Godišnjak - Jahrbuch 2009

GODIŠNJAK NJEMAČKE NARODNOSNE ZAJEDNICE VDG JAHRBUCH 2009.

Zbornik radova 16. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” Osijek, 07. - 08. 11. 2008.

Osijek, 2009.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 1-376 UDK 08:061.2

ISSN 1331-717

Izdavač NJEMAČKA NARODNOSNA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek VOLKSDEUTSCHE GEMEINSCHAFT Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg Adresa uredništva Ribarska 1 31000 Osijek Tel: 031/213-610 Fax: 031/213-611 E-mail: vdg@os.t-com.hr Urednici Renata Trischler Prijevodi sažetaka na njemački jezik Elisabeth Klein, prof.

Grafička priprema Zlatko Škrinjar Tisak Grafika d.o.o. Osijek

UDK 08:061.2 ISSN 1331-717

Radovi objavljeni u “VDG Jahrbuch” dostupni su u bazi CEEOL - Central and Eastern European Online Library (http://www.ceeol.com).

Zbornik radova "Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch" tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske i Kulturne zaklade Podunavskih Švaba Savezne države Baden-Württemberg iz Stuttgarta.

Das Buch "Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch" wurde Dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Donauschwäbischen Kulturstiftung des Landes Baden-Württemberg Stuttgart, vorbereitet und gedruckt.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 1-376 UDK 08:061.2

ISSN 1331-717

Njemačka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 1-376 UDK 08:061.2

ISSN 1331-717

SADRŽAJ / INHALT OSOBE, OBITELJI, SUDBINE Personen, Familien, Schicksale dr. sc. Marija KARBIĆ Lackovići (Lackfi)iz plemićkog roda Hermán ...................................................................... 13 Die Lackovićs (Lackfis) aus dem Adelgeschlecht Hermán

Bruno ŠKREBLIN Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjovjekovnom Gradecu .................. 31 Die Familie Saffar – aus dem Leben einer deutschen Familie auf dem mittelalterlichen Gradec

dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ Dr. Teodor Wickerhauser- učitelj učitelja drugih ................................................................. 49 Dr. Theodor Wickerhauser – Lehrer der Lehrer anderer

dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE Josip Knobloch i uređenje slivnog područja Vuke ................................................................. 79 Josip Knobloch und die Regelung des Abflussgebietes der Vuka

Krešimir BELOŠEVIĆ, ing. preh. teh.

Dr. Ivo Hengster- predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj ...................................................................................... 89 Dr. Ivo Hengster – Präsident der Kroatischen Vegetariergesellschaft in Zagreb und die Entwicklung des Vegetarismus in Kroatien

Vlatko ČAKŠIRAN Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije nagrad Sisak 1918. – 1924............................. 103 Einfluss des zerfalles der Österreichisch-Ungarischen Monarchie auf die Stadt Sisak von 1918 – 1924

Dr. sc. Vlasta ŠVOGER Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera Tkalčevića................................. 119 Beitrag zur Kenntnis der publizistischen Aktivität von Adolfo Veber Tkalčević

Tomislav WITTENBERG Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, zborovođai kapelnik............................... 141 Wilhelm JUSTH - Gespanschaftslandvermesser, Komponist, Chorleiter und Kapellmeister

Jelena ČERVENJAK, prof.

Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni i kulturni razvoj valpovačkog vlastelinstva .................................................................................................... 153 Die Bedeutung der Familie Normann für die wirtschaftliche, gesellschaftliche und kulturelle Entwicklung des valpovoer Gutes

Branislav MILIČIĆ, prof.

Značaj Petera Dautermanna u širenju protestantizmau Hrvatskoj ..................................... 163 Die Bedeutung von Peter Dautermann für die Verbreitung des Protestantismus in Kroatien

KNJIŽEVNOST, UMJETNOST, ZNANOST Literatur, Kunst, Wissenschaft Ludwig BAUER, književnik i dr. sc. Lidija DUJIĆ Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta ........ 173 Josef Freudenreich – mit dem Wiener Volkstheater gegen das deutsche Theater in Kroatien

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 1-376 UDK 08:061.2

ISSN 1331-717

prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR Medicinska alkemija Ivana Leopolda Payera u Varaždinu u osvit prosvjetiteljstva ........................................................................................................ 183 Medizinische Alchimie des Ivan Leopold Payer in Varaždin zu den anfängen der aufklärung

Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ Austrijanci istraživačiantičke Salone................................................................................... 191 Österreicher – Forscher der antiken Salona

Stjepan NAJMAN Albumi sa putovanjaRudolfa Normannau Muzeju Valpovštine.......................................... 211 Reisealben von Rudolf Normann im Museum der Valpovština

POLITIKA, DEM367OGRAFIJA, JEZIK, DRUŠTVO Politik, Demographie, Sprache, Gesellschaft Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla od polovice 19.do polovice 20. st ............. 221 Deutschstämmige Bürgermeister von Zagreb von der Mitte des 19. bis zur Mitte des 20. Jahrhunderts

prof. dr. sc. Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije prema putopisu Mathiasa Pillera i Ludviga Mitterpachera “Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782.g.”.................. 249 Axiologie des ethnografischen textes: Das bild von Slawonien gemäss reisebericht von Mathias Piller und Ludwig Mitterpacher “Die reise durch die gespanschaft von Požega in Slawonien 1782”

Branko OSTAJMER Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima Josipu Jurju Strossmayeru (1877.-1881.) ........................................................................... 261 Alexander Mandt und Osijeker Themen in seinen Briefen an Josip Juraj Strossmayer (1877 - 1881)

Darko VARGA Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemacau Baranju ............................................................. 277 Kurzgeschichten aus der Geschichte der Ansiedlung der Deutschen in die Baranja

dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj Baranji krajem 18. stoljeća ........................ 321 Das glaubensleben der Deutschen bevölkerung in südbaranja am ende des 18. jahrhunderts

Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi carske kuće Habsburg (1608.-1918.)...................................................................................................................... 331 Hohe Offiziere aus dem Gebiete zwischen dem Fluss Bosut im Dienste des kaiserlichen Hauses Habsburg (1608 - 1918)

dr. sc. Ivan PEDERIN Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu ................................................. 351 Fragen der Sprache und der Verwaltung in den 1850er Jahren in Zagreb

Augustin LUKAČEVIĆ, dr. iur.

Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom ........................................................................ 367 Zwanzig sprachliche begriffe unter dem vergröserungsglas

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 1-376

RIJEČ UREDNICE Poštovani sudionici Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”, dragi čitatelji!

Nakon uspješno održanog i petnaestog po redu Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” kojemu je Njemačka narodnosna zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj u svome gradu Osijeku bila domaćin od 26. do 28. listopada 2007. godine, predstavljamo Vam, već po redu – zbornik radova s tog skupa.

Ovogodišnja je prigoda za predstavljanje ovog sve traženijeg izdanja Njemačke narodnosne zajednice, već uobičajeno, održavanje 16. po redu Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”. Radujemo se što na stranicama “Jahrbucha” sve češće susrećemo nove autore, mlade snage i zaljubljenike u povijesnoistraživački rad. Drago nam je i što je naš znanstveni skup velikom broju uglednih imena hrvatske znanosti “ušao” u kalendar jesenskih zbivanja, skupova i simpozija.

Autori ovih radova i sudionici naših znanstvenih skupova doprinose vlastitim vrijednim istraživačkim radom koji se, doista, na svakom koraku i gotovo svakoj temi – susreće s doprinosom Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. I budućnost kroz svijest o identitetu naše manjinske zajednice ovisi o Vašem radu.

Stoga Vam želimo ponuditi više: znanstveno-stručni časopis u koricama ovog našeg “Jahrbuch-a” za kojeg se nadamo da će zaslužiti tu klasifikaciju. Ove, 2008. godine postavljamo temelj za buduću registraciju “Jahrbuch-a” kao znanstvenostručnog časopisa prema kriterijima Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.

Nadamo se u tomu imati Vašu potporu i u budućnosti.

Radujemo se što Vas pozdravljamo uoči 16. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” koji u Osijeku od 7. do 9 studenoga 2008. ponovo okuplja ugledna imena hrvatskih povjesničara, istraživača, književnika i germanista.

I ovaj “Godišnjak – Jahrbuch” tiskan je zahvaljujući financijskim sredstvima Savjeta za nacionalne manjine RH i Podunavsko-švapske kulturne zaklade Savezne države Baden-Württemberg iz Stuttgarta.

Renata Trischler

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 1-376

WORT DER REDAKTEURIN Sehr geehrte Teilnehmer des Symposiums “Deutsche und Österreicher im kroatischen Kulturkreis”, liebe Leser!

Nach dem erfolgreichen fünftzehnten Symposium “Deutsche und Österreicher im kroatischen Kulturkreis“ bei welchem die Volksdeutsche Gemeinschaft – Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien in ihrer Stadt Osijek vom 26. bis 28. Oktober 2007 Gastgeber war, stellen wir Ihnen schon ordnungsgemäß das Sammelwerk der Werke von dieser Versammlung vor.

Der diesjährige Anlass zur Vorstellung dieser immer begehrteren Publikation der Volksdeutschen Gemeinschaft ist, wie üblich, das 16. Symposium “Deutsche und Österreicher im kroatischen Kulturkreis “. Wir freuen uns, auf den Seiten des Jahrbuches immer öfter neue Autoren zu sehen, junge Kräfte und Anhänger der historischen Forschungsarbeit zu finden. Es freut uns auch zu sehen, dass unser Symposium in die Kalender herbstlicher Geschehnisse, Zusammenkünfte und Symposien vieler angesehener Namen der kroatischen Wissenschaft „eingetreten“ ist. Die Autoren dieser Arbeiten und die Teilnehmer unserer Symposien tragen mit eigener, wertvoller Forschungsarbeit bei, welche wahrhaftig auf Schritt und Tritt und fast in jedem Thema auf den Beitrag der Deutschen und Österreicher zum kroatischen Kulturkreis stößt. Auch die Zukunf hängt, durch das Bewusstsein der Identität unserer Minderheitsgemeinschaft, von Ihrer Arbeit ab.

Deshalb wollen wir Ihnen mehr anbieten: eine wissenschaftliche Fachzeitschrift in dem Einband unseres “Jahrbuches” für welche wir die Anerkennung dieser Einstufung erhoffen. In diesem Jahr 2008 legen wir den Grundstein zur zukünftigen Registration des “Jahrbuches” als wissenschaftliche Fachzeitschrift gemäß der Maßstäbe des Ministeriums für Wissenschaft, Bildungswesen und Sport. Wir erhoffen dabei auch in Zukunft Ihre Unterstützung.

Wir freuen uns, Sie unmittelbar vor dem 16. Symposium “Deutsche und Österreicher im kroatischen Kulturkreis” begrüßen zu können, das vom 7. bis 9.

November 2008 wiederum angesehene Namen kroatischer Historiker, Forscher, Schriftsteller und Germanisten versammelt.

Auch dieses “Godišnjak – Jahrbuch” wurde dank der Finanzmitteln des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Donauschwäbischen Kulturstiftung des Bundeslandes Baden-Württemberg aus Stuttgart gedruckt.

Renata Trischler

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 11-170 OSOBE, OBITELJI, SUDBINE

OSOBE, OBITELJI, SUDBINE Personen, Familien, Schicksale

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

dr. sc. Marija KARBIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán Rad se bavi poviješću plemićke obitelji Lacković, odvjetka plemićkog roda Hermán, koji je prema svjedočanstvu Šimuna de Kéza u Ugarsku došao iz Nürnberga. Napose se govori o istaknutim pojedincima iz ove obitelji poput Emerika, hrvatskog bana i palatina, i njegovog brata Stjepana, koji je obnašao iste dužnosti.

Ključne riječi: Lackovići (Lackfi), plemićke obitelji, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo

13

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Lackovići, o kojima je u ovom radu riječ, potekli su, kako kaže i sam naslov, iz plemićkog roda Hermán. Šimun de Kéza u svom djelu Gesta Hungarorum, napisanom 80-tih godina 13. stoljeća, ovaj rod spominje kao jedan od ugarskih plemićkih rodova koji svoje podrijetlo vuku iz njemačkih zemalja.1 On ne navodi imena predaka roda Hermán koji su prvi stigli u Ugarsku, ali kaže da su bili plemići podrijetlom iz Nürnberga, te da su u zemlju došli s kraljicom Gizelom.2 Ova Gizela bila je kćerka bavarskog vojvode Henrika, a u Ugarsku je došla kada je oko 995. postala ženom sv.

Stjepana, prvog mađarskog kralja.3 Prema Šimunovim vijestima plemićki rod Hermán bio bi, dakle, prisutan u Ugarskoj od kraja 10. stoljeća, ali treba reći da se u sačuvanim vrelima zapravo prvi puta spominje 1226. godine.4 No, ovaj podatak ne možemo uzeti kao dokaz koji bi pobio navedene vijesti s obzirom na malobrojnost izvora koji su nam ostali iz tih vremena, kao i na činjenicu da uz osobe često nije bilo bilježeno kojem su rodu pripadale, te je moguće da su neke osobe bile članovi ovoga roda, a da mi to ne možemo utvrditi.

Pretke roda Hermán koji su došli u Ugarsku spominje i Képes Krónika nastala u 14. stoljeću, koja Šimunove vijesti nadopunjuje govoreći da su pripadnici roda koji su stigli u Ugarsku, bili siromašni.5 Osim toga, ova kronika ne kaže da se radilo o plemićima, već o slobodnim ljudima, što je neodređenija tvrdnja budući da u ovu kategoriju ne ulaze samo plemići, već i građani i slobodni seljaci.6 1

O Šimunu de Kéza i njegovu djelu više vidi npr. u: Sándor Domanovszky, Kézai Simon mester és krónikája (Budimpešta, 1906); József Gerics, “Adalékok a Kézai-krónika problémáinak megoldásához”, Annales Universitatis Scientiarum Budapestinensis. Sectio Historica 1 (1957), 106-134; Tibor Almási, “Kézai Simon (Simon de Keza)”, Korai magyar történeti lexikon (9-14. század) (Budimpešta, 1994) [dalje: KMTL], 348. i ondje navedenoj literaturi. Bibliografija radova o ovoj problematici može se naći i u: László Veszprémy – Frank Schaer (prir.), Simonis de Kéza Gesta Hungarorum (Budimpešta – New York, 1999), 188-216. O Šimunovim vijestima o plemićkim rodovima njemačkog podrijetla vidi u: Marija Karbić, “Miles corridatus intrat. Vijesti o dolasku njemačkih vitezova na područje ugarsko-hrvatskoga kraljevstva u djelu Simona de Kéza”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2005, 67-73.

2

Hiemanni siquidem generatio ex Nurimberc oritur, satis sunt nobiles, cum regina Kisla intraverunt (L. Veszprémy – F. Schaer, Simonis de Kéza, 168). I Požunska kronika navodi da su došli s kraljicom Gizelom (Hermani etiam generatio cum regina Kysla in Pannoniam introivit). Usp. Sándor Domanovszky (prir.), “Chronicon Posoniense”, u: Imre Szentpétery (ur.), Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, 2 sv. (Budimpešta, 1938), 2: 35. O Požunskoj kronici vidi: Isto, 9-11.

3

O Gizeli više vidi u: János Géczi (ur.), Gizella királyné (985 k. – 1060) (Veszprém, 2000); László Veszprémy, „Gizella, magyar királyné“, KMTL, 236-237.

4

Usp. L. Veszprémy – F. Schaer, Simonis de Kéza, 168, bilj. 1.

5

Hermani etiam generatio cum regina Keisla introivit. Liberi homines sunt de Nurumburgh hereditatibus pauperes. Usp. Sándor Domanovszky (prir.), “Chronici Hungarici compositio saeculi XIV.”, u: Imre Szentpétery (ur.), Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, 2 sv. (Budimpešta, 1938), 1: 300. O ovoj kronici vidi: Isto, 219-237; Gyula Kristó – Tünde Wehli, “Képes Krónika”, KMTL, 341.

6

Usp. npr. Tomislav Raukar, Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja (Zagreb, 2002), 26.

14

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Kasnije se rod Hermán podijelio na više grana i obitelji. Iz njega su, uz Lackoviće, kojima se ovom prilikom bavimo, potekli i Pestesi, Meszesi, Palinai.7 Začetnik grane Lackovića je Ladislav ili, kako ga izvori još nazivaju Lack (iz ovog drugog oblika njegova imena izvedeno je i prezime koje nose njegovi potomci), sin Dionizija iz roda Hermán.8 Lack se u vrelima javlja od 1323. do 1359. godine.

Poznato je da je obnašao dužnost župana Sikula (1328.-43.), a zajedno s njome i onu župana Beszterca (1334.-39.), Medgyesa i Csanáda (1339.).9 Moguće je da je njegovoj karijeri doprinjelo i srodstvo s Lambertom Hermánom, koji je bio sudac kraljevskog dvora (iudex curiae regis) od 1314. do 1324. godine.10 Lack je imao, koliko znamo, osam sinova. Od njih se važnošću službi koje su obavljali i ulogom koju su igrali u životu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva ističu trojica: Stjepan, Andrija i Dionizije.11 Braća su svoj uspon u društvu ostvarili vjernom službom kraljevima iz anžuvinske dinastije, prvo Karlu Robertu, a potom njegovom sinu Ludoviku.

Stjepan, vjerojatno najstariji od braće, karijeru je započeo vršeći različite službe na dvoru. Bio je magistar konjušnika (1326.-43.), pa magistar tavernika (1342., 1343.-

7

O plemićkom rodu Hermán pisao je János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig (Budimpešta, 1900), 617-634. Usp. i: Pál Engel, Középkori magyar genealógia/Magyarország világi archontológiája 1301-1457, PC CD-ROM (Budimpešta, 2001) [dalje: P. Engel, KMG/MVA], KMG, s. v. Hermán nem. Zanimljivo je da samim Lackovićima, usprkos značenja koje je ova obitelji imala u prošlosti Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, dosada u historiografiji nije posvećena veća studija, iako treba spomenuti kratak, ali vrijedan prilog Pála Engela, “Lackfi”, KMTL, 391.

8

P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 1. tábla: Pestesi ág. Lack je deminutiv od Ladislav. Usp. Pál Engel, The Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary 895-1526 (London – New York, 2001), 182.

9

P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi; MVA, s. v. Székely ispán (comes Siculorum). Područje na kojem je vršio vlast župana danas se nalazi u Rumunjskoj. Naselja po kojima navedene županije nose ime danas se nazivaju Bistriţa, Mediaş i Cenad. Usp. György Lelkes, Magyar helységnév-azonosító szótár (Baja, 1998), 118, 149, 393. Sikuli (Sekelji) su narod nastanjen u razdoblju o kojem govorimo u Erdelju i susjednim područjima. Ugarskim kraljevima služili su često kao pomoćne vojne trupe. Župan Sikula bio je njihov vojni zapovjednik, te je nad njima imao sudsku i upravnu vlast. Nastupao je u kraljevo ime i nikad nije dolazio iz reda Sikula. Usp. Hausgerd Göckenjan, Hilfsvölker und Grenzwachter im mittelalterlichen Ungarn (Wiesbaden, 1972), 114-139; Zoltán Kordé, “Székelyek”, KMTL, 623-625; Isti, “Székelyispán”, KMTL, 625.

10

Usp. P. Engel, MVA, s. v. Országbíró (iudex curiae regis); Isti, The Realm, 182.

11

Osim navedene trojice Lackovi su sinovi bili Emerik (spominje se kao mrtav 1336.), Mihael (u vrelima se javlja 1336.- 51.), Lack (koji se u vrelima javlja od 1336. do 1339. kada se o njemu govori kao o pokojnom), Nikola (javlja se od 1336. do 1377.) i Pavao (spominje se 1336.-78.). Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi.

15

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

44.).12 U vrijeme dok je bio magistar konjušnika obnašao je i dužnost župana županije Njitra (1333.-40.), a spominje se i kao kaštelan kraljevskih utvrda Branč (1336.), Beckov (1336.) i Holič (1336.-38.).13 Od 1340. do 1344. istovremeno je bio župan županija Sopron, Zagorje te Vas.14 Godine 1344. postao je erdeljskim vojvodom, a usto i županom Szolnoka.15 Kao što se vidi iz ovdje navedenog, njegovo djelovanje nije više bilo, kao što je to bio slučaj s njegovim ocem Lackom, vezano uz jedan dio Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, već je, osim na dvoru, važne funkcije obnašao u različitim njegovim dijelovima, od područja koja se danas nalaze u Slovačkoj do onih koja sada pripadaju Rumunjskoj.

Stjepan je sudjelovao, nekada s više, a nekada s manje uspjeha, i u brojnim kraljevim vojnim pohodima. Godine 1346., u vrijeme kada je nosio titulu erdeljskog vojvode, sudjelovao je u neuspješnom pohodu kralja Ludovika protiv Mlečana u Dalmaciji. Zadrani su ga štoviše optuživali da je kriv što nije uspjela deblokada Zadra.

Prema njihovim optužbama njega i bosanskog bana Stjepana Kotromanića podmitili su Mlečani.16 Stjepan je kralja pratio i za njegova pohoda u Napuljsko Kraljevstvo, koji je Ludovik poduzeo kako bi kaznio krivce za smrt svoga brata Andrije, napuljskog kralja.

Kralj Ludovik ga je, štoviše, kada se poradi kuge koja je ondje zavladala, odlučio vratiti 12

P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium); Tárnokmester (magister tavarnicorum regalium). Magistar kraljevih konjušnika (magister agazonum regalium) nalazio se na čelu vitezova koji su služili na kraljevskom dvoru. Magistar kraljevih tavernika (magister tavarnicorum regalium) ulazio je u red istaknutih svjetovnih velikodostojanstvenika. Dužnosti su mu bile slične onima palatina i kraljevskog suca, a i mijenjale su se tijekom vremena. U početku je rukovodio tavernicima, čiji je zadatak bio da brinu o kraljevim posjedima. Kasnije je nadzoru nad kraljevim gospodarstvom, pridodana uloga suca te je njegov sud bio prizivna sudska instanca za jednu skupinu gradskih naselja u Ugarsko-hrvatskom kraljevstu, koja se po tome i nazivaju tavernikalnim gradovima. O ovim službama više vidi: István Tringli, “lovászmester”, KMTL, 416; István Petrovics, “tárnokmester”, KMTL, 662.

Opširnije o tavernikalnom pravu i tavernikalnim gradovima vidi u: Štefánia Mertanová, Ius tavernicale: stúdie o procese formovania práva taverníckych miest v etapách vývoja taverniíckeho súdu v Uhorsku (15.17. stor.) (Bratislava, 1985); Teodora Shek Brnardić, “Tavernik, tavernikalni sud i tavernikalno pravo”, Arhivski vjesnik 40 (1997), 179-198.

13

Sva tri grada danas se nalaze u Slovačkoj. Branč (mađ. Berencs) i Holič (mađ. Holics/Újvár) pripadali su županiji Njitra, a Beckov (mađ. Bolondóc) županiji Trenčín (mađ. Trencsén). Usp. Gy. Lelkes, Magyar helységnév, 114, 128, 261.

14

P. Engel, MVA, s. v. Ispánok; Várnagyok és várbirtokosok.

15

Obje je časti držao do 1350. godine. Usp. P. Engel, MVA, s. v. Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus); Ispánok.

16

Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, 5 sv. (Zagreb, 1982), 2: 107. O izdaji baruna, među kojima ističe Lackovića, govori spis nepoznatog autora Obsidio Iadrensis, koji opisuje opsadu Zadra 1345.-46. godine. Usp. Branimir Glavičić - Vladimir Vratović - Damir Karbić - Miroslav Kurelac - Zoran Ladić (prir.), Obsidio Iadrensis. Opsada Zadra, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalum, 54 (Zagreb, 2007), 236-245. O samom spisu više vidi u uvodnoj studiji M. Kurelca i D. Karbića “Ljetopis ‘Obsidionis Iadrensis libri duo’, njegovo historiografsko i povijesno značenje” u navedenom izdanju (Isto, 3-20).

16

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

u Ugarsku, postavio za vrhovnog kapetana u Napuljskom Kraljevstvu.17 Stjepan je na ovoj dužnosti bio suočen s nizom problema (vojska mu je bila oslabljena kugom, stanovništvo nezadovoljno zbog velikih nameta i nasilja plaćenićke vojske), te su Ludovikovi protivnici, kraljica Ivana, Andrijina udovica, koju je Ludovik smatrao glavnim krivcem za bratovu smrt, i njezin drugi muž Ludovik Tarentski, uspjeli ponovno ući u Napulj. Iako je Stjepan izveo uspješan protunapad i ispred Napulja pobijedio znatno brojniju vojsku Ludovika Tarentskog, njegov je položaj i dalje bio težak i ova pobjeda nije donijela neke bitne rezultate, jer su se protiv Ludovika bunili i drugi gradovi. Lacković je stoga u Manfredoniju i ostale gradove koji su mu ostali vjerni, smjestio svoje posade, te otišao u Ugarsku obavijestiti kralja o svemu što se dogodilo. Nakon što se iz Ugarske vratio s novom vojskom, ponovo je potukao Ludovika Tarentskog ispred Napulja, ali se je potom, budući da su ga plaćenici, nezadovoljni njegovim nastojanjima da ih obuzda, namjeravali izdati i predati Ivani, morao povući i pozvati kralja u pomoć.18 U novom kraljevom pohodu na Napuljsko Kraljevstvo u proljeće 1350. među mnogim plemićima koji su sudjelovali, bila su i Stjepanova braća Andrija, Nikola, Pavao i Mihael.19 Za zasluge koje je stekao u tim događajima, kralj je njemu i njegovim sinovima ispravom od 30. listopada 1350. darovao gradove Štrigovu i Čakovec.20 U darovnici se ističe da je Stjepan od dječačke dobi vjerno služio kralju, da je bio zapovjednik vojske u brojnim pohodima i samog Ludovika i njegova oca Karla Roberta, te se detaljno opisuju njegove zasluge tijekom pohoda na Napuljsko Kraljevstvo. Kraljevu darovnicu potvrdili su posebnim ispravama 27. ožujka 1351. i kraljica majka Elizabeta i kraljev brat herceg Stjepan.21 Čakovec je tada postao i jedan od glavnih posjeda Stjepanove grane obitelji, što se vidi i po tome što njegov sin Stjepan, o kojem će se više govoriti kasnije, nosi pridjevak Čakovečki.22 Važnost Čakovca za Lackoviće 17

...Stephanum filium Laczk wayuodam Transsiluanum capitaneum regni ...in persona sue maiestatis prefecit, et ad Hungariam remeavit ( Johannes de Thurocz, Chronica Hungarorum, prir. Elisabeth Galántai – Julius Kristó, 3 sv. (Budimpešta, 1985-1988), 1: 169). János Thuróczy bio je protonotar kralja Matijaša Korvina. Njegova kronika prati povijest Mađara od vremena zajednice Mađara i Huna do njegova vremena. O Thuróczyju i njegovu djelu vidi: Isto, 1: 9; János Thuróczy, Chronicle of the Hungarians, prir.

Pál Engel (Bloomington, 1991), 1-19.

18

O događajima koji su prethodili Ludovikovoj intervenciji u Napuljskom kraljevstvu, kao i o svim ovim zbivanjima više vidi u: V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 110-115, 123-124; P. Engel, The Realm, 159-161.

O Stjepanovoj hrabrosti i uspjesima u borbama u Italiji priča i J. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1:169-170.

19

J. de Thurocz, Cronica Hungarorum, 1: 171-172.

20

Tadija Smičiklas i dr. (prir.), Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske,Dalmacije i Slavonije, 18 sv. (Zagreb, 1904.-1990.) [dalje: CD], 11: 619624.

21

CD, 12: 11-14.

22

Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi.

17

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

vidi se i iz činjenice da su 1376. u njegovoj blizini na svom posjedu Varhel osnovali pavlinski samostan posvećen Blaženoj Djevici Mariji.23 Osim Čakovca i Štrigove najznačajniji posjedi koje je Stjepan dobio od kralja, bili su Simontornya u županiji Fejér i Döbrököz u županiji Tolna.24 Po Simontornyi pridjevak je nosio Stjepanov sin Dionizije i njegovi potomci, a po Döbröközu grana Stjepanova sina Nikole.25 Nakon povratka iz Italije Stjepan postaje banom čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, a kao takav prvi se puta spominje 9. siječnja 1351. godine.26 Na kraljevu odluku da Stjepana postavi na tu dužnost vjerojatno je utjecala činjenica da su odnosi s Mlečanima bili loši i primirje nesigurno, te je Ludovik želio da tu važnu službu vrši čovjek kome može vjerovati, a koji je ujedno i vješt ratnik.27 Više nam isprava svjedoči o Stjepanovom djelovanju dok je obnašao dužnost bana. Dana 25. lipnja 1351. potvrdio je križevačke privilegije,28 a sredinom srpnja po Stjepanovu nalogu podban i kninski župan Ivan Ćuz uvodi u neki posjed Franju Stjepanova iz Zadra.29 U kolovozu iste godine nalazimo ga u Lučkoj županiji gdje je sazvao sabor hrvatskog plemstva. Ovaj je sabor raspravljao i o tome da li se Virevići ubrajaju u plemstvo dvanaest plemena ili ne.30 U listopadu drži u Zagrebu banski sud.

Ondje pred njega dolaze i plemići de Koranicha koji traže potvrdu plemićkog statusa koji su im osporavali službenici i kaštelani Steničnjaka. Nakon što su prisutni plemićki suci potvrdili da su oni plemići i da nikada nisu bili podređeni nekim službenicima ni kaštelanima, Stjepan im je potvrdio njihov plemićki status.31 Dužnost bana nastavio je vršiti i 1352. godine. Iz isprave od 14. lipnja 1352. saznajemo da je svoga čovjeka Jakova, sina Ivanova, iz Blinje poslao da zajedno s predstavnikom zagrebačkog kaptola svjedoči zamjeni posjeda između Kostajničkih i nekih plemića iz dubičkog distrikta.32 U listopada je potvrdio neke posjede u 23

CD, 15: 227-229. Varhel je današnji Šenkovec. Usp. P. Engel, Magyarország középkor végén, PC CDROM (Budimpešta, 2002) [dalje: MKV], s. v. Senkovec.

24

Usp. P. Engel, “Lackfi”, 391.

25

Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi.

26

Usp. P. Engel, MVA, s. v. Szlavón bán (regni Sclavoniae banus); Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus). O Stjepanovu banovanju vidi i: Vjekoslav Klaić, “Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301-1382)”, Rad JAZU 142 (Zagreb, 1900), 188-191.

27

Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 127.

28

CD, 12: 28.

29

CD, 12: 29.

30

V. Klaić, Povijest Hrvata, 2:128. O plemstvu dvanaest plemena vidi: T. Raukar, Plemić i seljak, 25-50.

31

CD, 12:45-46.

32

CD, 12: 97-100.

18

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Međimurju Benediktu iz Sv. Ivana kod Koprivnice,33 a Zagrebački ga kaptol izvješćuje da je po kraljevu nalogu izvršio istragu i utvrdio da je Grgur, Stjepanov sin, ukrao više svinja koje su pripadale turopoljskim plemićima.34 Krajem listopada i početkom studenog 1352. drži sabor svega plemstva između Save i Drave u Svetom Ivanu Žabno,35 a sredinom studenog sabor plemstva kraljevine Slavonije u Zagrebu na kojem plemenitim jobagionima Velikog Kalnika potvrđuje njihov plemićki status.36 Tih dana na molbu Dujma Radoslavovog Blagajskog prepisuje i listinu kralja Bele za posjed Vodice,37 dok početkom prosinca građanima Gradeca potvrđuje privilegij bana Mikca, kojim ih je ovaj oslobodio od plaćanja komorske dobiti.38 Stjepan je dužnost bana vršio vjerojatno do svoje smrti. Zadnja isprava u kojoj se navodi kao ban izdana je 13. siječnja 1353. godine.39 Točan datum njegove smrti ne znamo, no izvjesno je da je ona nastupila prije 18. rujna 1353. kada se prvi puta spominje kao mrtav.40 Stjepanov brat, Dionizije, gradio je crkvenu karijeru. Godine 1348. postao je kninskim biskupom.41 U drugoj polovini 1349. premješten je po nalogu pape Klementa u Zagrebačku biskupiju,42 da bi već početkom 1350. postao kaločkim nadbiskupom.43 Tu je službu vršio do smrti 1355. godine. Točan datum Dionizijeve smrti nije nam poznat, no, ona je nastupila negdje između 2. veljače (kada se zadnji puta javlja kao živ) i 8. lipnja (kada se prvi puta spominje kao mrtav).44 Treba spomenuti da je Dionizije bio i tutor budućeg kralja Ludovika,45 a ova je činjenica također mogla utjecati na povezanost Ludovika s Lackovićima. Dionizije je bio redovnik, što nam 33

CD, 12: 126-128. Sv. Ivan je današnji Koprivnički Ivanec. Usp. Pál Engel, MKV.

34

CD, 12: 131.

35

Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 127.

36

CD, 12: 138-139.

37

CD, 12: 137.

38

CD, 12: 138-139.

39

CD, 12: 145.

40

Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi.

41

Conrad Eubel i dr., Hierarchia catholica medii aevi (medii et recentionis aevi), 4 sv. (Münster, 1913), 1: 486.

42

C. Eubel i dr., Hierarchia catholica, 1: 537; Lelja Dobronić, “Dionizij 1349/50 (?)”, u: Zagrebački biskupi i nadbiskupi (Zagreb, 1995), 121.

43

C. Eubel i dr., Hierarchia catholica, 1: 197. Treba reći da se u dignitarijima kraljevskih isprava sve do 1355. navodi da je bio izabrani kaločki nadbiskup, a tek tada se navodi kao kaločki nadbiskup, što znači da je tek tada bio posvećen. Usp. CD, 12: 268.

44

Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi.

45

P. Engel, The Realm, 182.

19

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

svjedoče isprave koje uz njegovo ime redovito navode frater (brat).46 Neki autori smatraju da je pripadao franjevačkom redu, dok drugi govore da nije sigurno da li je bio franjevac ili dominikanac.47 U prilog tome da je bio dominikanac, mogao bi govoriti sljedeći podatak. Naime, izgleda da je Dionizije u Zagrebu u litanije svih svetih u benedikcionalu iz 11. st. (MR 89) dodao zazive sv. Dioniziju, sv. Jeronimu, sv.

Dominiku i sv. Tomi Akvinskom.48 Ako je to uistinu on učinio, Dionizija je mogao uvrstiti kao svoga zaštitnika, štovanje sv. Jeronima mogao je prihvatiti u Kninu, dok bi uvrštavanje Dominika i Tome, koji su bili dominikanci, moglo upućivati na to da su bili njegova subraća, to jest da je i sam bio dominikanac.

Treći Lackov sin, Andrija, naslijedio je svoga oca 1343. na dužnosti sikulskog župana, te je tu službu vršio do 1350. godine. U to je vrijeme bio i župan Medgyesa (1343.-50.), Beszterca i Brašova (1344.-49.) te kraće vrijeme i Szatmára i Máramarosa (1348.-49.). Od 1346. spominje se i kao župan županije Ugocsa, a tu dužnost vrši i nakon što je prestao biti sikulskim županom, to jest do 1353. godine.49 Kao župan Sikula Andrija je 1345. poveo vojsku preko Karpata, porazio Tatare i uspostavio ugarsku vlast nad dijelom njihove zemlje.50 Andrija je, kako smo ranije vidjeli, sudjelovao i u drugom Ludovikom pohodu na Napuljsko Kraljevstvo (1350.). Nakon što se je Ludovik vratio u Ugarsku, Andrija je ostao u Italiji tri godine kao njegov namjesnik (glavni kapetan kraljevstva). Andrija je uspješno ratovao protiv Ludovikovih neprijatelja, potisnuvši ih u tek nekoliko utvrđenih točaka. Iz Italije je otišao kada se je na papinu intervenciju Ludovik odlučio povući iz Napuljskog Kraljevstva, nad čijim je teritorijem upravu prepustio papi.51 Nakon povratka iz Italije Andrija je bio mačvanskim banom (1353.-54.), te istovremeno i županom županija Baranja, Bodrog i Srijem (u ovoj posljednjoj do 46

Tako, na primjer, u dignitariju isprave od 9. prosinca 1351. kojom kralj Pavlu Mihaelovu daruje posjed u Križevačkoj županiji, stoji fratre Dyonisio Colocensi. Usp. CD, 12: 52.

47

P. Engel, The Realm, 182. navodi da je bio pripadnik franjevačkog reda. Nažalost, nije mi poznato na čemu temelji svoju tvrdnju. Za razliku od P. Engela, L. Dobronić, “Dionizij”, 121. se, pozivajući se na Farlatija i Zdenčaja, u tom pitanju ne opredjeljuje.

48

Josip Buturac, “Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094.-1944.”, u: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije, 1 ( Zagreb, 1944), 34.

49

P. Engel, MVA, s. v. Ispánok. Teritorij svih ovih županija danas se nalazi u Rumunjskoj. Usp. P. Engel, MKV; Gy. Lelkes, Magyar helységnév, 135, 385, 546. Brašov je rum. Braşov, mađ. Brassó, mađ. Szatmár je rum. Satu Mare.

50

J. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1: 166; P. Engel, The Realm, 166.

51

Usp. J. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1: 173, 175.

20

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

1355.).52 Kasnije je bio magistrom kraljičinih tavernika (1355.-56.) i erdeljskim vojvodom (1356.-59.), županom Vasa i Soprona (1355.-56.), pa Arada (1356.-59.).53 Iako ne toliko značajne kao Stjepan, Dionizije i Andrija, i drugi su Lackovi sinovi obnašali različite dužnosti u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Nikola i Pavao zajedno su vršili službu župana Zemplina (1343.-69.) i Unga (1362.-79.), a Pavao je uz to bio i župan Berega (1361.-79.).54 Godine 1359. Nikolu je kralj Ludovik poslao u Italiju da pomogne papi u njegovu nastojanju da obnovi papinsku vlast na njenu tlu, te je ovaj ondje “mnoge gradove i utvrde učinio pokornima Svetoj Rimskoj Crkvi”.55 Važnu ulogu u životu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva igrala je i sljedeća generacija Lackovića. Andrijin sin Juraj bio je mačvanskim banom (1392.-93.), dok su se Stjepanovi sinovi Emerik i Stjepan Čakovečki uspeli i do časti palatina, najviše časti u kraljevstvu iza kralja. Obojica su, što je za nas posebno zanimljivo, bili i hrvatskodalmatinski banovi.56 No, o njima će još biti riječi kasnije.

Moć Lackovića bila je takva da su neke od najviših dužnosti u zemlji, iako ne formalno, u praksi postale nasljednim u obitelji. Tako je npr. na jednoj od važnijih dužnosti na dvoru, onoj magistra kraljevih konjušnika, Lackova sina Stjepana, koji je, kako je već rečeno, tu dužnost vršio od 1326. do 1343. godine, naslijedio prvo njegov sin Dionizije (1343.-59.), a potom je tu dužnost preuzeo Dionizijev brat Emerik, (1359.67.). Nakon Emerika tu su dužnost vršili naizmjence njegovi nećaci, Dionizijevi sinovi Stjepan od Simontornye (1367.-82.; 1382.-84.; 1385.-87.) i Dionizije (1382.), pa potom Emerikov brat Stjepan Čakovečki (1387.-95.).57 Sve u svemu, ovu su dužnost pripadnici obitelji bez prekida vršili 70 godina.

Slično je bilo i s položajem erdeljskog vojvode, iako kroz kraći vremenski period.

Tu su dužnost članovi obitelji bez prekida vršili od 1356. do 1376. (znači 20 godina), a uz kraće prekide čak od 1344. do 1386., tj. preko 40 godina. Kao što smo već vidjeli, ovu je čast kao prvi član obitelji na toj dužnosti Stjepan Lackov obnašao od 1344. do 1350. godine, a potom su slijedili njegov brat Andrija (1356.-59.) te sinovi Dionizije (1359.-67.), Nikola (1367.-68), Emerik (1369.-72) i Stjepan Čakovečki (1372.-76.; 1385.-86.).58 52

P. Engel, MVA, s. v. Macsói bán (banus Machoviensis); Ispánok.

53

P. Engel, MVA, s. v. Királynéi tárnokmester (magister tavarnicorum reginalium); Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus); Ispánok.

54

P. Engel, MVA, s. v. Ispánok. Područje na kojem se nalazila županija Bereg danas je u Ukrajini, a ono Zemplina i Unga u Slovačkoj. Usp. P. Engel, MKV, s. v. Zemplén, Bereg, Ung.

55

J. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1: 178. O tim događajima vidi: V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 191.

56

P. Engel, MVA, s. v. Macsói bán (banus Machoviensis); Nádor (regni Hungariae palatinus); Dalmáthorvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus).

57

P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium).

58

P. Engel, MVA, s. v. Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus).

21

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Tijekom godina vladavine Anžuvinaca na ugarsko-hrvatskom prijestolju Lackovići su stekli znatne posjede, te su u vrijeme smrti kralja Ludovika bili prema mišljenju mađarskog povjesničara Pála Engela i najbogatijom obitelji kraljevstva.59 Njihovi su se posjedi nalazili u petnaest županija, razasuti po čitavom kraljevstvu od Transilvanije do granice sa Štajerskom.60 Ova činjenica, s jedne strane, govori o veličini imetka kojim su raspolagali, ali, s druge strane, ukazuje i na ograničenja koja su stajala na putu još većoj njihovoj moći. Rascjepkanost posjeda onemogućavala je da, ako bi to uopće jednog dana i poželjeli, postanu ozbiljna opozicija kraljevskoj vlasti.

Bitni element njihova uspona činila je okolnost da su oni, izuzev biskupa Dionizija, svi bili ratnici, te se kralj vodeći ofenzivnu vanjsku politiku oslanjao na njih.

Uz već spomenute vojne akcije u kojima su sudjelovali ili im zapovijedali Lackovi sinovi Stjepan, Andrija i Nikola, ovdje možemo spomenuti i druge slučajeve u kojima su članovi ove obitelji igrali važnu ulogu. Stjepanov i Andrijin brat Pavao zapovijedao je trupama koje su 1355. poslane u Švicarsku u pomoć Habsburzima, Stjepanov sin Dionizije istakao se u opsadi Vidina 1365. godine, a njegov je brat Nikola kao erdeljski vojvoda zapovijedao napadom na Vlašku tri godine kasnije (1368.), dok je Stjepanov unuk i Dionizijev sin Stjepan od Simontornye 1373. zapovijedao jedinicama poslanim u Italiju sa zadatkom da zauzmu Padovu.61 Kao što se iz već navedenoga vidi, za temeljitu obradu povijesti ove obitelji bila bi potrebna i cijela knjiga. Stoga ću ovom prilikom uz već navedeno nešto više reći samo o onim članovima obitelji koji su vršili službe hrvatsko-dalmatinskih banova i palatina, to jest o Lackovim unucima i Stjepanovim sinovima braći Emeriku i Stjepanu Čakovečkom, dok ću još neke pripadnike ove obitelji usput spomenuti.

Emerik je, kao što je već rečeno, bio magistar kraljevih konjušnika (1359.-67.).

Dok je obnašao ovu dužnost, jedno je vrijeme bio i bugarski ban (1365.-66.).62 Nakon toga, postao je 1368. hrvatsko-dalmatinskim banom. Kao hrvatsko-dalmatinski ban prvi se puta spominje 30. siječnja 1368. godine, a usporedno s ovom funkcijom obavljao je i dužnost zadarskog kneza.63 Potom je preuzeo službu erdeljskog vojvode (1369.-72.) te istovremeno s njome vrši i onu župana županija Arad i Szolnok.64 Na kraju je postao i palatinom, te je tu čast obnašao od 1372. do 1375. godine. U to je vrijeme bio i župan županija Sopron (1372.-73.) i Njitra (1372.-75.).65 59

P. Engel, The Realm, 182.

60

Usp. P. Engel, The Realm, 188.

61

P. Engel, The Realm, 183.

62

P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium); Bolgár bán (banus Bulgariae).

63

V. Klaić, Hrvatski hercezi, 203.

64

P. Engel, MVA, s. v. Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus); Ispánok.

65

P. Engel, MVA, s. v. Nádor (regni Hungariae palatinus); Ispánok.

22

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Dok je Emerikova karijera vezana uz razdoblje vladavine kralja Ludovika, djelovanje njegova brata Stjepana najvećim je dijelom vezano uz nemirno razdoblje nakon smrti kralja Ludovika, koji je umro ne ostavivši muškog nasljednika već samo kćeri, što je dovelo do borbi za ugarsko-hrvatsko prijestolje.

Na događaje koji su uslijedili po Ludovikovoj smrti, bitno je utjecala činjenica da se tijekom njegove vladavine stvorio sloj visokog plemstva, koje je, osim što je steklo znatne posjede te ih neprestano nastojalo još više uvećati, što je, uostalom, potpuno ljudski, stalnim sudjelovanjem u kraljevskom vijeću i držanjem najvažnijih dužnosti u kraljevstvu u svojim rukama, razvilo znatnu samosvijest.

Treba reći da je kralj Ludovik bio svjestan problema do kojih je moglo doći uslijed prevelikog jačanja magnatskih obitelji, što se vidi i iz određenih promjena do kojih dolazi u posljednjim godinama njegove vlasti, kao i u potiskivanju njihovih članova s vodećih položaja i pojavi novih ljudi, uglavnom osoba s određenim profesionalnim znanjima (odvjetnika, financijskih stručnjaka), koji su preuzimali važne dužnosti u zemlji.66 Sve to bilo se, kako ćemo vidjeti, odrazilo i na Lackoviće.

Još za Ludovikova života Stjepan je obnašao važne dužnosti u kraljevstvu. Bio je župan Sikula (1367.-71.) te županije Szatmár (1369.-72.).67 Godine 1371. postaje hrvatsko-dalmatinskim banom.68 Iz toga razdoblja njegova života sačuvana nam je isprava od 24. travnja iste godine kojom mu kralj Ludovik nalaže da uzme u zaštitu samostan sv. Franje u Bribiru.69 Stjepan je tada dužnost bana vršio kratko, jer već 1372. postaje erdeljskim vojvodom.70 Godine 1373. ratovao je s promjenjivom srećom protiv Mlečana u Italiji.

Nakon pobjede kod Trevisa pretrpio je poraz kod Lupe na padovanskom teritoriju, gdje je bio i zarobljen.71 No, tijekom zadnjih godina Ludovikove vladavine i Stjepan se našao među velikašima koji su izgubili svoje položaje. Pouzdanik kraljice Elizabete i jedan od “novih” ljudi, Nikola Gorjanski, koji je 1375. postao palatinom, iskoristio je Stjepanovo hodočašće u Svetu Zemlju 1376. godine kako bi mu oduzeo utjecaj na dvoru, te tada Lacković ostaje bez položaja erdeljskog vojvode.72 U narednim godinama Stjepan 66

O reformama u posljednjim godinama Ludovikove vladavine vidi: P. Engel, The Realm, 188-192.

67

P. Engel, MVA, s. v. Ispánok.

68

P. Engel, MVA, s. v. Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus).

69

CD, 14: 324-325.

70

P. Engel, MVA, s. v. Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus).

71

O tome vidi opširnije: V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 192.

72

P. Engel, The Realm, 189. Nikola je, doduše, za razliku od drugih osoba koje tada počinju igrati vodeću ulogu na dvoru, potekao iz velikaške obitelji Gorjanskih, te je već njegov stric Pavao za anžuvinskih kraljeva vršio vodeće službe. Ipak, pravo uključivanje Gorjanskih u krug onih koji su držali najviše državne funkcije, započinje s Nikolom. Usp. Engel, KMG, s. v. Dorozsma nem.

23

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

nije vršio najviše državne dužnosti, ali je ipak bio župan županije Sopron (1379.) i Vas (1379.-80.).73 Nakon smrti kralja Ludovika njegova udovica Elizabeta i kćer Marija, novookrunjena kraljica, a još djevojčica, nalazile su se u teškom položaju. Vladavina žene bila je teško prihvatljiva u zemlji u kojoj su prevladavali patrijarhalni običaji i plemstvo koje je očekivalo da ih kralj osobno vodi u rat.74 U takvoj situaciji kraljica udova Elizabeta oslonila se na Stjepana Lackovića te ga je kao skrbnica svoje kćeri kraljice Marije 1383. ponovno imenovala hrvatskim banom. Na tom je položaju Stjepan zamijenio Emerika Bebeka koga je kraljica udova imenovala ruskim vojvodom i poslala da sredi situaciju s druge strane Karpata.75 O Stjepanovu imenovanju za bana Elizabeta je pismom od 15. lipnja 1383. obavijestila Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Rab, Nin i Dubrovnik te im naložila da ga u svemu slušaju.76 Stjepan se ubrzo i otputio u Dalmaciju, te je 1. kolovoza stigao u Zadar.77 Elizabeta se ponovno odlučila obratiti Stjepanu budući da je, znajući koliko su Lackovići svoj položaj zahvaljivali vezama s Ludovikom, računala da se na njega može osloniti, što se u početku i pokazalo točnim. Naime, Stjepan je kao hrvatski ban do jeseni 1383. uspio suzbiti otpor protiv kraljica koji je buknuo pod vodstvom vranskog priora Ivana Paližne, a čiji je cilj bio dovesti na ugarsko-hrvatsko prijestolje Karla Dračkog, Ludovikova nećaka.78 Nakon dolaska kraljica u Zadar krajem listopada predala se i Vrana.79 73

P. Engel, MVA, s. v. Ispánok.

74

U novije vrijeme sažet, ali dobar prikaz događaja nakon Ludovikove smrti i Marijina krunjena, pa do učvršćenja Žigmundove vlasti dao je P. Engel, The Realm, 195-208. Kraći prikaz ovih zbivanja vidi i u: László Kontler, Povijest Mađarske (Zagreb, 2007), 109-112. Ovo razdoblje privlačilo je odavno pažnju povjesničara. Opširnu studiju posvećenu ovoj temi izradio je već Franjo Rački. Usp. Isti, “Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća”, Rad JAZU, 2 (1868), 68-160; 3 (1868), 65156; 4 (1868), 1-103. Njegov rad usprkos određenim netočnostima i danas predstavlja vrijedan prilog poznavanju ove problematike. O ovim je događajima pisao i V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 217-367.

75

F. Rački, “Pokret”, 2: 107; P. Engel, MVA, s. v. Oroszországi vajda (regni Rusciae vayvoda). Pod Rusijom ovdje se podrazumijeva Halič i Lodomerija.

76

CD, 16: 372-373.

77

Ferdo Šišić (prir.), “Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga”, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonskodalmatinskog zemaljskog arkiva, 6 (1904), 6.

78

P. Engel, The Realm, 196. Rački (“Pokret”, 2: 108) netočno smatra, a u tome ga slijedi i Klaić (Povijest Hrvata, 2: 239), da je Stjepan ubrzo bio smijenjen te da je na njegovo mjesto već u listopadu došao Emerik Lacković. Da li pritom misli na Stjepanova brata Emerika ili njegova istoimena bratića, nije jasno. No, u svakom slučaju vrela ne potvrđuju taj navod. Stjepanov brat Emerik u to je vrijeme najvjerojatnije već mrtav (u vrelima se ne spominje od 1376.), a njegov bratić Emerik nikada nije bio hrvatsko-dalmatinskim banom. Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi; MVA, s. v.

Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus).

79

F. Rački, “Pokret”, 2: 108-109.

24

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Iz toga nam vremena potiču i prve isprave u kojima se neki član ove obitelji naziva Lackovićem. Naime, u dokumentima nastalim u dalmatinskim gradovima Stjepan se redovito označuje kao Lazcouich, Laçchouich ili Laçcouich.80 Tada ga Lackovićem (Lazchovich) naziva i Zadranin Pavao Pavlović (Paulus de Paulo) u svom ljetopisu.81 No, treba spomenuti da se u narativnim vrelima već ranije koristi navedeno prezime za Lackove potomke. Naime, u spisu Obsidio Iadrensis iz sredine 14. stoljeća Stjepan, otac Stjepana Čakovečkog, spominje se, ovisno o rukopisu ili izdanju, kao vojvoda Laçchouich, Lacchouich, Laccohovich odnosno Laczkouich.82 Stjepan se kao hrvatsko-dalmatinski ban tada posljednji puta spominje 30. ožujka 1384. godine, a njegov nasljednik u toj časti Toma Szentgyörgyi javlja se kao ban po prvi puta 11. svibnja, te je znači negdje između ta dva datuma Lacković bio smijenjen s položaja.83 Prema nekim autorima razlog tome bio je sukob s Elizabetom do kojega je došlo kada se je Stjepan zajedno sa sucem kraljevskog dvora Nikolom Szécsijem i magistrom tavernika Nikolom Zámbóm, usprotivio njezinoj namjeri da Mariju umjesto za Žigmunda Luksemburškog, kako je to trebalo biti po Ludovikoj želji, uda za Luja Orleanskog, brata francuskog kralja Karla VI, neprijatelja Karla Dračkog. Do takvog njihovog postupka moglo je doći iz želja da se ispuni Ludovikova volja, kao i iz nastojanja da se izbjegne bijes Luksemburgovaca, ali to je ujedno bio i pokušaj da se potisnu Gorjanski i njegove pristalice, koji su podupirali ideju o sklapanju braka Marije s Lujem Orleanskim. Protest Stjepana i njegovih drugova nije dao rezultata.

Elizabeta nije prihvatila njihove prigovore već ih je umjesto toga smjenila s njihovih položaja.84 Nakon smjenjivanja s banske časti, Stjepan je, uz zagrebačkog biskupa Pavla Horvata i kraljevskog suca Nikolu Szécsija, postao jednim od vođa otpora protiv Elizabetine vlasti, koji se razbuktao u kolovozu 1384. godine. Nezadovoljstvo ženskom vladavinom, kao i ogromnim utjecajem koji je na Elizabetu imao palatin Nikola Gorjanski i potiskivanjem s vodećih dužnosti u kraljevstvu, privuklo je na stranu buntovnika mnoge duhovne i svjetovne velikodostojnike. Među velikašima koji su im se pridružili bili su i Stjepanovi nećaci Andrija od Döbrököza, sin Stjepanova brata Nikole, i Stjepan od Simontornye, sin Stjepanova brata Dionizija.85 Stjepan 80

Usp. npr. CD, 16: 382, 390, 395, 424.

81

F. Šišić (prir.), “Ljetopis”, 6.

82

B. Glavičić i dr. (prir.), Obsidio, 241.

83

P. Engel, MVA, s. v. Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus).

84

P. Engel, The Realm, 196-197. Szécsi i Zámbó održali su se doduše nešto duže od Stjepana te su smjenjeni nekoliko mjeseci kasnije. Usp. P. Engel, MVA, s. v. Országbíró (iudex curiae regis); Tárnokmester (magister tavarnicorum regalium).

85

V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 242-244. O uzrocima pobune vidi i: F. Rački, “Pokret”, 2: 115-117.

25

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

od Simontornye je kratko vrijeme prije toga bio smijenjen s položaja magistra konjušnika.86 Pridruživši se pobunjenicima, i Lackovići su tako ušli u krug onih koji su odlučili zbaciti kraljicu Mariju te proglasiti kraljem napuljskog kralja Karla Dračkog, najbližeg muškog rođaka kralja Ludovika.87 No, u svibnju 1385. došlo je do privremene nagodbe kraljice Elizabete s nezadovoljnim velikašima. Naime, krajem travnja oni su se sastali u Požegi te nakon više od dva tjedna pregovora sklopili nagodbu.88 Među prisutnima je bio i Stjepan Čakovečki i njegov nećak Stjepan od Simontornye, što saznajemo i iz pisma koje su iz Požege velikaši 16. svibnja uputili građanima Požuna pozivajući ih da daju podršku kraljicama Mariji i Elizabeti.89 Ipak, sporazum se nije dugo održao te je ponovno oživjela ideja o dovođenju Karla Dračkog u Ugarsku.90 Među pristalicama Karla Dračkog tada opet nalazimo i Lackoviće. Oni su bili i među velikašima koji su Karla u prosincu 1385. dopratili u Budim te bili uz njega kada je preuzeo vlast i okrunio se za ugarsko-hrvatskog kralja.91 Nakon što je Karlo Drački u Budimu po nalogu palatina Nikole Gorjanskog i kraljice Elizabete teško ranjen (od čega je nešto kasnije i preminuo), Stjepan je bio među onima koji su, kada su uvidjeli da više ništa ne mogu učiniti, napustili Budim kako bi pokazali da ne pristaju uz kraljicu Mariju.92 Ipak, izgleda da se potom pomirio s kraljicama. Naime, nalazimo ga 1. svibnja 1386. u pratnji kraljica u Győru.93 Nakon što su u bitci kod Gorjana 25. srpnja 1386. pristalice Karla Dračkog ubili palatina Gorjanskog i zarobili kraljice, a upravu nad zemljom preuzeli baroni kraljevstva (predstavnici velikaških obitelji i nosioci najviših državnih funkcija) udruženi u savez, poznat pod imenom liga, koji je trebao predstavljati kraljevstvo i 86

Kao magistar konjušnika tada se posljednji puta spominje 22. lipnja 1384. godine. Usp. P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium).

87

V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 244.

88

F. Rački, “Pokret”, 2: 118-119; V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 248. Ovdje treba spomenuti da je i prije sklapanja sporazuma bilo izgleda nekih pokušaja nagodbe između suprotstavljenih strana. Na to bi mogla upućivati i sljedeća činjenica. Stjepan Čakovečki spominje se kao hrvatsko-dalmatinski ban u veljači i ožujku 1385. godine. Usp. P. Engel, MVA, s. v. Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus).

89

CD, 16: 521-522.

90

Moguće je da je do toga dovela i opasnost od Žigmundova napada, koji se je nezadovoljan sporazumom kraljice Elizabete i francuskog dvora o braku Marije s Lujem Orleanskim do kojeg je tada došlo, spremao za napad na Ugarsku. Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 249.

91

F. Rački, “Pokret”, 2: 124; V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 252-254.

92

F. Rački, “Pokret”, 2: 126; V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 255-256.

93

F. Rački, “Pokret”, 2: 129.

26

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

nastupati u njegovo ime, Stjepan je ponovno na vrhuncu moći. Jedan je je vodećih članova lige te su ga njezini članovi postavili za palatina.94 U to je vrijeme obnašao i dužnost župana u županijama Komárom, Szabolcs, Vesprim i Zala.95 U ime zarobljenih kraljica liga je ponudila oprost njihovim protivnicima ako ih puste iz zarobljeništva, no, to nije donijelo rezultata, a Elizabeta je nekoliko mjeseci kasnije, u siječnju 1387.godine, i umorena.96 Liga je prihvatila Žigmunda koji je, uzevši titulu antecessor et capitaneus (predvodnik i kapetan), prvo postao regentom kraljevstva, a potom se 31. ožujka 1387. i okrunio za kralja. Razumljivo, tom je prilikom Žigmund morao prihvatiti određene uvjete lige (da će poštovati stare dobre običaje kraljevstva, da će svoje savjetnike birati iz redova crkvenih velikodostojanstvenika i barona, da neće dužnosti ni posjede podijeljivati strancima), a baroni su zadržali pravo da kralja svim mogućim sredstvima prisile da drži obećanja. Članovi lige očekivali su i da će uvećati svoj imetak, što se i ostvarilo. Do 1396. 80 od 150 kraljevskih utvrda prešlo je u privatne ruke.97 Najveću važnost među članovima lige imao je, uz biskupa Ivana Kaniškog, tada upravo Stjepan što je ubrzo dovelo i do značajne donacije koju su Lackovići dobili od Žigmunda.

Naime, 14. travnja 1387. dobili su Komárom.98 Ipak, treba reći da su u usporedbi s Kaniškima Lackovići dobili znatno manje. Kao prvo, oni su za Komárom već prije kraljici Mariji bili platili znatnu sumu. Kao drugo, osim Komároma Lackovići su dobili jedino nevelik posjed Szentgyörgytelek u županiji Komárom.99 Doduše, on im je bio posebno zanimljiv jer su vlasništvom nad njime bolje povezali svoje posjede.100 Iako su Lackovići većinom pristali uz Žigmunda, to nije bio slučaj sa svim članovima obitelji. Emerik, sin Andrije Lackova, i bratić Stjepana Čakovečkog ostao je uz Horvate. Kada je u ljeto 1387. Žigmund krenuo u ofenzivu i suzbio Horvate i njihove saveznike, tijekom borbi u istočnoj Slavoniji Emerik je zarobljen i poslan kralju Žigmundu te najvjerojatnije pogubljen.101 Treba reći da su i kod članova obitelji koji su bili na Žigmundovoj strani, bile prisutne simpatije za njegove protivnike.

To možemo vidjeti i iz sljedećeg događaja. Kada je tijekom malo prije spomenute 94

P. Engel, The Realm, 198.

95

Župan županije Komárom bio je 1386.-97., Szabolcsa 1387.-92, Vesprima 1387.-92. Moguće je da je bio i župan županije Somogy 1387.-92. God. 1387. spominje se i kao župan Zale. Kao župan ove županije spominjao se je već ranije u dva navrata 1376. i 1379. godine. Usp. P. Engel, MVA, s. v.

Ispánok.

96

P. Engel, The Realm, 198-199.

97

P. Engel, The Realm, 199-200.

98

Elemér Mályusz i dr.: Zsigmondkori oklevéltár, 9 sv. (Budimpešta, 1951-2007) [dalje ZSO], 1: reg. 24, 144.

99

ZSO, 1: reg. 1048.

100

Elemér Mályusz, Kaiser Sigismund in Ungarn 1387-1437 (Budimpešta, 1990), 30-31.

101

V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 269; F. Rački, “Pokret”, 3: 73.

27

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Žigmundove ofenzive Ivaniš Horvat bio zarobljen u Požegi, Stjepan od Simontornye, koji ga je trebao čuvati, prvo ga je, pod izgovorom da će ga tako bolje paziti na njega, iz Požege odveo u svoj logor, a potom ga je i pustio da pobjegne i ode preko Save u Bosnu.102 Moguće je da je smjenjivanje Stjepana od Simontornye s položaja magistra konjušnika do kojeg je tada došlo, bilo posljedica upravo ovih događaja. Na njegovo je mjesto tada imenovan Stjepan Čakovečki, tako da je ova služba ipak i dalje ostala u rukama Lackovića.103 Takav razvoj situacije posredno nam može potvrditi snagu ove obitelji. Iako je Stjepan od Simontornye morao biti na neki način kažnjen, Žigmund se, ipak, u tom trenutku još nije želio zamjeriti Lackovićima.

Kako je Žigmundov položaj jačao, tako je i nastojao ograničiti moć lige, što je imalo posljedice i za Lackoviće. Stjepan Čakovečki bio je 1392. smijenjen s položaja palatina. No, ipak je položaj magistra konjušnika zadržao do 1395. godine.104 Stjepan je sudjelovao u Žigmundovu pohodu protiv Osmanlija 1396. u kojem su se u kršćanskim jedinicama nalazili i vitezovi iz Francuske, Njemačke, Češke, Italije i Engleske. U bici kod Nikopolja zapovijedao je desnim krilom Žigmundove vojske.

Prema nekim svjedočanstvima Stjepan je namjerno uzmaknuo pred Osmanlijama, što je doprinjelo porazu kršćanske vojske. Da li je tome bilo tako ili ne, ne možemo sa sigurnošću reći. U svakom slučaju, osnovna krivnja za poraz ipak je ležala na francuskim vitezovima i njihovoj pogrešnoj taktici.105 No, činjenica je da je po povratku u zemlju, u vrijeme dok se još nije znalo što je sa Žigmundom, da li je živ ili mrtav, Stjepan oštro istupio protiv njega. Postalo je jasno da nije zaboravio svoje neprijateljstvo prema kralju kao ni smrt bratića. Zajedno se s drugim Žigmundovim protivnicima nastojao povezati s Ladislavom Napuljskim, sinom Karla Dračkog, i dovesti ga na prijestolje. No, na žalost Ladislavovih pristalica, ovaj je tada bio zauzet u Napuljskom Kraljevstvu gdje se sukobljavao s francuskim kraljevićem Lujom. Stoga je samo imenovao Stjepana Čakovečkog i njegova istoimenog nećaka Stjepana od Simontornye, sina njegova brata Dionizija, svojim namjesnicima u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ovdje treba reći da im se je od članova lige pridružio jedino unuk bana Mikca Stjepan Prodavić, dok su ostali i dalje bili vjerni Žigmundu.106 102

F. Rački, “Pokret”, 2: 157-158.

103

P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium).

104

P. Engel, The Realm, 200; Isti, MVA, s. v. Nádor (regni Hungariae palatinus); Lovászmester (magister agazonum regalium).

105

Detaljan opis pohoda i same bitke, kao i događaja koji su im prethodili dao je Ferdo Šišić u radu „Bitka kod Nikopolja (25. sempembra 1396.)“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 8 (1896), 4995. Za ove događaje usp. i P. Engel, The Realm, 203-204.

106

28

P. Engel, The Realm, 204.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Lackovići su pokušali Ladislavu osigurati ugarsko-hrvatsku krunu i sklapanjem sporazuma sa sultanom Bajazidom,107 no, tada se kralj Žigmund uspio vratiti u zemlju. Nemajući pomoći od Ladislava koji je, kako sam rekla, bio zauzet zbivanjima u Napuljskom Kraljevstvu, Stjepan se nastojao pomiriti s kraljem. Početkom 1397., nakon što mu je Žigmund obećao sigurnost, došao je na sabor koji je ban Detrik Bebek sazvao u Križevcima. No, ondje je došlo do sukoba, Stjepan je bio optužen za veleizdaju te je zajedno s drugim Žigmundovim protivnicima 27. veljače ubijen od njegovih pristaša.108 Zajedno sa Stjepanom ubijen je i njegov nećak Stjepan, Dionizijev sin. Imanja obaju Stjepana kralj je nakon toga darovao svojim pristalicama Kaniškima.109 Na taj je način slomljena moć plemićke obitelji Lacković, a ubrzo potom došlo je i do izumiranja ove obitelji u muškoj liniji.

Na taj je način s povijesne pozornice otišla obitelj koja je kroz više desetljeća pripadala među vodeće obitelji Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i čiji su članovi obnašali najviše državne dužnosti. Zbog njena značenja povijest ove obitelji nesumljivo zaslužuje dalje istraživanje. Nadam se da ovo studija predstavlja prvi korak u tom smjeru.

Die Lackovićs (Lackfis) aus dem Adelgeschlecht Hermán Zusammenfassung

Die Arbeit spricht von der adeligen Familie Lacković, einem Zweig des Adelgeschlechtes Hermán, der laut Zeugnis des ungarischen Chronikers Simon de Kéz aus dem 13. Jahrhundert, eines der ältesten deutschstämmigen ungarischen Adelsgeschlechte war. Nach Simons Berichten kamen die Angehörigen dieses Geschlechtes aus Nürnberg nach Ungarn, zusammen mit Gisela, der Frau des heiligen Stefans. Begründer der Familie ist Ladislaus (Lack), Sohn von Dionysius.

Ihre Mitglieder bekleideten zahlreiche wichtige Ämter im Ungarisch-Kroatischen Königreich (meistens weltliche, doch, einer von ihnen, Lacks Sohn Dionysius, war auch Bischof von Knin und Zagreb, sowie Erzbischof von Kalocsa), hoben sich durch Militärdienst hervor und gehörten zu den reichsten Familien im Lande (ihre Besitze befanden sich in 15 Gespanschaften, von Transsilvanien bis zur Grenze mit der Steiermark). Die Lackovićs hatten auch eine bedeutende Rolle in dem Streit um die ungarisch-kroatische Krone in der Zeit nach dem Tode von Ludwig von Anjou. Der Beitrag befasst sich besonders mit den bedeutendsten Angehörigen des Geschlechtes, wie der kroatische Banus und der ungarische Palatin, Stjepan von Čakovec und sein Bruder Emmerich.

107

Usp. F. Rački, “Pokret”, 4: 16-17.

108

Opširnije vidi: F. Rački, “Pokret”, 4: 20-21; V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 327-328.

109

CD, 18: 195-205.

29

30

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Bruno ŠKREBLIN Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjovjekovnom Gradecu U ovom radu obrađuje se politička i društvena povijest jedne ugledne obitelji čiji su članovi u dvije generacije obnašali sudačke i druge političke funkcije na srednjovjekovnom Gradecu. Na temelju različitih vrsta izvora - sudskih spisa, posjedovnih knjiga i isprava vladarskih kancelarija može se do određene mjere rekonstruirati politički, društveni i gospodarski život članova obitelji Šafar u srednjovjekovnom Gradecu.

Ključne riječi: Gradec, Nijemci, srednjovjekovni grad, obitelj Šafar.

31

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Njemačka narodna skupina imala je važnu ulogu u naseljavanju i formiranju gradova u srednjovjekovnoj srednjoj i istočnoj Europi. U Ugarskoj su Nijemci prisutni već od 11. stoljeća i naseljavaju gradove i čitave pokrajine. U ugarskim gradovima Nijemci su se potpuno nametnuli na području pravnih norma i običajnog prava, te su gradski statuti ugarskih gradova nastali pod jakim utjecajem njemačkih doseljenika.1 Nijemci se na tlu Hrvatske naseljavaju na prostoru srednjovjekovne Slavonije, a osim na Gradecu, u znatnijem su broju prisutni u Vukovaru i Varaždinu.2 Nijemci se vjerojatno na Gradecu pojavljuju nedugo nakon osnutka grada, privučeni mnogim povlasticama, iako se prvi put spominju tek sredinom 14. st.3 Ipak, za razliku od Budima i drugih ugarskih gradova, Nijemci na Gradecu nemaju dominantnu ulogu u društvenom i gospodarskom životu grada sve do početka 15. stoljeća.4 Glavni razlog tome jest taj što na Gradecu pored Slavena postoje i druge nacionalne skupine, Mađari i Latini, od kojih su potonji vrlo ugledni i bogati građani u 14. stoljeću.5 Ipak, prisutnost njemačke skupine dovoljno je jaka i nije je moguće ignorirati u podjeli gradske uprave po jezicima koja je na Gradecu vladala od 1377. do 1436. Tom je podjelom uvedena ravnopravna zastupljenost svih jezika prilikom podjele gradskih funkcija na način da je svaka skupina imala po dva prisežnika (iuratus) i pet vijećnika (consillarius), dok je sudac (iudex) svake godine bio iz druge od četiri jezičnih skupina.6 Iako je gradska elita bila sastavljena od pripadnika različitih jezika, njihovo etničko porijeklo nije predstavljalo prepreku u poslovnom i ženidbenom povezivanju.

Ta je gradska elita sudjelovala u donošenju propisa i odluka, a time su utjecali na svakodnevni život u gradu i na području pod gradskom jurisdikcijom. Pod gradskom elitom slobodno možemo smatrati one građane koji su obnašali sudačke ili druge 1

O tome vidi u : Pal Engel, The Realm of St. Stephen: a history of medieval Hungary, 895-1526, London – New York, 2001., str. 61.,113., 114.; vidi i: László Kontler, Povijest Mađarske: Tisuću godina u srednjoj Europi, Zagreb, 2007., str. 76. - 77.

2

O Nijemcima u naseljima srednjovjekovne Slavonije vidi: Karolina Kanižaj, Njemačka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća, u: Goran Beus Richembergh (ur.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas, Zagreb, 1994., str. 53. - 62.; Marija Karbić, Nijemci u Varaždinu tokom srednjeg vijeka, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 2001., str. 11. - 17.; Marija Karbić, Obitelj Bole: istaknuti predstavnici de lingua Theutonicorum na zagrebačkom Gradecu u 14. i 15. stoljeću, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 2007., str. 11. - 19. Vidi i: Vladimir Bedenko, Zagrebački Gradec: Kuća i grad u srednjem vijeku, Zagreb 1989.

3

O tome vidi u: Neven Budak, Budući da smo htjeli u Zagrebu na brdu Gradecu sagraditi slobodni grad..., Zlatko Stublić (ur.), Zlatna Bula 1242. – 1992., katalog izložbe, str. 22. - 30., 1992.

4

Kanižaj, Njemačka kolonija..., str. 53. - 62.

5

O tome vidi: Bruno Škreblin, Etničke i političke skupine u srednjovjekovnom gradu: Primjer gradečkih lingui, Povijesni prilozi: Historical contributions, 35., 2008., str. 91. - 148.

6

O tome vidi: Škreblin, Etničke i političke skupine..., str. 91. - 148., vidi i: Neven Budak - Karolina Kanižaj - Snježana Vorel, Kolonije stranaca na Gradecu u 14. st., Izdanja HAD, 17., (1996.), str. 79. - 83.

32

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

upravne funkcije, osobito one koji su često bili članovi magistrata ili su više puta bili gradski suci. To su u pravilu bili bogatiji građani ili oni koji su iz nekog drugog razloga imali veliki ugled i bili vrlo utjecajni.7 Ti se građani češće i navode u izvorima od ostalih građana ili kao vlasnici većeg broja posjeda, ili se spominju u nekim sporovima vezanim uz trgovinu, nasljedstvo ili uz druge stvari iz svakodnevnog života. Budući da je čest slučaj da se istaknute gradske funkcije prenose i na sinove i sljedeća pokoljenja, pripadnike pojedinih uglednih obitelji može se pratiti kroz duži vremenski period, ovisno o sačuvanosti arhivske građe. Podaci o njima sačuvani su u raznim sudskim spisima, posjedovnim knjigama i ispravama vladarskih kancelarija i kaptola koje je sakupio i objavio Ivan Krstitelj Tkalčić.8 No, u tim zbirkama dokumenata mnogi aspekti života gradečkih stanovnika nisu razmatrani, a čest je i slučaj da su neki podaci u spisima nepotpuni ili nedorečeni. Unatoč tome, ti izvori ipak sadrže mnoštvo podataka o svakodnevnom životu gradečkih stanovnika i njihovim problemima i sudbinama.

U ovom radu obratiti ćemo pozornost na jednu obitelj koja je bila porijeklom iz njemačke etničke skupine i sasvim sigurno pripadala među uglednije obitelji na Gradecu u prvoj polovini 15. stoljeća. Obitelj Šafar (Saphar, Saffar) vjerojatno je prisutna na Gradecu od kraja ili od druge polovine 14. stoljeća. Petar, sin Petra Šafara postaje sudac 1405. godine što znači da je već neko vrijeme prije toga boravio u gradu. Iako izravnu rodbinsku vezu ne možemo utvrditi, moguće da je Petar u nekoj rodbinskoj vezi s građanima Mihaelom Šafarom i njegovim bratom Leonardom koji također žive na Gradecu i spominju se prvi put 1360.9 Budući da termin Saffar (ili Saphar) na latinskom označava upravitelja imanja, Šafari su prezime dobili po zanimanju nekog starijeg člana njihove obitelji.10

7

Primjerice moguće je da su neki pojedinci uživali ugled zbog vještine u poslovanju ili su bili učeni ljudi.

8

Ivan Krstitelj Tkalčić, Povjestni spomenici slob. kralj. grad. Zagreba. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae, sv. 1-11, Zagreb 1889.-1905. (dalje: MHZ). Analizirani su podaci iz svih svezaka osim trećeg u kojem su dokumenti iz 16 st. U prva dva sveska nalaze se pojedinačno sačuvane isprave, među kojima i gradski privilegiji (Izprave 1093-1399 i 1400.-1499.). Svesci od 4.-8. naslovljeni su Knjige sudbenih poziva i presuda, svesci 9. i 10. Knjige o posjedih. U svesku 11. su uz Knjige o posjedih objavljeni i Popisi imovine i računi. Za ovaj rad najviše su korišteni spisi iz šestog, devetog i desetog sveska. Uz ove izvore, jedan dokument preuzet je iz povijesnih spomenika zagrebačke biskupije koje je obajvio Andrija Lukinović (Andrija Lukinović, Povijesni spomenici zagrebačke biskupije, svezak V., 1395. – 1420., Zagreb, 1992.).

9

MHZ 4., str. 324., 328. Međutim, u petom svesku MHZ koji obrađuje vrijeme od 1375. do 1391. prezime Šafar više ne nalazimo, a nikakav se Šafar ne spominje niti u popisu izopćenika iz 1397.

(MHZ 1., str. 378. - 384.) u kojem se nalazi gotovi svi ugledniji gradečki građani zbog sudjelovanja u napadu na Kaptol.

10

Marko Kostrenčić (ur.), Rječnik srednjovjekovnog latiniteta Jugoslavije: Lexicon latinitatis medii aevi Iugoslavie, vol II., L-Z, str. 1024., 1978.

33

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Ipak, u svakom slučaju uspon obitelji počinje sa spomenutim Petrom Šafarom koji se prvi put u izvorima spominje krajem 1402. kada Ivan, opat cistercitskog samostana u Topuskom daruje četiri posjeda Petru, njegovom bratu Stjepanu, i Petrovim sinovima Andriji i Petru zbog njihovog vjernog služenja opatiji i zasluga u obrani opatije od turskog napada.11 U toj darovnici još saznajemo da su Petar i njegov brat Stjepan kao gradečki građanini već bili u službi topuskog samostana (familiari), ali i da su posjedovali plemićki status jer ih opat naziva i nobiles viri.12 Zbog vjernih obavljanja službi i izrazito hrabre borbe protiv Osmanlija i bosanskih pobunjenika (Turcos et Boznensens) Šafari dobivaju posjede u okolici Topuskog: Dubovec, Auguštinovec, Vojnošce i Dedičak.13 Potom Petra vidimo tek kada se već kao gradski sudac pri kraju mandata pojavljuje pred kraljem Žigmundom u siječnju 1406., a to znači da je svoju sudačku dužnost započeo 1405.14 Nažalost, budući da za početak 15. stoljeća nedostaju cjeloviti sastavi gradskog magistrata ne možemo u cijelosti pratiti Petrov politički uspon na Gradecu.

Ipak, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je Petrova značajna uloga u obrani Topuskog 1402., koja mu je donijela ugled i materijalnu korist, imala veliki utjecaj na njegov izbor za gradskog suca. Kako je već spomenuto, početkom 1406. Petar se pojavljuje na kraljevskom dvoru, gdje zajedno s bivšim sucima Latinom Chonom i Slavenom Ivanom zvanim Božo (Johannes dictus Bozo) donosi kralju Žigmundu na potvrdu gradske privilegije i novogodišnje darove (munera strennarum).15 Dvije godine poslije Petar Šafar, kojeg kraljevska kancelarija naziva providus vir, kao gradski poslanik (nuncius) dolazi u Čakovec pred kraljicu Barbaru koja ga upućuje da bi Gradec trebao poslati izaslanstvo pred kralja zbog dogovora oko političkih prilika u kraljevstvu i odnosa Krune i grada.16 Kraljica pritom napominje Petru da učvrsti gradsku općinu u vjernosti Kruni, istovremeno iskazujući brigu za Gradec isticanjem da će ga kralj i ona čuvati i braniti.17 Godine 1413., kada je njemačka skupina imala pravo biranja suca, Petar Šafar ponovno je izabran za gradskog suca. Kao gradski sudac, te je godine Petar ponovno pred kraljicom Barbarom u Koprivnici zbog spora 11

Lukinović, Povijesni spomenici zagrebačke biskupije, svezak V. str, 173. – 174.

12

...Quod nos, consideratis serviciis ac fidelium serviciorum preclaris laudedignis et gratuitis meritis nobilium virorum Petri filii Petri et Stephani fratris ipsius, Petri Saffar dicti uterini, civium civitatis Montis Grechensis de Zagrabia, familiarum nostrorum dilectorum... (Isto, str. 173.).

13

...quasdam possesiones ipsius monasterii nostri et nostras Dubovech, Agustanovchy et Voinoschi cum villis ad easdem spectantibus........quandam aliam possesionem dicti nostri monasterii et nostram Dedychac nuncupatam prope aquam Kolpa... (Isto, str. 173.).

14

Sastav gradskog magistrata na Gradecu birao se u veljači na blagdan sv. Blaža (MHZ, 6., str. 3.).

15

MHZ 2., str. 9., 12. Munera strennarum su darovi koje gradovi obvezno daju kralju na novu godinu (Vidi: Zlatko Herkov Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe hrvatske, drugi svezak, Zagreb, 1956., str. 165.)

16

MHZ 2., str. 13.

17

Isto.

34

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Gradeca i cistercita sa Črnog otoka. Spor je uslijedio nakon što su cisterciti dali u najam Črni otok na Savi kaptolskom kanoniku Stjepanu Farkašu, na što su se građani žalili, budući da su taj posjed cisterciti dobili oporučno od nekog gradečkog građanina uz uvjet da ga ne smiju otuđiti ispod gradečke jurisdikcije.18 Iste godine u magistratu se nalazi i Petrov brat Stjepan koji je vijećnik.19 Čini se da Stjepan kasnije (1417.) postaje i prisežnik (iuratus), i to zato jer mu je već izabrani prisežnik Fritz (Fritcze) iz nekog razloga te godine prepustio svoju dužnost u njemačkoj skupini.20 Petar Šafar pojavljuje se i u nekoliko privatnih sporovima s nekim gradečkim građanima. Tako 1413. Petar traži od Jelene, žene pokojnoga Nikole, sina Aleksandra, 63 grede pa se Jelena obvezala da će Petra isplatiti u roku 15 dana.21 Tri godine poslije Petar je u sporu s Benediktom, sinom suca Gyuana iz Firence, koji je isto tako jedan od najuglednijih gradečkih građana. Petar i Benedikt spore se oko srebra i tkanine iz Kölna (Colonia): Benedikt je tvrdio da mu Petar nije predao neko sukno i srebro, kao što se obvezao, a Petar se branio da je to dao slugi Benediktovog brata Marka.22 Ovaj slučaj ukazuje na to da se Petar bavio i trgovinom, iako se njegovo zanimanje nikad ne navodi u ostalim spisima.23 Osim toga, iz istog spora saznajemo da su Petar i Benedikt u rodbinskim odnosima: Petar je Benediktov sestrić (sororius) i tako vidimo 18

MHZ 2., str. 16.

19

U magistratu među vijećnicima njemačke skupine 1413. upisan je neki građanin kao Stephanus frater Petri judicis (MHZ 6., str. 5.).

20

MHZ 6., str. 50.

21

MHZ 6., str. 7.

22

MHZ 6., str. 38., 39.

23

Po svemu sudeći, Petar nije bio profesionalni trgovac, nego se trgovinom bavio povremeno. To ne odudara od nekih drugih uglednih članova magistrata za koje znamo ili pretpostavljamo da su bili trgovci. Za članove obitelji Bole, suca Mihaela, sina Sebastijana, suca Miklina, sina Ivana isto tako ne saznajemo čime su se bavili, nego tek po nekim njihovim aktivnostima možemo pretpostaviti da su bili trgovci. Oni su zapravo prvotno stečeno bogatstvo ulagali u kupnju različitih vrsta nekretnina u gradu i gradskom teritoriju koje bi dijelom davali u najam, što im je omogućavalo da nesmetano obavljaju gradske funkcije. Chon, vrlo bogati građanin koji je nekoliko puta bio gradski sudac u 15. st., još je 1375. bio prisežnik na Gradecu, a potom se pojavljuje u magistratu tek 1390. To ukazuje da se Chon vjerojatno u međuvremenu intenzivno bavio trgovinom i nije previše boravio na Gradecu jer se u spomenutom razdoblju (od 1375. do 1390.) uopće ne spominje u izvorima. Međutim da je Chon bio trgovac saznajemo tek slučajno iz popisa izopćenih gradečkih građana iz 1397. gdje je uz njegovo ime napisano da je trgovac i stjegonoša (mercator et vexillifer). Termin mercator u srednjovjekovnom Gradecu upotrebljava se isključivo za velike i međunarodne trgovce koji često putuju, ali Chona u 15. stoljeću vidimo neprestano u gradskom magistratu. Drugi termin vexilifer označava neku vojničku službu koju je Chon obavljao, što nam je u ovom slučaju zanimljivo jer znamo da je i Petar Šafar vršio vojničku službu prije nego što je postao sudac. O pojmu vexillifer kao uglednoj službi na kraljevskom dvoru i unutar gradske komune, osobito u talijanskim srednjovjekovnim gradovima vidi: Du Cange, Carolus du Fressne, Glossarium mediae et infimae latinitatis, T. VIII., T-Z, Niort: La Favre, 1887., str.

299.

35

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

rodbinsku vezu između dvije vrlo ugledne obitelji različite etničke pripadnosti.24 Petar se još spominje u dokumentima vezanim uz sporove protiv prisežnika Jurja oko mošta i protiv Ivana Prauza, suca njemačke skupine 1417., no u oba slučaja došlo je do izmirenja stranaka uključenih u sporove (ad pacem recepta).25 Nakon isteka sudačkog mandata Petar je i dalje prisutan u gradskom magistratu na vijećničkoj funkciji (1414.,1416.,1419.).26 O Petrovoj prvoj ženi nema podataka, no druga žena bila mu je Katarina, bivša žena pokojnog jurata Žigmunda, sina Filipa i unuka Marka.27 Od svog prvog muža Katarina je naslijedila mnogo posjeda: kuće, sjenike, vinograde, vrtove i zemlju s kmetovima.28 Petar je živio u prvoj insuli gdje su svoje kuće imali uglavnom imućniji gradečki građani jer su se tamo uglavnom nalazile kuće izgrađene od kamena.29 Petar umire 1419. i ostavlja troje sinova iz prvog braka - Andriju, Petra ili Peru zvanog Moxa i Jakova.30 Nakon smrti Petra, Andrija kao njegov najstariji sin i izvršitelj oporuke spori se s Katarinom oko nasljedstva njegova oca. Budući da je Katarina primila miraz od 26 florena koji je unijela u brak s pokojnim Petrom, sud je utvrdio (1420.) da ona nema pravo na ostalu imovinu koju je Petar ostavio svojim sinovima.31 Iste godine Andrija se spominje u sporu oko nekih svinja s Jakomelom Latinom, dugogodišnjim prisežnikom u Gradecu, a iste godine Andrija je pred sudom zbog navodnog dugovanja njegovog oca Petra prema Jurju sedlaru (selliparius).32 24

Item Benedictus filius Gyuan judicis in sede nostra judiciam Petrum Saffar judicem sororium suum....(MHZ 6., str. 39.)

25

MHZ 6., str. 39., 69.

26

MHZ 6., str. 16., 29., 63.

27

Njezin prvi muž Žigmund (Sigismund) bio je zastupnik latinske skupine u magistratu 1413., 1414., i 1416. kao i ranije njegov otac Filip 1377. i 1382. što ukazuje da je riječ o uglednoj obitelji. (Za Žigmunda vidi: MHZ, 6., str. 5., 15., 30.; za funkcije Filipa, sina Marka vidi MHZ 5., str. 76., 159.).

28

MHZ 6., str. 68.

29

Insule (otoci) su bili blokovi kuća na Gradecu. Posljednju i općeprihvaćenu rekonstrukciju smještaja pojedinih insula dao je Vladimir Bedenko u radu Zagrebački Gradec. Prva insula nalazila se desno od crkve Sv. Marka na mjestu gdje je danas zgrada Hrvatskog sabora. Sjevernije od nje, između današnje Opatičke i Basaričekove ulice, nalazila se druga insula, između današnje Basaričekove i Mletačke ulice bila je smještena treća insula, a do nje se nalazila četvrta insula (između današnje Mletačke i Demetrove ulice). Peta insula bila je smještena lijevo od crkve Sv. Marka gdje su danas Banski dvori, južnije od nje bila je šesta insula (između Matoševe, Ćirilometodske i Kuševićeve ulice), a južnije od tog prostora sve do južnog zida nalazila se sedma insula. Osma insula nalazila se na mjestu između današnjeg Jezuitskog trga i Ćirilometodske ulice, a sjevernije od nje bila je deveta insula između Kamenite, Ćirilometodske i Habdelićeve ulice. (Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 30).

30

MHZ 6., str. 73. U ovom radu, zbog lakšeg praćenja, Petra ili Peru zvanog Moxa nazivati ćemo isključivo Pero.

31

MHZ 6., str. 77., 79., 88.

32

Za Andrijin spor s Jakomelom vidi MHZ 6, str. 39., a za spor s Jurjem sedlarom vidi MHZ 6., str. 93.

36

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Politički uspon Andrije vidi se prvi put već 1416. kada obnaša vijećničku funkciju u njemačkoj skupini vijećnika, a na istoj dužnosti je i 1420.33 Zatim je dvije sljedeće godine prisežnik (1421. i 1422.), a potom opet vijećnik 1423.34 Godine 1422. Andrija je među građanima koji se nalaze na biskupovom popisu izopćenika zbog sukoba Gradeca s Kaptolom oko vlasništva nad područjem zvanim Krog, gdje su i Šafari imali posjede.35 Andrija postaje sudac 1425. i za to vrijeme Gradec donosi dotad najveći niz odredbi o trgovini i obrtu na Gradecu.36 Gradska općina na čelu s Andrijom, statutom određuje maksimalne cijene ulju, pekarskim, lončarskim, postolarskim proizvodima i uslugama, te propisuje način mjerenja robe.37 Iste godine Andrija se spominje kada je kao gradski sudac zajedno s prisežnicima dozvolio da se za potrebe franjevačkog samostana kupi mlin na prostoru gradske općine novcima što ga je oporučno ostavio ban Ivan Alben.38 Godine 1428. Andrija se pojavljuje kao zastupnik ptujskog (Pethowia) građanina Ulrika Drukkera i prodaje Ulrikovu kuću i komad zemlje na Gradecu zbog duga koji je Ulrik imao prema zlataru Klementu i to za cijenu od 32 marke.39 Andrija je kao najstariji sin vjerojatno naslijedio cijelu kuću ili najveći dio kuće Petra Šafara koja se nalazila u prvoj insuli. Susjedi Andrije bili su Mihael Caprini iz Dubrovnika i prisežnik Juraj, sin Benedikta.40 Andrija je posjedovao i druge nekretnine na prostoru gradske općine: vinograde i šumu na predjelu nazivanom Gochel ili Gochlewschak, a dio tih posjeda kupio je još 1427. od svećenika i plebana crkve sv. Marka Evanđeliste, 33

Vijećnik njemačke skupine upisan kao Enderko vrlo je vjerojatno upravo Andrija, sin Petra Šafara (MHZ 6., str. 29.). Za vijećnika Andriju iz 1420. vidi MHZ 6., str. 82.

34

Za sve funkcije Andrije vidi: MHZ 2., str. 47. i MHZ 6., str. 29., 82., 100., 108., 115.

35

Sukobi Kaptola i Gradeca započeli su još krajem 14. st. Glavni uzrok razmirica bilo je pitanje vlasništva nad posjedima u okolici i u nastojanju Gradeca da od kanonika naplati pristojbu od prodaje robe na Gradecu. Nakon što su u prosincu 1396. g. kanonici napali i opljačkali Vicus Teutonicorum, građani su, predvođeni sucem, prisežnicima napali i opljačkali Kaptol, zasuvši strijelama samu crkvu. Zbog toga ih je biskup Ivan Šipuški izopćio i bacio interdikt na čitavu gradsku općinu. U 15. stoljeću sukob izbija zbog vlasništva nad područjem zvanim Krog, no već su i prije toga vladale razmirice zbog granice na potoku Medvešćak. Zbog toga je 1422. došlo i do oružanih borbi između građana i kaptolskih kanonika zbog čega biskup Ivan Alben ponovno izopćuje sve poznate ili uglednije gradečke građane (O tome vidi: Nada Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982., str. 465. - 486.).

36

MHZ 2., str. 47. – 50.

37

Isto.

38

MHZ 2., str. 51. – 52.

39

MHZ 9., 156.

40

Mihael Caprini svoju kuću kasnije je prodao Blažu, sinu Pavla koji je kasnije bio sudac (MHZ 9., str.

144.)

37

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Antonija, Pavla i Ivana i to za cijenu od 17 marki denara.41 U vrelima je zabilježeno i da je Andrija posjedovao neku zemlju u gradskom polju (campus civitatis) pored posjeda gradskog hospitala blizu potoka i brda zvanog Cernjak (Zernyak).42 Dio tog posjeda Andrijin brat Pero, nakon Andrijine smrti 1429. daje nekom Valentinu, sinu Ivana, kao nagradu za služenje svome bratu.43 Međutim, istog Valentina Pero poslije dvije godine tuži da ga je oštetio, ali je sud proglasio Valentina nevinim i odredio da Pero sastavi ispravu kojom potvrđuje da on nema nikakvih potraživanja od Valentina te da zajednički, časno i u prijateljskom duhu, izjave da će se izmiriti.44 Andrija je bio oženjen Agnezom, kćerkom bogatog građanina Klementa Pravdića.45 Umire bez nasljednika 1428. i veći dio njegovih posjeda nasljeđuju njegova braća Pero i Jakov, dok je Agnezi pripao miraz koji je unijela u brak (dos) i res paraphernales 46 Agneza se kasnije preudala za Jakova, sina Ivana Bola, uglednog građanina njemačkog porijekla koji će biti sudac 1437.47 Poslije Andrijine smrti ostali su mnogi neraščišćeni računi vezani uz njegovo djelovanje što nas navodi na zaključak da je Andrija umro iznenada. Tako je 1431. Pero, u ime svog pokojnog brata Andrije, u sporu s udovicom Tome kovača koji Andriji nije platio neko željezo koje je od njega primio. Zbog toga je Pero tražio povrat novca i to u iznosu od IX pensis et XXIII denariis.48 Iste godine Peri je neki Stjepan krznar (pelifex) bio dužan dvije marke denara koje je Stjepan vjerojatno još ranije trebao isplatiti Andriji jer je dug utvrđen registrum et consignacionem Anderkonis.49 Pero se 1431. spori s plebanima crkve sv. Marka oko neke Andrijine zemlje, a dvije godine poslije (1433.) protiv Pere su pokrenuta dva spora zbog Andrijinih neizvršenih obveza vezanih uz 41

MHZ 9., str. 136.; 139. Taj dio nazivan Gochel, a kasnije i Kochel (MHZ 10., str. 200.) nalazio se na sjeverozapadnom dijelu gradečkog teritorija jer se u opisivanje smještaja neke zemlje na Gochelu spominje i Kunišćak i Petrovec, što znači da su ti posjedi u neposrednoj blizini (Vidi: MHZ 9., str.

263.). Bedenko selo Petrovec smješta između potoka Černomerca i Kunišćaka, a vinograde i šume na Kočelu južnije od Petrovca (Vidi: Vladimir Bedenko, Mons Gradyz iuxta Zagrabiam, Historijski zbornik, god. XLIV (1), str. 3. - 17., 1991.).

42

MHZ 9., str. 171.

43

MHZ 9., 180.

44

MHZ 6., str. 142. – 143.

45

MHZ 9., str. 181. – 182.

46

Isto. Res paraphernales označava imovinu supruge koju ona slobodno unosi u brak i kojom se slobodno može koristiti (O tome vidi u: Magdalena Apostolava Maršavelski, Iz pravne prošlosti Zagreba (13. – 16. stoljeće), Zagreb, 1998. str. 142. - 143.).

47

MHZ 6., str. 399.

48

MHZ 6., str. 138. Pensa je mjera za težinu, ali također i vrsta računskog novca. (Vidi u: Lexicon latinitatis, vol. II, str. 831.). U srednjem vijeku postojale su tri vrste računskog novca: marka, penza, i ferto. Najčešći stvarni novac bili su denari i floreni. Jedna marka iznosila je oko 200 denara ili tri florena. (MHZ 1., str. XCIX.)

49

MHZ 6., 138.

38

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

gradečki hospital.50 U prvom je sporu upravitelj hospitala Martin, sin Tome optuživao Andriju da je prisvojio proso (millum) gradečkog hospitala, a u drugom su slučaju izvršitelji oporuke pokojnog građanina Ivana optuživali Andriju da nije hospitalu uplatio dva florena koje mu je Ivan ostavio da ih uplati za spas njegove duše.51 Ostaje nepoznata presuda u prvom sporu u kojem se Pero branio kako on nije ni koristio niti našao u kući nikakvo proso.52 No, u drugom slučaju Pero je morao isplatiti dva florena Martinu Tomiću, upravitelju gradskog hospitala, vezano uz legat koji je pokojni Ivan ostavio istoj ubožnici pro anima sua, jer su tužitelji pronašli potvrdu o primljenom novcu.53 Uskoro u drugom sporu, Jelena, žena spomenutog pokojnog trgovca Ivana, a sada žena gradečkog građana i trgovca Ilije, također je bila dužna isplatiti Peri jedan zlatni floren.54 Ovi slučajevi vezani uz hospital ukazuju na mogućnost da je Andrija za života bio upravitelj gradečkog hospitala (rector hospitalis), što je također bila ugledna funkcija koju su obavljali i drugi gradečki suci.55 Godine 1432. Pero se s bratom Jakovom dogovara o ravnopravnoj podjeli Andrijine imovine, a u istom sporazumu dogovorena je i podjela dobiti u novcu koji je Pero zaradio trgovanjem u Italiji, što pokazuje da su se i sinovi Petra Šafara nastavili baviti trgovinom.56 Iste godine Pero Šafar od nasljednika suca Chona kupuje kuću u prvoj insuli koja se nalazila tik uz njegovu staru kuću u prvoj insuli.57 Pero se čak tri puta sporio s različitim građanima zbog konja. U prvom slučaju iz 1431. Peru optužuje Nikola Krawak, no osim činjenice da se spor vodi oko nekog konja, ne saznajemo točno zbog čega se Pero i Nikola tuže.58 Čini se da je Nikola optužio Peru za krađu konja, ali ovaj je proglašen nevinim, odnosno, Nikola nije mogao naći svjedoke za svoju tvrdnju, pa je njegova optužba proglašena klevetom, te je morao platiti globu zbog iznošenja lažnih optužbi (calumnia).59 Poslije dvije godine Pero se oko nekog konja spori s Mihaelom, sinom Andrije, iz Brusnika, koji je bio sudac u Božjakovini. U dokumentima vezanim uz ovaj slučaj opet ne vidimo oko čega se točno Pero i Mihael spore, ali slučaj je ionako riješen pomirbom.60 Zatim se Pero 1435. sporio s Matijom Farkašem oko jednog konja kojeg je kupio od spomenutog 50

MHZ 6., str. 138., 139. Za slučajeve u vezi s gradečkim hospitalom vidi MHZ 6., str. 189., 190.

51

Isto.

52

MHZ 6., str. 189.

53

MHZ 6., str. 190.

54

MHZ 6., str. 191.

55

MHZ 6., str. 138.

56

MHZ 6., str. 167.

57

MHZ 6., str. 164. - 165.

58

MHZ 6., str. 147.

59

Isto.

60

MHZ 6., str. 200.

39

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Matije, ali se ispostavilo da taj konj nije bio zdrav nec in oculo nec in corpore, pa je određeno da Matija Peri u zamjenu da drugog konja.61 Pero u gradski magistrat ulazi 1431. kao vijećnik, a istu funkciju obnašao je 1432., 1434. i 1438.62 Prisežnik postaje 1436. kada se posljednji put gradski magistrat bira po etničkim skupinama. Vjerojatno je Pero i poslije 1437. u magistratu, no sada ga je teško sigurno identificirati jer se građanima više ne navodi jezična (odnosno etnička) pripadnost.63 Njegov brat Jakov (ili Jakša), najmlađi sin Petra Šafara, u magistratu se također prvi put pojavljuje 1431. na vijećničkoj funkciji, koju vrši još 1432. i 1436., a jurat je sigurno 1435. godine.64 I on je vjerojatno češće u magistratu, ali teško ga je sa sigurnošću identificirati jer se u isto vrijeme, kao član njemačke skupine, u magistratu nalazi i Jakov Bole, a obojica su često upisana samo po imenu.

Jakov se prvi put izričito spominje u već navedenoj podjeli posjeda i novca između njega i Pere Šafara. Jakovljeva prva žena bila je Margareta, kćerka već spomenutog Žigmunda jurata i Katarine, druge žene Petra Šafara.65 Katarina se nakon Petrove smrti treći put udala za prisežnika Matiju Farkaša, sina Egidija iz Klokoča (Klokoch), i kako smo već spomenuli, pripadala je među najbogatije gradečke građanke.66 Margaretu prvi put vidimo u ispravama 1433. kada zajedno sa svojom majkom prodaje neki vinograd smješten uz druge vinograde u vlasništvu crkve sv. Marka u blizini gradskog jarka.67 Iste godine Margareta i njezina majka Katarina sastavljaju ispravu o diobi svojih posjeda. Margareti su tako pripali pola vinograda, zemlja, i vrtovi sa stajom na brdu Markovščak (Marcowshak), pola drugog vinograda sa zemljom na predjelu zvanom Kamenjak (Kamennyak).68 Sljedeće godine Margareta i njezina majka ponovno sastavljaju ispravu o podjeli posjeda i ovom podjelom Margareta sada dobiva zidanu kuću u gradu sa krušnom peći (clibanus seu fornacis panum), i vinograde, vrtove sa stajom i dio kmetskih selišta u Pobrežju, selu blizu Save pod 61

MHZ 6., str. 227.

62

Za Petrove funkcije vidi MHZ 6., str. 135., 154., 204., 248., 282.

63

Ovdje treba napomenuti kako prethodni sačuvani sastav magistrata (prije 1431.) jest tek onaj iz 1423., pa s velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da je Pero kao i njegov brat Jakov ušao u magistrat i prije 1431. Drugi problem jest sigurna identifikacija pojedinih članova magistrata jer su mnogi građani upisani na više načina, ili su upisani samo po imenu. Zbog toga je izuzetno teško sa sigurnošću identificirati građane koji su navedeni u popisu gradskog magistrata nakon reforme 1437. jer više ne postoji podjela na jezike.

64

Za funkcije Jakova Šafara vidi MHZ 6., str. 135., 154., 249., 271.

65

MHZ 6., str. 68.

66

MHZ 9., str. 300. Katarina se često spominje u izvorima kao vlasnica mnogih posjeda, zidanih i drvenih kuća u gradu i različitih vrsta zemlje na širem gradskom području. Jedan od ilustrativnih pokazatelja njezinog bogatstva svakako je i njezino posjedovanje palače na Gradecu (Za palaču vidi: MHZ 10., str.

129. Za druge Katarinine posjede vidi: MHZ 9., str. 269.; MHZ 10., str. 75., 133., 165.)

67

MHZ 9., str. 242.

68

MHZ 9., str. 245.

40

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

gradečkom jurisdikcijom.69 Međutim, Margareta zatim sve kuće u gradu zamjenjuje s Katarinom za zemlju smještenu kod crkve sv. Margarete i vrtove u predgrađu izvan Mesničkih vrata.70 Potom Margareta i njezina majka ponovno između sebe dijele zemlju u Pobrežju između potoka Borčena mlaka (Borchena mlaka), i potoka Tišice (Thysycza), i zemlje zvane Delnice (Delnyce) i Srebrnica (Srebynnycze).71 Čini se da su ove podjele izvršene zbog sređivanja imovinskih odnosa u novim okolnostima koje su nastale nakon Katarinine treće udaje, kao i zbog skore udaje Margarete za Jakova Šafara. Margareta se već u siječnju sljedeće godine (1435.) spominje kao žena Jakova Šafara, dok se u spomenutim dokumentima datiranim 1434. Margareta još zapisuje kao neudata djevojka (domicella).72 Margareta je još naslijedila i neku kuću s dvorištem u gradu, koja joj je pripala nakon smrti njezine rođakinje Salvige. Tu kuću ona prodaje 1435. nekom Ivanu krojaču, sinu Filipa, a četiri godine kasnije (1439.) vrtove izvan Mesničkih vrata Margareta zamjenjuje s Dorotejom, udovicom Ladislava iz Prezeka, za neki drugi Dorotejin vrt.73 Nešto prije toga njezin muž Jakov zajedno s bratom Perom prodaje vrt koji se nalazio negdje u predgrađu odmah uz neki njihov drugi vrt, Doroteji, kćeri Ivana iz Brezovice.74 No, Margareta uskoro umire (1439.) i Jakov se spori oko njezine imovine s Matijom Farkašem, trećim mužem Katarine. Kako Margareta nije sastavila oporuku, sud odlučuje da svi njeni posjedi i dobra pripadnu Jakovu.75 Godine 1440. Pero Šafar i njegov brat Jakov su zajedno s juratom Benediktom, sinom Mihaela Sebastijana, nasilno ušli u kuću Jakova Bola gdje su teško ozlijedili Antonija krojača, sina Adrijana, i još pritom počinili pljačku.76 Adrijana su napali na stepenicama ispred Jakovljeve kuće: Benedikt i Jakov udarili su Adrijana, dok ga je Pero Šafar buzdovanom (clava ferrea) ranio po glavi.77 Napadači su isprva bili osuđeni na globu od deset maraka, ali su Benedikt i braća Šafar potom uložili priziv, pa je 69

MHZ 9., str. 270.

70

MHZ 9., str. 271. - 272.

71

MHZ 9., str. 278. - 279. Iako nije moguće točno odrediti ove lokacije riječ je vjerojatno o područjima na širem prostoru današnje Savice. Na Kneidingerovoj karti iz 1766. i Szemannovoj karti iz 1822. na spomenutom području ucrtan je potok Dlizicza odnosno Dlisnica što bi odgovaralo potoku Thysycza.

Selo Pobrežje nalazilo se na sjeveroistočnom dijelu današnjeg Novog Zagreba (detaljnije o kartama vidi: Lelja Dobronić, Stari vijenac sela oko Zagreba, 2003. str. 134., 194. - 195.).

72

MHZ 6., str. 217.

73

Za kuću Salvige vidi: MHZ 6, str. 216. – 217. Za vinograd i vrt izvan Mesničkih vrata vidi: MHZ 9., str 286.; 343.

74

MHZ 9., str. 317.

75

MHZ 6., str. 322.

76

MHZ 6., 327.

77

Isto.

41

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

slučaj došao pred islužene ili starije suce.78 No seniores judices osudili su Benedikta i braću Šafar na globu od dvadeset maraka.79 Moguće da im je kazna uvećana jer je među prizivnim sucima vjerojatno bio i bivši sudac Jakov Bole, u čijoj se kući sve to i dogodilo. Napadači su još dodatno morali isplatiti ukupno osam florena Antoniju: Jakov Šafar i Benedikt po tri, a Pero dva florena.80 I dok je Peri to bio jedini slučaj da je počinio takav napad, Jakov je nedugo zatim (1441.) napao i ozlijedio mačem Valentina Hervatića iz Grmoščice (Herwathych de Gorymlya), seljaka gospodina kustosa (jobagio domini custodis), pa je opet kažnjen globom, odnosno krvarinom (birsagium).81 Sljedeće godine (1442.) Jakov otkupljuje osam kmetskih selišta i neke oranice od plemića Marinka, tasta pokojnog plemića Mihaela iz Japne, koji je bio u službi bana Matka Talovca, za cijenu od 70 zlatnih florena koje je imao isplatiti u roku od 15 dana.82 U sljedećem dokumentu vezanom uz isto pitanje Jakov traži od Marinka 3 pisma koja potvrđuju njegovo vlasništvo nad spomenutom zemljom i točno određuje termine do kojih mu se te potvrde trebaju dostaviti. Jakov se istovremeno obvezuje Marinku isplatiti određenu svotu novaca za spomenute posjede, a ako Marinko ne bi dostavio spomenute potvrde ni nakon utvrđenog roka ti bi posjedi imali pripasti Jakovu.83 Krajem 1442. Jakova je optužio građanin Matija Štakorić za krađu svinja, i u tom je sporu Jakov proglašen krivim. No, uskoro je Jakov počinio neko ubojstvo i pobjegao iz grada.84 Gradska općina zbog toga Jakovu Šafaru u siječnju 1443. oduzima sve posjede u gradskom selu Pobrežju kod rijeke Save: četiri kmetskih selišta sa zemljom na predjelu zvanom Delnice i Srebrnica i sve posjede između potoka Borčena mlaka i Tišice, te sve te posjede općina prodaje Matiji Farkašu.85 Međutim nakon samo par dana (26. siječnja) Jakov se pojavljuje u jednom dokumentu gdje zajedno s kćeri 78

Institucija starijih suca bila je viša instanca sudskog postupka i svaki građanin koji nije bio zadovoljan presudom mogao je uložiti priziv i njegov slučaj tada bi ponovno razmatrao određen broj bivših gradečkih sudaca. O tome vidi više: Apostolova Maršavelski, Iz pravne prošlosti..., str. 23. - 25.

79

MHZ 6., str. 328.

80

MHZ 6., str. 337., 341.

81

MHZ 6., str. 340., 341.

82

MHZ 6., str. 353., 355. Da je Mihael, sin Andree de Japna bio kapetan utvrde Beograd (Nandoralbensa), a kasnije u službi Matka Talovca, vidi MHZ 2., str. 195.

83

MHZ 6., str. 353., 355.

84

U dokumentima ne piše ime građanina kojeg je Jakov ubio. Budući da je Jakov proglašen krivim za krađu svinja, logično bi bilo da je ubojstvo, koje je Jakov počinio povezano s tim slučajem. Međutim, Matija Štakorić s kojim se Jakov sporio prije nego što je počinio ubojstvo, spominje se i dalje u dokumentu i to u sporu s nekim Petrom prisežnikom, dakle vjerojatno Perom Šafarom (Vidi MHZ 6., str., 373., 374., 375., 379., 385.).

85

MHZ 10., str. 18. To su posjedi koje je Jakov vjerojatno dobio od svoje prve žene Margarete ili ih je naslijedio poslije njezine smrti. Sigurno nije slučajno što je kupac Matija Farkaš, treći muž Katarine, koji je već i prije želio imati udjela u nasljedstvu Margaretinih posjeda.

42

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Elizabetom prodaje svoju zemlju u podgrađu grada, blizu crkve Blažene Djevice Marije Augustinu juratu, sinu Pavla, za 60 florena.86 Nedugo zatim (31. siječnja) gradska općina ponovno prodaje Jakovljevu zemlju s oranicama uz potok Kalinovicu, koji se nalazio sjeveroistočno od potoka Thysycza gradečkom sucu Petru.87 Iste godine Jakov je spomenut u vezi neke zemlje kod crkve sv. Jakova, koju je on darovao magistru gradečkog hospitala Antoniju uz uvjet da ovaj održi 30 misa za spas i otkupljenje Jakovljeve duše.88 Međutim, sadržaj tog dokumenta upućuje da se to darovanje posjeda za spas duše dogodilo dosta prije nego što je Jakov počinio ubojstvo, odnosno da to ipak nema veze s ovim Jakovljevim nedjelima. Ostaje dakle ipak nejasno je li Jakov od prvog trenutka u bijegu, ili se ipak vratio pa je na kraju protjeran kao lopov i ubojica (fur et homicida) što je s obzirom na težinu zločina ipak bila blaga kazna.89 No, u svakom slučaju Jakov se više nije smio vratiti u grad jer bi bio pogubljen. Nije moguće doznati što je Jakova navelo na krađu i ubojstvo, jer nema nikakvih naznaka da je Jakov iznenada osiromašio. Sudeći po ranijim Jakovljevim ispadima, krađa i ubojstvo bili su vrlo vjerojatno ipak posljedica njegove nasilničke naravi.

Za vrijeme dok je Jakov još bio u gradu, njegov brat Pero se zajedno sa svojim susjedom, sucem Blažem, sinom Pavla, 1442. pojavljuje u funkciji izvršitelja oporuke pokojnog Stjepana jurata u sporu u kojem ih obojicu Blaž Hrvat optužuje da nemaju pravo samostalno biti izvršitelji oporuke spomenutog Stjepana.90 Nedugo potom, s istim sucem Blažem, spomenuti Pero je u sporu oko duga od 5 zlatnih florena koje mu je navodno dugovao Blaž, ali kasnija sudska odluka pokazuje da je Blaž oslobođen ove optužbe i duga.91 Pero se potom 1444. ponovno spori s Agnezom, ženom svog pokojnog brata Andrije, a poslije ženom pokojnog suca Jakova Bola, po pitanju nekog dugovanja koje je Jakov Bole imao prema Peri, ali je ona bila oslobođena tužbe te je 86

MHZ 10., str. 22. U ovom dokumentu, za razliku od prethodnog, nije uz Jakovljevo ime napisano fur et homicida pa je moguće da su Jakov i Elizabeta još prije prodali svoju zemlju u podgrađu te je dotična transkacija naknadno upisana.

87

MHZ 10., str. 25.

88

MHZ 10., str. 30.

89

Čest je slučaj da je gradski sud blaži prema uglednim gradečkim građanima koji su uhvaćeni u nekom prekršaju ili su počinili neki zločin. Tako je Janko, član ugledne obitelji Bole, koji je također bio u gradskom magistratu, 1444. ukrao svijećnjake gradečkih bratovština što se smatralo svetogrđem i bilo kažnjavano najstrožom kaznom, ipak pomilovan jer su se za njega zauzeli ugledni gradečki građani.

Kada je neki drugi građanin Stjepan Bertun uhvaćen u krađi svirala, osuđen je na smrt (Vidi Klaić, Zagreb..., str. 233.). Međutim i Janko Bole je 1450. ponovno počinio neku krađu pa je protjeran iz grada. (O tome vidi: Karbić, Obitelj Bole..., str. 18.).

90

MHZ 6., str. 366. - 367.

91

MHZ 6., str. 376. - 377.

43

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

rečeno da je nevina i da govori istinu.92 Ova je odluka potvrđena i nešto kasnije iste godine kada je Agneza ponovno oslobođena od Petrove tužbe.93 Nakon Jakovljeva protjerivanja Peri je pripala jedna Jakovljeva kuća koju je ovaj imao u prvoj insuli.94 Potom, godine 1445., Pero i Uršula sastavljaju ispravu kojom dijele i utvrđuju vlastitu imovinu. Međutim u tom dokumentu nisu spomenuti Uršulini posjedi, nego je samo navedeno koji su posjedi podjelom pripali Peri. Tako je zabilježeno da je Pero posjedovao dvije zidane kuće na Gradecu uz još jednu kuriju u blizini, jedno prazno zemljište na Gradecu, zatim zemlju s oranicama na predjelu zvanom Krog, i još jednu zemlju između zemlje obitelji Bole i zemlje samostana sv.

Franje. Potom se još spominje jedan vinograd na predjelu zvanom Plahtenšćak, a drugi vinograd, šumu i zemlju s oranicama i voćkama na predjelu Martinšćak blizu granice sa selom Petrovec i potoka Kunišćak; potom vrt sa stajom u podgrađu i dva kmetska selišta s dvojicom kmetova u selu Gračani.95 Po ovome se može reći da je Pero bio za gradečke prilike vrlo bogat građanin tim više što iz spisa nije jasno jesu li tu uopće spomenuti svi posjedi koje je Pero imao. Budući da je iste godine Pero umro, moguće je da je on na samrti odlučio urediti svoje nasljedstvo, kako njegovi potomci ne bi imali problema.

Ipak za neke od Uršulinih posjeda saznajemo iz drugih dokumenata u kojima Uršula prodaje dobar dio svoje imovine. Kuću s dvorištem koju je naslijedila od Jakova u prvoj insuli, Uršula još 1443. zamjenjuje sa sucem Blažem, za neku drugu, vjerojatno manju kuću, jer je Blaž Uršuli još nadoplatio 19 florena.96 Zatim sa svojim sinom Pavlom dvije godine kasnije prodaje i vinograd na predjelu Glagolšćak za 6 florena juratu Sebastijanu, a 1447. Uršula prodaje i dvije šume na Črnomercu Andriji Šimunu iz Dedića.97 Jakovljeva kćerka Elizabeta koja je bila gluhonijema, spominje se kao pokojna 1458. i budući da nije imala nasljednika, njezina kuća na Gradecu s krušnom peći, koju je naslijedila od roditelja, pripala je njezinoj tetki. 98 Jakovljevog sina Pavla više ne vidimo u izvorima.

Nakon Perine smrti 1445. njegova žena Skolastika spori se s Jelenom (Leukom), udovicom suca Nikole, oko novca i svijeća bratovštine sv. Ivana koje su čuvane kod pokojnog Pere, te se zaklinje da su oni vraćeni bratovštini.99 No, spor se nastavio, pa je iste godine Skolastika bila dužna spomenutoj Jeleni u pobožne i milosrdne svrhe dati 92

MHZ 6., str. 399., 400.

93

MHZ 6., str. 400.

94

MHZ 10., str. 51. Vidi i: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 52. - 53.

95

MHZ 10., str. 51.

96

MHZ 6., str. 392.; MHZ 10., str. 39.

97

MHZ 10., str. 53., 86. - 87.

98

MHZ 7., str. 141.

99

MHZ 6., str. 428.

44

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

šest funti voska i to do blagdana sv. Ivana Krstitelja, što ipak ukazuje da je spomenuta Jelena u tom slučaju ipak bila nekako oštećena.100 Godine 1445. Skolastika je u sporu sa svojim susjedom Blažem, sinom Pavla, jer je sagradila zahod tik uz granicu s Blaževim posjedom.101 Sud je odlučio da ga mora u roku 15 dana ukloniti, jer je napravljen na neprimjerenom mjestu.102 Ubrzo je Skolastika opet u sporu s Blažem oko izgradnje kanala, ali sud je opet presudio u Blaževu korist.103 Skolastika se potom spominje i u posjedovnim knjigama 1446. vezano uz prodaju nekoliko posjeda. Tako Skolastika zajedno sa sinovima Jurjem, Ivanom i Andrijom, te kćerkom Katarinom prodaje jednu od dviju zidanih kuća koje je Pero posjedovao u prvoj insuli, Antoniju, izrađivaču lukova (arcupar), za 20 zlatnih florena.104 Iste godine Skolastika prodaje i vrt u podgrađu smješten između vrtova Jurja iz Petrovine i Klementa jurata, istom Klementu juratu za 16 i pol florena.105 Skolastika zatim 1447. prodaje prazno zemljište u gradu Doroteji, kćerki Chona za 9 zlatnih florena,106 a 1452. Skolastika i njezina djeca prodaju cijeli dio neke zemlje s oranicama koja se nalazila između posjeda djece (liberorum) Ivana Bola, sjenika pokojnog Šimuna iz Vrapča i zemlje sa sjenicima samostana sv. Franje sucu Benediktu, sinu Martina iz Kraljevca, za 4 florena.107 Može se zaključiti da su i sinovi suca Petra Šafara Andrija, Pero i Jakov isprva bili vrlo bogati i ugledni građani i da su odnosi između braće bili dobri. Ipak, sinovi Petra Šafara nisu dosegli ugled svojeg oca koji je dva puta bio gradski sudac i najmanje četiri puta gradski izaslanik na kraljevskom dvoru. Šteta što zbog nedostatka izvora ipak relativno malo saznajemo o Petru Šafaru, osobito o njegovim poslovima i posjedima.

Ipak, ostala je sačuvana darovnica topuskog opata Ivana iz koje saznajemo da su Šafari bili plemići i da su bili u službi cistercitskog samostana.108 Čini se da je upravo Petrova uloga u obrani samostana od turskog napada bila presudna za njegovo društveno i 100

101

MHZ 6., str. 429. Funta je bila mjera za težinu ulja i voska. Vidi u: Lexicon latinitatis..., Vol I., 1973., str. 492.; vidi i: Zlatko Herkov Naše stare mjere i utezi: uvod u teoriju povijesne metrologije i njezine praktična primjena pri proučavanju naše gospodarske povijesti, Zagreb, 1973.

MHZ 6, str. 430

102

Isto.

103

MHZ 6., str. 444.

104

MHZ 10., str. 64.

105

MHZ 10., str. 66.

106

MHZ 10., str. 75. - 76.

107

MHZ 10., str., str. 141.

108

Treba napomenuti da je to i jedini put u vrelima da se Šafari navode kao plemići. Ipak, možda je razlog tome što su u ostalim gradskim ispravama Šafari bili definirani po drugim načelima, kao suci, prisežnici i sl., dok se u slučajevima kada se javljaju kao izaslanici kralju ili kraljici definiraju već s tim naslovom (nuncii). Pitanje je i koliko su tajnici kraljevske kancelarije bilježili titule nižeg plemstva. U svakom slučaju, teško je vjerovati da bi opat topuskog samostana upisao Šafarima njihovu plemićku titulu nobiles viri bez pokrića, tako da Šafare ipak možemo smatrati plemićima, iako nižeg ranga.

45

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

političko uzdizanje na Gradecu, kao i za stjecanje ugleda njegove obitelji. Iako se zanimanje Petra Šafara i njegovih sinova nikada izričito ne navodi u dokumentima oni su se povremeno bavili trgovinom na što upućuje niz posrednih podataka iz promatranih isprava. U izvorima je izričito spomenuta Italija kao zemlja gdje su Šafari prodavali ili nabavljali robu, a slučaj ptujskog građanina Ulrika Drukkera ukazuje da su vjerojatno imali i određene trgovačke poslove u tom gradu, budući da je Ptuj bio važna trgovačka točka na putu prema njemačkim zemljama.109 Po svemu sudeći, Šafari nisu imali vlastiti dućan na Gradecu. Ipak, za Peru i Jakova Šafara ne bi se moglo reći kako su stekli neka nova bogatstva: oni uglavnom uživaju ono što su stekli nasljedstvom od svog oca i starijeg brata, uz ono što su dobili u miraz.110 U dokumentima ostale su zabilježene tek dvije njihove kupnje: Perina kupnja kuća od nasljednika Chona 1432. i Jakovljevo otkupljivanje osam kmetskih selišta. Najugledniji od Šafarovih sinova bio je Andrija koji je izabran za suca 1425., dok su mlađa braća Pero i Jakov bili članovi magistrata. Kako su Pero i Jakov 1440. napali i teško ozlijedili jednog građanina, moguće je da već zbog toga više nisu mogli biti birani u gradski magistrat, a osobito ne na najvažniju dužnost gradskog suca. Nakon Jakovljeva zločina obitelj Šafar znatno osiromašuje jer je gradska općina dobar dio Jakovljevih posjeda odlučila zaplijeniti.

Poslije Perine smrti i Jakovljeva protjerivanja jedine preostale nasljednike Šafara Ivana, Juraja, Andriju, sinove Pere, više ne možemo sa sigurnošću identificirati u kasnijim vrelima, ali čini se da oni ipak i dalje žive na Gradecu. Naime, još 1462. spominje se zemlja djece ili nasljednika Pere Šafara na gradskom području Krog, a neka zemlja djece Pere Šafara u Pobrežju posljednji put spominje se 1469.111 Ipak, nasljednici Pere Šafara nisu iz nekog razloga uspjeli održati utjecaj i sačuvati bogatstvo koje bi ih zadržalo u najuglednijem krugu gradečkih građana u drugoj polovini 15. stoljeća. To se već može primijetiti po tome što oni, zajedno sa svojom majkom 109

Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 277. O gradečkoj trgovini i trgovačkim putevima vidi i: Zlatko Herkov Povijest zagrebačke trgovine, Zagreb, 1987.

110

Treba napomenuti da je u prvoj polovini 15. st. Gradec politički i ekonomski oslabio. Kralj Žigmund oduzeo je Gradecu nekoliko posjeda da bi ga naposljetku i založio zagrebačkom biskupu Eberhardu, čime Gradec gubi dotadašnju nezavisnost. Poslije su se za vrhovnu vlast nad Gradecom međusobno borili ban Matko Talovac i Herman Celjski. Celjski su napokon uspjeli zavladati Gradecom 1441. i bili njegovi vrhovni gospodari sve do 1458.(O tome vidi: Klaić, Zagreb..., str. 119. - 156.). Teško je reći jesu li ti sukobi i borbe oko vrhovnog vlasništva nad Gradecom jedini razlog gospodarskog slabljenja grada.

U gradu se više ne nastanjuju bogati trgovci iz sjeverne Italije, ali s druge strane sve je više Nijemaca od kojih su mnogi bili u službi Celjskih, te Hrvata iz Bosne koji bježe pred Turcima. Takve okolnosti sigurno nisu bile poticajne za razvoj velike trgovine, pa u grad više ne dolaze niti se nastanjuju bogati trgovci iz sjeverne Italije, za razliku od druge polovine 14. st. Nepovoljnije prilike za trgovinu možda su se odrazile i na poslove braće Šafar pa njihovi prihodi od trgovine više nisu tako veliki da bi im znatnije povećavali bogatstvo.

111

MHZ, 10., str. 221., 272. Još treba istaknuti da se 1481. u računima zagrebačkog biskupa Osvalda Tuza pojavljuje neki Juraj Šafarić, a još ranije David i Lovro Šafarić. I dok Davida i Lovru ne možemo izravno povezati s Perom Šafarom, Juraj bi mogao biti identičan gore spomenutom Jurju, sinu Pere Šafara, ali nažalost to je i jedini put da se on spominje (Vidi: MHZ, 11., str. 253., 256., 259.).

46

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Skolastikom, u relativno kratkom razdoblju prodaju nekoliko posjeda, a s druge strane nisu zabilježene nove kupnje nekih drugih posjeda od strane Perinih sinova. Kako je gradečka gradska vlast u srednjem vijeku otvorenog tipa, tako u magistrat može ući svaki građanin (cives) koji to želi, ako je dovoljno ugledan i ima podršku ostalih građana.112 Zbog toga u političkom smislu, ugledne obitelji na Gradecu traju dok ih ne potisnu drugi ugledniji građani. Vrlo malo obitelji na Gradecu uspijevaju se održati kroz duži vremenski period i to dijelom zahvaljujući velikom bogatstvu, a dijelom ženidbenim vezama s drugim uglednim obiteljima.113 Očito sinovi Pere Šafara nisu uspjeli postići niti jedno niti drugo. Iako su, dakle, prošla vremena kada su Šafari bili u vrhu gradečke uprave i bili primani na kraljevskom dvoru, ne bi se ipak moglo zaključiti kako je obitelj Šafar propala; oni su nastavili živjeti na Gradecu životom „običnih“ ondašnjih stanovnika.

112

Teško je ipak utvrditi jasna pravila o tome tko je sve mogao biti izabran za gradskog suca. Jedino što smo sigurni jest da onaj građanin koji želi postati sudac ili vršiti neku drugu gradsku funkciju mora biti gradečki građanin (cives). Uvjeti za stjecanje građanstva bili su posjedovanje vlastite nekretnine najmanje veličine četvrtine kurije, boravak u gradu najmanje jednu ili dvije godine, a osim toga kandidat za građanstvo morao je biti katoličke vjere. Samo su građani mogli birati suca i sastav gradskog magistrata, a uživali su i druge pogodnosti (Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 216. - 217.). Sličan uvjet gradski magistrat odredio je za one građane koji su željeli postati vijećnici. Gradski magistrat 1383. određuje da onaj tko želi postati vijećnik mora najmanje 3 godine već boraviti u gradu (MHZ, 5., str. 183.), što pokazuje da politički život nekog građanina obično počinje s vijećničkom funkcijom. Oni građani koji bi željeli postati suci morali su i obavljati dužnost prisežnika, jer za većinu poznatih gradečkih sudaca u srednjem vijeku možemo primijetiti da su prethodno obavljali prisežničku funkciju. Naravno, nisu svi prisežnici mogli postati i suci premda su neki građani godinama vršili tu dužnost. To pokazuje da je za sudačku dužnost trebala znatna potpora ostalih gradečkih građana. (O tome vidi: Škreblin, Etničke i političke..., str. 108. - 110.).

113

Primjerice, ugledni i vrlo bogati građanin Mihael, bio je tri puta gradski sudac, a istu dužnost obnašao je i njegov otac Sebastijan. Mihaelovi sinovi Marko i Benedikt bili su u magistratu, a Emerik, unuk Marka sudac je 1488. Mihael je imao i tri kćeri čiji su muževi bili gradski suci (to su Valentin Šaronić, Tomo Hrvat, i Pavao Mađar), a jedna kćer bila je udata za Leonarda iz Bavarske koji je bio prisežnik.

Isto tako, prije nego što je postao sudac, Chon je oženio kćer bivšeg suca i vrlo bogatog građanina Luke Boniolia, a Chonova druga žena bila je sestra suca Marina Klarića. (O tome vidi Škreblin, Etničke i političke..., str. 112.).

47

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Die Familie Saffar – aus dem Leben einer deutschen Familie auf dem mittelalterlichen Gradec Zusammenfassung Die Familie Šafar (Saffar, Saphar) gehört zu den angesehensten Familien auf Gradec in der ersten Hälfte des 15. Jahrhundertes. Laut erreichbaren Quellen waren Peter Šafar und sein Bruder Stefan kleinen Adligen im Amt des Zisterzienserklosters von Topusko und spielten eine große Rolle bei der Verteidigung gegen die Türken 1402. Deswegen schenkte ihnen der Abt des Zisterzienserklosters vier Besitzen in der Umgebung des Klosters. Sie waren schon damals Bürger von Gradec und das Ansehen und Reichtum, welches sie wegen der Verteidigung des Klosters erwarben, half Peter Šafar bestimmt bei seiner Wahl zum Richter von Gradec 1405. Die Aufteilung des Magistrates von Gradec auf Sprachen zwischen den Slawen, Lateinern, Ungaren und Deutschen, die damals in Gradec herrschte (von 1377 bis 1436) ermöglichte uns, überhaupt zu erfahren, dass die Šafars Deutsche sind, da sich so Peter wie auch seine Söhne immer in der deutschen Gruppe der Ratsherren (consilliarii) und Geschworenen (jurati) befanden. Peter ist 1413 wieder Richter, als es wieder an der Reihe was, einen Richter aus der „deutschen Sprache“ zu wählen. Zur Zeit der Bekleidung des richterlichen Amtes wurde er 1406 zweimal von dem König Sigismund empfangen, dem er die Steuer und die städtischen Benefiziums zur Bestätigung brachte, und noch zweimal (1408, 1413) empfing ihn die Königin Barbara.

Peter wurde durch Handel reich und war Besitzer einer größeren Anzahl von Gütern: er besaß Gebäuden in der Stadt, Felder, Weingarten und Garten in dem weiteren städtischen Bereich. Er hatte drei Söhne, von denen der älteste Andreas 1425 Richter wurde, während seine Söhne Pero und Jakob angesehene Mitglieder des Stadtmagistrates waren. Zur Zeit des Richteramtes von Andreas erließ Gradec eine, bis damals die längste, Reihe von Bestimmungen mit denen der städtische Handel geregelt wird und einige Verpflichtungen der städtischen Händler und Handwerker vorgeschrieben werden. Nach dem Tode von Peter 1419 und Andreas 1428 erben Pero und Jakob alle ihre Besitze, so werden die zwei Besitzer von, für gradecer Umstände, einer großen Anzahl von verschiedensten Besitzen.

Doch wir sehen die Brüder Pero und Jakob bald im Streit mit dem Gesetz. Im Jahre 1440 dringen Pero und Jakob mit Gewalt in ein Haus, greifen einen Bürger an und verletzen ihn, wofür sie mit Geldstrafe bestraft wurden. Danach verübte Jakob 1443 einen Raubmord, wurde deswegen aus der Stadt vertrieben und viele seines Besitzes wurden beschlagnahmt. Seine Frau Ursula musste, dem plötzlichem Verluste ihres Mannes und eines Teiles seines Besitzes gegenüberstehend, offensichtlich aus Lebensgründen einen guten Teil dem restlichen Besitze verkaufen. Sein Bruder Pero stirbt 1445 und hinterlässt drei Söhne und eine Tochter. Peros Witwe Skolastika verkauft, zusammen mit den Kindern, ebenfalls nach Peros Tode mehrere Besitz. Peros Söhne lebten, als einzige Erben der Familie Šafar, weiterhin auf Gradec, waren aber jetzt nicht mehr so angesehen und hatten keine so wichtige Rolle im politischen Leben von Gradec, was einerseits das Ergebnis ihres wirtschaftlichen Abstieges Mitte des 15. Jahrhunderts und andererseits der Tatsache, dass einige andere Familien immer größeres Ansehen bekamen, war.

48

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj učitelja drugih U radu se nastoji prikazati život i rad dr. Teodora Wickerhausera, istinskoga začetnika suvremene kirurgije u Hrvatskoj i osnivača vlastite kirurške škole, koja se po stručnosti mogla mjeriti s onovremenim europskim centrima. Njegovi su učenici bili osnivači novih kirurških grana u Hrvatskoj prenoseći naučeno na mlađe generacije, ili su osnivali kirurške odjele u velikom broju javnih bolnica širom zemlje.

Ključne riječi: Teodor Wickerhauser, kirurgija, kirurška škola u bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu, Medicinski fakultet u Zagrebu

49

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Prosto je nemoguće povjerovati kako se može dogoriti da iza jednoga toliko značajnoga čovjeka, kakav je bio dr. Teodor Wickerhauser, ostane tako malo tragova na osnovu kojih bi se moglo rekonstruirati njegov život i rad. Tako nešto uobičajenije je kod ljudi iz davno prošlih vremena negoli kod nekoga, od čije je smrti prošlo tek nešto više od 60 godina. Još zanimljivije je to što je ono malo podataka zabilježeno zalaganjem njegovih učenika, a protivno volji dragoga im učitelja.

No, krenimo redom.

Generalije dr. Teodor Wickerhauser

Teodor Wickerhauser rodio se 4. rujna 1858. god. u zagrebačkoj Opatičkoj ulici na kućnom broju 4 od oca Milana, tumača orijentalnih jezika pri C. i kr. glavnom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu, i majke Lujze pl.

Martini, kćerke c. i kr. stožernog nadliječnika. Iako je otac isprva započeo konzularnu karijeru, od toga je odustao iz ljubavi prema budućoj supruzi, te se početkom 1850ih nastanio u Zagrebu preuzevši posao vojnoga tumača. Otac mu je potjecao iz ugledne austrijske građanske obitelji, čijih se nekoliko članova istaknulo u javnom životu zemlje. Očev je brat (dakle Teodorov stric) bio profesor orijentalnih jezika na Akademiji za orijentalistiku u Beču, te je napisao nekoliko stručnih djela. Pritom ne treba zaboraviti, kako su u to vrijeme Bosna i Hercegovina, te Srbija bile sastavni dio Osmanskoga Carstva, pa su među orijentalne jezike ubrajani bosanski i srpski jezik.

Teodor je bio drugo od četvero preživjele djece, što je u mnogočemu utjecalo na ozračje u kojemu je odrastao, iako nije poznato koliko je djece bilo rođeno, odnosno koliko ih je i kada umrlo, u kojim okolnostima i kojega su bili spola. Nije poznato koliko je sestra bila starija od njega, jer se tek spominje kako je Teodor bio najstariji sin u obitelji bez braće bliske mu po dobi. Obzirom na navedeno, bio je odgajan vrlo slobodoumno i puštana mu je velika sloboda od najranije mladosti, što je rezultiralo izgradnjom «samostalne ćudi s jakom individualnosti». Godine 1868. upisan je u Gornjogradsku gimnaziju pod imenom Božidar Vikerhauser1, a školu je završio 1876. god. sa ne baš blistavim uspjehom. Naročito je to bilo vidljivo u višim razredima gimnazije, obzirom da je u prvome razredu po ocjenama bio treći od 48 učenika, da bi u šestome razredu bio 35 od 47 učenika. Imao je problema posebice s matematikom, ali i sa svim ostalim predmetima izuzev prirodnih znanosti i povijesti, jer mu je boravak u prirodi uvijek bio draži od sjedenja nad knjigom. Volio je boraviti na otvorenom, pa se vremenom razvio u izvrsnog plivača, gombača i klizača, dok je izlete koristio 1

Ovo je jedini spomen pohrvaćivanja njegova imena i prezimena (Lujo Thaller, «Teodor Wickerhauser», Liječnički Vjesnik 55 (10) (1933.), 466), iako se kasnije rijetko javljaju inačice pisanja prezimena kao Wikerhauser i Vickerhauser.

50

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

za skupljanje biljaka i ruda, koje je potom slagao i klasificirao.2 Uređivanje herbarija i zbirke ruda, kojima se ponosio u kasnijoj dobi, smatram vrlo bitnim za ocrtavanje Wickerhauserova karaktera, o čemu će više riječi biti nešto kasnije.

Unatoč lošim ocjenama maturirao je bez problema u proljetnome roku 1. ožujka 1877. god., nakon čega je upisao studij mineralogije, geologije i botanike na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Unatoč svojim korijenima, na upisnome je listu (nacijonalu) napisao nacionalnost hrvatska i domovina Hrvatska.3 Želja mu je bila studirati medicinu na nekom od stranih sveučilišta, ali zbog slabih imovinskih prilika to nije bilo moguće. Stoga je idućih pet semestara proveo slušajući prirodne znanosti, te je radio u Naravnoslovnom muzeju (danas: Prirodoslovni muzej). Ljubav T. Wickerhausera prema medicini bila je jednim dijelom zasluga poznanstva s dr. Josipom Fonom4, prvim školovanim kirurgom na području Hrvatske i Slavonije, koji mu je oženivši sestričnu Anku Petras postao i rođakom.

Kako je dr. J. Fon danas više znan kao osnivač Hrvatskoga sokola, moguće je da su se njih dvojica upoznala tijekom gimnastičkih vježbi. Dr. J. Fon vodio ga je sa sobom u bolnicu Milosrdne braće, gdje ga je primjerom učio svemu potrebnome, uključujući i anatomiju tijekom operativnih zahvata, što je bilo prilično neuobičajeno. O količini povjerenja koje je uživao budući dr. Wickerhauser kod svoga učitelja najbolje svjedoči to što ga je dotični još kao studenta poslao u neko selo pored Zagreba da izvrši teški porod. Pritom je trebao izvršiti dekapitaciju djeteta, vjerojatno mrtvoga, jer je porođaj krenuo dok se dijete još nalazilo u poprečnome položaju.5 Čini se kako je bila uobičajena praksa u Austro-Ugarskoj Monarhiji da gimnazijalci nakon položene mature služe vojni rok kao jednogodišnji dobrovoljci u pripadajućim 2

Miroslav pl. Čačković (ur.), Spomenica dru. T. Wikerhauseru k dvadesetpetogodišnjici rada u bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu (od 1. travnja 1885. do 31. ožujka 1910.) (Zagreb, 1910.), 7-8; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 466.

3

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 466-467.

4

Dr. Josip Fon (Slovenija, Studenice, 1846. - 1899., Zagreb) završio je medicinu u Grazu, te 1871. dolazi na mjesto voditelja kirurškoga odjela u bolnici Milosrdne braće u Zagrebu, gdje ostaje idućih 18 godina.

Bolnicu napušta zbog sukoba s bolničkom upravom, koja je njegov način rada smatrala preskupim, te je radio kao županijski fizik i zdravstveni izvjestitelj zagrebačke županije. No, progresivna paraliza ubrzo ga je prikovala za krevet, u kojemu je proveo deset godina preminuvši posve pomračena uma. Smatra se začetnikom moderne kirurgije u Hrvatskoj, jer se kao prvi specijalizirani kirurg usudio izvesti nekolicinu vrlo smionih operacija, i to prilično uspješno, što ne čudi obzirom da su ga suvremenici smatrali genijalnim kirurgom. Bio je jedan od osnivača Zbora liječnika (1874.), te povremeni urednik Liječničkog vjesnika. Bio je aktivan u mnogim sportovima, posebice u lovu i tjelovježbi, pa je osnovao Hrvatski sokol. ((Teodor) Wikerhauser, «† Fon.», Liečnički Viestnik 21 (6) (1899.), 200-201; Vladimir Dugački, «Josip Fon (1846-1899)», Anali opće bolnice «dr. Josip Kajfeš» 2 (1) (1974.), 132-134)

5

Franjo Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», u: Vladimir Čepulić, Vatroslav Florschütz i Franjo Durst, Wickerhauser kao liječnik, kirurg i ginekolog prigodom 80-godišnjice života prof. dra Teodora Wickerhausera (Zagreb: Tisak «Tipografije» d. d., 1938.), 15; Franjo Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser 4. IX. 1858. - 13. III. 1946.», Liječnički vjesnik 68 (3-4) (1946.), 35; Čačković, Spomenica, 8, 11; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 467.

51

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

im domobranskim pukovnijama, nakon čega su polagali časnički ispit i dobivali pričuvne činove.6 Tako je T. Wickerhauser služio kod 53. domobranske pješačke pukovnije (Leopoldovaca ili pukovnije nadvojvode Leopolda), te je 1. siječnja 1878. god. imenovan poručnikom u pričuvi. No, iste godine dotična je pukovnija zajedno s njim bila mobilizirana prilikom okupacije Bosne i Hercegovine. Za mobilizirane pričuvnike ratni je pohod trajao do kraja godine, kada se T. Wickerhauser vratio u Zagreb izmučen dizenterijom (srdoboljom ili grižom), ali neranjavan. Osim trajnijih posljedica po zdravlje, iz vojske je izašao ovjenčan vojnim križem za zasluge s ratnom dekoracijom zarađenim sudjelovanjem u osvajanju tvrđave Jajce, koja je do tada smatrana neosvojivom. Navodno su ratne strahote, kojima je svjedočio, odigrale presudnu ulogu u konačnom ostvarenju želje za studiranjem medicine, a «sretni slučaj» omogućio mu je odlazak na studij u Graz već sljedeće godine.7 Zanimljivo je da se nigdje ne spominje kakva ga je sreća snašla, odnosno što se stvarno dogodilo.

Obzirom da su mu u Grazu priznali semestre provedene na studiju prirodnih znanosti u Zagrebu, T. Wikerhauser nije zaostajao za svojim redovno upisanim vršnjacima, pa je 14. srpnja 1883. god. promoviran u doktora univerzalne medicine.

Iako su mu nudili da ostane raditi kao asistent na kirurškoj klinici prof. Eduarda Alberta8 u Beču, Wickerhauser se odmah vratio u Zagreb preuzeti službu pomoćnoga (sekundarnoga) liječnika na izvanjskome odjelu dr. J. Fona. Dana 1. travnja 1885. god. preuzeo je istu službu u bolnici Milosrdnih sestara, jer je tamošnji primarni liječnik (primarius) internista dr. Ivan Kosirnik9 trebao nekoga za odrađivanje operativnoga dijela posla na dijelu odjela sa «eksternim bolestima» o kojima se brinula kirurgija, otorinolaringologija, okulistika i dermatovenerologija. Niti pet godina kasnije (1. siječnja 1890.) Wickerhauser je imenovan primarnim liječnikom novoosnovanoga izvanjskoga odjela u bolnici Milosrdnih sestara i na taj je službi ostao sve do podnošenja formalne ostavke 4. siječnja 1919. god., što ga čini jednim od najdugotrajnijih obnašatelja službe 6

Isto spominje: Frane Dubravčić, Živ sam i dobro mi je! Uspomene iz Prvog svjetskog rata 1914.-1918.

(Otočac: Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, 2002.), 11.

7

Čačković, Spomenica, 8-9; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 467.

8

Eduard Albert (Češka, Senftenberg, 1841. – 1900., Beč, Austrija) svojedobno je smatran najznačajnijim kirurgom u cijeloj Austriji. Medicinu je studirao na glasovitom Josepfiniumu u Beču, gdje je promoviran 1867., nakon čega radi kao predstojnik klinike u Innsbrucku. Tamo je razvio zapaženu znanstvenu i publicističku djelatnost, zbog čega mu nude položaj predstojnika I. kirurške klinike u Beču. Kliniku je preuzeo 1881. i vodio je do smrti. Bio je član istaknutih liječničkih i kirurških društava te akademija, nositelj je viteškoga križa Leopoldova reda, a bio je suizdavač dva specijalizirana časopisa Medizinische Jahrbücher i Deutsche Zeitschrift für Chirurgie. (http://de.wikipedia.org/wiki/Eduard_Albert)

9

Dr. Ivan Kosirnik (Štajerska, Studenci, 1847.-1924., Zagreb) bio je primarni liječnik bolnice Milosrdnih sestara u Zagrebu od 1883. do 1914. i voditelj Internoga odjela bolnice, te dugogodišnji ravnatelj. Bio je predsjednik Zdravstvenoga vijeća kr. Hrvatske i Slavonije. Godine 1974. bio je jedan od osnivača Hrvatskoga sokola te Hrvatskog planinarskog društva, a tri godine kasnije i Prvoga hrvatskoga sklizačkoga društva. (Hrvatska enciklopedija, sv. 10 (Zagreb, 1999. - ), 6: 176; Antun Vujić (gl. ur.), Hrvatski leksikon, 2 sv. (Zagreb, 1996.-1997.), 1: 627)

52

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

primarijusa na istome odjelu u Hrvatskoj. U stvari, bolnicu Milosrdnih sestara napustio je s izbijanjem Prvoga svjetskoga rata, jer je trebalo osnovati i osposobiti za rad u ratnim uvjetima bolnicu Društva «Crvenoga križa».10 O razvitku kirurškoga odjela u bolnici Milosrdnih sestara te o osnutku bolnice «Crvenoga križa», dva od tri najvažnija Wikerhauserova dostignuća u sferi javnoga zdravstva, biti će podrobno govora nešto kasnije.

Izvan svoga kirurškoga odjela dr. Teodor Wickerhauser obavljao je malo javnih službi, što je bilo pomalo čudno obzirom na uobičajenu praksu toga doba, gdje su se istaknute javne ličnosti gotovo natjecale u gomilanju stvarnih i počasnih dužnosti.

Tako je T. Wickerhauser od 14. prosinca 1883. do 31. prosinca 1890. god. obavljao službu kotarskoga liječnika u gradu Zagrebu, odnosno vršio je tu slabo plaćenu javnu službu do imenovanja primarijusom. Tada su ga razriješili dužnosti na vlastitu molbu u kojoj se pravdao prevelikim obimom posla u bolnici. Molba mu je uvažena te mu je Gradsko poglavarstvo zahvalilo na predanoj službi. Godinama je bio vanredni član Zemaljskoga zdravstvenoga vijeća11, da bi 1906. god. postao redovni član. Iste je godine donesen Zakon o zdravstvu, čije su odredbe stupile na snagu prvih dana 1908. godine. Prema novoj organizaciji zdravstva T. Wickerhauser imenovan je kr. županijskim fizikom u VIII. činovničkom razredu, te je 1909. god. promaknut u viši (VII.) platni razred. Zbog mnogih ga je zasluga 1904. god. kralj Franjo Josip I. imenovao kraljevskim savjetnikom.12 Izuzev djelatnosti u bolnici, T. je Wickerhauser najviše djelovao u sklopu Zbora liječnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije13, ali nikada nije želio prihvatiti više mu puta nuđenu čast predsjednika. Bio je 1888. god. tek član Odbora za proučavanje pitanja pripomoćne i mirovinske zaklade, pregledač računa od 1888. do 1890. god., te časni sudac od 1902. do 1908. godine. Sve su to dužnosti, koje su suvremenici smatrali časnima i od osobitoga povjerenja, ali ipak sporednima u radu društva. Unatoč tome, navodi se kako je T. Wickerhauser bio jedan od onih članova do čijega se mišljenja jako držalo, pa se u Zboru nije radilo ništa bez konzultiranja s njim, jer «...njegova je riječ 10

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 35; Čačković, Spomenica, 9, 11; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468, 470.

11

Zemaljsko zdravstveno vijeće bilo je sastavljeno od sedam redovnih članova, koje je na dužnost imenovao hrvatski ban na pet godina, te od vanrednih članova – specijalista za različita pitanja pozivanih po potrebi. Specijaliste je pozivala Zemaljska vlada kako bi mogli sudjelovati u raspravama oko konkretnih pitanja ključnih za razvoj javnoga zdravstva, ali i države uopće. (Đuro Sremac i Branko Žuža, Hrvatsko zdravstveno zakonodavstvo 1830.-1941. (Zagreb: Školska knjiga, 2002., 16)

12

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468; Čačković, Spomenica, 9-10.

13

Zbor liječnika bio je staleško društvo, čiji je osnovni cilj bio njegovati liječničku znanost i promicati zdravstvene interese. Članovi su trebali nastojati krepkom i kolegijalnom radu, raditi na korist i čast liječničkom staležu, zastupati staležke interese, te podupirati osiromašene članove, udovice i siročad.

(Hrvatski državni arhiv, Unutarnji odjel Zemaljske vlade Serija pravila, Pravila Sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, k. br. 2/1901.)

53

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

uvijek vrijedila, njegovo mnijenje uvijek odlučivalo». Sa sličnim su poštovanjem pratili njegove demonstracije zanimljivih bolničkih slučajeva i pomno su slušani izvještaji s odjela, koje se potom moglo pročitati u Liječničkome vjesniku, glasilu Zbora liječnika.14 Štoviše, Wickerhauser je bio među šestoricom poimenično spomenutih zaslužnih članova Zbora liječnika, ovoga puta u svojstvu revnih predavača na društvenim sjednicama, koji su bili istaknuti na svečanoj skupštini društva održanoj prigodom proslave 25-ogodišnjice osnutka. Tom prigodom T. Wickerhauser održao je predavanje o abdomenalnoj kirurgiji, čiju ću ocjenu iznesenih medicinskih dosega prepustiti kompetentnijim osobama, dok je meni to predavanje važan pokazatelj njegova statusa u sklopu liječničke struke. Naime, on je bio pravi predavač iz Hrvatske, a prije njega predavala su samo četiri gosta predavača pristigla iz Beča, Sarajeva i Ljubljane. Zanimljivo jest, što je tada M. pl. Čačković održao predavanje o izvođenju traheotomije kod oboljelih od difterije u bolnici Milosrdnih sestara za razdoblje od svibnja 1895. do rujna 1899. godine.15 Podatak ističem zbog epizode iz Wickerhauserova obiteljskoga života, o čemu će više riječi biti nešto kasnije.

Teodor Wickerhauser osobno je radio na promicanju duha Zbora liječnika, jer je godinama organizirao neformalne sastanke naizmjenično s dr. Ladislavom Rakovcem16, dugogodišnjim predsjednikom društva. Sastanci liječnika prvobitno su se održavali dva puta tjedno, a nakon Rakovčeve smrti samo jedanput, da bi posve prestali nakon Prvoga svjetskoga rata povlačenjem dr. Wickerhausera iz javnoga života.

Na sastancima se raspravljalo o raznim medicinskim pitanjima i mogli su sudjelovati liječnici opće prakse ili specijalisti, liječnici s iskustvom ili početnici. Čak štoviše, mlade se liječnike poticalo na dolazak izravnim pozivima, a sastanci su protjecali u korektnoj i kolegijalnoj atmosferi.17 Zanimljivo je da je dr. Teodor Wickerhauser pisao malo, svega 14 većih radova i 36 predavanja18, održanih u sklopu Zbora liječnika i potom objavljenih u Liječničkom vjesniku. Svi radovi nastali su do 1905. god., a pojedina su godišta pretežito popunjena 14

Čačković, Spomenica, 9-10; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468, 470.

15

Miroslav pl. Čačković (ur.), Rad sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije prigodom proslave 25-godišnjice njegovog obstanka (20. i 21. listopada 1899.) (Zagreb: Naklada Sbora liečnika, 1899.), 7, 34, 265.

16

Dr. Ladislav Rakovac (Varaždin, 1847.-1906., Zagreb) bio je voditelj internoga odjela Bolnice Milosrdne braće od 1874. do 1889., te je prvi internist u Hrvatskoj. Od 1880. do 1893. bio je tajnik Odjela za zdravstvo Zemaljske vlade, pa je zaslužan za donošenje zdravstvenih zakona i brojnih uredbi za unaprijeđenje javnoga zdravstva u Hrvatskoj. Za vrijeme njegova predsjedanja Zborom liječnika (1880.-1882. i 1893.-1906.) društvo je dovedeno na visoku organizacijsku i znanstvenu razinu, a dugi je niz godina obavljao dužnosti tajnika i/ili podpredsjednika društva. (Biserka Belicza, «Urednici Liječničkog vjesnika od 1877. do 1929. god.», Liječnički vjesnik 99 (1977.), 74; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 347)

17

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38.

18

Naslovi svih radova i predavanja navedeni su u: Čačković, Spomenica, 22, 27-29.

54

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

njegovim radovima, izvještajima i drugim prilozima. Međutim, njegovi su radovi strogo stručni, «bez blještavih novih ideja», stil mu je «skroman i jednostavan», «opisi su to onoga što je vidio i učinio», a na kraju rada navodio je s «najvećom iskrenošću uspjeh i neuspjeh svojega rada i zahvata.».19 Riječi su to dr. Luje Thallera20, koji mu se beskrajno divio unatoč ovim ne baš pohvalnim riječima i smatrao se njegovim učenikom. Thaller je bio posve svjestan da Wickerhauserov literarni rad ni izdaleka ne može predočiti stručnost i značenje učitelja, te kaže: «Tragedija je velikih liječnika, da čar što ga emitira njihova ličnost s njima nestaje.». Zanimljivo je što dr. T. Wickerhauser nije objavio niti jedan rad u specijaliziranim časopisima za kirurgiju, koje su objavljivala kirurška središta AustroUgarske Monarhije ili Njemačke, iako stručnošću nije zaostajao za Europom. Tim više što je literaturu poznavao do u tančine i cijeli je život najpomnije pratio nova kirurška dostignuća, naravno koliko je to bilo moguće. Kažem to stoga što je izbijanjem Drugoga svjetskoga rata prestao dolaziti u Hrvatsko njegov omiljeni «Zentralblatt za internu, kirurgiju i ginekologiju», pa više nije mogao pratiti europska zbivanja.21 No, ubrzo je i preminuo.

Razvoj kirurških ustanova Bolnica Milosrdnih sestara nalazila se u Ilici 83 i za kirurški je odjel prvobitno bilo predviđeno samo četiri sobe, a dok nije došlo do znatnijega proširenja 1889. godine. U takvim skučenim uvjetima počeo je raditi dr. Teodor Wickerhauser.

Zanimljivo jest što je uredništvo Liječničkoga vjesnika još 1889. god. čestitalo bolnici Milosrdnih sestara, ustanovi a ne njemu osobno, na imenovanju dr. T. Wickerhausera primarijem novoosnovanoga izvanjskoga (eksternoga) odjela bolnice. Odjelu su bile na raspolaganju dvije sobe za operacije – aseptička i septička, a prema vrsti operacije po sobama su bili raspoređeni i bolesnici. Osim toga postojala je soba za oboljele od tuberkuloze i raka, te soba za ginekološke bolesnice.22 Imenovanje primarijem nije automatski značilo imati pravo na pomoćnika, već je morao dijeliti jednoga sekundarnoga liječnika sa nutarnjim odjelom. Do promjene 19

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468-469.

20

Dr. Lujo Thaller (Osijek, 1891.-1949., Zagreb) studirao je medicinu u Beču, gdje je promoviran 1914., a specijalizirao je internu medicinu. Od 1919. do 1921. vodio je plućni odjel u bolnici Milosrdnih sestara, a zatim do 1941. interni odjel u istoj bolnici. Od 1945. do smrti radio je kao liječnik-internist Zavoda za socijalno osiguranje u Zagrebu. Na Medicinskome je fakultetu predavao kao honorarni nastavnik povijest medicine od 1927. do 1938., a od 1943. do 1945. imao je status redovnoga profesora. Bio je jedan od začetnika istraživanja južnoslavenske i svjetske medicinske prošlosti uopće, a kao vijećnik u Gradskoj skupštini grada Zagreba zalagao se za rješavanje komunalnih i higijenskih problema grada.

(Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8 (Zagreb, 1955.-1971.), 8: 331; Hrvatska enciklopedija, 10: 728; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 566)

21

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37.

22

Vatroslav Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser i njegova škola», Liječnički Vjesnik 55 (10) (1933.), 465; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468.

55

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

je došao tijekom druge polovine godine, kada je dobio vlastitoga pomoćnika (dr.

Gjuru Rihtarića), da bi dvije godine kasnije imao dvojicu (došao je još dr. Dragutin Mašek), a od kraja 1893. god. i imao je trojicu sekundarnih liječnika na vlastitome odjelu (spominju se još dr. Gjuro Ivković i dr. Antun Gutschy). Obim posla toliko je narastao da je u rujnu 1894. god. postalo nužno razdijeliti odjel na dva dijela, i to tako da je kirurgiju i ginekologiju Wickerhauser zadržao za sebe, dok je njegov dotadašnji pomoćnik dr. D. Mašek preuzeo odjel dermatologije, venerologije, otorinolaringologije i okulistike. Ova podjela stvarno je zaživjela tek s preseljenjem u novoizgrađenu bolnicu na Vinogradskoj cesti, naročito stoga što je kirurški odjel bio projektiran u skladu s Wickerhauserovim preporukama i prema najsuvremenijim bolničkim standardima. Kirurškim i ginekološkim bolesnicima bio je na raspolaganju veliki paviljon s 200 kreveta, dvjema dvoranama za operacije i priručna ambulanta.23 Zahvaljujući prije svega Wickerhauserovoj kirurškoj spretnosti i stručnosti, bolnica je postepeno prerasla u najveću i najbolje opremljenu bolnicu u gradu Zagrebu, a time i u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji. U bolnicu su dolazili bolesnici iz svih krajeva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ali i iz Bosne, jer je bila jedna od rijetkih s razvijenom kirurškom praksom. Tijekom 20 godina (od 1890. do 1910.) broj se bolesnika na odjelu nije previše mijenjao, jer ih je uvijek bilo između 180 i 200, ali se broj operacija u istome razdoblju gotovo utrostručio (od 302 narastao je na 856). Na odjelu je u istome razdoblju izvedeno 11.567 operacija i 1.260 laparotomija (otvaranja trbušne šupljine), dok o opsežnosti kirurških zahvata najbolje svjedoči broj operacija izvedenih pod narkozom i općom anestezijom. Tako je pod narkozom izvedeno 5.283 operacije, pod anestezijom njih 7.550, dok je vremenom sve više padao broj lakših zahvata za koje je bila potrebna lokalna ili nikakva anestezija. Sve to nije bilo djelo samo jednoga čovjeka, već se sukladno s obimom posla povećao i broj liječnika na odjelu. Tako je na Wickerhauserovom odjelu početkom 1910. god. uz njega bio još jedan primarni liječnik (primarius extra statum) i četiri pomoćna liječnika.24 Sa svih strana dolazili su mladi liječnici na specijalizaciju ili volontiranje kod već tada glasovitoga kirurga, pa se oko njega oformila prava kirurška škola. Kirurgija i ginekologija podignute su pod njegovim vodstvom u bolnici Milosrdnih sestara na razinu europskih centara, i održavane su na toj razini cijeli niz godina. Zanimljivo jest i nije puka slučajnost, što je uz bolnicu Milosrdnih sestara nastala 1896. god. obrtnička 23

Čačković, Spomenica, 11-12; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 35-36.

24

Vatroslav Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», u: Vladimir Čepulić, Vatroslav Florschütz i Franjo Durst, Wickerhauser kao liječnik, kirurg i ginekolog prigodom 80-godišnjice života prof. dra Teodora Wickerhausera (Zagreb: Tisak «Tipografije» d. d., 1938.), 13; Čačković, Spomenica, 12.

56

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

radionica za izradu i popravak kirurških instrumenata, koja je uspješno poslovala te prerasla u prvu hrvatsku tvornicu medicinskih instrumenata.25 Kakva je bila Wickerhauserova uloga u osnutku luksuznoga privatnoga Zavoda za sve operativne i nutarnje, očne, kožne i živčane bolesti, ili skraćeno Sanatorija d.d., do danas je ostalo nerazjašnjeno.

Sanatorij26 je izgrađen 1909. god. u tadašnjoj Jelisavinoj ulici (danas: Klaićeva ulica) u Zagrebu privatnim kapitalom za potrebe imućnijega građanstva, te je stoga u skladu s očekivanja potencijalnih korisnika bio uređen kao luksuzno odmaralište, umjesto kao klasična bolnica. Sukladno tome, arhitektonsko je rješenje povjereno Ignjatu Fischeru, istaknutom izvođaču brojnih zdravstvenih objekata u Hrvatskoj, koji je razradio ideje za raskošno uređenje interijera.27 Premda je dr. T. Wickerhauser nakon umirovljenja isključivo radio u Sanatoriju, o njegovoj ulozi prilikom osnivanja tek kratko piše: «…jamačno je da su svi računali s njegovom ličnošću»28. Što god to značilo. Međutim, može se pretpostaviti kako je i on bio među onima, koji su se odazvali pozivu utemeljitelja Sanatorija za upisom dionica, jer u brošuri stoji da su se odazvali «svi glavni liječnici u Zagrebu». Wickerhauseru je sigurno bio poslan na uvid prvobitni nacrt Sanatorija, jer stoji da je odaslan «na kritiku primarnim liječnicima zagrebačkih bolnica», te je potom prepravljen prema primljenim sugestijama.29 Premda nigdje izravno ne piše, može se sa sigurnošću reći kako ovaj projekt nije mogao biti izvršen bez konzultiranja s Teodorom Wickerhauserom.

Nije poznato kada je točno Wickerhauser preselio privatnu ordinaciju iz vlastitoga stana u Prilazu Gjure Deželića broj 130 unutar zgrade Sanatorija, ali je na novoj lokaciji ordinirao tijekom Prvoga svjetskoga rata. Tada je ordinirao svakoga dana par sati oko podneva, jer je vrijeme predviđeno za ručak i odmor koristio za rad sa bolesnicima u Sanatoriju, obzirom da je radio u bolnici «Crvenoga križa» u neposrednoj blizini.

Nakon umirovljenja 1924. god. u ordinaciju je dolazio svakoga dana «točan kao ura» liječeći sve bolesnike bez obzira na njihov imovinski status gotovo do svoje smrti.31 25

O tome više vidjeti u: Vladimir Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja zagrebačke Bolnice milosrdnih sestara (1846.-1946.) /prigodom 160. obljetnice Bolnice/», Gazophylacium. Časopis za znanost, umjetnost, gospodarstvo i politiku 11 (1-2) (2006.), 82-92; Vladimir Dugački, «Prva hrvatska tvornica medicinskih instrumenata Jakoba Hlavke», Medicus 14 (2) (2005.), 347-350.

26

U zgradama Sanatorija danas se nalazi Klinika za dječje bolesti Zagreb.

27

O arhitekturi i dizajnu unutrašnjosti više vidjeti u: Marina Bagarić, «Sanatorij u Klaićevoj ulici u Zagrebu – djelo arhitekta Ignjata Fischera», Radovi Instituta za povijest umjetnosti 30 (2006.), 265-280.

28

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470.

29

Miroslav pl. Čačković, «Sanatorij u Zagrebu», Liječnički vijesnik 32 (11) (1910.), 372; Dr. M(iroslav) pl. Čačković, Sanatorij u Zagrebu (Zagreb, 1911.), 5.

30

Vilim Eisenstädter (pr.), Adresar. Sveobći stanbeni obavjestnik svih oblastih, ureda, društava, zavoda, tvorničara, trgovaca, obrtnika, kućevlasnika i inih stanovnika slobodnoga i kralj. grada Zagreba. (Zagreb: Naklada knjigotiskara Vilima Eisenstädtera, 1911.), 53, 179.

31

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82.

57

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Izbijanje Prvoga svjetskoga rata zateklo je bolničke ustanove grada Zagreba posve nespremne za prihvat velikoga broja ranjenika, s time što treba naglasiti kako nitko nije imao jasne predodžbe o potencijalnome broju ranjenika. O tome slikovito svjedoči uređenje prvoga odmorišta (postaje za počivanje) za 12 teško ranjenih vojnika u čekaonici III. raz. na Južnom kolodvoru (danas: Zapadni kolodvor), te priručne bolnice za 200 bolesnika u Infanterijskoj vojarni početkom kolovoza 1914. god. provedeno u suradnji vojnih vlasti i Društva «Crveni križ». U isto je vrijeme «Crveni križ» osnovao vlastitu bolnicu za 200 ranjenih i bolesnih vojnika u južnom krilu Obrtne škole (danas: zgrada Muzeja za umjetnost i obrt). Ravnatelj bolnice bio je dr. Artur Lang, dok je o pripremanju hrane dobrovoljno brinulo 18 učiteljica Škole za domaćinstvo razdijeljenih u tri skupine, koje su besplatno kuhale za ranjenike i bolničko osoblje u 24 satnim smjenama.32 Krajem rujna 1914. god. u Zagrebu je bilo 19 priručnih bolnica, ali ni to nije bilo dovoljno, jer su vojne vlasti tražile povećanje kapaciteta za dodatnih tisuću kreveta.

«Crveni križ» bio je spreman povećati broj kreveta na 1.000 mjesta, umjesto dotadašnjih 560, ukoliko im se stavi na raspolaganje zgrada današnjega Sveučilišta, jer je bila najbliža postojećoj bolnici. Umjesto u njoj, nove su bolnice «Crvenoga križa» otvorene krajem studenoga u zgradama Šumarske akademije, Graditeljske škole i Obrtnoga muzeja, a raspolagale su sa 700 kreveta. Proširene su postojeće bolnice u Stručnoj školi i u Tvorničkoj ulici, koja je služila kao prijemna bolnica za uređivanje i raspoređivanje ranjenika prije odlaska u druge bolnice, dok su u bolnicu bile pretvorene sve pomoćne prostorije Obrtne škole.33 Vojne su vlasti zahtijevale dodatno proširenje kapaciteta krajem svibnja 1915. god. kada je Zagreb proglašen glavnim središtem za zbrinjavanje ranjenika sa talijanskoga ratišta, pa je trebalo osigurati 20.000 bolesničkih kreveta, što je bilo teško moguće obzirom na postojeće kapacitete. Kako bi se pokušalo udovoljiti naredbi prekinuta je nastava u svim školama, trebalo je preurediti svratišta i tvornice 32

«Akcija Crvenog križa.», Narodne novine (dalje: NN) (Zagreb), sv. 80/1914., br. 179, 3. 8. 1914.; «Bolnice Crvenog križa.», NN, sv. 80/1914., br. 197, 24. 8. 1914.; «Škola za kućanstvo...», NN, sv. 80/1914., br.

186, 11. 8. 1914.; «Glasovi s bojišta.», Obzor (Zagreb), sv. 54/1914., br. 239, 30. 8. 1914.; «U kuhinji «Crvenog križa».», NN, sv. 80/1914., br. 253, 30. 9. 1914.; «U kuhinji Crvenoga Križa.», Jutarnji list (dalje: JL) (Zagreb), sv. 3/1914., br. 821, 1. 10. 1914.

33

«Skauti mole novine i knjige za hrvatske ranjenike.», NN, sv. 80/1914., br. 238, 22. 9. 1914.; «Skauti mole novine i knjige za hrvatske ranjenike.», JL, sv. 3/1914., br. 807, 23. 9. 1914.; «Sjednica «Crvenog križa».», NN, sv. 80/1914., br. 251, 29. 9. 1914.; «Sjednica «Crvenoga Križa».», JL, sv. 3/1914., br. 819, 30. 9. 1914.; «Nova bolnica «Crvenog križa».», NN, sv. 80/1914., br. 299, 10. 11. 1914.; «Nove bolnice «Crvenog križa».», NN, sv. 80/1914., br. 312, 25. 11. 1914.; «Nove bolnice Crvenoga križa.», JL, sv.

3/1914., br. 917, 25. 11. 1914.; «Iz kr. zem. obrtne škole u Zagrebu.», NN, sv. 81/1915., br. 15, 20. 1.

1915.; «Iz obrtne škole.», JL, sv. 4/1915., br. 1006, 21. 1. 1915.; «Nova bolnica «Crvenog križa»...», JL, sv. 4/1915., br. 1031, 12. 2. 1915.; «Sveučilište u vojne svrhe.», JL, sv. 4/1915., br. 1033, 14. 2. 1915.

58

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

u priručne bolnice, što je povlačilo za sobom pribavljanje dostatnoga broja kreveta, liječnika i bolničarskoga osoblja.34 U literaturi se navodi da je dr. Teodor Wickerhauser odmah po izbijanju rata napustio kirurški odjel u bolnici Milosrdnih sestara kako bi pomogao u osnivanju bolnice «Crvenoga križa» u Obrtnoj školi. Uz pomoć nekolicine mladih liječnika uspjelo mu je u kratkom vremenu stvoriti prvorazrednu bolnicu, koja se mogla odgovarajuće brinuti za nepresušnu rijeku ranjenika prispjelih s bojišta. Glavni dio kirurškoga posla obavljao je po cijeli dan Wickerhauser osobno, dok su ranjenike njegovale dobrovoljne bolničarke regrutirane iz redova zagrebačkoga građanstva.

Zahvaljujući predanome radu svih navedenih, bolnica je vremenom prerasla postojeće ustanove uz postizanje neočekivano dorih rezultata.35 Zanimljiva je činjenica što izvještaji o radu bolnice objavljeni u novinama rijetko spominju dr. Teodora Wickerhausera. Spomenut je tek dvaput u svojstvu tumača prilikom posjeta bolnici vrlo istaknutih ličnosti: grofa Andrije Csekonicha, kr. povjerenika za «Crveni križ» u Zemljama Krune sv. Stjepana, te podmaršala Joachima Boticha i dr. Isaaka Tritscha, zapovjednika i stožernoga nadliječnika Vojnoga zapovjedništva u Zagrebu.36 Dr. T. Wickerhauser češće se spominje u javnim zahvalama bivših bolesnika, koji su našli za shodno izreći najsrdačniju hvalu njemu i njegovim pomoćnicima što su «neumornim radom i očinskom ljubavlju uložili sve svoje sile, da nama, ranjenicima, ublaže bol, te da nas opet postave na noge junačke i na branik mile nam domovine.».

Priznanje uloženom trudu zagrebačkih liječnika okupljenima oko bolnice «Crvenoga križa» u svladavanju «ogromnoga» posla liječenja ranjenih i bolesnih vojnika stiglo je sredinom 1916. god. od samoga Vojnoga zapovjedništva u Zagrebu, te je javno objavljeno u novinama, što baš nije bio čest slučaj.37 Dr. Teodor Wickerhauser bio je jedan od trojice osnivača Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zajedno s dvojicom svojih najstarijih i najistaknutijih učenika - Miroslavom pl. Čačkovićem i Dragutinom Mašekom. Dana 24. studenoga 1917.

34

«Ponovno zatvaranje zagrebačkih škola.», JL, sv. 4/1915., br. 1138, 30. 5. 1915.; «Povećanje bolnica u Zagrebu.», JL, sv. 4/1915., br. 1138, 30. 5. 1915.; «Zagreb središte za ranjenike s talijanskoga ratišta.», JL, sv. 4/1915., br. 1147, 8. 6. 1915.

35

Medicinska enciklopedija, sv. 6 (Zagreb, 1967.-1970.), 6: 596; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82.

36

«Visok posjet u «Crv. križu».», NN, sv. 80/1914., br. 264, 6. 10. 1914.; «Visok posjet u «Crv. križu».», JL, sv. 3/1914., br. 831, 7. 10. 1914.; «Posjet u bolnici «Crvenoga križa».», JL, sv. 3/1914., br. 837, 10.

10. 1914.

37

«Zahvala ranjenika 79. pješačke pukovnije.», NN, sv. 80/1914., br. 249, 28. 9. 1914.; «Javna zahvala ranjenika 79. pješ. puk. grofa Jelačića…», JL, sv. 3/1914., br. 819, 30. 9. 1914.; «Zahvala ranjenika.», NN, sv. 81/1915., br. 191, 17. 8. 1915.; «Pohvalno priznanje zagrebačkim liječnicima.», JL, sv. 5/1916., br. 1514, 8. 6. 1916.

59

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

god. zatražio je Akademički senat od Zemaljske vlade neka uputi prijedlog hrvatskougarskom kralju Karlu IV. za potvrdu trojice profesora osnivača, koji bi činili maticu Profesorskoga zbora Medicinskoga fakulteta sa ciljem pronalaženja odgovarajućega kadra i prostora za rad budućega fakulteta. Službeno imenovanje stiglo je 13. travnja 1918. godine.38 Trojica profesora osnivača održala su prvu sjednicu Profesorskoga zbora 11. svibnja 1918. god., na kojoj su između sebe izabrali za dekana M. Čačkovića, a za prodekana D. Mašeka. Istoga je dana usvojen Poslovnik Medicinskoga fakulteta, kojime je regulirana organizacija i uprava, pa se moglo pristupiti imenovanju profesora predavača. Od samoga su početka u Fakultetskome vijeću bile vidljive dvije struje, pa je ubrzo došlo do nesuglasica i trzavica oko imenovanja profesora. Naime, jedna struja okupljena oko trojice osnivača smatrala je da fakultet treba obrazovati liječnike upoznate s nacionalnom patologijom, te bi im stoga trebali predavati profesori upoznati s prilikama u zemlji, dok su drugi smatrali da je dovoljno kliničko i nastavničko iskustvo stečeno na drugim sveučilištima. Prevladala je druga struja, zbog čega na nastavnička mjesta nisu imenovani domaći uistinu eminentni stručnjaci. Što se točno dogodilo nije posve poznato, jer postojeća literatura o tome šuti, no postupci i metode nisu odgovarale «čovjeku Wickerhauserovog kova», jer su kočile razvoj ustanove. Iako su ga igre oko fakulteta teško pogađale, o tome nije mnogo govorio, što su njegovi učenici pripisali prirođenom mu taktu i otmjenoj naravi. Unatoč umirovljenju, i dalje se zanimao za rad i napredak fakulteta «...i bolno ga se doimalo, kako su fakultetu sa raznih strana pravljene neprilike te se izgradnju i dovršenje i samih kliničkih zgrada onemogućilo».39 Zbog spomenutih nesuglasica dr. Teodor Wickerhauser nikada nije prihvatio predavati na Medicinskome fakultetu u Zagrebu niti je htio preuzeti vođenje fakultetskih klinika. Vrlo je rijetko pristajao obavljati ispite umjesto spriječenih kolega, jer je tvrdo vjerovao kako «nema spreme» za rad sa studentima. Takav stav učenici su pravdali njegovom osobnošću, jer mu je dociranje ex catedra bilo posve strano, odnosno on to nikada nije radio, iako ih je podučio mnogo čemu. Dr. T. Wickerhauser radio je samo administrativne i organizacijske poslove, što su učenici smatrali strašnim gubitkom za buduće medicinare, pa je po sili onda važećega Sveučilišnoga zakona umirovljen 1924. god. s navršenih 65 godina života.40 38

Biserka Belicza, «Osnivanje i otvaranje Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu», u: Jelka Petrak, Zoran Buneta i Ivica Kostović (ur.), Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1917.-1992. (Zagreb: Medicinski fakultet, 1992.), 13, 17; Biserka Belicza, «Kronologija najvažnijih događaja do 1944. godine», u: Anton Švajger (ur.), Medicinski fakultet u Zagrebu 1917-1997 (Zagreb: Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1997.), 7; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470.

39

Belicza, «Osnivanje», 17-18; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36.

40

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82.

60

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Wickerhauser kao kirurg Ocjena dr. Teodora Wickerhausera kao kirurga u mnogočemu se preklapa s ocjenom njegove osobnosti. Kako iza njega nisu ostala osobna svjedočanstva, možemo se tek osloniti na zabilješke ljudi koji su ga okruživali, bez obzira na sigurnu pristranost učenika prema učitelju. Najbolje ga je poznavao dr. Miroslav pl. Čačković, koji je i najduže surađivao s njim, a potom i ostali njegovi učenici. Čačkovićeve su rečenice sažimale učiteljevu osobnost i kiruršku doktrinu, pa kaže: «Wikerhauser je liječnik duboka znanja i široka pogleda. Vanredna pronicavost duha, oštri dar zapažanja, velika načitanost, bogato izkustvo i neobično pamćenje dozvoljavaju mu, da na prvi pogled prodre mnogu diagnostičku tajnu, koju drugi riješiti ne može. Svakog to zapanjuje, kada on pogleda bolestnika, te veli takav slučaj već sam vidio, pa pripovijeda točno kako je prije 15 ili 20 godina vidio jednog čovjeka sa istom bolesti, pa nabraja detaile, kano da je ta uspomena od jučer.».41 Unatoč izvanrednom daru do konačne je dijagnoze dr. T. Wickerhauser dolazio pomnim ispitivanjem i pretraživanjem bolesnika strogo prema pravilima struke, a prognozi i terapiji pristupao je tek kada je bio posve siguran u točnost dijagnoze. Operirao je samo onda kada je bio apsolutno uvjeren da se bolesniku može vratiti zdravlje jedino operacijom. U prognozi je uvijek bio vrlo oprezan, izjave su mu bile opravdane i odmjerene, a terapija opsežna i raznolika ovisno o svakom pojedinom slučaju. Prije svega, vodio je brigu o čovjeku u cjelini, ne videći samo bolesnika ili bolest, te je bio uvjeren kako specijalizacija u kirurgiji znači sužavanje pogleda na bolest. Nije generalizirao niti je imao jednu omiljenu metodu liječenja, već je uzimao u obzir sve mogućnosti bez obzira na trenutno pomodarstvo42 u kirurgiji.43 Smatrao je da bolesnike treba pripremati za operaciju svim raspoloživim sredstvima, a ne ih slabiti laksativima i postom, kako je bilo uvriježeno. Štoviše, svima je preporučao da dan uoči operacije jedu kao i obično. Ukoliko je bolesnik bio preslab, nastojalo ga se ojačati hranjenjem kroz par dana ili su mu davane injekcije hranjivih tvari, ako je bilo premalo vremena do zahvata ili zbog prirode bolesti bolesnik nije mogao jesti. Nervozni su bolesnici dobivali sredstva za smirenje večer prije zahvata, a uoči same operacije svima je davana injekcija morfija, ukoliko nije 41

Čačković, Spomenica, 13.

42

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u europskim su se ginekološkim klinikama masovno vršile vaginofiksacije kako bi se riješio problem prolapsa uterusa, te različite vrste operacija za korigiranje retrofleksije (okrenutosti maternice prema leđima). Na Wickerhauserovom se odjelu takve operacije u pravilu nisu izvodile, izuzev kada je to bilo uistinu nužno. Naime, smatrao je da retrofleksija ne uzrokuje različite simptome, koje bi potom trebalo liječiti, već da je i ona jedan od simptoma konstitucijske slabosti genitalnog i živčanog sistema. Unatoč tome što su takav stav suvremenici smatrali konzervativnim, pokazalo se tijekom vremena i razvojem ginekologije da je bio u pravu.

(Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 18)

43

Čačković, Spomenica, 13-14; Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 465-466.

61

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

bilo kontraindikacija s dogovorenim sredstvom za narkozu. Svaki je bolesnik, koji je trebao biti narkotiziran, dobivao tinkturu za jačanje srčanoga mišića, kako bi se smanjila mogućnost zatajenja srca tijekom operacije. Komplikacije su se dešavale relativno često, jer je anesteziologija bila u začecima, pa se nastojalo rabiti što više blagih sredstava u optimalnim količinama da se ne bi naškodilo bolesniku. Uglavnom se koristio kloroform, vrlo malo čisti eter, a najčešće kombinacija jednoga i drugoga, te je bilo pravo umijeće pogoditi optimalan omjer.44 Ne treba smetnuti s uma da govorim o vremenu prije pojave antibiotika, kada su bolnice bile rasadište svakojakih infekcija, čega su pojedini kirurzi bili svjesni te su nastojali pojavnost infekcija svesti na minimum. Tijekom operacije Wickerhauser se služilo vlažnom asepsom45 s jakim primjesama antisepse46. Naročita pažnja poklanjala se čišćenju kože bolesnika, odnosno operacijskoga područja, što je bila revolucionarna novost, jer se smatralo dostatnim da bude čist operater i kirurški pribor. Naime, do danas nije razriješena dvojba tko je prvi uveo premazivanje kože bolesnika jodnom tinkturom, jer neki smatraju da je to zasluga dr. T. Wickerhausera, iako je postupak prvi opisao riječki primarius Antonio Grossich i tako ostao zabilježen u povijesti medicine.47 Učenici svjedoče da su se tinkturom joda premazivali prsti kirurga, a tako je na Wickerhauserovom odjelu bilo «već kojih 20 godina», samo što se postupak malo razlikovao od onoga što ga je opisao Grossich. Operiralo se bez rukavica te je trebalo paziti da se ruke ne inficiraju, odnosno da se sve radi instrumentima. Rana se brisala malim komadima gaze, dok je za šivanje unutrašnjosti korištena svila, a vanjskoga šava konac, naravno sve sterilizirano. Unatoč sterilizaciji pribora, za suvremenu je kirurgiju trebalo izdvojiti puno sredstava, jer se nije moglo baš sve iznova upotrijebiti, što je u znatnoj mjeri otežavalo položaj šefa kirurškoga odjela u odnosu na štedljive vlasnice bolnice – Milosrdne sestre.48 Za svaki neobičniji zahvat dr. Teodor Wickerhauser pripremao je točno određeni plan. Proučavao je «anatomske i diagnostičke odnošaje», uoči zahvata smišljeno 44

Čačković, Spomenica, 14.

45

Asepsa jest naziv za čuvanje rana od infekcije upotrebom sterilnih instrumenata, zavojnoga materijala i ruku, odnosno sterilnošću svega što je dolazilo u dodir s ranom. S time što je ovo posljednje trebalo po mogućnosti svesti na najmanju moguću mjeru unatoč pomno i po propisima provedenoj sterilizaciji ruku.

46

Pod antisepsom se podrazumijeva uništavanje bakterija kemijskim sredstvima. Početkom 20. stoljeća u upotrebi su bili alkohol, jodna tinktura, borna kiselina i slično. Karbolna kiselina bila je u vrlo širokoj primjeni, ali se prestala koristiti nakon Prvoga svjetskoga rata, jer se pokazala toksičnom.

47

Vladimir Bazala, Poviestni razvoj medicine u hrvatskim zemljama (Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1943.), 193; Vladimir Bazala, «Pogovor», u: E. H. G. Lutz, Zlatne ruke kirurga (Zagreb, 1968.), 238-239; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 12-13; Lavoslav Glesinger, Povijest medicine (Zagreb: Školska knjiga, 1978.), 280.

48

Petar Zec, «Refleksije o Wickerhauser-ovoj 75-godišnjici», Liječnički Vjesnik 55 (10) (1933.), 543-544; Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 11, 12-13; Čačković, Spomenica, 15.

62

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

je izlagao pomoćnicima te je saslušao njihovo mišljenje. U operacijskoj je dvorani za vrijeme operacije vladao mir, samo je Wickerhauser u pola glasa izdavao upute suradnicima i objašnjavao slučaj. Ako je tko slučajno bio malo glasniji, bio je dovoljan samo jedan njegov pogled ili bi prinio prst na usta i opet je zavladao mir. Zbog izvanredne vještine, poznavanja anatomije i vrsne tehnike, te velikoga mira i prisutnosti duha izvodio je najteže operacije bez vidljivih poteškoća, a mirnoća i prisebnost nisu ga napuštali niti u najtežim trenutcima. Po završetku operacije osobno je povijao ranu i brinuo se oko otpreme bolesnika u sobu, zatim je obavještavao rodbinu, a tek potom je s pomoćnicima razgovarao o detaljima operacije i dijelio im zadatke vezane uz daljnje liječenje.49 Od svih grana kirurgije najviše je volio abdominalnu kirurgiju, koja je uključivala ginekologiju, a posebno su ga zanimale anestezija i asepsa. Na ovom mjestu nemoguće je nabrojiti, koje je sve kirurške zahvate po prvi put učinio, jer je popis ogroman, obzirom da su ga već suvremenici smatrali osnivačem moderne kirurgije u Hrvatskoj.50 Dr. Teodor Wickerhauser nije se libio izvoditi operacije, koje su bile novost u Hrvatskoj, jer su bile prokušane u kirurškim centrima Monarhije. Novosti iz suvremene kirurgije osobno je učio svake godine provodeći dio godišnjega odmora (3-4 tjedna) na kirurškim klinikama u Beču, gdje je usavršavao ginekologiju kod osnivača znamenite bečke ginekološke škole prof. Rudolfa Chrobaka51 i prof. E. Alberta.52 Kako bi spasio ljudski život T. je Wickerhauser bio spreman poduzeti sve uključujući i ono od čega je struka zazirala, poput izravne masaže srca. Taj je zahvat Wickerhauser izveo još 1909. god., jer je bolesniku stalo srce tijekom operacije od prevelike doze anestetika, no nije mu uspio spasiti život. U trenutku izvođenja bio je to svega 46 slučaj zabilježen u literaturi, a bilo je spašeno tek 10 osoba. Medicinski autoriteti toga doba smatrali su liječenje srca neetičnim, naročito ako je vršeno kirurškim putem, pa je kardijalna kirurgija zaostajala za ostalim kirurškim granama.53 49

Čačković, Spomenica, 15; Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 465.

50

«Komemorativni sastanak Zbora liječnika Hrvatske održan dne 23. III. 1946. u 11 sati prije podne u predavaonici Zbora liječnika u Šubićevoj ulici 9.», Liječnički vjesnik 68 (3-4) (1946.), 73; Čačković, Spomenica, 15-16, 10; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37.

51

Rudolf Chrobak (Šleska, Troppau (danas: Opava), 1843. – 1910., Beč, Austrija) smatra se jednim od osnivača moderne ginekologije. Medicinu je studirao u Beču i promoviran je 1866., nakon čega je predavao na II. bečkoj medicinskoj školi i radio je na pripadajućoj joj klinici. Od 1879. predaje kao izvanredni profesor na Sveučilištu u Beču, a od 1889. kao redovni profesor sve do umirovljenja 1908. godine. Bio je voditelj I. bečke sveučilišne klinike za žene, a potom je osnovao Bečku kliniku za žene. (http://de.wikipedia.org/wiki/Rudolf_Chrobak)

52

Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 13; Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 15; Durst, «Prof. dr.

Teodor Wickerhauser», 37.

53

Dr. Miroslav pl. Čačković, Napredak moderne kirurgije (Zagreb: Tisak kr. zemaljske tiskare, 1915.), 19; Ivan Jelić, «Povijest kardijalne kirurgije u Hrvatskoj», u: Ivo Mlinarić i suradnici, Povijest kirurških struka u Hrvatskoj (Zagreb: Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, 2002.), 345.

63

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Pomoćni liječnici, koji su stekli njegovo povjerenje, imali su veliku slobodu djelovanja, ali je T. Wickerhauser morao biti informiran o svemu i nisu smjeli djelovati protiv njegovih načela. Povjerenje se kod njega stjecalo dokazivanjem znanja i sposobnosti, revnošću i savjesnošću, a kada ga se jednom steklo teško ga se gubilo, izuzev ako se radilo o velikoj lakoumnosti i neiskrenosti. Bio je spreman oprostiti veliku pogrešku ili propust, ako su bile učinjene u dobroj namjeri, ali mu je trebalo iskreno priznati, a ne tajiti ili poricati. Ozbiljno je slušao mišljenja pomoćnika prihvaćajući svaki napredak i poboljšanje postupka, bez obzira tko je predložio promjenu, ali je odlučno bio protiv eksperimenta i neprovjerenih metoda. Zbog toga su ga mnogi smatrali konzervativnim, posebice kada se radilo o ozljedama ruke i šaka, jer je smatrao da je bolje sačuvati i samo jedan oštećeni, ali funkcionalni prst, negoli stavljati potpune proteze, iako su one tada bile najsuvremenije dostignuće medicinske mehanike.54 Prema kolegama je uvijek bio do krajnosti korektan i nikada se nije postavljao kao viša instanca. Tijekom liječničkog konzilija pazio je da ne ugrozi interes i ugled kolege koji je mislio drugačije, «…nikad ga ne izpravlja, ne pokazuje mu da imade krivo, već ga laganim i blagim načinom tako svede, da dodje na pravi put, a da i ne zna kako». Poznavao je gotovo sve bolesnike na svome odjelu, jer bio je na odjelu svakoga dana već u rano jutro. Preuzimao je izvještaje o novim bolesnicima, pregledavao je povijesti bolesti, rješavao je spise za sud i/ili državnu upravu. Svake je nedjelje išao od kreveta do kreveta utvrđujući dijagnoze i određujući indikacije. Često je i preko tjedna išao u obilazak bolesnika, za koje je uvijek imao strpljenja i ljubazne riječi, pa čak i kada su neki bili bezobrazni i zlobni. Autoritet koji je imao među bolesnicima njegovi su učenici nazvali «legendarnim», jer je superiornošću ličnosti u trenu osvajao neograničeno povjerenje bolesnika.55 Gledajući svoga učitelja Vatroslav je Florschütz sažeo kakav treba biti pravi kirurg, jer kaže: «Kirurška znanost se dade marljivošću naučiti, ali pravi kirurg je samo onaj, komu je prirođen jasan pogled i ljubav za rad, strogi kriterij i logična upoznaja činjenica, brza i odrešita odluka za čin, neustrašiva vjera, da može pomoći, te jaki osjećaj odgovornosti prama čovjeku, koji mu je povjerio svoje zdravlje i spas svojega života.

Tim duševnim osobinama mora se pridružiti manualna spretnost. Takav je kirurg dr.

Teodor Wickerhauser.».56 Slične rečenice iznosili su i ostali Wickerhauserovi učenici prilikom prigodnih svečanosti u cilju što boljega ocrtavanja lika svoga učitelja. Pri tome su bili posve svjesni kako okupljeni mogu bez problema u navedenim citatima prepoznaju slavljenika. Dr. Vladimir Čepulić između ostaloga kaže: «Liječnik ne smije nikada zaboraviti, da je on tu radi bolesnika, a nisu bolesnici radi liječnika. …

54

Čačković, Spomenica, 19, 18.

55

Čačković, Spomenica, 19; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 465; Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 15.

56

Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 465.

64

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Liječnik nikada ne smije doći u priliku, da radi osobne materijalne koristi nešto učini, a drugi put propusti. Jer na nijednom području nemaju pohlepnost i neznanje takove pogubne posljedice kao u medicini.».57 Osobni primjer u životu i radu bio je osnovno nastavno sredstvo za izobrazbu mlađih naraštaja kirurga, koji su pak smatrali da mnogo toga viđenoga i učinjenoga može samo dr. Teodor Wickerhauser, dok je ostalim smrtnicima to tek nedostižno čudo. Suvremenike je ushićivala njegova sposobnost izvođenja operacija do poodmakle dobi, jer je izvodio sve operacije osobno i nakon navršene 72 ili 73 godine života, što se već smatralo čudesnima. No, on je vršio rutinske zahvate ili je osobno asistirao kod složenijih operacija svojih pacijenta i sa navršenih 75. i više godina života, dok je manje zahvate izvodio osobno do zadnjih par godina prije smrti s više od 80. Naime, umro u 88. godini i sve do kraja života barem je prisustvovao operacijama, jer mu je briga za bolesnike bila svetinja.58 Koliki je ugled dr. Teodor Wickerhauser uživao među suvremenicima možda najbolje svjedoči činjenica da su upravo njega pozvali kada je obolio biskup Josip Juraj Strossmayer, iako je vjerojatno bilo kvalificiranijih liječnika obzirom na biskupovu bolest.

Naime, lokalni je liječnik biskupu dijagnosticirao upalu pluća, ali je za potvrdu dijagnoze pozvan iz Zagreba dr. T. Wickerhauser. «Nu vješti onaj i traženi u nas liječnik nije mogao više u četvrtak stići u Djakovo. On je najavio svoj dolazak za petak po podne.».59 Stigavši u Đakovo odmah se zaputio k bolesnome biskupu, te je nakon pomnoga pregleda zaključio da su zahvaćena oba plućna krila i da izlučuju eksudat60, odnosno da biskupu nema puno pomoći. Kako bi mu barem malo pomogao uštrcao mu je injekciju etera, ali je korist bila kratkotrajna. Postupak je ponovio sljedećega jutra prije odlaska na vlak, no reakcija je izostala. Stoga se oprostio upozorivši osoblje neka očekuju skoru biskupovu smrt. Predvidio je da biskup najvjerojatnije neće dočekati sutrašnji dan, što se i obistinilo, jer je biskup J. J. Strossmayer izdahnuo tijekom poslijepodneva 8. travnja 1905. godine.61 Zanimljivo je što su dvoje najtiražnije zagrebačke dnevne novine objavile vijest o uspješnosti operacije kojom je dr. T. Wickerhauser spasio život kolegi u bolnici «Crvenoga križa» dr. D. Eisenstädteru. Vijest je objavljena u vrijeme Prvoga svjetskoga 57

Vladimir Čepulić, «Wickerhauser kao liječnik», u: Vladimir Čepulić, Vatroslav Florschütz i Franjo Durst, Wickerhauser kao liječnik, kirurg i ginekolog prigodom 80-godišnjice života prof. dra Teodora Wickerhausera (Zagreb: Tisak «Tipografije» d. d., 1938.), 8, 6.

58

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36-37.

59

Dr. A. Vincetić, «Zadnji dani biskupovi.», Glasnik biskupija bosanske i sriemske (Đakovo), sv. 33/1905., br. 7, 51.

60

Eksudat je međustanični izljev ili izljev u tjelesne šupljine upalnog porijekla.

61

Vincetić, «Zadnji dani biskupovi.», 52, 53, 54.

65

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

rata kada je nestašica papira određivala uređivačku politiku, pa je stoga smatram pokazateljem ugleda, koji je uživao u javnosti.

Naime, prilikom liječenja ranjenika slučajno se inficirao vrat dr. D. Eisenstädtera, što je dovelo do «opasne upale vratnih žliezda». Upala se razbuktala toliko da je liječnikov život bilo moguće spasiti jedino operacijom, što je Wickerhauser i učinio.62 Po mnogima jedini slučaj djelovanja dr. Teodora Wickerhausera u neposrednoj blizini politike vezan je uz atentat Luke Jukića na komesara Slavka pl. Cuvaja izvršen 8. lipnja 1912. godine.

Naime, mladi je Jukić namjeravao ustrijeliti S. pl. Cuvaja pištoljem iz neposredne blizine pucajući u komesarov automobil, koji se kretao Mesničkom ulicom prema Banskim dvorima, ali je pritom pogodio kr. banskoga savjetnika Ivu pl. Hervoića, koji je sjedio komesaru nasuprot. Hitac je nesretnoga Hervoića pogodio u stražnji dio glave, te je pao bez svijesti na licu mjesta. Tijekom bijega L. je Jukić ubio redarstvenoga stražara Petra Borščaka pucajući mu u lice iz neposredne blizine, te je lakše ranio Antuna Sušića i Antuna Fućkara, koji su ga pokušali zaustaviti. Za sudjelovanje u atentatu bilo je optuženo i uhićeno 12 osoba, od kojih je mnoge Sudbeni stol u Zagrebu osudio na višegodišnje kazne teške tamnice, dok je Luka Jukić bio osuđen na kaznu smrti vješanjem. Međutim, strogost presude izazvala je ogorčenje javnosti, pa je Stol sedmorice kao vrhovna sudbena vlast u Hrvatskoj osuđenicima ublažilo kazne, te su ih poslali na odsluženje kazne u kaznionicu u Srijemskoj Mitrovici, dok je Luki Jukiću presuda ublažena u kaznu doživotne teške tamnice u Lepoglavi.63 Dr. Teodor je Wickerhauser povezan s ovim atentatom na dva načina liječničkim znanjem i svojim autoritetom. On je nastojao spasiti život smrtno ranjenome I. pl. Hervoiću, ali mu nije mogao pomoći, te se zauzeo kod komesara Cuvaja za odustajanje od težih oblika kažnjavanja potpisnika deklaracije protiv načina izvođenja psihijatrijske procjene atentatora. Naime, dr. Ivo Žirovčić64, tada jedini specijalist na polju psihijatrije u državi, proglasio je Luku Jukića unatoč pritisku vlasti mentalno zdravim, što su mu mnogi zamjerili te je pokrenut medijski linč. Članovi Zbora liječnika jednoglasno su podržali mišljenje struke osudivši način provođenja sudbene psihijatrijske ekspertize, iz koje je proizlazilo da je L. Jukić mentalno 62

«Žrtva svoga zvanja.», NN, sv. 81/1915., br. 171, 26. 7. 1915.; «Liečnik žrtva svoga zvanja.», JL, sv.

4/1915., br. 1197, 27. 7. 1915.

63

Vice Zaninović, «Mlada Hrvatska uoči I. svjetskog rata», Historijski zbornik 11-12 (1958.-1959.), 8990, 90 bilj. 81, 91, 94.

64

Dr. Ivo Žirovčić (Križenec, 1855.-1938, Zagreb) bio je ravnatelj bolnice u Stenjevcu od 1894. do 1919. god., s stankom od 1896. do 1901. god. kada ga je smijenio ban Dragutin Khuen-Hedervary.

Svojevrsnu specijalizaciju iz psihijatrije završio je u Grazu, nakon koje je preuzeo upravu bolnice.

Ustanova je pod njegovom upravom prerasla u velik i ugledan zavod za smještaj umobolnih bolesnika.

Bavio se i sudskom psihijatrijom, a upravo mu je najpoznatije vještačenje Luke Jukića. (Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 730)

66

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

bolestan. Cijeli je slučaj prerastao u veliku političku aferu zbog različitih implikacija vezanih uz atentatorovo zdravlje, pa je komesar Cuvaj od dr. Wickerhausera zatražio pojašnjenje stava Zbora liječnika. Naime, vlasti su namjeravale poduzeti oštre mjere protiv neposlušnih liječnika i već su provele istragu, ali na kraju nitko nije kažnjen što je pripisano isključivo Wickerhauserovom utjecaju. Čak štoviše, bolnica Milosrdnih sestara dobila je po zaključenju primirja Prosekturu javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba.65 Bio je to posve neočekivani obrat, pojedinosti kojega su do danas ostale skrivene.

O privatnom životu i karakteru Privatni život dr. Teodora Wickerhausera slabo je poznat, jer su pretpostavljam i njegovi učenici malo toga osobnoga znali o njemu.

Poznato je tek da se 1887. god. oženio rođenom sestričnom Marijom Petras66, kćerkom podpukovnika u prvoj banskoj regimenti, o kojoj se navodi tek da je bila vesele čudi i dobra srca, te da je svome suprugu uredila ugodan, lijep i topao dom. Pružala mu je shvaćanje i razumjevanje kada se «izmučen poslom i zvaničnim brigama» vraćao kući. U braku su rođene dvije djevojčice – Anka i Dora, no nije poznato kada. Nažalost, Anka je kao šestogodišnjakinja umrla od difterije, a jedino što je otac mogao učiniti bilo je izvesti traheotomiju kako bi joj olakšao umrijeti. Moguće je da se to dogodilo u razdoblju o kome je govorio M. Čačković prilikom proslave 25-ogodišnjice osnutka Zbora liječnika. Govoreći o svome učitelju napisao je kako mu je još uvijek nakon dugog niza godina u pamćenje jasno urezana slika mrkog i blijedog Wickerhausera kako smireno i ledeno izvodi operaciju vlastita djeteta da bi mu olakšao disanje. Od smrti djeteta sličnijega mu vanjštinom i karakterom, Teodor se Wickerhauser vjerojatno nikada nije oporavio, iako je od srca volio mlađu kćer.67 Nakon što mu je supruga umrla 1926. god. o Wickerhauserovom se kućanstvu brinula kćerka Dora, koja ga je njegovala do kraja života. Dora se udala u obitelj Holjac i iz te je veze poteklo dvije djece, od kojih je jedno Sena udana Delorko.

Posljednjih nekoliko godina života Teodor je Wickerhauser bio dvostruki «vanredno nježni i brižljivi pradjed» Marina i Jasnice Delorko. Zlosretnom igrom sudbine doživio je smrt prvorođenoga unuka, što ga je teško pogodilo, pa je ubrzo zatim i preminuo. Naime, dotični je unuk proveo godinu i pol dana u logoru Jasenovac, gdje su ga zatvorile ustaše, ali je «svirepo» ubijen par dana nakon što su djedu obećali pomilovati ga i pustiti kući. Shrvani Wickerhauser «Kao uvijek, nije dao oduška svojoj 65

Bartul Matijaca, «Iz povijesti psihijatrijske bolnice «Vrapče» (prigodom 120-godišnjice izgradnje bolnice)», Zaprešićki godišnjak. Za grad Zaprešić i općine Brdovec, Bistra, Dubravica, Luka, Marija Gorica i Pušća 7 (1997.), 259-260; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82.

66

Marijinom sestrom oženio se Wickerhauserov učitelj kirurgije dr. Josip Fon.

67

Čačković, Spomenica, 10.

67

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

boli mnogim riječima, samo je rekao uhvativši se obim rukama za glavu: “Zašto sam morao to doživjeti, zašto me smrt nije prije snašla.”.».68 Čini mi se da je Miroslav pl. Čačković uistinu dobro ocrtao Wickerhauserov karakter, jer kaže da su ga krasile ljubaznost, uslužnost i prijaznost prema svima, da je bio sklon onima koje pozna, «…ali ima jedna granica, koju je težko preći». Trebalo mu je pružiti «…mnogo dokaza odanosti i prijateljstva, dok dozvoli pogled u njegovu nutrašnjost, dok povjeri ono, što ga pritišće i ono što ga boli.».69 U zreloj dobi T. je Wickerhauser imao samo jedan hobi – lov. Tu naizgled nespojivu ljubav prema ubijanju s jedne strane i spašavanje ljudskih života s druge strane učenici su pravdali ovako: «Nije on strijelac, kojemu je glavni cilj, da ubije što više divljači, već on polazi u lov radi njega samoga, radi naravi.». Posebice je volio tzv. visoki lov, gdje je lovac mogao savladati lovinu tek uz znatnu dozu lukavosti i spretnosti, te poznavanjem navika i osobnosti svake pojedine životinje o čemu je pribavio veliku i bogatu lovački biblioteku. Svake je godine provodio dva tjedna godišnjega odmora u lovu. Išao je u lov na divokoze i veprove, dok je u Gorskom kotaru lovio tetrijebe, a male kokote u Slovenskim Alpama. Učenici svjedoče da je njihov učitelj postajao blagorječiv samo kada je govorio o lovu i tada je «ozbiljan i mučaljiv čovjek» otvarao svoju čistu pjesničku dušu. Kažu da ga je bilo milina slušati kada je pričao o ljepotama prirode i svojim lovačkim dogodovštinama.70 Čačković kaže: «Wikerhauser je do skrajnosti savjestan i strog prema samomu sebi, te svoje dužnosti rado i pripravno izpunja. Posla mu nije nikada previše, te nije bilo da bi pokazao zlovolju ili nestrpljivost, ako se nakupi posla preko reda. …

Podčinjenima nikada ne pokazuje glavara, već njegova moćna individualnost čini, da ga svatko rado priznaje glavom i podvrgava se njegovoj odredbi i odluci.».71 Pozitivni primjer šefa odjela slijedili su svi zaposlenici bez obzira jesu li bili liječnici, časne sestre ili bolničari, nastojeći što bolje obavljati službu. Wickerhauser je bolnicu smatrao svojim glavnim poljem rada i za taj posao nije tražio niti slave niti publiciteta. Taj dio njegova karaktera očituje se u prepuštanju primata A. Grossichu za dezinfekciju jodnom tinkturom, s time što se Wickerhauser odlučno opirao ikakvome traženju prioriteta na što su ga učenici vjerojatno nagovarali. Svoje metode nije publicirao, ali je navodno bio vrlo sretan kada je nekome od njih mogao prepustiti publiciranje zanimljivih slučajeva. Čini se da mu materijalna dobit nije bila bitna, jer 68

«Teodor Wickerhauser (osmrtnica)», Vjesnik 6 (1946.), br. 278, 15. 3. 1946., 6; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38, 39.

69

Čačković, Spomenica, 19.

70

Čačković, Spomenica, 10-11; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38.

71

Čačković, Spomenica, 18.

68

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

je u privatnu ordinaciju primao i one, koji mu nisu mogli platiti, ali su dobro poznavali «...njegovu dobrotu i njegovu pripravnost svakome pomoći bez ikakve odštete».72 Kažu da je bio «Pošten i čestit, nesebičan do skrajnosti, otmjena karaktera, uslužan i požrtvovan, a nepokolebljiv u svojim nazorima o moralu i onom, što je pravo i pravedno, nije se žacao i na odlučujućim mjestima podignuti svoj glas za pravednu stvar.». Ukoliko se drugi nisu slagali s njegovim mišljenjem, on se povlačio bez nastojanja da druge prikloni sebi, ali nije odstupao od svojih stajališta.73 Opisali su ga sljedećim riječima: «Miran i trijezan čovjek, napredan, vješt i savjestan liječnik, čist i strog značaj, dobra, plemenita i nesebična duša, odan i vjeran drug i prijatelj, mio i brižan suprug i otac… I zato on u svim krugovima uživa neograničeno povjerenje, štovanje i ljubav, zato je njegova riječ o njegovo mnijenje u svakoj prilici nepobitno vrijedi.».74 Wickerhauserov način rada davao je neprijepornu prevagu prilikom medicinskih rasprava, koje su se znale razviti među njegovim učenicima, godinama nakon što to više nisu bili. Unatoč žustrini rasprave, bilo je dostatno doći do zaključka «tako je radio Wickerhauser» i svaka je rasprava prestajala.75 Principijelnost je bila sastavni dio njegova karaktera, a kao primjer navodi se odstupanje iz Komisije za nostrifikaciju liječničkih diploma, koja je postojala u Zagrebu prije osnutka Medicinskoga fakulteta. Iako je rad Komisije bio uglavnom formalnoga karaktera, jer su pristupnici većinom dolazili sa fakulteta u Austriji ili iz Budimpešte, problemi su se javljali ukoliko su dolazili sa fakulteta izvan AustroUgarske Monarhije. Tako je Komisija jednom prilikom jednoglasno odbila priznati diplomu stečenu u Švicarskoj, jer pristupnica nije imala maturu klasične gimnazije, ali joj je ban unatoč tome nostrificirao diplomu. Na idućoj se sjednici nije pojavio dr.

Teodor Wickerhauser, a kada su ga upitali zašto samo je kratko rekao: «Ja više neću doći. Kad ban može protiv nas nostrificirati diplomu, onda to može i bez nas.».76 Dr. Teodor Wickerhauser dobio je niz priznanja za svoj dugogodišnji predani rad na unapređenju kirurgije u Hrvatskoj, osnivanju ustanova i obrazovanju mladih kadrova. Javnost mu je pokušala dati mnogo više počasti negoli ih je on želio primiti.77 Tako je 1914. god. izabran za počasnoga člana Zbora liječnika, god. 1915. dobio je kao prvi i jedni liječnik u Hrvatskoj naslov dvorskoga savjetnika. Izabran je za začasnoga člana Jugoslavenskoga društva za operativnu medicinu, dok mu je Jugoslavenska 72

Čačković, Spomenica, 18; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36.

73

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38.

74

Čačković, Spomenica, 19.

75

Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 14.

76

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38.

77

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470.

69

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

akademija znanosti i umjetnosti iskazala čast na glavnoj skupštini održanoj 5. srpnja 1928. god. izabravši ga za počasnoga člana Matematičko-prirodoslovnoga razreda.

Dr. T. Wickerhauser bio je prvi liječnik, kojemu je kao medicinaru bila ukazana ta čast. Prigodom proslave 75-godišnjice života (1933.) postao je začasnim građaninom grada Zagreba, a 1968. god. po njemu je imenovana ulica, koja vodi od središta grada do Medicinskoga fakulteta.78 Iskazane počasti primao je sa zahvalnošću, ali mu je bilo strano «svako slavlje i isticanje njegovih vrlina». Učenici svjedoče kako mu je bilo «muka … izlaziti u javnost i lako mu je s očiju očitati želju pustiti ga u samoći, koju si sam stvara.».79 Nije se volio pojavljivati na skupovima organiziranima njemu u čast, bez obzira na prigodu, pa su mu učenici znali zatajiti prvi razlog okupljanja. Tako je postupio Miroslav pl. Čačković prilikom obilježavanja tisućite laparotomije izvršene na kirurškom odjelu u bolnici Milosrdnih sestara. Večer uoči zahvata pozvao je u Grandhotel sve bivše i trenutne suradnike dr. T. Wickerhausera, a samo je njemu zatajio pravi razlog okupljanja. Kada su se svi okupili, održao je poduži govor u kome je istaknuo važnost događaja čestitavši Wickerhauseru na takvom uspjehu u razmjerno kratkom vremenu, što su okupljeni popratili oduševljenim pljeskom. Naime, bilo je to vjerojatno 1903. god.80, dok su svega dvije godine ranije obilježili izvođenje 500te laparotomije.81 Tijekom govora Wickerhauserovo je lice postajalo sve ozbiljnije, a zatim se ustao i «…u vrlo kratkom govoru sa par riječi (podcrtala V.H.K.) se zahvalio završivši: “Ako je kod toga na meni kakova zasluga, onda mislim, da je ona u tom, što ih nije bilo još i više.”.»82 Nisam posve sigurna u značenje njegovih riječi, ali jako dobro ocrtavanju karakter T. Wickerhausera. Međutim, koliko god on skroman bio, upravo je zahvaljujući njemu taj zahtjevni zahvat postao rutinska stvar u Hrvatskoj.83 Bez obzira koliko mu je teško padalo pojavljivati se na svečanostima, ipak je došao na svečanu proslavu 25-ogodišnjice rada u bolnici Milosrdnih sestara, koju su mu učenici priredili 2. travnja 1910. god. u dotičnoj ustanovi. Međutim, bilo mu je 78

Dragutin Gorjanović, «Dr. Teodor Wickerhauser», Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 41 (1928.), 85-86; Hrvoje Požar i Rudolf Filipović (gl. ur.), 125 godina Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1866-1991 (Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1991.), 101; Milan Moguš (gl. ur.), 140 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1861.-2001. (Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2001.), 111; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82-83; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38.

79

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470.

80

Pričajući o anegdoti, kojoj je osobno prisustvovao, dr. F. Durst navodi da se zbila «pred cca 35 godina» (Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 18), a kako je članak objavljen 1938. pretpostavila sam da je bilo tada. Ukoliko to nije točna godina, događaj se mogao dogiditi u sljedeće dvije godine, jer nakon 31. prosinca 1905. dr. Durst više nije bio na Wickerhauserovom odjelu (Čačković, Spomenica, 21).

81

Tanja Sušec, «Historical Review», Acta clinica Croatica 40 (2001.), 71.

82

Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 18.

83

Medicinska enciklopedija, 6: 596.

70

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

neugodno slušati hvalospjeve govornika o njegovim zaslugama za unapređenje bolnice do vrhunskih dosega. Zbog toga je nakon podužih prigodnih govora izrečenih od predstavnika vlade i grada, upravitelja reda, časnih sestara, ravnatelja bolnice i njegovih učenika tek kratko zahvalio na srdačnim riječima istaknuvši «…da njega samoga za razvoj bolnice zasluga ne ide, već da je to i zasluga svih onih, koji su mu kod toga svojim radom stajali uz bok.».84 Učenici su planirali javno proslaviti 75. rođendan dr. Teodora Wickerhausera, ali je slavljenik otklonio predloženo, pa su umjesto toga izašla samo tri kratka prigodna članka u Liječničkom vjesniku. Odbio je sudjelovati na javnoj proslavi 80. rođendana, ali je proslava ipak održana bez njega u velikoj dvorani Hrvatskoga liječničkoga doma, gdje se okupilo mnoštvo liječnika, te slavljenikovi prijatelji i rodbina. Umjesto slavljenika okupljenima je predstavljena prigodna spomen-slika. Svečanoj sjednici prisustvovali su predstavnici JAZU, Sveučilišta u Zagrebu, te dekani Medicinskoga, Veterinarskoga, Filozofskoga i Gospodarsko-šumarskoga fakulteta, koji su mahom bili njegovi učenici.85 Suvremenici svjedoče da je cijeli život bio «čil i zdrav, otporan do skrajnosti, neumoran, cijeli dan u pokretu i radu». Spominje se tek jedan slučaj oboljenja tijekom cijele karijere, toliko ozbiljan da nije mogao raditi. Bilo je to 1909. god. kada ga je na više mjeseci prikovao za krevet teški neuritis ischiadica zarađen u lovu u Gorskom kotaru. Ubrzo po ozdravljenju nastavio je raditi jednakim tempom kao i do tada, a za vrijeme Prvoga svjetskoga rata još i više.86 Zadnjih mjeseci života Teodor je Wickerhauser patio od lakih napadaja angine pectoris, ali je i dalje svakodnevno radio u privatnoj ordinaciji. Dana 11. ožujka 1946. god. pogodio ga je srčani infarkt od posljedica kojega je preminuo dva dana kasnije.87 O učenicima Već bi izneseno o životu i radu dr. Teodora Wickerhausera bilo dostatno za stjecanje besmrtnosti, no unatoč tome njegova je najveća zasluga ostavljanje cijele plejade učenika. Mnogi od njih postali su vrsni kirurzi i sveučilišni profesori, te 84

«Dvadeset-petogodišnjica djelovanja dr. Teodora Wikerhausera.», Liječnički vjesnik 32 (4) (1910.), 162.

85

Vladimir Čepulić, Vatroslav Florschütz i Franjo Durst, Wickerhauser kao liječnik, kirurg i ginekolog prigodom 80-godišnjice života prof. dra Teodora Wickerhausera (Zagreb: Tisak «Tipografije» d. d., 1938.), 5.

86

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 39.

87

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37.

71

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

začetnici novih grana kirurgije na zagrebačkim klinikama ili osnivači suvremenih kirurških odjela u većini bolnica Hrvatske i Slavonije.88 Od 31 učenika89 koliko ih je prošlo kroz njegov odjel do 1910. god., kada mu je povodom 25-ogodišnjice rada izdana Spomenica, suvremenici su smatrali da ih je čak 25 steklo «prvoklasan glas».90 Međutim, do današnjega je dana ostalo sačuvano malo o dosezima tih kirurga, jer se podaci o samo devetorici mogu naći u postojećim enciklopedijama i leksikonima. Svakako premalo, no nije to stoga što oni nisu učinili ništa bitnoga, već zato što je slabo istražena hrvatska medicinska prošlost, a to bi svakako valjalo promijeniti.

Dragutin Mašek došao je na Wickerhauserov kirurški odjel 1892. god. kao prvi u nizu učenika na odjelu. Studirao je medicinu u Grazu i Beču, gdje je i promoviran 1890. godine. Godine 1894. povjereno mu je vođenje novoosnovanoga Odjela za otorinolaringologiju i dermatovenerologiju, koji će voditi do 1919. god. kada se posvećuje obvezama vezanima uz rad Medicinskoga fakulteta, gdje je bio prvi prodekan, a 1923. i 1924. dekan. Unatoč širini rada Odjela, dr. D. Mašek uglavnom se bavio otorinolaringologijom, pa ga se danas smatra njenim utemeljiteljem u Hrvatskoj. Utemeljio je Kliniku za uho, grlo i nos 1921. god., što je bila prva takva samostalna ustanova na jugoistoku Europe. Na klinici su pod njegovim vodstvom do 1929. god. znanje stekli mnogi budući specijalisti, a radeći na Klinici uglavnom se bavio problemom gluhonijemosti, korozijom jednjaka i karcinomima grkljana. Bio je predsjednik Zbora liječnika (od 1913. do 1919.) i Zemaljskog zdravstvenog vijeća (1913. i 1914.), bio je među prvima liječnicima u Hrvatskoj, koji su shvatili socijalni karakter nekih bolesti, poput primjerice alkoholizma. Osnivač je trezvenjačkoga pokreta na ovim prostorima i bio je predsjednik Društva apstinenata u Hrvatskoj i Slavoniji, te Jugoslavenskoga saveza trezvenosti za koji je pokrenuo antialkoholičarski časopis.91 Miroslav pl. Čačković bio je najbliži Wickerhauserov suradnik, koji je radio uz njega od 1905. do 1914. kao primarij, a zatim ga je naslijedio vodeći odjel do 1928. godine. Na poticaj T. Wickerhausera osnovao je rendgenološki laboratorij u bolnici Milosrdnih sestara, a Ravnateljstvo bolnice na njegov je zahtjev 1905. god. kupilo prvi ikad otisnuti rendgenološki atlas iz 1900. god., koji se danas čuva u bolničkoj knjižnici. U početku karijere bavio se rendgenologijom, ali su mu rendgenske zrake 88

«Dvadeset-petogodišnjica djelovanja», 157-158; Čačković, Spomenica, 19; Čepulić, «Wickerhauser kao liječnik», 5; Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 14; Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 20; Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 466; «Komemorativni sastanak», 74.

89

Imena svih učenika sa vremenom boravka na odjelu dr. T. Wickerhausera, te naslovi njihovih znanstvenih radova i javnih predavanja održanih do 1910. god. nalaze se u: Čačković, Spomenica, 20-32.

90

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469.

91

Medicinska enciklopedija, 4: 429; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 83, 92; «Komemorativni sastanak», 73; Enciklopedija Jugoslavije, 6: 36; Hrvatska enciklopedija, 7: 126; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 76.

72

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

oštetile zdravlje, pa se nastavio baviti tom granom medicine više konzilijarno te pišući stručne radove. Budući da je prvi uspješno izveo otvorenu masažu srca kao reanimacijski postupak smatra se začetnikom kardiokirurgije u Hrvatskoj. Obzirom da je bio jedan od osnivača Društva za spasavanje i njihov nadzorni liječnik od 1918. do 1929. god., smatra se zaslužnim za osnivanje službe Hitne medicinske pomoći u gradu Zagrebu. Bio je prvi dekan Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je predavao kiruršku propedeutiku i njegu bolesnika. Dugi niz godina uređivao je Liječnički vjesnik (od 1897. do 1917., te od 1929. do 1930.), bilo samostalno ili u suradnji s nekolicinom suradnika. Bio je izuzetno aktivan u svim vidovima socijalnoga, karitativnoga, prosvjetnoga i znanstvenoga života, pa je sukladno tome bio član brojnih građanskih te liječničkih društava u zemlji i inozemstvu. Između ostaloga, ostao je zabilježen i kao najplodniji publicist medicinskih tema svoga doba.92 Franjo Durst studirao je medicinu u Grazu, gdje je promoviran 1899. god., nakon čega je radio kao pomoćni liječnik na Wickerhauserovom kirurškom odjelu.

Godine 1905. počeo je raditi u rodilištu bolnice Milosrdnih sestara, koje se nalazilo na staroj lokaciji u Ilici, a dvije godine kasnije postavljen je za predstojnika rodilišta te predaje na Primaljskoj školi u sklopu bolnice. Sa mnogo truda, muke, stručnosti i zalaganja preuredio je staru trošnu zgradu u funkcionalno rodilište, koje je udovoljavalo postojećim higijenskim propisima, pa je zgrada postala premalena za rastuće potrebe.

Stoga se zalagao za izgradnju suvremenoga rodilišta, kasnije izgrađenoga u Petrovoj ulici, uz koje je 1921. god. osnovao sveučilišnu Kliniku za ženske bolesti i porođaje, koju je osobno vodio do 1952. godine. Bavio se napose problemima karcinoma i usavršavanjem tehnike carskoga reza. Po osnutku Medicinskoga fakulteta predavao je ginekologiju i vodio kliniku, a 1921. god. postao je redovni profesor. Budući da je pet godina radio na kirurškom odjelu pod nadzorom T. Wickerhausera prvi je u Hrvatskoj spojio operativnu ginekologiju s porodništvom, te se danas smatra utemeljiteljem suvremene ginekologije u Hrvatskoj. Bio je redovni član JAZU od 1952. god. i počasni član Zbora liječnika.93 Kurt Hühn došao je na Wickerhauserov odjel 1900. god., odmah po završetku studija medicine u Beču, da bi se ubrzo vratio u Beč na specijalizaciju u glasoviti Rendgenološki institut. Unatoč drugačijoj specijalizaciji 1904. god. preuzeo je vođenje Odjela oftalmologije u bolnici Milosrdnih sestara, prvi odjel te vrste u zemlji i najveći u ovom dijelu Europe, gdje je ujedno bio i obrazovni centar. Odjel je vodio do 1940. god., 92

Belicza, «Urednici Liječničkog vjesnika», 76-77; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 84, 86; «Komemorativni sastanak», 73; Medicinska enciklopedija, 1: 757; Enciklopedija Jugoslavije 2: 515; Hrvatska enciklopedija, 2: 643; http://knjiznica.kbsm.hr/pov.htm; http://www.kbczagreb.hr/klinike_i_zavodi/klinika%20za%20kardijalnu%20kirurgiju/povijesni%20pregled; http://www.hitna-pomoc-zg.hr/index.php/Osnutak-hitne-pomoai.html

93

Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 84, 92; «Komemorativni sastanak», 73; Medicinska enciklopedija, 2: 243-244; Enciklopedija Jugoslavije, 3: 181; Hrvatska enciklopedija, 3: 311; Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 309.

73

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

a najviše se bavio trahomom, očnom tuberkulozom, te zdravstvenim prosvjećivanjem stanovništva na polju okulistike. Od 1923. do 1930. god. bio je predsjednik Liječničke komore za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje, a u isto je vrijeme bio delegat Zbora liječnika Hrvatske u Jugoslovenskom lekarskom društvu, te dopredsjednik istoga društva do 1931. god. kada je podnio ostavku. Od 1937. do 1945. bio je predsjednik Hrvatskog oftalmološkog društva, tijekom Drugog svjetskog rata bio je predsjednik Hrvatskoga Crvenoga križa, a od 1935. do 1940. god. obnašao je dužnost ravnatelja bolnice Milosrdnih sestara. Bio je počasni docent Karlova Sveučilišta u Pragu, gdje je 1919. god. habitirao za privatnoga docenta oftalmologije.94 Radovan Marković bio je prvi educirani pedijatar na cijelome slavenskome jugu Monarhije, jer je pedijatriju specijalizirao u Beču, gdje je i promoviran 1898. godine.

Od 1900. god. radio je u bolnici Milosrdnih sestara, gdje je 1904. god. organizirao pedijatrijski odjel, prvi odjel te vrste u Hrvatskoj i Slavoniji, pa se danas smatra osnivačem hrvatske pedijatrije. Kako su u to vrijeme kod djece prevladavale zarazne bolesti, odjel je bio smješten u prizemlje paviljona za zarazne bolesnike. Posebno se bavio higijenom dječje dobi i njegom mališana, o čemu je napisao brojne članke i brošure. Borio se za poboljšanje narodnoga zdravlja, što se odražavalo u njegovim govorima održanima u Saboru Kraljevine Hrvatske i Slavonije, gdje je bio zastupnik kotara Velika Gorica od 1907. do 1918. godine. U Saboru je predložio novu osnovu Zakona o uređenju zdravstvene službe s ciljem uređenja modernoga sustava državne uprave. Uspješno se zalagao za provedbu Zakona o bolnicama, prema kojemu bi svaki liječnik u državnoj službi obavezno mora odraditi dvije godine bolničkoga staža i položiti stručni ispit. Tražio je da se bolničkim liječnicima osigura dolična plaća, kako bi bili što neovisniji od lokalne upravne i svojih bolesnika. Bio je povjerenik za zdravstvo Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba.95 Aleksandar Blašković studirao je medicinu u Pešti i Beču, gdje je i promoviran 1907. godine. Po odlasku s Wickerhauserova odjela u prvo je vrijeme radio u Osijeku, gdje je osnovao odjel za otorinolaringologiju i dermatovenerologiju. Nakon Prvoga svjetskoga rata vratio se u bolnicu Milosrdnih sestara, gdje je 1928. god. osnivao prvi samostalni urološki odjel u Hrvatskoj, koji je vodio do 1951. god., pa se danas smatra osnivačem urologije u Hrvatskoj. Još 1927. god. predavao je urologiju na Medicinskome fakultetu kao honorarni nastavnik, god. 1942. postao je izvanredni, a sljedeće godine redovni profesor. Njegov ugled bio je toliko velik da je Odjel urologije podignut 1944. god. u status Urološke klinike, ali im je već sljedeće godine status 94

Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 83-84; «Komemorativni sastanak», 73; Hrvatska enciklopedija, 5: 8; Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 486.

95

Vladimir Dugački, «Dr. Radovan Marković prvi hrvatski pedijatar, zdravstveni prosvjetitelj i ministar zdravstva (Kneginjec, 1874. – Zagreb, 1920.)», Hrvatsko zagorje. Časopis za kulturu 11 (3-4) (2005.), 239-244; «Komemorativni sastanak», 73; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 84, 92; Medicinska enciklopedija, 4: 419; Hrvatska enciklopedija, 7: 82; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 68.

74

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

ukinut. Bio je predsjednik Zbora liječnika Hrvatske od 1920. do 1923., te od 1925. do 1927. godine.96 Vatroslav Florschütz medicinu je završio u Innsbrucku 1904. god., a od 1. travnja 1906. god. bio je pomoćni liječnik na Wickerhauserovom odjelu. Od siječnja 1911. preuzeo je dužnost zamjenika voditelja kirurškog odjela u Osijeku, gdje ostaje do 1930. god. kada je imenovan za šefa kirurškoga odjela u Zakladnoj bolnici97 u Zagrebu, a zatim radi na Sv. Duhu. Bio je stručni konzultant banske uprave kod uređenja bolnice na Rebru, u Otočcu, Korenici, na Sušaku, u Senju i Splitu. Godine 1939. premješten je u bolnicu Milosrdnih sestara, gdje je vodio bivši Wickerhauserov odjel do 1946. god., a zatim je premješten na Sv. Duh, gdje ostaje do umirovljenja 1951. godine. U mirovini je radio kao konzilijarni kirurg u bolnici Milosrdnih sestara, te kao zdravstveni savjetnik u Domu zdravlja na Črnomercu, u kojemu drži predavanja liječnicima opće prakse, te je bio stručni konzultant za uređenje odjela za rehabiliticiju i fizikalnu terapiju. Svoje ratno iskustvo pretočio je u niz stručnih radova, a od 1943. do 1945. god. predavao je traumatologiju na Medicinskom fakultetu, pa se danas smatra začetnikom traumatologije u Hrvatskoj. Ujedno je jedan od prvih kirurga u Hrvatskoj, koji se odvažio rano operirati strijelne ozljede trbuha obzirom da je do tada jedina terapija bila mirovanje.98 Eduard Radošević postao je 1922. god. prvi profesor zubarstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je utemeljio katedru za stomatologiju i pripadajuću joj kliniku. Sve promjene na zubima nastojao je objasniti metodama fizikalne kemije, te je eksperimentalnim putem došao do spoznaje da je zubna caklina živa tvar, a ne mrtva, kako se uvriježeno smatralo, čime je u potpunosti promijenio poimanje fiziologije i patologije zuba. Osim toga, iznio je vlastitu teoriju o nastanku zubnoga karijesa.99 Srećko Šilović završio je studij medicine u Beču 1910. god., nakon čega dolazi raditi kao pomoćni liječnik na Wickerhauserov odjel. Obzirom da nije mogao naći trajno zaposlenje u domovini, otišao je 1912. god. u Brazil, gdje je radio kao liječnik opće prakse do kraja Prvoga svjetskoga rata. Godine 1920. vraća se na odjel dr. Franje 96

Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 87-88, 92; «Komemorativni sastanak», 73; Medicinska enciklopedija, 1: 466-467; Enciklopedija Jugoslavije, 1: 620; Hrvatska enciklopedija, 2: 170.

97

Zakladna bolnica skraćeni je naziv za Opću javnu zakladnu bolnicu pod državnom upravom, kako je glasio službeni naziv bolnice nakon njenoga podržavljenja 1918. god., a nekoć je to bila bolnica Milosrdna braće (Vladimir Dugački, «Zagrebačka Zakladna bolnica na Harmici ( Jelačićevu trgu), 1804.-1931. Ususret 200. obljetnici», Gazophylacium. Časopis za znanost, umjetnost, gospodarstvo i politiku 8 (3-4) (2003.), 77).

98

M. Grujić, «In memoriam prim. dr. Vatroslav Florschütz», Liječnički vjesnik 89 (1967.), 353-354; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 86, 92; «Komemorativni sastanak», 73; Enciklopedija Jugoslavije, 3: 346; Hrvatska enciklopedija, 3: 684; Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 354.

99

«Komemorativni sastanak», 74; Hrvatska enciklopedija, 9: 163; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 344.

75

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Dursta specijalizirati ginekologiju, te je 1935. god. postao voditelj ginekološkog odjela u sanatoriju društva «Merkur», koji je i osnovao. Početkom Drugoga svjetskoga rata smijenjen je s dužnosti voditelja odjela, ali je i dalje ostao raditi u bolnici do 1943. god., kada prelazi na oslobođeni teritorij i aktivno djeluje u sklopu vojnoga saniteta.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata bio je izabran za vijećnika ZAVNOH-a, da bi nakon rata postao pomoćnik Ministra narodnoga zdravlja za područje Hrvatske, te je radio na obnovi sustava javnoga zdravstva.100 Filip Jurčić ostao je duže vrijeme na odjelu u bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu, ali je potom otvorio privatni sanatorij kako bi udovoljio potrebama stanovnika grada, jer se u zagrebačkim bolnicama počela osjećati kronična nestašica kreveta.101 Brojni su kirurzi otišli s Wickerhauserova odjela u bolnice izvan Zagreba, gdje su uspješno organizirali kirurške odjele ili su modernizirali postojeće. Tako je Pavao Ćulumović102 otišao raditi u Ogulin i Bjelovar, a zatim se vratio u Zagreb kao specijalist internist. Preuzeo je upravu Zakladne bolnice, koju je uzdigao na visoku razinu, te je organizirao kao nastavnu bazu budućih internista. Ivan Maixner otišao je raditi u Varaždin, Dragutin Barković u Sisak, Josip Benčević103 u Slavonski Brod, Kosta Mladenović u Novu Gradišku, Petar Zec u Gospić, Dušan Jurinac u Vinkovce, Dragutin Mance u Ogulin, Milan Čačinović u Viroviticu, gdje ga nasljeđuje Gjuro Butorac, dok su Milan Crlenjak i Kornel Tauszk otišli u Zemun, gdje ovaj potonji ubrzo stječe glas vrhunskoga operatera te mu dolaze bolesnici iz Beograda i Srbije.104 U kakvim su prilikama dotični radili najbolje svjedoči sjećanje jednoga od njih, koji je smatrao kako će se Wickerhauserova veličina moći istinski spoznati tek kada se shvati u kakvim su uvjetima vršene uspješne operacije po provincijskim bolnicama. Radili su: «U nekakvoj sobetini s jednim ili najviše dva obična prozora, a osvjetljenoj petrolejskom lampom, uz nepotpun i izanđali instrumentarij, gdje od 100 101

«Komemorativni sastanak», 73; Belicza, «Urednici Liječničkog vjesnika», 78.

«Komemorativni sastanak», 73.

102

Dr. Pavao Ćulumović (Sv. Juraj kraj Senja, 1868.-1963., Zagreb) studirao je medicinu u Grazu, gdje je promoviran 1893. godine. Bio je ravnatelj i primarij Županijske bolnice u Ogulinu od 1895. do 1909., a zatim je do umirovljenja 1934. bio ravnatelj Zakladne bolnice u Zagrebu. Od 1922. predstojnik je internoga odjela bolnice. Prvi u Hrvatskoj uveo je sustavnu laboratorijsku dijagnostiku u bolničku praksu, a istaknuo se i kao medicinski pedagog. Od 1932. do 1935. bio je predsjednik Zbora liječnika, u kojemu je njemu u čast ustanovljena nagrada za ostvarenja u znanstvenoj medicini. (Hrvatska enciklopedija, 2: 716; Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 226)

103

Dr. Josip Benčević (Brod na Savi, 1890.-1976.) bio je voditelj kirurškog odjela Gradske bolnice u Brodu na Savi od 1920. do 1931., a zatim do 1941. Zakladne bolnice u Osijeku, gdje modernizira kirurški odjel te 1938. osniva Stanicu za naknadno liječenje ozlijeđenih. Bio je to prvi kirurški rehabilitacijski centar na području Jugoslavije. Od 1941. do 1946. predstojnik je kirurškog odjela bolnice Sv. Duh u Zagrebu, a zatim se vraća u Osijek, gdje do 1955. vodi kirurški odjel. U Osijeku 1950. osniva Stanicu za transfuziju krvi. (Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 84)

104

76

«Komemorativni sastanak», 73-74; Čačković, Spomenica, 20-21.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

sterilizatora pa sve do irigatora ništa nije bilo ni kompletno ni sasvim u redu, sam i bez ikakve stručne pomoći... Nije pretjerano, ako se kaže, da se u takovim prilikama mogu i umiju snaći samo učenici specijalnih učitelja i škola.».105 Svi Wickerhauserovi učenici osjećali su prema učitelju duboku zahvalnost, iskrenu odanost te neograničeno poštovanje prema njegovoj ličnosti i požrtvovnom, neumornom i nesebičnom radu za druge. Prema njihovim vlastitim riječima, za vrijeme naukovanja bila im je «ucijepljena volja za rad, marljivost i besprikorno vladanje te njegovim primjerom naučena skromnost i samodisciplina». Učitelju je pak bila draga «odanost njegovih učenika i suradnika, veselio se iskreno njihovom napretku», a učenici su bili svjesni da će mu obzirom na njegovu osobnost dati najprimjereniji spomenik isključivo svojim radom i napretkom.106 Međutim, bili su svjesni da će prolaznost vremena izbrisati Wickerhauserove zasluge u izgradnji suvremene hrvatske kirurgije, jer je njihov učitelj bio specifičnoga karaktera i karizme. Stoga pomalo rezignirano zaključuju: «Misli moguće je fiksirati.

Ton moguće je fiksirati. Sliku je čovjeka moguće dati. Moguće je i danas već i kretnje čovjeka ovjekovječiti - ali kako da se ovjekovječi onaj raport što nastaje između bogomdanoga liječnika i njegovih bolesnika, između bogomdanoga učitelja i njegovih učenika.»107 A upravo se to dogodilo.

ZAKLJUČAK Teodor Wickerhauser svojim je radom ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatske medicine, jer je tijekom dugogodišnjega aktivnoga bavljenja kirurgijom odgojio niz vrsnih stručnjaka. U njihovim se radovima zrcali učiteljevo znanje i vještina, koja je bila na razini vrhunskih europskih klinika, te su učitelj i učenici zajedno postavili temelje suvremenoj kirurškoj znanosti na području Hrvatske. Svojom vrsnošću postavili su standard za kirurške odjele u bolničkim ustanovama širom zemlje nastojeći prenijeti stečeno znanje na mlađe naraštaje, onako kako su i sami učeni. Uz to, Teodor je Wickerhauser aktivno sudjelovao u osmišljavanju triju najvažnijih zdravstvenih ustanova– nove bolnice Milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti (druge bolnice po veličini u Hrvatskoj), bolnice Crvenoga križa tijekom Prvoga svjetskoga rata (najveće bolnice te vrste u zemlji), te Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

105

Zec, «Refleksije», 544.

106

Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 466; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37, 38; Čačković, Spomenica, 6; «Dvadeset-petogodišnjica djelovanja», 159.

107

Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469.

77

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Dr. Theodor Wickerhauser – Lehrer der Lehrer anderer Zusammenfassung

Theodor Wickerhauser wurde im Jahr 1858 in Zagreb, in einer aus Österreich stammenden Soldatenfamilie geboren und war der älteste Sohn von vier lebenden Kindern. Wegen schlechten Vermögensverhältnissen war die Familie nicht in der Lage, ihn zum Medizinstudium ins Ausland zu schicken, so begann er sein Naturwissenschaftsstudium an der Universität von Zagreb. Durch Zufall gelang es ihm zum Medizinstudium nach Graz zu kommen, wo er 1883 auch promoviert wurde. Obwohl ihm angeboten wurde, als Assistent an der chirurgischen Klinik von Prof. Eduard Albert in Wien zu arbeiten, kehrte Wickerhauser sofort nach Zagreb zurück und übernahm den Dienst des Hilfsarztes an der Außenabteilung von Dr. Josip Fon im Krankenhaus der barmherzigen Brüder Zagreb, wo er bis zum 1. April 1885 bleibt, als er denselben Dienst im Krankenhaus der barmherzigen Schwestern übernimmt. Nicht mal 5 Jahren später (am 1. Januar 1890) wurde er zum Primarius der neugegründeten Außenabteilung ernannt, welche das Gebiet der Chirurgie, Otorhinolaringologie, Okulistik und Dermatovenerologie deckte. In diesem Dienste blieb er bis zur formellen Kündigung am 4. Januar 1919, was ihn zu einem der am längsten an derselben Abteilung dienenden Primarien in Kroatien macht. Eigentlich verließ er das Krankenhaus der barmherzigen Schwestern mit dem Ausbruch des Ersten Weltkrieges, weil das Krankenhaus der Gesellschaft des Roten Kreuzes eingerichtet werden sollte, da die genannte Gesellschaft mit der Versorgung der Verwundeten beauftragt wurde. Gegen Ende des Krieges widmete sich Wickerhauser der Gründung der Medizinischen Fakultät, aber er befasste sich ausschließlich mit den organisatorischen und administrativen Geschäften bis zu seiner Pensionierung 1924 wonach er nur in seiner eigenen Privatpraxis arbeitete.

Wickerhauser praktizierte fast bis zum letzten Atemzug aktiv Chirurgie (er verstarb im Jahre 1946), was bei seinen Zeitgenossen Verwunderung und Bewunderung auslöste, weil dazu, nach ihrer Meinung, nur er fähig war. Er hinterließ zahlreiche vorzüglich ausgebildete Chirurge, die entweder zu Anregern neuer Zweige der Medizin in Kroatien oder Gründer moderner chirurgischen Abteilungen in den Krankenhäusern landesweit wurden.

Schlüsselworte: Theodor Wickerhauser, Chirurgie, chirurgische Schule in dem Krankenhaus der barmherzigen Schwestern in Zagreb, die Medizinische Fakultät in Zagreb

78

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE znanstvena savjetnica Hrvatski institut za povijest – Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, Republika Hrvatska

Josip Knobloch i uređenje slivnog područja Vuke Autorica se u radu bavi inženjerom Josipom Knoblochom koji je svojim projektom ostavio traga u rješavanju problema suvišnih voda dravsko-dunavskoga područja, tj. slivnog područja rijeke Vuke. Opisala je i prilike u gradu Osijeku krajem 19. stoljeća te prve opsežne regulacijske radove na Dravi u vrijeme kada je Knobloch živio i djelovao u Osijeku.

Ključne riječi: inženjer Josip Knobloch, Osijek, gospodarstvo, slivno područje, rijeka Vuka, dravsko-dunavsko područje

79

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

Uvodne napomene Ovaj je rad svojevrstan nastavak objavljene teme vezane za značenje Ivana Nepomuka Spannbauera, inženjera i ekonomiste, koji je kao civilni inženjer radio na području Slavonije. Spannbauerovo značenje je u tome što je 1871. izradio projekt odvodnje na području Srijemske i Virovitičke županije i projekt za uređenje Vuke i slivnog područja te rijeke. Njegov projekt objavljen je na njemačkom jeziku 1876. u knjizi prevedenog naslova „Odvodnja sa slavonske Dravsko-dunavske nizine“. Na temelju Spannbauerovog projekta i zakona donesenog te godine utemeljena je pet godina potom Zadruga za regulaciju rijeke Vuke te od tog vremena počinju značajni radovi na odvodnji toga kraja.1 Pri tim radovima je i inženjer Josip Knobloch dao značajan obol u rješavanju problema suvišnih voda dravsko-dunavskoga područja koja se očitovala u izradi prijedloga provedbenog projekta sustavne regulacije Vuke, rijeke koja je najveći slavonski vodotok. Vuka je jedna od najdužih pritoka Dunava. Izvire kod Paučja, u krajnjem jugo-istočnom dijelu Krndije, a utječe u Dunav kod Vukovara. Zbog izuzetno malog pada u Vuki prevladava mehanizam voda donjeg i srednjeg toka. Porječje te rijeke smješteno je u jugozapadnom dijelu Panonske nizine, odnosno u istočnom dijelu savsko-dravsko-dunavskog međuriječja. Vuka ima najviši vodostaj i proticaj u razdoblju otapanja snijega, tj. u kasno proljeće i kasno ljeto kada porječje Vuke dobiva i najveće količine oborina.2 Iako je regulacija Vuke imala dugu povijest ipak ozbiljno poticanje radova provedbenog projekta regulacije najsnažnije je od 60-ih godina 19. stoljeća pa nadalje. U tom vremenskom razdoblju provodili su ih inženjeri Aleksandar Nagy, Fridrich Wilhelm Toussaint i Ivan Nepomuk Spannbauer. Doduše, zbog prevelikih troškova čitava osnova projekta tijekom izrade prijedloga tog provedbenog projekta suzila se na regulacijske radove Vuke i čišćenje Kolođvar-bobotskog kanala, kao glavnih recipijenata.3 U Knoblochovo vrijeme Osijek, Drava i slivno područje Vuke Inženjer Josip Knobloch dolazi u Osijek najvjerojatnije 1884. na poziv Društva za regulaciju rijeke Vuke da izradi projekt uređenja i regulacije te rijeke. Dolazi u vrijeme kada već oblikovana kapitalistička privreda i građansko društvo izravnije izražavaju različite interese na privrednoj sceni uz shvaćanja o potrebi istaknute uloge etatističkog činitelja (države) u poticanju težnji i ostvarenju uspona i afirmacije 1

Vidi opširnije: Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Ivan Nepomuk Spannbauer i njegovo značenje za odvodnju osječkoga kraja“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VGD 2008 Jahrbuch, 117-126.

2

Josip BÖSENDORFER, „Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savskodravskom interamniju“, Rad JAZU, knjiga 286, Zagreb, 1952., 145, 146.; Andrija BOGNAR, „Na vukovarskoj lesnoj zaravni“, Vukovar, vjekovni hrvatski grad na Dunavu (gl. urednik Igor Karaman), Zagreb, 1994., 25, 33, 34.

3

Z ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Ivan Nepomuk Spannbauer…“, n. dj., 119-124.

80

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

građanskih snaga u privredi i društvu uopće. To je vrijeme kada se među istaknutim predstavnicima osječkih, tj. slavonskih, odnosno hrvatskih poduzetničkih slojeva javlja i spoznaja da regulacija, tj. uređenje vodenih prometnica te izgradnja suhozemnih, tj. cesta i željezničkih pruga na pravcu prema Jadranu (od Zagreba i ostalih dijelova sjeverne Hrvatske do sjevernoprimorskih i dalmatinskih luka), imaju bitno značenje za jedinstvenost hrvatskog gospodarskog i političkog razvoja. To je i vrijeme završenog prilagođavanja kod mnogih slavonskih i srijemskih veleposjeda koji su utemeljili i proširili kapitalističku poljoprivredu. Doduše, život i rad stanovništva Slavonije, pa tako i Osijeka, ostaju bitno uvjetovani tradicionalnim društvenim odnosima. To je i vrijeme kada je regulacija Drave bila prijeko potrebna jer je rijeka od gornjega toka valjala krupni šljunak i dovaljivala do ušća množinu pruća, brzi tok rijeke stvarao je sprudove, riječne otoke i obalne nanose. Tog materijala ostaje i na dnu što je prilikom niskoga vodostaja prepreka sigurnoj plovidbi. Da se stvore uvjeti za sigurnu plovidbu parobroda Dravom, regulacijski su radovi uključivali čišćenje korita te odtok suvišnog materijala koji rijeka dovalja. „Regulatornom osnovom“ i izvršenim radovima nije se smjela stvoriti preuska širina rijeke kako ne bi dobila odviše veliku brzinu kojom bi se ugrozile obale, odnosno građevine koje su se podizale duž obala. Način regulacije rijeka, odnosno način podizanja građevina, ovisio je o mjesnim okolnostima, geološkom stanju riječnoga predjela, zatim o padu rijeke, o kakvoći, veličini i množini materijala koji voda nosi, doplavljuje ili taloži, zatim o trajanju vodostaja i o razmjeru količina visoke i niske vode. Ali glavni nedostatak Drave bio je rascijepano i promjenjivo korito nastalo zbog visokih voda, valova i snage vode. Sve je to razaralo obale, koje su bile uglavnom neutvrđene. Drava, kao i većina rijeka, imala je prigodom pada vode vrlo različitu širinu, mnogobrojna prudišta, pa bi za sljedećih visokih voda rijeka čak napuštala staro korito, otkidala obalu, otplavljivala prudišta, te „tu igru“ neprestano ponavljala.4 U Knoblochovo vrijeme plovidba Dravom bila je važna i za trgovanje u istočnom i jugoistočnom smjeru, posebice prema Istanbulu koji bijaše jedno od važnih tržišta i hrvatske trgovine. Iz Istanbula su brodovi otpremani prema Dunavu, pa Dunavom do Drave i Dravom u Hrvatsku i Slavoniju dopremali svilu i drugu finu i skupocjenu robu, a odvozeći odavde žito, kožu, vunu i druge proizvode. Važna je bila trgovina morskom i kamenom solju. Morska i kamena sol dovozila se sa skladišta iz Ljubljane i Modruša u Slavoniju, posebice u Osijek gdje je bila glavna pretovarna postaja odakle se sol otpremala u Ugarsku, istočne zemlje i drugamo. Promet robom u cjelini 4

Kamilo FIRINGER, “Rijeka Drava kao činilac gospodarskog razvoja Slavonije”, Zbornik radova simpozija Kombinat Belišće kao činilac privrednoga razvoja, JAZU, Osijek 1980., 152.; Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA), fond 79 UOZV KTO, kutija 26, 1888.-1907.; Izvješće Jurja Augustina, kr. građevnog savjetnika o vodograđevinama; Prilog B. Predavanje o kulturno-zemljopisnoj važnosti rijeka i njihovom razvitku kao putovah prometa (predavanje Maksa Honsela, ravnatelj građevina, na III. internacinalnom kongresu za unutarnje brodarstvo održanom 20. kolovoza 1888. godine u Frankfurtu na Meini).

81

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

bio je tako velik da su pridravski gradovi živjeli od naplaćene uvoznine i izvoznine.

Međutim, iskorištenost vodenoga prometa bila je nedovoljna, i to ne samo zbog neuređenosti korita Drave nego i zbog čestih niskih ili visokih vodostaja rijeke.5 Nakon 1880. godine provode se i prvi opsežni regulacijski radovi na Dravi u dužini od 22 km od Osijeka prema ušću. Krajem 90-ih godina 19. stoljeća uz odobrena znatnija novčana sredstva ponovljeni su regulacijski radovi, i to na potezima kod Donjeg Miholjca, nizvodno od Barcsa, te na potezu od početka osječke dravske obale pa do ušća Drave.

Ti zahvati su u cjelini pridonijeli još znatnijem povećanju parobrodarskog prometa na Dravi. Od 80-ih godina uz plovila Dunavskoga parobrodarskog društva plove po Dravi i brodovi zasebnog Dravskog brodarskog (kasnije parobrodarskog) društva te brodovi Ugarskih državnih željeznica.6 Vode koje su se tijekom godine slijevale u porječje Vuke i iz njega otjecale stvarale su reljef posebnog izgleda – depresije, močvara, bare, uzvišenja, ulegnuća i slično. U tom poplavnom području dominirala je nepregledna močvara Palača s različitim biljnim zajednicama koje su pogodovale bogatom i raznovrsnom životinjskom svijetu.

Palača se protezala na zapadu od Čepina do Bobote na istoku, i to u dužini od oko 24 km i u širini oko 8 km, tj. na od oko 192 km2 površine. U rubnim područjima uz močvaru Palaču prevladavali su pašnjaci, livade, vinogradi, oranice i vrtovi. Na livadama i pašnjacima tijekom vegetacijske sezone boravila je na ispaši stoka iz obližnjih sela – Čepina, Vladislavaca, Dopsina i drugih. No, život na ovom području, u osječkom kraju, ali i šire, zbog vlage, neugodnog vonja i prostranih močvarnih legla komaraca i drugih insekata, bio je izložen i širenju zaraznih i inih bolesti. Npr. zbog silne vlage na biljkama uz rubne dijelove močvare množili su se razni nametnici i bakterije koje su ugrožavale stoku, ali i ljude. Ovce i druge životinje napadao je metilj, a konje tzv. «kokošje sljepilo», a ljude malarija, kolera, trbušni tifus i druge bolesti. Budući da su u osječkom kraju temeljne djelatnosti bili ratarstvo i stočarstvo, velike vode Vuke i područje močvare nanosili su goleme štete gospodarstvima. Stoga su se hidromelioracijski i hidroregulacijski radovi nametnuli kao prijeka potreba u vrijeme kada se slavonski gospodarstvenici osvrću za novim obradivim zemljištima – oranicama, livadama i pašnjacima – nastojeći povećati žetvene prinose i svoju nazočnost na tržištu tada bitnih agrarnih proizvoda.7

5

HDA, Depozit br. 36 (1949.) Antun Cuvaj, Povijest trgovine, obrta i industrije Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. 1., Od najstarijih vremena do nagodbe 1868., 52., 53., 59.

6

Vjesnik Županije virovitičke, br. 16., Osijek 1899., 16., 128.

7

Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), Zadruga za regulaciju rijeke Vuke, Fond 797, kutija 152, Zapisnici glavnih skupština, 1884.; Isto, fond 797, knjiga 113, Čepinska zaobalna odvodnja – Prinosni katastar općine Čepin vrh onih čestica koje su izvan prokopanog područja rijeke Vuke; kutija br. 152158, Zapisnici Glavne skupštine 1876.-1894.

82

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

* Naime, nekoliko je značenja rijeka; bitne su za zdravlje – higijenu, ali najviše za gospodarstvo i industriju. Čvrsti nasipi brane naselja, sela i gradove od poplava, regulacijom korita osigurava se sigurnija plovidba. Rijeke Kraljevine Hrvatske i Slavonije potpadale su u djelokrug zajedničkih poslova te je „visoka vlada normirala naše autonomne vodopravne odnose, dovodeći ih tako u sklad s odgovarajućim zakonom Kraljevine Ugarske, tim više što je ova već svoje vodopravne odnose uredila zakonskim člankom XXIII iz 1885. godine“. Stoga je u svibnju 1891. iznijela Zemaljska vlada u Zagrebu pred Hrvatski sabor na ustavno pretresanje Zakonsku osnovu o vodnom pravu, koja je imala javni interes. U zakonskoj osnovi je zadržana ranija podjela voda na javne i privatne. U javne vode pripadale su „sve brodive i splavne rijeke kao i sve ostale vode - potoci, jezera, tj. tekuće i stajaće vode koje nisu postala privatno vlasništvo“. Prvo poglavlje Vodnoga zakona bavi se uporabom vode.

Drugo poglavlje normira vodne građevine koje se ne smiju izvoditi bez kontrole i bez neispitane osnove. Vlasnik (javni ili privatni) ima obvezu održavanja vodograđevina, tj. dužan je uzdržavati i čistiti kanale i umjetne vodotokove, u koritu se ne smije sakupljati mulj i smeće da se uslijed toga voda ne prelijeva preko korita i stvara močvarno područje. Treće poglavlje govori o vodnim teretima i dužnostima. No, najvažnije je četvrto poglavlje koje se bavi vodnim zadrugama. (Novinar komentira da je područje Vuke močvarno i da se javlja potreba isušivanja toga područja – već nekoliko godina, doduše, djeluje konzorcij za isušenje močvarnog područja uz Vuku no samo su zamolbe na vladu, ali do stvarnog ostvarenja nije dolazilo.) U četvrtom poglavlju se vodne zadruge dijele na dvije vrste – prvoj kategoriji pripadaju zadruge koje reguliraju rijeke i brinu se o podizanju obrambenih nasipa; drugoj grupi pripadaju zadruge za isušivanje podvodnih voda i za amelioraciju tla uporabom vode što je od neprocjenjive vrijednosti za higijenske potrebe stoga ih treba nasilno stvarati – tako bi se izbjegao smrad po slavonskim selima. Zadruge su za svoj rad po vodnom zakonu namicale sredstva sklapanjem zajmova ili po ključu interesa interesenata. Po zakonu se i za vodne zadruge mora uplaćivati prinos, a tko to ne čini nakon dvomjesečnog neredovitog plaćanja naplaćuje se 5% zatezna kamata.8 Ukratko o Josipu Knoblochu O životu Josipa Knoblocha gotovo da i nema podataka u našim arhivima. Njegova biografija se može djelomice rekonstruirati iz nepotpunih podataka sačuvanih u Državnom arhivu u Osijeku te iz biografskog leksikona – tako sam nazvala – knjigu Branka Vujasinovića Istaknute osobe u hrvatskom vodnom gospodarstvu kroz povijest izdane u Zagrebu 2007. godine.

8

Sriemske novine, Organ za poljodjelstvo, obrt i trgovinu, te opće interese, br. 24, Vukovar 13. lipnja 1891.; Ilija ĆOSIĆ / Zvonimir PINTARIĆ, „Povijesni pregled radova na uređenju slivnog područja Vuke“, Građevinar, br. 11, 1996.

83

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

Dakle, Josip Knobloch je, vjerojatno rođen 1850. godine, jer je 1874. nakon završene politehnike u Beču sa 24 godine, kao agent bečkog Dunavsko parobrodarskog društva upućen u Zemun. Godine 1877. ili 1878. oženio se s Adelom rođenom 1854. u Novom Sadu. Budući da je agent bečkog društva obitelj živi u Beču gdje se rodio prvi sin Erich 1879. godine, kao i Alfred tri godine potom (1882.). Početkom 80ih godina 19. stoljeća odbačen je Spannbauerov projekt uređenja i regulacije Vuke, sastavljen 1877. godine, pa Knobloch, vjerojatno, u Osijek s obitelji dolazi 1883., a najkasnije 1884. godine. To potvrđuju podaci iz Knjige zavičajnika grada Osijeka – poziv Društva za regulaciju rijeke Vuke da izradi projekt te zapis da je u Osijeku rođen treći sin Oton (27. kolovoza 1884.), budući veleposjednik i vlasnik dijela Čepinskog dobra, oženjenog 1914. za Hellu plemenitu Janković te on od tada uzima pridjevak plemeniti – kao i rođenje posljednjega sina Cornela rođenog u Osijeku 1887. godine.

U točnost te pretpostavke ide i odluka Gradskog poglavarstva u Osijeku od 22. srpnja 1889. kada članovi obitelji Knobloch postaju zavičajnici grada na Dravu.9 Inženjer Josip Knobloch, dvije godine nakon što je pozvan, izabran je 7. veljače 1886. na glavnoj skupštini Društva za regulaciju rijeke Vuke za glavnog inženjera s obvezom, što je i učinio, da do kraja godine izradi alternativni projekt za regulaciju Vuke. Iako izravno nije sudjelovao u ostvarenju tih regulacijskih radova značenje inženjera Josipa Knoblocha očito je u potonjem rješavanju problema suvišnih voda dravsko-dunavskoga područja. Naime, Odbor Društva za regulaciju Vuke, koji je dobio temeljni zadatak ostvarenja toga suženoga projekta, povjerio je projektiranje radova Knoblochu koji je u vrlo kratkom roku izradio alternativni projekt za regulaciju Vuke po kojem se moglo krenuti na isušivanje močvare Palača. Po njegovom projektu, ako bi se izveli svi predviđeni radovi, za obradu bi se osposobilo novih 23.000 jutara zemljišta. Istodobno se, po tom alternativnom projektu, trebala obaviti nova nivelacija korita rijeke od mjesta Vuke do Gaboša, a od Gaboša do utoka u Dunav. Budući da je ubrzo bilo jasno da ti radovi nisu dostatni Društvo je postavilo za svoga izaslanika inženjera Podhagskoga koji je Knoblochov projekt razmotrio. Budući da je Podhagski izrazio sumnju u potrebu mijenjanja prirodnog korita Vuke priklonio se mišljenju inženjera Hajdua. Naime, zbog nesuglasica između slavonsko- srijemskih grofova Adamovića i Eltza o trasama kanala u projekt regulacije Vuke uključen je Julije Hajdy, glavni inženjer Društva za regulaciju Tise i Moriša.10 Njegova se zamisao razlikovala od Knoblochovog kako u pogledu trase kanala, tako i u pogledu troškova. Smatrao je da se prirodno korito Vuke ne smije mijenjati zbog gospodarskih, zdravstvenih i drugih razloga. Predlagao je samo neznatne korekcije. Knobloch je, za razliku od Hajdyja, i dalje bio uvjeren da bi ekonomičnije bilo na pojedinim mjestima obaviti 9

Branko VUJASINOVIĆ, Istaknute osobe u hrvatskom vodnom gospodarstvu kroz povijest, Zagreb, 2007., 86; Zavičajnici Osijeka 1901 - 1945, (uredio i priredio Stjepan Sršan), Osijek, 2003., 396.

10

84

DAOS, Tehničko projektna dokumentacija, Glavni projekt uređenja Vuke 1893.; kutija br. 152, Zapisnici Glavne skupštine 1884.; I. N. SPANNBAUER, Kanalizacija slavonsko-dravsko-dunavske ravni, Osijek, 1876., 53, 54, 90.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

nove prokope i u njih skrenuti Vuku nego čistiti i urediti postojeće korito. Oba projekta su upućena Zemaljskoj vladi u Zagreb koja se odlučila za ograničeno isušenje Palače po Knoblochovu projektu.11 No, radovima se ipak nije pristupilo. Jedan od razloga tome bila je zaokupljenost cjelokupnom hidromelioracijom. Zbog toga je u rano ljeto 1889. Knobloch dao ostavku na položaj glavnog inženjera. Pretpostavljam da je u to vrijeme bio i bolestan, pomalo i razočaran neprihvaćanjem njegovog rješenja, te ubrzo umire. Tu tezu potiče podatak iz knjige zavičajnika grada Osijeka gdje se – u vrijeme dobivanja zavičajnosti 22. srpnja 1889. – navodi „Adela Knobloch, udova iza Josipa“.12 Umjesto zaključka Društvo je odlučilo provesti rekonstrukciju bobotsko-kolođvarskog kanala te u nastavku radove vezati za cjelokupne hidromelioracijske radove. Stoga je izabralo na svojoj sjednici 3. studenoga 1889. inženjera Franju Kreutzera i povjerilo mu izradu planova rekonstrukcije toga kanala. Povjerena mu je izrada plana za rekonstrukciju bobotsko-kolođvarskog kanala. Kreutzer je zaključio da rekonstrukcija kanala ne omogućuje isušivanje močvarnog područja nego da bi se to moglo postići tek reguliranjem korita Vuke pa je na temelju ranijih projekata Toussainta, Nagja, Hajdya i Knoblocha izradio generalni projekt regulacije Vuke, i to u skladu sa Zakonom o vodnom pravu. Kreutzerov projekt prihvatili su Zadruga za regulaciju Vuke 1893. i Zemaljska vlada 23. ožujka sljedeće godine.13 Tako su postavljeni preduvjeti za sustavne i cjelovite hidromelioracijske i regulacijske radove u porječju Vuke14 čiji je 11

DAOS, fond 797, Vodna zajednica Vuka, Tehničko projektna dokumentacija, Glavni projekt uređenja Vuke 1878.-1886.

12

Zavičajnici Osijeka…, n. dj., 396.

13

Milan SMREKAR, Priručnik za političku upravnu službu u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, knjiga 4, Zagreb, 1903., 632-744.; DAOS, fond 797, Vodna zajednica Vuka, Tehnički izvještaji; B. VUJASINOVIĆ, Istaknute osobe u hrvatskom…, n. dj., 86; I. ĆOSIĆ / Z. PINTARIĆ, „Povijesni pregled …“, n. dj., 683, 684.; B. VUJASINOVIĆ, „Područje Vuke i Karašice u istraživanjima povjesničara Bösendorfera“, Građevinar, br. 11, 1996., 747-751.

14

Hidromelioracijski i regulacijski radovi trajali su od 1895. do 1925. godine. Uz radove koje je provodila Zadruga za regulaciju rijeke Vuke morali su veleposjednici i manji posjednici zemljišta u blizini korita Vuke, po dogovoru, sudjelovati ili novčano ili vlastitim radom. Istodobno su obvezani vlasnici posjeda najbližih Vuki morali sa svog dijelu zemljišta ukloniti suvišna stabla i druge nasade te osigurati slobodne prilaze za prijevoz i odvoz zemlje. Radovi su počeli produbljivanjem kolođvar-bobotskog kanala (1895./96.), a regulacija korita Vuke obavljena je od 1897. do 1900. čišćenjem posve zamuljenog korita, zaraslog vodenim biljem – šašom, trskom, lopočem, vodoljubom i drugim biljkama. Od 1900. do 1903. prokopan je sustav kanala (otjecanje suvišnih voda) u općinama Čepinu, Tenji, Dopsinu i Hrastinu. Kolođvar-bobotski je kanal u razdoblju od 1908. do 1920. ponovo produbljen a i prošireno mu je dno od 2 na 2,5 m radi uspješnijeg otjecanja vode iz močvare Palače. Istodobno je regulacijom dna korita Vuke ono postalo dublje od dna močvare Palače što je, u konačnici provedbe hidromelioracijskih i hidroregulacijskih radova, u potonjim godinama (nakon završetka Prvoga svjetskoga rata) uspješno pridonijelo njenom isušivanju. (Opširnije vidi: DAOS, fond 797, Vodna zajednica Vuka, kutija 188, Mjerenje i izvješća 1901/ Zapisnici 1903.; Tehnički izvještaji.)

85

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

konačni cilj bilo isušenje močvare Palače i pretvaranje močvarnoga lesa u obradivo poljoprivredno zemljište. * Stoga, bez obzira na Knoblochovo povlačenje usvojeni dio prijedloga iz njegova projekta ukazuje da je njegovo značenje u isušivanju velikog močvarnog područja značajno, i to najviše što je u potonjem razdoblju nakon provedenih radova došlo u tom kraju do poboljšanja zdravstvenih prilika (npr. suzbijanju infektivnih bolesti kod ljudi i stoke) kao i do napretka u gospodarstvu jer isušivanjem golemog područja stvorene su velike poljoprivredne površine.

86

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

Josip Knobloch und die Regelung des Abflussgebietes der Vuka Zusammenfassung

Der Ingenieur Josip Knobloch gab einen bedeutend Beitrag zu der Lösung des Problems der überflüssigen Wassermengen des Donau-Drau-Gebietes, der sich in der Fertigung eines Vorschlages eines Durchführungsprojektes der systematischen Regelung der Vuka, des größten slawonischen Flusses offenbart. Nach Osijek kam er wahrscheinlich im Jahr 1884 auf Einladung der Gesellschaft für die Regelung des Flusses Vuka, um ein Projekt der Gestaltung und Regelung dieses Flusses zu fertigen.

Zwei Jahre danach wurde er zum Hauptingenieur gewählt und bis Ende 1886 fertigte er das Alternativprojekt zur Regelung der Vuka, nach welchem die Trockenlegung des Sumpfes Palača begonnen werden konnte. Wegen Unstimmigkeiten zwischen den Grafen Adamović und Eltz bezüglich der Trassen des Kanals wurde Julius Hajdy, der Hauptingenieur der Gesellschaft zur Regelung der Theiß und Moriš in das Projekt eingeschlossen. Knobloch war, im Gegensatz zu Hajdy, weiterhin davon überzeugt, es wäre günstiger, an einzelnen Stellen neue Durchstiche zu machen und durch diese die Vuka umzuleiten, als das vorhandene Flussbett zu säubern und regeln. Doch die Arbeiten wurden dann doch nicht begonnen. Ein Grund dafür war auch die Beschäftigung mit der ganzen Gewässerverbesserung. Deswegen kündigte Knobloch im Frühsommer 1889 seinen Posten des Hauptingenieurs. Die Gesellschaft beschloss, die Rekonstruktion des Kanals Bobota-Kolođvar durchzuführen und des Weiteren die Arbeiten mit den gesamten Gewässerverbesserungsarbeiten zu verbinden. Also wählte sie Ende 1889 den Ingenieur Franjo Kreutzer und betraute ihn mit der Fertigung der Rekonstruktionspläne dieses Kanals, dieser arbeitete, aufgrund früherer Projekte von Toussaint, Nagy, Hajdy und Knobloch, das Generalprojekt der Regelung der Vuka aus. Gemäß Gesetz über das Wasserrecht wurde Kreutzers Projekt von der Genossenschaft zur Regelung der Vuka 1893 und von Landesregierung am 23.

März kommenden Jahren angenommen. Daher zeugt der angenommene Teil des Vorschlages aus seinem Projekt, trotz Knoblochs Rückzug, von seiner Bedeutung für die Trockenlegung des großen Sumpfgebietes.

87

88

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Krešimir BELOŠEVIĆ, ing. preh. teh.

Ulica Sveti Duh 130, Zagreb

Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj Dr. Ivo Hengster rođeni je Austrijanac, veći dio života proveo je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini djelujući kao odvjetnik. U ovom radu obrađeno je njegovo djelovanje kao vegetarijanca i trećeg predsjednika Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu.

Ključne riječi: dr. Ivo Hengster, Hrvatsko vegetarsko društvo, vegetarijanstvo

89

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Dr. Ivo Hengster rođen je 2. studenoga 1882. u Sajachu u Austriji. Široj javnosti do sada nepoznata povijesna osoba javlja se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini kao odvjetnik, pjesnik, urednik raznih časopisa, organizator i dobrotvor Hrvatskoga Vegetarskog društva i vegetarijanac. Osim po ovim glavnim odlikama poznat je i kao pisac književnih tekstova i članaka o vegetarijanstvu, koji su objavljivani u različitim novinama. Objavljivao je i pod pseudonimom Ivo Kokin. Svestranost dr. Ive Hengstera koji se javljao na raznim područjima kulturne zbilje onoga doba možda je i rezultirala njegovim uhićenjem i osudom 1945. godine.

Podaci o njegovoj djelatnosti kao pravnika nisu mi dosad bili dostupni, ali se nadam da će ova tema zainteresirati dio istraživača koji se bave pravnom poviješću Hrvatske i Bosne i Hercegovine te da će oni osvijetliti Hengsterov rad na tom polju. dr Ivo Hengster: fotografija i potpis na dan kada je osnovano Vegetarsko društvo (potpisani prvi dokumenti vezani uz osnivanje Vegetarskog društva)

Pjesnički opus dr. Hengstera nalazi se objavljen većim dijelom u zbirci pjesama Duet koju je pod pseudonimom Ivo Kokin izdao 1922. godine.1 Ova zbirka na 64 stranice, podijeljena u tri cjeline, donosi pedeset Hengsterovih pjesama, a u jednoj od njih pod naslovom “Trnje” Hengster se deklarira kao “Švapče prekosavče”, dakle kao pripadnik austrijsko-njemačkog nacionalnog korpusa u Bosni i Hercegovini.2 Pjesma glasi: TRNJE Već zarana s mladih dana obzor mi je mutan bio, jer ko “Švapče” prekosavče nisam dom Ti ljubit smio.

Kad ni zreo nisam sreo na svom putu čista oka, svud mi biće klelo žiće, da ne želi duga roka.

1

Kokin Ivo, Duet, Zagreb,1922.

2

Kokin Ivo, Duet, str. 12.

90

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

No kad jednom srce bijednom tače drhat sa klavira, otad jednu stazu bira i trn gazi da Te spazi, al ne mari za krv s Tebe, jer u bolu nađe sebe.

Osim ovih pjesama bio je i autor teksta vegetarijanske himne pod nazivom “Pjesan života” koja je objavljena u knjižici Vegetarizam - Manifest Vegetarskog društva. 3 Tekst pjesme: PJESAN ŽIVOTA Nećemo više tuge ni plača, nećemo laži, mržnje i rata; hoćemo da se ljubavi vraća što je sa željom usrećit brata.

Dosta je zlobe, opakih djela, dosta već krvi, nevolje gole; iskra božanska zasjat je htjela nauk i geslo životne škole: Poznati sebe mudrost je prava kojom se biće čovjeka vodi. nemoj ubijat, gazit ni mrava, svakome stvoru živjeti godi!

Ova vegetarijanska himna pjevala se u Hrvatskom vegetarskom društvu, a tekst pjesme poslan je u Beč gdje je tamošnje vegetarijansko društvo radilo na njenom prijevodu na njemački jezik.4 Dr. Ivo Hengster postao je vegetarijanac 1920. godine zbog zdravstvenih razloga.

Podatke o tome nam donosi članak Radža Beharia al Mathura “Naši vegetarci” objavljen u Jutarnjem listu. Hengster je, prema navodima članka, mislio “da je akademska menza zagrebačkih sveučilištaraca podrovala njegovo zdravlje, jer je kod pok.(ojnog) Kutnjaka morao dvaput na dan jesti mnogo mesa, i to kao stipendist Hrv. sveučilišta 1905. i 1906. Radi probavnih smetnja se onda morao podvrgnuti dugotrajnom i vrlo teškom liječenju po metodi seljaka Johana Schrotha.” Autor članka navodi da mu je Hengster rekao da je “čitajući tada reformsku literaturu našao put do istine”.5 U podnaslovu citiranog članka koji glasi “21 godinu vegetarskog života i rada 3

Ivo Hengster (ur.), Vegetarizam - Manifest Vegetarskog društva, Zagreb, 1935., str. 30-31.

4

Vegetarizam, 1/1937., br. 3, str. 22.

5

Radž Behari al Mathur, “Naši vegetarci”, Jutarnji list, 30/1941, 1.III.1941., str. 14.

91

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Stranica iz Manifesta „Vegetarizam“sa pjesmom“Pjesan života“- Vegetarske himne.

Iz primjerka koji se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu potvrđuje se da je autor dr.Ivo Hengster.

Naslovne stranice knjige pjesama Duet koju je pod umjetničkim imenom KOKIN IVO izdao u Zagrebu 1922. godine dr. Ivo Hengster

92

Naslovna stranica Vegetarske kuharice koju je napisala Štefanija Bernas(Belošević), a izdalo ju je Vegetarsko društvo u Zagrebu 1936.godine

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Stranice iz Vegetarizma - časopisa Hrvatskog vegetarskog društva broj 10-11, zadnji broj, naslovna i zadnja stranica. Časopis je od prvog do posljednjeg broja uređivao dr.Ivo Hengster.

skromno je proslavio dr. Ivo Hengster”, nalazimo podatak da je dr. Hengster živio duže vremena vegetarijanskim načinom života.

Zbog svih ovih razloga, a u sklopu istraživanja na temu vegetarijanstva na području Hrvatske treba istaknuti njegovu veliku ulogu kao vegetarijanca. Podataka za ovo istraživanje u početku nije bilo previše, ali se tokom godina došlo do nekih izvora koji su upućivali na druge tako da se građa na ovu temu svakim danom povećavala.

Stoljećima su se ljudi hranili na vegetarijanski način zbog raznih razloga (zdravstvenih, etičkih, vjerskih, ekonomskih), a sredinom 19. stoljeća organiziraju se vegetarijanska društva diljem svijeta. Prvo vegetarijansko društvo osnovano je u Ramsgateu 1847. u Velikoj Britaniji.6 6

O ovom društvu piše Josip Derenčin u svom tekstu pod imenom “Vegetarianci” koji je izlazio u nastavcima u Viencu 1874.

93

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Pisani izvori s naših područja pokazuju da se tema vegetarijanstva počela obrađivati 1870. godine kada je dr. Ivan Dežman napisao “zdravoslovnu” crticu “Vegetalci”.7 U godinama koje su slijedile vegetarijanstvo kao tema javlja se više puta u raznim periodičkim izdanjima i knjigama, u kojima su mu posvećeni pojedini dijelovi.8 Godine 1886. prof. dr. Antun Lobmayer javlja se sa “higijenskom crticom” pod naslovom Vegetarijanci, koja je tiskana u Zagrebu.9 Arhivska građa koja nam govorio o vegetarijanstvu u Hrvatskoj relativno je oskudna. Dio se čuva u fondovima Državnog arhiva u Zagrebu: Hrvatsko vegetarsko društvo10; Jugoslavensko Teozofsko društvo11; Konfiskacije, nacionalizacije; a dio u Zbirci pravila društva u Hrvatskom državnom arhivu.

Organizirani oblik vegetarijanskog pokreta javlja se u Hrvatskoj 1928. godine, iako se već ranije pokušavalo oformiti takvo društvo. Godine 1921. u izlogu zagrebačkog pekara Zeiningera osvanuo je oglas kojim je kulturni radnik Ivan Dobržinski obavještavao “gospodu i gospođe da se radi na osnutku društva za reformu življenja i to: apstinencijom mesa i alkohola.”12 7

Članak je prvi puta objavljen u Viencu, 2/1870., br. 21, str. 332-333. Bibliografski katalog Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” ne navodi ovaj podatak, već donosi samo podatke o njegovom drugom objavljivanju u Napretku, 11/1870., br 7, str. 55-56; br. 10, str. 78-79; br. 17, str. 129, koje je uslijedilo nekoliko tjedana kasnije.

8

Usp. Pajo Svj (e) žić, “Evo i mene s vami”, Napredak, 12/1871., br. 6, str. 43-46; Pajo Svježijć, “Vegetalac”, Napredak, 12/1871., br. 18, str. 137; S(veta) S(avković), “O razumnom životu”, Glas naroda, 3/1873., br. 22, str. 169-170; br. 24, str. 185-186; br. 25, str. 193; Srećko Felix Gundrum Oriovčanin, O produljenju života, Zagreb, 1907.; Bruno Herzl, O produženju života, Beograd, 1939.; Isti, O zdravoj ishrani, Beograd, 1939.; Milica Bogdanović, Lav Tolstoj, Zagreb, 1928.; Marko Werner, Svjetski proglas vegetaraca, Zagreb, 1931. Većina od ovih knjiga dostupna je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Tema vegetarijanstva pojavljuje se prema dosadašnjem istraživanju preko 200 puta (brojka nije konačna) u člancima ili knjigama, bilo da se na nju odnosi dio ili cijela knjiga.

9

Knjižica Vegetarijanci dr. A.(ntuna) Lobmayera, Zagreb, 1886. tiskana je na 21 stranici u Komisionoj nakladi Akad.(emske) knjižare Lav.(oslava) Hartmana - Kugli i Deutsch, a u tiskari “Narodnih novina”.

10

Društvo funkcionira od 1928.- 1948. godine kada prestaje s radom u novoj državi, a dijelovi pisane građe završavaju u Arhivu. Tako se na više godina nad arhivsku građu nadvila tama spremišta.

Izvorna arhivska građa o djelovanju Hrvatskog vegetarskog društva (dalje: HVD) i članova društva momentalno se nalazi u više arhivskih kutija u fondovima HVD i Jugoslavensko Teozofsko društvo (dalje: JTD), koji se nadopunjuju. Obzirom da su članovi JTD i HVD usko surađivali otvorio sam arhivski fond JTD i pregledavanjem otkrio puno zanimljivih dokumenata koji daju podatke o radu Hrvatskog vegetarskog Društva i njihovih članova. Velik broj dokumenata koji je sačuvan u fondu Jugoslavensko Teozofsko društvo može se zahvaliti prof. Jelisavi Vavri koja je brižljivo spremala i tako za daljnja istraživanja sačuvala vrijednu građu.

11

Osamdesetih godina u jednom se članku pojavljuje teza o velikom utjecaju teozofa na rad HVD, što ima i neke logike s obzirom da su mnogi članovi JTD bili i članovi HVD. Usp. Radenko R. Radojčić, “Vegetarijanski svinjski kotlet”, Polet, 11/1986., 348 (25.IV.1986.), str. 22. Članovi oba društva bili su: prof. Jelisava Vavra, Milena pl. Šišić, Valerija Mayerhoffer, Kazimir i Vikica Takač, Mihaela Šram i drugi.

12

Ivo Hengster, “Vegetarsko društvo I 1928-1933”, Vegetarizam, 2/1938., br. 5, str. 34-35.

94

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Dana 3. listopada 1928. godine sastala se grupa “apostola”, kako su se sami nazivali, te je rad službeno počeo. Osim Hengstera prilikom osnivanja društva bili su prisutni: dr. Milica Bogdanović13, Mary Franković, Cecilija Horn, prof. Valerija Mayerhofer, Milena pl. Šišić, prof. Jelisava Vavra14, Ljudevit Franković, Martin Friščić, Edo Horn, dr. Ivo Pilar i Marko Werner15. Prvi je predsjednik društva bio dr. Ivo Pilar ugledni Reklama za Pekarnu „Zeininger“iz Duge ulice br.14 zagrebački odvjetnik, pisac, u čijem je izlogu osvanuo 1921.godine 16 vegetarijanac.

Zbog njegove oglas o osnivanju vegetarijanskog društva prevelike zauzetosti službenim i privatnim obavezama dr. Pilara na redovnoj skupštini 1929. godine zamjenjuje na čelu hrvatskih vegetarijanaca Milena pl. Šišić (supruga istaknutog povjesničara prof. Ferde pl. Šišića) koja vodi Društvo kao predsjednica do skupštine 1933. godine. Skupština te godine bira za novog predsjednika dr. Ivu Hengstera.17 Hengster u dotadašnjem radu Društva zbog raznih obaveza nije previše sudjelovao, štoviše njegovim je članom, iako je sudjelovao na osnivačkoj skupštini, postao tek 1930. godine. 18 No, nakon izbora za predsjednika 1933. s velikim se elanom prihvatio vodstva Društva. Tijekom slijedećih nekoliko mjeseci dopale su mu razne dužnosti koje je uspješno obavljao. Dana 4. rujna 1933. uz druge vegetarijance sudjelovao je na sprovodu prvog predsjednika HVD dr. Ive Pilara. U tom tužnom trenutku izrekao je govor nad otvorenim grobom koji je sačuvan u Zapisniku VII. redovne glavne skupštine Vegetarskog društva.19 Isti je govor na zamolbu predsjednika Hrvatskog

13

Dr. Milica Bogdanović prva je žena koja je doktorirala na Zagrebačkom sveučilištu 1906. godine.

14

Prof. Jelisava Vavra predsjednica je Jugoslavenskog teozofskog društva

15

Marko Werner vegetarijanski pisac, autor knjige “Svjetski proglas Vegetaraca za svakoga i svima narodima ”. Knjigu je izdao u vlastitoj nakladi u Zagrebu 1931.godine, a 1933. izdanje knjige objavljeno je na njemačkom jeziku.

16

Krešimir Belošević, “Dr. Ivo Pilar - Prvi predsjednik Vegetarskog društva (Počeci organiziranoga vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj)”, Pilar, 1/2006., 1, str. 109-116.

17

“Koliko ima vegetarijanaca u Zagrebu?”, Jutarnji list, 22/1933., 25.IV.1933., str. 10. Članak donosi izvješće sa 6. glavne skupštine HVD na kojoj je dr. Ivo Hengster izabran za predsjednika društva.

18

Državni arhiv u Zagrebu (dalje: DAZ), fond HVD, sign. 5 – PRISTUPNICE - pristupnica br. 41.od 15.11.1930.

19

DAZ, fond HVD, sign. 2, Zapisnik VII. redovne glavne skupštine Vegetarskog društva, str. 3-4.

95

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

planinarskog društva dr. Ante Cividinija objavljen u Hrvatskom planinaru.20 Poznato je da je dr. Ivo Hengster bio još na nekim sprovodima toga doba, na primjer onome dr. Marka Horna.21

prof. Jelisave Vavre, predsjednice Jugoslavenskog Teozofskog Društva (iz knjige“ O zdravoj ishrani“Osječanina Brune Herzla , Popularno izdanje, Beograd 1939, str 36 - fotografija iz 1936

No život ne nosi samo tužne već i radosne trenutke.

Društvo s Hengsterom na čelu raslo je iz dana u dan kako nam pokazuju izvještaji o broju članova u zapisnicima glavnih skupština22, a razvijalo je i bogatu djelatnost. Na početku rada 1928.godine Vegetarsko društvo ima 32 člana, 1931. godine 44, a 1932. godine registrirana su 82 člana. Broj članova društva varira u toku 20 godina rada Vegetarskog društva.

Vegetarci su organizirali izlete u okolicu Zagreba, pa i šire, a putovali su i u Sloveniju u tadašnji Rajhenburg (današnja Brestanica) u posjet samostanu cistercita učvršćujući na taj način zajedništvo među članovima Društva.23 Za članove, ali i kako bi vegetarijansku ideju približili drugim sugrađanima, organizirana su predavanja koja su raznim temama i predavačima trebala poslužiti kao putokaz prema razumijevanju vegetarijanstva kao sastavnog dijela života. Popis predavača prema zapisnicima sjednica Hrvatskog vegetarskog društva bili su: dr. Ivo Pilar, dr. Milica Bogdanović, Bruno Herzl, Jelisava Vavra, Edo Horn, dr. Ivo Hengster i dr.24 Hengster je 25. siječnja 1938. održao predavanje pod naslovom “Vegetarizam i žena”. Poslije predavanja zajedno sa slušačima sudjelovao je u degustaciji Ka-Abahranjivog tropskog pića.25 Članovi su bili nezadovoljni činjenicom da rad Društva nije bio dovoljno prepoznat u javnosti, te su smatrali da je razlog tome činjenica da najveći dio Zagrepčana pripada - kako bi vegetarijanci rekli – “redovima mesoždera”.26 Kako bi dodatno popularizirali svoje ideje vegetarci su nastojali o svojim aktivnostima sugrađane obavještavati u različitim novinama. Tako su u Jutarnjem listu od 4. ožujka 1938. objavili obavijest 20

Hrvatski planinar, 29/1933., br. 10, str. 343-344. Podatak o Cividinijevoj zamolbi donosi Hengster u svome članku “Vegetarsko društvo, II. 1933-1938”, Vegetarizam, 2/1939., br. 6-7, str. 42.

21

Dr. Marko Horn (predsjednik Židovske općine), brat redovitog i počasnog člana HVD Ede Horna, umro je 1941. (DAZ, fond HVD, sign. 3, XIII red.(ovna) odborska sjednica HVD od 14. III 1941., str. 124.)

22

DAZ, fond HVD, sign. 1, 2, 3.

23

Usp. I. Hengster, “Vegetarsko društvo II.”, str. 43.

24

DAZ, fond HVD, sign. 1, 2, 3.

25

Vegetarizam, 1/1937., br. 3, str. 21.

26

Usp. “Koliko ima vegetarijanaca u Zagrebu?”, Jutarnji list , 22/1933. 25.IV.1933., str. 10.

96

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

o prikazivanju turističkih filmova iz austrijskih krajeva u prostorijama Društva.27 Prigodom desete obljetnice “rođenja” Društva dr.

Hengster je na Radio Zagrebu 30. lipnja 1938. održao predavanje pod naslovom “Desetgodišnjica Vegetarskog društva u Zagrebu”.28 Vegetarijanska ideja pokušala se približiti i objavljivanjem recepata u novinama. No, autori ovih recepata često nisu bili vegetarijanci, pa im se ponekad omaknuo recept koji dr Ivo Hengster i Marija Hengster rođena Telišman nije u skladu s vegetarijanskom prehranom. Tako Jutarnji list u rubrici “Iz vegetarske kuhinje” donosi recept “Roščići od ČVARAKA” (na što su članovi Društva burno reagirali).29 U svim ovim trenucima mnogo svog vlastitog doprinosa dao je dr. Ivo Hengster kojemu su pomoć pružali svi članovi prema svojim mogućnostima.

Velik teret financiranja rješavao je tako da je mnogo puta posegnuo u vlastiti džep.

Povodom svog vjenčanja za Mariju r. Telišman darovao je društvu iznos od 2 000 dinara Kopija dopisnice iz Gospića kojom direktor u miru Krpan što je popratio prigodnim 18.1.1938.naručuje primjerke časopisa „Vegetarizam „ pismom od 3. srpnja 1934. godine. Iz pisma citiram: “Na iskrenim željama koje su povodom našeg vjenčanja izražene lijepim riječima bratske ljubavi koja harmonijom veže sve članove društvene uprave molim u ime svoje supruge Marije kao i u svoje ime da moje drago Vegetarsko 27

Jutarnji list, 28/1938., 4.III.1938., str. 7.

28

Jutarnji list, 28/1938., 30.VI.1938., str. 11.

29

“Iz Vegetarske kuhinje”, Jutarnji list, 23/1934., 29.X.1934., str. 12. U rubrici se donosi ovaj “vegetarski” recept: Roščići od čvaraka - dobra upotreba čvaraka koji ostaju u kućanstvu nakon cvrenja sala ili slanine: Uzme se 10 dkg lijepih čvaraka, pa se sasvim fino skošu, te s 18 dkg brašna, malo soli, 2 dkg pjenice (koju smo razmutili u nešto mlačnog mlijeka i pustili da se digne), s jednim žumanjkom, jednom dobrom žlicom šećera i malo cimeta zamijesi u glatko tijesto. Tijesto mora počivati pola sata, tanko se izvalja i nadjene bilo kojim nadjevom: Pekmezom, orasima, makom ili sirom pa se načine roščići i peku kod dobre vatre. Još vruće posipati finim šećerom.

97

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Kola sa Sljemena (iz knjige„O zdravoj ishrani“ Brune Herzla, str 11. - na slici se nalaze dr. Ivo Hengster, dr. Đuro Ackerman, prof. Miljenko Vučkić i prijatelji iz vegetarijanskog društva

Društvo primi ovim usrdnu hvalu…, te “…dajemo potpisani supruzi Hengster na znanje da svaki od nas darujemo Vegetarskom Društvu u Zagrebu u gotovom po Din 1.000.- (hiljadu), zajedno dakle Din 2.000.- (dvije hiljade) ... želeći da se ... taj akt naše ljubavi ne objavi u štampi”.30 U to vrijeme bila je to značajna svota novca.31 Tako je osim redovnog članstva Hengster zajedno sa suprugom postao i član dobrotvor.32 Hengster se, uz suradnju Kazimira Takača, prihvatio i uredništva knjižice Vegetarizam – Manifest vegetarskog društva koju je društvo izdalo 1935. godine. Slijedeće godine u izdanju društva izlazi i Vegetarska kuharica.33 Ova kuharica autorice Štefanije Bernas34 prva je kuharica koja je tematski vezana uz vegetarijanstvo u Hrvatskoj.

Hengster je bio i autor predgovora u knjizi Brune Hercla O produženju života, a dio 30

DAZ, fond HVD, sign. 2, Zapisnik sjednica upravnog odbora i glavnih skupština 1934-1937, str. 28.

31

Cijena za1kg: krumpira bila je od 0,5-1; graška od 1-2; rajčice 1-1,5; jabuka 1-2,5; šljiva 0,5-1,5; a krušaka 1-2 din (usp. “Izvoz povrća i voća”, Jutarnji list, 23/1934., 1.VII.1934., str. 14). Primjerak JL stajao je tada 2 din.

32

DAZ, fond HVD, sign. 2, Zapisnik sjednica upravnog odbora i glavnih skupština 1934-1937, str.

28. O ovim događajima Hengster piše i u: “Vegetarsko društvo II.”, str. 45. Uz bračni par Hengster dobrotvor društva bio je i dr. Gjuro Akerman, doktor filozofije i farmaceut (što se također može iščitati iz zapisnika sjednica).

33

Vegetarska kuharica predstavljena je u časopisu Farmaceutski vjesnik, 27/1937., br. 20., str. 878-879. U potpisu je “ (mb.)”.

34

Štefanija Bernas-Belošević autorica je i književnih radova.

98

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Maškare u Vegetarskom društvu u Bakačevoj ulici br 3/2 kat

njegovog predavanja “Vegetarizam i reforma života” objavljen je na početku knjige O zdravoj ishrani istoga autora.35 Izdavačka djelatnost Društva iznjedrila je i časopis pod nazivom Vegetarizam.36 Izašlo je 11 brojeva ovoga časopisa, i to od 1937. do 1939. godine. Hengster je bio urednik časopisa, u kojem je surađivao i kao autor većeg broja tekstova. Osim njega autori tekstova objavljenih u Vegetarizmu bili su Čedomil Veljačić37, Katarina Stanković, predsjednica Zagrebačkog društva za zaštitu životinja, Teodor K. Popov iz Bugarske, dr. Alfred Lustig, dr. Maximilian Bircher-Benner38 te Štefanija Bernas.

Svi ovi pothvati na polju tiskane riječi nastajali su uz ogroman trud svih članova društva i uz velik angažman dr. Hengstera u pripremi tekstova, uređivanju i rješavanju ostalih poteškoća, financijske i druge prirode. Treba napomenuti da je Hengster sa 35

Bruno Herzl, O zdravoj ishrani, Beograd 1939.; Isti, O produženju života, Beograd 1939. Postoji latinično i ćirilično izdanje knjige O zdravoj ishrani. Hengsterov predgovor u latiničnom se izdanju nalazi na str. 7-11, a u ćiriličnom na str. 5-9. Latinično izdanje bogato je ilustrirano fotografijama vegetarijanaca u raznim životnim događanjima.

36

Časopis Vegetarizam referiran je u europskim vegetarijanskim časopisima. Časopisi Vegetarische bode iz Nizozemske (1937., br. 7, str. 220) i Vegetarische Presse iz Njemačke (1937., br. 6) donose vijest o izlasku prvog broja časopisa Vegetarizam.

37

Član društva, kasnije profesor i autor raznih filozofskih tekstova koji je svoj životni put poslije drugog svjetskog rata nastavio kao budistički svećenik pod imenom Bhikkhu Nanajivako.

38

Švicarac Maximilian Oskar Bircher-Benner, utemeljitelj modernog nutricionizma, poznat i kao ‘izumitelj’ müslija.

99

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

svojim člancima povremeno surađivao i u časopisu Vegetarische Presse koji je izlazio u Njemačkoj.39 O radu Hrvatskog vegetarskog društva općenito i Hengsterovog napose saznajemo ne samo iz izdanja društva nego i iz drugog tiska. Hengsterovo ime pojavljuje se i u novinskim izvješćima sa skupština društva i njegovih raznih proslava,40 ali i u razgovoru koji je s dr. Ivom Hengsterom vodio al Mahtur, a koji je objavljen u Jutarnjem listu.41 Društvo kojem je Hengster bio na čelu nastavilo je živjeti i kad se nad Europu nadvio oblak rata, ali su ratna zbivanja i nove političke okolnosti ipak utjecale na njegov rad. U travnju 1941. iz društva izlaze mnogi članovi koji su bili židovske i srpske narodnosti, a dr. Ivo Hengster se tom prigodom zahvaljuje cijeloj grupi odavajući im priznanje na njihovom doprinosu razvoju vegetarijanske ideje u Hrvatskoj.42 Nažalost, podaci o radu društva tijekom rata nisu sačuvani.43 Poznato je samo da je dr. Hengster 7. siječnja 1942. bio na sprovodu Katarine Stanković, predsjednice Društva za zaštitu životinja, te nam je sačuvano nadgrobno slovo koje je kao predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva tom prilikom izrekao.44 Tijekom drugog svjetskog rata Hengster je uređivao časopis Voćnjak, vrt i vinograd.

Urednikom ovoga časopisa postao je 1942. godine45 a uređivao ga je do posljednjeg trobroja koji je izašao u ožujku 1945. godine. Iako je Hengster bio vatreni vegetarijanac, u časopisu Voćnjak, vrt i vinograd ne nalazi se nijedan tekst vezan uz vegetarijanstvo, jedino se u prikazu knjige osnivača pedijatrije u Hrvatskoj Ernesta Mayerhofera Leksikon prehrane navodi da je jedna od obrađenih tema i “vegetarizam”.46 Prema svjedočanstvu članova obitelji47, dr. Hengstera su u svibnju 1945. odveli partizani iz njegovog stana u Boškovićevoj ulici br. 15. Osuđen je 28. lipnja 1946. “na smrt streljanjem, trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih te konfiskaciju imovine”, kao razlog takve presude navedena su “djela 39

Usp. npr. Vegetarizam, 1/1937., br. 3, str. 22.

40

Primjerice: O radu skupštine i o izboru novog vodstva društva kojemu je na čelu dr. Ivo Hengster izvještava u članku “Koliko ima vegetarijanaca u Zagrebu ?”Jutarnji list, 22/1933., 25.4.1933., str. 10; Agramer Morgen Blatt, 1933., 25.4.1933., str. 2.

41

R. B. al Mathur, “Naši vegetarci”, str. 14.

42

DAZ, fond HVD, sign. 3, XV. red. sjednica Upravnog odbora od 30.5.1941., str. 129-130.

43

Stranice zapisnika sjednica koje su se održavale tijekom rata istrgnute su iz knjige i možda nikad nećemo doznati što su radili vegetarijanci u vrijeme II. svjetskog rata. Vidi: DAZ, fond HVD, sign. 3.

44

Strojopis je kupljen od dr. Franje Bučara 11. 9. 1944. i čuva se u Zbirci Rukopisa i starih knjiga u NSK ZGB, sign. R 6181.

45

Glavni urednik dr. Hengster postao je u broju 5-6 iz 1942.godine

46

“Leksikon prehrane”, Vrt, voćnjak i vinograd, 4/1944., br. 5-6, str. 48. Pojam “vegetarizam” obrađen je u: Ernest Mayerhofer, Leksikon prehrane, Zagreb 1944., str. 474-477.

47

Ovo mi je ispričala Karmen Hengster Movrić, kćer Maksa Hengstera, nećaka dr. Ive Hengstera.

100

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

narodnog neprijatelja“.48 U prijepisu presude navodi se da je po nacionalnosti Austrijanac.

Dosada nisam pronašao podatak da je presuda izvršena.49 Prema pismu poručnika Jugoslavenske Armije Stjepana Što(r)bija, koji je stanovao u stanu kojim se ranije koristilo Hrvatsko vegetarsko društvo, Narodnom odboru grada Zagreba za narodnu imovinu, Hengster je još bio živ krajem 1946.50

Naslovna stranica časopisa: Voćnjak,vrt i vinograd za godinu 1942 kada je u broju 5-6 glavni urednik postao dr.Ivo Hengster

U poslijeratnom djelovanju društva ime dr. Ive Hengstera nije se previše spominjalo.

Društvo je u siječnju 1946. primilo obavijest da može djelovati na području Federalne Hrvatske51, te je djelovalo do 1948. kada je ukinuto.52 Tijekom 12 sastanaka koji su opisani u knjizi zapisnika, ime dr. Hengstera spominje se samo dva puta i to vezano uz njegovu imovinu koja se nalazila u prostorijama društva u Bakačevoj ulici 3/II.

Iz svih podataka koji su ovdje izneseni, vidimo da je dr. Ivo Hengster, rođeni Austrijanac, veći dio života i rada proveo u Hrvatskoj te da je značajno doprinio razvoju vegetarijanskog pokreta na ovim prostorima. Više godina vodio je Hrvatsko vegetarsko društvo kao njegov predsjednik. Bio je njegov redoviti, počasni i član dobrotvor. Iako je mnogo toga o njegovu radu ostalo nepoznato, napose za razdoblje II. svjetskog rata, smatram da je za vegetarijansku ideju koja je realizirana u radu Hrvatskog Vegetarskog Društva dao puno te da mu se za njegov rad na polju vegetarijanstva treba dati spomen.

48

DAZ, fond NOGZ za narodnu imovinu, ST-1629/kut. 425, ST-5585/kut. 564, Rješenje Kotarskog narodnog suda za grad Zagreb od 28.VI.1946.

49

Prema istraživanju dr. sc. Vladimira Geigera koji je izvršio uvid u popis izvršenih presuda, ime dr. Ive Hengstera nije pronađeno.

50

Pismo je datirano datumom 10.12.1946. Korespondencija koja je sačuvana u DAZ, fond Konfiskacije, sadrži i popis dijelova imovine dr. Ive Hengstera. Iz nje saznajemo da su se Hengsterove stvari, osim u u Boškovićevoj 15, gdje je stanovao, nalazile i u Bakačevoj 3/II u prostorijama koje je HVD dijelilo s Hortikulturnim društvom i s Ivanom Hengsterom ml. - nećakom dr. Hengstera, koji je studirao agronomiju i bio član društva.

51

DAZ, fond HVD, sign. 3, Zapisnik I. Sastanka članova i odbora Hrv. Veg. društva nakon oslobođenja, Odobrenje Ministarstva Unutrašnjih poslova, Odjel narodne sigurnosti broj 7826 od 25.11.1945.

52

DAZ, fond NOGZ, Izvršni odbor, kut. 24, Zapisnici sjednica iz 1948., 43. sj. od 13.11.1948.; 46. sj. od 4.12.1948.

101

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Dr. Ivo Hengster – Präsident der Kroatischen Vegetariergesellschaft in Zagreb und die Entwicklung des Vegetarismus in Kroatien Zusammenfassung

Die Arbeit spricht von Dr. Ivo Hengster, Rechtsanwalt, gebürtigem Österreicher, der den größten Teil seines Lebens in Kroatien verbrachte. Der Beitrag befasst sich besonders mit seiner Tätigkeit an der Förderung des Vegetarismus, das er aus gesundheitlichen Gründen aneignete, in diesen Gebieten. Hengster gehörte 1928 zu den Gründern der Kroatischen Vegetariergesellschaft und mehrere Jahre bekleidete er auch den Posten ihres Präsidenten (von 1933 bis 1946) und setzte sich für die Entwicklung der Idee des Vegetarismus in Kroatien ein. Er war auch bedeutender Autor vom Texten zum Thema des Vegetarismus und Redakteur der Zeitschriften Vegetarizam, Glasnik vegetarskog društva u Zagrebu (Vegetarismus, Blatt der Vegetariergesellschaft in Zagreb) und Voćnjak, vrt i vinograd (Obstgarten, Garten und Weingarten). Er war auch Dichter und ist der Autor der Gedichtsammlung Duett (1922 in Zagreb veröffentlicht) und der vegetarischen Hymne “Pjesan života” („Lied des Lebens“). Im Jahre 1945 wurde er von den Partisanen verhaftet und zu Tode verurteilt.

102

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Vlatko ČAKŠIRAN Gradski muzej Sisak

Utjecaj raspada Austro ugarske monarhije na grad Sisak 1918. – 1924.

103

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Uvod Tema ovoga članka je položaj Nijemaca, Mađara i Židova u gradu Sisku nakon promijenjene geopolitičke situacije izazvane završetkom Prvog svjetskog rata i formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Položaj nacionalnih manjina u novoj državi bio je vrlo nepovoljan, a pogotovo kod tri navedena naroda.

Njihovu djelatnost i život otežavalo je to što su oni pripadali nekad politički dominantnim skupinama stanovništva, te su predstavljali simbole propalog političkog sustava. Sisačka javnost u prvim poslijeratnim godinama pokazivala je izrazite tendencije prema otklonu od bivše države, stoga je bio prisutan negativan odnos prema simbolima prošle vlasti. Taj otklon može se promatrati na svim razinama djelatnosti.

U ovom članku će biti izdvojene dvije razine na kojima su bili vidljivi negativni stavovi pojedinaca i grupa prema tim simbolima. Prva razina je svakako ekonomska budući da su pripadnici spomenutih naroda bili najjači trgovci i industrijalci, te je veliki broj stranih činovnika radio u njihovim firmama. Druga razina je pitanje govornog jezika.

U javnom životu strano stanovništvo, ali i dio domaćeg govorio je njemačkim ili mađarskim jezikom. Takva situacija dovodila je do stalnih trzavica između stanovnika koji su smatrali da je to neprihvatljivo u novoj državi i onih koji su te jezike koristili u javnom životu. Posebno se to odnosilo na ulicu, trgovine i ugostiteljske objekte.

Nove političke okolnosti uvjetovale su i pojavu novih društvenih normi i pravila ponašanja u svakodnevnom životu. Ujedno je i stranačka borba koja je u prvim godinama nakon osnivanja nove države bila izuzetno jaka, utjecala na položaj stranog stanovništva. Unatoč tome oni su ipak nastojali voditi donekle normalan svakodnevni život, sudjelovati u radu brojnih građanskih društava, te održavati kontakte sa svojim susjedima. Iako to nije bilo jednostavno, strano stanovništvo se postupno prilagođavalo novom državnom uređenju.

Počeci nove vlasti – uništavanje simbola bivše države i uvođenje novih društvenih normi Raspad Austro – Ugarske Monarhije ujedno je označio i obračun sa simbolima te države. Prvi na redu su bili spomenici. Krajem Prvog svjetskog rata kada je situacija bila neizvjesna i neodređena, kada je napetost bila na vrhuncu, grad Sisak je proživljavao još jedan od presudnih trenutaka u svojoj povijesti. Zbog toga što su se u okolici grada Siska nalazili pripadnici Zelenog kadra i zbog vojnika koji su se povlačili s balkanskog bojišta i prolazili vlakom kroz gradski željeznički kolodvor postojala je opravdana opasnost od oružanih sukoba. Gradsko Narodno vijeće pokušavalo je smanjiti napetosti pojačavanjem osiguranja unutar grada. Formirane su brojne skupine koje su bile zadužene za sigurnost. Tu su bili pripadnici gradskog redarstva, vojske, naoružane su postrojbe gradskog vatrogastva, a u osiguranju su se pridružile i skupine srpskih ratnih zarobljenika. Građanstvo je preko tiska bilo upoznavano s događajima koji su se nizali jedan za drugim, te su pozivani na mir i red.

104

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Iz tog razdoblja postoji jedna anegdota koja se prepričavala u međuratnom razdoblju, a predstavljala je početak odnosa prema simbolima prošle vlasti: Jedne noći u gradu koji je bio u mraku jer nije bilo dovoljno energenata za pokretanje gradske električne centrale, patrolirao je naoružani vojnik. U jednom trenutku je ugledao u daljini nejasnu siluetu koja je izgledala kao čovjek s puškom.

Vojnik se približio, repetirao pušku i glasno zavikao prema čovjeku da se identificira.

Kako osoba nije ništa odgovarala vojnik je bio još odrješitiji i na kraju i zapucao.

Osoba je nakon pucnja pala. Buka koja je tada nastala uzbudila je okolne stražare koji su se brzo pojavili na licu mjesta. Kada su se približili ležećem tijelu vidjeli su da se zapravo radi o kipu domobranskog vojnika koji je nedavno bio srušen, a postavljen je 1916. godine u spomen pripadnika 27. sisačke domobranske pukovnije.

Tako je metak koji je pogodio kip na simbolički način doveo do prekida s prošlim režimom i uveo ga u novi koji će obilježiti razdoblje sve do početka Drugog svjetskog rata na prostoru Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.

U mjesecu srpnju 1919. godine postavljeno je pitanje uklanjanja još jednog spomenika koji se nalazio u gradu Sisku. Radilo se o spomen ploči koja se nalazila na zgradi Kotarskog suda, a na njoj se spominje car Franjo Josip I. u čije je vrijeme sud bio izgrađen. Natpis na ploči je glasio: „Sagradjeno godine 1909. za slavnog i blagotvornog vladanja Njegova ces. i kralj. apostolskog Veličanstva Franje Josipa I., cesara austrijskog, kralja češkog i.t.d.

Za banovanja Njegova preuzvišenog bana Pavla baruna Raucha od Nyeka i pod predstojničtvom presvjetlog gospodina Slavka Aranickoga, predstojnika pravosudnog odjela kr. Hrvatsko – slavonske i dalmatinske vlade.“1 Nakon gotovo dvomjesečnog dopisivanja između centralne vlasti u Zagrebu i grada Siska oko pitanja nadležnosti za skidanje ploče, ona je uklonjena početkom rujna 1919. godine.2 Tim činom uklonjen je i zadnji spomenik iz razdoblja Austro – Ugarske Monarhije u gradu Sisku. Nakon toga je uslijedilo postavljanje simbola nove vlasti. Prema naredbi Kraljevske hrvatsko – slavonske zemaljske vlade od 1919. godine morale su biti uklonjene sve slike i poprsja članova habsburške dinastije iz svih uredskih prostorija i zamijenjene s likovima Petra I. Karađorđevića i njegova zamjenika, regenta Aleksandra.3 Ujedno se u javni život uvodi ćirilica. Novine “Sisački glas” pokušale su objasniti taj postupak s tim da je i ćirilica slavensko pismo – „Mi smo Hrvati u mnogočemu 1

Državni arhiv u Sisku, Kotarski sud Sisak, Prezidijalni spisi, kutija broj 1, spis br. 172, 15. 7. 1919.

2

DAS, Kotarski sud Sisak, Prs, kt. br. 1, spis br. 209, 1. 9. 1919.

3

DAS, Kotarski sud Sisak, Prs, kt. br. 1, spis broj 117, 16. 4. 1919.

105

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

podlegli utjecaju tudjinštine, pa tako i u pismu. Primili smo tudjinsku latinštinu, a zanemarili slavensku ćirilicu.“4 Novine su tu raspravu podigli i na religijsku razinu upozoravajući da je Ćiril bio i slavenski svetac.5 Čini se da lokalno stanovništvo nije tako brzo prihvatilo ovo pismo i da je rasprava o tom pitanju skretala u političke vode u kojima su se odmjeravale pristalice hrvatskih i jugoslavenskih političkih stranaka.

Kao dio promjena u svakodnevno životu koje su imale zadaću naglašavati pripadnost novoj državi i političkom poretku svakako je bilo i uvođenje novih blagdana i proslava. Tako se prije svega uvodi Svetosavska beseda koja se slavila 27. siječnja.

Ona je predstavljala dio pravoslavnog načina života i u grad Sisak ulazi na velika vrata tek nakon 1918. godine. Beseda je uskoro postala jedno od viđenijih gradskih događanja na kojem se okupljala gradska elita. Nakon Svetosavske besede uvedena je i Vidovdanska proslava koja je također postala važan događaj. U početnom razdoblju nove države uveden je Dan kralja Petra kao još jedna proslava kojom se iskazivala lojalnost novom režimu.

Sisačka 26. pješačka pukovnija u to je vrijeme dobila svoju Slavu, što predstavlja još jedan element pravoslavnih običaja. Datum na koji se slavila Slava bio je 22. lipanj u spomen na bitku s Turcima kod Siska 1593. godine.

Ujedno se u to vrijeme sve više inicira izgradnja pravoslavne crkve u gradu Sisku, pa se u novinama “Sisački glas” redovito objavljuju informacije o donacijama.

Prema navedenim podacima može se utvrditi da su u relativno kratkom razdoblju nakon formiranja nove države nametnute određene norme ponašanja i djelovanja koje su bile potpuno drugačije od onih uobičajenih na hrvatskom prostoru. One su predstavljale odraz centralističke i unitarističke politike i bile su jedna od odrednica sukoba koje su se odražavale na političkoj razini.

Svi ti postupci nove vlasti dali su određene smjernice u promatranju odnosa prema simbolima propale Austro – Ugarske Monarhije u novom društvu – bili oni predmeti memorije, pripadnici pojedinih naroda ili pristalice određenih političkih ideja.

Brojnost Nijemaca, Mađara i Židova na području grada Siska Modernizacijski procesi koji su zahvatili prostor Hrvatske u 19. stoljeću doveli su do dolaska brojnog stranog stanovništva iz svih dijelova Habsburške Monarhije.

Prije svega su to bili strani činovnici koji su govorili njemački i mađarski jezik, zatim trgovci, obrtnici i industrijalci koji su nastojali ostvariti što bolje gospodarske uspjehe u uvjetima postupne modernizacije. Grad Sisak se nalazio na povoljnom strateškom položaju, na razmeđu panonskog i primorskog prostora, što je omogućilo da se u 19. stoljeću razvije kao jedan od najvažnijih hrvatskih gradova. Godine 1838. dobio je 4

SG, 6. 4. 1919., br. 14, str. 3, „Ćirilica i latinica“.

5

SG, 31. 8. 1919., br. 35, str. 3, „Kuda ćemo sa sv. Ćirilom?“.

106

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

privilegiju slobodnog trgovišta, a iste godine i povlasticu za osnivanje prvog obrtničkog ceha. Još od 18. stoljeća u gradu se izgrađuju brojna skladišta koja su služila u trgovini žitom i drvom. Godine 1862. kroz grad prolazi željeznička pruga koja je otvorila još veće mogućnosti za razvoj, a iste godine mostom je spojena lijeva i desna obala rijeke Kupe te su konačno čvrstom vezom povezani Civilni i Vojni dio grada. Takav razvojni intenzitet sa sobom je povlačio i povećanje broja stanovnika grada. Do polovice 19. stoljeća grad je imao manje od 1000 stanovnika da bi do 1900. godine dosegao broj od 8674 stanovnika.

Vrlo rano u grad dolazi strano stanovništvo. Već oko 1848. godine u Civilnom dijelu grada je živjelo 48 Židova.6 U Miestopisnom riečniku kraljevinah Dalamcije, Hervatske i Slavonije iz 1866. godine navodi se kako je u gradu živjelo 40 Židova, 16 Mađara i 6 Nijemaca.7 Već godine 1900. prema popisu stanovništva u gradu je živjelo 350 Nijemaca, 350 Mađara i 373 Židova.8 Deset godina nakon toga bilo je 298 Nijemaca, 298 Mađara i 395 Židova. Ako usporedimo ove podatke vidljivo je da su u više od 50 godina među stranim stanovništvom dominirali Židovi, te je broj Mađara i Nijemaca bio podjednak.

Završetkom Prvog svjetskog rata situacija se počinje mijenjati. Nakon prvog popisa stanovništva 1921. godine u gradu je živjelo 209 stanovnika kojima je materinji jezik bio njemački, 101 stanovnik kojemu je materinji jezik bio mađarski i 331 Židov.9 Deset godina nakon toga, nakon drugog popisa stanovništva bilo je 62 stanovnika kojima je materinji jezik bio njemački, 79 stanovnika kojima je materinji jezik bio mađarski i 248 Židova.10 Nakon ovoga popisa vidljiv je znatniji pad broja stanovnika unutar ovih grupa. Njemačko stanovništvo doživjelo je najznačajniji pad, mađarsko stanovništvo je pratilo ovaj broj, dok je najbrojnija zajednica bez obzira na pad još uvijek bila židovska. Takva znatna oscilacija u njihovu broju mogla je biti znak asimilacije ili njihova odlaska iz sisačkog kraja. Podaci koji su nam dostupni ne daju točan odgovor, no pokušat ćemo prikazati situaciju u gradu od 1918. do 1924. godine koja je mogla odrediti njihov položaj te dovesti do smanjivanja njihovoga broja.

Jezik kao odrednica sukoba Jezično pitanje je od 19. stoljeća počelo dobivati posebnu dimenziju. Upravo je jezik bio taj koji je u fazi buđenja nacionalnih pokreta odigrao kohezivnu ulogu 6

Josip Buturac, Sisčaka gospoštija u prvoj polovici 19. stoljeća, Arhivski vjesnik, Zagreb 1960., str. 297.

7

Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije, urednik Vinko Sabljar, Zagreb 1866., str 377

8

Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. 1991. po naseljima, sv. 5, Zagreb 1998.

9

Definitivni rezultati popisa stanovništva iz 1921. godine, Sarajevo 193?

10

Definitivni rezultati popisa stanovništva iz 1931. godine, Srajevo 1938.

107

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

među pojedinim europskim narodima. U okviru takvih tendencija pitanje jezika bilo je ujedno i pitanje identiteta i opstanka.

Slavensko stanovništvo koje se nalazilo u okvirima Habsburške i Austro – Ugarske Monarhije nastojalo je svoja prava izboriti upravo kroz to pitanje. Stoga je raspad Monarhije 1918. godine i formiranje vlastitih nacionalnih država automatski označilo i uvođenje vlastitih jezika u svim sferama života. U zajedničkoj prošlosti u okviru Monarhije vrlo česti su bili sukobi koji su izbijali prilikom nametanja govornog jezika, bio to mađarski ili njemački jezik, što je dovodilo do manjih ili većih sukoba, pa čak i narodnih buna. Jezik je nakon 1918. godine stoga imao višestruku funkciju. On je okupljao oko sebe stanovništvo, legitimirao je novonastale države prema vanjskom svijetu, te je pružao otklon prema bivšem društvenom uređenju.

Njemački i mađarski jezik tako su u Kraljevini SHS predstavljali simbole sustava koji ih je nametao, te je obračun s njima poslužio kao obračun s „negativnim elementima“ unutar novostvorenog društva. To se posebno odražavalo na položaj Nijemaca i Mađara, te na Židove, koji su kao sredstvo komunikacije koristili njemački ili mađarski jezik.

Najaktivniji u napadu na navedene nacionalne manjine bile su pristalice Jugoslavenske demokratske stranke koje su kroz svoje stranačko glasilo “Sisački glas” pokazivali svoju političku orijentaciju, te stav novonastale države prema simbolima bivšeg režima. Stranka je tražila sve stanovnike grada da se striktno odrede prema jezičnom pitanju – „Zbilja žalostna je pojava u našem narodnom životu, da svoje sugradjane moramo opominjati da smo Hrvati odnosno Jugoslaveni i da smo dužni govoriti hrvatski.“11 Putem članaka u novinama prijetilo se i fizičkim napadima na one koje na javnim mjestima govore njemački i mađarski jezik, a pristalice Demokratske stranke lijepili su plakate po gradu s natpisom „Govori hrvatski!“. 12 „Ispravna“ jezična komponenta nastojala se nametnuti na svim razinama života, pogotovo na onim razinama koje su predstavljale simbol propale Monarhije. Prije svega je to bilo aktualno na željeznici. Kako je službeni jezik na željeznicama bio mađarski, jasna je bila tendencija da se mora promijeniti položaj toga jezika – „Svaki službenik željeznice znade, ako je i tudjinac, makar donekle hrvatski, pa neka govore kako znadu, a ne da neraspoloženje stvaraju u domaćem narodu.“13 Pod pritiskom novonastale situacije većina mađarskih željezničara napustila je grad Sisak 26. 3. 1919. godine.14 11

“Sisački glas”(dalje SG) 5. 1. 1919., br. 1, str. 2-3, „Hrvatski govori“.

12

SG 21. 7. 1923., br. 30, str. 2, „Švabčarenje u Sisku“.

13

SG 2. 2. 1919., br. 5, str. 2, „Madjarski i njemački na željeznici“.

14

SG 30. 3. 1919., br. 13, str. 3, „Odlazak prekodravske željezničarske braće“.

108

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Uporaba njemačkog i mađarskog jezika i na drugim javnim mjestima također je strogo napadana, te se i pod prijetnjama nastojalo suzbiti takvu komunikaciju. To se posebno odnosilo na gradske ulice i ugostiteljske objekte – „U Sisku se razvaganilo na najbezobzirniji način švabčarenje po šetalištima, ulicama i kavanama, da nas Hrvate mora upravo stid biti, da je ovo zadnja opomena, da nam ne sramote hrvatstvo grada, jer ćemo zbilja poduzeti neki način, da toj oholoj bezobzirnosti stanemo na put, pa se onda ovakovi neka ne žale na hrvatsku finoću.“15 Vlasnik tada najpoznatije sisačke kavane u zgradi Velikog kaptola bio je Mađar Ernest Hubeny. Ta je kavana uvijek bila okupljalište trgovaca, raznih političkih grupacija, intelektualaca … Kavana je nudila širok spektar razonode – igranje biljara, čitanje brojnih novina, sjedenje uz kavu i razne vrste pića, slušanje muzike na javnim nastupima. Ona je bila među prvima koja je imala električnu rasvjetu početkom 20. stoljeća te je tako pratila najmodernije trendove svoga vremena. Nakon prevrata 1918. godine ova kavana kao i ostali ugostiteljski objekti našli su se u nepovoljnoj situaciji.

Određene norme ponašanja koje su bile općeprihvaćene sada su se morale prilagoditi novonastaloj situaciji. Kako je kavana oduvijek bila okupljalište gostiju koji su bili različitih nacionalnosti te su govorili na raznim jezicima, pa se njima i repertoar morao prilagođavati, ona je u novom vremenu predstavljala određenu opasnost kao mjesto u kojem bi se mogli okupljati protivnici novih političkih ideja. Kako je vlasnik kavane bio Mađar, kao i dobar dio njegovih radnika, ona je postala meta napada. Stoga su novine ““Sisački glas”” pozvale vlasnika da zabrani njemačke i mađarske pjesme u svojoj kavani jer je to moglo dovesti do mogućih nereda.16 Dvije godine nakon toga, Kraljevsko redarstveno povjereništvo u Sisku zabranilo je sviranje austrijskih koračnica na javnim mjestima: „Opetovano se dešava da razna društva (vatrogasno itd.) prigodom svojih javnih nastupa trube marševe, koji su bili uobičajeni u austro – ugarskoj vojsci (tzv. generalmarsch, Fussmarsch itd., a i danas ih rabi austrijska vojska). I ako nesumnjiv u ogromnoj većini slučajeva svirača time ne misle ništa zla, nego bez promišljanja trube ono, što su nekad naučili ovakovo javno trubljenje poznatih austrijskih vojnih melodija djeluje sablažnjivo i uzrokuje u slušačima nemile uspomene na vrijeme tudjinskog gospodstva, pa može da dovede do reakcije i do izgreda. Zabranjuje se stoga prigodom javnih nastupa sviranje i trubljenje znakova tudje vojske te će se proti onima, koji bi unatoč zabrane svirali postupati redarstveno radi provokacije izgreda.“17 Ulice su uz ugostiteljske objekte bile mjesta najčešćih susreta stanovništva.

Upravo zato se i dio napada na njemački i mađarski jezik odnosi na njih – „Sisak je pravi raj za tudjince, što zgražanjem opažamo kad slušamo po ulicama i gostionama 15

SG 31. 8. 1919., br. 35, str. 2, „Sisačka sranota!!!“.

16

SG 9. 5. 1920. br. 19, str. 3, „Vrhunac bezobraznosti“.

17

SG, 14. 7. 1922., br. 29, str. 3, „Zabrana sviranja austrijskih koračnica“.

109

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

ono silno švapčarenje, a pomalo se i madjarski vitezi i vitezice javljaju.“18 Takvih napada bilo je mnogo. Oni su, kako je već rečeno, predstavljali pokušaj da njemački i mađarski jezik izbace iz javne upotrebe i da se tako uklone ostaci propalog režima iz svakodnevnog života grada. No prema svim pokazateljima njemački i mađarski jezik nisu bili iskorijenjeni kroz čitavo razdoblje prve jugoslavenske države. Ti jezici su se upotrebljavali u domovima pojedinaca, te su služili kao sredstvo komuniciranja unutar pojedinih porodica. Pritisak prema njima u gradu Sisku je postupno popustio nakon 1924. godina, kada na vlast u gradu dolazi HSS. Ekonomska osnovica napada Čini se da je pozadina svih napada zapravo bila ekonomska. Među najutjecajnijim gospodarstvenicima u gradu Sisku bili su prije svega Židovi, zatim Nijemci i Mađari.

U „Adresaru i trgovačkom putokazu za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje“ koji je izdan u Zagrebu 1922. godine nalaze se brojni sisački trgovci, obrtnici i industrijalci najbolje pokazujući kakav je bio njihov utjecaj na gospodarski život grada. Među 170 evidentiranih sisačkih trgovaca njih 54 bili su Nijemci, Židovi i Mađari što je iznosilo 31,7%.19 Među obrtnicima taj je broj bio znatno manji. Od 321 registriranog obrtnika

18

SG 13. 2. 1921., br. 7, str. 3, „Tudjinstvo u Sisku“.

19

Popis trgovaca: Samuel Alexander – trgovac žitom i zemljanim proizvodima na veliko, Jonas Alekxander – trgovac žitom, Marko Armuth i Šandor Richtman – trgovci odjećom, Adolf Arnold – trgovac strojevima i tehničkim robom, Ignac Ascher – trgovina mješovite robe, Ljudevit Bauer – prodaja dasaka i drvene robe, Vilko Beck i drug – trgovina opeka, Moritz Drach – pilana, Armin Ehrenfreud – trgovina mješovite robe, Rudolf Fichtler – sitničar, Leo Fischer – trgovina mješovitom robom, Alois Fleissig – trgovina mješovitom robom, Mavro Flesch – trgovina zemljanim proizvodima, Josip Frisch – prodaja cementa, Josip Frisch – trgovina željeznom robom, Leo Friedländer – trgovina mješovitom robom, Robert Feuer – trgovina gotovih odjela, Makso Hirschler – trgovina žitom, Sigmund Jünker – knjižar, Bernard Klein – trgovina mješovitom robom, Hermina Kohn – sitničarija, Katarina Krausz – sitničarka, Natan Kupferman – trgovina zlatarskom robom, Julio Lausch i drug – uvoz i izvoz, Julio Lausch – trgovina šivačih strojeva, Stjepan Liebhard – trgovina manufakturne robe, Bernard Mayer – trgovina manufakturne robe, Cecilija Mayer – sitničarka, Ferdinand Mayer – sitničar, Vladimir Müller – trgovina željezne robe, Filip Neuman – uvoz i izvoz stakla i porculana, Jakov Neuburg – trgovina gotovom robom, Herman Weis – mlin Posavina, Drago Planer – trgovina žitom, Mavro Reiss – trgovina zemljanim i industrijskih proizvodima i kolonijalnom robom na veliko, Reich i Katić – podružnica veletrgovina vina i likera, Regina Richter – sitničarka, Aleksander Rosenfeld – bazar, Berta Schiller – sitničarka, Jakob Schwarz, Viktor Schwabenitz – trgovina mješovite robe, Anka Sieber – trgovina manufakturne robe, Makso i Henricta Striegl – trgovci, Ignatz Spitzer – sitničar, Ignatz Sturm – sitničar, Viktor Verner – trgovina mješovite robe, Werner i Klauber – veletrgovina žitom, brašnom i zemljanim plodovima, Jlaža Wegner – veletrgovina vina i ostalih pića, Konrad Weiss – trgovina mješovite robe, Fani Weiss – trgovina cipela, Leo Weiss – trgovina plodovima zemlje, Herman Weiss – maloprodaja brašna i Jospi Zwirn – sitničar.

110

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

grada Siska njih 57 bili Židovi, Nijemci i Mađari što je iznosilo 17,7%.20 Na obje liste nalaze se osobe koje su u isto vrijeme imale i trgovačke i obrtničke poslove.

U rukama trgovaca i industrijalaca bilo je i najviše kapitala što je omogućavalo i najveći utjecaj u gradu. Zbog toga su napadi bili usmjereni i na kapital koji su stranci stjecali na prostoru Siska – „Za čudo ti stranci, ponajviše Nijemci, Madžari, stari i vjekoviti izrabljivači našeg naroda, prolaze kod nas vrlo dobro, lijepo i ugodno živu tekući novac na posve legalan način.“21 Budući da je veliki broj tvornica bio u rukama stranaca tako je i većina stečenog kapitala završavala izvan grada. Oni su bili predstavnici krupnog, inozemnog kapitala, a nerijetko i dioničari tvornica u kojima su zastupali ili svoje interese ili interese neke veće strane firme.22 Stoga je novinska propaganda bila usmjerena najviše prema njima. Napadi su bili usmjereni prema skupni ili prema pojedincima. Tako su novine “Sisački glas” napadali poznatog sisačkog tiskara Sigismunda Jünkera koji je bio Židov i govorio je njemačkim jezikom.

Ujedno je tiskao novine konkurentskih stranaka – Hrvatske zajednice i HRSS-a.

U jednom članku bio je prokazan kao „poznati ljubitelj Habsburgovaca i Austrije, izdavač raznih ratnih hvali i slavospjeva austrijske i madjarske gamadi.“23 Aluzija na djelovanje u prošlom sustavu bila je vrlo česta. Novine su se često znale okomiti na Stjepana Radića i njegovu politiku prije 1918. godine. Napadi na njega bili su najčešći za vrijeme predizborne kampanje.

Veliki problem grada Siska nakon 1918. godine bila je nezaposlenost. Zbog toga je dobar dio napada na Nijemce, Židove i Mađare i one koji govore njemačkim i mađarskim jezikom na javnim mjestima bio usmjeren prema njihovim radnim mjestima. Autor 20

Popis obrtnika: Jonas Aleksander – pivar i bačvar, Marija Arnold – urar, Ivan Apsay – kavanar i slastičar, Jospi Brun – zidar, Vilko Beck i Walter Reiss – vozarski posao na vlastitim lađama, David Brusler – mesar, Makso Blass – tapetar, Jospi Bruckner – soboslikar i ličilac, Ivan Draksler – soboslikar i ličilac, Maria i Artur Drach – industrija drva, Dragutin Deker – urar, Josip Engel – tvornica opeka i crijepa, Šandor Edenhofer – gostioničar i mesar, Josip Engel pilana i mlin, Karlo Eduard – mesra i kobasičar, Josip Freiberger – mesar, Josip Fischer – četkar, Marija Frangen – kitničarka, Leo Fuchs – svratištar, Ilija Goldenberg – krojač, Rok Grubauer – soboslikar i ličilac, Eugen Hahn – krojač, Ernest Hubeny – kavanar, Gjuro Haler – kovač i potkivač, Aleksander Hoffman – mesar, Jakob Henner – krojač, Sigmund Jünker – tiskara i knjigoveža, Izidor König – svratište i kavana, Arnold Krausz – fotograf, Gjuro Kern – mesar, Dragutin Kohn – tvornica soda vode, Adolf Kraus – kuhanje i guljenje štapova, Josip Mercher – kolar, Martin Mayer – Mlakar – kobasičar, Martin Mayer – mesar, Kta Miklos – praona i glačaona rublja, Stjepan Magyar – strojobravar, Antonin Meizner – krojač, Leo Nagy – postolar, Dragutin Planer – izrada opeka, David Rosner – postolar, Darinka Rotter – staklar, Vjekoslav Roscher – bravar, Vilim Reich i Laza Katić – proizvod žestokih pića, Ivan Siber – bačvar, Ignac Sturm – soboslikar i ličilac, Vjekoslav Stengel – postolar, Rozalija Strauss – urar, Franjo Saler – fotograf, Eduard Striegl – mesra i kobasičar, Martin Strossmayer – brijač, Adolf Steiner – stolar, Rudolf Titinger – postolar, Fany Weiss – krojačica, Herman Weiss – motorni mlin i Rudolf Veigl – remenar.

21

SG 13. 3. 1921. br. 11, str. 3, „Invazija tudjinaca“.

22

Mira Kolar – Dimitrijević, Prilog gospodarskoj povijesti Siska između dva svjetska rata, Sisak 2005., str. 23.

23

SG 27. 11. 1921., br. 48, str. 3, „Specijalni Habsburger“.

111

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

članka u “Sisačkom glasu” na prvo mjesto stavlja konkurenciju koja domaće radnike stavlja u nepovoljan položaj – „Naši se ljudi – Jugoslaveni – u Jugoslaviji tuže, da ne mogu da prolaze, da nemaju zarade i zaposlenja, da nemaju osigurane eksistencije, dok mi svaki dan vidimo kod nas sve više tudjinaca i stranaca. Ti tudjinci nas lagodno smjestiše, a i još se uvijek smještaju, jer im vrlo dobro ide. Za čudo ti stranci, ponajviše Nijemci, Madžari, stari i vjekoviti izrabljivači našeg naroda, prolaze kod nas vrlo dobro, lijepo i ugodno živu tekući novac na posve legalan način.“24 Medijski pritisak je nastavljen upitnikom koji je dostavljen svim tvornicama u Sisku i okolici s podacima o godini osnivanja, proizvodnji i distribuciji proizvoda, te ono najbitnije, broju stranih i domaćih radnika. Na upitnik se odazvalo 16 tvornica, a samo Paromlin i paropilana Josipa Engela u Sisku i Tvornica šešira u Galdovu nisu poslali svoje odgovore.

Odgovori su objavljeni u Sisačkom glasu i prema njima je Tvornica tanina Sisak d. d. imala 210 domaćih i 17 stranih radnika, tvornica finih koža „Siscia“ imala je 41 domaćeg radnika i 15 stranaca od kojih je 9 bilo Rusa i 6 Austrijanaca, Tvornica za izradbu drvenih proizvoda d.d. imala je 40 domaćih radnika, pivovara Jonasa Aleksandera imala je u ljetnim mjesecima 60 radnika, a u zimskim 45 od kojih je 6 bilo stranaca, Paromlin Franjo Fulla zapošljavao je 4 domaća radnika, „Posavina“ umjetni mlin Hermana Weisa zapošljavao je 15 domaćih radnika, Paromlin Gjure Hatića imao je 1 domaćeg radnika, Parna ciglana Josipa Fulle navela je da ima 70 radnika ne navodeći njihovu nacionalnost, Tvornica opeke St. Momčilović navela je kako kod nje rade samo domaći radnici ne navodeći njihov broj, Tvornica opeka i crijepa Vilko Beck i drug imala je 100 domaćih radnika, Sisačka tvornica soda vode i kraherla Rukavina i Zwirn imala je 4 domaća radnika, Prva sisačka udružna tvornica soda vode Nikola Šimić nije navela broj radnika, Industrija drva d. d. Drach imala je 600 zaposlenih radnika ljeti i 1500 zimi, od čega je 98% bilo domaćih, a 2% stranih radnika, Ciglana Josipa Stiića nije navela broj radnika, Pecara i rafinerija državnog dobra Topolovac imala je 15 domaćih radnika, te „Pecara“ d. d. koja je nije navela broj radnika, ali je napisala kako kod nje rade samo domaće žene.25 Brojevi koje je anketa pokazala idu u prilog velikoj zastupljenosti domaće radne snage. No čini se da autori nisu smjerali samo prema točnom broju radnika. Ono što ova anketa nije pokazala, to je koliko se stranaca nalazilo na vodećim pozicijama unutar tvornica.

Kako bi se napravio što veći pritisak prema stranim radnicima u novinama je u isto vrijeme objavljen članak u kojem se dokazuje dominacija stranaca koja je loša za domaće radništvo – „Bit će, da nema grada u Jugoslaviji, gdje se stiču stranci, gdje mogu boraviti bez ikakove prijave i bez nadzora. Ovdje je osnovano više poduzeća, 24

SG 13. 3. 1921., br. 11, str. 3., „Invazija tudjinaca“.

25

SG 5. 12. 1921. br. 49, str. 2, „Tvornice u Sisku i okolici“.

112

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

gdje se namještaju samo stranci, a domaći ljudi mogu zube čačkati. Stranci dobivaju vrlo lahko stanove, dok domaći moraju mjesece tražiti, i onda ništa ne dobe.“26 Najnapadanija organizacija u vrijeme od 1918. do 1924. godine bio je Savez privatnih namještenika za grad Siska. Budući da su sisačke tvornice bile većinom u rukama stranaca koji su imali zaposlenike također stranog porijekla, projugoslavenski elementi su nastojali diskreditirati takve činovnike koji su i dalje ostali na svojim pozicijama.

Godine 1920. za predsjednika Saveza je bio jednoglasno izabran Ante Hübner, trgovački pomoćnik koji je prije toga izbora bio tajnik, a za potpredsjednika Konrad Weiss, privatni činovnik. Blagajnica je tada bila Josefina Rosenthal, daktilografkinja, a među 10 članova odbora bili su Antun Ludwig i Hinko Schwartz.27 Vidljivo je da je dosta članova Saveza bilo njemačke, mađarske i židovske nacionalnosti te su bili idealna meta za napad.

Privatni namještenici su optuživani da govore stranim jezicima, većinom njemačkim, te da predstavljaju stalnu opasnost kao antidržavni elementi – „Pet je upravo prošlo godina, što zbacismo ropske lance sa sebe te postadosmo svoji na svome i u svome. Da tako barem to izgleda i trebalo bi u stvari da i bude, ali nažalost nije.

Tudjinci poznavajući dobro našu dobroćudnost sve malo po malo uvlače se opet medju nas, danas kao radnički stručnjaci, a u budućnosti oni koji će i opet stalno zagospodovati nad našom slobodom. Kamo se goder osvrnemo vidimo strana lica, a govore naravno njemački, madjarski itd. Tko su ti ljudi? Što oni ovdje rade? To su privatni namještenici pojedinih poduzeća.“28 Godinu dana nakon ovoga teksta napisan je jedan novi i to kao osvrt na glavnu skupštinu podružnice Saveza privatnih namještenika Jugoslavije u Sisku održanu 17.

8. 1924. godine. Autor članka piše: „U samom odboru sjedi polovica priv. namještenika stranih državljana, koji zaposjedoše dobra i unosna mjesta, a da naši domaći sinovi stoje bez razmišljanja. Šta više ovi stranci ih još šikaniraju na sve moguće načine, tako da mnogi krivnjom ovakovih ostaju i bez mjesta.“29 Autor smatra kako su se namještenici stranog porijekla u ovoj organizaciji nalazili iz vlastitih interesa, te da su se kroz nju nastojali pozitivno identificirati prema vlasti i tadašnjoj politici. Ulaskom u strukovno udruženje koje je u sebi imalo naziv „jugoslavensko“ tražili su sigurnost u novom političkom sustavu. Autor članka je to prepoznao te pozvao sve jugoslavenski raspoložene činovnike da prokažu rad njihovih kolega stranoga porijekla te da smijene vodstvo Saveza u kojem se nalaze većinom stranci – „Privatni namještenici, prenite 26

Isto, str. 3, „Sisak je raj za strance“.

27

SG 1. 2. 1920., br. 5, str. 3, „Skupština privatnih namještenika u Sisku“.

28

SG 21. 7. 1923. br. 30, str. 2, „Sloboda“. – potpisano s „Privatni namještenik“.

29

SG 30. 8. 1924. br. 35, str.?, „Savez privat. namještenika Jugoslavije podružnica u Sisku“ – potpisano s „Privatni namještenik“.

113

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

se iz sna i pokažite Vašu svijest i intelektualnu sposobnost te pojačajte redove Vaše organizacije, pomoću koje ćete polučiti Vaša prava kao čovjeka namještenika, ali ne uz ovakovo vodstvo!“.30 Napadi su išli do te mjere da su u novinama “”Sisački glas”” bili javno imenovani pojedini privatni namještenici i napadani zbog svoje nacionalnosti i jezika kojim su govorili. Tako 1924. godine autor jednog članka navodi da u tvornici kože „Siscia“ čiji vlasnik je bio Židov Moritz Fischer radi knjigovođa Messer „… inače rodjeni Magyarember, koji uopće hrvatski ne zna“, a njegov prethodnik je bio Libermann.31 Dalje navodi kako u tvornici šešira32 rade strani namještenici – Gustav Sedivy, Thaller, Hirn koji prema njemu nemaju dovoljnu stručnu spremu, zatim Basper i Franjo Smolka kao direktori, Roška kao tehnički upravitelj, Erži Jelinek kao kitničarka, Hojer kao „ekspeditorica“, Artur Schmiedt kao strojar, Josef Mann kao električar, te Lederer kao voditelj bojanja. Autor takvo stanje komentira povezanošću stranaca između sebe – „Da li je poduzeće namjestilo pokraj stručnih stranih državljana i naše domaće, da se izobraze, te da zamijene strance kao što to zakon o zaštiti radnika predvidja? Nije i neće, jer stranac stranca protežira na našu očitu štetu i propast!“.33 Autor navodi dalje da u Zemaljskim skladištima d.d. rade dr. Max Lederer kao prokurist, Franjo Kratochwill i Truber kao činovnici, te Adolf Waldner kao skladištar. Najveća je zamjerka autoru teksta što većina njih ne govori hrvatski jezik.34 U Trgovačkom i transportnom poduzeću d. d. rade Andreas Bajotti kao upravitelj i Bela Matheser kao knjigovođa, koji također prema autoru nisu znali hrvatski jezik. U Tvornici tanina radili su Franz Witke kao kemičar, Hans Fritz kao činovnik, dr. Artur Silberstein kao direktor koji su znali hrvatski jezik, dok ga jedino Grüner nije poznavao. U Veletrgovini željeza d. d. vlasnika Josipa Frischa radila je Ana Dörflinger kao prokuristica koja „hrv. jezika ne poznaje, ali prokuru može imati, gdje zakon izričito zahtjeva poznavanje državnog jezika! Al što ćemo kad se švabčarenje nekom svidja!“35 U Anglo – jugoslavenskom petrolejskom d. d.36 prema autoru je radio Josip Zergollern kao činovnik, na imanju dr. Aningera radio je Olm, u Pilani Drach d. d. radili su Emil Hoffman kao šef ureda, te Paul i Karl Hanig, Ernest Szöke, Ludvig Fuchs, Neuwirth, Alois Strukovnik, Weber, Ivan Götz, Arpad Lefkovicz kao činovnici. Nakon ovoga napada samo jedna osoba imala je hrabrosti javno odgovoriti autoru prethodnoga teksta. To je bio Josip 30

Isto.

31

SG 19. 4. 1924., br. 16, str. 2, „Strani privatni činovnici“.

32

Više o Tvornici šešira i tuljaca d. d. u: Mira Kolar – Dimitrijević, Prilog gospodarskoj povijesti Siska između dva svjetska rata, Siska 2005. str. 53 – 107.

33

Isto.

34

Isto.

35

Isto.

36

Više o ovoj tvornici u: Mira Kolar – Dimitrijević/ Zlatko Čepo, INA – Rafinerija nafte Sisak, Sisak 1977.

114

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

pl. Zergollern, koji je naveo da je bio rodom iz Ogulina te da je njegova porodica već 360 godina živjela u Hrvatskoj. Ujedno je njegov sin bio časnik jugoslavenske vojske i odlikovan je zlatnom kolajnom za hrabrost.37 Novine su se u istom broju ispričale zbog napada – „Drage volje donosimo ovaj ispravak g. Zergollerna i neka bude uvjeren, da je pisac onoga članka slučajno krivo izvješten bio baš glede njega – pa neka oprosti.“38 Članak najbolje govori o tome kakva je bila razina ovakvih napada.

Autor je napadao gotovo sve sa stranim prezimenima uz nedovoljnu provjeru i slabu obaviještenost. Napadači su zanemarivali to da su pojedini stranci osjećali pripadnost hrvatskom prostoru bez obzira na svoje prezime i jezik komunikacije. Upravo u slučaju Zergollerna možemo uočiti dvije razine odnosa stranaca prema državi prebivanja. Dok je većina stranaca još uvijek osjećala snažnu pripadnost njemačkom ili mađarskom kulturnom krugu te je svakodnevno komunicirala njemačkim ili mađarskim jezikom, dio stranog stanovništva, posebno oni čije su porodice duže vrijeme prebivale na našem području, osjećali su pripadnost ovome prostoru. Ujedno to najbolje pokazuje da je strano stanovništvo činilo i dio hrvatskog nacionalnog identiteta.

Da se nije odustalo od napada na pojedince pokazuje i to da je isti popis osoba i tvornica s nekim dodacima i bez spominjanja Zergollerna autor članka ponovno objavio u novinama, ali sada napisan kao pismo adresirano na dr. Behmena koji je bio ministra za socijalnu politiku u vladi. Članak je bio objavljen u dva dijela i potpisan s „Privatni namještenik“ kao i ostali članci kojima se napadaju pojedinci stranoga porijekla.39 Uspoređujući tekstove istoga autora i ostale koji napadaju strane radnike može se zaključiti da je ovaj zadnji članak najjači po intenzitetu, te predstavlja određenu kulminaciju u napadima. Od toga vremena takvi članci se više neće pojavljivati u novinama, što naravno nije značilo da su napadi u potpunosti prestajali. Od godine 1925. u gradu Sisku došlo je do promijene vlasti koju su preuzeli pristalice Hrvatske seljačke stranke. Zbog toga je demokratski stranački tisak bio okrenut napadima na tu političku opciju, dok je sukob sa stranom radnom snagom došao u drugi plan.

Svakodnevni život Iako je svakodnevni život bio otežan verbalnim napadima i prijetnjama, stanovništvo njemačkog, mađarskog i židovskog porijekla prilagođavalo se takvim uvjetima i nastojalo je voditi normalan život. U novinama “Sisački glas” koje su tako žestoko napadale strance objavljivane su reklame trgovina i ugostiteljskih objekata koji su bili u rukama stanovništva stranog porijekla, javnost je obavještavana o radu građanskih društava u kojima su članovi bili također stranog porijekla, davane su obavijesti o svadbama i sprovodima stanovnika stranog porijekla.

37

SG 3. 5. 1924., br. 18, str. 3, „Ispravak“.

38

Isto.

39

SG 27. 9. 1924. br. 39, str. 2 i 4. 10. 1924. br. 40, str. 2/3, „Socijalna politika. Gospodinu dru. Behmenu, Ministru za Socijalnu Politiku u Beogradu.“ – potpisano s „Privatni namještenik“.

115

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Godine 1919. među članovima Hrvatskog pjevačkog društva „Danica“ nalazili su se i odbornici Antun Fišler i Viktor Werner.40 Antun Fišler je bio i tajnik Odbora za školovanje i podupiranje sveučilištaraca iste godine.41 S vremenom su se „Danici“ priključili i Vilko Beck, Vladimir Müller, Josip Freiberger i Josip Frisch. Kao „utemeljiteljni“ član Obrtničko – radničkog društva „Sloga“ postali su Šandor Edenhofer i I. Apsay, a „Hrvatskog Sokola“ Hinko Steiner i Otto Heinrich. Prvi tajnik Hrvatskog Sokola bio je Velmir Köröskeny, a drugi tajnik dr. Zlatko Egersdorfer. Predsjednik Hrvatskog građanskog športskog kluba „Panonija“ 1919. godine bio je Ernest Hubeny, vlasnik kavane Veliki kaptol, blagajnik je bio Josip Zwirn, tvorničar, revizor Teodor Fuchs, kavanar, odbornici Stjepan i Zlatko Kersting, nadzornik odvjetnik dr. Zlatko Egersdorfer, a kapetan nogometne ekipe je bio Zlatko Kersting.42 Tajnik građanske glazbe bio je Josip Engel, odbornici su bili Židovi Leon Ferić, dr. Silberstein i Heinrich, a članovi zabavnog odbora Hirschler, Apsay, Ascher, Neuman …

U redovima Jugoslavenske demokratske stranke koja je najviše napadala stanovništvo stranog porijekla bili su dr. David Eckstein, dr. Leon Ferić, Eugen Hahn, Vladimir Müller, Janko Rohs, Martin Štromajer i Ljubomir Zotman.43 Među članicama Jugoslavenskog demokratskog udruženja žena bile su Adela Weiss, Sara Apsay, Nevenka Müller, Ilona Fišer, Frida Deutsch, Franciska Fichtler, Otilija Decker, Ilona Schlesinger …44 Takvih primjera ima dosta, pa je teško promatrati društveni život grada Siska bez pojedinaca stranog porijekla. Oni su u njemu sudjelovali kao financijeri raznih programa, kao inicijatori brojnih događanja, kao članovi niza građanskih društava.

Ujedno su bili uspješni trgovci i obrtnici koji su shvaćajući važnost marketinga redovito oglašavali svoje trgovine i obrtničke proizvode.

Jedan od pravaca kojim su se kretali Nijemci, Mađari i Židovi je bila i asimilacija.

Ona je tekla postupno, razvijala se kroz vrijeme, bila je potaknuta napadima na strano stanovništvo i bila je podržavana od dominantnih političkih struktura.

Asimilacija je bila jedna od mogućnosti u kojoj je stanovništvo stranog porijekla moglo ostvariti normalne mogućnosti za život. Ti procesi nalazili su se na svim razinama društvenog djelovanja. Pojedinci su mijenjali svoja prezimena kao što su to učinili poznati trgovac Ljubomir Zotmann koji je postao Očić ili trgovac Ante Fišler koji je postao Perković. Pojedini Židovi su se pokrštavali, pa se u župnim knjigama od 1918. do 1924. godine nalazi 6 osoba židovskog porijekla koji su prešli 40

SG, 2. 2. 1919., br. 5, str. 2, „Skupština Hrv. pjev. družtva „Danica“.

41

SG, 16. 2. 1919., br. 7, str. 2, „Veliki ples u korist siromašnih sveučilištaraca“.

42

SG, 23. 3. 1919., br. 12, „Šport u Sisku“.

43

SG, 30. 3. 1919, br. 13, str. 1, „Jugoslavenska demokratska stranka“.

44

SG, 4. 5. 1919., br. 18, str. 3, „Popis članica i članova Jugoslav. demokrat udrugi žena“.

116

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

na rimo - katoličku vjeru. Dolazilo je i do miješanih brakova koji su dodatno ubrzavali asimilaciju. Dio stranog stanovništva postepeno je napuštao grad. Od 1919. do 1924. godine grad su napustili obitelji Engelman, Kupferman, Fischbein, Steiner, Bruckner i Fischer. Dodatne poteškoće stanovništvo stranog porijekla imalo je kod primanja u zavičajnu svezu. Iako je dobar dio stranaca primljen bez velikih problema ili s tek manjim protivljenjem, bilo je i onih koji su odbijeni od strane gradskog vijeća. Tako su krajem 1918. godine bili odbijeni David Rozner i Adolf Waldner zbog stranog državljanstva, a početkom 1919. godine Karl Jüttner, Albert Kuschl i ponovno Adolf Waldner. Takvih primjera je bilo još. Dio stanovnika stranog porijekla postali su zavičajnici grada Siska tek nakon što nije ostvario pravo optiranja u svoje matične države i to između 1922. i 1924. godine. Iako su o optiranju u Austriju ili Mađarsku mogli odlučiti do ljeta 1922. godine, bilo je potrebo još nekoliko godina prije nego li je gradsko vijeće Siska odlučilo o njihovom statusu. Takvi postupci dodatno su diskriminirali stanovništvo stranog porijekla. Njihova prava kao nacionalnih manjina u Kraljevini SHS tek su djelomično ili nikako regulirana.

Nijemci, Mađari i Židovi koji su nastojali pokazati pozitivan stav prema državi i time izbjeći napade redovno su se pokazivali na zabavama koje su veličale novu vlast.

Prije svega su to bile Svetosavska beseda, te Vidovdanska proslava, ali i proslave koje je organizirala vojska. Ujedno su na takvim zabavama davali znatne novčane donacije time pokazujući svoju lojalnost. Prema svemu navedenom može se zaključiti da je svakodnevni život tih pojedinaca bio omeđen napadima i politikom asimilacije. U procjepu između toga Nijemci, Mađari i Židovi morali su voditi računa o tome da se afirmativno odnose prema novoj vlasti, o svome djelovanju u društvenom životu grada koji nije smjeo prelaziti okvire novopostavljenih normi, te da unatoč svemu tome ipak uspiju očuvati svoj identitet koliko je to bilo moguće.

Zaključak Formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine došlo je do velikih promjena koje su imale svoj odraz u svakodnevnom životu stanovništva. Posebno se to odnosilo na Nijemce, Mađare i Židove koji su smatrani simbolima propalog društvenog i političkog uređenja. U novonastaloj situaciji to stanovništvo bilo je suočeno s brojnim napadima vezanim uz njihovu kulturu i identitet, te uz ekonomsku osnovu. Napadi su bili odraz političkih borbi u državi i legitimaciji političkih stranaka prema njoj. Budući da su simboli propalog sustava bili najbolja meta napada, njihove žrtve su bili i pripadnici navedenih naroda. U takvoj situaciji Nijemci, Mađari i Židovi morali su prihvatiti određene norme ponašanja kako bi izbjegli napade i nastavili normalno voditi svakodnevni život.

Takvo prilagođavanje u najvećoj mjeri je vodilo prema asimilaciji ili jednostavno prema odlasku iz grada. Da je taj proces bio uspješan govore nam statistički podaci iz popisa stanovništva koji pokazuju znatan pad broja stanovnika njemačke i mađarske narodnosti i nešto manji pad broja Židova.

117

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Einfluss des zerfalles der Österreichisch-Ungarischen Monarchie auf die Stadt Sisak von 1918 – 1924 Zusammenfassung

Das Thema dieses Artikels ist die Lage der Deutschen, Ungaren und Juden in der Stadt Sisak nach Änderung der geopolitischen Lage durch das Ende des Ersten Weltkrieges und die Konstituierung des Königreiches der Serben,Kroaten und Slowenen 1918. Die Lage der nationalen Minderheiten in dem neuen Staat war sehr ungünstig, besonders dieser drei genannten Völker. Ihre Tätigkeit und ihr Leben erschwerte die Tatsache, dass sie zu den einst politisch dominanten Bevölkerungsgruppen gehörten, so stellten sie die Symbole der untergangenen politischen Ordnung dar.

Die Öffentlichkeit von Sisak zeigte in den ersten Nachkriegsjahren ausgeprägte Neigungen zur Ablehnung des ehemaligen Staates, deshalb war ein negatives Verhältnis zu den Symbolen des vergangenen Regimes vorhanden. Diese Ablehnung kann in allen Tätigkeitsebenen beobachtet werden. In diesem Artikel werden zwei Ebenen hervorgehoben werden, in denen die negative Haltung einzelner Personen und Gruppen diesen Symbolen gegenüber ersichtlich ist. Die erste Ebene ist gewiss die wirtschaftliche, da die Angehörigen der erwähnten Völker die stärksten Kaufleute und Industrielle waren und so arbeitete eine große Anzahl fremder Beamten in ihren Unternehmen. Die zweite Ebene ist die Frage der Umgangssprache. Im öffentlichen Leben sprach das fremde Volk, aber auch ein Teil der Einheimischen die deutsche oder ungarische Sprache. Eine solche Lage führte zu ständigen Reibereien unter der Bevölkerung, zwischen jenen die der Meinung waren, das sei im neuen Staat unakzeptabel und jenen die diese Sprachen im öffentlichen Leben benutzten. Das bezog sich besonders auf die Straße, Geschäfte und gastwirtschaftliche Objekte.

Neue politische Umstände bedingten auch das Entstehen neuer gesellschaftlichen Normen und Verhaltensregeln im alltäglichen Leben. Zugleich beeinflusste auch der Streit zwischen den Parteien, der in den ersten Jahren nach dem Entstehen des neuen Staates besonders stark war, die Lage der fremden Bevölkerung sehr stark.

Trotzdem bemühten sie sich, ein einigermaßen normales Leben zu führen, an der Tätigkeit zahlreicher bürgerlichen Gesellschaften teilzunehmen sowie Kontakte mit ihren Nachbarn zu pflegen. Obwohl das nicht einfach war, passte sich die fremde Bevölkerung allmählich der neuen Staatsordnungan.

118

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

Dr. sc. Vlasta ŠVOGER Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera Tkalčevića U radu se ukratko prikazuje jezikoslovna i književna djelatnost Adolfa Vebera Tkalčevića, a detaljno se analizira njegova publicističku aktivnost u zagrebačkim novinama i časopisima potkraj četrdesetih godina 19. stoljeća. U svojim člancima o potrebi provođenja reformi u Katoličkoj crkvi izrazio je vlastita umjereno liberalna shvaćanja, zagovarao je parlamentarizam, ustavnu monarhiju, jednakost svih društvenih slojeva pred zakonom, javnost u radu političkih, upravnih, sudskih, ali i vjerskih institucija te ostvarenje građanskih prava i sloboda. Međutim, iz analize njegovih članaka o drugim temama vidljivo je da je u nekim drugim pitanjima, primjerice u pitanju odnosa između crkve i države, zatim u odnosima između spolova, u društvenoj komunikaciji i sl. zastupao konzervativna shvaćanja.

Ključne riječi: Adolfo Veber Tkalčević, 19. stoljeće, publicistička aktivnost, zagrebački listovi

119

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

I. O životu i radu Adolfa Vebera Tkalčevića Adolfo Veber (Weber) Tkalčević1 – jezikoslovac, književnik, književni kritičar, pedagog, političar, teolog i propovjednik - zasigurno se ubraja u red najistaknutijih hrvatskih intelektualaca 19. stoljeća. Njegov jezikoslovni i književni rad predmet je zanimanja i istraživanja kroatista te je razmjerno dobro istražen. Nasuprot tomu, njegova publicistička djelatnost u mlađim danima te njegov politički angažman dosad nisu temeljitije istraženi. To me je ponukalo na proučavanje njegove publicističke aktivnosti u zagrebačkim listovima u četrdesetim i pedesetim godinama 19. stoljeća.

Adolfo Veber Tkalčević rođen je 11. svibnja 1825.2 u Bakru. Otac Josip ( Josef ) Weber, njemački doseljenik iz Moravske, u Bakar je došao kao časnik, a kasnije je radio kao nadstojnik na Lujzinskoj cesti. Majka mu je bila Christine, rođ. pl. Marochini, iz Bakra. U rodnome gradu Adolfo je završio pučku školu, a gimnaziju je završio u Rijeci. Tijekom gimnazijskoga školovanja naučio je latinski i talijanski jezik. Otac ga je naučio njemački jezik. Sjemenište je polazio u Zagrebu, a kao darovit mladić poslan je na bogosloviju u Peštu gdje je boravio od 1842. do 1846. godine. Tijekom studija naučio je mađarski, francuski, češki i poljski jezik. Nije uspio ostvariti svoju želju da položi doktorat iz filozofije i postane profesor na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti,3 jer se zbog izričite želje zagrebačkog biskupa Jurja Haulika morao odlučiti za doktorat iz teologije.4 Nakon povratka iz Pešte zaređen je za svećenika i postao je kancelist u pisarnici zagrebačkoga biskupa. Godine 1848. objavio je nekoliko članaka u zagrebačkim 1

Njegovo je prezime rijetko pisano u izvornu obliku s W, a u razdoblju kojim se bavi ovaj rad najčešće je rabio hrvatsku inačicu prezimena Tkalčević. Neki suvremeni jezikoslovci drže da je nepotrebno pisanje obje inačice prezimena, ali većina autora – uključujući jezikoslovce Ćipak istodobno rabi obje varijante. On sam u svojim je sabranim djelima rabio samo prezime Veber. U ovome radu rabit ću obje inačice prezimena, jer su članci, koje sam analizirala za ovaj rad, potpisani uglavnom prezimenom Tkalčević.

2

Usp. “Životopis Adolfa Vebera” kojega je sam napisao, a objavljen je u: Djela Adolfa Vebera zagrebačkoga kanonika, sv. I., Zagreb, 1885., 1.-40., ovdje str. 1. i Franjo MARKOVIĆ, “Adolfo Veber-Tkalčević, kanonik prvostolne crkve u Zagrebu” u: Tade SMIČIKLAS i Franjo MARKOVIĆ, Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Spomen-knjiga, Zagreb, 1892., 303.-338., ovdje str. 303. Ivo PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, Zagreb, 1993., 13., kao datum Veberova rođenja pogrešno navodi 15. svibnja.

Riječ je zacijelo o nehotičnoj pogrešci, jer isti autor u drugome radu navodi točan datum njegova rođenja. Vidjeti Fran KURELAC, Bogoslav ŠULEK, Vinko PACEL, Adolfo VEBER TKALČEVIĆ, Jezikoslovne rasprave i članci, priredio Ivo Pranjković, Zagreb, 1999., 324. Veberovu biografiju donosi i Constant WURZBACH, “WEBER (VEBER), Adolf (Schulmann und Fachschriftsteller)”, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, sv. 53., Wien, 1886., 167.-169. Vidjeti i Milan GRLOVIĆ, Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća, Zagreb, 1898.-1900., pretisak toga djela: Zaslužni Hrvati XIX. st., Rijeka, 1992.; Rudolf HORVAT, “VEBER TKALČEVIĆ ADOLFO”, Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925., Zagreb, 1925., 273.

3

O toj instituciji usp. Lelja DOBRONIĆ, Zagrebačka akademija – Academia Zagrabiensis. Visokoškolski studiji u Zagrebu 1633.-1874., Zagreb, 2004.

4

Usp. “Životopis Adolfa Vebera” 1.-9.

120

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

listovima zbog kojih je na sebe navukao neprijateljstvo biskupa Haulika i nekih drugih pripadnika visoke crkvene hijerarhije i u jesen iste godine po kazni je poslan za kapelana u Dubovac.5 Tamo je započeo svoj prevodilački rad.6 Ujesen 1849. postao je suplentom (namjesnim učiteljem) na zagrebačkoj gimnaziji, a 1851. otišao je u Beč, gdje je u samo godinu dana položio ispit za gimnazijskog učitelja iz slavistike, latinske filologije te povijesti Grka i Rimljana. U Beču je uz studij sastavio prvu hrvatsku čitanku za gimnazije, koja je tiskana 1852. pod naslovom Čitanka hrvatska za male gimnazije.

Po povratku u Zagreb Veber je 1852. postavljen za pravog učitelja na zagrebačkoj gimnaziji gdje je predavao hrvatski i latinski jezik. Iste je godine hrvatski uveden kao nastavni jezik u gimnazijama, što je urodilo potrebom pisanja školskih udžbenika na hrvatskom jeziku. U razdoblju od 1852. do 1871. zajedno s već spomenutom čitankom objavio je deset školskih udžbenika, od kojih su četiri gramatike. To su Latinska slovnica za male gimnazije (Beč, 1853.), Skladnja ilirskoga jezika za srednja učilišta (Beč, 1859.), Slovnica hèrvatska za 4. razred pučke učione (Beč, 1860.) i Slovnica hèrvatska za srednja učilišta (Zagreb, 1871.).7 Neke od tih gramatika veoma cijene i suvremeni jezikoslovci. Veberova Skladnja ilirskoga jezika prva je cjelovita sintaksa hrvatskoga jezika uopće, to je “najoriginalnija hrvatska sintaksa sve do naših dana”, ali je u njoj prevelik utjecaj ustroja latinskog jezika.8 Slovnica hèrvatska za srednja učilišta Adolfa Vebera “prva je u pravom smislu riječi cjelovita gramatika hrvatskoga jezika”.9 Ostali Veberovi školski udžbenici su sljedeći: Čitanka za porabu dolnje gimnazije (Beč, 1852.), Latinska čitanka za II. razred po Mavri Schinagelu (Beč, 1853.), u suautorstvu s Antunom Mažuranićem i Matijom Mesićem Čitanka za gornje gimnazije I.-II. (Beč, 1860.), Čitanka za prvi i drugi razred dolnje gimnazije (Beč, 1865.), Čitanka za treći razred dolnje gimnazije (Beč, 1871.) i Čitanka za četvrti razred dolnje gimnazije (Beč, 1867.), a s njemačkoga je preveo Zemljopis austrijske carevine za gimnazije (Beč, bez godine izdanja).10 Kao gimnazijski profesor Veber je tumačeći njemački i latinski jezik isticao prednosti hrvatskog jezika i učenike odgajao u domoljubnom duhu. Tada je napisao i dva važna programatska spisa – Korist i način predavanja latinskih klasikah11 te Ustroj ilirskoga jezika.12 Prvi od njih jezikoslovni je program Vebera i zagrebačke 5 6

Isto, 10.-13.

Preveo je Zschokkeovu Alamontadu s njemačkoga, a s poljskoga je preveo Pan Podstolski Krasickoga.

Vidjeti “Životopis Adolfa Vebera”, 14.

7

Isto, 14.-17.; F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 307.- 317., 324.

8

I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 18.-23., citat je sa str. 19.

9 10

Isto, 23.-26., citat je sa str. 23.

Usp. “Životopis Adolfa Vebera”, 17.; I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 108.; F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 309.-324.

11

Objavljen u programu zagrebačke gimnazije 1852. Usp. “Životopis Adolfa Vebera”, 16.

12

Objavljen je u časopisu Neven 1856. Isto, 20.

121

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

filološke škole kojoj je bio na čelu, a u drugome je osobito istaknuo ljepotu i bogatstvo hrvatskoga jezika.13 Sukob s ravnateljem zagrebačke gimnazije zbog otpora njemačkom kao nastavnom jeziku Vebera je gotovo stajao premještaja u gimnaziju u Brixenu u Tirolu, ali spasila ga je promjena na banskoj stolici. Novi ban Josip Šokčević obustavio je postupak Veberova premještanja, premješten je bivši ravnatelj zagrebačke gimnazije, a Adolfo Veber imenovan je namjesnim ravnateljem zagrebačke gimnazije (u kolovozu 1860.) sa zadatkom ponovnog uvođenja reda u zagrebačkoj gimnaziji. Optužili su ga, naime, da je bunio mladež i izazvao nered u gimnaziji. Na tom je mjestu ostao do 1867., ali je tek u jesen 1864. imenovan pravim ravnateljem zagrebačke gimnazije. Kao ravnatelj je bio strog, pravedan i nepristran.14 Smijenila ga je mađaronska vlada na čelu s banom Levinom Rauchom ljeti 1867. i imenovan je privremenim perovođom hrvatske vlade s profesorskom plaćom. Vlastodršci su, naime, mislili, da bi bilo neprimjereno vratiti ga u redove profesora u gimnaziji koju je godinama vodio kao ravnatelj. Ubrzo je Veber marljivim radom stekao povjerenje bana pa je imenovan tajnikom u odjelu za prosvjetu nadležnim za pučke škole.15 Bio je dugogodišnji tajnik Matice ilirske, a od osnivanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867. bio je njezin pravi član u “razredu filosofičko-juridičkom”.

Godine 1870. imenovan je zagrebačkim kanonikom,16 bio je ravnatelj zagrebačkog sjemeništa (1871.-1872.), do 1875. dijecezanski nadzornik pučkih škola te ravnatelj zagrebačkoga plemićkog konvikta (1875.-1876.). Ban Ivan Mažuranić ponudio mu je 1876. da bude imenovan senjskim biskupom, ali je Veber odbio ponudu, ponajprije zbog toga da bi se i dalje mogao baviti književnim radom.17 Druga polovica 19. stoljeća razdoblje je intenzivne standardizacije hrvatskoga književnog jezika. U tom su se procesu preklapala, ali i sukobljavala različita mišljenja.

Vebera su njegov živi temperament te široka lepeza interesa i znanja potaknuli na pisanje jezikoslovnih znanstvenih rasprava koje su objavljene u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, zatim brojnih kritičkih ocjena jezičnih priručnika, jezikoslovnih rasprava i prijevodnih tekstova različitih autora te na vođenje polemika s vodećim onodobnim hrvatskim jezikoslovcima.18 Smatraju ga utemeljiteljem hrvatske 13

F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 307.-309., 311.-314.

14

Životopis Adolfa Vebera”, 19.-36.

15

Isto, 36.-37.

16

Veberov životopis s naglaskom na crkvenom i teološkom djelovanju donosi Ljudevit IVANČAN. Usp. Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Lj. IVANČAN, Podatci o zagrebačkim kanonicima od godine 1193. do 1924., tiskopis, 3 sv., 1912.-1924., sv. 3., 1016.-1017., sg. IId243.

17

“Životopis Adolfa Vebera”, 18., 36.-39.; F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 325.; I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 16.

18

O Veberovim jezikoslovnim raspravama, prijevodima i polemikama s drugim jezikoslovcima opširnije piše I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 35.-65.

122

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

književne kritike, jer je bio prvi koji je u rasprave o književnosti “unio određene metode i mjerila” (Antun Barac).19 Adolfo Veber strastveno je volio putovati, a doživljaje i utiske s putovanja književno je oblikovao. Bio je jedan od najplodnijih putopisaca u hrvatskoj književnosti i jedan od prvih koji je svoje putopise objavio u posebnim knjigama. Napisao je i u posebnim knjigama objavio tri veća putopisa: Put na Plitvice (1860.), Listovi o Italiji (1861.) te Put u Carigrad (1886.). Napisao je i nekoliko kraćih tekstova putopisne naravi, koji su objelodanjeni u časopisima: Kratak opis duga puta (1847.), Bakar (1875.), Varaždinske toplice (1876.) i Samobor (1884.), a Put u Dalmaciju ostao je nedovršen.20 Napisao je i nekoliko novela s temama iz života građanskih društvenih slojeva Bakra i Zagreba – Zagrebkinje (1855.), Avelina Bakranina ljuvezne sgode i nesgode (1855.), Nadala Bakarka (1870.), Paskva (1874.), Dobrotvor djački (1879.), Božićno zvonce (1886.) i jednu nezavršenu bezimenu novelu, koja je posthumno objavljena pod naslovom Početak bezimene novele.21 Bio je jedan od važnijih hrvatskih novelista 19. stoljeća osobito zbog smisla za realistično pripovijedanje i jedan od preteča realizma u hrvatskoj književnosti.22 Kao vrstan prevoditelj Adolfo Veber prevodio je i stihove. Bio je jedan od utemeljitelja hrvatske versifikacije, a svoje temeljne misli o versifikaciji u hrvatskom jeziku iznio je u predgovoru svojega prepjeva njemačkoga epa Junakinja Mila, u raspravi O hrvatskom heksametru i u drugim polemičkim člancima. Među prvima je upozorio na relevantne probleme u hrvatskoj versifikaciji i postavio joj je temelje na kojima će drugi autori kasnije uspješnije nadograđivati.23 Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru u dva mandata – 1861. i 1865.-1867. – kao član Narodne stranke, a kasnije Samostalne narodne stranke. Najviše se angažirao oko pitanja u svezi školstva. Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe (1867.) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) prestao se aktivno baviti politikom.24

19 20

Isto, 76.

O njegovim putopisima usp. I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 66.-79. i Cvjetko MILANJA, “Tehnika i žanr: Rijeka u putopisnoj prozi A. Vebera Tkalčevića” (dalje: Rijeka u putopisnoj prozi A. Vebera), Književna Rijeka. Časopis za književnost i prosudbe o književnosti, I., Rijeka, 1996., br. 1., 68.71.

21

Djela Adolfa Vebera zagrebačkoga kanonika, sv. VIII., Zagreb, 1890., 286.-293.

22

I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 67., 80.-89.

23 24

Isto, 90.-97. “Životopis Adolfa Vebera”, 26., 35.; F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 318. O Veberovu radu u Hrvatskom saboru usp. Ivo PERIĆ, Hrvatski državni sabor 1848.-2000. Prvi svezak: 1848.-1867., Zagreb, 2000., 236.-379.

123

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

Adolfo Veber specifičan je i po tome što je još za života počeo izdavati svoja sabrana djela o vlastitom trošku. Izdana su u devet svezaka.25 Prva četiri sveska izdao je sam autor, a, nakon što je Veber doživio moždani udar ljeti 1888., njihovo je izdavanje završio Cvjetko Rubetić. Djela Adolfa Vebera tiskana su u samo dvadeset primjeraka i prema autorovoj su želji poklonjena znanstvenim i književnim društvima te školama u Hrvatskoj.26 Adolfo Veber Tkalčević umro je 6. kolovoza 1889. u Zagrebu, gotovo potpuno zaboravljen od svojih suvremenika.27 II. Publicističko djelovanje Adolfa Vebera Tkalčevića četrdesetih godina 19. stoljeća Publicistički radovi Adolfa Vebera Tkalčevića28 iz četrdesetih godina 19. stoljeća vrlo su raznoliki po tematici, a objavljeni su u Novinama dalmatinsko-hervatskoslavonskim i u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj. Glavne teme koje obrađuje su pitanje uvođenja i funkcioniranja narodnog jezika kao službenog u Hrvatskoj, važnost kazališta i književnosti na narodnom jeziku u razvoju narodnosti, pitanje uvođenja reformi u Katoličkoj crkvi, daje pedagoško-metodičke savjete učiteljima, a u nekoliko članaka opisuje svoje putovanje od Pešte do Bakra. Članci koje ću ovdje analizirati i prikazati Veberovi su prvi objavljeni radovi, a u njima su naznačene teme koje će ostati konstantom njegove javne političke i kulturno-prosvjetne djelatnosti. Članci o pedagoškim temama Prvi njegov članak objavljen u novinama bio je namijenjen učiteljima pučkih škola i u njemu je predstavio javnosti tada suvremene pedagoške pristupe u podučavanju djece čitanju.29 Učeni ljudi razmišljali su kako od slovkanja, koje je prvi korak u učenju čitanja, prijeći na čitanje. Postoje dva glavna sustava u učenju čitanja. Analitički sustav, 25

Djela Adolfa Vebera zagrebačkoga kanonika, I.-IX., Zagreb, 1885.-1890. Jedan primjerak čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u Zbirci starih i rijetkih knjiga, sg. R II G-8°-2. Tim sam se primjerkom koristila u svom istraživanju. Veberova sabrana djela obasežu oko 4000 tiskanih stranica, a iz njih su izostavljeni njegovi školski udžbenici i oko 150 originalnih prijevoda. I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 7.-8.

26

Po jedan primjerak darovan je Matici slovenskoj u Ljubljani te Srbskom učenom društvu u Beogradu.

Usp. F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 336.

27

U časopisu Vijenac, u kojem je godinama revno surađivao, povodom njegove smrti objavljena je samo kratka bilješka u kojoj je kao jedna od njegovih najvećih vrlina ističe čitak rukopis. I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 16.

28

Analizirani članci objavljeni su anonimno ili su potpisani s A. Tkalčević. U doba hrvatskog narodnog preporoda Veber je, kao i neki drugi hrvatski intelektualci stranoga podrijetla (primjerice Ljudevit Vukotinović, Stanko Vraz, Vatroslav Lisinski, Josip Dvoranić Hoffmann itd.), uglavnom rabio kroatiziranu inačicu svoga prezimena, a nakon sloma revolucionarnog pokreta 1848.-1849. i jačanja reakcionarnih i apsolutističkih tendencija gotovo se isključivo potpisivao prezimenom Veber.

29

A. TKALČEVIĆ, “Něšto za učitelje početnih učionah”, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (DHSD), br. 21. od 22. 5. 1847., br. 22. od 29. 5. 1847. i br. 23. od 5. 6. 1847.

124

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

kojega je utemeljio Olivier, polazi od rečenice, koju djeca nauče čitati, nju razlaže na riječi od kojih se sastoji, a riječi na slova (glasove). Na taj se način uz pomoć nekoliko rečenica obuhvati cijela abeceda, a djeca mogu naučiti čitati za nekoliko tjedana.

Za sintetski, odnosno kako ga Veber naziva “sintetički”, sustav ne zna se tko ga je utemeljio pa se naziva različito prema ljudima koji su ga širili ili usavršavali. Polazi od glasova, pri čemu je važno da su se suglasnici čitali samostalno, bez samoglasnika, a od glasova/slova prelazi se na kratke riječi. Primjerice nepoznato slovo uči se tako da učitelj kaže neku riječ i traži od djece da navedu još nekoliko riječi koje započinju istim slovom. Nakon toga na ploči napiše to slovo i uz njega kao podsjetnik nacrta predmet ili životinju koje ta riječ imenuje. Na taj se način obradi cijela abeceda.30 Kritičan duh Adolfa Vebera Tkalčevića našao je mnoge zamjerke sintetskom sustavu: premda načelno u učenju polazi od poznatoga prema nepoznatome, u stvarnosti ide u suprotnom smjeru i protivan je načelu učenja od jednostavnijih stvari prema složenijim stvarima, jer se prvo uče suglasnici, a ne samoglasnici; osim toga teško je izgovoriti suglasnike bez samoglasnika; djeca su “empirične naravi” i zato će lakše naučiti slovo napisano na ploči, nego ono stvoreno u mislima. Rješenje za te probleme pronašao je slavenski duh, koji bdije nad napretkom čovječanstva, njegov je najveći zadatak spojiti “lakokrilu idealnost s tromom praktičnostju”. Taj idealizirani slavenski duh, utjelovljen u Bronislavu Ferdinandu Trentovskom, povezao je ta dva sustava, empirijski i spekulativni, i na njihovu temelju izgradio je treći sustav “filosofički”. Trentovski je predložio da djecu prvo treba naučiti izgovarati i pisati samoglasnike, zatim dvoglasnike ae, ai, ao i au. Zatim slijedi učenje suglasnika na način da ih se poveže sa samoglasnicima radi lakšeg izgovora. Nakon toga djeca uče troslovne slogove, kratke pa dulje riječi. Svoj teorijski sustav učenja čitanja njegov je tvorac praktično provjerio učeći dvojicu dječaka i ostvario je izvanredan uspjeh.

Veber preporučuje slavenskim učiteljima, a napose ilirskim (tj. hrvatskim i južnoslavenskim) učiteljima, da prihvate taj način poučavanja jer je bolji od drugih i jer je slavenski. Narod će na taj način brže naučiti čitati i znatno će se unaprijediti pučka izobraženost.31 U tom članku i u svim drugim svojim člancima Adolfo Veber Tkalčević iznosi ideju da se narodi međusobno razlikuju i da se duh naroda najbolje odražava u njegovom narodnom jeziku i da se zbog toga najlakše i najbolje može prosvijetliti i obrazovati na svome materinjem jeziku. Tu su ideju zastupali vodeći europski prosvjetiteljski mislioci, a među njima i Johann Gottfried Herder, na kojega se Veber u drugim svojim člancima izrijekom i poziva.32 30

A. TKALČEVIĆ, “Něšto za učitelje početnih učionah”, DHSD, br. 22. od 29. 5. 1847.

31

A. TKALČEVIĆ, “Něšto za učitelje početnih učionah”, DHSD, br. 23. od 5. 6. 1847.

32

O Herderovu utjecaju na hrvatske pisce iz doba preporoda vidjeti Vlasta ŠVOGER, “Recepcija Herdera u hrvatskome narodnom preporodu na temelju Danice ilirske”, Časopis za suvremenu povijest (ČSP), 30., br. 3., Zagreb, 1998., 455.-478.

125

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

O slavenskoj suradnji i razvoju narodnog jezika Razvoj narodnosti i narodnog jezika u kontekstu suradnje slavenskih naroda tema je Veberova članka u kojem odgovara na prigovore poznatog slovačkog preporoditelja L’udovíta Štúra.33 Štúr je reagirao na Tkalčevićevo predbacivanje da je svojom knjižicom Narečja slovenskou dirnuo u slogu Južnih Slavena.34 On tvrdi da Tkalčević pojmom sloga podrazumijeva jedinstvo Južnih Slavena u književnosti kojega nema unatoč nastojanjima mnogih da ostvare tu slogu. Za sebe kaže da šire shvaća slogu: “Sloga kod mene stoji u jedinstvu teženja, u jednakih načelih, u istom směru…” i zato slavenskoj slozi, prema njegovu mišljenju, “ne smeta ta maloznatna različnost literaturah slavjanskih…”.35 U svome odgovoru A. Veber Tkalčević razlikuje dva tipa sloge. Općenita, odnosno općeslavenska sloga odlikuje se jedinstvom težnji, načela i smjera djelovanja, a posebna sloga je književna sloga. Tkalčević prihvaća tezu raširenu u onodobnoj slavistici da su se Slaveni tijekom vremena i stjecajem različitih povijesnih okolnosti podijelili u četiri glavne grane naroda (rusku, poljsku, češko-slovačku i južnoslavensku) i četiri narječja koja se više ne mogu stopiti u jedno, a stvorene su i četiri književnosti. Prema njegovu shvaćanju, posebna je sloga jedinstvo jedne slavenske grane u pravopisu i jeziku, njezin je rezultat zajednička književnost, a uz to pripadnici jedne slavenske grane moraju njegovati jedinstvo u težnjama, nastojanjima i smjeru djelovanja. Štúr je, prema njegovu mišljenju, dirnuo u opću slavensku slogu posredno, postavivši načelo da svako slavensko pleme (on ih nabraja jedanaest) vlastito narječje treba podići na razinu književnog jezika i stvoriti vlastitu književnost, a neposredno je narušio i ilirsku književnu slogu hvaleći nastojanja Slovenaca i Bugara oko razvoja vlastitog “narječja” i književnosti, što je Veber nazvao separatizmom.36 Odbacio je Štúrovo opravdanje da nije mogao dirnuti u slogu koje nema i ustvrdio da je to točno ukoliko se misli na savršenu slogu za kojom teže Iliri, tj. Južni Slaveni. Istaknuo je da je u trinaest godina, tj. od pokretanja Novina horvatzkih, učinjeno mnogo u smjeru ostvarenja ilirske sloge, a najviše su napravili Hrvati, koji su uvelike usavršili i standardizirali književni jezik.

Srbi su dogovorili da će iz svoje književnosti ukloniti staroslavenske i ruske primjese, a Slovenci su iz svoga jezika izbacili mnogo njemačkih riječi i umjesto njih rabe ilirske riječi. Svjestan je da je ilirska sloga tek pupoljak i upravo stoga je treba njegovati. Ne prihvaća Štúrov savjet da se narodne grane, koje same ne mogu ništa stvoriti, priklope drugim slavenskim granama i opravdano primjećuje da nitko nema pravo takvo što 33

A. TKALČEVIĆ, “Odgovor gospodinu Ljudevitu Šturu”, DHSD, br. 51. od 18. 12. 1847. i br. 52. od 25. 12. 1847.

34

Tkalčević je to učinio u svome članku “Kratak opis duga putovanja” u DHSD, br. 38. od 18. 9. 1847.

35

Ljudevit ŠTUR, “Gospodine učredniče!”, DHSD, br. 47. od 20. 11. 1847.

36

A. TKALČEVIĆ, “Odgovor gospodinu Ljudevitu Šturu”, DHSD, br. 51. od 18. 12. 1847.

126

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

odlučiti za drugi narod. Zaključuje da mnogi mudri slavenski mislioci ne odobravaju Štúrov separatizam.37 U polemiku se uključio još jedan pripadnik hrvatskog preporodnog pokreta, Maksimilijan Prica. U tri je članka analizirao Štúrovo i Tkalčevićevo shvaćanje slobode i usporedio ih. Istaknuo je da Štúr šire shvaća pojam slavenske sloge. Prema Štúrovu mišljenju ona se temelji na slavenskom duhu i jedinstvo je težnji, načela i smjera djelovanja. U slavenskoj razgranatosti on vidi živi organizam, a slavensku slogu shvaća kao uzajamno sljubljivanje čestica u organsku cjelinu. Prica odbacuje Tkalčevićevu dvostruku slogu, opću i posebnu/književnu, i tvrdi da je, prema Tkalčevićevu shvaćanju, književna sloga u pravopisu, gramatici, narječju i pismu, dakle na papiru, a to nije prava sloga, nego “jednoličje”. Južnoslavenska sloga, prema njegovu mišljenju, doista ni ne postoji, a to što Tkalčević naziva zametkom ilirske sloge zapravo je sljubljivanje na temelju slavenske ideje. Drži da postoji samo jedan slavenski jezik, a jezike kojima govore slavenska plemena naziva narječjima. Sukladno tomu, Štúrov poziv slavenskim plemenima da se probude i progovore svojim prirodnim glasom, da razvijaju svoje posebnosti, narječje i narodne kulturne osobine ne narušava slavensku slogu i taj je glas “odjek bratinstva i ljubavi slavenske”.38 Iz današnje perspektive možemo utvrditi da je kasniji razvoj slavenskih jezika i književnosti ipak pokazao da Adolfo Veber Tkalčević i ostali kritičari Štúrova separatizma nisu bili u pravu.

Razmišljanja o ulozi kazališta u životu naroda U šest članaka Tkalčević razmatra ulogu kazališta u razvoju narodnog duha i narodnog jezika.39 Polazišna mu je premisa da se ljudski duh tijekom povijesti neprestano razvijao, a “Prosvieta je cilj i svàrha naporah čoviečjih.” Međutim, da bi se odgojili svestrani i kompletni ljudi potrebno je prosvjećivati um i srce, stoga je predmet prosvjete “sve što zamieriti možeš okom tiela ili duha”. Budući da je školski sustav od najnižeg do najvišeg stupnja uvijek bio usmjeren na stjecanje stručnih znanja i obrazovanje uma, trebalo je stvoriti druge institucije koje bi služile obrazovanju cijelog naroda, ili barem njegova većeg dijela, uključujući i žensku populaciju. Neki učeni ljudi domislili su se da bi toj svrsi najbolje mogle poslužiti kazališne predstave.

Po cijeloj su se Europi otvarala kazališta. I Slaveni imaju kazališta, ali imaju vrlo malo “narodnih predstavljanjah”. Jedino je kod Rusa narodno kazalište razvijeno, jer 37

A. TKALČEVIĆ, “Odgovor gospodinu Ljudevitu Šturu”, DHSD, br. 52. od 25. 12. 1847.

38

Maks. PLEŠEVIČKI [tj. Maksimilijan Prica], “O Ljudevitu Šturu i slozi. Niekoliko riečih sa strane g. A. Tkalčeviću”, DHSD, br. 10. od 4. 3. 1848., br. 11. od 11. 3. 1848. i br. 12. od 18. 3. 1848.

39

A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 11. od 11. 3. 1848., br. 12. od 18. 3. 1848., br. 13. od 25. 3. 1848., br. 14. od 1. 4. 1848., br. 15. od 8. 4. 1848. i br. 16. od 15. 4. 1848.

127

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

se oni slobodno razvijaju. U ostalih slavenskih naroda kazališta ima malo, predstave u narodnom duhu su rijetke i prevladavaju predstave na njemačkom jeziku.40 Tkalčević ukratko prikazuje kazališta u Rijeci i u Zagrebu. Riječko je kazalište smješteno u velikoj i lijepoj zgradi, veličanstveno je uređeno, predstave su kvalitetne, a održavaju se zimi, u proljeće i jesen. Grad financijski pomaže kazalište, ulaznice su jeftine pa i najsiromašniji građani odlaze u kazalište. Tu se ponekad održavaju čak i operne predstave, dakako talijanske, a u grad dolaze najbolje talijanske glumačke družine. Jedina autorova zamjerka tom kazalištu je što odiše talijanskim duhom, a to je posljedica neprobuđenog nacionalnog osjećaja i nemara za narodni jezik u Rijeci. Zagrebačko kazalište nije niti tako veliko, niti tako lijepo uređeno kao riječko, a predstave se igraju cijelu godinu i to uglavnom na njemačkom jeziku. U daljnjem razmatranju teme Tkalčević najavljuje odgovore na tri glavna pitanja: Kakva je korist od kazališta? Kako trebaju biti uređene kazališne predstave, a napose ilirske? te Je li hrvatski narod / “Iliri” već zreo za narodno kazalište?41 Odgovarajući na prvo pitanje postavlja tezu da niti jedna druga ustanova osim Crkve ne pruža toliko koristi za duhovni život. Kazalište pruža znanje, ćudorednost, uglađenost, veselje, istinu i narodni duh. Istine stečene na temelju zornoga predočavanja, osobito vidom i sluhom, a kazališne predstave najjače djeluju upravo na ta osjetila, ljudima su mnogo jasnije i lakše ih pamte od istina stečenih samo razmišljanjem.42 Prema njegovu je mišljenju ljudska narav tako ustrojena da ju najlakše i najviše može ganuti ono što u dušu dopre preko osjetila i zato je kazalište radi zornoga prikazivanja pogodno za razvoj ćudorednosti. Upravo bi razvoj morala trebao biti zadnji cilj ljudskih napora, a to se može postići samo ako se prosvjećuju i um i srce. Sljedeći je korak uglađivanje tijela. I za to je kazalište korisno: “U kazalištu možeš vidieti, kako ti se trieba svako udo shodno kretati, rieč gibati, s raznimi osobami sboriti i ljubko se zabavljati. Ondie ćeš se naučiti kako da krasotu tiela uzvisiš, i duhu liepšu sliku podieliš.”43 U kazalištu se čovjek može dobro zabaviti, jer postoje kazališne predstave sa svrhom da nasmiju i razvesele. Kazalište je mjesto gdje se kore mane ljudi različitih društvenih slojeva, čak i najviših. Kritiziraju se pojedini tipovi ljudi i ne navode se njihova imena. Zato istina izrečena na kazališnim daskama toliko ne vrijeđa kao kad je rečena u drugoj prilici. Sukladno tada prevladavajućem duhu vremena i sveprisutnoj težnji za razvojem narodnosti Tkalčević kazalište vrednuje i u tom smislu. Kazalište je institucija koja može vrlo uspješno pridonijeti razvoju narodnog jezika i ideje 40

A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 11. od 11. 3. 1848.

41

A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 12. od 18. 3. 1848.

42

Isto.

43

A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 13. od 25. 3. 1848.

128

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

narodnosti prikazivanjem vrlina i mana pojedinih naroda koji tako služe kao model i uzor kome treba težiti.44 Tkalčević istražuje zašto Zagrepčani tako malo cijene kazalište. Razlog tomu vidi u činjenici da u obrazovanijim društvenim slojevima oba spola dominira njemački duh i komunikacija na njemačkom jeziku, a ljudi doista gotovo ništa ne znaju o društvenoj koristi kazališta kao kulturne institucije pa zbog toga rijetko odlaze u kazalište. Drugi uzrok slabe posjećenosti kazališta jesu loše predstave.45 Da bi predstave bile dobre, moraju odgovarati duhu naroda. Zato za teme predstava treba uzeti važne stvari, a to su ponajprije one koje se tiču morala i narodnosti. Ako nema odgovarajućih domaćih tekstova, treba prevesti važna djela drugih srodnih naroda, ponajprije Slavena. Na pozornici treba predstaviti junake koji su spremni žrtvovati se za svoju domovinu, ili one koji se odlikuju nekom vrlinom. Na slični način treba predstaviti sve poželjne vrline i raskrinkati mane, koje su karakteristične za veći broj pojedinaca ili za narod u cjelini, jer je jedna od svrha kazališta ostvarenje uglađenosti srca. To se može ostvariti predstavljanjem neke mane na plemeniti i uglađeni način, ali tada postoji opasnost da se manu učini privlačnom. Drugi je način da se predoči vrlina protivna mani koju želimo ukloniti uz pomoć kazališnih komada punih plemenitosti i dostojanstvenih kretnji. Kazalište kao medij pogodno je za razvoj morala i narodnosti te narodnog jezika. Zato Tkalčević preporučuje da se u kazališnim tekstovima, koji nisu namijenjeni za tiskanje, rabe i provincijalizmi tipični za kraj u kojem je kazalište.

To će, naime, povećati razumljivost predstava običnim građanima i privući ih da dolaze u kazalište.46 Pohvalio je rad Dimitrija Demetra (premda ga nije imenovao) na utemeljenju narodnog kazališta u Hrvatskoj, ali je sa žaljenjem konstatirao da Demeter nije imao pomoćnika i da mladi ljudi ne žele prevoditi kazališna djela, pogotovo ne žele pisati izvorne dramske tekstove. Taj nedostatak volje i poduzetnosti smatra tipičnim za Hrvate, ali i druge slavenske narode. Pohvalio je Čehe i Poljake koji su nadvladali te nedostatke i napisali mnogo različitih književnih i znanstvenih djela. Poziva Hrvate i druge Slavene da slijede njihov primjer: “Romansku volju i germansko poduzetje sjedinimo sa slavjanskim činom pa eno nas najsrećnijega naroda na svietu.” Zbog svega navedenoga zaključuje da Hrvati još nisu zreli za predstave u narodnom duhu i na narodnom jeziku. Kao glavne uzroke za takvo stanje navodi da je u kazalištu postavljeno samo nekoliko važnijih komada, a ostalo su kratki komadi bez smisla i duha; da nema dovoljno kvalitetinih glumaca koji mogu igrati predstave na narodnom jeziku, da se predstave igraju u neodgovarajuće vrijeme (zimi kad je prehladno i ljeti kad ljudi radije provode vrijeme u šetnjama), a kao najvažniji uzrok navodi nemar 44

A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 14. od 1. 4. 1848.

45

Isto.

46

A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 15. od 8. 4. 1848.

129

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

prema narodnom jeziku, osobito među nižim društvenim slojevima i ženama. Članak završava pozivom hrvatskim domoljubima da se aktivno angažiraju oko narodnog kazališta ili da puste da padne u san i uskrsne kad se probudi i razvije narodni duh.47 Iz ovih se članaka jasno vidi da Adolfo Veber Tkalčević kazalište ne promatra kao kulturno-umjetničku instituciju kojoj je umjetnost glavna svrha. U njegovoj koncepciji kazalište je ponajprije društvena institucija u kojoj su umjetničke sastavnice prije svega u funkciji razvoja nacionalnog duha i nacionalnog jezika te poticanja stvaranja čvrstih moralnih vrijednosti. Ta odgojna i utilitarno-nacionalna funkcija kazališta treba se realizirati na dvije razine, na osobnoj razini pojedinca i na razini cijele nacionalne zajednice. Takvu su funkciju u romantičarskim koncepcijama iz sredine 19. stoljeća imale i druge nacionalne institucije – muzeji, sveučilišta, gospodarska društva, druge grane umjetnosti, primjerice književnost i likovne umjetnosti, ali i neke društvene i humanističke znanosti, ponajprije povijest. Spomenutim shvaćanjima Adolfo Veber Tkalčević uklopio se u tada suvremene trendove u europskoj kulturi.

Putopisni tekstovi Adolfa Vebera Tkalčevića Sličnu funkcionalnost u Vebera ima i putopis, osobito njegov prvi putopisni tekst “Kratak opis duga putovanja”, objavljen u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj 1847.48 Glavni motiv putovanja je ljubav prema putovanjima i kretanju praćena pedagoško-spoznajnim razlozima: upoznavanje naroda, jezika i običaja vlastitog i drugih naroda da bi se stečena znanja primijenila u vlastitoj domovini i tako pridonijela njezinu kultiviranju. Uzor su mu obrazovani pripadnici drugih europskih naroda, gdje gotovo da i nema obrazovanog čovjeka koji nije proputovao svoju domovinu i još neku drugu državu. Raduje se što je taj trend sve prisutniji i u Hrvatskoj. Veber opisuje svoje putovanje parobrodom od Pešte do Zemuna, nakon toga je proputovao Slavoniju i Hrvatsku te stigao u rodni Bakar. Izvanredan je promatrač, dobro opaža, slikovito opisuje krajeve i ljude, koristi vlastito znanje stranih jezika i stupa u kontakt sa svojim suputnicima iz drugih naroda.49 Usputni razgovor dvoje suputnika potaknuo ga je na refleksije o potrebi njegovanja materinjeg jezika i književnosti na tom jeziku te o izrazito negativnom odnosu hrvatskih djevojaka prema materinjem jeziku i o njemačkom kao jeziku komunikacije srednjih i viših društvenih slojeva u Hrvatskoj, osobito ženske populacije.50 Putujući Slavonijom i Hrvatskom posjećivao je veća mjesta, razgovarao s uglednim intelektualcima o aktualnim društvenim, političkim i kulturnim prilikama, a napose o razvoju i unaprjeđivanju narodnog jezika i književnosti. Mjesta i gradove 47 48

A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 16. od 15. 4. 1848.

A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 37. od 11. 9. 1847., br. 38. od 18. 9. 1847., br. 39. od 25. 9. 1847. i br. 40. od 2. 10. 1847.

49

A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 37. od 11. 9. 1847.

50

A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 38. od 18. 9. 1847.

130

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

koje je posjetio ocjenjivao je po stupnju prožetosti narodnim duhom.51 Opis krajnjega cilja putovanja, rodnoga Bakra, izrazito je idealiziran, ali u svom mladenačkom zanosu zbog probuđenog narodnog duha u svojih sugrađana ne propušta primijetiti i među građanstvom snažno ukorijenjenu lošu talijanštinu, prisutnu uglavnom zbog trgovine koja se vodila na tom jeziku. Ipak u usporedbi s Rijekom, gdje se u vrijeme nastanka članka gotovo isključivo govorilo talijanskim jezikom, Bakrani su “mnogo bolji domorodci”.52 Kao primjer Veberova putopisnog diskursa, sklonosti za opažanje detalja i slikovitog izričaja navest ću odlomak u kojemu uspoređuje krajolik Hrvatske i Slavonije na jednoj i Primorja na drugoj strani: “Tamo čarobne ugodno-mirisnim cvětjem posule livade i doline, ovdě bez dolinah u strašnom jezu pljuskajuće more.

Tamo ugodni, gustom šumicom, ili pojnim gajem ověnčani brěžuljci, ovdě golemi jedan na drugoga se tornjajući brěgovi, koji golu klisuru na těmenu noseći pokazuju dugotèrpnu borbu s nepriaznimi življi. Tamo zlatokasne njive, koje větrićem těrane predstavljaju sliku kolebajućih se zlatnih talasah, ovdě kamenom posuto zemljište, iz koga neniče ništa, nego vinske loze, i několiko smokavskih stabalah. Tamo bujna trava, ovdě bujno kamenje. Tamo luzi razlěžući se od miloglasnoga pěvanja raznih pticah, ovdě grobna tišina i osušena narav. Tamo uměrenost podnebja, ovdě lěti paklena omara, zimi běsneća bura. – Da su u takovoj prirodi i ljudi tvèrdji, stvar je posve naravna. S toga su naši ljudi ponajviše golemi, rujni i zdravi.”53 Tkalčevićeva “Razmatranja domorodna” U svom najopsežnijem članku “Razmatranja domorodna”, tiskanom u osam nastavaka u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj,54 Adolfo Veber Tkalčević detaljno analizira buđenje narodnog duha u Hrvata i njihova nastojanja oko standardizacije i unaprjeđenja hrvatskog (“ilirskog”) jezika.

Veberovo osnovno misaono polazište je da je čovjek duhovno i tjelesno biće, a urođena osobina ljudskog duha je da neprestano teži za savršenošću. Najplemenitija zasluga ljudskog duha je “tiskarska umietnost” “koja je više dopriniela k izobraženju uma i oplemenjenju čoviečanskoga sàrdca (…) nego sva druga odkritja i iznašastja.”

Druga važna zasluga ljudskog duha i devetnaestog stoljeća je buđenje ideje narodnosti.

Tkalčević analizira razvoj narodnosti i književnosti na narodnom jeziku u slavenskih naroda i konstatira da su svi slavenski narodi počeli njegovati književnost na svom 51 52

53 54

A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 39. od 25. 9. 1847.

A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 40. od 2. 10. 1847. O Veberovim putopisima usp. C. MILANJA, Rijeka u putopisnoj prozi A. Vebera, n. dj., 68.-71. i I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 66.-79.

A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 39. od 25. 9. 1847.

DHSD, br. 24. od 10. 6., br. 25. od 17. 6., br. 26. od 24. 6., br. 27. od 1. 7., br. 28. od 8. 7., br. 29. od 15. 7., br. 30. od 22. 7. i br. 31. od 29. 7. 1848. Potpis A. Tkalčević nalazi se na kraju niza u osmom članku.

131

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

materinjem jeziku i uklanjati iz nje ono što odiše stranim duhom. U ilirskoj grani slavenskog naroda narodni duh iscrpljivao se u borbama za slobodu i vjeru i nije mogao uporabiti vlastite snage za ostvarenje duhovnoga i materijalnoga blagostanja.55 Zbog toga se u narod počeo uvlačiti tuđinski duh, ponajprije njemački: “Neimajuć u svojoj književnosti pod vedrim nebom ništa, čim da se okriepi, uteče se niemačkoj, gdie je svega u izobilju bilo. Tako se dogodi, da se je niemački jezik u našu domovinu uvukao, i sa sobom donio niemački značaj, te otrovao onu stranu našega naroda, što se njim kao sriedstvom izobraženja služi.”56 Narod je probudio Ljudevit Gaj, mladić “duhom narodnim sasvim proniknut, znanostmi obogatjen, ljubavju za narod i domovinu plamteći neograničenom”, koji je ustao u “obranu svoga jezika, narodnosti, municipalnosti, te na unapriedjenje prosviete.”

Shvatio je da su novine ona čudotvorna iskra kojom će rasplamtjeti narodnost i 1835. počele su izlaziti Novine Horvatzke i ostvarile su svoj glavni cilj. Buđenje narodnog duha pratilo je nastojanje za standardizacijom “sveobćeg jezika”, kojega su razumjela i susjedna slavenska plemena i koji je nazvan “ilirskim obćim imenom”. Zbog različitog odnosa prema narodnom jeziku i načinu ostvarenja materijalnoga i duhovnoga blagostanja domovine došlo je do političkog cijepanja u Hrvatskoj. Narodna stranka nastojala je to ostvariti vlastitim snagama i radila je na usavršavanju narodnog jezika, na njegovu uvođenju u više društvene slojeve, na poboljšanju školstva, osnivanju kulturnih i gospodarskih nacionalnih ustanova te na obrani hrvatskih municipalnih prava i ostvarenju narodne neovisnosti u sklopu personalne unije s Ugarskom. Protunarodna stranka rascijepala se na dva dijela, na “magjaromansku i germanomansku” stranku.

Prva od njih krši municipalna prava, želi da se Hrvatska i Slavonija stope s Ugarskim Kraljevstvom i bori se protiv narodnog jezika. Germanomanska stranka radi potajice uglavnom na društvenom polju i nastoji pridobiti žene koje će odgajati djecu u njemačkom duhu, a u tom se cilju služi njemačkim jezikom, njemačkom književnošću i poezijom. Ima dosta uspjeha, jer je njemački jezik općeprihvaćen među ženama pripadnicama plemićkog, ali i građanskog društvenog sloja.57 Hrvatske su djevojke u njemačkom prijevodu upoznale prevratni duh Eugena Suea koji žene nastoji emancipirati “izpod jarma njihovih muževah”.

Tkalčević to drži odrazom paklenskoga duha, jer neposredno smjera na uništenje obiteljskoga života, a posredno i na upropaštenje domovine. Ocjenjuje da njemački jezik po ljepoti i “milozvučnosti” ne nadmašuje ilirski jezik, a njemački duh ne može prodrijeti u dubinu slavenskoga srca. Ilirski pokret potaknuo je buđenje nacionalne svijesti i razvoj književnosti na hrvatskom jeziku, izazvao je oduševljenje naroda i u nekim se obiteljima umjesto njemačkoga počeo rabiti hrvatski jezik kao sredstvo 55

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 24. od 10. 6. 1848.

56

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 26. od 24. 6. 1848.

57

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 25. od 17. 6. 1848.

132

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

svakodnevne komunikacije. Da bi se učvrstilo to nastojanje oko razvoja hrvatskoga književnog jezika, autor članka poziva sve koji imaju sklonosti za pisanje da počnu pisati knjige58 Međutim, i oni koji su radili na prosvjećivanju naroda u hrvatskim zemljama nisu bili jedinstveni u pogledu sredstva za ostvarenje narodne prosvjete. Jedni su se založili za očuvanje latinskoga jezika, a drugi su se zalagali za uzdignuće narodnoga jezika na diplomatičku čast.59 Oni koji su se zalagali za očuvanje latinskoga jezika kao argumente navodili su teze da je latinski jezik toliko razvijen da je zapravo savršen i da ima bogatu književnost pa je zbog toga pogodan za obrazovanje. Osim toga, na tom su jeziku i hrvatski intelektualci, Tkalčevićevi suvremenici, i njihovi preci stekli obrazovanje pa bi mu trebali ostati vjerni. Iznesena je i teza da bi latinski jezik trebao ostati svjetski jezik, jer bi jedan jezik kao “poluga izobraženosti” omogućio procvat znanosti i umjetnosti koje bi bile dostignuće cijeloga svijeta.60 Tkalčević je sustavno opovrgavao te teze navodeći protuargumente. Držao je da latinski jezik doista jest izvrstan, ali da nije savršen. U nekim aspektima je savršeniji od drugih europskih jezika, a u drugim ga aspektima nadmašuju neki drugi jezici, uključujući ilirski jezik.

Osim toga, samo na živom jeziku, a latinski to nije, mogu se izreći žive misli živih ljudi. Latinski jezik doista ima bogatu književnost i zbog toga ga je potrebno učiti u školama kao nastavni predmet, ali više ne bi trebao biti nastavni jezik. Prema Veberovu mišljenju ne bi bilo dobro kad bi svi ljudi govorili i pisali latinskim jezikom. Naime, u tom slučaju mnogi ljudi i narodi ne bi nastojati sami nešto otkriti ili napisati nešto nova, jer su slično već napisali drugi i predali bi se životnim užicima, a ne znanosti. To bi dugoročno dovelo do nazadovanja znanosti. Polazeći od teze da ljubav i zahvalnost imaju granica, autor najavljuje da će Hrvati njegovati svoj jezik, ali će učiti i latinski jezik kao veliko vrelo raznovrsnih znanja, ali stjecat će samo ona znanja koja se ne protive slavenskom duhu.61 Jednako temeljito Tkalčević je iznio i argumente u korist narodnoga jezika: jezik jednoga naroda odraz je njegova duha, u narodnom jeziku leži slava toga naroda, s njim je povezana njegova prošlost, na njemu narod slavi Boga i naslijedio ga je od svojih predaka. Dužnost je svakog čovjeka da sebe tjelesno i moralno usavrši, uspostavi sklad između vlastita uma i srca, da “narodnost sačuva, razprostre i usavàrši.” Sve to može se ostvariti jedino na materinjem jeziku. Za potvrdu vlastitih argumenata citirao je neke slavenske i neslavenske književne i filozofske autoritete, primjerice Johanna Gottfrieda Herdera i Jána Kollára, i na primjeru situacije u hrvatskoj kulturnoj sredini pokazao da je u Hrvatskoj bilo obrazovanih ljudi dok je latinski bio službeni jezik, 58

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 26. od 24. 6. 1848.

59

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 26. od 24. 6. 1848.

60

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 28. od 8. 7. 1848.

61

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 28. od 8. 7. 1848. i br. 29. od 15. 7. 1848.

133

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

ali da ta učenost nije prodrla u narod. Naime, puk ne razumije latinski jezik, on je stran slavenskom duhu i načinu mišljenja i zbog toga ne može ostaviti dublji trag u slavenskih naroda. Ilirski je jezik “krasan i blagozvučan” po čemu čak nadmašuje ostale slavenske jezike. Tu svoju tezu Tkalčević potkrepljuje navodeći citate iz djela drugih poznatih slavenskih autora. Pozvao je svoje sunarodnjake da njeguju i usavršavaju svoj materinji jezik, da ga uvedu u škole, urede i svakodnevni život, jer “Odkad smo za svoj jezik prionuli, cvatu nam učione, zavodi, poljodielstvo, tàrgovina, obàrtnost, riečju cvate, ako ne i punim, a ono sriednjim cvietom čitava domovina.”62 U daljnjem tekstu Tkalčević analizira tko podupire razvoj i napredak ilirske narodnosti. Plemstvo u Hrvatskoj samo virtualno, a ne i aktivno kao u drugih naroda, stoji na čelu naroda. Svećenstvo je u Hrvatskoj glavni stup narodnosti, ono kupuje i čita novine i knjige, podupire osnivanje škola i drugih institucija te napredak različitih gospodarskih grana. Međutim, i ono bi se moglo još više angažirati: pisati knjige za puk, podučavati narod vjeri i moralu, ali i novim poljoprivrednim tehnikama, obrtu i sl. Osudio je laike iz građanskog sloja koji svoju djecu odgajaju u njemačkom duhu i na njemačkom jeziku, a posljedice toga osjećaju se cijeli život. Posebnu ulogu u poticanju razvoja narodnosti trebali bi imati učitelji. Veber prihvaća misao Ferdinanda Tretowskog, koji drži da bi svaki učitelj trebao napisati udžbenik ili pučku knjigu iz područja za koje ima osobiti afinitet. Tkalčević odbacuje razloge kojima učitelji i drugi obrazovani ljudi pokušavaju opravdati svoju nedovoljnu aktivnost u podupiranju razvoja i napretka narodnosti (nedostatak novca i spisateljskih sposobnosti, obveza brige za obitelj, nedostatak vremena, zabrana poslodavca, nedovoljno poznavanje ilirskog jezika i sl.). Idealistički shvaća narodnost kao jednu od najviših vrijednosti u ljudskome životu, čijem bi unaprjeđivanju svaki pojedinac, sukladno svojim sposobnostima te materijalnim, vremenskim i obiteljskim mogućnostima, trebao sustavno i revno pridonositi.63 Kao svojevrsni kuriozitet treba istaknuti da je Tkalčević svoj članak završio opširnim citatom iz jednoga članka L’udovíta Štúra u kojemu je svoje sunarodnjake Slovake pozvao na ustrajni rad za dobrobit naroda, na požrtvovnost, na nadvladavanje vlastitih želja i potreba tijekom cijeloga života radi ostvarenja općih interesa i općeg dobra.64 Niz članaka pod naslovom “Razmatranja domorodna” sukus je političkih, socijalnih i kulturoloških shvaćanja Adolfa Vebera Tkalčevića u kojima se liberalni elementi isprepliću s konzervativnima. Prema njegovu mišljenju, glavna svrha ljudskoga postojanja je neprestano razvijanje i usavršavanje samoga sebe i to 62 63 64

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 26. od 24. 6. 1848. i br. 27. od 1. 7. 1848.

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 29. od 15. 7., br. 30. od 22. 7. i br. 31. od 29.

7. 1848.

A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 31. od 29. 7. 1848.

134

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

ponajprije usklađivanjem duhovne i tjelesne sfere svakoga pojedinca. Preneseno na razinu naroda to usavršavanje prvenstveno se odnosi na razvoj vlastite narodnosti uz poštivanje drugih narodnosti, unaprjeđivanje i razvoj materinjeg jezika i književnosti na tom jeziku te prosvjećivanje cijeloga naroda kao preduvjeta napretka ne samo na duhovnom, nego i na političkom, gospodarskom i kulturnom polju. Tim općim ciljevima svaki bi pojedinac trebao pridonositi kontinuirano i revno, sukladno vlastitim sposobnostima. Takvo idealističko shvaćanje nije bilo neuobičajeno u hrvatskih i slavenskih preporoditelja, premda se u praksi nije tako realiziralo.

O pitanju provođenja reformi u Katoličkoj crkvi 1848.-1849.

U proljeće 1848., u atmosferi revolucionarnih previranja i širenja političkih prava i sloboda, u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama aktualno je bilo pitanje provođenja reformi u Katoličkoj crkvi. O tome pitanju u Hrvatskoj su raspravljali svećenici i laici, i svoja su shvaćanja iznosili najčešće u novinama, tada nesumnjivo najvažnijem javnome mediju. Svoje mišljenje o toj temi u Novinama dalmatinskohèrvatsko-slavonskim iznio je i Adolfo Veber Tkalčević.

U članku znakovita naslova “Robstvo duhovnikah”65, objavljenom anonimno, prema riječima uredništva, zbog “terrorizma hierarchičkog”, Veber iznosi misao da nakon izbijanja revolucije 1848. cijeli svijet uživa blagodati jednakosti, slobode i bratstva, samo svećenici u Hrvatskoj i dalje robuju i trpe pritisak svojih poglavara, ali je mali broj onih koji su to ropstvo spremni i dalje trpjeti. Pozvao je svećenstvo da razmisli o promjenama koje je potrebno uvesti u položaj svećenika i da o tome piše, jer i za njih vrijedi sloboda tiska. Razmišljajući o tome zašto se u Hrvatskoj ne održavaju dijecezanske sinode, za koje je Tridentinski sabor propisao da se moraju održavati svake treće godine, iznio je pretpostavku da je to zbog straha biskupa od istine. U vremenu velikih promjena, u kojem je nastao taj članak, upravo je bilo nužno sazivanje dijecezanskih sinoda na kojima će izabrani predstavnici svećenstva slobodno moći raspravljati o svim aktualnim problemima, a ne kao do tada samo kanonici i arhiđakoni. Budući da je u Ugarskoj najavljeno sazivanje sinoda, Tkalčević očekuje da će i zagrebački biskup sazvati sinodu pa poziva svećenike da se organiziraju i da održe sastanke svećenstva pojedinih okružja, na kojima će iznijeti probleme i predložiti zaključke koje će njihovi predstavnici izreći na sinodi. Ako se ne sazove sinoda, najavio je mogućnost da svećenici rješenje svojih problema potraže na hrvatskom saboru.

65

Novine dalmatinsko-hèrvatsko-slavonske (NDHS), br. 64. od 22. 6. 1848.

135

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

Jedan anonimni pripadnik konzervativnog tabora kao odgovor na taj članak objavio je brošuru Dvanaest lažih opovèrgnjenih.66 Kasnije se u polemici o toj temi s uredništvom Novina67 otkrilo da je njezin autor Franjo Milašinović.

Na tvrdnje iznesene u toj brošuri reagirao je i Adolfo Veber Tkalčević u dva opširna članka68. Prihvatio je polemiku kao sredstvo pomoću kojega se može doći do istine i iznio misao da njegov oponent duhom ne pripada u 19. stoljeće, jer rabi ranije uobičajenu retoriku optuživanja neistomišljenika za krivovjerje pa tako u svojoj brošuri Tkalčevića optužuje za krivovjerje, razuzdanost i nepokornost prema poglavarima.

Odbacujući te optužbe, Tkalčević izjavljuje da nikada neće odstupiti od dogmi. Za svoga oponenta tvrdi da je čovjek srednjega vijeka i po obrazovanju i po duhu, skolastik, koji ne poznaje noviju literaturu te da uopće nije shvatio njegov članak. Odbacuje i predbacivanja oponenta za nedosljednost, nelogičnost te neprecizno tumačenje slobode i pojašnjava vlastite zahtjeve za slobodnim položajem nižeg svećenstva. Prema njegovu bi mišljenju biskupi i dalje trebali zadržati neograničenu vlast u općim strogo crkvenim poslovima, ali bi u disciplinskim pitanjima trebalo biti promjena. Precizirao je da je pod pojmom sloboda podrazumijevao ukidanje tutorstva nad slobodnim mišljenjem u svećeničkom staležu te da se svećenicima dopusti slobodno izražavanje vlastitog mišljenja o disciplinskim stvarima u koroni i u tisku. Na temelju primjera odbacuje tvrdnju svojega oponenta da je takva sloboda postojala i prije. Tkalčević je zatražio da se, sukladno zaključcima Tridentinskog koncila, svake tri godine održavaju dijecezanske skupštine na kojima bi svećenstvo preko svojih izabranih predstavnika moglo slobodno izreći svoje mišljenje kao temelj za rješavanje problema.69 U drugom članku Tkalčević je opovrgao protivnikove tvrdnje da je kritizirao zagrebačkog biskupa i ustvrdio je da ga vrlo poštuje, ali biskup se u svojoj dobroti povjerava ljudima koji ne zaslužuju njegovo povjerenje i koji su protiv njega okrenuli javno mnijenje. Odgovarajući na protivnikovo pitanje Tkalčević je dosta općenito ustvrdio da u Crkvu želi uvesti sve one reforme o kojima se već pisalo u tisku i one o kojima se još nije pisalo, a postoje u umovima pojedinih dalekovidnijih svećenika.

Detaljnije je spomenuo samo dvije reforme – ukidanje celibata i dopuštenje svećenicima da nose svjetovnu odjeću. U pitanju ukidanja celibata razlikovao je dva aspekta problema. Ustvrdio je da ne postoje dokazi da je svećenicima zabranjena ženidba i pri tom se pozvao na Sv. Ambroza. Tkalčević i njegovi istomišljenici ženidbu drže najvećom društvenom krepošću i ne stide se sklonosti koje je ljudima dao Bog. Drugi 66

U NDHS, br. 84. od 8. 8. 1848. objavljen je oglas o prodaji spomenute brošure.

67

“Ostanci stare dobe”, NDHS, br. 87. od 15. 8. 1848. i opsežni komentari uredništva u bilješkama uz članak Franjo MILAŠINOVIĆ, “Protiopazke na opazke, koje je učrednik u 87. broju novinah hàrv.sl.-dal. Proti dělcu ‘dvanaest lažih opovèrgnjenih’ stavio”, prilog u NDHS, br. 91. od 25. 8. 1848.

68

“Odgovor na dvanaest lažih opovèrgnjenih”, NDHS, br. 90. do 22. 8. 1848. i 91. od 25. 8. 1848. Autor se potpisao kao “Pisac članka ‘robstvo duhovnikah’”.

69

“Odgovor na dvanaest lažih opovèrgnjenih”, NDHS, br. 90. do 22. 8. 1848.

136

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

je aspekt problema bio može li se ukidanje celibata provesti u zagrebačkoj biskupiji.

Svjestan je da je celibat disciplinsko pitanje koje se tiče cijele Crkve i da se ne može ukinuti samo u jednoj biskupiji, ali misli da treba pripremiti teren za ostvarenje te reforme kad za nju sazriju uvjeti u katoličkim crkvama europskih zemalja. U pogledu zahtjeva da svećenstvo u Hrvatskoj smije nositi svjetovnu odjeću kad ne obavlja crkvene obrede, Tkalčević svome protivniku predbacuje da ne zna da je to uobičajena praksa u cijeloj Europi, pa i u Slavoniji. Navodi da čak i zagrebački biskup izvan Hrvatske nosi svjetovnu odjeću kad ne obavlja vjerske obrede. Tkalčević je zaokupljenost starijih svećenika materijalnim pitanjima o kojima bi raspravljali i na dijecezanskoj skupštini, ako se sazove, osudio kao materijalizam, ali se založio za bolju dotaciju kapelana koji žive u bijedi. Osudio je više svećenstvo što iz svojih prihoda nije izdvojilo dio novaca da bi poboljšalo krajnje težak materijalni položaj kapelana.70 Odbacio je protivnikovu primjedbu da uopće nije pisao o problemu poboljšanja ćudorednosti svećenstva i ustvrdio da pripadnici nove škole među svećenstvom, tj. uglavnom mlađi svećenici, koji se obrazuju u narodnome duhu i koji su prihvatili nova liberalna načela sukladna duhu vremena, u životu potvrđuju da žive moralnije od pripadnika stare škole, jer su odbacili pijanstvo, ljenčarenje, kartanje i druge mane. Tu je tvrdnju potvrdila praksa, jer su se pritužbe protiv nemoralnog ponašanja uglavnom odnosile na pripadnike stare škole. Adolfo Veber Tkalčević odbija predbacivanje svoga protivnika u polemici da je pogrešno shvatio političku slobodu i ustvrdio je da se politička sloboda sastoji u tome da narod sam sobom upravlja pod vodstvom kralja i da plaća poreze, ali ne kao ranije poreze koje mu je nametnuo kralj, nego o tom pitanju odlučuju izabrani predstavnici naroda u parlamentu. Protivnikovoj optužbi da je nedosljedan u pitanju održavanja sinode Tkalčević se suprotstavio tvrdnjom da želi sinodu, koja će se održati u slobodnom duhu, ali ne želi sinodu koja bi se održala prema starim običajima u “duhu mekinizma i figurantizma”. Založio se i za uvođenje narodnog jezika u crkvene poslove kao u drugih susjednih naroda i ustvrdio je da se onoga koji govori istinu ne može optuživati da nema bratske ljubavi, kao što je njega optužio njegov protivnik.

Polemiku je završio tvrdnjom da u njegova oponenta ima više od dvanaest laži i pozvao je na provođenje reformi u Katoličkoj crkvi sukladnih duhu vremena.71 Ti članci Adolfa Vebera Tkalčevića prožeti su liberalnim duhom, kritički su usmjereni prema višim katoličkim krugovima i vrlo jasno pozivaju na provođenje reformi. Stoga ne čudi da se nisu svidjeli zagrebačkom biskupu Jurju Hauliku i 70

“Odgovor na dvanaest lažih opovèrgnjenih”, NDHS, br. 91. od 25. 8. 1848. Težak materijalni položaj kapelana tada je bilo vrlo aktualno pitanje unutarnjih crkvenih reformi o kojem su pisali i drugi autori.

U nizu članaka anonimni autor prikazuje ulogu kapelana u Katoličkoj crkvi i njihov teški materijalni položaj – oni doista žive na rubu egzistencije. O tome vidjeti članke “Župni pomoćnici”, Slavenski Jug, br. 71. od 16. 6. , br. 72. od 19. 6., br. 73. od 21. 6., br. 74. od 23. 6., br. 75. od 26. 6. i br. 76. od 28. 6.

1848.

71

“Odgovor na dvanaest lažih opovèrgnjenih”, NDHS, br. 91. od 25. 8. 1848.

137

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

konzervativnije orijentiranom krugu njegovih najbližih suradnika. Zbog tih je članaka Veber premješten za kapelana u Dubovac, o čemu je već bilo riječi.

Iz ove polemike vidljivo je da su mišljenja o potrebi provođenja crkvenih reformi u Hrvatskoj bila podvojena. Na jednoj je strani stajala liberalno orijentirana struja laičke i duhovne inteligencije uglavnom mlađe dobi, koja se zalagala za provođenje reformi u duhu liberalnog katolicizma/katoličkog liberalizma72 u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi. Toj je struji pripadao i Adolfo Veber Tkalčević. Njoj se suprotstavljala konzervativna struja koja je okupljala uglavnom starije svećenstvo, ali i dio laika.

Ta se skupina protivila provođenju dalekosežnih reformi u Crkvi i ocjenjivala ih je nepotrebnima. Paralelno s intenziviranjem političkih događanja i izbijanjem oružanih sukoba u Habsburškoj Monarhiji opadao je intenzitet rasprave o (ne)provođenju unutarcrkvenih reformi u Hrvatskoj, dijelom zbog smanjenja interesa javnosti za tu temu i jačanja proturevolucionarnih tendencija, a dijelom i zbog odlučnijeg nastupa viših crkvenih krugova kao i zbog odustajanja liberalnoga svećenstva od inzistiranja na reformama radi pritiska crkvene hijerarhije.73

72

Mirko Juraj Mataušić katolički liberalizam definira kao sveobuhvatnu doktrinu koja djeluje na političkom, crkvenom, društvenom, kulturnom, prosvjetnom i nacionalnom polju. Glavni su joj elementi: uvođenje ustavnosti s narodnom suverenosti, jednakošću pred zakonom, općim pravom glasa i slobodom tiska; uvjerenje da su razvoj prosvjete i kulture preduvjeti za opći napredak; zbližavanje s Pravoslavnom crkvom i drugim konfesijama; priznavanje autonomnog položaja svjetovnog područja i težnja za pomirenjem znanosti i vjere. Usp. Mirko Juraj MATAUŠIĆ, “Odnos Katoličke crkve prema novim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900.”, Bogoslovska smotra, LV., br. 1-2., Zagreb, 1985., 196.-215., osobito str. 206. Iskra Iveljić preferira pojam liberalni katolicizam, jer se njime jače naglašava katolička sastavnica. Ta autorica spomenutim elementima dodaje pozitivan odnos prema nacionalnom načelu i građanskim slobodama te javnost u radu crkvenih institucija, a pretjeranim smatra uključivanje zahtjeva za općim pravom glasa. Usp. Iskra IVELJIĆ, “Katolička crkva i civilno društvo u Hrvatskoj 1848. godine”, ČSP, 25., br. 2-3., Zagreb, 1993., 19.-42., ovdje se referiram na str.

21. Usp. također Franjo Emanuel HOŠKO, “Liberalni katolicizam kao sastojnica ideologije ilirizma”, Croatica christiana periodica (CCP), XV., br. 28., Zagreb, 1991., 43.-54.

73

O položaju i ulozi Katoličke crkve u hrvatskim zemljama za revolucije 1848.-1849. i neposredno nakon nje osim djela navedenih u prethodnoj bilješci usp. Vinko CECIĆ, “Reformistički pokret rimokatoličkog svećenstva u Hrvatskoj 1848.”, Republika, X/1, br. 4., Zagreb, 1954., 355.-361.; ISTI, “Politika rimokatoličke Crkve u Hrvatskoj za vrijeme kontrarevolucije i apsolutizma (1849-1860)”, Republika, X/2, br. 7-8., Zagreb, 1954., 619.-637.; Jure KRIŠTO, “Katolička crkve u Hrvatskoj 1848. u kontekstu europskih zbivanja”, Hrvatska 1848. i 1849. Zbornik radova, gl. ur. Mirko Valentić, Zagreb, 2001., 223.-234.; Tomislav MARKUS, “Tri dokumenta o reformskim zahtjevima i novim vrijednostima građanskog društva u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj 1848. godine”, ČSP, 31., br. 2., Zagreb, 1999., 385.-408.; ISTI, Slavenski Jug 1848.-1850. godine i hrvatski politički pokret, Zagreb, 2001.; ISTI, Bogoslav Šulek (1816.-1895.) i njegovo doba, Zagreb, 2008.; Vlasta ŠVOGER, “Vjerska problematika u zagrebačkom liberalnom tisku 1848.-1852.”, CCP, XXIX., br. 56., Zagreb, 2005., 121.145.

138

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

III. Zaključak U svojim publicističkim tekstovima, a osobito u člancima o potrebi provođenja reformi u Katoličkoj crkvi Adolfo Veber Tkalčević iskazao je vlastita djelomice umjereno liberalna shvaćanja, zalagao se za parlamentarizam, ostvarenje ustavne monarhije, jednakost svih društvenih slojeva pred zakonom, javnost u radu političkih, upravnih, sudskih, ali i vjerskih institucija te za ostvarenje građanskih prava i sloboda.

Međutim, u nekim drugim pitanjima, primjerice u pitanju odnosa između crkve i države, zatim u odnosima između spolova, u društvenoj komunikaciji i sl. zastupao je konzervativna shvaćanja. To je vidljivo iz analize njegovih drugih članaka, osobito onih koji tematiziraju razvoj narodnosti i ulogu kazališta u nacionalnom životu.

Beitrag zur Kenntnis der publizistischen Aktivität von Adolfo Veber Tkalčević Zusammenfassung

In diesem Aufsatz wird sehr kurz sprachliche und belletristische Tätigkeit von Adolfo Veber Tkalčević dargestellt, während seine publizistische Aktivität in Zagreber Zeitungen und Zeitschriften Ende der vierziger Jahre des 19. Jahrhunderts detailliert analysiert wird. In seinen Artikeln über die notwendigen Reformen in der Katholischen Kirche formulierte er seine gemässigt liberalen Auffassungen, er befürwortete Parlamentarismus, konstitutionelle Monarchie, Gleichheit aller Gesellschaftsschichten vor dem Gesetz, Öffentlichkeit im Wirken von politischen, gerichtlichen und Verwaltungsinstitutionen, aber auch von Religionsinstitutionen sowie Einführung bürgerlicher Rechte und Freiheiten. Auf Grund von Analyse seiner Artikel über andere Themen ist aber ersichtlich, dass er in anderen Fragen, beispielsweise im Verhältnis zwischen Staat und Kirche, dann im Verhältnis der Geschlechter zueinander und in der gesellschaftlichen Kommunikation eher konservativ eingestellt war.

Schlüsselwörter: Adolfo Veber Tkalčević, 19. Jahrhundert, Aktivität, Zagreber Blätter

publizistische 139

140

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

Tomislav WITTENBERG POŽEGA

Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, zborovođa i kapelnik Povodom 125 -te godišnjice smrti (1826.- 1883.)

Nezaobilazna osoba druge polovine 19. stoljeća u Požegi svakako je Wilhelm Wilim Justh, županijski mjernik, gradski inženjer, skladatelj, zborovođa i kapelnik. Iako je boravio u Požegi u dva navrata oko dvadesetak godina, ostavio je u više djelatnosti neizbrisiv trag svojim djelima. To je zanimljivije tim više što nije “pustio korijenje” u Beču gdje se školovao, niti u Osijeku gdje je najprije boravio, zatim u Rijeci, koji su bili veći gradovi od Požege, nego u Požegi kao najmanjem gradu. Svakako da Požega nije mogla tada njemu, kao visoko školovanoj osobi puno pružiti i možda tu treba tražiti vodeću nit - što je on mogao svojim znanjem i saznanjem pružiti njoj. Iako je bio okružen osobama od ugleda toga doba u Požegi (grof Julije Janković, Filip Thaller, Johann Thaller, Vatroslav Thaller, Izidor Lobe, Miroslav Kraljević, Vjekoslav Knežević, Petar Maljevac, Michael Reiner, Dragutin Lehrman i dr.), nije sve teklo glatko i bez poteškoća. Izviždan na pozornici da protežira germanizam nije klonuo duhom, nego počeo ispočetka tamo gdje je naprasno prekinuto i mukotrpno radio i gradio dalje. I plodovi rada su se nizali. Sve to prekida prerana smrt.

141

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

1. Uvod Wilhelm Justh došao je u Požegu 1854. godine kao županijski mjernik i u Požegi radio u dva navrata nešto više od dvadesetak godina. Malo se ljudi može u tako kratkom razdoblju podičiti s toliko zasluga i priznanja kao što je to bio slučaj s njim. Bio je stručan i cijenjen na svom poslu kao županijski mjernik, a poslije kao gradski inženjer.

Treba imati u vidu da se suvremeni katastar uvodio na ovim prostorima od 1814. do 1884. godine. Ako se zna s kakvim se sredstvima služilo kako pri mjerenju i zapisivanju površina koje su premjeravane tako i u načinu obilaska terena, onda je sasvim jasno da je to bio seriozan i mukotrpan posao. To je zahtijevalo nesebično zalaganje i pedanteriju. A on je još povrh toga imao vremena i za ostalo izvan svoga faha. Izradio je nacrte za dva parka u Požegi: Tekija i Grad koji još i danas služe svojoj svrsi i omiljena su šetališta Požežana. Izradio je zatim nacrt i prijedlog lokacije za zgradu Gimnazije u Požegi, koja je locirana i sagrađena po njegovom nacrtu 1877. godine i bio nazočan njezinom svečanom otvorenju. Daje inicijativu i nesebično se zalaže za osnivanje društava za poljepšanje grada Požege i društva za podupiranje siromašnih učenika. U stručnom je odboru za izradu pravila DVD Požega. Utemeljuje pjevačko društvo i limenu glazbu DVD Požega, kojoj je - kapelnik. Stoga nije nikakvo čudo što je četiri godine nakon povratka iz Rijeke u Požegu, 1875. godine postao počasnim građaninom Požege.

2. Obitelj Wilhelm Justh rođen je u Frankfurtu na Odri 19. prosinca 1826. godine u pruskoj protestantskoj obitelji. Njegov otac August dobio je stalni posao kao član intendanture Bečkog dvorskog kazališta kao izvrstan guslač (violinist) i dobar pjevač pa se obitelj Justh seli u Beč dok je Wilhelm bio još dijete. U Beču se i stric Carlo istaknuo kao prvi bariton carske opere. Odrastajući u takovom okruženju svakako da je i Willi mogao završiti odgovarajuće školovanje glazbenog usmjerenja. No on se vjerojatno u dogovoru s roditeljima opredjeljuje za studij na Politehničkom institutu u Beču gdje je 1849. godine i stekao zvanje građevnog inženjera. Unatoč svemu, kao glazbeno nadaren zavolio je glazbu i ostao joj vjeran ljubitelj od djetinjstva do smrti. Posao ga vodi u Osijek 1851. godine, gdje se zapošljava kao pristav - županijski mjernik. U Osijeku susreće dvije sudbonosne osobe. Prva je buduća supruga Ida, a druga mladi đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Po povratku iz Rijeke u Požegu, kupuje kuću u Požegi u Županijskoj ulici, koja gotovo u izvornom obliku postoji i danas i na njoj je postavljena spomen ploča.

142

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

3. Dvadeset plodnih godina u Požegi 3.1. Dolazak u Požegu Po potrebi službe Wilhelm je 1854. godine raspoređen za županijskog mjernika u Požegi. Neki bi odmah zakukali, da nakon prijestolnice Beča, pa najvećeg slavonskog grada Osijeka, dolazak u Požegu znači degradaciju. Požega je tada bila mali gradić, ali ipak gradić gdje je smještena i županija, sudovi, druge oblasne i svjetovne oblasti, gimnazija i dr. Brojala je nešto više od dvije tisuće stanovnika. Prometnice su bile loše, a trebalo je stalno raditi na terenu. Zato je dobro samo pogledati njegovu fotografiju, jer ona “sve otkriva” (odjeća, obuća). Teren ili bolje rečeno premjer zemljišta obavljao je putujući - jašući na konju.

Požega ga je željno dočekala jer je prije toga bilo nemilih događaja koji su ostavili duboke tragove.

- Kuga 15. 05. 1739. počela je epidemija kuge u gradu i okolici koja je trajala do 28. studenog. U Požegi je umrlo 798, a u okolnim selima 511 žitelja.

- Požari 12. 11. 1779. izbio je veliki požar u Požegi. Izgorjela je drvena zgrada gradskog magistrata (između franjevačkog i isusovačkog samostana.

20. 04. 1842. izbio je veliki požar u Požegi. Izgorjelo je 166 kuća, dio franjevačkog samostana, gradske kuće, arhiva grada i dr.

13. 05. 1854. Požegu je zahvatio veliki požar u komu su izgorjele brojne obiteljske i poslovne zgrade.

3.2. Župa i franjevački samostan Župnici njegovog vremena: 1827.- 1856. Franjo Sviranić Požežanin 1856.- 1878. Johann Nep. Thaller, opat 1878.- 1895. Ivan Nep. Bošnjak 3.3. Županija Županija je obnovljena 1745. godine i za njegovog boravka bili su Veliki župani: 1849.- 1861. Julije Janković Daruvarski 1861.- 1867. Miroslav Špun Strižić 1867.- 1870. Miroslav Kraljević 143

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

1870.- 1872. Petar Maljevac 1872.- Silvin Medunić 1872.- 1874. Petar Maljevac 1875.- 1882. Ivan Vardian 1882.- 1884. Bude Budisavljević 3.4. Zaklada biskupa Aleksandra Alagivića Osnovana je 08. 09. 1835. u Požegi kao biskupsko sirotište u zgradi Kolegije (isusovaca).

1872. Mladež nadbiskupskog orfanotrofija u Požegi održala kazališnu predstavu “Graničar”.

25. 09. 1858. Isusovci s biskupovim dopuštenjem preuzimaju upravu nadbiskupskog sirotišta.

3.5. Osnovna škola 01. 11. 1777. u Požegi je osnovana pučka škola - Urbana shola nationalis.

10.04. 1823. na prijedlog Gradskog poglavarstva u Požegi franjevci preuzimaju upravu Dječačke pučke škole.

13. 10. 1854. Ivan Filipović počeo raditi kao učitelj na Dječačkoj Pučkoj školi. Stanovao kod Jakova Lehrmana. On mu je bio i kum kćerki Ivani. Ivanova supruga pjevala je u zboru.

3.6. Ženska građanska škola 31. 10. 1876. osnovana Ženska građanska škola.

3.7. Pošta Poštansku službu u Požegi osnovao je 1773. godine Pavao Thaller i ona ostaje kao porodična djelatnost do izbijanja I. svjetskog rata.

1801.- 1839. Aloysis Thaller (Pored toga bio tribunus plebs, nadzornik bolnice i gradski blagajnik 1840.- 1888. Filip Thaller 1888.- 1912. Stjepan Thaller 3.8. Gimnazija Gimnazija je utemeljena 1699. godine, a ravnatelji u to vrijeme su bili: 1852.- 1863. Vatroslav Muha 1863.- 1864. Mihajlo Benišek 1864.- 1865. Lovro Pregl 144

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

1865.- 1868. Ignjat Bratulić 1868.- 1874. Mato Gršković 1874.- 1905. Antun Mazek - Društvo za potporu siromašnih učenika 02. 11. 1854. Namjesništvo za Hrvatsku i Slavoniju dozvolilo rad Društva za potporu siromašnih učenika Gimnazije.

04. 10. 1870. Gimnazija u Požegi započela s nastavom kao osmorazredna srednja škola.

16. 07. 1874. Prva velika matura u požeškoj Gimnaziji, položilo svih šest učenika.

21. 06. 1877. Svečano predana na korištenje nova zgrada Gimnazije u Požegi na Trgu Sv. Terezije, građena prema nacrtu Wilhelma Justha.

24. 06. 1877. Na Gimnaziji osnovano tamburaško društvo “Bisernica”.

3.9. Bolnica 03. 12. 1836. Blagoslovljena i predana na korištenje gradska bolnica u ulici Vučjak.

3.10. Štedionica 17. 09. 1872. Osnovan osnivački odbor dioničara Prve požeške štedionice.

29. 03. 1873. Prva požeška štedionica počela s radom.

3.11. Tiskara 24. o4. 1862. Počela raditi prva požeška tiskara, druga u Slavoniji, osnivač i vlasnik Miroslav Kraljević.

3.12. DVD 22. 04. 1874. Osnovano DVD Požega.

3.13. Obrtničko društvo 29. 04. 1874. Osnovano Prvo požeško obrtničko-radničko društvo. Predsjednik Johann Nep. Scholl.

3.14. Čitaonica 9. 05. 1845. U Požegi osnovana Narodna čitaonica.

17. 12. 1876. Hrvatska čitaonica u Požegi postala član utemeljitelj Matice Hrvatske.

3.15. Gospojinsko društvo 21. 05. 1883. U Požegi osnovano Gospojinsko dobrotvorno društvo.

145

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

3.16. Dobrovoljno kazališno društvo 02. 07. 1879. Osnovano Dobrovoljno kazališno društvo 3.17. Građansko streljačko društvo 14. 07. 1871. U Požegi osnovano Građansko streljačko društvo.

3.18. Počasni građani 24. 05. 1862. Josip Juraj Strossmayer imenovan počasnim građaninom Požege.

11. 08. 1875. U Gradskom poglavarstvu Požega ustanovljena knjiga pravih i počasnih građana.

3.19. Gradska rasvjeta 15. 08. 1856. u Požegi uvedena “redovita rasvjeta” petrolejskim lampama.

3.20. Izraelistička bogoslovna općina 06. 09. 1872. Osnovana IBO. 4.1. “Požeganer Lidertafel” Okupljanje i uvježbavanje u pjevanju osoba koji su imali želje za glazbu i pjevanje, kao i građana koji su bili od utjecaja u Požegi i bilo im je stalo da im mjesto ima takvo društvo, Wilim je okupio u “Požeganer Lidertafel”, kojemu su pravila “Satzungen” tiskana u Osijeku (Dragutin Lelman) 1859. godine. U Gradskom muzeju Požega sačuvan je njemački primjerak litografiranog programa koncerta “Lidertafela” (Konzert mit Ball) u nedjelju 20. svibnja 1860. godine, koji je priređen u korist nevoljnih stanovnika Hrvatske i Slavonije.

4.2. “Schwanengesang” (Labuđi pjev) požeškog Lidertafela Na koncertu “Lidertafela” 1861. godine u čast slavenskih apostola braće Ćirila i Metoda kada se izvodila jedna pjesma za koju se smatralo da se u njoj nazirala njemačka propaganda, došlo je do “spontane !?!” demonstracije. Sam sudionik Franjo Ciraky, tada četrnaestogodišnjak u svojim sjećanjima je zapisao: “Držim za stalno, da su naumljenu đačku demonstraciju povlađivali obitelji vel. župana Špuna i da je za nju znao ravnatelj gimnazije o. Vatoslav Muha. I vience od čička i od korova dobili smo već gotove, a kolao je glas, da su pletene od gospojica kćerki velikog župana.

Bilo nas je osmero junaka odabranih da spasimo narodnost: Ja (Franjo Ciraky), Stevo Stjepan Thaller, sin Filipa za onda gradskog kapetana, Antun Mikulić i Dragutin Schmautz, Đuro Nenadović i Joco Stanojević, Platon Solarić sin daruvarskog paroha i Josip Erpačić. Za Đuru Nenadovića, sina seljačkog iz Prekopakre i za Josipa Erpačića platio je nepoznati dobrotvor i ulaznicu za koncert, jer su jako oskudni bili, pa ne bi za takovu zabavu sredstava doticalo. Kad je proskibirana pieca otpočela, bili smo na galeriji dvorane, gdje je pri običnih zabavah glazba smještena, proviđeni obilnom zalihom čička i drača. Na ugovoreni znak počelo je bombardovanje umjetnika i pjevača.

146

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

Takva što još Požega nije doživjela. Stoga je metež i snebivanje bilo silno. Treba uz to pomisliti, tko su bili izvađači koncerta: same poznate ličnosti, diletanti iz najboljih kuća. Među njima dr. Hirschenstein sa svojim bason, Vjekoslav Knežević živinar sa svojin tenorom (suprug Julijane Thaller, Filipove sestre), a na moju žalost i moj dobri otac sa svojin cellom. Gradski kapetan Thaller je bjesnio, ali kako će zatvoriti rođenoga sina!” Tako je Koncert u slavu slavenskih apostola bio “Schwanengesang” požeškog Lidertafela.

4.3. Rijeka U Rijeci je Justh boravio od 1863. do 1871. godine u službi gradske općine kao građevni inženjer i bavio se u slobodno vrijeme glazbom te prisustvovao glazbenim priredbama i operama u riječkom kazalištu, a njegova kćerka Vilhelmina učila je svirati glasovir. Iz njezinih zapisa vidljivo je, da je otac oko 1865. godine skladao elegičnu pjesmu “Kaluđer” s pratnjom klavira, a inspirirala ga je večernja molitva 80godišnjeg patera Maksimilijana, promatrajući ga na prozoru kapucinskog samostana u susjedstvu, gdje su Justhovi stanovali.

4.4. Hrvatsko pjevačko društvo “Vijenac” Novi ustroj i oblik za novo doba. Justh osjeća nastale promjene u gradu i šire pa mladi obrtnici i pojedini gradski i županijski činovnici pod vodstvom Wilhelma Justha i Carla Dragutina Lehrmana rade 1881. godine na osnivanju pjevačkog društva, koje će prvenstveno njegovati hrvatske pjesme. U privremenom odboru nalazili su se: Wilhelm Justh predsjednik, Adolf Schiebel potpredsjednik, Carl Lehrman tajnik i Amon Hendl blagajnik.

Osnivačka skupština održana je početkom 1882. godine. Nakon potvrđenih pravila (24. ožujka 1882.) novi predsjednik je Ferdinand Schleimer, potpredsjednik Wilhelm Justh, tajnik Stjepan Kenfelj, blagajnik Amon Hendl, članovi Skender Balog, Ferdo Hren i Mato Vidmar.

Još za trajanja privremenog odbora “Vijenca” 6. svibnja 1882. godine priređen je koncert s plesom u prostorijama Narodne čitaonice. Čisti prihod bio je namijenjen “požarom postradalim Brestovčanim”.

4.5. Popis sačuvanih i nesačuvanih skladbi Wilhelma Justha: 1. “Ruža spava”, muški zbor, tekst Vladimira Nikolića, Izvodio Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu na svom koncertu 23. ožujka 1873. (Vidi knjigu “Kolo”, zbirka hrvatsko-slovenskih muških zborova, Zagreb 1894., str. 216-218.)

2. “Stan pjesnikov”, tekst Vladimir Nikolić, zbor.

3. “Sjećaj se mene”, tekst Vladimir Nikolić, pjesma uz pratnju klavira i čela.

147

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

4. “Njoj kad ode”, tekst Vladimir Nikolić, pjesma uz klavirsku pratnju, posvećeno grofici Janković.

5. “Prosto zrakom” zbor, harmonizacija.

6. “Ljubimo te naša diko”, muški zbor, harmonizacija.

7. “Dušman ljuti k nam dolazi” F. Šimagovića, muški zbor.

8. “Ribarka”, tekst Vladimir Nikolić, dvopjev s orkestrom. Izvodio HGZ u Zagrebu na svojim koncertima 3. svibnja 1867. i 25. lipnja 1971.

9. “Napitnica” Petra Preradovića, zbor sa solom i uz pratnju klavira.

10. “Ruka”, tekst Vladimir Nikolić, pjesma uz klavirsku pratnju, posvećeno Viktoriji Maljevac r. Thaller.

11. “Zvona su zazvonila”, tekst Ladislav Thaller, pjesma uz pratnju klavira.

12. “Aufbruch zur Elbefahrt” Dotzauera, zbor.

13. “Pčela” Jovana Sundečića, zbor.

14. “Gdje je slavska domovina”, tekst I. Kukuljevića, zbor.

15. “Lahku noć”, tekst Petar Preradović, zbor.

16. “Molitva graničara”, tekst Luka Ilić Oriovčanin, zbor s orkestrom.

17. “Proljeće domorodno”, tekst Petar Preradović, zbor s dva klavira i s harmonijem.

18. “Arapska začinka”, tekst M. Polovina, pjesma uz pratnju klavira za tenor ili sopran.

19. “Zrinjska poputnica” I., za vojnički orkestar.

20. “Zrinjska poputnica” II., za vojnički orkestar.

21. “Kaluđer” W. Justh, pjesma za bas s klavirom ili harmonijem.

22. “Hrvatska domovina” tekst Antun Mihanović, muški zbor, harmonizacija.

23. “Ribar”, tekst Petar Preradović, pjesma s klavirom za sopran ili tenor, posveć. Ilmi Žuvić Bribirskoj.

24. “Ljubav”, x.. pjesma s klavirom za sopran ili tenor.

25. “Sirota”, tekst M. Polovina, pjesma uz pratnju klavira.

26. “Tamburica sitnim glasom”, x.. zbor uz pratnju klavira ili tambura.

27. “Kraljević je Marko”, x.. muški zbor uz pratnju klavira, posveć. Hrv. pjev. dr. “Kolo” u Zagrebu.

28. “Spomen”, x.. pjesma uz pratnju klavira za sopran ili tenor.

29. “Jutro”, tekst J. Miškatovića, zbor s dva soprana i altom.

148

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

30. “Ruža”, x.. pjesma uz pratnju klavira, duet za dva soprana.

31. “Hrvatski barjak”, x.. pjesma za muški zbor. Izvodio HGZ na svom koncertu 18. III. 1868. u Zgb. 32. “Slavonsko kolo”, plesni komad uz pratnju klavira, posvetio kćerki Wilhelmini - Mini.

33. “Slavenska pjesma”, tekst M. Polovina, pjesma za muški zbor.

34. “Bože živi, blagoslovi”, tekst Petar Preradović, pjesma za muški zbor I. 35. “Poskočica”, x.. pjesma za muški zbor.

36. “Bože živi, blagoslovi”, tekst Petar Preradović, pjesma za muški zbor II. 37. “Po hrvatskoj gori” tekst Franjo Ciraky, dvopjev za sopran i alt uz pratnju klavira.

38. “Vrebci”, x.. šaljiva pjesma za muški zbor.

39. “U Požegi bieloj ima Požeškinja”, tekst Franjo Ciraky, pjesma za mješoviti zbor.

40. “Među ružicama”, x.. djevojački zbor uz pratnju klavira.

41. “Koračnica slavonskih Hrvata”, x.. muški zbor.

42. “Polka”.

43. “U kolo”.

Iz popisa se vidi čije je pjesme i riječi uglazbio, ne samo o osobama iz Požege, nego diljem domovine Tu su i poznati pjesnici (Petar Preradović, Antun Mihanović, Ivan Kukuljević, Luka Ilić Oriovčanin, Franjo Ciraky i dr.), ali i iz okruženja. Uz groficu Janković na čijem je dvoru u Biškupcima (Stražemanu) bio rado viđen gost, skladbe su posvećene još Viktoriji Maljevac r. Thaller, supruzi velikog župana, blagoslovu zvona župne crkve S. Terezije u Požegi za župnika i opata Johanna Thaller i dr.

U Povijesnom arhivu Požega čuvaju se skladbe navedene pod brojevima: 6, 7, 22, 30, 31, 37, 38, 39, 41, 42 i 43.

4.6. Plinska rasvjeta u Požegi 20. prosinca 1871. godine podnio je Eugen Auerperg gradu ponudu o podignuću plinarnice. Gospodarski odbor grada Požege istog je dana izabrao uži odbor u sastavu: Ante Malešić, starješina, Wilhelm Justh, mjernik, te građani: Ante Kovačević, Dragutin Csilag, Jefto Ilić i Lavoslav Rosenberg. Tom je odboru pridijeljen perovođa Eugen Kvaternik. Taj se odbor sastao 27. prosinca 1871. godine u gradskoj vijećnici te povjerio mjerniku Justhu, da izradi mnijenje o ponudi. Mjernik Wilhelm Justh podnio je 2. siječnja 1872. svoje strukovno mnijenje na dva arka. O tom mnijenju raspravljao je navedeni odbor 11. siječnja 1872. godine. “Odbor je u cijelosti prihvatio mišljenje 149

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

svoga člana i po njemu prijedlog, da se uvede plinska rasvjeta, jer ne može odbor na drugo van prihvaćajuć tu vještačku izradbu kako u računu, tako i u dokazu slavnom gradskom zastupstvu na uvaženje dotično povoljno rješenje preporučiti i predložiti - premda ne nalažeći se kompetentnim rasuđivati, od kud će se ona mala diferencija pokriti, ipak priznajući potrebu takovog rasvjetlenje cijeni, da neće biti teško uvaženjem razloga u izvedbi navedeni taj manjak pokriti moći s tim više, što drži odbor, da se napredovati a ne nazadovati ima”.

5. Zaključak Od smrti Wilhelma Justha prošlo je više od stoljeća ili točnije 125 godina, ali on još uvijek kao da živi u Požegi. Na to podsjećaju parkovi u Požegi koje je osmislio, zgrada gimnazije u Požegi koju je projektirao, spomen ploča na njegovoj kući u Županijskoj ulici u Požegi, uređeno grobno mjesto - nadgrobni spomenik na groblju Sv. Ilije u Požegi. Posebno se ističu njegove zasluge prilikom obilježavanja obljetnica Pjevačkog društva “Vijenac” te kada se govori i piše o povijesti glazbe i glazbenog života, ali i svakog drugog u Požegi. Dakako, da se uvijek ističe i to njegovo društveno okruženje, ali je isto tako činjenica, da je on bio inspirator, organizator, stručni voditelj, bez svega toga, ne bi ni bilo o čemu se danas još uvijek govori i piše. Njegova djela priznata su i šire izvan Požege, jer su izvođena u Zagrebu, a dobio je i stručna priznanja. Za razliku od mnogih počasnih građana Požege, “njegova zvijezda” još uvijek sjaji. A koliko bi još toga bilo da je živio bar četiri desetljeća u Požegi?

150

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

6. Izvori i literatura Povijesni arhiv Požega Spomenica o 30 god. postojanju DVD Požega, Požega 1905.

Julije Kempf: Požega 1910.

Tomo Matić: Iz autobiografskih zapisa Franje Cirakya, Građa HAZU-a, Zagreb 1952.

Stjepan Jurčić: Elektrika u Požegi, Historijski arhiv u Požegi, Požega 1962.

Ivan Filipović - Učitelj učitelja, PKZ Zagreb 1974. Đuro Kuntarić: Bilješke iz starije prošlosti “Vijenca”, Požeški zbornik, Požega 1974.

Požeški leksikon, Požega 1977.

Statistički godišnjak općine Požega, Požega 1981.

Rudolf Heli: Zapisi iz požeškog kraja, HPD Sokolovac, Požega 1994.

Tomislav Wittenberg: Groblja Požeške Doline, Bolta d.o.o. Požega 1996.

Mirjana Šperanda: Katalog GMP - Glazbeni život Požege, Požega 1998.

Tomislav Wittenberg: Puvarija (ustroj katastra) Bolta d.o.o. Baćur 1998.

Ivica Vidmar: Požeški mozaik, MHP, Požega 1999.

Mirjana Šperanda: Katalog GMP - HKUD “Vijenac” Požega - 120 godina, Požega 2002.

Tomislav Wittenberg: Nijemci i Austrij. u Pož. dol. 1702.-1944. VDG JAHRBUCH, OSIJEK 2003.

Tomislav Wittenberg: Nijem. i Austr. u Pož. dol. u hrvat. kult. krugu, VDG JAHRBUCH, OSIJEK 2004.

Tomislav Wittenberg: Johann Nep. Scholl, VDG JAHRBUCH, OSIJEK 2006.

Tomislav Wittenberg: Velika obitelj Lermanovih, VDG JAHRBUCH, OSIJEK 2007.

Tomislav Wittenberg: Osam generacija Thallera, Udruga Bolta Požega 2007.

151

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

Wilhelm JUSTH - Gespanschaftslandvermesser, Komponist, Chorleiter und Kapellmeister Zusammenfassung

Seit dem Tode von Wilhelm Justh verging mehr als ein Jahrhundert oder genauer 125 Jahre, doch es scheint als würde er noch immer in Požega leben. An ihn erinnern die Parkanlagen von Požega, die er schuf, das Gymnasiumsgebäude in Požega das er projektierte, die Gedenktafel an seinem Haus in der Županijska Straße von Požega, die gepflegte Grabstelle – Grabmahl auf dem Friedhof des heiligen Elias in Požega. Besonders betont werden seine Verdienste bei den Jahrestagen der Gesanggesellschaft “Vijenac”, sowie wenn über die Geschichte der Musik und das musikalische aber auch sonstiges Leben in Požega gesprochen wird. Natürlich wird auch immer seine gesellschaftliche Umwelt betont, aber ebenso ist Tatsache, dass er Anreger, Organisator, fachlicher Leiter war, ohne all das wäre heute nichts vorhanden worüber noch immer gesprochen und geschrieben wird. Seine Werke sind auch außerhalb von Požega anerkannt, sie wurden auch in Zagreb aufgeführt und er bekam auch fachliche Anerkennung. Im Gegensatz zu vielen Ehrenbürger von Požega, glänzt “sein Stern” noch immer. Und wie viel mehr gäbe es noch davon, hätte er wenigstens vier Jahrzehnte in Požega gelebt?

152

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Jelena ČERVENJAK, prof.

Treća srednja škola Vukovar, Domovinskog rata 58, Vukovar

Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni i kulturni razvoj valpovačkog vlastelinstva (Osvrt na djelovanje Rudolfa I.)

U radu je ukratko prikazano značenje obitelji Normann – Ehrenfels koja je ženidbenim vezama naslijedila valpovačko vlastelinstvo od obitelji Hilleprand von Prandau. Posebice je obrađen najistaknutiji član grofovske obitelji Rudolf I. koji je uspješno uzdržavao vlatelinstvo sve do agrarne reforme provedene 1918. te uvelike doprinio društvenom, gospodarskom i kulturnom razvoju valpovačkog vlastelinstva.

153

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Uvodne napomene Obitelj Normann-Ehrenfels valpovačko vlastelinstvo dobiva ženidbenom vezom od obitelji Hilleprand von Prandau, obitelji koja potječe iz Tirola, gdje im je 1579. godine dodijeljeno plemstvo. Dobivši 1674. od hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. viteško plemstvo prezime im se proširuje pridjevkom „de Prandau“, što dolazi od njemačkih riječi Brand-Au, a u prijevodu na hrvatski znači „gorući gaj“. Naime, dodatak prezimenu je simboličan jer se njime htio obilježiti veliki šumski požar na njihovom imanju u Tirolu. Goruće stablo na grbu obitelji Hilleprand von Prandau podsjeća na taj događaj. Godine 1704. Hilleprandi dobivaju i barunski naslov, a 31. prosinca 1721. hrvatsko-ugarski kralj Karlo VI. daruje Petru Antunu barunu Hilleprandu von Prandau valpovački posjed kao nagradu za dvadesetogodišnji rad u Dvorskoj komori u Beču i kao zahvalnost za posuđenih 100.000 forinti. Njegovi nasljednici – sin Josip Ignac te njegovi sinovi, tj. Petrovi unuci, Antun Gustav i Karlo Sigismund dijele veliko valpovačko vlastelinstvo 1831. godine. Antunu Gustavu pripalo je vlastelinstvo sa sjedištem u Valpovu, a Karlu vlastelinstvo sa sjedištem u Donjem Miholjcu. Gustav nije imao muškog nasljednika; bio je posljednji muški član obitelji Hilleprand von Prandau.

Njegova starija kći Marijana je naslijedila valpovačko vlastelinstvo. Bila je udana za Heinricha Friedricha Constantina grofa Normann-Ehrenfelsa pa se obitelj NormannEhrenfels vezuje za taj slavonski posjed.1 Obitelj Normann-Ehrenfels njemačkog je podrijetla s otoka Rügen, odnosno iz grofovije Sachsenheim-Wurtenberga. Ondje su 1808. dobili grofovstvo, a 1896. odlukom Hrvatskog sabora dodijeljeno im je hrvatsko-ugarsko plemstvo te su upisani u Maticu plemstva Virovitičke županije.2 Marijana Prandau udala se 19. ožujka 1846. za grofa Pavla Alberta Zichyja.

Budući da je 13. svibnja 1850. preminuo udaje se dvije godine potom (15. travnja) za grofa Konstantina Normanna-Ehrenfelsa, carskog i kraljevskog konjaničkog kapetana, te u miraz donosi valpovačko vlastelinstvo sa sjedištem u Valpovu. U braku su rođeni sinovi Gustav i Rudolf te kći Ana. Unatoč teškim vremenima (posljedicama revolucionarnih promjena 1848. godine, nastupajućoj gospodarskoj krizi, Bachovom apsolutizmu...) obitelj Normann-Ehrenfels, tj. Konstantin, prihvativši valpovačko vlastelinstvo kao svoju baštinu zalagao se za gospodarski napredak veleposjeda; uz razvijeno ratarstvo i stočarstvo vlastelinstvo usmjerava k industrijalizaciji, tj. krči šume, prodaje drvo, ulaže u meliorizaciju, daje zemljišta u zakup te kupuje parne strojeve.

Njegova aktivnost u redovima slavonskih gospodarskih krugova već je očita 1855. kada je izabran za predsjednika podružnice Valpovo Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku. Istodobno je u Valpovu službeni pokrovitelj (patron) 1

Bojana / Mladen OBAD-ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji u Slavoniji, Zagreb, 309., 310.

2

Isto, 310.

154

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

pučke škole. Godine 1857. utemeljio je poštanski ured, 1860. prvu ljekarnu, a 1865. brzojavni ured.3 Marijana i Konstantin Normann-Ehrenfels živjeli su u Bizovcu, mjestu smještenom na glavnoj cesti koja spaja Osijek i Viroviticu, a ondje se odvajao put za Valpovo i Donji Miholjac. Boravili su u dvorcu, tj. kuriji, koju je izgradio barun Antun Gustav Hilleprand von Prandau oko 1830. za potrebe vlastelinskih činovnika. Dvorac su ubrzo preuredili u oblik slova L i obnovili dobivši površinu od 644 m2. Imali su 17 prostorija u prizemlju, dvije u podrumu, veliku verandu, kupaonicu, toalet, a pročelje je bilo uređeno u „švicarskom stilu“. Posjedovali su uređaj za grijanje prostorija, vodovod i kanalizaciju. Okoliš dvorca činio je prostrani perivoj i staklenici za uzgoj cvijeća.4 Uspostavivši novu upravu veleposjeda 15. kolovoza 1882. umire grof Konstantin na imanju Rothenthurmu kod Graza, gdje je i sahranjen. Marijanin otac, barun Gustav Prandau preminuo je 23. svibnja 1885. i veliko valpovačko vlastelinstvo nasljeđuju njegove kćeri Marijana vlastelinstvo sa sjedištem u Valpovu, a Stefanija veleposjed sa sjedištem u Donjem Miholjcu. Ubrzo se Marijana s djecom seli u Valpovo da bi nastavila upravljati imanjem. Šestogodišnje upravljanje prekinuto je Marijaninom smrću 8. studenoga 1892., kada je bila u posjetu nedaleko od Beča. Tijelo je prevezeno u Valpovo i pokopano u obiteljskoj grobnici. Marijanu nasljeđuju djeca, Rudolf I., Gustav i Ana. 5 Značenje Rudolfa I. Rudolf I. Normann-Ehrenfels rođen je u Valpovu 13. rujna 1857. godine. Bio je carski i kraljevski komornik, član zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora, virilni član sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, zastupnik (syndikus) kapucinskog reda, vitez Papinskog velekriža i reda sv. Grgura Velikog, posjednik ratnog križa prvog reda, patron franjevačkog samostana u Osijeku, posjednik vlastelinstava Valpovo, Podgorač, Rotenthurm u Austriji, počasni građanin općine Molzbickel u Austriji i patron više crkava i škola u Valpovštini. Oženio je Julijanu Antoniju von Vest 1890. godine. Naslijedio je dvorac u Valpovu i 2/3 posjeda (1/3 otkupio je od sestre Ane o čemu svjedoče diobeni ugovori između braće Rudolfa i Gustava od 19. i 23. lipnja 1892). Rudolfu I. su tim ugovorom pripala područja: Valpovo, Gorica, Krtinjača i Jedinac te šume na istočnoj strani. Odmah poslije podjele vlastelinstva preustrojio je upravu na imanju. Dekretom je utemeljio Direkciju kao vrhovni upravni sud sa sjedištem u Valpovu, s upravnom kancelarijom za poslove računske revizije. Ostali uredi, sa sjedištem u Valpovu, bili su: dvorski, računarski, šumarski, gospodarski 3

Ive MAŽURAN, Valpovo-sedam stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo, 97., 105.

4

Bojana / Mladen, OBAD-ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji...., n. dj., 80.; Vilim ČURŽIK, Valpovština kroz stoljeća, Valpovo, 1994., 35., I. MAŽURAN, Valpovo- sedam..., n. dj., 105.

5

Stjepan NAJMAN, „275 od osnutka vlastelinstva Valpovo“, Valpovački godišnjak, br. 2, Valpovo, 1997., 67.

155

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

i građevinski. Gospodarski distrikti i revirni uredi imali su sjedišta izvan Valpova.

Direkciju imanja Valpovo povjerio je osječkom odvjetniku Karlu Neumannu. Rudolf je u suradnji s bratom Gustavom povećao iskorištavanje šumskog bogatstva prodajom šumskog drveća na panju. Kapital su ulagali u nove šumske površine i u vrijednosne papire. Posljednja isplativa prodaja drveta veleposjeda Valpovo bila je 1896., kada je istekao ugovor s tvrtkom Gutmann pa se na natječaj javila francuska tvrtka te ponudila kupnju, koju su grofovi Normann prihvatili kao najbolju opciju. Rudolf je naslijedio i kuću baruna Prandau u Osijeku, na čijim je temeljima dao podići jednokatnu palaču s grbom grofova Normann-Ehrenfels na pročelju, koja je danas sjedište Osječko-baranjske županije. Godine 1902. otkupio je imanje Podgorač uz pravo da posjed zadrži do kraja života, koje je naslijedila njegova tetka barunica Alvina, udovica grofa Pejačevića. Zbog burnih poratnih događaja nakon Prvoga svjetskog rata grofovi Normann s obiteljima odlaze na imanje u Rothenthurm, gdje je Gustav odlučio i ostati, a Rudolf se vratio te 1919. otkupio i bratovo imanje. Tako se Rudolfov veleposjed povećao na površinu koja je valpovačko vlastelinstvo imalo prije 1848. za života njegovog djeda, baruna Gustava Prandau. Istodobno je Rudolf pripremao i obnovu dvorca u Valpovu, ali ga je spriječio Prvi svjetski rat.6 Rudolf I. novčano je potpomogao većinu valpovačkih udruga, kulturnih i/ili gospodarskih, a sve s ciljem razvoja grada Valpova. Hrvatsku čitaonicu7 utemeljio je 6. listopada 1882. i snažno razvio kulturni i ini život Valpova. Čitaonica je imala snažan utjecaj na kulturno, političko i nacionalno sazrijevanje te javno iskazivanje nacionalne pripadnosti. Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 17. kolovoza 1887. te po osnutku od grofa Rudolfa I. Normanna dobilo na uporabu gospodarsku zgradu valpovačkog vlastelinstva, koja je postala vatrogasni dom. Rudolfova supruga grofica Julijana poklonila je 1893. Društvu barjak, koji im je svečano uručen u valpovačkom dvorcu, uz bakljadu. Dobrovoljno vatrogasno društvo ubrzo je postalo središte kulturnog života jer je i ono sudjelovalo u organiziranju predstava, zabavnih igara i predstava te njegovanju tamburaške i limene glazbe. Naime, na poticaj valpovačkog vatrogasnog zapovjedništva osnovana je 1890. limena glazba unutar vatrogasnog društva, a u tome je veliko značenje grofa Rudolfa I. Te je godine u Valpovu osnovana i Hrvatska gospodarska (seljačka) zadruga. I pri tome je veliko značenje imao Rudolf Normann koji je novčano pomagao djelovanje zadruge. Godine 1892. grof je izabran za patrona (pokrovitelja) valpovačke pučke škole. Premda nije dugo djelovala, valja 6

I. MAŽURAN, Valpovo- sedam..., n. dj., 107, 108, 113, 118.; Bojana / Mladen, OBAD-ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji...., n. dj., 54., 80.-82., 250., 313.; Stjepan NAJMAN, „275 od osnutka vlastelinstva Valpovo“, Valpovački godišnjak, br. 2, Valpovo, 1997., 67.; V. ČURŽIK, Valpovština kroz..., n. dj., 39.

7

Čitaonica je pružala razne mogućnosti, primjerice: posudba knjiga, čitanje novina, slušanje radija, igranje šaha, biljara i kartanja. Također, čitaonice su organizirale kazališne predstave i koncerte. Putujuće grupe izvodile su raznovrsne programe, a po uzoru na njih, u Valpovu je osnovan cirkus „Rantaplan“, koji je grof Rudolf I. često potpomagao, ali i gledao njihove predstave. Izvođene su i ozbiljne kazališne predstave, poput „Dubravke“ Ivana Gundulića, najčešće u čast grofovske obitelji.

156

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

istaknuti da je 1893. osnovana i glazbena škola, kojoj je pokrovitelj također bio Rudolf I. Kao strastveni lovac zajedno s bratom Gustavom bio je član, ali i utemeljitelj, Hrvatskog društva za gojenje lova i ribolova. Dakako da su članovi obitelji Normann išli u korak s vremenom, pa su postali i prvim vlasnicima telefona u Valpovu, nakon što je 16.listopada 1900. u taj grad uvedena telefonska linija. Osvit modernog doba ukazuje da su na zabavi povodom imendana pokrovitelja Rudolfa Normanna 16. travnja 1904. godine priređene „žive slike“ kojima je nazočio i grof osobno, s članovima obitelji.8 Rudolf je naslijedio i uređen i zvjerinjak9 koji je osnovao barun Josip Ignac Prandau odmah nakon dolaska u Valpovo 1789. godine.10 Zvjerinjak su vjerojatno preuredili Marijana i Konstantin Normann-Ehrenfels oko 1850. godine. U izvještajima dugogodišnjeg šumarnika ovog vlastelinstva Jaroslava Prokopa zapisano da je taj Zvjerinjak, koji se prostirao na 185 jutara zemlje11 i kojim se vijugala Karašica, bio gotovo netaknut sve do nakon Drugog svjetskog rata. (Po okončanju rata tadašnja je vlast zadužila Prokopa da preuzme nadzor nad Zvjerinjakom, što je i učinio, te ga održavao do svoje smrti 1950. godine. Nakon toga Zvjerinjak propada jer nije bio pripojen vlastelinskom perivoju, s kojim je neposredno graničio, već je posječen kako bi se na tom prostoru izgradila obilaznica oko grada Valpova.)12 Umjesto zaključka Nastupajuće poslijeratne promjene negativno su utjecale na opstanak vlastelinstava.

U takvim okolnostima grofovi Normann-Ehrenfels pokušavaju zadržati vlastelinstva što im nije pošlo za rukom. Tako se Rudolf I. u vrijeme prve agrarne reforme povlači i 17. veljače 1928. darovnim ugovorom dijeli valpovačko vlastelinstvo svojoj djeci.

Svaka od tri kćeri (Marija Ana, Marija Vera i Marija Terezija) dobila je 1/6 imanja, a jedini sin, Rudolf II., dobio je polovicu posjeda. Rođen je 24. ožujka 1891. u Bizovcu.

Posljednji muški potomak te obitelji oženio se Terezijom barunicom Apfaltrer von Apfaltrern (iz Slovenije), s kojom je imao dvoje djece: sina Rudolfa Rikarda, koji je nastradao kao mali, i kći Maju, koja se udala za Fritza baruna Pereira-Arnsteina.

8

S. NAJMAN, „Kulturni život Valpova 30-ih godina“, Valpovački godišnjak, br. 1, 1996., 39.; I. MAŽURAN, Valpovo-sedam stoljeća..., n. dj., 109., 111., 112.; S. KOŠKI, „110 godina dobrovoljnog vatrogasnog društva u Valpovu“, „Valpovački godišnjak, br.2, 1997., 71.-73.; Ivan CVENIĆ, „Stoljeće valpovačke limene glazbe“, Valpovački godišnjak, br.1, 1996., 53.- 54.; Ivan ŠIMIĆ, „Lovstvo Valpovštine do 1945.“, Valpovački godišnjak, br.2, 1997., 119.; Goran VARGA, „Pokretne slike na Valpovštini“, Valpovački godišnjak, br.3., 1998., 61.

9

Ettinger objašnjava pojam „zvjerinak“ kao „veliko ograđeno površje šuma i polja, gdje se divjad goji i množi“, a Cesarić vidi razliku između velikog i malog zvjerinjaka: „oba služe za uzgoj divljači, s tim da veliki služi za uzgoj divljači, a mali za ures vlastelinstva“.

10

I. ŠIMIĆ, „Lovstvo Valpovštine...“, n. dj., 116.

11

Toliki prostor imao je hrastove, jasenove, grabove i brijestove šume te livade i nizine, čija je trava koristila za prehranu 30 jelena i košuta, koji su živjeli u tom zvjerinjaku.

12

Dragan CEPELIĆ, „O nekadašnjim zvjerinjacima vlastelinstva Valpovo“, Valpovački godišnjak, br.3, 1998., 77., 78.

157

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Rudolf II. naslijedio je od oca dvorac i sve zgrade potrebne upravi, 518 jutara zemlje, ciglanu, parni mlin, vinograd u Zagajcima te šume. Godine 1928. preuzeo je upravu posjeda. Rudolf II. borio se s poslijeratnom krizom te je uspio zadržati dio šumskog posjeda i upravno sjedište u valpovačkom dvorcu.13 Međutim, 1934. završava prva agrarna reforma, nakon čega je valpovačkom vlastelinstvu oduzeto 95% poljodjelskih površina pa su za diobu ostale samo šume.14 Seljacima su podijeljene poljodjelske šume nekadašnjeg bizovačkog vlastelinstva, a ostale šume (među njima i Lipovačka) ostale su u posjedu Normann do ukidanja vlastelinstva 1945. godine. Godine 1944.

Rudolf II. napušta Valpovo i odlazi u Rothernthurm, u istoimeni dvorac, podignut u Koruškoj na južnoj obali planine Inberg.15 Godine 1938. Rudolf I. seli iz valpovačkog dvorca u svoju kuću u ondašnjoj Miholjačkoj ulici, gdje se danas nalazi Gradsko poglavarstvo. Ondje je ostao do smrti.

22. svibnja 1942., a sahranjen je u grobnici kapelice sv. Rok. Njegova supruga Julijana ostala je u dvorcu sa sinom i kćeri Marijom Anom sa suprugom Lotharom Berksom i njihovom djecom. Budući da im se kći Vucika udala za Valpovčanina, oni nisu otišli u Austriju. Julijanin zet, podgorački vlastelin Lothar pl. Berks, umro je od tifusa u valpovačkom sabirnom logoru za Nijemce, a ubrzo potom umrla je i Marija Ana, koja je u to vrijeme za hranu zarađivala krpanjem vreća.16 Grofica Julijana nije bila otjerana u logor. Ona je ostala sama u dvorcu. Ubrzo je ondje useljen Dječji dom17 „Milan Stanivuković“ pa se preselila kod bivšeg dvorskog upravitelja Josipa Pinterića.

Zbog neimaštine je svaki dan odlazila na ručak drugoj obitelji. Od općine je primala minimalnu socijalnu pomoć. Godine 1955. dobila je putovnicu i otišla u Austriju k sinu Rudolfu II., gdje je umrla 11. veljače 1959. Rudolf II. umro je 16. listopada 1965. godine. Kao i majka sahranjen je na groblju u Rothenthurmu.18

13

Igor KARAMAN, Valpovačko vlastelinstvo, Zagreb, 1962., 103.; Bojana / Mladen OBAD-ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji..., n. dj., 310.; V. ČURŽIK, Valpovačka župa, 55, 399; S. NAJMAN, „275 od osnutka vlastelinstva Valpovo“, Valpovački godišnjak, br. 2., Valpovo, 1997., 70.; I. MAŽURAN, Valpovo-sedam stoljeća..., n. dj., 120.; D. CEPELIĆ, „O nekadašnjim zvjerinjacima...“, n. dj., 79.

14

Naime, Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija, putem agrarne reforme počela je klaštriti, a taj je proces nastavljen i za komunističke vlasti te je dovršen 1945. Upravo je to uzrokovalo ogromni gubitak površina vlastelinstva obitelji Normann-Ehrenfels, koje je 1945. moralo biti likvidirano, nakon 225 godina postojanja.

15

D. CEPELIĆ, „O nekadašnjim zvjerinjacima...“, n. dj., 79.

16

I. MAŽURAN, Valpovo-sedam stoljeća..., n. dj., 120; V. ČURŽIK, „Moje valpovačke godine“, Valpovački godišnjak, br.2, Valpovo, 1997., 159.

17

Taj je Dječji dom vrlo brzo ukinut, a osnovan je odgojno-popravni dom, u kojem je s radom počeo Vilko Čuržik. On nas u svojim izvješćima o dolasku u Valpovo 1950. obavještava o poznanstvu s Julijanom Normann te o stanju u valpovačkom dvorcu, u kojem je tada bila prepoznatljiva samo jedna soba, i to lovačka, grofa Rudolfa I. Normanna.

18

D. CEPELIĆ, „O nekadašnjim zvjerinjacima...“, n. dj., 79.; V. ČURŽIK, „Moje valpovačke...“, n. dj., 159. ; Vilko Čuržik, Valpovačka župa, str.55.

158

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Rodoslovno stablo obitelji Hilleprand von Prandau – Normann Ehrenfels

Josip Ignac Hilleprand von Prandau

Ana Marija Pejačević vjenčani 7.9.1791.

Karlo Sigismund vjenčani 27.6.1827. u Vukovaru Adelheida von Cseh

Marija Terezija Brezbay (rođena Buttlar)

Antun Gustav

vjenčani 15.4.1852. Štefanija Georg grof Mailath

vjenčani 15.7.1850.

Alvina

vjenčani 19.3.1846.

Pavao Albert Marijana grof Zichy (umro 13.5.1850.)

Pavao grof Pejačević

vjenčani 15.4.1852.

Heinrich Friedrich Constantin grof Normann-Ehrenfels

Ana

Gustav

grof Csaky de Kerestzegh et Adorjan

Hermina Nyery de Bedek i Bereces

vjenčani 1890.

Rudolf Julijana I. Antonija von Vest

159

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Rodoslovno stablo obitelji Normann-Ehrenfels

Rudolf I. NormannEhrenfels

Julija Antonija von Vest vjenčani 1890.

vjenčani između 1923. i 1929.

Marija grof Vera Gustav Csaky Karlo Ludvig (umro u 7. godini života) vjenčani 1923. u Valpovu Lothar plemeniti Berks

Marija Ana

Rudolf

Julijana Izabela /Wutzy)

Marija Terezija

grof Aleks Coronini vjenčani oko 1929.

Lothar III.

vjenčani 1931.

Rudolf II. Konstantin

barunica Terezija Apfaltrer von Apfaltrern

Fritz barun PereirArnstein Rudolf Rikard Maja vjenčani 1953. (nastradao kao dječak 1934.-1939.)

160

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Die Bedeutung der Familie Normann für die wirtschaftliche, gesellschaftliche und kulturelle Entwicklung des valpovoer Gutes (Rückblick auf das Werk von Rudolf I.) Zusammenfassung

Die Familie Normann-Ehrenfels bekommt das valpovoer Gut durch Heirat von der Familie Hilleprand von Prandau. Die ältere Tochter von Gustav Hilleprand von Prandau, Marianne, erbte nämlich das valpovoer Gut, und, da sie mit Heinrich Friedrich Constantin, Graf von Normann-Ehrenfels, verheiratet war, bindet sich die Familie Normann-Ehrenfels an diesen slawonischen Besitz. Die Familie NormannEhrenfels, dh. Konstantin, akzeptierte das valpovoer Gut als ihr Erbe, setzte sich für den wirtschaftlichen Fortschritt des Großgutes ein. Die Verwaltung des Gutes nach seinen Eltern setzte der Erbe, Rudolf I. Normann-Ehrenfels, fort, er unterstützte die meisten valpovoer Vereine, so kulturelle wie auch wirtschaftliche, finanziell, alles zum Zwecke der Entwicklung der Stadt Walpach (Valpovo). Auf diese Weise brachte er der Stadt den Glanz der modernen Zeit und machte das Geschlecht der Familie Normann-Ehrenfels zu einem erkennbaren Souvenir von Valpovo.

161

162

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Branislav MILIČIĆ, prof.

Doktorant Evanđeosko-teološkog fakulteta, Osijek

Značaj Petera Dautermanna u širenju protestantizma u Hrvatskoj (Poseban osvrt na Slavoniju i Srijem)

U radu je autor u kratkim crtama obradio razvoj protestantizma u Hrvatskoj, odnosno Slavoniji s posebnim naglaskom na pentekostno učenje kao jedne grane evanđeoskog kršćanstva.

U radu je ukratko prikazan život Petera Dautermanna, najznačajnijeg pentekostalac Hrvatske, te posebno naglašen njegov kulturni rad.

Ključne riječi: protestantizam, pentekostno učenje, Nijemac Peter Dautermann, kulturni rad

163

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

O protestantizmu ukratko Protestantizam (lat. protestantismus; od prostestari: prosvjedovati, protiviti se) je kršćanska konfesija koja Predaji suprotstavlja svetopisamsku objavu, a sakramentima vjeru i milost.1 Pentekostalci su dobili svoje ime po novozavjetnoj grčkoj riječi pentekostes (pedeseti dan, Dj 1,1). Ta riječ označava pedeset dana od Isusova uskrsnuća tj. rođendan Crkve. Prema raspoloživim izvorima, pentekostno je učenje uhvatilo korijene u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u prvim desetljećima 20. stoljeća, najprije među njemačkim stanovništvom u Srijemu. Dolazio je iz dva smjera: iz Njemačke i iz SAD-a. Ponajprije se pokret pojavljuje u srijemskom mjestu Beški, a kao propovjednici spominju se Benjamin Schilling iz Berlina, obitelj Schell te Muehlheimer. Počeli su dolaziti i propovjednici iz SAD-a, mahom njemačkog i mađarskog porijekla, kao što su supružnici Krismann, Szalaj, Lerch i Heinisch.

Lerch osniva i osječku bogomolju. U Hrvatskoj su se pentekostalci spontano pojavili najprije među njemačkim (štundistima) tj. onim pijetističkim vjernicima Evangeličke (Luteranske) i Reformirane (Kalvinističke) crkve, koji su uz bogosluženja u matičnim crkvama održavali u posebnim, obično privatnim prostorijama, i dodatne sate („Stunden“) proučavanja Biblije, molitve, pjevačkih zborova i tako dalje.2 Glavne značajke protestantizma su vraćanje na Bibliju i bogoslužje na narodnom jeziku. Politička dimenzija protestantizma ogleda se u želji za samostalnošću.

Protestanti su, kao jedno od svojih glavnih ciljeva, njegovali i prevođenje knjiga na narodni jezik; za to nam je primjer tiskara u Urachu. Protestantizam je u Hrvatsku stigao u 18. stoljeću iz tri smjera: iz Italije, tj. Mletačke Republike, Ugarske / Mađarske i onodobnih slovenskih pokrajina. Prvo središte širenja protestantizma bio je Trst, grad iz kojeg se protestantizam širio diljem Hrvatske. Prihvatili su ga, uglavnom, širi obrazovni krugovi koji su imali humanističko obrazovanje. Protestantizam, tj. luteranizam, koji se u naše prostore širio iz Ugarske3 najviše su prihvatili imućni slavonski plemići. * Organizirani protestantizam u Hrvatskoj vezan je uz ugarski protestantizam.

O ranom razdoblju hrvatskog protestantizma nije sačuvano mnogo podataka.

Naime, oni se mogu pronaći samo unutar zapisa o nekim protestantskim plemićkim obiteljima. Edikt o toleranciji austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Josipa II. omogućio je protestantima, glede Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, da na područjima izuzetima od vlasti hrvatskog bana i u Vojnoj krajini grade svoje crkve i 1

Vidi opširnije: Opći religijski leksikon A-Ž, Zagreb, 2002., 769-765.

2

Borislav ARAPOVIĆ, Njihovim tragom, Izvori, Osijek, 2003., 45.

3

U Mađarskoj se, još prije provale Turaka Osmanlija, pojavio kalvinizam koji se brzo širio i ukorijenio. To je vrijeme kada progonjeni protestanti iz Mađarske dolaze u Slavoniju gdje su uživali zaštitu mađarskih ili njemačkih velikaša, i to na područjima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskog bana.

164

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

oblikuju općine. Tako su, među prvima, osnovane evangeličke općine u Novom Selu kraj Vinkovaca, Križevcima i u nekim mjestima Prekmurja. Istodobno su u južnoj Ugarskoj crkve i općine nastale u nekim mjestima u Bačkoj i Banatu. O snažnom širenju pokreta tijekom 19. stoljeća govore podaci o utemeljenju evangeličke crkvene općine diljem Srijema, Slavonije i drugih dijelova Hrvatske.4 Samostalni Hrvatskoslavonski seniorat osnovan je 1901. godine. Bila mu je priključena većina crkvenih općina s područja Kraljevine Hrvatske. Gotovo istodobno se u hrvatskim krajevima pojavljuju i pentekostalci5.

Nakon Prvog svjetskog rata, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem na ovim prostorima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Kraljevine Jugoslavije, utemeljena je Evangelička crkva Jugoslavije sa sjedištem biskupa u Zagrebu. Obuhvaćala je 8 seniorata, i to: banatski, bački, hrvatsko-slavonski, zagrebački, prekmurski, srpski, njemački i bosanski. Osim te Crkve osnovana je i Slovačka evangelička crkva sa senioratima bačkim, banatskim i srijemskim te Reformirana (kalvinska) crkva s hrvatsko-slavonskim, baranjskim, bačkim i banatskim senioratom.6 Kratak životopis Petera Dautermanna Peter Dautermann se rodio u srijemskom mjestu Stari Jankovci, selu nedaleko od Vukovara, 24. travnja 1898. u njemačkoj evangelističkoj obitelji. Ime je dobio po ocu.

Prvi Dautermannovi su se doselili u Hrvatsku iz Diemeringena, okrug Zabern, 1784. godine. U Stare Jankovce je otac Petera Dautermanna doselio krajem 19. stoljeća iz Crvenke. Peter u Bešku dolazi iz rodnog mjesta i tamo se 19. lipnja 1919. u mjesnoj Luteranskoj crkvi oženio s Magdalenom Gross. Nakon vjenčanja mladenci se vraćaju u Stare Jankovce gdje je Peter imao trgovinu mješovitom robom. U braku je 1920. rođeno prvo dijete koje je ubrzo umrlo. Do kraja te godine rođeno je drugo dijete, kćer Ida, koja umire nakon tri mjeseca od poroda. Dvije godine potom rodila im se kćer Hermina, a 1924. godine sin Emil, 1926. kćerka Mira, 1934. Eleonora, 1936. Lidija i 1941. godine kćerka Emilija. Budući da je Peter razvijao svoju gospodarsku djelatnost 1926. obitelj je preselila u Bosnu i Hercegovinu, tj. mjesto Derventu gdje je Peter imao sodaru. No, tu se nisu dugo zadržali jer je sodaru preselio u Vinkovce gdje 1928. kupio kuću u kojoj su živjeli do 1938. godine. Tu Peter 1933. prelazi u pentekostalce.

Njegova supruga Magdalena prisjećala se prvog doticaja s pentekostalnim učenjem: „Božju riječ smo čuli kod njih prvi put za Božić 1932. godine. Bilo je to kod Petrova šurjaka, Mathiasa Griesfeldera, to jest muža Petrove sestre Katherine; u njegovoj 4

Juraj KOLARIĆ, Ekumenska trilogija, Zagreb, 2005., 445.

5

Eshatološki usmjerene kršćanske zajednice koje drže da su doživjele novi dolazak Duha svetoga i ponovo otkrile prave kršćanske karizme. Nakon reformacije javljaju se u Europi i posebno u Sjevernoj Americi; novi protestantski pokreti kao što su baptisti, adventisti, nazareni, a posljednji među njima pentekostalci. (Vidi opširnije: Opći religijski leksikon…, n. dj., 705.)

6

165

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

dnevnoj sobi.“ Po svjedočanstvu „Gospod ih 1937. pozva da idu u Njegovo djelo“.

Slijedećih šest godina obitelj je živjela u Novom Sadu.7 Naime, od rujna 1938. živjeli su u Novom Sadu gdje su unajmili kuću i živjeli s petero djece. Ostali su tu živjeti do pred kraj 1944. godine. Peter i njegov sin Emil unovačeni su u vojsku, ali je Peter ubrzo otpušten iz vojske zbog posljedica ranjavanja iz Prvog svjetskog rata. Sin Emil nikada se nije vratio; poginuo je. Peter Dautermann odlazi u Prekomorju gdje je do kraja rata evangelizirao. Budući da je obitelj Dautermann bila njemačkog podrijetla doživjeli su tužnu sudbinu toga naroda na ovim prostorima.

Početkom prosinca 1944. partizani su odveli obitelji Dautermann u logor Bački Jarak.

O tome je svjedočila Magdalena Dautermann: „Uskoro su u Novi Sad došli partizani i odveli nas u logor Bački Jarak. Bilo je to u subotu 2. prosinca 1944. godine, a narednoga dana, u nedjelju, oduzeli su mi Herminu i Miru. Bio mi je to najteži dan u životu.

Nisam znala kamo ih odvode. Partizani su samo rekli da ih odvode na rad u Novi Sad, a ja i troje male djece ostadosmo sami.“ Kći Eleonora je umrla 23. listopada 1945. od upale mozga. Iako su Magdalena i Emilija dobile tifus, preživjele su. U logoru su Dautermannovi bili do 1946. kada su preostali članovi obitelji prebačeni u logor Gakovo. Te se godine Dautermann iz Prekomorja vratio u Novi Sad, ali ubrzo odlazi u Valpovo gdje je trebao obaviti krštenje. Vlasti nisu dopustile to krštenje pa je Peter uhićen. Osudili su ga zbog njegova rada na godinu i pol prisilnoga rada. Upućen je u Požarevac i na Božić 1947. pušten je iz logora. Sljedeće godine obitelj Dautermann, tj. Peter, Magdalena, Lidija i Emilija odvedeni su na pustaru Labudnjača kod Stapara.

Hermina i Mira, ispostavilo se kasnije, poslane su na prisilni rad u SSSR. Zbog ozljede na Pustari Peter je završio na liječenju u Osijeku, a ostatak obitelji mu se pridružio na Božić te godine. Dautermannovi su živjeli u Osijeku do svog iseljenja u Njemačku 1955. godine. Iz Njemačke 1957. sa obitelji Peter seli u Kanadu, gdje do umirovljenja služi kao propovjednik u jednoj njemačkoj pentekostnoj crkvi. Umire u 82. godini u Torontu 21. ožujka 1980. godine.

Značenje Petera Dautermanna – kulturni rad Značenje Petera Dautermanna u širenju protestantizma u Hrvatskoj je golemo; najzaslužnija je osoba za izlazak prve pentekostne pjesmarice Pjesme spasenja otisnute u Vinkovcima 1935. godine. Za pjesmaricu je sam preveo većinu pjesama. Knjiga sadrži 68 pjesama. U predgovoru spominje se pomoć Lahm i Wiegel, kao i ostalih marnih suradnika. Sljedeće godine je objavio i prvi pentekostni mjesečnik Put spasenja kojem je bio i urednik. Napisao je i knjigu Okrepljujuća dnevna mana ili pobožnosti za kršćanske domove. Prvi je dio izašao u Osijeku, bez naznake godine, a drugo izdanje u 7

Rene LAURENTIN, Karizmatička obnova u Katoličkoj crkvi: Njezina budućnost i moguće opasnosti, Kršćanska sadašnjost: Zagreb, 1979.,. 63, 171.

166

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Zagrebu 1965. godine. Istaknut je i kao prevoditelj vjerskih knjiga s njemačkog jezika na hrvatski; poznato je pet prevedenih naslova.8 Istodobno s kulturnim radom Peter Dautermann je evangelizirao baveći se aktivno pastoralnim radom. Uz prevodilački i spisateljski rad uređivao je časopise i mnoga druga izdanja. Iako je njegovo djelovanje i značenje poznato uskim protestantskim vjerskim krugovima nedovoljno je poznat hrvatskoj javnosti te je svojim radom, posebice na razvoju vjerskog pluralizma na ovim prostorima, zaslužio da ga se pomnije obradi i istraži.

Umjesto zaključka Na temeljima koje je razvio Peter Dautermann danas pri Evanđeoskoj crkvi djeluje Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku, Institut za mir i pravdu i Institut za reformacijska istraživanja, dok u Zagrebu djeluje Institut za duhovnu kulturu.

Evanđeoska crkva u Hrvatskoj ima razgranato i vrlo utjecajno izdavaštvo. Tako nakladni zavod Izvori objavljuje brojne knjige, priručnike i multimedijske publikacije.

Evanđeoska crkva izdaje tri časopisa: časopis Izvori, koji uz male promjene izlazi od 1957., prvo pod nazivom Pentekostna vijest, a 1980. mijenja ime u Izvori. Drugi časopis je Radost, kršćanski časopis za žene koji se bavi pitanjima žene i obitelji. I treći časopis Latica, časopis za djecu predškolske i mlađe školske dobi koji želi Bibliju približiti najmlađima. Evanđeoska crkva emitira tjedno u trajanju dvadeset minuta radijsku emisiju Izvori vjere.9 Evanđeoska crkva osnivač je ili suosnivač mnogih crkvenih i međucrkvenih pokreta. Za kraj, bitno je istaknuti i manifestaciju pod nazivom Tjedan kršćanske knjige koji se obilježava neposredno oko Dana reformacije. Bitan događaj je i dodjela Ekumenske povelje koju Evanđeosko-teološki fakultet dodjeljuje svake godine. Iz ovdje navedenoga vidimo da se Evanđeoska crkva u Hrvatskoj trajno zalaže za razvoj ekumenizma i za razgovor među brojnim religijskim zajednicama, što je jedan od najplemenitijih ciljeva, a u to sve su utkani rad i djelovanje Petera Dautermanna.

8

Isto, 78., 173.

9

J. KOLARIĆ, Ekumenska…, n.dj., 607

167

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Prilog Bibliografija Petera Dautermanna Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina I. 1936. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Građanska tiskara, Vinkovci.

Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina II. 1937. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Građanska tiskara, Vinkovci.

Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina III. 1938. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str.; 29 cm. - T: Građanska tiskara, Vinkovci.

Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina IV. 1939. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Farkaš i Dürbeck, Novi Sad ; Građanska tiskara, Vinkovci.

Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina V. 1940. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Farkaš i Dürbeck, Novi Sad. Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina VI. 1941. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - (?) brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Frakaš i Dürbeck, Novi Sad. WASSERZUG-TRAEDER, Getrud: Biblijska studija. Prev. Peter Dautermann.

(Veščica 1955). - 109 str. ; 20 cm. - R: (Veščica).

PETRUS, Levi: Odgoj kršćanske zajednice. Preveo Petar Dautermann. Zagreb (KPC u FNRJ) 1962. - 53 str ; 20 cm. - R: KPC Novi Sad. WALDVOGEL, R. Hans: Nebeska mana: za svaki dan. Prev. Petar Dautermann.

Zagreb (KPC u FNRJ) 1963. - 48 str. ; 14 cm. - R: KPC Novi Sad. DAUTERMANN, Petar: Okrepljujuća dnevna mana: ili pobožnost za kršćanske domove. (januar - juni). Zagreb (KPC u SFRJ) 1965. - /183/ str. ; 29 cm. - R: KPCO Novi Sad. DAUTERMANN, Petar: Okrepljujuća dnevna mana: ili pobožnost za kršćanske domove. (juli - decembar). Zagreb (KPC u SFRJ) 1965. - /187/ str. ; 29 cm. - R: KPCO Novi Sad.10 10

Sva bibliografija preuzeta iz rada: Franc KUZMIČ, Kronološki bibliografski pregled pentekostnog tiska u Jugoslaviji od 1936. do 1991.; u Kairos: Evanđeoski teološki časopis, Vol.1 No.2 October 2007.

Dostupno na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=38524

168

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Die Bedeutung von Peter Dautermann für die Verbreitung des Protestantismus in Kroatien (Besonderer Rückblick auf Slawonien und Syrmium) Zusammenfassung

Die pentekostale Lehre fasste in den ersten Jahrzehnten des 20. Jahrhunderts im Königsreich Kroatien, Slawonien und Dalmatien Fuß, zuerst unter der deutschen Bevölkerung in Syrmium. Sie kam aus zwei Richtungen: aus Deutschland und aus den USA. Die Pentekostalen tauchten in Kroatien spontan auf, zuerst unter den deutschen Gläubigen der Evangelischen (Lutheranischen) und Reformierten (Kalvinistischen) Kirche, die neben den Gottesdiensten in ihren Mutterkirchen in besonderen, meistens privaten, Räumlichkeiten auch zusätzliche Stunden abhielten, welche sie in Bibelstudien, Gebeten, Chorgesang und sonstigem verbrachten. Das Selbständige Kroatisch-slawonische Seniorat wurde 1901 gegründet. Ihm waren die meisten Kirchengemeinden vom Gebiete des Königsreiches Kroatien angeschlossen.

Fast zeitgleich mit den kroatischen Königen erscheinen auch die Pentekostalen.

Peter Dautermann (geboren in Stari Jankovci bei Vukovar, am 24. 4. 1898 – gestorben in Toronto, Kanada am 21. 3. 1980) wurde in einer deutschen evangelischen Familie geboren, die Ende des 19. Jahrhundertes aus Crvenka nach Stari Jankovci siedelte. Die ersten Dautermanns siedelten aus Diemeringen, Bezirk Zabern, im Jahre 1784 nach Kroatien. Die kraftvolle kulturelle, pastorale Arbeit verrichtete Peter Dautermann in der Zwischenkriegszeit, ab 1935, und in der Nachkriegszeit bis 1965. Seine Bedeutung für die Verbreitung des Protestantismus in Kroatien ist groß; er ist die meistverdienstete Person für das Erscheinen des ersten pentekostalen Gesangbuches Pjesme spasenja (Lieder der Erlösung) gedruckt in Vinkovci 1935. Im kommenden Jahr veröffentlichte er auch das erste pentekostale Wochenblatt Put spasenja (Weg der Erlösung) dessen Redakteur er auch war. Er schrieb auch das Buch Okrepljujuća dnevna mana ili pobožnosti za kršćanske domove (Kräftigendes Tagesmanna oder Andachten für christliche Heime). Der erste Teil erschien in Osijek, die zweite Ausgabe in Zagreb 1965. Bedeutend ist er auch als Übersetzer von religiösen Büchern aus der deutschen in die kroatische Sprache; bekannt sind fünf übersetzte Titel.

169

170

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 171-218 KNIŽEVNOST, UMJETNOST, ZNANOST

KNJIŽEVNOST, UMJETNOST, ZNANOST Literatur, Kunst, Wissenschaft

171

172

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

Ludwig BAUER, književnik Zagreb dr. sc. Lidija DUJIĆ Profil International, Zagreb

Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta

173

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

Jedan od utemeljitelja suvremenoga hrvatskog kazališta bio je dotepeni Švaba Josip Freudenreich (1827. - 1881.). Unatoč svome njemačkom podrijetlu, glumac, redatelj i dramatičar smatrao se boljim Hrvatom nego li mnogi -ić ili -vić. U skladu s time nastojao je njemački zagrebački teatar nadomjestiti ili barem upotpuniti hrvatskim.

Oslanjajući se na tradiciju bečkoga pučkog teatra napisao je, režirao i kao glumac sudjelovao u prvome hrvatskom pučkom igrokazu Graničari (1857.), što je označeno jednim od ključnih mjesta u povijesti hrvatske drame.

No, do sada nije dovoljno pozornosti bilo posvećeno i tome koliko se Freudenreich svojim djelovanjem pridružuje svima koji su izgradili temelje nove hrvatske građanske i u većoj mjeri demokratizirane kulture – bez obzira na bečke uzore. Također, ostao je nedovoljno rasvijetljen odnos Freudenreicha prema njemačkome kazalištu, njemačkome jeziku i njemačkoj kulturi, iz koje je ponikao, ali i funkcionalnost i konstruktivnost toga odnosa u stvaranju hrvatskoga kazališta, a preko toga i temelja hrvatske suvremene kulture, kojima je bar posredno bio jedan od značajnih kontributora. Riječ je o konkretnim aspektima bikulturalnosti, bitno određenoj vremenom i prostorom, koja se prečesto promatra samo kao vanjski, društveni sukob ili ponekad kao individualni, unutrašnji konflikt, a plodonosna polarizacija koja upravo svojim nabojem stvara nešto novo, baš kao što napon između dviju različito nabijenih, različito polariziranih elektroda stvara električnu struju ostaje zanemarena. *** I. Na inicijativu prvoga intendanta Stjepana Miletića izrađen je svečani zastor Hrvatski preporod 1 – predstavljen na otvorenju nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1895. godine. Rad Vlahe Bukovca trebao je likovno objediniti Atene hrvatskoga sjevera i juga – Zagreb i Dubrovnik – istodobno naglašavajući njihovo zajedništvo kao i kulturno naslijeđe. Ideja svehrvatskoga jedinstva realizirana je u obliku povorke znamenitih osoba koje dolaze u poklonstvo Dubrovčaninu Ivanu Gunduliću, središnjoj figuri hrvatskoga baroka i kultnome kanonskom piscu koji je bio inspiracija ilircima.2 U povorci koja stupa predvorjem antičkoga hrama nalaze se, redom: Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Mirko Bogović, Sidonija Erdödy-Rubido, Ivan Kukuljević Sakcinski, Pavao Štoos, Petar Preradović, Antun Nemčić, Vatroslav Lisinski, Ferdo Wiesner Livadić, Dragutin Rakovac, Ljudevit Farkaš Vukotinović, Adam Mandrović, Marija Ružička-Strozzi i – Josip Freudenreich. Ne samo posljednji, nego i okvirom zastora najviše skriven lik – iz zasebne skupine slavnih koja predstavlja trolist velikana 1

Zastor je danas poznat pod imenom „Hrvatski preporod“, premda mu je radni naslov bio „Slavlje narodne lirike i dramatike“, a stvarni „Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti“. (Nikola Batušić: Sto godina zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, HNK u Zagrebu, 1995., str. 32.)

2

Potvrđuje to i primjer Ivana Mažuranića koji je dopisao 14. i 15. pjevanje Gundulićeva Osmana.

174

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

hrvatske pozornice3 – upravo je onizak čovjek, okrugla lica, sitnih modrih očiju i tankih usana4 – koga recentna kritika nije držala velikim glumcem, ponajviše zbog navedenih tjelesnih nedostataka. Unatoč tomu, gotovo svi kazališni kritičari i povjesničari suglasni su u jednome: Josip Freudenreich bijaše prvi mnogostrani kazališni praktičar u povijesti novijega hrvatskog glumišta, prvi potpuni kazališni čovjek novijeg doba.5 Tko je zapravo Josip Freudenreich, i koliko je na njegov status moglo utjecati njegovo podrijetlo, za koje u svome životopisu-nekrologu napisanome za Vijenac po Šenoinoj narudžbi sam kaže: konstatujem, da nisam zato, što se ‘Freudenreich’ zovem, dotepeni Švaba, već možebiti bolji Hrvat, nego li mnogi -ić ili -vić.6 Povijest obitelji – koju je za spomenuti Vijenac rekonstruirao Josip Freudenreich – otkriva da je u Hrvatsku iz Moravske došao 80-ih godina 18. stoljeća Josipov djed Karlo, i to kao mehanikus koji je obavljao sitne popravke. Iz njegove je biografije, međutim, puno zanimljiviji podatak da se odmah po dolasku u Zagreb pridružio njemačkoj družini koju je vodila izvjesna Madame Krapf, a u kojoj je glumio i pjevao. Čini se da je s njime nastupao i sin, Josipov otac. Kasnije je stupio u službu grofa Antuna Amadéa de Várkonyja koji je bio postao vlasnik palače s kazališnom dvoranom u Blatnoj ulici (današnji Prirodoslovni muzej u Demetrovoj ulici), gdje je djelovao kao aranžer plesnih večeri, učitelj plesa i administrator. Josip se rodio 1827. godine u Novoj Gradišci jer mu je otac tamo bio namješten za vojnoga kapelnika. Pored djeda-glumca u obitelji je bilo još nekoliko umjetnika: njegova je majka Klara (rođena Kistler) bila pjevačica, dok se glumom bavio i brat Franjo (poznatiji pod nadimkom Grga) te Josipova supruga Karolina Norweg Zappe. Kao četrnaestogodišnjak vidio je u Karlovcu prvu predstavu na hrvatskome jeziku – bilo je to gostovanje Domorodnog teatralnog društva iz Zagreba 1841. godine, da bi već kao osamnaestogodišnjak nastupio u Zagrebu u diletantskoj predstavi koju je ovako opisao: Godine 1845. stupih prvi put dobrovoljno u komadu ‘Pogibeljno susjedstvo’ od Kocebua kao mlađahni ljubovnik na daske hrvatske pozornice. Sudjelujući bijahu brijač Lugarić, njegova žena, gđa Vagi, koja je već prije kušala hrvatski predstavljati, i koja kao njemačka glumica u Zagrebu bila veoma omiljela obćinstvu, ja – i brat Grga (…), koji se je mnogo brinuo, da skucka to maleno osoblje. Predstave bijahu u istinu reći mlitave, nu živo rodoljublje one dobe pregorilo je i tu mlitavost.7

3

Nikola Batušić: Sto godina zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, HNK u Zagrebu, 1995., str.

35.

4

Boris Senker: Josip Freudenreich, tvorac pučkog kazališta, u knjizi Sjene i odjeci, Znanje, Zagreb, 1984., str. 14.

5

Ibid., str. 13.

6

Ibid., str. 7.

7

Ibid., str. 8.

175

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

Iako je pokušavao pronaći i neko stalnije zanimanje, ostatak njegove biografije čini dvostruki niz (poslova i gradova) koje je mijenjao sve do iznenadne smrti 1881. godine – samo dva dana prije nego što je njegov životopis objavljen u Vijencu, zajedno sa Šenoinim nekrologom. Baš kao u nekoj jeftinoj drami, točku na Freudenreichov život stavio je August Šenoa – svestrani književni djelatnik njemačkih korijena, koji je bio i najveći Freudenreichov protivnik. Naime, njemačke su kazališne družine u Zagrebu često posezala za komadima bečkoga pučkog dramatičara Johanna Nestroya koga su izvodili na samo na njemačkome, nego i na hrvatskome jeziku. I nakon odlaska njemačkih glumaca, Nestroyeva djela dominiraju zagrebačkim kazalištem – kako je smatrao Šenoa – upravo posredovanjem Josipa Freudenreicha. Činjenica je da su se Nestroyeve bečke lakrdije u lokaliziranim prijevodima Josipa Freudenreicha i njegovih suradnika zadržale na hrvatskim pozornicama sve do Drugoga svjetskog rata.

Bez ikakve književne naobrazbe, kao izraziti kazališni praktičar, Freudenreich potpisuje sljedeće naslove: Graničari ili sbor na Ilijevu (1857.)

Crna kraljica (1858.)

Magjari u Hervatskoj (1861.)

Udmanić ili Zlo rodi zlo (1877.)

Riječ je o pučkim igrokazima kojima je Freudenreich htio zadovoljiti glad zagrebačke publike za popularnim i prepoznatljivim bečkim ugođajem (karnevalski prizori, pantomime, šaljive crtice i sl.). No, kako uspjeh Graničara nisu ponovili ostali komadi, jasno je da su mu prvenci više plod scenskoga instinkta no pravih književnodramskih namisli.8 Budući da su teatrolozi u Graničarima prepoznali utjecaj Johanna Nepomuka Nestroya, a u Crnoj kraljici Ferdinanda Raimunda, očito je da Freudenreich nije čuvao bečko kazalište samo u lokaliziranim prijevodima, nego i u vlastitim izvornim tekstovima – naslanjajući se vidljivo na najizrazitije predstavnike bečke pučke komediografije.

I njegovome su glumačkom profilu najbliži bili nestroyevski likovi. Na scenu je stupio kao mlađahni ljubovnik, okušao se stjecajem okolnosti gotovo u svim žanrovima, dok se najuvjerljivijim pokazao u karakternim komičnim ulogama: Njegova oniska pojava, izobličena grotesknom maskom ili grimasom, odjevena u klaunovski kostim i pretrpana rekvizitima, svojim je kreštavim glasom i nesklapnim kretnjama, grubim šalama, politički provokativnim dosjetkama i, prije svega, razumljivim pučkim govorom izazivala salve smijeha u gledalištu i jetke primjedbe kritike.9 8

Nikola Batušić: Pučki igrokazi, u knjizi Pučki igrokazi XIX. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 37.

9

Boris Senker: Josip Freudenreich, tvorac pučkog kazališta, u knjizi Sjene i odjeci, Znanje, Zagreb, 1984., str. 15.

176

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

II. Kada se govori o mnogobrojnim Freudenreichovim kazališnim angažmanima, u pravilu se nabrajaju i drugi nekazališni poslovi kojima je pokušavao osigurati doslovno preživljavanje – radio je tako kao trgovački pomoćnik, poplunar, knjigoveža, ali i bubnjar u kaptolskoj i gornjogradskoj gardi. Zaboravlja se, međutim, napomenuti kako to u 19. stoljeću nije bila nikako iznimna pojava u hrvatskome glumištu. Prilično otužnu socijalnu skicu hrvatskoga dramskog ansambla toga vremena napravio je Slavko Batušić: Gotovo svi naši glumci došli su u kazalište iz različitih građanskih i obrtničkih zvanja, a pojedinci bili su i radnici. Stariji naši kazališni biografi često prikrivaju i prešućuju činjenice, ako se netko bavio manuelnim radom, a pogotovo šute o tome, kad se radi o ženskim članicama, jer im takva zvanja zacijelo nisu izgledala dovoljno ‘otmjena’.

Iznosimo ovdje nekoliko podataka o pred-kazališnim zvanjima i profesijama nekolicine najpoznatijih naših glumaca iz prošlog vijeka (…).

Franjo (Freudenreich, op. B. S.) bio je tipograf i rezao u drvu klišeje za oglasne slike; i on je djelovao kao bubnjar.

Adam Mandrović bio je sin mlinara i izučeni zidarski kalfa.

Ivana Bajza, prva naša Teuta i Djevica Orleanska, prehranjivala se kao krojačica.

Vilim Lesić bio je vrtlar.

Maca Perisova, naša prva Fedra, Medeja i Adrienne Lecouvreur, započela je kao artistica na Rijeci kod putujućeg cirkusa. (…)

Josip Plemenčić, prvi naš komičar, bio je postolarski pomoćnik.

Tošo Jovanović, prvi Otelo i Hlestakov zagrebačke i beogradske pozornice, bio je brijački pomoćnik.

Marija Prikril, koloraturna sopranistica, bila je kći kazališnog garderobijera (‘haljinara’).

Marija Ružička-Strozzi bila je kći člana kazališnog orkestra i najprije učila pjevanje u Glazbenom zavodu.

Tošo Lesić bio je izučeni pojasar.10 Uopće, teatar je obilježavala duboka društvena hipokrizija – s jedne se strane o kazalištu govorilo kao o hramu nacionalne umjetnosti, ogledalu narodne kulture, školi narodne samosvijesti i ćudoređa; s druge se strane na kazalištu škrtarilo, špekuliralo se njime, dramski glumci i pisci bijahu prezrene osobe, ljudi iz polusvijeta.11 Ilustrativan 10

Ibid., str. 12.

11

Ibid., str. 12.

177

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

je primjer Josipa Freudenreicha koji se ubrzo nakon prve uloge ponovno okušao u glumačkim vodama – nažalost, u mukotrpnoj histrionskoj desetogodišnjoj odiseji što ga je vodila od jednoga do drugoga poduzetnika, od Zagreba preko Karlovca, Varaždina, Maribora, Bjelovara, Gline, Petrinje, Ptuja, ponovno do Zagreba. Nakon što su Demetrovom zaslugom obnovljene kazališne predstave na hrvatskome jeziku, nastupio je Freudenreich 1855. godine u Kotzebueovoj komediji Tko zna čemu je to dobro. Iako je u Zagrebu bio angažiran kao glumac i kao redatelj (zajedno sa suprugom Karolinom i bratom Franjom), a i kritika mu je bila naklonjena, ipak je već sljedeću sezonu proveo opet izvan Zagreba – u Temišvaru. U njegovoj je biografiji – ali i u povijesti hrvatskoga glumišta – ključna godina 1857. Tada su u Zagrebu 7. veljače praizvedeni Graničari, izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom u 3 razdiela, kojima je Freudenreich postao pisac prvoga pravoga pučkoga igrokaza u Hrvata.12 O popularnosti Graničara dovoljno govori podatak da su iste godine kada su izvedeni, tiskani u još dva izdanja, dok su kupleti Grge i Karoline toliko aktualizirani da su se u verzijama nastalim do Drugoga svjetskog rata gotovo potpuno odmaknuli od izvornika. Sasvim očekivano, autor najpopularnijega i najizvođenijega kazališnog komada 19. stoljeća od te popularnosti nije materijalno profitirao – čini se da je zaradio ukupno 17 forinti.

U tom je kontekstu dodatno znakovit Demetrov komentar: Više takovih predstavah i obezbieđeno je postojanje našeg kazališta.13 III. Kao prvi i najbolji hrvatski pučki igrokaz, Graničari su izvedeni iz tradicije podunavske, točnije bečke pučke komedije. Ona je pak dospijevala na hrvatske pozornice toliko razvodnjena da se recentna kritika odnosila prema njoj kao prema nečem trivijalnom i drugorazrednom. Međutim, osnovna obilježja bečke pučke komediografije teatrolog Nikola Batušić povezuje s komedijom dell’ arte14, i opisuje na sljedeći način: Improvizacija, zanemarivanje književne podloge, odnosno njeno iskorišćivanje u izrazito scenski-virtuozne trenutke vlastitoga glumačkoga obličja, aktualnost teksta prema trenutačnim događajima u gradu najraznijih boja i oblika, mogućnost mijenjanja nekih dijelova drame prema potrebama političkoga trenutka, kontaminacija pjesme, plesa i glume, zahtjevi za snažno izraženom tjelesnom (plesnom) nazočnošću glumca na pozornici, 12

Nikola Batušić: Pučki igrokazi, u knjizi Pučki igrokazi XIX. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 35.

13

Ibid., str. 35.

14

Zato se čini logičnim tumačenje po kojemu riječ “commedia” ne označava komediju u uobičajenom smislu, nego jednostavno “kazalište”, a riječ “arte” – profesiju. Prema tome bi se termin “commedia dell’arte” mogao prevesti sa “profesionalno kazalište” (...). Zbog svoje osnovne karakteristike, zbog tretiranja teksta kao predteksta sinonimi za “commediju dell’arte” sadrže u sebi oznaku “improvizacije”. (Borislav Mrkšić: Riječ i maska, Školska knjiga, Zagreb, 1971., str. 152.)

178

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

konačno i najbitnije – tipizacija pojedinih likova u jednoga pisca kroz niz djela do gotovo njegova pretvaranja u model-masku (…).15 Doduše, na vezu Freudenreichovih Graničara i bečke pučke komedije upućivao je već i Gavella smještajući taj komad u srednjoeuropski kazališni kontekst. Ocjena je tim važnija jer Gavella inače nije smatrao Freudenreicha velikim glumcem – u jednoj kritici piše da Freudenreich uopće posjeduje premalo glumačkih izražajnih sredstava da bi izrazio obilje misli i nadmoć duha16 – dok ga je kao redatelja doživljavao kroz prizmu predmiletićevskih redatelja koji su u kazalištu obnašali više administrativnu nego li umjetničku funkciju.

U Graničarima se Freudenreich predstavlja u trostrukoj ulozi – kao autor teksta, redatelj i glavni lik. Njegov se izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom sastoji od tri čina (Mišolovka, Muž zakona i Moć sudbine), dovoljna da u autentičnoj slici narodnoga života izdvoje/izgrade jednu tipičnu priču o nevino osuđenome Andriji Miljeviću i njegovom jednako čudesnom oslobađanju. Kada se Freudenreichu priznaje da je prvi put nakon Držića i Brezovačkoga doveo na scenu glumce koji govore istim jezikom kao i publika, zaboravlja se ipak naglasiti da je riječ o bogatom, ali socijalno raslojenom stilskom registru. Njega sugeriraju dramski likovi, kao i ambijent u kojem se pojavljuju – pri čemu likovi koji su zalutali u tuđi prostor dolaze u dodatne konflikte kojima postižu posebno komične efekte. Takav je primjer sobarica Karolina Leibherz koja dospijeva u krčmu kod Grge, a budući da straga izgleda kao prosta graničarka, a sprijeda kao kakova frajla17, njezino ime i ponašanje izazivaju čitav niz komičnih zabuna – od toga da je Grga oslovljava Kolarina, Kalorina ili čak Kvarolina, Kvartorina, Kantarila pa do toga da Grga primjerice ne razlikuje lutku-igračku koja kriči od pravoga djeteta.

Iako socijalno i nisu previše udaljeni, sukob među njima realizira se kao tipičan nesporazum protagonista iz gradske i seoske sredine. Zanimljivo je napomenuti da je uloga Karoline povjerena Freudenreichovoj supruzi Karolini Norveg koja je i sama bila glumica iz bečkoga kruga koja nikada nije sasvim dobro ovladala hrvatskim jezikom, dok je Grgu igrao Freudenreichov brat. U ovoj je postavi Graničara na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu prvi put u ulozi Priske nastupila petogodišnjakinja Lea Deutsch, kasnije nazvana hrvatskom Shirley Temple.

Nepoznavanje književnoga zanata Freudenreich je pokušao kompenzirati poznavanjem kazališne prakse. Nemotivirane postupke (osobito oslobađanje nevino optuženoga doslovno iz krvnikovih ruku), nadomjestio je scenski efektnijim glazbenim brojevima i proštenjem. Kritika nije blagonaklono gledala na Graničare, 15

Nikola Batušić: Pučki igrokazi, u knjizi Pučki igrokazi XIX. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 40. – 41.

16

Navedeno prema tekstu Nikole Batušića Kazališni kritičar, u knjizi Gavella, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983., str. 59.

17

Josip Freudenreich: Graničari, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 69.

179

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

ali ih je publika oduševljeno prihvatila. Uzmemo li u obzir i tekst posvete, možemo zaključiti da je Freudenreich imao razloga biti zadovoljan prijemom svoga igrokaza.

Posvetio ga je, naime, preuzvišenom gospodinu grofu Josipu Jelačiću Bužimskomu kao visokom ljubitelju narodnog jezika.18 Frazeologija te posvete nije nimalo beznačajna, a još je manje slučajna. Kulturna previranja koja je inaugurirao ilirizam velikim dijelom izrastaju na činjenici da hrvatski puk, dakle – seljaštvo i najsiromašniji pa time i najmanje obrazovani slojevi hrvatskih građana, govori ovim ili onim oblikom hrvatskoga jezika, dok viši slojevi, od pismenijega građanstva do bolje obrazovane aristokracije, nerijetko taj jezik čak i ne razumiju. U vrijeme kada počinje borba za definiranje, formiranje i afirmaciju ilirskoga jezika – komunikacijski jezik, i još više pisani, književni jezik obrazovanih ljudi u Hrvatskoj uglavnom je njemački; to je, primjerice, i jezik zagrebačkih novina i zagrebačkoga kazališta. O značenju njemačkoga jezika za ilirizam i ilirce detaljnije smo pisali i u eseju Tagebuch der Caroline Jarnević19, posebno upozoravajući na činjenicu da je i uputa grofa Janka Draškovića hrvatskim ženama da veću pozornost poklanjaju svome jeziku bila napisana na njemačkome jeziku – Ein Wort an Iliriens hocherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes (1838.). Posveta visokom ljubitelju narodnog jezika znači podizanje važnosti toga jezika na kvalitativno novu razinu.

U tom kontekstu borba za hrvatski jezik neizbježno je borba protiv uporabe njemačkoga jezika na svim razinama, na kojima je taj jezik prethodno dominirao; radi se podjednako i o društvenim, i o političkim ili o lingvističkim razinama. Sudionici hrvatske kulture u užem smislu u to su vrijeme bilingvalni (neki su i poligloti od djetinjstva, poput Ivana Mažuranića), ponekad je njihov njemački bolji, istančaniji i kultiviraniji od njihovoga ilirskog jezika, ali dvojezičnost u praksi funkcionira samo načelno i simbolično. Čak i u višejezičnoj Švicarskoj u praksi se koristi jedan jezik na kojemu pojedini Švicarac čita, piše i komunicira. Dvojezičnost nekih suvremenih publikacija – kao što je na primjer “Deutsches Wort” koji Njemačka zajednica izdaje u Osijeku – jasno pokazuje da su razlozi te dvojezičnosti u slabijem poznavanju jednoga od dvaju jezika od strane čitateljske publike.

Dvojezičnost pak koju susrećemo kod Freudenreicha, a posebno u njegovim Graničarima vrlo je karakteristična za razdoblje, ali i bolje, slojevitije razumijevanje jezične tranzicije toga vremena. Pisani hrvatski, Graničari se nedvojbeno obraćaju publici koja preferira taj jezik, ali potpuno razumijevanje predstave, a posebno njezina komična razina, bilo bi nedostupno osobi koja uopće ne razumije njemački: Graničari se dakle obraćaju više ili manje (još uvijek) dvojezičnoj publici. Već spomenuta sobarica Karolina smiješna je načinom na koji govori, smiješna je prije svega time što miješa 18

Ibid., str. 112.

19

Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch (2007.), Osijek, str. 107. - 117.

180

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

njemačke i hrvatske riječi. Posebno je komičan i vrlo karakterističan njezin uvodni kuplet: So ein Reisen to je strašno, Welches Mädel to zdrži!

Prek i prek bin ich jetzt mokra, Potrt je moj paraplî!

Itd. Freudenreich se ovdje majstorski služi višeslojnom i višeznačnom parodijom. Na jednoj se razini parodira stranac koji slabo govori naš jezik; takvi su uvijek smiješni u svojoj nespretnosti. Ali kada je u pitanju govornik jezika koji je još jučer bio dominantan, te je bio smatran u svakom pogledu značajnijim i uglednijim, onda je njegova nespretnost u baratanju hrvatskim jezikom nešto što itekako godi stvaranju hrvatske samosvijesti. Bečka sobarica ipak nije samo parodija stranca koji smiješno govori hrvatski – ona je i parodija u obrnutom smislu, ismijavanje onih koji ne znaju dobro njemački, a imaju pretenzije govoriti na tom jeziku. Nadalje je Freudenreichov postupak suptilno ismijavanje dvojezičnosti kao stanja. O tome da Freudenreich sasvim točno zna što želi postići govori činjenica da je Karolina na gradsku obučena; na glavi nosi šešir, a preko njega rubac; ogrnuta vojničkom kabanicom.20 Diskrepancija gradske odjeće i vojničke, graničarske kabanice izražava bit društvene poruke, odnosno kulturni i politički program: ostvarivanje vlastitoga dostojanstva temelji se na mogućnosti i sposobnosti korištenja vlastitoga jezika, dok je onaj tko se ogrće tuđinskom kabanicom – smiješan.

IV. Ukupni, svestrani doprinos Jospa Freudenreicha hrvatskom kazalištu i novoj hrvatskoj kulturi jasno pokazuje da se na suparništvo hrvatskoga i njemačkoga jezika u referentnom razdoblju, a vjerojatno i uopće, ne bi trebalo gledati prvenstveno ili isključivo kao na izraz neprijateljstva; svakako to nije uputno tumačiti kao, što bi se huntigtonovskom terminologijom reklo, sukob civilizacija. Suparnički odnos kulture hrvatskoga i njemačkoga jezika u velikoj je mjeri pragmatične prirode; vrlo je ilustrativna u tom smislu činjenica da se primjerice August Šenoa protivio njemčarenju prije svega zato što je htio da se čitaju njegove knjige, umjesto (najčešće drugorazrednih) knjiga na njemačkom jeziku.

Nije nimalo slučajno što je utemeljitelj hrvatskoga kazališta Josip Freudenreich rođenjem, obrazovanjem i umjetničkim iskustvom pripadnik kulture njemačkoga jezika. Naprotiv, riječ je o prirodnom procesu i sasvim logičnim zakonitostima.

20

Josip Freudenreich: Graničari, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 68.

181

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

Hrvatska građanska kultura u velikoj se mjeri formirala u okrilju druge, razvijenije europske kulture, kulture njemačkoga jezika. Tome su pridonijele i povijesne okolnosti stvarane stoljećima. Sudjelovanje Austrijanaca i Nijemaca u stvaranju te kulture, dakle, dio je spontanoga društvenog razvitka – razvijenija kultura potiče i razvitak one kojoj su povijesne okolnosti bile manje naklonjene – a dijelom je posljedica politike koju najbolje opisuju jozefinske reforme, a koja je sasvim sigurno dala poticaj razvitku nacionalne svijesti i nacionalne kulture naroda unutar habsburške monarhije, primjerice, Čeha i Hrvata.21

Josef Freudenreich – mit dem Wiener Volkstheater gegen das deutsche Theater in Kroatien Zusammenfassung

Einer der Gründer des modernen kroatischen Theaters war der zugelaufene Schwabe Josef Freudenreich (1827 - 1881). Trotz seiner deutschen Herkunft, hielt sich der Schauspieler, Regisseur und Dramatiker für einen besseren Kroaten als mancher –ić oder –vić. Demgemäß bemühte er sich, das deutsche Theater in Zagreb mit kroatischem zu ersetzen oder wenigstens vervollständigen. Sich auf die Tradition des Wiener Volkstheaters beziehend schrieb er, leitete er und nahm als Schauspieler an dem ersten kroatischen Volksschauspiel Graničari (1857) teil, was als eine der Schlüsselstellen in der Geschichte des kroatischen Dramas gekennzeichnet wurde.

Doch bis jetzt wurde nicht genügend beachtet wie sehr sich Freudenreich mit seinem Wirken allen jenen anschließt, welche die neuen Grundlagen der neuen kroatischen bürgerlichen und in größerem Maße demokratisierten Kultur ausbauten – ungeachtet der Vorbilder aus Wien. Das Verhältnis Freudenreichs zum deutschen Theater, zur deutschen Sprache und der deutschen Kultur, aus denen er stammte, aber auch die Funktionalität und Konstruktivität dieses Verhältnisses in der Erschaffung des kroatischen Theaters und dadurch auch der Grundlagen der kroatischen modernen Kultur, zu dessen bedeutenderen Teilnehmern er wenigstens indirekt, gehörte, wurde ebenfalls nicht genügend geklärt. Es handelt sich um konkrete Gesichtspunkte der Bikulturalität, bedeutend bestimmt durch Zeit und Raum, die viel zu oft nur als äußerlicher, gesellschaftlicher oder vielleicht auch individueller, innerer Konflikt betrachtet wird und die fruchtbare Polarisation, die eben durch ihre Spannung etwas Neues schafft, ebenso wie die Spannung zwischen zweier verschiedenen Ladungen, unterschiedlich geladenen, unterschiedlich polarisierten Elektroden einen elektrischen Strom schafft, bleibt vernachlässigt.

21

Vidi tekst Ivana Pederina Češka kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch (2005.), Osijek, str. 127. - 180.

182

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR HAZU – Zavod za povijest i filozofiju znanosti1 Zagreb

Medicinska alkemija Ivana Leopolda Payera u Varaždinu u osvit prosvjetiteljstva

2

1 2

Upraviteljica Odsjeka za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Ovaj rad izrađen je u okviru projekta „Odnos prirodne filozofije i alkemije u renesansi u Hrvata“, kojeg financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

183

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

Medicinska alkemija je hrvatska sintagma za ijatrokemiju ili kemijatriju, koja je dobila ime prema grčkoj riječi iatros, liječnik. Taj znanstveni pravac je u 16. stoljeću utemeljio čuveni filozof, alkemičar i liječnik Paracelsus (1493.-1591.). Naime, učinak nekih lijekova mineralnog porijekla pobudio je nadu u liječenje kemijskim pripravcima.

Tako je europska alkemija poslužila medicinskim nastojanjima, a liječnici su istodobno bili i alkemičari. Doba ijatrokemije trajalo je sve do početka 18. stoljeća.

U djelu De consideratione quintae essentiae (O razmatranju kvintesencije) Paracelsus je alkemiji odredio zadaću priprave lijekova i eliksira za očuvanje zdravlja i produljenje života. Liječnik ne može bez alkemije, jer su za pripravu ljekovitih kemikalija potrebni alkemijski postupci, kao što su : sublimacija, destilacija, otapanje, precipitacija, kalcinacija, dekokcija i drugi.

U djelu Paragranum (Nadzrno) Paracelsus je naveo da priroda i čovjek u zdravlju i u bolesti trebaju biti zajedno i u suglasju. Priroda je magična, stvaralačka sila u kojoj je čovjek središnje stvorenje mikrokozmos u makrokozmosu. Priroda nam daje, pored ostalog, i mineralne vode u kojima se nalaze otopljene kemijske tvari. Stoga su te vode ljekovite. Paracelsus je bio i autor prvog spisa De naturalibus balneis o blagotvornom djelovanju i značenju mineralnih voda u liječenju.

Paracelsusovo shvaćanje nastanka bolesti, kao i njihovo liječenje kemikalijama bilo je novo, pa ga smatraju reformatorom medicine. Njegova gledišta su uglavnom prihvaćena, ali i osporavana kroz dva stoljeća u gotovo svim europskim središtima.

Istraživanja tekstova Ivana Leopolda Payera su pokazala da je on bio Paracelsusov sljedbenik u Hrvatskoj.

Godine rođenja i smrti Ivana Laopolda Payera nisu poznate. No, prema datumima njegova školovanja može se pretpostaviti da je rođen oko 1660. godine.

Payerovo ime je prvi put spomenuo Lujo Thaller, u popisu doktoranada Medicinskog fakulteta Bečkog sveučilišta iz 1700. godine, gdje je navedena njegova disertacija, pod naslovom: Ex universa medicina aphorismi duodeni. Annexis sex tabulis de natura humana ejusdemque substantia et accidentiis (Dvanaest medicinskih aforizama i šest tabela sa skolastičkim shemama o atributima ljudske naravi). Nakon Thallera, Payera je spomenuo Mirko Dražen Grmek u Hrvatskoj medicinskoj bibliografiji, gdje je o njemu naveo samo to da je najvjerojatnije rođen u Šopronu u Mađarskoj. No, u Payerovom djelu ijatrokemijskog sadržaja, pod naslovom: Medicina aphoristica, ejusdemquae comentarius; seu Nova theoria medica, kojeg je napisao 1710. i objavio na 124 stranice u Grazu, nalazi se posveta štajerskim redovima i staležima. Iz toga se može zaključiti da je Payer rodom ili podrijetlom Štajerac. Ta posveta glasi: Nihil beatius quam scire, nihil Divinius quam docere (Ništa nije blaženije nego znati, ništa božanstvenije nego poučavati).

Payer je naslijedio Gotefrida pl. Karlega na mjestu varaždinskog gradskog fizika, odnosno zemaljskog liječnika (Inclytorum Regni Croatiae Statuum et Ordinum). Naime, 184

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

po Karlegovoj smrti (1706.) na njegovo mjesto su se natjecala četiri kandidata: Prvi kandidat je bio Ruperto Slizovius, koji je od polovice 1704. boravio u Zagrebu i koji je zamolio za preporuku biskupa Martina Brajkovića. No, kako nije dobio mjesto varaždinskog zemaljskog liječnika, nastanio se, a potom je djelovao kao liječnik u Celju.

Drugi kandidat je bio Ivan Gašpar de Carusi. Preporučio ga je biskupu njegov brat, gradski fizik u Ljubljani Franjo Carusi. Treći molitelj je bio neki liječnik iz Osijeka, kojega je preporučio bosanski biskup Juraj Patačić, a četvrti dotadašnji liječnik grada Kisega, naš Ivan Leopold Payer. On je kićenim pismom od 29. svibnja 1706. zamolio biskupa za mjesto varaždinskog fizika, navodeći da se prije petnaest godina, dakle 1691. obratio na katolicizam. Vjerojatno je prije toga bio protestant. Payer je sasvim sigurno djelovao u Varaždinu više od deset godina, jer se ondje spominje još 1715., kada je trebao biti premješten u Zagreb, ali je zamolio da ostane u Varaždinu, jer nije htio da kojem mlađem liječniku bude podređen u Zagrebu. Tako je ostao još neko vrijeme u Varaždinu. Od 1720. spominje se kao kraljevski i carski liječnik u Petrovaradinu.

Payer je napisao četiri djela medicinsko-kemijskog sadržaja, koji se čuvaju u Metropolitenskoj knjižnici u Zagrebu, od kojih je prvo njegova već navedena doktorska disertacija o medicinskim aforizmima. Za povijest znanosti i vrednovanje Payerovih gledišta najvažnija su: Modicum medicum, sive Regni Sclavoniae thermarum, in inclyto Varadinensi comitatu; ... descriptio (Umjereno je zdravo, ili kratak i jasan opis toplica u slavnoj Varaždinskoj županiji), tiskano u Grazu 1709., a potom ponovno u Zagrebu 1784. i Fundamentum naturae medicatricis adaequantum; seu novum et verum principium theoriae ac praxeos medicae...(Prilagođena osnova prirode lječiteljice ili novi i pravi temelj medicinske teorije i prakse, izložen i objašnjen sažeto i jasno, po unutarnjem i progresivnom prirodnom kretanju, iznalazak koristan i ugodan svim filozofima-liječnicima i onima koji vole zanimljivosti), tiskano 1710., također u Grazu.

Prvo djelo je djelomično prikazano u Jahrbuchu za 2004. godinu, pod naslovom Kemijske analize hrvatskih ljekovitih voda Ivana Leopolda Payera i Mihajla Hinterholzera.

Radi se o najstarijoj hrvatskoj balneološkoj knjizi, odnosno o prvoj kemijskoj analizi jedne ljekovite vode, odnosno toplica na tlu Hrvatske.

Istraživanje drugog navedenog djela je pokazalo, kako je već spomenuto, da Payera možemo ubrojiti u sljedbenike znamenitog filozofa i liječnika Paracelsusa, autora brojnih djela, od kojih je većina tiskana gotovo pola stoljeća nakon njegove smrti. Ta djela su privukla sljedbenike, koji su tijekom 16. i 17. stoljeća ostvarili njegovu medicinsku alkemiju, odnosno ijatrokemiju. Tako je kemija postala potrebna medicini i bila je, kao i danas predmet izobrazbe liječnika na sveučilištima. Doba ijatrokemije trajalo je sve do početka 18. stoljeća, kada je kemija postigla svoje znanstvene temelje.

185

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

Tridesetak godina nakon Paracelsusove smrti, snažni paracelsusovski pokret okupio je prirodnjake i liječnike po cijeloj Europi, poput Andreasa Libaviusa, Daniela Sennerta, Michaela Sendivogiusa, Johannesa ( Joana) Baptista van Helmonta, Franciscusa Silviusa, Otta Tacheniusa, Johanna Glaubera i drugih. Oni nisu bili isključivi poput Paracelsusa. Štoviše, često su ga osporavali, ali su zadržali njegova osnovna gledišta o ulozi kemije u medicini.

Premda Payer u svom djelu: Prilagođena osnova prirode lječiteljice ili novi i pravi temelj medicinske teorije i prakse...nije naveo tko mu je bio autoritet i od koga je prihvatio novi temelj medicinske alkemije, istraživanja gledišta Paracelsusovih sljedbenika pokazuju da se Payer uglavnom ugledao na Flamanca Johannesa ( Joana) Baptistu van Helmonta (1579.- 1644.). Četiri godine nakon njegove smrti van Helmonta, sin mu je objavio 1648. u Amsterdamu sabrana djela, pod naslovom: Ortus medicinae (Osvit medicine). To djelo je bilo nekoliko puta tiskano i prevedeno na engleski, francuski i njemački. Njemačkim prijevodom se vjerojatno služio i naš Payer. Prema Thorndiku, van Helmont je nastavio Paracelsusovu reformu medicine i postao drugim, boljim Paracelsusom 17. stoljeća. U kemiji je dao priloge od povijesne vrijednosti. Kritizirao je i ispravljao Paracelsusa u namjeri da ga popravi, a ne da ga odbaci. To se prvenstveno odnosi na reformu peripatetičkih gledišta o četiri počela: zemlji, vodi, zraku i vatri te o četiri svojstva: hladnoći, vlažnoći, toplini i suhoći. Slično van Helmontu i naš Payer izlaže kritiku Paracelsusovih gledišta o četiri počela i četiri svojstva, pa kaže: „Sa sobom se ne slaže (Paracelsus) zato što priznaje da postoje četiri počela koja su dostatna za nastanak svih stvari, i od kojih nastaju stvari koje su svakom od njih podređene. S druge strane on govori i o načinu na koji se četiri počela izvlače iz pojedinih stvari: tvrdi da voda, zrak i vatra destilacijom izlaze uvis, a zemlja ostaje na dnu - time priznaje da niti jedna druga supstancija nije smiješana u predmete.“ I dalje, Payer zaključuje: „Tako se s druge strane pokazuje da se ona (počela) ne mogu naći u svakoj složenoj stvari te da se mogu dalje dijeliti i svesti na jednostavnije, udaljenije i svima zajedničke elemente.“ Pored navedena četiri počela zemlje, vode zraka i vatre, od kojih su građene sve stvari svijeta, Paracelsus je uveo i tzv. tria prima (tri prva), koja čine svojstva, lice ili put određene stvari.Ta tri prva ujedno osiguravaju povezanost i istovjetnost makrokozmosa (velikog svijeta) i mikrokozmosa (čovjeka). To su sumpor, koji odgovara duhu, živa, koja odgovara duši i sol koja odgovara tijelu. Poput van Helmonta i Payer osporava Paracelsusove poglede o trima principima, pa kaže: „Kemičari iznose druge principe i daju im poznata imena žive, sumpora i soli – vjeruje se da su oni preuzeti od Hermesa Trismegistosa, pa od Bazilija Valentina, Izaka Holanda, Villanove, Lulla, kao i od Paracelsusa, koji je pak proširio značenje tako da obuhvati i biljke i životinje, i učio da sve vuče podrijetlo iz miješanja tih principa, čime je sve zatvorio u sklop tih osnovnih tijela kao u škrinju. Tvrdio je dakle da se sve sastoji od tri prvotna tvarna principa – žive, sumpora i soli, koji se ne pojavljuju samo smiješani, već i u elementarnom obliku, 186

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

i na nebu (u: Labyrinthus medicorum errantium, glava 3.). A kakva su ta tri jednostavna tijela koja posvuda naziva različitim imenima (De tribus primis essentiis), kaže ovo: O trima znajte ovo, koja je forma kojega: jedno je voda, i to je živa; drugo je božanstvo, i to je sumpor, treće je alkalij, i to je od soli. Najvažniji je razlog za ovo mišljenje što se pirotehnijom, odnosno snagom vatre to troje može izlučiti iz pojedinih predmeta.

Međutim, ovo je mišljenje toliko nestabilno, da se Paracelsus ne slaže niti sam sa sobom, niti je u skladu, kako se čini, s razumom.“ Poput van Helmonta, Payer je odbacio nauk o četiri počela i tri principa, kao i nauk o prvoj materiji (prima materiae) , kojeg je zastupao Paracelsus. Počela su za Payera bila samo zrak i voda. Vatra i zemlja nisu bila počela, jer vatra nije tvarna, a zemlja nastaje od vode. Od počela zraka ništa ne nastaje. On je samo sredina, medij u kojem se pojave događaju. No, s vodom dolazi sjemenje ili ferment, koji joj daje svojstvo počela, svojstvo da se može oblikovati u druge tvari. Tako Payer kaže: „Prema tome, utvrdili smo da su samo dva prvotna elementa – voda i zrak, premda stvaranje ni jednog od njih nije izričito opisano u Svetom pismu, i to zato što je oboje sadržano u sklopu neba. Ti pak prvostvoreni elementi nikad se ne mogu mijenjati jedan u drugi; stoga zemlju ne ubrajamo u prvotne elemente, jer zemlja može prijeći u vodu ako je lišena njezine esencije. Zatim, čvrsto vjerujemo da je voda čistije i jednostavnije tijelo, jer voda nikad ne prelazi u zemlju, osim kad voda djelovanjem sveopćeg duha pokreće i plodi svo sjemenje i tada preuzima ulogu složene tvari, prije negoli postane zemlja ili pijesak. Prema tome, voda je causa materialis i princip svih stvari i tijela u prirodi; iz nje sve nastaje i u nju se sve na koncu razlaže“. Treba navesti da je Payer, poput van Helmonta, vodu kao počelo uzeo prema Postanju u Starom zavjetu, a ne prema grčkom filozofu Talesu, kojeg je smatrao poganinom. Tako Payer kaže: „Drugo: da je tmina prekrivala lice bezdana i da je bezdan tako okruživao vode, da su već tada nebeske vode povezane s našima stvarale nad zemljom bezdan nepregledne dubine; nad tim bezdanom voda lebdio je duh Gospodnji (vjerojatno stvoren da bude duša svijeta, kod ljudi nazivan zrakom, kako će se pokazati niže), kako bi putem svojega blagoslova ispunio novo stvorenje bezbrojnim sjemenjem svih stvari i vrsta“. Treba istaknuti da je Payer, premda je preuzeo većinu van Helmontovih gledišta, otišao i korak dalje. Naime u svojim prirodnofilozofijskim promišljanjima, Payer je, za razliku od van Helmonta, izložio kritici i najnoviju atomističku teoriju o građi tvari iz njegovog doba. Tako je osporavao Demokritova, Anaksagorina, Gassendijeva i Descartesova gledišta o atomima kao najsitnijim česticama tvari.

Na temelju navedenog Ivana Leopolda Payera možemo ubrojiti u sljedbenike Paracelsusa u zapadnoeuropskoj znanosti druge polovice 17. stoljeća. Njegovi pogledi o vodi kao počelu, koje u sebi nosi sjemenje svih stvari svijeta, vjerojatno su ga potaknuli da načini i prvu kemijsku analizu termalne vode Varaždinskih toplica, koju je objavio pod naslovom Modicum medicum, sive Regni Sclavoniae thermarum... (Umjereno je 187

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

zdravo ili kratak i jasan opis toplica u slavnoj Varaždinskoj županiji) u Grazu, 1709. godine.

Ta analiza je najstarija analiza jedne mineralne, odnosno termalne vode na tlu Hrvatske. Nastala je točno prije 300. godina, pa je tako Payer autor najstarije hrvatske balneološke knjige. Naime, u hrvatskoj povijesnoj prirodoznanstvenoj literaturi navodi se da su prvu analizu ljekovite vode Varaždinskih toplica načinili Cranz i Lalangue.

Po nalogu kraljice i carice Marije Terezije, vladin savjetnik i bečki profesor Heinrich Johann von Cranz je na temelju poslanih uzoraka načinio analizu 190 ljekovitih voda i vrela u Austrijskoj carevini. Sažeti prikaz njegove knjige na latinskom, objavljen je i na njemačkom jeziku pod naslovom Die Gesundbrunnen der Oesterreichischen Monarchie u Beču 1777. godine. Uzorak za analizu Varaždinskih toplica mu je poslao Ivan Krstitelj Lalangue (1743.-1799.), koji je naslijedio Payera i djelovao kao županijski liječnik u Varaždinu, a istaknuo se i kao banski liječnik i organizator zdravstva. Smatra se da je Lalangue začetnik medicinske književnosti na hrvatskom jeziku. On se također, sedamdeset godina nakon Payera, bavio analizom hrvatskih ljekovitih voda te je objavio knjižicu Ispisivanje vrachtvenih vod horvatskoga i slavonskoga orsaga (Zagreb, 1779.). Von Cranz i Lalangue nisu spomenuli i nisu znali za Payerovu analizu vode Varaždinski toplica, načinjenu čak sedamdeset godina ranije.

Payerovo djelo o kemijskim svojstvima vode Varždinskih toplica iz 1709. godine je pretiskano i objelodanjeno, u nepromijenjenom izdanju, u Zagrebu sedamdeset i pet godina kasnije (1784.). Čuva se u Metropolitanskoj knjižnici, pod oznakom Rimpressum Litteris Kotscheianis. Napisano je u 26 poglavlja, a na kraju se nalazi Dodatak u 12 poglavlja o uporabi mineralnih voda kiselica, pod naslovom Cautaleo pro Acidulis utiliter bibendis.

Prvo, uvodno poglavlje Payerove analize nosi naslov Pohvala vodi. Payer ga započinje riječima: „Da je voda među svime što je graditeljska Ruka Svemogućega stvorila doista izvanredno djelo, to nitko zdrave pameti ne može zanijekati.“ U 26 poglavlja Payer je izložio opis toplica te fizikalna i kemijska svojstva ljekovite vode.

Tako on navodi da ljekovita voda, koja je na izvoru kristalno bistra, poprima crnu boju stajanjem u hrastovoj bačvi. Tu crnu boju Payer smatra dokazom prisustva velike količine sumporne kiseline (spiritus sulphuris) i tzv. željezne zemlje (terrae martialis).

Ta zemlja nije kristalizirana, nego je pomiješana s gustom i masnom zemljom i s alkaličnom soli. Stoga je nehomogena. Uparavanjem jedne menzure ljekovite vode, Payer je dobio 28 grana ove zemlje, koja se stajanjem navlažila. U 13. poglavlju Payer navodi da je pokuse s uzorcima termalne vode izvodio insolacijom, evaporacijom, kuhanjem u srednjoj vatri i destilacijom u posudi širokog otvora, a potom je odredio kemijski sastav suhog ostatka. U slijedećem 14. poglavlju naveo je rezultate analize, te je zaključio da voda Varaždinskih toplica sadrži: obilje sumpora, bitumen, naftu, željezni sulfat i nešto alauna. Tek tada ju je počeo propisivati za liječenje. I danas se u 188

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

kupkama Varaždinskih toplica liječe bolesnici koji boluju od reumatizma, neuralgije, artritisa, poslijeoperativne rekuperacije i drugog.

Svoje djelo, u kojem je izložio prvu kemijsku analizu vode Varaždinskih toplica, Payer je završio riječima: „Na kraju, da ukratko obuhvatim sve: cijeloj je prirodi narav vode tako potrebna, da bez njene pomoći ništa ne bi moglo nastati, ništa rasti, ništa zadobiti završni oblik niti se održati u svojem postojanju ili s vlastitim svojstvima; teško bi se snažno i veliko tijelo moglo opskrbiti nužnom hranom, a iscrpljeno i slabo potrebnim lijekovima.“

Literatura: I.L. Payer, Modicum medicum sive Regni Sclavoniae thermarum, in inclyto Varasdinensi comitatu; ad venerabile ac antiquissimum Capitulum almae Ecclesiae Zagrabiensis jure dominii spectantium succinta et dilucida descriptio. Annexis Cautelis in acidularum usu observandis, drugo izdanje, Typis haeredum Widmanstadii, Zagreb 1784., prvo izdanje Graz 1709.

I.L. Payer, Fundamentum naturae medicatricis adaequantum; seu novum et verum principium teoriae ac praxeos medicae succinte atque dilucide in motu intestino et progressivo naturali demonstratum et explicatum. Inventum omnibus philosophomedicis, et curiositatis amantibus utile, ac delectabile, Typis haeredum Widmanstadii, Graz 1710.

J. Barle, O zdravstvu starog Zagreba (pretisak iz Liječničkog viestnika), Zagreb 1902.

D. Grdenić, Povijest kemije, Školska Knjiga i Novi Liber, Zagreb 2001.

L. Glesinger, Povijest medicine, Školska knjiga, Zagreb S. Paušek-Baždar, Paracelsus, Filozofija renesanse, Hrestomatija filozofije (ur. E. BanićPajnić), sv. 3, Školska knjiga, Zagreb 1996.

W. Pagel, Helmont, Johannes ( Joan) Baptista van, Dictionary of Scientific Biography, Charles Scriber’s, New York 1981., vol. III. Naslovnica drugog izdanja Payerova djela s opisom i prvom kemijskom analizom jedne hrvatske ljekovite vode (Zagreb, 1784., prvo izdanje: Graz, 1709.)

189

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

Medizinische Alchimie des Ivan Leopold Payer in Varaždin zu den anfängen der aufklärung Zusammenfassung

In der genannten Arbeit wird die medizinische Alchimie, Iatrochemie oder Chemiatrie als Behandlungen mit, mittels alchimistischen Methoden hergestellten Chemikalien, bestimmt. In die europäische Wissenschaft wurde sie vom berühmten Paracelsus im 16. Jahrhundert eingeführt und sie entwickelt sich durch zwei Jahrhunderte in europäischen Zentren. Die Rezeption der Standpunkte von Paracelsus in Kroatien finden wir in den Werken des Arztes aus Varaždin, Ivan Leopold Payer, der sie am Anfang des 18. Jahrhunderts (1709 und 1710) schrieb. Dargestellt wird, dass Payer hauptsächlich die naturphilosophischen Standpunkte des Anhängers von Paracelsus, des Flamanen Jean Baptist van Helmont über die Rolle und Bedeutung des Wassers in der Natur und im Menschenleben, übernahm. Das bezieht sich besonders auf die Rolle der Mineral- und Thermalwasser, in denen die chemischen Stoffe aufgelöst sind und die deswegen wichtig für die Erhaltung der Gesundheit und die Krankheitsbehandlung sind. Gerade diese Standpunkte bewegten Payer dazu, die erste chemische Analyse eines kroatischen Heilwassers, die Analyse des Wassers aus den Bädern von Varaždin, zu fertigen und veröffentlichen (1709). Diese Analyse wurde 68 Jahre vor der von Heinrich von Cranz (1777) veröffentlichten Analyse und 70 Jahre vor der Analyse von Jean Baptiste Lalangue (1779) gemacht. Von Cranz und Lalangue hatten weder Kenntnis von Payers Analyse, noch erwähnten sie diese.

190

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ Split

UDK 904(497.5 Solin)”652”

Austrijanci istraživači antičke Salone Tijekom I. stoljeća st. ere Rimljani su zauzeli istočnu obalu Jadranskog mora. Pokorili su starosjedilačka ilirska plemena i organizirali prostranu provinciju Dalmaciju. Na sredini obale u današnjem Solinu nalazilo se naselje koje se zbog svojih prirodnih pogodnosti ubrzo razvilo i postalo glavnim gradom čitave provincije. Grad Salona postao je u kasnoj antici ishodište prometa i trgovine prema unutrašnjosti Balkanskog poluotoka. U njemu su se susretali brojni ljudi različitih kultura i vjera iz raznih krajeva Rimskog carstva.

To je bio i značajan grad širenja kršćanskog kulta.

Iz tih vremena sačuvani su brojni ostaci građevina, nekropola i epigrafski spomenici koji su odavna privukli pozornost znatiželjnika. Sustavna istraživanja započela su u doba austrijske uprave početkom XIX. stoljeća. Radove na terenu uglavnom je vodio Arheološki muzej u Splitu, a posebna pozornost je posvećena ranokršćanskim spomenicima.

U članku se prikazuje i analizira doprinos znanstvenih ustanova u Beču: Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje spomenika, Austrijskog arheološkog instituta i Sveučilišta na tumačenju, nalaza ostataka Salone, i njihovoj publikaciji. Veliki doprinos u tome su dali H. Kähler, A. Conze, A. Helfert, R. Schneider, E. Reisch, R. Egger. i W. Kubitschek. Osim znanstvenog doprinosa, njihovo djelovanje je bilo izuzetno u smislu upoznavanja europskih kulturnih krugova s povijesnim zbivanjima, gospodarskim, graditeljskim i umjetničkim dostignućima jednog od najznačajnijeg centra stare civilizacije na Balkanskom poluotoku.

Ključne riječi: Provincija Dalmacija, rimska kolonija Salona, antičko graditeljstvo, ranokršćanski spomenici 191

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

U ekspanzionističkoj politici Rimljani su tijekom I. stoljeća st. ere zauzeli istočnu obalu Jadranskog mora. Pokorili su ilirske starosjedioce. Kasnije su nastavili prodor u unutrašnjost Balkanskog poluotoka i formirali provinciju Dalmaciju. Njen teritorij širio se od mora na sjever prema Panonskoj nizini skoro do rijeke Save. Na zapadu joj je pripadao dio Istarskog poluotoka i protezao se na istok pa je zauzimao dio današnje Srbije, Crnu Goru i Albaniju.

Sred obale blizu sadašnjeg Splita nalazila se Salona, na mjestu današnjeg grada Solina u početku naselje Ilira i grčkih kolonista. Kako je imala vrlo dobar geografski položaj, luku u zaštićenom morskom zaljevu, obilje vode iz rijeke Jadro, plodno polje i prirodni put ka unutrašnjosti, brzo se razvila. Postala je glavnim gradom provincije.

Računa se da je imala oko 60 tisuća stanovnika. Iz nje su vodili gotovo svi putovi duž obale i u unutrašnjost. Prvobitni rimski grad je okružen bedemima, imao forum, teatar, amfiteatar na zapadu, javno kupatilo i okolo nekropole. S vremenom se proširio u pravcu istoka i zapada pa su i ti dijelovi također zaštićeni zidinama. Tako je nastao živ grad, značajno upravno, kulturno i gospodarsko središte. U njega su se stjecali stanovnici iz mnogih krajeva carstva raznih religija i kultura, posebno trgovci.

U kasnoj antici pojavom kršćanstva postao je važno mjesto širenja nove vjere.

Najprije su u III. stoljeću uređeni oratoriji u kojima su se pripadnici novog naučavanja tajno sastajali. Zatim, kada je nakon Milanskog edikta 313. godine kršćanstvo postalo priznata religija, u Saloni su postupno sagrađene velike vjerske građevine. Na sjevernom dijelu istočnog proširenja grada nastalo je kroz IV.-VI. stoljeće prostrano crkveno središte. Sastojao se iz dviju bazilika, trobrodne episkopalne i križne Honorijeve.

Sjeverno uz njih su bili krizmaonica, baptisterij i biskupska palača.1 Sjeverno od grada izvan zidina nalazili su se cemeterijalni kompleksi u predjelima Manastirine, Marusinac i Kapljuč. Tu su bili sahranjeni prvi kršćanski mučenici oko kojih su se kasnije pokapali drugi vjernici i gradile se monumentalne bazilike.

Postala su čuvena kultna mjesta. Salona je, nakon više od šest stoljeća prosperiteta, kriza i napada, pala pod udarima Avara i Slavena za njihovog prodora početkom VII. stoljeća. Razorena je i nikada nije više nije obnovljena na toj lokaciji. Pridošlice su naselili područje istočno od nje.

Salona je najvažniji antički lokalitet u Dalmaciji. Ostaci zidina i zgrada odavna su privlačili znatiželjnike. Tako ih opisuje talijanski putopisac Alberto Fortis u svom djelu o putovanju po Dalmaciji u drugoj polovici XVIII. stoljeća.2 Tijekom XIX. stoljeća država i struka posvetili su veliku pozornost njenom proučavanju. Već za prve uprave Dalmacijom 1805. godine Austrijska vlast je pokazala interes za njene antičke spomenike. Godine 1805. imenovalo je predsjedništvo 1

Željko Rapanić: Solin do VII. stoljeća. Prošlost i spomenici Solina, Solin 1971. 29-31.

2

Alberto Fortis: Viaggio in Dalmazia. Venecija 1774. 42-45.

192

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Položaj antičkog grada Salone u dubokoj morskoj uvali Kaštelanskog zaljeva i Dioklecijanove palače na mjestu današnjeg Splita (Spalatum)

Plan Salone glavnog grada rimske provincije Dalmacije. U sredini je najstariji dio, a sa strana prema zapadu i istoku kasnija proširenja. S istočne i južne strane su rukavci i ušće rijeke Jadro te luka. Na sjeveru izvan zidina su tri ranokršćanska cemeterijalna kompleksa

193

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

pokrajinske vlade trogirskog plemića Ivana Luku Garagnina konzervatorom. Car je osobno htio zaštititi spomenike od uništenja i želio da se otkriju oni još uvijek zatrpani pod zemljom. Najvrjedniji predmeti trebali su se predati Kabinetu za Dalmaciju, kojeg je car namjeravao osnovati pri muzeju u Beču. U radu je Garagnin bio podređen civilnom i vojnom guverneru generalu Thomasu Bradyju. Uz ostalo on je izvršio i dva iskapanja u Solinu. Nisu dali neke značajnije rezultate pa su ubrzo su obustavljena.3 Sustavnije istraživanje ruševina Salone počelo je nakon odlaska Francuza iz pokrajine nastupom druge austrijske uprave. U proljeće 1818. godine car Franjo I. je posjetio Dalmaciju. Pokazao je živo zanimanje za njene spomenike i odlučio staviti ih pod osobnu zaštitu. O tome je ostavio detaljan opis. Posjetio je i razgledao Split, a odatle 14. svibnja otišao u Solin. Jahao je na konju, jer je put do starina vodio stazama kojima nisu mogle proći kočije. Tom prilikom nađen je u Solinu u njegovoj prisutnosti sarkofag od domaćeg vapnenca sačuvan u jednoj udubini u hridi. Na njegovoj prednjoj strani je reljef. Na njemu su prikazana tri pothvata Herkulova junaka iz grčke mitologije. Prvi je kako Heraklo izvlači psa Kerbera iz Podzemlja, zatim kako izvodi Alkestu iz Podzemlja te Heraklo kako donosi zlatne jabuke iz vrta Hesperida.4 Nešto kasnije ta udubina je uređena u crkvu sv. Kaje pape i ispovjednika rodom Solinjanina koji je bio u rodu s Dioklecijanom. Car je naveo: Mi smo se onda odvezli u Solin cestom prema Trogiru, kao da ćemo u Trogir.

Lijevo i desno od puta ležali su pojedini pravi sarkofazi ili njihovi poklopci. Na putu desno nalazi se komad zida od četverouglasta kamenja, duž puta. Poslije oko pola sata vožnje, desno od puta, ide se nekoliko stotina koraka nekim maslinikom i dođe do jedne male pećine, izdubene u litici. Tu se nalazi jedan veliki sarkofag koji zauzimlje čitavu pećinu po širini.

Na prednjoj strani sarkofaga je lijep i velik basrelijef, koji je već ponešto oštećen. Poklopca više nema. Pored pećinom vidi se četverougao od kamenja, što, čini se, predstavlja temelje nekog malog hrama koji se izdizao pred spiljom. Na tom području nalazi se i i mala oslikana spilja. No slike su jedva vidljive.

Franjo I. je ustvari pisao o zapadnoj salonitanskoj nekropoli Hortus Metrodori koja se nalazi uz cestu prema Trogiru. Opisao je nadalje hridinu pred kojom je kasnije sagrađena crkva sv. Kaje.

Na tom putu cara je pratio direktor carskog muzeja u Beču Anton Steinbüchel von Rheinwall koji je 1817. godine postao profesorom arheologije i numizmatike u Beču. Sakupio je natpise u Solinu te ih objavio u Wiener Jahrbücher. Tada je u Splitu osnovan Arheološki muzej s osnovnim ciljem istraživanja i zaštite Salone.

Prva zgrada je podignuta 1821. godine. To je bila prizemnica klasicističkih oblika 3

Danica Božić Bužančić: Počeci zaštite spomenika i sabiranja umjetnina u Dalmaciji. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split 1970. sv. 18, 155-158.

4

Ivan Pederin: Franjo I. i počeci antičke arheologije u Hrvatskoj. VAHD 78/1985. 140-141. – Frane Bulić: San Cajo Papa e confessore. BASD XXXIX/1916. 91.

194

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

prislonjena s vanjske strane na istočni zid Dioklecijanove palače. Kasnije je sagrađena nova sjeverno od grada po nacrtima austrijskih arhitekata Friedricha Ohmanna i Augusta Kirsteina.5 Početna istraživanja u Saloni vodili su domaći stručnjaci ravnatelji Arheološkog muzeja posebno Carlo Lanza, Frane Carrara i Frane Lanza. Kasnije ih je s velikim uspjehom nastavio Frane Bulić. Tada su se uključili i znanstvenici iz Beča, i nešto manje iz Njemačke. Oni su se uglavnom bavili teoretskim interpretacijama i prostornom rekonstrukcijama iskopanih temelja građevina. Pomagali su pri čitanju i tumačenju pronađenih natpisa u kamenu. Samo u izuzetnim slučajevima su nešto i iskapali kako bi dopunili činjenice. Drugi njihov doprinos je bio u tome što su pišući o spomenicima istočnog Jadrana, opisivali i salonitanske starine.

Još 1846. godine otkopao je Carrara Porta Caesarea - monumentalna vrata sred istočnog zida najstarijeg dijela grada. Sastoje se iz središnjeg kolnog prolaza i dvaju užih za pješake. S vanjske strane bočno su poligonalne kule. Dosta kasnije je Heinz Kähler, mladi njemački arheolog i povjesničar umjetnosti školovan u Freiburgu (Tetenbüll 1905.- Keln 1974.) detaljno istražio građevinu tijekom dužeg boravka u Splitu. Poduzeo je i manja iskapanja južno od gradskih vrata koja su rezultirala bitnim nalazima za datiranje vremena njihove gradnje. Pronašao je i jedan zdenac.

Napravio je njihov tehnički snimak i rekonstruirao izvorni izgled. Rezultate je objavio

Heinz Kähler, rekonstrukcija istočnih gradskih vrata najstarijeg dijela grada Porta caeserea.

U sredini su kolski i pješački prolazi, a sa strana visoke poligonalne obrambene kule 5

Neda Anzulović: O historijatu gradnje arheološkog muzeja u Splitu. VAHD LXXV/1981. 163-193.

195

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Ranokršćanski centar na sjevernoj strani istočnog novijeg grada iz IV.-VI. stoljeća.

Pogled sa zapada, od lijevo prema desno: baptisterij, krizmaonica, trobrodna bazilika, križna Honorijeva bazilika, a ispred spojni narteks. Rekonstrukcija Williama Gerbera

1940. godine.6 Edmund Weigand nije se složio s tim, a posebno s datacijom. Kähler se bavio također zidom na kojemu su bila vrata te okolnim ostacima vodovoda. To je bilo upravo iza vremena kada je stipendijom Njemačkog arheološkog instituta 1930.1931. boravio u Francuskoj, Španjolskoj, Grčkoj, Italiji Maloj Aziji. Nakon povratka u domovinu od 1936. godine radio je Pergamonskom muzeju u Berlinu.

Daljnji napredak bavljenjem nasljeđem u čitavoj državi pa i Saloni bio je od sredine XIX. stoljeća kada je u Beču osnovano Središnje povjerenstvo za istraživanje i očuvanje umjetničkih i povijesnih spomenika. Ono je imalo glavno tijelo, a u pojedinim dijelovima zemlje dopisnike i konzervatore čija je služba bila počasna. Povjerenstvo je 1856. godine pokrenulo izdavanje stručnog godišnjaka Mittheilungen der keiserl. königl.

Central- Commissionn zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale. U njemu su objavljivane vijesti o istraživanjima u Dalmaciji. Veći broj ih je o Saloni s napisima o istraživanju ranokršćanskih bazilika, raznim nalazima, natpisima i sarkofazima.7 Među njima zanimljiva je obavijest koju je objavio konzervator Splitskog okružja profesor Mihovil Glavinić. Izvijestio je 1873. godine da je na jednoj njivi uz cestu Solin-Trogir nađen veliki broj od 48 posuda različitog oblika. Pretpostavio je da se tu nalazio podrum iz rimskog doba za čuvanje vina ili radionica glinenih posuda.8 Godine 1870. Alexander Conze je utemeljio katedru za klasičnu arheologiju na Sveučilištu u Beču. Tek što je počeo tu djelatnost, usmjerio je pozornost na antičke 6

Kähler: Die Porta caesarea in Salona. VAHD LI/1930.-34. (tiskano 1940.) 1-47

7

Register zum Jahrbuch 1856-1861 und zu den Mitteilungen 1856-1902 der k. k. Zentral-kommission für Kunst-und- historische Denkmale. Beč 1909. 91.

8

Gefäss-Fund in Dalmatien. Mittheilungen der k. k. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale, Beč XVIII/1873. 336.

196

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Velike terme, javno kupatilo u istočnom dijelu Salone. Zgrada je kasnije prenamjenjena za potrebe kršćanskog kulta. Rekonstrukcija W. Gerbera

spomenike u pokrajinama Monarhije koje su nekada bile dio Rimskog carstva, posebno u Dalmaciji. Među njegovim učenicima bio je i arheolog Frane Bulić. Za vrijeme svog osmogodišnjeg profesorovanja bio je dva puta u Splitu i Solinu i tamo ostao po više dana. To je bilo u proljeće 1871. u društvu s profesorom W. Budeom. Privukao ga je sretan nalaz dvaju sarkofaga s reljefnim prikazima Hipolita i Fedre te Dobrog pastira.

Ta dva dragulja antičke skulpture nabavio je poslije Arheološki muzej u Splitu za što je imao glavnu zaslugu upravo Conze. Tim dvjema umjetninama dao je prednost pred onim koje su nađene u drugim krajevima u svom prvom radu Drei sarkophage aus Salone. To djelo predstavljen je 15. svibnja 1872. na Akademiji znanosti.9 Početkom 1873. godine tri profesora iz Beča dr. Alexander Conze, arhitekt Alois Hauser i arhitekt George Niemann bili su na znanstvenoj ekspediciji na grčkom otoku Samotraki. Njima se kasnije na drugom putovanju pridružio dr. Otto Benndorf. O tome su u dvije knjige napisali opsežno djelo.10 Po odredbi Ministarstva za bogoštovlje i nastavu na povratku početkom srpnja na više su se dana zaustavili u Splitu. Tu su doputovali ratnim parobrodom korvetom Zriny koja im je bila na raspolaganju za vrijeme čitavog putovanja na Orjent. Zajedno s Mjesnim odborom utvrdili su stanje Dioklecijanove palače i ruševina Salone. Na ovom zadatku bio je u njihovoj pratnji Bulić tada već apsolvent filologije i arheologije u Beču. Nakon toga su u listopadu podnijeli vlastima izvještaj i predložili što bi trebalo učiniti. To je bila 9

Conze je 1878. otišao u Berlin gdje je imenovan generalnim tajnikom Njemačkog arheološkog instituta. Preminuo je u dubokoj starosti 19. srpnja 1914. godine u Grunewaldu kod Berlina. Frane Bulić: Alessandro Conze. BASD XXXVII/1914. 132-141. – Rad o sarkofazima je objavljen u serijskoj publikaciji Römische Bildwerke einheimischen Fundorts in Österreich, Beč 1872. I. svezak, 1-20.

10

Alexander Conze, Alois Hauser, George Niemann: Acrhaeologische Untersuchungen auf Samothrake.

Beč 1875. – Alexander Conze, Alois Hauser, Otto Bendorff: Neue archaeologische Untersuchungen auf Samothrake. Beč 1880.

197

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

velika prekretnica u odnosu na zaštitu spomenika. Tada je nastalo i dugogodišnje prijateljstvo između članova ekspedicije i Bulića. 11 Zaslugom dugogodišnjeg predsjednika Središnjeg povjerenstva za stare spomenike u Beču dr. Josepha Alexandera von Helferta radilo se na iskapanju i istraživanju mnogih lokaliteta među njima Dioklecijanove palače u Splitu i Salone.12 Koncem XIX. stoljeća osnovane su u Beču znanstvene ustanove koje su omogućile sustavno istraživanje. Pored katedre za klasičnu arheologiju, 1876. godine otvorena je katedra epigrafije pod profesorom Hirchofeldom, a iduće godine Arheološko-epigrafski seminar je počeo izdavati svoje glasilo Archaeologisch- Epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich, kojem je naslovu kasnije na kraju dodano -ungarn . Zatim je 1898. godine, osnivan Austrijski arheološki institut pod upravom Ottona Bendorfa s ciljem nadzora arheoloških istraživanja koja je potpomagala država. Do tog vremena ih je u Dalmaciji vodio konzervator kao organ Središnjeg povjerenstva, osobito u Solinu.

Tada su prešla u djelokrug Instituta i ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu, dok je održavanje i popravljanje spomenika ostao i dalje zadatak konzervatora. Godišnjak Arheološkog instituta Jahresheshefte des Oesterreichiscen arhäologischen Institutes bavio se i Dalmatinskim spomenicima. U njemu su Bulić, Schneider i Egger pisali o Saloni.

Ravnatelj Dvorskog muzeja i kasnije drugi direktor Austrijskog arheološkog instituta u Beču prof. dr. Robert von Schneider boravio je prvi put u rujnu i listopadu 1884. godine u Dalmaciji zajedno s Ottonom Hirschfeldom profesorom grčke i latinske epigrafije na Sveučilištu u Beču i Carlom Maisnerom bibliotekarom na Sveučilištu.13 Putovali su od sjevera ka jugu. Više dana su se zadržali u Splitu i razgledali stare spomenike uz pratnju Frane Bulića. Odatle su odlazili izlete duž obale i po otocima. Hirschfeld je u dogovoru s Akademijom znanosti u Berlinu prikupljao građu za sastavljanje knjige Corpus inscriptionum Latinarum. Glavni posao je bio ponovno pregledati i sistematizirati natpise koje je Bulić otkrio na ranokršćanskim bazilikama u Solinu.14 Sve to je potaklo Schneidera da 1893. godine objavi članak o povijesti i umjetnosti triju gradova nekadašnjih rimskih kolonija na Jadranu Aquileje, 11

Sull isolamento e restauro del Duomo di Spalato. BASD I/1878. 9.

12

Frane Bulić: Giuseppe Alessandro Barone de Helfert. BASD XXXIII/1910. 184-185.

13

Schneider je učenik profesora A. Conzea. Bio je profesor Sveučilišta u Beču, član Arheološkoepigrafičkog seminara i Povjerenstva Dioklecijanove palače u Splitu. Preminuo je 24. listopada 1909.

Frane Bulić: Roberto Schneider. BASD XXXII/1909. 180-183.

14

Frane Bulić: Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij. Zbornik Matice hrvatske, Zagreb 1925. 126. – Ospiti illustri. BASD VII/1884. 135.- Otto Hirschfeld: Inschriften.

Archaeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich-ungarn, Beč 1885. 1.

198

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Pule i Solina. Zatim je zajedno s Bulićem 1900. napisao članak o dvjema skulpturama iz Solina koje se nalaze u Arheološkom muzeju u Splitu.15 Otto Hirschfeld je za boravka u Dalmaciji skupljao i prepisivao antičke natpise koje je objavio u Archaeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich-ungarn.16 Na 20.-22. kolovoza 1894. godine na poticaj Frane Bulića održan je u Splitu i Solinu Prvi međunarodni kongres starokršćanske arheologije što je bio izuzetan događaj. Prisustvovali su eminentni znanstvenici iz mnogih europskih zemalja.

Sudjelovali su i Austrijanci. Otto Benndorf je zastupao Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu. On je bio prvi ravnatelj Arheološkog instituta i dugogodišnji profesor arheologije na Sveučilištu u Beču. Među njegovim učenicima bio je i Bulić neki drugi mladići iz Dalmacije. Pored Benndorfa u radu kongresa su bili i brojni profesori iz Beča među njima dr. Henrich Swoboda, arh. Alois Hauser, prof. dr. G. A. Neumann, Wilhelm Neumann i dr. Josef Mantuani. Među Nijemcima je sudjelovao prof dr.

Nicolo Müller iz Berlina.17 Od istraživača koji su se bavili Dalmacijom, posebno Salonom, bio je i Eugen Bormann profesor stare povijesti i epigrafije te predstojnik Epigrafičkog seminara na bečkom sveučilištu. U tome je slijedio i Max Dvořák profesor na bečkom sveučilištu predstavnik nove škole povijesti umjetnosti. Djelovao je kao generalni konzervator Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje umjetničkih i povijesnih spomenika pa je u tom smislu mnogo doprinio zaštiti starina u Dalmaciji. U zborniku posvećenom njegovom učitelju Franzu Wickhoffu 1903. godine iznio je zanimljiva razmatranja o solinskim sarkogazima na starokršćanskom groblju na Manastirinama.18 Na otkrivanju sklopa gradskih bazilika radio je Bulić uglavnom u prvom desetljeću XX. stoljeća.19 Godine 1908. ponudio se mladi inženjer dr. William Gerber, učenik Corneliusa Gurlitta, profesor na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu da će napraviti crteže otkrivenih građevina. O toj namjeri Arheološki institut u Beču je tražio izvještaj od Bulića. Nakon odobrenja Gerber je bio u Solinu i tu boravio od 22.

15

Robert von Schneider: Drei römische Städte, Aquileja, Pola, Salona. Kunstgeschichtliche Charakterbilder aus Österreichischen-Ungarn izdao A. Ilg. Beč 1893. 21-50. – Robert Schneider, Frane Bulić: Zwei Sculpturen aus Salona. Jahreshefte des Österreichischen archäologischen Instites, Beč III/ 1900, prilog, 203-207.

16

Otto Hirschfeld, Robert Schneider: Bericht über eine Reise in Dalmatien. Arhaeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich-ungern, Beč IX/1885. 58- 61. U zajedničkom djelu Hirschfeld je prikazao natpise, a Schneider opisao predmete kao reljefe, skulpture i geme u raznim mjestima.

17

Oton Bendorff. Dan Split 3. I. 1907. 3. – Relazione dal I. Congresso degli archeologi icristiani. BASD 1894. 143-227.

18

Eugen Bormann. VAHD XLV/1922. 183. – Beiträge zur Kunstgeschichte Franz Wickoff. Beč 1903. 1214. – Maks Dvoržak. VAHD XLV/1922. 181.

19

Frane Bulić: Scavi nella Basilica episcopalis urbana a Salona durante gli a. 1905 e 1906. BASD XXIX/1906.

113-192. - Frane Bulić: Scavi nelle Basiliche urbane di Salona durante gli anni 1907, 1908, 1909. BASD XXXV/1912. 3-32.

199

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

travnja do 22. lipnja 1909. Mjerio je, crtao i fotografirao sve što mu je bilo potrebno za izradu tehničke dokumentacije i publiciranje.20 U tome mu je pomagao muzejski asistent Ivan Znidarčić. Iz zahvalnosti za pomoć Arheološkog muzeja, stavio je na raspolaganje sve brojne nacrte svoga djela. Na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu obranio je doktorsku disertaciju Untersuchungen und Rekonstruktionen an altchristlichen Kulbauten in Salona. U povjerenstvu su bili dvorski savjetnik profesor dr. filozofije i inženjer Cornelius Gurlitt i profesor dr. Robert Bruck. Djelo je objavio u Beču Austrijski arheološki institut 1911. godine. To je bio prvi pokušaj sustavne obrade grupe ranokršćanskih kultnih građevina. Sadrži opis ruševina i njihovo istraživanje, zatim je opisao križnu baziliku, episkopalnu baziliku i okolne kultne građevine.21 Iduće godine objavljena je njegova studija Die altchristlichen Kultbauten im nordösterlichen virtel der Stadt Salona. Tiskao ga je također Austrijski arheološki institut kao prvi svezak serije prikaza rezultata istraživanja Salone Forschungen in Salona. U nešto proširenom i ispravljenom obliku i predgovor koji je napisao Emil Reisch, a uz suradnju Mihovila Abramića i Rudolfa Eggera, izdano je ponovno 1917. godine. Uz kršćanske vjerske objekte kao što su crkva križnog tlocrta i episkopalna bazilika, prikazane su i okolne rimske svjetovne građevine. Na kraju je opisan gradski sustav vodovoda i kanalizacije. Među njima su i Velike terme javno kupatilo te stara gradska vrata Porta caesarea.22 Djelo je izazvalo veliku pozornost, ali i poneku kritiku. O njegovoj pojavi pisao je i Z. Zailler znanstvenik iz Pariza.23 O knjizi je obavijestio arheolog Jacques Zeiller na sjednici društva Société nationale des Antiqaires de France u Parizu 15. lipnja 1921. godine pa je njegovo izlaganje i objavljeno u društvenog glasilu i u splitskom VAHDu.24 Na pojedinosti se osvrnuo i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu dr. Mihovil Abramić 1935. godine.25 Prigovorio je da je autor pristupio obradi teme više s arhitektonskog stajališta, zanemarivši donekle povijesne i arheološke aspekte pa mu rekonstrukcije izvornog izgleda bazilika nisu potpuno utemeljene. Gerber je proširio je istraživanja i na druge krajeve. U knjizi, koja je nastala kao rezultat njegovog studijskog putovanja duž jadranske obale od Trsta do Solina, opisao je ruševine Salone i pojedine njene građevine.26 20

Spisi Arheološkog muzeja u Splitu br. 154/1908. i 31/1912.

21

William Gerber: Untersuchungen und Rekonstruktionen an altchristlichen Kultbauten in Salona. Beč 1911.

- William Gerber: Die altchristlichen Kultbauten im nordöstlichen Viertel der Stadt Salona. Beč 1912.

22

William Gerber: Die Bauten in nordwestlichen Teile der Neustadt Salona. Forschungen in Salona. Beč 1/1917.

23

Z. Zeiller: Forschungen in Salona. VAHD XL-XLII/ 1922. 126-129.

24

Bulletin de la Société nationale Antiquaires de France, Pariz 2. tromjesečje 1921. 226-231.

25

Mihovil Abramić. Forschungen in Salona. Jugoslavenski istoriski časopis, Ljubljana, Zagreb, Beograd I/1935. 88-92.

26

William Gerber: Altchristliche Kultbauten istriens und dalmatiens. Dresden 1912. 118-122.

200

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Manastirine najznačajniji ranokršćanski cemeterijalni kompleks koji se nalazi sjeverno od grada.

Nad starijim memorijama podignuta je u VI. stoljeću velika trobrodna bazilika s polukružnom apsidom. Na tom mjestu je pokopan mučenik biskup sv. Dujam. Okolo je prostrana nekropola

Povjesničar umjetnosti Hans Folnesics (Beč 1886.-1922.) proučavao je spomenike Dalmacije. Zajedno s Leom Planiscigom ravnateljem kiparskog odjela Kunsthistorisches Museuma u Beču priredio je i 1916. godine objavio reprezentativno djelo s velikim slikovnim tablama o spomenicima na primorju počevši od Aquileje do Krka. U njemu donosi i kapitel iz Salone kao komparativni primjer.27 Čvrste veze koje je uspostavio Bulić sa znanstvenim ustanovama u Beču, održavale su se i kasnije nakon raspada Austro-Ugarske kada je Dalmacija ušla u sastav Jugoslavije.

U taj mlađi naraštaj znanstvenika spada Rudolf Egger (Bruck na Muri 1882. – Beč 1969.). Bio je profesor stare povijesti i epigrafike na Sveučilištu u Beču. Istraživao 27

Hans Folnesics i Leo Planiscig: Bau-und Kunst- Denkmale des Küstelandes. Beč 1916. 18-19.

201

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

je antičko i kasnoantičko razdoblje naročito na području Alpa i Balkana.

Bavio se dosta Salonom. Godine 1919. objavio članak o natpisu iz Solina u kojemu se spominje do tada nepoznati namjesnik u rimskoj provinciji Dalmaciji.28 Izučavao je ranokršćanske spomenike na Manastirinama i na Kapljuču. Na baziliku u Manastirinama osvrnuo se 1924. godine u Bulićevom zborniku.29 Ruševine na Manastirinama odavno su privukle stručnjake, ali tek je Bulić prišao njenim Bazilika pet mučenika na Kapljuču. temeljitim istraživanjima 1880.

Rekonstrukcija danskog arhitekta Ejnara Dyggvea godine.30 Tu se nalaze građevine iz raznih vremena. U početku vila rustika. Nakon što je na tom mjestu sahranjen sv.

Dujam, prvi salonitanski biskup, oko njegovog groba izraslo je postupno kršćansko svetište. Vjernici su nastojali pokopati se što bliže mučeniku. Tako je nastala prostrana nekropola, a nad ranijim malim memorijama sagrađena je u V. stoljeću monumentalna trobrodna bazilika. Početkom VII. stoljeća bila je ruševna pa je za daljnji kult sagrađena nova crkva nad jednim njenim dijelom.

Upravo Manastirinama posvećen je drugi svezak djela Forschungen in Salona tiskan 1926. godine. Sadrži Eggerov rad o najvećem ranokršćanskom groblju u Solinu. Za to je iskoristio rezultate istraživanja Frane Bulića koja su se naročito intenzivno odvijala kroz 1912. godinu.31 Predgovor knjizi je napisao profesor dr.

Emil Reisch. Egger je opširno prikazao ostatke građevina na toj lokaciji i njihove promjene, tadašnje stanje, opisao je grobove u sarkofazima i komorama s pregledom tipologije te iznio detaljno natpise.32 Osvrt je napisao Jacques Zeiller u Parizu koji je pretiskan u splitskom Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku.33 Publikacija je 28

Rudolf Egger: Ein neuer Statthalter der Provinz Dalmatia. Jahreshefte des Österreichischen arhäologischen Instituts in Wien. Beč XIX-XX/1919. 294-322

29

Rudolf Egger: Die Basilica von Manastirine und ihre Gründer. Bulićev zbornik, Zagreb-Spit 1924.

379-386.

30

O tome vidjeti npr. u Frane Bulić: Ritrovamenti risguardanti il cemetero antico cristiano di Manastirine (coemetorium legis sanctae christianae) durante l´ a. 1902. BASD XXV/1902. 110- 112.

31

Frane Bulić: Iscrizioni trovate nel cemetero dei Martiri di Manastirine. BASD XXXV/ 1912. 32-40.

32

Rudolf Egger: Der altchristliche Friedhof Manastirine. Forschungen in Salona, Beč 2/1926.

33

Jacques Zeiller: Forschungen in Salona. Revue archéologique, Pariz lipanj-prosinac 1926, 102-103.

202

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

služila naraštajima kao osnovica za upoznavanje salonitanske kršćanske epigrafije i bila glavna literatura o tom arhitektonskom sklopu. Plan koji je napravio Egger nije bio dovoljno detaljan pa je u novije vrijeme odlučeno da ga se revidira i dopuni. Taj rad počeo je 1984. godine.34 Među cemeterijalnim kompleksima najstariji je onaj na Kapljuču. Utvrđeno je da je na tom mjestu bilo manje pogansko groblje na kojemu se početkom IV. stoljeća počinju ukapati kršćani. Tu su sahranjena i tijela petorice mučenika i to svećenika Asterija i četvorice vojnika Dioklecijanove tjelesne straže. Arhitektonsku cjelinu čini bazilika, više memorija i prostrana nekropola s grobovima različitog oblika. Već u antici na njoj su nastale znatne promjene, ali od svega je sačuvano malo. Istraživao je Bulić, međutim kako nije raspolagao dovoljnim sredstvima, radove je prepustio danskoj misiji koja je tu iskapala tijekom 1922. i 1923. godine. Nove natpise nađene na lokaciji Kapljuč objavio je Egger 1929. godine. Ukupno ih je obradio tridesetak koji su se nalazili na stelama, pločama i kamenim sarkofazima.35 Godine 1939. Austrijski arheološki institut objavio je treći svezak djela Forschungen in Salona kojeg su pripremili bečki profesor Rudolf Egger i danski arhitekt Ejnar Dyggve. Posvećen je ranokršćanskom groblju Marusinac. Djelo je bogato opremljeno ilustracijama i grafičkim rekonstrukcijama kompleksa, a sadržavalo mnoga nova otkrića i razmatranja.36 Naime nešto više od jednog kilometra sjeverozapadno od grada u polju nalazio se ranokršćanski cemeterijalni sklop. Uočio ga je još sredinom XIX. stoljeća ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu Frane Carrara. Otkrio je bogate podne mozaike i pogrebne građevine. Devedesetih godina XIX. stoljeća nastavio je kopati povjesničar don Luka Jelić, a zatim u više navrata don Frane Bulić. Na vidjelo su postupno dolazili novi ostaci zgrada, crkve i prostranog groblja. Da bi slika nalazišta postala što potpunija tridesetih godina XX. stoljeća ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu dr.

Mihovil Abramić osigurao je sredstva za daljnje radove. Tako su privedeni kraju pod vodstvom E. Dyggvea. U skučenim domaćim prilikama Austrijski arheološki institut omogućio je prezentaciju iskopina u sjajnoj publikaciji.

Na Marusincu je početkom IV. stoljeća pokopan Anastazije, siromašni tangar, bojadisar tkanina iz Akvileje. Kao sljedbenik Kristov mučen i pogubljen u doba Dioklecijanovih progona. Na lokalitetu je bio mauzolej s kriptom i atrijem te groblje.

Od bogate arhitektonske cjeline ostali su sačuvani samo oskudni zidovi, dijelovi 34

Emilio Marin: Revizija starokršćanskog arhitektonskog kompleksa Manastirine, Salona. Linhid, Ohrid 1989. 141-146. - Emilio Marin, Jagoda Mardešić: Revizijsko istraživanje arhitektonskog sklopa Manastirine. Salona III, Rim- Split 2000.

35

Rudolf Egger: Die neuen Incchriften aus dem Coemeterium am Kapljuč. VAHD L/1828.-29. 13-21.

36

Ejnar Dyggve, Rudolf Egger: Der altchristliche Friedhof Marusinac. Beč 1939. – Ljubo Karaman: Starokršćansko groblje Sv. Staša u Marusincu u Solinu. Novo doba, Split 25. XII. 1939. 5-6.

203

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Ejnar Dyggve, grafička rekonstrukcija grobnog kompleksa na Marusincu sjeverno od Salone.

Lijevo je mauzolej kršćanskog mučenika sv. Anastazija, a desno trobrodna i otvorena bazilika iz druge faze izgradnje.

stupova i poharani sarkofazi.37 Autori novog opsežnog djela razdijelili su sadržaj studije između sebe. Pored uvodne riječi Egger dao detaljan i pregledan prikaz ostataka na Marusincu. Utvrdio je vremenski slijed gradnje i obrazložio da su groblje i mauzolej iz IV. stoljeća, a početkom V. stoljeća ukopište je obnovljeno i sagrađene dvije velike bazilike. Objasnio je njihovu tipologiju, podvrgao je reviziji podatke o životu sv. Anastazija i dodao prikaz svih do tada poznatih a također i neobjavljenih natpisa. Iz četiri rukopisa, od kojih se dva čuvaju u Bruxellesu, a dva u vatikanskoj knjižnici u Rimu, uspostavio stari tekst muke sv. Anastazija.

Ostala poglavlja napisao je Dyggve koji je opisao sačuvane arhitektonske dijelove i grafički je rekonstruirao kameni namještaj. Prikazao je izvorni izgled zgrada. Nadalje je raspravljao o utjecaju mauzoleja sv. Anastazija na domaću ranosrednjovjekovnu arhitekturu.

37

Željko Rapanić: Solin do VII. stoljeća. Prošlost i spomenici Solina, Solin 1971. 37-39.

204

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Mauzolej je četvrtastog oblika na dvije etaže. U podzemnoj dvorani je sarkofag mučenika smješten u polukružnoj apsidi. Prednji dio je bio odijeljen zidom gdje su bili sarkofazi vlasnika imanja Asklepije i njenog muža. Nad njom je cela za obrede. Okolo se rano razvilo kršćansko groblje. Ono je uništeno u vrijeme rušilačkog naleta seobe naroda koncem IV. stoljeća kada su u rimsku Dalmaciju prodrla razna germanska plemena. Kasnije je groblje obnovljeno, a mauzolej koji je bio oštećen, služio je i dalje kao bogomolja. Na sjeveru trobrodne bazilike s mozaicima sagrađena je početkom V. stoljeća posebna vrst crkvene građevine. S tri strane je imala trijemove na stupovima dok joj je srednji dio otvoren, bez krova. Tu su se pokapali imućniji građani.

To značajno djelo izazvalo je komentare domaćih stručnjaka. Tako je dr. Ljubo Karaman pobijao tvrdnju da su vertikalni pilastri izbočeni izvana duž zidova mauzoleja utjecali na slično rješenje kod naših ranosrednjovjekovnih crkvica. Izrazio je suzdržanost u pogledu Dyggveove teze o djelovanju mauzoleja na skupinu ranokršćanskih crkvica i razmatrao pojavu grobnih egzedra na grobljima u Marusincu i Kapljuču u Solinu.38 U Bulićevom zborniku tiskanom 1924. godine, a posvećenom 75. godišnjici njegovog života, Weigand Edmund objavio je članak o mjestu Dalmacije u rimskoj carskoj umjetnosti. Usporedio je dekorativne ulomke s onima iz Italije i Grčke. Uz tekst je priložio i slike kapitela s teatra i Porta caesarea te reljefa Dobrog pastira na jednom kršćanskom sarkofagu iz Salone. 39 Pored austrijskih stručnjaka Salonom su se bavili u manjoj mjeri i Nijemci.

Među njima je bio upravitelj povijesnog muzeja u Wiesbadenu, ranije upravitelj Njemačkog arheološkog instituta u Frankfurtu, Emil Ritterling. On je 1925. godine pisao u VAHD o jednom malom ulomku votivne are, koji je objavio Bulić 1906. u istom časopisu.40 Zanimali su se i za druge starine u pokrajini. Tako je povjesničar umjetnosti arhitekt Cornelius Gurlitt (Nischwitz 1850. - Dresden 1938.) profesor na visokoj školi u Dresdenu objavio 1910. godine u Berlinu reprezentativno djelo u dvije knjige o umjetničkim spomenicima Dalmacije. Posvetio ga je Frani Buliću. Prva knjiga obrađuje Solin, Split i Knin. U njoj opisuje i Salonu, posebno ranokršćanske ostatke. Među brojnim velikim tablama s fotografijama nalaze se i četiri koje prikazuju spomenike Solina i to amfiteatar, krstionicu, baziliku na Manastirinama, podne mozaike, kapitele, skulpturu i kamenicu. Publikacija je bila vrlo zapažena pa su 38

Ljubo Karaman: Glose djelu: E. Dyggve und R. Egger, Der altchristliche Friedhof Marusinac. VAHD LI/1940. 237-255

39

Edmund Weigand: Die Stellung dalmatiens in der römischer Reichkunst. Bulićev zbornik, Zagreb-Split 1924. 87-88

40

Frane Bulić: Iscrizioni Inedite. BASD 1906. 208. - Emil Ritterling: Zur Salonitaner Inschrift. VAHD XLVII-XLVIII/1924-25. 20-21. – A. M.: Emil Ritterling. VAHD L/1932. 441-442. – Ritterling je bio vrstan stručnjak za vojnu povijest i provincijske uprave Rimskog carstva. Preminuo je 7. veljače 1928. u 68. godini života.

205

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

osvrti o njoj objavljeni.41 Publikacija je izazvala veliku pozornost pa je o njoj napisano nekoliko prikaza u Austriji, Njemačkoj i Jugoslaviji.42 Osim arhitekturom i prostornim uređenjem, stručnjaci iz Austrije su zaslužni i za izučavanje rimske epigrafije i numizmatike u Dalmaciji. U tome se posebno istakao povjesničar i arheolog Wilhelm Kubitschek (Pressburg 1858. - Beč 1936.). Kao generalni konzervator Središnjeg povjerenstva u Beču dosta se bavio tom pokrajinom.

Surađivao je s Franom Bulićom u čitanju i tumačenju rimskih natpisa na kamenu nađenih u Saloni. Posebno je zanimljivo njegovo tumačenje jednog ulomka grčkog natpisa 1904. godine. Njegovi ostali dijelovi nađeni su u narednim godinama pa mu se sadržaj mogao točno objasniti. Potekao je iz sredine I. stoljeća st. ere pa je to bio najstariji pisani spomenik do tada pronađen u Solinu.

Isto tako Kubitschek je dopunio i dodatno pojasnio neke natpise pronađene 1906. oko bazilike Urbane. Zatim je 1914. objavio veliki broj natpisa nađenih prethodnih godina prilikom iskapanja amfiteatra, kod Porta caesarea, na položaju zvanom Pet mostova i kod istraživanja nekropole Hortus Metrodori. Pokušao je razriješiti nejasnoće koje su se pojavile u tumačenju sadržaja tekstova, posebno stoga što su pronađeni tek njihovi dijelovi. Njegove rasprave su bile veliki doprinos povijesti antičke Dalmacije. xxx U početnim istraživanjima sudjelovali su domaći ljudi. Iako intelektualci, oni nisu bili stručnjaci za povijest, umjetnost, arhitekturu ili arheologiju. Među prvima koji je dobio potrebnu visoku naobrazbu je bio Frane Bulić. On je na Sveučilištu u Beču studirao klasičnu filologiju i arheologiju. Epigrafiju je učio kod prof Hirschfelda.43 U unapređenju društvenih znanosti, posebno na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, velika zasluga Frane Bulića je bila što je uspostavio čvrste veze hrvatske arheologije s Europskom. Tako su, uz ostalo, u suradnji domaćih i austrijskih znanstvenika otkriveni i razjašnjeni glavni arhitektonski i epigrafski ostaci značajnog antičkog grada Salone jednog od većih kulturnih i gospodarskih središta u to vrijeme.

BILJEŠKE Kratice BASD Bullettino di archeologia e storia dalmata, Split VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split 41

Cornelius Gurlitt: Denkmaeler der Kunst in Dalmatien. Berlin 1910.

42

Vidjeti npr. Ein neues Werk uber Dalmatien. Neue freie Presse, Beč 30. X. 1910.

43

Maja Bonačić Mandinić: Nacrt za kronologiju života i rada don Frane Bulića. Don frane Bulić, Split 1984.73

206

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Österreicher – Forscher der antiken Salona Zusammenfassung

Die Römer besetzten im Laufe des I. Jahrhundertes v. u. Z das Ostufer des Adriatischen Meeres. Inmitten des Ufers befand sich Salona in der Nähe der heutigen Stadt Split. Sie hatte gute natürliche Bedingungen und so entwickelte sie sich schnell.

Sie wurde zur Hauptstadt der Provinz Dalmatien.

Durch die Erscheinung des Christentums wurde Salona ein wichtiger Ort der Glaubensverbreitung. Es wurden Objekte eingerichtet, in denen sich die ersten Anhänger heimlich trafen. Nach dem Mailänder Edikt im Jahre 313, als der neue Glauben anerkannt wurde, wurden große religiöse Gebäude gebaut. Im östlichen Teil der Stadt entstand durch das IV.-VI. Jahrhundert ein geräumiger kirchlicher Mittelpunkt. Er bestand aus zweier Basiliken, dem Konfirmatorium, dem Baptisterium und dem Bischofspalast. Nördlich von der Stadt befanden sich die Grabstättengebiete in Manastirine, Marusinac und Kapljuč. Hier wurden die ersten christlichen Märtyrer, gefallen zur Zeit des Diokletian, beerdigt und um sie wurden später Gläubige beerdigt und monumentale Basiliken gebaut.

Salona ist der wichtigste antike Fundort in Kroatien. Eine methodischere Forschung ihrer Ruinen begann zur Zeit der österreichischen Verwaltung. Im Jahre 1818 besuchte Kaiser Franz I. Dalmatien und war in Solin. Damals wurde in Split das Archäologische Museum mit dem Grundziel, Salona zu erforschen, gegründet.

Die ersten Arbeiten führten einheimische Fachleute, Museumsdirektoren, aus. Später wurden sie von Frane Bulić fortgesetzt. Dann schlossen sich auch Wissenschaftler aus Wien an, die sich mehr mit theoretischen Erörterungen beschäftigten.

Heinz Kähler erforschte genauestens die Porta caesarea – das Tor inmitten der Ostwand des ältesten Stadtteiles. Im Jahre 1873 waren die Professoren aus Wien Dr. A. Conze, die Architekten A. Hauser und G. Niemann auf einer wissenschaftlichen Expedition auf der Insel Samotrake. Sie hielten in Split an, um den Zustand des Diokletian-Palastes und der Ruinen von Salona festzustellen und machten Vorschläge dazu was gemacht werden sollte. Der Direktor des Hofmuseums Dr. R. Schneider verweilte in 1884 zusammen mit O. Hirschfeld, dem Professoren der griechischen und lateinischen Epigraphie an der Wiener Universität, in Dalmatien. Sie besuchten auch Salona. Das veranlasste Schneider dazu, im Jahre 1893 einen Artikel über die römischen Kolonien an der Adria, Aquilea, Pula und Solini zu veröffentlichen.

Zusammen mit Bulić schrieb er 1900 einen Artikel über zwei Statuen aus Solin.

Unter den Forschern, die sich mit Solin beschäftigten, war auch E. Bormann, Professor der alten Geschichte und Epigraphie an der Universität von Wien.

Darin folgte auch M. Dvořák, Generalkonservator der Zentralen Kommission für Denkmäler. Im Sammelwerk, das er 1903 seinem Lehrer Franz Wickhoff widmete, 207

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

stellte er die Erörterungen über die Steinsärge von dem Friedhof von Manastirina dar.

An den Forschungen des Gefüges der städtischen Basiliken arbeitete Bulić meistens im ersten Jahrzehnt des XX. Jahrhundertes. Im Jahre 1909. fertigte der Ingenieur Dr. W. Gerber, Professor an der Technischen Hochschule in Dresden, die Zeichnungen der entdeckten Gebäude. An der Technischen Hochschule in Dresden verteidigte er die Doktorarbeit Untersuchungen und Rekonstruktionen an altchristlichen Kultbauten in Salona. Das Werk veröffentlichte das Österreichische Archäologische Institut im Jahre 1911. Das war der erste Versuch einer systematischen Bearbeitung der Gruppe altchristlichen Kultbauten. Im kommenden Jahr wurde seine Studie Die altchristlichen Kultbauten im nordöstlichen Viertel der Stadt Salona veröffentlicht.

Das Archäologische Institut druckte auch als erstes Heft der Reihe, in welcher die Ergebnisse der Erforschung Salonas dargestellt wurden, den Titel Forschungen in Salona. In einer etwas abgeänderten Form wurde es 1917 wieder herausgegeben. Außer den christlichen Kultobjekten, wie die Kirche mit kreuzförmigem Grundriss und die episkopale Basilika, wurden auch die anliegenden römischen weltlichen Bauten dargestellt. Unter ihnen sind auch die Großen Thermen sowie das alte Stadttor Porta caesarea.

Die von Bulić mit den wissenschaftlichen Anstalten in Wien geschaffenen Verbindungen wurden auch nach dem Zerfall der Österreichisch-Ungarischen Monarchie aufrecht gehalten. Zu der jüngeren Generation der Wissenschaftler gehört Rudolf Egger, Professor der antiken Geschichte und Epigraphik an der Universität von Wien. Im Jahre 1919 veröffentlichte er den Artikel über die Aufschrift aus Solin, in welcher der bis jetzt unbekannte Statthalter der römischen Provinz Dalmatien erwähnt wird. Er schrieb über die frühchristlichen Denkmäler in Manastirina und auf dem Kapljuč. Über die Basilika in Manastirina schrieb er im Jahre 1924.

Die Ruinen in Manastirina zogen die Fachleute an, aber erst Bulić fing 1880 mit ihren ernsthaften Forschungen an. Nachdem an diesem Ort der hl. Dujam, der erste Bischof von Salona, beerdigt wurde, erwuchs um sein Grab mit der Zeit eine christliche Kultstätte. So entstand eine umfangreiche Nekropole und über den früheren Memoiren wurde im V. Jahrhundert eine monumentale dreischiffige Basilika gebaut. Eben den Manastirina wurde das zweite Heft der Forschungen in Salona mit Eggers Text, gedruckt im Jahre 1926 gewidmet.

Unter den Beerdigungskomplexen ist das älteste auf dem Kapljuč. Auf dem heidnischen Friedhof wurden Anfang des IV. Jahrhunderts Christen beerdigt. Hier wurden auch die Körper der fünf Märtyrer beerdigt. Die Gesamtheit bilden Basilika, mehrere Memorien und eine geräumige Nekropole. Bulić forschte und die späteren Arbeiten überließ er der dänischen Mission, welche hier im Laufe den Jahren 1922 und 1923 Ausgrabungen machte. Neue Überschriften veröffentlichte Egger im Jahre 208

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

1929. 1939 druckte das Österreichische Archäologische Institut das dritte Heft der Forschungen in Salona, das von Professor Egger und dem dänischen Architekten Ejnar Dyggve vorbereitet wurde. Es wurde dem altchristlichen Friedhofsgefüge Marusinac gewidmet, das sich nordwestlich von der Stadt befindet. Hier forschten schon früher Frane Carrara und Frane Bulić. Der Direktor des Archäologischen Museums, Dr. Mihovil Abramić, organisierte die weiteren Arbeiten. So wurden sie unter der Leitung von Dyggve zu Ende geführt. In den bescheidenen heimischen Umständen ermöglichte das Archäologische Museum eine Vorstellung der Ausgrabungen in einer glänzenden Publikation.

Auf dem Marusinac wurde Anfang des IV. Jahrhundertes Anastasius, ein armer Gewebefärber aus Aquilea, zur Zeit der Verfolgungen von Diokletian gequält und getötet, beerdigt. Die Autoren des umfangreichen Werkes verteilten den Inhalt untereinander. Egger stellte die erhaltenen Überreste vor. Er stellte fest, dass in dem V. Jahrhundert die Grabstelle erneuert und östlich vom Mausoleum zwei Basiliken gebaut wurden. Er revidierte die Angaben über das Leben des hl. Anastasius und fügte die Darstellung aller Aufschriften hinzu. Dyggve stellte die erhaltenen archäologischen Teile, das ursprüngliche Aussehen der Stadt, dar. Er sprach über den Einfluss des Mausoleums auf die frühmittelalterliche Architektur.

In Bulićevom zborniku (Bulićs Sammelwerk), seinem 75. Geburtstag gewidmet, veröffentlichte Weigand Edmund einen Artikel über den Platz Dalmatiens in der römischen kaiserlichen Kunst. Er legte auch Bilder aus Salona bei.

Außer den österreichischen Fachleuten befassten sich, in kleinerem Umfang, auch die Deutschen mit der Stadt Salona. Unter ihnen war der Leiter des Geschichtsmuseums in Wiesbaden, Emil Ritterling. Er schrieb 1925 über eine votive Ära. Der Kunsthistoriker und Architekt Cornelius Gurlitt, Professor an der Hohen Schule in Dresden, veröffentlichte im Jahre 1910 in Berlin das repräsentative Werk über die Kunstdenkmäler Dalmatiens. Er beschreibt auch Salona, besonders die altchristlichen Überreste.

Außer den Gebäuden, erforschten die Fachleute aus Österreich auch die römische Epigraphik und Numismatik in Dalmatien. Dabei tat sich besonders der Historiker Wilhelm Kubitschek, der Generalkonservator der Zentralen Kommission in Wien, hervor. Er arbeitete mit Bulić am Lesen der in Salona entdeckten römischen Aufschriften zusammen.

An den anfänglichen Erforschungen von Salona nahmen auch Einheimische teil, aber sie waren keine Fachleute. Unter den ersten, die eine nötige Bildung erhielten war Bulić beim Studium in Wien. Sein großer Verdienst ist, dass er feste Verbindungen der kroatischen Archäologie mit der europäischen schuf. So wurden, neben sonstigem, in Zusammenarbeit der einheimischen und österreichischen Wissenschaftler die Hauptreste der antiken Stadt entdeckt und aufgeklärt.

209

210

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

Stjepan NAJMAN Matica hrvatska,Valpovo

Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

211

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

U fundusu Muzeja Valpovštine nalazi se, javnosti malo poznata, zbirka albuma fotografija sa brojnih putovanja plemićke obitelji Normann na prijelazu 19. u 20. stoljeće. U dosada rijetko izlaganoj zbirci posebno se izdvaja 14 crvenih i jedan zeleni album s fotografijama iz vremena od 1887. do 1889., jedan iz 1902. godine te jedan bez oznake godine.

Na naslovnici albuma je otisnut zlatnim slovima naslov i eventualno podnaslov.

Godina je, obično, otisnuta uz naslov, no u 4 slučaja je upisana na unutrašnjim stranicama, te u tri albuma na oba načina. Na jednoj od početnih unutrašnjih stranica albuma nalazi se potpis Rudolfa I. Normanna (1857. – 1942.).

U albumima je ukupno 690 slika, većinom crno-bijelih. Obuhvaćeno je 36 gradova iz Sirije, Palestine, Italije, Turske, Grčke, Švicarske, Španjolske i Njemačke.

Fotografije u albumima većinom prikazuju reprezentativne dijelove gradova od trgova i ulica, palača, muzeja, crkava do pristaništa riječnih i morskih, ali i ljude svih kategorija. Pored vanjskih snimaka zgrada, one najreprezentativnije predstavljene su detaljima unutrašnjosti. Osobito je zanimljivo vidjeti uređenost palača, crkava (npr. Sikstinska kapela) i ostalih građevina u kojima se nalaze brojna umjetnička djela vrhunskih majstora kao npr. Raffael, Tizian i Michelangelo. Ništa manje nisu zanimljivi snimci gradova u cjelini ili njihovi dijelovi kojih više nema. Neki su gradovi danas gotovo neprepoznatljivi iz jednostavnog razloga što mnogi dijelovi više ne postoje, bilo da su tomu razlog posljedice ratnih razaranja ili nešto drugo. Zbog golemih promjena vrlo su zanimljive slike npr. Dresdena i Berlina. Neprepoznatljiv je

212

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

trg kod Brandenburških vrata na kojemu se vide zgrade sa svih strana i jedan manji vodoskok. Ovako gledajući bila je to tada ulica a ne trg.

NAZIV ALBUMA

Godina

Dimenzije Broj slika

1 ERINNERUNG von SYRIA

1887.

44,5 x 30

38

2 ERINNERUNG von PALÄSTINE

1887.

44 X 30

39

3 RICORDI DI FIRENCE

1887.

38 X 28

60

4 DETAILIE BILDER AUS ITALIEN

1887.

43 X 31

29

5

ERINNERUNG VON COSTANTINOPLE UND ATHENE

1887.

44 X 30

66

6

OBER-ITALIEN (Miland, Como, Lugano, Maggiore, Certosa, Monza)

1888. – 1889.

42 x 32

52

7

OBER-ITALIEN (VERONA, Genua)

1888. - 1889

42 x 32

37

8 SCHWEIZ. Genf, Zürich

1888. – 1889.

42 x 32

53

9 SPANIEN. Sevilla

1888. – 1889.

42 x 32

68

10

SPANIEN. (Madrid, Jaen, Escurial, Toledo, Cordova)

1888. – 1889.

48 x33

54

11

SPANIEN. (Barcelona, Valencia, Granada, Cadix)

1888. – 1889.

42 x 32

65

12

DRESDEN, UMGEBUNG und SÄCHS. BÖHM. SCHWEIZ,

1899.

33 X 24

30

13

REISE-ERINNERUNGEN BERLIN

1899. (zeleni)

37 X 30

47

14

REISE-ERINNERUNGEN AN WIESBADEN

1902.

32 X 24

33

?

32 X 24

19

15 MÜNCHEN

213

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

U albumu pod nazivom ‘’ERINNERUNG von SYRIA’’ nalaze se fotografije Bejruta, Damaska i Ba’albeka. Pored snimaka gradova i njihovih znamenitosti tu su i fotografije skupine beduina i stabala libanonskog cedra. Na kraju albuma nalaze se dvije fotografije pod zajedničkim podnaslovom Mala Azija, a prikazuju Smirnu.

Album ‘’ERINNERUNG von PALÄSTINE’’ sadrži fotografije crkava, džamija i ostalih svetih mjesta u Jeruzalemu i Betlehemu. Tu je i Mrtvo more. Na više fotografija vide se pripadnici vjerskih zajednica: arapskih redovnika, Židova i katolika te prizori iz njihova svakodnevnog života.

U ‘’RICORDI DI FIRENCE’’ prikazane su znamenite građevine te portreti kao i spomenici velikana i njihova djela kao npr. Dante Alighieri te Michelangelov David, Cellinijev Perzej. Prikazani su unutrašnjosti palača i brojni izlošci u galerijama. ‘’DETAILIE BILDER AUS ITALIEN’’ prikazani su Rim, Napulj i Venecija u svega 29 fotografija. Najveći broj ih je iz Rima. Iz bliže okolice prikazan je Vestin hram u Tivoliju. Sikstinska je kapela predstavljena brojnim detaljima, a uvrštena su djela Michelangela, Paola Veronesea, Tiziana, Raffaela i drugih. Napulj je predstavljen kapelom San Severo, a Venecija panoramom iz zraka, lagunom i željezničkim mostom te hotelom ‘Bauer und Grünwald’. ‘’ERINNERUNG VON COSTANTINOPLE UND ATHENE’’ Od ukupno 66 slika na 26 je prikazan Istanbul, a na 40 Atena. Nakon uvodnih slika panorame Istanbula nalaze se snimci Aje Sofije. Tu su još slike Constantinove palače, Arsenala, turbe sultana Mahmuda, džamije sultana Ahmeda i Bajazita II., vojarne, turskog 214

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

groblja, muzeja i ostaloga. Atena je zastupljena nezaobilaznom Akropolom i karijatidama te hramovima posvećenih Jupiteru, Tezeju, Minervi i drugima, zatim je tu Dionizijevo kazalište, vodovod i ostali spomenici. ‘’OBER-ITALIEN (Miland, Como, Lugano, Maggiore, Certosa, Monza)’’ I u ovom albumu se nalaze slike, pored najvažnijih građevina, znamenitih umjetničkih djela, npr.

‘Posljednja večera’ Leonarda da Vincija ‘’OBER-ITALIEN (VERONA,Genua)’’ Slike u ovom albumu prikazuju panoramu Verone, spomenik Viktoru Emanuelu, i Danteu, nadgrobni spomenik Scaligeru, arenu i njenu unutrašnjost, trgove Piazza delle Erbe i Piazza dei Signori. Genova je predstavljena slikama trga Colombo i njegovim spomenikom te pogledom na luku. Zatim još jedan trg i ulica Via Roma, vladareva palača i palača Doria, katedrala San Lorenzo te zgrada galerije.

Na kraju su slike jezera i vrta te panorama grada. ‘’SCHWEIZ. Genf, Zürich’’ Album otvaraju slike ženevskih mostova i hoteli Bergues, Hotel de la Paix i National, pogled na grad s Mont Blanom u pozadini, ženevsko kazalište, novi trg, katedrala ‘De saint Pierre’, Brunswickov spomenik, ruska

215

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

crkva i dvorac Rothschild. Drugi dio albuma donosi slike Züricha: glavnog željezničkog kolodvora, vijećnice, panorame grada, muzeja, hotela, škola, zatim nekoliko portreta žena, pastira i djece te nekoliko bista. ‘’SPANIEN. Sevilla’’ I ovaj album počinje panoramom grada te trgom San Fernando. Nastavlja se zgradom muzeja, mostom i spomenikom poginulim vojnicima, a zatim tvornica duhana i jedrenjaci na rijeci. Nastavlja se palačom, galerijom, alejom i katedralom koja je predstavljena sa nekoliko slika portala, oltara, raspela i svetaca.

Sa više slika prikazan je alkazar. Tu je i rimski amfiteatar i još jedna palača. Završni dio je posvećen toreadorima i borbama s bikovima te prizori iz gostionice, svirači i plesačice flamenca. ‘’SPANIEN. (Madrid, Jaen, Escurial, Toledo, Cordova)’’ Album otvara panorama Madrida, zatim palače Oriente, Armeria de Madrid, nacionalni muzej; nezaobilazna arena i prizori koride te nekoliko reprodukcija umjetničkih slika.

Prikazana je i plaža San Sebastiana. Nastavak je u El Escorialu i prikazu portala i unutrašnjosti crkve. Isto je i sa slikama Toleda i Cordobe. ‘’DRESDEN, UMGEBUNG und SÄCHS. BÖHM. SCHWEIZ’’ U prve dvije trećine prikazan je Dresden sa svim svojim tadašnjim znamenitostima: crkvama, rezidencijama, muzejima, kazalištem, ulicama i trgovima. Zadnja trećina su slike ‘’Sächsische Schweiz’’. ‘’REISE-ERINNERUNGEN BERLIN’’ Većina slika u ovom albumu je pravo bogatstvo imajući u vidu činjenicu ratnih razaranja te da mnogo toga više ne postoji.

216

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

Prve uvrštene slike prikazuju kraljevski dvorac, park oko dvorca i njegovu unutrašnjost.

U nastavku su slike dvorca Charlottenburg-a, zgrade Reichstag-a, trga s Arsenalom, muzej i park sa spomenikom Friedrichu Wilhelmu, nacionalna galerija, univerzitet, zgrada burze, operni trg i drugo. Druga polovica albuma posvećena je Potsdamu i njegovim znamenitostima. Od svih fotografija osobito je zanimljiva i na prvi pogled neprepoznatljiva ona s Brandenburškim vratima. ’’REISE-ERINNERUNGEN AN WIESBADEN’’ Od 33 fotografije nešto više od polovice je u bojama što treba pripisati godini 1902. ali i želji za pokazivanjem tog lječilišnog središta u punoj ljepoti. ’’MÜNCHEN’’ Album s najmanje slika (svega 19) i bez oznake godine prikazuje zamak, novu i staru vijećnicu, kazalište, nacionalni muzej, galeriju slika, pivovaru, trijumfalna vrata te nekoliko panorama grada.

Pored navedenih albuma u Muzeju Valpovštine nalazi se još niz fotografija bilo u obiteljskim albumima ili pojedinačno. Među njima su pronađene i fotografije Rudolfa Normanna odjevenog u karakteristične nošnjama Španjolske, Egipta i Grčke (dvije slike) snimljene za uspomenu na boravak u navedenim zemljama.

Ovi albumi i fotografije vrijedan su dokument o turizmu u njegovim začecima.

Trenuci zabilježeni na ovim fotografijama možda su rijetki ili čak jedini sačuvani dokumenti ljudi, događaja i konkretnog prostora.

217

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

Reisealben von Rudolf Normann im Museum der Valpovština Zusammenfassung

Im Fundus des Museums der Valpovština befindet sich, der Öffentlichkeit wenig bekannt, eine Sammlung von Fotoalben von den zahlreichen Reisen der Adelsfamilie Normann an der Wende des 19. und 20. Jahrhundert. In der bis jetzt selten ausgestellten Sammlung fallen besonders 14 rote und ein grünes Album mit Fotografien aus den Jahren von 1887 bis 1889, eines 1902, sowie eines ohne kennzeichnete Jahr auf.

In den Alben befinden sich insgesamt 690 Bilder, meistens schwarz -weiße.

Umfasst werden 36 Städte aus Syrien, Palästina, Italien, der Türkei, Griechenland, der Schweiz, Spanien und Deutschland.

Außer den genannten Alben befindet sich im Museum der Valpovština noch eine Reihe von Fotografien so aus Familienalben wie auch einzelne. Unter ihnen wurden auch Fotografien von Rudolf Normann gefunden, auf denen er in die Trachten aus Spanien, Ägypten und Griechenland gekleidet ist und die zum Andenken an den Aufenthalt in diesen Ländern gemacht wurden.

Diese Alben und Fotografien sind ein wertvolles Dokument über den Tourismus an seinen Anfängen. Auf diesen Fotografien festgehaltene Augenblicke sind vielleicht seltene aber auch die einzige bewahrte Dokumente über Menschen, Ereignisse und konkrete Gebiete.

218

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 219-376 POLITIKA, DEMOGRAFIJA, JEZIK, DRUŠTVO

POLITIKA, DEMOGRAFIJA, JEZIK, DRUŠTVO Politik, Demographie, Sprache, Gesellschaft

219

220

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ

Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla od polovice 19. do polovice 20. stoljeća ( Johan Kamauff, ing. Vjekoslav Heinzel, Ivan Werner)

U Zagrebu su do 1848. do 1945. djelovala tri gradonačelnika njemačkog porijekla: pravnik Johan Kamauff, kao prvi gradonačelnik ujedinjenog Zagreba, ing. Vjekoslav (Alois) Heinzel, gradonačelnik koji potiče industrijalizaciju Zagreba u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća i ugledni mesarski obrtnik Ivan Werner koji je pokušavao organizirati i reorganizirati gradsku upravu u kaotično vrijeme Nezavisne države Hrvatske kada se urušavao privredni život grada. Iako su djelovali u različitim vremenima svima njima je materinji jezik bio njemački i obilato su se služili njemačkim uzorima, iako su isticali Zagreb kao hrvatski grad.

Ključne riječi: Zagreb, Nijemci, gradonačelnici, Johan ( Janko) Kamauff, ing. Vjekoslav Heinzel, Ivan Werner.

221

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

1.

Cijelo uspješno gospodarstvo Zagreb i Hrvatske zasnovano je na osnovama iskustva koje su izgradili Nijemci i prenijeli na razne načine u našu zemlju. To se može reći i za uprave pojedinih gradova pa i Zagreba. Zagrebačkih gradonačelnika njemačkog porijekla u spomenutih stotinu godina nema baš mnogo, jer je Zagreb bio centar ilirizma odnosno preporodnog pokreta, pa su se političari najvećom žestinom okomili na one koji su se deklarirali kao Nijemci ili Mađari i koji su zadržali u punom obliku svoja imena i prezimena.

Zbog njemačkog prosvjetiteljstva, Bachovog neoapsolutizma, a onda Gradonačelnik Kamauf. Ulje Bele Čikoš-Sesije.

(Galerija gradskih načelnika). i Prvoga i Drugoga svjetskog rata negativno se gledalo na sve što je njemačko te su mnogi staroaustrijanci i Nijemci, osobito oni u javnim službama pokušali sakriti svoje porijeklo uzimajući slavenska imena i zanemarujući pravi način pisanja svog prezimena. Devetnaesto stoljeće kao stoljeće nacionalnih država i stvaranja zakašnjelih nacionaliteta ponukala je Hrvate da se u tom pokušaju suprotstave žestoko svim jačim i brojnijim narodima, uključujući tu Mađare, Nijemce i Talijane, zanemarujući u tom vremenu opasnost pred agresivnijim slavenskim narodima na tzv. balkanskom poluotoku. Kada se malo zagrebe ispod površine u Hrvatskoj se vidi da je to područje s vrlo miješanim i raznolikim stanovništvom. U gradu Zagrebu 1890. godine iskazalo je hrvatski kao svoj materinji 25.981 Hrvata, njemački 3.429 a mađarski 1.180 osoba. Iako su i mnogi Židovi iskazivali njemački kao svoj materinji jezik, nema sumnje da je u gradu u kojem je živjelo 40.268 stanovnika njemački jezik bio vrlo prisutan, pa su i privredni adresari pisani dvojezično.1 Obrt, trgovina nazivlje, sve je bilo pod snažnim njemačkim utjecajem, a zanimljivo je da su se spomenuta tri zagrebačka gradonačelnika njemačkog porijekla ponašala adekvatno trendovima koji su vladali u srednjoj Europi, pa su i nastojali učiniti Zagreb što sličnijima njemačkim 1

Gjuro JUSTIĆ, Ljudevit Strohmayer, Adresar obrtnog i poslovnog svieta u Hrvatskoj godine 1890., Zagreb 1891., str. IX. Ova činjenica da je njemački jezik ravnopravan hrvatskom je utoliko više zanimljiva što je od 1868. Hrvatska potpadala pod Ugarsku krunu koja je na zajedničkom parlamentu donosila privredne zakone, a ipak takvih zajedničkih edicija kakva je ova iz 1891. nema..

222

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Rimski utezi iz Salone (Solina) koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu

gradovima: Ivan Kamauff je u vrijeme zakašnjelog buđenja hrvatske nacije pomogao stvaranju Zagreba kao središtu hrvatskog naroda, ing. Vjekoslav Heinzel je pomogao industrijalizaciji Zagreba u doba kada je to bio opći europski trend, a Ivan Werner se “ukopčao” na nacionalsocijalističku njemačku ideju misleći da čini dobro svom rodnom gradu.

Od 1850. do 1945. nalazimo u Zagrebu na položaju gradonačelnika tri osobe njemačkog porijekla: Johana Kamauffa, prvog gradonačelnika ujedinjenog Zagreba 1851; Vjekoslava Heinzela, (1920.-1928.) i Ivana Wernera (1941. do 1943.)2 Svi su oni rođeni u Zagrebu, ali su svi porijeklom bili Nijemci, svi su znali odlično njemački jer im je to bio materinji jezik, te se to na ovaj ili onaj način odrazilo u njihovom radu, sklonostima i životu. No svaki je od njih živio u drugom vremenu koje je utjecalo na njegov rad i ponašanje pa bismo to htjeli iskazati.

Kamauff je načelnikovao u Jelačićevo doba, Heinzel u prvih deset godina nakon stvaranja jugoslavenske države, a Ivan Werner od 1941. do 1944. dakle u doba Nezavisne države Hrvatske. Kamauff je bio ključna osoba za pretvaranje Zagreba u metropolu Hrvatske, ing. Vjekoslav Heinzel bio je ključan za privredno oblikovanje Zagreba i njegovo uključivanje u industrijski razvoj, a obrtnik Ivan Werner pokušava da Zagrebu dade neke karakteristike njemačkog grada. I time je krug zatvoren.

2.

Ivan Nepomuk Kamauff - Johan Kamauff- Janko Kamauf (Zagreb, 10. XII. 1801. - Zagreb, 11. VIII. 1874) Ivan Nepomuk Kamauff bio je gradski sudac Gradeca 3 Rođen je u Zagrebu 10. prosinca 1801. kao sin medikusa Ernesta Kamauffa koji je došao u Zagreb iz Ugarske

2

Možda bi trebalo među gradske načelnika njemačko porijekla uvrstiti i Josipa (Dvoranića) Hoffmanna koji je bio gradonačelnik Zagreba od 1881.-1885. i koji se zalagao za modernizaciju Zagreba. Međutim on je pod utjecajem preporoda podomaćio svoje prezime, pa iako se kasnije vratio svojem prezimenu čitav njegov život ne pokazuje veće simpatije prema njemačkoj kulturi te se protivi korištenju njemačkog jezika na području financija 1850. ,protivi se i pjevanju njemačkih pjesama i izradi odora naših društava po uzoru na njemačke. Tijekom čitavog svog djelovanja kao gradonačelnik on vodi antibečku politiku kritizirajući a već 1849. osuđuje centralističku politiku austrijske vlade prema Trojednoj kraljevini i zastupajući kasnije kao urednik Jugoslavenskih novina na suradnju sa srpskim političarima. Tek u zadnjem dijelu svog života on ponešto ublažava ovu tendenciju (Vlasta ŠVOGER, Prilog životopisu dr. Josipa (Dvoranića) Hoffmanna, Ćasopis za suvremenu povijest, 39(2007), br. 2, str.

445-478.) Dvoranić je rođen u Karlovcu 1827., a umro je u Zagrebu 19. III. 1892. Završio je pravo u Beču gdje je i doktorirao prije 1851. godine. Radio je dugo godina kao javni bilježnik u Zagrebu.

3

Ivan ULČNIK, “Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, posljednji gradski sudac Zagreba na Griču i prvi načelnik ujedinjenog grada Zagreba, Revija Zagreb, 1942., b. 8-2, str. 223-227. Ponekad se poslije 1848. potpisivao Janko Kamauf a ne Ivan Nepomuk pl. Kamauff što je svakako učinio iz prijateljstva prema preporoditeljima.

223

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

1785 godine.4 i supruge Alojzije rođ. Zapollaty. Sudeći po kumstvima Ernestove djece obitelj se družila s elitom plemićkog Zagreba. a kum mu je bio grof Ivan Nepomuk Oršić Slavetički, ali je ovaj umro već 1817. godine. Po njemu je Kamauff . Treba uočiti da je modificirao ime i prezime, jer već u doba preporoda njemačko ime i prezime nije bilo popularno, a 1848. je eliminirala iz gradskih službi gdje su vladali narodnjaci sve osobe koje su tvrdoglavo zadržale njemačko ime i prezime. Nekoliko godina po dolasku u Zagreb Ernest Kamauff je oko 1794. kupio vinograd sa šumom u Ilici jer je od 1785. do 1804. radio kao zemaljski liječnik. Stanovali su u Kamenitoj ulici.

Obolio je 1804. u vrijeme kada je u Zagrebu smješten veliki broj ranjenika iz ratova s Francuzima pa se gradila i bolnica. Izložen prevelikim naporima Ernest Kamauff obolio je i umro 2. veljače 1806 u pedesetoj godini.

Ivan ( Janko) Kamauff ostao je kao petogodišnje dijete bez oca, a majka Alojzija preudala se 1810. za pukovnijskog pobočnika 52. pješačke pukovnije Franju Troppera.

Završio je pučku školu na Gradecu, a od 1810. do 1817. polazi gimnaziju. G. 1917. upisao se na pravoslovnu akademiju u Zagrebu i 1822. je položio odvjetnički ispit u Pešti, što znači da je znao dobro mađarski. Od 1823. bio je odvjetnik zagrebačke biskupije, a bio je i odvjetnik nekoliko plemićkih obitelji. Prilikom restauracije gradečkog magistrata bio je izabran 21. travnja 1831. za gradskog zastupnika, a već 24. travnja 1834. izabran je za gradskog senatora i ostao je službom vezan uz Zagreb sve do 1857. godine. Ivan Kamauff je bio među osnivačima Prve hrvatske štedionice 1846. što znači ne samo da je bio sklon suradnji pripadnika raznih vjera već i da je surađivao s privrednom elitom Zagreba.5 Kamauff je kuću u Poštanskoj ulici (danas Opatička 17) prodao odvjetniku Vjekoslavu Friganu a kupio je kuću gradskog podbilježnika Sigmunda Prešerna u Kamenitoj ulici 84 za 5.800 forinti.6 Prilikom izbora novih gradskih zastupnika 22. srpnja 1847. među kojima je bilo i nekoliko osoba s njemačkim prezimenom (trgovac Martin Binder, vitez Leuzendorf, N. Pichler, gostioničar, N. Reicher, krznar, dr. Aleksander Praunsperger, praliječnik, N. Fuchs, mesar, Josip Merher, trgovac. Za konzula su kandidirani konzul Zagreba Ignjat Andrievich, Kamauff i Leopold Kavić, ali je za gradskog načelnika izabran 4

Medikus Ernest Kamauff (umro u Zagrebu, 2. II. 1806) pripadao je austrijskom plemstvu, ali je bio protestant i to je vjerojatno razlog što se doselio u Hrvatsku tek oko 1785 godine, dakle onda kada se car Josip II. utjecao na odnos katoličkih vlasti u Zagrebu prema protestantima. .Disertaciju je obranio 1784- u Pešti. tiskani primjerak nalazi se u Nacionalnoj i Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Oženio se u Zagrebu 11. prosinca 1789. s Alojzijom Zapollaty (Zagreb, 22. I. 1768. - Zagreb, 1855) u crkvi sv. Marka. Bila je kćerka uglednog zagrebačkog liječnika Mihalja Zapolattyja i majke Klare rođene Hohnemer. Kamauff je liječio sirotinju besplatno i od 1785. do 1804. Ernest i Alojzija imali su četvero djece: Ivana ( Janka), sina Antona (rođ. 1790), Alojziju Anu (rođ. 1797), Maksimilijana Julijana (rođ.

1804). Mihajlo Zapollaty dobio je indigenat 1762. godine. Kao plemić bio je liječnik kaptolske općine 1751. godine a 1765. postao je građanin Gradeca te je iste godine izabran i za gradskog prisjednika a pokopan je u kapucinskoj crkvi 1769 godine. (I. ULČNIK, N.dj, 229).

5

A. SZABO, Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860-1873., I, Zagreb, 1987., 217.

6

Kuća ima kasnije broj 49, pa danas 7 i nalazi se kraj gornjogradske apoteke.

224

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Josip Steidacher (Štajdohar).7 Već drugi dan po izboru pod predsjedanjem kraljevskog povjerenika izglasano da se gradski zapisnici pišu umjesto latinskim hrvatskim jezikom. Naime po jednoj odredbi Ugarskog namjesničkog vijeća u Pešti iz 1840. bilo je moguće zapisnike pisati latinski ili hrvatski, ali nikako njemački, pa je tako hrvatski jezik uveden u gradsku upravu pozivom na tu odredbi.8 Grad se uređuje. Već 3. kolovoza 1847. izabran je posebni Odbor za poljepšanje grada kojemu je predsjednik Kamauff te je svaki graditelj kuće u gradu morao zatražiti i dobiti dozvolu za gradnju. Započinje dakle razdoblje kontrolirane i strogo određene gradnje uz obavezu da se uz kuće održavaju uredno i pločnici. Kamauffov rad bio je izvanredno kvalitetan i Kamauff je na sjednici Gradskog zastupstva 1. prosinca 1847. izabran i za privremenog gradskog suca na mjesto Štajdohara. Na sjednici 3. veljače 1848. Kamauff je izabran i za predsjednika Odbora za osnutak gradske ubožnice no najznačajnije je da je na toj istoj sjednici Gradsko zastupstvo zaključilo da će se pridružiti odluci Varaždina i Karlovca i da se “...narodni jezik” koristi kod saborskih i drugih poslova umjesto latinskog kao “diplomatički jezik.”.9 Na istoj sjednici 3. veljače 1848. Kamauff je izabran i za delegata u Županijsko spravište (skupštinu) u Zagrebu, koja je počela zasjedati 20. veljače 1848.10 Udovoljavajući željama iliraca Kamauff je sazvao 17. veljače 1848. sjednicu Gradskog zastupstva na koje je došao Ivan Kukuljević Sakcinski, u to vrijeme kotarski sudac Varaždinski županije. Kukuljević je pozvao zagrebačke građane da formuliraju narodne želje, što je i učinjeno 25. ožujka 1848. u Narodnom domu u Opatičkoj ulici 10. pod predsjedanjem grofa Janka Draškovića. Kamauff je izabran 17. veljače 1848. i za predsjednika gradskog Odbora za sigurnost, zapravo za predsjednika Građanske straže što je potvrdila redovita skupština Zagrebačke županije 20. ožujka 1848. godine.

Bila je to Narodna garda koja je trebala čuvati imetak građana jer su vijesti o nemirima u Beču tijekom ožujka stigli i do Zagreba i građani su bili uznemireni za svoj imetak.

Već tri dana nakon potvrde županijske skupštine o osnivanju garde ona je imala tisuću ljudi jer su joj pristupili i građani Kaptola, Vlaške ulice i Nove Vesi na čelu sa svojim sucem Blažem Šoštarićem.11 U gardu se je moglo upisivati građanstvo bez obzira na vjeru i stranačku pripadnost i članovi su 13. kolovoza položili svečanu zakletvu na prostoru ciglane u današnjoj Klaićevoj ulici i to hrvatskim ili njemačkim jezikom po slobodnoj volji gardiste.

Pukovnik Josip Jelačić je imenovan od cara hrvatskim banom u ožujku 1848., ali je to pročitano na sjednici zastupstva Gradeca tek 1. svibnja 1848. dopisom Ugarskog 7

Narodne novine, 24. VII. 1847.

8

Narodne novine, 28. VII. 1847. -”Smešana sednica”

9

I. ULČNIK, Kamauf, 239.

10

Isto.

11

I. ULČNIK, Kamauf, 244 i 245.

225

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

namjesništva, odnosno Ugarske dvorske kancelarije koja je od 1790. upravljala i važnim hrvatskim poslovima.12 Kamauff je tijekom održavanja Hrvatskog sabora od 5. lipnja 1848. do sredine srpnja pazio na red i mir u gradu i nije bilo nikakvih ekscesa. Spoznavši važnost garde Jelačić je 1. rujna 1848. prije svog ratnog pohoda na Mađarsku objavio Privremenu odluku o narodnoj straži grada Zagreba i u njem se nalazećih općinah, što znači da je Jelačić već prije ujedinjenja Gradeca s Kaptolom i ostalim općinama djelovao kao da je grad već ujedinjen te da je imao puno povjerenje u Sigismunda Vojkffy-a Klokočkog koji je bio na čelu te straže koja je bila organizirana i naoružana po vojnički.13 Kamauff je bio istinski odan banu Josipu Jelačiću i nije poslušao nalog mađarskog ministarstva iz svibnja 1848. da uhiti Jelačića i 20 zagrebačkih rodoljuba i da ih otpremi u Peštu, te je Gradska općina odbacila sve dopise koji su stizali od Ugarskog namjesništva i palatina i vraćala ih neotvorene u Peštu.14 Ovakvim postupkom Kamauff je dao Jelačiću vremena da organizira Hrvatski sabor i od svibnja 1848. do svibnja 1849. građanska straža je čuvala mir u gradu sprječavajući svako djelovanje mađarona.

Kamauff se je 4. studenog 1849. vjenčao s Rozalijom Daubach, kćerkom zemaljskog liječnika dra Ivana pl. Daubacha de Dolje15, a kum mu je bio Mirko pl.

Lentulaj,16 koji je od rujna 1848. do ljeta 1849. zamjenjivao bana Josipa Jelačića na čelu Banske vlade, i čija se kćerka Julijana posredstvom Rozalije vjenčala za pjesnika i velikog župana Mirka Bogovića. Ženidbom Kamauff postaje vlasnik kuće u Visokoj

12

Isto, 246. Dopis Ugarskog namjesništva br. 14458 od 31. III. 1848.

13

“Privremena odluka o narodnoj straži grada Zagreba u i u njem se nalazećih obćinah”, Narodne novine, 5. rujna 1848. I August Šenoa je napisao pripovijetku “Dusi narodne straže” koja se vrlo rado čitala. Članovi garde imali su sive hlače s crvenim rubovima. U to se vrijeme počela upotrebljavati i zastava trobojnica.

14

Bogoslav ŠULEK, Hrvatski ustav ili Konstitucija, str. 63. ; V. KLAIĆ, O hrvatskoj pragmatičkoj sankciji, Ljetopis JAZU, 1913.-1914., 78-79.; Isti, Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb, 1928.

15

I. ULČNIK, Kamauf, 250-251.; Agneza SZABO, Ivan Daubachy, Hrv. biografski leksikon, 3, Zagreb 1993., str. 226.Ivan pl. Daubachi postao je građanin Zagreba 12. ožujka 1811. i više godina je bio gradski fizik, te je od 1832. bio glavni ravnatelj bolnice Milosrdne braće, a 4. srpnja 1835. Ugarska dvorska kancelarija imenovala ga je zemaljskim protomedikusom za Hrvatsku i Slavoniju a te je godine dobio i plemstvo s pridjevkom “de Dolje” a bio je i član medicinskog društva u Beču. Umro je 9. svibnja 1843. (Agramer Zeitung, 25. VII. 1835). Ivan Daubachi bio je vlasnik velikog tuškanačkog posjeda od 20 jutara od kojeg je 1865. gradska općina kupila pet jutara, uredivši tu šetalište Tuškanac, a 1870. ljetnikovac s ljetnikovcem prodan je Andriji Jakčinu, predsjedniku trgovačko-obrtničke komore i u njegovoj ženi Mariji za 14.500 forinti. Liječnikov unuk Ivan bio je savjetnik Mažuranićeve dvorske kancelarije a njegova žena Ivana bila je sestra narodnog zastupnika Franje pl. Türka.

16

Emerik (Mirko) Lentulaj bio je još 1832. podžupan Zagrebačke županije. Zvjezdana SIKIRIĆ ASSOULINE, U obranu hrvatskih municipalnih prava i latinskoga jezika, Zagreb, 2006., str. 113.

226

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

ulici br. 8. gdje je danas zbirka Gvozdanović.17 Obitelj Daubachi pripadala je eliti Zagreba.18 Revolucija 1848. prisilila je mladog cara Franju Josipa da reformira zemlju i da ustavom prizna politička prava građanima. Trebalo je izmijeniti i gradove i po nalogu bana Josipa Jelaćića u Beč su poslani gradski sudac Gradeca Ivan Nepomuk Kamauff i od kaptolske općine bilježnik August Dutković, te Tomo Cuculić, savjetnik Gradeca i pekarski obrtnik Josip Fuks. Nakon dvomjesečnog rada car je 7. rujna 1850. izdao Privremeni obćinski red za glavni grad Zagreb, kojim je stvorena jedinstvena zagrebačka općina od dotadašnjeg slobodnoga i kraljevskog grada Zagreba i četiri obližnje općine: Kaptola, Nove Vesi, Vlaške ulice i Horvata.19 Ovim carskim patentom stvoreni su temelji Zagreba kao metropole Hrvatske i ojačana njegova politička i gospodarska osnova.20 Općina se ogradila od stranaca odlukom da samo onaj tko je austrijski državljanin može biti i građanin općine. Općina Zagreb se dijelila na dva izborna kotara. Prvi su grad Zagreb i općina Horvati i biraju 24 vijećnika. Drugi su Kaptol, Nova Ves i Laška ulica i biraju 6 vijećnika. Naime svaki se izborni kotar dijeli u tri izborništva prema censusu s time da u prvom izbornom kotaru svako izborništvo bira po 8 vijećnika, dakle 24, a u drugom po dva, dakle ukupno 6. Dakle gradsko vijeće ima 32 zastupnika koji biraju gradskog načelnika.

Pripreme i sama gradska preobrazba trajala je gotovo godinu dana i dakako da je Ivan Nepomuk Kamauf predstavljao vezu staroga i novoga, i da je kao takav bio najbolji kandidat za prvog gradonačelnika ujedinjenog građanskog Zagreba. Tako je smatrao i ban Josip Jelačić nakon što je Kamauff spriječio prodaju podrugljive knjižice “Jellacsihiade Heldengedicht in Fünf Gesängen” koja se prodavala u knjižari braće Suppan, rugajući se ljubavnim pjesmama Jelačića koje je napisao u mladosti.21 Ban Josip Jelačić je pozvao građane da 12. svibnja 1851. izađu na izbor i da izaberu za zastupnike poznate domorodce “..neoskvrnjenog muževnog značaja”, ali i praktične 17

Kuću je naslijedio sin Stjepan, ali ju je prodao Mirku Bogoviću a Bogovićeva žena ju je ostavila slijepačkom zavodu Sv. Vida. Kasnije dolazi u posjed Gvozdanovića i Anka pl. GvozdanovićGrabovarska je prigradila krilo prema Demetrovoj ulici. Kuća je pod zaštitom.

18

Liječnik Ivan imao je četiri kćeri i jednog sina. Kći Rozalija udala se za Kamaufa, kći Josipa se udala za Kazimira pl. Jelačića velikog suca Varaždinske županije. Najmlađa Minka nije se udavala. Treća kćer Franjica bila je slikarica. Ona je oko 1850. naslikala pogled na Zagreb u ulju za poznatog brodskog ilirca Andriju Torkvata Brlića. Dr. Vatroslav Brlić koji se oženio Ivanom Brlić Mažuranić, poznatom spisateljicom. (I. ULČNIK, Kamauf,, 255 i 258.)

19

Agneza SZABO, Carski patent Franje Josipa I. iz 1850. - kraj feudalne uprave grada Zagreba, Zagrebački Gradec, 1842-1850., Zagreb, 1994., 393-407.

20

Saša HABERLE, Gospodarska osnovica i društvene aktivnosti zagrebačkog građanstva sredine 19. stoljeća, Diplomski rad na Odjeku za povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb 2000.

21

Knjižica ima 72 stranice a tiskana je u Leipzigu. U knjižici se izruguje Jelačiću kao pjesniku, državniku i vojniku . Knjižica je zaplijenjena, ali Kamauf nije pokrenuo sudski postupak smatrajući da je bolje da se s tom brošuricom ne pravi nikakva galama. (I. ULČNIK, Kamauf, 262-264.)

227

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

ljude “kojima diela za riečju nezaostaju”. Proglas završava “Promislite dakle dobro, rasudite zrelo i izbirajte bez obzira po duši jerbo kako sada sijete, tako ćete u buduće žeti i uživati.”22 Provedbu gradskih izbora organizirao je gradski senator odvjetnik Josip Vrbanić23 i Kamauff je izabran za gradonačelnika 12. lipnja 1851. s plaćom od 2.000 forinti srebra godišnje. Zagreb je u to vrijeme imao nešto iznad 15.000 stanovnika. Pobliže podatke imamo samo za Gradec u kojemu je u 931 kuća živjelo 5336 muških i 4987 ženskih.

Stranaca je bilo 604, a od tih su 435 bili Nijemci, 116 Mađari i 53 Talijani.24 To su dakako bili oni stranci koji još nisu uzeli zagrebačku zavičajnost. Nešto detaljniji popis obavljen je 1851. i tada je u 1419 kuća cijelog grada živjelo 15.235 stanovnika a od stranih narodnosti najviše je bilo Nijemaca. Njihov je broj iznosio 457. dok je Srba bilo 208, Mađara 183, Čeha 121, Talijana 63 i Poljaka29, što znači da je u grad od upravo preko Kaptola i Nove vesti ušlo dosta drugih narodnosti a ukupno se povećao broj Nijemaca od 435 na 587. ali je osim toga bilo i 457 Židova što znači da je oko 1000 građana Zagreba za materinji jezik iskazivalo njemački.25 Ustvari, iako je Zagreb bio hrvatski grad svi činovnici i namještenici, trgovci i obrtnici znali su njemački.

No, opstojala je od ilirskih vremena jaka struja koja se odnosila neprijateljski prema Nijemcima bojeći se germanske asimilacije. Vječni sukob zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj bazi učinio je da su mnogi tajili njemačko porijeklo, pa se među takvim našao i Ivan Nepomuk Kamauff koji je uzeo ime Janko i izbacio poslije 1848. iz svog prezimena drugo f.

Kamauff je bio prvi gradonačelnik ujedinjenog Zagreba dakle grada koji je stekao sve preduvjete da se razvije u hrvatski glavni grad. Imao je kritičnu masu i materijalnu snagu, a kroz pola stoljeća i probuđenu svijest da Hrvati ne moraju biti sluge Mađarima već njihovi partneri i ravnopravni suradnici s Bečom. Od 1. rujna 1850. Kamauff je bio prisjednik u ožujku osnovanog Banskog stola kao vrhovnog sudišta za Hrvatsku kojemu je na čelu postavljen kanonik Janko pl. Kuković.26 Kamauff je prvi zagrebački gradonačelnik koji je ugostio cara Franju Josipa od 2. do 4. listopada 1852. “otvorenim srcem” zahtijevajući od vrhovnog župana zagrebačke županije Josipa pl. Bunjevca potpuno slobodno narodno veselje i “što manju grubost od žandara”.27 Zagreb je tada bio pun slavoluka, i priredili su se špaliri cehovskih majstora, vojske, turopoljskih plemića i drugih. Pučka svečanost je trebala biti održana 3. listopada u Jurja Vesi, ali je zbog nevremena odgođena pa je organiziran ples u dvorani Narodnog 22

I. ULČNIK, Kamauf, 261.

23

Josip Vrbanić je bio vrlo ugledni zagrebački fiškal i kolega Kamauffu još 1832 godine.

24

Narodne novine, 1851, br. 65. str. 1.

25

I. PERIĆ, 27. - Narodne novine, br. 16 od 1952. Prilog, str. 1.

26

U gradskoj vijećnici započela je 1848. sjednica Poglavarstva koja je prerasla u narodni zbor kojima su započeli važni događaji 1848. godine. (DASZ, Poglavarstvo sl. i kr. g. Zagreba, Protokoli 1848., kut.

61, fol. 29r-30 r. br. 1098. )

27

I. ULČNIK, Kamauf, 266.

228

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

doma. Govorilo se isključivo njemački, a na Jelačićevom trgu uređen je tada zdenac Manduševac. Čini se da je car bio osupnut slobodnim ponašanjem naroda koji je plesao kolo kraj Manduševca i da mu kao vrlo “uštogljenom vladaru” narodna svečanost baš i nije bila draga, ali je ipak Kamauf dobio viteški krst reda Franje Josipa što mu je omogućilo traženje plemstva. Plemstvo je dobio tek 1872. s pridjevkom “Podgorski” prema imanju Podgorje kraj Stare Bistre. Kamauf je uvijek bio u pratnji bana Josipa Jelačića kada je ovaj išao k caru jer je bio dobar govornik i ugodan sugovornik, a njemački jezik je govorio besprijekorno.28 Možda je upravo “zagrebačko” kolo i slavenski jezik i književnost koji su lijepo napredovali ponukali cara na restrikciju Ustava i nastavak forsiranja njemačkog jezika kao zajedničkog jezika za sve u Monarhiji. Već 1853. Banska vlada je pretvorena u Namjesništvo, a ban je zadržao svoju titulu kao specijalnu privilegiju zbog zasluga, županije su postale jednostavni izvršioci vlasti između dvora i kotareva, da bi onda i prestale s djelovanjem, a zagrebački magistrat izgubio je one mnogobrojne zadaće koje su se počele realizirati u tri godine načelnikovanja Janka Kamaufa nad cijelim gradom Zagrebom. Kamauf je naime želio da se izgradi nova škola smatrajući da su škola u kuli i škola na Dolcu nedovoljne. Tražio je uređenje potoka Medveščaka. Tražio je otvorenje kolodvora “Sava”, jer je izgradnja željezničke pruge najavljivala velike promjene. Tražio je bogatije uređenje gradske rasvjete ali i izgradnju vatrogasnog tornjića na južnoj promenadi koja je i povjerena tesaru Andriji Matici. Trebalo je graditi i kasarnu kako bi se građani riješili skupog i neprijatnog ukonačivanja stranih vojnika. Za rješenje svih ovih problema Kamauf je predlagao na sjednici Gradskog zastupstva 13. ožujka 1857. zajam od 400.000 - 500.000 forinti srebra s amortizacijom kroz 30-40 godina.

Međutim zastupnici su se prepali velikog duga i odlučili na sjednici 9. lipnja 1857. da se kredit ne podigne.29 To je silno ogorčilo Kamaufa jer bez novca nije mogao dalje raditi na razvitku Zagreba koji je stajao na pragu novog doba. Kamauf se obratio na bana Josipa Jelačića tvrdeći da je vrijednost gradske imovine dovoljno velika za davanje garancije, a da će grad od toga imati velike koristi jer će se otvoriti mnoga privredna poduzeća. Pod tim pritiskom zastupnici su 15. prosinca 1857. odlučili da se podigne manji zajam od 160.000 forinti, ali je odgovor bečke bankarske kuće baruna Simona od Sina bio negativan.30 Čiji su se prsti umiješali u ovo odbijanje na današnjem stanju historiografije mi ne možemo utvrditi.

28

I. ULČNIK, Kamauf, 267. Tako je predvodio i gradsko izaslanstvo 1854. na vjenčanje caru i izvijestio prvi na sjednici gradskog zastupstva 1. svibnja 1854. o uvođenju Josipa Jelačića u grofovsku čast podržavajući prijedlog Neustädtera da mu se podigne spomenik te je općina votirala prvu svotu od 3.000 forinti. Spomenik je i podignut 1866.

29

I. ULČNIK, Kamauf, 269.

30

I. ULČNIK, Kamauf, 269. Gradska imovina je krajem 1866. vrijedila 478.666 forinti, ali su prihodi iznosili 125.557 forinti. Gradska i regalna prava vrijedila su 2,070.158 forinti. Gradske zaklade imale su vrijednost od 89.608 forinti.

229

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Čini se da je upravo ovaj Kamaufov promašeni pokušaj da putem zajma modernizira Zagreb oslabio njegovu popularnost. Zbog nepovoljnih političkih odnosa i loše politike Monarhije na međunarodnom planu ugled Beča slabi i uvodi se krajnja štednja u svim područjima. Car 2. studenog 1857. reorganizira i Gradsku upravu Zagreba s kojom se očito Kamauf nije složio, i iako je do kraja listopada 1859. dobivao gradonačelničku plaću ne djeluje više kao gradonačelnik i gradom upravlja županijski povjerenik barun Josip Härdtl, koji zaustavlja sve Kamaufove započete.31 Kamauf se povlači.

Kamauf je još 1850. kupio od urara Adolfa Königa imanje na Cmroku (br. 100) koje je od 1826. do 1856. bio vlasništvo Karla Mayer vitez Klinggräffa koji je tu i pokopan kao protestant jer Zagreb nije imao protestantskog groblja.32 Prodavši kuću u Kamenitoj ulici 7. Kamauf se preselio na Cmrok. Bio je imenovan u rujnu 1859. za izvjestitelja Višeg urbarijalnog suda u Zagrebu što je tada bio najodgovorniji posao koji je zahtijevao veliko znanje.33 Grad je ujedno time prebacio pitanje Kamaufove mirovine na Urbarijalni sud, odnosno Banski stol u Zagrebu, osnovan 1861. Ivan Kamauf umirovljen je 26. lipnja 1874. a umro je od kapi 11. kolovoza 1874. u Visokoj ulici br. 8. u 74 godini. Pokopan je na groblju sv. Jurja koje je tada još bilo u upotrebi.34 Uskoro je zaboravljen jer pola stoljeća nagodbenjačkog razdoblja nije bilo sklono ličnostima kakav je bio Kamauf, očito vjeran Jelačiću i caru, skloniji Beču nego Budimpešti što je potvrdio na mnogo načina. Stoga je tek 2. kolovoza 1909. Gradsko zastupstvo imenovalo ulicu koja spaja Vlašku s Petrovom njegovim imenom. Sačuvan nam je i njegov portret koji je izradio 1906. Bela Čikoš Sesija prema fotografiji.35 Osim kuće u Visokoj ulici br. 8, procijenjene na 13.379 forinti nije imao u vrijeme smrti nikakvog imetka. Sin Stjepan (1854.-1909) bio je pravaš, a sin ovog Stjepan radio je kao učitelj u Siraču te je sačuvao obiteljsku ostavštinu.36

31

I. ULČNIK, Kamauf, 271. Trebalo je čekati Đuru Deželića i Augusta Šenou da se ponovno započne s modernizacijom grada. Vidi Mira KOLAR, Gospodarski vidik djelovanja gradskog vijećnika Đure Deželića u Gradskom poglavarstvu Zagreba, Zbornik Družbe Hrvatskog zmaja povodom stogodišnjice Deželićeve smrti.

32

I. ULČNIK, Kamauf, 276-279. Karl Klinggräf (1778. - Zagreb, 1856) bio je prvi tajnik Hrvatskoslavonskog gospodarskog društva. Od 1827. bio je zagrebački građanin i dobro na Cmroku uredio je kao uzorno dobro i na njemu bio i pokopan. Pokrenuo je mačevalačku školu, a 1851. htio je otvoriti zanatsku školu. (M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Carl Heinrich Meyer von Klinggräff, prvi gospodarski stručnjak Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu (1842. do 1855.), Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 1999, 47-63

33

I ULČNIK, Kamauf, 279.

34

Isti, 284-285. Vidi Agramer Zeitung, 13. VIII. 1874.)

35

I. ULČNIK, Kamauf, 285.

36

Ulčnik je u zadnji čas proučio arhivu Ivana Kamaufa kod unuka Stjepana, jer je rat uništio sve te materijale i ništa nije sačuvano do našćih vremena. Sudbina Stjepana Kamaufa nepoznata.

230

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Poslije toga, za čitavo vrijeme Austro-ugarske monarhije grad je u rukama opozicije i nema gradonačelnika Nijemca, iako su brojni gradski činovnici znali njemački i mnogo toga u njihovom radu i ponašanju vuklo je korijenje od njihovog školovanja u Austriji, Njemačkoj i Pragu. Iz takvih redova je niknuo poslije Prvog svjetskog rata novi zagrebački gradonačelnik.

3.

Vjekoslav Heinzel (Zagreb, 27. VIII. 1871.

- Zagreb, 1. III. 1934.), gradonačelnik Zagreba od 1920. do 1928. godine.

Ing. Vjekoslav Heinzel je jedan od najzaslužnijih gradonačelnika Zagreba.37 Heinzel je pripadao eliti Zagreba i jedan je od najzaslužnijih ljudi i za stvaranje modernog Zagreba u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća.38Bez njega Zagreb bi urbanistički izgledao posve drugačije. On je otvorio grad prema jugoistoku, usmjerivši u to područje industriju, pa je Sajmišna ulica nakon njegove smrti 1934. preimenovana u Heinzelovu ulicu Ing. Vjekoslav Heinzel s kako se ta prevažna gradska magistrala naziva gradonačelničkim lancem.

39 i danas. Rođen je u obitelji koja se bavila piljenjem drva i imala pilanu u Berislavićevoj ulici. Završio je Visoku tehničku školu u Grazu te arhitekturu u Stuttgartu 1893. Do otvaranja vlastitog arhitektonskog ureda 1896. sudjelovao je kod gradnje željezničke radionice u Zagrebu, prve takove na Balkanu, a od 1896. do 1912. gradi različite zgrade među kojima i Hrvatsko-slavonski industrijski paviljon na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. koja još i danas stoji u

37

Tomislasv PREMRL, Filip HAMERŠAK, Vjekoslav Heinzel, Hrvatski biografski leksikon, V, Zagreb,2002., str.501-502.; M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, O zagrebačkom gospodarstveniku Vjekoslavu Heinzelu (1871.-1934.), Časopis za suvremenu povijest, 1994, br. 2, str. 257-276.

38

Čitavo ovo poglavlje napisano je na mojim spoznajama koje sam stekla pišući knjigu “Radni slojevi Zagreb. 1918-1931.” (Zagreb, 1973.) koje se vremenski poklapa s radom Heinzela kao gradonačelnika.

Ova je knjiga dobila 1974. Nagradu Grada Zagreba kao najbolja knjiga na tu temu. Iako se je struktura društva promijenila ova knjiga omogućava uvid u Zagreb Heinzelovog vremena. Osim toga treba pogledati i Tomislav PREMRL, Filip HAMERŠAK, Vjekoslav Heinzel, Hrvatski biografski leksikon, V, Zagreb,2002., str.501-502.; M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, O zagrebačkom gospodarstveniku Vjekoslavu Heinzelu (1871.-1934.), Časopis za suvremenu povijest, 1994, br. 2, str. 257-276. M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ je ponudila za tiskanje jedan rad o Heinzelu 1992. i časopisu KAJ ali ga ovaj nije tiskano, ne opravdavši ovaj postupak. Fragmente o životu i radu Vjekoslava Heinzela nalazimo na mnogi mjestima.

39

Mladen ŠVAB, Vjekoslav Heinzel, U: Zagrebačke ulice, Zagreb, 1994., 82-83.

231

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

ponešto izmijenjenom obliku na Zrinjevcu. Heinzel je gradio češće u klasicističkom nego u secesijskom stilu, ali nije mu bio posve nesklon.

Obitelj Heinzel je stara obrtnička obitelj u Zagreb. Vjekoslav (Alois) Heinzel, tesar i Tvorničar bio je još 1890. među 18 obrtničkih pouzdanika grada Zagreba zajedno s pekarom Benjaminom Zeiningerom i Ivanom Budickijem koji je prvi doveo auto u Zagrebu, te čoharom Mirkom Žigrovićem.40Brat Vjekoslava Heinzela Rudolf umro je 1. travnja 1931.41 Od 1912. do 1920. Heinzel je predsjednik zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore a od 1895. do 1905. je i izvanredni učitelj za zgradarstvo u graditeljskom odjelu Obrtne škole. Mnogo je putovao, i 1914. je inicirao gradnju nove zgrade Trgovačko-obrtničke komore na Trgu Khuena Hedérváryja budući da stara zgrada nije više zadovoljavala potrebe sve brojnijih privrednika.

Heinzel je bio izvanredan gradonačelnik.42 Usko je povezan s graditeljstvom Zagreba pa je kao gradski zastupnik bio u ravnateljstvu Gradske štedionice od samog osnutka i kao predsjednik od 1920. do 1928. On je prenio upravljanje nad Zagrebačkim električnim tramvajem na Gradsku štedionicu, zadržavši ipak za direktno upravljanje ostala gradska poduzeća (plinaru, gradsku električnu centralu, uspinjaču, klaonicu, tržnicu, vrtlariju itd.) Zahvaljujući Heinzelu, imovina Gradske općine Zagreba postala je impozantna i onemogućile je da se umanji uloga Zagreba kao hrvatske metropole pomaganjem raznih izložbi, zabava i prezentacija. Brinuo se mnogo i za gradsko činovništvo te je uspješno rješavao njihovo stambeno pitanje gradnjom gradskih kuća a i preko Gradske štedionice koja je davala jeftine kredite za gradnju činovničkih kuća na Trešnjevci.

Biran je tri puta za gradonačelnika Zagreba (1920., 1923, i 1925), i u tom razdoblju grad se je toliko učvrstio na privrednom, kulturnom, izložbenom, turističkom te urbanističkom području da mu nitko više nije mogao odreći status središta Hrvatske bez obzira što je Beograd Zagrebu oduzeo status hrvatske metropole, ostavivši mu samo položaj središta Zagrebačke oblasti i kasnije Savske banovine.

Izvanredno uspješno načelnikovanje Vjekoslava Heinzela bilo je zasnovano na interdisciplinarnosti njegovog rada. Kao arhitekt, kao višegodišnji predsjednik Trgovačko-obrtničke komore, kao bankarski stručnjak i privrednik, a i kao rođeni Zagrepčanin Heinzel je gajio jake simpatije za baštinu koju je Zagreb naslijedio od Beča. Heinzel se bavio raznim sportovima pa je od 1910. potpredsjednik Hrvatskog

40

Izvješće Gradskog poglavarstva o sveobćoj upravi slob. i kr. glavnoga grada Zagreba 1890l., Zagreb 1891., str. 137.

41

Žena Rudolfa bila je Zora Grubić, kći Kristine Tomšić. (DAZ, ostavština Deželić, Rudolf Heinzel).

42

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Vjekoslav Heinzel, ČSP, 26/1994., br. 2.

232

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

športskog saveza. Bavio se biciklizmom, a promicao je i zrakoplovstvo, pa je nabavio i prvi putnički avion “Zagreb” 1928. koji je poletio s Borongaja.

Politički je bio vrlo oprezan i pažljiv, čak i velikodušan, te je pomagao svaku akciju koja je dolazila od nacionalnih manjina, ali je čvrsto stajao na gledištu da se Zagreb treba razvijati kao moderan srednjeeuropski grad. Preferirao je hrvatske ustanove i zabave, zanemarujući ponešto dužnosti gradonačelnika jugoslavenske države pa je 1921. bio maknut s gradonačelničkog mjesta jer nije otišao na pogreb kralja Petra I. Karađorđevića. Stranački nije bio točno definiran što mu je omogućilo održanje na načelničkoj stolici i u vremenu izvanredno živog i burnog političkog parlamentarnog života, a promicao je razvoj socijalnih ustanova. Njegovo sukobljavanje s HSS-om u zaštiti gradske privrede i industrijalizacije grada Zagreba donijelo mu je naklonost građana, ali kada je zasmetao radikalima njegov je položaj bio uzdrman.

Zalagao se za to da Zagreb mora iskoristiti svoj prometni položaj i veliku ponudu radne snage da ostane privredno središte nove jugoslavenske države. Promicao je razvoj grada u svim njegovim aspektima, osobito socijalnih stanova. Izgradio je osam škola i više zdravstvenih stanica, četiri dječja vrtića, a besplatno je dao gradsko zemljište Hrvatskom Radiši za izgradnju prvog Radišinog internata na Radišinoj cesti. (danas Mislavova ulica). Obogaćivao je gradsku infrastrukturu, otvorivši grad prema jugoistoku tj. prema Ivanji Rijeci, udaljivši kanalizaciju od grada što mu je omogućilo formiranje industrijskog dijela grada gdje se počela graditi teška industrija. bio je to veliko otvaranja grade privrednoj djelatnosti, a Heinzelova ulica zvana u to vrijeme Sajmišna postala je centralna ulica za industriju. Ta velika i široka je i danas velika i široka ulica zadržala je svoj privredni značaj do danas i oko nje se grupiraju najveći privredne tvrtke. Zbog velikog porasta stanovništva grada koji je prešao broju od 150.000 stanovnika Zagreb je dobio mogućnost da se razvija kao industrijski grad ali i veliki potrošački ali i najznačajnije trgovačko središte na jugoistoku Europe, pa je njegovo forsiranje Zagrebačkog zbora na kojemu su ravnopravno zastupali domaći i inozemni izlagači, uz izgradnju velikog modernog hotela Esplanade učinilo Zagreb prepoznatljiv europskim ulagačima kapitala. Time je grad dobio veliki značaj za čitavu Europu. Nažalost, nije uspio prijeći Savu, kao što je s teškom mukom rješavao i urbanističke probleme Trnja koje je bilo prepuno malih radničkih kućeraka građenih bez građevinske dozvole. Samouprava grada Zagreba bila je u tom vremenu dosta sužena i grad izjednačen s ostalim središtima oblasti, i za sve je morao tražiti dozvolu nadležnih ministarstava u Beogradu, te moramo reći da je izvanredno dobrom diplomatskom politikom Heinzel gotovo uvijek postizao ono što je želio, barem do 1928. godine.

Bio je dobar govornik i ono što je radio znao je obrazložiti građanima što se vidi iz brojnih članaka u novinama koji su sadržajno vrlo bogati i obećavajući. Imao je dobar kontakt s uglednim građanima Zagreba i bio je sklon elitizmu i hedonizmu.

233

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Sve u svemu, Vjekoslav Heinzel je veliko ime grada Zagreba. Njegova supruga Berta, rođ. Pick, predvodila je dobrotvorne i humanitarne akcije i osobito sajam cvijeća svake godine koji se s prekidima održao do danas i za kojega se grad pretvorio u veliki cvjetnjak.43 Na sličan način izložbe Zagrebačkog Zbora od 1922. do 1928. bile su velike izložbe na koje su dolazili brojni izlagači iz zemlje i svijeta što je jačalo poziciju Zagreba kao privrednog centra šire regije.44 Mislim da je potrebno nešto više reći o politici u doba Heinzelovog načelnikovanja.

Heinzel je došao na načelničku stolicu 1920. jer je bio stranački nezavisan, pa je mogao zadovoljiti i zajedničare i Milinove pravaše i Lorković-Dežmanove naprednjake i ostatke Obzoraša, pogotovo jer je ukinućem komunističkih mandata trebalo preuzeti i ulogu katalizatora između građana koji su se nastojali obogatiti i radništva koje je zahtijevalo zadovoljavajuća sredstva za život.45 Međutim prebrodivši najveće teškoće, Heinzel je zbog neodlaska na pokop kralja Petra prvog ostao bez gradonačelničke stolice te je kralj imenovao za grad Zagreb komesara.46 No ubrzo je opet izabran glasovima tzv. Hrvatskog bloka koji su sačinjavali Zajedničari, Frankovci i Radićevci. Iako je time postao time blokaški gradonačelnik on je zadržao veliku osjetljivost za rješavanje radničkih i socijalnih pitanja, te se za njega gradi prvi i drugi dom Hrvatskog Radiše, a intenzivno se grade i ambulante.

Grad je međutim do tada već iskoristio Radićevu jakost i popustljivost kralja Aleksandra Karađorđevića koji se zadovoljio velikim novčanim sredstvima s kojima je izgrađeno nekoliko prekrasnih bankarskih i ministarskih palača u Beogradu, pa su i brojni građevinski radnici odselili iz Zagreba u Beograd koji se brzo izgrađivao u metropolu. Zagreb je opet dobio dozvolu da organizira svečanu proslavu 1000.

Godišnjice hrv. kraljevstva, priredi veliku izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt. Sva ta događanja djelovala su da se u inozemstvu činilo da je u Zagrebu sve u redu da se radi i gradi i da Zagreb - barem po vanjskom izgledu - ne zaostaje za Beogradom.

Moderni hotel Esplanade zajedno sa zgradom centralnog socijalnog osiguranja za čitavu državu podignut je u blizini Glavnog kolodvora tako da je odmah plijenio oči svakom strancu, nastavljajući se s Botaničkim vrtom koji je njegovan kao najveće blago Zagreba.

Međutim 1925. vođa HSS-a Stjepan Radić se je sukobio s Heinzelom tražeći da bogati zagrebački građani pomognu stanovništvu okolice koje je živjelo u bijedi.

Zajedničari su ušli u Hrvatsku federalističku seljačku stranku, a Heinzel istupa iz 43

Berta Pick (Prag, 1881. - Zagreb, 12. V 1969) dala je sagraditi sirotište Leskovac slijedeći primjer Amruša koji je zavještao za djecu svoj posjed Amruševo u blizini Leskovca.

44

Na monografskoj obradi ove teme radi Goran Arčabić iz Povijesnog muzeja grada Zagreba koji je na II. kontresu povjesničara Hrvatske u Puli izložio referat na tu temu..

45

Ivan PERŠIĆ, Kroničarski spisi, Zagreb 2002., 247.

46

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Radni slojevi ZAGREBA 1918.-1931., Zagreb 1973., str. 102.

234

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

te stranke. To mu je omogućilo da se ne izjašnjava kod vlade o svojim političkim stavovima i zato je beogradska vlada bila zadovoljna s Heinzelom sve do 1928. godine kada je opća situacija u Zagrebu nakon smrti Stjepana Radića bila toliko uzburkana da je vlada odlučila krenuti prema diktaturi.

Sve radikalniji Radićevi zahtjevi da grad Zagreb mora biti najveće mjesto u Zagrebačkoj oblasti ali i najizdašniji s ciljem uravnoteženja standarda svih stanovnika te oblasti zaoštrava odnose u gradu. Na oblasnim izborima u rujnu 1927. u oblasnu skupštinu ulaze zajedničari dr. Hanžek, dr. Belobrk i Josip Krčelić, od frankovaca dr. Ante Pavelić kojega nakon emigriranja u siječnju 1929. zamjenjuje Stjepan Javor.

Heinzel i oblasni odbor na čelu sa Stjepanom Radićem kroz čitavu drugu polovicu 1927. i polovicu 1928. vode rat. Radić je čak tvorno napao Hanžeka, a istovremeno je napadao zagrebačku gradsku upravu da je korumpirana, da uzima u zavičajnost samo bogate Židove, te da su stvorene grupe kojima se okorištava Heinzel.47 Stanje u gradu postaje neizdrživo. Zajedničari žele da Zagreb ima izdvojeni položaj u oblasti poput Beograda, a Heinzel se tome žestoko protivio. No on misli da novčane ustanove trebaju pomagati građane, a ne seljake kao što je tražio Radić za Seljačku banku i seljačke zadruge ističući da je to protivno elementarnim pravilima zdrave financijske politike te stojeći na čelu Gradske štedionice ni u čemu ne pomaže financijski ustanove Radića (Selo-banku, Seljačku zadrugu, Zrno, Dom itd.) U vrlo oštrom sukobu na insistiranje Ivana Peršića Heinzel je žestoko odgovorio Radiću.48 Zajedničari su naručili kod Mironovića karikature debeloga, a zapravo od dijabetesa bolesnog St. Radića, te su stavili tu sliku na naslovnu stranicu svoje antiradićevske brošure.49 Tu je tiskan i govor Stjepana Uroića 50protiv Radića? Radić je od beogradskih vlasti tražio istragu protiv Heinzela i raspust čitavog gradskog zastupstva. Beograd to nije učinio i nije intervenirao da ublaži te tenzije koje su nanosile štete i Radiću i Heinzelu.

Heinzel je 4. runa 1927. bio po treći puta izabran za gradskog načelnika. Međutim na sjednici odbora za gradnju klaonice 4. rujna 1928. izbila je kriza. Iz osobnih razloga Milivoj Dežman je optužio Heinzela zbog nepotizma, odnosno izdavanja znatnog 47

Isto, 248.

48

I. PERŠIĆ, N.dj., 249. Došlo je čak do naguravanja između Heinzela i Augusta Košćutića i Rudolfa Horvata.

49

Isto.

50

Stjepan Uroić (Brlihovo Selo kraj Zlatara, 15. VI. 1855. - Čazma, III. 1944.) Bio je član Hrvatske stranke prava. Ranjen na srpskoj fronti. Predložio na skupštini HPSS rezoluciju za stvaranje samostalne hrvatske države. Biran na Radićevoj listi 1923., i 1925 za zastupnika a u ožujku 1927. istupa iz stranke proglasivši izjavu Pavla Radića o priznanju Vidovdanskog ustava kao izdaju domovine. Zbog propagiranja ustaških ideja bio je 1933. uhićen. U svibnju 1941. imenovan je velikim županom Velike župe Zagorje te bio i u Hrvatsko državnom saboru. Već u travnju 1942. premješten za velikog župana Velike župe Livac-Zapolje na čijem se području nalazio logor Jasenovac. Ne mogavši odobravati ono što se dešavalo u Jasenovcu dao je ostavku i sklonio se u Repušnicu kod Čazme, gdje su ga partizani zarobili i u ožujku 1944. osudili na smrt. (Tko je tko u NDH, Zagreb 1997.,str- 409)..

235

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

dijela gradnje klaonice svojemu šogoru Dubskom. Iako je na odboru odlučeno da se ponovno raspiše natječaj i da Heinzel ostane na mjestu gradonačelnika dr. Ante Pavelić je insistirao da Heinzel mora otići iz političkih razloga.51 Nakon što je Srkulj izjavio da će primiti načelničko mjesto Heinzel je dao ostavku, očito teško srca jer se iz samog teksta vidi da je bio tužan jer je umjesto pohvale što je pridonio napredovanju Zagreba u gotovo nemogućim uvjetima političke represije u 20. stoljeću doživio pokudu, a gradnja klaonice koja je trebala raditi i za izvoz i izgradnja gradske tržnice njegova su najveća ostvarenja. Heinzel baš i nije morao dati ostavku na gradonačelničku stolicu, ali je to očito smatrao poštenom odlukom zbog kritike njegovog rada. Vjerojatno su se u pritisak na Heinzela umiješale i antigermanske snage, jer klaonicu Heinzel gradi isključivo radi izvoza u Njemačku budući da je s njemačkim kancelarom Rathenauom došlo do jačanja trgovačkih odnosa između Njemačke i Kraljevstva SHS a to se Beogradu nije sviđalo jer sam želi preuzeti vodeći gospodarsku ulogu u državi kao što ju je imao na političkom planu. Iako je Heinzel gotovo u svemu podilazio zahtjevima beogradske vlade, pa se zalagao i za prvi poslijeratni zajam Beogradu od Saveza novčarskih institucija Hrvatske i Slavonije 1919.52 G.1928.znači prekretnicu u Heinzelovu životu i prestanak njegove gradonačelničke djelatnosti. Iskoristio i čistoću Save te je 1928. podignuo savsko kupalište koje je pola stoljeća bilo glavno odmorište siromašnih i srednje situiranih slojeva Zagreba, a koje je izgorjelo devedesetih godina, te je tako Zagreb ostao bez ovog važnog rekreacionog centra za građane. Za Heinzela je započeta i gradnja moderne tržnice na Dolcu koja je otvorena tek za Stjepana Srkulja koji je odnio svu slavu za tu gradnju.

Nakanom da izgradi najveću klaonicu na Balkanu preko koje bi se izvozilo meso u Srednju Europu poremetio je beogradskih radikala koji su sebe smatrali glavnim izvoznikom i mesa i žita. Heinzelovu neprijatelji iskoristili su njegovu sklonost da daje izvođačke radove promoviranim i provjerenim tvrtkama s kojima je imao iskustva u prijašnjim gradnjama. Bio je maknut zbog toga što je gradnju Gradske klaonice na Heinzelovoj cesti povjerio rodbinskoj firmi. Pod pritiskom gradskih zastupnika koji su ga optužili za korupciju morao je napisati ostavku. Ova je ostavka napisana “teškim srcem” tri mjeseca prije proglašenja šestosiječanjske diktature.

Po prvi put objavljujem ovu ostavku - napisanu 23. listopada 1928., gotovo u cijelosti jer se iz nje može mnogo toga iščitati i bez uvida u bogat Heinzelov rad kao gradskog gradonačelnika.53: “Gospodinu Milutinu Mayeru, podnačelniku slob. i kr. glavnog grada Zagreba.

Javljam Vam ovime, da polažem čast gradskog načelnika pa Vas uljudno molim, da ovu 51

I. PERŠIĆ, n.dj., 250-251.

52

Isto, 229.

53

Državni arhiv u Zagrebu, Gradsko poglavarstvo Zagreb, osobnici, kut. 225. - Dane Šarić. - Ostavka Heinzela.

236

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Ostavka Heinzela 1928.

moju odluku izvolite saopćiti slavnom gradskom zastupstvu. Uvidio sam već u mjesecu svibnju, da svoga programa ne ću moći provesti radi zapreka sa sviju strana, pa sam već tada odlučio poslije ferija dati ostavku. Opazio sam nadalje, da sam si za moga skoro 8 godišnjeg načelnikovanja, stvorio dosta protivnika, jer čuvajući općinske interese, nisam mogao zadovoljiti mnogim njihovim osobnim zahtjevima.

Iz ovih uzroka nastala je i zadnja hajka kod izdavanja radnja za klaonicu.

Dijeljenjem velikih radnja na više poduzetnika u interesu je bržega i solidnijega njihovoga izvedenja uslijed medjusobnog takmičenja. Dužćnost je pak grada, davati zaslužbu koliko moguće vežem broju svojih porezovnika, a ne mobilizirati ih na jednoga - makar bio i najjeftiniji. Poznato je svima, da sam ja ovakovu praksu izdavanja radnja našao, došavši na mjesto načelnika i da su ju svakom zgodom interesenti i stručnjaci još kao najboljom priznavali. Radi toga je klaonički odbor u smislu svoje ovlasti posve ispravno postupao u interesu gradske općine, a i u privredničkom interesu zagrebačkog obrtništva i radništva. Sve je to potvrdila i nadzorniča vlast. (...) Klaoničko dakle pitanje nije bilo tako zamašno, da se radi toga diže galama, već se cijela hajka diže dijelom iz političke pozadine, a dijelom ga je napuhala stanovita štampa, koja je u rukama do jučer mojih “prijatelja”, a s kojima sam se lično razišao.

237

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Radi mira ja se uklanjam s načelničkog mjesta.

Velike su općinske radnje u toku i pripremi, tako izgradnja klaonice, tržnice na dolcu, veliki odvodni kanal od Ivanja rijeke do Trešnjevke, uredjenje cesta na periferiji itd., pa proračun sa većim investicijama za god. 1929., koje radi ove hajke ne smiju doći u zastoj. Želim mome nasljedniku, da imade više uspjeha i zadovoljstva i priznanja, nego li sam ja imao.

Molim Vas, Gospodine Podnačelniče, da izrazite svim zastupničkim drugovima kao i sveukupnom gradskom činovništvu i radništvu, koji su me u mojem skoro 8 godišnjem radu podupirali i sa mnom suradjivali moju najsrdačniju zahvalu.

S odličnim štovanjem arh. Vjek. Heinzel”.

Povlačenjem s gradonačelničke stolice Heinzel je ostao bez časti i vlasti i to mu je slomilo srce te umire već 1934. godine. Heinzel je i nakon povlačenja s gradonačelničke stolice zadržao mjesto u Gradskoj štedionici, ali je u aferi s klaonicom izgubio povjerenje građana i ostao usamljen sve do svoje smrti.

Heinzel je svakako bio najveći zagovornik selekcionirane industrijalizacije grada smatrajući to osiguranjem njegove budućnosti, pa su zemljišta industrijalcima davana uz beneficirane cijene. No isto je tako postupao i prema raznim društvima i institucijama za koje je smatrao da su važne za kulturu i prosvjetu Zagreba. Otvorio je jugoistok grada za izgradnju tvornica. I danas je Heinzelova ulica žila kucavica postojeće industrije Zagreba, a u Heinzelova doba bila je izvanredna ideja da se male radionice u dvorištima Ilica premjeste na jugoistok grada gdje je postojao slobodan prostor za razvoj i širenje tvrtke kao i odvodnju kanalizacije grada prema Ivanji Rijeci.

Brinuo se i za izgradnju činovničkih kuća i nikada do 1945. nije sagrađeno toliko činovničkih stanova kao u Heinzelovo doba kreditima Gradske štedionice, čime je Europa bila prisiljena da poštuje Zagreb kao privredno središte jugoslavenske države, ono u kojem stanuje trgovina i industrija, brojni trgovački agenti, dobri poznavaoci i promotori europske kulture, i Zagreb se je razvijao kao multifunkcionalni i bogati europski grad.

Sve u svemu Vjekoslav Heinzel je veliko ime grada Zagreba, Usprkos svih previranja i promjena, Heinzelova ulica je preživjela krizna vremena i upravo u njoj i njenoj blizini danas je smješten privredni i trgovački centar Zagreba koji daje nadu da će uloga koju je Heinzel namijenio Zagrebu zbog njegovog položaja i marljivih ljudi biti nastavljena i u budućnosti.

I poslije toga opet nemamo Nijemca na čelu grada do 1941. godine.

4.

Ivan Werner (Zagreb, 16. VI. 1887. - Zagreb, 26. VI. 1944.) gradonačelnik od 1941. do 1944. godine.

238

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Ivan Werner pripadao je onom njemačkom obrtničkom sloju koji je svoju karijeru vezao uz grad Zagreb. Obitelj Werner nalazi se u Zagrebu od 1802. godine te je Ivan Werner odvjetak obitelji koja je živjela u Zagrebu od Napoleonovog doba, ali su govorili u kući njemački jer je to još od Bachovog apsolutizma bio jezik kojim su se pisali gradski zapisnici, a trgovina se vodila na njemačkom jeziku, a ojačao ga je i dolazak Židova iz njemačkih područja. U Zagrebu su izlazile novine za trgovce i obrtnike na njemačkom jeziku i svi pokušaji da se njemački jezik izbriše iz Zagreba poslije Prvoga svjetskog rata nisu bili uspješni.54 Usprkos više pokušaja da zabrani njemački jezik u trgovini i obrtu, njime se ipak u Zagrebu mnogo govorilo ne samo u obiteljima, već i u trgovini i u obrtu, a i nazivi alata većinom su bili njemački.

Najstariji Werner u Zagrebu je Valentin Werner. Bavio se trgovinom i već 3. veljače 1803. podijeljeno mu je građanstvo uz plaćanje pristojbe od 6 forinti.55 Brzo se snašao i 2. svibnja 1804. vjenčao u župnoj crkvi sv. Marka na Gradezu s Konstanciom Schirnbrandt čija majka Katarina potječe od ugledne zagrebačke obitelji Pirling ili Birling i s kojom je ušao u zagrebačku privrednu elitu blizu katoličkoj crkvi.56 Kumovi su bili zagrebački uglednici Ivan Ebner i trgovac Nikola Huterer. Ovom ženidbom Valentin Werner je došao u posjed kuće u Ilici br. 569 (danas br. 23) i u njoj je uredio trgovinu u kojoj je prodavao raznu robu, obično onu kupljenu na dražbi. Tijekom 54

Ivan ULČNIK, Iz prošlosti obitelji Valentina Wernera, Revija Zagreb, 1942., str. 53-68. Wernerovi su bili sudetski Nijemci i u Heidi kod Falkenaua u Češkoj rođen je 1690. Kristian Werner koji je imao sina Ivana Antuna koji je imao sina Valentina rođenog 20. siječnja 1772. u Falkenau. Taj se gradić nalazi na rijeci Eger i kod njega utječe rječica Zwodan.

55

I. ULČNIK, Werner, 53. dokument u Arhivi Gradskog poglavarstva br. 141-1803.

56

Otac Katarine Schirnbrandt bio je Antun Pirling (Zagreb, 30. V. 1775. - Zagreb, 29. XII. 1781. ) sin medičara Ivana Gjure koji je dobio građansko pravo 1762., i bio je trgovac i vlasnik kuće u Gospodskoj (Danas Ćirilo-Metodskoj ulici 8). Druga Antunova kći udala se za uglednog zagrebačkog trgovca Franju Kanna, čija je trgovina bila na uglu Ćirilo-Metodske ulice i Markovog trga. Antun je imao brata blizanca Ivana (Zagreb, 30. V. 1775. - Zagreb, 24. III. 1852.) koji je polazio Archi gimnaziju u Zagrebu 1786.-1787. na njemačkom jeziku po odredbi cara Josipa II. i koji je zaređen 24. ožujka 1798. te je služio 1798. u Brdovcu kao kapelan za vrijeme župnika Juraja Kobbea. Od prvog svibnja 1799l. bio je vjeroučitelj u župi sv. Marka u Zagrebu te je poučavao i djecu. G. 1800. za prebendara župne crkve sv. Marka dolazi Tito Brezovački i on vjerojatno potiče Ivana na književni rad te je napisao više manjih djela (Ljudevit IVANČAN, Historija Canonicorum Zagrabiensum, Katolički list, 1852., str. 101) a pr4ema Vjekoslavu Noršiću, brdovačkom župniku napisao je knjigu Nova zskup szlozena zagrebachka szokačka knjiga, vu shestih razhdelenijijih zadersavajucha 555 naredbe vszakojachke jeztvine pripravlyati na čijoj je naslovnici Pirling napisao da ju je preveo s njemačkog. Pirling je ostavio u rukpisu i više priručnika kojima se služio kod obavljanja crkvenih obreda. Ova je kuharica tiskana u Zagrebu 1812 godine i bila je prva hrvatska kuharica. G. 1826. Ivan je postao čazmanski kanonik, a 18. kolovoza 1827. zagrebački. G. 1846. postaje skopljanskim naslovnim biskupom. Bio je i sudbeni prisjednik Zagrebačke i križevačke županije. Kao prebendar kupio je 7. prosinca 1819. zemljište od dr. Ivana Daubachya u Tuškancu . Pirling je ostavio u rujipisu i više priručnika koji su služili kod obavljanja crkvenih službi. Nakon smrti profesor teologije Franji Milašinović napisao je u spomen Birlingu posebnu elegiju koja je objavljena u Katoličkom listu, 1852. a i Narodne novine nazvale su ga 26. ožujka 1852. “otcem ubogih”. Umro je od upale pluća i sahranjen je u katedrali.kod oltzara Blažene djevice Marije i obredom je rukovodio Haulik. (I. ULČNIK, Werner, 64-68).

239

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

prve polovice devetnaestog stoljeća Valentin je stekao glas uglednog trgovca, ali je obiteljski vinograd i šumu u Tuškancu prodao 1849. godine Ani Koller, a sam je živio u Ilici u susjedstvu istaknutog muzičara Vatroslava Fuchsa Lisinskog te se pobrinuo za pokop ovog kada je umro 14. travnja 1837. godine.57 Valentinova žena je umrla već 21. travnja 1843., a Valentin 3. prosinca 1855. u 86. godini i pokopan je na grobu sv.

Jurja. Bio je već 1810. kapetan građanske garde Gradeca.

Valentin je imao desetoro djece: Franju (Zagreb, 2. II. 1805. - ), Antoniju (Zagreb, 17. VIII. 1807. - ) koja se udala za suca Vjekoslava Lipovčića koji je bio sudac u Varaždinu i Karlovcu te Osijeku. Sin Valentin (Zagreb, 9. X. 1816. - Beč, 2. IV. 1860.) bio je pravni zastupnik grada Beča. Kći Alojzija (Zagreb, 28. VIII. 1834. - Zagreb, 15.

II. 1882.) bila je udana za odvjetnika Ivana Nepomuka Dolovčaka. Najstariji sin Franjo Ksaver Werner produžio je obiteljsku lozu. On je izučio trgovinu u Beču te se vratio u Zagreb tek 1841. kada je već imao 36 godina, te je dozvolom gradskog poglavarstva bio upisan u ceh zagrebačkih trgovaca. Kupivši trgovinu platna i sukna na Markovom trgu Werner ju je nastavio voditi pod imenom prijašnjeg vlasnika Franje Kanna do 1843. godine kad mu je umrla supruga Eleonora Pfeifer u 29. godini i kada mu je trgovina propala. Čini se po svemu da je propao iz političkih razloga podržavajući Mađarone, te ga 1845. nalazimo među potpisnicima onih koji su kupili zgradu grofa Aleksandra Draškovića za Kasino u Demetrovoj ulici.58 Poslije tri godine udovištva Werner se oženio 1846. s Leopoldinm Storch. Iako je bio podmeštar u Streljačkom društvu Zagreba čini se da mu narodnjački Zagreb nije odgovarao i preseljava 1848. u Popovec gdje je od oca naslijedio kuću i imanje te uzima u zakup državnu poštu.

I možda se više ne bi čulo za Franju Wernera da mu nije 20. siječnja 1863. izgorjela kuća sa svim gospodarskim zgradama u Popovcu i zagrebačko građanstvo je skupljalo pomoć za svog bivšeg građanina što je odobrilo i Namjesničko vijeće. Franjo je živio u Popovcu do smrti 23. travnja 1873. i imao je s osim sina Konrada i sina Valentina Martina Franju Emanuela koji je poginuo u ratu Austrije s Pruskom (Popovec, 1849.

- Kraljičin Gradec, 1866.) Drugi sin Dragutin Martin Josip Lavoslav (Popovec, 1853.

- ) bio je načelnik općine u Popovcu i upravitelj pošte.

Iza njega je ostalo više djece, neke iz prvog, a neke iz drugog braka. S prvom ženom je imao sina Franju (Beč, 30. V. 1836. - Haag, 13. IX. 1881.) koji se iselio u Tursku i uzeo ime Murad Efendi. Franjo se nije mogao smiriti na jednom mjestu.

Učio je u Zagrebu za apotekara u Mihićevoj ljekarni Sv. Marije u Opatovini br. 7, a zatim je jedno vrijeme bio u husarima odakle je i prebjegao u Tursku. Budući da je govorio osam jezika bio je u Turskoj vrlo dobro primljen te je sudjelovao kod uređenja državne granice u Tesaliji. Pribavivši si ugled, a kao tajnik velikog vezira Mehmed Paše bio je u diplomatskim misijama 1859. u Bukureštu, 1862. u Palermu, a 1864. u 57

I. ULČNIK, Werner, 55-56.

58

I. ULČNIK, Werner, 59.

240

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Temišvaru. Zatim je 1873. generalni konzul u Veneciji, a 1874. nalazimo ga u istoj funkciji u Dresdenu. Godine 1877. bio je ataše za javnost u Haagu gdje ga je zatekla smrt. Njegova je smrt izazvala pažnju pa je njegov buran, ali i bogat život opisao zagrebački Vienac.59 Imao je dva sina : Gastona koji je bio ministarski savjetnik kod austrijskog domobranstva i Gejzu, kasnije kotarskog predstojnika u Opatiji.

Osim ovog turskog prebjega Franjo Werner imao je i kćerku Josipu iz prvog braka koja je bila udana za pl. Wizkeletya i umrla 1904. S drugom ženom Leopoldinom imao je sina Konrada (Zagreb, 23. XI. 1846. - Zagreb. 8. I. 1900.) koji je bio računarski nadčinovnik kod Zemaljske vlade i s Antom rođ. Maćefat iz Velike Gorice (rođene 1856.) imao petero djece:60 Antoniju, udanu za profesora Dinka Šulentića, ravnatelja državne Akademije. Bila je prijateljica dramske umjetnice Ljerke pl. Šram. I Antonija je nastupala od 1890. u kazalištu , a poučavao ju je glumi prvak hrvatske drame Adam Mandrović. Poslije udaje ostavila je pozornicu.61 Antonijin brat Franjo bio je revident Financijskog ureda i umro je već 1918.godine. Sestra Ljuba udala se za Vjekoslava Vukelića, poštanskog činovnika i umrla 1928. Brat Milan (Miloš) bio je mesarski obrtnik kao i drugi brat Ivan (Zagreb, 16. ili 18. VI 1887.- Zagreb, 26. VI. 1944.) postao gradonačelnik 1941. godine.

Budući da je njemačko porijeklo u Zagrebu bilo često nezgodno isticati uvijek su Wernerovi navodili da su turopoljskog porijekla. Na taj način je ova njemačka obitelj pokušavala preživjeti, prilagoditi se ovdašnjim prilikama, ali je uvijek zadržala svoje prezime koje je odavalo njihovo porijeklo i kao takav Ivan Werner bio je pogodan Nijemcima za gradonačelnika Zagreba.

Njegov rad kao gradonačelnika ocrnjuje se jer se preklapa s teškim razdobljem kada su gotovo svi Židovi i Srbi bili uklonjeni iz privrednog života, a tragedija Židova ostavila je težak dojam kod zagrebačkog stanovništva koje je naučilo da im 59

I. ULČNIK, Werner, 60-61. (Vienac, 1881., br. 40., str. 644.); WURZBACH, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, SV.55, Wien 1887.; Meyers Konversations-Lexikon, 12, sv., 1897.); Ivan PEDERIN, Murad Efendi - Frnaz Werner, Südost-Forschungen, 32(1973), str. 106-122. Stekao je brojna odlikovanja pa je od austrijskog cara Franje Josipa dobio red željezne krune za zasluge, Bio je odlikovan i od švedkog kralja Oskara, turskog cara i perzijskog šaha, Nizozemski kralj Vilim III nagradio ga je za rad na znanstvenom i um,jetničkom polju, jer je za vrijeme službovanja u Temišvaru počeo pisati pjesme i drame, a u Leipzigu je objavio drame “Marino Falieri” (1871), “Selim III” (1872), “Ines de Castro (1872) i “Mirabeau” (1875. Napisao je i komedije “Bogadil” (1874), “Uz struju” (1874), “Profesor Bratfahrt” (1875), Svakako je zanimljivo i zbirka pjesama “Zvuci sa istoka” (1865), a 1875. je objavio u Liepzigu “Türkische Skizuzen” te svoje sjećanja na prilike na Orientu pod naslovom “Istok i zapad.”.

60

Kćer Antonija (rođ. 1874) udala se za prof. Đuru Šulentića (knj. zav. 2835). Možda im je nećak Žarka Šulentića (rođ. u glini, 12. X 1891), insp. Min. soc. politika, čiji je otac dr. Franjo Šulentić a Mati Ljubica rođ. Vrkljan. Knj. zavičajnika 2836. Werner Franjo (Zagreb, 1875. - Zagreb 1918.)Knj. zavičajnika 2837. Werner Ljuba (Zagreb, 1877-1929); Knj. zavičajnika 2838. Werner Miloš (Zagreb, 15. VII 1883. - )

61

I. ULČNIK, Werner, str. 62-63.

241

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

preko Židova dolazi roba iz čitave Europe koja je Zagrebu davala značaj modernog europskog grada. Sada odjednom više nema robe iz Pariza, nema mode, a čitav život Zagreba se reorganizira po uzoru na njemačke gradove i nacional-socijalističke programe. Liberalno stanovništvo Zagreba je to teško podnosilo, pa je i Wernerov intervju 1941. prihvaćen s ogorčenjem.62 Ivan Werner je počeo polaziti gimnaziju no napustio ju je te izučio mesarski obrt, kako bi mogao preuzeti očevu mesnicu. Budući da su Zagrepčani shvatili da se mogu oduprijeti trgovačkoj konkurenciji Židova samo dobrim radom, pošao je na usavršavanje u Graz, a u Beču je bio poslovođa u jednoj tvornici za preradu mesa.

Usavršavao se i u Njemačkoj i 1911. se vratio u Zagreb. Otvara mesnicu prvo na Kaptolu, zatim na Starom Dolcu, pa u Bakačevoj ulici i konačno je 1930. svoj obrt uselio u novu gradsku tržnicu gdje vrlo uspješno posluje do kraja 1941. godine kada ju je napustio zbog grada kao gradonačelnik.

Mesar i kasniji gradonačelnik Ivan Werner oženio se 27. rujna 1915. s Anom rođ.

Zebić63, a mati joj je bila Bara Dekan. Već 1920. rodio im se sin Ivan, koji je bio inženjer kod Gradskog poglavarstva.64 Ivan Werner je bio gradski zastupnik od 1923. godine. U jesen 1928. Wernerova mesnica u Bakačevoj ulici bila je opljačkana.65 Bilo je to vrijeme kada je Hrvatska nakon smrti Stjepana Radića bila u gotovo predrevolucionarnom stanju, čemu je pridonio i raspust Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, ali i ostavka ing. Vjekoslava Heinzela. Werner ostaje zastupnikom i za vrijeme diktature, a vrlo je zaslužan za organiziranje proslave kongresa mesarskih i kobasičarskih obrtnika 1935. kojim se je obilježavalo postojanje 100 godišnjice mesarskog ceha u Zagrebu, što je bilo moguće jer je od 1934. uvećan izvoz mesa u Njemačku budući da je velika moderna zagrebačka klaonica koju je započeo graditi Vjekoslav Heinzel radila punim kapacitetom.66 Iako se to zaboravilo i nitko ne spominje, treba reći da je Ivan Werner bio jedan od utemeljitelja Društva Zagrepčana i njegov potpredsjednik od 1934. do kraja života te da prema tome nije baš bio samo “mesar”, već da je bio i kulturan i načitan, što odaju njegovi govori. Werner je u svojem govoru 1941. priznao da je proglašenjem Diktature 1929. došlo do podjele Frankovaca. Jedni na čelu s Wernerom ostali su u zastupstvu po zaključku svoje stranke odnosno po nalogu dr. Ante Pavelića koji je smatrao da je dobro imati svoje ljude u vodstvu grada, te su Werner, Hrustić, dr.

62

Državni arhiv u Zagrebu, zbirka Peršić, kut. 3/54, Wernerov intervju iz novina.

63

Ana Werner (Zagreb, 21. V 1892. - Zagreb, 1977 godine).

64

Ing. Ivan Werner (Zagreb, 1920. - Zagreb, 1995). Bio je oženjen s Verom Kostelac (1918-2000). a ta je Vera imala brata ing. Karla Kostelca (1909-1970). Svi pokopani u grobu od crnog granita. Da li toj obitelji i ona moja profesorica informatike s Ruđera Boškovića koja imala problema s hodanjem.

65

Narodni val, 250, 28. X. 1928., 7.

66

Spomenica izdana prigodom kongresa mesarskih i kobasičarskih obrtnika u znak proslave 100-godine postojanja Hrvatskog mesarskog ceha u Zagrebu, održanog 2. i 3. rujna 1935., Zagreb 1935.

242

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Karlović i dr. Prebeg 21. veljače 1929. položili prisegu. Drugi, kao dr. Mile Budak, Milutin Majer i Petar Bočkaj otklonili su imenovanje za gradskog zastupnika i udaljili se od rada u Gradskom zastupstvu. Tek u jesen 1929. kada je buknula afera sa Stipe Javorom došlo je do zatvaranja Franje Hrustića, dr. Vladimira Prebega i dr. Davida Karlovića. Iako su pušteni kada se dokazalo da je Javor bio oblasni, a ne gradski zastupnik intervencijom dr. Stjepana Srkulja, ipak su im 22. siječnja 1930. poništeni mandati, a dr. Svetozar Rittig, župnik crkve Sv. Marka se 3. kolovoza 1932. potpuno povukao uporno otklanjajući svaku suradnju s režimom.67 Ivan Werner nije se povukao niti mu je ukinut mandat pa je iskoristio svoj položaj za jačanje svog privrednog položaja i kada je otvorena moderna nova gradska tržnica Werner je kao povlašteni gradski zastupnik dobio jednu od najboljih lokacija za svoju mesarsku radnju.68 Werner je prvi ratni gradonačelnik. Njega je imenovao 7. svibnja 1941. ministar doglavnik dr. Mile Budak poslije dr. Joze Dumandžića. Werner je u datom momentu bio najpogodnija ličnost jer je bio predsjednik zagrebačkog “Hrvatskog junaka”, ogranka križarske organizacije koja je stavljala težište na gimnastici i koja je odobrenjem Vladka Mačeka trebala zamijeniti društvo “Hrvatski sokol”.69 Tom je prilikom održana konferencija s gradskim činovništvom, ali je i tisuće Zagrepčana pozdravilo novog gradskog načelnika. U ime grada pozdravio ga je predsjednik Društva Zagrepčana dr. Tomo Cuculić, te odbornici prof. dr. Dencler, gradski senatori Šeringer i Stiegler, Smičiklas i Brezina. Cuculić je izrazio radost Društva Zagrepčana što je njihov bivši predsjednik zauzeo tako visoku funkciju i zamolili ga da omogući društvu da i dalje sudjeluje u davanju prijedloga kod rješavanja komunalnih problema kako se to do tada činilo. Werner je to obećao. On je objasnio načela po kojima će raditi podnačelniku Hrvoje Ančiću, te tajniku i blagajniku dr. Ante Miškulinu. Obećao je surađivati sa činovnicima i Društvom Zagrepčana.70 Werner se zajedno s njemačkim poslanikom Kascheom priključio hodočasničkoj procesiji na Mariju Bistricu u srpnju 1941., izjavivši “Mi smo sretna generacija, jer smo doživjeli NDH, za koju smo i ovdje pred svetim likom Majke Božje Bistričke uvijek usrdno molili.”71 Isto je ponovio i 67

Ivan Peršić, Kroničarski spisi, Zagreb 2002., 237, 246. i 253 ; M. Žanić, O sudjelovanju pravaša u novom zastupstvu, Graničar, 1929., br. 22. Državni arhiv u Zagrebu, fond I. Peršić, kut. 3. br. 54, Wernerov intervju.

68

I. PERŠIĆ, N.DJ., 264.

69

Viktor NOVAK, Magnum crimen, 1948.-1986., Beograd 1986., str. 848-849.

70

n. “Gradskom poglavarstvu će se rad priznati i nagradjivati. Potreban dodir izmedju gradonačelnika i gradskog činovništva.,” Novi list, (Zagreb), 10, 8. V. 1941., str. 9.

71

Novi list, 14. VII. ¸1941. (citirano prema Viktor NOVAK, Magnum crimen, (1948.-1986), Beograd, 1986. str. 994-995. .

243

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

1942. priredivši 13. srpnja 1942. veliki banket na kojem je bio i nadbiskup Alojzije Stepinac.72 Nažalost, Werner je bio veliki antisemit i ono što je učinio Židovima svrstalo ga je u povijesne negativce. Židovi su “...samoinicijativno povlačili svoje članstvo iz Društva Zagrepčana, a one koji to nisu učinili isključila je uprava društva.73 Brisano je i Makabi, židovsko gombalačko i sportsko društvo, a krajem svibnja Židovi su isključeni čak iz Društva savskih čuvara koji su trebali spašavati ljude na Gradskom kupalištu koje je podigao Heinzel 1928. godine.74 Već 27. svibnja 1941. Werner je objavio odluku da se iz gradske službe imaju otpustiti svi Židovi.75 Nekoliko dana kasnije brisani su svi nogometni suci Židovi.76 27. svibnja 1941. isključeni su svi Židovi iz Obrtničkog društva.77Treba naglasiti da je isključenje Židova iz društvenih organizacija izvršeno prije donošenja Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda koja je objavljena tek 4. lipnja 1941 godine. Zakonski je tek tom uredbom zabranjeno Židovima sudjelovanja u javnom životu.78 Presija, teror, zatvaranje i odvođenje Židova u logore vršeno je preko Ustaškog redarstva. Židovski odsjek je popisao židovsku imovinu. Werner je kao gradonačelnik donosio protužidovske naredbe u dogovoru s gradonačelnicima drugih gradova. Židovima je već u lipnju 1941. bilo zabranjeno kupovati živežne namirnice na tržnici prije 10 sati. Mogli su kupovati samo u židovskim radnjama, a zabranjeno im je i napuštati gradski teritorij bez odobrenja.79 Međutim, purgeri očito nisu podržavali ovakve zabrane jer su im Židovi bili najbolji kupci, pa su prije deset sati držali robu vrlo skupo. Upozoreni da krše pravila rada tržnice rekli su “Če ne ćete kupiti po ceni kak mi velimo, a vi ostavite, jer buju posle deset vur došli Židovi, koji budu dali onoliko kolko mi tražimo.”

Kao žestoki antisemit mnogo je pomogao holokaustu Židova u Zagrebu.

Svečanom otvorenju izložbe “Židovi”, 3. svibnja 1941. prisustvovali su brojni politički uglednici.80 Otvorenju izložbe prisustvovali su i članovi državne vlade, a gradsku 72

Nova Hrvatska, 14. VII. 1942. (cit. prema V. NOVAKU, str. 997).

73

Novi list (Zagreb), 10, k8. V. 1941., str. 8.

74

Novi list, 10, k8. V. 1941., str. 20. i br. 27, 25. V. 1941., str. 13.

75

Novi list, br, 29, 27. V. 1941., str. 13.

76

Novi list, br. 30, 28. V. 1941., str. 15.

77

Novi list, brt. 31, 29. V. 1941., str. 13.

78

Ivo GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 150.

79

Novi list, br. 39, 7. VI. 1941., str. 8. Objavljen je i članak “Ogavna špekulacija na zagrebačkim tržnicama”, koji da krše naredbu gradonačelnik ne prodajući ništa prije deset sati. (Novi list, br. 44. 12. VI. 1941., str.

15.

80

Njemačkog poslanika zastupao je Requardt, talijanskog Soro, a prisustvovao je i slovački poslanik Cieker, te njemački izvjestitelj za uljudbene veze Hans Zoller, te iz njemačkog poslanstva dr. Malberg i dr. Katschinka

244

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

općinu predstavljao je gradonačelnik Werner. Glavni je govor održao pročelnik Državnog izvještajnog i promidžbenog ureda dr. Vilko Rieger i dobar dio tog govora bio je protiv Židova otkrivajući tako dosta otvoreno što im se sprema. Rieger se koristio klasičnom antižidovskom propagandom koja je u Trećem Reichu usavršena do savršenstva, a onda je i cijela izložba išla u tom smjeru, kao što to pokazuje i katalog izložbe.81 .

Werner je u dogovoru s Državnim ravnateljstvom za gospodarsku ponovu stavio pod upravu grada i sve zgrade i imanja Židova i Srba.82 Židovske stambene zgrade i imanja postali su sada predmet trgovine, a gradska općina je mogla direktno ubirati stanarinu u židovskim kućama i davati rješenja o useljenju novim stanarima.83 No holokaust proveden na Židovima pokazao je kako su oni bili važni u privrednom životu grada. Privredni život grada sve više zamire. Poslije 1942. u grad doseljavaju brojne izbjeglice za koje je trebalo osigurati hranu i stan, ali je porast stanovništva na 250.000 osoba, nestašica ogrjeva, sirovina i stručne radne snage činio život u gradu sve težim, a zbog učestalog bombardiranja saveznika i brojnih atentata i sve rizičnijim.

Werner je bio vrlo ambiciozan čovjek, ali i sposoban i čini se da je jako volio građanski Zagreb. Činio je sve da Zagreb zbrine strane poslanike. Tako je 19. siječnja 1942. došao u posjet gradonačelniku slovački opunomoćeni ministar i poslanik dr.

Josef Cieker te se zanimao za napredak Zagreba. Dogovorena je korisna suradnja između Slovačke i NDH.84 On je znatno pridonio održavanju Zagrebačkog zbora 1942. godine i to je bila kulminacija njegovog djelovanja. Zbor 1941. nije održan jer se vremenski nije uspio organizirati. Stoga Zagrebački zbor ostaje najbolja evidencija što je zagrebačka i hrvatska privreda bila tijekom NDH. Ivan Werner je premjestio Slovenca Andriju Ljubomira Lisca, mladog činovnika u poreznom odsjeku Gradskog poglavarstva u društvovni odsjek čime je Lisac dobio mogućnost da se bavi povijesnim temama i da izradi znatne priloge o gospodarstvu Zagreba.85 Očito je imao afinitet za povijest i 81

82

80.Nova Hrvatska (Zagreb), 203, 3.B. 1942 Katalog “Antisemitizam” može se naći u Jevrejskom istorijskom muzeju, fond Antisemitizam, reg. br. 5795, kut. 1. O antižidovskoj propagandi vidjeti opširnije Boško ITKOVIĆ-ZUCKERMAN, Protužidovska propaganda u Srbiji pod njemačkim okupacijskim protektoratom i u Nezavisnoj državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine, Zagreb, 2008., doktorska disertacija.

Novi list, br. 125, 1. IX. 1941. str. 7.

83

I. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 177.

84

“Slovački poslanik posjetio zagrebačkog načelnika”, Nova Hrvatska,17, 20. I. 1942, str. 5.

85

Državni arhiv u Zagrebu, Personalni dosije Andrije Ljubomira Lisca- Odluka predsjedištva gradskog poglavarstva, 3758-Prs-OS-12. IV. 1944.

245

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

društvene teme. Bio je veseljak i na njegov račun pričali su se brojni vicevi, a i sam ih je volio pričati (tzv. Wernerovi vicevi). Pavelić ga je odlikovao viteškom titulom.86 Etiketiran je u suvremenoj historiografiji kao najpoznatiji gradonačelnik za vrijeme NDH pa je zajedno s negativnim ocjenom ove satelitske države i njegovo načelnikovanje dobilo takvu etiketu. No Wernerovo načelnikovanje poklapa se s najtežim ratnim danima Zagreba, pa ne treba na to načelnikovanje gledati tako negativno. Problemi su bili takvi da ih ne bi mogao riješiti niti jedan gradonačelnik.

Sam se nije obogatio kao neki drugi ratni špekulanti. Jedino što je pod kraj života stanovao na Gvozdu.

Umro je nakon duge i teške bolesti.

To je doba kada Zagreb svakodnevno trpi zračne napade, pa je 30. svibnja 1944. palo na grad 150 bombi od kojih je oštećeno deset obiteljskih kuća. No četiri dana nakon Wernerove smrti bačeno je na Zagreb još 400 bombi pa je poginulo 18 ljudi, a ranjeno 75 od kojih je umrlo naknadno 5.87 Razaranja, muke i bijeda naroda potisnula je sjećanje na sve dobre strane Wernera. Werner kao zagrebački gradski načelnik i nije bio tako loš i njegova usporedba s njemačkim gradonačelnikom u Sisku Josipom Stürmerom, pletioničarem ide svakako u korist Wernera. Bio je, istina, “politički načelnik”, ali bilo je takvo vrijeme. Propadanje grada pred njegovim očima i savezničko bombardiranje očito mu je slomilo srce. Njegova žena, koja je uostalom i vodila mesnicu u vrijeme kada se Werner bavio politikom bila je vrlo vrijedna. Ona se i brinula za Ivana Lovrenčevića, tasta Ante Pavelića koji očito o njemu nije vodio nikakvu brigu, a osobito ne kada je ženu i kćeri poslao u Švicarsku.88 Zaključak.

Tri gradska načelnika njemačkog porijekla bili su snažne ličnosti čije se djelovanje odrazilo na životu grada i njegovom održanju kao središta Hrvatske. Modernizacija druge polovice 19. stoljeća, industrijalizacija i urbanizacija Zagreba u prvoj polovici 20. stoljeća i ratno vrijeme 1941. do 1945. je vrijeme raspada i rasapa grada kao posljedica uništenja cijelog ranijeg sustava.

Sva tri razdoblja bila su teška. Pritisak Mađara u prvom, Beograda u drugom i Hitlera u trećem razdoblju učinili su djelovanje ovih gradonačelnika izvanredno teškim poslom. Trebalo je zadovoljiti sve strane i prikriti ljubav ova tri gradonačelnik za svoj rodni grad. Istovremeno, sva trojica su bili i inicijatori novog, ali su pokušali i spasiti i ranije vrijednosti. U svemu tome mnogo im je pomogao njemački jezik kao materinji.

86

Tko je tko u NDH, Zagreb 1997., 426-427.

87

KOŠUTIĆ, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, II. dio, Zagreb 1994., 244.

88

Ivan Lovrenčević bio je novinar i dugogodišnji urednik pravaškog lista Hrvatske. (IZ periševih memoara.) Stanovao je u Kuhačevoj ulici br. 6. gdje i Werner.

246

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Deutschstämmige Bürgermeister von Zagreb von der Mitte des 19. bis zur Mitte des 20. Jahrhunderts Zusammenfassung

Von 1850 bis 1945 finden wir in Zagreb in der Würde des Bürgermeisters drei Personen deutschen Stammes: Kamauff, des ersten Bürgermeisters der vereinten Stadt Zagreb in 1851; Vjekoslav Heinzel, (1920-1928) und Ivan Werner (1941 bis 1943). Sie wurden alle in Zagreb geboren, waren aber deutschstämmig, sprachen alle vorzügliches Deutsch, weil es ihre Muttersprache war, so beeinflusste das auf diese oder jene Weise ihr Werk, ihre Neigungen und ihr Leben. Doch jeder von ihnen lebte in einer anderen Zeit, welche auf sein Werk und ihr Benehmen wirkte, so wollen wir das darstellen.

Kamauff wirkte als Bürgermeister zu den Zeiten von Jelačić, Heinzel in den ersten zehn Jahren nach dem Entstehen des jugoslawischen Staates und Ivan Werner von 1941 bis 1944, also zur Zeit des Unabhängigen Staates Kroatien. Kamauff war die Schlüsselperson zur Umwandlung Zagrebs in die Metropole von Kroatien, der Verdienst von Ing. Vjekoslav Heinzel war das wirtschaftliche Formen und die Industrialisierung von Zagreb und der Handwerker Ivan Werner versucht Zagreb nach dem Vorbild einiger deutscher Städte zur Zeit der nationalsozialistischen Regierung umzubilden, wobei er heftig die Juden verfolgte, die in Zagreb die Wirtschaft beherrschten. Und dadurch wird der Kreis geschlossen.

Ich denke, die Personen sollten im Zeitkontext dargestellt werden, wobei in Zagreb die Politik immer an erster Stelle war.

247

248

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

prof. dr. sc. Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije prema putopisu Mathiasa Pillera i Ludviga Mitterpachera “Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782.g.”

«I neka znadu svi koji budu čitali izvanredne pothvate u predragoj županiji koju smo proputovali, da zapravo čitaju o… slavnim djelima koja će biti bliža istini bude li naše pripovijedanje jednostavnije i običnije..»1.

M. Piller i L. Mitterpacher

1

Piller, Mitterpacher 1995: 9.

249

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Članak analizira i vrednuje sadržaj putopisa Mathiasa Pillera i Ludviga Mitterpachera «Putovanje po Požeškoj Županiji u Slavoniji 1782.g.» s posebnim osvrtom na dio koji obiluje etnografskim podacima. Njih, tj. etnografske podatke u spomenutom putopisu, autorica smatra vrijednom i za znanstveno proučavanje relevantnom građom. Kako bi opravdala metodološki postupak osvrće se na pitanje metodologije u etnološkoj znanosti s naglaskom na primjenu analize i interpretacije literarne etnologije. Na temelju etnografskih podataka podastrtih u putopisu i uz primjenu navedenoga metodološkog postupka, ocrtava kulturološku sliku života toga dijela Hrvatske na kraju 18. stoljeća.

Aksiologija etnografskog teksta i metodološki pristup Upoznati, razumjeti i interpretirati dio vremenski udaljenoga realiteta, otkriti njegovu životnost i sadržajnost, iščitati kulturne obrasce i otkriti putove komunikacije u prošlosti, nameće nužnost primjene više različitih metoda i pristupa. Suvremena hrvatska etnologija je sukladno kulturnoj antropologiji zapadnoeuropske i američke provenijencije, prilagođujući stare i postupno uvodeći nove metode i pristupe u istraživanju, između ostaloga, redefinirala pojam etnografske građe. Naime, u hrvatskoj etnološkoj znanosti, još od vremena njezina utemeljenja kao samostalne znanosti (kraj 19. i poč. 20. st.) dugi niz desetljeća među glavnim izvorima podataka, tj. građe, bila su kazivanja živih ljudi o njima samima, njihovom načinu života, kulturi i identitetu, tj. etnografski i folkloristički podaci skupljani terenskim istraživanjem.

Međutim, premda prisutno već u starijoj etnološkoj praksi, u etnološkom radu, osim ovih uobičajenih izvora za istraživanje i znanstvene analize, unazad nekoliko desetljeća promjenom istraživačke, teorijsko-metodološke paradigme, pojačalo se zanimanje za dokumentarnim porukama primarno ne-etnoloških izvora, odnosno ne-etnoloških tekstova2. Riječ je o dnevnicima, autobiografijama, matičnim knjigama, spomenicama, školskim ljetopisima i sl. kao autentičnim izvorima za proučavanje realiteta određenoga vremena i određene kulture nedostupne neposrednom promatranju i sudjelovanju3.

Dakako, radi se o istraživanju društava i kultura koje više nisu živi organizmi iz čega proizlazi nemogućnost korištenja ustaljenom etnološkom praksom4.

Među ovakvom građom posebno mjesto zauzimaju putopisi za koje slovenski etnolog Zmago Šmitek kaže da ih za etnologiju ne veže samo znanstveni interes, 2

Usp. Grbić 2002.

3

Usp. Prošić-Dvornić 1987.

4

Usp. Gulin 1997. Ne samo to. Isti se izvori koriste i u istraživanju suvremenih kultura. Ova: «… razmjerno nova metoda u društvenim znanostima (a suvremena etnologija osim što je po definiciji povijesna znanost, zadire i u područje društvenih) bila bi u ovakvim, dakle suvremenim istraživanjima suvremenih kultura dostupnih neposrednom promatranju i sudjelovanju, posebno zahvalna» (Belaj, 1995: 293). Metodu/metode korištenja ovakvih izvora za istraživanja i znanstvene analize nazivaju se različito, već prema tome koliko se one doista među sobom razlikuju, npr. metoda bilježenja životnih priča, metoda osobnih dokumenata i dr.

250

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

nego upravo dublja genetička ovisnost (Šmitek 1988:135). Ističe, da za razliku od povjesničara književnosti, etnolozi kao i svi oni koji proučavaju povijest civilizacije, uključuju različitu pomoćnu literaturu i dokumentarne izvore povezane s putovanjem (putne vodiče, priručnike, dnevnike, pisma, putne dokumente, karte, fotografije, ilustracije, itd.)5. U skladu s ovakvim promišljanjem, Šmitek tu literaturu naziva «literarnom etnologijom» (Šmitek 1988:137)6. Unutar ovakvoga terminološkoteorijsko-metodološkog diskursa uvriježio se i naziv «literarna antropologija», što zapravo označuje metodički postupak korištenja književnoga djela ili opusa kao mogućega (ali dakle netradicionalnoga) povijesnog i antropološkoga izvora (ovakav koncepcijski i metodološki okvir razradio je Poyatos 1998a: XII-XIV i b:3-39).

Vrijednost putopisâ za etnološko istraživanje leži i u činjenici što pružaju dvosmjernu informaciju na temelju kojih se grade zaključci o samoidentifikaciji i identifikaciji. Jer premda autori putopisa nastoje biti objektivni promatrači ipak logički povezuju sve što vide u okviru vlastitih koncepcija i svjetonazora svoga vremena. Putopisac otkriva druge ali i sebe, upravo kroz komparacije i izdvajanjem distinktivnosti (Gulin 1997:80)7.

Osim toga, vrijednost putopisa za etnološko istraživanje leži i u činjenici otkrivanja onih vrijednosnih dimenzija što ih možemo svesti pod termin «slika života».

Slijedom toga u staru etnološku građu koja služi u istraživanju «slike života» minulih vremena i za dalja komparativna proučavanja ubrajamo dakle (pretežno) putopise i početne etnografske radove prošlih stoljeća, nastale na poticaj uglednih institucija i pojedinaca.

Jedan od takvih putopisa, značajan izvor za proučavanje kulture življenja u Slavoniji u drugoj polovici 18. st. je putopis Mathiasa Pillera i Ludviga Mitterpachera: “Putovanje po Požeškoj Županiji u Slavoniji 1782.g.”.

U analizi povijesni kontekst čini područje Slavonije, tzv. Stare Požeške županije, a pristup i metoda je literarna etnologija.

“Putovanje po Požeškoj Županiji u Slavoniji 1782.g.”

5

«We are interested in travel-record literature as a social and cultural phenomenon which can be dealt with in two ways: as a ‘system’ and in its historical context. Both aspects synchronical and diachronical, are correlative» (Šmitek 1988: 136).

6

U citiranom članku Šmitek se osvrće na činjenicu da putopisi mogu biti neposredni ali i posredni rezultati/produkti putovanja; analizira odnos između autora teksta i čitatelja kao i implikacije toga odnosa u procesu međukulturne razmjene budući da je putopis obično opis kulture drugih/drukčijih ljudi; napokon, razmatra putopise kao važan izvor za etnološko proučavanje etničkih stereotipa.

7

K tome: «It is here that other cultures and other societies are set up in contrast to the traveller’s own… one can find the boundaries and distinctions between ‘here’ and ‘there’, between ‘us’ and ‘them’, which make travel accounts such an exllent source for the study of conceptions of space and cultural as well as social identity and diversity» (Harbsmeier 1995: 26-27).

251

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Mathias Piller (1733-1788) i Ludvig Mitterpacher (1734-1814) bili su svećenici, isusovci i sveučilišni profesori. U trenutku nastajanja ovoga putopisa bili su sveučilišni profesori na Kraljevskom sveučilištu u Budimu, Piller prirodopisa tj. historiae naturalis, a Mitterpacher poljoprivrede tj. oeconomiae rusticae. Bili su izvanredno obrazovani, a osim sveučilišne nastave bavili su se muzejskom djelatnošću (npr. Piller je bio kolekcionar i voditelj zbirke prirodnina u Prirodoslovnom muzeju na Budimskom sveučilištu), autori znanstvenih radova, knjiga, udžbenika, članaka.

Piller je rođen u Grazu, dakle u Austriji, a Mitterpacher u Bilju, u Baranji, premda se smatra da njegova obitelj potječe iz Istre, iz Pazina8. U Bilju je obitelj Mitterpacher imala imanje koje je Ludvigov otac, kao vitez kraljevske vojske (vjerojatno) dobio od Eugena Savojskoga, austrijskoga vojskovođe9, za zasluge u borbi protiv Turaka.

Piller i Mitterpacher krenuli su na put 17. lipnja 1782.g. a putovanje je trajalo do 12. kolovoza iste godine, dakle ukupno dva mjeseca. Kako su sami napisali pošli su na: «…izvanredni pothvat u predragoj županiji…» (Piller; Mitterpacher 1995: 9), krenuvši iz Budima, preko Balatona, do Pečuha, dalje do Osijeka, Čepina,Tenje, Našica, Požege, Cernika, Velike, Pakraca, Kutine, Daruvara do Lipika. S manjim odstupanjima krenuli su istim putem nazad, preko Osijeka, Pečuha …do Budima.

Primarni razlog njihovoga putovanja bio je sljedeći: u razdoblju od 1779.g. do 1782.g. u Eminovcima, selu u Požeškoj županiji10 izbijali su neobični požari, iznenadni, naoko ničim i nikim izazvani. Seljaci nisu znali uzrok vatri a budući da su bili: «… priprosti ljudi…po prirodi sumnjičavi, to se u njihove duše usadilo vjerovanje da vatra sama izvire iz zemlje ili se nenadano stvara slobodno u zraku. Toliko ih je zahvatio strah da su seljaci, ne pouzdavajući se ni u kakvu svoju kuću iznijeli sve pokućstvo pod vedro nebo i napustivši i ispraznivši svoje domove raspršili po obližnjim voćnjacima.

Svoja su nova obitavališta smjestili na druga mjesta gdje neće živjeti u stalnom strahu od vatre» (Piller, Mitterpacher str. 9). Da se otkrije uzrok ovoj neobičnoj prirodnoj pojavi po nalogu Cara, Kraljevsko sveučilište uputilo je na lice mjesta dvojicu uglednih profesora i znanstvenika, tj. Pillera i Mitterpachera11.

8

«Ludvigov otac Ignjat Mitterpacher bio je vitez kraljevske vojske. Dobio je plemićku titulu te je svom prezimenu dodavao predikat de Mitternburg, što su kasnije činili i njegovi sinovi. Mitternburg je u ono doba bio Pazin u Istri, koja je bila pod vlašću Nijemaca. Iz Pazina je Ignjat Mitterpacher došao u Bilje u Baranju» (Paušek-Baždar 2001:71) gdje je vjerojatno dobio posjed. Inače, neki autori dvoje oko Mitterpacherove nacionalne pripadnosti, tj. je li njemačke ili hrvatske nacionalnosti.. Naime, u nekim je dokumentima zapisan kao ugarski Hrvat što i nije čudno jer je kao devetgodišnje dijete iz Bilja s obitelji preselio u Pečuh.

9

Eugen Savojski (1663-1736).

10

Eminovci: «…prvo selo kraj Požege na cesti, koja od Požege preko planine Krndije vodi u Našice i Osijek…» (Matić 1951:5).

11

Usprkos različitim analizama na terenu (istraživanja tla) i laboratorijskim pretragama, pa čak i utjecaja elektriciteta iz zraka uspjeli su tek opisati pojave, ali ne i otkriti prave uzroke vatre (usp. Balabanić 1977, Paušek-Baždar 1995).

252

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

No, kao istinski profesionalci i strastveni znanstvenici, iskoristili su ovu prigodu da svoje znanje, sposobnost i iskustvo upotrijebe za još nekoliko ciljeva, da naime istraže (i izvijeste nadređene) o ekonomskom stanju i razvojnim potencijalima u regiji, te shodno zapažanjima dati stručnu ekspertizu i sugestije za unapređivanje istoga, npr. prijedloge za melioraciju močvarnih područja, prijedloge koje bi kulture i vrstu stoke trebalo uzgajati da bi se povećala eksploatacija zemlje i produktivnost u drugim oblicima gospodarenja ili kako su slikovito napisali, da istraže: «…kako se dobija nova zemlja za kraljevstvo…» ibidem str. 29), kako poboljšati plovnost rijeka, komercijalizirati izvore ljekovitih voda (u Lipiku i Daruvaru) i sl.

Iako osnovni/primarni cilj nisu u potpunosti postigli, sekundarni je rezultat njihovoga puta ovaj putopis, cjelovit stručan prikaz ruralne ekonomije, geologije, ekologije, zoologije, mineralogije i botanike velikoga dijela Slavonije, opis nekih gradova (Požege, Pakraca, Daruvara) te etnografska studija o kulturi i načinu života toga područja na samome kraju 18. stoljeća.

Opisali su biljni i životinjski svijet (i priložili crteže), skupili entomološku zbirku (koju su već s terena proslijedili u prirodoslovni muzej u Budimu), opisali agrotehnička pomagala (navodeći koja su tradicijska, a koja su pristigla u ovaj kraj kao inovacijska), te geološke karakteristike područja.

Uz to, zanimljiva su njihova opažanja o odnosu ljudi prema zemlji kao resursu, odnosno o postojanju među ljudima onoga što bismo danas nazvali ekološkom sviješću, a to je kako je prisutna u ljudi misao: «Čuvati darove koje je brižna priroda dala svakom kraju, kako ne bi zbog nepoznavanja najdragocjenijeg, koje možda pod nerazboritim tragovima nogu samo raste, propao plod…» (ibidem str. 59).

Digresija: vatra u narodnim vjerovanjima Prikladno je napomenuti, da su jedan od velikih tematsko-istraživačkih segmenata etnoloških istraživanja ‘narodna vjerovanja’12, odnosno ‘predodžbe o svijetu i životu’13. Unutar toga segmenta vjerovanje u vatru, prema najopćenitijoj etnološkoj znanstvenoj klasifikaciji pripada solarnom kultu. Osim predodžbi prema kojoj se uz vatru vežu pozitivne asocijacije: o vatri kao izvoru života, o toplini, svjetlosti, zaštiti i lustraciji, vatra nosi i negativne konotacije: o pošasti i kazni.

Pojava vatre/požara nepoznatoga podrijetla i neobjašnjivoga uzroka bila je početna stimulacija za organizaciju putovanja na koji su se uputili Piller i Mitterpacher. Naime, među stanovnicima su zavladali panika i strah, te je sasvim sigurno da su pribjegli među ostalim, iracionalnim tumačenjima. O tome u putopisu nema podataka, iako ima indicija da ih je bilo. No, autori su odlučili ne iznositi ih (ibidem str. 67), osim već 12

Starija etnološka literatura imenovala ih je «praznovjerjem», dok novija etnološka praksa govori o «narodnom vjerovanjima» ili «predodžbama o svijetu i životu», usp. Grbić 1988.

13

Usp. Grbić 1998.

253

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

spomenutoga navođenja uvjerenja seljaka da vatra sama izvire iz zemlje ili zraka i «da se zbilo nešto slično čudu» i da su «izbezumljeni i prestrašeni» napustili svoje domove i raselili se po okolnim, po njihovom mišljenju, sigurnijim lokacijama.

U svakom slučaju zanimljiva je činjenica da je cijeli poduhvat Pillera i Mitterpachera potaknut neobičnom i neobjašnjivom pojavom te strahom i tjeskobom ljudi gotovo mitskoga razmjera.

Etnografski podaci: slika života Krajolik «predrage» županije koja je putnicima i istraživačima Pilleru i Mitterpacheru djelovala «pusto i zaodjevena tugom» (ibidem str. 27) ipak je krajem 18. st. dobrim dijelom odražavao sliku napora/projekata Carice Marije Terezije koji su poduzeti u cilju ekonomskoga unapređenja i razvoja: ušoravanje sela, isušivanje močvara, uređivanje korita rijekâ, preusmjeravanje voda stajaćica i izgradnja sustava odvodnje, slijedom toga promjena flore, faune i klime, održavanje ribnjaka, i dr., uvjetovala je nužnost prilagodbe u svakodnevnom životu stanovnika toga područja.

U tome smislu putopisci izvješćuju o promjenama i prilagodbama na nove okolnosti, kao i nastojanja da se sačuvaju neki stari oblici privređivanja. Tako se recimo spominje da su seljaci posebnim zamolbama ishodovali da se ne diraju malobrojne jame (voda stajaćica) kako bi i dalje mogli namakati konoplju i lan, osnovnu sirovinu za domaću tekstilnu proizvodnju.

Analizirajući putopis u cjelini i vrednujući njegov sadržaj s etnološkoga aspekta može se reći da prema klasičnoj etnološkoj podjeli tradicijske kulture, nalazimo: podatke o izgledu naselja, kuća i okućnica; o ustroju obitelji, s posebnim naglaskom na zadružnu obitelj; o položaju žene u obitelji; o igrama i zabavama; o glazbi i glazbalima; o tradicijskom gospodarenju; o tradicijskoj prehrani; nošnji; o narodnoj medicini; o porijeklu stanovništva te njihovom identitetu i mentalitetu.

Naselja su krajem 18. stoljeća poprimila kako je rečeno, po naredbi vlasti, sasvim novi i od tradicije drugačiji izgled. Sela nekada rasutih okućnica, podignutih po mogućnosti što skrivenijih od glavnih prometnica, Pillera i Mitterpachera dočekala je sljedeća slika: «…kuće grade po našem običaju, kuću uz kuću…» (ibidem str.139).

Svako je selo iz sigurnosnih razloga imalo u središtu stražarnicu, u kojoj se smjena straže vršila po dogovoru s veleposjednikom što upućuje na postojanje neke vrste lokalne samouprave pod jurisdikcijom «gospodara posjeda». Kuće su bile drvene, pokrivene šindrom, rjeđe slamom, s piktoresknim dimnjacima u obliku tornja. Unutrašnjost kuća bila je skromna, zemljanih podova, zidova obijeljenih vapnom domaće izrade14.

Putopisci su opisali situiranost kuća i okućnica s obzirom na položaj šora, tj. glavne ulice, zatim unutrašnji raspored i namjenu prostorija. Premda napominju da je interijer skroman, ipak ističu: «Jedini ures unutrašnjosti je čistoća, o kojoj svi jako 14

Priložen je proces pečenja vapna, Piller, Mitterpacher 1995:141

254

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

skrbe» (ibidem str. 141). Spominju i postojanje zemunica na području između rijeka Sarviz i Dunava, gdje žive uglavnom pastiri: «Od tih kolibica najčešće iz zemlje viri samo krov, ispod kojeg puze ljudi kao u podzemne špilje» (ibidem str. 169).

Zanimljivo poglavlje odnosi se na običajno pravo, prije svega na sustav nasljeđivanja i ustroj zadružne obitelji, u kojoj može živjeti i dvadesetak bračnih parova. Opisuje se izbor starješine, po čemu se dade zaključiti da su zadružne obitelji bile zasnovane na prilično demokratskim načelima. Prvo, u izboru starješine sudjelovali su svi odrasli (muški) članovi obitelji, a dotični se mogao i smijeniti, ukoliko zadrugari nisu s njime bili zadovoljni15. Navode se starješinina prava (predstavljanje obitelji «na van», tj. pred selom i vlastima, raspored i naređivanje oko obavljanja poslova, raspoređivanje financija, sankcioniranje ukućana i sl.), ali i obveze (koje su čak možda bile i veće od prava jer je starješina bio odgovoran za zajedničku imovinu, gospodarenje, financijsku situaciju uključujući npr. namirivanje dugova i sl.), pri čemu se vidi da je nerijetko tražio za savjet ukućana16.

S time u vezi su i dijelovi putopisa koji govore o položaju žena. Pandan starješini bila je gazdarica, koja je također uz prava imala i obveze. raspoređivala je poslove, skrbila oko djece, starih i nemoćnih članova obitelji, pastira.

Obiteljske zadruge bile su u pravom smislu autarkične. Ne samo gospodarske nego i građevinske i majstorske poslove (npr. stolarske) obavljali su članovi zadruge, a također se strogo poštivala reciklaža17. Osim toga, navode Piller i Mitterpacher, dokolica za stanovnike toga doba i toga kraja bila je posve nepoznata. U vrijeme smanjenoga poslovnog angažmana npr. zimi, nije bilo tradicionalne podjele poslova na «muške» i «ženske».Svatko je radio što je god mogao. Tako recimo muškarci: «… ne stide se, kada nemaju drugog posla plesti čarape i rukavice…» (ibidem str. 145), o čemu su se i sami putopisci osvjedočili vidjevši mladiće koji su i ljeti pleli čarape i pojaseve za vrijeme dok su čuvali stoku. Bili su vješti su i u lomljenju kamena, gradnji mlinova i rada u njima, podizanju stupa za valjanje sukna i dr. (ibidem str. 95). Tome se nadovezuje tvrdnja da: «…nigdje nisu žene marljivije nego u Slavoniji»: rade u kući, pomažu u poljskim poslovima, skrbe za vunenu i lanenu odjeću, predu, boje vunu (i pripremaju boju od prirodnih sirovina), bijele lan, tkaju, vezu, nose vodu, skrbe oko odgoja djece. «Kad djeca imaju četiri mjeseca, već ih nose sa sobom u polje, pa ako ne ponesu kolijevku, tad objese djecu u ponjavi na drvo. Kad god dijete zaplače, pritrči majka i uzme malo šljivovice iz jedne vrste tikvice…koja se uzima za spremanje tekućina umjesto vrčeva te ulije djetetu u usta i time utiša plač» (ibidem str.153).

15

Ipak, u takvim su slučajevima konzultirali vlastelina , Piller, Mitterpacher 1995:143.

16

Je li starješina bio tek primus inter pares ostaje da se vidi iz svakoga pojedinog slučaja, uz uvažavanje Levy- Strauusove teze o zamišljenom i stvarnom redu i poretku…što je svakom antropologu dobro znano.

17

Reciklaža je jedan od temelja tradicijske ekonomije i tek je žalosna činjenica da se u današnje doba «otkiva» kao neka inovacija modernoga doba.

255

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Intimni obiteljski život gotovo je poetično opisan u ovome putopisu. Iz njega doista izviru dani prošlosti: «Svi jedu za zajedničkim stolom, no jedni poslije drugih.

Prvi za stol sjedaju muškarci. Kad se oni najedu, dolaze žene, a posljednje se jelo donosi djeci. Ako se pozove gost ili primi u kuću netko koga put nanese njemu se priredi gozba u gostinjskoj sobi» (ibidem str.143). Što se tiče ishrane, putopisci potkrepljuju navode suvremenih etnologa koji upozoravaju da se uz Slavoniju prečesto vežu pogrešne asocijacije o bogatoj trpezi, obilju mesa, posebno suhomesnatih proizvoda, slastica…naime Slavonija je u prošlosti trpjela i gladne godine i siromaštvo, vezano uz opću situaciju u gospodarenju, te ekonomsku stagnaciju u turskom razdoblju i neposredno iza njega. Na jelovniku u doba Pillera i Miterpachera češće je bila riba nego pečenje i kulen, a hrana se većinom zasnivala na žitaricama i povrću (kupus, bundeva), a za začin su češće nego mast i vrhnje koristili orahe. Tako su i naši putopisci u seljačkim kućama bili posluženi skromnijim izborom hrane, što ih nije spriječilo da s oduševljenjem opišu cicvaru: «…hranu koja je obilježje ovog naroda» (ibidem str.91) kao i da primijete da su njive uglavnom zasijane prosom: «…jer se seljačka sirotinja hrani prosom, od kojega si bolje napuni želudac nego pšenicom. Po ukusu je bljutavo i skoro suho te se ne može lako progutati, osim ako ga sirotinja začini» (ibidem str.107).

Kraćim osvrtom Piller i Mitterpacher se osvrću na način odijevanja. Opisuju radnu i svečanu mušku i žensku nošnju, a kao svojevrsni kuriozitet učinilo im se nošenje ukrasa na parti, oko vrata i ušiju od životinjskih zuba i metalnih pločica raznih oblika i boja kod djevojaka (ibidem str.139).

Kako svjedoče putopisci nije bilo puno igara u Slavoniji u to doba. Igra tjeranja obruča sa štapom i bacanje kamena, što je bila ne samo igra nego i odmjeravanje fizičke snage jedine su igre koje spominju, što ne znači da ih nije bilo i više. Od glazbala spominju mijeh i tamburu, uz koje se veže plesanje kola i pjevanje: «…više tugaljivo nego veselo» i s motivima slavne prošlosti (ibidem str. 153).

Zanimljiva su antropološko-fizička zapažanja o ljudima te o njihovom zdravlju.

Zdravi su i lijepe tjelesne konstitucije (ibidem str.139). Nema mnogo bolesti, više pate od sezonskih nevolja: ljeti su češće groznica i dizenterija, zimi upala porebrice. Liječe se na tradicijom ustaljen način, koji su Piller i Mitterpacher opširno opisali. Razlučili su «pravo» narodno liječenje (npr. alkoholom, biljem /travama, hranom, pri čemu se koriste npr. vino, vinski ocat, kičica, trputac, divizma, borovnica, debeljača, kadulja, kumica, luk, jaja i dr.) od «bajanja». Tu navode primjer pravljenja lijeka protiv raka pri čemu se npr. taj lijek pravi od leševa ježa i krtice živih izgorenih, stucanih u prah, goveđom žuči uz posipanje pepelom od tih životinja…itd. (ibidem str. 155-157).

Među narodnom slavonskom medicinskom recepturom navode slučaj iz/liječenja žutice uz pomoć korijena biljke odoljen: smrvljen korijen namače se u vodi, potom se čuva na toplom mjestu ili na suncu dvanaest sati dok ne poprimi boju ilovače. Taj 256

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

napitak bolesnik pije s time da je dan prije strogo posti: «…lijek je isprobao i profesor patolog gospodin plemeniti Trnka, davši ga bolesnoj osobi u Budimu, kojoj je žutica sretno nestala poslije drugog uzetog napitka» (ibidem str.81).

S obzirom na profesiju putopisaca, i sekundarni razlog putovanja, razumljivo je da je gospodarenje bilo poseban predmet njihovoga zanimanja. Uz karakteristike tla (npr. rahla crnica pomiješana s glinom) navode kulture koje se uzgajaju (npr. za tekstilno rukotvorstvo konoplja i lan, a za prehranu uglavnom proso i kukuruz, manje pšenica i raž) ali i zapažanja o nedostacima u obradi zemlje koja bi mogla dati i više ploda. Jedan je glavnih nedostataka nedostatno gnojenje zemlje gnojem životinjskoga podrijetla. Nedostatke tumače seljačkom nemarnošću ali i neupućenošću. Situacija u stočarstvu po njihovom je mišljenju loša, jer uzgoj krava, konja, ovaca, svinja i koza nije rentabilan. Pčelarstvo smatraju izrazito primitivnim i čude se da seljaci ne koriste rojeve divljih pčela po šumama koje bi davale veliku dobit.

O uzgoju svilene bube koji je inovacija u ovome kraju pohvalno su se očitovali dok primjećuju da je uzgoj duhana, premda zbog kakvoće duhana perspektivna, ipak nedovoljno razvijena grana gospodarstva.

Vinova loza se uzgaja, ali ipak radije šljiva od koje seljaci: «vatrom izvlače plemeniti napitak» (ibidem str. 157-165), odnosno «tekućinu poput alkohola, koju nazivaju šljivovica» (ibidem str. 79). Od voća uzgajaju jabuke koje za potrebe zimnice suše18.

Uz to putopisci su zapisali u formi bilježaka naoko male podatke, ali itekako vrijedne u specijalističkim etnološkim disciplinama. Takav je npr. podatak koristan u proučavanju suživota čovjeka i životinja, odnosno kulturne animalistike: među velikim vodama, jezerima i ribnjacima koji su okruživali ostatke tvrđave Korođvar19 nalazio se mali otok pristupačan samo ribarima. Na njemu je, vjerovali su seljaci, raslo čudesno bilje i voće opojnoga mirisa. Pričalo se da taj otok posjećuju crne zmije debele kao ljudska ruka, ali pitome i bezopasne, tako da i ribari i zmije bez bojazni leže i odmaraju jedni uz druge. Bio bi zločin ubiti neku od zmija, jer bi ubojstvo jedne zmije promijenilo njihovu mirnu ćud (ibidem str. 33). Modernim rječnikom rečeno, radi se o iskazu koji govori u prilog svijesti ljudi o poštivanju prirode i nužnosti očuvanja ravnoteže ekoprostora.

Pitanje identiteta stanovnika Požeške županije Piller i Mitterpacher donose u skladu s onodobnim uvriježenim mišljenjem o ilirskom podrijetlu Slavena, dakle i Hrvata. Navode: «Stanovnici Županije su ‘Ilirski Sklavonci’ ili kako ih danas zovu Slavonci, a neki misle da to ime imaju od ‘ilirske’ riječi slava, jer je slava o oružju 18

Opisali su cjelokupan proces sušenja jabuka i priložili crtež: «zgrade prilagođene sušenju jabuka napravljene u obliku ormara» (Piller, Mitterpacher 1995: 93 i 182).

19

Korog, Krug posjed obitelji Kružić južno od Osijeka, Sršan 1995: 189.

257

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

uvijek bila posebna osobina ovog naroda», no bili su dovoljno i mudri i objektivni spram svoga ne/poznavanja etnogeneze stanovništva proučavanoga područja da su zaključili: «No, mi nismo pozvani da raspravljamo niti o porijeklu niti o imenima naroda» (ibidem str. 137). Dodajući da u gornjem dijelu Županije žive Vlasi, o čijem podrijetlu postoje različita mišljenja, zaključuju: »No, to i slična pitanja neka istražuju povjesničari» (ibidem str.139).

Napokon, sveukupni dojam o stanovnicima ovoga kraja, uključujući i mentalitet, Piller i Mitterpacher opisuju riječima: priprosti ali radišni, gostoljubivi, strpljivi.

Zaključak Sretna je okolnost da je u maniri intelektualaca minulih stoljeća bila, uz njihovu vrhunsku naobrazbu i svestranost. Tako su Piller i Mitterpacher, dvojica vrhunskih intelektualaca i sveučilišnih profesora, inače eksperti iz područja prirodnih znanosti, krenuvši na terenski rad sa sasvim određenim osnovnim ciljem (kojega nisu uspjeli sasvim postići), opisali krâj kroz koji su proputovali i ljude koji su u njemu obitavali: tko su, kako fizički izgledaju, što i kako rade, kako se odijevaju, u kakvim stambenim uvjetima žive, što jedu, kako se zabavljaju, kako podižu djecu, od čega obolijevaju, kakvoga su mentaliteta.

Učinili su to sa simpatijama ali kompetentno i posve objektivno uz ponekad kritičke opaske. Tako smo dobili ovaj putopis, autentičan dokument o životu u Slavoniji s kraja 18. st., odnosno jednoga njezinog dijela. Po svojem je sadržaju vrijedan i kao književno djelo osobitoga putopisnog žanra te kao povijesni dokument.

S obzirom na etnografske podatke dobili smo i etnološko-literarno djelo. Ono je tim važnije jer se u nadolazećim godinama ovaj kraj i njegovi stanovnici stubokom promijenio. Naime, uslijedile su velike imigracije stanovništva iz dijelom zapadne te srednje Europe. U vremenu od 1782.do 1787. godine odvijala se treća, tzv. jozefinska migracija Nijemaca, a useljavali su i drugi narodi, npr. Česi, Slovaci, Talijani i dr. čime se promijenila ekonomska slika ovoga kraja. Poznato je da se upravo Nijemcima pripisuje posebna uloga u očuvanju srednjoeuropskoga identiteta i racionalna obrada slavonske, baranjske i srijemske zemlje, npr. na obiteljskim i plemićkim dobrima, na kojima su radili njemački upravitelji ali i brojni radnici, vrtlari i dr.20. Uz to, opće je prihvaćena teza da su Nijemci u ovim krajevima odigrali važnu ulogu u uspostavljanju i širenju novoga radnog duha i odnosa prema radu prikladnoga ranokapitalističkoj društvenoj i ekonomskoj strukturi21. Međutim, nije se samo promijenila ekonomska nego i etnička, demografska, društvena i kulturna slika ovoga područja, tako da su ova dvojica «uglednih muževa» zabilježila (opisala i dokumentirala) jedan svijet koji nije nestao ali se uz tradicionalne obrasce života postupno transformirao i s nekim novim zakonitostima koračao prema devetnaestom stoljeću..

20

Usp. Rittig Beljak, 2008, rkp.

21

Usp. Geiger, 1991.

258

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Literatura Balabanić, Josip, 1977., «Prirodoslovna, gospodarska i etnografska zapažanja o Slavoniji i Požeškoj županiji u jednom putopisu s kraja XVIII stoljeća», u: Zbornik radova Simpozija «Prirodoslovna baština Slavonske požege», Slavonska Požega, str. 2332.

Belaj. Vitomir, 1995., «Etnološka istraživanja Slovenaca u Hrvatskoj» u: Slovenci v Hrvaški, ur. V. Kržišnik-Bukić, Ljubljana: Inštitut za narodnosna vprašanja, str.287-295.

Geiger, Vladimir 1991., «Nijemci u Hrvatskoj», Migracijske teme, 3-4, str. 319-334.

Grbić, Jadranka, 1998, Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, grupa autora, Zagreb: Matica hrvatska, str. 296-336.

Grbić Jakopović, Jadranka, 2002., «Etnoantropološki podaci u Kukuljevićevim putopisim», u: Kukuljevićevi dani u Varaždinskim Toplicama, ur. B. Filipan, Varaždinske Toplice: Matica hrvatska Varaždinske Toplice str. 199-212.

Gulin Valentina, 1997., «Morlacchism Between Enlightenment and Romanticism.

Identification and Selfidentification of the European Other», Narodna umjetnost 34/1 str. 77-100.

Harbsmeier, Michael, 1995., «Spontaneous ethnographies: Towards a social history of travellers’ tales», u: MESS, ur. B. Brumen, Z. Šmitek, Ljubljana, Slovensko etnološko društvo, str. 23-39.

Matić Tomo, 1951., «Narodni život i običaji u Požeškoj županiji krajem osamnaestoga vijeka», Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knjiga 35, str. 5-27.

Paušek Baždar, Snježana, 1995, «Putopis Mathiasa Pillera i Ljudevita Mitterpachera po Slavoniji i Požeškoj županiji 1783.g.», u: Dani Hvarskog kazališta Hrvatska književnost 18. stoljeća, tematski i žanrovski aspekti, Split: Književni krug, str. 174180.

Paušek Baždar, Snježana, 2001., «Braća Ljudevit i Josip Mitterpacher u hrvatskoj i austro-ugarskoj znanosti i kulturi», Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch, Osijek: Njemačka narodnosna zajednica, Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, str. 71-79.

Piller, Matija, Ljudevit Mitterpacher, 1995., Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782.god., Osijek, Matica hrvatska Požega, Povijesni arhiv u Osijeku.

Prošić Dvornić, Mirjana, 1987., «Istraživanje prošlosti i pitanje izvora u etnologiji – memorijalna i putopisna građa», Etnološke sveske, VIII, str. 41-49.

259

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Poyatos, Fernando, 1988, a. «Introduction. The genesis of literary anthropology», u: Literary Anthropology, Amsterdam/Philadelphia: John Benjamons Publishing Company XI-XXIII. Poyatos, Fernando, 1988,b, «Literary Anthropology: toward a new interdisciolinary area», u: Literary Anthropology, Amsterdam/Philadelphia: John Benjamons Publishing Company, str. 3-49.

Rittig Beljak, Nives, 2008., «Nijemci i Austrijanci», rkp. Šmitek, Zmago, 1988., «Travel Records as a Subject of Ethnological Resesearch», Ethnological Contacts, Ljubljana, str. 135-141.

Axiologie des ethnografischen textes: Das bild von Slawonien gemäss reisebericht von Mathias Piller und Ludwig Mitterpacher “Die reise durch die gespanschaft von Požega in Slawonien 1782” Zusammenfassung

Der Artikel analysiert und bewertet den Inhalt des Reiseberichtes von Mathias Piller und Ludwig Mitterpacher «Die Reise durch die Gespanschaft von Požega in Slawonien 1782» mit besonderem Rückblick auf den Teil der reich an ethnografischen Angaben ist. Diese, dh. die ethnografische Angaben aus dem genanten Reisebericht, hält die Autorin für wertvollen und auch zur wissenschaftlichen Behandlung relevanten Stoff. Um das methodologische Verfahren zu rechtfertigen, macht sie einen Rückblick auf die Frage der Methodologie in der ethnologischen Wissenschaft, mit Betonung auf die Anwendung der Analyse und Interpretation der literarischen Ethnologie. Aufgrund von ethnologischen Angaben aus dem Reisebericht und mit Anwendung des genannten methodologischen Verfahrens stellt sie das kulturelle Bild des Lebens in jenem Teil Kroatiens am Ende des 18. Jahrhunderts dar. Sie kam zum Schluss, dieser Reisebericht sei ein authentisches Dokument über das Leben in Slawonien am Ende des 18. Jahrhunderts, bzw. einem Teil davon; seinem Inhalt nach auch als literarisches Werk, in einem besonderem Reiseberichtgenre, und als ein geschichtliches Dokument wertvoll. Letztlich, ist er, wegen seinen ethnografischen Angaben, auch ein wertvolles ethnologisch-literarisches Werk, zu ethnologischen Analysen geeignet.

260

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Branko OSTAJMER Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod

Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima Josipu Jurju Strossmayeru (1877.-1881.)

Autor u prvom dijelu rada donosi zanimljiv životopis svećenika Aleksandera Mandta, porijeklom Nijemca iz Vukovara. U drugom dijelu rada analizira se sadržaj njegovih pisama đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, pisanih tijekom Mandtova službovanja u Osijeku. Posebna pozornost posvećena je osječkim temama prisutnim u ovim pismima.

Ključne riječi: Aleksander Mandt, Osijek, Josip Juraj Strossmayer, osječka gimnazija, socijaldemokrati, Središnja slavonska štedionica

261

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Uvod Među obimnom ostavštinom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, najvećim dijelom sačuvanom u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, nalaze se i tisuće pisama koje su Strossmayeru uputili mnogobrojni korespondenti. Strossmayer je vodio prepisku s većinom biskupijskih župnika i kateheta, a jedan od njih je i Aleksander Mandt koji je tijekom svoga svećeničkog života služio i kao kapelan i kateheta u Osijeku. U Akademijinu Arhivu čuvaju se 33 Mandtova pisma biskupu, sva potječu iz njegovih “osječkih godina” i važan su prilog poznavanju društvenih, političkih i kulturnih prilika u Osijeku krajem 1870-ih i početkom 1880-ih.

Aleksander Mandt Aleksander Mandt rodio se u Vukovaru 11. ožujka 1844. godine.1 Prvih sedam razreda gimnazije, do 1861. godine, pohađao je najvjerojatnije u Osijeku.2 Potom je, u prvoj polovici 1860-ih godina, pohađao bogosloviju u Đakovu, a tih je godina bio aktivan i u tamošnjem Sboru duhovne mladeži, pa je jedno vrijeme bio i predsjednikom ovoga bogoslovskog udruženja.3 Za svećenika ga je u Đakovu 28. rujna 1866. zaredio biskup Josip Juraj Strossmayer.4 Od 1870. do 1881. Mandt je službovao u Osijeku i na tamošnjoj gimnaziji predavao vjeronauk.5 U tim je godinama Mandt često pobolijevao, u pismima Strossmayeru iz 1877. i 1878. žalio se da je “slabih prsiju” te da bi uslijed takvoga zdravlja želio napustiti naporan posao katehete i postati župnikom đakovačke, zemunske ili koje druge župe.6 Te njegove molbe biskup nije uslišao, a početkom osamdesetih godina Mandt je obolio i na očima pa je veći dio 1881. godine proveo kod liječnika u Beču, odnosno u austrijskim kupalištima Bad Hall i St. Radegund.7 1

Antun JARM, Dijecezanski svećenici koji su djelovali na sadašnjem području Biskupije Đakovačke i Srijemske od 1701. do 2003. godine, Đakovo 2003., 128.

2

U jednom pismu navodi da mu je dr. Josip Frank sedam godina bio gimnazijski kolega. Aleksander Mandt – Josipu Jurju Strossmayeru, Osijek 6. XII. 1877., Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Ostavština Josipa Jurja Strossmayera (dalje: AHAZU, OJJS), XI A/Man. A. 1. Dr. Josip Frank maturirao je na osječkoj gimnaziji 1862. godine, a među maturantima te školske godine nema Mandta. Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729.-2000., (gl. ur. Julijo Martinčić), Zagreb – Osijek 2001., 113.

3

Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu, Đakovo 1911., 344.

4

[Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ], Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski. God. 1850.-1900., Zagreb 1900.-1904., 63.; usp. A. JARM, Dijecezanski svećenici, 128.

5

Gimnazije u Osijeku, 72.

6

A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 16. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 2.; A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 7. II. 1878., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 3.

7

Posljednjih devet Mandtovih pisama Strossmayeru, sačuvanih u Akademijinu Arhivu, pisanih od srpnja 1880. do rujna 1881. godina, poslano je iz navedena tri mjesta.

262

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Strossmayer se vjerojatno sažalio nad daljnjim pogoršanjem Mandtova zdravlja i 1. ožujka 1882. godine pozvao ga je k sebi u Đakovo i imenovao ga ravnateljem biskupijskog vlastelinstva. Na toj je dužnosti Mandt ostao do 1. srpnja 1886. godine.

Kao ravnatelj primao je razmjerno solidna primanja od 800 godišnjih forinti, te imao smještaj i prehranu u biskupskom dvoru.8 Strossmayer je dugi niz godina imao visoko mišljenje o Mandtu i u više navrata je izražavao suosjećanje prema njemu i njegovu teškom zdravstvenom stanju. Većina biskupovih suradnika i znanaca, uključujući i Franju Račkog, s druge strane, nije imala lijepih riječi za Mandta, i znali su ga, dakako ne pred biskupom, nazivati i spletkarom, zmijom i lopovom. Sasvim je razumljivo da je Mandt još negativnije bio prikazivan u režimskim i pravaškim novinama, osobito u vrijeme dok je kao vlastelinski ravnatelj bio član najužeg kruga Strossmayerovih suradnika. Nepoznati je đakovački dopisnik pravaške Slobode, primjerice, po svršetku saborskih izbora 1884. godine o Mandtu, istaknutom agitatoru oporbenog – dakle Strossmayerova – kandidata Koste Vojnovića, pisao sljedeće: “Od profesorah vjerouke postade direktorom na sramotu biskupiji, na ruglo biskupu, a za svoju probit i svojih rodjakah. Čovjek bez znanja, bez vještine, neumoljiv, silnik, spletkar – utvara si, da je zvan popraviti financije djakovačkoga spahiluka. Pa kako je tegnuo, da sebe pomogne, biskupu odmogne, kršio je biskupom zadanu rieč, gdje je god mogao.

Djakovčani običavali su kupiti suvarke po biskupskih šumah; Mandt je to dokinuo, premda je radio proti volji biskupovoj. U ljeto podjoše djakovkinje po šumah brati jagode; g. Mandt skidao im je sa glave marame. Cielo svećenstvo ocrnio je i posvadio sve s biskupom. Narod se odkinuo od biskupa; svećenstvo bježalo od Djakova, kao od okužene Smirne. To sve učinio je jedan čovjek, jedan Mandt. Kad je došlo do izbora na sabor, Djakovčani su uzprkos biskupu i njegovom ljubimcu glasovali za Sudarevića.”9 Za svog ravnateljstva Mandt je provodio opsežne reforme u vlastelinstvu koje su, po svemu sudeći, naišle na val nezadovoljstva u Đakovštini. Na koncu je bio prisiljen odstupiti, a Strossmayerovi su biografi kasnije ocjenjivali da doista nije bio dovoljno stručan niti da je imao pravi pregled stanja vlastelinstva.10 Mandt je bio prisiljen odstupiti nakon što se je na vlastelinstvu pojavila sakagija i nakon što je ova pošast zaprijetila uništenjem cjelokupnoj ergeli đakovačke biskupije, kao i proširenjem izvan biskupije. Odgovornost za pojavu i širenje ove konjske bolesti pala je na Mandta kao čelnu osobu vlastelinstva, a takvim ga je označio i ban 8

[M. PAVIĆ – M. CEPELIĆ], Josip Juraj Strossmayer, 914.-916.

9

“Izbori po Hrvatskoj”, Sloboda (Zagreb), br. 219, 26. IX. 1884., 3.

10

[M. PAVIĆ – M. CEPELIĆ], Josip Juraj Strossmayer, 875.; Franjo Rački – Josipu Jurju Strossmayeru, Zagreb 16. III. 1884., Korespondencija Rački – Strossmayer (dalje: KRS), knjiga treća, Zagreb 1930., 113.; usp. Branko OSTAJMER, “Saborski izbori u Đakovu i Đakovštini 1884. godine”, Zbornik Muzeja Đakovštine, sv. 6, Đakovo 2003., 95.-96.

263

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Dragutin Khuen-Héderváry u svom dopisu što ga je, izražavajući zabrinutost zbog tih prilika, uputio na biskupa Strossmayera.11 Zbog širenja sakagije vlastelinstvo je bilo i kažnjeno novčanom kaznom.12 Pozivom na taj dopis, biskup je 1. srpnja 1886. otpustio Mandta, izdavši mu pritom vrlo pohvalnu svjedodžbu. I to daje naslutiti da su odnosi između biskupa i sada već bivšega vlastelinskog ravnatelja u tom trenutku bili još razmjerno korektni. Ubrzo je, međutim, Mandt iznenada započeo od biskupa tražiti razne službe koje mu je ovaj, navodno, obećao i koje je Mandt, prema vlastitom shvaćanju, zaslužio. Pozivao se, naime, na biskupovo pismo od 1. ožujka 1882. godine kojim ga imenuje ravnateljem i navodno obećava da će ga prvom prigodom predložiti za kanonika đakovačke biskupije.

Ako je vjerovati Mandtu, Strossmayer ga je primio u Đakovu 19. siječnja 1889. godine i tom mu prigodom “u ime primjerene odštete” ponudio najprije brodsku župu, zatim semeljačku, potom dvjesto, i na koncu tristo forinti godišnje rente dok god on, Strossmayer, živi. Mandt je sve četiri mogućnosti odbio i od biskupa zatražio godišnju rentu od petsto forinti i to – dakako, očekujući da će živjeti duže od gotovo trideset godina starijeg biskupa – dok je on, Mandt, na životu. Strossmayer na to nije pristao, a Mandt se potom odlučio na vrlo radikalan potez: dana 10. svibnja 1889. tužio je Strossmayera svjetovnom sudu, onomu kotarskom u Đakovu, zamislivši tim putem od biskupa izvući ono što je držao zasluženom naknadom za višegodišnju službu.13 Mandt je na taj način zaobišao nadležne crkvene ustanove, a da sve bude još i gore, Mandt je za odvjetnika izabrao dr. Vasu Đurđevića, osječkog odvjetnika, Srbina i člana režimske Narodne, vulgo mađaronske stranke. I taj mu se čin također zamjerilo, odnosno mnogi su se zgražali da katolički svećenik može angažirati nekatolika kako bi ga zastupao u tužbi protiv vlastita biskupa.

Svatko tko imalo poznaje ćud biskupa Strossmayera može lako zamisliti kako je biskup reagirao na ovaj Mandtov čin. Njegov je stav bio da Mandt, barem dok je on, Strossmayer, živ, ne može dobiti ništa, a Mandt je zbog svoje tužbe vrlo skoro kažnjen najstrožom crkvenom kaznom: odlukom duhovnoga stola Đakovačke biskupije od 12. veljače 1890. godine Mandt je izopćen iz rimokatoličke crkve.

Strossmayer je ipak, ne više izravno, već preko duhovnoga stola, nudio priliku Mandtu da se vrati kao svećenik u biskupiju, a uvjeti su bili da Strossmayera, svoga “vrhovnog pastira, Otca i dobročinitelja”, iskreno zamoli za oproštenje, da mu bezuvjetno iskaže pokornost, te da bude zadovoljan s posljednjim mjestom u biskupiji, što je “jedini uviet da se ekskomunikacije u koju ste upali riešite”.14 11

Nadbiskupijski arhiv Đakovo, Ostavština Josipa Jurja Strossmayera (dalje: NAĐ, OJJS), A. Mandt – Duhovnom stolu, Osijek 10. IX. 1889.

12

Hrvatski državni arhiv Zagreb (dalje: HDA), fond Predsjedništvo zemaljske vlade, kut. 262.

13

A. Mandt – Biskupskom ordinarijatu, Osijek 24. XII. 1890., NAĐ, OJJS.

14

J. J. Strossmayer – Duhovnom stolu, [Đakovo, bez datuma], NAĐ, OJJS.

264

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Mandt, međutim, nije želio ni najmanje popustiti, i tvrdokorno je ostajao na svojim stavovima i zahtjevima, oštro polemizirajući s biskupom i biskupijskim duhovnim stolom i pišući razne dopise koji su obasizali i po više desetaka stranica.

Nije priznavao odluke duhovnog stola i odbacivao je sve optužbe na svoj račun, a jedan grijeh koji je ipak priznao bilo je ljubovanje s kćerkom jednoga đakovačkog gostioničara. Zanimljivo je da se Mandt čudio zašto se to sad odjednom, gotovo četiri godine kasnije, toliko naglašava i zašto se proglašava velikim škandalom. On je, naime, tvrdio da je ta djevojka zavela njega, da on nije popustio njezinom prvom, već tek trećem pokušaju zavođenja, da je on sam te odnose prekinuo nakon šest mjeseci, i da je materijalno platio taj svoj grijeh, budući da je dotičnoj djevojci našao muža i potrošio 1000 forinti na njihovo vjenčanje. Ako bi to bila istina, radilo se o njegovim petnaestomjesečnim prihodima. Također, Mandt je tvrdio da to nije bio javni skandal, ali i da se: “[…] publika u Djakovu, recimo: da je to njekim i poznato bilo, radi sličnih pogriešaka škandalizirati neobićaje, jer to u Djakovu nije ništa neobićnoga, i jer su Djakovčani na to već priviknuti.”15 Sva nastojanja Aleksandera Mandta da od biskupa Strossmayera “naplati” svoje zasluge za vlastelinstvo ostala su naposljetku neuspješna. Ubrzo je, nepomiren s biskupom i Crkvom, u Osijeku i preminuo, 5. veljače 1892. godine, a pokopan je sutradan na groblju sv. Ane. Kao prebivalište mu je u matičnoj knjizi umrlih navedena Duga, danas Strossmayerova ulica, kućni broj 1.16 Biskup Strossmayer je Mandtovu smrt u pismu Franji Račkom popratio sljedećom kratkom opaskom: “Žalosni i razvratni svećenik Mandt, kako čujem, umr’o.”17 Mandtova pisma Strossmayeru Kako je ranije već rečenu, među Strossmayerovom ostavštinom u Zagrebu sačuvana su 33 Mandtova pisma. Pored ovih pisama sačuvano je također i 7 brzojava.

Iz kasnijega razdoblja – ne računajući dokumente sadržane u spisu o “slučaju Mandt” – do sada sam pronašao samo jedno Mandtovo pismo Strossmayeru. Pisano je u Đakovu 6. kolovoza 1885. godine i slano biskupu koji je tada boravio u Rogaškoj Slatini.18 Pisma Aleksandera Mandta dosad nisu bila predmet istraživanja, i tek je Vladimir Košćak jednom prigodom, pišući pred pola stoljeća o Strossmayerovoj rukopisnoj ostavštini, istaknuo da Mandt u svojim pismima donosi zanimljive podatke o počecima 15

A. Mandt – Duhovnom stolu, Osijek 10. IX. 1889., NAĐ, OJJS.

16

Matična knjiga umrlih Osijek Gornji grad 1885.-1902., HDA, Zbirka mikrofilmova, M-3072.

17

Josip Juraj Strossmayer – Franji Račkom, Đakovo 5. II. 1892., Korespondencija Rački – Strossmayer (dalje: KRS), knjiga četvrta, priredio Ferdo Šišić, Zagreb 1931., 301.

18

Pismo se čuva u ostavštini biskupa Strossmayera u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu.

265

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

socijaldemokracije u Osijeku.19 Zanimljivo je da pisma ipak nisu bila uvrštena u zbirku gradiva o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije izdanu 1967. godine.20 Ova pisma otkrivaju Aleksandera Mandta kao čovjeka od iznimnog povjerenja biskupa Strossmayera i mogli bismo reći kao glavnoga Strossmayerova osječkog informatora. Strossmayer od njega traži obavijesti o političkim prilikama u Osijeku, o kupnji određenih vrijednih starina, o osječkim socijaldemokratima, o parnicama koje su se ticale đakovačkog vlastelinstva a vodile pred osječkim sudbenim stolom, o sudskom postupku protiv svećenika Franje Mihelčića, bivšega biskupova tajnika, i drugim pitanjima.

U to vrijeme u Đakovu još ne postoji tiskara – Strossmayer će ju utemeljiti istom krajem 1880. godine21 – te su se biskupijski Glasnik i druge tiskovine tiskali u osječkim tiskarama. U Osijeku su se tiskale i Strossmayerove biskupske poslanice, i većinu poslove s tim u vezi, uključujući i redigiranje, obavljao je Mandt. Mandt je također za biskupa obavljao i određene financijske poslove, primjerice kupnju dionica osječke štedionice.22 Pažnje je vrijedan i podatak da je Mandt 1877. godine među đake osječke gimnazije dijelio u Zagrebu tiskanu brošuru Hrvatski djaci Strossmayeru23, koje mu je 200 primjeraka proslijedio Josip Wallinger, tajnik biskupov.24 Dijelenje ove brošure među osječke gimnazijalce potvrđuje da je osječka gimnazija već u to vrijeme bila jedno od izvorišta širenja hrvatske misli u “glavnomu gradu” Slavonije.

Iz pisama je također lako uočiti kako je Mandt nastojao istaknuti svoje financijske, organizacijske i druge sposobnosti, kao i dati oduška stavovima koji su bili ili je pretpostavljao da bi mogli biti bliski biskupu Strossmayeru. U tom bi se smislu, primjerice, moglo promatrati sljedeći dio jednoga Mandtova pisma u kojemu on prepričava navodni osječki susret s dr. Josipom Frankom25, vlasnikom zagrebačkoga lista Agramer Presse i potonjim pravaškim prvakom: 19

Vladimir KOŠĆAK, “Strossmayerova ostavština u JAZU”, Historijski zbornik XI-XII/1958-1959, 371.

20

Ive MAŽURAN (prir.), Građa o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije 1867-1894, Osijek 1967.

21

O osnutku i radu ove tiskare vidi opširnije u: Krešimir PAVIĆ, Povijest đakovačkih tiskara, Đakovo 1987., 25.-43.

22

Godine 1877. je od bečkog trgovca drvima Pfeiffera, odnosno njegova blagajnika u Osijeku kupio 20 dionica osječke štedionice. A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 6. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/ Man. A. 1.

23

Hrvatski djaci Strossmayeru, Zagreb 1877.

24

A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 16. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 2.

25

Josip Frank (Osijek, 16. IV. 1844. – Zagreb, 17. XII. 1911.), odvjetnik i političar. Gimnaziju dovršio 1862. u Osijeku, a studij prava s doktoratom 1868. godine u Beču. Više o Franku v. Stjepan MATKOVIĆ, Čista stranka prava 1895.-1903., Zagreb 2001.

266

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

“[…] Ja mu na to odgovorim, da ću o tom njegovom predlogu razmišljavati, te upotrebim ovu sgodu, da mu, odobravajuć opozicionalni pravac njegova lista, antikatoličku stranu istoga, kako treba, žigošem, i svu mu trulež religioznu ‘Agramer Presse’ predočim, koja na ništa manje nesmjera, nego na obrat onoga vjerskoga temelja, na kojem je cielo europejsko družtvo ustrojeno. – On mi dade na to svoju ruku i obeča mi sveto, da odsele o religiji ma kojoj i o religioznih stvari više pisati neće, tim više, što je radi toga već dosta neugodnosti imao. […]” 26 U pismima Strossmayeru Mandt u više navrata piše o različitim vlastitim polemikama i sukobima, a osobito su zanimljivi oni slučajevi u koje su upleteni drugi svećenici, pa se stječe dojam da Mandt nastoji privoliti biskupa na svoju stranu. Kao primjer može se navesti polemika sa skladateljem i župnikom u Gradištu Hinkom Hladačekom, koji je javno prozvao Mandta u zagrebačkome Katoličkom listu kao katehetu na osječkoj gimnaziji koji svoje učenike tjera da uče crkveno pjevanje pa pjesmarici Marijana Jaića Napjevi bogoljub. crkvenih pjesama (Budim, 1850.), iako je ista ne samo neprikladna, već i zabranjena naredbom nadležne duhovne oblasti.27 Mandt je u istom listu odgovorio Hladačeku,28 a potom je nastojao Hladačeka i Strossmayeru prikazati u negativnom svjetlu.29 O izgradnji nove zgrade osječke gimnazije Jedna od svakako najzanimljivijih tema u ovim Mandtovim pismima bila je osječka gimnazija, odnosno natječaj za izgradnju nove gimnazijske zgrade. Naime, krajem sedamdesetih godina osječki su se gradski čelnici odlučili na izgradnju nove zgrade za potrebe osječke gimnazije, a u svemu je iznimno važnu ulogu imao i biskup Strossmayer, također bivši učenik iste gimnazije. Biskup je gradu Osijeku darovnicom od 1. travnja 1879. poklonio biskupijsko zemljište za novu zgradu, a svoju je darovnicu popratio s tri uvjeta, od kojih je treći bio da se “gimnazijska sgrada liepa i ukusna sazidje, što je ures gradu, a ujedno i povoljno djeluje na estetično i moralno čuvstvo mladeži”.30 Na taj se način Strossmayer na najizravniji način uključio u odlučivanje o izgledu nove zgrade, a to je potom – nimalo neočekivano – postalo povodom oštrih, politički obojenih rasprava, budući da je dio uglednih Osječana, pretežno biskupovih političkih neistomišljenika, s nenaklonošću gledao na ovaj Strossmayerov angažman.

26

A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 6. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 1.

27

H. [Hinko HLADAČEK], “Njekoliko rieči o crkvenoj glasbi u nas i o ‘Sv. Ceciliji’”, Katolički list (Zagreb), god. XXVIII., br. 47, 22. XI. 1877., 404.-407. i br. 48, 29. XI. 1877., 413.-415.

28

Skender MANDT, “Osiek, 6. prosinca.”, Katolički list (Zagreb), god. XXVIII., br. 51, 20. XII. 1877., 440.-441.

29

A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 6. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 1.

30

Strossmayerovom darovnicom Osijek je dobio gradilište povšine 226 četvornih hvati na sjeveroistočnom uglu glavnoga tvrđavskog trga. Vilim MATIĆ, “Zgrada Kraljevske gimnazije u Osijeku”, u: Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729.-2000., ur. Julijo Martinčić, Zagreb – Osijek 2001., 53.

267

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Na raspisani natječaj pristiglo je ukupno 20 projekata, a na prvo otvaranje i pregledavanje ovih projekata u Osijek osobno je došao i biskup Strossmayer.31 Tom je prigodom, kao i svakom narednom, biskup zagovarao projekt pod šifrom “Bramante”, čiji je autor bio Herman Bollé32, najugledniji arhitekt toga doba u Banskoj Hrvatskoj.

Strossmayer je i inače bio Bolléov poklonik, o čemu dovoljno svjedoči činjenica da je Bollé upravo tih godina vodio dovršetak izgradnje katedrale u Đakovu, kao i podatak da mu je bila povjerena izgradnje palače Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

No, nisu svi dijelili biskupovo mišljenje: pojedini članovi posebno ustanovljenoga gradskog Odbora33 koji je imao odlučiti o pobjedniku natječaja usprotivili su se Bolléovoj osnovi jer su se – kako su tvrdili – pribojavali da će njegov projekt uvelike nadmašiti sredstva koja je Osijek namijenio za izgradnju nove zgrade. Grad Osijek, naime, namijenio je 80.000 forinti za ovu svrhu, i dio članova Odbora izražavao je sumnju da Bolléov projekt može biti izveden u okviru te svote, premda je arhitekt računao da će ovaj iznos biti dostatan. U Odboru se, po svemu sudeći, prilikom odlučivanja o projektu razvila oštrija rasprava, pa je više protivnika projekta tvrdilo da će za Bolléov projekt biti potrebno izdvojiti od 100 do čak 140.000 forinti.34 Čvrsto ustrajavši na svojoj ocjeni Bolléova projekta kao najboljega, Strossmayer je navodno čak pred nekoliko zastupnika predložio da se sve ili one najbolje projekte pošalje uglednim bečkim arhitektima (Schmidtu ili Förstelu), želeći na taj način dati do znanja da je pripravan “svoje mnenje […] podvrći njihovomu”.35 Pored spomenutih gradskih zastupnika, nimalo razumijevanja za Strossmayerovu odlučujuću ulogu nije pokazivao ni prorežimski osječki list na njemačkom jeziku Die Drau, koji je i inače često kritički pisao o đakovačkom biskupu.

Ovaj je list u više navrata negativno pisao o Strossmayerovoj ulozi u postupku izbora projekta zgrade, i optuživao je biskupa da je svojim neopravdanim zahtjevima, odnosno uvjetima, bitno doprinio da se oteža pitanje o izgradnji nove zgrade i da se gradnja na duže vrijeme odgodi. Drava je također javno postavljala pitanje otkuda 31

[Aleksander MANDT], “U Osieku, 10. ožujka”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 59, 12. III. 1880., 2.

32

Herman Bollé (Köln, 18. X. 1845. – Zagreb, 17. IV. 1926.), arhitekt. Godine 1876. prvi put došao u Hrvatsku, u Đakovo gdje je Friedrich Scmidt nakon smrti Karla Rösnera preuzeo gradnju katedrale.

Schmidt mu je ubrzo povjerio izgradnju palače Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i obnovu zagrebačke katedrale. Od 1880. stalno se nastanjuje u Hrvatskoj. Željka ČORAK, “Bollé, Herman”, Hrvatski biografski leksikon, sv. 2, Zagreb 1989., 115.-117.

33

Članovi Odbora bili su državni mjernik Adolf Sertić, mjernik i predstojnik željezničkoga tehničkog odjela u Osijeku Julije Farago, privatni mjernik Milan Milašinović te učitelji na osječkoj realci Jovan Jovanić i Dimitar Marković. Gradivo za povijest Osijeka i Slavonije. Knjiga XX. Zapisnici grada Osijeka 1876.-1886., prir. Stjepan Sršan, Osijek 2006., 180., 183.

34

[Aleksander MANDT], “U Osieku, 10. ožujka”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 59, 12. III. 1880., 2.

35

Isto.

268

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

biskupu pravo da sudi o umjetničkoj vrijednosti arhitektonskih projekata, i zbog svega se razvila polemika između ovoga lista i zagrebačkoga Obzora.

Spomenuti zastupnici i Drava protivili su se Bolléovu projektu dijelom i stoga što su, po svemu sudeći, zagovarali drugi projekt – onaj domaćega, osječkog mjernika Maxa (Makse) Zuckera.36 Mandtova pisma pokazuju da je Strossmayer odlučno inzistirao da se nova zgrada radi prema Bolléovim nacrtima te da je važnu ulogu pritom kao posrednik odigrao i Mandt. Pisma ujedno potvrđuju da je upravo on bio autor triju nepotpisanih dopisa iz Osijeka koji su bili objavljeni u Obzoru i koji su polemizirali s napisima Die Drau. Ti su dopisi objavljeni u brojevima od 12. i 27. ožujka te 15. travnja i u njima je Mandt branio Strossmayera, odnosno izrazito pohvalno pisao o njegovu držanju u ovom pitanju.

U prvomu od ovih članaka, odbacujući Dravine kritike, Mandt je pisao: “Nekoji opet pitaju, zašto baš da biskup ima pravo, odkale biskupu strukovne vještine u prosudjivanju gradjevnih osnova, on za nas nemože biti nikakov auktoritet u tom pogledu?!

Tim prigovorom iztiče se i Drava, nu načinom, koji samo semitičkim piscem pristaje. Biskup Strossmajer pokazao je u više zgodah, što u tom pogledu vriedi i što zna. On se bavi od mladih godina i veoma rado zanimao se za sve što je liepo i umjetno […] Nije daklem, kako Drava prostačkim načinom primjećuje, biskup Strossmajer sa sv. uljem dobio strukovno poznanje graditeljstva uliveno, nego si je to stekao ozbiljnim radom i učenjem.”37 Dva tjedna kasnije Mandt je ponovno pisao Obzoru, i u ovom je dopisu ne krijući zadovoljstvo javljao da je gradski Odbor jednoglasno prihvatio Bolléov projekt, a ujedno je i nastavljao svoju polemiku s Die Drau: “Mi smo ovo sve radi toga potanko iztakli, ne biskupa Strossmayera obranimo, - jer je ovaj u svojih namjerih tako plemenit, u svojoj učenosti tako dubok, u svojem značaju kao biskup i prvi sin domovine tako čist, da ga ni sama ‘Drau’ svojim žurnalističkim muljem okaljati nemože; - nego da mjerodavne u Osieku krugove na to upozorimo, da je sve dosadanje piskaranje ‘Drau’ u tom predmetu jedino iz stanovite tendencije proizašlo, pa da će grad Osiek najbolje proći, ako se biskupa i njegovih plemenitih namjera držao bude.”38 Spomenuti se Odbor, naposljetku, na svojoj sjednici održanoj 23. ožujka jednoglasno izjasnio za Bolléov projekt i kao takvoga ga preporučio gradskomu zastupstvu. Odbor je, ipak, procijenio da predviđenih 80.000 forinti neće biti dostatno za izgradnju, pa je svoju odluku uvjetovao izmjenom projekta u smislu da 36

A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 25. III. 1880., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 22. Zuckerovu je projektu naposljetku dodijeljena druga nagrada i iznos od 200 forinti. Gradivo za povijest Osijeka, 181.

37

[Aleksander MANDT], “U Osieku, 10. ožujka”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 59, 12. III. 1880., 2.

38

[Aleksander MANDT], “Osiek, 24. ožujka”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 71, 27. III. 1880., 2.

269

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

se pročelje zgrade ne izvodi u kamenu (“Rohbau”), već da se na ožbukano pročelje nanesu ukrasi nalik kamenu. Od Bolléa je, također, kao dodatni uvjet zatraženo da sastavi i podnese točan troškovnik gradnje, utemeljen na prethodno dostavljenom cjeniku pojedinih građevnih radnji u gradu Osijeku. Odbor je ujedno odlučio zamoliti biskupa Strossmayera da odobri ovu izmjenu, uz napomenu da je i sâm arhitekt u svom projektu dopustio mogućnost da pročelje zgrade, u slučaju nedostatka sredstava, ne mora nužno biti izvedeno u kamenu. Biskup je svojim dopisom od 30. ožujka pozitivno odgovorio na ovu molbu i pozdravio izbor Bolléova projekta.39 Na taj su način smanjeni troškovi, odnosno gradnja se mogla izvesti u okvirima predviđenoga građevnog troška.

Isti projekt je desetak dana kasnije, 10. travnja, jednoglasno prihvatilo i osječko gradsko zastupstvo. Ovakav je završetak natječaja pozdravio i Aleksander Mandt u svom dopisu zagrebačkom Obzoru, a tom je prigodom ponovno istaknuo Strossmayerove zasluge: “Tako je hvala bogu težki u istinu početak sretno učinjen, i pošto će ostalo, kao odobrenje izabrane gradjevne osnove, po vis.[okoj] zem.[aljskoj] vladi, zatim na tanko izradjeni proračun po priznanom i u našoj domovini graditelju Bollé-u sastavitelju ‘Bramanta’ a napokon i sama gradnja jedno za drugim u brzo sliediti, to se temeljito nadamo, da će grad Osiek najdulje za godinu i po, nastojanjem i postojanošću biskupa Strossmajera takovu gimnazijalnu sgradu imati, koja će i svojim nutarnjim uredjenjem današnjim školskim zahtjevom posvema odgovarati, i svojom gradjevno umjetničkom vriednošću svomu zemljištnomu darovatelju a i glavnomu gradu Slavonije na veliku diku biti.”40 Zanimljivo je da je Mandt u istom dopisu priznanje odao i osječkom gradonačelniku Nikoli Živanoviću41, a držanje istoga hvalio je i u svojim pismima đakovačkom biskupu. U pismima biskupu Mandt je Živanovićevo držanje u pitanju natječaja za novu gimnazijsku zgradu opisivao kao “u istinu bilo mudro i obzirno”,42 a u spomenutomu dopisu pisao je da je rezultat natječaja “zasluga […] cjelokupnoga sviestnoga gradskoga zastupstva, a napose priznate vještine i mudrog takta g. gradonačelnika […].”43

39

Gradivo za povijest Osijeka, 180.-183.; usp. V. MATIĆ, “Zgrada Kraljevske gimnazije”, 54.;

40

[Aleksander MANDT], “Osiek, 10. travnja”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 86, 15. IV. 1880., 3.

41

Nikola Živanović (Osijek, 1828. – Osijek, 1906.), odvjetnik. Sin donjogradskog posjednika, osnovnu školu i gimnaziju završio u Osijeku, a pravo u Budimpešti. Nakon činovničke službe umirovljen 1869. i iste godine izabran za osječkoga gradonačelnika koju dužnost je obnašao do 1883. godine.

Bio i dugogodišnji predsjednik srpske bogoštovne općine. “Todesfall”, Agramer Zeitung (Zagreb), god.

LXXXI., br. 99, 21. IV. 1906., 4.

42

A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 25. III. 1880., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 22.

43

[Aleksander MANDT], “Osiek, 10. travnja”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 86, 15. IV. 1880., 3.

270

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

O osječkim socijaldemokratima Sedamdesetih godina 19. stoljeća i u Osijeku jača radnički pokret i sve snažnije prodiru ideje socijaldemokracije, a sve su to odbljesci iz već značajno industrijalizirane Budimpešte. Vijesti o ovim pokretima u Osijeku zabrinjavali su, između ostalih, i biskupa Strossmayera, i on je od Mandta zatražio da ga podrobno izvijesti o osječkim socijaldemokratima. Mandt je doista sastavio jedno opsežno izvješće i priložio ga uz pismo od 15. lipnja 1878. godine, a utemeljio ga je na vlastitim saznanjima, kao i na informacijama dobivenih od svojih znanaca među kojima su bili i ravnatelj gimnazije Mato Gršković, umirovljeni gimnazijski ravnatelj Vaniček i urednik Esseker Zeitunga Haman.

Ovo je izvješće doista vrijedno svjedočanstvo o početcima socijaldemokracije u Osijeku, iako ga, dakako, valja čitati s kritičkom zadrškom budući da ga je sastavio katolički svećenik na zahtjev katoličkog biskupa.

Prema Mandtu, začetak socijalne demokracije u Osijeku pada u 1875. godinu, kada je budimpeštanska Arbeiter-Krancken-Invaliden Kassa u Osijeku utemeljila svoju podružnicu za njemačke radnike i obrtnike. Mandt, nadalje, izvješćuje o djelatnosti ove podružnice, napominje da je njezin član, krojač Englich, “nedavno” sudjelovao na socijaldemokratskoj konferenciji u Budimpešti, te da je ova podružnica ubrzo bila raspuštena. Prema Mandtu, nakon novih neuspjelih pokušaja osnutka slične podružnice, osječki su se socijaldemokrati pokušali pridružiti raznim osječkim, pretežno staleškim i humanitarnim društvima, no ni ti pokušaji, zbog bojazni društvenih uprava od politizacije, nisi bili osobito uspješni. Najviše su uspjeha ipak imali kod Osječkoga obrtničkog i radničkog društva, kojemu je i na čelu bio “poznati socijal-demokrata šoštar Schmac”. O ovomu društvu Mandt izvješćuje sljedeće: “Ovo družtvo, prije tri godine utemeljeno, ima istina liepu zadaću: medju osječkimi obrtnici i radnici prosvietu i naobraženje širiti, i sveta bi zadaća ovdašnje policije biti imala o tom nastojati, da se to družtvo od ovog liepog cilja neodalji. Ali žalibože dosta već ima znakova, da su ovdašnji socijalni demokrate i ovo družtvo za polje svojih političkih radnja i nastojanje odabrali. Kratak razgovor sa članovi toga družtva dovoljno pokazuje, kakvim pogibeljnim za obstojeći red i družtvo čovječje duhom ti ljudi dišu, i kakvimi se razvratnimi socijalističko-demokratičkimi nauci članovi toga družtva hrane. Al ne samo privatno, već i javno nastoji to družtvo pogubna svoja socijalistička načela širiti, i što više si privrženika prikupljati.

10. lipnja t. g. na drugi dan Duhova, slavilo je ono u gornjo-osječkom hotelu ‘Europi’ treću godinu svoga utemeljenja, kojom je prigodom član toga družtva, njeki krojač Jusinger, gadni jednosatni socijalističko-demokratički govor držao, u kom je današnje podloge družtva čovječjega kao zločeste i nepravedne slušaocem predstavljao, sve političko-vjerozakonske svetkovine, kao što ih je tobož crkva i država ustanovila, zabacio, […] pozornost nadalje svraćao na veliku bjedu siromaka i obilnost bogataša, i legalna tobož sredstva preporućivao, 271

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

da se te oprieke izjednače, kao što je širenje prave prosviete, bez podloge vjerozakonske, i medju radnici; oduzimanje crkvenih dobara iz mrtve ruke naglašivao i. t. d.”

U pismu kojim je popratio ovo izvješće Mandt nije propustio iznijeti i vlastito shvaćanje socijaldemokracije i socijaldemokrata, a na njih je, naravno, gledao izrazito negativno. Mandt, primjerice, piše: “Veoma bi željeti bilo i u interesu sv. naše vjere i užje domovine naše, kada bi Vašoj Preuzvišenosti za rukom pošlo, našu zemaljsku dremežnu vladu na to pogubnu sektu dostojno upozoriti, te ju sklonuti, da proti njoj svom strogošću zakona postupa. Danas se doduše još čini, da našoj domovini od te sekte još nikakova pogibelj neprieti, al ako se u obzir uzme, da socijalna demokracija u obće sve religiozne i moralne nazore zabacuje i sve temelje, na kojih se crkva i država temelji, podkapa; ako se u obzir uzme, da socijalno-demokratički nauci i tendencije, po vještih agitatorih razplodjivani, naglo i uspješno i u takove krugove prodiru, koji do nedavna o njih ništa neznadoše; ako se napokon u obzir uzme, da socijalni demokrate osječki te svoje pogubne nauke i tendencije na očigled nadležnih ovdašnjih oblasti, koje, kako se čini, domašaja takovih podbadanja ni sdaleka neshvaćaju, posve slobodno u uspješno šire – tada neima dvojbe, da našoj zemlji od ovakovih zlikovaca prieti do skora najveća pogibelj, pogibelj bezvjerja i državnog prevrata.”

Zanimljivo je da u svom izvješću spominje i dr. Ivana Branislava Zocha44, tadašnjeg profesora na osječkoj Realnoj gimnaziji i začetnika hrvatske encikopedistike, te ga dovodi u usku vezu s osječkim socijaldemokratima: “Ovomu družtvu drži ovdašnji profesor realke, doktor filozofije, Ivan Zoch, luteran, slovak, svoja, kako veli, znanstvena predavanja, i to u njemačkom jeziku.45 Isti je gospodin prvotno na čisto slovačkoj gimnaziji u Reuci, turočkom komitatu, službovao, i pošto je ta gimnazija ugarskim ministarstvom tendenciozno razpuštena bila, bavio se je maljanjem slika za luteranske crkve. Osposobljen je za profesora gimnaz.[ije] po luteranskom konzistoriju u Ugarskoj, a naša je zemaljska vlada taj izpit žalibože priznala uz uvjet,46 44

Zajedno s Karlovčaninom Josipom Mencinom izdao je u Osijeku, tiskom Dragutina Laubnera, dva sveska Hrvatske enciklopedije. Prvi svezak (1887., slovni raspon A-Bžedusi) uredili su zajedno, a drugi (1890., slovni raspon C-Gzel) je kao urednik samostalno potpisao Zoch. Na izradi Enciklopedije okupili su četrdesetak suradnika najrazličitijih profesija. Kamilo FIRINGER, “Prosvjetna djelatnost dra Ivana Branislav Zocha u Osijeku i Hrvatskoj”, Zbornik za historiju školstva i prosvjete, 7/19721973, 173.-179.; Igor GOSTL, “Zoch-Mencinova Hrvatska enciklopedija, prvijenac hrvatske opće enciklopedistike”, predgovor u: Ivan ZOCH – Josip MENCIN, Prva hrvatska enciklopedija, pretisak, ur.

Draško Koričančić, Osijek 1996., III.-IV.

45

Vesna Burić navodi da je Zoch u Osijeku držao javna predavanja - “1878. iz fizičkog zemljopisa, o sunčanom sistemu po Koperniku, o sastavu Sunca, o radu i stroju”. Vesna BURIĆ, “‘Sveobće znanje’ osječke Hrvatske enciklopedije 1886.-1890.”, predgovor u: Ivan ZOCH – Josip MENCIN, Prva hrvatska enciklopedija, pretisak, ur. Draško Koričančić, Osijek 1996., VI.

46

Prema Vesni Burić, Zemaljska je vlada nakon posredovanja biskupa Strossmayera ovlastila osječko gradsko poglavarstvo da imenuje Zocha privremenim učiteljem na osječkoj Realci, i bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti što je biskup odgovorio Mandtu u vezi Zochove osobe. V. BURIĆ, “‘Sveobće znanje’ osječke Hrvatske enciklopedije”, VI.

272

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

da za godinu dana izpit iz hrvaštine položi. U službovanju je pomenuti gospodin točan, i kateketa me realke uvjerava, da nije nikad opazio bio, da bi proti vjeri našoj udarao.Predavanja dra Zocha, obično iz fizike, kemije, optike i. t. d. uzeta, u koliko se javno znade, nezasjecaju doduše u socijalističko-demokratičku struku, ali ipak je isti gospodin u sumnji, da sa socijalnom demokracijom u Osieku drži, i rado se šnjom mieša. Mnogi su ga njegovih kolega prijateljski opominjali, da se on tih predavanja u takovom družtvu mahne, al on toga nikako neće da učini, pače je i po javnih listovih bio sbog toga šiban, ali sve zahman. Svojim predavanjem podupire on to družtvo i u svojoj nutarnjosti i u svojoj vanjštini; prirastkom ovakovih članova iz boljih razreda dobiva to družtvo kod svjetine više važnosti, osim toga, što isti gospodin njemačkim svojim predavanjem njemštinu u našoj zemlji podupire i širi.”

O osječkoj Slavonskoj središnjoj štedionici Budući da je biskup Strossmayer bio njezin dioničar, u više Mandtovih pisama nailazimo na zanimljive obavijesti o Slavonskoj središnjoj štedionici. Riječ je o štedionici osnovanoj 1872. godine, i u trenutku osnivanja bila je druga štedionica u Donjem gradu, s dioničkim kapitalom od 120.000 forinti.47 Štedionica je prvih godina bila u sjeni uglednije Osječke štedionice (Esseger Sparkasse), ali ju je postupno sustigla, zahvaljujući ponajprije svomu ravnatelju, Jos. C. Pruckneru. Njega Julije Pfeiffer slikovito opisuje sljedećim riječima: “Stari g. Pruckner, veoma ugledan i naobražen čovjek, bijaše upraviteljem Osječke centralne štedionice. U podijeljivanju kredita bio je veoma oprezan i strog. Kad njega nije bilo nikakve protekcije niti obzirnosti. On bijaše neke vrste Cerberusa štedioničke blagajne, i izvanredno tvrd naprama svojim dužnicima i klijentima. Između svih osječkih Spiessbürgera zauzimao je on radi svojeg protumadžarskog držanja posebni stav.”48 Prucknerov protumađarski stav zacijelo je bio od velikog utjecaja na odluku biskupa Strossmayera da dio svoje ušteđevine povjeri ovoj štedionici. Godine 1884. ta je ušteđevina iznosila 65.000 forinti, i biskup ju je podignuo te godine, i to upravo za potrebe Mandtove reforme poljoprivrede na vlastelinstvu.49 47

Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, S tradicionalnih na nove puteve. Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek 1999., 116.; Ive MAŽURAN, 20 godina Komunalne banke i štedionice u Osijeku, Osijek 1974., 24.; Igor KARAMAN, “Privredni položaj Slavonije u Habzburškoj monarhiji pod nagodbenim sistemom (1868-1918)”, Zbornik 4/1966, 309.

48

Julius PFEIFFER, “Iz nedavne prošlosti. Osječke banke, štedionice i drvotršci”, Hrvatski list (Osijek), god. XV., br. 99 (4643), 11. IV. 1934., 8.

49

Za taj su se novac podigle nove drvene zgrade u Pivarnici, Arduševcu i Josipovcu te nabavili plugovi, kola, volovi i strojevi, zahvaljujući čemu je već ujesen iste, 1884., godine vlastelinstvo vlastitom snagom zasijalo 582, a u proljeće 1885. godine 728 jutara. Kasnije je biskup žalio što se je tu svotu, koju je on, kako je jednom prigodom javno kazao, kao “najnuždniju zalihu za nepredvidjene slučajeve čuvao”, tako namah, a ne postupno, potrošilo. [M. PAVIĆ – M. CEPELIĆ], Josip Juraj Strossmayer, 874.-875.

273

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

I Mandt u svojim pismima piše samo pohvalno o štedionici i njezinu ravnateljstvu, pa tako nakon redovne godišnje skupštine održane 16. veljače 1879. piše biskupu: “[…] a ovdje mi je još samo to napomenuti, da se je prigodom glavne skupštine centralne ove štedionice, koja je 16. o. m. obdržavana bila, doslovice potvrdilo sve ono što sam ja o solidnosti toga instituta Vašoj Preuzvišenosti u svom zadnjem listu pisao bio, jer ne samo da je i ravnateljskomu i nadzornomu vieću, radi solidna i koristna poslovanja, zahvalnost glavne skupštine u zapisnik jednoglasno votirana bila, nego je i jednodušno zaključeno, da se od dividenda preostalih 200 forinti, radi istog pomenutog razloga, medju službujuće činovnike toga zavoda porazdieli.”50 Ipak, ni Pruckner nije mogao udovoljiti svakoj želji biskupa Strossmayera, pa je tako negativno odgovorio i na biskupovu molbu da štedionica većim prilogom potpomogne izgradnju katedrale u Đakovu. Strossmayerovu molbu Pruckneru je saopćio Mandt, a ravnatelj mu je odgovorio da će o tomu biti raspravljeno na sjednici ravnateljstva. Već nakon ovoga razgovora Mandt je slutio – ispravno, pokazalo se ubrzo – da će ravnateljstvo negativno odgovoriti, pa je to najavio i Strossmayeru: “G. Prukneru saobćio sam odmah posliednju rieč Vaše Preuzvišenosti u poznatom predmetu, te mu živo predočio plemenitost a snjeke strane i pravednost stavljena po Preuz.[višenosti] Vašoj zahtieva uz molbu, da nastoji u tom smislu i na ostale sudrugove svoje u ravnateljskom vieću djelovati. On si je njekoliko dana za razmišljanje izmolio, na što sam ja u ime Vaše Preuz.[višenosti] tim radje prestao, što se i meni tiem sigurnija pruža prilika, da sa dotičnom gospodom ravnateljskoga vieća o tom predmetu dulje i zrielije razpravljam. Poslie njekoliko dana dakle imati ću čast Vašoj Preuzvišenosti konačni rezultat ovoga viećanja, ravnanja radi, saobćiti.

Držim pako, da ću težko moći Vašoj Preuzvišenosti štogod koristnog u tom pogledu javiti, jer su članovi ravnateljskoga vieća većinom takovi ljudi, koji nikakova shvaćanja ni osjećanja za stvari više i plemenite neimaju, i kojim je korist instituta alfa i omega svega njihovog nastojanja.”51 Pruckner je o odluci ravnateljstva štedionice pismeno obavijestio Mandta, a on je potom pismo proslijedio Strossmayeru. Iz pisma se razaznaje da Pruckner nije najbolje vladao hrvatskim jezikom, a k tomu su jasno uočljive i sve ravnateljeve osobine koje spominje Pfeiffer u gore citiranu opisu: “[…] Na dobrohotno priobčenje Vaše radi želje preuzvišenoga gospodina Biskupa, tekar sam danas u stanju Vam odgovoriti, pošto sam morao na redovitu skupštinu upravljajućeg odbora našega čekati. – Odbor uvaživ svestrano razloge pro i contra došao je do zaključka da nesmije želje preuzvišenoga gospodina Biskupa izpuniti. Zavod ovakav je spodoban nježnoj djevojki, najmanja stvar može jim obam glas i stime budućnost poremetiti. Odbor 50

A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 24. II. 1880., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 12.

51

A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 31. III. 1880., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 14.

274

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

je iz vlastitog svoga nagona i onako svake godine njeku svotu za gradjenje gornjovaroške crkve darovao, pa da interessenti štedionice iz samih katholika sastoje to bi se pravo u tu svrhu većja svota dala, ali ko što Vam je poznato imadu i drugi vjeroizpoviednici znatne uloge kod našeg zavoda, tu treba daklem da veoma delikatno postupamo, ako nečemo kakav razdor riskirati.

Na primer Daljski spahiluk imade veoma znatnu svotu kod nas uložaka, tako i privatne osobe, koje bi nam mogle veliku pobunu učiniti. Odbor rado opetovano priznaje sa zahvalnošću da je upliv preuzvišenoga gosp. Biskupa na taj zavod veoma blago djelovao, pa bi upravo teško osečao ako bi mu u buduće taj upliv majnkao [!], ali pri svem tomu misli da upravo preuzvišenomu gospodinu služi ako nepristaje uz te želje. Za kathedralu može se prije i pred akatholicima odgovoriti, jer je to kao monumentalna sgrada koja na uzor cieloj zemlji služi sasvim nješto drugo. – Još mi je odbor naložio da Vas Prečastni gospodine zamolim da bi Vi dobrotu imali preuzvišenomu gospodinu stvar razjasniti, naime, da to nije zaključak koji je odbor posebice iztaknuo za preuzvišenoga gospodine, nego je sledstveno sveobčima novčanima odnošajima se zahvaliti da tako svi zavodi i proti svima postupati moraju, na dalje da su svi uložitelji naši bez svakog prigovora toj nuždi se podvrgli pa valjda nas neće jedini preuzvišeni gospodin Biskup ostaviti kojega interes i u ovom pitanju branimo kao najznatnijeg akcionara. […]”52 Ovi odlomci predstavljaju značajnu nadopunu dosadašnjim saznanjima o novčarstvu u Osijeku, a na osnovi svega iznesenog u ovom radu – premda je riječ tek o naglascima s težištem na osječkim temama – može se slobodno zaključiti da je riječ o razmjerno sadržajnim pismima koja zaslužuju pozornost istraživača dotičnoga razdoblja, a koja im do sada nije bila pridavana. Svakako je, također, za žaliti što nije sačuvano – ili barem nije poznato da jest – ništa od Mandtove ostavštine, pa tako ni Strossmayerova pisma koja bi omogućila cjelovitiji uvid u teme razmatrane u ovom članku.

52

Jos. C. Pruckner – Aleksanderu Mandtu, Osijek 10. IV. 1879., priloženo Mandtovu pismu J. J. Strossmayeru iz travnja 1879. [bez datuma], AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 16.

275

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Alexander Mandt und Osijeker Themen in seinen Briefen an Josip Juraj Strossmayer (1877 - 1881) Zusammenfassung

Unter der umfangreichen Hinterlassenschaft von Bischof Josip Juraj Strossmayer, größtenteils im Archiv der Kroatischen Akademie der Wissenschaft und Kunst in Zagreb, befinden sich Tausende von Briefen, die zahlreiche Korrespondenten an Strossmayer schrieben. Strossmayer führte eine Korrespondenz mit den meisten bischöflichen Pfarrern und Katecheten, einer von ihnen ist auch Alexander Mandt, der im Laufe seines Pfarramtes, unter anderem, auch in Osijek als Kapelan und Katechet diente. Im Archiv der Akademie werden 33 Briefe von Mandt an den Bischof aufbewahrt, alle stammen aus seinen „Osijeker Jahren“ und sind ein wichtiger Beitrag zu den Kenntnissen über die gesellschaftliche, politische und kulturelle Umstände in Osijek Ende der 1870-ger und Anfang der 1880-ger Jahren. Die Briefe waren bis jetzt kein Forschungsgegenstand und erst Vladimir Košćak betonte bei einer Gelegenheit, vor einem halben Jahrhundert, Mandt bringe in ihnen interessante Angaben über die Anfänge der Sozialdemokratie in Osijek.

Aleksander Mandt wurde am 11. März 1844 in Vukovar geboren, am 28.

September 1866 wurde er vom Bischof Josip Juraj Strossmayer zum Pfarrer geweiht.

Er absolvierte das Priesterseminar in Đakovo, und von 1870 bis 1881 war er Professor der Religion am Osijeker Gymnasium. Von 1882 bis 1886 war er Verwalter des Bischofsgutes von Đakovo. In diesen Jahren war ihm Strossmayer sehr zugetan, obwohl viele aus dem Umfeld des Bischofs eine sehr ungünstige Meinung von ihm hatten. Als Verwalter bemühte er sich, das Gut zu reformieren und seine Maßnahmen ernteten eine bestimmte Unzufriedenheit in der Gegend um Đakovo. Vom Posten des Gutsverwalters war er 1886 gezwungen abzutreten, als er mit dem Bischof Strossmayer scharf aneinander geriet. Eine Folge dieses Konfliktes ist auch Mandts Exkommunikation.

276

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Darko VARGA

Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

277

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

UVOD Od početaka doseljavanja; nakon oslobađanja od Turaka do zadnjeg doseljavanja u Baranju 1814. godine, Nijemci čine značajnu narodnosnu skupinu na području Baranje. Doseljavanje Nijemaca u Baranju trajalo je otprilike jedno stoljeće , da bi broj Nijemaca i Austrijanaca u 1880. godini dosegnuo vrhunac: tada ih u županiji Baranja živi preko 30% od ukupnog stanovništa i najveća su narodna skupina uz Mađare, Hrvate, Srbe i ostale. Dokumenti svjedoče da će 2011. godine biti točno 300 godina od prvog registriranog doseljavanja Nijemaca u hrvatsku Baranju ( u sjevernije dijelove Baranje, doselili su i ranije). Nesumljivo je da ovoj narodnosnoj skupini nije posvećena dovoljna pažnja povjesničara, etnologa, sociologa, povjesničara umjetnosti i ostalih struka jer je nazočnost od tri stoljeća jednog naroda na baranjskom tlu, sigurno ostavilo traga u kulturi, svakodnevnom životu, običajima, govoru, stanovanju, u gospodarstvu ostalih narodnosnih skupina. Zajednički život od 300 godina sa susjedima Nijemcima, zaslužuje pažnju hrvatske javnosti.

Cilj ovog rada je odgovoriti na nekoliko pitanja iz povijesti Baranje: Tko su naši susjedi, lancmani s kojima u Baranji živimo zajedno 300 godina? Odakle su došli?

Kako su došli? Kada su došli? Zašto su došli?

Povijest doseljavanja Nijemaca u Baranju je sastavni dio hrvatske povijesti. Vrlo je oskudna povijesna literatura na hrvatskom jeziku koja obrađuje ovu temu.

Izvori podataka bili su mnogobrojni popisi stanovništva, popisi imovine i poreznih obveznika koje je radila Komora nakon oslobađanja od Turaka kao i nakon svih promjena vlasništva posjeda koji se čuvaju u Mađarskom državnom arhivu (Magyar Országos Levéltár-MOL).

Na temelju tih popisa može se pratiti doseljavanje Nijemaca u baranjska naselja.

Rad želi pokazati okolnosti doseljavanja Nijemaca u Baranju, daje imena vlasnika posjeda prije turskog osvajanja, zakonsku osnovu planskog naseljavanja te daje popis i prikaz naselja u kojima su živjeli Nijemci. Obuhvaćeno je razdoblje od početaka naseljavanja do početka I. Svjetskog rata.

NASELJAVANJE Prema Leksikonu etničkih manjina u Europi1, naseljavanje Nijemaca na jugoistok i istok Europe, odvijalo se u etapama. “Prva je etapa bila “velika istočna seoba” od godine 1100. do 1350. Druga je etapa počela u ranom 18. stoljeću nakon protjerivanja Osmanlija iz istočnog dijela Srednje Europe, a treća etapa koja je uslijedila nakon proglasa carice Katarine II.2, trajala je od kasnog 18. do sredine 19. stoljeća.

1

Klemens Ludwig:LEKSIKON ETNIČKIH MANJINA U EUROPI .Naslov izvornika:Klemens Ludwig,Ethnische Minderheiten in Europa,Ein Lexikon,VERLAG C. H. BECK,C. H. Beck’sche Verlagsbuchhandlung (Oscar Beck), München 1995.

2

Katarina II. Velika ( 1729.-1796.), ruska carica, njemačka kneginja rođena u Poljskoj, u njemačkim novinama dakla tiskati oglase kojima se pozivaju naseljenici u Rusiju. 1762. donijela je odluku prema kojoj je bilo dopušteno svakomu osnovati tvornicu u Rusiji.

278

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Naseljavanje Nijemaca u Mađarsku u prvome se redu dovodi u svezu s habsburškom caricom Marijom Terezijom (1740.-1780.). Godine 1683. Habsburgovci su pred Bečom do nogu potukli osmanlijske osvajače i potisnuli ih nakon toga na Balkan.

Pri svom povlačenju Turci su ostavili iza sebe opustošene, poharane i prazne krajeve.

Kako bi tim područjima vratila život i ljude, carica je pozivala Švabe, Sase i druge Nijemce da se nasele na te prostore. Na taj je način udio njemačkoga stanovništva u povijesnoj Ugarskoj porastao od brojke 338.471 (godine 1720.) na 1,2 milijuna godine 1787.(Suevia Pannonica). Nova područja naseljavanja prostirala su se između Dunava i jezera Balaton, u južnoj Mađarskoj oko Pečuha i u tzv. Banatu, pokrajini između Temišvara i Dunava, koja je danas podijeljena između Rumunjske i Srbije.

Manje su kolonije nastale u Karpatima, u Galiciji, Slavoniji (na sjeveru Hrvatske), te na području Satu Mare (na sjeverozapadu Rumunjske). Međutim, naseljavanje Nijemaca u ove krajeve, počinje i prije vladavine Marije Terezije.

GOSPODARSKE OKOLNOSTI NASELJAVANJA Nakon oslobađanja Budima 2. rujna 1686., još su do 1699. trajali oslobodilački ratovi koji su donijeli puno razaranja, štete i puno ljudskih žrtava. Krajevi uz Dunav i Dravu, gdje su se vodili ratovi opustili su i broj domaćeg stanovništva drastično se smanjio. U svom povlačenju ispred carske vojske, Turci su uz pomoć tatarskih konjanika uništavali područja uz Dunav kako bi ograničili mogućnost prehrane carske vojske. Sve što im se našlo na putu uništavali su; zapalili su više naselja, stanovništvo pobili ili odveli u ropstvo i rastjerali stoku.

Za vrijeme Hunjadija, županije Tolna i Baranja imale su 1462 naseljena mjesta, 48 gradova i 32 utvrde. Nakon oslobađanja od Turaka u ove dvije županije, u 330 naseljenih mjesta živjelo je prosječno po 8-12 obitelji, a u 1692. godini popisana je ukupno 3221 obitelj. Znači, trebalo je radne snage, nedostajalo je “ruku” jer je osvojena zemlja ostala prazna, nenaseljena i neobrađena.

Nakon nađharšanjske bitke3, 12. kolovoza 1687. godine, oslobođena je Baranja od turske vlasti. Ratom vraćeno područje, zemlja je pripala po pravu oružja, ius belli, carskoj osvajačkoj vojsci. Po odluci dvorske komore, posjede su mogli zadržati samo oni koji su ih pribavili za vrijeme turske vlasti. Svu korist i zaradu od ostalih područja trebalo je namijeniti za podmirenje troškova rata. Carska dvorska komora je već 13. srpnja 1687. za Baranju, napravila popis, zapravo svojevrsnu inventuru imanja. Za donji dio Baranje, popis Inventatio 4 načinjen je 28. srpnja 1687., a iz njega se mogu iščitati nekadašnji vlasnici imanja. U šikloškom i mohačkom komorskom okrugu nalazimo naselja i vlasnike.U Okrugu Sellye, grad Šikloš i priključena konfiscirana imanja imali su: Zrinjski, Draškovići, Farkaši i opatice, Tessenfay, a neka imanja pripadala su Riznici. U nađharšanjskom okrugu imanja su imali: Draškovići, 3

Nagy Harsány-Mađarska,

4

Magyar Országos Levéltár ( Mađarski državni arhiv, dalje:MOL):,UC 56 : 41 1687.

279

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Zrinjski, Syklosy te imanja Riznice u koje su spadali i Torjanci (Toryancz ). U Branjinvrški okrug (Branjin Vrh) pripadala su naselja: Chuza (Suza) – Chater – Vörös Mart (Zmajevac) – Septe (Kotlina) – Keőfalu (Kamenac) – Karanyes – Flaskofalu (Čeminac) – Darocz (Vardarac) – Blasko (Lug)– Kopach (Kopačevo) – Belle (Bilje) – Prittva – Kachva ( Jagodnjak) – Szent Mitre (Mitvar?) – Sarkany (Šarkanj) – Szudaras (Sudaraš)– Monostor (B.Manastir) – Benke (Šumarina) – Loch (Luč) – Illochka – Cahtard – Venchim – Magyarboia – Márok – Szent Martony – Morodtan – Kerchytes – Magyarlepo – Bezdegh – Sáros – Ivany – Läak (Kneževo?) – Bankafalu – Vegh – Kysfalu (Branjina) – Bodonya (Podolje?) – Toott Márok (Gajić) – Darás (Draž) – Chibogád (Čibogat) – Darócz (Vardarac) – Izepp (Topolje) – Abona (Bolman) – Hatyióna – Chemer – Markallya.

Mohač i njemu priključena komorska dobra (kraljevske Riznice) Županija Baranja: Batta – Szegchü – Baar – Gelle – Szabár – Gatta – Kesse – Tötös – Morotta – Jenneő – Lanchok – Veraghos – Dobona – Kys Nyarod – Márok – Imely – Mittar – Vellám – Monyoka – Babarcz – Bezdek – Szapud – Saik – Mersse – Martincza – Vörsönot – Sombergh – Szederkeny – Feöldvár – Sebeny – Beotty – Läakk – Feher Egyhaz – Gölencz – Végh – Enyesd – Lotta – Mentye – Narad – Görchön – Körtveles – Magyarbolya – Herend – Vibegatta (Čibogat?) – Bodolya (Podolje5) – Szülős (Kneževi Vinogradi) – Danocz (Danovac6) – Bami – Septe (Kotlina) – Dalyogh (Duboševica) – Keő (Kamenac) – Chuza (Suza) – Kölygöd – Karancz (Karanac) – Cahtar – Illochka – Belle (Bilje) – Kropach (Kopačevo) – Vörösmart (Zmajevac) – Maragy – Marok (Topolje) – Beryad – Darócz (Vardarac) – Darás (Draž) – Maiza (Majš) – Laskó (Lug) – Izép (Topolje).

COMMISSIO NEOAQUSTICA 1690. godine, Bečka komora osnovala je Commissio Neoaqustica. Dugoročni cilj Beča, bio je smanjenim porezima što prije podići Mađarsko kraljevstvo u državu koja može plaćati poreze, a kratkoročni cilj: što prije naplatiti troškove vođenog rata. Svoje pravo na posjed, nekadašnji vlasnici posjeda morali su dokazivati pred “povjerenstvom plemenitaša”. Ako su to uspjeli dokazati morali su platiti 10% poreza za troškove naoružavanja ius armorum i tek tada su mogli ponovo doći u posjed imanja. Tu je bila i zamka. Veleposjedničke obitelji prije turskih osvajanja većinom su izumrle, ili nisu imale nikakve dokumente o posjedu ili jednostavno, nisu mogli isplatiti tražene iznose.

5

Ime naselja kako je zapisano u popisu, a u zagradi su imena naselje nakon Trianonskog ugovora, od 1921. godine.

6

Danovac, grad koji je “nestao” i nema ga u kasnijim popisima.

280

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Na taj način, Carska komora došla je do značajnih posjeda koji su bili okupirani od Turaka.

Nekadašnje veleposjednike iz obitelji: Garay, Zrinski, Maróthi, Perényi, Korođ, Herceg, zamijenili su veleposjednici: Esterhazy(157), obitelj Drašković (25), svećenici pečuške crkvene općine( 50), opatice iz Požuna ( Bratislava) (3), i drugi.8 Među ostalima, Comissio Neoaqustica, nije prihvatila dokaze o posjedu mnogim “starim” vlasnicima posjeda. Tako su bez posjeda ostali nasljednici obitelji Istvánffy, Keglevich, Malakóczy, a nisu niti prihvatili dokumentiranje obitelji Huszár za posjede u Zmajevcu i Kneževim Vinogradima.

Na području županije (Baranja, DV) nije ostalo starih vlastelina9, a nasljednici nisu Komisiji predstavljali veliki problem tako da se otvorio širok prostor za darivanje.

Vrijednost nenaseljenog, nenapučenog prostora bila je mala tako da je kraljevska milost morala izdvojiti značajne dijelove zemljoposjeda da bi nagradila svoje ratne zapovjednike i dvorske ljude.

U popisu “Beschreibung”10 , na njemačkom jeziku, od 22. srpnja 1695. popisani su obveznici, njihova stoka kao i porezi koje su plaćali turskim i kršćanskim vladarima.

U dokumentu se daju pročitati i vlasnici imanja: Naselja šikloškog okruga11: Imanje Zrinjskih : GäschätPetert (Kis Peterd ?), Gäztfalu (?), Bölley (Bilje), Capätz (Kopačevo), Daratz (Vardarac), Läsckofalu (Lug?), Kisfalu (Branjina?), Bän (Popovac), Monostor (B.Manastir), Saparzae ,Uytoh (Ujto), Kotzwoya, Billan, za Bäräinio-Bähr (Baranyavár, Branjin Vrh) vlasnik nije naznačen, Fejérfalu imanje Drašković, Läskofalu (Čeminac), Chemin (Čemin)12 ,Halliebo (Haljevo), Schärkan (Šarkan), Sent Miter (?) , Kisfalu (?), Mihlvähr (Mitvar?), Geskent (Keskend), Miheilgerke (?), Sutoräs (Sudaraš?), Kännos, Őrbeske, Serek, Kőhart (Koha?), Zibogätt (Čibogat?), Bekä (?), Lutz (Luč), Gerguofa, Sen-to, Alsozät, Wengä (Benge-Šumarina?), Wenkhe (?), Iwang, Schärockh (Sarok) - vlasnici nisu naznačeni.

7

U zagradi je broj naselja

8 9

Ódor Imre: Nemesi társadalom a török hódoltság utani Baranyában,Baranyai helytortenetiras 1990/1991, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1992.

Posljednji Zrinski, Adam, poginuo je u bitci kod Slankamena 1691.

10

MOL, UC 56 : 42, Popis od 22. srpnja 1695.

11

Od naselja koja su tada pripadala šikloškom okrugu izdvojena su ona koja danas pripadaju hrvatskoj Baranji i dio naselja u Mađarskoj. Dana su imena vlasnika imanja uz imena naselja kako ih je zapisao popisivač, a u zagradi su današnji nazivi naselja. U originalnom dokumentu, zapisana su i imena vlasnika iz turskog razdoblja.

12

Ima više naselja kao što su Čemin i Haljevo koja danas ne postoje.

281

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

RATNE OKOLNOSTI Slavne pobjede princa Eugena Savojskog13 dovele su turske ratove do zadovoljavajućeg kraja. Beskonačna prolijevanja njemačke krvi prestala su, kao i ogromne sume novca koje su njemačke države ulagale da bi oslobodile veći dio Ugarske. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima, 26. siječnja 1699. godine, Porta je odstupila od Siebenbürgen-a14, kao i od turskih područja u središnjoj Ugarskoj, a ostalo joj je područje temeškog Banata na granici sa Siebenbürgenom. Car je dobio Hrvatsku i Slavoniju. Temeški Banat oslobodio je tek Karlo VI., 1718.godine, a zasluge za to pripisuju se, također, princu Eugenu. Tek tada je dovršeno oslobađanje Ugarske. Princ Eugen naredio je izradu karata osvojenog područja i svih naselja što se radilo od 1723. do 1725.15 TKO JE DOBIO POSJEDE Ako pogledamo imena onih koji su darovnicom dobili posjede: Eugen de Savoy, Aeneas Caprara, Johann i Fridrich Veterani, Sigfried Breuner, Karl Ludwig Souches, Wolfgang Rindsmaul, Johann Passardi, Eszterházy Pál, Adam Baćani kao i Franz Nesselrode i Francesco Jany, lako možemo zaključiti da je kralj (Leopold I., DV.) nagradio zaslužne u protuturskim ratovima. Posjede su dobili istaknuti vojni zapovjednici (Savojski, Veterani i Souches), predsjednik dvorskog ratnog vijeća (Hofkriegsrath, DV) Caprara, predsjednik dvorske komore Breuner i crkveni velikodostojnici: pečuški biskup Nesselrode kao i pečvaradski opat Jany.

Prvu darovnicu dobio je grof Pál Eszterházy( 1635.-1713.), tadašnji nador16, 1692. godine na temelju nasljedstva i time stekao 13 sela na sjeveru Baranje.

Grof Aeneas Caprara, maršal, dobio je 1698. godine od kralja Leopolda I. Šikloš i 23 naselja oko njega.

Na jugoistočnom dijelu Baranje, na graničnom području s Dunavom, temeljem darovnice kralja Leopolda I., kao priznanje za zasluge, vojvoda (herceg) Eugen Savojski, maršal, dobio je 1699. godine 26 sela. Od tog posjeda stvoreno je beljsko vlastelinstvo.

Johann i Fridrich Veterani dobili su 1700. godine u posjed 19 sela uz rijeku Dravu na temelju ratnih zasluga njihovog oca. Posjed je kasnije postao poznat kao darđansko vlastelinstvo.17 13

kod Sente 11.rujna 1697.

14

Transilvanija , Erdély mađ.

15

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

16

Nádorispán- Kraljevski namjesnik, drugi čovjek nakon kralja u državi

17

Ódor Imre: Nemesi társadalom a török hódoltság utani Baranyában,Baranyai helytortenetiras 1990/1991, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1992. (str.66-67)

282

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Karta posjeda u Baranji Izvor:Baranya, Történelmi és honismereti folyóirat, A Baranya megyei leveltar, Pécs 1990/2.

“Njemačko seljaštvo, po mnogim autorima, je nakon odlaska Turaka naseljavalo u napuštene prostore u tri vala. Po nekim izvorima (Hutterer 1973; Bellér 1981; Seewann 1991), prvi val doseljenika bili su bili isluženi vojnici Ljudevita Badenskog iz protuturskih ratova 1698. godine. Nakon istjerivanja Turaka još krajem 17. stoljeća većina useljenih doseljenika bila je iz švapskih pokrajina Schwaben i Württemberg, a dolazili su Dunavom preko Ulma u tzv. “Ulmer Schachteln”.18 Osim toga, “Ulmer Schachteln” je značajno plovilo za trgovinu na Dunavu, ali i sredstvo kulturne razmjene i razumijevanja različitih naroda.

18

Posebni brodovi, poput splavi

283

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Nijemci tada još nemaju zaokruženu, jedinstvenu etničku svijest, oni dolaze s različitih mjesta i u razna vremena. Svoju pripadnost vežu za vladara i za teritorij na kojem se nalaze. Tako su oni bili Franci, Švabi, Bavarci, Hessenci, Pfalci, Salzburžani.

Kao takvi su krenuli u strane zemlje.”19 Iz službenih isprava je vidljivo da je među doseljenicima bilo 10% Švaba.

Josef Angster, slavni graditelj orgulja koji je izučio zanat kod najvećeg graditelja orgulja Aristide Cavaillé-Colla u Parizu. Na povratku s vandrovanja putujući brodom niz Dunav i vraćajući se u rodno selo, Kacsfalu ( Jagodnjak od 1920.g), 18. rujna 1866. godine, negdje oko Bratislave, u svoj dnevnik je zapisao: “Nakon 10 dugih godina prvi put ponovo mogu pozdraviti svoju rodnu grudu. Tu zemlju u kojoj sam se rodio, odgojio, državu mojih dječačkih snova, tu zemlju u kojoj se želim skrasiti, u kojoj želim da mi stečeno iskustvo i učenje donese ploda, dragu domovinu u kojoj se nadam ponovo vidjeti svoga oca, braću i sestre i općenito sve koje volim.”

POLITIČKE OKOLNOSTI NASELJAVANJA Značajnu ulogu u naseljavanju Nijemaca imao je biskup Kollonić.20 “Nadbiskup Kollonić je s Bečkim dvorom radio na gospodarskoj reformi Ugarske. Nakon odlaska Turaka bilo je potrebno obnoviti rijetko i slabo naseljenu zemlju i brinuti se za njezin opći razvitak. Godine 1689. objavio je sa suradnicima Einrichtungswerk des Königsreichs Ungarn,des Status Politici, cameralis et bellici, koji nije bio dobro primljen među ugarskim plemstvom i u vladi. Nadbiskup je u ovom djelu tražio npr. reformu ugarske dvorske kancelarije, sudova, ravnopravnost vlastelina i podložnika pred sudom, naplatu poreza od plemstva, oslobođenje od krutosti sustava cehova, reformu ugarskog zakonika, osnivanje sveučilišta u Budimu i Košicama i dr.

U Einrichtungswerku primas piše da na sveučilištu treba osnovati medicinski fakultet radi povećanja broja liječnika za Ugarsku. Kollonić je želio podijeliti Ugarsku 19

Bindorffer Györgyi:A MAGYARORSZÁGI NÉMETEK HAZAKÉPE, Barátság, 2001. 8(2)

20

Kardinal i ostrogonski biskup Leopold Kollonić se rodio 26. listopada 1631. u Komárnu (Komarom) u današnjoj Slovačkoj. Krstio ga je ondašnji ostrogonski nadbiskup i kardinal Peter Pázmany. Leopold Karlo bio je sin Ernesta Kollonića, potomka stare hrvatske obitelji, i majke Elizabete r. Küfstein.

284

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

na tri velika područja sa sjedištima u Budimu, Košicama i Zagrebu. Na čelu tih područja trebali su biti nadvornik, dvorski sudac i hrvatski ban. Prema Kollonićevu planu glavni grad Ugarske trebala je biti Bratislava (Požun, DV) sa svim središnjim uredima za zemlju. Vojne je postrojbe trebalo podijeliti na šest okruga i tri kapetanata.

Taj je projekt bio vrlo aktualan za pomoć i razvoj društvenog i gospodarskog života zemlje. Novi je prijedlog primas načinio prije svega za naseljavanje južnih krajeva Ugarske kraljevine (Slavonije), oslobođene ispod vlasti Turaka. Cilj je bio osnovati sela čiji bi seljaci dobili posjede koji nisu opterećeni obvezama prema vlastelinima.

Godine 1689. Kollonić je počeo raditi na ostvarenju svojih planova. Tražio je od županija da mu pošalju izaslanike koji će mu donijeti porezne i vojne popise.

Stanovništu je objavio da može kupovati imanja na području koje su napustili Turci te je pozvao njemačke koloniste da se nasele u Ugarskoj. Poznato je da je u to doba došlo u Ugarsku više njemačkih naseljenika (Swaben). Naseljavanje i zauzimanje imanja povjereno je posebnoj komisiji (commissio neoaquistica) na čelu s Kollonićem.

Njezini su članovi bili petorica njemačkih savjetnika i zastupnika Dvorske kancelarije i Vojnog vijeća. Činjenica je da je Kollonić želio redovnička imanja i posjede mađarskih plemića podijeliti njemačkim crkvenim poglavarima. Kollonić je na taj način sudjelovao u germanizaciji Ugarske.” 21 Svoj plan Kolonić je predstavio caru Leopoldu I. (1657.-1705.) To je pokrenilo napučivanje njemačkim naseljenicima koji su dolazili iz južne i jugozapadne Njemačke.

Naseljavanje je vršila dvorska komora i veleposjednici.

Zaključci povjerenstva (commissio neoaquistica) predstavljeni caru Leopoldu: “Cijenjeno povjerenstvo (commissio neoaquistica), imalo je jednoglasan stav da napućivanje Mađarskog kraljevstva treba raditi na taj način da se narod poziva kako bi slobodno , dragovoljno prihvatili i da će taj način biti najkorisniji i smatrali su potrebnim osloboditi naseljenike, nekoliko godina, svakog poreza i rabote (tlake) i to tako da domaće stanovništvo ( Mađari, Hrvati....) budu oslobođeni tri, a Nijemci, kako bi ih se bolje namamilo, pošto i imaju većih troškova, pet godina, kako bi mogli svoje kuće staviti pod krov, a zemlju ponovo uzeli u rad te je obradili. Osim toga, podanici i seljaci nisu vezani za zemlju još su manje “nasljedni kmetovi” nego su slobodni ljudi kojima je po domaćem zakonu utvrđeno pravo slobodnog preseljavanja (kretanja) i to im pravo i mora ostati. Pošto i druge smatraju jednakima (povjerenstvo, DV), ali uvijek treba Nijemce, posebno one koji potiču iz njemačkih nasljednih zemalja, Vašega Veličanstva ( Leopold, DV), srednji sloj i visokorangirane osobe postaviti ispred ostalih, kako bi se barem veći dio države lagano ponijemčio i tako s Nijemcima

21 H

Peter SEDLÁK: LEOPOLD KOLLONIĆ (1631.–1707.) – KARDINAL

RVATSKOGA PODRIJETLA I NJEGOVA CRKVENAI POLITIČKA DJELATNOST (UDK 929:262.13 L.Kolonić, Stručni članak)

285

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

ublažili nemiri i revolucije kojima su skloni Mađari te tako odgajati na vjernost i ljubav prema gospodaru i nasljednom kralju.”22 Za vrijeme turske okupacije, proširio se protestantizam na ovim područjima. U Lugu, je djelovao Mihajlo Starin koji ga je vrlo agresivno širio.

“Nadbiskup Kolonić bio je vodeća ličnost u rekatolizaciji Ugarske. Već 1681. objelodanio je u Beču svoje vjersko mišljenje u djelu Augustana et anti-Augustana Confessio. Nije se zadržao samo na teoriji, već je bio i praktičar. Koristeći članke zakona br. 25 i 26 od 1681. godine, protjerao je sve protestantske propovjednike iz Ostrogonske županije. Njegov su primjer slijedili ostali ugarski biskupi.”23 Naseljavanje oslobođenih područja katolicima, rekatolizacija, sastavni dio je Kollonićeve politike. Ako, promotrimo sastav stanovništva njemačkog porijekla, u počecima naseljavanja u Baranju su dolazili isključivo Nijemci-katolici.

PRVI ZAKON O NASELJAVANJU I OKOLNOSTI NASELJAVANJA Naseljavanje Nijemaca u Baranju i u druge krajeve imalo je i svoje pravno utemeljenje. Već 1687., za kralja Leopolda I., donešen je zakonski članak XXVI. o prijemu inozemaca koji su bili obvezni uplatiti nádorispán-u tisuću kovanog zlata, svojim potpisom potvrditi zakletvu i tada su dobili kraljevsku diplomu od kraljevske dvorske kancelarije.24 Ovaj zakon odnosio se samo na plemenitaše.

Bilo je naseljavanja i bez pravnog utemeljenja. Naseljavanje Nijemaca u Baranju vršili su zemljoposjednici. Prvi naseljenici dolazili su brodovima, splavima i zauzimali sjeveroistočne dijelove Baranje. Ubrzo su organizirali samoupravu, pa su i izradili pečate. “ Podaci iz konskripcija, ( popisa koje je vršila dvorska komora, DV) su manjkavi, ne prekrivaju cijelo razdoblje doseljavanja. Nedostaju sva godišta tih popisa, a često u nekim popisima nedostaju neka sela. Osim toga, velike migracije su unutar područja.

Jedno je neosporno: naseljavanje ide na liniji niz Dunav. Naseljenici koji su došli brodom ili splavima (Ulmer Schachteln ) u luke u Sečuju, Baru, Mohaču i Batini i u Tolni u županiji Tolna, nastavljali su svoj kopneni put u vlastelinstvo s kojim su postigli sporazum.

Iz konskripcija ne može se zaključiti da su naseljavanja bila po nekom planu, nego nasuprot, popisi svjedoče o zbrci. Doseljenike, koji su dolazili u više valova, još usput, od dolaska na obalu, vabila su vlastelinstva s obećanjima pogodnosti koje im nude. Nakon isteka povoljnih uvjeta, nakon 3 godine, ponovo su se “stavili na točkove” i potražili novo vlastelinstvo gdje su dobili nove popuste (oslobađanje od poreza, DV).

22

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

23

Peter SEDLÁK: LEOPOLD KOLLONIĆ ...

24

Članak XXVI., zakona iz 1687. (Leopold I.)

286

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Posljedica toga je to da je u Baranji desetljećima bila stalna migracija doseljenika...

Zbog tih migracija doseljeni Nijemci su svoju unutrašnju organizaciju upravljanja organizirali potpuno slobodno u skladu sa svojim interesima i običajima. Izabirali su svog suca, redovito i unatoč tome da su u selu živjeli i drugi narodi. Korištenje vlastitog pečata bilo je jednako poput njihovog stalnog nastanjivanja.(Stalno su ga mijenjali, DV) Za proširenje oranica trebali su raditi velika krčenja šuma. Doseljenicima je krčenje šuma bio veliki napor dok podivljale terene nisu ponovo vratili u plodno tlo.”25 Leopold I., Josip I., Karlo VI. , a kasnije Marija Terezija i Josip II., poticali su naseljavanja. Pod carskom nadležnosti, od dvadesetih godina 18. stoljeća bili su vrlo zaposleni u Ministarstvu rata i u Ministarstvu financija. U tom poslu, sudjelovali su u ratu proslavljeni vojskovođe, i zaslužnici, koji su dobili imanja, prije svih princ Eugen u peštanskoj i baranjskoj županiji.26 25

Bezerédy Győző:A baranyai német lakosság betelepedése és ennek tükröződése a községek hivatalos pecséthsználatában, Baranyai helytortenetiras 1978, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1979.

26

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

287

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Karta pravca naseljavanja : Baranyai helytortenetiras 1992/1995, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pécs, 1995. str.290 POSLJEDICE RAKOCIJEVOG USTANKA U BARANJI (1703.-1711.)

Važno je vidjeti okolnosti koje su bile u Baranji nakon prestanka ratova s Turcima.

Događala su se nova razaranja, uništavanja i još veće smanjenje broja stanovnika i zapuštanje obradivih površina.

Nakon oslobodilačkih ratova od 1683. pa do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. na području Kraljevine, stanovništvo je pretrpjelo stalna razaranja, pljačke i terete ratovanja. Nove obveze, nakon ulaska carske vojske, uvođenje novih obveza i poreza stvaralo je sve veće nezadovoljstvo seljaka prema vladavini kuće Habsburg. Mađarski plemenitaši nisu bili zadovoljni djelovanjem povjerenstva (commissio neoaquistica) jer su ostali bez imanja u oslobođenim područjima. 1703. godine, Ferenc Rakoci, stavio se na čelo ustanka , a računao je i na vanjsku pomoć.” U početku, materijalnu pomoć imao je od Luja XIV. koji mu je poslao novac i nekoliko viših oficira.Međutim, zbog raznih principjelnih i praktičkih nedoumica, “kralj Sunce” se stalno ustezao od otvorenog savezništva.”27 Na unutrašnjem planu, dobio je veliku potporu naroda , a činio je napore kako bi pridobio, na svoju stranu, Srbe koji su se nakon 1691. naselili na područje Mađarske.28 27

Maćaš Unger-Oto Sabolč: Istorija Mađarske

28

Kalapis Zoltán: Az alvidék évszázadai, FORUM, Novi Sad, 2006.

288

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

“Srpski doseljenici koji su na mađarsko tlo stupili nakon XVI. stoljeća u mnogome su se razlikovali od onih koji su to učinili u srednjem vijeku: dok su stare, u međuvremenu dobrim dijelom asimilirane pridošlice bile uglavnom mirni zemljoradnici, kasnije su većinom pristizali nomadni stočari. Ovi, naviknuti na balkanske prilike, nisu poštivali granice županijskih i privatnih posjeda, pokušavali su izbjeći radne, vojne i porezne obveze. Dio njih je tijekom XVI. i XVII. stoljeća kao ubirač poreza i kao plaćenik – takozvani martaloz ili martoloz – surađivao s Turcima, dobivši za svoje usluge određene povlastice. Po nekim izvorima sredinom XVI. stoljeća postojalo je preko 60 ovakvih martoloških posada, a bilo je vremena kad je u pograničnoj turskoj vojsci bilo više Srba nego Turaka.” 29 “ Najveći val pridošlica (Srba) dogodio se 1691., nakon što su Austrijanci i njima priključeni Srbi pretrpjeli teške poraze od Turaka u južnoj Srbiji. Tada je, bježeći od turske osvete, pod vodstvom patrijarha pećke patrijaršije, Arsenija Crnojevića, 40 000 srpskih obitelji pobjeglo na prostore Mađarske. U srpskoj povijesti ovaj događaj su nazvali “ velika bežanija”. Kralj Leopold I. primio ih je i osigurao im je povlastice u nadi da će tako imati jeftinu vojnu silu.”30 Obećao im je privremeni prostor na području između Dunava i Tise, ali vrlo brzo Srbi prelaze Dunav.

To je trebalo biti privremeno utočište za Srbe, kako kaže sam Arsenije Crnojević: dok nekadašnju domovinu “ svijetlo oružje njegovog veličanstva u kratkom vremenu ne povrati” i tada će vratiti na svoja područja. Međutim, povijest je krenula drugim smjerom. Pridošlice su tu ostale.

Još 1698. godine, Rakoci u sklopu planiranja zavjere protiv Habsburgovaca, kontaktira Arsena Crnojevića. Možda u najboljem trenutku jer su Srbi nezadovoljni s time što dvor od njih traži ispunjenje obaveza kao i prema ostalima te im uvodi i ratni porez. Osim toga, netrpeljivost između pridošlica i stanovnika sve više je rasla te je Crnojević htio pojačati suradnju s domicilnim stanovništvom. Došlo je do sporazuma između njih (Rakoci-Crnojević) po kojemu će Raci s 40.000 vojnika podupirati kampanju protiv Beča.

“Kada je otkriveno mađarsko-srpsko paktiranje, kada su otkriveni detalji, Beč je bio iznenađen neočekivanim događajem. Ubrzo su uvidjeli svoje kokošje sljepilo i toliko su se uplašili da su odmah povratili vid: moguća mađarsko-srpska suradnja, mogla bi dovesti do kraja habsburšku vlast u Mađarskoj.

Srpskog patrijarha su, s puno takta, pozvali u Beč i tamo ga držali u prisilnom “gostoprimstvu”, kako bi bio pred očima i kako bi postigli situaciju: uz koga je patrijarh, uz njega i srpski narod. U prvi trenutak htjeli su ga osuditi za nelojalnost, 29

Karolj Silađi:Dobri susedi, loši susedi?

30

Kalapis Zoltán: Az alvidék évszázadai, FORUM, Novi Sad, 2006.

289

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

od čega su kasnije odustali. S obećanjima povlastica, omekšavanjem Crnojevića dobili su patrijarha na svoju stranu, a srpsko oružje postalo je siguran oslonac habsburškoj monarhiji kod vanjskih napada kao i kod unutrašnjih pobuna. Srbi su, opet, sebe postavili na pobjedničku stranu.

Kada su se borbe rasplamsale, Rakoci je ubrzo saznao da “Srbi ne da su stali na njegovu stranu nego su svom snagom krenuli na njega”. Bio je iznenađen kada je čuo vijesti, ali nije gubio nadu. U njegovom svjetonazoru, tolerancija je bila značajna točka, vjerovao je u pomirenje naroda i zaraćenih strana. Srbi su, na kraju, stali na stranu vrlo moćnog carstva, apsolutizma i nemilosrdnog militarizma. Eugen Savojski je izjavio da se sa pobunjenicima treba: vatrom i željezom (ognjem i mačem,DV) Šandor Károlyi, general kuruca31 imao je uspješan vojni pohod u Zadunavlju.

Srpski graničari napali su ga s leđa i dva dana uništavali Pečuh.

Nekadašnja balkanska raja skupljala se u Segedu i od tamo su postrojbe udarale po izabranim ciljevima, i to na turski način, iz zasjede32. Nisu poštivali nikakvo vojničko ponašanje, niti ratno pravo; ubijali su ranjenike, a zarobljenike su klali.

Vodili su su tipični balkanski banditski rat, a glavni cilj im je bio osvajanje plijena, pljačka i harač.”33 Janoš Hornyik, u svom radu: “Protu-ustanak Raca”34 iz 1868., o njima piše: “to je nomadski, pljačkaroški narod, otimači stoke, koji su u okolici Kečkemeta opljačkali 8 tisuća grla stoke, a iz samog grada još 4 tisuće.” O njihovom načinu ratovanja napisao je: “napadaju sela i gradove, rade neviđene pljačke, ubojstva te otjeraju cijela krda stoke, po volji slobodno i uobičajeno rade sve oblike nasilja...”

Među ljudima, u svakodnevnom govoru, opće ime za njih bilo je: Raci, a nakon početka Rakocijevog ustanka, uglavnom ih nazivaju vadrác (divlji Rac)35 po njihovom načinu ratovanja. U selima su govorili: “Dolaze divlji Raščani (Raci), bježite tko gdje stigne”36 Srpski izvori govore kako je kralj kasnio s plaćom, streljivom i oružjem pa su bili na gubitku i njihov zapovjednik Jovan Monasterlija ih je teško mogao kontrolirati.

Povjesničar Dragoslav Stranjković u svom radu “Srbi i Rakocijev ustanak”, tiskanom u Letopisu Matice srpske,1934. godine piše: .. “da su se Srbi hrabro borili kod Segeda, Pečuha, Kečkemeta i dalje, pod zapovjedništvom Jovana Monasterlije.

31

Kuruc-pripadnik Rakocijeve vojske

32

Napad na neprijatelja kada se najmanje nada ili kada nije spreman za obranu od napada.

33

Kalapis Zoltán: Az alvidék évszázadai, FORUM, Novi Sad, 2006.

34

A rácok ellenforradalma, Századok, 1868.

35

Rac, Raščanin, od Raška, Rascia, DV

36

Kalapis Zoltán: Az alvidék évszázadai, FORUM, Novi Sad, 2006.

290

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Toliko su se snažno borili i pokazali su toliku uspješnost da su izazivali strah i od spomena njihovog imena. Mađari su ih, uglavnom, zvali: divlji Raci.”

Malo kontradiktorno prema ČINJENICAMA na terenu.

Na temelju naloga nadora Pála Esterházyja (1635.-1713.) od 1711. do 1712. godine vršen je popis stanja nakon pohoda kuruca i Raca. Nakon tog pohoda iz 1704. godine, ostalo je malo tegleće stoke37 i u popisu su, po selima, zabilježena imena kmetova i želira, njihovo materijalno stanje, količina obrađene zemlje kao i mnogi drugi podaci: broj ubijenih ljudi i broj odvedenih u ropstvo, a kod nekih naselja zabilježene su i žrtve epidemije kuge (pestis). Nagy Lajos u svom radu38, među ostalim podacima, ovako opisuje događaje iz 1704., na temelju popisa iz 1711. i drugih izvora: “Nakon istjerivanja Turaka, Baranja je ostala slabo naseljena i u sela su se naselili mnogi Slaveni rimokatolici i grkoistočni Slaveni. Na vijesti o napredovanju kuruca, grkoistočni Raci pobjegli su preko Drave. U žurbi, ponijeli su samo najnužnije stvari. O neposrednom povodu i razlozima bježanja Raca iz Baranje nitko nije pisao. Međutim, zapovjednik de Nehem, po uputama Eugena Savojskog trebao je sa carskim snagama iz osječke Tvrđe, potpomognute Racima-graničarima koje je vodio Monesterlija, napasti Rakocijeve snage u Pečuhu, s leđa. Kada su uvidjeli da ih carska vojska treba kao ispomoć u odbacivanju Rakocijevih kuruca, osim plaće, ucjenjivali su ih dodatnim zahtjevima. Kada su prešli Dravu nisu se obazirali na naredbu o zabrani nego su opet, kao kad su bili turski martolozi, upadali i pljačkali. Pljačkali su samo nebranjena sela i gradove, redom, iako je malo plijena ostalo nakon kuruca...

Događaji su posvjedočili da stanovnici Baranje nisu bili svjesni koliko je velika mržnja Raca prema katolicima i svećenicima. Najbolji primjer je Pečuh gdje su ubili 300-400 ljudi.... Kada su saznali da su se kuruci povukli iz grada i da nema više nekoga da im se odupre; mogli su po volji pljačkati i uništavati i slobodno izvršiti osvetu prema onima koje mrze: svećenike i civile... Mržnja koju su grkoistočni Raci osjećali prema kršćanima rimske crkve za vrijeme pohoda još se produbila. Rimokatolike iz područja Baranje htjeli su iskorijeniti kako bi cijelo područje načinili rackim. Većina Raca koji su se “dotepli” s Balkana nisu znali prepoznati tko je koje vjeroispovjesti i pljačkali su i ubijali i u reformatskim selima jednako nemilosrdno, kao i kod rimokatolika. Osim što su ubijali, palili su gradove i sela. U Pečuhu su ubili više civila čija imena nisu zabilježena.

Od rimokatoličkih svećenika ubili su četiri isusovca, tri franjevca i jednog kanonika.”

Iz popisa, koji se počeo raditi 17. prosinca 1711.godine, možemo vidjeti divljanje Raca po Baranji. Drastičan primjer je selo Draž gdje je ubijeno 170 ljudi, a prema popisu iz 1711. u selu živi tek 20-tak obitelji.

37

Za transport i obradu zemlje (oranje)-tegleća marva

38

Nagy Lajos: A kurucok és Rácok pusztításai Baranya vármegyében 1704 elején, Baranyai levéltari füzetek, Pécs 1986.

291

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Rakocijev ustanak od 1703.-1711., pljačke, ubijanja i uništavanje koje su počinili Raci, ponovo je opustošio Baranju. Smanjio se broj stanovnika, kmetova, uništena su mnoga sela, zemlja je ostala neobrađena, ljudi su ostali bez stoke. Vlastelini ostaju bez radne snage, zemlja je zapuštena.

PRVA NASELJAVANJA NIJEMACA U JUŽNU BARANJU Vidjeli smo da je naseljavanje Nijemaca u Baranju išlo na sjeveroistočne dijelove Baranje i u županiju Tolna. U Pečuhu još 1701. godine živi 136 Nijemaca. Na području današnje, hrvatske Baranje, u popisima (descriptio) i urbarijima Komore iz tih godina ne nalazimo njemačka imena. Naseljavanje Nijemaca u Baranju, događa se sporadično, bez plana, a od 1712.-1723. događa se bez ikakve zakonske osnove. Naročito se to događalo nakon sloma Rakocijevog ustanka ( 1703.-1711.). Zemljoposjednici, poput Eugena Savojskog i obitelji Veterani, imali su za cilj napučiti svoja imanja radnom snagom. Veterani kreće prvi u obnovu darđanskog vlastelinstva. Prvi registrirani doseljenici su oni u Dardi, u sjedištu Veteranijevog darđanskog vlastelinstva.

Po popisima iz 1711. i 1712. godine nalazimo u Pečuhu, ali i u Dardi (1711.) imena doseljenih Nijemaca. U popisu iz 1715. nalazimo većinu imena kao na popisu iz 1711. godine. Te godine u Dardi živi 8 njemačkih obitelji, a već 1721. ima 18 obitelji više (8+18= 26 obitelji).

Slično je i u Zmajevcu: 1720. godine 3 obitelji, a slijedeće 1721. godine popisano je 14 obitelji više.39 Iz popisa poreznih obveznika iz Darde u 1715. možemo iščitati slijedeća imena: Jacobus Razinger; Jacobus Ilpushauser; Ambrosius Huctrics; Hancs Piller; Markus Praon; Josephus Sacsl; Andreas Hueber; Christian Ramcsler.40 U vrijednom djelu41 Ferdinanda Hengla iz Pečuha, u tri toma, jako je dobro obrađeno naseljavanje Nijemaca u Baranju od 1688. do 1752.godine. Za Dardu, Hengl je njemačka imena stanovnika u 1715. godini, iz popisa “dešifrirao” ovako: Jakab Rajzinger, Jakab Alpiczhauser, Matecz Lang, Krisztian Ramsztler, Michil Matt, Ambrosi Hudrics, Hanz Piller –Judex, Matisz Prau, Joseph Sacs, Andrecz Huber. Iste podatke dao je i Szita László42 1978. godine gdje u napomeni nalazimo 39

Bezerédy Győző:A baranyai német lakosság betelepedése és ennek tükröződése a községek hivatalos pecséthsználatában, Baranyai helytortenetiras 1978, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1979.

40

Magyar Országos Levéltár (MOL):Az 1715. évi országos összeírás/Baranya , 33. TÉKA/Tarda Ferdinand Hengl:Deutsche Kolonisten im Komitat Baranya/Ungarn 1688-1752, Teil II, Herausgegeben vom Arbeitskreis donauschwäbischer Familienforscher ( AKdFF), Schriesheim, 1985. ( str.114.)

41

42

Szita László: Szerbek visszavándorlása Baranya megyébe s szatmári béke utani években, Baranyai helytortenetiras 1978, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1979.

292

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

da su dvije njemačke obitelji Lang i Matt odselile, a na njihovo mjesto došle dvije nove obitelji.

Obitelji koje su se doselile oko 1720., ugovorom su preuzele obaveze zemljoposjedniku (rabota, arenda, devetina, pokloni), tako je, npr. kmet imao obavezu rabote 8 dana godišnje, a želir 4 dana godišnje. Nasuprot tome Hrvati, Mađari i Srbi su bili su većinom nasljedni kmetovi.

Od 1720.-1722. godine je početak nove akcije naseljavanja u županije: Tolna, Šomođ i Baranja.Ta područja, tada, dobijavaju ime: Schwäbische Türkei.43 Doseljenici moraju imati barem 200 forinti kapitala da bi se mogli doseliti, a za to dobiju zemljište i plac za kuću. Tijekom 18. stoljeća u Schwäbische Türkei Nijemci su naselili 61 naselje.

PLANSKO NASELJAVANJE Za kralja Karla VI. (1685.-1740.), 1723. godine, donešeni su slijedeći zakoni: Zakon o napučivanju pustara (imanja)44, Zakon o napučivanju (naseljavanju)45 i Zakon o uvozu različitih rukotvoritelja (majstora) u državu.46 Zanimljiva je konstatacija iz uvoda Zakona o naseljavanju pustara: “U državi, ovdje-ondje mogu se naći pustare na kojima se još mogu vidjeti građevine i stambene zgrade.”

Znači, da su doseljenici došli na više-manje, porušene zgrade. Zakon o naseljavanju ima ugrađene “stimulativne mjere”: “Njegovo najsvetije visočanstvo dozvoliti će bilo kojem slobodnom čovjeku, da se pozove u državu i da kroz šest godina bude oslobođen općih poreza i da se ta sloboda obznani širom zemlje.”

Još stimulativniji poziv bio je Zakon o majstorima ručnog zanata: “Njegovo najsv. veličanstvo će milostivo urediti da se u državu pozovu majstori različitih vrsta i osigurati 43

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

44

Članak zakona XVIII., 1723. godina ( Karlo VI.)

45

Članak zakona CIII., 1723. godina ( Karlo VI.)

46

Članak zakona CXVII., 1723. godina ( Karlo VI.)

293

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

oslobađanje od općih tereta (poreza) i trajanje tog oslobađanja od petnaest godina.” Osim tih beneficija, kralj će propisati uvjete trgovanja pa čak i izvoza u susjedne države. U paragrafu 1. “osim toga, kraljevsko mjesno vijeće brinut će se da takvi majstori na tim mjestima gdje imaju stanove nemaju blizu zemljište (ne da ih obrada zemlje odvuče od njihovog majstorskog ručnog rada).” U paragrafu 3. Zakon želi osigurati rad majstora i nakon isteka 15 godina beneficija: “Na to treba paziti, da majstori koji su došli iz inozemstva, nakon što su ispunili godine u spomenutom roku oslobađanja, ne napuste nego nastave stalno ovdje stanovati.”

“Car Karlo VI. dao je razaslati ove Patente u Njemačku i njene pokrajine. U njima je za naseljenike, dvorska Komora dala objašnjenje slijedećih povlastica: oslobađanje od carine i mostarine za vrijeme puta, besplatna dodjela Car Karlo VI. placeva47 i okućnica, drva za građu i ogrjev iz okoline, oslobađanje od poreza za prve tri godine i djelomično za slijedeće tri, narudžbe za građevinski materijal preko državne blagajne po proizvodnoj cijeni, sloboda trgovine i isključivanje Židova u području naseljavanja, povesti dušebrižnika radi pristojnog vladanja o kojemu će se kasnije pobrinuti vlast, izgradnja župnog dvora na račun komorskog erara48. Da bi se privuklo obrtnike, kojih je jako nedostajalo, za njih se uvodi oslobađanje od poreza u trajanju od 15 godina. Na temelju ovih temeljnih postavki , za Karla VI. i za Marije Terezije provodilo se naseljavanje.” 49 U popisu50 od 10. ožujka 1736., za darđansko vlastelinstvo, saznajemo da je general Veterani napučio sela, Nijemcima i “Racima”51, koja su opustjela nakon Rakocijevog ustanka: Darda, Laskafalva (Čeminac), Benke (Šumarina), Káczfalu ( Jagodnjak), Toriancz (Torjanci), Beremen (Beremend), Bolman i još neka sela.

Iste godine, nakon smrti princa Eugena Savojskog, načinjen je i popis beljskog vlastelinstva. Popisani su svi kmetovi, želiri, njihova imena, stoka, opisane su 47

Zemljište za gradnju kuće

48

Carska riznica

49

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

50

MOL, UC 5 : 40, “Conscriptio”, popis koji je sačinio Babos Gáspár 1736.g.

51

Popisivač ne pravi razliku između katoličkih i pravoslavnih Slavena.

294

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

gospodarske zgrade vlastelinstva, dvorac... Popis52 je 30. studenog 1736. godine radio provizor Ferdinad Dullersperg. U posebnom popisu u Monostoru (Beli Manastir) navedeni su novi doseljenici, Nijemci i Raci koji su imali trogodišnje oslobađanje od obaveza. Ako pogledamo tablicu (Hengl), možemo vidjeti da se Nijemci kontinuirano doseljavaju u Monoštor od 1724. godine.

Naselje

1719 1720 1721 1724

1727 1728

1728 1730 1732 1734 1737 1741 1742 1748 1752 1729

Popovac

3

Branjina

2

Bilje

1

Darda

6

16

26

39

48 38+44

49

51

Podravlje

1

54

47

48

58

53

56

15

16

18

15

19

19

1

6

Karanac Čeminac

12

33 32+25

30

37

35

30

31

32

49

Beli Manastir

22

40 34+36

29

24

23

28

32

30

61

32

41

41

36

39

37

31

36

241

149

153

163

160

167

167

225

Zmajevac UKUPNO

6

16

17

23 34+32

43

96

187

47 55 34 216

Broj naseljenih njemačkih obitelji od 1688.- 1752. u hrvatsku Baranju: Prema: Ferdinand Hengl:Deutsche Kolonisten im Komitat Baranya/ Ungarn 1688-1752, Teil III, Herausgegeben vom Arbeitskreis donauschwäbischer Familienforscher (AKdFF), Schriesheim, 1985. (tablica iz priloga) U Popovcu se već 20. rujna 1738. godine rodila Theresia kći bračnog para: Anna Marije i Georga Paura, a 28. rujna 1739. Anna Mariji i Johannu Georgu Czenpauru53, rodio se sin Lorenz, ne možemo ih smatrati prvim doseljenicima u Popovac. Ime, Georg Czenpaur nalazimo i 1757. godine u funkciji župana (voditelja beljskog vlastelinstva) i najvjerojatnije se radi o istoj osobi. U Popovac (Ban) 1750. iz Carstva se doselilo tri osobe (obitelji)54: Joseph Laier, Blasius Schwab i Joseph Stiegler. Oni

52

MOL, UC 94 : 25, “Conscriptio”,1736.

53

Očito da se radi o istom čovjeku Georgu Pauru

54

Popisi obuhvaćaju samo nositelje obitelji , muškarce

295

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

se smatraju prvim njemačkim doseljenicima u Popovac, oni koji su organizirano i direktno vamo doselili, na što se pozivaju i kasniji predstavnici sela.

Kolonizacije veće mase doseljenika koje su naseljavale cijela sela događale su se iza 1750. godine i to u više etapa preseljenja unutar države i to iz: južne Njemačke, pojedinih dijelova Austrije, sa područja Francuske i Švicarske u kojima su živjeli Nijemci i iz područja uz Rajnu. 55 DRUGI VAL Drugi val naseljavanja događao se od 1763.- 1773. za vladavine Marije Terezije.

Troškove naseljavanja snosila je komorska riznica, a oni su iznosili 200.000 forinti godišnje. Rezultat toga je 40.000 njemačkih doseljenika, većinom u Bačku, Banat i u Južno Zadunavlje.56 Među doseljenicima ima rudara, majstora sa željezom i bakrom iz Slovačke (brdskih područja) te iz Štajerske.

“Nakon završetka Sedmogodišnjeg rata, naseljevanje je počelo u još većem opsegu. Već u zadnjoj godini rata (1762.) počela je Marija Terezija sa sveobuhvatnim pripremama za ovo naseljavanje. Istražena su pogodna zemljišta i za to su osnovana Naseljenička povjerenstva (Ansiedlungskommmissionen) koja su rješavala predmete naseljeničkog zemljišta i osiguravale potrebna novčana sredstva.... Naseljenici od ranije bili su pruski ratni zarobljenici, a osim toga i isluženi austrijski vojnici.Jedna manja skupina naseljenika bila je iz Češke (Böhmen) i Moravske (Mähren), a ostali iz pruskih zemalja. Ali, treba naglasiti da je većina kolonista dolazila iz jugoistočne Njemačke (Schwaben).Oni su davali vlastite brodove koje su iznajmljivali.Svaki od njih dobio je iz Beča Patent, datiran s 16. travnja 1763., koji su izdala državna tijela, a trebao je podržati ove aktivnosti i naseljenicima osigurati povlastice.57 Većina ovih kolonista, naselila se u županije Bačku i Banat.58 Godinu dana kasnije carica je još u većem broju gonila upisane švapske naseljenike, ali više ljudi iz jugozapadne Njemačke podignulo je prigovor protiv iseljenja iz svojih prebivališta i car Josipa II. je 1768. godine izdao je zabranu iseljavanja. I pored toga, krišom, broj upisanih naseljenika u idućim godinama obavljen je s uspjehom. Navala kolonista bila je tako snažna tako da je 1770. prijem ograničen samo na pojedince 55

Szita László: “A Dunántúl nemzetiségi struktúrájának alakulása a XVIII. sz. végétől a XIX.sz. közepéig” In: PAB VEAB Értesítő II/1; Pécs, 1977 221–238.o. In: T. Mérey Klára szerk.: A Dunántúl településtörténete II/1; Pécs, 1977

56

županije Baranja i Tolna

57

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

58

U to vrijeme se naseljava i Vojna granica u Hrvatskoj i Slavoniji (pogl. R.F.Keindl: Geschichte...,str.

45.)

296

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

koji su na vlastiti trošak otišli u Banat. Ipak, došlo je u slijedećim godinama dosta naseljenika naročito kada su očekivali financijsku pomoć i slobodnu sječu drva.”59 U druge dijelove Ugarske, za vrijeme cara Josipa II., naselilo se 1810. obitelji. Tu i tamo nailazili su na stare doseljenike (npr. u Schwäbischen Türkei) koji su već ojačali.

Zanimljivo je, da su tada slali njemačke naseljenike u Hrvatsku i Slavoniju; time je počela nova kolonizacija u te krajeve. Mnogi od tih naseljenika bili su loše opremljeni i promašili su bolja mjesta. Posebno nepovoljan je bio položaj njemačkih doseljenika na privatnim vlastelinstvima, neke koje je privukao grof. Pejačević u Rumu u Slavoniji, odselili su na komorska imanja u Bačkoj gdje su se dobro smjestili. Naseljavanje na privatna dobra je, onda, pokazalo slabi uspjeh.60 Marija Terezija je 23. siječnja 1767. godine izdala uredbu o urbaru, ali za županije Šopron, Vaš, Zala, Šomođ, Tolna i Baranja, gdje su se događale pobune seljaka već 29. prosinca 1766. godine naredila je provedbu. Urbersko uređenje odnosa moralo se izdati u četiri primjerka. Jedan primjerak zemljoposjedniku, drugi podaniku, treći se morao smjestiti u arhivu županije i na kraju četvrti primjerak kraljevom povjereniku s izvješćem o provedbi.

STANJE DOSELJENIKA NA BELJSKOM VLASTELINSTVU 1766. GODINE Po popisu61 i pregledu62 iz 1766. godine saznajemo: Bellye (Bilje) Većina stanovništva su Mađari helvetske protestantske vjere koji imaju svog dušebrižnika i kuću za molitvu od drvene konstrukcije ispunjene blatom. Nasuprot tome, novonaseljeni stanovnici su katolici. Većina njih su želiri, a od njih većina su majstori i žive od svog majstorstva. Ti katolički podanici nemaju svoju crkvu nego postoji jedna kapelica u dvorcu vlastelina; zapravo, to je jedna soba u koju dolaze osječki franjevci držati misu vašarskim (sajmenim) danima i blagdanima.

1775. beljsko vlastelinstvo pripada komori koja ga daje u najam Lázáru Lukácsu i Izsáku Kiss-u na devet godina. Nadvojvodkinja (Kristina, DV) javila se kao kupac 59

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

60

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

61

MOL, UC 165:15, “Conscriptio urbarialis”, popis komorskog dobra, beljskog vlastelinstva pripremio je “ praefectus” Marffy István, njegovo pismo Komori od 20.srpnja 1766.g., i MOL, UC 168:38(a) “Conscriptio”, popis koji je sačinio kraljevski komorski prefekt Marffy u Bilju, 27.srpnja 1766.godine.

62

MOL, UC 168:38(b) “Examinatio”, pregled koji je obavio Matija (Mátyás) Buna županijski

sudac i Farkas Lőrinc, zakleti “assessor” , izdano u Bilju 11. rujna 1766.godine.

297

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

i zato Komora radi popis i inventuru vlastelinstva. U Bilju je bilo relativno puno obrtnika: “In diesen Dorf sind nachbenannte Handwerksleute, als ein Schmid, Schlosser, Wagner, Schuster, Schneider, Maurer, Fleischhacker, Zischmenmacher, Tischler, Weber und Binder, dann ein Jud, welcher mit verschiedener Kramerey Waaren Handlung treibt.”63 Eugenifalva (Podravlje) Stanovnici su Nijemci-katolici. Nemaju crkvu niti svećenika. Na službu Božju, idu u obližnji Osijek. Nisu obvezni na rabotu, nemaju ništa osim kuća, obaveze plaćaju gospodaru u novcu kao znak priznanja njegovog prava. U Examinatio, nalazimo da s vlastelinstvom imaju ugovor koji je 1733. izdao pokojni komorski prefekt Ignjac Mitterpacher koji tu novčanu obavezu potvrđuje. Želiri bez kuće plaćaju pola tog iznosa. Osim vrba u močvari nemaju drugog mjesta za “drvarenje”. Drvo kao građevinski materijal kupuju od vlastelina. Održavaju se trgovinom svih vrsta.

Vörösmart (Zmajevac) Selo naseljavaju podanici iz dva naroda: Mađari i Nijemci.Nijemci su katolici koji su: “...et primo ante 25 annos circiter sunt noviter impopulati.” Crkvu im je sagradilo vlastelinstvo od čvrstog materijala.

Broj kmetova se tijekom vremena u velikoj mjeri povećao doseljenim njemačkim obiteljima tako da su im oranice sužene u već, najčešće , oranicama osrednje kvalitete.

(Examinatio) Kisfalud (Branjina) Među stanovnicima nalazi se i 6 novih doseljenika64 iz 1765. godine. Prošle godine provozor je počeo njihovo naseljavanje. Prije svega, odredio je (izmjerio) 10 placeva.

Iako su oslobođeni svih usluga na 3 godine, do sada su izgradili samo 4 kuće.

Obaveze ostalih podanika možemo vidjeti iz Examinatio u kojem predstavnici sela svjedoče županijskim oficijalima da je davno postojao ugovor koji je još izdao pokojni komorski prefekt Debela. Po tom ugovoru, obaveza rabote je bila 8 dana i godišnje su bili obavezni platiti 180 forinti kasi vlastelinstva. Taj ugovor je prije 15 godina prihvatio i osnažio tadašnji prefekt.

Bánn (Popovac) 63

MOL, UC 123:25,Conscriptio i inventarium,18.studeni 1780. Komorski popis beljskog vlastelinstva iz doba kada nadvojvodkinja Marija Kristina želi kupiti imanje od fiskusa (državne blagajne) . Pripremili: Antal (Antun) Rausch komorski savjetnik za računovodstvo i Imre Udvarnoky, posebni izaslanik nadvojvotkinje poslanog s tim ciljem. Nazočni su bili: Lajos Boros, povjerenik nadvojvotkinje kao i Lázár Lukács i Kiss Izsák, dotadašnji najmoprimci Komore. Izdano u Bilju gornjeg datuma.

64

Bili su registrirani nositelji obitelji, pa to znači 6 obitelji.

298

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Stanovnici su grkoistočni i Nijemci katolici, “quia vero Incolatum suum non pridem coepissent, ideo Ecclesiam adhuc nullam habent, praeter unam campanam”. I jedni i drugi imaju crkvu i svećenika. Iz Examinatio, možemo saznati da su predstavnici sela prigodom pregleda županijskim oficijalima predstavili ugovor od 1. siječnja 1752. godine, koji je tadašnji županijski prefekt Hals datirao u Bilju. Ovaj ugovor ima tri točke: 1 svaki podanik dužan je platiti 3 forinte censusa, 2.Obavezan je 8 dana rabote, 3. od svih proizvoda; uroda, prasaca, ovaca, svinja, pataka, gusaka, pura itd, devetinu vlastelinstvu. Raci su svjedočili , na temelju usmene predaje (“Rasciani narrant ex auditu…”) da su još iz doba vojvode Eugena imali ugovor koji je kasnije prihvatio i komorski prefekt Adamovics.

U selu su dvije odvojene krčme: jedna je njemačka, a druga racka.

Monostor ( Beli Manastir) Oranice imaju u predijima. Trebali bi dozvolu za krčenje šuma jer imaju malo oranica i pašnjaka.Stanovništvo čine katolički Nijemci i Raci. Ovi zadnji imaju samo stup za zvono, (nemaju crkvu, DV), a Nijemcima, u maloj, ruševnoj crkvi mise održava župnik iz Luča.

Glede obaveza, Raci su svjedočili, prigodom pregleda, da je po njihovom saznanju postojao ugovor s vlastelinstvom koji ih je obvezivao na 8 dana rabote.Ali vremenom njihov primjerak ugovora se izgubio.

Nijemci su svjedočili da nisu imali urbarijskih ugovora.

Szentistván ( Petlovac) 1755. su se počeli doseljavati iz Luča ( Lucz) jer je tu prije bila samo šuma.Imaju spremište za žitarice (silos) s tri kata izgrađeno od stare cigle i u njemu skladište pšenicu (žito).Vlastelinski mlin od 3 točka koristi mlinar koji je u četvrtini vlasništva.

Stanovnici su katolički Nijemci, imaju dobru crkvu koju su izgradili na vlastiti trošak i pripadaju župi u Luču. U popisu65 iz 1780. saznajemo da su već od 1775. priredili 50 jutara oranica krčenjem šume, osim crkve sami su izgradili i školu koju održava selo: “Die Kirche ist von Kothziegeln durch die Gemeindo erbauet werden, die sich auch selbsten Trivial-Schullen angelegt hat.”

Predstavnici sela, prigodom kontrole, predstavili su županijskim “kontrolorima” ugovor koji su prije 11 godina, 1755. sklopili s komorskim vlastima koji je tada napisao i izdao prefekt Hals. Polja su im dovoljna i prostrana jer: “Incolae hi ad locum suae habitationis non ita pridem illocati sunt”, ali nedavno doseljeni stanovnici su još uvijek premalo šume iskrčili za oranice i pašnjake. Ako se broj stanovnika bude povećavao, otvaraju se neograničene mogućnosti za širenje krčenjem šume, što vlastelinstvo i

65

MOL,UC 123 : 25,

299

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

potiče i pomaže. To se može objasniti time što vlastelinstvo stanovništvu dozvoljava neograničeno drvarenje za ogrjev i građu.

TREĆI VAL NASELJAVANJA Nasljednik carice Marije Terezije, njen sin Josip II. (1741.-1790.), 21. rujna 1782. izdaje Impopulacijski patent (odluka o naseljavanju). Ove aktivnosti financirala je država na svim područjima naseljavanja. Pošiljka novca iz carske riznice bila je 4.000.000 forinti, duplo više nego za vladavine Marije Terezije. Naseljenici dobivaju izdašnu potporu: okućnicu i kuću, 2 vola, 2 konja, 1 kravu, 1 kola, plug, drljaču, itd.

Takozvani, Großer Schwabenzug, bio je 3. val naseljavanja Nijemaca, a odvijao se od 1782. do 1787. godine. U Ugarsku je tada doseljeno više od 7600 obitelji, od toga 6000 u Banat.66 Naseljavanje je nastavljeno i nakon smrti Josipa II.(1790.) i tzv. “jozefinsko naseljavanje” je završilo s naseljavanjem u 1800.godini.Nove povećane potrebe davanja unijele su pomutnju , a osim toga izbila je i Francuska revolucija.67 Josip II., 1781. izdao je “ Patent o vjerskoj snošljivosti” tako je i protestantima bila dozvoljena “Treća švapska kolonizacija”. Kratko nakon dolaska na tron, Josip je počeo s naseljavanjem koje je trajalo do 1787. godine. Impopulacijski patent obećavao je slobodu vjere, novu i komfornu kuću s vrtom za svaku obitelj i dodatno, zemljište, polja, poljoprivredni alat i stoku za uzgoj, za obitelji koje rade u poljoprivredi. Obrtnici su primili 50 guldena za nabavku potrebnog alata , a i prijevoz je bio besplatan od Beča do odredišta. Osnovano je 14 novih naselja i 3000 obitelji smješteno je u njih kao i u već postojeća naselja.

Kako je opet počeo rat s Turcima ( Josip II. i ruska carica Katarina II.) naseljavanje je prekinuto. Nakon 1789. godine vlada je prestala financirati naseljavanja. Pojedinačni naseljenici odlazili su u privatna vlastelinstva sve do 1829. godine. Tko god je htio useliti nakon toga morao je dokazati da ima 500 guldena u gotovom novcu.68 Tada počinje i naseljavanje Židova u Baranju. Josip II., “31. ožujka 1783. izdaje patent “Systematica Gentis Judaicae Regulationis “ posebno namijenjen Ugarskoj (pa i Hrvatskoj), preliminarni patent od 27. svibnja 1785. za Galiciju i na kraju 7. svibnja Pravila za Židove Galicije.... ukazom od 23. srpnja 1787. naređeno je da svi Židovi od 1. siječnja 1788. moraju uzeti nova prezimena, te da se općinske knjige moraju 66

Hans Kopp :The Chronicle of the Ungarländische-Deutschen (Danube Swabians) in Hungary (Romania and Yugoslavia) and the German- American in the USA .

67

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

68

Hans Kopp :The Chronicle of the Ungarländische-Deutschen (Danube Swabians) in Hungary (Romania and Yugoslavia) and the German- American in the USA .

300

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

voditi na njemačkom, latinskom ili mađarskom i da do 30. studenog svaki Židov mora podnijeti magistratu molbu za potvrđivanje novog imena.69 Mnogi Židovi koji su doselili iz Galicije, iz njemačkih zemalja, uzimaju njemačka prezimena, a kod raznih popisa stanovništva za maternji jezik deklariraju: njemački. “Židovi su se u Baranju naselili u zadnju trećinu 18. stoljeća. Prije toga nisu ih podnosili u županiji. Krajem stoljeća, tj. 1794. u 70 naselja u Baranji živi 584 Židova (u 124 obitelji). Bave se, uglavnom putujućom trgovinom, i iznajmljivanjem prava na usluge (gostioničarenje). Jedno stoljeće kasnije, 1890. ima ih 5665, a u Baranji (bez grada Pečuha) čine 2% pučanstva.”70 BARANJA- STANJE 1785. GODINE Car Josip II. je u veljači 1785. preko dvorske kancelarije obavijestio da će županije objediniti u okruge, te da će ukinuti mnoge župane, a umjesto njih imenovati 8, a kasnije i 10 kraljevskih povjerenika. Za grofa Széchényi Ferenca namijenio je zagrebački okrug sa sjedištem u Zagrebu, a on bi obuhvaćao županije: Zagreb, Zala, Varaždin, Kőrös, Požega i Srijem. Széchényi je zamijenio ovaj okrug s pečuškim i tako je od 18. travnja 1785. postao župan (okružni) Tolne, istovremeno i kraljevski povjerenik za županije: Tolna, Baranja, Somogy, Srijem i Virovitica. Kraljevi povjerenici morali su zauzeti svoj položaj u okruzima do 1. lipnja 1785.godine.

Széchényi je do početka 1786. bio kraljev povjerenik za pečuški okrug (Districtus Quinquecclesiensis). U tom je svojstvu dao je popisati naseljena mjesta u svom okrugu.

Za Descriptio Physico-Politico-Topographica Comitatus Baranyiensis, brižljivo je odredio 397 pitanja na koja je moralo biti odgovoreno u svakom naselju.71 U radu Zsófije Papp, dana je tablica s naseljima podijeljenim po upravnom ustrojstvu u kojoj nalazimo: broj duša po Deskripciji, broj duša prema popisu stanovništva, broj kuća po Deskripciji, broj kuća na temelju popisa stanovništva, narodnosti koje žive u selu, vjera i crkvene filijale. U knjizi72 dr. Stjepana Sršana: Baranja 1785. godine, koja se temelji na istom izvoru, nalazimo malo drugačiji pristup.

Baranja je podijeljena u dva vlastelinstva: darđansko i beljsko te je dano puno više detalja, odgovora na 397 pitanja. Kombinacijom ova dva izvora, može se približno rekonstruirati stanje i broj njemačkih doseljenika u Baranji.

69

Ljiljana Dobrovšak: “Privremena prisutnost” Židova u Kraljevini Hrvatskoji Slavoniji u 17. i 18. stoljeću, UDK 296 (497.5) “16/17”933 (497.5) “16/17”,Izvorni znanstveni rad, Primljeno: 6. rujna 2005.

70

Vörös István Károly:<Magyarország testéből kioperálandók”

71

T.Papp Zsófia: A Széchényi Ferenc-féle descriptio demográfiai adatairól, BARANYA történelmi közlemények, 1996-1997. IX-X évfolyam, Pecs, 1997.

72

Stjepan Sršan: Baranja 1785. godine, Državni arhiv, Osijek, 1999.

301

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

OPIS BELJSKOG VLASTELINSTVA73 BATINA U ovome selu nalaze se ljudi triju narodnosti: Kod Mađara i Nijemaca ne stanuju u jednoj kući preko 2 obitelji, a kod Hrvata ( Croatae) ima ih po tri i po 4 obitelji u jednoj kući. Pokraj sela protječe Dunav i on obiluje raznim ribama, kao morunama, somovima, štukama te mnogim drugima.

Na Dunavu postoje mlinovi, koji se nalaze na lađama i svaki ima jedan točak te pripadaju privatnicima.

Ima 670 duša. Ljudi su triju narodnosti: Mađari, Nijemci i Hrvati, svi su rimokatolici.

U ovome selu nalaze se obrtnici i to: 3 postolara, 2 užara, 1 tkalac, 1 pekar, 1 kolar, svega 8. Neki od njih upisani su u ceh, kao postolar u Mohaču, užar u Osijeku, a drugi u Somboru, tkalac u Apatinu, a ostali nigdje.

Stanovnici se dijelom oblače mađarski, a dijelom njemački.

Među seljacima ima prodavača koji voze ribu na prodaju u Györ i Budim.

Glede lopova i palikuća postoji budnost, a uhvaćene odvode u Bilje u vlastelinsku tamnicu. (u podrumu dvorca, DV) BILJE Presvjetla nadvojvotkinja Kristina posjeduje ovo mjesto, koje je ujedno i glavno mjesto cijelog vlastelinstva Belje.

Ima svega 625 duša. U matici Bilju Nijemci su rimokatolici, a Mađari helvetske vjeroispovjesti (kalvini), koji imaju svoga službenika, u filijali Podravlje također su Nijemci rimokatolici, u Kopačevu, Vardarcu i Lugu su doduše Mađari rimokatolici, ali u malom broju, a većinom su helvetske vjeroispovjesti te svako selo ima svoga službenika. U matici ima 418 duša, a u četiri filijale 207.

Postoje dva učitelja; za rimokatolike i za helvetsku vjeroispovjest. Rimokatolički učitelj ima prihode, ubrojivši što treba ubrojiti, do 90 forinti.

Učitelja postavlja općina s pristankom upravitelja te on može sastavljati podneske na njemačkom jeziku.

Stanovnici njemačke narodnosti su slobodne migracije, a Mađari vezani za zemlju.

Ljudi mađarske narodnosti nose odjeću od bijelog platna načinjenu po seljačkom običaju. A Nijemci se oblače u njemačku odjeću.

73

Kći carice i kraljice Marije Terezije, Marija Kristina nadvojvodkinja Habsburg, preuzela je posjed 1784. godine.

302

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

U ovom selu nalaze se dva stranca, jedan je nadglednik šuma, općenito zvan Fors Meister, a drugi je njemu podređen lugar. Oba su augustinske vjere.

U mjestu Bilju postoji jedan Židov, koji nema stalno boravište. Prodaje razne robe, a stanuje na vlastelinskom placu.

U selu Bilju ima dva Cigana, rimokatolici su i stanuju u vlastitim kućama te vlastelinstvu daju obvezu kao inkvilini.

U ovom mjestu nalaze se obrtnici, i to: mesar, kolar, kovač i stolar, tkalac, užar, postolar, bačvar i lončar.Od tih kolar i užar su dobri, a ostali osrednji.

Kolar, stolar i kovač te užar su članovi ceha, dijelom u Osijeku, a dijelom u Apatinu.

EUGENIUSFALVA (PODRAVLJE) To se selo nalazi uz Dravu, njegovi stanovnici nemaju nikakva zemljišta, već su odasvud okruženi vodom koja im čini štetu.

U jednoj kući stanuje samo jedna obitelj. Ovo selo je filijala koja spada župi Bilje.

Seljaci se oblače u njemačku nošnju. Drže se trajnog ugovora nazvanog po blagoj uspomeni carice i naše kraljice Marije Terezije.74 Svaki seljak ima poreznu knjižicu.

U nju ne podmiruje porez svakog mjeseca, već na kraju vojne godine svatko namiruje selu razrezani dio i sudac mora dati u blagajnu. Nemaju zaostataka.

Od tih stvari stanovnici uvelike koriste muzne krave jer prave mliječne proizvode i uobičajeni maslac prodaju za dobru cijenu u Osijeku. U tome su posebni jer mogu napraviti mnogo maslaca. Nitko ih ni u čemu ne smeta.

Među stanovnicima ovoga sela neki trguju te po ovdašnjim mjestima kupuju čistu pšenicu, samelju je te brašno odvoze u kraljevstvo Hrvatske.

POPOVAC U jednoj njemačkoj kući uglavnom stanuje samo 1 obitelj, a u iliričkim se nađe ne često 3, 4 i više obitelji da zajedno stanuju.

U ovome mjestu ne postoji rimokatolička župa, već kao filijala pripada župi Branjin Vrh. U ovome mjestu ima 721 rimokatolička duša.

Stanovnici ovoga mjesta drže učitelja, čija plaća dosiže do 74 for. i 55 novčića.

U ovome mjestu postoji 11 obrtnika, i to 3 bačvara, 2 njemačka krojača, 3 mrežara, 2 kovača i 1 pekar. Nisu upisani ni u jedan ceh.

Stanovnici Nijemci su slobodne migracije, ali ne i Iliri. Stanovnici se ravnaju prema urbarskoj naredbi i nemaju nijedan ugovor. Nijemci se oblače njemački, a Iliri ilirički. Nijemci kod održavanja pokopa, svatova i krstitki ne prekoračuju u gozbama, ali se Iliri nikako ne žele odviknuti od prekomjernih gozbi.

74

Urbar iz 1756.godine.

303

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Ne prodaju naturalije, jer ih sami potroše. Ipak Nijemci dio uroda konoplje (canabum) običavaju prodati, a neki Iliri i vino.

Kod Nijemaca krave najviše donose koristi, a Iliri sa svinjama imaju određene koristi. Nitko ih ne smeta.

BELI MANASTIR (PÉL MONOSTOR) U jednoj kući, obično kod Nijemaca, stanuje jedna obitelj, a kod grčkog obreda tri ili četiri obitelji zajedno stanuju. U ovom mjestu ne postoji rimokatolička župa, već je filijala župe Branjin Vrh. Ima 665 duša rimokatoličke vjere. Ovi su njemačke narodnosti, a po vjeri rimokatolici.

Učitelji služe, a njihovi prihodi iznose do 40 forinti i 10 novčića. Učitelja uz pristanak župnika postavlja općina.

U ovome mjestu postoje obrtnici, kao njemački postolari, bačvari, bojari, kolari u svemu 8, te su prikladni samo za seljačke potrebe. Ne žive čisto od obrta, već se bave i seljačkim poslovima, naime drže selišni dio, a neki kao inkvilini obrađuju vinograde.

Po županiji smatraju se obrtnicima 3. klase. Zemljišnom vlastelinu za obrt ništa ne plaćaju. Oni su Nijemci, ali već su u Ugarskoj dijelom rođeni, a dijelom poučeni. Svoj obrt su tu i tamo izučili kod seljačkih obrtnika u Ugarskoj. Nisu upisani ni u jedan ceh. Stanuju u vlastitim kućama te snose terete prema veličini svog posjeda.

Nijemci su slobodni za migraciju, a Iliri privezani za zemlju. Stanovnici ovoga mjesta drže se za urbarijalce te nemaju nijedan ugovor. Ima 147 seljačkih kuća.

Njemački stanovnici oblače se njemački, a Iliri prema narodnom običaju.

Na sprovodima, svadbama i krstitkama Nijemci ne pretjeruju na slavlju i gozbama, no Iliri ili Grci nesjedinjenog obreda ne žele se odvratiti od prekomjernih gozbi. Ljudi njemačke narodnosti imaju 3 blagdanska dana uvedena zloporabom, tj.dan sv. Roka, sv. Vendelina i Čistu srijedu, te u te dane ne rade.

Najviše koristi Nijemcima daju krave, kojima se pomažu u podvozu. A Iliri imaju koristi od svinja, jer ih tove u šumi žirom.

Prema župniku, učitelju i svojoj crkvi nemaju nikakvu obvezu u gotovom novcu, već samo za podignuće i popravak zgrada moraju besplatno raditi.

S obzirom na krađe i razbojstva postoji uređena straža.

Tekuće spise oglašuje, kako na iliričkom, tako i na njemačkom jeziku, bilježništvo mjesta.

PETLOVAC (SZENTISTVÁN) U ovome mjestu ima 535 duša, po narodnosti su Nijemci, a po vjeri rimokatolici.

God se drži na blagdan Našašča sv.križa te tom progodom nema nikakvih sajmova.

304

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Stanovnici ovoga mjesta drže učitelja, čija plaća dosiže do 25 forinti. Ne zna sastavljati podneske. Tog učitelja postavlja općina uz pristanak župnika.

Seljaci su slobodne migracije. Kod pokopa, svadbi i krštenja ne slave prekomjerne gozbe.

Na dokinute blagdane rade.Ipak po zloporabi slave blagdan Sv. Sebastijana, Sv. Gertrude i Sv.Roka.

Najviše koristi imaju od krava. Od mlijeka naime prave maslac i prodaju ga.

Među seljacima se nalaze neki poput trgovaca, koji tu i tamo kupuju brašno, zelenjavu i maslac te odnose na slavonska područja da steknu zaradu.

BRANJINA (KISSFALUD) U jednoj kući stanuje ponajviše jedna, ponegdje i dvije obitelji, a kod Rašana i 4 i po 5 obitelji zajedno. Ovdje nema župe, već su stanovnici rimokatolici ovog mjesta filijala župe Topolje. Pod skrbi župnika (iz Topolja) ima svega 3906 duša.Oni su Hrvati i Nijemci. Stanovnici (Branjine) su u većem broju rimokatolici Nijemci, ali se nalazi i nekoliko Hrvata (Croatae).

Rimokatolički učitelj ne postoji.

Stanovnici ovog mjesta, Rašani i Hrvati, oblače se po mađarskom običaju, a Nijemci po njemačkom.

Nijemci i Hrvati kod svadba, pokopa i krštenja ne drže nikakve gozbe, ali Rašani jako prekoračuju te se neće odviknuti od tih prekomjernih gozbi.

ZMAJEVAC (VÖRÖSMARTH) U mjestu postoji rimokatolička župa.

Ima svega 1386 duša.

Ljudi su pripadnici triju narodnosti: Nijemci, Mađari i Hrvati (Croatae), svi rimokatoličke vjere. U matici, župi Zmajevac nalaze se 634 duše. U filijali Podolje 395, u Kneževim Vinogradima 287, u Kotlini 47, u Suzi 18, u Kamencu 5 duša.

Vicearhiđakon je župnik Topolja. Postoji bratovština pod nazivom Tijela Kristova.

U ovome mjestu nalaze se obrtnici, i to: krojači, krznari, kovači, kolari, postolari, bačvari, mesari i tkalci. Njih ima 21. Ne žive samo od obrta.

Postolari, krznari, tkalci, mesari, kovači su sinovi domovine, a bačvari, stolari i kolari su rođeni u Njemačkoj.Sinovi domovine su izučili obrt u raznim područjima Ugarske. Nijemci su došli u ovo mjesto i nastanili se.

Neki su upisani u ceh, a drugi ne.

U ceh su upisani jedan krznar u Mohaču, 1 kovač u Pečuhu, 1 postolar u Mohaču, drugi u Bezdanu, mesar u Šiklošu. A ostali, kao kolari, tkalci, bačvari, 1 krznar, 1 kovač, 1 postolar, 1 krojač nisu upisani ni u jedan ceh. Svaki ceh ima svoju povlasticu.

305

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Posjećuju susjedne sajmove, u Somboru, Miholjcu, Osijeku i druge.

U Zmajevcu ima 116 seljaka.

Nijemci su slobodne migracije, a Mađari vezani za zemlju. Mađari se odijevaju mađarski, a Nijemci njemački.

Mađari na dokinute blagdane rade, ali neki Nijemci i te drže. Osim toga slave 4 blagdana kao stalne blagdane, i to Sv. Ladislava, Sv. Antuna, Sv. Iliju i jedan dan Prošnji (kvatre).

Rimokatolici svojem župniku i učitelju, a pripadnici helvetske vjere svom ministru i učitelju, dovoze drva.

Stanovnici njemačke, kao i mađarske helvetske narodnosti uglavnom imaju kuće izgrađene od drveta, koje su izgradili prije uvedene uredbe. A sada se više njima ne doznačuju drva za gradnju kuća pa se tako već nađe nekoliko kuća izgrađenih od nabijene zemlje ili čak od tvrde opeke. Rimokatolici drugo ništa ne daju svojemu župniku i učitelju, osim onoga što su im dužni platiti prema sporazumu, ali daju besplatne radove ako se popravlja župni dom ili crkva.

OPIS DARĐANSKOG VLASTELINSTVA75 DARDA Grad Darda graniči sa susjednim Biljem i međe su stari humci, a sa zapadne strane dijeli područja sam tok rijeke Drave. U jednoj kući kod Nijemaca stanuje jedna obitelj, a kod Ilira zajedno tri i više. U ovom gradu postoji župa. Njoj pripada 5 filijalnih mjesta, i to: Čeminac, Jagodnjak, Karanac, Kozarac i Tvrđavica. Patronatsko pravo ima presvj. obitelj grofova Eszterhazy.

Svih duša rimokatoličke vjere ima 1616. Narod je trostruke narodnosti: njemačke, ugarske i hrvatske (Croaticae). U matici Dardi ima 499 duša katolika. U pet filijala ima 1207 rimokatolika.

Drže učitelja, čiji prihod doseže do 80 forinti. Toga učitelja postavlja općina uz pristanak župnika. On zna sastavljati molbe na njemačkom jeziku.

Ovo mjesto je grad. Vlastelinstvo je dobilo od carice Marije Terezije prije 20 godina (1765.) povlasticu. Ovome gradu je doduše pridodana sajamska povlastica, ali se ne održavaju sajmovi. Regalna prava ima vlastelinstvo, a ne stanovnici.

U ovom gradu postoje obrtnici, i to: kolar, bačvar, tokar, stolar, tkalac, krojač, postolar i krznar. Alat i pribor koji je potreban za obavljanje obrta donose iz obližnjeg grada (Osijeka).

75

Zemljišni gospodari su Kazimir i Karlo Eszterhazy

306

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Ljudi katoličke vjere ne običavaju slaviti prekomjerne gozbe na sprovodima, vjenčanju i krstitkama, ali ljudi grčkog nesjedinjenog obreda ne žele se odviknuti takvih gozba.

Urbarske dokumente čuva mjesni sudac. Osim od zemlje, od drugih stvari najviše koristi donose Nijemcima krave jer se mogu prodati po dobroj cijeni. A Iliri drže neki ovce, a drugi svinje, koje tove i prodaju.

U ovom gradu se nalazi devet židovskih obitelji.

KOZARAC (KESKEND) Filijala župe Darda. Prema popisu u selu živi 334 duša u 67 kuća. Zemljišni gospodar je prejasna vojvotkinja Kristina. 76 Oblače se njemački, ne slave prekomjerne gozbe. Na dokinute blagdane rade, no ipak na blagdan Sv. Vendelina i subotama po zloporabi ne rade.

Opća tužba stanovnika je što stanovnici susjednog sela Kneževih Vinograda njihovim usjevima namjerno i nasilno svojom stokom čine tolike štete da neki od stanovnika dobiju jedva trećinu uroda. S obzirom na tužbu javili su vlastelinstvu svake godine prilikom vlastelinskog suda te je presuđeno da ti ljudi moraju namiriti štete.

Budući da su stanovnici ovoga sela u vrlo niskom seljačkom stanju, uzdržavaju se uglavnom radom ruku, no ipak postoje neki koji daju podvoz u Slavoniju za izgradnju novoizgrađene utvrde te ondje nešto zarađuju za sebe.77 TVRĐAVICA (KISSDARDA) To je mjesto smješteno na obali Drave. Sama rijeka Drava dijeli područje od Slavonskog kraljevstva i stoga je ona međa... i u toj rijeci kad pogoduje vrijeme, lovi se obilje ribe, šarani, štuke i druge ribe manje vrste. Gotovo svu tu ribu odvoze trgovci u razna područja Kraljevstva.

Na rijeci Dravi nalaze se mlinovi izgrađeni na lađama, pripadaju privatnicima i svaki je na jedan točak.

Mjesto je filijala župe Darda. U ovome mjestu ima 105 (po popisu: 111) duša. Svi su njemačke narodnosti i rimokatolici. Nemaju nikakve crkve niti drže učitelja.

Stanovnici su slobodne migracije. Drže se prema privatno sklopljenom ugovoru.

Ugovor nije predočen, te stoga nema nikakvog odobrenja Visokog vijeća.

Premda su stanovnici svi Nijemci, ipak se neki mađarski oblače.

Imaju zajednički pašnjak s Darđanima. Tekuće spise izdaje stanovnicima na njemačkom jeziku bilježnik iz Darde.

76

selo spada u beljsko vlastelinstvo

77

Josip II. utvrđivao Osijek zbog rata s Turcima

307

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

ČEMINAC (LASKAFALU, njem. LASKAFELD) Ona područja koja spadaju u ovo vlastelinstvo (darđansko) ne razdvajaju se nikakvim međama, ali prema istoku gdje se nalazi šuma beljskog vlastelinstva to područje dijele humci kao međaši.

Mjesto je filijala župe Darda. U mjestu ima 97 rimokatoličkih duša (po popisu stanovništva 601 duša). Svi su po narodnosti Nijemci, a po vjeri rimokatolici. God na blagdan Sv. Nepomuka. Imaju učitelja, čija plaća, računavši sve što treba, iznosi do 60 forinti. Tog učitelja postavlja općina s pristankom darđanskog župnika.

U ovome mjestu nalaze se obrtnici, i to: kolar, stolar, bačvar, kovač, tkalac, krojač i postolar, svega 12. U ovome mjestu ne mogu naći potreban materijal za svoj obrt, već ga uglavnom dobavljaju iz grada Osijeka.

Stanovnici su slobodne migracije te se drže urbarske uredbe. Nemaju nikakvih ugovora. Stanovnici hodaju obučeni u njemačko seljačko odijelo. Nemaju nikakve tužbe...neki stanovnici umjesto podvoza odlaze na onu stranu granice preko Drave, gdje se gradi novo utvrđenje i ondje rade cijelo ljeto. Odanle se vraćaju prazni te u odlasku i povratku prelaze osječku vojnu carinu i moraju plaćati određenu pristojbu.

Stanovnici ovoga mjesta nastoje svim silama prodati razne naturalije te neki to sve prodaju u Osijeku.

Stare kuće stanovnika uglavnom su izgrađene od čistih drva, a nove od tvrdog materijala. Drugi materijal ne kupuju osim pečene opeke kod vlastelinstva i to 1000 komada po 6 forinti.

Bilježnika u mjestu nema već im služi bilježnik grada Darde, kome za trud plaćaju 14 forinti.

JAGODNJAK (KÁCSFALU) Mjesto je filijala župe Darda. Ne postoji nikakva crkva. Ima 34 duša rimokatoličke vjere dijelom su hrvatske (croaticae), a dijelom njemačke narodnosti. Stanovnici nesjedinjene grčke vjere (1178) imaju “popa”. On nema ni jednu filijalu.

U ovome mjestu postoje obrtnici, i to kožuhari i krojači, svega 3.

Privatnih zakupaca nema, već je cijela općina uzela u zakup jedan cijeli otok kod Drave, gdje drži pašnjak i ribolov.

KARANAC (KARANCS) U jednoj kući kod Nijemaca stanuje samo 1 obitelj, a kod Mađara 2 pa i 3 obitelji.

U mjestu ne postoji rimokatolička župa, već su stanovnici filijala župe u Dardi. Ima 228 duša (224) rimokatoličke vjere. Veći dio je njemačke narodnosti, ali postoje neki i mađarske narodnosti. Drže učitelja, čija godišnja plaća doseže do 23 forinti. Njega postavlja općina uz pristanak župnika. On zna sastavljati podneske.

308

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Stanovnici helvetske vjere imaju svoga službenika (ministra). Ovom službeniku pripada i susjedna filijala Kamenac (Kő). Ima svega 1112 duša, sve su helvetske vjeroispovjesti. Veći dio je mađarske narodnosti, ali se nalaze neki i njemačke narodnosti.

U ovome selu postoje obrtnici, i to: postolari, krojači, bačvari i tokar, svega sedam.

Ne žive samo od obrta, već obrađuju i vinograde, a obavljaju i poljske poslove.

Nijemci su slobodne migracije, a Mađari vezani uz zemlju. Nijemci se oblače njemački, a Mađari mađarski. Kod pokopa, vjenčanja i krštenja ne drže neumjerene gozbe.

Njemačku mladež poučava Nijemac, a mađarsku mladež mađarski učitelj. Tekuće obavijesti čita i objašnjava sabranom narodu na njemačkom i mađarskom jeziku mjesni bilježnik.

U ovome mjestu postoji jedna židovska obitelj. Nema stalno prebivalište, već je trgovac.

TORJANCI Selo je u općini Šikloš u kojem živi 333 rimokatolika i 3 duše grkoistočne vjere.

Rimokatolici su Hrvati, Mađari i Nijemci, a Raščani su pravoslavni.

Osim spomenutih sela, 1785. godine Nijemci žive i u selima: SUZA (Csuza) i LUČ ( Lucs), ali u manjem broju.

Kako je već rečeno, nakon Josipa II. nema planskog, državnog, naseljavanja Baranje, osim naseljavanja koja su vršila vlastelinstva ili Crkva.

Naselje u Baranji koje je zadnje naseljeno Nijemcima je Albrechtsdorf ( Albert, Grabovac) 1814. godine.78 Nakon gušenja mađarske revolucije 1848. godine, za vrijeme Bachova apsolutizma, bečka uprava na upravljačke položaje postavlja osobe kojima je njemački materinji jezik, tako da na područje dolazi i velik broj Židova s njemačkim prezimenima iz Austrije i drugih njemačkih područja, a mnogi su došli i iz Galicije.

Car Franjo Josip je 16. siječnja 1854. godine donio uredbu o oslobađanju seljaka.

Ova uredba omogućila je naseljenicima upis oranica i polja na njihovo ime. Troškove upisa u dijelu je snosila vlada, a trećinu troškova snosili su oni koji su obrađivali zemlju.

U godini 1900. u županiji Baranja bilo je 103.334, a u županiji Tolna 77.293 Nijemaca, znači u području Schwäbische Türkei, bilo je 180.627 Nijemaca, dok je u Banatu, Bačkoj i Schwäbische Türkei bilo 967.281 Nijemaca.

78

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

309

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Krajem 1900. u Slavoniji i Hrvatskoj bilo je 134.000 Nijemaca. Nakon popisa iz 1900. živjelo je u Mađarskoj 2.114.423 Nijemaca, u užoj Mađarskoj 1.750.534 u Transilvaniji 229.889, a u Slavoniji i Hrvatskoj 134.000. Od 1890. do 1900. broj Nijemaca u Mađarskoj se smanjio za 27.604 i sa 12,2 % u 1890. pao je na 11,1 % stanovnika u 1900. godini.79 Ovaj pad broja Nijemaca u županiji Baranja, Fischer te David Alan i Peter Witte objašnjavaju asimilacijskim procesima i povećanim iseljavanjem Nijemaca u Slavoniju i u prekomorske države ( Ameriku).

Znači, iza 1900. godine počinje opadati broj stanovnika njemačkog porijekla da bi se taj proces nastavio, a broj Nijemaca u Baranji drastično smanjio nakon završetka II. svjetskog rata , protjerivanjima i oduzimanjem imovine.

SJEĆANJE JEDNOG DOSELJENIKA NA PRVU NOĆ DOLASKA U BARANJU (1791. godine) Tamo smo našli jednu malu prljavu krčmu. Prostorija je već bila ispunjena narodom i počela je svađa zbog mjesta za sjedenje. Djeca su plakala, starci su vikali; sve je bilo vrlo žalosno. Na kraju red je napravio birtaš. Pošto je od Švaba i tako imao najmanje koristi, jer su sobom nosili vlastitu hranu, smjestio ih je dijelom u štalu, a dijelom ih je poslao prema tavanu pokazujući ljestve. Prostorija je i tako već postala znojna komora pa kako u njoj nisam više mogao dulje izdržati, popeo sam se na tavan na kojem sam proveo svoju najbijedniju noć u životu... Dolje u prostoriji bila je još veća buka, a pred jutro iz birtije izmilili su ljudi crvenih lica. Većina se dogegala do broda na Dunavu kada su bili pozvani na polazak. Jednima je krv izbila na lice, drugi su ostali bez šešira, treći se mučio jer je ostao bez čarape; jednima je nedostajalo ovo, drugima ono, jedni su psovali, drugi su se prijetili, a plač malih Švaba nije imao kraja.

Ovaj prizor pogodio me je u srce kao strijela.

STATISTIKA 1880.godina. Porezni obveznici u Baranji po mjestima Naselje

Ukupno stanovnika

stanovnika Ukupno industrijalaca % Nijemaca Nijemaca industrijalaca Nijemaca industrijalaca

Grabovac (Albert)

936

850

17

11

64,7

Popovac (Bán)

2141

1495

39

16

41,0

Branjin Vrh

2280

446

24

9

37,5

79

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

310

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Bilje (Bellye)

1193

541

28

11

39,3

Šumarina (Benge)

416

141

2

1

50,0

Podolje (Bodolya)

934

72

5

1

20,0

Bolman

1463

325

9

5

56,6

Suza (Csuza)

1065

17

25

5

24,0

Draž ( Darázs)

1825

81

13

5

38,5

Vardarac (Darócz)

1004

42

10

2

20,0

Duboševica (Dályok)

1894

85

12

6

50,0

Podravlje (Eugensdorf)

297

279

24

21

87,5

Kn.Vinogradi (Hercegszőlős)

1566

194

47

11

23,4

Topolje (Izsép)

1660

88

1

-

-

Karanac (Karancs)

1434

556

40

21

52,5

Jagodnjak (Kácsfalu)

1972

952

16

7

43,8

Kamenac (Kő)

463

7

8

3

37,5

Kozarac (Keskend)

483

475

1

1

100,0

Tvrđavica (Kisdárda)

226

219

2

1

50,0

Batina ( Kiskőszeg)

1878

487

20

14

70,0

Kopačevo (Kopács)

1330

39

17

1

5,9

Čeminac ( Laskafalu)

1221

1172

17

9

52,9

Lug (Laskó)

1375

38

9

4

44,4

311

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Naselje

Ukupno stanovnika Ukupno industrijalaca % Nijemaca stanovnika Nijemaca industrijalaca Nijemaca industrijalaca

Luč (Lőcs)

1052

262

24

16

66,6

Beli Manastir (Monostor)

1416

997

18

10

55,5

Darda

2314

1192

58

26

44,8

964

55

3

1

33,3

1002

10

9

3

33,3

Petlovac (Szentistván)

795

781

6

5

83,3

Torjanci

656

32

-

-

-

Novi Bezdan (Újbezdan)

491

86

1

-

-

Zmajevac (Vörösmart)

2189

422

56

22

39,3

Branjina (Kisfalud)

1268

700

21

12

57,2

Gajić (Hercegmárok)

1 140

18

3

2

66,7

42 289

13 156

595

262

Baranjsko Petrovo Selo (Petárda) Kotlina (Sepse)

UKUPNO:

(1880.g.)

Udio Nijemaca u ukupnom stanovništvu 31,11% Udio Nijemaca u majstorskim zanimanjima 44% Stanovnika po selima u Baranji, po godinama: Naselje

1869.

1880.

1890.

1900.

1910.

Grabovac (Albert)

768

978

1174

1208

1294

Popovac (Bán)

2233

2248

2584

2471

2594

Branjin Vrh

1812

1569

1547

1401

1496

Bilje (Bellye)

1242

1227

1265

1910

1101

312

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Šumarina (Benge)

470

477

527

516

500

Podolje ((Nagy) Bodolya)

999

976

1243

1314

1313

Bolman

1696

1658

1837

2032

1960

Suza (Csuza)

1077

1079

1149

1130

1262

Draž (Darázs)

1817

1882

2129

2237

2259

Vardarac (Darócz)

970

1034

990

1088

1079

Duboševica (Dályok)

1948

1932

1969

1927

1913

Podravlje (Eugensdorf)

435

314

367

365

374

Kn.Vinogradi (Hercegszőlős)

2665

2684

2691

2553

2802

Topolje (Izsép)

1655

1702

1817

1722

1600

Karanac (Karancs)

1525

1474

1679

1674

1665

Jagodnjak (Kácsfalu)

2212

2064

2282

2274

2486

Kamenac (Kő)

446

473

447

390

369

Kozarac (Keskend)

436

501

523

547

638

Tvrđavica (Kisdárda)

220

233

281

249

302

Batina ( Kiskőszeg)

1752

1963

2346

2548

2741

Kopačevo (Kopács)

1412

1355

1284

1251

1183

Čeminac (Laskafalu)

1298

1267

1369

1477

1565

Lug (Laskó)

1358

1431

1560

1781

1861

Luč (Lőcs)

1172

1119

1133

1111

1138

313

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Beli Manastir (Pélmonostor)

1532

1475

1584

1720*

2443

Darda

2358

2418

2723

2808

3362

Baranjsko Petrovo Selo (Petárda)

1072

1027

1059

1066

1007

1014

1034

1083

1072

1047

Petlovac (Szentistván)

864

846

882

926

962

Torjanci

684

668

709

770

769

Novi Bezdan (Újbezdan)

415

521

511

608

596

Zmajevac (Vörösmart)

2200

2278

2490

2419

2244

Branjina (Kisfalud)

1425

1405

1534

1447

1500

1201

1179

1304

1310

1266

44 383

44 491

48 072

49 322

50 691

Kotlina (Sepse)

Gajić (Hercegmárok) UKUPNO:

* Izgradnjom šećerane znatno je porastao broj stanovnika (uključeni stanovnici Šećeranskog naselja) Popis stanovništva 1910. godine (baranjska sela) % pismenih/ % Nijemaca na broj stanovnika br. stanovnika

Naselje

stanovnika

Nijemaca

pismenih

Grabovac (Albert)

1294

992

702

76,7

54,25

Popovac (Bán)

2555

1774

1673

69,4

65,5

Branjin Vrh

1496

209

946

14

63,2

Bilje (Bellye)

1191

518

826

43,5

69,35

Šumarina (Benge)

500

173

311

34,6

62,2

Podolje ((Nagy)Bodolya)

1315

114

754

8,67

57,33

Bolman

1973

346

771

17,5

39,1

314

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Suza (Csuza)

1262

8

876

0,63

69,4

Draž ( Darázs)

2259

33

1114

1,5

49,3

Vardarac (Darócz)

1079

16

781

1,5

72,4

Duboševica (Dályok)

1913

103

949

5,4

49,6

Podravlje (Eugensdorf)

375

347

304

92,53

81,1

Kn.Vinogradi (Hercegszőlős)

2805

220

1622

7,84

57,82

Topolje (Izsép)

1600

40

888

2,5

55,5

Karanac (Karancs)

1665

558

1245

33,5

74,77

Jagodnjak (Kácsfalu)

2489

1155

1416

46,4

56,9

Kamenac (Kő)

369

18

317

4,87

85,9

Kozarac (Keskend)

638

587

466

92

73

Tvrđavica (Kisdárda)

302

267

196

88,4

65

Batina ( Kiskőszeg)

2746

256

1746

9,3

63,6

Kopačevo (Kopács)

1187

59

857

4,97

72,2

Čeminac ( Laskafalu)

1565

1281

1118

81,85

71,43

Lug (Laskó)

1864

42

1264

2,25

67,81

Luč (Lőcs)

1138

276

447

24,25

39,28

Beli Manastir (Pélmonostor)

2447

1496

1646

61,13

67,26

Darda

3368

1062

2004

31,53

59,5

Baranjsko Petrovo Selo (Petárda)

1007

62

464

6,15

46,1

315

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Kotlina (Sepse)

1047

11

783

1,05

74,8

Petlovac (Szentistván)

962

927

700

96,36

72,76

Torjanci

769

76

338

9,88

43.95

Novi Bezdan (Újbezdan)

596

11

333

1,85

55,87

Zmajevac (Vörösmart)

2246

154

1677

6,85

74,66

Branjina (Kisfalud)

1509

741

754

49,1

49,96

Gajić (Hercegmárok)

1266

9

570

0,7

45

50797

13 941

30 858

27,45

60,75

UKUPNO:

Izvori i literatura: I:A magyar szent korona országainak 1900. évi népszámlálása. : Tizedik rész.

Végeredmények összefoglalása : 24 grafikai térképpel. / [...] szerkeszti és kiadja a Magyar Kir. Központi Statisztikai Hivatal, Budapest : Athenaeum Irodalmi és Nyomdai R.-társulat, 1909, (Magyar statisztikai közlemények. Új sorozat ; 27.)

I:A magyar szent korona országainak 1910. évi népszámlálása. : Első rész. A népesség főbb adatai községek és népesebb puszták, telepek szerint. / [...] szerkeszti és kiadja a Magyar Kir. Központi Statisztikai Hivatal, Budapest : Athenaeum Irodalmi és Nyomdai R.-társulat, 1912, (Magyar statisztikai közlemények. Új sorozat ; 42.)

Raimund Friedrich Kaindl: Geschichte der Deutschen in Ungarn, Gotha: Friedrich Andreas Perthes A.-G., 1912.

Klemens Ludwig, Ethnische Minderheiten in Europa, Ein Lexikon,VERLAG C. H. BECK, C. H. Beck’sche Verlagsbuchhandlung (Oscar Beck), München 1995.

I:Magyar Országos Levéltár ( Mađarski državni arhiv, dalje:MOL):,UC 56 : 41 1687.

Ódor Imre: Nemesi társadalom a török hódoltság utani Baranyában,Baranyai helytortenetiras 1990/1991, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1992.

I:MOL, UC 56 : 42, Popis od 22. srpnja 1695.

316

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Bindorffer Györgyi: A MAGYARORSZÁGI NÉMETEK HAZAKÉPE, Barátság, 2001. 8(2) Peter SEDLÁK: LEOPOLD KOLLONIĆ (1631.–1707.) – KARDINAL HRVATSKOGA PODRIJETLA I NJEGOVA CRKVENA I POLITIČKA DJELATNOST (UDK 929:262.13 L.Kolonić, Stručni članak ) Bezerédy Győző:A baranyai német lakosság betelepedése és ennek tükröződése a községek hivatalos pecséthsználatában, Baranyai helytortenetiras 1978, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1979.

Kalapis Zoltán: Az alvidék évszázadai, FORUM, Novi Sad, 2006.

Nagy Lajos: A kurucok és Rácok pusztításai Baranya vármegyében 1704 elején, Baranyai levéltari füzetek, Pécs 1986.

I:Magyar Országos Levéltár (MOL):Az 1715. évi országos összeírás/Baranya , 33. TÉKA/ Tarda

Ferdinand Hengl:Deutsche Kolonisten im Komitat Baranya/Ungarn 1688-1752, Teil II, Herausgegeben vom Arbeitskreis donauschwäbischer Familienforscher ( AKdFF), Schriesheim, 1985. ( str.114.)

Szita László: Szerbek visszavándorlása Baranya megyébe s szatmári béke utani években, Baranyai helytortenetiras 1978, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1979.

I:Članci zakona XVIII., CIII., CXVII., 1723. godina ( Karlo VI.) I:MOL, UC 5 : 40, “Conscriptio”, popis koji je sačinio Babos Gáspár 1736.g.

I: MOL, UC 94 : 25, “Conscriptio”,1736.

Szita László: “A Dunántúl nemzetiségi struktúrájának alakulása a XVIII. sz. végétől a XIX.sz. közepéig” In: PAB VEAB Értesítő II/1; Pécs, 1977 221–238.o. In: T. Mérey Klára szerk.: A Dunántúl településtörténete II/1; Pécs, 1977.

I:MOL, UC 165:15, “Conscriptio urbarialis”, popis komorskog dobra, beljskog vlastelinstva pripremio je “ praefectus” Marffy István, njegovo pismo Komori od 20.srpnja 1766.g.

I:MOL, UC 168:38(a) “Conscriptio”, popis koji je sačinio kraljevski komorski prefekt Marffy u Bilju, 27.srpnja 1766.godine.

I: MOL, UC 168:38(b) “Examinatio”, pregled koji je obavio Matija (Mátyás) Buna županijski sudac i Farkas Lőrinc, zakleti “assessor” , izdano u Bilju 11. rujna 1766. godine I: MOL, UC 123:25,Conscriptio i inventarium,18.studeni 1780. Komorski popis beljskog vlastelinstva.

317

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

Hans Kopp :The Chronicle of the Ungarländische-Deutschen (Danube Swabians) in Hungary (Romania and Yugoslavia) and the German- American in the USA. Ljiljana Dobrovšak: “Privremena prisutnost” Židova u Kraljevini Hrvatskoji Slavoniji u 17. i 18. stoljeću, UDK 296 (497.5) “16/17”933 (497.5) “16/17”,Izvorni znanstveni rad, Primljeno: 6. rujna 2005.

T.Papp Zsófia: A Széchényi Ferenc-féle descriptio demográfiai adatairól, BARANYA I:Magyar Országos Levéltár (MOL):Az 1715. évi országos összeírás/Baranya , 33. TÉKA/ Tarda

Ferdinand Hengl:Deutsche Kolonisten im Komitat Baranya/Ungarn 1688-1752, Teil II, Herausgegeben vom Arbeitskreis donauschwäbischer Familienforscher ( AKdFF), Schriesheim, 1985. ( str.114.)

Szita László: Szerbek visszavándorlása Baranya megyébe s szatmári béke utani években, Baranyai helytortenetiras 1978, A Baranya megyei leveltar evkonyve, Pecs, 1979.

I:Članci zakona XVIII., CIII., CXVII., 1723. godina ( Karlo VI.) I:MOL, UC 5 : 40, “Conscriptio”, popis koji je sačinio Babos Gáspár 1736.g.

I: MOL, UC 94 : 25, “Conscriptio”,1736.

Szita László: “A Dunántúl nemzetiségi struktúrájának alakulása a XVIII. sz. végétől a XIX.sz. közepéig” In: PAB VEAB Értesítő II/1; Pécs, 1977 221–238.o. In: T. Mérey Klára szerk.: A Dunántúl településtörténete II/1; Pécs, 1977.

I:MOL, UC 165:15, “Conscriptio urbarialis”, popis komorskog dobra, beljskog vlastelinstva pripremio je “ praefectus” Marffy István, njegovo pismo Komori od 20.srpnja 1766.g.

I:MOL, UC 168:38(a) “Conscriptio”, popis koji je sačinio kraljevski komorski prefekt Marffy u Bilju, 27.srpnja 1766.godine.

I: MOL, UC 168:38(b) “Examinatio”, pregled koji je obavio Matija (Mátyás) Buna županijski sudac i Farkas Lőrinc, zakleti “assessor” , izdano u Bilju 11. rujna 1766. godine I: MOL, UC 123:25,Conscriptio i inventarium,18.studeni 1780. Komorski popis beljskog vlastelinstva.

Hans Kopp :The Chronicle of the Ungarländische-Deutschen (Danube Swabians) in Hungary (Romania and Yugoslavia) and the German- American in the USA. Ljiljana Dobrovšak: “Privremena prisutnost” Židova u Kraljevini Hrvatskoji Slavoniji u 17. i 18. stoljeću, UDK 296 (497.5) “16/17”933 (497.5) “16/17”,Izvorni znanstveni rad, Primljeno: 6. rujna 2005.

318

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 277-320 Darko VARGA: Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju

T.Papp Zsófia: A Széchényi Ferenc-féle descriptio demográfiai adatairól, BARANYA történelmi közlemények, 1996-1997. IX-X évfolyam, Pecs, 1997.

Stjepan Sršan: Baranja 1785. godine, Državni arhiv, Osijek, 1999

Prijevodi s mađarskog i engleskog: Darko Varga Prijevodi s njemačkog: Dunja Varga, Darko Varga Prijevodi s latinskog: Dunja Varga, Darko Varga

Kurzgeschichten aus der Geschichte der Ansiedlung der Deutschen in die Baranja Zusammenfassung

Seit Anfang der Ansiedlung; seit der Befreiung von den Türken bis zur letzten Ansiedlung in die Baranja 1814, bilden die Deutschen eine bedeutende Volksgruppe auf dem Gebiete der Baranja. Die Ansiedlung der Deutschen in die Baranja dauerte ungefähr ein Jahrhundert, die Anzahl der Deutschen und Österreicher erreichte in 1880 die Spitze: damals lebten in der Gespanschaft Baranja über 30% der Gesamtbevölkerung und damit waren die Deutschen und Österreicher die größte Volksgruppe neben den Ungaren, Kroaten, Serben und anderen. Die Dokumente zeugen davon, dass es 2011 genau 300 Jahren sind seit der ersten verzeichneten Ansiedlung der Deutschen in die kroatische Baranja (die nördlicheren Teile der Baranja siedelten sie auch früher an). Unzweifelhaft ist, dass die Historiker, Ethnologen, Soziologen, Kunsthistoriker und sonstige Fachrichtungen dieser Volksgruppe nicht genug Aufmerksamkeit schenkten, weil die drei Jahrhunderte lange Anwesenheit eines Volkes auf dem baranjaer Boden sicherlich Spuren in der Kultur, im Alltag, den Bräuchen, der Sprache, Wohnungskultur und der Wirtschaft der restlichen Volksgruppen hinterließen. Das Zusammenleben während der 300 Jahre mit den deutschen Nachbarn verdient die Aufmerksamkeit der kroatischen Öffentlichkeit.

Die Ansiedlungsgeschichte der Deutschen in die Baranja ist ein Bestandteil der kroatischen Geschichte. Die Geschichtsliteratur in kroatischer Sprache, welche dieses Thema bearbeitet, ist sehr spärlich.

Der Beitrag will die Umstände der Ansiedlung der Deutschen in die Baranja darstellen, stellt die Namen der Besitze vor der Türkenbesatzung, die gesetzliche Grundlage der planmäßigen Ansiedlung, sowie das Verzeichnis und Darstellung der Siedlungen bis zum Anfang des I. Weltkrieges dar.

319

320

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ Filozofski fakultet u Osijeku

Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj Baranji krajem 18. stoljeća

321

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

Dva povijesna izvora, nastala u razmaku od svega nekoliko godina, jedan crkveni, a drugi svjetovni, sadrže podatke koji omogućavaju uvid u neke sastavnice vjerskog života stanovništva južne Baranje krajem 18. stoljeća. Riječ je o zapisima kanonskih vizitacija pečuškoga biskupa Pavla Ladislava Eszterhazyja de Galantha iz 1782. godine te o tzv. Széchényjevom popisu, odnosno o popisu kotara Branjin Vrh iz 1785. godine.1 Zapisi kanonskih vizitacija nesumnjivo su prvorazredna izvorna građa za poznavanje crkvene i vjerske (ali i društvene, kulturne, gospodarske i druge) povijesti nekoga kraja. Provođene u svrhu istraživanja i izvještavanja o stanju vjere nekog crkvenog područja, kanonske su vizitacije imale manje-više standardan oblik usmjeren nizom pitanja i doticale se gotovo svih vidova vjerskoga života. Iz njih se može doznati o položaju, izgledu i stanju samoga mjesta, o sakralnim građevinama, svećenstvu i redovništvu, materijalnom stanju i crkvenoj imovini, sjemeništima i školama, stanovnicima i njihovom vjerskom i ćudorednom životu, običajima i svetkovinama, vjerskim prekršajima, pastoralnom djelovanju, društvenoj skrbi, pripadnicima drugih vjeroispovijesti i drugome. Popis kotara Branjin Vrh 1785. godine bio je proveden na osnovu upitnika koji je imao preko četiri stotine tematski grupiranih pitanja. Poseban dio kojim su se ispitivale crkvene prilike kroz dvadeset i sedam pitanja ispitivao je, primjerice, ima li određeno mjesto položaj župe ili filijale, ima li župa prihoda, koliki je broj vjernika u matici i filijalama, kakvo je njihovo ponašanje te poštuju li vjerske odredbe, koje su narodnosti i vjeroispovijesti, postoje li u župi bratovštine, hospiciji, samostani, kada pojedino mjesto slavi svoj god, koji vjerski službenici ondje djeluju i drugo.2 Prema podacima koje donosi György Timár, ukupno je u južnoj Baranji 1713. godine (dakle, nešto više od desetljeća nakon oslobođenja od osmanske vlasti) živjelo 370 obitelji, od toga 167 mađarskih (oko 45%), devedeset i osam katoličkih južnoslavenskih (hrvatskih) ( oko 26,5%), devedeset i šest pravoslavnih srpskih (oko 26%) te svega devet njemačkih obitelji (oko 2,5%) za koje nije navedena vjeroispovijest, ali je vjerojatno da su u većini bili katolici. Naime, zabilježeno je samo da su Dardu, uz većinsko pravoslavno stanovništvo, nastanjivali i Nijemci. Od dvadesetih godina 18. stoljeća, na poticaj Darđanskoga i Beljskoga vlastelinstava u čijem se sastavu nalazilo cjelokupno promatrano područje, započelo je intenzivnije naseljavanje Nijemaca te su nastala, useljavanjem ili unutrašnjim migracijama, i neka nova naselja njemačkog katoličkog stanovništva (Podravlje, Čeminac, Petlovac, Tvrđavica). 3 1

Oba su spomenuta izvora objavljena. Kanonske su vizitacije objavljene u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu, dok je popis kotara Branjin Vrh objavljen samo u hrvatskom prijevodu. Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003.; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999.

2

Pitanja iz upitnika za popis kotara Branjin Vrh vidi u: Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999., 12-22.

3

György TIMÁR, “Demografska povijest Baranje do 1910. godine”, Zbornik Radova Tri stoljeća “Belja”, Osijek, 1986., 46-48.

322

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

Na osnovu podataka koje donose kanonske vizitacije iz 1782. godine i popis kotara Branjin Vrh iz 1785. godine, Nijemci su u posljednjim desetljećima 18. stoljeća bili nastanjeni u nešto manje od polovice od trideset i jednoga popisanoga naselja. Naime, prilikom kanonskoga pohoda bilo je utvrđeno da njemačko stanovništvo nastanjuje dvanaest naselja: Popovac, Beli Manastir, Čeminac, Podravlje, Petlovac, Dardu, Bilje, Kozarac, Karanac, Branjinu, Zmajevac i Batinu. Popis kotara Branjin Vrh zabilježio je Nijemce kao stanovnike četrnaest južnobaranjskih naselja među kojima su se, osim prethodno spomenutih, našli Tvrđavica i Jagodnjak.

S obzirom na vjeroispovijest, gotovo je cjelokupno njemačko stanovništvo bilo katoličko, s tek ponekim zabilježenim slučajem pripadnosti nekoj od protestantskih vjerskih zajednica. Primjerice, u Karancu je bilo nekoliko Nijemaca kalvina, a u Bilju su upravitelj šuma i njemu podređeni lugar bili luterani. Isključivo njemačka katolička naselja bila su Podravlje, Tvrđavica, Čeminac, Kozarac i Petlovac dok su u ostalim naseljima Nijemci katolici živjeli zajedno s pripadnicima drugih narodnosnih i vjerskih zajednica, odnosno s Hrvatima katolicima, koje izvori nazivaju i pripadnicima iliričke narodnosti, Rašanima ili pripadnicima iliričke narodnosti pravoslavne vjeroispovijesti, Mađarima koji su u većini bili kalvini (premda je bilo i katolika) te Židovima. Tako su uz Nijemce, u Popovcu i Belom Manastiru živjeli pripadnicima iliričke narodnosti pravoslavne vjeroispovijesti, u Karancu Mađari kalvini i katolici, u Batini i Zmajevcu pripadnici iliričke narodnosti i Mađari katolici, u Dardi pripadnici iliričke narodnosti katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, Mađari katolici i Židovi, u Bilju Mađari kalvini i pripadnici iliričke narodnosti pravoslavne vjeroispovijesti, a u Branjini i Jagodnjaku pravoslavni i katolički pripadnici iliričke narodnosti.

S obzirom na način popisivanja stanovnika, odnosno vjernika, koje spomenuti izvori donose, potpuno precizan broj Nijemaca koji su nastanjivali južnu Baranju 80tih godina 18. stoljeća nije moguće utvrditi. Naime, izvori za pojedina naselja bilježe samo broj pripadnika određen vjeroispovijesti ne navodeći kojoj narodnosnoj skupini pripadaju, dok za pojedina naselja podaci uopće nisu zabilježeni. Ipak, ukupan se broj Nijemaca može procijeniti na oko 5.000 do 5.500, a ako se uzme u obzir da je, prema podacima kanonskih vizitacija 1782. god., u južnoj Baranji bilo ukupno oko 14.000 katolika, može se vidjeti da su Nijemci činili oko trećine cjelokupnog katoličkog stanovništva.4

4

Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003., 105, 119, 129, 147, 149, 151, 161, 167, 177, 203; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999., 34, 41, 77, 84, 97, 124, 130, 168, 179, 183, 188, 193-194.

323

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

Tablica 1. Broj Nijemaca u naseljima u južnoj Baranji na osnovu podataka kanonskih vizitacija iz 1782. godine i popisa kotara Branjin Vrh iz 1785. godine5 NASELJE

NIJEMCI 1782. godine

1785. godine

Popovac

791

721

Batina

662*

670*

Beli Manastir

585

655

Čeminac

550

97

Zmajevac

538*

634*

Podravlje

512

207

Petlovac

466

535

Darda

350

499*

Bilje

347

418

Kozarac

323

-

Karanac

184

288

Branjina

100

-

Tvrđavica

-

105

Jagodnjak

-

34*

O materijalnim uvjetima u kojima je djelovala Katolička crkva, o oblicima, intenzitetu i vitalnosti vjerskoga života stanovništva, te uopće o vjerskim prilikama određeni se zaključci mogu izvesti na osnovu analize stanja crkava i drugih sakralnih objekata, prihoda crkava i crkvenih službenika, vjerskih obreda i svetkovina te ponašanja i morala vjernika.

Crkva, kao mjesto kulta i okupljanja vjernika, u svakoj vjerskoj zajednici ima središnju ulogu. Ujedno, njezin izgled, kvaliteta gradnje, bogatstvo opreme i održavanje ukazuju, na određeni način, na stupanj sudjelovanja stanovnika u vjerskom životu zajednice, ali i na njihove materijalne prilike. Potkraj 18. stoljeća nešto više od polovice baranjskih naselja u kojima je živjelo njemačko stanovništvo imalo je lijepe crkve, izgrađene od čvrstog, dobrog materijala, s prostranom i svijetlom sakristijom, 5

Oznakom * u Tablici 1. obilježena su naselja za koja izvor podatke ne navodi odvojeno prema narodnosnoj pripadnosti, nego su dani za ukupno stanovništvo pojedinog naselja.

324

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

koje su bile u dobrom stanju. Takve su bile crkve u Zmajevcu, Batini, Popovcu, Belom Manastiru, Petlovcu, Dardi, i Bilju. Ujedno, te su crkve imale i bogatije uređenu unutrašnjost, s više oltara i svetačkih slika, kvalitetnijim crkvenim namještajem i bogatijom opremom. Župne crkve u Dardi, Batini i Zmajevcu imale su i orgulje (u Zmajevcu su, doduše, bile pokidane), a koje su inače bile tipične i vrlo popularne u baroknim crkvama i liturgiji koju je, uopće, obilježavalo sve više pjevanja. Orgulje, koje su ne samo zvukom, nego i svojim složenim mehanizmom, zacijelo izazivale divljenje vjernika, uveličavale su bogoslužje i djelovale na vjerske osjećaje i zanos, a njihovo je posjedovanje u provincijskim sredinama bilo i stvar ponosa i prestiža.

Većina je spomenutih crkava bila sagrađena u drugoj polovici 18. stoljeća, pretežno 60-tih i 70-tih godina, osim one u Čemincu koja je bila sagrađena 40-tih godina te one u Dardi, podignute 1715. godine. Gradnju su crkava financirali ili vlastelinstva, ili Ugarska dvorska komora ili sama seoska općina. Ugarska dvorska komora osigurala je sredstva za izgradnju crkava u Belom Manastiru, Popovcu i Bilju, Beljsko vlastelinstvo pod bečkom upravom financiralo je gradnju crkava u Batini i Zmajevcu, darđansku je crkvu dao izgraditi onodobni vlastelinski gospodar Vinko Veterany, dok su crkve u Petlovcu i Čemincu bile podignute sredstvima samih vjernika, odnosno mjesne općine.

Slabija materijalna moć stanovništva u odnosu na vlastelinske ili državne institucije odrazila se i na kvalitetu gradnje crkava pa su tako upravo crkve u Čemincu i Petlovcu u zapisima vizitatora bile opisane kao one koje su u nešto lošijem stanju. Crkva u Čemincu bila je izgrađena od drva i omazana blatom, te je potkraj 18. stoljeća već bila u dosta lošem stanju. Iako su temelji crkve u Petlovcu bili izgrađeni od čvrstoga materijala, njezina je lađa bila od prijesne opeke, dok je stanje crkve vizitator ocijenio tek kao prikladno. Čak šest naselja nastanjenih Nijemcima potkraj 18. stoljeća nisu imala svojih crkava. To su bili Branjina, Karanac, Jagodnjak, ali i Kozarac, Tvrđavica i Podravlje, dakle naselja koja su nastanjivali isključivo Nijemci, s tim da su Karanac i Podravlje za potrebe bogoslužja imali kapelice. Ona u Karancu bila je sagrađena od dobrog materijala sredstvima vlastelinskoga gospodara grofa Kazimira Esterhazyja de Galantha, dok je ona u Podravlju bila sagrađena od dasaka.

U skladu sa svojim materijalnim mogućnostima, vjernici su uz putove i na njihovim prijelazima, na grobljima ili ispred crkava podizali križeve, kamene kipove ili zavjetne stupove sa slikom sveca čijoj su se pomoći i zaštiti nadali, a za njihovo održavanje bili su zaduženi sami mještani. U svim spomenutim naseljima zabilježeni su ovi uobičajeni izrazi narodne pobožnosti, a kao zanimljivost može se izdvojiti “brdo kalvarije” u Zmajevcu, s osamnaest križeva na kojima su se nalazile limene ploče s prikazima postaja križnoga puta. O brizi za pokojnike u skladu s crkvenim propisima svjedoči činjenica da su sva naselja, osim Branjine, imala svoja groblja, propisano ograđena i blagoslovljena, smještena ili u nastavku crkve ili na rubu naselja, a samo u 325

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

Popovcu ono je bilo smješteno među nizom kuća te je bilo vrlo malo što je ukazivalo na potrebu uređenja novoga, prikladnijeg groblja.6 Tablica 2. Titulari crkava južnobaranjskih naselja nastanjenih njemačkim stanovništvom potkraj 18. stoljeća NASELJE

CRKVENI TITULAR

Batina

župna crkva sv. Valentina

Beli Manastir

filijalna crkva sv. Martina

Bilje

župna crkva Bezgr. Začeća Bl. Dj. M.

Čeminac

filijalna crkva sv. Ivana Nepomuka

Darda

župna crkva sv. Ivana Krstitelja

Petlovac

filijalna crkva sv. Križa

Popovac

filijalna crkva sv. Josipa

Zmajevac

župna crkva sv. Križa

Branjina

nema crkve

Jagodnjak

nema crkve

Karanac

kapelica sv. Donata

Kozarac

nema crkve

Podravlje

kapelica sv. Ivana Nepomuka

Tvrđavica

nema crkve

Budući da je južna Baranja bila u sastavu vlastelinstava Belje i Darda, Katolička crkva i njezini župnici u njoj nisu imali svojih posjeda, s iznimkom poneke manje livade, oranice, vinograda ili voćnjaka. Stoga je briga o crkvenim građevinama i uzdržavanju župnika i drugih vjerskih službenika bila u rukama vlastelinstava kao patrona te samih vjernika. Već je spomenuto da su izgradnju i održavanje vjerskih objekata financirala vlastelinstva i same seoske općine, vjernici su imali i obvezu besplatnih radova kod gradnje i popravaka, a u njihove je obveze pripadalo i plaćanje crkvenih daća.

Crkve su svoje troškove gotovo u cijelosti namirivale milostinjom i prilozima vjernika, a prikupljena sredstva uglavnom su bila dostatna tek za pokrivanje sitnijih 6

Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003., 105, 111, 113, 123, 140, 149, 155, 157, 161, 163, 165, 167, 169, 177, 199, 201, 203, 205; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999., 41, 124, 179, 194, 188.

326

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

troškova, poput nabavke svijeća, svetoga ulja, novih zastava ili druge jeftinije crkvene opreme. Nešto veće prihode imale su crkve u Belom Manastiru, Zmajevcu, Batini i Bilju, od oko 120 do oko 290 forinti. Ova su sredstva bila uložena kod Visoke ugarske komore uz četiri posto kamata godišnje, a prihod od kamata najčešće je bio trošen na tekuće potrebe u opremanju crkve. Župnici su u priskrbljivanju sredstava za vlastito uzdržavanje gotovo isključivo bili upućeni na ubiranje prihoda od vjernika. To se, međutim, nije uvijek pokazivalo najpouzdanijim sredstvom za osiguravanje uvjeta života kakvi su bili smatrani primjerenima položaju, ugledu i dostojanstvu crkvenoga službenika. Naime, među češće navođenim primjerima zanemarivanja vjerskih dužnosti spominjani su upravo nemar, izbjegavanje i odgađanje propisanih davanja, što je, primjerice, bio slučaj s vjernicima u Petlovcu, Dardi, Karancu, Batini i Bilju. Župnici su glavne razloge takvom ponašanju pronalazili u nedostatnoj pobožnosti, ali i velikom siromaštvu naroda, osobito u manjim selima ili onima u kojima su katolici činili manjinu, kao što je bio slučaj u Branjini i Karancu. Crkvena desetina koja se ubirala u naravi pripadala je pečuškom kaptolu, a župnici su iz nje izdvajali šesnaestinu. Od ovih davanja bili su oslobođeni samo vjernici u Podravlju i Tvrđavici. Župniku su, također, kao redovan prihod, uz štolu, pripadala davanja ubirana od svakog oženjenog para u naravi i novcu, te sijeno i drva za ogrjev.7 Osim crkvenih daća, vjernici su imali i drugih obveza vezanih uz sudjelovanje u vjerskom životu svoje zajednice. Tako se od njih očekivalo redovito pohađanje nedjeljnih i blagdanskih misa te litanija, obavljanje uskršnje ispovijedi, sudjelovanje u procesijama, upućivanje u osnove vjere kroz katehetsku poduku, poštivanje nedjelje i svetkovina uzdržavanjem od rada i neprimjerenog slavlja, pridržavanje crkvenih zapovijedi te uopće ponašanje u skladu s kršćanskim moralom, što je podrazumijevalo izbjegavanje prekršaja, izgreda, praznovjerica, pokvarenosti u vladanju, sklonosti piću, psovanja, otpadanja od vjere ili sklapanja mješovitih brakova.

Obveza prisustva nedjeljnim misama u baranjskim naseljima s njemačkim stanovništvom bila je uglavnom poštivana. Jedan od vidova nepoštivanja nedjelje i blagdana bilo je i bavljenje “profanim stvarima”, odnosno obavljanje fizičkih poslova, na što su bili upozoreni vjernici u Batini. Propuštanje uskršnje ispovijedi smatralo se jednim od većih vjerskih prekršaja, a oni koji su se oglušili o ovu obvezu bili su javno isticani, uz naglasak na potrebi da ih se neizostavno privede na udovoljavanje ove kršćanske dužnosti te primjereno i razborito kazni. Velika većina vjernika udovoljavala je ovim zahtjevima. Vizitacija 1782. godine zabilježila je u cijeloj južnoj Baranji svega šest osoba koje ju nisu obavile, a među njima nije bilo nijednoga Nijemca. Ovu se 7

Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003., 104, 115, 117, 119, 125, 127, 143, 147, 149, 151, 157, 159, 163, 165, 167, 169, 177, 201, 205; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999., 34, 41, 77, 84, 124, 130-131, 167-169, 188.

327

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

činjenicu, međutim, ne bi smjelo uzeti kao stvaran odraz stanja vjere u narodu, budući da se, ako se uzmu u obzir drugi podaci o narodnoj pobožnosti i moralu, osobito redovitost odlaska na nedjeljnu misu i prisutnost “praznovjerica”, može zaključiti da je gotovo potpuno poštivanje uskršnje ispovijesti bilo odraz visokog stupnja vjerskog konformizma, potaknutog društvenim pritiskom i sankcijama. Pouzdaniji dokaz vitalnosti narodne vjere bile bi redovite, češće ispovijedi tijekom cijele godine, a one su bile zabilježene u Belom Manastiru, Popovcu, Dardi, Čemincu, Batini i među njemačkim stanovništvom Zmajevca. Zanimljivo je da je u slučaju Popovca bila zamijećena razlika između ženske i muške pobožnosti, budući da su upravo popovačke žene bile istaknute kao pozitivan primjer zbog češćeg ispovijedanja tijekom godine.

Uz najveće kršćanske blagdane, narod je redovito slavio i druge svetkovine, ponajviše blagdane svetaca zaštitnika mjesta, čije je ime nosila mjesna crkva. Čini se da je samim stanovnicima proslava mjesnih blagdana bila osobito draga, kako zbog osjećaja ponosa i lokal-patriotizma, tako i zbog prilike za opuštanje, gošćenje, susret i druženje s rođacima i prijateljima, a neka su naselja tu priliku koristila i za održavanje sajma, kao što je bio slučaj u Zmajevcu. Batina je svoj god slavila na blagdan sv. Ivana Nepomuka, Bilje na blagdan Bezgrješnog Začeća, Popovac na blagdan sv. Josipa, Beli Manastir na blagdan sv. Martina, Petlovac i Popovac na blagdan Našašća sv. Križa, a Zmajevac još i na blagdan sv. Josipa, Darda na blagdan sv. Ivana Krstitelja, Čeminac na blagdan sv. Ivana Nepomuka te Karanac na blagdan sv. Donata.

Crkva, ali ni svjetovne vlasti, nisu naočito blagonaklono gledale na način na koji je narod odavao počast svojim mjesnim zaštitnicima, osobito zamjerajući neprikladno veselje, popraćeno neumjerenošću u piću, što je uopće bio jedan od najčešćih poroka.

Tako je, u sklopu svojih reformi, car Josip II. zabranio i ograničio mnoge vjerske svetkovine, a također su bile zabranjene prekomjerne gozbe prilikom pokopa, vjenčanja i krštenja. Vjernici su uglavnom poštivali zabranu slavljenja ukinutih blagdana, ali je većina naselja imala svoje vlastite svetkovine kojih se mještani nisu željeli odreći, a u tome se upravo njemačko stanovništvo pokazalo osobito upornim.

Tako su Nijemci u Belom Manastiru imali tri nedopuštena blagdanska dana, za sv.

Roka, sv. Vendelina i u Čistu srijedu, oni u Petlovcu su slavili na dan sv. Sebastijana, sv.

Roka i sv. Gertrude, u Čemincu sv. Ivana Nepomuka, a u Zmajevcu su, za razliku od Mađara, Nijemci slavili čak četiri nedopuštena blagdana i to sv. Ladislava, sv. Antuna, sv. Iliju i jedan dan Prošnji. Nasuprot tome, po pitanju neumjerenih gozbi, Nijemci su upravo bili isticani kao pozitivan primjer, kao oni koji se takvoj vrsti poroka nisu odavali, dok je neumjerenostima te vrste bilo sklonije hrvatsko te posebice pravoslavno stanovništvo.

Općenito, župnici su pobožnost njemačkog stanovništva ocjenjivali vrlo visoko, a u nekoliko su slučajeva upravo Nijemci bili istaknuti kao primjer uzornoga kršćanskoga života. Primjerice, u Branjini je njihovo redovito izvršavanje vjerskih dužnosti istaknuto u odnosu na nemarnost hrvatskog stanovništva koje se u mogo 328

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

čemu prilagodilo običajima pravoslavnih sumještana, dok je u Zmajevcu pobožnost njemačkog stanovništva uspoređena s mađarskim vjernicima kojima je bilo prigovoreno da su im od nedjeljnoga bogoslužja draži lov i ribolov u obližnjim tršćacima. Osim u slučaju Petlovca i Batine, gdje je zamijećena određena nemarnost i nezainteresiranost za sudjelovanje u vjerskom životu, njemačko je stanovništvo u svim slučajevima bilo isticano i hvaljeno zbog svoje revnosti u izvršavanju vjerskih obveza, a nikakvi veći izgredi, zlouporabe ili “praznovjerice” među njima nisu bile zabilježene.8

8

Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003., 105, 119, 121, 129, 149, 151, 161, 165, 167, 169, 177, 203, 207; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999., 36, 43, 49, 79, 87, 97, 126, 134, 171,1 76, 180, 184, 190, 196,.

329

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...

Das glaubensleben der Deutschen bevölkerung in südbaranja am ende des 18. jahrhunderts Zusammenfassung

In dem Beitrag werden, aufgrund der Grundangaben aus den Aufzeichnungen der kanonischen Visitationen des Bistums von Fünfkirchen (Pécs) aus dem Jahre 1782 sowie des sog. Széchényi-Verzeichnisses, beziehungsweise des Verzeichnisses des Bezirkes Branjin Vrh aus 1785, einige der Elementen des Glaubenslebens der deutschen Bevölkerung in Südbaranja zu Ende des 18. Jahrhunderts analysiert.

Ein kurzer Überblick der grundlegenden demographischen Indizien wies auf die Tatsache hin, dass die Deutschen etwas weniger als die Hälfte der Südbaranjaer Siedlungen bevölkerten und um ein Drittel der Gesamtbevölkerung bildeten, wobei fünf Siedlungen ausschließlich von Deutschen bevölkert wurden (Podravlje, Tvrđavica, Čeminac, Kozarac und Petlovac). Da die deutsche Bevölkerung sich fast ausschließlich zu dem katholischen Glauben bekannte, war sie auf verschiedene Weisen in das Glaubensleben der Katholischen Kirche eingeschlossen, so werden im Beitrag kurz die materiellen Umständen in denen die Kirche wirkte, dargestellt, der Zustand der sakralen Objekte sowie die Verpflichtungen der Gläubigen zum Zwecke des Unterhaltes der Kirchen und Kirchenbeamten festgestellt. Desweiteren wird, zur Feststellung des Glaubenszustandes unter der deutschen katholischen Bevölkerung, wird den Verpflichtungen bezüglich der Teilnahme am Glaubensleben der Gemeinschaft, wie regelmäßiger Besuch der sonntäglichen und festtäglichen Messen, die Osternbeichte, das Ehren des Sonntages und der Festtage durch Enthaltsamkeit von Arbeit und unangemessenem Feiern, Einhaltung der kirchlichen Geboten und allgemeines Benehmen gemäß christlicher Moral Aufmerksamkeit geschenkt. Es zeigte sich, dass die Gläubigkeit der deutschen Bevölkerung seitens der Pfarrer meistens ziemlich hoch bewertet wurde und auch von den weltlichen Behörden wurden sie als positives Beispiel im Sinne der Enthaltsamkeit von maßlosem und unpassendem Schmausen hervorgehoben, obwohl sich gerade die deutsche Bevölkerung als besonders ausdauernd zeigte beim feiern ihrer örtlichen, von den weltlichen Behörden verbotenen, Kirchenfeste.

330

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN Vrbanja

Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi carske kuće Habsburg (1608.-1918.)

331

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Tijekom nekoliko stoljeća (1526.-1918.) življenja pod vlašću Austrijske carske kuće Habsburg, iz mnogih Hrvatskih zemalja potekli su desetci i stotine vrsnih vojskovođa s nižim ili višim činovima, ali svi uvijek s bojnom poklikom “Za kralja i Dom!”.

Takovi odvažni i sposobni pojedinci, koji su časno i hrabro branili svoju domovinu s tim ujedno carsku kuću i njene krunske zemlje, pronosili su slavu hrvatskog oružja kroz mnoge ratove i bitke koje je Habsburška carska kuća vodila s manje ili više uspjeha.

Prvih stoljeće i pol (do početka vođenja vojnih operacija za oslobođenje carskih zemalja od Osmanlija) većina tih vrsnih i opjevanih vojskovođa, zapovjednika i “momčadi” koji su širili strah i sijali smrt po zapadno- i srednjeeuropskim bojišnicama, poticala je s prostora sjeverne Hrvatske, te i od izbjeglih velikaša i pučanstva iz hrvatskih zemalja (Slavonije) pod turskom vlašću. U mnogim ratovima tijekom spomenutog vremena (ponajprije tridesetogodišnji rat, te stalno ratovanje na granici protiv Turaka) hrvatski puk i njegovi plemenitaši stjecali su bojnu slavu i prekaljivali svoja ratnička umijeća za odlučujuće bitke pod kraj 17. stoljeća, koje su vođene protiv stoljetnog Osmanskog neprijatelja.

Za vrijeme tridesetogodišnjeg ratovanja za oslobođenje Slavonije i Srijema (1683.- 1718.) zatim i kasnijih vojni s Turcima, potom u tzv. “Sedmogodišnjem ratu” svojim junaštvom i vještinom zapovijedanja ističu se sve više i domaći sinovi iz Slavonije i Srijema.

O junaštvima Slavonaca i Srijemaca iz tih vremena saznajemo iz rijetkih (barem u našoj domovini objavljivanih radova) opisa pojedinih ratova i bitaka, zatim pučkih pjesama gdje je sam puk imenovao i slavio svoje junake ponikle između njih.

Množina još neistražene dokumentacije i svjedočanstava o junačkim djelima naših pređa leži po arhivima Beča (Državni i Ratni arhiv), zatim u Grazu (Arhiv Koruške) tzv. zbirka Lutz, te u Karlsruheu (Državni arhiv Baden-Württemberg). Ponešto o tim vremenima pisali su proučavatelji vojne povijesti do Drugog svjetskog rata, Slavko Pavičić, Rudolf Horvat, Ivan pl. Tomičić i Ivan Martinović (ovaj posljednji zajedno s proučavanjem školstva u Brodskoj Granici).

U novije vrijeme, u slobodnoj i nezavisnoj domovini Hrvatskoj nešto se više govori i piše o tim vojničkim temama i osobama iz prošlosti (npr. Vladimir Brnardić (Hrvatski vojnik)) ali ipak nedovoljno. Jedina izlika je, općenito govoreći, je Tomislav Aralica o vojništvu, zatim banovima Jelačiću i Šokčeviću. Nedvojbeno je da su pozitivne i pune emocija televizijske dokumentarne emisije pokojnog gosp. Mladena Trnskoga doprinijele poznavanju naše slavne ratničke povijesti, koja je bila desetljećima uništavana, zatirana i omalovažavana te je ustupala mjesto dinastiji Karađorđevića, pukovniku Apisu, tj. Crnoj ruci i Mladoj Bosni, zatim veličala njihove “vojvode” i 332

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

izdajničke im kumove, kao i poslije njih krvoločne komesare Kominternovske i zaluđene zapovjednike i komunističke koljače.

Učvršćenjem vojne vlasti u Vojnoj Granici i konačnim uređenjem iste sredinom 18. stoljeća, u Slavoniji i Srijemu, malo po malo, uz plemiće visoke i niže časnike (koji su se školovali od 1752. u Beču i Bečkom Novom Mestu, itd. od kada se raznim uredbama o granici teži ka profesionalizaciji časnika, posebno onih viših) u graničarskim postrojbama stasaju i domaći sinovi, šokci –graničari, koji su svojom hrabrošću stekli vojne zasluge (poneki i vojno plemstvo) te i činove do pukovnika, dok je još rijetko koji graničar bio pukovnik ili Obrst tj. Kolonelo. Tek od 1760.-ih godina, uspostavom školstva u granici, za vrijeme carice Marije Terezije, a poglavito od 1780.ih za vrijeme cara Josipa II. (koji je veoma držao do vojništva), kada prosvjećenost i školstvo uzima maha (visoke i više škole u Petrovaradinu i Vinkovcima tj. gimnazije, i Matematička škola u Vinkovcima, gdje se usvajalo znanje o vojnim vještinama) sve više darovitih mladića slavonskih i srijemskih poslije osnovne i posebne školske naobrazbe u granici školuje se i na vojnim učilištima u Carstvu. Isti su zbog urođene im hrabrosti i oštroumnosti te naslijeđene vojne discipline uz stečenu vojnu izobrazbu otvarali sebi i svom rodu do tada nezamislive putove i prostor do visokih zapovjednih mjesta i časničkih činova, pukovnika na više, preko generalskih činova (GeneralMajor GM, Feldmarschall-lieutenant FML, General die Cavalerie/Infanterie DdC/ gDl, Feldzeugmeister) sve do titula maršala (Feldmarschall FM,).

Bilo bi povijesno nepravedno i neetično nespomenuti makar samo jedan mali dio onih koji su najprije svojim junaštvom, a potom i školskom spremom stečenom u školama po Vojnoj granici (uglavnom Vinkovačkoj matematičkoj školi) utirali putove u vojnom zvanju svojim sinovima i unucima (Šokčevići, Čolići, Babići, Lovretići, pl.

Tomašići, itd.) te hrabro vodili svoje “baone” u “batalije” po europskim ratištima u mnogo nižim činovima od svojih potomaka, ali uvijek “srcem hrabrim, desnicom junačkom”.

Na desetke graničarskih sinova s prostora Međbosuća, od Zastavnika (Faenrichafanriha), Lajtnanta (lieutenant-poručnika, laćmana) Ober –lajtnanta (OberlieutnantNadporučnika), Hauptmana (Hauptman-kapetana), Majora tj. Bojnika i Obrsta ili Pukovnika (a da ne govorimo o mnogim Gefrajterima, Kaplarima, Feldbeblima ili Feldbaba, Stražmeštrima, Tamburima koji su bili u prvim redovima odmah iza svojih pretpostavljenih u svakoj “bataliji” na Italiji tj. “Itaalijii”, zatim u “Franceskoj” i uvijek spremni “cak un pak” s “telećakom” na leđima i isukanim bojnim nožem “šturmmeserom” s povikom nadređenih im Laćmana “Na šturmu !”, dok su za jutarnju “menažu, fasovali” uz “cibok” i “halbu” ruma, jer “nema šturma, bez ruma” te pivali “ni bećara, brez kaplara” uz nebrojene baone koji izmaširaše izgranice) svojom hrabrošću i umješnošću su utirali putove bojne slave i stjecali carevo povjerenje za sve one kasnije dolazeće visoke časnike u vremenu od početka 19. stoljeća sve do 1918. godine.

333

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Od mnogih koji su po zaslugama, zapovjednoj dužnosti i svojim porijeklom iz Cvelferije tj. 12. Drenovačke kompanije, nabrojiti ću samo neke, kao: podkapetan Ilija Agić iz Rajeva sela, kao takav poznat još 1730.-ih godina, kapetan Filipović iz Soljana, umro 1775. godine, nadporučnik Marko Šokčević iz Gunje, dobio 1777. godine austrijsko plemstvo, kapetan Andrija Agić iz Račinovaca, rođ.1761., nadporučnik Đuro Bogutovac, po zadružnoj predaji kapetan, ? , Purić – Biskupov iz Vrbanje, poručnik Ivan Janković-Jankov i brat mu ?, iz Vrbanje, već 1840.-ih nisu u selu, kapetan Ivić iz Rajeva sela, kapetan Golić iz Đurića ( Jurića), major Galić, živio u Drenovcima, kapetan Georg (Đuro) von Agić, kapetan Antun Babić iz Račinovaca, major Grga Ćosić-Tomin, rođ.1857.u Vrbanji , umro 1917. u Sarajevu.

Zatim evo i imena samo nekolicine časnika iz 11. Bošnjačke tj. Županjske kompanije, kao: podporučnik Ivan Kavedžić iz Županje, upisan 1754. god., kapetan Ferdo Varnica iz Gradišta, nadporučnik Mata Jemrić, poručnik Domaćinović iz Bošnjaka, zastavnik Karl tj. Dragutin Benaković iz Županje, godine 1814. u vojnama s Napoleonom u Italiji, Antun pl. Tomašić, nadporučnik, zatim nekoliko časnika iz obitelji Taš iz Županje (Ruda, pukovnik, isti su doselili iz Bačke).

Samo letimičan pogled u nekoliko književnih uradaka o Vinkovcima, donosi nam na svjetlo dana nezavidan broj nižih časnika, što službujućih ili umirovljenih i umrlih u tom “štopskom” mjestu, samo tijekom 19. stoljeća. Neki od tih, su: pukovnik Haas, kapetan Taš, poručnik Lombarović, kapetan Križak, kapetan Radivojević, major Ivanišić, major Paurić, major Kolarević, baroni Tkalčević, potpukovnici Domac (dvojica), pl., Naglić, nadporučnik Kalić, poručnik Lovretić i kapetan Lovretić, kapetan Živić, poručnik Takšić, kapetan Peičević, kapetani Balošić, Rogulja i Suratlić, (neki od ovdje spomenutih porijeklom su iz drugih pukovnija Vojne granice, ali su bili na službi u Brodskoj Pukovniji.)

Ovo je zaista samo jedan mali broj onih koji su osim u vojništvu svojim djelovanjem davali doprinos u kulturi, gospodarstvu i politici onog vremena u svojim mjestima življenja. Iz niza takovih primjera možemo izdvojiti primjer osnivanja čitaonice u Županji, 1861. godine. Tako su od dvanaest osnivača čak njih četvorica bili graničarski časnici: nadporučnici Novaković i pl. Tomšić, kapetan Karić i major Minicki, zatim jedan lugar stranac kao i Minicki (lugar je zasigurno i sam bio časnik u vremenu prije šumarske službe).

Kada govorimo o školstvu i školovanju nadarenih sinova šokaca – graničara budućih “šarži” i o tome da im je škola odredila buduća životna opredjeljenja (koja su mogla biti u granici samo zvanje časnika, svećenika, učitelje ili lugara i šumara, rijetko obrtnika) zanimljiv je slučaj kapetana-lajtnanta Dimitrija Sklizovića iz Gunje.

Sklizović je kao 11 godišnji dječak sin oca šumara, upisan da je pohađao godine 1803. (rođen 1792.) školu u Drenovcima (štapskom mjestu 12. kompanije). Kao časnik učestvovao je godine 1848. u pohodu na Mađarsku, s dijelom Brodske pukovnije, gdje 334

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

je i zarobljen (kao Haas, Agić, Jeremić i drugi iz Rotovog korpusa). Kao umirovljenik živio je u Vinkovcima, gdje je i umro, u dubokoj starosti od skoro sto godina, kako to navodi Ivan Vučevac u svom radu o Vinkovcima iz vremena 19. stoljeća.

Zasigurno da su na taj način i mnogi drugi graničarski sinovi postali časnici, a po umirovljenju ugledni građani u svojim sredinama koji su pridonosili razvoju svoje sredine kao školovani te osobe s iskustvom i viđenjem stranog svijeta (od takovih, zasigurno treba spomenuti Lovretiće podrijetlom iz sela Nijemaca, čija se daljnja ili bliža “familija” tj. “razdionici” mogu naći na popisima učitelja iz prvih godina školstva u Brodskoj Pukovniji).

Pokušavajući biti što konkretniji i detaljniji u iznošenju zadane si teme, ostao sam ugodno iznenađen kada sam iz uvida u ne baš obimnu dostupnu literaturu (dijelom i stranu) i nešto originalne građe uspio prikupiti saznanja o 20 visokih časnika s područja Međbosuća, i to u vremenu od početka 19. stoljeća do početka 20. stoljeća tj. u jednom stoljeću ili za vrijeme od sto godina, te o nekim časnicima i iz ranijeg vremena.

Ne mogu ne reći da je jedan broj istih bio poznat, te ponegdje zabilježen ili predstavljen javnosti u većem radu ili književnom uratku nekoga od povjesničara ili grupe istraživača s tematskim radovima objavljenim u zbornicima, posvećenim posebno zaslužnim vojnim osobama.

Ulazeći sve dublje u istraživanje ove teme bio sam ne malo zatečen kada sam otkrio nekolicinu visokih časnika iz spomenutog vremena koji su bili pravo iznenađenje zbog potpunog zaborava na njih i njihova djela, te kao takovi i prešućivani u novijoj povijesti.

Kako i na koji način predstaviti te zaslužnike i časne ratnike šokce-graničare (koji su pali nezasluženo u prisilni zaborav, zajedno s omalovažavanjem njihovih djela i doprinosa na bojnim poljima u očuvanju mitelleuropske uljudbe domovine, granice, Slavonije i Srijema te svoje Šokadije, kada i danas kod nas postoje određeni krugovi inteligencije i inih novoeuropljana, podložnika iskvarenih vrijednosti trulog angloeuropskog neoliberalizma i kapitalizma koji slijedi teoriju kontroliranog kaosa) kada su isti zajedno s Habsburškom carskom kućom bili pretorijanci katoličke Europe, o čemu je danas neumjesno i govoriti.

Predstavljati te visoke časnike šokce –graničare u službi carske kuće Habsburg, početi ću ovako; od sela Račinovaca i Gunje tj. iz Cvelferije u smjeru kazaljke na satu i završiti u selu Moroviću, (zajedno s tokom vode rijeke Bosut). Što znači, početi od dvojice s najvišim častima i dužnostima u domovini a tako reći završiti također s časnikom na najvišim dužnostima u onodobnoj K. und K. monarhiji iz sela Morovića.

335

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

1. Šokčević, Josip (Vinkovci, 1811.- Beč, 1896.) barun, general topništva (FZM/ Feldzeugmaister), hrvatski ban i zapovijedajući general. Isti je podrijetlom iz starosjedilačke graničarske zadruge iz sela Gunje, koja je vojsci Austrijske monarhije dala veći broj časnika i dočasnika. Prvi poznatiji časnik iz ove zadruge je već spomenuti Marko Šokčević, natporučnik Brodske pukovnije koji je 1777. dobio austrijsko plemstvo. Otac budućeg bana također Josip rođen je 1770. godine te je službovao u Vinkovcima kao graničarski časnik u činu natporučnika te je poginuo 1813., godine u Saskoj. Majka banova Elizabeta potjecala je privlačke vojničke obitelji Čolić te se udala za banovog oca 1807. godine.

Iz tog braka potekla su dva sina: Hugo, rođen 1808.(poginuo 1848. u Mađarskoj, čijih je petero djece preminulo u najranijoj mladosti) i Josip, budući hrvatski ban, koji se nije nikada ženio te je umro bez potomaka.

Josip Šokčević po svršetku pučke škole i završena dva razreda realke (gimnazije) 1823. bude primljen na vojnu akademiju u Bečkom novom mjestu. Vojnu izobrazbu završio je s odličnim uspjehom nakon sedam godina pohađanja tj. 1830. godine.

Vojnu službu započeo je 1830. godine kao zastavnik, da bi u kasnijem vremenu slijedila relativno brza promaknuća u više činove, zatim su slijedili česti službeni premještaji u razne dijelove Monarhije te ujedno s tim i sudjelovanja u bitkama i izravna zapovijedanja u ratnim operacijama, te je za iskazane zasluge dobio brojna odličja “kolajne”. Revolucionarnih godina 1848.-1849. u činu zapovijedajućeg pukovnika s 37. pješačkom pukovnijom iz Lavova sudjelovao je u austrijsko-talijanskom ratu te se istaknuo u slamanju talijanske pobune, a pritom u opsadi i zauzimanju Venecije.

Zahvaljujući tim zaslugama biva visoko odlikovan i u jesen 1849. promaknut u čin general bojnika. Napredujući u dužnostima i službama u raznim zapovjednim mjestima po granici godine 1857. promaknut je u čin podmaršala s funkcijom šefa ureda pri Vrhovnom vojnom zapovjedništvu. Godine 1858. car Franjo Josip imenuje podmaršala Šokčevića zamjenikom bolesnog bana Josipa Jelačića i tajnim savjetnikom te ga šalje u Zagreb kao vrhovnog kapetana, guvernera i zapovijedajućega generala u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon smrti bana Jelačića 1859.godine novim banom kratkotrajno postaje general Johann Coronini koji je zbog provođenja apsolutizma u pojačanoj mjeri smijenjen za manje od godinu dana banovanja. Za to vrijeme Šokčević je postavljen na dužnost guvernera i zapovijedajućega generala u Banatu sa sjedištem u Temišvaru. Od prosinca 1859. do kraja lipnja 1860. godine slijedi vrtoglav uspon i vrhunac karijere Josipa Šokčevića. Najprije slijedi carska dodjela odličja “Red željezne krune prvog razreda” što mu na početku 1860. donosi austrijsko plemstvo s titulom baruna. Zatim je carskim ukazom od iste godine u istom mjesecu siječnju (kada je dobio i barunat) imenovan vlasnikom 78. osječke linijske pukovnije, što je ostao punih 36 godina, da bi samo nekoliko dana kasnije bio imenovan doživotnim članom Carevinskog vijeća. Na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera poslije smjenjivanja generala Coroninija novim banom (da smiri i uredi prilike u zemlji) bude imenovan od strane cara dana 336

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

19. lipnja 1860. godine, Josip barun Šokčević, feldciegmajster, koji je ujedno postao i zapovijedajući general cjelokupne vojske (graničarske i redovne) zatim guverner grada Rijeke i vrhovni predsjednik Banskog stola.

Nakon austrijskog poraza od Pruske 1866. godine dolazi do novih transformacija u Monarhiji pa tako i do dualističkog ustrojstva tj. Austro-ugarske nagodbe po kojoj je 1867. i izvršeno novo ustrojstvo Monarhije. Tim činom su Hrvati isključeni iz svih političkih pregovora o ustrojstvu Monarhije, što se izravno odrazilo na program Samostalne narodne stranke i bana Šokčevića. Slijedom tih događanja ban Šokčević podnosi ostavku 27. lipnja iste godine (nakon sedam punih godina banovanja) te je i razriješen s te dužnosti, dok je već sljedeće 1868. godine i umirovljen. Po umirovljenju potpuno se povlači iz javnog i političkog života te umire 16. studenog 1896. godine u Beču - u 86. godini života .

Zaslugom ponajprije Hrvatskog sokola iz Vinkovaca te i ostalih gradskih, županijskih i državnih institucija, 31.svibnja 2002. godine banove su kosti uz sve državne počasti prenijete iz Beča u Vinkovce te pokopane svečano u kapeli Marije Magdalene na katoličkom groblju.

O zaslugama bana Šokčevića za kulturu, gospodarstvo, šumarstvo itd. u tadašnjoj Trojednoj kraljevini, te o njegovim političkim stremljenjima oslonjenim na Austriju, u ovome bi radu bilo i previše za govoriti, s toga treba za detaljnije spoznaje pročitati zbornik radova naslovom “Hrvatski ban Josip Šokčević” tiskan 2000. godine, nakon znanstvenog skupa održanoga o istome u Zagrebu i Vinkovcima 16. i 17. prosinca 1996. godine.

Ujedno je Josip Šokčević jedan od najpozicioniranijih Šokaca-Graničara u vrijeme vladavine Habsburške carske kuće, moguće tome pridodati i bana Josipa Jelačića, ali to je za raspravu.

2. Marijan Varešanin von Vareš (Gunja, 1847. - Beč, 1917.) general pješaštva, barun i zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine od 7. ožujka 1909. - 10. svibnja 1911. godine.

Kao i njegov prethodnik i Varešanin je “sin časnika 7. slavonske regimente pograničnog pješaštva”, kako piše Željko Ivanković u svom radu “Bilješke o zavičaju” (koje se odnose na Vareš). Josip Tokmačić autor višetomne monografije o Varešu navodi da je isti Varešanin “nezakoniti sin višeg austrijskog časnika i neke Oćevke, koja je u Beču radila kao kućna pomoćnica”. Poslije uspješnog diplomiranja na časničkom institutu u Rijeci i vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu 1866. godine Varešanin je dodijeljen 78. pješačkoj regimenti (tada u vlasništvu bana Šokčevića, tako da su se zasigurno i sretali tijekom vremena) s kojom je ratovao “na sjevernom bojištu”.

Od godine 1869. do 1871. Varešanin pohađa Ratnu školu u Beču s “vrlo dobrim uspjehom”, te je sljedeće godine 1872. dodijeljen glavnom stožeru korpusa i premješten u Beč, u sjedište 2. pješačke divizije, gdje je iste godine promaknut u natporučnika.

337

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Godine 1873. je u svojoj regimenti promaknut u satnika odakle je tijekom idućih godina bio na raznim zapovjednim položajima po vojarnama u carstvu, te je godine 1875. bio i u pratnji carevoj kada je isti putovao po Dalmaciji, gdje je dobio kao član pratnje crnogorskog kneza i odličje od istoga. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine Varešanin dobiva odličje za “besprijekorno obavljanje dužnosti” prilikom okupacije, te nedugo potom i odličje kneževine Srbije zbog učešća u pratnji srbijanskih časnika koji su prisustvovali manevrima kod “Bruck an der Leita”. Varešanin je 1881. unaprijeđen u čin bojnika te je bio pod zapovjedništvom prijestolonasljednika, nadvojvode Rudolfa, kojega je osobno poučavao u povijesti i zemljopisu. Tijekom izvršavanja ove dužnosti Varešanin je odlikovan visokim Pruskim odličjem nakon kojega je 1885., godine promaknut u potpukovnika te prekomandiran na novu dužnost u Prag. “Barunat” s naslovom von Vareš dobio je Varešaninov otac Raimun nekoliko godina ranije tj.

1880. kao umirovljeni satnik prve klase koji je tijekom godina službe prešao i na 1888. godine promoviranog pukovnika.

Godine 1894. Varešanin kao zapovjednik pješačke brigade u Przemyslu biva promaknut u general-bojnika, potom biva godine 1897. kada dolazi u Mostar unaprijeđen u podmaršala. Od tada sve do 1905. godine u činu podmaršala biva Varešanin u Hermannstadtu, Sarajevu (kao zamjenik glavnozapovijedajućeg generala) i Zadru (Zara) kao vojni zapovjednik, gdje mu je 11. kolovoza 1905. dana titula “Geheimer Rat” (tajni savjetnik) te je promaknut u topničkog generala (Feldzeugmaister). Sa svakim od nabrojenih činova uslijedila su određena odličja sve veća i značajnija sve do velikog križa Reda željezne krune 1908. godine kada je postao pješački general (General der Infanterie).

Godine 1908. Austro – Ugarska je 7. listopada proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine, koju je 1878. temeljem odluke Berlinskog kongresa okupirala. Vlada u Beču, a posebno vojska željeli su da na mjesto zemaljskog poglavara u BiH dođe general Varešanin kao “energičan i efikasan”, dok su određene skupine Srba i nekih muslimana držale da je “fanatični klerikalac i hrvatski šovinista”. Tako je barun Marijan Varešanin von Vareš postavljen za zemaljskog poglavicu 7. ožujka 1909. i zapovjednika 15. korpusa a već 29. srpnja iste godine Carevim ukazom su mu proširene ovlasti (generalni inspektor 15. i 16. korpusa sa sjedištem u Sarajevu, te armijski inspektor) na sva zapovjedništva u BiH i Dalmaciji.

Nezadovoljnici iz redova srpske oporbe u BiH , dana 2. lipnja 1910. godine izvršavaju atentat na Varešanina (koji nije uspio) kao premijera zemaljske vlade, nakon čega je Varešanin izravno od cara Franje Josipa dobio titulu baruna. Nedugo potom, zbog neusklađenosti svojih poteza i odluka s vojnim krugovima u Beču (tvrdili su da je “postao podložan utjecajima funkcionara civilne administracije”), Car je 10. svibnja 1911. oslobodio Varešanina dužnosti, na koju je došao Oskar Potijorek. Nakon dva mjeseca Varešanin odlazi u mirovinu nakon 45 godina “besprijekorne službe” i 338

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

dobiva veliki križ Leopoldova reda. Iduće, 1912. godine posjetio je Vareš te boravio tamo nekoliko dana te u drugom dolasku sa sobom donio kosti svoje majke iz Beča i sahranio ih u Oćeviji.

Pješadijski general Marijan barun Varešanin von Vareš umro je u Beču 22. travnja 1917. nepuna tri mjeseca nakon što je napunio 70 godina.

Na internetu i u knjigama o Varešu može se naći podataka o generalu Varešaninu, te i u onodobnim listovima koji izvještavaju o njegovom imenovanju a potom i opširno o atentatu na njega od strane srpskih nezadovoljnika koji su konačno i ostvarili svoj naum atentatom na Franju Ferdinanda te tim potezom izazvali Prvi svjetski rat (sve u skladu s “Načretanjima” Ilije Garašanina, a koja nisu niti originalno srpska već viđenje određenih političkih krugova u Parizu o politici na Balkanu) koji bi, kažu povjesničari, i onako došao samo za dvije do tri godine kasnije.

Bogutovac, Kuzman (Bošnjaci, 1816. - Sl. Brod, 1880.) general-major. Još jedan časnički sin porijeklom iz Gunje. Kuzman Bogutovac se rodio u Bošnjacima gdje mu je otac Đuro kao natporučnik vjerojatno bio u službi (ili se igrom slučaja tamo rodio) kao što je jedno vrijeme bio u Komletincima, a kasnije i u Novoj Gradiški. Bogutovac je pohađao vojnu školu u Grazu, koju je završio 1833. godine te je kao zastavnik službovao kod 18. pješačke pukovnije, “a kao satnik premješten bijaše k Ličanima”.

Sam ban Josip Jelačić u pismu svome bratu Đuri (pukovniku na talijanskom ratištu) o Bogutovcu za vrijeme rata s Mađarima 1848./49., piše ovako: “…….i deveta Lička pukovnija pod kapetanom Bogutovcom te osvoji natrag redutu Kargač, a malo zatim pade i Vezirovac u naše ruke. Mađari ostaviše preko 500 mrtvih i ne vratiše se više natrag”. Također je Bogutovac opravdao dobiveni naziv “Junak” i kod Hagyesa, gdje je izgubio trećinu bataljuna. Za te je zasluge dobio Leopoldov red i vojnički križ.

Generalom je Bogutovac postao 1874. godine prilikom boravka u Lavovu. Nedugo potom je 1. studenoga 1876. godine umirovljen, te je umro od vodene bolesti u Slavonskom Brodu bez potomaka.

4. Babić, Otmar (Haselbach, Kranjska,1861.-Vinkovci1942.) general-major, iz časničke obitelji porijeklom iz sela Račinovaca. Otac, kapetan Antun Babić živio je u Vinkovcima (već spomenut) i djed mu bio časnik vojno-graničarski. U svom kratkom životopisu priloženom 1942. godine uz zamolbu “...za primitak u mirovinski stalež Hrvatskog Domobranstva i reguliranje mirovinskih beriva” piše između ostalog da je “…….Zavičajan u obćini Vinkovci od godine 1867 do danas, prije u Leskovac (Haselbach) Kranjskoj i Račinovcima u Slavoniji ……… Umirovljen sam kano austro-ugarski Generalmajor 1.XI. 1918….. s berivima tj. mirovina 11150 Kr………………Izjavljujem da nisam u mirovini bio član jugoslavenskog sokola, odnosno četničkog ili drugog kojeg protuhrvatskog društva, .. Moje je boravište Vinkovci Frankopanska 38.”

339

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Iz naknadnog spisa upućenog također na adresu Povjerenstva za primanje časnika, Ministarstva Hrvatskog Domobranstva NDH, iz iste godine, da se razaznati da je Babić 1884. godine završio vojnu akademiju u Wiennerneustadtu te da je služio kod 89. i 95. pukovnije kroz 16 godina (u Mađarskoj, Rumunjskoj i Poljskoj) te da su njegovi prijatelji u tim zemljama uznapredovali u službi. Babić je ukupno služio u vojsci 34 godine (dok su mu sa svim benificijama, ratom i ostalim, priznate 44 godine).

Godine 1922. Ministarstvo vojske i Mornarice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, šalje Babiću odpis na jednu od njegovih zamolbi “Na molbu general majora pređašnje A. U. vojske Otmaru A. Babiću izdaje se ovo: UVERENJE: …………………čin poručnika dobio 18 augusta 1884. god. od kada mu se računa služenje u vojsci. Da je u postupnim oficirskim činovima služio do 1 novembra 1918. god. kada je dobio čin general majora. Ratne godine za ovo vreme bile su 14, 15, 16, 17 i 18 godina.

Da posle prevrata od 3 novembra 1918. godine nije bio na dužnosti u našoj vojsci ………………………… .”

Osobni vjesnik naredaba br. 8, Zagreb, dne. 23.prosinca 1918., Vlada Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, u svojoj stavci pod brojem 7. “Umirovljenje časnika” pod broj 3536/Prs. 1918. donosi i umirovljenje Otmara Babića, ali u činu pukovnika sa stanom u Osijeku (gdje je kao pukovnik bio zapovjednik posade Osijek) što ukazuje da imenovanje u čin general-majora nije bilo službeno obznanjeno.

Kako piše prof. Tomo Šalić u svom Vinkovačkom leksikonu, Babić je umro 1943. u Vinkovcima i sahranjen je zapadno od Reljkovićevog spomenika. Istražujući život ovog generala rođenog u Kranjskoj (za svoj diplomski rad) studentica iz Njemačke Leni Weisert ustanovila je da je general Babić pisao pjesme, i to na gotici koje su ostale u dva rukopisa što su pohranjena u Vinkovačkom arhivu.

5. Petković, Vjekoslav pl. – Batarski (Gradište, 1860. - Zagreb, 1943.) generalmajor ili kako stoji u knjizi “Die k. k. bzw. K. u. k. Generalitat 1816.-1918.” Antonia Schmidt Brentana, objavljenoj po Österreichisches Staatsarchiv 2007. Petković von Batar Alojz . Izuzev naznake čina tj. GM, i datuma dobivanja istog 1.6.1916. godine, nema više nikakvih podataka. Vidljivo je da spomenuto djelo navodi ime Alojz, dok Franja Babić u drugom dijelu knjige “Župa Gradište” navodi ime Vjekoslav.

Isti služeći se rukopisom Mate Dretvića piše da je Petković pohađao pučku školu u Gradištu, građansku u Vinkovcima a od vojnih “pripravnu i kadetsku”. Iz daljnjeg teksta bi se dalo zaključiti da je isti od godine 1879. pa do 1901. bio na službi u raznim mjestima po Monarhiji, te je u tom vremenu od 1889. do 1897. službovao u BiH, u oružništvu. Od godine 1901. Petković službuje u Hrvatskom domobranstvu, gdje do Prvog svjetskog rata napreduje sve do pukovnika. Prvi svjetski rat ga zatiče kao zapovjednika 27. sisačke domobranske pukovnije, te je odmah na početku rata 1914. ranjen. Tada je, najvjerojatnije, zaslužio Viteški krst Leopoldovog 340

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

reda s ratnim znamenjem (koje je odličje donosilo dodjeljivanje plemićke titule) te je kasnije odlikovan i drugim odličjima za ratne i vojničke zasluge. Čin generalmajora dobio je 1. svibnja 1916. da bi tijekom 1916. i početka 1917. bio na ruskom ratištu.

Godine 1917. i sve do rujna 1918. “bio je u službi kod Vojnog guvernera Crne Gore”.

Petković je umirovljen 1. siječnja 1919. godine. Izbijanjem Drugog svjetskog rata već je 10. svibnja 1941. godine aktiviran i na služenju u kopnenoj vojsci NDH i to u zapovjedništvu. Samo nekoliko dana kasnije ili 13. svibnja 1941. godine, dobiva čin general-poručnika domobranstva, te je kao takav umirovljen 1942. godine. Umro je 13. veljače 1943. godine i sahranjen u Zagrebu.

6. Čivić, Ignjat barun pl. Rohr (Vinkovci, 1752. - Vinkovci, 1823.) vitez Reda Marije Terezije, general- major, potječe iz časničke graničarske obitelji. Od godine 1770. kao kadet pristupa Brodskoj pukovniji. Sudjelovao je u turskom ratu 1788.1791. gdje je 1788. zapalio varoš Novu Gradišku i uništio cijelu tursku posadu. Godine 1796. odlikovao se u borbi kod Niederstozingena kada je zarobio 97 Francuza te nešto konja i mnogo “komore” (provianta). U napoleonskim ratovima odlikovao se u borbi kod Sacile, gdje je na čelu svoje pukovnije izvojevao briljantnu pobjedu. Tijekom noći zarobio je tri topa i 100 Francuza. Isto tako je na čelu svoje pukovnije ratovao kod Villanuova i kod San Deniele. Odlikovan je viteškim križem Marije Terezije 1809. godine dok je barunsku titulu dobio 1812. god., a naredne 1813. godine je promaknut u general-majora. Ponovno ratuje protiv Napoleona kod Postojne potom “sa svojim hrabrim Slunjanima kod Palmanuova gdje je neprijatelja suzbio”. Od godine 1815. privremeno je bio zapovjednik u Banskoj krajini, Banatu i Erdelju. Umirovljen je 1822. nakon 52 godine služenja u vojsci.

Umro je u Vinkovcima 1823. ostavivši iza sebe baroknu katnicu s trijemovima, danas zaštićenu kao spomenik arhitekture.

Csivic, Edler von Rohr Ignac (Zagreb, 1804. - Graz, 1865.) general-major i pisac. Završio je studij prava u Zagrebu 1823. godine, potom estetiku i pravnopolitičke znanosti u Grazu, 1826. Službovao je u Vojnoj granici gdje se istaknuo u bitkama s Turcima, potom je ratovao protiv Mađara zajedno s Jelačićem 1848./49. god. Kao vrstan poznavalac prilika na granici biva 1850. premješten u Odjel za Vojnu granicu Ministarstva obrane u Beču. Od godine 1852. ponovno je na granici kao zapovjednik graničarskih pukovnija Varaždinske, a potom i Karlovačke. Godine 1859. unaprijeđen je u čin general-majora, da bi nedugo potom 1862. bio umirovljen. “Radio je na izgradnji škola, isušivanju močvara i gradnji cesta. Za boravka u Slunju preveo i objavio basne Ezopa, La Fontainea, Lesinga i D. Obradovića (1844).”

8. Relković, Antun von Davor ( ? , 1835. - Budimpešta ?, 1929.) general-major, pripadnik jedne grane obitelji Relković. Godine 1890. u činu pukovnika zapovijedao je 4. bojnom 38. ugarske pukovnije. Godine 1892. je umirovljen kada je preselio u Budimpeštu, gdje je 10. lipnja 1897. dobio hrvatsko-ugarsko plemstvo “s pridjevkom 341

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

od Davora”. Jedan je od rijetkih visokih časnika koji je imao brojnu obitelj tj. tri kćeri i dva sina, koji su naslijedili plemstvo. Kao umirovljeni pukovnik Relković je posjetio svoju staru domovinu te održavao veze s Vinkovcima . Tako su u srpnju 1904. boravili u Vinkovcima, gdje su posjetili grob M. A. Relkovića, a i predsjednika pjevačkog društva “Relković”. (O tom posjetu su izvijestile Narodne novine, br. 162. od 19. srpnja 1909.,zatim i vinkovačka “Svjetlost”.) Godine 1917. Relković dobiva tj. promaknut je u čin general-majora, u kojemu je proživio još 12 godina sve do smrti koja je nastupila u 94. godini života. (Po mišljenju nekih mađarskih povjesničara poput Kempelena i prema djelu tj. .....almanach az 1867-1900 – ben ….Budapest, 1910. ovaj Anton Relković bio je direktni potomak A. M. Relkovića.)

Vinkovačka “Svijetlost” o tom posjetu obitelji Relković piše: “Da se nisu samo Šokci – graničari s prostora međbosuća odlikovali u školovanjima na vojnim akademijama, zapovijedanju, srčanost i hrabrosti te vjernom služenju carskoj kući, potvrđuju nam to i dvije pošokčene vojničke obitelji njemačkog porijekla iz Vinkovaca, kao što su Haas i Taš, s mnogim članovima u vojsci, obrtu itd.

9. Haasz, von Grunenwaldt Vincenz (Vinkovci ?, 1832.- Vinkovci,1914. ? ) general-major Prof. Tomo Šalić u svom Vinkovačkom leksikonu daje samo jednu malu zabilješku o vojničkoj strani te obitelji, gdje stoji: “………..vinkovačka obitelj njemačkog podrijetla ……………Koncem XIX.,st. u Njemačkoj ulici živjeli pukovnik Mihajlo i general Venzel / Vinca Haas.” O istoj obitelji stoji i zabilješka u knjizi (rukopisu) Ivana Vučevca o Vinkovcima, da su obadvojica gore spomenutih bili popularni građani u Vinkovcima, te su o generalu Vinci pjevali i pjesme. U “Die k. k. bzw. K. u. k. Generalitat 1816-1918” Antonia- Schmidt Brentana stoji da je Haasz umirovljen 1885. godine, a čin general majora da je dobio 1910. godine., titularno kao i Relković. Vidljivo je da je isti umro u dubokoj starosti oko Prvog svjetskog rata.

Podmaršal Rade Gerba u svojoj knjizi “Za kralja i dom” tiskanoj u Bjelovaru 1908. uz životopise 230 hrvatskih generala donosi samo šturu zabilješku o još jednom Hassu. Tako uz sliku (brkatog i krupnog časnika) stoji rečenica “FML. Stjepan vitez Haas, rođeni Brodski graničar, tamo je najviše služio. Odlikovan po njemačkom caru.”Već spomenuti popis “……

Antonia -Schmidt Brentana ………….”bilježi da je Stjepan Haas rođen 1819. te umro 1898. (u tome opširnome djelu nigdje ne stoji više ništa izuzev osnovnih informacija vezanih za vojsku) čin general-majora dobio je 1882., godine a podmaršal FML (Feldmaršal lajtnant) postao je 1886. godine, umirovljen je s dodjelom čina. O vojničkoj obitelji Haas ili Haasz govori i Josip Matasović u svojoj knjizi “Do Ozore 1848”.

Taš, Karl (Dragutin) (Vinkovci,1815.- Beč,1911.) general-major. Potiče iz vojničke obitelji koja je u nekoliko generacija dala veći broj viših časnika rođenih u Vinkovcima, Županji i Beču(?). Krunoslav Tkalac u svom radu “ Porijeklo, doseljenje 342

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

i kretanje roda Taš” objavljenom u Županjskom zborniku br. 3., 1971. god., u Županji piše da je Karl (R. Gerba piše Dragutin pl, tj. plemeniti, dok u “…….. Generalitat 1816-1918…..” stoji; Tasch, Karl Edler von , u daljnjem tekstu se navodi da je otišao u mirovinu 1877. god., kada je dobio i čin general- majora) služio u Veroni, Mlecima zatim kod Brodske graničarske pukovnije i brigade u Vinkovcima, dok je s Gradišćanskom graničarskom pukovnijom, u činu potpukovnika učestvovao u bitci kod Custozze 24.6. 1866. gdje je odlikovan za hrabrost. “Dobio je i vojničko plemstvo te kasnije bio zapovjednik Boke Kotorske.” Milan Grlović ga uvrštava u “Album zaslužnih Hrvata u 19. stoljeću”. Iz Županjske grane obitelji četvorica sinova Franje Taša bili su austro-ugarski časnici -zrakoplovci za vrijeme Prvog svjetskog rata.

11. Čolić, Marko barun (Privlaka, 1766.- Petrovaradin, 1844.) vitez Reda Marije Terezije, general topništva (FZM),pripadnik vojničkog roda Čolića iz sela Privlake.

Iz porodice je poznat Kuzma (1742.-1788.) kao kapetan Petrovaradinske pukovnije i njegov otac Tomo također časnik kod Slavonskih husara (poginuo 1758.) Marko, jedan od petorice Kuzminih sinova (Marko, Pavo, Albert, Nikola i Ferdinand) vojničku karijeru je počeo kao kadet kod Slavonske husarske pukovnije zatim slijedi premještaj u 68. pješačku pukovniju gdje je 1787. promaknut u zastavnika da bi već 1790. bio natporučnik kod 40. pješačke pukovnije. Od godine 1793. pa sve do 1809. učestvuje u nizu bitaka u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, kroz koje je vrijeme napredovao sve do čina pukovnika 1809. kada je postavljen za zapovjednika 6. armijskog korpusa.(Kao pukovnik nije mogao biti zapovjednik Korpusa?) Iste je godine odlikovan i Viteškim križem Marije Terezije, dok sljedeće godine 1810. dobiva titulu baruna. Idućih godina ističe se u bitkama “napose kod Leipziga”, kao zapovjednik brigade, za čega dobiva još nekoliko visokih odličja (Komanderski križ Leopoldova reda i pruski Red crvenog orla). S titulom podmaršala kao divizionar služi u Lavovu, Ugarskoj u Linzu te od 1834. do smrti je zapovjednik na Slavonsko- srijemskoj granici. (Ovako otprilike o barunu Čoliću piše prof. Šalić, dok R. Gerba u svojoj knjizi “Za kralja i Dom” donosi nekoliko drugačijih i novih saznanja.) Isti tako navodi da je otac Kuzme kapetana (poginuo kod Belja) i zvao se Ivan i da je poginuo kod Hockircha, zatim da je budući FZM u početku slabo napredovao te je bio pet godina kadet. “Junački je sudjelovao u bitkama kod Triera, 1792. Luksenburga, Wircburga i Ziricha, te je osobno omilio nadvojvodi Karlu.” Godine 1807. da je postavljen za šefa generalnog stožera kod 6. vojnog zbora. Iskazao se u bitkama kod Asperna i Wagrama “i zato bi mu podijeljen naslov viteza. Umro je u Petrovaradinu 1844. nakon 63-godišnje zaslužne vojne službe. Kao i u popisu carskih generala u vremenu od 1816.-1918. godine tako i u onom ranijem popisu naslovom “Kaiserliche und k.k. Generale 1618.–1915.” Antonia Schmidt- Brentana, možemo naći nekoliko najosnovnijih i bitnih podataka o Marku Čoliću. “Csollic, Markus Frhr.v “ te je vidljivo da je 12. 5. 1813. postao G.-M. (General major),zatim 4.8.1826. FML, (Feldmaršal lajtnant ili podmaršal) da bi 11.6.1841. bio FZM (Feldcig majster ili general topništva).

343

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

12. Čolić, Pavao (Otočac, 1768.- Pančevo, 1838.) podmaršal (FML), sin Kuzme i brat Markov. Vojnu akademiju je završio u Bečkom Novom Mjestu. Kao vrstan matematičar služio najprije u topništvu, zatim u glavnom stožeru, a 1819. kao pukovnik 9. petrovaradinske graničarske regimente. Tu je utemeljio prvu matematičku školu na Vojnoj granici, koja je postala uzorom drugim takvim školama. Godine 1830. bio je general-major i brigadir u Pančevu, zatim 1836. podmaršal i zapovjednik u Velikom Varadinu u Rumunjskoj. Imao je nadimak “Napoleon”.Također kao i o prethodnom mu bratu nekoliko podataka se razlikuje kod R. Gerbe ili se nadopunjava na tekst od prof. Šalića. Tako Gerba za Pavla Čolića između ostalog navodi: “..također je hrabro ratovao proti Napoleonu. ………….. prozvaše ga “Napoleonom” poradi sličnosti… .”

(Zanimljivo je da Gerba ne dovodi istoga u vezu s osnivanjem matematičke škole u Petrovaradinu već trećeg brata Alberta.)

Spomenuti popis “Generalitat 1816-1918” donosi ove podatke; prije svega predmetak “von”, što znači da je imao plemićku titulu, najvjerojatnije barunat. Zatim da je isti Čolić 1830. stekao čin general-majora, a godine 1836., postao podmaršal (Feldmaršal lajtnant) te je iste godine i umirovljen.

13. Čolić, Albert barun (? , 1780.-Hainburg,1853.) pod maršal (FML) treći brat s visokim vojnim činom iz porodice Čolić. S 25 godina postaje kapetan (satnik), te sve do 1818. ratuje u Francuskoj protiv Napoleona. Nakon toga je brigadir u Milanu i Divizionar u Galiciji. Od godine 1830. je zapovjednik 9. petrovaradinske pukovnije.

Za njega R. Gerba navodi “osnovatelj matematičkih škola u vojnoj granici”. Godine 1835. unaprijeđen je u čin general majora, zatim godine 1844. dobiva čin podmaršala (FML), te je nakon dvije godine tj. 1846. umirovljen. Umro je kao neženja (što je čest slučaj kod onodobnih časnika).

Ostala dva sina “Kuzme kapitana “, Nikola i Ferdinand bili su pukovnici. Nikola je autor nekoliko djela iz vojnih znanosti na Vojnoj granici i pukovnik u Otočcu.

Ferdinand je već s 15 godina učestvovao u bojevima u Tirolu Zbog iskazane hrabrosti u borbama u kojima je ranjavan, nekoliko je puta odlikovan, zbog čega je rano otišao u mirovinu.

14. Čolić, Niceta (Nikola) barun ( ? , 1811.- Budimpešta,1894.) general- major, sin generala topništva Marka Čolića. Već sa dvadeset godina postao je kapetan (satnik).

Godine 1848./49., kao stožerni časnik iskazao se u ratovanju “na Italiji”. Kao pukovnik konjaničke pukovnije Windisch-gratz istu je 1851. predvodio u Njemačkoj, gdje je od hanoverskog kralja bio odlikovan i počašćen izjavom o ljepoti njegove postrojbe.

Nedugo potom postao je brigadir u Sedmogradskoj (Erdelj). Imao je nadimak “general željezne ruke”, zbog svoje odvažnosti i srčanosti. Čin general-majora stekao je 1853. godine te je zatim nekoliko godina kasnije tj. 1858. umirovljen kao “Frajher von”.

Imao je dva sina (Beno i Gejza) također obadvojica časnici u Osijeku i Budimpešti.

344

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

15. Rajković, Leopold Edler von (Otok, 1781.- Graz, 1866.) pod maršal (FML) “Slavonac rođen u Otoku”. R. Gerba o njemu piše: “Junački se poneo u Napoleonskim ratovima . Kada je stupio u mir, odlikovan Leopoldovim redom, nastanio se u Gracu, gdje je 1866. za ratova u Italiji umro. Oduševljenost i srčanost njegova tjerala ga je iz bolesničke postelje u boj…… “.

Rajković je godine 1838. unaprijeđen u čin general-majora, da bi godine 1849. bio umirovljen te dobio čin Feldmaršal lajtnanta (podmaršala) te je tada uz Leopoldov red dobio i plemićku titulu. Ostatak života do smrti 1866., proživio je u Grazu.

Radičević, Martin von (Komletinci, 1855. - Beč ?, 1931.) pod maršal (FML).

Vojnu akademiju završio je u Bečkom Novom Mjestu, te je po završetku iste služio kao poručnik godine 1877. u 53. pješačkoj pukovniji. Prilikom zaposjednuća BiH, zbog iskazane hrabrosti biva odlikovan, da bi poslije toga od godine 1882., kada je unaprijeđen u natporučnika do godine 1905. napredovao do čina pukovnika.

Tijekom tog vremena bio je u dva navrata učiteljem u pojedinim vojnim obrazovnim ustanovama. Do umirovljenja je 1913. god bio je zapovjednik 27. i 69. pješačke pukovnije. Tijekom Prvog svjetskog rata imenovan je zapovjednikom 4. rezervne brigade IV. zbora, gdje je kao takav učestvovao u bitkama, a kasnije je prebačen u vojno zapovjedništvo u Beču i već 1916. umirovljen. Popis “Generalitat 18161918…..” kaže o podmaršalu Radičeviću da je rođen kako je i gore navedeno (dok kod prof. Šalića stoji godina 1858.) zatim da je čin general-majora dobio 1911. godine, u mirovinu otišao spomenute 1913., da bi tijekom Prvog svjetskog rata bio reaktiviran (1915.) kada je imenovan i podmaršalom. Pregled vojnih snaga Austro- Ugarske i njihovih zapovjednika na Galiciji početkom rata 1914. evidentira G.-M. Radičevića kao zapovjednika 4. Ma Brig (Budapest) (Marš brigada) s pripadajućim jedinicama u sastavu “11. HKD. (Debrecin)” pod “Dem Armeekmdo unterstellt” u sklopu XIV. Korpusa, s zapovjednikom Rudolfom Riterom von Brudermannom i 3. Armije, pod zapovjedništvom Nadvojvode Josipa Ferdinanda. Osobni vjesnik naredaba br. 8, Zagreb, dne. 23.prosinca 1918., Vlada Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, u svojoj stavci pod brojem 7. “Umirovljenje časnika” pod broj 3536/Prs. 1918. donosi i umirovljenje “Nasl. Podmaršal: Martin Radićević, Zagreb” Lovretić, Martin (Nijemci ?,1836.-? ,1903.) general-major ili kako stoji generalbojnik. Po njegovom prezimenu može se naslutiti da je porijeklom iz sela Nijemaca, dok o ostalom vojničkom životu nema za sada nikakvih konkretnijih spoznaja. Čin general-majora dobio je 1896. god. te je nekoliko godina kasnije i umirovljen tj. 1899. godine. R. Gerba u svojoj knjizi donosi samo njegovu fotografiju a već spominjani popis generala od 1816.- 1918.god. samo najosnovnije rečene podatke o njemu.

Unukić, od Aradgrada barun Đuro (Lipovac, 1814.- Osijek, 1867.) vitez reda Marije Terezije, potpukovnik, podrijetlom iz časničke obiteljske zadruge. S 15 godina je služio kao kadet kod 61. pješačke pukovnije, gdje je napredovao do čina satnika 345

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

(kapetana). Prilikom vojne na Mađare godine 1848. tijekom mjeseca listopada prilikom opsade grada Arada “od 37 provala u tvrđu izveo je Unukić od 80 časnika sam 35 čim je znatno neprijatelja oštetio, a tvrđavu dovoljno s hranom i nabojima opskrbio, i tako omogućio daljnje uzdržavanje. Kod tih expedicija obično je Unukić bio na čelu svoje čete.” Iste godine je samo s 60 “momaka” i 40 radnika 22. prosinca nakon krvave bitke zauzelo topničke položaje na rijeci Maroš, da bi početkom iduće 1849. također s malom četom kod Arada rastjerao neprijateljsko topništvo. Zbog tih junačkih zasluga godine 1850. dobio je viteški red Marije Terezije a 1853. i barunat.

U ratu u Italiji s Pijemontezima 1859. učestvovao je kao major, ali je obolio i vratio se kući. Godine 1860. je umirovljen u činu potpukovnika, te je umro godine 1867. u Osijeku. Potpukovnik Barun Đuro Unukić, iako nije u rangu časnika s visokim činovima i imenovanjima ipak je zaslužio uvrštenje u ovaj pregled – popis jer se nalazi u malom broju od nekoliko desetaka hrvatskih časnika koji su svojom hrabrošću zaslužili orden viteškog reda Marije Terezije. (Isti je jedan od trojice od spomenutih časnika ovdje navedenih s prostora međbosuća koji je zaslužio to visoko priznanje).

U popisu odlikovanih s tim visokim odličjem stoji “Unukich Georg, RK, Hauptman, 157. Promotion vom 26.3.1850.”

Adrowski-Unukić, Heinrich von ( ? , 1839. - ? , ? ) podmaršal FML (Feldmaršal lajtnant). General- major, od 1.5.1888. godine, da bi bio imenovan podmaršalom FML 1.11. 1892. godine, te umirovljen 1909. godine. Ovi šturi i u najkraćim crtama izneseni podaci mogu se naći u popisu “…….. Generalitat 1816-1918…..”.

Nešto više spoznaja o vojničkom životu ovog podmaršala doznajemo iz vojnog šematizma Austrijske vojske. Tako stoji da je rođen 1838. a umro poslije 1913. godine.

Godine 1878. ima čin potpukovnika, da bi godine 1882. bio glavar stožera 7. pješačke divizije i vojnog zapovjedništva u Trstu. Godine 1882. ima čin pukovnika, te je 1887. zabilježen kao zapovjednik 62. ugarske pješačke pukovnije. Nedugo potom 1888. je general-bojnik GM., te je 1890. god.,zapovjednik 47. pješačke brigade u Przemyslu (Poljska).Godine 1892.podmaršal te iduće 1893. zapovjednik je 34. pješačke divizije u Temišvaru. Godine 1894. stavljen je na raspolaganje i nalazi se na dopustu u Osijeku, a od 1895. na dalje na raspolaganju i dopustu u Zagrebu , gdje je zabilježen da se nalazio još 1913. godine.

Zanimljiva je činjenica da se isti nalazio na “raspolaganju” od 1894. pa sve do svog umirovljenja 1909. godine, što je zaista neobično, stoji doslovno “Wartegebuhr beurlaub in Agram” ili “ Dopustu do nekog rješenja u Zagrebu”. Još jedna od zanimljivost je ta da se isti do 1905. godine piše samo Adrowski, a od te godine dodaje se Unukić.

Jedno od prihvatljivih objašnjena ove dvije navedene i neuobičajene stvari vezane za istoga je: da je Adrowski bio vanbračni sin Pukovnika baruna Đure Unukića, te je kao takav od godine 1894. kada se saznalo za taj slučaj stavljen na “raspolaganje” tj.

346

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

časno otpušten iz vojske, dok je sam od godine 1905. kada je kompletirao potrebnu dokumentaciju o svom porijeklu pisao se ili pisan s dvostrukim prezimenom.

Okrugić, Marko (Morović ?, 1848.-1919. Zagreb) viši intendant i šef intendance 2. vojnog zbora u Beču. Samo toliko stoji ispod slike M. Okrugića u knjizi R. Gerbe “Za kralja i Dom”. Šematizam Austro-Ugarske vojske iz 1911. godine navodi gornje šture podatke, dok ga onaj iz 1912. godine više ne spominje u svome pregledu (te bi se moglo zaključiti da je isti umirovljen ili umro tih godina).

Rodoslovlje obitelji Okrugić (koje je načinio gosp. Vladimir Okrugić iz Zagreba u posjedu jedne grane obitelji Okrugića) navodi da je Marko sin Antuna rođ. 1848. (vjerojatno u Moroviću) bio general u Beču, oženjen s Irenom rođ. 1854., a umrlom 1937. god. (istoj nepoznato mjesto rođenja i smrti) te umro 1919. god. u Zagrebu (navodno od tuge zbog raspada monarhije) gdje je sahranjen u Mirogojskim arkadama.

Isti je imao brata Stjepana (Stipu) pukovnika u Beču. Po dostupnim šturim podatcima isti nije imao čin generala.

347

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Literatura i izvori: 1.Die k. k. bzw. K. u. k. Generalitat 1816-1918, von Antonio- Schmidt Brentano, Osterreichisches Staatsarchiv 2007.

2. Kaiserliche und k.k. Generale 1618. – 1915.” von Dr. Antonio Schmidt- Brentano (Munchen) Osterreichisches Staatsarchiv, 2006.

3. Hrvatski Ban Josip Šokčević, Zbornik Radova. Zagreb-Vinkovci, 2000.

4. Tomo Šalić, Vinkovački Leksikon. Vinkovci, 2007.

5. Anđelko Mijatović, Ban Jelačić. Zagreb,1990.

6. Rade Gerba, Ivan Tomičić, Za Kralja i Dom. Bjelovar,1908.

7. Šematizmi austro-ugarske vojske.

8. Hrvatski Državni Arhiv, fond 487., MINORS, NDH, Mirovinski ured, Matični list generala Otmara Babića.

9. Hrvatska, Glavno glasilo Hrvatske stranke prava. Zagreb, 9. travnja 1909.

10. Željko Ivanković, Bilješke o zavičaju 113. General Marijan Varešanin (I).

11. Željko Ivanković, Bilješke o zavičaju 114. General Marijan Varešanin (II).

12. Vinko Juzbašić, General iz Bošnjaka. Ovdje smo, br.2.,Bošnjaci, 2003.

13. Ivan Vučevac Vinkovčanin, Stari Vinkovci. Vinkovci, 2004.

14. Željko Batarilović, Župa Gradište.Gradište, 2002.

15. Krunoslav Tkalac, Podrijetlo, doseljavanje i kretanje roda Taš. Županjski Zbornik, br.3., Županja, 1971.

16. Ružica Kolarević-Kovačić, Plemstvo i grb obitelji Relković. Zbornik, Dani Josipa i Ivana Kozarca, Vinkovci, 2004.

17. Josip Matasović, Do Ozore. Zagreb, 1919.

18. Osobni vjesnik naredaba br.8, Zagreb, dne. 23.prosinca 1918., Vlada Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 19. Austro-Hungarian Armiy- Militariy Marija Theresia Order.

20. Rodoslovlje obitelji Okrugić je u posjedu Vesne Okrugić-Pšenjičnjak Zagreba.

348

iz

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Hohe Offiziere aus dem Gebiete zwischen dem Fluss Bosut im Dienste des kaiserlichen Hauses Habsburg (1608 - 1918) Zusammenfassung

Im Laufe einiger Jahrhunderte (1526 - 1918) des Lebens unter der Macht des österreichischen kaiserlichen Hauses Habsburg kamen aus vielen kroatischen Ländern einige zehn und hundert vorzüglicher Feldherren mit niedrigem und hohem Rang, aber alle mit dem Kampfruf “Für den König und die Heimat!”. Solche mutige und tüchtige Personen, die ehrenhaft und tapfer ihre Heimat und dadurch gleichzeitig auch das kaiserliche Haus und seine Kronenländer schützten, verbreiteten den Ruhm der kroatischen Waffen durch viele Kriege und Schlachten, welche das Habsburger Kaiserhaus, mit mehr oder weniger Erfolg, führte.

Das erste anderthalbe Jahrhundert (bis Anfang der militärischen Operationen zur Befreiung der kaiserlichen Länder von den Osmanen) stammten die meisten dieser vorzüglichen und besungenen Feldherren, Befehlshabern und „Mannschaften“ aus dem Gebiete Nordkroatiens, sowie von den geflohenen Edelleuten und dem Volk aus kroatischen Ländern (Slawonien) unter türkischen Besatzung. In vielen Kriegen im Laufe der genannten Zeit (zuerst der Dreißigjährige Krieg, dann die ständigen Kriege an der Grenze gegen die Türken) erwarb das kroatische Volk und seine Edelmänner Kriegesruhm und sie festigten ihre kriegerischen Fähigkeiten zur entschlosseneren Schlachten gegen Ende des 17. Jahrhunderts, die gegen den hundertjährigen Osmanischen Feind geführt wurden. Zur Zeit der dreißigjährigen Kriegsführung zur Befreiung von Slawonien und Syrmium (1683 - 1718) danach auch der späteren Kriegen mit den Türken, dann in dem sog. “Siebenjährigen Krieg” rühmten sich mit ihrer Tapferkeit und Befehlsgeschick immer mehr auch die einheimischen Söhne Slawoniens und Syrmiums.

Durch die Festigung der militärischen Verwaltung an der Militärgrenze und die endgültige Einrichtung derselben Mitte des 18. Jahrhundertes wuchsen in Slawonien und Syrmium nach und nach, neben den Edelmännern höheren und niedrigeren Ranges (die von 1752 in Wien und Wiener Neustadt usw. geschult wurden, seitdem durch verschiedene Verordnungen über die Grenze die Professionalisierung der Offiziere angestrebt wird, besonders deren in höheren Rangen) in den Grenztruppen auch einheimische Söhne, „Schokazen“ – Grenzer auf, die durch ihre Tapferkeit militärische Dienste (einige sogar militärischen Adel), sowie Range bis zum Obersten verdienten. Erst ab der 1760-er Jahren, durch Herstellung des Schulwesens an der Grenze, zur Zeit der Kaiserin Maria Teresia, und besonders ab der 1780- er Jahren, zur Zeit des Kaisers Josef II., als die Aufklärung und das Schulwesen in Schwung kamen (hohe und höhere Schulen in Peterwardein und in Vinkovci dh. Gymnasien und die Mathematische Schule in Vinkovci, wo die Kenntnisse über militärische Fertigkeiten erworben wurden) werden immer mehr begabte Jungen aus Slawonien 349

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

und Syrmiun nach der Grundschule und besonderer Schulung an der Grenze auch an Militärschulen im Kaiserreich geschult, wo sie, wegen angeborener Tapferkeit und Klugheit, sowie geerbten militärischen Disziplin, neben der erworbenen militärischen Ausbildung, sich selbst und ihrem Stamm bisher undenkbare Wege und Räume bis zu hohen Befehlsposten und Offiziersrängen eines Obersten und aufwärts, über Generalrängen (General-Major GM, Feldmarschall-Lieutnant FML, General der Cavallerie/Infanterie DdC/gDl, Feldzeugmeister) und bis zum Titel des Marschalls (Feldmarschall, FM) öffneten.

Es wäre geschichtlich ungerecht und unethisch, nicht wenigstens einen kleinen Teil jener zu erwähnen, die zuerst durch ihren Mut und dann auch durch ihre Bildung in den Schulen an der Militärgrenze (meistens in der Mathematischen Schule in Vinkovci) ihren Söhnen und Enkeln den Weg in dem militärischen Beruf ebneten (die Familien Šokčević, Čolić, Babić, Lovretić, die Edelleuten Tomašić, usw.).

350

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

dr. sc. Ivan PEDERIN Zadar

Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

351

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

Bachov apsolutizam važi kao razdoblje policijskih pritisaka i germanizacije.

Ovdje valja odmah reći da je Alexander Bach bio 1848. na strani revolucije.1Sam apsolutizam bio je svakako naprednjački pokret modernizacije Carevine,2 ali liberalan nije bio. S Bachovim apsolutizmom počinje jača modernizacija i industrijalizacija Carevine.3Spominje se i germanizacija upravo lajtmotivski,4ali se o tome ništa pobliže ne kaže. Smatralo se da nam je njemačko kazalište bilo nametnuto, ali Nikola Batušić nije otkrio ni jedan dokaz da bi to bilo tako.5 Njemačko kazalište u književnost na hrvatskom tlu bili su pobuda razvitku moderne hrvatske književnosti.

Germanizacija?

Janez Trdina piše da su Slovenci bili naklonjeni «germanizaciji» u Hrvatskoj, da su obrazovane Hrvatice oduševljeno čitale njemačke knjige, časopise, pa engleske i francuske romane u njemačkom prijevodu, uopće svi su čitali njemačke časopise.

Jezik oružništva bio je njemački, a tako i c.k. vojske. Njemački je bio i nastavni jezik vojnog učilišta Theresianuma.. Njemački časnici nazivali su hrvatski jezik svinjskim i psećim (Sausprache, Hundegebell), pojavili su se prijevodi hrvatskih naziva mjesta koji su djelovali nakaradno, ali su očigledno vrlo stari. Njemački se smatrao svjetskim jezikom, korisnim u trgovini, a hrvatski nesposobnim za suvremenu uporabu zbog nedostajanja tehničkih izraza. Židovi su rado prihvatili njemački,6 također i ponijemčeni Slovenci kao školski nadzornik Anton Jarc, pa «okorjeli germanizator» Schwab, zapravo Korošec, koji je svako rodoljublje smatrao otpadništvom od države, pa je priznavao samo njemačko rodoljublje, u javnim službama su domaći ljudi 1

Alessandro Dudan, La Monarchia degli Asburgo, Origini, grandezza e decadenza con documenti inediti, Volume primo (800-1849), Storia politica, costituzionale e amministrativa con speciale riguardo alle provincie italiane, i Volume secondo (1849-1915), Roma, [1915.], str. 7. i Janez Trdina, Bachovi huzarji in Iliri, u: Zbrano delo, Ljubljana, 1951. str. 252.

2

Stijepo Obad, Pokušaj unapređenja Dalmacije za neoapsolutizma (1852 - 1860), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio društvenih znanosti 1983/84, Zadar, 1984.

3

To se osobito lijepo vidi na primjeru Bukovine Ivan Pederin, Bukovina – uzor habsburškog državnog poduzetništva, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice,VDG Jahrbuch, 2006. str. 193-212. vudu još isti, Češka kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2005. str. 127-181.

4

Mirjana Gross, «O društvenoj pozadini mladoga Vatroslava Jagića», Jagićev zbornik, uredili Ivo Frangeš, Aleksandar Flaker, Riccardo Picchio Nullo Minissi, Zagreb, 1986.str. 18, 28. Autorica koja je u ovom radu vrlo često spominjala germanizaciju i germanizatore nije navela odluke, rješenja ili zakone kojima bi se nama nametnuo njemački jezik.

5

Uloga njemačkog kazališta u hrvatskom kulturnom životu od 1840 - 1860., Rad JAZU, knj.353(1968) str.395-585.

6

Židovi Carevine govorili su jiddisch, za razliku od svih ostalih jezičnih zajednica u Carevini Židovi nisu njegovali taj jezik, već su prihvatili njemački i germanizirali se.Bili su vrlo privrženi njemačkoj kulturi.

Ivan Pederin, Židovsko pitanje u srednjoj Europi i Hrvatskoj u XIX. stoljeću, Croatica Christiana Periodica, xxviii(2004) br. 53. str. 125-147.

352

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

zapostavljani, a Nijemci favorizirani. Toliko Trdina.7Trdina je pisao memoarski, ali nije spomenuo ni jedan zakon ili uredbu da se njemački mora učiti.8 Njemački je kraće doba, tako M. Gross bio jezik školske nastave, možda hrvatski još nije imao dovoljno razvijen jezični standard jer je imao dugu tradiciju u književnosti, pa i kao kancelarijski jezik, iako je tu zaostajao za latinskim, ali ne kao jezik znanosti, što npr. pokazuje jezik kojim je pisao Ivan Kukuljević.9Neki ljudi nalazili su da njemački govore snobovi kao ona služavka što počešljana poput gospoje, penta njemački10 Baš to je bio razlog zbog kojeg je iz riječke realke otpušten i Fran Kurelac. U škrtoj bilješki od 15. svibnja 1859. čita se da je panslavist i neprijatelj sviju koji govore njemački, ali vrstan jezikoslovac. Opasan na selu, ali ne u gradu.11 Češki i mađarski preporod stariji su od hrvatskog, ilirizam je bio oblik otpora mađarskim presizanjima, bio je vrhunac polemike koja je počela pod kraj XVIII. st. kad se rekonstruirala kruna sv. Stjepana pa se postavilo pitanje što je Hrvatska u toj kruni, pars adnexa kako su tvrdili Mađari ili regnum socium, kako smo tvrdili mi.

Veze čeških preporoditelja s hrvatskim bile su živahne, Jan Kolár je posjetio Zagreb, zagrebački nadbiskup bio je Slovak Juraj Haulik Varaljski, kardinal, u hrvatskom preporodu djelovao je Slovak Bogoslav Šulek. Ivan Kukuljević12 pisao je pisma Pavlu Josefu Šafářiku, Franjo Rački Františeku Palackom, Juraj Dobrila i Rački Josefu Jirečeku, Baldo Bogišić Karelu Kadlecu. Jelačić je slomio polet njemačkog i mađarskog nacionalizma 1848/49. koji je bio liberalan, ali Kossuth Lajos nije nalazio Hrvatsku 7

Trdina, Op. cit. str. 253, 255. 264.265, 267, 275, 276, 315-316,

8

O uporabi jezika može nam reći primjer Dalmacije. Zakona o jeziku nije bilo, uporaba jezika dekretirala se u ministarstvu unutarnjih poslova, a ti dekreti ravnali su se prema mjesnim običajima. Jezik lučke kapetanije, carine I pomorstva bio je talijanski, željeznica u Cislajtaniji njemačka, a tako i dopisivanje sa središnjicom, uprava i sudstvo bilo je na hrvatskom i talijanskom, ako je stranka bila talijanskog jezika..

Ivan Pederin, Austrija i jugoistok o mijeni XIX/XX. St., Zadar, 2009. Bečki dogovor o hrvatskom jeziku u Dalmaciji 1909. te uloga njemačkog i talijanskog jezika, Mostarski dani hrvatskog jezika, Mostar, 1999. str. 185-207.

9

Ivan Pederin, Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafaříku o glagoljici, Croatica et slavica iadertina, III (2007) str. 231-258.

10

To je pisao August Šenoa Vienac, Zagrebulje, 8/1877. str.536-537.Vienac, Zagrebulje, 8/1877. str.536537). Međutim sam Šenoa počeo je u Bečlu sastavima na njemačkom jeziku, Ivan Pederin, Naši pisci na njemačkom jeziku u razdoblju realizma, Forum, Zagreb, sv.18(1979) br 4-5, str. 838-860. Šenoa je bio protivnik Prusa, kao i sva Austrija poslije 1866., a ne germanofob, bio jeipak protivnik „njemčara“, kako je on nazivao ljude što su čitali njemačke knjige, jer je želio stvoriti hrvatsko čitateljstvo, Ivan Pederin, Časopis “Vienac” i književna Europa, Njemačka, austrijska i ostale književnosti u hrvatskom časopisu “Vienac”, 1869.1903.MH. Zagreb, 2006, Poglavlje: Šenoina borba protiv njemčara, str. 108110.

11

Hrvatski državni arhiv, Redarstveno ravnateljstvo Zagreb, 1851-1859. Rezervatakten, 1857. 91/pr.

12

Ivan Pederin, Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafaříku o glagoljici, Croatica et slavica iadertina, III (2007) str. 231-258. Pisma Račkoga, Dobrile i drugih u Prag spremna su za tisak.

353

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

na zemljovidu.13Oba ova nacionalizma nikad se nisu oporavila od tog poraza.

Njemački dio Carevine ostao je razmrvljen u niz grofovija, markgrofovija s niskim stupnjem suverenosti i još manjim utjecajem na zbivanja u Carevini. Mađari su od svog programa 1848. ostvarili jedino aneksiju Sedmograđa, nisu stekli Dalmaciju pa nisu ostvarili svoj tengere Magyar , odnosno ostvarili su ga samo tako što su za utjehu stekli Rijeku koja je imala gospodarsko, ali ne i vojno značenje. Hrvatska je postala Kraljevina Hrvatska-Slavonija i mađarski se ekspanzionizam stalno saplitao o Hrvatsku.14 Domaršal Jelačić i feldmaršal Alfred knez Windisch-Graetz ugušili su listopadsku revoluciju u Beču.15Oni su postupali u smislu starih habsburških tradicija.

Kad je student protestantske teologije K. L. Sand u atentatu ubio komediografa Augusta Kotzebuea 1818. predsjednik Dvorskog dikasterija policije i ureda za reviziju knjiga češki grof Josef Sedlnitzky i kućni, dvorski i državni kancelar knez Wenzel Vetter Nepomuk Lothar Metternich donijeli su Karlsbadske zaključke koji su bili pored ostaloga usmjereni protiv književnosti njemačke romantike. Cenzura je postala sredstvom borbe protiv liberalnih nacionalizama i njemačkog romantičkog nacionalizma koji nije bio liberalan. Ona nije dopuštala uvoz takvih knjiga na područje C. K. Država.16Romantičari su odgovorili tako da su reorganizirali Njemački savez (Deutscher Bund) koji je postao tajna teroristička organizacija za borbu protiv apsolutizma.17On je u C.K. Državama smatran državnim neprijateljem i C. K. Viša policija budno je pazila da on ne bi osnovao svoje podružnice u Carevini. Taj savez liberalizirao se krajem 1820ih godina, čini se da ga je onda vodio Heinrich Heine, čija su djela u Carevini bila strogo zabranjena.18Sve ovo nije nimalo sukladno uvjerenju nekih hrvatskih povjesničara da je Bachov apsolutizam bio razdoblje germanizacije.

Ovdje valja napokon reći da Habsburgovci nisu bili Nijemci nego Švicarci, a Franz von Lothringen, muž Marije Terezije bio je Francuz. Bečki dvor bio je mnogojezičan, na tom dvoru govorilo se španjolski, talijanski, francuske, da i njemački. Karlo V. govorio 13

Jaroslav Šidak,Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Zagreb, 1979. Austroslavizam i Slavenski kongres u Pragu 1848. Listopadska revolucija u Beču i politika austroslavizma, str. 95-114 i249-289.

14

Ivan Pederin, Njemački dio habsburške Carevine (u zbirci Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild), Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch 2004. str. 131-188.

15

Zbog čega je Karl Marx proglasio Jelačića zloduhom kontrarevolucije Ivan Pederin, K.Marx i F.Engels o pitanju panslavizma, Historijski zbornik, Zagreb, 35(1982) str. 279-291.

16

Ivan Pederin,Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom, Zadar, 2008. Odnos austrijske cenzure prema evropskim književnostima, filozofiji, novinstvu i političkoj ideologiji,

17

Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I. Zadar, 2005. str. 38-40.

18

Ivan Pederin, Die Germanistik als umstürzlerische Nationalwissenschaft, Das Geheimbündlertum an den deutschen Universitäten in den Berichten der k.k. Höheren Polizei (1819-1830), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, (21) 1991/1992. Zadar, 1993, str.217-234; Isti, Heine als Lyriker und politischer Lehrmeister des Deutschen Bundes, Riječ, XIII (2007) sv. 1. str. 131-156.

354

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

je pet jezika.19Leopold I. pisao je svom rezidentu u Dubrovniku pukovniku Domenicu Corradinu za doba Morejskog rata na njemačkom, a on mu je odgovarao na talijanskom, Marija Terezija i Josip II. pisali su na njemačkom u pitanju Jadrana.20Habsburgovci su ipak bili rimski carevi, a njihov Dvor bio je kozmopolitski. U XVIII. i XIX. st. Dvor i aristokrati u Carevini i inače u Europi govore francuski. Dvor je uvijek bio sumnjičav prema njemačkom (i mađarskom nacionalizmu), a osobito poslije 1848. Zbog toga se Franjo Josip oslanjao sve više na Čehe i Hrvate. Osobito na Jelačića, a kasnije na Hrvatske generale.

Njemački romantički filozof Johann G. Fichte smatrao je da ljudi ne čine jezik, već jezik ljude. Prema tome pokoreni narod prihvatit će jezik pobjednika, a njemački jezik Fichte je smatrao boljim od ostalih jezika, Nijemce boljim od ostalih naroda jer su ostali u svojoj domovini, a nisu se odselili kao Franci i Langobardi. Tu se nalazi ideal nacionalizma XIX. st. koji je priznavao samo jednojezične nacije, nije priznavao manjine, a ni društvene slojeve koji su govorili nekim drugim jezikom. Jezični nacionalizam znači identificiranje s cjelinom nacije i stvaranje skupne nacionalne svijesti.21Fichte je tražio ujedinjenje njemačkih zemalja od rijeke Maas, danas u Belgiji pa do rijeke Memel – Kaipeda u Litvi. Liberalni Hoffman von Fallersleben je u svojoj pjesmi Lied der Deutschen tražio to isto. Pjesma počinje s burnim Deutschland, Deutschland über alles, a nastavlja se sa Von der Maas bis zu der Memel, / Von der Etsch bis zu dem Belt“.

Bio je to liberalni nacionalizam koji je naslijedio romantički nacionalizam, a bio je vrlo opasan za vrlo velik broj istočnoeuropskih, ali i neke zapadnoeuropske narode, pa i za nas Hrvate.22U srednjoj Europi etničke granice gotovo nikad se nisu poklapale s političkim, a Fichte, a i kasniji liberali tražili su reviziju tih granica što bi bilo dovelo do opće pometnje. Tome je bio protivan legitimizam i apsolutizam. U našim prilikama to je značilo da su Mađari smatrali da je Hrvatska pars adnexa koju su oni stekli de iure gladii, da smo pokoreni narod i da prema tome moramo prihvatiti mađarski jezik koji su nam oni tijekom svekolikog XIX. st. bez uspjeha pokušavali nametnuti.23Ovaj 19

Relazione di Borgogna con aggiunte di alcuni particolari intorno i Regni d’Inghilterra e di Castiglia letta in Pregadi da Vincenzo Quirini l’anno 1506. u zbirci Relazioni degli ambasciatori veneti al Senato, I. Raccolte annotate edite da Eugenio Albèri, Fiorenze, 1859.

20 20

Haus, Hof- und Hausarchiv u Beču, Kabinettsakten, Geheimakten; i Alte Kabinettsakten. Ivan Pederin, Dubrovnik kao središte europske. diplomacije u Morejskom ratu, Dubrovnik, XVI (2005) br.

2-3. str. 205-233 Isti, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2. str. 469-486

21

Hans Kohn, The Idea of Nationalism, a Study in its Origins and Background, New York, 1946. str.12.

22

Ova pjesma doživljavala se u inozemstvu kao šovinistička. 1848. ona je značila da Njemačka mora svakom Nijemcu biti iznad svega. Hoffmann von Fallersleben otpušten je zbog te pjesme. Čak Thomas Mann zamjeravao je Metternichu i Gentzu da su kao reakcionari bili protivni ujedinjenju Njemačke Die Entstehung des Doktor Faustus, Roman eines Romans, Bermann Fischer Verlag, 1949. str. 110.

23

Reden an die deutsche Nation, Vierte Rede, Goldmann, München, s. a. Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemačkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta, Beograd, 29(1988) br. 1-2, str. 212-228.

355

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

nacionalizam ugušili su u Beču Jelačić i Windisch-Graetz. Ujedinjenje Njemačke 1871. zastrašilo je Franju Račkoga koji je preko francuskog slaviste Louis Legera tražio savez Hrvata s Francuskom, pa sa Rusijom kamo je putovao 1883.24 Ali u Carevini je osjećao domovinu.25 Fichte je vidio naciju kao jezik i smatrao je da jednakost nije jednakost pred zakonom, kao u Francuskoj revoluciji, već jednakost u jeziku. Elita koja govori nekim stranim jezikom bila je za nj neprihvatljiva. Tako su nastali europski jednojezični narodi kao zatvorene kapsule kod kojih je slika susjednih naroda bila manje ili više sustav predrasuda. Takve države nacije vodile su dva krvava rata u tamnom XX. st. Josip Jelačić je uveo hrvatski kao uredovni jezik. Hrvatski je postao jezik državne uprave i suda jer je Jelačić slijedio demokratsko načelo da se svaki čovjek ima prava braniti na sudu na svom materinjem jeziku. Međutim, on je smatrao da je dobro da u svakoj naciji postoji jedna elita koja govori stranim jezikom, jer je ta elita most do kulture susjednog naroda.26U sjevernohrvatskom slučaju to je bila baš njemačka kultura, a Jelačić je bio i pjesnik na njemačkom jeziku.27 Jelačić je tu mnogo suvremeniji od Fichtea. Baš za apsolutizma razvilo se hrvatsko društvo kao mnogojezično. U tom društvu uredovni jezik bio je hrvatski, hrvatski je bio jezik suda i uprave, ali je dopisivanje sa središnjicom bilo na njemačkom. Novine i časopisi su izlazili na hrvatskom i njemačkom jeziku, škola je kraće vrijeme bila na njemačkom, inače na hrvatskom, obrazovano građanstvo, trgovci i industrijalci govorili su među sobom njemački, ali humanistički obrazovani intelektualci, kao Fran Kurelac govorili su hrvatski i promicali njegu materinjeg jezika. Njemački se širio preko djevojaka koje su se obrazovale kod gračanskih ursulinki, a potom su ga širile guvernante. Njemački više nije bio jezik masonske lože jer je masonerija zabranjena poslije bečkog kongresa, ali je bio jezik Casina i salona, on je u salon prodirao preko Schubertove pjesme, a Schubert je uglazbio mnogo Goetheovih pjesama i pjesama njemačkih romantičara.

Aristokrati su u svoj Europi govorili francuski, a tako i Dvor, Jelačić je obraćao kralju na njemačkom, ali je Ministar carske kuće i vanjskih poslova grof Buol Schauenstein pisao caru na francuskom.28Nemamo potvrde da su hrvatski aristokrati među sobom govorili francuski, ali je to vjerojatno. Na Rijeci, u Istri i Dalmaciji obrazovani su govorili talijanski, sve ako i nisu uvijek bili Talijani. Njemački je poslije Josipa II., a 24

Ivan Pederin, Hrvatski putopis, Rijeka, 2007. Poglavlje Realizam. Te je godine objavio u “Viencu” Putne uspomene iz Rusije

25

Pisma se čuvaju u Literární arhiv Narodního musea u Pragu i spremna su za tisak. I Šenou je zastrašilo ujedinjenje Njemačke. Ivan Pederin, August Šenoa u odnosu s austrijskom i njemačkom književnošću i političkom ideologijom, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice - VDG Jahrbuch 1996. str.19-43.

26

Ivan Pederin, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god. 29(1982) br. 3. str.65-73;

27

Ivan Pederin, Josip Jelačić kao pjesnik na njemačkom jeziku, Marulić, Zagreb, 16(1983) br. 6. str.659-669.

28

Waltraut Heindl, Graf Buol-Schauenstein in St. Petersburg und London (1848-1852), Zur Genesis des Antagonismus zwischen Oesterreich und Russland, Wien-Köln-Graz, 1970.

356

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

osobito od 1850ih godina postao jezikom sporazumijevanja inteligentnog sloja cijele Carevine kojim su govorili Poljak, Rumunj, Mađar i Hrvat, ako bi se našli skupa.

Njemački kojim se govorilo u Carevini i Hrvatskoj nije doživljavan nacionalno jer je bio jezik jedne katoličke Carevine i nije imao oslonca u Lutherovoj Bibliji ni u nacionalističkoj njemačkoj romantici, pobliže u folklornom jeziku braće Grimm i hajdelberške romantike, nego u suvremenim kancelarijama i u činovništvu.29U njemačkom jeziku u Hrvatskoj nema Herderove svijesti da čovjek postaje svjestan svoje ličnosti u (njemačkom) jeziku.30 U razvitku austrijskog njemačkog sudjelovali su i činovnici koji nisu bili Nijemci jer je bio proširen običaj da dopisivanje sa središnjicom ide na njemačkom. Zato se taj jezik doživljava otprilike kao načelo modernosti, danas se tako doživljava engleski.

Hrvatska je, a tako i cijela Carevina bila mnogojezična zajednica,31 a kod Hrvata se zamjećivala sklonost i zanimanje za kulturu susjeda. U tom pogledu Hrvatska je bila vrlo moderna nacija.

Politička i upravna pitanja Liberali su se 1850-ih godina organizirali u Londonu u jedan odbor sastavljen od Giuseppe Garibaldija, Giuseppe Mazzinija, Alberta Daracza, Arnolda Ruge, Alexandre Ledru Rollina i Kossutha Lajosa i neprestano pokušavali ubaciti agente i oružje u Mađarsku.32 Kossuth, Mazzini i Garibaldi bili su slobodni zidari, a možda i ostali. Položaj Austrijskih ili carskih država, kako se Carevina nazivala 1850-ih godina pa do 1867. bio je težak. Jelačić je otpočeo ekspanziju na jugoistok tako što je poslao svog pobočnika generala baruna Lazara Mamulu u Crnu Goru gdje je on oduševljeno dočekan.33Kad je Turska 1853. odlučila upokoriti Crnu Goru Omer paša Latas krenuo je s vojskom, ali je Jelačić u suglasju s kraljem otišao s vojskom na obalu Une, a Mamula u Budvu. Internutius je prosvjedovao kod Porte i tražio da se Latas povuče što je on i učinio.

U Zagrebačkim prilikama to je značilo da je C. K. Viša policija uhodila ubačene agente, razbijene mađarske liberale i nacionaliste, ali rjeđe Hrvate, slično je bilo i u Dalmaciji. Policija je progonila i inače liberale pa je podban Benko Lentulaj 23.srpnja 29

Ivan Pederin, Luther, Josef II. und die Fragen der deutschen Standardsprache, Riječ, XI(2005) sv. 1.str.

48-55.

30

Elie Kedourie, Nationalism, London, 2 1966. str. 62.

31

U dalmatinskoj Hrvatskoj se primjerice govorilo ili je bilo u uporabi čak deset jezika. Ivan Pederin Die Kanzleisprachen in Südkroatien bis zu den Napoleonischen Kriegen, u: Kanzleiwesen und Kanzleispachen im östlichen Europa, Herausgegeben von Christian Hannick, Weimar-Köln-Wien, 1999.

32

Ivan Pederin, Dalmacija I Hrvati… str. 343ff. Austro-ugarska nagodba (1867) kao nagodba austrijske policije sa zapadnom masonerijom.

33

Ivan Pederin, Dalmacija I Hrvati… str.338ff..

357

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

1851. naložio kr. gradskom satniku Edvardu Šadeku da plijeni publikaciju pod naslovom «Duh narodnih novina» Karela Havličeka, tisknu u Kutnoj hori, ako ona stigne u Zagreb.34 Dana 21. kolovoza 1851. stigla je u Zagreb potjernica za češkim radikalom Ferdinandom Mirkowitzem koji je bio sudionik ustanka 1848.u Pragu.35 Ferdinanda Fabkovića policija je sumnjičila zbog veza s Poljacima i južnim Slavenima 15. rujna 1851.36C. K. Konzul u Beogradu javljao je Lentulaju o razdražljivom proglasu «Pozdrav Srbii od roda», Zagreb, 9. prosinca 1851.37 Šadek je još 11. prosinca 1849. zabranio slijedeće publikacije: Kratka uspomena godine 1848. i 1849.Niemština i Slavjanstvo, Dogovor izmedju dviuh vila Slavjanske i Niemkinje Slavjanka od K. Sa historičkim primjetbama.

U Zagrebu, 1848.Tiskom Franje Župana Slavjanska vila. Spievao Ljubomir Nenadović godine 1847. na Nekaru u Niemačkoj, U Zagrebu, 184938.

Tada je zabranjena i «Südslavische Zeitung» koju je izdavao Josef Praus zbog veza s Havličekom.39Jelačić je 17. veljače 1853., pisao riječkom županu da se Narodna čitaonica na Rijeci bavi narodnim pitanjima, a to je politika pa valja imenovati vladinog povjerenika koji će posredovati u odnosima među narodnostima na Rijeci. 40Jelačić je dobio od Vrhovne redarstvene vlasti (Oberste Polizeibehörde) u Beču vijest o ravnatelju zadarske pošte Friedrichu Böhmu koji je otpušten jer je bio protivnik Dvora i prijatelj talijanskih revolucionara. On se odselio na Rijeku. Jelačić je pisao riječkom županu da ga nadzire.41Jelačić je predložio Vrhovnoj redarstvenoj vlasti da imenuje direktora policije na Rijeci Achtschina da kao vladin povjerenik nadzire čitaonicu.42 34

Hrvatski državni arhiv , Redarstveno ravnateljstvo (ubuduće HDA, RR) Zagreb, 1851-1859. Kut. 1. sv.1.617/R.

35

HDA,RR,128/R.

36

HDA, RR- 155/R.

37

HDA, RR. 1487/R.

38

HDA, RR. 1509/R.

39

HDA, Reservat Acten (ubuduće kratko RA) 852.

40

HDA, RA,Kut. 3. 264/p.

41

HDA, RA, Kut 3. 1007/p.

42

HDA, RA Kut 3.1341/p.

358

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

Dana 18. veljače 1853. stigao je mladi kralj u Zagreb, najvjerojatnije da se savjetuje s Jelačićem o zaštiti Crne Gore na koju je upravo bio krenuo Omer paša Latas.43 Na kralja je pokušan atentat i on je ranjen hladnim oružjem u potiljak. Njegova pratnja na mjestu je sasjekla atentatora, uhićeni su Daniel Josipović i Franjo Pogledić koji su imali veze s atentatorom.44Jelačić se obratio narodu dramatičnim proglasom.

Tih je godina postojao naglašeni pritisak redarstva jer se Carevina tek bila spasila od raspada, policijske mjere pogađale su međutim prije svega inozemne agente, pa liberale, ali najmanje Hrvate jer je Jelačić ipak spasio Dvor 1848/49. Zbog toga je i među nezadovoljnicima bilo najmanje Hrvata, a političko nezadovoljstvo Hrvata isticalo je da je Dvor bio nezahvalan prema Jelačiću, da ga je izigrao tako što nije dopustio sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom. Ovdje vidimo da je Jelačić bio sve prije nego li izigran,45 da je Dvor spriječio Hrvatsku da pripoji Dalmaciju.

Dalmacija nije pripojena sjevernoj Hrvatskoj, a da se to dogodilo ona bi došla pod krunu sv. Stjepana, a Mađari bi bili postali pomorska sila i ostvarili bi svoj tengere magyar što nije bilo u interesu Hrvatske, a ni Dvora.46Dalmacija je ipak bila kraljevina, a velika većina guvernera i namjesnika bili su baš hrvatski generali koji su preko Dalmacije, osobito Dubrovnika i Kotora prodirali na jugoistok. Međutim, Dalmacija je zbog ovih okolnosti ostala bez spoja na željezničku mrežu Carevine pa je gospodarski nazadovala.

Dana 3. prosinca 1858. sklopio je Franz Seraph Stauduar ugovor da uređuje «Agramer Zeitung» na 3 godine u smislu odluke visokog c. k. Ministarstva unutarnjih poslova od 16. siječnja iste godine. Ugovor je potpisao domaršal ban Šokčević.

Dana 14.veljače 1859. postao je «Agramer Zeitung» koja je od 1826-1858. izlazila s književnim podlistkom «Luna» i nije bila sredstvo germanizacije pa je podvlačila važnost narodnog jezika.47Sada se «Agramer Zeitung» sastojala iz Glavnog lista, Službenog lista i Lista za inteligenciju (Hauptblatt, Amtsblatt i Intelligenzblatt).

Stauduar je smio izdavati i feljton s člancima o književnosti, umjetnosti, trgovini i industriji, uopće članke o predmetima općeg društvenog interesa. sve je moralo biti u 43

Oscar Jászi,The Dissolution of the Habsburg Monarchy, Oberlin-College, Chicago, 1929. str.92 Opisuje Franju Josipa kao uskogrudnog, uvjerenog da se Carevina ne može demokratizirati, protivnika njemačkog nacionalizma, vezanog s generalima velikašima kakvi su bili feldmaršal Alfred knez Windisch-Graetz, domaršal Josip Jelačić grof Bužimski i feldmaršal Radetzky. Mi bismo tu mogli dodati još Josefa Jirečeka koji jesnažno djelovao u ministarstvu vjera i nastave.

44

HDA, RA, Kut. 4. 115, 853, 420 /p.

45

VidiI. Pederin, Dalmacija I Hrvati…. Poglavlje Političko nezadovoljstvo Hrvata, Srba I Talijana u Dalmaciji, str.298-325.

46

Kossuth Lajos je baš to namjeravao pa je poslao u Dalmaciju agenta Antu Augustina Grubišića da privoli Dalmatince za pristup Mađarskoj. I. Pederin, Dalmacija i Hrvati…, Poglavlje Karadžić I prvi velikosrpski i Kossuthovi emisari u Dalmaciji str.231-247.

47

Ljerka Sekulić, Njemačka Luna u kulturnom životu Hrvatske, u: Hrvatska književnost prema stranim književnostima, sv. II. Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1968. str. 61.

359

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

skladu s ćudorednošću i zabavljati čitatelja u smislu zahtjeva cenzure48 sve ako je ona i ukinuta 1848. Politički članci nisu bili dopušteni. List je trebao djelovati u interesu vlade, ministarstvo unutarnjih poslova davalo je uredniku upute, a i predsjedništvo u Zagrebu. Ako bi izdavač odlučio promijeniti urednika, on je to mogao, ali uz dopuštenje ministarstva. Po jedan primjerak išao je ministarstvu unutarnjih poslova i Vrhovnoj redarstvenoj vlasti u Beč, pa nadležnim vlastima u Zagrebu i u Vojnoj Krajini. Urednik nije plaćao kauciju, kauciju je plaćao izdavač, a od te kaucije bi se mogla naplatiti globa. Stauduar je imao 62 godine, bio je oženjen, politički besprijekoran, umirovljeni vojni kancelist. Upute je primao izravno od Ministarstva unutarnjih poslova (Ministerium des Innern) zbog čega ga je politički emigrant Imbro Tkalac nazvao u svojim «Jugenderinnerungen aus Kroatien» poznatim austrijskim redarstvenim doušnikom (der stadtbekannte österreichische Polizeispion)49. Međutim uz Stauduara nalaze se i karakteristike Ljudevita Gaja, Kukuljevića, Bogoslava Šuleka.

Za Gaja stoji da je knjižar, za Kukuljevića da je zemaljski arhivar, za Šuleka da je augsburške konfesije, urednik Gospodarskog lista i član Hrvatskog poljoprivrednog društva. Ni o kome ništa loše, bilo je jasno da je vlast u njih imala povjerenja50 Vlast je bila protiv liberalizma i politike, ali ne i protiv nacionalne znanosti pa je Kukuljević 1850. osnovao Društvo za povjestnicu jugoslavjansku, a 1851. pokrenuo je časopis «Arkiv za povjestnicu jugoslavjansku» što je početak suvremene povjesnice u Hrvata koja je izgradila Hrvatsku u suvremenu naciju više nego li druge nacionalne znanosti.

God. 1858-1860. izdao je četiri sveska «Slovnika umjetnikah jugoslavjanskih», dopisivao se s Pavelom Josefom Šafářikom o glagoljici koju je smatrao pravim starim hrvatskim i samo hrvatskim pismom,51dopisivao se sa Šimom Ljubićem kojeg je nacionalno osvjestio.52 I Franjo Rački je krajem 1850 godina istraživao u Rimu i dopisivao se s Františekom Palackim.53 Valja reći da je uprava u Zagrebu i Hrvatskoj za apsolutizma bila loša i to pokazuje pismohrana. Presidijalni spisi u zadarskoj pismohrani dijele se u XII. Kategorija prema isto toliko odsjeka u guberniju, kasnije namjesništvu. Svaka kategorija ima svoje podsekcije prema upravnom načelu. U ovdje analiziranim spisima ne vidi se takva 48

Propis censure Leitung des Censurwesens und für das Benehmen der Censoren, in Folge a..h.

Entschließung vom 14.September 1810. erlassen u Ivan Pederin, Časopis “Vienac” i književna Europa, Njemačka, austrijska i ostale književnosti u hrvatskom časopisu “Vienac”, 1869.1903.MH. Zagreb, 2006. str. 293-299.

49

Lj. Sekulić, Op- cit. str. 67.

50

HDA, RA, Kut. 7. 179/pr. , 285/pr. 859. Ovdje je umjesno istaknuti da su u kutiji 6. istog fonda nalaze opširni popisi političkih sumnjivaca.

51

Ivan Pederin, Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafaříku o glagoljici, Croatica et slavica iadertina, III (2007) str. 231-258.

52

Ivan Pederin, Izbor iz pisama upućenih Šimi Ljubiću, Croatica Christiana Periodica, 10(1986) br. 18, str.117-165.

53

Ta pisma spremna su za tisak.

360

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

podjela. Bilo je očigledno da je sjeverna Hrvatska bila u vanjskoj politici malo važna, bila je uopće nevažna dok nije počela organizacija znanstvenog rada, u početku sa novcem trgovaca kakvi su bili Mijo Krešić i Pavao Hatz, pa biskupa Strossmayera što je financirao istraživanja koja je vodio Rački, vjerojatno i velikaša koji su živo sudjelovali u ilirizmu kao grof Janko Drašković, grof Ivan Karlo Sermage, barun Metel Ožegović, barun Franjo Kulmer.54 U Zadru je naglasak bio na politici i to prije svega na vanjskoj politici. Politiku u Carevinu nije vodio narod, jer Carevina nije bila narodna, nego apsolutistička i dinastijska, parlamentarizam se javio kasnije za ustavnog doba i uvijek je ostao nerazvijen. Politiku su vodile c. k. Vojska i tajne službe i ona je bila tajna. A ta politika vodila se prije svega u Dalmaciji koja je izravno komunicirala s Italijom i preko nje s Francuskom, Engleskom i dalje do južne Amerike, pa s Bosnom, Crnom Gorom i dalje do Carigrada.

Modernizacija i organizacija uprave u Zagrebu potekla je iz Beča, a vodilo ju je ministarstvo unutarnjih poslova, kojem je na čelu bio Alexander Bach. God. 1852. uveden je u Hrvatsku austrijski Opći građanski zakonik, taj temelj suvremene uljudbe i osnova pravne države. organizacija uprave ipak nije počela na početku, nego na kraju 1850ih godina kad su ministarstva unutarnjih i vanjskih poslova, trgovina, Vrhovna redarstvena vlast i vojno visoko zapovjedništvo 9. i 15. veljače 1857. izdali propise o putovnicama. Prema tim odredbama putovnice i osobne isprave za pokućarce izdavale su mjesne vlasti. Oni su trebali putovnice ako su iz jedne zemlje (Land) jer Carevina nije imala pokrajina, prelazili u drugi, a oni su policiji bili važni zbog obavještenja koja su mogli dati i davali. Privremene putovnice, ali na dulji rok mogli su dobiti učenjaci i misionari, ali kod izdavanja putovnica valjalo je voditi računa o vojnoj obvezi. Sporazumijevanje organa vlasti sad je moglo teći preko brzojava koji je 1850ih godina uveden u razne zemlje Carevine.55Vize izdaju brodovi i željeznice, ali ne na osobne isprave. Osobne isprave pregledavaju žandari.56 Bila je to organizacija i osuvremenjenje odozgo i to su vodila upravna tijela, ne gospodarstvo. Tu se opet jasno pokazala habsburška državna tradicija koja etatistička i apsolutistička, Jelačić je svakako potjecao iz te tradicije jer mu se otac Franjo, general borio protiv Napoleona, Jelačić je bio grof i vojnik, pa je tu tradiciju prisvojio57. Hrvatski generali bili su od 54

Jankov predak grof Ivan Drašković osnovao je prvu slobodnozidarsku ložu u Hrvatskoj. Vidjeti Ivan Pederin, Franjevačka i slobodnozidarska tradicija u ilirizmu, Kačić, 17(1985) str.435-447. Slobodno zidarstvo bilo je zabranjeno u Carevini poslije bečkog kongresa. Janko Drašković je kao mlad časnik bio prijatelj kasnijeg cara Franje II. odnosno I. jer je služio s njim u istoj pukovniji pod zapovjedništvom generalissismusa grofa Ernsta Gideona Laudona..

55

Stijepo Obad, Pokušaj unapređenja Dalmacije za neoapsolutizma (1852 - 1860), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio društvenih znanosti 1983/84, Zadar, 1984.

56

HDA.Redarstveno Ravnateljstvo, R. god. 1851-1859. RA 857.

57

Takvo vojno plemstvo nazivalo se Schwertadel.

361

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

Napoleonskih ratova tvrdo jezgro C. K vojske,58 u drugoj polovici stoljeća bili su to Jelačić, Gavrilo Rodić, Dragutin Blažeković, Lazar Mamula, Franjo i Josip Filipović, Josip je a Stjepanom Jovanovićem oslobodio Bosnu. Jovanović je kasnije bio namjesnik u Zadru, Marijan Varešanin, vojni zapovjednik u Sarajevu i drugi o kojima na drugom mjestu.59 Jezik vojske i policije bio je njemački i to je bio jedan od kanala širenja njemačkog jezika i srednjoeuropske kulture u Hrvatskoj. Valja dopuniti ovaj zaključak da je Carevina bila svakako apsolutistička, ali naprednjačka je bar za vladanja Franje Josipa svakako bila, pa se industrijalizirala i modernizirala. Do1870-ih godina ona je dostigla industrijske sile Europe i s njima se mogla nositi u svjetskom ratu 1914.

Ta modernizacija jače se osjetila u zaostalim i feudalnim zemljama istočnog dijela.

Carevina je ostala i feudalna, a feudalni veleposjed lakše se industrijalizirao negoli seljački maloposjed. Velikaši su igrali ulogu u gospodarstvu i društvu. Ako je u nekom gradu živio poneki grof on je održavao salon i to bi se osjetilo u gradu. Taj grad bio je onda elegantni grad i društveno središte. Uloga velikaša vidi se npr. kod Gjalskoga u «Gjurgjici Agićevoj», ali i u romanu «Die Verlassenen» Leipzig, 1889) grofa Rikarda Sermagea u kojem se čita o trvenjima grofovskog veleposjeda sa siromašnim seljacima.

Dvor je običavao delegirati ponekog nadvojvodu u glavne gradove pojedinih zemalja, da tamo živi i održava salon.

Policija je modernizirana, centralizirana i podvrgnuta je Vrhovnoj redarstvenoj vlasti u Beču. U Hrvatskoj je policija bila podvrgnuta banu i političkoj upravi.60 Bila je to jasna centralizacija, koja je ipak bila privremena jer je Nagodbom Hrvatska postala Kraljevina Hrvatska-Slavonija, dobila je veće nadležnosti i ograničeni državni suverenitet, a dobila je i svoj svoja ministarstva i novac kojim će financirati znanost, kulturu i školstvo na materinjem jeziku.

I na kraju riječ dvije o općoj jezičnoj situaciji u «Austriji». Ta se Carevina nikad nije tako nazivala u službenim spisima, ona je do 1806. bila Rimsko carstvo, onda c.k.

Države, pa Austrijske ili Carske države, a od 1867. Austro-Ugarska. Najbliži bismo bili stvarnosti ako bi je nazvali Austroslavenskom carevinom jer je njezino gospodarsko i znanstveno težište bila Češka, a vanjskopolitičko Dalmacija odakle je tekao njezin prodor na jugoistok prema savjetima Jelačića i hrvatskih generala. Do danas nije poznat ni jedan zakon ili dekret kojim bi ikad u cijelu Carevinu bio uveden neki jezik kao uredovni, a u Carevini se govorilo dvanaestak živih i još osam bogoslužnih 58

Ivan Pederin, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2. str. 469-486. Varešanin je usmjerio habsburšku politiku na Jadranu i suprotstavio se talijanskom iredentizmu. Ivan Pederin, Paula von Preradović i tradicija hrvatskih generala u austrijskoj vojsci, Nova Istra VI(2001/2002) br. 4(19) str. 178-181.

59

Ivan Pederin, Pitanja Crne Gore i Albanije poslije okupacije Bosne i Hercegovine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, XLII-XLVIII.(2006) str. 193-212

60

HDA, RA.

362

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

jezika. Međutim, u Carevini je postojao pojam Cultursprache. Nije poznat dekret koji bi specificirao te Cultursprachen, ali to su otprilike bili francuski, engleski, talijanski, njemački, a svakako i grčki i latinski, sve ako grčki jedva da je itko pisao, španjolskom je teško tko mogao poreći stupaj Cultursprache, jer je španjolski imao svoje mjesto i u Beču dok su Habsburgovci bili španjolski kraljevi, a španjolska književnost itekako je nazočna u Grillparzerovom djelu, kao uostalom i grčka. Hrvatski, češki ili poljski nisu bili smatrani Cultursprache. Mađari su, osobito poslije 1867/68. inzistirali na mađarizaciji nemađarskih naroda pod Krunom sv. Stjepana, a tih je bilo možda i više od polovice, Vincenzo Dandolo uveo je dekretom talijanski kao uredovni u Dalmaciji 1807., a Jelačić hrvatski u bansku Hrvatsku, koja je 1868. postala Kraljevina HrvatskaSlavonija.61 Mađarizacija je imala oskudan uspjeh, ali su pokušaji mađarizacije pokvarili odnose Mađara Hrvatima, Slovacima i Rumunjima.62 Mađarski nitko nije htio učiti, a o odnosima hrvatske i mađarske književnosti u doba realizma jedva da se išta može reći. Njemački je svatko rado učio, a o odnosima hrvatske i njemačke književnosti mnogo je napisano.63 Zašto je to tako teško je odgovoriti, jezik se opire racionalnim razmišljanjima.

61

Ivan Pederin, Bečki dogovor o hrvatskom jeziku u Dalmaciji 1909. te uloga njemačkog i talijanskog jezika, Mostarski dani hrvatskog jezika, Mostar, 1999. str. 185-207., Isti, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god.29(1982) br. 3. str.65-73.(

62

Mađara je u Transleitaniji bilo samo 44,4%, uspjeli su pomađariti samo gradski proletarijat, ali su nemađarski narodi, osim Hrvata bili na mnogo nižem stupnju razvitka nego li Mađari, pa manjine u Mađarskoj ne nastoje, osim Hrvata, stvoriti svoje nacionalne države. O. Jászi, Op. cit. str.275-276.

Autor je inače bio ministar za manjine u Austro-Ugarskoj.

63

Ivan Pederin, Časopis “Vienac” i književna Europa, Njemačka, austrijska i ostale književnosti u hrvatskom časopisu “Vienac”, 1869.1903. MH. Zagreb, 2006. Tu je navedena i literature o hrvatskonjemačkim književnim odnosima.

363

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

Fragen der Sprache und der Verwaltung in den 1850er Jahren in Zagreb Zusammenfassung

In diesem Aufsatz wird die Frage der „Germanisierung“ in Kroatien zu den Zeiten des Neoabsolutismus besprochen. Die deutsche Sprache dringt verstärkt nach Kroatien ein, sie wird als Prinzip der Modernisierung empfunden, ungefähr so, wie das Englische heute. Die Stränge dieses Vormarsches der deutschen Sprache waren Mädchen, die sich bei den Grazer Ursulinerinnen bildeten, die Gouvernanten in den wohlhabenden bürgerlichen Familien, aber auch die Offiziere, die im Theresianum ausgebildet wurden und überhaupt die Beziehungen zum Hof und den Wiener Ministerien. Die Amtsprache war aber das Kroatische, weil der Ban Josip Graf Jelačić von Bužim meinte, daß einem jeden Menschen das Recht zustehe, vor Gericht in seiner Muttersprache vorzusprechen. Jelačić befürwortete aber eine fremdsprachige Oberschicht, die zugleich Brücken zur Kultur des Nachbarlandes schlug und diese Oberschicht sprach in Kroatien deutsch. Das war im krassen Gegensatz zur romantischen Nationalismus Fichtes, der eine Gleichheit in der Sprache, nicht vor dem Gesetz sah und eine fremdsprachige Oberschicht als undemokratisch empfand.

Die Verwaltung des Königreiches Kroatien lag damals sehr im argen und es begann bald eine Modernisierung von oben, was zu den habsburgischen Traditionen gehörte. Die Modernisierung führte das Ministerium des Innern und das c. k. Heer.

Diese sprachen und schrieben aber deutsch.

Dieses Königreich konnte doch dem kleinen Fürstentum Montenegro mit bewaffneter Hand beistehen, als Omer Pascha Latas Montenegro durch Waffengewalt niederringen wollte. Der König kam damals nach Zagreb, um diese Frage mit Jelačić zu besprechen.

Die Sprachenfrage und die Verwaltung zur Zerit des Neoabsolutimus in Zagreb Der Freiherr Josip Jelačić von Bužim, hat als Ban von Kroatien das Kroatische zur Nationalsprache erhoben. Das Kroatische wurde somit zur Sprache der Verwaltung und der Gerichtsverhandlung. Der Ban meinte, ein jeder habe das Recht, in seiner Muttersprache vor Gericht und im Verwaltungsamt zu sprechen. Es war ein Grundsatz der Demokratie. Allein, Jelačić war eine fremde Sprache sprechende Oberschicht willkommen, denn er meinte, diese Oberschicht sei eine Brücke zur Kultur des Nachbarvolkes. Deutsch war die Sprache der intelligenten Oberschicht in Kroatien, die Aristokraten sprachen wohl französisch. Kroatien wurde auf solche Weise eine mehrsprachige Gesellschaft. Obgleich in Kroatien die Ansicht vorherrscht, das Deutsche sei uns aufgezwungen worden, fehlen Dokumente, die diese Annahme stützen könnten. Diese Lage ist ganz anders als jene von Fichte empfohlene 364

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu

Sprachenpolitik, die einer fremden Sprache keine Rolle in Deutschland zuwies und statt der Gleichheit vor dem Gesetz, die Gleichheit in der Sprache forderte.

Die Verwaltung war in im argen, die Umorganisierung der Verwaltung ging vom K. K. Heer und dem Ministerium des Innern in Wien aus und beide sprachen deutsch, dazu noch verbreiteten die deutsche Sprache Gouvernanten in den wohlhabenden Häusern und die Mädchen, die von den Ursulinerinnen in Graz erzogen wurden.

Das Deutsche wurde in der Monarchie zur Verständigungssprache der verschiedene Sprachen sprechenden Nationen und auch die Sprache der Kommunikation mit Wien.

365

366

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

Augustin LUKAČEVIĆ, dr. iur.

Hrvatsko-njemačko društvo, Zagreb

Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

367

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

Kojim jezikom danas ljudi govore ovisi o zemljopisnom slučaju. Sastav ljudskih gena nema s tim nikakve veze. Mala djeca uče jezike govoriti i pisati koje čuju u školi i kod kuće. Ako su rođena u dvojezičnoj zemlji, kao što je npr. Belgija, Letonija ili Južna Afrika, djeca uče dva ili više jezika. Ništa ne upućuje na to da su djeca iz tih zemalja drugačija i da su njihovi kromosomi drugačiji od ostale djece. Iskustvo pokazuje također, da odrasli, došavši u novu zemlju savladaju jezik koji su zatekli u njoj.

No kako su nastali jezici već je teže ustanoviti i što se više ide unatrag u povijest, putovi su sve razgranatiji i kompliciraniji.

Najjednostavnije je biblijsko tumačenje da je Bog stvorio Adama i Evu, da su se ljudi množili i širili po svijetu i stalno govorili jednim jezikom, a onda je iznenada došao prst Božji, koji je prilikom gradnje Babilonske kule ljudima pomutio jezike, nakon čega su počeli govoriti svaki svojim jezikom i tako jedan drugom postali nerazumljivi. Naravno, zbog toga nisu ni mogli sagraditi Kulu babilonsku.

Ne upuštajući se u teorije i pretpostavke o nastanku pojedinih jezika, možemo konstatirati ono što nas zanima i što nam je poznato. tj. da postoje veće jezične skupine i zajednice, te izolirane jezične zajednice, kao i da su neki jezici srodniji i bliži, a drugi jezici potpuno nesrodni i nepoznati. Tako su neke jezične skupine kao japanske, koreanske i mongolske formirane kao zasebno izolirane jedinice i ne pripadaju nijednoj većoj familiji, dok na drugoj strani postoje brojne velike skupine. Jedna od takvih je indo-europska (indogermanska) jezična skupina. Napomenimo da se zove indoeuropska, jer se slično govorilo u Indiji i Europi, a indogermanska skupina je dobila naziv po geografskom obilježju, jer su to krajnje skupine – tj. indijska na istoku, a germanska na zapadu. U indoeuropske skupine treba u prvom redu svrstati one germanske i romanske jezike, one njima granične kao što su keltski, te slavenske skupine u koje spadaju uz velike ruske, poljske i druge i hrvatski jezik, te na istoku perzijske i mnoge indijske jezike. Izolirani članovi te obitelji su litvanski i letonski, grčki, albanski i armenski. Spomenimo samo usput, da se uz ove glavne europske jezike nalaze i ugro-finske i turske, koji nisu srodni ni jednoj naprijed navedenoj skupini, kao i baskijski koji nema srodnosti s ostalim svjetskim jezicima.

Prije modernih jezičnih istraživanja ustanovili su židovski znanstvenici sličnost arapskog, hebrejskog i aramejskog jezika. Osim ovih u semitsku grupu spadaju jezici Asiraca- Babilonaca. Jezici Kine, Tibeta, Burme i Sijama tvore daljnju veliku jezičnu obitelj.

Iako se Biblija ne uzima kao temelj za izučavanje jezika, preostali su neki nazivi po sinovima praoca Noe, tj. po Semu, Hamu i Jafetu, pa bi na pr. arapski, hebrejski i drugi pripadali semitskoj jezičnoj skupini, prema Noinom sinu Semu.

U sjevernoj Africi nalazimo potomke Hama, dakle hamitske jezične obitelji, Indoeuropsku jezici nastali bi od Noinog sina Jafeta bi bili Jafetovci. Naravno, to su sve neznanstvene teorije, koje se dalje ne mogu obrađivati.

368

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

U kratkom osvrtu na povijest valja spomenuti da su na području Male Azije Hetiti stvorili hetitsko carstvo, koje je trajalo od 2000 – 1200 godine prije Krista, odakle su se prema izvorima i povijesnim spomenicima indoeuropski narodni širili na istok i zapad, a tim narodima pripadaju indoeuropski jezici, pa i slavenski. To znači da su i njemački i hrvatski imali zajedničko područje gdje su se razvijali, a ta je srodnost vidljiva i danas u mnogim skoro identičnim riječima koje nisu posljedica nekakve germanizacije i života u zajedničkim carevinama i kraljevinama. Učeniji ljudi su još u XVI. stoljeću primijetili (1597.g. Bonavetura Vulcanius) da su njemački i perzijski jezik u nekim riječima slični, te je spomenuti pronašao 22 riječi, koje su identične.

20 godina kasnije, jedan učeni svećenik je zapazio da litvanski i latinski jezik imaju sličnosti, te je zaključio da su se jezici nekako «pomiješali», a litvanski da potječe od latinskog.

Tek 1817. je mladi danski znanstvenik (Rask) našao sličnosti između staronordijskih riječi, latinskih, grčkih, a ta sličnost je sezala u sanskrit i perzijske jezike. Znanstvenici su uspoređivali prezent staronjemačkog glagola beran, u novom jeziku zamijenjeno s tragen, a zadržano je samo još u riječi gebähren te uspoređujući u engleskoj riječi to bear, vidjeli su da recimo prezent u sanskritu glasi bharani, u grčkom bhera, u latinskom fera, u staroslavenskom bera i staronjemačkom biru. Pronašli su i druge riječi, koje su zajedničke indoeuropskim jezicima, pa se često spominjao jaram, koji se staro-indijski kaže yugam, grčki zygon, latinski jugum, gotski iuk, slavenski igo.

Tako je počelo, i jezici su se sve intenzivnije izučavali i uspoređivali, zbog čega danas postoje brojne knjige i nepregledna literatura.

S obzirom da su Slaveni i Germani, a prema tome i Nijemci i Hrvati živjeli i skupa u hetitskom carstvu, a svakako blizu jedan drugoga i u zajedničkim državama, to se u svim jezicima mogu opaziti međusobni utjecaji, ne samo u pojedinačnim izrazima, već i u pojmovima. U mnogima, koji su u Njemačkoj zbog pogrešnih pretpostavki i pojmovi izvedeni pogrešno, u Hrvatskoj možemo naći te pogrešne izvedenice u hrvatskom prijevodu, što ćemo u daljnjem izlaganju posebno obraditi.

Nekad se za njemački jezik govorilo da je esperanto srednje-europskih slavenskih jezika, pa čak i ruskog. Danas tu ulogu preuzima engleski jezik, naročito u pojedinim suvremenim tehničkim izrazima. Engleski je jezik veoma prikladan da bude zajednički jezik mnogim narodima, jer ima jezičnu osnovu od prajezika germanskih naroda, latinskog podrijetla i grčkih korijena. U jednoj štihprobi jednog engleskog rječnika od tisuću prvih riječi utvrđeno je da 53,6% potječe iz latinskog i drugih romanskih jezika, 31,1% iz germanskih jezika, a 10,8% iz grčkog jezika. Zbog toga izučavanje tog jezika predstavlja prednost i kao takav je općenito prihvaćen.

No pojedini pojmovi u leksičkoj građi pa i u narodnom jeziku, koji su preuzeti iz njemačkog ostali su i ostat će unatoč proširenju upotrebe engleskog jezika netaknuti.

369

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

Ovdje će za hrvatsku i njemačku zajednicu u Hrvatskoj biti obrađeni neki zanimljivi pojmovi, koji se i danas koriste.

Počnimo s izrazom – «nekome nešto prišiti». U srednjem vijeku su razni krivokletnici i kokošari stavljani na stup srama, koji se u njemačkom jeziku zvao i danas zove «Pranger», a smještao se obično u središtu nekakvog trga i tamo gdje ljudi prolaze. U zagrebačkom govoru se i danas često spominje pranger, kao mjesto u gradu, a u stvari se ne misli da se radi o stupu srama. Da bi prolaznici znali što je počinitelj skrivio, na odijelo mu je pričvršćena ceduljica, gdje su nabrojena njegova zlodjela.

Znalo se dogoditi da i drugi iskoriste priliku da mu nešto prišiju, a i da mu se krivo prišije, zbog čega je nastao izraz u njemačkom jeziku «Jemand etwas anhängen».

I danas se čuje da je netko «zažmirio na jedno oko», što znači da je 50% vidne sposobnosti isključeno, odnosno da se nešto može i previdjeti.

U staronjemačkim pravnim aktima igralo je gledanje na jedno oko značajnu ulogu. Tražilo se npr. od nekog suca da pošalje jednookog jahača s jednookoim konjem optuženom čime mu se dalo na znanje da će sudac zažmiriti na jedno oko (tj. « Ein Auge zudrücken»).

Mnogi pišu «vatrena pisma» - Einen Brandbrief schreiben - ne razmišljajući kako je ovaj izraz nastao. Obično se ljubavni parovi međusobno daruju vatrenim ljubavnim pismima, a i studenti ili đaci, kad traže od roditelja da im se pošalje hitno određeni iznos. Međutim uzroci su mnogo ozbiljniji i dublji. S izrazom «Brandbrief» označavalo se pismo koje je bilo uručeno pogorjelcima, koji su s tim pismom išli od kuće do kuće, pokazivali «vatreno pismo» te tražili pomoć u obnovi kuće, a slična vatrena pisma nosili su i prosjaci, koji su koristili ovaj institut. Kasnije su opet bande pisale pojedincima i mjestima «Brandbriefe» i tražili novac kako ne bi spalili imanje ili mjesto. S ovim prosjacima povezani su i «Bittgange», koji su odlazili u bitgange s pismima ili bez pisama, te tražili određene pomoći. Zbog brojni bitgengera njihova pojava postala je omražena, pa su u našim krajevima takvi ljudi dobili naziv bitange (prema Bittgange) , koji se izraz se i danas upotrebljava, iako ga nema u hrvatskim niti u njemačkim rječnicima.

«Biti drek na šibici» ili «Dreck am Stecken haben» zna se upotrijebiti kada se za nekoga omalovažavajući govori . Ovdje je iza «šibice» skrivena šiba ili dugi štap ili štaka, povezano i s engleskim stick, što znači Stock. Govorilo se za čovjeka koji pazi na svoju vanjštinu, očisti cipele, a ne očisti štap kojim je prolazio kroz blato i ostalu nečistoću. Takvi su imali dakle «blato na štapu», a onda su i sami postali «drek na šibici». Često se u novinama spominje novinska patka – njemački Ente, koji je izraz u hrvatskom direktno preveden iz njemačkog jezika. S obzirom da su se izdavači novina i novinari natjecali u izmišljanju kojekakvih čuda radi bolje tiraže, to su od javnosti bili pozvani na odgovornost. Da bi se zaštitili od prigovora izdavači su na 370

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

kraju takvog članka stavljali slova N.T. Na primjer prije oko 180 godina je u jednim pariškim novinama objavljen članak, zbog kojega je porasla naklada, koji je objavio da je uhvaćena morska zmija duga preko 20 metara, koju su mornari odmah pojeli.

Listovi su se natjecali u raznim izmišljotinama i stavljali na kraju članka N.T. , što se čita « en-te», značilo je zapravo «non testatur», tj. nije provjereno. Kako se samo slova N T čitaju «en-te» ispala je «Ente», tj. patka i prevedeno je na hrvatski kao novinska patka. Postoji još jedna varijanta od «dvadeset pataka» Mnogi, pa tako i naši političari, naročito nakon II. Svjetskog rata tražili su crvenu nit tj. «den roten Faden». Jedan je političar napisao knjigu «Kako sam tražio crvenu nit», što su socijalistički sljedbenici preuzeli od Engelsa i ruskih političara. Sve je počelo od Goethea, koji se vratio s puta u Englesku. Tamo je vidio uređaj kod engleske mornarice, kojim se svi šlepovi povezuju i kroz svu užad provlači crveno uže – crvena nit i dok se to crveno uže ne razriješi, ne mogu se odvojiti šlepovi. Nakon Goetheove upotrebe ovog termina, ovaj izraz je preuzet u njemačkoj literaturi, a naročito kod socijalista, jer je crvena nit asocirala na crven u revoluciju i druge crvene ukrase.

I danas se zna reći da netko živi na «velikoj nozi»- «auf grossem Fusse leben». To ne znači da ta osoba ima veliku nogu. Prije više od 600 godina su plemenitaši i uvaženi ljudi kao znak svoje časti nosili cipele s kljunom, koje su naravno bile dugačke. Tko je nosio takve cipele bio je bogat i živio je na velikoj nozi, pa se taj izraz i kod nas nekad upotrebljava.

I kod nas, a i u skoro čitavom svijetu upotrebljava se izraz «hokus-pokus» kao čarobna formula, kojom smo i mi kao djeca rješavali neke čarobnjačke probleme. U srednjem vijeku je čarobnjački- sljeparski posao bio veoma unosan, te su primitivni ljudi vjerovali u svakakva čuda i sve što je njima bilo nerazumljivo izgledalo je kao svjetska tajna. «Čarobnjaci» su pri tome upotrebljavali tobožnji latinski koji je glasio «hax-pax-max-deus adimax» kao formulu, nakon koje su izvodili čuda. Kako su Nijemci hax-pax izgovarali više muklo i u dijalektu, na kraju se čulo samo taj hoxpox, od čega je nastao hokus-pokus, koji su izraz najprije uveli Englezi kao pomoćno sredstvo čarobnjaka. U Engleskoj je u XVII stoljeću izdan priručnik za čarobnjake početnike, koji se zvao «Hocus Pocus Junior», kao da je taj priručnik napisao čovjek, koji se zvao Hocus-Pocus Junior, pa se ta čarobna formula kao «Hokus-pokus» proširila po čitavom svijetu, pa i kod nas.

Veoma zanimljiv je nastanak izraza «kurje oko», neposredni prijevod iz njemačkog jezika, koji je zasnovan na pogrešnom tumačenju značenja, a to pogrešno tumačenje prevedeno je ispravno na hrvatski, ali se odnosi na pogrešan pojam. U njemačkom jeziku su preci današnjih Nijemaca za «kurje oko» upotrebljavali izraz «hörnig onge», što bi značilo rožnato oko-. U tadašnje vrijeme je sigurno bilo mnogo kurjih očiju, jer su ljudi imali lošu obuću i više se hodalo pješice, pa su svi slojevi pučanstva imali kurje oči. Kako hörnig onge ne znači ništa, jer bi ispravno trebalo glasiti Hörnernes 371

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

Auge, to se prijašnji pojam u narodu pretvorio iz hörnig onge u Hühnerauge. Zbog nerazumijevanja je, dakle, rog postao kokoš. Treba napomenuti da su se i kod nas kokoši zvale u prijašnje doba «kurice, kure» kao što je to danas i nekim slavenskim jezicima. Na primjer u ruskom. Još u Belostenčevom rječniku se upotrebljava za kokoš izraz «kura» odnosno u množini «kuri». Hrvati su dakle njemački pogrešni izraz Hühnerauge preveli u kurje oko, što je isto značilo kokošje oko. S obzirom da se za kokoši više ne govori da su kurice, ovaj pogrešni izraz je postao nerazumljiv, te ga se uglavnom povezuje s kurjakom (vukom), pa to ljudima nikako nije jasno. Za kurje oko se inače govorilo «Das grosse Weh am kleinem Zeh». Mali prst, ali velika bol. Često se i kod nas upotrebljava izraz «kupiti mačka u vreći» (Die Katze im Sack kaufen), kad se kupuje napamet i kad se plaća za nešto, što prethodno nije utvrđeno. Iako se ova fraza smatra narodnom mudrošću, neposredno je povezana sa staronjemačkom sagom. Radi se u stvari o đavlu i novčiću (Hecktaler), koji se kupuje od njega, a garantira da će vlasnik toga novčića uvijek imati novaca, jer se u novčaniku oplođuje. Prema priči treba đavla prevariti i to tako da se u vreću stavi mačak i zaveže s 99 čvorova. U novogodišnjoj noći tri puta treba obići crkvu i tada pokucati na vrata.

Nakon trećeg obilaska izići će čovjek obučen u crno, tj. sam vrag. Njemu treba predati vreću i reći da se u njoj nalazi zec i da je cijena za njega stoji 1 talir. Kad dobije talir brzo treba pojuriti kući prije nego vrag odveže svih 99 čvorova. Ako ih odveže oduzet će talir koji se kod vlasnika neće oplođivati (hecken) i propast će čitavi posao. Ovaj Hecktaler se zvao i Glücksmünze ili Glückspfennig. Često se upotrebljava izraz «dobiti košaricu» (u njemačkom einen Korb bekommen), a značenje ove fraze je nerazjašnjeno. Sve to međutim potječe iz Njemačke, gdje su djevojke, koje su živjele u utvrđenim gradovima, spuštale košaru i uz pomoć služavki podizale dragane u dvorac, jer su navečer vrata bila zatvorena.

Međutim bilo je dosadnih obožavatelja, koji su pjevali ili svirali oko zidina dvorca i nisu se nikako dali urazumiti. Zbog toga su djeve takvom ljubavniku spustile košaricu s tankim dnom, te je prilikom dizanja takav kandidat probio dno i pao na zemlju. Zbog toga su nastale i ozbiljne ozljede i ova praksa se nije više primjenjivala.

Kako bi se spriječilo maltretiranje putem neželjenog kandidata unaprijed mu je bila poslana košarica bez dna, kako bi znao što ga čeka u slučaju da nastavi opsjedati tvrđavu. Takva košara bi se ostavila na njegovom kućnom ulazu i tako je nastao izraz «dobiti košaricu (sich einen Korb holen). U današnje vrijeme se ne dobiva košarica na taj konkretni način, ali je ostao izraz «durchfallen» - propasti i upotrebljava se kad se propadne na ispitu ili propadne na natječaju za radno mjesto ili slično.

Nejasno je, a također njemačkog podrijetla, gašenje svjećica na torti. Sve počinje sa staroislandskom sagom od Noraguestu, junaku i sviraču na harfi. Ova priča proširena je među svim germanskim narodima i povezana je s germanskim vjerovanjima, da se prilikom rođenja djeteta upali svijeća, koja gori, a kad se ona ugasi umire i onaj kome 372

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

je namijenjena. Prema toj priči, od rođenja čovjeka dolaze suđenice, koje upale svijeću i proriču sudbinu. Tako se kod rođenja Noraugesta pojavile tri suđenice. Prve dvije su mu prorekle junaštvo, snagu i pjevačke sposobnosti. Treća se osjećala zapostavljenom te mu je prorekla, da će živjeti toliko dok ne izgori svijeća. Prve dvije su odmah ugasile svijeću da ne izgori potpuno, te je dali majci i preporučile majci da je upali kad njezin sin bude sam želio umrijeti. On je nosio svijeću u svojoj harfi 300 godina, i kad mu je život dojadio, došao je na obalu mora, upalio svijeću i čekao da dogori. Pri tome je pjevao svoju posljednju pjesmu i umro čim je svijeća dogorjela. Zbog toga se gase rođendanske svijeće, kako ne bi dogorjele prije nego što to sam čovjek ne zaželi. U našim krajevima ovaj običaj gašenja svijeća je iz novijeg vremena.

Kad nekome dogori do nokata, kažemo da je posljednji trenutak da se nešto učini (es brennt mir auf den Naegeln). Ovaj izričaj potječe iz njemačkih samostana, kad su redovnici i redovnice u ranim jutarnjim satima, uz jutarnju misu morali pjevati obredne pjesme. Kako nije bilo struje na palčeve su si prilijepili voštanu svijeću, koja je gorjela i osvjetljivala molitvenike. Kada su svjećice izgorjele i postale sasvim male, nastao je izraz «dogorjelo mi je do nokata», što znači da je došao posljednji trenutak.

Za ovaj izraz baš nema sigurnih dokaza da je u naše krajeve došao iz Njemačke, jer postoji mogućnost da su i domaći redovnici i redovnice imali istu praksu.

«Imati pik na nekoga» (eine Pike auf jemanden haben) često upotrebljavaju zaljubljeni momci u odnosu na neku djevojku i obratno. No više se ovaj izraz upotrebljava da se objasni kad netko nekoga mrzi i kad ga progoni, pa se kaže da «direktor ima pik na nekog radnika«. Izraz potječe zapravo iz Francuske, ali je k nama došao preko Njemačke i još se uvijek upotrebljava.

Kad se želi reći da je netko, npr. športaš, prema nekome premoćan, tada se običaje reći da ga «može staviti u vreću». To odgovara njemačkom pojmu «in den Sack stecken». To pretpostavlja duševnu nadmoć, ali i tjelesnu snagu. Ovaj izraz potječe iz srednjeg vijeka, a temelji se na običaju da pobjednik pobijeđenoga iz šale stavi u vreću.

Tako bilježi jedan kroničar još iz godine 1573., kada je za vrijeme hrvanja jedan vitez, Andreas Rauber iz Talberga, koji je inače imao dvostruku bradu do zemlje, u prisustvu cara Maximiliana II za vrijeme borbe digao nekog Španjolca i stavio ga u vreću.

Kada se nešto odvija bez problema i danas kažemo da ide kao po špagi, a taj izraz je isto preuzet iz njemačkog jezika. Iako i Nijemci upotrebljavaju špagu (Spagat) iz ove činjenice podrijetlo izraza nije baš jasno. No jasnije će biti ako se prisjetimo kajkavskog izraza koji glasi »da sve ide kak po žnori», a to znači sve po redoslijedu i bez problema. U Njemačkoj se kaže «es geht wir am Schnuerchen», a to je u početku obilježavalo način, kako redovnici i redovnice obavljaju molitvu prebirući krunicu, a sve teče jednostavno i prema ustaljenom običaju, kao u molitvi Očenaša.

Kad netko nekoga javno i potajno pomaže onda se zna reći da obično osoba na višem položaju nekog protežira, tj. da mu «drži štangu». Kaže se, iako rjeđe, da mu 373

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

drži letvu. U Njemačkoj je ovaj izraz poznat kao «jemandem die Stange halten», a potječe također iz srednjevjekovnih običaja i turnira. Sudac na turniru je u slučaju pada viteza s konja, držao iznad njega štangu dok se ovaj ne osovi.

Isto tako, postojao je pomoćnik borca, tzv. Stanger ili Staengler koji je imao štangu u ruci. I ako je borac pao s konja mogao je tražiti od Staenglera da mu pruži štangu, kako bi se osovio na noge. To je ujedno značilo da priznaje poraz.

Još iz djetinjska se sjećam da su naše majke i bake rastjerivale prebučno dječje društvo i govorile: «Nije ovdje dingl-dangl». Kasnije sam i u Zagrebu i u drugim krajevima vidio da se neki lokali zovu «Tingel-tangel». U narodu je taj pojam označavao nekakvo boemsko stjecište, gdje se pjevaju šansone, čitaju pjesme i pomalo pije.

Izraz je naravno također njemačkog podrijetla i odnosi se na određenu osobu, tj. narodnog pjevača, koji je po sajmovima skupa sa suprugom i trima kćerima zabavljao društvo. Zvao se Tangel. Na improviziranom podiju se deklamiralo i pjevalo, kako bi se društvo uveseljavalo. Nakon svake treće točke išla bi jedna od kćeri sa dva poslužavnika među publiku, da skupi nagradu za recitacije i pjesme. Svaki novčić, ubačen u poslužavnik proizvodio je zvuk, to jest «Klingel», koji se s vremenom uobičavalo govoriti «tingeln». Jednom prilikom je gospodin Tangel nastojao iskoristiti konjunkturu zbog postignutog uspjeha i često je slao kćeri da obilaze publiku. Jedan ozlojeđeni student viknuo je prema podiju: »Tangel prestanite već jednom s tim tingelnima». Uslijed toga je nastao izraz «Tingel-tangel», aludirajući na zvuk novčića i na ime zabavljača. Publika je s oduševljenjem prihvatila taj izraz «Tingl-tangl» pa su se prema ovom izrazu zvali mnogu lokali, gdje su se održavale predstave i gdje je postojao veliki interes za umjetnost i znanost.

U posljednje vrijeme se u manjoj mjeri govori «da se netko napio tinte i da govori gluposti». No pročitao sam nedavno članak od jednog starijeg novinara, koji prigovara sportskim radnicima, da su se valjda napili tinte, kad govore takve bedastoće.

U njemačkom jeziku postoji izraz « du hast wohl Tinte getrunken». Ispalo bi, da tko se napio tinte govori gluposti. Međutim, i u ovom slučaju se radi o pogrešnom tumačenju neke riječi, pa je u hrvatskom jednostavno prevedeno iz njemačkog odakle dolazi i tinta. Kako se u slavenskim jezicima boja (turcizam) označava kao mast, to bi bio za tintu bolji izraz mastilo ili crnilo. Sam izraz tinte preuzet je iz latinskog «tincta», što bi bilo obojena voda. A osoba koja govori ili radi gluposti nije se stvarno napila tinte nego nečega drugoga. Naime u španjolskom jeziku se crno, teško vino naziva «vino tinto», pa čovjek koji se napije teškog crnog vina, govori gluposti. Od «vino tinto» nastala je Tinte – «du hast wohl dieTinte getrunken», što se širilo i u drugim područjima i jezicima.

Za nesposobne osobe zna reći da «neće nikada doći na zelenu granu» ili da je netko uspješan «došao na zelenu granu». U njemačkom to odgovara izrazu «auf keinen gruenen Zweig kommen». Ovaj pojam odnosi se na pravnu staronjemačku praksu, 374

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom

koja se primjenjivala kod stupanja ili predaje u posjed. Prodavatelj bi naime predao kupcu grumen zemlje u koju bi utaknuo zelenu grančicu. Grančica je označavala kruh i blagostanje za čim su čeznuli svi narodi, a čeznu i danas.

Iako su i stari narodi, npr. Rimljani pravili cigle, Slaveni i Germani su taj običaj usvojili kasnije, jer su živjeli u području gdje je bilo mnogo drveta, zbog čega su se pravile drvene kuće, a pokrivale su se svežnjevima slame, koje su se zvale «Schopf», inače indoeuropska riječ, koja se u ruskom i hrvatskom jeziku može naći u obliku «čupe».

Zbog toga nije bilo posebnog naziva za crijep i ciglu. Izraz je zbog toga preuzet iz latinskog jezika, tj. od tegule , koja je označavala crijep ili po njemačkom «Dachziegel», što potječe od latinskog izraza «tegere – pokrivati». Hrvati su od Nijemaca preuzeli pojam cigla, no ne i crijep, što su od ranije imali pečenu glinu koja se zvala crijepnja, pa je crijep dobio domaći naziv. Međutim vrste crijepa su obilježene njemačkim izrazima. Kako se u njemačkom govornom području proizvodio crijep u dva oblika , tj.

«Falzziegel», Hrvati su ga obilježavali kao «folcovani crijep», a «Biberdachziegel» zvali su jednostavno «biber crijep». Svima je bilo jasno o čemu se radii, kada se spominje «folcovani crijep», jer su Hrvati upotrebljavali tehnički izraz «Falz»- «folc», no nitko nije baš znao zbog čega se biber crijep tako zove. Majstori zidari su bili mišljenja da se tako zove što je sitan u odnosu na folcovani, što me baš nikad nije zadovoljilo, no nisam se baš time opterećivao.

Slučajno, prilikom registriranja jednom izuma njemačkog izumitelja ustanovio sam, da se «Biberdachziegel» ili biber crijep zove tako zbog toga, što je plosnat u obliku dabrova repa, dakle ima «Biberschwanzform». Tako smo putem njemačkog jezika i zajedničkog života stekli još jedan pojam , koji se upotrebljava u građevinarstvu bez ikakvih rezervi.

Osim ovih pojmova, koji su nabrojeni kao zgodni, zanimljivi i u čestoj uporabi, ima još mnogo pojmova, koji zajedničko jezično blago Nijemaca i Hrvata, no nemoguće ih je sve obraditi. Takvi su npr. izrazi: žrtveni jarac – Suendenbock, crna ovca _ schwarzes Schaf, nisam s tobom čuvao svinje – Schweine mit jemanden gehuetet haben, napraviti štihprobu – eine Stichprobe machen, staviti na tapet – aufs Tapet bringen, vraga maljati na zid – den Teufel an die Wand malen, igrati kako drugi svira – nach jemandes Pfeife tanzen, zvoniti na velika zvona – etwas an die grosse Glocke haengen itd, itd.

I ovi navedeni izrazi svjedoče o vjekovnoj suradnji i suživotu Nijemaca i Hrvata, što traje i danas, a na našim društvima i pojedincima je dužnost da takvu povijesnu i kulturnu tradiciju i dalje njeguju.

375

Zwanzig sprachliche begriffe unter dem vergröserungsglas Zusammenfassung

Sich nicht auf Theorien und Vermutungen über das Entstehen einzelner Sprachen einlassend können wir feststellen, dass es größere sprachliche Gruppen und Gemeinschaften, sowie isolierte Sprachgemeinschaften gibt und dass einige Sprachen mehr wandte und näher, während andere überhaupt nicht verwandt und unbekannt sind. So wurden einige sprachliche Gruppen wie die japanische, koreanische und mongolische als getrennt isolierte Einheiten geformt und gehören zu keiner größeren Familie, während auf der anderen Seite zahlreiche große Gruppen vorhanden sind.

Eine von solchen ist auch die indo-europäische (indogermanische) Sprachgruppe.

Wir betonen, dass sie indo-europäisch heißt, weil in Indien und Europa gleich gesprochen wurde, und die indogermanische Gruppe bekam ihren Namen nach geografischem Kennzeichen, weil das Randgruppen sind – dh. die indische im Osten und die germanische im Westen. Zu der indo-europäischen Gruppe gehören, in erster Reihe, die germanischen und romanischen Sprachen, die ihnen angrenzende, wie Keltisch, sowie die slawischen Gruppen zu welchen, neben den großen - Russisch, Polnisch und andere, auch die kroatische Sprache gehört, sowie im Osten die persische und viele indische Sprachen. Die isolierten Mitglieder dieser Familien sind Litauisch, Lettisch, Griechisch, Albanisch und Armenisch. Nur nebenbei erwähnen wir, dass neben diesen haupteuropäischen Sprachen auch die ugro-finnische und türkische befinden, die mit keiner der oben genannten Gruppe verwandt sind, wie auch Baskisch, das keine Verwandtschaft mit den anderen Weltsprachen besizt.

Berücksichtigend, dass die Slaven und Germanen, und demgemäß auch die Deutschen und Kroaten auch in dem hethitischen Reich zusammenlebten und allenfalls nahe aneinander und in gemeinsamen Staaten, so können in allen Sprachen gegenseitige Einflüsse bemerkt werden, nicht nur in einzelnen Ausdrücken sondern auch in Begriffen. In vielen, in Deutschland wegen falschen Vermutungen auch falsch abgeleiteten Begriffen, können in Kroatien diese falsche abgeleiteten Worte in kroatischer Übersetzung gefunden werden.

Dieser Beitrag bringt einen Überblick von 20 sprachlichen Begriffen aus der deutschen Sprache, die in verschiedenen Varianten heute auch in der kroatischen Sprache übernommen wurden.

376