30. OBLJETNICA HEROJSKE OBRANE DUBROVNIKA

1

Dubrovački dnevnik

P NAKLADNIK Dubrovački dnevnik j.d.o.o.

Kardinala Stepinca 52 Dubrovnik OIB: 84019117288 GLAVNA UREDNICA Lucija Komaić urednica@dubrovackidnevnik.hr ZAMJENICA GLAVNE UREDNICE Ivona Butjer Mratinović UREDNIK Maro Marušić REDAKCIJA 020/642-462 redakcija@dubrovackidnevnik.hr Aida Čakić Maro Marušić Nikša Klečak Petra Srebrović SURADNICI PRILOGA Varina Jurica Turk, Mišo Đuraš (Muzej Domovinskog rata Dubrovnik) FOTOGRAFI Goran Mratinović GRAFIČKI PRIJELOM Dario Kovač, Nene Mojaš / festivus.hr DIZAJN NASLOVNICE studio mater / studio hrvatin MARKETING Gabriela Krešić, Nikoleta Zec 020/642-460 marketing@dubrovackidnevnik.hr MALI OGLASI oglasi@dubrovackidnevnik.hr

Dubrovački dnevnik

rvi ratni specijal Dubrovačkog dnevnika objavljen povodom 30. obljetnice početka rata na dubrovačkom području simboličan je doprinos odavanju počasti svima onima koji su utkali sebe za dubrovačku slobodu. Riječ ‘Libertas’, kao temeljni ljudski, a nadasve dubrovački ideal toliko je sjedinjena s Gradom, kamenom i ljudima. „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“. Te se ideje žitelji tadašnje općine Dubrovnik, od Konavala do Stona, nisu odricali ni onda kad je bilo najteže. Specijal povodom 30. obljetnice od početka napada svojevrsna je oda svima onima koji su i u najtežim vremenima sanjali o slobodi i koji su je naposljetku izborili. Vječna je zahvalnost dubrovačkog puka svojim braniteljima, koji su hrabro odolijevali neprijateljskom zlu. Svima onima koji su se borili, a posebno onima koji su dali ono najvrjednije, vlastite živote za slobodu koju danas živimo.

Neizmjernu zahvalnost i uspomenu nosimo i na sve one civilne žrtve, ali i i sve druge ljude koji su tada bili Grad koji je odolijevao.

Ovim putem zahvaljujemo svima onima koji su sudjelovali u ovom projektu kao sugovornici, kao predlagatelji, koji su nam pomogli s informacijama, formalnim i neformalnim razgovorima, dokumentima, iskustvima i vlastitim svjedočanstvima.

Zahvaljujemo se svim našim sponzorima koji su sudjelovali u projektu i tako pomogli da ovaj prilog uđe u domove naših sugrađana. Posebnu zahvalu upućujemo Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik bez čije bi pomoći posebno izdanje Dubrovačkog dnevnika bilo neusporedivo teže realizirati.

Iza Muzeja koji čuva neprocjenjivu građu kao svjedočanstvo jednog teškog, ali ipak vrijednog vremena, stoje dvoje entuzijasta i profesionalaca, marljivih ljudi s iznimnim

2

VELIKA ZAHVALA MUZEJU DOMOVINSKOG RATA znanjem i iskustvom. Veliko hvala Varini Jurici Turk i Mišu Đurašu na nesebičnoj pomoći pružanja točnih informacija i vrijednih savjeta, na pretraživanju i ustupljivanju materijala iz ogromne muzejske građe i dijeljenju tih neprocjenjivih fotografija, tekstova i priloga u cilju ovog simboličnog doprinosa povodom 30. obljetnice.

Muzej Domovinskog rata Dubrovnik od svog osnutka 2016. godine najvažniji je čuvar sjećanja na ratne dane u vidu originalnih

3

dokumenata, umjetničkih i dokumentarnih fotografija, dijelova ratne opreme, naoružanja i minsko-eksplozivnih sredstava, kao i autentičnih snimki i video građe.

No, ona ne služe kao zalog jednoj neoborivoj istini isključivo onima koji dolaze nakon nas ili svima onima koji se žele bolje informirati o ratu, nego i svim posjetiteljima koji dolaze u Dubrovnik. Tako stalnu postavu Muzeja godišnje razgleda 80 tisuća posjetitelja, što dovoljno govori o značaju samog

Muzeja, ali i o radu Jurice Turk i Đuraša. Muzej u budućnosti čeka rekonstrukcija kakvu zaslužuje kako bi ova bogata i vrijedna građa još snažnije i dostojnije prenosila istinu o Domovinskom ratu naraštajima koji dolaze.

Imajući u vidu kako su stranice novinskog priloga premalo za predočiti sve ono što bi trebalo i što bismo htjeli, donosimo tek jedan mali, ali vrijedan doprinos sjećanju na vremena koja ne smiju biti zaboravljena.

Dubrovački dnevnik

VARINA JURICA TURK

FOTO: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

POVIJESNI PREGLED

NAMETNUTI RAT I HEROJSKI ISPISANE NAJSVJETLIJE STRANICE BOGATE POVIJESTI DUBROVNIKA Povodom obilježava 30. obljetnice srpsko – crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku i općeg vojnog napada na dubrovačko područje ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, Varina Jurica Turk priredila je povijesni pregled ratnih događanja na dubrovačkom području.

U

danima kada obilježavamo 30. obljetnicu srpsko – crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku i općeg vojnog napada na dubrovačko područje 1991. iznova oživljavaju sjećanja na vrijeme kada je herojstvom i žrtvom svojih branitelja Grad, tijekom Domovinskog rata, ispisao najsvjetlije stranice svoje bogate povijesti.

PRIPREME ZA OBRANU

Radi opće vojne slabosti i nepripremljenosti Republike Hrvatske za nametnuti rat te izostanka očekivane političke i vojne potpore međunarodne zajednice, pripreme za obranu pred nadolazećom ratnom opasnošću na dubrovačkom području otpočele su u proljeće 1991. godine.

Na njihovo kašnjenje značajno je utjecalo i oduzimanje oružja Teritorijalnoj obrani, ali i općeprihvaćeno mišljenje kako će Dubrovnik – poznat u svijetu kao Grad kulture i umjetnosti, od 1979. pod zaštitom UNESCO–a – biti pošteđen ratnih razaranja. Tom

Dubrovački dnevnik

vjerovanju dodatno su pogodovale činjenice o malom broju srpskog stanovništva koje je živjelo na dubrovačkom području, a pogotovo što na njemu od 1971. nije bilo postrojbi JNA, ni strateški važnih vojnih objekata.

Sekretar SNO Dubrovnika Miljenko Bratoš bio je jedan od rijetkih koji je s uskim krugom svojih najbližih suradnika, uz stalan otpor dijelova općinskog čelništva, provodio opsežne pripreme za očekivana borbena djelovanja. Tako je u ožujku 1991., temeljem uputa dobivenih od ministra obrane generala Martina Špegelja, pri Centru za obavješćivanje Dubrovnik organizirao postrojbe za motrenje graničnih područja, s ciljem pravodobnog otkrivanja svih oblika neprijateljskog djelovanja.

Istodobno je osmišljena i provođena i akcija vađenja zaostalih neeksplodiranih mina iz dubrovačkog podmorja. Na taj način pribavljeni eksploziv korišten je za izradu brojnih minskoeksplozivnih sredstava za potrebe obrane. Pored ručnih bombi, tzv. „tu-

povki“ i granata „M1“, proizvedena je i značajna količina poznatih “televizija”, razornih mina usmjerenog djelovanja te drugog priručnog oružja.

Ubrzo se, zahvaljujući nevjerojatnoj Bratoševoj energiji, pored djelatnih i pričuvnih snaga policije, nenaoružanih odreda Narodne zaštite, osnivaju i prve naoružane postrojbe na dubrovačkom području.

Na tajnom sastanku koji je vodio general Tomislav Biondić, održanom 28. travnja 1991. u Vili Dalmaciji u Splitu, u nazočnosti sekretara SNO Dubrovnik, osnovana je 4. brigada ZNG, koja je prema usvojenom planu razvoja bila jedina djelatna brigada Zbora narodne garde u Dalmaciji. Činile su je bojne iz Splita, Dubrovnika, Imotskog, Šibenika i Zadra, a isti gradovi su određeni za sjedišta po jedne pričuvne brigade ZNG. Od dubrovačkih dragovoljaca u Vili Rašica početkom lipnja 1991. osniva se 2. djelatna bojna 4. brigade ZNG–e, koja je ojačana dolaskom pripadnika specijalne postrojbe MUP–a iz Splita. Ona je u svom sastavu imala dvije

4

Foto: Milo Kovač

satnije u Dubrovniku i jednu u Metkoviću, a za prvog zapovjednika je postavljen Mato Ledinić. Prema svjedočenju generala Iva Jelića, zapovjednika 4. brigade ZNG, dubrovačka postrojba bila je njena najbrojnija i najbolje opremljena bojna. Koncem lipnja ovaj ustroj se raspada, a dubrovačka bojna postaje 11. samostalni bataljun ZNG. Pod zapovjedništvom Marka Mujana postrojba se iz taborišta Rašica, na inicijativu Mate Šarlije–Daidže, izmješta u Čepikuće.

Do konca lipnja još jednom dolazi do promjene u iznimno loše planiranom razvoju oružanih snaga. Obranu prostora južne Dalmacije preuzima 116. pričuvna brigada ZNG, čiji je prvi zapovjednik Željko Pavlović. Osnivaju se pričuvne satnije ZNG – a u Čilipima i Grudi, a tijekom kolovoza i rujna u Stonu, Dubrovniku i Dubrovačkom primorju. Nedostatak naoružanja i opreme onemogućio je potpuno izvršenje zadaće njene popune. Po novom ustroju, ona je u svom sastavu trebala imati jednu djelatnu bojnu (dvije satnije u Dubrovniku, jedna u Metkoviću), te po jednu pričuvnu bojnu za Dubrovnik, Metković i Ploče s Pelješcem. Od kolovoza 1991., duž-

5

nost zapovjednika preuzima Ivan Varenina, a nešto kasnije zapovjednik 1. bojne postaje Eduard Čengija.

O slabostima organizacije obrane na hrvatskom Jugu rječito govori podatak da se Zapovjedništvo Sektora Dubrovnik sa sjedištem u Metkoviću, čiji je zapovjednik potpukovnik Ante Marinov, formira tek 24. rujna 1991.

I pored toga, tijekom kolovoza i rujna 1991., pripreme za obranu nastavljaju se provođenjem opsežnih inženjerijskih radova na postavljanju zapreka i urušavanju važnijih prometnica, izradi mina i ručnih bombi.

Uz stalne pokušaje nabave potrebnog naoružanja, formiraju se postrojba osiguranja COB–a (zapovjednik Rudi Butković), a 23. rujna 1991. i Odred naoružanih brodova (zapovjednik Aljoša Nikolić), koji je svoju iznimnu vrijednost pokazao nakon što je neprijatelj 5. listopada zauzeo Slano i time u potpunosti izolirao i okružio Dubrovnik.

U skladu s odlukom Predsjednika Republike Hrvatske od 29. srpnja 1991. u regijama i općinama osnivaju se Krizni štabovi s ovlastima za vođenje svih oblika obrane i organiziranje sveukupnog života građana u ratnim

uvjetima. U njihov sastav birani su istaknuti politički, vojni, policijski, stranački i gospodarski dužnosnici.

Na čelo Kriznog štaba općine Dubrovnik izabran je mr. Željko Šikić, tadašnji predsjednik općinskog Izvršnog vijeća. Bez vojnog iskustva i znanja, opterećen vjerovanjem u mogućnost izbjegavanja agresije na Dubrovnik, ovaj Krizni štab nije mogao na zadovoljavajući način izvršiti složene obrambene zadaće te ih s početkom ratnih djelovanja u potpunosti prepušta Zapovjedništvu obrane Dubrovnika.

Stoga je iznimno značenje za razvoj Oružanih snaga i organizaciju obrane na dubrovačkom području imao dolazak nekolicine obučenih časnika iz JNA, a posebno dotadašnjeg zapovjednika 472. mtbr iz Trebinja potpukovnika Nojka Marinovića.

Sa saznanjima o snazi i namjerama neprijatelja, Marinović upoznaje općinsko čelništvo, te nakon 19. rujna preuzima mjesto zapovjednika

Nastavak na slijedećoj stranici >>

Dubrovački dnevnik

Zapovjedništva obrane Dubrovnika i uspješno vodi daljnje obrambene pripreme.

Mobilizacijom i prijemom dragovoljaca u sastav 116. brigade ZNG – a ustrojavaju se i popunjavaju prateće postrojbe te je početkom oružanih sukoba na dubrovačkom području bilo ukupno oko 750 branitelja.

OPĆI VOJNI NAPAD NA DUBROVAČKO PODRUČJE 1991.

U drugoj polovici 1991. srbijanski imperijalistički rat protiv Republike Hrvatske doživljava svoj vrhunac, a njegova žarišta postaju vukovarsko i dubrovačko područje.

U rujnu 1991. godine Generalštab tzv.

JNA je za napad na dubrovačko područje angažirao Drugu operativnu grupu koju je činilo oko 25.000 vojnika. Prvi zapovjednik bio je general Jevrem Cokić, a od 12. listopada 1991. godine tu dužnost je preuzeo general Pavle Strugar. U njenom sastavu bile su sljedeće postrojbe: 2. Podgoričkog korpusa, 37. Užički korpus i 9. Vojno pomorski sektor Boka, kojim nakon ubojstva kbb. Krsta Đurovića 5. listopada 1991., zapovijeda admiral Miodrag Jokić. Njemu su podčinjene jedinice 2.

Taktičke grupe, trebinjska 472. brigada, pripadnici TO i jedinice specijalne policije Crne Gore. Agresorove snage imale su zračnu potporu dijela snaga RZ i PZO iz baza u Mostaru i Podgorici.

Topničku potporu činilo je prosječno oko 120 oružja većeg kalibra te oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.

Nakon niza oružanih provokacija, jača ratna djelovanja počinju 22. rujna 1991. neprijateljskim minobacačkim napadom na sela Đurinići i Vitaljina. Zapovjednik 2. OG general Jevrem Cokić 29. rujna šalje na odobrenje Generalštabu prijedlog “direktive” za opći napad na dubrovačko područje. Prema njegovom svjedočenju, sljedećeg dana održan je sastanak u Beogradu na kome je njegov prijedlog usvojen. Tom prilikom Savezni sekretar za NO general Veljko Kadijević je naredio da se odmah otpočne s napadom na Dubrovnik.

U zapovijedi za napad Cokić naređuje: “Većim delom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivani-

Dubrovački dnevnik

ca – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu.”. Rok za izvršenje svih navedenih zadaća određen je u trajanju od 4 do 5 dana.

Opći napad započeo je u jutarnjim satima, 1. listopada 1991. godine. Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika, agresor je zrakoplovima raketirao repetitor na Srđu, zgradu Centra za obavješćivanje te oštetio električno postrojenje u Komolcu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i radijskih veza, a Grad je ostao bez vode i struje. Istodobno, agresor je bezobzirno razarao civilne objekte, a u požarima izazvanima njegovim topničkim djelovanjem gorjele su tisuće hektara šume. Tako su 3. listopada topovnjače jugo – mornarice zapalile i nadaleko poznati “Arboretum” u Trstenom. O težini ovih bezumnih napada svjedoči i činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana.

Neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1/116.

“A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik.

Zahvaljujući isključivo brojčanoj nadmoći i naoružanju, agresor je na istočnom dijelu bojišta do 15. listopada okupirao Konavle i ušao u Cavtat, a u večernjim satima 24. listopada zauzeo Župu dubrovačku te došao na same prilaze Gradu.

Na zapadnom dijelu bojišta 4. listopada ušao je u Slano i na taj način presjekao Dubrovniku i posljednju kopnenu vezu

s ostalim dijelovima Republike Hrvatske. Na ovoj crti obrane angažirane su brojne postrojbe od Korčule i Metkovića do Splita, Sinja, Trogira i Šibenika, koje uspješno zaustavljaju neprijateljski prodor prema dolini Neretve.

Početkom studenoga, obrambene snage uspijevaju uspostaviti i učvrstiti posljednju crtu obrane od Mokošice i Sustjepana, preko Nuncijate, magistrale, Srđa i Bosanke do hotela “Belvedere”.

Oslabljene postrojbe se postupno popunjavaju svježim snagama, a posebnu ulogu u obrani okruženog Grada imale su 1. i 2. pješačka bojna dubrovačke 116. brigade ZNG. Odred naoružanih brodova bio je jedina veza Dubrovnika s ostalim dijelovima Hrvatske i jedna od najvažnijih postrojbi za održanje njegove herojske obrane i preživljavanje stanovnika. U uvjetima potpune neprijateljske pomorske blokade, njegovi pripadnici prešli su preko 35 tisuća nautičkih milja i prevezli više od pet tisuća vojnika i civila, te prebacili četiri tisuće tona raznog tereta, od naoružanja, streljiva i vojne opreme do osnovnih živežnih namirnica.

Koncem listopada, od satnije “Grad” osniva se i postrojba Hrvatske ratne mornarice, koja čini temelj osnutka Mješovitog odreda mornaričkog pješaštva Dubrovnik. Postrojbe HRM preuzimaju daljnju obranu cjelokupnog obalnog pojasa od Dubrovnika do Pelješca i uspješno provode obranu otoka Koločep, Lopud, Šipan i Mljet.

U prvim danima studenog 1991. Zapovjedništvo obrane općine Dubrovnik, s pristiglim snagama ojačanja, raspolaže s ukupnim brojem od 923 pripadnika.

Ogroman teret organizacije života građana i velikog broja prognanika, podnijeli su pripadnici Civilne zaštite, Crvenog križa te gradske ustanove i poduzeća. Uz puni doprinos svakog pojedinca koji je ostao u Gradu, uspješno su rješavani problemi liječenja, prehrane, evakuacije, obavješćivanja, smještaja, podjele humanitarne pomoći, zaštite spomenika kulture i otklanjanja ratnih šteta.

NAPAD NA PLATO SRĐA, 8.– 13. STUDENOGA 1991.

U studenom 1991., istodobno sa završnom ofanzivom na Vukovar, kulmi-

6

STRADUN U PLAMENU Foto Miro Kerner - 6.12.1991., MDRD F

brosti ući u tvrđavu na Srđu, premda su je branitelji bili primorani napustiti u vremenu od 13. do 15. studenoga.

Tih dana je na šire gradsko područje ispaljeno više od 3.500 topničkih projektila od kojih je poginulo 15 civila i 20 branitelja, a teže i lakše je ranjeno više od 120 osoba. Nakon prvog granatiranja zaštićene povijesne cjeline 24. listopada, Gradska jezgra je u ovim napadima doživjela puno teža razaranja u kojima su pogođeni i oštećeni gotovo svi njeni najvažniji objekti.

NAPAD NA GRAD 6. PROSINCA 1991.

nirala su neprijateljska nastojanja da Grad prisili na predaju i na taj način ga zauzme. Nakon što je 24. listopada žestokim napadima slomio otpor branitelja u Župi dubrovačkoj, morali su biti napušteni i obrambeni položaji na Brgatu, pa su agresorske snage izbile na Dubac i 26. listopada zauzele Žarkovicu.

Neposredno po odlasku Konvoja „Libertas“, koji je 31. listopada 1991. uplovio u grušku luku i donio Gradu novu nadu i ohrabrenje, komandant 9. VPS Boka admiral Miodrag Jokić, 9. studenoga 1991., izdaje naređenje za napad u kome navodi: “Ovladati širim rejonom Dubrave i Rijeke dubrovačke, izbiti na liniju Žarkovica–Srđ–Strinčjera–Gra-

7

ci–Komolac–Rijeka dubrovačka i uspostaviti potpunu blokadu Dubrovnika s kopna i mora i primorati neprijatelja na predaju.”

Napad je otpočeo 10. studenoga s prostora Žarkovice i Brgata, snagama 3/472. mtbr, ojačanim pripadnicima TO Herceg Novi i 16. odreda granične milicije. Nakon planiranog zauzimanja Bosanke, Strinčjere i Srđa, istim postrojbama izdana je zapovijed da nastave s napadom prema Komolcu i Mokošici.

U teškim borbama agresor je, pored herojskog otpora branitelja, do 13. studenoga uspio ostvariti sve svoje ciljeve izuzev zauzimanja tvrđave na Srđu. O snazi obrane i težini ovih borbi govori i činjenica da neprijatelj nije imao hra-

Ne želeći odustati od osvajanja Grada, neprijateljska vojska planira novu akciju zauzimanja tvrđave na Srđu vjerujući kako će njenim padom dubrovačke branitelje i predstavnike hrvatske Vlade prisiliti na dugo očekivanu predaju Dubrovnika.

U pregovorima oko trajnog prekida vatre, održanim 5. prosinca 1991. u Cavtatu, koje su s admiralom Miodragom Jokićem vodili ministri Davorin Rudolf, Petar Kriste i Ivan Cifrić, nisu postignuti značajniji rezultati. I dalje se tražila bezuvjetna predaja naoružanja i povlačenje hrvatskih vojnih snaga iz Dubrovnika. Istoga dana, nakon što je nastavak pregovora zakazan za sutradan, Jokić je održao sastanak s podređenim zapovjednicima 9. VPS u Kuparima, na kojemu je prihvaćen plan napada na tvrđavu Imperijal.

Napad je otpočeo 6. prosinca 1991. u 5:50 djelovanjem neprijateljskog topništva po cijeloj crti obrane, posebno po Sustjepanu, Srđu i širem gradskom području. Gotovo istodobno žestoka

Nastavak na slijedećoj stranici >>

Dubrovački dnevnik

Miljenko Bratoš, Aljoša Nikolić i Rudi Butković

topnička vatra usmjerena je i na prostor unutar gradskih zidina. Uslijedio je pješački napad oko 100 vojnika koji iz tri smjera, uz potporu četiri tenka i cjelokupnog topništva, napreduju prema vrhu Srđa. Zahvaljujući premoći u ljudstvu, naoružanju i topničkoj potpori, napadači uspijevaju zauzeti plato ispred tvrđave i krovnu terasu njenog istočnog dijela. Usprkos herojskom otporu, hrvatski branitelji su se morali povući u unutarnje prostore Imperijala. Nastojeći pomoći braniteljima, zapovjednik obrane Dubrovnik, general Marinović izdaje zapovijed za otvaranje vatre po samoj tvrđavi iz svog raspoloživog topništva.

U isto vrijeme južnom padinom Srđa kreću skupine pripadnika specijalne policije i Zbora narodne garde, kako bi pomogle okruženim braniteljima Imperijala. Zajedničkim snagama uspjeli su odbiti neprijatelja i iznova uspostaviti potpunu obranu tvrđave, te uspješno obraniti svoje položaje od Sustjepana do Belvedera.

U ovom bezumnom napadu poginulo je 19 osoba, ranjeno oko 70 njegovih stanovnika, a u povijesnu jezgru palo je više od 600 razornih topničkih projektila. Devet palača je u potpunosti izgorjelo uključujući i zgradu Festivala Dubrovnik s dokumentacijom koja je skupljana 43 godine te palaču u Širokoj ulici, dom i atelijer g. Iva Grbića sa svim njegovim djelima. Tog “crnog petka” srušen je i križ na Srđu, a potpuno je

Dubrovački dnevnik

izgorjela zgrada Interuniverzitetskog centra s knjižnicom od oko 25.000 bibliotečnih jedinica. Od ukupno 824 objekta unutar gradskih zidina, oštećen je 461 objekt.

Cijeneći značaj tvrđave na Srđu, koja je postala simbol herojstva i pobjede, od polovice 1992., Zapovjedništvo 163. brigade HV djeluje u njenim prostorima, a u spomen na herojsku obranu 1991., Grad Dubrovnik je 6.12. proglasio Danom dubrovačkih branitelja.

Herojstvom i žrtvom svojih branitelja i građana, Dubrovnik je uspješnom herojskom obranom 1991. Hrvatskoj donio prednost u međunarodnim odnosima i dao nemjerljiv doprinos njezinu međunarodnom priznanju koje je uslijedilo 15. siječnja 1992. od strane većine zemalja članica Europske unije. Stoga nam se ne čini pretjeranim ustvrditi kako su Vukovar i Dubrovnik, njihovi branitelji i građani, za svjetsku javnost bili najbolji tumači istine o pravednoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost u nametnutom mu prljavom osvajačkom ratu.

DANI POBJEDE

Oslobađanje hrvatskog Juga prva je velika napadna operacija Hrvatske vojske u 1992. godini koju su omogućili herojska obrana Dubrovnika i njegovi branitelji. Kao vjesnik konačne pobjede 13. veljače 1992., u okruženom Gradu ustrojava se dubrovačka 163. brigada Hrvatske vojske.

Mirovnim planom Cyrus Vancea, dubrovačko područje je bilo među onim hrvatskim krajevima s kojih se jugo– vojska trebala bezuvjetno povući te stoga nije uključeno u područja pod zaštitom UN (UNPA). Time su Republici Hrvatskoj date odriješene ruke za oslobađanje ovog područja vojnim putem, bez uobičajenih pritisaka i negativnih reakcija svjetske javnosti.

Ujedno su razmještajem pješaštva i policijskih promatrača međunarodnih snaga na znatan dio hrvatskih prostora, koji su dotad bili aktivne bojišnice, oslobođene za uporabu na ovom ratištu potrebne snage Hrvatske vojske.

Osnivanjem Južnog bojišta pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka 10. travnja 1992. postalo je razvidno da će dubrovački branitelji dobiti priliku oružjem izboriti slobodu privremeno okupiranih područja i vratiti se ponosno kao pobjednici u porušene i opljačkane domove. Sudjelovanjem u budućoj oslobodilačkoj akciji iznova su pokazali svoju hrabrost i dali značajan prinos daljnjem razvoju oružanih snaga Republike Hrvatske.

Neposredno po izbijanju rata u BiH, u vremenu od 24. do 28. travnja 1992., snage Jugoslavenske armije pokušavaju izbiti u dolinu Neretve i na taj način zauzeti cijeli hrvatski Jug. Zahvaljujući uspješnoj obrani, Hrvatska vojska, ojačana dolaskom na ovo ratište 4. i 1. gardijske brigade HV, 18. svibnja prelazi u napad na neprijateljske položaje

8

i napreduje prema Dubrovniku. Početkom napadnih djelovanja angažirane snage Hrvatske vojske brojale su ukupno 5300 vojnika.

U večernjim satima 26. svibnja, koristeći povlačenje jedinica JA s prilaza Dubrovniku, 163. brigada izlazi iz Grada i prelazi u napadna djelovanja. Prva bojna 27. svibnja, do 9:30, zauzima Brgat i Župu dubrovačku, a Druga bojna ulazi u Osojnik, čime je Dubrovnik ostao izravno ugrožen samo na prostoru od Golubova kamena do Ivanice.

Oslobađanje privremeno okupiranog dubrovačkog područja pobjedonosno je završeno koncem listopada 1992. izlaskom naših snaga na međunarodno priznate granice Republike Hrvatske, a izvedeno je nizom uspješno izvedenih operacija, od kojih su poseban značaj imale “Tigar” (od 1. do 15. srpnja 1992.), “Oslobođena zemlja” (od 22. srpnja do 15. rujna 1992.) , “Oslobađanje Konavala” i „Vlaštica“ (21.-24. listopada 1992.).

O težini izvođenih ratnih operacija na ovom području najbolje svjedoči podatak da je u akciji oslobađanja hrvatskog Juga poginulo više od 240 pripadnika HV, dok su gubici neprijatelja bili višestruko veći. Uspješnim završetkom akcije, nakon šest mjeseci neprekidnih borbi, oslobođen je prostor od preko 1200 km2 i omogućen povratak za više od 20 tisuća prognanika i izbjeglica.

Veliku dubrovačku “festu” slobode, održanu 29. listopada u gruškoj luci, svojom je nazočnošću uveličao i hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji je tom prigodom odao priznanje Hrvatskoj vojsci, stanovništvu dubrovačkog područja i njegovim braniteljima.

Početkom 1993. dubrovačka 163. brigada preuzima zonu odgovornosti od gardijskih brigada koje postupno napuštaju Južno bojište. Izrasla iz prvih oružanih postrojbi ZNG i dubrovačkih dragovoljaca, tijekom Domovinskog rata postala je simbol obrane Grada i konačne pobjede, a kroz nju je prošlo više od 6 500 Dubrovčana. Svoju snagu, zajedno s ostalim dubrovačkim postrojbama, pokazala je i u posljednjim napadima na ovo područje u vrijeme i nakon VRO „Oluja“. Uspješno je odbila sve pokušaje Vojske Republike

9

Srpske, koja je ponovnim topničkim i pješačkim napadima na krajnji jug Hrvatske i pritiskom na prve crte obrane, željela uzvratiti Hrvatskoj vojsci za poraze koje je trpjela na svim hrvatskim bojištima STRADANJE STANOVNIŠTVA, CIVILNIH, GOSPODARSKIH OBJEKATA I SPOMENIKA KULTURE

Tijekom Domovinskog rata na dubrovačkom području ukupno je poginulo više od 450 hrvatskih branitelja, dok je teže ili lakše ranjeno njih preko 1300.

O karakteru agresije i agresora svjedoče i podaci o stradanju civilnih stanovnika na području Dubrovačko - neretvanske županije. Poginule su 92 osobe, od čega 15 djece do 18 godina starosti. Ukupan broj civilnih invalida Domovinskog rata veći je od 140 osoba, a među njima je 35 djece koja su u vrijeme ranjavanja imala manje od 18 godina.

Patnje i neljudska iživljavanja u logorima Morinj (Crna Gora) i Bileća (BiH) proživjela su 423 zatočenika s dubrovačkog područja, a do kraja 1991. godine broj prognanih i izbjeglih osoba s dubrovačkog područja narastao je na oko trideset i pet tisuća. Tako je 14. studenoga brodom “Slavija” iz gruške luke, u neizvjesnost prognaničkog života, isplovilo više od 4 tisuće žena, djece, staraca i ranjenika. Štete prouzrokovane ratnim razaranjima na civilnim i gospodarskim objektima dubrovačkog područja svjedoče o neprimjerenoj uporabi vojne sile, ali i želji agresora za pljačkom i uništavanjem kao osnovnim pokretačima agresije.

Prema podacima Komisije za popis i procjenu ratne štete iz veljače 1993., koje nam je ustupio Zavod za obnovu Dubrovnika, na cjelokupnom području bivše općine Dubrovnik, od Prevlake do Pelješca, u rušilačkom srpsko –crnogorskom pohodu, od ukupno 27.633 kuće i stana oštećeno je njih 13.900. Od tog broja u najtežu kategoriju oštećenja uvršten je 2.071 stambeni objekt koji je spaljen ili u potpunosti uništen.

Ujedno, na meti agresora našli su se i brojni gospodarski objekti i hotelski kapaciteti, a nesumnjivo najveća oštećenja i razaranja pretrpjeli su turistički i ugostiteljski objekti. Po pojedi-

načnim prijavama ratne štete, koje su 1994./95. podnijela poduzeća i tvrtke s područja bivše općine Dubrovnik, ona je iznosila ukupno oko 500 milijuna njemačkih maraka.

Pored već spomenutih, spomenička baština nije bila pošteđena od ratnih razaranja ni u svibnju i lipnju 1992. kada su ponovljeni teški topnički napadi na Dubrovnik, s položaja u općini Trebinje i aerodroma u Čilipima i kada su 18 dana neprekidno bile na snazi mjere opće opasnosti za grad Dubrovnik.

Izraženo u razvijenoj površini, ne uključujući ulice, trgove i utvrde, u sjevernom dijelu stare gradske jezgre, u opisanim ratnim djelovanjima, oštećeno je 74,30 posto ili 55.742 m², a u južnom 57,28 posto ili 88.912 m², što govori o svoj težini oštećenja. Izvještaje i podatke o štetama prouzrokovanih ratnim razaranjima na spomenicima kulture izradio je u više navrata Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode – Dubrovnik uz pomoć vanjskih stručnih suradnika.

Državna komisija za popis i procjenu ratne štete objavila je u lipnju 1998. da ukupna šteta na 473 spomenika kulture iznosi 18,6 milijuna, a da je za sanaciju i obnovu potreban iznos od oko 35 milijuna USD. U vrijeme dok su još uvijek trajala ratna djelovanja Zavod za obnovu Dubrovnika otpočeo je s radovima na obnovi koja traje još i danas.

Cijeneći mjesto i ulogu Dubrovnika u Domovinskom ratu i nastojeći sačuvati za budućnost povijesno pamćenje na ove događaje, Grad Dubrovnik je 2009. pokrenuo postupak osnivanja Muzeja Domovinskog rata koji je okončan 2017. čime smo dobili prvi povijesni muzej te vrste u Republici Hrvatskoj. Vjerujemo da smo dosadašnjim rezultatima stručnog rada, praćeni velikim interesom šire javnosti, kroz iznimno uspješnu suradnju s dubrovačkim braniteljima i građanima, uspjeli izgraditi ustanovu koja predstavlja nezaobilazno vrelo podataka za bavljenje Domovinskim ratom i proučavanje ovog zasigurno najvažnijeg povijesnog razdoblja u hrvatskoj povijesti, u kojem su stvorene neprolazne ljudske vrijednosti na čijim temeljima možemo uspješno graditi bolju budućnost.

Varina Jurica Turk

Dubrovački dnevnik

GRAD

Foto: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

SVAKI OPIS JE SUVIŠAN

SLIKE RATNOG RAZARANJA KOJE govore više od bilo koje riječi Ne postoje riječi kojima bi se potpuno mogla opisati ratna razaranja dubrovačkog područja u Domovinskom ratu i atmosferu koja je tada zavladala. Najbolje ga prikazuju fotografije autora koje su danas sastavni dio bogate građe Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.

Naspram njih, svaka riječ je suvišna. Donosimo tek mali dio njih. Neka ih opiše – tišina.

Izbjeglice u gruškoj luci,studeni 1991., foto Božidar Gjukic

Mali vodonosa, Prijeko, 1991., foto Božidar Gjukić, MDRD F

Hotel PLAKIR, studeni 1991. foto Milo Kovač, MDRD F

Pogled na Grad, 7-12-1991., foto Božidar Gjukić, MDRD F

Dubrovački dnevnik

10

Dubrovački ratni motiv, foto Matko Biljak, MDRD F

Stradun, 6-12-91, Foto Božidar Gjukić, MDRD F

Bombardiranje Hotel Belvedere, foto Miro Kerner MDRD F

Gradska luka u plamenu, 6.12.1991., foto Božidar Gjukić, MDRD F

11

Razapeti Krist na Stradunu 1991.

Iz ratnog ciklusa Dubrovnik, Autor Dimitrije Popović MDRD 3D

Osmrtnice žena voda,Foto Pavo Urban, studeni 1991, MDRD D

GRUŽ u plamenu, studeni 91.

Foto Milo Kovač, MDRD F Dubrovački dnevnik

PRIMORJE I PELJEŠAC

Foto: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

Lisac, ruševine, foto Božidar Gjukić, MDRD F

Ruševine Slanog, foto Miro Kerner, MDRD F

Ruševine Slanog, foto Milo Kovač, MDRD

Ratni motiv iz Malog Stona, foto Milo Kovač MDRD F

Dubrovački dnevnik

ČESVINICA,Pelješac, Na mjestu pada JNA zrakoplova, 1991. foto Matko Biljak MDRD F

Slano, FOTO Marija Braut, MDRD F

12

Brsečine u plamenu, 3-10-1991., foto Božidar Vukičević, MDRD F

RUŠEVINE MALOG STONA, FOTO Antun Masle, MDRD F

Razoreno Slano, foto Milo Kovač MDRD F

Čepikuće, FOTO Božidar Gjukić, MDRD F

Dubrovačko primorje- Grafiti agresora, foto Milo Kovač, MDRD F

13

Dubrovački dnevnik

KONAVLE I ŽUPA DUBROVAČKA

Foto: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

Foto: Tomo Žanetić

Čilipi - Srušena konavoska kuća Tomo Žanetić

Gruda - Tomo Žanetić

Dubrovački dnevnik

Foto: Tomo Žanetić

Gruda - Tomo Žanetić

14

Mlini A. M. Grill, MDRD

Foto: Tomo Žanetić

Trgovište - Tomo Žanetić

Foto: Tomo Žanetić

Foto: Tomo Žanetić

15

Župa A. M. Grill, MDRD

Dubrovački dnevnik

IVONA BUTJER MRATINOVIĆ

FOTO: MUZEJ DOMOVINSKOG RATA

TKO JE TOLIKO IZOPAČEN DA BI NAPAO BISER MEDITERANA?

FAKS KOJI JE MILJENKO BRATOŠ UPUTIO ZAPOVJEDNIKU ZNG-A DUBROVNIK: „PAVLOVIĆU, REKAO SI DA NEĆE!“ PRIPREMAO SKLONIŠTA, VODU, HRANU...

„Miljenko Bratoš je bio sekretar Sekretarijata za poslove obrane i prvi čovjek u Gradu koji je procijenio kako će do rata doći. Nije znao kad, ali je znao da hoće. Već tad osmislio je neke zadaće koje ne bi smjele biti javne ni provokativne, jer u to vrijeme nismo smjeli imati vojsku, nismo još bili priznata država. Sa skupinom dragovoljaca on je pripremao skloništa, vodu, hranu, agregate, zalihe krvi. U tom smo segmentu bili relativno spremni za rat,“ riječi su kojima je Marinović opisao Bratoševu ulogu.

Dubrovački dnevnik

Mnogi su bili uvjereni kako Dubrovnik neće biti napadnut. No, jedan od najzaslužnijih organizatora obrane Grada Miljenko Bratoš nije bio jedan od njih.

Faks kojeg je poslao tog kobnog 1. listopada 1991. godine, u 6:51 sati, najbolje oslikava predratna uvjerenja koja su se tada odnosila i na dobar dio dubrovačkog političkog i vojnog vodstva koji nije baš sasvim vjerovao u crne scenarije. Znakovita poruka koju je poslao Bratoš danas je dio uistinu bogate građe Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik

„P

avloviću! Rekao si da neće.“ Tih je pet riječi jedan od najzaslužnijih organizatora obrane

grada u Domovinskom ratu Miljenko Bratoš uputio Željku Pavloviću, načelniku Štaba teritorijalne obrane i zapovjedniku 116. brigade, neposredno nakon početka općeg napada na JNA. Faks je poslan tog

16

Miljenko Bratoš jedan je od najzaslužnijih organizatora obrane Dubrovnika

zlokobnog 1. listopada 1991. godine, u 6:51 sati, a danas je dio zaista bogate građe Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, u čijem moru vrijednih materijala čini tek jednu, malu kap.

Odaslani faks pokazuje da je do tog vremena ipak postignuto jedinstvo i suradnja unutar vodstva snaga obrane i da su se sustavno prikupljali podaci o početku napada. Naime, Željko Pavlović je dan ranije, na temelju prikupljenih informacija javio Bratošu da neprijatelj još neće poduzeti opći napad. Zato je upućen ovaj faks. A ta sažeta

17

rečenica koju je Bratoš uputio Pavloviću najbolje opisuje stanje koje je vladalo na predratnom dubrovačkom području. Mnogi tada nisu mogli vjerovati kako bi do rata na dubrovačkom području moglo doći. No, jedan od njih nije bio i Bratoš, što je potvrdio i zapovjednik obrane Općine Dubrovnik Nojko Marinović. „Miljenko Bratoš je bio sekretar Sekretarijata za poslove obrane i prvi čovjek u Gradu koji je procijenio kako će do rata doći. Nije znao kad, ali je znao da hoće. Već tad osmislio

je neke zadaće koje ne bi smjele biti javne ni provokativne, jer u to vrijeme nismo smjeli imati vojsku, nismo još bili priznata država. Sa skupinom dragovoljaca on je pripremao skloništa, vodu, hranu, agregate, zalihe krvi. U tom smo segmentu bili relativno spremni za rat,“ riječi su kojima je Marinović opisao Bratoševu ulogu.

Nastavak na slijedećoj stranici >>

Dubrovački dnevnik

MNOGI NISU OČEKIVALI, ALI BRATOŠ JEST Tako je Bratoš još u ožujku 1991. godine organizirao postrojbe za motrenje pograničnih područja, a uz Aljošu Nikolića i Rudija Butkovića bio je i jedan od osnivača Odreda naoružanih brodova. Također, organizirao je i vađenje neeksplodiranih minsko-eksp l o z i v n i h sredstava iz dubrovačkog podmorja kako bi se eksploziv mogao iskoristiti za izradu bombi, tzv. ‘televizija’ u TUP-u. Podsjetimo, Bratoš je poginuo 25. listopada 1991. godine.

Oni koji su svjedočili ratu, pamtit će kako mnogi nekoliko

mjeseci prije početka rata nisu vjerovali kako bi se mogao dogoditi napad na dubrovačko područje. Tko bi pomislio da bi se mogao dogoditi napad na Grad pod zaštitom UNESCO-a i veliki turistički brend, što je Dubrovnik i tada bio? U nefor-

oružane agresije na Dubrovnik.

Tako je predsjednik Izvršnog vijeća SO Dubrovnik Željko Šikić 10. srpnja 1991. predložio da se cijela općinska uprava uputi na kolektivni godišnji odmor.

Istodobno je Željko Pavlović, komandant Općinskog štaba teritorijalne obrane Dubrovnik, negirao čak i mogućnost otvorene oružane agresije na Dubrovnik,“ navode u svojim radovima.

No, napad se, naposljetku, dogodio, tog 1. listopada, a nedugo nakon prvih razaranja Bratoš je uputio Pavloviću faks koji danas čuva Muzej Domovinskog rata. Istina je kako su se još u ljeto 1990. godine događali oružani incidenti i obračuni u Dalmaciji, središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, no oni se nisu izravno osjećali u Dubrovniku.

Ipak, kao jedan od ključnih momenata koji Jakša Raguž navodi u svom radu, jest osnivački skup Srpske demokratske stranke za Dubrovnik koji je održan 10. ožujka 1991. godine. Među ostalima, prisustvovali su mu ratni zločinac i bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić, tadašnji predsjednik SDS-a BiH, kao i ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević, poznat po izjavi: „Ako bude trebalo, napravit ćemo još ljepši i stariji Dubrovnik“. Na tom skupu su govornici u svojim govorima provlačili mogućnost rata. „Ako Hrvati žele zaista stvaranje svoje separatne nacionalne države, tada ni nama Srbima ne preostaje ništa drugo, već da i mi stvaramo svoju nacionalnu državu, ali pri tome je potrebno naglasiti da se države nikada nisu ni rušile, a

Tko bi pomislio da bi se mogao dogoditi napad na Grad pod zaštitom UNESCO-a i veliki turistički brend, što je Dubrovnik i tada bio?

NITKO NIJE VJEROVAO DA ĆE DOĆI DO NAPADA

„Bitno je navesti da političko i vojno vodstvo Dubrovnika nije, takoreći do posljednjeg trenutka, vjerovalo u mogućnost oružane agresije na Dubrovnik.

Tako je predsjednik Izvršnog vijeća SO Dubrovnik Željko Šikić 10. srpnja 1991. predložio da se cijela općinska uprava uputi na kolektivni godišnji odmor.

Istodobno je Željko Pavlović, komandant Općinskog štaba teritorijalne obrane Dubrovnik, negirao čak i mogućnost otvorene oružane agresije na Dubrovnik,“ navode Kriste i Raguž u svojim radovima.

Dubrovački dnevnik

malnim razgovorima nam govore kako su mnogi prije samog početka napada bježali u Dubrovnik, a potom i među same zidine, jer su bili uvjereni kako nitko neće napasti Dubrovnik.

O tome u svom radu naslovljenom ‘Osnivački skup SDS-a za Dubrovnik – otvorena najava agresije na dubrovačko područje’ piše i Jakša Raguž s Hrvatskog instituta za povijest, pozivajući se na knjigu ‘Iznevjereni grad – Dubrovnik ‘91’ autora Petra Kriste. U svojim radovima tako spominju i Željka Pavlovića koji, sudeći po Bratoševom faksu, ali i navodima u njihovim radovima, nije vjerovao da će se dogoditi napad na dubrovačko područje.

POLITIČKO I VOJNO VODSTVO NIJE BAŠ VJEROVALO U MOGUĆNOST NAPADA PRAKTIČKI DO ZADNJEG MOMENTA „Bitno je navesti da političko i vojno vodstvo Dubrovnika nije, takoreći do posljednjeg trenutka, vjerovalo u mogućnost

18

Poruka koju je Miljenko Bratoš uputio Željku Pavloviću 1. listopada 1991. godine, nedugo nakon prvih razaranja u gradu. Danas je dio bogate građe Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik

niti stvarale bez krvi i bez ljudskih žrtava“, tek je jedna od njih, a koje Raguž objavio u svom radu u sklopu transkripta s osnivačkog skupa. „Svatko tko se drzne protiv te države (Jugoslavije) će da se obruka i morat će da snosi posljedice svoga rušilačkog čina“, istaknuo je Karadžić, dok je Vučurević govorio o oružju, pritom naglasivši kako se on uzda u oružje JNA, a njegov je govor izazvao salve oduševljenja okupljenih. Uz to, na skupu je rečeno kako priznaju ‘avnojevske granice Hrvatske, ali samo uslovno’.

‘SVI SU SE KUPALI, PITALI SU ŠTO ĆE NAM VREĆE’ Stanje koje je u Dubrovniku vla-

19

dalo nedugo prije početka napada u intervjuu za Dubrovački dnevnik opisao je pukovnik Hrvatske vojske i načelnik Saniteta Zapovjedništva obrane Dubrovnika Vicko Mihaljević. „Priča počinje u ljeto 1991. godine s postrojbama ZNG-a. U to sam vrijeme, dakle u lipnju i srpnju, još uvijek radio kao liječnik opće medicine u ambulanti u TUP-u. Zajedno s prijateljima koji su tamo radili sam već počeli razmišljati kako bi se moglo dogoditi nešto jako loše i u to vrijeme smo se već počeli pripremati. Još nije bilo sigurnih naznaka kako će se to zaista i dogoditi, ni blizu, ali smo čuli određene priče. Oni su se počeli ustrojavati kao dragovoljci,

opremati, raditi evidenciju, a ja sam u ordinaciji TUP-a izvanka radio nosače za vreće. Svi su se čudili, pitali se što će mi vreće.

Bilo je ljeto, lijepo vrijeme, svi su se kupali i sunčali. Kazao sam - ako se nešto dogodi, mi ćemo biti spremni. Ambulanta će sigurno uvijek biti potrebna,“ kazao je tada Mihaljević.

Tako da pok. Željko Pavlović zapravo nije bio izoliran u svom uvjerenju kako do rata neće doći, nego se činilo da je to bio nekakav generalni stav većine stanovništva ondašnje Općine Dubrovnik. Ipak, dogodilo se ono najgore, tog jutra u kojem je Bratoš Pavloviću uputio pet riječi kojima je zapravo puno rekao.

Dubrovački dnevnik

SJEĆANJE RATNOG GRADONAČELNIKA

VODIO GRAD U JEDNOM OD NAJTEŽIH RAZDOBLJA IKAD

PETAR POLJANIĆ: NAPAD NA DUBROVNIK BIO IM JE KONTRAPRODUKTIVAN, SVIJET VIŠE NIJE MOGAO STAJATI PO STRANI

‘Vidio sam Pava Urbana nekoliko sekundi prije nego što je poginuo’

Dubrovački dnevnik

20

MARO MARUŠIĆ

Foto: VEDRAN SALVIA

Ratni gradonačelnik Petar Poljanić prisjeća se najtežih dana obrane Dubrovnika u jesen 1991. godine

P

etar Poljanić zauvijek je upisan u povijest Dubrovnika. Vodio je Grad u jednom od najtežih razdoblja ikad. Funkciju gradonačelnika, točnije predsjednika skupštine, obavljao je od 1990. do 1993. godine, a ujedno je bio i predsjednik ratnog kriznog stožera. U to vrijeme upravljao je čitavim područjem od Prevlake, pa sve do pola Pelješca. Poljanić ističe da iako je bio predsjednik ratnog kriznog stožera, praktički ništa nije znao o ratnom upravljanju.

-Moja struka je skroz druga, nisam bio educiran u tom smjeru.

Tek kada nam je došao Nojko Marinović ja i moji suradnici shvatili smo da o organizaciji obrane grada i drugim ratnim zbivanjima nemamo pojma – iskreno će Poljanić koji je funkciju u ratnom stožeru imao automatski kao prvi čovjek Dubrovnika.

Iako su mnogi Dubrovčani u ljeto 1991. gotovo bili sigurni da neće doći do napada na Grad, jer je zaštićen pod UNESCO-m, Poljanić nam kaže da su on i njegovi suradnici znali da će do toga doći.

KONTRAPRODUKTIVNI PAD NA DUBROVNIK

NA-

-Bilo je jasno kao dan puno prije jeseni 1991. da će oni ići na

21

stvaranje Velike Srbije, odnosno proširivati teritorij na zapad.

Pad berlinskog zida i tadašnja previranja u istočnom komunističkom bloku bili su im odličan trenutak za ostvarenje tog nauma. Možda u početku nisu imali plan napasti Dubrovnik, ali našao im se na putu prema zapadu. Da su imali barem malo soli u glavi ne bi ga napali, jer im je to na kraju ispalo kontraproduktivno zbog reakcije svijeta – prisjeća se Poljanić i dodaje da je smatrao da ako i napadnu Dubrovnik da neće granatirati staru gradsku jezgru.

-Plan im je bio da ga zaokruže sa svih strana, pa će se Dubrovnik predati, ali kada su vidjeli da to tako neće ići, krenuli su s gađanjem. Sjećam se prvih granata koje su pale unutar zidina. Bio sam u tvrđavi svetog Ivana gdje je premješten ured i s gnušanjem sam shvatio da njihove mine neće zaobići ni Stradun, ni crkve, ni ništa – govori ratni gradonačelnik.

U rujnu 1991., netom prije napada na Grad i okolno područje, Poljanić je otišao na dva mirovna pregovora (jedan u Trebinje, drugi u Crnu Goru) za koje kaže da je već tada znao da od njih neće biti ništa. Objašnjava zbog čega je išao.

-U Trebinje na sastanak s Božidarom Vučurevićem išao sam samo zbog Nojka Marinovića, točnije da mu olakšam prebjeg na našu stranu. Nisam imao nikakvih nada da će sastanak ikako promijeniti tijek ratnih zbivanja, samo da pozornost njih bude na sastanku i da olakšam isti taj dan prelazak granice Nojku, što se naposljetku i dogodilo. Ništa pametno

na sastanku s Vučurevićem nije rečeno, oni su već sve odlučili. Čitavim putem od Ivanice do Trebinja svuda su bili četnici, osjećala se u zraku napeta ratna atmosfera – ističe Poljanić.

VUČUREVIĆ – NEZAMISLIVI PRIMITIVAC

Pitamo ga kakav je dojam na njega ostavio Vučurević.

-On je prirodno glup čovjek, ali ujedno i nezamislivi primitivac.

Osim sastanka u Trebinju gradonačelnik Dubrovnika išao je i u Crnu Goru susresti se s kontraadmiralom JNA Krstom Đurovićem koji je ujedno bio zapovjednik južnog pomorskog sektora Boka. Za razliku od Vučurevića, Đurović je bio sušta suprotnost.

-Krsto je bio čestit čovjek koji je oženio Hrvaticu, a izgubio je glavu isključivo zbog toga

STUDENI JE BIO NAJTEŽI „Oni su željeli u Grad ući to je nesporno, ali već sam rekao kako. Da se Dubrovnik opkoli i preda. Vjerojatno su ga mogli osvojiti silom, ali imali bi ogromne gubitke.

Nikad me optimizam nije napustio, jer mi je Nojko Marinović objasnio da im s četiri mitraljeza na četiri strateške točke možemo napraviti strašne gubitke i da im se na taj način ne isplati napad. Studeni je bio najteži, gori i od 6. prosinca, sve je kasnije bilo lakše“

Dubrovački dnevnik

„Kontraadmiral JNA Krsto Đurović bio je čestit čovjek koji je oženio Hrvaticu, a izgubio je glavu isključivo zbog toga što se protivio napadu na Dubrovnik. Taj dan kada je u helikopteru u Konavlima izgubio život oprostio se sa suprugom. Bio je tužan. Ona mi je kasnije o tome pričala, on je znao da mu je život ugrožen zbog stajališta o nenapadanju i da će ga vjerojatno ubiti.

Kada smo bili na sastanku rekao mi je da dok god on zapovijeda pomorskim sektorom Boka da nijedna granata neće pasti na Dubrovnik“

što se protivio napadu na Dubrovnik. Taj dan kada je u helikopteru u Konavlima izgubio život oprostio se sa suprugom.

Bio je tužan. Ona mi je kasnije o tome pričala, on je znao da mu je život ugrožen zbog stajališta o nenapadanju i da će ga vjerojatno ubiti. Kada smo bili na sastanku rekao mi je da dok god on zapovijeda pomorskim sektorom Boka da nijedna granata neće pasti na Dubrovnik. Skupa s nama na sastanku bio je jedan lik koji je snimao naš razgovor, a on je to rekao ispred njega.

Odmah nakon sastanka zatvorili su ga tri dana, a nedugo nakon toga su ga ubili. Bez obzira na moj sastanak s njim i što je on bio dobar čovjek, znao sam da neće spriječiti napad, jer je bio

Dubrovački dnevnik

u manjini i da će ga se riješiti na ovaj ili onaj način – objašnjava ratni gradonačelnik.

Bili su to teški trenuci za Poljanića. Bolje od prosječnog Dubrovčanina je znao da se priprema napad na Grad, a što je još gore, znao je da je obrana malobrojna i da nema oružja, a s druge strane JNA je bila vojna sila. Pitamo ga je li od službenog Zagreba i Franja Tuđmana tražio pojačanje u ljudstvu i oružju i zašto ga nije dobio?

-Naravno da smo tražili pojačanje, ne samo u rujnu 1991., nego i u listopadu, studenom, prosincu, ali nikako nije dolazilo sve do zime. Pitate me koji je razlog? Bolje da vam ne kažem, pa ću ovdje kod vašeg pitanja stati, jer je odgovor strašno skup – tajanstveno će Poljanić, a mi ga ne želimo forsirati.

Samo nam je kratko kazao da nije u pitanju žrtvovanje Dubrovnika kako bi svijet reagirao.

Onda je došao famozni 1. listopada, početak napada na Dubrovnik. Bio je sunčan dan, on se spremao na posao, a na Žarkovicu su počele padati granate.

-Osjećao sam se užasno, znao sam da je napokon počelo, a kako će završiti to sami Bog zna.

Svega se i dan danas kristalno sjećam. Čovjek u tim trenucima nikada ne razmišlja da bi mogao izgubiti život, samo ide dalje iz dana u dan. Pokušavaš učiniti ono što misliš da treba i samo koračaš naprijed – prisjeća se.

Mn Najgori dani sredinom studenog Dubrovnik je u obrambenom smislu bio najtanji sredinom studenog 1991. godine. Tada je najlakše mogao pasti. Pitamo Poljanića je li ikad o tome razmišljao ili ga optimizam nije napuštao ni u najtežim trenucima? A naravno tu je i ona tvrdnja da oni nisu htjeli ući, jer bi svijet poludio.

-Oni su željeli ući to je nesporno, ali već sam rekao kako. Da se Dubrovnik opkoli i preda.

Vjerojatno su ga mogli osvojiti silom, ali imali bi ogromne gubitke. Nikad me optimizam nije napustio, jer mi je Nojko Marinović objasnio da im s četiri mitraljeza na četiri strateške točke možemo napraviti strašne

‘U početku sam mislio da neće granatirati staru gradsku jezgru’

22

gubitke i da im se na taj način ne isplati napad. Studeni je bio najteži, gori i od 6. prosinca, sve je kasnije bilo lakše. Dubrovnik se nadalje branio mudro i svaka čast svima koji su sudjelovali u obrani Grada – naglašava.

Primirje između zaraćenih strana dogovorilo se 5. prosinca, a odmah dan iza uslijedio je najgori napad na Grad u njegovoj povijesti.

-Eto, to su oni, to vam sve objašnjava s kime smo imali posla. To je najgori dan po broju granata, ali tada smo se već mogli bolje obraniti. Taj dan je bio čisti užas, mnogi od nas su samo slučajnošću ostali živi uključujući mene. Ujutro sam bio u gradu i išao na posao, a kiša granata me dočekala kod svetog Vlaha. Tu sam zastao, ali promislio sam da moram doći do zgrade općine, jer sam na tom mjestu nezaštićen. Odlučio sam pretrčati tu kratku udaljenost i dok sam trčao vidio sam Pava Urbana ispod Sponze.

Mahnuli smo si, ja sam bio posljednji koji ga je vidio živog. Čim sam ušao u zgradu, pala je granata pokraj Orlanda koja ga je smrtno ranila. Mene su sekunde dijelile od pogibije. Ostatak tog dana obavještavao sam Zagreb o napadu, cijeli dan je bio kaotičan, sve do popodneva kada je Nojko naredio našima da se zavuku u tvrđavu na Srđu, jer će on po njoj tući s obzirom na to da su neprijateljske snage došle skroz blizu. Taj je manevar spasio Srđ – sjeća se jasno ratni gradonačelnik.

SVJEŽI KRUH SVAKI DAN

Osim samih granata i ratnih zbivanja, jako izazovno je bilo uspostaviti bilo kakvu normalizaciju života s obzirom na to da nije bilo ni struje, ni vode, a ni dovoljno hrane i drugih potrepština.

-Hrvoje Macan je u tom pogledu

23

‘Božidar Vučurević prirodno je glup čovjek i nezamislivi primitivac’

odigrao strahovito važnu ulogu. Čak je i stari Onofrijev vodovod stavio u funkciju tako da četnici nisu znali da dio grada ima vode. Svježeg kruha je bilo svaki dan, pekara Orlando je neprekidno radila, voda se razvozila cisternama po gustijernama. Od sredine prosinca stvari idu nabolje. Već tada sam imao informaciju da će Europa priznati Hrvatsku negdje sredinom siječnja. Dubrovnik je u priznanju Hrvatske odigrao veliku ulogu. Nakon 6. prosinca svijet više nije mogao stajati po strani i mirno gledati, tako da je četnicima napad na Dubrovnik zaista bio kontraproduktivan. Mi smo tijekom jeseni neprekidno slali

fotografije i snimke stradanja Dubrovnika na bilo koji politički sastanak na svijetu. Bilo je to izazovno doba za pokazati svijetu što se događa, jer nije bilo mobitela i interneta – ističe Poljanić.

Od prosinca situacija ide nabolje, čak za Božić dolazi struja, koja će još dugi niz mjeseci i godina biti pod redukcijom.

No ni ljeto 1992. godine nije bilo lako kada je Hrvatska vojska oslobađala Primorje i ostalu okolicu. I onda je Dubrovnik granatiran. Posljednja granata na ovo područje past će u kolovozu 1995. godine. Nažalost i tada je bilo žrtava na kupanju u Zatonu.

Dubrovački dnevnik

PRVI VIŠESTRANAČKI IZBORI

SVJETONAZOR MIRA ZA VRIJEME RATA Petra Srebrović

O političkim prilikama na dubrovačkom području u predratnom razdoblju razgovarali smo s dugogodišnjim dubrovačkim profesorom i jednim od osnivača HDZ-a, Ivom Jelićem.

O

političkoj atmosferi u predratnom razdoblju i na početku rata na dubrovačkom području razgovarali smo s dugogodišnjim profesorom i jednim od osnivača dubrovačkog HDZ-a, Ivom Jelićem. On je nadaleko bio i ostao poznat kao čovjek čija je ruka pružena, u ratu i miru, a kako kaže, uvijek je bio spreman na dijalog. Rekao nam je Jelić kako ovakva „titula“ nije uvijek dolazila bez problema.

Izbori su bili raspisani za tri vijeća – Društveno-političko vijeće, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada – koja su činila tadašnji Sabor SR Hrvatske. Ispričao nam je kako je prvi prijedlog jednoga savjetnika bio da na izborima HDZ ima jednoga kandidata za jedno mjesto, a da drugi savjetuju tko će drugi biti. „Kada sam ja to čuo, rekao sam, HDZ će imati kandidata za svako mjesto! Onda se to javlja u Zagreb uz opasku -Jelić je divlji i uz riječi - ‘bit ćemo hametice potučeni na izborima’. Prođu izbori, a mi dobijemo sve“, uveo je Jelić u razgovor.

IVO JELIĆ

Dubrovački dnevnik

„Ja sam rekao, mi se borimo za Hrvatsku, ne protiv Srba, niti protiv ikoga drugoga. Ako nas netko napada onda smo protiv njega, ali moja je ruka ispružena.”

24

NAGOVJEŠTAJI PRVIH PROMJENA Na izborima je uvjerljivo pobijedio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom. Jelić se prisjetio i samog osnivanja dubrovačkog HDZ-a. „Kada smo se spremili da ćemo osnovati dubrovački ogranak HDZ-a, pozive za dolazak na naš skup poslao sam Komitetu SKH i Socijalističkom savezu.

Odazvali su se u toliko da su obavijestili UDBU. Mi smo trebali osnovati HDZ u bivšem klubu pomoraca, u prostor u kojem je danas restorana Poklisar, ali su nam to otkazali. Prolazili smo pored prostora današnje Karake, rekao sam da idemo unutra sjesti, kao da pijemo piće, a što ćemo mi činiti, to je naša stvar. I tako smo na tom mjestu osnovali ogranak HDZ-a“, priča Jelić. „Na naš poziv došao je novinar Vjesnika i novinarka Radio Dubrovnika. Blizu tadašnjeg kluba pomoraca vidio sam agente jer se mislilo da će divlji HDZ-ovci napasti, ako im bude spriječen ulaz, da razbiju vrata. A u to vrijeme se na vrata prikucavalo – ulaz dozvoljen samo članovima. Rekli su mi tada oni koji su sa mnom osnivali ogranak kako sam kukavica, a ja sam rekao da je to dribling. Tko će koga preveslati? Nećemo dozvoliti da Dubrovnik čuje da su neki divljaci razbijali vrata i policija ih zatvorila“, pojasnio je.

KAKO JE DUBROVAČKO PODRUČJE DISALO To je bilo vrijeme nada, to mnoštvo ljudi u političarima je vidjelo ostvarenje samostalne i neovisne Hrvatske. Ne čudi zato kako Jelić s oduševljenjem priča o izbornim skupovima na Stradunu, gdje je kaže bilo toliko ljudi da je to zapravo teško uopće dočarati. Što se tiče ozračja u Dubrovniku za vrijeme promjene vlasti i nakon prvih parlamentarnih izbora, naš sugovornik Jelić ističe kako je moguće suditi po mnoštvu ljudi na Stradunu za vrijeme političkih skupova, ali i po rezultatima izbora. Podsjeća kako je u Dubrovniku, uz još jedan slavonski grad, HDZ imao najveći postotak osvojenih glasova. Gdje god su dolazili kaže, čekao ih je pljesak, ali istaknuo je kako ne možemo govoriti o intimnim osjećanjima pojedinaca jer to, kaže, ne može znati, već samo možemo proma-

25

trati rezultate koje su postigli i podršku koju su imali, iz toga iščitavati kako je Grad disao.

ISPRUŽENA RUKA Jelić nam je govorio i o položaju manjina, a oni koji ga dobro poznaju znaju kazati kako je često znao smiriti tenzije. „Ne smije se dozvoliti da se u ikome razvija strah, onome tko se boji za svoju budućnost, niti da će izgubiti posao, ni da će biti progonjen“, dodaje Jelić kako mu je to uvijek bilo važno reći, ali kaže, nažalost nisu to uvijek svi shvaćali. „A da je bilo ljudi koji su se bojali, jasno da jest, i tko god nije shvaćao da njihov strah na jedan razuman način treba umiriti, taj je činio zlo“, dodaje.

Ispričao je kako se u jednom poduzeću dijelilo ljudima da potpišu – poštujem himnu, volim zastavu i slično, a on je time mahao u Saboru i pitao se tko to radi. „Mogu li ja imati neku primjedbu na himnu?“ pitao se Jelić. On je, složio se, često slovio za onoga tko pravi probleme, ne sluša bespogovorno naredbe, a želi mir. „Ja sam rekao, mi se borimo za Hrvatsku, ne protiv Srba, niti protiv ikoga drugoga. Ako nas netko napada onda smo protiv njega, ali moja je ruka ispružena. Tko je hoće, ona je tu. Postoje trenuci kada treba odlučnost, reći - ovo da, a ovo ne. Ali izazivati iz čista mira, to ne. Ima vrijeme kada se braniti mora, jer su divljaci navalili, ali ne iz čista mira.

Postoje oni koji ne mogu proći pored čovjeka da ga ne dotaknu, nego ga moraju gurnuti laktom. Govorili su neki ‘ovo je rat između dva naroda, ne valja sebi lagati’, a ja sam im odgovarao - a što da radim, da uzmem pištolj i pitam tko si?“, priča nam.

O MANJINAMA „Nikada ne bih prijateljstvo s muslimanom protiv Srba, niti prijateljstvo sa Srbima protiv muslimana. Moje je uvijek bilo, među Srbima traži razumne ljude i s njima se sporazumijevaj, a ne čim si naišao na jednog divljaka - sad hajdemo i mi nastaviti isto“, istaknuo je Jelić. „Prije rata je bilo u Dubrovniku – ni s kim s druge strane ne razgovaraj, ali su čuli iz Beograda, Omladinska televizija na programu TV Beograd, da ima neki ludi Jelić koji sa svakim razgovara i oni su htjeli doći u Dubrovnik snimiti emi-

siju, molili su me da im pomognem uspostaviti kontakt. I to je sve obavljeno. I onda se svi čude, kažu kada idemo u Miloševića bilo bi ih 10 koji bi nas pregledavali, a ovdje ništa, a ja sam im rekao – ovdje dolazite sa mnom“, možda je najbolje objašnjenje i ilustracija za kakvoga su ga čovjeka poznavali s obje strane.

Ispričao je Jelić kako su mu pravoslavni ljudi rekli da bi se rado sastali s biskupom Puljićem. Kako je, kaže, on s biskupom mogao slobodno razgovarati, pitao ga je biskup što bi to pravoslavni htjeli od njega. „Ja kažem oni su mi rekli da bi se htjeli sastati s vama. I ja sam to organizirao i to se dogodilo“, kaže Jelić. „Netom prije rata obnovljena je pravoslavna crkva na Boninovu i trebao je doći episkop da je, kako oni kažu osveti, odnosno blagoslovi. Kada je dolazio episkop u Dubrovniku je bilo opsadno stanje, boje se ljudi da bi mogli mnogi dolazeći prikriveno donijeti oružje i ostaviti u Dubrovniku ili čak izazvati kaos.

Trebalo je to na inteligentniji način napraviti, ali je u gradu bila totalna blokada, a ja idem na liturgiju u Crkvu. Bio je sa mnom i Pero Poljanić, tadašnji gradonačelnik Dubrovnika. Poslije mi Šime Đodan (op.a. hrvatski političar i disident u komunističkoj Jugoslaviji) govori ‘Ti ljubiš ruke ovom pravoslavnom’. To je bio jedan žestoki sukob, govorio je i da me ubiju u Saboru na raspravi javno“, priča. „Zato što sam rekao da ću se zauzimati da nitko ne bude kazneno gonjen za iskazano mišljenje, to je veleizdaja ili kazneno djelo. A ja im tada kažem, vi mene napadate za nešto što je osnova zapadne demokracije. Ako ja uzmem pušku, to je nešto drugo, ali izražavanje mišljenja – čovjek neka misli što hoće“ govori Jelić.

Ispričao je i kako su mu se ljudi iz kninskog kraja, Srbi, u jednom trenutku javili da bi osudili Balvan revoluciju i ono što se događalo u Kninu. To nije obavljeno jer im nije dopušteno, istaknuo je. „Moga je oca netko ubio u ratu, a moja dužnost sada je da ničiji otac ne bude ni za uho povučen, a ne – e sad se ja idem osvetiti. Nema osvete. Što ćemo, ubijati se do vijeke vjekova, u krug, bez prestanka? Ako smo kršćani, tu ima jedno od blaženstava. Blaženi mirotvorci jer će se zvati sinovima božjim“, zaključio je Ivo Jelić.

Dubrovački dnevnik

Lucija Komaić

Željko Tutnjević, privatni arhiv

Trocijevni PZO top 22 mm montiran na kamion TAM 150.

DUBROVAČKI BRANITELJI

MILAN JEJINA: DUBROVAČKI MOMCI DALI SU NAJVEĆI DOPRINOS, ORGANIZIRALI SMO SE SPONTANO Kratka priča o ratnom putu uspješnog sportaša, košarkaša Milana Jejine koji je loptu tih godina zamijenio s oružjem. Zanimljiva je i anegdota o njegovom topu, ‘’Letećem Charlieju’’, kako su ga zvali oni koje je ‘’provocirao’’.

D

ubrovački branitelj Milan Jejina samo je jedan od onih koji su od prvog dana krenuli srcem braniti napadnuti Grad. Zasluga svakoga od njih je nemjerljiva i svaki novi ratni dan bio je priča koja zaslužuje biti ispričana, zapisana i zapamćena. Ovo je samo jedna od tih priča, ona o ratnom putu uspješnog

Dubrovački dnevnik

sportaša, košarkaša Milana Jejine koji je loptu tih godina zamijenio s oružjem.

Iako ne voli previše pričati o tim danima, pristao je za specijal Dubrovačkog dnevnika povodom 30. obljetnice početka Domovinskog rata podsjetiti na te prve dane obrane. Slaže se, trebaju današnja djeca znati što se tih dana događalo, a on je na ratištu proveo razdobl-

je od 1. listopada do 1996. godine. ‘’Gdje god je bilo najteže, tu su me uvijek zvali. Šest godina proveo sam na prvoj crti, bilo je situacija za napisati knjigu’’, priča Jejina, a jedna od tih priča je svakako ona o njegovu topu ‘’trocijevcu’’ – ‘’Letećem Charlieju’’ o kojemu je pričao čak i Slobodan Milošević na suđenju za ratne zločine u Haagu.

26

PRIČVRSTILI TOP NA KAMION ‘’Išli smo pomagati na Brgat, ujutro bismo se prišuljali i djelovali. Išli smo i kroz vatru s kamionom. Bio je tu i jednocijevac pokojnog Marija Pezzija, djelovao sam s jednim, i s drugim, stalno u akciji.

Trocijevac je bio ukopan, ali ideja je jednu večer pala u trenu. Zašto mi njega ne bismo odnijeli u TUP-a i pričvrstili ga na dobar kamion, uz dobro postolje i fiksirali ga’’, priča Jejina koji smatra kako je ovaj top imao svoju veliku ulogu. ‘’Čak nas je Milošević spominjao u Haagu. ‘’Leteći Charlie nas je provocirao’’.

Tako je govorio’’, priča Jejina čiji je trocijevac pričvršćen na kamion doista letio po Gradu gdje god je bila potreba za djelovanjem. I zbunjivao neprijatelje svojim brzim promjenama lokacije.

Ključnu ulogu Leteći Charlie i dubrovački branitelji odradili su 6. prosinca tijekom jednog od najtežih napada na Grad. ‘’POBIJ NAS I NJIH’’ ‘’Pripreme za 6. prosinca počele su dva dana ranije. Ubijali su Sustjepan i naši su tražili pomoć. Zapovjedništvo ne odobrava, ali ja im govorim kako im ja mogu pomoći. Oni govore - ajde ih upozori. S tri doboša i 180 komada izašli smo na čistinu mali Ado Brković i ja. Strah je.

Otvoren si, viđen, ali ja tada staloženo čekam da opet izađu. Nikad više tu nisu opucali’, prisjeća se Jejina, a posebno akcije tog 6. prosinca. ‘’Tog sam dana ispucao 2500 komada od 20 mm, rasprskavajućih, a svaki pokriva 10 kvadrata. Oni su na Strinčjeri, oko Srđa, padamo... Naši iz tvrđave poručuju ‘’pobij nas i njih!’’ Popeli su se gore i kad bismo što vidjeli, pucali smo.

Grmi, pada oko tebe, ali ne razmišljaš.

Samo si skoncentriran i gledaš na optiku. To je protuavionski top. To je čudo’’, priča Jejina.

U kontekstu ove akcije i obrane zanimljiv je i odgovor na pitanje koliko su uopće u tom trenutku branitelji imali oružja za braniti Grad. ‘’Da je bio novi napad 7. prosinca, ja više ne bih imao ni jednog metka. Oni su mislili da toga ima više i onda im nije bilo lako više prići. Kad su imali posljedice kakve su imali, to je teško. Leteći Charlie je provocirao’’, našalio se Jejina dodavši kako je kasnije nešto oružja na-

27

bavio iz Ploča. ‘’Njih je puno zaustavio Vukovar. Tamo su zapeli tri mjeseca i to im je remetilo planove. I onda ovdje, kad prvi udar dobiješ i fasuješ, nije više lako krenuti’’.

DOPRINOS DUBROVAČKIH BRANITELJA I on kaže kako do zadnjeg trenutka nitko nije očekivao da će napasti Dubrovnik.

Kad se to dogodilo, branitelji su se organizirali spontano. ‘’Moj je stav da su Grad Dubrovnik obranili Dubrovčani, naši momci. Svaka čast svakome tko je došao, hvala, ali mladići iz Grada su dali najveći doprinos’’, tvrdi Jejina. Ne može zaboraviti ni civile koji su mu pomagali, posebno naglašava obitelj Orlandini s Pošte Lapad. Pomagala su i djeca, nije im bilo lako zabraniti.

Starije muške je organizirao da s vrha zgrada stražare i javljaju mu kad što ugledaju. ‘’Organizirali smo se spontano, nabavljali smo municiju, grupa jedna, druga, ovi na Nuncijati, ovi na Belvederu, mi na Bosanci...’ prisjeća se Jejina, kao i samog 1. listopada. ‘’Bili smo na Bosanci, naletio je avion i pucao mitraljezom po nama. S leđa je po nama pucao jedan koji je pobjegao preko magistrale u Grad. Eto, takvi su bili ti prvi dani. Nikad nismo saznali tko je to bio, samo znam da je pobjegao s tamno plavim golfom jedinicom’’, priča Jejina.

Na pitanje o tome koliko ovakve ratne scene s prve linije ostave posljedica uvijek se vraća na svoje selo, na Točionik i Dubrovačko primorje gdje provodi vrijeme i pronalazi smiraj.

SELO LIJEČI RATNA RANE ‘’Spasilo me selo. Noć je teška’’, govori Jejina bez puno detalja, iako s time otkriva sve. ‘’Vrati se kroz noć strah’’ – kaže, iako su na strah tih dana morali oguglati. Trebalo je i krenuti dalje nakon najtežih trenutaka poput onog kad mu je poginuo suborac Željko Putica, a ranjeni prijatelji Gogo, Obradović i Palameta.

Bilo mu je teško i kad su ih rasformirali. ‘’Kad su mi digli trocijevca, kao da su mi digli dio mene’’.

Na selo odlazi često i kaže kako tamo je napravio svoj pravi mali raj. Ima masline i mlinicu, prije je imao i konje.

MILAN JEJINA, natporučnik 163. brigada HV

‘’Meni ne treba ništa, niti sam išta tražio, niti se ikome priklonio. Samo zdravlja mi fali nakon 17 operacija. Imam svoju obitelj, ženu, djecu, unuke. Moja Karmen je ponosna na svog nona na Srđu’’, priča Jejina.

On je nekoliko godina prije rata igrao košarku u Herceg Novom gdje je bio čak i proglašen igračem godine. Nedugo iza toga počeo je rat i sve je bilo drugačije. ‘’Ja sam se samo branio, spašavao svoje i svoje prijatelje. Tko je taj da zapali meni kuću u Gradu, da ubije civila? Tako to gledam. Moje je pravilo - na udarac vrati duplo. I u sportu sam bio takav. Djeci sam tako govorio. Je li te udario? Sad se vrati tamo i zvizni ga laktom duplo.

I tako pet puta tako. Napravi pet faula i ja ću te nagraditi. Rekli bi mi da se ne tučem, da smo mi gospari. Budi ti gospar, ali ja primam batine’’, priča Jejina koji košarku ipak nije napustio ni svih tih godina. ‘’Sišao bih s brda, djecu okupio na trening i vratio se. To me držalo’’, zaključuje Jejina.

Sportski duh drži ga i danas, a kad sjećanja na te dane postanu prejaka pođe u svoj mali raj na selu, na osami, u Dubrovačkom primorju. ‘’Sve nas je manje’’, kaže Jejina, jedan od dubrovačkih branitelja koji su tog vremena kojega se sjećamo dali svoj doprinos u obrani Grad.

Svaki od njih ima svoju priču koja bi trebala biti ispričana kako bi istina i sjećanje na te dane ostali naraštajima koji dolaze.

Dubrovački dnevnik

ULOGA MEDIJA TIJEKOM RATA U DUBROVNIKU

NOVINARI SU UZ HIMNU S MJESTA PANICI, NAROD N IVONA BUTJER MRATINOVIĆ

FOTO: GORAN MRATINOVIĆ

U teškom, mračnom ratnom vremenu zadimljenom barutom i granatama, mediji su bili putokaz svima onima koji su se našli u strahu i beznađu tamo gdje bi trebao biti njihov siguran dom. Kako doći do vode, do kruha, kakva je situacija na bojištu… Sve su to informacije koje su im pružali Dubrovački vjesnik i Radio Dubrovnik te njihova hrabra ekipa koja je tada, često riskirajući svoje živote, ispisivala istinu, a njihov rad svjedoči i danas jednom teškom vremenu i neizbrisivim činjenicama. I sve to pazeći da se ne širi panika, ali ni ne raspiruje mržnja u osjetljivim ratnim okolnostima

K

ažu da je pero oštrije od mača. Nije to apsolutna istina, a ako i jest istina, onda bi to pero trebalo biti jako oštro. Trebalo bi svjedočiti istinu jednog vremena. Trebale bi je ispisivati ruke koje stvaraju živo sjećanje na jednu stvarnost u kojoj su neke druge ruke rušile ono što se godinama i stoljećima gradilo. Trebale bi u konfuznom i beznadežnom ratnom vremenu donositi nadu.

Umiriti. Riječima pružiti utočište.

Sigurnost izbjeglima. Utjehu ožalošćenima. I povrh svega, pomoći onima koji su se našli u neprijateljskom okruženju, tamo gdje bi trebao biti njihov dom.

Upravo takvu ulogu tijekom rata na dubrovačkom području imali su novinari, ali i ostali medijski djelatnici, koji su odlučili ostati i tako služiti Gradu, služiti životima koji u svojoj biti i čine jedan grad. Njihovo je oštro pero tada bilo putokaz u jednom tmurnom i maglovitom vremenu, a danas ti isti napisi, ulomci, fotografije, snimke, tonovi i tekstovi svjedoče istinu tih teških godina. I tu njihovu ulogu možda najbolje opi-

Dubrovački dnevnik

suje natpis koji je bio ispisan na ratnim brojevima Dubrovačkog vjesnika. Glasio je: „Nema mjesta panici!

Narod nitko ne može pobijediti!“ GINULI SU NAŠI PRIJATELJI, ALI U DUBROVAČKOM VJESNIKU NIJE BILO MRŽNJE „U svim vremenima, pa i u onim ratnima, najvažnija je istina. Ona je ta koja pobjeđuje i do koje će se u konačnici doći, na bilo koji način,“ govori glavni urednik ratnog Dubrovačkog vjesnika Božo Vodopija koji je i danas iznimno ponosan na cijelu tadašnju redakciju. Ekipu koja je ostala i odradila iznimno važan posao. „S ponosom mogu reći da, kada listate te ratne brojeve, u materijalima nema mržnje, bez obzira na to što nam se događalo. Ginuli su naši prijatelji, ljudi koje smo poznavali…

Kada dobijete vijest da je poginulo pet mladića koje poznajete, to su strašne stvari. No, nastojali smo donijeti konkretne informacije. I pisati istinu“, govori Vodopija.

Oni koji su u ratu držali primjerke Dubrovačkog vjesnika, dobro su

PRVIH PET BROJEVA

Prvih pet brojeva Dubrovačkog vjesnika tiskalo se na papiru od osmrtnica, a slagao ih je ručno i tiskao Hamzo Kreso koji je igrom slučaja imao sva slova i zaglavlje Dubrovačkog vjesnika iz 50-ih godina. Izdali su takvih pet brojeva, odnosno letka, dakle ručno složenih 30-ak redaka. U posljednjem je stajala snažna poruka - „Nema mjesta panici! Narod nitko ne može pobijediti!“ Važna je to poruka bila za brojne Dubrovčane koji se nisu nadali kako će njihov grad biti napadnut. Mnogi od njih su bježali među zidine jer nisu vjerovali da bi netko zaista granatirao stoljetnu baštinu.

No, naposljetku se obistinilo ono što su mislili kako neće nikada.

28

SLOBODI PORUČILI: „NEMA NITKO NE MOŽE POBIJEDITI“

znali što je on njima značio, kad su ostali okruženi neprijateljskim snagama sa svih strana. Preplašeni zvukovima granata, uzbune i svjedočanstvima o poginulima, u strahu za svoj život, živote najmilijih, život Grada, Dubrovački vjesnik im je pružao najvažnije informacije koje su im koristile kako bi prebrodili te najteže mjesece okupacije, a naposljetku i ratne godine općenito.

Nije tu bilo prostora za komentare i neke složenije rodove, a u ratnim

29

uvjetima rada takvo što je bilo neizvedivo. Objavljivane su one najosnovnije informacije koje su itekako građanstvu bile od koristi – kad se dijeli pomoć, kad mogu preuzeti vodu i ostale servisne informacije. „No, iz svih tih materijala se iščitavalo kako je Dubrovački vjesnik suprotstavlja agresiji, ali ne na način da bi sijao mržnju, a posebno ne među našim sugrađanima drugih nacionalnosti,“ dodaje Vodopija.

NOVINA SE NIJE BAŠ TAKO LAKO BACALA U SMEĆE Na Dubrovačkom vjesniku tada su radili vrsni novinari, a veliki je utjecaj imao i prije rata. O tome dovoljno govori činjenica kako je izlazio u velikoj nakladi, čak i do devet tisuća primjeraka, što je zavidno i za današnje vrijeme. Novina se prvotno ručno tiskala u tiskari ‘Ivo Čumbelić’ u Gradu, a kako je Sarajevo bilo domaćin Zimskih Olimpijskih igara 1984., tako se ono počelo rapidno obnavljati. Sarajevsko ‘Oslobođenje’ dobilo je dvije goleme rotacije, od kojeg jedna nikada nije došla u funkciju, a u ratu je i uništena. Bilo kako bilo, pojavila se tamo ogromna mogućnost tiskanja raznih listova, pa i Dubrovačkog vjesnika.

Mnogi to Dubrovčani pamte – novina se radila petkom, a nikada se nije dogodilo da u subotu ujutro ne bude na kioscima na području cijele nekadašnje Općine Dubrovnik. Donosila je ona najbitnije informacije, od dnevno-političkih, preko sportskih, do kulturnih tema, a slala se i iseljenicima po cijelom svijetu. I nije se brzo bacala u smeće! Ljudi su u njoj objavljivali sjećanja na svoje najmilije pa je dugo ostajala u kućanstvima, kao i onda kad bi se objavilo nešto o osobama koje su živjele u tom kućanstvu. A tada nije svatko mogao dobiti medijski prostor. Trebalo ga je zaslužiti.

U predratnom je vremenu Slobodna Dalmacija doživjela ogromnu ekspanziju kao dnevni list i na dubrovačkom području se prodavala na dnevnoj razini u dvije i po’ tisuće primjeraka. Dubrovački vjesnik tada se počeo tiskati u njihovoj tiskari u Splitu. A onda se 1. listo-

Dubrovački dnevnik

pada 1991. godine dogodio opći napad na Dubrovnik te je Grad ostao odsječen, bez struje, vode, telefona i ostalih komunikacija, pa i cestovnih veza što je snažan udarac zadalo i tadašnjim medijima.

PRVIH DANA RATA IZLAZILI SVAKODNEVNO, DIJELILI GA NA ULICAMA „U Dubrovačkom vjesniku smo tada imali pripremljen broj, ali nismo bili u mogućnosti ići u Split i osobno nositi materijale, primjerice fotografije koje bi se tamo presnimavale i slagale u broj. Tada se nije moglo sve izvršiti u nekoliko klikova mišem kao danas, taj je posao izgledao bitno drugačije. Bila je iznimno teška atmosfera, ljudi su bili prepadnuti, a mi smo znali da moramo nešto napraviti. Da novine moraju izaći,“ prisjeća se Vodopija. I izašle su. Doduše, nisu izgledale onako kako su čitatelji bili naviknuti, ali Dubrovački vjesnik je prvih pet dana izlazio svakodnevno kao svojevrstan, besplatan letak – na jednoj

Dubrovački dnevnik

stranici papira tiskale su se najvažnije informacije.

Bio je to papir od osmrtnica, a slagao ga je ručno i tiskao Hamzo Kreso koji je igrom slučaja imao sva slova i zaglavlje Dubrovačkog vjesnika iz 50-ih godina. Izdali su takvih pet brojeva, odnosno letaka, dakle ručno složenih 30-ak redaka. U posljednjem je stajala snažna poruka - „Nema mjesta panici! Narod nitko ne može pobijediti!“ Važna je to poruka bila za brojne Dubrovčane koji se nisu nadali kako će njihov grad biti napadnut. Mnogi od njih su bježali među zidine jer nisu vjerovali da bi netko zaista granatirao stoljetnu baštinu. No, naposljetku se obistinilo ono što su mislili kako neće nikada.

Novine su se u beznadežnom vremenu u kojem se nad gradom nadvila tragedija i smrt rado čekale i povratne informacije čitatelja su bile pozitivne. „Prve letke koje smo tiskali u prvim danima, jer ih ne možemo nazvati novinom, dijelili smo po ulicama

RATNA REDAKCIJA DUBROVAČKOG VJESNIKA: Božo Vodopija (glavni urednik), Nikola Isufi, Đorđe Obradović, Jadran Kapor, Sonja Seferović, Marinko Vlašić, uz suradnike fotoreportere Željka Šoletića, Pava Urbana, Boža Gjukića i Mira Kernera.

gdje god bismo vidjeli skupinu ljudi, po skloništima i hotelima gdje su bili smješteni prognanici. Govorili smo ljudima da te novine dijele dalje kad ih pročitaju. Nikakvih informacija tada nije bilo i ljudi su htjeli znati što se događa, a posebno naši prognanici. Htjeli su znati što je s

30

njihovim ognjištima te članovima obitelji koji nisu htjeli napustiti ta ognjišta. Bila im je važna svaka informacija,“ govori Vodopija.

RAD I ŽIVOT U PODRUMU U prvim su ratnim brojevima bile sažete najvažnije informacije jer drugačije to nije ni moglo biti, s obzirom na ratne uvjete i prekinute veze, nedostatak struje, papira i nekih od osnovnih sredstava za rad. Objavljivane su i informacije tadašnjeg Kriznog stožera, često nerealne, s preuveličanim brojkama domaćih uspjeha i agresorskih žrtava, vjerojatno u cilju sprječavanja širenja panike. No, dubrovački ratni novinari su se ubrzo organizirali i počeli tražiti provjerene informacije koje su bile realnije od onih koje su tada dobivali od Stožera. Dobivale su se one po skloništima, raznim organizacijama, pa i po bojišnicama.

Uvijek se išlo, kaže Vodopija, dokle se moglo stići.

Nakon što je potrošena kolekcija papira koju je imao Kreso, dobili su mogućnost nakon prvih pet brojeva koji su tiskani svakodnevno, prijeći u podrum Dubrovačke banke. Premda je tjednik, Dubrovački vjesnik je tada izlazio dvaput tjedno, sve do 1992. godine. „U tom skloništu je bilo struje, a tisak je radio Nikša Nikolić, koji je imao svoju tvrtku ‘Kopija’, na A4 formatu na fotokopirnom stroju.

Heftericama smo spajali listove, a sa spajanjem su nam pomagala naša djeca, kao i sva ona koja bi to htjela raditi i koja bi dolazila u taj podrum. Nikolić bi te tekstove kopirao i smanjio, sa svim tipfelerima koje smo napravili, a svatko je kucao svoj tekst. To su bili originali originala. Te mjesece smo preživljavali od onoga što smo proizvodili i prodali,“ kaže Vodopija.

Trajalo je to do 1992. godine, a kad je ponovno otvorena komunikacija, Dubrovački vjesnik je mogao u tiskaru u Split i počeo ponovo izlaziti jednom tjedno. Iako još nije bila otvorena cesta niti je oslobođeno

31

BOŽO VODOPIJA

Glavni urednik ratnog Dubrovačkog vjesnika

NIJE BILO MRŽNJE „S ponosom mogu reći da, kada listate te ratne brojeve, u materijalima nema mržnje, bez obzira na to što nam se događalo. Ginuli su naši prijatelji, ljudi koje smo poznavali…

Kada dobijete vijest da je poginulo pet mladića koje poznajete, to su strašne stvari. No, nastojali smo donijeti konkretne informacije. I pisati istinu“, govori Vodopija

Dubrovačko primorje, bila je uspostavljena brodska veza na relaciji Dubrovnik-Rijeka pa je njime Vjesnik dolazio do tiskare.

Vrijedi spomenuti i kako je redakcija Dubrovačkog vjesnika, koja se

nalazila u potkrovlju zgrade u kojoj danas djeluje Američki koledž, uništena od strane neprijatelja koji je očito bio dobro informiran. Na sreću, u toj zgradi tada nije bio niti jedan novinar.

Dubrovački dnevnik

ULOGA MEDIJA TIJEKOM RATA

SMRT PAVA URBANA KAO NAJTEŽI MOMENAT Vodopija nam govori o ratnom Dubrovačkom vjesniku, a na njegovom se licu posebno iščitava – ponos. Ponosan je on na svoju redakciju, ekipu koja je, kaže, djelovala kao sjajan tim. Uz Vodopiju kao glavnog urednika, redakciju su činili Nikola Isufi, Đorđe Obradović, Jadran Kapor, Sonja Seferović, Marinko Vlašić, uz suradnike fotoreportere Željka Šoletića, Pava Urbana, Boža Gjukića i Mira Kernera.

Stalno su bili zajedno, dogovarali se i konzultirali, a tadašnji zamjenik glavnog urednika Đorđe Obradović je objavio i knjigu ‘Stradanje Dubrovnika’ koja svjedoči o ratnom stradanju grada i koja je objavljena u više izdanja i na više jezika. Jedan dio knjige posvećen je Pavu Urbanu kao spomenik njegovu radu u vrijeme rata i njegovim fotografijama koje su ušle u povijest. Urban je poginuo od popratnog udara minobacačke mine ispod Zvonika 6. prosinca, i to je ujedno bio najpotresniji momenat za redakciju, ali i jedan od najpotresnijih za sam Dubrovnik. „S nama je radila ekipa fotoreportera koji su se okupljali u foto kinu Dubrovnik. Oni su nam donosili fotografije jer smo mi ostali bez svog fotoreportera prvog dana rata. Urban nam je to jutro donio svoje fotografije u redakciju… Kad je poginuo, bio je ispod Zvonika, a tamo je bio jer nam je rečeno da je to najsigurniji dio za vrijeme bombardiranja, što je potpuno krivo jer se baš tu udar odbijao i pritisak je bio najveći. U isto vrijeme Milo Kovač je bio na skalinima od Katedrale jer je tvrdio kako je sigurnije na otvorenom. Bio je u pravu. Njemu nije bilo ništa. Smrt Pava

Dubrovački dnevnik

Urbana nas je strašno pogodila i nastojali smo se na neki način svojim radom odužiti tim velikim ljudima, među kojima je bio i on sam,“ govori Vodopija.

A kad se govori o fotografijama Dubrovačkog vjesnika, svakako je kultna ona Jadrana Kapora, koja prikazuje raketiranje Srđa 1. listopada 1991. godine. „Neke datume iz 1991. godine pamtim kao da su bili danas. Nikad ne spominjem godinu, uvijek govorim ‘prvi desetog’. Kolega Kapor i ja smo bili na Pilama kad se dogodio napad i on je snimio raketiranje Srđa,“ sjeća se Vodopija koji je ostao glavnim urednikom Dubrovačkog vjesnika do 1995. godine, a potom je počeo raditi na Radio Dubrovniku gdje se posebno bavio temom koja ga je oduvijek zanimala, a to su manjine. Poznata je njegova radio emisija ‘S Hrvatima iz Boke’, gdje je izvještavao o Hrvatima u Boki kotorskoj kao o autohtonoj zajednici u tom dijelu Crne Gore. Za HTV je snimio na 20-ak dokumentarnih filmova, stotine reportaža i priloga kako bi se ta zajednica približila i hrvatskoj javnosti, kao i njihovo golemo kulturno blago.

HIMNA SLOBODI JE PORUČIVALA - ‘RADIO DUBROVNIK’ I GRAD NISU PALI U ratu se osim tekstom, izvještavalo i glasom. Zvukom. Dubrovčani i danas pamte ‘Himnu slobodi’ koja bi se emitirala prije jutarnjih vijesti na Radio Dubrovniku. I danas ta glazba mnogima od njih puni oči suzama, mnogi se naježe, baš kao i tada. Ponekad zbog tuge, kad bi uslijedile loše vijesti. Ponekad zbog veselja, kad bi uslijedile one pozitivne. A danas, nakon svega, zbog ponosa. Baš kao što je Dubrovački vjesnik u svojim brojevima poručivao ljudima da se ne boje jer ‘narod nitko ne može pobijediti’, tako je i Radio Dubrovnik Himnom slobodi poručivao isto svako jutro u sedam ura. „Bilo nam je bitno uvesti nešto što se ponavlja, a na što su ljudi naviknu-

li. Ako oni čuju Himnu slobodi i dok granate padaju, i dok je zamračenje, i kad je teška situacija, kad čuju taj zvuk, oni znaju da smo još tu. Da nas neprijatelj nije uspio osvojiti.

To je na neki način hrabrilo ljude i pomagalo im je da izdrže,“ prisjeća se tadašnji glavni urednik Radio Dubrovnika Joško Jelavić.

Vijesti su se emitirale više puta dnevno, program je praktički emitiran tijekom 24 sata, a radio kao medij čija je glavna značajka mogućnost objave informacija u realnom vremenu, srastao je s Dubrovčanima. S nestrpljenjem su oni čekali doznati stanje na bojištu, sve dobre, ali i one teške, loše i tužne informacije, kao i one servisne, koje su im pomagale prebroditi ratno razdoblje, vrijeme u okruženju i blokadi. Kako doći do kruha, gdje će moći uzeti vodu, o situaciji na bojištu, kako se obrambene snage suprotstavljaju agresoru, informacije su koje je pružao Radio Dubrovnik, a građanima su bile od iznimne važnosti. Činjenica je da su se tih ratnih godina oni ravnali po Radio Dubrovniku, a svaka njihova informacija se uzimala kao relevantna i nije se dovodila u pitanje.

No, nisu se glasovi s Radio Dubrovnika čuli samo na području tadašnje Općine Dubrovnik, u kućama, skloništima, podrumima… S nestrpljenjem, zgražanjem, pa i nevjericom o tome što Dubrovnik proživljava slušalo se diljem Hrvatske, ali i svijeta. „Reakcije ljudi su na naš rad bile jako pozitivne. Dobivali smo povratne informacije od ljudi koji su izbjegli iz svog Dubrovnika, a koji su uvijek slušali Radio Dubrovnik da bi znali što se tu događa. Naš glas se čuo u cijeloj Hrvatskoj, ali i u svijetu. Sama istina o tome što se događa u Dubrovniku tada je teško dopirala u europske krugove, ali je ipak dopirala,“ govori Jelavić.

NIKAD NISMO LAGALI, ALI SMO BILI OPREZNI S ISTINOM

32

No, nekada istina, kad je izgovorena sirovo, neizbalansirano, naglo i netaktično, zna nanijeti više štete nego koristi. U ratnom vremenu zna proširiti paniku, pregaziti nadu, razbiti vjeru u bolje sutra i budućnost koja u tim teškim momentima, pod dimom baruta i granata, nije izgledala ni blisko, a ni obećavajuće.

Kaže Jelavić, trebalo je imati mjeru. „Mi novinari smo iznalazili način kako izvijestiti o ratnim zbivanjima u Dubrovniku, bilo glasom, bilo tekstom, na način da to bude informativno, ali i umirujuće. Istovremeno je trebalo paziti da to ne bude ni huškački, ali ni previše navijački, mada je jasno da smo mi bili oni koji su napadnuti, da smo tri mjeseca bili bez struje i vode, okruženi neprijateljem. Nije bilo lako živjeti u strahu za vlastiti život, život obitelji, kolega, cijeloga Grada. Ponekad bismo naivno misli-

li da se može o svemu govoriti, no istina se ponekad treba izreći na jedan drugačiji način, ali nikada ne treba lagati. Nikada nismo lagali narodu i to nam je bilo važno, ali nekada nismo mogli izreći ni potpunu istinu koja bi mogla biti ubitačna za ljudsku psihu i sve ono što su proživljavali u podrumima, bez struje, vode,

li iz OIC-a (Općinski informativni centar) na Gorici, no on je bombardiran. Potom preko veze Atlantske plovidbe koju su imali preko svjetionika na otočiću Glavatu. No, i on je bombardiran. Potom im je Hrvatska pošta uspjela osigurati vezu iz hotela Plakir gdje su radili desetak dana, no i to je bombardirano, nakon čega su koristili radio amatere. Od 8. do 13. studenog su, kaže Jelavić, koristili TK Centar na Ilijinoj glavici, no čini se kako je agresorska vojska bila dobro informirana pa je i on pogođen.

Tog 1. listopada, upravo je Jelavić koji je živio u neposrednoj blizini OIC-a na Medarevu tamo došao prvi i javio se, kao i u Općinu. Gledao je kako bombardiraju Srđ. Dugogodišnji novinar Radio Dubrovnika Slobodan Nano Vlašić se u intervjuu za Dubrovački dnevnik prisjetio kako su nedugo nakon toga u OIC

Kultna fotografija Jadrana Kapora prikazuje raketiranje Srđa

33

1. listopada 1991. godine. veze sa svijetom. Stoga smo izvještavali tako da umirimo ljude i kažemo im da Dubrovnik neće pasti,“ govori Jelavić.

Početak rata i raketiranje repetitora na Srđu i za Radio Dubrovnik su značili znatne probleme. Kad su prekinute veze, prva tri dana su se novinari Radio Dubrovnika javlja-

Dubrovački dnevnik

“PODMORNICA”

Zbog ozbiljnosti situacije, ekipa Radio Dubrovnika nije mogla raditi u svom studiju pod normalnim okolnostima nego su radili u podrumu kojeg su zvali ‘podmornicom’. Njihovu je ‘Podmornicu’ uredio pokojni Miro Juretić, tadašnji šef tehnike, koji je studio stvorio u malom prostoru od svega nekoliko kvadrata. Odatle su emitirali svoje vijesti te vijesti Radio Zagreba.

Kako kaže Jelavić, tu se ‘živjelo, jelo i emitiralo’.

pošli on i njegov kolega Marko Životić kako bi se javili. Nisu se dugo tamo zadržavali nego su se evakuirali u tvrđavu sv. Ivana, a tog se dana itekako izvještavalo i s terena, riskirajući svoje živote. Sa sobom su nosili magnetofone te se javljali u nekoliko navrata.

DOM IM JE BIO U ‘PODMORNICI’ Zbog ozbiljnosti situacije, ekipa Radio Dubrovnika nije mogla raditi u svom studiju pod normalnim okolnostima nego su radili u podrumu kojeg su zvali ‘podmornicom’. Njihovu je ‘Podmornicu’ uredio pokojni Miro Juretić, tadašnji šef tehnike, koji je studio stvorio u malom prostoru od svega nekoliko kvadrata. Odatle su emitirali svoje vijesti te vijesti Radio Zagreba.

Kako kaže Jelavić, tu se ‘živjelo, jelo i emitiralo’.

O kultnoj je ‘podmornici’ u intervjuu za Dubrovački dnevnik govorio i Vlašić koji je kazao kako je njen tvorac Juretić čak napravio i mali, ilustrirani spomenar s fotografijama i receptima jer im je on i kuhao, a u njemu je pisalo ‘Podmornica plovi na kursu 105’. Riječ je o 105 megaherca, što je frekvencija radija.

Dubrovački dnevnik

U radu dugogodišnje novinarke Radio Dubrovnika, pokojne Marijane Puhjere pod nazivom ‘Značaj Radio postaje Dubrovnik u Domovinskom ratu - 1991. godina’, u kojem se između ostalog opisuje način rada u ‘Podmornici’, kotlovnici radio postaje Dubrovnik, koja je mjesecima, za najjačih napada na Grad bila i redakcija i mjesto izvedbe programa, stoji kako je od 1. listopada do 22. prosinca 1991. Objavljeno 1560 informativnih emisija. Neprijateljske granate nisu ih mogle prekinuti, pa ni onu čije objavljivanje je trajalo upravo u trenutku u kojem je zgrada Radio Dubrovnika bila izravno pogođena. Računalo za vezu doneseno je sa Srđa prije samog granatiranja stupa i antene odašiljača, prije gađanja valovoda. Eksajteri (pobudni stupnjevi odašiljača) bili su tada razmješteni na različitim mjestima u gradu, kao i odašiljači (srednjevalni odašiljač u početku je bio u jednom Landroveru). FM odašiljač bio je na krovu Radio Dubrovnika i s 50 watta pokrivao je područje grada i Gruža, s Radio kluba na Ilijinoj glavici program se prenosio u taj dio grada, a Gruž je još dodatno bio pokriven s jednog nebodera. FM valovi bili su zaštićeni i pokrivali su određena područja, ali tako da ne smetaju jedan drugome. Veze sa Zagrebom održavale su se uz pomoć radio amatera. Tehnička oprema, FM odašiljač i agregati radili su u ratnom režimu, a sva tekuća održavanja, kvarovi i poboljšanja sustava održavani su i popravljani u hodu.

Momenata iz ‘podmornice’ se jednako sjeća i Jelavić, tko bi ih zaboravio?

Sjeća se dobro kako je s Juretićem jedno popodne bio u tom studiju s mačkom koji se igrao, premda su padale granate. Najednom je, kaže, mačak stao i smirio se, a niti nakon minute je snažna granata udarila u zid koji je dijelio njih i časne sestre.

RADIO DUBROVNIK JE 1991. GODINE OTVORIO DUBROVAČKE LJETNE IGRE I nije to bio jedini takav momenat

koji je mirisao na opasnost. Tadašnja se redakcija dobro sjeća noći s 24./25. listopada 1991. godine, kad je agresor izvršio desant na Župu dubrovačku, ovladavši Žarkovicom i Brgatom, došavši tako nadomak Dubrovnika. „Te večeri se očekivao njihov ulazak u grad i to nam je tako bilo i rečeno.

Naposljetku, naše obrambene snage s istočne strane su bile povučene.

Nas desetak se tada našlo na radiju, dogovarali smo se što ćemo činit’. Shvatili smo da nema smisla uništavati radio, pa smo se dogovorili da ćemo uzeti samo najvrjednije. Pokušali smo jedni druge utješiti,“ kaže Jelavić koji je s kolegama tamo probdio noć i dočekao jutro, no srećom crne se prognoze nisu obistinile. Bio mu je to, kaže Jelavić, najteži dan rata.

RATNA REDAKCIJA RADIO DUBROVNIKA Uz Joška Jelavića kao glavnog urednika, ratnu ekipu Radija Dubrovnik činili su pok. Mišo Juretić, tadašnji šef tehnike, koji je sve vrijeme rata proboravio na Radiju, novinari koji su se javljali glasom: Božo Brzica, Dubravko Cota, Davor Mojaš, Slobodan Vlašić, Davor Buconić i Miljenko Jelača te Jovica Popović u Desku. Tehničari su bili Pero Baule, Marko Životić, Vjeko Zajec, Vedran Fejzagić i Nenad Vasić. Pomoćnik glavnog urednika je bio predratni direktor Radija Nikša Raspopović.

Kolegice novinarke su zamoljene da ne dolaze za vrijeme prva tri mjeseca rata, iako bi tu i tamo obavile pokoji reporterski zadatak Izeta Sabljić, Božica Đurđević, pok. Vinka Ljubimir i Jelena Obradović

34

A osim tih teških, bilo je svakako i onih koje danas s posebnim ponosom na licima prepričavaju. Onih koji govore o posebnoj ulozi ratnih novinara u tadašnjem Dubrovniku.

‘Himna slobodi’ godinama se puštala prije vijesti ratnog Radio Dubrovnika, a poznato je kako se njome tradicionalno zatvaraju i Dubrovačke ljetne igre. Pa upravo je Radio Dubrovnik tog 10. srpnja 1992. godine otvorio Dubrovačke ljetne igre svojom 15-minutnom emisijom. Sjeća se Jelavić kako tada nije bilo struje, Grad je bio u mraku i pod uzbunom, ali ipak se ta slobodarska himna prolamala u svom tom crnilu. Otvorenje je prenosio i 1. program HRT-a, a za taj je čin Radio Dubrovnik nagrađen i nagradom Orlando.

Uz Jelavića kao glavnog urednika, ratnu ekipu Radija Dubrovnik činili su pok. Mišo Juretić, tadašnji šef tehnike, koji je sve vrijeme rata proboravio na Radiju, novinari koji su se javljali glasom: Božo Brzica, Dubravko Cota, Davor Mojaš, Slobodan Vlašić, Davor Buconić i Miljenko Jelača te Jovica Popović u Desku.

Tehničari su bili Pero Baule, Marko Životić, Vjeko Zajec i Nenad Vasić.

Pomoćnik glavnog urednika je bio predratni direktor Radija Nikša Raspopović. Kolegice novinarke su zamoljene da ne dolaze za vrijeme prva tri mjeseca rata, iako bi tu i tamo obavile pokoji reporterski zadatak Izeta Sabljić, Božica Đurđević, pok.

Vinka Ljubimir i Jelena Obradović.

Jelavić kaže kako su svi oni bili na visini zadaće te im odaje počast i o svojim nekadašnjim kolegama govori s posebnim poštovanjem, od novinara do tehničkog osoblja. A odaje je i svim ostalim kolegama novinarima iz Dubrovnika koji su u ratu imali višestruku ulogu. „Mi smo svoj posao dobro, hrabro i ustrajno obavili. Ni u snu nismo mislili da će biti tako strašno, no odradili smo svoju ljudsku, profesionalnu i domoljubnu dužnost,“ kaže Jelavić, naglasivši kako ih je poredao po važnosti. Prva je, dakle, ona ljudska.

35

JOŠKO JELAVIĆ

Tadašnji glavni urednik Radio Dubrovnika

HIMNA SLOBODI Baš kao što je Dubrovački vjesnik u svojim brojevima poručivao ljudima da se ne boje jer ‘narod nitko ne može pobijediti’, tako je i Radio Dubrovnik Himnom slobodi poručivao isto- svako jutro u sedam ura. „Bilo nam je bitno uvesti nešto što se ponavlja, a na što su ljudi naviknuli. Ako oni čuju Himnu slobodi i dok granate padaju, i dok je zamračenje, i kad je teška situacija, kad čuju taj zvuk, oni znaju da smo još tu. Da nas neprijatelj nije uspio osvojiti. To je na neki način hrabrilo ljude i pomagalo im je da izdrže,“ prisjeća se tadašnji glavni urednik Radio Dubrovnika Joško Jelavić.

Dubrovački dnevnik

ŽIVOT U OKUPIRANOM PODRUČJU

3

ŽANETIĆEVI KADROVI IZ STIGLI SU U SVIJET SKRI Za ratne fotografije okupiranih Konavala i Župe dubrovačke zaslužan je Tomislav Žanetić, tada hrabri 47-godišnjak. Skrivao se i riskirao život više puta.

Jednom ga nisu pronašli skrivenog u kutu razrušene crkve, drugi puta ga je spasio bidon benzine, a pred kraj je dobio batine, ni danas ne zna je li to zato što su posumnjali je li on taj koji fotografirao.

N

akon više uzastopnih pokušaja europskih promatrača da kroz razgovore o mirnom rješavanju problema privole JNA da se suzdrži od pokreta kojima su u primirju zauzimali prostor, došao je trenutak za novu upotrebu argumenta sile, a JNA ga je iskoristila za ulazak u Cavtat, piše Oliver Pezo u knjizi o najtežim dubrovačkim ratnim danima pod nazivom Zagonetka Pobjede. Preko agresorskih medija stvarala se slika štetnosti primirja i potrebi daljnjih bor-

Izgorene i oštećene kuće u objektivu Tomislava Žanetića

Dubrovački dnevnik

36

Z OKUPIRANOG CAVTATA IVENI U TEGLI MARMELADE PETRA SREBROVIĆ

Foto: Tomislav Žanetić / Muzej Domovinskog rata Dubrovnik

benih aktivnosti do konačnog sloma hrvatskog otpora. Nasilje, bahatost i nestrpljivost pokušavali se opravdati na sve načine, stalno su izmišljali nove, ničim dokazane tvrdnje koje su trebale pokazati ispravnost poteza koje je JNA vukla ignorirajući sve dogovore, piše Pezo.

Cavtat je okupiran „jer je netko pucao na patrolni brod u prolazu“, a vojni pokreti prema Dubrovniku su se nastavljali zbog „poziva građana da ih JNA oslobodi“.

Takve izlike bile su jasan pokazatelj da Dubrovniku slijedi razdoblje novih patnji i razaranja.

Prvi službeni pregovori između predstavnika JNA i dubrovačkih civilnih i vojnih vlasti trebali su biti održani 12. listopada kod dubrovačkog aerodroma uz posredovanje promatrača EZ-a. No, ovi su pregovori odgođeni. Arogantna izjava admirala JNA Milana Zeca kako „ustaše nisu u stanju da nadziru vlastite jedinice“ bila je nehotična potvrda i njegovo nesvjesno priznanje o tome tko organizira i nadzire sustavnu pljačku i paljevinu Konavala. Pregovori su ipak održani 13. listopada, pokušavalo se

spriječiti ulazak JNA u Cavtat zbog velikog broja civila, a ukazivalo se na brojne humanitarne probleme koji pogađaju civilno stanovništvo cijelog dubrovačkog kraja.

JNA je nastupala ultimativno, osjećala je svoju premoć i tražila način kako da uz što manje vlastitih žrtava i što čisti-

venska narodna armija okupirala je Cavtat i našla se pred vratima opkoljenog Dubrovnika. Granatiranje najbližih sela počelo je još ranije, a agresija se zatim proširila na Grudu i Čilipe. Uslijedile su pljačke i razaranja.

PRVE SLIKE U okupiranom području nastale su i prve ratne slike Konavala i Župe dubrovačke za koje je zaslužan Tomislav Žanetić, tada hrabri 47-godišnjak, suprug i otac dvoje sinova. Žanetićevi prvi susreti s fotografijom događaju se kada mu je stariji sin imao četiri godine. Iz Njemačke je nabavio aparat i počeo snimati veselje - dječje rođendane. Nešto potpuno drugačije od onoga gdje će ga njegov fotoaparat odvesti godinama kasnije.

Iako se nije nadao da će fotoaparatom bilježiti jedne od najgorih slika ljudske

Nisam bio miran, niti ravnodušan, ali kada sam se već odlučio nisam se bojao, nema tu neke priče, odlučio sam ići. Nitko nije znao da idem, ni žena, ni djeca, oni su bili u Dubrovniku“

37

jeg obraza pred međunarodnom zajednicom isposluje predaju dubrovačkog područja No, takav nastup nije prolazio, naročito nakon što su 15. listopada za vrijeme tekućih pregovora u Močićima, unatoč dogovorima i zaključcima, krenuli u vojnu okupaciju Cavtata, a gdje su sami promatrači postali svjedoci na koji način, lažima, obmanama i silom, postupa JNA, otkriva se u knjizi.

Dana 15. listopada 1991. u 11:00 jugosla-

Nastavak na slijedećoj stranici >>

Dubrovački dnevnik

zlobe, ali i boli, njegove slike ipak su danas vrijedna uspomena povijesti, kako se nikad ne bi ponovila u budućnosti. U jednoj je situaciji pomislio da ode snimati, da bi mogao, kako kaže, nešto korisno napraviti. „Nisam bio miran, niti ravnodušan, ali kada sam se već odlučio nisam se bojao, nema tu neke priče, odlučio sam ići. Nitko nije znao da idem, ni žena, ni djeca, oni su bili u Dubrovniku“, govori Žanetić toliko skromno o svome doprinosu. „Prvi snimci su bili poslije priznanja

Dubrovački dnevnik

Hrvatske. Jedan svećenik mi je rekao za vrijeme policijskog sata kako su četnici ušli u crkvu sv. Nikole u Čilipima i da su napravili velike štete. Nisu poštivali relikvije, divlja horda je ušla i polomila vrata. I onda sam, kada mi je on to rekao, pomislio - zašto ne bih ja pokušao doći do Čilipa. Puteljkom od Cavtata do Čilipa otišao sam do crkve. Fotoaparat sam spremio u bursu, kao da idem na plivanje, zamotao ga u šugaman“, objašnjava.

U jednom trenutku čuje auto, vojni džip, i vidi trojicu kako izlaze. „Promislio sam

da će me uhvatiti. Sjetim se sakristije i trčim se tamo sakriti, ali krov je bio srušen od granate. Ovi su došli na vrata, a ja sam skriven u kutu. Nisu me vidjeli“, priča Žanetić o opasnim trenucima u kojima se nalazio pokušavajući snimiti slike okupiranog područja. Kada je ušao u crkvu zgrozio se. „Sv. Josipu su otkinuli glavu, Gospi su iskopali oči“, prisjeća se. ŽIVOT U CAVTATU „Prvo vrijeme se nije smjelo izlaziti, ali kasnije su nam dopuštali da idemo po

38

kruh u pekaru i po vodu. I onda bi tamo u redu dok se čekala voda ljudi pričali o noći prije. Gdje su došli, koga su pretukli, koga su odveli u Morinje“, priča Žanetić i dodaje kako je bilo nešto slobode, ali strah je bio prisutan uvijek, nije bilo sigurnosti.

U Cavtat je dolazio brod Aurora i slali bi Cavtaćani svojima u Dubrovnik nešto voća, povrća. To je bilo dozvoljeno jer bi se napravila kontrola paketa. Tim brodom, na najneobičniji način putovale su Žanetićeve fotografije koje su čekale objavu kako bi svijet vidio razaranja okupiranog područja. „Imao sam prijatelja u Dubrovniku, on bi sačekao pošiljku.

Fotografski film sam malo omotao u plastičnu kesicu, pa ga spremio u marmeladu i to bi pošlo u Dubrovnik. Snalazio sam se kako sam znao“, priča Žanetić. Tako su objavljene u Dubrovačkom vjesniku prve fotografije okupiranog područja, tada naravno, bez potpisa. Fotografije su potpis dobile tek kasnije, kada je dubrovački kraj oslobođen i kada je bilo sigurno za Žanetića reći kako je on čovjek iza objektiva koji je svijetu pokazao razorene, opljačkane i spaljene Konavle i Župu dubrovačku. „TOMO MOJ, GOTOVO JE“ Snalazio se svakako, ali mu je najvažnije bilo napraviti snimke. Nije razmišljao o tome koliko je opasno i što se sve može dogoditi. „Kad sam se odlučio u to ući, ušao sam“, govori. „Išao sam snimati Orlando, tada sam snimio Župu dubrovačku. U povratku me zaustave Crnogorci. Pomislio sam - Tomo moj gotovo je, otpjevao si svoje. A ovi dolaze i pitaju imam li benzine. Dao sam im benzine, sretan da sam prošao lišo. Aparat je tada bio kao da si nosio oružje, moj je bio ispod sica“, priča. „Kada su došli UNPROFOR-ci u hotel Supetar na sastanak, specijalci koji su osiguravali područje noć prije su bili pijani pa su zakasnili. Ja sam snimao UNPROFOR, a onda su došli, i kad sam vidio da se približavaju tad sam pobjegao. Pokušali su mi prepriječiti put.

Preskakao sam po tri skalina, a oni su vikali – stoj! Nisu pucali jer su tu bili

39

Tomislav Žanetić

UNPROFOR-ci, svjedoci“, kaže. Fotoaparat je u bijegu bacio u travu, ako uhvate njega, da nije s aparatom, ali uspio je pobjeći. Nekoliko dana nije izlazio iz kuće, stalno je iščekivao kada će doći.

Međutim, nitko nije došao pa je izašao i vratio se po aparat. Taj film nije preživio, bilo je rose, pa se smočio i nije ga se moglo iskoristiti.

Jedan vikend kada je dozvoljeno da se sastanu obitelji koje su bile razdvojene u Dubrovniku i Cavtatu, došao je Tomislavov mlađi sin. „Crnogorci su srušili helikopter Gazela u kojem je bio zapovjednik Boke, kapetan bojnog broda, Krsto Đurović. On je bio protiv rata. Išao je vidjeti s helikopterom područje Čilipa, Cavtata i Župe i srušen je. Kako sam ja to znao, rekao sam sinu da idemo vidjeti. Nigdje nikoga nije bilo, a helikopter je tamo ležao, napravio sam nekoliko sni-

maka Gazele i zovem sina da idemo. A on otkida pojas za vezivanje zapovjednika. Nožićem, mali, kao nestašno dijete, otkida pojas, dok ga ja požurujem“, dodaje kako je tada pogriješio, ali kaže, nije gledao koliko je nešto opasno u to vrijeme. Taj pojas danas se nalazi u Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik.

OKUPATOR SE POVUKAO Cavtat je dočekao slobodu sredinom listopada 1992. godine. Žanetić nije samo poznat po svojim fotografijama, napravio je on i još nešto zbog čega će se njegovo ime pamtiti. U Plat je otišao gondolom 18. listopada javiti kako je Ju-

Nastavak na slijedećoj stranici >>

Dubrovački dnevnik

goslavenska vojska napustila Cavtat. „Puhalo je jugo i užasno je nevrijeme bilo. Dan prije su otišli iz Cavtata, a meni je bilo čudno kako naši ne dolaze, navečer oko pet sati sjeo sam u gondolu i otišao do Plata po najvećem nevremenu kada ni trajekt nije mogao doći. Prošao sam i kroz minsko polje. Imao sam sreću jer sam završio turističku, a to su preveli u vojsci na tehnička, pa su me stavili da budem pirotehničar“, govori kako mu je te noći to pomoglo jer je otprilike mogao znati gdje bi mogle biti mine. „Onda su me odveli u Dubrovnik. Bobe-

Dubrovački dnevnik

tko me tu večer primio. Održali su brzo sastanak. Dao mi je ruku, a ja sam mu rekao kako nisam mogao vjerovati da ću imati čast upoznati tako velikog čovjeka, i suze su mi potekle, nisam se mogao suzdržati“, priča Žanetić kako je onda u kabinetu prenio Bobetku vijesti o situaciji u Cavtatu.

Ni Žanetić nije bio pošteđen zla agresora. „Došli su noću, u ponoća negdje, i do 1 sat i 20 minuta su me tukli, ubijali su Boga u meni. To je bilo 10-ak dana prije odlaska, prije nego što su napustili Cavtat“, kaže Žanetić koji ni danas ne zna

zašto su to napravili. Je li to bilo iz čista mira ili je netko imao nešto protiv njega, ni danas ne zna, kao ni to je li itko od agresora u nekom trenutku saznao ili posumnjao u ono što on radi. Priča kako su mu kasnije neki priznali kako su pokušavali pronaći tko te slike radi, ali nisu mogli vjerovati da je taj netko došao toliko blizu i snimao, baš kako je Žanetić to radio. Njegov fotoaparat Rollei 35 danas se čuva u Muzeju Bukovac u Cavtatu.

40

Foto: građa MDRD

OSTAVIO JE NEIZBRISIV TRAG

POD VODSTVOM NOJKA MARINOVIĆA DUBROVAČKI BRANITELJI SU IZDRŽALI SVE NEPRIJATELJSKE NAPADE Nakon što je sa svojim saznanjima o snazi i namjerama neprijatelja upoznao općinsko čelništvo, preuzima mjesto zapovjednika Zapovjedništva obrane Općine Dubrovnik. Nakon odlaska generala Janka Bobetka na novu dužnost, preuzima zapovijedanje Južnim bojištem. Ovo je prva ratna obljetnica bez njega…

K

ljučnu ulogu u uspješnoj obrani juga Hrvatske odigrao je general bojnik Nojko Marinović.

Marinović je rođen 26. rujna 1948. godine u mjestu Bruška kod Benkovca.

Završio je Vojnu akademiju u Beogradu i Ratnu školu u Sarajevu. Nakon vojne službe u Šibeniku, Lastovu i Korčuli, 1982. godine postavljen je za zapovjednika vojarne JNA u Trebinju. Na tom je mjestu dočekao i Domovinski rat.

Dana 19. rujna 1991. dragovoljno prelazi u Zbor narodne garde. Njegov dolazak imao je iznimno značenje za razvoj Oružanih snaga i organizaciju obrane na dubrovačkom području. Nakon što je sa svojim saznanjima o snazi i namjerama neprijatelja upoznao općinsko čelništvo, preuzima mjesto zapovjednika Zapovjedništva obrane Općine Dubrovnik. Pod zapovjedništvom, tada potpukovnika Nojka Marinovića, dubrovački branitelji izdržali su sve neprijateljske napade u uvjetima potpune

41

sedmomjesečne blokade Grada, nanijeli agresoru odlučujući vojnički i politički poraz, te sačuvali njegovo najveće bogatstvo - Slobodu.

Tijekom obilaska prve crte obrane 19. ožujka 1992. teško je ranjen. Nakon susreta s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom, koji mu je tom prigodom dodijelio čin general bojnika, na vlastiti zahtjev prekida liječenje i 1. lipnja vraća se u Dubrovnik. Već 12. lipnja 1992. u IZM JB Lozica izradio je prvu Zapovijed za oslobodilačku operaciju “Tigar”, potpisujući je kao Zapovjednik IZM Južnog bojišta. Nakon odlaska generala Janka Bobetka na novu dužnost, preuzima zapovijedanje Južnim bojištem.

Na toj dužnosti ostao je do kraja 1995. godine kada je razriješen djelatne vojne službe i umirovljen.

Za zasluge u OS RH odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata , Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom bana Jelačića , Redom hrvatskog križa, Medaljom “Oluja” i Veleredom kralja

Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom.

Nagradu za životno djelo dodijelili su mu Dubrovačko - neretvanska županija, Grad Dubrovnik i Općina Konavle.

Preminuo je 4. siječnja 2021. u 73. godini života. General bojnik Nojko Marinović sahranjen je na dubrovačkom groblju Boninovo, 6. siječnja 2021. godine.

Dubrovački dnevnik

VRIJEDNA DOKUMENTACIJA IZ MUZEJA FOND ZA SPAS “SVETI VLAHO” JE POMAGAO DUBROVNIKU DA GA PONOVNO OGRIJE SUNCE SLOBODE Osnivačka skupština Fonda održana je 1. listopada 1991. godine,a ubrzo je Fond i službeno upisan u registar udruženja građana AIDA ČAKIĆ

U

Foto: Arhiva Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik i Dubrovački horizonti

časopisu Dubrovački horizonti 1992. godine objavljeni su detalji vezani oko utemeljenja i djelovanja Fonda za spas Dubrovnika “Sveti Vlaho” u Zagrebu, a gospođa Gordana Luznik svu dokumentaciju Fonda donirala je Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik koja je nakon

Dubrovački dnevnik

rata ostala kod njene obitelji. Tako je muzej dobio vrijednu građu o detaljima pomoći koja je održavala porušeni Dubrovnik na životu. Ciljevi i zadaci Fonda su bili organiziranje humanitarne akcije prikupljanja i distribucije pomoći zavičaju; svestrano praćenje, proučavanje i promicanje istine o barbarskom uniš-

tenju ljudskih života, prirode i okoliša, a posebno kulturne baštine zavičaja povijesne jezgre Dubrovnika; organiziranje u kulturne i druge svrhe u cilju spasa Dubrovnika; suradnja s kulturnim, gospodarskim i inim organizacijama; suradnja sa sličnim zavičajnim udruženjima i klubovima u domovini i inozemstvu.

42

3

‘NISMO MOGLI VJEROVATI DA ĆE NAS GRANIČNI SUSJEDI BARBARSKI NAPASTI’ “Slijedom ratnih događaja u Hrvatskoj, krajem rujna 1991. godine proširuje se i naš dubrovački zavičaj. Bez povoda, izazova, bez razloga ruši se mir, počinje rat u neviđenoj brutalnosti. Odgojeni smo u duhu humanosti, dobroti, plemenitosti, ljubavi prema osobnoj i ljudskoj slobodi te stoga nismo znali i nismo mogli vjerovati da će nas granični susjedi iz Crne Gore i Hercegovine podmuklo i barbarski napasti. Srbo-crnogorska armija ukupnim svojim arsenalom oružja i laži kreće u napad s kopna, mora i zraka na spokojne i mirne Konavle, Župu, Primorje i grad Dubrovnik. Kako pomoći svom zavičaju, svojoj rodbini, prijateljima u ovim teškim trenucima osnovni je motiv svih iz zavičajnog kraja i naših prijatelja koji žive širom svijeta, u Hrvatskoj i Zagrebu”, bila je osnovna vodilja Fonda koji je začet u Zagrebu kada je grupa dubrovačkih studenata i prijatelja Dubrovnika organizirala javni skup - kako pomoći Dubrovniku.

Kada je izvršen prvi rušilački napad na sam Grad, 1. listopada, pokrenuta je i službena inicijativa o formiranju Fonda za spas Dubrovnika “Sveti Vlaho”.

Osnivačka skupština održana je u prostorijama gospara Pera Miladina. Pored devet članova Upravnog odbora Fonda, broj aktivnih sudionika vremenom se povećavao te je 30. ožujka 1992. godine bilo uključeno 60 nosilaca pokaznica Fonda, a osim njih je zabilježen i veliki broj onih koji su nesebično pomagali. Čak je u sjedištu Fonda u Slovenskoj 23 organizirano dežurstvo od 8 do 20 sati.

Upravo preko tog operativnog centra odvijala se sveukupna aktivnost prikupljanja, skladištenja i otpreme pomoći za Dubrovnik. Organizirala se i neposredna pomoć izbjeglicama iz Dubrovnika u Zagrebu, a prostor s kojim su raspolagali jedno vrijeme je bio nedovoljan u prihvatu sve većih količina razne robe te su Fondu ustupljen bez naknade 43

skladišni prostor firme “Chemo” na Žitnjaku.

Drugi informativni punkt organiziran je u poslovnim prostorijama Croatia banke na Krešimirovom trgu.

POŠILJKE SU BRODOVIMA STIZALE U DUBROVNIK, DISTRIBUCIJA JE BILA POD DRAMATIČNIM OKOLNOSTIMA Pomoć je stizala i s punktova Rijeka, Split-Kaštela, Korčula, a u Dubrovniku je organiziran prijemni punkt gdje su prilike bile dramatične zbog otežanih okolnosti od blokade luke, kontrole brodova na moru, neprekidnog agresorskog pucanja, rušenja zgrada i hotela, ograničenog kretanja ljudi, isključene struje, telefonskih veza i vode te drugih manjih i većih problema. Pristigle pošiljke hrane dijelile su se prema organizaciji Kriznog štaba, Crvenog križa po hotelima, domovima, pučkoj kuhinji i drugim institucijama koje su kasnije organizirale podjelu građanima.

Prva pošiljka kamiona od deset tona hrane i lijekova iz Zagreba otpremljena je 7. listopada 1991. godine kada je bro-

dom Slavija stigla u Dubrovnik. Roba se inače otpremala isključivo trajektnom linijom Rijeka-Korčula-Dubrovnik brodovima Jadrolinije - Slavija, Ilirija, Liburnija i Istra.

Neposredno nakon osnivanja Fonda otvoreni su kod Croatia banke Zagreb dinarski i devizni računi. Dinarska sredstva su se strogo koristila namjenski za nabavke potrebnih roba i materijala kao i za pokreće troškova raznih usluga za dubrovački kraj. Najveća stavka izdataka bili su troškovi transporta do Dubrovnika. Devizna sredstva sustavno su se prikupljala za obnovu i razvoj.

Osim prikupljanja robe i novčanih sredstava, Fond Sveti Vlaho pokrenuo je niz drugih aktivnosti poput upućivanja javnih apela u Hrvatskoj, Europi i svijetu, organiziranje javnih skupova, koncerata, izložbi.

Fond, čiji je bio predsjednik bio Petar Luznik, obratio se svim ljudima dobre volje: “Pomozimo Dubrovniku da ga ponovno ogrije sunce slobode - Pomozimo Hrvatskoj! Bez vas, dragi Hrvati diljem svijeta, teško ćemo to moći.”

Dubrovački dnevnik

IVONA BUTJER MRATINOVIĆ

FOTO: Arhiva Šahovskog kluba Dubrovnik, Nikola Duper

U JEKU NAJJAČIH NAPADA, DU ODIGRALI ŠAHOVSKI TURNIR MLIJEKO TE POSLALI SNAŽN Nevjerojatnoj priči o ponosu, prkosu i inatu, za koju su se tada zainteresirali svjetski mediji, ali i legendarni Garry Kasparov, novi život će udahnuti Nikola Duper. On će joj posvetiti svoj dokumentarac ‘Šah-rat’ koji priča o 12-orici entuzijasta koji su u svijet poslali poruku kako su za stanovnike dubrovačkog područja voda, mlijeko i kruh postale premije, a svojim sugrađanima poručili kako vjeruju da će pijun na kraju poraziti kralja, što se naposljetku i obistinilo

POBJEDNICI Sjede (s lijeva na desno): Miho Karač, Dinko Bakulić i Vicko Marunčić. Stoje: Nikola Bubica i Filip Kulušić

Dubrovački dnevnik

44

UBROVČANI R ZA VODU, KRUH I NU PORUKU U SVIJET

I

ako se 6. prosinca 1991. godine pamti kao dan snažnog otpora dubrovačke obrane prema agresoru i taj je datum zapisan kao svojevrstan simbol rata na dubrovačkom području, mnogi pamte kako su se zapravo u studenom dogodili najžešći napadi na Dubrovnik.

Padale su granate, često je padala i nada, padali su teritoriji, ali i ljudski životi. A tog studenog pao je i jedan zanimljiv dogovor – održat će se šahovski turnir u Gradskoj kavani.

Prvotno je događaj bilo zamišljeno organizirati 11. studenog, no to nije bilo moguće zbog kiše granata. A snažna kiša padala je 17. studenog, kad se turnir konačno i održao. Dobro znaju Dubrovčani, kiša tada nije značila nepoželjnu,

dosadnu prirodnu pojavu. Značila je ona egzistenciju jer su oni

Nastavak na slijedećoj stranici >>

DOKUMENTARAC “ŠAH_RAT” Plan da se premijera Duperovog dokumentarca ‘Šah-rat’ održi 16. studenog u kinu Sloboda.

Također, ideja je da se sutradan, 17. studenog, točno 30 godina nakon šahovskog turnira, u sjećanje na taj iz 1991. godine odigra još jedan, nakon čega će sudionici imati priliku pogledati dokumentarac. A kako bi se plan i ostvario, svi oni koji žele financijski potpomoći projekt kao sponzori, mogu se javiti na e-mail nikola.duper@gmail.com i dogovoriti suradnju.

„Ili im daj jesti i piti, ili...”

Turnir je za vrijeme odigravanja posjetio član kluba te ratni dozapovjednik obrane grada, pukovnik Mirko Katanić te tom prilikom Kulušiću u šali rekao: „Ili im daj jesti i piti, ili ću te mobilizirati!“ Nikola Duper

45

Dubrovački dnevnik

“Pravi” šahovski turnir u Beogradu U to vrijeme, govori nam Duper, u Beogradu se održava ‘pravi’ šahovski turnir. Tu se radilo o ozbiljnim nagradama, onima koje se broje u tisućama dolara. „Jedna je francuska novina objavila tu zanimljivost – kako se u Dubrovniku odigrava turnir za vodu, kruh i mlijeko, dok onaj koji napada u Beogradu održava ‘pravi’ šahovski turnir s premijama koje se broje u tisućama dolara,“ izjavio je Duper.

tada u tećama, brokama, kadinima, bidonima i raznim drugim posudama prikupljali kišnicu pošto vode nije bilo, kao ni struje, ni prometnih veza. Pa je tako i na šahovskom turniru održanom tog 17. studenog 1991. godine u Gradskoj kavani prva i najvrjednija nagrada bila pet litara vode.

Druga litra mlijeka, a treća je bila štruca kruha.

Slobodna Dalmacija objavila je u veljači 1992. godine kako su francuski mediji prenijeli legendarni događaj

Dubrovački dnevnik

DVANAEST ENTUZIJASTA ODIGRALO U TADA NAJVRJEDNIJE NAGRADE Gotovo je nadrealno zamisliti tu situaciju. Dubrovačko područje proživljava stravične napade. Padaju granate. Svakog dana raste broj ljudskih žrtava, uništenih vrijednih objekata, razrušenih domova, broj ozlijeđenih… No, ipak u tom mraku kao svijeća gori volja. Ipak volja 12 natjecatelja okupljenih oko tadašnjeg Šahovskog društva Dubrovnik koja se našla u Gradskoj kavani kako bi odigrala šah.

Na turniru službenog naziva

46

„Prvi brzopotezni turnir u ratnim uvjetima“, održanom u Gradskoj kavani 17. studenog u 10 sati ujutro, sudjelovali su natjecatelji: Nikola Bubica, Vicko Marunčić, Tomislav Šeparović, Slavko Grgić, Miho Karač, Đivo Tikvica, Dinko Bakulić, Sulejman Islamović, Stijepo Rudenjak, Jure Popović, Miroslav Avejić i Vladan Pavlović. Turnir je sudio Nikša Ivanković. Sve to u organizaciji članova tadašnjeg Šahovskog društva Dubrovnik Nikše Ivankovića, Miha Karača, Filipa Kulušića i Sulejmana Islamovića, a uz suglasnost tadašnjeg predsjednika Matka Meda i po ideji Dinka Bakulića.

Glavna nagrade, dakle pet litara vode kao najvrjednija, litra mlijeka kao druga nagrada i štruca kruha kao treća dovoljno govore o situaciji koja je tada vladala na

47

dubrovačkom području. Plastični bidon od pet litara vode, u to ratno vrijeme najvrjedniji rekvizit, darovao je Mato Mojaš, litru mlijeka međunarodni šahovski sudac Sulejman Islamović, a štrucu kruha kao treću nagradu donirao je Miroslav Avejić ‘Kruh’. Prvo mjesto i pet litara pitke vode osvojio je Nikola Bubica, drugoplasirani osvajač litre mlijeka bio je Vicko Marunčić, dok je trećeplasirani Tomislav Šeparović postao bogatiji za štrucu kruha.

PORUKA JE U SVIJETU ODJEKNULA SNAŽNIJE OD BILO KOJE GRANATE Glavna namjera tog legendarnog, pomalo lucidnog turnira nije bila (samo) zabava i razbibriga, kako to na šahovskim turnirima obično biva. Svrha i značaj su puno veći, puno su iznad razine trivi-

Poziv za sudjelovanje u legendarnom šahovskom turniru, nagrade bile voda, mlijeko i kruh

jalnog. Zapravo je to bilo genijalno.

Bio je to, između ostalog, jedan vapaj prema međunarodnoj zajednici. Mogao bi glasiti: ‘Ljudi, u vremenu kad je dubrovačko područje izloženo kiši granata, mi igramo šah za vodu, kruh i mlijeko’. U ratu se svatko tko je ostao u opkoljenom Dubrovniku borio oružjima koja ga najbolje služe, a jedno od njihovih je bio šah. I čini se kako su u tom

Nastavak na slijedećoj stranici >>

Dubrovački dnevnik

naumu šahisti uspjeli i kako su zapravo osvojili još važniju nagradu od tadašnjih vrlo vrijednih pet litara vode, a ona je bila odaslati poruku prema međunarodnoj zajednici. Vijest o šahovskom turniru u Gradskoj kavani je odjeknula, snažnije od bilo koje granate koja je tada pala na Dubrovnik. Za usporedbu, u to je vrijeme međunarodni turnir u Linaresu imao svjetski značaj jer je okupljao najbolje šahiste iz cijelog svijeta. Turnir u Dubrovniku koji je održan u jeku ratnih razaranja svrstao se na istu mapu.

Druga, ali nimalo manje važna namjera, bila je održati privid normalnog. U ratnim zbivanjima ljudi vape za normalnim. Za time da imaju osnovna sredstva za život, poput vode i kruha što su odjednom postale glavne nagrade na turniru i općenito u svakodnevnom životu. Za time da se ne ravnaju po uzbunama koje ih tjeraju da se trčeći vraćaju u podrume i skloništa gdje će u strahu čekati da napokon utihnu zlokobni zvukovi granata. Za time da normalno idu na posao, a izvan posla da njeguju svoje

GARI KASPAROV

Te 1994. godine, kad je rat na dubrovačkom području donekle utihnuo, ali još nije bio okončan, šahovski svjetski prvak Garry Kasparov je u Dubrovniku odigrao simultanku. Tom je prilikom čuo za turnir iz 1991. godine i jako se zainteresirao.

Pitao je da vidi taj pehar. Dakle, bio je to bidon od pet litara vode.

Dubrovački dnevnik

hobije i društveni život. Upravo to su radili dubrovački šahisti u ratu – sastajali se jednom mjesečno kako bi barem održali privid normalnog. Tako su, valjda, hrabrili sebe, ali i sve ostale poručivši im da će sve to proći, da će se svi zajedno izboriti i da ni konstantna prijetnja oduzimanjem ljudskih života koja je kao utvara lebdjela nad dubrovačkim krajem neće ugušiti njihovu volju, nadu i ponos.

AKO HEROJSTVO NIJE VRIJEDNO DOKUMENTIRANJA, ŠTO ONDA JEST? Kako ne bi sve ostalo u sjećanjima tadašnjih sudionika, dubrovačke javnosti, izrescima iz tadašnjih novina na jedan uistinu legendaran turnir ponosa, prkosa i inata, pobrinut će se snimatelj Nikola Duper. On trenutno radi na dokumentarcu ‘Šah-rat’ koji će se snimiti pod njegovom redateljskom palicom i scenariju, a opisat će upravo taj u najmanju ruku zanimljiv događaj iz studenog 1991. godine. Bit će on prikazan kroz film – dakle tekstom, riječju, tonom i slikom kako ne bi sve ostalo tek mrtvo slovo na papiru i kako bi se jednoj gotovo filmskoj priči udahnuo novi život.

Duper je od 80-ih godina živio u Italiji gdje je kroz udrugu ‘Croatia’, koju je oformio u suradnji s Ministarstvom iseljeništva, a kasnije i kao predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa za Italiju, pokušavao približiti ratna zbivanja i sve ožiljke njegovog rodnog kraja svijetu. Uz to, humanitarnim je radom pomagao ratom pogođenom stanovništvu.

Kad se prije nekoliko godina vratio u rodnu Župu, počeo je snimati dokumentarac ‘Župljani u Domovinskom ratu’. „Tad sam vidio da mi ovdje ne bilježimo dovoljno to što se dogodilo u Domovinskom ratu i sma-

tram da je to loše. Mi ne bilježimo jedan najtragičniji, ali i najljepši dio toga rata, a to je priča o herojstvu, o žrtvi, o spremnosti da se pogine za svoje dijete, staru majku ili oca, za svoju baštinu, zajednicu, naposljetku za svoju domovinu. To nije patetika, to su stvari koje su nas de facto spasile. Kao da ih ne prenosimo novim generacijama. Mi smo im zapravo prenijeli polemiku između ustaša i partizana, i to ih je strašno umorilo. I mene umara,“ kaže Duper.

Ključno u njegovom bilježenju ratnih zbivanja je to što je osjetio duh tog rata pretočen u ogromnu želju i srce svih onih koji su živjeli u tadašnjoj Općini Dubrovnik, kao i bol prognanika.

Bilo je volje, ali nije bilo oružja, mogućnosti. Relativno često je dolazio i u Dubrovnik gdje je susretao branitelje, bez adekvatnih uniformi ili oružja. Kako kaže, netko je bio s lovačkom puškom, a netko je eto ima sreće pa je dobio kalašnjikova… Bilo je to traumatično i dramatično, no kaže kako je kod tih ljudi u ratu tada bilo više osmjeha i dobrog raspoloženja nego što je to danas slučaj, u miru. Kaže Duper, tada su ljudi sanjali jednu slobodnu i prosperitetnu državu, ali današnja stvarnost izgleda bitno drugačije, a izborena demokracija je često tek mrtvo slovo na papiru. „Sve vam to govorim kako bih vam objasnio svoju privrženost Domovinskom ratu. Uzmimo za primjer 24 dana obrane Župe dubrovačke. Mladića koji su je branili je bilo 70-ak, napravio sam 30-ak intervjua s njima. Čovjek je u Buićima čuvao stražu sa sjekirom. Dakle, 70-ak ljudi, uglavnom naoružanih lovačkim puškama, pružaju kakav-takav otpor 24 dana tenkovima, minobacačima, topovima, brodovima…Ako to nije herojski čin, što

48

je onda herojski čin? Ako to nije vrijedno dokumentiranja, kako bismo nešto ostavili mlađim naraštajima i educirali ih, onda ja ne znam što jest,“ izjavio je Duper.

‘TO JE FANTASTIČNA PRIČA, TREBA SNIMITI FILM O TOME!’ Kako je javnost upoznata s njegovim radom, tako je došlo i do ideje da se fascinantan čin dubrovačkih šahista koji su odigrali turnir u Gradskoj kavani dokumentira. Dražen Haženjak, predsjednik braniteljske udruge iz Zagreba, stigao je u Dubrovnik gdje se susreo s Nikšom Ivankovićem koji je, kako je već spomenuto, bio sudac legendarnog turnira. Ivanković mu je tada kazao o turniru, a Haženjak je događajem bio fasciniran. Zaključak je bio logičan – fantastična je to priča i o njoj treba snimiti film.

Ivankovićev suradnik je Miro Bronzić iz Ljetne škole filma Šipan. Bronzić je predložio da kontaktiraju Dupera pa su se našli u Gradu i odmah dogovorili projekt. „Važno je da tu priču shvate stranci, ali i oni mlađi, koji nisu svjedočili ratnim zbivanjima, kao i oni koji ne barataju dobro s činjenicama oko rata na dubrovačkom području.

Stoga joj je važno dati jedan povijesni okvir. Sama priča o turniru nije posebno duga, a nama je cilj u nekoliko minuta ipak objasniti kako je došlo do rata, kako je napadnut Dubrovnik i ostale važne segmente za shvaćanje priče. Cilj je da gledatelj dobije uvid u jednu cjelinu i što je rat bio, da to ne bude samo priča o turniru, izvan svakog konteksta,“

govori Duper dodavši kako nije bilo dovoljno pušaka pa se svatko borio oružjem s kojim je najbolje raspolagao. „Neki su slikali, neki pisali, svatko je na svoj način ovjekovječio te ožiljke grada. Za dubrovačke šahiste, oružje je bio i šah. I tu su se stvorile neke prekrasne ljudske priče,“ kaže Duper.

U BEOGRADU SE IGRAO ŠAH ZA TISUĆE DOLARA, U DUBROVNIKU ZA VODU A u to vrijeme, govori nam, u Beogradu se održava ‘pravi’ šahovski turnir. Tu se radilo o ozbiljnim nagradama, onima koje se broje u tisućama dolara. „Jedna je francuska novina objavila tu zanimljivost – kako se u Dubrovniku odigrava turnir za vodu, kruh i mlijeko, dok onaj koji napada u Beogradu održava ‘pravi’ šahovski turnir s premijama koje se broje u tisućama dolara,“ izjavio je Duper.

Podsjeća Duper i na još jednu zanimljivost, a ta je što je 1994. go-

ra vode. Tko zna, možda se i Kasparov pojavi u dokumentarcu?

Moglo bi se reći – ostalo je povijest, ali nije. Ustvari je to skora budućnost jer je plan da se premijera Duperovog dokumentarca ‘Šah-rat’ održi 16. studenog u kinu Sloboda. Također, ideja je da se sutradan, 17. studenog, točno 30 godina nakon šahovskog turnira, u sjećanje na taj iz 1991. godine odigra još jedan, nakon čega će sudionici imati priliku pogledati dokumentarac.

A kako bi se plan i ostvario, svi oni koji žele financijski potpomoći projekt kao sponzori, mogu se javiti na e-mail nikola.duper@ gmail.com i dogovoriti suradnju.

Nije slučajno što tu priču Duper želi prikazati kroz film kao vrlo snažan medij, a to dokazuje i primjerom. „Pitao bih tako svoje Talijane tko je najjači u modi. Oni bi odgovorili kako su to oni. Kad bih ih pitao za gastronomiju, također bi samouvjereno rekli kako su to oni. A onda bih ih upitao kako su im onda uspjeli podvaliti jeans odnosno Coca-Colu? Kinematografijom. Uspjeli su to kroz film,“ kaže Duper.

A njegov će film pričati jednu priču o ponosu, prkosu i inatu o ratu na dubrovačkom području, opisan kroz šahovski turnir koji je zadivio svjetsku javnost, ali i Dubrovčane. Za njih je i taj momenat bio jedan od onih koji im je poslužio kao prozor u normalnost i svakodnevicu kojima su se toliko nadali, dok je ona kojoj su svjedočili bila sve osim normalne.

Popraćena granatama, zvukom uzbune i crnim slutnjama. No, ipak je na kraju pijun pobijedio kralja i zadao mu šah mat.

„Neki su slikali, neki pisali, svatko je na svoj način ovjekovječio te ožiljke grada. Za dubrovačke šahiste, oružje je bio i šah. I tu su se stvorile neke prekrasne ljudske priče,” kaže Duper

49

dine, kad je rat na dubrovačkom području donekle utihnuo, ali još nije bio okončan, šahovski svjetski prvak Gari Kasparov je u Dubrovniku odigrao simultanku.

Tom je prilikom čuo za turnir iz 1991. godine i jako se zainteresirao. Pitao je da vidi taj pehar.

Dakle, bio je to bidon od pet lita-

Dubrovački dnevnik

AIDA ČAKIĆ

Foto: Osobna arhiva Jelene Trpković

PRVA CIVILNA ŽRTVA RATA

MILAN MILIŠIĆ KOJI JE ĆUTIO OB PODIJELITI SUDB SVOJIM RODNIM G U svom domu na Pločama Milan Milišić, veliki dubrovački pjesnik, književnik i prevoditelj, poginuo je prije trideset godina

D

ana 5. listopada 1991. godine je ispaljena granata s obližnjih brda koja je pogodila kuću u Župskoj ulici gdje je stanovao Milan Milišić sa suprugom Jelenom Trpković. Opsadu grada, granatiranje i zauzimanje teritorija od strane JNA i srpsko-crnogorskih agresora, Milišić nije htio prihvatiti. Slobodnjak, individualac, pjesnik je u srpnju napunio pedesetu godinu, a

Dubrovački dnevnik

početkom rata ponašao se kao da sveopća tragedija ne postoji. Tog dana počeo je pakao od bombardiranja, nekoliko granata je palo pored hotela Excelsior. Milan i Jelena su se skrili ispod okvira vrata, a on je u trenutku zatišja otišao u kuhinju koju je izravno pogodila granata.

Jelena Trpković govori kako i danas skoro svake noći sanja Dubrovnik, a 1991. godine usnula je san koji je, kada je ustala, skicirala. Bilo je to prizor Gradske kavane ispred koje je stajao tenk.

MILAN JE STRADAO, A BRODSKOG SU ZANIJELE OČI BOJE MEDA “Moj Dubrovnik je bio život s Milanom. Taj život je prestao od tog trenutka kada je Milan poginuo.

Kasnije sam ostala sama i dijelila sam strah od novih projektila, s prijateljima koji su me štitili. Jednim neprirodnim rezom, jednom sekundom eksplozije nestala su dva života. Ili dva od mnogih. U tom drugom životu bila sam pripadnik naroda koji se usudio da i u moje ime opsjeda gradove, puca po njima, bombardira ih i ubija.

Strašan je to osjećaj... Nije mene nitko u Dubrovniku podsjećao na to, ili ako jest, uvijek je to bilo bolno koliko njima, toliko i meni. Ali

50

ČOVJEK BAVEZU INU SA GRADOM u dostojanstvenom Gradu i ja sam se osjećala dostojanstveno”, kazala je za Dubrovački dnevnik Beograđanka Jelena Trpković prisjeća-

Početkom 1991. godine Jelena Trpković usnila je tenk ispred Gradske kavane

51

jući se tih bolnih dana 1991. godine.

Milan je početkom 1991. godine bio u Americi s nobelovcem Josifom Brodskim.

“Brodski je imao kontakte na talijanskim sveučilištima i predložio je Milanu da od listopada 1991. godine odemo u Italiju. U pitanju su bili Trst ili Perugia gdje bi Milan predavao prevođenje poezije s engleskog na talijanski. Čekali smo poziv ili neku vijest od Brodskog, ali nije stizala. I nikad nije stigla. Brodski je u to vrijeme bio u Veneciji, oči boje meda jedne dame su ga zanijele i zaboravio je na ostatak svijeta. Tako je i napisao u Vodenom žigu. Kada je Milan poginuo, Brodski je sutradan, u The New York Timesu pokrenuo

Nastavak na slijedećoj stranici >>

Dubrovački dnevnik

Župska 5, zgrada u kojoj je živio i poginuo Milan Milišić

Vedran Benić

peticiju svjetskog PEN centra za priznavanje Hrvatske. Peticiju su potpisali ugledni književnici iz ci-

‘MILAN JE BIO ZALJUBLJEN U DUBROVNIK’

Ako je točan podatak iz medija, onda je Milišić prva civilna žrtva rata na području Dubrovnika, no Jelena Trpković naglašava kako je prva poginula jedna gospođa iz Gruža. Grad Dubrovnik će 5. listopada, na trideset godina od Milanove pogibije, u Župskoj ulici, gdje je rođen, gdje je živio i gdje je poginuo postaviti spomen ploču njemu u čast.

“Milan je bio zaljubljen u svoj Dubrovnik, poznavao ga je suštinski, bio osjetljiv na svaki kutak voljenog grada, ostavio je mnogo pjesama i tekstova o njemu.

U Župskoj ulici je i Ugostiteljska škola, i toplo se nadam kako će neki mladi ljudi pogledati tu spomen ploču, nakon toga pročitati pjesmu ili Milanov tekst o Gradu i kako se Grad voli”, kazala je Jelena Trković koja se zahvalila Gradu Dubrovniku na ovoj inicijativi.

Dubrovački dnevnik

jelog svijeta”, kazala je Jelena Trpković.

Jedan od Milišićevih prijatelja, novinar Vedran Benić, prisjetio se kako ga je upoznao sredinom sedamdesetih godina.

“Uletio sam u društvo okupljeno oko omladinskog lista ‘Laus’. Zapravo bila je to zajednička klapa sa Studentskim teatrom ‘Lero’ jer smo dijelili iste prostorije. Redakcijski guru svih nas tada mladih i buntovnih novinara bio je upravo Milan. On je, kao glavni urednik, u svega nekoliko brojeva ‘Lausa’ 1973./74. godine preobrazio dotadašnju tipično blijedu omladinsku tiskovinu u list koji se čeka i čita!

Milan je bio jedan od onih ljudi koji su presudno usmjerili moj budući život, ne samo profesionalni.

Jelena Trpković

Sasvim slučajno ostalo je sačuvano jedno njegovo pismo koje mi je poslao 1976. godine, jer sve drugo je izgorjelo u požaru obiteljske kuće pogođene fosfornom granatom u studenome 1991. godine. Naslovljeno je – ‘Dragi sine’. Danas to zamjećujem, onda mi ta činjenica nije posebno upadalo u oko”, naveo je Benić.

OSTAVIO NAM JE BESKRAJNO MUDRE I LIJEPE STIHOVE, MILANA TREBA ČITATI Milana Milišića je zadnji put vidio jednoga jutra početkom listopada 1991. na Stradunu.

“Rat je već bio počeo, ali su ljudi slobodno šetuckali jer su još vjerovali da Grad unutar zidina neće, niti može biti meta. Struje i tekuće vode već nije bilo, ali su zalihe još bile pune. Ni ‘Manon’ nije još bio izgorio, pa smo za stolom postavljenim ispred te kavane na Stradunu popili kavu. O čemu smo pričali, ne sjećam se. Jedino se sjećam da je usred kave pukla jedna mina na padinama iznad hotela ‘Belvedere’. Vjerovali smo tada da je riječ o slučajnom prebačaju. Godinama kasnije, kad je Jelena objavila dijelove njegova dnevnika pročitao sam da je tih dana zapisao: ‘Negdje malo podalje zviždi lutajuća mina koja će probiti krov ljudske nastambe i zapaliti je. Ostaje nam toliko vremena da poželimo da su se ljudi iz te kuće noćas sklonili drugamo i da će na tu, drugu kuću, mina pasti drugi put, kad njezini domaćini budu otišli drugdje! Možda će biti ovdje,

52

PISMO MILANA MILIŠIĆA JOSIFU BRODSKOM Milišić je početkom listopada napisao pismo Josifu Brodskom u kojem mu je opisao stanje u napadnutom Dubrovniku. Pisao je o uzbunama kojih je prema njegovim navodima bilo oko 15 u četiri dana, a naveo je kako nije išao u sklonište jer nije podnosio „nikakvu vrstu prisilne kolektivne aktivnosti“, pa čak i ako mu to namjerava zaštiti život. Osluškivao je turobne detonacije, gledao vatrom uništenu šumu, razoreno Slano, spaljena brda na istočnoj strani. „Sada mi rat nije više sjećanje iz djetinjstva.

Pet dana bez struje, četiri dana bez vode.

Veoma čudno, kad nešto staviš u usta, popiješ prokuhane vode i zapališ cigaretu, naginješ zaboraviti stvarnost. Sadašnjost se rastavlja u prošlost i budućnost“, zapisao je Milišić.

Milan i Jelena trebali su u listopadu odseliti u Italiju na poziv Josifa Brodskog

kod nas!’. Istodobno je zapisao i to da ima osjećaj kako ne živi u povijesti, nego u farsi: “U farsi rata, u farsi patriotizma, farsi borbe za slobodu. A najgore će biti kada dođu oslobodioci…”

Govoreći o ostavštini Milana Milišića, Benić naznačava kako ga boli kada ga nazivaju “prvom civilnom žrtvom rata u Dubrovniku”.

“To je povod za komemoraciju, ali Milana se prije svega treba sjećati kao umjetnika, velikog pjesnika, koji je Dubrovnik osjećao dublje i intenzivnije od svojih sugrađana. Lukša Peko, Milanov najintimniji prijatelj jednom mi je rekao: ‘Ne samo da su nam ubili prijatelja, nego su nas uskratili i za dvadesetak godina njegove umjetnosti u najzrelijem razdoblju života’!”.

Milan je poginuo u svojoj pedesetoj... No, ostavio nam je beskrajno mudre i lijepe stihove, poput onih kad je, kroz dječja usta, naizgled ‘nevino’ progovorio: Neprijatelj ne spava. A zašto ne spava neprijatelj?

Boli ga glava? Luka? Tiba?

Kao da vidim Milanov karakterističan poluosmijeh dok je pisao ove stihove! Milana treba čitati…”, zaključio je za Dubrovački dnevnik Vedran Benić.

53

Bordskom je pisao kako mu se budućnost čini gorom od rata. „Hrvatska je uništena; htjeli (ili ne) poslije rata će biti neka vrst socijalizma/fašizma. Shvatio sam da se mogu mirno suočiti s rizikom smrti, ali ćutim da sam prestar da bih proživio taj revolucionarni duh još jednom. A pošto je rat, neminovno je da bude pobjednika. I što da tebi govorim o pobjednicima i njihovoj estetici.

Pobjednik sve uzima – i to doslovno. Zato sada molim: Josife, spasi me od pobjednika ako možeš“, stoji u pismu. „Na neki način, dok je rat, ćutim obavezu podijeliti sudbinu s mojim rodnim gradom. Poslije, ako Jelena i ja preživimo, možemo otići. Ali, ako ne odem službeno, gotovo je sigurno da ću izgubiti stan u poslijeratnoj rekolektivizaciji. A to bi me učinilo izbjeglicom do kraja života. Ja nemam tvoje snage ili, bolje reći, dara za rđave događaje: kao osoba sam baždaren za niži stupanj“, stoji u pismu Milana Milišića koje je uputio netom prije smrti Josifu Brodskom.

Dubrovački dnevnik

POPIS POGINULIH CIVILA U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI U DOMOVINSKOM RATU Jele Ferlan, rođena 6. 12. 1949., Kupari, poginula 1. 10. 1991.

Niko Drašković, rođen 21. 7. 1929., Grude, Konavle, poginuo 2. 10. 1991.

Pero Grošeta, rođen 7. 4. 1909., Trnovica, nestao 4. 10. 1991., proglašen umrlim 26. 5. 1993.

Milan Milišić, rođen 6. 7. 1941., Dubrovnik, poginuo 5. 10. 1991.

Ivan Miljanić, rođen 1. 12. 1939., Uskoplje, poginuo 6. 10. 1991.

Antun Mišić, rođen 23. 5. 1915., Zvekovica, poginuo 7. 10. 1991.

Marija Drašković, rođena 1926., Grude, Konavle, poginula 10. 10. 1991.

Pero Elezović, rođen 1952., Soline, poginuo 17. 10. 1991.

Stijepo Lonza, rođen 1937., Mlini, poginuo 17. 10. 1991.

Ilija Duper, rođen 15. 10. 1919., Vrela, Mlini, poginuo 21. 10. 1991.

Ivica Puljizević, rođen 16. 1. 1931., Vrbica, poginuo 24. 10. 1991.

Ane Prčan, rođena 1920., Osojnik, poginula 26. 10. 1991.

Luko Prčan, rođen 5. 1. 1932., Osojnik, poginuio 26. 10. 1991.

Kate Tepšić, rođena 1934., Štikovica, poginula 26. 10. 1991.

Antun Čagalj, rođen 22. 1. 1930., Pridvorje, poginuo 27. 10. 1991.

Hrvoje Gunjina, rođen 16. 11. 1980., Dubrovnik, poginuo 1. 11. 1991.

Katarina Gunjina, rođena 22. 07.

1978., Dubrovnik, poginula 1. 11. 1991.

Ivan Sutić, rođen 18. 7. 1927., Lisac, poginuo 1. 11. 1991.

Kate Sutić, rođena 19. 8. 1925., Lisac, poginula 1. 11. 1991.

Frane Šaban, rođena 30. 7. 1960., Mokošica, poginula 1. 11. 1991.

Maris Šaban, rođena 9. 2. 1982., Mokošica, poginula 1. 11. 1991.

Maro Šaban, rođen 4. 7. 1987., Mokošica, poginuo 1. 11. 1991.

Niko Čupić, rođen 14. 5. 1921., Vodovađa, poginuo 9. 11. 1991.

Antun Lang, rođen 10. 9. 1924., Dubrovnik, poginuo 9. 11. 1991.

Marin Lučić, rođen 1970., Zagruda poginuo 9. 11. 1991.

Luce Spremić, rođena 1911., Vitaljina, poginula 9. 11. 1991.

Nike Baljković, rođena 23. 10. 1907., Dubrovnik, poginula 10. 11. 1991.

Marija Burum, rođena 8. 9. 1977., Gornja Čibača, poginula 10. 11. 1991. Đuro Bokun, rođen 26. 5. 1980., Dubrovnik, poginuo 10. 11. 1991.

Nikica Čupić, rođena 10. 8. 1947., Dubrovnik, poginula 10. 11. 1991.

Dubrovački dnevnik

Anica Panadža, rođena 22. 2. 1927., Dubrovnik, poginula 10. 11. 1991.

Ivan Radić, rođen 24. 6. 1944., Dubrovnik, poginuo 10. 11. 1991.

Dubravko Ševelj, rođen 8. 11. 1962., Dubrovnik, poginuo 10. 11. 1991.

Jovo Vasiljević, rođen 14. 9. 1937., Dubrovnik, poginuo 10. 11. 1991.

Nikola Krijes, rođen 26. 11. 1921., Dubrovnik, poginuo 11. 11. 1991.

Ivo Martinović, rođen 26. 8. 1915., Martinovići, Mlini, poginuo 11. 11. 1991.

Andrija Rašica, rođen 17. 10. 1972., Molunat, poginuo 11. 11. 1991.

Josip Glavinić, rođen 22. 3. 1950., Čibaća, poginuo 12. 11. 1991.

Emilijo Jurica, rođen 15. 1. 1911., Dubrovnik, poginuo 12. 11. 1991.

Petar Sambrailo, rođen 3. 4. 1913., Mikoše, Mlini, poginuo 12. 11. 1991.

Niko Veramenta, rođen 11. 11. 1910., Stravča, poginuo 15. 11. 1991.

Cvijeto Kise, rođen 21. 7. 1913., Đurinići, poginuo 16. 11. 1991.

Vido Žitković, rođen 1921., Prijevor, poginuo 20. 11. 1991.

Mato Čeović, rođen 11. 11. 1928., Dubrovnik, poginuo 21. 11. 1991.

Pero Katičić, rođen 20. 8. 1934., Smokovljani, poginuo 23. 11. 1991.

Marko Ivanović, rođen 1942., Riđica, poginuo 24. 11. 1991.

Katica Milovčić, rođena 1954., Dubrovnik, poginula 4. 12. 1991.ž Luka Crnčević, rođen 1931., Radovčići, poginuo 6. 12. 1991. Đuro Kolar, rođen 17. 4. 1918., Dubrovnik, poginuo 6. 12. 1991.

Koviljka Kosjerna, rođena 1942., Dubrovnik, poginula 6. 12. 1991.

Frano Martinović, rođen 21. 6.

1965., Dubrovnik, poginuo 6. 12. 1991.

Tonći Skočko, rođen 8. 2. 1973., Dubrovnik, poginuo 6. 12. 1991.

Nikola Zlovečera, rođen 3. 1. 1941., Pridvorje, poginuo 6. 1. 1992.

Rade Ljubišić, rođen 15. 1. 1934., Lisac, poginuo 12. 1. 1992.

Petar Dubelj, rođen 1930., Lopud, poginuo 30. 3. 1992.

Andrea Banović rođena 12. 7. 1988., Zvekovica, poginula 6. 5. 1992.

Nikolina Banović rođena 5. 12.

1990., Zvekovica, poginula 6. 5. 1992.

Nikola Bulum, rođen 15. 2. 1934., Dubrovnik, poginuo 6. 5. 1992.

Jele Bogišić, rođena 13. 2. 1909., Dubravka, poginula 6. 5. 1992. Šima Grbešić, rođena 11. 2. 1930., Obod, poginula 6. 5. 1992.

Romano Kralj, rođen 15. 7. 1984.,

Radovčići, poginuo 6. 5. 1992.

Senka Kralj, rođena 14. 2. 1963., Radovčići, poginula 6. 5. 1992.

Luce Letunić, rođena 20. 11. 1926., Mihanići, poginula 6. 5. 1992.

Mato Letunić, rođen 15. 11. 1914., Mihanići, poginuo 6. 5. 1992.

Lucija Mandun, rođena 1. 12. 1939., Soline, Milini, poginula 6. 5. 1992.

Mladen Bjeliš, rođen 24. 9. 1943., Opuzen, poginuo 10. 5. 1992.

Andrija Ćuzić, rođen 17. 6. 1926., Metković, poginuo 11. 5. 1992.

Bosiljka Jovanka Doer, rođena 1926., Zaton, poginula 21. 5. 1992.

Ljubica Sliško, rođena 22. 6. 1927., Popolice, Mlini, poginula 31. 5. 1992.

Ahmo Nukić, rođen 17. 11. 1945., Dubrovnik, poginuo 1. 6. 1992.

Božo Bratičević, rođen 8. 7. 1917., Dubrovnik, poginuo 3. 6. 1992.

Antun Kisić, rođen 26. 10. 1938., Makoše, poginuo 29. 6. 1992.

Marija Knego, rođena 2. 9. 1924., Dubrovnik, poginula 29. 6. 1992.

Luka Lukšić, rođen 28. 5. 1976., Mlini, poginuo 29. 6. 1992.

Miho Tomičić, rođen 2. 5. 1990., Dubrovnik, poginuo 1. 7. 1992.

Jovanka Popović, rođena 21. 4.

1910., Dubrovnik, poginula 14. 7. 1992.

Srećko Jeljenić, rođen 15. 1. 1954., Dubrovnik, poginuo 25. 7. 1992.

Spaso Matković, rođen 26. 11. 1935., Stupa, poginuo 25. 7. 1992. Šimo Matković, rođen 12. 8. 1976., Stupa, poginuo 25. 7. 1992.

Stijepo Kovačić, rođen 1911., Močići, poginuo 1. 8. 1992.

Vlaho Rakidžija, rođen 2. 2. 1983., Orašac, poginuo 30. 8. 1992.

Marko Mišić, rođen 12. 1. 1950., Šilješca, poginuo 20. 10. 1992.

Božo Raše, rođen 7. 6. 1922., Stravče, poginuio 21. 10. 1992.

Kate Raše, rođena 2. 7. 1921., Stravče, poginula 21. 10. 1992.

Angela Čagalj, rođena 22. 1. 1957., Cavtat, poginula 8. 11. 1992.

Marija Primorac, rođena 20. 8.

1912., Cavtat, poginula 8. 11. 1992.

Niko Kraljević, rođen 22. 7. 1950., Mokošica, poginuo 13. 12. 1992.

Ksenija Knežević, rođena 1913., Dubrovnik, poginula 23. 3. 1993.

Dolores Paskojević, rođena 21. 5.

1983., Bosanka, poginula 12. 4. 1995.

Orsat Domaćin, rođen 9. 10. 1976., Dubrovnik, poginuo 3. 8. 1995.

Danijela Spajić, rođena 23. 2. 1970., Dubrovnik, poginula 3. 8. 1995.

54

Zlatni sponzori

Srebrni sponzori

Sponzori

3 55

Dubrovački dnevnik dnevnik Dubrovački

Dubrovački dnevnik

56