti biblijske i vlastite, da ne zaboravimo korijene kulture i put kojim smo došli ako se izgubimo i ne znamo kamo idemo. Imamo dobre pastire, fratre, ujake koji proročki viču i prate puk ma gdje bio i jedni bez drugih ne možemo.

Mir i dobro pored svih bura i pustinjskih oluja puku Bosne Srebrene i dragim ujacima – fratrima ma gdje bili želi jedna od izgubljenih ptica iz pustinje tuđine koja sanja o zavičajnom zagrljaju i uskrsnuću života za pamćenja i sjećanja.

Tomo Barbić Schwabmünchen Njemačka

Na kućnom pragu

/Povratnička/ Ivan Grubešić, Novi Travnik Na kućnom sam pragu stao kao neka mrtva sjena, ono što je moj dom bio sad je kuća porušena.

Ostao je samo dimnjak, ni ognjišta nema više, kad su kuću napuštali suzama ga ugasiše.

Ispod krova zapaljenog tu sam prva krila stek’o, sluš’o riječi oca, majke, toplo kao njeno mlijeko.

Trčao po livadama s drugom djecom, brao cvijeće, u igrama, pjesmi, šali hvat’o šarne leptiriće. Život bio pun radosti, tekao k’o med i mlijeko.

A sada mi sve izgleda k’o strašilo ružno neko.

Ti tragovi od života k’o svjedoci nijemi stoje, bol u duši zazivaju i krik mrtve sreće moje. st u d en i 2018 .

5

Tema broja Pišu Franjevci iz samostana u Pazinu

Digitalna EVANGELIZACIJA P

rolazeći ulicama naših gradova, ne možemo ne primijetiti kako čovjek dok hoda, dok se vozi, dok sjedi u parku, dok se kreće među policama supermarketa, vješto prebire i tipka po svome mobitelu, tabletu ili prijenosnom računalu. Jasan je to znak da smo duboko zakoračili u digitalnu eru i da je za čovjeka virtualan svijet postao novi 6 svjetl ori jeci . ba

kontinent koji želi istraživati, nastaniti, nadograđivati. Taj novi kontinent pruža sasvim drukčije mogućnosti u komunikaciji, a te se mogućnosti iz dana u dan mijenjaju, proširuju, nadograđuju te je ponekad doista teško sve to pratiti.

Ali internet i društvene mreže naša su stvarnost. Društvo u kojemu živimo tako funkcionira. Možemo mi govoriti

da su društvene mreže virtualan, a ne stvaran svijet, možemo i moralizirati koliko se čovjek otuđuje i gubi u tom svijetu, možemo i plakati da je prije bilo bolje, ali od toga nema koristi. Ljudi su na društvenim mrežama, što god mi o tim mrežama mislili i ako želimo poći ususret čovjeku, moramo ga tražiti tamo gdje on jest, a ne tamo gdje bismo

ga mi željeli vidjeti. Digitalni svijet, istini za volju, sve je više prisutan i u našem liturgijskom prostoru. Vjernik želi svojim očima pratiti liturgijska čitanja na misi, obaviti dobar ispit savjesti koji jednako tako može pronaći na internetu ili izmoliti bilo koju pučku pobožnost do koje će doći pretraživanjem interneta. Ovdje nije riječ o opravdanosti ili ne tih sredstava informiranja u određeno vrijeme i na određenim mjestima, nego o njihovoj nužnosti i nezaobilaznoj prisutnosti. Pastoral i evangelizacija moraju poći ususret čovjeku u okolnostima njegova stvarnoga života i ondje mu donijeti navještaj. Želimo i moramo u tome svijetu biti prisutni i aktualni, jer ako ne ponudimo svoj kršćanski navještaj u tom nepreglednom prostranstvu, ponudit će ga netko drugi, ali na svoj način i u svom duhu.

E-duhovne vježbe

Na tragu te želje za prisutnošću i navještajem, naše je franjevačko međuprovincijsko bratstvo u Pazinu, u suradnji s braćom iz drugih franjevačkih provincija, pred korizmu 2017. godine započelo jedan takav projekt pod nazivom e-duhovne vježbe. Riječ je o duhovnim vježbama na internetu putem e-pošte i uskoro aplikacijom, koje užurbanom čovjeku, onima koji iz bilo kojega razloga ne mogu sudjelovati u klasičnim duhovnim vježbama ili obnovama, pružaju iskustvo konkretnoga rada na sebi i na svome duhovnom rastu. Kroz praktične smjernice za molitvu i meditaciju, korak po korak, polaznik ima priliku poraditi na svom duhovnom životu, učiti se vježbati svoj duh, razmatrati Božju riječ. U svojoj apostolskoj pobudnici Radost evanđelja papa Franjo govori o dinamizmu „izlaska” koji Bog želi izazvati u vjernicima. Dalje kaže: „Božja riječ ima u sebi skrivene mogućnosti koje ne možemo predvidjeti... Crkva mora prihvatiti tu nepromjenjivu slobodu Božje riječi, koja svoju djelotvornost očituje na načine i u oblicima koji

često nadilaze naša predviđanja i naše načine razmišljanja.” Nama se učinilo da je jedan takav mogući „izlazak” i ovaj putem interneta, e-pošte i mobilne aplikacije. Tijekom godinu i pol razvijanja ovoga projekta iskusili smo djelotvornost Božje riječi koja nadilazi sva naša očekivanja, od brojnosti ljudi koji su se uključili u e-duhovne vježbe, do odjeka koje primamo nakon svakoga turnusa duhovnih vježbi.

Tijekom godine nudimo pet turnusa duhovnih vježbi. To su cijelo došašće i četrdeset dana korizme, sedam do devet dana pred svetkovinu Duhova, jedan turnus marijanskih ljetnih vježbi i pred blagdan sv. Franje Asiškoga. Uglavnom se temelje na razmatranju Božje riječi, nekim od tekstova crkvenih otaca ili svetaca poput sv. Franje. Polaznici primaju svoj dnevni tekst duhovnih vježbi na e-adresu u personaliziranom obliku s konkretnim uputama: kako se sabrati, kako ući u molitveni stav, kako čitati i razmatrati predloženi tekst te iz toga teksta prijeći u konkretnu molitvu i zahvaljivanje. Svaki turnus ovisi i o samom autoru vježbi. Uskoro očekujemo mobilnu aplikaciju koja će olakšati praćenje i sudjelovanje u duhovnim vježbama. Aplikacija će pružati i druge informacije na temu razmatranja

Božje riječi te svakodnevno nuditi kratke poticaje za dotični dan. Naime, oko 80 posto polaznika obavlja vježbe putem mobitela, pa je aplikacija, uz mrežnu stranicu, bila nužan korak u razvoju projekta. Ako pratimo društvene mreže, primijetit ćemo da postoje slični projekti, poneki zahtjevniji, poneki jednostavniji, pa je jasno da mi u tome nismo prvi. Nužnost navještaja u digitalnom obliku postala je očita. Danas je teško zamisliti bilo koji apostolat u Crkvi bez navještaja i promocije putem društvenih mreža. Poneki će čak opravdano zaključiti da u ovakvom obliku evangelizacije već po malo kasnimo.

Prednosti i nedostaci

Ovdje možemo i moramo slobodno postaviti pitanje koje su prednosti, a koji nedostaci digitalne evangelizacije? Naš odnos s primateljima sadržaja e-duhovnih vježbi nije stvaran na fizički način, ali ipak se radi o stvarnom odnosu na jedan drugi način. Sposobni smo biti u odnosima s drugim stvarnostima, pa i osobama, i mimo tjelesne prisutnosti.

Kada 18 000 ljudi kroz korizmene e-duhovne vježbe (2018.) uputite da mole jedni za druge dok razmatraju jedan te isti duhovni sadržaj, nemoguće je ne govoriti o plodovima i zajedništvu u

st u d en i 2018 .

7

Živa je riječ Božja

Riječ MUDROSTI Psalam 119 (118),103-105

Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim.

Po tvojim naredbama postajem razuman, stoga mrzim sve putove lažne.

Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.

RIJEČ Isusova

Mt 28,16-20

Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!

Riječ proroštva

Otk 14,6-7

I vidjeh: drugi jedan anđeo leti posred neba s evanđeljem vječnim da ga proglasi svim pozemljarima, svakom narodu i plemenu i jeziku i puku. Viče iza glasa: „Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda njegova! I poklonite se njemu koji stvori nebo i zemlju i more i izvore voda!”

10 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

MEDIJI U NOVOM

ZAVJETU

Riječ „medij” označava bilo koje sredstvo komunikacije, pa tako, govoreći o medijima, ne trebamo imati na umu samo suvremene medije poput radija, televizije, interneta, nego i one medije koje čovječanstvo poznaje već stoljećima ili tisućljećima.

O

vdje nemamo prostora da bismo predstavili cjeloviti biblijski govor o medijima, bilo da je riječi o likovima ili spisima, ali vidjet ćemo kako Novi zavjet progovara o različitim medijima i kako gleda na služenje tim medijima.

Sveto pismo kao medij

Već Markovo evanđelje koristi Stari zavjet kao medij kojim su prenesene poruke čije je ispunjenje vidljivo u evanđelju i u osobi Isusa Krista, no takvo korištenje starozavjetnih tekstova još je jasnije u Lukinu i Matejevu evanđelju.

U Lukinu evanđelju spominje se svitak Knjige Izaijine koji Isus uzima u ruke, čita njegov odlomak, a onda mu daje i aktualizirano tumačenje: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4,21). Doista, cijelo Sveto pismo, kako i svaki njegov dio, predstavljaju medij i to medij kojim progovara Bog, ali i 12 svjetl ori jeci .ba

medij kojim progovaraju ljudi određenoga mjesta i vremena. Ovaj medij, prema Isusovu postupku, ima svoju nadvremensku vrijednost. Takva vrijednost Svetoga pisma kao medija svoje opravdanje ima u Bogu koji nadilazi mjesna i vremenska ograničenja. Zato će Isus kasnije u istom evanđelju i reći: „Lakše će nebo i zemlja proći negoli propasti i jedan potezić Zakona” (16,17), pri čemu se ne misli isključivo na zakonske tekstove Staroga zavjeta, nego na Petoknjižje kao zbirku koja je nosila skupni naziv Tora ili Zakon. Na kraju evanđelja jasno je da je Sveto pismo viđeno kao medij čiji je primarni sadržaj Isus Krist, pa čak i kad je riječ o Starom zavjetu koji je označen izrazima Zakon i Proroci. Evanđelist ondje opisuje Isusov razgovor s učenicima na putu u Emaus: „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (24,27).

Evanđelje po Mateju obilato se služi Starim zavjetom kao sredstvom komunikacije. Dapače, Stari zavjet jasno navješćuje dolazak Isusov i sve što se s njime događa. Počinje to već kod navještaja Isusova rođenja kad evanđelist tumači: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: ‘Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” (Mt 1,22-23). Na kraju evanđelja i sam će Isus reći: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (28,20). Tako riječi starozavjetnoga proroka uokviruju cijelo evanđelje i daju mu značenje. Stari zavjet korišten je kao medij koji otvara put evanđelju.

Ivanovo evanđelje poziva se na Sveto pismo kao na medij kojim se dokazuje istina o Isusu Kristu. Tako Isus kaže: „Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate” (Iv 5,39). Vidljivo je iz ovoga da je u Svetom pismu kao mediju prisutna istina, no ta istina ne mora nužno biti od ljudi prihvaćena.

Poslanice kao medij

Apostol Pavao pišući poslanice služi se najprikladnijim medijem svoga doba – pismom. Pisma su tada bila pisana na papirusu i rjeđe na pergameni. Vrlo lako su se prenosila i stizala do najudaljenijih krajeva tada poznatoga svijeta.

Pavao se nije ustručavao služiti svim sredstvima ne bi li prenio poruku o Isusu Kristu i poruku Isusa Krista.

Apostol se pritom služi uobičajenim načinom pisanja pisama toga doba. Svako pismo započinje uvodnim predstavljanjem i pozdravom. Obično je na početku svakoga pisma pisalo tko ga piše, kome je pismo upućeno te pozdrav. Tako je Pavao mogao napisati: „Pavao Crkvi Božjoj u Korintu, milost.” On doista i donosi ove elemente na početku svojih poslanica, ali ih i obogaćuje. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima dodatno opisuje sebe

Franjevačka karizma

Piše fra Danijel Nikolić

EVANĐEOSKO

BRATSTVO Ljubav prema bližnjemu jest ispit autentičnosti ljubavi prema Bogu: „Ako netko kaže da ljubi Boga, a mrzi svoga brata, lažac je” (1 Iv 4, 20). Ljubav prema Bogu, ako je autentična, dovodi do ljubavi prema bližnjemu.

LJ

ubav – milosrđe prema bližnjemu jest očitovanje ljubavi prema Bogu. Tako će i u onaj dan vječnoga suda Krist suditi uskrsnule isključivo prema zakonu ljubavi, a na poseban način onoj bratskoj ljubavi. Bit će neizrecivo iznenađenje onih koji budu stajali na desnoj strani kada budu slušali kako im se govori: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite u baštinu Kraljevstvo jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.” Među njima će biti mnogi koji se smatraju manje pobožnim ili drugi koji nisu ni čuli ništa o Isusu, ali uzet će im se u obzir sve dobro učinjeno bilo kojoj osobi u potrebi, to će Isus smatrati da je učinjeno njemu. Nasuprot tomu gadno će se iznenaditi oni koji budu stajali na lijevoj strani. Među njima neće nedostajati vjernika dobro poučenih u vjeri, zadivljenih svojom religioznošću, čašćenih po svojoj strogos14 svjetl ori jeci . ba

ti života, ali koji su se zatvorili za ljubav prema Kristu u drugom bratu (usp. Mt 25,31-46).

Takav je bio put obraćenja Franje Asiškoga: iskazivanje milosrđa prema gubavcima, solidarnost prema siromašnima. Takav je bio i put obraćenja Klare Asiške koja je jako voljela siromahe... imala je veliko suosjećanje prema uplakanima... davala je s užitkom milostinju koliko je god mogla... hranu koju su joj davali kao u bogatoj kući, sačuvala bi i slala siromašnima (Post Kl I,2-4; III,7; XVII,1.7; XX,3).

Braća od Gospodina

Među darovima za koje Franjo Asiški govori u svojoj Oporuci da ih je primio od božanske dobrote nakon dara obraćenja, jedan je poseban dar, dar braće pozvane da podijele s njim isti evanđeoski život: „Gospodin mi dade braću” (Opor 14). Franjo je prihvatio sa zagrljajem svakoga novog koji je došao kao dar zajedničkoga Oca.

Polazna točka bilo koje grupe ljudi koji se udružuju jest iskreno prihvaćanje svakoga člana onakvoga kakav jest, bez uvjeta, u protivnom nastat će situacije marginalizacije i osuđivanja. Franjo je poštivao individualnost svakoga brata, a bili su darovi tako različiti! Bernard i Egidije, Masseo i Leon... Franjo je imao svoju taktiku nadahnutu evanđeljem, da sve okupi i osjeća se sretno s njima. A taktika se sastojala u tome da obraća pažnju samo na ono dobro u svakom čovjeku, što nikad ne manjka, i ne davati važnost onom negativnom, kojega isto tako ne manjka.

Unutarnje bratstvo

Toma Čelano ostavio nam je sugestivan opis grupe ljudi koja se okupila oko Franje živeći u apsolutnom siromaštvu koje su radosno prihvatili: „Ta je zajednica bila pravo rasadište ljubavi... I zbilja, kad su sve zemaljsko prezreli, a sami sebe nisu nikada ljubili sebičnom ljubavlju, svu su ljubav izlijevali na

Reportaža

SVETIŠTE SV. NIKOLE TAVELIĆA – SARAJEVO

Piše Danijel Stanić

Franjevački biser U SARAJEVU U

jubilarnoj godini 1940. u kojoj je hrvatski narod slavio 1300 godina od pokrštenja Hrvata, a članovi velike Franjine obitelji kod nas 700 godina rada franjevaca među Hrvatima i 550. obljetnicu smrti fra Nikole Tavelića, franjevci Bosne Srebrene odlučili su ovu trostruku obljetnicu obilježiti na častan i uzvišen način. U Sarajevu su sagradili monumentalni kompleks Svetišta Nikole Tavelića, prvoga hrvatskog sveca, tada blaženika, i bogosloviju Bosne Srebrene u naselju Kovačići. Bilo

18 svjetl ori jeci . ba

je to nemirno i neizvjesno vrijeme s početka strašnoga Drugog svjetskog rata.

No, koje je to vrijeme u povijesti za franjevce bilo povoljno? I tada su pokazali odlučnost i hrabrost te su ostvarili svoju zamisao.

U to vrijeme su u Vatikanu Hrvati zdušno radili na proglašenju fra Nikole svecem Katoličke Crkve. U proljeće 1940. godine organizirano je pak prikupljanje sredstava za gradnju Svetišta s bogoslovijom u Sarajevu, a 12. travnja iskopana je prva lopata zemlje. Istovremeno

je arhitekt Franjo Lavrenčić izrađivao planove, a provincijal fra Anđeo Kaić zajedno s izaslanstvom Bosne Srebrene u Beogradu tražio zajam za gradnju. Među najzaslužnijim pojedincima u Ljetopisu Bosne Srebrene navode se izričito fra Emil Orozović, tadašnji rektor bogoslovije i fra Miroljub Pervan, tajnik i ekonom provincije, a s njima i ministar financija, bh. Hrvat Juraj Šutej. Posveta kamena temeljca svečano je obilježena 4. kolovoza iste godine, a ovomu događaju nazočio je i nadbiskup

vrhbosanski mons. Ivan Šarić, premda je ranije govorio kako neće moći doći.

Na svečanosti organiziranoj na bivšem travnjaku nogometnoga kluba SAŠK, na kojem je Svetište imalo stajati, prisutni su bili predstavnici hrvatskoga katoličkog života grada Sarajeva. U svom govoru nadbiskup Šarić naglasio je kako će započeto djelo gradnje Svetišta biti najljepši biser u hrvatskoj jubilarnoj godini i dodao: „Da nije bilo franjevaca, ne bi bilo ni hrvatskog naroda u Bosni.”

Zdušni rad za Bosnu

Gradnja „najljepšega bisera” nastavljena je u sljedećem razdoblju, tako da je već krajem 1940. godine zgrada za stanovanje bila pod krovom. U gradnji su sudjelovali težaci iz provincije, ali i građani Sarajeva. Jedno vrijeme u pomagali su i franjevački bogoslovi, koji su također bili oduševljeni ovim projektom. O tomu su izvještavali i mediji te je vijest o gradnji Svetišta doprla i do krajnjih granica tadašnje Kraljevine Jugoslavije.

Posveta samostana na Kovačićima upriličena je u ljeto 1942. godine, kad su gotovo svi radovi gradnje bili dovršeni.

Te su godine u rujnu profesori i bogoslovi Franjevačke bogoslovije s Bistrika doselili na Kovačiće, gdje je akademska godina 1942./43. započela za 46 studenata. Istoga ljeta održan je provincijski kapitul Bosne Srebrene na kojem je izabrana nova Uprava. Do toga trenutka za gradnju Svetišta s bogoslovijom utrošeno je oko 10 milijuna kruna, od čega je tek mali dio bio u vidu milodara, zatim jedan dio od državne pomoći, dok je većinski udio u troškovima imala Provincija – povrh svega u vidu zajmova.

Godine 1944. u ovoj je zgradi započela nastava za izobrazbu svećeničkoga podmlatka svih franjevačkih provincija hrvatskoga govornog područja. No ubrzo, već nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nastupile

su velike nevolje za Svetište i bogosloviju. Komunističke vlasti oduzele su najprije jedan dio, pa zatim i cijeli kompleks franjevaca na Kovačićima. Cijela zajednica franjevaca bila je primorana napustiti zgradu 3. svibnja 1947., pa se vratila u samostan sv. Ante na Bistriku.

razumijevanje vladajućih u Općini Novo Sarajevo te su radovi naprasno zaustavljeni”, objašnjava fra Nikica. Ranije smo o tomu već pisali u Svjetlu riječi, a temeljito u broju 416 (studeni 2018.).

Provincijal fra Jozo Marinčić, jednako kao i njegovi prethodnici, uvijek iznova diže glas za rješavanje ovoga spora.

Bez franjevaca – bez života No i dalje je živa nada da će se taj spor U vremenu komunističke vladavine u uspjeti riješiti. Možda upravo nakon liSvetištu je bio djelatan Poljoprivredni stopadskih Općih izbora u BiH. Unatoč svemu, 80 % građevinskoga fakultet Univerziteta u Sarajevu. Paralelno su ovoj zgradi dozidani novi dijelovi kompleksa Svetišta sv. Nikole Tavelića koji do danas služe Šumarskomu fakul- danas stoji obnovljeno u Zagrebačkoj tetu. Stoga, kad danas građane Sarajeva ulici u Sarajevu. Nemoguće je proći upitate gdje je franjevački samostan na ovom ulicom, a ne opaziti impozanKovačićima, odmah Vas priupitaju – da tnu građevinu sivkaste fasade na kojoj nije zgrada poljoprivrednog fakulteta? je istaknut stiliziran franjevački znak Ljudi su skloni zaboravu, pa se zanema- Tau. Danas je upravitelj Svetišta fra ruje činjenica da je zgrada višekratno Damir Pavić, koji usporedno vrši služgorjela i tako devastirana 1997. godine bu tajnika provincije Bosne Srebrene. vraćena na upravljanje franjevcima. Be- Provincijalat i Svetište djeluju pod istim spravno oduzimanje imovine iz 1947. krovom, a osim njih u kompleksu je godine franjevce i danas boli, jer naša uređena naša redakcija Franjevačkoga država još uvijek nije donijela zakon po medijskog centra Svjetlo riječi. U zgradi kojem bi se oduzeta imovina vratila u stanuju članovi samostanskoga bratstva stvarni posjed prvotnim vlasnicima.

Svetoga Križa, a djelatne su još i sljedeNa hodnicima ovoga golemog i će ustanove: Humanitarno-karitativna povijesno značajnoga kompleksa su- organizacija Kruh sv. Ante s pučkom srećemo se s fra Nikicom Vujicom, kuhinjom, Franjevački studentski dom, ekonomom provincije i gvardijanom humanitarna organizacija američkih samostanskoga bratstva na Kovačićima. katolika Catholic Relief Service i RaUkratko nam objašnjava zašto jedan dio dio Marija BiH te još nekoliko manjih zgrade izgleda kao da je rat tek završio. udruga.

Dosadašnje uređenje kompleksa „Unatoč tomu što su bile spremne donacije za rekonstrukciju i revitalizaciju financijski su pomogli: Ministarstvo devastirane lamele C Svetišta i samo- vanjskih poslova Republike Njemačstanskog kompleksa, nismo naišli na ke, fond njemačkih biskupa Renovabis iz Freisinga, Kirche in Not iz Königsteina, talijanski svećenik don Renzo Scapolo i humanitarna udruga Sprofondo iz Coma, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka RH, Ministarstvo kulture RH, Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, Kanton Sarajevo, Grad Sarajevo, Federalno ministarstvo kulture i sporta, Devastirana lamela C sarajevske općine i neke općine st u d en i 2 018 .

19

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

DRUGA STRANA

PRIČE

„Larissa May, drago mi je”, čvrstim stiskom ruke predstavila mi se mlada djevojka nakon moje prezentacije na temu kako biti autentičan u svijetu prepunom filtera, šminke i očekivanja da izgledamo kao najnovija reklama neke trenutno popularne robne marke.

G

ledajući me ravno u oči, pogledom koji govori više od riječi, nastavlja: „Ja sam blogerica i pišem o modi.

Totalno sam se pronašla u Vašoj priči.”

U svega nekoliko minuta ispričala mi je kako je prije nekoliko mjeseci bila na tjednu mode u Manhattanu, a zadatak joj je bio pisati o reviji na koju je debelo kasnila. Bio je topao rujanski dan, a ona je bila obučena u teško odijelo od džinsa. Znojila se i živcirala što kasni. U taksiju je pokušala našminkati lice, a pri izlasku joj padne torbica iz krila i sve što je bilo u njoj prosulo se po kolniku napučenom užurbanim poslovnim ljudima. Sva je u kaotičnom stanju stigla na reviju, provjerila svoj izgled u izlogu i opalila selfie. Zadovoljna svojim izgledom i glamurom dvorane, objavila je još jednu sličicu svoga divnog života na kojemu joj drugi samo mogu zavidjeti.

22 svjetl ori jeci . ba

Kada je revija počela, Larissa je, umjesto uobičajenoga uzbuđenja za novu kolekciju, osjetila neku tupu prazninu i osjećaj da nešto ne valja. Otvorila je pametni telefon i svoj profil na Instagramu. Prelijepe slike divnih životnih trenutaka odavale su dojmljivu priču o njezinu životu svim prijateljima i tisućama obožavatelja, zbog čega su ju zavoljeli... ali i priču koja je skrivala njezinu pravu stvarnost.

Dojam o nečemu

„Stvorila sam nerealnu priču o sebi”, rekla mi je: „Slika s revije dočarala je mirnu Larissu koja smirena i savršeno uživa u glamuru modnoga svijeta. U tom jednom trenutku nije se mogao vidjeti kaos koji me je pratio cijeloga dana – u kojemu sam bila gladna jer nisam stigla jesti, pod stresom jer sam kasnila i pod pritiskom da dobro obavim posao, sva znojna u odjeći koja je bila prikladnija

za to da drugi dobiju određeni dojam o meni nego za mene samu. Shvatila sam da ne želim živjeti na taj način, i još više od toga, da ne želim biti dio ‘inspiracije’ za život u kojemu nikad ne pokazujemo drugu stranu medalje.”

Larissa je toga trenutka odlučila započeti s pokretom Half the Story (#halfthestory) koji poziva ljude da otkriju neke detalje o sebi koje inače skrivaju zbog straha da će ih drugi kritizirati, posramiti i ostaviti. Priznala je da se na početku i sama bojala ružnih komentara – jer internet je kao prozor kroz koji dopuštamo ljudima da zavire u naše živote, kroz koji nam drugi mogu pokloniti cvijet, ali i baciti kamen u lice.

Pokret je na društvenim mrežama bio izvrsno prihvaćen. Djevojke su pisale o problemima s hranom, anoreksijom i bulimijom. Neki su se pak povjerili o ovisnosti o drogama ili alkoholu, a mnogi su ispričali svoje priče o tome kako su bili silovani ili mentalno i fizički zlostavljani. Ovaj pokret postao je mnogima način da se oslobode svojih tajni i povežu s drugima koji su iskusili iste životne probleme i na taj način pomognu jedni drugima i potaknu iscjeljenje.

Nažalost, nisu svi voljni ispričati tu „drugu stranu medalje” – otkriti sve što se krije iza filtriranih slika i velikih osmijeha. Jer kad se otvorimo drugima, u isto vrijeme postajemo ranjivi i izloženi onima koji će nas možda namjerno, ali češće zbog svojih vlastitih nesigurnosti i strahova, još više povrijediti. *** „Kako je jadna”, napisao je netko komentar na zidu moga Facebook profila ispod jedne objave. Ništa novo. I prije društvenih mreža i interneta ljudi bi iznosili svoja mišljenja o drugima, bez obzira radi li se o rodbini, susjedu ili strancu o kojemu baš ništa nisu znali. Samo poneki bi nam rekli u lice ono što su pričali iza leđa. Internet nam je donio novu formu tračanja – ne iza leđa, nego iza lažnih profila,

Riječ obiteljima

Piše Boris Beck

NOVO VINO

U NOVE MEDIJE Mladi se novim medijima – internetom i društvenim mrežama – koriste prirodno jer oni za njih uopće nisu novi mediji, nego jednostavno jedini mediji. Naše najstarije dijete, sin koji je već student, odrastao je uz kompjutorski ekran.

D

ok je bio još premalen za vrtić, sjedio mi je u krilu, a ja bih mu na kompjutoru nešto crtao. Kad je krenuo u vrtić, prstićem bi tipkao po tipkovnici, govoreći da će mi pomoći oko pisanja članka za novine.

Kao i svi koji su prvi, morao je probiti led. Svoj prvi mobitel dobio je, za današnje prilike, dosta kasno, valjda je imao više od deset godina. Prva sestra dobila ga je s desetak godina, druga s devet ili osam godina, a treća već u drugom razredu osnovne. Bez kartice da može zvati, ali bila je silno na nj ponosna. I izazivala je zavist jer su s njom u razred, prirodno, išli klinci koji su prvi, ili čak jedini, pa se roditelji nisu mogli odlučiti na to da ih opreme nekim skupim gadgetom.

Obiteljski polukrug

Naše najmlađe dijete s tri je godine samo znalo upaliti kompjutor, spojiti se na internet, otvoriti YouTube i ondje pronaći crtani film. Otkad je u školi, ima svoje grupe na Viberu u kojima komunicira 24 svjetl ori jeci . ba

s prijateljima, ima svoje programe sa šaljivim kućnim videom i raznim trikovima, a s učiteljicom komuniciramo online (dok ovo pišem, stigao mi njezin podsjetnik da su za koji dan Dani kruha pa treba mladež u školu poslati s nekim pekarskim proizvodima). Što moja veća djeca rade na internetu, to nitko ne zna. Zatvoreni su svaki u svojoj sobi, sa svojim stvarnim i virtualnim prijateljima, sa svojim programima, sa svojim društvenim mrežama i svojim interesima. Ponekad nešto od toga podijele s nama, ali naši se svjetovi udaljavaju jedni od drugih.

Kad se pojavila televizija prije pola stoljeća, i kada su obitelji prekinule svoje razgovore i zabave da bi sjedile na kauču u dnevnom boravku i pratile program, analitičari su upozoravali na to da se obiteljski krug pretvorio u polukrug – umjesto da ukućani gledaju jedni druge, složno su zurili u ekran. Danas nam se i taj polukrug čini nedostižnim idealom jer su barem sjedili zajedno, gledali

su isto i to su mogli komentirati, a i televizija je brinula o kvaliteti i prikladnosti emitiranoga sadržaja.

Ološ na televiziji

Sada se i televizija beznadno srozala – dok su nekad na njoj mogli nastupati samo najbolji spikeri, glumci ili pjevači, sada na njoj nastupaju najgori u trivijalnim, a često i degutantnim reality showovima poput Big Brothera, Farme ili Života na vagi. No internet je još tisuću puta gori, ispunjen nezamislivim strahotama, u koje djeca ulaze sasvim malena, već u vrtiću.

Roditelji tu još nešto mogu na početku, odgađajući vrijeme kupnje tih primamljivih napravica, ograničavajući njihovo vrijeme korištenja i kontrolirajući donekle sadržaj. Obrazovni sustav ne može gotovo ništa jer su škole slabo opremljene, a nastavnici nespremni za digitalnu revoluciju. Sve što se poduzme samo je kap na vrući kamen, premalo i prekasno.

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

MJEŠOVITE

ŽENIDBE Mješovite ženidbe su ženidbe koje su nerijetko zastupljene i u našim područjima, kako u Republici Hrvatskoj tako još više i u Bosni i Hercegovini gdje katolici žive u istom okruženju „izmiješani” s drugim kršćanima koji ne pripadaju Katoličkoj Crkvi.

N

a samom početku postavlja se pitanje: kako jednostavnim i razumljivim jezikom opisati mješovitu ženidbu? Najbolja definicija mješovite ženidbe nalazi se u kan. 1124 gdje se kaže da su to ženidbe između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja, a druga pripada Crkvi ili crkvenoj zajednici koja nema punoga zajedništva s Katoličkom Crkvom. Ovdje je riječ o dvije krštene osobe, tj. o ženidbenim drugovima od kojih je jedno kršteno u Katoličkoj Crkvi, a drugo u Crkvi ili crkvenoj zajednici koje nisu u potpunom jedinstvu s Rimskom Crkvom kao što su npr. Pravoslavna Crkva, različite denominacije crkvenih zajednica koje proizlaze iz protestantskih reformiranih tradicija, Anglikanska zajednica, Starokatolička i mnoge druge različite zajednice koje podjeljuju valjano krštenje 26 svjetl ori jeci . ba

prema doktrini Katoličke Crkve. Kako ženidbeni drugovi dolaze iz različitih – miješanih – Crkvi, sada se već može razumjeti zašto se ove ženidbe nazivaju mješovitim. No, ipak ovakve ženidbe su prema crkvenom zakonu izričito zabranjene i ne smiju se sklopiti bez prethodne dozvole mjerodavne crkvene vlasti, odnosno mjesnoga dijecezanskog biskupa.

Svećenstvo, a još više vjernici, mješovite ženidbe kao takve često poistovjećuju sa zaprekom različitosti vjere, što je apsolutno pogrešno. Doduše i ona se može nazivati mješovitom ženidbom, ali se nikada ne može poistovjetiti sa zabranom mješovite ženidbe. Riječ je o dvije različite pravne stvarnosti: o zabrani (traži se dozvola samo za dopuštenost ženidbe) i zapreci (traži se oprost od zapreke različitosti vjere – manjka krštenja – za valjanost ženidbe). Zapreka različitosti vjere ili kako se pravnim

jezikom još naziva disparitas cultus tehnički je izraz kojim se u Zakoniku označava ženidbena zapreka koja postoji samo između krštene osobe – katolika i nekrštene osobe. Konkretno se može reći da je to slučaj u kojemu katolički ženidbeni drug želi sklopiti ženidbu u Katoličkoj Crkvi s osobom koja je ateist, islamske ili židovske vjeroispovijesti, općenito s osobom koja nije krštena. U ovom slučaju u „igri” više nisu dva krštenja, nego samo jedno, a budući da se radi o ženidbi između katoličke stranke i nekrštene osobe, ne može se reći ni da se radi o sakramentalnoj ženidbi jer prema nauku Katoličke Crkve za sakramentalnu ženidbu potrebna su dva krštenja kao što je to slučaj u mješovitoj ženidbi. Ovo je bitna i temeljna razlika između ova dva oblika ženidbe.

Nedopuštena, ali valjana

Već je rečeno da su mješovite ženidbe izričito zabranjene, a da bi katolički službenik mogao prisustvovati jednoj takvoj ženidbi potrebno je tražiti prethodni oprost od mjesnoga ordinarija samo ako za tu ženidbu postoji opravdan i razborit razlog. No, što bi se dogodilo kada bi se ipak pristupilo takvoj ženidbi bez prethodne tražene dozvole?

Budući da je riječ samo o zabrani, ona takvu ženidbu čini samo nedopuštenom, ali ne i nevaljanom! S tim da bi jedan ovakav čin sa sobom povukao predviđene crkvene sankcije za službenika, ali i druge pravne čine koje je potrebno izvršiti da bi ženidba naknadno postala dopuštena. Znači, ako bi župnik ili drugi ovlašteni crkveni službenik i pristupio bez prethodne dozvole da asistira mješovitoj ženidbi, ona bi bila sakramentalno valjana, ali pravno nedopuštena. To nikako nije slučaj sa ženidbama različitosti vjere, jer ako bi se pristupilo takvoj ženidbi bez prethodno dobivenoga oprosta od zapreke, takva ženidba ne samo da ne bi bila nedopuštena nego i nevaljana, odnosno nepostojeća.

Å irimo svjetlo

www.svjetlorijeci.ba

VIJESTI Predstavljena knjiga Svjetlo riječi

SARAJEVO – U multimedijalnoj dvorani Svetišta sv. Nikole Tavelića u Sarajevu 18. listopada održano je svečano predstavljanje knjige autora Željka Garmaza pod naslovom Fra Vjeko Ćurić – Svetac našeg doba. Događaj su organizirali Franjevački provincijalat Bosne Srebrene i Franjevački medijski centar Svjetlo riječi.

Na početku večeri nastupila je Joseline Amutuhaire iz Ugande otpjevavši jednu tradicionalnu pjesmu uz instrumentalnu pratnju na afričkom bubnju.

Potom je kao prvi predstavljač govor održao član Uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene i ravnatelj Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi fra Janko Ćuro. Fra Janko je ukazao na fra Vjekin svećenički i fratarski angažman te njegova izvanredna djela u vrijeme strašnoga genocida u Ruandi te naglasio značaj fra Vjekina djelovanja i njegova nasljeđa u Kivumuu.

Uslijedio je prikaz kratkoga filma u kojemu je prikazan rezultat rada u Kivumu u sklopu Centra Otac Vjeko. Potom je fra Ivica Perić, franjevac Bosne Srebrene i misionar u Ruandi opisao

Proslava sv. Franje Svjetlo riječi

SARAJEVO – Najmlađa sarajevska katolička župa, ona na Dobrinji, proslavila je 4. listopada patron župe, sv. Franju

28 svjetl ori jeci . ba

značaj humanitarnoga djelovanja među lokalnim afričkim stanovništvom.

Nazočnima se obratila i Joseline Amutuhaire. Ona je ukratko opisala svoj životni put u kojemu je kao dijete ostala bez roditelja i potom upoznala fra Ivicu Perića, tada na službi u Ugandi.

Kao četvrti predstavljač knjige, posjetiteljima se obratio i njezin autor Željko Garmaz. Na početku svoga obraćanja izrazio je zadovoljstvo što je među okupljenima i nećak fra Vjeke Ćurića mladić Marijan Milanović, koji je nedavno krenuo stopama svoga

ujaka, izrazivši spremnost da postane misionar. Ovaj mladić zatim je ukratko prepričao svoju životnu priču objasnivši kako je svakoga dana u njemu živa želja za misijama. Autor knjige Željko Garmaz prisjetio se početaka svoga angažmana u Africi i objasnio kako je došao do zamisli da o fra Vjeki Ćuriću napiše knjigu.

Večer je glazbeno pratio zbor bogoslova Franjevačke teologije iz Sarajeva.

Potom su posjetitelji u holu pred Svetištem sv. Nikole Tavelića nastavili druženje uz zakusku.

Asiškoga. Misno slavlje predvodio je fra Kristijan Montina, podrijetlom s Dobrinje, uz koncelebraciju župnika fra Pere Karajice, članova definitorija Bosne Srebrene, franjevaca iz Sarajeva i okolice te svećenika okolnih župa. Fra

Kristijan je u propovijedi napomenuo kako je sveti Franjo aktualan upravo danas, u svijetu opterećenomu materijalizmom. „I danas sveti Franjo govori o smislu života i tako oduševljava svakog čovjeka”, napomenuo je.

Uz proslavu patrona župe na Dobrinji, u Sarajevu je održan i prvi susret duhovnih zvanja grada Sarajeva, kojih je danas živih 25. Istoga dana patron župe obilježen je svečano u svim samostanima Bosne Srebrene i u sljedećim župama koje opslužuju oci franjevci: Šikara kod Tuzle, Bila kod Livna, Rumboci u Rami, Vrbanjci kod Kotor Varoša, Žeravac nedaleko od Dervente, Zovik kod Brčkoga i Guča Gora kod Travnika.

Posveta crkve i proslava svetog Luke jajački vjesnik / SR

JAJCE – Ovogodišnja proslava zaštitnika franjevačkog samostana u Jajcu – sv. Luke obilježena je bogatim programskim sadržajima kroz četiri dana. U ponedjeljak, 15. listopada i prvoga dana trodnevnice, predstavljena je knjiga Fra Josip Markušić (1880. – 1968.) dok je sljedećega dana otvoren muzej u jajačkom samostanu.

Trećega dana trodnevnice upriličena je

Posveta samostanske crkve na Petrićevcu TABB / SR

PETRIĆEVAC – U ponedjeljak, 22. listopada, u crkvi sv. Ante Padovanskog na Petrićevcu svečano je proslavljena

posveta crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Sveto misno slavlje i obred posvete predvodio je banjolučki biskup mons.

Franjo Komarica. Svečano euharistijsko slavlje je pjevanjem pratio župni zbor pod vodstvom s. Dubravke Dropulja.

Na blagdan sv. Luke, 18. listopada, svetu je misu predslavio fra Mirko Jozić, profesor filozofije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Na taj su dan, prema starom fratarskom običaju, jajačke franjevce posjetila braća iz drugih samostana i župe Bosne Srebrene.

posveta novoizgrađene crkve i oltara.

Obrede posvete i koncelebrirano misno slavlje s još tridesetak svećenika predvodio je banjolučki biskup mons.

Franjo Komarica. Tijekom misnoga slavlja asistirali su i ministrirali franjevački novaci.

Prije svete mise biskup je ključeve crkve predao gvardijanu samostana fra Duji Ljevaru koji ju je otključao nakon čega se u procesiji ušlo u crkvu. Uslijedio je biskupov blagoslov crkve i naroda te prigodna propovijed koju je također uputio biskup Komarica. Potom se pristupilo potpisivanju povelja koje su s moćima ugrađene u oltar.

Na kraju je gvardijan zahvalio svima koji su svojom nazočnošću uveličali ovaj važan događaj. Uslijedilo je druženje uz okrepu u kripti crkve.

Zavjetovanje fratara Bosne Srebrene Svjetlo riječi

OSOVA/ŽEPČE – U nedjelju 30. rujna pod svečanom svetom misom u župi BDM u Osovi kod Žepča dvojica mladih franjevaca položili su svoje svečane, doživotne, zavjete i time postali punopravni članovi Franjevačkog reda i provincije Bosne Srebrene. Zavjetovanici su: fra Stjepan Lukašević iz župe Brestovsko i fra Stjepan Antolović iz župe Osova.

Svečanu svetu misu predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić uz koncelebraciju desetak svećenika, a misu su pjevanjem animirali bogoslovi Franjevačke teologije u Sarajevu.

Tijekom svoje propovijedi fra Jozo se osvrnuo na današnji način života kazavši kako svi nekud žure, da se nema vremena za ljude te nazočne potaknuo da se zaustave i kažu lijepu riječ svome bližnjemu.

Provincijal je istaknuo kako svaki čovjek ima nekog uzora, a da su dva fra Stjepana našli svoj u sv. Franji Asiškom.

Nakon propovijedi kandidati su položili svoje zavjete izgovorivši ih glasno pred cijelom zajednicom te ležeći ispred oltara dok su se molile litanije.

Svoje zavjete su predali provincijalu fra Jozi Marinčiću, a on ih je u ime provincije prihvatio.

st u d en i 2018 .

29

VIJESTI Molitveni pohod za domovinu i Dan Kraljice Katarine Svjetlo riječi

BOBOVAC/KRALJEVA SUTJESKA – Sedamnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i Petnaesto Hodočašće na Bobovac katolika pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH i redarstvenih snaga održan je u subotu, 20. listopada 2018. na ostacima drevnog grada Bobovca. Svečano euharistijsko slavlje na Bobovcu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kardinal Puljić u zajedništvu s mons. Tomom Vukšićem, vojnim biskupom u Bosni i Hercegovini te uz koncelebraciju 36 svećenika.

Uvodeći u misno slavlje kardinal Puljić pozvao je na izgradnju mira koji se temelji na pravdi i jednakopravnosti te istaknuo kako volimo ovu zemlju i da ćemo je i ubuduće voljeti. Prigodnu propovijed uputio je biskup Vukšić naglasivši važnost molitve za našu domovinu. U tome je duhu potaknuo vjernike da cijene poštenje i poniznost, da se zaustavi iseljavanje, da se osnažuju optimizam i nada mladih te da svaki čovjek može dostojno živjeti od plodova svoga rada.

Liturgijsko pjevanje animirao je Zbor bogoslova Franjevačke teologije

Košćanijada u Neretvici Željko Tadić

BUKOVICA – U povratničkom selu Bukovica kod Konjica organizirano je 20. listopada tradicionalno druženje s košćanijadom, osmu godinu zaredom.

Susret je započeo misnim slavljem koje je predvodio član Uprave Bosne Srebrene fra Nikica Vujica. U koncelebraciji su bili župnik Žitača fra Marinko Štrbac, župnik Solakove Kule vlč. Jozo Majić i fra Slavko Topić, rođeni Bukovičanin.

30 svjetl ori jeci . ba

iz Sarajeva pod ravnanjem fra Emanuela Josića. Nakon svete mise slijedila je okrepa uz vojnički grah.

Sutradan, 21. listopada u Kraljevoj Sutjesci obilježen je Dan Kraljice Katarine, odnosno 540. obljetnica od njezine smrti. Svečano misno slavlje predvodio je fra Ivica Radić, voditelj Hrvatske katoličke misije u Krefeldu. Nakon misnoga slavlja održana je 19. međunarodna smotra folklora. Također je održano i Nacionalno hodočašće OFS-a za Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to deseto jubilarno hodočašće članova FSR-a i FRAME u Kraljevu Sutjesku.

Druženje je nastavljeno uz zajednički ručak, a potom pjesmu i pečeno kestenje, u narodu prozvanog košćani. Bukovička košćanijada sastavni je dio projekta obnove ratom porušenih kuća.

To je projekt obnove duhovnih vrednota, projekt izgradnje odnosa kako među povratnicima tako i mještanima susjednih sela. Bez izgradnje odnosa među ljudima projekti izgradnje ratom porušenih kuća su osuđeni na propast.

Svečani prijem u Provincijalatu Bosne Srebrene Svjetlo riječi

SARAJEVO – U Provincijalatu Bosne Srebrene u Sarajevu, na uočnicu svetkovine sv. Franje Asiškoga, održan je svečani prijem. Provincijalni ministar fra Jozo Marinčić ugostio je tako uzvanike iz društvenoga i crkvenog života, u zajedništvu s prisutnim članovima definitorija. Tako su prijemu nazočili još i vikar Bosne Srebrene fra Petar Jeleč i definitori fra Janko Ćuro, fra Kristijan Montina, fra Vili Radman i fra Nikica Vujica.

Službeni je program prijema započeo izvedbom glazbene točke franjevačkih bogoslova pod ravnanjem fra Emanuela Josića. Potom je moderator fra Janko Ćuro, ravnatelj Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi, goste pozdravio franjevačkim pozdravom mir i dobro, te nazočne uveo u događaj, spomenuvši kako toga dana franjevci Bosne Srebrene slave dan kad je umro sveti Franjo Asiški, utemeljitelj Franjevačkoga reda: „Već 1291. godine franjevci s tim istim mirom i dobrom dolaze u Bosnu. I od tad do danas zajedno s njom prolaze već osam stoljeća sve njene mijene, puno uspona i padova, dobrih i loših godina za njenoga čovjeka, a od kojega fratri nikad nisu mogli odustati bez obzira na cijenu. Jer im je čovjek neprocjenjiv i jer bi u tom slučaju odustali od samih sebe.”

U nastavku govor je održao domaćin, provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Njegov govor donosimo u cijelosti: „Poštovani gosti, dame i gospodo, u ime Franjevačke provincije Bosne Srebrene od srca pozdravljam sve vas, dragi prijatelji, koji ste se okupili kako biste našoj franjevačkoj zajednici u Bosni i Hercegovini čestitali svetkovinu utemeljitelja franjevačkoga reda sv. Franju Asiškoga. Na prvom mjestu pozdravljam uzoritoga gospodina Vinka kard. Puljića, predstavnike vlasti na svim razinama,

vaše ekscelencije, članove diplomatskih predstavništava, uvažene predstavnike političkih stranaka i nevladinih organizacija, sve svećenike, časne sestre i bogoslove, jednom riječju sve vas koji ste odvojili svoje dragocjeno vrijeme i došli da nas počastite i obradujete svojom nazočnošću. Dobro nam došli.

Mi franjevci ponosni smo na svoga utemeljitelja svetog Franju, a cijeli svijet mu se divi iako ga malo tko uspijeva na pravi način nasljedovati. Mi bosanski franjevci nastojali smo tu karizmu svetoga Franje živjeti i biti značajni čimbenik mira i razumijevanja u bh. društvu, kao i čimbenik očuvanja državnosti i integriteta BiH, a da ne spominjemo očuvanje nacionalne i vjerske svijesti i identiteta Hrvata katolika u BiH. Mi to želimo i dalje biti, radeći zauzeto za dobrobit ne samo svoga naroda i svoje vjerske zajednice,

nego također i za dobrobit cjelokupnog bh. društva i države u cjelini. Karizma sv. Franje Asiškoga, njegova ideja i njegov duh kojim se nadahnjuju ne samo franjevci i franjevke, nego i mnogi drugi dobri ljudi diljem svijeta iz svih naroda, iz svih religija, korisna je i potrebna i bh. društvu koje je prepuno socijalnih, kulturnih, vjerskih i političkih razlika.

A ono ipak mora biti jedno društvo i jedna država povezana mnoštvom zajedničkih interesa kako unutar same BiH, tako i s cijelom Međunarodnom zajednicom, a prije svega s Europom. Čak i negativne pojave u društvu mogu nam otvoriti oči za ono za što bismo se morali više boriti i na čemu bismo morali više raditi: ekstremizam i radikalizam nekih upozoravaju nas da u našem današnjem društvu nisu dovoljno zaštićena i poštivana ljudska, građanska, nacionalna ili vjerska prava. Tako nas i statistika upozorava da nam je ogroman dio stanovništva nezaposlen i da nam je birokracija komplicirana, tako da ljudi zakonitim putem teško uspijevaju ostvariti svoja osnovna ljudska prava, pa su stoga često puta ponukani da se posluže i mitom i korupcijom kako bi lakše postigli ono na što i po zakonu imaju pravo.

Zlatno pravilo moralnog ponašanja kaže: „Ne čini drugomu ono što ne želiš

da drugi učini tebi” i „Čini drugomu ono što želiš da drugi učini tebi.” Ovo pravilo vrijedi za sve narode, za sve religije svijeta. Vrijedi za svakoga dobronamjernog čovjeka. Očito je da moramo mijenjati mentalitet, prije svega svoj vlastiti. Moramo se brinuti da se oni najmanji i najneznatniji osjećaju zaštićenima. Da se osjećaju svugdje dobrodošli. Da se ne osjećaju nigdje zakinuti i ugroženi. Ukoliko bismo to postigli, nitko više ne bi imao straha da će njegova prava biti pogažena i da će se on morati silom boriti za ostvarenje svojih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Štitit će ga država, društvo i zakon, a ne politička vlast, novac, mito i korupcija.

Ovo bi mogla biti naša poruka ne samo za današnji dan, nego i za naš život. Budemo li živjeli i duhom, neće biti potrebno rasipati snage na politička prepucavanja, neće biti potrebno strahovati od društvene nepravde. U tom duhu svima vam želim: mir i dobro neka vas prate. Dobro nam došli još jednom, ugodno se osjećajte.”

Nakon održanoga govora bogoslovi Franjevačke teologije u Sarajevu otpjevali su još jednu glazbenu točku. Potom su nazočni gosti nastavili druženje uz ugodan razgovor i domjenak u organizaciji Provincijalata Bosne Srebrene.

st u d en i 2018 .

31

Retrospektiva kandidata s isto toliko koalicija. A tko bi se gurao tamo gdje nije dobro i gdje se mora svakodnevno kruh zarađivati s motikom? Bez obzira na koji način i kojim sredstvima, BiH je izabrala sebi vlast. Pa tko će nas predstavljati u Predsjedništvu? Ovdje ću se osvrnuti samo na ono što su nam sva trojica poručila u izbornoj noći.

Piše fra Janko Ćuro

A SADA

SPEKTAKL! O

vim je riječima u fenomenalnoj Top listi nadrealista jedan čikica u kontejneru najavljivao, potpuno nezainteresirano i pomalo pijano, novi skeč nakon čega bi nastavio drijemati. Kako sada stvari stoje, tim bi riječima mogao najaviti i našu postizbornu stvarnost. Razlika je u tome što se nakon najave čovjek ne može nasmijati, isključiti TV i krenuti za ozbiljnim poslom. Jedino što može, a što se u velikoj mjeri već radi, jest isključivanje samoga sebe iz države BiH i uključivanje u neku drugu ozbiljnu državu.

Novo staro poglavlje

Skoro jedan mjesec prije Općih izbora sve su ulice i putovi u BiH više sličili skijaškim stazama na kojima su umjesto vratnica bili plakati naših potencijalnih kandidata za ovo i ono. Lijepljeni su na svim mogućim i nemogućim mjestima tako da je jedno vrijeme bio veliki rizik zastati na glavnoj sarajevskoj ulici jer bi netko istoga trenutka na tebe zalijepio plakat. Ono što im je svima zajedničko jest da su dizajneri više vremena potrošili dotjerujući kandidate u Photoshopu, nego što su ovi potrošili vremena smišljajući koliko-toliko solidan izborni slogan. No, sunčani sedmi listopadski dan 32 svjetl ori jeci . ba

sam se pobrinuo i zatvorio to poglavlje kako bi nam otvorio novo četverogodišnje poglavlje sa starim, dobro uhodanim i usklađenim ishodom u kojemu je BiH opet izabrala svoju budućnost zaboravljajući troma iskustva i sadašnjosti i prošlosti. Ako je točno da svaka država ima vlast koju zaslužuje (Joseph de Maistre), onda bi bilo krajnje vrijeme da prestanemo tražiti krivce u našim političkim predstavnicima i predvodnicima za lošu političku, gospodarsku, društvenu, kulturnu i inu situaciju. Možda bi ipak najbolje bilo da stvarne razloge potražimo u samima sebi. Da ipak nije do nas?

U ovom članku uopće neću spomenuti ni jedno ime (ne)izabranih političkih predstavnika koliko god se, naizgled, sve vrtjelo oko imena, što će na kraju članka biti samo po sebi jasno.

Mislim da je u ovim prijelomnim vremenima za našu zajedničku domovinu najsmislenije i najkorisnije sagledati situaciju „odozdo”, iz perspektive naroda, jer su tu najveći problemi i već sada katastrofalna demografska pustoš.

Perspektiva „odozgor” sjajna je i tu vlada velika gužva jer smo na ovim izborima birali između nešto više od 7000 kandidata, 67 stranaka, 34 nezavisna

Ima li logike?

Prvi od njih se nije prvi obratio javnosti, kako se obično očekuje od novoizabranoga kandidata, nego je ushićeno čekao da ga prozove i pozove stranački šef. U njegovoj sjeni, on vrlo samouvjereno, već i prije objave službenih rezultata izbora, izjavljuje kako će odmah zahtijevati od druga dva člana Predsjedništva to i to, a istovremeno je imao velikih teškoća sa zaustavljanjem vatrometa u vlastitoj kući. Tako se dobije dojam da će njegova glavna zadaća biti predsjedanje drugom dvojicom članova Predsjedništva. Teško je reći koji su razlozi za takav nastup. Vjerojatno glavni razlog leži u činjenici što je izabrani predstavnik najbrojnijega naroda, a broj je, izgleda, jedino što je u BiH važno kao da smo... hm! Čini se da su daytonska jednakopravnost i konstitutivnost već odavno izrasle u bosanskohercegovačku. A tada je samo nebo granica.

Drugi član Predsjedništva, kao predstavnik druge države, oprostite, entiteta, izabran je za člana Predsjedništva države koju ne voli i ne priznaje i to ne krije. U cijelom njegovu političkom angažmanu ona nikad nije ni postojala. E, sad, ima li tu logike? Ima. Kao u onom vicu kada je Mujo kopao kanal, a Suljo odmah zatrpavao. Kaže promatrač: „Pa to nema logike.” Kaže Mujo: „Ima, ba, logike, ali nema Hase da postavlja kabel.” Dakle, ima logike, ali nema četvrte strane u BiH. Prespavala svoj posao Međunarodna zajednica. S druge strane, možda smo, ipak, politička avangarda, koja će prva u svijetu prakticirati državničko-političku

Pogled u dušu

Piše prof. dr.

Snježana Šušnjara

SVIJET U OČIMA

SVIJETA

U svjetlu nedavnih izbora i zbivanja oko njih red je nešto prozboriti i o neosjetljivosti onih koje se bira prema svojih glasačima. Neobično je kako se tada „veličine” spuste na stupanj onih koji jedva preživljavaju i traže njihovu naklonost nudeći razna obećanja.

N

akon izbora od tih obećanja uglavnom ne bude ništa. Na predizbornim skupovima čak se i prijeti okupljenima ugrozom i raznim „sodomama i gomorama” ako ne izaberu prave, a pravi ih uglavnom poslije i ne primjećuju. Teško je razumjeti toliku ovisnost o moći i vlasti ljudi od kojih bi se očekivalo da služe i budu podrška onima od kojih su tražili glas.

Međutim, u našoj izbornoj stvarnosti gledamo stalno iste scenarije. Oni na vlasti u oblacima i oni dolje u mukama.

I tako već više od 20 godina. I mediji se udruže u tu igru i počnu obmanjivati gledatelje, čitatelje, slušatelje. I narod postane jedno uho koje od šumova slabo čuje, a na kraju i ostane bez sluha jer ga buka zagluši i odnese svaku dobru vijest. „Jedno je sveta bezobzirnost, a drugo svjetovna drskost”, naglašava Escriva.

34 svjetl ori jeci . ba

Savjest nije na prodaju

Pitanje koje se stalno ponavlja jest zašto su toliko funkcije privlačne stalno istima kad vrlo dobro znaju da nisu puno učinili dobroga, naprotiv. Je li se obraz zauvijek izgubio i nestao, a stid i sram postali nepoznanice? Je li moguća tolika udaljenost od običnoga puka koji se nastoji baviti sobom i svojim životima, ali mu to ne uspijeva jer u većini stvari njegov život ovisi o političkoj volji onih koji bi mu trebali pomoći, a oni uglavnom odmažu. Preplaćeni su i bahati.

Voze skupa vozila i nose odjeću koju obični ljudi sebi ne mogu priuštiti. Nemaju razvijenu empatiju prema onima koji su materijalno ugroženiji i jedva sastavljaju kraj s krajem. Njima je važan vlastiti dojam koji ostavljaju u ogledalu i utjecaj jednih prema drugima, a svoj uspjeh mjere popularnošću na društvenim mrežama. Njihovi interesi i ideje

nemaju puno zajedničkoga s interesima i brigama običnoga puka. Pohlepni su za materijalnim, ruše sve granice i ne biraju sredstva. Imaju blatno srce usprkos javnom pokazivanju čistoga lica.

Daju se kupiti i odvesti kamo hoće dobit i moć. Međutim, nema novca kojim se može kupiti savjest. Njihova duhovna pasivnost je sveprisutna. Mnoštvo je idola, a malo činitelja dobroga. Naši političari se ponašaju kao bogovi i kroje drugima sudbinu ne brinući puno o posljedicama niti odgovornostima koje njihovi položaji nose. S druge strane, „Ako bismo nastojali biti kao Bog o kojemu govore Pisma, bili bismo spori na srdžbu i milosrdni, ljubili bismo nježno svaki stvor, uzmicali da mu napravimo mjesta te mu omogućili da slobodno dolazi k nama ili da se pobuni i oprostili bismo mu čak i kada bi nas neopravdano razapeo... Ništa ne čini čovjeka poniznijim nego kada postane svjestan božanskoga u sebi”, ističe Fabrice Hadjad.

Zašto bismo mi morali znati tko je predsjednik države i zašto bi to obilježavalo naše živote? Zašto ne bismo mogli živjeti mirno i spokojno ispunjavajući svoje svakodnevne obveze kojima opstajemo na životu, surađujući s drugima i poštujući jedni druge? Cijeli svijet danas živi i s novim tehnologijama, aktivan je na svim mogućim profilima, a virtualni svijet sve više zamjenjuje stvarni. I političari su toga svjesni pa se sve više putem ovih medija obraćaju svojim glasačima. Osobito su u tim novim prostranstvima prisutni mladi ljudi koji se sve više otuđuju i pokazuju nezainteresiranost za druge, ali i za same sebe. Poput biljaka vegetiraju i pronalaze neke zanimljivosti u elektroničkim kontaktima. Stvarni svijet za njih ne postoji nego su fiksirani za ekrane i nerado se od njih odvajaju. Može li ih se zbog toga osuđivati u ovoj našoj stvarnosti koja nam se smije u lice?

Nije loša ideja pokušati provesti novu evangelizaciju, ovaj put mladih ljudi, putem medija koji su njima danas razumljivi.

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

VRIJEDNOST

ŽIVE RIJEČI Osobno mi je teško zamisliti vrijeme kada je sveta misa slavljena samo na latinskom jeziku, a svećenik bio okrenut leđima vjernicima. Nije to bilo tako davno.

Kao dijete sam slušala oca koji je o tome pričao.

P

amtim to kroz zgodne anegdote kako su, prvenstveno starije, nepismene žene u selu, molile spajajući iskrivljene latinske riječi, onako kako su ih one čule i zapamtile, u potpuno nove, bez ikakva značenja. Jasno, pri tom su se trudile, svaka za sebe, biti što glasnija, jer mi ljudi uglavnom smatramo da će nas tako Bog bolje čuti i prije uslišati molitvu. Kako li je to moralo zvučati ušima mladoga bogoslova ili onom svećeniku na oltaru...

Znam, oni drukčijih stavova reći će da se griješi ili izgovara bez razmišljanja i na materinskom jeziku, da ne treba baš sve, niti u potpunosti demistificirati, da je to bio univerzalni jezik, koji je ujedno označavao i vezu s Crkvom, nepromjenjiv... Kao i to da smo danas daleko obrazovaniji nego tada. Sve to stoji.

Ipak, prilično sam sigurna, kako je moja baka s početka priče, nakon što je bila zatečena promjenama u obredu, jer volimo rutinu pa tvrdoglavo prigovaramo, na koncu ipak bila zadovoljna. Kao i svi 36 svjetl ori jeci . ba

mi danas koji molitve, riječi slavlja, lakše objasnimo, lakše približimo svojoj djeci na narodnom, materinskom jeziku. I ne manje važno, lakše pronađemo sebe.

Znate onaj trenutak kada te nešto jako boli, brine, a onda u riječima evanđelja, propovijedi, ma molitve ili stiha pronađeš utjehu i nadu. Božju poruku, baš u pravi trenutak, kao da se upravo tebi riječima obratio i kaže ti – Izdrži, bit će dobro! Jer čak i čvrsta osobna vjera mučena kušnjom ponekad treba zagrljaj!

Jer vjera se ne da stiskati, ucjenjivati i plašiti. Pa sjetite se samo Jehovinih svjedoka. Kad ljude presreću na ulici, guraju u lice svoju Kulu stražara ili uporno dolaze na vrata, kucaju i plaše – Budi spašen! Odaberi pravi put! Kraj je blizu! Budi jedan od malobrojnih! Uz dužnu ispriku, normalna je reakcija da poželiš pobjeći iz vlastite kuće glavom bez obzira gazeći i zadnju mrvu pristojnosti kojoj su te roditelji naučili. Toliki pritisak, prijetnja, napadnost... I po tko zna koji put se upitam – koga uopće

mogu na taj način pridobiti? Vjerujte što hoćete, samo idite. Samo šutite!

Ucjena i vjera se ne vole!

Osim toga, danas postoje načini da se vijesti, riječi, puno brže šire. To je blagodat i ujedno bolna točka doba u kojem živimo. Toliko je portala, stranica i poveznica na kojima se može pronaći mnoštvo korisnih obavijesti, informacija, razmišljanja, rasprava i tekstova vjerskoga sadržaja. I to je dobra strana priče, dostupnost u svakom trenutku, širina. Raspoloživost upravo onim što nas trenutno zanima.

Ono što nije dobro je što se u mnoštvu žita nalazi i mnoštvo kukolja, pa treba pažljivo razlučiti jedno od drugoga.

Kao i sve ostalo ponuđeno na bespućima mreže. Često nismo dovoljno čvrsti, dovoljno stabilnih stavova da isprve proniknemo u bit neke informacije.

Ljudima sjajno zvuči senzacionalizam, drukčije razmatranje o nečemu, urote i zavjere, pa bile one i potpuno neutemeljene. Takve informacije preuzimaju

2019

Kalendar svetog Ante

Knjiga Kalendar sv. Ante donosi tekstove o pet crkvenih zapovijedi. Potom u rubrici Franjevaštvo otkrijte iznova detalje o životu svetoga Franje i o franjevačkim pučkim misijama. Iz raznih krajeva Bosne stižu reportaže o izrazima pučke pobožnosti poput grobova narodnih svetaca ili pak Gospojinskim zornicama u Osovi.

Naši krajevi i ljudi donose zanimljive prikaze poznatim osobama i stvarima iz javnoga života, primjerice o crkvi i zvoniku sv. Ante u Bihaću.

Ističemo i tekstove o izazovima obitelji i o Biblijskim temama. Čitajte i o velikanima prošlosti i događajima koji su zadivili svijet poput prvih ljudi na mjesecu. Jednako su vrijedni tekstovi o franjevcima koji su ostavili dubok trag u povijesti Bosne Srebrene.

Knjigu, džepni i jednolisni Kalendar sv.

Ante resi mozaik sv. Ante iz Đakovice.

Dvanaestlisni Kalendar sv. Ante ilustrirala je akademska slikarica Ivana Ćavar.

Za više informacija pozovite

033 726 200

Svjetlo riječi • 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: 033 726 200 • fax: 033 812 247 • www.svjetlorijeci.ba

VIJESTI IZ SVIJETA Godišnje hodočašće u Kevelearu FIA/SR

KEVELEAR – Već tradicionalno prve subote u listopadu, odnosno ove godine 06. listopada 2018. hrvatski hodočasnici su u velikom broju pohodili marijansko svetište u Kevelearu. Službeno hodočasničko slavlje započelo je

Franjevački bogoslovi u Gradišću Fra Antonio Gašić/SR

GRADIŠĆE – Franjevački bogoslovi Bosne Srebrene, njih 15, predvođeni dirigentom zbora fra Emanuelom Josićem posjetili su od 5. do 7. listopada

38 svjetl ori jeci . ba

križnim putem koji je predvodio fra Denis Šimunović, dušobrižnik HKM Köln, a svečano misno slavlje u bazilici predvodio je biskup dr.Tomo Vukšić, vojni ordinarij iz Bosne i Hercegovine, u koncelebraciji s domaćinom fra Josipom Filipovićem, i još deset svećenika iz hrvatskih misija u Njemačkoj. Organizator hodočašća, fra Josip Filipović pozdravio je sve svećenike, pastoralne

suradnike, domaćina svetišta, te sve vjernike hodočasnike, zahvaljujući se na velikom odazivu.

Ovogodišnje hrvatsko hodočašće završeno je svečanom procesijom više stotina Hrvata vjernika ulicama Keveleara, odnosno od Kapelice milosti, hrvatskom ulicom (Kroatenstrasse) do hrvatskog križa i molitvom za sve pokojne.

zajednice gdje žive i djeluju gradišćanski Hrvati.

U subotu 6. listopada upriličen je svečani koncert zbora Pax et bonum u slavnoj dvorani Josepha Haydna, u kompleksu dvorca Esterhàzy. Kao gosti koncerta izveli su četveroglasnu klapsku obradu pjesme Vela Luka, u čast

nedavno preminuloga kantautora i pjevača Olivera Dragojevića.

U nedjelju 7. listopada bogoslovi su sudjelovali na središnjem euharistijskom slavlju u povodu tradicionalnog marijanskog hodočašća gradišćanskih Hrvata „Kraljici očenašev na Brig“.

Pontifikalnom misom predsjedao je željezanski biskup mons. Egidije Živković u zajedništvu s provincijalom Marinčićem i drugim prisutnim svećenicima.

Tamburaški orkestar Franjevačke bogoslovije u Sarajevu pod misom je izveo dvije pjesme, a nakon mise upriličili su ispred crkve kratak koncert s duhovnim i svjetovnim pjesmama.

Mons. Živković zahvalio je bogoslovima i provincijalu Marinčiću na posjetu istaknuvši važnost prisutnosti i djelatnosti franjevaca u povijesti gradišćanskih Hrvata. Franjevci su iz Bosne kao duhovni pastiri i voditelji došli sa

50. obljetnica Zagrebačke Biblije

Duhovne vježbe bosanskih franjevaca u Njemačkoj

Svjetlo riječi

Fra Vislav Krijan

ZAGREB – U sklopu prvoga međunarodnog znanstvenog skupa Hrvatski prijevodi Biblije – jezikoslovni i kulturni pristup 26. rujna obilježena je 50. obljetnica Zagrebačke Biblije. Skupu su nazočili brojni predstavnici vjerskoga, društvenog, znanstvenog i kulturnog života. U sklopu obilježavanja održan je okrugli stol u povodu 50. obljetnice tiskanja Zagrebačke Biblije Zagrebačka Biblija – vrijeme – okolnosti – značenje.

Tijekom ovoga skupa održano je i predstavljanje Zbornika u čast fra Bože Lujića, u povodu 70. godine života Znat će da prorok bijaše među njima (Ez 33,33).

Zagrebačka Biblija predstavlja četvrti cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik, i prvi koji je tiskan u Hrvatskoj, u Zagrebu. Objavljena je 1968. godine u vrijeme komunističkog režima. Glavni urednici su bili književnik i sveučilišni profesor Jure Kaštelan te bibličar Bona-

MAINZ/NJEMAČKA – Članovi Udruge bosanskih franjevaca koji borave i rade u Njemačkoj održali su svoju redovitu godišnju skupštinu propisanu statutima Udruge. Skupština je održana u srijedu 10. listopada 2018. u biskupijskim prostorijama u Mainz-u u okviru duhovnih vježbi koje su održane od 8. do 11. listopada 2018. Duhovne vježbe je predvodio fra Danijel Nikolić, meštar bogoslova na Franjevačkoj teologiji iz Sarajeva.

Na duhovnim vježbama kao i na skupštini sudjelovali su, osim voditelja, provincijal fra Jozo Marinčić, definitor fra Kristijan Montina, 15 fratara članova udruge iz Njemačke te fra Tomo Anđić iz Belgije. Tom prigodom je izabrana nova skupština. Za novoga delegata Udruge izabran je fra Mato Oršolić, a za trećega člana fra Ivo Živković dok je fra Vislav Krijan kao ekonom i član Uprave potvrđen za još jedan trogodišnji mandat.

svojim pukom prilikom njihovih migracija iz „starih domovina“ Hrvatske i Bosne i Hercegovine na područje današnje Austrije, Mađarske i Slovačke u 16. stoljeću. Zahvaljujući njihovoj djelatnosti gradišćanski Hrvati očuvali su svoj jezik i kulturu. Mons. Živković na poseban način zahvalio je provincijalu Marinčiću na današnjoj djelatnosti bosanskih franjevaca na području njegove biskupije. Danas se četvorica bosanskih franjevaca pastoralno skrbe za devet župa koje nastanjuju gradišćanski Hrvati u austrijskoj pokrajini Burgenland.

U poslijepodnevnim satima bogoslovi su posjetili župe Filež i Veliki Borištof gdje pastoralno djeluju bosanski franjevci fra Božidar Blažević i fra Zoran Tadić. U obje župe bogoslovi su svirali pod svetim misama i upriličili kratki koncert za puk.

ventura Duda, a ostali članovi uredništva bili su Josip Tabak i Jerko Fućak.

Biblija je objavljena 14. rujna 1968. na blagdan Uzvišenja svetoga križa u Zagrebu. Tiskana je u 60 tisuća primjeraka, koji su odmah rasprodani, pa je ubrzo tiskano njih još 40 tisuća. Godine 1974. otkupila ju je Kršćanska sadašnjost, a do danas je tiskana u gotovo pola milijuna primjeraka.

Godišnji susret raseljenih vjernika FIA/SR

SESVETSKA SOPNICA – Franjevci Bosne Srebrene i vjernici župe Sv. Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici kod Zagreba bili su i ove godine domaćini godišnjeg susreta raseljenih vjernika jajačkih župa Podmilačja, Jajca i Dobretića.

Svečano euharistijsko slavlje u nedjelju 30. rujna u samostansko-župnoj crkvi sv. Marije Anđeoske predvodio je sin jajačke doline fra Anto Barišić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a suslavili su gvardijan samostana sv. Luke i župnik u Jajcu fra Anto Šimunović, župnik i čuvar svetišta sv. Ive u Podmilačju fra Filip Karadža, sopnički župnik fra Zdravko Dadić i trajni đakon iz Sesvetskih Sela Miljenko Bošnjak.

U nadahnutoj propovijedi fra Anto je naglasio važnost očuvanja svijesti o pripadnosti rodnom zavičaju i njegovanja ljubavi prema njemu bez obzira iz kojih razloga se on morao napustiti: „U današnja vremena vjernički narod se jača vjerom i strpljenjem i tako iznalazi put do slobode, unatoč suvremenim vidljivim i nevidljivim izazovima koji su moguća opasnost za nacionalni identitet i zavičajnu pripadnost.” Misa je slavljena za sve stradale, ubijene, nestale i pokojne iz jajačke doline, a misno slavlje je skladnim pjevanjem liturgijskih pjesama uzveličao mješoviti sopnički župni zbor pod ravnanjem Petre Rehak.

Organizatori ovogodišnjeg susreta bili su Franjevački samostan sv. Luke u Jajcu i Udruga Hrvata kraljevskog grada Jajca, a pod pokroviteljstvom grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića. st u d en i 2 018 .

39

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

SMIJEH JE

SADAKA U

Prvoj poslanici Korinćanima apostol Pavao, ističući pobjedonosnu snagu i nadmoć Isusova uskrsnuća, kao da se pomalo ruga smrti: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?”

U nekim alpskim regijama, osobito u Bavarskoj, ustalio se između 14. i 19. stoljeća liturgijski običaj nazvan „risus paschalis“ (vazmeni smijeh). Radi se o pokušaju propovjednika da na Uskrs u svojoj propovijedi vjernike nasmije i tako lakše dovede do izražaja uskrsnu radost i veselje što je Krist pobijedio smrt i đavla. Kako propovjednici nisu uvijek imali mjeru u svojim gestikulacijama i riječima i nisu povremeno znali zadržati razinu propovjedničke službe, taj običaj su vrlo oštro napadali puritanistički protestanti koji su religiju predstavljali kao nešto „nasmrt ozbiljno”. Osobito je taj običaj iritirao bazelskoga reformatora Johannesa Ökolampadiusa (1482. – 1531.). U jednome pismu svomu kolegi Wolfgangu Capitou nabraja ludosti i opscene radnje koje su propovjednici činili u propovijedi na Uskrs. Mora se doduše priznati kako su neke od tih stvari doista bile bizarne.

Njegov kolega Capito je, međutim, bio drugačijega mišljenja. Odgovor koji je uputio Ökolampadiusu bio je više 40 svjetl ori jeci . ba

pragmatičan nego teološki. On tvrdi kako je bolje propovijedati pred auditorijem koji se smije nego pred praznim klupama, kao i to kako je bolje da se ljudi u crkvi smiju nego da spavaju. Smijati se u crkvi nije opasno, dok spavati u njoj može biti i te kako opasno. O opasnosti spavanja u crkvi pisao je Jonathan Swift u propovijedi On sleeping in church. Za osnovu svoga izlaganja uzima događaj iz Djela apostolskih. Posjetivši samo kratko zajednicu vjernika u Troadi, apostol Pavao kako je kanio sutradan otići, produži govor do ponoći (Dj 20,7). Kršćani su se tada okupljali po privatnim kućama bogatijih ljudi kako bi svi imali mjesta. Nerijetko bi apostoli držali liturgijski skup u gornjemu dijelu kuće. Tako je bilo i u Troadi gdje je „nekog mladića imenom Eutih, koji je sjedio na prozoru, uhvatio dubok san te on, dok je Pavao i dalje govorio, svladan snom pade s trećeg kata dolje. Digoše ga već mrtva”, zaključuju Djela apostolska. O opasnosti smijeha pak, smatra Capito, nigdje se u Svetome pismu ne govori. Neki sveci se čak smatraju zaštitnicima humora, a neki su humor koristili kao učinkovito sredstvo i u svojoj propovjedničkoj službi.

Kada je čuo kako Bernardin Sijenski u propovijedima koristi provokativne šale,

Ivan Kapistranski se doslovno sablaznio. Čini se kako se Sijenežanin pritom držao jednoga pravila srednjovjekovnoga propovjedništva koje kaže kako je nauk Kristov odviše gorak lijek, a čovjekov život ionako jedna velika mižerija pa stoga gorki lijek treba prvo zasladiti medom lijepih i humorističnih riječi.

Firentinac Filip Neri, svetac humora i „dvorska luda“ grada Rima, upitan jednom kako uvijek uspijeva donijeti tako mudre i dobre odluke, odgovorio je na samo njemu svojstven način: „Kad god trebam donijeti neku važnu odluku, ponajprije razmislim što bi učinio Ignacije Loyolski, a onda postupim suprotno od toga.” A za Ignacija Loyolskoga se zna da je bio utjelovljena ozbiljnost. Dok se Filip šali na svoj račun i ismijava mane puka, kardinala i papa, dotle Ignacije smrknut hoda Rimom. No, drevna katolička mudrost je istoga dana proglasila svetima i Loyolskoga i Nerija. Time je kanonizirala kako princip vjerske uozbiljenosti, tako i vjerskoga humora.

Smijeh Božji

Iako Biblija spominje čak i „smijeh Božji“: „Smije im se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje” (Ps 2,4), ipak stvar s humorom u religiji nije nimalo jednostavna. „Dogma“ o nekršćanskosti smijeha je poprilično stara. Formulirao ju je još u 4. stoljeću crkveni naučitelj Ivan Zlatousti koji je tvrdio kako se Isus cijeloga svoga vijeka nije niti jednom nasmijao. Mnogi su teolozi nakon njega postavili pitanje kako se onda za njega može reći da je bio „pravi čovjek” ako se nikada nije nasmijao.

Umberto Eco je temi smijeha u religijskome kontekstu posvetio roman Ime ruže. Radnja romana odvija se u nekome srednjovjekovnom samostanu u kojemu se krije jedini sačuvani primjerak druge knjige Aristotelove Poetike koja govori o komediji, smijehu, humoru i jampskoj poeziji. Tu Aristotel teme smijeha, komedije i humora obrađuje kao filozofske pojmove i ističe ih kao učinkovite

Å irimo svjetlo

www.svjetlorijeci.ba

Iz života Crkve

Piše Nikolina Marčić

Nove misionarke u Ugandi Prošloga su mjeseca četiri Školske sestre franjevke Krista Kralja primile misijski križ i otputovale u afričku Ugandu gdje će djelovati kao misionarke. Sestre Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina koje su otišle u misije su s. Ivka Lučić, s. Elizabeta Žuljević i s.

Franciska Ivanović, a pridružila im se i s.

Urša Marinčič iz Mariborske provincije.

U njihovoj će pratnji tijekom sljedeća

tri mjeseca biti provincijska predstojnica s. Kata Karadža. Prije nego su otišle put Afrike, posjetili smo ih u samostanu na adresi Bjelave 85 u Sarajevu i iz prve ruke saznali kako su osjetile misijski poziv te kako je zapravo došlo do ideje i realizacije odlaska.

Sa sestrama smo se susreli u vrijeme njihovih zadnjih priprema za odlazak u misije. Ovo je ujedno i prva misijska

zajednica koju osnivaju, a podudara se s vrlo važnim obljetnicama u sestarskoj provinciji. Naime, Družbu Školskih sestara franjevki Krista Kralja osnovala je s. Margarita Pucher 1869. godine u Mariboru. Ove se godine obilježava 150. obljetnica osnutka Družbe dok je prošle godine proslavljena 75. obljetnica postojanja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina koja je osnovana 29. travnja 1942. godine. Vrhunac trogodišnje proslave obljetnice jest upravo osnivanje prve misijske zajednice i odlazak sestara u misije. „Ovaj korak je Božja providnost, milost, ali i izazov te na taj način želimo Bogu zahvaliti na neizmjernim dobročinstvima koja je učinio za našu zajednicu tijekom svih ovih godina. Želimo nasljedovati Isusa baš onako kako je to činio sv. Franjo Asiški u jednostavnosti i skromnosti te širiti Radosnu vijest među najpotrebnijima”, objasnila je provincijalka s. Kata Karadža razloge osnivanja misijske zajednice.

Na pitanje što za cjelokupnu Družbu i Provinciju znači ova odluka o odlasku u misije, s. Kata je rekla kako već godinama sestre Splitske provincije misijski djeluju u Kongu, ali da sada i Bosanko-hrvatska provincija osniva svoju zajednicu te da sestre prvi put kao zajednica odlaze u misije u Afriku što je novi korak na putu širenja evanđelja. Tom prigodom napisana je i Molitva za misije koju sestre svaki dan mole. Posebno ohrabrenje i odvažnost za ovaj korak dala je raspoloženost i spremnost sestara na odlazak u misije jer je to, kako kaže s. Kata, očiti znak kako je bez obzira na S lijeva na desno: s. Elizabeta Žuljević s. Franciska Ivanović s. Kata Karadža s. Ivka Lučić s. Urša Marinčič

42 svjetl ori jeci . ba

sve nesigurnosti i neizvjesnosti koje ih čekaju, i dalje moguće biti otvoren novim izazovima koje im Bog postavlja.

Ideju o osnivanju misijske zajednice i dolasku sestara telefonskim je putem početkom prošle godine predložio misionar u Ruandi fra Ivica Perić da bi ubrzo nakon toga nadbiskup Mbarare u Ugandi mons. Paul Kamuza Bakyenga uputio pismeni poziv, što je označilo konačnu odluku o osnivanju misijske zajednice u Ugandi. Prva misijska zajednica bit će u mjestu Rwentobo u Ugandi.

Obično se za misionarski poziv kaže da je to poziv u pozivu, odnosno kao da Bog zove drugi put. Svaka od četiri sestre je na svoj način osjetila i odgovorila na taj Božji zov. Sestra Ivka otkrila nam je kako je ovaj odlazak u misije ostvarenje njezine davne želje. Ono što je bilo odlučujuće jest nakana Provincije da započne misijsko djelovanje na afričkom kontinentu. „Zapravo sam čekala ovaj trenutak jer je to bila moja davna želja i mislim da bi bilo od mene sebično ne odazvati se jer sam uvijek bila povezana s tim svijetom gledajući dokumentarne emisije o Africi i životu tamošnjih ljudi.

Zbog toga nisam dugo razmišljala o svojoj odluci da pođem u misije. Mislim da je to i dio moje vjere”, zaključila je s. Ivka.

I dok je za s. Ivku odlazak u misije značio ostvarenje želje iz djetinjstva, s.

Franciska je taj poziv osjetila za vrijeme studiranja. „Misijski poziv bih usporedila s redovničkim. To nije bio trenutak, nego plod dugog razmišljanja. Tijekom studija imala sam priliku volontirati u Sloveniji i raznim drugim mjestima i upravo sam kroz volontiranje doživjela i prepoznala humanu stranu djelovanja. Sada su se ta moja promišljanja podudarila s odlaskom u Afriku”, objasnila nam je s. Franciska te dodala kako je radosna zbog odluke Provincije o osnivanju misijske zajednice u Ugandi.

Ove je godine obilježena 20. obljetnica smrti misionara fra Vjeke Ćurića koji je do kraja svoga života služio najpotrebnijima. Upravo je lik i djelo ovoga misionara probudio želju u s.

Elizabeti za odlaskom u misije koja je, kako kaže, poziv za misije osjetila još u prvim redovničkim danima čitajući o fra Vjekinu radu u časopisu Radosna vijest. S. Elizabeta nam otkriva što je se posebno dojmilo: „Poseban trag na mene ostavila je fra Vjekina ljubav prema afričkome čovjeku i suosjećanje sa siromašnima. Godine 2013. imala sam priliku posjetiti Afriku i tada je bila definitivna odluka da želim poći u misije.

I evo, nakon malo čekanja i strpljenja, ostvarila se i moja želja.”

Misijski poziv je od početka svoga redovništva osjećala i rođena Slovenka s. Urša Marinčič. „Godinama želim poći u misije, ali nikako nije dolazilo pravo vrijeme i prilika za to. I sada, kada je napokon došlo, evo me, ja sam tu i idem”, odlučno je rekla s. Urša.

Afrika je istovremeno lijepa i opasna, vesela i tužna. Nije nepoznanica da su i u novije vrijeme stradavali misionari u Africi. Na pitanje jesu li zabrinute za vlastiti život sestre su odgovorile da dođu trenuci kada ih uhvati strah, ali da su to samo trenuci. Važno im je da tamo idu zajedno, ali je ovo svakako i Božji poziv što znači da im neće nedostajati Njegove zaštite i vodstva na putu prema nepoznatome.

Prije odlaska sve četiri sestre su prošle obuku i duhovnu pripravu. Najprije su pohađale tečaj engleskoga jezika u Dublinu u Irskoj, a neposredno prije odlaska u provincijalnoj kući u Sarajevu održana je duhovna obnova. Tijekom duhovne obnove sestre su imale priliku čuti iskustva misionara koji već godinama misionare u Africi: fra Pere Vrebca, s. Ivke Piplović i s. Samuele Šimunović.

Duhovne vježbe na temu „Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje” vodio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Josip Jozić. Također je upriličen susret i razgovor s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem koji je istaknuo važnost odlaska sestara u misije za cijelu mjesnu Crkvu te ih je ohrabrio da budu otvorene vodstvu Duha Svetoga u novoj sredini. Prilikom posjeta Misijskoj središnjici u Sarajevu podršku budućem misionarskom radu i evangelizaciji afričkoga kontinenta sestrama je iskazao i Nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH mons.

Luka Tunjić. U sarajevskoj katedrali Presvetoga Srca Isusova na Misijsku nedjelju 21. listopada, tijekom misnoga slavlja koje je predvodio nadbiskup Vinko kard.

Puljić, sestre su primile misionarski križ.

Na spomendan posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić, 25. listopada, otputovale su u Ugandu.

U pratnji sestara tijekom sljedeća tri mjeseca bit će provincijalna poglavarica s. Kata Karadža koja objašnjava da je to ujedno i njezin službeni boravak sa sestrama, ali i da želi zajedno s njima dijeliti početke svakodnevnice u novom okruženju te im biti podrška.

Za kraj susreta sestre su poručile kako odlaze u vjeri i nadi da će ostvariti svoje misijsko poslanje, a zamolile su i sve čitatelje Svjetla riječi da ih na tom putu prate svojim molitvama. Danas kada se mnogi dezorijentirano „lome” na raskrižjima života, ove nam hrabre sestre svojim primjerom poručuju da se ne treba bojati novih životnih izazova niti treba čekati idealne uvjete. Dovoljno je samo imati pouzdanja u Božju prisutnost i krenuti. Sve drugo znači odmah na početku izgubiti. Mi se u Svjetlu riječi pridružujemo molitvama i želimo im Božji blagoslov i uspjeh na afričkoj njivi Gospodnjoj.

st u d en i 2018 .

43

S našima u svijetu

HKŽ VICTORIA

Piše fra Mogomir Kikić

NA KRAJU

ZEMLJE U antičko se doba vjerovalo da se finis terrae nalazi na obali zapadne Europe, na području današnje Španjolske. Otkrićem novih kontinenata takvo mišljenje se promijenilo i izraz „kraj svijeta” premješten je daleko prema Zapadu. Zapadno od otoka Vancouver u Kanadi kopna više nema pa naši ljudi često kažu da su došli iz domovine ovamo na „kraj Zemlje”.

H

rvatski mornari zaposleni na brodovima ondašnjih europskih država ubrajaju se među prve Europljane koji su stigli na američku obalu.

Tomu svjedoče mnogi pisani dokumenti, ali i drugi dokazi koje treba znanstveno obraditi. Tako se primjerice jedno pleme u Americi zove Croatian Indians – Hrvatski Indijanci. Neki hrvatski mornari stigli su i na obalu Kanade, o čemu svjedoče nadgrobni spomenici iz 15. st. na kojima su napisana njihova imena.

Prvi veći dolazak Hrvata u Kanadu bio je u 17. stoljeću kada je na ovim područjima vladala potražnja za dobrim ribarima. A upravo je među Hrvatima bilo poznatih i traženih ribara.

Na „kraj Zemlje”, odnosno na otok Vancouver koji je ujedno i najveći otok 44 svjetl ori jeci . ba

zapadne Kanade, Hrvati stižu dosta kasnije. U 19. stoljeću zabilježen je najveći broj doseljenih Hrvata koji su pristizali kao mornari, trgovci, ribari i rudari, a vrlo brzo postali su većinski stanovnici otoka.

Naselili su mjesta Nanaimo, Ladysmith i Wellington te kasnije i Viktoriju.

Nastanak HKŽ Victoria

U hrvatskoj su povijesti 19. i 20. stoljeće zapisani kao stoljeća iseljavanja. Takvo stanje je potaknulo domovinsku hrvatsku Crkvu na skrb o hrvatskim iseljenicima. Stoga su na ovo područje poslani misionari splitske Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Prvi misionar bio je fra Ambroz Budimir. Svoju je misiju započeo u Port Alberni gdje je misionario od 12. do 16. prosinca

1961. godine. Već je tada prepoznata prilika za stvaranje Hrvatske katoličke misije na otoku Vancouver. Istovremeno je Port Alberni pružao mogućnosti zaposlenja te se u njemu nastanio veći broj hrvatskih vjernika.

Od 1964. godine misionarski počinje djelovati i fra Zvonko Radošević, a 1968. godine pridružuje im se fra Bono Prcela. Fra Ambroz je svoje misijsko poslanje u Kanadi završio 1970. godine. Osim navedenih, otok Vancouver povremeno su pastorizirali i fra Miroslav Ančić, fra Pavao Norac – Kevo, fra Dalibor Grčić i drugi. Godine 1974. fra Zvonko Radošević biva imenovan stalnim dušobrižnikom Hrvata otoka Vancouver. Svetu misu je 1985. godine slavio u francuskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Tada su hrvatski vjernici poželjeli imati svoju crkvu te su počeli tražiti lokaciju za njezinu izgradnju. Prvo zemljište je kupljeno 1981. godine po preporuci Josie Kardum, ali gradnja crkve nije bila realizirana.

Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća stvaraju se prve folklorne skupine. Nedugo zatim je, prema naputcima fra Ljube Krasića, osnovana hrvatska škola. Od ondašnjega ravnatelja ureda za Hrvatske inozemne pastve mons. Stankovića traženo je da pošalje stalnoga svećenika, župnika, što je on i učinio. U župu dolazi fra Ante Jurić, a vjernici nastavljaju tražiti teren za izgradnju crkve koji je uskoro i pronađen zajedno sa zgradom. Tako je dotadašnji centar St. Thomas More postao hrvatska katolička crkva koju je 15. rujna 1985. godine posvetio mjesni biskup Remi De Roo. Za zaštitnika crkve i župe izabran je sv. Leopold Bogdan Mandić, a prvim župnikom imenovan fra Ante Jurić. Tada su počele razne aktivnosti na području župe. Već je sljedeće godine u Viktoriji prvi put organiziran Hrvatski folklorni festival.

Nakon fra Ante kraće su vrijeme službu župnika vršili fra Mate Markota i fra Jerko Ćaleta. Nakon toga župa neko

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

MIRA NI OBNOĆ

NI OBDAN Najteže stanje za fratre i katolike u osmanlijskoj Bosni bilo je u razdoblju od Kandijskoga (1645. – 1669.) do Banjolučkoga rata (1737.). Mlečani su znali da u Kandijskom ratu bez potpore franjevaca ne mogu računati na pomoć i potporu naroda. Stoga se obraćaju bosanskom provincijalu s molbom da poradi na tome da franjevci i katolici budu na mletačkoj strani.

I

zaista, franjevci Bosne Srebrene u Dalmaciji priklanjaju se Mletačkoj Republici i daju svoj doprinos u Kandijskom ratu. Svoju srdžbu na franjevce Osmanlije iskaljuju ponajprije pustošenjem franjevačkih samostana u Dalmaciji i ubijanjem pojedinih fratara.

Janjičari su se pobunili protiv sultana Ibrahima, svrgnuli ga s prijestolja i ubili 1648. godine. Nastalo je bezvlađe i žestoki progoni, posebice u BiH. Ohridski nadbiskup fra Rafael Levaković pisao je prefektu Propagande iz Zadra 1648. godine da su katolici u Bosni stjerani u bijedno stanje, spasili se bijegom u planine, jedu korijenje trava i koru sa stabala. Bosanski biskup fra Marijan Marović pisao je Propagandi 1655. godine da je zadnjih 35 godina 45 crkava porušeno ili 48 svjetl ori jeci . ba

pretvoreno u džamije u onim mjestima gdje je većina katolika prešla na islam.

U Bosni je ostalo 10 samostana i još 15 crkava po župama. Svi su bili u teškom stanju, siromašni i prezaduženi.

Franjevački samostan u Gradovrhu dugovao je 15 000 austrijskih dukata uz kamatu od 15 %. Osmanlije prijete da će crkvu pretvoriti u džamiju ako se što prije ne otkupi. Slično je i s drugim samostanima. Za isplatu dugova fratri su vjerovnicima zalagali crkveno ruho i posuđe, prodavali kućno i sobno pokućstvo, čak su prodavali i brave s vrata, poslali su 16 fratara u europske zemlje da skupljaju milodare. Osobito je bilo teško stanje 1673. godine dolaskom novoga paše koji je izričito govorio da je došao uništiti katolike. Zabranio je sla-

viti pučke mise, povećao danke, prijetio ubojstvom i samom biskupu. Iz Bosne se tada iselilo 6000 katoličkih obitelji jer nisu mogle više podnositi bijedu i zlostavljanja. Oni koji nisu mogli pobjeći, izlaz su vidjeli u prijelazu na islam. „Katoličku vjeru zadržale su samo one obitelji koje su bile voljne izgubiti svu svoju nepokretnu imovinu i živjeti kao kmetovi i bespravna raja na posjedima aga i begova”, o tom vremenu piše Dominik Mandić.

Uvođenje džulusa

Uz mnogobrojne poreze: desetina na zemljišne proizvode, najamnina, glavarina, travarina, džizija (harač)... koje su kršćani plaćali, uveden je 1672. godine i poseban porez fratrima, džulus. Svakom novom veziru koji nastupa na službu, fratri su morali platiti određeni iznos novca i dati nešto u naravi da bi od njega dobili pismeno dopuštenje da smiju obavljati vjerske obrede. Ponekad se vezir u godini dana mijenjao nekoliko puta pa se toliko puta morao plaćati i džulus.

U novcu se plaćalo 1400 groša. Iznos su podijelili samostani međusobno: fojnički 600, sutješki 420 i kreševski 380 groša. U naravi se davao: ovan, šećer, kruhovi, sapuni i svijeće. Sve je teklo po određenom ceremonijalu. Na kraju bi vezir gvardijane zaogrnuo binjišem (čohanim ogrtačem) i dao im pismenu potvrdu da su platili džulus.

Posljedice Bečkoga rata

Mnogobrojna osmanlijska vojska došla je 1683. godine pred zidine Beča i nakon dvomjesečne opsade doživjela potpuni poraz. Austrija, Poljska i Mletačka Republika sklopile su savez protiv Osmanlija. Stanovnici Dalmacije, Slavonije i Ugarske pokrenuli su Rat za oslobođenje i započeli istjerivati Osmanlije sa svoga područja. Rat je nazvan Bečkim ratom (1683. – 1699.) kojim je okončana osmanlijska premoć u Europi. Oslobođena je južna Ugarska, Temišvarski Banat, Srijem, Slavonija, Banija, Lika i zagorska Dalmacija. Muslimansko je

Razgovor Razgovarala Anita Tolo

DR. DON JURE STRUJIĆ,

profesor dogmatske teologije

Internet je PROZOR U SVIJET J

ure Strujić rođen je 9. ožujka 1959. godine u Splitu. Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju završio je u Splitu. Na tamošnjem KBF-u diplomirao je 1984. godine i zaređen je za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije. Od 1992. godine voditelj je knjižnice na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, a vršio je i službu voditelja informatičkih poslova te službu CARNet i Microsoft koordinatora kao i webmastera.

50 svjetl ori jeci . ba

Godine 2012. obranio je licencijat na temu „Evangelizacijsko poslanje Crkve pred izazovima novih oblika masovne komunikacije”, a 2015. godine obranio je doktorski rad na temu „Evangelizacijsko poslanje Crkve i novi oblici komunikacije”. Od prosinca 2016. godine promaknut je u zvanje znanstvenoga suradnika.

Crkva je poslana širiti evanđelje i putem suvremenih oblika komunikacije.

Kad je i kako počelo ostvarivanje ovakve evangelizacije? Čovjek je biće komunikacije te se ostvaruje i raste u suodnosu i razgovoru. Kroz komunikaciju se događa posredovanje duhovnoga, intelektualnog i emocionalnog sadržaja drugim osobama. Riječ je zapravo prvo sredstvo i oblik komunikacije. I sam Bog je po utjelovljenoj Riječi, Bogočovjeku Isusu Kristu nama progovorio. Tako se i navještaj evanđelja

uvijek događa u susretu i riječi. Riječ izgovorena, pisana ili prenesena putem sredstava komunikacije od početka je u temeljima navještaja. Razvoj tehnike usmenoj i nenadoknadivoj riječi dodaje i nove oblike posredovanja putem tiska, radija, filma, televizije te u zadnjim desetljećima posebno razvojem interneta i društvenih mreža.

Kroz svoj povijesni hod Crkva je novijim medijima pristupala s određenom suzdržanošću i oprezom. Da bismo taj oprez bolje razumjeli, potrebno je dublje zaroniti u duh vremenâ u kojima se to događalo. Veliki preokret u odnosu Crkve prema medijima dogodio se na Drugom vatikanskom saboru dekretom o sredstvima društvene komunikacije Inter Mirifica te dokumentima Gaudium et spes, Lumen Gentium, Ad gentes te Christus Dominus. O medijima se započinje govoriti kao o „divnim Božjim darovima”. Postsaborsko vrijeme oživotvorenja saborskih odluka posebno je obilježeno otvaranjem Crkve prema medijima. Ovo otvaranje Crkve prema novim sredstvima komunikacije potaknuto je i činjenicom nagloga tehnološkog razvoja koji je i od Crkve zahtijevao nužnu prilagodbu i korake put „posadašnjenja” koje je Koncil započeo.

Je li Crkva dovoljno prilagodila svoje djelovanje novim tehnologijama i suvremenim načinima komunikacije?

Nažalost, Crkva nije u dovoljnoj mjeri odgovorila novim mogućnostima i izazovima koje pred nju postavljaju nove komunikacijske tehnologije. Na počecima interneta, a tako i u kasnijem razvoju postojali su pojedinci koji su s velikim oduševljenjem i entuzijazmom prihvatili nove mogućnosti. Oni su utrli staze novim oblicima evangelizacije putem crkvenih mrežnih portala, župnih stranica ili osobnih blogova. Međutim, taj iskorak bio je nepotpun jer se nove digitalne platforme uglavnom koristilo kao „oglasne ploče” za crkvene sadržaje.

Zaboravlja se dinamičnost i zahtjevnost

suvremenih načina komuniciranja koja uključuje odgovornost, dijaloški proces s dvosmjernom komunikacijom i transparentnost. To je ozbiljan i odgovoran put na kojem argumenti i životno svjedočenje kršćanskoga digitalnog profila imaju posebno mjesto.

Crkva je kroz klasične oblike navještaja navikla uputiti poruku onima koji su je kao pasivni recipijenti mogli prihvatiti ili odbiti. Takav jednosmjerni proces, vrlo često je isključivao dijalošku komponentu, sučeljavanje te snagu argumenata. Stječe se dojam da Crkva još uvijek nema dovoljno snage i hrabrosti zakoračiti u medijski prostor na dinamičniji i odgovorniji način. Čini se da Crkva nije dovoljno pripremljena za nove medijske izazove, nemamo niti osposobljenih medijskih djelatnika te vlastitih medijskih resursa, a istupi crkvenih predstavnika često pokazuju nesnalaženje u zahtjevnom medijskom prostoru, nespretne izjave i nespremnost za transparentnost koja je uvjet autentičnoga svjedočenja evanđelja. Radije se ostaje u okvirima klasičnoga medijskog obrasca bez snage

Vjerujem da će generacije novih pastoralnih djelatnika u tome značajnije uspjeti.

Sve veći broj ljudi se služi internetom i većinu informacija preuzima s interneta, pogotovo s društvenih mreža.

Internet je postao izvorištem informacija. Brza dostupnost različitih podataka pridonijela je činjenici da danas mnogi ljudi sve informacije koje su im potrebne traže na mreži. Teško je razlučiti prave od krivih informacija te razlikovati istinu od laži. Sve ovo dovodi do svojevrsne krize znanja, zaboravlja se čitati, analizirati, istraživati i prosuđivati. Događa se svojevrsna duhovna i intelektualna atrofija. Kao posljedicu ovakvoga stanja uočavamo očitu krizu čitanja i stvarnoga intelektualno-istraživalačkog rada, siromaštvo rječnika i općega znanja te krizu znanosti, posebno one humanističkoga smjera.

Podaci i informacije s internetskih stranica uzimaju se „zdravo za gotovo”, bez kriterija prosudbe, promišljanja ili provjere. Prostor mreže omogućuje bilo kome da bilo što ponudi kao

Papa Ivan Pavao II. u svojoj Poruci za dan medija 2001. godine naglašava kako je internet „prozor u svijet” putem kojega se nude „veličanstvene mogućnosti za evangelizaciju” te poziva cijelu Crkvu da „izveze na pučinu” internet mreže. da se „izveze na pučinu” digitalne mreže, na što nas je više puta pozivao i poticao sveti papa Ivan Pavao II. Internet bi trebao postati mjesto osluškivanja, susreta i dijaloga, otvorenosti i svjedočenja kršćanskoga poslanja.

Bili bismo uspješniji i autentičniji kada bismo u forumskom ozračju digitalnoga prostora ostvarili više argumentiranoga dijaloga te svjedočku jasnoću kršćanskoga digitalnog profila vrednujući i angažman kršćanskih laika.

„informaciju”, „činjenicu” ili „provjereni podatak”. Tako se stvaraju nove „istine”, prekraja se povijest, utječe se na stavove i prosudbe. K tome, mnogobrojni podaci i navodne „činjenice” zlonamjerno se plasiraju u javnost, a o važnim temama progovara se na pojednostavljen način, banalizirajući ih. Istovremeno samozvani stručnjaci objašnjavaju teme u koje zapravo nisu uopće upućeni. Ovo je posebno opasno kada se progovara o moralnim, st u d en i 2018 .

51

Uz temu broja

Piše Nikolina Marčić

NOVE MREŽE ZA

RIBARE LJUDI Odlazak na godišnji odmor, koncert, u kino, na planinu ili u trgovinu u današnjem modernom svijetu kod nekih ljudi rijetko može proći, a da ne bude zabilježen na društvenim mrežama. Za mnoge je važno cijeli svijet obavijestiti o tome što u tom trenutku rade. Čini se kako su se ljudi uistinu počeli voditi onom izrekom: „Ako nije bilo na društvenim mrežama, nije se ni dogodilo.”

I

nternet je 1969. godine osnovalo američko Ministarstvo obrane ARPANET (prva četiri slova su kratica za Advanced Research Project Agency – Agencija za napredne istraživačke projekte, a net označava računalnu mrežu) te je bio zamišljen kao vojna veza. Naime, za vrijeme Hladnoga rata šezdesetih godina prošloga stoljeća, u strahu od nuklearnoga napada, ARPANET je projektiran tako da može funkcionirati čak i ako bomba bude bačena na dio uspostavljene mreže. U međuvremenu se prepoznaje sva moć interneta te započinje njegova komercijalizacija. Možemo reći da se formira jedan novi, virtualni svijet u čijem temelju se nalaze društvene mreže.

Začeci mreže u Crkvi

Internet i društvene mreže imaju vrlo pozitivne strane sve dok ih čovjek koristi umjereno i živeći u stvarnome, a ne u 54 svjetl ori jeci . ba

virtualnome svijetu. One su prožele sve pore ljudskoga života, više ih se ne koristi povremeno i usput te stvaraju nove potrebe, stil života i oblikuju kulturu. Prema podacima centra za statistiku Internet World Stats prošle je godine u svijetu bilo 3,73 milijarde surfera što predstavlja oko 49,6 % ukupne svjetske populacije dok je 1995. godine bilo manje od 1 % korisnika interneta. Dakle, jasno je kako se danas na internetu i društvenim mrežama odvija svakodnevni život ljudi pa nije čudno kada se internet naziva sedmim ili digitalnim kontinentom na kojemu mnogi žele pokazati svoju prisutnost.

I Crkva je vrlo rano započela svoje prisustvo u svijetu interneta. Tako je već 1995. godine otvorila službenu mrežnu stranicu predstavljanjem Papine božićne poruke. Na taj se način pokazala prisutnom u prostoru novonastale internetske mreže. U početku su crkvene

mrežne stranice bile vrlo skromno dizajnirane, a isti takvi su bili i sadržaji na njima. Međutim, ono što je tada bilo važno jest prepoznata volja i želja Crkve da zakorači u svijet interneta. Crkveno učiteljstvo duže vrijeme govori o korištenju interneta u evangelizacijskom poslanju Crkve, ali i o opasnostima i rizicima koje Internet unosi u svakodnevni život ljudi. Etika na Internetu i Crkva i Internet su dva dokumenta Papinskoga vijeća za sredstva društvenih komunikacija iz 2002. godine koja ističu važnost novoga sredstva u evangelizacijskom poslanju Crkve i upućuju na moralna načela vezana uz korištenje interneta.

O ovoj temi govori još nekoliko kasnijih dokumenata kao što je Apostolsko pismo Ivana Pavla II. pod naslovom Brzi razvoj iz 2005. godine, potom Pastoralne smjernice Hrvatske biskupske konferencije Crkva i mediji iz 2006. godine.

Općinstvo svetih

Piše fra Vjeko Eduard Tomić

POČINJE NA

ZEMLJI

Svetkovina Svi sveti, jednako kao i mjeseci listopad i studeni – kada se odlazeći na groblja s čežnjom prisjećamo svojih pokojnika i molimo za njihov vječni smiraj u Bogu, nadajući se budućem zajedništvu s njima i sa svima svetima – povod je da se pozabavimo člankom Vjerovanja: Vjerujem u općinstvo svetih.

O

vaj članak vjere govori nam da je zajedništvo nas živih vjernika i naših pokojnika te onih koji su već dosegli rajsku slavu itekako moguće još dok smo na ovom svijetu. Učenje Crkve o tome temelji se na Svetom pismu i na tradiciji Crkve. Ispovijest kako mi kršćani vjerujemo u „općinstvo svetih” (latinski: communio sanctorum) nalazi nam se u onom kraćem Vjerovanju, poznatom u našim molitvenicima pod naslovom Apostolsko vjerovanje. Većinom smo ga naučili uoči prve pričesti, među desetak molitava i obrazaca biblijskih i crkvenih učenja. Izričaj se nalazi u rečenici Vjerovanja koja glasi: „Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, život vječni.”

56 svjetl ori jeci . ba

Zajedništvo Kristovih udova

Katekizam Katoličke Crkve u broju 946. navodi kako je vjerovanje u „općinstvo svetih” tumačenje prethodnoga članka, onoga o vjerovanju u svetu Crkvu katoličku. „Što je Crkva ako ne zbor svih svetih?” ponavlja Katekizam riječi biskupa Nicete Remezijanskog (335. – 414.), najzaslužnijega za ovu kovanicu budući da se u njegovim spisima nalazi njezin najstariji spomen u ranokršćanskoj književnosti te odgovara kako je Crkva upravo općinstvo svetih. Ovaj članak je svoje stalno mjesto u Apostolskom vjerovanju našao oko 400. godine. Smatra se da je prvi put na to mjesto umetnut negdje u južnoj Francuskoj. Ne može ga se u tom obliku pronaći nigdje u Svetom pismu niti u bilo kojem obrascu Vjerovanja kod istočnih kršćana.

Hrvatska riječ „općinstvo” koja se u suvremenom govoru još jedva igdje drugdje koristi prijevod je latinske riječi communio, a ova pak grčke riječi koinonia kojom se označava neko intimno dioništvo, sudjelovanje, zajedništvo.

Tko su pak ovi sveti? Dva su moguća tumačenja koja onda daju i dva značenja ove formule. Sanctorum može biti genitiv množine od riječi sancta (svetinje) pa bi u tom slučaju formula označavala „zajedništvo u svetim stvarima”, prije svega u euharistiji. Ako se u drugom slučaju ovaj sanctorum uzme kao genitiv množine od riječi sancti (sveti), onda se formulacija može shvatiti kao „zajedništvo između svetih osoba”. Čini se da je u početku svoje primjene ovaj izričaj više označavao zajedničko posjedovanje spasenja da bi tek kasnije s vremenom poprimio svoje drugotno značenje – nadnaravno zajedništvo svih vjernika u Kristu – nas živih na zemlji, duša koje se nalaze u čistilištu te blaženika koji su već u nebu.

Više je mjesta u Svetom pismu koja su mogla poslužiti kao polazište za postupno oblikovanje ovoga pojma, odnosno za kasnija shvaćanja Crkve i vjernika, živih i mrtvih kao općinstva svetih. Primjerice, Djela apostolska navode nam kako su članovi prve zajednice u Jeruzalemu bili „postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama” (2,42). Štoviše, tom prvom kršćanskom mnoštvu uspijevalo je biti „jedno srce i jedna duša” (4,32) pa je „među njima sve bilo zajedničko”.

Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima piše: „Ni jedan od vas ne živi samom sebi i ni jedan ne umire samom sebi” (14,7). U istoj poslanici ističe kako su vjernici, iako mnogi, „jedno tijelo u Kristu, a s obzirom na pojedince, udovi jedan drugome” (12,5). Ista misao o vjernicima kao o otajstvenom, živom Tijelu Kristovu koji postoje samo u međusobnom odnosu i u duhovnoj sraslosti jednih s drugima, nalazi se u 1 Kor 12.

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

POSAVSKI

KULTUROCID Dana 2. srpnja 1992. u zrak se nakon snažne eksplozije na Plehanu izdigao oblak prašine koji se izdaleka vidio: minirani su samostan i crkva sv. Marka u razornom pohodu srpske vojske.

V

iše ni za okorjele sumnjičavce nije bilo dvojbe da će srpska armada, vrhunski naoružana oružjem bivše jugoslavenske armije, „očistiti” posavski kraj od svega što nije srpsko: od stanovnika toga kraja, njihovih domova i posjedā, njihovih sakralnih prostora i svega onog što na bilo koji način na njih podsjeća. (Ulogu službene hrvatske politike ovdje zaobilazimo.) Srpska je strana, s obzirom da su u startu imali ogromne prednosti u naoružanju, shvatila taj trenutak kao povijesnu priliku za ostvarenje stoljetnoga sna o stvaranju Velike Srbije sa zapadnom graničnom crtom negdašnjega Osmanskog Carstva, dakako, na račun BiH i Hrvatske!

Usprkos nedostižnim prednostima u oružju, armada je na koncu rata doživjela težak povijesni poraz od hrvatske vojske, a samo zahvaljujući međunarodnoj zajednici nije doživjela još veću katastrofu. Ipak je Bosanska Posavina, nepravedno, Daytonskim sporazumom 58 svjetl ori jeci . ba

najvećim dijelom pripala srpskom osvajaču s lošim posljedicama po hrvatsko protjerano stanovništvo koje se bojalo vratiti pod vlast onih koji su ih prognali i domove im spalili.

U osvajačkom pohodu srpske vojske na Bosansku Posavinu sustavno su razarana, zajedno s crkvama, i umjetnička djela kojima su osobito bile bogate franjevačke crkve. U ranijim opisima srušenih sakralnih objekata ta djela nisu spominjana. Stoga ovdje govorimo o uništenim likovnim umjetničkim sadržajima i to u franjevačkim crkvama na prostoru između Save i lijeve strane rijeke Bosne: na Plehanu, u Foči, Gornjoj Dubici, Koraću, Potočanima, Svilaju i Žeravcu. Iako su župe nastale koncem 18. i u 19. stoljeću, crkve su znatno mlađe jer je njihova gradnja bila dopuštena tek pod konac turske vladavine. Jedina iz turskoga vremena je crkva u G. Dubici, sagrađena 1856. godine, a i ona je nestala u razaranju. Crkva na Plehanu

dovršena je 1902., a ostale su izgrađene kasnije tijekom 20. stoljeća. Najmlađa je u Foči gdje je, nakon urušavanja crkve arhitekta K. Pařika (Paržika) zbog loših temelja, izgrađena nova 1990/91. po projektu arhitekta Zlatka Ugljena, za koju je autor inspiraciju našao u starohrvatskoj sakralnoj arhitekturi u Dalmaciji. Na fočanskom brežuljku doimala se kao skulptura u prirodi. Nažalost, minirana je već u ljeto 1992. i time je uništeno jedno vrsno estetsko zdanje.

I druge spomenute crkve doživjele su sličnu sudbinu, osim donekle one u Potočanima, a tako su završile i podružne crkve i kapele u župama.

Od sredine 70-ih i tijekom 80-ih godina 20. stoljeća te su crkve sustavno likovno-umjetnički uređivane. U njima, naime, nije bilo slika ili kipova s potpisom umjetnika. Uglavnom se radilo o tipskim radovima nastalim u tirolskim ili sličnim radionicama kakvih se moglo naći i u drugim našim crkvama. One su služile vjerničkoj pobožnosti, ali to nije bilo u duhu ni na tragu tradicije crkvene umjetnosti kakva je bila prethodnih stoljeća u Europi kada je dosezala vrhunce.

Prijelomni trenutak nastupio je prije četrdesetak godina. A u tom kontekstu jedan događaj je vrijedan posebne pozornosti: to je umjetnička donacija velike zbirke od nekoliko stotina umjetnina samostanu Plehan fra Vjeke B. Jarka. Umjetnost je tako počela ulaziti na velika vrata u sakralne prostore franjevaca, ona se sve više udomaćivala. S konca 70-ih godina i u sljedećem desetljeću protekloga stoljeća franjevci pozivaju eminentne likovne umjetnike, uglavnom hrvatske, koji rade vitraje, djela u mozaiku, zidne slike, kipove u kamenu i drvu, uljane slike na platnu...

Bio je to sretni trenutak za posavski kraj, za vjernike, za franjevce, za likovnu umjetnost. Ona postaje sastavnicom vjerničke duhovnosti i evanđeoskoga naviještanja franjevaca u pastoralnom radu. A onda je krenulo po zlu. Krenula

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

ODNOS PREMA

ISLAMU

Josip Juraj Strossmayer bio je u pravom smislu Hrvat i katolik svoga vremena pa se to odrazilo i na njegov odnos prema islamu i muslimanima. U hrvatskim je krajevima pojava islama bila vezana uz prijetnju koja je dolazila od otomanske države.

P

ostojala je ideja o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva” i Hrvatima borcima „za krst časni i slobodu zlatnu”, koja je uvelike oblikovala protuislamsko raspoloženje kao nacionalnu odrednicu. Istovremeno je stav Katoličke Crkve bio da je Muhamedovo učenje bilo krivovjerje i zabluda koju treba osporiti, a širenje svim sredstvima suzbijati. Hrvatski narodni preporod, kao i ideje slavenske uzajamnosti i južnoslavenstva kojima se opiralo germanizaciji, mađarizaciji i talijanizaciji te oslobođenju od stranih vlasti, također su bili obilježeni snažnim antiislamskim i antiosmanskim diskursom kao ujedinjujućim elementom koji je jasno uobličen u djelima braće Mažuranića Smrt Smail-age Čengića i Pogled u Bosnu. U takvom je ozračju oblikovan i Strossmayerov pogled na islam i muslimane.

Nalazeći se na čelu biskupije na granici s Otomanskim Carstvom, Strossmayeru 60 svjetl ori jeci . ba

nije nedostajalo informacija o teškom življenju katolika u teokratskoj islamskoj državi i nedaćama s kojima su se suočavali. Najčešće su ih posredovali bosanski franjevci. Također je osobno bio pogođen osmanskom okupacijom budući da je pravno, ali ne i stvarno bio biskup „bosanski”. Naime, nije mogao vršiti jurisdikciju nad Crkvom u Bosni. Usto, Strossmayer kao katolički biskup druge polovice 19. stoljeća nije mogao razmišljati u kategorijama vjerske slobode i međureligijskoga dijaloga s islamom.

Ideja kršćanske Europe

U političkom smislu, biskup je Europu promatrao kao „obitelj kršćanskih naroda” čiji se međusobni odnosi temelje na evanđeoskim vrednotama. Stoga je islam smatrao „rak-ranom i gangrenom” na tijelu kršćanstva. U Memorandumu upućenom 1876. godine ruskoj

vladi Strossmayer je javno iznio kako su Osmanlije „po svojoj vjeri i zakonu apsolutno nesposobni da budu na čelu kršćanskim narodima, jer povlasticama same vjere, koja je kod njih ujedno i građanski zakon, to jest po božanskoj i nepromjenljivoj, kako oni misle, odredbi samo su sljedbenici Korana pozvani da gospoduju, da ljenčare, da uživaju i da se izgredima svakakvih poroka troše ili da se neprestano razdražuju na svaku okrutnost i barbarluk protiv nesretnih kršćana. Koran uči da su kršćani, po apsolutnoj božjoj volji, zanauvijek osuđeni da budu robovi te da život, slobodu i radinost svoju neprestano žrtvuju volji i hiru svojih gospodara. Ropstvo je u drugim zemljama i narodima djelo ljudske volje, a kod Turaka je to Božja odluka. Stoga je sudbina nesretnih kršćana u Turskoj apsolutno nepromjenljiva”. Engleskom državniku Gladstoneu piše kako je „ciela poviest Turaka napisana u tri rieči: glup, arogantan i lien”.

Na biskupov odnos prema muslimanima zasigurno je utjecao i njegov politički oponent Ante Starčević koji je nakon propasti hrvatskoga nacionalnog pokreta unutar Habsburške Monarhije sredinom 19. stoljeća započeo idealizaciju osmanskih društvenih i političko-pravnih ustanova, dok je u nastojanju njihove integracije u hrvatsku naciju muslimanima dodijelio epitet „cvijeća hrvatskog naroda”. Čak je afirmativno pisao o proroku Muhamedu, dok se na političkom planu opirao bilo kakvom povezivanju Hrvata s drugim slavenskim narodima. Tako se izravno suprotstavio Strossmayeru, i kao biskupu i političaru kojemu je bilo stalo do širenja katoličanstva i slavenskoga jedinstva. Nasuprot Starčevićevu vjerskom liberalizmu, Strossmayer se svim silama trudio da kršćanske vrednote upravljaju javnim životom i s jednakim se elanom borio protiv svega što se nije uklapalo u kršćanski civilizacijski krug kao što je to slučaj s islamom.

Ekskluzivnom hrvatstvu pravaša suprotstavljao je južnoslavenstvo. Držeći

KULTURA

Piše Leona Sabolek

SLAVLJENIKU

U SLAVU S

većenik, slikar, humanist, akademik fra Petar Perica Vidić proslavio je svoj 80. rođendan retrospektivnom izložbom 1. listopada 2018. godine u sarajevskoj galeriji Collegium artisticum gdje su među 90 izloženih radova zastupljene i sačuvane njegove slike iz gimnazijskih i studentskih dana.

Iako slika još od školskih klupa, fra Perica je punu afirmaciju postigao slikajući u apokaliptičkom okruženju ratnoga Sarajeva. Tada su u mraku destrukcije zračile rascvjetane boje na njegovim

62 svjetl ori jeci . ba

platnima. Do sada je svoje radove izlagao na preko 100 izložbi, a monografije i priznanja koja je dobio tijekom više od 60 godina umjetničkog rada pokazani su u vitrinama. Govoreći o umjetnikovom životu i radu, povjesničarka umjetnosti Snježana Mutapčić citirala je njegove riječi: „Često imam osjećaj, prilikom pokreta kista, da ja nisam gospodar svoje ruke. Ko da neka unutarnja energija dominira i upravlja tom rukom i ta ruka poprima veliku silinu pokreta i traži jarke boje.” Izložbu je otvorio

predsjednik Akademije nauka i umjetnosti BiH Miloš Trifković. Moderatorica je bila kustosica Sanela Nuhanović, a u glazbenom je dijelu nastupio Zbor bogoslova Franjevačke teologije fra Nenad Dujić.

O slikarstvu fra Petra Perice Vidića rečeno je toliko da bi se moglo činiti kako je rečeno sve. Uz njegovo ime spominjao se ekspresionizam, Van Gogh, njemački romantizam, iako ima samosvojan slikarski put. Fra Perica van pomodnih utjecaja u likovnoj umjetnosti iznosi svoje viđenje svijeta. On zaista može iznenaditi ostajući pritom prepoznatljiv, prepuštajući se ljepoti i snazi boje.

Na svojim ranijim platnima fra Perica zadržava svjetlost koja krajolicima daje pečat prirodnosti, prepoznatljivost bosanskih krajeva. Ništa manje ga ne privlači more, obala s brojnim uvalama, otocima te svi prijelazi zapamćeni na dodiru kontinentalnog i mediteranskog okoliša. Na tim platnima dah toplog podneblja naprosto struji. U postupnom napuštanju realnog krajolika kroz stilizaciju i igru boja stiže do nove faze u kojoj priroda postaje građa za izražavanje apstraktnih pojmova. Nakon terakote, zelene i plave, dominira plava.

Da li kao znak nade ili simbol vječnosti neba? Boja postaje dominantna, potezi kista sve smjeliji i razigraniji otvarajući put u najskriveniji svijet umjetnikove mašte. Oblici se još više reduciraju i navode na dublja razmišljanja, pri čemu nisu manje važni ni poetski nazivi koje daje svojim slikama. Slikar tako postiže cilj istinske umjetnosti – njegovo djelo komunicira s gledateljem. Na slikama najčešće nema ljudske figure, ali se nazočnost čovječnosti nazire na svakoj.

Duh autora kao da zrači iz njih.

Najnovija djela karakteriziraju pastelne boje prelijepih zima koje fra Perica tako voli slikati. To su platna koja isijavaju svjetlost jer slikarstvo fra Petra Perice Vidića i jest jedan vid molitve, veličanja Stvoriteljeve moći.�

2019

Kalendar svetog Ante

Knjiga Kalendar sv. Ante donosi tekstove o pet crkvenih zapovijedi. Potom u rubrici Franjevaštvo otkrijte iznova detalje o životu svetoga Franje i o franjevačkim pučkim misijama. Iz raznih krajeva Bosne stižu reportaže o izrazima pučke pobožnosti poput grobova narodnih svetaca ili pak Gospojinskim zornicama u Osovi.

Naši krajevi i ljudi donose zanimljive prikaze poznatim osobama i stvarima iz javnoga života, primjerice o crkvi i zvoniku sv. Ante u Bihaću.

Ističemo i tekstove o izazovima obitelji i o Biblijskim temama. Čitajte i o velikanima prošlosti i događajima koji su zadivili svijet poput prvih ljudi na mjesecu. Jednako su vrijedni tekstovi o franjevcima koji su ostavili dubok trag u povijesti Bosne Srebrene.

Knjigu, džepni i jednolisni Kalendar sv.

Ante resi mozaik sv. Ante iz Đakovice.

Dvanaestlisni Kalendar sv. Ante ilustrirala je akademska slikarica Ivana Ćavar.

Za više informacija pozovite

033 726 200

Svjetlo riječi • 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: 033 726 200 • fax: 033 812 247 • www.svjetlorijeci.ba

Povijest pred očima

Piše Dalibor Ballian

NIN I NJEGOVE

STARE CRKVE Sjećamo li se što smo iz povijesti učili o gradu Ninu, antičkom gradu, za nas važnijim kao ranokršćanskom gradiću smještanome u središnju Dalmaciju? Taj gradić bio je značajan za razvoj kršćanstva i kulture u tadašnjoj Hrvatskoj, a povremeno je bio stolno mjesto banova, kraljeva i biskupa.

M

nogi znaju da je Nin gradić na oko 15 km sjeverozapadno od Zadra. Manji broj nas zna da je središnji dio toga mjesta zapravo mali otočić koji su ljudi naselili još u antičko doba, a koji je kopnom povezan dvama mostovima. Jedan od njih, stariji, stradao je u velikoj poplavi prije dvije godine. Sam otočić, promjera 500 m, zapravo je pješčani sprud nekadašnjega ušća rječice Miljašić Jaruge u more.

Kako je to mali prostor, novi dio Nina širi se na kopnu. Sa sjeverne strane otok je okružen drugim pješčanim sprudom i malim naseljem Ždrijac. Na istoku se nalazi stara solana izgrađena nakon

64 svjetl ori jeci . ba

Drugoga svjetskog rata, koja je i danas u funkciji. Na južnoj i zapadnoj strani stari Nin odvojen je lagunom od novijega, kopnenog dijela Nina.

Tijekom povijesti broj stanovnika Nina je varirao. U vrijeme ilirskoga plemena Liburna naselje je imalo oko 40 000 stanovnika, dok se za rimsko razdoblje veže samo 20 000 stanovnika. U vrijeme Hrvatskoga kraljevstva u Ninu se nalazila kraljevska mornarica koja je sama brojala 15 000 veslača, a stanovnika je bilo mnogo više. Slijedila su burna vremena te se stanovništvo raseljavalo zbog ratova, bolesti i gladi, pa danas u samom starom dijelu grada

Crkva sv. Nikole u Ninu

živi oko 1300 stanovnika, a na području novoga dijela grada oko 2750.

Doseljavanjem Hrvata na ove prostore Nin postaje njihovo prvo političko, kulturno i vjersko središte. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Nin je jedna od njihovih prijestolnica iz koje upravljaju državom, a isto tako i važna ratna i trgovačka luka. Tako 879. godine knez Branimir od pape Ivana VIII. prima pismo koje je u ono doba bilo priznanje države. Zanimljivo, u jednom dokumentu iz 1069. godine Petar Krešimir IV. u Ninu prvi put more naziva Jadranskim, odnosno „našim morem”, kada je zadarskom samostanu sv. Krševana darovao otok Maun.

Gubitkom državne samostalnosti Nin kao i cijela Hrvatska pada pod mađarsku krunu. Za to vrijeme Nin je samostalna gradska komuna. Tijekom velikih podjela u ugarskom kraljevstvu i sukoba plemstva, kralj Ludovik I. Anžuvinac 1371. godine u Ninu je održao Sabor plemstva i građanstva te u dokumentima Nin predstavlja kao „naš glavni i kraljevski grad dalmatinski”. Nin je pod hrvatsko-ugarskim kraljem do 1409. godine kada je sramotnom prodajom Ladislava Napuljskog za 100 000 zlatnika predan Mlečanima, zajedno sa Zadrom i drugim dalmatinskim gradovima. Ipak, Nin zadržava svoju autonomiju, da bi ga Mlečani napustili u strahu pred Osmanlijama 1537. godine. Ovi ga zauzimaju i ruše, dok se stanovništvo raseljava. Nakon oporavka Osmanlije su ponovno zauzeli Nin 1570., kad su ga Mlečani vratili u posjed. Konačno razaranje Nin je doživio 1646. kad su ga Mlečani napustili i zapalili. Od toga trenutka Nin više nikad nije postao posebno važan grad.

Crkva svetoga Križa u Ninu, izgrađena u 9. stoljeću, položajem i ljepotom dominira prostorom na kojem se nalazi.

Poznata je i kao „najmanja katedrala na svijetu” te je ujedno najvrjedniji sačuvani spomenik starohrvatskoga crkvenog graditeljstva. Nalazi se pokraj župne

Crkva sv. Križa u Ninu

crkve u Ninu. Ona je jedini sakralni objekt u Ninu koji je ostao netaknut od građenja do danas. Duga je 7,80 m, široka 7,60 m, visoka 8,20 m (unutarnje mjere) a debljina zidova je 57 cm. Izgrađena je na ostacima antičkih kuća. Temelji ove crkve oblikuju grčki križ, zbog tada jakoga utjecaja Bizanta. Brodovi crkve presvođeni su kubastim svodom, vanjski dio je ukrašen nizom slijepih niša, dok je kupola nepravilnoga elipsoidnog

oblika koji se prema vrhu sužava, a s vanjske strane ukrašena slijepim nišama. Na nadvratniku s donje strane nalazi se ime župana Godeslava za koji se drži da „najstariji poznati nam natpis hrvatskoga vremena”.

Crkvica je zahvaljujući položaju prozora i kutu padanja svjetlosti svojevrsni kalendar pa se po sunčevim zrakama može odrediti točan datum suncostaja (solsticija) i ravnodnevnice st u d en i 2 018 .

65

Tradicijska nošnja i nakit

OKOLICA TUZLE

Piše o. Zvonko Martić

NA KORALJIMA

ŠORVANI

Iako je ovo kratki opis nošnji Hrvata u okolici Tuzle moram istaknuti kako mi je uvijek prva asocijacija na etnografsku baštinu ovoga kraja jedinstveni i najatraktivniji ples kolo poravno koje se pleše uz pratnju violine i tambure, šargije.

G

ledajući Tuzlake dok plešu ovo kolo međusobno se držeći tako da plesači stavljaju ruke na ramena plesačica, a one se drže za muške prsluke, doživi se teško opisiva ljepota nošnje kao nigdje. Zapravo, moglo bi se reći kako doživljaj cjelokupne snage pojedinca i kolektiva u kolu čini odjeću još ljepšom, raskošnijom i življom.

Uz treperenje tijela u kolu nošnja odiše nekim čudesnim skladom gdje su estetika i funkcionalnost srasli u jedinstvenu ljepotu.

Po mnogočemu je nošnja Hrvata iz okolice Tuzle jedinstvena. Recimo i po tome što je istraživači tradicijske odjeće različito smještaju. Za jedne je to srednjobosanska, a za druge dio etnografskoga nasljeđa koje pripada panonskom, odnosno posavskom načinu odijevanja. Zaista, mogu se naći 68 svjetl ori jeci . ba

zajedničke karakteristike oba ova područja, ali nošnje iz okolice Tuzle su jedinstveni oblik odijevanja koji je, unatoč sličnostima s drugim krajevima, od njih poprilično različit. Kao i u većem dijelu središnje Bosne žene ne nose pregače, a slično su tkane i ukrašene kao i nošnje u Posavini što se osobito ogleda kod muških nošnji.

Sličnosti muške ljetne nošnje s onim posavskim je u načinu tkanja i ukrašavanja čipkom. Uz kratke košulje od raznih vrsta tkanja i uske gaće, specifičnost u odnosu na one posavske jesu kragna i vrlo raskošne čipke izrađene šivaćom iglom tehnikom keranja po donjim rubovima košulje. Košulja se opasuje presavijenim raznobojnim tkanim komadom platna peškirom tkanoga složenijom tehnikom u četiri nita s raznim geometrijskim motivima.

U pravilu se nosio jedan prsluk. Međutim, često su nošena i dva prsluka bez rukava koporan i fermen. Oba prsluka su bogato ukrašena crnim uzicama gajtanima i izrađivali su ih obrtnici terzije.

Na glavama su muškarci nekada nosili tamnocrvene fesove koje su sredinom 20. stoljeća zamijenili crni šeširi. Zimi su muškarci nosili hlače od crnoga sukna i duge zimske kapute gunjeve s različitim ukrasima od crnih uzica gajtana po rubovima. Ženske košulje su izrađivane sličnim tehnikama tkanja kao i muške, ali s mnogo više utkanoga konca na bijelom pamuku. Osobito su raskošni cvjetni motivi od žutoga i bijeloga svilenog konca. Ispod košulje se nosila duga potkošulja u boji koja je, iako se nije vidjela, činila da košulja ne pripija uz tijelo.

Specifičnost ovih košulja je i ukras oko vrata ogrlica koja se sastoji od uskoga platna bogato izvezenoga raznobojnim koncem uz koji se prišiva kerana

Udana žena

Roditeljima i djeci

j l o b j a n h e IPAK je smij Piše s. Jelena Antolović

teljstva. lapaju virtualna prija sk o lak i zo br tu i šnjas obitelji. mreža pularnost među vr po alo m iti ar em tv dn os sje ju va pa t ša interne Poneki poku ili nekoga koris„Nije mi sinoć radio zafrkancija današnje o uratke zabavnoga de od vi je ći a aju dn Je im ” . sn di a lju cim Neki pravo fini a u korištenju n svoga pretjerivanj ču ra oga ako se na nog sadržaja. ih lad m i e djec ništa protiv svega ov , smisao za zdravi a et m op ne A ja o. tel žn di tu ro i a alo ćin m Ve različitu interneta. Smiješno, da nekako usnjihove roditelje ima i va u ec šta dj vje za go na što e e, cij uj ra ja kao gene ne pretjer što takav sustav odgo humor ove internet lako postići. je lem ni ob to pr o je iak ali u , šć icu no stvar - mjernu jedin pijevaju balansirati sa roditeljima. tim internet postao go za a ja, izi ev tel eviše otima kontrolu e pr rij da jp a osobito moa tv ds sre Otkad je na a prijevozn om čini se svojstven ot se živ su d te na n la pa ro stu nt do Ko o detaljno tovo cijelom svijetu s tjera da sve moram na a sela. Postaju nam t og vo lik Ži . ve t ku pu vje po čo o sta te barem rnom usavršila, svijet je po ta i sva raznoli- de avili sve svoje obveze po ob lje o a in sm ez bi nj , ko lje ka m ti ze ira u graše mo gdje se isplan poznati svi dijelovi na li. Najbolje to vidimo aje ra zn ni sa cio zo nk br fu lo no Vr . tet ra ali h kultu e- donekle kv prometu, u samo kost prirode i ljudski i najmanji zastoj u zakutku našega plan đa jem ga ko do lo se bi da na ka đa ga du rvozni jer su što značajno do postaju zabrinuti i ne alno da djeca širom di rm lju no a je ut m in na m ć o ve lik e, ko i svaki pone ta. Što se odgoja tič . Generacija dae vrijeme do u detalje gu oj sv no li h ira ali m lan od isp i je sv ža vo to terećeni da svijeta prate iste sadr o se razumiju i go toga. Postali smo op br do no e pu sv ra po ici di pl lju m ih ko lad gdje bi ećaj našnjih studenata i m kontrolom pa i tamo čitih dijelova rem d zli ra po i e i sv isl po m s za u tn po ti sre t sveuvi pu sve mora bi ošle, koje su čak u m gradu. brzo uklope ako se pr od ko br ns ju do ili t m os u ten ili uš lu op se stali na le vrlo poželjne, - spontanost i svijeta bilo da su odra ti i ukočenosti posta (od jedne do tri godi os e an jet di zir ni alo ga m or oj ate pn im ku i prijateljskim Ako trenutno Medvjed i da će se anostima, svadbama i a eč aš sv M m ki m ljs fil ite ni ta ob cr na smije oteti npr. ne), sigurno znate za po planu i ništa se ne na ekranu, pa i po ti a bi aš a M or m je e ok Sv D a. ti. jim iri na odjeužen uz taj crtić sigurno sm ij noćna mora. Savrše kom pažnjom dr ar na en jed sc s v i at ka ta ed gl je e ju ač će li in jete ivana i punjene tri kontro stoti put ista serija, di si te procedura oček na ije S m t. os pu ni vi še pr vr sa di i vi o da je o sebi i drugima - ća i šminka i koncentracijom ka A zašto? Da dokažem . ko sami kažu, malo ve ka na , ira ju sta lan po isp a o ec ljn dj ta j de trebu stalnoga godine i u četvrto ntrolom? Imamo po t za njih je trenutno hi ko i d aln po ob o gl a žim , dr be e be sv ntrolom? da lika i Maša im je za oj život imamo pod ko zanimljive drugi sv im da a su im te ug to dr i ja tu an i bit as ziv dr ovira: vjeruj u uspjeh PJ Masks. Zatim na ecu i mlade. doka om dj pr za e to rij vo se ra t hi up t te ije u sv racij enih Moderni crtići za njihovu gene ntakte putem društv ko i at vlj sta po us o Počinju polak

70 svjetl ori jeci . ba

Kap dobrote Dobročinitelji za studeni 2018.

Za Fond Kap dobrote Stipo Breljak, Švicarska Mladen Radoš, Švedska Ilija Stipić, Jajce Iva Šporčić, Švicarska Leonard Tadić, Brestovsko Luka Miličević, Brestovsko Za HKO Kruh sv. Ante Iva Šporčić, Švicarska

100 CHF 100 KM 50 KM 20 CHF 30 KM 20 KM 50 CHF

Za Tamaru Starčević Iva Šporčić, Švicarska

50 CHF

Za Patrika Ivanovića Iva Šporčić, Švicarska

50 CHF

Za Ljiljanu Krajnc Iva Šporčić, Švicarska

50 CHF

Za Leonitu Gabrić Iva Šporčić, Švicarska

50 CHF

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom.

U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

72 svjetl ori jeci . ba

Liječnici su savjetovali da tijekom školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela.

Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu.

Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.” Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Franjevačka obitelj Susret svečano zavjetovane braće do 10 godina Dana 17. listopada na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u organizaciji provincijskog Vijeća za duhovnost i trajnu formaciju, održan je redoviti godišnji susret za mlađu svečano zavjetovanu braću Bosne Srebrene, odnosno za one koji su svečane zavjete primili prije deset i manje godina.

Sastanku je nazočilo 18 mladih fratara.

Sportski susret Frame Bosne Srebrene Sportski susret Frame Bosne Srebrene održan je 13. listopada u Visokom pod geslom Život je igra – igraj se! – sv. Majka Terezija.

Na susretu se okupilo oko 600 mladih framaša, iz 25 župa. Susret je započeo okupljanjem u dvorani Franjevačke klasične gimnazije nakon čega je slavljena sveta misa koju je predvodio fra Ivica Matišić, duhovni asistent Frame Kiseljak, a animirali framaši Frame Kiseljak. Fra Ivica nas je u svojoj homiliji posebno potaknuo da se brinemo kako dolazimo do prvih mjesta. Istaknuo je kako Isus u Evanđelju ne zabranjuje da

74 svjetl ori jeci . ba

Tijekom susreta su dva predavanja održali fra Miro Relota, duhovnik bogoslova, i fra Danijel Nikolić, odgojitelj bogoslova. Glavna tema susreta bio je 5. kapitul Under 10 koji će se na razini cijeloga Franjevačkog reda održati u listopadu sljedeće godine u Taizeu.

Nakon predavanja služena je zajednička sveta misa koju je predvodio fra Vili Radman, pročelnik spomenutog Vijeća. smo prvi, već potiče da naša borba bude fer i korektna. Nakon mise uslijedio je ručak i ples uz himnu Frame BS Mir i dobro. Nakon plesa sve je okupljene pozdravio područni duhovni asistent, fra Domagoj Šimić, a zatim i Tina Tolić, područna predsjednica, koja je XIV. Sportski susret Frame Bosne Srebrene proglasila otvorenim. Sa željom postizanja što većeg uspjeha, framaši su se natjecali u nogometu i odbojci. Oni najbolji zaslužili su nagrade, pa su im nakon održanoga natjecanja i uručene.

Područno vijeće zahvaljuje svim sponzorima i domaćinu, Frami Visoko, koji su omogućili organizaciju ovog događaja, ali i svim framašima na korektnoj i fer igri.

Godišnji kapitul Franjevačkog svjetovnog reda Dana 5. i 6. listopada 2018. godine u konviktu Franjevačke klasične gimnazije u Visokom održan je redoviti godišnji kapitul i duhovna obnova Bosanskog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda Kraljice Katarine. Kapitulom je predsjedao područni ministar Marijan Begić.

Susret je započeo molitvom krunice i slavljem svete mise za sve žive i pokojne članove Franjevačkog svjetovnog reda našeg područnog bratstva. Svetu misu slavio je fra Domagoj Šimić u koncelebraciji sa fra Gabrijelom Tomićem, fra Josipom Mihaelom Matijanićem i fra Perom Oršolićem. Sestra Ljerka Mikić, učiteljica formacije našeg područnog bratstva i članica mjesnog bratstva župe Tolisa održala je predavanje – 130 godina neprekidnog rada i postojanja OFS-a u župi Tolisa.

Drugi dan je protekao u radnoj atmosferi. Pročitana su izvješća ministara mjesnih bratstava. Nakon kratke pauze uslijedilo je predavanje koje je održao fra Ivan Šarčević, profesor pastoralne teologije na Franjevačkoj teologiji Sarajevu. Fra Ivan je govorio o temeljnim oznakama bosanskog franjevaštva, a prikazao ih je kroz kratku povijest Bosne Srebrene, kroz glavne povijesne prekretnice i protagoniste. Potom smo svetom Misom Bogu zahvalili za ovogodišnji kapitul i zamolili pomoć i zagovor našeg nebeskog Oca i svetoga Franje za rad u narednom periodu.

Primanje u OFS i obnova zavjeta U srijedu, 10. listopada u župi Duha Svetoga u Novoj Biloj upriličen je obred primanja i obnova svečanih zavjeta.

Svečanu svetu misu u 18 sati predvodio je fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent bosanskog bratstva OFS-a, a koncelebrirali su fra Slavko Petrušić, župnik i fra Pero Vrebac, duhovni asistent mjesnog bratstva OFS-a. U svojoj propovijedi fra Domagoj je govorio o franjevačkom duhu i karizmi i svakodnevnom svjedočenju tog duha. Osvrnuo se na tri važna trenutka iz Franjinog života – susret s gubavcem, susret s papom Inocentom II. i sa sultanom Al-Kamilom usred križarske vojne. Nakon

Sastanak Nacionalnog vijeća Frame BiH U srijedu, 17. listopada održan je IV. sastanak Nacionalnog vijeća Frame BiH u sazivu 2017./2019. u prostorijama franjevačkog samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru. Na sastanku su sudjelovali svi članovi Nacionalnog vijeća. Osim fra Domagoja Šimića, koji obnaša službu nacionalnog duhovnog asistenta, na sastanku je bio i fra Marin Karačić, novi područni duhovni asistent Frame Hercegovina.

Prva točka dnevnog reda bila je organizacija XXI. Framafesta koji će se održati u Sarajevu, 27. listopada. U

poticajnih riječi u homiliji uslijedio je sam obred primanja. Brat Marijan Begić, područni ministar bosanskog bratstva OFS-a „Kraljica Katarina” primio je u Franjevački svjetovni red 17 novih članova, a to je u ime Crkve i Reda

potvrdio i blagoslovio fra Domagoj Šimić. Potom se pristupilo obredu obnove svečanih-trajnih zavjeta. Tri sestre i jedan brat obnovili su svoje trajne zavjete. Nakon svete mise bratsko je druženje nastavljeno u župnoj dvorani.

nastavku se razgovaralo o organizaciji Nacionalne duhovne obnove koja će se održati od 30. studenoga do 2. prosinca ove godine u Međugorju.

Vijeće se potom osvrnulo na sudjelovanje nacionalnih vijećnika na Europskom kongresu Frame i OFS-a koji je ovoga ljeta održan u Litvi kao i na sudjelovanje na Nacionalnom seminaru za voditelje formacije i odgovorne u bratstvima Frame Hrvatska. Razgovaralo se o tijeku Nacionalne humanitarne akcije i o prikupljanju materijala za izdavanje priručnika za zabavne susrete kao i o drugim tekućim pitanjima koji se tiču rada Nacionalnog vijeća.

Molitveni skup mladih u Varšavi U subotu, 6. listopada na nacionalnom stadionu u Varšavi okupilo se 40 000 mladih kako bi molili za Sinodu koja se održava u Rimu kroz mjesec listopad.

Ovom molitvenom skupu pridružilo se i više od 122 000 mladih iz cijele Poljske. Sinoda je usredotočena na mlade ljude, vjeru i razlučivanje poziva. Poljski biskupi na njoj sudjeluju otkako je i počela. Rasprave su vodili na teme međugeneracijskih odnosa, sporta, društvenih mreža i drugih. Prema izvješću Poljske biskupske konferencije, okupljanje je uključivalo molitve, konferencije, svjedočanstva, koncrrte i umjetničke predstave.

Organizatori događaja su poručili kako je ovo najveći susret mladih otkako se Sinoda održava. Jedan od organizatora, fra Rafał Jarosiewicz istaknuo je: „Želimo se duhovno povezati sa Sinodom i moliti za nju. Namijenjeno je za one koji su izgubili Boga negdje na svome putu, kao i za one koji Ga znaju, ali trebaju biti ojačani i žele ići naprijed.” Na koncu se varšavski kardinal Kazimierz Nycz zahvalio mladima zbog povezanosti koju stvaraju sa Sinodom i papom Franjom. „Ova sinoda je o vama i za vas. Vi ste nada Crkve. Vi ste nada svijeta.” st u d en i 2 018 .

75

Kruh svetog Ante Akcija 72 sata bez kompromisa Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. i ove godine je u periodu od 28. do 30. rujna realizirao projekt 72 sata bez kompromisa, međunarodni volonterski projekt koji animira mlade i promiče solidarnost, zajedništvo, kreativnost, ali i promociju volonterskog djelovanja. Ovogodišnjoj volonterskoj akciji 72 sata bez kompromisa

pridružio se velik broj mladih volontera koji su svoje vrijeme darovali za dobrobit društvene zajednice. Provodile su se razne volonterske akcije, a zahvaljujući jednoj takvoj akciji volonteri su prikupili hranu koju su potom darovali i organizaciji Kruh sv. Ante za potrebe priprema obroka u pučkim kuhinjama.

Donacija sadrži: ulje (224 l); tjestenina (97 kg); brašno (119 kg); sol (170 kg);

šećer (14 kg); grah (30 kg); riža (4 kg); crveni luk. „Od srca smo zahvalni za ovu donaciju koja nam iznimno znači kako bi osobama u stanju socijalne potrebe mogli svaki dan osigurati topli obrok.

Zahvalni smo i ponosni na mlade ljude koji beskompromisno pomažu osobama u potrebi”, poručili su iz Kruha sv. Ante.

Mladi za starije Volonteri Kruha sv. Ante tijekom svibnja i lipnja ove godine vrijedno su radili na prikupljanju humanitarne pomoći za starije osobe koje su socijalno ugrožene iz svojih župa i općina, a to su: Busovača, Jajce, Kreševo, Novi Travnik, Sarajevo, Tuzla, Vareš, Visoko, Vitez i Zenica. Humanitarnom kampanjom 65+ razloga za život, mladi su radili na prikupljanju sredstava za starije osobe, a kroz ovu kampanju željeli su i javnosti pokazati da starije osobe nisu zaboravljene te da mladi i društvena sredina mogu učiniti puno toga kako bi njima omogućili dostojanstvenu starost.

Kako bi vidjeli u kakvim uvjetima žive starije osobe diljem naše zemlje i što im je najpotrebnije, mladi su najprije otišli u posjete i razgovarali sa

starijima o njihovoj svakodnevnici i njihovim poteškoćama. „Pitali smo ih što im je najpotrebnije i kako im mi mladi možemo pomoći, na što su većinom odgovorali da su presretni što smo ih posjetili i popričali s njima, ali i da bi im dobro došlo malo hrane i kućnih potrepština”, svjedoče sudionici ovoga projekta. „Većina ih je bolesna i ono malo primanja što imaju troše na lijekove, žive u trošnim kućicama, neki čak i bez struje i vode. Ove posjete su izazvale jos veće emocije i motivaciju u mladima da počnu s ovom humanitarnom kampanjom i barem nakratko olakšaju svakodnevnicu starijima osobama”, dodali su. Od prikupljenih sredstava, mladi su podijelili pakete hrane i higijene starijim osobama, kupljeni su im potrebni lijekovi kao i kućne potrebštine.

Općina Novo Sarajevo pomaže Humanitarno-karitativna organizacija Kruh sv. Ante od početka svoga djelovanja usmjerena je na brigu i solidarnost s čovjekom u potrebi. Svoju misiju djelovanja uspijeva vršiti uz pomoć dobrih ljudi koji pružaju ruku podrške čovjeku u većoj potrebi, siromašnima i obespravljenima. Zahvaljujući Općini Novo Sarajevo koja je sufinancirala projektne aktivnosti Kruha sv. Ante, u proteklih šest mjeseci osigurano je 173 prehrambena paketa za najsiromašnije.

Nadalje, u sklopu projekta Kućna njega i Centar za fizikalnu terapiju osigurali smo neophodne pelene i lijekove za korisnike, a uz pomoć sredstava Općine Novo Sarajevo osigurana je i hranu za korisnike Terapijske zajednice Izvor na Plehanu.

Pučke kuhinje Kruha sv. Ante razlikuju se od ostalih pučkih kuhinja po tome što imaju blagovaonicu gdje korisnici mogu sjesti i pojesti svoj obrok, družiti se s drugim korisnicima. Zahvaljujući ovim sredstvima bilo je moguće osvježiti i okrečiti prostor blagovaonice. „Kroz sve projekte kroz koje Organizacija djeluje i pomaže, nastojimo doprinijeti unapređenju kvalitete života pojedinaca i obitelji u stanju potrebe. No, to ne bi bili u mogućnosti bez dobrih ljudi koji nam pružaju podršku i pomažu u radu. Ovim putem zahvaljujemo se Općini Novo Sarajevo za svesrdnu pomoć u provedbi projektnih aktivnosti i brizi za potrebite”, rekli su u Kruhu sv. Ante.

76 svjetl ori jeci . ba

Za projekte HKM Klagenfurt 1.309 EUR Gemeinde Wurmsham, Njemačka 250 EUR T. N. 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM

Za Pučke kuhinje Kanton Sarajevo 7.363 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Ermin Kazić 40 KM

Donacije u robi Podravka (za Pučku kuhinju) Grissini pizza štapići 85 kg MPM, Vareš (za Pučku kuhinju Vareš) 90 pakovanja štrudle i 90 krafni

Dan borbe protiv siromaštva Kruh sv. Ante i ove je godine na simboličan način svim svojim korisnicima pučke kuhinje posvijestio da postoji netko tko brine za njih i svo svoje djelovanje usmjerava u tome pravcu. Ove je godine ova ogranizacija uz obrok koji svakodnevno pripremaju svojim korisnicima, uz pomoć organizacije Mennonite Central Committee, svojim korisnicima osigurala po jednu deku na poklon. Uz to, zahvaljujući tvrtci Podravka korisnici su dobili i pakiranje Grissini pizza štapića, a za korisnike pučke kuhinje u Varešu,

uz pomoć tvrtke MPM, osigurano je 90 pakiranja štrudle i 90 krafni. „Ovim putem zahvaljujemo tvrtkama MPM i Podravka koje su se odazvale na naš poziv na dobročinstvo i zajednički s nama upotpunile topli obrok korisnika pučke kuhinje. Na ovaj način smo zajednički obuhvatili naše korisnike i ovaj dan za njih zasigurno učinili ljepšim i radosnijim”, poručili su iz Kruha sv. Ante.

Glavna skupština UN-a 1993. godine službeno je proglasila 17. listopad Svjetskim danom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Siromaštvo,

koje se definira kao nedostatak osnovnih uvjeta za život i osnovne ljudske potrebe, poput hrane, pića i doma, globalan je i trajan problem današnjice. „Broj siromašnih se u svijetu ne smanjuje usprkos poboljšanju na pojedinim područjima životnog standarda. Stoga je naša misija da se svakodnevno brinemo i borimo za sve one koji su u stanju potrebe i ovim putem vas pozivamo da budete slobodni svaki dan se sjetiti onih kojima je pomoć drugih potrebna i da učinite neko dobro djelo”, pozivaju iz Kruha sv. Ante.

•

PRVE R U

O

O • HK

G A NTE

KE

PO M

Humanitarno-karitativna organizacija KRUH SVETOG ANTE Franjevačke provincije Bosne Srebrene • Zagrebačka 18, BiH - 71000 Sarajevo • Tel: +387 33 728 860; Faks: +387 33 728 861 • e-mail: kruhsvante@gmail.com • Transakcijski računi: UniCredit bank d.d. 3383202267235329 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 1549995000405634 • Devizni donacijski računi: UniCredit bank d.d. 48-32-92993-8 - S.W.I.F.T: UNCRBA22 IBAN: BA393383204892993804 • INTESA SAN PAOLO Banka Sarajevo 533-71200-400055 - S.W.I.F.T: UPBKBA22 IBAN: BA391549995000405634 • Antoniusbrot e.V. Sparkasse, Rhein-Neckar Nord Konto Nr. 33176007 BLZ 67050505 Antoniusbrot Schweiz PC 87-119122-9 • Austrija – Kontonummer: 07701 - 197209 EUR, Bankleitzahl: 20506, Name: Kristijan Montina für Heilige Antonius Brot, Anschrift: Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein, IBAN: AT09 2050 6077 0119 7209, BIC: SPKUAT22 • Hrvatska – Broj računa: HR96 23400091110606403, Privredna banka Zagreb, SWIFT: PBZGHR2X, „Kruh sv. Ante” - Zagreb, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb – Dubrava.

K

IZ OĆ

T RU E H SV

st u d en i 2018 .

77

U SPOMEN

Jozefina Marčić, r. Markić

(†2015.)

Draga naša, ni nakon tri godine osjećaji se ne mogu prevesti u riječi. Težak je onaj osjećaj kad znamo da te više nećemo vidjeti – tebe koja si nam uvijek pružala tako puno. Pokazala si nam koliko je život nepredvidiv. Danas te ima, a sutra te već nema.

Ali da ćemo umrijeti znamo oduvijek i zato nas tješi pomisao na to da si sada okružena anđelima nebeskim te da je Bog tvojoj duši darovao vječni mir i pokoj. I hvala mu što je tebe darovao svima nama. Tebe koja si otišla ostavivši iza sebe dug i plodan životni vijek. U njemu si uspjela ostvariti ono što je danas najteže – sačuvala si svoju obitelj na okupu.

Obično ljudi od onoga tko piše o pokojniku očekuju da ga hvali. Mi to ovdje nećemo uraditi samo zbog reda i običaja, već zato što je to istina. Ti si zajedno sa svojim i našim Antom našoj obitelji, svojim sinovima, kćerima, zetovima, nevjestama, unučadima i praunučadima, podredila cijeli svoj život, a zauzvrat si dobila svijet. „Vi ste moj cijeli svijet”, neprestano si ponavljala. Život je pak samo putovanje, a ne neka precizna destinacija i cilj baš zato što nikada ne znamo kada će prestati. Tvoj je život bio lijep i na njega možeš biti ponosna kao što smo ponosni svi mi na tebe. I ove riječi koje o umrlima često ljudi govore, o tebi su izgovarane tijekom cijelog tvog

života. Ako smo išta naučili od tebe, to je da si okupljala obitelj i prijatelje, a vremena su gruba i u tim vremenima moramo biti zajedno barem malo na onaj način na koji si to ti činila.

U srcima svih nas si još uvijek živo prisutna i rado se sjećamo tvoga dragoga lika. I hvala Ti na svemu! Neka te anđeli nebeski čuvaju, a Bog tvojoj duši daruje vječni mir. Počivaj u miru Božjem. /Tvoji najmiliji/

Ana Lozančić, r. Turalija

(†2007 ) Tužne su godine bez tebe draga naša. Uvijek si u našim mislima, srcima i molitvama.

Hvala ti za sve. Počivala u miru Božjem. /Tvoji tugujući: kćerka Vlatka i sinovi Vlado i Davor s obiteljima/

Stipo Klarić

(†2005 ) Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Svjetlost vječna neka mu svijetli. /Supruga i djeca s obiteljima/

NAŠI POKOJNICI

Mirko Milić

(†2018.)

U nedjelju, 14. listopada u 85. godini života preminuo je Mirko Milić, otac sestre klarise Marije Milić. Posljednji ispraćaj upriličen je u utorak, 16. listopada na groblju u Prologu u Rami. Sestri Mariji i ostaloj obitelji iskrena sućut, a za pokojnika molimo: Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

80 svjetl ori jeci . ba

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Nikola Neimarević

(†2018.)

Dana 16. listopada 2018. u Gučoj Gori preminuo je Nikola Neimarević, otac franjevca fra Stipana Neimarevića. Sprovod pokojnog Nikole upriličen je u četvrtak, 18. listopada na groblju u Gučoj Gori, a sveta misa zadušnica proslavljena je u petak 19. listopada.

Fra Stipanu i cijeloj obitelji Neimarević iskrena sućut, a pokojniku vječni pokoj.

Luka Drmač

(†2018.)

Dana 15. listopada 2018. umro je Luka Drmač, župljanin župe Imena Marijina u Gromiljaku kod Kiseljaka. Njegovi su zemni ostaci ukopani 16. listopada.

Nakon što je sklopio kršćanski brak s Milkom Vidović, Bog mu je darovao trojicu sinova: Mirka, Franju i Blažena.

Molimo da Gospodin udijeli mir Lukinim najbližima, a njegovoj duši neka u svom beskrajnom milosrđu daruje život vječni. /Obitelj i najbliži/

Å irimo svjetlo

www.svjetlorijeci.ba

2019

Kalendar svetog Ante

Knjiga Kalendar sv. Ante donosi tekstove o pet crkvenih zapovijedi. Potom u rubrici Franjevaštvo otkrijte iznova detalje o životu svetoga Franje i o franjevačkim pučkim misijama. Iz raznih krajeva Bosne stižu reportaže o izrazima pučke pobožnosti poput grobova narodnih svetaca ili pak Gospojinskim zornicama u Osovi.

Naši krajevi i ljudi donose zanimljive prikaze poznatim osobama i stvarima iz javnoga života, primjerice o crkvi i zvoniku sv. Ante u Bihaću.

Ističemo i tekstove o izazovima obitelji i o Biblijskim temama. Čitajte i o velikanima prošlosti i događajima koji su zadivili svijet poput prvih ljudi na mjesecu. Jednako su vrijedni tekstovi o franjevcima koji su ostavili dubok trag u povijesti Bosne Srebrene.

Knjigu, džepni i jednolisni Kalendar sv.

Ante resi mozaik sv. Ante iz Đakovice.

Dvanaestlisni Kalendar sv. Ante ilustrirala je akademska slikarica Ivana Ćavar.

Za više informacija pozovite

033 726 200

Svjetlo riječi • 71000 Sarajevo • Zagrebačka 18 • tel: 033 726 200 • fax: 033 812 247 • www.svjetlorijeci.ba