7 minute read

Arturo Toscanini

Il regno dello spirito umano non è cominciato ancora.

«Quando la materia operante su la materia potrà tener vece delle braccia dell’uomo, allora lo spirito comincerà a intravedere l’aurora della sua libertà» disse un uomo adriatico, un uomo dalmatico: il cieco veggente di Sebenico.

Advertisement

Come il grido del gallo eccita l’alba, la musica eccita l’aurora, quell’aurora: «excitat auroram».

Intanto negli strumenti del lavoro e del lucro e del gioco, nelle macchine fragorose che anch’esse obbediscono al ritmo esatto come la poesia, la Musica trova i suoi movimenti e le sue pienezze.

Delle sue pause è formato il silenzio della decima Corporazione.

LXV – Sono istituiti in tutti i Comuni della Reggenza corpi corali e corpi strumentali con sovvenzione dello Stato.

Nella città di Fiume al collegio degli Edili è commessa l’edificazione di una Rotonda capace di almeno diecimila uditori, fornita di gradinate comode per il popolo e d’una vasta fossa per l’orchestra e per il coro.

Le grandi celebrazioni corali e orchestrali sono «totalmente gratuite» come dai padri della Chiesa è detto delle grazie di Dio.“

(Izvor: R. De Felice , La Carta del Carnaro nei testi di Alceste De Ambris e di Gabriele D’Annunzio, il Mulino, Bologna, 1973, str. 35 )

ARTURO TOSCANINI

Koliku važnost treba imati muzika u životu Kvarnerske regencije, D’Annunzio je htio istaknuti i jednim svojim konkretnim potezom. Zbog toga je u posjetu Rijeci pozvao velikog dirigenta Artura Toscaninija. Uputio mu je pismo slijedećeg sadržaja: „ Dragi Maestro, veliki moj prijatelju, dođite u Fiume d’Italia, ukoliko Vam je to ikako moguće. Danas se ovdje izvodi arija koja najzvučnije odjekuje svijetom. Duša našeg naroda simfonijska je kao i Vaš Orkestar! „

Maestro Toscanini prihvatio je pjesnikov poziv. D’Annunzijeva avantura L’Impresa di Fiume već je neko vrijeme mnoge u Italiji nadahnjivala i dodatno prožimala patriotskim zanosom, pa se takvim osjećajima nije uspio oduprijeti čak niti jedan od najvećih vođa orkestara svih vremena. On se još i tijekom Velikog rata, upražnjavajući svoju umjetnost, zalagao za talijansku nacionalnu stvar. Gostovanje u Rijeci, Maestru će ostati u nezaboravnom sjećanju, između ostalog i zato jer nikada prije, a ni poslije u njegovom životu nije mu se dogodilo to da „pridonese svojom prisutnošću toliko iskrenom i zanosnom iskazivanju i ljubavi za domovinu“, kako je i sam priznao.

Vlasti u Rimu tretirali su „pobunjenički grad Fiume“ na poseban način. Pa ipak, kada su saznali za D’Annunzijev

poziv Velikom dirigentu, ne samo da nisu htjeli spriječiti realizaciju tog gostovanja već su za sve članove Toscaninijevog orkestra odobrili cijeli jedan poseban vlak. Željeznička kompozicija sastojala se od nekoliko vagona drugog razreda kako bi na vrijeme stigla na odredište u Rijeku. Obzirom na tadašnje prilike i skromnost u raspolaganju prijevoznim sredstvima, bio je to nezanemariv logistički pothvat.

Po ulasku posebnog vlaka u riječku željezničku stanicu, vojni orkestar je svirao patriotske himne, a pristigle muzičare dočekao je gradonačelnik Riccardo Gigante s članovima svoje obitelji. Nakon što su se rukovali s Maestrom , otpratili su ga do automobila koji ih je odvezao u Guvernerovu palaču. Tamo je D’Annunzio za svoje goste organizirao doček i održao govor u kojem je istaknuo važnost i ozbiljnost trenutka i izrazio svoj osjećaj okrijepe i utjehe zbog prisutnosti samog Maestra i članova njegova orkestra. Comandante ih je tom prigodom počastio nazivom „Orfičke Legije“.

Proteklo je nešto više od godine dana kako su pjesnikove paravojne trupe okupirale grad na zapadnoj obali Rječine , a situacija u odnosima s Rimom približavala se točki usijanja. Već su dva mjeseca od proglašenja Kvarnerske regencije - Reggenza Italiana del Carnaro - što je talijanskim vlastima samo kompliciralo donošenje rješenja oko riječkog pitanja. Deset dana prije povijesnog glazbenog događaja, novi predsjednik talijanske vlade Giovanni Giolitti odlučio je presjeći zamršeni čvor. Pronašao je diplomatsko rješenje za pitanje statusa grada Fiume, pitanje delikatnog i kompleksnog naslijeđa Prvoga svjetskog rata, a koje je „onečišćavalo“ odnose s Kraljevinom SHS. U Rapallu se, 12. studenog 1920. godine, Italija sporazumjela s Beogradom, na način što se utemeljuje Slobodna Država Rijeka.

I sam D’Annunzio konačno je shvatio da su igre već pri kraju, ali on ipak odbija taj kompromis i tvrdoglavo ostaje pri stavu kako mu je prihvatljiva samo i jedino aneksija grada Fiume Italiji. Njegova desna ruka, Guido Keller, odmah je kao odgovor na Rapallski ugovor smislio akciju „Beffa del pitale“ (Sprdnja s vrčinom). On se jednostavno popeo u svoj aeroplan te vještinom iskusnog letačkog asa još iz Velikog rata, poletio ravno nad nebo Rima. Dok je nadlijetao palaču Montecitorio (u kojoj je sjedište Zastupničkog doma talijanskog parlamenta), na istu je izbacio željeznu zahodsku školjku u kojoj je bilo više komada repe vezanih u snop lancem od vodokotlića. I tako su on i Comandante poslali simboličku poruku vlastima u Italiji.

Konačno, u nedjelju 20. studenog 1920. godine, u kazalištu „Teatro Comunale Giuseppe Verdi“ (kako se tada zvalo današnje HNK „Ivana pl. Zajca“) je održan koncert kojeg su tadašnji tiskani mediji naširoko komentirali, a list „Popolo d’Italia“ objavio je i integralni tekst dvaju D’Annunzijevih govora. Koncert je organiziran pod pokroviteljstvom Comandantea i službenim okriljem gradskog Municipija. Sredstva prikupljena od koncerta unaprijed su bila namijenjena u dobrotvorne svrhe, posebice za siromašne u gradu. Prije početka koncerta, D’Annunzio se obratio Toscaniniju riječima: „O moj Maestro, krasno je to što ste došli ovdje k nama s takvom odvažnošću i ne obazirući se na prijetnje upućenih našoj stvari. Lijepo je to da u grad Fiume, grad kojeg nije moguće ukrotiti i poniziti, Vi dolazite kako bi našu bol - izazvanu našom smionošću i hrabrošću - Vi uzdigli na najviše vrhunce valova simfonijskog oceana.“

Koncert je počeo u 20:30 sati. Kazalište je bilo dupkom puno posjetiteljima. Nitko nije htio propustiti jedinstvenu priliku da uživo prisustvuje, vidi, sluša i doživi čari izvedbe takvog mita i legende planetarno vrednovanog i poštovanog vođe orkestra poput Artura Toscaninija. Ulaznice za koncert bile su u prodaji još od 18. studenog 1920. godine, po cijenama od 80 lira za mezzanino ložu kao i one u prvome redu, pa sve do 10 lira za parter te 2 lire za galeriju. Svi članovi orkestra, kao i sam maestro Toscanini, na fraku su nosili medalju s ispisom „Hic manebimus optime“.

Spektakl koncernog muziciranja trajao je gotovo puna tri sata, a otvoren je bio izvođenjem „Pete Simfonije (Eroica)“ Ludwiga van Beethovena, djelom koje je D’Annunziju bilo najomiljenije. Nakon toga uslijedile su izvedbe: „Koncerta u A-molu“ Antonija Vivaldija, suite „Piemonte“ Leona Sinigaglie, zatim „Iberia“ Claude Debussyja, „Le fontane di Roma“ Ottorina Respighija, te na kraju izvedba „Vespri Siciliani“ (Sicilijanska večernja- 30. 03 1282.) Giuseppea Verdija. Orkestar i sam Maestro neprekidno su pozdravljani burnim ovacijama. Na kraju, publika je u potpunom deliriju aplauza zatražila bis čemu se svojom zamolbom pridružio i sam Comandante.

Nakon što je orkestar ponovno zauzeo svoja mjesta, izveden je dio pod nazivom „Smrt Izolde“ iz djela „Tristan i Izolda“ Richarda Wagnera. Sam je Toscanini koncert opisao kao ogled bravurozne izvedbe kakvu članovi njegova orkestra nikada još do tada nisu bili ostvarili. D’Annunzio je sišao na podij kako bi čestitao glazbenicima i Maestru.

Sav ushićen, Comandante je pri tome održao govor: „Pogledajte ga (Toscaninija), on je vašeg soja, ogoljen kao i vi. Gledajte mu ruku koja drži žezlo. Njegovo je žezlo ovaj štapić, lagan kao šiba bazge. Njime on podiže velike valove svog orkestra, njime on oslobađa i rasprostire velike bujice harmonije, pušta veliku nabujalu rijeku da se razlijeva u slapovima i da iskapa snagu iz dubine, otima je i uzdiže k vrhuncima. Ovim štapićem on zaustavlja buku, vrevu i metež te ih umiruje i svodi u šapat i šuštanje, njime on proizvodi svjetlo i sjenu, tvori vedrinu i oluju, stvara žalost i veselje. Tko je, dakle, on? On je Capo, kao što sam i ja Capo, o ljudi moji! Dovoljna mi je jedna kretnja tijelom, jedan mig da vas svih uhvatim za riječ, od jedne do druge riječi, i da vas prenesem tamo gdje ljudska odvažnost još nikada nije stigla. Dovoljan mi je jedan jedini pokret pa da vas svih vrcnem uvis, svih vas koji urlate i jaukate i koji ste sakati i krnji, da vas učinim da poletite tamo s onu stranu čuda i onkraj smrti: zar ne ?“

Kada je D’Annunzio završio svoj govor Toscanini mu je poklonio svoj dirigentski štapić. U vezi s tim štapićem (nalazi se u D’Annunzijevom mauzoleju Vittoriale) postoji slijedeća anegdota: kada je slavni dirigent Riccardo Muti 2016. godine primao nagradu „VII Premio del Vittoriale“ dali su mu taj dirigentski štapić da ga razgleda. Dok ga je promatrao, opazio je kako je štapić zakrivljen te je izjavio: „Pa doista je istina da je Maestro Toscanini njime članovima orkestra znao davati po glavi“.

Slijedeće jutro, dan nakon održanog koncerta, Comandante je na stadionu Kantrida inscenirao “Ratničke svečanosti”, odnosno vježbu u kojoj su njegovi arditi pucali iz oružja te uokolo bacali bombe. Ostalo je zabilježeno kako su krhotine eksplodiranih bombi ozlijedile nekolicinu legionara, a jednog od članova orkestra i okrznula po licu. U toj najbizarnijoj od mogućih pogibeljnih igara, nije ostao pošteđen ni sam Toscanini. Navodno mu je jedan hitac iz vatrenog oružja skinuo veliki šešir s glave. Ovaj cirkus na Kantridi bio je vrhunac Comandanteove golgote. Bilo je tu praska eksplozija, grmljavine, plamteće navale krvi u glavu, bilo je tu krikova i pjevanja, bilo je tu bijesa i zanosnog oduševljavanja, bila je to navodno njegova pobjeda.“

This article is from: