Dubrovački dnevnik br. 288

Petkom i svetkom atento

dubrovackidnevnik.net.hr

Petak, 15. svibnja

godina VII. / broj 288 / 2026. / issn 2718-3742

stranica 6

DUBROVAČKA KOLUMBIJKA PRAVOMOĆNA PRESUDA NAKON 15 GODINA

Trećina Dubrovčana kuha, konobari i čisti, a strani radnici i dalje pristižu stranica 4

Izgrađena je

Andrea Libares: „U godinu dana sam naučila hrvatski i pronašla svoj dom! stranica 16

Bivša djelatnica jedne dubrovačke banke oslobođena optužbi za prevaru stranica 26

I M P R E S S U M

Glavna urednica:

Lucija Komaić urednica@dubrovackidnevnik.hr

Zamjenica glavne urednice

Ivona Butjer Mratinović

Izvršna urednica

Petra Srebrović

Urednik

Maro Marušić

Redakcija

Petra Srebrović

Ivana Smilović Barkiđija

Aida Čakić

Ahmet Kalajdžić

Rafael Barkiđija (sport)

Nikša Klečak

Kontakt

020 642 462

Fotograf

Željko Tutnjević

Vito Begović

Fotografija na naslovnici:

Ilustracija - Zvonimir Barisin/PIXSELL

Kolumnisti

Vjera Šuman

Maro Marušić

Ivo Batričević

Mario Klečak

Grafička priprema

Dario Kovač (Festivus Dubrovnik d.o.o.)

Prodaja i marketing

Svjetlana Šimunović (voditeljica prodaje i marketinga)

Nakladnik

Dubrovački dnevnik d.o.o.

Ćira Carića 3 Dubrovnik

OIB 84019117288

Uprava

Lucija Komaić (članica uprave)

Tužne boje

Piše Vjera Šuman

Foto: DD

Svečanostpovodom dana DNŽ, podsjetila nas je kako je novi župan Pezo, bez razloga, upravo začudno samozatajan. Možda se radi samo o dojmu. Župan Pezo nije sklon dociranju, kako novinarima, tako ni suradnicima, pa čak, gotovo nevjerojatno, ni političkim protivnicima. Ono što ga dodatno čini ‘čudnovatim kljunašem’ u politici, jest potpuni nedostatak samoreklamerstva, na koji smo navikli na svim političkim razinama. Nepuna godina njegovog vođenja županije pokazala je kako Pezo vrlo ozbiljno radi, ostvarujući brojne projekte diljem županije. Od uređenja komunalnih luka, desalinizacije Neretve, preko uređenja cesta, plaža i uvala, škola i vrtića, do uvođenja najpametnije tehnologije u vidu robotskog čišćenja podmorja. Muči ga, i to s razlogom, problem odvajanja otpada, koje u županiji ide puževim korakom. Ili, malo preciznije, ne ide. Posljedica je to slabog ili nikakvog rada brojnih općinskih načelnika i gradonačelnika. Čini se kako je njima jedino važno, biti tu gdje jesu, zbog čega je otpad tema koja ih ne zanima. Nekako su skontali kako je to ‘zelena agenda’, pa samim time to treba opstruirati. Načuli su kako je ‘zelena

agenda’ zapravo uvredljiv termin za ‘ljevičare’. Nisu ‘uhvatili’ koliko je problem otpada ključan za budućnost i opstanak svih, a prije svega onog od čega većina u ovoj županiji živi. Turizma! U svakom slučaju čestitke Pezu. Gospar Pezo, s punim pravom, malo glasnije pokažite što radite. Sve nas nervira sazivanje presica i svečano rezanje vrpce za popravljenu rupu na cesti, ali ni tolika samozatajnost nije uvijek dobra. Pogotovo što će tim načinom, svi oni načelnici i gradonačelnici u županiji, koji prstom ne mrdnu, na kraju sve te projekte pripisati sebi u zasluge. Znam, reći ćete, nije važno tko je napravio, nego je važno to imati. Jest i to je istina, ali istina je da tako svi ti bezidejni ‘pusti me stat’ neradnici, osim nekih doista vrijednih iznimki, ostaju vječno i nemaju potrebe uhvatiti se posla. Ni neće.

Problem sa samozatajnošću nema naš Plenki. Možda jest novinarka bila ‘svadljiva’, ali to nije razlog za lekciju koju je uputio njoj, ali prije svega javnosti. Tim prije što je svadljivost ili podcjenjivanje novinara, ali i oponenata, njegov osnovni ‘modus operandi’. Sve je krenulo od preporuke ministra turizma koji je preporučio svim tu-

Uvodnik

rističkim djelatnicima smanjenje cijena za najmanje deset, čak i dvadeset posto. Imamo peh što ministar nije u stanju obrazložiti, o komu i o čemu govori, nego lupa na sve, paušalno. Naravno, svi su onda sa zanimanjem pratili kako je upravo taj ministar za svoju vilu na Klisu, koju iznajmljuje, ove godine podigao cijenu za 12 posto, iako mulja kako nije. Ministar nije najbolje razumio kako je sve pitanje vrijednosti za novac. Ili to razumije samo kad se radi o njegovoj vili? Nije uspio obrazložiti ono što Mato stalno i uporno ponavlja. Nije skupo kad dobiješ vrijednost za svoj novac. Preskupo je kad loš hambi naplatiš dvadeset eura. Em nije vrhunski, em je običan hambi i ako ga toliko naplatiš, onda pljačkaš. A turisti s pravom ne žele doći i biti opljačkani. Ni u lošem apartmanu, ni u lošem restoranu, ni u lošem fast foodu. Sasvim svejedno.

Jednako tako, zaboravio je Plenki poznatu Vladinu mantru o tržištu koje se samo regulira. Ili se to odnosi samo

na cijene u butigama? Ipak, najviše ga je snervalo pitanje o tome zašto država ne smanji svoje cijene za autoceste i Jadroliniju, primjerice. Baš se jako naljutio i poručio nam kako nitko ne shvaća koliko nam država pomaže. „Zaboravili ste koliko vam subvencioniramo energente? Ha?“ Kao da to daje iz vlastitog špaga (?!). Nije baš tako Plenki, sve to Vlada daje iz našeg špaga. Naše vlastite pare. Ali dobro, sve je to u trenutku ljutnje (!?). Meni se čini kako su mu živci sve tanji, ali što ćemo, nije lako nositi se s poslom u kojem te svi napadaju. Zaboravio je kako njegova arogantnost izazva upravo suprotan efekt. Posebno kad je lova od turizma tako neizvjesna i ovisi o sto vanjskih faktora. Faktora, na koje ne možemo utjecati. Kako su naši stari govorili, nikad sva jaja u jednu košaru. A mi smo baš sva jaja stavili u tu jednu i jedinu turističku košaru. A vražja košara ima potencijalnih rupa. Hoće li izdržati? Strah, pa čak i ova prilično vidljiva pa-

nika su normalni i nikako bez osnove. Zato je posve razumljivo kako nam je Plenki jako snervan i sve tanjih živaca.

Spomenik najmlađima koji su ubijeni u napadu na Dubrovnik doista je dostojno pokazao kako su besmisleno i zbog neviđenog zločina izgubljeni životi malenih. Malenih, koji su tek počeli istraživati svijet oko sebe. Toj dječici punih životne radosti i znatiželje uskraćeno je baš sve ono lijepo i čudnovato, što bi im budućnost donijela. Naprasno i užasno, sve je prekinuto. Od početne lokacije do konačnog dizajna, u cijeli proces bili su aktivno uključeni roditelji poginulih mališana. Dugo na ovim našim prostorima nije viđen spomenik koji slomljenim olovkama toliko zorno govori o izgubljenim dječjim životima, kao ovaj u Gružu. Kako su rekli autori spomenika, ‘svaka boja nosi jedno ime i jednu tišinu. Djeca više ne mogu crtati svoje snove, ali njihove boje Grad će zauvijek pamtiti’. I hoće. Eto vas.

TREND BEZ PROMJENE

Strani radnici i dalje stižu u Dubrovačko-neretvansku županiju, najveća je potražnja za konobarima i kuharima

Žele li strani radnici i dalje raditi u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i postoji li uopće potreba za njima? Odgovore na ta pitanja potražili smo kod nadležnih institucija.

Strani radnici hrvatska su realnost već neko vrijeme. Velika potreba tržišta, a nedostatan broj onih koji bi na tu potrebu odgovorili, doveo je do toga da se sve više poseže za zaposlenicima iz različitih krajeva svijeta. Dubrovačko-neretvanska županija nije bila iznimka u tim trendovima prethodnih godina, a slična dinamika se nastavlja i ove godine. Vrhunac 'pritiska' odnosno potrebe, ne samo za radnicima iz drugih zemalja, nego radnicima općenito, pojavi se svake godine ususret sezoni. Nekad su 'rupe' popunjavali Slavonci, s vremenom su se dubrovački poslodavci okrenuli radnicima iz bližeg susjedstva, a u proteklim godinama sve više radnika stiže iz udaljenijih zemalja. Naravno, ne bez procedure. Potrebno je imati dozvolu za boravak i rad, koju izdaje nadležna policijska uprava. Prema podacima PU dubrovačko-neretvanske, od početka godine do 11. svibnja izdano je 5916 dozvola za rad. Usporedbe radi, u istom periodu prošle godine izdano je 5737 dozvola, što znači da se ove godine bilježi blagi rast. Dozvole se najviše izdaju za djelatnosti ugostiteljstva i turizma, ali i građevinarstvo, trgovinu, industriju, kao i stambeno-komunalnu djelatnost. Najveći broj stranih radnika dolazi iz Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Filipina, Srbije i Nepala.

NAJVIŠE SE TRAŽE KONOBARI, KUHARI, ČISTAČI...

Što se tiče najtraženijih zanimanja u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ustupili su nam podatke za prva tri mjeseca ove godine. Vidljivo je da se najviše traže konobari i konobarice, njih 213, a slijede ih kuhari

i kuharice – kojih je bilo traženo 127. Potražnja je slična i za pomoćnim kuharima, a dalje slijede čistači, prodavači, sobari, medicinske sestre i tehničari, barmeni, pomoćni konobari i kuhinjski radnici. U usporedbi s podacima PU dubrovačko-neretvanske o djelatnostima gdje su većinom zaposleni strani radnici, vidljivo je da ih dosta 'uskače' na mjesta gdje zapravo i postoji najveća potražnja. Zanimalo nas je primjećuju li u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje možda određene razlike u trendovima u usporedbi s prošlom godinom. Kako su naveli, u Dubrovačko-neretvanskoj županijizanimanje konobar je uvijek bilo na prvom mjestu po potražnji, što znači da je ova godina samo nastavak dugogodišnjeg trenda. U prva tri mjeseca ove godine zabilježen je porast potražnje za radnicima u odnosu na isto razdoblje lani, i to za 3,9 posto. Nezaposlenost i dalje nastavlja padati na godišnjoj razini, pa tako i u ožujku, kad je bila manja za 8,4 posto u odnosu na ožujak 2025. godine.

Zapošljavanje iz evidencije HZZ-a se i dalje najviše ostvaruje u djelatnostima smještaja te priprema i usluživanja hrane, čak 32 posto. Ne iznenađuje to previše kada se samo sjetimo gdje živimo i koliko je gospodarstvo zapravo usmjereno na turizam.

NIZ ODBIJENIH ZAHTJEVA

A što više gospodarstvo raste, veća je potreba za radnicima. O tome smo prošle godine razgovarali s predsjednicom Županijske komore Nikolinom Trojić.

„Domaćih nema, znači 'hvatamo' strane. Također, što nam se životni standard više podiže u našoj

Piše: Ivana Smilović

Barkiđija

Foto: DD, Pexels

Kako navode iz HZZ-a, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji zanimanje konobar je uvijek bilo na prvom mjestu po potražnji

Lista deficitarnih zanimanja uvelike se poklapa s profesijama u kojima su najčešće zaposleni strani radnici

Najveći broj stranih radnika dolazi iz Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Filipina, Srbije i Nepala

županiji, činjenica je da će sve manje ljudi htjeti raditi takve poslove. Imamo dvostruki efekt, domaći ljudi neće imati potrebe za to raditi, a posao se širi. Onda će sigurno doći do uvoza radne snage. No tu se ponovno otvara ono pitanje Hrvatske koja postaje 'flipper' destinacija. Strani radnici kod nas dođu i na neki način, kad nauče posao, žele poći negdje drugdje. U tom dijelu bi trebalo puno poraditi na integraciji onih koji dolaze, na tome da jednom kad dođu, budu prihvaćeni, nauče posao

– tu i ostanu“, rekla nam je tada Trojić i naglasila da smatra da je pogubno za naše gospodarstvo što na tisuće stranih radnika dolazi u županiju, a svake godine imamo - većinom nove. Zbog toga se razina kvalitete turizma srozava, jer se iz godine u godinu obučava radnike koji potom odu dalje. Čini se da se taj trend nastavlja i ove godine, s obzirom na broj izdanih radnih dozvola koji je 'rame uz rame' s prošlogodišnjim, ali potrebama koje su sve izraženije. Lista deficitarnih zanimanja tako je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji poprilično duga. Među tim zanimanjima i dalje dominiraju građevinska i obrtnička zanimanja poput zidara, tesara, instalatera i električara, dok su u uslužnom sektoru najtraženiji konobari, kuhari i prodavači. Manjak radne snage prisutan je i u zdravstvu te obrazovanju, posebno kada je riječ o medicinskim sestrama, odgojiteljima i nastavničkim smjerovima. No ne znači to da se radnike zapošljava 'šakom i kapom'. Tako su iz PU dubrovačko-neretvanske podijelili podatak i o zahtjevima za dozvole za boravak i rad koje nisu okončane pozitivno, odnosno završile su odbijanjem, obustavom ili odbacivanjem. Njih je bilo 898. Kao najčešći razlog odbijanja je neispunjavanje zakonskih uvjeta, dok je najčešći razlog odbacivanja bio nezakoniti boravak u Republici Hrvatskoj.

Veliki broj stranih radnika zaposlen je u građevini

DUBROVNIK MORA IMATI GRAĐEVINSKOG INSPEKTORA

Muk iz građevinske

inspekcije: Prave raspored nadzora, a kad će Dubrovnik doći na red ne zna se

Dok Državni inspektorat ne odgovara ni na požurnice, ni na konkretna pitanja o postupanju na gradilištu u Bokeljskoj ulici, u Dubrovniku se gomilaju slučajevi u kojima se građevinska inspekcija pojavljuje tek kada je šteta već učinjena. I tada se, vrlo često, sve svodi na administrativna rješenja koja ostaju mrtvo slovo na papiru

Slučaj Bokeljske, gradilišta u Solitudu na kojemu bi trebala biti izgrađena luksuzna vila u kojoj su se stanovi prodavali za 10 tisuća eura po kvadratu, postao je simbol ne luksuza, nego velikog hrvatskog problema, sustava koji formalno postoji, ali u praksi djeluje sporo, tromo i bez ikakvog učinka na terenu. Posebno je to očito u Dubrovniku, gradu pod ogromnim investitorskim pritiscima, gdje svaki dan nepostupanja može značiti novu betonizaciju prostora ili gradnju protivnu dozvolama.

Dubrovački dnevnik je prije više tjedana upozorio Državni inspektorat na sumnje u moguće postupanje protivno izdanim dozvolama i propisima na gradilištu u Bokeljskoj ulici. Tada još nitko nije uočio što se događa na tri metra od mora, nije se o tome pričalo na Gradskom vijeću, u priopćenjima političkih stranaka, niti u medijima, osim u Dubrovačkom dnevniku. Tada su se ograde tek 'sramežljivo' pojavile na gradilištu, uz pokojeg radnika. Kad su na gradilište pristigli bageri, od kada pod stijenama eksplodiraju mine, iste su prijave počeli podnositi i stanari obližnje zgrade, ali i gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković, i to osobno kao građanin, ali i kao čelna osoba Grada Dubrovnika. Iz Državnog inspektorata 15. travnja su nam odgovorili kako će “građevinska inspekcija Državnog inspektorata sukladno planu rada za naredno razdoblje obaviti inspekcijski nadzor na gradilištu oznake k.č. 247/2 k.o. Du -

brovnik Nova”, uz napomenu kako prije okončanja nadzora ne mogu komentirati nalaz niti iznositi detalje.

IZ DIRH-A MUK

Mjesec dana poslije, odgovora na pitanje je li nadzor uopće obavljen, nema. Dubrovački dnevnik prošlog je tjedna Državnom inspektoratu poslao novi upit, a onda i požurnicu, tražeći informacije o tome je li nadzor proveden, što je eventualno utvrđeno te zbog čega se nije postupalo žurno s obzirom na ozbiljnost prijava i mogućnost nepovratne devastacije prostora. Odgovor nam do zaključenja ovog broja nije stigao. Istovremeno, radovi na terenu traju. Investitori su kopajući došli i do mora, pa su zemlju prebacivali s jedne na drugu stranu parcele, boreći se s prirodom na isti način kako se bore i s hrvatskom administracijom: uzmi ovdje, zakopaj tamo. Međutim, priroda ne prašta kao spore hrvatske institucije, pa su na kraju morali 'udariti' beton na jednom dijelu, kako bi mogli nastaviti radove na izgradnji vile koja će se nalaziti jedva šest metara od mora, s tim da će tarace i prilaz biti na tri metra od mora.

NIJE BOKELJSKA JEDINO MJESTO

GDJE JE INSPEKTORAT ZAKAZAO

Pitanje koje se pritom nameće nije samo što se događa u Bokeljskoj, nego što se događa s građevinskom inspekcijom u Dubrovniku

Iz Državnog inspektorata 15. travnja su nam odgovorili kako će “građevinska inspekcija Državnog inspektorata sukladno planu rada za naredno razdoblje obaviti inspekcijski nadzor na gradilištu oznake k.č. 247/2 k.o. Dubrovnik Nova”, uz napomenu kako prije okončanja nadzora ne mogu komentirati nalaz niti iznositi detalje. Mjesec dana poslije, odgovora na pitanje je li nadzor uopće obavljen, nema.

Piše: Petra Srebrović Foto: Petra Srebrović

općenito. Naime, ovo nije prvi slučaj u kojem se postupanje oteže mjesecima, a rješenja koja se donesu ostaju neprovedena. Jedan od najpoznatijih primjera posljednjih godina svakako je slučaj Atlant Batala Centra. Nakon inspekcijskog nadzora, investitoru je bilo naloženo uklanjanje dijela građevine u roku od 90 dana. Međutim, rušenje nije provedeno. U međuvremenu je cijeli slučaj završio na Upravnom sudu u Splitu gdje su investitori pokušali osporiti rješenje Inspekcije, tvrdeći kako su 'rušili što su morali', a 'ostavili što su mogli'. U isto vrijeme, investitori paralelno pokušaju ishoditi izmjenu građevinske dozvole, i to nakon što je objekt već izgrađen. Upravni Sud u Splitu u obrazloženju presude kojom potvrđuje kako je Inspektorat zaista trebao naložiti rušenje, problematizira takvo postupanje, jer sama činjenica da se naknadno traže izmjene dozvole za već izvedene radove, pokazuje da su investitori i sami bili svjesni kako grade protivno ranije izdanim aktima. Sud je, dakle, dao za pravo DIRH -u, ispravno su postupili kada su utvrdili da rekonstrukcija objekta ne znači sravniti sve sa zemljom,

pa i ispod zemlje i dignuti novih deset katova, uz ostavljen jedan 'bokun' staroga zida. Presuda je tek prvostupanjska, pa investitori imaju daljnji pravni put za nastavak razvlačenja postupka po hrvatskom pravosuđu, dok stanje na terenu ostaje nepromijenjeno.

NALOŽENO RUŠENJE PRIJE VIŠE OD GODINU IPO, GRAĐEVINA JOŠ STOJI

Sličan obrazac vidljiv je i u slučaju bespravno izgrađene kuće u Zatonu, povezane s istim investitorima koji grade u Bokeljskoj ulici. I ondje je još u prosincu 2024. godine bilo naloženo rušenje objekta, koji ni danas nije uklonjen. Naprotiv, za istu građevinu naknadno je podnesen zahtjev za izdavanje građevinske dozvole.

Drugim riječima, praksa izgleda ovako: gradi se protivno izdanim dozvolama, potom se eventualno dobije rješenje inspekcije o usklađivanju i/li rušenju ako ista izađe na teren slijedom prijave, zatim slijede žalbe, upravni sporovi i pokušaji naknadne legalizacije ili izmjene dozvola, dok građevina u međuvremenu ostaje na mjestu. Sustav se tako pretvara u proces beskonačnog admi -

Dubrovnik nema inspektora koji bi provjeravao dozvole i pratio gradnju u prostoru svojim očima, a čak i onda kad građani, mediji i institucije poput

Grada Dubrovnika, budu prisiljeni biti te 'oči' koje gradu nedostaju, čak ni tada država nema kapacitet djelovati.

Što točno Dubrovnik treba još napraviti da ga prepozna vlastita država? UNESCO je prepoznao prostor Dubrovnika toliko vrijednim da ga uvrsti na listu najvažnijih prostora za očuvati, a odbijajući Dubrovniku dodijeliti stalnog građevinskog inspektora vlastita država ga degradira.

nistriranja, gubi se vrijeme, a upravo vrijeme je ključna stvar u građevinskom nadzoru. Pitanje na koje DIRH treba dati odgovor, a nije, jest koji je smisao ako inspekcija reagira tek kada je objekt dovršen ili gotovo dovršen. Još jedno pitanje je koji je smisao izdavanja rješenja o rušenjima, ako se ona godinama ne provode? Nisu ovi gornji slučajevi jedini, oni su samo recentni, ali i ranije je u Dubrovniku bilo naloga za rušenje, od Lapada do Ploča, pa niti jednom bager nije okrznuo kuću, ili bespravno izgrađen zid.

UNESCO GRAD, A ZADNJA

RUPA NA SVIRALU

Poseban problem predstavlja činjenica da Dubrovnik nema stalno prisutnog građevinskog inspektora, nego inspektori prema potrebi (ne)dolaze iz Splita ili Zagreba. U praksi to znači da se nadzori planiraju prema rasporedu, a ne prema hitnosti situacije na terenu, pa zgradu Atlantske uoče tek kad je bespravna gradnja došla do faze useljivosti.

To je postalo jasno i tijekom nedavnog boravka premijera Andreja Plenkovića u Dubrovniku povodom Dana Dubrovačko-neretvanske županije. Novinari su ga tom prilikom pitali kada će Vlada imenovati novog glavnog državnog inspektora nakon odlaska Andrije Mikulića, bivšeg glavnog državnog inspektora koji je funkciju bio prisiljen napustiti nakon niza afera koje su pratile njegov mandat.

je kratak i bez konkretnog roka za imenovanje novog čelnika Državnog inspektorata, govoreći kako će glavni državni inspektor bit imenovan kada za to budu spremni. Upravo se u takvom vakuumu najbolje vidi stanje sustava. Institucija koja bi trebala biti jedan od ključnih mehanizama zaštite prostora, danas djeluje bez jasnog vodstva, kadrovski potkapacitirana i spora čak i u slučajevima koji izazivaju veliki interes javnosti.

Sud je potvrdio rješenje

Inspekcije o rušenju i ustvrdio kako su investitori znali da grade bespravno. Zgrada još stoji

Novinari su premijeru pritom ukazali i na konkretan problem, činjenicu da ni nakon poziva gradonačelnika i brojnih prijava građana, građevinska inspekcija nije izašla izvršiti nadzor na gradilištu u Bokeljskoj. Premijerov odgovor bio

Dakle, Dubrovnik nema inspektora koji bi provjeravao dozvole i pratio gradnju u prostoru svojim očima, a čak i onda kad građani, mediji i institucije poput Grada Dubrovnika, budu prisiljeni biti te 'oči' koje gradu nedostaju, čak ni tada država nema kapacitet djelovati. Posljedice toga Dubrovnik već godinama osjeća. Iako je iz Dubrovnika više puta upućen apel da Državni inspektorat RH imenuje inspektora čije će stalno radno mjesto biti u Dubrovniku, to se do danas nije dogodilo. Tako grad koji je pod UNESCO-vom zaštitom, grad koji se desetljećima suočava s apartmanizacijom, agresivnom gradnjom i pritiscima na prostor, danas nema učinkovit inspekcijski mehanizam koji bi mogao pravodobno reagirati. Na kraju, čak kada reakcija i dođe, pokazalo se da ona jedino spriječi investitore u brzoj prodaji stanova ili otvaranju nekog novog apart-hotela ili kompleksa apartmana, a prostor ostaje devastiran. Što točno Dubrovnik treba još napraviti da ga prepozna vlastita država? UNESCO je prepoznao prostor Dubrovnika toliko vrijednim da ga uvrsti na listu najvažnijih prostora za očuvati, a odbijajući Dubrovniku dodijeliti stalnog građevinskog inspektora vlastita država ga degradira.

Investitor koji minira Bokeljsku za izgradnju vile, u Zatonu već ima nelegalnu građevinu za koju mu je Inspekcija naredila rušenje. Objekt još stoji

PONEDJELJAK | 18.05. doručak dana

Francuski tost sa kremastim kozjim sirom, medom i suhim smokvama kuhanim u vinu

menu dana

Penne Carbonara

Kremasti umak sa slaninom, lukom, češnjakom i bijelim vinom

UTORAK | 19.05. doručak dana

Španjolski omlet sa kozjim sirom i šparogama

Zapečena kriška jaja i krumpira sa začinskim biljem, poslužena sa svježim kozjim sirom i zelenim šparogama

menu dana

Pečena teletina

Pečeni krumpir s povrćem i umakom od pečenja

SRIJEDA | 20.05. doručak dana

Dimljeni losos i avokado posluženi uz komorač, baby špinat, kapare i umak od hrena i kiselog vrhnja

menu dana

Dalmatinska pržolica

Minutni odrezak od junetine začinjen maslinovim uljem, češnjakom i peršinom, poslužen uz blitvu s krumpirom

ČETVRTAK | 21.05. doručak dana

Proteinski puding od kokosa i badema sa chiom, granolom i šumskim voćem

menu dana

Teleći rižot

Krepki kremasti rižot s telećim butom, lukom, češnjakom, vinom i začinima

PETAK | 22.05. doručak dana

Shakshuka jaja

Lagano poširana jaja u pikantnom umaku od rajčice s povrćem i začinskim biljem

menu dana

Crni rižot od sipe

Sipa pripremljena s vinom, začinima i vlastitim crnilom

SUBOTA | 23.05. doručak dana

Američke palačinke sa javorovim sirupom i bobičastim voćem

menu dana

Špageti Bolognese

Klasičan ragu od mljevenog mesa, luka, češnjaka i rajčice

NEDJELJA | 24.05. doručak dana

Zarolani omlet

punjen avokadom, kozicama, čilijem i kremastim sirom

menu dana

Punjena paprika s mljevenim mesom i rižom, kuhana s dimljenom slaninom u umaku od rajčice, poslužena uz pire krumpir

NAJTUŽNIJI SPOMENIK GRADA

Svečano predstavljeno Spomen obilježje za djecu poginulu u Domovinskom ratu u Dubrovniku

Spomen obilježje za djecu poginulu u Domovinskom ratu u Dubrovniku postavljeno u gruškoj luci svečano je predstavljeno uz prisustvo roditelja poginule djece i bogat prigodni program.

Spomenik je zamišljen kao kompozicija šarenih olovaka koja zamrzava prošlu svakodnevnicu u kojoj se djeca bezbrižno igraju. Posvećen je djeci poginuloj u ratu u Dubrovniku, ali i svoj sadašnjoj djeci. On je trajno sjećanje na petnaestero anđela kojima je zauvijek prekinuto djetinjstvo (1991. – 1995.)

– Andrea Banović, Nikolina Banović, Đuro Bokun, Marija Burum, Hrvoje Gunjina, Katarina Gunjina, Romano Kralj, Luka Lukšić, Šimo Matković, Dolores Paskojević, Vlaho Rakidžija, Tonći Skočko, Maris Šaban, Maro Šaban i Miho Tomičić.

Gradonačelnik Franković tom je prilikom naglasio kako nije riječ samo o obilježju jednoga vremeno, nego mjestu trajnoga sjećanja, mjestu boli, ali i mjestu odgovornosti.

„Ovaj Grad zna što znači patnja, zna što znači biti napadnut zato što postojiš. Ali, Dubrovnik je pokazao i nešto drugo, pokazao je snagu, dostojanstvo i vjeru u slobodu. Zato danas predstavljajući ovaj spomenik ne govorimo samo o smrti, govorimo o vri-

jednosti života, govorimo o miru, govorimo o Hrvatskoj koja je izborena velikom žrtvom i o generacijama koje moraju znati istinu. Naša je obveza govoriti istinu dostojanstveno, bez mržnje, ali bez zaborava, jer narod koji zaboravi vlastitu prošlost riskira izgubiti i svoju budućnost. Imena djece poginule u Domovinskom ratu ostat će trajno upisana u povijest Dubrovnika i Hrvatske. Ovaj Grad ih neće zaboraviti, nikada. Neka ovaj spomenik bude mjesto molitve, tišine i zajedništva i mjesto susreta, mjesto na kojem će se uvijek iznova podsjećati koliko je sloboda dragocjena i koliko je visoka bila cijena njena stvaranja", rekao je.

Na predstavljanju spomen obilježja je bio i premijer Andrej Plenković.

„Ovaj simbol slomljenih olovaka, izgubljenih života, prekinutih djetinjstava i zaustavljene obiteljske sreće koju ste očekivali s vašom djecom, podsjeća nas u kakvim je teškim vremenima nastala slobodna i suvre-

mena Hrvatska", rekao je Plenković. Podsjetio je da su Vlada Republike Hrvatske, odnosno Hrvatski sabor, prošle godine donijeli odluku o proglašenju Danu sjećanja na ubijanu i stradalu djecu u Domovinskom ratu koji se obilježava 3. svibnja, a u svrhu čuvanja uspomene na 402 poginule djevojčice i dječaka u Domovinskom ratu.

„Sloboda je simbol Dubrovnika i zato nema dvojbe da će ovaj spomenik biti dio onoga što je kultura ovoga grada, grada države, grada republike, grada koji je Hrvatskoj podario diplomaciju", poručio je. Okupljenima se obratila i predsjednica Udruge Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije Marija Lukšić.

„Kao majka poginulog djeteta, znam da vrijeme ne briše bol. Postoje rane koje ne zacjeljuju, nego se nauče nositi, dostojanstveno, tiho i s vjerom da žrtva naše djece nikada neće biti zaboravljena", kazala je Lukšić. „Hvala svima koji su pomogli da ovaj spome-

Dalibor Stošić, akademski kipar i autor spomen obilježja

Marija Lukšić, predsjednica Udruge civilnih stradalnika iz Domovinskoga rata Dubrovačko-neretvanske županije

nik bude podignut, hvala svima koji danas stoje s nama, vaša prisutnost govori da naša djeca nisu zaboravljena i da njihova imena žive u ovom gradu. Draga djeco, ostajete zauvijek u srcima svojih roditelja, u molitvama ovog Grada i hrvatskog naroda, i u temelju naše slobode", poručila je. Sam proces izrade i idejni koncept javne skulpture predstavio je akademski kipar i jedan od autora Dalibor Stošić. "Dijete ne zna da boja može nositi bol. Dijete samo crta. Kuću, majku, oca, brod, pticu, put i sebe negdje nasred papira. Ovdje je bilo 15 djece, 15 ruku, 15 pogleda, 15 svjetova koji su tek počeli birati svoje boje. Zato ovdje stoje olovke, ne znakovi rata, ma-

čevi, topovi... Nego olovke u bojama djetinjstva. Ali olovke su slomljene, na mjestu loma je vječni čelik, metal koji će polako puštati trag niz boju, kao rana koja tiho krvari, kao sjećanje ne pristaje nestati. Zato ovdje boja više nije samo boja, svaka boja nosi jedno ime, svaka boja nosi jednu tišinu, jedan nedovršeni život. 15 slomljenih olovaka za 15 djece, koja više ne mogu crtati, ali čije boje Dubrovnik neće zaboraviti", kazao je. Uz blagoslov biskupa mons. Roko Glasnović, program je oplemenjen i recitalom autorice Irje Jerković ''Dubrovačka djeca zavazda'' u izvedbi učenice Osnovne škole Mokošica Marije Vidojević, pjesmom ''Ruža hrvatska'' u izvedbi zbora Umjetničke škole Lu-

ke Sorkočevića te pjesmom "Svi smo mi dio sna" u izvedbi učenika Osnovne škole Ivana Gundulića. Počast je odana i preletom aviona Rafale Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Podsjećamo, idejno rješenje za budući javni gradski park sa spomen obilježjem odabrano je putem javnog likovnog i arhitektonsko-urbanističko-krajobraznog natječaja koji su proveli Grad Dubrovnik i Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA). Autori pobjedničkog rješenja su akademski kipar Dalibor Stošić te dizajner i arhitekt Hrvoje Bilandžić. U cijeli proces, od odabira lokacije do izbora idejnog rješenja, aktivno su uključeni roditelji stradale djece okupljeni u Udrugu civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Premijer Andrej Plenković

Gradonačelnik Mato Franković

SVEČANA SJEDNICA SKUPŠTINE

Župan Pezo: “Nakon velebnog Pelješkog mosta, vrijeme je za autocestu do Dubrovnika i brzu cestu do aerodroma”

Povodom Dana Dubrovačko-neretvanske županije i blagdana svetog

Leopolda Bogdana Mandića u kazalištu Marina Držića održana je svečana

sjednica Skupštine Dubrovačko-neretvanske županije, a događaju su nazočili brojni visoki uzvanici, među kojima i premijer Andrej Plenković

Svečanu sjednicu je otvorio predsjednik Županijske skupštine Nikola Dobroslavić. "Ova Skupština pridonijela je odličnim rezultatima koje ostvaruje Dubrovačko-neretvanska županija u proteklih godinu dana, kao i u prethodnom razdoblju. Želim istaknuti da smo ponosni što je Dubrovačko-neretvanska županija uspješna i stabilna, sigurna, socijalno osjetljiva, s uzornim odnosima među različitim zajednicama. Zajednica smo nadahnuta našem bogatom prošlošću, a posebno domoljubljem i žrtvom naših branitelja za vrijeme Miloševićeve agresije na Hrvatsku. Također, posve smo okrenuti budućnosti, takvi smo prepoznati u cijeloj Hrvatskoj i Europi, takvi ćemo zasigurno ostati i u budućnosti", zaključio je Dobroslavić. Nakon prigodnih nastupa, prikazan je videozapis koji je pokazao neke od najvažnijih projekata u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a onda se okupljenima obratio župan dubrovačko-neretvanski Blaž Pezo.

"Često se sjetim pjesme kako smo Bogu dragi mi Hrvati, sigurno jesmo, a najljepši komad raja je Dubrovačko-neretvanska županija. To je dom vrijednih ljudi. Dobiti povjerenje vrijednih ljudi za mjesto župana je velika stvar, to je nešto što čovjeka čini ponosnim, ali i što u meni budi odgovornost. Od mog stupanja na ovu dužnost prošlo je 11 mjeseci, a u ovom periodu sam isticao važnost zajedništva, sa Skupštinom, ali i općinama i gradovima. Nakon velebnog Pelješkog mosta, želio bih istaknuo autocestu do Dubrovnika, kao i brzu cestu", kazao je župan, naglasivši vrijednost snažne potpore koju Vlada daje za veliki dio projekata. "Uz zajedništvo svih razina, naglasak mog rada je stavljen na gradnju županije na koju će njeni žitelji biti ponosni. Tome pridonose projekti veći i manji, zajedništvo, ali i naravno, na prvom mjestu, ljudi", kazao je Pezo, uz čestitku ovogodišnjim laureatima, ali i posebnu zahvalu braniteljima bez koje ove proslave ne bi ni bilo.

NASLIJEĐE, PROJEKTI, ODGOVORNOST

Potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar

prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Branko Bačić potom je održao govor.

"Kao što su moji prethodnici rekli, Dubrovačko-neretvanska županija je svakako jedna od najljepših županija, ali je sigurno i najprepoznatljiviji simbol hrvatske državnosti, slobode i razumijevanja prema drugim ljudima. Županiju čine prije svega ljudi koji nastavljaju svoje bogato nasljeđe. U tom prekrasnom prostoru Dubrovačko-neretvanske županije treba imati odgovornost, graditi nove projekte, realizirati ih. To iziskuje od nas posebnu mjeru, kako bi odgovorili skladu ovog grada i županije. Na tom putu imate snažnu podršku Vlade. Zajedno smo u proteklim godinama doprinosili da županija koja je u Domovinskom ratu bila okupirana, poharana, opustošena - se kao feniks izdigla među najuspješnije hrvatske županije. Jasno je da je puno toga na građanima, bez kojih ne bi ništa bilo. Ali jasno da je puno toga na onima koji su upravljali županijom, ili bolje rečeno služili joj, a bilo im je stalo. Siguran sam da će se to tako i nastaviti. U ministarstvu kojim trenutno upravljam povjereno mi je puno bitnih tema za

Premijer Andrej Plenković: "Fokus je na brojnim izazovima s kojima se suočavate, a to je prije svega da postavimo ravnopravan status županije u odnosu na druge, osobito što se tiče cestovne infrastrukture"

kvalitetu života naših sugrađana, a jedna od njih je i stanovanje. Drago mi je da smo održali zajednički sastanak i vidjeli potrebe. Krećemo u veliki projekt izgradnje priuštivih stanova u ovom gradu, da prije svega, ljudima koji ovdje žive omogućimo da tu ostanu i nastave tradiciju. Vjerujem da ćemo doista tom velikom izazovu i odgovoriti", kazao je Bačić.

USMJERENOST PREMA KVALITETI ŽIVOTA

Izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i dubrovački gradonačelnik Mato Franković potom se obratio okupljenima.

"Naša županija prostor je jedinstvene ljepote, bogate tradicije i snažnog zajedništva. Svaki dio naše županije nosi svoju priču, svoju vrijednost i doprinos

zajedničkom razvoju juga Hrvatske. Posebno sam ponosan na suradnju koju Dubrovnik ostvaruje sa Županijom i svim drugim jedinicama lokalne samouprave. Upravo ta sinergija, uključujući Vladu, ispostavila se vrijednom za brojne projekte. Kroz partnerstvo i snažnu potporu Županije i Vlade, otvaramo prostor za realizaciju strateških projekata koji će dugoročno unaprijediti živote naših sugrađana. Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija dijele istu odgovornost: očuvati ono što smo naslijedili, ali i razvijati to i dalje. Naša županija je primjer uspješnog povezivanja tradicije i suvremenosti, turizma i održivosti", kazao je Franković.

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković poručio je kako je Vlada partner Županiji u realizaciji brojnih projekata i kako je to temelj regionalnog razvoja Hrvatske.

"Fokus je na brojnim izazovima s kojima se suočavate, a to je prije svega da postavimo ravnopravan status županije u odnosu na druge, osobito što se tiče cestovne infrastrukture. Ono što je posebno važno je opća gospodarska klima, ovdje danas ne radi svega 3800 ljudi, vaša zaposlenost je prešla 51 000 ljudi. Takvu situaciju ne pamtimo, nikad nije bila takva dinamika u hrvatskom gospodarsku, nikada nisu ljudi došli lakše u situaciju da pronalaze radna mjesta. Škola u Cavtatu je praktički gotova, veliki projekt, projekt mandata, bit će tu zahvaljujući vašem trudu i energiji. Očekujemo ubrzani razvoj CGO-a Lučino razdolje, želimo daljnji razvoj otoka, veselimo se nizu privatnih investicija koje se pripremaju u narednom razdoblju, uz podršku svemu onome što radimo. Vlada će biti tu za vas, bilo da je riječ o otocima, obali, zaleđu, važno nam je da se svaki dio juga Hrvatske ravnomjerno razvija", kazao je Plenković.

Župan Blaž Pezo: "Najljepši komad raja je Dubrovačko-neretvanska županija. To je dom vrijednih ljudi. Dobiti povjerenje vrijednih ljudi za mjesto župana je velika stvar, to je nešto što čovjeka čini ponosnim, ali i što u meni budi odgovornost"

Dodijeljene nagrade ljudima koji su svojim radom i trudom obilježili godinu

Uz nagrade za životno djelo i godišnja priznanja, laureati su poručili kako priznanja ne doživljavaju kao završetak rada, nego poticaj za daljnje djelovanje u očuvanju vrijednosti juga Hrvatske

Tradicionalno, uz svečanu sjednicu

Skupštine Dubrovačko-neretvanske županije, povodom Dana županije i blagdana njenog zaštitnika sv. Leopolda Mandića, dodijeljene su nagrade Županije zaslužnima.

Nagradu za životno djelo dobio je profesor Vidoslav Bagur, koji je u cijeli svoj život utkao ljubav prema kulturi i tradiciji županije, ali i cijele Hrvatske. Osnovao je Kulturno-umjetničko društvo Metković, istraživao glazbeno-plesnu baštinu Neretve i Hercegovine, pokrenuo manifestaciju ‘Na Neretvu misečina pala’, trajno je dokumentirao Lastovski poklad, a osnivač je brojnih drugih edukativnih programa, smotri, publikacija.

BAGUR: NAGRADA OBVEZUJE

Vidoslav Bagur obratio se okupljenima u ime nagrađenih.

“Jedan mali čovjek u kući velikog Marina

Držića. U ime ovih ljudi koje ste danas odabrali, zahvaljujem na divnoj časti koju ste nam pružili i mislim da u ime svih njih kažem da svaka nagrada obvezuje i da ćemo nastaviti gdje smo stali. Moje životno djelo nije moje životno djelo nego djelo ljudi s kojima sam u proteklih 60 godina lutao cijelom Hrvatskom, a posebno našom županijom. To su ljudi koji su sačuvali tradicijsku kulturu svog naroda, meni je ispripovijedali, ja sam je zabilježio”, kazao je Bagur.

“Kažu da je nagrada za životno djelo zahvala i eto, sad možeš umrijeti. U ime mladih ljudi i svoje, mi ćemo i dalje kazati da iskustvo i suradnja s mladima može još puno toga dati”, zaključio je. Dobitnici godišnjih nagrada su: dr. sc. Domagoj Vidović, Ženski odbojkaški klub Dubrovnik, Mišo Đuraš, HGSS Dubrovnik, Kulturno-umjetničko društvo Marko Marojica te Blatski športski klub Zmaj

(BŠK Zmaj).

PRIZNANJE MIŠU ĐURAŠU Dubrovački branitelj, kulturni djelatnik i inicijator osnivanja Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, Mišo Đuraš poručio je kako mu priznanje znači za sve ono što je od Domovinskog rata pa do danas napravio stručno, ali i s braniteljima kroz udruge.

“Doživljavam je kao još jedno priznanje svim braniteljima, udruzi Hrvatskog časničkog zbora Dubrovačko-neretvanske županije koja me predložila i posebno priznanje Muzeju Domovinskog rata, kojeg smo zajedno, svi branitelji, stvarali zajedno s ravnateljicom Varinom Juricom Turk i osigurali Dubrovniku i dubrovačkom području, kao i cijelom jugu Hrvatske mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti koje zaslužuje”, kazao je za Dubrovački dnevnik Mišo Đuraš nakon dodjele.

LAUREATI

Andrea Linares

Dubrovačka Kolumbijka: ‘U godinu dana naučila sam hrvatski jezik i pronašla svoj dom

Kolumbijka Andrea Linares već dva desetljeća živi u Dubrovnik, gdje je izgradila

obitelj i uspješnu karijeru u turizmu. U iskrenom razgovoru otkriva kako se prilagodila novoj sredini, što ju je oduševilo, ali i što joj ponekad nedostaje iz rodne zemlje. Njezina priča spoj je ljubavi, hrabrosti i života između ‘dva svijeta’

Simpatična, opuštena i vedra - riječi su koje na prvi susret najbolje opisuju Kolumbijku Andreu Linares, koja živi u Dubrovniku i danas ga s pravom naziva svojim domom. Iako o svom životu govori s lakoćom i osmijehom, iza nje stoji bogato iskustvo prilagodbe, novih početaka i stvaranja života daleko od rodne zemlje.

Otvorena po prirodi i spremna na promjene, Andrea se brzo uklopila u dubrovački način života, iz kojeg je, kako sama kaže, uzela ono najbolje. Danas je uspješna poduzetnica - vlasnica turističke agencije i licencirana vodičica koja s jednakim entuzijazmom prenosi priče o gradu posjetiteljima iz cijelog svijeta.

U razgovoru nam je otkrila kako je život doveo na krajnji jug Hrvatske, kako su izgledali njezini prvi koraci u novoj sredini te što je i danas oduševljava u životu u Dubrovniku, ali i što bi, priznaje, voljela da je drugačije.

Sve je počelo s maminom ljubavnom pričom koja se krajem devedesetih udala za Hrvata i došla je živjeti u Cavtat. Upravo je ona dovela Andreu i njezinu braću na jug Hrvatske.

„Braća i ja smo došli 2003. godine, nekako postepeno. Ja sam tada imala 23 godine, završavala sam studij prava. Bilo mi je jako lijepo, inače se dosta brzo prilagođavam, volim putovati, istraživati, upoznavati kulture, arhitekturu i znati puno toga tako da mi ta promjena nije bila šok. No, kako sam u Kolumbiji završila postdiplomski iz državnog prava mislila sam otići u Francusku, jer tamo je jako cijenjen taj dio prava, a ovdje su mi rekli kako je upravno pravo podcijenjeno“, priča Andrea koja je krajem 2007. godine upoznala svog supruga pomorca, porijeklom iz Konavala,

koji je inače živio u Gružu. Ljubav je učinila svoje i Andrea je ipak definitivno odlučila ostati u Dubrovniku, točnije u Župi dubrovačkoj gdje trenutačno živi s obitelji. Ona i suprug su se vjenčali već u veljači 2009. godine. Kroz smijeh dodaje kako je ta veza relativno kratko trajala, a on je u periodu od upoznavanja do braka, pet mjeseci boravio na brodu.

„Kažu kako je brak poput lutrije, a evo meni je dobro ispalo“, govori s osmijehom.

Iako prilagodljiva po prirodi, početak nije bio jednostavan.

„Kada sam tek došla sve je bilo sjajno i bajno, čovjek se osjeća kao da je na godišnjem odmoru, ali onda brzo shvati da će tu živjeti te da mora pronaći posao, naučiti jezik, promijeniti život, upoznati kulturu. Ipak je Dubrovnik bio ‘drugi svijet’ u usporedbi s Kolumbijom, čiji su stanovnici drugačijeg mentaliteta. Onda sam se brzo suočila sa stvarnošću i čvrsto odlučila da ću ovdje ostati, prilagoditi se i razumjeti kako sve funkcionira. Čovjek se jednostavno mora prilagoditi i prihvatiti sredinu“, kazuje Andrea koja je ubrzo upisala i završila studij na nekadašnjem ACMT-u, a paralelno je učila hrvatski jezik.

Govori kako joj učenje jezika nije bilo teško, a uz hrvatski i španjolski govori još francuski i engleski.

„Volim jezike i odmah sam znala da ću se najbolje prilagoditi ako naučim hrvatski. Jezik je važan za razumjeti mentalitet ljudi. Možda je neobično za čuti, ali meni se jako sviđa hrvatski jezik. Učila sam ga detaljno na tečaju, privatnim satima, doma s mužem i gledajući španjolske sapunice koje su imale titlove na hrvatskom. U

„Kada sam tek došla sve je bilo sjajno i bajno, čovjek se osjeća kao da je na godišnjem odmoru, ali onda brzo shvati da će tu živjeti te da mora pronaći posao, naučiti jezik, promijeniti život, upoznati kulturu. Onda sam se brzo suočila sa stvarnošću i čvrsto odlučila da ću ovdje ostati, prilagoditi se i razumjeti kako sve funkcionira. Čovjek se jednostavno mora prilagoditi i prihvatiti sredinu“

Piše Aida Čakić foto Aida Čakić

godinu dana sam svladala jezik, a još uvijek ga učim“, prepričava Andrea.

Budući da poznaje nekoliko stranih jezika prirodno se nametnulo da radi u turizmu, a prisjeća se kako je u tom periodu vladala potražnja od strane touroperatora za predstavnicima koji govore španjolski jezik. Radila je u turističkoj agenciji, na recepciji hotela, a onda je odlučila krenuti u samostalne vode.

„Bilo mi je super raditi u turizmu jer općenito volim raditi s ljudima i putovati. Čim radim s turistima odmah sam sretna jer znam da imamo nešto zajedničko - ljubav prema putovanjima. Osim toga volim Dubrovnik i Hrvatsku pa sam sretna što turistima mogu približiti ovaj život i kulturu“, govori Andrea.

Opčinjena je ljepotama grada, no dodaje kako joj se jako sviđaju i ljudi.

„Volim što su iskreni i otporni, vole svoj grad i domovinu i jako su ponosni na tradiciju, pogotovo u Konavlima. Jedino što mi malo nedostaje iz Kolumbije je otvorenost ljudi. Kod nas se ljudi više druže i brže sklapaju prijateljstva, a ovdje su nekako zatvoreni i drže se svog kruga prijatelja i obitelji. Ali ne bih to mijenjala, da nije tako onda Kolumbijci ne bi bili tako otvoreni“, kroz smijeh govori simpatična Andrea Linares koja sebe smatra jednostavno Kolumbijkom jer je ži-

vjela posvuda u toj južnoameričkoj državi, a rođena je u Bogoti.

Otkriva nam kako joj iz Kolumbije najviše nedostaju svježi tropski voćni sokovi koje piju tijekom ručka, no dodaje kako ih je u Hrvatskoj zamijenila vinom. Tako uživa i u maslinovom ulju i pršutu kao blagodatima juga. Njezina djeca, priča Andrea, naučila su ‘plivati’ između dva mentaliteta pa su pola Latinosi, pola Hrvati.

Budući da radi u turizmu osvrnuli smo se na vječnu temu o promišljanju dubrovačkog turizma.

„Najviše me brine masovni turizam u smislu da je teško držati taj tempo, a da se sačuva autentičnost. Ovo je posebna i jedinstvena destinacija koja se mora čuvati. Znam da ljudi žele zadovoljiti međunarodne standarde, ali trebamo biti zadovoljni s ovim što ovdje imamo. Moj princip rada je da uvijek svakog gosta dočekam s osmijehom i da mu tijekom boravka u Dubrovniku mora biti dobro. Od toga ipak živimo. Upoznala sam Hrvatsku i okolne zemlje, a uvijek imam neko novo mjesto za posjetiti tako da i ja s turistima otkrivam nove lokacije. Uvijek im kažem - Hrvatska je mala zemlja, ali u 200 kilometara možete svašta vidjeti. Velika prednost i bogatstvo je sigurnost“, govori Andrea Linares, dubrovačka Kolumbijka koja dvadeset godina živi na krajnjem jugu Hrvatske.

„Najviše me brine masovni turizam u smislu da je teško držati taj tempo, a da se sačuva autentičnost. Ovo je posebna i jedinstvena destinacija koja se mora čuvati. Znam da ljudi žele zadovoljiti međunarodne standarde, ali trebamo biti zadovoljni s ovim što ovdje imamo”

Andrea Linares

KOLUMNA

Hod za mir

Piše: Lucija Komaić

Foto: grad dubrovnik

Dugo se u Dubrovniku nije dogodilo nešto tako emotivno, lijepo, simbolično i prostorno vrijedno kao što je to spomenik djeci poginuloj u Domovinskom ratu. Svečano otvorenje, uz prisustvo roditelja poginule djece, predstavnika vlasti i građana, bilo je toliko dirljivo da su mnogi plakali. I zaista, teško da nešto može izazvati toliku tugu kao nepravda u kojoj je prekinut dječji život zbog rata. Jer ratovi su uglavnom uzrokovani podlim interesima, suludim težnjama i odsustvom razumijevanja, tolerancije, kompromisa i ljubavi među ljudima. Na dubrovačkom području, zbog neprijateljske zlobe, poginulo je petnaestoro djece. Nevine djece! Šarene bojice, koje trajno simboliziraju njihove prekinute živote, danas u Gružu crtaju najemotivniju sliku u srcima svih ljudi koji tuda prođu, uz bol zbog prekinutih djetinjstava, ali i nadu da će u većini tih slika prevladati ona najvažnija o tome koliko je svet mir.

Jer ništa nije ni počelo, a ni stalo s tragičnim krajem života ovih 15 dubrovačkih anđela. Zbog velikosrpske agresije, u Domovinskom ratu u Hrvatskoj je poginulo 402 djece, a ranjeno njih 1200. I u ovom trenutku, i dalje umiru djeca u ratovima. U ratu u Gazi od 2023. do 2025., prema podacima UNICEF-a i UN-a, ubijeno je više od 15 tisuća djece. Tijekom američko – izraelskog napada na Iran ovoga ožujka pogođena je škola, a

zasad se spominje kako je tada ubijeno oko 150 djevojčica. U krvavom Drugom svjetskom ratu, kojega je cijeli svijet odavno smjestio na svoje mjesto, ali ne i mi, ubijeno je između 1,5 i 2 milijuna djece samo u Holokaustu. Ukupan broj djece stradale u cijelom ratu bio je višestruko veći, a procjene idu i preko 10 milijuna kada se uključe glad, bombardiranja, masakri i bolesti. Nacisti su ubijali djecu u logorima samo zato što su druge nacionalnosti. Nevinu djecu! Evolucijski napredak tehnologije, znanosti i protoka informacija u suvremenom dobu nije doveo do toga da većina društva danas još bolje razumije povijesne činjenice i brojke, nego upravo suprotno. Zato danas odrasta generacija koja ne zna ništa, ne vjeruje činjenicama, ne zanima ih istina ili ih je netko uvjerio da je sve laž pa i žrtve najmračnijih stranica povijesti kojih se normalan čovjek srami. Danas odrastaju neka djeca koja ne vjeruju da je, ne tako davno, netko ubijao djecu u logorima samo zato što su druge nacionalnosti. Nevinu djecu! Kao što bi svakom čovjeku na svijetu trebalo biti jasno, jer za to postoje milijuni dokaza, svjedočanstva i literature, na području naših zemalja, također su ubijana djeca u logorima, samo zato što su druge nacionalnosti. Unatoč nerazmjeru u sučeljavanju brojki kojima bi mnogi željeli manipulirati, prema činjenicama iz relevantne historiogra-

fije, samo u logoru Jasenovac ustaše pod vodstvom Ante Pavelića ubile su 21 tisuću nevine djece. Naravno, uz pozdrav Za dom spremni. Zamislite samo spomenik od preko 20 tisuća polomljenih šarenih bojica u vječni spomen na ostavštinu onih kojima danas pjevamo pjesme i kličemo njihov pozdrav. Da ne bude zabune, ustaše su u NDH pritom imale i logore za djecu i u tome su bili jedini u Europi jer nešto toliko brutalno nije palo na pamet ni Hitleru niti ikome od drugih zločinaca tada. Zamislite te ljude koji su u stanju organizirati logor smrti za djecu. Nevinu djecu!

Cijela povijest ratova ima i svoju povijest stradanja djece. Iz te povijesti ništa nismo naučili i zato nas u budućnosti ni ne čeka ništa drugo osim novih slomljenih bojica. I to je tako tužno. Ako postoji nešto u svijetu oko čega bismo se svi morali složiti, onda je to nevinost djeteta koje ni za što nije krivo i koje bi moralo imati pravo na život. Toliko su nebitne nacije, toliko besmislene bilo kakve političke okolnosti, toliko bezvrijedni bilo kakvi argumenti o tome kako u ratu vrijede neka druga pravila. Kad su u pitanju djeca, može vrijediti samo jedno, o njihovom neotuđivom pravu na život. Mučno je uopće sjetiti se svih ratova, no možda se treba dotaknuti još i rata u BiH, u kojemu se spominje brojka od preko 1600 ubijene djece različitih nacionalnosti. Tu svi nose dječ-

ju krv na rukama pa i pripadnici HVO-a zbog zločina u Ahmićima kada su spalili selo, ubijali civile, među njima i bebe. Zbog ratnog zločina u Ahmićima osuđen je hrvatski general Dario Kordić, u međunarodnom sudskom postupku u kojemu mu je dokazano da je kao čelnik tadašnje Herceg - Bosne te zločine planirao i poticao. Ubijena beba pronađena je u ruševina kuće sa svojom ubijenom majkom. Imala je tri mjeseca. To je povijesna činjenica.

Ali, kome je danas do činjenica, kome je do istine? Kome je do mira? Kome je do života djece? Onima što hodaju za život? Možda... Ovoga vikenda održao se tradicionalni Hod za život u organizaciji Željke Markić, a okupljena ekipa najavila je daljnje aktivnosti u postizanju cilja, a to je zabrana abortusa u Hrvatskoj. Mediji su se raspisali o tome kako je jedan od hodača bio i Mar-

ko Perković Thompson sa svojom suprugom koja je ukrala pažnju s Louis Vuitton torbicom. Popularni pjevač jasno je poslao poruku kako je on uvijek za život i kako je to razlog zbog kojega daje podršku skupu. Lijepa je to poruka jer zapravo su svi u Hrvatskoj upravo za život. Vjerojatno se nitko normalan ne veseli prekidu bilo kojeg života, posebno života nevinog djeteta, pa tako ni prekida trudnoće koja donosi novi život. Ipak, svi relevantni podaci ukazuju na to da zakonske zabrane ne donose nikakve dobre statistike, nego upravo suprotno. Inače, glavni protagonist Hoda za život prethodnih godina bio je upravo Dario Kordić koji je osuđen zbog ratnog zločina u kojem je, između ostalih, ubijena i beba. S druge strane, ovogodišnja zvijezda nije osuđeni ratni zločinac, nego samo simpatizer ikonografije i pozdrava koji su vezani uz režim

odgovoran za smrt oko 23 tisuće nevine djece u Jasenovcu i drugim logorima. No, to nema nikakve veze s pjesmama koje obožavaju ljudi koji na to imaju pravo. Nisu ljudi koji vole domoljubne pjesme ustaše, a nisu to ni horde mladih koji uzvikuju pozdrav za kojega zapravo ne znaju da je skrivio ubojstava tisuće djece. Nisu zločinci ni ljudi koje život pregazi do te mjere da se odluče na bolni potez prekida rane trudnoće, samo zato što nemaju gdje ni od čega živjeti. Ali, zločinci su svi oni koji huškaju ljude jedne na druge, koji dijele, koji mrze, koji stalno stvaraju podjele u Hrvatskoj i svijetu jer samo to vodi do ratova. Samo to vodi do ubijanja djece. Samo je to protiv života. Jedini pravi put je hod za mir. I možda da konačno prestanemo trovati mlade s mržnjom, sukobima, podjelama, zabranama i režimima koji su ubijali nevinu djecu.

Jedina crkva koja je za vrijeme Jugoslavije izgrađena u Dubrovniku

Crkva sv. Petra na Boninovu

gradila se bez građevinske

dozvole. Kako

je

moguće

da je komunisti nisu srušili?

Jako zanimljivu povijest ima jedina crkva koja je izgrađena za vrijeme komunističke Jugoslavije, a otvorena je svega par dana nakon

Titove smrti. Don Pero Vuletić tražio je dozvolu za garažu i staklenik, a napravio crkvu. Kako je moguće da mu je komunisti nisu srušili?

Gostujući nedavno u emisiji Nedjeljom u 2, Tereza Kesovija je izjavila kako „su svi plakali kada je Tito umro." Bila to istina ili ne, u Dubrovniku se za vrijeme Titove smrti odigravao jako zanimljiv scenarij. Maršal i doživotni predsjednik Jugoslavije, umro je 4. svibnja 1980. godine, a samo dva tjedna kasnije na Boninovu je na programu svečano otvaranje crkve sv. Petra, jedinog novoizgrađenog sakralnog objekta u Dubrovniku za vrijeme komunističke Jugoslavije. Kako je moguće da je u jeku komunističke vlasti, koja nije preferirala nikakve religije, izgrađena potpuno nova crkva na atraktivnom mjestu i još k tome otvorena točno u vrijeme Titove smrti? Mnogi koji su čitav život u Gradu pojma o tome nemaju, uključujući vjernike iz župe sv. Petra, pa ćemo u ovom tekstu pokušati dočarati jedinu gradnju crkve u Dubrovniku u više od četiri desetljeća vladavine Komunističke partije Jugoslavije.

Na samom početku valja kazati da se i nova crkva sv. Mihajla u Lapadu pokušavala izgraditi za vrijeme Jugoslavije, ali ona je imala drugačiju sudbinu od crkve sv. Petra na Boninovu. Već 1968. od općinskih se vlasti tražila lokacijska dozvola za gradnju crkve sv. Mihajla, no ona će se dobiti tek dvadesetak godina kasnije kada je već započelo demokratsko buđenje, kako u Jugoslaviji, tako i u cijeloj Istočnoj Europi, što hoće reći da su društvene prilike za gradnju nove crkve bile puno pogodnije nego desetak godina ranije. U listopadu 1989. godine, svega par dana prije pada Berlinskog zida, započinje kopanje temelja za novu crkvu u Lapadu koja će svoja vrata konačno otvoriti tek 1999. godine. Drugim riječima, iako je gradnja crkve sv. Mihajla započela za vrijeme Jugoslavije, ipak možemo konstatirati kako je ona na Boninovu ustvari jedina napravljena za vrijeme bivše države, jer

je koncem osamdesetih Jugoslavija već praktički (bila) mrtva, a i crkva je započela s obavljanjem službe tek na kraju 20. stoljeća.

DA NIJE BILO DUM PERA NE BI BILO CRKVE

Vratimo se mi našem Boninovu. Da bismo uopće shvatili kako je došlo do ideje gradnje crkve sv. Petra na Boninovu, valja se vratiti petnaestak godina ranije i upoznati se s glavnim akterom cijele priče, don Perom Vuletićem, u narodu poznatom kao dum Pero. Nakon što je završio teološki studij u Zagrebu, dubrovački biskup Pavao Butorac, mimo dum Perove volje (jer je uvijek više volio teren nego kancelariju), postavlja ga u službu na Biskupskom ordinarijatu. Osim uredskog posla, dum Pero ponekad služi mise u crkvi sv. Đurđa na Boninovu.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća na područje Konala, Ilijine glavice, Šipčina…, naseljava se sve više ljudi i raste potreba za osnivanjem nove župe. Biskup Butorac 1965. godine utemeljuje tako novu župu sa sjedištem u crkvi sv. Đurđa na Boninovu, a dum Pera imenuje prvim župnikom. Župa tada uopće nije imala župni stan, pa je jadni dum Pero, i po suncu, i po kiši, i po vjetru često dva-tri puta dnevno dolazio na Boninovo iz biskupskog sjemeništa na Jezuitima. Ne samo da nije imao stan, nego nije imao ni poštenu crkvu. Ona sv. Đurđa bila je minimalne veličine, ruševna i puna vlage, a vjernici su se međusobno natiskivali kao danas kupci jagoda na parkiralištu bolnice. Dum Pero je na početku svoga župnog djelovanja imao, blago rečeno, katastrofalne uvjete. Ipak, situacija se pomalo kreće na bolje. Uspijeva sagraditi župni stan u ulici Antuna Mihanovića uz pomoć gospođe Marije Karlić iz Trstenog. Ta je gospođa, naime, ponudila dum Peru da će prodati vlastitu kuću, da bi se

Sada smo u sedamdesetima, vjernicima kojih je sve više na području nove župe treba nova i funkcionalnija crkva. Komunizam je u Jugoslaviji i dalje jak, Tito je još uvijek živ, i dalje bari sve što stigne. Nimalo lak zadatak za župnika. Dum Peru napamet pada suluda ideja. Probat će zeznuti komunističke dužnosnike

Piše Maro Marušić, foto Ahmet Kalajdžić

tim sredstvima sagradila ova u Antuna Mihanovića, gdje će i ona stanovati u zajedničkom domaćinstvu, i gdje će se dum Pero za nju brinuti sve do njene smrti 1976. godine. I bješe tako. Stan je riješen, ali to je bio puno manji problem. Sada smo u sedamdesetima, vjernicima kojih je sve više na području nove župe treba nova i funkcionalnija crkva. Komunizam je u Jugoslaviji i dalje jak, Tito je još uvijek živ, i dalje bari sve što stigne. Nimalo lak zadatak za župnika. Dum Peru na pamet pada suluda ideja. Probat će zeznut komunističke dužnosnike. Za lokaciju gdje je današnja crkva traži dozvolu za gradnju garažnih prostora i staklenika za poljoprivredu. No, to je fikcija, paravan za pravi cilj. Općinske vlasti izdale su mu dozvolu za garažu i pomadore, ali dum Pera brige, i za aute i za zelen, on se sprema za ilegalnu gradnju crkve. Evo što o svemu kaže u knjizi 'Župa svetog Petra Boninovo Dubrovnik' koja je izdana 1991. godine. "Nakon svega čekala me ilegalna gradnja (dozvola je bila izdana za jednu stvar, a trebalo je graditi drugu i to političkoj vlasti nimalo blisku), u što je trebalo ući s puno odvažnosti i samopouzdanja. Osobna početna kolebanja prevladao sam nekim tajanstvenim i snažnim porivom koji me svega obuzeo i ohrabrio da ću uspjeti. Rekao sam odlučno sebi: Idem, pa što Bog da", piše dum Pero u knjizi. Spletom okolnosti, na Šipanu upoznaje arhitekta Ivana Prtenjaka koji je u to vrijeme živio i radio u Bruxellesu. Na početku nije htio napraviti projekt crkve, ali kasnije ipak pristaje (zanimljivo da je svojevremeno predložio i vrlo lijepu ideju nove crkve

sv. Mihajla, ali nikad nije zaživjela). Napravio je više skica, a dum Pero je na kraju izabrao ovu koja i danas stoji na Boninovu.

ARHITEKTI RADILI BESPLATNO

"Osjetio sam da je to pravo rješenje željenog prostora i dao suglasnost za izradu izvedbenog projekta što je tokom te zime arhitekt Prtenjak i učinio", piše dum Pero.

Zanimljivo da je on taj projekt napravio potpuno besplatno. U proljeće 1978. godine kreće gradnja crkve sv. Petra na Boninovu i to bez građevinske dozvole. Zaista nevjerojatno. Nemaju papire, a kreću iskopi. Župnik zapisuje kako su iskopali 550 velikih kamiona materijala. Na gradilištu je mlada arhitektica Marija Kojaković koja radi prema Prtenjakovom projektu. I ona ne naplaćuje usluge. Nažalost, iako smo se svojski potrudili, nismo uspjeli doći do izjave Prtenjaka (još je živ), ali zato jesmo do Kojaković. Ona nam je više puta ponovila da je dum Pero zbog stresa oko gradnje crkve na Boninovu izgubio zdravlje, dobio šećernu bolest, srce mu je oboljelo, i naposljetku je umro relativno mlad 2007. godine.

"Kada bih ga god pitala u vezi dozvola, on bi mi rekao da će riješiti. Možda je imao nekakvo prešutno odobravanje ili barem mislio da ima. Znale bi nekad komunističke vlasti zažmiriti na neke crkvene stvari. Primjerice, radila sam na Jezuitima jedan projekt kuhinje koju smo ukopali u stijenu. Nismo imali nikakve službene dozvole za takvu gradnju, niti od općinskih vlasti, niti od konzervatora, ali su nam odobravali, neki su čak i podrža-

„Kada bih ga god pitala u vezi dozvola, on bi mi rekao da će riješiti. Možda je imao nekakvo prešutno odobravanje ili barem mislio da ima. Znale bi nekad komunističke vlasti zažmiriti na neke projekte. Kako god bilo, dum Peru je čitav taj projekt bio jako stresan i na kraju ga je platio glavom", kaže arhitektica Marija Kojaković

Crkvu sv. Petra na Boninovu besplatno je projektirao Ivan Prtenjak

„Pripreme za svečano otvorenje crkve i posvetu sv. Petru otežavala je bolest, pa naposljetku smrt predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita (u nedjelju 4. svibnja). Stvarana je sveopća turobna atmosfera, pa se i sama pjesma smatrala nekom provokacijom, čak su mi neki u tom pogledu i otvoreno prigovarali i prosvjedovali: 'Vi tu pjevate, a naš predsjednik umire", zapisao je dum Pero

vali. Možda je i u vezi crkve sv. Petra bilo slično, ne znam. Bez ijednog papira, ali neko prešutno odobravanje. Kako god bilo, dum Peru je čitav taj projekt bio jako stresan i na kraju ga je platio glavom", naglašava Kojaković koja je vodila čitavu gradnju, među ostalim, nabavljala brački kamen kojom je crkva obložena.

Ističe još jedan projekt u ono vrijeme koji su gradili mimo dozvola.

"Biskup Severin Pernek doživio je ozljedu i slomio nogu. Mi smo, bez ikakvih papira, izgradili lift u zgradi unutar zidina kako bi se on mogao lakše kretati. I za to smo imali prešutno odobravanje. Nego, da se vratim na dum Pera. Ne samo da je imao političke probleme, nego i financijske, uvijek je nedostajalo sredstava, a on je bio jako odgovoran. Sjećam se i dan danas koliko ga je sve brinulo", ističe Kojaković.

Imao dum Pero neke signale ili ne od tadašnje Skupštine Općine Dubrovnik i njegova predsjednika, činjenica je da mu Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, nakon što su napokon shvatili o čemu se radi, u jesen 1978. godine zabranjuje daljnju gradnju. Unatoč zabrani, gradnja se ilegalno nastavlja, pa će se polnoćka 1979. godine slaviti u novoj crkvi, iako još ni klupe nisu stigle. Dubrovčani su tek tada shvatili što se gradi na Boninovu. Na kraju se crkva svečano otvara 18. svibnja 1980. godine, malo iza Titove smrti.

"Pripreme za svečano otvorenje crkve i posvetu sv. Petru otežavala je bolest, pa naposljetku smrt predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita (u nedjelju 4. svibnja). Stvarana je sveopća turobna atmosfera, pa se i sama pjesma smatrala nekom provokacijom, čak su mi neki u tom pogledu i otvoreno prigovarali i prosvjedovali: Vi tu pjevate, a naš predsjednik umire", zapisao je dum Pero u knjizi. Na kraju se festa ipak održala. No, tu počinju i pravi problemi za dum Pera.

Spomenik sv. Petru ispred kapelice sv. Ilara koja se spominje već u 13. stoljeću

TUŽBA I SUDSKI PROCES

don Pero Vuletić

"Odmah nakon posvete crkve bio sam pozvan od Službe državne sigurnosti (bezbednosti) na poduži razgovor. Bilo je više postavljenih mi pitanja. Među ostalim, prigovoreno mi je kako sam mogao blagoslivljati crkvu bez uporabne dozvole", piše dum Pero. U zagrebačkom Vjesniku odmah zatim pojavio se tekst novinara Nenada Ivankovića u kojem napada bespravno sagrađenu crkvu. U tekstu, među ostalim, piše da je „narušen spomenički integritet kulturno-povijesnog kompleksa Tri crkve". Istovremeno, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode podiže tužbu protiv dum Pera i bespravne gradnje crkve. Zavod također protestira kod Općinske građevinske inspekcije koju vodi šef Božo Miljanić. Nedugo nakon tužbe Miljanić dolazi kod dum Pera i govori mu: -Ne boj se, stari, neću ti rušiti crkve ni pod kojim pritiskom – citira u knjizi Župa svetog Petra Boninovo dum Pero Miljanića.

Dum Pero je imao sreću što je Miljanić bio šef tadašnje građevinske inspekcije, jer ovaj najblaže rečeno nije baš bio ljubitelj komunista što će se poslije pokazati u samostalnoj Hrvatskoj. Naime, Miljanić je kasnije bio dugogodišnji dužnosnik Hrvatske stranka prava i jedan od organizatora HOS-a na dubrovačkom i konavoskom području tijekom Domovinskog rata. Miljanić je umro prije dvije godine, pa ga ne možemo pitati da nam kaže svoja svjedočanstva iz doba gradnje crkve sv. Petra. Na sprovod mu je došao i zapovjednik devete bojne HOS-a Rafael vitez Boban Marko Skejo. Miljanić je kazao dum Peru da mu neće rušiti crkvu, ali je pred Općinskim sudom u Dubrovniku svejedno započeo sudski proces koji je vodio sudac Antun Mihočević s kojim u ono vrijeme nije bilo zezancije. Na svojoj koži osjetio je to i književnik Milan Milišić, koji se pred sucem Mihoče-

Imao dum Pero ili ne prešutno odobravanje od tadašnje Skupštine Općine Dubrovnik i njegova predsjednika, činjenica je da mu Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode nakon što su napokon shvatili o čemu se radi, u jesen 1978. godine zabranjuje daljnju gradnju. Unatoč zabrani, gradnja se ilegalno nastavlja i dalje, pa će se polnoćka 1979. godine slaviti u novoj crkvi, iako još ni klupe nisu stigle

vićem našao zbog književnog teksta Život za slobodu, objavljenom u omladinskom listu Laus. Sud na čelu s Mihočevićem nije prihvatio obranu Milišića da je riječ o književnom uratku, već je tekst tretirao kao dokument koji uznemiruje građane, pa ga je osudio na uvjetnu kaznu zatvora od sedam mjeseci s rokom kušnje od tri godine. Najgore po Milišića je bilo što je zbog presude ostao bez posla i oduzeta mu je putovnica.

Bez obzira na to što sa sucem Mihočevićem, što vidimo iz slučaja Milišić koji je također vođen osamdesetih godina prošlog stoljeća, nije bilo zezancije, dum Pero je uspio bolje proći od književnika. Sudska parnica je završena simboličnom kaznom od 8 tisuća dinara (500 njemačkih maraka). Dum Pero u memoarima ističe kako mu je u toj simboličnoj kazni pomoglo novo vodstvo Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode koje je preuzeo Tomislav Šuljak, te je umirivao atmosferu oko parnice. Dum Perove navode potvrđuje njegov dugogodišnji bliski suradnik Joško Mikuš.

ODAKLE SREDSTVA ZA GRADNJU CRKVE?

"Osim Šuljka, crkvi sv. Petra na Boninovu pomogao je i Božo Letunić koji je kasnije bio prvi ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika i na toj je funkciji bio čitave osamdesete. On mu je isto davao znakove da će sve bit u redu", govori Mikuš. Letunić je preminuo 2021. godine, pa ni njega nismo mogli pitati detalje kao ni dvojicu pokojnih predsjednika Skupštine Općine Dubrovniku koji su onda imali funkciju jednaku današnjoj gradonačelničkoj. Tako je od 1974., pa do 1978. godine predsjednik Skupštine Općine Dubrovnik odnosno gradonačelnik bio profesor Rudi Jelić, a njega je na toj funkciji naslijedio Ivica Valjalo. Valjalo je Dubrovčanima ostao upamćen kao čovjek koji je u Dubrovniku dočekao princa Charlesa 1978. godine (umro 2017. godine). Rudi Jelić dugi je niz

godina predavao na Pomorskom fakultetu, a Valjalo je, među ostalim, bio član Udruge antifašista Dubrovnik. Zanimljiv je i financijski dio gradnje crkve sv. Petra. Odakle sredstva? Veliki problem za dum Pera je bio što je (barem na početku) morao tajiti da gradi crkvu, pa nije mogao skupljati priloge vjernika iz svoje župe. Na početku gradnje, župnik je raspolagao s 40 tisuća njemačkih maraka koje je dodijelio Europaeischer Hilfsonds iz Beča zauzimanjem njemačkog svećenika Johannesa Oomena. Dalje je dum Pero radio sve s posuđenim novcem i uz dugove. Mark i Drona Beriša posudili su dum Peru najveću sumu – 53 tisuće njemačkih maraka. Kasnije im je dum Pero nakon više godina vratio 22 tisuće dok su oni otpisali 31 tisuću maraka. Kada se poslije saznalo da se gradi crkva, mnogi su župljani posuđivali svoje ušteđevine, a dobar dio njih potpuno je besplatno radio na gradnji crkve isto kao i arhitekti Ivan Prtenjak i Marija Kojaković. Na kraju cijele priče crkva je izgrađena. Tko zna bi li tako bilo da spletom okolnosti na funkcijama po dubrovačkim institucijama nisu bili ljudi koji su na kraju prešutno popustili u svezi gradnje crkve. Iz ovoga kuta je zaista nevjerojatno da je dum Pero posred Boninova krenuo graditi crkvu bez građevinske dozvole, novaca i bilo kakvog službenog papira. Na kraju je crkva od struke dobila brojna priznanja kako se uklopila i oplemenila prostor. I dan danas rado je pohode studenti arhitekture. Postala je tako i ostala jedina crkva u Dubrovniku koja se izgradila za vrijeme Jugoslavije, štoviše otvorila je svoja vrata par dana poslije Titove smrti. Priča za filmove.

Nije imala skoro nikakve izglede, realno, trebala je biti srušena, a na kraju čitave ove holivudske priče, umjesto crkve, srušilo se jedino dum Perovo zdravlje. No njegova ostavština i dalje živi.

Crkva i mali trg prekrasno su uklopljeni u prostor

Marko Potrebica ne želi sudjelovati u filmu GUP i gluplji

Dubrovnik je, ustvari, jedan jako ružan grad

Sve je u Dubrovniku ružno osim stare gradske jezgre. Gdje god da se čovjek makne, bilo da je riječ o Pločama, bilo Konalu, Montovjerni, Glavici Babinog kuka, Nuncijati, Peytonu, Hladnici, Čokolinu, Gružu, Solitudu - sve je to jedno, te isto – favela načičkana od ružnih zgradurina i kućerda raznih boja i katnosti. Vrijeđaju oči

Jednoga ružnog južinastog dana odlučili smo ispred našeg podstanarskog stana na Medarevu izgraditi nadstrešnicu kako bismo tijekom dugih kišnih razdoblja mogli nesmetano pušiti. Nadstrešnica, kada smo je završili, čak nije izgledala šanerski – postavili smo poprečno četiri, pet greda, i na njih stavili pokrov.

Opazivši rabotu, naš prvi susjed odmah je postupio dobrosusjedski – dobro nas je prijavio građevinskoj inspekciji. Mada uopće nema građevinskih inspektora koji stalno borave u Gradu, vrlo brzo su izašli na teren – u stvarnosti ispred naših vrata – obavili uvid, te donijeli zaključak kako smo nadstrešnicu bespravno izgradili, te naložili rušenje o našem trošku. Molim vas da zapamtite ovu rečenicu – 'nadstrešnicu bespravno izgradili, te naložili rušenje o našem trošku'. Ej, nadstrešnicu. Na zaključak građevinske inspekcije nismo se žalili, jer kad se malo bolje promisli - naša su pluća, a ne kuća - dugoročno ćemo neimanjem nadstrešnice biti zdraviji, jedino što će našem susjedu život bit dosadniji.

Ove su mi sekvence mog podstanarskog života pale na glavu (jer nema nadstrešnice) kada je na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća njegov predsjednik Marko Potrebica, raspravljajući o donošenju novog GUP-a, kazao kako je „dovoljno poći na Orsulu otvorenih očiju i pogledati grad, pa zaključiti da smo kao društvo modernog doba pali na ispitu".

A što se to događa s Dubrovnikom kada se otvore oči? Tamo negdje na pola puta prema Orsuli dogodi se čudo. Gledaš u jedan grad – koji se zove Dubrovnik - a onda kad otvorenih očiju prođeš određenu nadmorsku visinu taj se isti Dubrovnik pretvori u – Neum. Baš ga je tako nazvao gradonačelnik Mato Franković. Elitni dio Dubrovnika, a to su jasno Ploče gdje kvadrat stana ili kuće košta kao sv. Petra holy burek – prema riječima gradonačelnika je obična faveletina.

LEGALIZACIJA RUGOBA

"Ne želim da nam se više događa Neum iznad kontaktne zone. To je dio grada s najgorom infrastrukturom. Tamo nema ništa osim pogleda. Cesta koja od Bikersa ide u brdo jedna je od najgorih u gradu", kazao je Franković. Sav taj favela kaos na Pločama stidljivo je započeo još u doba Jugoslavije, a nastavio se bez stida famoznim GUP-ovima iz 2005. i 2014. godine. I zaista dovoljno je otvorenih očiju poći na Orsulu, Porporelu ili brodom na Lokrum, pogledati Ploče, pa donijeti zaključak kako je Dubrovnik, ustvari, jedan jako ružan grad. Jer, nažalost, lako da su Ploče jedini problem, sve je u Dubrovniku ružno osim stare gradske jezgre. Gdje god da se čovjek makne, bilo da je riječ o Pločama, bilo Konalu, Montovjerni, Glavici Babinog kuka, Nuncijati, Peytonu, Hladnici, Čokolinu, Gružu, Solitudu, sve je to jedno, te isto –favela načičkana od ružnih zgradurina i kućerda raznih boja i katnosti. Vrijeđaju oči. Dobar dio tih nekretnina bespravno je izgrađen. Dodavali su se katovi, širile okućnice, nadograđivale garaže, ali za razliku od naše nadstrešnice, njima građevinska inspekcija nije izašla na teren, niti im je naredila uklanjanje o vlastitom trošku. Stotine ružnih građevina desetljećima niču od Kantafiga do Belvederea (a i šire) i bez obzira je li građevinska inspekcija izašla na teren ili ne, do sada je srušeno njih točno – pričekajte malo da izračunam –0. Nula. Njih točno nula. Jebiga, nisu one nadstrešnice. Ne samo da niti jedna ružna, bespravna građevina u Dubrovniku nije srušena nego je tadašnji premijer Hrvatske, a u slobodno vrijeme viši građevinski inspektor Zoran Milanović sve te ružne gadure – legalizirao. Drugim riječima, premijer Milanović je sve poštene Hrvate koji su se držali građevinskih zakona napravio budaletinama. No meni su u ovoj priči o ružnoći Dubrovnika veći problem legalne rugobe, nego one bespravne iz-

No meni su u ovoj priči o ružnoći Dubrovnika veći problem legalne rugobe, nego one bespravne izgrađene. Uzmimo najbolji primjer, a to je jasno Glavica Babinog kuka poviše Uvale Lapad. Najveća tragedija tog prostora jest da su sve te ružne kućerde koje nagrđuju prostor legalno napravljene temeljem svih zakona i prostornih planova

Piše: Maro Marušić Foto: Grgo Jelavić/ PIXSELL

Stotine i tisuće ružnih građevina desetljećima niču od Kantafiga do Belvederea (a i šire) i bez obzira je li građevinska inspekcija izašla na teren ili ne, do sada je naloženo uklanjanje ružnih i bespravnih građevina za njih točno – pričekajte malo da izračunam – 0. Nula. Njih točno nula

građene. Uzmimo najbolji primjer za tu tvrdnju, a to je jasno Glavica Babinog kuka poviše Uvale Lapad. Najveća tragedija tog prostora jest da su sve te ružne kućerde koje nagrđuju prostor legalno napravljene temeljem svih zakona i prostornih planova. Investitori su u skladu s propisima srušili pola brda kako bi ukopali temelje. Sve te famozne GUPove po kojima se gradila Glavica Babinog kuka i druge nakaradne lokacije, donijela je struka.

SAMO SE GLUPI DUBROVČANIN

DVAPUT SPOTAKNE O ISTI GUP

Zato potpuno razumijem Marka Potrebicu koji se ravna po onoj: „Samo se glupi Indijanac dvaput spotakne o isti kamen". Oba dosadašnja GUP-a koji su unakazili grad donosila je struka. I prvi. I drugi. Samo se glupi Dubrovčanin dvaput spotakne o isti GUP. Potrebica više ne želi sudjelovati u filmu GUP i gluplji, ne želi da mu novi GUP, koji bi se tijekom ove godine trebao predstaviti u gradskoj vijećnici, kaže da je glup, pa je stoga izrađivačima najvažnijeg prostornog plana uputio poruku:

"Vi ste struka, ali i oni 2005. godine, pa i 2014. godine su bili struka. Struka je donijela cijeli nered u prostoru! Svaka kuća ima građevinsku dozvolu. Sve je to struka napravila. Pozorno će ovo Gradsko vijeće pratiti, jer u konačnici moj je potpis kao predsjednika Gradskog vijeća na dokumentu. Ja

ne želim da me se moja djeca srame, a silno želim da žive u ovom gradu i imaju obitelj, i da me se ne srame kao što se ja sramim kad vidim neke kuće koje su predimenzionirane. Zato vrlo jasna poruka izrađivačima, ovo Gradsko vijeće će sigurno, barem ja osobno, gledati postoji li neki utjecaj. Svi mi imamo mobitele, poznanstva, kave ili ručkove", naglasio je Marko Potrebica i cijelu višegodišnju problematiku prostornih planova sažeo u svom emotivnom istupu.

Struka je pod utjecajem mobitela, kava i ručkova donosila dosadašnje GUP-ove koji su unakazili Dubrovnik i pretvorili ga u ružan grad, a sve zbog brzog profita. Ako se išta više može ispraviti, onda bi novi GUP trebao maksimalno ograničiti daljnju gradnju od Kantafiga i Belvederea i omogućiti nasušno potrebno širenje Dubrovnika prema Pobrežju, Osojniku i Gornjim selima. A ako se pak netko ne bude držao kvalitetno donesenih kriterija gradnje, onda preostaje samo jedno. Rušenje. Jedino se takvim zahvatom može dati primjer drugim investitorima. A kandidata za rušenje već imamo. Zgrada Atlantske plovidbe na Batali. I ne, to nije moj sud, nego građevinske inspekcije. Bez obzira što je građevinska inspekcija naložila rušenje zgrade Atlantske, skeptičan sam i ne vjerujem da će se u praksi dogoditi. Ipak nije riječ o mojoj nadstrešnici na Medarevu.

CRNA KRONIKA — PRESUDA JE PRAVOMOĆNA

Bivša djelatnica jedne dubrovačke banke oslobođena

optužbi za prevaru

Županijski sud u Varaždinu odbio je žalbu dubrovačkog Općinskog državnog odvjetništva na oslobađajuću presudu Općinskog suda u Dubrovniku kojom je bankarska službenica Marija Horvat (ex. Stanković) (63) oslobođena optužbe za prevaru. Time je oslobađajuća presuda po optužnici staroj petnaest godina postala pravomoćna.

Bankarska službenica Marija Horvat u prosincu 2023. oslobođena je optužbi za zlouporabu položaja. Odvjetništvo ju je teretilo da je 12. veljače 2009., radeći kao specijalistica za fizičke osobe u dubrovačkoj poslovnici jedne banke, od kolegice zatražila da pomoću svoje šifre prijevremeno raskine dva oročena depozita klijentice — jedan od 9.500 kuna iz listopada 2008. i drugi od 60.000 kuna iz siječnja 2009. Prema optužbi, novac je potom, uz naplatu provizije, prebačen na tekući račun klijentice kako bi Horvat pribavila nezakonitu imovinsku korist.

Prema ODO-u, kao odgovorna osoba je zatražila da referentica nakon toga s klijenticom zaključi ugovor o oročavanju na godinu dana na iznos od 65.000 kuna, kao i ugovor o pozajmici toj klijentici u visini 52.000 kuna na rok do prekida oročenja. Teretili su je i da je referentici naložila napraviti nalog za prijenos 51.800 kuna s tekućeg računa klijentice na njezin račun, lažno navodeći da klijentica zna za sve te ugovore te će se ona, u ime klijentice, potpisati na svim dokumentima. Ne sumnjajući u vjerodostojnost potpisa klijentice, referentica je tako i učinila i na tekući račun optužene uplatila 51.800 kuna, čime je oštetila klijenticu za taj iznos.

SUD ODBIO DIO OPTUŽNICE

O LAŽNIM POTPISIMA

Istodobno, Općinski sud u Dubrovniku je pro-

tiv optužene odbacio optužbu da je kao odgovorna osoba u poslovne isprave unosila lažne podatke te ih svojim potpisom i službenim pečatom ovjeravala, a potom takve lažne isprave upotrebljavala u službi kao da su istinite. U svezi odbijenog dijela optužbe recimo da je ODO Dubrovnik optuženu teretio da je 12. veljače 2009. kao bankar specijalist za fizičke osobe u dubrovačkoj poslovnici neovlašteno, iako svjesna kako joj to nije dopušteno, klijentici vršila transakcije po ugovoru o oročavanju i ugovoru o dodatnoj pozajmici, iako je znala da ih klijentica odnosno štediša deponent nije potpisala. Sud je odbio taj dio optužnice prema kojem se optužena službenica lažno potpisala imenom štediše te je kao odgovorna osoba banke na ukupno šest bankovnih obrazaca o oročenju na iznose u rasponu od 51.800 do 65.000 kuna unosila neistiniti sadržaj te ih potom ovjerila svojim potpisom i pečatom banke. Inače, tijekom postupka je dubrovački Općinski sud u ožujku 2018. optuženicu proglasio krivom i osudio na deset mjeseci zatvora i naložio da oštećenoj po pravomoćnosti presude isplati 51.800 kuna. Dubrovački odvjetnik Bojan Lujak se kao branitelj optužene žalio na osuđujući, dok se Odvjetništvo žalilo na oslobađajući dio presude koju je varaždinski Županijski sud potvrdio u oslobađajućem dijelu, a u onom osuđujućem spis istom sudu vratio na ponovno odlučivanje. U ponovljenom je postupku u lipnju 2021. za-

Oslobađajuća presuda po optužnici staroj 15 godina, po kojoj je bankarska službenica Marija Horvat (ex Stanković) bila optužena na prevaru, sada je postala pravomoćna

Piše: Ahmet Kalajdžić

stupnik optužbe izmijenio optužnicu tako što je na kraju opisa dodao "iako svjesna kako joj to nije dopušteno, vršila transakcije po ugovoru o oročenju". Optužno vijeće je optužnicu potvrdilo i zaključilo, iako je u međuvremenu došlo do izmjena Kaznenog zakona RH, da postoji pravni kontinuitet, a da novi zakon nije blaži jer su po oba zakona propisane vremenske kazne u rasponu od šest mjeseci do pet godina zatvora, a da se odlučuje prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenog kaznenog djela.

NE OSJEĆA SE KRIVOM

Optuženica je izjavila kako se ne osjeća krivom i da će obranu iznijeti na kraju postupka. Sud je odbio prijedlog Odvjetništva za dodatno grafološko vještačenje potpisa i rukopisa klijentice kao nevažan, smatrajući da se time neće utvrditi činjenice važne za odlučivanje, a budući je oštećena već dodatno ispitana, sud je odbio i prijedlog okrivljenice da se oštećena ispita i treći put kako bi se utvrdile nove, još neutvrđene činjenice.

Oštećena je opisala kako je nakon smrti supruga zatvarala njegove račune u više banaka i objedinjen iznos od oko 53.000 kuna položila i oročila u banci optuženice. Tad je podigla pozajmicu na taj štedni ulog te odbila zahtjeve okrivljene za posudbu. Ustvrdila je da

je pregledom izvoda internet bankarstva vidjela minus, a da joj je optužena objasnila kako je ona uzela te novce i rekla da - šuti! Kad joj je službenik banke izlistao sve transakcije nakon smrti muža, utvrdila je kako postoji minus od 1200 kuna, što je optužena uplatila i obećala povrat 53 tisuće. No, još ih nije dobila, ali banci plaća kamate na taj dug! No, referentica je kao svjedok navela da ju je oštećena nazvala i opisala koje ugovore treba napraviti i prebaciti novce na račun optuženice te najavila da će ih kasnije potpisati. Napravila je tražene ugovore i predala ih optuženici koja ih je uredno vratila. Rekla je da je optužena plaćala račune oštećene te imala njezin token kojeg oštećena nije znala koristiti. No, ustvrdila je da je optužena uživala veliko povjerenja vodstva banke, a bilo je uobičajeno da pri obradi kredita ne vide klijente jer su joj potpisane dokumente donosili službenici. Svjedokinja je izjavila da su službenici banke "prošli puno toga zajedno i stvorili uzajamno povjerenje, ali je optužena to uništila svojim postupcima te je trebala biti pametna i ne uzimati što ne može vratiti".

DOBILA JE OTKAZ

Direktor pravnih poslova je izjavio da je do raskida radnog odnosa banke s optuženom došlo jer su utvrđene stanovite manipulacije i po-

Optuženica je tijekom postupka izjavila kako se ne osjeća krivom i da će obranu iznijeti na kraju postupka

Sud je poručio kako nije utvrđena namjera prevare

Direktor pravnih poslova je izjavio da je do raskida radnog odnosa banke s optuženom došlo jer su utvrđene stanovite manipulacije i povrede pravila, ali banka tad klijentima nadoknađuje štetu koju su prouzročili službenici

vrede pravila, ali banka tad klijentima nadoknađuje štetu koju su prouzročili službenici. Glavna vještakinja MUP -a za rukopise Željka

Tkalec je izjavila kako je utvrdila da je optužena "vjerojatni skriptor spornih potpisa kao nalogodavatelj u obrascima banke, a sporne je potpise na ugovorima o oročavanju i pozajmici mogao ispisati veći broj osoba bez osobito razvijenih rukopisnih sposobnosti izražavanja, ali oblici spornih potpisa ne dopuštaju sigurniju identifikaciju skriptora".

Optuženica je iznoseći obranu na kraju dokaznog postupka opisala kako joj je oštećena dala stare ugovore o oročenju i rekla da oroči 65.000 kuna, a sebi uzme pozajmicu na temelju oročenja. Na to joj je plaćala mjesečnu kamatu 230 kuna te upitala kako 14 mjeseci nije uočila da je u minusu 52.000 kuna. Pozajmica vezana uz oročenje omogućava već dozvoljeni minus i nižu kamatu od uobičajene. Ispričala je i kako banka ima pravila za postupanje sa starim klijentima, da se moglo raditi na povjerenje te obavljati neke radnje na telefonski zahtjev bez njihova dolaska u banku. Rekla je kako se to toleriralo i da su to su radile i druge kolegice. Istaknula je i kako se s oštećenom družila i da su zajedno išle na posao, a kako je dogovor bio da joj sve vrati kad dobije kredit za reprogramiranje švicarskih franaka u eure. No, oštećena je tražila povrat pozajmice odmah. Poručila je kako je sad „zbog nje bez posla, bolesna prima socijalnu pomoć i ne može se zaposliti". Dodala je i da joj je oštećena rekla "imam svog anđela čuvara na sudu, jako veliku osobu i ne igraj

se, s njim ću te zakucati!"

NIJE UTVRĐENA NAMJERA PREVARE

Protiv presude dubrovačkog Općinskog suda žalbu je zbog povrede odredbi kaznenog postupka, pravodobno podnijelo ODO Dubrovnik na što je, preko svog branitelja, dubrovačkog odvjetnika Bojana Lujaka, okrivljenica pravodobno odgovorila.

U odnosu na odbijajući dio presude drugostupanjski sud ističe da je do ponovljenog suđenja došlo isključivo temeljem žalbe okrivljenice te ukazao kako se tad primjenjuje načelo zabrane "reformatio in peius" što je pri potvrdi nove optužnice Raspravno vijeće dubrovačkog suda „smetnulo s uma". Naime, u novu je optužnicu naknadno dodano krivotvorenje službene ili poslovne isprave te je okrivljena dovedena u teži položaj nego početkom suđenja. Inače, valja reći da je načelo zabrane "reformatio in peius" ("izmjena na gore") pravno pravilo koje višem sudu ili drugom tijelu zabranjuje da povodom žalbe preinači prvostupanjsku odluku na štetu osobe koja se žalila. Ovo načelo tako osigurava da se položaj žalitelja ne pogorša ako je žalbu npr. uložio samo okrivljenik, ali ne i tužitelj, u ovom slučaju Državno odvjetništvo.

Obrazlažući odbijanje žalbi na oslobađajući presudu varaždinski Županijski sud je opovrgao tvrdnje o neargumentiranosti i proturječnosti, kao i da razlozi o odlučnim činjenicama nisu jasno navedeni te da dubrovački sud uopće nije analizirao je li kod okrivljene postojala prijevarna namjera. Jer, pozajmica s tekućega računa izvršena je uz suglasnost oštećene kojoj je optužena redovito uplaćivala kamate iz čega se zaključuje da nije postojala namjera prevare, a oštećena nikad nije tražila isplatu cijele pozajmice. To što okrivljena nakon otkaza posla u banci oštećenoj nije ništa platila, iako je od tad proteklo više godina, ne ukazuje na postojanje prijevarne namjere, nego da po prestanku radnog odnosa nije imala otkud vratiti pozajmicu.

Varaždinski sud je zaključio kako je prvostupanjski sud osnovano odbio dodatno grafološko vještačenje potpisa i rukopisa oštećene jer je grafološki vještak već obrazložio kako je riječ o jednostavnim oblicima potpisa bez složenih elemenata u oblikovanju te da se, prema pravilima struke, može zaključiti samo u nižem stupnju vjerojatnosti da je sporne potpise na nalozima potpisala okrivljena, te je naglasila kako je "sporne potpise na ugovorima o dodanoj pozajmici i oročavanju sredstava mogao ispisati veći broj osoba koje nemaju posebno razvijene rukopisne sposobnosti izražavanja".

PRIČE O MORU I BRODOVIMA — TUŽAN KRAJ

Piše Ivo Batričević

foto Privatna arhiva, Instagram Kate McCue/Four Season

Luksuzna jahta 'Athena'

posjećivala je Dubrovnik sve dok nije udarila o greben i

potonula

Izgrađena za engleskog industrijalca J. T.

Mortona pod imenom 'Theodora', jahta je godinama krstarila po Mediteranu, tičući i Dubrovnik

U škotskom brodogradilištu Gourlay Brothers & Co. u Dundeeu u Škotskoj, za engleskog vlasnika industrijalca J. T. Mortona porinuta je u more novogradnja broj 130. Luksuzna jahta s dva jarbola dužine 50 i širine 8,2 metara je na primopredaji dobila ime THEODORA. Parna motorna jahta je bila čelična, imala je 477 bruto registarskih tona i bila je teška (istisnina ili deplasman) 270 tona. Jahta je kasnije više puta mijenjala namjenu te je plovila pod više zastava pod imenima TAURUS, CONSUELO i od 1907. ATHENA Luksuzna i u to vrijeme doista velika jahta ATHENA je poduzimala i brojna turistička kružna putovanja, u kojima su posebno mjesto zauzimala sredozemna antička odredišta (egejska, jonska i jadranska).

JAHTA ZA AMERIČKE I BRITANSKE BOGATAŠE Program krstarenja bio je prilagođen američkim i britanskim bogatašima, jer je brod bio opisan u promidžbenim materijalima kao “jahta građena u britanskim brodogradilištima za imućnu gospodu”. Osim toga, opisivan je i kao “kulminacija duge pomorske tradicije brodova umjerene veličine, idealnih za ugodan boravak u malim mediteranskim lukama”. S druge strane, tadašnja Grčka, a i cijeli istočni Mediteran, opisuju se kao siromašne zemlje, primitivnog transporta, vrlo loših puteva, nikakve željeznice i neopisivo nekomfornog smještaja pa je boravak na luksuznim jahtama predstavljao baš idealno rješenje za obilazak tih područja.

UDARILA U GREBEN I POTONULA

Dubrovnik je nekoliko puta bio uvršten u program njenih kružnih putovanja, te je tako 1911. na šest krstarenja ATHENA dolazila ovamo od travnja do kolovoza, s ukrcajem u Napulju, Pireju ili Brindisiju tičući luke: Pirej, Istanbul, Iraklion, Itea, Krf, Brindisi, Kotor, Dubrovnik, Split, Opatija, Pula, Venecija, Taormina, Palermo, Tunis, Malta i povratak u Napulj. Ovisno o izboru itinerera, cijene krstarenja po osobi su se kretala od 420 do 570 USD Nažalost, idilična putovanja se nisu dugo održala. U plovidbi Sredozemljem ATHENA je 18. svibnja 1927. udarila o stjenoviti greben nedaleko grada La Nouvelle u Francuskoj te je nepovratno potonula na morsko dno.

Program krstarenja bio je prilagođen američkim i britanskim bogatašima, jer je brod bio opisan u promidžbenim materijalima kao “jahta građena u britanskim brodogradilištima za imućnu gospodu”

KRONIKA POVIJESNIH STRANPUTICA

POVRATAK U BUDUĆNOST

Dok se nama teško dostižna Europa bavi sitnicama poput ekonomije, zdravstva i standarda građana, naša vlada odlučila je izdvojiti skoro dva milijuna eura za projekt istraživanja žrtava Prvog i Drugog svjetskog rata, poraća i komunističkog političkog nasilja 20. stoljeća. Ni Francuska, ni Njemačka, ni Nizozemska ili Engleska, nisu se dosjetili ovakvog pothvata. Samo je Hrvatska zaključila da se budućnost najbolje gradi neprestanim kopanjem po prošlosti. Doslovno i politički. Protivnici teze, da su povijesne stranputice putevi budućnosti, misle, kako će politika iznova otvarat stare rane, a nove, uredno ignorirat. Jer, živ čovjek traži posao, doktora, učitelja i plaću, a mrtvi su politički zahvalniji; ne prosvjeduju i ne pitaju gdje su nestali milijuni.

Zato su na društvenim mrežama neki građani vladi predložili moderniju verziju projekta: ''Žrtve Hrvatske 21. stoljeća''. Popis ljudi koji ne dočekaju bolnički pregled, obitelji koje ne dočekaju socijalnu pomoć, popis penzionera koji kopaju po kontejnerima i naravno, popis afera političara, lažnih branitelja, mrtvih birača i milijuna eura, koji misteriozno ishlape iz javnih fondova.

Ili je možda upravo to i poanta. Lakše je brojati kosti iz prošlog stoljeća, nego objasniti kako danas nestaje novac iz proračuna. Ali za takve popise, očito, učena čeljad iz Instituta za povijest nisu zadužena. Njima je dat zadatak da broje žrtve, a ne solde u državnom proračunu. A tamo solada ima dosta, samo građanin treba bit dovoljno mrtav, da bi država pokazala interes.

Kad smo kod istraživanja nepoznatih groblja od prije sto godina, ovih dana je pro -

nađeno groblje, novo novcato i to u privatnom vlasništvu. ottom of FormIstina, izgrađeno bez dozvole, ali ako može kuća za žive bez dozvole, zašto ne bi mogla i ona za - nežive? Načelnik općine Marina zvan Batina , batinom je po glavama uvjerav'o ekipu Nove TV, da nije lijepo kopat i izvještavat naciju o ilegalno sagrađenom groblju na privatnom zemljištu, što mu je odma' opasno diglo tlak. Vlasnik zemljišta tvrdi, niti im je dao zemlju, niti dobio obećani grob. Dakle, čovjek ostao i bez zemlje i bez mjesta za vječni počinak. Onda se otkrilo još ilegalnih groblja u državi s 428 općina (više nego u Belgiji, Norveškoj i Švedskoj zajedno). Sve to vode lokalni šerifi, koji godinama vladaju kao feudalci s pečatom i službenim autom. Jedni asfaltiraju put do vlastite vikendice, drugi zapošljavaju rodbinu, a treći, eto, otvaraju - privatna groblja.

Dubrovnik je ponovno dokazao da je grad tradicije, kulture i skupih povijesnih pogrešaka. Ovoga puta, građani će platiti 930 tisuća eura, zbog zemljišta koje je Grad prvo prodao tvrtki Razvoj Golf, pa se onda na isto zemljište elegantno uknjižila država, da bi ga onda iznova prodala istoj tvrtki. Ukratko, zemlja je prodana dvaput, a račun, kao i uvijek, dolazi građanima. Obrazlažući na Gradskom vijeću prvi ovogodišnji rebalans proračuna, gradonačelnik Franković je objavio kako je Grad izgubio dugogodišnji spor s tvrtkom Razvoj Golf vrijedan 930 tisuća eura i umirio nas izjavom efektom ''Normabela'', da ništa još - nije gotovo

To je inače omiljena rečenica domaće politike. Koristi se u svim situacijama osim kad građani kasne s plaćanjem računa. Tad je sve vrlo brzo - gotovo .

Piše Mario Klečak

A vijećnik Krstulović nas je podsjetio na antologijsku izjavu bivše gradonačelnice gospođe Šuice , da će nam se s Golfo-gradom sve pozlatit. Od tad je zlato toliko poskupilo, da će nas ta pozlata koštat skoro milijun eura. Radi se o 47 tisuća kvadrata zemlje na Srđu prodanih po 55 kuna za kvadrat. Danas za te pare u nas teško možeš kupit zemljište za kućicu, bez pogleda na more, ali tad se očito radilo o akcijskoj ponudi. Vjerojatno uz slogan: Kupiš brdo, dobiješ sudski spor - gratis.

Najljepše u cijeloj priči je što nitko zapravo nije kriv. Jedni su prodavali, drugi preprodavali, treći tužili, četvrti gubili sporove, a građani; oni mutavo sudjeluju k'o sponzori projekta.

Od oporbene vijećnice se na gradskom vijeću čulo, kako je prema novim brojkama Grad dosegao civilizacijski vrhunac; svaki nas kučak u azilu košta godišnje 14 tisuća eura , dok dijete u vrtiću ''vrijedi'' tek 6.760 eura. Ako ovako nastavimo, misle neki, uskoro će roditelji djecu prijavljivati u skloništa, a kučke u jaslice, čisto zbog boljeg standarda. Očito je da dubrovački psi ne žive ko prije, u živinskom azilu. Spominje se luksuzni resort s pogledom na more, aroma-terapijom

i tretmanima protiv emocionalnog stresa , kojega očito izaziva suživot s nekim mačjim jedinkama tamo prisutnim. Bilo kako bilo, dok djeca u vrtićima crtaju voštanim bojicama i dijele jednu tetu na njih dvadeset, psi očito uživaju status četveronožnih aristokrata. Vjerojatno imaju i osobnog nutricionista, koji pažljivo određuje omjer lososa i mesnih okruglica u dnevnom meniju. Vau! Naravno, nehumano bi bilo reć da neželjene kućne ljubimce ne treba zbrinuti. Ali kad je ovakav trošak u pitanju, građani bi se mogli počet pitat: tko ovdje vodi gradsku politiku – ljudi ili labradori? Jer hajde ti objasni roditeljima liste čekanja za vrtiće, manjak odgojitelja i prenapučene skupine, dok odbačeni psi očito žive bolje od podstanara. Doznalo se i kako zadarski trošak od 3.300 eura, ili čakovečki od 1.500 eura po psu, zvuče skoro ko trošak menze Crvenog križa za beskućnike, čiji se korisnici uopće ne bune. Naš Grad ipak može malo bolje.

I samo zlonamjerni će ovo nazvat novom razvojnom strategijom grada: manje djece, više kućnih ljubimaca. Jer, tobože, oni ne traže skupe besplatne udžbenike, e-romobile, studiranje, ni stanove. Samo pokoju kost –pozlaćenu, doduše!

Petak, 15. svibnja 2026.

Dubrovnik by Željko Tutnjević za Dubrovački dnevnik

Teo i Klara - tata i kćerkica, godi im ravna lapadska šetnica

Pero i Gojko - bivši i sadašnji nogometaši HNK Slavena dobro znaju kakva je pitura prava dubrovačka zelena

Isabela, Mihaela i Miron - kad kćer željna modrog neba i sunčeva sjaja iz Zagreba dođe, s roditeljima rado i do Neptuna pođe

Nik i Jure - imaju (i) na Porporeli vremena ljepot(ic)e oko sebe pogledati, nikamo ne žure

Roger i Vesna - rođaci gustaju kad zajedno prođiraju i popričaju

Dubrovnik by Željko Tutnjević za Dubrovački dnevnik

Vesna i Pero - nije im se teško dogovoriti koliko će tisuća koraka dnevno zajedno prehoditi

Klaudija i Andrea - vole se družiti i jedna drugu na lijepim gradskim lokacijama lijepo snimiti

Željko i Kristina - zajedno na zrak poći van im je najdraži način za provesti slobodan dan

Goran i Mirela - puni su kondicije, bez problema je prešetana Uvala cijela

Aljoša i Aljoša - tata je sinčića na Lokrum poveo, obojici je dan bio lijep i veseo

Ovo su najbolji sportaši u Županiji za prošlu godinu, dodijeljene

i nagrade za životno djelo

Piše: Rafael Barkiđija

Foto: Rafael Barkiđija

U organizaciji Sportske zajednice Dubrovačko-neretvanske županije ovaj su tjedan nagrađeni najuspješniji sportaši za 2025. godinu. Dodjela je održana u Vili Čingriji.

"Nije lako biti na čelu ovakve zajednice, a ja imam tu veliku čast. To je zajednica koja ima skoro deset tisuća članova, sportaša i sportašica koji se natječu širom naše države, Europe i svijeta. Svima njima hvala što svojim trudom, zalaganjem i znanjem doprinose ugledu našega grada i županije", izjavio je Darko Kunce, predsjednik Sportske zajednice DNŽ.

Najuspješnijim sportašima Dubrovačko-neretvanske županije za 2025. godinu proglašeni su Iva Oberan (Judo klub Dubrovnik 1966) te Aria Daniel Dinata (Badmintonski klub Dubrovnik). Najbolje sportske nade županije za prošlu godinu su stolnotenisačica Romea Matas iz kluba Lučica Vela Luka, kao i Lukša Pavić iz Plivačkog kluba Jug.

Najbolja ekipa u protekloj godini bila je Ženski košarkaški klub Ragusa, dok je

najbolja momčad STK Libertas Marinkolor. Oba su kolektiva iz Dubrovnika. Za najboljeg trenera proglašen je Ivan Jerković, trener ŽRK Dalmatinka Ploče. Dodijeljeno je i niz drugih nagrada i priznanja. Slavljenici su u Vili Čingrija bili i Zajednica sporta Općine Blato, kao i NK Faraon Trpanj. Priznanje za dugogodišnju medicinsku skrb županijskih sportaša dodijeljena je sportskom liječniku dr. Peru Koliću, ali i višem fizioterapeutu Mirsadu Džanoviću. Priznanje za promicanje i izniman doprinos u razvitku atletike Dubrovačko-neretvanske županije dodijeljeno je Đuru Kovačeviću.

NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO OTIŠLA U RUKE IVU LUČIĆU!

Ivo Lučić, dobitnik nagrade za životno djelo, naglasio je kako je u sportu gotovo 70 godina. Istaknuo se u klubovima i raznim sportovima, od NK GOŠK i NK SOŠK, do KK Jug i VK Neptun.

"Ja sam bio zanesenjak, meni je lopta bila sve - s njom sam spavao, živio... Moj sport bio je nogomet u kojem sam pro-

veo više od 50 godina, a kasnije zbog godina sam se preorijentirao na košarku i veslanje. Svim roditeljima bih preporučio da svoju djecu čim stanu na noge upute u bilo koji sport" - poručio je Lučić.

Župan Blaž Pezo naglasio je kako je ponosan zbog sportskih rezultata svih onih koji su primili priznanja.

"To su postigli svojim odricanjem i srcem. Svako vaše postojanje i medalja nisu samo brojke nego vjera u sebe. Dok nisam preuzeo dužnost župana bio sam na čelu ove zajednice i mogu reći kako kao osoba koja je u sportu cijeli život, znam da će uvijek faliti novaca i teško je reći nekom sportašu da nema novca. Danas s ove druge strane, kao župan, mogu vam iskreno reći kako niti jedna pozicija ne mijenja moje usmjerenje, a to je da bez sporta nema zdrave zajednice. Mogu vam sad pomoći i napraviti više za sport u našoj županiji. Uz sve projekte koji su u tijeku i one koji su u planu, to ću i napraviti" - kazao je župan Blaž Pezo, čestitavši svim nagrađenima.

SPORTSKI PONOS S JUGA HRVATSKE

Održana plivačka poslastica u

Gružu, u dvije kategorije slave Jugaši!

Nakon WTA turnira, Europskog judo kupa, međunarodnog turnira u badmintonu, regate Elafiti Slalom, dubrovačkog polumaratona, na red je došlo i jedno međunarodno plivačko natjecanje. I to natjecanje koje se već više od dva desetljeća održava u gradu podno Srđa. Iako i nije tako „razvikano” kao neka druga natjecanja, riječ je o vrlo kvalitetnom sportskom događaju.

U subotu i nedjelju, 9. i 10. svibnja, na bazenu u Gružu održan je tradicionalni međunarodni plivački miting “Zlatni Orlando”. Natjecanje je održano u dva dijela, a okupilo je 307 natjecatelja iz 37 klubova i reprezentacija iz osam zemalja: Hrvatske, BiH, Crne Gore, Mađarske, Poljske, Sjeverne Makedonije, Kosova i Albanije. Riječ je o već pomalo tradicionalnom natjecanju, koje se već dva desetljeća održava u Dubrovniku, a okuplja seniore, juniore i mlađe juniore, a pravo nastupa imali su i oni najmlađi natjecatelji. Priliku su tako dobili najmlađi Jugaši, za isplivati kratke dionice, a mnogima je to bio prvi doticaj s ovakvim natjecanjem u životu.

KRALJ GRUŽA JE – VLAHO

NENADIĆ, A TU JE I JEDNA DAMA

„Ono što valja istaknuti jest da je naš Vla-

ho Nenadić ukupni pobjednik Zlatnog Orlanda. Bio je najuspješniji natjecatelj u zbroju rezultata oba dana. On je, dakle, bio najbolji u muškoj A kategoriji” – ističe nam Frane Ćirak, šef struke PK Jug i jedan od glavnih organizatora ovog natjecanja.

Osim Nenadića, za kojeg smo navikli da sjajne rezultate piše i na najvećim europskim pozornicama, istaknula se i jedna dama iz dubrovačkog plivačkog velikana Juga.

„Pobjednica C kategorije za žene, a to je kategorija za mlađe juniorke, bila je naša Petra Smokvina. Također je imala najbolji zbroj rezultata oba dana” – nadodaje Ćirak.

Osim Nenadića i Smokvine, od dubrovačkih reprezentativaca nastupili su još Mario Šurković, Lukša Pavić, Lara Šurković

te Niko Franković, uz niz drugih imena.

FESTA OD PLIVANJA TRAJALA

JE VIŠE OD TA DVA DANA

Kako to već biva kada su međunarodna natjecanja u našem gradu u pitanju, sportaši sudionici imaju i što za vidjeti i van gruškog bazena. Gotovo sve ekipe su, u suradnji s DPDS-om i Gradom Dubrovnikom, posjetile gradske zidine. Većina ih je u Dubrovniku provela nekoliko dana. „Imali smo nekoliko ekipa, koje su bile na pripremama u tjednu prije Orlanda. To su dvije ekipe iz Zagreba, Mladost i Maksimir, ali i ekipe iz Poljske, Kosova, Albanije... Neke su ekipe ostale i nakon Zlatnog Orlanda na pripremama za sljedeća natjecanja, čime smo zaokružili cijeli ovaj događaj” – ističe trener dubrovačkih plivača.

ZLATNI ORLANDO 2026.

SVAKI TJEDAN AFORIZAM JEDAN

MIRJANA MIJOVIĆ KOČAN

Pohlepa ima dvije muke; kako doći do novca i kako ga ne potrošiti.

SVAKI TJEDAN

JEDAN

STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN

VOZIM SE OKOLO

Vozim se okolo visoka makija

Pa cesta promiče kroz usjek zeleni

U daljini tračak neba se rumeni

Za krivinom koja preda mnom se svija

Ne vidim parcele ni žito da klija

Tek sjećanje moje pričinja se meni

Ali to je samo privid zamućeni

Cesta nije moja nego tko zna čija

Nije ovo prizor mojeg zavičaja

Nego tlo prašume prije pračovjeka

Koja se sa nebom za obzorom spaja

Konteso možda će prapovijesna jeka

I bez ovih mojih uzaludnih slova

Čuti da prašumu − krče izponova

17/5/25

humanitarni

prilozi

DRUŠTVO MULTIPLE SKLEROZE DNŽ

• U ime pokojne Eje Brailo, umjesto vijenca Ivana Đurašić prilaže 50 eura.

• Za pokojnu Jelku Brailo, umjesto cvijeća Ana Kraljević prilaže 50 eura.

• Umjesto cvijeća u spomen na pok. Jelku Brailo, Katarina Popara prilaže 70 eura.

• Prilog u spomen na

Eju Brailo, umjesto vijenca prilaže Maris Stella-Radeka.

• U spomen na dragu prijateljicu Jelku –Eju Brailo i njezinu borbu s bolešću, Maris Stella-Radeka prilaže 50 eura.

• Umjesto cvijeća za Eju Brailo, majku naše Marine, Pećinari prilažu 275 eura.

• U spomen na pok. Eju Brailo, umjesto cvijeća Klara Burić s obitelji prilaže 30 eura.

• Umjesto cvijeća u spomen na pok. Eju Brailo, Nikolina Kapović prilaže 60 eura.

• U sjećanje na dragu Eju Brailo, obitelji Kapović i Brailo prilažu 60 eura.

• Umjesto vijenca u spomen na pokojnu Eju Brailo, Vesna Čavić prilaže 50 eura.

• Umjesto vijenca u znak sjećanja na Eju Brailo, maturanti 4.c razreda Gimnazije Dubrovnik (1970.) prilažu 200 eura.

• Umjesto cvijeća u spomen na Eju Brailo, Marija Cvjetović, Mare Nadoveza i Jasna Žerovnik prilažu 60 eura.

• U spomen na Jelku (Eju) Brailo, majku naše Marine, Linđovke prilažu 100 eura.

Petak, 15. svibnja 2026.

KOMPAS No.1

KOMPAS No.1

DUBROVNIK

KOMPAS No.1

DUBROVNIK

Kardinala Stepinca 52

DUBROVNIK

Kardinala Stepinca 52

Kardinala Stepinca 52

objavljuje potrebu za zasnivanje radnog odnosa za turističku sezonu 2026.

objavljuje potrebu za zasnivanje radnog odnosa za turističku sezonu 2026.

VOZAČ PUTNIČKOG KOMBI VOZILA - Više izvršitelja

objavljuje potrebu za zasnivanje radnog odnosa za turističku sezonu 2026.

VOZAČ PUTNIČKOG KOMBI VOZILA - Više izvršitelja

VOZAČ PUTNIČKOG KOMBI VOZILA - Više izvršitelja

Uvjeti:

Uvjeti:

- SSS (općeg, ekonomskog, tehničkog smjera)

Uvjeti:

- SSS (općeg, ekonomskog, tehničkog smjera)

- Opće znanje engleskog jezika, pasivno znanje dodatnog jezika prednost

- SSS (općeg, ekonomskog, tehničkog smjera)

- Opće znanje engleskog jezika, pasivno znanje dodatnog jezika prednost

- Vozačka dozvola B kategorije najmanje pet godina

- Vozačka dozvola B kategorije najmanje pet godina

- Opće znanje engleskog jezika, pasivno znanje dodatnog jezika prednost

Nudimo ugovor na određeno uz mogućnost stalnog zaposlenja.

- Vozačka dozvola B kategorije najmanje pet godina

Nudimo ugovor na određeno uz mogućnost stalnog zaposlenja.

Svoje životopise pošaljite na reservations@kompas.rent

Nudimo ugovor na određeno uz mogućnost stalnog zaposlenja.

Svoje životopise pošaljite na reservations@kompas.rent

Svoje životopise pošaljite na reservations@kompas.rent

AUTO / MOTO

Prodajem neregistriran automobil Opel Astra 1.4 benzin, 2011. godište. Prešao 178.000 km. Cijena: 2.500 €. Zainteresirani mogu zvati na broj: 099 402 5611.

Prodajem neregistrirani automobil Opel Astra 1.4 benzin, 2011. godište. Prešao 178.000 km. Cijena: 2.500 €.

Prodajem automobil Renault Scenic 2, 2007. godište, benzinac, prešao 206.000 kilometara, registriran do 01/2027. Cijena: 2.200 €. Tel: 098/982-4076

Prodajem skuter Piaggio Carnaby 2008. godište, 200 cm³, 15 kW, u vrlo dobrom stanju. Prešao 25.000 km. Cijena: 1.100 €. Mob: 098/166-8831

Prodajem Citroën C4 Picasso 1.6 benzin, 88 kW, 2011. godište. Prešao 169.000 km, registriran do 08/2026. Cijena: 3.200 €. Mob: 0981668831

Prodajem Renault Lagunu Karavan, 2005. godište, 217.000 km, 1.9 dizel (88 kW). Vozilo je

Iznajmljuje se restaurant EDEN, Kardinala Stepinca 54. Kontakt 099 5622046

redovito servisirano i garažirano. Cijena 2000 € ili po dogovoru. Kontakt: 099 219 48 94.

Prodajem Audi A3 1,2 TFSI 2012 Prešao 212.000 km Dodatno nove zimske gume sa felgama i nove su ljetne na autu. Upravo je servisiran i registriran do 4/2027. Ozbiljne ponude na mob. 098/ 165-8476

Prodaje se Volkswagen Golf 8, godište 2023., s prijeđenih 5.500 km, te mala pomoćna barka duljine 2 m. Mob: 091 567 2683.

Potražujem auto starosti 12 do 16 g., srednje klase, oko 75 kW. Na mob: 091 61 43946.

Prodaje se Jeep Wrangler 2.2 Diesel Sport, 2000. godište, zelene boje s efektom, s kukom, od prvog vlasnika, s 98.000 km.

Cijena: 16.500 €. Kontakt: 098 982 9165.

Prodaje se Mini Morris Cooper Cabrio, 2008. godište, žute boje, s 62.000 km, ručni mjenjač, benzin, kožna sjedala, od prvog vlasnika. Cijena: 7.500 €. Kontakt: 098 982 9165.

Prodaje se Volkswagen Beetle 1200, godište 1976. Vozilo zahtijeva restauraciju, cijena po dogovoru. Mob: 099 840 5862.

PLOVILA

Prodajem dvije pente Tomos, jedna 18ks, jedna 9ks te jedan aparat za varenje. 092 151 19194

Prodaja / KUPNJA NEKRETNINA

Prodaje se renoviran stan u Lapadu, na Vojnoviću, idealan za četveročlanu obitelj. Stan se nalazi na drugom katu zgrade bez lifta, odmah je useljiv, a prodaja ide direktno od prodavatelja, bez agencije. Fiksna

Kupujem stan ili kuću na potezu od Brsečina do Župe dubrovačke, do 270.000 €. Mob: 098/189-1334

Zbog hitnosti prodajem poljoprivredno zemljište u Mihanici (Kraljeva), površine 4400 m², čestice 948/2 i 948/3. Osiguran je pristupni put za vozila i strojeve, a teren je idealan za OPG, nasade ili turističku investiciju. Cijena: 46.000 €, uz moguć dogovor za gotovinsku isplatu odmah. Kontakt: 095 369 6454.

Prodaje se suvlasnički udio (1/4) stare obiteljske grobnice na groblju Boninovo, na atraktivnoj lokaciji u blizini crkve. Grobnica pripada staroj dubrovačkoj obitelji, krasi je nadgrobni spomenik Ivana Rendića te ima slobodna mjesta za daljnje korištenje. Prijenos prava korištenja provodi se sukladno važećim pravilima. Cijena: 50.000 €. Info: kolonija2025@gmail.com

Prijevoz tereta i robe - pogodno za uske ulice.

Kontakt: 098 244 390

cijena: 350.000 €. Mobitel: 099 325 3034.

Mijenjam 2 stana u Metkoviću za stan u Dubrovniku i okolici. Mob: 091 614 3946

Mijenjam dva stana u Metkoviću, ukupne površine 82 m² + ostava 30 m², u centru grada, za stan u Dubrovniku, Župi dubrovačkoj, Konavlima ili Mokošici. Mob: 091/614-3946

Kupujem manji stan u Cavtatu ili bližoj okolici. Stan mora biti u prizemlju ili 1. kat, te brzo useljiv. Novija gradnja / uredno održavan. Cijena do 250.000 Eura. Svi papiri moraju biti uredni. Mob. 095/819-9767

Močići – zemljište 3000 m² u blizini zračne luke, trenutno pogodno za uređenje parkinga. Teren je potrebno poravnati. Prodajem povoljno. Mob: 091 61 43946

Kupujem stan za 110 tisuća eura u Dubrovniku (s Mokošicom). 0981994683

Šipan – kupujem poljoprivredno zemljište. Također sam zainteresiran za kupnju suvlasničkog udjela. Za preporuku pri kupnji isplaćuje se provizija. Mob: 097/7236306

Traži se zemljište površine 500 m² ili više u Župi dubrovačkoj ili Komolcu. Poželjan je dugoročni najam. Potreban je pristup za kamion. Plaća se naknada za preporuku. Mob: 097/7236306

Tražim partnera za izgradnju stanova u Zatonu. Kontakt: 097 600 7613. . Tražim dvosoban stan na području grada, bez agencija. Mob: 091 540 3370.

Prodajem stan u Trebinju, 75 kvadrata, blizu centra. 091 6144 918

Prodaje se kuća u Cavtatu, na Prijekome, 80 m², s taracom i vrtom. Mob: 098/1691106.

Zaposleni bračni par s djecom kupuje stan na području grada Dubrovnika. Kontakt telefon: 099/854-8028

Prodajem zemljište (dvije parcele) na ulasku u Žuljanu, 50 m od mora, pogodno za turizam i druge djelatnosti. Prva parcela čestica zemlje 471/1 površine oko 200 m2 i druga čestica 482 površine oko 300 m2. Cijena oko 80 eur. Mob: 095 358 8204

Prodajem građevinsko zemljište na Grudi. Cijena 80 €/m². Mob: 099 642 8623

Mijenjam jednosoban renoviran stan u Lapadu za dvosoban stan na području grada uz moju nadoplatu. Stanovi za adaptaciju dolaze u obzir. Mob: 091 540 3370

Između Orašca i Kliševa iznajmljujem ili prodajem dvije velike oranice, maslinik sa 50 stabala maslina koje rađaju i veliki komad šume. (Ukupno 7000 kvadrata) plus mala kućica s taracom i živom vodom 0989240411

Prodajem dvije čestice zemlje 481 i 482 K.O. Žuljana. Čestice se nalaze u samom mjestu, površine 280 m² i cca 200 m², sve po katastru. Cijena 100 EUR/m². Mob: 099 658 8468.

Prodaje se građevinska parcela u Slanome, na atraktivnom mjestu uz more. Kontakt za informacije 0959058149, u vremenu od 16 do 18.

Prodaje se potpuno opremljen dvoetažni stan u naselju Naš dom u Mokošici veličine 110m2 Kontakt: 098 427 676

Prodaje se trosoban stan na Mećajcu (Cavtat), površine 80 m², s garažom (18 m²) i vrtom (40 m²). Stan je odmah useljiv. 098 137 0527

Mijenjam stan u Beogradu (Bežanijska kosa), s 60 m² vrta i dvorišta, visoko prizemlje, prvi vlasnik, za stan u Dubrovniku. Mob / Viber / WhatsApp: +381 63 104 7766

Kupujem garažu na užem području Grada Dubrovnika. Tel: 099 206 7660

Prodaje se građevinsko zemljište ( zona M1), Zaton, 2. red do mora, 1551m2, uz mogućnost podjele na 2 zasebne cjeline. Cijena 430€. Mob 0989230545

Prodajem grob na novom groblju na Šipanu u Suđurđu. Kontakti: 020/ 331 045 i 099/6929631

Dvosoban stan 42 m2 s garažnim mjestom mijenjam za trosobni s garažnim/parkirališnim mjestom uz nadoplatu. Mob: 098 1983891

Mijenjam dvosobni stan 42 m2, novogradnja u Solitudu, za trosoban stan u novogradnji na području Solituda/Lapad uz moju nadoplatu. Agencije isključene. Mob: 0981983891

Mladi par kupuje stan do 60 m2 na području Dubrovnika. Poželjno da ga je potrebno renovirati. Mob: 097 723 6306

Građevinsko zemljište u gospodarskoj zoni sjever 3002m2 Čilipi namjene T1, T2 ,T3 prodajem m 09161 43946

Potražujem za kupnju manju kuću / stan (može i za adaptaciju) ili kat kuće u potezu od Dubrovnika do Lozice. 099 215 2468

Potražujem manji stan do 100 000 eura na području Dubrovnika. Mob. 091443 0029

Kupujem stan od 45 m2-60 m2 na Lapadu ili užem području grada. Agencije isključene. Mob: 099 691 1127

Prodajem grob na Rožatu - prazan. 098 787 773

Prodaje se parcela od 342 m2 na Šipanu, Suđurađ (Đardin) s dva legalizirana objekta. Mob: 098 244 799

Kupujem kuću ili veći stan za obitelj na području od Gruža do Cavtata. Mob: 099/675 8557

Prodaje se trosobni stan na Ilijinoj glavici u Dubrovniku. Mob: 098/1332 561

Prodajem zemljište na Lastovu 18000 m2 (od toga 8000 m2 šuma, ostalo parcela) Mob: 098/ 134 2718

Prodajem novu obiteljsku grobnicu na muslimanskom groblju Boninovo. Mob: 098 747 183.

Prodajem tri osmine groba na Boninovu. Mob: 091/ 560 3865

Prodajem kuću na Gornjem Brgatu, 150m2 i okućnice 817 m2 1/1 s bazenom. Blizina trgovačkih centara i plaže. Mogućnost nadogradnje, novi krov. Cijena 430 000 EUR. Molim da zovu samo ozbiljni kupci na mob: 098/599 012

Kupujem jednosoban stan u Dubrovniku. Mob: 099/827 6351

Prodajem građevinsku parcelu na Mljetu, 1600 m2, istočna strana Mljeta i pogled na Mljetski kanal. Mob. 091 915 9145.

Mijenjam stan od 33 m2 u Zadru za nekretninu slične vrijednosti u Dubrovniku i bližoj okolici. Mob: 095 198 0659

Prodaje se novi, namješten, jednosoban stan od 42 m2 u Cavtatu. 150 m od plaže i trgovine, 20m od bus stanice, idealan za stanovanje ili iznajmljivanje. Cijena po dogovoru. Cijena po dogovoru. Sve potrebne informacije na mob: 095 522 93 80

Prodajem građevinsko zemljiste ( zona M1), 1072m2, Zaton Mali, kompletna infrastruktura (struja, voda, gradska kanalizacija, asfaltirani prilazni put), pogled na more, cijena na upit. Mob: 0989230545

Prodaje se poljoprivredno zemljište, Pelješac-Ponikve, više parcela. Cijena 15 EUR/m2. Mob: 098 975 3970

Kupujem grobno mjesto na Brgatu, Rožatu ili Sustjepanu. 098 177 6107

Prodajem dvosoban stan na Ilijnoj glavici 280 000 EUR. Mob: 092 191 1848

Prodaje se izuzetno građevinsko zemljište u Zatonu Ma-

lom (mješovita rađevinska namjena M1) 960m2, pogled na more, kompletna infrastruktura, cijena na upit. Kontakt +385989230545

Kupujem manji teren uz jadransku magistralu, ne mora biti građevinska površina, oko 500 m2, relacija od Brsečina do Karasovića. Kontakt +385 9558339282, ponude slati na Whats App.

Prodaje se građevinsko zemljište, 600 metara kvadratnih, u Čibači Donjoj. Informacije na telefon: 098/244-794

Prodaje se stan u Zagrebu, strogi centar, 78 m2, 2850 eur m2. Kontakt: 098 277 363

Prodaje se grob iz 19. st. na groblju Boninovo. Mob. 098 960 9880.

Stari Grad - prodajem stan od 93 metra kvadratna, četiri sobe, 1/2 kupaonice i ostava. Mob: 091/544-5395

Prodaje se građevinsko zemljište u centru Orašca ( građevinska dozvola), 878 m2. Cijena na upit. Tel: 0989230545

P r o d a j e s e s t a n (CavtatMečajac) površine 85 m2 u obiteljskoj kući - prizemlje, s okućnicom i zatvorenom garažom. U blizini trgovina, škola, ambulanta. Cijena po dogovoru, Za info zvati na 098/850-820 od 19-20 h.

Građevinsko zemljište komercijalne namjene u neposrednoj blizini zračne luke, površine 3000m2 namjena predvideno K1, K2 parcela je dosta ravna i kvadratnog oblika sa pristupnim putem m 0916143946

Prodajem kuću u Kantunima s okućnicom, kod Šestanovaca. Kontakt: 091 901 9476

Prodajem tri oranice u Kantunima, jedna ima građevinsku dozvolu. Kontakt: 091 901 9476

Prodaje se građevinsko zemljište koje se sastoji od tri spojene parcele površine 984 m2 u Lazinama - Župa Dubrovačka. Cijena 125 000 eura. Kontakt telefon 0989824076

KUPNJA I PRODAJA RAZNO

Prodaje se montažna kući -

ca, kuhinja s trpezarijom i kupaonica. Kućica je klimatizirana, spremna za korištenje. 0915430029

Prodajem crnu masažnu fotelju od skaja, udobnu i očuvanu po cijeni od 150 €, tel. 091 555 4242.

Prodajem motokopačicu (frezu) Labinprogres „Adria 04“ s benzinskim motorom od 9,5 KS. Starost tri godine, oko 10 sati rada. Prodaje se sa ili bez kotača (nisu originalni). Mob: 098 324 010.

USLUGE RAZNO

Stolarski radovi u drvetu, od malih popravaka do izrade po mjeri. Mob: 099/2106563

Unošenje i iznošenje stvari, čišćenje podruma / objekata / garaža, uređivanje okućnica i slično! Sve informacije na broj: 095 856 2665

Popravljam žensku i mušku odjeću, brzo i kvalitetno. 099 696 5706

Sve vrste kombi prijevoza. 098 765 757

Uređujem okućnice, vrtove, đardine, orezivanje Maslina, agruma, loze, kivija, ruža, kosnja trave I slično mob 09161 43946

Zaštita od sunca, izrada i montaža roleta, komarica, trakastih zavjesa, venecijanera, rolo zavjesa, sve info na 0911472794. Mokošica

DEŽURNE LJEKARNE

- LJEKARNA ”GRUŽ “ od 11.5. do 17. 5.

-LJEKARNA ”KOD ZVONIKA” od 18.5. do 24.5.

preminuli

MAGDA GUSTIN 1977

MIHO VRTIPRAH 1954

MLADENKA VRTIKAPA 1960

MILICA LJEPAVA 1938

MARIJA TIKVICA 1941

JELE DENDER 1935

JAKŠA TOMIĆ 1948

MALCEV VITALI 1968

ANTE VUJOVIĆ 1963

ZORKA RILOVIĆ 1936

ANA IVANKOVIĆ 1943