Posthumanizam: Što nakon čovjeka? (475)

VJERA

• DRUŠTVO • KULTURA

POSTHUMANIZAM

Što nakon čovjeka?

Godina XL. ◆ broj 475 ◆ Sarajevo, listopad 2022. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Kalendar

svetog Ante

2023

Jednolisni kalendar

Knjiga kalendar Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje dogme o Blaženoj Djevici Mariji. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, obitelji i povijesti. Bogat i zanimljiv sadržaj možete pronaći i u rubrikama posvećenim Bibliji, pučkim pobožnostima, poeziji i prozi te zdravlju i kulinarstvu.

Dvanaestlisni kalendar Ovogodišnji dvanaestlisni kalendar krase prikazi sakralnih djela akademskoga kipara Ilije Skočibušića.

VLASNIK

Franjevačka provincija Bosna Srebrena NAKLADNIK FMC Svjetlo riječi d.o.o.

RAVNATELJ Janko Ćuro GLAVNI UREDNIK Vili Radman ZAMJENIK GL. UREDNIKA Janko Ćuro REDAKCIJA Janko Ćuro, Monika Galić, Ivana Pekušić, Vili Radman PRETPLATA Emil Perković MARKETING Monika Galić LEKTURA Ana Papić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Lorko Kalaš

Riječ čitateljima FRA VILI RADMAN

urednik@svjetlorijeci.ba

ADRESA UREDNIŠTVA

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 redakcija@svjetlorijeci.ba uprava@svjetlorijeci.ba UREDNIČKO VIJEĆE

fra Zdravko Dadić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman GODIŠNJA PRETPLATA

BiH 45 KM; Hrvatska 220 HRK; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD BANKOVNI RAČUNI – KM Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 DEVIZNI RAČUNI

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 RAČUN U HRVATSKOJ

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 RAČUN U NJEMAČKOJ I AUSTRIJI

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST TISAK Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 4. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Naslovna stranica: Ilustracija

Nakon pomicanja granice atoma i gena čini se da je sljedeća granica koju treba pomaknuti granica čovjekova identiteta

P

romjene kojima danas svjedočimo u biti su samo logičan nastavak, ali ne i kraj, niza promjena koje su odavno započele. Pod utjecajem tehnologije suvremeni se svijet bitno promijenio: cijepanjem atoma i manipulacijom gena granice čovjekova iskustva i spoznaje fizikalnoga i biološkoga svijeta stvarno su pomaknute. Riječ je o dubinskim, tektonskim i za oko običnoga čovjeka ne tako lako primjetnim promjenama budući da se sada ono bitno odvija na „nevidljivoj” razini kvantne i nanotehnologije.

Nakon pomicanja granice atoma i gena čini se da je sljedeća granica koju treba pomaknuti granica čovjekova identiteta. U modernom su dobu društvene znanosti već dobro uzdrmale njegove temelje razbijajući duhovne i intelektualne tradicije i prakse koje su podržavale i hranile humanističku sliku čovjeka. Iznutra rastrojeni i decentrirani čovjek, koji je još preostao, nije težak plijen ideologiji moćnoga tehno-korporacijskoga stroja. Ona, na ruševinama humanističkoga idejnog svijeta, plete i nameće svoju sliku realnosti postavljajući temelje nove, posthumanističke budućnosti. Obrise ove budućnosti uvelike određuje i stvara tehnologija, a njezin se vrhunac, u očima najvatrenijih zagovornika, vidi u hibridnom sjedinjenju čovjeka i stroja odnosno umjetne inteligencije.

Posthumanističku utopiju prati društveno-politička distopija u kojoj tehnologija sve više pokazuje svoje drugo lice: nekadašnje digitalne tehnologije slobode, kreativnosti i razonode pretvaraju se u tehnologije društvene kontrole i praćenja. Na taj se način postupnim, diskretnim koracima sve više i više ulazi u jedan novi, kontrolirani i samim tim totalitarni poredak koji nema previše obzira za čovjekovu slobodu niti granice njegove osobe i njezina dostojanstva, a kamoli za njegovo mišljenje o novom poretku stvari.

Drugim riječima, čovjekova je „stvarnost” već odavno promijenjena, samo širi slojevi čovječanstva to tek sada počinju osjećati i primjećivati. Svakodnevnom čovjeku pojam posthumanizam može možda zvučati kao još jedna pomodna, egzotična i za svakodnevni život nebitna riječ, međutim sadržaji koje taj pojam želi izraziti već dugo vremena – teorijski i praktično – oblikuju našu stvarnost i svakodnevni život. svjetlorijeci.ba

3

Pisma čitatelja Život Život živim u Frankfurtu gradu gdje ostavljam radost, tugu i nadu, u njemu je mnogo stanovnika, svaki dan i čovjek nova je prilika.

Tu su ljudi sa svih strana svijeta, dobro i zlo vene i cvjeta, kada dođoh sedamdeset neke, bijaše nas manje u gradu kraj rijeke.

Stanujem kraj glavnog kolodvora, u njemu ljudi kao mora, tu dolaze mladi i stari, bogatima siromah pogled kvari.

Očima gledam i srce se čudi, životinje se više vole nego ljudi, darivaju se i miluju cuke, ljudske ostaju prazne duše i ruke.

Prolaze vlakovi s redom i bez reda, često je poraz isto što i pobjeda, siromasi mole pomoć i dar, bogati samo prema sebi osjećaju ljubav. Život je ovdje težak i lijep kao svježi i uvenuli cvijet, moja domovina ostaje pusta, u njoj tuga i magla gusta.

Ugašena vatra rodnih ognjišta, imamo sve a nemamo ništa, prolazi život, teče kao rijeka, sreća je bliska i daleka.

Ovdje se stalno trči i žuri, za parama se bjesomučno juri, ovdje je čovjek dobar i loš, treba, želi, traži i hoće još.

Kazimir Barukčić, Frankfurt Narod koji izumire – kako je to teško priznati!

Kako je strašno i tužno priznati da pripadaš narodu koji polako izumire. Moja malena Hrvatska, tako rijetko radosna, 4

listopad 2022.

a još rjeđe ponosna i prkosna od sna o blagostanju i slobodi. Kad sam pročitao rezultate popisa stanovništva, nešto se u meni probudilo, tužno do te mjere da sam u samoći svoje sobe spontano proplakao. Isus mi je svjedok da ne lažem kad vam kažem – plakao sam.

Na planetu danas živi oko osam milijardi ljudskih bića. Nas Hrvata je tek oko osam milijuna. Polovica živi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a druga polovica diljem svijeta. Gotovo da nema zemlje u kojoj nas nema. Prosuti smo svijetom kao sjeme ničije i svačije. Poslije svakog rata, fizički smo se obnavljali. To se, nažalost, nije dogodilo nakon nedavnog hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata – Domovinskog rata, kako je službeno nazvan naš najčistiji i najuspješniji rat u povijesti. Brojke su neumoljive. Bože, hoće li itko govoriti hrvatskim jezikom nakon pola milenija? Isus je jednom rekao, govoreći o naraštaju u kojem je živio i onom koji će doći, o vinogradu zemaljskom, za koga je posađen i za koga plodovima rađa. Dragi moji Hrvati, ne valja nam rađa!

Državni zavod za statistiku upravo je objavio konačne rezultate popisa stanovništva. Iz njih je vidljivo kako Hrvatska ima 3.871.833 što je pad za 9,64 posto u odnosu na prošli popis iz 2011.

Objavljeni su i detaljni podaci i o strukturi stanovništva prema spolu, religiji, materinskom jeziku i nacionalnosti.

Broj stanovnika Hrvatske se u 2021. odnosu na 2011. smanjio za 413.056 osoba ili 9,64 posto, od čega je broj najvidljivije opao u slavonskim županijama, a najmanje u Zagrebu i primorskim županijama.

Najveći relativni pad broja stanovnika zabilježen je u Vukovarsko-srijemskoj županiji (20,28 posto), Sisačko-moslavačkoj županiji (19,04 posto), Požeško-slavonskoj županiji (17,88 posto), Brodsko-posavskoj županiji (17,85 posto) te u Virovitičko-podravskoj županiji (17,05 posto). Najmanji pad stanovnika je u Gradu Zagrebu, 2,9 posto i u

Zagrebačkoj županiji, 5,55 posto. Slijede Dubrovačko-neretvanska županija s padom od 5,71 posto, Zadarska 6,03 posto, Istarska 6,16, Splitsko-dalmatinska 6,90 i Međimurska s padom od 7,52 posto.

Podaci su pokazali da hrvatsko stanovništvo ubrzano stari. Udio najmlađeg stanovništva, onoga u dobi od 0 do 14 godina iznosi 14,27 posto, a udio najstarijeg stanovništva, iznad 65 godina, iznosi 22,45 posto. Udio stanovnika između 15 i 24 godine iznosi 10,27 posto, od 25 do 34 godine 11,4 posto, od 35 do 49 godina 20,23 posto te od 50 do 64 godine 21,38 posto.

Udjeli najmlađih i najstarijih kategorija žena su se u posljednjih sedamdesetak godina obrnuli. Tako je 1953. godine udio žena do 14 godina starosti iznosio 25,3 posto, a 2021. je pao na 13,4 posto. Udio žena starijih od 65 godina 1953. iznosio je 7,9 posto, a 2021. se popeo na 25,3 posto.

Udio najmlađeg uzrasta muškaraca 1953. iznosio je 29 posto, a 2021. 15,2 posto; dok je udio najstarije dobne skupine muškaraca 1953. iznosio 6 posto, a 2021. godine 19,4 posto. Ovi postoci su poražavajući.

Svojedobno je Lineker napisao u Bildu da su Hrvati najsportskija nacija na svijetu. To je nepobitna istina. U mnogim sportovima smo sportska velesila, a tek nas je ni četiri milijuna. U nogometu smo drugi na svijetu, u vaterpolu i rukometu bili smo prvi, u košarci i nekim drugim sportovima prednjačimo... a u politici, ekonomiji, gdje smo? Na starom kontinentu prednjačimo u znanosti i umjetnosti.

Na kraju, svojedobno mi je rekao talijanski veliki pjesnik Ungaretti, kad sam dobio Danteovu nagradu 1970. godine u Firenci za poemu Canto dolente (Žalosni pjev): „Kakva šteta Antonie što pišeš na malom jeziku.”

Velika je razlika pisati na engleskom, francuskom, talijanskom ili nekom drugom velikom jeziku, od nas koji pišemo i govorimo hrvatski, rumunjski,

Iz sadržaja makedonski, bugarski, slovenski, češki, crnogorski...

Heideger je napisao da je jezik kuća bića. Neka za sada bude dosta. Najte kaj zamerit, kako imaju običaj reći ljudi iz Hrvatskog zagorja. Zamjerili ili ne zamjerili, ne piše nam se dobro!

Ante Matić, Zagreb Pjesma bez naslova Ponekad, imam potrebu nešto svijetu reći Da šutnja ne postane teret na plahoj mi duši Kada preko ruba, kao bujica riječi žele teći Odjednom, ah, zid šutnje pred očima se ruši Moje usne, u jauku vjetra odabrane riječi nude Tinta i pero nestrpljivi mižore se u mojoj ruci Zbunjena i omamljena vremena za slašću lude Zovem vjetar, sve nevolje prstima dalje odvuci Zaustavljene riječi grlo grebu, teške kao stijene Dok zakutkom oka kroz maglu u daljinu gledam Uz plamičak svijeće ure tiho promiču kraj mene Objeručke grlim kapljicu nade, tami gušta ne dam

6 Što je posthumanizam?

26 Fra Miroslav Babić: Misionarski poziv

13 Srce koje

s ljubavlju iščekuje

14 Ljudsko biće

stvoreno od Boga

22 Metafizika hibridnoga 36 Udaljavanje

od ljudskoga

66 Karizma

misijskoga poziva

48 Prepoznavanje Jude

Zapitam se što još može duša moja Ako glas mi jutros niste prepoznali Stanem ispred Njega, kane suza koja Shvatim, oprostite, pjesmi naslov fali Čupam misli iz dubine dublje Neka ih prosije vremena zublje Neka im na glavu krunu stave Ili, pak neka ih u hodu zaborave Miljenka Koštro

52 Asiz: Stopama sv. Franje

58 „inBox”: Slavlje

glumačkoga umijeća svjetlorijeci.ba

5

TEMA BROJA

ŠTO JE POSTHUMANIZAM? PIŠE: MATIJA ŠTAHAN

6

listopad 2022.

Š

to je posthumanizam? Budući da na tržištu ideja suvremenoga društva u rasponu od akademske zajednice do javnih intelektualaca postoji mnoštvo međusobno isključujućih definicija toga pojma, pa ga jedni tako poimaju antitezom, drugi sinonimom, a treći ciljem transhumanizma – a za koji također postoji koloplet međusobno isključujućih definicija, što dodatno usložnjava problematiku i otežava baratanje pojmovima – čini mi se da posthumanizam ne treba definirati u skladu sa suvremenom logikom posvemašnje fragmentacije znanja kao potkategoriju potkategorijine potkategorije, nego upravo suprotno, kao duh vremena koji prožima gotovo sve suvremene fenomene. Kao ni transhumanizam, posthumanizam nije tek tehnološki fenomen, već nešto znatno šire: čovječji pokušaj nadilaženja sama sebe kao ljudskoga bića te posljedične preobrazbe ljudskoga bića u nešto drugo (raščovječenje), odnosno poimanje čovjeka kao božanskoga bića (obogotvorenje), a očituje se u želji za unaprjeđenjem tijela i uma, uglavnom samo posredstvom suvremene tehnologije, onkraj naravnih granica ljudskih mogućnosti – nadilaženjem spolnoga binarizma, radikalnim produžetkom života te, eventualno, ovozemaljskom besmrtnošću. Poput transhumanizma, posthumanizam se manifestira kao znanstvena vizija, filozofska misao, ekonomska strategija i politička ideologija, kao i nova, u svojim pojavnostima nerijetko sekularna religija, sve u isto vrijeme. Tendencije koje se danas imenuju trans- i posthumanističkim u kulturi su i umjetnosti prisutne od iskona civilizacije; od prosvjetiteljstva naovamo i u modernoj znanosti, a u 21. stoljeću sve više i u ekonomiji te politici. No tko ga poima redukcionistički, kao nuspojavu modernoga doba i suvremene tehnologije, neće prepoznati kako je vjerojatno najstarija kritika posthumanizma sadržana već u Knjizi Postanka.

Judeo-kršćanska kritika posthumanizma Dva dijela Knjige postanka posebno su bitna za analizu posthumanizma. Prvi od njih govori o ljudskoj naravi: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Ovdje je važno više elemenata: Bog čovjeka stvara na svoju sliku, ali to ne znači da se time hijerarhijski odnos Bog – čovjek relativizira, već se, naprotiv, potvrđuje – dakle, čovjek ne stvara sama sebe, nego to čini Bog – i, usto, čovjek postoji isključivo unutar spolnoga binarizma muško – žensko. Drugi ključni dio Knjige Postanka tiče se pokušaja ljudskoga dosezanja bogolikosti. Zmija, koja u razvitku religijske misli od Knjige Postanka do knjige Otkrivenja zadobiva i proširenu identifikaciju „Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta” (Otk 12,9), prvim ljudima govori kako će, budu li jeli plodove zabranjenoga stabla spoznaje dobra i zla, postati „kao bogovi” (Post 3,5). Bog tada izgoni prve ljude iz Edena, kako ne

Prema antropologiji izvedenoj iz Knjige Postanka, za čovjeka je prije pada protunaravno samostvaranje nečim što nije ljudsko biće, napuštanje spolnoga binarizma i sveznanje, a nakon pada protunaravnom se razotkriva i besmrtnost

bi – jedući i plodove stabla života – postali besmrtni. Dakle, prema antropologiji izvedenoj iz Knjige Postanka, za čovjeka je prije pada protunaravno samostvaranje nečim što nije ljudsko biće, napuštanje spolnoga binarizma i sveznanje, a nakon pada protunaravnom se razotkriva i besmrtnost. Kada, dakle, egzistencijalistička filozofija želi čovjeka predstaviti vrhunaravnim samoizgraditeljem vlastite naravi, ili kada ga transhumanizam želi pretvoriti u kiborga ili digitalnu utvaru, ili kad ga medicinska eugenika pretvara u laboratorijsku građu nad kojom se provode znanstveni pokusi, ili kad zagovornici „singularnosti” posredstvom umjetne inteligencije žele postići spoznajnu svemoć, ili kad rodna teorija promiče „nebinarnost” i plejadu „rodnih identiteta” ili kad „krupni kapital” želi pobijediti smrt, oni kolektivno izvršavaju funkciju koju je u Knjizi Postanka obnašala zmija.

S navedenim kršćanskim pogledom podudaran je i onaj židovski, a prema kojemu je uzimanje ploda stabla spoznaje dobra i zla u svijet unijelo mogućnost isprepletanja dobra i zla, između kojih je dotad postojala jasna granica.

Na tom tragu, kritika posthumanih tendencija nije isto što i posvemašnja kritika modernosti – kako je primijetio Jacques Maritain, svijet s vremenom ne postaje sve bolji niti sve gori, nego se u njemu protokom vremena koncentrira sve više dobra i sve više zla, u isto vrijeme. Usredotočimo li se samo na znanstveni aspekt povijesti, to znači da suvremena tehnologija istodobno omogućuje pronalazak lijekova i mogućnost operativnih zahvata za različite bolesti – dakle, svojevrsnu industriju spašavanja života – ali ujedno pospješuje i industriju smrti, jer su tehnički preduvjeti doveli do razvoja nuklearnoga oružja, pojave logora smrti i industrijalizacije pobačaja. U islamu, prvi ljudi jedu s drveta besmrtnosti, što je proklamirani cilj pojedinih transhumanističkih grana koje se, u scijentističkoj vjeri u svemoć svjetlorijeci.ba

7

VIJESTI

Provincija Bosna Srebrena proslavila svoj patron Dana 14. rujna, na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, u Franjevačkom samostanu sv. Bonaventure u Visokom, članovi Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene proslavili su zaštitnika provincije, okupivši se na tradicionalni Kapitul „na rogožinama”, prenosi FIA. Kapitul je započeo u jutarnjim satima u samostanskoj blagovaonici. U dvorani Franjevačkog konvikta održana je molitva Srednjeg časa, a zatim je sve nazočne pozdravio visočki gvardijan fra Franjo Radman. Potom je fra Janko Ćuro, vikar Provincije, održao predavanje na temu Mediji i istina, nakon čega je uslijedila rasprava u svezi s predavanjem. Nazočne je pozdravio i provincijal fra Zdravko Dadić uputivši im riječi zahvale za dolazak i za sve ono što čine na dobrobit Provincije, uz poziv na ustrajnost u naviještanju evanđeoske istine.

Euharistijsko je slavlje održano točno u podne u samostanskoj crkvi, a predvodio ga je, u koncelebraciji sa sudionicima Kapitula, provincijal fra Zdravko Dadić. U svojoj homiliji osvrnuo se na nedavno održani izborni Provincijski kapitul i Kapitulski kongres Bosne Srebrene. Svoju

subraću pozvao je na razmišljanje o pravilnom prosuđivanju vlastitog življenja bratstva, što bi značilo biti spreman suočiti se ponajprije s vlastitim slabostima i propustima.

Nakon svete mise uslijedio je ručak u prostorijama samostana, a u 14 sati aktualni sat na kojem su svi nazočni franjevci mogli raspravljati o pitanjima važnim za Provinciju.

Nakon aktualnog sata slijedila je zajednička kava kojom je susret i završio.

Provincijal Bosne Srebrene primio delegaciju Kraljevine Švedske Dana 1. rujna u prostorijama Provincijalata Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene, provincijal fra Zdravko Dadić primio je na sastanak g. Petera Weideruda, posebnog izaslanika Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Švedske za pitanja religije u sukobima i izgradnji mira te gđu Johannu Strömquist, veleposlanicu Kraljevine Švedske u Bosni i Hercegovini, prenosi FIA. Sastanku je nazočio i g. John Skoglund, zamjenik šefa misije švedskog veleposlanstva te fra Damir Pavić, tajnik Provincije.

U ugodnom ozračju provincijal je s gostima razgovarao o trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini, višestoljetnoj franjevačkoj prisutnosti te o važnoj ulozi franjevaca u izgradnji mira i suživota u našoj zemlji. Ujedno je gostima odgovorio na pitanja koja se tiču budućnosti naše države i načinima kako franjevačka za-

jednica može pomoći u pronalasku pozitivnih rješenja za bolji život svih građana Bosne i Hercegovine.

Nakon zajedničkog razgovora obišli su zgradu na Kovačićima te posjetili Franjevački medijski centar Svjetlo riječi, gdje ih je zajedno s djelatnicima dočekao fra Janko Ćuro, direktor Centra i vikar Provincije Bosne Srebrene.

svjetlorijeci.ba

11

Ljudsko biće načinjeno od zemlje (1.1)

U

prošlom, rujanskom broju Svjetla riječi objavljen je prikaz cijeloga dokumenta Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji. U slijedeća dva broja dajemo detaljniji prikaz prvoga poglavlja naslovljenoga „Ljudsko biće stvoreno od Boga” (br. 14-68). Dva osnovna motiva, čovjekova materijalna prolaznost i privilegirana posebnost u njemu od Boga udahnuta života, prožimaju čitavo poglavlje i odgovarajuće su izražena u dva glavna podnaslova: 1. Ljudsko biće načinjeno od zemlje (br. 22-44) i 2. „Božanski” dah u čovjeku (br. 45-67). Čovjek se promatra kao tajna koja u sebi dinamički objedinjuje suprotna i paradoksalna obilježja prolaznoga i trajnoga. U ovom ćemo se broju usredotočiti na prvi podnaslov prvog poglavlja Ljudsko biće načinjeno od zemlje.

U opisu stvaranja čovjeka u Post 2,4-7 stoji da u početku nije bilo nikakve vegetacije (2,4b-5a). Ta manjkavost obrazložena je nedostatkom kiše i nadasve odsutnošću čovjeka sposobnoga obrađivati zemlju (2,5b). Tako se želi reći da bez čovjeka nemaju smisla druge stvorene stvarnosti. Osim toga, sonorna sličnost između hebrejskih riječi 14

listopad 2022.

PRIREDIO: DR. FRA

adam/čovjek i adamah/zemlja, upućuje na tijesnu povezanost između čovjeka i zemlje. Ova konstitutivna relacija promatrana je ponajprije u funkcionalnom aspektu (u zadaći obrađivanja), potom je precizirana pomoću upućivanja na podrijetlo čovjeka, ustvrđujući da ga je Gospodin Bog „oblikovao” od „praha zemaljskog” (2,7a). Tako se od početka aludira na prolaznost ljudskoga bića, na njegovu smrtnu dimenziju.

Iako je stvoreno od zemlje i načinjeno radi nje, ljudsko biće nije slučajno dijete zemlje, jer svoj početak i svoj poziv ima u brižnoj namisli Boga, stvoritelja i spasitelja. „Božanski” dah u čovjeku Nakon prvoga čina oblikovanja čovjeka od praha, biblijski opis spominje drugu božansku radnju: „On mu u nosnice udahne dah života (nišmat ajjim) i čovjek postane živa duša (nepeš ajjah)” (Post 2,7b). Ovaj dah života nije jednostavno disanje koje dopušta ljudskome biću da živi. Činjenica da o životinjama, koje su također oblikovane od zemlje (2,19), nije rečeno da ga posjeduju, vodi čitatelja prema drugom tumačenju: ovaj

posebni dah života ustanovljuje temeljnu razliku između životinjskoga svijeta i ljudskih bića. Naime, ljudska bića mogu živjeti samo prihvaćajući božanski dah, i primajući ga ona bivaju promaknuta u jedincat položaj.

Ali i druga obilježja čine ljudsko biće drukčijim i jedincatim u odnosu na ostala stvorenja. Čovjek je, naime, privilegirani sugovornik Božji, čuvar posebnoga poslanja (Post 2,15), posjeduje božanski dar koji ga čini bićem odnosa (2,18.2224), obdarenoga riječju (2,20.23), slobodom i odgovornošću (2,16-17).

Ljudsko biće između smrtnosti i besmrtnosti Čovjek je stvorenje u privilegiranoj relaciji sa svojim Stvoriteljem, no on je istodobno nositelj života koji je konstantno ugrožen smrću. Ova dinamička napetost u čovjekovoj konstituciji te pokušaji da se ona pravilnim razumijevanjem razriješi oblikuju i razmišljanja prisutna u biblijskim knjigama, očitujući i razvoj unutar samoga biblijskog shvaćanja.

Knjiga o Jobu. Patnik Job se u dijalozima s trojicom prijatelja bori protiv

AUTOR:

Kraljici Katarini Tko se to usuđuje dirati u tvoj mir srebrena kraljice moje Bosne; Bukovica i Trstionica žubore jutarnju molitvu tebi, sutješka majka maramom crnom glavu pokriva, u duši plače za tobom, o Katarino, vladarice.

Ljubim ti skut urešen ljiljanima bijelim kao haljine žena Kraljeve Sutjeske.

Pjesmu ti pjevam, kraljice, njezina jeka da ti bude štit u Bobovcu, gradu tvojemu, kraljevskom, ne daj da me itko u tom spriječi. svjetlorijeci.ba

17

Š

to činiti u vremenu kakvo je naše?

Pokloniti se novim idolima ili ostati u svojoj vjeri usprkos progonima i ismijavanjima? Čovjek je danas na prekretnici i u strahu je za svoj goli život. Postaje dijelom nametnutih trendova, bolje reći robom. Ili rob ili roba, svejedno. Nameću mu se neki okviri, protokoli koje on prihvaća bez provjeravanja i pitanja mora li to tako. Masa ljudi u istom gibanju postaje val koji prekriva, guši i odnosi sve što je dobro, a nakon povlačenja ostaju smeće i mulj. I svi gledaju u to sivilo i sliježu ramenima jer, tako je to, svi tako rade. Sveti Pavao ima rješenje i daje upute „Timoteju, poklad čuvaj kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili” (Tim 6,20-21).

Prihvaćanje ispraznih trendova Opet ću, po ne znam koji put, spomenuti ove nametnute trendove proslava raznih događanja u ljudskim životima.

Ranije je to bilo u užem krugu obitelji, danas je to u širem krugu, ali ne zbog ljubavi i narasla prijateljstva, nego da svi vide i da se dive novim „izumima”. Protokol npr. za vjenčanja, postao je važniji 18

listopad 2022.

PIŠE: PROF. DR.

od same prigode. Toliko se truda i napora ulaže da bi sve proteklo po nekom propisanom planu i proceduri, autora kojih ne poznajemo. Usmena predaja, moglo bi se reći, epskih razmjera. Sve se to prenijelo i na mlade mise, pričesti, krizme, krštenja, rođendane. Sve je po istom šablonu s malim izmjenama, ovisno o prigodi. Otkuda to, pita se obični, mali čovjek koji se slučajno tu zatekao i koji je pozvan na takvo događanje.

Da bi se prepoznalo na kojem ste događanju, morate pitati okupljene jer se dekor, muzika (namjerno koristim ovaj termin), toalete i eksplozije dojmova ne razlikuju osobito. Ovisnost koja se javlja kod pojedinih ljudi i njihova zanesenost ulogom organizatora i sudionika graniči s ovisnošću o različitim opijatima.

Stvaraju se stalno nove nadogradnje već postojećih i stalno se nešto usavršava na vanjštini, a duša, uglavnom, tone, prazna i zaboravljena. Unutarnji dojmovi i doživljaj svih ovih susreta samo otkrivaju čovjekovu podložnost utjecajima i nespremnost suočavanja s istinom ili suprotstavljanja postojećim nakaradnostima jer to doista i jesu. Ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost, kazuje Propovjednik. „...Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od ži-

vota Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova.

Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću” (Ef 4,17-19).

I većina nas prihvaća nametnuto zbog rodbinskih i prijateljskih veza, ne želeći iskvariti taj „prevažni dan” (za koji se na kraju ispostavi da bi ga glavni protagonisti najradije zaboravili) sudjeluje poput lutke na koncu bez ijednoga pitanja, primjedbe – mora li baš tako, je li doista potrebno toliko sljedova hrane (što biva s tolikom hranom koja ostaje...)? Zašto je muzika preglasna i kakve su to pjesme? Tko ih plasira, s kojom svrhom takve tekstove slušamo u prigodama u kojima nisu uopće poželjne, a kamoli smislene? Je li to zaglupljivanje masa, otupljivanje čula i prepuštanje drugima da nas vode jer se nama ne da razmišljati. C. S. Lewis primjećuje u svom djelu Ukinuće čovjeka: „Ono što je sada svim ljudima zajedničko jest puka univerzalnost, najviši zajednički nazivnik, a čovjekovo osvajanje sama sebe znači jednostavno vladavinu Manipulatora nad izmanipuliranim ljudskim materijalom, svijet postčovječnosti koji se gotovo kod svih ljudi svih naroda svijeta, neki svjesno, neki nesvjesno, trenutno trude proizvesti.”

iz iste loze PIŠE: FRA

Nije rijetkost da iz iste (rodbinske) loze potekne više duhovnih zvanja, svećenika ili redovnika i redovnica. O jednom takvom slučaju, a radi se o lozi Pavla Radmana i Anastazije r. Lovrinović (Andrijević), doseljenim u Šargovac, u župi Petrićevac kod Banje Luke, iz Šimića, župa Ivanjska. Oni su imali sinove Stjepana, Josipa i Ivana, a svaki od njih je imao sina svećenika franjevca, člana ili pripadnika provincije Bosne Srebrene. Ovdje je o njima riječ.

Fra Stipo Radman Petar (fra Stipo) Radman, sin Stjepana i Franciske r. Klečina, rođen je 15. ve-

20

listopad 2022.

ljače 1824. u Šimićima. Odlučivši se za redovnički život u franjevačkom redu, stupio je u novicijat u Fojnici 4. studenoga 1839., uzevši redovničko ime fra Stipo, a sljedeće godine istoga dana položio je redovničke zavjete. Gimnaziju i filozofsko-teološki studij svršavao je u samostanskoj školi provincije Bosne Srebrene, za fojnički distrikt u ono vrijeme u samostanu u Livnu. Za svećenika je zaređen 16. prosinca 1848. godine.

Kao kapelan služio je sljedećih godina na više župa, među drugima i u Ivanjskoj i Bugojnu, a kao župnik u Staroj Rijeci (1856. – 1857.), Ivanjskoj dva puta (1859. – 1860.; 1872. – 1878.) i Banjoj Luci (1865. – 1868.).

Zajedno s fra Franjom Ćurićem i fra Stipom Orlovcem kupio je g. 1865. zemljište zvano Dudić na Petrićevcu, kada počinju i pripreme za podizanje franjevačkoga samostana na tom mjestu. Gradnja samostana, pod vodstvom fra Stipe Radmana koji je u to vrijeme bio predsjednik rezidencije u Ivanjskoj, počela je g. 1873. i trajala dvije godine.

Fra Stipo, narušenoga zdravlja, g.

1878. povlači se u samostan na Petrićevac, a posljednje dane života proveo je u župi Barlovci kod svoga stričevića fra Joze Radmana, i tu umro 7. prosinca 1887. Po vlastitoj želji pokopan je na groblju Crkvene.

Fra Jozo Radman Marko (fra Jozo) Radman, sin Josipa i Marije r. Vukadinović, rođen je u Šargovcu 29. kolovoza 1858. godine. Kao 15-godišnjak stupio je u franjevački red i 12. studenoga 1873. započeo godinu novicijata u Fojnici, uzevši redovničko ime fra Jozo. Svečano se zavjetovao 1. travnja 1880. Gimnaziju i filozofsko-teološki studij svršavao je u samostanskoj školi provincije Bosne Srebrene u Livnu. Za svećenika je zaređen 16. siječnja 1881. Kapelansku službu je vršio nekoliko godina, a župnik je bio u Barlovcima (1887. – 1888.), Bihaću (1889. – 1891.), Volaru/Šurkovcu (1891. – 1894.; 1896.

– 1897.), i u Bosanskoj Gradišci (1895.

– 1896.). Umro je vrlo mlad u Volaru/ Šurkovcu 4. siječnja 1897. godine te pokopan na mjesnom groblju župe Volar.

Fra Ambrozije (Ambroža) Radman Juro (fra Ambrozije) Radman, sin Ive i Marije r. Anušić, rođen je 23. travnja 1844. u Šargovcu. U franjevački novicijat stupio je 16. srpnja 1861., a svečane zavjete položio je 10. rujna 1866. godine. Zaređen je za svećenika 22. prosinca 1867. Nekoliko godina vršio je kapelansku službu

na nekoliko župa, a potom je bio župnik u Bihaću (1884. – 1886.), gvardijan i župnik na Petrićevcu (1886. – 1891.), župnik dvaput u Ivanjskoj (1893. – 1894. i 1897.

– 1898.) te u tri navrata župnik u Bosanskoj Gradišci (1894.; 1896. – 1897.; 1898.

– 1912.) i isto toliko u Barlovcima (1882.

– 1884.; 1891. – 1893.; 1913. – 1918.).

Kao gvardijan na Petrićevcu dao je da se poruše svi unutarnji zidovi dotrajale i ruševne samostanske zgrade koju je 1873. – 1874. gradio fra Stipo Radman te da se ozidaju novi. Kao župnik u Bosanskoj Gradišci sazidao je g. 1899. župni stan, a g. 1912. lijepu crkvu.

Poslije župničke službe u Barlovcima još je pastoralno djelovao u nekim župama, a zatim se povukao u miran život u samostan na Petrićevcu gdje je 26. ožujka 1924. i umro. Sahranjen je na samostanskom groblju sv. Franje.

Fra Ivo Radman Sin je Petra i Ruže r. Lipovac, rođen 12. travnja 1955. u Šargovcu, župa Petrićevac.

Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, četverogodišnju gimnaziju pohađao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a petogodišnji filozofski i teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu. U franjevački

red, kao član provincije Bosne Srebrene, stupio je ulaskom u novicijat 15. srpnja 1973., svečane zavjete položio 13. travnja 1980., a za svećenika zaređen 29. lipnja 1981. Poslije filozofsko-teološkoga pohađao je i završio i studij biologije na Prirodno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu, a zatim bio profesor biologije u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Iznenada je preminuo u bolnici u Zenici 16. siječnja 2007. i sahranjen je na groblju Gorica u Livnu. * * * Potomci Pavla Radmana i Anastazije Lovrinović (Andrijević) su i fra Vili Radman, sin Petra i Ruže r. Lipovac, rođen u Šargovcu 16. siječnja 1968., rođeni brat fra Ive, i fra Mario Radman, sin Stipe Radmana i Milke r. Dizdar, rođen u Šargovcu 18. svibnja 1973. Za fra Franju Radmana, sina Mate i Slavke r. Šimić, rođenoga u Šimićima 7. kolovoza 1964., člana franjevačke provincije Bosne Srebrene, kao i fra Marija Radmana, sina Josipa i Josipe r. Laštro, rođenoga u Šargovcu 25. veljače 1982., člana provincije Presvetoga Otkupitelja, pouzdano ne znam, ali je moguće da su i njih dvojica potomci Pavla Radmana i Anastazije Lovrinović. ☐

svjetlorijeci.ba

21

PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

J

edna od ideja iz judeo-kršćanske tradicije koja je zacijelo uvelike oblikovala zapadnu kulturu i razmišljanje jest ona o trokutu Bog – duša – čovjek. Ova je ideja predstavljala temelj za izgradnju interpretativnoga okvira unutar kojega su generacije ljudi živjele i razumijevale svoj život. Svaka je karika u ovom tročlanom lancu bila na svoj način bitna i djelovala unutar jedinstvenoga, dinamičnoga i međusobno povezanoga odnosa.

Polazna je misao ideje da između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja postoji bliska životna sveza, a njezin je posebni znak čovjekova duša: osnova, pokrećući princip i nositelj čovjekova „ljudskoga” ustroja. Kao poseban i znakovit trag koji je Stvoritelj ostavio u svom stvorenju, ona ga i čini čovjekom te mu, kao otisak božanskoga, daje metafizičko određenje vječnosti. Pojam duše je tako pokušavao izraziti stvarnu, blisku, pojedinačnu i osobnu vezu između Boga i čovjeka: istodobno je ukazivao kako na razliku između Stvoritelja i stvorenja tako i na određeni kontinuitet i vezu sa Stvoriteljem očitujući time čovjekovu posebnu i nezamjenjivu vrijednost. Ideja duše koju Bog utiskuje u čovjeka davala mu je individualnost 22

listopad 2022.

i osobnost – bio je stvorenje s osobnim potpisom Stvoritelja, da tako kažemo.

Brisanje Boga i duše Ovaj je tročlani lanac u moderno doba – dolaskom prosvjetiteljstva, racionalizma i empirizma (17. i 18. st.) te, iz njih proizišle i metafizici suprotstavljene, ideologije filozofskoga scijentizma i pozitivizma (19. st.) – bio izložen totalnoj

U Dobu koje sve propituje – kao neko „Post-doba” ili „Doba-Nakon-Svega i Svačega” – jedino što se ne dira jest tehnologija i bespoštednoj kritici. Prvo je u pitanje postavljen Bog: njegova stvarnost i njezina tumačenja. Rezultat je tih rasprava bio uglavnom nepovoljan po status Boga u modernom društvu i kulturi:

sama je ideja Boga u velikoj mjeri procijenjena reliktom neprosvijećene prošlosti i prevladane metafizike te kao takva suvišnom, nepotrebnom, nepoželjnom i smetnjom za daljnji napredak čovjeka.

Nakon što je ideja Boga okončala u nekoj vrsti „smrti Boga”, sljedeća meta koja se logički nametala bila je duša.

U modernom dobu njezino razumijevanje gubi svoj religiozni predznak i metafizičku pozadinu, a sam sadržaj postaje predmetom velikih rasprava na području kulture, znanosti, filozofije i, može se reći, posebno psihologije. Naime, psihologija se, kao i većina drugih znanosti, „odmetnula” od filozofije, ali relativno kasno u 19. stoljeću. Međutim, ona svoje podrijetlo vuče upravo iz onih slojeva filozofije koji su se bavili naučavanjem o duši i koji su u biti bili nastavak predfilozofskih i mitoloških razmišljanja o duši.

Ako je u svojim znanstvenim začecima moderna psihologija i govorila o duši kao nekoj autonomnoj cjelini, onda je to bilo bez ikakvoga religioznog predznaka i u okviru pokušaja razumijevanja složene stvarnosti čovjekove psihe ili svijesti kao opipljivoga izričaja stvarnosti čovjekova unutarnjega života. Međutim, tijekom vremena, pod

U

pravo sam se vratio iz ljekarne gdje sam malo duže čekao jer se postarija gospođa nije mogla odlučiti što će kupiti. Znate taj slučaj: ono kad ljudi ne dođu samo kupiti nešto u dućan ili apoteku, nego ondje usput i izlože svoju muku. A gospođa nije mogla lijek niti piti niti se njime mazati, u toplice nije htjela ići zbog korone, a ni masaža strujom nije dolazila u obzir jer ima pejsmejker. „Pa da, mogli bi joj izazvati kratki spoj”, pomislio sam, pitajući se koliko se moja susjeda približila kiborgu, spoju stroja i čovjeka, za kojega se više ne zna hoće li umrijeti ili će ga se jednostavno isključiti.

Androidi, kiborzi, himere Fascinacija kiborzima potječe iz znanstvene fantastike, i mnogo smo puta gledali u raznim filmovima tehnološki unaprijeđene ljude, poput Robocopa iz 1987., s raznim maštovitim dodacima koji im popravljaju urođene osobine.

No razni uređaji već su u mnogima od nas, od umjetnih pužnica i industrijskih leća do nadomjestaka kostiju od titana ili čak izrađenih po mjeri u 3D printerima. Organi se, dapače, već uzgajaju u laboratorijima, poput kože ili živaca, ili čak i srca u genetski modificiranim svinjama. Osim kiborga, dakle, možemo postati i androidi, 24

listopad 2022.

PIŠE:

umjetni ljudi, kao oni prikazani u filmu Blade Runner. Genetski inženjering je također moguć, a stvaranje čovjeka iz epruvete očekuje se otkad je moguća izvantjelesna oplodnja, gotovo pola stoljeća.

Za to smo se vrijeme navikli na proizvodnju ljudi koja se eufemistički naziva liječenje neplodnosti – u stvari se manipulira muškim i ženskim spolnim stanicama, a zameci se usađuju u iznajmljene maternice, pri čemu nastaje i višak ljudskih bića što se zamrzava. Samo u Zagrebu nema manje od 13 000 oplođenih jajnih stanica iz kojih bi se mogla razviti djeca, ali roditelji ih ne žele; iako ih klinika nije dužna čuvati, nitko ih se ne usudi baciti. Ta tehnologija omogućuje i stvaranje himera, bića nastalih spajanjem gena različitih vrsta, pa je i to jedan možebitan put od ljudskoga prema nečem novom. Čovjek postaje medij Tehnološki i biološki dodaci čovjeku, pa čak i potpuno nova bića koja bi još samo djelomično bila ljudska, naša su stvarnost, a zacijelo i budućnost – barem za bogate. Medicina je postigla najviše u imunizaciji i kirurgiji, no vidimo da i cijepljenje i operativni zahvati imaju granice, dok su pred starenjem nemoćni. Prevencija je samo još jedan

aspekt medicine čija su ograničenja očita, tako da preostaje samo proizvodnja i ugradnja novih dijelova – barem za one koji si to mogu priuštiti. Postoji realna mogućnost da će bogati u budućnosti imati napredna biotehnološka tijela, koja će im omogućavati zdraviji i duži život, dok će sirotinja ostati zarobljena u onome što im je priroda dala.

No jedno je mjesto na kojem i najbjedniji mogu nadići svoja ljudska ograničenja, a to su virtualni prostori interneta. Uz minimalne troškove ondje se svatko može predstaviti kako želi, odatle toliko mnoštvo influencera i youtubera, nakon što je zamrla moda blogera. Objavljivanje na društvenim mrežama uvelike se odnosi na privatan sadržaj, što znači da ljudi sami sebe pretvaraju u vijest. Medijatizacija, u kojoj se čovjek pretvara u medijsku sliku, dosad je bila rezervirana samo za javne osobe poput političara ili celebrityja; ta je slika u načelu proizvoljna, stvorena pomoću više ili manje vještoga marketinga, relativno labavo, a možda i nikako povezana sa stvarnom osobom. No to iskustvo udvajanja, i izmišljanja sama sebe, sada može steći svatko, a toliko nam je postalo prirodno da mnogi bez oklijevanja i razmišljanja objavljuju svoje fotografije i poruke – sve više živeći život virtualno.

MISIONARSKI POZIV I OGROMNA RADOST JEDNOGA DANA VRATIO SAM SE S NOGOMETA I U SOBI SAM NA KREVETU NAŠAO MISIJSKI LIST RADOSNA VIJEST. NETKO GA JE ZABORAVIO U MOJOJ SOBI. PRELISTAO SAM GA I OSJETIO SAM NEOPISIVU SIGURNOST, SMIRENOST I MIR. ZAPRAVO, TADA RAZGOVARALA:

26

listopad 2022.

F

ra Miroslav Babić je svećenik franjevac Bosne Srebrene i član Provincije sv. Franje u istočnoj Africi. Rođen je 25. veljače 1975. u Bugojnu. Za svećenika je zaređen 2002., a već 19 godina je misionar u Africi. Prvo je djelovao u Ugandi, a posljednjih šesnaest godina njegov je dom selo Subukija u središnjoj Keniji gdje se brine za prostranu misiju sa 16 područnih crkava. Uz pastoralni rad posebno se posvetio odgoju i obrazovanju najmlađih koji žive u vrlo teškim uvjetima – vodi sirotište za bolesnu i odbačenu djecu i siročad Mali dom, Srednju školu sv. Franje i Zdravstveni centar St. Francis Health Centre. ◆ Fra Miroslave, kada ste u Vašoj redovničko-svećeničkoj formaciji osjetili poziv za odlazak u misije? Kako je bila organizirana priprema za misije?

Kako se bližio moj kraj studija, preispitivanja su postala češća, unutarnji nemiri intenzivniji, pojavila se i neka nesigurnost i, da budem iskren, nisam znao što želim. No, jednoga dana vratio sam se s nogometa i u sobi sam na krevetu našao misijski list Radosna vijest. Netko ga je zaboravio u mojoj sobi.

Prelistao sam ga i osjetio sam neopisivu sigurnost, smirenost i mir. Zapravo, tada sam shvatio da sam pronašao svoj životni put, da želim biti misionar i da ću se zarediti. Inicijalno sam želio otići u Peru pa sam se i s tom željom obratio provincijalu. Dobio sam potvrdan odgovor za odlazak u misije, no uputili su me u Afriku. Tako da, na kraju svega, volim često reći kako je Afrika odabrala mene. Što se tiče priprema za odlazak u misije, prvo smo bili poslani učiti jezik koji nam treba. Naravno, ovisno o tome na koji kontinent idemo i u kojoj državi ćemo biti. Budući da su meni odredili Ugandu, trebao mi je engleski pa sam išao na tečaj engleskoga jezika u Irsku.

Nakon toga uslijedila su još tri mjeseca priprema u Belgiji u Bruxellesu. Afrika

je dom nekih od najbogatijih kultura i drevnih tradicija pa je mnogo toga bilo posvećeno i afričkoj kulturi kako bi proces prilagođavanja protekao što lakše. Moj prvi susret s Afrikom bila je Uganda u koju sam došao 2004., a od 2006. djelujem i živim u Keniji. ◆ S kakvim očekivanjima ste otišli u Afriku i što je Vama značilo postati misionarom?

Misionar znači poslanik i svi smo poslani činiti dobro i širiti Radosnu vijest gdje god se nađemo, ne moramo nužno otputovati negdje daleko. Kao i svaka mlada osoba koja je na početku nekoga svojeg puta, tako sam i ja naspram Afrike imao velika očekivanja. Mislio sam da idem u Afriku da bih tamo sve promijenio, no na kraju je Afrika promijenila mene. Jer kada dođemo tamo, tek tada vidimo da ustvari ništa veliko ne možemo učiniti, da je sve to tek jedna mala kap u cijelom moru potreba. Prva stvar koju obavezno moramo napraviti je stati, vidjeti gdje smo, tko su ti ljudi kojima smo sada okruženi, upoznati malo njihovu kulturu, upoznati njihov način života, rada i pogleda na svijet.

Kada sam shvatio da ne mijenjam druge, nego mijenjam sebe, tek tada sam mogao nešto napraviti. ◆ Kako su izgledali Vaši počeci? Je li Vam trebalo puno vremena za naviknuti se na afričku kulturu i stanovništvo?

Prije samoga dolaska u Afriku uopće nisam bio svjestan što me čeka, a dočekao me neki potpuno novi i nepoznati svijet. I upravo se u tom drukčijem i neočekivanom svijetu smjestilo baš najviše ljepote života. Dolazak u Afriku je sam po sebi bio šok, trebalo se naviknuti, krenuti iz početka, ali nakon godinu dana suživota s tim ljudima stvari su počele biti razumljivije i onda zapravo sam vidiš način na koji možeš djelovati

i kojim smjerovima krenuti. Ideš korak po korak, a s vremenom to onda dobije i neki smisao. Misionarski poziv velika je životna pustolovina, ali i ogromna radost i zato je potrebna snažna vjera u Boga, treba Mu dopuštati da u nama raste i da nas vodi. Tražimo li njegovo usmjerenje, vodit će nas putem kojim On želi da pođemo i blagoslovit će naš život kako bismo mogli vršiti Njegovo djelo. Naš zadatak je dati sve od sebe, a Bogu prepustiti da učini sve ostalo jer što god da nas u životu snađe, poslano je od Boga, po Njegovoj je volji, a to znači da nikakve prepreke nisu nepremostive i stvar je u tome jesmo li dali sve od sebe i vjerujemo li Mu da će djelovati.

Da nije bilo fra Mire… ◆ Koje su posebnosti misionarskoga života? Možete li nam ga dočarati nekim od, vjerujemo, mnogobrojnih primjera iz svakodnevnoga života – anegdotom ili zanimljivošću?

Posebnosti ima jako puno. Prva stvar je da moraš naučiti lokalni jezik i onda ćeš biti prihvaćen u tom mjestu, među tim ljudima kao jedan od njih. Uz engleski, u Keniji je službeni jezik i svahili pa da bih bio jedan od njih, morao sam ga što prije savladati. Druga činjenica je to da činiš male stvari i tako onda činiš ljude sretnima pa ću navesti jedan primjer, a može poslužiti i kao anegdota. Jednom sam imao misu u jednoj filijali i nakon mise su najavili goste koji su došli iz nekoga drugog mjesta i htjeli su se predstaviti. I jedan dečko počne priču o sebi; spomenuo je da radi kao inženjer u Nairobiju i dodao: „Od svega ničeg ne bi bilo, da nije bilo fra Mire.” I sad ja onako gledam i mislim: „Kakve veze ja imam s tim?” A onda mi je objasnio da sam mu jednom platio srednju školu i da mu je to bila odskočna daska da nastavi školovanje. Evo recimo, ja sam to i zaboravio, ali on se sjetio svega toga, njemu je to predstavljalo nešto bitno svjetlorijeci.ba

27

VIJESTI

Osnovana Hrvatska Povodom osnivanja Hrvatske katoličke misije u Željeznom (Eisenstadtu) slavljena je 25. rujna sveta misa koju je predvodio željezanski biskup dr. Egidije Živković, u zajedništvu s definitorom fra Vinkom Sičajom, delegatom provincijala Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića, i drugim svećenicima. Misno slavlje pjevanjem je animirao međunarodni biskupijski zbor Pax et Bonum, koji je sastavni dio Gradišćanske udruge Hrvat S.A.M (Slovačka-Austrija-Mađarska), s hrvatskom tamburaškom grupom Koprive. Nakon mise vjernici su nastavili druženje uz koncert grupe Koprive u prostorijama franjevačkog samostana.

Misiju su na Provincijskom kapitulu u Sarajevu u mjesecu travnju preuzeli franjevci Bosne Srebrene, a osnivač je željezanski biskup dr. Egidije Živković. Voditeljem misije imenovan je mag. fra Božidar Blažević koji je župnik na još četiri župe u srednjem Gradišću: Filež, Hrvatsko Mjenovo, Frakanava i Gerištof. Pomoćnici su fra Zoran Tadić, fra Stjepan Lukašević i vlč. Ivan Vukčevič koji je i tajnik biskupa i biskupije.

Misija obuhvaća grad Eisenstadt – Željezno s okolicom gdje živi oko 6 000 Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Centar misije je u Franjevačkoj crkvi i samostanu u Željeznom.

U ponedjeljak, 26. rujna, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu započela je nova akademska godina euharistijskim slavljem koje je predvodio vikar provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro, uz koncelebraciju dekana Teologije fra Josipa Jozića i ostalih članova profesorskog zbora. Fra Janko je u svojoj homiliji istaknuo „da je svaki početak kompleksan pa tako i ovaj početak nove akademske godine, kojeg svi trebaju shvatiti kao još jednu

u nizu stepenica u rastu u spoznaji Boga, čovjeka i svega stvorenog”. „Upravo nas ta kompleksnost motivira da se radosno otvorimo novim izazovima koje će donijeti nova akademska godina: da marljivo učimo obogaćujući svoj duh, da širimo viziju života i postojanja rastući svakodnevno u vjeri, ljudskosti i franjevaštvu. Jako je važno odmah sada postaviti ciljeve visoko, jer ovdje učimo velike stvari: da tražimo i spoznajemo istinu i pravdu kako bismo postali i ostali autentični navjestitelji ali i svjedoci Božje ljubavi i milosrđa. Neka nam, stoga, ova akademska godina bude na poseban način vrijeme vlastite obnove duha, vrijeme novih inspiracija i još jačih motivacija”, naglasio je fra Janko.

Na kraju svete mise otpjevan je Zaziv Duha Svetoga, a potom je uslijedila svečana akademija na kojoj je dekan fra Josip Jozić održao inauguralni govor i proglasio početak nove akademske godine. Nakon otvaranja akademske godine slijedio je upis u zimski semestar koji Teologija započinje bogatija za petoricu novih studenata. (fra Matej Juričević) svjetlorijeci.ba

31

U

Švedskoj su se u rujnu održali parlamentarni izbori na kojima je, ne neočekivano, pobijedila konzervativna koalicija. Sastavljena je od Umjerenih (Moderaterna), Kršćanskih demokrata, Liberala te Švedskih demokrata koji su osvojili najveći broj parlamentarnih mjesta. Među predizbornim obećanjima te koalicije valja izdvojiti obećanja o drukčijoj migrantskoj te energetskoj i ekološkoj politici. Pitanjima ekologije i globalnih klimatskih promjena, obećali su, prilazit će pragmatično, pazeći na interese svoje zemlje i njezinih građana, a ne dogmatično, na njihovu štetu. Pa ipak se i u konzervativnim izlaganjima o toj temi pazilo da se ne odstupi previše od srednjostrujaškoga crveno-zelenoga klimatološkoga politički korektnoga narativa koji se posljednjih godina sasvim uvriježio u javnosti. U Švedskoj je prije dvadeset dvije godine prestala postojati državna Crkva. No državna religija danas je jača nego ikad. U njezino se središte, ondje gdje je nekad bila vjera u Isusov križ i očekivanje Njegova ponovnoga dolaska (Švedska je početkom 20. stoljeća bila među državama s najviše misionara po glavi stanovnika), ugurala vjera u globalno zatopljenje i očekivanje klimatske propasti svijeta. Gospodarske 32

listopad 2022.

PIŠE:

politike koje su pred ove izbore nudile sve stranke morale su se predstavljati kao programi ekološki održivoga globalnog razvoja. Usprkos neodređenosti, apstraktnosti i snažnom metafizičkom prizvuku čitava toga koncepta, morali su mu se prilagoditi i konzervativci, uključujući Švedske demokrate inače glasovite po nesklonosti prilagođavanjima političkoj korektnosti. Švedska je uređena država u kojoj demokracija ima duboke korijene a institucije, među kojima su i neke utemeljene još u šesnaestom stoljeću, funkcioniraju bez većih problema, učinkovito i na korist građanima. Političke korupcije u smislu u kojem se ta sintagma koristi na hrvatskom jeziku ima razmjerno malo, gospodarstvo je stabilno a životni standard dobar. I najniže plaćeni radnici, oni bez osobitih kvalifikacija, mogu zaraditi za pristojan život bez zaduživanja. Dobre gospodarske prilike, osobito za radnike, često se pripisuju švedskom sustavu koji je kapitalistički, ali sadrži elemente socijalizma, pa ga se kadgod naziva i švedskim socijalizmom. On se, ukratko, svodi na to da država ubire visoke poreze, a potom te novce u vidu doplataka raspoređuje onima kojima su, prema procjeni državnih ili lokalnih vlasti, doplatci potrebni. Nerijetko

se radi o humanim raspodjelama, jer doplatke dobivaju, primjerice, obitelji s više djece, bolesni, invalidi i umirovljenici. (Dio poreza odlazi i za manje humane svrhe: pobačaje, LGBTQ propagandu, financiranje terorističkih pokreta na Bliskom istoku itd., ali o tome nekom drugom prigodom). Budući da je socijaldemokratska opcija na vlasti već puno stoljeće, s manjim prekidima, taj polusocijalistički sustav je zaživio i od Švedske, prema uvriježenom mišljenju, stvorio državu blagostanja kojom je većina prosječnih građana više-manje zadovoljna. Švedski socijalizam i država blagostanja Brojni su razlozi učinkovitosti švedskoga polusocijalizma. Često se kao ključni navode opći osjećaj solidarnosti s potrebitima, kao i radna etika, svojstvena naprednim protestantskim društvima.

To su točni razlozi i vrijednost društvene solidarnosti i radne etike ne treba umanjivati. Postoje ipak i drugi razlozi švedskoga uspjeha koji nemaju veze sa socijalizmom (ili ipak imaju?) a odnose se na akumuliranja državnoga bogatstva nepoveziva sa solidarnošću a još manje s etičnošću. Švedska je, primjerice,

D

ruštvena, kulturna i religijska povijest srednjovjekovne Bosne i danas zaokuplja ne samo profesionalne izučavatelje srednjovjekovnoga društva nego i one koji se bave književnošću, likovnom umjetnošću, poviješću jezika i pisma, religijskim prilikama, duhovnošću... Osobitu pozornost je izazivala Crkva bosanska koja je, uz Katoličku i Pravoslavnu Crkvu, jedna od triju kršćanskih konfesija na tlu Bosne i Huma. Njezini suvremenici optuživali su je za dualističko krivovjerje (herezu), zbog čega su joj od druge polovice 19. stoljeća neki autori pogrešno pripisivali bogumilski karakter. U malobrojnim sačuvanim spisima Crkve bosanske o tome nema ni traga. U tom

PIŠE:

religijskom kontekstu vjersku i društvenu ulogu imali su i franjevci koji su u Bosnu stigli 1291. godine.

Bosna Srebrena i njezini franjevci Više od dvije godine bosansko-francuska spisateljica, orijentalistkinja i prevoditeljica, Jasna Šamić, koja dulje vrijeme živi u Parizu, u sarajevskom Oslobođenju objavljuje dijelove „iz knjige u nastajanju” pod naslovom Pariz moje mladosti. Ispisuje vrlo raznovrsne „tekstove o gradovima i licima”, ali i o temi Crkve bosanske, koju smatra bogumilskom, gdje kontekstualizira i pojavu franjevaca.

Čvrsto inzistira na prisutnosti heretičke sekte bogumila, a potvrdu nalazi već u samom dolasku franjevaca: „Jedno pitanje se javlja samo od sebe: zašto u Bosnu dolaze franjevci ako ne s papinim zadatkom da istrijebe ‚bosansku jeres’? Franjevci postaju ubrzo potom nosioci autentičnoga bosanstva. Danas su podijeljeni između onih koji su proustaške ideologije (ispunjeni nacionalnim osjećanjima uvezenim i nametnutim iz susjedstva, počev od 19. v. pa nadalje) i nazivaju sebe hrvatskim bosanskim franjevcima (kakva divna sintagma!), i onih koji su probosanski orijentisani.”

(Oslobođenje, 23 – 24. 4. 2022).

Bosanski franjevci su uvijek sebe nazivali bosanskim tijekom svoje povisvjetlorijeci.ba

35

(III.)

N

ad rijekom tajne koji Izgubljena mora „platiti” treba pružiti dlanove i prste „za most čvršći od stakla od cementa od čelika / Neka preko njega prolaze / Bez carine / Dragocjenosti // Daha // Pogleda // Poljubaca”, piše Mak zapleten u kose one koja će uskoro postati Kosara, nadnesena nad njezine usne ujutro ružičaste, u podne crvene, u predvečerje „Ljubičaste sjenkom vjerenice osjenčane”. Toj vjerenici/zaručnici usne su, pamti Mak riječi Salomonove „kao traka od grimiza. (…) S usana tvojih, nevjesto, saće kapa / pod jezikom ti je med i mlijeko.” Oči Izgubljene: „U proljeće su bol proljeća (…) u pozno ljeto (…) sušte boje sklada (…) One se u jesen konačno sklope, konačno predaju (…) Al’ i kad ispijene zaspu zaspat mi ne daju”, piše on. Te oči, čiji mu pogled kao i pjesniku Pjesme nad pjesmama srce ranjavaju, „one su teški upitnici / I još teže sumnje”. O njima, uza sve što je već rekao, ne zna „ništa reći”. Zato je prisiljen lagati, lagati najljepšim riječima koje može iznaći u rječniku svoga ushićena srca, uzvraćajući tako istom mjerom njoj koja mu, podsmjehujući se, zna reći: „Gledaj me 38

listopad 2022.

PIŠE:

gledaj pravo u oči / Da bolje ti / lažem.”

Pjesnik i Izgubljena postaju tako u toj ljubavi „živi čvor pojmova”.

Pjesma „Ljubomora” odgovor je na dvostruku prirodu ljubavi koju on osjeća. „Postoje dvije vrste ljubavi”, piše Leon Ebreo: „ona koja je dijete žudnje, koja je slijepa (…), koja se rađa iz nedostajanja i pretvara se u nasilje, u neumjerenu želju za posjedovanjem.

‘Druga ljubav je ona iz koje se rodila želja… savršena i prava ljubav … ona je otac želje i dijete razuma’; ali jednog ‘izuzetnog razuma’ koji ne nalaže više čovjeku da čuva samog sebe, već da (…) se spoji s ljubljenom koju ljubi u djelotvornom univerzalnom procesu.”

Pjesnik Mak Dizdar osjeća te obje vrste ljubavi. Iz one prve nastaju stihovi: „kupujem nož / ovaj mali i oštri nož / idem sigurnim koracima / Do tvog nevjernog srca.” Ona druga ublažava taj poriv pa pjesnik piše: „Na putu / Na putu ovom / Nož ostranjujem u trnje / Trnje sa ruže crne / Koju ubrah // Za tebe.” Sve je to ishod nevjerstva Izgubljene zbog koje pjesnik kaže: „Mrak sam koji sve više pokriva tijelo što skriva se u noći.” Prisjeća se susreta s Izgubljenom i nizom

anafora nabraja što je sve činio i osjećao zbog nje „u jednoj luci modroga juga // bjelini poput ljiljana opojnih” ostavši na kraju „bez jagodica na prstima / bez usana na praznom licu / bez riječi na usnama / kada se konačno sretoh.”

Međutim, to je susret „u tuđim očima.”

Ostaju samo njezina neposlana pisma i telegrami njegovi „o tajnom robu punom rana”, ostaje: pepelište, „pustinja vremena” kroz koju pjesnik (kao da) čuje njezin doziv na koji uzvraća pitanjem: „Kako da se odazovem / kada se pustinja vremena preplivat ne može.”

Razbijen je krug – „zorokrug” njezinih ruku, „prostor za pohode”, vrijeme je očaja i ulaska u „sve podvodnije tokove novih i bliskih krugova”. Međutim, ona koja je nekad znala „nebo svileno prostirati pod koljena / Da žetva mjeseca zrelog bude puna”, sada je nedohvatna, nevidljiva, negdje na nevidljivoj obali.

Izgubljena je postala detronizirana Madona, bivšim poljupcima umrljana Dijana. Nastaje vrijeme kada pjesnik kaže: „vidim te a ne čujem”. Izgubljena, kao detronizirana Madona, smije se „nijemo klecanjima” njegovim, njemu koji očekuje njezinu riječ jer: „Ona je veznik

VIJESTI

Dan medija u BiH Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini je 25. rujna obilježila Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Sve biskupijske zajednice u BiH pozvane su toga dana moliti za medijske djelatnike i razmišljati o poruci Svetog Oca koju upućuje svake godine za tu prigodu, a medijske kuće pota-

knute su da se, u skladu sa svojim mogućnostima, uključe u obilježavanje ovoga dana, prenosi KTA BK BiH. U skladu s dosadašnjom tradicijom da svake godine na Dan medija svetu misu predvodi naizmjence u nekoj od župa svih biskupija u Bosni i Hercegovini, predsjednik Vijeća za sredstva društvenog priopćivanja BK BiH i ujedno predsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu s pomoćnim biskupom banjolučkim mons. fra Markom Semrenom i u koncelebraciji sedmorice svećenika, predvodio je svečano euharistijsko slavlje u crkvi sv. Ante Padovanskog u župi Bihać koja pripada Banjolučkoj biskupiji. Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor pod ravnanjem s. Blanke Šturm, a nakon svete mise vjernici su se dugo zadržali u crkvenom dvorištu u ugodnom razgovoru i susretu s nazočnim biskupima i svećenicima.

Svečanom akademijom u dvorani u Nieder Olmu 24. rujna proslavljena je 50. obljetnica Hrvatske katoličke župe Wiesbaden, prenosi Fenix Magazin.

U prepunoj dvorani okupili su se brojni uzvanici među kojima je bio i nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić, nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, delegat hrvatske inozemne pastve za Njemačku don Ivica Komadina, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske g. Zvonko Milas, veleposlanik RH u Njemačkoj Nj. E. Gordan Bakota, generalni konzul RH u Frankfurtu g. Vedran Konjevod, generalna konzulica Bosne i Hercegovine u Frankfurtu gđa Višnja Lončar te velik broj časnih sestara i svećenika Franjevačke provincije Bosne Srebrene koji djeluju u Rajnsko-majnskoj regiji.

Zanimljiv program večeri kojeg su moderirali mladi članovi HKŽ Wiesbaden Dinko Grgat te Marija i Analena Tomić, zapo-

čeo je kratkim dokumentarnim filmom o životu, radu i nastajanju župe, a snimile su ga Ivana i Nicolae Golea. Potom je okupljene vjernike pozdravio fra Kristijan Montina koji Hrvatsku katoličku župu Wiesbaden vodi od 2018. godine.

Na poseban način je na prisutnosti zahvalio Nj. E. Gordanu Bakoti, g. Zvonki Milasu, te s. Gordani Davidović, pastoralnoj suradnici koja je organizirala događaj.

U povodu 50. obljetnice HKŽ Wiesbaden izdala je i monografiju o 50 godina djelovanja župe, a čiju je važnost u svom govoru istaknuo i sam kardinal Vinko Puljić. Osim kardinala Puljića, prisutnima su se obratili i provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, gđa Višnja Lončar, vlč. dr. Tomislav Markić, Nj. E. Gordan Bakota i g. Zvonko Milas.

U okviru programa nastupio je i redoviti crkveni zbor HKŽ Wiesbaden, a prisutne je oduševila misijska folklorna skupina Bukara. U zabavnom dijelu programa nastupio je glazbeni sastav Trio Gušt i glazbenik Zdravko Čurić koji su među uzvanike unijeli odličnu atmosferu.

40

listopad 2022.

20 KM

+ poštar

ina

Knjiga koja donosi niz osnovnih životnih činjenica i kršćanskih vrlina brojnih blaženika i svetaca.

Autor posve nenametljivo, a jezgrovitim rečenicama, prenosi njihove ključne poruke i poticajne misli, približavajući nam njihovu karizmu i dopuštajući da nas životi tih ljudi i danas osvoje i nadahnu – i nahrane, a da mi njih – gotovo i ne htijući – prihvatimo i zavolimo. Kroz crtice iz života katoličkih velikana sa svih strana svijeta i svih vremena, autor iznosi obilje praktičnih vjerničkih pouka, s mnoštvom primjera koji – kao i sami sveci i blaženici – neodoljivo privlače. Odgovorite i vi pozivu na svetost!

w

Kod nas i u svijetu Papa Franjo predsjedao je 4. rujna euharistijskim slavljem na Trgu sv. Petra u Vatikanu tijekom kojega je proglasio blaženim slugu Božjega papu Ivana Pavla I., svjetovnog imena Albino Luciani (1912. – 1978.).

S Papom su koncelebrirali mnogobrojni kardinali, biskupi i svećenici a misi je nazočilo mnoštvo vjernika.

Molbu za beatifikaciju pročitao je biskup Belluno-Feltrea mons. Renato Marangoni, u čijoj se biskupiji vodio postupak za proglašenje blaženim.

Tijekom beatifikacije donesen je relikvijar ali ne s komadićem odjeće ili dijelom tijela novog blaženika, kao što

se uvijek čini u takvim svečanostima, nego s vlastoručnim spisom pape Lucianija o trima teološkim krepostima.

Riječ je o shemi razmišljanja na jednoj stranici manjeg formata koje je Luciani izdiktirao 1956. godine. Na početku misnog slavlja otkriven je i portret novog blaženika čiji je autor kineski umjetnik Yan Zhang.

Beatifikacijom Ivana Pavla I. upotpunjen je niz od četvorice papa od Drugoga vatikanskog sabora koji su uzdignuti na čast oltara. Dva njegova prethodnika, Ivan XXIII. i Pavao VI. te nasljednik Ivan Pavao II. već su proglašeni svetima, prenosi IKA.

Redovnički dan u Bosni i Hercegovini održan je 3. rujna u Katoličkom školskom centru „Don Bosco” u Žepču, a okupio je više od 150 redovnika i redovnica, prenosi portal Nedjelja. Program je započeo u 9:30 sati uvodnom molitvom te pozdravom i dobrodošlicom predsjednika Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine fra Joze Marinčića. Prigodnu riječ uputio je i vrhbosan-

42

listopad 2022.

ski nadbiskup metropolita mons. Tomo Vukšić te ravnatelj salezijanske zajednice u ovome gradu don Mirko Barbarić.

Redovnički susret moderirao je don Ivan Veriga. Potom je predavanje pod naslovom Redovnici i redovnice – stručnjaci ili amateri sinodalnosti? održala s. Branka Perković, ŠSF Hercegovačke provincije, nakon čega je uslijedila diskusija.

Euharistijsko slavlje s početkom u 12 sati u crkvi sv. Ante Padovanskog u Žepču predslavio je mons. Vukšić u koncelebraciji 20-ak svećenika. Misno slavlje animirao je zbor Sv. Ante Padovanskog iz Žepča pod ravnanjem s. Slavice Tubak.

U poslijepodnevnim satima za članove Konferencije VRPP-a BiH održana je Izvanredna izborna skupština.

Za novu predsjednicu Konferencije izabrana je provincijska predstojnica Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije s. Željka Dramac, a za potpredsjednika provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš. Uime zajednica koje nemaju provincijalno sjedište u BiH izabrani su: s. Davorka Šarić, članica zajednice Kćeri Božje ljubavi i o. Jakov Kuharić, član Hrvatske karmelske provincije.

Ovoga je ljeta skupina znanstvenika predvođena Ivarom Giaeverom, norveškim nobelovcem, objavila Deklaraciju o svjetskoj klimi s osnovnom porukom: „Nema klimatskoga izvanrednoga stanja.” Deklaracija je nastavak inicijative započete 2019. godine kojom se zahtijeva da se javne i znanstvene rasprave o klimatskim promjenama temelje na podacima, a ne vjerovanjima, te da znanost o klimi bude manje politička, a okolišna politika više znanstvena, prenosi Glas koncila. Deklaraciju je potpisalo više od 1100 znanstvenika širom svijeta, uključujući Hrvatsku.

Autori i potpisnici Deklaracije protive se mnogim službenim tvrdnjama jer su rezultat računskih modela, a ne empirijskih istraživanja. U svezi s tim podsjećaju na ranije pogrješne procjene. „Zagrijavanje atmosfere mnogo je sporije od najave Panela za klimatske promjene (IPCC), koja se temeljila na modelnom proračunu antropogenoga učinka.”

Drugi središnji problem predstavljen u Deklaraciji, možda i najvažniji, jest tvrdnja da je čovjek glavni krivac za klimatske promjene. To je postala svakodnevna retorika prema kojoj je čovjek štetočina, a ugljični dioksid njegov otrov. Međutim, u Deklaraciji znanstvenici podsjećaju da „ugljični dioksid nije onečišćivač, nego je presudan za život na Zemlji”.

Ignorirati korisna svojstva toga plina, poput učinka na povećanje produktivnosti biljaka, znači rabiti loš računski model.

Britanska kraljica Elizabeta II. preminula je 8. rujna u 96. godini života, a ostat će upamćena kao najdugovječnija britanska monarhinja. Elizabeta II. je na britanskom prijestolju bila od 1952. godine, što znači da je ove godine proslavila platinasti jubilej, odnosno 70 godina vladavine.

Dan prije smrti bila je prisiljena otkazati planirani sastanak, nakon što su joj liječnici savjetovali mirovanje, a dva dana prije potvrdila je Liz Truss za novu premijerku.

Od kraja prošle godine kraljica Elizabeta II. patila je od „epizodnih problema s kretanjem” zbog čega je morala smanjiti aktivnosti i istupe u javnosti. Već je tada velik broj kraljičinih obaveza preuzeo njezin sin Charles, koji je sada i naslijedio britansko prijestolje uzevši ime Charles III. Dugovječnost kraljice Elizabete II. omogućila joj je posebnu privilegiju: susrela se s čak petoricom papa, a Vatikan je posjetila četiri puta. U tradiciji engleskih monarha nosila je i titulu poglavarice Engleske Crkve, središta Anglikanske zajednice koja se 1534. odvojila od Rima.

svjetlorijeci.ba

43

(IV.)

PIŠE:

J

edna od najvažnijih zadaća kršćanskih roditelja je briga oko obrazovanja djece. Obrazovanje služi kako bi se istinita učenja i valjana ponašanja utisnula u duše djece na način da postanu žive slike ili odrazi premudroga Boga. Ono se provodi na način da se u djeci potiču i razvijaju intelektualne i moralne vrline. Svi ljudi po naravi žele znati, ali valjano usmjeriti težnju za znanjem i pomoći djetetu da se usavrši u znanju i ljudskom dostojanstvu mogu samo vrsni učitelji. Bilo da se radi o obrazovanju u obitelji, Crkvi ili u školi, najvažnija znanja nisu ona koja su izravno korisna, već ona koja se odnose na najuzvišeniju istinu, to jest na Boga samoga. Znanje o Bogu je najpotrebnije i neprolazno, kako na ovom tako i na budućem svijetu, dok se sva ostala znanja tiču prolaznih stvari i kvalitetnoga življenja samo na ovome svijetu.

Crkva se tijekom cijele svoje povijesti svjesno angažirala oko obrazovanja jer ono nikada nije bilo tek mjesto stjecanja objektivnih znanja o stvarima u skladu s njihovim realnim poretkom važnosti, već i mjesto velikih duhovnih borbi i promicanja raznoraznih ideja i svjetonazora. Crkveni oci su tako na obrazovanje znali gledati kao na borbu za dominacijom nad djetetovom dušom, i učili su roditelje da im je dužnost 44

listopad 2022.

, MAG. PHIL.

pažljivo oblikovati duhovni svijet svoje djece i bdjeti nad sadržajima s kojima dolaze u kontakt. Svaki utisak na dječja osjetila i svako znanje koje pritom steknu ujedno predstavlja dobar ili loš utjecaj. Zato je odabir dobrih utjecaja od presudne važnosti jer djeca još ne posjeduju dobro razvijenu sposobnost otpora i samokontrole.

Kako bi roditelji mogli dobro usmjeravati obrazovanje svoje djece, potrebno je da imaju jasnu viziju krajnjega cilja cjelokupnoga procesa i načina na koji ga kane ostvariti. Kršćanskim roditeljima bi krajnji cilj svakoga djelovanja, pa tako i obrazovanja, trebao biti Bog s m, izvor svake istine,

ustvari djeluju kao Božji pomoćnici i suradnici.

Kontrola osjetilnih podražaja Dobra briga o obrazovanju počinje već od najranijega djetinjstva, i to bdijenjem nad djetetovim osjetilima. Osjetila su bitna zato što s njima započinje cjelokupno ljudsko naravno znanje. Riječ je o osjetilima vida, sluha, njuha, opipa i okusa.

Iako nam se možda doimaju banalnima i nevažnima, njihovo educiranje i valjano usmjeravanje je vitalno važno za razvoj dječje psihe i uma. Naša osjetila su instrumenti našega kvalitativnog kontakta sa stvarnošću, dok nas njihova zloupora-

Svaki utisak na dječja osjetila i svako znanje koje pritom steknu ujedno predstavlja dobar ili loš utjecaj. Zato je odabir dobrih utjecaja od presudne važnosti jer djeca još ne posjeduju dobro razvijenu sposobnost otpora i samokontrole dobrote i svetosti. Roditelji bi ujedno trebali biti svjesni da je Bog prvi i najveći učitelj njihove djece, dok oni sami

ba radi trenutnoga užitka zatvara u nas same, zaglupljuje i na koncu čini nesretnima. Kako nam je onda bdjeti nad dje-

C

rkveni otac i naučitelj, papa Grgur I. Veliki (Gregorius Magnus) rođen je u Rimu 540. god. gdje je i umro, a upravljao je Crkvom od 590. do 604. god. Potječe iz bogate senatorske rimske obitelji: 572./573. obavljao je službu gradskoga prefekta. Napustivši javnu službu, stupio je 575. u benediktinski red, a roditeljsku palaču u Rimu pretvorio je u samostan posvećen sv. Andriji u kojem je živio kao redovnik i opat. Kasnije je na Siciliji osnovao još šest samostana.

Ubrzo je stekao veliki ugled u gradu Rimu tako da ga papa Pelagije II. šalje u Carigrad kao svoga zastupnika. U Carigradu ostaje do 585. god. Unatoč carigradskom dvorskom sjaju on živi redovnički, posvećen molitvi i teološkim studijama. Po povratku u Rim ponovno boravi u svom samostanu, ali ostaje u službi papina (Pelagijeva) savjetnika.

Nakon Pelagijeve smrti izabran je za papu (rimski puk izabrao ga je aklamacijom), premda se on tome iskreno odupirao. Kao papa bio je ne samo veliki asket i mistik nego i vrlo sposoban organizator. Prvi je za papu upotrijebio naziv Servus servorum Dei (Sluga slugu Božjih) i od papinstva je uskoro stvorio glavnu duhovnu i političku moć na Zapadu.

46

listopad 2022.

PIŠE: FRA

Orijentacija na Zapad i misije među Anglosasima Njegov četrnaestogodišnji pontifikat uistinu je značajan i za svjetovnu i za crkvenu povijest pa mu odatle naziv papa Grgur Veliki. Služba gradskoga prefekta omogućila mu je uvid u socijalno-ekonomske (ne)prilike toga vremena pa je kao papa činio sve da očajnom puku

Bio je prvi koji je za papu upotrijebio naziv Servus servorum Dei (Sluga slugu Božjih) i od papinstva je uskoro stvorio glavnu duhovnu i političku moć na Zapadu olakša nevolje: dijelio je žito i štitio seljake od pljačke. Kada Bizant više nije mogao, onda je on – papa – preuzeo na sebe obranu zemlje i Rima. Miroljubivim pregovorima uspio je odvratiti Langobarde od zauzimanja Rima potpisavši s njima 592. primirje i obrativši ih na katoličku

vjeru. Postrožio je crkvenu disciplinu (zakon o celibatu) i poticao razvoj benediktinskoga reda (gradnja samostana na Monte Cassinu). Sačuvano je preko 850 njegovih pisama koja omogućuju uvid u njegovu široku i razgranatu djelatnost na crkvenom i svjetovnom području. Nastojao je organizirati, povećati i ustaliti crkvene posjede (Patrimonium Petri). O tome obavještava ne samo crkve u Italiji nego i one na Siciliji, u Galiji, Istri i Sjevernoj Africi. Od neprocjenjivoga značenja je njegova orijentacija prema Zapadu: prekinuo je jednostranu ovisnost Rimske Crkve o Bizantu i uspostavio dobre odnose s franačkom vladarskom kućom.

Krajem 6. stoljeća počeli su istovremeno i Rim i irsko-škotska Crkva vjerovjesnički rad među Anglosasima.

Godine 596. poslao je papa Grgur priora rimskoga samostana sv. Andrije, Augustina s još četrdesetoricom redovnika u Englesku. Kralj Kenta Ethelbert ih je ljubazno primio. O Božiću 597. god.

Augustin je već pokrstio i kralja i s njime još 10 000 ljudi. Nastanio se zatim u Canterburyju. Grgur je neprestano slao pojačanja, a i sam je živo sudjelovao u misiji. Bio je prvi papa koji se svjesno okrenuo prema Germanima, Francima, a i Anglosasi su bili germansko pleme; znao se udubiti u način mišljenja tih

PIŠE: DON

Potreba razlučivanja Kako smo dionici pale naravi i živimo u grešnom svijetu, neminovno je da će biti izdajica i u našim redovima, odnosno među katolicima. Među njima zanimaju nas oni koji sustavno izdaju svoj svećenički poziv i kojima u punom smislu pristaje ime Jude.

Kako bi se što više smanjila šteta koju nanose Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu, potrebno ih je znati prepoznati. Isus je tako prije svoje muke najavio apostolima da će ga jedan od njih izdati. Vjerojatno je glavni razlog bio taj da se ostali ne demoraliziraju kad se to dogodi i da ne pomisle da je izdaja bila većinska ili kolektivna. Na Ivanov upit Isus je i imenovao izdajicu. Iz ovoga se može zaključiti da je važno za suočiti se s progonstvom i mučeništvom znati tko se prodao neprijatelju. Izdaja se onda ne poistovjećuje s trenutnom slabošću ili kukavičlukom, kao kod apostola kad su se prilikom Isusova uhićenja u strahu razbježali. Također, tako se izbjegava opće nepovjerenje i sumnjičenje.

Razlikovanje grijehâ prema moralnoj težini nužno je za izlazak iz zla kao što se dobro vidi kod pada praroditelja 48

listopad 2022.

kada Bog ustanovljuje različite stupnjeve krivice i odgovornosti te odmjerava sukladne kazne. Nije nimalo slučajno da Dante izdajice smješta u najdublji krug pakla u društvu sa samim Luciferom. Iza svakoga grijeha stoji đavao, a na poseban način iza izdaje. To se zorno očituje na posljednjoj večeri kada, una-

Sve ono što se moglo učiniti protiv izdajica u komunizmu kroz pasivni otpor ostaje na snazi, ali u demokraciji ima više mogućnosti za aktivno djelovanje posebno razotkrivanjem teoloških obmana i krivovjerja, bratskim opomenama i prijekorima

toč silnih iskaza Isusove ljubavi, Juda ne odustaje od svoga nauma i baš tada Sotona ulazi u njega (Iv 13,27).

Poučak komunizma U Crkvi je izdaja najčešće započinjala od dvostrukoga života koji na dugu stazu nije održiv. Za komuniste koji su uhodili svećenike to je bila prigoda koju nisu propuštali. Ustanovivši moralni pad, a nekad i dovodeći do njega, dotičnoga bi se ucjenom pridobilo da postane suradnik tajne službe i radi protiv Crkve.

Tada bi se dogodio prijelaz iz jednoga teškog grijeha u dodatni, daleko strašniji kojim bi se izdavalo Boga, narod a nerijetko i vlastitu obitelj. Slično kao u slučaju Jude koji je prvo potkradao da bi u određenom trenutku prodao Isusa za novac neprijateljima i tako od sitnoga lopova postao jedan od glavnih vinovnika ubojstva Bogočovjeka.

Kako se prepoznavalo ove prodane duše? Reklo bi se najčešće intuicijom, ali to je samo djelomična istina jer je iza toga stajalo mučno iskustvo dugogodišnjega progona, koje je izoštrilo nutarnja osjetila, i jedna spontana analiza. Kod svećenika uzimale bi se u obzir tri razi-

Osvrt na knjigu Za puni život: prigodne propovijedi, razgovori, okružnice

Odužujući se Riječi Riječ je o knjizi koja predstavlja dovršetak niza knjiga liturgijskih propovijedi i meditacija banjalučkoga biskupa dr. fra Marka Semrena koji je, u izdanju Svjetla riječi, započeo izlaziti 2020. godine. Sam naslov ove knjige, koji govori o punini, odgovara mjestu koje ona zauzima u ediciji knjiga biskupa Semrena s homiletskom tematikom i kojima on ispunjava jednu od svojih biskupskih službi: službu naučavanja.

Prva knjiga propovijedi i meditacija za liturgijsku godinu A pod naslovom Susret u Riječi izišla je 2020. godine, a potom su slijedile u 2021. godini knjige s istom tematikom za liturgijske godine B i C: Beskrajna blizina Božje riječi i U službi vječne Riječi.

Nastale tijekom njegove četrdesetgodišnje svećeničke službe navjestitelja Božje riječi kao pokušaj da se liturgijska misna čitanja prevedu i primijene na konkretni život, propovijedi biskupa Semrena dragocjena su liturgijska i pastoralna pomoć ne samo svećenicima nego i svakom vjerniku laiku koji u Božjoj riječi traži svjetlost i spasenje. One se čitaju postupno, na mjeru, nedjelju za nedjeljom, kao zasebne jedinice tijekom liturgijske godine, no jednako tako predstavljaju jedinstvenu cjelinu posvećenu otajstvu Isusa Krista: donoseći svjedočanstvo o Božjem naumu spasenja, o njegovoj ljubavi koja se objavila u Isusu Kristu.

U knjigama donesene propovijedi i meditacije ostaju otvorene onima koji ih žele čitati i iz njih crpsti snagu za život, usvajajući misli i čineći ih osobnima. Pristupajući im iskrenim i poučljivim srcem, čitatelj ima priliku još se tješnje povezati s Kristom i osobno pridonijeti posvećenju Božjega naroda. U njima se mogu lako nazrijeti razlozi kršćanske radosti i nade te osjetiti – prije svega na temelju osobnoga uvjerenja i oduševljenja biskupa fra Marka – ljepota i smislenost kršćanske egzistencije.

Biskup Semren ističe da objavljujući ove knjige zapravo vraća dug Riječi Božjoj jer se on sam, kako on to kaže, osjeća „bezgraničnim dužnikom” i tako se barem djelomice pokušava odužiti pružajući mogućnost i drugima da s njim sudjeluju u istraživanju i otkrivanju njezina neiscrpnoga bogatstva za sva vremena. Budući da nastaju iz duhovne simbioze s vjernicima, knjige su također i vraćanje duga prema vjernicima i njegovu zavičaju te svjedočanstvo zajedničkoga življenja duhovnoga otajstva zajedništva Kristove Crkve koje ih i čini svojevrsnim uzajamnim dužnicima.

U knjizi Za puni život uključeni su različiti prilozi nastali u vremenu od njegova preuzimanja biskupske službe u Banjoj

Luci do početka 2022. godine. Posrijedi su obraćanja biskupa Semrena vjernicima u različitim prigodama: liturgijskim, kulturnim i obljetničkim.

Doneseni su prilozi koje je biskup Semren smatrao relevantnim za suvremeni trenutak i vrijednim da budu sačuvani i preneseni za predstojeće vrijeme. U knjizi se nalaze prigodne propovijedi, intervjui i okružnice. Okružnice su se pojavljivale u javnosti ustaljenim jednogodišnjim ritmom za Dan života.

Biskup Semren ih je od godine 2012. pisao kao predsjednik Vijeća za obitelj Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i objavljivane su na internetskim portalima svih važnijih crkvenih ustanova u BiH. Intervjui su, međutim, imali ograničeniji pristup čitateljima i bili su dostupni onima koji prate katolički tisak i medije. To je bio razlog zašto su okružnice i intervjui objedinjeni na jedno mjesto i tako ponuđeni čitateljima na uvid.

Propovijedi su pak izricane u različitim prigodama i različitim povodima. Budući da većina propovijedi nije bila objavljena, činilo se korisnim napraviti i objaviti izbor iz propovijedi u kojima se biskup Semren osvrnuo na važne događaje iz naše crkveno-kulturne prošlosti, odnosno na njihove obljetnice. Dok su uz okružnice i intervjue navedeni izvori (npr. intervjui za Svjetlo riječi, Glas Koncila, Katolički tjednik, Federalni radio itd.) u kojima su bili prvotno objavljeni, propovijedi su na kraju svakoga pojedinačnog teksta označene mjestom i vremenom izricanja (npr. 25. obljetnica obrane Livna, 12. obljetnica KŠC „Bl. Ivan Merz” u Banjoj Luci, 150. obljetnica sestara milosrdnica u BiH, Drinske mučenice itd.)

Uvjereni smo da će knjiga Za puni život u rukama njezinih čitatelja uistinu ostvariti onu svrhu koju njezin naslov obećava i biskup fra Marko Semren želi: da će im biti stvarna pomoć na njihovom vlastitom putu življenja kršćanske vjere i promišljanja otajstva Božje ljubavi u Kristu. fra Vili Radman svjetlorijeci.ba

51

STOPAMA SV. FRANJE ASIŠKOGA PIŠE: FRA

U

središtu Italije nalazi se regija Umbrija koja je zbog svoje prekrasne prirode i izoliranosti od velikih prometnica nazvana „zelenim srcem Italije”. Na pola puta između Tirenskoga i Jadranskoga mora, ova regija, osim prirodnih, obiluje i kulturnim, umjetničkim i kulinarskim bogatstvima. Smještena tamo gdje apeninski masivi gube svoju žestinu i pretvaraju se u mnoštvo blagih brežuljaka, Umbrija godišnje privlači milijune posjetitelja koji, uživajući u živopisnim pejzažima, žele upoznati talijansku povijest i kulturu. Osim turista ovdje dolaze i brojni kršćanski hodočasnici i drugi tražitelji duhovne okrepe, utjehe i mira.

52

listopad 2022.

Na padinama planine Subasija smjestio se grad Asiz, drevno boravište Umbra i Etruščana, a kasnije antički rimski grad i domovina slavnoga pjesnika Propercija. Iako je čitava povijest ostavila svoj trag u Asizu, njime dominira arhitektura i umjetnost srednjega vijeka. Na asiškom brežuljku uočavaju se tornjevi, zvonici, bazilike, samostani… Jedan talijanski novinar o ovom gradu veli: „Asiz je, prijatelju moj, neusporedivo mjesto. Čitave su ulice, kamen po kamen, ostale nepromijenjene kakve su bile u 14. stoljeću. Obilje umjetnosti nadmašuje našu maštu, pučka srednjovjekovna legenda u cijelosti se doživljava po crkvama koje su oslikavali Giotto, Cimabue… Tko nije vidio Asiz, nije vidio Italiju.” Ovaj grad je

nekako i jednostavan i veličanstven, ponizan, a istovremeno otmjen i uzvišen.

Ovdje se ti kontrasti ujedinjuju. Ovo je grad ljepote i duhovnosti, čuvar stoljeća i povijesti umjetnosti.

Jedno se Sunce rodilo svijetu U gradu Asizu „jedno se Sunce rodilo svijetu”, pjeva Dante u svojoj Božanstvenoj komediji aludirajući na rođenje njegova najslavnijega sina svetoga Franje Asiškog. Ovaj mali čovjek napravio je velik zaokret u povijesti kršćanstva. Došli smo u Asiz kako bismo upoznali njega i prohodali ulicama kojima je on hodio, kako bismo obišli crkve, šume i polja

OTMJEN I UZVIŠEN. OVDJE SE TI KONTRASTI UJEDINJUJU. OVO JE GRAD

gdje je boravio, molio, propovijedao, pomagao siromasima i skupljao braću.

Penjući se uz brežuljak na kojem se nalazi Asiz, primjećujemo veliku zgradu nalik na samostan koja se nalazi na ulazu u stari grad. Saznajemo da se radi o zavodu „Seraphicum” koji je prije 150 godina osnovao franjevac sveti Ludovico da Casoria. Zavod besplatno skrbi za stotine gluhonijemih i slijepih osoba te druge osobe s fizičkim ili psihičkim invaliditetom koje ovdje dolaze iz cijele Italije. Papa Franjo, prvi papa koji nosi ime asiškoga sveca, prigodom svoga pastoralnoga posjeta Asizu 2013. kao prvo odredište posjetio je upravo ovaj zavod gdje se uistinu može doživjeti franjevački duh konkretne ljubavi prema bližnjemu.

Obilazak mjestâ vezanih uz život svetoga Franje počinjemo sa svetištem svetoga Damjana do kojega se spuštamo pješice stazom okruženom maslinicima i čempresima. Na ovom mjestu Bog je s bizantskoga križa progovorio svetom Franji nalažući mu da popravlja njegovu Crkvu koja se ruši. To je, uz susret s gubavcem, jedan od ključnih trenutaka u procesu preobrazbe Franjina života.

Svetište svetoga Damjana doima se vrlo jednostavnim, siromašnim, ali ispunjenim duhovnošću i mirom. Od mjesta gdje se nalazi svetište širi se pogled na čitavu Spoletsku dolinu za koju je Franjo rekao da ne postoji nijedna ljepša.

Na ovom mjestu asiški je svetac sastavio veći dio poznate Pjesme stvorova koja je

jedno od najranijih djela poezije pisane pučkim talijanskim jezikom.

Grad svetaca i umjetnosti Od svetišta svetoga Damjana uspinjemo se prema gradskim zidinama Asiza u koji ulazimo s jugoistočne strane kroz svečani gradski ulaz „Porta nuova”. S lijeve strane dočekuje nas prekrasna gotička bazilika svete Klare u kojoj se nalazi tijelo svetice i samostan klauzurnih sestara klarisa. Njezin vanjski izgled karakteriziraju tri velika kontrafora i pročelje isklesano domaćim bijelim i ružičastim kamenom koje krase luneta i bogata rozeta. Na mjestu današnje bazilike u vrijeme svetoga Franje nalazila se crkva sv. Jurja svjetlorijeci.ba

53

VIJESTI

Razmatrajući upotrebu i rizike upotrebe umjetne inteligencije u javnoj upravi, najviši administrativni sud u Francuskoj Conseil d‘Etat utvrdio je da umjetna inteligencija nije prijetnja po državnu administraciju. Sud je razmatrao ovo pitanje na inicijativu bivšeg francuskog premijera Jeana Castexa. Odluka suda je suprotna onome što se naziva mitom o singularnosti, tj. da tehnologija nadmudruje i kontrolira čovječanstvo. Vlada je pozvana suprotstaviti se onome što je procijenjeno mitom, konstatirajući da je razmišljanje o umjetnoj inteligenciji „često žrtva parazitske, pretjerane koncentracije na opću umjetnu inteligenciju”. Članovi spomenutog suda su na konferenciji za novinare upitani zašto su odbacili egzistencijalne rizike po ljude.

Na ovo pitanje je odgovorio državni savjetnik Alexandre Lallet. „Nismo u točki razvoja kada strojevi preuzimaju kontrolu i prisiljavaju ljude da im služe, kao u nekim američkim filmskim hitovima ili djelima znanstvene fantastike.

Donošenje odluka je uvijek na ljudima”, izjavio je. Drugi državni savjetnik, Thierry Tuot, dodao je kako smatra da je potrebnije razmišljati o tome kako se umjetna inteligencija upotrebljava u razvoju oružja, piše vanjskopolitički list Politico.

robotike Tvorac prvog inteligentnog robota, Aidan Meller, poručio je da je uspon umjetne inteligencije „apokaliptičan” i sve ide prema tome da umjetna inteligencija potpuno preuzme kontrolu nad ljudima, prenosi The Daily Star.

Ovaj pionir robotike, koji stoji iza ultra-realističnog robota Ai-Da, smatra da ćemo se u roku od tri godine suočiti s nezamislivim promjenama jer se čovjek stapa sa strojem. Također smatra da je Elon Musk u pravu kada tvrdi da bi nuklearni rat imao manji utjecaj na čovječanstvo nego umjetna inteligencija. „Slažem se s Elonom Muskom da je umjetna inteligencija veća prijetnja od nuklearnog rata – ali bi mogla biti i izvanredna.” Meller dodaje da će umjetna inteligencija biti ogledalo mračnoj strani ljudskog bića i zaključuje riječima: „Tehnologija nije dobra ili loša, važno je kako je koristimo”. svjetlorijeci.ba

57

Digitalno i tiskano izDanje revije

svega je nekoliko klikova oD vas!

PIŠE:

U

Novoj Biloj od 1. do 4. rujna održano je drugo izdanje Regionalnoga festivala monodrame „inBox” u organizaciji Kazališta mladih „Korifej” i Hrvatskoga kulturnog centra Nova Bila.

Ovaj festival natjecateljskoga karaktera nastao je s ciljem popularizacije monodrame kao oblika scenskoga stvaralaštva i afirmiranja bh. i regionalnih akademskih glumaca, dramaturga i redatelja.

Kao jedini festival u BiH posvećen isključivo formi monodrame i jedan od tek nekoliko takvih u regiji, već je u drugoj godini svoga postojanja pokazao kako se kvalitetnom organizacijom i velikom podrškom lokalne zajednice može postići da malo mjesto kao što je Nova Bila bude ucrtano na mapu značajnih regionalnih kazališnih festivala.

U okviru natjecateljskoga dijela programa publika je imala priliku pogledati predstave: „Neodustajanje” (Marija Medenica, Srbija), „Ich liebe Deutschland” (Jasmina Dedić Ibrić, BiH), „Bukača” (Tea Šimić, Hrvatska) i „Vla-Vla-Vlajland cabaret” (Ecija Ojdanić, Hrvatska). Iako sadržajno i žanrovski različite, predstave povezuje bavljenje temom odnosa društva prema običnom čovjeku koji u društvu zatrovanom korupcijom, predrasudama, nasiljem i neimaštinom, pokušava pronaći svoje mjesto i sačuvati svoj integritet.

Ocjenom publike, Ecija Ojdanić je za predstavu „Vla-Vla-Vlajland cabaret” dobila priznanje za najbolju predstavu, a stručni žiri u sastavu Maja Simonović, 58

listopad 2022.

| SNIMIO:

Dino Rogić i Miralem Ovčina je, kao najbolju predstavu festivala, nagradio monodramu „Bukača” Tee Šimić uz obrazloženje da je „Tea odlučila da na sceni čujemo i krik i opomenu, da osjetimo razarajuću bol, ali i da shvatimo poruku da sloboda i ljubav nisu dar već nešto za što se moramo boriti u svakom trenutku naših života i pri tome nikada ne odustajati”.

Važan segment „inBox” festivala je svakako i natječaj za originalni tekst monodrame koji se objavljuje tijekom godine, a u okviru kojega svoje tekstove mogu prijaviti svi oni koji pišu na BHS jezicima. Pored novčane nagrade, najbolji tekst se nagrađuje produkcijom i premijerom na sljedećem izdanju festivala.

Ovim natječajem i produkcijom nagrađenih tekstova Festival prerasta funkciju

pukoga prikazivačkog festivala i postaje onaj koji direktno doprinosi stvaranju novih kazališnih sadržaja te promociji suvremenoga dramskog izričaja. U okviru ovogodišnjega natječaja nagrađena je autorica Aida Šečić Nezirević za tekst „Dva života Zehre Hadžibegović”.

Revijalni program festivala sastojao se od glazbeno-plesne radionice za djecu pod vodstvom slovenske plesne umjetnice Gee Erjavec, predstavljanja slikovnice za djecu „Neke pjesme i jedna basna krasna” autorice Marije Marić i plesne poslastice „Milano kid's party”.

Festivalskim danom posvećenom djeci „inBox” nudi svojevrsni uvod u kazališnu umjetnost i radi na odgoju kazališne publike nadajući se kako će djeca odrastajući uz festival, prepoznati ga kao prostor unutar kojega mogu razvijati svoju kreativnost i maštu. „Ja sam se u kazalište zaljubila ovdje, u Novoj Biloj, u maloj sredini. Ovaj festival je prilika za nove generacije da probude svoju ljubav prema kazalištu”, kazala je o ciljevima programa za djecu ravnateljica Festivala Anela Križanac.

Revijalni program, a time ujedno i festival, zatvoren je predstavom „Izbori(se)!” u izvedbi glumca Damira Kusture. Predstava je nastala po tekstu „Prodavnica budućnosti” Vahida Durakovića koji je prethodne godine pobijedio na natječaju za originalni tekst monodrame. Predstava „Izbori(se)!” putovanje je kroz život pojedinca u čijoj priči se svi mogu pronaći, čiju sudbinu

svi mogu razumjeti i koja zrcali stvarnost ne dajući priliku publici da od nje odvrati pogled već samo da joj se smije i to onim iskrenim smijehom koji na trenutke oslobađa, a na trenutke boli.

Predstava je realizirana u koprodukciji Kazališta mladih „Korifej” i Pozorišta mladih Sarajevo te je trenutno dijelom redovnoga repertoara Pozorišta mladih.

U razgovoru o festivalu, ravnateljica Anela Križanac naglašava: „Dvije temeljne stvari bez kojih kazalište ne može postojati su jedan glumac i jedan čovjek u publici. Ovaj festival ima koncept da slavi glumca kao stup kazališta i publiku kao one koji zaslužuju kvalitetan sadržaj koji će im omogućiti da osjete katarzu nakon odgledane predstave.” Upravo to vraćanje temeljima kazališta je vrijednost jednoga ovakvog festivala.

Kazalište je nastalo u staroj Grčkoj, iz rituala koji su se održavali u čast boga Dioniza. Slavili su ga pjevanim i recitiranim ditirambima i plesom koje je izvodio zbor, a te svečanosti na otvorenom začetak su današnjega kazališta. Kanton Središnja Bosna jedan je od kantona u BiH koji nema profesionalno kazalište i kazališnu kuću, ali ima publiku s velikim interesom za umjetnost i željom da prati sadržaje koji im se nude. I baš kao što je kazalište, u svom izvornom obli-

–

ku, bilo dostupno i otvoreno za sve tako i Festival „inBox” svoj sadržaj publici nudi besplatno na otvorenom, izbjegavajući stvaranje osjećaja da je kazališni prostor „rezerviran” isključivo za učene, imućne, dotjerane i probrane, a ne za sve one koji su spremni dozvoliti da ih kazališna čarolija dotakne na sat-dva i odvede u svjetove pune slojevitih priča od kojih će se zasigurno pronaći poneka za svakoga u publici.

U vremenu u kojem smo se umjesto razgovora, osmijeha i zagrljaja, počeli zadovoljavati chatovima, emotikonima i GIF-ovima, ovaj festival nudi da barem na četiri festivalska dana iziđemo iz diskursa inboxa koji nas udaljava i uđemo u „inBox” koji će nas lijepim, dobrim i kvalitetnim sadržajem podsjetiti na važnost smijeha, suza, ali i najvažnije, žive interakcije s drugim čovjekom.

Zbog toga festival „inBox” teži postati mjesto susreta i razmjene kreativnih misli i ideja za regionalne umjetnike i festivalsku publiku te da prostor travničkoga kraja predstavi znamenitostima koje će za goste iz BiH, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Slovenije kreirati vrijedne uspomene i postati razlogom njihova povratka. Tako su se gosti, unutar četiri festivalska dana, upoznali ne samo s kazališnim stvaralaštvom regionalnih umjetnika već i s kulturnim bogatstvom prostora na kojem su boravili te su obišli Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića, Travničku tvrđavu i Franjevački samostan i crkvu sv. Franje Asiškoga u Gučoj Gori.

Raznovrsnošću svoga sadržaja, otvorenošću prema publici i slavljem umjetnosti, „inBox” je festival u svakom smislu te riječi – svečanost posvećena kazališnom umijeću koja slavi glumca, publiku i pisanu riječ kao ono iskonsko u kazalištu znajući da će se, ako stvorimo prostor za interakciju ova tri elementa, pred nama otvoriti svjetovi iz kojih ćemo učiti, u kojima ćemo uživati i koji će naš duh, ako im se prepustimo, pročistiti i ispuniti. ☐

–

– svjetlorijeci.ba

59

Kultura

Od slova preko slike do plesa PIŠE:

L

istopad se već tradicionalno naziva mjesecom knjige, a knjiga se kao simbol pismenosti ispisuje slovima. Uz Međunarodni dan pismenosti 8. rujna, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti je s Bošnjačkom zajednicom kulture Preporod i Institutom za jezik Univerziteta u Sarajevu organizirao izložbu Slovom o slovu: Tragovima bosanske pismenosti autora Sanjina Kodrića, Erme Ramić-Kunić i Alena Kalajdžije.

Izložba Slovom o slovu daje uvid u bosanskohercegovačku pisanu tradiciju od njezinih početaka pa sve do 20. stoljeća. Prezentirani su tematski raznorodni tekstovi pisani različitim pismima među kojima su glagoljica sa svojim varijantama, zapadna ćirilica bosanskoga tipa, bosančica, arebica, starije i suvremene ćirilica i latinica. Nažalost, najveći dio ovoga blaga čuva se izvan Bosne i Hercegovine. Zato je lijepo vidjeti Povelju Kulina bana i njezine prijepise, Humačku ploču, Kulinovu ploču, primjere epistolarne pismenosti u vidu povelja i darovnica bosanskih banova i kraljeva iz 14. i početka 15. stoljeća, ali i tekstove religijskoga karaktera. Najbrojnija su evanđelja među kojima su glasoviti Hvalov zbornik iz 1404. godine, Divoševo evanđelje, Kopitarovo evanđelje, Čajničko evanđelje, Mletački zbornik, Radosavljev zbornik. Tu je prva knjiga tiskana bosančicom 1611. godine u Veneciji Nauk karstianski oca bosanske književnosti fra Matije Divkovića, ali i one fra Stjepana Matijevića na bosančici, te fra Filipa Lastrića i fra Ambroza Matića na latinici. Pod vlašću Osmanlija mijenja se srednjovjekovna bosanska pisana tradicija i kultura. Osim na stećcima, bosančica se pojavljuje i na prvim 60

listopad 2022.

nišanima, u Kunovskom zapisu, krajišničkim pismima i kao žensko pismo.

Bosanski muslimani do 20. stoljeća pišu i arebicom, arapskim pismom prilagođenim bosanskom glasovnom sustavu.

U 19. stoljeću izlaze prve novine Bosanski vjestnik tiskane Vukovom ćirilicom i časopisi, među kojima je Bosanski prijatelj fra Ivana Frane Jukića. Nakon dolaska austrougarske vlasti uvode se suvremena latinica i ćirilica, a Mehmed beg Kapetanović Ljubušak utemeljuje, unatoč otporima, noviju bošnjačku književnost i modernu kulturu.

Izložba Isječci zaboravljenog vremena umjetničkoga fotografa Ivana Hrkaša otvorena 1. rujna u Umjetničkoj galeriji BiH vratila nas je ne samo u ljeto nego i u neka stara, a kaže se i dobra, vremena. Svojih 48 fotografija riječkoga kupališta Pećine zvanoga Trojka snimljenih 2015. godine, autor je stavio u dijalog s 28 slika iz fundusa Umjetničke galerije stvorivši

tako svojevrstan vid kulture sjećanja što mu je i bio cilj. U tome je imao podršku Senke Ibrišimbegović, kustosice Ivane Udovičić i, dakako, ravnatelja Umjetničke galerije Straje Krsmanovića. Neka od djela iz fundusa su prvi put izložena u javnosti, a zastupljeni umjetnici su: Gabrijel Jurkić, Atanasije Popović, Đorđe Mihajlović, Petar Tiješić, Kamilo Ružička, Mirko Kujačić, Mica Todorović, Ljubo Lah, Mario Mikulić, Mate Zlamalik, Ante Kostović, Vojislav Hadžidamjanović, Ismet Rizvić, Alija Kučukalić, Affan Ramić, Predrag Furtula, Milivoje Unković, Edin Numankadić, Radenko Mišević, Milan Vasiljević, Sadko Hadžihasanović, Grozdana Nikić, Narcis Kantardžić. Izložba posjetitelja vraća u ljeto, starije u prošla vremena, a posebnom ugođaju doprinosi zvučna kulisa s glasanjem cvrčaka uz zapljuskivanje morskih valova.

U još je jednoj izložbi posegnuto za fundusom Umjetničke galerije kako bi se sa slikama iz privatne kolekcije obitelji Mikulić odalo priznanje slikarima koji su stvarali u ateljeu u ulici Ferhadija 19 i obilježili ne samo Sarajevo nego i Bosnu i Hercegovinu. Prvi od njih bio je Todor Švrakić, pa Roman Petrović, nekoliko godina Ismet Mujezinović, a najduže Mario Mikulić od 1951. do 1991. godine. Agilni kulturni djelatnik i nakladnik Goran Mikulić, Marijev sin, inicirao je postavljanje spomen-ploče ispred Ateljea 19 njima u spomen i sada izložbu Atelje na broju 19. Redatelj Dino Mustafić otvorio ju je 12. rujna, a autorice postava su Aida Šarac-Berbić i Dragana Brkić-Hodak.

Jedina manifestacija u Bosni i Hercegovini koja slavi ples je Balet Fest.

Osnovala ga je 2010. godine direktorica Baleta Edina Papo s grupom entuzijasta.

F

ra Petar Bakula rodio se u Batinu kraj Posušja 1816. godine, a umro u Mostaru 1873. Niže i srednje obrazovanje stekao je u kreševskom samostanu, iz kojega se sve do uspostave Hercegovačke kustodije pastorizirala Hercegovina. U novicijat je stupio 1833, svećenički red primio 1839. godine, a studij filozofije i teologije te tečaj iz medicine završio u talijanskom gradu Lucca. Tu je neko vrijeme i predavao filozofiju odnosno teologiju. Napisao je u tom razdoblju i djelo Osservazioni filosofico-critiche sulla moda e lusso del giorno ossia franco-italica, nadahnuto duhom risorgimenta. Tamošnje vlasti djelo su ocijenile politički nepoćudnim i zabranile ga, a autoru je oduzeto pravo daljnjega boravka u Italiji.

Djelovanje u Bosni Srebrenoj Bakula je desetak godina djelovao u provinciji Bosni Srebrenoj, a onda se priključio onim hercegovačkim fratrima koji su se odlučili odcijepiti od Bosne Srebrene u posebnu franjevačku zajednicu. Zato je između 1846. i 1848. obnašao službu odgojitelja franjevačkih pripravnika u Čerigaju. Štoviše, kao izaslanik apostolskoga vikara fra Rafe Barišića 62

listopad 2022.

PIŠE:

osobno je 1852. godine kod nadležne Kongregacije u Rimu uspio isposlovati pristanak za uspostavu Hercegovačke franjevačke kustodije. Bio je također, između 1848. i 1859. godine, župnik u Grabovici, Gradnićima, Širokom Brijegu i Ružićima, a od 1860. do 1864. predavao je filozofiju na franjevačkom učilištu na Širokom Brijegu. Nakon toga je do kraja života obnašao službe generalnoga vikara biskupa fra Anđela Kraljevića i ravnatelja katoličkih škola u Mostaru. Puno je radio na podizanju prosvjetnih, kulturnih i crkvenih ustanova pa je u tu svrhu često putovao diljem Europe skupljajući novčane priloge, od Rima i Trsta, preko Münchena, Beča i Innsbrucka, do Praga, Budimpešte i Zagreba. Pridonio je i utemeljenju prve tiskare u Mostaru 1871. godine. Budući da je bio upućen u medicinu, pružao je liječničke usluge, i to čak i veziru Ali-paši Rizvanbegoviću, koji je stolovao u Stocu. U ime hercegovačke franjevačke zajednice službeno je pohodio i sultana u Carigradu 1869. godine.

Spisateljski rad Bakula je bio i vrlo plodan spisatelj. Autor je brojnih djela povijesnoga, ljetopisnoga, vjerskoga i općepoučnoga sadr-

žaja, a ponešto je i prevodio, posebno crkvene himne. Pisao je na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Na latinskom je napisano i najvažnije njegovo djelo pod naslovom Shematismus topographico-historicum custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Hercegovina.

To djelo objavljeno je u dvama izdanjima, u Splitu 1867. i u Mostaru 1873. Na hrvatski ga je preveo Bakulin subrat fra Vencel Kosir i objavio pod naslovom Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-historijski šematizam franjevačke kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini (Mostar, 1870). Osim Šematizma i spomenutog djela Ossevazioni… objavio je i djela Cenno storico sulla provincia di Bosna (Lucca, 1846), Breve compendio sacro-istorico sulle vicende della regolare-missionaria custodia e vicariato apostolico di Erzegovina (Dubrovnik, 1853. i 1865), I martirii nella missione francescana osservante ih Erzegovina (Rim, 1862).

Na hrvatskom jeziku objavio je prozna djela Politika za svakog čovika (Split, 1869), Pribogoljubna bavljenja za slišati svetu misu (Split, 1869) te O francuskom i pruskom ratu god. 1870/71 (Dubrovnik 1873. i 1890). U stihovima, i to deseteračkim, u duhu epskoga narodnog pjesništva odnosno na način Bakulina

JEZERO Jezero ima eliptičan oblik, prostire se pravcem sjeverozapad – jugoistok, dosta je usko i jedno je od naših najdubljih jezera TEKST I FOTO:

B

oračko jezero predstavlja jedno od naših najpoznatijih ledenjačkih jezera koje nalazimo na istočnim obroncima planine Prenj. Nastalo je tijekom zadnje glacijacije kada su se ledenjaci spustili s vrhova Prenja k Neretvi. U nastalom ledenjačkom cirku gdje je bila poroznija geološka podloga sastavljena od jurskih vapnenaca, led je napravio veliko udubljenje. To udubljenje je s vremenom postalo nepropusno za vodu te se u njemu stvorilo jezero koje je, u trenutku svoga nastanka, bilo mnogo veće nego što je sada. O tome svjedoče velike količine suspendiranoga nanosa različite veličine oko jezera, a tome su pridonijeli i drugi erozivni procesi koji su zahvatili okolno područje te topljenje i ispiranje vapnenaca u rječici Šištici, koja istječe iz jezera na jugoistočnoj strani jezera. Sa zapada jezero nadvisuju strmi i šumoviti visovi Crne gore s 1343 m, a s istoka Tranjine s 1055 m nadmorske visine, dok sa sjeverozapada vidimo vrhove Borašnice. Danas je 64

listopad 2022.

jezero na nadmorskoj visini od 397 m.

Samo jezero ima eliptičan oblik i prostire se pravcem sjeverozapad – jugoistok, a dugačko je 786 m. Dosta je usko, širine je 402 m, a s dubinom od 17 m jedno je od naših najdubljih jezera. Sama površina mu iznosi 26 ha, dok je dužina obale 2,4 km. Inače, prije 30 godina jezero je bilo znatno veće. U jezeru trenutno nalazimo približno 2,5 mil. m³ vode koja je prozirna, s vidljivošću do 8,3 m. Čista i prozirna voda idealna je za kupanje ljeti kada se zagrije do 25 °C, dok se zimi temperatura vode zna spustiti do 0 °C. Ovom doprinosi i smještaj jezera u zonu utjecaja mediteranske klime jer dolinom Neretve do jezera dolaze tople zračne struje. Zato su ljeta jako topla, a zime – i pored snijega te hladnoća koje se puštaju s Prenja – relativno blage.

Jezero je protočnoga tipa te dobiva vodu iz brojnih trajnih i povremenih izvora od kojih su neki i na dnu jezera.

Voda pak iz jezera istječe rječicom Šišticom koja se u kanjonu Neretve visokim

slapom od 30 m spušta u Neretvu. Da bi se spriječilo naglo opadanje razine jezera, na istoku rječice iz jezera urađena je betonska pregrada. Njezinom izgradnjom krajem sedamdesetih godina usporilo se opadanje razine jezera.

Centar biološke raznolikosti BiH Jezero predstavlja i jedan od naših centara biološke raznolikosti. U samom jezeru trenutno žive razne vrste riba, poput šarana, smuđa i klena, koje su introducirane. Njihovo unošenje ugrozilo je autohtone vrste pastrve i zlatovčice koje, iz godine u godinu, postaju sve rjeđe, uglavnom zbog konkurencije i nekompatibilnosti s drugim vrstama.

Inače zbog optimalnih uvjeta koji vladaju u jezeru introducirani šarani su veoma krupni.

Oko jezera i u jezeru su brojni gmazovi, a može se pronaći i nekoliko vrsta vodenih zmija neotrovnica, dok na

U

koliko shvatimo kako misija ili poslanje Crkve ima svoje ishodište u trojstvenoj dogmi, utoliko je jasnije da je ono Božji dar čitavoj Crkvi. Sva je Crkva po svojoj naravi misijska. Ona postoji kako bi bila u poslanju i živi zahvaljujući tom svome poslanju. U trenutku kad Crkva prestane naviještati i prenositi Božju riječ, doći će u pitanje njezina egzistencija.

Misionari – „mistici otvorenih očiju” U Crkvi, koja svoje poslanje shvaća kao dar, karizmu i milost, postoje ‘posebni’ ljudi koje Bog izabire i daje im milost na milost pozivajući ih u svoju misiju i to onu specifičnu koju Crkva po Božjem nalogu vrši u svako vrijeme. Mislimo na poslanje ad gentes, odnosno onima koji još nisu čuli ili prihvatili Radosnu vijest. Promatrajući misijski poziv svećenika, redovnika, redovnica i laika, vidljivo je kako misijski poziv, kao što bi trebao i svaki drugi, izvana i iznutra oblikuje egzistenciju misionara. U tome se najbolje vidi kako su misije karizma, milost ili dar koji aktivno i dinamično djeluje u životu onoga tko se istinski i bez pridržaja odazove tom pozivu.

66

listopad 2022.

PIŠE:

Otvoreni tome daru, misionari postaju neustrašivi navjestitelji Boga u najudaljenijim krajevima svijeta, doživljavaju ne samo izvanjsku nego unutarnju, duhovnu preobrazbu.

Misijskim pozivom Bog se služi ne samo da bi oblikovao i usmjerio život onih koji još ne vjeruju u Krista nego i život onih koje šalje u misijska područja. Misije se tako otkrivaju kao sredstvo ostvarenja vlastitoga poziva. Karizma misijskoga poziva je znak misionarove dotaknutosti Bogom do te mjere da je spreman sve ostaviti i izgubiti svoj život poradi Krista kako bi ga ponovno zadobio (usp. Mt 10,39). Ovo krajnje siromaštvo, odnosno radikalna svijest apsolutne ovisnosti o Bogu iznimno dobro pokazuje svu dramu misionarove egzistencije, ali i neku njegovu čudesnu radost usred neizvjesnosti zbilje. Koliko se god u svojoj dubini pripremali za misije i osluškivali Božji poziv, misionari uvijek ostaju iznenađeni pogođenošću Božjom milosti. Koliko god bili spremni i odlučni u svome pozivu, misijski poziv je misionarima uvijek ono njihovo: „o Bože zar si pozvao mene … Tvoje usne moje rekoše ime … svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti”. Misionari su se poput mistika dali probosti

strelicom Božje milosti. Oni su zapravo pravi „mistici otvorenih očiju”.

Misijsku djelatnost misionara ne smijemo čitati samo iz perspektive korisnosti za druge, tj. kako Crkva s njima i po njima pronosi Radosnu vijest spasenja i kako su oni živi znak Kristove prisutnosti te kako samo drugi imaju duhovnu i drugu korist od njih. Misijsko poslanje i život misionara zgodno je motriti i iz perspektive duhovnoga prema dobru samim misionarima. Njima su misije, kao što je svakome od nas naš poziv, konkretno sredstvo, mjesto, vrijeme i prilika za ostvarenje vlastita sebedarja. One su konkretna prilika za prisličnjavanje Kristu misionaru. Dok su misije Božji dar ljudima potrebitima Božje blizine i ljubavi, u isto su vrijeme i dar misionarima. Taj je dar prihvaćen u slobodnoj ljubavi, zanosu, revnosti i radikalnom nasljedovanju Krista misionara koji nije imao gdje glavu nasloniti (usp. Mt 8,20). U tom smislu na misionare gledamo kao na uzore čiji bi primjer trebalo slijediti. Poneko od vjernika osjeća kako ima misijski poziv, ali ga zbog raznih okolnosti ne može ostvariti.

Primjer svete Terezije iz Lisieuxa, koju Crkva slavi kao zaštitnicu misija iako nikada nije kročila izvan samostana,

Kruh svetog Ante Za projekte KSA

Humanitarni broj

Kap dobrote

KSA 2022.

KSA

70

listopad 2022.

Podijeljeni paketi korisnicima s područja općine Novo Sarajevo Zahvaljujući sredstvima Općine Novo Sarajevo u iznosu od 5.000 KM, osigurali smo 74 obiteljska paketa za korisnike Pučke kuhinje „Kruh svetog Ante” koji dolaze s područja ove općine. Sastav paketa je, zahvaljujući vrijednoj donaciji, raznovrstan: osnovne životne namirnice, svježe voće, proizvodi za održavanje osobne i obiteljske higijene.

Zahvalni smo Općini Novo Sarajevo i načelniku dr. Tanoviću što redovito podržavaju rad Pučke kuhinje „Kruh svetog Ante”.

Provincijal Bosne Srebrene susreo se s humanitarcima iz Njemačke U srijedu, 14. rujna, na svetkovinu Uzvišenja Svetoga Križa provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić primio je izaslanstvo humanitarnih djelatnika iz Mannheima, Mosbacha, Heidelberga i Freiburga, koje su predvodili Brigitta John, istaknuta humanitarna djelatnica i višegodišnja voditeljica Podružnice „Kruh sv. Ante” u Njemačkoj i vlč. Robert Ružić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije i voditelj HKM Mannheim-Mosbach. U izaslanstvu su također bili s. Theresita Hettich, koordinatorica među misijama drugih maternjih jezika u Nadbiskupiji Freiburg, dekan u Mannheimu preč. Karl Jung, Bernhard John, te tajnica u misiji Ruža Đordić-Marošević.

Provincijal im je prigodom prijema srdačno zahvalio na višegodišnjem doprinosu na humanitarnom i karitativnom planu za potrebite i ljude u nevolji, posebno za vrijeme i poslije rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj te istaknuo: „Da nije bilo vas i velikodušne pomoći iz Njemačke, povratak ali i život Hrvata u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine i u mjestima gdje pastoralno i

karitativno djeluju franjevci Bosne Srebrene bi bio mnogo teži”. Brigitte John je zahvalila provincijalu fra Zdravku na lijepom i srdačnom prijemu, ali i svim franjevcima koji su tijekom njezina višegodišnjeg rada doprinijeli uključivanju i spajanju velikog broja dobrih i plemenitih ljudi u Njemačkoj, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i na taj način realizirali važne projekte od kojih su i danas neki aktualni.

Ravnatelj HKO „Kruh svetog Ante” fra Petar Karajica je tijekom susreta s njemačkim humanitarcima predstavio aktualne projekte koji se i danas provode pod okriljem Humanitarno-karitativne organizacije „Kruh sv. Ante”: pučke kuhinje, Franjevački studentski dom, studentske i đačke stipendije, obnova obiteljskih kuća u potresom stradalim područjima u Hrvatskoj, centar za traumu i rehabilitaciju i pomoć djeci s poteškoćama u razvoju u Poliklinici za djecu „Zlatni cekin” u Slavonskom Brodu.

Službeni dio susreta završen je uručivanjem prigodnih darova i zajedničkim objedom u prostorijama Provincijalata.

svjetlorijeci.ba

71

Biljna ljekarna

Peršin PIŠE: FRA

U

našem narodu ima mnogo naziva za peršin, a ja ću ovdje spomenuti samo neka: ač, ak, petrusin, peršun, peteršilj, petrusilj, petrusim, petrusimul, petržil, vrtlenski petrusin, vrtnja zelen, zelen, zeleni ak. Osobito u Dalmaciji se peršin naziva petrusimul, petrišimul i petrusin, a ti nazivi u hrvatski jezik dolaze iz venecijanskoga petersemolo.

Peršin je inače dvogodišnja biljka koju poznajemo iz naših vrtova, listovi su mu tamnozeleni rasperjani i imaju karakterističan miris. Cvjetovi su žućkastozeleni i sastavljeni. Korijen je duguljast, tanak ili debeo, ovisno o vrsti.

Listove i korijen peršina rabimo svježe ili kuhane, a samljeveni ili isjeckani suhi listovi vrstan su začin i dekoracija brojnim jelima. Peršin je kultiviranjem nastao od divljega peršina. Budući da je divlji peršin u stara vremena imao velike listove i korijene, njega su rado jeli dinosauri ali isto tako biljojedi i mesojedi jer je imao jako mnogo proteina i masti. Inače peršin se uzgaja po cijelom svijetu, kako u vrtovima, većim posudama i plantažno. Koristio se tisućama godina kao hrana ali i lijek, a kultivira se više od 2000 godina. U staroj Grčkoj su vjerovali da je Prozerpina, božica podzemlja, stvorila peršin.

Zato su oni pripremali i koristili čaj za izbacivanje viška vode iz tijela, čišćenje bubrega i osobito su ga pripremali i pili nakon masnih i vinom opijenih večera kako bi se time detoksicirali. Peršin sadrži mnoge ljekovite tvari, a posebno eterično ulje u kojemu ima apiola kojega najviše ima u plodu biljke. Osim toga u plodu se nalazi glikozidapiin i niz 74

listopad 2022.

mineralnih tvari. Korijenje uz eterično ulje sadrži šećer, apiin i sluzne tvari. Biljka sadrži još i mnogo vitamina A, B, C i K, sumpor, mineralne soli, inozit, tragove hlapljivog alkaloida i glikozidapiin.

Bogat je antioksidansima kao što su beta-karoten, luteiolin, apigenin, likopen i alfa-aroten koji jačaju imunitet orga-

rizik od lomova kosti. Peršin je i jedan od najboljih izvora miricetina koji se koristi za sprječavanje i liječenje dijabetesa. Iz njegovih plodova i sjemena se dobiva eterično ulje u kojem ima mnogo apiola. U nastavku dijelim nekoliko savjeta kako iskoristiti veliku ljekovitost peršina.

nizma. Peršin pojačava mokrenje pa time uklanja vodu nakupljenu u tijelu te čisti jetru, bubrege i mokraćni mjehur; pomaže kod vodene bolesti, kamenaca, bolnoga i krvavoga mokrenja, bolesti mjehura i jetre, žutice, upale prostate, reume, gihta, ekcema i celulita; uklanja vjetrove, ublažava grčeve u crijevima, a preporučuje se i kod probadanja u području srca, slezene i slabina. Njegov vitamin K i kalcij doprinose zdravlju kostiju, štite od osteoporoze i smanjuju

Čaj od listova peršina. Uzmite 2 velike žlice svježega ili suhoga peršinova lista i stavite u 1/4 l kipuće vode, dobro promiješajte, poklopite i ostavite da odstoji 5 minuta. Nakon toga procijedite.

Jedan dio čaja popijte ujutro natašte, jedan tijekom dana i jedan navečer prije spavanja kao izvanredni pripravak protiv vodene bolesti, kamenaca, bolesti mjehura, jetre i žutice. Pije se 3 tjedna pa napravite mjesec dana pauze, a potom svaki dan po jedna šalica.

Kalendar

svetog Ante

2023

Jednolisni kalendar

Knjiga kalendar Uz detaljan katolički kalendarij obrađuje dogme o Blaženoj Djevici Mariji. Donosi teme posvećene franjevaštvu, našim krajevima i ljudima, obitelji i povijesti. Bogat i zanimljiv sadržaj možete pronaći i u rubrikama posvećenim Bibliji, pučkim pobožnostima, poeziji i prozi te zdravlju i kulinarstvu.

Dvanaestlisni kalendar Ovogodišnji dvanaestlisni kalendar krase prikazi sakralnih djela akademskoga kipara Ilije Skočibušića.

Metafore i putokazi

Ponekad To što sam sada pao, ne znači da sam se predao. Ponekad je pad jedina mogućnost za predah.

To što sam se sada razočarao, ne znači da sam odustao. Ponekad je raz očaranje jedina mogućnost spoznaje.

To što sam sada odlutao, ne zna či da sam se izgubio. Ponekad je lut anje jedina mogućnost traženja.

(Tekst i foto: J. Ćuro)

76

listopad 2022.

VIJESTI

U periodu od 16. do 18. rujna na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu održan je III. Međunarodni seminar za voditelje crkvenih zborova. Na seminaru je sudjelovalo 20 polaznika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Predavači su bili red. prof. art. Jasenka Ostojić, profesorica dirigentskih predmeta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Muzičkoj akademiji u Sarajevu, izv. prof. art. Viktorija Čop, skladateljica i profesorica na Institutu za Crkvenu glazbu u Zagrebu, doc. dr. sc. Ivan Rako, profesor liturgike i crkvene glazbe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, prof. mag. mus. Pero Prosenica te prof. mr. art. fra Emanuel Josić, profesor glazbe na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i stručni suradnik na Odsjeku za dirigiranje Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu.

U prostorijama Franjevačkog samostana u Tolisi svečano je 16. rujna otvoren muzej „Vrata Bosne”. Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, kandidatkinja za hrvatskog člana Predsjedništva BiH gđa Borjana Krišto te izaslanik predsjednika Vlade RH i ministar vanjskih i europskih poslova g. Gordan Grlić Radman zajednički su presjekli vrpcu Muzeja i time ga svečano otvorili za javnost. Ulogu domaćina svečanosti preuzeli su gvardijan Franjevačkog samostana u Tolisi fra Mario Jurić i v.d. ravnatelja Muzeja g. Jozo Jezerčić.

Svečanosti su nazočili gotovo svi ministri iz Vlade Posavskog kantona, predsjednik Federacije BiH g. Marinko Čavara, brojni drugi politički dužnosnici s državne i federalne razine te izaslanstvo dužnosnika Vlade Republike Hrvatske.

U svom obraćanju nazočnima, provincijal fra Zdravko istaknuo je kako je ponosan na svoju subraću koja su kroz čitavu povijest Provincije neumorno prikupljali kulturno blago hrvatskoga naroda, sačuvali ga od propasti i zaborava i sada ga spremno izlažu očima javnosti.

Muzej „Vrata Bosne” otvoren je zajedničkim snagama Franjevačkog samostana u Tolisi i Vlade Posavskog kantona.

Ove dvije strane su u listopadu prošle godine potpisale Ugovor o osnivanju Muzeja Franjevačkog samostana Tolisa „Vrata Bosne” kao javne ustanove za trajno obavljanje muzejske djelatnosti. Gotovo godinu dana nakon potpisivanja Ugovora, Muzej je napokon otvoren za javnost. (Samostan Tolisa)

Predavači su s polaznicima seminara podijelili svoja znanja i iskustva. Prof. Ostojić je polaznike obogatila predavanjem o vokalnoj tehnici, a svoj rad bazirala je na temeljitoj teorijskoj pripremi polaznika te praktičnim rješenjima u radu s ansamblom. Prof. Čop na zanimljiv način govorila je o temi „Imitacija: Vrata polifonije”, a na poseban način temu „Liturgijska glazba – sredstvo evangelizacije” razložio je doc. dr. sc. vlč. Ivan Rako. Zanimljivo i za praksu korisno polaznicima je govorio mag. mus. Pero Prosenica o temi „Orguljska pratnja gregorijanskih korala”. Teme „Gregorijanski koral” i „Osnove dirigiranja” predavao je i organizator III. Međunarodnog seminara prof. mr. art. fra Emanuel Josić.

Polaznici seminara izrazili su želju da se ovaj seminar održava i narednih godina, a nisu krili ni svoja oduševljenja o bogato ponuđenim informacijama i znanjima. Na kraju su polaznicima uručeni i certifikati o pohađanju. (fra Emanuel Josić)

svjetlorijeci.ba

77

(1953. – 2022.)

U nedjelju, 4. rujna, nenadano je preminula Ruža Studenović r. Čalušić, majka fra Ivice Studenovića, svećenika franjevca Bosne Srebrene.

Ruža je rođena 29. listopada 1953. godine u Potočanima, od roditelja Franje Čalušića i Mande rođ. Mutapčić. Vjenčala se s Lukom Studenovićem 30. kolovoza 1972. s kojim je stekla troje djece: fra Ivicu, Pericu i Mariju.

Sprovod pokojne Ruže održan je u utorak, 6. rujna, u 14 sati na groblju Lipa nakon mise zadušnice, koja je služena u župnoj crkvi sv. Marka u Potočanima.

Fra Ivici i njegovoj obitelji iskrena sućut, a pokojnoj Ruži neka Gospodin udijeli radost vječnoga života!

(1938. – 2022.)

U nedjelju, 11. rujna, u 84. godini života blago u Gospodinu preminula je Lucija Kepić, majka fra Marka Kepića, svećenika franjevca Bosne Srebrene.

Posljednji ispraćaj i pokop održan je u utorak, 13. rujna, u 15 sati na groblju Torine u župi Ovčarevo nakon čega je slijedila sveta misa zadušnica u župnoj crkvi.

Fra Marku i njegovoj obitelji iskrena sućut, a za pokojnu Lucu molimo dobroga Gospodina da joj otvori vrata vječnosti.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

I svjetlost vječna neka joj svijetli!

(1936. – 2022.)

U petak, 16. rujna, u 86. godini života preminuo je Jozo Kepić, otac fra Marka Kepića, člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Posljednji ispraćaj i ukop pokojnika bili su u nedjelju, 18. rujna, u 15 sati na

groblju Torine u župi Sv. Mihovila arkanđela u Ovčarevu kod Travnika.

U kršćanskom braku sa svojom suprugom Lucom, koja je preminula pet dana prije njega, imao je trojicu sinova: Dragana, Gorana i fra Marka.

Fra Marku i svim članovima obitelji Kepić iskrena sućut.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

I svjetlost vječna neka mu svijetli!

(†2019.)

Dana 12. listopada navršavaju se tri godine od smrti naše tetke Branke Matošević, sestre Kćeri Božje ljubavi. Draga naša tetka, hvala za sva dobra i plemenita djela.

Počivaj u miru Božjem!

Tvoji najmiliji (†2014.)

Izgubiti te bilo je teško, naučiti živjeti bez tebe još teže, utjehu ne donosi vrijeme nego nada da si na boljem mjestu.

Tvoja dobrota i čista duša, daje nam snagu da dalje živimo. Hvala svima koji posjećuju tvoj tihi dom. Neka ti vječno svijetli svjetlo i čuvaju te anđeli. Počivao u miru Božjem.

Tvoji najmiliji mama, tata, brat i sestre s obiteljima

stvorili, u svim divnim sjećanjima koja čuvamo. Hvala za svu ljubav i dobrotu koju ste nam nesebično davali. U tišini vječnog mira neka vas prati ljubav naša.

S ponosom čuvamo uspomenu na vas.

Počivali u miru Božjem!

Vaši najmiliji (†2016.)

Dani prolaze, ali ostaju bol i praznina u srcu onih koji te vole. Život nestaje u jednom trenutku, ali sjećanje ostaje zauvijek.

Neka te u tišini vječnog mira prati naša ljubav koja je jača od zaborava.

S ponosom i ljubavlju čuvat ćemo uspomenu na tebe, najdraži brate.

Počivaj u miru Božjem!

(1933.

(1936.

(1938.

– 2008.)

– 2010.)

– 2018.)

S ljubavlju vas spominjemo i po dobrom pamtimo.

Vaše obitelji (†2019.)

Vrijeme prolazi, ti ostaješ u našem sjećanju i našim mislima!

Neka te obasjava božanska svjetlost!

Suprug Tihomir, roditelji Jela i Ilija, sestra Magdalena i prijatelji

(†19. 9. 2005.) (†17. 9. 2020.)

Vrijeme prolazi, rana na srcu ostaje. Bol ne jenjava, sjećanja ne blijede. Jako smo tužni, jer niti tata nije više s nama. Sada ste u vječnosti zajedno. Iako niste među nama, živite u nama. U mudrim savjetima koje pamtimo, u zajedništvu koje ste svjetlorijeci.ba

81

Digitalno i tiskano izDanje revije

svega je nekoliko klikova oD vas!

20 KM

+ poštar

ina

Knjiga koja donosi niz osnovnih životnih činjenica i kršćanskih vrlina brojnih blaženika i svetaca.

Autor posve nenametljivo, a jezgrovitim rečenicama, prenosi njihove ključne poruke i poticajne misli, približavajući nam njihovu karizmu i dopuštajući da nas životi tih ljudi i danas osvoje i nadahnu – i nahrane, a da mi njih – gotovo i ne htijući – prihvatimo i zavolimo. Kroz crtice iz života katoličkih velikana sa svih strana svijeta i svih vremena, autor iznosi obilje praktičnih vjerničkih pouka, s mnoštvom primjera koji – kao i sami sveci i blaženici – neodoljivo privlače. Odgovorite i vi pozivu na svetost!

w