Prijateljstvo, suparništvo i „Zakon stila“

Filippo Tomaso Marinetti stigao je u grad Fiume (imao je tada 43 godine) odmah po ulasku D’Annunzija. Ovo im nije bilo prvi put da se susreću, kako na kulturnoj tako i na političkoj sceni. „Iconoclasta“ Marinetti i „Vate estetizzante“ Gabriele D’Annunzio podržali su rat u Libiji 1911. godine. Iako im je poveznica strast prema automobilima, avionima, i sličnim tehničkim inovacijama novog doba, njihovi se pristupi svemu što rade poprilično razlikuju. Biti umjetnik, kod njih stvara novu dimenziju, kako umjetničku tako i “tržišnu”, tvrdeći da u masovnom društvu umjetnost mora naći svoju publiku koja će je financirati. Umjetnost bi bila za svih, a ne samo za takozvane “znalce” ali kako to netko mora i platiti ona se mora približiti masama što ne znači da gubi na svom značaju i kvaliteti. Taština je prisutna kod njih obojice. Pošto su oba ćelava, oni javno, ljupkom narcisoidnošću, veličaju ćelavost pa prema “Zakonu stila”, stvar je utoliko ljepša što ona svojom formom više manifestira svoju svrhu. Marinetti na to primjećuje kako je u osvajanju žene ćelavost mali nedostatak ili skoro prednost, ukoliko isijava oštroumnost. D’Annunzio je Marinettiju crvena krpa: tako godine 1910., u tekstu Noi rinneghiamo i nostri maestri simbolisti ultimi amanti della luna („Mi se odričemo naših učitelja simbolista posljednjih ljubavnika Mjeseca“) piše: „Treba se na svaki način boriti protiv Gabriela D’Annunzija, jer je on svom svojom darovitošću istančao četiri intelektualna otrova koje mi želimo apsolutno ukinuti: 1. bolesnu i nostalgičnu poeziju koja pjeva o uspomenama i onome što je tamo negdje u daljini ; 2. romantični sentimentalizam sa kojeg se izlijeva mjesečina, a stremi idealnoj i fatalnoj Ženi--Ljepoti; 3. opsesiju razbludnošću u trokutu što ga čine brakolomstvo, incest - papar rodoskvrnuća i začin krščanskoga grijeha; 4. strast prema povijesti, i maniju za antikom i kolekcionarstvom.“

Slijedi razdoblje njihovog međusobnog približavanja, jer obojica su zapravo intervencionisti i borci.U rujnu 1918. godine Marinetti je održao govor pred tristotine ardita (srčanih, drzovitih likova) u mjestu Riese i navješćuje - nakon talijanske ratne katastrofe kod Caporetta - da je „jedini privilegij ardita - časnika, ubodima noževa u kožu njemačkih generala munjevito isprazniti infamne njemačke ratne biltene“, kao i

da je „jedini privilegij ardita - časnika spasiti Italiju, i divovski je povećati.“

U govoru pak što ga je održao u Firenci na skupu fašista, početkom listopada 1919. godine, Marinetti kaže da je ardite u Prvom svjetskom ratu, na brdu Monte Grappa, na žrtvu nadahnjivala „golijardska (tal. studentska) improvizacija svega kao i stvaralački umjetnički genij“, pa nastavlja da je „na takav umjetnički način stvaralački D’Annunzijev genij osvojio talijanski grad Fiume. A u tom talijanskom gradu ja sam nedavno oćutio najprodorniji grč radosti u mom životu kad sam zgužvao smotuljak prezrenih austrijskih kruna za sitniš naše pobjede. Bezumna radost što tako napokon gnječim financijsko, vojno, pasatističko srce nasljednoga neprijatelja, u rukama koje su mi još uvijek podrhtavale od vibracija moga mitraljeza na položaju u gradiću Vittorio Veneto! (Ovacije)“

Tri dana nakon ulaska D’Annunzia u Fiume (dakle 16. rujna 1919.), Marinetti dolazi u grad. Već prve večeri eno ga u caffe’ Redenzione, gdje s Lucianom Barbestiom naručuje i plaća boce šampanjca, te ih otvara gađajući čepovima, koji se ispalju iz boce, u stražnjicu jedne pjevačice koja diže suknjicu kako bi je čep pogodio baš tamo gdje treba. U Hotelu Lloyd uzima sobu s balkonom.

S tog balkona promatra 20. rujna vojnu paradu regularne talijanske vojske, ali pozorno motri i Comandantea u mnoštvu. Opisuje ga kako uspostavlja skladan odnos sa masama i uvjeren je da on misli riječima promijeniti svijet tako da odnos sa masom građana postaje magičan, povjerljiv i kolokvijalan. D’Annunzio iznenada mijenja i pravila ponašanja na proslavi, kao i cijelog protokola, pa tako vojni mimohod prelazi iz strogog stupanja u “elastičnu disciplinu” i

ples pa počinje i uključivanje masa u trans kolektivnog veselja. Marinetti drži govore u Teatro Fenice, ali i na burnim skupovima u caffe’ Budai i u baru svoga hotela, gdje pokatkad staje na stol i u tom položaju govori okupljenima.

Počinju nove nesuglasice s Comandanteom. Dana 21. rujna 1919. godine zamjera D’Annunziju da se okružio ljudima koji da su „kvijetisti i kočničari svakoga logičnoga razvoja bojnog pohoda“, pa u svoj notes bilježi kako D’Annunzio nije sposoban osloboditi se tih „vjerojatnih izdajica“ (Taccuini 1915-1921). Samoinicijativno poduzima korake kako bi, putem svojih glasnika koje šalje u Trst, digao Italiju na noge ne bi li maršem na Fiume ona ispravila propuste D’Annunzija. Plan propada. Taccuini tih dana donose najgore riječi po Comandanteu („manijak uljuđene geste“, „zatočenik ljeporječivosti“, „Cagliostro, Orfej, vještac...“).

Pada odluka o povlačenju. U pismu D’Annunziju, od 30. rujna 1919. godine, Marinetti je prema njemu pun poniznosti, a 1.listopada, preodjeven u željezničara - u strahu od njega - bježi iz grada u Milano. I već 9. listopada, u Teatro Olimpia u Firenci, drži govor na Prvom kongresu fašista u kome hvali D’Annunzievu odluku o tome da prvi postavi pjesnike u vrhove državne vlasti. Na izborima u Italiji, Marinetti je na listi fašista, ali ovi doživljavaju težak poraz. Nakon sukoba fašista sa socijalistima, Mussolini i Marinetti su utamničeni. Potom slijedi takozvani „proces dekompozicije“ koji će dovesti do odvajanja futurista od fašista. Tako u Marinettievu listu „Roma futurista“ dolazi do uočljiva zaokreta: do tada politički dnevnik postaje sada list za pitanja iz umjetnosti. Marinetti se udaljava od sve desnijega Mussolinija te napušta „i fasci di combattimento“ i okreće se Lenjinu i boljševičkoj revoluciji: prepoznaje u Rusiji ono što se dogodilo u gradu Fiume: ostvario se san da pjesnici budu vodeći državni ljudi!

Vrhunac je toga i takvoga Marinettija njegov manifest Al di la’ del comunismo, tiskan 15. kolovoza 1920. u „Slobodnom glasu fijumanskih legionara“ - La testa di ferro, u kome on piše. „Radostan sam što mogu uočiti da su ruski futuristi svi odreda i boljševici te da je futuristička umjetnost jedno vrijeme bila umjetnost Države u Rusiji... Svi Futurizmi na svijetu djeca su talijanskog Futurizma, što smo ga mi stvorili u Milanu prije dvanaest godina. Svi su futuristički pokreti međutim autonomni. Svaki narod imao je ili ima još uvijek vlastiti pasatizam kojeg mora oboriti. Mi smo