Praznovjerje - Vjera u prazno (431)

vjera

• društvo • kultura

PRAZNOVJERJE

Vjera u prazno Godina XXXVII. ◆ broj 431 ◆ Sarajevo, veljača 2019. ◆ cijena 4 KM (20 HRK)

www.svjetlorijeci.ba

Minima varia mali razgovori s vremenom Ivan Bubalo Nova autorska knjiga profesora filozofije Ivana Bubala predstavlja zbirku kraćih tekstova o raznim pitanjima koji su ranije objavljeni u različitim publikacijama. Neke od njih mogli ste čitati u reviji Svjetlo riječi.

Drugo, prošireno izdanje u nakladi FMC Svjetlo riječi poručite pozivom na broj telefona +387/33 726 200. „Iza briljantnih analiza najmučnijih pitanja vremena tinja tiha patnja zbog nemoći uma pred brutalnošću bezumlja, ali također klija nada da um neće biti konačno poražen ni zbilja svijeta i života reducirana na kvantitativno i trenutačno poželjno.” – Mirko Jozić

MARIJIN DVOR Dominika Prejdová Kratki roman Dominike Prejdove zanimljiv je kao dokument o dramatičnim zbivanjima tijekom opsade Sarajeva i o rušenju jednoga pluralnoga društva, izgrađenoga trudom zajednice te voljom i ljubavlju pojedinaca.

Svjedočanstvo je to opsade Sarajeva s izrazitim literarnim darom.

Originalno i neponovljivo intimno svjedočanstvo o povijesti jednoga grada. „To je storija o nepovratnosti i nepopravljivosti kao usudu pojedinaca. Prejdova je otvorila jedan prozor prema Gradu i svijetu, otvorivši u isti mah i sebe.” – Valerijan Žujo

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena nakladnik

FMC Svjetlo riječi d.o.o. glavni urednik Janko Ćuro zamjenik gl. urednika Danijel Stanić redakcija

Janko Ćuro, Nikolina Marčić, Danijel Stanić, Anita Tolo redakcija@svjetlorijeci.ba, uprava@svjetlorijeci.ba marketing Anita Tolo pretplata Emil Perković lektura Ana Papić grafičko oblikovanje Lorko Kalaš adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO tel: +387 (0)33 72 62 00 fax: +387 (0)33 81 22 47 viber: +387 (0)60 33 88 018 uredničko vijeće

fra Jozo Marinčić, fra Josip Ikić, fra Miro Relota, fra Janko Ćuro, fra Danijel Nikolić, fra Damir Pavić godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 220 kn; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD bankovni računi – km Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095 UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709 devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371 IBAN: BA391611000001251358, SWIFT: RZBABA2S UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101 IBAN: BA393386904812029659, SWIFT: UNCRBA22 račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Roberta Močiljanina 14a, HR - 10040 Zagreb - Dubrava Br. računa: HR 032360000 - 1500028007 račun u njemačkoj

sadržaj

Tema broja Djeluju li stvari koje ne djeluju?

6

Franjevci među svojim pukom Odvajanje Hercegovine

18

O radosti življenja U što vjeruješ?

32

Pogled u dušu Horoskopi i nadmudrivanja

38

Pogled iskosa Sljedeći, molim!

50

Likovna umjetnost Bosne Srebrene Crkve kratkoga vijeka

52

Kultura Zanemareni dragulj

58

Polja i visoravni Najzapadnije polje

66

Franjevačka obitelj Klarino djelo u srcu Bosne

68

Epimeteje O razlikovanju duhova

82

42

Razgovor Rajko Bundalo Božji smo svjedoci

56

Retrospektiva

U ime raznolikosti

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi) Konto: 40504862 IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62 BIC: BYLADEM1TST račun u švicarskoj

Credit Suisse, 8070 Zürich, IBAN: CH67 0483 5045 9061 1000 0, Konto: 80-500-4, P. M., Eintrachtstr. 3, 8820 Wädenswil račun u austriji

Sparkasse Kufstein, Marko Stjepanović „Svjetlo Rijeci” Franziskanerplatz 1, 6330 Kufstein.

IBAN: AT31 2050 6077 0115 4036, BIC: SPKUAT22XXX tisak Radin print culture, Sveta Nedelja List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 04. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Svjetlo riječi

Naslovna stranica: Ilustracija

Reportaža Vareško rudno bogatstvo

Zlatna dolina

22

vel j a č a 2019.

3

Riječ čitateljima

Pisma čitatelja

urednik@svjetlorijeci.ba

Koliko je praznovjerje besmisleno najbolje zna Aaron Ramsey, nogometaš Arsenala, koji kad postigne gol, umre neka slavna osoba. To ga „prokletstvo” prati od 2009. otkad je 19 poznatih osoba umrlo na isti dan ili ubrzo nakon što bi on zabio gol. Zadnji takav slučaj zabilježen je 1. siječnja ove godine kada je Ramsey postigao gol, a samo dan kasnije umro poznati glumac Ivo Gregurević.

Koliko god ovo „prokletstvo” izgledalo banalno i smiješno, i neki ozbiljniji mediji smatraju ga intrigantnim, gotovo natprirodnim. Zbog toga se ono uklapa u definiciju praznovjerja, jer se sastoji od: 1. tendencije da se nekim događajima pripišu natprirodni uzroci; 2. da se nekim svakodnevnim situacijama pripisuju sudbonosna značenja (Petz). Međutim, da je živ Ramseyev zemljak Francis Bacon, engleski filozof i znanstvenik, ponovio bi mu isto ono što je napisao još krajem 16. stoljeća: zajednički korijen praznovjerja je u tome da ljudi pamte kad se stvari poklope, a zaborave onda kad se ne poklope. Pa, recimo, s brojem 13 povežu se i zapamte loši događaji, a zaborave lijepi. To isto važi i za kucanje u drvo, ljestve, ogledala, crne mačke itd.

Težak je i kompliciran život s vjerom u prazno jer ga svakodnevno prožima i njime dominira strah. A strah je toliko moćno oružje da se do dana današnjega najčešće koristi za političku kontrolu i podčinjavanje ljudi. Jer, strah čovjeka paralizira i doslovno zarobi, a život u svakodnevnom strahu nije ništa drugo doli ropstvo u kojem je neizvjesnost svagdanji kruh.

U takvom stanju čovjek očajnički traži odgovore, slobodu i utočište, srljajući najčešće iz ništa u prazno (praznovjerje). Izlaz i spas se nalazi svakome na dohvat ruke samo ako posegne za Biblijom u kojoj uplašenom i malenom čovjeku sam Bog, pun ljubavi, ponavlja: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Ne boj se, jer ja sam s tobom.” (Iz 43,1-5). Kako nam je samo blizu svemogući i brižni Bog i to svaki put kad Ga zazovemo! Pa opet, neka se Njegova djeca još uvijek plaše crne mačke, uroka, brojeva...

Ne boj se! Samo vjeruj! poručuje Krist koji nas za slobodu oslobodi!

Držimo se i ne dajmo ponovno u jaram ropstva, a posebno ne onoga praznovjernoga (usp. Gal 5,1).

fra Janko Ćuro, urednik

4 svjetl ori jeci .ba

* Poštovana redakcijo, javljam vam se sa željom da pohvalim Svjetlo riječi, a posebno su mi dobri članci Tatiane Cameron Tajči, profesorice dr. Snježane Šušnjara i Viktorije Banić.

S poštovanjem, Marica Đogaš, Graz

* Umro je fra Ivan Pervan Dana 30. 12. 2018. godine, ugasio se život jednog najobičnijeg čovjeka, jednog najobičnijeg svećenika, franjevca. Ugasio se život, srce je prestalo da kuca jer nije moglo više podnositi bolove od teške, zloćudne bolesti, tumora. Zloćudna bolest ga iscrpila, ispila, pretvorila u kostur. Srce je moralo prestati kucati.

Ugasio se fra Ivanov život.

Tko je bio fra Ivan Pervan? Fra Ivan je bio jedan naizgled obični, najobičniji dječak, učenik, student teologije, svećenik. Bio je kapelan, župnik i gvardijan.

Radio je u šest župa. Dinamičan, uvijek u žurbi, uvijek voljan da sasluša prijatelje, ljude, vjernike i da im pomogne koliko je bilo u njegovoj moći. Imao je za svakoga lijepu riječ. Neustrašiv je bio u namjerama da nešto uradi, izradi, spriječi ljude u zlim namjerama, a posebno za vrijeme rata ‘92. godine kada se bojao samo Boga. Lokalne šerife je sprečavao u zlim namjerama i uvijek im se suprotstavljao. Volio je obične ljude i njih je pomagao i štitio.

Na sahranu je došlo oko tri tisuće ljudi. Došli su ljudi iz mnogih župa u kojima je bio svećenik te još iz drugih krajeva. U malom Kreševu nije više bilo mjesta za parkiranje tih mnogih auta koji su dolazili iz raznih krajeva BiH, iako je bio prvi dan nove godine i vrijeme veselja i slavlja.

Već se dugo nije zapamtio veći sprovod u Kreševu, a ni u susjednim općinama,

a kako rekoh običnom čovjeku. Nije fra Ivan bio običan čovjek, on je bio veliki.

U fra Ivanu je bio neki misteriji, ljubav, energija koja je privlačila ljude k njemu. Zračio je dobrotom, optimizmom, providnošću Božjom, davanjem nade, davanjem smisla života. Taj unutrašnji misteriji fra Ivanov je doveo to mnoštvo na ispraćaj na vječni počinak kako bi mu rekli iskreno iz dubine srca, plačnih očiju: Fra Ivane, počivaj u miru Božjem!

Anto Stanić, Kreševo

* Štovano Svjetlo riječi, javljam se u nadi da ćete moje pismo objaviti cjelovito.

Iskazujem zasluženu pohvalu Svjetlu riječi. Diljem cijeloga svijeta preporučujem ovaj naš dragi tisak, a čitateljima Svjetla riječi želim preporučiti da i oni sudjeluju u radu ovoga mjesečnika darujući svoju pomoć. Stoga ovdje želim dati jedan prilog s kojim će se, vjerujem, mnogi čitatelji složiti.

Molim uredništvo da otvori račun za dobročinitelje Svjetla riječi kako bismo pomogli ovaj mjesečnik koji zrači svjetlo i ima temelj u ljubavi. Stoga, podržimo ovaj mjesečnik kako bi nam i dalje svijetlio iz drage nam Bosne. Poslao bih 50 EUR potopre.

Iako je danas cijeli svijet zahvatila kriza, vi ne tražite pomoć, a tražiti pomoć nije sramota. Ako se mi odlučimo darovati pomoć, ne će biti potrebno bojati se nikakva budućega zla, nego će pronaći sigurnost za opstanak u ovim teškim vremenima.

Srdačno Vas pozdravljam iz Frankfurta na Majni gdje živim više od 50 godina.

Kazimir Barukčić

Iskreno zahvaljujemo svima koji su nam dosad pomagali i to čine još uvijek, a oni koji bi svojim dobrovoljnim prilogom željeli podržati naš rad i osigurati da i dalje širimo obilje svjetla u dobroj riječi, to mogu učiniti izravno na jedan od naših računa, a koje mogu pronaći našem Internet portalu www.svjetlorijeci.ba u rubrici Podržite naš rad.

Uredništvo

Poštovani Kazimire, hvala Vam na javljanju, pohvalama i praćenju rada Svjetla riječi. Franjevački medijski centar Svjetla riječi od početka ima misiju širenja kršćanske vjerske i moralne pouke, te promicanje općeljudskih vrijednosti kulture mira i solidarnosti. Sve to nastojimo ostvariti u duhu Franjevačkog reda i zdravih tradicija Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Cilj nam je reviju obogatiti sadržajima kroz koje će se ogledati kvaliteta, a ne kvantiteta.

Kako ste i sami napisali, današnji svijet je zahvatila kriza, a usprkos njoj ne tražimo pomoć. Ipak, ljudi smo koji su jedni drugima upućeni i jedni bez drugih ne možemo, stoga je svaka vaša potpora našemu radu korak dalje prema kvaliteti.

* Majčine stope Pamtim njene zadnje stope u snijegu, tu, ispod naše tople kuće na brijegu.

Opanci, pričala je, kupljeni u Bati, dugo ih je, dugo, nosila moja mati.

Pristupite kontakt informacijama Svjetla riječi tako što ćete na svom uređaju skenirati sljedeći QR kod:

Koraci teški, kratki i spori bijaše, pogledi u daljinu k’o da je tješe.

Možda je i nešto na davne dane sjeća, pa joj lice odjedanput ozari sreća.

A onda čuje glas ćaće mi Luke: „Moreš li bona Mare, evo ti ruke.” „Neka, neka, veli, još sama mogu, ako ne išlo zvat ću te, hvala Bogu.”

I sad mi te drage riječi u uhu zvone, sve bih dao da opet vidim stope one.

Mijat L. Tuka

Kontaktirajte nas i putem aplikacije Viber na broj mobitela: +387 60 33 88 018.

Uz Viber i dalje smo Vam dostupni na redakcijski broj: 033 726 200; pišite nam na e-mail: redakcija@svjetlorijeci.ba.

Pratite nas na portalu na adresi www.svjetlorijeci.ba kao i društvenim mrežama Facebook, Twitter i Instagram. Širimo svjetlo. vel j a č a 2019.

5

Tema broja

PRAZNOVJERJE

DJELUJU LI STVARI KOJE NE DJELUJU? Djelotvornost praznovjerja ne ovisi o nadnaravnim moćima vidovnjaka ili zvijezda, silama koje oni prizivaju, radnjama koje oni obavljaju, niti predmetima kojima se oni služe, još manje o sudbini, nego o vjeri klijenata čija kritička svijest posrće pred iracionalnim

6 svjetl ori jeci . ba

J

y dr. fra Josip BLAŽEVIĆ „Ja sam veoma praznovjeran, ali se toga uopće ne stidim, kao što se ne stidim niti svoga vjerovanja u to da zemlja stoji... Jedna od najčudnijih crta moga karaktera sigurno je neobično praznovjerje kojim iz svake stvari izvlačim neko proročansko značenje, pa tako tijekom jednoga dana stotinu stvari proglasim proročanstvima... Svako puzanje insekta služi mi za odgovore na pitanja o mojoj sudbini. Nije li to čudnovato za jednoga profesora fizike? (...) Uvijek sam propovijedao protiv praznovjerja, a za sebe sam uvijek bio najgora vrsta vrača.”

Gornje riječi iz pera Georga Christophera Lichtenberga (1742. – 1799.), njemačkoga fizičara i književnika, praznovjerju iskazuju legitimitet, uz bok suvremenoj znanosti, bez srama zbog priklanjanja iracionalizmu i bez straha od kompromitiranja u akademskim krugovima. Njegov stav odražava prevladavajući mentalitet i našega vremena. Praznovjerje je postalo fenomen rasprostranjen među neukima i učenima, među nevjernicima kao i među vjernicima. Da, i među nama katolicima, osobito kroz povijest, ali i danas, i to ne samo među neukima, praznovjerno, magijsko i duboko materijalističko shvaćanje temeljnih istina kršćanske vjere, od sakramenata i relikvija, do devocionalija i molitava za ozdravljenje, izbacilo je na površinu puno iracionalizma koji ukazuje na stalnu potrebu (nove) evangelizacije. vel j a č a 2019.

7

Nepoznata Biblija

Ponovljeni zakon i praznovjerje Stari zavjet, kada nastoji očuvati čistoću vjere Božjega izabranoga naroda, najprije osuđuje bilo kakvo idolopoklonstvo, to jest štovanje božanstava koje su narodi s kojima je Izrael dolazio u kontakt štovali tako što su izrađivali njihove likove vjerujući da božanstvo doista prebiva u tom liku. Osim toga spominju se i drugi oblici zastranjivanja s puta prave vjere. y fra Darko TEPERT tepert

P

onovljeni zakon čiji se početak nastanka obično smješta na kraj 7. st. pr. Kr. donosi i ovaj propis: „Kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospodin Bog tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer tko god takvo što čini gadi se Gospodinu; zbog takvih odvratnosti njih i goni ispred tebe Gospodin, Bog tvoj.

Budi posve vjeran Gospodinu, Bogu svome. Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Gospodin, Bog tvoj, ne dopušta.”

(Pnz 18,9-14).

Iz ovoga je teksta najprije jasno da će narodi koji obitavaju u Obećanoj zemlji iz nje biti istjerani upravo zato što 14 svjetl ori jeci . ba

se bave različitim oblicima praznovjerja. Umjesto njih, zemlju će zaposjesti Izraelci koji su sklopili Savez s Gospodinom Bogom. Ako su se i Izraelci odali praznovjerju, značilo bi da su prekršili Savez, pa bi ih stigla ista sudbina kao i druge narode. To znači da bi za njih prestala vrijediti Božja obećanja, jer je dar zemlje bio važan dio tih obećanja.

Zabrana svakoga praznovjerja Valja također primijetiti da se u ovom tekstu nalazi cijeli popis različitih oblika praznovjerja. Prevoditelji su zapravo bili na muci kad su trebali pronaći toliko hrvatskih riječi kojima bi izrekli sve finese koje je, s obzirom na praznovjerje, poznavao hebrejski jezik. To pak znači da su ove prakse bilo vrlo raširene i prilično prisutne u narodu ili je narod s njima često dolazio u kontakt.

Na prvom je mjestu žrtvovanje djece, što je bio čest kult u okolnih naroda koji su štovali različita božanstva. Na drugom je mjestu navedeno „gatanje”, to jest određivanje budućnosti što se često činilo nekom vrstom ždrijeba ili na druge načine. Danas bi se u tome moglo primjerice prepoznati gatanje putem izvlačenja karti. Potom se spominje „čaranje”, a time se prevodi hebrejska riječ koja može označavati i proricanje temeljem prirodnih pojava, ali i izgovaranje magičnih riječi, to jest nekih formula koje su trebale imati točno određeni učinak. U tome bi se moglo prepoznati danas proricanje uz pomoć pojava na nebu ili pak postizanje nečega pomoću točno određene radnje. Primjerice, ako se kaže da se, vidjevši dimnjačara, treba uhvatiti za gumb. Sličan je tomu i izraz „čarobnjaštvo” koji u hebrejskom tekstu označava traženje ili davanje znakova pomoću kojih se proriče budućnost.

Ponekad se to činilo uz pomoć promatranja sadržaja pehara, slično današnjem gledanju u šalicu kave.

Nakon toga spominje se „bajanje” koje se spominje i u psalmima (usp.

Ps 58,6). U Knjizi proroka Izaije ista hebrejska riječ prevodi se riječju „zaklinjanje” (usp. Iz 47,9.12) što je i ondje osuđeno. U korijenu je te riječi neka vrsta spajanja, združivanja, sklapanja, ali nije jasno koja bi to točno praksa bila.

Na kraju se spominje zazivanje duhova i duša predaka ili obraćanje pokojnicima. Riječ je o praksi koja je očito postojala, ali je bila izričito zabranjena.

Zbog pozivanja pokojnika Bog je kralja Šaula konačno odbacio i predao kraljevstvo Davidu, a Šaul je poginuo (usp.

1 Sam 28,3-25). Što umjesto praznovjerja?

Zabrane poput ove koja se nalazi u Ponovljenom zakonu ne bi postojale da ovakve prakse nisu bile posebna kušnja za Izraelce. Zbog toga ih Bog najprije upozorava da bi činima praznovjerja na

Objavljena monografija Marija Belošević/SR

GÖPPINGEN I GEISLINGEN – Prigodom proslave 50. obljetnice djelovanja Hrvatskih katoličkih zajednica Göppingen i Geislingen objavljena je monografija Zajedno u vjeri – Zusammen im Glauben 19682018., u nakladi Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi i spomenute zajednice, a uredila ju je Marija Belošević koja je autorica većine teksta i fotografija.

Nakon uvodnoga slova voditelja zajednica fra Ivice Jurišića, slijede pozdravi i čestitke, a u prvom poglavlju monografije naslovljenom „Povijest koja se ne zaboravlja” donesen je sažeti prikaz masovnijega dolaska Hrvata na područje Zajednica, te sjećanja onih koji su stigli među prvima i još uvijek tu žive.

Drugo poglavlje donosi životopise dušobrižnika koji su djelovali u ovim Zajednicama od njezina osnivanja do danas, te popis svećenika koji su bili na ispomoći ili propovijedali u različitim prigodama. „U mjesnoj Crkvi” naslov je trećega poglavlja u kojemu je dat sažeti osvrt na brojčano stanje vjernika stranaca u biskupiji među kojima hrvatski vjernici zauzimaju drugo mjesto odmah nakon Talijana. Ovaj dio donosi i brojčane podatke za Dekanat Göppingen-Geislingen. U ovom dijelu donosi se i osvrt na tijek stvaranja novih Zajednica drugoga materinskoga 16 svjetl ori jeci . ba

jezika, te konkretni koraci nastanka dviju zajednica. Četvrto poglavlje „Hod dug pola stoljeća” daje prikaz pola stoljetnoga djelovanja ovih zajednica donoseći statističke podatke o sakramentalnom

životu, hodočašćima, vjeronauku, obiteljskom pastoralu, socijalnoj službi i socijalnoj zauzetosti. Obrađen je i dio vezan uz pomoć koju je HKM prikupljala tijekom Domovinskoga rata. O proslavi 10. obljetnice HKM pokrenuto je glasilo, koje izlazi danas, pa je i taj dio našao svoje mjesto u monografiji. Tu je i osvrt na Euharistijski kongres hrvatskih

vjernika u biskupiji kao i kraći zapisi o gostovanjima, predavanjima i drugim kulturnim događanjima.

Peto poglavlje obrađuje „Novi val doseljavanja” koji bilježi da je u odnosu na 2013. godinu broj vjernika u zajednicama povećan više nego duplo. Najviše ih dolazi s područja Slavonije, ali su zastupljeni skoro svi dijelovi Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Šesto poglavlje „Zajednice danas” predstavlja statistiku za 2018. godinu, pregled aktivnosti u jubilarnoj godini, te popis suradnika u pastoralu i članova Pastoralnoga vijeća obje Zajednice.

Sedmo poglavlje naslovljeno je „Otvoreni životu u zajedništvu”, a predstavlja obitelji s više djece: Bednjički (10), Rajić (6), Katić (6), Perković (5), Tadić (4).

U poglavlju „Kulturno-obrazovno-sportski život” predstavljene su i udruge koje djeluju u okviru Zajednica ili s njima usko surađuju. „Crkvi, narodu, zajednici” naslov je osmoga poglavlja u kojemu je predstavljena Marija od Bosne koja je obilježila ovaj kraj u drugoj polovici 14. stoljeća, a spomen na nju živi i danas. Također su predstavljeni i pojedini članovi koji sudjeluju u životu zajednica. Poglavlje završava pjesmama Drage Spataro i Marije Maje Perković.

Posljednje poglavlje donosi osvrt na proslavu zlatnoga jubileja. U prijevodu mr. Joze Bešlića na njemački jezik, monografija donosi prikaz proslave jubileja, te sažetak povijesnoga hoda Zajednica.

Nova knjiga fra Ike Skoke Svjetlo riječi

MOSTAR – Nedavno je iz tiska izašla nova knjiga fra Ike Skoke pod naslovom Bližnji i ja. Nakladnik je PRESSUM Sveučilišta u Mostaru, na kojemu je djelatan i autor fra Iko. Knjiga sadrži 115 kolumni koje je autor objavljivao u Večernjem listu u proteklih osam godina, od 2010. do 2018. godine. Recenzenti ovoga djela su fra Ante Marić i fra Ivan Ševo. Priloge je lektorirala Viktorija Kolak, a korigirali Mladen Dragičević, Marinko Filipović, Mario Kvesić, Jakov Jure Nikolić, Ante Radoš i Danijel Sentić. Računalnu pripremu uradio je prof. Jozo Kraljević.

Korice knjige s temom Vjerovanje osvjetljava i najveću tamu osmislio je prof. Stjepan Skoko. Knjiga je tiskana Nagrada talijanskim obiteljima Svjetlo riječi

RIM – Italija je tijekom zadnjih nekoliko godina suočena s populacijskom krizom, stoga vlada planira dodijeliti u posjed zemlju roditeljima koji imaju barem troje djece, a to će raspodijeliti do 2021. godine. Ovakvim načinom bi se istovremeno riješila dva problema – porast populacije i briga države o svojim posjedima.

Obitelji koje se odluče prihvatiti ovu inicijativu imat će pravo zemlju držati u svome vlasništvu kroz sljede-

u franjevačkoj tiskari Fram Ziral u Mostaru.

Recenzent fra Ivan Ševo između ostaloga istaknuo je: „Dakako, iz religijsko-filozofskih razmišljanja u ovoj knjizi proizlazi da su istinski susret, kao i istinska spoznaja, barem što se čovjeka tiče, mogući jedino u ljubavi.” Fra Ante Marić pak svoju je recenziju zaključio riječima: „Slagao je Autor, kamen po kamen sagradio kuću. Zrno po zrno skupljao i kruh dobar ispekao.“ Fra Iko Skoko svoju novu knjigu posvetio je svojoj učiteljici Mili Kovač, svojim nastavnicima u Vitini te profesorima i odgojiteljima u Visokom, na Humcu, Sarajevu, Bologni i Zagrebu.

Autor fra Iko Skoko svećenik je i franjevac Provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije sa sjedištem u Mostaru.

Doktorat je obranio 2005. godine na

Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Danas je djelatan kao predavač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Također, od 2015. godine obavlja službu generalnoga vizitatora Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

ćih 20 godina što bi više značilo da je ta zemlja iznajmljena, a ne darovana.

Prema podacima Coldirette, udruženja talijanskih poljoprivrednih tvrtki, država posjeduje oko 1,2 milijuna hektara poljoprivrednoga zemljišta vrijednoga oko deset milijardi eura.

Nedavna istraživanja su pokazala kako Italija ima najnižu stopu nataliteta u Europi. Od 2008. godine, kada je stopa dosegnula vrhunac od 9,8 rođenih na tisuću stanovnika, svake se godine bilježi pad. Stopa nataliteta je u 2017. godini iznosila 7,6 rođenih

na tisuću stanovnika. Tako je te godine registrirano samo oko 464 tisuća novih beba koje bi u narednih nekoliko godina mogle napustiti zemlju, te će tako ostati pretežno starije stanovništvo.

Ministar poljoprivrede Gian Marco Centinaio je istaknuo: „Kažu da Talijani imaju malo djece i da je po tom pitanju potrebno nešto poduzeti. Stoga Ministarstvo želi dati svoj doprinos, osobito u korist ruralnih područja gdje obitelji još uvijek žive s djecom.” Ovaj doprinos pod nazivom Zemlja za djecu trenutno se nudi samo bračnim parovima koji su državljani Italije. Svaki stranac koji želi sudjelovati u inicijativi, trebao bi ovdje živjeti najmanje deset godina.

Vrijeme će pokazati koliko će ponuda biti prihvaćena i uspješna, ali lokalna uprava također ističe da se moraju riješiti i brojna druga pitanja kao što su nezaposlenost, nedostatak državnih naknada ili briga o roditeljima koji su zaposleni, kako bi se Talijani odlučili na širenje svojih obitelji. vel j a č a 2019.

17

O

smanlije su samostane u Ljubuškom i Mostaru uništili 1563. godine. Ljubuški su se fratri tada priključili samostanu Bosne Srebrene u Zaostrogu i odatle posluživali preostale katolike na području prijašnjega samostana u Ljubuškom.

Mostarski su fratri nekoliko godina boravili u samostanima u Imotskom i Makarskoj da bi početkom 17. stoljeća podigli samostan u Živogošću i odatle posluživali preostale katolike prijašnjega mostarskog samostanskog područja.

Od 1700. godine Hercegovinu preuzima kreševski samostan sve do 1844. godine kada se hercegovački franjevci praktično odvajaju od bosanskih. To je bila posljednja dioba Bosne Srebrene.

Do podjele je došlo iz praktičnih, političkih i crkvenih razloga.

Uništenjem samostana i crkava u 16. stoljeću, u Hercegovini nije više bilo ni jednoga čvrstog crkvenog objekta.

Fra Radoslav Glavaš opisuje to ovako: „Nigdje crkve, da se svome Bogu pomoliš, nego vedro nebo, – da, koji kitnjasti hrast u zabitnoj šumi, to je bio hram, gdje je Hercegovac svoje potrebe prikazivao Bogu, gdje je sa strahom slušao riječ Božju i krijepio dušu svoju svetotajstvima vjere (...) Sedam osam župnih kuća, koje su naličile više seoskim kućarama, nego li pristojnim župnim stanovima, to je bilo sve, što je imala Hercegovina.” Kreševski je samostan bio matična kuća hercegovačkih fratara. Najbliža crkva za cijelu Hercegovinu bila je u Kreševu, udaljena oko tri dana hoda. Kada oboli koji župnik u Hercegovini, kreševski samostan nije mu uvijek mogao poslati zamjenu pa su vjernici ostajali i po nekoliko mjeseci bez svećenika. Župe u Hercegovini bile su glavni izvor prihoda od kojih se kreševski samostan, iako najsiromašniji u Bosni, ipak mogao uzdržavati. Sva tri samostana u Bosni brinuli su se za odgoj i školovanje pomlatka, za materijalne i 18 svjetl ori jeci . ba

Franjevci među svojim pukom

Odvajanje Hercegovine y fra Anđelko BARUN barun.andjelko@gmail.com

Područje današnje Hercegovine još od 14. stoljeća pastoralno su posluživali franjevci Bosne Srebrene, ponajprije iz svojih samostana u Stonu i Slanom, zatim iz samostana u Hercegovini: Konjicu, Mostaru, Ljubuškom i Novom na Neretvi. pastoralne potrebe svoje kustodije, za plaćanje nameta i poreza državnim vlastima. Bez župa u Hercegovini kreševski bi samostan ostao s tri župe od kojih su prihodi, kako kaže Strukić, „tako neznatni, da se njima ne mogu ni troškovi za crkvene svijeće namiriti, a kamo l’ da se hrane redovnici, drže sluge, isplaćuju samostanski i obći troškovi”.

Glavna prepreka za diobu bio je ipak generalni ministar Reda. Činilo mu se da nekoć prostranu provinciju, svedenu na granice Bosne i Hercegovine pod istim režimom, ne treba dalje dijeliti. Za gradnju novoga samostana trebalo je dobiti i ferman iz Carigrada, i za to je trebalo mnogo novca. I pored svih tih teškoća i prepreka, razumljivo je i opravdano nastojanje hercegovačkih franjevca sagraditi samostan i crkvu u Hercegovini i razmišljanje o odvajanju od Kreševa pa i od Bosne Srebrene.

Političke i crkvene prilike u Hercegovini bile su povoljne za diobu. Osnivanjem Hercegovačkoga pašaluka 1832. godine, Hercegovina je na državnoj

razini odvojena od Bosne. Na čelu Hercegovačkoga pašaluka postavljen je moćni gospodar Hercegovine Ali-paša Rizvanbegović koji je radio na tome da se Hercegovina i crkveno odijeli od Bosne.

Jedno od rješenja sukoba Barišića i bosanskih fratara naslućivalo se u podjeli Apostolskoga vikarijata na bosanski i hercegovački. To se stvarno i dogodilo. Kada je konačno na sudu u Carigradu 24. ožujka 1846. godine biskup Barišić, na mig iz Rima, podnio ostavku na službi apostolskoga vikara u Bosni i na upravi provincijom Bosnom Srebrenom, Sveta je Stolica uspostavila Apostolski vikarijat u Hercegovini i postavila za njezina prvog apostolskog vikara fra Rafu Barišića. Tako se Hercegovina i crkveno odijelila od Bosne. Biskup je Barišić zajedno s hercegovačkim fratrima radio i na odvajanju hercegovačkih fratara od bosanskih. U drugoj polovini 19. stoljeća lakše se i brže dolazilo i do dozvola iz Carigrada za gradnju samostana i crkava u Bosni i Hercegovini. Sve

Putopis

Kako je samo lijepo Kreševo! y Štefanija (Štefa) JURKIĆ

K

oliko sam puta htio skupiti čeda tvoja, kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila... Koliko je tuge bilo u očima Isusovim, dok je govorio ove riječi. Mislio je na oholi Jeruzalem, koji nije htio da se odazove Njegovu zovu.

U Kreševu toliko puta padoše mi na pamet ove Isusove riječi. Upravo kao pilići stisnuli su se tamni kreševski krovovi pod okrilje bijeloga svetišta na brežuljku. Ovi su krovovi Isusovi krovovi, na svima je križ. Čini se, da su svi pošli za onim sjajnim križem na svetištu i zaustaviše se, da otpočinu.

Kako je lijepo to malo Kreševo!

Opasno je reći malome djetetu, kako je lijepo, opasno je, ako ga upozoriš, kolika je draž u njegovu nevinom pogledu, u prenježnim pokretima njegova maloga tijela. Može biti da je isto tako opasno, kada bi tko upozorio čedne i ponizne kreševske žene i djevojke, da je toliko ritma i ljepote u njihovu pobožnom držanju u crkvi, u njihovim uzdignutim rukama, u kojima titra svjetlo malih žutih voštanica.

Može biti da onda njihova molitva ne bi više bila tako neposredna i usrdna, može biti da bi nestalo one ponizne ozbiljnosti s njihovih lica i ruke se njihove ne bi više širile i dizale onakvom divnom jednostavnosti. Ali srećom, malo dijete tako brzo zaboravi riječi odraslih, 20 svjetl ori jeci . ba

a često puta ih i ne razumije. Kreševske žene i djevojke samo su simbol onoga jednostavnoga kršćanskoga života, o kojemu hoću da pišem. Često se čuje kako je Kreševo gradić koji lagano izumire. Jest, istina je, ima krovova iz kojih više ne izlazi dim, ali čudnovato, ja sam neprestano osjećala kako je baš u ovome gradiću vrelo života, kako iz onih jednostavnih domova struji velika životna snaga. Pa da ima u Kreševu još više pustih domova, još više zatvorenih vratnica koje se nikako ne otvaraju, ja bih opet ustvrdila protivno.

Pa da i opusti Kreševo – neka – neka se izlije iz ovoga dubokoga zdenca pravoga kršćanstva jaki mlaz vjere i neka natopi osušena tla. Neka se raziđu po svijetu djeca ovih majki, koje su nosile na tijelu svojemu znak križa. To je i svrha zdenca vode žive.

Neopisivo je bilo moje oduševljenje kada sam prvi put pribivala jednoj pobožnosti u kreševskoj samostanskoj crkvi na brežuljku. Bila je to svibanjska pobožnost, jedna od posljednjih.

Prostrana vrata što vode u crkvu, tiho su se otvarala i zatvarala, crkva se gotovo nečujno punila. Premda sam bila jedina strana među njima, koji se svi međusobno poznaju, nisam ni vidjela ni osjetila nijednoga zajedljivoga pogleda. Prvo što me je zadivilo, bijaše

ona tako duboko izražena spoznaja Božje prisutnosti. Svu me je obuhvatilo čudno nekakvo uzbuđenje. Odjednom mi se učinilo, da je sva sadašnjost negdje utrnula i da se nalazim usred daleke prošlosti. Ovo su katakombe, ovo su vjernici koji u opasnosti vlastitoga života dohrliše ovamo, da nađu utjehe i snage. Kod oltara starac svećenik čita tako ozbiljne riječi o smrti i vječnosti.

Tu ozbiljnost i težinu ublažuje samo vedri lik Nebeske Kraljice koji se pojavljuje u njegovim riječima. Kada se na oltaru ukazao Bog pod prilikama bijele hostije, u svačijoj ruci zasja malo svjetlo. Djeca su palila tanke voštanice na plamenu svojih baka, a i svijetle njihove glave dobiše onda sjajan obrub.

Samo je moja ruka bila prazna i činilo mi se da sam izopćena iz ove zadruge, iz ovoga uskoga veza, što je nastao sada između Boga na oltaru, ovih živih ovdje i svih mrtvih. Jer svjetla se pale za drage i mile pokojnike. Suze mi napuniše oči, jer sam osjećala koliki je jaz između moje duše kroz koju prohujaše toliki vjetrovi svakojakih sumnja i strasti modernoga poganstva i ovih jednostavnih duša ovdje. U isti mah zahvaljivala sam Providnosti što me je dovela upravo ovamo.

Svaki je dan u Kreševu nosio za me jedno otkrivenje. Polagano sam prodirala u dušu ovoga gradića i dolazila do spoznaje da Kreševo uopće nije obično ljudsko naselje. Nisu se ljudi zbili u ovaj gorski klanac, samo da očuvaju od neprijatelja život i imanje svoje.

Kao straža postaviše se tamni krovovi na ulazu klanca i poredaše se uokolo da očuvaju Boga svoga u svojoj sredini. Ti krovovi stražu straže već kroz vjekove, od onih prvih dana, kada brat bosanskoga kralja, a gospodar grada povrh Kreševa, podiže crkvu na istom mjestu na kome je i danas.

O, da se tako Jeruzalem odazvao pozivu Mesije pa da ga je zaštitio u svojim zidinama! Možda bi još i danas stajao u istome i još u većem sjaju, a hram njegov

Reportaža

VAREŠKO RUDNO BLAGO

ZLATNA DOLINA Ima nešto u čovjeku što ga tjera da se divi rudaru i da herojima drži metalce koji kale čelik i kuju željezo. Ako mene pitate, ima nešto mistično u dubini zemlje što se izvlači na danje svjetlo i ognjem pretapa u kovinu

22 svjetl ori jeci . ba

N

y Nikolina MARČIĆ nikolina@svjetlorijeci.ba Napuštena zgrada nekadašnje željezare, stare radničke barake i napušteni, nekada poslovni objekti dočekuju sve posjetitelje na ulazu u Vareš. Svi oni su u zadnjem ratu devastirani i takvi ostali, valjda za uspomenu i dugo sjećanje.

Samo je Angelina Jolie došla, snimila nekoliko scena i oživila filmska sjećanja svih Varešana, kako onih u Varešu i okolici tako i onih diljem svijeta. Namjerno kažem filmska sjećanja jer sve ono što se događalo prije rata, za vrijeme njegova trajanja i nakon završetka do danas u Varešu jest jedan film sa stvarnim i nimalo dodanim likovima i događajima, a kako sada stvari stoje, taj se film nije završio nego se stalno snimaju nastavci. Koliko će ih biti, nitko ne zna, ali da se nešto u Varešu događa, to već svi znaju.

I uvijek se nešto događalo. Dogodio se rat koji je Vareš itekako osjetio, stanovnici su otišli u izbjeglištvo pa se nakon nekoliko godina vratili i započeli novi život u vjeri i nadi da će budućnost biti svijetla. Bilo je lijepo i dobro, a onda opet drugi oblik izbjeglištva. Odoše sada ljudi i sa sobom vode cijele obitelji trbuhom za kruhom. I ostade tako Vareš prazan i sumoran sa svojih devet tisuća stanovnika. A nekoć ih bijaše 22 tisuće. I ono malo što ih je ostalo ušuškano je u svojim domovima, a vidiš tek poneko dijete kako ide u školu ili iz nje i, naravno, čuješ zvukove automobila vel j a č a 2 019.

23

Samotno mjesto

Opasna igra na sigurno Praznovjerje je dvostruko lažno – ono je istovremeno i lažna vjera i lažna znanost. Sliči vjeri jer se vjeruje u nešto nevidljivo, daleko ili blisko, ali svakako neuhvatljivo. Sliči znanosti jer ima svoje procedure, postupke i pravila kojima možemo ovladati silama što tobože upravljaju našim životima.

Vapaj za sigurnošću

y Boris BECK boris.beck.735

U

našim životima ima čudnih slučajeva, neobičnih podudarnosti i neshvatljivih okolnosti. Lako ćete mi povjerovati da zna biti tjedana kad mi baš ništa ne ide: poslovi mi propadaju, izdavači odbijaju rukopise, leđa probadaju, glavobolja rastura. A onda odjednom, iz čista mira, kralježnica se ispravi, ministarstvo dodijeli stipendiju, izdavač ponudi ugovor i migrena se raspline. Zar se to ne može lijepo objasniti utjecajem Merkura, toga horoskopskog znaka koji regulira pisanje, zdravlje, poslove i prihode? Nakon što je bio u nepovoljnom aspektu premjestio se na nebu i, eto, sve se sredilo.

Naravno, dok opet ne regresira... kao i Venera, Mars ili Saturn.

Sudbina i druge tajne A što reći o nevjerojatnim nesretnim slučajevima, kada netko koga poznajemo zaspi za volanom i otvori oči u potpuno 28 svjetl ori jeci . ba

broj kao i na vašem roditeljskom domu, ili da se bivši vlasnik zvao poput vašega oca, ili da je stan na istom katu na kojem ste već živjeli? Nije li očekivano da ljudi u takvim slučajevima pomisle da brojevi i imena imaju neku tajnu moć nad čovjekom i da bismo mogli proniknuti u njihovu tajnu?

A tu su i toliki očajnici koji tragaju za svojim izgubljenim bližnjima pa se obraćaju vidovnjacima što viskom prolaze iznad zemljovida, pokušavajući u njegovu njihanju i kruženju očitati neki podatak. I neizlječivi bolesnici koji svoje kronične i akutne bolesti, dosadne ili smrtonosne, nastoje izliječiti kod ljudi koji im šalju neku energiju ili jednostavno bulje u njih. Svijet je beskrajno naivan i nema toga kristala koji neće kupiti, magnetne narukvice koju neće navući, čaja koji neće popiti, tarot karte pred kojom neće zadrhtati.

uništenom vozilu pa iziđe iz njega bez ogrebotine? Ili, puno strašnije, kad na autoputu vozač strada jer se zabio u nadvožnjak ili parkirani kamion, iako su to jedini nadvožnjak i jedini kamion na stotinu kilometara? Zar čovjek i nehotice ne pomisli da je to sudbina?

Bog ne plaća svakoga prvog u mjesecu, njegovi su putovi zamršeniji i neshvatljiviji – ne može se njegov dolazak predvidjeti sigurnošću horoskopa, nego treba bdjeti jer ni dan ni čas nije poznat Pa one čudne sitnice, kad se doselite u novi stan pa shvatite da je to isti kućni

Britanski filozof i matematičar Bertrand Russell čudio se kako su horoskopi zauzeli maha u 20. stoljeću – on je pamtio kako ih prije Prvoga svjetskog rata gotovo nigdje nije bilo. A što bi tek sad rekao kad navečer ne možete naći nijedan televizijski kanal da vam netko ne gata iz karata, maše radiestezijskim instrumentima ili proriče iz datuma rođenja?

Međutim, nije proturječno da je u stoljeću znanosti zavladalo praznovjerje.

Nakon što se vjera izbacila kroz vrata, vratila se kroz prozor, ali kao karikatura. Jer čovjek koji izgubi vjeru ne prestaje vjerovati – samo što sada vjeruje u bilo što. Čovjek odgojen na znanosti i za nju, idealan je medij za praznovjerje. Jer on je obrazovan samo napola, toliko da zna da je vjera zaostala, ali ne toliko da zna što je znanost. Razlika između astronomije i astrologije nije mu jasna. Zna da je istina ono što se može dokazati, ali ne zna kako se nešto dokazuje. Zna da je istina logična, ali nitko ga nije poučio

Nova crkva nakon 100 godina Svjetlo riječi

ISTANBUL – U Istanbulu se kroz sljedeće dvije godine planira izgraditi prva nova crkva od 1923. godine i osnivanja Republike Turske. Početak radova planiran je početkom veljače u Yesilkoyu, dijelu Istanbula u blizini međunarodne zračne luke Ataturk.

Novi prostor za bogoslužje pripadat će Sirijskoj katoličkoj Crkvi čiji se predstavnik, patrijarhijski vikar za Istanbul i Ankaru, u utorak susreo s načelnikom Bakirkoya, jedne od gradskih općina na europskoj strani Istanbula. Tijekom sastanka patrijarhijskom vikaru formalno je uručena građevinska dozvola za crkvu koja bi trebala zadovoljiti potrebe 17 tisuća Asiraca, pripadnika Sirijske katoličke Crkve Antiohije koji žive u najvećem turskom gradu. Naime, napori za izgradnju bogoslužnoga prostora traju već deset godina, a ovo će biti prva povijesna turska crkva.

Prema informacijama, kapacitet nove crkve trebao bi iznositi oko 700 mjesta, a u planu je i gradnja parkirališta te kafića. Zanimljiva je činjenica kako je Sveti sinod Sirijske Crkve 1782. godine za patrijarha izabrao Ignacija Mihaela III. On je odmah pri proglašenju naglasio da je katolik, te da stupa u puno jedinstvo s Rimom. Priključio mu se i dio patrijarha, te je tako osnovana Sirijska katolička Crkva.

30 svjetl ori jeci . ba

Ubijeno 40 misionara Svjetlo riječi

SVIJET – Tijekom 2018. godine ubijeno je ukupno 40 katoličkih vjerskih službenika, što je gotovo dvostruko više nego 2017. godine – stoji u izvještaju katoličke novinske agencije Fides. Većinu ubijenih misionara čine svećenici, njih ukupno 35. Najviše ih je stradalo u Africi. I ovaj su put mnogi bili žrtve pljačkaša u zemljama u kojima vlada siromaštvo i nasilje, gdje je vlast oslabljena korupcijom, a religija se zloupotrebljava.

Thérese Deshade Kapangala, iz Demokratske Republike Kongo, imala je samo 24 godine i pripremala se za postulaturu u kongregaciji sestara Svete obitelji. Ubijena je u siječnju ove godine tijekom nasilnog gušenja prosvjeda protiv Predsjednika te zemlje. Thérese je pogođena dok je svojim tijelom pokušavala zaštititi jedno dijete.

Svećenike Josepha Gora i Felixa Tyolahu 24. su travnja, u središnjem dijelu Nigerije, na granici većinski muslimanskog sjevera i većinski kršćanskog juga, ubili džihadisti. Jutarnja sveta misa je tek bila započela i vjernici su još uvijek ulazili u crkvu kada su naoružani muškarci na njih otvorili paljbu

iz vatrenoga oružja. Smrtno je stradalo ukupno devetnaest ljudi.

Meksički svećenik Juan Miguel Contreras García u večernjim je satima 20. travnja slavio svetu misu u župi sv. Pija iz Pietrelcine u Tlajomulcu, u meksičkoj državi Jalisco. U spomenutu je župu došao na mjesto svećenika kojem su prijetili smrću. Nakon slavlja svete mise uputio se u sakristiju. Ubrzo nakon toga u crkvu je upao naoružani muškarac koji je Juana Miguela, našavši ga u sakristiji, usmrtio hicima iz vatrenoga oružja. Svećenik je imao samo 33 godine. Španjolski isusovac Carlos Riudavets Montes ove je godine pronađen mrtav, vezan i sa znakovima nasilja na tijelu. Imao je 75 godina, a posvećivao se školovanju domorodaca u plemenskim zajednicama peruanske Amazonije. Obrazovao je stotine vođa autohtonih zajednica te bio potpuno posvećen svojoj misiji i uvijek na raspolaganju.

Ono što je zajedničko misionarima koji su dali svoj život, a koje agencija Fides spominje u svom izvještaju za 2018. godinu, jest svjedočanstvo evanđeoske ljubavi i služenja svima, hrabrost i ostajanje uz povjereni narod usred opasnosti te vjernost primljenom poslanju.

O radosti življenja

U što vjeruješ? „Što vjerujete?” upitam sudionike na jednoj radionici o promjenama. Razmatramo kako stvarati pozitivne promjene u životu i kako se nositi s onim životnim promjenama koje nisu baš ugodne ili željene. „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje...” y Tatiana Tajči CAMERON tatianatajci

N

ekoliko sudionika odmah počne recitirati. „Vjerujem da je Isus put, istina i život”, doda netko drugi. „U redu. Što još vjerujete?” pitam ih i potaknem da mi opišu neka druga uvjerenja.

Na primjer: „Vjerujem da je dobro jače od zla” ili osobne prirode: „Vjerujem da sam dobar čovjek”. „Brzopleta sam” ili „Uvijek nešto krivo napravim” također su primjeri uvjerenja koje, kad ih dugo i često ponavljamo, postaju dio onoga u što vjerujemo o sebi i svojim navikama.

Svatko od nas od malena izgrađuje osobna uvjerenja. Osim znanstvene literature koja objašnjava na koji način mozak prikuplja i organizira informacije u neuronske čvorove i plastičnost moždanih stanica koja nam omogućuje da promijenimo mišljenje, svatko od nas ima neko osobno iskustvo s procesom učenja i razvijanja vjere. Možda smo to iskusili prilikom odgajanja djece ili se iz vlastitoga djetinjstva možemo prisjetiti na koji način smo stekli neka uvjerenja. Koliko puta smo tvrdoglavo uvjeravali i sebe i druge da smo u pravu. „Dala bih svoju desnu ruku, ako to nije 32 svjetl ori jeci . ba

tako!” često znamo reći. Uvjerenja koje postupno usvajamo nakon nekoga vremena ponavljanja prihvatimo kao istinu i postaju dio onoga u što vjerujemo. „Oprostite što vas nije pozdravio, on je jako sramežljiv”, ispričava se jedna mama zbog svoga sina koji se skriva u njezinu zagrljaju. „Možda nije sramežljiv, možda je samo umoran”, primijetim i kažem mu da je sve OK, da ne mora sa mnom razgovarati ako to ne želi. Kada kao djeca dovoljno puta čujemo da smo „sramežljivi”, onda i sami počinjemo u to vjerovati. Nakon nekoga vremena podesimo i svoje ponašanje prema tom uvjerenju. „Kako si tako glupa, pa da ne razumiješ taj jednostavan zadatak?!” roditelj zna reći djetetu kojemu ne ide zadaća.

Razgovarala sam s puno odraslih koji su odgajani u uvjerenju da su glupi i prihvaćajući to uvjerenje, nisu ni pokušavali promijeniti ga. Šteta je dijete od malena „zarobiti” u neko uvjerenje koje mu onda postane prepreka u otkrivanju svoje prave osobine i sposobnosti.

„Od tebe nikada neće ništa postati!

Završit ćeš u zatvoru kao i tvoj otac!” bile su riječi tete maloga Daquana kad je imao samo dvanaest godina. Društvo i rođaci odvukli su ga u bandu koja je prodavala drogu, provaljivala i pokradala aute i kuće. Vjerovao im je jer su bili njegova škvadra – ljudi koje je volio, koji su voljeli njega i bili mu podrška kad je bio osamljen i bez roditeljske skrbi. Uvjerili su ga da je životni put koji su mu oni otvorili dobar: pun zlatnih lančića, skupih automobila i glamuroznih zabava. No, kad ga je policija uhitila i privela u stanicu na ispitivanje i kad se nakon toga prisjetio onih riječi svoje tetke, znao je da su njegova uvjerenja drukčija. „Ja nisam nitkov. I ne želim to biti”, rekao je sam sebi i potražio pomoć od trenera košarke s kojim je provodio poslijepodneva nakon nastave. „Moja uvjerenja su se kosila s uvjerenjima mojih rođaka koji su mi otežavali odluku da se posvetim učenju i napravim nešto od sebe. Svaki put kad bih prošao kraj njih na cesti ispred kuće, dobacili bi mi da se trebam prisjetiti tko sam i gdje mi je mjesto. Trener mi je pomogao da vjerujem da Bog ima za mene drukčiji plan.” Nakon par godina Daquan je upisao koledž – što nitko iz njegove obitelji do tada nije postigao.

Ono što vjerujemo o sebi utječe na naše odluke i poteze te nam uvjetuje životni put na kojem se onda nađemo.

Kad vjerujemo da nas sam Bog podržava u nastojanjima da promijenimo sudbinu koju nam sredina nameće ili pokušava skrojiti, prekidamo uspostavljene neurološke čvorove u mozgu i time što mislimo nove, pozitivne misli stvaramo nova konstruktivna uvjerenja i novu realnost. Predajemo svoje predrasude (i one koje su nam drugi usadili) Bogu i postajemo „glina u Njegovim rukama”.

Stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, pa tako i nas samih, usadio je u nas DNK, u našu dušu i svijest spoznaju o istini – pored ostaloga i istinu o tome tko smo i što smo.

Minima varia mali razgovori s vremenom Ivan Bubalo Nova autorska knjiga profesora filozofije Ivana Bubala predstavlja zbirku kraćih tekstova o raznim pitanjima koji su ranije objavljeni u različitim publikacijama. Neke od njih mogli ste čitati u reviji Svjetlo riječi.

Drugo, prošireno izdanje u nakladi FMC Svjetlo riječi poručite pozivom na broj telefona +387/33 726 200. „Iza briljantnih analiza najmučnijih pitanja vremena tinja tiha patnja zbog nemoći uma pred brutalnošću bezumlja, ali također klija nada da um neće biti konačno poražen ni zbilja svijeta i života reducirana na kvantitativno i trenutačno poželjno.” – Mirko Jozić

MARIJIN DVOR Dominika Prejdová Kratki roman Dominike Prejdove zanimljiv je kao dokument o dramatičnim zbivanjima tijekom opsade Sarajeva i o rušenju jednoga pluralnoga društva, izgrađenoga trudom zajednice te voljom i ljubavlju pojedinaca.

Svjedočanstvo je to opsade Sarajeva s izrazitim literarnim darom.

Originalno i neponovljivo intimno svjedočanstvo o povijesti jednoga grada. „To je storija o nepovratnosti i nepopravljivosti kao usudu pojedinaca. Prejdova je otvorila jedan prozor prema Gradu i svijetu, otvorivši u isti mah i sebe.” – Valerijan Žujo

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

Fra Kazimir (Anto) Rehlicki (1932. – 2018.)

Fra Ivan Pervan (1957. – 2018.)

27. 2. 2004. – fra Stipo Pavličević 23. 2. 2008. – fra Pavo Obrdalj

U rane sate Badnjega predvečerja, u Slavonskom Brodu, u 87. godini života preminuo je fra Kazimir Rehlicki.

Rođen je 7. listopada u selu Modran, župa Plehan, od oca Josipa-Joze i majke Teofile r. Šilikević. Kršten je na Plehanu 9. listopada 1932. godine pod krsnim imenom Anto. Po završetku osnovne škole na Plehanu, 1943. upisuje Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je 1949., a svečane zavjete položio 1955 godine. Teološki studij je završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a potom je, 1958. zaređen za svećenika. Godine 2008. proslavio je zlatni jubilej na Plehanu, a prošle godine i dijamantni.

Za vrijeme svoga svećeničkog i redovničkog djelovanja fra Kazimir je služio kao župni vikar u Busovači, Žeravcu, Sivši, Podhumu i Foči, kao samostanski vikar u samostanu u Tuzli i na Plehanu, te kao župnik u Sivši, Žeravcu, Ljubunčiću, Koraću i Sivši. Nakon rata, do jeseni 2017. služio je u Sivši odakle je premješten na Plehan. U listopadu 2018. započeli su veći zdravstveni problemi u funkcioniranju srca i krvnih žila. Na Badnju večer iste godine.

Sahranjen je 28. prosinca 2018. godine u samostanskom groblju na Plehanu.

Sprovodne obrede je predvodio domaći gvardijan fra Anto Tomas, a sprovodnu misu uz lijes pokojnika u župnoj crkvi sv. Marka provincijal fra Jozo Marinčić.

Suslavilo je tridesetak svećenika i redovnika među kojima je i nećak pokojnika o.

Anto Lozuk, isusovac na službi u Beogradu. Uz mnogobrojne vjernike, sudjelovale su i brojne redovnice među kojima je i pokojnikova sestra s. Antonija Rehlicki iz Družbe Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije.

U nedjelju, 30. prosinca 2018. godine, nakon teške bolesti u Novom Šeheru je preminuo franjevac Bosne Srebrene fra Ivan Pervan.

Fra Ivan je rođen 16. prosinca 1957. u mjestu Strupina, župa Novi Šeher, od roditelja Marka i Marije r. Marinović. Redovnički habit je obukao 1977. u Visokom, a svečane redovničke zavjete položio 1983. u Sarajevu gdje je iste godine zaređen i za svećenika.

Obnašao je službe župnoga vikara u župama Lepenica, Brajkovići, Kreševo, Busovača, Novi Šeher i Fojnica, a službu župnika u župama Kiseljak, Gračac i Doljani. Službu gvardijana samostana u Kreševu je vršio od 2006. do 2012. godine.

Ispraćaj pokojnika bio je 1. siječnja u crkvi sv. Ilije u Novom Šeheru, a istoga je dana slavljena i misa zadušnica u samostanskoj crkvi u Kreševu, a ukop je obavljen na fratarskom groblju Ograđe. Uz koncelebraciju brojnih svećenika, svetu je misu u Kreševu predvodio nadbiskup vrhbosanski Vinko kard. Puljić govoreći o fra Ivanu kao dobrom svećeniku i čovjeku koji je svoja vrata i srce otvarao svim ljudima gdje god je bio i bez obzira na vjeru ili naciju. Osim kardinala i provincijal provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić je istaknuo fra Ivanovu hrabrost i izdašnost koju su posebno osjetili najmanji i obespravljeni.

Svojim djelovanjem i spontanošću stekao je status “žive legende” kiseljačkoga i kreševskog kraja, a narod ga je od milja zvao Dživa.

8. 2. 2009. – fra Željko Jurišić 18. 2. 2013. – fra Vinko Petrović Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

34 svjetl ori jeci . ba

20. 2. 2014. – fra Franjo Josipović 10. 2. 2017. – fra Mladen Ravnjak

Fra Tvrtko (Slavko) Gujić (1934. – 2019.)

Fra Ivo Božić (1937. – 2019.)

U subotu, 5. siječnja u franjevačkom samostanu u Fojnici preminuo je fra Tvrtko Gujić, krsnim imenom Slavko.

Fra Tvrtko je rođen 28. listopada 1934. godine od oca Nikole i majke Lucije r.

Vujičić u mjestu Bakovići, župa Fojnica. Franjevački habit je obukao 1953. u Kraljevoj Sutjesci, a svečane zavjete položio 1957. u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1962. u Fojnici.

Obnašao je službu župnog vikara u Kraljevoj Sutjesci, te službu samostanskog i župnog vikara u župi i samostanu Jajce, a bio je i župni vikar u Uskoplju. Službu župnika je vršio u Doljanima, a službu voditelja Hrvatske katoličke misije u Canberri. Od 2002. godine do svoje smrti bio je župni vikar u Fojnici.

Fra Tvrtka će svi pamtiti kao dobrog, jednostavnog i pobožnog redovnika koji je volio svoje redovništvo i svećenički poziv. Ostat će upamćen i po svojoj glazbenoj nadarenosti i brojnim duhovnim popijevkama koje je skladao. Između ostaloga, jedna od njegovih vrlina bila je i ljubav prema siromasima. Bog mu je, između ostaloga, dao i veliku ljubav prema matematici, fizici, astronomiji i raznim tehničkim znanostima.

Zadnjih mjeseci se njegovo zdravlje pogoršalo. Prikovan za postelju strpljivo i s ljubavlju je podnosio svoj križ, a preminuo je okrijepljen svetim sakramentima i okružen svojom redovničkom braćom.

Sveta misa zadušnica slavljena je 7. siječnja u župnoj i samostanskoj crkvi Duha Svetoga u Fojnici, a nakon toga uslijedio je ukop na groblju Karauša u Fojnici.

U nedjelju, 13. siječnja 2019. godine, na blagdan Krštenja Gospodnjega u bolnici u Orašju preminuo je fra Ivo Božić, svećenik franjevac Bosne Srebrene. Fra Ivo je rođen 29. kolovoza 1937. godine u mjestu Orlovo Polje, župa Gornja Tramošnica, od oca Franje i majke Ruže rođ. Bošković. Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a studij teologije u Sarajevu.

Redovničko odijelo obukao je 1957. godine u Kraljevoj Sutjesci, a za svećenika je zaređen 1965. godine u Sarajevu. Cijeli svoj svećenički život je proveo u inozemstvu s njemačkim vjernicima. Bio je pastoralni pomoćnik u Düsseldorfu, zatim župni vikar u župama Essen, Bochum, Gelsenkirchen – Rotthausen, te kao župnik u župama Essen, Wehingen, Dailingen, Pfedelbach i Palling. Zadnje godine života proveo je u matičnom samostanu u Tolisi kao župni vikar.

Bio je dobar poznavatelj njemačkog jezika, godine 1972. položio je državni ispit za tumača i sudskog prevoditelja. S tim znanjem pomagao je našim brojnim iseljenicima u sređivanju papirologije kod njemačkih vlasti te poučavajući njemačkom jeziku.

Svjestan da ga napušta tjelesna snaga vratio se u svoju Tolisu i tu proveo posljednje dane svoga života. Ostat će zapamćen kao franjevac i svećenik vedra duha koji je sve do zadnjega trenutka hrabro svjedočio svoju vjeru i sačuvao nutarnju čvrstinu duha iako je zadnje vrijeme bio pritisnut bolešću.

Sveta misa zadušnica slavljena je 15. siječnja u samostanskoj i župnoj crkvi u Tolisi, a nakon toga uslijedio je ukop u samostanskom groblju.

vel j a č a 2019.

35

NECROLOGIUM BOSNAE ARGENTINAE

“Uskrsnuće probija zid smrti, onaj neprobojni zid između prolaznosti i raspadljivosti svijeta, s jedne strane, i vječnosti s druge strane. I zato se sav naš kršćanski život svodi, zapravo, na tu jednu jedinu temu, na uskrsnuće. Sva naša vjerska stremljenja, sve naše vjerske nade, sva naša očekivanja teže tom svom krajnjem cilju koji je uskrsnuće.” (iz uskrsne propovijedi fra Leona Kikića u Tuzli 1. travnja 2018. godine).

Fra Leon Kikić (1979. – 2019.)

U petak, 18. siječnja, nakon iznenadne i teške bolesti srca, preminuo je fra Leon Kikić, svećenik, franjevac Bosne Srebrene.

Fra Leon je rođen 10. prosinca 1979. godine u mjestu Šempeter pri Gorici, Republika Slovenija, od oca Adama i majke Sare r. Brčina. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Baškoj Vodi i Visokom. Redovničko odijelo je obukao u svojoj župi Drijenča 1999. godine, a svečane zavjete položio 2004. u Olovu. Filozofsko-teološki studij završio je 2006. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a iste godine je zaređen za svećenika. Potom je obnašao službu župnoga vikara u župi sv. Juraja u Vitezu nakon čega odlazi na postdiplomski studij iz dogmatsko-fundamentalne teologije na sveučilištu Comillas u Madridu gdje je 2010. godine magistrirao s temom Hacerse hombre perfecto según san Ireneo de Lyon. Na istom sveučilištu je 2011. završio doktoranstki studij, a sljedeće godine započeo pisati doktorsku disertaciju na temu La cristología de Olegario Gonzá de Cardedal. Godine 36 svjetl ori jeci . ba

2015. vraća se u provinciju i započinje službu profesora dogmatike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Ujedno je obavljao i službu samostanskoga vikara i ekonoma u samostanu sv. Pavla na Nedžarićima.

U nedjelju, 20. siječnja, u oratoriju sv. Pavla na Nedžarićima upriličena je misa zadušnica i ispraćaj fra Leonova tijela. Svetu misu je predvodio mons.

Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki uz koncelebraciju više od 70 svećenika. Propovijed je izrekao fra Mile Babić, gvardijan samostana.

Oproštaj gvardijana fra Mile Babića „Kada umre mlad čovjek u punoj fizičkoj i duhovnoj snazi, onda se treba zapitati: „Ima li tu i naše ljudske odgovornosti? Jesmo li dužni poštivati, ljubiti, čuvati i razvijati svoj vlastiti život, jer je život Božji dar?” Što je veći dar, to je i veća obveza da ga poštujemo, ljubimo i razvijamo. U franjevačkoj teološkoj misli, koju su razvili najveći franjevački

teolozi u srednjem vijeku, stalno se isticalo tri ljubavi: ljubav prema Bogu, prema bližnjemu i prema samom sebi.

Mi smo se nekako navikli na to, i sam sam takav, da je grijeh ugroziti i razarati tuđi život, a zaboravili smo da je grijeh ugroziti i svoj vlastiti. Moralni je imperativ, a to znači, to je bezuvjetna Božja zapovijed da moramo poštivati svačiji život, pa tako i vlastiti.

Naš fra Leon je bio obogaćenje za franjevačku zajednicu u svakom smislu.

Napisao je doktorsku radnju iz kristologije i jasno spoznao da kristologija kao znanost, kao nauk, kao teorija, mora biti u službi kristologije kao svakodnevne prakse, odnosno, mora biti u službi praktičnog nasljedovanja Isusa Krista. Što bolje nasljedujemo Isusa, to smo bolji kršćani. Fra Leon mi je praktično pokazao da postoji duhovno bratstvo o kojem je govorio Isus iz Nazareta, kada je svojoj Majci, obitelji i rodbini, odgovorio upirući prstom na svoje učenike: “Evo moje majke, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je i brat i sestra i majka.” (Mk 3,35). Normalno je i

prirodno da volimo svoju tjelesnu braću i sestre. Ali postoji i duhovno bratstvo i sestrinstvo koje nastaje iz slobode i ljubavi. Biti braća i sestre po slobodi i po ljubavi, tj. po vrijednostima Božjeg Kraljevstva, usrećuje svakog čovjeka.

Iskreno priznajem da mi je Leon bio bliži od moje tjelesne braće i sestara. Nisam mu to nikada otvoreno rekao, ali jesam indirektno. Nisam primijetio da je nekome rekao neku tvrdu ili oštru riječ.

Pretpostavljam da bi je rekao onima koji bi ga svjesno klevetali i ocrnjivali. Isusovo je Evanđelje primarno navješćivao svojim vlastitim životom i djelovanjem, a tek onda riječima. Kao ekonom i vikar samostana mislio je ne imendane i rođendane, te spremao prigodne darove. Iskreno se radovao životu i druženju s braćom i prijateljima. Njegova je soba bila pored moje i kad sam god trebao njegovu pomoć, bilo danju ili noću, vesela srca mi je pomagao.

Istinski je volio ovaj život i imao tu radost života. Osobito se radovao ovom životu prije svoje iznenadne smrti. Vjerujem da će se isto tako ili još više radovati životu poslije smrti, punom, vječnom životu.

Dragi Leone, hvala ti za sve što si učinio za našu zajednicu i druge ljude.

Počivaj u Božjoj Ljubavi i u srcima svih onih koji te poštuju i vole! Počivao u miru Božjem!”

Vinka kard. Puljića i KBF-a u Sarajevu, oprostio se mons. Pavo Jurišić.

Oprošaj bogoslova Od pokojnoga fra Leona se u ime studenata Franjevačke teologije oprostio bogoslov fra Stjepan Orkić riječima: „Neki od nas bogoslova i studenata poznavali su fra Leona i prije njegova dolaska na mjesto profesora na Teologiji, a neki su ga poznavali tek godinu dana, no njegove plemenite osobine primijetili smo svi.

Na predavanjima je precizno i pripremljeno izlagao gradivo. I na predavanjima i na ispitima bio je smiren uz malu dozu humora, što ga je činilo dostupnim i odbijalo je bilo kakve napetosti.

U svakodnevnom životu bio je veoma marljiv, odgovoran, brižan, smiren, ali uvijek spreman za šalu i smijeh.

Njegov prodoran pogled i duboki glas bili su dovoljni da njegov govor bude slušan s pažnjom i poštovanjem. Često je šetao u dvorištu ispred svoga prozora i obvezno bi prvi pozdravljao s nekoliko šaljivih riječi. Ne pamtimo da je ijednom povisio glas na nekoga od nas, bilo u učionici ili izvan nje. Jedino, bio je glasan kada bi se smijao, onako iz duše, jednostavno i iskreno, kako pamtimo njegov hod kroz život. Na misnim

slavljima bi sa sobom nosio pogled pun dubine, pozornosti, poniznosti i mirnoće, kao pravu svjetiljku vedrine.

Pamtit ćemo ga: kao profesora blagog duha, brata puna radosti i smijeha i najviše kao blagoslov od Boga darovan našim životima. Brate Leone, počivao u miru!”

U ime profesora Franjevačke teologije od fra Leona se oprostio dekan fra Danimir Pezer, a ispred generalne uprave Franjevačkoga reda pismo sućuti uputio je generalni definitor fra Ivan Sesar. Izraze sućuti uputili su i brojni pripadnici kulturnog, znanstvenog i političkog života.

Po završetku mise izmoljeno je opijelo za dušu pokojnoga fra Leona, a njegovo tijelo je ispraćeno za Tuzlu gdje je u ponedjeljak, 21. siječnja, u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Petra i Pavla upriličena misa zadušnica i obred sprovoda na katoličkom groblju Borić.

Fra Leon je bio naš dugogodišnji suradnik i rado je pisao za reviju Svjetlo riječi i Kalendar sv. Ante. Djelatnici Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi izražavaju iskrenu kršćansku sućut obitelji, rodbini i prijateljima, a dragom nam fra Leonu Bog neka daruje vječni pokoj. I svjetlost vječna neka mu svijetli!

Oproštaj provincijala fra Joze Marinčića U ime provincije Bosne Srebrene od fra Leona se oprostio provincijal fra Jozo Marinčić naglasivši: “Fra Leonova nit života bijaše kratka, ali sigurna i pouzdana. Na njega se mogla osloniti naša zajednica, sigurna da je u povjerenom zadatku neće iznevjeriti. Pokojni je fra Leon svoju nadu stavio u Isusa koji pobjeđuje smrt i uskrisuje mrtve. U našim srcima ostaje neizmjerna žalost zbog preranog odlaska skromnoga i poštenoga fratra fra Leona kojega je Gospodin po svojoj providnosti odlučio pozvati k sebi.” U ime vrhbosanskoga nadbiskupa vel j a č a 2019.

37

I

ljudi čitaju, čitaju, prepoznaju se u opisima, kunu se kako im je prošle godine sve pogođeno, kako su zbilja dobili novce na lutriji, kako im je liječnik prognozirao bolest i sve tako redaju kao da niti jedan dan nije protekao mimo ovoga gatanja. Toliko praznovjerja je svagdje oko nas da se više nitko ne zapita otkud to i zašto se ženska torbica ne smije staviti na pod, zašto se triput kucka u drvo, zašto se pljucka, pomiče s mjesta i ostale navezanosti. Kad nekomu spočitnete takvo ponašanje, pravda se navikom, tradicijom, iskustvima starijih i onda se naljute zašto vam to uopće govore kad se sve to podrazumijeva.

Neki kazuju da je sve zabava, da ih to odvlači od svakodnevice i daje nadu, a neki se dobro zakače u takve poslove da stanu doista i vjerovati u ono što im različiti predskazivači pišu. I tako se obični puk očarava nečim što ih otklanja od njihove vlastite vjere i što ih obmanjuje.

Učini im se da je to prirodno, da je sve istina što im neki ‘znakovi iz svemira’ upućuju i stanu ih bespogovorno slijediti. Uskoro postanu robovi takvih pretraživanja i udrobe različite sastojke u svoja vjerovanja te i ne primijete koliko su se promijenili i koliko ne vladaju sobom. Pogotovo se to dogodi ako redovito posjećuju vračare i magove koji im kao pomažu u životu, a zapravo ih učine podatnima za manipulaciju i iskorištavanje. Često i tzv. intelektualci nasjednu na takve pristupe te stanu o tome i knjige objavljivati i reklamirati besplatno nazovistručnjake i putnike u onostrano. Dovode ih drugima u kuće ili organiziraju susrete, a sve kako bi ‘pomogli’ bližnjemu.

Koja je poruka?

Otvorim novine. Intervju s glumicom jako zaposlenom i svagdje rado viđenom. Javno priznaje, kao da je to nešto za pohvalu, da ide stručnjakinji za tarot da joj prije predstave provjeri što joj karte govore!? I to se odmah stavlja 38 svjetl ori jeci . ba

Pogled u dušu

Horoskopi i nadmudrivanja y prof. dr. Snježana ŠUŠNJARA

Uvijek oko blagdana, na kraju stare i dolaskom nove godine, tiskani mediji daruju svoje čitatelje zidnim ili džepnim kalendarima, ali i horoskopima. Ovi potonji bi im, valjda, trebali pokazati put kako će bolje i sigurnije kroz novu godinu i kako će prepoznavati upute što im zvijezde govore. u najavu razgovora kao glavnu karakteristiku glumice. Kakve su to pojave ušle u današnji svijet i što se takvim bombastičnim vijestima želi poručiti? Također, u dnevnim novinama redovito se reklamiraju iscjelitelji i obvezno se navode uspješni primjeri njihovih zahvata kako bi se potencijalni klijent uvjerio da je sve sigurno, stvarno i dobro.

Slavne ličnosti pohode osobe koje im predviđaju budućnost, koje vide stvari koje oni ne vide i koji malo-pomalo postaju ovisni o tim modernim guruima.

U svim vremenima postojali su istjerivači zlih i zloga, ali i utjerivači tih istih. Često se događalo da su oni isti koji su namjestili nesreću ujedno bili i oni koji od nje izbavljaju.

Postoje televizijski kanali koji opstaju emitirajući programe u kojima pojedinci nude svoje usluge kako bi ljudima ‘olakšali’ život. Na kraju samo novčanik klijenta ostane olakšan, a osoba još uvijek nesretna i jadna u svoj svojoj bijedi. Snimaju se filmovi o osobama

koje liječe pogledom, dodirom i uglavnom ih se dovodi u udarne termine kao goste kako bi prenijeli i drugima što sve mogu i što su spremni učiniti. Liječnici još malo neće imati posla jer ovi moderni vračevi liječe sve bolesti i stvaraju nove ovisnosti kojih se ljudi teško odvikavaju. Dotle je došlo, da je to postala svakodnevna praksa i prihvaća se kao novi modni detalj, kao nešto što svi trebaju činiti i time se hvaliti i ponositi.

Jer, u suprotnom, neće se biti IN, niti u trendu. Zar treba podviknuti kako je sveti Pavao učinio: „Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljavati ravne putove Gospodnje?” (Dj 13,10).

I mladi podliježu ovim utjecajima i sve su otvoreniji za takve pokuse, a kako i ne bi u ovom svijetu otuđenosti u kojima su obiteljska okupljanja sve rjeđa, a time i prenošenje vrednota koje čovjeka jačaju i čine ga sigurnijim. Na internetu je mnoštvo informacija vezanih za

Ana Papić Tragom narodne baštine Ova knjiga analizira, čuva i prenosi narodnu baštinu naših predaka – čitatelja podsjeća na tradiciju, a istovremeno upoznaje s dragocjenim uspomenama na narodne običaje i neprocjenjivo blago naše povijesti.

Zbirka donosi uspomenu na crkveno-pučke običaje, narodne priče, govorničke oblike, materijalnu baštinu, pa i oblike pučkoga praznovjerja. Konačno, prenosi nedaće s kojima se puk ovih prostora suočavao tijekom povijesti, ali je unatoč svemu uspio sačuvati svoju vjeru i kulturu. „Autorica je spasila od zaborava sve ono što je utkano u gene čovjeka na ovim prostorima, Hrvata i katolika, čime se on danas diči i ponosi.“ – doc. dr. sc. Marinko Marić

Dan života Svjetlo riječi

BANJA LUKA – Na prijedlog Svetoga Oca i prema odluci Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine svake je godine prva nedjelja veljače posvećena razmišljanju i molitvi za dar života.

Biskupi pozivaju na odgajanje savjesti i svijesti o ljubavi te na prihvaćanje i poštivanje istinskoga života od samoga začeća. Stoga je predsjednik Vijeća za obitelj Biskupske konferencije BiH mons. dr. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, uputio Poruku za Dan života, koji se obilježava u nedjelju 3. veljače 2019. pod naslovom „Zaštita života i pravo na život od samoga začeća.”

U poruci je biskup Semren naglasio da razmišljajući o Danu života razmišljamo o obitelji u kojoj se rađa život, o njezinom dostojanstvu, roditeljima i djeci. Nažalost, danas su potisnute ili nestale kršćanske vrijednosti na kojima je izgrađivana kultura i civilizacija, a propagira se i popularno je ponašanje po vlastitome izboru u kojemu je svaki čovjek sam sebi mjerilo i sam sebe vodi.

Rekao je kako bez djece nema budućnosti, te da od trenutka začeća počinje novi život koji nije ni očev ni majčin, nego život novoga ljudskoga bića koje se samo razvija. „Suvremena genetika

40 svjetl ori jeci . ba

utvrdila je da je od prvoga časa utvrđen program onoga što će začeto biće biti – čovjek. To biće nikada neće postati ljudsko ako to nije od tada”, istaknuo je biskup.

Potom se osvrnuo na to kako obitelj kao relaciju između muškarca i žene ne valja miješati s drugim oblicima suživota, koji pak nastaju po drugoj logici, koji, primjerice počivaju na nekom dogovoru ili interesu, i kao takvi mogu biti nesigurni, kraće ili duže trajni. Biskup Semren u nastavku poruke kaže: „Bog međutim želi da ljudi budu slobodni pojedinci – članovi međusobnoga zajedništva – obitelji, kao obitelj božanskih osoba: obitelj je prva slika Trojstva.” „Moramo se suočiti s činjenicom opadanja nataliteta, što je velika opasnost za gospodarsku, društvenu i kulturnu budućnost našega naroda u Bosni i Hercegovini. Obitelj je slika Trojstva, svetosti Boga i kao takvu treba je neprestance posvećivati. Obitelj se ne može dokidati, ona nije ponuđena za eksperiment. Stoga je neprimjereno brkati obitelj s drugim oblicima zajedničkoga života”, rekao je u nastavku svoje poruke biskup Semren.

Na kraju poruke potaknuo je vjernike da bdiju nad svakim ljudskim životom, te ga brane i štite u njegovoj cjelovitosti.

Svjetski susret mladih Svjetlo riječi

PANAMA – Od 23. do 27. siječnja u Panami je održan Svjetski susret mladih. Nekoliko dana prije ovoga velikog međunarodnog susreta, nadbiskup Paname, José Domingo Ulloa Mendieta, rekao je da je Crkva u Panami živa i spremna za razgovor s onima koji su drugačiji, ali ne i daleki, na voditi ekumenski međuvjerski dijalog, ona je Crkva u službu svima i ne isključuje nikoga. Istaknuo je da je u zadnje dvije godine, svakog 22. u mjesecu bio Dan molitve za Svjetski susret mladih. Pritom je objasnio da su izabrali dan na koji se u listopadu spominjemo sv. Ivana Pavla II. koji je i pokrenuo taj susret.

Svjetski susret mladih potaknuo je mlade na potragu za odgovorima na egzistencijalna pitanja koja će im pomoći u određivanju vlastitoga životnoga projekta, a svi koji nisu mogli biti prisutni, imali su mogućnost praćenja događaja na različitim komunikacijskim platformama.

Nadbiskup Ulloa Mendieta poručio je mladima da dopuste da ih pomiluje milosrdna ljubav Nebeskoga Oca, a oni su to itekako rado prihvatili i na najbolji mogući način iskoristili pripremne kateheze i riječi Pape Franje koji ih je došao potvrditi u vjeri rekavši im kako ih Crkva i cjelokupno društvo trebaju.

Na kraju im je poručio da imaju hrabrosti odgovoriti na Božji poziv, a u tome im neće nedostajati molitvena podrška Crkve.

Zatvoren teološko -pastoralni tjedan Svjetlo riječi

ZAGREB – Dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dr. fra Mario Cifrak nakon plenarne rasprave 24. siječnja proglasio je zatvorenim 59. teološko-pastoralni tjedan.

Tema ovoga događaja bila je Proročka dimenzija kršćanina u životu Crkve i društva. U prijepodnevnom dijelu govorilo je pet predavača. Profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Đakovu i predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK dr. Ivica Pažin govorio je o temi Svećenik – prorok u naviještanju i pastoralnom djelovanju .

Profesorica na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu dr. Jadranka Garmaz održala je predavanje Proročka dimenzija kršćanskog odgoja. Dr. Valerije Vrček s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu govorio je o zaštiti okoliša kao ključnoj proročkoj dimenziji. Dr. Jasna Šego s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu održala je predavanje Može li ljepota spasiti svijet? Proročka uloga umjetnosti istaknuvši brojne dobrobiti umjetnosti, među kojima su obrazovna, društvena i ekonomska.

Dr. Ivan Dodlek s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je predavanje Proročka dimenzija umjetnosti. Potencijal duhovno oslobodilačkog načela stvaralaštva. Proročku dimenziju umjetnosti prikazao je kroz tri potencijala duhovno oslobodilačkog načela stvaralaštva.

Kroz uživljavanje u kazališno zbivanje gledatelj bi trebao moći prepoznati sebe u sličnim situacijama. „Za Aristotela, takvo je prepoznavanje i uživljavanje značilo katarzu koja pročišćuje tako da mijenja dosadašnje uvide. To pak onda čovjeka ima oplemeniti, potičući ga na suosjećanje, solidarnost i na promjenu ponašanja“, protumačio je dr. Dodlek.

ABU DHABI – U glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata od 14. do 17. siječnja se održavao Međunarodni sastanak o vodi na kojem se govorilo o pitanjima vezanim uz nedostatak vodnih resursa, posebno na Bliskom istoku.

U svijetu danas 2,5 milijarde ljudi nema pristup vodi. U područjima gdje je ima malo, pitka voda postaje predmet sukoba, kao primjerice između Izraela i Palestine ili između Indije i Kine. Količina dostupne vode sve se više smanjuje zbog brojnih čimbenika – rekao je inženjer Nicola Lamaddalena, pročelnik Odjela za upravljanje tlom i vodnim resursima Mediteranskog agronomskog instituta u Bariju. U svijetu ima više od 7 milijardi stanovnika, a Organizacija Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu procjenjuje da će 2050. godine svjetska populacija doseći 9 milijardi. Kad tome pridodamo rastući razvoj industrijske poljoprivrede, klimatske promjene, promjene u prehrambenim navikama ljudi i

slatke vode u svijetu otpada na poljoprivredu. Pristup vodi uključuje geopolitičke vidike, posebno u zemljama u kojima postoje tzv. zajednički bazeni kao što je na primjer rijeka Tigrisa i Eufrata koje izviru u Turskoj i prolaze kroz Siriju i Irak, a u Turskoj je izgrađeno nekoliko brana koje su blokirale te rijeke nizvodno tako da je poljoprivreda na tim područjima ugrožena. Slična je situacija s rijekom Jordan, a i cijeli izraelsko-palestinski sukob također je povezan s problemom nestašice vode, a gradi se brana i u Etiopiji, na Plavom Nilu, koja bi mogla biti uzrok sukobima u Sudanu i Egiptu. U Egiptu je Nil jedini izvor vodoopskrbe, stoga bi smanjenje protoka vode mogao biti ozbiljan problem za opstanak te populacije.

O važnosti vode u nekoliko je navrata govorio i papa Franjo. Povodom Svjetskog dana voda 2018. godine rekao je da je voda najvažniji element života, te da o našoj sposobnosti očuvanja i dijeljenja vode ovisi budućnost čovječanstva. Briga za vodu hitan je imperativ – često ponavlja Papa, koji je poruku

dezertifikaciju, očito će se nestašica vode s vremenom sve više povećavati.

Nedavno istraživanje Organizacije Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu pokazalo je da nestašica vode predstavlja ozbiljan problem za proizvodnju hrane u mnogim područjima, budući da oko 70% svjetske potrošnje

u prigodi proslave četvrtog Svjetskog dana molitve za brigu o stvorenome prošle godine posvetio temi vode. Čuvanje ove neprocjenjive vrijednosti danas predstavlja neizbježnu odgovornost i pravi izazov – poručio je papa Franjo te potaknuo da voda ne bude znak odvajanja, nego susreta.

Održan sastanak o vodi Svjetlo riječi

vel j a č a 2019.

41

Razgovor

R

y Danijel STANIĆ danijel@svjetlorijeci.ba

Rajko Bundalo rođen je 1949. godine u selu Hašani. Završio je studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao stalni član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Kao obraćenik gostovao je na mnogim tribinama i bio voditelj duhovnih obnova, te je pisac deset rado čitanih knjiga duhovnoga sadržaja.

Oženjen je i otac šestero djece.

RAJKO BUNDALO

BOŽJI SMO SVJEDOCI No, pošten čovjek ne može bez poštenja. Tako pošten umjetnik svojoj publici može ponuditi samo ono najbolje što ima u sebi. Iz njegova djela zrači ta dobrota koja godi svima i najbrže ozdravlja društvene odnose.

42 svjetl ori jeci . ba

Poštovani gospodine Bundalo! Imate iskustvo milosti obraćenja. Što nam možete reći o svomu životu prije i poslije obraćenja?

Dok god nisam doživio Kristovu spasonosnu ljubav, bio sam sličan lončiću u zapuštenoj kuhinji kojom vlada smrad i paučina. Sâm sam sebi bio nalik vrijednom lončiću u koji je svijet – kad god bih pred njim bio malo otklopljen – ulijevao neke smrtonosne otrove; iluzije, zablude, laži, psovke, krađe, klevete i svađe, svetogrđa, bešćutni blud, nasilje, bogohule, pa i do tada nepoznate novotarije u koje se zalijeću svi. Rušile me iznenada do najgore bijede, da poželim u njoj samouništenje ne bi li se tim užasnim činom okončala moja agonija.

Sve češće sam u toj kuhinji bio razočaran i od mnogih podlo izranjen. No, kad me je silom uskrsnuća dotaknuo Krist, zablistao sam postojanom radošću i mirom. Od vremena te moje sržne preobrazbe sve jasnije i na vrijeme

vel j a Ä? a 2 019.

43

Pobačaj legaliziran.

Liječnici ga odbijaju činiti.

Svjetlo riječi

Inovativni nastavnici u 2018. godini Svjetlo riječi

SARAJEVO – Centar za obrazovne inicijative Step by Step i Zajednica inovativnih nastavnika promovira, prepoznaje, ali i nagrađuje one prosvjetne djelatnike koji predano doprinose razvoju odgoja i obrazovanja. Nominirani nastavnici u pet kategorija postaju članovi Zajednice inovativnih nastavnika. U 2018. godine među 157 nominiranih u kategoriji Predmetni nastavnik u srednjoj školi među deset najbolji našao se profesor sociologije i informatike u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i franjevac Bosne Srebrene fra Franjo Radman. Dodjela nagrada upriličena je

48 svjetl ori jeci . ba

23. prosinca 2018. u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Želeći kod učenika razvijati kritičku svijest i društvenu odgovornost za opće dobro i sve što ih okružuje, fra Franjo je osmislio niz aktivnosti kroz projekt Šume nade s ciljem buđenja svijesti o očuvanju prirode. Uz njegovu su pomoć učenici započeli realizaciju projekta, a u suradnji s lokalnom televizijom snimili su kratki filmski uradak u kojem je pročitan apel upućen lokalnim vlastima autorice učenice Marije Ivanović.

Zahvaljujući nominaciji fra Franje Radmana, Franjevačka klasična gimnazija priključila se Zajednici inovativnih nastavnika, a fra Franji čestitamo na ovom vrijednom uspjehu.

DUBLIN – Iako je prošloga tjedna u Irskoj stupio na snagu zakon koji legalizira pobačaj, mali broj liječnika se javio da će ga obavljati. Prema tvrdnji dr. Andrewa O’Regana, liječnika sa sjedištem u irskom gradu Kerryju, samo je 10 % irskih liječnika opće prakse pristalo djelovati po zakonu donesenom u irskom parlamentu u prosincu 2018. godine, a koji legalizira pobačaj do 12 tjedana trudnoće.

O’Regan je izjavio da liječnici nerado prihvaćaju raditi takvu vrstu usluga svojim pacijentima. „Ne iznenađuje tako mali broj liječnika koji su pristali jer živimo u vremenu u kojemu je opća praksa pod velikim stresom i ne možemo zadržati mnoge naše mlade pripravnike”, naglasio je.

O’Regan tvrdi kako neće nikada učiniti nešto što bi namjerno dovelo do smrti ijednoga od njegovih pacijenata, bilo da se radi o bebi u utrobi, staroj ili bolesnoj osobi. Jer je, kako kaže, dobrobit pacijenata je ispred korumpiranoga zakona.

Početkom siječnja, jedan od najistaknutijih katoličkih svećenika u Irskoj pozvao je katolike da se odupru ovome zakonu. Predsjednik irske biskupske konferencije, nadbiskup Armagh Eamon Martin, izjavio je da ovaj zakon oni koji imaju savjesti ne mogu podržati; narod mu se mora oduprijeti i nastaviti raditi na njegovom ograničavanju, izmjeni i ukidanju. „Nitko ne smije biti prisiljen i protiv svoje savjesti sudjelovati u pobačaju ili upućivati pacijente drugim liječnicima”, rekao je nadbiskup.

K

aže se da zdrav čovjek ima stotinu želja. Bolestan samo jednu – da ozdravi! A kad bolest završi strašno, smrtnim ishodom djeteta, trenutak je to kada zastane srce svakome. Još ako postoji sumnja u pruženo liječenje, ima li veće patnje za roditelja?

Takav je i slučaj devetogodišnjega dječaka iz Metkovića. Kako mu nakon ranije propisanoga antibiotika nije bilo bolje, roditelji su ga tijekom nedjelje dva puta dovodili na Hitnu. Zaključeno je da nema potrebe za hospitalizacijom i vraćen je na kućno liječenje uz preporuku da ga u ponedjeljak odvedu njegovoj pedijatrici. U ponedjeljak mu je stanje bilo izrazito loše, njegova pedijatrica nije radila, a ona koja ga je u toj situaciji trebala primiti imala je previše pacijenata. Treća, koja ga je konačno i primila, prepoznala je teško stanje dječaka, pa je helikopterom prevezen u KBC Split.

Nažalost, svega dvadesetak sati nakon prijama, u stanju sepse podlegao je multiorganskom zatajenju kao posljedici kombinacije zaraze streptokokom i virusom gripe A. Loša sreća Komentari odgovornih kretali su se od toga kako je sve obavljeno po pravilima struke i nikoga se ne može optužiti za smrt dječaka, pa do toga da u Metkoviću ne postoji laboratorij i RTG koji radi nedjeljom, a nije bilo indikacija za upućivanje djeteta u bolnicu, do informacije da je grad htio donirati uređaj kojim se može potvrditi sumnja na sepsu, no da je protuzakonito da se ta pretraga radi u ambulanti Doma zdravlja.

A ionako imaju premalo liječnika, pa je vikendom teško organizirati službu. Sve do krajnje bezosjećajne i neprofesionalne konstatacije da je zakazala sudbina ili se radilo o lošoj sreći?! Da, lošoj sreći!

Nakon provedenoga postupka Stručno povjerenstvo zaključuje da su ipak učinjeni propusti te da će relevantnu dokumentaciju proslijediti Državnom 50 svjetl ori jeci . ba

Pogled iskosa

Sljedeći, molim! y Viktorija BANIĆ viktorija.barbicbanic odvjetništvu. Hrvatska liječnička komora najviše tereti upravo pedijatricu, koja je jedina odmah primila i pregledala dječaka. Nakon ove objave građani Metkovića, koji očito ne misle tako, organizirali su javni prosvjed potpore prozvanoj liječnici.

Ovom je slučaju prethodio još jedan, iz Zaprešića, kada se mladić srušio na ulici i na koncu umro na rukama poznanika. Naime, nakon upućenoga poziva najprije je umjesto hitne pomoći stiglo sanitetsko vozilo u kojem nije bilo liječnika. U kolima nisu imali ni defibrilator, (već, navodno, samo četiri

Doktore, to je za Vas, sitnica, za kavu! A onda je s nalazom nestao velikom brzinom, daleko od bijesa nagrađenoga liječnika koji je iz koverte izvadio onu malu papirnatu vrećicu šećera za kavu flastera i Bivacyn sprej, kako su izjavili svjedoci), pa su prvu pomoć pružali tehničar, sestra i slučajna prolaznica.

Hitna je stigla iz Jaske tek 25 minuta nakon toga. Nažalost, prekasno. No, čak ni ovaj mladić nije bio jedini jer je u

Jastrebarskom u isto vrijeme preminula još jedna osoba navodno baš zato što je njihov tim otišao pomoći u Zaprešić.

Odgovorni su priznali da timova nema dovoljno, a inspekcijski nalaz je pronašao sljedeće – Sustav je funkcionirao. Postupljeno je prema hrvatskoj regulativi i prema standardima koje Hrvatska ima.

Bijesni građani Zaprešića prozivali su odgovorne, okupljali se ispred poglavarstva i palili svijeće. Zahvaljujući tome raspoređena su dva liječnika 24 sata dnevno u hitnoj u Zaprešiću i Samoboru.

Kakvu će moralnu zadovoljštinu roditeljima iz prve priče donijeti žrtvovanje upravo liječnice koja je dijete uputila na bolničko liječenje? Ili hoće li roditeljima iz Zaprešića jedan tim više vratiti život njihova sina? Kako će im odgovorni objasniti zašto je njihovo dijete izdahnulo na cesti, bez pružene adekvatne pomoći, u agoniji koja je trajala pola sata? Pola sata!? A onda još moralo i ostati na tom istom mjestu ležati dok se ne završi očevid? Kako odgovorna osoba može izjaviti da nije njezin problem laboratorij koji ne radi nedjeljom ili nedostatak liječničkih timova? Istina, problem je svih nas, ali njegovo rješavanje vaš je zadatak! Vaše radno mjesto! Biti odgovorna osoba ne znači samo imati visoka primanja i brdo privilegija. A da se općekulturni nedostatak, potpuno odsustvo ljudske obazrivosti, mrvice suosjećanja, niti ne spominje!

Likovna umjetnost Bosne Srebrene Prečistoga Srca Marijina u Foči (kod Doboja). Obje su stradale od minerske ruke pripadnika srpske vojske.

Crkve kratkoga vijeka U vrijeme rata 90-ih godina 20. stoljeća barbarizam je pokazao svoja brojna lica, između ostalih, i u rušenju sakralnih objekata koji pripadaju onima drugima. y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

S

ciljem brisanja nacionalnih, kulturnih i duhovnih simbola drugoga naroda, druge konfesije, stradali su i stari sakralni spomenici izuzetne kulturne i povijesne vrijednosti, ali su rušena

i moderna sakralna zdanja visokoga arhitektonskog dosega. Ovdje ćemo predstaviti dvije moderne franjevačke crkve koje je zadesila ta sudbina: crkvu sv.

Ante na Petrićevcu (Banja Luka) i crkvu

Crtež crkve na Petrićevcu (1984-1995)

52 svjetl ori jeci . ba

Prvu traumu rušenja petrićevački franjevci doživjeli su u razornom potresu koji je pogodio Banju Luku 1969. kada su razrušeni samostan Presvetoga Trojstva i crkva sv. Ante Padovanskoga. Nestali su iz krajolika udarom nepredvidive elementarne sile prirode. Samostan i crkva građeni su koncem 20-ih i početkom 30-ih godina 20. stoljeća po projektu arhitekta Blaža Misite Katušića.

U tim okolnostima franjevci nisu imali drugoga izbora doli graditi novu crkvu.

U traganju za najboljim rješenjem odlučili su se za izvedbu projekta slovenskoga arhitekta Janeza Fürsta (1939-1975).

Kamen temeljac postavljen je na blagdan sv. Ante 13. lipnja 1973. godine. Već sljedeće godine gradnja betonske građevine, čiji su zidovi uređeni da se ne žbukaju, dovedena je do pod krov, a deset godina kasnije (1984) podignut je i zvonik – odvojen od crkve.

Unutrašnjost crkve bila je skladno oblikovanoga prostora namijenjenoga impozantnom broju vjernika: 360 sjedala u crkvenoj lađi i 150 na galeriji.

Prostor je amfiteatralno komponiran, sjedala se kaskadno spuštaju prema oltaru kao središtu. Galerija također prati taj nagib, tako i drveni strop crkve kao, uostalom, i samo krovište. Prirodno svjetlo, osim s bočnih strana, ulazilo je kroz osam svjetlosnih kupola, od kojih su četiri smještene iznad oltara, tri u lađi i jedna u „dnevnoj kapeli”, integriranoj s oltarskim prostorom koji se po potrebi mogao odvojiti staklenom stijenom.

Zidovi „dnevne kapele” obloženi su mramornim pločama s naglašenim reljefnim vertikalama. U njoj je, po zamisli arhitekta Danila Fürsta (1912-2005), izrađen i smješten brončani tabernakul u obliku kapitela mramornoga stupa, kojim je arhitekt simbolično vizualizirao zvonik pred crkvom. Osam oniksa, koji simboliziraju osam franjevačkih

U

društvenoj uporabi danas je često prisutan pojam raznolikost prije svega u smislu funkcionalnoga utemeljenja odnosa u društvu. Otvorenost u tom smjeru u dobroj mjeri omogućuje nesmetano funkcioniranje zajednice i društva.

I sama priroda, uostalom, opstoji u raznolikosti i ne može drukčije. Tako se ona u mnogostrukosti očituje i među ljudima kao: rasna, nacionalna, jezična, vjerska, konfesionalna, kulturno-civilizacijska, svjetonazorska... Njezinim uvažavanjem uspostavljaju se kvalitetniji odnosi u društvu i u svijetu. Ali nije rijetkost da je pojedine interesne grupacije pretvore u ideologiju, grubo instrumentaliziraju i uguše njezin izvorni smisao.

Poštivanje raznolikosti Primjer čudnoga, bolje rečeno lažnoga, zauzimanja za raznolikost, kao općeljudsku činjenicu, jest pothvat njemačkoga trgovačkog lanca Lidl, raširenoga po cijeloj Europi, čiji su dizajneri na omotima prodajnih proizvoda donijeli reklamne fotografije crkava s kojih su izbrisali križeve. U Grčkoj su tako dizajnirali crkvu „Uskrsnuća” iz grada Santorinija s čije su kupole uklonili križ.

Objašnjavali su kako time nastoje izbjeći „uporabu vjerskih simbola, jer ne žele isključiti ostala vjerska uvjerenja” budući da su oni „tvrtka koja poštuje raznolikost”. Na negodovanje kupaca, ispričali su se, ali nisu obećali da će išta promijeniti. Lidlovi dizajneri su slično u velikoj robnoj kući u Camporosso u Italiji postavili reklamne plakate s crkvom Sant’Antonio Abate, iz obližnjega mjesta Dolceacqua, kojoj su sa zvonika i pročelja izbrisali križeve! Opet stoga jer tobože poštuju raznolikost.

Grubim falsifikatima Lidl, prezirući razum, uvjerava kako „poštuje raznolikost”, a radi na njezinu brisanju. Nije teško dokučiti da je ta lažna raznolikost utemeljena na pohlepi za profitom u okrilju sablasne ideologije političke 56 svjetl ori jeci . ba

Retrospektiva

U ime raznolikosti y Marko KARAMATIĆ marko.karamatic@gmail.com

Na djelu je – vidljivo je – s jedne strane netolerancija i mržnja prema tuđoj vjeri i kulturi upravo onih koji traže toleranciju za sebe, a s druge pogubna ideologija političke korektnosti utrechtske političke elite u svom najmračnijem izdanju korektnosti koja se demonstrira oholim prezirom vlastite kulture, tradicije i povijesti!

Ima i drugih pojava koje direktno udaraju na zdravi razum. U nizozemskom gradu Utrechtu, u Centralnom muzeju, otvorena je 16. prosinca 2018. velika izložba Caravaggiovih slika i slika njegovih učenika pod nazivom „Utrecht, Caravaggio i Europa”. Planirano je da se reprodukcijama, odnosno muralima,

dvaju najboljih djela, „Sv. Jeronim u meditaciji” iz samostana u Montserratu kraj Barcelone, i „Polaganje Krista u grob” iz Vatikanskih muzeja, slikara Caravaggia (1571–1610), začetnika baroknoga slikarstva, oglašava i promovira taj veliki kulturni pothvat. No, neočekivano su iskrsnule smetnje. Dva zastupnika Gradskoga vijeća, članovi stranke Denk, turske provenijencije, čuvši za taj plan pismom su se obratili

Caravaggio, Sv. Jeronim u meditaciji, oko 1605. (detalj)

Priznanje zaslužnom franjevcu Na samom isteku prošle godine obznanjena je vijest da je fra Mile Babić na izbornoj skupštini Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine izabran za dopisnoga člana i primljen u Odjeljenje humanističkih nauka. Prije ovoga izbora samo su dvojica članova Franjevačke provincije Bosne Srebrene ušli u članstvo najviših znanstvenih institucija: fra Julijan Jelenić davne 1931. u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu (od 1991. HAZU) i fra Petar Perica Vidić 1995. u ANUBiH u Sarajevu. U slučaju dvojice Babićevih prethodnika nema sumnje da je relevantnost njihovih opusa (historiografskoga u Jelenića i likovnoumjetničkoga u Vidića) bila prepoznata kao znanstveni i opći društveni probitak.

Fra Mile Babić rođen je 1947. u Družnovićima u općini Prozor. Godine 1966. upisao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, studirati je nastavio u austrijskom Innsbrucku, a diplomu je stekao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. obranivši radnju „Sloboda u Hegelovoj Fenomenologiji duha”. Tri godine poslije obranio je radnju pod naslovom „Kršćanstvo kao apsolutna religija u Hegelovoj Filozofiji religije” i postigao stupanj magistra znanosti, a doktorsku disertaciju pod naslovom „Himan Fil 2,6 – 12 u kristologiji Teodoreta Cirskoga” obranio je 1987. godine. Oba je poslijediplomska gradusa iz teologije postigao na zagrebačkom KBF-u. Godine 1988. magistrirao je iz filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu tezom „Sloboda i jedinstvo u Hegelovoj Filozofiji prava”. Neposredno prije

početka krize socijalističke Jugoslavije ondje je prijavio doktorat iz filozofije, ali rat i samoborski egzil Franjevačke teologije od 1992. do 1997. kao i doba poratne konsolidacije odložili su dovršenje planiranoga doktorata i njegovu obranu do 2009. Te je godine postigao drugi doktorat pod naslovom „Metafizičko utemeljenje politike u Hegelovoj Filozofiji prava”. Uz filozofiju i teologiju studirao je hrvatsko-srpski jezik i povijest jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu od 1974. do 1978. te je i taj studij uspješno dovršio radnjom „Poezija Dobriše Cesarića”.

Fra Mile je u Red manje braće stupio je 1965., za prezbitera je zaređen 1973. (u Wattensu kraj Innsbrucka), a na Franjevačkoj teologiji radi u kontinuitetu od 1977. do danas. Uz nastavnički i istraživački posao obavlja mnogobrojne odgovorne službe u svojoj redovničkoj zajednici i izvan nje. Jedan je od utemeljitelja zbornika Jukić i njegov glavni urednik (1972. i ponovno od 1982. do

danas). Član je uredništva časopisa Forum Bosnae od 2006., član uredničkoga vijeća časopisa Bosna franciscana od 1993. i član uredništva međunarodnoga teološkog časopisa Concilium (koji izlazi na šest jezika) od 2013. Bio je voditelj Odjela za dijalog s drugim religijama na Franjevačkom institutu za kulturu mira u Splitu (1998. – 2009.).

Sudjelovao je u pokretanju listova Svjetlo riječi (čiji je bio kolumnist, a suradnik je do danas) i Zajedno, bio je glavni i odgovorni urednik dvotjednika za kulturu i politiku Obzor, član uredništva filozofske biblioteke Polis i član Centra za filozofiju u ANUBiH-u. Do danas je sudionik dijaloga s drugim religijama, a prije toga s ateistima, posebno s marksistima te sudionik rasprava o miru i akcija za mir i diskusija o ljudskim pravima.

Djelovao je kao propovjednik, ispovjednik i vjeroučitelj diljem Franjevačke provincije Bosne Srebrene te je ostao do danas aktivan u pomaganju bližnjima.

Uz golem broj znanstvenih i stručnih radova objavljenih u domaćoj i inozemnoj periodici te uz često sudjelovanje na domaćim i inozemnim simpozijima i kolokvijima napisao je sljedeće knjige: Himan Fil 2,6-11 u kristologiji Teodoreta Cirskoga (Zagreb 1990.)

Milost slobode (Sarajevo 2002.)

Nasilje idola (Sarajevo 2002.)

Hegelova filozofija prava (Sarajevo – Zagreb 2010.)

Temeljna pitanja suvremene filozofije (Sarajevo – Zagreb 2017.)

Izazovi slobode (Sarajevo 2017.).

Prevodio je sa stranih jezika (s latinskoga, grčkoga, njemačkoga i engleskoga) i priređivao izdanja vrijednih djela, koje je opremio podrobnim komentarima i bilješkama.

Trenutno sprema dvije nove autorske knjige, zatim drugo dopunjeno, prošireno i dvojezično izdanje knjige Nasilje idola (na hrvatskom i engleskom) i tri knjige prijevoda.

Ladislav TADIĆ vel j a č a 2019.

59

Književnost bosanskih franjevaca

Prvi povijesni spisi bosanskih franjevaca Među prvim vikarima Bosanske vikarije, kasnije franjevačke provincije Bosne Srebrene, bilo je i Mađara. Među njima se osobitim zaslugama izdvaja fra Blaž Zalčanin (Blasius de Zalka ili de Hungaria). y Ivo PRANJKOVIĆ ivo.pranjkovic@zg.t-com.hr

R

ođen je oko 1370. godine negdje na području mađarske županije Zalka, a umro 1440. godine. Franjevački dokumenti prvi ga put spominju 1420. godine kad je u Đakovu biran za vikara Bosanske vikarije. Već sljedeće godine sudjelovao je na generalnom kapitulu Reda (u Forliju, u Italiji) na kojem se istakao kao gorljiv zagovornik opservantske struje. Zbog toga dolazi u sukob s novoizabranim generalom Reda Angelom Salvettijem, koji mu oduzima vlast bosanskoga vikara. Čini se međutim da su ga u zaštitu uzele više crkvene vlasti, pa 1423. godine biva ponovo biran na mjesto vikara.

Fra Blaž Zalčanin najčešće se spominje kao prvi povjesničar među bosanskim franjevcima. On je najprije prikupio papinske dokumente koji govore o samostalnosti Bosanske vikarije u zbirci Constitutiones papales, generales ac Boznae observanciales. Na temelju te zbirke dobio je 1425. papinsku bulu kojom je potvrđena samostalnost 60 svjetl ori jeci . ba

Bosanske vikarije, a fra Blaž je, pošto je tu bulu predočio na kapitulu vikarije, po treći put biran za vikara. Đenđeška kronika Fra Blaž Zalčanin i nakon toga prikuplja dokumentaciju koja se odnosi na Bosansku vikariju, posebice na djelovanje pojedinih vikara. Ta dokumentacija uz opis pojedinih važnijih zbivanja u vikariji i oko nje sve do godine 1440. čini svojevrsnu povijest Bosanske vikarije prezentiranu u djelu Gesta vicariorum Boznae. Rukopis toga djela nažalost je izgubljen. Sačuvan je u prijepisu samo jedan mali dio toga djela, i to u sklopu ljetopisa franjevačkog samostana iz Győngyősa (u Mađarskoj) poznatoga inače u historiografiji pod nazivom Đenđeška kronika. Puni je njezin naslov Cronica seu origo Fratrum Minorum de observantia Boznae et Hungariae (Kronika ili postanak Male braće opservanata u Bosni i Mađarskoj). Dio te kronike

objavio je Eusebije Fermendžin u Acta Bosnae (Zagreb, 1892), a prijevod je objavljen u knjizi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća (Sarajevo, 2005).

U tom dijelu Đenđeške kronike (na svega 3 stranice) riječ je o tome da papa Martin V. potvrđuje sve ono što je nekoć papa Grgur XII. na molbu vikara fra Bartola Alvernskoga odredio u vezi s upravom u Bosanskoj vikariji, a odredio je da su sva braća franjevci na području te vikarije, „u pograničju Ugarske, u dijelovima Dalmacije, kao i na otocima”, podložna samo generalu Reda te da ih nijedan drugi provincijal nema pravo uznemirivati na tom području.

Papa Martin V. potvrđuje također da je sve rečeno sadržano u onome što je vikar Bosanske vikarije „pokojni Bartol iz Alverne, kada je general reda Male braće bio pokojni Antun iz Pereta, po običaju rečenoga Reda i braće cijeloga toga Reda koja su tada živjela unutar granica rečene vikarije izložio blagopokojnom Angelu, koji je tada bio vrhovni biskup opće Crkve pod imenom Grgur XII”. U nastavku se posebno naglašava kako je braći franjevcima apostolska vlast dodijelila određene samostane „zbog toga što su ih nevjernici i neprijatelji imena Isusa Krista, dotično krivovjerci i Turci, napadali i proganjali, ili su iz drugih razloga istjerivani iz nekih kuća itd. što su se nalazile unutar rečenih granica”, ali da su se „neki provincijali i drugi službenici rečenoga Reda” prema toj subraći „neprijateljski odnosili, pa su ih nastojali podvrći pod svoju vlast” unatoč tomu što su „prema utvrđenim pravilima samoga Reda” ta braća imala biti podređena samo vikaru kojega sama braća izaberu i generalu Reda. Tome se dodaje da je sve rečeno potvrđeno na kapitulu Reda u Ferrari. Tadašnji je naime general Reda Antun iz Masse „marno posvetio pažnju beskrajnim mukama i brigama koje vikar i braća što žive u rečenim krajevima neprestano podnose za katoličku vjeru”. Po savjetu kapitula i po vlasti svoje

Svijet fotografije Osnove fotoaparata

Potpišite se svjetlom Bez svjetla ne bi bilo ni fotografije, a i sama riječ fotografija na grčkom jeziku znači pisanje svjetlom. U praksi se to zapravo odnosi na svjetlost koja dopire do predmeta i omogućuje da fotografija bude vidljiva. y Dijana MUMINOVIĆ dijana.mumin@gmail.com

N

a papiru vrlo lako napišemo svoje ime, ali to isto možemo učiniti i na fotografiji – napisati svoje ime svjetlom. Vjerojatno ste nekada pisali slova unatrag, slično kao na vozilu hitne pomoći, a poznati su vam i laseri koje ljudi obično nose kao privjesak

na ključevima, pokazivač tijekom neke prezentacije ili kao znak upućivanja na nekoga ili nešto. Međutim, taj laser ima još mnoštvo korisnih funkcija. U slučaju da ga nemate, možete iskoristiti i neku drugu lampicu kako biste se potpisali svjetlom.

Kako bi ovaj trik bio uspješan, potrebno je poznavati i razumjeti osnove fotoaparata kojim ćemo se služiti. Jedna izreka kaže: „Svi smo mi fotografi do onoga trenutka kad netko mora fotografirati na M, odnosno manualno.” Stoga, upoznajmo detalje naših fotoaparata.

Iako fotoaparati imaju mogućnost automatskoga fotografiranja, ipak postoje i one funkcije koje omogućavaju vlastito upravljanje njime. Kada nam te funkcije postanu poznate, onda ćemo razumjeti kako pravilno podesiti postavke i koristiti se fotoaparatom s ciljem dobivanja željenih rezultata.

Riječ fotokamera na latinskomu jeziku znači mračna soba, a iz nje je izvedena moderna riječ kamera. Danas je uglavnom poznata kao digitalna, a označava se kao DSLR što je skraćenica engleskoga izraza za digitalni jednooki zrcalni aparat – Digital Single Lens Reflex. Takvi fotoaparati koriste ogledalo kako bi usmjerili svjetlost od objektiva do okulara (tražila), odnosno rupice kroz koju gledate predmet fotografiranja.

Iako su danas izumljeni takozvani „bezzrcalni” (mirrorless fotoaparati), DSLR se u svijetu fotografije češće upotrebljava. Takve su kamere dizajnirane kao i 35 mm filmske kamere koje su se koristile u prošlosti, a u njima ogledalo unutar tijela fotoaparata reflektira svjetlost koja ulazi kroz objektiv. Što je onda ISO i koja je njegova funkcija?

Razina osjetljivosti – ISO U vrijeme 35 mm aparata, ISO je bila oznaka za brzinu filma. Fotograf je u to vrijeme bio limitiran jer je mogao izabrati samo jedan film koji će staviti u aparat. Na primjer, ako je vani dan, koristio se ISO 400 film.

Brojevi ISO (engl. International Organization of Standardization) mjere razinu osjetljivosti fotoaparata na svjetlost. Što je niži ISO broj, aparat je manje

62 svjetl ori jeci . ba

Skupljajući zalaske sunca Hodočašće

Znakovi na putu y Elvira KOIĆ

O

vdje i sada, svatko se nalazi na nekoj točki svoje životne, vremenske linije. Negdje iza je prošlost, negdje ispred budućnost. Kao na širokom putu, koji ide beskonačno u budućnost i beskonačno u prošlost. Odnekud, nekamo.

Vremenske linije svih su tu, križaju se, isprepliću, sijeku, ponekad spajaju, drugi put idu paralelno, iznad, ispod...

Naravno da svi ti putovi nisu pravocrtni. Zapravo, često se osjeća vrtnja u krugu i više puta, samo s drugim likovima, koja traje sve dok se ne riješi neki problem, dok se ne nauči što se trebalo.

Tada kao da se dogodi kvalitativni skok na višu razinu pa sve prošlo izgleda lakše i drukčije. Tako životna linija zapravo više sliči spirali, nego klasičnoj cesti.

Iznenadna događanja Svatko sam hoda svojom „linijom”, susrećući druge, ostavljajući nekakav trag u vremenu. Neki prolaze tiho, neprimjetno, polako, ali sigurno. Drugi bučno, pjevajući, plešući. Treći oprezno, nesigurno, prepuni tjeskobe i strašljivoga iščekivanja. Kako bi si olakšali put i učinili ga sigurnijim, smišljaju se različiti znakovi, putokazi, upozorenja.

Nekada su to realna, „pisana”, pravila, a drugi put „nepisana”, koja se uče i prenose s generacije na generaciju, o zaštiti 64 svjetl ori jeci . ba

od nepogoda, o zdravlju, ponašanju. Svi ti običaji pomažu lakše prevladati očekivana ili iznenadna događanja. Iznenađenja nitko baš ne voli. A još uvijek su moguća, iako se može učiniti kako je već sve spoznato i otkriveno, toliko da se može predvidjeti jer se već nekad i negdje dogodilo.

Da to nije baš tako potvrđuje postojanje tzv. praznovjerja. Ono se zapravo odnosi na različite situacije u kojima se pokušava objasniti događaj za koji nema racionalnoga objašnjenja ili dokaza, vjerovanjem da je uzrok događanja nadnaravan, pod utjecajem neke više sile ili povezanosti s nekim „višim silama”. Praznovjerje je prisutnije kada se učestalo događaju negativne situacije, koje se ne mogu riješiti u danim okolnostima pa sugerira pribjegavanju ponekad čak i bizarnim radnjama ne bi li ih se razriješilo.

Na primjer crvenim koncima, amajlijama, dugmadi, kuckanju o drvo, koje na prvi pogled nemaju nikakve veze s događajem... Slično je i s pučkim vjerovanjima, koja su zaostala i danas na primjer u predviđanju vremena, iako postoji meteorologija kao doista empirijska znanost.

Snovi i njihovo tumačenje su posebna, slična tema. Ono što je zajedničko svim tim radnjama i razmišljanjima je traženje pomoći u situacijama nemoći, neznanja ili straha.

Povećanjem znanja i pronalaženjem objašnjenja, strah se znatno ublažava jer se spoznaje uzrok događanja i objektivno predviđa njegov ishod. (Kao kada se pali svjetlo u mraku.) To je jedan dobar put, više „kvantitativni”, sabiranjem činjenica i objašnjenjem uzroka i posljedica. Drugi je način više „kvalitativni”, osjećajni, na primjer, predanjem u vjeri.

Može se postići kontemplacijom, a ponekad trenutno, obraćenjem. Oni koji imaju sreću takve vrste spoznaje duboko u sebi i zauvijek osjećaju apsolutnu zaštitu u svakom trenutku, izgube osjećaj straha. To je viša razina postojanja, povjerenje.

Siguran hod bez ustrašenosti oslobađa vrijeme i energiju za obraćanje pozornosti na sve pojave u okolini i u nama samima, koje tada postanu doista poput znakova na putu, koji vode i usmjeravaju po vremenskim linijama.

Još je bolje kada se shvati kako su svi ti znakovi i pojave povezani, kao što su povezane sve vremenske linije svih.

Tada nestaje osjećaj samoće, a obično putovanje postaje pravo hodočašće, praćeno beskrajnim osjećajem duboke zahvalnosti. Onaj koji vjeruje, nikada ne hoda sam. Snagu crpi iz ljubavi i povjerenja da će sve biti dobro. U društvu je najboljega prijatelja, zaštićen njegovim moćnim plaštem od kiše, njegovom sjenom od sunca.

Smiren hod vodi k sabranosti, a ona do svjesnosti sadašnjega trenutka, ovdje i sada. Samo na taj način može se stvarati i planirati budućnost. A sve što se sada sabrano učini, već za tren je postalo prošlost. Tako sabranost i radosna smirenost proizvode bogatu prošlost i čvrsti temelj za budućnost.

Sabranost se može naučiti, treningom.

Na primjer, može se naučiti obraćati pažnju na svoje disanje, na točke na tijelu. Može se naučiti hodati i obraćati pažnju na okolinu kojom prolazimo, ne „onako usput”, nego pažljivo pogledati

Polja i visoravni – RESANOVAČKO POLJE

Najzapadnije polje Resanovačko polje smješteno je na regionalnom putu Bosansko Grahovo – Drvar, a put presijeca polje. Srednja nadmorska visina polja iznosi oko 780 m, dok je dugo oko 7,5 km. Na najširem dijelu široko je oko 2,5 km. y Dalibor BALLIAN ballian.dalibor

U

Resanovačkom polju nalazimo tri manja naselja, seoskoga karaktera, Resanovce, Zebe i Peći. Na polje se naslanja i jedno manje polje, nešto uzdignutije, u kojemu su smještena sela Isjek i Radlović. Preko polja vodi put prema dolini Une kroz dolinu Prastruge čije je dno na visini od oko 860 metara nadmorske visine, dok prema Drvaru ide preko udoline koja se nalazi između planine Strlježnice i Jadovnika, čija je nadmorska visina 980 m.

U pitanju je kraško i visokoplaninsko polje, a klima je planinska. Polje karakteriziraju kratka i blaga ljeta te duge i hladne zime s obiljem snijega koji ponekada pada i do sredine lipnja s prosječnom temperaturom od 9,5 °C. Stoga za polje 66 svjetl ori jeci . ba

možemo reći da na njemu prevladavaju samo dva godišnja doba – zima i blago ljeto sa 182 dana vegetacijskoga razdoblja. Ipak zadnjih godina primjetne su razlike koje uzrokuju klimatske promjene, pa je snijega sve manje uz obilje kiše, a ljeta su sve toplija. Inače, prosječna godišnja količina padalina dosegne do 1150 mm s tim da 50 % količine padne u vegetacijskom razdoblju. Ipak klima polja je vrlo povoljna za određene poljoprivredne kulture, primjerice za krumpir i zob, ali se veći dio uglavnom koristi kao livade za košenje ili ispašu stoke.

Geološki sastav Resanovačkoga polja većinom je sastavljen od predominantnih vapnenaca s kojima je primiješano nešto malo dolomita. Kako je područje Dinarida nastajalo kroz više

geoloških faza, u središnjim dijelovima polja nalazimo manje neogene jezerske sedimente koji čine nepropusni sloj, te u polju nalazimo ponornicu Rijeku koja izvire kod Bosanskoga Grahova, a ponire kod Resanovaca. Kako je u pitanju kraško polje, prate ga i brojni kraški fenomeni, pa tako nalazimo brojne vrtače, osobito u jugozapadnom i sjevernom rubnom dijelu polja te zapadnom dijelu, a tu su i procjepi, ponori te špilje i pećine od kojih je najpoznatija Ledenica i Čađava. Pećina Ledenica (Resanovačka pećina ili samo Ledenica) nalazi se kod sela Resanovci, a udaljena je 2,5 km od glavne ceste. Prije Domovinskoga rata pećina je bila djelomično osvijetljena, a krasilo ju je izuzetno bogatstvo pećinskoga nakita. Pećina je

S

veta Klara se rodila u Asizu 1193. godine u bogatoj plemićkoj obitelji. Otac joj je bio Favarone di Offreduccio, a majka Ortolana. Čim je stasala do djevojačke dobi trebala se, po želji obitelji, bogato udati. No, dirnuta propovijedanjem i načinom života svetoga Franje, izabire život u djevičanstvu, poslušnosti, siromaštvu i klauzuri. Obitelj nije odobravala tu njezinu odluku te je Klara pobjegla iz roditeljske kuće na Cvjetnicu 1211. godine. Klari se pridružila i njezina rođena sestra Janja i mnoge druge djevojke.

Po uzoru na Pravilo koje je sastavio sv. Franjo, Klara je napisala pravilo za svoje sestre koje je potvrdio papa Inocent IV. tri dana prije njezine smrti. Sveta Klara je preminula uvečer 11. kolovoza 1253. godine.

Sljedbenice svete Klare, sestre klarise, Drugi su franjevački red i pojavljuju se u povijesti Crkve kao prvi red bez ikakvoga vlasništva koji je sastavljen od pojedinih autonomnih samostana.

U novije se vrijeme samostani sve češće udružuju u federacije pritom ne dokidajući autonomnost pojedinoga samostana. Danas u svijetu ima oko 21 tisuća sestara klarisa što predstavlja jedan od najbrojnijih klauzurno-kontemplativnih redova.

Samostan sv. Klare u Brestovskom je jedini samostan sestara klarisa u Bosni i Hercegovini koji je osnovan 11. lipnja 1989. godine na inicijativu Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ovu je ideju tadašnje provincijsko vodstvo na čelu s provincijalom fra Lukom Markešićem u suradnji s klarisama iz Splita uspjelo realizirati. Nakon toga su stigle četiri sestre iz splitskoga samostana kako bi u srcu Bosne nastavile Klarino djelo.

Povijest samostana nije duga, ali je u zadnjem ratu bila itekako prokušana kada su sestre, oslonjene samo na Božju pomoć, ostale čuvati ovo sveto ognjište.

Hrabro i strpljivo su izdržale s vjerom da će ih sv. Klara zagovarati kod Boga 68 svjetl ori jeci . ba

Franjevačka obitelj: Samostan sv. Klare u Brestovskom

Klarino djelo u srcu Bosne y sestre KLARISE

baš kao što je svojom molitvom obranila Asiz od navale Saracena.

Trenutno u samostanu živi osam sestara, a ima i djevojaka koje su pokazale zanimanje za ulazak u naš samostan. Po uzoru na sv. Klaru i sv. Franju nastojimo vjerno živjeti Evanđelje i nasljedovati Krista. Izvor i snaga našega života jesu Euharistija, sakramenti, časoslov i osobna molitva. Svakodnevno njegujemo klanjanje pred Presvetim sakramentom za potrebe Crkve, osobito za svećenička i redovnička zvanja, ali i za naš narod i cijeli svijet. Dobrovoljno se opredjeljujemo živjeti u siromaštvu, poslušnosti,

Zajednica sestara klarisa

čistoći i klauzuri. Siromaštvo nas štiti od navezanosti na stvari i navike, dok nas poslušnost osposobljava bolje osluškivati i slijediti Božji glas, a čistoća nam omogućava u potpunosti se staviti na raspolaganje Bogu i bližnjemu. Klauzura očituje naše opredjeljenje da živimo skrivene s Kristom u Bogu kojemu želimo posvetiti nepodijeljeno srce.

Molitva je u samostanu na prvome mjestu, ali prema savjetu sv. Klare sestre su dužne raditi u onoj mjeri u kojoj rad neće prigušiti molitveni duh. Tako se, uz redovite kućanske poslove, bavimo pečenjem hostija, a obrađujemo i vrt u kojemu uzgajamo cvijeće, voće

Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji gdje sam naučila osnove katoličke vjere, a o duhovnome sam pozivu počela razmišljati pridruživši se Frami u srednjoj školi. Na početku mi se činilo kako sam si umislila da me Bog zove u samostan pa nisam o tome puno ni razmišljala. Ali taj osjećaj mi se stalno vraćao, posebno na svetoj misi i klanjanju, te sam, nakon tri godine svjesnoga bježanja i povrće za svoje potrebe. U skladu s našim mogućnostima, pomažemo svakome tko nam pokuca na vrata, a svaki dan dođe netko preporučiti se u molitve ili zatražiti pomoć. Kroz materijalnu i duhovnu pomoć suosjećamo s ljudima u njihovim životnim nedaćama.

Nastojimo s njima razgovarati, saslušati ih i savjetovati. Između ostaloga, odgovaramo i na brojna pisma, te primamo grupe hodočasnika, članove Frame i Franjevačkoga svjetovnoga reda. Naša su vrata svima otvorena.

Jedan dan sestara u samostanu je u potpunosti ispunjen dnevnim redom koji započinje u ponoć, molitvom Rođena sam i odrasla u tradicionalnoj katoličkoj sredini, a vjerske temelje duboko su mi usadile majka i baka.

Kroz odrastanje uvijek me pratilo razmišljanje o Bogu. Voljela sam čitati, pa su mi se često u rukama našla i razna duhovna štiva. Pred kraj osnovne škole, čitajući Dnevnik sestre Faustine, željela sam biti posve blizu Isusa, kao sv. Faustina. Tada nisam znala što to znači i nisam to povezivala sa svojim životnim putem. Pred kraj srednje škole upoznala sam ljude koji su svim srcem željeli slijediti Isusa i živjeti Evanđelje u svakodnevnom obiteljskom životu. To me prodrmalo i potaknulo na vjeru da je i meni nešto takvo moguće.

od poziva, odlučila poći u klarise.

Zbog obiteljske situacije nisam mogla odmah otići što me je žalostilo, ali ipak me Bog kroz to vrijeme učio strpljivosti i pripremao na klauzuru.

Konačno sam u samostan došla prije dvije godine i trenutno sam u novicijatu zahvalna Bogu na daru poziva i sretna što mu mogu služiti predajući mu svoj život. s. M. Brigita Bošnjak O.S.C. Službe čitanja (matutin). Ustajemo u 5:30 sati, a na počinak idemo u 21 sat.

Tijekom dana je organizirano vrijeme za molitvu, svetu misu, obroke, rad, šutnju i rekreaciju. Nedjeljom i svetkovinama više vremena posvećujemo klanjanju pred Presvetim. Svakoga četvrtka slavimo svetu misu i imamo klanjanje pred Presvetim, a svakoga prvog petka cjelodnevno klanjanje, otvoreno za sve koji žele doći. Djevojke koje žele stupiti u naš Red trebaju biti punoljetne, emocionalno zrele, te fizički i psihičke zdrave, a mogu nas posjetiti u samostanu, obratiti nam se telefonski ili pismeno. x Nakon upisa na Muzičku akademiju u Sarajevu pridružila sam se Frami Sarajevo u kojoj me Bog okružio predivnim ljudima, a česta ispovijed i Euharistija preporodili su moj život. Dok sam sanjala o braku s puno djece, Bog je imao drugi plan za mene, a ja sam počela razmatrati u koju me redovničku zajednicu zove. Bila je to zajednica sestara klarisa u Brestovskom kojoj sam se pridružila u listopadu 2016. godine na blagdan Kraljice krunice. Tek sam tada osjetila da je ovo stvarno za mene. Ime Anamarija zamijenila sam imenom s. M. Janja od Srca Isusova i Marijina, a kako vrijeme prolazi, moj poziv sve više raste i učvršćuje se. s. M. Janja Dragičević O.S.C.

Pjesma s. Marije Petričević, klarise iz Splita, posvećena svečanom otvorenju kuće sestara klarisa u Brestovskom, 11. lipnja 1989. godine: Ognjište Franje i Klare Nek’ sunce radosno blista nad ovim obronkom gore.

Nek’ noću svitnjaci plamte, svjetlila svoja ne gase.

I snagom vječnoga sjaja s tminama neka se bore.

Ognjište Franje i Klare, gle, sad u središtu svijeta odavde proglas slobode na mnoge odjeknu strane.

Sada će ovdje bit’ izvor – vrt divnog mističnog cvijeta.

Mirisat zemlja će ova – prve obnoviti dane...

(Iz Vjesnika Bosne Srebrene , ožujak 1989.) vel j a č a 2 019.

69

Roditeljima i djeci y s. Jelena ANTOLOVIĆ

? u g o n L a Ih d M Što sve mo GU O tnima. Malo čudo u sveKada mala beba dođe na svijet, zastane dah prisu nad kojim se ne možemo ga oko tri kilograma. Čudo je, u stvari, veliko i i ovdje je čovjek nijem, dovoljno nadiviti. Kao i kod suočavanja sa smrt i dar i koliko je na ovom jer u trenutku shvaća koliko je život divan Božj svijetu još ostalo tajni koje nećemo ni dokučiti. smiješiti, samostalno Iako znamo da se to maleno čudo može početi -ma”, i dalje smo u slatpridizati glavu, pljeskati rukama i progovoriti „ma vješćujemo da to je pods kom čudu kada se to događa. Kao da sebi tada sada pokazuje prve znazbilja moja beba koja će biti odrasli čovjek koja slično kao i kod smrti kove toga. I to je tako čudesno. Teško je vjerovati, rama, za koju godinu pokada zaista odlazimo, da od te bebe od tri kilog i vještinama. Čudo Božje staje odrastao čovjek sa svim svojim znanjima živanja su dokazala, da nad kojim zastanemo i šutimo. Ipak, znamo, i istra ne može sama izboriti da ako ljudsku bebu ostavimo po rođenju, ona se nije slučaj u mnogih živih preživi, preminut će bez pomoći sa strane. To ome da bi samo ostao bića na zemlji. Čovjek je vrlo dugo ovisan o drug enjima puno duže, dok je na životu, a u usporebi s drugim živim stvor om o drugom, za svaistodobno njegovo učenje u tom odrastanju ovisn potvrda čuda Božjega u koga tko ga promatra i poučava, svakodnevna stvaranju čovjeka. desetljeća, prikazuju Istraživanja razvoja dječjega mozga, zadnjih povezuju se međusobno s nam kako malo dijete uči. Moždane stanice e izloženo većem osjetilmnoštvom malih vezica – sinapsama. Što je dijet ta i jača. Ta mreža se bitno nom iskustvu to je mreža sinapsi više razgrana veze među sinapsama organizira u prvim godinama našega života te neke oj grube i fine motorinećemo moći više postići u kasnijem životu. Razv obnosti te socijalno-emoke, perceptivnih, intelektualnih i govornih spos ostvarit će se na zadovoa cionalni razvoj u drugoj godini djetetova život za to. Uvjeti su da dijete ljavajući način ako stvorimo optimalne uvjete stanju izboriti te izgraditi pretjerano ne zaštićujemo tamo gdje se ono u iji cjelokupan razvoj koji određenu sposobnost izuzetno značajnu za kasn temeljima razvoja. Naće biti puno uspješniji s kvalitetno postavljenim iže u drugoj godini post no vodim ovdje neke sposobnosti koje dijete obič n razvoj. života jer su izuzetno važne za kasniji cjelokupa postiže ove sposobnoMjeseci u zagradi su vrijeme kada najviše djece i ostvarivanje sposobnosti sti, a podrazumijeva se da će svako dijete imat u različitim varijacijama.

70 svjetl ori jeci . ba

Minima varia mali razgovori s vremenom Ivan Bubalo Nova autorska knjiga profesora filozofije Ivana Bubala predstavlja zbirku kraćih tekstova o raznim pitanjima koji su ranije objavljeni u različitim publikacijama. Neke od njih mogli ste čitati u reviji Svjetlo riječi.

Drugo, prošireno izdanje u nakladi FMC Svjetlo riječi poručite pozivom na broj telefona +387/33 726 200. „Iza briljantnih analiza najmučnijih pitanja vremena tinja tiha patnja zbog nemoći uma pred brutalnošću bezumlja, ali također klija nada da um neće biti konačno poražen ni zbilja svijeta i života reducirana na kvantitativno i trenutačno poželjno.” – Mirko Jozić

MARIJIN DVOR Dominika Prejdová Kratki roman Dominike Prejdove zanimljiv je kao dokument o dramatičnim zbivanjima tijekom opsade Sarajeva i o rušenju jednoga pluralnoga društva, izgrađenoga trudom zajednice te voljom i ljubavlju pojedinaca.

Svjedočanstvo je to opsade Sarajeva s izrazitim literarnim darom.

Originalno i neponovljivo intimno svjedočanstvo o povijesti jednoga grada. „To je storija o nepovratnosti i nepopravljivosti kao usudu pojedinaca. Prejdova je otvorila jedan prozor prema Gradu i svijetu, otvorivši u isti mah i sebe.” – Valerijan Žujo

Kruh svetog Ante Humanitarna pomoć uoči blagdana Humanitarno karitativna organizacija Kruh sv. Ante je u predblagdansko vrijeme nastojala osigurati sredstva za one kojima je pomoć potrebna kako bi dostojanstveno i sretno dočekali blagdane.

Tako je u četvrtak, 13. prosinca 2018. organizirana podjela paketa za korisnike projekta Volontiranje 60+. Tom su prilikom volonteri posjetili 16 osoba i uručili im pakete s hranom i higijenom, te prekrivače i trakice za šećer potrebnima.

Druga podjela je bila 18. prosinca kada su djelatnici Kruha sv. Ante posjetili 11 socijalno ugroženih obitelji na području Sarajeva. Obiteljima su darovani prehrambeni paketi, prekrivači i

higijenski setovi, a bila je ovo i prigoda za razgovor sa starima i nemoćnima.

Na Badnjak je za sve korisnike pučkih kuhinja Kruha sv. Ante pripremljen topli obrok, osigurane su paste za zube s četkicama te pakovanje krem namaza, riže, tjestenine i soli.

Posredstvom Narodne kuhinje Stari grad, organizirana je podjela deka i sapuna za ukupno 1200 osoba koje se nalaze u stanju socijalne potrebe. Civilnoj zaštiti Novo Sarajevo također je uručena donacija deka (412), baby setova (48), sapuna (375) i pasti za zube s četkicom (240).

Za udruženje Menssana osigurano je 35 paketa s higijenskim potrepštinama

i dekicama za korisnike usluga u centrima za mentalno zdravlje (Stari Grad, Novi Grad, Ilidža i Hadžići). „Zahvaljujemo našim donatorima i vjernim dobročiniteljima Mennonite Central Committee (MCC) i vjerujemo da su ove donacije našim korisnicima uljepšale blagdanske dane”, poručili su iz Kruha sv. Ante.

Vrijedna donacije Marice Hascha Gospođa Marica Hascha dugi niz godina pomaže humanitarne organizacije i osobe u potrebi diljem BiH prikupljajući u Njemačkoj rabljeni namještaj, odjeću i obuću, a uz pomoć Kruha sv. Ante njezina se pomoć distibuira obiteljima koje su u socijalnoj potrebi.

Tijekom prosinca prošle godine stigao je još jedan kamion donacije, ali i paketića za pobitelji s djecom. Zahvaljujemo gđi Hascha za trud, zalaganje i pomoć kako bi osigurala ove vrijedne donacije potrebnima pomoći u BiH.

Nove prostorije u FSD-u U Franjevačkom studentskom domu (FSD) u Sarajevu, otvorene su nove prostorije zahvaljujući kojima ovaj Dom postaje još kvalitetniji i atraktivniji odabira za smještaj studenata.

Kako bi „napunili baterije” i zdravo predahnuli od učenja, studenti će moći uživati u Fitness Centru koji im je na raspolaganju svaki dan. Osim toga, u sobi za druženje – studentskom klubu, mogu provoditi vrijeme s ostalim stanarima, gledati film ili igrati razne ige.

Pomoć migrantima i izbjeglicama Kruh sv. Ante je u prosincu prošle godine osigurao humanitarnu pomoć za migrante i izbjeglice u suradnji s udruženjem Pomozi.ba. Osigurano je 150 deka i još toliko higijenskih setova za pomoć migrantima i izbjeglicama.

Za potrebe projekta Obrok za sve KSA je donirao 100 kg tjestenine, 100 kg riže i 20 kg soli. „Sretni smo da smo mogli sudjelovati u ovom dobročinstvu i na taj način pomoći ovoj skupini osoba u stanju socijalne potrebe”, javili su iz KSA.

Kruh sv. Ante predstavljen u Kufsteinu Na poziv župnika i voditelja podružnice u HKZ Kufstein fra Marka Stjepanovića, odmah na početku ove godine ravnatelj Kruha sv. Ante fra Joso Oršolić predvodio je misno slavlje. U svome obraćanju okupljenim vjernicima fra Joso je istaknuo kako franjevačka zajednica u BiH i Hrvatskoj preko 700 godina skrbi za svoj narod, pomaže vernicima, te živi s njima i za njih, ali ne zaboravlja ni ljude drugih naroda, konfesija i vjeroispovijesti.

Osvrčući se na blagdan Krštenja Gospodinova, fra Joso je naglasio kako je to sakrament kršćanske odgovornosti iz kojega čovjek izrasta sa svim ljudskim i kršćanskim nastojanjima, te se kroz

život jača primajući druge sakramente. Na kraju misnoga slavlja fra Joso je vjernicima predstavio pojedine projekte Kruha sv. Ante. Ova organizacija svakodnevno brine za 1500 – 2000 ljudi, a to znači da bi minimalna dnevna donacija za normalno funkcioniranje ove institucije trebala iznositi oko 1 000 €. U pučkim kuhinjama se na godišnjoj razini podijeli broj obroka kao što je jedno Sarajevo, a BiH i Hrvatska svakim danom imaju sve više umirovljenika, ljudi u potrebi, ali i različitih ovisnosti. „Uz Božju pomoć i dobre ljude, kao što ste i vi sami, uspijevamo da s naših vrata nitko ne ode, a da mu nismo pomogli”, istaknuo je fra Joso. Podijelivši im krunice

koje su napravili vjernici Srebrenice i Zvornika, te djelatnici Terapijske zajednice Izvor, fra Joso ih je ohrabrio da mole za svoje obitelji, hrvatski narod, živu Crkvu i mir u svijetu zahvalivši na svakom daru i molitvi.

72 svjetl ori jeci . ba

Kruh sv. Ante – Zagreb (za dogradnju kuće obitelji Vučković) Krešimir i Ljiljana Karadakić, Zagreb 2.000 HRK Zvonimir Marić, Zagreb 3.000 HRK Marjan i Boja Franjić, Sesvetska Sopnica 2.000 HRK Ivan i Ana Ramljak, Sesvetska Sopnica 1.000 HRK Davor Borošak, Zagreb 600 HRK Mladen Zečević, Drežnik Brezovički 400 HRK Marija Miljanović, Čilipi 400 HRK Robert Dodoja, Dugopolje 300 HRK Ružica Miloš, Zagreb 500 HRK Marko Karajica, Zaprešić 400 HRK Zdravko Radoš, Sesvete 500 HRK Ljubko Ladan, Baderna 500 HRK Franjo Rajkovača, Zagreb 300 HRK Angela Spennes, Njemačka 50 EUR Blago Bagarić 15 EUR Christa Bauernfeind, Njem. 100 EUR Ilija i Kata Pranjković,

München 100 EUR Zdenko Tolić, Sesvetska Sopnica 800 HRK Fra Božo Lujić, Sesvetska Sopnica 200 EUR Marko Petrušić, Purmerend 250 EUR Andrija Mijačević, Mühldorf 200 EUR

Malim koracima do velikoga mira U prosincu 2018. godine Kruh sv. Ante posjetili su gospodin Graf Labdolf Revertera i gospodin Johannes Fürst von Orsini Rosenberg iz Fondacija Bauern helfen Bauern – Salzburg/Bratunac, prijatelji Srebrenice – Bratunca i cijele Bosne. U njihovoj pratnji je bio suradnik, prevoditelj i savjetnik u BiH Namir Porić.

Povod susretu bio je razgovor o vjernicima župe Zvornik – Srebrenica, Franjevačkoj ljetnoj školi, Međunarodnoj likovnoj koloniji i drugim projektima u okviru ideje od Franjevačkom međunarodnom centru za dijalog, mir i pomirenje. Članovi Fondacije su pozorno i s oduševljenjem slušali o povijesti franjevačke prisutnosti u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, ali i o tome što bi za žitelje Srenjeg Podrinja značilo ponovno vraćanje i rekonstrukcija crkava i samostana dok bi Srebrenica ponovno postala uzor suživota i mira, mjesto

dijaloga i pomirenja, a ne kamen spoticanja i mjesto zločina. Članovi Fondacije su posjetili prostorije Kruha sv. Ante gdje su im prezentirani projekti i prisutnost od 1992. godine, te uloga ove organizacije u franjevačkoj povijesti Bosne Srebrene. gosti su iskazali zanimanje za suradnju Kruha sv. Ante i Caritasa, te bili iznenađeni činjenicom da egzistiraju od Božje providnosti istovremeno se brinući za dvije tisuće osoba. Također su posjetili Franjevački studentski dom i pučku kuhinju na Kovačićima.

Za pučke kuhinje Ambasada Velike Britanije 500 KM Amir Sefik Kapidžić 200 KM Ermin Kazić, Sarajevo 20 KM Fuad i Vesna Turkušić 100 KM Kanton Sarajevo 7.363 KM KSA Australija 9.970 EUR Lukša Šoljan, Sarajevo 100 KM Za socijalne projekte Darko Marin Sučić 500 KM Geneco d.o.o., Sarajevo, (za akciju Za topao dom) 1.000 KM Geosonda d. o. o. Zenica (za projekt 65+) 300 KM

HKM Berlin 985 EUR HKM Klagenfurt 1.232 EUR HKM Kufstein 4.075 EUR HKM Luzern, Švicarska 1.994 CHF Jadro d. o. o.

200 KM KSA Zagreb, Hrvatska 1.192 EUR Marko Cvitanović 10 KM Mirko i Zorica Marijanović, Švicarska 500 CHF N. N. 1.000 KM N. N., Sarajevo 20 KM Nikica Aždajić, K. Sutjeska 20 KM T. N. 20 KM Udruga računovođa i financijskih djelatnika Herceg-Bosne 200 KM Župa Ljubunčić (Dan KSO) 1.183 KM Župa Rumboci 300 KM Za Fond Kap dobrote Braniteljska socijalno-radna zadruga, Podstrana 108 EUR

Humanitarna pomoć udruženjima U prosincu prošle godine HKO Kruh sv.

Ante osigurao je humanitarnu pomoć Udruzi Dijete i Majka iz Zavidovića u vidu deka i prekrivača (120), sapuna (150), pasti za zube s četkicama (120), te odjeće i obuće (120 paket).

Pomoće je uručena i Udruzi Naša kuća iz Tuzle, također u vidu deka i prekrivača (120), setova za bebe (50), higijenskih setova (100), sapuna (300), madraca (20), razno posuđe (12 paketa), odjeća i obuća (100 paketa), suho povrće (500 kg). Zahvalni donatorima, vjerujemo da će ova donacija pomoći korisnicima. vel j a č a 2019.

73

Kap dobrote Dobročinitelji za veljaču 2019.

Za fond Kap dobrote Franjo Rajić, Švicarska Robert Rajić, Guča Gora Jozo Crnoja, Jajce Dragoljub Ivanković, Odžak Stipo Breljak, Švicarska Ilija Stipić, Jajce Za Tamaru Starčević N. N., Švicarska Marija Ševo, Čerin Darko Dodig, Gradac N. N., Sarajevo

100 CHF 100 KM 100 KM 100 KM 100 CHF 50 KM 50 CHF 50 KM 400 HRK 25 KM

AKCIJE KOJE TRAJU Leonita Gabrić (rođ. 2008.) iz Travnika boluje od rijetke bolesti Ollier – vrste tumora koji zahvaća kosti. Bolešću joj je zahvaćena desna noga koja joj je kraća za 8 cm, pa je primorana na operacije u inozemstvu. Osim tretmana protiv ove bolesti, liječnici provode metodu liječenja Ilizarovim aparatom i bioaktivnim iglama. Njezina majka Vedrana poručuje: „Kao majka molim sve dobre ljude za pomoć. Unaprijed vam se zahvaljuje cijela moja obitelj.”

Tamara Starčević (rođ. 2002.) iz Sarajeva boluje od teške miokloničke epilepsije, poznate kao Dravet sindrom. Usprkos mnogim kontrolama, bolest nije stavljena pod kontrolu. Koristi se invalidskim kolicima, nosi ortopedske cipele i okovratnik zbog nepo76 svjetl ori jeci . ba

Za Patrika Ivanovića Rosemarie Cordes, Švicarska 200 CHF N. N., Švicarska 50 CHF Marija Ševo, Čerin 50 KM Darko Dodig, Gradac 400 HRK N. N., Sarajevo 25 KM Za Ljiljanu Krajnc N. N., Švicarska Marija Ševo, Čerin Darko Dodig, Gradac N. N., Sarajevo

50 CHF 50 KM 400 HRK 25 KM

voljnoga položaja tijela. Troškove liječenja plaća samohrana majka.

Patrik Ivanović (rođ. 2001.) iz Žepča ima urođenu srčanu manu – komorni defekt septuma. S godinu dana života urađena mu je kateterizacija, tijekom koje je došlo do komplikacija te je ostao bez kisika i njegov mozak je trajno oštećen. Danas ne hoda, ne govori, ne jede samostalno, koristi pelene i u potpunosti je ovisan o roditeljskoj pomoći.

Kardiolog mu je preporučio lijek Tracleer, no nažalost, njegovim je roditeljima nemoguće nabaviti ovaj lijek.

Svakodnevno koristi lijekove za koje roditelji izdvajaju oko 400 KM mjesečno i često je po bolnicama zbog upale pluća.

Patrikovi roditelji kažu: „Nastojimo mu priuštiti sve što je potrebno da proživi što kvalitetniji život koliko je to moguće.

Zahvaljujemo svima koji su do sada pomagali i onima koji žele pomoći.”

Za Leonitu Gabrić N. N., Švicarska Marija Ševo, Čerin Darko Dodig, Gradac N. N., Sarajevo

50 CHF 50 KM 400 HRK 25 KM

Za HKO Kruh sv. Ante Mijo i Iva Bilić, Berlin 300 EUR Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!

Mt 25,45

Ljiljana Krajnc (rođ. 1970.) je 100 % invalid, a 2009. u Italiji joj je dvaput transplantirana jetra. Otpuštena je iz bolnice u Padovi uz hipeproteičku dijetu, a trenutno se liječi na Univerzitetskom kliničkom centru u Sarajevu. Preporučen joj je lijek Hepsera, kako bi sve parametre držala pod kontrolom.

Lijek u Bosni i Hercegovini nije na esencijalnoj listi, a u inozemstvu košta 2400 KM. Uz mjesečna primanja invalidnine u iznosu od 110 KM Ljiljana ovaj lijek ne može primati redovno.

Samo uz pomoć dobročinitelja moguće je povratiti njezino teško zdravstveno stanje.

Ljudima dobre volje poručuje: „Iskreno se nadam da ću zahvaljujući vama za naredni period prikupiti sredstva za lijek. Veliku zahvalnost za pomoć dugujem Kruhu svetog Ante i Svjetlu riječi, na humanosti i darivanju.”

y fra Juro MARČINKOVIĆ

Povrtnica lat. raphanus sativus

Dvogodišnja biljka s vrlo odebljalim korijenom, prekrivenim lako prepoznatljivom crnom korom. Listovi su perasto urezani. Druge godine izraste razgranata stabljika visoka do jednoga metra, na vrhu s brojnim blijedoljubičastim cvjetovima, a cvate u lipnju i srpnju. Plodovi su duguljasti, slični mahuni i sadrže brojne sjemenke bogate uljem. Povrtnica je stara kultivirana biljka, podrijetlom iz Sredozemlja, ali se danas uzgaja po cijelome svijetu.

Narodni nazivi: rotkva, rodakva, andrkva, rdakva, rokva, rakva, rotkva vrtna, rotkva povrtnica, trup, trupka

vel j a č a 2019.

77

NAŠI POKOJNICI

Ivan Hrgota

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

(†2019.)

Opremljen svetim sakramentima 20. siječnja preminuo je Ivan Hrgota, otac fra Marka Hrgote, franjevca Bosne Srebrene koji se tijekom sprovoda oprostio od svoga oca riječima: "Pokojni Ivan je rano ostao bez oca, a majka Marija je ostala bez ikakvih prava, pa je Ivan školovanje shvatio ozbiljno i osnovnu i srednju elektrotehničku školu, te fakultet elektrotehnike završio odličnim rezultatima.

Potom se oženio Ljiljanom i s njom dobio četvero djece. Volio je ići na svetu misu i moliti se Bogu, te je bio matematički detaljan i precizan. Volio je zapisivati minute, sate, dane, vremensku prognozu i svakodnevne bezazlene životne događaje kao primjerice koliko traje misa. Ostat će uvijek otac, brat, djed, prijatelj i poznanik koji se na svoj način brinuo za obitelj i zajednicu moleći Boga da nikada ne napušta pravednika”, rekao je fra Marko.

Ožalošćeni: djeca fra Marko, s. Marija-Antonija, Josip sa svojom obitelji, te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji.

Vrdoljak

Marija Ilija (Mate) rođ. Bubalo

(†1973.) (†1984.)

Dragi naši roditelji, još nam mnogo nedostajete iako su prošle mnoge zime i ljeta. Hvala vam na svemu što ste nam pružili za vaših kratkih života. Bili ste nam dobri roditelji i još uvijek ste s nama u našim molitvama, mislima i sjećanjima.

Vole vas vaša djeca: sin s obitelji i kćerke s obiteljima.

Sandra Lučić (Džepina)

(†2011.)

Za sve što je prošlo nedostaješ. Iako je prošlo osam tužnih godina od tvog odlaska, u našim si mislima, srcima, molitvama i pričama živiš zauvijek. Godine prolaze, a mi i dalje učimo kako bez tebe. U tišini vječnoga mira neka te prate naše misli i molitve. Tvoji najmiliji, sin Andrej, suprug Ivan, majka Mirjana, otac Pero i brat Ivan s obitelji.

80 svjetl ori jeci . ba

S. M. Željka (Ana) Kopić

(1943. – 2019.)

Dana, 2. siječnja 2019., u 76. godini života i 53. godini redovništva preminula je s. M. Željka (Ana) Kopić. Rođena je 1943. u Novom Selu, Bosanski Šamac, od oca Blaža i majke Ivke. U zajednicu sestara franjevki primljena je 1965., a sljedeće godine u postulaturu. U Kloštru Ivaniću je položila doživotne zavjete 1972. godine.Redovnički život je posvetila radu u domaćinstvu kao kuharica u Zagrebu, Kloštru Ivaniću i franjevačkim samostanima u Sarajevu i Visokom. Bila je kućna predstojnica u samostanu na Nedžarićima, a od 1989. do 2018. djelovala je u provincijalatu Bosne Srebrene u Sarajevu nakon čega odlazi u Kloštar Ivanić gdje ostaje do smrti.

Naučila je živjeti u skromnosti izahvalnosti Bogu na daru života. U sjećanju mnogih ostat će kao vrsna sestra i odgojiteljica u službi kuhinje bez zidova koju je obnašala odgovorno, radosno i predano do kraja. s. Ljubica Stjepanović

Rajna Ledoux (Klaser)

(†2015.)

Draga kćeri, draga sestrice!

Iznenada, nečujno uputila si se u drugi, Božji svijet. Nedostaješ nam, nedostaju nam Tvoja životna radost, neizmjerna ljubav, nevjerojatno razumijevanje, neiscrpna marljivost, smisao za pomirljivost sa svojim okruženjem. Milo moje dijete, tuga za Tobom uporno ustrajava. Molim dragoga Boga da Te obasjava svjetlom ljubavi i vječnoga mira. Čuvamo Te u našim srcima. Tvoji mama i brat.

Jure Šarčević

(†2005.)

Premalo je riječi, a previše tuge da Ti kažemo koliko Te volimo i koliko nam nedostaješ. S ljubavlju i tugom: supruga Ivša; kćeri: Marija, Ružica, Kristina, Tonka, Marta, Ana, Ivana i Josipa; sinovi: Tomislav i Ivan; unučad i zetovi.

Ivan Žuljević (Tijo)

(†2013.)

Zadržat ću te srcem, tamo ne zalaze bore vremena.

Sakrila sam te u osmijeh i

u svoje najljepše godine, sakrila sam te u dio srca svog, sakrila sam te u jednu nadu, u treptaj oka, da te imam zauvijek... Hvala ti za dobrotu, ljubav i sreću kojom si nas uvijek nesebično darivao.

Neka te čuvaju anđeli kako si ti čuvao i pazio nas. Hvala svima koji posjećuju tvoj tihi dom.

Tvoji supruga Ankica, djeca Žana, Anđela i Ante

Dragica Barišić

(†2018.)

Ubrzo će se navršiti godina (25. veljače) otkako nas je iznenadno napustila supruga, majka, svekrva i baka Dragica Barišić. Vrijeme prolazi, ali sjećanje i zahvalnost ne blijede. Ljubav koju si nam pružala ostavila je vječni trag u našim srcima. Svojim zagovorom kod Boga prati nas i dalje do ponovnoga susreta u vječnosti!

Sa zahvalnošću tvoji najmiliji: suprug Mato, sin Berislav, nevjesta Sanja i unuk Marcel!

Ana Papić Tragom narodne baštine Ova knjiga analizira, čuva i prenosi narodnu baštinu naših predaka – čitatelja podsjeća na tradiciju, a istovremeno upoznaje s dragocjenim uspomenama na narodne običaje i neprocjenjivo blago naše povijesti.

Zbirka donosi uspomenu na crkveno-pučke običaje, narodne priče, govorničke oblike, materijalnu baštinu, pa i oblike pučkoga praznovjerja. Konačno, prenosi nedaće s kojima se puk ovih prostora suočavao tijekom povijesti, ali je unatoč svemu uspio sačuvati svoju vjeru i kulturu. „Autorica je spasila od zaborava sve ono što je utkano u gene čovjeka na ovim prostorima, Hrvata i katolika, čime se on danas diči i ponosi.“ – doc. dr. sc. Marinko Marić