Korizma - Obrati se i vjeruj (420)

vjera

• društvo • kultura

KORIZMA

Obrati se i vjeruj Godina XXXVI. ◆ broj 420 ◆ Sarajevo, ožujak 2018. ◆ cijena 3,5 KM (15 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

Posjetite naše knjižare

iz sadržaja vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro janko@svjetlorijeci.ba zamjenik glavnog urednika

Danijel Stanić danijel@svjetlorijeci.ba redakcija Janko Ćuro, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo marketing@svjetlorijeci.ba pretplata Emil Perković pretplata@svjetlorijeci.ba lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 uredničko vijeće fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 40 KM; Hrvatska 160 kn; Švicarska 60 CHF; Zapadna Europa 40 €; Prekooceanske zemlje 80 USD/100 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devize

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Kristijan Montina „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986 Naslovna stranica: Peta postaja, Križni put u Sinju Snimak: Zoran Alajbeg

Svjetlo riječi

Tema broja Pokajanje – Istina o grijehu Franjevačka karizma Pet korizmi sv. Franje

6 14

Reportaža Franjevci u Tuzli Istinski prijatelji u teškim vremenima 18 O radosti življenja Korizmeni osmijeh ohrabrenja 22 Razgovor Anto Ivić Uvijek kažem: Hvala Bogu!

50

Sveto trodnevlje Drama u tri čina

54

Roditeljima i djeci Djeca i put križa

70

RIJEČ ČITATELJIMA Nismo ni svjesni koliko smo danas kategorizirani. Čak nam ne smeta kada nas nazivaju potrošačima, navijačima, gledateljima, glasačima, klijentima, pacijentima... Bismo li sami sebe tako nazvali? Teško. Čovjek ne ide u prodavaonicu jer je potrošač, ne gleda televiziju jer je gledatelj, ne glasa na izborima jer je glasač... Tiho smo kategorizirani jer je, recimo, trgovcima lakše manipulirati nekim tko je samo potrošač, televiziji nekim tko je samo gledatelj, političarima nekim tko je samo glasač. Što se više nekomu oduzima osobnost, to se više umanjuje vlastita odgovornost kako bi na svoje došli svojevoljnost, bezosjećajnost i otuđenost. Događa li se slično i s vjerom? Jesmo li i kršćani kao što smo potrošači, gledatelji, klijenti...? Uspijevamo li u prašumi života izdići, čuvati i produbljivati svoj identitet čovjeka

stvorenoga na sliku Božju? Upitamo li se ikad: Tko sam? Kamo to idem?

Odgovori na ova pitanja daju smisao i usmjerenje našem životu i djelovanju. „Korizma nas potiče da Božja riječ prodre u naše živote kako bismo upoznali temeljnu istinu: tko smo, odakle smo došli, kamo moramo ići i kojim putem...” (papa Benedikt XVI.). Zato moramo ne samo slušati nego čuti Riječ Božju. Isus kaže: „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese... ja sam trs, vi loze” (Iv 15,1-5). Čini se kako smo se uljuljali u kršćanstvo kao kategoriju pa se, radi vlastite komocije, „oprostili od đavla” i tako postali ne samo hladni nego još gore, mlaki vjernici, što je vrlo pogubno (usp. Otk 3,16). Ništa ne znači što smo „loze” na Kristu „kao trsu” (biti

kategoriziran kao kršćanin) ako ne donosimo rod. Isus jasno kaže da se takva loza siječe i baca. Da bismo bili Kristovi i tako istinski kršćani, moramo na prvom mjestu biti vjernici koji donose rod, a koje sam Bog čisti da donesu više roda.

Korizma je privilegirano vrijeme pročišćavanja, propitivanja i potrage za često zagubljenim ili zakržljalim dijelom sebe. I to onim najboljim i najrodnijim. Ne radi se toliko o tome koliko ćemo se čega odreći (pa nakon korizme samo nastaviti gdje smo stali), nego koliko ćemo dobroga, Božjega u sebi sabrati. Najozbiljnije se angažirajmo kako bismo u svojim životima razabrali pšenicu od kukolja, koji se tiho gomila i zamagljuje životni pravac i put.

Tada ćemo se sigurno vrlo brzo izgubiti i sebi nauditi. A što će nam onda koristiti ako sav svijet zadobijemo? (usp. Lk 9,25).

Fra Janko Ćuro, urednik ož u j a k 2018 .

3

Riječ čitatelja Dugogodišnji čitatelj

Drago Uredništvo Svjetla riječi, želim vam sve najbolje u ovoj godini 2018., puno zdravlja i dobrog uspjeha u radu. Kao dugogodišnji čitatelj i pretplatnik Svjetla riječi šaljem lijep pozdrav svima u uredništvu!

Nikola Sarić, Recklinghausen

Dobit ćemo svoga sveca

Poštovano Uredništvo, hvala na bolnim sjećanjima i reportažama u Svjetlu riječi za veljaču 2018., o dragom svetom Samarijancu, ujaku fra Vjeki Ćuriću, koji je svoj život položio u Ruandi prije 20 godina iz ljubavi za druge, u službi glasnika nove evangelizacije.

Vi proročki vičete i budite naše savjesti, nade i vjeru da i Hrvati imaju svoje mjesto u Crkvi i svece koji daju zaštitu, uzor i utjehu da se isplati živjeti i žrtvovati za druge iako to današnji sekularizirani i materijalizirani svijet ne razumije i smatra ludošću. S pravom nas prozivate i pozivate da uzdignemo glavu gore i učimo od drugih da i mi imamo svoje jakosti u žrtvi, patnji i životnim teškoćama naših svetaca.

Filozof i pisac Camus je u pravu kada kaže da nam radost i spasenje mogu donijeti samo drugi ljudi. Taj pečat identiteta i žrtve iz ljubavi trebao bi pobuditi kod potomaka pomiješani osjećaj dragosti, tuge i ponosa. Uvijek smo kroz povijest služili drugima i klanjali se njihovim svecima o kojima smo malo znali. A evo sada kad nam taj svijet kapu skida i priznaje naše svece i žrtve, mi se ne snalazimo i ne prepoznajemo vrhunska ostvarenja ljudstva i poštenja u liku jednog od nas, malog bosanskog ujaka fra Vjeke Ćurića, vjerojatno zato što je sin tesarov i bosanske seljanke Ane-Marije, a ne dijete tajkuna niti učenjaka s dalekog Zapada ili iz mnogobrojnijeg naroda.

Da SR dalje parafraziram reći ću da danas nisu duhovno žrtvovana vrela i 4 svjetl ori jeci .ba

primjeri na cijeni, jer se u svemu traže profiti, mitovi i lažni idoli. Evo i Nijemci su sve svoje svece i vladare kroz povijest uzdigli do oltara i klanjaju im se.

U novije vrijeme mnogi iz zahvalnosti hodočaste na grob bavarskog političara Straussa ili prave turizam u rodnom mjestu umirovljenog pape Benedikta XVI. kao da su već sveti, iako su daleko od Vjekine žrtve i samarijanske franjevačke svetosti. Da mi tako nešto napravimo brzo bi se oglasili mjesni biskupi i pape. Oprostite za ovu oštru kritiku i rezignaciju jer naš puk ne zna svoje cijeniti niti što činiti dok ga drugi ne udare po glavi pa makar nam uvezli i svoje svece, a evo hoće i naše. Završit ću s onom narodnom izrekom kad su nam za pogreške prijetili: Dobit ćete vi svoga sveca. Kakve li ironije i istine za naše doba?! Mudrome dosta. Pozdrav od supatnika i suputnika u Kristu i svetom Franji. U svakom slučaju se trebamo moliti tisućama svetaca prošlih i budućih iz našeg puka, koji su za svoju vjeru trpjeli ili život dali kao ujak Vjeko u dalekoj Africi.

Mučenik i karizmatik fra Vjeko Ćurić je imao čast, hrabrost, vrlinu i poštenje u borbi za ono što smo kao osobe, franjevačka kozmopolitska i hrvatska obitelj. Fratar Vjeko s neba govori da su ga majka i fratri učili da istinu traži u Bibliji i za bližnjega radi, trpi i život daje poput Krista i svetoga Franje. Karizmatik Vjeko je moderni glas iz pustinje koji je bio umornima i opterećenima učitelj i prijatelj, koji je došao svojima a oni ga ne razumješe i ubiše.

Majka Terezija je pri preuzimanju Nobelove nagrade u Oslu poručila da ljubi druge jer zna da je i sama ljubljena od Isusa. I dobro koje činimo bit će zaboravljeno, ali usprkos toga trebamo to dobro dalje činiti. Mučenik Vjeko je u dalekoj Africi kao i njegovi uzori za čuda molio i na promjenama radio i svoj život žrtvovao.

Tomo Barbic, Schwabmünchen

Tko zaslužuje život i slobodu?

Čovjek nalazi i dovršava svoje određenje kad se sučeljava sa svijetom i u njemu se osvjedočuje. Ako je kritičan prema njemu i sebi samom te se kreativno kreće naprijed te muku i slast života shvaća i potvrđuje. Čovjekova sloboda i život su trajno ugroženi kroz negativnu silu (diaboličnost, negiranje onog što jest, egoizam i ništavilo) u svijetu i društvu. Stoga je najuzvišenija čovjekova zadaća: Tu mudrosti je ključni plan: Slobodu i život zaslužuje samo tko osvaja ih svaki dan. (J. W. Goethe, Faust) I usprkos prividno nadmoćnog nereda koji čovjek susreće u sebi i oko sebe, može probuditi nadu i vjeru da na kraju ne može pobijediti ono kaotično (ništavilo), red i slobodu!

Ne može se u povijesti čovječanstva izmjeriti učinjeno, dogođeno dobro.

A dobro ima po svojoj biti i određenu zakonitost. Ono ima moć roditi iz svoje naravi novo, svježe dobro! Dobro je u sebi dinamična a ne statična moć.

Svijet i čovjek u njemu su dar „odozgor” = milost! Dar se ne zaslužuje. Milost hoće samo čovjekovu otvorenost i suradnju. Čovjek je onaj koji otvara vrata u ovostranosti i dobrom i lošem. On mora s naporom saditi klice života, dobra, istinoljubivosti, slobode/odgovornosti. I tom zauzetošću za prave vrednote – zatvoriti ulaz onom što ga razara.

Jer Ako mi sad i služi smušen, da, Doskora ću ga dovest do jasnoće.

Zelen-stabalce, svaki vrtlar zna, Iduće ljeto krasi cvat i voće. (Goethe) Josip Andrić, Neu-Ulm Svoje komentare i prijedloge možete nam poslati putem elektroničke pošte na: redakcija@svjetlorijeci.ba ili zemaljskom poštom na adresu Zagrebačka 18, 71 000 Sarajevo.

Širimo svjetlo.

Roman o Vukovaru i Orašju Nakon više znanstvenih knjiga na hrvatskom i njemačkom jeziku s područja filozofije, povijesti i teologije, te četiri knjiga eseja, tri zbirke pjesama, jedne zbirke pripovijedaka, nekoliko knjiga prijevoda s njemačkog i mnoštva objavljenih eseja u različitim časopisima i tjednicima, dr. fra Luka Marković, dugogodišnji voditelj HKM u Münsteru i kolumnist Svjetla riječi, odnedavno nastanjen u samostanu Tolisa kod Orašja, koncem prošle godine objavio je još jednu knjigu, povijesni roman pod nazivom Od Vukovara do Orašja. Romanom prvijencem, objavljenim u nakladi Despot infinitusa iz Zagreba, fra Luka se tako više nego uspješno iskušao i kao romanopisac potvrdivši da je s pravom uvršten među 60 poznatih hrvatskih emigrantskih pisaca kao i među poznate hrvatske pisce iz BiH u posljednjih 500 godina.

Roman prati životnu sudbinu mladog vukovarskog franjevca Antona Šnajdera i 25-godišnje policijske djelatnice Magdalene Rabac, kćeri generala JNA, čije je životne putove odlučio ukrstiti totalitarni jugo komunistički režim po osvojenju vlasti 1945. Šnajdera pritvaraju i istražuju zbog letaka koji su pronađeni u blizini samostana u Vukovaru kojima se pozivalo da se ne glasuje za Komunističku partiju i Tita, a Magdalenu se zadužuje da franjevca njemačkih korijena navede na napuštanje samostana i bijeg u Njemačku kamo bi, predstavivši se kao bjegunci od komunizma, oboje trebali nastaviti djelovati kao jugoslavenski špijuni. Režim koji je ljude koristio kao potrošni materijal za sulude ciljeve pobjede komunističke revolucije u svijetu, nije mogao predvidjeti da bi se mlada srca mogla zbližiti i pokušati otrgnuti kontroli titoističke vlasti. Njihov zajednički

bijeg u slobodu na zapad vlast je raskrinkala još u vlaku u Austriji, na prijevaru vrativši Magdalenu u Jugoslaviju, budeći u njoj ljudske sentimente prema ocu. Nikada se više nisu sreli. Za Magdaleninu izdaju vlast nije imala milosti, utamničena je ubrzo skončavši, dok se Anton uspio skrasiti u novoj domovini vrativši se svećeničkoj službi.

Drugi dio romana nalazi Antona, sada već umirovljenog njemačkog svećenika od 70 godina kako na TV-u prati rušenje berlinskog zida i buđenje demokratskih promjena u istočnoj Europi. S početkom rata u Hrvatskoj u njegov život će banuti Dražen, mladić iz Hrvatske koji mu se radi izvlačenja novaca lažno predstavlja kao njegov unuk. Potraga za Draženom i istinom o svojoj prošlosti Antona će u osvit vukovarske drame u jesen 1991. vratiti u Vukovar gdje će preživjeti i pad grada i srpsko zarobljeništvo. Poslije razmjene zarobljenika i odmora u Njemačkoj, isti poriv odvest će ga već naredne godine u Orašje, rodni kraj njegove majke, u kojem je provodio dane ljetnog raspusta, izloženo tada udarima istog neprijatelja koji je već razorio Vukovar. U kontaktima s fratrima u samostanu u Tolisi, s hrvatskim braniteljima,

Anton će pronaći izgubljeni dio sebe, složiti zamršeni mozaik svog rastrganog života i sa zadovoljstvom odlučiti prihvatiti Dražena radujući se po završetku rata njegovoj ženidbi.

Ljudski život je pun iznenađenja i neočekivanih obrata pa se iz dobra zna izroditi zlo, ali i zlo zna nekada uroditi dobrom, završna je poruka Markovićevog romana. Prateći ljudske drame u jednom surovom vremenu, roman donosi snažnu osuda jugokomunističkog totalitarnog režima. Svoje protuhrvatstvo i neljudskost taj je režim iskazivao od 1945. pa sve do 1995. kada ga je hrabrost hrvatskih branitelja napokon porazila stvorivši i obranivši hrvatsku državu lomeći kičmu velikosrpskoj ideji u BiH i dovođenjem agresora za pregovarački stol u Daytonu. Roman ujedno pruža i literarnu zadovoljštinu stradalnicima i žrtvama tog istog režima koji se utopijski zanosio ciljevima pobjede komunizma u svijetu odnosno ostvarenja sna o Velikoj Srbiji. Vukovar i Orašje u ovom djelu tako postaju paradigma komunističkog i velikosrpskog zla koje se obrušilo na Hrvatsku i BiH, ali i paradigma ljubavi i žrtve koja je obranila i sačuvala za nove naraštaje i Vukovar i Orašje, Hrvatsku i BiH. Roman se čita na dušak, kao napeti triler. Rado će ga čitati svi oni koji vjeruju u snagu ljudskosti i moć dobra, ljubavi i Božje providnosti. Trebali bi ga pročitati kao obvezatnu lektiru i svi oni titoisti posebno na javnoj sceni koji još nisu raskrstili s Jugoslavijom u sebi ni 27 godina poslije njenog odlaska u ropotarnicu povijesti i koji bez srama nastavljaju biti njeni suvremeni apologeti.

Vjerujem da će se književna kritika o ovom Markovićevom djelu izraziti pozitivno i da će imati dobrog odjeka kod čitalačke publike. Nesumnjiva umjetnička ljepota kao i poruke, domoljubne i one općeljudske koje ovo djelo šalje, uvjeren sam, istinski to zaslužuju.

Fra Vjeko E. Tomić ož u j a k 2018 .

5

Tema broja

Pokajanje ISTINA O GRIJEHU Piše Boris Beck

V

eliki sam ljubitelj krimića na televiziji, a ako mi se neki serijal posebno svidi, mogu ga gledati unedogled, pri čemu mi ni reprize nisu mrske. Neodoljivo mi je pratiti kako se otkriva misterija i kako istražitelji mic po mic skupljaju krhotine tajne, sve dok na kraju ne rekonstruiraju cijelu kriminalnu priču. No, moram reći da prema kraju 6 svjetl ori jeci . ba

moje zanimanje za film opada i često razrješenje zagonetke dočekam hladan.

S jedne strane to je razumljivo: tajna privlači samo dok je tajna, a nakon što se razotkrije, vidimo da je uglavnom obična i banalna. Ali s druge su strane za moju ravnodušnost krivi moderni zlikovci. Naime, kada ih ulove – a na televiziji ih, za razliku od stvarnoga

života, uvijek ulove – oni ne pokazuju nikakvo kajanje. Malo im je krivo što su ih ulovili, ali nije im žao zbog zločina, ma kako bili apsurdni povodi za nj. Ne pokazuju nikakvo kajanje, i ponovno bi učinili sve isto.

To ih čini neuvjerljivim. Jer sva svjedočanstva ljudi koji su bili u zatvoru govore upravo suprotno – kajanje je među

zatvorenicima često, možda i tipično.

I ne samo zbog toga što su ih ulovili nego stoga jer uviđaju da od počinjene nepravde nema nitko nikakve koristi, a svima je naštetila.

Doduše, još jedno područje našega života zaokupljaju ljudi koji se ne kaju, a pritom mislim na razne medijske slučajeve, kada čitamo o političarima, bankarima, menadžerima ili poslovnim ljudima. Ne mogu se sjetiti nijednoga u zadnje vrijeme koji se pokajao zbog propasti svoje tvrtke ili svoje politike, zbog pronevjere novca ili povjerenja glasača, zbog ratnoga ili financijskoga zločina. Svi osim njega vide da je kriv, a on i dalje uporno tjera vodu na svoj mlin, kao da će laž od silnoga ponavljanja postati istina.

Ali nisam htio govoriti ni o filmskim ni o društvenim zlikovcima. Htio sam govoriti o kajanju.

Kušati milost oporavka

Život bez kajanja je euforičan. Čovjek koji nikada ne pogriješi – to jest nije svjestan svoje pogreške – srlja slijepo u budućnost jer nije ništa naučio iz prošlosti.

On gomila grešku na grešku, ali napreduje s nesmanjenim entuzijazmom, sve dok ne nagomila toliko dugova, neprijatelja ili bezakonja da ga otpor drugih sruši u propast. No ni tada ne smatra da su greške bile njegove, nego katastrofu pripisuje nemaru, greškama ili zloći okoline – ili jednostavno lošoj sreći.

Da bismo se pokajali, za početak, morali bismo uvidjeti da uopće nešto činimo pogrešno. Možda bi kajanje moglo biti pravi stupanj istine o grijehu? – pita hrvatski pisac Ludwig Bauer u posljednjem romanu Šoferi. Odgovor je potvrdan: ne možda, nego zasigurno.

Pokajanje je doista istina o grijehu, i što je veće i dublje, veća je i dublja istina.

Pokajanje pogrešku priznaje kako bi se bolje od nje ogradilo i kušalo milost oporavka – kaže francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner u Tiraniji kajanja – dok se grižnja savjesti drži pogreške iz

bolesne potrebe da osjeti bol. Čovjek s grižnjom savjesti grijeh ne okajava, on se njime naslađuje, želi zauvijek ostati prikovan uz njega.

A takav je život, priznat ćete, vrlo sumoran. Ja ga zamišljam kao oblačan dan negdje na obali, dok je more mirno, i sve stoji opustjelo i tiho, bez ikakve radosti.

Tuga ropstva

Grižnju savjesti prigrljujemo i kao društvo, kada štitimo svoje zločince i prikrivamo nepravde, kada tvrdokorno opravdavamo neopravdivo, nadajući se da će gorčina u duši nestati sama od sebe. Grižnja savjesti je poput neke truleži u organizmu, neotklonjivoga turobnog suputnika, nametnika koji isisava životnu radost. „Kreposti izazivaju mir, utjehu, svjetlo, jasnoću, snagu, a požude trud, umor, muku, sljepoću i mlitavost”, kaže Ivan od Križa u Usponu na goru Karmel. Umoran, slijep i mlitav može doista postati čitav narod, a može i čovjek bez kajanja.

Kanadski kantautor Leonard Cohen napisao je mnogo pjesama nadahnutih Biblijom. U jednoj sebe zamišlja kao stanovnika Babilona koji ondje sjedi uz mračnu rijeku, i koji je zaboravio svoju svetu pjesmu. To je očito aluzija na 137. psalam, što se često uglazbljuje i pjeva.

U njemu je opisano kako Izraelci tužno sjede uz babilonsku rijeku – glazbala su povješali na vrbe jer su u ropstvu izgubili snagu da pjevaju Gospodinu.

Cohen to ropstvo opisuje kao besciljno i slijepo tumaranje sve dok mu netko nevidljiv ne zasiječe u srce. Pjesnik nato pogleda u svoje srce bezakonika i začuje glas koji mu kaže da to srce uopće nije njegovo te ga udari smrtonosnom snagom – da bi potom pjesnik zapjevao tom neizrečenom nekome. „Nisam imao snage u Babilonu”, kaže jedan stih u toj pjesmi koja uopće nije zagonetna ako se shvati u biblijskom ključu: život bez Boga slabi čovjeka i ne dopušta mu da ima pravedno srce; srećom, Bog može u to srce zahvatiti i oživjeti

svako ljudsko biće, koje će potom Stvoritelju uzvratiti svojom pobožnošću.

Živimo u Babilonu

Babilon je velika biblijska tema. Babilon se nalazi i na početku Svetoga pisma i na njegovu kraju. U Knjizi Postanka priča se o babilonskoj kuli – simbolu ljudske oholosti, graditeljskom poduhvatu kojim su ljudi nakanili steći Božju moć, tako da i sami postanu bogovi. Umjesto toga nastala je zbrka i više nitko nikoga nije razumio. U knjizi Otkrivenja, kojom se zaključuje Biblija, opisuje se veliki trgovački grad zvan Babilon kako biva uništen, a Božji narod mora iz njega bježati da ne propadne zajedno s njim.

Doista bi se moglo reći da živimo u Babilonu. Babilon je oko nas kada nas zapanje moć i novac; Babilon je svuda gdje je oholost, gdje ljudi zadiru u prirodne i Božje zakone; Babilon nas zabljesne zabavom i tehnologijom, on stvara ljude u epruveti, gomila bogatstva na burzama, trguje i ratuje na svim stranama svijeta, glasan je i nametljiv, besraman i okrutan.

U Prvoj Ivanovoj poslanici piše da ništa svjetovno nije od Oca, a svjetovnost ćemo prepoznati kao ‘požudu tijela, požudu očiju i oholost života’. To je upravo Babilon.

Požuda očiju

Jedno od brojnih biblijskih spominjanja Babilona nalazi se u Knjizi o Jošui, u vezi s opsadom Jerihona, jednim od najpoznatijih svetopisamskih događaja.

Izraelci su tek bili stigli u Kanaan, zemlju za koju im je Bog rekao da im daje.

Ali Izraelci su imali brončano oružje, a stanovnici Kanaana željezno i nije im bilo lako preoteti zemlju.

Kanaan je bio naseljen ratobornim ljudima koji su živjeli u dobro utvrđenim gradovima, a jedan od tih gradova bio je Jerihon. Izraelci su se bojali napredovati, ali Bog je dao da se jerihonski zidovi sruše sami od sebe i da Izraelci osvoje grad bez borbe. Međutim, ož u j a k 2018 .

7

Živa je riječ Božja

RIJEČ mudrosti Izr 9,13-17

Gospođa ludost puna je strasti, prosta je i ne zna ništa.

I sjedi na vratima svoje kuće na stolici, u gradskim visinama, te poziva one koji prolaze putem, koji ravno idu svojim stazama: „Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!”

I nerazumnomu govori: „Kradena je voda slatka, i ugodno je potajno jesti kruh.”

Riječ MOLITVE Ps 51,8-13

Evo, ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti.

Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega!

Objavi mi radost i veselje, nek’ se obraduju kosti satrvene!

Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!

Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Riječ Isusova Lk 12,54-56

Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?

10 svjetl ori jeci . ba

Nepoznata Biblija

Piše fra Darko Tepert

TKO SE TREBA

VRATITI?

Prorok Jeremija u 52 poglavlja svoje knjige čak 115 puta rabi hebrejski glagol šuv (vratiti se). To je daleko više nego u bilo kojoj drugoj biblijskoj knjizi. Najčešće se taj glagol odnosi na povratak Izraelaca Bogu.

T

ako Jeremija piše i: „Vratite se, dakle, svaki sa svoga zlog puta i popravite svoje putove i svoja djela” (Jr 18,11).

Slično govori i u nastavku: „Vratite se svaki sa zla puta svojega i od zlih djela svojih i ostanite u zemlji koju Gospodin dade vama i ocima vašim za sva vremena; i ne idite za tuđim bogovima da im služite i da im se klanjate; i ne gnjevite me djelima ruku svojih, pa vam neću ništa nažao učiniti” (25,5). Kasnije Jeremija dodaje još i ove Božje riječi: „Slao sam bez prestanka k vama sluge svoje, proroke, da vam propovijedaju: ‘Vratite se svaki sa svoga opakog puta, popravite djela svoja i ne trčite za tuđim bogovima da im služite, pa ćete ostati u zemlji koju dadoh vama i ocima vašim’; ali ne prikloniste uha svojega i ne poslušaste me” (35,15).

U svakom od ovih tekstova spomenut je put s kojega se treba vratiti, bilo narod bilo pojedinci. Prorok očito misli na fizički pokret. Narod kao da je odlutao od onoga puta koji je Bog označio 12 svjetl ori jeci .ba

i sada ide lošim, opakim putem. Proces promjene koju Bog po proroku od njih traži zahtijeva promjenu smjera kretanja, zahtijeva od njih da se okrenu i da počnu ići opet prema Bogu. U tome je hebrejski jezik i hebrejski način razmišljanja vrlo konkretan.

Izraelci koji su krenuli lošim putem ulaze u opasnost da ostanu bez zemlje koju je Bog bio obećao njihovim ocima.

Prorok Jeremija djelovao je u tragičnim trenucima kraja judejskoga kraljevstva i u vrijeme pada Jeruzalema pod babilonsku vlast. Kad se već osjećala ta opasnost i kad je neprijatelj bio pred vratima, postaje jasno da loš put kojim je narod krenuo odvodi u propast i njihovu zemlju.

Druga knjiga o Kraljevima koja je dovršena upravo u vrijeme babilonskoga progonstva donosi ovakav sud nad judejskim kraljevstvom: „Ni pleme Judino nije držalo zapovijedi Gospodina, Boga svoga, i slijedilo je običaje kojih su se držali Izraelci. I Gospodin odbaci

sav rod Izraela, ponizi ga i predade ga pljačkašima, dok ih konačno ne odbaci daleko od svoga lica” (2 Kr 17,19-20).

Progonstvo je posljedica lošega puta i napuštanja Božjih zapovijedi. Slično se već ranije dogodilo kraljevstvu Izraelu čiji su stanovnici oko sto trideset godina prije toga završili u asirskom progonstvu. I njih je Gospodin opominjao: „Obratite se od zlog puta svoga i pokoravajte se naredbama i zapovijedima mojim prema Zakonu koji sam naložio ocima vašim i prema svemu što sam vam objavio preko slugu svojih – proroka” (17,13). Onaj pravi put jest vršenje Božjih zapovijedi i poslušnost njegovoj objavi. Na početku ovoga teksta rečeno je: „Obratite se!” U hebrejskom jeziku to je opet glagol šuv – vratiti se.

Zapravo, hrvatski glagol obratiti se nije etimološki daleko od hebrejskoga glagola. I jedan i drugi podrazumijevaju promjenu smjera, okretanje, fizičko udaljavanje od zla i okretanje prema dobru, prema Bogu.

Koji je pravi put?

Nakon povratka iz babilonskoga progonstva nastaju tekstovi koji se nalaze u zadnjem dijelu Knjige proroka Izaije (Iz 56–66). Ondje se govori o putovima Božjim: „Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga” (Iz 58,2). U ovoj su rečenici Božji putovi uspoređeni s vršenjem pravde i ostvarivanjem Božjega prava. S druge strane, narod misli da služi Bogu tako što posti (58,3), ali istovremeno se ne osvrće na pravdu i na pravo siromaha i potlačenih, nego ih još dodatno tlače (58,3-4). Bog dalje navodi kakav mu je post po volji, a to su ujedno i putovi Božji: „Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi” (58,6-7), to jest ne izbjegavati

u m z i r o k z o Kr i č e j i r m o l sa Svjet

Isusov Put križa i Gospin plač siguran su putokaz i nadahnuće za svakodnevni život

Iskoristite korizmeni popust do 30 % www.svjetlorijeci.ba 033 726 200

Franjevačka karizma trnovit način suobličavanja Kristu pobjedniku nad grijehom i smrću, Kristu siromašnom i molitelju u pustinji.

Piše fra Danijel Nikolić

Franjevačka korizma

PET KORIZMI

SV. FRANJE Slavljenjem mise pepelnice na Čistu srijedu i obredom pepeljanja ušli smo u korizmu, vrijeme duhovne pripreme za Uskrs – središte liturgijske godine Crkve.

Sam pojam korizma potječe od latinske riječi quadragesima, a znači četrdesetnica, tj. razdoblje od 40 dana.

B

roj od 40 dana podsjeća nas na neke biblijske događaje: trajanje potopa na Zemlji (Post 7,17); dane kad je Mojsije ostao na Sinaju s Bogom (Iz 34,28); godine koje su Izraelci proveli u pustinji (Br 14,34); put Ilije u pustinji (1 Kr 19,8); te 40 dana boravka i iskušenja Isusa u pustinji (Mk 1,12). U svim ovim događajima iz Biblije postoji vrlo jak odnos između Božjega iskustva, osobito iskustva njegove milosti i posta.

Vrijeme korizme za sv. Franju Asiškoga bitan je dio njegova života i duhovnosti. Franjo čak govori o više četrdesetnica ili korizmi. Tako piše u Potvrđenom pravilu: „I neka poste od svetkovine Sviju svetih do Rođenja Gospodinova. One pak koji svojevoljno poste svetu četrdesetnicu, koja počinje od Bogojavljenja i traje četrdeset dana (Mt 4,2) neprekidno, a Gospodin ju je posvetio svojim svetim postom, neka 14 svjetl ori jeci . ba

Gospodin blagoslovi. Koji pak neće, nisu obvezani. Ali drugu četrdesetnicu do Uskrsnuća Gospodinova neka poste.” (PPr 3,5-7).

Kao što vidimo, Franjo u III. Poglavlju Pravila spominje tri prigode tijekom godine u kojoj njegova braća mogu proživjeti korizmu, tj. 40 dana posta, slijedeći primjer Krista koji je 40 dana postio u pustinji, prije nego što je započeo javno djelovanje i propovijedanje narodu. Franjo je bio čovjek naviknut na korizmu. Franjevački izvori svjedoče da se više puta tijekom godine povlačio na skrovita i samotna mjesta kako bi se posvetio molitvi i postu. Poznato je pet njegovih korizmi, tako da je u roku od godinu dana proveo zasigurno više vremena u pokori i postu (oko 200 dana) nego u bilo čemu drugom. Korizma je za sv. Franju Asiškoga bila sastavni dio njegova istinskoga puta obraćenja te

Prigode za Franjine korizme uvijek su bile povezane s liturgijskim vremenom i svetkovinama prema kojima je Franjo imao posebnu pobožnost. Prva od njih je Adventska korizma koja bi trajala od svetkovine Svih svetih do Božića (PPr 3,5; 2 Čel 131), što znači dva mjeseca posebne meditacije Božje riječi te intenzivne molitve, pokore i posta. U Asiškom zborniku (br. 81) ova se korizma spominje i kao korizma sv. Martina jer je bio običaj u srednjem vijeku da se vjernici pripreme za Božić postom počevši od blagdana sv. Martina (11. studenoga).

Ova korizma kasnije je još u tradiciji nazvana Franjevačkom. Ona označava veliku predanost Franje otajstvu utjelovljenja, otajstvu poniznosti Sina Božjega koji postaje Dijete. Nju Franjo traži od svoje braće kao obvezatnu.

Druga korizma trajala je 40 dana počevši od ponedjeljka poslije svetkovine Bogojavljenja (1 Bon 9,2; PPr 3,6).

Naziva se još i Blagoslovljenom jer je Franjo u Pravilu samo preporučuje braći, a zaziva Božji blagoslov na onu braću koja ovu korizmu dragovoljno poste.

Ovom korizmom Franjo je htio uspostaviti vezu između Božića i Uskrsa. Često je trajala manje od četrdeset dana jer se nastavljala na Veliku korizmu.

Velika korizma je ona koju propisuje Sveta Majka Crkva u pripremi za Uskrs, koja i danas traje od Pepelnice do Uskrsa. Za Franju je ovo bila korizma nad korizmama, razdoblje u kojemu je želio s najvećom predanošću odgovoriti na ljubav Sina Božjega koji je nas ljubio do kraja (Iv 13,1). On je duboko vjerovao i shvaćao da su Božić i Uskrs tako blisko povezani da predstavljaju dva pola jednoga otajstva spasenja. Zato je imao posebnu pobožnost prema otajstvu utjelovljenja te muke i uskrsnuća Gospodnjega. Tako piše Toma Čelano u svom

Reportaža

FRANJEVCI U TUZLI

Istinski prijatelji u TEŠKIM VREMENIMA Piše Maja Nikolić

U

Tuzli gotovo da nema čovjeka koji se s posebnim poštovanjem ne odnosi prema franjevcima.

Bilo koga da pitate za fratre, za njihovu ljubav prema Bosni, Tuzli, obrazovanju ili umjetnosti, svatko će vam iznijeti svoje pozitivno iskustvo s njima.

Posljednjih dvadeset i pet godina, reći će mnogi, fratri su napravili čudo u Tuzli.

Posvetili su se puku, postali ozbiljni pregovarači u donošenju odluka za očuvanje kulturne baštine. Također, Franjevački samostan je ostao nezaobilazan u posjetima brojnih uglednih dužnosnika, predsjednika i premijera država, diplomatskih 18 svjetl ori jeci . ba

predstavnika, ministara vlada BiH i Hrvatske, ali i ljudi koji zaista cijene Franjevački samostan Tuzla. Iako su pretrpjeli brojna protjerivanja, zatvaranja pa čak i nepoštivanja, može se reći da su se danas izdigli i pokazali da su kroz svoju povijest na ovim prostorima željeli samo širiti mir i dobro. Taj povijesni život franjevaca u stvarnosti je posljednjih godina kroz svoje zapise posebno istaknuo fra Josip Zvonimir Bošnjaković (1929.) svjedočeći tako o trajnoj ulozi franjevaca koji se nikada nisu bojali sustava, ljudi, politika nego svojim entuzijazmom jačali katoličku vjeru na ovim prostorima.

Fra Josip Zvonimir Bošnjaković, kojega ljudi ovdje rado zovu fra Jozo, iako je bio

zatočen u zatvorske ćelije Tuzle i Zenice, a samo zbog svoga svečeničkog djelovanja i gradnje crkava, nikada se nije bojao kritizirati pogrešne sustave koji su ljudima, pa i njemu samome, uskraćivali pravo na slobodu, ali i riječ Božju. Zahvaljujući fra Jozi izgrađen je novi franjevački samostan s kraja 80-ih godina u Tuzli, a nakon što je stara crkva porušena zbog, kako je obrazloženo, slijeganja Tuzle.

Fra Jozo je budućim generacijama ostavio u trajni zalog svoje zapise o povijesti franjevačkoga samostana, njegovim dobročiniteljima i djelovanju franjevaca na ovim prostorima u knjizi koju je sam napisao. U teškim vremenima s početka devedesetih godina i fra Petar Matanović

je, uz fra Jozu, sudjelovao u obnovi rada hrvatskih kulturnih institucija poput HKD Napredak i Hrvatskog doma. Fra Petar Matanović je potaknuo obnovu rada Matice hrvatske te 1992. godine pokrenuo izlazak Hrvatskoga glasnika, danas jedinoga lista s hrvatskim predznakom. Brojne humanitarne organzacije poput Caritasa i Kruha svetog Ante, pod okriljem franjevaca, širom su držale otvorena vrata svim ljudima.

Povijest kao zalog budućnosti

Danas se franjevci u Tuzli vraćaju svojim korijenima te obnavljaju svoju višestoljetnu tradiciju na ovim prostorima. Takvu inicijativu pokrenuo je prije svega fra Zdravko Anđić želeći otrgnuti od zaborava Gradovrh na kojemu je nekada bio franjevački samostan, a čiju je misiju naslijedio sadašnji gvardijan fra Mario Divković.

Naime, u tuzlanskom kraju Solina postoji povijesna priča o franjevačkom samostanu Gradovrh. U XVI. i XVII. stoljeću franjevački samostan na Gradovrhu bio je žila kucavica vjerskoga, kulturnoga i prosvjetnoga života s velikom crkvom i Učilištem na kojemu je predavao i prvi pisac na narodnom jeziku u BiH fra Matija Divković. Kada su franjevci bili protjerani iz Zvornika i Gornjih Soli, sadašnje Gornje Tuzle, na Gradovrh (1541. godine), sa sobom su donijeli čudotvornu sliku Zvorničke Gospe, pred kojom su se molili ne samo katolici nego i narodi drugih konfesija. Nakon što su prije 330 godina protjerani s ovih prostora, franjevci su se opet vratili na Gradovrh. U prosincu 2012. godine tuzlanski gvardijan fra Mario Divković otkupio je od solinske obitelji Hodžić zemljište na kojemu su se do 1688. godine nalazili crkva i franjevački samostan. Svake godine, na blagdan Gospe od Anđela na tom mjestu, koje domaći muslimani zovu „fratarske njive”, održava se hodočašće i sveta misa. A hodočašće vjernika kreće od novoizgrađene crkve

u Solini koju je projektirao tuzlanski arhitekt Juro Pranjić u obliku Noine arke, a čiji toranj simbolično gleda upravo prema Gradovrhu. Zanimljivo je da na ovo hodočašće rado dolaze Bačani iz Vojvodine čiji su pradjedovi protjerani odavde. Neki od njih, poput gospođe Marije Tubić, istraživali su ovdje svoje korijene. „S majčine strane, jedan od mojih daljih predaka bio je u toj jednoj grupi koja je prije 330 godina došla u Bač. Ti naši šokački koreni, vojvođanski, jesu odavde, iz Tuzle. To Šokaca što ima, što u Baču, što u Monoštoru, što gore, severno, to je sve ustvari došlo odavde”, posvjedočila je Marija. Svoju povijest franjevci u Tuzli su počeli obnavljati i to na nagovor fra Zdravka Anđića, sadašnjega župnika u župi sv. Ilije Proroka u Zenici, a koji je sve do 2012. godine bio gvardijan Franjevačkoga samostana u Tuzli.

Povratak franjevaca na svoje

Danas je u ovome gradu svima zadivljujuća priča o izgradnji Hrvatskog kulturnog centra na nekadašnjem crkvenom zemljištu u središtu Tuzle.

Hrvatski kulturni centar Sveti Franjo trajno je svjedočanstvo višestoljetne povijesti djelovanja franjevaca na ovim prostorima. Ova institucija izrasta danas u arhitektonsku oazu nacionalne

kulture, identiteta i franjevačkoga duha.

Izgradnja ovoga centra ideja je također fra Zdravka Anđića. „Meni je jako drago što je ova ideja o izgradnji Centra prihvaćena od cijeloga bratstva. To znači da nakon naših promjena koje su redovite, čovjek koji je poslije došao nastavio je s radom na ovoj ideji. Meni je drago da je naše lokalno bratstvo prihvatilo ovu ideju kao svoju. Bez obzira tko ju je pokrenuo, svaki drugi fratar koji dođe ovdje treba je nastaviti. Zahvaljujući Božjoj providnosti i našim bratskim odnosima fra Mario je nastavio graditi ovaj Centar. Naša ideja sada već poprima svoje stvarno obličje”, kaže fra Zdravko Anđić. Zanimljivo je da Hrvatski kulturni centar Sveti Franjo ima obrise stare katoličke crkve koja je, naglašavamo, morala biti porušena. „Ovaj Centar i treba imati takve temelje i obrise jer se radi o revitalizaciji stare jezgre grada Tuzle.

Hrvatski kulturni centar u sebi ima prije svega društveni i kulturni značaj, da nastavi ono što mnogi u Europi i svijetu žele – graditi dijalog s drugima i drukčijima. To je, vidite, moguće ostvariti. I to se ostvaruje u ovom malenom mikrokosmosu”, naglašava fra Zdravko.

HKC Sveti Franjo budi nadu mnogim ljudima u Tuzli da će franjevci u budućnosti aktivno sudjelovati u

Unutrašnjost crkve sv. Petra i Pavla nedjeljom ispuni mnoštvo vjernika Tuzle

ož u j a k 2 018 .

19

O radosti življenja

Piše Tatiana Tajči Cameron

KORIZMENI OSMIJEH

OHRABRENJA Jednoga zimskog jutra budim se prije zore kako bih sinu napravila sendvič za školu.

Veljača je. Dani su kratki. On me zagrli, zaželi dobar dan i izlazi u hladno, blijedo jutro.

G

ledam ga kroz zavjesu na ulaznim vratima kako pozdravlja prijatelja koji živi u susjednoj kući, identičnoj našoj, i požuri prema uglu gdje će ga žuti školski autobus povesti u školu. Kao i svako jutro u isto vrijeme, ulicom prođe susjeda u šetnji sa psom, a dadilja obitelji preko puta ceste dolazi autom, uđe na kolnik, parkira i nestane kroz vrata garaže.

Uzdahnem pokušavajući se osloboditi osjećaja monotonije rutinskoga života u američkom predgrađu i zaustaviti misli o samoći koju kriju naše uredno posložene kućice u nizu s uvijek lijepo obrađenim travnjacima – samoće koja se obično tretira tabletama, alkoholom, nezdravom hranom, brzinskim aferama i zaglupljujućim TV emisijama. Nije zima kriva, nasmiješim se toj pomisli, makar joj svi to žele prišiti.

Naizgled je lakše tražiti uzrok našem nezadovoljstvu u svemu što nas okružuje i predati se okolnostima, jer kako nas stoljetno pitanje podsjeća: što mi tu možemo. „Ništa” nas oslobađa odgovornosti i mi tako i dalje nastavljamo 22 svjetl ori jeci . ba

rutinski koračati kroz život. Ogroman izbor lako dostupnih razbibriga čini nas prezauzetima da bismo se zaputili u dubinu duše da ondje potražimo uzroke samoći i osjećaju otuđenosti.

Spremim čašu vode s limunom i još uvijek u pidžami i toplom kućnom ogrtaču sjedam ispred prozora. Ugodno mi je.

Smirujem misli i srce i promatram kako sasvim polako i tiho svjetlost dana ispunjava jutro, moju kuhinju i moju dušu.

I ja osjećam umor od dugih noći, nedostatka sunca i vedroga plavog neba.

Božićne lampice koje ipak razbiju tminu i podignu raspoloženje već su nekoliko tjedana pospremljene u kutije i posložene na tavanima. Zajedno s njima i uspomene upotpunjene tugom za onima kojih više nema. Proljeće je još daleko. Čak ni ružice u vazi ne pomažu. Ali taj trenutak buđenja dana, koji se ipak svakoga jutra pomiče za koju minutu ranije noseći u sebi sigurnost promjene, daje mi snagu da se i sama svakodnevno odlučim za buđenje. Ne propuštam priliku da i sama iskoračim iz mraka i othrvam se težini prošlih boli, padova i gubitaka.

Koncentriram se na disanje – udišem ljubav, a izdišem bol. Udišem milost i izdišem tjeskobu. Udišem zahvalnost i izdišem osjećaj bespomoćnosti.

Vrrrr... čujem kako vibrira mobitel.

Stigao je neki SMS. „Molim te nemoj se odreći čokolade za korizmu”, piše mi prijateljica iz Chicaga. „Pronašla sam nešto izvrsno čime ću te počastiti kad dođeš.” Korizma! Zar već? Aaaahhh…

Dovršim na brzinu svoju vodu s limunom i otrčim natrag u spavaću sobu.

Zavučem se u još toplu posteljinu i zatvorim oči. OK... nakon još malo sna sve će biti lakše.

Središte svega stvorenog

„Korizma je poziv na duhovni rast – koji je puno lakše ostvariti kroz radostan i optimističan stav”, rekao mi je prije desetak godina vlč. Mike Manning uručivši mi svoju autorsku knjigu – dnevne meditacije za korizmu – Pardon My Lenten Smile (Ispričajte me zbog korizmenog osmijeha) U to vrijeme, svake korizme održala bih oko 30 koncerata svoje verzije Pasije

Ženidbeno pravo Katoličke Crkve

Piše dr. iur. can. fra Šimo Ivelj

PRIVOLA I ZLONAMJERNA

PRIJEVARA

Ljudi se oduvijek u svakodnevnom životu koriste različitim prijevarama i lukavštinama radi postizanja određenih sebičnih ciljeva. Budući da su prijevare u odnosima među ljudima česte, ni sama ženidba nije pošteđena ovoga zlodjela.

D

a bi se navedenoj problematici moglo pristupiti s razumijevanjem, potrebno je odmah vidjeti što je zlonamjerna prijevara. Prijevara je svjesno i hotimično učinjeno djelo s ciljem da se druga osoba zavede u zabludu kako bi se došlo do konkretnoga zaključenja ugovora, tj. kako bi se od nje nešto iznudilo ili navelo da učini nešto što inače ne bi nikada učinila. Sama prijevara može se izvršiti na različite načine, kako to navode različiti komentatori (L. Chiappetta, V. Blažević, N. Škalabrin i dr.): prikrivajući istinu, iznoseći neistinu te vještim radnjama i varkama koje stvaraju privid da postoji nešto čega zapravo nema ili da nema nečega što zapravo postoji. U ovom slučaju različite obmane, spletke i lukavstva iskrivljuju volju druge osobe (oštećene stranke) i navode je da izvrši neki čin koji ona inače ne bi izvršila ili koji bi učinila uz drukčije uvjete.

Sada je potrebno postaviti drugo pitanje: Jesu li takvi čini pravno valjani?

24 svjetl ori jeci . ba

Prema odredbi kan. 125 § 2 pravni čin učinjen zbog zlonamjerne prijevare je valjan, osim ako se pravom određuje što drugo, ali se može poništiti sudskom presudom, bilo na zahtjev oštećene stranke ili njezinih pravnih nasljednika.

Zašto je to tako? Zato što prijevara ne utječe izravno na volju, nego na razum uvlačeći ga u zabludu. Jednostavnije rečeno, prijevara ne dokida volju subjekta, nego je samo umanjuje. Ipak, ovdje treba napomenuti da postoji iznimka od ovoga pravila koji se navodi u kanon 125 § 2, a temelji se na naravnom pravu: ako prijevara izazove bitnu zabludu, ona kao takva sama po sebi čini pravni čin nevaljanim.

Kao što je već rečeno, postoje i iznimke koje predviđa pozitivno pravo sadržane u Zakoniku kanonskog prava s ciljem da se zaštite pravni čini od posebne važnosti. Tako i sam kanon 125 § 2 navodi sljedeći izraz: osim ako pravo određuje nešto drugo. Jedan takav pravni

čin od posebne važnosti jest ženidba, odnosno odredbe sadržane u kanonu 1098, a koje se odnose na ženidbenu privolu u određenim slučajevima. S obzirom na zlonamjernu prijevaru samo pravo određuje u kan. 1098 da nevaljano sklapa ženidbu tko ulazi u nju zaveden, radi zadobivanja privole, zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenog života. Da bi neka ženidba po ovom kanonu bila nevaljana, moraju se istovremeno ostvariti četiri uvjeta.

PRVI UVJET. Ono što se kao temeljno traži, za ovaj način ništavosti ženidbe, jest prisutnost zlonamjerne prijevare koja mora prouzročiti stvarnu obmanu ili zabludu osobe koja sklapa ženidbu.

A sve to s ciljem da prevarena osoba sklopi brak, znajući da u protivnom do braka ne bi došlo. Dok, recimo unatoč tomu što je bilo radnji usmjerenih na

Aktualno

DAN NEOVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Piše fra Mirko Filipović

KOŠULJA TKANA

REFERENDUMOM Dana 1. ožujka 1992. godine okončan je dvodnevni referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine na koji je izišlo preko 60 % glasača i s preko 90 % glasova izjasnilo se za neovisnost Bosne i Hercegovine od dotadašnje savezne države Jugoslavije.

V

eći broj bosanskih Srba, pod utjecajem tada najutjecajnije Srpske demokratske stranke, bojkotirao je referendum, pokazujući time da želi ostati ovisan o dotadašnjoj Jugoslaviji.

No, Jugoslavija u trenutku referenduma nije bila „dotadašnja” jer su iz nje već bile izišle Slovenija i Hrvatska te joj je samo ostalo ime, kojim su se Srbi još neko vrijeme pokrivali, dok im interesi i namjere nisu do te mjere ojačali da im više nije trebao jugoslavenski pokrivač kao sakrivač. Oni pak koji su izišli na referendum ostali su još dugo ovisni o jugoslavenskim generalima, brigadama, tenkovima, avionima... a o jugoslavenskim tajnim službama da se i ne govori.

Na osnovi rezultata referenduma međunarodna je zajednica priznala izdvajanje Republike Bosne i Hercegovine iz sastava države Jugoslavije u posebnu državu. Dan referenduma proglašen je kasnije državnim blagdanom, Danom neovisnosti, koji se obilježava 1. ožujka, ali u samo jednom dijelu države i nacije: 26 svjetl ori jeci . ba

Vlada Republike Srpske izrijekom ga odbacuje i umjesto njega obilježava dan Daytonskoga sporazuma.

Samo od sebe navire pitanje: tko zapravo ima pravo? Postoji li pravo na slavlje neovisnosti ili se ovakvoj Bosni i Hercegovini više pristoji obilježavati Dan ovisnosti, budući da ona već odavno nije više ona „referendumska” nego u potpunosti „daytonska”, što – otvoreno govoreći – znači: nakaradna i u biti samoubilačka.

Suverenost bez pokrića

Glasači na referendumu nisu se izrijekom odlučivali za neovisnost od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nego za neovisnost kao takvu.

U žiži odluke nije bila stara država nego nova. Pitanje tiskano na papirićima glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? Na prvome mjestu bilo je, dakle, pitanje

suverenosti, pa pitanje neovisnosti, pa nutarnje ravnopravnosti.

Suverenost se obično definira kao pravo na neograničeno vršenje vlasti, što razumijeva da je država najviša vlast na svome teritoriju i da ima moć kakvu nema nijedna druga društvena organizacija ili pojedinac. Daytonska BiH ima dvije razine vlasti, entitetsku i državnu, i entitetska je u mnogočemu važnija i moćnija od državne. Što vrijeme više prolazi, manifestacija entitetske moći dodatno se potencira. Daytonske formulacije ostavile su prostora da se od početka moglo gajiti tumačenje kako država i nema nikakve izvorne vlasti nego tek onu koju joj entiteti prepuste. Bez obzira je li to istina ili nije, od triju sadašnjih izvora moći državna je doista najslabija.

Bolesna ovisnost

Neovisnost ili vanjski suverenitet razumijeva samostalnost države ili nacije u donošenju odluka na području svoga teritorija bez uplitanja drugih država

NOVA KNJIGA prof. dr. Ivica Raguž

STEPINAC

Razgovori s prijateljem Autor uvodi čitatelja u dušu blaženoga Stepinca, u ono temeljno i najvažnije iz čega je izviralo cijelo njegovo pastirsko i duhovno djelovanje, djelovanje koje je odredilo i određuje i danas Crkvu u Hrvata Knjigu naručite na communio.hr@gmail.com ili na broj telefona +385 31 802 224 u Nadbiskupijskoj knjižari u Đakovu.

VIJESTI Promocija duhovnih zvanja Postulatura BS/SR

KISELJAK – Na Dan života koji je u Crkvi ove godine obilježen 4. veljače, u župi sv.

Ilije proroka u Kiseljaku upriličena je promocija duhovnih zvanja. Tako je središnju, pučku misu u župnoj crkvi predvodio fra Danijel Rajić, provincijski promotor duhovnih zvanja, uz koncelebraciju fra Josipa Ikića, profesora i odgajatelja sjemeništaraca u Visokom. Pod misom su kod oltara služili postulanti i sjemeništarci iz Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, a bend mladih El Shaddai koji se okuplja u crkvi i samostanu sv. Ante na Bistriku u Sarajevu animirao je liturgijsko pjevanje.

Zlatni pir u župi Ljubunčić Svjetlo riječi

LIVNO – Pola stoljeća bračnoga zajedništva proslavili su u krugu svojih najmilijih 27. siječnja Ante i Ivka Ištuk iz sela Žirović, župa Ljubunčić. Upravo na taj nadnevak, 1968. godine sakrament ženidbe sklopili su Ante Ištuk, sin Marka i Ivke r. Đapić i Ivka Gelo, kći Stipe i Milke r. Sučić. Ante je tada imao 23, a Ivka 19 godina. Kumovi na vjenčanju bili su Antina sestra blizanka Anđa i njezin muž Marko. Obnovu zavjeta u župnoj crkvi predvodio je župnik fra Ivan Lovrić, a slavlje je nastavljeno u obiteljskoj kući u krugu rodbine i prijatelja.

28 svjetl ori jeci . ba

Fra Danijel je u propovijedi govorio kako je svaki život dar od Boga i da je bitno predati ga u ruke Oca Nebeskog koji ima svoj plan za svakog od nas. „Samo po predanju sebe kroz molitvu možemo prepoznati volju Božju pa tako i duhovni poziv. Nasljedujući Isusa Krista, po primjeru sv. Franje, u potpunosti darujemo sebe za druge živeći i navješćujući Radosnu vijest”, poručio je fra Danijel. Na koncu su sjemeništarac Tomislav Vidović iz Bugojna i postulant Tonči Šarić iz Bile kraj Livna govorili i posvjedočili nazočnima kako su prepoznali duhovni poziv i odazvali se.

Pozvali su vjernike neka ih prate svojom molitvom.

Bog je Anti i Ivki u zajedničkom životu podario troje djece. Mara je udana za Ivu Bilića, Ivica je oženjen Ivanom Mihaljević, a Kristijana udana je za Ivicu Banića. Danas imaju petero unučadi: Antonela, Marko, Anđa, Ivka i Stjepan. Upitani što oni misle o svemu što se događalo proteklih 50 godina, jasno su odgovorili kako u ljubavi treba biti strpljiv i znati opraštati: „Današnji mladi bi rekli da je za oboje bilo prerano, međutim danas je i prava rijetkost dočekati ovakav Jubilej iz kojekakvih razloga. Djelomično zbog toga što se mladi vrlo kasno odlučuju za brak, ili se uopće ne odlučuju iz samo njima znanih razloga.”

Proslava Don Bosca u Žepču A. Z./SR

ŽEPČE – Dana 31. siječnja na spomendan Sv. Ivana don Bosca – zaštitnika Katoličkog školskog centra u Žepču, nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kard. Puljić predvodio je svetu misu u župnoj crkvi sv. Ante u Žepču. Svetoj misi proslave Dana KŠC-a Žepče koncelebriralo je 13 svećenika uz sudjelovanje 600-tinjak vjernika.

Na početku euharistijskog slavlja sve okupljene pozdravio je domaći župnik vlč. Predrag Stojčević te izrazio radost i zahvalnost zbog nadbiskupova dolaska u Žepče. U prigodnoj propovijedi nadbiskup je govorio o don Boscu koji je bio pastir kršćanske radosti koju je prenio na mladost jer ih je okupljao i odgajao onako kako Evanđelje govori: briga za najmlađe, najslabije. „Poslanje salezijanaca je odgoj mladih, prvo da ih sačuva od posrtanja, od stradanja a onda da ih osposobi da stasaju. Svaki čovjek istinski želi biti sretan i sav naš rad i odgoj ide za tim da postignemo sreću, to je ono što je sveti don Bosco shvatio i valja nam ugraditi tu sreću u mlade da otkriju da su voljena bića, da ih Bog voli”, spomenuo je nadbiskup između ostalog. Na koncu misnoga slavlja okupljenima se obratio don Milan Ivančević, ravnatelj KŠC-a Don Bosco u Žepču te zahvalio nadbiskupu i svim okupljenima što su došli na misno slavlje. Potom je u holu KŠC-a upriličen prigodni program i domjenak.

Proslava Dana bolesnika KTA/SR

SARAJEVO – U samostanskoj crkvi sv.

Vinka Paulskog, 11. veljače 2018. svetom misom za bolesnike obilježen je 26.

Svjetski dan bolesnika, koji se u Crkvi slavi na blagdan Gospe Lurdske. Euharistijsko slavlje u koncelebraciji četvorice svećenika predvodio je duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu vlč. Jakov Kajinić. U ime sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog vlč. Kajinić zaželio je dobrodošlicu časnim sestrama raznih družbi, medicinskim djelatnicima, bogoslovima i svima okupljenima.

Izložba i posjet za mir Svjetlo riječi

Od 15. do 18. veljače u mjestu Castellamonte u Italiji održana je izložba umjetničkih radova s prošlogodišnje međunarodne likovne kolonije u Srebrenici, u organizaciji župe Zvornik-Srebrenica i njezina župnika fra Jose Oršolića. Oko 50 djela, iz kista 15 umjetnika iz BiH, Hrvatske, Srbije i Njemačke, izloženo je za vjerničku zajednicu župe sv. Petra i Pavla u ovomu mjestu nadomak Torina. Osim toga, tijekom četverodnevnoga posjeta ovoj vjerničkoj zajednici, fra Joso je imao priliku govoriti o naporima koje provodi kako bi Srebrenica mogla doživjeti duhovnu i materijalnu obnovu.

U četvrtak, 15. veljače, nakon misnoga slavlja koje je u župnoj crkvi fra Joso predvodio u koncelebraciji fra Slavka Topića, koji je sudjelovao u ovom putovanju, upriličena je donatorska večera. Sutradan, u petak, u večernjem terminu organizirana je konferencija na temu Od rata do nade u mir, o stradanju Srebrenice i djelotvornoj solidarnosti.

Osim fra Jose i fra Slavka govorio je i Gianluca Noascono, pročelnik udruženja A braccia aperte con Maria (Raširenih ruku s Marijom).

U prigodnoj propovijedi duhovnik Kajinić kazao je da svaki čovjek na neki način bolestan na duši ili na tijelu, odnosno ranjen je grijehom. Istaknuo je posebnu važnost čišćenja duše od grijeha u sakramentu pomirenja te da je Isus bio posebno osjetljiv prema bolesnima pa je izliječio brojne bolesnike.

Posebno se osvrnuo na ukazanja Blažene Djevice Marije u Lurdu djevojčici Bernardici Subirous 1858. godine na blagdan Blagovijesti.

Prigodom ukazanja Bernardica je ugledala Gospođu odjevenu u bijelu haljinu, opasanu plavim pojasom sa žutima ružama na nogama i žutom

krunicom za ime na što joj je ona odgovorila: „Ja sam Bezgrešno Začeće.” Vlč. Kajinić je dodao da je to bila potvrda dogme katoličke vjere da je Blažena Djevica Marija začeta bez istočnoga grijeha koju je proglasio 8. prosinca 1854. papa Pio IX. Kazao je da se u Lourdesu dogodilo nekoliko tisuća čudesnih ozdravljenja od kojih je Crkva priznala 68. Zahvalio je zdravstvenim djelatnicima i svima koji se brinu za bolesnike te potaknuo sve da gaje poseban osjećaj za sve one koji trpe na duši i na tijelu. Nakon svete mise u kripti crkve upriličeno je zajedničko druženje.

Subotnji program započeo je misnim slavljem koje je predvodio mjesni biskup mons. Edoardo Aldo Cerrato. Upriličen je i okrugli stol na temu mira. Biskup Cerrato i sutradan je predvodio misu zahvalnicu za višednevni susret s „prijateljima iz Bosne“, kako su fra Joso i fra Slavko bili predstavljeni vjerničkoj zajednici.

Osim navedenih, ovaj posjet i izložbu umjetnina pomogli su župnik vlč.

Angelo Bianchi, župni vikar vlč. Joao Gilberto Munante Frias, đakon vlč.

Massimiliano Marco, zatim Giancarlo i Mara Guidetti, bračni par iz Italije te Hajrija Živojević Javornicki, odgovorni ravnatelj udruge Sprofondo u Sarajevu.

ož u j a k 2 018 .

29

VIJESTI Dan posvećenog života KTA/SR

SARAJEVO – Na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu 2. veljače 2018. u katedrali Srca Isusova svečanim misnim slavljem proslavljen je Dan posvećenog života na razini Vrhbosanske nadbiskupije. Svečanu Euharistiju predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kardinal Puljić. S njim su u zajedništvu bili apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto i pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudaro te više od 20 svećenika među kojima je bio i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić. Misi su nazočile brojne časne sestre različitih družbi, te bogoslovi triju bogoslovija: Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, Franjevačke teologije i Nadbiskupijskog misijskog međunarodnog sjemeništa Redemptoris Mater. Liturgijsko pjevanje animirao je franjevački bogoslovski zbor Fra Nenad Dujić zajedno s većim brojem redovnica pod ravnanjem fra Emanuela Josića.

Na početku svete mise kardinal Puljić blagoslovio je svijeće. Uslijedila je svečana procesija s upaljenim svijećama oko

Sjednica Povjerenstva za pastoral zvanja redovnistvo.ba/SR

MOSTAR – Povjerenstvo za pastoral zvanja pri Konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH održalo je 17. veljače 2018. u samostanu Školskih sestara franjevki hercegovačke Provincije u Bijelom Polju kod Mostara svoju sjednicu pod predsjedanjem voditeljice Povjerenstva s. Lidije Kalfić iz Družbe Kćeri Božje ljubavi. Na samom početku susreta srdačnu dobrodošlicu svim članovima Povjerenstva izrazila je s. Robertina Barbarić, kućna predstojnica sestarske zajednice u Bijelom Polju. Potom je s.

Slavica Barbarić ukratko predstavila povijest Družbe školskih sestara franjevki 30 svjetl ori jeci . ba

katedrale. Pozdravljajući na početku prigodne propovijedi svećenike, redovnice i redovnice na čelu s njihovim poglavarima i poglavaricama, zatim bogoslove i kandidatice, kardinal Puljić čestitao im je Dan posvećenog života uz želju da zajedničkom molitvom isprose duhovnu snagu potrebnu ovoj mjesnoj Crkvi. Na kraju misnog slavlja svi redovnici i redovnice izmolili su molitvu obnove svojih redovničkih obećanja, a nakon toga

upriličen je domjenak u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu.

Proslava Dana posvećenog života započela je dan ranije, uočnicom u katedrali Presvetog Srca Isusova. Program je započeo euharistijskim klanjanjem i molitvom Prve večernje Gospodinova Prikazanja. Uslijedila je sveta misa koju je predvodio provincijal Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić uz koncelebraciju mnoštva svećenika.

Krista Kralja, Provincije Svete Obitelji sa sjedištem u Mostaru i Duhovnoga centra Biskup fra Paškal Buconjić. Članovi Povjerenstva razgovarali su o poduzetim aktivnostima koje su dogovorene na prošloj sjednici – pripremljen je materijal za brošuru u povodu Nedjelje Dobroga Pastira koja će biti dostupan na mrežnoj stranici ove ustanove. Spomenuti su pozitivni odjeci susreta studenata koji imaju smještaj u redovničkim zajednicama, prvi takve vrste. Dogovoreno je da će sljedeći takav susret biti 13. ožujka u franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku. Razgovaralo se i o nekim novim inicijativama koje bi se mogle realizirati u korizmenom vremenu sljedeće godine.

Povjerenstvo za pastoral zvanja pri Konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH čine predstavnici svih redovničkih ustanova djelatnih u Bosni i Hercegovini. Osim s. Lidije Kalfić, predstojnice Povjerenstva, čine ga još i s. Slavica Barbarić (ŠSF Hercegovačke provincije), s. Marija Mihaljević (ŠSF Bosansko-hrvatske provincije), s. Izabela Đaković (Sestre milosrdnice sv. Vinka, Provincija Majke Divne), s. Jadranka Obućina (Klanjateljice Krvi Kristove, regija Zagreb), s. Danica Bilić (Sestre Služavke Maloga Isusa, Provincija Bezgrešnog začeća), fra Danijel Rajić (Franjevačka provincija Bosna Srebrena), fra Antonio Šakota (Hercegovačka franjevačka provincija) i don Branko Bendra (Hrvatska salezijanska provincija).

Proslava župnoga patrona KT/SR

ORAŠJE – Dana 11. veljače u župnoj crkvi u Orašju, svečano je proslavljen patron župe bl. Alojzija Stepinca. Koncelebrirano misno slavlje predvodio je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije i nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH mons. Luka Tunjić, u koncelebraciji s mjesnim župnikom fra Antom Pušeljićem i drugim svećenicima.

Mons. Tunjić u homiliji je naglasio kako narod nije dao dovoljno sebe u stvaranju boljeg svijeta: „Postali smo žrtve domaćeg sustava, a onda i inozemnih zavjera i interesa, te različitih strujanja Istoka i Zapada. Još je opasnije što smo se pomirili sa statusom žrtve, a to znači pomirili se sa stanjem kakvo jest. Potrebno je status žrtve zamijeniti u status osobe koja ima svoje ja, osobe koja misli svojom glavom, koja zna cijeniti svoju slobodu i boriti se za svoje vrednote.”

Misno slavlje pjesmom su uveličali članovi zbora Adoro. Mise trodnevnice predvodili su fra Marinko Živković, vlč.

Zlatko Ivkić i fra Mario Jurić.

VIII. dani pobijenih franjevaca Svjetlo riječi/Vicepostulatura ŠB

ŠIROKI BRIJEG – U samostanskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije od 4. do 7. veljače održani su osmi po redu Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca, u povodu 73. obljetnice

BRESCIA – U Italiji je od 5. do 8. veljače održano Europsko prvenstvo svećenika u malom nogometu, uz sudjelovanje 16 reprezentacija i oko 250 svećenika. Sudjelovala je i momčad BiH, koja je na prošlogodišnjem prvenstvu 2017. održanom u Vukovaru osvojila drugo mjesto.

Natjecanje je svečano otvoreno 5. veljače svetim misnim slavljem koje je predvodio umirovljeni biskup Fidenze mons. Carlo Mazza u koncelebraciji s oko 250 svećenika. Odigrane su ukupno 42 utakmice, u skupinama i završnici.

Pod vodstvom trenera Ivice Vincetića za BiH igrali su: fra Zdravko Anđić, fra Ivan Jaković, fra Ivan Jelić, fra Mario

Jelić, fra Jure Perić, fra Davor Petrović, fra Marijo Plavčić, vlč. Vladimir Pranjić, fra Jure Šekerija, fra Josip Mrnjavac, fra Josip Tomas, fra Nikica Tomas i vlč. Stjepan Didak.

BiH je u svojoj grupi ostvarila sve tri pobjede: protiv Albanije, Crne Gore i Rumunjske. U četvrtfinalu se susrela s momčadi Portugala koji su zadnje tri godine tri puta osvojili europsko prvenstvo. Portugalski svećenici bili su uspješniji s minimalnim rezultatom 1:0 i u polufinalu igrali protiv Slovačke.

Završnica je odigrana 8. veljače. BiH je igrala protiv Austrije za peto mjesto i pobijedila je s rezultatom 4:0. Hrvatska je pak pobijedila Rumunjsku s 3:0 i tako osvojila 7 mjesto. Treće mjesto pripalo je ove godine Slovačkoj, drugo Portugalu, a prvenstvo je osvojila Poljska.

jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Prva tri dana molitveni program započinjao je molitvom krunice, a nastavljao se slavljenjem sv. mise zadušnice za ubijene fratre i puk. Kroz ove dane sv. mise su predslavili fra Antonio Šakota iz Mostara, fra Domagoj Šimić iz Banje Luke i fra Ivan Matić iz Samobora.

Molitvom krunice, čitanjem i pjevanjem na sv. misama posebno su sudjelovali ministranti, članovi Franjevačke mladeži te članovi Franjevačkog svjetovnog reda i zborova koji djeluju u župi.

Na dan obljetnice ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu, 7. veljače, koji je ujedno i dan sjećanja na sve fratre ubijene u Drugom svjetskom ratu i

poraću, molitveni program započeo je molitvom kraj ratnog skloništa fratara. Ondje su članovi Frame Široki Brijeg zapalili 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovom skloništu. Nakon molitve procesija se uputila u samostansku crkvu prema grobu gdje počivaju zemni ostaci 24 ubijena fratra. Svečanu svetu misu zadušnicu predslavio je fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačkih franjevaca, uz sumisništvo vicepostulatora fra Miljenka Stojića, generalnog vikara hercegovačkih biskupija don Željka Majića, gvardijana samostana hercegovačkih franjevaca te velikog broja fratara iz Provincije. Pjevanje na svetoj misi predvodio je veliki župni zbor pod ravnanjem s. Mire Majić.

XII. Europsko prvenstvo svećenika FIA/SR

ož u j a k 2018 .

31

Retrospektiva

Piše Marko Karamatić

SANJARI BOLJE

PROŠLOSTI Po završetku Drugoga svjetskog rata i uništenja nacifašizma, velikog zla 20. stoljeća, nova komunistička vlast započela je zločinima u velikom stilu.

U

činila je to ubojstvima desetaka tisuća, a možda i stotina tisuća (kako tvrdi Roman Leljak na temelju dokumentacije iz Vojnog arhiva u Beogradu) razoružanih vojnika kao i civila, žena, djece i staraca, bez sudskih procesa, pobacanih u bezbrojne jame širom zemlje: jer, 'svi su oni zločinci, samo im nije suđeno' – kako je ustvrdila bivša ministrica RH Vesna Pusić (HRT, emisija „Otvoreno“, 5. veljače 2016).

Novi je režim profunkcionirao kao željezna diktatura s ugrađenim mehanizmom represije i terora u svrhu potpunoga ovladavanja svim segmentima društva. Od demokratskoga antifašizma nisu ostali ni tragovi. To prije svega vrijedi za prvo desetljeće novoga režima. Kasnije je demonstrirao blaže lice, ali je u osnovi ostao totalitaran, krajnje militariziran i represivan. Stran mu je bio svaki oblik pluralizma, što, uostalom, svjedoče progoni političkih neistomišljenika 70-ih godina, slanje plaćenih ubojica u inozemstvo s ciljem uklanjanja protivnika režima i sl.

32 svjetl ori jeci . ba

Na koncu je uslijedio krvavi raspad 90-ih godina prošloga stoljeća čime se definitivno pokazalo da se mogao održavati samo čvrstom rukom i da, kao takav, nije imao perspektivu za budućnost. Završio je u zločinu i od njega se ne može amnestirati! Tranzicija novonastalih država koja traje gotovo četvrt stoljeća pokazuje da je duh ideologije urušenoga sistema još živ. On se manifestira u stvaranju idealizirane slike prošloga društvenog sistema. Uzrok su tome, s jedne strane, loše prilike koje je iznjedrio raspad i rat u pokušaju stvaranja Velike Srbije, usporena tranzicija, korupcija u društvu, a s druge strane, negdašnji povlašteni sloj, kojemu je bilo itekako dobro – to teško zaboravlja. Razumljivo je odatle da postoji čežnja za makar i samo uljepšanom slikom negdašnje stvarnosti. Dobra stara vremena, rekli bi! Tako to u Andrićevoj pripovijetki Šala u Samsarinom hanu fra Petar, ne bez ironije, govori starijim fratrima koji žale za dobrim starim vremenima: „Sve što je davno bilo, bolje je, a najbolje je ono što nikad nije bilo.”

Sanjari bolje prošlosti su redom humanisti, antifašisti, antirasisti, borci za ljudska prava, perjanice tolerancije i jednakopravnosti... Sve dobro je pri njima! Divovske moralne vertikale društva! Svoju superiornost demonstriraju pred neistomišljenicima, koji su im od životne potrebe, a ukazuju im se kao nacionalisti, šovinisti, rasisti, klerofašisti, ksenofobi...

Pa ipak, takvi s glavama punih uzvišenih i naprednih ideja, prokažu na banalan način svoju netoleranciju prema onima koji drukčije misle i žive, prakticiraju drukčiji društveni i duhovni stil života. Izlažu ih diskriminaciji i preziru, na vulgaran način promiču mržnju kroz tobožnju slobodu umjetničkoga izražavanja, čega smo svjedoci nedavnih zbivanja. Duh ideologije urušenoga režima u sanjarima dobre prošlosti itekako je svjež i živahan, tako da katkad pomislimo da su im stavovi upravo iskovani u kovačnici negdašnje Partije.

Perjanica „Nove ljevice”

Kada se netko danas u 21. stoljeću zgraža nad mogućnošću da se katolici bave politikom, kako to čini negdašnja SDP-ova političarka, za kratko hrvatska ministrica za zaštitu okoliša i prirode i utemeljiteljica stranke ORaH (Održivi razvoj Hrvatske), Mirela Holy, kao jedna od prosvijetljenih vertikala – što reći nego da je riječ o svojevrsnom svjetonazorskom rasizmu u zemlji gdje katolici čine daleko najveći udio pučanstva. Naime, govoreći o tadašnjem predsjedniku Sabora RH Boži Petrovu, zgranuta je nad njegovim svjetonazorom: „Prije nego što je Božo Petrov bio u Mostu i gradonačelnik Metkovića bio je član Hrasta, spominjala se njegova bliskost s određenim katoličkim udrugama. Ono što brine je što je takva osoba političar”, izjavila je za televiziju N1 (18. listopada 2016.). (Hrast je legalna politička stranka u RH „konzervativno, nacionalno i demokršćanski usmjerena”.)

Dakle, krimen je bliskost s katoličkim udrugama! Tipično komunistički

Pogled u dušu

Piše prof. dr.

Snježana Šušnjara

KUKAVIČLUK NIJE

RAZBORITOST Kad danas govorimo o modernim ovisnostima, ne pomislimo pri tom na korupciju i nepotizam svagdje prisutne, javno prozivane, ali nedokinute. Što je to u čovjeku što ga tjera da uzima ono što nije njegovo, da razvija želje koje nisu u skladu s njegovim mogućnostima, da želi ugled stečen preko noći, da želi moć i upravljanje nad drugima, ali i unesrećivanje drugih?

O

vakvi su ljudi prijenosnici jedne pojave koja se neprimjetno uvukla u društvo, a to je loš ukus i duhovno siromaštvo. Oni ništa ne čine na obogaćivanju vlastite individualnosti. Izvanjsko im je jedini kriterij i nastoje što više ulagati u svoj izgled i pokazivati drugima svoje ‘bogatstvo’. Konzumerizam je zahvatio sve sfere ljudskoga života, pa i one koje nipošto ne bi smjele biti predmet trgovine, posebice odgoj i obrazovanje. Diploma više ne znači stručnost i znanje, nego novac.

Koliko imaš novca, toliku ćeš titulu dobiti. Koliko korisnih poznanstava imaš, toliko ćeš dobar posao dobiti. Tako ljudi s mozgom bez ideja ističe Escriva, uzimaju ton mudraca i popnu se na mjesta na koja se nikada ne bi trebali popeti.

Mladi koji su napustili zemlju i potražili posao u inozemstvu odreda kazuju da im je dosta bilo nereda i nerada 34 svjetl ori jeci . ba

na radnim mjestima, neodgovornosti i nepoštivanja njih kao kompetentnih osoba, nepoštivanja njihova obrazovnoga stupnja, pa čak i ismijavanja njihova truda da budu što bolji, da nauče nove stvari i da svojim znanjem pridonesu općem dobru. Pogotovo u privatnim firmama ljude tretiraju kao brojeve, uskraćuje im se slobodno vrijeme, a plaća ih se loše. Nikad ne znate kad će vas nadređeni za nešto okriviti ili dati otkaz jer im je teško nositi se s tolikom silom i moći kojima nisu dorasli i čije žrtve uskoro postaju. Jesu li obitelji krive za takva ponašanja pojedinaca ili je to opća situacija u zemlji u kojoj su svi nečim ucijenjeni? Prisutna potrošačka kultura koja je posljedica nazovi demokratskih procesa povlači za sobom i negativne pojave, a jedna od njih je i neukus i pojave lažnih vrijednosti, umišljenosti i lijenosti duha te promjenjivosti

karaktera. A zaboravlja se ona Izaijina: Kao kap si iz vedra, vrijediš kao prah na tezulji.

Demokratska kič-predstava

Svi se iščuđavaju situacijom u zemlji i nemoralnošću političara. Govori se kako imaju velika primanja i druge dodatke i kako nemaju osjećaj za stvarnost. Materijalno dominira pod ruku sa siromaštvom duha. Na ljude se gleda u odnosu na ono što posjeduju. U siromašnim društvima kakvo je naše sve se češće javlja natjecateljski duh malograđanštine.

Tko će gdje biti viđen i s kim, što odjenuti (svadbe su posebna priča), pitanja su od životne važnosti. Božović ističe kako se hijerarhija vlasti uspostavlja kao demagoška kič-predstava. U njoj je ponašanje vlastodržaca gotovo nezamislivo bez kičerskog oponašanja glasa razuma i imitacije nadmoći. Tu se pojavljuju kojekakve

◆ KNJIGE ◆ ŠKOLSKI PRIBOR ◆ DEVOCIONALIJE ◆ UREDSKI MATERIJAL ◆ SUVENIRI ◆ ČESTITKE

Livno, Trg Branitelja bb, Tel.: 034 201 111 Vitez, Kralja Petra Krešimira IV. bb, Tel.: 030 710 336

Posjetite naše knjižare

Kaos kao fraktal

Piše Viktorija Banić

MOJ NAJTEŽI

ZADATAK Od početka ove godine u uredu koristimo novi službeni program koji se dorađuje u hodu, što prevedeno znači – puno nedovršenoga, puno nervoze. Neki dani budu i teži od drugih.

P

rogram je nedavno bio jako usporen, a mi smo se trudile ostati strpljive. Nadale smo se da će sutra biti bolje i da opet nešto na programu rade. Međutim, kad niti do kraja sljedećega radnog dana nije bilo bolje, obavijestila sam našega informatičara. Poručio je da ga nazovem za sat! Dakle, da čekam u uredu uz računalo nakon radnoga vremena da bi uopće razgovarala s njim? Ma, nazovem jedva nekoliko minuta nakon prenesene poruke. Iako naživcirana zbog neobzirnosti, nadala sam se rješenju problema, pa krenem s opisivanjem poteškoća. On nezainteresirano kaže kako to sigurno nije njegov posao! S visoka zatraži da mu prenesem brzinu protočnosti interneta i što sve ne... Iako sam se trudila surađivati, njegov stav to nije moj posao postajao je sve naglašeniji. Potpuno iznervirana rekla sam kako nisam informatičar niti sam dužna postavljati dijagnozu, samo 36 svjetl ori jeci . ba

koristim program koji sada ne funkcionira. E, pa nije ni on, reče, kao i da zovem nekoga trećeg! Jedva suzdržavajući ljutnju, zahvalim na susretljivosti i poželim ugodan ostatak radnoga dana.

Ništa mi nije jasno! Svoj posao prebacuje na mene? Trebala bih znati nešto što me uopće ne zanima i za što nemam vremena i... Ne mogu vjerovati!

A onda se sjetim i naše zadnje suradnje. Problem je bio ispis. Pokušala sam otkloniti sve što sam znala, pisač i dalje po svome. Morala sam nazvati.

Rekla sam kako mi se čini da bi problem mogao biti u postavci pisača koju nikako ne mogu pronaći, a koju sam možda nehotice promijenila. Ali ne, niti da pokuša! Čitav jedan dan čistio je računalo od virusa, a sutra je već počeo nagovještavati kako će vjerojatno morati sve rušiti, a možda mi treba i novo računalo. Molila sam da još ništa ne ruši, da pokuša, za početak, u postavkama

pronaći problem. Bila sam toliko uporna od muke što već dva dana ne mogu normalno raditi, a ni treći mi, izgleda, ne obećava bolje, da me je konačno i saslušao. I ubrzo pronašao problem! Da, i tada sam se danima živcirala zbog takvoga isključivog odnosa prema drugima. Zašto se neki ljudi trude da se osjećaš glupim pored zdrave pameti? Zašto ne čuju one oko sebe? Pa nitko ne može biti baš uvijek u pravu! Shvati li ikada?

Nisam ni stigla zaboraviti ovu informatičku priču, a već je bilo vrijeme za sljedeće iskušenje. Ovaj put stomatološko. Odvela sam sina na pregled kod ortodonta. Uđemo u lijepu, novu ordinaciju, u isto tako lijepoj poslovnoj zgradi.

Brzo su ga prozvali, a ja sam ostala u čekaonici. Uskoro i mene pozovu unutra.

Ortodontica je starija, ozbiljna gospođa i nimalo simpatična. Zaspe me pitanjima, počevši s tim je li jedan konkretan zub mliječni ili trajni?! Želim naglasiti da smo donijeli sliku obje čeljusti, dakle i svih zuba. Valjda se toliko na toj slici vidi! Osim toga, pa nisam ja stomatolog! Gotovo mi dođe da se nasmijem i kažem: Ako ima korijen trajni je, ako nema nije, ili? Na vrijeme se ugrizem za jezik, a dodatno me ušutkalo i njezino sljedeće nervozno pitanje: Pa dobro, jeste li sakupljali njegove mliječne zube?

Jeste li ih brojili? Pogledam je i pomislim kako se ova žena sigurno šali! Sjećam se da je najmanje jedan zub progutao!

Pokušavam zbrajati i oduzimati, nešto što bi mi, izgleda, trebalo biti prioritet u životu. Ona priča, mene gotovo ni ne primjećuje, odmahuje glavom, broji. Riječi ionako teško dopiru do mene.

Razmišljam o tome kako sam ja, eto, nemarna mama koja je propustila nešto jako bitno. U glavi mi bruji, pokušavam prizvati tražene podatke u vezi s njegovim zubima... Sve što mi pada na pamet je njegov bezubi osmijeh bebe, pa onda ona dva prva zuba, pa simpatične praznine kad mliječni zubi ispadaju... Sjetim se slatkiša ili novčića koje je ostavljala zubić vila, sretna zbog još jednoga

VIJESTI IZ SVIJETA Humanitarni turnir u malom nogometu KSA/SR

ZÜRICH – U sportsko-rekreativnoj dvorani Cliriethalle u Oberglattu u Švicarskoj je 17. veljače održan devetnaesti po redu humanitarni malonogometni turnir pod pokroviteljstvom Kruha sv. Ante, podružnica u Švicarskoj. Na ovogodišnjem turniru sudjelovalo je 15 malonogometnih ekipa prijavljenih iz cijele Švicarske.

Iz skupine mlađih uzrasta sljedeća mjesta su osvojili: 1. Srednja Bosna 2. NK Rietli 3. NK Livno, a iz skupine veterana: 1.

Lašvanska dolina 2. Srednja Bosna 3. NK Jadran Zofingen. Jednosatnu stanku turnira organizatori su predvidjeli slavlje svete

mise koju je u predvorju dvorane predslavio fra Stipo Karajica, voditelj Kruha svetog Ante. Misna čitanja i zazive Molitve vjernika čitali su igrači iz pojedinih ekipa.

Na kraju svega se okupljenima prigodnim riječima obratio i Dario Jonjić, aktualni voditelj Podružnice KSA u Švicarskoj. Posebna zahvala organizatora i pokrovitelja turnira upućena je hercegovačkim franjevcima u HKM Zürich, na čelu s fra Ivanom Prusinom. Sva prikupljena sredstva vjernika i prijatelja upućena su za potrebite i siromašne preko Kruha svetog Ante. Svi sudionici su se nakon dodjele nagrada nastavili družiti u predvorju dvorane do kasnih večernjih sati uz veselo glazbeno raspoloženje domaćeg zabavljača Pave Jurića.

Fra Lovri Gavranu produljen mandat fra Kristjan Camaj/SR

Proslava blagdana Alojzija Stepinca Lj. V/SR

CANBERRA – Vjernici Hrvatske katoličke misije Canberra, kojom upravlja član Bosne Srebrene fra Miroslav Jelić, proslavili su 11. veljače blagdan hrvatskoga blaženika Alojzija Stepinca. Ove je godine središnje misno slavlje predvodio župni vikar iz Podhuma kod Livna fra Ivan Pilić. U koncelebraciji su bili upravitelj HKC Blacktown u Sydneyju fra Josip Kešina, franjevac rođen u Canberri, zatim student iz Rima i svećenik Bosne Srebrene fra Marko Hrgota te voditelj HKM Canberra fra Miroslav Jelić. Fra Ivan je između ostaloga u homiliji opisao život i rad bl. Alojzija Stepinca, putokaza kroz vjernički život.

38 svjetl ori jeci . ba

Misno slavlje pjesmom su uzveličali članovi pjevačkoga Zbora sv. Cecilije, a kod oltara su osim ministranata i svećenika stajala i mlađa djeca u narodnim nošnjama. Crkva je osim vjernika ove zajednice bila ispunjena vjernicima iz Sydneyja i Wollongonga, koji su hodočastili predvođeni svojim dušobrižnicima i časnim sestrama.

Nakon euharistijskog slavlja i završne molitve pred kipom bl. Alojzija Stepinca, slijedio je tradicionalni crkveni piknik uz bogati ručak, dobro pripremljenog pečenja, pića i domaćih kolača. Zatim je počela i pjesma popraćena lokalnim glazbenicima, članovima benda Ekipa te ples, kolo i bogata tombola. HKM Canberra za ovu se proslavu pripravila trodnevnicom u čast bl. Alojziju Stepincu, koju je predvodio fra Marko Hrgota.

SKADAR – Dana 29. siječnja 2018. u Franjevačkom samostanu sv. Franje u albanskomu Skadru počeo je Kapitul Albanske franjevačke kustodije Marijina navještenja u Albaniji i Crnoj Gori. Kapitul je svečano otvorio generalni vizitator fra Iko Skoko, član Hercegovačke franjevačke provincije. Nakon izvješća vizitatora, asistenta i kustoda o njihovu radu kroz proteklo trogodište, u popodnevnim satima pročitan je službeni dekret, u kojemu se fra Lovri Gavranu, članu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, produljuje mandat generalnoga asistenta za Albansku Franjevačku kustodiju na još tri godine, sa svim potrebnim ovlastima.

Potom je pročitan dekret generalnoga ministra Franjevačkog reda fra Michela Perryja o imenovanju nove uprave Kustodije za sljedeće trogodište. Novu upravu Kustodije čine kustod fra Aurel Gjerkaj te četvorica savjetnika: fra Mirash Marinaj, fra Valentin Rroku, fra Vitor Demaj i fra Sergio Gazzea. Prvi savjetnik je ujedno kustodov zamjenik. Kapitul Albanske franjevačke kustodije zaključen je 2. veljače.

Proslava 70 godina HKŽ München SR/Živa zajednica

MÜNCHEN – Vjernici Hrvatske katoličke župe u bavarskoj prijestolnici proslavili su na blagdan sv. Alojzija Stepinca 70. obljetnicu postojanja. Središnje misno slavlje upriličeno je 11. veljače u velebnoj renesansnoj crkvi sv. Mihaela u Münchenu, a predvodio ga je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić. U koncelebraciji su bili brojni svećenici, između ostaloga svećenik nadbiskupije München-Freising mons. Alexander Hoffman, koji je odgovoran za pastoral zajednica drugih materinskih jezika u toj nadbiskupiji, provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić, domaćin i voditelj župe fra Boris Ćarić i još devetoricom svećenika i uz asistenciju dvojice trajnih đakona.

Istoga dana, u večernjem terminu, upriličena je i svečana akademija u čast 70 godina postojanja Hrvatske katoličke župe. Akademija je organizirana u

Susret bosanskih studenata KBS/SR

ZAGREB – U nedjelju, 4. veljače u župi Blažene Djevice Marije Anđeoske, na inicijativu Kluba bosanskih studenata održan je susret studenata iz Bosne koji se školuju u Zagrebu. Središnja točka susreta bila je misno slavlje. Župnik u Sesvetskoj Sopnici, član Bosne Srebrene fra Stipo Karajica pozdravio je okupljene na početku mise i prenio poruku nade i ohrabrenja svim mladima.

Nakon mise, druženje i razgovor nastavio se u kripti crkve. Za vrijeme upoznavanja i druženja, fra Božo Lujić, gvardijan samostana sv. Ilije u Sesvetskoj Sopnici, u kojem djeluju franjevci Bosne Srebrene, predstavio nam je i poklonio primjerak svoje knjige, pod nazivom

dvorani Alte Kongresshalle. Program su uljepšali ženski vokalni sastav Lira, klapa Croatia i folklorne skupine. Poseban gost bio je Đani Stipaničev. Nadbiskup Puljić tom je prilikom izrekao nekoliko riječi, obraćajući se okupljenim svečarima. Između ostalog, poručio je neka mladi zapamte svoj dom i svoj narod: „Volimo svoje korijenje, čuvajmo svoje dostojanstvo. Ne dajmo oprati pamet i

ne dajmo da s nama trguju, već uzmimo križ u ruke i gradimo budućnost!”, rekao je između ostalog, a za kraj je dodao: „Bože blagoslovi, pa nas kući vrati!”

Vjernici HKŽ München za proslavu 70. obljetnice župe pripremili su se trodnevnom pripravom, duhovnom obnovom koju je predvodio fra Ante Vučković.

Kratki uvod u novozavjetnu poruku. Govor su, također, održali i predsjednik Kluba bosanskih studenata Ivan Kapetanović i predsjednica Frame Sesvetske Sopnice Marta Vrgoč, te Ivan Zeba iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji je također podržao ovu suradnju. Organizatori ovoga susreta izjavili su: „Mnogo je razloga zašto smo odabrali baš ovu župu.

Već nam je poznato da su franjevci imali jako velik utjecaj u Bosni, a samim time i mi studenti imamo potrebu čuvati našu tradiciju i običaje. Također, tu je i samostan sv. Ilije koji je zaštitnik Bosne.” „Ovom prilikom se još jednom zahvaljujemo našim domaćinima na lijepom druženju, te se radujemo novoj suradnji i budućim zajedničkim projektima. Vjerujemo da je u srcima svih

naših studenata u tim trenucima bio osjećaj kao da smo kod svoje kuće”, poručili su iz Kluba bosanskih studenata.

Inače, KBS osnovan je u ožujku 2017. godine, a bavi se kulturnim, sportskim i humanitarnim radom, u cilju promicanja zajedništva i prijateljstva među bosanskim studentima.

ož u j a k 2018 .

39

u m z i r o k z o Kr i č e j i r m o l sa Svjet

Isusov Put križa i Gospin plač siguran su putokaz i nadahnuće za svakodnevni život

Iskoristite korizmeni popust do 30 % www.svjetlorijeci.ba 033 726 200

Politički (ne)korektno

Piše fra Pavo Filipović

INTELEKTUALNO

LEMINGARSTVO U skandinavskim brdima, Ukrajini, Kazahstanu, na Arktiku i u još nekim predjelima živi neobična vrsta životinja – tzv. „leminzi”. Rječnik stranih riječi donosi za njih sljedeću definiciju: „mali glodavac sjevernih predjela, sličan poljskom mišu”.

To su male (od 8 do 13 cm) i sitne (oko 30 g) stepske voluharice koje žive relativno kratko (oko 20 mjeseci).

N

a Arktiku ta napuhana i zdepasta mala stvorenja žive u svojim planinskim nastambama; ondje se hrane, podižu mlade i zimi kopaju tunele pod snijegom. A onda iz nekoga neobična razloga svake tri ili četiri godine, tj. periodički, na tisuće tih malih stvorenja kreće prema moru, prelazi planine i rijeke suočavajući se s mnogim opasnostima te se na koncu niz liticu strovaljuju u smrt. Nijedan se leming ne zaustavlja kako bi vidio zašto sudjeluje u tome – jednostavno slijedi onoga ispred sebe. Kada dospiju do mora, nastavljaju svoj put plivajući dok se od iscrpljenosti i iznemoglosti ne utope. I tako ih na tisuće slijede jedan drugoga u smrt.

Ti su mali glodavci zapravo i postali poznati po tome što se, prateći slijepo jedan drugoga, s planinskih litica strovaljuju u ponor. Dugo su vremena znanstvenici muku mučili kako bi odgonetnuli takvo njihovo ponašanje.

40 svjetl ori jeci . ba

Čini se kako ni na današnjemu stupnju istraživanja to još nije posve jasno. Tako su nastale teorije koje polaze od tvrdnje kako se kod njih periodički rađaju kolektivne suicidalne „misli” pa do okrivljivanja arktičke borovnice (vaccinium uliginosum) koja ih svojim otrovom navodno „izbezumi”. Neki su čvrsto uvjereni kako se najprije radi o prvoj tezi, tj. o prirodnoj nužnosti i želji za opstankom, jer se „lemingocidi” događaju u vrijeme prevelikoga populacijskog booma zbog kojega im postane tijesno, a izvori hrane oskudni.

No, bilo kako bilo, time su oni postali metafora za ljude koji su izrazito povodljivi, koji nemaju svoga stava i koji neupitno slijede uvriježena mišljenja uz opasnost da postanu pravi tudumi. Takva se pojava jednim imenom naziva lemingarstvo. Ipak, za tinejdžericu koja opsjednuta modom jurca za posljednjim modnim trendom ne bismo

mogli reći kako je leming. Za nju bi više odgovarao naziv pomodarka. Lemingarstvo se odnosi na karakter, na stavove i mišljenje. Sveučilišni profesor koji u svojim člancima prati samo zadnje trendy teorije i nije sposoban za „nesuvremena razmatranja” (F. Nietzsche), ili student koji se divi profesorovoj „pameti” bez kritičke distance prema njegovu mišljenju, zapravo su leminzi u pravom smislu riječi. Lemingarstvo nije posljedica intelektualnoga deficita nego psihološke labilnosti i pomanjkanja karaktera. Kardinal Louis-Édouard Pie, odlučni borac protiv ideologije Francuske revolucije, tvrdi kako je pomanjkanje čvrstoće karaktera jedna od temeljnih značajki razdoblja od Francuske revolucije naovamo. Uzrok pomanjkanja čvrstoće karaktera on vidi u „omekšavanju” duše posljedicom slabljenja vjere. Tko oslabi u vjeri, postaje mekušac i gubi karakternu čvrstoću, zaključuje

Obilježena 20. obljetnica muč

Osova

U Žepču je 3. veljače započelo dvodnevno obilježavanje 20. obljetnice smrti fra Vjeke Ćurića, bosanskoga misionara i franjevca Bosne Srebrene.

Prvoga dana u večernjem terminu upriličena je svečana akademija u Domu kulture Žepče kojoj su nazočili brojni gosti.

Program je započeo projekcijom filma Marine Knežević, urednice religijskoga programa FTV-a, o fra Vjeki Ćuriću. Moderator programa fra Janko Ćuro potom je pozdravio nazočne i podsjetio kako se u mjestu Kivumu, gdje je do smrti fra Vjeko živio i radio kao misionar, župljani još uvijek okupljaju oko njegova groba. Čine to „kako bi mu uvijek iznova zahvalili što ih nije napustio kad im je bio najpotrebniji i kad su svi bježali od njih. A mogao je i nitko mu ne bi zamjerio. Ostao je i tako postao potvrda da u bilo kojem vremenu i prostoru, kad umreš ne možeš sa sobom ponijeti ništa što si primio, kako kaže sveti Franjo Asiški, ponijeti možeš samo ono što si dao.”

Pozdravni govor nazočnima je uputio fra Antun Perković, župnik fra Vjekine rodne župe Osova. Rekao je pritom kako 20. obljetnica mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića budi uspomene: „Kod najbližih izaziva posebne emocije iako je prošlo 20 godina. Teško nam je to prihvatiti iako znamo da njegova smrt nije bila uzaludna”, naglasio je župnik fra Antun. Nastupio je zatim zbor bogoslova Franjevačke teologije Sarajevo pod ravnanjem fra Emanuela Josića, otpjevavši pjesmu Čarna goro.

Središnje predavanje održao je fra Lovro Gavran, bivši provincijal Bosne Srebrene i aktualni generalni asistent Albanske franjevačke kustodije, koji je ovom prigodom posebno doputovao iz Albanije. Svjedočio je tako o osobnom susretu koji je imao s fra Vjekom, studirajući s njim na Franjevačkoj teologiji. „Dvadeset godina je prošlo od njegove pogibije, a sve više i više u nama raste uvjerenje da je fra Vjeko bio pravi redovnik i misionar Kristove Crkve, te na kraju pravi mučenik. Nitko od njega nije tražio da se odrekne vjere, ali on se nije htio odreći ni ljubavi”, istaknuo je fra Lovro. On je također dao osvrt na junački život i žrtvu fra Vjeke Ćurića, ipak naglasivši: „Njegova veličina nije prvenstveno u njegovim materijalnim djelima i u mjerljivim ostvarenjima, nego u njegovoj vjeri u Boga i u njegovoj ljubavi prema Bogu i tom narodu u nevolji. Iako se i on, kao i većina drugih, mogao slobodno povući iz Ruande u vrijeme genocida, on to nije učinio. Za njega bi povlačenje bilo ravno izdaji. On je otac koji svoju djecu ne može ostaviti na cjedilu, makar je i njegov život u pitanju.”

Dvojica bogoslova Franjevačke teologije Sarajevo koji su podrijetlom iz Konga potom su otpjevali pjesmu Leo tuingiena furaha nyumbani mwa mungu, odnosno Danas uđimo s radošću u dom Gospodnji, unijevši na taj način u dvoranu poseban dah Afrike. Dodali su nekoliko riječi o samoj pjesmi i o svojoj domovini. Uslijedio je govor fra Drage Perkovića

čeničke smrti fra Vjeke Ćurića

Žepče

čanstvo Božje ljubavi. „Molit ćemo također za sve žive misionarke i misionare da im Bog da snage u tako uzvišenoj zadaći”, zaključio je fra Janko.

U župnoj crkvi u Osovi sutradan je proslavljena sveta misa.

Slavlje je predvodio nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić uz koncelebraciju brojnoga svećenstva. Nadbiskup Vinko okupljene je pozvao na osobnu žrtvu: „Ako nešto ne znamo voljeti onda se za to ne znamo žrtvovati. Fra Vjeko je volio te ljude i zemlju i za njih se žrtvovao, to je ono što danas želimo cijeniti ali i naučiti od njega... U današnje vrijeme trebamo fra Vjekina žara, nade i ljubavi.”

Istovremeno je u Ruandi, u župi Kivumu, gdje je fra Vjeko djelovao kao misionar, skupina svećenika iz Bosne i Hercegovine te Hrvatske upriličila svečano obilježavanje obljetnice smrti. Među njima je bio i biskup franjevac mons. Marko Semren, čija je propovijed vjernicima pročitana na njihovu materinjem jeziku, te nekolicina franjevaca Bosne Srebrene.

Ozračje zahvalnosti za fra Vjekin život i žrtvu koju je podnio kao dobrotvor i misionar nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. To su pokazali i brojni štovatelji lika i djela samarijanca našega vremena, fra Vjeke Ćurića.

Tekst: Danijel Stanić Snimci: Anto Jukić i FIA

Kivumu

koji je u vrijeme fra Vjekine smrti službovao kao župnik u Osovi. Prisjetio se tužnih događaja koji su uslijedili nakon što mu je tadašnji provincijal fra Petar Anđelović javio vijest o fra Vjekinoj tragičnoj smrti. Poručio mu je neka ode u fra Vjekinu obitelj i obavijesti ih o tomu te neka ode u crkvu i s narodom se pomoli za pokojnog fra Vjeku. Potom su se fra Drago, fra Petar i fra Anto Batinić uputili u Kivumu, kamo su stigli 18. veljače. „Zatekli smo utučene i zbunjene fratre, Vjekinu zajednicu. Pred njima je visjelo isto pitanje kao i pred nama – zašto? Odveli su nas u crkvu i pokazali lijepo uređen grob pokraj oltara u kojem je fra Vjeko pokopan kao biskup.

Rekli su nam da oni, fratri i vjernici, vjeruju kako im se nikada više neće takvo zlo dogoditi dok je fra Vjeko s njima. To je bio nama odgovor”, istaknuo je fra Drago, poručivši kako fra Vjeko pripada tom narodu i Crkvi.

Bogoslovi Franjevačke teologije onda su otpjevali pjesmu Ružo moja crvena, a nakon toga fra Jozo Marinčić, provincijal Bosne Srebrene, uputio je nazočnima nekoliko riječi. Kao posljednju glazbenu točku večeri bogoslovi su otpjevali pjesmu Misao svijeta. Zatim je moderator fra Janko akademiju priveo kraju, naglasivši da će u nedjelju 4. veljače, sutradan, biti proslavljena svečana misa zahvalnica za ubijenoga fra Vjeku Ćurića i sve ostale misionare i misionarke koji su spremno položili svoje živote kao neuništivo svjedo-

S našima u svijetu

HKŽ MÜNCHEN

Piše Anđela Drmić

NAJVEĆA ISELJENIČKA

ZAJEDNICA

U nedjelju 11. veljače svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko Puljić u crkvi sv. Mihaela u središtu Münchena, svečano je proslavljena 70 obljetnica postojanja hrvatske katoličke župe München.

D

avna 1948. godina računa se kao godina osnutka Hrvatske katoličke misije München. Tada je započelo redovno služenje euharistijskih slavlja na hrvatskom jeziku u Domu za starije osobe Vincentinum u ulici Öttingenstraße, u užem gradskom središtu.

Već je 1946. godine svećenik Krčke biskupije vlč. Ivo Vitezić započeo pastoralni rad s iseljenim i prognanim Hrvatima nakon Drugoga svjetskog rata, koji su novi dom pronašli u bavarskom glavnom gradu. Dolaskom fra Dominika Šušnjare u München započinje sustavni pastoralni rad s iseljenim vjernicima.

Fra Dominik Šušnjara, svećenik i član splitske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja od 1951. do 1983. godine bio je voditelj ove katoličke misije.

Svojim životom i djelovanjem ostavio je neizbrisivi trag među iseljenim Hrvatima u bavarskoj metropoli.

Kako su godine prolazile, u župi se povećavao broj vjernika koji su u potrazi za boljim životom napuštali svoja 44 svjetl ori jeci . ba

rodna ognjišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prema izvješćima Ureda za strane katoličke župe nadbiskupije München-Freising, na području župe München danas živi oko 60 000 hrvatskih vjernika. Do ulaska Hrvatske u EU broj Hrvata na području ove nadbiskupije bio je oko 42 000.

Loša ekonomska situacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jedan je od glavnih razloga migracije Hrvata.

Istovremeno je velik broj novih vjernika osjetan i na brojnim euharistijskim slavljima u Münchenu i okolici. U župi se nedjeljom redovito slavi deset misa, od kojih je šest u gradu Münchenu.

Dvije mise slave se u kapeli bl. Alojzija Stepinca, zatim u crkvama svetog arkanđela Mihaela, svetoga arkanđela Gabrijela, Blažene Djevice Marije zaštitnice, i svetoga Pavla, te četiri mise izvan grada – u mjestima Geretsried, Ebersberg, Poing i Emmering.

Od 2011. godine voditelj župe je fra Boris Čarić, iz franjevačke Provincije

Presvetog Otkupitelja Split. Uz njega u župi djeluju i dušobrižnici fra Ante Krešo Samardžić, fra Jozo Župić, fra Marinko Vukman, fra Filip Mimica i fra Petar Komljenović. U župi djeluju i pastoralne djelatnice s. Nikolina Bilić, s.

Viktorija Vukančić, Anamarija Andrijević i tajnica Marija Šibenik, kao i trajni đakon Mate Kutleša.

Statistika HKŽ München za prošlu kalendarsku godinu otkriva zanimljive brojke. Naime, novih krštenika bilo je 153, prvopričesnika 152, a krizmanika 155. Ako se ovi brojevi usporede s brojem umrlih, kojih je 2017. godine bilo tek 25, može se zaključiti kako je ova misija relativno mlada. Ne čudi stoga velik broj aktivnosti kojima se župljani ove zajednice mogu baviti.

Vikendom se, primjerice, u zgradi župe u Hrvatskom domu u Schwanthalerstrasse organiziraju različite aktivnosti: od vjeronauka, pjevanja u različitim zborovima, sviranja u orkestru mladih, plesa u brojnim folklornim skupinama.

Franjevci među svojim pukom

Piše fra Anđelko Barun

DOLAZAK FRANJEVACA

U BOSNU

O vremenu dolaska franjevaca u Bosnu i osnutku Bosanske vikarije postojala su različita, uglavnom neispravna, mišljenja uglednih povjesničara Reda. Jedni su čak zastupali mišljenje da su franjevci u Bosnu došli odmah u početku Reda te da su 1260. godine imali provinciju s osam kustodija i 35 samostana.

T

u je teoriju prihvaćao i naš povjesničar fra Julijan Jelenić sve dok se ozbiljnije nije pozabavio tom problematikom. Nakon dugoga istraživanja napisao je studiju Problem dolaska franjevaca u Bosnu i osnutak Bosanske vikarije (Nova revija, 1926, 341–364) i dao pravi odgovor na pitanje kad su franjevci došli u Bosnu i osnovali vikariju.

Odmah treba kazati da se ovdje radi o Banovini Bosni koja je u 13. stoljeću obuhvaćala teritorij od Ivan planine do Vlašića i od rijeke Sane do Drine. Bosanska Posavina je od Ukrine do Une pripadala hrvatskom kraljevstvu Slavonije, a crkveno Zagrebačkoj biskupiji. Današnja zapadna Bosna te zapadna i srednja Hercegovina pripadale su kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije. Pounje je pripadalo Kninskoj biskupiji, a ostali krajevi Splitskoj nadbiskupiji. U svim drugim krajevima, osim u Banovini Bosni, djelovali su franjevci hrvatske provincije. Današnja Hercegovina i zapadna Bosna za 48 svjetl ori jeci . ba

bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića priključeni su Bosni 1326. godine, ali su i dalje franjevci u njima pripadali hrvatskoj provinciji. Početkom 14. stoljeća ta je provincija podigla samostan u Livnu. Prvi je to franjevački samostan na teritoriju današnje BiH. Banovina Bosna bila je misijsko područje na kojemu su djelovali dominikanci.

Prva dvojica franjevaca

Prema suvremenim izvorima, prvi franjevac koji je stupio u Bosnu bio je provincijal Manje braće iz Splita. Njega i senjskoga biskupa Filipa poslao je papa Inocent IV. u Bosnu 1248. godine da ispitaju pravovjerje bana Ninoslava. Prvo misionarsko djelovanje franjevaca u Bosni počinje s prvim papom franjevcem Nikolom IV. (1288. – 1292.). Obnašao je nekada i službu provincijala hrvatske provincije pa je dobro poznavao vjerske prilike u Srbiji i Bosni. Srpski kralj Uroš I. bio je oženjen katolkinjom Jelenom.

Papa joj je poslao pismo u kojemu je moli da poradi na tome da njezina dva sina Dragutin i Milutin dođu u jedinstvo vjere. Poslije nasilne smrti Uroša I. njih dvojica se smjenjuju na srpskom prijestolju. Papa im je poslao dvojicu franjevaca Marina iz Kotora i Ciprijana iz Bara da porade na njihovu pristupanju u jedinstvo Crkve. Dragutin se oženio katolkinjom Katarinom, sestrom mađarsko-hrvatskoga kralja Ladislava IV. Kumanca. Dvije su mu kćeri udane za katoličke vladare: Jelisava za bosanskoga bana Stjepana I. Kotromanića, a Urošica za hrvatsko-dalmatinskoga bana Pavla I. Šubića. Kralj Ladislav ga, kao svoga zeta, poziva u svoju državu i povjerava mu upravu Mačvanske banovine i sjeveroistočni dio srednjovjekovne bosanske države Usoru i Soli. Živeći u katoličkoj zemlji, pod utjecajem supruge, katoličkih zetova i papinskih izaslanika, Dragutin je prihvatio jedinstvo s Katoličkom Crkvom. To je Papu silno obradovalo pa

Razgovor

Anto Ivić, Vitez Reda sv. Silvestra pape

Uvijek kažem: HVALA BOGU! Razgovarala Rafaela Obučić

A

nto Ivić, rodom s Kupresa, 82-godišnji je umirovljeni inženjer geodezije s adresom u Sarajevu. U Bugojnu je završio osnovnu školu, a zatim se 1952. upisao u sjemenište u Visokom. Po završetku srednje škole nastavio je studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, ali nakon uspješno završena četiri semestra svojevoljno se ispisao. Budući da mu nije priznata sjemenišna diploma, za sedam mjeseci je završio Treću gimnaziju u Sarajevu, da bi nakon toga diplomirao na studiju geodezije Građevinskog fakulteta u Sarajevu, a nešto kasnije izvanredno završio i Ekonomski fakultet. Član je Franjevačkoga svjetovnog reda od 1966. godine. Tri puta po tri godine bio je član Pastoralnoga vijeća Vrhbosanske nadbiskupije, osam godina vijećnik u Općini Centar te ujedno i predsjednik općinskoga Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama, a dvije i pol godine član Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama i crkvama Gradskoga vijeća Sarajeva.

Sa suprugom Tonkom, umirovljenom opernom pjevačicom, odgojio je troje uzorne djece. Međutim, njegovu plodonosnom životu poseban izričaj daje dugogodišnji nesebični angažman za mjesnu Crkvu u BiH, za što ga je Sveti Otac prigodom 130 godina Nadbiskupije, 8. rujna 2011. godine odlikovao titulom „Vitez Reda sv. Silvestra pape”.

50 svjetl ori jeci . ba

▶ Gospodine Anto, osamdeset godina je dug i lijep period života. Kad se osvrnete sada iza sebe, kako biste ga opisali?

Cijeloga sam života radio pa mi je vrijeme uvijek brzo prolazilo. Kako su bila teška vremena, istovremeno sam radio i školovao se. Čudom sam se zaposlio u poduzeću Vladimir Valter Perić, gdje sam proveo cijeli radni vijek. Često sam nailazio na probleme koje je trebalo riješiti. Odluka bi tad bila na meni, pa sam morao poznavati i poštivati zakone i propise ovoga posla. Nitko problem neće riješiti umjesto tebe.

U poduzeću Valter Perić radio sam još šest godina nakon odlaska u mirovinu 2001. godine. Za to vrijeme sam uknjižio još 600 objekata, jer Općine nisu bile završile svoj posao. Samo rijetki znaju cijelu proceduru oko dobivanja potrebnih dokumenata za gradnju jednoga objekta. Za svaku građevinsku dozvolu potrebno je tridesetak različitih dokumenata. A kroz svoj posao stekao sam veliko iskustvo.

Kad se osvrnem na cijeli svoj život, vidim da je Bog sve vodio. Hvala Mu i slava! ▶ U Vašem plodonosnom radnom vijeku mnogo je vjerskih objekata za čiju ste gradnju i obnovu dali značajan doprinos – bilo da je riječ o dobivanju građevinskih dozvola za nove objekte ili pak sudjelovanje u obnovi postojećih... Neki od tih objekata su crkve sv.

Luke, sv. Ignacija i sv. Franje u Sarajevu, pa crkva sv. Terezije u Vogošći, provincijalna kuća Školskih sestara franjevki Krista Kralja, katolički fakulteti i slično.

Na mom popisu je preko dvadeset crkava, sestarskih kuća, pastoralnih centara, dječjih vrtića. Osim ovih koje ste spomenuli, izdvojio bih obnovu Franjevačke teologije na Nedžarićima. Čim su vojnici napustili zgradu, došao sam na lice mjesta i sudjelovao u obnovi, a kasnije i u uplanjenju u katastarske knjige.

S fra Stipom Karajicom sam radio na obnovi zgrade sadašnjega Franjevačkog

provincijalata i studentskoga doma.

Mnoge smo stvari uspjeli odraditi donacijama bez dodatnih troškova, od trafostanice do drugih pojedinosti.

Kako nikad u životu nisam pravio razliku između dijecezanskoga klera i franjevaca, sudjelovao sam i na obnovi zgrada Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i Nadbiskupijskoga kaptola. To uvijek s radošću ističem, jer sam pomogao pri denacionalizaciji ovih zgrada i zemljišta koje se tretiralo kao državno.

Nacionalizacija je ukinuta na temelju člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH. Nakon denacionalizacije bogoslovije rekao sam kardinalu Puljiću: Uzoriti, velike smo stvari napravili, za koje još uvijek nismo svjesni što znače! Jer 2005. je izišao spomenuti Zakon u kojemu općinsko povjerenstvo za imovinsko-pravne poslove ima pravo ukinuti nacionalizaciju. Po članu 37. prethodnoga Zakona zemljište se knjižilo kao državna imovina, a kuća kao zemljišno-knjižno tijelo 2. To znači da se zemljište može koristiti sve dok postoji objekt, ali u slučaju da se objekt sruši, zemljište automatski ostaje državi.

Po članu 39. novoga Zakona općinsko povjerenstvo to može ukinuti i zemljište pretvoriti u privatno vlasništvo, a kuću zamjenjuje za zemljišno-knjižno tijelo 1. Što znači, bez obzira srušila se kuća ili ne srušila, to je privatno vlasništvo. Veliki je to posao koji sam za mnoge uradio. Ali to je moj dobrovoljni doprinos. Nisam ni od koga tražio niti očekivao plaću, a uvijek bih se radovao i bio sretan nakon obavljenoga posla. ▶ Što Vam znači crkva sv. Franje na Dobrinji, jedine župe u Sarajevu koju opslužuju franjevci? Vi ste kao bivši franjevački bogoslov puno pomogli pri njezinoj gradnji.

Ta crkva zauzima posebno mjesto u mom sjećanju. Koliko je tu samo truda uloženo! Mnogi nisu svjesni što je fra Janko Ćuro uradio za tu crkvu. Nikada

neću zaboraviti ono što je on u teškom trenutku kad je bilo problema oko gradnje rekao Kardinalu: Ovom narodu treba crkva. U ovom trenutku sve drugo treba podrediti tomu. To su prava kršćanska razmišljanja.

Fra Janka poznajem jako dugo. Znali smo izjutra sjesti da popijemo kavu i dogovorimo se tko će što raditi. On je imao veliko povjerenje u mene. Često ljudima pričam peripetije oko dobivanja građevinskoga zemljišta. Ukupno 4,5 duluma zemljišta dobiveno je uz dug i mukotrpan proces, s puno dokumentacije i vijećanja. Suradnja s fra Jankom i tadašnjom upravom na čelu s provincijalom fra Mijom Džolanom bila je vrlo lijepa.

Svaka čast i fra Peri Karajici na trudu i gradnji cijeloga pastoralnog kompleksa.

Ostalo je samo dovršiti tehnički prijem građevine. Nadam se da ću i kod toga pomoći i objekt uplaniti u gruntovnicu.

Ostao sam vezan uz sve njih. Neobično cijenim i fra Nikicu Vujicu, sadašnjega ekonoma Provincije Bosne Srebrene.

Dok je on još bio gvardijan u Fojnici, posjetio sam ga sa svojim sinom. Ostao sam zadivljen kako svaki dan moli Časoslov i pazi jednoga bolesnog subrata. ▶ Koji Vam je projekt još ostao u lijepu sjećanju?

O svakoj crkvi mogao bih napisati jednu knjižicu. Posebno drago bilo mi je iskustvo sa Školskim sestrama franjevkama na Bjelavama, ili pak s vlč. Šimom Maršićem, ravnateljem Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih. Sa Šimom i provincijalkama s. Katom i s.

Ivankom bilo je prekrasno surađivati.

Ja sam sretan što je gradnja tih objekata danas u potpunosti završena.

Na provincijalnoj kući sestara na Bjelavama radilo se tri godine, a sada je to najljepša provincijalna kuća. Čekam još samo njezino uplanjenje, a kad sve dovršimo, obećao sam s. Kati doći na kavu sa zemljišno-knjižnim izvatkom.

Samo mogu reći hvala Bogu za sve. ož u j a k 2018 .

51

Sveto trodnevlje

Piše fra Danimir Pezer

DRAMA U

TRI ČINA Naslov za dramu u tri čina u kojoj su opisani događaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća dao je sv. Ambrozije koncem IV. stoljeća, a tekst su napisali evanđelisti.

Dane u kojima je Krist patio, ležao u grobnici i ustao on naziva Sveto trodnevlje.

N

ekoliko godina kasnije sv. Augustin poziva kršćane na sudjelovanje u Svetom trodnevlju ovim riječima: „Promisli sada pažljivo o tri sveta dana razapinjanja, ukopa i uskrsnuća Gospodinova. Od ta tri otajstva, u sadašnjem životu izvršavamo ono čemu je simbol križ, dok po vjeri i nadi izvršavamo ono čemu je simbol ukop i uskrsnuće” (Epistola 55, 14, 24). Sveto trodnevlje započinje misom Večere Gospodnje na Veliki četvrtak. Toga dana slavimo ustanovljenje euharistije i svetoga reda. Na misi se čita ulomak iz Ivanova evanđelja (Iv 13,1-15) u kojemu je opisano Isusovo pranje nogu apostolima. U Svetoj Zemlji Isusova vremena pranje nogu gospodaru i gostima bio je posao slugu. Ivan ne želi razdvajati oltarski sakrament od ‘bratskog sakramenta’.

54 svjetl ori jeci . ba

Sveti Ivan Zlatousti (o. 344. – 407.) neumorno je ponavljao da onaj tko se pričestio tijelom Kristovim mora u bratu, posebno u siromahu vidjeti „drugog Krista”. Slavlje euharistije i služenje braći lice je i naličje iste medalje. Svećenici, čije ruke svaki dan lome euharistijski kruh i uzimaju čašu spasenja, trebale bi biti spremne uprljati se u poslovima svakodnevice, jer jedina relikvija koju nam je Isus ostavio na Veliki četvrtak jest posuda prljave vode i ubrus.

Stoga sv. Bernard u XII. stoljeću pranje nogu naziva sakramentom.

Nekada je u Crkvi bilo više sakramenata, i korizma je bila sakrament. Sedam svetih sakramenata u užem smislu riječi, kako ih mi danas poznajemo, prvi put je spomenuo Petar Lombardski 1150. u svom djelu Sententiae. Ivanovo

evanđelje nas podsjeća i na Petrovo zatajenje i Judinu izdaju. Ruski pisac Leonid Andrejev (1871. – 1919.) napisao je djelo Juda Iškariotski u kojemu je Juda pozitivniji od drugih apostola. Gledano iz perspektive grčke drame, Juda – koji je izdao prijatelja za trideset srebrnjaka – treba biti kažnjen da bi gledatelj na koncu doživio katarzu (emocionalno pročišćenje).

Juda je presudio sam sebi objesivši se. Međutim, u ovakvom poretku stvari nema mjesta Božjem milosrđu i opraštanju. Božja je logika posve drukčija od ljudske. Zadnju Isusovu lekciju s križa o bezuvjetnom opraštanju Juda nije usvojio.

Samo je jedan grijeh veći od njegova – ne uzdati se u Božje milosrđe. Ne znamo što se dogodilo s Judinom vječnom sudbinom. Ali smijemo se pitati: Ima li Božje milosrđe granice? I je li u Judinu samoubojstvu bilo makar zrnce kajanja?

Od vrata na bazilici sv. Sabine (V. stoljeće) do El Greca, od Rubensa do Gauguina i Dalija mnogi su umjetnici naslikali svoje viđenje Isusove muke i raspeća. Među njima je i poznati Mathias Grünewald.

Na njegovoj slici dominira veliki raspeti Krist. Pod težinom grijeha svijeta povila se vodoravna greda (antena) križa. Bio bi grijeh zadržati svoj pogled samo na trpećem Kristu, a ne vidjeti sliku odmah do ove na kojoj je prikazan uskrsli Krist u slavi. Obje slike nalaze se u Unterlinden muzeju u Francuskoj.

Simbolika smrti i uskrsnuća vidljiva je u ulaznom obredu Velikoga petka. Predsjedatelj u stavu maksimalne pokornosti Bogu leži prostrt na podu crkve u tišini i ustaje. U središtu pozornosti na Veliki petak je Isusova muka i smrt. Njih se Crkva spominje, o njima razmišlja i meditira. Za nas kršćane jedini

Pripovjedači i njihove priče

ĆAMIL SIJARIĆ

Piše Zdenko Lešić

TI ČUDNI

JUNACI Kad se 1956. godine pojavio Sijarićev prvi roman Bihorci, nakon što je dobio veliku nagradu Narodne prosvjete (u konkurenciji s Proljećima Ivana Galeba tada već dobro poznatoga Vladana Desnice!), mi, tadašnji studenti književnosti, dočekali smo ga s iznenađenjem, a nakon čitanja i s nedoumicom.

Z

nali smo Ćamila, u stvari, poznavali smo njegov glas jer smo na radiju često slušali njegove reportaže i putopise, koje je on čitao s tako upečatljivim akcentom i tako neobičnom intonacijom da su nam se njegove rečenice lijepile za uho, pa smo ga znali imitirati i prije nego smo ga vidjeli uživo. Ali nismo očekivali da će baš on unijeti nešto novo u našu ondašnju lektiru, koja se – kad je suvremena domaća književnost bila u pitanju – kolebala između Ćopićeva Proloma i Davičove Pesme, odnosno između – kako se tada govorilo – ‘realističke’ i ‘modernističke’ poetike.

Bihorci su došli kao nešto ‘treće’, ni ‘realističko’, ali ni ‘modernističko’, ne baš sasvim kao Andrićevo djelo, koje smo smatrali ‘velikom sintezom’ tih dviju poetika, već kao nešto što je iznevjeravalo 56 svjetl ori jeci . ba

i ‘realizam’ i ‘modernizam’ i osporavalo i termine i teren i jednoga i drugoga.

Za to ‘treće’ mi tada nismo imali riječ, pa nam je Sijarićev roman utoliko bio i neobičniji i čudniji. A nisam siguran da smo i do danas našli pravu oznaku za Sijarićev književni prosede.

Kao i mnogi drugi, i tada i kasnije, i mi tadašnji studenti vjerovali smo da je neobična novina Sijarićeva prvoga romana bila u samom ambijentu u kojemu se odvija njegova radnja. Naučeni da u pristupu književnom djelu u prvi plan stavljamo njegovu tematsku ravan, na kojoj se, kako su nas učili, ‘odslikava’ vanjski svijet, mi smo se morali pitati: Gdje žive i odakle su ti neobični, čudni, divlji ljudi, koji naseljavaju Sijarićev roman? Koji se to svijet ‘odslikava’ u Bihorcima, ali i u onoj zbirci pripovjedaka

koju je Sijarić nešto ranije bio objavio pod tajanstvenim naslovom Ram Bulja, a koju smo tek tada uzeli čitati? Odakle dolaze – pitali smo se – i taj Ram-Bulja, čobanin-delija, sa sviralom koja pjeva, i onaj Kamber Kuka, iz istoimene priče, odmetnik, koji krvavo plaća svoj zločin, i onaj Suljkeša čiju meku dušu ne može ubiti zlehudi život, i svi oni drugi, isto tako neobičnim imenima markirani „junaci” prvih njegovih priča? Odakle su došli i u Bihorce ušli onaj Hadžija, onako spečen, mek, nemoćan, sav zagnjuren u svoje ćitabe, pa onaj Halimača, snažan planinštak, sav na zemlji, ili u zemlji, jednak sa surovom prirodom oko sebe, pa onaj Zemko, sav nježnost, pjesnička duša, koji bolno nosi svoju neodlučnost kao svoju nesretnu sudbinu, pa ona Hatka, sva svedena na šutljivu čulnost, bez znaka pune svijesti o sebi i drugima?

Odgovor na to pitanje dao je – činilo nam se tada – sâm Sijarić time što je svoju prvu knjigu u podnaslovu bio odredio kao Priče iz Sandžaka. A i kritičari su redom ponavljali: Sijarić je u književnost uveo svoj zavičaj. Činilo se da je time sve razjašnjeno: i svježina, i originalnost, i novina Sijarićeve proze. Sve što je u njoj neobično, čak i samu vještinu pričanja, on je dugovao svom zavičaju, mislili smo.

I tek mnogo kasnije smo shvatili da to sa „zavičajem” u književnosti i nije tako jednostavna stvar. S novim razumijevanjem književnosti morali smo doći na pomisao da ni Sijarićevi junaci, Ram-Bulja, Suljkeša, Hadžija, Halimača, Zemko, Hatka nisu došli s Bihora, iako jesu ‘Bihorci’, da oni ne žive, niti su živjeli, tamo, u tom Sandžaku, da oni u Sijarićeve priče nisu hrupili iz jedne određene ekstratekstualne stvarnosti (kako bismo to danas rekli), već da su svi oni zapravo ‘tekstualni konstrukti’, čija je jedina egzistencija u Sijarićevim pričama. Junaci tih priča, zaključili smo najzad, nisu došli iz piščeva zavičaja, već su konstruirani u jeziku, koji je piscu, u stvari, pravi zavičaj. Na pitanje jesu li njegovi junaci autentični jednom je odgovorio: „Ni govora! Logično je

Likovna umjetnost Bosne Srebrene

Piše Marko Karamatić

IZ KISTA SLIKARA

P. A. SENSERA Bosanski franjevci su za svoje i potrebe vjernika pribavljali umjetničke slike s više strana, najčešće iz Italije, iz venecijanskoga slikarskog kruga, ali i sa sjevera s područja Habsburške Monarhije. Ovaj put predstavljamo četiri slike iz bosanskih samostana, pristigle iz Prekosavlja, baroknoga slikara Paulusa Antoniusa Sensera (Osijek /?/, 1716. – Pečuh, 1758.).

S

enserove slike u Bosni Srebrenoj su Porcijunkulski oprost (Visoko), Marija Pobjednica i Majka Božja (Kraljeva Sutjeska), Bogorodica s djetetom (Tolisa). Do unatrag triju desetljeća u stručnoj javnosti se o autoru tih slika ništa nije znalo, a ni o nekim slikama.

Porcijunkulski oprost (ulje na platnu, 206 x 161 cm, 1753. god.) markantna je slika kako po svojoj umjetničkoj vrsnoći tako i po svome formatu! Bila je deponirana na tavanu visočkoga samostana u nepovoljnim uvjetima što je uzrokovalo oštećenja, ali su likovi na slici ostali očuvani. Otkrivena je u vrijeme pripremanja izložbe Blago franjevačkih samostana BiH (1988.) pa ju je autorica likovnoga postava izložbe, Svetlana Rakić, dala na restauraciju u 58 svjetl ori jeci . ba

Beograd i potom uključila u izložbu.

Bila je također izložena i na prvoj Senserovoj monografskoj izložbi u Osijeku 2008. godine.

U vremenu nakon Tridentskoga sabora (1545. – 1563.) „oživljen [je] događaj nazvan Porcijunkulski oprost [...] do tada posve zanemaren”, a objava u viđenju dala mu je legitimitet jednako kao i „preživljavanju sv. Franje Asiškoga u poslijetridentskoj ikonografiji po kojoj je potvrda svetosti upravo ‘povlastica viđenja’” (Sanja Cvetnić, Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština, Zagreb [2007.], 179). Ikonografija slike oslanja se na događaj u vrijeme molitve u crkvici Porcijunkule kraj Asiza 1216. godine kada je u Franjinu viđenju crkvicu obasjala „presjajna svjetlost”,

a on opazio „iznad oltara Krista zaodjevenog u svjetlost, a s desne mu njegovu Presvetu Majku okruženu mnoštvom anđela”. Na njihov upit što želi, odgovorio je – da Gospodin „udijeli velikodušno svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovjede potpuni oprost svih grijeha”. Želja mu je ispunjena. Malo kasnije na istom mjestu Franjo se, kako bi se oteo napasti, bacio u trnovit grm, a kapljice krvi preobrazile su se u ruže (12 crvenih i 12 bijelih). U ponovnom viđenju Krist i Bogorodica ga upućuju da ruže odnese papi kao dokaz da će oprost biti podijeljen vjernicima. Uslišanje Franjine molitve značilo je da vjernici koji 2. kolovoza, na svetkovinu Gospe od Anđela, pohode Porcijunkulu, dobivaju potpuni oprost, što je kasnije protegnuto na sve franjevačke crkve.

Slika Porcijunkulski oprost, negdašnja oltarna pala, danas u samostanskoj blagovaonici u Visokom, ima sve ikonografske značajke opisanoga Franjina doživljaja u Porcijunkuli kakvog ga je, očito, naručitelj predstavio slikaru: likove Isusa i Bogorodice okružene anđelima, sv. Franju koji prima obećanje velikoga oprosta, anđela s bijelim i crvenim ružama na čijem liku je autor „dostigao neke univerzalne i najviše harmonije umjetničkog izraza” (Svetlana Rakić, Osječki slikar, Paulus Antonius Senser, Peristil, Zagreb, 33/1990., 118), te lik franjevca svjedoka obećanja.

Na slici u donjem lijevom kutu ispisano je ime slikara: Paulus Senser Pinxit.

Iz zapisa na stražnjoj strani platna na latinskom jeziku vidljivo je da je sliku 1753. godine naručio fra Bartol Knežević, pisac, rezbar i slikar (Đakovo, 1712.

– Đakovo, 1792.), a troškove pokrili pobožni vjernici svojim milodarima: „Ex Devota Clientela et pia Eleemosyna Curavit fieri F. Bartholomeus Knexevich a Diakovo Vicarius loci Anno 1753”.

Knežević je bio jedan od istaknutih franjevaca Provincije: obavljao je službe župnika u Moroviću, gvardijana u Đakovu, gdje je gradio samostan, uređivao

Strossmayer i Bosna

Piše dr. sc. Slavko Slišković, OP

BOGOSLOVI BOSNE

U ĐAKOVU

U rujnu 1841. godine Kongregacija za širenje vjere je, zbog po njezinu sudu odveć liberalnoga duha koji vlada u Austrijskoj Monarhiji, zabranila bosanskim franjevačkim bogoslovima studiranje u toj državnoj zajednici te odredila da se školuju isključivo u Papinskoj Državi ili u samoj Bosni.

R

azlike uzrokovane mjestima obrazovanja dovele su i do svojevrsne podjele unutar Bosne Srebrene na „Ugre” i „Talijane”. Prvi su bili obrazovaniji, a drugi dosljedniji u redovničkom opsluživanju. Kao odgovor na odluku Svete Stolice, Monarhija je 1843. godine bosanskim klericima uvela zabranu boravka u zemljama habsburške krune.

Pri tome se ne smiju previdjeti niti franjevačke veze s ilirskim pokretom na koji je Beč podozrivo gledao, a uskoro ga je u potpunosti zabranio. Našavši se u situaciji nemogućnosti školovanja u Monarhiji, a bez dovoljno sredstava, ali i želje da sve svoje bogoslove mogu slati u Italiju jer su se na čelu Provincije uglavnom nalazili „Ugri”, bosanski su franjevci odlučili ustanoviti vlastita filozofsko-teološka učilišta u Fojnici i 60 svjetl ori jeci . ba

Kreševu čime su udarili temelje visokoga školstva na tlu današnje Bosne i Hercegovine. Međutim, prilike pod otomanskom vlašću i nedostatak profesorskoga kadra nisu omogućavali željenu kvalitetu studija. Trebalo je pronaći prikladnije rješenje.

I prije ustoličenja u Đakovu, još dok je kao imenovani biskup boravio u Beču, Josip Juraj Strossmayer počeo se baviti ovim pitanjem. Potaknut od fra Ivana Franje Jukića zajedno s banom Jelačićem nastojao je u prijestolnici ishoditi ne samo poništenje zabrane fratarskoga studija u Carevini nego im čak osigurati državnu potporu. S tim je ciljem pokrenuo pitanje uporabe sredstava komisarijatske zaklade koju je 1784. godine ustanovio car Josip II. za školovanje bosanskih franjevačkih

bogoslova, a koja su već dulje vremena korištena u druge svrhe. Odmah po preuzimanju biskupske službe pokazao je spremnost franjevcima pružiti izobrazbu zajedno s vlastitim svećeničkim kandidatima u Đakovu.

Započeli su intenzivni razgovori kako na terenu tako i u Beču i Rimu.

U Bosnu je kao svoga izaslanika poslao svećenika Matu Topalovića. On je upravi Bosne Srebrene predstavio mogućnosti studija u Slavoniji pa nakon njegova povratka provincijal fra Andrija Kujundžić piše Strossmayeru kako bosanska mladež „o drugome ne zbori van o Đakovu, za drugim ne uzdiše van za viđenjem te zemlje od obećanja”.

Provincijal je u rujnu 1852. godine opunomoćio fra Martina Nedića i fra Marijana Šunjića da u ime Provincije pregovaraju kod nadležnih crkvenih i državnih struktura kako bi se ovaj projekt realizirao. Sačuvana korespondencija svjedoči kako je cijelu jesen te iste godine trajala živa Strossmayerova diplomatska aktivnost kod cara, raznih ministarstava, bečke nuncijature i banske vlasti u pokušaju ishođenja dozvole školovanja bogoslova Bosne Srebrene u Đakovu. Franjevci su sa svoje strane uspješno svladali prepreke u vlastitoj Generalnoj kuriji u Rimu koja je bila protiv ove inicijative iz sličnih razloga koje je ranije navodila Kongregacija.

Zajednički pothvat ubrzo je urodio plodom. Ministarstvo zaduženo za obrazovanje i vjeru iz Beča 16. studenoga 1852. godine donijelo je pozitivno rješenje, a tri dana kasnije nuncij mons.

Viale Prela poslao je Strossmayeru odobrenje za primanje bosanskih klerika u đakovačko sjemenište. U ime Banske vlade podban Benko Lentulay 4. prosinca informirao je Strossmayera kako će se prihodi zaklade ubuduće isplaćivati za školovanje franjevaca u Đakovu, a da je biskup kao upravitelj novčanih sredstava odgovoran za njihovu uporabu te obvezan podnositi izvješća o potrošnji.

KULTURA

Leona Sabolek

Lice koje povezuje

Daljine me vuku...

U Galeriji sv. Ante na Bistriku otvorena je 10. veljače 2018. izložba slika Daljine me vuku... akademske slikarice Stele Dumančić Čuturić iz Hrvatske. Rođena Zeničanka koja pedagoški i glazbeno djeluje i živi u Šibeniku, predstavila se tematskom izložbom rađenom mješovitom tehnikom i inspiriranu vlastitim životnim putom zapisanim u stihovima.

Autorica predgovora za katalog, predsjednica šibenskog ogranka Matice hrvatske prof. Zdenka Bilušić, i sama nekadašnji sarajevski student, govorila je o slikarstvu autorice Dumančić Čuturić, a akademik fra Perica Vidić u svome obraćanju nije zaboravio naglasiti uspješnu suradnju sarajevskih i šibenskih matičara.

Sretan rođendan

krila Arheološkog odjeljenja Zemaljskoga muzeja, koja je bila planirana za ovu prigodu, nije mogla biti završena zbog nedostatka novca. Tako neriješeni pravni status ove ustanove baca sjenku na njegovu 130. obljetnicu.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine osnovala je Austro-Ugarska vlast

1. velječe 1888. u Sarajevu. Od 1913. godine smješten je u zgradi građenoj u neorenesansnom stilu, prema projektu arhitekta Karla Paržika. Zanimljivo je spomenuti kako je to jedina muzejska zgrada u ovomu dijelu Europe koja je građena namjenski kao muzejski prostor.

U Sarajevu je 7. veljače započeo 34.

Međunarodni festival Sarajevska zima 2018. pod geslom Drugo lice svijeta.

Počasni gost ovogodišnjeg izdanja bila je zemlja koja trenutno predsjedava Europskom unijom – Bugarska. Specijalni gosti bili su domaćini olimpijskih igara Južna Koreja (zimske 2018.), Japan (ljetne 2020.) i Kina (zimske 2022.).

Festival će uz sjećanja na sarajevsku zimsku olimpijadu do 21. ožujka 2018. nuditi sadržaje za sve uzraste. Među pokroviteljima Festivala su i ove godine UNESCO i Vijeće Europe. Ove međunarodne ustanove prepoznale su u njemu duh tolerancije i suradnje koji i sami promoviraju, a osobito nastojanje da se on širi među mladima ljudima, kako je zamislio direktor festivala, neumorni kulturni djelatnik Ibrahim Spahić.

Povodom obilježavanja 130 godina postojanja Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, 1. veljače upriličen je niz događaja u organizaciji ove ustanove, uz Dan otvorenih vrata. Posjetitelji su tom prigodom od 10 do 23 sata uz besplatan ulaz mogli posjetiti Muzej, pregledati obnovljeni prostor na Odjeljenju za prirodne nauke, poslušati zanimljiva predavanja ili se okušati u radionicama.

Na Odjeljenju za etnologiju otvorena je izložba Sarajevski fragmenti safavidskih tepiha iz 17. stoljeća, autorice Marice Filipović. Predstavljen je i Album narodnih nošnji u BiH iz 1963. godine, autorice Zorislave Čulić, prve školovane etnologinje u BiH. Na radionicama su sudionici mogli učiti o stijenama i mineralima, cvijeću, otrovnim biljkama, gljivama i tkanju.

Prema riječima ravnatelja Zemaljskog muzeja Mirsada Sijarića, obnova 62 svjetl ori jeci . ba

Stopama armenskih kršćana Piše Dalibor Ballian

NAJSTARIJA KATEDRALA

NA SVIJETU

Katedrala u gradiću Ečmijadzinu je poznata kao Majka crkva Armenske apostolske Crkve. Prema brojnim znanstvenicima, to je bila prva katedrala izgrađena u drevnoj Armeniji, a smatra se najstarijom katedralom na svijetu.

P

rvu crkvu na tom mjestu izgradio je u ranom četvrtom stoljeću između 301. i 303. godine sveti Grgur Prosvjetitelj, nakon što je kršćanstvo postalo državna religija, za vladavine kralja Tiridata III. Crkva je zamijenila prethodno postojeći hram te simbolizira prelazak iz poganstva u kršćanstvo. Katedrala i grad Ečmijadzin su gotovo potpuno uništeni tijekom invazije perzijskoga kralja Šapura II. oko 363. godine, koji Armeniji pokušava nametnuti zoroastrizam te pali katedralu. To je i potvrđeno arheološkim iskapanjima sredinom prošloga stoljeća.

Nakon toga, zbog loše ekonomske situacije, katedrala je obnovljena, ali samo djelomično. Današnji oblik crkva dobiva 64 svjetl ori jeci . ba

od 483. do 484. godine nakon što je katedrala teško stradala tijekom perzijske invazije. Od osnutka pa do druge polovine petoga stoljeća crkva je sjedište katolikosa, patrijarha i vrhovnoga poglavara Armenske apostolske Crkve. Vremena su burna, katedrala sve češće stradava, ali se stalno radilo na obnovama i proširivanju katedrale. Stradala je i od prodora Arapa i kasnije Mongola.

Nakon gubitka samostalnosti Armenaca, kada je pod naletima Seldžuka nestala i Cilicijska kraljevina 1375. godine, Ečmijadzin ponovno postaje glavno središte, te se u njega vraća katolikos. Katedrala se potpuno obnavlja između 1441. i 1443. godine kao sjedište katolikosa,

a u njemu ostaje sve do danas. Od te davne 1441. godine ova crkva nosi naziv Majčinska katedrala Svete Majke Božje od Ečmijadzina, te je i upravno sjedište Armenske Crkve.

Tijekom 16. i 17. stoljeća Armenija je ratno područje između Perzije i Osmanskoga Carstva. Tada dolazi i do deportacije 350 000 Armenaca u Perziju, a zemlja je spaljena. Ečmijadzin je opljačkan 1604. godine. Perzijanci tada žele prebaciti vjersko središte Armenaca u Iran, a katedralu premjestiti u Isfahan. Tako neke od relikvija odlaze za Istfahan, pa se i danas čuvaju u tamošnjoj armenskoj crkvi svetoga Grgura koja je sagrađena 1611. godine.

Brojke i slova

Piše Željko Bošnjak

UZ SVJETSKI

DAN VODE Povodom 25. obljetnice Svjetskoga dana voda, koji se svake godine obilježava 22. ožujka, donosimo vam neke činjenice o vodi – piću bez kojega je nezamisliv ljudski život. Kao prirodno dobro nužno za život, voda je danas jedan od najznačajnijih strateških resursa u svijetu.

B

ez vode ništa ne može funkcionirati i svakim danom ona vrijedi sve više. Međutim, u zadnje vrijeme sve više nas informiraju kako su njezine zalihe ograničene, pa se javljaju zabrinjavajuće pretpostavke kako će ubrzano smanjenje zaliha pitke vode ujedno postati i glavno ekološko, gospodarsko, ali i sigurnosno pitanje u 21. stoljeću.

Iako se Zemlja zahvaljujući svojem izgledu i dalje naziva vodenim planetom, ona je ipak iz dana u dan sve žednija. Od dvije trećine njezine površine prekrivene vodom tek 3 % predstavlja slatku vodu. Od toga samo 0,3 % nam može poslužiti kao voda za piće. Prema istim procjenama, čak 780 milijuna ljudi danas nema pristup pitkoj vodi, a 2,4 milijarde živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta. Pored toga, dok svakoga dana prosječno kućanstvo potroši oko 50 litara vode na ispiranje zahoda, jedan od 66 svjetl ori jeci . ba

šest stanovnika Zemlje nema osigurano dnevnih 20 do 50 litara svježe vode.

Svakodnevno od posljedica nedostatka vode u svijetu umire i do 3800 djece.

U svijetu postoji podjela na zemlje bogate zalihama pitke vode i zemlje koje se već godinama susreću s velikim sušama i njezinom nestašicom. Zahvaljujući svojemu geografskom položaju te osobinama svojega reljefa i klime,

Bosna i Hercegovina raspolaže znatnim količinama kvalitetne pitke vode.

Prema službenim podacima Svjetske banke, Bosna i Hercegovina je na kraju 2014. godine raspolagala s oko 36 milijardi kubnih metara obnovljive slatke vode, ili skoro 10 tisuća kubnih metara po stanovniku. Da su te brojke doista impresivne, pokazuje i njezin izuzetni položaj u odnosu na druge europske, pa i svjetske zemlje. Jer gledajući količinu pitke vode po glavi stanovnika, Bosna i Hercegovina je već dugo vremena najbogatija zemlja u regiji. U odnosu na prosječno stanje pitke vode na svakoga stanovnika svijeta, stanovnik Bosne i Hercegovine bogatiji je za 70 %, odnosno 3 puta više nego što iznosi količina pitke vode na svakoga stanovnika Europske unije. Sukladno navedenim rezultatima na rang-listi svih država svijeta, Bosna i Hercegovina zauzima 48., dok je u Europi na visokom 8. mjestu.

Ispred nje su tek Island, Norveška, Rusija, Finska, Švedska, Gruzija i Irska.

S više od 500 000 kubnih metara pitke vode na svakoga stanovnika, Island je pitkom vodom najbogatija država na svijetu. Iza njega se nalaze Guyana te Surinam – površinom manje države sjevernoga dijela južnoameričkoga kontinenta. S druge strane, najmanju količinu pitke vode po stanovniku od svih država svijeta ima Kuvajt koji uopće nema izvora pitke vode te Bahrein s 3, Ujedinjeni Arapski Emirati sa 16 i Egipat s manje od 20 kubnih metara po stanovniku.

Tradicijska nošnja i nakit

OKOLICA ORAŠJA

Piše o. Zvonko Martić

ZA HLADNE DANE

KOPARAN

Korizma se u odnosu na druge liturgijske cikluse razlikovala u načinu društvenoga korištenja vremena i odijevanja. Društveno korištenje vremena u korizimi obilježavala je zabrana zajedničkih okupljanja i organiziranja vanjskih slavlja.

Muškarac u nošnji s koparanom

68 svjetl ori jeci . ba

M

ože se reći da se tako provodilo vrijeme u korizmi kod katolika u Bosni i Hercegovini sve do kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Malo ranije dogodile su se i promjene u odijevanju. Do toga vremena odjeća nošena u korizmi bila je slična načinu odijevanja u vrijeme žalosti zbog smrti pojedinih članova obitelji. U korizmi se oblačila pokajna odjeća. Oblačiti se pokajno u korizimi u Oštroj Luci i Boku, u okolici Orašja, značilo je da se „kaje (žali) zbog Isusove patnje i smrti”. Pokajno se nositi prije svega znači ne nositi nakit i ukras na odjeći.

Kako su muškarci u okolici Orašja nosili malo ili gotovo nisu nosili nakit tako su razlike u odijevanju u korizmenom i drugom vremenu kroz godinu vrlo male. Polazeći od toga da je početak korizme, u pravilu, krajem zime i u rano proljeće, muška korizmena nošnja bila je zimska nošnja. Bila je to nošnja kao i ljeti preko koje su se nosili i dijelovi od crnoga valjanog sukna. Dijelovi muške nošnje su gaće pri dnu s ukrasom od čipke izrađene tehnikom raspleta raspljet, ručno tkana košulja od pamuka i/ili lana opasana pojasom od crvene vune preko koje je oblačen kratki prsluk fermen bez rukava od crne čohe ukrašen uskim uzicama gajtanima. Imućniji mlađi muškarci nosili su kratki kaput s rukavima koparan. Zimi su preko bijelih ljetnih gaća nošene somotne hlače i prsluk bez rukava od kože kožušak preko kojega se oblačio dugi crni kaput od valjanoga sukna gunj. Početkom 20. stoljeća muškarci su nosili okrugle tamnocrvene kape fesove bez ukrasa, a kasnije ih mijenjaju manji šeširi koje su ukrašavali raznim vrstama perja ptica, kao npr. perje divljega patka.

Već je spomenuto da žene i djevojke nisu nosile nakit tijekom korizmenoga vremena. Djevojke i mlađe udane žene u svečanim prigodama nosile su duge košulje rubine oko rukava i pri dnu ukrašene raskošnim vezovima od raznobojnoga svilenog konca ili koncem

Roditeljima i djeci

Piše s. Jelena Antolović

Djecpauit križa

J

e li govor o Isusovu križu za djecu? Nije li tu previše nasilja? Jesmo li se ikad ozbiljno zapitali koliko ispravno postupamo kada današnju djecu štitimo od Isusova križa. Hoće li djeca imati traume, noćne more ako čuju kako je prije 2000 godina na zemlji završio život Sina Božjega? Nisu li djeca preosjetljiva na pravdu pa će ih ovo previše uznemiriti? Zašto bismo ih tako rano izlagali tome jer život će ih i tako naučiti? A, od kada se život uči? Zar ne od njegova samoga početka? Od kada se onda kršćanskom životu uči? Trebamo li svoju djecu od Isusova križa uopće štiti ili će ih upravo taj križ štiti kada odrastu, ako mudrosti križa budu poučeni malo po malo u ritmu njihova odrastanja i u skladu s njihovom dobi?

Svjetovni sadržaj djeci tijekom odrastanja itekako nudi nasilje.

Ako pogledamo crtiće u kojima djeca uživaju već od 3., 4. godine, većinu vremena netko nekoga ubija, pobjeđuje i nadjačava. Naše su generacije odrastale uz animirane filmove pune nasilja poput crtića Tom i Jerry. Čitali su nam bajke kao Ivica i Marica i druge o zlim vješticama. Ako bolje razmislimo, od ovih i ovakvih sadržaja djeca uistinu mogu imati traume, a možda su neki i imali. Pitamo li se je li ikad ijedno dijete imalo traumu od križa Isusova.

Mi, danas odrasli ljudi, koji smo bili izloženi nekoj vrsti medijskoga nasilja, nepoznatom ranijim generacijama, možemo primijetiti reakcije koje su mogući odraz, među ostalim, i toga utjecaja. Naravno, reći ćemo šta nam fali. Ali činjenica je da danas imamo društvo takvo kakvo jest. Ljude koji se ne snalaze kada zapadnu u životne krize koje trebaju voditi zrelosti. Nažalost, češće vode ovisnostima, lakšim i težim psihičkim oboljenjima, dezorijentiranosti.

Ne možemo očekivati da će se duhovni razvoj i znanje o Bogu te traženje pomoći u vjeri dogoditi samo od sebe i odjednom kada za to dođe vrijeme. Ni svjetovni utjecaji ne čekaju da dijete sazrije da mu ponude svu stvarnost u svim njegovim pa i grubim oblicima. Kako smo mi dolazili do odgovora u teškoćama koje su nadolazile? Možda jer od svojih roditelja nismo bili pošteđeni govora o Isusovoj muci, bičevanju i teškom križu, što se često suprotstavljalo onomu što su svijet, mediji i drugo obrazovanje nudili.

70 svjetl ori jeci . ba

Ako djeci damo za primjer Isusov stav dok ga sude, njega koji se ne svađa niti raspravlja s onima s kojima nema smisla raspravljati, tu je ostavljenost od svih i trenuci kada se ima osjećaj da patnji nema kraja i da se to ne može izdržati. Treba si pomoći jer Bog ne pomaže, tada govori onaj koji nas kuša i tada možemo lako i pasti krenuti kuda ne treba. Onda saznajemo i istinu da ipak nije od sviju bio ostavljen i da su na tom teškom križnom putu bili ljudi kao Šimun Cirenac i Veronika.

Zatim, kada Isus umire, vidimo i uglednoga čovjeka koji ustupa svoj grob...

U novije vrijeme najutjecajniji svjetski pedagozi i psiholozi nas upozoravaju da moramo djecu pripremati za život tako što ćemo im omogućiti okruženje u kojemu će pronalaziti svoja rješenja, uz našu podršku, i to ne radi simpatične dječje kreativnosti kojoj ćemo se diviti i igre koja je samoj sebi svrha nego zbog nepredvidivoga života koji ih čeka i u kojemu se neće snaći ako im predamo gotova rješenja. Istina, i kroz povijest se u odgoju imala na umu ova činjenica, ali u moderno vrijeme, pogotovo zadnjih desetljeća, sve se češće pada u kušnju prezaštićivanja djece od najranije dobi koje poslije u kompleksnim životnim okolnostima dovodi do neotpornosti i nesnalažljivosti.

Možemo slobodno s djecom od predškolske dobi govoriti o Isusovoj muci uz Bibliju za djecu. Prihvatit će onoliko koliko mogu i toliko će nas o tome i pitati. Bit će ljuti na one što su

Kap dobrote Dobročinitelji za ožujak 2018.

Za fond Kap dobrote Dragoljub Ivanković, Švicarska 100 CHF Pejo Mutapčić, Švicarska 100 CHF Franjo Rajić, Švicarska 100 CHF Stipo Breljak, Švicarska 100 CHF Zdravko Mijić, Švicarska 50 CHF Vera Klarić, Beč 60 EUR Filip Kujundžija, Australija 100 AUD Radoslav Landeka, Australija 100 AUD N.N., Australija 100 AUD Mara Crnoja, Jajce 50 KM

Fra Niko Stjepanović, Njemačka 100 EUR Jozo Rotim, Zagreb 200 HRK Anto Petričević, Kr. Sutjeska 50 KM Ilija Stipić, Jajce 50 KM Stipo Pranješ, Švicarska 140 CHF N.N., Sarajevo 50 EUR Anđa Knežević, Buturović Polje 160 HRK

Za Tamaru Starčević Dragan Volić, Švicarska N.N., Zagreb

Za Ljiljanu Krajnc Dragan Volić, Švicarska

50 CHF

Za Leonitu Gabrić Dragan Volić, Švicarska

50 CHF

Za HKO Kruh sv. Ante Vera Babić, Švicarska 100 CHF N.N., Švicarska 400 CHF Marica Markunović, Austrija 20 EUR

50 CHF 500 HRK

Za Patrika Ivanovića Dragan Volić, Švicarska 50 CHF Ratimir Bodulušić, Njemačka 50 EUR

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier, vrste tumora koja zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga, koja je u cjelini kraća za 8 cm, pa je stoga primorana na teške operacije u inozemstvu.

Posljednjih godina liječi se u Beogradu, gdje je u nekoliko zahvata operirana.

Liječnici osim tretmana protiv bolesti Ollier provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama, kojima se regulira dužina noge. Trenutno je na liječenju u Beču. Njezina majka Vedrana poručuje: „Ja kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. U posljednje vrijeme ima gotovo svakodnevne napade koji se javljaju i tokom spavanja i u budnom stanju. Unatoč redovnim kontrolama u zemlji i inozemstvu, bolest nije stavljena pod kontrolu.

Liječnici su savjetovali da tijekom 72 svjetl ori jeci . ba

školske nastave bude u nazočnosti majke, zbog rizika od epileptičkih napada. Koristi se invalidskim kolicima s visokom poleđinom, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepovoljnog položaja tijela. Lijekove koje Tamara koristi plaća njezina samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma.

S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom. Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno. Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.“

Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Franjevačka obitelj Izborna skupština Frame Podmilačje

Frama Domaljevac za Zvonku Zlovića

Dana 16. veljače 2018. godine održana je izborna skupština Frame Podmilačje u crkvi sv. Franje u Bistrici. Izbore je predvodila područna tajnica Frame Bosne Srebrene Dajana Brizić zajedno s duhovnim asistentom Frame Podmilačje fra Goranom Barešićem. Nakon zaziva Duha Svetoga, uslijedilo je izglasavanje novoga vijeća. Vijeće Frame Podmilačje sada čine predsjednica Katarina Topić, potpredsjednik Juro Jezerčić, tajnica Ružica Martinović, blagajnica Katarina Klarić, voditeljica formacije Tanja Cvitić, pridruženi članovi vijeća Anto Petrović i Antonio Tokić. Nakon izbora fra Goran je zahvalio bivšem vijeću, te izbore završio blagoslovom novoizabranog vijeća, a mi im želimo mnogo sreće i ustrajnosti u obavljanju njihovih dužnosti.

U sklopu aktivnosti Frame Domaljevac djeluje i humanitarna sekcija pod nazivom Otvara srce za ljude u potrebi. Cilj ove sekcije jest organizirati misijske i dobrotvorne aktivnosti unutar mjesnoga bratstva naše Frame te sudjelovati u mnogim humanitarnim akcijama i projektima. Na našem redovitom susretu Frame svi naši framaši jednoglasno su se složili da Otvore srce za ljude u potrebi te su odlučili da se uključe u akciju za liječenje Zvonke Zlovića iz Vareša. Zbog bolesti i operacije tumora na mozgu početkom veljače 2017. na KCUS-u u Sarajevu, te druge operacije krajem prosinca 2017., te preporučene rehabilitacije i fizikalne terapije, Zvonkino liječenje iziskuje velike novčane troškove koje on sam nije u stanju osigurati. Osim toga, novu operaciju trebao bi imati za tri mjeseca.

Novo Vijeće Frame Visoko U ponedjeljak, 12. veljače održani su izbori novog vijeća Frame Visoko. Prije samih izbora framašima se obratio i zahvalio predsjednik Mihael Barišić te je fra Stipo Alandžak, duhovni asistent, uputio nekoliko poticajnih riječi. Izbore je predvodila Tina Tolić, područna predsjednica uz pomoć Kristijana Bavrke, područnog potpredsjednika. Pravo glasa imalo je 15 framaša. Novo vijeće čine: predsjednik Mihael Barišić, potpredsjednica Marina Jurić, tajnik Petar Tuka, blagajnica Ines Zeko, voditeljica formacije Kristina Anđela Erceg. „Zahvaljujemo se starom vijeću koje je vodilo naše bratstvo kroz prošlu godinu, a novom vijeću želimo ustrajnost i puno uspjeha na njihovom putu”, poručili su framaši iz Visokog.

74 svjetl ori jeci . ba

Izborna skupština Frame Bosne Srebrene Izborna skupština Frame Bosne Srebrene, na kojoj je izabrano novo Područno vijeće, održana je u Visokom od 26. do 28. siječnja. Na Skupštini je sudjelovalo 54 framaša iz 28 mjesnih bratstava.

Skupština je započela u petak zajedničkom svetom misom koju je predvodio fra Josip Jukić, duhovni asistent Frame Kreševo. Nakon mise uslijedilo je predstavljanje izvještaja o radu mjesnih bratstava, a potom klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, čime je je prvi dan Skupštine završio.

Drugoga dana Skupštine predstavljeni su preostali izvještaji mjesnih bratstava te izvještaj područne predsjednice Marije Trogrlić, područne voditeljice formacije Ive Maros te područnog duhovnog asistenta fra Domagoja Šimića.

Nakon popodnevne pauze uslijedili su izbori novog Područnog vijeća

Naši framaši još jednom su pokazali svoju blizinu onima koji nas trebaju pa su za potrebe Zvonkina liječenja darovali svu svoju godišnju članarinu za 2017. godinu. Prema Statutu Franjevačke mladeži BiH, pogl. VI. br. 85. svaki član ispunjava obvezu davanja mjesečnog doprinosa ili članarine od koje se pomaže rad mjesnog i područnog bratstva. Dopustimo da milosrdni Bog ispuni tvoje srce i zapamti ovo: „Nekoliko ljudi je pomoglo tebi. Pomozi i ti nekima!”

koje su predvodile Magdalena Musa, područna predsjednica Frame Hercegovina i Ana-Marija Marijanović, nacionalna voditeljica formacije, a novo vijeće čine: predsjednica Tina Tolić, potpredsjednik Kristijan Bavrka, tajnica Dajana Brizić, blagajnica Bernarda Buljan, voditeljica formacije Iva Maros, pridruženi član Marina Jurić. Vijeće je blagoslovio područni duhovni asistent fra Domagoj Šimić.

Uvečer, nakon svete mise, održano je predstavljanje Priručnika za animatore Frame Ne samo sebi živjeti. Ideja o izdavanju priručnika javila se na prošlogodišnjoj Skupštini na kojoj je izglasana smjernica: „Neka područno vijeće nastoji pripremiti i izdati priručnik za animatore”. Nakon godinu dana priručnik je ugledao svjetlo dana. O priručniku, njegovom nastanku, autorima i sadržaju govorilo je bivše Područno vijeće koje je sudjelovalo u pripremi priručnika. Veliko predstavljanje priručnika

XIV. Franjevačka škola animatora Od 9. do 11. veljače u Visokom je održana franjevačka škola animatora, 14. po redu. Iz 20 mjesnih bratstava u visočkom konviktu okupilo se 52 framaša, a program je započeo svetom misom u 18 sati. Predvodio ju je fra Domagoj Šimić, područni duhovni asistent Frame Bosne Srebrene. Tijekom mise osvrnuo se na geslo ovogodišnje škole animatora, koje glasi: „Nisam li ti zapovjedio: Odvaži se i budi hrabar?” (Jš 1,9). Navečer je Iva Maros, područna voditeljica formacije održala predavanje na temu Animator – Tko? Što? Kako? Poslije toga framaši su imali vremena i za zabavu, te je održana vesela večer gdje su uz pjesmu, ples i igrice dijelili svoju framašku radost. Svoju prvu večer završili su klanjenjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u crkvi sv. Bonaventure u Visokom, nakon čega je uslijedio noćni mir. predviđeno je za 23. veljače u Sarajevu.

Nakon predstavljanja priručnika uslijedila je vesela večer te molitva.

Posljednjeg dana Skupštine predstavljen je plan aktivnosti za 2018. U nedjelju je slijedio i, uz izbor novog vijeća najvažniji dio Skupštine, plenum, na kojemu su izglasane sljedeće smjernice: 1. Neka se mjesna bratstva potrude obilježiti Dane ekologije prigodnim projektima i radionicama u bratstvima u razdoblju od 22. ožujka, Svjetskog dana voda, do 5. lipnja, Dana ekologije.

2. Neka se mjesna bratstva u dogovoru s duhovnim asistentom nastoje povezati s mjesnim bratstvom OFS-a te neka se zauzmu za organiziranje zajedničkih susreta kako bi se framaše potaklo na prelazak u OFS. 3. Neka se projekt Frama Angelus nastavi održavati od rujna do prosinca s ciljem zbližavanja mjesnih bratstava kroz zajedničke susrete i molitvu.

Sljedećeg dana framaši su nakon jutarnje molitve i doručka započeli s kružnim predavanjima područnog vijeća. Uslijedio je Team Building: Copy – Paste! Framaši su morali napraviti prezentaciju na hamer papiru identičnu onoj koje je napravilo područno vijeće, tako što su odabrali jednog predstavnika koji je silazio u hol konvikta i na osnovu viđenog pokušao prenijeti ostalim članovima grupe kako bi bili uspješni. Cilj igre bio je što više povezati grupu, potaknuti da izgrade povjerenje jedno u drugo, pokazati važnost komunikacije, te organiziranost grupe.

Nakon popodnevne pauze, uslijedio je rad po skupinama, u kojima su framaši spremali susrete na određene teme, koje su predstavili nedjeljom.

Poslijepodne je održano predavanje na temu gesla ovogodišnje škole animatora koje je framašima predstavio fra Ivica Matišić, duhovni asistent Frame Kiseljak. Nakon predavanja, uslijedila je

sveta misa, koju je predvodio fra Danijel Rajić. Nakon toga framaši su ponovno imali veselu večer, te im uz igru Mission Impossible nije nedostajalo zabave, naime dobili su 50 različitih zadataka koje su morali izvršiti u 50 minuta. Nakon izvršene misije, framaši su sami animirali ostatak večeri uz gitaru i pjesmu, te na koncu i večernjom molitvom.

U nedjelju je uslijedilo prezentiranje spremljenih susreta svake grupe na određenu temu, zatim kratak osvrt vijeća na njihovo stečeno i primijenjeno znanje.

Nakon toga sada već animatorima, udijeljene su diplome i priručnik za animatore Ne samo sebi živjeti. Škola je završena ispunjavanjem ankete, zajedničkom fotografijom ispred Franjevačke klasične gimnazije i na koncu svetom misom. „Ostaje nam se samo zahvaliti dragom Bogu na danom vremenu i tim predivnim ljudima, koji iznova i iznova oduševljavaju, svojom hrabrosti i odvažnosti”, poručili su iz područnoga vijeća Frame Bosne Srebrene.

4. Neka mjesna bratstva uz pomoć duhovnog asistenta nastoje više promicati duhovna zvanja kroz molitvene akcije, svjedočanstva, hodočašća i slično.

5. Neka se mjesna bratstva više zauzmu u radu s djecom u dobi od 9 do

14 godina uz smjernice koje će poslati područno vijeće.

Nakon plenuma uslijedila je sveta misa koju je predvodio fra Bono Kovačević, duhovni asistent Frame Domaljevac te odlazak kućama.

ož u j a k 2 018 .

75

Kruh svetog Ante

TZ „Izvor” kroz 2017. godinu Terapijska zajednica Izvor na Plehanu zajednica je za rehabilitaciju i resocijalizaciju ovisnika i ovisnica. Temelj djelovanja Terapijske zajednice je program Projekt Čovjek koji u okvirima svoje filozofije na prvo mjesto stavlja osobu, a potom problem. Terapijski program namijenjen je ovisnicima o psihoaktivnim supstancama, neovisno o vjeri i nacionalnosti te ima tri faze: pripremu za ulazak u zajednicu, boravak u zajednici i fazu resocijalizacije.

U 2017. godini četiri korisnika su uspješno završila program rehabilitacije, a postotak osipanja u 2017. godini bio je manji u odnosu na 2016. godinu za 7 %. Od 12 novih korisnika koji su primljeni u program u 2017. godini, četiri su osobe ženskog spola.

Od novih korisnika u 2017. godini, troje korisnika je s dijagnozom alkoholizma, dok su ostali dijagnosticirani kao politoksikomanija i poremećaji ponašanja uzrokovani zloupotrebom PAS. Trenutno se u programu nalazi 9 korisnika i dva korisnika u fazi resocijalizacije.

Savjetovališta terapijske zajednice Terapijska zajednica „Izvor” već sedam godina pruža novu priliku za život 76 svjetl ori jeci . ba

ovisnicima koji se odluče boriti protiv svoje ovisnosti. Uz mogućnosti koje pruža program Terapijske zajednice, odlučujuću ulogu u rehabilitaciji ovisnika čine njihova osobna motivacija te potpora obitelji i društva u kojem žive.

Kako bismo bili u mogućnosti upoznati ovisnike s mogućnošću i uvjetima njihova oporavka u zajednici „Izvor”, u sklopu ovoga projekta Kruha sv. Ante djeluju dva savjetovališta: u Sarajevu i u Banjoj Luci.

U savjetovalištima se na poseban način vrši procjena motivacije ovisnika te se zajedno s obitelji ovisnika radi na jačanju odluke u borbi za život i tako ih se priprema za ulazak u program Terapijske zajednice. Kroz savjetovalište ovisnici i svi zainteresirani mogu upoznati program rada zajednice, a želja je savjetovališta da ovisnika i obitelj ohrabri, u smislu spoznanja da okovi ovisnosti nisu neraskidivi te da se uz pravi poticaj i program ovisnici mogu othrvati ovisničkom porivu i dostojanstveno nastaviti sa zdravim životom. Pored toga, kroz savjetovališta TZ-a provode se programi primarne prevencije, u smislu upoznavanja šire i uže javnosti o prisutnosti ovisničke problematike te se uz edukaciju adolescenata i mladih o štetnosti konzumacije opojnih sredstava

nastoji pridonijeti smanjenju ovisnosti u društvu.

Isto tako, kroz susrete u savjetovalištu eksperimentatori konzumatori pronalaze adekvatnu pomoć da odustanu od konzumacije prije nego ih okovi ovisnosti potpuno prikliješte.

U savjetovalištima su angažirane psihologinje koje provode i psihoterapiju po primjerenim tehnikama u TZ-u.

Tako psihologinje u savjetovalištima, za vrijeme boravka štićenika u TZ „Izvor” upoznaju obitelji o načinima potpore ovisnicima nakon oporavka za pravi povratak u društvo, vodeći računa o okolnostima koje su ovisnike poticale na ovisnički život, o njihovoj uspješnosti prolaska kroz program te eventualnim nedostacima koje program naše TZ ne može ponuditi.

Po završetku programa u TZ „Izvor” štićenicima je kroz savjetovališta osigurana daljnja psihološka pomoć i podrška u očuvanju apstinencije. Savjetovališta u Sarajevu i Banjoj Luci, zapravo su ona prava poveznica između samog tretmana, odnosno boravka štićenika u programu Terapijske zajednice „Izvor” sa ostatkom svijeta u kojem svi živimo, u kojem ovisnici žele nastaviti svoj život kao članovi društva sa svim pravima i obvezama.

Za Pučke kuhinje Humanitarni broj HT Eronet, 12/2017 24.060 KM Humanitarni broj BH Telecom, 01/2018 284 KM Jozo Gagulić, D. Tramošnica 100 KM Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM N. N. 15 KM Za projekte HKM Klagenfurt

2.855 EUR

HKM Rotterdam 575 EUR MCI d. o. o., Široki Brijeg 500 KM Jozo Rotim, Hrvatska 200 HRK Nikica Adždajić, K. Sutjeska 20 KM T. N. 20 KM Donacije u robi: UniCredit bank d. d. (brašno za Pučku kuhinju Vareš) 3.375 kg Podravka d. o. o. (hrana za pučke kuhinje) 387 kg Bezdan Sarajevo

(hrana, higijena i odjeća) 800 kg Sidik Žutić i Rasim Gluhić (povrće i voće za Pučku kuhinju Vareš) Adventska akcija Vislav Krijan-Palingen

740 EUR

Za studentske stipendije Diplomatski zimski bazar 20.000 KM Za Kap dobrote Marija Ševo

200 KM

Popis darovatelja Hrvatske katoličke misije Klagenfurt, koja je skupila za Kap dobrote 5653 eura:

A. P. (50), Ana i Anto Andrijević (50), Ana i Drago Dramac (30), Ana i Milan Mršić (100), Ana Knežević (30), Anđa i Mato Baštijanović (50), Anđelka i Anto Katić (70), Anđelka i Martin Stjepanović (100), Andrija Miačević (50), Anica i Anto Dramac (50), Anica i Ilija Bošnjak (20), Anica Jularić (30), Anto (Joze) Gluhaković (50), Anto Pejić (27), Anto Šarić (100), Anto Vukadin (50), Antonela i Marko Andrijević (50), Ben (50), Božica i Vjeko Mijić (50), Božica Prgić (30), Branko Puljić (20), Danijela i Tomo Filipović (100), Drago Sekić (20), Franjo Knežević (30), Franjo Perak (50), Ilija Hrkač (50), Ilija Miškić (50), Ilija Pavlović (30), Iva Dadić (20), Ivan Paurević (10), Ivan Soldo (30), Ivo i Ana Franjić (50), Ivo Perak (50), Jajčani 25. 11. 2017. (50), Jakov Vrdoljak (50), Janja Ačkar (20), Jasna i Juro Andričić (100), Jelica Antunović (50), Jelka Ban (30), Josip Bogić (50), Jozo Brnadić (20), Jozo Grgić (50), Jozo Marijanović (20), Juro Grgić (20), Kata i Drago Jelić (30), Kata Knežević (20), Kristijan Bogdanović (10), Lenka i Niko Drmać (50), Ljubica Satončić (20), Luca i Jakov Grgić (50), Luca i Zlatko Tonjac (50), Luca Puškadija (100), Lucija i Željko Grgić (30), Manda i Jakov Lučić (20), Mara Grgić (40), Mara i Drago Mršić (100), Mara i Ivo Anić (30), Mara i Joko Ageljić (50), Mara Mikić (50), Mara Ristić (150), Marica Krakić (30), Marija Barberić (70), Marija i Ivo Jelić (50), Marjana Vidović (40), Marko Gluhaković (40), Marko Knežević (30), Martin Jurić (100), Martin Mikić (30), Martinović (50), Milenka i Tadija Sadrić (30), N. N. (455), Nevenka i Ivo Mršić (50), Niko Oroz (30), Obitelj Krnjić (80), Obitelj Puškarić (50), Pere Vrdoljak (50), Perić (50), Pero Gavran i obitelj (50), Pero Krištija (50), Petar Međaković (50), Pravdić (50), Ruža i Miro Viljušić (70), Ruža i Tvrtko Marić (50), Ruža Jurišić (30), Ružica Marić (20), Ružica Radušić (50), Sanja i Josip Klarić (100), Slavica i Ićo Knežević (50), Slavica i Luka Bošnjak (100), Slavko Lucić (20), Smiljko Tuka (40), Snježana i Josip Bjelkanović (50), Snježana i Josip Zečević (50), Terezija i Ivo Međaković (50),Vera i Ivan Marinković (50), Vida i Augustin Glavaš (50), Vladimir Grgić (50), Zbor Mladih (411), Zdravko Žuna (20), Željko Kovačić (50), Zora i Ante Šimunović (50), Terezija Međaković – za Tamaru Starčević (25); za Patrika Ivanovića (25).

Diplomatski zimski bazar U petak 9. veljače 2018. godine članovi Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante nazočili su konferenciji za medije na kojoj su članice Organizacijskog odbora Diplomatskog zimskog bazara uručile čekove predstavnicima dvadeset različitih organizacija. Diplomatski zimski bazar uprličen u prosincu 2017., na kojemu je sudjelovalo blizu 40 ambasada i oko 70 lokalnih nevladinih organizacija, bio je najuspješniji dosada.

Skupilo se 200 000 KM s ciljem dodjele

tih sredstava različitim organizacijama koje rade s djecom i mladima. Četvrtu godinu za redom, Organizacijski odbor Diplomatskog zimskog bazara prepoznaje rad i značaj postojanja Kruha sv. Ante te dio sredstava prikupljenih ovim humanitarnim događajem dodjeljuje za stipendiranje studenata. Ove godine, zaprimili smo iznos od 20 000 KM te ćemo ga usmjeriti na stipendiranje novih 20 studenata koji će kroz 10 mjeseci primati stipendiju od 100 KM. ož u j a k 2 018 .

77

NAŠI POKOJNICI

Stipe Mihaljević

(1942. – 2018.)

Dana 17. siječnja 2018. nakon kraće i teške bolesti u Gospodinu je preminuo Stipe Mihaljević u 76. godini života, otac s. Ivanke Mihaljević, redovnice družbe ŠSF Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina. Stipe je rođen 27. ožujka 1942. u Golinjevu (Livno). Ponikao je u obitelji kojoj je vjera i poštenje bila na prvom mjestu. Tu istu vjeru, koju je učio od svojih predaka, čestitim življenjem je prenosio i na svoju obitelj. U kršćanskom braku s Ružom r.

Klišanin, sklopljenom prije 53 godine, Bog im je podario četvero djece: sinovi Milan i Ivan, te kćerke Željka i s. Ivanka.

Stipe je pokopan 18. siječnja na mjesnom groblju u Golinjevu. Sprovodne obrede predvodio je fra Kazimir Dolić, župnik u župi sv. Ivana Krstitelja u Podhumu, a svetu misu zadušnicu predslavio je pomoćni banjolučki biskup dr. fra Marko Semren u zajedništvu s brojnim svećenicima, redovnicama i vjernim pukom. /s. Marija Mihaljević, ŠSF/

Anica Alandžak rođ. Mijatović

(1950. – 2018.)

Dana 25. siječnja 2018. u 68. godini života u Jajcu je blago u Gospodinu preminula Anica Alandžak, majka svećenika fra Stipe Alandžaka, člana Bosne Srebrene.

Pokojna Anica rođena je 30. siječnja 1950. godine u Mijatovićima u župi Dobretići. U kršćanskom braku sa suprugom Jankom, sklopljenom 21. siječnja 1970., odgojila je četiri sina: Ivana, fra Stipu, Jozu i Pavu. Ukopana je na groblju Igrišće-Carevo Polje kod Jajca 27. siječnja. Sprovodne obrede u ime provincijala Bosne Srebrene fra Joze Marinčića, predvodio je fra Ilija Alandžak, župnik župe sv. Ante Padovanskog u Beogradu, a svetu misu zadušnicu fra Vinko Sičaja, definitor provincije Bosne Srebrene i župnik u Livnu. Fra Vinko 80 svjetl ori jeci . ba

je u propovijedi naglasio da je pokojna Anica Božje stvorenje koje nas može i treba ohrabriti da smjelije živimo, bez straha i zabrinutosti te da pozitivno gledamo i doživljavamo svoju stvarnost.

Ana Ćurić rođ. Jurić

(1934. – 2018.)

U Domu za stare i nemoćne osobe u Novoj Biloj, opremljena svetim sakramentima 7. veljače 2018. preminula je Ana Ćurić, majka pokojnoga svećenika misionara fra Vjeke Ćurića, člana Bosne Srebrene.

Pokojna Ana rođena je 29. prosinca 1934. u Bistrici pokraj Žepča. Kršćanski brak s Petrom Ćurićem iz Lepoglava sklopila je 1954. U braku s njim proživjela je 59 godina i odgojila šestero djece: Antuna, fra Vjeku, Ljubu, Ivicu, Niku i Dragana.

Pokopana je 9. veljače 2018. na groblju Vučica-Lupoglav u župi Osova.

Svetu misu zadušnicu u ime provincijala fra Joze Marinčića, predvodio je fra Janko Ćuro, definitor provincije Bosne Srebrene, uz koncelebraciju 15 svećenika, a sprovodne obrede župnik fra Antun Perković. Osvrćući se na život pokojne Ane, koja je umrla samo nekoliko dana nakon 20-te obljetnice mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića, fra Janko je istaknuo nesebičnu ljubav, požrtvovnost i povjerenje u Boga s kojim su ona i pokojni Petar odgajali svoju djecu: „Vaša je majka dobar boj bila, trku završila, vjeru sačuvala. U tom pouzdanju ispratite je Gospodinu koji ju je prvi vama dao. Kao što je On nije izgubio kad vam ju je dao, tako je i vi ne gubite kada je Bogu vraćate. Jer, Bog ne daje kao što svijet daje. Što je Njegovo i naše je ako smo Njegovi. Zato život ne može završiti jer ljubav ne može umrijeti.”

Drago Pavlović

(1944. – 2018.)

U 74. godini života, 7. veljače u Slavonskom Brodu preminuo je Drago

Pavlović, otac svećenika fra Ivice Pavlovića, člana Bosne Srebrene.

Pokojni Drago rođen je 7. kolovoza 1944. u Bijelom Brdu u Posavini kao peto dijete od oca Ive i majke Mare. U kršćanskom braku sklopljenom 1967. u Koraću sa suprugom Milkom odgojio je petero djece: kćeri Maru, Mandu i Anu te sinove Miju i fra Ivicu, koji je trenutno župni vikar u Sivši kod Doboja. Oni su mu podarili devetero unučadi.

Uz mnogobrojnu rodbinu i prijatelje pokopan je 9. veljače na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu. Uz petnaestak svećenika sprovodne obrede predvodio je njegov župnik vlč. Markan Kormanjoš. Misu zadušnicu u župnoj crkvi u Brodskom Vinogorju u ime provincijala fra Joze Marinčića, predvodio je fra Petar Jeleč, vikar provincije Bosne Srebrene. Naglasivši kako je pokojnik bio nadasve čovjek nade, fra Petar je ustvrdio: „Pokojnoga Dragu nisu slomile vanjske često nepovoljne okolnosti, rat, bolest, problemi, gubitak vlastitog zavičaja. Zato su znakovi križa koje stavljamo na grobove naših pokojnika isti oni putokazi koji su nas vodili u slobodu, davali hrabrosti, radosti da se ne zaustavimo u sebičnosti i strahu”. /B. Lukačević/

Ružica Petrović rođ. Matošević

(1935. – 2018.)

Dana 23. siječnja u 83. godini života preminula je naša majka Ružica Petrović rođ. Matošević.

Ružica je rođena 2. kolovoza u Velikom Mošunju u župi Vitez. Za svoga života sa suprugom Stipom rodila je i odgojila šestero djece: Franju, Branku, Draganu, Maricu, Matu i pokojnoga Ivana.

Posljednji ispraćaj pokojne Ružice upriličen je na groblju Kraljevica u rodnoj župi Vitez 25. siječnja. U nazočnosti najbliže rodbine, sprovodne obrede predvodio je župni vikar fra Silvano Di Benedetto.

Odgajajući nas s velikom ljubavlju i toplinom, naša majka utisnula je u naša

U SPOMEN srca životnu hrabrost. Zato kud god budemo kročili na našim putovima i životnim kalvarijama, naša će majka uvijek biti s nama. Hvala ti mama.

Majko naša, Ružice draga, puna ljubavi toga najvećeg blaga.

Hvala na odgoju koji si nam dala, I dragom Bogu mi kažemo hvala.

U znak zahvalnosti i ljubavi prema našoj mami, ali i svim našim majkama, koje su heroine svoga vremena. /Zahvalna djeca/

Ime franjevca, pisca i prevoditelja, Vinjani, 23. 2. 1898.

- Čapljina, 9. 1. 1963.

Čovjek prema poznatom pretku

Urediti zakonom

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

Ivan Žuljević († 2013.)

Za sve što prošlo je, nedostaješ... Za sve što dolazi, nedostaješ... Iako je prošlo pet tužnih godina od tvog odlaska, u našim mislima, srcima, molitvama i pričama živiš zauvijek... Godine prolaze, a mi i dalje učimo kako bez tebe. U tišini vječnog mira neka te prate naše misli i molitve. /S ljubavlju, tvoji najmiliji supruga Ankica, djeca Žana, Anđela i Ante/

Vrsta mača

Sandra (Džepina) Lučić († 2011.)

Tužne su godine bez tebe draga naša Sandra. Uvijek si u našim mislima i srcima.

Neka te anđeli čuvaju. /Tvoji najmiliji/

Vinko Lozančić

(† 2017.)

Prošla je godina bez tebe dragi naš oče i djede. Uvijek si u našim mislima, srcima i molitvama. Hvala ti za sve. /Tvoji: kći Vlatka, sinovi Vlado i Davor s obiteljima/

Prezime franjevca, profesora, Učiniti župnika, gvardijana i definito- boljim, ra provincije, na slici plemenitijim

Treći dio cjeline

Tjelesna aktivnost radi natjecanja

Korizmeni...

Onaj koji vozi zaprežna kola

Pokrajina u Grčkoj

Dio biciklističke utrke (mn.)

Tomislav Ladan

Pjesnik, Mijo iz Tomislavgrada

Krsto Odak

Visoko drvo iz porodice borova

„Tona” Mirko Alilović

Djelo Kartaška igra Radioaktivan „Francuski kemijski katolički piselement (At) ci” (1938.) Pjevačica Badrić Karikaturist, Živko

Vanjski otvori nosne šupljine

„Amper”

Na rezak način

Znamen, biljeg (mn.)

Zvuk određene visine Japanska jabuka

Japanski redatelj Kurosawa „Termoelektrana”

„Repriza”

Prva nota solmizacije

Donji kraj kralježnice u čovjeka

Kraći zapis

Turski nogometaš, Gökhan

Autor MARIOFIL SOLDO

Silicij

Nikola Zec

Riječni ribar, halas

Rovati, kopati

... Kosača-Kotromanić Morski krastavac

Sjeverni jelen Dobivati lišće

Praotac talijana

„Drvna industrija”

Morski greben Otok u Kvarneru (Hrv.)

Kratak opis, skica

Kalij

„Rabat”

Dovršiti kopiranje dokraja Ispravna rješenja pošaljite na adresu uredništva najkasnije do 20. ožujka 2018.

Točno rješenje iz prošlog broja: Boračko jezero.

Ivan Slamnig DOBITNICI: 1. Nada Jarak, Teheranski trg 9, 71000 Sarajevo, BiH (Godišnja pretplata na reviju); 2. Jakob Šebrek, Tuhovec 21C, 42222 Varaždinske Toplice, RH (knjiga Kalendar sv. Ante 2018); 3. Nikola Sarić, Wiessenstr. 21, 45659 Recklinghausen, D (knjiga Kalendar sv. Ante 2018). ož u j a k 2 018 .

81

NOVA KNJIGA prof. dr. Ivica Raguž

STEPINAC

Razgovori s prijateljem Autor uvodi čitatelja u dušu blaženoga Stepinca, u ono temeljno i najvažnije iz čega je izviralo cijelo njegovo pastirsko i duhovno djelovanje, djelovanje koje je odredilo i određuje i danas Crkvu u Hrvata Knjigu naručite na communio.hr@gmail.com ili na broj telefona +385 31 802 224 u Nadbiskupijskoj knjižari u Đakovu.

u m z i r o k z o Kr i č e j i r m o l sa Svjet

Isusov Put križa i Gospin plač siguran su putokaz i nadahnuće za svakodnevni život

Iskoristite korizmeni popust do 30 % www.svjetlorijeci.ba 033 726 200