LICA FABRYJEVE BOLESTI
LICA FABRYJEVE BOLESTI
LICA FABRYJEVE BOLESTI
U povodu 20. obljetnice Udruge pacijenata s Fabryjevom bolešću Slovenije i Centra za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti
»Fabryjeva bolest je poput rijetkog cvijeta u neistraženoj džungli.«
Dr. sc. Andreja Cokan Vujkovac, Fabryjevo srce: Vjerujte nam!
LICA FABRYJEVE BOLESTI
Izdavač: Udruga pacijenata s Fabryjevom bolešću Slovenije
Autori: Marina Pintarič, Bojan Vujkovac, Vesna Korat, dr. sc. Andreja
Cokan Vujkovac, Anja Založnik, Sergeja Širca, Natanael Merzel
Urednica: Sergeja Širca
Izvor stručnih uredničkih napomena: Slovenski medicinski rječnik, 6. prošireno izdanje (siječanj 2024.)
Realizacija projekta: Aetas d.o.o.
Lektorica hrvatskog jezika: Mira Jelić
Fotografije: Miran Juršič
Šminka: Empera
Dizajn: Studio Mars
Tisak: Collegium graphicum
Naklada: 500 primjeraka, prvo izdanje
Publikacija je besplatna.
Slovenj Gradec, travanj 2024.
CIP - Kataložni zapis o publikaciji
Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana
616-056.7(082)
LICA Fabryjeve bolesti / [autori Marina Pintarič ... [et al.] ; urednica Sergeja Širca ; fotografije Miran Juršič]. - 1. izd. - Slovenj Gradec : Udruga pacijenata s Fabryjevom bolešću Slovenije, 2024
ISBN 978-961-96617-1-0
COBISS.SI-ID 190825475
Za (još) bolju podršku Fabryjevim pacijentima
Marina Pintarič, predsjednica Udruge pacijenata s Fabryjevom bolešću Slovenije
Pacijenti s Fabryjevom bolešću trebaju punu podršku za kvalitetan život. Zahvalni smo što je slovenskim pacijentima - među prvima u svijetu - omogućeno liječenje. Zahvalni smo i na profesionalnom, sveobuhvatnom i, prije svega, vrlo srdačnom tretmanu u Centru za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti, koji djeluje u sastavu Opće bolnice Slovenj Gradec.
Veći dio zasluga za suvremeno liječenje u Sloveniji i primjereno funkcioniranje Centra pripada prim. dr. Bojanu Vujkovcu, koji je i organizator okupljanja bolesnika. Slovensko udruženje pacijenata s Fabryjevom bolešću osnovano je 2003. godine, prije nego što su prvi pacijenti u Sloveniji počeli primati enzimsku nadomjesnu terapiju.
Udruga organizira godišnje sastanke za svoje članove - jednodnevni izlet kojem se pridružuju i naši obiteljski članovi. Svi se veselimo tim susretima, jer svake godine naučimo još više o toj bolesti i njenom upravljanju. Istodobno, sastanci nam omogućuju razgovor o našim svakodnevnim izazovima, razmjenu iskustava u suočavanju s našim problemima i dijeljenje naših malih i velikih pobjeda u životu.
Budući da je Fabryjeva bolest vrlo rijetka - pogađa jednog od 40.000 muškaraca i jednu od 20.000 ženaedukacija o bolesti je vrlo važna. Zbog toga, naši čla-
novi sudjeluju na raznim konferencijama, uglavnom u inozemstvu (Varšavi, Amsterdamu, Sarajevu, Dubrovniku, itd.). Na takvim događanjima stječemo nova znanja i razmjenjujemo različita stručna i osobna iskustva s predstavnicima sličnih društava iz cijelog svijeta - i o toj bolesti i o drugim rijetkim bolestima.
Zanima nas kako se Fabryjevi pacijenti liječe u drugim zemljama, kako se upravljaju, kako se tretiraju u različitim zdravstvenim sustavima, te kakvo je znanje o Fabryjevoj bolešću i drugim rijetkim bolestima u svijetu.
Ponosni smo što smo bili među osnivačima Udruge rijetkih bolesti Slovenije, koja danas okuplja devet slovenskih udruga pacijenata s rijetkim bolestima. Udruga radi na zajedničkom oblikovanju i promicanju interesa i potreba ljudi s rijetkim bolestima u područjima zdravstva, socijalne skrbi, obrazovanja i ljudskih prava.
Članstvo Udruge u Međunarodnoj mreži za Fabryjevu bolest (FIN) također je vrijedno, povezujući nas s 59 sličnih organizacija iz 57 različitih zemalja i radeći na osnaživanju svih pacijenata s Fabryjevom bolešću.
Naša udruga također je dio EURORDIS-a - Rijetkih bolesti Europe, međunarodne mreže s više od tisuću udruga pacijenata s rijetkim bolestima iz 74 zemlje, koja radi na poboljšanju života više od 300 milijuna ljudi koji žive s rijetkom bolešću diljem svijeta.
“Budući da je Fabryjeva bolest vrlo
rijetka - pogađa jednog od 40.000
muškaraca i jednu od 20.000 žena
- edukacija o bolesti je vrlo važna.”
Udruga pacijenata s Fabryjevom bolešću Slovenije jedna je od manjih udruga po broju članova i raspršeni smo po cijeloj Sloveniji. Ali - svjesni smo da za poboljšanje skrbi i liječenje pacijenata s tom bolešću moramo združiti snage i govoriti o izazovima bolesti, istodobno ponavljajući prijedloge rješenja onima koji su odgovorni za rješavanje takvih stanja.
U ime pacijenata s Fabryjevom bolešću, zahvaljujem svima vama koji nam pomažete u našem radu. Posebno zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pridonijeli izdavanju naše nove knjige.
— Svi mi, pacijenti s Fabryjevom bolešću, zahvalni smo na ovom liječenju, svjesni da naši lijekovi nisu jeftini. No, nedostaje nam kućna terapija, koja je već bila uspostavljena za naše pacijente prije nekoliko godina, ali nažalost prekinuta je zbog birokratskih prepreka. Često se pitamo - jesu li se odgovorni za ovu situaciju ikada zamislili u ulozi pacijenta koji se vozi tri sata u jednom smjeru svakih 14 dana na terapiju, nakon koje je toliko umoran da nije sposoban voziti se kući?
Pacijentima je najgora bol bilo to da im nitko ne vjeruje
Prim. Bojan Vujkovac, dr. med., spec. interne medicine, voditelj Centra za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti
Svelikom radošću i nestrpljenjem promatram stvaranje nove knjige priča naših pacijenata s Fabryjevom bolešću. Prije nego što počnem pisati svoju priču, uzimam prvu knjigu i počinjem ponovno čitati priče o ozbiljnim problemima, kroničnom umoru i čestim neizdrživim žarećim bolovima u udovima. No, najgora bol, najteža pacijentima u to vrijeme, bilo je to da im nitko ne vjeruje. Kada smo
objavili našu prvu knjigu 2014. godine, snažno smo željeli vjerovati da bi ova knjižica mogla pridonijeti većem razumijevanju pacijenata s Fabryjevom bolešću od ljudi oko njih - stoga i naslov: Fabryjevo srce: Vjerujte nam!
Kada danas razgovaram s pacijentima, čini se da se situacija poboljšala u proteklih deset godina. Naša prva skromna knjižica sigurno je barem malo pridonijela tome. Na posljednjem sastanku Udruge pacijenata, kada smo raspravljali o trenutačnom stanju skrbi za Fabryjevu bolest u Sloveniji, zaključili smo da se mnogo toga promijenilo, uglavnom nabolje, u razdoblju od objave prve knjige.
Nažalost, situacija je i dalje daleko od idealne, daleko od situacije koju bi pacijenti i svi koji se brinemo o njima željeli vidjeti. Zato smo zajedno odlučili da je vrijeme za pisanje novih priča, za objavu druge knjižice u povodu važne 20. obljetnice našeg Centra.
Vjerujem da će ove priče, u usporedbi s onima prije deset godina, prije svega pokazati promjene u životima pacijenata koji primaju dugotrajno liječenje. Neki godinama primaju terapiju za Fabryjevu bolest. Istodobno, na temelju onoga što nam naši pacijenti povjeravaju, siguran sam da će ove priče istaknuti nove prepreke i uobičajene probleme u njihovom svakodnevnom životu.
Strana istraživanja pokazala su da je Fabryjeva bolest najviše ograničavajući čimbenik pacijentima u njihovim dnevnim aktivnostima, na poslu ili u školi. Ove spoznaje potvrđuju i naši pacijenti, koji se često nalaze u teškoj situaciji zbog svoje bolesti i nedostatka razumijevanja ljudi oko sebe. Vjerojatno bi mogli raditi od kuće kada imaju loš dan. Više razumijevanja i podrške bilo bi također poželjno kako bi im se olakšalo ispunjavanje školskih obveza.
“Prije nego što počnem pisati svoju priču, uzimam prvu knjigu i počinjem ponovno čitati priče o ozbiljnim problemima, kroničnom umoru i čestim neizdrživim žarećim bolovima u udovima. No, najgora bol, najteža pacijentima u to vrijeme, bilo je to da im nitko ne vjeruje.”
Postoji još mnogo problema i priča poput onih koje dijelimo s vama na sljedećim stranicama. Opisane situacije i druge slične njima uzrokuju našim pacijentima još više stresa, problema, patnje, koja već prati Fabryjeva bolest. Jesu li se naši međuljudski odnosi zaista promijenili do te mjere da za svaku dobronamjernu radnju moramo napisati odluku?
Možda će ova nova knjiga još jednom pridonijeti poboljšanju situacije naših pacijenata.
JUČER
Tretman Fabryjeve bolesti u Sloveniji
Ustanovljenje i razvoj Centra za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti
Prim. Bojan Vujkovac, dr. med., spec. interne medicine, voditelj Centra za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti
Ove godine obilježavamo dvadesetu godišnjicu osnivanja našeg Centra za Fabryjevu bolest. Sjećanje na one početne dane još uvijek je živo. Nakupile su se mnoge loše uspomene, ali i mnogo više dobrih. Posebno su počeci bili vrlo teški i stresni. Naišli smo na nedostatak razumijevanja okoline, struke i zdravstvene politike. Mnogi su tada smatrali da je besmisleno baviti se tako rijet-
kom bolešću i trošiti puno novca na njihovo liječenje, jer smo tim novcem mogli izliječiti mnogo više pacijenata s ‘normalnim’ bolestima. Srećom, već mnogo godina nismo se suočavali sa sličnim zaprekama.
Danas je to razumljivo, da svi pacijenti koji trebaju liječenje to i dobiju. Važno je istaknuti da naši pacijenti ne čekaju mjesece da se odobri liječenje, kao u nekim drugim zemljama, već najviše nekoliko sati. To je svakako rezultat mnogih godina dobre suradnje sa ZZZS-om (Zavod za zdravstveno osiguranje Slovenije; ur.), posebno s prim. mag. Fürstom, koji vodi Odjel za lijekove u ZZZS-u.
No, teško je shvatiti da čak ni specifična terapija nije svemoćna. Nijedan od pet pacijenata, za koje smo započeli nadomjesnu enzimsku terapiju 2003. godine, danas nije s nama. No, situacija je bitno drukčija onim pacijentima koji su terapiju započeli vrlo rano, u djetinjstvu ili u mladoj dobi. Danas, kod većine tih pacijenata, nakon nekoliko godina liječenja, vidimo samo male znakove bolesti u ciljanim organima. Naravno, rano postavljanje dijagnoze također je potrebno za rani početak liječenja.
Dijagnostika je vjerojatno doživjela najviše promjena. Sada se najduže čeka tri tjedna za prvu aktivnost enzima i/ili genetsku analizu. Većina probira sada se provodi u referentnom laboratoriju u Njemačkoj, a potvrdu patogenosti lezija i dodatne testove potom obavljamo u laboratorijima Pedijatrijske klinike UKC Ljubljana. Imamo odličnu suradnju s prof. dr. Katarinom Trebušak Podkrajšek - za genetske testove - i s doc. dr. Barbkom Repič Lampret - za određivanje aktivnosti enzima. U posljednjih nekoliko godina sve više testiramo i pacijente s rizikom. Velika očekivanja imamo za metodu sekvenciranja sljedeće generacije i
upotrebu genskih panela za specifična stanja bolesti. Najetabliraniji genetski test u Sloveniji je za pacijente s hipertrofičnom bolešću srca.
Rezultat češćeg testiranja je povećan broj dijagnosticiranih pacijenata s Fabryjevom bolešću. Tijekom svih godina postojanja Centra, svake smo godine dijagnosticirali najmanje jednog novog pacijenta, osim 2020. godine, kada nismo testirali zbog epidemije covida-19. Do danas smo potvrdili bolest kod 66 pacijenata iz 20 obitelji, a 51 pacijent je trenutno živ. Ove brojke smještaju nas među zemlje s najvećom incidencijom ove bolesti u populaciji. Ali Fabryjeva bolest sigurno nije češća u Sloveniji, samo je dijagnoza efikasnija.
doživjela najviše promjena. Sada se najduže čeka tri tjedna za prvu aktivnost enzima i/ili genetsku
analizu.”
Najvažniji dio dijagnoze je znanje
Naravno, bez znanja i svijesti o mogućnosti da određeni pacijent može imati rijetku naslijeđenu bolest, čak ni osnovna testiranja ne bi se provela. Zato je edukacija već nekoliko godina važna aktivnost našeg Centra. Godinama sustavno educiramo liječnike različitih specijalnosti putem predavanja u svim slovenskim regijama. I svoje vlastito znanje nadograđujemo redo“Dijagnostika je vjerojatno
vitim sudjelovanjem na stručnim sastancima, također u inozemstvu, uglavnom u našem području Istočne i Središnje Europe.
U ovom dijelu Europe naša međunarodna Fabry škola vjerojatno je najprepoznatljivija. Organiziramo je svake godine, a ove godine je već 16. zaredom. U ovom tečaju uspješan tim slovenskih stručnjaka obučava liječnike iz cijele Europe (a ponekad i s drugih kontinenata) o praktičnim postupcima i pacijentima s Fabryjevom bolešću tijekom tri dana. Svake godine pridruže nam se svojim predavanjima dva ili tri svjetski poznata stručnjaka, što školu čini još važnijom, značajnijom i prestižnijom. Sudionica iz Poljske je prije nekoliko godina sažela njezinu bit i svrhu, rekavši: “Škola za stručnjake”. Često ostajemo u kontaktu s polaznicima nakon obučavanja i raduje nas što neki - osobito mladi - liječnici odluče započeti karijeru s tom bolešću u svojim zemljama.
Slijedeći isti model, prošle smo godine uspješno organizirali međunarodnu školu za medicinske sestre koje rade s Fabryjevom bolešću. Jedan od sudionika sažeo je svoje dojmove o našoj školi nakon obuke: “Impresivno i depresivno istodobno”. Prvi dio te izjave odnosi se na način rada našeg Centra za Fabryjevu bolest, a drugi dio na osjećaj nemoći zbog uvjeta u kojima mora raditi. Naravno, vrlo smo sretni zbog takvih komplimenata, jer potvrđuju da smo odabrali pravi put u našem postupnom razvoju, koji je, ipak, trajao dvadeset godina.
Posljednjih godina Fabryjeva bolest i Centar za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti sve se više spominju u lokalnim i nacionalnim medijima (u raznim novinama i na mnogim radijskim i televizijskim postajama). Na taj način također nastojimo podići svijest
o bolesti među našim sugrađanima. Čini se da nam to polazi za rukom, jer je ova bolest vjerojatno jedna od najpoznatijih rijetkih bolesti u našoj zemlji.
Kao rezultat toga, sve više nas kontaktiraju mnogi pojedinci s različitim zdravstvenim problemima. Često su na rubu očaja, jer neki od njih već dugo lutaju od specijalista do specijalista tražeći uzrok svojih problema. Kao što su naši pacijenti doživjeli sličnu sudbinu prije nego što su napokon dijagnosticirani, mi ih vrlo dobro razumijemo. No, nažalost, nije svaki kronični problem Fabryjeva bolest, jer je to, ipak, vrlo rijetka bolest. Dakle, u gotovo svim takvim slučajevima možemo brzo isključiti tu bolest, ali nažalost pacijent još uvijek nema pravilnu dijagnozu svog problema.
Budući da ih razumijemo, činimo sve što možemo da ih uputimo odgovarajućim specijalistima koji bi možda mogli pronaći odgovor na njihove probleme.
Trenutno liječenje i život s Fabryjevom bolešću
Najveći dio aktivnosti Centra za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti redovita je obrada naših pacijenata nakon što im je konačno potvrđena Fabryjeva bolest.
Neke ženske pacijentice nemaju nikakvih problema povezanih s tom bolešću, pa ih pozivamo samo na godišnji pregled.
Pacijentima s problemima i zahvaćanjem ciljanih organa daje se za tu bolest specifična terapija. Sve terapije za Fabryjevu bolest su doživotne, ali samo su rijetki pacijenti prikladni za terapiju tabletama. Stoga većina pacijenata mora primati terapiju dva puta mjesečno intravenskom infuzijom.
Ako početno liječenje u našem Centru prođe bez
komplikacija nekoliko mjeseci, pokušavamo terapiju nastaviti blizu pacijentova doma.
Nažalost, za polovicu pacijenata ne možemo pronaći ustanove - ili volje - u zdravstvenim ustanovama u njihovom domaćem okruženju. Ovaj problem riješen je prije nekoliko godina medicinskom službom za kućno liječenje. Tada su gotovo svi naši pacijenti odabrali ovu opciju liječenja. Medicinski tehničar Matej Celin bio je pravi anđeo našim pacijentima, jer je uvijek bio spreman udovoljiti njihovim željama ili potrebamačak i ako je to značilo dolazak za postavljanje infuzije u nedjelju navečer ili na državni praznik.
No, nažalost, usred vrhunca epidemije covida-19 uslijedio je šok svima. Službenim nadzorom ustanovljeno je da nisu doneseni svi relevantni propisi i druga dokumentacija za ovaj oblik liječenja. Vrlo je tužno što eksperti u svom području radije zabranjuju nešto što je mnogo značilo svim pacijentima, jer je značajno poboljšalo njihove živote, umjesto da primijene svoje znanje i brinu se o svojim sugrađanima i pomognu organizirati i usvojiti potrebne nedostajuće dokumente.
Nažalost, stvar je sada već nekoliko godina u tijeku na Ministarstvu zdravstva. Tužno.
U tim danima epidemije, kada su pacijenti preko noći ostali bez te vrste podrške, brzo se pokazalo tko zaista osjeća da je njegovo zanimanje misija, a ne samo posao. Velika zahvala našim kolegama u lokalnim zdravstvenim ustanovama na brzom rješavanju situacije. Naše medicinske sestre u Centru za Fabryjevu bolest, Vesna Korat, Sonja Pečolar i Anja Založnik, također su odigrale važnu ulogu, uvijek su bile dostupne i pomagale našim pacijentima - čak i u njihovim osobnim teškoćama, a ne samo u situacijama vezanim za liječenje. Tada se pokazala prava snaga našeg Centra. Ove su medicinske sestre srce Fabry centra i prvi su kontakt pacijenata s nama. Po potrebi uključuje se i naš tim liječnika: kardiolozi dr. Andreja Cokan Vujkovac i dr. Martin Tretjak i neurologinja Suzana Bricman. Iskustvo pokazuje da je pacijentima mnogo lakše i manje stresno ako se s njima uvijek bavi isti tim, koji ih također dobro poznaje. Svojim znanjem i toplim ljudskim dodirom zaslužili su i povjerenje pacijenata.
Tijekom godina naši odnosi s pacijentima obično su se samo produbili i često postali osobniji. Dakle, pacijenti imaju i naše osobne brojeve telefona i uvijek smo im na raspolaganju. Nakon svih ovih godina, uvidjeli smo da je svaki poziv koji smo dosad primili bio opravdan, jer su pacijenti vrlo pronicljivi za nas. Upravo zbog dobrih odnosa i ugodnog okruženja neki se pacijenti odlučuju za nastavak redovnog liječenja u Fabry centru, iako to znači da godinama svaka dva tjedna putuju izdaleka na liječenje.
Svim našim pacijentima nastojimo pomoći koliko znamo, te im olakšati tegobe, no u tome ne uspijevamo uvijek i neki naši pacijenti nažalost više nisu s nama. Svi umrli, umrli su od posljedica ove teške bolesti, često nakon dugogodišnje patnje. Nakon dugogodišnjeg liječenja i druženja, smrt svakog našeg pacijenta je poražavajuća, jer osjećamo da smo izgubili nekog bliskog.
Osim tužnih događaja, slično emotivno proživljavamo i rođenje djeteta svakog našeg pacijenta. Kada pacijenti i njihovi partneri odluče zasnovati obitelj, često s njima razgovaramo o različitim opcijama. Kad
dobiju zdravo dijete, radost je neizmjerna. Ali čak i kada se djeca s Fabryjevom bolešću rode, shvaćamo da će, zahvaljujući napretku medicine i sve boljim tretmanima, vjerojatno imati lakši život nego njihovi roditelji. Jako nam je drago da su djeca s tom bolešću dobro zbrinuta u Sloveniji, te da se o njima već niz godina izvrsno brine doc. dr. Mojca Žerjav Tanšek s Pedijatrijske klinike UKC Ljubljana, s kojom odlično surađujemo. Često se čini da smo jedan tim, iako radimo u različitim institucijama.
Objava u recenziranim publikacijama
Dok smo u prošlosti često čuli prigovore da bismo
trebali više objavljivati u recenziranim publikacijama, to se u posljednjih desetak godina uvelike promijenilo. Već nekoliko godina objavljujemo radove, kao autori
ili suautori, u najuglednijim međunarodnim recenziranim časopisima. To je uglavnom zbog našeg istraživačkog rada na vlastitim projektima, ali također smo značajno uključeni u međunarodna istraživanja.
Primjerice, nedavno smo sudjelovali u međunarodnoj studiji za registraciju novog lijeka za Fabryjevu bolest. Osjećaj da naši pacijenti imaju najnovije lijekove na raspolaganju nekoliko godina prije nego što se pojave na tržištu, zaista je dobar. U ostalim istraživanjima već nekoliko godina odlično surađujemo s prof. dr. Trebušak i njezinim timom.
Naša studija Definer, koja se bavi čimbenicima koji utječu na razvoj bolesti bubrega, vrlo je poznata. U ovom istraživanju pridružilo nam se nekoliko renomiranih inozemnih centara, a projekt je odobrila Javna agencija za znanstveni rad (ARIS, nekadašnji ARSS).
Sve to potvrđuje visoku razinu našeg istraživačkog rada. Naravno, za uspjehe na istraživačkom polju
najviše su zaslužni naši pacijenti, koji su uvijek voljni sudjelovati u svakom istraživanju, i naš izvanredni tim
medicinskih sestara, koji iznimno pazi na sve detalje kako bi se istraživanje provelo u skladu s najvišim profesionalnim i međunarodnim standardima.
Aplikacija FabryCare
Sveobuhvatno liječenje pacijenata i brojne aktivnosti Centra rezultiraju hrpama papirologije i registratora prepunih medicinske dokumentacije. Prije nekoliko godina u samom Centru je ponestalo mjesta za njih, pa smo stalno iznova tražili slobodan prostor u bolnici. Dok je broj pacijenata bio mali, mogli smo se snalaziti, ali s godinama je bilo sve teže pratiti cjelokupno liječenje svakog pacijenta.
Zbog toga smo prije nekoliko godina počeli razvijati računalnu aplikaciju FabryCare. U prvoj fazi bila je
“Tijekom godina naši odnosi s pacijentima obično su se samo produbili i često postali osobniji.
Dakle, pacijenti imaju i naše osobne brojeve telefona i uvijek smo im na raspolaganju. Nakon svih ovih godina, uvidjeli smo da je svaki poziv koji smo dosad primili bio opravdan, jer su pacijenti vrlo pronicljivi za nas.”
namijenjena redovitom vođenju i pregledu stanja bolesnika. Tijekom godina dodatno smo razvili aplikaciju i dodali značajke za pomoć u dijagnozi, istraživanju i napredovanju bolesti. Zapravo, u elektronički smo format prenijeli više od stotinu fascikala skupljenih tijekom 20 godina. Krajem prošle godine počeli smo rutinski koristiti aplikaciju u svakodnevnom radu.
No, razvoj tu nije završio. Trenutno razvijamo mogućnost aktivnog uključivanja naših pacijenata u FabryCare sustav. Ovdje se ne radi samo o komunikaciji s centrom i usklađivanju kalendara s pojedinačnim datumima pregleda. Ispunjavanjem elektroničkih upitnika prikazali bi se aktualni podaci i parametri koji
definiraju njihovu kvalitetu života. Svaki pacijent bi imao stalni pregled svojih nalaza i sažetak zdravstvenog stanja s kratkim uputama što treba poduzeti. Osim toga, pacijenti bi se mogli povezati s drugim udrugama pacijenata i pristupiti edukativnim sadržajima. Želimo se još učinkovitije povezati s pacijentima, kako bismo im omogućili da preuzmu kontrolu nad svojom bolešću i liječenjem.
Male i velike pobjede naših pacijenata, čine me sretnom
Vesna Korat, dipl. medicinska sestra, medicinska sestra u Centru za
dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti
Više od 17 godina radim u Centru za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti. Počeci su bili vrlo teški. Voljela bih da priču mogu započeti pozitivno, ali bit ću realna. Kao medicinska sestra, bila sam sama, nisam imala sestrinsku kolegicu niti ikoga tko bi me zamijenio. Osim centra, pokrivala sam i druge dijelove interne medicine, gdje sam također radila u dežurstvu i često ostajala na poslu nakon radnog vremena - što mi je, u tim godinama, bilo vrlo stresno.
Čak sam razmišljala i o promjeni posla. Ali prošla sam kroz tu krizu zahvaljujući svojoj mladosti, upornom duhu i želji za novim izazovima, a nakon nekoliko godina situacija s osobljem se poboljšala. Dakle, sada se moja priča nastavlja u pozitivnijem tonu. Danas imamo tri medicinske sestre, dvije stalne (osim meneAnja Založnik, a pomaže nam i Sonja Pečolar). Nas tri smo tim, svaka od nas donosi svoje iskustvo i svježinu. U suradnji s liječnicima u timu, stalno nadograđujemo zdravstveni sustav za dobrobit pacijenata, što mi je dodatni poticaj za rad.
Ukratko ću opisati svoj posao: u osnovi sam koor-
dinator za njegu. Fabryjeva bolest je multisistemskog karaktera, pa pacijenti moraju posjećivati različite stručnjake. Moj je posao osigurati da se liječe u multidisciplinarnom timu i tako im uštedjeti zakazivanje termina za potrebne preglede i pretrage. Ovaj jedinstveni model zdravstvene skrbi može ih osloboditi velikog pritiska. Naravno, slijedimo međunarodno prihvaćeni protokol, individualno prilagođen svakom pacijentu.
Rad medicinske sestre u našem centru u velikoj je mjeri samostalan i vrlo izazovan jer je riječ o području vrlo rijetke bolesti. Osim toga, mi smo jedini Fabry centar u Sloveniji, što zahtijeva mnoge kontakte s inozemstvom. Spomenuto usavršavanje trenutno se i odvija samo u inozemstvu, a samostalno obrazovanje konstanta je našeg rada.
Moj klinički rad također uključuje sudjelovanje u dijagnostici bolesti, planiranje infuzija s enzimskom nadomjesnom terapijom, davanje infuzija, nadzor tijekom i nakon infuzije, kao i planiranje pregleda i pretraga. Uključena sam u klinička istraživanja i međunarodne registre, a također educiram studente sestrinstva o Fabryjevoj bolešću i pripremam medicinsko osoblje za davanje infuzija u lokalnoj zdravstvenoj ustanovi pacijenta, itd.
Dopustite mi da svoju priču usmjerim uglavnom na psihološku podršku koju ja, kao medicinska sestra, pružam pacijentima i njihovim obiteljima, što je izuzetno važno. Fabryjeva bolest nije samo fizički teret za pacijente. Kod njih su vrlo česti osjećaji tjeskobe, bespomoćnosti, ljutnje i depresije.
Često stvaram bliske veze sa svojim pacijentima i većinu njih više ne gledam kao pacijente. Neki su već postali moji prijatelji, koji ne dolaze samo na infuziju
i pregled, već u našim razgovorima dotičemo svakodnevne, ali i one vrlo osobne teme.
Mnogo puta pacijenti zovu i kad nisu na rasporedu za terapiju - jer trebaju razgovarati. Jedna od medicinskih sestara u centru uvijek je dostupna i njihov je prvi kontakt. Kao medicinska sestra koja već dugo radi s Fabryjevim pacijentima, dobro poznajem fizički, a posebno psihološki teret bolesti, te ih mogu savjetovati i usmjeravati čak i kada se problemi pogoršaju. Mogu ih savjetovati kada i kome da se obrate i mislim da to pacijentima pruža osjećaj sigurnosti, olakšanja i smanjenja tjeskobe. Kako sam i sama kronična bolesnica, znam kako bolest svakodnevno utječe na kvalitetu života.
Vjerujem da, zahvaljujući podršci našeg multidisciplinarnog tima, upravo zbog ovog jedinstvenog načina rada, naši pacijenti imaju ukupno pozitivno iskustvo zdravstvene skrbi, unatoč današnjem birokratski opterećenom zdravstvenom sustavu. Kućna terapija tako-
“Često stvaram bliske veze sa svojim pacijentima i većinu njih više ne gledam kao pacijente.
Neki su već postali moji prijatelji, koji ne dolaze samo na infuziju i pregled, već u našim razgovorima
dotičemo svakodnevne, ali i one vrlo osobne teme.”
đer je bila uvedena, ali nažalost kasnije prekinuta. Čak i tijekom razdoblja covida-19, u centru smo im uvijek bili na raspolaganju i njihova zdravstvena skrb nije bila prekinuta čak ni tada.
Čula sam negdje da je 46 posto pacijenata s Fabryjevom bolešću depresivno, što je puno više nego u općoj populaciji. To je razumljivo budući da mnogi ljudi dugo i mukotrpno traže uzrok svojih zdravstvenih tegoba, a dugi niz godina nikako ne uspijevaju doznati pravo ime svoje bolesti. Često ih se označava kao hipohondre, radoholičare itd. Takve oznake bole, i svaki put kada pacijent spomene jednu od tih riječi, ili zareži da ga nitko ne razumije, osjećam njihovu bol i razumijem njihovu patnju još intenzivnije.
I kada njihovi zdravstveni problemi napokon dobiju ime - Fabryjeva bolest - otvaraju se nova pitanja, nove nepoznanice. Kako dalje? Što je s mojom djecom? Što je s mojim poslom? Kako će moja obitelj funkcionirati? Hoće li liječenje biti učinkovito? To su brige koje Fabryjevi pacijenti uvijek iznova dijele s nama. Prvo ih pažljivo i suosjećajno slušamo, zatim razgovaramo i objašnjavamo. Naši odgovori daju im nadu, koja unosi malo mira u njihove duše. Budući da je bolest nasljedna, često pružamo i psihološku podršku članovima obitelji oboljelog.
Kada primijetimo mentalnu patnju, medicinske sestre prvo pokušavaju riješiti ono što se može riješiti diskretnim razgovorom. Zatim se obraćamo liječniku. Smatram da u Sloveniji nema dovoljno kvalificiranog osoblja u psihijatriji ili kliničkoj psihologiji koji bi učinkovito pomogli našim pacijentima. Primjećujem da su depresija i anksioznost nedovoljno prepoznati i nedovoljno liječeni; kronična bol, njezin utjecaj na spavanje i kvalitetu života, nedovoljno je prepoznata,
a često je ne znamo ublažiti i adekvatno liječiti. Ukratko, premalo smo dobri u prepoznavanju tog začaranog kruga i premalo puta ga prekidamo.
Medicinske sestre već imaju znanje za promicanje dobre zdravstvene njege kao preventivne mjere. Pokušavamo naučiti pacijente kako upravljati simptomima i smanjiti negativne reakcije na stresore. Radimo s njima kako bismo pronašli aktivnosti koje smanjuju stres. Otvoreno razgovaramo o problemima koji pogađaju njihovu obitelj, prijatelje, školu, posao... što god ih muči.
Nažalost, i smrt je dio života. Smrt svakog pacijenta kojeg smo liječili u Centru tijekom niza godina, neki čak i do 20 godina, donosi neizmjernu tugu timu. Nedostaju nam.
Naravno, u svom radu bilježimo i sretne događaje: kada pacijenti dobro svladaju simptome svoje bolesti; kada bolest ne napreduje. Kada pacijenti koji su vrlo rano započeli liječenje odrastaju pred našim očima, kada završe studije i dobiju prvi posao, kada ponosno izvješćuju o svojim dostignućima na poslu, kada se zaljube prvi put, kada se vjenčaju i dobiju djecu, pa unuke.
Kada pacijenti ponosno pričaju o svojim malim i velikim pobjedama... to me čini sretnom. To nas sve čini sretnima.
Život s Fabryjevom bolešću je život koji
prevladava prepreke
Dr. sc. Andreja Cokan Vujkovac, dr. med., spec. interne medicine, liječnica u Centru za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti
Fabryjeva bolest nije samo skup simptoma koje pokušavamo liječiti. To je poput putovanja na kojem se svaki dan suočavamo s nevidljivim preprekama. Dijagnosticiranje ove bolesti je složeno jer su simptomi često nespecifični, razlikuju se od pacijenta do pacijenta. Svaki pacijent, jedinstvena je priča. Neke su priče pune nade, druge pune izazova.
Kao liječnica koja liječi pacijente s Fabryjevom bolešću, svjedočim patnji koju ona uzrokuje. Međutim, istodobno svjedočim i neizmjernoj hrabrosti i odlučnosti naših pacijenata. Oni se suočavaju s brojnim poteškoćama i teškim ograničenjima, ali istodobno zrače snažnom voljom za životom.
Naučila sam da je ova rijetka bolest više od samog medicinskog stanja. Život s Fabryjevom bolešću je život koji nadvladava prepreke, a taj put naših pacijenata ponekad je strm i nepredvidljiv. No, u svojoj praksi susrećem pojedince koji zadržavaju osmijeh unatoč poteškoćama, susrećem roditelje koji s ljubavlju podržavaju svoju djecu u njihovoj borbi s preprekama koje nosi bolest.
“Zajedno imamo odgovornost širiti svijest o ovoj bolesti, kako bi svaka osoba s Fabryjevom bolešću bila shvaćena, suosjećajno tretirana i dobila priliku kvalitetno živjeti.”
Fabryjeva bolest pogađa ne samo tijelo, već i dušu. Pacijenti se suočavaju sa strahom od budućnosti, ali svejedno nastoje živjeti život u potpunosti.
Smatram da je podizanje svijesti o toj bolesti ključno. Priče pacijenata nisu samo njihove, već i priče njihovih obitelji, prijatelja i svih nas. Zajedno imamo odgovornost širiti svijest o ovoj bolesti, kako bi svaka osoba s Fabryjevom bolešću bila shvaćena, suosjećajno tretirana i dobila priliku kvalitetno živjeti.
Kad smo se prvi put suočili s izazovom liječenja ove bolesti, već smo bili svjesni složenosti ovog genetskog poremećaja. Naš tim medicinskih stručnjaka udružio se s jednim ciljem - poboljšati živote pacijenata s ovom rijetkom bolešću. I tako je osnovan naš Centar za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti.
Na početku smo se suočili s ograničenim mogućnostima liječenja, ali bili smo odlučni i pronašli inovativna rješenja. Ključna prekretnica bio je razvoj specifičnih lijekova za ovu bolest. U liječenju smo uspostavili izvrsnu suradnju s istraživačima, farmaceutskim tvrtkama i pacijentima. Sudjelovali smo u kliničkim studijama i znanstvenim istraživanjima koja su
dovela do uvođenja učinkovitih terapija, koje smanjuju simptome bolesti i poboljšavaju kvalitetu života pacijentima.
Uvijek smo težili holističkom pristupu u liječenju pacijenata. Shvaćajući da Fabryjeva bolest utječe na mnoge aspekte života osobe, okupili smo integrirani tim stručnjaka, koji zajedno radi na razvoju prilagođenih planova liječenja za svakog pojedinog pacijenta.
Posljednjih nekoliko godina napravili smo velik napredak u razumijevanju i liječenju ove bolesti. Ipak, svjesni smo da je naše putovanje traje i moramo nastaviti poboljšavati svoje pristupe i pratiti najnovija istraživanja. Suradnja s pacijentima je ključna, njihovo je iskustvo neprocjenjiv izvor informacija koje nam pomažu osmisliti bolje strategije liječenja.
Hvala svim članovima tima koji su svojim predanim radom omogućili rast našeg centra, i hvala našim pacijentima na ukazanom povjerenju i suradnji. Zajedno gradimo mostove za bolje zdravlje i život svima onima koji se nose s Fabryjevom bolešću. Zajedno, možemo napraviti mnogo.
Vjerujem da ćemo u budućnosti uspješno izliječiti ovu bolest.
Svaki pacijent mi je posebna inspiracija
Anja Založnik, mag. sestrinstva, medicinska sestra u Centru za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti
Moje putovanje u Centru za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti - često nazivanom Fabry centar - počelo je 2018. godine. Premještena sam u Fabry centar zbog nedostatka osoblja.
Rad medicinske sestre u Fabry centru je specifičan, pa je moj početak bio vrlo težak, stresan i iscrpljujući. Rad u našem centru potpuno je drukčiji od rutinskog rada u drugim ambulantama ili odjelima. Nijedna obrazovna institucija ne priprema vas na takvu specifičnost. Naš posao zahtijeva veliku dozu samostalnosti, fleksibilnosti, preciznosti, ali je istodobno vrlo zanimljiv i pun izazova.
Nakon nekoliko godina rada u tom centru stekla sam mnogo znanja o samostalnosti, organizaciji, koordinaciji, edukaciji, psihosocijalnoj podršci pacijentima, istraživanju i još bih mogla nabrajati. Svakodnevno nadograđujem svoje znanje, srećom imam priliku učiti od najboljih, zahvaljujući stručnom timu s kojim surađujem.
Briga o pacijentima s Fabryjevom bolešću srž je djelovanja Fabry centra. Pacijentima pružamo kvalitetan
“Svaki pacijent ima svoje probleme i svoju priču. Svaki pacijent mi je posebna inspiracija, od svakog puno naučim i često su mi uzor.”
tretman, to mi je omogućilo da svakog od njih dobro upoznam. Briga o njima stvorila je vrlo posebnu vezu i privrženost, posebice s onim pacijentima koji dolaze u Fabry centar svakih 14 dana na enzimsku nadomjesnu terapiju.
Tijekom naših tretmana provodimo prilično vremena razgovarajući o svakodnevnim temama. Upravo ti razgovori daju stvarnu težinu tretmanu jer time pokazujemo svoju predanost, ali prije svega pristupačnost i sigurnost.
Svaki pacijent ima svoje probleme i svoju priču. Svaki pacijent mi je posebna inspiracija, od svakog puno naučim i često su mi uzor.
Zahvaljujem svakom pacijentu na suradnji, prije svega - hvala vam što nam povjeravate svoje zdravlje.
DANAS
Život s Fabryjevom bolešću u Sloveniji
Priča jedne obitelji
Marina Pintarič, Velenje, i Milena Sonjak Merkač, Ravne na Koroškem
Marina: Mi smo rođakinje. Moja majka i Milenin otac potječu iz velike obitelji od desetero djece. Troje ih je bilo zdravo, sedam je imalo Fabryjevu bolest. Nažalost, svi su već umrli. Od sedmero braće, petero ih je imalo Fabryjevu bolest, uključujući i Mileninog oca, te moju majku i jednu njezinu sestru, koja je umrla ove godine u 76. godini. Moja majka je bila najstarija. Umrla je u 46. godini života.
Milena: Prvi član naše obitelji koji je dobio dijagnozu, bio je moj stric Štefan, 1991. godine, zatim moj otac.
Dr. Jožica Kotnik, dermatologinja, prva je posumnjala na Fabryjevu bolest - zbog tragova na njegovoj koži.
Ali tada za to nije bilo lijeka, liječenje je počelo tek 2003. godine.
Godina kada su umrla tri brata
Ujak Metod je prvi dobio lijek. U rujnu je prvi put dobio lijek, a nekoliko dana kasnije preminuo je u 47. godini života. Bila je to burna godina, odnijela je živote trojice braće. Najprije je umro Štefan, koji je imao 58 godina, zatim mjesec dana kasnije moj otac Simon, koji je živio do 59. godine, i onda još njihov mlađi brat Metod.
Godine 2005. umrla je naša bica (dijalektalna riječ za baku; ur.), tatina majka, koja je bila nositelj Fabryjeve bolesti, i Branko, naš bratić. Imao je 31 godinu. Preminuo mu je i brat, doživio je 52 godine.
Marina: Mislim da su problemi vezani uz Fabryjevu bolest već prije bili prisutni u obitelji. Otkad znam za sebe, moja majka je imala problema s prehranom i stalno je bila bolesna.
Milena: Mama mi je rekla da je otac, kad je otišao na odsluženje vojnog roka stalno imao temperaturu. Poslali su ga kući i dobio je potvrdu da zbog bolesti nije sposoban za vojsku. Često je imao proljev i nije se znojio. Imala sam sličnih problema od djetinjstva.
Marina: Zanimljivo, ja nisam. Zapravo, do svoje četrdesete nisam imala nikakvih problema.
Milena: Joj, stalno sam bila umorna i bezvoljna. Do svoje pete godine stalno sam bila bolesna, imala sam upalu krajnika. Mislim, možda nije vezano uz Fabrijevu bolest, ali dok mi nisu izvadili krajnike, imala sam problema.
Nisam se mogla usredotočiti od djetinjstva i još uvijek ne mogu. Imala sam problema sa srcem, bolove u rukama i nogama, zujanje u ušima... Osjećala sam se čudno. U školi su mi na tjelesnom stalno predbacivali da sam lijena. Osjećala sam se marginalizirano. Onda sam dobila kćer i otišla na posao. Bilo mi je teško inte-
grirati se u društvo. Imala sam užasnu tremu kad sam trebala nešto reći. To se kasnije popravilo, iako mi je i dalje teško govoriti pred drugima.
Nitko mi nije vjerovao
Ali nitko mi nije vjerovao, čak ni kod kuće, iako je i moj otac bio takav. Uvijek su govorili: “Snaći ćemo se već nekako.” Moj otac je puno radio, bio je mali poduzetnik, ličilac, bio je vrlo vrijedan. Onda se razbolio i počelo je: prvo infarkt, pa dijaliza. Kupio je aparat za dijalizu kod kuće.
U našem domu uvijek je vladala neka napetost i žurba. Prvo zbog očeva posla, a onda je ocu jako teško palo kad mu je dr. Verovnik rekao da ima Fabryjevu bolest. Ne samo zbog sebe, nego i zbog mene i moje sestre. I ona je ima. U početku nije imala problema, ali zadnje dvije godine i ona se liječi. Ima 50 godina. Ima dvoje djece, a nemaju tu bolest.
Obje moje kćeri je imaju. Čini mi se da starija nema problema, osim glavobolje. Mlađa ima proljev i glavobolju, ali ništa ozbiljno. Ali u njezinim medicinskim nalazima vidim da bolest možda utječe na njezine bubrege.
Zašto to mora biti naša obitelj?
Kada sam dobila dijagnozu, pitala sam se: „Zašto?
Zašto to mora biti naša obitelj?” Prve godine sam bila jako depresivna zbog ove bolesti. Bojala sam se kako će to ispasti. Morala sam ići u Fabry centar svaki tjedan. Često sam plakala. Znate, svaka me sitnica rasplakala otkad sam bila djevojčica. Onda sam otišla psihologu i prije desetak godina dobila tablete protiv depresije. Ubrzo mi je bilo bolje. Tako mi je drago što sam uzela te tablete! Puno sam pozitivnija otkad sam ih počela uzi-
mati. Sada više ne plačem za svaku sitnicu. Znala sam briznuti u plač uvijek kad sam bila uzrujana zbog nečega kod kuće ili na poslu.
Ali nisam odlučna i ponekad me to ljuti. Uvijek mi treba potvrda, nikad nisam zadovoljna svojom odlukom.
Ponekad su znali reći da sam lijena, kad sam bila umorna. Osjećala sam se jako loše zbog toga, jer sam znala da nisam lijena. “Ali kad ne mogu!” razmišljala sam.
Moraš biti jako snažan da se nosiš s tim
Marina: Tako je bilo i s našim ujacima i rođacima. Rođaka su na poslu zadirkivali da je lijen kao žaba krastača na dnu bunara. Ni u obitelji nije imao podršku. Često je jednostavno nestao, na dan ili dva. Ali jednog dana se iznenada odlučio i više se nikad nije vratio...
Baš u to vrijeme rekli su mu da će uskoro morati na dijalizu. To je jako teško primio. Vidio je kako stvari stoje s njegovim ujacima i sigurno je razmišljao o tome, pa i kroza što će morati proći... Dijaliza, bolovi i sve ostalo... Moraš biti jako snažan da se nosiš s tim.
Milena: Vjerojatno je ženama lakše jer smo strpljivije i jer nam Fabryjeva bolest obično ne pada tako teško.
Marina: Ima velik utjecaj na psihu. Osjetila sam to na sebi – dok sam još radila, svake godine bilo je sve gore.
Milena: Slažem se. Sada radim samo četiri sata na dan, a ostala četiri sata sam u invalidskoj mirovini. Ponekad osjećam da me svi bombardiraju svime i svačim. Često pomislim: “Ima previše svega.”
Marina: Vidjet ćeš kako je kad odeš u mirovinu. Radila sam dvokratno i nakon navršenih 40 godina bila sam jako umorna svaki dan nakon posla. Nakon
“Ponekad su znali reći da sam
lijena, kad sam bila umorna. Osjećala sam se jako loše zbog toga, jer sam znala da nisam lijena.
“Ali kad ne mogu!” razmišljala sam.“
što sam otišla u mirovinu, osjetila sam veliko olakšanje jer više nije bilo pritiska. Pogotovo ako morate učiniti nešto protiv svojih načela. Radila sam u banci i voljela sam raditi s klijentima. Ali, ponekad se činilo doista besmislenim nuditi im nešto što im ne treba. Moja nit vodilja bila je da nikome ne smijem naštetiti, ni banci, ni klijentu, ni sebi.
Kad odete u mirovinu, radite stvari za koje ste bili
uskraćeni 40 godina. Radim ono što me veseli, pogotovo u prirodi. Puno hodam, berem borovnice i gljive...
Volim pomagati na rođakinjinoj farmi, upravo smo imali kolinje.
Milena: I mi imamo veliku okućnicu. A imam i četiri unuke. Nitko od njih još nije testiran na Fabryjevu bolest. Ta svijest o bolesti u obitelji - veliko je opterećenje. Dugo sam bila time jako opterećena.
Mnogo je nesretnih i tužnih priča u našoj
obitelji
Marina: Ne trebaš se opterećivati. Imamo djecu da čovječanstvo ne izumre, a onda: kako si prostru, tako
će i spavati! Ako možemo, pomažemo im i dajemo im neki savjet. Ali, jako smo nesretni kada su nam djeca
nesretna... A mnogo je nesretnih i tužnih priča u našoj obitelji.
Djevojčica je rođena sa srčanom manom, a umrla je s nepunih mjesec dana. Vjerojatno je imala Fabryjevu bolest.
Kad je naša rođakinja bila trudna, preporučili su joj test da se vidi ima li fetus Fabryjevu bolest. Dugo je čekala rezultate. Rekla je da će, ako nalaz bude pozitivan - pobaciti. Možda zvuči strašno, ali trebali biste znati da je u našoj obitelji detaljno doznala kakva je ova bolest. Bila je trudna u vrijeme kada je naš ujak umro. Vidjela je kako je bolest pogodila dio djece u obitelji, primjerice, imali su poteškoća s učenjem, išli su na liječenje od svoje desete godine... Ispred škole, došla je hitna pomoć i odvezla dijete u Fabry centar u Slovenj Gradcu. Nije im bilo lako.
No, srećom, kod nje je sve bilo u redu i rodila je zdravog sina. S jedne strane, nama dvjema bilo je lakše, već smo imale djecu i radile smo prije dijagnoze.
Milena: U poslu me razumiju. Ali naučila sam da se moram sama brinuti o sebi. Nitko mi neće reći da sjednem i odmorim se. A danima kad imam terapiju, uzmem bolovanje. Dugo nisam.
Marina: Imam loša iskustva s tim, i zbog njihovog lošeg stava uvijek sam uzimala bolovanje cijeli radni
“Srijeda u Slovenj Gradcu više nije samo terapija. Tamo imamo
medicinske sestre - Vesnu, Anju i Sonju - i puno razgovaramo.”
dan i odlazila na liječenje. Čak su mi na poslu rekli da izmišljam ako sam išla na terapiju u utorak umjesto u srijedu - jer mi je termin pomaknut...
Svakih 14 dana moramo pronaći vremena za odlazak u Fabry centar. Jedno vrijeme su nam dolazili davati infuziju doma, što je bilo super, pa sam sada baš pod stresom zbog vožnje.
Terapija u Fabry centru više je od infuzije
Milena: U početku je ta vožnja možda i meni bila opterećenje. Ali sad kad smo se dobro upoznali i kad smo prijatelji, lijepo je. Srijeda u Slovenj Gradcu više nije samo terapija. Tamo imamo medicinske sestreVesnu, Anju i Sonju - i puno razgovaramo. Osjećamo se kao kod kuće.
Marina: To je i tretman uma i duše. Nije samo infuzija. (smijeh)
Milena: Od kada primam lijek, primijetila sam pozitivne promjene. Sada se normalno znojim, i to je super. Nemam više proljeva. Ljeti je lakše. Sada imam manje problema, a javljaju se samo povremeno.
Marina: Sjećam se koliko smo plesali u folklornim skupinama kad sam bila mlada, ali nikad se nisam oznojila. Znojim se tek sada kada sam na liječenju. Sada se apsolutno bolje osjećam.
Ipak ne podnosim ni hladnoću ni vrućinu. Noge su mi uvijek hladne i spavam u čarapama. I moj puls je obično vrlo nizak, rijetko iznad 50.
Milena: I meni su stalno hladne noge, često imam trnce u rukama i ne mogu salatu oprati u hladnoj vodi, naprimjer.
Marina: Ali zar nemaš muškarca za to? (smijeh) Zato moj muž pere salatu, a i kuha. U obitelji imam veliku podršku. To mi jako puno znači.
Muža i sina nisam previše zamarala svojom bolešću. Nisam im uvijek sve rekla. No, kad sam im rekla da mi liječnik predlaže da se počnem liječiti, sin Gašper se odmah ponudio da me vozi. Bila sam sretna što sam imala njegovu podršku, ali stvarno mi nije problem sama se odvesti do Slovenj Gradca.
Podrška moje obitelji je neprocjenjiva
Milena: I moj muž je uvijek bio uz mene. Takva podrška puno vrijedi kada vas ljudi ne razumiju. Kad netko nešto podrugljivo komentira, primjerice kako opet ne mogu pograbljati sijeno, moj je muž uvijek na mojoj strani. Zna da ne podnosim vrućinu. On, također, zna kako bolest napreduje, jer je to vidio kod mog oca.
Marina: Nitko od muškaraca u našoj obitelji nije doživio 60. Jako mi je žao što moja majka nije doživjela mog sina, svog unuka, rođenog godinu dana nakon njezine smrti. Umalo sam umrla od sepse tijekom poroda.
Sada, sa 62 godine, najstarija sam u ovoj našoj obitelji Fabry od članova koji se liječe.
Milena: Imam 56 godina i ponekad se šalim: “Imam još tri i pol godine.” Od ukućana dobivam ukor - da prestanem. Znam da žene s tom bolešću žive dulje od muškaraca. Ponekad, ipak, pomislim: “Što ako je istina?”
Marina: A ja očekujem da ću doživjeti 85 godina kao naša baka.
Možda zato što su moji problemi počeli tek u 40. godinama. Tada sam bila više turobna, ali sada pozitivno gledam na život i ne bojim se smrti. Samo želim umrijeti bezbolno. Puno sam toga vidjela u životu. Ali ako mi se pruži prilika, još imam mnogo ciljeva u životu. Volim, naprimjer, putovati.
Milena: Samo želim da ostane tako kako je, da ne bude brzo gore. Bojim se da, recimo, ne dobijem moždani ili srčani udar, i ponekad kad mi srce počne ubrzano kucati, uplašim se. Bojim se da ću to preživjeti i ostati nepokretna i ovisna o drugima...
Također se jako bojim demencije, mislim da je povezana s Fabryjevom bolešću. Ponekad zaboravim i ne sjećam se stvari. To primjećujem i kod mlađe kćeri. Jednostavno se ne sjećam nekih stvari, ali mislim da bih trebala. Toga se jako bojim. Mislim da u svojim godinama nisam trebala zaboraviti, recimo, gdje sam što ostavila. Jednom sam ostavila telefon u frižideru. (smijeh)
Marina: Ja to rješavam posebnom posudom u koju uvijek stavljam te stvari. Moramo istrenirati mozak, pa stalno ispunjavam križaljke ili osmerokute i igram igre s brojevima. Trebaš razmišljati, to je dobar trening za mozak.
Iako vremena nisu baš ružičasta, želim i ja da mi se barem stanje ne pogorša.
Ali znam da bolest napreduje. Osim toga, svake godine starimo i naša tijela počinju otkazivati. Ne možemo očekivati da ćemo sa 70 godina biti isti kao što smo bili s 40 ili 30 godina. To moramo prihvatiti. To moraju prihvatiti i zdravi ljudi.
Doktor kaže da sam jedan od sretnika s Fabryjevom bolešću
Branislav Adlešič, Črnomelj
Fabryjeva bolest mi je dijagnosticirana 2016. Nakon jednog od treninga, na kojem sam bio vrlo aktivan, dogodila mi se srčana aritmija. Kako jednostavno nisam mogao spavati, otišao sam na pregled. Onda sam imao ablaciju srca (način liječenja teških aritmija; ur.). Istodobno su mi u Kliničkom centru izvadili krv i tada me nazvao liječnik s odjela kardiologije Kliničkog centra i pitao me da li da moju krv pošalju na analizu u inozemstvo.
Tako sam dobio potvrdu da imam Fabryjevu bolest. Upućen sam u Fabryjev centar u Slovenj Gradcu i došao sam dr. Vujkovcu. Rekao mi je da sam atipičan pacijent. Moje tijelo proizvodi ovaj enzim, ali nedovoljno, a njegov je nedostatak karakterističan za ovu bolest.
Možda baš zato ne osjećam velik teret bolesti. Nemam drugih problema sa srcem i općenito ne osjećam nikakav hendikep. Znam da se neki pacijenti, primjerice, ne znoje, što kod mene nije slučaj. Također, nemam problema s podnošenjem vrućine i hladnoće.
Nemam simptome karakteristične za Fabryjevu bolest, ne osjećam ništa posebno i nemam nikakvih fizičkih problema zbog toga.
Moj liječnik kaže da sam jedan od sretnika s ovom bolešću.
Bio sam pacijent broj 43
Ove godine ću imati 67 godina i još uvijek bez problema idem na posao. Profesor sam sportskog odgoja u srednjoj školi u Črnomlju i nosim ruksake u planinama onim studentima koji to sa 17 godina ne mogu. (smijeh) Osjećam se normalno, vrlo sam aktivan: dva puta tjedno idem na rekreaciju, često vozim bicikl, skijam, idem u planine, ronim, čak i dubinski... Bio sam u timu podrške na biciklističkoj “Utrci po Sloveniji”. Lani sam supom u jednom danu preplovio 47 kilometara niz Kupu. A na more sam s kolegama išao biciklom.
Dakle, vode me kao pacijenta s Fabryjevom bolešću samo zato što je dokazano da moje tijelo ne proizvodi dovoljno enzima. Ipak, sretan sam što redovito posjećujem Fabry centar. Smiren sam jer znam da sam pod kontrolom. Mislim da imam sreće jer sam pod mnogo strožim medicinskim nadzorom nego što bih inače bio.
Da mi nije dijagnosticirana ova bolest, sigurno ne bih išao na tako detaljne pretrage.
Volim doći i u Slovenj Gradec, iako će možda zvučati čudno da netko voli ići na liječnički pregled. Ali cijela ekipa u Fabry centru je jako simpatična, uz dr. Vujkovca, također ističem dr. Tretjaka i sve tri sestre. Od Črnomlja je udaljen tri sata vožnje, ali srećom na taj put idem samo dva puta na godinu. Baš danas sam bio na šestomjesečnom pregledu, kada mi kontroliraju krv i urin, te popunjavam upitnik. Godišnji pregled je dosta opsežan, rade mi i ultrazvuk srca, ergometriju (testiranje kardiovaskularnog opterećenja; ur.) i drugo.
Kad sam doznao za svoju bolest, na internetu je pisalo da u Sloveniji ima 43 Fabryjeva bolesnika. Bio sam broj 43. U Hrvatskoj je, primjerice, tada otkriven samo jedan pacijent.
Da se nisam liječio, bolest je za mene mogla biti kobna
Nisam se previše bavio Fabryjevom bolešću, jer jako vjerujem dr. Vujkovcu. Ali nešto sam od toga ipak pročitao, jer mi je to bilo nešto novo. Nikad prije nisam čuo za ovu bolest. Shvaćam da za tu bolest gotovo nitko ne zna, čak ni liječnici. Kad me anesteziolog prije operacije noge pitao koje lijekove uzimam i kad sam mu rekao za Fabryjevu bolest, mogao sam mu pročitati na licu da mu očito nije poznata. Mislim da ju je onda potražio na svom telefonu. (smijeh)
Stoga me je nemalo iznenadilo da dermatologinja
Opće bolnice Novo Mesto, dr. Valerija Balkovec, također iz Bele Krajine, zna za ovu bolest.
Kad sam bio na prvim pregledima vezanim za ovu dijagnozu, poslali su me k njoj. Mislim da je bila jedna od prvih dermatologa koja je radila s dr. Vujkovcem.
I ona mi je rekla da nisam tipičan Fabry pacijent. Srećom, nemam te karakteristične tragove na koži.
Iako nisam puno proučavao Fabryjevu bolest, odmah mi je bilo jasno da se trebam liječiti. Da nisam liječen, mogla je biti kobna za mene.
Dr. Vujkovac je dobro analizirao - jesam li prikladan da dobijem lijek u obliku tableta. Sada kaže da je ovaj lijek prikladan za mene. Bio sam prvi pacijent s ovom bolešću koji je primio lijek u obliku tableta. Ne primam ga injekcijom ili infuzijom, kao mnogi drugi pacijenti. Od kada primam lijek, stanje mi se popravlja odnosno ne pogoršava mi se.
Čini se da sam ja poseban slučaj
Doveo sam i sestru u Slovenj Gradec na testiranje, da vidimo je li možda i ona dio lanca Fabry. Ispostavilo se da ona nema tu bolest. Kad razmišljam o svojim bakama i djedovima i ostaloj rodbini, ne sjećam se da je itko od njih imao tegobe tipične za ovu bolest. Čini se da sam ja doista poseban slučaj. (smijeh) Baš sam danas pitao dr. Vujkovca - je li moguće da sam ja prvi u tom lancu. Rekao je da postoji samo pet posto šanse da se tako nešto dogodi - ali je moguće da bi bolest mogla doći i proći.
Naime sumnjam da je ni moji roditelji nisu imali. Moja je majka umrla u 84. godini od nesretnog pada, a otac u 60. godini, ali od njega nisam mogao dobiti Fabryjevu bolest. Tako da ne znamo je li možda prije bila u našoj obitelji. Čak i da jest, taj lanac je sada prekinut. Ja imam samo sina, na kojeg otac ne može prenijeti bolest.
Svi moji bliski znaju da imam Fabryjevu bolest. I većina mojih kolega na poslu zna zašto dva puta na godinu izostajem iz škole. Ponekad i sa svojim prijate-
“Iako nisam puno proučavao
Fabryjevu bolest, odmah mi je bilo jasno da se trebam liječiti.
Da nisam liječen, mogla je biti kobna za mene.”
ljima razgovaram o toj bolesti i oni me sa zanimanjem slušaju jer im je nepoznanica.
Srećom, moji strahovi se nisu obistinili
Ove godine će biti osam godina otkako mi je dijagnosticirana Fabryjeva bolest. Kad razmišljam o svom zdravlju, ipak sam sretan. Ponekad mi je malo žao što nisam sto posto zdrav, ali s obzirom na ozbiljnost bolesti i kvalitetu liječenja u Fabry centru, moram biti zadovoljan. O tome nema rasprave.
Kad mi je postavljena dijagnoza, bio sam puno više uplašen nego sada, srećom - ti se strahovi nisu obistinili. Očekivao sam da će biti gore. Kad vidim neke druge pacijente, izuzetno sam sretan što nisam u njihovoj koži.
Što želim u budućnosti? Nadam se da mi se zdravlje neće naglo pogoršati, odnosno da se neće jako pogoršati. I da ću još dugo biti tako aktivan kao sada.
Želim provesti još mnogo godina sa svojom obitelji
Lenka Bošeska, Komenda
Doznala sam da imam Fabryjevu bolest kada je mom sinu dijagnosticirana. Sumnjalo se da ima Fabryjevu bolest zbog “sretnog” spleta događaja. Imao je toliku vrtoglavicu da jednostavno nije mogao proći kroz vrata. Liječnik opće prakse uputio ga je u Sveučilišni klinički centar (UKC) Ljubljana, gdje mu je obavljeno snimanje glave. Liječnica specijalizantica utvrdila je da ima multiplu sklerozu. Tadašnja partnerica mog sina nije imala povjerenja u tu liječnicu, te je tražila drugo mišljenje privatnog liječnika. Hitno ih je uputio natrag na UKC, gdje su naišli na starijeg liječnika, koji je nešto znao o Fabryjevoj bolesti.
Sina je poslao doktoru Vujkovcu u Slovenj Gradec, u Centar Fabry. On je kasnije potvrdio bolest kod sina. Potom su i mene pozvali, izvadili mi krv i ustanovili da i ja imam tu bolest, da sam prenositelj bolesti. Nisu mogli doznati tko od mojih roditelja je imao tu bolest, tada su već umrli. Testirali su i obje kćeri moga sina i moje druge rođake.
To je bilo prije 20 godina. Imala sam 50 godina kada sam doznala da sam bolesna.
Dugo prije toga imala sam zdravstvenih problema. Uvijek sam imala glavobolje kao dijete. Godinama sam se liječila od migrena - jer su glavobolje postale nepodnošljive. Nisam znala što učiniti da mi bude bolje. To je utjecalo na moje opće stanje i raspoloženje, ali i na posao i odmor... Cijela obitelj je patila.
Kolege su me pitali - pijem li...
Vrtjelo mi se u glavi, ponekad mi se činilo da se soba vrti oko mene. Kad sam išla na posao, muž mi je uvijek govorio da pazim kad prelazim cestu, da me ne pregaze.
Često sam osjećala vrtoglavicu. Na poslu su me kolege često pitali - pijem li... To me jako boljelo jer nikad nisam pila. Ponekad bih samo rekla da stvarno jesam... Ali ponekad bih ušla u garderobu i malo zaplakala. Znate, kako je kad ljudi ne znaju... Ni sama nisam znala.
Radila sam 28 godina. Ipak jesam, iako je često bilo teško. Radila sam kao čistačica. Radila sam 20 godina u velikom poduzeću u Kamniku, zatim u malom servisu za čišćenje u Ljubljani. Bio je to težak posao, ali nitko nije vjerovao koliko mi je teško bilo. Ni kod kuće, ni na poslu, ni kod liječnika. Bilo je jako teško. Bila sam na bolovanju godinu i pol, a radnu knjižicu su mi poslali
ravno kući. Dali su mi otkaz, da. Uzela sam odvjetnika i otišla na sud.
Bila sam bez posla i bolesna, nisam imala izboranego ići na sud. Ali dogovorili smo kompenzaciju za sve što mi ta žena nije isplatila dok sam kod nje radila. Za prijevoz, a i za zaostale plaće i naknade za godišnji odmor za sve godine koje sam tamo radila, a koje mi nije isplatila.
Svi ovi životni problemi naveli su me da redovito odlazim psihologu.
Imala sam i srčani udar, koji mi je oduzeo pokretljivost cijele lijeve strane tijela. Tada nisam mogla sama u zahod, a muž me kupao. To je kasnije dosta ispravljeno.
Imala sam i operaciju srca.
Sve se to dogodilo u tri godine, jedna za drugom. Sve vjerojatno zbog Fabryja.
Tada su svi povjerovali da sam bolesna
Kad je mom sinu dijagnosticirana Fabryjeva bolest, a meni dijagnoza prenositelja bolesti, bilo mi je jako teško. Često sam mislila kako bih radije da nisam znala koliko sam bolesna. Ali zapravo, tada su svi povjerovali da sam bolesna, a vjeruju mi i danas.
Ali prije se nije vidjelo. Kad su djeca bila mala i kad je došlo ljeto i muž rekao da idemo na more, ja sam plakala. Ne podnosim sunce, ne podnosim vrućinu, ali išla sam zbog djece. Vjerujem da je i mom mužu bilo teško. Svi su bili na suncu, a ja sam bila u hladu, ispod drveća.
Život mi se jako promijenio nakon dijagnoze. Potvrđen mi je invaliditet jer više nisam mogla raditi, pa sam barem bila oslobođena radnih obveza.
U Centar Fabry, u bolnicu u Slovenj Gradecu, prvi put sam ušla 2008. godine i tada je sve počelo: upozna-
vanje s bolešću, vađenje krvi, testiranje, potvrda bolesti i dobivanje lijeka.
Dvije sam godine, dva puta na tjedan, odlazila u bolnicu u Slovenj Gradec po lijekove, a onda mi je dr. Vujkovac organizirao da ih primam u svom gradu. Sada lijek već dugi niz godina primam u Domu zdravlja Kamnik. Nakon što sam neko vrijeme uzimala ovaj lijek, glavobolje su postajale sve rjeđe i blaže. Sada ih imam povremeno i nisu tako jake.
Dr. Vujkovac je prvo čovjek, a tek ondaliječnik
Dr. Vujkovac je doista fenomen! Uvijek kažem da je on prvo čovjek, a tek onda - liječnik. Rado odlazim u Fabry centar u Slovenj Gradec. Čak i kad razgovaram telefonom s medicinskim sestrama, uvijek kažemo koju lijepu riječ.
Često se jako rastužim i rasplačem kad pomislim zašto mi se ovo dogodilo... Nikada nikome nisam ništa nažao učinila... A ja sam ta koja je dobila ovu bolest. I tako je rijetka. Kad sam dobila dijagnozu, u Sloveniji nas je bilo samo 48, rekao je dr. Vujkovac.
Živjeli smo sretno dok nisam shvatila da imam tu bolest. Suprug i ja smo se slagali, imamo divnu djecu i unuke. Imam dvoje djece, sina i kćer, zovu se Brane i Biljana. Ja, moj sin i njegove dvije kćeri imamo Fabryjevu bolest, ali unuke ne trebaju lijekove. Dobro je da su doktori sada toliko napredovali. Bitno je da je dr. Vujkovac odmah dijagnosticirao bolest.
Puno mi znače ljubav i poštovanje u obitelji. Žao mi je što zbog bolesti nisam mogla čuvati mlađe unuke. Prije sam čuvala starije, ali onda nisam mogla. Imam petero unučadi - četiri unuke i jednog unuka, koji me danas i doveo k vama. Sve ih volim, i djecu i unuke.
Srce mi se raduje svaki put kad ih vidim, čujem njihov glas i kad mi se obrate.
Ali ponekad se osjećam jako loše. Moja kći ponekad kaže mom mužu: “Tata, pusti je na miru, pusti je da plače, lakše joj je ”. Morate otpustiti bol.
Bilo je trenutaka kada sam zbog svih zdravstvenih problema razmišljala o samoubojstvu, ali to nisam mogla učiniti zbog svoje obitelji, a posebno unuka.
Ako ostane kako je sada, bit će dobro
Danas hodam uz pomoć hodalice, koja mi omogućuje djelomičnu pokretljivost. Puno mi znači prošetati se, udahnuti svježeg zraka, popiti kavu ispred kuće i otići u kratku šetnju s unucima.
Sada ne mogu čistiti, ne mogu usisavati, ali mogu kuhati. Mogu kuhati samo jednostavna jela. Puno mi pomažu drugi. Recimo, ne mogu narezati luk ili oguliti krumpir, to mi je teško, a suprug mi pomaže.
Živimo zajedno, blizu Kamnika, suprug i ja smo u prizemlju kuće, kći i njena obitelj su na katu. Živimo lijepo. Ove godine ću imati 70 godina. Ne znam hoćemo li išta slaviti. Ako budemo, bit će to u hladu, jer mi je rođendan u srpnju.
Uza sve zdravstvene tegobe, koje sam doživjela u ovih svojih 70 godina, ipak sam sretna što je tako kako jest, iako moje stanje nije blistavo. Želim živjeti još mnogo godina sa svojom obitelji.
U budućnosti želim... Znate li što želim? Znam da nikad neću biti zdrava, ali ako ostanem ovakva kakva sam sada - da sama mogu ići u zahod, ići u dvorištebit će dobro.
Hoću li doživjeti starost?
Bojan Mikuš, Vipava
Godine 2020. počeli su moji problemi. Jednostavno se nisam mogao penjati uza stepenice ili uzbrdo. Jednostavno me pogodilo, zaustavilo, ostavilo bez daha i imao sam vrtoglavicu. Prošao sam, recimo, pet stepenica i već sam morao stati da dođem do daha. Ako sam išao polako, još je išlo, ali kad sam išao malo brže, stao sam.
Žena me zapravo natjerala da odem liječniku. “Sigurno te nešto muči, nije normalno da stalno moraš stati i tako si zadihan. Baš imaš dovoljno kondicije da to možeš učiniti”, rekla je. I stvarno sam otišao svojoj doktorici u Ajdovščinu.
Odužilo se jer su bili baš praznici i covid, pa je prva dijagnoza bila telefonska: „Sigurno opet imaš bronhitis!“ Vjerujem doktorici, zaista sam imao bronhitis nekoliko puta i prvo sam prihvatio tu dijagnozu. Popio sam dozu lijeka, ali stanje je bilo nepromijenjeno. Supruga je inzistirala da moram doći do dna problema, pa sam još dva puta pisao doktoru i otišao na pregled. Prvo mi je izmjerio tlak koji je bio jako visok. Poslao me na hitnu u bolnicu u Šempetru da mi naprave dodatne pretrage. Tamo je tlak bio još veći i odlučili su me zadržati u bolnici barem do sljedećeg dana. Snizili su mi tlak tabletama. Bio je praznik i nekoliko dana sam bio u bolnici čekajući stres test koji nije baš puno pokazao. Radili su i koronarografiju, to je pretraga prohodnosti krvnih žila, ali žile su bile čiste. Pa sam samo dobio tablete za tlak i otišao kući.
Bio sam uvjeren da imam astmu
S nalazima sam se vratio svom osobnom liječniku koji me poslao pulmologu. Bio sam siguran da imam astmu ili da sam alergičan na nešto, jer sam prije godinu i nešto imao problema s disanjem kad sam bio blizu žita (pšenice ili ječma). Čak i tada, ako sam hodao uzbrdo, na strmini, zaustavljao sam se. Također, moj brat ima astmu, moja pokojna baka je imala astmu, i to je nasljedno, pa bih i ja mogao imati. Pulmolog nije našao ništa. Poslao me na detaljnije pretrage koje također nisu pokazale ništa. Otišao sam kući, bez dijagnoze i poboljšanja. Biciklirao sam bez problema, plivao također.
U travnju 2022. išao sam na ultrazvuk srca i test opterećenja u Ljubljani. Ubrzo nakon toga nazvala me je dr. Maruša Škrjanec Pušenjak s Instituta za genomsku medicinu UKC Ljubljana, koja se bavi genetikom,
pitala me jesam li voljan podvrgnuti nekim genetskim pretragama. Izvadili su mi krv i izdali uputnicu za novi pregled u Slovenj Gradcu. Bilo je to u studenom 2022. godine, neposredno prije izbora, a ja sam imao puno posla na poslu, pa sam na to potpuno zaboravio. Izgubila se u svoj toj pošti s letcima kampanje i nisam ju aktivirao na vrijeme. Opet su me zvali i pitali kad imam vremena doći u Slovenj Gradec.
Znate, imam sezonski posao, špica sezone na mom poslu tek je počela u studenom, onda radimo cijeli dan. Bavimo se uzgojem trske - proizvodnjom trsnih cijepova, odnosno sadnica vinove loze za vinograde. U studenom svaki dan beremo mlade trsove, počinjemo ujutro i beremo cijeli dan, navečer se moraju staviti u skladište. Pa sam ih pitao mogu li doći poslije Nove godine.
U siječnju 2023., dakle prije više od godinu dana, konačno sam otišao na pregled u Slovenj Gradec u Fabry centar. Tamo su obavili sve pretrage.
U veljači 2023. dobio sam telefonski poziv i potvrdu da imam Fabryjevu bolest
Pozvali su me na pregled i konzultacije u ožujku, kada mi je propisan lijek. Naručio sam ga u ljekarni i brzo ga dobio, ali ga nisam počeo uzimati. Uvijek sam nalazio neki razlog da ga ne uzmem. Recimo prije Uskrsa, rekao sam si: “Ako sad počnem uzimati, kad ćemo toliko uskrsnih slastica pojesti, možda dobijem neke nuspojave... Ne želim ometati ekipu u Slovenj Gradcu tijekom praznika.” I odgodio sam početak uzimanja. Isto sam razmišljao i za prvosvibanjske praznike. Nakon toga je još dolazilo vrijeme za sadnju trsnih cijepova, možda ne bih mogao normalno raditi zbog nuspojava... Ali vrijeme je prolazilo.
Jednog sam dana ipak odlučio da je dosta odugo-
vlačenja i počeo sam uzimati lijek. I gle čuda - nikad nisam imao nikakve nuspojave! Pa, osim što se moram probuditi u četiri ujutro svaki drugi dan da uzmem te tablete. (smijeh) Zato što ne mogu ništa jesti dva sata prije i dva sata poslije. Ali najlakše je izdržati četiri sata noću bez hrane. (smijeh) Pa uzmem ovu kapsulu i vratim se na spavanje, a ustajem u šest sati.
Osjećam veliko poboljšanje
Trenutno nemam nikakvih problema. Mogu hodati uzbrdo ili po stepenicama bez ikakvih problema - dobro, ostanem bez daha dok hodam uzbrdo, ali to se svima događa! Sada sam se bez problema popeo stepenicama na drugi kat. Supruga i ja smo nedavno hodali 10 kilometara gore-dolje bez problema, tako da možemo ponovno pokoji put hodati.
Morao sam donijeti svoje obiteljsko stablo u Fabry centar. Testirala se i moja 25-godišnja kći - test je pokazao da je na granici. Ali ona nema problema. Vjerojatno će ju i dalje pratiti, ali više dugoročno.
Planiramo testirati moju braću, oni nemaju ništa protiv. Vjerojatno će ići sa mnom sljedeći put na pregled u Slovenj Gradec. Od Ajdovščine do tamo treba dva i pol sata, znate, malo im se čini daleko. Uglavnom gubimo cijeli dan. Srećom, nemaju zdravstvenih problema vezanih uz Fabryjevu bolest, no zbog mogućnosti nasljeđa ipak bi bilo dobro da se testiraju.
Imam samo problema s tlakom i otežanim disanjem. Prošli tjedan sam bio kod oftalmologa, poslao me dr. Bojan Vujkovac. Inače, osim starosne miopije, nemam nikakvih problema. Rekao sam oftalmologu zašto sam došao, ali on nije znao za tu bolest.
Ali čitao je o njoj i znao je zašto dr. Vujkovca zanima moja očna pozadina. Dr. Vujkovac me poslao i
na magnetsku rezonancu glave, gdje su mi našli neke izrasline u sinusima koje će morati ukloniti. Bio sam na anesteziološkom pregledu, ali ni ova doktorica nije znala za Fabryjevu bolest. Kad je pročitala o tome, pitala me imam li problema s bubrezima, jesam li prehlađen, imam li osipe, imam li zujanje u ušima... Ali ja nemam ništa od ovih znakova koji su karakteristični za Fabryjevu bolest! Hladnoću također dobro podnosim i normalno se znojim. Srećom, nemam previše problema. Možda se još nešto pojavi, ali što ja znam. Nadam se da ne.
Nisam puno čitao o ovoj bolesti, ali moj sin jest i doznao je da je to metabolička bolest. Imam nedostatak enzima, pa ne metaboliziram dobro masti. Uspoređujem to s dijabetesom. Baš kao što ja uzimam svoje lijekove svaki dan, dijabetičari si svaki dan ubrizgavaju inzulin. Ovako se tješim - i Fabryjeva bolest mi zasad nije velik teret.
Volim otići i u Fabry centar u Slovenj Gradec, iako iz Ajdovščine moram krenuti u pola šest ujutro. Jako su ljubazni, a sviđa mi se i što se ne morate nigdje prijavljivati, možete samo doći na njihova vrata koja su obično već otvorena. Stvarno, svi su jako ljubazni.
“Uspoređujem to s dijabetesom. Baš kao što ja uzimam svoje
lijekove svaki dan, dijabetičari si svaki dan ubrizgavaju inzulin.”
“Ali drago mi je da je otkrivena moja bolest, sada barem znam zašto sam imao problema. U protivnom bih mogao cijeli život provesti s njima, a da uopće ne znam što mi fali.”
Zadnji put je dr. Vujkovac govorio na radiju i svi moji rođaci su ga slušali. Slušao sam i ja, malo sam se zamislio kada je rekao da je to teška bolest i da od nje mnogo ljudi umire. Čitao sam nešto o tome i kaže da pacijenti s Fabryjevom bolešću mogu umrijeti prilično mladi. Razmišljao sam malo o svojoj rodbini, pa sam shvatio da su umrli ili vrlo mladi ili vrlo stari. Tako da se ne zamaram time.
Hoću li doživjeti starost?
Ponekad se toga sjetim kad pogledam svog oca koji ima 82 godine. Hoću li ih i ja dočekati? Hoću li se tada i dalje buditi u četiri ujutro da popijem tabletu? (smijeh)
Ali drago mi je da je otkrivena moja bolest, sada barem znam zašto sam imao problema. U protivnom bih mogao cijeli život provesti s njima, a da uopće ne znam što mi fali.
Moja žena je također zadovoljna jer su otkrili što nije u redu s mojim zdravljem. Očekivala je da ću morati držati nekakvu dijetu, ali rekli su da to nije tako. Supruga kaže da moram malo smršavjeti, ali ja sam joj rekao da su valjda krive tablete. (smijeh)
Dobro je da postoji terapija za Fabryjevu bolest i da mi je vrlo brzo odobrena. Ali kad sam prvi put otišao u potragu za ovim lijekovima, srce me zaboljelo kad sam vidio njihovu cijenu! Toliko novca za onu kapsulu koju uzimam ujutro. Pa, do sada sam rijetko išao liječniku i nisam imao velikih troškova.
Gledam pozitivno na budućnost. Ne želim biti pesimističan. Ne žalim se. Neki moji prijatelji žale se da imaju puno posla, da ne znaju hoće li sve stići, brinu se što ih čeka u budućnosti... Rekao sam im da će ove godine gotovo svakako učiniti sve, jer veljača ima 29 dana, tako da imamo jedan dan viška! (smijeh)
Matic mi je bezbroj puta rekao da se prestanem okrivljavati
Nataša Dular, Ljubljana
Fabryjeva bolest mi je dijagnosticirana u siječnju 2018. nakon dugih godina problema. Imala sam tada 46 godina. Zapravo, do dijagnoze smo došli jer sam u prosincu 2017. imala prethodni moždani udar. Ujutro kad sam se probudila, nisam osjećala lijevu stranu tijela, ruka i noga su mi bile slabe. Muž me odveo na hitnu, bili smo zabrinuti. Uputili su me na ljubljansku neurološku kliniku, gdje su počeli s pregledima. Donijeli su mi sve nalaze od kuće i pregledao ih je kardiolog dr. Žižek. Već prije sam bila kod doktora. Sama sam organizirala te preglede, jer sama plaćam dodatno zdravstveno osiguranje.
Jednostavno sam osjećala da nešto nije u redu sa mnom. Uvijek sam imala zdravstvenih problema. Često sam imala vrtoglavice, glavobolje i glava mi nekako nije bila bistra. Ne mogu to drukčije reći. U stresnim situacijama ili kad sam bila pod velikim pritiskom, na trenutak mi se učinilo da mi se nešto u glavi prekinulo.
Od djetinjstva imam problema zbog peckavih bolova u rukama i nogama kada sam imala temperaturu. Od bolova sam hodala “na sve četiri”. Roditelji su se trudili učiniti sve da se temperatura što prije skine, jer dok god je trajala imala sam jake bolove. Sjećam se da su mi u čarape stavljali snijeg od bjelanjaka. Gorjeli su mi vrhovi prstiju na rukama, kao da sam ih opekla. A majka mi je rekla da sam kad sam imala dvije godine bila u bolnici zbog febrilnih konvulzija. Sad znam što je bio razlog svemu tome.
Ti su me bolovi sputavali i u školi, primjerice u gimnastici. Svejedno sam to uspjela, ali sam cijelo vrijeme osjećala da sam mogla bolje, da sam mogla više. Ali nisam.
Udala sam se s 18, prvi put rodila s 20. Bolovi su se nastavljali i pojačavali, osjećala sam ih cijelo vrijeme.
“Jednostavno sam osjećala da nešto nije u redu sa mnom. Uvijek sam imala zdravstvenih problema. Često sam imala glavobolje i glava mi nekako nije bila bistra.”
Kad sam hodala, boljeli su me mišići u nogama. Kad sam vješala zavjese, nisam mogla dugo držati ruke podignute. Ali uvijek sam ih pripisivala nečemu što mi se tada događalo u životu: braku, stresu, trudnoći, porodu...
Svaki dio mog tijela govorio je o Fabryjevoj bolesti
Često me je peckalo u srcu, čak i u mladosti. Godine 2009. dijagnosticirana mi je hipertrofija, odnosno zadebljanje srčanog mišića. Nisam imala problema sa srcem, osim peckanja. Zatim su počeli napadi vrtoglavice. Ima ih mnogo ljudi, pa sam pomislila - vjerojatno nije ništa takvog.
Imala sam problema i s bubrezima, i u trudnoći i poslije sam imala bjelančevine u mokraći i često sam imala bolove u predjelu bubrega. Ali uvijek sam i to pripisivala nekom drugom razlogu, da me, recimo, u biti bole leđa, a ne bubrezi. Kasnije, kada sam otišla nefrologinji zbog bubrega, bila je začuđena svim mojim problemima.
Išla sam neurologu zbog glavobolja, imala sam angiokeratome (tamne mrlje na koži, ur.) na genitalijama i imam corneu verticillatu (vrtložna šara zlatnosmeđeg ili sivog zamućenja u epitelu rožnice; ur.) na oku, što je također jedan od simptoma ove bolesti. Dijagnosticirana mi je 2003. godine na Oftalmološkoj klinici u Ljubljani, ali nisu je povezali s Fabryjevom bolešću.
Nitko nije povezao simptome
Ukratko, nema doktora kojeg nisam obilazila... Svima je nešto bilo čudno, ali nitko nije povezao simptome. Zapravo, svaki pojedini dio mog tijela govorio je o Fabryjevoj bolesti. Da su već tada razmišljali o Fabryju, da je netko razmišljao o tome što bi to moglo biti... Mi-
slim, ne znam što bi to značilo za mene, ali vjerojatno sam se mogla ranije početi liječiti.
Mogla sam biti jedan od prvih pacijenata koji su dobili lijek u Sloveniji.
Tek je moj kardiolog dr. Žižek posumnjao da imam Fabryjevu bolest kada sam bila na Neurološkoj klinici 2017. godine. Tamo su mi izvadili krv i poslali je u Njemačku na testiranje na ovu bolest.
Testiranje je potvrdilo pretpostavku dr. Žižeka, koji je prvi zbrojio sve moje simptome i probleme.
Kad sam dobila tu dijagnozu, već sam bila prilično psihički slomljena od moždanog udara, pa sam si prvo rekla: “Ah, ne, ne mogu imati još i to!” Zapravo, nije me zabrinula Fabryjeva bolest zbog mene same, nego kad smo doznali da je ima i moj sin Matic, bila sam shrvana. Kad mi je dijagnoza potvrđena, testirana su oba moja sina. Matic, stariji, ima Fabryjevu bolest, a Gašper, mlađi, nema. Tada sam bila na najnižoj točki...
Dala sam sinu nešto užasno
Bilo mi je teško, jako teško. Dala sam mu nešto užasno, a da nisam ni znala da to imam. Zapravo, ni danas ne znam kako sam dobila Fabryjevu bolest. Imam stariju sestru Mojcu, ona nema tu bolest. Nisam je dobila od oca, jer je on živio do svoje 86. godine, što je nemoguće za čovjeka s ovom bolešću.
Moja majka je testirana dva puta i bila je negativna. Njezina je majka umrla kad je mojoj majci bilo pet godina. Tako da nismo otkrili moje pretke s bolešću i od tada se više nismo time bavili. Prihvatila sam to, imam to... Ali bilo je baš teško zbog Matica... Iako sam bila sretna zbog Gašpera zato što je nema, s druge strane me ubijalo - zašto itko od njih treba imati tu bolest...
“Ukratko, nema doktora kojeg nisam obilazila... Svima je nešto bilo čudno, ali nitko nije povezao simptome. Zapravo, svaki pojedini dio mog tijela govorio je o Fabryjevoj bolesti.”
Kasnije, kada sam doznala za dijagnozu Fabryjeve bolesti, bih li se ipak odlučila imati djecu? To je jako teško pitanje... Danas o tome razmišljam drukčije nego u svojim dvadesetima...
Ipak mislim da bih sve ponovila, ali bih se prvo posavjetovala s liječnicima. Udala sam se mlada, iz ljubavi, i planirali smo imati oboje djece. Djecu morate imati mlade. Ponosna sam na to i osjećam da sam odrasla s njima. Bolje sam ih razumjela jer sam bila mlada.
Danas mogu spriječiti prijenos Fabryjeve bolesti na djecu umjetnom oplodnjom. Moj sin Matic ima sinčića, oplođen je prirodnim putem, iako na klinici za IVF imaju i “smrznute bebe”, dječake. Nažalost, u ovoj su klinici imali jako loše iskustvo. Bila sam šokirana njihovom odlukom da zatrudne prirodnim putem, jer stvarno žalim do neba što sam svom sinu zadala ovu bolest. Srećom, imaju dječaka, jer bi djevojčica automatski imala ovu bolest, jer se prenosi genetski neispravnim X-kromosomom. Tako da je Fabryjeva bolest kod Matica zasad stala.
Matic se nikad ne žali
Matic mi je bezbroj puta rekao da si prestanem predbacivati zato što nisam znala da imam tu bolest. Nakon dijagnoze sam se zatvorila u sebe, mnogo sam si predbacivala. Srećom, svi u mojoj obitelji mi pružaju veliku podršku, razumijevanje i pomoć. Imam i jako dobru prijateljicu Olgu koja je cijelo vrijeme bila uz mene. Naprimjer, išla je na različite tečajeve masaže kako bi mi pomogla, a također mi pomaže pronaći načine da se opustim kad sam potištena. Da nije bilo nje, psihički bih bila mnogo lošija. Prošla sam već program potpore na URI Soča, gdje sam upućena zbog fibromialgije (poremećaj karakteriziran raširenom mišićno-koštanom boli; ur.). Da, imam i to. (smijeh) Ali kod psihologa sam išla zbog anksioznosti, jer mi je anksioznost dosta smetala na tom putu.
Radim u uredu, u računovodstvu. Bio je to posao koji mi je posve odgovarao. Ali kada su počeli zdravstveni problemi, pogotovo nakon dijagnoze Fabryjeve bolesti, krenulo je samo nizbrdo. Počela sam obilaziti liječnike i na invalidskoj komisiji predložili su mi da odem u invalidsku mirovinu zbog Fabryjeve bolesti i fibromialgije. Ali bila sam užasnuta – da ću u mirovinu s 46 godina! Unatoč ograničenjima, boli i problemima s koncentracijom, htjela sam biti korisna, a ne se samosažalijevati. Tako sam na kraju radila pola radnog vremena, četiri sata dnevno.
Rad od kuće tri godine za vrijeme korone jako mi je odgovarao, dobro sam funkcionirala: radila sam u miru (u uredu nas je šest djevojaka), bolje sam se koncentrirala. Mogla sam ustati i naspavati se, prošetati ili se odmoriti kad sam osjetila da mi je to potrebno - i naravno produžila sam radno vrijeme proporcionalno tome. Mislim da sam kod kuće definitivno radila više i
bolje nego kad smo se vratili u ured. Zamolila sam da nastavim raditi od kuće zbog svih zdravstvenih problema, ali nisu me slušali. A onda mi je šef dao do znanja da ta četiri sata nisam dovoljno radila.
To me rastužilo. Uza sav trud koji sam uložila u posao... Nisam ni bila na bolovanju... Često sam ulagala puno energije u to da uopće dođem na posao, a onda sam bila manje radno sposobna. Da sam mogla raditi od kuće, bila bih još učinkovitija.
I sad sam dobila negativno mišljenje na sistematskom pregledu. Misle da nisam sposobna raditi, pa su poslali prijedlog invalidskoj komisiji za moj konačni invalidski odlazak u mirovinu. Prihvatila sam da ću vjerojatno ići u invalidsku mirovinu. Barem bih tako još mogla imati kvalitetan život.
Zbog Matica mi je najteže. Danas ima 31 godinu. Osim Fabryja, ima problema s leđima, dvaput je operirao skoliozu (nefiziološko bočno iskrivljenje kralježnice uzrokovano defektima mišića ili kostiju; ur.) i jednu
nogu ima kraću... Među simptomima Fabryjeve bolesti, imao je angiokeratome, a noge i ruke su ga pekle
“Matic mi je bezbroj puta rekao da si prestanem predbacivati zato što nisam znala da imam tu bolest. Nakon dijagnoze sam se zatvorila u sebe, mnogo sam si predbacivala. Srećom, svi u mojoj
obitelji mi pružaju veliku podršku.”
kada je imao groznicu. Kako se nije znojio, uvijek se zajapurio kad god bi se malo više napregnuo ili igrao s vršnjacima ili na tjelovježbi u školi. Ali tada nismo znali, nismo povezali stvari. Kasnije je sam posumnjao da bi mogao imati ovu bolest.
Ali, Matic se nikad ne žali i tvrdi da mu nije ništa.
Liječenje ne može činiti čuda
U studenom 2018. oboje su nas počeli liječiti istim lijekom u isto vrijeme. Imam osjećaj da mi je ovaj lijek doista potreban. Kad dobijem enzim, imam više energije. Ali ne odmah; nakon tretmana tog dana totalno sam umorna i ne mogu zamisliti da se sama vozim kući iz Slovenj Gradca. Matic uvijek vozi s lakoćom. Unatoč liječenju, on se još uvijek ne znoji, ali su nam se obojima smanjili bolovi u rukama i nogama kada imamo temperaturu. Ali glavobolje ostaju. Sada, čim osjetim glavobolju, popijem tabletu da je ublažim ili zaustavim na vrijeme. Imam i sindrom bijelih prstiju, odnosno Raynaudov sindrom, za koji se također smatra da je karakterističan za ovu bolest.
Nekako sam se navikla živjeti s Fabryjevom bolešću. Svakih 14 dana Matic i ja idemo na izlet u Korušku (smijeh). Znam, da dosadašnja oštećenja ne mogu se popraviti lijekovima. To u biti nije lijek, nego liječenje usporava bolest. Primjerice, moj zadebljani srčani mišić vjerojatno bi brže propadao bez lijeka, a prije bi došlo do zatajenja bubrega ili dijalize. Možda se već kod mene bolest uspori, ali svakako se nadam i želim da kod Matica hoće, pogotovo jer ova bolest više pogađa muškarce.
Ne mogu ni pomisliti što će biti s Maticem ako liječenje ne bude učinkovito. On jest krenuo s liječenjem puno ranije nego ja, ali stalno razmišljam da je mogao
početi još ranije. Sigurno bi bilo učinkovitije... Da smo samo znali.
Ali, sada nemamo što, moramo čekati i vidjeti što će vrijeme donijeti. Živimo s Fabryjevom bolešću i nemamo puno izbora.
Dobro je što imamo Fabry centar
Dobro je da imamo Fabrijev centar. Imam samo pohvale za njih. Svi doktori, apsolutno svi, oni su carevi. A o sestrama da ne govorim, one su sve zlatne. U početku su to bile Vesna i Sonja, a onda se pridružila i Anja. Sve riješe munjevito, uvijek su nasmijane i susretljive, ništa im nije previše, najbolje su.
U međuvremenu smo Matic i ja bili godinu dana na kućnom liječenju, došao je Matej, zdravstveni tehničar, pravi čovjek na svome mjestu. Tada smo samo dva puta na godinu išli na kontrole u Slovenj Gradec. Stvarno je šteta što liječenje ne možemo nastaviti kod kuće. Pacijentima je bilo puno lakše, jer nismo morali ići u Slovenj Gradec.
Sada, u dobi od 51 godine, želim živjeti miran život koliko god je to moguće - bez šokova bolesti, jer sam ih doživjela podosta. Želim dobar život svome sinu i sebi, da djed i ja možemo zajedno uživati u našem unuku. Ima dvije godine i zove se Oskar Lev. On mi daje energiju da znam zašto živim. On je moje sunce, moja sreća.
Volim sve svoje, a posebno muža, ali Oskar Lev mi ne da da posustanem ni kad mi je najteže. Nadam se da će me iznenaditi s još kojim unukom ili možda moj sin Gašper - unukom... Barem on može imati kćer bez straha od nastavka dinastije Fabry.
Ponekad zaboravim da imam Fabryjevu bolest
Tomaž Šalamon, Rečica ob Savinji
Fabryjeva bolest mi je dijagnosticirana 2004. godine. Otišao sam na testiranje jer je bolest dijagnosticirana mome ujaku, maminom bratu. Tada smo svi išli na testiranje. Ispostavilo se da i moja majka ima tu bolest, a brat nema. Sada imam 44 godine i uskoro će biti 18 godina otkako sam se liječim. Svakih 14 dana primam infuziju. Moram reći da od puberteta nemam nikakvih problema, kao posljedicu Fabryjeve bolesti. Kad slušam druge pacijente kako pričaju o svojim simptomima, sve mi je to potpuno nepoznato.
Kao da mi mišići žele izgorjeti
Ali, prije puberteta sam imao problema, koji su vjerojatno bili povezani s ovom bolešću. Kad bih dobio temperaturu, a to je bilo dosta često, osjećao sam tako žareću bol u mišićima, kao da mi mišići žele izgorjeti.
To je u biti bilo sve, i to samo kad sam imao temperaturu. Međutim, bilo je dosta teško podnositi te bolove. Nije bilo ugodno, pogotovo jer ništa nije pomagalo. Jednostavno nisam znao što bih drugo mogao učiniti da bol nestane.
Ipak, nisam imao problema u školi zbog toga. Tu i tamo bi mi netko rekao da zabušavam na tjelesnom, ali nisam od toga radio problem. Obično sam odgovarao: “Ako ti tako kažeš, onda je istina”. Ali nije bilo previše zafrkavanja.
A moji su roditelji imali puno razumijevanja za moju bolest. Moja majka se nikada nije žalila na svoje zdravlje, tako da zapravo i ne znam je li imala problema zbog Fabryjeve bolesti. Ako i jest, sigurno to nikada nije pokazala. Kad sad pogledam unatrag, sjećam se da je često bila bolesna, ali nikad nismo puno raspravljali o tome.
Nakon puberteta više nije bilo bolova
Nakon puberteta sve se nekako promijenilo. Više nije bilo bolova. To je bilo “to”.
Sad kad sam bolestan i imam temperaturu, naravno da mi nije ugodno, jer nikome nije. Ali ne mogu reći da imam tako očite znakove Fabryjeve bolesti kao neki drugi pacijenti.
Zapravo, pomalo mi je neugodno čuti jauk drugih pacijenata. Jednostavno ih ne razumijem, jer osobno nemam tih problema. Svjestan sam da ne mogu znati što bi mi se dogodilo da nisam tako dugo dobivao lijek.
Mislim, Fabryeva bolest možda mi stvara neke probleme, ali ja ih ne osjećam i ne smetaju mi. Imam preventivne lijekove za tlak i srce i takve tegobe, ali nikad nisam osjetio probleme koji bi me ometali u životu ili u poslu. Radim u BSH Kućanski aparati Nazarje, radi se o višesmjenskom radu. Radim šest dana i onda imam dva dana odmora.
Hvala Bogu da mi je Fabryjeva bolest otkrivena na vrijeme
Dakle, bolest mi doista ne smeta... Pitanje je što bi bilo da nisam imao lijek.
Hvala Bogu da mi je Fabryjeva bolest otkrivena na vrijeme. Bilo je malo teško pomiriti se s tim, ali sada sam se navikao i ponekad jednostavno zaboravim na to.
Drago mi je da ne moram ići u Slovenj Gradec svakih 14 dana kao prije. To mi je, zajedno s vožnjom, oduzelo cijelo dopodne. Sada tamo idem samo na kontrolu svakih šest mjeseci. Lijek primam u svom lo-
“Zapravo, pomalo mi je neugodno čuti jauk drugih pacijenata. Jednostavno ih ne razumijem, jer osobno nemam tih problema. Svjestan sam da ne mogu znati što bi mi se dogodilo da nisam tako dugo dobivao lijek.”
“Hvala Bogu da mi je Fabryjeva bolest otkrivena na vrijeme. Bilo je malo teško pomiriti se s tim, ali sada sam se navikao i ponekad jednostavno zaboravim na to.”
kalnom domu zdravlja, tamo su dobro osposobljeni, nemam pritužbi. To nije baš neka “umjetnost”. Da se mogu sam ubosti, bih.
Svakih 14 dana uzmem si vrijeme za infuziju. Ponekad, kad sam jako u žurbi na poslu, iziđem samo na dva sata. Za to vrijeme se odvezem do doma zdravlja, dobijem infuziju i vratim se. Pola sata nakon terapije sam malo umoran. Ne smeta mi, kao nekim ljudima koji leže dva dana nakon infuzije.
Kad sam umoran nakon infuzije, popijem jednu kavu, popušim dvije cigarete, i to je to. Nećete me natjerati da prestanem pušiti... (smijeh). OK, neću reći da mi baš koristi, znam, znam... (smijeh)
Znam da ne mogu činiti čuda
Ubuduće ću podnijeti sve što mi vrijeme donese. Vidjet ćemo što će nam zdravstvo omogućiti. Ne možemo ništa drugo, pa što ćemo. Ako bude tako sa mnom kako je sada, bit će u redu. Nemam posebnih očekivanja, jer sam svjestan da oni ne mogu učiniti čuda.
Samo sam htjela da moja djeca nemaju
Fabryjevu bolest
Sandra Bera, Šmartno ob Paki, i Desanka Bera, Velenje
Oduvijek sam imala dosta zdravstvenih problema. Druga su se djeca zimi igrala na snijegu, ali ja sam se vani smrzavala pa sam uvijek bila u kući, uz peć na drva. A ljeti sam se skrivala u hladu.
I na poslu mi je hladnoća stvarala probleme. Nokti i usne su mi bili potpuno modri, jednostavno nisam mogla raditi. U Gorenju sam radila 20 godina. Moj šef je vidio da me hladnoća jako muči i zaštitio me. Slagala sam se sa svima i bila sam vrijedna radnica, jedino su me mučile hladnoća i vrućina, to je bilo najgore.
Također sam imala problema s leđima. Često mi je bilo toliko mučno da mi je i vid bio zamagljen. Šef mi je rekao da samo sjednem i odmorim se ako se ne osjećam dobro. Također, cijeli život imam nizak krvni tlak.
Liječnik mi je rekao da je sve u redu
Ali, kad sam išla liječniku, krv i urin su mi uvijek bili u redu. Srce mi je lupalo, pa sam otišla liječniku koji me pregledao i rekao da je srce dobro. “S vama je sve u redu”, rekao je. Tada se, naravno, činilo besmislenim ići liječniku. Kad sam bila prehlađena, kuhala sam čaj. Samo ako baš nisam mogla na posao, išla sam doktoru po bolovanje.
Osjećala sam se tako jadno, ponekad prilično tjeskobno. Tada sam izgubila volju i više uopće nisam išla doktoru.
Silno sam željela dijete, barem jedno dijete. Da imam nešto svoje. U to vrijeme nisam znala da imam Fabryjevu bolest. Također sam imala problema u trudnoći. Ostala sam trudna pet puta, ali na kraju su se rodile samo dvije bebe, zahvaljujući dr. Mikušu u bolnici Slovenj Gradec. Da nije bilo njega, ne bih uopće imala djece. Rekao mi je da imam dvorogu maternicu. Tada sam pomislila: “Bože mili, što je ovo!” Nikad prije nisam čula za to, zvučalo je tako kozmički.
Rodila sam Sandru, a devet godina kasnije Barbaru
Onda su mi to sredili i kad sam ostala trudna, dr. Mikuš je odredio bolovanje. Kad sam bila trudna oko sedam mjeseci, noću sam krvarila i muž me odveo u bolnicu. Bilo me je strah i osjećala sam se loše jer sam mislila da ću pobaciti. Ali dr. Mikuš mi je dao injekciju
i rekao: “Ne želim više vidjeti suzu, sve će biti u redu.”
Onda sam bila u bolnici dok nisam rodila - i dobro je završilo. Rodila sam Sandru, a devet godina kasnije još Barbaru.
Kasnije mi je dijagnosticiran dijabetes, a imala sam i problema s venama. Dugo nisam znala da imam dijabetes. Na inzulinu sam 15 godina, prije toga sam pet godina bila na pilulama i dijeti. Inače cijeli život jako pazim što stavljam na tanjur. Tako sam odgajala i svoju djecu.
Sandra: Prženo nikada nismo jeli, morala sam to krišom jesti, ali zahvalna sam mami na tome.
Desanka: Jednostavno sam osjetila da mi je puno bolje pojesti zdjelu salate nego pečenje.
Mama je bila borac od početka
Rođena sam u malom selu Velika Žuljevica u Bosni. Tada je u selu bilo pet kuća. U našoj obitelji bilo je devetero djece, a ja sam bila najmlađa, pa mi je kum bio Josip Broz Tito. Svake godine 29. studenog dobila sam crvenu haljinu, mašnu, cipele, veliku kutiju slatkiša i novac. Sjećam se da je jednom moja majka tim novcem kupila kravu. Moj otac je imao samo jednog brata, a s majčine strane bilo je devetero djece. Majka mi je puno pričala o svojoj obitelji, ali o očevoj obitelji
“Osjećala sam se tako jadno, ponekad prilično tjeskobno. Tada
sam izgubila volju i više uopće nisam išla doktoru.”
ne znam puno. Otac mi je umro kad sam imala šest godina.
Sandra: Mama je bila borac od samog početka. Bila je neplanirano deveto dijete. Majka joj je umrla kad je imala 18 godina. Brat koji ju je uzeo pod svoje bio je rudar koji je izgubio život u rudniku.
Desanka: Kad mi je mama umrla, došla sam u Sloveniju i živjela sam kod brata u Velenju.
Godine 2016. nazvao me nećak, kojemu je u Rijeci dijagnosticirana Fabryjeva bolest. Dugo je bio bolestan i tada je već išao na dijalizu. Rekao je da se svi trebamo testirati jer je bolest nasljedna. Ubrzo nakon toga bolest je potvrđena i njegovom mlađem bratu, kojemu je presađen bubreg, taman na vrijeme da izbjegne dijalizu. Četiri mjeseca nakon transplantacije, on i supruga dobili su kćer, a dvije godine kasnije još i sina.
Ispostavilo se da je njihova majka, moja sestra, bila nositeljica ove bolesti. Nikada nije primila lijek jer je prije toga umrla, u 66. godini, od dijabetesa i srčanih komplikacija. Istraga je nastavljena s ostalim preživjelim članovima obitelji. Kada sam trebala pozvati dr. Bojana Vujkovca zbog testiranja, prvo sam oklijevala. Ali Sandra me pitala čekam li da se prvo nešto dogodi njezinoj sestri i njoj. Stisnulo me oko srca i otišla sam na drugu stranu terase da me nitko ne vidi i odmah pozvala dr. Bojana. Dugo smo razgovarali i otišli smo na testiranje. Tako mi je dijagnosticirana Fabryjeva bolest, to je bilo 2016.
Samo sam željela da mi djeca nemaju Fabryjevu bolest
Onda je ova bolest bila u obitelji. Dobila sam odgovore za sve svoje probleme. Sandra je napravila naše obiteljsko stablo. Nisam znala od koga sam to naslije-
dila. Budući da nitko od moje braće nije imao Fabryjevu bolest, samo moje sestre, vjerojatno ju je imao moj otac, a ne moja majka.
Samo sam željela da mi djeca nemaju Fabryjevu bolest. Tada, koliko sam bila sretna što jedna kćer nema Fabryjevu bolest, toliko sam bila tužna što je druga ima.
Sandra: Sljedeće godine, 2017., testirale smo se sestra i ja. Moja sestra je bila negativna, a ja sam nositelj obiteljske mutacije. U početku je bilo šokantno, ali sam pomislila: “Bolje ja nego ona.” Moja sestra živi u Bristolu u Engleskoj, gdje bi takva dijagnoza bila pravi izazov, pogotovo financijski. A ja sam blizu Slovenj Gradca, gdje se nalazi najbolji tim za liječenje ove bolesti.
Uvijek sam osjećala da sam ja ta s
Fabryjevim srcem
Uvijek sam bila osjetljiva na hladnoću, kao i moja majka. Kad bi me netko u zimskoj igri natrljao snijegom, jedva bih došla sebi, to je bila strašna bol. Mislim, uvijek se rekreiram i vježbam, ali nikada nisam bila sportašica. Noge su mi uvijek bile teške, kao da me nešto sputava. Stalno imam nizak tlak, pa se moram pažljivo kretati, osobito ujutro i tijekom jakih mjesečnica. U tinejdžerskim sam godinama često padala u nesvijest. Oduvijek sam imala bolove u donjem dijelu leđa, zbog čega ne mogu dugo stajati mirno. Bole me zglobovi, posebno kad je hladno vrijeme. Unatoč redovitom uzimanju magnezija, često imam grčeve i stalno mi zvoni u ušima. Ni moji bubrezi nisu u najboljem stanju, ali su pod kontrolom najboljeg Fabry tima.
Moja sestra Barbara, pak, oduvijek je bila sportašica, bez problema i bolova povezanih s Fabryjevom bolešću.
Zahvalna sam što sam majka
Imam dvije kćeri. Obje su trudnoće bile rizične. Teško sam ostala trudna, baš kao i moja majka i njezine sestre, koje su Fabry žene. Zatim sam dvaput prošla kroz devet mjeseci teškog povraćanja, boli i krvarenja. Osjećala sam se kao da moje tijelo odbija bebu. Oba puta sam povratila, od prvog dana, kada nisam još ni znala da sam trudna, pa do zadnjeg dana prije poroda. Oba puta sam rodila na carski rez. Prvi put sam izgubila puno krvi zbog komplikacija na porodu, ali srećom sve je prošlo dobro, i za mene i za kćer. Ime joj je Nea, što znači svjetlost, aurora. Ime joj je odabrao otac i jako joj pristaje.
Izgubila sam jedno dijete između svoje dvije kćeri. Imam osjećaj da je to izgubljeno dijete bilo dječak s Fabryjem i možda je tako bilo bolje. Pet mjeseci kasnije dogodilo se čudo - i devet mjeseci kasnije rođena je naša Elena. Ime joj je odabrala sestra. Još nisam došla na red za imena (smijeh). Ali sam odabrala ime svojoj sestri. Rodila se s osam mjeseci, bila je jako sitna, svega 1800 grama, a podsjećala me na Barbiku. Tako je postala Barbara.
Mojoj starijoj kćeri je 15 godina i već smo ju testirali. Ona nema Fabryjevu bolest. Uvijek je bila zdrava i velika je sportašica. Mlađu još nismo testirali jer joj je tek osam godina. I dr. Bojan i ja mislimo da je prerano. Ali, često razmišljam o tome kako se Elena brzo umara, često krvari iz nosa, baš kao i moja majka kad je bila mala. Ali znam: ne mora to biti Fabryjeva bolest. Pričekat ćemo njeno testiranje, jer živi normalno i nema ozbiljnijih problema.
Unatoč svim poteškoćama u obje trudnoće, poslije, i s porodima, zahvalna sam što sam majka. Osjećam da je to ispunjenje moje misije.
No, da sam prije prve trudnoće znala da imam Fabryjevu bolest, sigurno bih se odlučila za umjetnu oplodnju, koje se već uspješno provodi za Fabryjeve pacijentice. Svakako bih voljela da se ta bolest zaustavi u našoj obitelji.
Ali u to vrijeme još nismo znali. Prvi put sam rodila 2008., a drugi put 2015. i nisam imala tu mogućnost.
Srećom, mama može uzimati lijek u tabletama
Nakon što je mojoj mami 2016. dijagnosticirana Fabryjeva bolest, otkriveno je da su zahvaćeni i bubrezi i srce. Ima zadebljalo srce, poznato kao Fabryjevo srce. Odmah joj je određena terapija, u početku intravenska. Unatoč tome stanje joj se pogoršavalo, no uz pomoć stručnog tima, predvođenog dr. Bojanom Vujkovcem iz Centra Fabry, dobila je odgovarajući tretman koji joj je donio olakšanje. Kako je imala jako loše vene, tada su pokušali s tabletama, koje su već dobro djelovale njezinom nećaku u Frankfurtu. Čini se da imaju isti nedostatak, a tablete su bile učinkovite i mojoj majci. To što može uzimati lijek u tabletama, jako dobro utječe na kvalitetu njezina života. U međuvremenu joj je bilo toliko loše da više nije mogla hodati, a uz to je i halucinirala. Zatim je bila na liječenju u Slovenj Gradcu.
Mama je 2019. doživjela teški moždani udar. Život joj je visio o tankoj niti, ali naša majka je borac, ne predaje se. Više je puta bila na odjelu intenzivne njege celjske bolnice, no i tada smo rekli da joj još nije vrijeme.
Tata je prvo mislio da joj je opet pao šećer, ali je brzo vidio da nešto nije u redu. Hitna je vrlo brzo reagirala i za pet minuta bili su kod nas u Lipju. Oko dva
tjedna bila je u umjetnoj komi, nismo znali hoće li se probuditi ni kakve će biti posljedice. Snimanje moz-
ga pokazalo je da je mama već imala nekoliko manjih moždanih udara.
Srećom, dobro je završilo. Mama je borac. Posjećivali smo ju i vjerujem da je i u komi osjetila da nam treba.
Desanka: Da, čula sam vas kako plačete u hodniku.
Ta ruka mi je oduzeta. Noću su svi spavali, a ja sam trenirala. Usred noći osjetila sam prvo mali prst i onda ostale prste i onda sam mogla podići ruku. Bila sam tako sretna da bih mogla letjeti. Rekla sam medicinskom bratu: “Dođi da te zagrlim.” (smijeh)
Sandra: I mama se probudila i dobro se oporavila. Ako mama ima nešto, ima volju. Učila je pisati ispočetka, zajedno s mojom kćeri koja je tada išla u prvi razred. Ako našoj majci kažete da napravi vježbu pet puta, ona će to učiniti 50 puta. Ovog će mjeseca proslaviti 69. rođendan, a ne može se ni primijetiti koliko je tada bila pogođena.
Ne odustaje ni od svih ostalih zdravstvenih izazova. Osim toga, volimo se, to je ono najbitnije.
Dragulji bolnice u Slovenj Gradcu
Desanka: Dobro su me sredili, sad sam super. Nemam nikakve bolove, zapravo živim normalno. Ovi liječnici nisu samo stručnjaci, oni su prava srca i dragulji bolnice u Slovenj Gradcu, zajedno sa svojim cijelim medicinskim timom.
Sandra: Pravi smo sretnici, cijeli tim je nevjerojatan. Kakav su velik uspjeh postigli u kratkom vremenu! Zahvaljujući njima, život će mi biti olakšan. A moja mama sada može jednostavno popiti tabletu, tako da joj je kvaliteta života sada znatno drukčija, a jednom nije mogla ni hodati. Neizmjerno sam im zahvalna, na svemu što rade i za što se zalažu. Spremna sam uči-
niti sve kako bi što više ljudi doznalo za to. Tako da se i drugim pacijentima što prije postavi dijagnoza, da im se olakša život, da ne moraju prolaziti ono što smo moja majka i ja prošle.
Danas imam 45 godina i trenutno nisam na terapiji. Kod mene je Fabryeva bolest zahvatila samo bubrege, to pokazuju nalazi, pa pijem neke tablete za to.
Ne zamaram se dijagnozom Fabryjeve bolesti jer ne dopuštam da me ona definira. Ne razmišljam o tome i nastavljam svojim životom. Trudim se živjeti svaki dan punim plućima i uhvatiti što više trenutaka, koji me ostavljaju bez daha na pozitivan način. Jako sam zahvalna što mi je dijagnoza postavljena relativno rano, u 38. godini života. Vjerujem da će mi to donijeti mnoge dobrobiti jer ću biti pošteđena mnogih stvari. Ali to će također koristiti zdravstvenom sustavu, jer je Fabryjeva bolest vrlo skupa za liječenje ako se otkrije kasnije u životu.
Zato ću i dalje nastojati živjeti život punim plućima, voljeti svoju obitelj i biti zahvalna za svaki dan –unatoč izazovima koje donosi Fabryjeva bolest.
Mami je ova dijagnoza donijela mnoge odgovore o stvarima koje su joj se događale u životu. Prije smo većinu problema pripisivali dijabetesu, a sada vidimo da to zapravo nije samo dijabetes, već i Fabryjeva bolest koja zahvaća sve organe.
Desanka: Voljela bih živjeti koliko god se mogu sama o sebi brinuti. Kad već ne mogu, bolje da me nema. Do tada još mogu pomoći djeci. Imam svoj vrt s biljem i povrćem, a voće... Trudim se uzgojiti toliko hrane koliko god mogu. Znate kako je lijepo kod nas u Lipju! Uživam u svom vrtu, gdje gledam ptice. Ljeti se krećem u hladu, izbjegavam sunce.
Prošlo je više od 25 godina prije nego što me netko shvatio ozbiljno
Matjaž Dolinšek, Ljubljana
Od djetinjstva sam imao simptome Fabryjeve bolesti. Toliko me boljelo da nisam mogao hodati. Ruke i noge su mi toliko gorjele da nisam mogao izdržati. Pomagao sam si hladeći ruke i noge hladnom vodom i tabletama protiv bolova, koje sam ukrao od majke. Dugo nitko nije vjerovao da imam tako ozbiljan problem. Jedino mi je povjerovala sada već pokojna majka, koja me više puta vodila liječniku. Pregledali su mi krv i urin, ali rezultati nisu pokazali ništa, što bi navelo da itko povjeruje da sam bolestan.
Nisam se mogao baviti sportom zbog jakih bolova. Ali kad je na školskom rasporedu bio sat tjelesnog, nitko nije vjerovao da imam tako jake bolove. Učitelji su me slali da plijevim atletsku stazu i skupljam otpad po velikoj vrućini. Onda sam se počeo skrivati kad bi došao na red sat tjelesnog.
Školovao sam se za preciznog mehaničara, radio sam kao pripravnik, ali sam imao problema na poslu. Naradio sam se, pomagao sam si raznim tabletama. Godine 2004. zaposlio sam se u pošti, ali su vidjeli da stvarno ne mogu raditi. Na posao sam često dolazio s temperaturom, ali nisam htio ići na bolovanje, da ne ispadnem simulant.
Dugo mi nitko nije vjerovao da imam tako
teške probleme
Prošlo je više od 25 godina prije nego što me netko shvatio ozbiljno i povjerovao da imam ozbiljan zdravstveni problem. Razumijem da je Fabryjevu bolest vrlo teško otkriti jer je to vrlo rijetka genetska bolest. Međutim, ja sam svima oko sebe simulant svih ovih dugih 25 godina. Vjerovala mi je jedino moja majka, od koje sam zapravo naslijedio bolest. Nažalost, umrla je prije nego što je bolest otkrivena, 2004. godine.
Prva osoba koja mi je povjerovala i postavila mi dijagnozu je dr. Vujkovac i cijeli tim Centra Fabry u Općoj bolnici Slovenj Gradec. Bolest je konačno dijagnosticirana 2007. godine.
Dermatologinja je prva posumnjala na Fabryjevu bolest
Prva je posumnjala na Fabryjevu bolest dr. Kolar s Dermatološkog odjela Opće bolnice Celje. Moji angi-
okeratomi su ju natjerali da posumnja da nešto nije u redu. Dugo je razgovarala s raznim liječnicima i stupila u kontakt s dr. Bojanom Vujkovcem. Bilo je to prije
svibanjskih praznika, a odmah nakon praznika otišao sam na pregled u Slovenj Gradec. Tamo su mi vadili krv, ali do potvrde dijagnoze prošlo je još gotovo godinu dana. Tada se genetski testovi nisu radili u Sloveniji, slali su ih u Njemačku i trebalo je oko godinu dana da se dobije rezultat.
Imao sam 35 godina kada sam dobio dijagnozu, a to je bilo 2008. godine.
21. ožujka 2009. - datum koji ću zauvijek pamtiti
Uvijek ću se sjećati datuma kada je počelo moje liječenje Fabryjeve bolesti: 21. ožujka 2009. primio sam svoju prvu enzimsku nadomjesnu terapiju. Još uvijek je primam, svakih 14 dana, i vjerojatno ću to morati činiti do kraja života.
Bilo je razdoblja kada smo kod kuće dobivali nadomjesnu enzimsku terapiju, što je pacijentima bilo puno lakše nego ići svakih 14 dana u Slovenj Gradec. Nakon terapije ste jako umorni i svašta se može dogoditi na putu kada se vraćate kući.
Invalid sam 3. kategorije. Liječnik na Zavodu za zapošljavanje, koji je rekao da je ispitao moj slučaj, zaključio je da nisam sposoban za bilo kakav rad. Ali ZPIZ (Zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje; ur.) smatra da sam sposoban za posao od četiri sata, uz prilagođene uvjete rada. To znači da mogu često ustati i istegnuti se. Ali tog posla nema, a koji će mi poslodavac to dopustiti! I još k tome, svakih 14 dana moram uzeti bolovanje da idem na terapiju, nakon čega sam još dva do tri dana “olupina”.
Ne želim skrivati svoju bolest od svog poslodavca
Jer ne želim skrivati svoju bolest od poslodavca, pa naravno da ne mogu dobiti posao.
Podnio sam i zahtjev za obiteljsku mirovinu, što je sudac odbio s obrazloženjem da je bolest počela u kasnijim godinama. To mi nikako nije jasno, pošto je Fabrijeva bolest nasljedna, pa sam je imao pri rođenju.
Pacijenti bi hitno trebali dobiti status invalida. Osim bolova, ova bolest može uzrokovati i depresiju, nesanicu, srčane bolesti, moždani udar, oštećenje bubrega... I sam sam prošle godine imao povremene zastoje srca i htjeli su staviti pacemaker, ali kardiolozi UKC-a Ljubljana odlučili su se samo za ablaciju mojeg srca.
Djeca s ovim stanjem također bi trebala imati poseban status, jer ne mogu raditi neke stvari. Naprimjer, ljeti ne mogu igrati nogomet ili košarku i stoga su izolirani od društva.
Jako mi je žao što bolest nije ranije otkrivena
Otkako primam terapiju, bolovi se nisu puno smanjili. Jako mi je žao što bolest nije otkrivena i liječena
“Svim pacijentima koji imaju slične probleme, kao moj, savjetujemo da se jave u Fabry centar u Slovenj
Gradecu. Oni također mogu imati sličnu bolest kao ja.”
ranije u mom životu. Da je liječenje počelo ranije, vjerojatno bi mi život bio puno lakši, prije svega - manje bolan. Nažalost, nakon svih ovih godina, moji organi su toliko oštećeni - stanje je nepopravljivo.
Ipak, puno mi znači puna socijalna podrška osoblja Centra Fabry, jer oni zaista razumiju probleme Fabry pacijenata.
Svim pacijentima koji imaju slične probleme, kao moj, savjetujemo da se jave u Fabry centar u Slovenj Gradecu. Oni također mogu imati sličnu bolest kao ja.
Želim im da što prije počnu s liječenjem kako bi sanirali oštećenja koja je bolest uzrokovala.
Naš Andrej je živio
Mirjana i Urša Porenta, Škofja Loka
Naš brat Andrej umro je prošlog rujna od Fabryjeve bolesti. Naša pokojna majka ju je također imala. Gledajući unatrag, sjećamo se da je mama imala problema s visokim krvnim tlakom i bubrezima. Prošla je mnogo različitih testova, ali dugo nije znala što joj je zapravo bilo. Njezin je krvni tlak uvijek bio povišen i, unatoč terapiji, nisu ga mogli regulirati. Ali nije imala izražene bolesti. Dok je mogla hodati, bila je vrlo aktivna. Brinula se o djeci, često je i planinarila. Onda su se pojavili problemi s bubrezima i srcem koje je počelo polako otkazivati.
Bilo nas je troje djece, mi sestre, razlika među nama je 12 godina, a Andrej je bio srednje dijete. Bio je boležljivo dijete, često je imao groznicu i nije bio toliko aktivan kao njegovi vršnjaci. U školi se trudio na tjelesnom, koliko god je mogao, ali jednostavno nije mogao pratiti ostalu djecu.
Također je imao problema s bubrezima. Međutim, nije imao izraženih problema poput majke. Brzo se umarao, a nismo znali zašto. Bio je povučeniji po prirodi i uživao je u vremenu kod kuće, čitajući ili sjedeći za računalom. Ali prije nego što smo doznali da je bolestan, bili smo vrlo strogi prema Andreju. Svi mi ostali morali smo sudjelovati u težim kućanskim poslovima, ali on nije morao, jer jednostavno nije mogao. Uvijek je postojalo razumijevanje da Andrej - “to ne može”. Mislili smo da je to bilo zato što je samo ležao u svojoj sobi i čitao. Ako bismo mu išta rekli o tome, uzrujao bi se, ali onda je ipak pomogao koliko je mogao. Ali nikada nije rekao da nešto ne može raditi. S druge strane, uvijek je našao volje i snage za aktivnosti koje su ga veselile.
Kad je majka imala srčani udar, primljena je u bolnicu Trnovo, gdje ju je pregledala specijalizantica. Primijetila je da su prije nekoliko godina, kada je mama liječena od visokog krvnog tlaka u bolnici Dr. Peter Držaj, sumnjali na Fabryjevu bolest. Znajući da dr. Vujkovac radi na toj bolesti, kontaktirali su ga, obavili mnoge testove, i tada su i našoj majci i Andreju dijagnosticirali Fabryjevu bolest.
Jednog dana, dok su se vraćali iz Fabry centra, zaspao je...
Kada je Fabry centar otvoren u Slovenj Gradcu 2004., mama i brat započeli su liječenje zajedno, vozeći
se tamo svakih 14 dana na intravenozne infuzije. Andrej je tada bio prilično dobro i sam ih je vozio. Dugo putovanje nije mu smetalo, niti mami. Oboje su znali da su tamo vrlo dobro zbrinuti. Bilo je razdoblja kad zbog nekih problema nije primao terapiju i nije mu bilo dobro.
Kada su započeli s liječenjem, mama je već imala preko 60 godina, a Andrej 40. Lijek je malo usporio majčinu bolest. Zatim joj je brzo postalo lošije. Nije imala većeg invaliditeta, ali imala je dijabetesa, visok krvni tlak i sve bolesti koje često dolaze sa starošću. Kasnije, kada je postajala sve slabija, dva je puta pala i tada smo ju smjestili u dom za starije osobe. Tada su i prestali s liječenjem, nije imalo smisla, a vožnja do Slovenj Gradca bila bi previše iscrpljujuća za nju.
“Andrej je bio vrlo zadovoljan svojim tretmanom u Fabry centru, dobro se slagao s njima i volio je ići u Slovenj Gradec. On i majka uvijek su stali na Trojanama, na putu kući, kako bi se mogao malo odmoriti. Onda su nastavili put. Kasnije mu je vožnja postala prenaporna. Jednom je zaspao na putu natrag, a majka je tome stala na kraj i tada sam ih dugo vozila ja. Ujutro smo krenuli od kuće pet minuta prije pet sati, tako da smo bili tamo do 6.50 sati. Potom je Andrej počeo dobivati svoje infuzije kod svog liječnika opće prakse. Također je bilo razdoblja kada je medicinski tehničar dolazio i davao mu ih kod kuće. Nakon covida-19, ja sam mu počela davati infuzije, jer sam medicinska sestra”, priča Mirjana.
Naša obitelj nije se puno zamarala Fabryjevom bolešću
Urša se sjeća da je nakon dijagnoze njihovoj majci i Andreju, ostatak obitelji također išao na pregled krvi
na Fabryjevu bolest. “Moja sestra i ja, majčine dvije sestre i naša rođakinja. Ispostavilo se da je nemamo. Nisam testirala svoju djecu jer su mi rekli da - ako ja nemam tu bolest, neće je imati ni oni.”
Mirjana glasno razmišlja da je možda i njihov djed, s majčine strane, imao ovu rijetku bolest.
“Sjećam se da je bio spor, prilično nespretan i slab. Ali ako radite na maloj farmi kao što je on radio, to možda neće izgledati kao simptom... Umro je oko 1980., pa je teško reći sigurno.”
Naša obitelj nije se previše zamarala Fabryjevom bolešću. Mislim da smo prilično dobro funkcionirali s njom i pokušali živjeti što prirodnije. Čak i kad smo čekali rezultate testa na Fabryjevu bolest, nismo se uzrujavali jer smo osjećali da smo zdravi.
“Moj jedini strah bio je da moj sin ima ovu bolest. Rekli su da žene su nositeljice i da muškarci obolijevaju. Ali onda su objasnili da ako je ja nemam, ni moj sin je neće imati. Zato ga nisu testirali i moja djeca stvarno nemaju ovakvih problema,” kaže Urša.
S Fabryjevom bolešću na biciklu na Mangart
Andrej je završio školovanje na vrijeme i dobio posao. Radio je u trgovini namještajem, a zatim u tvrtki koja prodaje sportsku opremu. Nažalost, do tog je vremena počeo toliko patiti da nije mogao ići na poslovna putovanja, recimo, u Njemačku ili Italiju. Bilo mu je previše naporno.
Počeo je izrađivati web stranice, uživao je u tome, to mu je bilo najdraže. Sa 43 godine bio je u invalidskoj mirovini, ali prije toga je radio 23 godine.
Bio je vrlo aktivan sve do pandemije covida-19. U mladosti se bavio paraglajdingom, ali je morao odustati zbog ozljede noge. I nakon dijagnoze, sve do tre-
nutka kada je krenuo na peritonealnu dijalizu, išao je s prijateljima na kampiranje u Kobarid. Tamo su puno vozili bicikl i fotografirali. Nastojao je držati korak s njima. Prijatelji su znali za njegovu bolest, bili su obzirni prema njemu i poticali ga na aktivnost. Kad mu je već dijagnosticirana Fabryjeva bolest, na Mangart je otišao biciklom. Neko vrijeme je provodio na biciklu, a neko vrijeme hodajući, ali uspio je.
No, kad je krenuo na peritonealnu dijalizu, malo se povukao iz društva. Više je vremena provodio ispred računala i čitajući knjige, a s prijateljima je otišao na kraći jednodnevni izlet.
Ukratko, naš Andrej je živio. Onda je krenulo nizbrdo brzo. Imao je teških problema s bubrezima. Njegov bubreg je otkazao, ali nije htio na dijalizu, pa je morao svake noći imati peritonealnu dijalizu kod kuće, ali to nije moglo trajati zauvijek. Uskoro su ga stavili na listu za transplantaciju. Tada je postajao sve slabiji i pojavili su se problemi sa srcem. Njegovo srce je brzo oslabjelo, tako da se dr. Vujkovac malo iznenadio. Brzo su mu u srce ugradili tri vaskularna stenta. Bio je hospitaliziran tri mjeseca zbog komplikacija nakon operacije.
“Bio je jako uplašen zbog odlaska u bolnicu jer je bio vrlo izbirljiv u jelu. Kod kuće smo uvijek kuhali ono što je volio jesti. Kad su naši roditelji umrli, vratila sam se kući i Andrej i ja smo živjeli zajedno. Brinula sam se o infuzijama i kuhala. Andrej je također kuhao kad je majka bila živa. Zbog Fabryjeve bolesti morao je posebno paziti na prehranu, naprimjer, da dobije pravu količinu kalija. Bio je prilično ograničen u prehrani.
Andrej je uvijek bio mirna osoba, ali posljednjih godina postao je sve krhkiji, jer nije puno jeo. Transplantiran mu je bubreg neposredno prije covida i nadali smo se boljim vremenima. No, otkad se pojavio
covid, nije ni ušao u trgovinu jer se bojao zaraze. Ali svejedno, zarazio se i, unatoč svemu, prebolio je covid bez većih komplikacija.
No, nakon covida stvarno više nije mogao podnijeti puno fizičke aktivnosti, iako je pokušavao. Svi smo ga ohrabrivali. Bio je jako ponosan kad bi uspio nešto napraviti, naprimjer, pješačiti određenu udaljenost. Dr. Vujkovac ga je također poticao na kretanje. Znate, tužila sam Andreja liječniku jer ga nisam mogla gledati kako se ne miče, uopće nije imao mišićne mase. Kad ga je dr. Vujkovac uzeo u ruke, neko vrijeme je bilo bolje,” kaže Mirjana.
Očekivao je da će rano umrijeti
Andrej je temeljito proučio Fabryjevu bolest i znao što može očekivati. Rekao nam je da pacijenti s Fabryjevom bolešću u prosjeku žive do 55 godina. Kad je dosegnuo tu dob, često smo ga čuli kako kaže: “Oh, još samo nekoliko ponedjeljaka ...”
Očekivao je da će rano umrijeti, ali mi ostali nismo. Čak i u njegovim posljednjim danima, činilo se da je u redu. Lice mu je uvijek bilo iscrpljeno i bio je mršav kao štap, ali zaista nismo primijetili nikakvu značajnu promjenu u njegovom izgledu ili njegovom ponašanju tih dana. Stvarno nismo očekivali da će umrijeti tada.
Umro je 28. srpnja 2023. Bile smo jako šokirane. Dugo vremena nismo mogle prestati razmišljati o tome - jesmo li možda nešto propustile.
U svibnju smo imali pregled kod dr. Vujkovca. Kad je vidio ultrazvuk srca, smatrao je da operacija nije razuman korak. Rekao nam je da se pripremimo za teška vremena. Ali Andrej je nastavio sa svojim dnevnim ritualima: ustajao je ujutro, uzimao svoje lijekove, doručkovao i vraćao se u svoju sobu, gdje je provodio ve-
ćinu vremena. Gledao je televiziju, čitao i programirao na računalu. Rekao je da programira kako bi trenirao svoj mozak.
“Od kada sam se u ožujku preselila kući, zajedno smo bili na katu. Sada kad razmišljam o tome, on je u tim posljednjim danima više spavao nego što bi inače. Nije bio budan toliko, bio je umoran. Ali očekivale smo da će mu se stanje pogoršavati dulje razdoblje. Zamislila sam da će se polako gasiti i da ćemo mi, dvije medicinske sestre, brinuti o njemu. Očekivale smo da će biti teško... Zato nismo mislile da će se to dogoditi tako naglo...
Te noći sam ga srela u hodniku. Došla sam kući oko ponoći, a on mi je u šali rekao: “U ovo doba se dolazi kući?” Pretpostavljam da je nakon toga samo sjeo na krevet, i tako smo ga našle. Mislim da ni on nije očekivao da će se to dogoditi te noći. Uvijek nam je rekao kad mu nije bilo dobro. U večernjim satima naručio je nešto online i pojeo svoju večeru. Kad mu nije bilo dobro, nije jeo. Ali te noći mu je bilo sasvim dobro,” prisjeća se Urša.
Ujutro nije došao na doručak. Otvorile smo vrata njegove sobe i prvo nismo ni shvatile.
Trčale smo unaokolo po kući poput dvije kokoši bez glave, nismo znale što bismo radile, odakle bismo počele... A obje smo medicinske sestre...
Andrej se jednostavno nije probudio to jutro. Umro je od zatajenja srca, mjesec dana prije svog 59. rođendana.
Ne odustajem
Marjan Florindo i Stanka Pobolšaj, Trbovlje
Nisam ni znao da imam Fabryjevu bolest do 2011. Imao ju je moj stariji brat. Tada sam ga odveo u Ljubljanu na kontrolu, baš zbog te bolesti. I sjedimo brat i ja u čekaonici, izlazi doktorica i pita bratatko je to. Rekao je da sam mu ja brat, a ona je predložila da napravimo test. Odmah sam pristao. Onda su me pozvali i bio sam u bolnici dan ili dva. Rekli su da imam tu bolest.
Već sam imao pacemaker jer sam imao problema sa srcem. Dr. Vujkovac mi je rekao da je to zbog Fabryjeve bolesti. Osim toga, ne vidim dobro i gluh sam. Dobio sam pacemaker prije 22 godine.
Stanka: To je bila godina kada smo dobili sina.
Tada još nismo znali da Marjan ima ovu bolest.
Imali su mlađeg brata. Preminuo je u 43. godini
života. Liječio se od multiple skleroze i bio je u domu u Ihanu, gdje je i preminuo. Nije mu dijagnosticirana Fabryjeva bolest jer je rano umro, ali vrlo je vjerojatno da ju je imao. Ali potvrđena je kod starijeg brata. Dugo je bio na dijalizi prije dijagnoze.
Brat i ja smo zajedno išli u Slovenj Gradec
Marjan: Mene i starijeg brata su tada iz Ljubljane slali u Slovenj Gradec i zajedno smo išli na infuziju i kontrole. Imali smo iste termine.
Moj stariji brat je umro u 57. godini života. Koliko ja imam sada. Dr. Vujkovac mi je rekao da mi liječenje pomaže. Da sam s lijekom stekao mnogo godina.
Stanka: Muškarci s Fabryjevom bolešću uglavnom prođu s 50.
Marjan: Utvrdili su da naš sin nema tu bolest. Da imamo kćer, ona bi je imala. Moj brat je imao kćer, ali je bila mrtvorođena. Sada bi imala 22 godine. Vrlo vjerojatno je imala Fabryjevu bolest.
Žene su nosioci ove bolesti. Ne znamo je li je moja majka imala. Dr. Vujkovac kaže da ju je imala, ili je bila nositelj bolesti. A moj otac je nije imao.
Stanka: Majka mu je umrla kad je imala 80 godina, imala je moždani udar. To je visoka dob za Fabryjevu bolest. Možda je doista bila prijenosnik.
Marjan: Prisjetio sam se da su me od djetinjstva uvijek boljele ruke i noge kad je bilo vruće. Kad sam po ljetnoj vrućini išao kući iz škole, noge su me jako boljele. I oba moja brata su imala te bolove. Inače, nisam bio bolestan. Ali teško sam podnosio vrućinu i hladnoću. Čak i sada je tako.
Često sam majci govorio da me boli, a ona je govorila da i moju braću boli. Pa, pretpostavljam da nije mogla puno učiniti.
Imam 28 godina radnog staža
Kad sam završio školu, počeo sam raditi. Prvo sam bio poštar na motoru u Trbovlju, pa sam onda otišao raditi u rudnik. Radio sam u rudniku 11 i pol godina. Kad se rudnik zatvorio, zaposlio sam se u privatnoj građevinskoj tvrtki.
Bio je to težak posao. Ali što sam mogao. Nisam znao da imam ovu bolest. Imam 28 godina radnog staža. Sada sam u invalidskoj mirovini.
Stanka: Kad je dobio dijagnozu, tada je počelo. Imao je tri moždana udara, to je vjerojatno povezano s Fabryjevom bolešću.
Marjan: Svaka tri mjeseca idem u Slovenj Gradec na kontrolu i na infuziju. Kad dobijem infuziju, jako sam umoran nekih 10-15 minuta. Svakih 14 dana dobivam je u bolnici u Trbovlju. Oni su to naučili u Fabry centru, išli su u Slovenj Gradec. Drago mi je da ne moram svakih 14 dana u Slovenj Gradec. To je sat i 15 minuta zavojitom cestom.
Stanka: Živimo u Šklendrovcu, 15 minuta vožnje od Trbovlja. Dobro je da vozim. I Marjan je imao vozačku. Ako niste u gradu, trebate auto i vozačku. Terapija traje sat i pol. Kad je dobije u Trbovlju, čekam ga.
Marjan ne mora ići u Trbovlje u laboratorij, jer mu sestra dolazi kući vaditi krv. Nemamo prijevoz do laboratorija. Prije sam ga vozila, ali za pratnju ne dobivam bolovanje. Dobivam ga samo za osnovne preglede, ali ne i za laboratorij.
Marjan: Udaljeni smo 20 kilometara od Izlaka i osam kilometara od Zagorja, gdje su najbliža pošta i
trgovina. Ne možete živjeti na takvim mjestima bez automobila. Sjećam se kad sam išao u školu i još nisam imao auto, hodao sam pola sata do autobusa. Tada su još bile jake zime, zimi je bilo i po metar snijega, a mama ga je čistila lopatom za kruh. No, kad sam otišao na posao, već sam imao motor, pa auto.
Dobro je da naš sin nema Fabryjevu bolest
Marjan: Dobro je da naš sin nema ovu bolest. Jerto se ne može izliječiti. Barem su tako rekli.
Stanka: Naš će sin ove godine imati 23 godine. Zove se Timotej i već ima posao. Sada ima djevojku, pa nije često kod kuće.
Radim u Domu umirovljenika na Izlakama. Marjan, pak, ne može biti sam, kad sam ja na poslu, nije toliko samostalan. Stalno mora biti pod nadzorom, i to nam je zakompliciralo život. Nemamo nikakvu pomoć niti pomoćnika, iako smo podnijeli zahtjev. Bili smo na rehabilitaciji u Soči (Sveučilišni rehabilitacijski institut Soča; ur.) i rekli su da je samostalan. Srećom, moja mama je u mirovini i pomaže se i brine za Marjana. Ona kuha i njeguje ga kad sam ja na poslu.
Marjanu je u mirovinu uračunata bolest pa mu je toliko priznat radni staž. Ima mirovinu od 740 eura i invalidninu od 60 eura. Dobro je da mu ne treba posebna dijeta, to je skupo. Jedino mu nisu dopušteni orasi, zbog bubrega. Doma imamo farmu, 24 hektara, šest goveda i dvije svinje. Dakle, sve svoje meso i povrće imamo kod kuće. Ali - puno je posla.
Postoje mnoge stvari koje se ne znaju o ovoj bolesti
Marjan: Joj, kako bih volio da nisam tako bolestan. Znam da nikad više neću biti zdrav. Ali ja sam borac.
Ne znam što me drži... Iako ne mogu ništa više od ležanja i gledanja televizije. Puno mi znače TV i kompjuter, da se okupiram nečim.
Uz to, idemo ljeti na more, sa ženom i njezinim bratom, 10 dana u Strunjan. Lijepo je, imaju bazen. Idemo već nekoliko godina. Već smo rezervirali za ovu godinu.
Ne mogu više raditi, ne mogu voziti. Ne mogu ni puno hodati, hodam sa štakama. Ali smeta mi ravnoteža i ako opteretim koljena, bole me.
Stanka: Zbog koljena ne smije previše hodati. Trenutačno su mu koljena najveći problem.
Marjan: Što želim u budućnosti? Zdravlje. Da mogu hodati, i da vidim barem tako dobro kao sada. Dioptrija mi je sedam. Ne vidim na lijevo oko. Neće biti bolje, to je zbog moždanog udara. Imao sam četiri moždana udara. Također mi je teško govoriti i gutati, sudaram se. Sve je to zbog moždanog udara.
Problema s bubrezima nemam, ili ih barem ne osjećam. Ali, u Slovenj Gradcu su mi rekli da mi bubrezi otkazuju, da rade samo na 25 posto.
Stanka: Vjerojatno ćemo uskoro morati razmišljati o dijalizi. Rekli su samo tri sata tjedno u početku, a zatim sve češće. Svaki drugi dan. Imamo dijalizu u Trbovlju, barem nam je blizu.
Počinju s dijalizom kada bubrezi rade sa samo sedam ili osam posto.
To se može brzo pogoršati, ali može i prestati. Oni ne znaju. Postoje mnoge stvari koje se ne znaju o ovoj bolesti.
Marjan: Ali - ne odustajem.
Moj tajni paralelni život s Fabryjem
Anonimni autor *
Dijagnosticirana mi je Fabryjeva bolest kao studentu. Vijest nije bila šok ili iznenađenje, jer je tome prethodio niz događaja. Možda je to čak donijelo olakšanje, rasvjetljavajući što se događa.
Prvo razdoblje zdravstvenih problema u mom djetinjstvu, bilo je vrlo loše zbog oteklina u području lica. Problemi su se vratili u studentskim godinama. Očekivao sam da će mi to biti najbolje godine, ali stvari nisu išle očekivano. Često sam nakon studija bio iscrpljen i teško sam se koncentrirao tijekom predavanja, ali ipak nisam odustajao od druženja, bavljenja sportom i istraživanja novog okruženja. Često sam se budio još umorniji nego kad sam išao spavati.
Ne ispunivši vlastita očekivanja, uslijedilo je prvo depresivno razdoblje. U isto vrijeme odlučio sam promijeniti smjer studija i upisao sam studij medicine. Početak je bio obećavajući, ali ubrzo sam podlegao istim problemima. Zbog ponovnog oticanja u području lica otišao sam liječniku, koji je pronašao neke abnormalnosti, ali ništa određeno.
Vrtio sam se u krug, ali nisam mogao pronaći rješenje
S oteklinom, vratile su mi se stare sumnje i pitanja: možda ne pazim dovoljno dobro na svoje zdravlje ili je to možda psihičkog porijekla? Dani su mi prolazili, a kako nisam bio zadovoljan svojim životom, beskrajni
online sadržaji bili su dijelom bijeg od stvarnosti. Vrtio sam se u krug, ali nisam mogao pronaći rješenje. Povremeni studentski poslovi nisu bili dovoljni za strukturu, koju sam trebao. Učenje za nepoložene ispite bio je prevelik teret, koji se odgađao u neizvjesnu budućnost. Bio sam pao u ponor iz kojeg se nisam mogao oporaviti i više ni u čemu nisam vidio pravi smisao. Nisam mogao trezveno prosuditi ni odlučiti se otići psihijatru.
Jednog dana, dok sam vozio bicikl, posumnjao sam u svoje vozačke sposobnosti. Nisam se prevario, događalo se nešto čudno. U uhu mi je počelo zujati i mislio sam da ne čujem. Prvo sam mislio da mi je voda u uhu. Na pregledu liječnik opće prakse nije otkrio nikakve specifičnosti, iako je osjećaj trajao i postajao sve jači. Tijekom sljedeća dva tjedna, nakon epizode jake vrtoglavice i povraćanja, zbog koje sam završio u hitnoj službi, konačno su me primili na ORL ambulantu. Tada sam doživio šok jer je pregled pokazao da je na tom uhu došlo do gotovo potpunog gubitka sluha i da su, s obzirom na proteklo vrijeme, šanse za oporavak relativno male. Unatoč liječenju, oporavak tijekom sljedećih tjedana nije bio uspješan.
Ispitivanja uzroka mojih tegoba kombinirana su s
prethodnim liječenjem na dermatološkoj klinici, a u idućih šest mjeseci prošao sam mnogo toga. Problemima s ušima pridružili su se jaki bolovi u mišićima i rukama, te visoka temperatura. Nekih sam se dana, međutim, osjećao gotovo normalno, unatoč vrlo visokoj temperaturi. Kad je počelo slabljenje sluha na drugom uhu - a ovaj put je na vrijeme zaustavljenodrugi put zaredom upućen sam na očnu kliniku. Tada su primijetili zamućenje rožnice, koje je prvi put prošlo nezapaženo.
Prepoznao sam se u gotovo svim simptomima Fabryjeve bolesti
Redovito sam pratio nalaze i kod kuće čitao o sindromima koje su specijalisti navodili kao moguće uzroke. Nikad se nisam do kraja prepoznao u karakterističnim simptomima bilo koje od ovih bolesti. A onda sam primio liječnički nalaz, u kojem se prvi put spominje Fabryjeva bolest kao mogući uzrok mojih očnih poremećaja. Kada sam čitao o Fabryjevoj bolesti, prepoznao sam se u gotovo svim simptomima. Od iznenadnog gubitka sluha do onih kojima nikad nisam pridavao važnost, kao to da se manje znojim od drugih. Sjetio sam se ljeta u djetinjstvu, kada sam spomenuo peckanje u dlanovima i mrlje po cijelom tijelu, koje su primijetili na sistematskom pregledu. Sve sam to povjerio svom liječniku, koji je nakon razmatranja i konzultacija zaključio da trebam obaviti i pregled u Centru za Fabryjevo bolest u bolnici u Slovenj Gradcu.
Polagao sam velike nade u svoje liječenje
Već prvi razgovor s dr. Vujkovcem dao mi je osjećaj da sam vjerojatno na dobrom putu. Rezultati genetskog i biomarkerskog testiranja to su potvrdili. Me-
“Nikad se nisam do kraja prepoznao u karakterističnim simptomima bilo koje od ovih bolesti. A onda sam primio liječnički nalaz, u kojem se prvi put spominje Fabryjeva bolest kao mogući uzrok mojih očnih poremećaja. Kada sam čitao o Fabryjevoj bolesti, prepoznao sam se u gotovo svim simptomima.”
đutim, otkrivanje uzroka mojih problema nije bio kraj puta, još je trebalo napraviti određene testove za procjenu moga stanja. Slijedila je priprema za enzimsku nadomjesnu terapiju. Polagao sam velike nade u svoje liječenje, ali nakon samo nekoliko nanošenja terapije postalo je jasno da to neće ukloniti bol u rukama i tinitus - nepodnošljivo šištanje u ušima. Izazov su bili i posjeti Centru, jer sam se morao voziti gotovo tri sata od kuće do klinike.
Kad sam se nakon uvodnog razdoblja prvi put upoznao s mogućnostima liječenja, odlučio sam se pokušati samostalno liječiti kod kuće, iako nisam znao hoću li uspjeti postaviti vlastiti venski kanal. Motivirala me želja za neovisnošću, jer sam želio što više slobode u svakodnevnom životu. Nakon samo nekoliko aplikacija lijeka, Centar me počeo pripremati za to i osigurao mi materijal za primjenu kod kuće.
Kasnije, nakon promjena popratnog tretmana u Centru, uspio sam u dobroj mjeri ukloniti svakodnevne bolove. Tijekom tog vremena, također sam počeo koristiti slušni aparat na oštećenom uhu. Posao mi je također osobito dobrodošao, unoseći strukturu, red i odgovornost u moju neorganiziranu dnevnu rutinu. Budući da se radi o uredskom poslu, nisam bio ograničen bolešću od samog početka – ali to ne znači da mnoge dane nisam završio iscrpljen ili škrgućući zubima od goruće boli.
Bolest mi je oduzela važno razdoblje
Nekada sam osjećao da živim mali tajni paralelni život s Fabryjem, iako je u određenom razdoblju to činilo glavninu mog dnevnog reda. Taj jezoviti paraleli-
“Najteže je prihvatiti da mi je bolest tiho oduzela iznimno važno vrijeme za moj osobni i karijerni razvoj, zbog čega se pitam - gdje je moje mjesto u svijetu.”
— Ispostavilo se da nemam problema s bockanjem. Tako sam nakon pola godine počeo s kućnim tretmanom i stalno otkrivao olakšanje koje pruža. Kako sam tada također bio u redovnom radnom odnosu, nisam trebao izostajati s posla. Tretman sam počeo provoditi najčešće vikendom i navečer, kada sam imao više vremena i lakše sam se smirio i pripremio za zahvat.
zam vjerojatno seže do početaka mojih problema, kada nikome nisam povjeravao svoju muku, a simptomi bolesti bili su nevidljivi ikojem prolazniku. Sada, dvije godine nakon dijagnoze, bolest je otprilike poznata široj obitelji i bliskim prijateljima.
Spoznajom - što znači živjeti s takvom bolešću, počeo sam se baviti kasnije. Shvatio sam da sam, nažalost, u skupini koja, unatoč nadomjescima enzima, također treba redovito simptomatsko liječenje bolova, koji su meni bili najjači u dlanovima. Također sam počeo shvaćati svoju prošlost u tom kontekstu i uviđati razloge svojih osjećaja. Najteže je prihvatiti da mi je bolest tiho oduzela iznimno važno vrijeme za moj osobni i karijerni razvoj, zbog čega se pitam - gdje je moje mjesto u svijetu.
* Svoju sam priču napisao anonimno jer, kao mlad zaposlenik, ne želim da ona postane faktor u odluci mog poslodavca u budućnosti.
Još od djetinjstva znam da sam drukčiji od svojih vršnjaka
Dr. sc. Tomi Trilar, Ljubljana
Još od djetinjstva znam da sam fiziološki drukčiji od svojih vršnjaka. Tada sam imao česte infekcije srednjeg uha i tabani su me uvijek pekli kad bi mi porasla temperatura. Sjećam se da su ih hladili svime i svačim, od octenih obloga pa nadalje. Sjećam se i zagrijanog soka od biljke čuvarkuće koji su mi ulijevali u uši.
Ti žareći bolovi u tabanima, zajedno s upalama srednjeg uha, do puberteta su prošli. Možda sam ih osjetio kasnije nakon dužeg hodanja ili silaska s brda, ali pripisao sam ih umoru. Također sam primijetio da sam se, u usporedbi s drugima s kojima smo planinarili zajedno, znatno manje znojio, i to na različitim dijelovima tijela od njih. Mučila me nadutost crijeva i rijetka stolica.
Čuveni Cooperovi testovi (aerobni test kondicije, trčanje 2400 metara u određenom vremenu; ur.) na satu tjelesnog u školi, također su mi dali materijala za razmišljanje. Tih šest krugova na stadionu sam istrčao bez ikakvih problema, ali sam muskulfibere nakon toga uvijek imao 24 sata kasnije od svojih vršnjaka.
Međutim, dugo zapravo nisam imao ozbiljnijih zdravstvenih problema. Nikada nisam bio državni rekorder u trčanju, ali sam mogao normalno vježbati na tjelesnom u školi.
Zatim, nakon što sam napunio 30 godina, oko 2004., počele su fibrilacije atrija.
Kardiolog dr. Žižek - prvi liječnik koji je posumnjao na Fabryjevu bolest
Prvi put je fibrilacija atrija prošla spontano. Sljedeći put sam otišao na hitnu i dobio sam lijek, za koji se kasnije pokazalo da je kontraindiciran za Fabryjevu bolest. Zauzima ciljana mjesta na koja se veže enzim, kojeg mi ionako nemamo dovoljno ili uopće ne. Treći put, lijek više nije djelovao i bio sam elektrokonvertiran (postupak u kojem se električnim udarom zaustavlja abnormalni srčani ritam i uspostavlja sinusni ritam srca, ur.). Napravili su i dublje preglede.
Nažalost, slovenska medicina ne dopušta pacijentu s dijagnozom fibrilacije atrija da nazove i rezervira
krevet kada se pojavi fibrilacija atrija i dođe na elektrokonverziju kada je krevet slobodan. Svaki put morate otići na hitnu i proći cijeli proces trijaže, prijema na internističku prvu pomoć i čekanja na krevet. Ako ne stižete u „povoljno“ vrijeme, možete čekati i po 15 sati, ili više, da dođete do pravog kreveta na hitnoj u Ljubljani. To sam doživio nekoliko puta u razdoblju od 2004. do 2009. godine. Jednom, 2009. godine, dogodilo se da za mene nije bilo mjesta ni na odjelu u Kliničkom centru ni u objema hitnim sobama. Ako ste elektrokonvertirani, potrebna vam je hitna pomoć, kardiolog, viša medicinska sestra, oprema za oživljavanje...
Budući da drugdje nije bilo mjesta, poslali su me u bolnicu Dr. Petra Držaja. Dr. David Žižek bio je tamo u smijeni i smatrao je da je moj slučaj neobičan. Pozvao je moju ženu kući da mu pročita rezultate ultrazvuka mog srca, koji je učinjen na jednom od mojih pregleda. Čudio se mom povećanom srcu, jer nisam bio sportaš, i zadebljanju srčane stijenke na pojedinim mjestima. Nazvao je i svog oca, dr. Bogomira Žižeka, internista, koji mu je savjetovao testiranje na Fabryjevu bolest. Bio sam praktički u hodniku s otpusnicom kad su me pozvali natrag, izvadili mi krv i poslali na analizu.
Otprilike dva mjeseca kasnije, nazvao me dr. Bojan Vujkovac i otišao sam u Slovenj Gradec na pregled. Tijekom ovog putovanja poremetio mi se srčani ritam i došlo je do fibrilacije atrija, koja je trajala cijelim putem, ali sam ipak uspio. Fibrilacija atrija je inače neugodna, ali kada znate da vas neće ubiti, možete se s time nositi.
Pokušali su me pomoći lijekovima, ali moje srce više nije reagiralo ni na kakve lijekove, pa su me elektrokonvertirali i tada sam u Ljubljani dobio defibrilator (implantabilni kardioverter-defibrilator (ICD).
U ožujku 2009. dijagnosticirana mi je Fabryjeva bolest. Danas mi je srce u potpunosti ovisno o defibrilatoru, a u međuvremenu sam imao zamjenu uređaja i nekoliko ablacija živčanih veza u srcu, jer sam imao još nekoliko fibrilacija atrija. Nakon niza rekurentnih fibrilacija u ljeto 2022. dogovorili smo ponavljanje opsežne ablacije na kardiološkoj klinici u Ljubljani, ali mi je unatoč redovnoj antikoagulantnoj terapiji ustanovljeno da imam krvni ugrušak u srcu. Zapravo, nikada nisam zaboravio uzeti tablete. Sada moje srce više nema automatski ritam i pokreće ga pacemaker.
Kardiolog dr. Žižek i dalje je uključen u moje zdravlje, kad god moram ići na kardiologiju u Ljubljanu.
Život je kvalitetan koliko sami tome pridonesemo
Nisam više dvadesetogodišnjak koji bi mogao trčati uzbrdo. Imam dosta fizičkih poteškoća na terenu i ne mogu raditi ono što želim. Radim kao istraživač i kustos u Prirodoslovnom muzeju Slovenije. Sa 62 godine sve radim sporije nego prije i sa znatno više bolova u mišićima.
Što se meni promijenilo s dijagnozom Fabryjeve bolesti
Nakon što dobijete bilo koju tako ozbiljnu dijagnozu kao što je ova, prolazite kroz istih pet psiholoških faza pomirenja: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija, prihvaćanje. Nekima traje duže, drugima manje, ovisno o pojedincu.
Najveća mi je promjena, nakon dijagnoze, bila ta što sam se morao organizirati svakih 14 dana i ići u Slovenj Gradec na infuziju. Sedam mjeseci nakon dijagnoze počeo sam dobivati nadomjesni enzim koji
“Nakon što dobijete bilo koju tako ozbiljnu dijagnozu kao što je ova, prolazite kroz istih pet psiholoških faza pomirenja: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija, prihvaćanje.”
moje tijelo ne proizvodi. Srećom, kasnije smo to uspjeli dogovoriti, tako da mi je supruga davala infuzije kod kuće.
Neko je vrijeme u Sloveniji bila dostupna i kućna terapija svim Fabryjevim pacijentima koji su lijek primali u infuziji. Nažalost, to trenutno više nije dopušteno jer je Ministarstvo zdravlja zakompliciralo stvari i očito nema volje da se to riješi.
Ja sam prvo dobio klasični lijek, najjači enzim, a zadnjih šest godina sudjelujem u kliničkoj studiji koja je sada pri kraju. Kući mi dolazi profesionalni bolničar da mi da infuziju novog enzima koji još nije registriran u Sloveniji, ali se već koristi u Americi i Europi ponegdje.
Kliničko iskustvo pokazuje da nema smisla odlaziti u Slovenj Gradec na redoviti pregled više od jednom u šest mjeseci. Ako imate dodatnih problema, jednostavno ih nazovete i uvijek možete doći.
Odlučio sam ne proučavati Fabryjevu bolest
Svjesno sam odlučio da neću detaljno proučavati Fabryjevu bolest, iako kao istraživač imam sve alate za to i pristup svim objavljenim radovima. Ne želim soliti pamet svojim doktorima. Jednom sam čuo paci-
jenta kako na taj način raspravlja s dr. Vujkovcem i dr. Tretjakom u Fabry centru i odlučio sam da ja to neću raditi. Ja pratim samo sebe, a liječnici prate najmanje 40 pacijenata; štoviše, sudjeluju na međunarodnim skupovima, imaju pristup vrhunskim svjetskim stručnjacima, što i jesu - jednostavno im vjerujem, kao i cijelom timu Centra Fabry. Znam da mi daju najnovije informacije i ne vidim smisla baviti se time i ‘držati im lekcije’.
Moja majka nije bila ni svjesna Fabryjeve bolesti
Fabryjeva bolest nasljeđuje se kromosomom X, koji muškarac dobije od majke. Moja majka nikada nije bila svjesna da ima tu bolest. Sada, u dobi od 85 godina, ima problema sa srcem - atrijska fibrilacija, faza zatajenja srca... Imamo veliku sreću da Centar Fabry u Slovenj Gradcu radi jako dobro. Ako trebate pregled, možete odmah otići k njima. Kad sam shvatio da je mama bez puno napora jako zadihana i da su joj noge katastrofalno natekle, nazvao sam Slovenj Gradec i već sljedeći dan sam ju mogao odvesti na kardiološki pregled. Sestra ju je onda svakodnevno zvala telefonom, a kad su shvatili da joj se stanje pogoršalo, dr. Vujkovac joj je rekao da hitno ode osobnoj liječnici. Čekala ju je hitna pomoć koja ju je odvela u Ljubljanu na ugradnju srčanog stimulatora. Tako je dobila pacemaker praktički bez stresa i sada je kao srna - dobro, srna od 85
godina, ali ipak.
Ja nemam djece. Jednostavno, tako se dogodilo.
Nisam ozbiljno shvaćao bolest
Smatram da sam drukčiji od većine Fabryjevih pacijenata koje poznajem, pretpostavljam zbog druge
mutacije. Kad zahukta ljeto, neki se pacijenti “zatvore” u kupaonicu, puste hladnu vodu u kadu i ne izlaze do jeseni. Ja pak skakućem na 40 stupnjeva i proučavam cvrčke, koji vole vrućine. Imam problema s hladom. Zato zimi ne izlazim više toliko na terenski rad kao prije.
“Danas sam miran i spokojan.
Znam razlog svih svojih problema.
Ali neke sitnice me jako živciraju.
Naprimjer, često mi je hladno i nos mi stalno curi.”
U početku očito nisam shvaćao koliko je to ozbiljna bolest. Tek kad sam upoznao druge pacijente, shvatio sam da - osim srčanih problema - imam relativno malo problema u odnosu na njih. Na testiranju je ustanovljeno da imam smanjeni rad bubrega, ali nemam zbog toga nikakvih problema.
Također nisam imao problema u mladosti, poput nerazumijevanja okoline. Bez problema sam završio sve razine obrazovanja, uključujući i doktorat iz biologije.
Danas sam miran i spokojan. Znam razlog svih svojih problema. Ali neke sitnice me jako živciraju.
Naprimjer, često mi je hladno i nos mi stalno curi. Kad se temperatura promijeni, čak i za dva stupnja, odmah počnem kihati. Stalna bol u mišićima tijekom tjelesne aktivnosti postala je konstanta, a posljednjih godina sve je jača.
Ponekad me boli do suza, ali ne prestajem
Posljednjih nekoliko godina mišići me bole svaki put kad se bavim tjelesnom aktivnošću i to mi smeta. Kad sjednem na bicikl, nakon pet metara bicikliranja, bole me mišići. Kad od Bežigrada vozim uz ono brdo pored Delove kule prema centru Ljubljane, ponekad zaboli do suza, ali ne stajem, idem dalje.
To su te sitnice. Pojavljuju se nove i nove, traju neko vrijeme i onda nestanu same. Sada znam da je to zbog Fabryja.
Što očekujem od budućnosti
Na profesionalnom planu očekujem, uglavnom, mirovinu. Što se tiče mog zdravlja – neka barem ostane ovako kako je danas. Ako ovako ostane, bit će sve u redu.
Ponosna sam što je on bio moj otac
Anja Stermecki, Rečica ob Savinji
Budući da je moj tata bio Fabryjev pacijent, i ja sam bila testirana. Nisam imala nikakvih problema vezanih uz bolest, ali smo se sestra i ja ipak testirale 2005. ili 2006. godine. Meni Fabryjeva bolest nije dijagnosticirana, ali moja je sestra ima, kao i njezina kći.
Očeva dijagnoza me s jedne strane iznenadila, s druge strane nije, jer je imao dosta problema zbog
Fabryjeve bolesti. Nije se znojio i osjećao je užasne bolove. Kad je vani bilo vruće, uvijek bi tražio da mu stavimo nešto hladno na ruke kako bismo ih rashladili i ublažili mu bolove.
Bilo je to kao da mu netko razdire zglobove i kida meso oko njih
Imao je strašne bolove u svim zglobovima. Uvijek je govorio da se osjeća kao da mu netko razdire zglobove i kida meso oko njih. Bol je bila tako jaka.
Herojski je živio s bolešću i svim problemima koje mu je ona stvarala. Vrlo herojski. S njom se vrlo hrabro borio 17 godina. Imao je i transplantaciju bubrega, to je bilo 2009. godine. Nažalost, neuspješno.
Živio je vrlo hrabro, s puno žara i puno borbe. Prihvatio je stvari onakve kakve jesu. Uvijek sam imala osjećaj da smo moja sestra i ja razlog takve borbe i upornosti.
Inače – ovo je teška priča jer Fabryjeva bolest je jako teška bolest. Moj otac je imao te probleme od djetinjstva, ali tada nisu znali uzrok jer Fabry je otkriven kasnije.
Ponosna sam što je imao podršku u svojoj obitelji. Imao je razumijevanje i podršku svojih sestara i nas, svojih kćeri. Sve dok je mogao raditi, obično je radio previše. Morali smo ga kontrolirati da ne pretjeruje. Išao je na posao, po zanimanju je bio stolar. Kad nije bio na poslu, izrađivao je stvari od drveta. Bio je zaljubljen u drvo.
On je svoju dijagnozu prihvatio puno bolje nego ja i moja sestra. Bilo nam je jako teško. Prvo smo se jako bojale za njega - jer nismo znale kako to ide. Dijagnoza je došla preko noći i istodobno najava da će mu trebati dijaliza i tako dalje.
Psihološki je bio vrlo snažan čovjek
Bio je to velik udarac i velik šok, ali on je to odlučio smireno prihvatiti. Naknadno liječenje i dijalizu tri puta tjedno koju je imao u Slovenj Gradcu prihvatio
je kao da ide na posao. Psihološki je bio vrlo snažan čovjek i znao je stvari staviti u red u svojoj glavi.
Umro je 2020. u 56. godini.
Kako vidim svoje Fabry nasljeđe od oca? Sve bih ponovila sa svojim ocem, stala bih uz njega. Kad sam odlučila postati majka, već sam znala da moj otac ima
Fabryjevu bolest. U početku se nisam bojala jer smo moja sestra i ja testirane kod dr. Vujkovca. Ali budući da sam u trudnoći nosila blizance - dječake, a dječaci su više pogođeni tom bolešću - bila sam vrlo zabrinuta. Tada su me pregledali, napravili pretrage i dr. Vujkovac i medicinska sestra Sonja Pečolar su me smirili.
Jedan od naših sinova više nije među nama, ali drugi sada ima devet godina i u međuvremenu je dobio dvije mlađe sestre. Ne primjećujem nikakve probleme koje je moj otac imao ni s jednim od njih.
U drami bolesti, Centar je svijetla točka
Dva pacijenta iz naše obitelji bila su liječena u Fabryjevom centru u Slovenj Gradcu, moj otac i moja teta, njegova sestra. Bili su na dijalizi. Ovdje smo dobili puno razumijevanja, podrške i pomoći. U svoj toj drami koje bolest donosi, Centar je vrlo svijetla točka. Brinu se o svemu, kako za pacijente, tako i za rođake. Stvarno se zauzimaju za svakoga i pomažu im premostiti prepreke.
“U Fabryjevom centru u Slovenj
Gradcu smo dobili puno
razumijevanja, podrške i pomoći.”
Bili su tu za mene stalno i za sve. Također su mi pomogli i u sastavljanju jelovnika za oca, jer pacijenti na dijalizi moraju paziti na unos kalija, naprimjer. Tata je neko vrijeme imao dijalizu kod kuće i u Slovenj Gradcu su me naučili kako ga spojiti na dijalizu i pomoći mu u tome.
Uglavnom - u ovom centru ne samo da se brinu o terapijama, receptima i uputnicama, nego smo dobili i jako dobru psihološku podršku. Zato mi nije nikada bilo teško dolaziti u Slovenj Gradec iz Gornjeg Grada, gdje živim. Više ne idem na redovne kontrole, ali moja sestra ide jedanput na godinu.
Ljudi s Fabryjevom bolešću su superheroji
Što očekujem u budućnosti? Zdravlje. Jer sa samo 33 godine već dobro znam koliko zdravlje vrijedi.
Ljudi s Fabryjevom bolešću zapravo su superheroji, koje obično viđamo samo na televiziji i u crtićima. Imaju nevjerojatnu životnu snagu i jaku volju.
Ponosna sam što je on bio moj otac. Uvjerena sam da sam od njega naslijedila borbeni gen.
Ljeti uvijek hodam sjenovitom stranom ulice
Zijad Ličina, Moravče
Bolovi su počeli oko šeste godine, u početku samo jednom ili dvaput godišnje. Kad sam imao nekih osam godina, shvatio sam da se zbog tih bolova razlikujem od vršnjaka u, recimo, nogometu, pogotovo ako je vani vruće. Naravno, tada nismo znali za Fabryjevu bolest, pa sam to prihvatio normalnim stanjem.
U početku su Fabryjeve krize bile rjeđe, a prema pubertetu sve češće. S vremenom, kako sam odrastao i uspoređivao se sa svojim vršnjacima, pogotovo u sportu, shvatio sam da sa mnom nešto nije u redu. Onda smo počeli ići liječnicima, ali oni dugo nisu postavili pravu dijagnozu.
Bolovi su bili toliko jaki da nisam mogao ni hodati
Samo sam morao sjesti i odmoriti se, čekati da prođe. Bolovi su bili jako pekući, osjećao sam ih u nogama i rukama koje su također bile natečene i crvene. To je kasnije navelo liječnike na sumnju da imam neki oblik reume.
Lijekovi protiv bolova nisu uvijek pomagali. Kasnije smo doznali da te bolove možemo ublažiti hladnom vodom.
Počeo sam se zatvarati u sebe
Tijekom ljetnih praznika djeca iz susjedstva bi se igrala vani, a ja sam bio za kompjuterom, čitao knjige i puno crtao. Ipak sam se dobro slagao sa svojim vršnjacima. Djeca se, naravno, uvijek rugaju ako si zadnji. Ali nisam bio zadnji - u svom razredu, uvijek sam bio treći u trčanju na kratke staze. Tada nisam bio toliko hendikepiran bolešću kao danas.
Dok sam bio u višim razredima osnovne škole, trenirajući u nogometnom klubu, shvatio sam da jednostavno ne mogu biti igrač, već samo golman. Pa sam odlučio biti vratar, i neko vrijeme sam to i bio. Ali kada je trebalo trčati tri kruga oko terena prije utakmice, opet sam primijetio da nisam kao moji vršnjaci.
U osnovnoj školi imao sam malo problema s tim, pogotovo na tjelesnom, uglavnom jer tada nismo znali razlog. Ali nekako sam se snalazio, davao sam sve od sebe, a ponekad sam trčao i krug manje. U srednjoj je bilo lakše jer mi je osobni liječnik napisao ispričnicu i nisam morao vježbati. I dalje sam išao u teretanu i ako je vrijeme bilo povoljno, vježbao sam. Ali nisam mogao prestići Cooperovog testa. Često sam čuo da sam simulant, da mi se ne da.
Bio sam dobar u drugim predmetima jer sam se navikao ignorirati bol. Već je mnogo godinama imam. Možda bi bilo drukčije da se pojavila iznenada. Ali ako odrastete s ovom bolešću, prilagodite joj se. Ignoriraš blažu bol, uzimaš lijek za jaču.
Najviše me boljelo što više nisam mogao u planinu
U 28. godini počeo sam se baviti glazbom, naučio sam svirati gitaru i klavir. Našao sam druge hobije koji nisu vezani uz sport. Bilo mi je teško, jer volim sport. Najviše me boljelo što više nisam mogao u planinu. Jako sam volio ići tamo, a bio sam i u planinarskom klubu.
Rekli su da vjerojatno imam reumu - i tako se mislilo dobrih 20 godina
U pubertetu su se Fabryjeve krize počele javljati češće, četiri do pet puta godišnje. Imao sam bolove koji su dolazili sami od sebe, bez napora. Bilo je prilično teško i tada su mi rekli da imam juvenilni artritis. Prvi se toga dosjetio moj liječnik opće prakse i uputio me na reumatologiju. Tamo su rekli da vjerojatno imam reumu i tako se mislilo dobrih 20 godina.
Ali prije dvije godine promijenio mi se reumatolog i došao je mladi liječnik. Nakon što mi je pregledao ruke i doznao da se ne znojim, odmah je posumnjao na Fabryjevu bolest. Kontaktirali smo mog liječnika opće prakse i Fabry centar. Uzeli su mi krv na analizu.
Tada je moj osobni liječnik rekao da definitivno nemam Fabryjevu bolest, da je to vrlo rijetka bolest – no pokazalo se da se radi o ovoj bolesti. Čak ga i ne krivim. Mislim da je učinio sve što je mogao: poslao me na pretrage, prepisao mi tablete protiv bolova. Samo to je vrlo rijetka bolest.
Bio sam pun nade da ću ozdraviti
Kad su mi rekli da imam Fabryjevu bolest, prvo sam bio sretan što mi je postavljena dijagnoza. Mislio sam da ću nabaviti neke tablete koje će me izliječiti. Opet bih mogao otići u planine i baviti se rekreativnim aktivnostima.
Ali već prvi put kad sam razgovarao s dr. Vujkovcem, rekao mi je da dok ima terapije, ova bolest se neće izliječiti, ali će ostati sa mnom.
To je bio šok. Bio sam pun nade da ću ozdraviti. Ali navikneš se.
Centar Fabry: čista desetka!
Sada primam infuziju svakih 14 dana. Bolje sam i zanima me kako će proći ljeto. Vrućina mi je velik problem, još uvijek i sve više.
Nama koji ne živimo u blizini Slovenj Gradeca teško je ići u Fabry centar svakih 14 dana. Ali budući da je jedini lijek koji možemo dobiti tamo, potrudim se i odem. Jako sam umoran nakon terapije... teško se nakon toga voziti kući. Drugi su mi rekli da je neko vrijeme bilo kućno liječenje, ali je prekinuto. Bilo bi dobro da ga vrate.
No, ipak bih otišao na preglede u Slovenj Gradec zbog vrlo ljubaznog osoblja i da tamo obavim sve potrebne pretrage. Na dan kad imam tretmane kod njih, oni također dogovore termine za sve ostale potrebne pretrage. Puno mi znači njihova ljubaznost i način na koji daju sve od sebe za nas. Čista desetka!
Navikneš se
Bolovi su i dalje česti, uvijek su sa mnom, zapravo svaki dan, jačeg ili manjeg intenziteta. Ali navikao sam se na njih. Tada sam uglavnom kod kuće i odmaram
se. Kad su gore, uzimam tablete protiv bolova. Bolove uvijek lakše podnosim na hladnoći, a češći su na visokim temperaturama - kod mene je to iznad 23 stupnja.
Stalno im se moram prilagođavati. Već u djetinjstvu sam se prilagođavao svojoj sredini, a i danas s 40 godina to činim. Ljeti uvijek hodam sjenovitom stranom ulice jer je u hladu lakše doći do cilja. Kad je vruće, uvijek prelazim cestu gdje je najniža temperatura. Šetam se u kasnim večernjim satima kada temperatura padne. Zapamtim koji pubovi i dućani imaju klimu.
More i voda općenito mi puno pomažu. Kad idem na odmor, tražim smještaj tamo gdje je plaža odmah preko puta.
Navikneš se.
Većinu ljetnih dana provodim doma, pod klimom. Ali ponekad, kad nije prevruće, ipak odem u planinu. Najčešće idem na Zvoh, gdje mogu s autom doći prilično visoko, pa je hladnije.
Od kuće odlazim vrlo rano, kad nije prevruće, između se više odmaram, hodam polako, pijem puno tekućine i dobro sam. Pretpostavljam da nama Fabry pacijentima planinarenje vjerojatno nije preporučljivo, ali želja je želja... Ponekad treba prekršiti zabranu i malo se pretrpjeti.
Uvijek sam se želio baviti automobilima
Otišao sam u srednju školu za automehaničara. Ali kad je počela praksa, shvatio sam da taj posao nije za mene i nije za moje zdravlje. Tada sam imao nesreću na motoru i zbog ozljede leđa, morao sam se zauvijek oprostiti od profesije. Upisao sam smjer tehničar kože i galanterije i uspješno ga završio. Kako sam puno crtao i volio računala, krenuo sam s web dizajnom, za što sam se sam školovao.
Trenutno sam nezaposlen, ali bih volio nešto zaraditi, htio bih nešto stvoriti u svom životu. Imao sam posao, vozio sam kamion po Škotskoj i Irskoj, ali nije to za mene, pogotovo ne ljeti. Rado sam vozio jer jako volim automobile i kamione, ali biti vozač je težak posao. Nije to samo vožnja, to je puno teškog fizičkog rada.
Želio bih nešto stvoriti
Želim poboljšati svoju novčanu situaciju. Trenutno živim sam, ali je to teško ostvariti samo od socijalne pomoći, unatoč potpori roditelja. Informirat ću se o postupku invalidskog umirovljenja.
Ipak, volio bih nešto sam zaraditi, da još ne odem u mirovinu s 40 godina, volio bih nešto stvarati. Rado bih prihvatio neki lakši posao ili posao s kraćim radnim vremenom.
Htio bih se profesionalno baviti web dizajnom, znam izraditi web stranice. Također ću razmotriti mogućnost vođenja vlastitog posla. Volio bih imati neku stabilnost u svojoj profesiji i stalan prihod.
Želim zasnovati obitelj. Trenutno sam slobodan, ali volio bih jednog dana imati djecu, iako je Fabryeva bolest nasljedna. Ali sada se mogu pobrinuti da bolest ne prenesete na svoju djecu.
Moja je majka učinila sve što je mogla za mene
Obitelj mi puno znači. Mama je puno hodala sa mnom po doktorima. Učinila je sve što je mogla za mene. Imao sam mnogo različitih testova. Tata je moje probleme isprva doživljavao malo drukčije. Ali sada kada su dokazali da je to bolest, sve je drukčije. Prije ljudi često nisu vjerovali da me toliko boli.
Moja majka i sestra također imaju ovu bolest. Srećom, moja sestra nema problema, ali moja majka ima
problema. Sada pretpostavljamo da je vjerojatno i moja baka imala tu bolest.
S prijateljima ne pričam puno o svojoj bolesti. Rekao sam im da imam Fabryjevu bolest, ali ona je moja, moram živjeti s njom.
Moglo je biti i gore!
Sve dok nisam doznao što mi se događa i zašto imam tolike tegobe, jako me je boljelo. Sad kad znam što mi se događa, lakše mi je. Moglo je biti i gore! Često sam mislio da mi je nešto jako loše.
Danas sam prihvatio Fabryjevu bolest jer znam da se nešto može učiniti, da postoje terapije.
Našao sam način života kojim mogu živjeti. Imam hobije kojima se odvlačim i ne razmišljam toliko o bolesti. Volim glazbu, sviram gitaru i klavijature za svoju dušu. Suprug moje sestre potaknuo me da počnem svirati klavijature. Omiljena muzika mi je rock i balkanska.
Skoro svaki dan popijem nekoliko tableta protiv bolova i onda hodam četiri do šest kilometara. Osim ako nisam jako loše, tada ne idem. Lijepo je ovdje u Moravčama i volim se šetati šumom.
Svakim danom sve sam zadovoljniji svojim životom.
Fabryjeva bolest
trenutno mi ne smeta
Jasna Kišak Pajk, Šmarješke Toplice
U početku sam bila nositeljica Fabryjeve bolesti. Moj pokojni otac imao je Fabryjevu bolest, a moja sestra ima dijagnozu.
Sjećam se da se nisam znojila od djetinjstva i od mladosti sam teško podnosila vrućinu. Rekli su mi da neki ljudi to jednostavno ne mogu podnijeti ... Dugo nisam imala ozbiljnih simptoma i nitko nije mislio da bi to moglo biti nešto loše. Bolest me nije ometala ni u školi ni u poslu, zapravo, nisam imala nikakvih problema sve do 2022. godine.
Postala sam pacijentica 2005. godine.
Prvi simptomi Fabryjeve bolesti otkriveni su u Fabry centru: promjene na mrežnici, nekoliko malih angiokeratoma (tamne mrlje na koži, ur.), blage nepravilnosti na srcu - ali bile su tako male da ih netko izvan Fabry centra vjerojatno ne bi ni primijetio.
U dobi od 26 godina imala sam angiosarkom (vrlo agresivni zloćudni tumorski vaskularni tumor, ur.), zbog čega mi je desna noga amputirana ispod koljena.
Od tada se osjećam dobro i dugo funkcioniram bez ikakvih problema, i u osobnom životu i na poslu. Unatoč protezi, za mene nema prepreka. Budući da osiguranje ne pokriva bolju protezu, plaćam je sama, unatoč 3. kategoriji invaliditeta. Tako se mogu skijati, plivati, rolati se ... Također sam aktivna na poslu barem 12 sati dnevno.
Ali, često se pitam zašto osiguravajuće društvo ne pokriva ono što je prijeko potrebno osobi s invaliditetom, umjesto pridržavanja nekih pisanih normi koje u stvarnom životu mnogim osobama s invaliditetom otežavaju život.
Osjećala sam da nešto nije u redu s mojim srcem
U studenom 2022. osjetila sam da nešto nije u redu s mojim srcem. Nisam bila u formi, iako sam sportašica. Odjednom sam bila toliko umorna da sam jedva hodala po ravnoj površini... Nitko me nije shvaćao ozbiljno. Rekla sam svojoj liječnici opće prakse da se dobro poznajem i da jednostavno znam da nešto nije u redu sa mnom. Imala sam probleme s plućima već 2015. godine, nakon raka. Prva mi je misao bila da mi se angiosarkom vratio, ovaj put na plućima, pa sam odmah potražila pulmologinju koja me tada pratila. Testovi su pokazali da su mi pluća u redu.
Test na astmu također je bio negativan.
Moja me liječnica opće prakse poslala na dodatne pretrage srca. Budući da su uputnice imale redovitu razinu hitnosti, odlučila sam ne čekati tako dugo na preglede i platila sam sama snimanje srčane aktivnosti u Šmarješkim Toplicama. Kada su mi skinuli uređaj, liječnik mi je rekao da će mi nalaz poslati poštom. Ali prije nego što sam stigla do svog salona u blizini toplica, on me već nazvao. Rekao mi je da preuzmem nalaz i odem na hitnu.
Tako je počela moja priča s Fabry bolešću
Srećom, imam prijateljicu kardiologinju, dr. Sabinu
Jakše Hren, koja me poznaje već mnogo godina i zna kroza što sam prošla. Poslala sam joj svoj nalaz i naručila me na stres-test. Morali su prekinuti test nakon nekoliko minuta jer su mislili da ću doživjeti srčani udar. Dr. Hren sumnjala je da bi to mogla biti Fabryjeva bolest, pa sam nazvala Fabry centar. To je bio početak moje priče s ovim bolešću.
Mom ocu je dijagnosticirana 1994. Imao je tipične stvarno velike angiokeratome oko usana, a njegova dermatologinja, dr. Čeh, predložila je testiranje, koje je potvrdilo Fabryjevu bolest. U vrijeme postavljanja dijagnoze, već 11 godina bio je na dijalizi zbog zatajenja bubrega, vjerojatno zbog ove rijetke bolesti, o kojoj u to vrijeme nitko nije ništa znao. U to vrijeme u Sloveniji nije bilo dostupno liječenje.
Kad je moj otac dobio dijagnozu, zatražio je da i mene i sestru testiraju. Našli su nepravilnosti kod nas oboje, ali dugo se mislilo da smo samo nositeljice i da je mala vjerojatnost da ćemo se razboljeti. Moja sestra još uvijek nema problema i ide samo na godišnje kontrole u Fabry centar.
Moj je otac doživio slične optužbe kao mnogi pacijenti s Fabry bolešću
Govorili su mu da je lijen i da odbija raditi... Ali njega su mučili neizdrživi bolovi - ne mogu to ni zamisliti jer ih, hvala Bogu, nemam i nadam se da nikad neću. Ali vidjela sam koliko je otac patio... Bilo je dana kada doista nije mogao ništa raditi zbog boli.
Često razgovaram s drugim pacijentima kako bih shvatila kroza što je moj otac prolazio. Kad premotam film unatrag, vidim da je sve bilo povezano s tom bolešću.
Nažalost, dijagnoza mu je postavljena prekasno. Skinut je s liste za presađivanje bubrega jer više nije bio prikladan kandidat za operaciju. Godine dijalize i Fabryjeva bolest učinile su svoje... Otkazivalo mu je i srce i vjerojatno uopće ne bi izdržao transplantaciju. Moj otac je umro 1996., sa samo 50 godina.
Živjela sam normalno do 2022., kao i moja sestra. Službeno, problemi koji su upućivali na dijagnozu Fabryjeve bolesti počeli su u veljači 2023. godine. Prvi put sam došla u Fabry centar samo na razgovor. Dr. Vujkovac mi je uvelike olakšao početni šok primanja nalaza. Znate, ja stvarno postavljam puno pitanja. Želim znati svaki detalj o tome što se može dogoditi i što mogu očekivati. Dr. Vujkovac je realan - ništa ne skriva, kaže kako stvari stoje. To mi se jako sviđa.
Rekao je da kod žena bolest sporije napreduje. U međuvremenu mi je preventivno ugrađen srčani monitor, kao mjera opreza za moje aritmije i lagano zatajenje srca, koje još uvijek imam, i također uzimam tablete za moje aritmije.
Liječenje Fabryjeve bolesti započela sam 29. rujna 2023. Prvo nisam osjetila nikakvu razliku, vjerojatno je bilo prerano. Nakon otprilike pet mjeseci, međutim, rezultati su pokazali da se nešto očito poboljšava. Dva
parametra koji su pokazatelji rada srca značajno su smanjena, što pokazuje da liječenje ide u dobrom smjeru.
Podrška Fabry centra je - neprocjenjiva
Fabryjeva bolest mi do sada nije predstavljala problem, samo moram uzeti slobodan dan svakih 14 dana da odem u Slovenj Gradec po svoj “koktel”. Nakon tretmana sam malo pospana, oko dva sata, pa se ne bih usudila sama voziti natrag, te idem vozilom hitne pomoći. Uvijek me voze fini mladi dečki koji su već shvatili da kad šutim - znači da spavam. Inače, ja stalno pričam. (smijeh) Kad dođem kući, kao da sam dobila injekciju adrenalina. To traje otprilike osam dana, a zatim pretpostavljam da razina enzima u mom tijelu počinje padati i tada mi je malo teže obavljati neke poslove.
Jako sam sretna što imamo dr. Vujkovca i naš Fabry centar. Možemo ih nazvati bilo kada i posjetiti ih ako imamo bilo kakva pitanja. Njihova podrška je - neprocjenjiva. Iako je ovakva dijagnoza velik šok, sretna sam što sam pod pažljivim stručnim nadzorom. Mnogi ljudi čak ne znaju da imaju tešku bolest, ali mi imamo potpunu podršku, uključujući i psihološku. Postoje stvari koje doznaju, a da ja to i ne primijetim. Dr. Vujkovac me ponekad podsjeća na mog oca. Prvo mu kažem da nemam nikakvih problema, a on samo nastavlja pitati, i često tek kasnije shvatim da sam doista uočila taj problem.
Sada bih trebala primati terapiju, koja mi je potrebna svakih 14 dana u Općoj bolnici Novo Mesto. Ali još nisam sigurna u to. Malo je teško voziti se iz Šmarjeških Toplica do Slovenj Gradca svakih 14 dana, pogotovo jer sam samostalna poduzetnica, ali odnos u Fabry centru stvarno je odličan i lijepo doći k njima. Medicinske sestre - Vesna, Anja i Sonja - su divne! Ne
trebam ni spominjati sve zabavne razgovore s drugim pacijentima, jer imamo kontrole s istim pacijentima istih dana i već se dobro poznajemo. Neki od njih toliko su srdačni da bi mi jako nedostajali... Mislim da će mi nedostajati Fabryjev centar u Slovenj Gradcu ako počnem primati terapiju u Novom Mestu, gdje ću vjerojatno biti jedina s ovim bolešću.
Medicinske sestre u Novom Mestu ne poznaju me kao one u Slovenj Gradcu. Sestre u Fabry centru često same odgovaraju na moja pitanja, ne moramo čekati dr. Vujkovca, iako me poznaju tek od rujna. Stoga sam ih, preventivno, zamolila da mi sačuvaju mjesto u mom stalnom timu u Fabry centru. (smijeh)
Ne bih odustala od majčinstva zbog
Fabryjeve bolesti
Imam dvije kćeri, obje su testirane na Fabryjevu bolest. Starija je nema, a mlađa ima isti genetski defekt kao i ja. Također joj je teško podnositi vrućinu, ima mučninu i vrti joj se u glavi, pa ljeti ne može, primjerice, raditi Cooperov test (aerobni test kondicije, trčanje 2400 metara u određenom vremenu; ur.). Pobrinut ću se da je barem malo poštedim, jer mene nitko nije štedio. Zamolit ću njezinu liječnicu da joj napiše napomenu za to. Zašto se mučiti, ona može trčati Cooperov test u proljeće, kada nije tako vruće.
Meni je teško regulirati tjelesnu temperaturu kada dolazi do velikih promjena temperature. Naprimjer, kada ljeti iziđem iz klimatizirane sobe na sunce, moram vrlo polako otvoriti vrata. Ako zaboravim, zavrti mi se u glavi. No, s hladnoćom nemam problema, mnogo je lakše podnosim nego vrućinu. Ljeti na moru, ili sam u klimatiziranoj sobi ili u hladu. Općenito se nastojim organizirati da uopće ne moram biti na suncu.
Kada sam odlučila postati roditelj, nisam znala hoće li moja djeca naslijediti moju bolest. Dr. Vujkovac je predložio da prije donošenja te odluke i moj suprug i ja dođemo na konzultacije, i također je njemu objasnio sve o bolesti. Tada smo moj suprug i ja zajedno odlučili da želimo imati djecu.
Danas, kada osjećam simptome bolesti i znam da se može naslijediti, ipak bih opet odabrala majčinstvo. Način na koji me kontroliraju u Fabry centru, daje mi sigurnost da će moja djeca imati dvostruku veću podršku od naše generacije. Dakle, stvarno ne bih željela odustati od roditeljstva. Prvo, jedna kći ima Fabryjevu bolest, druga ne. Drugo, možda će tehnologija napredovati toliko da će pacijenti s Fabryjevom bolešću doživjeti 90 godina, ili umrijeti od drugih uzroka.
Želim biti što aktivnija
Mnogo razmišljam o ovoj bolesti. Shvaćam da bih mogla patiti od ozbiljnijih invaliditeta, ali tehnologija također brzo napreduje. Zato se trudim biti realna i živjeti svaki dan po dan, bez brige o budućnosti.
S obzirom na to da je Fabryjeva bolest počela kasno u mom životu, u dobi od 45 godina, možda ću s njom doživjeti poštenu starost. Ako meni lijekovi djeluju i moji se defekti ne pogoršavaju, nadam se da ću doživjeti svoje unuke. Također, želim nastaviti razvijati svoj posao i u životu još više stvarati.
Želim da mi zdravlje služi barem jednako dobro kao sada, da se ne pogoršava. Prije sarkoma, ozbiljno sam se bavila paraglidingom, što sam prestala zbog amputacije noge. Ali i dalje se mogu baviti sportom i želim to zadržati još dugo. Sa 46 godina još nisam otpisana i odlučna sam prilagoditi se svim promjenama koje će život s Fabryjevu bolešću donijeti.
Nomadi i trkači
Natanael Merzel, Grosuplje
Gotovo dvadeset godina nakon moje dijagnoze Fabryjeve bolesti, retrospektivno razmišljam o različitim nijansama suočavanja s ovom rijetkom kroničnom bolešću.
Sjećam se djetinjstva, kada sam s djetinjom naivnošću i lakoćom gledao na prepreke koje je postavljala bolest. Tada sam svoju hrabrost i stoičko podnošenje problema uzimao zdravo za gotovo više nego danas, kada mi je patnju i nepravdu svijeta teže protumačiti.
Kako sam odrastao, svijet mi nije postajao ljubaznije mjesto kako sam očekivao, već sve strašnije i užasnije mjesto nerazumijevanja, egoizma, nedostatka suosjećanja i nestrpljenja. Često sam se pitao što bih uopće mogao učiniti u borbi protiv tako nemilosrdnog protivnika.
Danas se mogu sjetiti samo dva načina pristupa ovom pitanju.
Jedan put vodi kroz mračni tunel prema samopovlačenju, prema potpunoj izolaciji i osamljenosti, prema neprestanom i spiralnom tonuću i utapanju u stanje uma koje može rađati samo frustraciju, ogorčenost, gorčinu, inat i zavist.
“Govorim o hrabrosti pacijenta i liječnika koji, unatoč neuspješnom liječenju, nastavljaju tražiti nove mogućnosti ozdravljenja.”
Drugi pak put obasjan svjetlošću dana, suncem, pun je nade i hvalospjeva i pjesama o junačkoj hrabrosti. To je put koji smo kao djeca uzimali zdravo za gotovo i zapravo jedini mogući. Ne samo da smo herojski vodili dnevne bitke, nego se nismo lišili ni nekih životnih ljepota koje bolest ne može dotaknuti, bilo da je riječ samo o gledanju filma koji nas je nasmijao, sjedenju negdje u mirnoj prirodi, čitanju životno bogate knjige, zagrljaju voljene majke, osmijehu radosnog djeteta ili toplim stisku prijateljeve ruke...
Zato na ovom mjestu pozivam na hrabrost kao vrlinu kojoj svaki pacijent mora pribjeći.
Govorim o hrabrosti djeteta koje se uvijek pojavi u školi, usprkos nasilnim vršnjacima, o hrabrosti djeteta koje se, usprkos nemogućnosti uključivanja u sportski odgoj, nada da će sutra ipak moći trenirati sa svojim školskim kolegama, hrabrosti djeteta koje, usprkos nerazumijevanju vršnjaka, ne odustaje od potrage za prijateljskim pogledom.
Govorim o hrabrosti pacijenta i liječnika koji, unatoč neuspješnom liječenju, nastavljaju tražiti nove mogućnosti ozdravljenja.
Govorim o hrabrosti trkača koji se, iako mu je startna linija 200 metara iza ostalih, ipak odlučuje natjecati.
Govorim o hrabrosti nomada koji je ostao bez šatora nad glavom i može se samo nadati da će noć pred njim biti bez kiše.
Ta je hrabrost osvajala svijet od početka čovječanstva: gradila je zajednice, gradove i civilizacije, gradila je odnose, gradila je obitelji, gradila je najljepše priče. Nikada ne odustajmo od toga.
SUTRA
Tretman Fabryjeve bolesti u Sloveniji
Nada u bolju budućnost za Fabryjeve pacijente
Prim. Bojan Vujkovac, dr. med., spec. interne medicine, voditelj Centra za dijagnostiku i liječenje Fabryjeve bolesti
Vidimo mnoge mogućnosti za budući razvoj u liječenju Fabry pacijenata. Zajedno s pacijentima, svakako, želimo imati još bolje i učinkovitije lijekove. Imali smo velike nade kada je najavljena genska terapija, jer se pretpostavljalo da će jedna infuzija trajati cijeli život. Naše su nade rasle jer smo već razgovarali o pokretanju studije za testiranje jednog od novih genetskih lijekova. Ali čak i prije nego što je istraživanje počelo, istraživanja genske terapije diljem svijeta počela su se otkazivati zbog nedostatka učinkovitosti ili sigurnosti.
Tako smo još jednom potisnuli nadu negdje u neodređenu budućnost...
Ali ne želimo samo lijekove. Želimo bolje odnose i više razumijevanja i podrške od onih oko sebe kada smo u krizi.
Najviše od svega želimo čarobni štapić koji će zaustaviti Fabryjevu bolest, ublažiti nepodnošljivu bol i odagnati moždanu maglu koja tako otežava život pacijentima. Možda nam se ispuni želja i sljedeću knjigu, koja će izići za deset godina, započnemo riječima: „Čarolija se dogodila...“
“Najviše od svega želimo čarobni štapić koji će zaustaviti Fabryjevu bolest, ublažiti nepodnošljivu bol i odagnati moždanu maglu koja tako otežava život pacijentima.“
Izdavanje knjige Lica Fabryjeve bolesti omogućili su:
Hvala na podršci!