Godišnjak - Jahrbuch 2005

GODIŠNJAK NJEMAÈKE NARODNOSNE ZAJEDNICE VDG JAHRBUCH 2005

Zbornik radova 12. Znanstvenog skupa "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" Osijek, 12. - 14. 11. 2005.

Izdavaè NJEMAÈKA NARODNOSNA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek VOLKSDEUTSCHE GEMEINSCHAFT Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Osijek Ribarska 1, P.P. 110 31000 Osijek, Suizdavaè Grafika d.o.o. Osijek Urednici Renata Trišler Maðeriæ Nikola Mak Prijevodi sažetaka na njemaèki jezik Karmen Krajina, prof.

Vlatka Kalafatiæ, prof.

Elisabeth Klein, prof, Grafièka priprema Tisak Holeš d.o.o. Osijek UDK 08:061.2 ISSN 1331-7172 Zbornik radova "Godišnjak - Jahrbuch" tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, Kulturne zaklade Podunavskih Švaba Savezne države Baden-Württemberg iz Stuttgarta i Osjeèko-baranjske županije.

Dieses Buch wurde dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien, der Donauschwäbischen Kulturstiftung des Landes Baden-Württemberg, Stuttgart und der Osijeker-baranjaer Gespanschaft, vorbereitet und gedruckt.

Njemaèka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj Volksdeutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien

SADRŽAJ UVODNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 dr. sc. Agneza Szabo O doprinosima velikaške obitelji Hilleprand von Prandau razvoju hrvatske kulture i prosvjete . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 dr. sc. Zlata Živakoviæ-Kerže Knoblochova uloga u rješavanju problema voda dravsko-dunavskog podruèja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 dr. sc. Vlasta Švoger Prilog životopisu Gustava Dollhopfa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 dr. sc. Zlatko Matijeviæ Dr. Ivo Pilar na stranicama pravaškog dvotjednika "Kroatische Rundschau" (1918.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 dr. sc. Bogdan Mesinger Nepoznati pisac: Dragutin Mergentaler (Jedna rijetka, a ipak tipièna stvaralaèka prièa). . . . . . . . . . . . . . . . . 53 mr. sc. Marija Karbiæ Miles corridatus intrat.

Vijesti o dolasku njemaèkih vitezova na podruèje ugarsko-hrvatskog kraljevstva u djelu Simona de Keza . . . . . . . . . . . . . 67 mr. sc. Branka Balen Dva portreta Friedricha Amerlinga u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 dr. sc. Stanko Piploviæ Izložbe njemaèkih i austrijskih slikara u Splitu izmeðu dvaju ratova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 mr. sc. Eldi Grubišiæ Pulišeliæ Poetika "Münchenskog kruga" i ljubavna lirika Franza von Wernera . . . . . 95 Lidija Dujiæ: Podunavski Nijemac - statist i(li) suputnik suvremene hrvatske proze . . . . 111 dr. sc. Snježana Paušek-Baždar Rudolf Steiner i antropozofija u hrvatskom prirodoznanstvenom krugu . . . 117

dr. sc. Stipe Kutleša Neka pitanja teodiceje u djelu filozofa Wilhelma Keilbacha . . . . . . . . . . 123 dr. sc. Ivan Pederin Èeška kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu. . . . . . . . . 127 mr. sc. Zdenka Rakièiæ-Friedrich Nastojanja grofa Carla Eltza za izgradnju željeznièke pruge na vukovarskom podruèju (1848.-1900.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 dr. sc. Ivan Balta Njemaèke osjeèke novine o izgradnji željeznica u Slavoniji krajem 19. i poèetkom 20. stoljeæa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 dr. sc. Stjepan Matkoviæ Nijemci u banskoj Hrvatskoj i 1903. godina . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 dr. sc. Mario Jareb Promidžba Njemaèke narodne skupine u NDH . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 mr. sc. Robert Skenderoviæ Nijemci, lijeènici u Požegi tijekom 18. stoljeæa . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Ivica Æosiæ-Bukvin Špenzle - doprinos obrtnika Nijemaca u proizvodnji tradicionalne odjeæe Šokaca-Granièara u Cvelferiji, tj. Brodsko-Petrovaradinskoj pukovniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Margareta Matijeviæ Graða o Nijemcima i Austrijancima u fondu Komisije za vjerska pitanja 1944.-1953. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 Tomislav Wittenberg Nijemci i Austrijanci Požeške doline i doprinos hrvatskom kulturnom krugu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 Ludwig Bauer Kulturna interakcija - moguæi novi pristupi temi Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu . . . . . . . . . . . . . 305 Vinko Iviæ, prof.

Njemaèki jezik u školama grada Osijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 311

RIJEÈ UREDNIKA Poštovani sudionici Znanstvenog skupa "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu", dragi èitatelji Dvanaesti po redu "Godišnjak – Jahrbuch" Njemaèke narodnosne zajednice koji je upravo pred Vama, dragi sudionici znanstvenih skupova i èitatelji, i ove je godine prava riznica znanstvenih i istraživaèkih postignuæa na kojima današnja njemaèka zajednica u Hrvatskoj temelji svoju opstojnost. Iduæih nekoliko stotina stranica ispisano je tijekom mukotrpnih istraživanja u prašnim arhivima povijesti i na svjetlost dana po dvanaesti puta donose neprocjenjivu zbirku podataka i informacija o prošlosti, bogatoj povijesti i neprocjenjivom doprinosu Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu.

Velika je vrijednost ove publikacije i njezina objektivnost u odnosu na stavove istraživaèa i povjesnièara. Istièemo to svaki puta, ali vjerujemo da je važno imati to stalno na umu. Objektivnost nam jamèe ugledna imena hrvatskih povjesnièara koji sudjeluju u radu znanstvenih skupova i objavljuju radove u ovom "Jahrbuchu" tim više što je rijeè o mlaðem naraštaju hrvatskih povjesnièara, i što je još važnije – nitko nema posebne nacionalno-manjinske osobne interese u svome radu i njegovoj prezentaciji na skupovima i u "Jahrbuchu". Dio povijesti Nijemaca i Austrijanaca na ovim prostorima za koju znamo da nije objektivna jer su je pisali pobjednici nekih prošlih ratova, otkriva se danas u puno jasnijem svjetlu i, treba istaknuti – pod drugaèijim politièkim i društvenim okolnostima. Otkriva se objektivno. Èesto se, kao organizatori skupa "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" pitamo o njegovoj perspektivi. Koliko još ima materijala za istraživanje, koliko još podataka leži skriveno od oèiju javnosti, koliko æe buduæih iteracija imati naš znanstveni skup i "Jahrbuch" kao njegov izravni i konkretni rezultat… U svakom sluèaju, dokle god smo s Vama, dragi èitatelji i dragi istraživaèi, dotle to znaèi da povijest Nijemaca i Austrijanaca na hrvatskim prostorima nije razjašnjena.

Pred Vama je, dakle, dragi èitatelji, dvanaesti po redu "Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice – Jahrbuch" koji objavljuje radove znanstvenoga skupa "Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu" održanom od 12. do 14. studenoga 2004. godine i radujemo se što Vas pozdravljamo uoèi 13. znanstvenog skupa kojemu æe ponovo Osijek biti domaæin od 14. do 16. listopada 2005. godine.

"Godišnjak – Jahrbuch" tiskan je zahvaljujuæi financijskim sredstvima Savjeta za nacionalne manjine RH, Podunavsko-švapske kulturne zaklade Savezne države Baden-Württemberg iz Stuttgarta i Osjeèko-baranjske županije.

Renata Trišler Maðeriæ Nikola Mak

VDG JAHRBUCH 2005

dr. sc. Agneza SZABO

O doprinosu velikaške porodice Hilleprand von Prandau razvoju hrvatske kulture i prosvjete U radu se prikazuje dolazak velikaške porodice Hilleprand von Prandau u Hrvatsku, kao i njezin doprinos razlièitim granama kulture i prosvjete u hrvatskome narodu. Dolazak ove zaslužne austrijske velikaške porodice u Hrvatsku bio je moguæ istom krajem 18. st. i to nakon oslobaðanja zemlje od duge tursko-osmanlijske okupacije. Kao što potvrðuju relevantna povijesna vrela i literatura, baruni Prandau odmah po svome dolasku sistematski pridonose svekolikoj obnovi zemlje kako na podruèju razlièitih grana gospodarstva tako i na razlièitim podruèjima kulture i prosvjete, te umjetnosti i dobrotvorstva. Potvrdilo se to u postignutim rezultatima na gospodarskom polju, zatim urbanizaciji, školstvu, osnivanjem kulturnih ustanova, kao što su škole, bolnice, crkve i druge javne ustanove.

Osim toga, baruni Hilleprand von Prandau postupno se ukljuèuju i u javni politièki život, te zagovaraju hrvatsku samostalnost i suverenost meðu srednjeeuropskim zemljama koje su kao i Hrvatska priznavale habsburšku krunu.

Zbog takovih svojih stavova bili su baruni Hilleprand von Prandau opæenito štovani i kod širokih slojeva naroda.

Meðu brojnim i zaslužnim velikaškim porodicama stranog podrijetla, koje su se krajem 17. stoljeæa doselile u istoènu Hrvatsku, dakle Slavoniju, i to nakon konaènog oslobaðanja tih krajeva od tursko-osmanlijske okupacije, istièe se i barunska porodica Prandau. Rijeè je o austrijskoj barunskoj obitelji podrijetlom iz Tirola, koja se najprije nazivala Hilleprand, i koja je zbog svojih zasluga stekla plemstvo 1579. godine temeljem diplome cara i kralja Rudolfa II. Habsburškog, te kasnije još i viteški naslov s predikatom Prandau temeljem diplome cara i kralja Leopolda I. 1674. godine.

Prvi èlanovi ove velikaške porodice mogli su doæi u Hrvatsku istom nakon konaènog završetka austro-turskog rata, koji je ukljuèivao i izborio i to pod vodstvom hrvatskoga bana Nikole Erdödyja i konaèno oslobaðanje Like i Krbave te Slavonije od tursko-osmanlijske okupacije (1683.-1699.) godine. Slijedio je potom i poznati Karlovaèki mir koji je zakljuèen 26. sijeènja 1699. godine, te zbog novih manjih ratova i novi Požarevaèki mir koji je sklopljen 21. srpnja 1718. godine, i koji se smatra najuspješnijim mirom što ga je ikada sklopila habsburška kuæa. Nakon toga mira, prvi velikaš iz porodice Hilleprand von Prandau koji je došao u Hrvatsku bio je barun Petar II. Antun Prandau (1676.-1767.). Njemu je kralj Leopold I. poradi brojnih zasluga, osobito na diplomatskom polju podijelio 1704. godine barunski naslov, a potom još i druge visoke èasti i službe, osobito na 11

VDG JAHRBUCH 2005

Beèkome dvoru. Upravo Petru II. Antunu Prandauu, novi je hrvatsko-ugarski kralj Karlo VI. Habsburški 1727. godine darovao u posjed i to u ime duga poradi financijskih pozajmica za vrijeme bivšega rata s Turcima nekadašnje i sada osloboðeno valpovaèko vlastelinstvo u virovitièkoj županiji sa sjedištem u gradu Osijeku. Sve ove darovnice, kasnije je, i to u skladu s feudalnim pravima i obièajima potvrdila 1749. godine i kraljica Marija Terezija. Ona je u svojoj diplomi još poimence nabrojila i svih 45 mjesta pripadajuæeg vlastelinstva, uglavnom sela, meðu kojim se uz trgovište Valpovo isticalo i trgovište Donji Miholjac. Sva su ta mjesta zajedno s tamošnjim puèanstvom došla pod vlastelinsku, odnosno feudalnu vlast baruna Prandua. Kako æemo uskoro vidjeti, novi su feudalni gospodari, sada baruni Hilleprand von Prandau, odmah poradili i na sveukupnoj modernizaciji, odnosno obnovi valpovaèkog vlastelinstva, a taj su proces obnove baruni Prandau pomagali svojim financijama, pa i znanjem, takoðer i izvan svoga vlastelinstva.

Upravo zbog takova njihova ponašanja svekoliko ih je puèanstvo visoko štovalo i cijenilo. Štoviše, poradi svojih zasluga ubrzo su dobili i hrvatsko-ugarski indigenat, a time i pravo da kao hrvatski velikaši, i to u svojstvu banskih pozvanika, sudjeluju i u radu Hrvatskoga sabora.

Nakon što je dobio u posjed grad Valpovo zajedno s pripadajuæim vlastelinstvom, dao se barun Petar II. Antun Prandau na njegovu temeljitu obnovu, koja je nakon duge i teške 144-godišnje tursko-osmanlijske okupacije bila osobito potrebna. No kako je barun Petar Prandau uglavnom boravio u Beèu i tamo uskoro postao savjetnik kraljice Marije Terezije i potpredsjednik Dvorske komore, on je poslove svoga vlastelinstva povjerio svome upravitelju Sarku, koje je ovaj vrlo dobro vodio. U sporazumu s Petrom, njegov je upravitelj Sarko dao u Valpovu podiæi pivaru veæ 1725. godine, a uskoro je naseljavao trgovce i obrtnike te gostionièare iz Kemptena. Istovremeno je sadio i ureðivao šume, isušivao moèvare, te na više mjesta izgradio mostove preko rijeke Kravice, zatim Karašice, a koji su bili nužni za dolazak u grad Osijek. Ureðen je i prijevoz preko Drave kraj Donjeg Miholjca. No sam Petar odmah se pobrinuo da se u Valpovu podigne nova župna crkva, koja je u èast Bl. Djevice Marije sagraðena veæ 1727. godine te uskoro i vrlo lijepo oslikana i opremljena. A pregradnjom i dogradnjom južnoga krila srednjovjekovnoga grada u Valpovu dao je sagraditi dvorac, te obnoviti dvorsku kapelu Sv. Trojstva za koju je dao nabaviti istoimenu oltarnu sliku poznatoga autora J. F. M. Rottmayera von Rosenbrunna, koja se danas nalazi u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku. U istoj Galeriji èuva se i portret baruna Petra II. Antuna, kao i portreti ostalih èlanova ove zaslužne velikaške obitelji. Recimo takoðer, da je barun Petar II. Antun dao veæ 1722. godine obnoviti u Donjem Miholjcu župnu crkvu Sv. Mihovila Arkanðela, a u tijeku slijedeæih desetljeæa sagraditi crkve u Marijancima i Petrijevcima (1754. godine) te Šljivoševcima (1764. godine).

U braku sa svojom prvom suprugom Marijom Anom, roð. Praembs koja je umrla veæ 1735. godine imao je barun Petar Antun dvije kæeri, koje su izjednaèene s muškim nasljednicima. Ali je u novom braku s Marijom Kristinom von Latermann 12

VDG JAHRBUCH 2005

imao sina Josipa Ignaza koji je naslijedio sada veæ dobro ureðeno valpovaèko vlastelinstvo.

Kao i njegov otac, i barun Josip Ignaz Hilleprand von Prandau (1748. ili 1749.-1816.) studirao je pravo, ali nikad nije primio javne službe. U mladosti je živio raskalašeno i rasipno, te poèeo zapadati u dugove, i to do te mjere, da ga je i sam hrvatsko-ugarski kralj Josip II. oštro ukorio, prijeteæi mu i ''dužnièkim zatvorom''. Naime, barunovi upravitelji, osobito oni na valpovaèkom vlastelinstvu, iskoristili su barunovu lakomislenost kao i nemar, te su posve zapustili ranije dobro ureðeno vlastelinstvo, osobito gospodarske poslove. Tako je barun Josip Ignaz Prandau bio prisiljen zatražiti pomoæ i savjeta u susjednog vlastelina baruna Pejaèeviæa.. Bilo je to tim lakše, jer je barun Josip Ignaz uskoro sklopio brak s barunicom Anom Marijom Pejaèeviæ (1776.-1863.), a u spomen te ženidbe osnovao je selo Josipovac nedaleko Osijeka, koje stoji i danas.

Povijesna vrela svjedoèe, da se barun Josip Ignaz Prandau smirio i ozbiljno dao na posao. Nastavio je ubrzanu modernizaciju valpovaèkog vlastelinstva, poveæao je površine pod oranicama, sadio voænjake i dudove, ureðivao ribnjake, nastojao obnoviti stoèni fond. Dao je sagraditi lugarnice, stambene i gospodarske zgrade, podizati brojne puèke škole, župne dvorove, crkve i kapele, takoðer samostane, osobito kapucinski u Osijeku, te poèeo ureðivati zapuštene putove i mostove. U Valpovu i Donjem Miholjcu izgraðeno je više lijepih kuæa i gostionica, te drvoreda, a oko valpovaèkog dvorca izgraðen je lijepi perivoj. Osim toga, barun Josip Ignaz Prandau podigao je na vlastiti trošak reprezentativnu kapelu usred valpovaèkog dvorca, a izvan Valpova još danas postojeæu kapelu Sv. Roka (1795. godine). A nakon velikog požara 1801. godine u kojem je izgorio veæi dio starog valpovaèkog dvorca, barun Josip Ignaz Prandau dao je sagraditi veæi i još mnogo ljepši barokni dvorac, zajedno s obiteljskim arhivom i lijepom knjižnicom, koji je zbog svoje ljepote zajedno s perivojem uskoro prozvan ''hramom umjetnosti'', ali je nažalost teško stradao za vrijeme srpske agresije 1991. godine. Osim toga barun Josip Ignaz Prandau dao je krajem 18. i na poèetku 19. stoljeæa sagraditi lijepe župne crkve, od kojih se veæina spominje još na poèetku 14. st. ali su ih Turci-Osmanlije sasvim uništili za svojega vladanja. Tako je primjerice, sagradio župne crkve u Broðancima (Sv. Ana, 1798.) i Harkanovcima (Sv. Marije Snježne, 1799.), zatim u Podravskim Podgajcima (Sv. Martina, 1795.), u Bizovcu (Sv. Mateja Ap. i Ev., 1802.), u Marjancima (Sv. Petar i Pavao, 1754.), i drugim mjestima. Njegovom zaslugom u valpovaèkoj župnoj crkvi postavljene su orgulje budimskog orguljara Mathiasa Vonbergera (1798.) i koje su kasnije zamijenjene novima (1805. postavio C. Fischer, graditelj orgulja iz Apatina), a kod istoga majstora naruèio je i orgulje za župnu crkvu u Petrijevcima (Sv.Petra Apostola, godine 1754., orgulje postavljene godine 1807.).

U svim tim mjestima dao je barun Josip Ignaz Prandau podiæi i puèke škole, a osobno je pridonio i tome, da je grad Osijek 1809. godine podignut u èast kraljevskog slobodnog grada. Na uspomenu toga znamenitoga dogaðaja dao je barun Josip Ignaz Prandau sagraditi u gradu Osijeku lijepu kuæu, ustvari 13

VDG JAHRBUCH 2005

graðevinu u stilu talijanske renesanse, koja stoji i danas na glavnom gradskom trgu – Trgu Ante Starèeviæa, te služi za potrebe gradske skupštine. Kuæa je sagraðena na zemljištu koje je ranije kupio njegov otac barun Antun Petar Prandau. Recimo i to, da se kupljeno zemljište, kao i kasnije sagraðena palaèa urešena obiteljskim grbom, nalaze nedaleko kapucinskog samostana, kojega su i barun Petar II. Antun Prandau, kao i njegovi kasniji potomci rado pomagali i èesto posjeæivali. Štoviše, nastojanjem baruna Josip Ignaza Prandaua, kralj je uzdigao mjesto Valpovo, zatim Donji Miholjac, te Èaðavicu i Moslavinu na stupanj slobodnih trgovišta te s pravima održavanja godišnjih i drugih sajmova.

Barun Josip Ignaz Prandau umro je 1816. godine u 68 godini života. Prema saèuvanom Osjeèkom ljetopisu sprovod je vodio kapucin Adolfo Osjeèanin, koji ga je prije smrti providio svim sakramentima umiruæih. Prema istome zapisu barun Josip Ignaz Hilleprand ''bio je naš veliki dobroèinitelj,'' misli se na kapucinski samostan, i ''blago je u Gospodinu preminuo.'' Sahranjen je uz sveèanu pratnju od gospodina peèujskog kanonika i generalnog vikara Antuna Juraniæa u župnoj crkvi u Valpovu. U braku sa svojom treæom suprugom Anom Marijom (roð. groficom Pejaèeviæ) imao je troje djece: kæer Adelu (udatu Parèetiæ) te sinove Karla, koji je postao pijanist i skladtelj, te Antuna Gustava, koji se uz voðenje naslijeðenoga gospodarstva, takoðer posvetio promicanju kulture i prosvjete. Recimo takoðer da je njihova majka barunica Ana Marija Prandau bila takoðer istaknuta dobrotvorka, a sahranjena u Valpovu, pored svoga supruga (umrla 1863. godine).

Barun Karlo Hilleprand von Prandau (Osijek, 1792.-Beè, 1865.), bio je kao i njegov mlaði brat Gustav Antun pomno i kršæanski odgojen. Premda je od mladosti uèio glasovir, istovremeno je polazio i gimnaziju u Osijeku, a studij prava i glazbe nastavio je u Požunu (danas Bratislava). Premda je diplomirao pravo, te neko vrijeme zajedno s majkom upravljao valpovaèkim vlastelinstvom (1816.-1830.), on ga je podijelio s bratom, te na kraju 1848. godine prepustio bratu upravljanje imanjem i dvorcem u Donjem Miholjcu. Sve do tada, Karlo je upravu naslijeðenog vlastelinstva povjerio sposobnim i pomno odabranim upraviteljima, ali se s druge strane i sam brinuo za položaj svoga puèanstva, posebno za širenje kulture i prosvjete u narodu. Gotovo u svim veæim mjestima dao je, i to na vlastitome zemljištu besplatno graditi škole, a nakon njihova otvorenja preuzeo je na sebe i daljnju brigu za održavanje školskih zgrada, njihovo grijanje i, štoviše, plaæanje uèitelja. Naime, sve do ukidanja feudalnog ureðenja, a koji je proces zapoèeo kod nas ban Josip Jelaèiæ godine 1848. gradnja škola i crkava, kao i drugih javnih zgrada bila je u rukama plemstva, odnosno nadležnoga vlastelina. Meðu važnijim školama, koje je mladi barun Karlo Hilleprand von Prandau podigao do 1830. godine istièu se one u Viljevu, zatim Podravskim Podgajcima, te Šljivoševcima i Radikovcima, a o njihovu znaèenju za promicanje pismenosti u narodu, pisala su i sva preporodna javna glasila.

Nakon ženidbe 1823. godine živio je barun Karlo Prandau uglavnom u Egeru, Peèuhu i Beèu, gdje se po ženinoj smrti 1838. godine nastanio u naslijeðenom dvorcu, te uredio pravu glazbenu akademiju, te kao pijanist i vrstan improvizator 14

VDG JAHRBUCH 2005

postizavao velike. uspjehe. Istovremeno, posvetio se i dobrotvornom radu. Osim što je u naravi i novcu pomagao osjeèke kapucine, te novèano podupirao mlade umjetnike, dao je oko 1852. godine u župnoj crkvi Sv. Mihovila Arkanðela u Donjem Miholjcu sagraditi orgulje koje se pripisuju beèkom krugu orguljara i još danas ubrajaju meðu najvrijednije u Hrvatskoj.

Kako je pomno zabilježio i poznati glazbenik Franjo Ksaver Kuhaè, meðu Karlovim glazbenim djelima istièe se i njegov Jellaèiæ-Marsch za glasovir, nastao u Beèu oko 1848. godine, kojega je Karlo posvetio banu Josipu Jelaèiæu, i koji je tada bio èesto izvoðen. Premda ovdje ne možemo govoriti o Karlovoj bogatoj skladateljskoj ostavštini, rukopisnoj i objavljenoj Beèu, pa i drugim glazbenim središtima, koja još ni danas nije u cijelosti pronaðena, ipak recimo da se ona danas èuva u Muzeju Slavonije u Osijeku.

Premda je umro u Beèu, Karlovo je tijelo, i to prema njegovoj vlastitoj želji parobrodom prevezeno u Osijek, a odatle je prebaèeno u Valpovo, gdje je sveèano i po crkvenom obredu sahranjeno u obiteljskoj grobnici u crkvi Sv. Roka, uz nazoènost velikog broja ljudi iz sela i gradova. Kako su takoðer zabilježila i sva javna glasila, za Karlom je plakalo brojno puèanstvo, jer je bio veliki dobrotvor naroda.

I Karlov mlaði brat barun Antun Gustav Hilleprand von Prandau (1807.-1885.) nastavio je razvijati i modernizirati cjelokupno gospodarstvo na valpovaèkom vlastelinstvu što ga je naslijedio od svoga oca Josipa Ignaza, a potom i upravu bratova vlastelinstva. Uz to se i on posvetio dobrotvornom i uopæe kulturno-prosvjetnom radu.

I mladi je barun Antun Gustav polazio gimnaziju u Osijeku, školovao se potom u Požunu, te u Beèu u tamošnjem glasovitom zavodu Theresianum, te na kraju izmeðu 1823. i 1828. studirao pravo u Zagrebu. U Zagrebu je postao jedan od financijskih utemeljitelja Glazbenog društva (iz kojega se kasnije razvija današnji Hrvatski glazbeni zavod), a potom i njegov predsjednik, kojega je podupirao i nakon odlaska iz Zagreba. Nakon završetka studija mnogo je putovao po Europi s nakanom prouèavanja povijesti i kulture raznih zemalja i naroda. Meðutim, nakon povratka kuæi godine 1830. razvio je na svome vlastelinstvu ne samo uzorno gospodarstvo, nego je uskoro postao i jedna od središnjih liènosti hrvatske povijesti i kulture svoga vremena.

Pošto su podijelili naslijeðeno oèevo vlastelinstvo, Karlo je imao sjedište u Donjem Miholjcu, a Antun Gustav u Valpovu. Za upravljanja njime dao je barun Antun Gustav isušivati moèvare, ureðivati oranice i pašnjake, razvijao je voæarstvo i vinogradarstvo te stoèarstvo, osobito konjogojstvo, a najveæu dobit donosila mu je trgovina drvom. Izlagao je drvenu graðu na svjetskim izložbama (London, 1862, Pariz 1867.), te na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti (1885. godine). A sa svojim je drvom, kao i poljoprivrednim proizvodima sudjelovao i na Prvoj meðunarodnoj gospodarskoj izložbi u Zagrebu, koja je održana 1864. godine i na kojoj je takoðer dobio više priznanja.

15

VDG JAHRBUCH 2005

Dobit od trgovine ulagao je u stalnu obnovu poljodjelstva i stoèarstva, ali i širenje kulture i prosvjete u narodu. Zato je i on gradio mnogo crkava i škola na svome vlastelinstvu, a nakon prerane bratove smrti, istu je plemenitu brigu proširio i na naslijeðeno Donjomiholjaèko vlastelinstvo. Popravak dotrajalih crkvica, crkvenih tornjeva, unutrašnje ureðenje brojnih crkava, nabava inventara, likovnih ukrasa te orgulja bila su njegova omiljena ''zadaæa.'' Povi-jesna vrela su zabilježila da je barun Gustav Prandau sagradio i popravio 19 crkava i osam župnih dvorova. Uz to je u Valpovu je 1860. godine dao obnoviti kapelu Sv. Roka (od tada obiteljska grobnica), takoðer dvorac s proširenim perivojem u kojem su bili staklenici za uzgoj ukrasnog bilja i povræa (1866.-1869.), a 1869. godine dao je izgraditi kupališne objekte na izvoru ljekovite vode kraj Valpova. Nešto kasnije, to jest 1876. godine u dvorskoj je kapeli zamijenio dotrajale orgulje (iz 1805.),i to onima, koje je naruèio od orguljara u Peèuhu (J. Angstera), gdje je èesto muzicirala njegova kapela za koju je naruèivao skladbe poznatih skladatelja crkvene glazbe.

S jednakim marom brinuo se barun Antun Gustav Prandau i za gradnju škola i postavljanje uèitelja, kao i njihovo plaæanje. Gotovo u svakom mjestu njegova vlastelinstva bila je lijepa zidana škola, a u njihovim središtima, dakle u Valpovu i Donjem Miholjcu sagraðene su prekrasne školske zgrade na jedan kat. Štoviše, kada je ban Jelaèiæ proglasio ukidanje kmetstva (feudalnog ureðenja) barun Antun Gustav Prandau davao je podršku banovoj odluci, ali i politici, i vrlo je brzo na tisuæe jutara razdijelio meðu svoje puèanstvo.

Barun Antun Gustav Prandau bio je ne samo poznati narodni dobrotvor, nego jednako tako i mecena hrvatske kulture i prosvjete. U doba raspada feudalnog sustava, mnoge su siromašne obitelji našle u njega pomoæ u svojoj nevolji, a mnoge nadarene uèenike, koje roditelji nisu mogli dati dalje u školu, sam je školovao. A mnogim školama, te osobito znanstvenim zavodima davao je visoku financijsku pomoæ. Tako je primjerice i barun Antun Gustav Prandau bio jedan od financijski utemeljitelja Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu te se u Hrvatskome saboru uspješno zalagao da se i toj ustanovi takoðer prizna naslov nacionalne institucije i konaèno zavodska škola proglasi konzervatorijem. A 1850. darovao je znamenitu sumu za utemeljenje novog Društva za crkvenu glazbu (Kirchenmusik Verein), te od 1872. bio i dobrotvor Beèkog društva prijatelja glazbe, èime je ustvari pomagao i svoga brata Karla. Bio je takoðer i èlan, a potom i predsjednik osjeèkoga Društva prijatelja glazbe (1830.-1838.), te predsjednik Zemaljskog kazališnog odbora u Zagrebu. A kao virilni èlan Hrvatskoga sabora darovao je za utemeljenje današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu mecenatsku financijsku svotu u iznosu od deset tisuæa forinti (1861. godine). Osim toga, vrlo se mnogo brinuo i za ureðenje grada Osijeka i tamošnjih crkava i samostana, a pomagao je i brojne kulturno-prosvjetne ustanove u gradu. Takoðer je financijski stajao iza gradnje sirotišta, te bolnice i glavnog kolodvora u Osijeku. Uz to je obavljao i dužnost gradskog zastupnika, te bio predsjednik i utemeljitelj Gradske štedionice i drugih novèanih zavoda u Osijeku, a bio je takoðer i vijeænik virovitièke županije za školstvo, koja je takoðer imala svoje sjedište u gradu Osijeku. Zbog svega toga izabran je i poèasnim graðaninom grada Osijeka.

16

VDG JAHRBUCH 2005

Barun Gustav Prandau bio je i pristaša politike bana Josipa Jelaèiæa, pa kada je ban Jelaèiæ godine 1848. prolazio kroz Slavoniju, a posebno kroz Valpovo, barun Antun Gustav Prandau poklonio je banu Jelaèiæu prekrasnu sablju baruna Trenka, koju je èuvao u svome dvorcu kao vrijednu uspomenu. Barun Antun Gustav Prandau bio je i veliki prijatelj bana Josipa Šokèeviæa, koji je za svoga službenog puta po Slavoniji èesto puta odsjeo baš kod njega. Bio je barun Antun Gustav Prandau i èlan slavne Banske konferencije u Zagrebu 1860./61. godine, koja je zasjedala pod predsjedanjem istoga bana Šokèeviæa, te donosila važne politièke odluke u pogledu modernizacije zemlje. Meðutim, u razdoblju izmeðu 186l. i 1868. godine barun Antun Gustav Prandau pristajao je uz unionistièku politiku, što znaèi da se zalagao za utanaèenje Hrvatsko-Ugarske nagodbe, a ne moguæe nagodbe Hrvatske s Austrijom. Nakon što je Hrvatsko-Ugarska nagodba utanaèena (god. 1868.), bio je pristaša njezine revizije i stoga èlan hrvatskog kraljevinskog odbora za pregovore. No kada revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe (1873.) nije u cijelosti uspjela, premda jest saèuvala bitne elemente hrvatske državno-pravne individualnosti, barun Antun Gustav Prandau ostao je u Saboru kao zastupnik grada Osijeka samo do isteka mandata (1872.-1875.) i nije se više bavio politikom, ali se zato još više posvetio dobrotvorstvu.

Dobrotvornim i humanitarnim radom barun Antun Gustav Prandau bavio se do te mjere, da je sam zalazio u kuæe siromaha i dijelio im pomoæ, a jednako tako i u škole. Posvetio se takoðer i ureðenju Valpova i tamošnjeg dvorca u kojem je uredio vrijednu knjižnicu, te okolo njega lijepi engleski park. No meðu visokim donacijama baruna Gustava Prandaua valja istaknuti i njegove napore, takoðer i financijske oko postavljanja spomenika franjevcu Matiji Petru Katanèiæu u središtu grada Valpova, a koji je bio istaknuti hrvatski pjesnik i znanstvenik, rodom iz Valpova. Osim toga, barun Gustav Prandau utemeljio je i istoimenu zakladu u iznosu od deset tisuæa forinti kao potporu za školovanje siromašnih studenata iz podruèja virovitièke županije.

U braku sa svojom suprugom Adelheidom, roðenom Chech imao je barun Gustav Prandau èetvero djece: tri kæeri koje su takoðer i nakon udaje bile istaknute dobrotvorke i donatorice, te sina Kolomana, koji je umro nažalost kao dijete, u petoj godini života. Zato su dobro ureðeno valpovaèko vlastelinstvo nakon smrti baruna Gustava Prandaua, kao posljednjeg muškoga èlana ove zaslužne velikaške obitelji naslijedili njegovi roðaci po majci baruni Normann-Ehrenfels, koji su nastavili uzorno voditi naslijeðeno vlastelinstvo sve do nesretnih promjena koje su nastupile nakon 1918. godine i kasnije. Umro je barun Gustav Prandau 1885. godine u D. Miholjcu, ali je prema vlastitoj želji prevezen u Valpovo, te je tamo uz crkvene obrede i uz mnoštvo naroda i sveèano sahranjen u obiteljskoj grobnici u kapeli Sv. Roka. Recimo na kraju, da se znatan dio bogate rukopisne i umjetnièke ostavštine velikaške porodice baruna Hilleprand von Prandau èuva danas u Muzeju Slavonije u Osijeku i Državnom arhivu u Osijeku. Kao takova ona je trajni povijesni izvor i svjedoèanstvo o brojnim politièkim i kulturnim i dobrotvornim djelima koje su nam za trajne primjere, na kojima nam valja i dalje graditi ostavili èlanovi ove zaslužne barunske obitelji.

17

VDG JAHRBUCH 2005

Über den Beitrag der Adelsfamilie Hilleprand von Prandau der Entwicklung der kroatischen Kultur und Bildung In der Arbeit wird das Ankommen der Aristokratenfamilie Hilleprand von Prandau in Kroatien, als auch ihre Beitragsleistung in Bereichen der Kultur und Bildung innerhalb des kroatischen Volkes, dargestellt. Das Ankommen dieser verdienstvollen österreichischen Adelsfamilie nach Kroatien war am Ende des 18.

Jahrhundert möglich und das zwar nach der Befreiung des Landes von der türkisch-osmanischen Okkupation. Wie es die relevanten Geschichtsquellen und die Literatur zeigt, trugen die Baronen Prandau gleich nach ihrem Ankommen systematisch einem großen Wiederaufbau des Landes bei, wie im Bereich verschiedener Wirtschaftszweigen so auch im Bereich der Kultur und Bildung, Kunst und des Wohlwonnens. Dies wurde in erzielten Resultaten im Wirtschaftsbereich, der Urbanisierung und Bildung, wie auch durch das Gründen von Kulturinstitutionen - Schulen, Krankenhäusern, Kirchen und anderen öffentlichen Einrichtungen bestätigt.

Außerdem, schließen sich die Baronen Hilleprand von Prandau langsam an das öffentliche politische Leben an und sprachen für die kroatische Selbstständigkeit und Souveränität innerhalb der Mitteleuropäischen Länder, die wie Kroatien, die Habsburger Krone anerkannt hatten. Wegen solcher Stellungnahmen waren die Baronen Hilleprand von Prandau, generell gesehen, in der Völkerschicht sehr anerkannt.

Izbor iz korištenih vrela i literature: • Ivan Bojnièiæ: Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1894.

• Antun Cuvaj: Graða za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije, sv. 3-4, Zagreb 1910-1913.

• Dnevnik Sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u Zagrebu za god. 1861; 1865.-1867; 1868-1871; 1872.-1875.

• Antun Goglia: Hrvatski glazbeni zavod 1827.-1927., Zagreb 1927.

• Mirjana Gross/Agneza Szabo, Prema hrvatskome graðanskom društvu, Zagreb 1992.

• Igor Karaman: Valpovaèko vlastelinstvo, Zagreb 1962.

• Martin Poliæ: Parlamentarna povijest kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1860-1880), 1,-2, Zagreb 1899-1900.

• Agneza Szabo, Valpovaèki baruni Prandau, Matica - èasopis matice hrvatskih iseljenika, Zagreb (48) 1998. br. 7.

18

VDG JAHRBUCH 2005

dr. sc. Zlata ŽIVAKOVIÆ - KERŽE

Knoblochova uloga u rješavanju suvišnih voda dravsko-dunavskog podruèja Buduæi da se u doba velikih kiša i topljenja snijega voda iz Drave i njenih pritoka razlijevala plaveæi šume, livade, oranice i suhozemne putove odvodnja suvišnih voda u Slavoniji i Srijemu, pa tako i u osjeèkom kraju (u podruèju zapadno od Osijeka u slivu vodotoka Karašice i Vuèice, desnih pritoka Drave, te u podruèju južno od Osijeka uz gornji tok Vuke, pritoke Dunava), predstavljala je gotovo oduvijek bitan zahtjev ponajviše zbog naèina korištenja zemljišta. Pa, ipak su se ponajprije javile zamisli i provodili radovi vezani za pretvaranje Drave u plovidbeni put.

Stoga su veæ u prvoj polovici 18. stoljeæu, još u vrijeme gradnje osjeèke barokne Tvrðe, izvršeni prvi najjednostavniji regulacijski radovi na utvrðivanju desne obale Drave. Tada su tvrðavski graditelji za usporenje jakog slaza kod visokog dravskog vodostaja u korito Drave ugradili dvije sinklinale i to jednu ispod same tvrðave, a drugu ispod vodovodne crpke u Gornjem gradu. U nastavku tih radova krajem 18. stoljeæa desna i lijeva obala uz Tvrðu utvrðivana je lomljenim kamenjem. Meðutim, svi su ti tehnièki radovi bili zapravo samo predradnje za sustavnu regulaciju dravskoga korita, koja se provodila tijekom 19. stoljeæa sa zamislima o spoju Drave sa Savom te dalje s Jadranom. Stoga su prvi poèeci tehnièkog tretmana Drave vezani za plovidbu da bi potom dobili jasne konture zaštite i obrane od poplava u borbi za osvajanje novih poljoprivrednih površina, odnosno nastojanjima za poveæanjem žetvenih prinosa. Dio poteza koji su se poduzimali u sklopu tzv. regulacijskih vodoprivrednih radova na ovom podruèju omoguæit æe – tijekom 19. i poèetkom 20. stoljeæa – uspostavljanje plovnosti Drave do Botova, ali æe u obrani od poplava postizati sporo tek djelomiène uspjehe, jer obrambeni nasipi (za svladavanje visokih voda) nisu posve izgraðeni, ili su pak pojedini objekti (prokopi odnosno kanali npr.) bili izgraðeni u tehnièkom pogledu neprikladno ili nedovoljnih dimenzija.1 Kako su hidrološke i klimatološke prilike bile u tom, istoènom dijelu Hrvatske takove da je odvodnja zemljišta bila i ostala jedan od najvažnijih zadataka u vodoprivrednoj djelatnosti, odvodnja podruèja u osjeèkom kraju javlja se kao 1

FIŠER, Branko, "Neki aktualni problemi na slivu rijeka Drave i Dunava". Privreda, Èasopis za privredna pitanja Slavonije i Baranje. Br. 3. Osijek, 1974., 25, 26.; ŽIVAKOVIÆ-KERŽE, Zlata, "Donjodravski plovidbeni put u 19. i poèetkom 20. stoljeæa (s posebnim osvrtom na odnos države prema tom problemu)", Scrinia Slavonica 3, Slavonski Brod, 2003., 211-230.; Branko VUJASINOVIÆ, „Prvi radovi na ureðenju Drave u prošlosti“, Graðevinar, vol. 48, br.11, 1996., 752-753.

19

VDG JAHRBUCH 2005

vodoprivredna djelatnost – bitna za uspostavljanje pogodnih uvjeta života i gospodarstva – izrazito od kraja 18. stoljeæa, kroz cijelo 19. stoljeæe i nadalje.

* Sve do posljednjih desetljeæa 19. stoljeæa i poèetka 20. prelijevanje voda bilo je posebno hidrogeografsko svojstvo Vuke, koja s njenim pritokama, u proljeæe kada se topio snijeg u Pauèju te za proljetnih pljuskova, nije mogla primiti svu vodu pa se velik dio razlijevao na podruèje Palaèe stvarajuæi prostrano fluvio-moèvarno, tj. podvodno šumsko-moèvarno podruèje.2 Ali moèvara Palaèa i Koloðvarska bara nisu ovisile samo o posebnom svojstvu vodnoga režima Vuke i njenih pritoka nego i o velikim kolièinama voda Dunava i Drave. Tako je u doba otapanja snijega i leda u Alpama rastao vodostaj Dunava i Drave, a kako Drava ima kraæi i ravniji tok, njezine nabujale vode prve su stizale u obliku vodnog vala do ušæa Dunava, èije je korito moglo primati tu kolièinu vode. Ali kada bi stigao dunavski vodni val do ušæa Drave nailazio je na zapreke, dravske vode i Aljmašku planinu, pa korito Dunava više nije moglo primiti tu kolièinu vode, te je ona podizala razinu Vuke i njenih pritoka uzrokujuæi poplave i razlijevanje u poplavno podruèje porjeèja Vuke.3 Uloga inženjera Josipa Knoblocha4 znaèajna je u rješavanju problema suvišnih voda dravsko-dunavskoga podruèja, a oèitovala se u izradi prijedloga provedbenog projekta sustavne regulacije Vuke5, koja je imala dugu povijest.

Doduše, i prije Knoblochova rješenja vezanog za odvodnju suvišnih voda u dravsko-dunavskom podruèju, najveæi motiv za regulaciju Vuke bila je borba protiv poplava kojih je u porjeèju te rijeke od 1853. do 1872. zabilježeno èak 7. U posljednje dvije godine (1871. i 1872.) poplave su imale katastrofalne razmjere jer je voda poplavila podruèje veæe od 1.150 km2 zadržavajuæi se bez povlaèenja te dvije godine. To je bio povod za ozbiljno poticanje provedbenog projekta regulacije Vuke na kojem su radili 60-ih godina 19. stoljeæa inženjer Aleksandar Nagj, te potom Fridrich Wilhelm Toussaint i Ivan Nepomuk Spannbauer. No, zbog prevelikih troškova èitava osnova projekta tijekom izrade prijedloga tog provedbenog 2

3

4

5

Moèvara Palaèa i Koloðvarska bara imale su površinu veæu od 23.000 jutara, a cijelo plavno podruèje bilo je veæe od 130.000 jutara.

Valentin LAPAINE, Stare i nove vodograðevine u Hrvatskoj i Slavoniji, Graðevni odsjek Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1896.; Jasna ŠIMIÆ, Kulturne skupine s inkrustiranom keramikom u bronèanom dobu sjeveroistoène Hrvatske, Zagreb-Osijek, 2000., 11.; Mirko MARKOVIÆ, Slavonija – povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb, 2002., 172.

Knobloch je nakon završene politehnike u Beèu sa 24 godine upuæen, kao agent beèkog Dunavsko parobrodarskog društva u Zemun, tada najistoèniji grad Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, odakle je nakon dugogodišnjeg djelovanja upuæen u Osijek.

Najveæi je slavonski vodotok; jedna je od najdužih pritoka Dunava. Izvire kod Pauèja, u krajnjem jugo-istoènom dijelu Krndije, a utjeèe u Dunav kod Vukovara. Zbog izuzetno malog pada u Vuki prevladava mehanizam voda donjeg i srednjeg toka. Porjeèje Vuke smješteno je u jugozapadnom dijelu Panonske nizine, odnosno u istoènom dijelu savsko-dravsko-dunavskog meðurijeèja. Vuka ima najviši vodostaj i proticaj u razdoblju otapanja snijega, tj. u kasno proljeæe i kasno ljeto kada porjeèje Vuke dobiva i najveæe kolièine oborina. (Vidi: Josip BÖSENDORFER, «Istoèna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savsko-dravskom interamniju», Rad JAZU, knjiga 286, Zagreb, 1952., 145, 146.; Andrija BOGNAR, «Na vukovarskoj lesnoj zaravni», Vukovar, vjekovni hrvatski grad na Dunavu (gl. urednik Igor Karaman), Zagreb, 1994., 25, 33, 34.)

20

VDG JAHRBUCH 2005

projekta suzila se na regulacijske radove Vuke i èišæenje Koloðvar-bobotskog kanala, kao glavnih recipijenata. Pri tim radovima znaèajnu je ulogu odigralo konstituirano Društvo za regulaciju Vuke, koje je 7. rujna 1876. preuzelo u svoju nadležnost sve poslove oko projekata regulacije.6

* Pošto je konstituiran Odbor Društva za regulaciju Vuke, koji je dobio temeljni zadatak ostvarenja toga suženoga projekta, projektiranje radova povjereno je inženjeru Josipu Knoblochu, koji je izradio projekt za regulaciju Vuke. Meðutim, projektu se suprotstavilo vukovarsko vlastelinstvo tvrdeæi da æe radovi po tom projektu koristiti samo èepinskom vlastelinstvu, dok æe svi ostali veleposjedi imati više štete nego koristi. Braneæi svoje mišljenje, Knobloch je i dalje ostao pri uvjerenju da bi bilo ekonomiènije na pojedinim mjestima izvršiti nove prekope i u njih skrenuti rijeku nego èistiti i kinetirati staro korito što je zastupao Julije Hajdu, glavni inženjer Društva za regulaciju Tise i Moriša. On je, za razliku od Knoblocha, u pogledu trase pojedinih kanala i toka rijeke Vuke bio pristaša oèuvanja prirodnog korita i toka Vuke koje bi se moralo oèistiti i kinetirati, a samo ponegdje bi se veæa krivudanja (meandri) skratili manjim prekopima. Stoga je Knoblochov projekt ponovo mijenjan. Ovoga je puta Knobloch izradio prijedlog provedbenog projekta za regulaciju rijeke Vuke od Razbojišta do utoka u Krivu baru. Koristeæi se prijedlozima ranije angažiranih projektanata Nagja, Toussainta i Spannbauera predvidio je i regulaciju Poganovaèko-kravuèkog i Koloðvorsko-bobotskog kanala. Bio je uvjerenja da bi ekonomiènije bilo na pojedinim mjestima izvršiti nove prekope i u njih skrenuti Vuku nego li èistiti i kinetirati postojeæe korito rijeke, što je predlagao Hajdu. Isticao je da je Vuka u toku od sela Vuke pa sve do Laslova "neznatna vodoteèina" tako da na toj trasi izmjena njezina korita, izgradnjom novoga, ne bi imala štetnih posljedica za okolno stanovništvo ni s ekonomskog niti sa zdravstvenoga stajališta. Oba projekta upuæena su u Zagreb Zemaljskoj vladi i vlada je odobrila dio radova koji su se odnosili na ureðenje Koloðvarsko-bobotskog kanala, a za ostale radove je tražila izradu novih projekata. Izrada novoga plana povjerena je inženjeru Knoblochu, koji je na glavnoj skupštini Društva za regulaciju Vuke izabran 7. veljaèe 1886. za glavnog inženjera.

Ubrzo je Knobloch izradio alternativni projekt za regulaciju Vuke. Stoga je poèelo odmah isušivanje moèvare Palaèa po kojem bi se, ako bi se izveli svi predviðeni radovi, za obradu osposobilo novih 23.000 jutara zemljišta. Istodobno se, po tom alternativnom planu, trebala izvršiti nova nivelacija korita rijeke od mjesta Vuke do Gaboša, a od Gaboša do utoka u Dunav. Buduæi da je ubrzo bilo jasno da ti radovi nisu dostatni, Društvo je postavilo za svoga izaslanika inženjera Podhagskoga koji je Knoblochov projekt razmotrio. Kako je Podhagski izrazio sumnju u potrebu mijenjanja prirodnog korita Vuke priklonio se mišljenju 6

Zvonimir PINTARIÆ / Ilija ÆOSIÆ, „Povijesni pregled radova na ureðenju slivnog podruèja Vuke“, Graðevinar, vol. 48, br.11, 1996., 679-681.

21

VDG JAHRBUCH 2005

inženjera Hajdua. Kako je zbog toga Knobloch dao ostavku na položaj glavnog inženjera, a Društvo je odluèilo provesti rekonstrukciju bobotsko-koloðvarskog kanala te u nastavku radove vezati za cjelokupne hidromelioracijske radove izabralo je na svojoj sjednici 3. studenoga 1889. inženjera Franju Kreutzera i povjerilo mu izradu planova za rekonstrukciju toga kanala. Kako je Kreutzer zakljuèio da rekonstrukcija kanala ne donosi isušivanje moèvarnog podruèja, nego je potrebno regulirati korito Vuke, izradio je projekt koji je prihvaæen 1890. godine, i to na temelju ranijih mišljenja projektanata Nagja, Toussainta, Hajdya i Knoblocha. Na tim temeljima Kreutzer je izradio generalni projekt za regulaciju Vuke temeljen na Zakonu o vodnom pravu (usvojen krajem 1892.) i osiguranim financijskim sredstvima potrebnim za takav pothvat. Napravio je detaljni projekt po kojem su poèeli sustavni hidromelioracijski i regulacijski radovi porjeèja Vuke.

Trajali su od 1897. do 1925. godine. Radovima je dno Vuke postalo dublje od dna moèvare Palaèa što je izravno utjecalo na isušivanje.7

* Stoga, bez obzira na Knoblochovo povlaèenje, dio ugraðenih prijedloga iz njegova projekta ukazuje da je njegova uloga znaèajna u isušivanju velikog moèvarnog podruèja, kako za osjeèki kraj tako i šire, što se u potonjem razdoblju oèitovalo u poboljšanju zdravstvenih prilika (npr. suzbijanju infektivnih bolesti kod ljudi i stoke), te u gospodarskoj dobiti isušivanjem golemog podruèja i stvaranju velikih poljoprivrednih površina.

Knoblochs Rolle in der Lösung von überflüssigem Gewässer des Drau-Donau Gebietes Da die hydrologischen und klimatischen Umstände in Ostkroatien so waren, dass die Entwässerung des Bodens eine der wichtigsten Fragen in den wasserwirtschaftlichen Tätigkeiten war, entstand sie im Gebiet um Osijek als Wasserwirtschaftstätigkeit, die wichtig für das Entstehen guter Lebens- und Wirtschaftsbedingungen durch das ganze 19. Jahrhundert war. In der Lösung des Problems von überflüssigem Gewässer des Donau-Drau Gebietes offenbarte sich die Rolle des Ingenieurs Josip Knobloch zweimal in der Ausarbeitung des Vorschlages des Projektes einer systematischen Regulation des Flusses Vuka, der eine lange Geschichte hat. Obwohl die Arbeiten nicht nach seinen Projekten liefen, wurde ein Teil seiner Lösung in das letztendliche Austrocknen des Sumpfes Palaèa eingefügt. Auf diese Weise hinterließ er eine dauerhafte Spur in der weiteren Wirtschaftsentwicklung des Gebietes um Osijek.

7

HR - Državni arhiv u Osijeku, Zadruga za regulaciju rijeke Vuke, Fond 797, kutija 152, Zapisnici glavnih skupština, 1884.; Z. PINTARIÆ / I. ÆOSIÆ, „Povijesni pregled radova...“, n. dj., 683.

22

VDG JAHRBUCH 2005

dr. sc. Vlasta ŠVOGER

Prilog životopisu Gustava Dollhopfa Gustav Dollhopf (Radešiæ, 1827.- Zagreb, 1905.) podrijetlom je iz njemaèke obitelji koja je u Hrvatsku doselila za Napoleonskih ratova. Po struci pravnik, ostvario je uspješnu i dugogodišnju karijeru u državnoj službi, od mjesta perovoðe Banske vlade do odjelnog savjetnika u Odjelu za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade. U revolucionarnom razdoblju 1848.-1849. bio je publicistièki aktivan u zagrebaèkim listovima liberalne orijentacije Slavenski Jug i Südslawische Zeitung.

1. Životopis Gustava Dollhopfa Gustav Dollhopf jedna je od osoba za koju danas znaju tek rijetki pojedinci, premda je ostavio snažan peèat u profesionalnom i javnom životu zajednice u kojoj je živio. Buduæi da su saèuvani podaci o njegovu životu relativno šturi1, njegov životni put može se rekonstruirati tek u osnovnim crtama.

Gustav Dollhopf potjeèe iz obitelji njemaèkih doseljenika. Napoleonova osvajanja pokrenula su migracijski val iz njemaèkih zemalja u susjedne zemlje, a u njemu su sudjelovali razlièiti slojevi stanovništva. U jednom takvom migracijskom valu obitelj njegova djeda doselila se u Hrvatsku poèetkom 19. stoljeæa. Premda je obitelj u staroj postojbini uživala plemiæki status, za razliku od veæine drugih doseljenika, nije potvrdila plemiæki status u novoj domovini, nego je vlastitim radom stjecala ugled u novoj zajednici. Otac i brat Gustava Dollhopfa gradili su vojnièku karijeru. Otac Joseph bio je vojni povjerenik pri Generalnoj komandi u Zagrebu, u vrijeme kad je Gustav studirao na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu (1842.-1844.) veæ je bio umirovljen.2 Mlaði brat Gustava Dollhopfa, Adolph, takoðer je studirao na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu3, a vojnièku karijeru završio je kao natpovjerenik kod Generalne komande u Zagrebu.

Njihova majka bila je iz plemiæke obitelji Simony. Gustav Dollhopf roðen je 1. veljaèe 1827. na imanju svojih roditelja u Radešiæu, pokraj Novog Marofa. Puèku školu i gimnaziju polazio je u Zagrebu, Velikoj Kanjiži i Peèuhu, gdje je dobro nauèio maðarski jezik, a pravo je studirao na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu 1

2

3

Ostavština Gustava Dollhopfa nije saèuvana, a najviše podataka o životu Gustava Dollhopfa daju anonimno objavljeni nekrolozi: “† Gustav pl. Dollhopf.”, Narodne Novine (NN), 42./21. 2. 1905., 2.; “† Gustav pl. Dollhopf.”, NN, 43./22. 2. 1905., 3.; “(† Gustav v. Dollhopf.)”, Agramer Zeitung, 43./22. 2. 1905., 5. Usp. i kratki prilog Vere HUMSKI, “DOLLHOPF, Gustav”, Hrvatski biografski leksikon, sv. 3., Zagreb, 1993., 466. Ovaj dio teksta uglavnom se temelji na nekrolozima u Narodnim Novinama i na rijetkim saèuvanim arhivskim podacima.

Državni arhiv u Zagrebu (DAZg), Matricula Universorum Philosophiae Auditorum in R. Academia Zagrabiensi anno scholastico 1842/3 – 1843/4 frequentatium (Matricula Philosophorum), sg. 25696.

DAZg, Matricula Philosophorum 1845/6, sg. 25697.

23

VDG JAHRBUCH 2005

1844.-1846. i diplomirao s izvrsnim uspjehom. Po svršetku studija prava prakticirao je kao juratus od 1846. do 1850. godine u Zagrebu. U 1850. godini položio je odvjetnièki ispit4 i tada je zapoèeo vrlo dugu i uspješnu karijeru u državnoj službi.

U kolovozu 1850. godine ban Josip Jelaèiæ imenovao je Dollhopfa pomoænikom urednika Zemaljsko-zakonskog i vladinog lista za Hrvatsku gdje je vodio pravne poslove ("odvietnik i privremeni adjunkt"), a potkraj iste godine imenovao ga je i perovoðom II. reda kod Banske vlade.5 Oèito je ban Jelaèiæ imao veliko povjerenje u Dollhopfove sposobnosti jer ga je otprilike u to vrijeme imenovao svojim osobnim i prezidijalnim tajnikom, a taj je posao Dollhopf obavljao niz godina. Godine 1854.

Dollhopf je imenovan tajnikom Hrvatsko-slavonskog kraljevskog namjesnièkog vijeæa i tu je dužnost obavljao do reorganizacije uprave u Hrvatskoj i Slavoniji.

Upravna reorganizacija 1861. godine Dollhopfu je donijela napredovanje na hijerarhijskoj ljestvici u državnoj službi. Neposredno nakon reorganizacije upravnih oblasti Dollhopf je imenovan tajnikom Namjesništva, a veæ sljedeæe godine, 1862. Dollhopf prelazi na dužnost savjetnika u Namjesništvu. Na tom je radnome mjestu ostao nekoliko godina. Godine 1869. ponovno je provedena reorganizacija upravnih organa u Hrvatskoj. Od te godine pa do umirovljenja 1892.

Dollhopf je bio odjelni savjetnik Hrvatsko-slavonske kraljevske zemaljske vlade u Odjelu za bogoštovlje i nastavu. Svojim je radom u prosvjetnom odjelu uvelike pridonio unapreðenju javnog školstva u Hrvatskoj.6 Buduæi da je bio vrlo obrazovan i struèan u obavljanju razlièitih poslova u upravnoj strukturi zemlje, ponekad je zamjenjivao svoje kolege savjetnike u Predsjedništvu Vlade prigodom njihove odsutnosti zbog razlièitih razloga.

Raspolagao je velikim znanjem i iskustvom u državnoj administraciji, pa ga autor nekrologa, oèito netko tko mu je u privatnom ili poslovnom pogledu bio blizak, naziva "živim arhivom za sve stare zakone, kr. rezolucije, intimate, patente i naredbe najviših centralnih i domaæih oblasti". Svoje je znanje i iskustvo rado prenosio na (mlaðe) kolege, koji su èesto od njega tražili savjet pri obavljanju najsloženijih upravnih poslova.7 Gustav Dollhopf oèito je uživao i povjerenje pretpostavljenih pa je za uspješan rad u državnoj administraciji dobio mnoga priznanja pretpostavljenih te odlikovanja od vladara. Dana 18. ožujka 1887. vladar mu je za dugogodišnji vrlo uspješni rad u državnoj službi podijelio ugarsko plemstvo, a prigodom umirovljenja odlikovan je redom željezne krune III. stupnja.8 Bio je i vlasnik tzv. "jubilarne kolajne"9, zapravo jubilarne spomenice iz 1898. kojom su u spomen 4 5

6 7 8

9

“† Gustav pl. Dollhopf. ”, NN, 43./22. 2. 1905., 3.

Hrvatski državni arhiv, Banska vlada, Protokol Banske vlade za g. 1850. (Urudžbeni zapisnik, V. Š.), red. br.

994. od 5. 8. 1850., br. 58.; obavijesti o imenovanjima, NN, 286./12. 12. 1850., 287./13. 12. 1850. “† Gustav pl. Dollhopf. ”, NN, 42./21. 2. 1905., 2.; “† Gustav pl. Dollhopf. ”, NN, 43./22. 2. 1905., 3. “† Gustav pl. Dollhopf. ”, NN, 43./22. 2. 1905., 3.

O tom ordenu usp. Boris PRISTER, Odlikovanja zbirke dr. Veljka Malinara, I. dio (Odlikovanja), Zagreb 1991., 37.-38.

Taj se naziv rabi u nekrologu u NN, 42./21. 2. 1905.

24

VDG JAHRBUCH 2005

pedesetogodišnjice vladavine Franje Josipa odlikovane osobe koje su više godina radile u civilnoj državnoj službi.10 U nekoliko mandata Gustav Dollhopf obavljao je funkciju èlana kraljevinskog suda, a na tu visoku dužnost u hrvatskom sudstvu izabrao ga je Sabor kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Vladarevom odlukom od 19. lipnja 1892. trajno je umirovljen nakon èetrdesetdvogodišnjeg rada u državnoj službi.11 Podaci o privatnom životu Gustava Dollhopfa još su malobrojniji od onih o njegovoj karijeri. Prema relativno opširnom nekrologu u Narodnim Novinama èini se da je Dollhopf u službenom i u privatnom životu bio skroman i ugodan èovjek.

Nakon njegove smrti kao njegovi potomci spominju se kæer i sin te dvije unuke.

Gustav Dollhopf umro je 17. veljaèe 1905. godine od astme, a sahranjen je na zagrebaèkom groblju Mirogoj.12

Avers ordena željezne krune 3. stupnja

Revers ordena željezne krune 3. stupnja

Avers jubilarne spomenice

Revers jubilarne spomenice

2. Publicistièka djelatnost Gustava Dollhopfa "Novinsko proljeæe" 1848.-1849. došlo je i u Hrvatsku. U tom kratkom razdoblju nabijenom revolucionarnom atmosferom i brzim smjenjivanjem dogaðaja publicistièku su djelatnost zapoèeli ili intenzivirali mnogi kasnije poznati književnici, politièari i djelatnici u državnoj službi u Hrvatskoj. Tako je bilo i s tada 10

11

12

Za ovaj podatak zahvaljujem gospodinu Borisu Priesteru, prof., višem kustosu Hrvatskog povijesnog muzeja iz Zagreba. Ujedno mu zahvaljujem i za ustupanje slikovnog materijala koji se koristi u ovome radu. O Jubilarnoj spomenici usp. B. PRISTER, Odlikovanja, 66. “† Gustav pl. Dollhopf. ”, NN, 43./22. 2. 1905., 3.; “† Gustav pl. Dollhopf. ”, NN, 42./21. 2. 1905., 2.; Antun CUVAJ, Graða za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. 5., Zagreb 1910., 509. “† Gustav pl. Dollhopf. ”, NN, 43./22. 2. 1905., 3.; “† Gustav pl. Dollhopf. ”, NN, 42./21. 2. 1905., 2.; “Umrli u Zagrebu od 18. do 25. veljaèe 1905. ”, NN, 46./25. 2. 1905.

25

VDG JAHRBUCH 2005

dvadesetjednogodišnjim pravnikom Gustavom Dollhopfom. Prema za sada dostupnim podacima èini se da je Dollhopfova publicistièka karijera bila kratka i ne odveæ bogata. Dollhopf je objavljivao èlanke u dva zagrebaèka liberalna i prema beèkoj Vladi oporbena lista. Rijeè je o listovima Slavenski Jug13 i Südslawische Zeitung14. Premda je i u ovim listovima Dollhopf objavio svega nekoliko èlanaka15, ti su èlanci svojim temama i naèinom prezentacije problematike vrlo zanimljivi i za tadašnje prilike vrlo kvalitetni, pa æu ih ovdje ukratko analizirati.

U listu Südslawische Zeitung Dollhopf je objavio nekoliko èlanaka u kojima tematizira pitanje odgovornosti vlade u Hrvatskoj.16 To je pitanje tada bilo vrlo aktualno u hrvatskoj javnosti, jer je prevladavalo mišljenje o potrebi reorganizacije tada aktualne hrvatske vlade, Banskoga vijeæa, u smislu ostvarenja naèela odgovornosti vlade. U tada aktualnu raspravu o spomenutom važnom politièkom pitanju svojim se èlancima ukljuèio i pravnik Gustav Dollhopf, a povod je bilo objavljivanje zakonske osnove o hrvatskoj odgovornoj vladi1717 što ju je izradio saborski odbor. U prvome èlanku Dollhopf ukratko analizira naèela djelovanja izvršne vlasti u ustavnoj monarhiji. Jedan od temelja ustavne monarhije jest odgovornost vlade, koja se prema tadašnjem pravnom tumaèenju realizirala tako da je vladar svoju izvršnu vlast prenio na ministre, odnosno "odgovorne državne vijeænike" koje je imenovao na prijedlog ministra predsjednika. Buduæi da je osoba vladara nepovrediva i ne može biti pozvana na odgovornost, vladar svoje ovlasti u izvršnoj vlasti delegira na vladu. Svaku vladarevu odluku mora supotpisati jedan državni vijeænik, koji svojim potpisom preuzima odgovornost za njezinu realizaciju i usklaðenost sa ustavom i postojeæim zakonima, a u sluèaju da državni vijeænik nekim svojim postupkom prekrši zakon za to mora snositi odgovornost. Svi državni vijeænici/ministri i ministar predsjednik za svoj su rad odgovorni vladaru i parlamentu. Dollhopf razlikuje dva tipa odgovornosti ministara/vlade. Prvi je 13

14

15

16

17

Slavenski Jug (SJ) izlazi u Zagrebu od 6. kolovoza 1848. do 12. veljaèe 1850., a ureðivali su ga Dragutin Kušlan i Nikola Krestiæ, a od kolovoza 1849. Bogoslav Šulek. Krug oko ovoga lista dosljedno je zastupao austroslavistièku koncepciju federalizacije Habsburške Monarhije i liberalne ideje na razlièitim podruèjima društvenog života. Usp. monografiju Tomislava MARKUSA, Slavenski Jug 1848.-1850. godine i hrvatski politièki pokret, Zagreb 2001.

List liberalne orijentacije i vrlo širokog tematskog raspona, izlazio u Zagrebu od 3. sijeènja 1849. do poèetka 1852., ureðivao ga je èeški publicist Josip Praus. List je zagovarao preureðenje Habsburške Monarhije u ustavnu monarhiju na temelju ravnopravnosti naroda, modernizaciju svih segmenata hrvatskog društva u skladu s idejama umjerenog liberalizma te ostvarenje graðanskih i politièkih prava i sloboda. Opširnije v. Vlasta ŠVOGER, Südslawische Zeitung 1849.-1852. Organ nove epohe kod Južnih Slavena, Zagreb 2002.

Ovdje æu prikazati èlanke za koje se sasvim pouzdano može tvrditi da ih je napisao Gustav Dollhopf, jer su potpisani njegovim imenom i prezimenom ili inicijalima: G. D. ili G. D.-f. Za onodobnu hrvatsku i europsku publicistiku bilo je karakteristièno da su èlanci izuzetno rijetko bili potpisani imenom i prezimenom, nešto èešæe inicijalima, a najèešæe su objavljeni anonimno. Stoga ne iskljuèujem moguænost da je Dollhopf anonimno objavio èlanke i u nekim drugim novinama, odnosno da je objavio još neke èlanke u ova dva lista. Meðutim, to nije moguæe sasvim pouzdano utvrditi, buduæi da nije saèuvana njegova ostavština.

“Agram, 18. Januar.” G.[ustav] D-f. [Dollhopf], Südslawische Zeitung (SZ), 8./19. 1. 1849.; “Agram, 21.

Januar.” G. D.-f., SZ, 9../22. 1. 1849.; “Agram, 21. Januar.” G. D.-f., SZ, 10./24. 1. 1849.

Umjesto pojma parlamentarna vlada u onodobnoj hrvatskoj javnosti rabio se pojam odgovorna vlada ili “odgovorni ministerij”. Slièno je tada bilo i u Ugarskoj. Usp. Barna MEZEY, “Die Ausgestaltung des parlamentarischen Regierungssystems in Ungarn im Jahr 1848”, Von den Ständeversammlungen bis zum parlamentarischen Regierungssystem in Ungarn. Studien zur Parlamentarismusgeschichte, ur. Gábor MÁTHÉ i Barna MEZEY, Budapest – Graz, 2001., 41-51., ovdje str. 42-50. Èlanak o ustrojenju dPržavnoga vieæa, Hrvatski državni arhiv, Bansko vijeæe, Unutarnji odsjek, kut. IV. (1849.), 187. Osnovu su objavili SJ, 7./16. 1. 1849. i SZ, 6./15. 1. 1849.

26

VDG JAHRBUCH 2005

osobna odgovornost pojedinog ministra za vlastite odluke, a drugi podrazumijeva odgovornost cjelokupne vlade za pravac njezine politike. Ako vlada zbog pravca svoje politike ili neke važne odluke izgubi povjerenje parlamentarne veæine, vlada mora odstupiti, a vladar na prijedlog novog mandatara imenuje novu vladu.

Dollhopf ne razmatra detaljnije problem stvaranja nove vlade u sluèaju odstupanja stare vlade, nego iznesena naèela primjenjuje na razini stvaranja hrvatske vlade i napominje da prijedlog zakona o hrvatskoj odgovornoj vladi uopæe ne razmatra problem odgovornosti vlade parlamentu za njezinu ukupnu politiku, odnosno problem povjerenja vladi, veæ se zadržava na pitanju pojedinaène odgovornosti vijeænika. Za bana u svojstvu vladareva zamjenika takoðer vrijedi naèelo supotpisa nadležnog državnog vijeænika, ali i neodgovornosti. Naime, kao vladarev zamjenik u Hrvatskoj ban je nositelj delegirane izvršne vlasti i kao takav je odgovoran vladaru, ali ne i Hrvatskom saboru. Nasuprot tome, hrvatska vlada – Državno vijeæe, njem. Staatsrat, u zakonskoj osnovi nije definirana kao banov savjetodavni organ, nego kao najviši organ izvršne vlasti u Hrvatskoj. Dollhopf upozorava na nedoreèenosti i manjkavosti u spomenutoj zakonskoj osnovi, pa u tom kontekstu ukazuje na nespojivost funkcije bana kao kraljeva zamjenika, i time nositelja neposredne izvršne vlasti u Hrvatskoj, s funkcijom predsjednika hrvatske vlade.

Kao predsjednik Državnog vijeæa ban bi bio solidarno suodgovoran za njegovo djelovanje pa bi u sluèaju odstupanja Vijeæa i sam morao podnijeti ostavku, što kao vladarev zamjenik ne može uèiniti. Dollhopf nije ostao samo na razini kritike nacrta zakona o hrvatskoj vladi, nego je predložio rješenje za problem na koji je ukazao. Po njegovu mišljenju i ovdje bi trebalo primijeniti naèelo delegiranja izvršne vlasti. Naime, ban bi stvaranje hrvatske vlade trebao povjeriti èovjeku, koji uživa povjerenje Sabora i koji bi predsjedao hrvatskom vladom (zbog štednje bi ujedno trebao voditi neko ministarstvo) i solidarno snosio odgovornost za njezino djelovanje. To u krajnjoj konzekvenciji znaèi da bi u sluèaju odstupanja hrvatske vlade i njezin predsjednik morao podnijeti ostavku. Dollhopf je mehanizam delegiranja vladareve izvršne vlasti na odgovornu vladu prenio i na razinu stvaranja hrvatske vlade. Prema zakonskoj osnovi èlanove hrvatske vlade na banov prijedlog imenuje vladar. Dollhopf meðutim, misli da bi, sukladno konstitucionalnim naèelima, èlanove hrvatske vlade trebao predložiti njezin mandatar, a nakon toga bi ih potvrdio vladar, jer nije uobièajeno da èlanove vlade predlaže netko tko ne sudjeluje u njezinu radu. Time bi se po njegovu mišljenju udovoljilo naèelima uobièajenima u ustavnim monarhijama i naèelu odgovornosti vlade, a ujedno bi se saèuvao ugled bana kao vladareva zamjenika u Hrvatskoj.18 U druga dva èlanka Dollhopf analizira naèela pri imenovanju državnih službenika na nižim razinama i zakonsku proceduru u sluèaju nezakonita rada pojedinog ministra. Dollhopf podržava naèelo da vladar imenuje državne službenike na prijedlog resornog ministra, koji ta imenovanja mora supotpisati, ali se ne slaže s naèinom provedbe tog naèela kakav je predviðen u zakonskoj osnovi o odgovornoj hrvatskoj vladi. On drži neprimjerenim da središnja vlada odluèuje o 18

“Agram, 18. Januar.” G.[ustav] D-f. [Dollhopf], SZ, 8./19. 1. 1849.

27

VDG JAHRBUCH 2005

imenovanju službenika upravnih organa u Hrvatskoj i predlaže da se i u Hrvatskoj primijeni naèelo da ministri mogu predlagati sebi podreðene službenike, a imenuje ih vladar. Na temelju tog naèela Dollhopf traži da ban kao vladarev zamjenik u Hrvatskoj ima pravo imenovati državne službenike odgovorne državnom vijeæu na prijedlog i uz supotpis odjelnog predstojnika, odnosno resornog ministra. Ovaj autor protivi se imenovanju ministra za Hrvatsku pri središnjoj vladi, što se predlaže u spomenutoj zakonskoj osnovi, prije nego se ustavom naèelno riješi odnos Hrvatske prema zajednièkoj državi (ovaj je èlanak napisan prije donošenja Oktroiranog ustava, V. Š.).19 U zadnjem èlanku u kojem je komentirao zakonsku osnovu o odgovornoj hrvatskoj vladi Dollhopf je analizirao modalitete opoziva, odnosno ostvarenja zakonske odgovornosti pojedinog ministra u sluèaju kršenja zakona predviðene u zakonskoj osnovi i usporedio ih s odgovarajuæim odredbama uobièajenima u ustavnim monarhijama. Dollhopf ukazuje na to da rješenje predviðeno zakonskom osnovom o hrvatskoj vladi, naime da je za suðenje državnom vijeæniku (ministru) nadležan najviši redovni sud u zemlji, tj. Banski stol, najvišoj sudskoj instanciji u zemlji daje politièku moæ, koju ona ne bi trebala imati. Takva odredba po njegovu mišljenju onemoguæava ostvarenje najvažnijih preduvjeta za kvalitetno obavljanje sudaèke dužnosti, a to su neovisnost i nepristranost, a odgovornost vlade pretvara u puku iluziju. To bi otvorilo vrata samovolji i apsolutizmu. Zbog povrede dužnosti ministru ne bi smio suditi sud kojega bi imenovala vlada ili Sabor, jer je Sabor u tom sluèaju tužitelj, nego izvanredni sud definiran zakonom, sastavljen od neovisnih èlanova koji bi se trebali rukovoditi jedino interesom oèuvanja ustava i koji bi presudu trebao donijeti na temelju odluke porote o krivnji optuženoga. Bilo kakvo drugo rješenje ostavlja otvorenim put prema apsolutizmu i samovolji.20 U Dollhopfovim èlancima objavljenima u listu Südslawische Zeitung odražava se njegovo pravno obrazovanje i poznavanje pravnih rješenja uobièajenih u ustavnim monarhijama. Pitanje odgovornosti vlade Dollhopf shvaæa na naèin uobièajen i u Ugarskoj u ono doba. Instituti supotpisa i ministarske/vijeænièke odgovornosti zapravo su bili mehanizmi za uspostavljanje kontrole nad izvršnom vlašæu, koju u ime naroda vrše kralj, odnosno ban, i tek prvi korak prema uspostavljanju stvarne odgovornosti vlade, odnosno prema stvaranju parlamentarne vlade. To zapravo znaèi da je sredinom 19. stoljeæa u Hrvatskoj sintagma odgovornost vlade, premda je bilo i elemenata kolektivne odgovornosti vlade Saboru, zapravo bila svojevrsni ekvivalent odgovornosti kraljevskih vijeænika/savjetnika,21 odnosno da u krugu hrvatskih liberala okupljenih oko ovoga lista na idejnoj razini još nije bio potpuno razbistren pojam parlamentarne vlade, a sukladno tome niti ideja o njezinoj realizaciji u Hrvatskoj.

19 20 21

“Agram, 21. Januar.” G. D.-f., SZ, 9../22. 1. 1849.; “Agram, 21. Januar.” G. D.-f., SZ, 10./24. 1. 1849.

“Agram, 21. Januar.” G. D.-f., SZ, 10./24. 1. 1849.

O odgovornosti maðarske vlade1848.-1849., kako je formulirana u Travanjskim zakonima, v. Barna MEZEY, Die Ausgestaltung des parlamentarischen Regierungssystems, 49-50.

28

VDG JAHRBUCH 2005

Premda je u impresumu lista Slavenski Jug Gustav Dollhopf najavljen kao jedan od brojnih pomoænih urednika lista, poput veæine navedenih uglednika iz kulturnog i politièkog života Hrvatske, niti Dollhopf nije objavio mnogo èlanaka u tom listu. Èlanci koje je Gustav Dollhopf objavio u Slavenskom Jugu nemaju tako kompleksnu jedinstvenu temu kao èlanci u listu na njemaèkom jeziku, niti su, osim èlanka u kojem obrazlaže pojmove narodnost i demokracija, na toliko visokoj teoretskoj razini. Ipak, ti su èlanci za ono doba vrlo kvalitetni, a i danas su zanimljivi, jer odražavaju razinu kvalitete onodobnog hrvatskog novinstva i tada aktualna politièka pitanja.

U prvome èlanku objavljenome u listu Slavenski Jug na samom poèetku hrvatsko-maðarskog rata sukladno tadašnjoj atmosferi u hrvatskoj javnosti Dollhopf opravdava hrvatsko-maðarski rat. Taj rat autor opravdava revolucionarnom atmosferom i duhom vremena i ocjenjuje ga kao rat protiv despotizma i apsolutistièke vladavine "frakcie plemena jednog" (tj. Maðara, V. Š.).

Prema autorovu mišljenju u taj rat Hrvati kreæu voðeni velièanstvenim idejama europske revolucije – bratstvo, sloboda i jednakost – i vode ga s ciljem ostvarenja slavenske ideje. On taj rat drži pravednim i siguran je da æe Hrvati u njemu ostvariti pobjedu.22 U dva èlanka Dollhopf koristeæi vlastito znanje njemaèkog i maðarskog jezika reagira na pisanje beèkog i maðarskog tiska. U vrlo ironiènom i duhovitom èlanku Dollhopf opisuje nastojanja maðarskih revolucionarnih voða da pridobiju simpatije beèkog radikalnog tiska koji je pokušao mobilizirati Beèane da se vojno angažiraju na strani Maðara protiv Hrvata. Usprkos snažne medijske kampanje ta su nastojanja urodila slabim uspjehom, a autor je osudio nedosljednost i povodljivost stanovnika Beèa. U drugome èlanku Dollhopf komentira reagiranje vodeæih maðarskih listova Kossuth Hirlapja i Pesti Hirlap na adresu koju je caru uputio austrijski parlament usvojivši prijedlog svog zastupnika Borroscha da se sazove kongres austrijskih naroda na kojem bi se trebale ukloniti sve raspre i riješiti sva sporna pitanja izmeðu austrijskih naroda. Sukladno Dollhopfovim oèekivanjima maðarski su listovi doduše naèelno prihvatili ideju održavanja kongresa naroda, ali se nisu složili u pogledu zadaæe koju bi kongres trebao imati.

Polazeæi od uvjerenja da je Ugarska posve nezavisna i samostalna država maðarskog naroda, a nemaðarski narodi koji žive na njezinu teritoriju nisu samostalni narodi nego plemena koja su sastavni dio nerazdružive državne cjelokupnosti maðarske, maðarski su listovi iznijeli ideju da bi na kongresu trebali sudjelovati samo samostalni narodi, dakle Maðari i austrijski Nijemci te da bi predmet rasprave mogla biti samo neriješena pitanja, i to uglavnom materijalne prirode, izmeðu Maðara i austrijskih Nijemaca. Raspre izmeðu Maðara i nemaðarskih naroda koji žive u Ugarskoj jesu, prema tumaèenju maðarskih listova, unutarnji poslovi Ugarske u koje se austrijski Nijemci na kongresu ne bi smjeli miješati. Nesamostalni narodi koji žive u austrijskom, odnosno ugarskom dijelu Monarhije mogli bi sudjelovati na kongresu samo preko svojih predstavnika 22

Gustav Dollhopf, “U Zagrebu 7. Rujna”, SJ, 15./8. 9. 1848.

29

VDG JAHRBUCH 2005

koji bi mogli iznijeti njihove pritužbe na raèun vladajuæih naroda, a o njima bi odluèivali vladajuæi narodi. U svome komentaru Dollhopf odbacuje po njegovu mišljenju nedokazane interpertacije Maðara koji, pozivajuæi se na historijsko pravo, poistovjeæuju maðarski narod s maðarskom državom. Dollhopf tvrdi da meðusobne odnose Maðara i austrijskih naroda odreðuju dvostrani ugovori sklopljeni izmeðu austrijskih naroda i ugarske zakonodavne vlasti, tj. Ugarskog sabora i koji se ne mogu jednostrano razvrgnuti. Maðari se protive ostvarenju naèela federacije u Habsburškoj Monarhiji i boje se da bi kongres mogao prihvatiti ideju preureðenja Monarhije u saveznu državu èime bi Maðari izgubili gospodstvo nad nemaðarskim narodima u Ugarskoj. Svojim ponašanjem Maðari su dokazali da nisu shvatili duh vremena i bit federacije te da silom žele sprijeèiti emancipaciju naroda koji stenju pod njihovim gospodstvom, koju bi ovi mogli ostvariti na kongresu austrijskih naroda. Èak i kad bi se sudionici kongresa odreðivali iskljuèivo na temelju historijskog prava Maðari, po Dollhopfovu mišljenju, ne bi imali iskljuèivo pravo sudjelovanja u ime Ugarske, jer Ugarsku ne èine samo Maðari. Rukovodeæi se pravom jaèega Maðari se ne obaziru na prirodno pravo i na pravo revolucije i onemoguæavaju nemaðarskim narodima ostvarenje svojih "prava èovieèanskih". Po Dollhopfovu mišljenju maðarska politika u odnosu na kongres austrijskih naroda samo se u naèinu realizacije razlikuje od krvavog èina 6. listopada.23 Dana 6. listopada 1848. beèka je svjetina ubila ministra rata Theodora grofa Baillet von Latoura. Dollhopf je ovdje posredno iznio mišljenje, tada prevladavajuæe u hrvatskoj javnosti, da su maðarski agenti imali znaèajnu ulogu pri poticanju Listopadske revolucije u Beèu i da je ta revolucija imala velikomaðarske i velikonjemaèke ciljeve.

Dollhopfova interpretacija odnosa maðarskih revolucionarnih krugova prema Hrvatima zasnivala se na shvaæanju da Trojedna Kraljevina na temelju svojih municipalnih prava ima poseban status unutar zemalja krune sv. Stjepana. Prema tome zahtjevi Hrvata za ravnopravnošæu svih naroda koji žive u Ugarskoj, utemeljeni na historijsko-državnom pravu, ali još više na prirodnom pravu, pravedni su i sukladni duhu vremena. Zahtjevi drugih nemaðarskih naroda, premda nisu imali temelj u historijskom, nego u prirodno-nacionalnom pravu takoðer su pravedni i nisu na štetu maðarskog naroda. Težnjom za uništenjem maðarske supremacije i ostvarenjem ravnopravnosti naroda koji žive u Ugarskoj te ponovnim uspostavljanjem cjelovitosti Habsburške Monarhije veæi je dio hrvatske javnosti, a takvo je stajalište sudeæi prema objavljenim èlancima zastupao i Gustav Dollhopf, opravdavao hrvatsko-maðarski rat. Zapoèet s ovim ciljevima taj je rat uskoro prerastao u intervenciju proturevolucionarnih snaga pod vodstvom beèkog dvora, u kojoj su interesi nemaðarskih naroda bili potpuno potisnuti na marginu povijesnih zbivanja.

23

G.[Gustav] D.[Dollhopf], “U Zagrebu 16. Rujna”, SJ, 19./17. 9. 1848.; Gustav Dollhopf, “U Zagrebu 9. studena”, SJ, 42./10. 11. 1848.

30

VDG JAHRBUCH 2005

Najzanimljiviji èlanak Gustava Dollhopfa u Slavenskom Jugu, i svakako na najvišoj teorijskoj razini, bio je èlanak "Narodnost i Demokracia".24 Povod za pisanje ovoga èlanka prema autorovim rijeèima bila je èinjenica da je Slavenski Jug demokratski list i da je moto pod kojim je uredništvo najavilo da æe se boriti za ostvarenje postavljenih ciljeva narodnost i demokracija. Stoga autor svojom dužnošæu smatra hrvatskoj javnosti objasniti te pojmove. Narodnost Dollhopf interpretira kao narodnu osobnost, odnosno kao skup svih osobina nekog naroda po kojima se on razlikuje od drugih naroda. Narodni znaèaj izražava se u duhu naroda koji se pak oèituje u svim vidovima narodnog života. Narodnost je tek djelomice realizirana ako narod rabi svoj jezik u svakodnevnom životu i kao službeni jezik, jer je jezik samo jedan oblik ostvarenja narodnosti. Narodnost se potpuno realizira u društvu, a društvo u širem smislu jest država. Država se najèešæe sastoji od više naroda, a naèin na koji narodi sudjeluju u njezinu životu pokazuje je li narodnost temelj države. Država je posljednji stadij u razvoju narodnog duha, a nacionalna država jest potpuno oživotvoren pojam narodnosti.

"Demokracia jest ona forma vladanja, u kojoj narod sám sobom upravlja." U državi s demokratskim sustavom postoji nezavisno narodno zakonodavstvo, a izvršna vlast samo realizira državne zakone. Staleška država ne može biti predstavnik narodne volje, niti odraz duha naroda koji se oèituje u djelovanju cijelog naroda.

Zato u upravljanju državom preko svojih predstavnika treba sudjelovati cijeli narod. Država s demokratskim institucijama pruža najšire moguænosti za razvoj duha naroda, ona je vjeran odraz životne snage naroda i "najizraženii typus narodnosti". Glavna zadaæa svakog barem djelomice zrelog naroda po Dollhopfovu je mišljenju sudjelovanje u izgradnji graðanskog društva. Narod u višem smislu jest onaj narod koji je osnovao demokratske institucije. Narodnost i država najuže su povezani. U državi u kojoj je narod slobodan i samostalan, narodnost i država gotovo se mogu razlikovati samo na razini ideje. Za razvitak narodnosti potrebna je osobna sloboda pojedinca, ali i demokratska sloboda, tj. sloboda cijelog naroda, a ona je identièna s "narodnostju politièkom" èije je ostvarenje preduvjet za politièku slobodu naroda. Sukladno vlastitoj liberalnoj orijentaciji Dollhopf se zalaže za podjeljivanje slobode i politièkih prava puku, jer je to zajedno s uvoðenjem narodnog jezika u sve javne poslove osnovni preduvjet za sudjelovanje naroda u upravljanju državom. Ostvarenjem demokratskih naèela u praksi u Hrvatskoj stvorit æe se narodna država koja æe biti dovoljno jaka da se odupre pretenzijama susjeda Nijemaca i Maðara. Narodnost se ne može održati ako narod nije slobodan, a to je preduvjet za stvaranje narodne države.25 Dollhopf realizaciju narodnosti povezuje s graðanskim i politièkim slobodama primijenjenima na razini pojedinca i na razini naroda te s demokratskim institucijama, a njihova kombinacija otvara put prema stvaranju nacionalne države. To je zapravo najviši oblik realizirane narodnosti, odnosno, doduše pojednostavljeno, suvremenim rjeènikom reèeno prerastanje naroda u naciju.

24 25

Gustav Dollhopf, “Narodnost i Demokracia”, SJ, 16./10. 9. 1848.

Isto.

31

VDG JAHRBUCH 2005

Demokratske institucije po njegovu mišljenju mogu se ostvariti samo proširivanjem politièkih prava i sloboda na cijeli narod, a to je podrazumijevalo i proširenje prava glasa (možda i opæe pravo glasa). Èini se da je u tom pogledu Dollhopf radikalniji od kruga hrvatskih liberala okupljenih oko zagrebaèkih listova Slavenski Jug i Südslawische Zeitung26, kojemu je nesumnjivo i sam pripadao, a koji je u osnovi zastupao ideje umjerenog liberalizma. Temeljem uvida u prikazane Dollhopfove èlanke za njega se svakako može reæi da je bio vrlo obrazovan i da je pratio njemu suvremena idejna strujanja u europskom kulturnom krugu, a pridonio je i širenju liberalnih ideja i stvaranju temelja graðanskog društva u Hrvatskoj.

Ovdje sam prikazala èlanke èije sam autorstvo pouzdano mogla pripisati Gustavu Dollhopfu. Buduæi da se i tijekom druge polovice 19. stoljeæa autorstvo novinskih èlanaka èesto nije oznaèavalo ili se oznaèavalo pseudonimom, odnosno šifrom, osobito ako su autori bili visokopozicionirani državni službenici, postoji moguænost da je Dollhopf pisao i objavljivao èlanke i u drugim listovima. Taj problem ostavljam nekim buduæim istraživanjima.

***** Svojim obrazovanjem, velikim iskustvom i dugogodišnjim radom na visokim položajima u upravnoj i pravosudnoj strukturi Hrvatske Gustav Dollhopf ostavio je trag u hrvatskoj povijesti, kojega se ne bi smjelo olako zaboraviti. Svojim kratkim publicistièkim djelovanjem tijekom revolucionarnih godina 1848.-1849. u zagrebaèkim liberalnim listovima Slavenski Jug i Südslawische Zeitung Dollhopf je pridonio širenju i popularizaciji liberalnih ideja i stvaranju temelja graðanskog društva u hrvatskoj sredini.

26

O tome detaljnije v. u doktorskoj disertaciji Vlaste ŠVOGER, Hrvatsko liberalno novinstvo u doba revolucije – Saborske novine, Slavenski Jug, Südslawische Zeitung i Jugoslavenske novine (1848.-1852.), Zagreb 2004.

32

VDG JAHRBUCH 2005

Beitrag zur Gustav Dollhopfs Biographie Gustav Dollhopf - geboren in Radešić 1827, gestorben in Zagreb 1905 – stammte aus einer deutschen Familie, die zur Zeit der Napoleonischen Kriege nach Kroatien umsiedelte. Als ein sehr gebildeter Jurist machte er eine erfolgreiche jahrzehntelange Karriere im Staatsdienst, zuerst als Protokollführer und Konzipient der Banalregierung und später als Rat in der Abteilung für Kultus und Unterricht der Kroatisch-slawonischen königlichen Regierung. In der revolutionären Periode 1848-1849 wirkte Dollhopf als Publizist in den Zagreber liberalen Blättern Slavenski Jug und Südslawische Zeitung. In seinen Artikeln schrieb er über das Problem der Regierungsverantwortung, über Nationalität und Demokratie und über andere damals aktuelle Themen. Durch seine kurze publizistische Tätigkeit trug er zur Verbreitung liberaler Ideen in Kroatien und zur Bildung der bürgerlichen Gesellschaft in Kroatien bei.

33

VDG JAHRBUCH 2005

dr.sc. Zlatko MATIJEVIÆ

Dr. Ivo Pilar na stranicama pravaškog èasopisa "Kroatische Rundschau" (1918.)

Posljednjih mjeseci trajanja Prvoga svjetskog rata (1918.), Stranka prava ("frankovci") pokrenula je èasopis na njemaèkom jeziku "Kroatische Rundschau".

Suraðujuæi svojim prilozima u èasopisu, dr. Ivo Pilar, jedan od pionira politièke geografije, zauzimao se za ujedinjenje "svih hrvatskih zemalja" u jednu državno-pravnu cjelinu unutar granica trijalistièki preustrojene države Habsburga. On je držao, opiruæi se o svoja geopolitièka razmatranja. da bi se time hrvatskom narodu osigurali optimalni uvjeti za daljnji politièki, gospodarski i kulturni razvitak.

"Razvili se i razuzlali zamršaji Europe kako mu drago, po Hrvate bi bilo najbolje u zakonitoj samosvojnosti ostati pod vladajuæom dinastijom; opstanak ove dinastije stoji od Hrvata; opstanak Hrvata kao sretna naroda, glavno stoji od vladajuæe dinastije; opstanak Hrvata i Madžara kao naroda, stoji od sloge koja ih ima vezati".

Dr. Ante STARÈEVIÆ Poèetkom ratne 1918. godine stanje na europskim ratištima izgledalo je vrlo povoljno za tabor Središnjih (Centralnih) sila, tj. Njemaèku, Austro-Ugarsku Monarhiju i njihove saveznice. Poèetkom veljaèe sklopljen je mir s tada ponovno uspostavljenom ukrajinskom državom. Tri tjedna kasnije, poèetkom ožujka, potpisan je povoljan mirovni ugovor s ruskim boljševicima koji su, nekoliko mjeseci ranije, preuzeli vlast u Rusiji. Rumunjska je, pokleknuvši pred združenim njemaèko-austro-ugarskim vojnim pritiskom, u svibnju sklopila separatni mir i napustila svoje dotadašnje saveznice iz tabora sila Antante. Poèetkom proljeæa 1918. njemaèko je vrhovno vojno zapovjedništvo pokrenulo veliku ofenzivu na zapadnom ratištu. Britansko-francuska crta bojišnice poèela je popuštati pred silinom njemaèkih napada. Èlanice Središnjih sila gotovo da više nisu dvojile u svoju konaènu pobjedu. No, neoèekivano uspješni protuudarci saveznièkih vojski zaustavili su njemaèko napredovanje prema Parizu. Ratna je sreæa ponovno promijenila stranu. Konaèni slom središnjih sila postajao je sve izvjesniji i sve bliži.1 Iako se rat približavao svom svršetku, države Antante nisu bile složne oko pitanja tko je zapravo u tom velikom svjetskom hrvanju bio "neprijatelj broj jedan".

1

Vidi: Josip HORVAT, Prvi svjetski rat. Panorama zbivanja 1914-1918., Zagreb, 1967., 451-507.

35

VDG JAHRBUCH 2005

Za Francusku, Veliku Britaniju i Sjedinjene Amerièke Države bila je to Njemaèka.

Za Italiju, koja se nadala da æe dobiti sve one teritorije na istoènojadranskoj obali koji su joj bili obeæani Londonskim ugovorom, glavni je neprijatelj bila Austro-Ugarska Monarhija.2 Ni jedna država èlanica Antante nije u svojim ratnim ciljevima predviðala potpuno uništenje Monarhije. Èak je i srbijanska izbjeglièka vlada, kao dio Antantina vojnog bloka, imala "veliko" i "malo" rješenje glede moguæe sudbine Austro-Ugarske Monarhije. "Veliko" je rješenje predviðalo da se od Monarhije, prema "etnografskom naèelu", odvoje ona podruèja na kojima su obitavali "južnoslavenski narodi" (Slovenci, Hrvati i Srbi) i ujedine s Kraljevinom Srbijom, nakon što ona bude ponovno uspostavljena u svojim prijeratnim granicama. "Malo" se rješenje ogranièavalo na stvaranje "Velike Srbije", odnosno takve srpske države koja bi u svojim granicama obuhvaæala sve one dijelove Monarhije u kojima su Srbi, navodno, imali "izrazitu" ili "pretežnu veæinu".3 Unatoè relativno povoljnom vanjskopolitièkom i vojnom položaju u prvoj polovici 1918. godine, Monarhija je svakodnevno zapadala u sve veæu unutarnju krizu, prvenstveno zbog nezadovoljstva svojih brojnih slavenskih naroda.

Najdublja se kriza osjeæala na jugu Monarhije. Neriješeni državnopravni položaj Bosne i Hercegovine i opravdano nezadovoljstvo hrvatskih politièara dualistièkim ustrojstvom države, koje je dovelo do administrativne odijeljenosti banske Hrvatske od Dalmacije, prerasli su u nerješiv problem, koji æe u znatnoj mjeri pridonijeti rušenju stoljetne države Habsburga.

Osjeæajuæi nužnost da politièka javnost u Monarhiji, ali i izvan nje, dobije obavijesti o državno-pravnim i inim problemima na jugu Monarhije i njihovu moguæem rješenju, Stranka prava ("frankovci")4 pokreæe u Zagrebu èasopis na njemaèkom jeziku "Kroatische Rundschau". Prvi je broj èasopisa izišao sredinom veljaèe 1918. godine. Iako je bilo predviðeno da "Kroatische Rundschau" bude dvotjednik s pravilnim ritmom izlaženja svakog prvoga i petnaestog dana u mjesecu, ta nakana zbog ratnih okolnosti nije provedena u život.5 U impresumu su kao izdavaèi èasopisa navedeni istaknuti èlanovi "frankovaèke" Stranke prava: dr.

Dragan Šafar (1888.-1967.), odvjetnik, dr. Fran Milobar (1869.-1945.), sveuèilišni profesor i vlè. dr. Josip Pazman (1863.-1925.), sveuèilišni profesor. Na mjestu 2

3

4

5

Vidi: Milan MARJANOVIÆ, Londonski ugovor iz godine 1915. Prilog povijesti borbe za Jadran 1914.-1917., Zagreb, 1960.; Dragovan ŠEPIÆ, Italija, Saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918, Zagreb, 1970.

Bogdan KRIZMAN, "Stvaranje jugoslavenske države. (Referat na Drugom kongresu historièara Jugoslavije)", Historijski pregled, Zagreb, 4/1958., br. 3-4, 170.

O nastanku, politièkom programu, djelovanju i frakcijama Stranke prava opširnije vidi: Mirjana GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973.; ISTA, Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb, 2000., Stjepan MATKOVIÆ, Èista stranka prava 1895.-1903., Zagreb, 2001. Takoðer vidi: B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politièki odnosi, Zagreb, 1989., 24. i d.

U veljaèi je izišao samo jedan broj èasopisa (br. 1.). Tijekom ožujka su izišla èak tri broja (br. 2., 3. i 4.). U travnju je objavljen jedan broj èasopisa (br. 5.), ali je zato u lipnju izišao dvobroj (br. 6. i 7.). Od srpnja do listopada 1918. godine izišla su ukupno tri broja (br. 8., 9. i 10.). U kolovozu se, vjerojatno zbog ljetnog raspusta, nije pred èitateljima pojavio ni jedan broj "Kroatische Rundschau"-a. Prilikom tiskanja èasopisa loše su obavljeni korektorski poslovi, ako ih je uopæe bilo, te su se vrlo èesto potkradale pogrješke u navoðenju redosljeda pojedinih bojeva èasopisa i datuma njihova izlaženja. U ovom æe tekstu, radi lakšeg snalaženja, biti na prvom mjestu navedeni pogrešno otisnuti brojevi i datumi pojedinih brojeva, a potom, u uglatoj zagradi, oni ispravni.

36

VDG JAHRBUCH 2005

odgovornog urednika angažiran je Otto (Oton) S(z)lavik,6 profesionalni novinar, koji je uredio prvih sedam brojeva èasopisa. Posljednja je tri broja uredio vlè.

Pazman. Ispoèetka je uredništvo èasopisa bilo smješteno u Dugoj ulici br. 12 (danas: Radiæeva ulica), a zatim je, od 8. broja nadalje, premješteno u Palmotiæevu ulicu br. 3. Uprava se èasopisa cijelo vrijeme nalazila na Zrinjskom trgu br. 10. Svi su brojevi tiskani u Nadbiskupskoj tiskari u Zagrebu.7 Posljednji je broj tiskan dva tjedna prije odluke hrvatskog Sabora o razvrgnuæu svih državno-pravnih veza sa Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom (29. listopada 1918.).

Osim veæ navedenih izdavaèa i urednika, koji su svojim uradcima bili najzastupljeniji autori na stranicama èasopisa, u njemu su suraðivali i neki istaknuti hrvatski intelektualci i politièari bliski politièkom programu "frankovaèkih" pravaša, meðu kojima i: dr. Adalbert Shek pl. Vugroveèki (1851.-1933.), dr. Milan Kovaèeviæ, vlè. Stjepan Zagorac (1868.-1936.). Jedan od najagilnijih vanjskih suradnika bio je tuzlanski odvjetnik, pravni teoretièar, geopolitièar, socijalni psiholog i politièar dr. Ivo Pilar,8 pouzdanik "frankovaèke" Stranke prava u Bosni i Hercegovini.9 Pilar je u "Kroatische Rundschau"-u objavio tri rada: "Politische Geographie der kroatischen Länder.",10 "Das südslavische Problem im Habsburgerreiche."11 i "Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien.".12 6

7

8

9

10 11 12

Nekoliko bio-bibliografskih podataka o O. S(z)laviku vidi kod: Iso KRŠNJAVI, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 2, Zagreb, 1986., 735-736, 795; Petar GRGEC, Dr. Rudolf Eckert, Rijeka, 1995., 76-77, 80, 106-108; J. HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939., Zagreb, 2003., 294.

Kroatische Rundschau (dalje: KR), Zagreb, 1/1912 [1918], Nr. 1. (12. Februar), 16; KR, 1/1919 [1918], Nr. 1. [2.]

(1. März), 32; KR, 1/1918, Nr. 1. [3.] (14. März), 48; KR, 1/1918, Nr. 4. (29. März), [64]; KR, 1/1918, Nr. 4. [5.]

(15. April), 80; KR, 1/1918, Nr. 6. u. 7 (15. Juni), 104; KR, .1/1918, Nr. 8. (20 Juli), 120; KR, 1/1918, Nr. 9. (1.

September), 136; KR, 1/1918, Nr. 9. [10.] (15. Oktober), 156.

Ivo Pilar rodio se u Zagrebu 19. lipnja 1874., gdje je i umro pod nerazjašnjenim okolnostima 3. rujna 1933. godine. U rodnom je gradu završio klasiènu gimnaziju, a u Beèu jednogodišnji trgovaèki teèaj na Hochschule für Welthandel i studij prava. Ondje stjeèe i specijalizaciju iz nacionalne ekonomije i sociologije. Svoje je pravno obrazovanje upotpunio na École de Droit u Parizu. Nakon završetka studija bio je najprije tajnik dionièkog društva za željeznièku industriju "R. Ph. Wagner" (Beè), a potom tajnik Zemaljske banke u Sarajevu. Jedno je vrijeme bio službenik kod sudbenog stola u Sarajevu te odvjetnièki perovoða. Od 1905. do 1920. godine vodio je odvjetnièki ured u Tuzli, a potom, sve do smrti, u Zagrebu. Jedan je od osnivaèa Hrvatske narodne zajednice u Bosni i Hercegovini (1906.). Nakon osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bio je u politièkoj nemilosti te je protiv njega voðen i montirani sudski proces (1921.). U doba diktature kralja Aleksandra (1929.-1934.), Pilar se politièki približio tada zabranjenoj Hrvatskoj seljaèkoj stranci. Važnija su mu djela: Secesija (Zagreb, 1989.), Nadbiskup Stadler i Hrvatska narodna zajednica (Sarajevo, 1910.), Entwicklungsgang der Rezeption des Österreichischen Allgemeinen bürgerlichen Gesetzbuches in Bosnien und der Herzegowina unter besonderer Berücksichtigung des Immobilienrechtes (Wien, 1911), Svjetski rat i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata (Zagreb, 1915. i 1917.), Die südslawische Frage und der Weltkrieg. Übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems (Wien, 1918; Zagreb, 1944.), Borba za vrijednost svoga "ja". Pokus filozofije slavenskog individualizma (Zagreb, 1922.), Immer wieder Serbien, (Berlin, 1933) i dr. Neke od radova dr. Pilar je objavio pod raznim pseudonimima (Zajednièar, L. v. Südland, Dr. Jurièiæ, Florian Lichtträger). Opširnije o životu i radu Ive Pilara vidi u: [Sreæko LIPOVÈAN i Zlatko MATIJEVIÆ, ur.], Godišnjak Pilar. Prinosi za prouèavanje života i djela dra Ive Pilara, (Svezak prvi i drugi), Zagreb, 1/2001. i 2/2002.

Vidi: Z. MATIJEVIÆ, "Politièko djelovanje Ive Pilara i pokušaji rješavanja 'južnoslavenskog pitanja' u Austro-Ugarskoj monarhiji (ožujak-listopad 1918.)", u: [S. LIPOVÈAN i Z. MATIJEVIÆ, ur.], Godišnjak Pilar, (Svezak prvi), 1/2001., 137-138.

KR, 1/1918, Nr. 4 [5], 68-70; KR, 1/1918, Nr. 6. u. 7., 87-90; KR, 1/1918, Nr. 9 [10], 147-149.

KR, 1/1918, Nr. 9., 121-124.

Isto, 124-126.

37

VDG JAHRBUCH 2005

Prvi od navedenih Pilarovih radova objavljenih u "Kroatische Rundschau"-u, "Politische Geographie der kroatischen Länder." ["Politièki zemljopis hrvatskih zemalja"] bio je, u veæoj ili manjoj mjeri, prijevod njegove geopolitièke studije objavljene iste godine na hrvatskom jeziku.13 Za Pilara, jednog od pionira geopolitike, toènije reèeno politièke geografije,14 bilo je neprijeporno da: "Die geopolitische Lage entscheidet, mit welchen Völkern, mit welchen Kulturkreisen das betreffende Volk im Berührung kommt, woher und welchen politischen Einflüssen es ausgesetzt ist. Die physikalischen Eigenschaften der Scholle, auf welcher das Individuum zur Welt kommt und lebt, sind entscheidend für seine weitere Lebensschicksale. Verschiedene äussere Einwirkungen werden tätig, verschiedene Lebensmöglichkeiten eröffnen sich dem Menschen je nach dem geographischen Charakter der Gegend, in welcher er sein Dasein fristet".15 Iz reèenog je nužno slijedio zakljuèak da zemljopisni položaj neke zemlje i njezine "fizikalno-zemljopisne znaèajke" imaju presudni utjecaj na društveni i politièki život jednog naroda, pa tako i hrvatskog.16 Konstatiravši da u Hrvatskoj ne postoji djelo koje bi se bavilo politièkom geografijom17 te da je njegov èlanak ("essay") zapravo "prvijenac" na tom znanstvenom podruèju,18 Pilar je pokušao definirati sadržaj pojma "hrvatske zemlje": "Unter 'Kroatischen Ländern' verstehen wir jene Provinzen, jene historisch-politischen Gebilde im Süden der Oesterreich-ungarischen Monarchie, welche einstens einen integrierenden Bestandteil des kroatischen Staates ausmachten, und in welchen die Kroaten noch heute als wesentlicher Bestandteil

13 14

15

16 17

18

Vidi: I. PILAR, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitièka studija., Sarajevo, 1918.

Mladen KLEMENÈIÆ i Nenad POKOS, "Ivo Pilar i politièka geografija", u: [S. LIPOVÈAN i Z. MATIJEVIÆ, ur.], Godišnjak Pilar, (Svezak prvi), 1/2001., 39-49.

I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 4. [5.], 68. ["Zemljopisni položaj odluèuje, s kojim narodima, s kojim kulturama dotièni narod dolazi u doticaj, odakle prima utjecaje, kakove i u kojem opsegu, odakle i kakovim politièkim uplivima podliježe. Fizikalna pak svojstva one grude, na kojoj se pojedinac rodio, odluèna su za njegovu daljnju sudbinu. Raznoliki se vanjski uplivi stvaraju, raznolike se moguænosti života pružaju èovjeku prema zemljopisnom znaèaju kraja, u kome se rodio."] (I. PILAR, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 3.) Umjesto doslovnog prijevoda koristim se, gdje je to god moguæe, Pilarovim originalnim hrvatskim tekstom koji je po smislu, iako ne i doslovno, istovjetan njemaèkom prijevodu.

I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 4. [5.], 68.

"Uns ist in der kroatischen Literatur keine Monographie der politischen Geographie der kroatischen Länder bekannt". (Isto.) ["Nije nam poznato, da bi u hrvatskoj književnosti postojalo djelo o politièkoj geografiji u navedenom smjeru."] (I. PILAR, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 4.)

"Dieser Essay stellt sich daher als ein Erstling seiner Art in unserer Literatur dar". (I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 4 [5.], 68.) ["Ovaj essay se dakle pokazuje prvijencem u tom polju u našoj literaturi."] (ISTI, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 4.)

38

VDG JAHRBUCH 2005

der Bevölkerung wohnen. Nach dieser Definition gehören zu den kroatischen Ländern Kroatien, Slavonien, Dalmatien, Bosnien, Herzegovina und Istrien".19 Definirajuæi položaj "hrvatskih zemalja", Pilar piše: "Die kroatischen Länder liegen zum Teil auf der Balkanhalbinsel, zum Teil aber in den der Balkanhalbinsel nächstliegenden Teilen Mitteleuropas. Dabei ist von hoher Wichtigkeit der Umstand, dass die Grenzen des Balkans gegen Mitteleuropa nicht hohe und schwer passierbare Gebirgszüge bilden [...], sondern Flüsse u. zw. die Donau, die Sawe und die Kulpa. Die Balkanhalbinsel wird von Mitteleuropa überhaupt nicht durch sichtbare und scheidende Grenzen geschieden und gerade beiderseits der Scheidungslinie dieser beiden Gebiete wohnt das kroatische Volk".20 Takav je zemljopisni položaj "hrvatskih zemalja", prema Pilarovu shvaæanju, imao sljedeæe posljedice: "Wir wollen hier in Kürze hervorheben, dass diese Grenzlage des kroatischen Volkes an der Scheide des Balkans und Mitteleuropas als ein kulturpolitischer Faktor von allergrösster Bedeutung erscheint, wie dies auch unser ausgezeichneter Gelehrter betont21 und möchten nur noch bemerken, dass aus dieser Grenzlage für das kroatische Volk schwerwiegende Folgen erwachsen und ihm noch schwerere Pflichten auferlegt werden. Derart an der Scheide zweiter Welten gelagert waren wir stets den Einflüssen des Ostens und des Westens ausgesetzt, Einflüssen, die nicht minder kultureller als politischer Natur war. Dies bedeutete für ein Volk, welches sich in einer derart beschaffenen Lage gesund und kräftig entwickeln wollte, die unabweisliche Forderung dass es sowohl das Wesen des Westens wie auch jenes des Orients voll begreiffe, dass es von der Bedeutung dieser beiderseitigen Einflüsse innig durchdrungen werde und sie wohl erfasse sowie zu denselben jenen Standpunkt einnehme, welcher seiner Natur und seinen angeborenen Eigenschaften entspricht. Diese schwierige Lage erforderte zugleich, dass dieses Volk politisch reif und sozial so gut organisiert sei, damit es sich in der Lage befinde, die Folgen der auswärtigen politischen Einflüsse, welche schon nach der allgemeinen geographischen Lage unvermeidlich auftreten müssen, zu 19

20

21

I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 4. [5.], 68. ["Pod 'Hrvatskim zemljama' razumijemo skup historièko-politièkih pokrajina na jugu austro-ugarske monarhije, koje su nekad saèinjavale sastavni dio hrvatske države, u kojima stanuju još danas Hrvati kao pretežni ili barem znatni dio puèanstva. Prema ovoj definiciji spadaju u hrvatske zemlje Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Istra."] (ISTI, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 5.)

I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 4. [5.], 68-69. ["Hrvatske se zemlje dijelom nalaze na Balkanskom poluotoka, ali dijelom i u onim predjelima srednje Europe koji su najbliži tom poluotoku. Pritom je od velike važnosti okolnost da granice Balkana prema srednjoj Europi ne èine visoki i teško prohodni gorski lanci, nego rijeke Dunav, Sava i Kupa. Balkan od srednje Europe uopæe ne odvajaju vidljive i razdvajajuæe granice i upravo na podruèjima s obje strane te razdjelnice živi hrvatski narod".] (Usp.: ISTI, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 5.)

Pilar misli na sljedeæu Klaiæevu tvrdnju: "Hrvatska kraljevina spada njekim dijelom u srednju Evropu, a drugim dijelom na poluotok balkanski. Zemlja megju rijekama Dravom, Dunavom, Savom i Kupom najjužnija je èest srednje Evrope, pokrajina naprotiv uzduž mora najzapadnijm je primorjem poluotoka balkanskoga. Hrvatska dakle luèi i spaja dva razlièita svijeta, ona luèi zapadni svijet od jugoistoènoga, ona može posredovati megju kulturom zapadnom i istoènom". (Vjekoslav KLAIÆ, Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb, 1878., 18.)

39

VDG JAHRBUCH 2005

paralysieren. Wir wollen kurz bemerken, dass das kroatische Volk bisher niemals auf einer derartigen Höhe stand".22 U nastavku èlanka Pilar opisuje prirodne granice "hrvatskih zemalja" koje, prema njemu, na sjeveru èine rijeke Mura, Drava i Dunav, na istoku Dunav, Sava i Drina, na zapadu Maceljske gore, Sutla, Žumberaèka gora i Kupa, a u Istri poèeci Julijskih Alpa, zatim Jadransko more te na jugoistoku balkansko-središnje visoèje, Sandžak i Crna Gora. Rašèlanivši prirodu tih granica, Pilar navodi da sjeverne i istoène granice "hrvatskih zemalja" uglavnom èine rijeèni tokovi koji se zbog svojih karakteristika tek djelomièno mogu smatrati "zatvarajuæim granicama".

Pilarovim rijeèima reèeno: "Dadurch hätten wir [...] genügend erhärtet, dass die kroatischen Länder gegen Norden keine schirmenden und scheidenden Grenzen besitzen, welche diese Länder von dieser Seite gegen politische, kulturelle und anthropologische Einflüsse und Invasionen verteidigen würden".23 Za Pilara je Jadransko more, kao zapadna granica "hrvatskih zemalja", takoðer "otvorena granica": "Es ist eine heute von Niemanden angezweifelte Wahrheit, dass die Meere die Völker nicht trennen, sondern verbinden. In unserem Falle tritt noch ein neuer Faktor hinzu. Unsere, d. i. die östliche Küste des Adriatischen Meeres ist sehr stark gegliedert, während die westliche d. i. die italienische Küste, sehr schwach entwickelt erscheint. Dabei glauben wir uns noch auf einen Erfahrungssatz berufen zu können, dass nämlich stark entwickelte Küsten intensiv die schwach entwickelten anziehen. [...] Das Adriatische Meer war daher niemals eine Grenze, welche die kroatischen Länder hermetisch von der übrigen Welt absperren würde, namentlich aber von der gegenüberliegenden Küste Italiens. Im Gegenteil, die dalmatinische Küste zog zu allen Zeiten unwiderstehlich die Völker und die politischen Machthaber der apenninischen Halbinsel an und von dort kam den Kroaten eine Unmasse von kulturellen und politischen Einflüssen. Dies lehrt uns die Geschichte der kroatischen Länder von über zwei Jahrtausenden; wir sehen dieselbe Erscheinung beim klassischen Rom, bei Venedig und bei der Italia unita, 22

23

I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 4. [5.], 69. ["Mi æemo ovdje samo kratko istaknuti, da je ovaj pogranièni položaj hrvatskoga naroda na granici izmegju Balkana i srednje Evrope kulturno-politièki faktor od najveæe važnosti, kao što je to gore i naš odlièni uèenjak [Vjekoslav Klaiæ] natuknuo i nadodati, da iz ovoga pograniènoga položaja proizlaze za hrvatski narod teške posljedice i još teže dužnosti. Mi smo ovako na granici vazda bili izvrgnuti utjecajima i sa zapada i s istoka, utjecajima kulturnim, a i ne manje uplivima politièkim. To bi za narod, koji bi se htio zdravo razvijati, znaèilo da dobro pozna i pronikne bivstvo zapada i bivstvo istoka, da shvaæa zamašaj tih kulturnih utjecaja s jedne i s druge strane, te naprama njima zauzme ono stanovište, koje odgovara njegovoj naravi i njegovim prirogjenim sposobnostima. Ujedno bi se htjelo, da taj narod bude politièki toliko zreo i tako dobro organizovan, da je u stanju paralizovati štetne posljedice izvanjskih politièkih upliva, koji su veæ usljed opæeg zemljopisnog položaja neizbježivi. Kratko æemo ovdje istaknuti, da hrvatski narod dosele nikad nije stojao na toj visini."] (ISTI, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 6.)

I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 4. [5.], 70. ["Time bismo, mislimo, dostatno utvrdili, da naprama sjeveru hrvatske zemlje nemaju jakih i rastavljajuæih granica, koje bi ove zemlje osigurale od politièkih, kulturnih i antropoloških utjecaja i invazija."] (ISTI, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 8.)

40

VDG JAHRBUCH 2005

welche nun krampfhafte Anstrengungen macht um in Albanien und Dalmatien Fuss zu lassen".24 Nadalje Pilar uzima u razmatranje južne hrvatske granice izmeðu Bosne i Sandžaka te Hercegovine i Crne Gore koje su nastale politièkom voljom velikih sila (Berlinski kongres): "Schliesslich wollen wir die Grenzen der kroatischen Länder im Süden, zwischen Bosnien und dem Sandžak, ebenso wie zwischen der Herzegovina und Montenegro des Näheren betrachten. Die heutigen Grenzen wurden durch den Art. 28 des Berliner Vertrages festgestellt. Natürlich dürfen wir von diesen Grenzen, welche im diplomatischen Feilschen beim grünen Tische entstanden sind, nicht erwarten, dass sie sich stets an den höheren Gesichtspunkt der wirklichen natürlichen Grenzen halten. [...] Im Ganzen wurde dennoch so viel erreicht, dass die südliche Grenze der kroatischen Länder d. i. Bosniens, der Hercegovina und Süddalmatiens dort festgelegt wurde, wo das Hauptmassiv des centralbalkanischen Quergebirge beginnt und welche den Sandžak, Montenegro und Nordalbanien ausfüllt".25 U drugom i treæem nastavku èlanka, Pilar je izložio osnovne orografske i hidrografske znaèajke "hrvatskih zemalja".26 Posljednji, èetvrti nastavak, Pilarova èlanka, iako je bio najavljen, nije se zbog prestanka izlaženja "Kroatische Rundschau"-a pojavio pred èitateljskom publikom.

Ipak, ono što nije ostalo zabilježeno na stranicama "frankovaèkog" èasopisa, moglo se proèitati u Pilarovoj knjižici. Kao najveæi, sudbonosni nedostatak tadašnjega hrvatskog kraljevstva, Pilar istièe njegov "luèni oblik": "Ogledamo li najprije trojednicu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, opaziti æemo na prvi pogled, da su koli Hrvatska i Slavonija od zapadne na istoènu stranu, toli Dalmacija od sjeverozapadne na jugoistoènu stranu spružene i uske".27 24

25

26

27

I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 4.[5.], 70. ["Tu, mnijemo, da ne treba duljiti. Poznat je aksiom, da more ne dijeli, nego spaja narode. U našem sluèaju pridolazi još jedan èimbenik.

Naša obala Jadranskoga mora, t. j. Dalmacija imade vrlo dobro razvijenu obalu. Protivna pako, t. j. talijanska obala, vrlo slabo razvijenu. Kod toga moramo utvrditi još jednu zasadu, da naime razvijene obale više privlaèe stanovnike nerazvijene obale, nego obratno. /.../ Jadransko more nije dakle nikada bila granica, koja bi dijelila hermetièki hrvatske zemlje od ostalog svijeta, a napose od Italije. Upravo protivno, dalmatinska je obala kroz sve vijekove privlaèila neodoljivo narode i politièke vlastodršce na apeninskom poluostrvu i odanle dolazila nam je sva sila kulturnih utjecaja i politièkih upliva. To nas uèi cijela povijest naša od dva tisuæljeæa; vidimo to jednako kod Rima, mletaèke republike i današnje Italije, koja se grèevito nastoji ugnijezditi u Albaniji i u Dalmaciji."]

(ISTI, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 9.)

I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr, 6. u. 7., 87. ["Konaèno imademo ogledati granice hrvatskih zemalja prema jugu, izmegju Bosne i Sandžaka, a napose izmedju Hercegovine i Crne Gore. Današnje granice ustanovljene su èlankom 28. berlinskoga ugovora. Naravski od tih granica, nastalih diplomatskim cjenkanjem kod zelenoga stola, ne možemo oèekivati, da su ustanovljene s višega gledišta efektivnih prirodnih granica. [...] U cijelom je pak postignuto to, da se je južna granica hrvatskih zemalja t. j.

Bosne-Hercegovine i Dalmacije ustalila ondje, gdje poèinje središnja zapadno-balkanska visoèina, koju reprezentira Sandžak, Crna Gora i sjeverna Albanija."] (ISTI, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 9-10.)

Vidi: I. PILAR, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 6. u. 7., 87-90; ISTI, "Politische Geographie der kroatischen Länder.", KR, 1/1918, Nr. 9. [10], 147-149. Takoðer vidi: ISTI, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 11-24.

I. PILAR, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 25.

41

VDG JAHRBUCH 2005

Jedini naèin na koji se, prema Pilarovu shvaæanju, taj nedostatak mogao riješiti bilo je sjedinjenje Trojednice i Bosne i Hercegovine u jednu cjelinu: "Ja se dakle ne žacam ustvrditi, da je Trojednica samo ljuska, a Bosna i Hercegovina da su jezgra hrvatskih zemalja, i da bez Bosne i Hercegovine Trojednica ne može niti živjeti, niti se razvijati, nego se mora i u narodnom i u gospodarstvenom pogledu osušiti kao odsjeèena grana".28 Na kraju svojih geopolitièkih razmatranja, Pilar iznosi ideju potrebe politièkog jedinstva razjedinjenih pokrajina (Hrvatske i Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine).29 Pretpostavljajuæi da se hrvatski narod može održati samo pod "jednom velikom silom", Pilar je opravdavao austro-ugarsku aneksiju Bosne i Hercegovine (1908.), smatrajuæi da se time sve "hrvatske zemlje" nalaze unutar istoga meðunarodnog subjekta.30 Za njega nije bilo dileme da je povijest zorno pokazala da se "u jednoj maloj ili srednjoj državi mi Hrvati uopæe ne možemo održati. [...] Naša je zadaæa, da si u jednoj veledržavi osnujemo takovu situaciju, koja nam osigurava povoljni narodni, državni i gospodarski razvitak".31 Drugim rijeèima, dr. Pilar se opredijelio za rješenje hrvatskog pitanja unutar granica Monarhije, koju je trebalo preustrojiti na trijalistièkom naèelu.32 U posljednjim danima postojanja Austro-Ugarske Monarhije bezuspješno se zalagao za njezinu federalizaciju.33 Pilarovu èlanku "Das südslavische Problem im Habsburgerreiche." ["Južnoslavenski problem u habsburškoj državi."], objavljenom pod pseudonimom L. v. Südland, pridavana je u uredništvu "Kroatische Rundschau"-a osobita pozornost. Osim što je u popratnoj bilješci navedeno da se radi o tekstu koji je veæ ranije objavljen u "uglednom berlinskom tjedniku 'Deutsche Politik'" (br. 31. od 2. kolovoza 1918.),34 objavljen je i u posebnoj knjižici.35 Zanimljivo je primijetiti da se u njoj više nije spominjalo da je tekst prethodno objavljen u èasopisu "Deutsche Politik".

28 29

30 31 32

33

34 35

Isto, 26.

Iako za Istru izrièito kaže da je rijeè o hrvatskoj zemlji, Pilar nije tražio njezino sjedinjenje s banskom Hrvatskom, Dalmacijom i Bosnom i Hercegovinom. Vidi: Z. MATIJEVIÆ, "Državno-pravne koncepcije dr. Ive Pilara i vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Od Promemorije do Izjave klerikalne grupe bosansko-hercegovaèkih katolika (kolovoz-prosinac 1917. godine)", Godišnjak Pilar, (Svezak prvi), 1/2001., 121-122 Vidi: I. PILAR, Politièki zemljopis hrvatskih zemalja., 30-31.

Isto, 31.

Opširnije o Pilarovim razmišljanjima o rješenju hrvatskoga pitanja vidi: L. v. SÜDLAND, Die südslawische Frage und der Weltkrieg. Übersichtliche Darstellung des Gesamt-Problems, Wien, 1918. Pilarova je knjiga prevedena na hrvatski jezik 1943. godine u Zagrebu. Pretisak prijevoda objavljen je 1990. godine u Varaždinu. Knjiga je doživjela i svoje skraæeno izdanje na njemaèkom jeziku. Vidi: I. PILAR, Eine Geschichte Kroatiens, Serbiens und Bosniens (Heiligenhof-Bad Kissingen, 1995).

Vidi: Z. MATIJEVIÆ, "Politièko djelovanje Ive Pilara i pokušaji rješavanja 'južnoslavenskog pitanja' u Austro-Ugarskoj monarhiji", 165.

L. v. SÜDLAND, "Das südslavische Problem im Habsburgerreiche.", KR, 1/1918, Nr. 9., 121.

Vidi: L. v. SÜDLAND, Das südslavische Problem im Habsburgerreiche (Aus der iz [sic!] "Kroatischen Rundschau"), Zagreb, 1918.

42

VDG JAHRBUCH 2005

Veæ u prvim reèenicama èlanka Pilar iznosi bit "južnoslavenskog problema", kako ga je on shvaæao: "Das Wesen des südslavischen Problems im Habsburgerreiche besteht darin, dass im Süden dieses Reiches grosse Kulturrichtungen der Weltgeschichte miteinander um die Vorherrschaft ringen, der Okzident und der Orient. Das okzidentale Prinzip ist im Volke der Kroaten, das orientale hingegen im Volke der Serben verkörpert. Das okzidentale Prinzip, bzw. das dasselbe verkörpernde Volk der Kroaten, ist aber durch eine eigenartige Verketterung der geschichtlichen Geschehnisse in eine sehr bedrängte Lage geraten. Durch das bedeutende Erstarken des orientalischen Prinzips sind schliesslich die Lebensinteressen, ja der Bestand des Habsburgerreiches im Süden ernstlich bedroht worden".36 Osim što je ukazao na opæu konstelaciju svjetskih silnica bitnih za povijesni usud Hrvata, Pilar je ukazao i na neke druge uzroke koji su bili odluèujuæi za njihov nepovoljan položaj u Monarhiji tijekom druge polovice XIX. i poèetkom XX. stoljeæa. Jedan od glavnih uzroka, koji je kasnije imao za posljedicu brojne negativne pojave, bila je, prema njegovu mišljenju, Austro-ugarska nagodba (1867.): "Charakteristisch für das Jahr 1867 ist die Zweiteilung der habsburgischen Monarchie, es ist das Geburtsjahr des Dualimus. Das bisher formell mehr oder minder als Einheitsstaat bestehende Kaisertum Österreich teilt sich in zwei sichtbar getrennte Staatsindividualitäten, in Österreich und Ungarn. Von dieser Zweiteilung wurden auch die kroatischen Länder ergriffen. Dalmatien behielt Österreich, Kroatien-Slawonien hingegen bekam Ungarn".37 Prema Pilarovu mišljenju dualizam je za Hrvatsku imao iste kobne posljedice kao za Poljake višestruka podjela njihove države.38 Prilika da se barem formalno, ako ne i stvarno, prevladaju teške posljedice nastale za Hrvatsku uspostavom dualizma ukazala se veæ prilikom sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.): "Die Kroaten dagegen hatten aus ihrem Selbsterhaltungstriebe heraus das Bestreben, diesen Teilungszustand zu überwinden. Es gelang ihnen schon im kroatisch-ungarischen Ausgleiche [...] ihre nationalen und Staatsrechte soweit zur Anerkennung zu bringen, dass Dalmatien als zu Kroatien-Slawonien, daher zu 36

37

38

L. v. SÜDLAND, "Das südslavische Problem im Habsburgerreiche.", KR, 1/1918, Nr. 9., 121. ["Bit je južnoslavenskog problema u habsburškoj državi u tome da se na jugu ove države bore za prevlast veliki kulturni smjerovi svjetske povijesti, Zapad i Istok. Zapadno je naèelo utjelovljeno u hrvatskom narodu, a istoèno u srpskom. Zapadno je naèelo, odnosno hrvatski narod u kome se ono utjelovljuje, dospjelo uslijed niza osebujnih povijesnih dogaðaja u vrlo pritješnjen položaj. Konaèno su, uslijed jaèanja istoènog naèela i životni interesi, dapaèe i sama opstojnost habsburške države na jugu ozbiljno ugroženi".]

Isto, 121. ["Za godinu 1867. je karakteristièno da je tada došlo do podjele habsburške Monarhije na dva dijela. To je godina roðenja dualizma. Carevina Austrija koja je dotad barem formalno postojala kao više ili manje jedinstvena država, podijeljena je na dvije vidljivo odvojene državne jedinke, na Austriju i Ugarsku. Tom su podjelom bile zahvaæene i hrvatske zemlje. Austrija je zadržala Dalmaciju, a Hrvatsku i Slavoniju dobila je Ugarska."]

Isto, 122.

43

VDG JAHRBUCH 2005

Ungarn gehörend bezeichnet wurde. [...] So kam die staatsrechtlich ganz unmögliche Lage zustande, dass Dalmatien nach ungarischen Staatsgrundgesetzen und de jure zu Ungarn, nach österreichischen Staatsgrundgesetzen [...] und de facto zu Österreich gehörte. Es kam aber auch die noch unmöglichere Tatsache zustande, dass die Kroaten, indem sie das ihnen staatsrechtlich gewährleistete Recht der Inkorporierung Dalmatiens verlangten, die Interressen des Gesamtstaates und die tatsächlich bestehende Staatsordnung bedrohten".39 Takvo stanje na jugu Monarhije nije moglo uroditi dobrim plodovima. Pilar, analizirajuæi nagodbeno razdoblje piše: "Die unvermeidliche praktische Konsequenz hiervon war, dass die Kroaten sich seit 1867 in einem ständigen und unheilbaren Konflikte mit der Staatsmacht Österreich-Ungarns befanden, so dass seit dieser Zeit ständig gegen sie regiert wurde, eigentlich regiert werden musste, und dass der Staat, um die ungesunde Lage gegen die Kroaten aufrechterhalten zu können, Verbündete suchen musste und dieselben in der natürlichen Feinden der Kroaten, in den Serben und Italienern fand. So wurden Serben und Italiener natürliche und dauernde Verbündete des dualistischen Staates. Man übersah aber vollkommen, dass diese Feinde der Kroaten zugleich natürliche Feinde des habsburgischen Gesamtstaates seien, und dass der Staat durch die Richtung seiner Politik seit 1867 seine eigenen gefährlichsten Feinde grosszog und sie durch ständige und ununterbrochene Teilnahme an der Staatsmacht erstarken liess. So kam im Süden eine Lage zustande, zufolge welcher die Kroaten eine sinkende und die Serben eine steigende Tendenz nahmen".40 Nepovoljan položaj koji su Hrvati imali unutar dualistièki ustrojene države, dodatno je otežan sukobima sa Srbima i Maðarima: "Nebst dem unvermeidlichen Konflikte mit der Staatsmacht hatten nun die Kroaten einen ebenso unvermeidlichen Konflikt mit den Serben, denn die Staatsund Volksideen beider Völker mussten hart aneinander geraten. Die Serben hatten sich aber nicht nur der tradizionellen Unterstützung der habsburgischen 39

40

Isto, 122. ["Hrvati su iz svog nagona za samoodržanjem težili prevladati tu podijeljenost. Uspjelo im je veæ kod sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe /.../ da njihova nacionalna i državna prava budu priznata utoliko što je bilo naznaèeno da Dalmacija zato što pripada Hrvatskoj i Slavoniji, uslijed toga pripada i Ugarskoj. /.../ Tako je došlo do sasvim nemoguæega državnopravnog položaja. Naime, Dalmacija je prema ugarskom ustavu /.../ i de jure pripadala Ugarskoj, a prema austrijskom ustavu /.../ i de facto Austriji. To je dovelo do još težeg stanja. Hrvati su, naime, tražeæi da im se na temelju državnopravno zajamèenog prava povrati Dalmacija, ugrožavali interese cjelokupne države i èinjenièno postojeæe državno ureðenje."]

Isto. ["Neizbježna praktièna posljedica takvog stanja bila je ta da su se Hrvati od 1867. nalazili u stalnom i neizljeèivom sukobu s austro-ugarskom državnom vlašæu, tako da se od tog doba stalno protiv njih vladalo, zapravo moralo protiv njih vladati. Država da bi mogla održati to nezdravo stanje upereno protiv Hrvata morala je potražiti saveznike. I našla ih je u prirodnim neprijateljima Hrvata, u Srbima i Talijanima. Tako su Srbi i Talijani postali prirodni i trajni saveznici dualistièke države. Ali kod toga se bilo potpuno previdjelo, da su ti neprijatelji Hrvata ujedno i prirodni neprijatelji habsburške cjelokupne države i da je država slijedeæi smjer politike zapoèete 1867. sama odgojila svoje vlastite najopasnije neprijatelje, kojima je dopustila da ojaèaju svojim stalnim i neprekinutim sudjelovanjem u državnoj vlasti. Tako je na jugu stvoreno stanje koje je imalo za posljedicu da su Hrvati krenuli silaznom, a Srbi uzlaznom putanjom."]

44

VDG JAHRBUCH 2005

Staatsmacht, sondern auch der orthodoxen Macht Russlands und seit den Balkankriegen auch derjenigen der Westmächte zu erfreuen. Auserdem wurden die Serben noch innerpolitisch von den Tschechen und namentlich von den Ungarn unterstützt. Denn die Kroaten hatten noch einen separaten Konflikt mit den Ungarn. Seit 1102 in einem Staatsverband lebten Kroaten und Ungarn 700 Jahre ohne grössere sichtbare Reibungen. Solche beginnen erst seit Ende des 18.

Jahrhunderts, als der Nationalismus und die Schaffung eines national einheitlichen ungarischen Staates zur leitenden Idee der ungarischen Staatspolitik wurde. Das von Kossuth Lajos vertretene Bestreben, die Autonomie Kroatiens und Slawoniens, den letzten Rest der kroatischen Staatlichkeit, aufzulösen und eine Magyarisierung Kroatiens einzuleiten, hatte den Krieg der Kroaten gegen die Ungarn 1848 zur Folge".41 Sudbonosan dogaðaj za razvoj daljnjih odnosa na jugu Monarhije Pilar je vidio u donošenju "Rijeèke rezolucije" (1905.) i prihvaæanju politike "novog kursa".42 Prema njegovu mišljenju, ta je politièka orijentacija dovela Hrvate u apsurdan položaj, jer su osim prihvaæanja naèela o "narodnom jedinstvu" Srba i Hrvata poèeli podržavati Srbe i u njihovim politièkim pretenzijama: "Die Annäherung an die Serben fand ihre Formulierung im Prinzipe der nationalen Einheit der Serben und Kroaten, in der Lehre, dass Kroaten und Serben im Wesen einVolk mit zwei Namen seien. So haben schliesslich die Serben auch die Unterstützung der Kroaten gewonnen. Die geschwächten, desorientierten und verzweifelten Kroaten waren stark unter Einfluss und Führung der Serben geraten. Die letzteren waren jedoch dadurch so weit erstarkt, dass sie mit ihren Aspirationen auf Realisierung Grossserbiens offen auftreten konnten".43

41

42

43

Isto. ["Pored neizbježnog sukoba s državnom vlašæu imali su Hrvati jedan isto tako neizbježan sukob sa Srbima.

Naime, državne i narodne ideje obaju naroda morale su se oštro sukobiti. Srbi su se mogli radovati ne samo tradicionalnoj potpori habsburške državne vlasti, nego i pravoslavne sile Rusije, a od vremena balkanskih ratova i zapadnih sila. Osim toga Srbi su na unutarnjepolitièkom planu bili podržavani još od Èeha i osobito od Maðara.

Hrvati su imali još i jedan odvojeni sukob s Maðarima. Od 1102. Hrvati i Maðari živjeli su 700 godina u državnom savezu bez veæih vidljivih trvenja. Ona poèinju tek od kraja 18. stoljeæa kad nacionalizam i stvaranje jedne nacionalno jedinstvene maðarske države postaju vodeæa ideja maðarske državne politike. Težnja poduprta od Lajosa Kossutha da se ukine autonomija Hrvatske i Slavonije, tog posljednjeg ostatka hrvatske državnosti i provede maðarizacija Hrvatske dovela je do rata Hrvata protiv Maðara 1848. godine."] Opširnije o hrvatsko-maðarskim odnosima tijekom revolucionarnih zbivanja 1848./49. opširnije vidi: [Mirko VALENTIÆ, ur.], Hrvatska 1848. i 1849., ZR, Zagreb, 2001.

L. v. SÜDLAND, "Das südslavische Problem im Habsburgerreiche.", KR, 1/1918, Nr. 9., 123. Opširnije o politici "novog kursa" vidi: Rene LOVRENÈIÆ, Geneza politike "novog kursa", Zagreb, 1972.; Tereza GANZA-ARAS, Politika "novog kursa" dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbiæa, Split, 1992.

L. v. SÜDLAND, "Das südslavische Problem im Habsburgerreiche.", KR, 1/1918, Nr. 9., 123. ["(Hrvatsko) približavanje Srbima našlo je svoj izraz u naèelu narodnog jedinstva Srba i Hrvata, u uèenju da su Hrvati i Srbi u biti jedan narod s dva imena. Tako su Srbi konaèno dobili i podršku Hrvata. Oslabljeni, dezorijentirani i oèajni Hrvati dospjeli su pod jak utjecaj i vodstvo Srba, koji su sad bili toliko ojaèani da su mogli otvoreno nastupati sa svojim težnjama za stvaranje velike Srbije."]

45

VDG JAHRBUCH 2005

Daljnji je negativni razvoj politièkog stanja na jugu Monarhije doveo do toga da su sve širi slojevi hrvatskog puèanstva gubili vjeru u Monarhiju te da im je politièki ideal postala "Jugoslavija".44 Smatrajuæi da je nastupio posljednji èas u kome se još moglo ponovno uspostaviti Kraljevinu Hrvatsku unutar granica Monarhije i tako oèuvati državu Habsburga, u podunavsko-srednjoeuropskom prostoru, od neminovnog nestanka s politièkog zemljovida Europe, Pilar je proroèanski završio svoj èlanak sljedeæim rijeèima: "Eines ist jedoch sicher: die habsburgische Monarchie steht im Süden vor schicksalsschweren Entscheidungen. Wer klar sieht, muss mit sich im Reinen sein, dass die Monarchie die strikte Wahl hat: entweder sofort ein Königreich Kroatien mit ihr oder nach einigen Dezenien ein Königreich Grossserbien gegen sie".45 U istom je broju èasopisa objavljen još jedan Pilarov èlanak, ovaj put pod njegovim pravim imenom, "Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien." ["Sadašnji stranaèko-politièki položaj u Bosni."].

Polazeæi od èinjenice da se o bosansko-hercegovaèkim stranaèko-politièkim odnosima ne može raspravljati ako se ne uzme u obzir postojanje triju razlièitih vjerskih zajednica, Pilar èlanak zapoèinje sljedeæom konstatacijom: "Es ist eine feststehende Tatsache, dass jede der drei Konfessionen im Lande, Katholiken, Muselmanen und Ortodoxe, ihr ganz eigenes Gepräge, ihre ganz separaten Bestrebungen und Ziele besitzt, welche sich in ganz eigenen parteipolitischen Gebilden äussert. Es ist auch ganz zweifellos, dass dadurch eine ganz weitgehende politische Zersplitterung verursacht wird, welche unbedingt dem Lande nicht zuträglich ist".46 U svojoj rašèlambi "vjersko-politièkih" skupina u Bosni i Hercegovini, Pilar je najprije krenuo od "katolièkih Hrvata". Zahvaljujuæi èinjenici da su Hrvati, za razliku od pravoslavnih Srba i muslimana, jedini uspjeli, za vrijeme rata, saèuvati svoje stranaèko glasilo ("Hrvatski Dnevnik") moglo se, prema Pilarovu shvaæanju, prilièno lako donositi zakljuèke o njihovu stranaèko-politièkom razvoju: "Bei den katholischen Kroaten, wie auch bei den übrigen Konfessionen, wirkte entscheidend auf die parteipolitische Gestaltung die Erkenntnis, dass dieser

44 45

46

Isto.

Isto, 124. ["Jedno je ipak sigurno: habsburška Monarhija stoji na Jugu pred sudbonosnim odlukama. Onaj tko jasno vidi, mora biti na èisto s tim, da Monarhija ima toèno odreðen izbor: ili odmah sada Kraljevinu Hrvatsku uz sebe ili za nekoliko desetljeæa kraljevinu veliku Srbiju protiv sebe."]

I. PILAR, "Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien.", KR, 1/1918, Nr., 9., 124-125. ["Neosporna je èinjenica da svaka od tri vjeroispovijedi u zemlji – katolici, muslimani i pravoslavni – ima svoje posve svojstveno obilježje, svoja posve odvojena nastojanja i ciljeve, koji se ispoljuju u posve svojstvenim stranaèko-politièkim oblicima. Takoðer je sasvim nedvojbeno da to prouzrokuje dalekosežno politièko cijepanje, koje nije zemlji bezuvjetno na korist."]

46

VDG JAHRBUCH 2005

Weltkrieg eine Bereinigung der staatsrechtlichen Zugehörigkeit Bosniens und der Herzegovina zur Folge haben müsse".47 Objavljivanje "Svibanjske deklaracije" Južnoslavenskog (Jugoslavenskog) kluba u Carevinskom vijeæu u Beèu (1917.), koja je tražila "ujedinjenje svih zemalja u monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno [...] državno tijelo",48 prouzroèilo je, prema Pilarovu mišljenju, "jedno potpuno novo grupiranje u stranaèkoj politici" katolièkih Hrvata.49 Odluku da se "Hrvatski Dnevnik" prikljuèi pokretu za ostvarenje politièkih ciljeva projugoslavenski orijentirane "Svibanjske deklaracije" donijelo je, uz potporu svojih sumišljenika, uredništvo lista koje su tada u svojim rukama držali èlanovi Hrvatskoga katolièkog seniorata,50 elitne svjetovnjaèko-sveæenièke organizacije Hrvatskoga katolièkog pokreta.51 Reakcija na politiku voðenu u duhu "Svibanjske deklaracije" uslijedila je nakon objavljivanja "Izjave" vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera, u studenome 1917. godine.52 Otad "Hrvatski Dnevnik", kojem je nadbiskup Stadler bio vlasnik, a dr. Pilar postao jedan od èlanova uredništva,53 napušta projugoslavensku "deklaracijsku" politiku Jugoslavenskog kluba i "poèinje pisati u èisto hrvatskom smislu, suzbijati južnoslavenski pokret i snažno se približavati tzv. 'èistoj Stranci prava' ['frankovcima'] u Zagrebu".54 Prema Pilarovoj tvrdnji: "So wurden alle jene Elemente im Lande, welche die südslavische Bewegung mit Misstrauen beobachteten und jedenfalls eine kroatische Politik beibehalten wollten, gesammelt und zu einer Gruppe formiert, welche eine rein kroatische Lösung anstrebt und die Vereinigung Bosniens und der Herzegovina mit Kroatien, Slavonien und Dalamtien fordert. Dieser Gruppe stehen die sogenannten Jugoslaven gegenüber. Diese streben die Grüdung eines südslavischen Staates an, aber je nach der Parteischattierung, möchten sie entweder nur die Südslaven des

47

48

49 50

51

52

53

54

Isto, 125. ["Kod katolièkih Hrvata, kao i kod drugih vjeroispovijesti, odluèujuæe je na njihovo stranaèko-politièko oblikovanje djelovala spoznaja da bi ovaj svjetski rat morao imati za posljedicu ureðenje državno-pravne pripadnosti Bosne i Hercegovine."]

Nav. prema: Ferdo ŠIŠIÆ, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.-1919., Zagreb, 1920., 94.

I. PILAR, "Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien.", KR, 1/1918, Nr. 9., 125.

O Senioratu opširnije vidi: Z. MATIJEVIÆ, Slom politike katolièkog jugoslavenstva. Hrvatska puèka stranka u politièkom životu Kraljevine SHS (1919.-1929.), Zagreb, 1998., 30. i d.; ISTI, "Hrvatski katolièki seniorat i politika (1912.-1919.)", Croatica christiana periodica, Zagreb, 24/2000., br. 46, 121-162.

O Hrvatskom katolièkom pokretu opširnije vidi: Jure KRIŠTO, Prešuæena povijest. Katolièka crkva u hrvatskoj povijesti 1850.-1918., Zagreb, 1994.; ISTI, Hrvatski katolièki pokret (1903.-1945.), Zagreb, 2004.

I. PILAR, "Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien.", 125. O Stadlerovoj "Izjavi" i Pilarovu udjelu u njenu nastanku opširnije vidi: Z. MATIJEVIÆ, "'Izjava' vrhbosanskoga nadbiskupa dr. Josipa Stadlera iz studenoga 1917. godine", Èasopis za suvremenu povijest, Zagreb, 31/1999., br. 1, 51-72.

Z. MATIJEVIÆ, "Odjeci Svibanjske deklaracije Jugoslavenskog kluba u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini (1917.-1918. godine)", u: [Mira KOLAR-DIMITRIJEVIÆ, ur.], Spomenica Ljube Bobana 1933.-1994., Zagreb, 1996., 249.

I. PILAR, "Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien.", KR, 1/1918, Nr., 9., 125. O držanju "frankovaèkih" pravaša prema "Svibanjskoj deklaraciji" opširnije vidi: Z. MATIJEVIÆ, "Reakcije frankovaèkih pravaša na 'Svibanjsku deklaraciju' i njezine promicatelje (1917.-1918.)", Rijeèki teološki èasopis, Rijeka, 12/2004., br. 1, 233-268.

47

VDG JAHRBUCH 2005

bisherigen Territorialbesitzes der Monarchie, oder sämtliche Kroaten, Serben und Slovenen vereinigen".55 Iako prema Pilarovu mišljenju nije bilo lako utvrditi odnos snaga izmeðu tih dviju hrvatskih politièkih skupina, izvjesno je bilo sljedeæe: "Zu den Südslaven gehört ein Teil der Geistlichkeit, ein Teil der Franziskaner und ein starker Teil der einheimischen Intelligenz".56 Opredjeljenje bosansko-hercegovaèkih franjevaca i svjetovne inteligencije za južnoslavenski (jugoslavenski) politièki tabor, Pilar je tumaèio njihovim "razoèaranjem" politikom koju je Monarhija vodila nakon aneksije Bosne i Hercegovine (1908.).57 Nasuprot njima, na "èisto hrvatskom stajalištu" bio je "gotovo sav domaæi srednji stalež, dio domaæe i pretežni dio useljene inteligencije".58 Prema Pilarovoj prosudbi, bosansko je seljaštvo "dosad ostalo posve nedirnuto novim [politièkim] grupiranjem".59 Za njega je, takoðer, bilo izvan svake sumnje da u jednoj politièkoj utakmici "jugoslavenska opcija" nije mogla imati ozbiljnijih izgleda: "Ich bin aber der Überzeugung, dass bei einer eventuellen Wahlkampagne die Jugoslaven, wenn die reinkroatische Richtung auch nur einigermassen geschickt geführt würde, trotz des Beistandes eines Teiles der Franziskaner sehr schlecht abschneiden müssten".60 Pilar nije imao iluzije o srpskoj politici u Bosni i Hercegovini: "Die Serben warten das Kriegsende ab, und werden erst dann entschieden hervortreten. Vorläufig sind sie ganz reserviert, halten aber zwei Eisen in Feuer.

Siegt die Entente, so werden sie die Realisierung des Paktes von Korfu verlangen,61 welche sich sehr bald als Realisierung des grossserbischen Reiches entpuppen 55

56 57

58 59 60

61

I. PILAR, "Die gegenwärtige parteipolitische Lage in Bosnien.", KR, 1/1918, Nr. 9., 125. ["Tada su se poèeli okupljati i stvarati jednu skupinu svi oni elementi u zemlji koji su s nepouzdanjem gledali na južnoslavenski pokret i koji su svakako htjeli zadržati jednu hrvatsku politiku koja bi težila jednom èistom hrvatskom rješenju i zahtijevala ujedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Ta skupina stoji nasuprot takozvanih Jugoslavena koji teže za ostvarenjem jedne južnoslavenske države, ali ovisno o stranaèkom opredjeljenju željeli bi ujedinjenje ili samo Južnih Slavena sa sadašnjega teritorijalnog posjeda Monarhije ili svih Hrvata, Srba i Slovenaca."]

Isto. ["Južnim Slavenima pripada dio [svjetovnog] sveæenstva, dio franjevaca i znatan dio domaæe inteligencije."]

57 "Während der Annexion hatte sich gerade die einheimische kroatische Intelligenz gemeinsam mit den Franziskaner für die Monarchie exponiert. Der Lohn, den die Kroaten dafür bekamen, war, dass bei der Anexion nur ungarische Gesichtspunkte ins Auge gefasst wurden, und nach der Annexion es gerade die Ungarn waren, welche darauf drangen, dass im Lande eine gegen die Aspirationen der Kroaten gerichtete Politik platzgreife".

(Isto.) ["Za vrijeme aneksije bila se upravo domaæa hrvatska inteligencija zajedno s franjevcima izložila za Monarhiju. Nagrada koju su Hrvati za to primili bilo je to da se kod aneksije imalo pred oèima samo maðarska stajališta te su nakon aneksije upravo Maðari bili ti koji su tjerali na to da u zemlji dobije mjesto politika usmjerena protiv hrvatskih težnji."]

Isto.

Isto.

Isto. ["Ali ja sam uvjeren da bi u jednoj moguæoj izbornoj borbi Jugoslaveni, usprkos toga što uz njih pristaje dio franjevaca, morali slabo proæi, samo ako bi èisto hrvatski smjer bio voðen nešto vještije."]

O Krfskoj deklaraciji opširnije vidi: Dragoslav JANKOVIÆ, Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine, Beograd, 1967.

48

VDG JAHRBUCH 2005

dürfte. Sie können aber natürlich derzeit damit nicht hervortreten, und beschränken sich darauf, eine Jugoslavia auf Grundlage des kroatischen Staatsrechtes abzulehnen. Dagegen fordern sie die Idee der Einheit der Slovenen, Serben und Kroaten, weil sie darin ein geeignetes Mittel sehen, in diesem Falle den Widerstand der Kroaten und Slovenen gegen die serbische Vorherrschaft zu brechen. Das andere Eisen ist für die Eventualität des Sieges der Centralmächte berechnet. Dies ist die Politik der kroatisch-serbischen Koalition, deren Hauptgedanke darin bestehet, dass sich die Kroaten unter dem Titel der kroatisch-serbischen nationalen Einheit von den Serben führen lassen [...]. In Bezug auf Bosnien bedeutet dies soviel, dass die Serben bereit sind, die ungarischen Aspiration auf Bosnien zu unterstützen, falls ihnen die Ungarn die Autonomie Bosniens und die Vorherrschaft im Süden garantieren. [...] Natürlich bleiben die Serben nur solange folgsam, bis sie sich von den Folgen des Weltkrieges erholen und genug stark geworden sind, um auch gegen die Ungarn Front machen zu können".62 Govoreæi o muslimanima, Pilar je ustvrdio da su oni "politièki najmanje aktivni" te da se "mogu samo s dosta muke orijentirati u potpunoj zbrci pojmova na jugu" Monarhije.63 Pilar je èlanak završio sljedeæim rijeèima: "Jedenfalls leidet die Parteipolitik in Bosnien und der Herzegovina darunter, dass sie kein natürliches Forum zur Entfaltung besitzt, nachdem das Verfassungsleben des Landes sistiert ist. [...] Ich befürchte nur, dass sich die politische Konstellation in den annektierten Provinzen während des Krieges für die Monarchie nicht verbessert, vielmehr verschlechtert hat. Es wäre auch sehr wünschenswert, wenn man einsähe, durch welche schwerwiegenden Fehler man diese Verschlechterung eigentlich selbst verschuldet hat".64 Skori završetak Prvoga svjetskog rata, vojno-politièki slom Austro-Ugarske Monarhije i nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca uèinili su Pilarova geopolitièka i politièka razmatranja bespredmetnim, a njega gurnuli na margine društvenih zbivanja sve do prerane smrti, još uvijek prekrivene velom tajne.

62

63 64

Isto, 126. ["Srbi èekaju završetak rata i tek æe tada odluèno nastupiti. Zasad su posve suzdržani, ali drže dva 'željeza u vatri'. Ako pobijedi Antanta, tada æe tražiti ostvarenje Krfske deklaracije, koja bi se vrlo brzo mogla išèahuriti kao ostvarenje velikosrpskog carstva. Naravno da sada ne mogu s tim nastupati te se ogranièavaju samo na to da otklanjaju Jugoslaviju (osnovanu) na temelju hrvatskoga državnog prava. Nasuprot tome, zahtjevaju ideju jedinstva Slovenaca, Srba i Hrvata, jer u njoj vide pogodno sredstvo da u ovom sluèaju slome otpor Hrvata i Slovenaca protiv srpske prevlasti. 'Drugo željezo' je sraèunato za sluèaj pobjede središnjih sila. To je politika Hrvatsko-srpske koalicije, èija se glavna misao sastoji u tome da se Hrvati, pod izlikom hrvatsko-srpskog nacionalnog jedinstva, daju voditi od Srba /.../. U odnosu na Bosnu to znaèi da su Srbi spremni podržavati maðarska presizanja na Bosnu, ako im Maðari jamèe autonomiju Bosne i prevlast na jugu. /.../ Naravno, Srbi æe ostati samo tako dugo poslušni dok se ne oporave od posljedica svjetskog rata i ne budu dovoljno snažni da mogu napraviti frontu protiv Maðara."]

Isto.

Isto. ["U svakom sluèaju, nakon što je ustavni život ukinut, stranaèka politika u Bosni i Hercegovini pati od toga što nema prirodni forum za svoj razvoj. /.../ Bojim se, da se za vrijeme trajanja rata politièki raspored snaga u anektiranim pokrajinama nije popravio u korist Monarhije, nego se štoviše pogoršao. Bilo bi vrlo poželjno kada bi se uvidjelo uslijed kojih se vlastitih teških pogrešaka skrivilo to pogoršanje."]

49

VDG JAHRBUCH 2005

50

VDG JAHRBUCH 2005

Dr. Ivo Pilar auf den Seiten der Rechtszeitschrift "Kroatische Rundschau" (1918) In den letzten Monaten des II. Weltkriegs (1918), startete die Rechtspartei ("Frankovci") eine Zeitschrift in deutscher Sprache, die "Kroatische Rundschau".

In der Redaktion saßen bedeutende Mitglieder der Partei: Prof. Dr. Fran Milobar, Prof. Dr. Josip Pazman und Dr. Dragan Šafar. Die größte Zahl der Zeitschrift redigierte der Redakteur Otto Szlavik. Von Februar bis Oktober erschienen in neuen Monaten zehn Nummern. Einer der eifrigsten Außenmitarbeiter der "Kroatischsten Rundschau" war der Rechtsanwalt Dr. Ivo Pilar, einer der Pioniere der politischsten Geographie in Kroatien, aber auch außerhalb ihrer Grenzen.

Aufgrund seines geopolitischen Nachdenkens kam Pilar zur Schlussfolgerung, dass die Vereinigung "aller kroatischen Länder" (Kroatien und Slawonien, Dalmatien und Bosnien und Herzegowina) in eine Rechtsstaatliche Einheit innerhalb Grenzen, nach einem dreistaatlichen Prinzip des umgebauten Staates der Habsburger, notwendig sei. Für Pilar war die Erhaltung der Donaumonarchie das Imperativ einer Sicherung von optimalen Bedingungen für eine weitere erfolgreiche Entwicklung des kroatischen Volkes auf politischem, wirtschaftlichem und kulturellem Plan. In seinen Strebungen, die Notwendigkeit des Bestehens einer Monarchie als integrativen Faktor im mitteleuropäischen Raum recht zu fertigen, kritisierte Pilar auch zahlreiche negative Erscheinungen, die durch eine dualistische Staatsorganisation entstanden sind, die, seiner Meinung nach, negative Folgen für das kroatische Volk und seine Nationalinteressen hatten. Nachdem die Österreich-Ungarische Monarchie militärisch und politisch zerbrach und politisch von der Landkarte Europas verschwand und nachdem das Königreich der Serben, Kroatien und Slowenen (1918) entstand, wurden Pilars Ideen proskribiert und er allein befand sich als persona non grata an den Rändern des gesellschaftlichen Lebens in den Neuentstandenen politischen Umständen.

51

VDG JAHRBUCH 2005

dr.sc. Bogdan MESINGER

Jedan nepoznati pisac – Dragutin Mergentaler (Jedna rijetka, a ipak tipièna stvaralaèka prièa) U suvremenoj znanosti koja potpada pod povijest (u širem smislu) postoji rascjep kojega mnogi istraživaèi i nisu svjesni. A najviše robujemo – ne samo u znanosti, nego i u životu – upravo onome èega nismo svjesni.

Istražujuæi povijest, mi istražujemo vidljivu povijest. Smatramo poviješæu ona zbivanja koja su postala javni èin. Povijesnim osobama smatramo, isto tako, one liènosti koje su svojim djelovanjem ostvarile status javne osobe. Imena su im zapisana. Djela evidentirana. Posljedice djelovanja èitljive i u povijesnim dokumentima i u stvarnosti koju živimo. Može ih se i zapaziti i, na izvjestan naèin, izmjeriti.

Tako se uvijek kreæemo po poznatom putu. Ne skreæemo s obilježenih staza. Ne izlažemo se opasnosti. Zaštiæeni smo od svakog rizika. Od nepovjerenja onih koji ne vjeruju nièem što nije i javno zapisano, od provjeravanja onog što je teško provjeriti. Od insinuacija onih koji su uvijek sumnjièavi. Pred takvima su nam dokumenti pouzdani i provjereni zaštitni zid kojim se uvijek možemo obraniti.

No tako i dublje slojeve istine prekrivamo šutnjom. To je isto kao kad bi moreplovci sumnjali u postojanje leda ako taj led nije iznad vode i vidljiv okom.

Nesvjesni toga, i mi postajemo takvim moreplovcima.

A znamo da se veæi dio sante nalazi ispod razine koju okom možemo sagledati.

Nažalost, rijetko se, kao istraživaèi, priupitamo da li su i našu vlastitu osobnost oblikovale samo one pojave, one osobe i one ideje koje su ostvarile status objektivne i široj okolini poznate èinjenice ili nas je oblikovao i onaj nevidljivi duh kojim je naša najuža, obiteljska sredina odisala?

Ne primjeæujemo da tako ostajemo na površini. Ostajemo - figurativno reèeno – uvijek na ulici. Samo ono što ulica vidi – vidimo i mi. Ne ulazimo u kuæe. Još manje u ljude. Ne kucamo na zatvorena vrata. Ne pitasmo se, uopæe, zašto su zatvorena.

Koliko je takva odbojnost prema pojavama koje nisu postale i javnom (a time i povijesnom) èinjenicom pounutrena (i stoga nesvjesna) osjeæam i sam veæ po tome koliko mi se ovaj uvod nameæe kao nužnost. Samoga sebe pokušavam unaprijed opravdati – èak i pred samim sobom!

Odluèujem li se, zaista, za temu koja nije zaslužila biti temom povijesnoga istraživanja?

53

VDG JAHRBUCH 2005

No novija mi znanost daje za pravo. Novija historiografija veæ je djelomice izbrisala granicu izmeðu ispitivanja javnih (odnosno - povijesnih) i privatnih (nazovimo ih tako) pojava, koje su prepuštene antropologiji.

U kulturnoj antropologiji krije se samo korijenje povijesti.

Privatni memoari kao književno-povijesni medij Memoari, ako ih shvatimo u najširem moguæem znaèenju, najstariji su epski žanr. Što su Homerova Ilijada, Odiseja, ili pak Vergilijeva Eneida – ako nisu memoari zbivanja za koje njihov autor pretpostavlja da im je znaèenje povijesno?

Težište na intimnom ugraðeno je veæ odnosom autora ka zbivanjima. To je odnos svjedoka. A nerijetko i sudionika. Èak i Danteova Božanska komedija ima karakter fiktivnih memoara nastalih u virtualnom svijetu posmrtnih iskustava kojima je autor bio svjedokom.

No kulturni status, kulturni dignitet memoara, mijenjao se u skladu sa sociokulturnim znaèenjem tiska. Konaèno se formiralo implicitno uvjerenje da tek objavljeno djelo postaje kulturnom èinjenicom. Neobjavljena su djela potisnuta u oblast nepostojeæih artefakata. Nisu prešla onaj prag vjerodostojnosti koji stvara èinjenica pravodobnog ulaska meðu pojave dostupne suvremenicima. Dostupno djelo može djelovati. Nedostupno – ne postoji.

Nije li, meðutim, sociokulturno izuzetno indikativno da se neko djelo, iako je nastalo, iako je od zamjetnoga znaèenja, nije pojavilo i kao tiskano djelo?

Ako djelo nije uspjelo prijeæi taj prag – uzroci mogu biti i osobne, ali i društvene naravi. A granice izmeðu te dvije opreène uzroènosti uopæe nisu jasne. U osobnoj sprijeèenosti uvijek postoji i prikriveni opæi sociokulturni kauzalitet. I obratno.

Ako se djelo nije pojavilo stoga što mu objektivne okolnosti to nisu omoguæavale, ne krije li se iza toga tjeskobna prièa o frustriranosti autora koji je progovorio, ali mu je glas bio društvenim okolnostima primoran ostati neèujnim?

Tako, kako god da "okrenemo", neobjavljeno djelo ne samo da ne gubi na svom znaèenju, nego mu znaèenje postaje složenije i slojevitije. Ono ukazuje, implicira i na one okolnosti kojima se samo djelo nije bavilo – ali su se okolnosti, na izravan ili neizravan naèin, bavile njime.

Neobjavljena djela, veæ samom èinjenicom da nisu bila pravodobno objavljena, èinjenicom da su ostala u rukopisu, potiho nam govore i o autoru i o vremenu u kojem je pisao – èesto bez nade da æe mu se glas ikada èuti.

Na pomalo tragièan – a svakako tužan naèin takva nam djela govore i o prešuæenoj, skrivenoj drami autora. A autor uvijek pripada nekoj grupi, nekoj kulturnoj enklavi.

Stoga je svako neobjavljeno djelo potencijalni nijemi svjedok koji može svjedoèiti o drami koju, više ili manje otvoreno, proživljava neka kulturna grupacija.

54

VDG JAHRBUCH 2005

Tim djelima – i tim sudbinama – pripada i spisateljska sudbina DRAGUTINA MERGENTALERA kao povijesnog sudionika i svjedoka èija je rijeè ostala desetljeæima utamnièena u autorovoj ladici.

Kolika su djela i kolike sudbine ostale zauvijek izgubljene zbog takve prisilne šutnje?

A ako ih ne upoznamo nikada – da li æemo ikada upoznati povijesnu istinu? Onu unutarnju istinu, skrivenu u šutnji sudionika.

Specifièno znaèenje neobjavljenih memoara Buduæi èitatelj nije izvan djela. On je u djelo ugraðen. Pisac mu se intuitivno obraæa i tako je èitatelj u djelu skriven – ali on djelo, iznutra, stvara zajedno s piscem. Pisac unaprijed bira èitatelja, nesvjesno ga zamišlja i obraæa mu se, a èitatelj, virtualni èitatelj, zauzvrat, prilagoðava sebi pišèevu svijest, oblikuje pišèev stil, odabire graðu, preraðuje ju u artikulirane epizode, èini ih sugestivnim i interpretaciju, pišèevu interpretaciju, ka sebi usmjerava.

I memoari su interpretacija života. Interpretirana je života u njima usmjereno oblikovana. Èak i kada nisu pisani sa svjesnom intencijom objavljivanja, memoari podrazumijevaju buduæe èitanje. I buduæeg èitatelja, naravno.

Po tome su bliski epistolarnoj prozi. U književnoj povijesti ovi su žanrovi bili, praktièno, neodvojivi.

Neobjavljeni su memoari slièni pismu u koje nam je upuæeno iz davno proteklog vremena. Njihovo znaèenje raste s udaljenošæu od vremena u kojem su nastali i s nestajanjem svjedoka toga vremena.

Takvi su memoari svojevrsni vremeplov.

Buduæi da u nastajanju nisu podvrgnuti èak miti internaliziranoj autocenzuri autora, njihova je iskrenost iznimna. To je iskrenost ispovijedi.

Ovaj ispovjedni karakter daje im posebnost kakvu nemaju memoari nastajali kao usmjerena poruka aktualnim èitaocima. Aktualni je èitalac uvijek moguæi sudionik u donošenju sudova, a time i u djelovanju na aktualna zbivanja.

Izvan svake je sumnje da je do sada nepoznati – pritajeni – pisac, Dragutin Mergentaler, pisao svoje memoare kako bi njegovi nasljednici spoznali i proživjeli, èitajuæi ono što je on u najkritiènijim svojim osobnim iskustvima doznao i proživio.

A upravo smo mi ti kojima, makar i nesvjesno, piše. Izrasli smo iz istog kulturnog miljea, ista nam je sociokulturna geneza, a donekle i iste egzistencijalne probleme nosimo na sebi kao svoje sudbinsko breme.

Tako su, promatrano ne samo logièno, nego i iznutra, iz smog èina njihova nastajanja, memoari Dragutina Meregentalera pismo nama upuæeno kroz vremenski raspon od bezmalo jednoga stoljeæa.

55

VDG JAHRBUCH 2005

Tko je bio Dragutin Mergentaler?

Dragutin Mergentaler (1893. – 1974.) bio je Hrvat germanskoga porijekla Radio je kao službenik u Osijeku. Imao je kuæu u Splavarskoj ulici. Njegov otac, Ferdinand Mergenthaler, te majka, Marianna Mergenthaler, roðena Sieber, pripadali su srednjem graðanstvu, no graðanstvu izuzetno obrazovanom. Mogli bismo reæi da je dvojnost etno-kulturnog identiteta bila u obje porodice – i Sieber i Mergenthaler – vrlo izražena. Govorilo se, èitalo i mislilo na oba jezika – i na njemaèkom i na hrvatskom. No iz saèuvane (nepotpune, no ipak dovoljno indikativne) obiteljske dokumentacije može se pratiti vrlo jasan proces kroatizacije.

Dragutin je bio povuèen, tih, nesklon javnom angažmanu. no ipak, povijesni dogaðaji, splet okolnosti, te graðanske obaveze ukljuèuju ga u barem tri navrata u sudbonosne politièke dogaðaje kojima je bio djelomice sudionik, a uvijek vrlo kritièan i humanistièki angažiran svjedok.

Bio je vrlo privržen hrvatskoj kulturi i snažno potaknut ka osobnom književnom izražavanju. Svoju je privrženost hrvatskoj kulturi iskazao i u maloj ortografskoj modifikaciji svoga prezimena: buduæi da se muklo "h" u prezimenu "Mergenthaler" pri hrvatskom èitanju potpuno gubi, brisao ga je, i svoje prezime, tako adaptirano naèelima hrvatske ortoepije, pisao "Mergentaler".

Meðutim, nikada nije pokazao želju da se djelima aktivno ukljuèi u tekuæu književnost. Pisao je za osobno zadovoljstvo i za obiteljsku uporabu.

Bilo je njegovo pisanje oblik osobnog otvaranja i ispovijed namijenjena tek najbližima. A kako je svoje memoare brižno sreðivao u poznim godinama, osjeæajuæi da mu se životne snage polako gase, njegovi zapisi dobivaju karakter svjesne duhovne oporuke.

To zatvaranje osobne memoarski oblikovane ispovijedi ne samo da nije umanjilo njegovu objektivnost i kritiènost, nego ju je izoštrilo. Osjeæao se izuzetno odgovornim pišuæi za èitatelje koji su mu najdragocjeniji i kojima, pišuæi o svome životu, iskazuje dubinu svoga poštovanja i svoje ljubavi.

Stoga možemo zakljuèiti da je ta svojevoljna stvaralaèka izolacija i zatvaranje vlastitoga rada u gnijezdo vlastitoga doma bilo ujedno najsigurnija zaštita njegove objektivnosti.

U dramatiènom stoljeæu u kojem je živio takvo nastajanje jedne, u obliku memoara pisane duhovne oporuke, naglašava njegovu iskrenost i èini ih dvostruko dragocjenim.

Naime, memoari su, nesumnjivo, dragocjeni kao osobni književni dokument, spašen od išèeznuæa u kojemu nestaje pretežiti dio osobnih zapisa.

No memoari su dragocjeni i kao povijesno svjedoèanstvo o zbivanjima koja su nam ostala zatajena èak i u poznatim nam i postojeæim dokumentima i zapisima.

56

VDG JAHRBUCH 2005

Dragutin je Mergentaler nepoznati otkrivaè èak i postojeæom historiografijom prešuæenih ili tek djelomice poznatih tajni.

On nam se javlja kao do sada nepoznati (i stoga još dragocjeniji) svjedok iz sjene.

Sada je prošlo trideset godina od njegovog fizièkog išèeznuæa.

Njegova ga rijeè èini ponovo živim.

U njegovim sjeæanjima, a još više u njegovim duhovnim iskustvima, prepoznajemo prve zapise onog kulturnog šoka koji prati sudbinu preseljenika iz srednje Europe na jugoistok ondašnjega Carstva. Odnosno, prepoznajemo prauzrok onog kulturnog šoka koji i nas danas prati.

Književna ostavština Dragutina Mergentalera Svoje rukopise Dragutin Mergentaler – "Dragoš", kako smo ga oslovljavali svi koji smo mu bili bliski – povjerio je dvojici svojih neæaka: Darku Mergenthaleru, sinu svoga brata Pavla, te Bogdanu Mesingeru, sinu svoga bratiæa (brata po tetki) Zdenka Mesingera.

Stoga ovaj popis možda i nije cjelovit. Prije bismo ga mogli smatrati tek sumarnim pregledom jedne književne ostavštine.

U toj je ostavštini sažet jedan duhovni život. No u tom sažetku jednoga života možemo èitati nepoznatu nam do sada prièu o tome što su nam neposredni preci iskusili, što su osjeæali i što su mislili pri prvom sudaru s civilizacijom koja je u ovom dijelu Europe izmijenila tijek povijesti.

U tom su smislu za nas najinteresantniji, pretpostavljam, oni memoari koje je pisao neposredno iza Prvoga svjetskoga rata, te tijekom kratkog sudjelovanja (a više svjedoèenja) Drugom svjetskom ratu.

Drugu skupinu rukopisa (u ovom radnom i stoga uvjetnom rašèlanjavanju i sistematizaciji njegovog književnog opusa) saèinjavaju njegovi putopisi – posjet Plitvièkim jezerima. Dubrovniku… Bilo je to vrijeme kada je moderni turizam bio tek u zaèecima i autentiènost prvih dojmova koje je u njima iznio otkrivaju nam svijet koji nas potresa danas izgubljenom svježinom dojmova.

Treæu skupinu saèinjavaju obiteljski spjevovi o zanimljivim zgodama iz vlastitoga života.

To, meðutim, niti izbliza nije sve. Podrobnije izuèavanje obuhvatit æe i sistematizaciju zanimljivih zapisa o politièkim, jeziènim i inim problemima koji su potakli ovog pritajenog stvaraoca da se, makar u osami svoje kuæice u Splavarskoj ulici u Osijeku, nekoliko koraka od Drave koja je protjecala kroz njegov život i ulijevala smirenje u njega i njegov dom, pribilježi sebi i svojima kako se osjeæa, što misli i što ga intelektualno i kulturno uznemiruje – ili nadahnjuje.

Pitanje koje u sebi, sigurno, osjeæamo i koje kopka našu znatiželju pitanje je zašto nije nikada pokušao objaviti bilo što od svojih zapisa.

57

VDG JAHRBUCH 2005

Meðutim, svaki pokušaj odgovora na ovo pitanje uvodi nas u sferu nagaðanja i spekulacija koju bi bilo teško bilo èime uvjerljivo potkrijepiti.

Možda se odgovor može naslutiti iz najranijih njegovih memoara – upravo ovih iz tisuæu devetsto i dvadesete godine - naslovljenih suzdržanim, gotovo putopisnim i možda tek uvjetnim naslovom Put u nepoznato. Usporedimo li oduševljenje s kojim je aktivno sudjelovao u odcjepljenju Hrvatske od Austro-Ugarske Monarhije i – doslovno – zgroženost kulturnim šokom kojim je doživio spuštajuæi se kroz divljinu sirovog Balkana, nezamislivo udaljenog od kulture srednjoeuropskog zaleða, možda æemo naslutiti dio odgovora.

Država koja je bila stvorena prvog prosinca 1918. godine bila je obeshrabrujuæa opreka svim njegovim nadama i oèekivanjima.

Pred stvarnošæu koja ga je razoèarala i obeshrabrila povukao se u zaèaran gnijezdo obiteljske ljubavi i duhovnog života zatvorenog u izolirani krug najbliže rodbine i duhovno bliskih prijatelja.

Kako su i kada napisani memoari "Put u nepoznato" U okolnostima vrlo nepovoljnim za pisanje, putujuæi na jug netom stvorene države (Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca) kao prièuvni èasnik, najprije prekrcanim vlakom, potom na sedlu jedne mazge planinskim gudurama izmeðu Skoplja i Debra, Mergentaler nije (posve prirodno) mogao pisati sreðene memoare.

No pokazao je rijetku dalekovidnost. Shvativši odmah da ulazi u jednu izuzetnu životnu avanturu i da otkriva svijet posve nepoznat i gotovo neshvatljiv sredini u kojoj je odrastao i iz koje dolazi, on vrlo sustavno u posve minijaturne džepne notese (kao da je potajni i dobro pripremljeni obavještajac) zapisuje lakonski doživljaje i dojmove na temelju kojih æe kasnije moæi precizno rekonstruirati svoj "put u nepoznato".

Mnogo kasnije, veæ u sutonu života, savjesno je rekonstruirao ovo dramatièno iskustvo.

Memoari Put u nepoznato najobimniji su njegov rukopis. Veæ je time ukazao na izuzetno znaèenje koje ta životna epizoda ima ne samo za njega, nego (pretpostavljao je) i za buduæe èitatelje.

No bolje od bilo kakvih rijeèi predstavit æe nam se on sam, ako odaberemo poneki fragment iz njegovih memoara.

Vjerojatno neæemo pogriješiti ako kao jedan od ponajboljih – i uz to i vrlo karakteristiènih – primjera odaberemo opis prvog susreta s novom prijestolnicom novostvorene države – s Beogradom.

U rukopisu koji, prepisan iz rukom pisanog rukopisa u otipkanom èistopisu iznosi 110 stranica ("kartica") teksta, ovo poglavlje ispunjava 19. i 20. stranicu èistopisa, te poèetak 22. stranice. (U izvornom je rukopisu ovo poglavlje ispisano na stranicama od 25 do 28).

58

VDG JAHRBUCH 2005

PRESTONICA Pala je noæ, i to prava, tamna i mraèna noæ, u kojoj si jedva mogao shvatiti da si stigao na stanicu slavne "Prestonice", a to je bilo doba za sveopæu obustavu željeznièkog prometa u cijelom južnom podruèju novonastale kraljevske imperije, a kad smo povrh toga saznali da nas naša kompozicija ne misli dalje ubacivati u "neizvjesnu unutrašnjost", nije nam preostalo drugo nego prtljagu u šake i ravnati se prema onom zlatnom pravilu "snaði se kako znaš i umeš". I tako smo se, sišavši s vlaka, našli u teškoj nedoumici – što æemo, kuda æemo, kamo æemo i "gde æemo".

Jedan jedini izmeðu nas nije se dvoumio, nego je svoju ne baš neznatnu prtljagu povjerio prvom odrpancu koji mu se približio skrenuvši mu ipak, opreza radi, pažnju da ga èaskom prièeka dok on èaskom ne baci oko na nas ostale koji smo ostali u veæ spomenutoj nedoumici. Dok se on tako išèuðavao našoj nepokretljivosti, njegov je nosaè iskoristio priliku za èasoviti hitri pokret, umiješao se u šaroliku gomilu i zagrabio prema izlazu stanice. U tom je momentu, na sreæu, proradio onaj poznati "kliker" u Pubinoj glavi i strelovito je pojurio za njim. Zatekao je svoju prtljagu veæ izvan stanice u živahnom pokretu. Energiènim zahvatom prešla je prtljaga ponovo u njegove ruke, vratila se na stanicu i pridružila se nama ostalima.

Dotle je naš skup, zamislivši se duboko, izabrao kao najprikladnije rješenje – da se posavjetuje s "komandantom prestonièke stanice".

Pokazaše nam nekog brkatog medvjeda, prekrivenog uniformom kapetana I. klase. Pušio je lulu na èibuk pozamašne dimenzije, okružujuæi se oblacima dima, kroz koje je od vremena do vremena pljuckao po stanici. – Hlje, dužnost je dužnost, a komandant stanice ju je po svim izgledima savjesno vršio.

Naš se je "Her Hauptmann", svjestan svog visokog èina, oprezno primaknuo pušeæem medvjedu i ustoboèivši se strogo vojnièki predstavio se po svim propisima do nedavno važeæeg studiozno izraðenog austrijskog "dinstreglemana".

A èiko medvjed ili komandant stanice? Eh, to je prièa za sebe.

Bar da je mrdnuo ma kojim dijelom svoga tijela ili svoje luletine. Na taj bi naèin bio makar donekle dokazao svoje srodstvo s onim šumskim ili ciganskim medvjedom, ali ovaj kamuflirani nije bio ni tome dorastao. On je savršenim mirom i dalje dimio, ubeðen da se je taj smiješni Austrijanac negdje podnapio pa to sad pred njim izvodi "besne gliste" – što æemo, takovih je bilo u prošlosti, a ima ih i sada.

To su bre "solunci", "heroji" itd.

Za to vrijeme smo se mi ostali èlanovi ekipe zadržali na propisnom "odstojanju", išèekujuæi s interesom daljnji razvoj izmjene misli predstavnika bivše "uglaðene austrijske soldateske" i ove sirove, neizglaðene balkansko-komitske vojskeNaš se je "Hauptmann-kapetan" trudio i muèio na sve moguæe naèine da objasni medvjedu našu momentalnu neugodnu situaciju, tj. da je kompozicija koja nas je dovela sada u rasformiranju, mi da æemo, vjerojatno, tek u toku sutrašnjeg dana nastaviti put i da nam je stoga nuždan konak za ovu noæ.

59

VDG JAHRBUCH 2005

Izgleda da je pomalo poèelo svitati u èièinoj glavi, te polako izvuèe lulu ispod junaèkih brkova i zauzet mislima kako bi nas najbolje uputio i pomogao u neprilici – pljucne junaèki pravo pred noge našeg hauptmann-kapetana, tako da je ovaj gotovo poskoèio od preseneæenja i, najsavršenijim mirom, kakav se jedva može zamisliti, odgovori da konaka neæemo naæi, ali ga možemo potražiti.

Nakon ove iscrpne i korisne informacije zamoli ga haupttman» za još jednu malenkost, tj. da nas uputi gdje bismo mogli naæi garderobu.

Meðutim, èièa je oèito veæ bio umoran od duga i iscrpna razgovora, a povrh toga je i zažalio za vremenom provedenim ututanj s nama, te je zato ponovo pljucnuo, pa okrenuvši leða zakljuèio da "toga u njih nema". Što je èièa pod ovim "toga" razumijevao možemo samo nagaðati. Možda za izraz "garderoba" u svom životu nije èuo pa ga je zamijenio s onom nepriliènom, u Europi poznatom i uobièajenom, ali na Balkanu nepoznatom ili suvišnom prostorijom, jer se tu svuda postupa po pravilu "Snaði se kako znaš i umeš!": Svakako, mnogo jednostavnija i jeftinija ustanova, nego neke sanitetske graðevine s èudnim natpisima "OO" i "WC".

Nakon ovako ugodno provedenog "razgovora ugodnog naroda slovinskoga" osmjeli se naš hauptmann da još jednom uznemiri èièu. Zamoli ga, naime, za dozvolu da našu prtljagu smjestimo u njegovoj uredovnici dok se ne snaðemo.

O divna li èuda! Komandant pristade a da nije ni pljucnuo.

Alal mu vjera!

Iznijeli smo cijelo poglavlje, bez kraæenja, kako bi uvid u karakter teksta bio takoðer potpun.

Vrlo je zamjetna ironija pri interpretiranju zgode, ironija koja prelazi u sarkazam, i to može, nesumnjivo, iritirati èitatelja i potaknuti sumnju u autentiènost opisa. Lako je moguæe da je višedesetljetno gorko politièko iskustvo jednog od malih i anonimnih sudionika odcjepljenja Hrvatske od Austro-Ugarske Monarhije intenziviralo gorèinu i dodalo otrova interpretaciji koja je konaèno uoblièena skoro pola stoljeæa kasnije. No dogaðaji su autentièni, isprièani ne samo na temelju sjeæanja nego i uz pomoæ zabilješki naèinjenih neposredno nakon dogaðaja, te je svjedoèenje i autentièno i jedinstveno. A uz to, nesumnjiv je pripovjedaèki dar autora i sugestivnost opisa ambijenta i scene.

Vjerojatno to može dodatno potkrijepiti i poèetak slijedeæeg poglavlja u memoarima: BEOGRAD Napustivši stanicu i njenog komandanta i stupivši na "kaldrmisano" prestonièko tlo naðosmo se u gomili, stisci i vrevi neviðenih i nesluæenih razmjera.

60

VDG JAHRBUCH 2005

Ne nalazim izraza koji bi bio prikladan da zorno prikaže sliku toga meteža. Izraz "košmar", kojim se Srbijanci, u nedostatku svoga vlastitog, vole služiti, tek je blijeda slika one scene koja se pred nama ukazala. Sabila se tu oko izlaza nepregledna masa ljudi svakojakoga soja, sloja, kroja i odgoja, zakrèivši prilaz gradu. Bio je to spontani doèek domaæeg puèanstva u èast stranih gostiju. Kad stranac konaèno uspije da se probije kroz tu oduševljenju stihiju ili "balkanijadu" pa nerijetko "olakšan" odahne na drugoj strani barijere, primijetit æe tek naknadno za koju je malenkost olakšan.

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Kad smo se veæ u ovakvoj neprilici ili bolje reæi vojnoj ekspediciji našli u Beogradu, htjeli smo ga, naravno, ponešto obiæi i izbliza pogledati da vidimo kako živi, kako diše i da li je zaista "beo" kako mu ime kaže.

Pokušali smo – ali nam osta jalov trud, tako da smo uskoro odustali od našeg nauma. Ulièna je rasvjeta bila, naime, toliko jadna i kukavna da smo isti takav utisak stekli i o samom gradu. Sve zgrade, i one velike i one male, skrivale su se pred nama u sablasnim, mraènim konturama, a ono slabašno svjetlucanje kao da su bile oèi bijesne hobotnice koje su nas zlobno promatrale. To je bio prvi dojam, a prvi dojam u pravilu ne vara. Tok dogaðaja to je potvrdio. Kraci hobotnice su se širili dok nisu obuhvatili cijelo podruèje nove državne tvorevine.

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Ovi odlomci, vjerujemo, potvrðuju prethodni zakljuèak. Sugestivan opis ambijenta zagorèen je ljutim sarkazmom, izazvanim i naknadnom životnom gorèinom.

Iskrenost je, zaista, opora.

Anegdotalni duh memoara proistièe ne samo iz autorovog smisla za humoristièni aspekt situacije, nego i iz samih dogaðaja koji su gotovo na granici nevjerojatnog. Anegdotalnost krije u sebi snagu naglog i oštrog osvjetljenja ponekad posve neoèekivane istine. Možda to može lijepo ilustrirati mali dijalog s Turcima s kojima se našao u društvu putujuæi kroz Makedoniju, te se pri razmjeni duhana (ritualni oblik puèkog sklapanja prijateljstva) razvio ovakav dijalog uzajamnog upoznavanja:

POLAZAK IZ SKOPLJA ZA DEBAR (odlomak) Meni nasuprot sjedio je postariji Turèin pitoma izgleda. I dok sam ja, zaokupljen nemirnim mislima, motao svoj "mortaded", poèe on motati podebeli cigar, zaèas ga smota i soèno ga jezikom oslini i prijazno mi ga pruži uz dodatnu rijeècu: - Na!, 61

VDG JAHRBUCH 2005

Sad, je li bilo reèeno turski ili naški – ne znam, ali razumio sam ga. srdaèno mu se zahvalih ali opreza radi da izbjegnem novu soènu ponudu, primijetih da i ja imam cigaretu.

Pušeæi tako kao Turci, ja svoj a on svoj cigar, on progovori, a ja razumjeh da me pita odakle sam. Rekoh mu da sam iz Osijeka, našto on: - To Austrija?

Zanijekah glavom, našto se on ispravi: - Ta bila Austrija?

Nema što, imao je Turèin pravo.

(Stranica 70/71 èistopisa) Jedan od najuzbudljivijih dogaðaja nesumnjivo je onaj koji se zbio kada je, uz pratnju djeèaka-Albanca, jašuæi mazgu, prolazio kanjonom rjeèice Radike putujuæi gotovo kroz bespuæe ka granici s Albanijom te iza jednoga zavoja naišao na zasjedu: U KANJONU RADIKE (odlomak) … ja ugledah prave pravcate hajduke, po svem kraju poznate kaèake u bijelim albanskim odorama, mirnih i mrkih pogleda uprtih u našu kasajuæu èeticu.

Sjedili su njih šestorica kao izrasli iz toga stijenja s puškama uperenim u nas, ne skidajuæi oka s nas i prateæi svaki naš pokret.

Situacija ni najmanje ugodna.

Jesu li to bili izvidnici one kolone koja je noæas upala na naš teritorij? Što je dulje trajalo naše približavanje, sve je više mravaca poèelo vrvjeti po mojim leðima.

U tom èasu kao da zaèuh stihove neumrlog fra Andrije Kaèiæa Miošiæa: "Pleæi dade - pa bježati stade!"

Ali - kasno je bilo "stati i bježati", kad je šest smrtonosnih cijevi bilo uprto u nas.

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

I što sad?

Bio sam pred njima licem u lice. Gledali smo se – što se kaže – okom u oko, ali ni s jedne strane ni da bi ma i rijeè pala. – Borio sam se sam sa sobom da li da im rukom dobacim nijemi pozdrav, jer napokon – njih je šestoro a ja sam sam… I bio bih bez daljnjega to i uèinio da sam bar u jednoga od njih primijetio nešto ljubazniji pogled. – ali otkud prijazni pogled jednom pripadniku omraženoga im naroda koji ih listom goni s roðene grude, pa u tim nepristupaènim planinama provode "slobodan hajduèki život".

62

VDG JAHRBUCH 2005

Prolazio sam tjeskobna srca ispred šest uperenih cijevi i ispred šestoro divljih pogleda u kojima je plamtio nepritajen bijes.

Kako mi je bilo u tim trenucima to samo ja znam jer sam ih u svijesti saèuvao do današnjeg dana.

Za to vrijeme oni su procjenjivali situaciju, a njihova je procjena, na moju sreæu, bila povoljna za mene.

Pred njima prolazi oficir u uniformi sumnjive boje. Vide oni da to nije ona "srpske" vojske. Na ramenima mu prikaèene neke zgnjeèene neugledne epolete koje se ne istièu ni svjetlucavim sjajem ni drskim zveketom (nego podsjeæaju više na minulo doba bivše SHS Države), glavu je pokrio nekom sumnjivom kapom koja je predstavljala èistu zagonetku – bi li imala predstavljati šajkaèu solunskog borca ili žandarskog lopova, ili onu "marvenog lekara" (kako ju je jednom "solunac" visokoga èina i bio posprdno prispodobio)… I., konaèno, oficir – pa na mazgi!

Zar je vrijedno na takvoga "junaèiæa" cijeli jedan metak utrošiti?

Pa – hvala vam, hajduèka braæo, na ovakvoj izvrsnoj procjeni!

Ona je pripomogla da ste mi doskora ostali za leðima.

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

(Stranica 101/102 èistopisa) Kaotièno – a ipak sa svojom unutrašnjom složenom logikom i shvatljivo - stanje onoga vremena u kojemu jedan èasnik veæ nepostojeæe Države SHS, što ju je Narodno vijeæe bilo osnovalo u listopadu 1918. u Zagrebu, jaše bez izmijenjene uniforme kroz klance Makedonije živo nam predoèava ova epizoda.

Okolnosti su to ne samo zaboravljene – nego i nepoznate.

Memoari Dragutina Mergentalera Put u nepoznato oživljavaju jedan nestali svijet bez kojega niti današnji ne možemo razumjeti.

Višestruka znaèenja memoara Dragutina Mergentalera Osim dokumentacijskog znaèenja memoari imaju složen sloj raznolikih vrijednosti.

Njihova dokumentacijska vrijednost je jedinstvena. Rijeè je o izravnom svjedoèenju o jednom prijelomnom vremenu koje nam je odredilo buduænost za, najmanje, jedno stoljeæe.

Vrijedni su i kao književno djelo. Duhovito zapažanje, izvanredan smisao za uoèavanje karakteristiènog, razgovor virtualnim èitateljem, inherentna pretpostavka da je èitatelj obrazovana osoba i da razumije klasiène idiome, a uz sve to i živ i sugestivan jezik, pa i jezièni kalamburi s ponekad blagom, no ponekad i nesmiljenom ironijom i nesumnjivom sarkastiènom žaokom (što je u osnovi, ipak, revolt protiv civilizacijske regresije i alarmantni znak dubokog ponora koji dijeli 63

VDG JAHRBUCH 2005

promatraèa i sredinu u koju je uronio) – sve to èini ove memoare prozom kojoj je teško naæi presedan u hrvatskoj prozi onoga vremena.

Vrijedni su i kao sondažni – iako donekle posredni – uvid u jeziènu kulturu srednjega graðanstva Osijeka i Osijeku bliskih, analognih gradova. Po stilu i jeziku može se, posredno, išèitati književna naobrazba i književna zrelost onodobnog graðanstva Hrvatske.

Mergentaler je i svojom osobnom životnom sudbinom egzemplarni uzorak intelektualca koji je prihvatio, iskreno, ideje tadašnje hrvatske slobodarske inteligencije, no nije nikada postao germanofob. Tako su nacionalna kultura i kultura njegove geneze izmirili u duhu srednjoeuropeizma - gotovo stoljeæe prije no što je takav duh ponio Europu u kulturu (nadajmo se!) buduænosti.

On je bio, iako nesvjestan toga, nevidljivi vojnik doba u koje tek danas stupamo, još uvijek preoptereæeni svime što je europskom otrežnjenju prethodilo – a niti autor ovih memoara nije optereæenja bio pošteðen. I u tome ga možemo prepoznati ne samo kao prethodnika nego i kao našega suvremenika.

Mi smo i njegovi dužnici – i njegovi nasljednici.

Vjerujem da bi izdavanje njegovih memoara, uz saèuvanu dokumentaciju, te uz struènu pripremu i kritièku interpretaciju, predstavljalo neizmjeran dobitak. Ne samo za nas – èlanove ovoga udruženja.

U njegovim iskustvima i njegovim mislima prepoznat æemo nerijetko sebe i svoje dileme.

Epilog - ili prolog novom èitanju?

Objavljena se djela troše s protokom vremena koje nas dijeli od njihova objavljivanja. Vrijeme je neumoljiva provjera. Samo izuzetna djela doživljavaju reinkarnaciju novim èitanjem i iznenaðujuæim aktualizacijama.

Neobjavljena se djela ponekad prekasno pojavljuju iz tmine. Dogaða se da je njihovo vrijeme tada veæ prošlo i ona, iako objavljena, ostaju uspavana. Postala su redundantna jer je prostor onoga što otkrivaju veæ pokriven naknadnim obavijestima. Znamo veæ ono što su ona prva otkrila – no u to vrijeme nitko nije znao niti za njih, niti za njihovo otkriæe.

No obavijesni prostor ovih memoara ostao je do danas nepopunjen. Jednostavno reèeno. Oni nam govore o onome što nismo znali i što ni na koji naèin nikada i neæemo doznati.

Oni su naša jedina moguænost.

No i mi smo jedina njihova moguænost.

Ne pomognemo li im da progovore – sami smo sebe uèinili nijemima!

64

VDG JAHRBUCH 2005

65

VDG JAHRBUCH 2005

Ein unbekannter Schriftsteller – Dragutin Mergentaler (Eine seltene, aber doch typische schöpferische Geschichte) DRAGUTIN MERGENTALER, bekannt als ''Dragoš'' (1893 – 1974) war Esseker. Er war Beamter. Doch in der Einsamkeit seines Heimes schrieb er sein ganzes Leben Werke verschiedener Arten – Memoire, Reisebeschreibungen, Gedichte über interessante Begebenheiten aus dem Familienleben, sowie Aufzeichnungen über politische, sprachliche und sonstige Probleme.

Er war aktiver Teilnehmer in der Erschaffung des Staates der Serben, Kroaten und Slowenen und als Offizier (Reserveleutnant) des Militärgerichtes der Regierung des Volksrates der Serben, Kroaten und Slowenen in Zagreb war er auch noch Ende Dezember 1918 tätig.

Im Frühling 1920 wurde er zur Übung im Rahmen der Armee des neuerschaffenen Staates – des Königtums der Serben, Kroaten und Slowenen einberufen. Er wurde der Grenzeinheit an der Grenze Albaniens und Mazedoniens – bei Debar - zugeteilt.

Seine Reise von Osijek bis Debar – eine Reise die mit dem Zug begann, per Wagen mit Ochsengespann fortgesetzt und in einer kleinen Maultierkaravane durch das unsichere und teilweise Kriegsgebiet eines unerklärten Krieges zwischen dem Königtums der Serben, Kroaten und Slowenen und den Albanern beendet wurde - notierte er gewissenhaft und genau, gestaltete später alles zu Memoiren, welchen er den Titel REISE INS UNBEKANNTE gab.

Die Memoires wurden nie veröffentlicht. Doch sie zeichnet nicht nur eine unzweifelhafte literarische Qualität aus (plastische Beschreibungen, Geist, glaubwürdige Dialoge, innere Monologe, suggestive Assoziationen, usw.), sie zeigen uns eine gänzlich unbekannte Form der geschichtlichen Ereignisse.

Dem literarischen schließt dokumentarischer Wert an.

sich

so

auch

ein

außergewöhnlicher

Die Memoires zeichnen uns unmittelbar den Kulturschock ab, welchen ein so hochgebildeter Europäer bei der Begegnung mit einer Welt einer ganz verschiedenen Kultur, Tradition, Ethik und Weltansicht erlebte.

Der Autor bemüht sich mit seiner Darlegung des Inhaltes und der Charakteranalyse dieser Memoire darum, dass die Volksdeutsche Gemeinschaft die Veröffentlichung dieses Werkes befleißigt.

66

VDG JAHRBUCH 2005

mr.sc. Marija KARBIÆ Miles corridatus intrat.

Vijesti o dolasku njemaèkih vitezova na podruèje ugarsko-hrvatskoga kraljevstva u djelu Simona de Kéza Plemiæki rodovi njemaèkog podrijetla igrali su znaèajnu ulogu u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Njihovi pripadnici obnašali su važne državne dužnosti, a držali su i znatne posjede. Ovi plemiæki rodovi vuku svoje podrijetlo od njemaèkih vitezova koji su u ugarsko kraljevstvo došli tijekom 11. i 12. stoljeæa.

Jedan od najstarijih narativnih izvora koji nam svjedoèi o njihovom dolasku, djelo je Gesta Hungarorum Simona de Kéza.

Simon de Kéza bio je kapelan na dvoru kralja Ladislava IV. Kumanca.

Obavljajuæi za kralja razlièite diplomatske misije, mnogo je putovao te je posjetio Italiju, Francusku i Njemaèku. Tijekom svojih putovanja došao je u dodir s tada modernim politièkim idejama, a skupljao je i podatke koji su se odnosili na povijest Ugarske. Prilikom izrade svog djela koristio se je i ranijim djelima nastalim u Ugarskoj.1 Njegovo djelo Gesta Hungarorum, napisano osamdesetih godina 13. stoljeæa, sastoji se od èetiri dijela.2 U prvom opisuje povijest Huna, koje poistovjeæuje s Maðarima.3 U drugom dijelu bavi se dolaskom Maðara i poviješæu Ugarske do svoga doba, u treæem govori o plemiækim obiteljima stranoga podrijetla, koje su živjele na prostoru ugarsko-hrvatskoga kraljevstva, a u posljednjem obraðuje tzv.

1

2

3

O Simonu de Kéza i njegovu djelu više vidi u: Sándor Domanovszky, Kézai Simon mester és krónikája (Budimpešta, 1906); József Gerics, “Adalékok a Kézai-krónika problémáinak megoldásához”, Annales Universitatis Scientiarum Budapestinensis. Sectio Historica 1 (1957), str. 106-134; János Horváth, “A hun-történet és szerz je”, Irodalomtörténeti Közlemények 67 (1963), str. 446-476; Jen Sz cs, “Theoretische Elemente in Meister Simon von Kézas Gesta Hungarorum 1282-1285”, u: Nation und Geschichte: Studien (Köln – Beè – Graz – Budimpešta, 1981), str. 263-328, i ondje navedenoj literaturi. Sažete, ali vrijedne novije priloge o njemu nalazimo u: Korai magyar történeti lexikon (9-14. század) (Budimpešta, 1994) (dalje: KMTL), str. 348; Pál Engel, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary (London – New York, 2001), str. 121-122. Niz radova o Simonu de Kéza naveden je u: László Veszprémy – Frank Schaer (eds.), Simonis de Kéza Gesta Hungarorum (Budimpešta – New York, 1999), str. 188-216.

Djelo Gesta Hungarorum objavljeno je više puta. Vidi npr. Sándor Domanovszky (ed.), “Simonis de Kéza, Gesta Hungarorum”, u: Imre Szentpétery (ed.), Scriptores rerum Hungaricarum, 1 (Budimpešta, 1937), str. 129-194.

Popis izdanja djela Simona de Kéza nalazi se u: Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 187-188. U ovom radu korišteno je naprijed navedeno izdanje koje su priredili L. Veszprémy i F. Schaer.

Simon de Kéza smatra da ovi narodi imaju zajednièko podrijetlo. Prema njemu i Maðari i Huni potekli su od Menrotovih sinova, Huni od Hunora, a Maðari od Mogora (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 14-17).

Simonova namjera bila je da pokaže da Maðari imaju pravo na zemlju koju su osvojili i naselili, jer im je ona veæ ranije pripadala, buduæi da su je prije držali Huni, koji s Maðarima èine jedan narod. Usp. Engel, The Realm, str. 121.

67

VDG JAHRBUCH 2005

udvornike, zavisne osobe u službi utvrda. Za našu temu najzanimljiviji je treæi dio, koji je direktno vezan uz temu ovoga rada, iako nam i drugi dio djela Gesta Hungarorum pruža zanimljive podatke.

Od plemiækih rodova stranog podrijetla o kojima Simon de Kéza govori, najviše njih (10) dolazi iz njemaèkih zemalja.4 Od ostalih zemalja zastupljene su Francuska i Èeška (iz kojih dolaze po dvije obitelji), te Moravska, Aragon i Apulija (s po jednom obitelji).5 Osim toga, zakljuèujuæi ovo poglavlje Simon prièa da su u službu kneza Géze i ugarsko-hrvatskih kraljeva došli i mnogi drugi - Èesi, Poljaci, Grci, Armenci, Peèenezi, ali njihova imena ne navodi. Sam kaže da je tako odluèio jer bi ta imena opteretila tekst.6 Time Simon svjedoèi da je njihov ugled bio manji od ugleda onih prvih, koji su se kronièaru èinili vrijednim poimeniènog spomena.

Vijesti koje Simon de Kéza donosi meðusobno se razlikuju obimom. Poneke su vrlo kratke i samo kažu da je taj i taj došao u Ugarsku, dok druge prièaju i o okolnostima koje su dovele do dolaska pojedinog viteza, te opisuju djela koja je uèinio.

U nizu osoba koje de Kéza spominje prvi je knez Tibold iz Fanberga, zvan još i Grof Tibold, koji je u Ugarsku došao u vrijeme kneza Géze.7 Tibolda se drži rodonaèelnikom roda bana Tibolda odnosno Tiboldoviæa. Iz ovoga su roda potekli Svetaèki (de Zempche, de Zenche, Szencsei), koji su imali velike posjede u Križevaèkoj županiji.8 Zanimljivo je da navodeæi zemlju otkuda je potekao Tiboldov rod, Simon, u svojoj inaèe latinski pisanoj kronici, kaže da je on Vandeuchumlant, tj. koristi njemaèki izraz.9 4 5

6

7

8

9

Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 160-175.

Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 166-175. Zanimljivo je da je i obitelj koja je došla iz Apulije, možda njemaèkog podrijetla. Ratold, jedno od dva imena pridošlica iz Apulije koje de Kéza navodi, tipièno je bavarsko ime. Usp. Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 166.

Intraverunt quoque temporibus tam ducis Geichae quam aliorum regum Boemi, Poloni, Graeci, Bessi, Armeni et fere ex omni extera natione, quae sub caelo est, qui servientes regibus vel caeteris regni dominis ex ipsis pheuda acquirendo nobilitatem processu temporibus sunt adepti. Quorum nomina comprehendere aestimavi in praesenti libro onerosa (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 174).

Tunc eo tempore ad ducem Geicham venit comes Tiboldus de Fanberg, qui Grauu Tibold est vocatus (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 160). V. Klaiæ drži da je Fanberg vjerojatno Pfanberg u sjevernoj Štajerskoj. Usp. Vjekoslav Klaiæ, “Plemiæi Svetaèki ili nobiles de Zempche”, Rad JAZU 199 (1913), str. 5. E. Mályusz, pak, smatra da je Fanberg ustvari Schaumburg, grad nedaleko Eferdinga na Dunavu. Usp. Elemér Mályusz, Az V. Istávan-kori Gesta (Budimpešta, 1971), str. 82. Iako je u historiografiji uglavnom prihvaæeno mišljenje da Grauu znaèi grof (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 161), veæ je J. Karácsonyi upozorio da možda znaèi i siv (njem. grau). Usp. János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, 3 sv. (Budimpešta, 1900-1904, reprint 1995), str. 1007.

Govoreæi o Tiboldovim potomcima de Kéza kaže: ...unde de eadem progenie Grauu quidam usque hodie simpliciter nominantur. Ex isto illi de Bobocha orti derivantur (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 160).

Dakle, de Kéza spominje da se èlanovi njegove obitelji i u Kézino vrijeme nazivaju Grof, te da od njega potjeèe rod koji nosi pridjevak de Bobocha. Simon de Kéza ih spominje s pridjevkom od Babócse buduæi da je Babócsa na Dravi (danas u Maðarskoj) bila glavni posjed (predium principale) ovoga roda (usp. Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 161, bilj. 2). O rodu bana Tibolda više vidi u: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 1007-1011; Klaiæ, “Plemiæi Svetaèki”, str. 1-66; Pál Engel, Magyarország világi archontológiája 1301-1457, 2 sv.

(Budimpešta, 1996), 2, str. 225, 243.

Isti etenim sunt Vandeuchumlant (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 160).

68

VDG JAHRBUCH 2005

Nakon Tibolda u Ugarsku su, prema Simonu de Kéza, došla polubraæa Hont i Pázmány iz Švapske. Oni su zajedno s pratnjom željeli proæi kroz Ugarsku kako bi prešli preko mora, ali ih je zadržao knez Géza. Kronika dalje prièa da su potom ova dva viteza sv. Stjepana kralja na rijeci Hron opasali maèem viteštva, tj. proglasili ga vitezom opasavši mu maè.10 Važno je istaknuti da Simon napominje da je takav naèin proglašavanja vitezom bio njemaèki obièaj, tj. kaže da je sv. Stjepan opasan viteškim maèem po njemaèkom obièaju (Teutonico more). Od braæe Honta i Pázmánya potekao je plemiæki rod Hontpázmány, kasnije razdijeljen u brojne grane. Prvi posjedi ovog roda nalazili su se u Gornjoj Ugarskoj, a ime jednog od braæe saèuvalo se u imenu županije Hont. Posjede su imali i u Požeškoj županiji.11 Sljedeæi pridošlica o kojem Simon de Kéza piše je knez Vencelin iz Wasserburga.12 Ovaj se grad najvjerojatnije nalazio u Bavarskoj, gdje je postojalo nekoliko gradova s tim imenom. Najznaèajniji od njih nalazi se na rijeci Inn.13 Simon kaže da je Vencelin ubio vojvodu Koppánya u Somogyu, te da je od njega potekao plemiæki rod Ják.14 Posjedi pripadnika ovoga roda veæinom su se nalazili u županijama Sopron, Vas i Zala. Posjede su imali i u Vukovskoj i Požeškoj županiji.15 Prema djelu Gesta Hungarorum braæa Wolfer (Wolfger) i Hedrik (Heidrich, Héder) došli su iz Wildona, a sa sobom su doveli 40 oklopnika.16 Simon prièa da je Wolfer tada dobio brdo Güssing, na kojem je prvo podigao drvenu utvrdu, a potom i samostan. U tom je samostanu sahranjen nakon smrti.17 Od njega je prema Simonu de Kéza potekao plemiæki rod Héder. Sredinom 13. st. ovaj se plemiæki rod podijelio na 3 grane: Köcske, Gisingovce i Héderváre. Gisingovci su se, pak, u prvoj polovini 14. st. podijelili na Rohonce, Tamáse, Hercege od Szekcsöja i Pernsteine. Brojni 10

11

12 13 14

15

16

17

Post haec venit Hunt et Pazman, duo fratres carnales, milites coridati orti de Svevia. Hi enim passagium per Hungariam cum suis militibus facientes ultra mare ire intendebant. Qui detenti per ducem Geicham, tandem sanctum regem Stephanum in flumine Goron Teutonico more gladio militari accinxerunt (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 162).

O ovom rodu vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 635-692; KMTL, str. 269; Engel, Magyarország világi, 2, str. 101-102; Marija Karbiæ, “Plemiæki rodovi njemaèkog podrijetla u Požeškoj županiji tijekom srednjeg vijeka”, Godišnjak njemaèke narodnosne zajednice. VDG Jahrbuch 10 (2003), str. 71.

Postmodum intrat de Wazurbuirc comes Wecelinus (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 162).

Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 163.

Hic Cupan ducem in Simigio interfecit. Istius generatio de Iaki dicti sunt (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 162). U maðarskoj historiografiji danas postoji mišljenje da je od Vencelina prije potekao plemiæki rod Rád nego plemiæki rod Ják. I plemiæki rod Gut-Keled smatrao ga je svojim pretkom (usp. Isto, str. 163).

O plemiækom rodu Ják vidi u: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 697-717; KMTL, str. 299; Karbiæ, “Plemiæki rodovi”, str. 67-70, i ondje navedenoj literaturi.

Postea Wolfer cum Hedrico fratre suo introvit de Vildonia cum XL. militibus phaleratis (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 162). Braæa su u Ugarsku došla najvjerojatnije u vrijeme kralja Géze II. sredinom 12. stoljeæa. Buduæi da utvrðeni grad Wildon u Štajerskoj, koliko je poznato, kasnije izgraðen, nije vjerojatno da su braæa Wolfer i Hedrik došla iz njega. Moguæe je da su, kako to navode druge kronike, bili podrijetlom iz Hainburga na Dunavu. Usp. Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 597-598; Heinz Dopsch, Die Hengstburg, Wildon und die Herkunft der Grafen von Güssing, u: Die Güssinger. Beiträge zur Geschichte der Herren von Güns/Güssing und ihrer Zeit (13./14. Jahrhundert) (Eisenstadt, 1989), str. 185-195; Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 164.

Huic datur mons Kyscen pro descensu, in quo castrum fieri facit ligneum, tandem et coenobium monachorum, in quo post mortem sepelitur (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 162, 164). Nije toèna tvrdnja da je Wolfer sagradio utvrdu Güssing buduæi da je ona sagraðena tek kasnije, u vrijeme Bele III. Usp. Dopsch, “Die Hengstburg”, str. 185-195.

69

VDG JAHRBUCH 2005

pripadnici ovoga roda obnašali su važne dužnosti u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu.18 Poslije braæe Wolfera i Hedrika prema ovoj je kronici došao Pot od Lébénya, zvan i Ernest. U kronici se navodi da je došao u pratnji mnogih vitezova, te da od njega podrijetlo vuèe knez Conrad of Altenburga.19 Nakon vijesti o Potu od Lébénya de Kéza donosi i kratku vijest o dolasku trojice braæe iz roda Gut–Keled, za koje kaže da su iz Švapske te da su roðeni u tvrdom gradu Stauf.20 Za njih kaže da su došli u vrijeme kralja Petra.21 Plemiæki rod Gut-Keled imao je brojne grane, od kojih je najveæu moæ postigla grana banova Stjepana i Apaja, èiji su èlanovi obnašali najviše funkcije, pa i onu bana èitave Slavonije.22 Poslije trojice braæe iz roda Gut–Keled, prema Simonovom prièanju, u Ugarsku je iz Friedburga u Türingiji došao hrabri vitez Altman, predak plemiækog roda Balog.23 Znatno više de Kéza govori o dolasku viteza Gottfrieda. Prièa kako je ovaj na teritorij ugarsko-hrvatskog kraljevstva došao u vrijeme kralja Stjepana III. nakon što je ubio türinškog grofa u sukobima koji su izbili tijekom izbora cara na dvoru u Frankfurtu. Njegovi su neprijatelji tražili od kralja Stjepana da ga izruèi, ali je ovaj to odbio, a Gottfriedu onda nije ostalo ništa drugo nego da ostane u Ugarskoj.

Kronika dalje prièa kako je kralj Gottfrieda kasnije poslao s vojskom protiv bosanskog vojvode. Nakon što se iz tog pohoda vratio kao pobjednik, Gottfried je uživao još veæu kraljevu milost. O njemu de Kéza još kaže da je bio iz podruèja

18

19

20

21 22

23

O plemiækom rodu Héder i njegovim granama više vidi u: Vjekoslav Klaiæ, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I. (1301-1382), Rad JAZU 142 (1900), str. 154-158; Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str.

597-617; Die Güssinger. Beiträge zur Geschichte der Herren von Güns/Güssing und ihrer Zeit (13./14.

Jahrhundert) (Eisenstadt, 1989); KMTL, str. 260, 371-372, 375; Engel, Magyarország világi, 2, str. 96, 135; Marija Karbiæ, “Gisingovci – ugarsko-hrvatska velikaška obitelj njemaèkog podrijetla”, Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 1999, str. 21-26; Ista, “Plemiæki rodovi”, str. 72-75.

Post hunc introivit Pot de Lebyn, qui nomine alio Ernistus est vocatus. Hic cum multis militibus adiit in Hungariam. De isto comitis Conradi de Altumburg origo esse habet (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str.

164). Pot se spominje kao palatin od 1209.-1212. godine. Pripadao je plemiækom rodu Gy r. On sam, zapravo, nije bio pridošlica u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, pošto je u Ugarsku došao veæ u 11. stoljeæu njegov predak knez Oto. Pridjevak Lébény nosi prema samostanu koji je podigao u zapadnoj Ugarskoj. Conrad od Altenburga bio je istaknuta osoba u drugoj polovini 13. stoljeæa. Od 1260. vršio je i službu magistra tavernika. Usp. KMTL, str. 244-245; Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 164-165, i ondje navedenu literaturu.

Sed postea, tempore Petri regis Keled et Gut intrant tres fratres ex gente Svevorum procreati. De castello Stof sunt nativi (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 164). Stauf može biti Staufen nedaleko Freiburga u Badenu ili Hohenstaufen u Württembergu (Isto, str. 165, bilj. 3).

Kralj Petar je Petar Orseolo koji je Ugarskom vladao 1038.-1041. i 1044.-1046. (KMTL, str. 60-61, 544).

O plemiækom rodu Gut-Keled više vidi u: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 470-542; KMTL, str. 240; Marija Karbiæ, “Joakim Pektar, slavonski ban iz plemiækog roda Gut-Keled”, Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2000, str. 19-24, i ondje navedenoj literaturi.

Post istos Altman intrat de Fridbiur miles corridatus ex patria Turingorum, de isto illi de Bolugi oriuntur (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 164). O plemiækom rodu Balog vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 192-214; KMTL, str. 78.

70

VDG JAHRBUCH 2005

Meissena, sin kneza od Hersfelda, te da je od njega potekao rod Filipa, Ladislava i Grgura, sinova Keledovih.24 Simon de Kéza navodi da je njemaèkog podrijetla i plemiæki rod Buzád, iako ne spominje njihova pretka koji je došao u Ugarsku veæ samo kaže da su oni plemiæi iz podruèja Wartburga, te da potjeèu iz Meissena.25 Iz drugih vrela saznajemo da ih je pozvao Stjepan III. kako bi mu pomogli u borbi sa Stjepanom IV.26 Ovaj je rod poznat i pod imenom Hahót (Hoholdi, Hoholt), a njegovi su pripadnici igrali važnu ulogu u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Posjedi pripadnika ovog plemiækog roda nalazili su se veæinom u Zaladskoj županiji, u koju je tada ulazilo i Meðimurje, ali i u županijama Somogy, Sopron i Vas te u Varaždinskoj, Požeškoj i Križevaèkoj županiji. Veæ u prvoj polovini 13. st. rod se podijelio na više grana, od kojih je za povijest hrvatskih zemalja posebnu važnost imala grana Bánffija Donjolendavskih.27 I za plemiæki rod Hermán Gesta Hungarorum ne navode koji je njegov pripadnik prvi došao u Ugarsku, veæ se samo kaže da potjeèe iz Nürnberga te da je došao u Ugarsku s kraljicom Giselom.28 Kao što se iz naprijed navedenog vidi, njemaèke zemlje iz kojih su vitezovi stigli su Bavarska, Švapska i Türingija, te krajevi uz Dunav, danas u Austriji. Njihov dolazak, ovisno o tome o kome se radi, dogodio se u razdoblju od kraja 10. do druge 24

25

26

27

28

Temporibus insuper Stephani regis tertii introivit in Hungariam quidam miles Gotfridus nominatus de Mesnensi regione, a quo egreditur generatio Philippi, Ladislai et Gregorii filiorum Kelad. Hic namque Gotfridus cum esset ingenuus, filius scilicet comitis Hersfeldensis in curia Francuurtensi, ubi caesar eligi debuit, seditione commota lancgravium de Turingia dicitur occidisse, et inde per fugam evadens ad regem Stephanum pervenit fugitivus, a quo etiam reptitur per suos inimicos. Cumque rex Stephanus inimicis suis ipsum non traderet, in Alamannia contra eur proscriptionis sententia promulgatur, et sic remanet invitus in Hungaria. Quem quidem postmodum adversus ducem de Bozna cum exercitu rex transmittit, quo devicto ad regem reversus cum favore de caetero pertractatur (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 172, 174). Gottfrieda je svojim pretkom držala obitelj Fraknói iz zapadne Ugarske (Isto, str. 173). O kojem se pohodu u Bosnu radi nije poznato. Mišljenje da je dux de Bozna protiv kojeg ratuje Gottfried Boriæ zastupaju V. Klaiæ, V. Æoroviæ, M. Perojeviæ i B. M. Nedeljkoviæ. Usp. Vjekoslav Klaiæ, Poviest Bosne (Zagreb, 1882, reprint: Sarajevo, 1990), str. 50; Vladimir Æoroviæ, “Pitanje o poreklu Kotromaniæa”, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 5 (1925), str. 18; Marko Perojeviæ, “Ban Boriæ i ban Kulin”, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1 (Sarajevo, 1942), str. 202; Bran. M. Nedeljkoviæ, “Postojbina prvog bosanskog bana Borièa”, Istoriski èasopis 9-10 (1959), str. 56. Nasuprot ovim autorima N. Klaiæ drži da je bosanski vojvoda koji se spominje vojvoda kojega je ondje postavio car Manuel nakon što je osvojio Bosnu. Usp. Nada Klaiæ, “Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne”, Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 14 (1978), 14-15, str. 41-42.

Buzad autem generatio de Mesn originem trahit, nobiles de districtu Wircburg (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 166). Wircburg je vjerojatno Wartburg u Türingiji. U Simonovo vrijeme pripadao je landgrofoviji Meissen (usp. Isto, str. 167). Ipak, treba spomenuti mišljenje J. Karácsonyija koji je smatrao da je Mesn Messendorf, jugoistoèno od Graza, a Wicburg Marburg (Murburg) u Štajerskoj (Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 567). Klaiæ je smatrao da potjeèu iz Türingije (Klaiæ, “Hrvatski hercezi”, str. 174).

Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 167. O sukobima izmeðu Stjepana III. i Stjepana IV. vidi: Vjekoslav Klaiæ, Povijest Hrvata, 5 sv. (Zagreb, 1982), 1, str. 190-191; Engel, The Realm, str. 52-53.

O plemiækom rodu Hahót vidi: Klaiæ, “Hrvatski hercezi”, str. 173-180, 211; Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 566-588; KMTL, str. 251; Stanko Andriæ, “Hahold (Hahót; Haholdus, Haholthus, Hoholdus), ugarski srednjovjekovni plemiæki rod”, Hrvatski biografski leksikon, 5 (Zagreb, 2002), str. 393-394.

Hiemanni siquidem generatio ex Nurimberc oritur, satis sunt nobiles, cum regina Kisla intraverunt (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 168). Gisela je bila kæer bavarskog vojvode Henrika i žena sv. Stjepana (KMTL, str.

236-237). O ovom plemiækom rodu više vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 617-634.

71

VDG JAHRBUCH 2005

polovine 12. stoljeæa, tj. u razdoblju od vremena kneza Géze, oca sv. Stjepana, prvog maðarskog kralja, do vremena Stjepana III./IV. U nekim od zabilježenih sluèajeva zajedno su došla braæa. To je npr. bio sluèaj s polubraæom Hontom i Pázmányom, koji su došli iz Švapske, ili braæom Wolferom i Hedrikom, zaèetnicima roda Héder, koji su stigli iz Štajerske. U nekima je, pak, sluèajevima (npr. plemiækog roda Buzád) samo navedeno da je odreðeni rod došao iz njemaèkih zemalja odnosno odreðenog grada, bez ikakvih drugih podataka.

Isto tako, u nekim je sluèajevima naglašeno da vitezovi o kojima je rijeè nisu došli sami nego s pratnjom sebi podreðenih vitezova. Tako je bilo npr. u sluèaju prije spomenute braæe Wolfera i Hedrika ili u sluèaju Pota od Lébényija za kojeg se kaže da je došao cum multis militibus.

Svojim dolaskom njemaèki vitezovi donijeli su i odreðeni tip kulture, vitešku kulturu, i s njom povezane obièaje. To je vidljivo u vijesti o dolasku braæe Honta i Pázmánya, koji su u Ugarsku donijeli obièaj prema kome se nekog proglašava vitezom tako da ga se opaše viteškim maèem.

Simonov stav prema njemaèkim vitezovima ovisio je o tome o kojem razdoblju govori. U vrijeme vladavine kneza Géze i njegova sina, prvog maðarskog kralja, sv.

Stjepana, njemaèki vitezovi za de Kézu igraju pozitivnu ulogu te on istièe da su oni u Ugarsku došli kako bi uèvrstili kršæanstvo i pomogli u borbi protiv poganstva, i to nakon što su èuli da Géza želi uèiniti sve što je u njegovoj moæi kako bi obratio svoj narod na kršæanstvo.29 Nasuprot tome, kada opisuje vladavinu kralja Petra, neæaka sv. Stjepana, koji je preuzeo krunu nakon što je sv. Stjepan umro bez direktnog nasljednika, njemaèki vitezovi igraju negativnu ulogu. Simon de Kéza optužuje Petra da je zemlju htio podložiti njemaèkim vitezovima, da je oduzimao posjede i tvrde gradove, kao i državne službe, od domaæeg plemstva i darovao ih njemaèkim plemiæima i plemiæima pridošlim iz romanskih zemalja. Kronika nadalje kaže da od ovih Petrovih dvorjanika nije bila sigurna nièija žena ni kæer. Gdje god je kralj putovao, oni su, voðeni požudom, napadali žene i kæeri domaæih plemiæa.30 Kéza prièa da su tijekom pobune koja je izbila protiv kralja Petra i koja je završila njegovim zarobljavanjem i smræu, Maðari udarili i na njemaèke i romanske pristalice kralja Petra, te da nisu štedjeli ni žene ni djecu ni sveæenike.31 Ipak, iako negativno ocjenjuje ulogu pridošlih vitezova u vrijeme kralja Petra, moramo reæi da je njegov stav prema njemaèkim vitezovima uglavnom pozitivan, što je i razumljivo s obzirom na ugled koji su uživali, te moæ kojom su u vrijeme Simona de Kéza raspolagali potomci ovih vitezova.

29 30

31

Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 160.

Munitiones autem, castra et omnes regni dignitates ab Hungaris auferens tradebat Teutonicis et Latinis. Erat quoque idem lascivus ultra modum, cuius satellites turpitudinem intemperatae libidinis operantes, uxores filiasque Hungarorum, ubicunque Petrus rex ambulabat, violenter opprimebant. Nullus etiam eo tempore de uxoris filiaeque castitate certus erat propter insultus aulicorum Petri regis (Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 108).

Veszprémy – Schaer, Simonis de Kéza, str. 122, 124. O dogaðajima vezanim uz vladavinu Petra Orseola vidi: Engel, The Realm, str. 29.

72

VDG JAHRBUCH 2005

Miles corridatus intrat.

Nachrichten über die Ankunft der deutschen Ritter auf das Gebiet des Ungarisch-kroatischen Königtums im Werk von Simon de Kéza Adelstände, die ihre Herkunft von den deutschen Rittern, die im 11. und 12.

Jahrhundert nach Ungarn kamen, trugen, spielten eine wichtige Rolle im Ungarisch-kroatischen Königtum. Über ihre Ankunft sprechen mehrere narrative Quellen und diese Arbeit beschäftigt sich mit einer der ältesten darunter. Das Werk von Simon de Kéza Gesta Hungarorum entstand in den 80-er Jahren des 13.

Jahrhunderts und es besteht aus vier Teilen. Im dritten spricht Simon de Kéza über die Adelfamilien ausländischer Herkunft, die auf dem Gebiet des Ungarisch-kroatischen Königtums lebten. Die meisten über die er spricht, (10) kommen gerade aus den deutschen Ländern. Einzelne Nachrichten, die er bringt, sind sehr kurz und geben nur an sagen nur das einer nach Ungarn kam, während andere auch über die Umstände, die den bestimmten Ritter dorthin geführt haben, sprechen und Werke beschreiben, die er ausrichtete. Die deutschen Länder aus denen die Ritter kamen, waren Bayern, Schwabenland, Thüringen, als auch Gebiete um die Donau, heutzutage in Österreich. Ihr Kommen, abhängig davon um wen es sich handelte, geschah in der Zeit vom Ende des 10. bis zur zweiten Hälfte des 12. Jahrhunderts, bzw. von der Zeit des Fürsten Géza, des Vaters vom Hl. Stephan, bis in die Zeit von Stephan III./IV. In einigen der aufgeschriebenen Fällen kamen auch Brüder zusammen (z.B. die Halbbrüder Hont und Pázmány, die aus dem Schwabenland kamen, oder die Brüder Wolfer und Hedrik, die Urheber der Stammes Héder, die aus der Steiermark kamen). Mit ihrer Ankunft brachten die deutschen Ritter auch ihre Ritterkultur und die Sitten, wie die Halbbrüder Jonta und Pázmány die nach Ungarn den Sitten brachten, mit dem man durch das Berühren mit einem Schert jemanden zum Ritter erklärte. Simons Stellung gegenüber der deutschen Ritter hing davon ab um welchen Zeitraum es sich handelte (er ist positiv wenn er über die Zeit des Fürsten Géza und Hl. Stephan spricht, als sie nach Ungarn kamen und das Christentum zu festigen und negativ, wenn er die Herschafft von König Peter beschreibt, der das Land den deutschen Rittern unterordnete). Aber, man muß sagen, er ist meist doch positiv, was auch zu verstehen ist, da zu seiner Zeit Nachkommen dieser Ritter großes Ansehen und Macht hatten.

73

VDG JAHRBUCH 2005

mr.sc. Branka BALEN

Dva portreta Friedricha Amerlinga iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku Portreti o kojima æemo govoriti potjeèu iz dvorca u Valpovu koji je u to vrijeme bio u vlasništvu obitelji Hilleprand-Prandau. Valpovaèki posjed1Prandaui su dobili za vjernost austrijskoj kruni tijekom oslobodilaèkih ratova s Turcima. Toènije, Karlo VI., otac carice Marije Terezije, darovao ga je Petru II. Antunu Hilleprand-Prandau2 1721. godine, što je potom carica i potvrdila 1749. godine.

Koncem 18. i poèetkom 19. st. grade Prandaui u Valpovu dvorac u sklopu medievalnog burga iz 14. st. kome su u tlocrtu saèuvane osnovne linije srednjevjekovnog grada ukljuèujuæi i kulu3. Glavna zgrada je dvokatna s proèeljem u sredini kojega se uzdiže toranj s zvonom. Zdanje okružuje pejzažni park.

Obitelj Hilleprand-Prandau su staro viteško plemstvo podrijetlom iz izborne kneževine (Churfürstentum) Bavarske. Plemiæki list ili Armales dobili su u Beèu 1574., državni viteški stalež (Reichsritterstand) s prediktom de Prandau u Beèu 1674., državni i austrijski barunat u Beèu 1723., èeški barunat 1726. i štajerski inkolat 1739. godine.

U osjeèkoj Galeriji likovnih umjetnosti èuvaju4 se uglavnom svi portreti ove obitelji kako oni 18. stoljeæa, tako i portreti nastali u 19. st.

Ovdje nas zanimaju obiteljske slike nastale u 19. st. kada je ženidbom dvorac i imanje prešao u vlasništvo grofovske obitelji Normann-Ehrenfels. Naime, barun Gustav5 Hilleprand-Prandau6 nije imao muškog nasljednika tako da je na osobnu zamolbu dobio pismeno carsko odobrenje o nasljeðivanju imanja u koje se ukljuèuju i ženski nasljednici. Ovom poveljom postala je Marianna 1 2

3

4

5 6

Potvrdnica vlasništva od strane carice Marije Terezije datirana je: Wien, 28. XI. 1749.

Roðen 24. 11. 1676. u Bozenu, a umro 28. 5. 1767. u Beèu u svom dvorcu na Rennwegu pod nazivom Prandauisches Gartenschloss. Bio je oženjen dva puta. Prva supruga mu je bila Maria Anna von Prämbs ( umrla 23.11. 1735. ), a druga Maria Christina von Lattermann ( umrla 16.10. 1784. ). S prvom ženom imao je dvije kæeri. Druga supruga podarila mu je 1748. u Beèu sina i nasljednika Josepha Ignaza Sigismunda, koji se ženio tri puta.

Kula je obnovljena, a u njoj smještena dvorska kapelica sa oltarnom palom ( 3600 x 1680 mm ) Sv. Trojstva koju je naslikao eminentni austrijski barokni slikar Johann Franz Michael Rottmayr de Rosenbrunn u godini svoje smrti 1730.

Slike su iza II. svjetskog rata preko KOMZE došle u Muzej Slavonije Osijek èiji je odjel slika bio preteèa Galerije likovnih umjetnosti. Nakon njezina osnutka 1954. veæina slika ukorporirana je u novo osnovanu Galeriju pa tako i slike iz valpovaèkog dvorca Prandau.

Sin Josepha Ignaza i njegove treæe supruge Anna Marie Pejaèeviæ.

Roðen 1828., a umro 1891. Bio je oženjen ljepoticom Adelhaid Cheh de Szent Kátolna iz Erduta s kojom je imao sina Kolomana (umro 1853. u 7. godini života) te tri kæeri Mariannu, Alvinu i Stephaniu.

75

VDG JAHRBUCH 2005

Hilleprand-Prandau7 pravna nasljednica valpovaèkog imanja nakon smrti svoga oca. Kako se udala za grofa Constantina Normanna-Ehrenfelškog imanje je bilo u vlasništvu i pod upravom te obitelji do 1945. odnosno do konca II. svjetskog rata.

Kako je obitelj imala dvorac i u Beèu portreti saèuvani iz dvorca u Valpovu raðeni su mahom od eminentnih austrijskih slikara. Tako su i dva portreta koja nas zanimaju u ovom radu djelo vrhunskog austrijskog slikara, posebice vrsnog portretiste, Friedricha Amerlinga.

Friedrich Amerling, austrijski slikar, roðen je u Beèu 14. travnja 1803., a umro u istom gradu 14. sijeènja 1887. Veæ s trinaest godina pohaðao je beèku Akademiju, gdje je uèio kod H. Maurera i K. Gsellhofera od 1816. do 1824. godine.

Nakon toga odlazi na Akademiju u Prag i radi kod J. Berglera ml. Nakon završetka studija poduzima duža studijska putovanja. Od 1827. do 1829. boravi u Londonu i uèi kod Thomasa Lawrencea. Na povratku navraæa u Pariz u atelje H. Verneta, putuje u Njemaèku, 1828.g. boravi kratko vrijeme u Zagrebu8 te je veæ iste godine ponovno u Beèu. I u kasnijim godinama je mnogo putovao, više puta po Italiji, po Grèkoj i 1885. na Orijent. Slikar je bidermajera, omiljen portretist visokog plemstva, vladarske kuæe Habsburg te znamenitih ljudi svog vremena. Ostavio je za sobom veliki broj portreta koji se istièu elegancijom, ukusom i sjajnom izvedbom.

Portret Marianne udove Zichy, roð. Hilleprand-Prandau, 1851. ulje na platnu, 630 x 510 mm sign. nema, S – 736 7 8

Portret Alvine Hillepran-Prandau, 1852. ulje na platnu, 630 x 540 mm sign. nema, S – 737

Marianna (1828, - 1891.) je u prvom braku bila udana za grofa Alberta Pavla Zichy de Zich et Vásonykeö Amerlingov ujak Heinrich Amerling bio je Garnisonsauditor (vojni sudac). Kod njega je slikar boravio u Pragu od 1824. – 1827. Nakon putovanja u London i Pariz posjetio ga je 1828. u Zagrebu, no, ne znamo u kojem mjesecu i koliko se dugo tamo zadržao.

76

VDG JAHRBUCH 2005

Portret Alvine Hilleprand-Prandau9 najvrjednije je portretno ostvarenje u osjeèkoj Galeriji, briljantne tehnièke izvedbe, delikatne i majstorske obrade lika i èipke te mekoæe tonske modelacije. Portret nije signiran no atribucija ovom autoru nije sporna10. Kako su sestre bile prave ljepotice Amerling je u Alvininom portretu razvio punu ljepotu svoje tonske palete. Naslikana je u poprsju s neutralnom pozadinom te glavom okrenutom gotovo en-face sa krupnim, sjajnim, tamnim oèima otvorena pogleda. Autor se posebno potrudio oko izvedbe baršuna, svile i prekrasnog bijelog, èipkastog obruba na njenoj elegantnoj haljini, na ogrtaèu te bisernom ukrasu na crnoj vrpci oko vrata. Sve je to u tonovima tamne višnje i tamnomaslinaste boje. Èipkani obrub oko dubokog dekoltea izradio je s toliko pikturalnih finesa tako da se portret uvrštava u njegova majstorska ostvarenja.

Alvina ima tamnu kosu poèešljanu unazad i skupljenu u potiljku. U uglu desno gore je obiteljski grb Hilleprand-Prandau.

Portret11 srednje sestre Marianne Hilleprand-Prandau takoðer je naslikan u poprsju nastao za vrijeme udovištva, a prije stupanja u novi brak. Na njemu je portretirana u udovièkoj odjeæi vrlo mladog, gotovo djevojaèkog lica. Amerling je u svom izrièaju poštivao uspomenu na nedavni tužni dogaðaj. Stoga je portret jednostavan, istaknute crnine odjeæe, bljedoæe lica i pomalo elegiènog opæeg dojma.

Pozadina je takoðer neutralna. Marianna je u jednostavnoj crnoj haljini s bijelim ovratnikom uz vrat obrubljenim uskom transparentnom èipkom. Tamna kosa podijeljena je po sredini razdjeljkom i skupljena u potiljku. Kosa je prekrivena u stražnjem dijelu crnim velom. U kosi nosi cvijet bijele kamelije, a u ušima vrlo diskretne zlatne naušnice. Glava je okrenuta u troèetvrtinski profil u desnu stranu. Izvedba ovog tipièno bidermajerskog portreta je jednostavna, bez veæih finesa u rutinskoj maniri majstora provjerena kista. U gornjem desnom uglu nalazi se grb obitelji Hilleprand-Prandau.

Biti portretiran od Amerlinga bilo je pitanje prestiža najotmjenijih i najbogatijih u društvu, a za njima nije zaostajalo ni intelektualno graðanstvo, zapisuje njegov prvi biograf August Frankl12. Jer, u svojim je portretima ono tipièno za barok i klasicizam sjedinio s realistièkom strujom u jedinstvenu harmoniènu cjelinu, koju je – kao portretist dvora, plemstva i bogatih beèkih patricija – svojom

9

10

11

12

Alvina (1830. – 1882.) se udala 1850. za grofa Pavla Pejaèeviæa Podgoraèkog (u ono vrijeme najbogatijeg èlana te obitelji). Brak je ostao bez djece.

Amerling je vodio Dnevnik nastajanja svojih portreta iz kojega se razabire da je portretirao sve tri sestre Hilleprand-Prandau. 1851. portretirao je Stefaniu, kasniju groficu Maylath i Mariannu, a 1852. najmlaðu Alvinu.

Posljednja dva portreta nalaze se u inventaru Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, dok se za portret Stefanie ne zna gdje se nalazi. August Frankl, Friedrich von Amerling, Ein Lebensbild, Wien, 1889.

Identièni portret nalazi se u vlasništvu Spišské Múzeum v Levoèi. Razlika je u odjeæi. Naime, Marianna nosi tamno crvenu haljinu s dvostruko plisiranim ovratnikom i ogrnuta je tamno maslinastim plaštem od baršuna.

Glava joj je identièna sa istom frizurom i istim ukrasima no lice joj odaje stariji dojam. Stoga mislim da je taj portret nastao prema našem, ali kasnije, a ne 1851. kako se navodi u knjizi Sabine Grabner, Friedrich von Amerling 1803.-1887., autori i izdavaè E.A. Seemann iz Lepziga, 2003,Wien, Österreichische Galerie Belvedere , str. 193.

Kao br. 9.

77

VDG JAHRBUCH 2005

sklonošæu materijalnoj raskoši, otmjenoj pozi, blistavom koloritu znao genijalno potencirati.13 Zahvaljujuæi moæi, ugledu, kulturnom profilu plemenite obitelji Hilleprand-Prandau, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku u svom inventaru posjeduje portrete prvorazrednih autora meðu kojima su i dva spomenuta portreta Friedricha Amerlinga. Najvrjedniji i najbolji kao slikarski uradak je, meðu svim portretima spomenutog fonda, prekrasni portret Alvine Hilleprand-Prandau.

Zwei Bildnisse der Friedrich Amerling aus dem Bestand der Galerie der bildenden Künste in Osijek Zwei Bildnisse der Adeligen und Schwestern Marianne und Alvine Hilleprand-Prandau, welche sich im Bestand der Galerie der bildenden Künste in Osijek befinden, kamen erst nach dem zweiten Weltkrieg aus dem Familienschloß in Valpovo in die Sammlung. Das sind Werke des bekannten österreichischen Porträtisten des Hochadels Friedrich von Amerling (Wien, 1803-1891). Die Bildnisse entstanden 1851 und 1852. Zuerst Mariannes (1828-1891) in der Zeit ihres Witwenstandes und vor der Heirat mit Graf Heinrich Friedrich Konstantin Normann-Ehrenfels (1818-1882) mit dem sie sieben Kinder hatte, von denen vier am Leben blieben (Rudolf, Gustav, Anna Adele Karoline und Carl Cristopher). Die Ausführung dieses Bildnisses ist typisch Biedermeier, einfach und ohne größere Finessen.

Alvines (1830-1882) Bildnis ist das wertvollste Porträtwerk in der osijeker Galerie, brillanter technischen Ausführung, delikater und meisterhafter Bearbeitung des Gesichtes und der Spitzen, sowie der Weiche der Tonmodellation.

Es gehört zu den erfolgreichsten Porträtwerke von Friedrich Amerling. Alvine heiratete 1850 den Graf Pavle Pejaèeviæ Podgoraèki. Die Ehe blieb kinderlos.

Dank der Macht, dem Ansehen, dem Kulturprofil der adeligen Familie Hilleprand-Prandau besitzt die Galerie der bildenden Künste in Osijek in ihrem Inventar die Bildnisse erstklassiger Autoren, unter welchen auch die zwei Bildnisse des Friedrich Amerling sind.

13

Karl Kobald, Alt -Wiener Maler, Wien

78

VDG JAHRBUCH 2005

dr. sc. Stanko PIPLOVIÆ

Izložbe njemaèkih i austrijskih slikara izmeðu svjetskih ratova u Splitu U razdoblju izmeðu1 svjetskih ratova kroz dvadesetak godina u Splitu je bila vrlo živa kulturna pa i likovna izložbena aktivnost.1 Stranih je izlagaèa bilo malo, ali su umjetnici s njemaèkog govornog podruèja bili razmjerno dobro zastupljeni.

Sve njihove izložbe održane su u Salonu Galiæ prvome u Splitu. Nalazi se i danas u Marmontovoj ulici u samom središtu grada. Vlasnik Salona Ivan Galiæ osnovao ga je 1924. godine, a sveèano je otvoren 31. svibnja kolektivnom izložbom Emanuela Vidoviæa i Anðela Uvodiæa. Tadašnje novine bile su pune hvale za ureðenje prostorija, a graðani su sa zanimanjem pratili pripreme. Na otvorenju se okupio velik broj ljudi. Meðu njima bili su i naèelnik dr. Ivo Tartaglia, direktor Arheološkog muzeja Frane Buliæ i ministar Juraj Biankini. Govorio je povjesnièar umjetnosti dr. Ivo Delalle. On je iznio historijat otvaranja Salona i njegov kulturni znaèaj za Split i cijelu Dalmaciju. Naglasio je kako taj dogaðaj znaèi povratak tradiciji renesansnog i humanistièkog Splita, dostojan doprinos jubilarnom obilježavanju 400. godišnjice smrti oca hrvatske književnosti Marka Maruliæa.

Time je stvorena važna ustanova za likovni život grada.2 Prva samostalna izložba jednog umjetnika u Splitu iz država germanskog podruèja poslije rata bila je 1926. Meðutim i prethodnih godina bilo je odreðenih kontakata. Tako je još 1923. godine na izložbi kipara Dujma Peniæa održane u Opæinskoj vijeænici 3. – 13. srpnja njemaèki slikar iz Münchena Hermann Ebers izložio svoje radove. Radilo se o 19 pejzaža koji su prikazivali Split, Dubrovnik, Šibenik, Rab i Kotor. Ebers je bio sin glasovitog književnika i egiptologa Georga Moritza. Uèenik je slikara Heinricha von Zügela. Putovao je po Italiji, Nizozemskoj i Francuskoj. U Parizu je prouèavao moderne francuske impresioniste koji su mu bili uzorom. On je pleinairist u portretima i krajolicima. Poznat je kao dobar ilustrator. Izdavaèka kuæa Goltz u Münchenu tiskala je seriju njegovih litografija pod nazivom "Žrtva", a Drei-Masken Verlag originalnu ilustraciju litografijama "Klavier-Auszug von Don Giovanni von Mozart". Uèinio je luksuzno ilustrirano izdanje "Fleger-Jahre" njemaèkog književnika Jean Paula. Tada je posjetio Dalmaciju pa je plod njegovog boravka prikazan na izložbi. Slike su mu imale živi ilustrativni karakter. Vrstan je poznavalac tehnike i živih južnjaèkih boja. Meðu izloženim pejzažima isticali su se posebno Solinski Zaljev, Poljud i Šibenik.3 1 2 3

Nevenka Beziæ: Likovne izložbe Splita 1885-1945. Split 1962.

Umjetnièki salon Galiæ. Novo doba (dalje: ND) 31. V. 1924. 4.– Izložba Vidoviæa i Uvodiæa. ND 3. VI. 1924. 4.

Izložba slikara H. Ebersa. ND 11. VII. 1923. 5. – Branko Radica: Novi Split. Split 1931. 270.

79

VDG JAHRBUCH 2005

U tom ranijem intenzivnom zanimanju za Dalmaciju bilo je i drugih zanimljivih likovnih dogaðanja. Godine 1925. Ebers, koji je slikao za Jadransku banku u Beogradu, poslao nekoliko slika iz Dalmacije za novine "Leipziger Ilustrirte Zeitung". Zatim je Emma Bormann grafièarka iz Beèa uspješno prodavala slike s dalmatinskim motivima u Engleskoj, Švedskoj i Nizozemskoj, posebno drvoreze iz Trogira. Pred kratko vrijeme njemaèki je akvarelist Wolf priredio izložbu u Milanu. Sve njegove slike iz Dalmacije bile su ubrzo otkupljene, a tisak se o njima povoljno izrazio.4 Austrijskog grafièara iz Beèa Wilhelma Sauera neodoljivo je privlaèila Dalmacija. Još prije Prvog svjetskog rata crtao je motive iz tog kraja. Godine 1916. objavio je u Beèu mapu drvoreza. Izdanje na njemaèkom jeziku "Dalmatien". Ima šest listova na kojima su prikazani Hvar loža, Trogir južna vrata, Dubrovnik tvrðava Lovrijenac, Perast panorama, Šibenik pogled s mora i Zadar kopnena gradska vrata. Poseban primjerak br. 4 vlastitom je rukom otisnuo i obojio autor za Arheološki muzej u Splitu. Postoji i izdanje "Dalmacija" s opisima na hrvatskom jeziku koje ima sedam listova. Razlika je samo u tome što je dodan Split s motivom antièkog peristila Dioklecijanove palaèe. Poznata su tri takva primjerka koje je autor poklonio kulturnim ustanovama u Splitu. Otisak br. 19 je u Gradskoj Biblioteci današnjoj Sveuèilišnoj knjižnici. Primjerak br. 22 nalazi se u Galeriji umjetnina i bio je posveæen naèelniku dr. Ivi Tartagli kojega je on ustupio toj ustanovi, a br. 37 je u Muzeju grada Splita. Prema izvještaju opæinskom upraviteljstvu za 1920/1921. godinu knjižnica je kupila mapu za 325 kruna.5 U Dubrovniku i Kotoru boravio je Sauer 1925. godine sa suprugom i slikao. Na blagdan Sv. Duje, zaštitnika grada, 7. svibnja 1926. planirano je otvaranje njegove izložbe u Splitu. Iz tehnièkih razloga odgoðeno je za 9. svibnja. Tom prigodom održao je dr. Ivo Delalle kratko predavanje "Strani umjetnici u Dalmaciji". Govorio je o razdoblju od XVIII. stoljeæa do najnovijih vremena. To je bio prvi put da je jedan strani umjetnik samostalno izložio radove u Splitu. Izložba je zatvorena 20. svibnja.6 Prikazano je preko 50 akvarela i crteža s motivima od Raba do Kotora, a posebno Splita i Trogira. Zapaženije slike su bile Hvar u maslinama i Kapelice. U pejzažima su motivi uglavnom iz Boke Kotorske i Poljièke rivijere. Meðu ostalima su Crkvica Sv. Duha u Hvaru, Peristil, Krstionica i Srebrena vrata u Splitu, zatim Gunduliæev trg u Dubrovniku te kuæe i zvonici u Trogiru. Sve su one odisale romantikom, ali se nigdje nije prešlo u kiè. Meðu prisutnima prvog dana su bili ministar Juraj Biankini i don Frane Buliæ te domaæi umjetnici. Veæ iste veèeri otkupljen je veliki broj bakroreza i akvarela. Izložbu je posjetilo ukupno 265 graðana. Prema Galiæevoj evidenciji prodano je èak 69 djela što se ne poklapa s 4 5

6

Ivo Delalle: Strani umjetnici i Dalmacija. Novo doba , Split (dalje: ND ) 13. V. 1926. 2.

Mihaela Kovaèiæ: Odjel specijalnih zbirki, od manuskripta do multimedije. 100 godina Sveuèilišne knjižnice u Splitu, Split 2003. 67.

Umjetnièka izložba V. Sauera . ND 7. V. 1926. 5. – Sauerova izložba. ND 8. V. 1926. 5. – Otvorenje Sauerove izložbe. ND 9. V. 1926. 5.

80

VDG JAHRBUCH 2005

W. Sauer: Zadar kopnena vrata. Drvorez iz mape "Dalmacija", 1916. godina, Galerija umjetnina Split

W. Sauer: Pogled na Ĺ ibenik Drvorez iz mape "Dalmacija", 1916. godina,

81

VDG JAHRBUCH 2005

W. Sauer: Hvar pogled prema tvrðavi.

Muzej grada Splita

W. Sauer: Dalmatinski krajolik. Iz mape drvoreza "Dalmatinische Künstenlandschafen", Arheološki muzej Split

82

VDG JAHRBUCH 2005

ranije navedenim podatkom iz novina, a i sami njegovi podaci o otkupu po danima ne odgovaraju s tim kada se zbroje. Cijene pojedine slike su se kretale od 40 do 600 dinara pa je za ono što je prodano zaraðeno 7690 dinara. Opæina je kupila jedno, a od privatnika najviše inženjer Petar Senjanoviæ - pet radova.7 Sauer je bio u prisnim odnosima s novim ravnateljem Državnog arheološkog muzeja u Splitu dr. Mihovilom Abramiæem, nasljednikom Frane Buliæa na toj dužnosti. Napravio je i njegov ex libris. Kao predložak je odabran crtež s jedne grèke vaze iz Britanskog muzeja.8 Tamo se nalazi i mali katalog od pet veduta krajolika i naselja u drvorezu s naslovom "Dalmatinische Künstenlandschafen. In memoriam W. Sauer +1930" i datumom 12. 1. 1952.

U Muzeju grada Splita èuvaju se njegova djela: - Split, Hram Dioklecijanove palaèe, 1920.

- Split, ulica Kraj sv. Ivana, bez godine, - Split, veduta s Marjana, 1926.

- Solin, pogled na ruševine rimskog amfiteatra, Beè 1926. posveæeno Mihovilu Abramiæu, - Hvar, pogled prema tvrðavi, - Beè, crkva sv. Stjepana.

U Galeriji umjetnina se nalaze: - Split, poslije rušenja Stare biskupije, bakropis iz 1926. godine, - Solin, amfiteatar, suha igla papir, dar Opæine Split, - Split, Mali hram Dioklecijanove palaèe, bakropis darovao dr. Ivo Tartaglia.

Godine 1927. Sauer je napravio mapu malog formata "Split". Sadrži sedam bakroreza: Vijeænica na Narodnom trgu, Luka, Zlatna vrata Dioklecijanove palaèe, klaustar samostana sv. Frane na obali, iza Vestibula, crkvica sv. Nikole na Marjanu i Peristil. Ovaj posljednji crtež potpuno je jednak onome koji se èuva u Galeriji umjetnina. Jedino su prikazi nekoliko prolaznika drukèiji. To ukazuje da je Sauer jedanput obraðenu temu uz male preinake ponekad koristio ponovno. Jedan primjerak mape èuva se u Sveuèilišnoj knjižnici u Splitu odnosno ranije je bio u Gradskoj biblioteci. Na stražnjoj strani prednje korice je ex libris nekadašnjeg vlasnika dr. Josipa Rittmana specijaliste za bolesti zuba.9 Na njegovim donjim uglovima su slova D H, vjerojatno inicijali Dorotheje Hauser koja je u tim godinama boravila u Splitu, bila u dobrim odnosima s lijeènikom pa ga je vjerojatno ona 7

8 9

Izložba W. Sauera. ND 11. i 19. V. 1926. 5. - Umjetnièki salon Galiæ, Registar izložbi rukopis 1924-1961. koji se èuva u Galeriji umjetnina u Splitu sadržava podatke o održanim izložbama , broju posjetilaca, prodanih djela i zaradi. U kasnijim vremenima podaci su dosta šturi, a ponekad se ni ne podudaraju u usporedbi s drugim tadašnjim izvorima.

Arsen Duplanèiæ: Uvod, Katalog. Ex. Libris u biblioteci Arheološkog muzeja u Splitu, Split 1993. 18, 39 i 40.

Splitski almanah za god. 1925-26. Split 1927. 119.

83

VDG JAHRBUCH 2005

W. Sauer: Luèica. Iz mape drvoreza "Dalmatinische Künstenlandschafen"

izradila. Ova mapa nosi br. 28 od ukupno 30 primjeraka koliko ih je ukupno otisnuto. Neki crteži su kolorirani. Nedostaje podatak kako je nabavljena za knjižnicu.

Od svih prikazanih umjetnika Sauer je najviše kontaktirao sa Splitom. On je i danas na neki naèin prisutan u ovom gradu. Nedavno je organizirana izložba povodom stote obljetnice današnje Sveuèilišne knjižnice u Splitu, koja je održana u vremenu 3.-12. prosinca 2003. u palaèi Milesi. Tom prilikom u okviru specijalnih zbirka prikazana je i Sauerova mapa "Dalmacija" koja se èuva u toj ustanovi. To je zadnja javna manifestacija u gradu na kojoj se pojavilo neko njegovo djelo.10 Sauer se rodio 27. rujna 1892. godine u Beèu, a preminuo 10. prosinca 1930.

Osim grafikom bavio se umjetnièkim obrtom, posebno keramikom, a poznat je bio i po izradi ex librisa.11 Slikarica Dorothea Hauser zavoljela je takoðer Dalmaciju, a posebno Split.

Austrijanka koja se rodila se u Grazu 1877. godine. bila je jugoslavenska državljanka. Živjela je u Vojniku kod Celja gdje je i preminula 1946. Likovne 10 11

J. Pariæ: Stoljeæe splitske knjižnice. Slobodna Dalmacija, Split 3. XII. 2003. 50.

Sauer, Wilhelm. Urlich Thieme i Felix Becker: Allgemeines Lexikon der bildeden Künstler. Leipzig 1935. sv. XXIX. 491.

84

VDG JAHRBUCH 2005

D. Hauser: Gospoða. Škarorez 1927. godina, Galerija umjetnina Split

D. Hauser: Ivo Tartaglia. Škarorez 1927. godina, Galerija umjetnina Split

umjetnosti je poèela studirati kod Alfreda Schröttera u Grazu, koji je u vremenu 1900.-1924. bio profesor na Državnoj umjetnièkoj školi. Nastavila je kod Wilhelma von Debschitza jednog od osnivaèa poznatog ateljea za primijenjenu i likovnu umjetnost u Münchenu 1922. Konaèno je upotpunila znanje u Dresdenu kod profesora Karla Mediza majstora grafike i litografije. Tako je Dorothea dobila solidnu likovnu naobrazbu u razlièitim kulturnim središtima Evrope i to u vremenu kada su se javljala razlièita usmjerenja od realizma do plenerizma, secesije do ekspresionizma. Njezina posebna ljubav je bilo minijaturno portretno slikarstvo. Najviše je radila bojama na ploèicama od slonovaèe. Druga njena posebnost su bile male siluete izraðene na više naèina kao crteži u tušu ili izrezane od crnog papira. Tako je nastao prikaz niza osoba, životinja, prizora iz prirode, sporta i ukrasnih inicijala. Èesto je nastupala u zajednièkim izložbama. Godine 1921. samostalno je nastupila u Zagrebu, iduæe godine u Rotterdamu, a u prosincu 1923. se predstavila u Celju. Organizirana je i izložba u spomen slikarice u Vojniku kod Celja 1991. godine.12 Na 14. prosinca 1927. otvorila je izložbu u Splitu. Sastojala se od pedesetak radova i to akvarela, minijatura i silueta. Po treæi put umjetnica je posjetila ovaj 12

Milena Moškon: Razstava v spomen slikarki Doroteji Hauser. Celje 1991.

85

VDG JAHRBUCH 2005

mediteranski grad koji je privlaèio živopisnošæu i bujnom prirodom. Na akvarelima se predstavila uglavnom prizorima s mora u snažnom koloritu. U minijaturama i siluetama je oslikala brojne domaæe ljude. Tu je iskazala darovitost zapažanja. U Galeriji umjetnina u Splitu sa nalaze dva njena škaroreza od papira na kartonu iz iste godine, a darovao ih je Ivo Tartaglia. Na njima su prikazane konture Tartaglie i gospoðe.

U poèetku se izložba planirala u kuæi Mitroviæa na Zelenom trgu današnjem Trgu braæe Radiæ i to u ambulanti zubara dr. Rittmanna. Kasnije je odluèeno da to bude u Salonu Galiæ. Otvaranju je prisustvovalo dosta svijeta. Tom prigodom je govorila Ecija Dubokoviæ. Izložba je zatvorena 19. prosinca, dan ranije nego je to predviðeno. Autorica se vratila kuæi zbog božiænih praznika, a njeni radovi su se još neko vrijeme mogli vidjeti u uredu "Putnika" na Peristilu.13 S te izložbe saèuvana su dva portreta konzervatora Frane Buliæa. Jedan je raðen kao silueta od crnog papira zalijepljena na karton, a drugi u temperi na bjelokosti. Ovaj posljednji bio je opet prikazan na skupnoj izložbi u Jakopièevom paviljonu u Ljubljani 1931. godine. To je bio treæi nastup èlanica "Kluba likovnih umjetnica" osnovanog 1926. godine u Zagrebu.14 I kasnije tijekom 1932. i 1936. godine Dorothea je putovala brodom duž Jadrana uživajuæi u prirodnim ljepotama i slikajuæi.

U Dalmaciji je boravio i slikao i njemaèki graver i litograf Frank Sepp (1889.-1970.) koji je napravio mapu od 10 bakropisa primorskih gradova meðu njima i Splita. Otisnuo je Heinrich Wetteroth u Münchenu u 30 primjeraka na Bütten papiru 1927. godine. Izdavaè je bio Heinrich Trittler u Frankfurtu na Majni.15 Frank je studirao umjetnost u Frankfurtu i Münchenu. Prvi put je izlagao 1918. godine. Osim po gravurama poznat je i kao ilustrator knjiga, a bio je meðu vodeæim izraðivaèima ex librisa u duhu art decoa. Njegova djela se danas nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama po Europi i Americi.

Mladi njemaèki slikar Fritz Dücker iz Clevea s Donje Rajne kod Düsseldorfa boravio je nekoliko mjeseci od jeseni 1932. do travnja iduæe godine u Dalmaciji.

Dana 8. travnja 1933. otvorio je u Salonu Galiæ u Splitu malu izložbu svojih radova nastalih u tom razdoblju. Sastojala se od šezdesetak drvoreza, akvarela i ulja s motivima iz Splita i okolice. Ostala je otvorena do 18. travnja. Meðu uglednim gostima bili su donaèelnik Roko Stojanov kao zastupnik Opæine, sa strane Galerije umjetnina Primorske banovine slikar Angel Uvodiæ , njemaèki konzul Jankoviæ i vicekonzul Ritmann. Prisutne je pozdravio Æiro Èièin Šain poznati književnik, novinar i povjesnièar. On je u svom govoru istaknuo kako je umjetnik osjetio privlaènost evropskog juga i da je kao vješt tehnièar izrazio njegovu toplinu i vedrinu.

13

14

15

Izložba slika Doroteje Hauser. ND 6. XII. 1927. 4. – Izložba gdjice Doroteje Hauser. ND 10. XII. 1927. 4. -Izložba Doroteje Hauser. ND 12, 14. i 21. XII. 1927. 4. - Otvorenje izložbe Doroteje Hauser. ND 15. XII. 1927. 5.

Arsen Duplanèiæ: Buliæ u portretima. Don Frane Buliæ, Split 1984. 173 i 174. Arsen Duplanèiæ i Radoslav Tomiæ: Zbirka slika Arheološkog muzeja u Splitu. Split 2004 140 i 141.

U Sveuèilišnoj knjižnici u Splitu èuva se primjerak br. 28. Nije poznato kako je tamo dospio. Nepotpun je, manjka crtež Splita.

86

VDG JAHRBUCH 2005

F. DĂźcker: Pogled na Split s Marjana. Drvorez 1933. godina, Galerija umjetnina Split

F. DĂźcker: Splitska Riva. Drvorez 1933. godina, Galerija umjetnina Split

87

VDG JAHRBUCH 2005

Najveæu pozornost publike privukli su drvorezi koji su bili izloženi u maloj dvorani Galiæeve galerije. Otisnuti su ruèno na papiru. Meðu njima su zapaženi motivi brodova u luci, ulica iz starog Splita, obale Jadrana i bracere. Iste veèeri brojni ljubitelji umjetnosti otkupili su više listova. Cijene su bile pristupaène od 50 do 300 dinara. Jedan je nabavio tajnik francuskog konzulata u Splitu Bovet.

Galerija umjetnina je kupila dvije slike i to Split s Marjana i Obala. I Opæina je takoðer odluèila uzeti nekoliko otisaka. Izložba je privukla priliènu pozornost graðana. Na 12. travnja posjetio ju je književnik i ministar Ante Tresiæ Pavièiæ koji je otkupio drvorez s prikazom rimske ulice. Prema Galiæevoj evidenciji prodano je 16 radova za 2000 dinara. U Galeriji umjetnina se èuvaju dva drvoreza na papiru s prikazom splitske luke. Obje su kupljene od I. Galiæa 1933. godine Dücker je bio ðak umjetnièkih akademija u Düsseldorfu zatim u Antwerpenu i Amsterdamu. Objavljeni su mu drvorezi u raznim èasopisima. Ilustrirao je esperantski prijevod knjige "Oèi vjeènog brata" Stephana Zweiga, a spremao je knjigu bez rijeèi. Vrstan je bio u izradi ex librisa koji je kreirao mnogo. Za naredno vrijeme Dücker je planirao studijsko putovanje u unutrašnjost Hrvatske.16 Slikar Walter von Wecus profesor scenske umjetnosti na akademiji u Düsseldorfu kroz više je godina povremeno boravio u Dalmaciji. Godine 1933. priredio je u Salonu Galiæ samostalnu izložbu u vremenu 12. – 22. rujna. Umjetnik se predstavio s 26 radova u temperi, masnoj kredi i olovci. Suvremeni splitski povjesnièar, pjesnik i kritièar Vladimir Rismondo tom je prigodom napisao da je Wecus zapravo arhitekt koji nije boravio u Dalmaciji da otkriva i plastièki rješava duševnu dinamiku domaæih ljudi. On je svoje vrijeme prvenstveno upotrijebio u traženju arhitektonskih zakonitosti dalmatinskih gradova, tla i otoka. Wecus je na izložbi pokazao slike iz razlièitih razdoblja sve do 1926. godine. O tome se dosta pisalo u novinama, uglavnom pohvalno, ali bilo je i negativnih ocjena.17 Kraljevska banovinska Galerija u Splitu otkupila je sliku Klis za 1200 dinara.

Isti umjetnik je ponovno gostovao u Splitu 7. – 17. rujna 1935. godine. Prikazao je nove slike u ulju i pastelu te crteže. Bilo je oko 30 radova. Na skoro svima su bili prizori iz Dalmacije nastali u njegovom ateljeu. Osim toga, izložio je fotografije kazališnih scenografija. Otvorenju je prisustvovao veæi broj njegovih štovatelja i prijatelja. Okupljenima se obratio Æiro Èièin Šain. Prošlo je veæ jedanaest godina da je na prijedlog prijatelja splitskog slikara Antuna Zupe došao prvi put u taj grad. Od tada je sa suprugom za vrijeme praznika tu provodio po mjesec-dva.18 U Galeriji umjetnina èuvaju se njegova dva djela. Prvo je pastel na papiru, a prikazuje 16

17

18

Splitska izložba slikara Dückera. ND 8. IV. 1933. 6. – Veèeras se otvara izložba slika Dückera. ND 8. IV. 1933. 6.

– Otvorenje izložbe g. Dückera kod Galiæa. ND 10. IV. 1933. 5. – Drvorezi g. Dückera. ND 11. IV. 1933. 6. – Split u drvorezima njemaèkog slikara. ND 18. IV. 1933. 6.

Walter von Wecus i Dalmacija. ND 16. IX. 1933. 4. – Vladimir Rismondo: Na obranu jednog èovjeka i jednog kulturnog principa. Prilikom izložbe Waltera v. Wecusa u Splitu. ND 23. IX. 1933. 9 Izložba uglednog njemaèkog slikara. ND 7. IX. 1935. 6. – Otvorenje izložbe W. v. Wecusa u Splitu. Ugledni njemaèki slikar u splitskom Galiæevom salonu. ND 10. IX. 1935. 5. – Izložba Waltera von Wecusa. ND. 16. IX. 1935. 7. –Izložba slikara Waltera v. Wecusa. Jadranski dnevnik, Split 4. IX. 1935. 6.

88

VDG JAHRBUCH 2005

W. Wecus: Tvrðava Klis. Pastel, Galerija umjetnina Split

tvrðavu Klis, a drugo plakat na hrvatskom jeziku s naslovom Izložba u tehnici krede na kartonu iz 1933. godine.

Wecus se rodio 8. srpnja 1893 u Düsseldorfu.

Studirao je na Školi za umjetnièki obrt u istom gradu, a usavršavao se na akademijama u Münchenu, Parizu i Berlinu. Bavio se mnogo kazališnom scenografijom i projektiranjem interijera pa je od 1925. bio profesor na akademiji u rodnom gradu.19 Kao slikara i grafièara zanimali su ga uglavnom krajolici.

Mnogo je putovao europskim zemljama. Kada je izlagao u Splitu veæ je bio afirmirani umjetnik. U godinama poslije Prvog svjetskog rata napravio je veliki broj slika s tematikom jadranskog primorja. Poznata je njegova mapa crteža "Dalmatien", a takoðer je izdao pojedinaène listove "Dalmatinische Barchen", "Südliche Inselwelt" i "Abend".

19

W. Wecus: Plakat izložbe.

Kreda 1933. godina, Galerija umjetnina Split

Wecus, Walter. U. Thieme, F. Becker: n. dj. bilj. 5, Leipzig 1942. sv. XXXV. 238.

89

VDG JAHRBUCH 2005

O vezama Splita s njemaèkim likovnim umjetnicima svjedoèi zorno sluèaj Ermenegilda Antonija Donadinija. Bio je porijeklom iz stare plemiæke obitelji guelfa Donati iz Firence. Nakon doseljenja njegovog djeda kapetana venecijanskih galija u Dalmaciju, to je prezime izmijenjeno. Ermenegildo se rodio u Splitu 1847. godine. Završio je studij politehnike u Grazu. Pošto je osjeæao veliki umjetnièki poriv, otišao je na umjetnièku akademiju u Beèu, a poslije toga u München gdje je uèio kod slikara Karla Theodora Pilotyja. Još vrlo mlad, postao je profesorom Umjetnièke akademije u Beèu, a 1877. godine prešao je na Umjetnièku obrtnu školu u Dresdenu. U starosti, 1913. godine se povukao na svoje imanje u Radebeulu u Šleskoj. Donadini je bio poznat kao vrsni slikar. Stvaralaèki zamah poèeo je 1876. i to s monumentalnim slikama, dekoracijama i restauracijama starih umjetnina.

Meðu ostalim dekorirao je garnizonsku crkvu u Glogau, napravio velike slike u kraljevskom dvorcu u Dresdenu. Još za života Donadini je dobio mnoga javna priznanja i odlièja. Postao je poèasnim vitezom Suvremenog malteškog reda i èlanom Akademije Sv. Luke u Rimu. Preminuo je u Dresdenu 14. listopada 1936.

Hrvatski tisak podsjetio je tada na zaboravljen podatak da se taj njemaèki slikar rodio u Splitu.20 Koncem 1938. godine njemaèki slikar Wilhelm Mahrholz je uslijed teških vremena u svojoj zemlji putovao po Europi kao emigrant. U Jugoslaviju je stigao godinu dana ranije i kroz to vrijeme veæ nauèio hrvatski jezik. U Splitu je boravio nekoliko mjeseci, a namjeravao se zadržati još neko vrijeme u toj državi. Upoznao se s našim intelektualcima i ljubiteljima umjetnosti koji su ga zamolili da održi izložbu. Koncem godine je odluèio predstaviti se javnosti svojim slikarskim radovima i to akvarelima i crtežima. Meðutim nema podataka da je taj naum i ostvario.21 Na 15. travnja 1939. godine otvorena je zajednièka izložba engleskog slikara Philipa Ullotta i njemaèkog slikara Hausa Gassebnera. Drugi je veæ ranije izlagao u Londonu, Ženevi, Beèu, Berlinu i drugim europskim gradovima, a u Jugoslaviji u Sarajevu i Dubrovniku. U Splitu je privukao pozornost s 31 vješto komponiranim akvarelom punim životnosti. Otkupljena su èetiri. Izložba je dobro posjeæena posebno od ðaka srednjih škola. Bilo ih je 285. Zatvorena je 28. travnja.22 U Galeriji umjetnina u Splitu pohranjena su tri njegova djela iz 1945. godine koje je darovao autor i to akvarel Hercegovka te crteži tušem Bosanka i Žena s vrèem.

Zatim je 1940. godine organizirana izložba njemaèke litografije pod naslovom "Jedno stoljeæe njemaèkog slikarstva, od romantike do danas". Posveæena je XIX. stoljeæu, vremenu kada se na akademijama obrazuje veliki broj slikara. Oni zastupaju ideje klasike i romantike. Istièu se slikari povijesnih tema, javljaju se pobornici realizma. Krajem stoljeæa odluèno se raskida s balastom prošlosti, odbacuju se obrasci akademizma i usmjeruje k modernizmu. Osjeæa se opæa težnja 20 21 22

Èuveni njemaèki slikar Spliæanin umro u Dresdenu. ND 3. XI. 1936. 6. – O slikaru Donadiniju. ND 7. XI. 1936. 7.

Njemaèki slikar u Splitu. ND 21. XII. 1938. 6.

Izložba u Salonu Galiæ. ND 13. IV. 1939. 3. – Moderno slikarstvo. ND 15. IV. 1939. 6. – Izložba Ullyott-Gassebner. ND 25. IV 1939. 6.

90

VDG JAHRBUCH 2005

H. Gassebner: Žena s vrèem.

Tuš 1945. godina, Galerija umjetnina Split

H. Gassebner: Bosanka na konju.

Tuš 1945. godina, Galerija umjetnina Split

ka povezivanju s lirski intoniranom prirodom. Prvi svjetski rat oznaèio je prekid kontinuiteta u razvoju slikarstva i težnje apstrakciji. Izložbu u Splitu je priredila Njemaèka akademija iz Münchena. Otvorenju 19. ožujka prisustvovao njemaèki konzul Jankoviæ. Uzvanike je pozdravio lektor splitske filijale Njemaèke akademije Hans Bestian i predstavio dr. Franza Hillera predstavnika Centrale te akademije za Jugoslaviju u Beogradu. On je govorio o slikama zastupljenima na izložbi.23 Putem reprodukcija obuhvaæen je pregled slikarstva od 1800. godine i to od romantièara prve polovice XIX. stoljeæa na èelu s Casparom Davidom Friedrichom pa sve do suvremenika Franza von Stucka (1863.- 1928).

Prikazano je 20 autora s jednim ili više djela, ukupno 35. Na izložbi je prevladavao impuls romantike koji je još uvijek bio prisutan. Predstavljeni su: Caspar David Friedrich, pejsažist velikog dometa s izrazitim osjeæajem za realnost, Philipp Otto Runge, sljedbenik klasicizma s romantièkim ugoðajima, 23

Izložba njemaèkih slika otvorena je jutros kod Galiæa. ND 19. III. 1940. 7.

91

VDG JAHRBUCH 2005

Ludwig Richter, popularni ilustrator knjiga narativnog karaktera, W. von Kobell, Arnold Böcklin, autor lirskih pejsaža, Anselm Friedrich Feuerbach, inspiriran antikom s izraženom monumentalnošæu, Hans Mareés, poznat po savršenom usklaðivanju èovjeka s prirodom, Franz von Lenbach, izraziti portretista velike produkcije, Wilhelm Leibl, majstor tonskih finesa, Heinrch von Zuegl, Fritz von Uhde, pejsažist impresionistièkig izraza, Adolf von Menzel, odlièan crtaè i sjajan kolorist, Hans Thoma, W. Peiner, W. Petersen, P. Lenck, J. P. Junghanns, Franz von Stuck, slikar alegorija i antièkih prikaza, Spitzberg, Konrard Witz.

Izložba je zatvorena 29. ožujka. Posjetilo ju je preko 700 osoba što je za tadašnje prilike bilo znatno. Dobro je primljena u Splitu što se vidjelo i po velikom broju naruèenih slika pristupaènih cijena. Naroèitu su pozornost izazvale slike Napuljski ribari Hansa Mareesa, Žena u crkvi W. Leibla i Težak rad od J. Junghannsa. Iz Splita su slike otpremljene u Dubrovnik gdje je takoðer Lektorat njemaèke akademije uprilièio izložbu.24 Ovome treba dodati i izložbu njemaèkog slikara Rudolfa Bunka održane u vremenu 18. – 30. svibnja iste godine.25 Bunk je došao u Hrvatsku tražeæi pogodnije društveno okruženje i inspiraciju za svoja umjetnièka htijenja. Ljepota dalmatinskog krajolika u tome mu je bila poticajna pa je izložio pretežno takve motive. Bunk je studirao neko vrijeme povijest umjetnosti u Berlinu. Zatim je prešao na umjetnièku akademiju u istom gradu kod profesora Karla Hofera, istaknutog slikara ekspresionistièkog izraza s tvrdim sudarom boja. Odatle je otišao na akademiju u Stockholmu koju je završio. Bio je pod utjecajem pariške moderne, posebno Picassa, Braqua i Matissa. Slike je gradio plošno s oštro 24

25

Izložba njemaèke litografije u Splitu. Dom i svijet, Split II/1940. br. 14, 11. – Izložba njemaèke litografije u salonu Galiæ. Hrvatski glasnik, Split 28. III. 1940. 7.

B. Kovaèeviæ: Moderna umjetnost i njen unutrašnji zakon. Izložba Rudolfa Bunka u Splitu. Hrvatski glasnik 25.

V. 1940. - Stanko Piploviæ: Slikar Rudolf Bunk. Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice, Osijek 2002. 73.

92

VDG JAHRBUCH 2005

iscrtanim konturama koje naglašavaju plohe èistih boja. Time je donekle zapadao u dekorativnost. To je bila zadnja izložba te vrste. Drugi svjetski rat prekinuo je sve daljnje kontakte.

Djela navedenih umjetnika iz Njemaèke i Austrije i danas se ponekad pojavljuju na izložbama u Splitu. Veæ je spomenuta izložba Sveuèilišne knjižnice 2003. godine na kojoj je prikazana Sauerova mapa "Dalmacija". I na Dorotheju Hauser se podsjetilo na izložbi slika koje se èuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu prireðenoj 2004. godine. Tada su takoðer zastupljena njena dva portreta Frane Buliæa.

Ausstellungen der deutschen und österreichischen Maler zwischen den Weltkriegen in Split In den zwanzig Jahren zwischen den zwei Weltkriegen war die Kunstaktivität in Split sehr lebendig. Von ausländischen Ausstellern waren die Maler aus dem deutschen Sprachgebiet sehr vertreten. Ihre Ausstellungen fanden im Salon Galić statt, der 1924 gegründet wurde. Den österreichischen Graphiker aus Wien Wilhelm Sauer zog Dalmatien sehr an. Noch vor dem I. Weltkrieg zeichnete er Motive aus diesem Mittelmeergebiet. Am 9. Mai 1926 wurde seine selbstständige Ausstellung eröffnet. Zu diesem Anlass hielt Dr. Ivo Delalle eine kurze Vorlesung über die ausländischen Maler in Dalmatien. Es wurden über 50 Aquarelle und Zeichnungen der Küstenstädte als auch Landschaften ausgestellt. Am bekanntesten ist seine Mappe mit Aquarellholzschnitten "Dalmatien". Einige seiner Werke werden im Stadtmuseum und Kunstgalerie in Split aufbewahrt.

Die Künstlerin Dorothea Hauser 1877 in Graz geboren, verliebte sich auch in Dalmatien, besonders in Split. Kunst studierte sie in Graz, Wien, München und Dresden. Ende 1927 bereitete sie eine Ausstellung in Split vor, die aus 50 Aquarelle, Silhouetten und Miniaturen bestand. Zum dritten Mal besuchte sie diese Stadt, die sie mit ihrer Lebendigkeit und Natur anzog. In ihren Aquarellen stellte sie sich meist mit Meeresszenen in einer starken Color dar, und in den Miniaturen stellte sie zahlreiche heimische Menschen dar, unter denen sich auch der Bürgermeister Dr. Ivo Tartaglia befand.

93

VDG JAHRBUCH 2005

Der junge deutsche Maler Fritz Dücker aus Cleve (Unterrhein) war Student der Kunstakademien in Düsseldorf, Antwerpen und Amsterdam. Seine Holzschneidekunst wurde in verschiedenen Zeitschriften veröffentlicht, aber er war auch ausgezeichnet in der Ausarbeitung des ex libris. In den Jahren 1932 und 1933 hielt er sich einige Monate in Dalmatien auf. 1933 eröffnete er in Split eine Ausstellung mir 60 Werken, die in dieser Zeit entstanden. Die Anwesenden begrüßte der bekannte Schriftsteller Čiro Čičin Šain. Die größte Aufmerksamkeit zogen die Holzschnitte mit Motiven der Häfen, Schiffe und Strassen des alten Split an.

Der Maler Walter von Wecus studierte auf der Schule für Kunsthandwerk in Düsseldorf, als auch in München, Paris und Berlin. Er war auch Professor der Szenographie auf der Akademie in Düsseldorf. Auch er hielt sich mehrmals in Dalmatien auf. Im September 1933 bereitete er im Salon Galic eine Ausstellung von 26 Arbeiten in Tempera, Kreide und Bleistift vor. Er stellte wieder 1935 aus neue Bilder in Öl, Pastell und Zeichnungen. Er malte viele Bilder mit der Thematik des Adriagebietes. Bekannt ist seine Zeichenmappe "Dalmatien". An Split ist auch der deutsche Maler Ermenegildo Donaldi gebunden. Er studiert an der Kunstakademie in Wien, wo er später auch als Professor arbeitete. Er war bekannt als ausgezeichneter Maler von monumentalen Werken, Dekorationen, als auch Restaurator von Kunstwerken. Er starb 1936 in Dresden.

Ende 1938 emigrierte der deutsche Maler Wilhelm Mahrholz wegen der schweren Situation in seinem Lande. Er reiste durch Europa und kam nach Jugoslawien. In Split lebte er einige Monate. Hier lernte er viele Menschen kennen, die ihn baten, eine Ausstellung zu organisieren. Er entschloss sich mit Aquarellen und Zeichnungen darzustellen, aber es gibt keine Angaben, dass er die Ausstellung auch verwirklichte.

Im April 1939 fand eine gemeinsame Ausstellung des englischen Malers Philip Ullot und des deutschen H.Gasebner statt. Der zweite stellte schon früher in verschiedenen europäischen Städten, als auch in Sarajevo und Dubrovnik aus. In Split zog er die Aufmerksamkeit auf sich durch 31 gut komponierte Aquarelle, die viel Lebendigkeit trugen. Am 19. März 1940 wurde die Ausstellung der deutschen Litographie unter dem Titel "Ein Jahrhundert der deutschen Malkunst von der Romantik bis heute" organisiert. Sie wurde von der Deutschen Akademie aus München vorbeireitet. Durch die Reproduktionen wurde ein Überblick der Malkunst von 1800 bis zur ersten Hälfte der XIX. Jahrhundert an Spitze mit Caspar David Friedrich bis zum modernen Franz von Stuck gegeben. Er stellte 20 Autoren mit einem oder mehreren Werken dar, insgesamt 35. Darunter befanden sich auch A. Böcklin, H. Marees, F. Lenbach und F. Stuck.

Dieser Reihe muss man auch die Ausstellung des deutschen Malers Rudolf Bunk, die im gleichen Jahr stattfand hinzufügen. Bunk studierte in Berlin und Stockholm. Er siedelte nach Split, da er eine bessere Inspiration für seine Schöpfung suchte. Er war unter dem Einfluss der modernen Kunst. Die Schönheit des Küstengebietes inspirierte ihn besonders.

94

VDG JAHRBUCH 2005

mr. sc. Eldi GRUBIŠIÆ PULIŠELIÆ

Poetika Münchenskog kruga i ljubavna lirika Franza von Wernera (U usporedbi s Emanuelom Geibelom i Friedrichom Bodenstedtom) 1. Poetika Münchenskog kruga Münchenski krug nastao je kao dio projekta bavarskog kralja Maximiliana II. koji je u Münchenu htio stvoriti centar znanosti i kulture.1 Kraljev cilj, koji je stajao u pozadini velikodušne kulturne politike, bio je jasan: München pretvoriti u Weimar 19. stoljeæa. Stoga je književnost nastala u svjetlu poetike Münchenskog kruga bila usko vezana uz politièka zbivanja i može se smatrati dijelom vladajuæe kulturne politike konzervativaca, koji su se nakon iskustva revolucije iz 1848. posebno brinuli za promicanje lirike koja bi bila u opreci prema politièkoj lirici predožujskog doba.2 U Münchenskom krugu i više je nego oèita bila veza izmeðu estetike i poetike koju su pjesnici slijedili, stvarajuæi svoja lirska ostvarenja u skladu s normativno propisanim znanjem o umjetnosti. Na podruèju politike, pisci Münchenskog kruga bili su konzervativno orijentirani i zagovarali su apsolutistièko-monarhistièku državu. Najpoznatiji pjesnici koji su pripadali Münchenskom krugu bili su Emanuel Geibel, Friedrich Bodenstedt, Hermann Lingg i Paul Heyse. Emanuel Geibel je u svom pjesnièkom opusu, posebno onom nastalom nakon 1843., jer tada poèinje primati godišnju rentu od pruskog kralja Friedricha Wilhelma IV., uzdizao njemaèko junaštvo, pretvarajuæi svoju dotadašnju egzistenciju slobodnog pjesnika u neku vrstu graðanske državne službe. Deset godina kasnije na poziv bavarskog kralja dolazi u München, gdje osim godišnje rente dobiva i profesuru na tamošnjem sveuèilištu. Usprkos tome one je nastojao stvoriti mit o sebi kao o apolitiènom pjesniku, nazivajuæi samoga sebe sveæenikom slobodne umjetnosti.3 Pjesnici Münchenskog kruga promicali su estetsku funkciju književnosti i naglašavali opiranje materijalistièkim tendencijama koje pjesnika udaljavaju od istinskog pjesništva. Da se radilo samo o 1

2

3

Renate Werner, Ästhetische Kunstauffassung am Beispiel des “Münchner Dichterkreises”, u: Edward McInnes und Gerhard Plumpe (ur.): Bürgerlicher Realismus und Gründerzeit 1848-1890, München, 1996, str.

308-342.,ovdje str. 308.

Politièka lirika predožujskog doba gotovo je potpuno zamrla nakon neuspjele revolucije 1848. godine. U pjesmama Ferdinanda Freiligratha pod naslovom Neuere politische und soziale Gedichte ( 1849/50 ) doživjela je svoj posljednji vrhunac. Usp. Fritz Martini, Deutsche Literatur im bürgerlichen Realismus 1848-1898, str.

265-268.

Priester freier Kunst. Renate Werner, Op. cit., str. 314.

95

VDG JAHRBUCH 2005

deklarativnom bijegu od politièkih poruka najbolje ilustrira èinjenica da je kralj njihovu apolitiènost nagraðivao profesorskim katedrama kao u sluèaju Geibela, Bodenstedta, Riehlea ili Carrierea, što je u to doba predstavljalo jedan od najviših položaja u državnoj službi.4 Na taj su naèin mogli utjecati ne samo na obrazovano graðanstvo, veæ i na studente, èime se zadovoljavala didaktièko-moralizatorska uloga književnosti u razdoblju realizma. Zbog svega toga nije niti malo pretjerano pristaše Münchenskog kruga smatrati dijelom ideološkog državnog aparata.5 Naglašavanje egzotiènog i tajanstvenog u poeziji neki su pjesnici poput Friedricha Bodenstedta i njegovog epigona Franza von Wernera, odnosno Murada Efendija, koji službeno nije pripadao Münchenskom krugu, ali je svoj lirski opus stvorio upravo u svjetlu njegove poetike, smatrali osloboðenjem od politièkog pjesništva i slavili kao povratak u pravu umjetnost.6 U Münchenskom krugu dolazi do oèite popularizacije poetskog sadržaja što se oèitovalo u neprestanom naglašavanju melodioznog i estetski prihvatljivog – idealistièkog pjesnièkog uzora, odnosno u potrebi da je neprestano istièe važnost emotivnog nad stvarnim – politièkim svijetom. Opæenito se može reæi da se njemaèka lirika sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeæa snažno vezuje na romantièarsku pjesnièku tradiciju i da se u njoj može uoèiti izbjegavanje bilo kakve politièke ili socijalne aktualnosti.7 Rudolf von Gottschall, poznati književni teoretièar tog doba, koji je bio izuzetno cijenjen i u Hrvatskoj, takoðer je promicao osjeæajnu liriku.8 Pjesnici su umjetnost doživljavali kao samostalnu kategoriju izvan vremena, tehnièkog napretka, snažnog privrednog uspona i razvoja prirodnih znanosti. Ta je lirika zato obilježena èežnjom za udaljenom sferom privatnosti i nalaženjem životnog smisla u uzdizanju ljubavnih osjeæaja, vrijednosti obitelji i nanovo probuðenog rodoljublja.

2. Franz von Werner (Murad Efendi) i njegovi pjesnièki uzori Devetnaesto stoljeæe iznjedrilo je èitav niz zanimljivih pjesnièkih liènosti èiji životopisi èesto obiluju gotovo nevjerojatnim dogaðajima; putovanjima u daleke zemlje, obnašanjem razlièitih politièkih funkcija, susretima i prijateljstvima sa slavnim i moænim ljudima tog doba. Osim pjesnika poput Emanuela Geibela i Friedricha Bodenstedta, èije biografije zvuèe gotovo nestvarno, i mnogo manje poznati Franz von Werner u sebi objedinjuje sve to: on je bio putnik, pjesnik i politièar; prijatelj poznatih intelektualaca svog doba, kao i pripadnika visoke 4

5 6 7

8

Renate Werner, Op. cit., str. 314. U Austriji su profesori bili državni èinovnici, osobni službenici cara koji je mogao staviti veto na svako imenovanje. Redovni profesor uživao je privilegije usporedive s pravima visokih èinovnika. Usp. Johnston, William M.: Austrijski duh ( Intelektualna i društvena povijest 1848-1938 ), Zagreb, 1993., str. 75-76. O sveuèilištu, profesorima, studentima i akademskoj slobodi u Njemaèkoj vidi: Gordon A. Craig, Deutsche Geschichte 1866-1945, München, 1980, str. 178-190.

Renate Werner, Op. cit., str. 315.

Friedrich Winterscheidt, Deutsche Unterhaltungsliteratur der Jahre 1850-1860, Bonn, 1970., str. 217.

Dietmar Goltschnigg, Vorindustrieller Realismus und Literatur der Gründerzeit, u: ( ur. ) Viktor Žmegaè, Geschichte der deutschen Literatur, Band II / 1, Weinheim, 1996., str. 42.

Ivan Pederin, Njemaèka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom èasopisu «Vienac»( 1869-1903 ), Neobjavljena Doktorska disertacija, Zadar, 1979., str. 37.

96

VDG JAHRBUCH 2005

aristokracije. Bio je èovjek s kojim je rado prijateljevao jedan europski kralj i èovjek kojemu su osmanski vladari poklanjali svoje povjerenje. Usprkos svemu tome njegovo se ime ne može pronaæi ni u jednoj suvremenoj povijesti njemaèke ili austrijske književnosti, kao ni leksikonu. Odrastao je u Beèu i Zagrebu, gdje je obitelj njegovog oca živjela veæ nekoliko generacija, a kao mladiæ prebjegao je na teritorij Osmanskog carstva i tamo izgradio vrlo uspješnu diplomatsku karijeru.9 Njegov život bio je pun nevjerojatnih dogaðaja i obrata: odrastao je u uglednoj oèevoj obitelji von Werner u Zagrebu i majèinoj obitelji Pfeiffer – Gottsberger u Beèu, da bi kao osamnaestogodišnjak pristupio austrijskoj vojsci, a samo godinu dana kasnije prešao u tursku pukovniju. O razlozima tog neobiènog bijega u islamske krajeve jednog kršæanina odraslog u srednjoeuropskom graðanskom miljeu vjerojatno æe se uvijek moæi samo nagaðati: je li uzrokom bila svaða s pretpostavljenim austrijskim èasnikom ili strastvena ljubav prema lijepoj cirkuskoj jahaèici?10 Bez obzira na razloge koji su mladiæa obrazovanog u najboljim beèkim školama natjerale na bijeg u daleke krajeve što su se u njemaèkoj književnosti još od Goetheovog vremena prikazivali kao egzotièni, Franz von Werner se brzo snašao i poèinje njegov gotovo nevjerojatan politièki uspon. Prvo se pridružuje osmanskim vojnim snagama, mijenja svoje kršæansko ime u Murad Efendi te ulazi u osmansku diplomatsku službu. Povratak u Europu uslijedio je nakon samo nekoliko godina i to u cilju obnašanja visokih diplomatskih funkcija.

Franz von Werner promijenio je svoje ime, vjeru i domovinu, ali ono èemu je èitavog života ostao vjeran bila je književnost. Tu je ljubav u sebi otkrio vrlo rano, još dok je kao djeèak odlazio na predstave u beèki Burgtheater, gdje je s oduševljenjem upoznao djela velikih njemaèkih dramatièara. Posebnu naklonost osjeæao je mladi Werner za djela Friedricha Schillera, èije je dramske tekstove znao gotovo napamet. Rano zapoèinje pisati pjesme, meðu kojima one ljubavnog karaktera zauzimaju posebno mjesto. Pisao ih je po uzoru na pjesnike Münchenskog kruga i njihovo shvaæanje mjesta i uloge pjesništva. Prvu zbirku pjesama objavio je 1869. g. pod naslovom Klänge aus dem Osten (Zvuci s Istoka), dakle nakon "zlatnog doba" Münchenskog kruga. Njegova druga zbirka pjesama nosi naslov Durch Thüringen (Kroz Thüringen), a objavio je još dvije zbirke: Ost und West (Istok i Zapad) i Balladen und Bilder (Balade i slike). Osim poezije Franz von Werner objavio je dvije knjige putopisa i tri knjige drama, od kojih se veæina izvodila na europskim pozornicama.11 Književni opus Franza von Wernera, odnosno Murada Efendija vrlo je bogat i raznolik. Ovom æemo se 9

10

11

Više o njegovom životu vidi: Eldi Grubišiæ Pulišeliæ, Franz von Werner-turski diplomat i pisac na njemaèkom jeziku, Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice, Osijek, 2004., str. 43-56.

O razlozima njegovog prelaska na teritorij Osmanskog carstva postoje razlièita mišljenja ali nitko pouzdano ne može odgovoriti na to pitanje. Vidi: Ivan Pederin, Murad Efendi- Franz Werner, Südostforschungen, Band 32, R. Oldenbourg, München, 1973., str. 106-122.

Murad Efendi napisao je ukupno deset drama, od toga pet povijesnih tragedija, jednu dramu iz seljaèkog života i èetiri komedije. U svojim tragedijama zastupa konzervativna monarhistièka stajališta i istièe snagu pojedincavladara u provoðenju reformi na dobrobit vlastitog naroda i države. Najveæi uspjeh doživio je s tragedijom Selim III u kojoj opisuje napore turskog sultana u provoðenju modernizacije Osmanskog carstva i na taj naèin njemaèku i austrijsku javnost upoznaje s pitanjima Orijenta. I kao putopisac slao je politièke poruke opisujuæi tursku kulturu i obièaje u doba austrijskog prodora na Jugoistok.

97

VDG JAHRBUCH 2005

prilikom pozabaviti samo jednom njegovom zbirkom lirike i to onom pod naslovom Ost und West, u kojoj prevladavaju pjesme s ljubavnom tematikom. Iako je svojedobno bio priznat i cijenjen, o èemu govore mnoga priznanja i odlikovanja, pozivi u visoko društvo graðanskih intelektualaca, kao i pripadnika europskih kraljevskih obitelji, interes za ovog pisca nestao je gotovo odmah nakon njegove smrti. U tom je pogledu sliènu sudbinu doživio i mnogo popularniji Emanuel Geibel, uz Friedricha Bodenstedta, najznaèajniji pjesnièki uzor Franza von Wernera . Skromno mjesto koje u suvremenim povijestima njemaèke književnosti Geibel zauzima, ne daje naslutiti mnogo od njegove nekadašnje slave. Objavljivati je poèeo veæ 1840. godine i ta prva zbirka poezije koja je izašla pod jednostavnim naslovom Gedichte (Pjesme), u svom treæem izdanju pojavila se samo dvije godine kasnije. Zbirka Die Zeitstimmen (Glasovi vremena) objavljena je 1841., a 1848.

Geibel je objavio i treæu zbirku lirike pod naslovom Juniuslieder. U kasnijim Geibelovim pjesnièkim zbirkama može se uoèiti tematsko i formalno obogaæivanje pjesnièkog izraza, ali ne i govoriti o razvoju koji bi mogao ukazati na stvarno sazrijevanje njegove pjesnièke misli.12 S godinama se ovaj pjesnik sve više priklanjao tradiciji, uzdižuæi osjeæaj èasti i dužnosti do pjesnièkog i opæeljudskog ideala, nalazeæi u vlastitoj religioznosti razrješenje bolnog osjeæaja samoæe i melankolije. Po svemu tome Franz von Werner može se usporediti s Emanuelom Geibelom. Ovaj je pjesnik poput svog starijeg uzora imao poseban dar svidjeti se ljudima, što bismo mogli okarakterizirati kao idealistièki uzor romantièarsko-bidermajerske provenijencije, pa je oko sebe takoðer uvijek okupljao obožavatelje i mecene. Pjesme Emanuela Geibela uvijek imaju harmonizirajuæi kraj i pjesnik u njima uvijek pronalazi naèin da svoje pjesnièko Ja i svijet koji ga okružuje dovede do besprijekorne harmonije. Motiv koji ga najviše zaokuplja je motiv prolaznosti vremena, izgubljenog trenutka i nestalnosti vlastite egzistencije; motiv koji je zaokupljao cijelu tu pjesnièku generaciju i koji u Geibelovim, kao i von Wernerovim pjesmama biva usklaðen sa sentimentalnom melankolijom. U kasnijim svojim zbirkama Geibel ostaje usko vezan uz svoje glavne tematske krugove: boga, ljubav i prirodu. Njegov je pjesnièki izraz do kraja ostao podreðen subjektivnim raspoloženjima i vjeran optimistièkoj religiozno-didaktiènoj životnoj filozofiji. Po svim tim karakteristikama von Wernerov pjesnièki izraz, tako tipièan za poetiku Münchenskog kruga, približava se Geibelovom pjesnièkom jeziku. Meðutim, za razliku od Geibela koji èak i kada pjeva o ljubavi ostaje zarobljen u uskim okvirima bidermajerskog graðanskog osjeæaja za æudoreðe i uvijek izbjegava pjesnièke slike koje mogu probuditi bilo kakvu asocijaciju na èulnost, Franz von Werner nekim svojim pjesnièkim slikama daje sofisticirani prizvuk erotike. U tom se smislu, kao i uvoðenjem egzotiènih motiva, on više približava pjesnièkom izrazu Friedricha Bodenstedta, pjesnika koji je II. polovici 19. stoljeæa doživio veliku slavu, a da ga se u suvremenim povijestima njemaèke književnosti gotovo uopæe više ne spominje. Njegova zbirka Die Lieder des Mirza Schaffy (Pjesme Mirze Schaffija) prvi puta objavljena 1851., doživjela je 12

Fritz Martini, Op. cit., str. 262-265.

98

VDG JAHRBUCH 2005

1888. svoje 125. izdanje.13 Uspjeh ove zbirke lirike govori o tadašnjoj modi koja je podrazumijevala sklonost prema kostimiranoj dekoraciji pjesništva, iluzionistièkom historicizmu i egzotici, što su u obliku orijentalne romantike postali i dio poetike Münchenskog kruga. I dok se najuspješnijim lirièarom tog doba može smatrati Emanuel Geibel, èije je glavno obilježje bilo oponašanje oblika literarne tradicije i uzdizanje trivijalno-harmonizirajuæeg ideala ljepote, pojedinaèno najèitanije zbirke lirike bile su upravo Lieder des Mirza Schaffy (Pjesme Mirze Schaffija) Friedricha Bodenstedta i Gaudeamus-Verse (Gaudeamus-stihovi) Johanna Viktora von Scheffela. O njihovoj popularnosti govori broj primjeraka u kojem su ove knjige bile tiskane: Lieder des Mirza Schaffy dosegla je nakladu od èak 159 000 primjeraka!14 Emanuela Geibela kritièari su ironièno nazivali omiljenim pjesnikom mladih dama, a o njegovoj velikoj popularnosti najbolje govori podatak da ga je ravnatelj jedne škole u svom nadahnutom govoru nazvao Deutschlands deutschester Dichter (najviše njemaèki njemaèki pisac).15 Svi ovi podaci govore o tome da je èitanje poezije i kupovina knjiga u II. polovici 19. stoljeæa bilo vrlo popularno. Dok se u pedesetim i šezdesetim godinama 19. stoljeæa može govoriti o recesiji kad je tržište knjiga u pitanju, sedamdesetih i osamdesetih godina tog stoljeæa dolazi do procvata tog tržišta. Izmeðu 1868. i 1888. broj godišnje publiciranih naslova poveæao se za oko 62 posto. Do ekspanzije književnog tržišta doveli su mnogi faktori meðu kojima treba naglasiti razvoj nacionalne poštanske službe, poveæanje broja sveuèilišta i škola, kao i urbanizaciju stanovništva.16 Meðutim, tom je razvoju još više doprinijela promjena u samom izdavaštvu. Dok je u predožujsko vrijeme izdavaè bio obrtnik, a urednik njegov pomoænik, dakle takoðer obrtnik, u drugoj polovici tog stoljeæa dolazi do velikih promjena. Izdavaèke kuæe postaju dionièka društva iza kojih stoji anonimni kapital, pa književnost takoðer podliježe tržišnim zakonima. Ali književnost u 19. stoljeæu ima znaèajnu ulogu u odgoju nacije, u njegovanju moralnih vrijednosti, pa i stvaranju nacionalne države, što sve znaèi da se književna djela ne mogu iskljuèivo izdavati ovisno o oèekivanoj isplativosti.

Veliki broj umjetnièki vrijednih djela nije mogao postiæi financijsku isplativost, pa su tako izdavaèi te gubitke pokrivali izdavanjem drugih djela manje vrijednosti, ali veæe isplativosti. Tako dolazi do tiskanja i širenja trivijalne književnosti.17 U drugoj polovici 19. stoljeæa dolazi do naglog širenja i popularnosti trivijalne literature.

Izdavanje takve literature povezano je prije svega s veæ spomenutim promjenama u produkciji književnosti. Tiskarstvo, stvaranje književnog tržišta i širenje èitalaèke

13 14 15 16

17

Fritz Martini, Op. cit., str. 312-313.

Renate Werner, Op. cit., str. 317.

Friedrich Winterscheidt, Op. cit., str. 220-221.

Peter Uwe Hohendahl, Literarische Kultur im Zeitalter des Liberalismus 1830-1870, München, 1985., str.

397-402.

Ivan Pederin, Austrijski propisi o tisku i nadzor nad dalmatinskim tiskom ( 1848-1863 ), Bibliotekarstvo, sv. 33, 1987, str. 62-71.

99

VDG JAHRBUCH 2005

publike stvorili su opreku izmeðu estetski legitimirane književnosti i zabavne literature.18

3. Ljubavna lirika Franza von Wernera u usporedbi s lirikom Emanuela Geibela i Friedricha Bodenstedta Franz von Werner bio je kao pjesnik blizak spomenutim popularnim pjesnicima svog doba i njegova se lirika kreæe u veæ zacrtanim tradicionalnim temama i oblicima, a nije teško kao njegov pjesnièki uzor prepoznati Goethea, a meðu suvremenicima upravo Emanuela Geibela i Friedricha Bodenstedta. Iako je zbirka lirike Ost und West objavljena bez godine izdanja, predgovor autora napisan je 28. sijeènja 1877., pa je vrlo vjerojatno objavljena te iste godine. U ovoj knjizi objavljeno je oko 150 pjesama koje su razvrstane po svojoj tematici i pripadanju odreðenim pjesnièkim ciklusima. Pjesme su tako svrstane pod šest naslova: Der Divan des Murad, Tagebuchblätter, Leben und Streben, Aus der Wandermappe, Balladen und Bilder i Verschiedenes. Veæ sam naslov ove knjige i podnaslovi kao što su Buch der Liebe i Buch der Weisheit pokazuju utjecaj Goetheove zbirke West-östlicher Divan. Franz von Werner, odnosno Murad Efendi ponekad u svojim lirskim ostvarenjima pokazuje umjetnièku kreativnost stvarajuæi sugestivne stihove kao rezultat duboke kontemplacije i promišljanja o smislu èovjeka i života.

Ovaj pjesnik otkriva da cijelim svojim biæem duboko proživljava suprotstavljenost trenutaènog i vjeènog, stvarnosti i snoviðenja, vjere u tehnièki napredak i vjere u besmrtnost i nepromjenjivost ljudske duše. Meðutim, s druge strane u mnogim svojim pjesmama pokazuje kretanje u vrlo ogranièenom krugu poetike Münchenskog kruga i udovoljavanje ukusu èitalaèke publike II. polovice 19. stoljeæa, koja je uživala u visoko razvijenim estetskim svojstvima lirike, udaljavajuæi se na taj naèin od bolne politièke stvarnosti i iznevjerenih oèekivanja vezanih uz revoluciju iz 1848.19, nakon koje su mnogi intelektualci odlazili u emigraciju ili bivali suoèeni s rigoroznim kaznama.20 Ovaj je pjesnik u tom dijelu svog lirskog opusa stvorio slab i èesto trivijalan lirski izraz. Pjesme pod naslovom Der Divan des Murad (Muradov divan) po svojoj su tematici podijeljene na Buch der Liebe (Knjiga ljubavi) i Buch der Weisheit (Knjiga mudrosti). Sve su ove pjesme dio doživljajne lirike popularne u to vrijeme i pokazuju pišèev odmak od stvarnosti i njegovo viðenje lirike kao samostalne estetske kategorije. Te pjesme nastoje pokazati pišèevo unutarnje biæe i progovoriti o vjeènim i opæeljudskim temama, ali se naèinom na koji graðu literariziraju stavljaju u propisane kalupe i èesto predstavljaju ne više od trivijalne spomenarske lirike koja promièe tek banalne životne mudrosti.

18

19

20

Viktor Žmegaè, Kategorije kritièkog pristupa trivijalnoj književnosti, u: V. Ž., Književno stvaralaštvo i povijest društva, Zagreb, 1976., str. 157-179.

Annemarie und Wolfgang van Rinsum, Realismus und Naturalismus, Deutsche Literaturgeschichte, Band 7, 2000, str. 15.

Wolfgang Schieder, 1848/ 49: Die ungewollte Revolution, u: Carola Stern i Heinrich August Winkler, Wendepunkte deutscher Geschichte 1848-1990, Frankfurt am Main, 2001., str. 17-42.

100

VDG JAHRBUCH 2005

Kao što i sam podnaslov govori, motiv koji povezuje pjesme iz Buch der Liebe je motiv ljubavi o kojoj pjesnik pjeva u okviru veæ opisane poetike Münchenskog kruga. Usporedimo li njegovu ljubavnu liriku s ljubavnom lirikom Emanuela Geibela, uoèit æemo znaèajne sliènosti u naglašavanju melodioznosti i isticanju ideala ljubavi koji se zapravo svodi na ponavljanje trivijalnih pjesnièkih slika.

Emanuel Geibel o ženi- ljubavnom idealu gotovo uvijek govori kao o "slatkom djetetu"21, a o svojim ljubavnim pjesmama kao zlatnim mostovima preko kojih njegova ljubav putuje k njoj. Strogo pazeæi da u svojim pjesmama ne povrijedi graðanski osjeæaj za moral, ovaj pjesnik, èija je popularnost u II. polovici 19. stoljeæa bila jedinstvena, jedini dodir s ženom doživljava na krilima sna, gdje u radosti i boli nalazi utjehu u njenom vjernom srcu: Goldne Brücken seien Alle Lieder mir, Drauf die Liebe wandelt Süâes Kind, zu dir.

Und des Traumes Flügel Soll in Lust und Schmerz Jede nacht mich tragen An dein treues Herz.22 U pjesmi Wer von einst'ger Liebe spricht (Tko o bivšoj ljubavi prièa) Franz von Werner na slièan naèin pjeva o ljubavi. On nadahnuto naglašava besmrtnost prave ljubav koja se ne povlaèi ni pred smrtnošæu èovjeka: Wer von einst'ger Liebe spricht, Meint die echte Liebe nicht.

Liebe zwingt kein Zeitgebot, Was vergeht war Liebe nicht; (..........)

Selber tödten kann sie zwar, Sterben kann die Liebe nicht.23 Ova idealizacija ljubavi na jedinstven se i ovom pjesniku svojstven naèin spaja s orijentalnim motivima, koji joj daju prizvuk prekrivene erotike, kao u pjesmi Wenn dein Augenstern nicht glänzte (Kad zvijezda tvog oka ne bi sjala): 21

22 23

U 19. stoljeæu se muškarci svojim ženama èesto obraæaju nazivajuæi ih «dragim djetetom» i sl. da bi na taj naèin istaknuli njihovu «vjeèitu nezrelost u usporedbi s muškarcima». Usp. Ingeborg Weber-Kellermann, Frauenleben im 19. Jahrhundert, München, 1983., str. 118.

Emanuel Geibel, Lieder als Intermezzo, Gedichte, 42. Auflage, Berlin, 1857, str. 81.

Sve su pjesme Franza von Wernera-Murada Efendija u ovom èlanku citirane iz istog izdanja zbirke Ost und West, Oldenbourg, s.a. objavljene pod imenom Murad Efendi, zbog èega ih i citiramo pod tim pjesnikovim imenom.

Murad Efendi, «Wer von einst’ger Liebe spricht», str. 8.

101

VDG JAHRBUCH 2005

Wenn nicht seine Lippen, pilgernd, Auf die Kuppeln Mekka's hofften, Auf die weißen Busenkuppeln, Wären sie nicht fahrtbeflissen.24 U pjesmi Ihr Auge (Njene oèi) pronalazi inspiraciju u tajanstvenoj istoènjaèkoj ženi, lica prekrivenog feredžom, èiji "plamteæi" pogled potpuno opèinja pjesnika: Auge! Märchenhaft umwoben Strahlt mir deine Zuberpracht, Und geblendet muß ich loben Seiner Wimpern Schattennacht, Die den Flammenblick bewacht.25 Ne otkrivajuæi, ali dajuæi naslutiti erotsku privlaènost žene, Franz von WernerMurad Efendi udaljava se od svog uzora Emanuela Geibela, koji nikada ne prelazi granicu osjetljivog graðanskog osjeæaja za æudoreðe i o ljubavi pjeva kao o uzvišenom duhovnom osjeæaju koji nije povezan s tjelesnim, kao u sljedeæim stihovima: Wenn die Sonne hoch und heiter Lächelt, wenn der Tag sich neigt, Liebe bleibt die goldne Leiter, Drauf das Herz zum Himmel steigt.26 U ove posljednje dvije Wernerove lirske pjesme i više je nego oèita sliènost sa stihovima Friedricha Bodenstedta koji takoðer pjeva o tajanstvenoj ženi tamnih oèiju: Gern schau ich in's dunkle Auge dir, Mit den langen, seidnen Wimpern draufAus solches Auges Nacht ging mir Einst hell der Tag der Liebe auf.27 I po sljedeæim Bodenstedtovim stihovima u pjesmi pod sliènim naslovom Seit deiner Augen Himmelsglanz, oèito je da je Franz von Werner ne samo Geibelov, veæ i Bodenstedtov epigon: Seit deiner Augen Himmelsglanz Mir in das Herz gestossen, Hat sich das Weltgeheimniß ganz Dem innern Blick erschlossen.28 24 25 26 27 28

Murad Efendi, «Wenn dein Augenstern nicht glänzte», str. 12.

Murad Efendi, «Ihr Auge», str. 15.

Emanuel Geibel, Lieder als Intermezzo, Op. cit., str. 55.

Friedrich Bodenstedt, Gesammelte Schriften, 9. Band, Berlin, 1867 Ibid.

102

VDG JAHRBUCH 2005

Pjesma Wahrlich, unser Lieben, Liebchen (Zaista, naša ljubav, draga) Franza von Wernera može se takoðer promatrati kao dio doživljajne lirike karakteristiène za pjesnike Münchenskog kruga. Ona kao i mnoge druge lirske pjesme iz von Wernerovog opusa pripada žanru spomenarske lirike za djevojke, popularne u to doba. Bilo je uobièajeno da se odreðene knjige poezije namjenjuju iskljuèivo ženama ili muškarcima. Poezija za muškarce je pri tome bila više rodoljubna, a ženama, koje su bile smatrane "dušom obitelji", bila je namijenjena osjeæajna lirika.29 Lirika je dakle imala ulogu u socijalizaciji djevojaka i služila da se djevojke odgoje u toèno odreðenom duhu, a to je bio duh pobožnosti, poslušnosti i æudoreða.

U ovoj pjesmi se ljubav idealizira, ona je lišena bilo kakve veze sa spolnošæu i svoje ispunjenje pronalazi iskljuèivo u braku kao najuzvišenijoj zajednici muškarca i žene.

Wahrlich, unser Lieben, Liebchen, Es ist eizig so wie du; Keine noch in früh'ren Tagen Hat mich je beglückt wie du.

Zwar sie waren alle "einzig", Haben mich geküßst wie du Und mit Hahnenschrei verrathen, Doch die "Einzige" bist du.30 U pjesmama koje je pjesnik svrstao pod podnaslov Buch der Weisheit (Knjiga mudrosti), on pokazuje duboki umjetnièki nemir. U mnogim od ovih pjesama osjeæa se pjesnikovo propitivanje znakova što govore o ulozi i snazi pjesnika i njegovog djela. Prosvijetljen samim èinom umjetnièkog stvaranja, on spoznaje najbolniju od svih svojih istina, a to je da je pjesnikova, pa time i njegova sudbina, ostati neshvaæen i sam. Njegova bol, nemir i nemirenje paradoksalno dolaze u èudnovatu sintezu s osjeæajem univerzalnog pomirenja èovjeka s vlastitom smrtnošæu. To dolazi do izražaja u sljedeæim stihovima: Der Wahrheit sei dein Lied geweiht, Mag's auch dem Schach mißfallen; Und wenn der Geist dich treibt, frag' nicht Wird Lohn dabei entfallen? (.................)

Es fragen doch nach Lohn und Lob Niemals die Nachtigallen.31 U pjesmama pod naslovom Buch der Weisheit, pjesnik za razliku od svojih romantièarskih uzora, motiv vjeène èovjekove potrage za sreæom povezuje sa 29 30 31

Jürgen Fohrmann, Lyrik, u: Edward McInnes und Gerhard Plumpe ( ur. ), Op. cit., str. 441-443.

Murad Efendi, «Wahrlich, unser Lieben, Liebchen», str. 11.

Murad Efendi, «Der Warheit sei dein Lied geweiht», str. 23.

103

VDG JAHRBUCH 2005

civilizacijskim napretkom. Istièuæi važnost èovjekovog samopouzdanje i spremnosti da život proživi nalazeæi slobodu u njegovanju vlastitog moralnog integriteta, Franz von Werner, odnosno Murad Efendi smisao života nalazi samoj duši èovjekovoj: Der Keim zu deinem Glücke schlummert Geborgen in der eignen Brust, Sonst blüht dir nimmer, nirgend Frieden, Aus keiner Freude, keiner Lust.32 Pjesme pod naslovom Tagebuchblätter (Dnevnièki listovi) posebno su intimnog sadržaja i povezuje ih motiv neostvarive ljubavi. Autobiografskog su karaktera i otkrivaju vrlo intimne trenutke u pjesnikovom životu. Pjesme su posveæene odreðenim ženama i neke od njih u naslovu sadrže žensko ime ili inicijale, što je bilo vrlo popularno u to doba i u Hrvatskoj, pa se kod hrvatskih pjesnika, kao npr. kod Ivana Trnskog, takoðer mogu naæi pjesme s takvim naslovom.33 Franz von Werner u ovim se pjesmama obraæa ženi kao svojoj muzi i ona je više ideal - motiv pjesnièke inspiracije nego stvarna osoba iako joj se pjesnik intimno obraæa imenom.

Franz von Werner- Murad Efendi u ovom pjesnièkom ciklusu trubadurski pjeva o ljubavi - neostvarivoj u stvarnom svijetu, ali zato stvarnoj uslijed èarolije stvorene šutnjom meðu ljubavnicima: Und du müßtest, ihr gleich, fliehen, Wenn ich's spräche, jenes Wort, Ob auch uns're Herzen brächen, Flieh'n aus meiner Nähe fort.34 I ovi stihovi podsjeæaju na stihove Friedricha Bodenstedta koji snagu emocija uzdiže iznad etièkih pravila zapadno-kršæanskog civilizacijskog kruga i posebno moralnog kodeksa graðanstva 19. stoljeæa za koje je institucija braka predstavljala ekvivalent pojmu ljubavi. Takve stihove, koji se nisu uklapali u opæi osjeæaj za æudoreðe koji se europskom društvu nametnuo još u doba bidermajera, mogao je Bodenstedt objaviti upravo zahvaljujuæi fiktivno-orijentalnom okviru u koji ih je smještao. Zahvaljujuæi upravo takvom pristupu Bodenstedt o pjeva o slobodnoj ljubavi: Wir haben nicht Ringe gewechselt, Das Herz zu legen in Banden; Wir haben nicht Phrasen gewechselt, Und haben uns doch verstanden.

32 33

34

Murad Efendi, «Der Keim zu deinem Glücke schlummert», str. 33.

Trnski pjesme naslovljava na primjer: Barunici L…koj, Barunici M…ki, Ljubici Sl…evoj i sl. Usp. Ivan Trnski, Kriesnice, Zagreb, 1882., str. 122-126.

Murad Efendi, «Weßhalb meiner Liebe Sehnen», str. 54.

104

VDG JAHRBUCH 2005

Wir haben nicht Eltern, noch Sippen Dabei zu Rath gezogenEs haben Herzen und Lippen Alleine Rath gepflogen.35 Ljubav za Franza von Wernera osim ljepote predstavlja i pokoru i u sljedeæim stihovima ponovno se osjeæa bilo prekrivene erotike: Du Schmerzenshese höchster Luft, Im Wermutstrank voll Süße, Du Aufschrei der entzückten Brust, Sein Echo lautet: Büße! (.................................)

Du Pfuhl, dem sich ein Himmel eint, Du öffnest dich mir wieder, Und ich, der fluchend dich verneint, Ich sinke betend nieder.36 U pjesmi An J..... u dodir dolaze dvije razlièite kulture, zapadnjaèka i orijentalna, koje u subjektivnom pjesnikovom doživljaju ljubavi prema tajanstvenoj ženi, povezuju Istok i Zapad. Pjesnikov senzibilitet i univerzalno shvaæanje ljubavi brišu granice geografskih i politièkih razlika i ugaðaju romantiènoj slici Orijenta kakva je u to vrijeme vladala na Zapadu. Ta slika sadržana je u slijedeæim stihovima: Mädchen! Wenn ich Sultan wäre, Meine Länder gäb' ich gern, Meine Flotten, meine Heere Und den Halbmond mit dem Stern.37 Ove su pjesme takoðer dio doživljajne lirike u kojoj je pjesnik prije svega zaokupljen stvaranjem melodioznih stihova. Do izražaja dolazi sklonost shematiziranju u nepresušnom nabrajanju pjesnièkih slika u kojima se usporeðuje žena- ideal s prirodnim pojavama i ljepotama. Stvaranjem takve lirike Franz von Werner uklopio se u postojeæa estetska mjerila Münchenskog kruga.

4. Franz von Werner kao pjesnik izvan ljubavne tematike: nacionalist ili kozmopolit?

U pjesmama pod naslovom Leben und Streben (Život i stremljenje) sadržane su pjesme razlièite tematike, od nostalgiènih pjesama u kojima se Franz von Werner prisjeæa djetinjstva i svoje prerano preminule majke, do pjesama u kojima opæenito 35 36 37

Friedrich Bodenstedt, Op. cit.

Murad Efendi, «Du Flame, die um Nichts entbrennt», str. 56-57.

Murad Efendi, «An J..... », str. 66.

105

VDG JAHRBUCH 2005

razmišlja o smislu života i umjetnièkog stvaranja. Pjesme iz ovog ciklusa mogu se gotovo bez iznimke smatrati autobiografskim pjesmama.

Aus der Wandermappe (Iz putnièke mape) sadržava pjesme posveæene gradovima i državama kojima je Franz von Werner putovao. U pjesmi Wartburg pjesnik je ushiæen prirodnom ljepotom kraja, ali i starim zidinama grada, odnosno kulturnom starinom kao simbolom umjetnièke originalnosti. On govori o bogatoj njemaèkoj povijesti i ne skriva ponos što je i sam dio te slavne povijesti: Sie selbst sind Lied ja und Gedicht, Die zeitbeschwerten Wande, Hier Luther's Bild, dort Wolfram's Spruch— Geschichte und Legende.38 I u pjesmi An Stambul, pjesnik govori o slavnoj prošlost i nekadašnjoj velièini Carigrada. Ova pjesma obiluje orijentalnim slikama kojima se stvara posebno "egzotièan" ugoðaj. Nadahnuæe za ovu pjesmu Franz von Werner pronalazi u osjeæaju pripadanja orijentalnoj kulturi: Deine Schönheit prangt noch immer Wie zu Constantinen's Zeit, Und noch immer blieb sie siegend Ueber den, der dir gebeut.39 Nastavljajuæi književne postupke romantièara pjesnici Münchenskog kruga njeguju krajolik kao glavni predmet lirike. Treba naglasiti da taj krajolik više nije idealni i neobièni njemaèki krajolik, veæ je oplemenjen u smislu estetskog kozmopolitizma. To je bilo zanimljivo i za hrvatski književni èasopis Vienac, pa su se pjesme nekih pjesnika Münchenskog kruga, kao što su Geibel i Bodenstedt, prevodile i objavljivale u Viencu.40 I krajolik u pjesmama Franza von Wernera predstavlja ne samo umjetnièku originalnost, veæ postaje junak lirske pjesme, a taj je junak kao i krajolik kozmopolitski, pa pjesnik inspiraciju pronalazi u njemaèkom krajoliku, kao i krajoliku dalekih, egzotiènih zemalja.

U Balladen und Bilder (Balade i slike) sadržane su pjesme razlièite tematike, kao što i sam naslov kaže, od pjesama- slikama iz života do umjetnièkih balada. Te su balade uglavnom posveæene nekim važnim povijesnim liènostima, od kojih neke pripadaju zapadnom, a neke istoènom kulturnom krugu, kao npr. Don Alonzo ili Ali Pascha von Janina i Sultan Osman und Malchatun. U ovim baladama Franz von Werner opisuje povijesne dogaðaje, a u dvije od njih govori o križarskim ratovima.41 38 39 40 41

Murad Efendi, «Wartburg», str. 147.

Murad Efendi, «An Stambul», str. 168.

Ivan Pederin, Njemaèka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom èasopisu «Vienac» ( 1869-1903 ), str. 12.

Vidi balade: «Murten», str. 189-192. i «Don Alonzo», str. 199-209.

106

VDG JAHRBUCH 2005

Pod Verschiedenes (Razno), pisac je sakupio pjesme raznovrsne tematike, od rodoljubne pjesme Zum 19. Juli 1870, zatim pjesme napisane u èast vojvodi von Oldenburgu, sve do pjesama koje se bave smislom pjesništva i života. U veæ spomenutoj pjesmi Zum 19. Juli 1870, koju je pjesnik napisao povodom izbijanja njemaèko-francuskog rata, Franz von Werner pokazuje rodoljubni zanos i ponos zbog pripadanja njemaèkom narodu. To je inaèe doba jaèanja nacionalne svijesti u Njemaèkoj. U ovoj pjesmi Franz von Werner, pjesnik - kozmopolit, pokazuje nacionalistièki stav i poziva na oružje: Eine Strophe, ja noch eine Fehlet diesem Schlachtenliede; Nun am Rhein, am alten Rheine Steht der Napoleonide!— Deutscher Klinge, schreibe sie!42 Snažan kontrast ovoj pjesmi predstavlja iduæa pjesma autobiografskog sadržaja pod naslovom Wohin?43. U njoj se zrcali pjesnikov kozmopolitizam: Sie zeigt den Weg hin nach dem Gral Untruglich trotz Magneten, Wo mir die wahre Heimat winkt Auf unserem Planeten!44 Franz von Werner tako pokazuje da je istodobno bio kozmopolit i nacionalist i ma kako to èudno izgledalo, on je zaista bio i jedno i drugo. Ta se njegova karakteristika ne oèituje samo u njegovom lirskom i epskom opusu, veæ prije svega u njegovim putopisima.

Zanimljiva je i pjesma An einem Dichtergrab (Na grobu jednog pjesnika), u kojoj pjesnik s vrlo profinjenom ironijom govori o recepciji pjesnièkog djela i tržištu knjiga svog vremena. Po svojoj tematici ova je pjesma, iako je nastala prije više od stotinu godina, aktualna i za današnjeg pjesnika, koji propituje smisao umjetnosti u svijetu tržišnih zakona: Am Hungertuche nagen.—Was? Die Bücher!

Der Markt ist voll—was soll uns ein Gedicht?

Wer kauft derlei?—Sind's etwa mod'sche Tücher?

Man leiht sich's aus—nun—weil man davon spricht.45 Lirski govor za pjesnika Franza von Wernera znaèi govor o zagonetnom i nedokuèivom svijetu, èijoj se suštini pjesnik približava samo onda kada ga pokuša spoznati svojim osjetilima, zanemarujuæi razum i prirodne zakone. Umjetnost se 42 43 44 45

Murad Efendi, «Zum 19. Juli 1870. », str. 239.

Murad Efendi, «Wohin? », str. 250.

Ibid., str. 250.

Murad Efendi, «An einem Dichtergrab», str. 256.

107

VDG JAHRBUCH 2005

za njega raða uslijed konflikta izmeðu pjesnièkog Ja i materijalnog svijeta II. polovice 19. stoljeæa, no ona nažalost preèesto biva banalizirana upravo u harmoniènom razrješenju tog konflikta. Dajuæi svojim ljubavnim pjesmama erotski prizvuk, von Werner se udaljio od svog pjesnièkog uzora Emanuela Geibela i približio Friedrichu Bodenstedtu, koji je pod krinkom egzotike u svoje pjesme uveo erotski prizvuk koji nije bio karakteristièan za ostale pjesnike Münchenskog kruga. Orijentalni okvir u koji je pjesnik smjestio velik dio svoje poezije znaèio je za njega, kao i za Friedricha Bodenstedta, odmak od stvarnosti, a time i moguænost prekoraèenja granica koja je nametnuo strog i nefleksibilan graðanski osjeæaj za æudoreðe.

Die Poetik des Münchener Kreises und die Liebeslyrik von Franz Werner (Im Vergleich zu Emanuel Geibel und Friedrich Bodenstedt) Der Dichter Franz von Werner war der älteste Sohn in der Familie des zagreber Deutschen Franz Xaver von Werner. Er war Dichter und osmanischer Diplomat und veröffentlichte unter dem Namen Murad Efendi. Als Schriftsteller wurde er bekannt durch seine Lyriksammlung, die meist einen Liebescharakter hatte und nach dem Vorbild der damaligen bekannten Poeten des Münchener Kreises geschrieben wurde. Als seine Vorbilder sollte man vor allem Emanuel Geibel und Friedrich Bodenstedt erwähnen. In diesem Artikel analysiert die Autorin die Liebeslyrik des deutschen Poeten Franz von Werner im Licht der Lyrik des Münchener Kreises und vergleicht sie mit der Liebeslyrik von Emanuel Geibel und Friedrich Bodenstedt, indem sie auf ihre gemeinsamen literarischen Vorbilder zeigt, auf die Ähnlichkeiten in der Art des lyrischen Ausdruckes, aber auch auf die verschiedene Art des Zuganges zur Liebesthematik.

108

VDG JAHRBUCH 2005

Literatura: • Werner, Renate: Ästhetische Kunstauffassung am Beispiel des “Münchner Dichterkreises”, u: Edward McInnes und Gerhard Plumpe (ur.): Bürgerlicher Realismus und Gründerzeit 1848-1890, München, 1996, str. 308-342.

• Johnston, William M.: Austrijski duh ( Intelektualna i društvena povijest 1848-1938 ), Zagreb, 1993.

• Martini, Fritz: Deutsche Literatur im bürgerlichen Realismus 1848-1898, Stuttgart, 1981.

• Pederin, Ivan: Murad Efendi- Franz Werner, Südostforschungen, Band 32, R. Oldenbourg, München, 1973., str. 106-122.

• Grubišiæ Pulišeliæ, Eldi: Franz von Werner- turski diplomat i pisac na njemaèkom jeziku, Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice, Osijek, 2004., str. 43-56.

• Craig, Gordon A.: Deutsche Geschichte 1866-1945, München, 1980 • Winterscheidt, Friedrich: Deutsche Unterhaltungsliteratur der Jahre 1850-1860, Bonn, 1970

• Goltschnigg, Dietmar: Vorindustrieller Realismus und Literatur der Gründerzeit, u: ( ur. ) Viktor Žmegaè, Geschichte der deutschen Literatur, Band II / 1, Weinheim, 1996., str

• Hohendahl, Peter Uwe: Literarische Kultur im Zeitalter des Liberalismus 1830-1870, München, 1985

• Pederin, Ivan: Austrijski propisi o tisku i nadzor nad dalmatinskim tiskom ( 1848-1863 ), Bibliotekarstvo, sv. 33, 1987., str. 62-71.

• Pederin, Ivan: Njemaèka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom èasopisu «Vienac»( 1869-1903 ), Neobjavljena Doktorska disertacija, Zadar, 1979.

• Viktor Žmegaè, Kategorije kritièkog pristupa trivijalnoj književnosti, u: V. Ž., Književno stvaralaštvo i povijest društva, Zagreb, 1976., str. 157-179.

• Van Rinsum, Annemarie i Van Rinsum, Wolfgang: Realismus und Naturalismus, Deutsche Literaturgeschichte, Band 7, 2000

• Schieder, Wolfgang: 1848/ 49: Die ungewollte Revolution, u: Stern, Carola i August Winkler, Heinrich: Wendepunkte deutscher Geschichte 1848-1990, Frankfurt am Main, 2001, str. 17-42.

• Weber-Kellermann, Ingeborg: Frauenleben im 19. Jahrhundert, München, 1983., str. 118.

• Geibel, Emanuel: Gedichte, 42. Auflage, Berlin, 1857 • Fohrmann, Jürgen: Lyrik, u: McInnes, Edward i und Plumpe, Gerhard: (ur.): Bürgerlicher Realismus und Gründerzeit 1848-1890, München, 1996, str. 394-461.

• Trnski, Ivan: Kriesnice, Zagreb, 1882.

• Murad, Efendi: Ost und West, Oldenbourg, s.a.

109

VDG JAHRBUCH 2005

mr.sc. Lidija DUJIÆ

Podunavski Nijemac - statist i(li) suputnik suvremene hrvatske proze I. Nastavljajuæi se na dosadašnja, primarno povijesna istraživanja Vladimira Geigera o sudbini Podunavskih Nijemaca u hrvatskoj književnosti, u svom sam prošlogodišnjem izlaganju o takozvanom fenomenu Moho utvrdila da bi se buduæa istraživanja sustavnije mogla organizirati kroz barem tri modela kojima se do sada graða iz života Podunavskih Nijemaca oblikovala u postojeæa književna djela. Prvi je model podrazumijevao profesionalnog autora dvojnog nacionalnog i kulturnog identiteta, koji i graði pristupa neminovno dvostrukom optikom -- istodobno društveno-povijesnom i estetskom. Premda gotovo utopistièki, ovaj je model u cijelosti našao svog predstavnika u osobi književnika Ludwiga Ljudevita Bauera i njegovim (novo)povijesnim romanima, prije svega Kratkoj kronici porodice Weber.

Drugi se model odnosio na hrvatske književnike -- pripadnike u ovom sluèaju veæinskog naroda i književnosti, koji se svojim djelima dotièu manjinske problematike, na razini epizodnih likova i(li) fabula, kakve primjerice nalazimo u prozama Ivana Aralice, Josipa Palade ili Dubravke Ugrešiæ. Treæi je pak model obuhvaæao autore -- u pravilu neprofesionalne književnike, koji su dio svoje obiteljske manjinske prièe oblikovali u nekoj od široko shvaæenih vrsta autobiografskih zapisa, najèešæe dvojezièno. Model je parcijalno obraðen u tekstu Theresia Moho: njemaèki otisak hrvatske ženske prièe1, uglavnom s namjerom da pokaže pripadnost takvog teksta domicilnom prostoru hrvatskog ženskog pisma, odnosno da ga uèini integralnim dijelom matiène književnosti s kojom dijeli brojna referentna mjesta.

Izrazito heterogen i nekoherentan, drugi je navedeni model, ostao do sada izvan rakursa interesa kako povjesnièara, tako i povjesnièara književnosti. Dok se prvima mogao uèiniti marginalnim, druge je neminovno morao suoèiti s pitanjem razlièitih poetika proze, kao i stilskih registara u kojima su se realizirale. Umjesto kvantitativnog iskazivanja prisutnosti Podunavskih Nijemaca u suvremenoj hrvatskoj prozi, ili njihovog okupljanja pod samo formalno zajednièkim poetièkim/stilskim/ideološkim nazivnikom, svakako bi konstruktivnije bilo ukazati na karakteristiène postupke kojima se grade fabule i portretiraju likovi 1

Lidija Dujiæ: Theresia Moho: njemaèki otisak hrvatske ženske prièe, Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice, Osijek, 2004, str. 103-109.

111

VDG JAHRBUCH 2005

Podunavskih Nijemaca -- s nezaobilaznim naglaskom na povijesnoj motivaciji. U tom je kontekstu zanimljivo primijetiti kako su folksdojèerske fabule i likovi bezrezervno ambijentalni, upisani kao dio vremena u prostor i saèuvani poput fosiliziranih otisaka, uglavnom slavonskih poslijeratnih sela.

II. Utemeljiteljskim èinom povijesti književnosti -- sintezom tvrdih/povijesnih i mekih/književnih èinjenica, njezinoj je, prije svega proznoj matici, dopušteno kreirati svjetove stvarnije od stvarnog svijeta. Imanentno romaneskni postupak prelaženja granice izmeðu autora i lika, stvarnosti i fikcije, osigurava i èitatelju iskustvo identifikacijske pokretljivosti, koja mu je u ovom samo jednom svijetu uskraæena. Obraæajuæi se prisutnom drugom, pripovjedaè sasvim sigurno raèuna i na naslovljenika/odsutnog drugog/èitatelja.2 Dijeleæi prièu, pripovjedaè istodobno dijeli i odgovornost za ispripovijedano, èime se ne zbiva samo recepcijsko pretvaranje pripovijedanja iz pragmatiènog u estetski, nego i u etièki èin. Pri tom se razlika izmeðu tradicionalnih pripovjednih zajednica i individualno izdiferenciranih, sastoji u tome što prve preferiraju vjernu reprodukciju, dok druge pretendiraju neponovljivoj kreaciji. Povlašteni položaj romana kao proznog žanra objašnjava se, izmeðu ostalog, upravo konceptom dijalogizma -- prozne rijeèi, razdijeljene izmeðu vlastite i tuðe; lyotardovske moguænosti odgovaranja, radi koje prozu i doživljava kao puèanstvo malih prièa3, ili bahtinovskog principa što više drugog, to više sebe4, kojim definira dijalošku armaturu5 ja/subjekt/pripovjedaè i drugi. Ili jednostavnije, parafrazirajuæi Käte Hamburger, mogli bismo logiku književnosti svesti na sljedeæu tezu: ako realna stvarnost jeste -- jer postoji, onda fiktivna stvarnost jeste -- jer je isprièana.6 Izmeðu stvarnosti i fikcije, èitatelj je ostavljen u položaju stalne nesigurnosti.

Nobelovac John Michael Coetzee znakovit je primjer postmodernog književnika koji je svojom literaturom proveo i proteizaciju pripovjedaèa u historiografa.

Konstantnu napetost izmeðu povijesti i povijesti književnosti, Coetzee tematizira trpkim tekstovima koji traže i pronalaze pukotine velikih prièa, a zatim iz njih ispisuju kritiku europocentrizma, artikulirajuæi problem okularnog imperijalizma.

Odnos centra svijeta -- pa i centra velike povijesti, i njegove periferije/rubova svijeta i povijesti, žanrovski se smješta u takozvani književnopovijesni roman, koji se za razliku od svojih generièkih prethodnika -- povijesnog i (novo)povijesnog romana -- odbija nasloniti na povijest, nego umjesto nje izabire povijest književnosti. Za novi je žanr potrebno preodgojiti oèi7 , jer je pripovijedanje promijenilo motrište: umjesto lika koji se tekstom dislocira da bi artikulirao fabulu, pojavljuje se lik koji je još prije teksta fiksiran u svojoj dislokaciji, te iz takve 2 3 4 5 6 7

Termini su preuzeti iz knjige Vladimira Bitija Upletanje nereèenog, Matica hrvatska, Zagreb, 1994.

Vladimir Biti (ur.): Bahtin i drugi, zbornik, Naklada MD, Zagreb, 1992, str. 166.

Ibidem, str. 213.

Termin preuzet iz istog zbornika, iz teksta Mathewa Robertsa Poetika hermeneutika dijalogika.

Prema knjizi Käte Hamburger Logika književnosti, Nolit, Beograd, 1976.

Termin preuzet iz romana Sramota J. M. Coetzeea, VBZ, Zagreb, 1999, str. 204.

112

VDG JAHRBUCH 2005

trajne dislokacije artikulira rubne prièe. U Coetzeeovu je primjeru rijeè o sasvim konkretnom Britanskom carstvu i njegovim kolonijalnim južnoafrièkim rubovima.

Decentriranim viðenjem prièe Coetzee uspijeva proizvesti poliskopiju -supostojanje veæeg broja pogleda na isto; što u odreðenoj mjeri oponaša i žanr književnopovijesnog romana, èiju hibridnost determinira veæ i sama zamjena povijesnog diskursa literarnim. Iako još uvijek parcijalan i u nastajanju, Coetzeeov je književni opus prepoznatljiv i po osebujnoj nomenklaturi pojmova. Uz veæ spomenuto pitanje žanra i pogleda, navedimo i sljedeæe primjere: odnos stare prièe/klasika/predteksta i nove prièe, drugi kao pretpostavka za konstituiranje (i dalje) necjelovitog lika, nemoguænost/nesposobnost komunikacije jezikom, sramota/poniženje, samoæa, san, pisanje kao oblik natjecanja s vremenom, povijest kao velika kosturnica prièa.8 Ovjeren Nobelovom nagradom Coetzeeov je opus i dalje unhomeliness/neudomaæen9 u odnosu na svjetsku književnost -- onaj o kome vladajuæi diskurs ne govori, nego mu sve nameæe kao objašnjenje. Njegov je primjer ipak ohrabrujuæi i kao putokaz za razumijevanje folksdojèerske manjinske prièe unutar suvremene hrvatske književnosti. Skladištenjem sjeæanja u prièe moguæe je barem tekstom stvoriti dojam da je užas manji ako se tièe grupe, pokazuje Coetzee svojim tekstovima. Time se postkolonijalni teoretièar Homi Bhabha i njegova teorija o naciji kao naraciji potvrðuje kao eksplicitna referenca Coetzeeovih nastojanja da barem tekstom ukine okularni imperijalizam zamrznutog vremena -svakog onog u kojem se povijest premišlja kojim æe putom poæi.10 III. P l u r a l i z a m estetskog doživljaja i potpuna individualizacija u kreativnom èinu temeljno su obilježje postmodernizma u hrvatskoj književnosti, nove tendencije koja se pojavljuje 70-ih godina 20. stoljeæa više u žanrovskom negoli stilskom smislu11 -- tako Miroslav Šicel, povjesnièar književnosti, objašnjava posljednju imenovanu dionicu hrvatske književnosti druge polovice 20. stoljeæa. Èetrdeset godina književne prakse (1950-1990), artikulirane nazivljem krugovaši, druga moderna i postmoderna, zatvoreno je ocjenom kako je rijeè o razdoblju koje je u znaku široke lepeze raznorodnih shvaæanja smisla literature, mnogoznaènosti stilskih postupaka, tematskih traženja i jeziènih eksperimenata, izmeðu ostalog i vraæanja povijesnoj tematici sa specifiènim shvaæanjima smisla povijesti (Aralica, Fabrio), (...).12 Dok se Fabrio svojim romanima o povijesti13 -- osobito Jadranskom duologijom u tri dijela: Vježbanje života, Berenikina kosa, Triemeron -- bavi povijesnom koegzistencijom hrvatsko-talijanskih prièa, dotle se Aralièin odnos 8 9 10 11 12 13

J. M. Coetzee: Gospodar Petersburga, VBZ, Zagreb, 2002, str. 97.

Homi Bhabha, postkolonijalni teoretièar, autor je termina unhomeliness.

J. M. Coetzee: Život i doba Michaela K., VBZ, Zagreb, 2001, str. 57.

Miroslav Šicel: Hrvatska književnost 19. i 20. stoljeæa, Školska knjiga, Zagreb, 1997, str. 252.

Ibidem, str. 255.

Povijesni roman s prijeteæim kažiprstom u zraku "uèi" o okrunjenim glavama koje se nose s poviješæu, roman o povijesti pak "prièa" o slabim ljudima kojih ime i prezime, èak i kad ga imaju, ne izlaze iz apsolutne bezimenosti, i koji se mali, zbunjeni pojavom povijesti, i u njoj, uz našu potpunu samilost, ambiciozni, bivaju nedoreèeni, nedosljedni, uglavnom malo pa nikakvi; Nedjeljko Fabrio: Triemeron, NZ Matice hrvatske, Zagreb, 2002, str. 105.

113

VDG JAHRBUCH 2005

prema povijesti ostvaruje na autorovoj spoznaji neprestanog dogaðanja i s t o g stoljeæa, kad je rijeè o osnovnoj ljudskoj odrednici -- moralu.14 Vezu ovog autora s folksdojèerskom tematikom -- doduše, samo rubnu -- u tom je kontekstu prvi zamijetio i registrirao povjesnièar Vladimir Geiger.15 Aralièina pripovijetka Sokak triju ruža, koja je u samo godinu dana (1991-1992) doživjela medijsku preobliku od novinske prièe, preko istoimene zbirke pripovijedaka, do televizijske drame -- svoju popularnost duguje prije svega autorovoj spremnosti da vlastitom nacionalnom povijesnom trenutku ponudi vruæu prièu koja koincidira s istim vremenom; jer, jaèa od svakodnevne prognanièke prièe, svakako je literarizirana/ekranizirana prognanièka prièa. Uokvirujuæi tri ženske prièe -- mlada, anonimna novinarka prièa prièu stare Hrvatice Marte Ivoševiæ, koja prièa prièu o staroj Njemici Terezi -autor se upinje vremenski povezati dvije udaljene povijesne realije -- Drugi svjetski rat i Domovinski rat -- te prostorno zaposjesti prièom iseljavanje Hrvata iz Bosne u Slavoniju, kao i progonstvo iz Slavonije u metropolu. Potopljena prièa, koja miruje u podlozi potresnim fabulama o kolonizaciji i progonstvu, i sama je povijesno zamrznuta. Emotivno ispražnjena, ona postaje èinjenièno prihvatljiva. Dobili su njemaèke kuæe, a Nijemce su protjerali, (...).16 Tek starica iz sporednog sokaka, koju jedan Hvaljen Isus, izreèen iz obièaja, navodi da otvori vrata svoga doma došljacima, uspijeva namreškati površinu utabanog mita o protjeranim neprijateljima. Ali, plošnim portretiranjem, koje mehanièki zbraja njezin nacionalni/manjinski identitet, propalo imanje i kršæansku gestu -- autor u novom vremenu, više pridonosi stvaranju novog nacionalnog mita (o Nijemcima kao hrvatskim prijateljima), nego što namjerava rekonstruirati povijesnu neistinu o Nijemcima kao povijesnim neprijateljima svih pobjednika nakon Drugog svjetskog rata. Time slavonska Njemica, teta Tereza -- na koju je uspomena saèuvana u imenu sedmog djeteta obitelji Ivoševiæ -- svojim razrijeðenim tijelom17, funkcionira više kao moralna vertikala buduæe Hrvatske, nego kao pokušaj artikuliranja bezglasnog bijelog polja nacionalne povijesti. U odnosu stare/predprièe i nove prièe, mjerodavnom se pokazuje nova prièa; što nažalost samo potvrðuje Coetzeeovu tezu o tome da autentièna prièa o sebi ne postoji, jer se svaki pokušaj oglasovljenja ili afirmacije tuðe prièe nužno susreæe s patvorenjem -- tako sadašnjost u pravilu stilizira i(li) krivotvori svoju prošlost. U tom je kontekstu Aralièina pripovijetka samo indikativna. Nemoguæe je sa sigurnošæu reæi je li njegova narativna maska intencionalna, ili tek sluèajna.

Ponovno rubno -- ali i izvan (nacionalnog) centra -- Dubravka Ugrešiæ, kao jedna od najglasnijih hrvatskih disidentica, u svojim se proznim i esejistièkim zapisima dotaknula i pojedinaène sudbine Folksdojèera. Montažom stare/unutarnje i nove/vanjske optike istog prostora, ona uvodi novu poetièku abecedu za išèitavanje bivšeg poznatog. U autobiografiziranom romanu Muzej 14 15

16 17

Miroslav Šicel, citirano djelo, str. 238 Rijeè je o Geigerovoj studiji O sudbini Folksdojèera u hrvatskoj književnosti, objavljenoj u knjizi Folksdojèeri pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002, str. 159-181.

Ivan Aralica: Sokak triju ruža, Znanje, Zagreb, 1992, str. 185.

J. M. Coetzee: Gospodar Petersburga, VBZ, Zagreb, 2002, str. 45.

114

VDG JAHRBUCH 2005

bezuvjetne predaje jedan od numeriranih fragmenata posveæen je trostrukom ženskom identitetu. Prièu o Katarini Kolin, Katici Švabici ili Fatimi Muriæ, radi njezine kratkoæe i znakovitosti donosimo u cijelosti.

Katarina Kolin roðena je u Srpskim Miletiæima, u siromašnoj obitelji "folksdojèera". Godine 1939. sedamnaestogodišnja Katarina odluèuje se da krene u Njemaèku. Zaustavlja se u gradiæu Dudenstadtu, gdje se zapošljava u tvornici municije. Tamo upoznaje Fikreta Muriæa. Katarina i Fikret zaljubljuju se jedno u drugo, ali, kako je njihova veza "rasno" neprihvatljiva, mjesne vlasti protjeruju Katarinu, a Fikreta pritvaraju. Katarina se vraæa u Srpske Miletiæe, otkriva da je trudna, a onda se potajno vraæa natrag, Fikretu. Ubrzo raða djevojèicu, Ajšu.

Krajem rata Fikret i Katarina pokušavaju se vratiti u Bosnu. Ali kako je Katarina Njemica, a Fikret je "služio okupatoru", umjesto u Bosni, završavaju u logoru za Nijemce u Zemunu. Hirom sluèaja ostaju živi i krajem 1945. stižu u Fikretovo mjesto Brèko. Mještani je znaju kao Katicu Švabicu. Pobojavši se u jednom trenutku da æe je, kada zato doðe vrijeme, sahraniti odvojeno od Fikreta, Katarina prelazi na islam. Katarina Kolin ili "Katica Švabica" postaje Fatimom Muriæ.

Danas je Katarina po treæi put u Njemaèkoj. Živi s Fikretom u izbjeglièkom "heimu" u Istoènom Berlinu. Kæi Ajša živi u Beogradu, jedan je sin izbjeglica u Kanadi, a drugi u Münchenu. Katarina ima samo jednu želju, da se vrati u "svoje" Brèko.

Prièu o Katarinu Kolin, Katici Švabici ili Fatimi Muriæ, isprièanu istim rijeèima, èula sam od Kašmira R.18 Fotografskim selektiranjem stvarnosti, autorica u nekoliko kratkih rezova sažima istodobno prièu o neudomljenosti s prièom o iskorijenjenosti. Optika velike i male povijesti višestruko je zamjenjivana, uvijek u korist promatraèa, ili na štetu promatranog -- jer realnost veæinskog izbora nije (...) lišena svoje reklamne, optimistiène, pozitivne projekcije koja obeæava da æe (...) nastupiti doba harmoniène realnosti.19 Narativna strategija Dubravke Ugrešiæ, u mnogome razlièita od one Aralièine, i kad je rijeè o perifernim prièama vlastite povijesti, doslovnim prenošenjem usmene u pisanu prièu -- ne radi samo u prilog njezinoj objektivizaciji, nego i sama istodobno proizvodi i književni i historiografski diskurs, bez konfrontiranja tvrde/muške i meke/ženske verzije povijesnog iskustva. Lišen stereotipnih predznaka, lik Podunavske Njemice postaje time autentièniji i ravnopravniji kamenèiæ sve šarenijeg multikulturnog europskog mozaika -- kako povijesnog, tako i literarnog.

U nekoliko razlièitih proza -- s jakim autobiografskim elementima -- Josip Palada, i sam došljak/dijete kolonizatora, novu slavonsku sredinu percipira kao izrazit etnièki sataraš; Mješanac! Švabe, Šokci, Dalmatinci (...). Bilo je tu još i

18 19

Dubravka Ugrešiæ: Muzej bezuvjetne predaje, Beograd, 2002, str. 286-287.

Dubravka Ugrešiæ: Zabranjeno èitanje, Beograd, 2002, str. 87.

115

VDG JAHRBUCH 2005

pravoslavaca doseljenih iz raznih krajeva.20 Dograðujuæi vlastito pripovjedno motrište -- jer rijeè je o naknadno rekonstruiranim dogaðajima iz djetinjstva koje iznosi nepouzdani/infantilizirani pripovjedaè -- autor u najširem rasponu zahvaæa likove Podunavskih Nijemaca. U jednim su prozama oni samo pasivni statisti, jednoliènih, dominantno tamnih tonova -- ljutiti oficir Nijemac ili zli vojnici u šljemovima21; u drugima ih izdvaja kao izdiferencirane suputnike vlastite prièe -Švabo koèijaš, licitar ili djevojèica Eva Švabica; a postoje i proze koje ovim likovima dopuštaju biti aktivnim protagonistima, oduvijek demokratiènog književnog svijeta. Rijeè je prije svega o pripovijetkama iz zbirki I tad umre dan (1979) i Kad smo bili mali (1991) te romanu Miris majke (1985). Neizbježno karikiran, te ironiziran jezikom, kulturom i obièajima, Podunavski Nijemac se u tim prozama ipak ugiba konzerviranim stereotipima i -- ne bez èuðenja, podsmijeha i prezira -usuðuje meðu formalno izjednaèenima biti razlièit. Nalazimo ga tako kako gladnoj domskoj djeci samoinicijativno dovozi povræe, odlazi opaticama na sat glasovira, ili se školuje u nekom dalekom gradu.

Najèešæe bezglasni, u pravilu ismijani vlastitim jezikom, Folksdojèeri su veæ i svojom pojavom potvrdili da suvremena hrvatska proza imanentno raèuna na dijalog -- makar i s bezglasno prisutnim Drugim. Kako se narativna optika ne gradi pritom jednim, centralnim pogledom, nego artikuliranjem rubnih pogleda, folksdojèerske sporedne fabule i likovi postaju tako jedan od naèina da hrvatska književnost svojom narativnom praksom pokaže pripadnost ne samo europskim, nego i svjetskim književnim trendovima.

Der Donauschwabe - ein Statist und/oder der Mitreisende der kroatischen Prosa Dieser Text ist die Fortsetzung der bis jetzt eröffneten Themenkreisen in dem man über die kroatischen Schriftstellern spricht - also, den Angehörigen des mehrheitlichen Volkes und Kultur, die mit ihren Texten die Minderheitenproblematik erfassen, vor allem die Schicksale der Donauschwaben.

Als Teil eines authentischen Raumes ergriffen, werden diese, meist Episodengestalten und Fabeln, im Kontrast und nicht selten in einem karikierten Sprachregister in Bezug auf die kroatische Realität dargestellt. Der Statist und /oder Mitreisende stellt eine Spannweite dar in der wir Gestalten der Donauschwaben in der modernen kroatischen Prosa finden und das zwar in doppelter Optik profiliert: erstens - des inneren Lesens des kroatischen Raumes (Palade, Aralica) und zweitens –des äußeren Lesens des kroatischen Raumes (Ugrešiæ).

20 21

Josip Palada: U selu, pripovijetka iz zbirke I tad umre dan, Mladost, Zagreb, 1979, str. 108.

Josip Palada: Grobovi, pripovijetka iz zbirke I tad umre dan, Mladost, Zagreb, 1979, str. 58.

116

VDG JAHRBUCH 2005

dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR

Rudolf Steiner i antropozofija u hrvatskom prirodoznanstvenom krugu Uvod Kao što je poznato Rudolf Steiner, austrijski znanstvenik, erudita i istraživaè, utemeljitelj waldorfske pedagogije i biodinamièke poljoprivrede, roðen je u Hrvatskoj, u Kraljevcu kod Èakovca. Prema Matiènoj knjizi krštenih rimokatolièke župe, roðen je od oca Johannesa Steinera i majke Francisce, roðene Blic, 27. veljaèe 1861. i kršten isti dan, pod imenom Adolph Josephus. Umro je 30. ožujka 1925. u Dornachu kod Basela.

Steiner je studirao i djelovao u Beèu, a potom u Weimaru, Rostocku i Dornachu.

Tijekom studija matematike i prirodnih znanosti na Visokoj tehnièkoj školi u Beèu, susreo se s Goetheovim prirodoznanstvenim djelima, koja su mu bila trajni poticaj u kasnijem radu. Neko vrijeme radi kao privatni uèitelj u Beèu, a potom kao istraživaè Goetheovih i Schillerovih djela u Weimaru. U tridesetoj godini života doktorirao je filozofiju (1891.) na Sveuèilištu u Rostocku, gdje je, tri godine kasnije, objavio i svoje najvažnije djelo Filozofija slobode (1894.). Ubrzo se posvetio teozofiji i postao tajnik njemaèkog ogranka teozofskog pokreta. Nakon raskida osniva vlastito "Opæe antropozofsko društvo" (1913.) pri Goetheanumu u Dornachu.

Antropozofija i prirodne znanosti Svojevrsnom sintezom raznih filozofskih nazora, mistiènog iskustva kršæanstva i istoènjaèke ezoterike, Steiner osniva nauk o astralnom èovjekovom duhu, osobito kroz djela Teozofija (1904.) i Tajna znanost (1910.). Pouèavajuæi o spiritualno-mistiènoj povezanosti èovjeka, Boga i kozmosa, njegovi brojni sljedbenici ubrzo stjeèu veliku popularnost i pristalice izvan granica Austrije.

Tako Steinerova gledišta prodiru i u hrvatske prirodoznanstvene krugove, a osobito u kemiju, farmaciju i medicinu. Recepcija tih gledišta intenzivirala se u razdoblju poslije Prvog svjetskog rata. Naime, u to doba se u Hrvatskoj šire pseudoznanosti, osobito okultistièka, teozofska i antropozofska gledišta. Tako i Steinerova antropozofija stjeèe brojne pristalice. Koristeæi se mistiènim vjerovanjima s elementima kršæanstva i idealistièke filozofije, hrvatski antropozofi stvaraju prirodoznanstveno-religiozne teorije o navodnim vezama s kozmološkim duhom, pomoæu kojeg se uspostavlja harmonija fizièkog i duhovnog. U tu svrhu, oni se koriste nekim prirodoslovnim tvrdnjama, tako da ih omalovažavaju ili 117

VDG JAHRBUCH 2005

iskrivljavaju. Pri tome, oni osporavaju metode prirodnih znanosti i uporno nastoje uvesti svoje poglede, koji navodno, dovode do boljeg napretka znanosti. Tako su se, u zasebnom broju Lijeènièkog vjesnika (broj 9, Zagreb 1925.), pojavili prijevodi s njemaèkog i izvorni radovi o tzv. antropozofskoj kemiji, botanici, farmaciji i medicini (E. Schickler, Prilog povijesti i osobitosti medicinskog pokreta, koji je potekao iz Goetheanuma; S. Župiæ, Prvi elementi antropozofske znanosti; E. Kolisko, Trojni sustav ljudskog organizma; K. Dajèeva, Suvremeni problemi u svjetlu antropozofski orjentirane medicine; E. Kolisko, Još nešto o èovjeku kao trojno sastavljenom biæu; S. Župiæ, Antropozofija, Much i Coue i drugo). U navedenim tekstovima se, štoviše, uspostavljaju i novi termini "antropozofska kemija" i "antropozofska medicina".

Osporavanje povezanosti antropozofije s prirodnim znanostima U razdoblju izmeðu Prvog i Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj se intenzivira prirodoznanstvena sredina. Osnivaju se novi fakulteti, instituti i muzeji te se razvija egzaktni pristup prirodnim znanostima. No, kako su se istodobno širile pseudoznanosti, osobito okultistièka, teozofska i antropozofska gledišta, uèenjaci su ustrajavali na promicanju prirodoslovlja iskljuèivo na egzaktnim, znanstvenim temeljima.

Najistaknutiji protivnik antropozofije u prirodnim znanostima bio je Fran Bubanoviæ (Sisak,1883.-Zagreb,1956.). Djelovao je kao sveuèilišni profesor kemije na novoutemeljenom Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je više znanstvenih i popularnih djela iz kemije i drugih prirodnih znanosti. Pored toga, zanimao ga je smisao veze prirodnih znanosti s filozofijom, religijom i književnošæu te je o tome mnogo pisao. Njegovi èlanci su se èitali, o njima se raspravljalo, a njegovi pogledi su imali najozbiljniji odraz u hrvatskoj intelektualnoj sredini.

Bubanoviæ je bio ogorèen nastojanjima antropozofa, koji su svoje ideje "ukorijenjivali" u hrvatski intelektualni život kao znanstveni pokret, tako da bi taj pokret bio ravnopravan s ostalim podruèjima znanosti, osobito s prirodnim znanostima. Štoviše, oni su svojim pokretom željeli steæi vladajuæi položaj nad ostalim znanostima: "Njihova je tendencija, da u solidno nauèno mišljenje i njegove metode istraživanja i rada unesu zbrku i nered naglašavajuæi da se znanstveni i duševni napredak postizava sasvim drugim putovima-kojima su tobože išli i najveæi mudraci starih naroda-negoli su putovi i metode modernih prirodnih nauka. Okultizam, teozofija, antropozofija itd .neæe da budu tek neki magloviti pokreti, nego se žilavo i tvrdokorno hoæe da ukorijene u kulturnom modernom životu kao nauka, kao znanstveni pokreti koji ne æe samo da su ravnopravni s ostalim modernim granama osobito prirodnih nauka, nego hoæe da budu i nad njima. Svoju su propagandu u tom smjeru poèele razvijati ove moderne struje po vascijelom kulturnom svijetu upravo religioznim fanatizmom" (5, str. 4).

118

VDG JAHRBUCH 2005

Bubanoviæ se osobito protivio uspostavljanju sintagmi: "antropozofska kemija" i "antropozofska medicina". Pri tom uspostavljanju se tvrdilo da je antropozofija u kemiji i medicini postigla mnogo veæe rezultate negoli službena znanost. To je navodno uspjela uvidom i "iskrenom težnjom za spoznajom". Takav stav je razljutio Bubanoviæa, pa u svom odgovoru navodi da medicini, koja se oslanja na kemiju i fiziku, nije dovoljna "iskrena težnja za spoznajom".Svako opažanje, tvrdnja ili otkriæe u znanosti mora podnijeti teorijsku i eksperimentalnu kritiku i upravo je harmonija teorije i eksperimenta jamstvo egzaktnosti prirodnih znanosti: "Sva ostala nastojanja, bila ona ne znam kako interesantna po svojoj magiènoj, mistiènoj, superduševnoj itd. formi za koja se makar i èinilo, da su od velikog znaèenja za èovjeèji život itd., ako se njihovi rezultati i njihove predodžbe u prirodi i èovjeku izmièu gore apostrofiranoj harmoniènoj eksperimentalnoj i teorijskoj kritici medicine, kemije, fizike itd., mogu se nazvati ne znam kako lijepim imenima, ali kemija i fizika nijesu. Kemija je samo jedna, i antropozofske kemije nema." (5, str. 234).

Pored Bubanoviæeve kritike o neprimjerenim nazivima i o nastojanjima da se antropozofija ne samo izjednaèi s kemijom, veæ prikaže i kao neki viši uvid u kemijsko znanje, Bubanoviæ spoèitava antropozofima nepoznavanje nekih osnovnih prirodoslovnih spoznaja i zakona. Tako navodi primjer Mendeljejevog sustava elemenata za kojeg oni tvrde da je nastao tako što je Mendeljejev poredao elemente po sliènim fizikalnim i kemijskim svojstvima u neke grupe i redove. Tako su sasvim površno shvatili jedan od najdubljih znanstvenih pogleda u narav materije i njenih elemenata. Naime, srodni elementi su se sami složili u istu skupinu kao periodièka funkcija mase njihovih atoma, izražene u broju koji se zove atomska težina.

No, Mendeljejev je na temelju te zakonitosti predvidio i otkriæa novih elemenata kojima je unaprijed odredio mjesto u sustavu, fizikalna i kemijska svojstva.

Petnaest godina kasnije, ti su elementi (galij, skandij, germanij) otkriveni, upravo s onakvim svojstvima kakva im je Mendeljejev prorekao. Tako je njegova zakonitost dobila egzaktnu potvrdu, ne samo u tim, veæ i u daljnjim otkriæima sve do danas.

Pristalice tzv. "antropozofske medicine" su, uz bok Mendeljejevom periodnom sustavu elemenata, uveli tzv. "biološku sistematiku elemenata", što ju je predložio Steiner svojim antropozofskim istraživanjem, koje se temeljilo na vidovitosti. Tu sistematiku su antropozofi nastojali dokazati eksperimentalno. Naivno su zagazili u biokemiju, gdje su doživjeli krah. Upravo se na taj naèin, kaže Bubanoviæ, vidi razlika izmeð znanstvenog rada i primitivnog znanstvenog æaskanja: "To æaskanje nalazi se još u primitivnom stadiju nekadanjih alkemista i iatrokemista, koji je nauka veæ davno s uspjehom prebrodila, a koji je karakteriziran barbarskom prepotencijom (svemoæni kamen mudraca i eliksir!) i hoæe da se popne iznad službene znanosti. Jednako kao i iatrokemisti pronalaze ga na pr. i naši antropozofi u svojim publikacijama kao od šale, bez obzira na dojakošnje nauène rezultate i nauène metode, sasma nove najdalekosežnije i najdublje veze i odnošaje medju pojavama i to na osnovi neke vidovitosti".(5, str. 237).

119

VDG JAHRBUCH 2005

Na kraju, Bubanoviæ navodi da se mora priznati da u prirodi oko nas i u našem životu ima mnogo toga što je prekriveno velom tajnovitosti. No, èovjek ne može osvijetliti taj mrak tako da u sebi i u drugima uzgoji vidovitost promicanjem Steinerovih spisa. Ti promicatelji i otkrivaèi novih putova, kaže Bubanoviæ, bore se sa starim i dobro utvrðenim znanstvenim rezultatima, tako da ih iskrivljuju.

Iskrivljavanje znanstvenih rezultata i teorija Bubanoviæ "ne oprašta" antropozofima, ali "oprašta" književnicima. Naime, prvi to rade u cilju promicanja svojih mistiènih pogleda i tvrdnji, ali tako da omalovažavaju i umanjuju znanstvene rezultate. Štoviše, oni sude prirodnim znanostima, pa takav stav izaziva neugodu. U pogledu književnika , Bubanoviæ podnosi njihovu "nauènu ekstravaganciju" s "dobrohotnim smiješkom", jer nas oni obilno nagraðuju svojim djelom:"To obrtanje naglavce nauènih rezultata, na pr. u "Modrim knjigama" jednoga Strindberga kad govori o svojim novim kemijskim formulama, atomnim težinama, Rontgenovim zrakama, pretvaranju elemenata, diferencijalnom raèunu itd. može se podnijeti s dobrohotnim smiješkom, buduæi da nas Strindberg kao veliki umjetnik i književnik obilno nagraðuje za te svoje nauène ekstravagancije orginalnim, duhovitim i dubokim pogledom u šarenilo sakrivenih misli i strasti èovjeèjih. Ali iza antropozofskih "nauènih rezultata" zija gola i bezutješna praznina, koja nas napunja nekom neugodnošæu". (5, str. 239).

Premda se, kaže Bubanoviæ, potrebno boriti protiv tzv. "antropozofskih znanosti" i njihovih tvrdnji o neplodnosti rada u prirodnim znanostima, u toj borbi nije primaran dignitet prirodnih znanosti. Znanost æe se znati sama boriti i održati.

Borba protiv antropozofskih gledišta je primarno borba za oèuvanje naše životne snage i naše intelektualne sposobnosti. Osporavanje bilo kakve veze izmeðu antropozofije i prirodnih znanosti bilo je veoma važno za brži znanstveni i kulturni razvitak Hrvatske u doba poslije Prvog svjetskog rata. Tako su Steinerova gledišta, koja su našla svoje mjesto u pedagogiji u prirodnim znanostima potpuno iskorijenjena.

120

VDG JAHRBUCH 2005

Rudolf Steiner und die Anthroposophie im kroatischen Naturwissenschaftsgebiet In den zwanziger Jahren des zwanzigsten Jahrhunderts erwarb die Anthroposophie in Kroatien zahlreiche Anhänger. Sie verdrehten naturwissenschaftliche Behauptungen und versuchten, innerhalb ihrer Standpunkte, die Anthroposophie auf das Niveau der Naturwissenschaften zu bringen. In ihren Texten gaben sie auch neue Wörter wie "anthroposophische Chemie" und "anthroposophische Medizin" bekannt. Neben Mendelevs Periodensystem der Elemente führten sie auch die sog. "biologische Systematik der Elemente" ein, die von Rudolf Steiner vorgeschlagen wurde und die ihre Begründung in der Hellsichtigkeit hatte. Ihre Ansichten bestritten die bedeutendsten kroatischen Chemiker, besonders der Chemiker Fran Bubanoviæ.

Izvori i literatura: • Državni arhiv u Varaždinu, Matièna knjiga krštenih Rimokatolièke (RKT) župe Draškovec, 1858.-1882., str. 16/25.

• Novi religiozni pokreti, zbornik (ur. M. Nikiæ), Zagreb 1997.

• J. Blaževiæ, Proroci novog doba, Zagreb 2000.

• Lijeènièki vjesnik, broj 9, Zagreb 1925.

• F. Bubanoviæ, Kemija i antropozofija, Iz moderne kemije, Matica hrvatska, Zagreb, 1929, str. 231-249.

• F. Bubanoviæ, Prirodne nauke i filozofija, Slike iz kemije, Matica hrvatska, Zagreb, 1917, str. 221-236.

• F. Bubanoviæ, Prirodne nauke , prirodna filozofija i popularizacija prirodnih nauka, Priroda, Zagreb, 1915, sv. 9, str. 129-133.

• M. Šnajder, Prof. Bubanoviæ o filozofiji, hrvatskoj narodnoj individualnosti i klerikalizmu,Hrvatska straža, Zagreb, 1939, sv. 11, str. 2-8.

121

VDG JAHRBUCH 2005

dr.sc. Stipe KUTLEŠA

Neka pitanja teodiceje u djelu filozofa Wilhelma Keilbacha Još uvijek opæenito postoji dosta neistraženih tema i ljudi iz hrvatske kulturne baštine pa u tome nije nikakav izuzetak filozofska baština. Poznata je ideja prvog profesora filozofije na obnovljenom Zagrebaèkom sveuèilištu Franje pl. Markoviæa izreèena u poznatom rektorskom govoru povodom instalacije za rektora sveuèilišta 1881./82. godine da se trebamo pozabaviti istraživanjem vlastite kulturne i ine povijesti i imena koja "jedva da su i èuvena, - imena koja doduše za svjetsku poviest filosofije nisu znatna, ali su nam zemljakom u dvojem pogledu draga: da im iskažemo harnost otimajuæi ih tmini, i da na njihova djela pripojimo naš iz nova zapoèeti rad"1 Time je zacrtan smjer istraživanja. Kao što to vrijedi za "stare pisce" isto tako, ako ne i više, vrijedilo bi za novije koji su, premda vremenski nama bliži, više zanemareni. Meðu takve spada profesor Katolièkog bogoslovnog fakulteta u Sveuèilišta u Zagrebu (do 1954.), Sveuèilišta u Beèu (1954.-56.) te Teološkog fakulteta Sveuèilišta u Münchenu (1956.-78.), vojvoðanski Nijemac Wilhelm Keilbach (1908.-1982.).

Razloge zanemarivanja sve do 90-ih godina prošlog stoljeæa ne treba posebno isticati. Odreðivao ih je društveno-politièki kontekst bivše državne zajednice.

Dovoljno je spomenuti samo to da je bio katolièki sveæenik, teolog i filozof, a uz to i Nijemac. Ako bi ga se trebalo svrstati prema svjetonazorskoj i filozofskoj orijentaciji, onda je on, vrlo pojednostavljeno reèeno, bio katolièki neoskolastièki pisac. A ni to nije bilo "u modi". Ono po èemu je svakako znaèajan je to da je bio zaèetnik psihologije religije u nas te filozof i psiholog religije i to jedan od znaèajnih i izvan granica tadašnje države u kojoj se rodio, dijelom školovao i radio. No, ni to nije bilo dovoljno za odavanje priznanja. U zadnje se vrijeme, na sreæu, poèelo istraživati njegov rad2.

Ne ulazeæi detaljnije u njegov životni i profesionalni put, istaknimo samo neke važne biografske momente3.

Rodio se u Ernsthausenu (današnjem Banatskom Despotovcu) u blizini Velikog Beèkereka (današnjeg Zrenjanina) gdje pohaða osnovnu školu i gimnaziju (1926.) i nastavlja kao sjemeništarac u Ðakovu i Rimu gdje na sveuèilištu Gregorijana 1

2

3

Franjo Markoviæ, Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljeæih XV. do XVIII. str. 18 ili str. 258 pretiskano u: Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 1-2, Zagreb, 1975, str. 258.

Prof. Katolièkog bogoslovnog fakulteta Sveuèilišta u Zagrebu Josip Osliæ u svojoj knjizi Vjera i um, Biblioteka Filozofska istraživanja, Zagreb 2004. II. poglavlje (str. 115-182) posveæuje Vilimu (Wilhelmu) Keilbachu.

Više bio- i bibliografskih podataka o Keilbachu vidi u: Tomislav Žigmanov, Zaboravljeni vojvoðanski Nijemac Vilim Keilbach – filozof i psiholog religije, Fenster, Sremski Karlovci, br. 1, maj 2003, str. 36-38.

123

VDG JAHRBUCH 2005

završava studij i postiže doktorat iz filozofije (1931.) i teologije (1935.). Akademsku karijeru zapoèinje u Zagrebu gdje 1943. nasljeðuje katedru jednog od najplodnijih hrvatskih filozofa Stjepana Zimmermanna. Za vrijeme obnašanja dužnosti dekana Katolièkog bogoslovnog fakulteta (1950.-54.) dogodio se za taj fakultet jedan težak dogaðaj – iskljuèenje fakulteta iz Sveuèilišta u Zagrebu (1952.). Velike su zasluge Keilbacha da je fakultet uopæe mogao nastaviti s radom. Godine 1954. napušta Zagreb i trajno se nastanjuje u Beèu, kasnije u Münchenu. Bio je predsjednik Meðunarodnog društva za psihologiju religije, poèasni doktor evangelièkog Teološkog fakulteta Sveuèilišta u Uppsali (kao prvi katolièki teolog). Papa Pavao VI. imenovao ga je svojim kuænim prelatom (1965.) i konzultorom u Tajništvu za nevjerujuæe (1968.). Ovih nekoliko biografskih napomena govori mnogo o Keilbachu.

Njegov je rad do sada relativno malo istraživan te se još ne može konaèno dati ocjena važnosti njegove filozofijske misli. Najveæi broj djela napisanih na hrvatskom i njemaèkom jeziku govori o filozofiji i psihologiji religije te o filozofiji o Bogu.

U ovom kratkom osvrtu ogranièavam se na njegovo filozofijsko djelo o Bogu.

Bitno je, naime razlikovati filozofijski od religioznog pristupa Bogu. Za razliku od religije, Bog je u filozofiji doista problem. Stoga Keilbach stavlja naslov svoje knjige Problem Boga u filozofiji4. Srž pitanja je u tome da se o Bogu raspravlja ne na temelju objave nego iskljuèivo na temelju ljudskog razuma. Ovdje je Keilbach u ulozi "èistog" filozofa, a ne teologa ili vjernika. Središnje pitanje i nije fenomen religijskog. Zato on jasno razlikuje filozofiju religije od filozofije o Bogu ili kako se ta disciplina uobièajeno naziva(la) "naravno bogoslovlje" ili "teodiceja" za razliku od, nazovimo ga, obiènog "bogoslovlja" koje se temelji na objavi kao nadnaravnom izvoru spoznaje. Dok se "bogoslovlje" (teologija) oslanja na objavu Božju koja je predmet religijske spoznaje "koja kao 'intuicija' ima znaèaj èuvstvenog vrjednovanja"5, dotle je "naravno bogoslovlje" rasprava o Bogu koja se poziva iskljuèivo na ljudski razum. Filozofija religije i teodiceja imaju isti predmet istraživanja (obiectum materiale), naime Boga, ali su im razlièiti vidovi ili metode istraživanja (obiectum formale). Obiectum formale je za teodiceju razumska spoznaja, a za filozofiju religije religijska spoznaja Boga koja ukljuèuje neki religiozni odnos èovjeka prema Bogu. No kako je Bog neka vrsta supstancije nadiskustvene ili metafizièke naravi to je naravno bogoslovlje ujedno "specijalna metafizika" ili teodiceja za razliku od "opæe metafizike" ili ontologije. Radi se, dakle, o spoznaji Boga naravnim sposobnostima ljudskoga razuma. Zato se Bog može postaviti, i on doista jest, problem za filozofiju. Stoga nije nimalo èudno da Keilbach tako daje naslov svojoj knjizi.

Vidi se da se radi o dva moguæa pristupa pitanju Boga: religijski i filozofijski.

Dalje se može pitati da li se tema/problem Boga iscrpljuje u našoj spoznaji Boga ili je to "premalo" za utemeljenje religioznog života, tj. životnog odnosa èovjeka s 4

5

Vilim Keilbach, Problem Boga u filozofiji, “Teodiceja” ili “naravno bogoslovlje”, Zagreb, 1944 (Izdanje nakladnog odjela hrvatske državne tiskare).

Isto, str. 20.

124

VDG JAHRBUCH 2005

Bogom. Povijest filozofije pokazuje da je "pored metafizièke kao religijski 'sterilne' spoznaje o Bogu" potrebna još i religijska spoznaja6. Da li je onda filozofijsko razglabanje o Bogu beskoristan posao? Ako je intuicija sredstvo spoznaje Boga, a ne razum, onda je filozofija o Bogu (teodiceja) suvišna.

Moguænost dvaju pristupa Bogu otvorila je pitanje odnosa vjere i razuma. Dok su jedni kao npr. protestantski teolozi takozvanog dijalektièkog bogoslovlja smatrali da je rasprava o Bogu na temelju razumskih naèela nemoguæa, jer o Bogu možemo znati samo toliko koliko nam se u objavi pokaže, skolastièki i novoskolastièki su autori bili uvjereni da se pomoæu razuma može dati opravdanje opstojnosti Božje. Tako se pojavio poznati problem razlikovanja Boga filozofa i Boga vjere/religije pri èemu se tvrdilo, a i danas se èesto to naglašava, da Bog filozofije nema puno veze s Bogom religije.

Keilbach, meðutim, smatra da je Bog religije i Bog filozofije jedno te isto tj. "da nema stvarne opreke izmeðu Boga filozofije i Boga religije"7. Ali to s druge strane ne znaèi da je filozofijska spoznaja Boga savršena. Naprotiv, ona je nesavršena. No, potrebna je. Keilbach nipošto ne prihvaæa ekstremna stajališta prema kojima je razumska spoznaja beskorisna za spoznaju Boga niti pak da je razumska spoznaja dostatna za spoznaju Boga. Stvar se svodi na opreku izmeðu razuma i vjere. Da je to i danas vrlo aktualno pokazuje enciklika pape Ivana Pavla II Fides et ratio, ali i rasprave o odnosu znanosti, razuma, vjere unutar znanstvenih krugova.

U zanimljivoj raspravi o stavu službene Crkve u pitanju razumske spoznaje Boga, Keilbach izvodi suprotan zakljuèak onom koji se prosjeènom razumu nameæe. Ako se, naime, prihvati autoritet vjere, onda razumski dokazi Božje opstojnosti nemaju veliku važnost. Pogotovo zato što sigurnih razumskih spoznaja o Bogu nema i ne može biti. Tako su i "branitelji znanosti i filozofije kao najpozvaniji 'odvjetnici uma' osporavali i poricali sposobnost uma u pogledu polaganja raèuna o zadnjem razlogu i smislu svieta…"8. Dakle, ili razum ili vjera. Èini se da Crkva odabire vjeru, a znanost i filozofija razum. Ali nije tako. Keilbach kaže da Crkva "kao èuvarica objave i vjere autoritativno uzela u obranu èovjeka i njegove prirodne umne sposobnosti"9. Za Crkvu nije, dakle, pitanje ili vjera ili razum nego i vjera i razum. Još je I. Vatikanski koncil (1869.-70.) nauèavao da èovjek naravnim razumom može sigurno spoznati Boga iz stvorenih stvari. To je znanje, istina, posredno, tj. dobiveno iz promatranja stvorenih stvari, ali je sigurno. Tako Keilbach naglašava da katolièka crkva brani èovjekovu prirodnu umnu sposobnosti onda kada znanost i filozofija dovode u pitanje razumsku moguænost spoznaje Boga. Stvar danas stoji bitno drugaèije. Ne samo crkveno uèiteljstvo nego i znanstvenici i filozofi drže da razum i vjera nisu opreèni nego komplementarni; oni se dopunjuju.

6 7 8 9

Isto.

Isto.

Isto, str. 25.

Isto.

125

VDG JAHRBUCH 2005

Tri osnovna pitanja oko kojih se kreæe filozofijska rasprava o Bogu su: pitanje opstojnosti Božje, napose opstojnosti osobnog Boga kršæanstva, pitanje Božje naravi te Božjeg djelovanja u svijetu.

U vezi sa svakim od ovih pitanja pojavljuju se mnogi opreèni stavovi što znaèi da razumski ipak nije posve moguæe dokazati opstojnost Božju jer to pitanje naprosto nadilazi pitanje razuma. Ali razum nije posve nemoæan da opravda vjeru. Pitanje Boga i njegove opstojnosti "traži najveæe i najdalekosežnije odluke od cielog èovjeka"10. U tom smislu treba odbaciti i racionalistièke i iracionalistièke argumente u "dokazu" Božje opstojnosti. Strogi logièki dokaz opstojnosti Božje ne znaèi ujedno da psihološki moramo prihvatiti da Bog postoji. Taj je dokaz samo razumsko opravdanje za onoga koji vjeruje i ne može (a i ne treba) uvjeriti onoga koji ne vjeruje. Što se Božjeg djelovanja u svijetu tièe jedno od najvažnijih sporenja je u tome da se Božja Providnost nikako ne može pomiriti s postojanjem zla u svijetu: ako postoji Božja providnost (sve stvari u svijetu usmjerene su prema svojim svrhama) onda, ako je Bog dobar, svet, svemoguæ itd., ne bi moglo postojati zlo. Ako zlo postoji, kao što znamo da postoji, onda Providnost Božja pada u vodu. Keilbach zastupa umjereni optimizam, tj. providnost i postojanje zla u svijetu ne iskljuèuju nužno jedno drugo. Zlo je moguæe zahvaljujuæi postojanju slobode koja nam omoguæuje opredjeljenje: opredjeljenje za Boga ili protest protiv Boga. Èitava je problematika kod Keilbacha tako iznesena ne da se ponudi konaèna istina, još manje da se ponudi vlastita filozofija, nego da se motivira na vlastito promišljanje traženje puta prema Istini, što je ovdje sinonim za Boga.

Einige Fragen der Theodizäe im Werk des Philosophen Wilhelm Keilbach In der Arbeit wird kurz ein philosophisches Profil des wojwodinaer Deutschen und Universitätsprofessoren der Philosophie an der Katholischen theologischen Fakultät in Zagreb, Wien, München, Vilim (Wilhelm) Keilbach (1908-1982) gegeben. Gemäß seiner Weltansichtsrichtung war er katholischer neuscholastischer Philosoph, Urheber der Psychologie der Religion bei uns und er trug auch der Philosophie der Religion bei. Man bemüht sich darzustellen, dass Keilbach in der Theodizäe den Weg der Versöhnung zwischen Vernunft und Glauben verfolgte und bewies, dass sei die Stellung der offiziellen Kirche noch im I. Vatikankonzil gewesen, was heute besonders aktuell ist, wo weder in der Wissenschaft noch in der Philosophie auf dem Gegensatz Vernunft-Glauben, sondern auf deren gegenseitigen Ergänzung bestanden wird.

10

Isto, str. 71.

126

VDG JAHRBUCH 2005

dr. sc. Ivan PEDERIN

Kraljevina Èeška i Markgrofovija Moravska kao domovina Èeha i Nijemaca i kao uzor i pobuda hrvatskom narodnom preporodu U Èeškoj i Moravskoj najprije su se i najpotpunije osjetile jozefinske reforme, ali se u tim zemljama dogodilo ono što se nigdje u Europi nije dogodilo. U Èeškoj i Moravskoj prebivali su Èesi i Nijemci koji su službeno bili priznati kao manjina, jer ih je bilo tek oko jedne treæine cjelokupnog puèanstva, a k tome su bili doseljenici iz raznih dijelova njemaèkog jeziènog prostora tako da nisu govorili jednim dijalektom, pa ni bliskim dijalektima. Oba ova naroda postali su modernim nacijama pri èemu nije smetalo što su bili podijeljeni granicama izmeðu kraljevine Èeške i Moravske markgrofovije. I ne samo to – u èeškom preporodu živo su sudjelovali Nijemci, toènije ljudi njemaèkog prezimena kakvi su bili Rieger i Jungmann. Jozefinizam je u tim zemljama habsburške zajednice naroda najprije uhvatio korijena i razvio se najbujnije i najpotpunije. Umjesto nacionalne megalomanije maðarskih grofova koji su mislili kako pomaðariti polovicu žitelja Krune sv. Stjepana koji nisu govorili maðarski, Èesi i Nijemci razvili su suvremenu uljudbu i pritom se vrlo živo prožimali. I ne samo to, ove zemlje imale su gospodarske i zanatske tradicije, osobito tradicije u rudarstvu pa je bujanje nacionalnih instituta bilo popraæeno i snažnom modernizacijom privrede i osobito industrije. U razvitku industrije prednjaèili su tamošnji velikaši koje je Josip II. lišio povlastice u vojsci i starom državnom aparatu, oslobodio je i kmetove pa su oni postali poduzetnici. Èeška i Moravska postale su gospodarski najjaèim zemljama habsburške zajednice naroda. Kao prirodno središte srednje Europe u kojem su se zbili najvažniji povijesni i politièki dogaðaji Èeška i Moravska snažno su se osjetile u kulturi srednje Europe osobito s razloga što su ove zemlje dale veæi broj znanstvenika, izumitelja i umjetnika obaju jezika, nego ijedna druga habsburška zemlja.

U unutarnjoj politici habsburške zajednice naroda Èeška i Moravska bile su stožerne zemlje jer je Prag bio težište austroslavizma. Hrvatski narodni preporod kasnio je èetrdesetak godina za maðarskim i teško bi se bio mogao razviti da nije bilo oslonca na èeški preporod, a to æe reæi da su Èeška i Moravska bile k tome i težište nacionalnih gibanja, a svakako i protuteža maðarskom ekspanzionizmu koji je Dvor ogranièio dajuæi podršku ilirizmu i baš preko Èeške i Moravske. U hrvatskoj povijesti i književnoj povijesti to je poznato, ali nije poznat okvir u kojem su ove zemlje djelovala u habsburškoj zajednici naroda i Europi.

127

VDG JAHRBUCH 2005

Tri sveska ove zbirke izišla su 1894., 1896. i 1897. pod naslovom Böhmen (2 sveska), Mähren und Schlesien. U uvodu pod naslovom Landschaftliche Schilderung, Einleitung (str. 3-6) je Gustav C. Laube poèeo spomenom drevnog i èasnog zemljopisca Sebastiana Münstera i njegovu Cosmographey. On je opisao europsko kopno kao ženu okrunjenu carskom krunom, koja u desnoj ruci drži carevinsku jabuku Siciliju, a u lijevoj maè i žezlo. Desna joj je ruka Apeninski poluotok, a lijeva poluotok Jüttland. Autor je potom opisao sastav tla koje pokazuje da je tu nekoæ bilo more, geološka razdoblja, a Èešku kao domovinu Slavena koji su poljodjelci i Nijemce kao pridošle trgovce koji nastanjuju obale rijeka. Ovaj uvod pokazuje urednièku namjeru da opiše Èešku kao nacionalnu zemlju èeškog naroda, iako je u njoj živjela jaka njemaèka manjina slièno kao i u Maðarskoj i Galiciji.

Nijemci su osim u tadanjoj njemaèkoj Austriji živjeli u veæini zemalja Austro-Ugarske osim u Primorskoj guberniji (gdje ih je bilo vrlo malo), Dalmaciji i Bosni, ali nigdje nisu bili veæina, a bili su manjina i u sveukupnosti Carevine, kao što su i Maðari u tadašnjoj Maðarskoj èinili nešto manje od polovice puèanstva. Ti omjeri pokazuju teškoæe kad se hoæe govoriti o vladajuæem narodu, a te teškoæe istièu se i kad se zna da njemaèka Austrija nije bila politièka jedinica, veæ se sastojala od više grofovija, kneževina, vojvodstava itd. Kod ovog uvoda upada u oèi da Laube spomenom Sebastiana Münstera vidi Èešku kao stožernu zemlju Europe.

Tu ne valja zaboraviti da se Beè u ovoj zbirci spominje do XIX. st. kao grudobran katolicizma i kršæanstva, a od XIX. st. kao stožerni grad Zapada. Njegova ne mala uloga u borbi protiv Napoleona ne spominje se.

Isti autor u drugom prilogu pod naslovom Nordwestböhmen (str. 6-41) spominje cistercenski samostan Orsegg osnovan 1199. kao drevno žarište njemaèke kulture, lovaèki dvorac Eisenberg i druge dvorce. Spominje Eger i njegove vladare, vojskovoðu kneza Wallensteina koji je u Egeru ubijen, brežuljak Kammer gdje istražuju mnogi geolozi, a tamo je odlazio i Goethe – vulkanski brijeg Kammerbühl, granitne stupove koji su prema puèkoj predaji okamenjena povorka u kuæu spasa – Haus der Heilung, spominje Karlsbad, vrlo stari grad Saar, gdje se danas uzgaja svjetski poznati hmelj. Ovakav opis krajolika naglašava saživljenost krajolika sa èovjekom tako da se tu slijeva kultura, povijest i zemljopis, humanistièke i prirodne znanosti.

Pandler napisao je prilog o sjeveroistoènoj Èeškoj – Nordostböhmen (str. 41-78) sa sredogorjem u koji èesto zalaze planinari, dvorce, industriju stakla, kamena, ceste, željeznice i turizam, pa botanièka istraživanja, tekstilnu industriju, mnoge bare i jezera važna za uzgoj ribe i napokon lov na ptice moèvarice. Ovakav prikaz pokazuje suvremenu uljudbu koja na tom mjestu buja u svoj svojoj kompleksnoj raznolikosti.

M. Willkomm napisao je prilog o jugozapadnoj Èeškoj – Südwestböhmen (str.78-120). Tu je opisao Èešku šumu – Böhmerwald, Èeský les otprilike kao nacionalnu znamenitost dodavši da Bavarci tu šumu nazivaju das oberpfälzische Waldgebirge. Ovim je on upozorio na nacionalnu raznolikost tog podruèja koja je pored ostalog sadržana i u prirodi. Tu je sjedište knezova Schwarzenberg koji su i 128

VDG JAHRBUCH 2005

vlasnici najveæeg dijela te šume. Opisao je podneblje sa svježim i kišnim ljetom, zbog èega tamo idu mnogi turisti da se odmore, s mnogo snijega zimi, uopæe krajolik je lijep i miran. Bio je to krajolik kako ga vidi graðanin suvremenog velegrada koji èezne za tišinom. Spomenuo je i divlji romantièki klanac, ali nije istaknuo kult šume koja u njemaèkoj romantici znaèi nacionalni identitet, pa je Ludwig Tieck èak stvorio novu rijeè Waldeinsamkeit (šumska samoæa).

Jugoistoènu Èešku – Südostböhmen opisao je August Sedlaèek (str. 120-165).

Uvodno je opisao mjesto gdje se rodio èeški nacionalni borac Jan Žiška. To mjesto se posjeæuje. Budweis – Budjejovice je crkveno sjedište toga kraja pa je autor kratko opisao stolnu crkvu. Grad Tabor je znaèajni povijesni grad, Pardubica grad koji se naglo razvija. Spomenuo je mjesto gdje je Žiška pokopan i rudnike srebra kraj Kuttenberga, grad Poděbrad gdje se rodio èeški vladar Georg Poděbrad, pa selo Lobkowitz u kojem je spomenik Janu Palackom. Ovaj prilog je, jasnije nego drugi prilozi, napisao kao opis èeškog nacionalnog krajolika sa svojom individualnošæu.

Josef Alexander barun von Helfert napisao je prilog o Pragu kao starom kraljevskom gradu Die alte Königstadt Prag (str.165-162). Poèeci tog grada gube se u tami prošlosti kao sve velike pojave, tu se autor poziva na Tacita. Tako nikad nitko nije vodio mnogo raèuna o bijednim kolibama na mjestu gdje danas stoji Rim, Pariz ili London. Do pred pojavu Napoleona u Pragu su se okupljali znatni umovi kao njemaèki romantièar Klemens Brentano, Èeh Josef Dobrovský, sveæenik koji je u Pragu i pisao svoja djela. Grad Prag osnovala je mitsko-povijesna Libuša i dala mu ime, ona je osnovala naseobinu na Vyšehradu iznad Moldave Pisac pokušava odgonetnuti etimologiju toponima sa prag, prag, pražiti (peæi) što bi bila analogija na toponime sa – brand, - rent, - rode. Dopušta da je toponim možda i stariji.

Spominje najstarije arheološke nalaze, to su ostaci od kuhanja, nakit, lubanje iz razdoblja La Tene. Poèinju seobe, prvi dolaze Kelti, za njima Kimbri pa Teutoni s obala Baltika. Tada nastaju obrambena hradišta, doznaje se o plemenskim poglavicama ili županima. Na to doba odnosi se predaja o dolasku Èeha i osnivanju Praga, prve utvrde Vyšehrada. Povijest poèinje s pokrštenjem, autor spominje prve utvrde i opisuje ih. Osniva se kneževski stol pred kojim kneževi po starom slavenskom obièaju prisežu da æe èuvati prava i sloboštine zemlje. U X. st. Prag spominje arapski putopisac Ibrahim Ben Jakub. Za Boleslava I. Okrutnoga osniva se biskupija i ženski samostan, iz Rima dolazi biskup Adalbert, osniva samostan Břevnar kraj Bijele Gore i druge samostane. U Prag dolaze i njemaèki naseljenici.

Za Karla IV: je Prag glavni grad Svetog Rimskog Carstva njemaèke nacije, u Prag dolaze graditelji iz Francuske, grade crkve, mostove, 1348. osniva se u Pragu i sveuèilište i Prag je sada najsjajnija metropola srdnje Europe. Borbe katolika i husita poèinju 1419. U Prag ulazi kralj Sigismund 1413, dolazi papinski legat Aenaeas Silvius i divi se bogati u ljepoti grada, autor spominje prašku kulu sa Vladislavskom salom, njemaèkom i španjolskom salom. Nažalost su kalvinisti za vjerskih borbi uništavali umjetnièko blago Praga. Vjerske borbe traju do pobjede katolika na Bijeloj Gori 1420. Riznica se u Pragu pljaèka 1620., pa opet 1631. i 1648. Dio starog plemstva ostaje, ali konfiscirane zemlje protestantskog plemstva dobivaju generali po bagatelnim cijenama ili besplatno. Položaj kmetova sve je 129

VDG JAHRBUCH 2005

teži, graðanstvo gubi znaèenje, dolaze isusovci i grade ili pregraðuju crkve, grade se nove palaèe kao Palais Kinsky.

Muška loza Habsburgovaca gasi se s Karlom VI., Prag okupiraju Bavarci, pa Francuzi i svi pljaèkaju, god. 1757. Prag opsjeda i bombardira Friedrich II. Onda Hradschin postaje vojarna, nižu se rasprodaje. U XIX. st. grad se ponovno izgraðuje. Napokon pisac opisuje grad i njegove spomenike književnim naèinom, ne kao povjesnièar umjetnosti.

Prilog o prapovijesti Èeške napisao je Johann Nepomuk Woldřich pod naslovom Die Vorgeschichte Böhmens (str.205-230). Èeška prapovijesna arheologija poèinje u XVIII. st. kad su K. J. vitez Bieneberg i Josef Dobrovský poèeli s istraživanjima, u XIX. st. se prapovijesnom arheologijom bave M. Kalina von Jaethenstein i P. Krolmus. Oni iskopavaju peæine sa životinjskim kostima mamuta, nosoroga, velikih goveda i jelena, velikih konja i ljudi. Oni nalaze i oruða za paljenje vatre, obraðeni kamen. Izumiranjem lavova i velikih maèaka prestaje starije kameno doba, ne zna se da li su tada nestali i diluvijalni ljudi. U mlaðem kamenom dobu nalaze se bolje obraðena kamena i koštana oruða, obraðeno jelenje rogovlje, ukopane kuæe, pripitomljena goveda prinigeniusove rase. Autori su mogli reæi nešto o ljudima i njihovom rastu, obliku lubanje kad veæ nisu mogli ništa reæi o jeziku. Slijedi bronèano doba sa kuæama, grnèarijom, grobovima u kojima su se našli maèevi; željezno doba dijeli se na Hallstadtsko doba i doba La Tene. Širi se obrada željeza i keramika. Seoba naroda prekida trgovinu s jugom i istokom.

Najstariji žitelji vjerojatno su pripadali plemenu Bojer odatle naziv Bohemia. O njihovom jeziku i etnografiji ne zna se ništa.

U rubrici o povijesti Èeške – Die Landegeschichte Böhmens èitamo najprije prilog Hermenegilda Jireèeka pod naslovom Vorzeit und Zeitalter der Přemisliden (str.223-253). On poèinje tako što Èešku opisuje kao zemlju u srcu Europe koju je geografija zaokružila i napravila cjelinom. Njezina povijest prema kronièaru Cosmasu traje veæ dva tisuæljeæa, a prvi naseljenici bili su Slaveni. Ovaj uvod kaže nam o mentalitetu XIX. st. u Europi, povijest èini naciju i daje joj dostojanstvo. Veæ u poèetku istièe se slavenski karakter Èeške. Pa ipak, stara povijest je tamna, najprije prodiru germanski Markomani, u V/VI. st. dolaze Slaveni, koji su prihvatili zateèene keltske toponime, a toponimi su, mogli bismo dodati vrlo trajni, mnogo trajniji od ljudskih prezimena. Za njima dolaze Avari sa Slavenima, pa Damo osniva slavensku državu 658. On je ujedinio razlièita slavenska plemena od kojih su Èesi bili jedno, drugi su bili Hrvati. Pod najstarijim sinom Karla Velikoga dolaze Franci i kršæanstvo 874. kad su pokrstili knez Bořivoj i njegova žena Ludmila. Njihov unuk Wenzeslav stupio je na prijestolje 928. On živi u narodnom pamæenju kao miroljubiv pa je smatran svetim. Boleslav I. Okrutni ratovao je protiv cara Otto 14 godina. Za nj autor zna da je ustrojio dvor sa stalnim èasnicima, to su bili komornik, stolnik, konjušar, peharnik (èišnik), maèonoša (meènik), lovac (lovèi), praeceptor (vladař), sudac (sudi), kancelar, pisar. Palatina u Èeškoj nema.

Mogli bismo dodati znatnu kulturnu ulogu praeceptora, koji je pisao kraljev životopis, kroniku, prigodne pjesme, odgajao i obrazovao kraljevu djecu i time 130

VDG JAHRBUCH 2005

stvarao povijest i igrao važnu ulogu u XIX. st., jer su kronike koje su praeceptori napisali bio i prvi izvor za nacionalnu povijest, a praeceptori su svojim kronikama tu povijest i stvorili i zaèeli književnost.1 Dvor je tada postao ne samo vojni stožer (cohorta, court), nego i kulturna ustanova, pisarnica, svakako i politièka ustanova, a uloga praeceptora vrlo važna što kazuje i èeška rijeè. Biskupe je predlagao zemaljskom vijeæu knez, a onda je biskupu podijelio investituru car.

Staroslavenska liturgija je ugasla, ali nije zaboravljena, njeguju je benediktinci.

Car je potvrðivao i èeške knezove.

God. 1160. kralj Vladislav pomaže Maðarima u ratu protiv Bizanta, a u XIII. st. poèinje razdoblje sjaja dinastije Přemislida, ali prodiru njemaèki obièaji za Wenzela I. Onda dolaze Tatari. Tatarski voða poginuo je u bitki kod Ohmütza. Ottokar II. poziva Nijemce i time poèinje opadanje starih slavenskih županija, dok uloga njemaèkog graðanstva raste. Dio zemlje priklanja se saskom, a dio švapskom pravu. Dolaze i njemaèki redovnici, 1273. Rudolf von Habsburg postaje njemaèki kralj zbog èega dolazi u sukob s Ottokarem II., sukobljava se s njim i Ottokar izgubi u bitki život. Rudolf je mudar vladar i njegova namjera nije uništenje Èeške. Pa ipak povijest Èeške sada postaje povijest meðuodnosa Nijemaca i Èeha pri èemu etnièki momenti uvijek uzmièu pred kulturnim i dinastièkim.

Emil Verunski napisao je prilog o Èeškoj pod Luksemburškom dinastijom – Böhmen unter den Luxemburgern (1306 bis 1437) (str. 253-274). Poèeo je kako je Karlo Luksemburški okrunjen za èeškog kralja 1347. i poèeo stjecati nove zemlje djelujuæi kao racionalni državni gospodar. On se brinuo o uvoðenju vinogradarstva, hmelja, šumarstvu, proizvodnji tkanina, razvitku zanatstva pa su u Èešku poèeli stizati obrtnici sa istoka i Apeninskog poluotoka. Kralj je poduzetan, osniva sveuèilište (Studium generale) kao najstarije u srednjoj Europi, prijatelj je Francesca Petrarche, njeguje razvitak znanosti i umjetnosti, osobito povjesnice. On je tip, mogli bismo reæi, renesansnog vladara koji u državi vidi poduzeæe na èelu s dvorom, a taj dvor otvoren je istoku i zapadu, sjeveru i jugu što Èešku èini jedinstvenom u Carevini i Europi. Jan Husinec, ili Hus je 1396. magister sedam slobodnih vještina, 1402. propovjednik u betlehemskoj kapeli u Pragu koji kritizira opaèine u crkvi, zlouporabe i nemoral. To je svakako bilo tako, posljedica je krize vjere što autor ne spominje. Hus èita spise Johna Wickliffa. Sad je sveuèilište èeško i njemaèko, Nijemci ga žele podijeliti, ali ne uspijevaju izigrati njegovu autonomiju. Hus u propovijedima napada papu i indulgencije, a papa udara 1412. Husa interdiktom pa on mora napustiti grad i propovijeda da je Biblija jedini izvor vjere i porièe Papin primat. God. 1414. mora se na koncilu u Konstanci opravdati zbog krivovjerja, baèen je u samostan, pa u tamnicu. Tada priznaje greške uz uvjet da mu se to dokaže spisima crkvenih otaca. Ide na lomaèu 1415., a za njim i Jeronim iz Praga što izaziva ogorèenje u plemstvu i narodu pa gomila koju predvodi Jan Žiška baca vijeænike kroz prozor u Pragu. Borba sada poprima karakter nacionalne borbe pa Nijemci bježe, a kalikstinci plijene crkvena dobra pa ih izvori zovu ultraqistima. Žiška ratuje s topovima i pješacima na utvrðenim 1

Ivan Pederin, Qu’est-ce que la littérature?, Dubrovnik, XII (2001) br.1. str. 125-139.

131

VDG JAHRBUCH 2005

kolima, razvija se vjerski i nacionalni fanatizam, Èeška, i uopæe srednja Europa pruža sliku društva u dubokoj društvenoj i vjerskoj krizi. Èeška vojska sad je narodna vojska koja uspješno potiskuje slabo organizirane njemaèke križare koji se bore za novac bez nacionalnog i vjerskog oduševljenja jer njemaèke nacije nema.

Husitski pokret je meðutim stvorio krutu plemiæku oligarhiju, oslabio krunu, katolièko sveæenstvo i njemaèko graðanstvo. Seljaci su sada posve obespravljeni.

Anton Rezek napisao je drugi prilog o povijesti Èeške – Geschichte Böhmens vom Jahre 1438 bis 1526.(str. 274-291). To razdoblje opisao je kao razdoblje ponovnog procvata kad se u Pragu mnogo gradi, a graðanstvo jaèa pod kraljem Ladislavom Posthumusom. Njega je naslijedio Juraj Pod.bardski. Za njega se razvila pravna sigurnost, ali ne i podložnost Rimu jer je Juraj blizak ultraqistima pa je papa pozvao njegove podanike da ga zbace. Tu Èeška postaje predmetom politièkih renesansnih papa. Marija Korvin dolazi kao zaštitnik katolicizma s vojskom u Èešku, ali ipak ne može pobijediti Jurja, slijedi slabi Wladislav kojem plemstvo zapovijeda, a Matija Korvin i dalje ratuje protiv Èeške, vjerska podjela ostaje, ali visoko plemstvo ostaje katolièko. Onda se èuje o Lutheru kojem uskoro prilaze ultraqisti. Poraz kralja Ljudevita kod Mohaèa odjeknuo je u Èeškoj koja bira za kralja Ferdinanda, jedinog koji se morao suprotstaviti Osmanima. On nije èesto dolazio u Èešku, vodio je sobom tumaèa jer nije umio èeški, ali je 1556. postao njemaèki car. Njegov nasljednik Rudolf II. tip je renesansnog vladara koji njeguje znanosti i umjetnost, on je kolekcionar pa ga posjeæuju trgovci umjetninama. Na njegovom dvoru borave astronomi ili astrolozi kao Tycho Brache ili Kepler.

Astronomija se javlja kao potomak astrologije i znanost u XVI. st. Protestanti ne vjeruju Rudolfu II. jer on je odgojen na dvoru Filipa II., katolika je malo u Èeškoj, ali su oni utjecajni. Protestanti ipak dobivaju sveuèilište u svoje ruke, gomila napada katolièke crkve i samostane, Rudolf iI. odrièe se èeške krune u korist nadvojvode Matije. Tako Èeška U XVI. st. pruža žalosnu sliku rata, ali rata koji odjekuje u svoj Europi i utjeèe na europska zbivanja.

Slijedeæe stoljeæe èeške povijesti prikazao je Theodor Tupetz kao Geschichte vom Jahre 1526. bis 1712. (str. 291-309). Tu je opisao dugu povijest neprijateljstava katolika i ultraqista. Nedostatak je ovog prikaza vjerskih borbi što autor, odnosno autori nisu objasnili motivaciju tih borbi.. Religija je u to doba kad je kršæanstvo bila državna vjera bila društveno-politièko ureðenje, a to znaèi da su krivovjerja bili pokušaji neke skupine ljudi da osvoji vlast i ustroji društvo novog tipa kao opravdanje svoje vlasti. Ti su razlozi bili daleko više uzrokom borbi nego malo znaèajne teološke razlike.2U tom pogledu je borba kršæanskih konfesija usporediva s borbom ideologija u XX. st., kad jedna ideologija nije mogla uz drugu u istoj državi. Ferdinand je 1619. postao njemaèki car, stekao je mnogo privrženika, èak i luteranskog izbornog kneza Saske koji nije želio pobjedu kalvinista. Tako je došlo do bitke na Bijeloj Gori 1620. u kojoj je Ferdinand pobijedio. Ultraqisti su bježali u inozemstvo, slijedile su osude na smrt, konfiskacije, ali je veæ 1622. car proglasio opæu amnestiju. Zemljišni posjed sad je došao u ruke katolika, a meðu 2

Ivan Pederin, K pojmovima klerikalizam i antiklerikalizam, Crkva u svijetu, XXXVII(2002) br. 1.

132

VDG JAHRBUCH 2005

novim velikašima našlo se mnogo španjolskih, valonskih i talijanskih èasnika koji su kupovali zemlje, a možemo pretpostaviti da su sobom donijeli nešto od kulture svoje zemlje. God. 1627. katolicizam je proglašen kao jedinom državnom vjerom, a nekatolici nisu mogli steæi zemljišni posjed, niti steæi graðanska prava i državljanstvo. Bila je to pobjeda katolicizma koji je vjerski ojaèao u Tridentskom koncilu. Meðutim, uslijedili su seljaèki ustanci.

U to doba je Eusebius Albrecht von Waldstein (Wallenstein) kupio mnogo zemlje, postao je knez, pa vojvoda od Friedlanda, privukao je mnoge obrtnike iz Apeninskog poluotoka, tog rasadnika obrta, zanata i umjetnosti, unaprijedio je rudarstvo i poljodjelstvo, postao carski vojni zapovjednik. Rat je sada poslovni pothvat u kojem sudjeluje bankarska kuæa Fugger i srebro iz rudnika San Luis de Potosí u Meksiku, Wallenstein je sve bogatiji pa ga i sve više mrze; car ga smijeni i na njegovo mjesto imenuje Tillyja koji se 1632. sukobio s protestantskom vojskom na èelu sa švedskim kraljem Gustavom Adolfom. Kralj je poginuo u bitki, ali Tilly ipak nije ostao pobjednik.

Tašti i vlastoljubivi Wallenstein hoæe nezavisnost, nudi Šveðanima da æe preæi na njihovu stranu, vojska ga napušta u Egeru. Ubiju ga i konfisciraju njegove zemlje. Autor ne pokušava vidjeti u Wallensteinu èeškog nacionalnog junaka, kao što to nije pokušao vidjeti u Žiški i Husu, ali zakljuèuje da je rat opustošio Èešku èije je puèanstvo palo sa 3,5 milijuna na samih 700.000. Njegov naèin pisanja povijesti uvijek drži neko odstojanje prema predmetu, on ne iskazuje simpatije ni antipatije pojedinim povijesnim likovima ili dogaðajima. Autorovo osobno mišljenje ostaje nedostupno èitatelju.

Adolf Bachmann napisao je prilog o slijedeæem razdoblju èeške povijesti Geschichte Böhmens von 1648. bis 1848. str. 327-363). Tu je opisao prestanak vjerskih sukoba i dolazak kolonista iz južne Njemaèke. Još ima luterana, kalvinista, èeške braæe i drugih, ali oni šute i sele se. Dolaze isusovci, teatinci, trinitarci, piaristi, milosrdna braæa. Plemstvo jaèa, kmetovi siromaše i moraju dati sve više tlake, poljodjelstvo nazaduje. Meðu aristokratima mnogo je stranaca, to su obitelji Eggenberg, Dietrichstein, Aldingen, Königsfeld, Hartig, Mannsfeld, Bouquoy, Gallas, Schaffgotsch, Lützow, Kaiserstein, Khuenburg, Fahrensbach, Adlersberg, bogata obitelj Schwarzenbeerg i dr. Oni èesto ne žive u Èeškoj, veæ prepuštaju upravljanje svojim imanjima upraviteljima. Obrti ne napreduju do 1738. kad se poèinje razvijati tekstilna industrija, proizvodnja violina, trgovina staklom. Njemaèki jezik širi se kao jezik ophoðenja. Za ratova za austrijsku baštinu 1741. Prag osvajaju Francuzi i Bavarci koje je prognao grof Khevenhüller, zemlja strada zbog rata i ratnih kontribucija. Godine 1743. u Pragu se kruni Marija Terezija, ali kruna odlazi s njom u Beè. Ovdje osjeæamo autorovu nesklonost ovim zbivanjima, isusovcima i jaèanju njemaèkog utjecaja. Meðutim Marija Terezija uvodi reforme, unapreðuje narodno obrazovanje, reformira praško sveuèilište, sad se uèi više prirodnih znanosti. Ona reformira i gimnazije, nadzire rad nastavnika, biblioteke se obogaæuju, profesori dobivaju bolje plaæe. Ona osniva vojnu akademiju u Beèkom Novom Mjestu i Damenstift u Pragu što je bila škola za 133

VDG JAHRBUCH 2005

plemiæke kæeri. Autor nije spomenuo da je ona školstvo povjerila benediktincima i piaristima jer je Družba Isusova raspuštena, a nije mogla ni uvjeriti isusovce da joj odgoje èinovnike koji æe voditi obnovljenu upravu.3Autor nije objasnio ni razliku izmeðu starog i prosvjetiteljskog školstva, nije spomenuo ni Gottfrieda van Swieten kao reformatora austrijskog školstva za kojeg su, u smislu edikta o toleranciji Josipa II., i nekatolièka djeca mogla u školu, a nisu morala pribivati katolièkom vjeronauku.4 Meðutim kod autora se zamjeæuje oduševljenje terezijanizmom i jozefinizmom kad spominje porast puèanstva na 2,563.527 god.

1780., osnutak državnih puèkih škola, ukidanje Družbe Isusove, a i širenje njemaèkog jezika preko školstva. Imovina Isusovaca sada èini državni fond za školstvo, a donose se i zakoni koji žele èvršæe vezati sve narode Carevine.

Bachmann o tim zakonima ništa pobliže ne kaže, ali spominje krilaticu Dvora jedan jezik – jedna domovina. Tu valja reæi da do danas nije poznat zakon koji bi obvezao sve žitelje Carevine da govore ili znaju njemaèki.

Bachmann spominje masone koji šire prosvjetu, reforme Josipa II. i njegov pojam državne ukupnosti – Gesamtstaat koji odobrava plemstvo. Èeškog nacionalnog pokreta još nema, ali se razvija zanimanje za èeški jezik, nacionalna svijest nije njemaèka, ali ni èeška, nego pemska (böhmisch) i austrijska. Onda poèinju filološka istraživanja Josefa Dobrovskog, povjesnièara J. M. Pelzela koji 1781. predviða skori nestanak èeškog jezika. Sad je autor dosta jasno na strani èeškog preporoda. Spominje njemaèki kao državni jezik, ali taj pojam ne specificira, a onda piše da je èeška kraljevina (das Königreich Böhmen) posve izjednaèena sa austrijskim nasljednim zemljama u što se može sumnjati jer te nasljedne zemlje nisu bile politièka jedinica, nego niz grofovija, markgrofovija itd. Dapaèe iz ovih priloga o èeškoj povijesti slijedi da su Habsburgovci bili više povezani s Èeškom i èeškim zbivanjima, nego li sa zbivanjima u svojim nasljednim zemljama. Potom Bachmann piše kako se uprava reformira i uvodi novo zakonodavstvo, smanjuje se vlast feudalaca u korist vlasti èinovnika. Ni tu autor ne zalazi u detalje. Ovdje valja ukratko reæi o bitu reformi. Reforme su uvele suvremeno zakonodavstvo koje je bilo opæe za razliku od starih mjesnih statuta u kojima je sveæenstvo jako sudjelovalo. Grofovi su ranije bili vrhovni suci, vojskovoðe, poreznici, sad su izgubili ta ovlaštenja, ali ne i imovinu. Zemlja je sada podijeljena u okruge s poglavarima koji su upravljali u smislu tog suvremenog zakonodavstva, ubirali poreze, ali nisu sudili, veæ je sudbenost bila u nadležnosti suvremenih sudova koji su bili odvojeni od uprave. Josip II. potisnuo je latinski iz uprave i sudstva i promicao upotrebu njemaèkog. Njegova jezièna politika nije do danas potanko istražena, ali njezin rezultat nije ponjemèavanje naroda u Carevini, veæ je njemaèki postao jezikom ophoðenja kojim su Èesi razgovarali s Maðarima, Hrvati s Rumunjima ili Poljacima. Njemaèki je na taj naèin postao nadregionalnim jezikom 3

4

Gerald Grimm, Die Schulreform Maria Theresias 1767-1775. Das österreichische Gymnasium zwischen Standesschule und allgemeinbildender Lehranstalt im Spannungsfeld von Ordensschulwesen, theresianischem Reformabsolutismus und Aufklärungspädagogik, Frankfurt am Main – Bern – New York – Paris, 1987.

Ernst Wangemann, Aufklärung und staatsbürgerliche Erziehung, Gottfried van Swieten als Reformator des österreichischen Unterrichtswesens 1781-1791, München, 1978.

134

VDG JAHRBUCH 2005

i to je ostao do Drugog svjetskog rata. Dakako, postojale su ovakve ili onakve nade da æe svi žitelji prihvatiti njemaèki, a zaboraviti svoje materinje jezike. Takve nade postojale su i drugdje, ali je to uspjelo jedino Englezima u Irskoj. U Carevini su Maðari bili mnogo odluèniji od Nijemaca u pokušajima da Slovacima ili Rumunjima nametnu maðarski jezik, ali nisu uspjeli. Zanimljivo je da su otpori protiv uvoðenja maðarskog kao uredovnog ili službenog jezika bili uvijek burniji nego protiv njemaèkog koji se rado uèio u svim austrijskim zemljama.

Bachmann piše dalje o osuvremenjivanju graðanskog zakonodavstva i rudarstva, o reformama u crkvi, patentu o toleranciji kojim su Židovi postali punopravnim graðanima, ali ne i o posljedicama tog patenta koji je Židovima dopustio da idu u državne škole i oslobodio ih ogranièenosti ghetta.5 S tim patentom su i preostali protestanti stekli svoja prava. Razvila se želja za znanjem, a mi bismo mogli dodati da je znanje sada postalo sredstvo kojim su ljudi stjecali ugled u društvu i blagostanje, rjeðe bogatstvo. Za društvo je kult obrazovanja u prosvjetiteljstvu postao sredstvo napretka, blagostanja i ovozemaljske sreæe. Ne želeæi zaæi u pitanja obrazovanja u srednjovjekovnom društvu ipak je umjesno spomenuti što je znanje bilo za Dantea. Za Dantea je filozofija bila ljubav prema mudrosti, tu se on pozvao na Pitagoru koji sebe nije smatrao mudracem, nego ljubiteljem mudrosti što znaèi grèka rijeè filozofija. Filozofija je dakle kao žena koju netko voli, ona je prijateljstvo duše (anima) i mudrosti (sapienza), stanje blaženstva, mi bismo mogli reæi kršæanska askeza.6 Neposredni uèinak terezijanskih i jozefinskih reformi bilo je osnivanje suvremenog èinovništva koje je imalo intelektualno-kulturnu naprednjaèku ulogu, utjecali su na književnost, bilo je sastavljeno od plemiæa, obrtnièkih sinova, sitnog plemstva, obrazovanog graðanstva.7 Ove reforme nisu bile korjenite, nisu ni uspjele, pa je Dvor gotovo jedno stoljeæe oprezno provodio jozefinske reforme u djelo. Aristokrati su izgubili mnoge povlastice, ali su mnoge i zadržali, imali su prednost u služenju u državnom aparatu, ali su ipak morali biti obrazovani, to je bila conditio sine qua non, a taj je uvjet otvorio vrata državnog aparata i mladiæima niskog porijekla.

Bachmann je nastavio tkao što je opisao kako je njemaèki postao nastavnim jezikom umjesto latinskog, ali su primaljske škole bile na èeškom. Poèele su se osnivati privatna znanstvena društva, èuje se i èita o sve više uèenjaka kakvi su bili 5

6 7

Karlheinz Rossbacher smatra da je Josip II. donio ovaj patent o toleranciji u namjeri da asimilira Židove, ali o tome ne citira ni jedan dokument.Literatur und Liberalismus, Zur Kultur der Ringstrassenzeit in Wien, Wien, 1992. VII. Juden in Wien, Jüdische Themen und Figuren der Literatur, str. 391, 430, 4435. Èinjenica je ipak da se poslije tog patenta mnogo Židova asimiliralo što je onda dovelo do cionizma Theodora Herzla. Ovdje valja primijetiti da su Židovi uz Rome, Armence i Friulance bili jedina zajednica koja nije tražila jezièna prava, nije osnivala filološka društva, novine na hebrejskom ili jiddisch.

Convivio, Trattato terzo, Cap. XI-XIII, XV) Waltraud Heindl, Die österreichische Bürokratie zwischen deutscher Vorherrschaft und österreichischer Staatsidee (Vormärz und Neoabsolutismus). u: Oesterreich und die deutsche Frage im 19. und 20. Jahrhundert, Probleme der politisch-staatlichen und soziokulturellen Differenzierung im deutschen Mitteleuropa, hrsg. von Heinrich Lutz und Helmut Rumpler, Wien, 1982.

135

VDG JAHRBUCH 2005

veæ spomenuti Josef Dobrovský, Gelasius Dobner, A. Voigt, F. M. Pelzel, Ignaz Cornova, Franz Pribitschka, G. Schaller, St. Wydra, K. Royko, Ignaz Dutschek i dr.

Neposredni uèinak reformi i uvoðenja prirodnih znanosti u nastavu bilo je da se zanatstvo pretvorilo u industriju pa se u Èeškoj poèela razvijati industrija platna i druge industrije, 1783. je osnovana ubožnica, dom za gluhonijeme 1786., rodilište u Pragu 1789., umobolnica i opæa bolnica 1790., onda je donesen patent o podanicima, a ukinuto je i kmetstvo. Mali jezici dolaze u opasnost, ali se èak i na beèkom sveuèilištu predavanja drže na èeškom, osim njemaèkog, a tako je i u vojnoj akademiji Theresianum u Beèkom Novom Mjestu. Duhovni život i materijalna kultura napreduju, u Èeškoj se razvija slavenska svijest, ali u Carevini jaèa i pojam državne jedinstvenosti, a njemaèki jezik vezuje zemlje Carevine, jaèaju akademske slobode i autonomija sveuèilišta. Na vrhu sveuèilišta je Studienconsess sa po jednim predstavnikom pojedinih fakulteta, gimnazija i glavna škola (Hauptschule), sve na èelu s rektorom. Ovo nam kaže o austrijskom prosvjetiteljstvu koje se osobito bujno razvilo baš u Èeškoj. Ono je prema francuskom prosvjetiteljstvu opreznije i manje agresivno, zadovoljava se s poloviènim rješenjima i postupnim koracima i proteže se do duboko u XIX. stoljeæa. Prema njemaèkom prosvjetiteljstvu austrijsko je praktièno i trezveno što nije ni èudo jer se prosvjetiteljske reforme u Austriji provode odozgo, dok je u Njemaèkoj, toènije u njemaèkim kneževinama prosvjetiteljstvo pitanje malog kruga intelektualaca koji su obièno bili masoni kao Herder, Goethe, Wieland i drugi. Njemaèka, osim Pruske jedva da ima prosvjetiteljskih reformi.

God. 1792. se u Pragu kruni Franjo II. On uvodi cenzuru i razvija policiju, a 1804., uoèi raspada Svetog Rimskog Carstva Njemaèke Nacije car Franjo, sada kao I. proglašava sve svoje zemlje svojim nasljednim zemljama koje æe se u službenim spisima do 1848. nazivati c. k. Zemljama (die k. k. Staaten), neslužbeno Austrija (Oesterreich). Autor, koji oèigledno nije konzultirao arhiv, ili ga nije konzultirao u dovoljnoj mjeri, piše Kaisertum Oesterreich.. Austrija time nije pokušala postati unitarnom i centraliziranom državom XIX. st., jer je car jamèio svojim zemljama dotadašnje nazive i prilike. Da budemo precizniji, reæi æemo da su zemlje saèuvale svoju povijesni individualnost i ustav, ali su primile suvremenu politièku i centraliziranu policiju (die k.k. Höhere Polizei) koja je zapravo diskretno vodila vanjsku i unutarnju politiku, a osnovana je kao organ borbe protiv Napoleona. Sam Napoleon osnovao je prvu suvremenu politièku policiju. Policija je bila podvrgnuta Polizeihofstelle u Beèu, odnosno njezinom predsjedniku kojeg je u okruzima predstavljao okružni od 1867. kotarski poglavar što je upravljao uz gradonaèelnika (Pretora), sud i poresku upravu, pošte itd.8 Metternich je shvatio važnost tog federalistièkog naèela iznad kojeg je postavio Ministarstvo unutarnjih poslova sa èetiri kancelara koji su bili simbol i èuvar jedinstva Carevine, njezine uprave i 8

Sve ovo bilo je teško i jedva moguæe istražiti buduæi da beèki Verwaltungsarchiv ne daje na uvid spise Polizeihofstelle, a za spise policije tvrdi da su izgorjeli u požaru zgrade suda 1925. u Beèu. Te godine spisi policije iz XIX. st. Nisu mogli biti u sudu. Sreæom zadarska pismohrana ima mnogo spisa policije jer je Zadar bio centar meðunarodne austrijske špijunaže pa su istraživanja tih spisa mogla pokazati ustroj Carevine. O tome sam napisao brojne radove i knjigu koja je prihvaæena i veæ šest godina èeka na tiskanje.

136

VDG JAHRBUCH 2005

politike.9 Bio je to kompromis centralizma i federalizma koji je bio jedinstven u Europi, osobito zato što je u Europi nastao pojam jedinstvene nacionalistièke i centralizirane države sa jakom vojskom, a to je država koja je u XX. st. postala posve zastarjelom. Godine 1806. on se zahvalio na naslovu njemaèkog cara i odvojio Austriju od Njemaèke. Na ovaj naèin je Austrija, sada to možemo reæi, deklarativno postala zajednicom naroda koja nije njemaèka što se u austrijskoj, i uopæe zapadnoj austrologiji ne priznaje pa je ta disciplina zapravo povijest Dvora i njegove politike.10 Ako je tomu tako onda je to zato što velika veæina pisaca ovih djela ne zna ni jedan od jezika Carevine osim njemaèkog, a zbog hladnog rata i drugih razloga nije konzultirala arhive u drugim središtima Carevine, osobito ne vrlo važnu zadarsku pismohranu.

Godine 1802. se na fakultetima i gimnazijama opet uvode direktorati, a ukida se Studienconsess, puèka škola dolazi u nadležnost crkve. Car osniva praški Politehnikum. Bile su to mjere koje nisu bile demokratske, ali doba je bilo oprezno i nalagalo je oprez koji se kasnije nazivao obièno kontrarevolucijom i reakcijom. Ali u Èeškoj se nastavlja filološki rad koji je poèeo s reformama Josipa II. To nas opet navodi prema zakljuèku da je težište austrijskog prosvjetiteljstva baš Prag i Èeška kojima je dinastija bila više okrenuta nego li austrijskim grofovijama i kneževinama.

Dakako, sve ovo ostaje nedoreèeno jer je Franjo I. uopæe loše istraženi car i to æe biti dok god austrijski Verwaltungsarchiv ne dopusti istraživanje fonda Polizeihofstelle koji se do danas nije davao na èitanje znanstvenoj javnosti.

Narodopis Èeške napisali su Albert i Lubor Niederle kao Volkskunde Böhmens, ide physische Beschaffenheit der Bevölkerung (str. 363-392). Autori su tražili srodstva naroda ili plemena koja su prebivali u Èeškoj, a osobito odnose Èeha i Nijemaca. U ranom srednjem vijeku u Èeškoj su živjeli samo Slaveni, Nijemci su se kasnije doselili, a rani èeški knezovi rado su ih pozivali i davali im povlastice, osobito Ottokar II. Přemisl. Nijemci su se doselili iz Bavarske i sa sjevera i tvorili èak 2/5 puèanstva, 1890. bilo je 3.644.188 Èeha i 2.159.011 Nijemaca.

Antropologija je za ove pisce die gesamte Physis eines Volkes, dakle njegova biologija pa je on opisao èeške lubanje pozivom na njemaèkog lijeènika Virchowa i utvrdio da se njemaèke lubanje razlikuju od slavenskih. Narodnost najstarijih žitelja nije bilo moguæe odrediti, ali Nijemci su dolihokefalni, a Slaveni brachikefalni. Do danas se to promijenilo i danas jedva da ima razlike izmeðu lubanja jednih i drugih. Prema rimskim izvorima Germani su visoki i plavokosi, Slaveni pretežito tamnokosi, ali kod Velikorusa i Poljaka mnogo je plavokosih, 9

10

Mémoires, Documents et écrits divers laissés par le Prince de Metternich, Chancellier de court et d’Etat, publiés par son fils le Prince Richard de Metternich, classés et réunis par M.A.Klinkowstroem, Tome troisiPme, Organisation de l’administration central en Autriche, Paris, 1881.243. Metternich B l’Empereur François (Rapport) Vienne, le 27. octobre 1817, 244. Proposition (Annexe du Rapport), str.67-68, 73, 75.

Ivan Pederin, Austrija u europskoj publicistici u doba oko prvog svjetskog rata, u : Godišnjak njemaèke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch 2002. U njemaèki karakter Carevine posumnjao je Hermann Bahr, Dalmatinische Reise, Berlin, 1909.

137

VDG JAHRBUCH 2005

manje kod Ukrajinaca. Hrvati i Srbi imaju najèešæe smeðe kose. U sjevernoj Èeškoj jezièna se granica poklapa sa antropološkom.

Autori se pozivaju na novije nazore po kojima su Nijemci i Slaveni jezièno, ali i fizièki srodni i tipièni srednjoeuropljani. Bili su to razbacani podaci koji su dovodili do nesigurnih zakljuèaka jer nisu vodili raèuna o kulturi, osobito vjeri naroda koje silno utjeèu na njihov mentalitet.11 Austrija je popisivala puèanstvo prema jeziku ophoðenja (Umgangsprache).

Prema tim recentnim popisima od 1000 ljudi u Èeškoj 371,90 ih govori njemaèki, èeški, moravski(!) ili slovaèki govori 627,90 ljudi, 93,96 posto muškaraca i 89,52 posto žena je pismeno što je bio vrlo visoki postotak u europskim razmjerima, 3,10 posto imalo je visokoškolsko obrazovanje, što je takoðer za ono doba bilo vrlo mnogo. Poljodjelskog puèanstva bilo je 45,25 posto što je bilo malo i kazivalo je da je zemlja vrlo razvijena i napredna.

Alois Jirásek napisao je prilog o èeškoj narodnoj kulturi pod naslovom Charakter, Sagen, Trachten, Ortsanlagen und Wohznungen der Slaven (str.392-438). Opisao je æud Èeha s regionalnim razlikama, gdje su ozbiljniji, gdje živahniji i sl. Bitka na Bijeloj Gori ostavila je traga u narodnom karakteru.

Filološki rad Èeha ne zaostaje za njihovim naprednim susjedima. Ni nacionalna svijest ne zaostaje pa su Èesi sagradili svoje nacionalno kazalište, a kad je ono izgorjelo, sakupili su priloge za njegovu obnovu. Èesi su rodoljubi, a to æe reæi da mnogo èitaju, u novije doba i novine. Èesi su mnogo doprinijeli i europskoj znanosti i umjetnosti, osobito glazbi. Štedljivi su pa se u Èeškoj industrija brzo razvija, ali su im stranci nažalost ideal, osobito u odijevanju. Bila je to èežnja za zatvorenom nacionalistièkom državom, kakve su i bile tadašnje europske države-nacije. Autor nije vodio raèuna da je Èeška na takvom mjestu gdje je takav ideal teško ostvariti, mnogo teže nego li npr. u Engleskoj ili Španjolskoj, ali je utoliko jaèa komunikacija sa svim susjedima. Znatna je narodna književnost – pjesma, bajka, mit i saga.12 Narodna književnost prema Jiráseku shvaæa prirodu poetski i sadrži brojne pretkršæanske uspomene. Mitovi pak objašnjavaju porijeklo stvari i stvorenja.

Autor nabraja mitska biæa kao vyžlata, psici, šotek i dr. Duša èovjeka ponekad napušta èovjekova usta dok on spava i luta svijetom kao vir (vetřica) ili uðe u neko stablo. To je jasno stara religiozna predodžba izvanjske duše, ptice ili neke

11

12

O ulozi kršæanstva kod nastanka europskih nacija vidi Ivan Pederin, Vjera, nacija i država, Crkva u svijetu, god.

XXXIV/1999) br.4.str.471-482.

Kao i ostali autori ove zbirke autor ne analizira svojstva Sage koja rado uvodi u radnju ljude èija snaga poèiva na savezu s ðavlom, dok narodna pripovijetka – Märchen zna za junake koji se bez èuðenja aktivno odnose prema onom svijetu, ne osjeæaju strah ni radoznalost, razgovaraju sa životinjama ili zvijezdama Max Lüthi, Das europäische Volksmärchen, Bern und München, 3 1968. str. .9-10. Inaèe, Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Merker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner Kohlschmidt und Wolfgang Mohr, Zweiter Band L-O, Berlin, 1965. str. 267. Tu nedostaje èlanak o Sage, ali Kurt Wagner opisuje bajku kao suproitnost Sage. Dok je Sage u bliskom odnosu sa stvarnošæu bajka pokazuje biografska svojstva glavnog junaka.

138

VDG JAHRBUCH 2005

životinjice koja napušta tijelo i ponekad ulazi u neko stablo.13 Tko vidi takav vir neka triput pljune i neka ne baca nož u nj. Postupak posve animistièki, magija kojom se zakoèi opasnost. Ovakav postupak ne bi odobrilo kršæanstvo koje priznaje jedino molitvu kao odnos prema Gospodinu. Èesi vole povijesne sage i pretkazivanja kao što je to saga o matièka Praha o dolasku rodonaèelnika Èecha, o prvom knezu Kroku, njegovim kæerima Kazi, Teta i Libuša. Kršæanstvo nije prekinulo ove sage pa iz prvih dana kršæanstva potjeèe saga o Ludmilli, Libušinoj neprijateljici, kneginji Drahomiri, majci sv. Vjenceslava, o kuli na brdu Blanik u kojoj spavaju vitezovi sv. Vjenceslava i èekaju poziv na borbu.

Poseban krug saga èine sage o kralju Karlu IV., o Janu Žiški koji je roðen ispod hrasta. On je oslijepio, ali je kao slijepac pobijedio neprijatelja, porušio zamkove svojih neprijatelja i umro pod hrastom. Njegovi ratni podvizi napravili su ga nacionalnim junakom.

Narodne nošnje sliène su nošnjama ostalih Slavena, osobito poljskim, ali se tu prije nego drugdje osjetio strani utjecaj zbog položaja zemlje gdje se sljubljuju istok i zapad. Zapad djeluje jaèe kod viših slojeva, osobito u XIV. st., ali 1318. neke povlastice praških krojaèa govori o èeškoj nošnji. Meðutim strogi duh husitizma negativno se odrazio na nošnju. Od XVI. st. prodiru francuska, talijanska i španjolska odjeæa u plemstvo i u graðanstvo, ali ne i u seljaštvo. Tako autor doživljava seljaštvo kao èuvara nacionalnog duha i kulture. Industrija potiskuje narodnu nošnju. Ovdje ima mjesta strahu. Ako je narodna nošnja izraz narodne individualnosti u nacionalnim temeljima što æe biti kad je industrija potisne? Autor nije stao na nošnji, veæ je opisao kako se nose i èešljaju žene i djevojke.

Autor je dosta prostora posvetio arhitekturi sela koje je u poèetku bilo obiteljsko selo. Pisao je o zadaæi sela, kako je selo dobivalo ime - dobivalo ga je prema njegovom osnivaèu ili obliku krajolika. Promjene u njegovoj patrijarhalnoj strukturi dogodile su se veæ u X. st. u doba feudalizacije, pa poslije dolaska njemaèkih kolonista. U ratovima, osobito husitskim, sela su paljena, a u napuštena sela došli su kasniji kolonisti pa je tako došlo do izmjene etnièke slike Èeške. Èeško selo je prvobitno okruglo ili ovalno kako to odgovara ustroju obitelji. Kad su plemena nestala, nestao je i takav oblik sela. Polja idu odmah iza gospodarskih zgrada i dijele se. Ta podjela odgovara podjeli nekadašnjeg plemenskog vlasništva. Mlaða sela slijede pravilne ulice iza kuæa sve do periferije. Postoji još i opæinska zemlja (obèina, obec) koja nije bila poznata u starom obiteljskom selu. Kuæe su prvobitno bile od drva, sad je sve više zidanih kuæa što je znak napretka i blagostanja. Autor je potom opisao tehnike gradnje kuæa. Bilo je to zavidno poznavanje sela, njegove povijesti i problema, uopæe demografskih prilika kroz povijest.

Primus Sobotka opisao je obièaje i sveèanosti kao Feste und Bräuche der Slaven (438-459). Selo je saèuvalo stare sveèanosti, bez obzira na prodor uljudbe, a u tim obièajima prepoznaje se narodna kultura jer su oni drugaèiji od obièaja drugih 13

G. van der Leeuw, La Religion dans son essence et ses manifestations, Phénoménologie de la religion, Paris, 1970. Par. 42, 4. str.287-291.

139

VDG JAHRBUCH 2005

naroda. Mitovi i praznovjerja nisu se ugasili u narodu, oèuvala se predaja o poljskim i šumskim duhovima, to su polednice, lesni muž, lesni panna, vodnik i dr.

Sveèanosti su vezane za godišnja doba, ono što se dogodi o Novoj Godini važi za cijelu godinu. O Bogojavljenju tri djeèaka: jedan s nagaravljenim licem idu u bijeloj košulji s krunom na glavi, žezlom i kade tamjanom, blagoslivljaju s blagoslovljenom vodom, pišu kredom po kuæama inicijale imena triju kraljeva i pjevaju. Ovaj obièaj blizak je njemaèkim obièajima kazališne predstave u zametku.

Tko se tog dana okupa u rijeci uvijek ostaje zdrav. Na dan sv. Mate djeca idu u voænjak, svuku se, uspnu na voæke i pjevaju molitve sv. Mati. Autor je još opisao obièaje o mesopustu sa iznošenjem smrti (vynášeni smrti) što je stari i pretkršæanski slavenski obièaj. Tada djeca naprave ženski lik od slame - Mařenu, nose ga kroz selo, vuku i bace u rijeku. To je istjerivanje zime koja znaèi smrt. Onda posijeku mladu jelu, okite je, nose kroz selo i pjevaju odreðenu pjesmu.

Ferdinand Menèik napisao je prilog o èeškom narodnom kazalištu pod naslovom Das slavische Volksschauspiel (str.459-462). Ovo kazalište oslanja se na isusovaèko kazalište s biblijskim nadahnuæem i tematikom koje je prešlo u narod pa su tako nastale kazališne družine, prikazivale su se božiæne predstave, predstave za Bogojavljenje, uskrsne drame koje ne zaostaju za srednjovjekovnim pasionskim igrama, potom staro- i novozavjetne predstave na pozornici od dasaka.

Ove drame imaju prolog poput srednjovjekovnih. Èeste su predstave s dobrotvornom namjenom. Ovaj prilog, kao i prethodni, ne pokazuje uvjerljivu razliku prema njemaèkoj narodnoj kulturi, kao ni prema kulturi ostalih katolièkih naroda u Europi npr. Talijana ili Hrvata i pokazuje ulogu crkve u nastanku narodne kulture i mentaliteta.

Josef Alexander barun von Helfert i Ottokar Hostinský zajedno su napisali prilog o èeškoj narodnoj pjesmi i plesu pod naslovom Volkslied und Tanz der Slaven (str.462-482). Autori su narodnu pjesmu opisali u nastanku, najprije se sklada melodija, a onda tekst slijedi melodiju. Bila je to svijest o jedinstvu glazbe i književnosti kakva postoji u ranim razdobljima književnosti, osobito usmene.14 Melodije obièno potjeèu od neke stare crkvene himne. Tu se opat javlja svijest o utjecaju crkve na narodnu kulturu koja je plodna, ali ne izražava etnièku individualnost na onaj naèin na koji to izražava animistièka tradicija u narodnoj književnosti. Ali nisu samo pjesma i tekst saživljeni, veæ je to i ples. Kod autora se ipak ne pojavljuje svijest o iskonskom karakteru narodnog pjesništva koji je ošteæen izumom pisma, a osobito tiska. Autori, meðutim, pišu o povijesti zanimanja na narodno pjesništvo pa spominju namjesnika (Oberstburggraf) Èeške grofa Kolowrata koji je 1820-ih godina u povodu osnutka Èeškog Muzeja pozvao na bilježenje narodnih pjesama. Te su pjesme sakupljali F. L. Èelakovský, Karlo Jaromir Erben i drugi, prevodili su ih na njemaèki pored ostalih Ida von Düringsfeld. Bila je to inicijativa vlasti, jer je grof Kolowrat bio državni dužnosnik, a imala je širokog odjeka kod Slavena, osobito kod Hrvata, pa hrvatski èasopis Vienac traži uzor u spomenutom Jaromiru Erbenu koji je obradio narodnu bajku, 14

Ivan Pederin, Qu’est-ce que la littérature?, Dubrovnik, XII(2001) br.1. str. 125-139.

140

VDG JAHRBUCH 2005

što se u Hrvatskoj zove Cura jaše z mertvecem15,Šenoa je objavio i prijevode proznih djela èeškog folkloriste i pripovjedaèa Jaromira Erbena (1811-1870), a Ida von Düringsfeld boravila je nekoliko godina u Dalmaciji i bavila se hrvatskom narodnom i umjetnom književnošæu drugujuæi s hrvatskim intelektualcima.16 Nekoæ je bilo junaèkih pjesama vezanih za rat za austrijsku baštinu. Jan Neruda dijeli pjesme na sjetne i tužne i nalazi da je tome razlog gubitak državne samostalnosti. Autor sumnja u to jer su èeške narodne pjesme živahne i èedne, vole deminutive, rado se vezuju na neki vanjski dogaðaj.

Autori su nastavili s opisom vrlo proširene i obljubljene instrumentalne glazbe, neki èeški plesovi obljubljeni su i u inozemstvu kao kalamajka i rajdovak, ali su i strani plesovi obljubljeni u Èeškoj, èak i na selu. Znak je to da èeška kultura, èak i narodna ima živ uzajamni odnos sa stranim kulturama. Feudalizam je ostavio dubokih tragova u narodnoj kulturi. On ne spominje romantièku književnost koja traži uzor u folklornoj književnosti, dakle u feudalnoj književnosti iz druge ruke, ali istièe da suvremena književnost vidi svoj cilj u podizanju naroda, pa narodne nošnje nestaju. Narod je, to autor nije uoèio, obrazovani sloj.

Laurenz Dušak napisao je prilog o èeškoj dijalektologiji kao Die slavischen Dialekte (482-496). Autor poèinje s Janom Husom koji je svojim spisima praški dijalekt napravio pisanim jezikom (Schriftsprache), pa je 1571. njegov sljedbenik napisao i gramatiku koju su 1857. izdali Hradil i Jireèek. On razlikuje jezik seljaka i pisani jezik pa i dijalekte. Iz ovoga nije jasno da li je jezik Jana Husa bio kancelarijski ili književni jezik.17 Pisac dalje navodi gramatike i pravopise do J. Dobrovskog i J. P. Šafařika, koji je imao osobitih veza sa vojvoðanskim Srbima, P. L. Èelakovskog, veæ spomenutog K. J. Erbena, Boženu NPmcovu. Svrstavao je i prouèavao dijalekte. Alois VojtPch Šembera (1807.-1882.) je rodoljub koji slijedi Jana Kollára, Jungmanna, Šafařika i Palackog. On je bio lektor èeškog jezika i književnosti na beèkom sveuèilištu. Nadalje se pozabavio Josefom Jireèekom, J. Hruškom i V. J. Dušekom. Ovaj rad je pored ostalog i povijest èeške filologije koja je imala širokog odraza meðu austrijskim Slavenima, posebno Hrvatima pa je Jan Kollár posjetio ilirce u Zagrebu.18 Anton August Naaf napisao je narodopis Nijemaca na zapadu, sjeveru i istoku Èeške kao Volksleben der Deutschen in West-, Nord- und Ostböhmen (496-564). On je poèeo spomenom starih ljetopisaca koji su Èešku nazivali srcem Europe. Nijemci u Èeškoj nose sve glavne znaèajke Germana koje autor navodi kao vjernost, 15

16

17

18

Ovako je urednik branio Dežmana od vjerojatno usmenih predbacivanja da je pod utjecajem Augusta Bürgera, Vienac, 1/1869.str.512.

Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemaèkim putopisima, Zagreb, 1991. Poglavlje Putopisi apsolutizma.

O toj razlici Ivan Pederin, Diplomatièki, kancelarijski i uredovni jezik, Kolo, X(2000) br.1. str.5-12. Osim ovoga što sadrži ovaj prilog valja dodati, a to se vidi baš iz ovog rada da se otprilike u XIV. st. na dvorovima osim èasti praeceptora koji je pisao kroniku, biografiju vladara, prigodne pjesme i sl. uvedena još i funkcija kancelara koji je pisao isprave, znak da se osjetila razlika izmeðu književnog i kancelarijskog jezika.

Milan Prelog, Slavenska renesansa, Zagreb, 1924. str. 147. Više o vezama iliraca i èeškog preporoda u nedavno u Zagrebu obranjenom magistarskom radu Zanete Sambunjak pod naslovom Književnost i knjižarstvo ilirizma prema austrijskoj cenzuri i književnosti biedermeiera.

141

VDG JAHRBUCH 2005

praviènost, pobožnost, ljubav prema obitelji, odanost caru i domovini. Narod se idilizira i kiti æudorednim svojstvima koje malo variraju od naroda do naroda, a nikad ne variraju kad se spominje odanost caru i domovini. Nijemci su ozbiljni i marljivi. Opisao je njihov fizièki izgled. Njemaèki seljaci obièno znaju više zanata, dobri su pjevaèi pa se meðu njima našlo dosta opernih pjevaèa, rade kao rijeèni brodari na Elbi. Nošnje im se razlikuju, ali su kuæe franaèkog tipa koji je proširen u Njemaèkoj i uopæe u srednjoj Europi sve do Sedmograða. Autor je opisao te kuæe.

Oni u zapadnoj Èeškoj više vole glazbu, oni na sjeveru i istoku likovne umjetnosti.

U kuæama se èitaju domaæi aforizmi npr. Kad bi mržnja i zavist gorjele kao vatra, ugljen ne bi bio ni izdaleka tako skup. O aforizmu je malo napisano, nema èlanka o aforizmu kod naprijed spomenutog Merker Stammlera, ovi aforizmi koji se èesto nalaze u kuæama, moralizirani su, sadrže jednu kratko i pregnantno izraženu mudrost, sentenciozni su, a moralni sadržaj usmjeren je prema uèvršæenju obitelji kao temeljne zajednice.

Naaf nadalje opaža brzu industrijalizaciju koja mijenja zdravi poetski duh sela.

Tu progovara duh realizma koji traži i nalazi narodno zdravlje. Meðutim, realizam u ovom razdoblju postaje konzervativan, boji se industrijalizacije koja razara tradicionalnu folklornu kulturu što se osjeæa kao narodni identitet. Taj strah od grada i industrijalizacije zamjeæuje se kod J. J. Strossmayera koji je u svom putopisu Osvrt na moj putni izlet u Njemaèku i Èešku, èak preporuèio da se gradovi ruše projektilima. U ovoj zabrinutosti za stare obièaje i nošnju ne spominju se teškoæe kroz koje je prolazilo prenapuèeno i vrlo siromašno selo. Naaf je nadalje opisao svadbene obièaje sa ceremonijalima u kojima jeziène formule igraju znatnu ulogu, k tome ples i pjesme. Opisao je pogrebne obièaje. Kad netko umre otvori se prozor sobe da mu duša može odletjeti u nebo. U nekim udaljenim krajevima dolazi na dan sv. Andrije u prosincu opaka žena u kojoj autor prepoznaje starogermansku Berchta. Kontinuitet sa starim Germanima važan je jer znaèi narodni identitet. I božiæni obièaji zasvjedoèuju narodni karakter. Autor tu uopæe ne spominje vjerski sadržaj Božiæa, ali spominje kako mali Isus vozi zlatnu koèiju koju vuku bijeli konji slièno kao što je i germanski bog Wotan jahao na bijelom konju. O Božiæu se ubija divlji èovjek – zima i to znaèi pobjedu kulture. Ovdje autor spominje nešto od vjerskog karaktera Božiæa, ali ne kršæanskog nego animistièkog znaèenja Božiæa kao meteorološke sveèanosti. U travnju se slavi noæ vještica koja potjeèe od germanske animistièke vjere. Narodna pjesma èeških Nijemaca oslanja se na pjesmu njihove braæe u Njemaèkoj, sage potjeèu takoðer iz kruga njemaèkih saga, ali su neke i autohtone. U sagama djeluju prirodne sile, sunce, munje, gromovi.

Onda spominje kršæanske sage i miješa ih s legendama, a to su biografije svetaca i njihovih djela. Legende su vezane sa štovanjem svetaca koji su naši zastupnici pred Gospodinom od ranokršæanskih vremena, u legendama se èita mnogo o èudima, one govore o proširenosti štovanja nekog sveca: Sama rijeè potjeèe od srednjeg latiniteta. Legenda nije povijesno dokaziva, ona ne vodi raèuna da li je odnosni svetac kanoniziran ili ne i nastoji doznati neku istinu od odnosnog sveca, èesto je vezana za istoènjaèke izvore i helenistièki roman, razlike izmeðu života svetaca i 142

VDG JAHRBUCH 2005

puèkih legendi nisu male.19 Autor je nadalje spomenuo likove njemaèke bajke i praznovjerja kao Kornmännchen, Hopfenmännchen, Wassermann i dr.

Josef Rank napisao je narodopis Nijemaca u Èeškoj šumi kao Volksleben der Deutschen im Böhmerwald (str. 564-604). Iz tog se vidi da èeški Nijemci nisu etnièki jedinstvena skupina. Autor je opisao njihov izgled, danas su manje borbeni, rjeðe su krivolovci i krijumèari. Vole zavièaj, a ako odlaze, odlaze najradije u Donju Austriju gdje ih zbrinu njihovi zemljaci. Èesto su pokuæarci pa odlaze u Njemaèku i upoznaju strane zemlje, stjeèu poslovno iskustvo. Oni su nezavisni i samostalni.

Rank spominje ove Nijemce kao ostatke germanskih Markomana, èime hoæe reæi da su starosjedioci i prema tome vlasnici Èeške, ali to ne piše izrièito, a to nije lako ni dokazivo. Naprijed smo vidjeli da se Nijemci ne smatraju starosjediocima u Èeškoj. Njihova narodna nošnja slièna je bavarskoj i austrijskoj. Kulturu naroda ocjenjuje tako što gleda narod kako radi. To bismo mogli priznati kao jedno od naèela realizma. Rank nadalje opisuje njemaèke plesove, prikazanje o Adamu i Evi. Biblijska predaja i religija duboko su proželi ovaj narod. Ovdje autor upada u kontradikciju jer smo naprijed vidjeli kako se opisuju ostaci pretkršæanskih kultova kod Nijemaca i pridaje im se osobita etnièka, ne vjerska vrijednost. Rank dalje opisuje pasionska prikazanja, marijansku pobožnost, hodoèašæe na neku svetu goru protiv bolesti, formule koje se tom prilikom izgovaraju. Oèi se lijeèe tako što se kapci pomažu slinom, kako je to radio Isus i izreèe neka molitva. Ali uz ovakve kršæanske postupke autor opisuje kako se ljudi štite od vještica i sablasti, a ti postupci nisu uvijek kršæanski. Tako se pred kuæama opakih žena pucketa bièem.

Obièaji kod zaruka takoðer sadrže jeziène formule i ceremonijale. Preprièao je sagu o bijeloj ženi, kæeri Ulricha II. von Rosenberg koja je voljela Petera von Streremberg, ali se morala udati za nekog opakog èovjeka koji ju je iznenadio u sobi s Peterom i zlostavljao èak 25 godina. Kad joj je muž umro ona je postala štiæenicom neæaka Heinricha VI. von Neuhaus Telè i sve ih je osvojila svojom dobrotom. Narod je poslije njezine smrti tugovao, a njezin duh se pojavljivao u dvorcu Rosenberg u bijeloj suknji zastrtog blijedog lica i nosi sobom svežanj kljuèeva. Kad se negdje rodi dijete ona se veseli i ide u kuæu kao brižna domaæica, prijatelj je siromaha, kažnjava opake. Njezin pokojni udovac nema mira u grobu, moli sveæenika sa slike, pjeva Te Deum i bijela žena se više ne pojavljuje. Ova saga doživjela je književnu obradu u romanu Horace Walpolea The Castle of Otranto, a onda brojne obrade u austrijskoj trivijalnoj književnosti mijene XVIII./XIX. st.20 Rank je nadalje opisao brojna praznovjerja i para-crkvena vjerovanja, kao što je vjerovanje da je 1460. kovaè Hollenhammer talio bakar, vidio grumen koji je plivao na površini, poèeo ga kovati, a onda je u njemu najednom opazio sliku Raspetoga. Pomolio se i odnio raspelo u crkvu gdje ga vjernici štuju.

19

20

Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Merker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner Kohlschmidt und Wolfgang Mohr, Zweiter Band, L-O, Berlin, 1965.

Hellmut Rosenfeld, Legende, str.13-31.

Ivan Pederin, Na izvorištima trivijalne književnosti, Njemaèka sablasna pripovjetka (Geistergeschichte) i engleska gotska pripovjetka (Gothic Story) prema kriminalistièkom romanu, Izraz, Sarajevo, Bd. 22(1978) br.

11-12, str. 1517-1540.

143

VDG JAHRBUCH 2005

Heinrich Gradl napisao je prilog o njemaèkim dijalektima kao ide Dialecte der Deutschen (str. 604-618). Poèeo je istaknuvši da ne postoji jedan èeško-njemaèki dijalekt što znaèi da èeški Nijemci nisu potomci germanskih Markomana, da su se doselili poslije Slavena sa raznih strana koncentrièno prema politièkom središtu.

Mudri èeški vladari spoznali su prednosti od njemaèke radinosti za svoju zemlju pa su privlaèili njemaèke naseljenike. Autor je onda opisao èetiri glavna dijalekta èeških Nijemaca.

U drugom svesku je Ottokar Hostinský napisao prilog pod naslovom Musik in Böhmen (str. 1-60). Poèeo je tako što je istaknuo da je glazba starija od Crkve, da je Crkva potisnula pretkršæansku glazbu, ali ne sve pa se nešto i održalo kao kolende.

U ovom prilogu, kao i u ostalim osjeæa se potreba da se suvremena nacija veže sa prapoviješæu. Autor je onda opisao crkveno pjevanje, spomenuo je pjesmu biskupa Adalberta koji je umro 997., Vjenceslavovu pjesmu koja potjeèe vjerojatno iz VIII. st. Narod je trebao glazbu i ples. Autor je u èeškoj glazbi razluèio domaæu glazbenu kulturu od stranih elemenata koji prodiru osobito otkad je Ivan Luksemburški postao èeški kralj. Tada su u glazbi ojaèali francuski utjecaji. Ovim je autor posredno priznao da je dvor pored ostaloga bio i kulturna ustanova. Francuski utjecaji išli su preko Pariza i papinskog dvora u Avignonu. Za Karla IV. se prijestolonasljednik odgajao u Parizu. Onda su u èešku glazbu poèeli prodirati talijanski elementi, pa provansalski. Pjesnik Guillaume Machault (1284-1377) bio je tajni pisar kralja Ivana. On je vjerojatno bio kraljev praeceptor ili kancelar, a ovaj podatak kaže o funkciji i ulozi ovog dvorskog dostojanstvenika o èemu su izvori škrti. Glazbi ne pogoduju vjerski ratovi pa se nove pjesme zabranjuju 1406. zbog straha od hereza. Ovo nam kaže o snazi pjesme i glazbe kao politièkog oružja, a ne samo kod širenja vjere o èemu nam kaže Adalberts- i Wenzelslied. Husiti ne vole katolièku crkvenu glazbu i smatraju je pompoznom. Da li je pompa strana vjerskom kultu i glazbi? Meðutim s Janom Husom poèinje gorljivost u skladanju novih pjesama, a èeška braæa (böhmische Brüder) kako se nazivao njegov pokret imaju svoj Canzonale - knjigu s crkvenim pjesmama Jana Blehoslava i Jana Èernýja, znak da je pjesma postala politièkim oružjem, slièno kao i tiskana rijeè zbog èega su se za reformacije palile knjige21, slièno kao što se danas uništava vatreno oružje. Blahoslav je k tome autor prvog teorijskog djela o glazbi na èeškom jeziku. Husite slijede i druge konfesije koje sastavljaju knjige crkvenih pjesama i time se ukljuèuju u vjersko-politièke borbe. Ove knjige namijenjene su puku. Kod katolika cvate korsko pjevanje od Josquina do Palestrine, Orlanda di Lasso, Giovanni Gabrielija. U Èeškoj nastaju književni korovi sastavljeni od uglednih graðana, to su korovi slièni njemaèkim Meistersingerima, postoji dvorska kapela – znak da se svjetovna glazba odvaja od crkvene, u gradovima k tome postoje trubaèi.

Godine 1701. je Thomas Balthasar Janovka napisao prvi glazbeni realleksikon suvremene glazbe, a od 1720-ih godina prodire u Prag i opera iz Firenze, odakle dolaze i operne družine. Godine 1787. dolazi i Mozart koji je u Pragu dobro 21

Aleksandar Stipèeviæ, Povijest knjige, Zagreb, 1985. na str. 291, 294. piše kako se tiskom vodila promidžba protiv Turaka i pozivalo na rat, kako se protestantizam širio tiskanim knjigama.

144

VDG JAHRBUCH 2005

primljen (o tome je Franz Grillparzer napisao pripovijetku pod naslovom Mozart auf der Reise nach Prag).

Autor nastavlja sa ulogom èeške glazbe u Europi pa operni skladatelj Josef Mysliveèek odlazi u Italiju i tamo ima uspjeha, 1777. ide u München. Temelj èeške glazbene kulture su zemaljske škole u kojima je školnik ujedno uèitelj glazbe i voditelj crkvene glazbe. Od 1798. postoji u Pragu i stajaæe kazalište što je odraz osnivanja beèkog Burgtheatra u 1770.-im godinama kao prvog državnog kazališta u smislu austrijskog prosvjetiteljskog apsolutizma.22 U tom kazalištu prikazuju se talijanske opere, 1811. osniva se i prvi konzervatorij u Europi, pa glazbeno društvo.

Na konzervatoriju djeluju mnogi strani umjetnici, osobito violinisti. Osniva se orguljaška škola za crkvenu glazbu oko 20 godina poslije konzervatorija, prvi ravnatelj je Johann Nepomuk Vitasek.

Instrumentalna glazba osobito se njeguje u romantici, meðutim èeška glazba nije nacionalna i u to doba ne njeguje folklor koji inaèe voli romantièka glazba. Èeška glazba prima inozemne utjecaje s mnogih strana i oni oploðuju domaæu glazbu. U sliku glazbene romantike spada Jan Tomášek koji sklada Goetheove stihove, slièno kao što stihove Goetheovog doba u Beèu sklada Franz Schubert.

Goethe to odobrava. Tek Bedžih Smetana usmjeruje glazbu nacionalno i folklorno, 1861. napušta dobro plaæeno mjesto direktora filharmonije u Gothenburgu u Švedskoj, kako bi se posvetio nacionalnoj glazbi. U Pragu djeluje 1843. kao uèitelj glazbe u kuæi grofa Leopolda Thuna. Smetanina opera Libuša uprizorena je 1881. kod otvorenja nacionalnog kazališta, a na predstavu je došao i prijestolonasljednik nadvojvoda Rudolf koji je živio u Pragu.23 Autor je potom nabrojio i druge èeške skladatelje, Dvořaka koji je nacionalan, ali u slavenskom smislu, Zdenka Fibicha.

Ovi skladatelji bili su socijalno skromnog porijekla, Smetana je bio sin pivara, Dvořak sin gostionièara i mesara. Pa ipak je od cara dobio odlikovanja, a imenovan je èlanom èeške akademije, stekao je poèasne doktorate i druge poèasti. Bio je to oblik mecenatstva, ali i kupovanja umjetnika karakteristièan za novo doba.24 Èeška glazba bila je u nekim aspektima nacionalna, u nekima ne. U XIX. st. ona je bila pored ostalog nacionalna po organizacijskom obliku kojem je nacija dala okvir sa osnivanjem konzervatorija, kazališta i drugih društava za njegu glazbe. Kruna je u tome sudjelovala nagradama i potvrdnim držanjem.

Anton Truhař napisao je prilog o slavenskoj, ne èeškoj književnosti kao Slavische Literatur(str. 61-125). Èešku književnost periodizirao je do 1410., pa od 1410. do bitke na Bijeloj Gori 1620., a onda od 1620 do osnivanja puèkih škola po inicijativi Marije Terezije 1774, i onda razdoblje preporoda. Nekoliko èeških plemena postaje u IX./X. st. èvrsto politièko jedinstvo. Ne navodi èimbenike koji su Èehe napravili politièkom jedinicom, kako se autor izražava, a to je mogla biti 22

23

24

Ivan Pederin, Die Nationalisierung, Industrialisierung und Kommerzialisierung der Literatur der habsburger Monarchie, Rijeè, VIII ( 2002). br. 1 Jedan od Rudolfovih uèitelja bio je Anton Gindley, sin maðarsko Nijemca i Èehinje i zastupnik tolerancije meðu Nijemcima i Èesima Brigitte Hamann, Rudolf, Kronprinz und Rebell, München, 1987. str. 65.

Robert Escarpit, Sociologie de la littérature, Paris, 1958. str. 48-49.

145

VDG JAHRBUCH 2005

jedino feudalna vlast i crkva. Najugledniji èeški dijalekt je srednje-èeški koji ipak ne potiskuje ostale dijalekte što onda, rekli bismo danas, nije bilo ni moguæe jer tadašnja država nije imala opæu vojnu obvezu, školsku obvezu, suvremeno èinovništvo i novinstvo koje danas potiskuje dijalekte. Kršæanstvo donosi pismo, toènije donose ga sveta braæa Æiril i Metod. Iz 1100. godine potjeèu glose sv. Grgura na jeziku bliskom starom crkvenoslavenskim, pa naprijed spomenuta Adalbertova pjesma Hospodine pomiluy koja se pjevala u crkvi, ali i na bojišnicama što kaže o pojmu rata koji mora biti pravedni rat ako æe nam Gospodin pomoæi. Ratna pjesma jedna je od prastarih književnih rodova. Potom slijede pjesme posveæene Isusu. On spominje Grüneberški i Kraljodvorski rukopis koji su nedavno otkriveni, Kraljodvorski rukopis bio falsifikat iz XIX. st. koji je trebao ojaèati svijest o kulturnom identitetu Èeha, a autor i piše da Dobrovský i Jernej Kopitar oba rukopisa smatraju falsifikatima. Pa ipak, ovaj posljednji snažno je djelovao u èeškoj književnosti, slièno kao što su i Macphersonove Ossianove pjesme snažno djelovale u romantizmu. Autor je i prikazao raspru oko autentiènosti tih rukopisa. Èeška književnost vezuje se uz zapadnoeuropsku, ali je svjetovna lirika slaba u Èeškoj za razliku od zapadne Europe, jak je utjecaj njemaèke književnosti. Otkrivaju se rukopisi koji djeluju u romantizmu. Za razliku od svjetovne književnosti razvijena je didaktièka crkvena književnost i legende nastale prema latinskim predlošcima.

Tu se osjeæa nepoštovanje latinske pismenosti i književnosti. Cijeni se samo književnost na narodnom jeziku što se oslanja na folklornu književnost.

Autor potom prelazi na pojavu drame koja potjeèe iz uskršnjih obreda. Sve ove književne pokrete autor naziva romantièkima. Pobliže, romantièka je prema ovom piscu književnost nastala u kasnom srednjem vijeku kao roman o Trojanskom ratu Guida Columna ili Život Aleksandra Velikoga, Barlaam i Josafat.25 Znanstvena proza, teologija, psalmi, Evanðelja, pravni spisi su na latinskom i u tome ne nalazimo autorovu osudu. On spominje ratnu pjesmu Taborita Kdož jeste Božji bojovnici kao znaèajno književno djelo i tu posredno priznaje potrebu da stih bude popraæen melodijom što nije bilo više moguæe kad se književnost poèela izdavati tiskom. Èeška književnost do toga doba oskudna je pripovjedaèkom prozom, ali ima bogatstvo crkvenih pjesama, stari predlošci se prepisuju i preraðuju, širi se pouèna proza, bujaju husitska bogoslovna djela u kojima nalazi potvrdu narodnog jezika i duha. Jan Hus ne slijedi Wiklefa slijepo, veæ nastoji naæi sukladnost njegovih spisa s katolièkim uèenjima. Ovdje naziremo pokušaj izmirenja Husa s katolicizmom kojemu on nije bio opasan, a Èeška je, kao i Austrija uopæe bila katolièka zemlja. Autor ne zalazi u bogoslovna pitanja. Husitizam je, tako autor, bujanje biblijske književnosti, on stavlja filozofiju u službu vjere.

Spominje pokrštenog Židova Paula Žedeka, (umro 1471) bio je istaknuti ultraquist u mladosti, kasnije katolik pa je napisao spis o dužnostima vladara pod naslovom Jiři spravovna, pa latinsko enciklopedijsko djelo ber viginti artium. Povijest se 25

U hrvatskoj književnosti 1870-ih godina romantièkom se smatra otprilike ono što danas podrazumijevamo pod trivijalnom ili zabavnom književnošæu, ona dobra književnost koja obrazuje je jedino realizam. Pisac je onoliko uspješan koliko je realist. Ivan Pederin, Pitanja izdavanja Vienca i teorije realizma u sjeni njemaèke književnosti do Šenoine smrti (1881) Rijeè, VI(2000) sv. 6. str. 145-170.

146

VDG JAHRBUCH 2005

inaèe u to doba zapušta i spada na suhoparne analitièke pokušaje, ali uslijed ratova cvate poznavanje stranih zemalja i naroda. Tako autor èak i u teškim vremenima umije maštovito naæi neke prednosti. Slièno kao Janovka koji je napisao prilog o glazbi autor nalazi znaèaj èeške kulture u plodnim odnosima sa stranim kulturama jer Èeška se nalazi u srcu Europe, izložena kulturnim stremljenjima sa strana.

Rat nije samo nesreæa, nego i znanost, prema tome oblik kulture, a èeška ratna znanost i umijeæe šire slavu èeškog imena. U to doba razvija se i pravna proza, ali književnost ne poznaje pojma originalnosti koji je nastao tek krajem XVIII. st., a originalnost je postala zakonski zahtjev zakonom o tisku Alexandera Bacha u 1850-im godinama.26 U reformaciji su se potvrdili narodni jezici, ali autor ipak opaža njezinu zamornu jednoliènost na književnom podruèju, nije prijatelj ni kozmopolitizma humanizma, kad se piše pretežito na latinskom. Autor ne spominje kulturu grèkog jezika u reformaciji, ne spominje Philppa Schwarzerde koji je svoje ime preveo u Melanchton, ne spominje ni stalnu naklonost protestanata grèkom na štetu latinskog. Èeški humanist Bohuslav Hassenstein vonb Lobkowitz putuje da posjeti mjesta na kojima se razvila antièka kultura, njeguje klasiène jezike. Gregorius Hrubý von jeleni je uèeni prevoditelj i sa Wenzelom Píseckým putuje kao mentor Sigismunda Geleniusa Vjerojatno je bio njegov praeceptor. On njeguje èeški jezik koji može postati ravan grèkom i latinskom jer humanizam se osušio u jalovosti svog latiniteta. Autor ne zamjeæuje da latinizam stvara uvjete za osjeæaj zajedništva meðu obrazovanim ljudima u Europi dok njega narodnih jezika bolje mobilizira narodne snage, ali stvara zaèahurenost u vlastitu naciju. Èeško-moravska braæa (a to su kasniji sljedbenici Jana Husa) njeguju èeški jezik.

Svjetovna književnost nema umjetnièkih dostignuæa, epika je zavisna o Bibliji i legendi, šire se tendenciozne pjesme, alegorièna moraliziranja, sve se okreæe oko crkvene pjesme, osobito kod ultraquista, a i kod èeške braæe. Prevode se psalmi ili se parafraziraju. U husitsko doba drama gubi oslonac, onda prevladava isusovaèka drama, èesto i vesela. Protuklerikalnost je osnova duhovnog držanja ovog povjesnièara èeške književnosti. Pripovjedna proza oslanja se na puèku književnost, javlja se opet didaktièna književnost vezana s bogoslovljem, egzegeza, historiografija i kozmografija. Treæe razdoblje poèinje s bitkom na Bijeloj Gori.

Književnost stalno opada u tom razdoblju, isusovci preuzimaju sveuèilišta i šire kozmopolitski duh na štetu nacionalnog, žele iskorijeniti heretike. Pišu se povijesna djela puna zemljopisnog i etnografskog znanja.

Novo doba poèinje s Marijom Terezijom za koje se budi rodoljublje. Ukida se Družba Isusova 1773. i time latinizam gubi glavni oslonac. Ovo autor ocjenjuje kao vrlo pozitivno. Prestaje denacionalizacija èeških intelektualaca. Osnivaju se puèke i trivijalne škole, širi se njemaèki jezik, èeški se zaboravlja, uz narod ostaje samo niže sveæenstvo. Meðutim 1769. osniva se uèeno privatno društvo Souhromá uèená spoleènost, osnivaju ga aristokrati Ignaz Born i grof Franz Josef Kindski. To je od 26

Ivan Pederin, Die Nationalisierung, Industrialisierung und Kommerzialisierung der Literatur der habsburger Monarchie, Rijeè, VIII ( 2002). br. 1

147

VDG JAHRBUCH 2005

1784. Král. èeská spoleènost nauk. Njezin èlan je patrijarh slavistike Josef Dobrovský (umro 1829), pa piarist Gelasius Dobner (umro 1790). Prvi je isusovac.

On budi èeški narod, piše Institutiones linguae slavicae dialecti veteris (1822). Ovaj osnivaè slavistike pisao je na njemaèkom, èak i Goethe se o njemu izražavao s poštovanjem. On je 1791. u carevoj nazoènosti održao predavanje o odanosti slavenskih naroda Habsburgovcima u Kraljevskom znanstvenom društvu, nadahnuo je naraštaje filologa, u njegovo potomstvo ubraja Josefa Jungmanna koji je znao mnogo starih i novih jezika. Ovaj autor, koji se s malo simpatija izražavao o crkvenoj književnosti ranijih razdoblja ne pridaje nikakvu važnost èinjenici da su ovi pisci bili isusovac, odnosno piarist.

Jungmann prevodi; piše Slovesnost (1820), osniva Museum královstvi èeskégo 1818. sa Sbor pro vědecke uzděláru rěèi a literatury èeske, a to je zapravo Matica èeška, piše Slovnik èeskoněmecký. Ovo nam kaže o znaèenju leksikografije i prijevoda u razvitku jednog nacionalnog jezika, ali i o ulozi njemaèkog jezika i filologije u razvitku slavistike. Tada je Vjenceslav Hanka, knjižnièar u èeškom muzeju "otkrio" Kraljodvorski rukopis, poèeo izdavati staroèeške spomenike, prouèavati gramatiku, Jan Kollár, koji je studirao u Jeni izdao je Slovanske starožitnosti,27 Èelakovski i František Palacký izdaju narodne pjesme. Sve to ime šireg odjeka meðu vrlo brojnim austrijskim Slavenima, Šafařik je dugo bio profesor na srpskoj gimnaziju Novom Sadu, a kasnije ravnatelj Sveuèilišne knjižnice u Pragu, Palacký je bio praeceptor velikaške djece, bavio se starim rukopisima, on je putovao i istraživao u pismohranama. Tada se i mnogo prevodilo ponajviše s njemaèkog, a prijevod je doprinosio stvaranju pojma književnog standarda ispod kojeg jedna nova književnost ne smije iæi, osim što je širio književni obzor. Èasopis koji je u tom smislu i funkciji objavljivao mnogo prijevoda bio je hrvatski èasopis Vienac.28 Autor priznaje da je njemaèka književnost znatno djelovala u èeškoj, a tako je i liberalni pokret 1848. djelovao u èeškoj književnosti.29 Ovim se autor dosta obazrivo svrstava uz liberalizam.

Truhař vidi u književnosti sredstvo buðenja narodne svijesti pred èime uzmièu umjetnièki kriteriji. To shvaæanje sukladno je mišljenjima mnogih drugih npr. njemaèkih povjesnièara književnosti i kritièara koji su kao Georg Gottfried Gervinus ocjenjivali nekog pisca po tome koliko je on bio liberalan.

Autor od njemu suvremenih pisaca spominje Boženu Němcovu, istièe povijesnu pripovijetku, a onda spominje Èešku akademiju znanosti, književnosti i umjetnosti koja je nosila ime Franje Josipa, kao uostalom i zagrebaèko sveuèilište. Ovaj car bio 27

28

29

O tome Matthias Murko, Deutsche Einflüsse auf die Anfänge der böhmischen Romantik, Mit einem Anhange:Kollár in Jena und beim Wartburgfest, A.v.d.T. Deutsche Einflüsse auf dei Anfänge der böhmischen Romantik, I. Graz, Styria, 1897.

Vidi Ivan Pederin,Njemaèka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom èasopisu „Vienac„(1869-1903), Zadar, 1978. netiskana disertacija. Ova disertacija o najvažnijem poduzeæu hrvatske književnosti uopæe veæ 25 godine èeka tisak. Drago Šimundža, Francuska književnost u „Viencu“,Split, 1993.

On se odrazio i u austrijskoj književnosti, Karlheinz Rossbacher, .Literatur und Liberalismus, Zur Kultur der Ringstrassenzeit in Wien, Wien, 1992. i u mnogim drugim književnostima.

148

VDG JAHRBUCH 2005

je nosilac drugog vala modernizacije koji je svoj vrhunac dosegao u 1870.-im godinama kad su osnivana sveuèilišta kao sveuèilište u Zagrebu, Bukovini i dr.

Ovaj prilog i prilozi nam kažu i o funkciji književnosti. Ona je u srednjem vijeku bila sredstvo vjerskog kulta koji je (neæemo spominjati bogoslovne okolnosti) bio sredstvo širenja uljudbe, politièke i gospodarske stabilizacije pa su narodi ušli u povijest tako što su se pokrstili. u XV./XVI. st. književnost je sredstvo vjerskih borbi, u XIX. st. sredstvo kojim su se oblikovale nacije.

Književnost je u XIX. st. organ demokracije i jedva da možemo govoriti o nekoj nazadnjaèkoj ili reakcionarnoj feudalnoj književnosti u tom stoljeæu. U Europi ima nacija koje nisu stvorile državne organizacije i to baš u Austriji, ali nema nacije koja nije stvorila svoju nacionalnu književnost u XIX. st. osim Židova, Roma, Armenaca koji su kao svoj jezik prihvatili poljski još u XVIII. st. Ovdje moram sumnjati da li su to nacije.

Ovaj prikaz nam kaže da je èeški preporod neposredni izdanak terezijanskih i jozefinskih reformi, ali se bujnije razvio u Èeškoj negoli u Beèu koji se osjeæao grudobranom katolicizma, a u XIX. st. grudobranom Zapada i nije isticao svoj njemaèki karakter, veæ europski. Stoga su beèki pokreti slabo odjekivali u decentraliziranim grofovijama i kneževinama njemaèkog jezika, ali je modernizacija bila utoliko snažnija u Èeškoj koja je bila jasnije okupljena oko Praga, jer je bila centralizirana. Upada u oèi da u tom preporodu djeluje mnogo katolièkih sveæenika, a i poneki znanstvenik s njemaèkim prezimenom što znaèi da vlast i njemaèko puèanstvo nije vidjelo opasnost u èeškom pokretu, veæ da joj je on bio dobrodošao kao oblik modernizacije. Okvir te modernizacije je nacija i nacionalna država i to je u èeškom preporodu jasno, ali ne u Beèu. To je jasno i u maðarskom preporodu tek što je Maðarska imala polovicu puèanstva koje nije bilo maðarskog jezika. Njezina državna ideologija bila je jezièna maðarizacija koja je izazvala silan otpor osobito kod Hrvata. To æe biti da je bio razlog što je hrvatski pokret kasnio. Jozefinizam je u Hrvatskoj doživljen kao germanizacija ili radije maðarizacija, kao kršenja ustava i starih pravica, pa je u ilirizmu ojaèala ideja slavenske uzajamnosti i oslanjanja na èeški preporod.

Ovdje se valja zamisliti o tome što je u Carevini bila nacija. Potkraj stoljeæa Carevina je bila federacija ogranièenih suvereniteta, sama Carevina bila je naprednjaèka, ali ne demokratska jer je napredak dolazio kao inicijativa krune što je osobito lijepo vidljivo baš u Èeškoj. Pun suverenitet ipak nije imala ni jedna nacija, nego samo car koji je u svojoj vlasti imao vojsku, tajnu policiju, vanjske poslove i financije. Carevina nije bila demokratska, a to æe reæi da je imala slab parlamentarizam pa parlamenti u nacijama nisu igrali znatnije uloge. Meðutim, nacionalna kultura igrala je vrlo znatnu ulogu pa je oblikovala svijest i mentalitet suvremenih nacija, odnosno njihova višeg sloja, ali i seljaštva koje je svojom kulturom djelovalo u višem sloju. Svi austrijski narodi koji su to željeli, postali su suvremenim nacijama u XIX. st., njemaèko puèanstvo nije se tome opiralo, veæ je sudjelovalo u tim nacionalnim pokretima kao Strossmayer, Jungmann, Rieger i

149

VDG JAHRBUCH 2005

mnogi drugi.30 Kruna nije bila èuvstveno vezana ni uz jedan od brojnih naroda, ali je Èeška bila podruèje na kojem su se dogodili bitni dogaðaji austrijske i srednjoeuropske povijesti.

Wendelin Toischer napisao je prilog o njemaèkoj književnosti u Èeškoj do kraja tridesetogodišnjeg rata pod naslovom Die deutsche Literatur bis zum Ende des dreissigjährigen Krieges (str.126-139). On je poèeo s XII. st. u kojem svjetovna književnost dobiva na znaèenju, preskoèio je starovisokonjemaèko razdoblje i latinsku književnost ranog srednjeg vijeka. Kralj Vjenceslav Přemysl uveo je na svom dvoru turnir, a na tom dvoru boravio je Reinmar von Zweeter, najbolji nasljedovatelj Waltera von der Vogelweide. Ottokar II. Dobri vodi pjesnika Friedricha von Sonnenberga na vojni pohod protiv Maðarske. U Pragu se okupljaju i drugi pjesnici sviju škola, ali su svi sljedbenici drugih pjesnika. Ulrich von Eschenbach je na dvoru Ottokara II. spjevao svoj roman o Aleksandru, o njegovoj pogibiji postoji tužbalica (Klage) nepoznatog pjesnika, poznata je jedna legenda o Mariji Heinricha der Klausnera. Wenzel II i Ottokar Dobri bili su vrlo pobožni, ali je ovaj posljednji volio i žene, a Vjenceslav II. bio je i sam pjesnik. Najznatniji pjesnik toga doba bio je Heinrich von Freiberg koji je napisao sagu o presvetom križu po latinskom predlošku. Tu je još i pohod Johanna von Michelsberga u Pariz u XIII. st. Autor spominje ove pisce, ali ne navodi mnogo o njihovom životu što je bilo naèelo pozitivistièke znanosti o književnosti pa mi ne znamo da li su oni bili praeceptori, kancelari ili ne. Latinski je jezik uèenosti, ali se sve više pravnih spomenika piše na njemaèkom. Toischer spominje Èešku kao mjesto roðenja novovisokonjemaèkog jezika èiji korijeni sežu do kancelara Karla IV. Johanna von Neumarkt koji je k tome djelovao i kao prevoditelj. Neumarkt je pratio Karla i na njegovim pohodima, npr. u Italiji 1353., postao je biskup Leitonschla, a dopisivao se s Petrarkom. Prevodio je Bibliju, to je Wenzelsbibel u c. k. Dvorskoj knjižnici u Beèu. Na tom rukopisu radili su mnogi pisari, i minijaturisti. Ackermann von Böhmen je dijalog udovca i smrti u kojem udovac optužuje smrt.

Autor je spomenuo crkvene pjesme èeške braæe, knjigu crkvenih pjesama Michaela Weisse, koji je Lutheru odlazio kao poklisar, pa protestantske crkvene pjesme, obrade biblijskih tema, Benedikta Edelbecka koji je bio dostojanstvenik (Prischmeister) na dvoru nadvojvode Ferdinanda. Njemaèka književnost je u XVI. st. pretežito protestantska.

Ovaj prikaz srednjovjekovne i humanistièke njemaèke književnosti u Èeškoj kaže da je ona bitan sastavni dio književnosti na njemaèkom jeziku uopæe. Autor se ogranièio samo na vitešku, odnosno književnost na njemaèkom jeziku, ne spominjuæi latinsku književnost koja je za razliku od ove njemaèke katolièka. On nije analizirao vitešku književnost, veæ je samo nabrajao pisce koji su veæ svrstani u njemaèku književnu povijest, a književno djelo nije se ni inaèe analiziralo u pozitivistièkoj znanosti o književnosti. Tako su mu izbjegli heretièki elementi koji 30

Mira Kolar Dimitrijeviæ napisala je èitavu knjigu o Nijemcima koji su sudjelovali u nacionalnom životu Hrvata – Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeæa, Osijek, 2001.

150

VDG JAHRBUCH 2005

su bitno sudjelovali u toj književnosti, osobito u pojmu viteške ljubavi (Minne), što je postalo moguæe poslije suvremenih istraživanja srednjovjekovnih krivovjerja.31 Toischerov prilog ipak pokazuje da su se u Èeškoj bujno razvile dvije književnosti koje su se uzajamno oploðivale što nije tako èesto u Europi, ali se to može zamijetiti u Dalmaciji i sjevernoj Hrvatskoj u kojoj se njemaèka književnost ipak razvila mnogo manje bujno nego li u Èeškoj.

Alfred Klaar napisao je prilog o njemaèkoj književnosti poslije tridesetogodišnjeg rata ostavivši šupljinu izmeðu reformacije i kraja tog rata kad je književno stvaranje bilo oskudno. Naslov tog rada je Die Deutsche Literatur seit dem dreissigjährigen Krieg (str.139-162). On je poèeo tako što je istaknuo da je jedina duhovna snaga toga doba crkva koja guši njemaèku književnost. Na taj naèin on je preskoèio i književnost baroka i prešao na jozefinizam kad su znatno djelovali Sonnenfels i bivši isusovac Denis, a njihova djelatnost odjekuje u Pragu gdje se u njemaèkoj književnosti razvija štovanje Goethea, slobodarstvo, romantika, a pobude stižu iz Beèa i drugih njemaèkih krajeva. Bilo je to jasno pozivanje na njemaèku naciju kao jedinstvenu što ona u to doba nije bila, ali je onda, kao i danas nastojala istaknuti svoju jedinstvenost u književnim povijestima koje su se pisale, a i danas se pišu kao povijest jedinstvene nacije tako da su švicarska i austrijska književnost otprilike dodatak njemaèkoj. Ovdje valja reæi i da romantika nije bila liberalni pokret, bila je elitistièka i imala je lice okrenuto u prošlost i samo u prošlost, ali romantika ipak traži individualnu umjetnièku slobodu što bi se moglo nazvati elementom liberalizma.32 Prema Klaaru, žarišta književnosti su kazalište i sveuèilište. Tu se, mogli bismo dodati pokazuje policentriènost suvremene nacionalne kulture. U tradicionalnoj državi žarišta kulture bili su dvor i samostani, a Crkva nije bila odvojena od države, sada je dvor tek upravo središte koje ipak daje smjer, stil i duh društvu, a književnost se razvija na sveuèilištu, kazalištu, kako je autor napisao, pa u èasopisima, redakcijama izdavaèkih kuæa koje nisu državne, ali država preko cenzure, nadzora nad tiskom, odnosno tiskovne policije nastoji da nadzire književnu produkciju sa sve manje uspjeha.

Autor nastavlja s kazalištem i istièe kako se ranije plemstvo oduševljavalo komedijama u kojima se pojavljivao Hanswurst, sada se ide za tim da se održi njemaèko kazalište u Pragu koje ima više umjetnièke zahtjeve, a mi bismo mogli dodati da te zahtjeve postavlja kazališna cenzura.33 Meðutim u ovom naèinu pisanja autor oèigledno nastoji kulturno diskvalificirati plemstvo koje se 31

32

33

Ivan Pederin, Roðenje Europe iz duha katolicizma i hereze, crkvenosti i viteštva, Crkva u svijetu, XXXVI(2001) br. 1. str. 76-94. O srednjovjekovnim krivovjerjima doznaje se iz onodobne putopisne književnosti, Isti, Die Reisebeschreibung vom frühen Christentum bis zum Ausgang der Kreuzzüge, Rijeè, Èasopis za filologiju, Rijeka, 3(1997) sv.2. str. 144-176.

Jochen Schulte-Sasse nalazi u romantièkoj književnoj kritici mnoge lemente koji se suprostavljaju napretku, Der Begriff der Literaturkritik in der Romantik, u : Geschichte der deutschen Literaturkritik (1730-1980) mit Beiträgen von Klaus L. Berghahn, Russel A. Berman, Peter Uwe Hohendahl, Jochen Schulte-Sasse und Bernard Zimmermann, hrsg. von Peter Uwe Hohendahl, Stuttgart, 1985. str. 92-95. i inaèe u ovom radu.

Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825-1865) Dubrovnik, nova serija, godište IX(1998) br.1.str.405-432.

151

VDG JAHRBUCH 2005

oduševljava komedijom na niskom studiju što je atipièno u ovom razdoblju kad su se imuæni graðani jagmili za plemiækim titulama, a plemstvo je sa svojim salonima i na drugi naèin igralo neku ulogu u Carevini.

U kazalištu djeluje August Gottlieb Meissner, protestant i svjetski èovjek, Karl Heinr. Seibt i dr. Tu opet osjeæamo autorovo naglašeno liberalno uvjerenje i potrebu šireg pogleda u svijet.

Potom Klaar piše o razvitku njemaèkog novinstva u Èeškoj, spominje pokretanje Prager Oberpostamtszeitung koja se kasnije zove Prager Zeitung. Èeška i njemaèka znanost nisu odvojene i djeluju uzajamno, ali tu uzajamnost ne istièu. Potom autor prelazi na otpor protiv Napoleonove invazije koji vode romantièki pisac Heinrich von Kleist i grof Kaspar Sternberg koji okuplja pisce.

Karl Egon Ebert je èelnik njemaèkog pjesnièkog kruga, objavljuje 1824. prve pjesme, životno djelo mu je spjev Wlasta napisan u nibelunškoj strofi. Ovaj pisac blizak je liberalnom mladonjemaèkom pokretu, gleda u buduænost, odvaja se od akademske poetike. Njemaèki pisci ne odvajaju njemaèku i èešku povijest u Èeškoj u doba prije 1848., ali se to èini kasnije. Uzajamnost njemaèkih i èeških pjesnika osjeæa se u recepciji Byrona i Lenaua, a 1848. se jedni i drugi oduševljavaju liberalizmom. Autor spominje èasopis Ost und West, Siegfrieda Kappera i Talvj kao posrednike prema slavenskoj narodnoj književnosti.34 U Èeškoj je roðen Adalbert Stifter koji tamo ipak nije ostao, veæ je djelovao kao školski nadzornik u Gornjoj Austriji. Autor nije spomenuo èeške teme Franza Grillpaarzera, ali je opazio da se u zadnje doba poèelo s odvajanjem èeške književnosti od njemaèke, pa je nedavno Philipp Knoll osnovao Gesellschaft zur Förderung deutscher Wissenschaft, Literatur und Kunst in Böhmen. Njemaèka književnost u Èeškoj sve više se vezuje za njemaèku i austrijsku književnost o èijem postojanju i razvitku je u ovoj zbirci postojala svijest koja nije uvijek bila jaka jer su se mnogo austrijski pisci s poèetka XIX. st. smatrali njemaèkim piscima.

Oskar Teuber napisao je prilog pod naslovom Die Theater Prags (sr.63-192).

Poèeo je spomenuvši Prag kao Mozartov grad i istaknuo nacionalni mir koji vlada u Pragu i pored podjele nacionalnih umjetnièkih ustanova.

Onda je napisao pregled povijesti praških kazališta. U poèecima su poznate misterijske igre i Moralitäten, duhovne igre s komiènim intermezzima. Isusovaèke školske drame prikazivale su se u Collegium clementinum. God. 1567. isusovci su izveli tragediju o sv. Vjenceslavu na èeškom, onda su profesori na Karlovom sveuèilištu izvodili protupapinske drame. Pojavila se i talijanska opera kao konkurencija isusovaèkom kazalištu. Mecena glazbe i opere u Èeškoj bio je grof Franz Anton von Spork koji se istakao i kod osnivanja samostana i bolnica, pa praškog Kotzentheatera. Spork ide za tim da popravi kakvoæu predstava putujuæih družina, jer je kazalište toga doba bilo kazalište takvih družina. Koliko je popularnost kazališta rasla može pokazati sluèaj mladog grofa Johanna Josepha 34

Kapper je k tome imao veza sa Augustom Šenoom kao uzrednikom Vienca. O ovim piscima vidi u naprijed spomenutoj disertaciji Ivan Pederin, Njemaèka, austrijska i druge knjiuževnosti u hrvatskom èasopisu „Vienac„(1869-1903), Zadar, 1978.

152

VDG JAHRBUCH 2005

von Bruniana koji je pobjegao roditeljima da bi vodio družinu u Kotrentheateru (Schauspiel-Prinzipal), što nije odgovaralo njegovom društvenom položaju.

Kad je 1770.-ih godina osnovan Theater an der Burg poèele su reforme i u njemaèkom kazalištu u Pragu. U tim reformama sudjelovao je kazališni cenzor barun Marcel Hennet. Kazalište su podupirali novcem knez von Fürstenberg i grof Prokop Czerna. Borba za publiku zaoštrila se 1771./72. Za Josipa II. Prag je dobio novo njemaèko nacionalno kazalište – Nostitzsches Nationaltheater u kojem su se pored ostalog izvodila i Mozartova djela. Od 1799. to se kazalište zove Ständisches Nationaltheater in Prag, ali je 1789. poèela izgradnja još jednog kazališta koje se zvalo domovinskim – Vaterländisches Theater. To kazalište platio je 1786. Josip II. i platio ulaznicu 30 dukata. Repertoar tih kazališta slièan je repertoaru beèkih kazališta, a to znaèi da su se izvodila djela Franza Grillparzera, Grabbe, Kala Lebrechta Immermanna, Friedricha Halma, Heinricha Laube, Karla Gutzkowa, Eduarda von Bauernfelda, a 1846. je intendant toga kazališta postao Beèanin Johann Hoffmann koji je dobio i državne subvencije èime je kazalište napokon postalo nacionalno i državno. God. 1848. cenzura je ukinuta, a kazalište je poèelo djelovati politièki.35 Godine 1862. je došlo do nacionalne podjele kazališnog života zbog èega autor žali. Bilo je to doba jaèanja liberalizma i parlamentarizma kad je kazalište postalo jedno od težišta nacionalnog života. U to doba su i iz Zagreba otpušteni njemaèki glumci.36 Tada su se u tom kazalištu izvodila djela Gustava Freytaga, Richarda Wagnera, Otta Ludwiga, Salomona Mosenthala, Putlitza, Brachvogela, Rudolfa Gottschalla, Paula Lindaua, Adolfa Wilbrqandta, Friedricha Spielhagena, Paula Heyse, Alberta Lindnera, Rudolfa Genée, Roberta Byra, Schaufferta, Wicherta, Gustava von Mosera, Girndla, Kneisela i Ludwiga Anzengrubera, ali i francuska djela Victoriena Sardoua, Alexandre Dumasa, Octave Feuilleta, Augiera. Bio je to repertoar koji grosso modo odgovara repertoaru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu37, a odgovara Laubeovom usmjerenju Burgtheatra prema francuskoj drami 1850.-ih godina,38 pa se može reæi da je kazalište djelovalo koheziono u austrijskim državnim okvirima. Opera privlaèi dobre pjevaèe, u Prag dolazi i ugledni režiser Angelo Neumann iz Bremena u Njemaèkoj.

Istodobno se meðutim razvija i èeško kazalište. Èeško kazalište poèelo je praviti prve korake veæ krajem XVIII. st., ali ti slabi poèeci nisu se održali. Godine 1842. pokušalo se glumiti na èeškom u Theater in der Rosengasse, èeško kazalište poèinje 1862. i doživljava se kao nacionalna polarizacija. Tada se iz Zagreba otpuštaju njemaèki glumci. Sad je kazalište dvojezièno.

35

36

37 38

Ovo neæe biti da je bilo toèno jer kazališna cenzura nije ukinuta, veæ je slabila otprilike 1880-ih godina i dalje.Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825-1865) Dubrovnik, nova serija, godište IX(1998) br.1.str.405-432. Odluke o kazalištu donosile su se u Beèu i važile su u svoj Carevini.

Pavao Cindriæ, Kazališni Zagreb, Kazališni Zagreb, Trnovit put do samostalnosti (do 1860), u:Hrvatsko narodno kazalište, 1894 - 1969., Enciklopedijsko izdanje, Zagreb, 1969.

O tome Ivan Pederin, rad o Viencu.

Franz Horch, Franz Das Burgtheater unter Heinnrich Laube und Adolf Wilbrant, Wien, 1925.

153

VDG JAHRBUCH 2005

Znatni èeški kazališni pisac i prevoditelj je Jan Kollár, a èeško kazalište pokušavali su osnovati 1845. Jan Palacký, Rieger, Trojan, Friè, Strobach, ali ništa od toga nije bilo duga vijeka jer je èeško kazalište nije imalo publike. God. 1864. postao je direktor samostalnog èeškog kazališta Nijemac Liegert. Za èeško kazalište borili su se osim spomenutih još knez Karl Schwarzenberg, Ferdinand Urbánek, Karl Sladkovský i drugi, ono je smatrano ugaonim kamenom nacionalnog života. Kad je kazalište 1881. izgorjelo skupljali su se prilozi za njegovu obnovu. Kazalište se prema tome doživljavalo kao sredstvo preporoda i narodnog obrazovanja, a rezultat znaèajan kazališni život obaju kazališta.

Ovdje valja primijetiti rodoljubno oduševljenje Èeha za svoje kazalište. Takvo oduševljenje bilo je potrebito da bi se skupili dobrovoljni prilozi za gradnju kazališta. Meðutim èeško preporodno oduševljenje nije popraæeno odgovarajuæim oduševljenjem njemaèkog rodoljublja, možda s razloga što su njemaèke kazališne zgrade veæ postojale. Njemaèki nacionalizam bio je ukorijenjen u romantizmu koji nije bio optimistièan, a ni dosljedno liberalan, a austrijska tajna policija zazirala je od njega jer ga je smatrala prevratnièkim i zabranjivala uvoz romantièkih knjiga.39 Ferdinand J. Lehner napisao je prilog pod naslovom Romanische Architektur (str.193-206). Autor poèinje s godinom 814. kad je sv. Metoda na Velehradu krstio vojvodu Bořivoja. Tada poèinje i romantièko graditeljstvo kao katolièko graditeljstvo par esxcellence. Otac èeške povjesnice Cosmas (1045-1125) sprema se napisati nešto o gradnji najstarijih crkava. Lehner spominje razne darovnice, ali malo piše o samim èeškim crkvama, iako istièe da je u Èeškoj bilo mnogo crkava i prije uspostavljanja biskupije u Pragu. Veæinu samostana osnovali su èeški velikaši ili njihove žene, oèigledno s razloga što su u njima vidjeli element poretka. Žene su ih osnivale jer su mnoge neudate velikaške kæeri odlazile u samostane. Ovo objašnjenje toèno je, ali ne i dostatno jer danas jedino vjerski razlozi mogu objasniti zašto je u proteklim razlozima bilo toliko redovnika i redovnica. Sami samostani djelovali su kao instituti za njegu poljodjelstva, ali i kulturni instituti jer su imali skriptorije gdje su se pisale isprave ili prepisivali stariji tekstovi, narodne pjesme i sl. imali su kor i orguljaše, a zapošljavali su i brojne likovne umjetnike. Oni su bili oblik kolonizacije, a bili su utvrðeni i stoga prikladni za organizaciju obrane.

Zavisili su od središnjice u Clunyju, u Francuskoj, samostana koji je skupljao priloge svih ostalih samostana i s tim novcem osnivao nove samostane.

Autor na kraju dodaje da su mnogi romanièki spomenici propali, a neki su i unakaženi u suvremenom pokretu restauriranja koji autor ne odobrava.

Staroslavenska liturgija, koja se rano ugasila, za nj ne znaèi mnogo, ni izdaleka onoliko koliko ona znaèi u Hrvata.

39

Ivan Pederin, Die Germanistik als umstürzlerische Nationalwissenschaft, Das Geheimbündlertum an den deutschen Universitäten in den Berichten der k.k. Höheren Polizei (1819-1830), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, (21) 1991/1992. Zadar, 1993, str. 217-234; isti, Odnos austrijske cenzure prema evropskim književnostima, filozofiji, novinstvu i politièkoj ideologiji, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, sv. 32/II. za 1984. str.201-228.

154

VDG JAHRBUCH 2005

Josef Neuwirt napisao je prilog pod naslovom Gotische Architektur (str.

206-281). On je opazio da se gotika u Èeškoj kasno pojavljuje jer su središta iz kojih se gotika poèela širiti udaljena. Gotiku su donijeli njemaèki naseljenici, a šire je i cistercenzi i prosjaèki redovi koji su nastali u Francuskoj. Autor dosta kratko opisuje gotièke crkve i nalazi u njima francuske uzore, opisuje tehnièke pojedinosti gradnje. Ottokar II. privlaèi njemaèke doseljenike u gradove pa sada graðani grade crkve. U XIII. st. širi se raskoš na dvoru, istodobno se grade utvrðeni zamci, sveæenstvo pobuðuje umjetnost u poèetku, a sada to èine i laici. Osniva se prvo sveuèilište u Njemaèkom carstvu i Prag postaje politièkim središtem uglednih i utjecajnih vladara.

Autor nastavlja o graditeljskim ložama (Bauhütte) i zaradama klesara i graditelja. Prašku katedralu gradio je Peter Parler iz Gmünda u Švapskoj koji je izuèio zanat i stekao iskustvo kod gradnje katedrale u Kölnu, dolaze njemaèki klesari, nastaje udruga dvorskih umjetnika na dvoru Karla IV. s kojim poèinje zlatno doba graditeljskih umjetnosti. Opeka je sve važnija kod gradnje crkava.

Husitski vjerski fanatizam ne pogoduje graditeljstvu, a ni rat ne pogoduje umjetnosti, osniva se ceh klesara. Do ponovnog procvata umjetnosti dolazi poslije husitskih ratova kad se u graditeljstvu zamjeæuju mnogi slavenski cehovi i saski utjecaji, osobito u profanim gotskim gradnjama.

Karl Chytil napisao je prilog pod naslovom Architektur der Renaissance und Neuzeit (str. 282-318). Tu je opisao kako renesansni stil sporo potiskuje gotiku što je karakteristièno i za Maðarsku, uopæe za sjeverni dio srednje Europe, ali ipak dolaze talijanski graditelji. Poèinju se ureðivati vrtovi. Graditelje poziva Ferdinand I., a na gradnjama sada vidimo povijesne i mitološke prikaze, putti, fauni, tritoni, grade se i ladanjski dvorci, renesansa, èesto izmiješana s gotikom sada prodire sve više i u crkveno graditeljstvo. Vjerski ratovi nimalo ne pogoduju graditeljstvu.

Moæni vojskovoða i buntovnik Albrecht von Waldstein (ili Wallenstein) uvodi barok u graditeljstvo sa smislom za raskoš i velièanstveno, graditeljstvo sada postaje pobožno, a katolièka propaganda vraæa ljubav prema gotièkim oblicima, ali uvodi i dalekoistoène motive. Ti motivi, mogli bismo dodati, stižu preko sv. Franje Xaverskoga i isusovaèkih misionara na dalekom istoku. Meðu majstorima sad je sve više domaæih ljudi, kao Dinzenhofer koji gradi crkve, ali i dvorce. On èini Prag baroknim gradom. Tada prodire i rokoko.

August Sedláèek napisao je prilog o zamcima, dvorcima i utvrdama kao Burgen, Schlösser und Festen (str. 318-346) što je sve odraz obrambene snage zemlje u ranijim razdobljima. S izumom baruta i jaèanjem državne vlasti plemstvo napušta neudobne zamke i gradi dvorce. Te dvorce meðutim grade talijanski i francuski majstori. Pri zamci sagraðen su èak prije pojave kršæanstva. Te zamke kronisti nazivaju urbes ili castra. Dvorski dostojanstvenici prebivaju u zamcima na strmim liticama (Wallburg), njima je slièan tip zamka koji se naziva Teine, týni. Ti utvrðeni zamci, koji traže vrlo mnogo rada, izraz su nezavisnosti feudalaca od kralja, ali i ugleda zapadnih oblika feudalizma, pa oni neæe zamak od drva, nego od kamena.

Zamci nisu komforni, prozori su uski, interijeri tamni, imaju kamine, prozori se 155

VDG JAHRBUCH 2005

zatvaraju kožama, a smrtnost meðu ratnièkim plemstvom velika je. Omiljena zabava su lovovi. Najviše zamaka sagraðeno je za Karla IV. Umijeæe gradnje zamaka je spretno iskorištavanje zemljišta i položaja. Gradnja zamaka nastavlja se i za husitskih ratova. Tada se grade i utvrðene crkve – kostelci od castellum. Od XVI. st. plemstvo se opire kralju u korporaciji, ali je ono slomljeno bitkom na Bijeloj Gori 1620. Autor ne opisuje tu bitku kao nacionalnu katastrofu, nego kao pobjedu krune nad nezavisnim plemstvom. Mi bismo mogli dodati da se sad javlja novi tip plemstva, a to je plemstvo koje se stjeèe u službi kralja, osobito u vojsci, pa diplomaciji i sl. Tada plemstvo napušta zamke i traži udobnije renesansne gradnje. Èeste su pregradnje starijih gradnji, prozora je više, a oni su širi. Ovaj razvitak graditeljstva nije posve sukladan austrijskom i maðarskom razvitku jer u Èešku ne prodiru Osmani, ali umjesto turskih ratova bjesne husitski ratovi s vrlo sliènim uèinkom. Prema ovom autoru husitizam nije ostavio bogoslovnog traga u crkvenom graditeljstvu.

Josef Neuwirth napisao je prilog o srednjovjekovnom slikarstvu i kiparstvu Malerei und Plastik im Mittelalter (str.347-363). Slikari su èesto bili redovnici, koji su onda iluminirali rukopise. Graditelj Peter Parler sam je izradio korske stolice u stolnoj crkvi. Karakteristika je èeških prilika da talijanski utjecaji stižu u slikarstvu veæ potkraj XIV. st. što se tada još ne zamjeæuje u graditeljstvu, kako naprijed vidjesmo.

Prilog o slikarstvu i kiparstvu renesanse i baroka napisao je Karl Chýtil kao Malerei und Plastik der Renaissance, der Barock- und Rococozeit (364-385).

Tradicija se odrazila u slikanju Gospe, a ta tradicija pokazala je mnogo veza sa Nürnbergom, utjecaj Albrechta Dürera što je išlo preko Ferdinanda I. Ta franaèka škola jaèa sredinom XVI. st., a onda prevladava utjecaj Talijana i Nizozemaca, sa sjevera stižu i saski utjecaji. Èeška tada postaje kozmopolitsko središte umjetnosti.

Renesansa se najprije pojavljuje u molitveniku kneza Lobkowitza 1494. zbog veza katolika s Italijom, tad se pojavljuju i knjige za pjevanje s iluminacijama. Ove knjige vrijedne su, možemo dodati, jer èuvaju jedinstvo triju umjetnosti koje je narušeno izumom pisma, a još više izumom tiska. Tu možemo reæi da su prvi pisani rodovi zakonici, kronike, životopisi u kojima vidimo polu-književne rodove, lirska i epska književnost još æe se vrlo dugo prenositi i priopæavati usmeno.

Utjecaj talijanskog slikarstva jaèa u XVI. st. èak i u dvorcima, a onda prevladava utjecaj nizozemskog slikarstva. Slikari su organizirani u cehove kao ostali obrtnici, ali od 1595. slikarstvo se priznaje kao slobodna umjetnost. To je vrlo važan podatak koji je donio vrlo mnogo preslojavanja u slikarstvu. Autor ih nije uoèio, ali do tada slikarstvo je bilo smatrano ars meccanica, ne ars liberalis, a to je znaèilo da se plemiæi nisu smjeli baviti slikarstvom, a slikarima nisu bile dostupne slobodne vještine, pa ni grammatica, a to je bilo umijeæe pisanja i latinski jezik.40To je donijelo znatna preslojavanja u slikarstvu o kojima na drugom mjestu.

40

O septem artes liberales Ernst Robert Curtius, Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter, Bern und München, 61967. str. 47 i 52.

156

VDG JAHRBUCH 2005

Autor je napisao o pljaèkanjima umjetnina u ratovima, koje se ponekad donose na poklon, ali nije istakao da su se slike i plastiène umjetnine pljaèkale mnogo više nego knjige i književna djela, što se može objasniti baš time što su plastiène umjetnosti smatrane kao artes meccanicae, a ne liberales, a to je znaèilo da se s njima moglo zaraditi novaca dok su one druge bile slobodne jer su bile dostojne slobodnog èovjeka pa se s njima nije mogao zaraditi novac. Autorski honorar pojavljuje se tek potkraj XVIII. st. kad pisci više ne žele da budu praeceptori, veæ nastoje biti slobodni i živjeti od autorskih honorara što i danas uspijeva tek malom broju pisca.41 Valja dodati da su se umjetnine pljaèkale u svim ratovima do danas, velik pljaèkaš umjetnina bio je Napoleon, tako je nastao Louvre, umjetnine su se pljaèkale i u Drugom svjetskom ratu, krale su se, a kradu se i danas.

Nadalje èitamo kod ovog pisca o razvitku fresko-tehnika i o crkvenoj umjetnosti koja sve apsorbira, ali se na platnima pojavljuju scene iz seoskog života, lova, rata, kasnije i galantne scene što može biti posljedica okolnosti da se slikarstvo priznalo kao slobodna vještina. Nisu uoèili njegove portrete koji poèinju s renesansom, a sukladni su njegovome životopisu.

U ovim prilozima ne pojavljuju se pobožni vladari kao u nekim drugim, ali se pojavljuju vladari-mecene koji pozivaju likovne umjetnike, uèenjake i pisce na svoj dvor, pojavljuju se samostani i crkve koje za pisce kao da nisu mjesta pobožnosti, nego galerije umjetnina. Na drugoj strani liberalna, a još više socijalistièka znanost toga doba, voli prikazivati monarhe kao tirane, a samostane kao saveznike feudalizma i nositelje zaostalosti. Autori nisu uoèili da su dvorovi toga doba bili ne samo vojni stožeri, upravna središta, veæ i kulturne ustanove, a da je kultura imala politièko poslanje i ulogu drugaèiju od današnje uloge, a svakako snažnu i kršæansku.

Victor Bauritius napisao je prilog o likovnim umjetnostima novog doba kao Malerei und Plastik in der Neuzeit (str. 385-432). Bauritius je poèeo s opažanjem da su potrebe XVIII. st. za umjetnošæu nevelike, svode se na oltarske slike i malobrojne portrete, k tome se umjetnine prodaju i odnose. Franjo I. prepustio je javnosti svoju galeriju slika na neodreðeno vrijeme. Autor nije uoèio da je Dvor sada nešto drugo, on je kao i ranije vojni stožer, upravno središte, ali ne više kulturna ustanova kao ranije. Sad je dvor k tome i uprava nove politièke policije, birokratizirane i moderne kakva nije bila poznata u tradicionalnom društvu.42 Pa 41

42

O bijednom položaju Hofmeistera u XVIII.st. Ludwig Fertig, Die Hofmeister, Ein Beitrag zur Geschichte des Lehrstandes und der bürgerlichen Intelligenz, Stuttgart, 1979. O piscu kao slobodnom piscu vidi Literaturwissenschaften und Sozialwissenschaft 3., Deutsches Bürgertum und literarische Intelligenz 1750 – 1800., Stuttgart, 1974. hrsg. von Bernd Lutz, Hans J. Haferkorn, Zur Entstehung der bürgerlich-literarischen Intelligenz und des Schriftstellers in Deutschland zwischen 1750 und 1800. str. 113-275.

Da bi se to shvatilo valja pogledati fond Polizeihofstelle u beèkom Verwaltungsarchivu. Ovaj fond ne daje se na èitanje. Meni je ipak uspjelo vidjeti manji dio spisa tog fonda. Tu su izvješæa agenata. Car je proèlitao svako izvješæe vrlo sabrano i napisao na dnu izvješæa nekoliko uputa. Bio je to golem èinovnièki posao ovog cara koji se suprostavio revoluciji i važio kao suhoparni i oprezni birokrat. Politièku policiju i tajne službe poznavala je i tradicionalna država, ali ona nije bila ni izdaleka onolliko razgranata i nije imala èvrstu organizacijsku shemu, veæse tu radilo o izmjeni informacija ad hoc u dobro obaviještenim krugovima. Paolo Preto, I servizi segreti di Venezia, Milano, 1994. O suvremenoj politièkoj policiji vidjeti H. de Balzac, Splendeurs et miséres des cozrtisanes

157

VDG JAHRBUCH 2005

ipak, Metternich je omoguæio èeškom slikaru Antonu Macheku da provede nekoliko godina u Mlecima. To govori o Metternichovoj kulturi. Franz Grillparzer je svoj put u Italiju 1819. opisao u svojoj autobiografiji (Selbstbiogarphie) i Metternicha kako je na nekom ruèku, na kojem je bio i Grillparzer naizust recitirao èitavo jedno pjevanje iz Byronova Childe Harold. Politièari XIX. st. znali su biti vrlo kulturni i vrlo dobri govornici u parlamentu kao Kossuth Lajos i drugi, mnogi ugledni pisci bili su ne manje ugledni politièari kao Lamartine, pa maðarski pisac i èlan parlamenta Jókai Mor, a kod Hrvata Ivan Mažuraniæ.

Sad se na platnima pojavljuju idilizirani talijanski krajolici, mogli bismo dodati da tu djeluje Goetheov putopis u Italiju (Italienische Reise) i mnogi drugi putopisi pisaca koji su u Italiji pisali pretežito o umjetninama.43 Autor nije istaknuo znaèaj krajolika u romantièkom slikarstvu. Potom je opisao kako je praška Akademija postavila izložbu umjetnina, što je bilo nešto posve novo. Umjetnine su ranije krasile crkve i dvorce, sad su se poèele seliti u muzeje i odgajati obrazovani dio nacije izložbama koje obièno nisu bile prodajne, ali su bile jedan od naèina reklamiranja pojedinih slikara. Osnovano je društvo rodoljubnih prijatelja umjetnosti, umjetnièka udruga za Èešku i druge organizacije podrške likovnim umjetnostima u doba kad su dvor i crkva sve manje mecene umjetnika. Sada je mecena umjetnika državni aparat, ministarstva, galerije itd.,44 ali odnos mecene i umjetnika posredan je i nije više osoban kao ranije.

U Pragu se u to doba zbio i znatni dogaðaj u umjetnosti kad se Josef Hoser, osobni lijeènik nadvojvode Karla preselio u Prag sa 3300 svojih slika. Kolekcionara je bilo oduvijek, i ovaj tradicionalni tip ljubitelja umjetnosti održao se i u novom dobu koje je donijelo toliko promjena. Meðu novim oblicima mecenatstva pojavio se bogataš, u ovom sluèaju zemljišni veleposjednik Anton Veith, koji je svojim novcem osnovao društvo i galeriju Slaviju u kojem æe biti slike svih znatnih ljudi Èeške.

Mecene su sada banke i druge organizacije koje imaju novaca. Tako je Èeška štedionica o svojoj 50-oj obljetnici 1872. sagradila monumentalnu graðevinu kao dom za umjetnike. Slika nije jezièna umjetnost pa je u slikarstvu teži rascjep dviju jeziènih skupina kakav smo naprijed vidjeli u kazalištu. Zbog toga slikari više putuju ili borave u inozemstvu gdje mogu prodati svoje slike, nego pisci, pa tako Jaroslav Èermak živi neko doba u Antwerpenu i Parizu, a slika i motive iz Bosne i Crne Gore koji se nalaze u Zagrebu, a reprodukcije tih njegovih slika objavljivale su se i u Viencu.45 Èermak je bio èasnik Filipoviæeve armije koja je 1878. osvojila Bosnu. Na ovaj naèin je politika prodrla u slikarstvo koje je od politike više udaljeno nego li od književnosti.

43

44 45

Ovdje valja spomenuti knjigu The Fatal Gift of Beauty, the Italies of British Travellers, An Annotated Anthology, Manfred Pfister (ed.), Amsterdam, 1996. Ova knjiga sadrži izbor iz engleskih putopisa po Italiji.

Michel Dufrenne, Art et politique, Paris, 1974.

Uredništvo Vienca živo se zanimalo za Bosnu, Crnu Goru i uopæe za Balkan. Ivan Pederin, Èasopis Vijenac o Bosni i Hercegovini do Šenoine smrti,Radio Sarajevo - Treæi program, 12(1983) br 40. str. 349-387. Isti, Književnost hrvatskog realizma i “Vijenac” o Bosni i Hercegovini poslije Šenoine smrti, Kaèiæ, god. XXIX (1997) str. 5-65. Isti, Slika Crne Gore i Srbije u hrvatskom èasopisu Vienac, Istorijski zapisi, god.

XXXVI(LVI)(1983)br.1-2.str.91-108

158

VDG JAHRBUCH 2005

Reichsrat je od 1860.-ih godina poèeo slikarima odobravati novac za putovanja u inozemstvo pa slikari odlaze u München, Italiju i Pariz, rade na ukrašavanju èeškog narodnog kazališta i dr. Nestaje žanrovsko slikarstvo, ali se na platnima Èermaka i Karla Tume sve više i èešæe pokazuje narod kako radi, a to æe reæi seljaci.

München i Pariz sad osobito utjeèu na razvitak slikarstva u Èeškoj, a i inaèe u Carevini, pa npr. Richard Riedl prianja uz francuske impresioniste. Ti novi pravci u umjetnici, a sada ih ima mnogo više nego li u tradicionalnom društvu, populariziraju se u sve èešæim izložbama. Potkraj stoljeæa osnivaju se Akademija znanosti i umjetnosti, pa Društvo za unapreðenje njemaèke znanosti, umjetnosti i književnosti u Èeškoj.

Ovdje valja istaknuti da u èitavom ovom pokretu u Èeškoj, kao i u Maðarskoj i inaèe u Carevini, sudjeluje prilièan broj velikaša, èesto njemaèkog prezimena koji promièu èeški preporod. To opet kaže da državni aparat i Nijemci nisu protivni preporodu, a ni novom dobu, a plemiæi su u tom novom dobu našli svoje mjesto bilo da su služili i imali neke prednosti u državnom aparatu, bilo da su gospodarili svojim zemljišnim veleposjedom koji je bio konkurentniji od sitnog zemljišnog posjeda. Pravi protivnik plemstva èini se da je bio suvremeni graðanski zakonik koji nije trpio priležnice i izvanbraènu djecu, pa plemiæi koji nisu imali djece ili nisu imali muške djece nisu mogli ozakoniti djecu svojih priležnica kako su to radili u tradicionalnom društvu kad su palatinski grofovi imali vlast da izvanbraènu djecu proglašavaju zakonitom i stavljaju je pod oèinsku vlast. Zbog toga su u XIX. st. izumrli mnogi stari plemiæki rodovi.46 Na ovom primjeru je jasno da austrijski konzervativci nisu bili za centralizam, oni su vjerovali da država dobiva svoju snagu od propisa i organizacije, da država mora uvijek imati oslonca u tradiciji.47 Karl Chytil napisao je prilog o umjetnièkoj industriji – Die Kunstindustrie (str.

432-460) i tu je poèeo kako je u husitskim ratovima uništeno mnogo manjih umjetnina u Èeškoj, a mnoge su se i prodale ili zamijenile.48 Meðutim, gvardijani su se oduvijek brinuli kako ukrasiti svoje samostane, a mnogi su predmeti iz crkava i samostana nestajali u to doba. Autor je spomenuo i sjaj praškog dvora koji objašnjava odnosima maðarskih kraljeva s Bizantom potkraj srednjeg vijeka, spominje grobni spomenik sv. Adalberta od zlata i srebra koji nije oèuvan. Poznato je da je za Ottokara II. postojao i ceh zlatara, pa je Prag postao središnjicom zlatarskog obrta u Europi. Husitski ratovi uništili su taj obrt, ali je u Jagelonsko doba poèela proizvodnja medalja u Èeškoj, lijevanje umjetnièkih posuda, zvona, umjetnièka bravarija, tiskarstvo. Rudolf II. bio je strastveni kolekcionar. Poslije westfalskog mira vraæa se u Èešku i proizvodnja kristala, a Ferdinand III. volio je izraðevine od kristala i dragulja pa se razvija i umjetnièka industrija stakla, rezbarstvo, a u XVII. st., kad su u Èešku došli isusovci, osim profane umjetnosti 46

47 48

Ivan Pederin, Woman’s Honour in the Tragedies of Lessing and Schiller and the Sexual Manners in XIXthCentury, Acta Histriae, IX(2000) str.69-76.

Johann Altmayer Beck, Der Konservatismus in Oesterreich, München, 1859. str. 42-43.

Ovdje se može dodati da su se predmeti od dragih kovina èesto znale rastaliti da bi se od tog zlata ili srebra izradili drugi predmeti. Meðutim državna vlast, koja je i inaèe željela nadzirati Crkvu, èesto je nadzirala i crkvene riznice.Ivan Pederin, Mletaèka uprava, privreda i politika u Dalamciji (1409-1797), Dubrovnik, 1990.

159

VDG JAHRBUCH 2005

razvija se opet i crkvena umjetnost. Meðutim u XVIII. st. poèinje opadanje umjetnosti kao posljedica razvitka tvornica. Meðutim, poslije osnutka Austrijskog Muzeja u Beèu osniva se u Pragu Muzej za umjetnièki obrt 1885. Množe se privatni kolekcionari, osniva zlatarska škola u Pragu, a 1870.-ih godina škola za umjetnièki obrt.

U rubrici o narodno-gospodarskom životu – Volkswirtschaftliches Leben koju je redigirao (?) Karl Mengen, J. B. Lambl je napisao prilog o poljodjelstvu kao Landwirtschaft (str. 460-502). On je poèeo tako što je istakao poljodjelsku zaokruženost Èeške u kojoj je jug hladniji od sjevera jer na sjeveru gorski lanci prijeèe dolazak hladnog zraka. Èeška je gusto napuèena, uvjeti za voæarstvo povoljni su kao malo gdje. U XVIII. st. osnovano je kao i u mnogim drugim krajevima Carevine Poljoprivredno društvo (Gesellschaft des Ackerbaues und der freien Künste) u okviru fiziokratskog pokreta. Bila je to udruga veleposjednika koji su do 1848. izdavali kalendare za poduku seljaka, izdavali struène spise na oba jezika. Godine 1790. osnovana je prva poljodjelska škola u Carevini.

Karl Hayrovski, napisao je prilog o lovstvu i šumarstvu Forstwirtschaft und Jagd (str.582-523). Šumarstvo se veæ dugo bavi njegom šume, od XVII. st. zna se za sijanje i sadnju u pošumljavanju, ali je prirodno osjemenjivanje ostalo uobièajeno sve do kraja XVIII. st. stoljeæa. Onda je poèelo pretjerano iskorištavanje šuma i potreba za pošumljavanjem. Zbog straha od nestašice drva od kraja XVIII. st. ureðuje se iskorištavanje šuma, vrše se izmjere i sistematiziranje šume.

Još je Karlo IV. izvozio drvo preko rijeke Elbe i Moldave. Taj je izvoz ojaèao pred oko 70 godina. Drvo se još ne izvozi željeznicom. Brdski šumari pravi su struènjaci, a šumska gazdinstva trguju opremom za iskorištavanje šuma, pilama i dr. Šume su ponekad ošteæivale elementarne nepogode i insekti. U Èeškoj djeluju dvije šumarske škole, u B.loj (Weisswasser) i u Piseku.

Sa šumarstvom je vezano lovstvo. Novi zakoni o lovstvu doneseni su 1848., ali se divljaè nije istrijebila. Tu se èita i statistièki prikaz lova iz godine 1890. gdje se vidi koliko je i koje divljaèi ubijeno.

Josef Hrabák napisao je prilog o rudarstvu i metalurgiji kao Bergbau und Hüttenwesen (str.523-576). On nalazi da je veæ na poèetku XVIII. st. postojala svijest da je Èeška riznica bogatstva, podrum i kuhinja hrane, bogati ribnjak, bogata divljaèi, žitnica i pravi raj za kraljeve i careve. Sve ovo Èeška duguje množini i raznolikosti minerala. Rudarstvo je prastaro u Èeškoj. Husitski ratovi i tridesetogodišnji rat unazadili su rudarstvo. Nekoæ se dobivalo i zlato koje se taložilo na obalama rijeka i potoka, osobito u Kašperski Hory (Bergreichsstern) na rubu èeške šume. Znatno je bilo iskorištavanje srebra u Kuttenbergu – Kutná Hora, koja je u ratovima bila protivnik husita. Husiti su taj grad osvojili i onda su mnoge pobili, a drugi su pobjegli. Time ipak nije prestalo iskorištavanje srebra.

Godine 1518. poèinje kovnica novca u Joachimstalu u kojoj radi èak 8000 radnika.

Autor opisuje proces rada kod dobivanja kovina što je vrlo vrijedan prilog istraživanju povijesti metalurgije. Èeška je bogata i bakrom, antimonom, grafitom i cinkom. Ima urana, željeza koje se do 1850. dobivalo upotrebom drvenog ugljena i 160

VDG JAHRBUCH 2005

mjehova, onda se poèeo upotrebljavati kameni ugljen. Autor opisuje tip peæi poznate još u VIII. st. Krajem stoljeæa poboljšani su mjehovi. Visoke peæi grade se u Èeškoj prije godine 1600. i time poèinje željezna metalurgija u pravom smislu te rijeèi, poslije 1800. uvodi se cilindar i novi oblici mijeha, pa visoke peæi proizvode 10 ili 20 posto više željeza. Potkraj stoljeæa uvode se engleske peæi, proizvoðaèi željeza udružuju se, a njihov vrlo dobar klijent su željeznice koje se grade 1854., pa 1857. Èeško željezo ipak ima odviše fosfora. Englez Bessermer konstruirao je novi tip peæi koji je proizvodio željezo s manje fosfora, taj proces poboljšao je Englez Thomas Gilchrist. Ova povijest rudarstva i metalurgije vrlo je vrijedna i pokazuje Èešku kao jednu od prvih europskih zemalja na tom podruèju.

Autor je potom prešao na opis nalazišta ugljena, opisao je naèine traženja ugljene rudaèe, sindikate ugljenara i glavna nalazišta ugljena. U Èeškoj je osnovana i prva montanistièka škole u Europi u Joachimstalu. Tu je školu Marija Terezija prenijela u Prag 1762. U drugoj polovici stoljeæa montanistièko školstvo se dalje razvijalo.

Ovaj prilog nam kaže da je Èeška bila zemlja s najstarijom industrijom u srednjoj Europi i industrijsko težište Carevine isto tako kao što je Maðarska bila težište njezine poljodjelske proizvodnje. Èeška je bila težište teške industrije koja je bila temeljna industrija kasnijeg XIX. st.

Zanimljivi prilog o kovnici novca napisao je Josef Smolk pod naslovom Das Münzwesen (str.577-587). Vojvoda Arnulf kovao je obole i denare veæ 907-937. autor je opisao njihov izgled i razvitak tih novaca za kasnijih vladara i tu povijest periodizirao, novac je podijelio na tipove, pa po nazivima kao groši i taliri. Kriza je nastupila za lošeg stanja financija pod Ferdinandom II. kad je došlo i do državnog bankrota. Bio je to zanimljiv prilog kakvih je onda bilo malo, a danas o proizvodnji novca postoji znanstvena grana.49 Joseph Ulrich opisao je promet kao Das Verkehrswesen (str. 588-599). Uvodno je naveo dužinu prometnih putova, istakao važnost rijeènog prijevoza poslije odluka o slobodnoj plovidbi na Elbi do mora 1821. kojim su uklonjena stara prava uskladištavanja i prekrcaja što su koèila trgovinu. Godine 1822. uspostavljena je izravna brodska veza od Praga do Hamburga. To je bilo brodsko društvo s brodovima na jedra, 1841. zaplovio je prvi parobrod Bohemia. Autor je opisao porast trgovine u tonama, potom plovidbu na Moldavi i Prag kao postaju i trgovaèko središte. Pisao je o planovima o kopanju kanala izmeðu Dunava i Moldave. God. 1813. je Franz von Gerstner predložio gradnju željeznica, a njegov sin Franz Anton von Gerstner dobio je 1824. koncesiju za gradnju željeznice.

Godine 1832. uspostavljena je konjska željeznica koja je vozila èak do 1871. kad je osnovano dionièko društvo što je gradilo lokomotive. Željeznice su se gradile poslije 1855., 1866. željeznica od Beèa preko Budjejovica do Plzna. Od 1880. poèinje postupno podržavljenje privatnih željeznica.

49

Npr. John H. Muntro, Il bullionismo ed la cambiale in Inghilterra 1272-1663: Politica monetaria e pregiudizio popoloarem u: L’Alba della banca, Bari, 1982.

161

VDG JAHRBUCH 2005

Osim prometnog i gospodarskog znaèenja, autor nalazi da je željeznica otkrila krajolik i njegovu ljepotu, a Èeška je zemlja gdje su se odvijale svjetsko-povijesne borbe, zemlja znatnih gospodarskih djelatnosti i uglednih duhovnih dogaðaja.

Prikazao je burzu i banke u Pragu od kojih je najstarija Èeška štedionica osnovana 1825.

Hermann Hallwerk opisao je industriju i trgovinu kao Industrie und Handel (str. 600-666). On je poèeo tako što je Èešku opisao kao najjaèe industrijaliziranu Krunovinu u Carevini i jednom od najjaèih industrijskih sila na svijetu. Èeška ima treæinu industrijske proizvodnje u Carevini, osobito teške industrije, strojeva, stakla, porculana, drva, koža, papira, kemijskih i prehrambenih proizvoda, tkanina. Èeška industrija razvila se iz zanatstva, ali korijeni i poèeci industrije sežu dalje u povijest od tridesetogodišnjeg rata. Veæ u XII. st. zna se za zanatstvo u Èeškom Žumberku i selima. U XIV. st. djeluje praško trgovište Teynhof kamo dolaze njemaèki trgovci, razvija se pivarstvo, razvijaju se cehovi i gilde. Teynhof uskoro postaje europski poznato trgovište, razvija se brodarstvo, povoljno djeluje osnivanje sveuèilišta. Husitski ratovi opustošili su gradove. U Pragu se lijevaju topovi koji su na glasu u inozemstvu, krajem XV. st. izumljen je tisak, pa u Pragu nastaju prve tiskare koje gradi Johann Sensenschmied i tu se tiskaju teološki spisi. Širi se proizvodnja papira. Autor ne uoèava tehnièki napredak koji je donio rat u lijevanju topova, možda i u tiskarama koje su husitima trebale da bi širili svoj nauk.

Meðutim za husitskih ratova plemstvo uzurpira gradske pivovare. Habsburgovci ujedinjuju èešku sa širim podruèjima što se povoljno odražava na gospodarstvo.

Razvija se industrija tkanina koje se proizvode u kuæama, jaèa industrija stakla, od 1547. jedan povjerenik nadzire kakvoæu tkanina koje se izvoze. Onda se poèinju lijevati zvona, pa urarski zanat. Tridesetogodišnji rat donosi nazadovanje, ali je Wallenstein Èešku doveo do gospodarskog procvata.

Kad su protestanti prognani, Èeška je izgubila mnogo marljivog i radinog puèanstva, ali daljnjem razvitku gospodarstva pomaže razvitak rijeènog brodarstva. Javlja se i gospodarski antisemitizam jer domaæi proizvoðaèi i trgovci vide u njima konkurenciju. God. 1680. poèinje pošast kuge koja opet unazaðuje gospodarstvo. Onda se razvijaju sajmovi u Egeru. U Beèu Philpp Wilhelm Horngk opaža znatno gospodarsko znaèenje Èeške. Na poèetku XVIII. st. kad je osnovana orijentalna kompanija u Èeškoj se poèinje osjeæati utjecaj tršæanske i rijeèke slobodne luke pa nastaje tvornica pamuka. Tada poèinje intervencija državne vlasti u rast industrije u smislu austrijskog prosvjetiteljskog etatizma, osnivaju se trgovaèka društva, 1753. se u Pragu osniva Manufaktur-Collegium, a industrijalizaciju promièe grof Josef Maximilian Kinsky, nastaju tkalaèke škole poslije 1765., a grof J. M. Kinsky se javlja kao poduzetnik, poèinje jaèa industrijalizacija kojoj pogoduje naklonost Marije Terezije i Josipa II. Plemiæi sudjeluju u industrijalizaciji pa se kao poduzetnici i udružuju na inicijativu J. M. Kinskog. Tada se gradi i tvornica svile kao karakteristièna industrija XVIII. st. koja æe se prenijeti i u XIX. stoljeæe. Dakako, industrijalizacije ne bi bilo da se nije ublažila tlaka i da nisu donesene mjere da se seljaci prisile da kupuju zemljoposjednikove industrijske proizvode. Uloga plemstva mijenja se poslije 162

VDG JAHRBUCH 2005

reformi. Reforme su smanjile ulogu plemstva u vojsci i upravi, oslobodile su kmetove i plemiæi se sada pretvaraju u poduzetnike s mnogo inicijative. Ta je uloga plemstva drugaèija nego li u Francuskoj ili u Napuljskom kraljevstvu gdje se plemstvo èvrsto drži starih povlastica, ustava i feudalnih prava. Meðutim, baš Èeška pokazuje uspjeh Josipa II. Veæi dio njegovih reformi nije se održao, stvari su se vratile na staro, a onda je valjalo oprezno, malo po malo provoditi reforme koje je Josip II. zapoèeo. Jedino je u Èeškoj došlo do nagle industrijalizacije zahvaljujuæi prije svega ukinuæu tlake, kmetstva i smanjivanju vlasti u rukama plemstva.

Meðutim, seljak sad više nije dužan tlaku i može raditi za sebe. God. 1755. donosi se carinski pravilnik i Èeška se ujedinjuje u jedinstveno carinsko podruèje, Marija Terezija ureðuje njemaèko školstvo u nasljednim zemljama i 1774. tako nastaje i industrijska škola gdje se, pored ostalog, uèi i agronomija, razvija se industrija pamuka, muselina u Egeru. Razvitku industrije pogoduje patent o toleranciji i ukidanje kmetstva. Cenzura, pobliže cenzor Josef Anton Rieger bavi se pitanjima unapreðenja tiska i trgovine knjigama, piše referate o trgovini, 1784. se donosi novi carinski pravilni s namjerom da ogranièi širenje luksuza.

U Èešku dolazi sve više stranih industrijalaca, osobito u proizvodnju pamuka.

Ali onda jaèa teška industrija, rafinira se šeæer, a uvoz je bio moguæ jedino preko rijeèke i tršæanske luke. U XVIII. st. su kolonije, koje su od XVI. st. izvozile u Europu drage kovine, postale izvoznice luksuznih proizvoda kao šeæera, kave, èaja i sl. To pogoduje razvitku europske industrije pa tako i u Èeškoj nastaje 1790. prva tvornica èokolade. Èeška je veæ potkraj XVIII. st. industrijalizirana pa se prigodom krunidbi novog kralja obièavaju održavati industrijske izložbe. Èeška industrijalizacija pokazuje osobitosti jer je njezina industrija i poduzetnièka inicijativa uglavnom u rukama visokog plemstva. Slièno je bilo npr. u Engleskoj.

Autor piše s velikim simpatijama Josipa II. koji je, kako sad vidjesmo odigrao bitnu ulogu u industrijalizaciji i to baš Èeške s kojom su Habsburgovci imali stare i tradicionalne veze, pa ga usporeðuje s Elizabetom Engleskom, Ljudevitom XIV., Friedrichom II. Pruskim.

Godine 1791. poèinje industrija porculana, Ignaz Rössler poèinje s proizvodnjom èeliène robe krajem XVIII. st. Napoleonski ratovi zaustavili su ovaj poletni industrijski razvitak. Poslije ratova Franz Xaver Broche u Pragu i Anton Richter u Königsaalu osnivaju kemijsku industriju. Sad je zanatstvo postalo industrija, a industrijalizacija Èeške odražava se u inozemstvu i to posvuda u Europi, razvija se proizvodnja strojeva Škoda i druge. Èeška sudjeluje na mnogim meðunarodnim industrijskim sajmovima i izložbama. Èeška je u Carevini postala jednom od najjaèih industrijskih sila u Europi.

Njezino zanatstvo i industrija stare su. U povijesti su imali mnogo padova, izazvanih ratom, ali poslije tih padova industrija se ponovno razvijala i to još jaèe.

I napokon C. Laube i Philipp Knoll pišu o kupkama i izvorima mineralne vode kao Gesundbrunnen und Bäder (str. 667-680). Autori su nabrojili ove izvore, od kojih su se neki spominjali i u XVII. st., pa su toplicama pridodali povoljno podneblje i opisali hotele koji su na tim mjestima nastali. Bio je to rani oblik 163

VDG JAHRBUCH 2005

turizma u uvjetima slabo razvijenog prometa. Tada su nastali hoteli u Marienbadu gdje su se ljudi sklanjali da zaborave vrevu velegrada. Bio je to nov i suvremen naèin odnosa graðanina prema selu karakteristièan za industrijalizirane zemlje u kojima se gradovi naglo razvijaju.

Ako usporedimo Èešku kao industrijaliziranu zemlju s Austrijom, onda možemo lako zamijetiti da je Èeška bila u tom pogledu mnogo naprednija. U austrijskim grofovijama i vojvodstvima je industrija nastala kasnije, a u XIX. st. je tražila i nalazila tržišta ponajviše na nerazvijenom jugoistoku. Èeška industrija bila je starija i razvijenija, a èeški proizvodi imali su više ugleda u Europi.

Moravska Ovaj svezak nosi naslov Mähren und Schlesien i poèinje prilogom Heinricha Sonnecka pod naslovom Landschaftliche Schilderung (str. 3-52) u kojem uvodno èitamo konstataciju da je Moravska tri stoljeæa vezana s Habsburgovcima, pa je time a i po svojim prirodnim svojstvima vezana s Austrijom i dinastijom. Moravska je s jedne strane upuæena na Donju Austriju, a s druge na Maðarsku. S tim zemljama ona je uvijek u svojoj povijesti održavala veze.

U radu Alexandera Makowskog o prapovijesti – Vorgeschichte (str. 53-66) autor smatra da je Moravskoj pripala važna uloga u prapovijesti srednje Europe jer je bila spona sjevera i juga. Preko Moravske su prolazili mnogi narodi, a kasnije su kroz Moravsku vodili trgovaèki putovi. Èovjek tu prebiva od davnine. Autor dijeli prapovijest u diluvijalno doba, kameno i metalno doba. Diluvijalno doba odgovara starijem kamenom dobu, tercijarnom dobu odnosno ledenom dobu. Iz tog doba potjeèu nalazi kostiju mamuta, nosoroga, divovskog jelena i drugih prapovijesnih životinja. Prvi trag èovjeka je tanki sloj drvenog ugljena sa životinjskim kostima i grubo obraðenim oruðem od kamena. Godine 1891. iskopan je potpuni ljudski kostur, a oko njega kosti i zubi mamuta i neka oruða. Taj èovjek bio je nomadski lovac. Autor je potom opisao oruðe iz mlaðeg kamenog doba, mnoga oruða došla su u Moravsku razmjenom. Iz tog doba potjeèu oruða od kosti i rogova. Nakit toga doba nije od kovine. Nalazi pokazuju da se onda trgovalo s jantarom, postojao je i jantarski trgovaèki put koji je vodio od Baltika prema jugu. Naðene su oslikane posude od gline razne velièine, predmeti od kovina istodobni su, to je nakit, pa oružje od bakra ili bronce, kasnije željeza, zlata i srebra kojeg je to više što smo bliži poèetku željeznog doba. Bakar dolazi trgovinom. Prapovijesni grobovi bogati su nakitom. Mrtvaci se sahranjuju u smjeru sjever-jug s licem okrenutim prema istoku ili sjeverozapad-jugoistok. U mnogim grobovima nalaze se glinene posude.

Ljude svrstava po obliku lubanje. Prve povijesne vijesti o tim ljudima nepotpune su. Grèki i latinski pisci pišu da su Markomani oko 70-50. god. prije Krista potisnuli keltske Bojere iz Moravske i proširili se do Dunava. Keltske lubanje iste su, meðutim, kao germanske.

La Tene razdoblje pada u rimsko doba, iz tog doba potjeèe željezno oružje i oružje preuzeto od Rimljana. Autor nabraja rimske nalaze, broncu itd. Ovaj prilog kaže da se prapovijesno razdoblje malo razlikuje u Moravskoj od istog razdoblja u 164

VDG JAHRBUCH 2005

drugim zemljama, ali periodizacija tih razdoblja ne poklapa se uvijek vremenski, oružje, a osobito nakit ima svoje varijante, posebno pak ornamenti na glinenom suðu. Ako se u naèelu uvrštavaju èlanci o prapovijesti to je zato da se pokaže drevnost tradicije, jer nema svaka zemlja Carevine tragove o životu èovjeka.

Nedostatak je ovih priloga da oni nisu mogli naæi dokaze da su ti prapovijesni ljudi naši preci jer nije bilo moguæe utvrditi kojim su jezikom govorili, a oblici njihovih lubanja nisu pružili dokaze o njihovoj etnièkoj pripadnosti.

Vincent Brandl napisao je prilog o povijesti – Geschichte Mährens bis 1526.(67-91). On vjeruje da su prvi žitelji Moravske bili Slaveni koje su potlaèili najprije Kelti (pleme Kvedi), a potom Rimljani. Slaveni su se htjeli odseliti, ali im to nije dopustio car pa su poèeli ustanci, a Kvedi su odlazili u pljaèkaške pohode u rimske provincije. Rimljani su ih pobijedili i poèeli graditi utvrde u Moravskoj.

Poslije Rimljana Moravskom vladaju Mojmeridi. Èehe u Èeškoj i Moravskoj su vjerojatno Svevi primili u svoj savez kao i neke druge Slavene. Onda su Èehe potlaèili Avari koje je potisnuo samo, a konaèno ih je pobijedio Karlo Veliki. Knez Mojmir nastoji se osloboditi franaèke vlasti, pa se vezuje sa nezadovoljnicima u franaèkom carstvu i traži saveznike u Bizantu. tada dolaze franaèki i talijanski misionari, ali nemaju uspjeha jer ne znaju mjesnog jezika. God. 863. dolaze sveta braæa Æiril i Metod.

Sve ovo sukladno je svim zemljama Carevine. U svim, toènije gotovo svim zemljama prebivali su prapovijesni ljudi, gotovo sve su zemlje bile preplavljene keltskom invazijom, a poslije njih su došli Maðari, Slaveni ili Germani. A koliko se odnos pisaca razlikuje prema tim zbivanjima? Za Kelte se nitko èuvstveno ne vezuje, Maðari se vezuju za Hune i Avare, pa u njima nastoje vidjeti svoje pretke, iako ovi narodi nisu govorili maðarski, Nijemci priznaju da su njihovi preci velikim dijelom baš Kelti, a ne Germani, èeški i njemaèki pisci istièu ili priznaju da su starosjedioci Èeške i Moravske bili Slaveni, a ne Germani. Odnos prema povijesti uvijek je drugaèiji, a drugaèija su i èuvstva. Èuvstva nikad nisu žarka, tu djeluje uredništvo, ali su kod Maðara ipak nešto jaèa.

Pišuæi o djelatnosti sv. Æirila i Metoda autor piše o zavisti njemaèkih misionara koji su postali suvišni kad su došla sveta braæa pa su ih tužili u Rimu da su krivovjerci i pristalice Photina. Papa je ipak obojicu posvetio za biskupe 869. godine. Æiril je umro u Rimu, a Metod je postao biskup Panonije. Tada poèinju unutarnji ratovi i Moravska se odvaja od Èeške. Krajem XII. st. dolaze i prvi njemaèki naseljenici, više ih dolazi u opustošenu zemlju poslije provale Tatara 1241. i Kumana 1252. Njemaèke naseljenike privlaèi Olomuèki biskup Bruno von Schaumburg 1245-1281. Nijemci nastanjuju gradove, razvija se obrt i blagostanje seljaka, Přemislidi pobuðuju razvitak gradova koji dobivaju i gradske statute prema saskom, magdeburškom, bavarskom ili nirnberškom pravu. Osobit procvat njemaèkog prava autor zamjeæuje u Brnu 1243. Ti gradovi obraæaju se za pravnu pomoæ njemaèkim gradovima pa se razvija kulturna komunikacija.

Na saboru u Brnu 1421. pokušava se bez uspjeha zaustaviti husitski pokret, Ladislav Posthumus ustaje protiv ultraquista da vrati katolièkoj crkvi dominantni 165

VDG JAHRBUCH 2005

položaj, dolazi sv. Ivan Kapistran kao misionar, ali nema uspjeha jer ne umije èeški.

Kralj Juraj Pod.brad traži da prisjednici zemaljskog prava i najviši dostojanstvenici ne prisegnu samo na mjesne statute, veæ i kralju. Bila je to mjera centralizacije.

Tada, 1469-1494. nastaje i kodeks obièajnog prava Kniha Tovaèovská, 1489. poèinju upisi u zemaljski stol na latinskom i èeškom. Kultura je u uskoj vezi s politikom, izražava se u pravnom sustavu, ali i u jeziku, što predstavlja osobitu vrijednost u XIX. st. kad je nacionalni jezik osobito u srednjoj Europi temeljna vrijednost i obrazloženje države.

Meðutim u Moravskoj jaèa utjecaj Èeške braæe. Car Maksimilijan I. i poljski kralj Sigmund skrbnici su malodobnog kralja Ljudevita koji je 1526. poginuo na Mohaèu i nije imao djece. Njegova smrt otvara vrata ujedinjenju èeških i maðarskih zemalja pod jednim žezlom.

Prilog o novijoj povijesti Moravske pod naslovom Geschichte Mährens bis zur Gegenwart napisao je Franz vitez von Marchland (92-114) koji opaža da je poslije husitskih ratova sve više Èeha, iako su jaka srodstva s njemaèkim plemstvom. U obrazovanju jaèa slavenski utjecaj, ali se rasplamsavaju suprotnosti plemstva i gradova zbog gospodarskih, manje nacionalnih razloga. Osim ultraquistièkog krivovjerja i Èeške braæe sad se širi luteranstvo i anabaptizam, osobito poslije 1526., pa onda još neke manje protestantske sljedbe. Katolièkoj obnovi suprotstavljaju se osobito katolici Karla Žerotina.

Godine 1604. poèeo je Bocskaiev ustanak u Maðarskoj. Autor opisuje slijed dogaðaja u Moravskoj. Sve završava pobjedom Habsburgovaca i katolicizma 1620. na Bijeloj Gori, ali protestanti ostaju u mnogim gradovima i pored carskog edikta 1628. po kojem se moraju vratiti rimskoj crkvi ili se odseliti. Poslije poraza carske vojske 1642. kod Leipziga Šveðani prodiru u Moravsku, a švedski general Torstensen sklapa savez protiv cara s Rákóczy Györe. Taj savez ipak je ostao jalov, Šveðani su se povukli, a protestanti pobjegli u Maðarsku 1644. Rat i ratna pustošenja ostavili su traga u Moravskoj, a autor ne piše da li je rat znaèio i korak naprijed u neèemu kao veæina ratova.

Rat donosi centralizaciju pa je Brno od 1636. sjedište vlade i suda, Šveðani odlaze 1650., dolaze isusovci i piaristi, ali iz Maðarske provaljuju kuruzi, Tökely, a i pravoslavni martolossi koji vojuju za Osmane. Bilo je to doba kad je peæki patrijarh imao stupanj paše, pravoslavnih je u Maðarskoj bilo sve više, dopirali su, kako vidimo èak do Moravske, a oni su bili podložni peækom patrijarhu.50 Rat za austrijsku baštinu protiv Prusa vodio se dijelom u Moravskoj. Za Marije Terezije osnovani su suvremeni okruzi, potom je poèela reforma urbara, katastarska izmjera, ukinula se tlaka, poèeo je procvat poljodjelstva, zanata i trgovine, a 1773. ukinuta je Družba Isusova, poèela reforma školstva, sveuèilište je iz Olomuca prešlo u Brno, gdje je 1777. osnovana i biskupija. Josip II. centralizirao je upravu, uklonio stare oblike vlasti kao zemaljske sabore i gradske autonomije, ojaèao seljaštvo, ukinuo samostane, osnovao religijski fond koji je postao fond za 50

Lásló Hadrovics, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašæu, Pogovor Radoslav Katièiæ, Zagreb, 2000.

166

VDG JAHRBUCH 2005

obrazovanje, izdao edikt o toleranciji u korist protestanata i Židova, osnovao humanitarne ustanove i vezao Moravsku sa Šleskom u zajednièki gubernij. Tada je ustanovljen prizivni sud, zemaljski pravni sustav, porezni ured. Bio je to za ovu zbirku dosta potpuni prikaz jozefinskih reformi. Leopold II. (1790.-1792.) sklopio je kompromise sa zemaljskim stališima, koji su dobili neke oblike samostalnosti.

Temelji državne vlasti i njezinog prava nadzora ipak su ostali nedirnuti. Leopold II. ostavio je svom sinu Franji II. sreðenu državu, ali mu je ostavio u nasljedstvo i rat protiv Francuske revolucije koji je manje ili više potrajao za svekoliko doba njegove duge vlasti (1792.-1835.) u ovom ili onom obliku. Baš Moravska postala je bojište borbe protiv Revolucije. Sad i u ovakvim prilikama pojavljuje se regionalna individualnost Moravske, odnosno drugih zemalja. U Moravskoj su se odigrale bitka kod Austerlitza (1805.), a to je bila pobjeda nad Francuzima, pa 1809. kod Wagrama, a to je bio poraz sa svim svojim posljedicama. Karl Kübeck, kasnije barun von Kübau poèeo je svoju politièku karijeru za Napoleona, a 1840. veæ je vodio financije kao predsjednik Dvorske komore. Bio je sin krojaèa,51 što ne potvrðuje carski patrijarhalizam Carevine, pa ni guvernamentalni konzervatizam Metternicha, koji je roðen kao sitni plemiæ, pa je postao knez.52 Godine 1848. je car Ferdinand pobjegao u Olomuc, a 2. prosinca 1848. stupio je na prijestolje Franjo Josip. Pukovnik Karl Kopal iz Moravske istaknuo se u Italiji pod Radetzkim 1848. Sve ovo ima znaèaj isticanja zasluga Moravske i Moravaca za ukupnost Carevine koja se ovdje vidi kao prijestolje oko kojeg se kupe njegova djeca.

Prilog o fizièkim svojstvima puèanstva – Physische Beschaffenheit der Bevölkerung napisao je Emanuel vitez Kusý von Dúhav (str. 115-129). On je naveo da je 1890. Moravska imala 2.276.870 žitelja pa je time poslije Beèa, Donje Austrije i tršæanskog teritorija najgušæe napuèena zemlja Carevine. Prirast iznosi 124.000 žitelja u 10 godina, a tu djeluje industrijalizacija i napredak poljodjelstva. Na 1.000 muškaraca dolazi 1.094 žena, u zemlji živi 2 posto Židova, 665.000 Nijemaca, 1.590.000 Èeha. Opisao je izgled puèanstva i njegov karakter. Brðani su viši rastom i vitkiji nego li južnjaci koji su pleæatiji i niži. U Moravskoj ima i hrvatskih sela. Èesi vole pjesmu, rad i sveèanosti. Dijele se na Horlake (brðane) i Hanake (u nizinama).

Tu žive još Slovaci i Vlasi koji žive u brdima kao pastiri. Slovaci su vitki i mišiæavi.

Vlasi su tamnokosi, strastveni i hrabri, kao vojnici oni su èuvali istoène granice Moravske. Tu žive još i vodeni Poljaci (Wasserpolacken) u okrugu Mistek kao prijelaz prema Poljacima. Ove skupine nisu jasno odvojene, a autor nije objasnio po èemu su oni zasebne etnièke skupine. Bilo kako bilo, oni nisu nastojali da postanu suvremenim nacijama onako kako su to postali Èesi ili Poljaci. Autor je nastavio pregledom vojnih statistika koji su kod novaèenja mjerili novacima obujam prsnog koša, postotak vojnosposobnih, rast, izgled lica, postotak dolihokefalnih. On je utvrdio da su Nijemci pretežno dolihokefalni, a Slaveni brahikefalni. Naveo je 51

52

Waltraud Heindl, Die österreichische Bürokratie zwischen deutscher Vorherrschaft und österreichischer Staatsidee (Vormärz und Neoabsolutismus). u: Oesterreich und die deutsche Frage im 19. und 20. Jahrhundert, Probleme der politisch-staatlichen und soziokulturellen Differenzierung im deutschen Mitteleuropa, hrsg. von Heinrich Lutz und Helmut Rumpler, Wien, 1982. str. 76.

Johann Altmayer Beck, Der Konservatismus in Oesterreich, München, 1859. str. 13, 25.

167

VDG JAHRBUCH 2005

brojnost dobnih skupina, broj oženjenih i udatih, udovaca. Dužina života bila je mala osobito zbog smrtnosti djece, ali je smrtnost u austrijskom prosjeku, a to æe reæi 28 umrlih na 1000 žitelja godišnje. Smrtnost opada zbog napredovanja zdravstva.

Paul Strzenmcha napisao je narodopis Nijemaca kao Volksleben der Deutschen (str. 130-164). Tu je opazio da napredak kulture, kako on kaže, mi bismo danas rekli uljudbe, smanjuje razlike meðu narodima, a tih æe, tako autor, posve nestati kad kultura doðe do vrha. Tako su Slaveni prihvatili mnoge kulturne steèevine Nijemaca i obratno. Ovaj autor uoèio je ono što veæina drugih nije, da je religija baza svake narodne kulture pa su najljepši narodni obièaji vezani uz vjerske sveèanosti. Uoèio je i da je germanski animizam našao dodirne toèke s kršæanstvom, pa se kršæanske sveèanosti nastavljaju na pretkršæanske. Ovu èinjenicu objasnila je kasnije fenomenologija religije koja je opazila da je duhovni ustroj èovjeka uvijek isti, ali se sadržaj temeljno istih predodžbi razlikuje od animizma do monoteistièkih religija. Strzemski je opazio da božiænim obièajima prethode pretkršæanski, ali nije opisao one pretkršæanske. Onda je opisao božiæne obièaje i sveèanosti u kojima se uprilièuju predstave pa glumci glume Isusa i njegov roditelje, recitiraju se stihovi itd. Slièno je i na blagdan Bogojavljenja. Tu su tri kralja odjevena na odgovarajuæi naèin i recitiraju stihove. Èetvrte nedjelje poslije Uskrsa iznosi se smrt, kao velika slamnata lutka oko koje momci plešu, u nekim selima uprilièi se borba svjetla i mraka što je nasljeðe germanske mitologije.

Uskršnji ponedjeljak je uspomena na Isusov hod u Emaus, vatra na Sv. Ivana animistièka je po porijeklu, na dan Sv. Andrije može se lijevanjem olova vidjeti buduænost.

Narodni obièaji èuvaju uspomene na povijesne dogaðaje – to je Schwedenfest kao uspomena na 15. kolovoza 1645. kad su Šveðani prestali opsjedati Brno. Tada se održi sveèana služba Božja kojoj slijedi narodna sveèanost.

Autor je prikazao djeèju i narodnu poeziju u kojoj su èeste erotske pjesme.

Narodnu nošnju opisao je kao kompromis tradicije i zahtjeva mode pri èemu moda i suvremenost neprestano pobjeðuje, a tradicija se povlaèi.

Moritz Trapp je napisao prilog o narodnoj književnosti Nijemaca kao Die Sagen der Deutschen (str. 164-171) u kojem je opazio da se narodna književnost Nijemaca i Slavena ispreplela u Moravskoj, ali ima i iskonskih njemaèkih predaja pa se u njima stari germanski bogovi pojavljuju kao opaki duhovi, a nisu rijetke ni sage o ðavlu (autor piše legende). Tako je Sotona pokušao zatvoriti neki klanac kamenjem da sprijeèi dolazak svete braæe Æirila i Metoda. Pojavila se Djevica, veliki kamen je pao i saèinio krov velikog klanca. Postoje sage i o dobrim duhovima, o malom Haswirtle koji prebiva u podzemnim rupama, gnomima i drugim likovima od kojih neki èuvaju blago pod zemljom, to je još brdski duh Altvater s prozraènim srebrnim kaputom i zlatnim èekiæem u ruci. Vodenjak (Wassermann) se pojavljuje kao djeèak, patuljak ili lovaèki pomoænik, negdje u šumi nalazi se kamen na kojem se okupljaju vještice. U nekom selu je starica prosila kruha od mlinara. On joj ga nije 168

VDG JAHRBUCH 2005

dao pa je ona poderala odjeæu i zaèepila izvore da su svi mlinovi morali prestati mljeti. Ona se brine da nitko ne bi odèepio izvore.

Gustav Waniek napisao je prilog Dialekte der Deutschen (str.171-176) gdje je opazio da se oni dijele na južno- i srednjonjemaèke dijalekte veæ prema tome odakle su ti Nijemci došli. Ovi dijalekti pokazuju da su Nijemci pridošlice. Samo Nijemci na sjeveru i jugu u vezi su sa svojom braæom u Njemaèkoj, inaèe žive okruženi Slavenima. Autor je nadalje opisao i analizirao te dijalekte.

Slavenski narodopis – Volksleben der Slaven napisao je Franz Bertoš (str.

177-220). Slaveni i Èesi vezani su zajednièkim jezikom (Schrift- und Lateratursprache), ali se dijele na više narodnih plemena (Volksstämme) što se vidi iz izgleda i nošnji, iz æudi, duhovnih svojstava i sklonosti, te iz obièaja. Neodreðeni naziv Slaveni i narodna plemena provlaèi se kroz svu zbirku. Tek ovdje je on objašnjen, a mi se možemo domisliti da se tu dijelom radilo o skupinama koje nisu bile nacionalno osviještene, nisu se još integrirali u suvremene nacije, ili su se integrirale, ali su saèuvale svoju individualnost na nivou narodne kulture. Na dan Svete Barbare, 4. prosinca dolazi zima odjevena kao baba u bijelo i obilazi kuæe da moli s djecom. Dva dana kasnije dolazi Sv. Nikola s biskupskim štapom i anðelom u bijeloj odjeæi koji nosi poklone, ali i smrt s kosom, pa ðavoli s lancima. Sveta Lucija dolazi s maskom i velikim zubima odjevena u bijelo, nosi kudjelju. U njoj prepoznajemo pretkršæansku boginju zime i smrti Moranu. Na Badnju veèer može se doznati buduænost, djevojke tada žele doznati da li æe se udati. Obièaji vezani uz ove svetkovine razlikuju se mjesno i tu se pokazuje, kako pisac piše plemenska individualnost, a ta individualnost sadržana je u uspomenama na pretkršæanske kultove koje kršæanstvo nije uništilo, a oni su ostali bliski pretkršæanskim obièajima, što se osobito zamjeæuje kod obièaja i predodžbi vezanim za roðenje i smrt. Tako rodilja ne smije iziæi iz sobe šest tjedana, a ako poðe u polje past æe grad.

Kad netko umre, duša mu iziðe na usta kao golubica, pa se u kuæi otvore vrata i prozori da golubica može odletjeti. To je pretkršæanska predodžba.53 Ovo poglavlje usiljeno je jer dobrim dijelom ponavlja narodopis Èeha i Èeškoj.

Plemenske razlike pokazuju se i u pjesmama, a narodne balade èuvaju ostatke mitova. Autor nema toènu predodžbu o mitu koji je novije doba opisalo kao objašnjenje svijeta u kojima se zbivaju dogaðaji u posebnom mitskom vremenu. Ti dogaðaji sudbonosni su i ostaju za vazda.54 Pjesme èuvaju uspomenu na narodne junake i njihove podvige kakav su Ondráš, Juráš i Janósik. Ti junaci izraz su narodnog duha i mentaliteta. U baladama se èuje o dogaðajima iz rata protiv Francuza i Osmana. Ljubavne pjesme su èeste, vojnièke pjesme su tužne jer momci moraju u vojsku htjeli oni to ili ne, pastirske pjesme pjevaju se da se èuju od jednog brda do drugog. Nadalje, postoji plesna glazba sa violinama ili diplama, uz ples se k tome i pjeva. U pjesmama se spominje konj i jahaè, pa svijet ptica.

53

54

G. van der Leeuw, La Religion dans son essence et ses manifestations, Phénoménologie de la religion, Paris, 1970. Par. 42, 4. str.287-291.

Micea Eliade, Aspects du Mythe, Paris, 1963. str. 15.

169

VDG JAHRBUCH 2005

Josef Klwaňa napisao je prilog o nošnji moravskih Slavena – Die Tracht der mährischen Slaven (str. 221-235). Ona pokazuje razlike kojoj odgovaraju razlike u jeziku. U Marchlandu nošnja potjeèe neposredno iz srednjeg vijeka, tu i tamo sreæu se odrazi istoènjaèke odjeæe. Veæina nošnji meðutim podsjeæa na nošnje XVIII. stoljeæa. Odjeæa je dakle, mogli bismo dodati, bio još jedan èimbenik u kojem se izražavala etnièka individualnost. Ta je bila regionalna, ali od mnogih regija, možda prvobitnih plemena nastala je suvremena nacija koja se u Èeškoj izražavala u nacionalnoj povijesti, književnosti, glazbi, jeziku, kulturnim institucijama, gospodarstvu, ali ne baš u likovnim umjetnostima koje su bile crkvene, velikaške, pripadale su stilovima, crkvenim redovima, majstori su se èesto i rado selili za boljom zabavom i sobom donosili stilske znaèajke i umjetnièke kriterije sredine iz koje su nikli. Likovne umjetnosti Èeške imale su u visokoj mjeri meðunarodni karakter.

Viktor Houdek napisao je prilog o gradnji kuæa i sela, te narodnoj književnosti Slavena pod naslovom Ortsanlagen, Wohnungen, Sagen und Märchen der Slaven (str. 235-263). Tu je opisao izgled kuæa i naèin njihove gradnje. One su ponegdje jako primitivne, osobito kod Hanaka, imaju visoke slamnate krovove ulièice nisu regulirane, sela su obièno na zavoju nekog potoka. Kod moravskih Slavena prevladava okruglo selo prikladno za obranu, ono ima utvrde primitivne gradnje.

Takva sela su se ponekad za tridesetogodišnjeg rata uspješno obranila od Šveðana.

Ovaj tip sela vrlo je star što kažu i imena kao T.šetice ili Drahannovice. To su plemenski patronimi. Središte sela je crkva. Novija sela grade se lijevo i desno od ceste. Poslije socijalnih preslojavanja u XIX. st. poèeli su nestajati slamnati krovovi. Sad se u selima gradi mnogo bolje, prave seoske palaèe. U Podlužacima žive Slovaci koji se pod utjecajem susjednih hrvatskih sela drugaèije nose. I danas se kuæe grade od drva, iako je nekadašnje bogatstvo šuma dobrim dijelom nestalo.

Prozori se i danas boje vapnom zbog zaštite od uroka.

Autor je onda prikazao vlaško-moravsku drvenu kuæu. Onda je spomenuo Kopanièare kao brdske Slovake blizu Maðarske granice. Tu su kuæe iste kao u srednjem vijeku. Sage Vlaha vrlo su bogate i brojne, osobito oko brda Radhošta koje je kultno mjesto praslavenskog doba. Prema predaji ispod Radhošta nalazi se labirint hodnika koji spajaju zlatni Prag s moravskom starom metropolom Velehradom. Tu spava èeta vitezova koji æe ustati kad domovina bude u opasnosti.

Tu i tamo k njima zaluta neki èovjek. Za njim se zatvore gvozdena vrata pa on mora služiti vitezove koji mu plate izmetom koji se, kad se on vrati na zemlju pretvori u zlato. U Radhoštovoj utrobi nalazi se blago koje èuvaju zli duhovi u liku bika ili pijevca. Druge bajke prièaju o zakopanom blagu u za. O tome znaju crni èarobnjaci (èernoknežnici) koji nisu isto što i maðarski grabancijaši ili rumunjski salomonari. Èernoknjižnici su obuèeni kao sveæenici, pobjeðuju zmajeve što izazivaju nevremena i oslobaðaju narod. Oni su sveæenici što su se odmetnuli i išli ðavlu u školu u Pragu, možda i nekadašnji putujuæi studenti, alkemièari ili popi glagoljaši koje je narod okitio svojstvima èarobnjaka. Na Radhoštu se okupljaju vještice, oko njega se viju sage o ðavolu, u brdima se nalazi ðavolja klisura, ðavo se pojavljuje u liku èovjeka ili životinje, mora je takoðer ðavao. Bile su to sage koje ne vode prema 170

VDG JAHRBUCH 2005

pretkršæanskim kultovima, nego baš upuæuju prema srednjovjekovnom kršæanstvu i njegovim strahovima od ðavla i napasti.

Narod zamišlja smrt kao ženu, vjeruje u vukodlake. Postoje i povijesne sage u kojima nastupaju povijesne liènosti, pa o bijeloj ženi slièno kao i u Èeškoj. Na istoku se u sagama pojavljuju maðarsko-slovaèki elementi, ali nema oslonca na istoènjaèku narodnu književnost, èesti su mitovi o nadvladavanju zime. U bajkama su razvijeni etièki i vjerski elementi.

Christian vitez D'Elvert napisao je prilog Musik (263-282). Moravska ima vrlo stare glazbene tradicije koje potjeèu iz zapadnog crkvenog pjevanja. Æirilometodska tradicija je nestala, ali traje tradicija gregorijanskog pjevanja koje je uveo katedralni dekan Balduin (1190.-1201.), a pogodovao joj je biskup Johann von Neumarkt (1364.-1380.). Potom je autor dao podatke o mladeži koja uèi pjevanje u crkvenim školama, crkvama i samostanima koji osobito njeguju glazbu od 1466. Tada se javljaju književnièki korovi. Èeška braæa širila su svoje crkvene pjesme. Kasnije se glazba poèela njegovati na dvorovima, tu je djelovao skladatelj Jakob Händl, Slovenac (1550.-1591.) kapelnik na dvoru Rudolfa II. u Pragu. U XVI. st. prodro je njemaèki Meistergesang Za katolièke obnove u XVII. st. glazbeni život je cvao. Tada su velikaši poèeli osnivati vlastita kazališta u kojima se pored ostalog muziciralo, a koncertna glazba dosegla je svoj vrhunac u XVIII. st. Tada je osobito razvijen glazbeni život u Brnu gdje se osniva rana glazbena udruga u Austriji.

Josip II. osnovao je Theater an der Burg, ali je i u Moravskoj protjerao komedije sa Hanswurstom sa pozornice da bi kazalište postalo oblik narodnog obrazovanja.

Autor spominje vojnu glazbu, ali zaboravlja Franju Trenka koji je prvi uveo vojnu bandu.55 U Brnu se osnivaju glazbene škole, njeguje se njemaèka pjesma, dolaze Mozart, Beethoven, Schubert i Wenzel Müller. Osnivaju se nova glazbena društva, u jednoj glazbenoj školi osnovanoj 1866. djeluje dirigent Otto Kitzler. U buðenju i njezi glazbenog života djelovao je nadvojvoda Rudolf brat Franje I. koji je sam bio pijanist. U Moravskoj djeluju mnogi orguljaši, graditelji orgulja i drugih glazbala.

Olomucki profesor Bartl je izumio harmoniku, cijenjeni su bili klaviri koje je izraðivao Wilhelm Bachmann. Autor je nadalje još nabrojio nekoliko violinista iz Moravske koji su stekli glas u svoje doba.

Prilog Deutsche Literatur und deutsches Theater (str.238-296) napisao je Leo Smolle, pisac koji je inaèe pridonio razvitku trivijalno-tragiènog habsburškog mita svojim putopisom Rund um die blaue Adria (Graz und Wien, 1912.).56 Smolle je poèeo s Meistersangom koji njeguju graðani, a poznat je u Moravskoj u XVI. st. Iz 1571. potjeèe njegov pravilnik Tabulatur und Ordnung, wie es soll in der Bruderschaft gehalten werden.

55

56

Ivan Pederin, « Zaèinjavci », štioci i pregaoci, Vlastite snage i njemaèke pobude u hrvatskoj književnosti, Zagreb, 1977. Franjo Trenk kao književni junak.

Ivan Pederin, Dalmatien als Ausgangspunkt des (trivial)-tragischen habsburgischen Mythos, Godišnjak njemaèke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch 1997. str.107-120.

171

VDG JAHRBUCH 2005

Godine 1746. za Marije Terezije je barun Josef Petrasch, roðen 1714.

Slavonskom brodu osnovao prvo uèeno društvo u Austriji zbog podizanja ukusa i literature. To je bilo društvo nepoznatih – Gesellschaft der Unbekannten po talijanskom uzoru koja je izdavala prvi književni èasopis u Carevini Monatlliche Auszüge alter und neuer gelehrter Sachen. Josef von Sonnenfels bio je Moravac, sudjelovao je znatno kod reforme kazališta i osnivanja Theater an der Burg, predavao je Polizei- und Cameralwissenschaften, bio je dvorski savjetnik i predsjednik Akademije likovnih umjetnosti.

Poèetkom XIX. st. poèela se u Moravskoj razvijati publicistika, Das patriotische Tagblatt 1800.-1805. izdaje u Brnu Christian Karl Andrée. Bio je Nijemac, a predavao je na evangelièkoj akademiji u Brnu. Karl Josef Jurende roð. 1780. u Šleskoj izdavao je u Brnu kalendar Mährischer Wanderer. Josef von Hormayr ustao je u èasopisu Der redliche Verkündiger protiv Napoleona. Jurende, na pobudu guvernera grofa Antona Mittrowskog izdaje 1815. èasopis Moravia. Karl Pastl, allias Charles Sealsfield iz Moravske, bio je èlan Reda Gospode od križa u Pragu, a onda je istupio. Bio je plodan romanopisac, odselio se u Ameriku i promijenio ime. Na kuæi u kojoj se rodio podignuta je spomen-ploèa. Književnici realizma barunica Marie von Ebner Eschenbach bila je iz Moravske, Ferdinand von Saar, roðen u Beèu, dugo je živio u Moravskoj.

Moravska je imala razvijena kazališta koja su poèela s dolaskom engleskih komedijaša 1617. Kasnije su kazališne družine djelovale u grofovskim dvorovima.

U Brnu je osnovano kazalište 1732., imalo je znatne glumce i kazališne direktore.

Franz Bélý napisao je prilog pod naslovom Slavische Literatur (str.296-318).

Razvitak pismenosti poèeo je s osnivanjem države u IX. st. i s dolaskom svete braæe Æirila i Metoda koji su u poèetku èitali misu po grèkom obredu i na grèkom jeziku, a propovijedali su slavenski. To je zaboravljeno, ali je ostala kršæansko nazivlje i pjesma Hospodine pomiluj slièno kao i u Èeškoj.

Onda je u Moravsku crkvu ušao latinski, benediktinci i njihova pismenost.

Plemstvo i dvor govorili su i pisali njemaèki, a u Moravskoj se poèelo osjeæati djelovanje praškog sveuèilišta. Prvi prijevod Evanðelja na èeški pokazuje veze sa starocrkveno-slavenskim prijevodom Evanðelja, a tako i Klementinski Psaltir i Muka Isusova po Reinerskom rukopisu. Prevode se putopisi Marca Pola i Johna Mandevillea, autor ne kaže ništa o recepciji tih prijevoda ni o razlozima koji su pobudili te prijevode. Autor traži èuvstveni oslonac u husitskim ratovima koji nisu jako opustošili zemlju, ali su položili temelje narodnom jedinstvu, pa je èeški jezik sve važniji u kancelarijama, na sudu, u crkvi i školi, on se širi meðu plemstvom i u gradovima. Pod vlašæu mudroga kralja Jurja cvatu znanost i književnost. Sve ovo nam kaže da Moravska nije bila zemlja s njemaèkim plemstvom i slavenskim kmetovima, veæ je državna vlast bila èeška što se osjetilo u razvitku èeške pismenosti i književnosti. Veæ u XV. st. je Moravska imala književnika Tibora Tovaèevskog. Iz Italije se širi ljubav prema klasiènim jezicima, koje promièe Ladislav von Boskovitz, latinski postaje jako obljubljen i prodire u graðanstvo, pišu se latinske pjesme. U humanizmu autor nalazi dva krila, jedno reformatorsko i 172

VDG JAHRBUCH 2005

demokratsko, drugo katolièko i aristokratsko. Ovo prvo krilo njeguje èeški jezik. Iz tog kruga nièu obrazovani Jan Blakoslav (1524.-1571.), biskup Jan Augusta piše èešku gramatiku, nastaje prijevod Biblije, to je Kralitzka Biblija na kojem radi Blahoslav i šest Moravaca. Ta Biblija stvorila je novi èeški jezik koji je prihvatila katolièka reformacija. Autor je na strani reformacije koja njeguje èeški jezik, a kasnije i katolièke reformacije koja ga takoðer prihvaæa, kao i ostali pisci ne cijeni ništa što je napisano na latinskom jer u latinskom vidi neprijatelja èeškog, ali ipak povoljno piše o humanizmu i njegovoj njezi latinskog, vjerojatno zbog laièkog i nimalo pobožnog duha humanizma.

Jan Amos Komenski prevodi psalme i preporuèa poduku na materinskom jeziku, opæu školsku obvezu, njegova Janua linguorum raserata prevodi se èak na arapski, turski, pa èak i na mongolski, jezik. Ovdje se može postaviti pitanje da li bi se ona prevela da ju je napisao na èeškom. Meðutim, zbog njegovih preporuka da se u školu uvede èeški jezik liberalni pisci o njemu pišu s odobravanjem gledajuæi na taj naèin naciju kao svoj svijet, a taj je svijet mogao biti dosta uzak ako se radilo o malim narodima. Èesi su to bili brojem, ali nisu bili uski i zatvoreni svijet jer su živjeli u živim dodirima sa stranim, prije svega s njemaèkom književnošæu i umjetnošæu. Pisac je istakao Komeniusovo djelo Orbis pictur o uèenju stranih jezika i pisao kako je on osobno reformirao školstvo u Poljskoj, Njemaèkoj, Švedskoj, Maðarskoj i Nizozemskoj potiskujuæi latinski gdje god je došao.

Komenius je nastojao izmiriti vjere i obratiti Osmane. Pa ipak u XVII. st. èeški uzmièe pred njemaèkim.

Djelatnost isusovaca ocjenjuje negativno jer se oni bave jedino vjerom, tu se opet opaža autorovo liberalno laicistièko uvjerenje. Reforme Marije Terezija ocjenjuje pozitivno jer je ona pobudila povijesnu svijest i svijest o jeziku. U tom okviru povoljno ocjenjuje djelovanje èeških preporoditelja Jana Aloisa Hanka von Hohenstein, Josefa Dobrovskog koji je u Brnu zareðen za isusovca. Ovdje autor ulazi u protuslovlje prema ranijoj negativnoj ocjeni isusovaca koji se bave samo vjerom. Dobrovský je povjesnièar èeškog jezika i književnosti koji traži povijesni identitet svog naroda u svetoj braæi Æirilu i Metodu koje ovaj pisac opisuje kao filologe, a ne kao misionare, ne spominje ni znaèenje širenja kršæanstva meðu Èesima. Spominje i Františeka Palackog kao obnovitelja jezika u Moravskoj, a onda niz moravskih pisaca koji djeluju u bujnom razvitku znanosti, to su Svatopluk Pressl, profesor na Olmomuckoj akademiji, rodoljubni pjesnik J. H. Galaš, koji je napisao Musa moravská, Dominika Kynskog, prevoditelja i pisca basni. Poslije 1848. u Moravskoj se širi ustavni duh kojeg pisac odobrava, razvija se novinstvo. Narodna svijest jaèa osobito 1860.-ih godina kad djeluje V. Brandl kao povjesnièar kulture i pravnik, František Bartoš nastavlja s filološkim radom i prouèava sintaksu i napokon Tomaš Garrigue Masaryk stjeèe glas posvuda u inozemstvu.

Moravska je dala i znatne teologe koje autor nabraja, ali se èudi što lirsko pjesništvo daje tek osrednje plodove. On se ne bi trebao èuditi jer je realizam, a on piše baš o tom razdoblju u èeškoj književnosti, dao mnogo znatnija djela u prozi, 173

VDG JAHRBUCH 2005

osobito u romanu nego u lirskoj poeziji. Pisac je nabrojio brojne pisce èeškog realizma u Moravskoj, to su Václav Kosmák, Gabriela Preisová, Františka Stránecká. Meðu njima ima više žena, a djelatnost žena u javnosti karakteristièna je za liberalna razdoblja.

Ovaj pisac pisao je o regionalnoj moravskoj književnosti koja je ipak dio èeške književnosti. Da bi opravdao ovu struènu nedosljednost on je napisao da je slavenstvo èišæe u Moravskoj jer nije izloženo stranim utjecajima u onoj mjeri kao Èeška. Da to nije bilo tako pokazuje baš prethodni prilog o njemaèkoj književnosti.

Pisac je ovdje bio urednièki nedosljedan jer je ova zbirka rado pokazivala i sugerirala èitateljima da se pojedine kulturne i književne struje i pokreti meðusobno prožimaju i oploðuju. To nije bilo tipièno za doba zatvorenih nacija kad se autohtonost i udaljenost od stranih utjecaja isticala i smatrala vrlinom, što se npr. vidi u njemaèkoj literaturi o Nibelunškoj pjesmi koja istièe to djelo kao djelo do kojeg nisu doprli strani utjecaji koji su odviše proželi srednjovisokonjemaèku književnost.57 Njegov prilog pokazao je ipak jednu krepost austrijskog federalizma. On je bio više naglašen u kulturi nego li u upravi i politici. Moravska je u književnosti bila svakako zemlja, a ne provincija, u Moravskoj se razvila književnost sa znatnim piscima koji nisu odlazili u Beè, a Beè nije u književnostima Carevine bio ono što je London bio u engleskoj, a Pariz u francuskoj književnosti. Carevina nije poznavala pojma provincijalizam, Moravska zasvjedoèuje baš to.

Prilog Architektur und Plastik napisao je August Prokop (str. 319-371). Opazio je da u Moravskoj ima malo profanih romantièkih gradnji, to su zamci, ali njemaèki se zamci razlikuju od slavenskih, njemaèki su tješnji, ali prikladniji za obranu, slavenski su udobniji. Romantièke crkve su malene i okrugle, rijetko èetverougaone. Prvi samostan sagraðen je u XI. st. u Raigernu, prva gotièka crkva sagraðena je u Iglau. Gotika je stil franjevaca i dominikanaca. Malo ima profanih graðevina u gotièkom stilu, to su graðevine Karla IV. koje stoje izmeðu zamka i dvorca – Karlstein, Karlsberg itd. Kapele u tim u zamcima bogatije su opremljene.

U husitskim ratovima ruše se crkve, pa opet grade poslije 1458. kad je zavladao mir i blagostanje, ali u gotièkom stilu. Autor je opisao posebnosti granje zvonika u Moravskoj. Za renesanse se gradi mnogo, a Matija Korvin poziva talijanske majstore u Budim, ali i u Moravsku. Renesansa je stil plemstva, na dvoru je sada sve više vitezova, èinovnika, slugu, gostiju, umjetnika. Zamci nisu više dovoljni za sve te ljude pa sada talijanski majstori grade dvorce.

Zamci se razaraju poslije bitke na Bijeloj Gori. Time je konaèno slomljena nezavisnost velikaša prema kruni. U doba baroka dograðuju se ili se pregraðuju gotièke crkve, procvat baroka pada u doba izmeðu 1650. i 1750. Tada gradi Crkva, ali i plemstvo, graditeljstvo više nego ranije prožimaju vjerske ideje. I tu djeluju talijanski majstori, ali i domaæi koji su uèili kod Talijana. Interijeri rezidencija 57

Ivan Pederin, Das Nibelungenlied als Nationalmythos im Vergleich mit den nationalen Mythen der Serben, Spanier und Portugiesen, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloskih znanosti (22-23), 1992/1993; 1993/1994. Zadar, 1995. str.355-380.

174

VDG JAHRBUCH 2005

biskupa i opata osobito su raskošni. Meðutim, sredinom XVIII. st. poèinje stagnacija. Što se tièe slikarstva romanièka je ornamentika oskudna. Znaèajan je slikar Hans iz Olomuca s kraja XV. st. U kiparstvu se istièe portret graditelja crkve sv.

Mavra na portalu vijeænice u Olomucu, iz 1524. imamo spomenik vitezu Arnestusu Kuželu u kapeli sv. Ivana u stolnoj crkvi u Olomucu. Autor još istièe gradnje portala i erkera, zdenac u dvorištu dvorca u Buèovicu koji podsjeæa na arkadna dvorišta u Italiji.

Barokna plastika je raskošna, pa autor nabraja kipare i rezbare. Spominje obitelj Haubitz koji su bili ljevaèi zvona, a taj zanat prelazio je od oca na sina.

Znaèajna je grobna ploèa Olomuckog biskupa Markusa Kuena. Autor je završio pregledom recentnih kipara i njihovih djela.

Ovaj prikaz kaže da se graditeljstvo u Moravskoj malo razlikuje od onog u Èeškoj, a i u Austriji, tek što je renesansa nešto znatnije razvijena zahvaljujuæi Matiji Korvinu. Ni ovaj autor nije uoèio znaèenje crkve i vjerskih pokreta u graditeljstvu, osobito u graditeljstvu baroka toliko je izražen laièki karakter znanosti u ovoj zbirci u zemlji koja je važila kao katolièka i klerikalna. Prokop kao i ostali pisci nisu istaknuli da su kulturni utjecaji iz Apeninskog poluotoka u austrijskim zemljama jaèi od francuskih i engleskih koji su proželi veæinu njemaèkih kneževina, a i Prusku. Povoljno možemo ocijeniti svijest o uvjetovanosti pojave nekih stilova ratovima i gospodarskim preslojavanjima. Autor ipak nije istakao u kojoj mjeri feudalno graditeljstvo izražava feudalni mentalitet, koji je u srednjem vijeku ratnièki, dok kasnije naginje raskoši, a ta raskoš imala je svoje politièke i društvene uèinke. Sve to je kritika pozitivistièkog pristupa likovnim umjetnostima, a i književnosti koji je Prokop kao i ostali autori slijedio pa je metoda ugušila njegovu znanstvenu individualnost i inicijativu.

Prilog o slikarstvu pod naslovom Die Malerei (str. 371-384) napisao je Wilhelm Schram. On je poèeo s minijaturnim slikarstvom u samostanima i arhivima. Meðu najstarije minijature spada Obrovièko Evanðelje na pergameni u olomuckoj knjižnici. Neke minijature pokazuju romantièke i bizantske utjecaje u XIV. st.

Neki iluminirani rukopisi nalaze se u knjižnici crkve sv. Jakova u Brnu. Ta umjetnost ne prekida se ni za ratova u XVI. st. pa je sreæemo u Kodeksu gradskog prava Znoima. Umjetnost minijatura ponekad je i puèka.

Monumentalno slikarstvo poèinje u XI. st. pa je hram u Znoimu prekriven slikama. Potom je autor opisao gotsko slikarstvo i freske koje su prekinuli ratovi u XVI. st., ali se ono kasnije poèelo buditi. Iz XV./XVI. st. potjeèu slike na drvenim podlogama Èlanak o umjetnièkom obrtu pod naslovom Kunstindustrie (str. 385-404) napisao je Karl Schirek koji je opazio vezu izmeðu prapovijesne umjetnosti i obrtnika povijesnog doba koji su saèuvali narodnu ornamentiku. Ta ornamentika saèuvala se osobito u narodnoj nošnju èija je geometrijska ornamentika bliska 175

VDG JAHRBUCH 2005

prapovijesnoj bronci. Schirek nije zaboravio ornamentiku moravskih Hrvata koji su se doselili u XVI. st.

Granica izmeðu domaæe radinosti i umjetnièkog obrta nije jasna. Umjetnièki obrt bio je ranije u rukama sveæenstva. Kad su se u XIII. st. poèeli razvijati gradovi u koje su došli njemaèki doseljenici obrt je prešao u ruke laika, pa plemstva koje postaje mecenom umjetnika. Crkvenost se opaža i dalje u vezu, pa kod uveza knjiga i u grnèariji, pa u umjetnièki izraðenim peæima. Te peæi šire se u XVI. st., a osobito u XVIII. st. Fayance se u izradi posuða širi u XVIII. st., kad poèinje i tvornièka izrada takvog posuða.

Izrada stakla poèinje u XV. st. Staklo se rado oslikava, a zlatarski obrt se razvija. Pojavljuju se raspela od bronce i zvona, osobito za renesanse, od XIII. st. lijeva se cink. Umjetnièka bravarija potjeèe iz romanike kad se umjetnièki lijeva željezo. Tada se rezbare i korska sjedala.

Moravska je držala korak s ostalim zemljama pa se tako prikljuèila obnovi umjetnièkog obrta prema inicijativi Rudolfa Eitelbergera (1817.-1885.), profesora na obrtnoj akademiji u Beèu i povjesnièara umjetnosti, koja je poèela 1851. kad su se u Moravskoj kao i drugdje u Carevini poèele stvarati struène organizacije.

Eitelberger je putovao i u Dalmaciju.

Prilog o poljodjelstvu pod naslovom Landwirtschaft (str. 405-425) napisao je vitez Max von Proskowetz opisavši poljodjelstvo kao istaknutu gospodarsku granu Moravske pa obraðene površine zapremaju èak 56,51 posto zemlje. Moravska ima tri poljodjelska pojasa, na jugu se uzgaja kukuruz, zelje, voæe i vino, u srednjem dijelu jeèam, pšenica, šeæerna repa. Poljodjelstvo se nalazi u napretku pa prelazi iz tropoljnog sustava na stajsko stoèarstvo, plodored, a moèvare se isušuju. Tome je pogodovalo konaèno ukidanje kmetstva 1848. s nastankom maloposjeda, ali je vrlo važna uloga zemljišnog veleposjeda. Broj tih veleposjeda je ogranièen zemaljskim zakonom, koji se ne spominje u ostalim zemljama Carevine. Znaèajno je imanje olomuckog nadbiskupa koji je umjesto tlake uveo velezakup i razvio poljodjelsku industriju. Za razliku od veæine pisaca on je spomenuo nadnièare i njihov teški socijalni i materijalni položaj, ali je istaknuo da znanstvena poljoprivreda mijenja izgled krajolika.

Autor je opisao plodored, melioraciju rijeka, drenažu polja, prodiranje mehanizacije u poljodjelstvo, poljodjelske željeznice, parne vršilice i plugove.

Nabrojio je kulture i naveo kolike površine pokriva koja kultura, vinogradarstvo, poljoprivredne škole i ustanove. Vinogradarstvo nazaduje zbog štetoèina, ali govedarstvo napreduje zbog boljeg krmiva i oplemenjivanja stada i goveðe rase križanjem. Ovèarstvo nazaduje, ali ovce se ne uzgajaju samo zbog vune, veæ i zbog mesa. Opisao je rase ovaca, ali i vlaško nomadsko ovèarstvo.

Autor s nezadovoljstvom opaža kako broj koza raste, opisuje svinjarstvo, peradarstvo, svilarstvo, pèelarstvo, konjarstvo i rase konja na državnim imanjima.

Uzgoj konja ipak je stvar maloposjednika èiji se konji mnogo izvoze u Prusku. Konj 176

VDG JAHRBUCH 2005

se onda mnogo upotrebljavao za vuèu jer motori na sagorijevanje još nisu bili prodrli u poljodjelstvo. Šumarstvo – Forstwirtschaft (str. 425-440) opisao je Johann Homa. Moravske šume najstarije su u Carevini, 27 do 50 posto tla pokriveno je šumom, koje je na sjeveru više nego li na jugu. Hrastova i smreka sve je manje, a visoke èetinarske šume, omorika i jela sve je više zavisno o visini na kojoj se šuma nalazi. Šume su se poslije ukidanja tlake proširile za 40.000 ha. što je obratan razvitak nego u veæini drugih zemalja, gdje su šume u drugoj polovici stoljeæa nazadovale zbog pretjeranog iskorištavanja. Od šuma, 80 posto pripada veleposjedu. Pomlaðivanje šuma je pitanje koje se postavlja što više odmièe stoljeæe. Najveæi dio drva troši se u zemlji, samo jedna treæina se izvozi. Novoizgraðena željeznica oživjela je trgovinu drvom. Izvoz ide u Donju Austriju i Njemaèku. Na kraju se autor dao pregled planiranog pošumljivanja.

Ovaj rad pored ostalog pokazuje autorovo zadovoljstvom kojim on opisuje svoju zemlju kao svoju, pokazuje u kojoj mjeri je on doživljava kao svoju domovinu ili zavièaj koji napreduje i time postaje sve više zavièaj i skupno vlasništvo ljudi koji u njemu žive.

Prilog o lovu i ribolovu – Jagd und Fischerei (str. 440-447) napisao je Viktor Heeger. Opisao je jelena kao kralja šuma, spomenuo lovostaj i zakone o èuvanju divljaèi i preporuèio ograðivanje zaštiæenih podruèja. Odstrel je ogranièen pa se na taj naèin drži u granicama broj srna. Nažalost opada broj tetrijeba. Spominje broj ptica pjevica i opasnost od južnjaka koji te ptice love na njihovim selidbama. Autor zbog toga negoduje. Spomenuo je da u Moravskoj ima vukova i medvjeda. Šuma u ovom i drugim èlancima ove vrsti nije priroda ili nacionalni identitet kao kod romantièara ili u drami Otto Ludwiga Der Erbförster gdje se šuma pojavljuje kao vrhovna pravda koja je ipak nacionalna i starinska, veæ podruèje koje èovjek ureðuje racionalnim zakonima i nadzorom.

Ribolov nazaduje zbog otpadnih voda industrije i fekalnih voda. Pitanje zagaðenja okoliša postavilo se baš u ovom prilogu. Autor je spomenuo da su u pripremi zakoni o zaštiti ribe i nacionalizacija gospodarenja ribnjacima.

Richard Krepler napisao je prilog o rudarstvu i metalurgiji kao Bergbau und Hüttenwesen (str. 448-465) u ovoj zemlji koja je uz Èešku bila zemlja s najjaèe razvijenom industrijom u Carevini. Rudarstvo je vrlo staro, poèelo je u Iglau kamo su dolazili rudari iz mnogih zemalja. Nekoæ su se tu kopale drage kovine, ali to nije uspjelo obnoviti u novom dobu zbog pomanjkanja kapitala i procvata prometnica i dobivanja ugljena. Jeftinije je dopremiti željeznu rudaèu tamo gdje ima ugljena, nego obratno. To je znaèilo da se ni drvo više nije upotrebljavalo kod dobivanja željeza u Moravskoj, a drva i nema više kao nekoæ.

Najstariji rudnik željeza pripadao je knezu Salm-Reifferscheidu u Rückitzu i Olomuèanu. Sudeti su vrlo bogati željeznom rudaèom, ali i ugljenom. Kovaèi su prvi uoèili vrijednost ugljena, pa teški rad u ugljenokopima daje više prihoda nego li kopanje zlata i srebra. Važnost sudetskih rudnika ugljena i željeza porasla je poslije 177

VDG JAHRBUCH 2005

otvaranja Sjeverne željeznice 1847. kad se poèelo razvijati ugljeno poduzetništvo i razvijati nove industrije. Ugljen oploðuje sve gdje ga se naðe, u gradovima se loži ugljenom, mnogi radnici u Šleskoj rade u ugljenokopima i koksarama, te u s njima vezanima industrijama. Lignit je za Južnu željeznicu ipak od male važnosti kao i smeðu ugljen. Od veæe je važnosti iskopavanje grafita na kojem je nastala proizvodnja olovaka koje se izvoze u Njemaèku, Englesku i Ameriku. Metalurgija je razvijena, dobivanje koksa omoguæilo je velik porast proizvodnje èelika, a najstarije peæi pripadaju knezu Salm-Reifferscheidu u Blanskom. Ove ljevaonice su djelovale u tridesetogodišnjem ratu kad su proizvodili ratni materijal. Ovim je autor posredno priznao da se u ratovima nije samo rušilo, veæ da su ratovi znaèili i stanoviti napredak. On nije bio ovoga svjestan, a nije èuvstveno stajao iza toga rata katolièkih Habsburgovaca protiv protestanata.

Proizvodnja èelika najjaèa je u Vitkovicu, a ona je u vlasništvu olomuckog nadbiskupa. U metalurgiji poduzetnièki djeluje i nadvojvoda Rudolf koji je 1826. sagradio jednu visoku peæ. Autor opisuje taj poduzetnièki duh kao nacionalnu vrijednost i naèelo napretka uz koji se svrstava.

Otto Lechef i Max Hoenig napisali su prilog o zanatstvu, industriji i prometu pod naslovom Gewerbe, Industrie und Verkehr (str. 465-482). Tu su Moravsku opisali kao jednu od najmarljivijih radionica Carevine. Industrija poèiva na rudarstvu, a ona razvija suvremenu tehniku. Lan i ovèarstvo oslobaða zemlju od uvoza kolonijalnih sirovina za tkanine. Industrijski radnici dolaze sa sela iz redova sitnih seljaka. Moravska je daleko od mora i znatnijih rijeka, ali je dobila željeznièki spoj s Beèom. Moravska nema trgovaèkog centra i zbog toga je teško govoriti o veletrgovini, ali proizvodnja jaèa i prati tehnièki napredak. Bila je to ideologija ugljena i èelika, za kojom je išla politika željeza i krvi, ovakva teška industrija stvorila je industriju naoružanja s industrijaliziranom vojskom i time otvorila vrata ratu. Bilo je to doba razoèaranja u liberalizmu kad misao slobodne konkurencije gubi sadržaj.58 To pak znaèi da se gasi smisao za umjetnost. Autor je tu uoèio sukob umjetnosti i književnosti s industrijalizmom, ali privreda kako je on opisuje tipièna je srednjoeuropska neomerkantilistièka privreda koja se oslobaða uvoza, proizvodi što više koristeæi se zaštitom državne vlasti i njezine intervencije u privredu. Tu valja tražiti smisao velikaške inicijative u poduzetništvu koja je najjaèe izražena baš u Èeškoj i Moravskoj gdje velikaši igraju znatnu, ako ne i vodeæu ulogu u razvitku industrije. Autori su istakli raznolikost industrijske proizvodnje, vunenu industriju, domaæu radinost.

Autori su prešli u povijest, pa su istakli da prosvijetljeni apsolutizam stvara nacionalnu industriju, osobito Josip II. pa je tako u Brnu 1795. nastala prva industrija tkanina koju je osnovala vlada, a ta industrija jaka je i danas. Plemstvo je poboljšalo uzgoj ovaca, osnovalo tvornice, osobito grof Leopold Berchtold i grof Hugo zu Salm-Reifferscheid. Ta industrija privukla je poduzetne strance. Nekoæ se vuna uvozila iz Pruske i Rusije jer je poljodjelstvo potisnulo ovèarstvo, sad se 58

Friedrich Lütge, Deutsche Sozial- und Wirtschaftsgeschichte, Ein Uberblick, Berlin-Göttingen-Heidelberg, 1952. str.378-379.

178

VDG JAHRBUCH 2005

preraðuje životinjska dlaka, svila, otpaci predionica, umjetna vuna, pamuk, modni proizvodi, uvode se mehanièke predionice, koje su potisnule kuænu radinost, predionice kamgarna. Tekstilna industrija opskrbljuje vojsku, ali su i lijepe žene dobri kupci. Izvozi se konfekcija, modna roba na istok i Ameriku. Svilarstvo je razvijeno još od Josipa II. razvija se industrija platna, ali su pamuène predionice pretrpjele gubitke zbog graðanskog rata u SAD odakle su dolazile sirovine. Autori nadalje nabrajaju sve industrijske grane, klobuèarstvo, kožnu i staklenu industriju, savijeno pokuæstvo, kemijsku industriju, proizvodnju rasvjetnih ureðaja, plina, voštanica, rafinerije nafte, upaljaèe, iskorištavanje otpada, šeæera.

Spominje državnu intervenciju i gospodarstvo, Franju I. koji je industriju šeæera oslobodio poreza, proizvodnju hmelja, papira, strojeva. Komunikacije drže korak s razvitkom industrije, ali ipak nedostaju umjetni vodeni putovi pa se projektira gradnja kanala Dunav-Odra još od doba Marije Terezije što bi bilo od blagotvornog utjecaja na razvitak Carevine.

U ovom prilogu nema optimizma ranog liberalizma i vjere u napredak. Umjesto toga registrira se i rubrificira taj napredak sa zadovoljstvom zbog tog obilja.

Optimizam u ovom radu ustupa svoje mjesto planiranju. Autori ipak ne spominju znatna društvena preslojavanja koje je izazvao porast puèanstva koje se selilo u gradova, a èesto i u prekomorje. krizu sela, seoski i gradski proletarijat.

Iza svega ovoga vidi se država, njezin interes i njezina intervencija pred kojom uzmièe èovjek i postaje tek kotaèiæ u ovom sustavu, a kao takav gubi sposobnost pogleda na ukupnost. Kod industrijskog radnika javlja se demonija pod geslom "vrijeme je novac", on uvijek smatra da mu je plaæa premala, spreman je krasti i varati, radnik je prepušten samovolji poduzetnika.59 Ovaj etatizam i svijest o snazi i ponos zbog bogatstva zajednice otvorio je vrata totalitarizmu koji æe malom i izrabljivanom radniku obeæati suvlasništvo tog bogatstva i koji æe postati oblikom vlasti karakteristiènim za XX. st.

59

Maximilian Braun, Industrialisierung und Volksleben, Die Veränderungen der Lebensformen in einem ländlichen Industriegebiet vor 1800 (Zürcher Oberland), Erlebnbach-Zürich und Stuttgart, 1960. str.194-199-

179

VDG JAHRBUCH 2005

Das Königreich Böhmen und die Markgrafschaft Mähren als Heimat der Tschechen und Deutschen und als leitendes Vorbild der kroatischen nationalen Wiedergeburt Böhmen und Mähren, heute Tschechien, waren die ersten Länder der Habsburgischen Völkergemeinschaft, in denen der Josefinismus Fuß fasste, doch geschah in diesen Ländern etwas, was nirgends in Europa geschehen ist. In beiden Ländern wohnten Tschechen und Deutsche, Deutsche wurden offiziell als zugewanderte Minderheit anerkannt, sie bildeten etwa ein Drittel der Gesamtbevölkerung der beiden Länder und sprachen verschiedene Dialekte, je nachdem aus welchen Teilen des deutschen Sprachraumes sie zugewandert waren.

Beide Völker wurden zu modernen Nationen, was durch die Grenzen des Königreiches Böhmen und der Markgrafschaft Mähren nicht beeinträchtigt wurde.

Dazu wirkten Menschen mit deutschen Namen wie Rieger und Jungmann lebhaft in der tschechischen Nationalen Wiedergeburt. Der Josefinismus, der in diesen Ländern zunächst Fuß gefasst ist dort vollständiger als in anderen Ländern aufgeblüht. Statt der nationalen Megalomanie der ungarischen Grafen, die jene Hälfte der Bevölkerung der Stephanskrone, die nicht ungarnsprachig war, zu magyarisieren entwickelten Tschechen und Deutsche beide ihre moderne Zivilisation und durchdrangen sich innig. Diese Länder hatten alte wirtschaftliche und gewerbliche Traditionen, besonders im Bergbau und der Montanistik und so blühten nicht nur die nationalen Institute auf, sondern es modernisierte sich auch die Wirtschaft, besonders die Industrie. Im Aufblühen der Industrie wirkten besonders die Aristokraten, die Josef der Vorrechte im Heer und dem alten Staatsapparat beraubte, auch der leibeigenen, so dass die Aristokraten zu Unternehmern wurden. Böhmen und Mähren waren der natürliche Schwerpunkt Mitteleuropas, dort ereigneten sich die wichtigsten geschichtlichen und politischen Ereignisse Mitteleuropas, was man in Europa stark fühlte. Kein anderes Land der habsburgischen Völkergemeinschaft hat so viele Wissenschaftler, Erfinder und Künstler hervorgebracht, wie diese Beiden Länder. Dazu noch wurden diese Länder zum Mutterboden des Austroslavismus Die kroatische nationale Wiedergeburt folgte der ungarischen mit einer Verspätung von etwa 40 Jahren. Ihr Aufblühen wäre schwer denkbar ohne das Anlehnen an die tschechische Wiedergeburt. Beide Länder wurden auf solche Weise zum Schwerpunkt der nationalen Regungen und zum Gegengewicht dem ungarischen Expansionismus, das die kroatische Wiedergeburt förderte. Das ist in der kroatischen Geschichte und Literaturgeschichte bekannt. Nicht bekannt ist der Rahmen in dem die tschechische Wiedergeburt in der Monarchie und im Ausland wirkte.

180

VDG JAHRBUCH 2005

mr. sc. Zdenka RAKIÈIÆ-FRIEDRICH

Nastojanja grofa Karla Eltza za izgradnju željeznièke pruge na vukovarskom podruèju 1848.-1900.

(Prilog prouèavanju gospodarske povijesti na podruèju Županije Sriemske) 1.

Vukovar je u XVIII. i XIX. stoljeæu predstavljao istaknuto obrtnièko, trgovaèko i prometno èvorište na Dunavu. Grad je u to vrijeme imao jaka obrtnièka udruženja-Cehove. Putopisac Taube ostavio je zapise u kojim stoji da je u Vukovaru u to vrijeme svaka kuæa imala radionicu i duæane. Godine 1850. Vukovar je imao 35 obrtnièkih struka i 400 majstora. Meðu njima najbrojniji su bili: ribari, vodenièari, lonèari, krojaèi, èizmari i opanèari.1 Snažan poticaj razvoju trgovine i obrta bilo je uvoðenje podunavske parobrodarske veze s Požunom i Budimpeštom 1831., a temeljitom preobrazbom Eltzovog posjeda 1848. omoguæen je daljnji napredak graðanskog sloja. Godine 1870. došlo je do ukidanja cehova, a obrtnici su svoje djelovanje nastavili u zanatskim zadrugama. Uslijed intenzivnijeg razvoja obrta i trgovine u Vukovaru je došlo do stvaranja sloja bogate graðanske klase, koja je bila pokretaèka snaga za pitanja trgovine, obrta i prometa, a posebno su se isticali u borbi za željeznièko pitanje.

Trgovište Vukovar je u XIX. stoljeæu predstavljalo važnu luku, preko koje se izvozila mnogobrojna roba. Iz Vukovara se redovito izvozila riba u Budimpeštu, gdje se prodavala, a lonèarska roba se izvozila i u današnju Rumunjsku. U veæim kolièinama iz Vukovara su se izvozile žitarice i stoka, Dunavom su plovili parobrodi, a na kopnu se putovalo poštanskim kolima ( 1695. u Vukovaru se spominje prva poštanska služba).

Daljnji razvoj Vukovara kao trgovaèko prometnog centra zahtjevao je izgradnju suhozemnih i vodenih prometnica, èiju izgradnju i projekte je tijekom navedenog razdoblja provodila u pravilu državna uprava tj. u razdoblju do Nagodbe 1868. austrijska uprava je obilježila nastanak željeznièkih projekata, a nakon 1868. prometno pitanje ulazilo je u ingerenciju maðarske vlade.

Strana uprava na našem podruèju ostavila je radom svojih institucija brojne podatke, kao što su nacrti projekata, izvješæa, proraèuni i sl., na temelju kojih se 1

Podatak iz Arhiva Muzeja grada Vukovara, 1988.

181

VDG JAHRBUCH 2005

može steæi uvid u tadašnju politiku izgradnje željeznièkih pruga. Prometno pitanje Hrvatske i Slavonije nakon Austro-Ugarske nagodbe ulazilo je u ingerenciju maðarske vlade i to je predstavljalo zapreku u nastanku dobre i potpune željeznièke mreže na hrvatsko slavonskom prostoru. Željeznice u Maðarskoj i Hrvatskoj graðene su u vertikalnom smjeru sa sjevera prema jugu, da bi povezale maðarske i hrvatske krajeve za Peštu kao centar, da bi veze Pešte s ovim krajevima bile što bolje i da bi, s druge strane što manje bili povezani hrvatski krajevi meðu sobom i slovenskim zemljama. Godine 1867. maðarska je vlada objavila svoj “Željeznièki program s planom sjeverno-južne linije Zákány - Zagreb - Karlovac Rijeka”,2 zatim “slavonsko-hrvatske” pruge Osijek-Sisak3 s prikljuèkom za Slavonski Brod, ali bez linija Sisak-Karlovac i Osijek-Zemun.

Osnova ugarskog željeznièkog programa bilo je zrakasto povezivanje u smjeru sjever – jug izmeðu Budimpešte i Jadrana prugom preko Zagreba s Rijekom 1873., prema Bosni i Slavoniji željeznicom preko Osijeka i Broda 1875., te izgradnjom pruge iz Budimpešte preko Novog Sada, Zemuna i Beograda prema Turskoj 1883.

Maðarska željeznièka osnova u potpunosti je iskljuèivala moguænost povezivanja hrvatskih zemalja izgradnjom željeznièke mreže u smjeru zapad – istok, tj. od Slovenije preko hrvatskih zemalja prema Bosni, Vojvodini i dalje na istok prema Turskoj. Upravo ovakva ugarska prometna koncepcija otvorila je brojne sporove u svezi željeznica izmeðu hrvatskih zemalja i ugarske uprave. Osnovna pitanja odnosila su se na odreðivanje smjera izgradnje željeznica, sredstava i kredite koje su ulagali u izgradnju, pitanje tarifne politike i dobit od korištenja željeznica.4 Položaj Vukovara unutar njegovih gospodarsko prometnih potreba i nametnute zakonske osnove u svezi izgradnje željeznica, nastale radom strane uprave, možemo razmatrati kroz nekoliko vremenskih razdoblja. Pripremno razdoblje od 1840. –1868. za Vukovar predstavlja vrijeme nastanka brojnih željeznièkih projekata: prvo od strane austrijske, a nakon Nagodbe, maðarske uprave. U razdoblju od 1840. do 1860. nastali su brojni nacrti i projekti u svezi s prjedlozima rješenja željeznièke pruge koji su ukljuèivali Vukovar kao važno prometno sjedište.

Unatoè gore navedenim planovima na Banskoj konferenciji 1862. koja je predstavljala prekretnicu za rješavanje željeznièkog pitanja Hrvatske i Slavonije, u svezi željeznièkog pitanja Vukovar je bio izostavljen u svim navedenim prometnim rješenjima. Izostanak Vukovara u prometnim planovima rezultirao je pojaèanom borbom gradskih vlasti tj. Srijemska županija i ugledni graðani uputili su brojne podneske u kojima zahtjevaju uklapanje Vukovara u željeznièke planove, Trgovaèko-obrtnièkoj komori u Osijeku, Zemaljskoj vladi u Zagrebu, a kasnije Ministru u Budimpešti. Ovakav razvoj prometnog pitanja nastavljen je i u daljnjem razdoblju nakon Banske konferencije u Zagrebu, 1862. sve do 1878. kada je izgraðena prva pruga na vukovarskom podruèju, a vrijeme nakon 1878. sve do 2

3

4

Zbornik zakona i naredbi valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, 1869., br. 6, str.164-165., donosi zakonski èlanak: “O naèinu upotrebljenja zajma, podignuta u svrhu graðenja željeznicah i kanalah” od 9. prosinca 1868.

Vidi o tome: Zbornik zakona i naredbi ..., 1869., br. 6, str. 65-67., donosi “Zakonski èlanak u predmetu graðenja veliko-varadinsko-osjeèkog diela alföldsko-rieèke željeznice”od 22. lipnja 1868.

D. Pavlièeviæ, Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj, Zagreb, 1980., str. 49.

182

VDG JAHRBUCH 2005

kraja XIX. st. za vukovarsko podruèje predstavlja borbu za poboljšanje i postepenu izgradnju manjih željeznièkih pothvata u cilju širenja gospodarskih moguænosti u okviru ugarske prometne politike.

Prvu željeznièku vezu dobio je Vukovar izgradnjom maðarske državne željeznice, tj. Vinkovci i Vukovar bili su 1878. preko Borova i Dalja prikljuèeni preko Sombora i sjeverne Baèke prema Budimpešti. Željeznièki kolodvor Vukovar-Borovo izgraðen je 1879. kada je krak putnièke željeznice od Vinkovaca proveden do Borova do Vukovara-kolodvor Priljevo, tj. do dunavske obale, a do samoga grada željeznica je produžena 1891. godine.5

2.

Navedena politièka i gospodarska situacija na vukovarskom prostoru zatekla je grofa Karla Eltza u vrijeme njegovog dolaska i preuzimanja vukovarskog vlastelinstva 1848. godine.

Prema rodoslovlju grofova Eltz, vlasnika vukovarskog vlastelinstva na sedmom mjestu nalazi se Karlo Emerik Ivan Nepomuk (Carl, Dragutin) Eltz, posjednik (Aschaffenburg, 29. sijeæanj 1823. – Vukovar 26. svibanj 1900.) Najmlaði sin Johana Filipa Jakoba i Marije Ane barunice Wamboldt od Umstatta.6 Navedene politièke i gospodarsko prometne okolnosti na podruèju Vukovara zatekle su Karla Eltza, koji je tijekom revolucionarnih nemira 1848. naslijedio vukovarski veleposjed, te je njime uspješno upravljao tijekom druge polovine XIX. tj. sve do svoje smrti 1900. Preuzimanje uprave nad vukovarskim vlastelinstvom, koje je uz Ilok, Valpovo, Viroviticu i Ðakovo ulazilo u red najkrupnijih veleposjeda na podruèju slavonskog gospodarskog prostora, donijelo je u vrijeme Karla Eltza velike ekonomske promjene, tj. vlastelinstvo je iz feudalnog prešlo u kapitalistièki posjed, a primjenom brojnih naprednih mjera u svim privrednim granama nastalo je uzorno gospodarstvo na vukovarskom vlastelinstvu.7 Vrijedna svjedoèanstva u svezi upravljanja Karla Eltza vukovarskim vlastelinstvom a i u svezi željeznièkog pitanja pronalazimo temeljem uvida u vukovarski tisak s kraja 19. stoljeæa “Sriemski Hrvat” i “Sriemske novine”, a ahrivska vrela koja se odnose na izgradnju željeznièke pruge nalaze se u sastavu Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade i jedan dio vrijednih spisa pronalazimo unutar fonda Carsko-kraljevsko zapovjedništvo u Zagrebu kao krajiška zemaljska upravna oblast (CUVK), u Državnom arhivu Hrvatske. Temeljem uvida u inventar arhivskog gradiva vukovarskog vlastelinstva koja je nastala djelovanjem obitelji Eltz na podruèju Vukovara, koja se danas èuva u Državnom arhivu Osijek, unutar 5 6

7

“Sriemske novine” Vukovar, od 12. rujna 1891., br. 37, Godina IV. Vidi Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1998., sv.4, str.36-37.; “Sriemske novine” Vukovar, Teèaj XIII, br.43 od 27. svibnja 1900., str.2. (Nekrolog); S.Sršan, Arhivska graða vukovarskog vlastelinstva 1719.-1945., Arhivski vjesnik, Zagreb, 1985., br.28., str.151.; Z.Baždar, Uloga grofa Karla Elzta u podizanju gospodarskih prilika na podruèju Vukovara 1848.-1900.,VDG Jahrbuch, 2002., str.25.

Z.Baždar, Uloga grofa Karla Elzta u podizanju gospodarskih prilika na podruèju Vukovara 1848.-1900.,VDG Jahrbuch, 2002., str.26.

183

VDG JAHRBUCH 2005

sumarnog prikaza gradiva ne èuvaju se spisi u svezi željeznièkog pitanja kao zasebna serija spisa ili knjiga tj. u sluæaju da je dio korespondencije koji se odnosi na željeznièko pitanje oèuvan nalazi se unutar popisa primljenih telegrama i adresa (Telegram-Buch) i sl. Vrijedno je napomenuti da su veliki dio spisa tj. gradiva nastalog djelovanjem gradskih vlasti Vukovara tijekom druge polovine XIX. st., poèetkom XX. st. prodano gradskim mesarima, tako da su uništena vrijedna svjedoæanstva u svezi brojnih upravnih, gospodarskih i prometnih pitanja.

Gore navedeno oèuvano arhivsko gradivo i tisak predstavlja dragocjen izvorni materijal za prouèavanje gospodarske povijesti vukovarskog podruèja tijekom XIX.st. a ujedno otvara moguænosti prouèavanju povijesti unutar granica Austro-Ugarske monarhije.8 Prvi planovi u cilju izgradnje željeznièke mreže koja je trebala ukljuèiti Vukovar, javili su se èetrdesetih godina XIX. stoljeæa u vrijeme austrijske uprave nad slavonskim gospodarskim prostorom, kada je L.Kossuth u svojoj prometnoj koncepciji za izgradnju željeznice prema Rijeci planirao Vukovar za poèetnu stanicu. Brojni arhivski izvori svjedoæe o gospodarskim potrebama Vukovara i politièkim okolnostima koje su odložile ostvarenje Kossuthovih prometnih zamisli o izgradnji rijeèno-željeznièkog prometnog toka prema Jadranskom moru. Glavnu podršku koncepciji L. Kossutha za prugu Vukovar-Rijeka pružala su spomenuta mjesta kao krajnje toèke prometnice. Unutar gore navedenih željeznièkih planova pronalazimo i prvi trag djelovanja obitelji Eltz u svezi promicanja prometnih potreba vukovarskog podruèja. Tako su se npr. za Vukovar kao ishodište zalagali su se slavonsko-srijemski veleposjednici, iz šire regije oko Vukovara na èelu sa grofom Hugom Filipom Eltzom,9 koji je ujedno i obavljao dužnost predsjednika terenskog odbora za izgradnju vukovarsko-rijeèke željeznièke pruge sa sjedištem u Vukovaru.10 Nakon pogibije Huga Filia Eltza i slijedom politièkih promjena 1848. došlo je do promjene unutar nacrta i planova u svezi željeznièkog pitanja.

Usljed organiziranih slavonskih veleposjednika i istaknutih trgovaca koji su djelovali unutar Trgovaèko-obrtnièke komore u smjeru podizanja željeznièke mreže na slavonskom prostoru javlja se i grof Karlo Eltz, koji je svojim djelovanjem tijekom druge polovine XIX. st. unaprijedio prometno pitanje i naglasio gospodarske planove na vukovarskom prostoru.

U svezi borbe za željeznièko pitanje TOK na glavnoj skupštini Trgovaèko-obrtnièke komore za Slavoniju od 14. listopada 1867. osnovala je Slavonski željeznièki odbor. Za predsjednika odbora izabran je grof Ladislav

8

9

10

Z.Baždar, Uloga grofa Karla Elzta u podizanju gospodarskih prilika na podruèju Vukovara 1848.-1900.,VDG Jahrbuch, 2002., str.27-28.

Vidi o tome Prva hrvatska enciklopedija, Osijek, 1890., Tom II., Pretisak, Osijek, 1996., str.384.-385.; Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1998., sv.4, str.35.; S.Sršan, Arhivska graða vukovarskog vlastelinstva 1719.-1945., Arhivski vjesnik, Zagreb, 1985., br.28., str.149.

B. Stulli, Prijedlozi i projekti željeznièkih pruga u Hrvatskoj 1825.-1863. br.I., Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1975., str. 21-22, 53-54, 58-59., donosi cijeli projekt željeznice Vukovar-Rijeka i brojne dokumente u svezi željeznièkog pitanja.

184

VDG JAHRBUCH 2005

Pejaèeviæ.11 Glavni zadatak Odbora bio je usmjeravati sva sredstva u svrhu povoljnog rješavanja željeznièkog pitanja, a svi stanovnici Osijeka, poduzetnici i gospodarstvenici bili su pozvani financijski poduprijeti stvaranje slavonske željeznièke mreže.12 Nekoliko godina kasnije nakon što je povlasticu (koncesiju) za gradnju željeznièke pruge Osijek-Zemun dobio je Beèki vjeresijski Zavod, grof Karlo Eltz podupirao je pokušaj izgradnje željeznice kroz Vukovar, te je naglašavao potrebu davanja besplatnog zemljišta u svrhu izvoðenja zacrtane trase. Trgovaèki sloj Vukovara i Obrtnièki zborovi Srijemske županije obratili su se 13. svibnja 1869.

Trgovaèko-obrtnièkoj komori za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku i obavijestili je da su poslali peticiju ministarstvu Trojedne kraljevine sa zamolbom da se odustane od gradnje željeznièke pruge od Osijeka preko Dalja do Zemuna. Podržavali su gradnju ove pruge, ali sa željom da pruga prolazi kroz Vukovar. Smatrali su da ta smjernica preko Dalja nije najzgodnija, najjeftinija i najkorisnija za trgovinu kako se obrazlagalo. Èlanovi Obrtnih zborova tražili su od Trgovaèko-obrtnièke komore da podupre njihovu peticiju i da se odustane od predložene gradnje. Smatrali su da je Vukovar na cijeloj pruzi od Osijeka do Zemuna najvažnije trgovaèko mjesto, te da bi pruga preko Vukovara bila najkraæa i najjeftinija. Osim toga prolazila bi kroz najplodniji dio Slavonije i cijeli Srijem, što bi imalo veliku dobit za obrt i promet ovog dijela Hrvatske. Vukovar bi, osim Budima i Beograda, predstavljao najzgodniju toèku na kojoj bi ova željeznica imala izravnu svezu s rijekom Dunav.

Smještaj Vukovara na Dunavu dao je ovom gradu važnost pa je u drugoj polovici XIX. stoljeæa glavno trgovaèko mjesto za cijelu izvoznu trgovinu iz Bosne, a isto tako i obrnuto iz Maðarske i Baèke. Bio je glavni grad Srijemske županije i kao takav predstavljao je važano mjesto za cijelu buduæu osjeèko-zemunsku prugu.

Potpisnici peticije navodili su i jednostavnost izgradnje pruge preko Vukovara.

Trgovaèko-obrtnièka komora za Slavoniju 6.lipnja 1869. obratila se Obrtnièkom zboru i Trgovaèkom gremiju u Osijeku. Meðutim, kako nisu dobili nacrt trase željeznièke pruge Osijek-Zemun, poslali su 18.lipnja 1869. novi dopis. Željeznièka pruga je prema predloženom planu trebala iæi od Zemuna preko Rume, Tovarnika, Vukovara do Osijeka gdje bi prema planu dobila spoj s Južnom željeznicom.

Srijemska opæina i veleposjednici nudili su besplatno zemljišta za realizaciju predložene trase. Sastavljeno izaslanstvo se obratilo i hrvatsko-ugarskom caru Franji Josipu I. U meðuvremenu je Trgovaèko-obrtnièka komora za Slavoniju poslala dopis Kr.ministarstvu za trgovinu u Budimu u želji ostvarenja interesa grada Vukovara i cijele Slavonije i Srijema, ali realizacija ovih zamisli je izostala.13 11

12

13

Ladislav Pejaèeviæ, (1824. Sopron – 1901. Našice,) Godine 1880. naslijedio je I.Mažuraniæa na banskoj èasti. Za njegova banovanja 1881. proglašeno je sjedinjenje Vojne krajine s Hrvatskom. Godine 1883. dao je ostavku zbog postupka Maðara, koji su protivno Hrtvatsko-Ugarskoj nagodbi, postavili na financijskim uredima dvojeziène hrvatske i maðarske natpise. Opæa enciklopedina, JLZ, Zagreb, 1980., sv. 6, str. 359.

Z.Živakoviæ-Kerže, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeæa (1868.-1918.), Osijek, 1996., str.109., Iz bilješke prema: PAO, GPO, kut.1031., spis 3241./1867.

Z.Živakoviæ-Kerže, n.d., str. 110., Iz bilješke prema: PAO, TOK, kutija 3, predmet 145./1869.; 212./1869.

185

VDG JAHRBUCH 2005

Nekoliko godina kasnije grof Karo Eltz je u svezi izgradnje željeznièke pruge u svom pismu koje je uputio 6.svibnja 1873. godine Kr. ugarskom ministru za javne radnje i komunikacije, u kojem se zalaže za željeznièku vezu Dalj - Vukovar Vinkovci, naglasio potrebu i vrijednost željeznièkog povezivanja Vinkovaca, koji su ulazili u krajiški upravni teritorij, te Vukovara kao civilnog podruèja prema Baèkoj i Budimpešti. Navedeni podnesak Grofa Eltza u svezi prometnog povezivanja dijela slavonskog gospodarskog prostora, Kr. ug. minstar za javne radove prosljedio je na uvid Brodskoj krajiškoj regimenti 16.svibnja 1873.14 Tijekom usvajanja zamisli u svezi izgradnje navedene pruge nailazimo na pokušaj zastupnika trgovišta Vukovara u svezi sa samom trasom pruge. Poèetak “politièkog obhoda daljsko vukovarsko vinkovaèko brodske pruge krajiških železnicah” bio je precizno zacrtan i imao zemljopisnu kartu sa toèno ucrtanom linijom željeznice.15 Na maðarski plan izgradnje željeznice zastupnici trgovišta Vukovara stavili su prigovor. U svezi s istim ugarski ministar za javne radnje i komunikacije uputio je banu Ivanu Mažuraniæu odgovor u kojem stoji: “Prigovor zastupnikah grada Vukovara, da se vukovarska postaja premjesti na drugo mjesto, ne mogu u obzir uzeti s razloga, što bi se uslied zahtievanog premještenja pruga imala produžiti, te povesti u sasvim drugom pravcu, a to bi prouzrokovalo neprimjereno veæi trošak”.16 Nakon brojnih zalaganja i izmjena unutar postojeæih projekata, prvu željeznièku vezu dobio je Vukovar izgradnjom maðarske državne željeznice, tj.

Vinkovci i Vukovar bili su 1878. preko Borova i Dalja prikljuèeni preko Sombora i sjeverne Baèke prema Budimpešti. Kraljevsko ugarski ministar za javne radnje i komunikacije je 1877. u smislu zak. èl. XXVI od 1877. naredio izgradnju vinkovaèko-brodske pruge i komisijski pregled daljsko vinkovaèke pruge.

Ovakvo rješenje Vukovaru kao istaknutom podunavskom trgovištu nije donijelo trajno rješenje i samo nekoliko godina nakon prikljuèka preko Broda nastojalo je podnescima ugarskim vlastima ishoditi novo rješenje. Kraljevsko ugarski ministar trgovine Gavro Baross de Beluss na brojne predstavke uputio je dopis na Unutarnjem odjelu Zemaljske vlade, od 2. listopada 1889. u kojem stoji: “Uslied okolnosti, što postaja pruge Dalj-Brod kr.ug. državnih željeznicah leži veoma daleko od slièno imenoga trgovišta, je obæinstvo reèenog trgovišta jur odavno gojilo želju, da se u blizini samoga trgovišta podigne posebna postaja za primanje robe”. Zbog velikih izdataka, koji su u proraèunu stavljeni za ovu prugu, moli doprinos od obæine Vukovar, a odreðen je bio i komisijski pregled dana 21. listopada 1889. i bili su postavljeni uvjeti koje je Vukovar trebao ispuniti, tj. ustupiti zemljište u vlasništvo ravnateljstva Kr.ug. državnih željeznica, dobili bi zajam od 120.000 forinti za gradnju “posebne postaje preko glavne ulice Novoga 14

15

16

DAH, Carsko-kraljevsko zapovjedništvo u Zagrebu kao krajiška zemaljska upravna oblast (CUVK), Register der Grenz verwaltung, br.289, Bau 11-9, 1873.

HDA (Državni arhiv Hrvatske), Unutarnji odjel Zemaljske vlade (UOZV), sv. 10-4, (1878.-1880.), br.sp.

8111/1878.

HDA, UOZV, sv. 10-4, (1878.-1880.), br.sp. 13191/1878.

186

VDG JAHRBUCH 2005

Vukovara do obale Vuke istodobno takodjer i svrsi odgovarajuæa tegleæa željeznica (Schleppbahn)”.17 Na ovaj podnesak Kr. županijska oblast u Vukovaru odgovara Zemaljskoj vladi u Zagrebu prijedlogom od 4. studenog 1889. u kojem potvrðuje da je pregled u Vukovaru obavljen kako je bilo predviðeno i da je trgovište Vukovar bilo suglasno oko kreditiranja, ali je stavilo zamolbu “da se visoko ministarstvo trgovine pismenim oèitovanjem na povrat te svote tri godišnja obroka obveže, da se novi kolodvor i za osobni promet priudesiti imade, i da se za robu veæ vozne pristojbe ne pobiru, nego li one, koje su dosadanje Dunavske postaje ustanovljene” na temelju ovakovih pregovora Zemaljska vlada je sastavila zakljuèak zastupstva Vukovara “prema § 26 zak. èl. XVI od 1870. odobrilo je zakljuèak zastupstva Vukovar od 28.listopada 1889. br.148, glasom kojega se trgovište Vukovar obvezuje, za izgradnju novoga kolodvora na Kr.ug.državnoj željeznici Dalj-Brod u Vukovaru i besplatno ustupiti potrebno u tome zemljišta”.18 Tijekom navedenog razdoblja u kojem se Kraljevska županijska oblast u Vukovaru zauzimala zajedno sa graðanstvom, grof Karlo Eltz isticao je potrebu ustupanja zemljišta za izgradnju kolodvora u Novom Vukovaru, bez naknade kao pravilan postupak koji je vodio unapreðenju željeznièkog pitanja na vukovarskom podruèju.

Djelovanje grofa Karla Eltza unutar navedenih željeznièkih pitanja odvijalo se jednim djelom putem njegovih osobnih pismenih zamolbi (utoka), kojima se obraæao nadležnim ustanovama, a drugim djelom unutar djelovanja u svezi navedenih zamolbi kojima je trgovište Vukovar pokušalo ishoditi rješenje u svezi željeznice. Vrijedno je napomenuti da se u pojedinim predmetima grof Karlo Eltz javlja i sa zahtjevima da se odreðene odluke gradske uprave promjene tj. korigiraju u cilju gospodarskih promaknuæa podruæja. Tako npr. pronalazimo zamolbu tj. utok grofa Dragutina Eltza i trgovca Stjepana Banhayera, koji su imenovani uputili Unutarnjem odjelu Zemaljske vlade u Zagrebu 1872., u kojoj su dali prigovor protiv odluke administrativnog odbora županije sriemske od 17. studenog 1871. u svezi odstranjenja prometnih zapreka na dunavskoj obali u Vukovaru.

Navedeni prigovor Zemaljska vlada je proslijedila Kr. ugarskom ministarstvu za javne radove i nakon projere Izvješæa županije srijemske, Unutarnji odjel Zemaljske vlade je tijekom 1874., uvažio je tj. pozitivno riješio zamolbu Grofa Karla Eltza i Stjepana Banhayera u svezi pitanja dunavske obale.19 Iz navedenog primjera vidljivo je da je grof Karlo Eltz svoje napredne zamisli u svezi gospodarskih promaknuæa na podruèju Vukovara povremeno ishodio i preko nadležnih tijela smještenih u Zagrebu tj. da je nadilazio u odreðenim pitanjima odluke tadašnje gradske uprave.

Izuzev direktnog zalaganja u svezi naglašavanja potrebe prometnog povezivanja, grof Karlo Eltz utjecao je brojnim akcijama u cilju promicanja vukovarskog podruèja. Npr. javljao se kao izlagaè svojih proizvoda na brojnim 17 18 19

HDA, UOZV, (1888.-1890.), br. sp. 3788/1889.

HDA, UOZV, (1888.-1890.), br.sp. 42.669/1889.

DAH, Unutarnji odjel Zemaljske vlade (UOZV), sv.13, (1872.-1874.), Br. sp.1224/1872.

187

VDG JAHRBUCH 2005

domaæim i inozemnim gospodarskim izložbama u Osijeku, Zagrebu, Hamburgu (1863.) i dr. Godine 1864. u Zagrebu bio je jedanaesti izlagaè po kolièini proizvoda, 1861. godine u Budimpešti i Beèu dobio je više nagrada za vino 1866., u Parizu je 1855. dobio nagrade za vino20 a sudjelovao je i kod pokretanja Osjeèke štedionice kada je sa slavonskim vlastelinima izvšio upis unutar treæine dionièke glavnice.

Grof Karlo Eltz je izmeðu ostalih slavonskih veleposjednika išao sa najveèim brojem upisanih dionica – ukupno 30.21 Navedeni primjeri predstavljaju vrijedne gospodarske pothvate a ujedno se i naglašava važnost boljeg prometnog povezivanja i trgovaèke razmjene.

Neizvedeni željeznièki projekti predstavljaju jedan od važnijih razloga što Vukovar nije uspio zauzeti primjereno mjesto u tadašnjem privrednom i gospodarskim razvoju. Željeznièki kolodvor Vukovar-Borovo izgraðen je 1879. kada je krak putnièke željeznice od Vinkovaca proveden do Borova do Vukovara-kolodvor Priljevo, tj. do dunavske obale, a do samoga grada željeznica je produžena 1891.,22 i dalje oko grada do kolodvora Sajmište-Stari Vukovar, tek 1912. Sama zgrada nalazi se na nekadašnjem zapadnom rubu grada, na ulazu u povijesno Batino "Borovo".23

3.

Tijekom druge polovine XIX. st. u vrijeme uprave Karla Eltza vukovarskim vlastelinstvom, strana uprava je obilježila u velikoj mjeri provoðenje prometnih projekata. Izgradnjom željeznièkih pruga Vukovar je na neki naèin izgubio povlašteni položaj najveæe hrvatske luke na Dunavu, ali je ipak ostao važno prometno središte u kojemu se obavljao veliki pretovar.

Navedenu politièku i gospodarsku situaciju u svezi izgradnje željeznièke pruge na vukovarskom podruèju grof Karlo Eltz nastojao je ublažiti brojnim primjerenim postupcima, koji su poticali vladajuæe krugove na djelovanje u smjeru kvalitenijeg prometnog povezivanja. Na odreðena pitanja u svezi prometa koja su bila razmatrana unutar gradskih vlasti i Zemaljske vlade u Zagrebu, grof Karlo Eltz je svojim zauzimanjem djelovao u smjeru koji je promicao potrebe trgovišta Vukovar, dok je željeznièko pitanje strogo nadzirala maðarska uprava, te je i utjecaj u ostvarivanju prometnih zamisli grofa Karla Eltza bio ogranièen.

Unatoè navedenim okolnostima, promicanje željeznièkih planova i brojni podnesci u svezi izgradnje željeznièke mreže predstavljaju veliki doprinos grofa Karla Eltza tijekom druge polovine XIX. st., kada je kao napredni veleposjednik djelovao u smjeru unapreðivanja hrvatskog gospodarskog prostora.

20 21 22

23

Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1998., sv.4, str.36-37.

N.A. Plavšiæ, Trgovaèko-obrtnièka komora za Slavoniju 1853.-1903., Osijek, 1904., I. dio, str.61.

“Sriemske novine” Vukovar, od 12. rujna 1891., br. 37, Godina IV, U Prilogu broju donosi “Kretanje vlakova u Vukovaru. Razumieva se na novom kolodvoru”. Raspored se odnosio na prugu Vukovar-Dalj-Osijek-Villany i na prugu Vukovar-Vinkovci-Brod.

Z.Karaè, Zgrade s definiranim donatorom (hrvatske županije i institucije), iz knjige: Vukovar izazov obnove, Ministarstvo razvitka i obnove, Zagreb, 1997., str. 48.

188

VDG JAHRBUCH 2005

Das Bemühen des Grafs Eltz um den Bau der Eisenbahnstrecke auf dem Vukovar Gebiet (1848 – 1900) (Beitrag der Forschung der Wirtschaftgeschichte auf dem Gebiet der Syrmien Gespanschaft) Im Artikel bringt die Autorin als Beitrag der Forschung der Wirtschaftsgeschichte auf dem Gebiet der Gespanschaft Syrmien das Streben des Grafs Karl Eltz um den Bau der Eisenbahnstrecke auf dem Vukovar Gebiet während der zweiten Hälfte des XIX. Jahrhunderts. In der Einleitung bringt die Autorin die wirtschaftlichen Möglichkeiten und Notwendigkeiten der Vukovar Umgebung mit Schwerpunkt auf eine bessere Verkehrsverbindung (Binnen- und Wasserverkehr) durch einige Zeitperioden von 1948-1900. Im Mittelpunkt ihrer Arbeit bringt die Autorin, dank der Einsichten in das Archivmaterial und den heimischen Druck ("Sriemski Hrvat" und "Sriemske novine") auf dem Vukovar Gebiet, die Entwicklung der Eisenbahnpläne und Aufzeichnungen, als auch die Wirkung des Grafs Karl Eltz mit dem Ziel einer Förderung des Baus der Eisenbahnstrecke auf dem Vukovar Gebiet. In der Schlußfolgerung deutet die Autorin an, daß in der zweiten Hälfte des XIX. Jahrhunderts, zurzeit als Karl Eltz die Großbesitze um Vukovar verwaltete, die Verwaltung in großem Masse die Durchführung von Verkehrsprojekten kennzeichnete. Mit dem Bau von Eisenbahnstrecken verlor Vukovar auf eine Weise das Privileg der größten kroatischen Hafens an der Donau, aber die Stadt blieb doch ein wichtiges Verkehrszentrum in dem man viel Ware umschlug. Innerhalb der angegebenen Umstände wirkte Graf Eltz mit seinem Einsatz bei der Stadtbehörde und Landesregierung in Zagreb in Richtung der Promovierung der Bedürfnisse des Marktfleckes Vukovar. Seine Wirkung war durch die ungarische Verwaltung begrenzt, da sie die Eisenbahnfragen auf dem slawonischen Wirtschaftgebiet streng beaufsichtigte. Trotz der angegebenen Umstände leistete Graf Karlo Eltz in der zweiten Hälfte des XIX. Jahrhunderts einen großen Beitrag in der Promovierung der Eisenbahnstreckenpläne auf dem Vukovar Gebiet, als er als fortschrittlicher Großgrundbesitzer in Richtung der Förderung des kroatischen Wirtschaftsraumes wirkte.

189

VDG JAHRBUCH 2005

dr.sc. Ivan BALTA

Njemaèke osjeèke novine o izgradnji željeznica u Slavoniji krajem 19. i poèetkom 20. stoljeæa Dio historiografske graðe o izgradnji željeznica u Slavoniji krajem 19. i poèetkom 20. stoljeæa, nalazi se u fondovima Slavonske podravske željeznice i zapisnicima Gradskog zastupstva Državnog arhiva u Osijeku te njemaèkim osjeèkim novinama: "Esseker Lokalblatt und Landbote", "Die Drau" i "Die Slavonische Presse" u Muzeju Slavonije.

Prve ideje o "željeznim cestama" ("Fahrwege mit eisernen Geleisen", "Eisenwege"), tj. o odgovarajuæem postavljanju, odnosno polaganju željeznih traènica s konjskom vuèom, javile su se veæ pod sam kraj 18. stoljeæa. Tridesete su godine 19. stoljeæa bile znaèajnije za napredak novih željeznièkih prometnica u Habsburškoj monarhiji.

Akcije izgradnje željeznica u Slavoniji poticane su iz gospodarski razvijenijih dijelova austrijskih nasljednih zemalja, jaèajuæi gospodarske prednosti tih zemalja.

Od zasjedanja Ugarskog sabora 1832./1836. na kojem se donosi zakonski èlanak XXV o željeznièkim prometnicama, dolazi do rivalstva Austrije i Ugarske u izgradnji željeznica.1 No i dalje Carska komora odluèuje o izdavanju dozvola, a svaki je projekt podlijegao prethodnom uvidu i primjedbama centralnih organa Carevine.2 Izrada plana željeznièke mreže Carevine bila je inicirana vladarevim pismom od 27. II. 1836., od kada Komora ne iskljuèuje ni izgradnju željeznica putem privatnih dionièkih društava. U sklopu Opæe dvorske komore u Beèu radi uspješnije operative, formirana je posebna "Generalna direkcija austrijskih državnih željeznica", a car je 19. VI. 1842. upozorio Ugarsku dvorsku kancelariju i Dvorski ratni savjet, da se kod projektiranja i izgradnje željeznica u Ugarskoj i Vojnoj krajini, bez razlike radi li se o državnim ili privatnim prugama, mora postupati u dogovoru s predsjednikom Opæe dvorske komore. Ugarsko namjesnièko vijeæe formiralo je 16.

VIII. 1845. poseban Odsjek za promet, pod predsjedništvom S. Szechenyja, koje je 1846. izradilo plan mreže prometnica za Ugarsku s èetiri glavne željeznièke linije, 1

2

Zakonski èlanak XXV. Ugarskog sabora, Požun, 2. svibanj 1836.

"U oèekivanju slijedeæeg saborskog zasjedanja koje æe u zakonodavnom pogledu iscrpno regulirati cjelokupan problem privatne izgradnje svih vrsta prometnica i unapreðenja trgovine, donose se privremeni pravni propisi o naèinu prethodne obrade projekata i pripremnih radova, eksproprijacije zemljišta i objekata, utvrðivanja pristojbi za korištenje novih prometnica, utvrðivanja i naknade štete, nadležnosti upravnih tijela i sudova u moguæim sporovima. Prethodno se odreðuju i pravci za 13 glavnih prometnica, najvažnijih za Ugarsku, od kojih polazi iz Pešte kao središta: jedna od njih odnosi na liniju Pešta-Rijeka,..."

Za zemlje ugarske krune je to naglašeno i posebnim vladarevim rješenjem od 5. III. 1839. godine

191

VDG JAHRBUCH 2005

od kojih je jedna bila željeznièka pruga preko Slavonije i Hrvatske do Rijeke, s poèetnim dijelom Vukovar-Sisak-Karlovac-Rijeka.3 Dakle, od prvih poèetaka izgradnje željeznica u Habsburškoj monarhiji, nije se u projektima zaobilazila Slavonija, zbog svoga izvanrednog geografskog i strateškog položaja i zbog interesa austrijskog kapitala. Tako su veæ 1864. njemaèke osjeèke novine Esseker Lokalblatt und Landbote objavile: "Osjeèko-fiumanska željeznica, od Osijeka preko Dunava, duboko prema maðarskoj ravnici trebala se nastaviti. Emilinsko-fiumansko društvo je htjelo napraviti željeznicu od Ðakova prema Osijeku. Allfoldsko društvo koje je sudjelovalo u planovima od Grosswardein do Egadabhea bilo je gotovo s poslovima i pustilo je radove izmeðu Osabe i Egadabha s pripremom od Egadabhe prema Osijeku. To bi trebalo biti gotovo do kraja lipnja. Najbolje bi bilo i najprirodnije za Slavoniju i Maðarsku da se Allfold željeznica s Emilin-Fiumaner željeznicom poveže, odnosno Osijek-Ðakovo željeznica ostvari. Odluèujuæi geografski, ekonomski i financijski obziri odgovaraju."4 Osijek se tada u austrijskim i ugarskim planovima izgradnje željeznica nalazio na glavnom strateškom putu od Podunavlja do Jadrana, za izvoz žitarica i drvne graðe, koji se do tada transportiralo rijeèno-cestovnim putovima.

Kada u Slavoniji još nije bilo željeznice, Osijek je bio željeznicom povezan s Ugarskom preko Baranje, ali su prvi vlakovi imali neredoviti vozni red: "Zadnjih nekoliko dana su vlakovi Alföldbahna ponovno sa zakašnjenjem pristizali. Tako je noæni vlak, koji prometuje èetvrtkom od Villana do Osijeka, pristigao u Osijek sa zakašnjenjem od nekoliko sati, zato što nije bilo dovoljno pare.”5 No ubrzo poèinje izgradnja željeznica u Slavoniji, kako je objavila osjeèka Die Drau: "Kako doznajemo, veæina potrebne površine za željeznicu je ugovorno odkupljena, i poèinje sa izgradnjom veæ sljedeæi tjedan, tako da bi dionica Dalj-Vinkovci trebala biti predana u promet u vremenu od 16 mjeseci, a dionica

3 4

5

Bernard Stulli, Prijedlozi i projekti željeznièkih pruga u Hrvatskoj, I., Zagreb, 1975., str. 20.-21.

Die Allfold-Essek-Fiumaner Eisenbahn, Esseker Lokalblatt und Landbote, Essek, Donnerstag, den 14. April 1864., nr. 30.

(Alfoldsko-Fiumanska željeznica, Osjeèki lokalni list, Osijek, èetvrtak, 14..travnja 1864., br. 30.)

"Die Esseker-Fiumaner Bahn, von Essek aus, über die Donau fortgesetzt und tief in die ungarsche Ebene fortgeführt werden musste. Nachdem aber die Emilin-Fiumaner Gesellschaft, eine Zweigbahn von Djakovar nach Essek zu bauen beabsichtigt, muss die Allfolder Gesellschaft, die mit den beteiligten Planen von Grosswardein bis Egadabfa bereits fertig ist und zwischen Osaba und Egadabha Arbeiten ausfuhren lasst-mit den Vorarbeiten von Egadabha nach Essek bis Ende Juni fertig wird- Wahre sowohl fur Slavonien als fur Ungarn das Naturlichste, wenn eine Zerschmelzung der Allfolder-Bahn mit der Emilin-Fiumaner, beziehungsweise der Essek-Djakovar Zweigbahn zu Stande kommen konnte. Entscheidende geographische, ökonomische und finanzielle Rücksichten sprechen dafür. Es wird auch an solch einer Funktion gearbeitet."

Ungarische Bahnen, Die Drau (Organ für Politik und Volkswirtschaft) Essek, Sonntag den 16. December 1877., Seite 113 (Maðarske željeznice, Drava, Osijek, nedjelja 16. prosinca 1877.)

“In den letzten Tagen trafen die Züge der Alföldbahn wiederholt verspätet ein. So gelangte der donnerstags nachts von Villan nach Essek verkehrende Zug gleich um einige Stunden später in Essek an, weil nicht genügend Dampf vorhanden war.“

192

VDG JAHRBUCH 2005

Vinkovci-Brod u vremenu od 18 mjeseci."6 Zbog interesa za rudnim bogatstvima, projekti željeznice se usmjeravaju iz Slavonije prema Bosni: "Ugarski ministar komunikacija oèekuje žalbe, na njegovu najnoviju odluku, za davanje koncesije na dionici Dalj-Brod; da u pijesak kod Broda, ili bolje reèeno u tok Save, a nastavak dionice prolazi bosanskim teritorijem. Po saslušanju, kreditori su prihvatili odluku, o željeznièkoj liniji Brod-Sarajevo. Navedena bi trebala biti uskotraèno sagraðena, ali to su podaci kojima ne treba pružiti veliku pozornost i koja je vjerojatno usmjerava na spori pogon."7 Za eksploataciju slavonskih šuma bile su potrebne ceste, a stanje županijskih, kotarskih i opæinskih cesta ovisilo je o skromnim materijalnim moguænostima lokalnih vlasti. Godine 1850. postojalo je samo 19 cesta s poštanskim postajama, na kojima su se mogli izmijeniti konji i primiti putnici, ali je promet bio neredovit.8 U isto je vrijeme redovit promet u Slavoniji rijekama, od Osijeka i Vukovara nizvodno Dunavom do Zemuna pa uzvodno Savom do Siska te dalje uzvodno Kupom do Karlovca i cestom od Karlovca do primorskih luka Senja i Rijeke prema moru.

Masovni tereti, žitarice i drvo, rano se javljaju i odvijaju na ovom glavnom trgovaèkom putu, ali i na rijeci Dravi koja je Dunavom bila povezana s njemaèkim tržištem. Središnji državni organi zemalja ugarske krune sve æe više interesa pokazivati za buduæi moguæi glavni prometni put kroz Slavoniju zbog golemog interesa za izvoz poljoprivrednih proizvoda iz uže Ugarske do morskih obala, a ne samo zbog politièke dominacije nad Hrvatskom i Slavonijom.9 Željeznièki promet je bio povoljniji od rijeènog: "Nedavno izdani cjenik za slanje robe iz Pešte i Beèa za Brod, prikazuje na povoljnije korištenje željeznice nego rijeènog prometa. Tim, za ne podcjenjivajuæim prednostima, treba još pridodat i prirodno brži prijevoz robe, kao što je špedicijska firma poznata po sigurnoj i brzoj

6

7

8

9

Eisenbahn Dalja-Brod, Die Drau, Essek, den 4. August 1878., Seite122. (Željeznica Dalj-Brod, Drava, Osijek, 4. kolovoza 1878.)

“Wie wir erfahren ist der grösste Theil der zur Bahn nötigen gründlichste contractlich angekauft, und soll mit dem Erbau bereits nächste Woche begonnen werden, so dass die Strecke Dalja- Vinkovce im Zeitraume von 16 Monaten und die Vinkovce- Brod im Zeitraume von 18 Monaten Verkehre übergeben werden können.”

Sarajevo-Brod, Die Drau, Essek, den 5. September 1878., Seite 141.

(Sarajevo-Brod, Drava, Osijek, 5. rujna 1878.)

"Der ungarische Kommunikationsminister sucht den Ärgsten Vorwurf, den man seiner neusten Grossthat, der Koncessionirung der Linie Dalja- Brod, entgegensetzen konnte; dass sie bei Brod in den Sand oder vielmehr in die Sava verlaufe zu entkräften, indem er für eine Fortsetzung der neuen Linie auf bosnischem Territorium folgt.

Dem Vernehmen nach hat die Kreditanstalt es übernommen, eine Eisenbahn von Brod nach Sarajevo zu erbauen.

Dieselbe soll schmalspurig hergestellt werden, eine Angabe, der wir kein Vertrauen schenken und die Wahrscheinlich eine irrige Umschreibung der technischen Dualification „für langsamen Betrieb“ deuten dürfte.“ Poštanske ceste bijahu: Osijek - Vrpolje, Osijek - Vukovar, Vukovar - Vinkovci, Nova Gradiška – Požega Našice…

Igor Karaman, Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeæu, Zagreb, 1972. (O tradicionalnom podržavanju razvitka austrijskih nasljednih zemalja, na raèun ostalih dijelova Carevine)

193

VDG JAHRBUCH 2005

špediciji."10 Zbog brze gradnje, a i zbog nedostatne regulacije rijeka promet je bio ugrožen: "Daljsko-Brodska željeznica je zbog visokog vodostaja ponovno ugrožena.

Iz pouzdanih izvora saznajemo da bi pri moguæem pucanju Savskog nasipa kod Županje, moglo doæi do kompletnog uništavanja te relacije. Stotine ljudi je angažirano na obrani nasipa kod Županje, i neprekidnim radom se možda i izbjegne moguæa katastofa."11 Zbog jeziène politike na željeznici dolazi do stalnih konflikata: "Ugarska državna željeznica objavljuje s danas izdanim plakatom, da je od 1. veljaèe ove godine jedan dio Daljsko-Brodske relacije Dalj, Vinkovci, Ivankovo predan sveopæem prometu. Plakati su tiskani na ugarskom i njemaèkom jeziku, a hrvatski tekst tražit æe te uzalud. Ako niste moæni ni jednog ni drugog jezika nije bitno, zato što je na prvom mjestu maðarski idiom koji je u nas razumljiv možda jednoj osobi.

Koristiti novac za investiranje iz fonda hrvatsko-slavonske granice u svrhe izgradnje maðarskih željeznica iz koristi se prihvaæa, ali respektiranje hrvatskog jezika u Hrvatskoj je nezamislivo."12 Osijek bijaše željeznicom povezan s Beèom, ali prema tadašnjim njemaèkim osjeèkim novinama to putovanje nije bilo ugodno: "U normalna vremena ne bi bilo dosadnijeg putovanja od putovanja iz Osijeka do Beèa. Poslijepodne u 3 sata zaspete ovdje, i probudite se sljedeæe jutro na Südbahnhofu, ali za pravu siestu vam nedostaje vremena, jer cjelim putem vam ostaje punih pola sata za spavanje u jednom vagonu, dok drugo vrijeme koristite za presjedanje. Prvo presjedate u Magyar-Bolyu, nakon toga u Ueszögu, pa u Szigetyaru i u sljedeæih 5 minuta u Deranyu, a kad se malo odmorite presjedate poslije Barcsa da bi poslije u Kaniži mogli presjedati. Tu èekate skoro sat vremena i presjedate kod Oedenburga gdje

10

11

12

Warenbeförderung nach Brod, Die Drau, Essek, Sonntag den 9. März 1879.

(Prijevoz robe za Brod, Drava, Osijek, nedjelja 9. ožujka 1879.) „Der von der Firma Bolaèek und Frank neuerlich ausgegebene Frachtentarif weist für Sendungen von Pest und Wien nach Brod per Bahn eine ziemliche Begünstigung gegenüber der Benützung der Wasserstraße nach. Zu diesem nicht zu unterschätzenden Vortheile tritt noch die naturgemäß schnellere Beförderung hinzu, so wie die bei dieser Firma bekannte coulance, prompte und sichere Spedition.“ Die Dalja-Broder Bahn, Die Drau, Essek, Sonntag den 11. Mai 1879.

(Daljsko-Brodska željeznica, Drava, Osijek, nedjelja 11. svibnja 1879.) „Die Dalja-Broder Bahn ist durch das Hochwasser einer neuerlichen Gefahr ausgesetzt. Von competenter Seite wird nämlich versichert, das bei einem eventuellen Durchbruche des Savadammes bei Županja, eine totale Zerstörung der Bahnlinie erfolgen würde. Bei Županja sind hunderte Menschen zur Erhaltung des Dammes beschäftigt, und dürfte hoffentlich durch restlose Arbeiten eine Katastrophe vermieden werden.“ Die ungarische Staatsbahn und die kroatische Sprache, Die Drau, Essek, den 6. Februar 1879., Seite 22 (Ugarska državna željeznica i hrvatski jezik, Drava, Osijek, 6. veljaèe 1879.)

“Die ungarische Staatsbahn gibt mit einem Heute assagierten Plakate bekannt, dass mit 1. Februar d. J. die Theilstrecke Dalja, Vinkovce, Ivankovo, der Dalja-Broder ungarischen Staatsbahn dem allgemeinen Verkehr übergeben wurde. Die Plakate sind in ungarischer und deutscher Sprache gedruckt, einen kroatischen Text sucht man vergeblich. Wenn sie auch der eine oder andere, der nur der kroatischen Sprache mächtig, nicht versteht, das macht nichts, wenn nur das magharische idiom, das bei uns unter Tausend einem verständlich an erster Stelle prangt. Das Geld des Investierungsfondes der kroatisch- slavonischen Grenze zu einem Bahnbau für magharische Zwecke verwenden, das trifft man, aber die kroatische Sprache im kroatischen Lande respektieren, von dem will man nichts wissen.”

194

VDG JAHRBUCH 2005

napokon stižete na brzi vlak u Beèkom-Novom Mjestu, kojim napokon stižete u Beè. Neugodnije putovanje si sigurno nemožete predstaviti."13 U planove izgradnje novih željeznica, ministarstva su ukljuèivala lokalnu politièku vlast, kao na primjer za buduæu trasu željeznièke pruge od Osijeka preko Našica do Požege: "Zbog naloga ministarstva komunikacije 17. ovog mjeseca prijepodne je zapoèela politièka rasprava o željeznièkoj liniji Osijek - Našice - Batina, te rasprava o željeznièkoj pruzi Pleternica - Požega pod vodstvom sekretara ministarstva Johanna Bally. Kao zastupnik zemaljske vlade službu u komisiji vrši inženjer Camillo Bedekoviæ, zastupnici politièke vlasti i zajednica su ovlašteni da se pripoje raspravi o dotiènom teritoriju. Rasprava je bila i biti æe održana u ovom rasporedu: 17. lipnja u Osijeku za grad Osijek, za opæinu Retfalu, poslijepodne u Josipovcu za opæine Kravica, Josipovac i Petrijevci, 18. lipnja u Bizovcu za opæine Bizovac i Habijanovci, 19. lipnja prijepodne u Koškoj za istoimenu opæinu i poslijepodne u Breznici za ove zajednice: 20. lipnja u Našicama za opæinu Našice i Zoljan, 21. lipnja u Lonðici za opæine Lonðica, Ljeskovica, Jurkovèak, Sopra i Èaglin... Prema Zagrebaèkim novinama nakon izvršenja ovih radova dodjeli odobrenja za radove više ništa neæe stati na put. Ostvarenje ovog za Slavoniju i Osijek važnog projekta ovisi ponajviše o nabavi novca."14 Kada se željeznica ustalila, bili su uvedeni èak i izletnièki vlakovi iz Osijeka, u vlasništvu Slavonske podravske željeznice: "U nedjelju 27. lipnja 1909. Podravinom æe prometovati drugi izletnièki vlak od Osijeka do Drenovca za što postoje posebne karte u jednom ili u oba smjera. Uobièajene putnièke karte i službene isprave ne važe u 13

14

Wie fährt man per Bahn nach Wien, Die Drau, Essek, Donnerstag den 15. Mai 1879.

(Vlakom od Beèa, Drava, Osijek, èetvrtak 15. svibnja 1879.)

"In gewöhnlichen Zeiten mag es wohl keine langweiligere Tour geben, als von Essek nach Wien, man schläft hier um Drei Uhr nachmittags ein uns erwacht nächsten Morgen am Südbahnhof, doch gegenwärtig bleibt zur Siesta wenig Zeit, während der ganzen Fahrzeit wird man höchstens alle halbe Stunde in einem Wagon einschlafen, indem die andere Zeit zum Übersteigen benützt wird. Man übersteigt zu erst bei Maghar-Boly, dann bei Ueszög, hernach bei Szigetvar und in weiteren 5 Minuten bei Derany; hat man sich nun etwas erholt, so übersteigt man hinter Barcs, um in kurzer Zeit bei Raniža übersteigen zu können. Nun kann man eine kleine Stunde warten, und übersteigt noch einmal vor Oedenburg und endlich erreicht man den Schnellzug bei Wiener-Neustadt, so übersteigt man zum letzten Mal in denselben und wird glücklich nach Wien gebracht. Unangenehmer kann man sich’s wohl schwerlich denken."

Politische Begehung der Strecke Essegg - Našic – Batrina, Die Slavonische Presse, Nr. 71, Essegg, Donnerstag, 20. Juni 1886., Seite 198.

(Politièke rasprave o pruzi Osijek-Našice-Batrina, Slavonske novine, br. 71, Osijek, èetvrtak, 20. lipnja 1886., str 198.)

"Infolge Auftrages des Kommunikations- -Ministeriums begann am 17. d. M. Vormittags unter der Leitung des Ministerial-Sacraters Johann Bally die politische Begehungs-Kommission fi.ir di9e Linie Essegg-Našic-Batrina und die Fliigelbahn Pletenica-Požega ihre Tatigkeit. Als Vertreter der Landesregierung fungiert in dieser Commission Oberingenieur Camillo Bedekoviæ, die Vertreter der politischen Behorden und Gemeinden sind beauftragt, sich derselben dort anzuschliel3en, wo die Verhandlung der betreffenden Territorien stattfinden. Die Begehung fand und findet in folgender Reihenfolge statt: am 17. Juni Vormittag in Essegg fiir die Stadt Essegg und die Gemeinden Retfalu, Nachmittag in Josipovac fur die Gemeinden Bizovac und Habjanovci; am 19. Juni Vormittag in Koška fur die gleichnamigen Gemeinden und Nachmittag in Breznica fur diese Gemeinde: am 20.

Juni in Našic fur die Gemeinden Našic und Zoljan am 21. Juni in Londjica fLir die Gemeinden Londjica, Lješkovica, Jurkovac, Sopra und Caglin.. Nach Erledigung dieser Arbeit steht, wie Agramer Blatter schreiben, der Erteilung der Baubewilligung nichts mehr entgegen. Die Verwirklichung des fiir Slavonien und namentlich fur Essegg so hochwichtigen Projektes hange dann nur mehr von der Geldbeschaffung ab."

195

VDG JAHRBUCH 2005

ovom izletnièkom vlaku. Izletnièki vlak u Èaèincima, prije i iza Slatine te u Našicama dobiva prikljuèak. Podrobnije se informacije mogu dobiti u uredima Slavonske željeznice. Za jelo i piæe pobrinut æe se ugostitelj u Drenovcima, ali se preporuèuje prethodna rezervacija. Rezervacije se primaju na željeznièkim postajama."15 Rijeka Drava izmeðu Ugarske i Slavonije nije predstavljala veæi problem za gradnju željeznice, tako je: "Dana 11. i 12. kolovoza odobrena je izgradnja željeznice za projekt željeznièke linije Siklos-Donji Miholjac pod vodstvom savjetnika ministra Aladara Ehrenhöfera. Buduæi da su subvencije za izgradnju te željeznièke linije osigurane u velikoj mjeri, oèekuje se da æe se sa izgradnjom željeznice zapoèeti još ove godine i da æe željeznica biti puštena u promet na proljeæe. Ta linija je nastavak nedavno završene linije od Baranje preko Pel-Manastira, koja izlazi iz maðarskog dijela prema Podravini, a koja se sada treba proširiti do Donjeg Miholjca. Od Donjeg Miholjca kreæe planirani nastavak linije preko Našica do Ðakova. Odobrenje radova na novoj liniji može se smatrati prvom fazom zamišljene željeznièke linije."16 Èinovnièko osoblje na slavonskim željeznicama, posebno na Slavonskoj podravskoj željeznici (S.P.Ž), bijaše uglavnom njemaèko i maðarsko,17 prema Pravilniku o sprovoðenju prinadležnosti namještenika S.P.Ž. Naprimjer, direktor S.P.Ž. bijaše Nijemac Vinko Herz (kasnije Fuchs), a nadzornici Adolf Vogl, Eugen Fisch te Maðari Iso Kalman i Koloman Szabo.

Traènice za slavonske željeznice bijahu u poèetku kupljene od jedne rashodovane beèke željeznice, a kasnije iz austrijskih i ugarskih željezara, dok su lokomotive bile uglavnom iz tvornice Krauss&Co u Münchenu.

Na okosnicu slavonske željeznice u Podravlju i Posavlju (istok-zapad), nadovezivali (izgraðivali) su se boèni pravci željeznica prema Ugarskoj i Bosni, a u interesu slavonskog kapitala koji je bio uglavnom u rukama Nijemaca.

Njemaèke osjeèke novine su u objavljivanjima konstatirale, da je izgradnja željeznica ubrzala gospodarski i kulturni razvoj Osijeka i Slavonije.

15

16

17

Slavonische Drautalbahn, Slavonische Presse, Nr. 140; Essegg, Mittwoch, 23. Juni 1909.; Seite 2 (Slavonska željeznica kroz Podravinu, br.140; Osijek, srijeda, Slavonische Presse, 23. lipanj 1909., str. 2.) „Sonntag, den 27. Juni 1909, verkehrt auf der Slavonischen Drautalbahn der zweite Vergnünungszug von Essegg bis Drenovac, zu welchem ermäßigte Karten für Tour und Retourfahrt ausgegeben werden. Freikarten und Legitimationen sind bei diesem Vergnügungszug ungültig. Der Vergnügungszug hat in Èaèinci Anschluss und nach Slatina und Našice. Nähere Auskünfte erteilen die Stationen der Slavonischen Drautalbahn. Für Speisen und Getränke sorgt der Wirt von Drenovac, doch ist vorherige Bestellung zu empfehlen. Bestellungen werden an den Stationskassen angenommen.“.

Bahnbegehung, Slavonische Presse, Nr. 35; Essegg, Mittwoch, 7. August 1910.; Seite 5 (Odobrenje za izgradnju željeznice, br. 35; Osijek, srijeda, Slavonische Presse, 7. kolovoz 1910,; str. 5.)

“Um 11. und 12. August fand unter der Leitung des Herrn Ministerialrates Aladar Ehrenhöfer die politische Begehung der projektierten Bahnstrecke von Siklos nach Donji Miholjac statt. Nachdem die Subventionen, dieses Bahnbaues so ziemlich gesichert erscheinen, so steht zu gewärtigen, dass mit dem Bau dieser Bahn noch heuer begoonen und die Bahn im Frühjahr dem Verkehre übergeben werden wird. Diese Strecke ist eine Fortsetzung der kürzlich fertiggestellten, von Baranja-Pel-Monostor ausgehenden ungarischen Drautalbahn, welche nun bis Donji Miholjac erweitert werden soll, von wo aus die Fortsetzung der Strecke über Naüice nach Djakovo geplant ist. Diese Begehung der neuen Linie ist als die erste Etappe der projektierten Bahnlinie zu betrachten.”

Državni arhiv Osijek, Arhivski (fond) – predmet: Slavonsko-podravska željeznica – Belišæe (1885-1914); 1885/1945., knjiga 3., kutija 1; 0,4

196

VDG JAHRBUCH 2005

Die deutschen Osijeker Zeitschriften über den Bau der Eisenbahnen in Slawonien Ende des 19. Jahrhunderts und Anfang des 20. Jahrhunderts Die historiographischen Stoffe über den Bau der Eisenbahnen in Slawonien Ende des 19. Jahrhunderts und Anfang des 20. Jahrhunderts findet man in den Verhandlungsberichten und in den Fonds des Staatsarchivs in Osijek, als auch den deutschen Zeitschriften: das Esseker Lokalblatt und der Landbote, Die Drau und Die Slawonsiche Presse des Museum Slawoniens. Die Exploatierung der Holzmasse und der Anfang des Baues von privaten Eisenbahnen begannen als der fremde Adel von den slawonischen Großgrundbesitzern größere Waldflächen kaufte. Man kaufte eigentlich nur Bäume und die geschnittenen Stämme wurden in Sägemühlen verarbeitet. Das geschnittene Material wurde meistens im Ausland verkauft. Zu den Wäldern gab es fast keine Strassen oder andere Wege. Man musste Strecken bauen, die so einfach wie möglich waren um einen Transport mit der Dampflokomotive zu ermöglichen. Auf diese Weise wurden die ersten Kilometer einer Schmalspurbahn für den Transport von Holzmassen gebaut; später wurden diese Strecken auch zum Passagiertransport, der sehr bedeutend für die gesellschaftliche Entwicklung des slawonischen Drautals war, benutzt.

Kurz davor wurden auch Strecken durch Slawonien gebaut. Diese sollten das Donaugebiet mit der Adria verbinden und das alles im Interesse des österreichischen und ungarischen Kapitals. Die Aktionen des Streckenausbauens in Slawonien wurden aus ökonomisch entwickelten Teilen der vererbten österreichischen Länder angeregt. Jedoch kam es im Jahre 1832 wegen des Streckenbaues zu einer Rivalität zwischen Österreich und Ungarn. Im Rahmen der Allgemeinen Hofkammer in Wien wurde eine spezielle «Allgemeine Direktion der Österreichischen Staatsstrecken« formiert, die die Projektierung und den Bau der Eisenbahnen ausarbeitete. Aber, die ungarische Verkehrsabteilung geleitet von dem Präsidenten Szecheny, arbeitete einen Plan des Streckennetzes für Ungarn mit vier Haupteisenbahnlinien aus, wovon eine dieser Linien, die Strecke über Slawonien und Kroatien bis Rijeka war.

Der unvermeidbare Streit zwischen dem Ausbau der Eisenbahnstrecken und der traditionellen Transportwege (Flüsse und Strassen) hatte einen komplexeren und schweren Einfluß auf die unentwickelten Länder, vor allem auf Slawonien, wo es zu einer strukturellen Krise kam. Den Folgen der Krise konnten sich längere Zeit nur die Großgrundbesitzer, die reichere Bauernschaft und die Dorfwucherer widersetzten, andere aber waren unter dem Einfluss der Pauperisation. Die Beamten in Büros der slawonischen Eisenbahnen und die Inspektoren, vor an der slawonischen Drautal Eisenbahn waren meistens Deutschen und Ungarn. Die Strecken für slawonische Eisenbahnen wurden erstens von der abgeschriebenen Wiener Eisenbahn gekauft und später von österreichischen und ungarischen Eisenwerken. Die Lokomotiven waren meistens aus der Fabrik Krauss & Co. aus München.

197

VDG JAHRBUCH 2005

An das Knochengerüst der slawonischen Eisenbahnen in den Drau- und Savatälern (Ost-West) baute man die Seitenrichtungen der Eisenbahnen nach Ungarn und Bosnien und das alles im Interesse des slawonischen Kapitals, das meistens in den Händen der Deutschen war.

Die deutschen Osijeker Zeitschriften konstatierten in ihrer Veröffentlichung, dass der Bau der Eisenbahnen die ökonomische und kulturelle Entwicklung Osijek und Slawoniens beschleunigte.

198

VDG JAHRBUCH 2005

dr.sc. Stjepan MATKOVIÆ

Nijemci u banskoj Hrvatskoj i 1903. godina1 Hrvatska historiografija posvetila je dosta pozornosti zbivanjima iz 1903. godine koja su zbog svojih radikalnih rasplamsaja snažno utjecali na politièki razvoj Hrvatske, ali i njezinog okruženja. Rasprave o financijskim odnosima, vojnih podavanja, ritmu investicija, pokrivanju državnog deficita i raspodjeli javnih dohodaka pratila su oštra suèeljavanja izmeðu pojedinih nacija Dvojne Monarhije s vrhuncem na podruèju banske Hrvatske u kojoj su nemiri izazvali proglašenje prijekog suda, izlazak vojske na ulice i tragiène žrtve meðu prosvjednicima. Jedan od ciljeva prosvjednika bilo je i uvoðenje opæeg prava glasovanja što je bilo redovita toèka politièkih rasprava u èitavoj Monarhiji, s time što je taj zahtjev ušao u završnu fazu tako da je od tog razdoblja dolazilo do sve uèestalijeg samoorganiziranja raznih etnièkih skupina koje su se poèele pripremati za vrijeme demokratizacije. Posljedice promjena donijela su nova svojstva cjelokupnom politièkom životu. U tom kontekstu ni Nijemci u banskoj Hrvatskoj nisu bili izuzetak jer su i oni nastojali na organizirani naèin ukljuèiti se u proces demokratizacije i ostvariti svoja kolektivna prava.

Standardne ocjene historiografa i publicista redovito upuæuju na protumaðarsko obilježje narodnih nemira tijekom 1903. godine. Zbog vješanja maðarskog stijega na javnim zgradama došlo je do krvoproliæa, koji su se snažno utkali u hrvatsku nacionalnu svijest. Meðutim, taj je pokret sadržavao na svojim rubnim mjestima i protunjemaèko obilježje, uz mjestimiène protužidovske ispade.

Protunjemaèke manifestacije imale su sporedno obilježje i ne mogu se usporediti sa sadržajima protumaðarskih prosvjeda. Takav tijek i nije posve neobièan jer je u politièkom žarištu prije svega bilo gotovo sveopæe nezadovoljstvo s dualistièkim ustrojstvom Monarhije. Dvojna Monarhija smatrana je predstavnicom dvaju hegemonijalnih naroda - Nijemaca u Cislajtaniji i Maðara u Translajtaniji – koji vladaju nad ostalim narodima i u hrvatskom sluèaju ne dopuštaju teritorijalnu integraciju. Problem u definiranju odnosa prema Nijemcima u banskoj Hrvatskoj bio je u tome što oni nisu u ugarskoj polovici bili dominantni narod s nekim posebnim ustavnim pravima, nego etnièka skupina koju je kulturni identitet povezivao s dominantnim narodom u austrijskom dijelu Monarhije (Austro-Nijemci) ali i Nijemcima u Reichu. Drugaèija je situacija bila u Dalmaciji i Istri, gdje je stupanj protunijemstva bio izraženiji jer se oèitovao snažan otpor prema prevlasti austro-njemaèkih politièara u cislajtanijskim dijelu Monarhije.

1

Zahvaljujem se ovom prigodom dr. sc. Vladimiru Geigeru na ustupljenim preslikama relevantnih radova bez kojih ovaj èlanak ne bi bilo moguæe sastaviti.

199

VDG JAHRBUCH 2005

Unatoè temeljnoj podjeli na austrijski i ugarski dio Monarhije, meðu nekim hrvatskim prosvjednicima stvorena je slika o Nijemcima iz banske Hrvatske kao zagovornicima oèuvanja dualistièkog ustrojstva i promicatelja svenjemaèkih povezivanja.

Podsjetio bih da 1903. postoje razlozi i za protunjemaèko raspoloženje i meðu Maðarima jer tada do vrhunca dolazi zahtjev da maðarski jezik postane, umjesto njemaèkoga, zapovjednim jezikom zajednièke vojske u postrojbama koje su se novaèile u Ugarskoj. Zadiranje u jezièno pitanje vojske moglo se provesti jedino u sluèaju ustavne reforme, buduæi da je prema odredbama Ugarskog fundamentalnog zakona br. 12/1867., 11. toèka ugovora, samo Njegovo Velièanstvo imalo pravo odluèivati o vojnim pitanjima. Tako je jezièni spor bio odraz ispitivanja snaga izmeðu maðarskih nacionalnih osjeæaja i krune, potièuæi glavni zamah meðunacionalnim komešanjima u veæem dijelu Monarhije. Što nam prikazuju izvori i literatura? Dogaðaji iz 1903. godine na podruèju Slavonije i Srijema solidno su opisani u hrvatskoj historiografiji, napose u voluminoznom radu Vase Bogdanova te analitièkim èlancima Milenka Patkoviæa, Mire Kolar-Dimitrijeviæ i Vladimira Geigera.2 Ako krenemo kronološkim putem, uoèit æemo da se protunjemaèki ispadi prvo dogaðaju na slavonskom i srijemskom podruèju, što je bilo posve naravno zbog tamošnje koncentracije Nijemaca. Bijes demonstranata bio je najviše usmjeren protiv njemaèkih natpisa na zgradama privatnih poduzetnika. Najpoznatiji je sluèaj iz Ðakova. Tamo su 4. i 5. travnja crnom bojom premazani njemaèki natpisi na trgovinama i obrtnièkim radionicama Prisekera, Reichsmana, Brucka i Kohna. Od te èetvorice, trojica su bili Židovi.

Glavna posljedica te demonstracije bila je zabrana puèke skupštine koja se trebala održati desetak dana kasnije u Ðakovu.3 Protunjemaèki ispadi dogodili su se i u Zagrebu.4 Ovdje nije bilo napada na Nijemce, nego su se one iskljuèivo odnosili na uklanjanje natpisa na njemaèkom jeziku. Zbog toga se skup akcija nazvao pokretom protiv "tudjinstine". Krajem ožujka sveuèilišna je mladež odluèila da se Zagreb "korjenito oèisti od svih tudjinskih napisa. U to ime se razdieliše pojedine skupine djakah, da idu od kuæe do kuæe i zatraže odstranjenje svakog, pa i najsitnijeg, jednoimeniènog nadpisa, ako nije hrvatski."5 S novinskih se stranica može vidjeti da je uklanjanje išlo bez poteškoæa. Uz studente su išli i radnici tako da su zajedno skidali limene ploèe, strugali zidove ili premazivali vapnom ili bojom tamo gdje su se pojavljivali i nazivi na njemaèkom jeziku poput: Schuhmacher, Rasiersalon, Zahnarzt, Bureau i dr.

2

3

4

5

Vaso Bogdanov, Hrvatski narodni pokret 1903/1904., knj. 321, Zagreb 1960. i knjiga 322, Zagreb 1961., Milenko Patkoviæ, «Skupštinski pokret 1903. g. u Slavoniji», Osjeèki zbornik 11, Osijek 1967., Mira Kolar Dimitrijeviæ, «Ðakovaèke skupštine 1903. godine», Ðakovaèki vezovi br. 31, Ðakovo 2001. i Vladimir Geiger, Nijemci u Ðakovu i Ðakovštini, Zagreb 2001.

Vaso Bogdanov, n. dj., knj. 321, str. 233. »U Ðakovu su noæu od 4. na 5. IV. demonstranti 'njemaèke trgovaèke napise crnilom zamrljali'».

Franjo Buntak, «Demonstracije na zagrebaèkim ulicama u proljeæe 1903. godine», Iz starog i novog Zagreba, III, Zagreb 1963., str. 187.

Hrvatsko Pravo, br. 2214, Zagreb 1903., «Protutudjinske demonstracije».

200

VDG JAHRBUCH 2005

Neki su natpisi bili prekriveni tamnim platnom. Na to je reagiralo gradsko poglavarstvo koje je naredilo da se "uzpostavi prijašnje stanje nadpisa". Tako su u kratkom roku ponovo stavljeni stari natpisi. U istupima politièkih prvaka hrvatske oporbe nije bilo govora o kritici Nijemaca kao narodu ili graðanima banske Hrvatske.

Pri kraju prvog dijela nemira iz 1903. pojavio se u frankovaèkom dnevniku Hrvatsko Pravo jedan dopis neimenovanog Hrvata iz Beèa pod naslovom "Hrvati i Niemci". U dopisu je pisalo: "Hrvati su uvjereni, njih ogromna veæina, da su nam svi Niemci neprijatelji. Ja dugo živim medju Niemci, pa znadem, da je medju njima i takovih koji se vesele napredku hrvatskoga naroda. Ima ih, koji pomno prate naš napredak na kulturnom polju, razvoj naše književnosti i znanosti. Ima ih, koji pravedno i sa simpatijom pišu o hrvatskom narodu, o njegovih težnjah za prosvjetom i slobodom. /…/ One zagrebaèke demonstracije proti njemaèkom jeziku prouzroèile su ovdje veliko negodovanje. U Zagrebu nije se pomislilo, da je na hiljade Hrvatah u Austriji, na sveuèilištih, u trgovini, u obrtu itd., te kako bi ti Hrvati mogli doživiti velikih neugodnostih. U samom Beèu više je hrvatskih društavah, tu su tamburaški koncerti, Zvonimirove zabave, razni plesovi, a Niemci ne samo da se smetaju Hrvatom, nego mnogi posjeæuju njihove zabave, poštuju njihovu narodnost, ljube njihov jezik, a neki ga i uèe. Hrvati su u mnogih beèkih krugovih uprav ljubljeni. Sveuèilištni profesori poštuju svoje djake Hrvate; znade se, da u mnogih prigodah iztièu, da uprav Hrvati spadaju medju najinteligentnije sveuèilištne djake. U Beèu je mnogo Hrvatah iz svih hrvatskih zemaljah, umjetnikah, èastnikah, trgovacah, te se liepo slažu s Niemci, i u družtvih i u obiteljih. I naš proslavljeni slikar Vlaho Bukovac živi sada u Beèu, a Hrvati znaju, kako se ovdje hvale njegova djela. One zagrebaèke demonstracije proti njemaèkom jeziku, po mome sudu, ne mogu nego škoditi hrvatskomu narodu. Sveta su istina one rieèi slavnoga Ante Starèeviæa, da se ne smije izrazivati i razdraživati jaèega od sebe. Njemaèki jezik nije nam pogibeljan, jer izèezava u Hrvatskoj, ako i po malo. Što se nije uèinilo u Krajini kroz stoljeæa, da ju poniemèe? A za Bachova absolutizma nisu li bile sve škole njemaèke po cieloj Hrvatskoj? Pa što vidimo sada!

Mnogi, koji su svršili one škole, dobri su Hrvati. Ako netko znade njemaèki, za to još nije poniemèen. Ima Hrvata, koji znaju samo hrvatski, pa kakovi su? Neumrli Ante Starèeviæ izvrstno je znao njemaèki, a nitko ne æe valjda tvrditi, da nije bio dobar Hrvat. Istina, nije mu bio drag njemaèki jezik, te je volio èitati djela drugih kulturnih jezikah. To je svakome slobodno. – Današnji dan onakove demonstracije proti njemaèkom jeziku nisu nikako umjestne. Koristiti svojoj domovini èemo time, ako njegujemo svoj hrvatski jezik, ako ga ljubimo, ako se njime ponosimo, kako drugi narodi svaki sa svojim. Boriti se za ojaèanje hrvatske sviesti, organizirati hrvatsku misao, to je naša sveta dužnost."6 Taj je èlanak zrcalio drugaèiju sliku od one koju su poticali ostali javni agitatori. Nepoznati pisac, uz potporu uredništva politièkoga dnevnika pravaške orijentacije, poticao je snošljivo ozraèje i izbjegavanje meðunacionalnog sukoba. U žarištu promišljanja bio je politièki cilj 6

Isto, br. 2223, 9. travnja 1903.

201

VDG JAHRBUCH 2005

demonstriranja otpora prema dualistièkoj politici i neravnopravnom položaju Hrvata unutar zajednice s Ugarskom.

Koji su bili uzroci protunjemaèkog raspoloženja meðu demonstrantima i pojedinih politièara? Glavni uzrok je ležao u osudi dualistièkog ustrojstva Monarhije. Do sukoba je dolazilo zbog podreðenog položaja jedne nacionalne skupine koja je nastojala ostvariti viši stupanj samostalnosti. Stoga je u veæini sluèajeva protunjemaèko raspoloženje išlo od unaprijed stvorenog stava osude austro-ugarske politike ili od tumaèenja pojedinih zakona koji su proizlazili iz ustavnih odreðenja. Neki su tako držali da je rijeè o protestu protiv vojnog sastava, konkretno u pogledu nacionalnog sastava visokih èasnika u 13. vojnom zboru.

Tada veæ vrlo aktivni Stjepan Radiæ podsjetio je na jedan incident iz 1893., kad mu je prodavaè karata za vlak odgovarao jedino na njemaèkom jeziku.7 Povjesnièar Bogdanov je držao da su "graðanski oportunistièki elementi nastojali da prikriju i zataškaju protubeèki i protuhabsburški sadržaj pokreta" što se opet može shvatiti i kao nedostatan iskaz protunjemaèkih demonstracija.8 Ne smije se zaobiæi ni èinjenicu da je upravo 1903. godine položen temelj "novome kursu" koji se kritièki odnosio prema Nijemcima. Prvak "novoga kursa" Ante Trumbiæ je održao poznati govor u Dalmatinskom saboru u kojemu je glavna misao polazila od ocjene da: "Nijemstvo kao sjeverni narodni klos prijeti da onemoguæi, da mi Hrvati postignemo ono, što kao narod želimo. U uvadjanju njemaèkog jezika moramo uvidjeti pripravljanje zemljišta onoj invaziji, koja je svoj prvi šator razapela u Beèu.

Iza ovog prvog šatora proviruje velika Germanija, koju prati nekoliko miliona oboružanih Teutona sa sjevera na jug. Velika Germanija… stupa polagano na evropski jug, da podvrgne svojoj sili, kao nekoæ Franci, i ove divne krajeve, koje je Bog dao Hrvatima za domovinu. Vidim veliku Germaniju kako stupa na balkanske poljane, da ostvari svoje pohlepne težnje, koje svak poznaje, tko poznaje osvajaèku æud njemaèkog naroda, koji ne zna luèiti tudje od svojega. Vidim Germaniju, pohlepnu za tudjom mukom, kako se baca na Balkane da ih proguta…".9 Taj je govor morao imati utjecaja na buduæa kretanja, što æe se vidjeti iz kritika glavne, politièki organizirane skupine Nijemaca iz banske Hrvatske da su u službi svenjemaèkog pokreta. Paradoksalno je da je prvak austrijskih pangermana izjavio da njegov program ne uzima u obzir Dalmaciju, Galiciju i Bukovinu jer su te zemlje s gledišta pravne povijesti bile izvan stare njemaèke konfederacije. U svakom sluèaju, može se govoriti i o svojevrsnoj ksenofobiji koja se intenzivnije pojavila meðu brojnim prosvjednicima, premda se ne može zakljuèiti da je rijeè o organiziranoj protunjemaèkoj akciji jer su svi incidenti na tom podruèju imali sporedno obilježje i u njima nije bilo masovnijeg izraza negodovanja prema Nijemcima.10 Sa sigurnošæu se može utvrditi da je negativno ozraèje potjecalo i od istupa prvaka svenjemaèkog pokreta iz Austrije, na èelu s Georgom von Schönererom, koji se borio za njemaèke interese, tražeæi da se još više odijele 7 8 9 10

Milan Marjanoviæ, Hrvatski pokret 1903., str. 9.

V. Bogdanov, n.dj., 349.

Govor poslanika dra Ante Trumbiæa izreèen u sjednici 7. studenog 1903. Zadar, s.a.

Mira Kolar Dimitrijeviæ, «Ðakovaèke skupštine 1903.», Ðakovaèki vezovi 2001, str. 54.

202

VDG JAHRBUCH 2005

ovlasti izmeðu Austrije i Ugarske. Ta je podjela trebala pridonijeti ostvarenju njemaèke prevlasti u austrijskom dijelu Monarhije. Schönererova koncepcija Alldeutschland ukljuèivala je razraðen plan o podizanju sustava njemaèkih škola u kojima bi se širili svijest i osjeæaji o pripadnosti njemaèkom narodu s naglaskom na razvijanju njegovog borbenog duha.

Dosadašnji historiografski prilozi nisu objasnili sve nijanse zbivanja iz 1903. godine. Zaobiðene su puèke skupštine za financijalnu samostalnost na kojima su i "ovookolišni nasljenici" podržali zahtjeve za stjecanjem hrvatske financijalne samostalnosti. Primjerice, krajem ožujka 1903. održana je puèka skupština u Novoj Gradišci, na kojoj su predstavnici tamošnjih Èeha, Maðara i Nijemaca/Švaba podržali uobièajene zahtjeve postavljene na javnim skupštinama hrvatskih stranaka. U spomenutom Ðakovu takoðer je održana skupština na kojoj je bilo nehrvatskih sudionika. Ti primjeri ukazuju na koherentnu stranu suradnje izmeðu manjina i veæinskog naroda kad je rijeè o postizanju višeg stupnja državnopravne autonomije i postizanja graðanskih prava.

Nešto više od godinu dana nakon izbijanja demonstracija zapoèeli su Nijemci iz Rume u rujnu 1904. s organizacijom vlastitih javnih skupština radi "upoznavanja i pozdravljanja gostijuh, razpravljanja o osnivanju puèkih knjižnica, èitaonica i pjevaèkih društava."11 Kotarska oblast nije dopustila održavanje javne skupštine uz objašnjenje da bi ona mogla poremetiti javnu sigurnost i narušiti odnose s drugim nacionalnim zajednicama. Nedugo zatim, buduæi saborski zastupnik Riester ponovio je zahtjev, tražeæi ovoga puta održavanje pouzdanog sastanka. Ovoga je puta veliki župan srijemski dopustio održavanje sastanka, ali uz strogi nadzor kotarskih vlasti.

U tom je dokumentu kotarska oblast izvijestila zemaljsku vladu slijedeæim sadržajem: "Rumski Nemci prijavili su bili tamošnjoj kotarskoj oblasti, da kane na dne. 24, 25. i 26. t. mj. obdržavati u Rumi javnu puèku skupštinu u svrhu 'upoznavanja i pozdravljanja gostijuh, razpravljanja o osnivanju puèkih knjužnica, èitaonica i pjevaèkih društava. Kotarska oblast je zabranila obdržavanje te skupštine iz obzira javne sigurnosti. Sada je podneo istoj oblasti prijavu Ferdinand Riester, trgovac iz Rume, imenom svojim i jošt njekih svojih drugova u kojoj navode, da kande dne. 1. i 2. listopada t. g. obrdžavati u Rumi pouzdani sastanak s istim dnevnim redom. Povodom upita uputio sam kotarskoga predstojnika rumskog neka taj sastanak dozvoli, ali neka strogo pazi, da isti ne predje granice pouzdanoga sastanka. U toj uputi sam mu toèno prikazao, šta se ima razumevati pod izrazom 'pouzdani sastanak' po smislu èl. 2 zaokona od 14. sieènja 1875. i o pravu sakupljati se, i to kako taj zakonski propis shvaæa i tumaèi austrijska upravna judikatura. Tu sam se držao strogo izlaganja u Mayerhoferovu djelu 'Handbuch fuer den oesterr. Verwaltungsdienst,', 1896., II. strana 122 i naroèito sam ga upozorio na okolnost, da mu pristoji pravo tražiti od sazivaoca sastanka listu pozvanika, da uzmognu smjesta kontrolirati da li su pristupili samo 11

Usporediti dva dokumenta iz fonda Predsjedništva Zemaljske vlade, br. 3909 i 4029/1904 u: Hrvatski državni arhiv, Zagreb.

203

VDG JAHRBUCH 2005

pozvanici, tko su, šta su i kakve su te osobe. Za strogo postupanje u smislu te upute uèinio sam kotarskog predstojnika osobno odgovornim. Držim, da mi je i u ovom sluèaju postupati strogim tumaèenjem zakona o pravu sakupljati se ma da se radi o elementu inaèe skroz lojalnom. A držim to prvo zato, što ne bi rad, da se u danoj prilici mogu na to pozvati i drugo zato, što mi se vidi, da taj pokret medju rumskim švabama poèinje gubiti svoj prvobitni bezazleni znaèaj, i da poèinju njime ravnati mladi ljudi, djaci skroz prožeti Wolfovim ratobornim svenjemaèkim duhom."12 Jedan drugi arhivski dokument pružio je uvid u održanu pouzdanu skupštinu (geschlossene Volksversammlung) rumskih i okolnih Nijemaca, koja je bila održana 2. listopada na poziv Riestera, Stürma - urednika Deutsches Volksblatta i Georga Brennera – slušatelja prava u Beèu iz Indjije. Na skupu je bilo oko 100 osoba, a meðu njima devet sveuèilištaraca na studiju u Beèu. Skup je prošao u apolitièkom tonu, a podneseni zahtjevi su se odnosili na ustrojavanje pjevaèkih društava i èitaonica za buðenje njemaèke svijesti. Skupština je izazivala podozrenje meðu viðenijim Hrvatima i Srbima iz Srijema tako da su oni vidjeli u spomenutim zahtjevima zapravo namjeru da se osnuje politièka stranka radi "potiskivanja i Srba i Hrvata" da bi se ovladalo polugama vlasti u Srijemu. Kotarski izvjestitelj zapisao je da nije bilo govora o nikakvim oblicima "politièkog Niemstva". Ipak, skrenuo je pozornost na "neopaženu, ali mudru" agitaciju na stupcima Deutsches Volksblatta koji je pisao pod utjecajem njemaèko-nacionalnih listova iz Beèa u izdanju spomenuta Georga von Schönerera, tadašnjeg prvaka austrijskog pangermanskog pokreta i zastupnika u Carevinskom vijeæu. "Deutsch-nationale Bestrebungen", "deutsch-volklich", "Heil" su termini po kojemu je kotarski izvjestitelj zakljuèio da se polako promoviraju velikonjemaèke krilatice meðu do tada mirne i lojalne srijemske Nijemce, a znak njemaèkog nacionalizma bilo mu je nošenje crveno-crno-zlatne boje. Oko Schönerera su se okupljali mlaði politièari i dio studenata koji su tražili ujedinjenje svih Nijemca, onih koji govore njemaèkim jezikom i etnièkih Nijemaca (Volksdeutschen). Zbog tog Alldeutschland gledišta koje se povremeno vezivalo uz Riesterovu skupinu, ona je èesto doživljavana kao veleizdajnièka udruga.

Sluèaj održavanja javne skupštine rumskih Nijemaca svojevrsni je primjer funkcioniranja graðanskog društva u sklopu banske Hrvatske. U stvari, cijeli je dogaðaj moguæe promatrati u korelaciji s ostalim kretanjima unutar Habsburške Monarhije, gdje su se istodobno odvijali procesi snažnog izražavanja nacionalnih interesa, ali i usporednih kretanja na tragu modernizacije društava. To je bio znak promjena, koje su bile popraæene sve veæom politizacijom širih slojeva.

Demokracija je podrazumijevala davanje prava svima da se slobodno okupljaju i iznose svoja politièka mišljenja, ali i da javno izražavaju svoju nacionalnu samosvijest.

12

Isto, br. 3909/1904.

204

VDG JAHRBUCH 2005

Die Deutschen in Banalkroatien und das Jahr 1903 Die kroatische Historiographie schenkte den Ereignissen aus dem Jahre 1903 Aufmerksamkeit, da sie wegen der radikalen Vorgehensweise starken Einfluß auf die politische Entwicklung Kroatiens, aber auch ihre Umgebung ausübten.

Diskussionen über die finanzielle Beziehungen, der Investitionsrhythmus, Ausgleichung des staatlichen Defizits in der Teilung der öffentlichen Einkommen waren Themen über die einige Nationen der Zweiteiligen Monarchie stritten mit Höhepunkt auf dem Gebiet von Banalkroatien in dem Unruhen auch das Erscheinen des Standesgerichtes verursachten, Soldaten auf die Strassen riefen, aber auch tragische Opfer zwischen den Demonstranten verursachten. Eines der Ziele der Demonstranten war auch die Einführung von offiziellem Wahlrecht, worüber regelmäßig in der ganzen Monarchie diskutiert wurde. Diese Forderung kam in die Endphase, so daß es von dieser Zeit immer öfter zu einer Selbstorganisierung verschiedener ethnischen Gruppen kam, die sich für die Zeit der Demokratisierung vorbereiteten. Folgen dieser Änderungen brachten dem ganzen politischen Leben neue Merkmale. In diesem Kontext waren auch die Deutschen im Banalkroatien keine Ausnahme, da auch sie sich auf eine organisierte Weise an den Prozeß der Demokratisierung anschließen wollten und Kollektivrechte verwirklichen wollten.

205

VDG JAHRBUCH 2005

dr. sc. Mario JAREB

Promidžba Njemaèke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj U sklopu njemaèke promidžbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj promidžba Njemaèke narodne skupine (Deutsche Volksgruppe in Kroatien – DVGK) zauzima posebno mjesto. U radu o njemaèkoj promidžbi u NDH iz 2001. godine istu sam podijelio u dvije skupine.

U drugu, "vrlo jasno omeðenu skupinu, pripada promidžba Njemaèke narodne skupine. U sadržajnom smislu ta je promidžba po svojim znaèajkama sliènija promidžbi koju su državne i stranaèke ustanove Treæeg Reicha provodile u sklopu svojih granica prema vlastitim državljanima (dakle, njemaèka promidžba za Nijemce). S druge strane, sam sustav te promidžbe bio je ustrojen u sklopu sustava Njemaèke narodne skupine kao posebnog tijela njemaèke manjine u NDH te se po naèinu Fotografija s jedne od manifestacija djelovanja, ciljevima i zadaæama jasno u znaku «V», objavljena u Ein Jahr. razlikovao od spomenute prve skupine [odnosno promidžbe Treæeg Reicha, op. M. J.]".1 U organizacijskom je smislu ona nastala istovremeno sa samom skupinom 1941 godine. Ipak se djelovanje DVGK nastavlja na rad lokalnih organizacija dotadašnjeg Švapsko-njemaèkog kulturnog saveza (Schwäbisch-deutsches Kulturbund), organizacije njemaèke manjine u Kraljevini Jugoslaviji. Ona je veæ tada radila i na širenju promidžbe. O tome je poslije rata govorio bivši visoki dužnosnik Kulturbunda i kasniji voða DVGK Branimir Altgayer, koji je izjavio da je Kulturbund "zadnjih godina [pred rat, op. M. J.] u nacionalno-politièkom smjeru išao za orijentiranjem i opredjeljivanjem svog èlanstva nacionalsocijalistièkoj ideologiji na glavnim nacionalsocijalistièkim temeljima. Jedan od glavnih odgojnih 1

JAREB, Mario, "Njemaèka promidžba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine" (dalje: JAREB, "Njemaèka promidžba u NDH"), Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch 2001, Njemaèka narodna zajednica. Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 2001., str. 173.

207

VDG JAHRBUCH 2005

sredstava bilo je to da se èlanstvo Kulturbunda odgajalo u duhu poslušnosti prema svom vodstvu, a u vodeæim krugovima odgajalo se u slijepom povjerenju prema Reichu".2 U tom su razdoblju postojale i veze Kulturbunda s ustanovama Treæeg Reicha, koje su korištene i za promidžbeno djelovanje.3 Te su veze zadržane i nakon travnja 1941. Tako je voða Volksdeutsche Mittelstelle Werner Lorenz u jesen 1942. posjetio DVGK.4 Od uspostave NDH na njezinu podruèju djelovale su brojne ustanove Treæeg Reicha, što je utjecalo i na promidžbu DVGK. Razgovor koji je Landespropagandaleiter A. N. Stötzer vodio u Zagrebu potkraj studenoga 1941. pokazuje da je tada uspostavljena bliska suradnja s Odjelom za kulturu poslanstva Treæeg Reicha.5 Nastojanja tog poslanstva da promidžbeno djeluje i preko DVGK ukratko sam spomenuo u svom radu iz 2001.6 Tamo stoji da je poboènik "voðe njemaèke skupine" Karl Andras na sastanku u poslanstvu Treæeg Reicha potkraj listopada 1941. podnio izvješæe u kojem su pobrojane zadaæe i metode rada njemaèke promidžbe, meðu kojima se isticalo djelovanje preko "njemaèke skupine".

Postojala je i suradnja s promidžbom NDH. Landespropagandaleiter Andreas Nikolaus Stötzer i predstavnici Odjela za kulturu poslanstva Treæeg Reicha su potkraj studenoga 1941. u Zagrebu razgovarali s proèelnikom Odjela za državnu promidžbu pri predsjedništvu vlade Vilkom Riegerom7 o tome "da propagandni rad narodne grupe treba tijesno da se poveže sa cjelokupnim propagandnim radom u hrvatskoj državi i da se zbog toga pred narodnom grupom postavlja zadatak da dovede do izražaja svoj posrednièki položaj izmeðu Rajha i hrvatske države".8 Pritom je osobito istaknuta potreba uspostave bliske promidžbene suradnje Ustaške mladeži (UM) i Die Deutsche Jugend (DJ).9 Ta je suradnja uspostavljena, no danas nije moguæe reæi koliki je bio njezin opseg.10 2

3

4

5

6 7

8 9 10

Prema zapisniku Altgayerova saslušanja pred UDB-om za NR Hrvatsku tijekom 1949., koji je objavio Vladimir GEIGER, "Saslušanje Branimira Altgayera voðe Njemaèke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Upravi državne bezbjednosti za Narodnu Republiku Hrvatsku 1949. godine" (dalje: GEIGER, "Altgayer"), Èasopis za suvremenu povijest, god. 31., br. 3., Zagreb, 1999., str. 575.-638. Citat je sa str. 581.

Spominjuæi veze Kulturbunda s organizacijama Volksbund für das Deutschtum im Ausland i Volksdeutsche Mittelstelle (VoMi), Altgayer je, GEIGER, "Altgayer", str. 580., izjavio da su njemaèke vlasti slale "materijalnu pomoæ", i to "u formi knjižica, knjiga, filmova, filmskih aparatura".

Werner Lorenz (1891.-1974.), SS-Obergruppenführer (general-poruènik SS-a). Na èelu VoMi bio je od 1937. do 1945. godine. Taj je ured bio dijelom SS-a, a brinuo se o Nijemcima koji su živjeli izvan Treæeg Reicha. Više se o Lorenzu može doznati iz životopisa koji je objavio Robert S. WISTRICH, Who’s Who in Nazi Germany, London-New York, 1995., str. 159.-160.

Dr. Katschinka iz tog odjela zabilježio je da je tada uspostavljen "prije svega tješnji kontakt izmeðu propagandne službe narodne grupe i dr. Kaèinke [Katschinka, op. M. J.]". Rijeè je o bilješci dr. Katschinke od 3. prosinca 1941. (dalje: Bilješka dr. Katschinke od 3. prosinca 1941.), koja je objavljena u Graði za historiju Narodnooslobodilaèkog pokreta u Slavoniji (dalje: Graða NOP-a), knjiga I, 1941 godina, Historijski arhiv u Slavonskom Brodu, Slavonski Brod, 1962., str. 306. Rijeè je o citatu preuzetom iz srbiziranog prijevoda, a njemaèki je izvornik objavljen na str. 304.-306.

Mario JAREB, "Njemaèka promidžba u NDH", str. 175.

U bilješci se spominje samo prezime Rieger (odnosno Riger u prijevodu), no nedvojbeno je rijeè o proèelniku Vilku Riegeru. Usp. njegov životopis u Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., str. 346.

Bilješka dr. Katschinke od 3. prosinca 1941., str. 306.

Isto, str. 307.

Knjiga Ein Jahr Deutsche Volksgruppe in Kroatien. Sommersonnenwende 1941-1942 (dalje: Ein Jahr), ur. A. N. Stötzer, Essegg (Osijek), 1942., stranice bez oznake paginacije, sadrži bogato ilustrirani prilog o njemaèkoj

208

VDG JAHRBUCH 2005

Svakako najznaèajnija promidžbena suradnja DVGK i vlasti Nezavisne Države Hrvatske dogodila se nakon napada Treæeg Reicha na Sovjetski savez u ljeto 1941.

Ne sumnjajuæi u "poraz boljševizma", promidžbe Treæeg Reicha i ostalih država Osovine pokrenule su snažnu kampanju koja je trebala uvjeriti javnost u izvjesnost pobjede na istoku. Kampanja je bila u znaku rijeèi "Viktoria". Poèetno slovo "V" postalo je simbolom, koji je masovno upotrebljavan u tisku i svim vrstama publikacijama, na plakatima, znakovima te je istican na javnim okupljanjima.

Znakove u znaku slova "V" objavila je i promidžba DVGK, o èemu æe biti više rijeèi kasnije. Za promidžbu NDH to je slovo bilo simbolom "svakoga nacionaliste, koji se veseli uspjehu njemaèke oružane sile i saveznièkih vojska u borbi protiv engleskog, boljševièkog i židovskog gospodstva u svijetu".11 Tijekom ljeta i poèetkom jeseni 1941. održano je više od stotinu zajednièkih njemaèko-hrvatskih manifestacija u znaku slova "V".12 U Ein Jahr se tvrdilo da su "vom Landespropagandaamt durchgeführt wurden und das deutsch-kroatische Verhältnis bedeutend vertieften".13 Dostupni podaci pokazuju da to nije uvijek bio sluèaj, buduæi da su u organizaciji sudjelovale razlièite mjesne skupine, druge organizacije DVGK te predstavnici Ustaškog pokreta i mjesne vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Manifestacije održane u Osijeku 1. kolovoza 1941. godine po svoj je prilici organizirala tamošnja mjesna skupina DVGK, no u njima su bili ravnopravno zastupani i hrvatski predstavnici.14 Sliène su manifestacije prireðene 15. kolovoza 1941. u Borovu, a izvješæa u tisku upuæuju na zakljuèak da je glavnim organizatorom bio upravni povjerenik koncerna Bata d.d. ing. Tomislav Bulat.15 Èini se da je glavni organizator sliènih manifestacija u Brodu na Savi bila mjesna skupina DVGK, a Landespropagandaleiter A. N. Stötzer nastupio je kao jedan od glavnih govornika.16 Glavna ustanova za promidžbu u sklopu DVGK bio je Ured za tisak i promidžbu Vodstva Njemaèke narodne skupine u Hrvatskoj (Presse und Propagandaamt der

11

12 13 14

15

16

mladeži pod naslovom "Deutsche Jugend", u èijem je sklopu i odlomak pod naslovom "Die Zusammenarbeit mit der kroatischen Ustascha-Jugend". U njemu je izneseno da su èlanovi vodstva DJ u sijeènju 1942. godine posjetili vodstvo Ustaške mladeži, a u ožujku iste godine je upravni zapovjednik UM Ivan Oršaniæ posjetio Osijek i vodstvo DJ. "Velike manifestacije u znaku 'V'. Osjeèko je graðanstvo preksinoæ oduševljeno klicalo pobjedi", Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXII., br. 213 (7203), 3. kolovoza 1941., str. 21.

O tome u Ein Jahr postoji ilustrirani prilog pod naslovom "Viktoria – Sieg!".

Isto.

"Velike manifestacije u znaku 'V'. Osjeèko je graðanstvo preksinoæ oduševljeno klicalo pobjedi", Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXII., br. 213 (7203), 3. kolovoza 1941., str. 21. O tome da je upravo osjeèka mjesna skupina bila organizatorom manifestacija posredno zakljuèujem na temelju èinjenica da ih je svojim govorima otvorio i zakljuèio voða te skupine Norbert Goedicke. Uz njega je s njemaèke strane nastupio i "voða propagandnog odjela Njemaèke narodne skupine" Hans Wölker, što potvrðuje ukljuèenost promidžbe DVGK u organizaciju takvih manifestacija. U tom smislu treba shvatiti i prethodno navedeni prilog u Ein Jahr. Na kraju dodajem da je na osjeèkom skupu nastupio i predstavnik Maðarske kulturne zajednice Antun Kovacs.

"Velika manifestacija u Borovu u znaku slova 'V' – Zajednièka priredba Hrvata i Nijemaca", Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXII., br. 227 (7217), 17. kolovoza 1941., str. 8. Ing. Tomislav Bulat (Split 1904.- Buenos Aires 1980.) bio je brat Ede Bulata, predratnog voðe domovinske ustaške skupine u Splitu i istaknutog dužnosnika vlasti NDH. "Sjajna manifestacija u znaku slova 'V' u Brodu n/S. – Zajednièka priredba Hrvata i Nijemaca", Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXII., br. 250 (7240), 9. rujna 1941., str. 8.

209

VDG JAHRBUCH 2005

Volksgruppenführung der Deutschen Volksgruppe in Kroatien). Taj je ured skraæeno nazivan Promidžbenim uredom Njemaèke narodne skupine u Hrvatskoj (Das Propagandaamt der Deutschen Volksgruppe in Kroatien), ili samo Promidžbeni ured (Propagandaamt).17 U nastavku æu taj ured navoditi uglavnom kao Propagandaamt, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje njegova predugog službenog naziva. On je bio ustrojen u sklopu Glavnog ureda za kulturu (Hauptamt für Kultur).18 Na èelu mu je bio Andreas Nikolaus Stötzer, a dijelio se na referade (odjele) za tisak i film. U radu o njemaèkom novinstvu i periodici u NDH opširno sam opisao tisak DVGK, koji je nedvojbeno bio glavnim medijem kojim su pripadnicima skupine posredovani promidžbeni sadržaji.19 Glavni su listovi DVGK bili politièko-informativni tjednik Slawonischer Volksbote (kasnije Grenzwacht) te ilustrirani tjednik Neue Zeit.20 Za izdavaštvo i promidžbu skupine važni su bili i godišnjaci - Jahrbuch der Deutschen Volksgruppe in Kroatien - koji su izišli za 1942., 1943. i 1944. godinu.21 U ovom i prethodno objavljenim radovima koristio sam godišnjake za 1943. i 1944. godine.22 Nisam nažalost uspio doæi do onoga za 1942. godinu, pa o njegovu sadržaju i strukturi mogu samo nagaðati na temelju sadržaja i strukture prethodno navedenih godišnjaka. Uobièajeni kalendarski dijelovi (kalendar, obavijesti o godini i sajmovima, itd.) u njima ne zauzimaju znaèajniji prostor. Za ovaj je rad zanimljiva što su velik dio sadržaja èinili upravo prilozi promidžbenog sadržaja. Pritom je bila rijeè o razlièitim oblicima posredovanja promidžbenih poruka, od dužih "analitièkih" èlanaka do pjesama, parola, fotografija i crteža.

Tiskanoj promidžbi pripadaju i plakati, leci, znakovi, slike s bojišta i slièno. Kao autor mnogih od njih isticao se slikar i grafièar Hans (Ivan) Roch.23 Jedna od autorica izložbe i kataloga njegovih radova Branka Balen navodi da je jedini "nama 17

18

19 20

21 22

23

O organizaciji promidžbe DVGK ukratko sam pisao u radu pod naslovom "Njemaèko novinstvo i periodika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941.-1945.)" (dalje: JAREB, "Njemaèko novinstvo i periodika"), Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, Njemaèka narodna zajednica. Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 2000., str. 142. U Ein Jahr je objavljen prilog pod naslovom "Die Volksgruppenführung", koji pruža uvid u organizacijsku strukturu vodstva skupine, pa je u njemu spomenut i taj ured. Shema organizacijske strukture vodstva DVGK èinila je i dio izvješæa o stanju i razvoju Njemaèke narodne skupine izmeðu travnja i studenoga 1941. od 3. prosinca iste godine (dalje: Stanje i razvoj Njemaèke narodne skupine), koje je objavljeno u njemaèkom izvorniku i srbiziranom hrvatskom prijevodu u Graði NOP-i, knjiga I, 1941 godina, Historijski arhiv u Slavonskom Brodu, Slavonski Brod, 1962., str. 311.-337. Sheme se nalaze na 315. stranici izvornika i 328. stranici prijevoda.

Ukratko sam organizacijsku strukturu toga ureda opisao u radu pod naslovom "Njemaèko novinstvo i periodika", str. 142.-143.

Isto, str. 142.-153.

U sklopu prethodno navedenog èlanka Slawonischer Volksbote (Grenzwacht) je opisan na str. 144.-145., a Neue Zeit na str. 146.

Isto, str. 152.-153.

Naslovi godišnjaka bili su istovjetni - onaj za 1943. godinu izišao je pod naslovom Jahrbuch der Deutschen Volksgruppe im Unabhängigen Staate Kroatien 1943 (dalje: Jahrbuch 1943), a onaj za 1944. pod naslovom Jahrbuch der Deutschen Volksgruppe im Unabhängigen Staate Kroatien 1944. Urednik im je bio A. N. Stötzer, a izdavaè Die Volksgruppenführung der Deutschen Volksgruppe im Unabhängigen Staate Kroatien.

O Rochu je pisala Branka BALEN (u suatorstvu s Vesnom BURIÆ) u katalogu izložbe pod naslovom Ivan Roch.

Akvareli-grafike-tiskovine, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1998., str. 5.-14. Ratno djelovanje je u odlomku pod naslovom "Život" opisano na str. 6.-7., a u "Životopisu" je navedeno na str. 12.-14.

210

VDG JAHRBUCH 2005

Hans Roch prigodom rada na plakatu za 1. Landesjugendtag, fotografija objavljena u Ein Jahr.

danas poznat i saèuvan /../ iz 1928. godine koji je radio za I. slet Sokolske župe u Vinkovcima".24 Saèuvani podaci ipak govore o Rochovu autorstvu plakata, znakova, crteža i vinjeta, što upuæuje na njegovu istaknutu ulogu u promidžbenom radu skupine. O tome svjedoèi fotografija objavljena u Ein Jahr, koja prikazuje Rocha kako radi na plakatu za 1. zemaljski dan mladeži (1. Landesjugendtag) u Osijeku potkraj svibnja 1942. godine.25 Potpis uz sliku oznaèava Rocha kao "Unser Graphiker", kojemu "wir unsere schönen Wandsprüche, Plakate und Abzeichen Verdanken". U istoj su publikaciji objavljene snimke nekolicine plakata i znakova koje je nedvojbeno izradio Roch.26 Ako se izuzmu plakat i znak s likom princa Eugena Savojskog, na ostalima dominira tipièna nacionalsocijalistièka ikonografija – svastike, nacionalsocijalistièke zastave i slièno. Niz od tri znaka u 24 25

26

Isto, str. 9.

Reprodukcije plakata i istovjetnog znaka objavljene u Ein Jahr pokazuju da se skup održao 24. i 25. svibnja 1942. u Osijeku.

26 Rijeè je o šest plakata koji su objavljeni uz kraæi tekst pod naslovom "Zeitungen und Plakate künden über das Leben unserer Volksgruppe". Reprodukcije trinaest znakova objavljene su na sljedeæoj strani knjige. Meðu njima su spomenuti plakat i istovjetni znak izraðeni u prigodi "1. zemaljskog dana mladeži". Objavljeni su i plakat i znak izraðeni u prigodi "Dana sjeæanja na princa Eugena" (Prinz Eugen Gedenktag), koji je održan u Petrovaradinu 10. kolovoza 1941. Istovjetan crtež princa Eugena objavljen je u slikovnom umetku na poèetku Jahrbucha 1943. U donjem desnom kutu crteža stajalo je ime crtaèa Hansa Rocha, pa zbog toga i plakat i znak treba držati njegovim radovima. Opisane reprodukcije nisu tako kvalitetne da bi se mogli proèitati detalji kao što je ime autora (ukoliko je ono bilo otisnuto), pa se može tek nagaðati da je autor veæine (ili svih) preostalih plakata i znakova bio takoðer Roch.

211

VDG JAHRBUCH 2005

znaku je slova "V" ("Viktoria") te je po svojemu sadržaju istovjetan tipiènim proizvodima promidžbe Treæeg Reicha tijekom 1941. i 1942. godine.27 Na slièan se naèin može promatrati i okrugli znak izraðen u prigodi Hitlerova 53. roðendana.28 Spomenuti plakat izraðen u prigodi "Dana sjeæanja na princa Eugena" po svojemu je sadržaju tipièan upravo za DVGK, buduæi da je princ Eugen u njezinoj promidžbi zauzimao središnje mjesto.29 Ovdje treba spomenuti da su plakati, znakovi i ostali tiskani materijali DVGK èesto sadržavali Slike plakata DVGK objavljene starogermanske rune, kao simbole u Ein Jahr. tipiène za nacionalsocijalistièku ideologiju i promidžbu.30 Dobar su primjer za to naslovnice Jahrbucha za 1943. i 1944. godinu, takoðer radovi Hansa Rocha. Na naslovnici Jahrbucha 1943 nalaze se uz svastiku i rune "Odal" i "Leben".31 Runa "Leben" oznaèavala je život i majèinstvo, pa je kao takva bila u èestoj uporabi u Treæem Reichu. Za našu je temu zanimljivija runa "Odal", koja je oznaèavala srodstvo i obitelj, odnosno povezanost ljudi iste krvi.32 Po svoj je prilici zbog tog znaèenja odabrana za simbol Njemaèke narodne skupine, koja je upravo po svojoj njemaèkoj narodnoj pripadnosti (prema nacionalsocijalistièkom tumaèenju krvnoj pripadnosti) bila povezana s ostatkom nijemstva. Ta je runa aplicirana na zastave i odore dužnosnika DVGK.33 Ista je bila i na laticama pripadnika 7. SS divizije "Prinz Eugen", koja je bila sastavljena uglavnom od Volksdeutschera iz Slavonije-Srijema, Banata i Baèke. Još od poèetka tridesetih godina bila je runa "Odal" znakom SS-ovog Glavnog ureda za rasna pitanja i

27

28

29

30

31

32

33

Uz istaknuto slovo "V", odnosno natpis "Viktoria", na znakovima su prikazani tenk, zrakoplov (JU-87 "Stuka") te ratni brod. Njihov sadržaj posredno ih povezuje s manifestacijama u znaku slova "V", pa se može pretpostaviti da su nastali u ljeto ili poèetkom jeseni 1941.

Rijeè je o jednostavnom znaku èije je rubove ispunio natpis "Geburtstag des Führers. 20. IV. 1942". Sredinu znaka èinio je broj 53 položen na hrastove granèice i natkriljen njemaèkim orlom sa svastikom.

Princ Eugen Savojski istican je kao osoba zaslužna za dolazak Nijemaca u Podunavlje te kao "nositelj ideje Reicha". O ulozi princa Eugena u promidžbi DVGK više æe rijeèi biti u nastavku ovog rada.

O runama i njihovoj uporabi u nacionalsocijalizmu postoji opsežna literatura. Ovom prigodom upuæujem na kraæu natuknicu u The Encyclopedia of the Third Reich, Ed. by Christian Zentner and Friedemann Bedürftig, Da Capo Press, New York, 1997, str. 819.

O te dvije rune, kao i o ostalim runama koje je do 1945. koristio SS, pisao je Robin LUMSDEN, SS Regalia, Grange Books, Kent, 1995., str. 34.-35. Na str. 35. autor je objavio izgled svih runa te opise njihova znaèenja.

Rijeè je o runi koja simbolizira srodstvo i obitelj te koja povezuje ljude iste krvi. Objašnjenje znaèenja te rune prema Robinu LUMSDENU, SS Regalia, str. 35.

U Ein Jahr su objavljene brojne fotografije pripadnika DVGK u službenim odorama skupine, na èijim se laticama jasno istièe ta runa.

212

VDG JAHRBUCH 2005

naseljavanje (Rasseund Siedlungshauptamt - RuSHA ).34 Središnji je motiv naslovnice Jahrbucha 1944 zauzimala runa "Sonnenrad" (sunèev krug), simbol sunca i plodnosti. Uporaba runa još jednom potvrðuje da je promidžba DVGK slijedila obrasce promidžbe Treæeg Reicha.

Svakako najzanimljivije izdanje Propagandaamta bila je višestruko navedena i bogato ilustrirana knjiga pod naslovom Ein Jahr Deutsche Volksgruppe in Kroatien Slike znakova DVGK objavljene u Ein Jahr. iz sredine 1942. godine. U njoj je slikom i rijeèju opisan jednogodišnji Runa «Odal» bila je znakom rad DVGK, pa tako i promidžbene Njemaèke narodne skupine. djelatnosti skupine.

Ta je Na slici je runa u štitu, publikacija uistinu bogat izvor koja je objavljena na naslovnici podataka o promidžbi Njemaèke Jahrbucha 1943. narodne skupine u NDH tijekom prve godine njezina djelovanja, o èemu svjedoèe i brojne reference u ovom radu.

Propagandaamt je imao vodeæu ulogu u sklopu promidžbene djelatnosti DVGK, no promidžbene djelatnosti provoðene su i putem drugih ustanova. Tako su u sklopu organizacija unutar DVGK postojali posebni promidžbeni uredi, koji su bili zaduženi za promidžbeno djelovanje prema odreðenoj dobnoj ili staleškoj skupini.

Tako je u sklopu zemaljskog vodstva mladeži (Landesjugendführung) Njemaèke mladeži (Die Deutsche Jugend - DJ) postojao Glavni ured III (Hauptabteilung III), na èijem je èelu bio Josef Gutpelet.35 U njegovu su sklopu ustrojeni Odjel za tisak i promidžbu (Abteilung für Presse und Propaganda), Odjel za svjetonazorsko školovanje (Abteilung für weltanschauliche Schulung) i Odjel za kulturu (Abteilung für Kultur). U promidžbenim je djelatnostima glavnu ulogu imao Odjel za tisak i promidžbu.36 I u ovom je sluèaju promidžba ponajviše provoðena putem tiska i drugih publikacija. U publikacijama DJ isticano je povezivanje i suradnja s

34 35

36

O RuSHA je ukratko pisao Robin LUMSDEN, SS Regalia, str. 18.

O strukturi ureda i njegovu djelovanju pisao je sam Josef GUTPELET, "Presse und Propaganda der DJ, weltanschauliche Schulung und Kultur", Jugend am Werk. Jahresschrift der Deutschen Jugend zum 1.

Landesjugendtag 1942, Herausgegeben von der Landesjugendführung der Deutschen Volksgruppe in Kroatien, [Osijek, 1942], str. 24.-26.

Gutpelet je na str. 24.-25. opisao rad Ureda za tisak i promidžbu. Prema tome je opisu ured svoju pozornost usmjerio uglavnom k stvaranju i širenju novina i èasopisa te promidžbenih spisa (brošura). Nisu bili zanemareni ni plakati, leci, znakovi, slike sa bojišta i drugi promidžbeni materijali.

213

VDG JAHRBUCH 2005

njemaèkom mladeži iz susjedne Maðarske, Banata i Beograda te Rumunjske, pa je logièno pretpostaviti da je suradnja ostvarena i na promidžbenom polju.37 Osim tiskom i drugim tiskanim publikacijama, DVGK je nastojala na svoje pripadnike utjecati i putem radija i filma.

U tu je svrhu pokrenuta posebna emisija za pripadnike skupine, koja je od veljaèe 1942. prenošena na Državnoj krugovalnoj postaji Zagreb redovito svake nedjelje.38 U svibnju iste godine Omotna stranica knjige Ein Jahr bio je pokrenut "Löns-Stunde", koji je Deutsche Volksgruppe in Kroatien, davan u sklopu "Volksdeutsche koja je objavljena u Osijeku Stunde" na radio Beogradu.39 Ista je polovicom 1942. emisija dan kasnije emitirana i na DKP Zagreb. Pripremao ju je spomenuti Propagandaamt u Osijeku, gdje je snimana na ploèe i slana u Beograd i Zagreb. Uvid u raspored emitiranja DKP Zagreb pokazuje da je svake nedjelje u 16.30 sati tijekom prve polovice 1942. godine na rasporedu bila polusatna "izvedba" ili "priredba za pripadnike njemaèke narodne skupine", bilo da je rijeè o emisiji pokrenutoj u veljaèi ili emitiranju programa snimljenog na ploèe.40 U Ein Jahr postoji i kraæi prilog pod naslovom "Die 'Volksdeutsche Sendung'", koji upuæuje na pomisao da je prije izlaska te publikacije polovicom 1942. godine došlo do još jedne promjene u emitiranju programa za pripadnike DVGK. Prilog indicira da je tada svake nedjelje u 16.30 sati poèinjala emisija koja je izravno išla u eter, a nije puštana s unaprijed snimljenih ploèa. Opis puta spikerova glasa od mikrofona do uha slušatelja vodio je meðu ostalim od studija "zum über der Sawe liegenden Sender". Nije mi poznato kako su bili postavljeni odašiljaèi radio Beograda, no glavni odašiljaè DKP Zagreb nalazio se je upravo kao što je opisano u prethodnoj reèenici – preko Save u današnjem Novom Zagrebu. Zbog toga

37

38

39 40

Tako je u Ein Jahr objavljen odlomak pod naslovom "Die Kameradschaft mit der Jugend anderer deutschen Volksgruppen". U njemu je istaknuto da "indem besonders eine schöne Zusammenarbeit auf dem Gebiete der Pressearbeit z. B. gefördert werden kann". U odlomku je posebice istaknuta posjeta pripadnika Zemaljskog vodstva mladeži iz NDH Velikom Beèkereku u Banatu (danas Zrenjanin u Vojvodini) u ožujku 1942., odnosno uzvratna posjeta banatske strane Osijeku tjedan dana kasnije.

O radijskim emisijama za pripadnike DVGK govori odlomak u Ein Jahr pod naslovom "Staatssender Agram".

Podaci izneseni u sljedeæim reèenicama preuzeti su iz tog odlomka.

Izraz "Löns-Stunde" stoji u prethodno navedenom odlomku.

Raspored programa DKP Zagreb redovito je objavljivan u tisku, pa tako i u listu Hrvatski krugoval, tjedniku koji je izlazio od 1941. do 1945. godine u nakladi Državnog zavoda za krugovalnu službu "Hrvatski krugoval". U 1945. godini izlazio je kao polumjeseènik.

214

VDG JAHRBUCH 2005

pretpostavljam da je tijekom kasnog proljeæa 1942. zapoèelo izravno emitiranje emisije spomenutog naziva iz studija zagrebaèke postaje.41 Emisija za pripadnike DVGK održala se na programu DKP Zagreb sve do kraja rata 1945. godine.42 Iznenaðuje ipak da nikada nije pokrenuta emisija za pripadnike DVGK na DKP Osijek, o èemu svjedoèe saèuvani rasporedi njezina programa. Ta je postaja poèela s pokusnim radom u jesen 1943., da bi nedugo zatim prešla na redovito emitiranje.43 Filmska je promidžba postojala, no trenutno mi nije moguæe izrièito tvrditi da bi DVGK snimala vlastite promidžbene filmove.44 U tisku se povremeno mogu naæi obavijesti o prikazivanju filmova koji su govorili o pojedinim dogaðajima iz života DVGK.45 Èinjenica je da je i Propagandaamt organizirao prikazivanje filmova.

Pritom nije jasno da li je bila rijeè o filmovima koji su prikazani u njegovoj organizaciji, ili su to bili filmovi koje je ured i snimio.46 U tom kontekstu treba istaknuti da je potkraj studenoga 1941. u razgovorima Landespropagandaleitera 41

42

43

44

45

46

Uz prilog su objavljene i dvije fotografije. Na jednoj je zabilježen spiker emisije, a na drugoj radijski kvartet DVGK. Prostorije u kojima su se nalazili spiker i kvartet istovjetne su onima DKP Zagreb. U to se može uvjeriti svatko tko pregleda tjednik Hrvatski krugoval, na èijim su stranicama objavljene brojne fotografije prostorija postaje.

U rasporedu programa za razdoblje od 16. do 29. travnja, Hrvatski krugoval (polumjeseènik, Zagreb), god. V., br.

8., 16. do 29. travnja 1945., str. 20.-31., objavljen je raspored za nedjelje 22. (str. 25.) i 29. travnja 1945. (str. 31.).

U njima je bilo predviðeno emitiranje polusatnih "izvedbi za njemaèku narodnu skupinu", s poèetkom u 17.10 sati. Nije mi poznato tko je tada pripremao emisije. Logièno je pretpostaviti da su i nakon evakuacije velikog dijela pripadnika skupine u jesen 1944. godine (uglavnom žena, djece i staraca) ustanove DVGK nastavile s radom, pa je po svoj prilici zadržana i odreðena razina promidžbene djelatnosti. U programu DKP Zagreb bilo je za nedjelju 6. svibnja 1945. u 17.10 sati takoðer predviðeno emitiranje "izvedbe za Njemaèku narodnu skupinu", Hrvatski narod (dnevnik, Zagreb), god. VII, br. 1326, 6. svibnja 1945., str. 6., pa pretpostavljam da se je to i dogodilo.

Svoje tvrdnje temeljim na uvidu u raspored programa te postaje, koji je redovito objavljivan u osjeèkom dnevniku Hrvatski list te u zagrebaèkom Hrvatskom krugovalu.

U dostupnim programima osjeèkih kina, pa tako i kina "Viktoria", zasad nisam pronašao ništa što bi upuæivalo na samostalnu filmsku proizvodnju. Moguæe je da su filmovi o kojima se katkad govori u tisku bile manje ili više cjelovite snimke dogaðaja, no koje nisu bile posebno režirane ili montirane da bi se o njima moglo govoriti kao o filmskim proizvodima.

O tome svjedoèi i kraæi èlanak pod naslovom "Drugarstvo hrvatske i njemaèke sveuèilišne omladine", Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXII., br. 253 (7243), 12. rujna 1943., str. 1. Rijeè je o izvješæu s "drugarske veèere", koju je priredio "voða njemaèke studentske radne službe Franz Geiger". U izvješæu je stajalo da je tada "prikazan /../ film o otvorenju glavnog radnog logora njemaèke radne omladine u Ernestinovu i film o proslavi Poglavnikova imendana". Film o "proslavi Poglavnikova imendana" nedvojbeno je bio film pod naslovom "Sveèani dan – 13. VI. 1941." Prema tome bi se moglo pretpostaviti da je postojao i poseban film o logoru u Ernestinovu. Moguæe je da je to bio i prilog iz drugog broja polumjeseènog žurnala pod naslovom "Hrvatska u rijeèi i slici". On je objavljen tih dana, no nemam podatke o njegovu sadržaju. O "Hrvatskoj u rijeèi i slici" više æe rijeèi biti u nastavku.

U izvješæu "okružnog rukovodstva Njemaèke narodne skupine Srednja Drava – Ilova voði" DVGK o radu za mjesec prosinac 1941., Graða NOP-a, knjiga II, Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod, 1963., str. 13., stoji: "Der Propagandafilm des Landespropagandaamtes wurde auch während des Monats Dezember in verschiedenen Ortsgruppen gezeigt". Ta formulacija upuæuje na zakljuèak da je uistinu bila rijeè o filmu koji je snimio Propagandaamt. U sklopu "slikopisnog jutra" u kinu "Viktoria" 31. listopada 1943., koje je organizirao "Ured za promièbu i tisak Njemaèke narodne skupine u zajednici sa NSDAP-ao", prikazana su "tri njemaèka zvuèna tjednika" [vjerojatno izdanja "Deutsche Wohchenschau", op. M. J.] te "kulturni slikopis 'Englezka bolest", što znaèi da je bila rijeè o proizvodima Treæeg Reicha. Prethodne podatke sadrži najava pod naslovom "Slikopisno jutro u 'Viktoria'-slikokazu", Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXIV., br. 255 (8016), 30. listopada 1943., str. 9.

Zbog toga postoji moguænost i da je promidžbeni film prikazan u prosincu 1941. takoðer bio proizvod Treæeg Reicha, a ne DVGK.

215

VDG JAHRBUCH 2005

A. N. Stötzera s dr. Katschinkom iz Odjela za kulturu poslanstva Treæeg Reicha u Zagrebu i proèelnikom Vilkom Riegerom naglašeno da DVGK "vrlo jako pati od nedostatka potrebnog fotografskog materijala i materijala za snimanje filmova.

Gospodin Štetner [A. N. Stötzer, op. M. J.] æe sastaviti spisak materijala koji je hitno potreban i poslati ga njemaèkom poslanstvu, kako bi ono moglo pomoæi njegovu povlašæenu nabavku. Za snimanje filmova koji su znaèajni za njemaèku narodnu grupu njemaèki filmski žurnal æe uputiti gospodina Rogea".47 Sigurno je jedino da je od prosinca 1941. skupina u svojem vlasništvu imala kino "Viktoria", koje je oduzeto bivšim židovskim vlasnicima.48 U njemu su prikazivani promidžbeni filmovi nastali u Treæem Reichu, pa su tako od otvorenja do ljeta 1942. prikazani: "Hitlerjunge Quex", "Jud Süß", "Ohm Krüger", "Kreuzzug gegen den Bolschewismus", itd.49 Povremeno su prilozi o radu DVGK uvrštavani u žurnale "Hrvatskog slikopisa – "Hrvatska u rieèi i slici" i u kasniji "Hrvatski slikopisni tjednik".50 Nije mi poznato da li su prilozi o radu DVGK bili uvrštavani u žurnale iz Treæeg Reicha – "Weltspiegel" i "Deutsche Wochenschau", no spomenuta ugovorena suradnja s predstavnicima "njemaèkog filmskog žurnala" (oèito predstavnicima "Deutsche Wochenschau" u NDH) upuæuje i na tu moguænost.51 47 48

49

50

51

Bilješka dr. Katschinke od 3. prosinca 1941., str. 306.

Podaci o kinu "Viktoria" izneseni su u prilogu od naslovom "Das 'Viktoria' – Lichtspieltheater in Essegg". Uz tekst priloga objavljene su i dvije fotografije interijera kina.

Rijeè je o poznatim filmskim uradcima Treæeg Reicha, koji su stvoreni ponajprije zbog promidžbenog djelovanja na njemaèku javnost. Veæi dio spomenutih naslova snimljen je još tijekom tridesetih godina, kao što je bio "Hitlerjunge Quex" iz 1933. godine. Neki od tih filmova, kao što je bio "Jud Süß" ("Židov Süß", snimljen 1940. godine), bili su redovito prikazivani u prigodi veæih manifestacija. U radu pod naslovom "Njemaèka promidžba u NDH", str. 178., spomenuo sam da je isti bio prikazan uz protužidovsku izložbu održanu u Zagrebu u svibnju 1942. Tamo sam progovorio i o drugim istaknutim antisemitskim filmovima snimljenima u Treæem Reichu.

Grgur Marko IVANKOVIÆ i Ante GRUBIŠIÆ, Ostavština osjeèke slobodnozidarske lože 'Budnost'. Katalog izložbe, Muzej Slavonije, Osijek, 2003., str. 70., navode da je taj film prikazan i uz veliku protuslobodnozidarsku izložbu, održanu u Osijeku u proljeæe 1942. godine. O njoj æe biti više rijeèi u nastavku.

"Hrvatska u rieèi i slici" pokrenuta je u ljeto 1941. Prvi je broj prikazan 27. kolovoza 1941., o èemu je pod naslovom "Prvi hrvatski filmski žurnal" izvijestio i Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXII., br. 238 (7228), 28. kolovoza 1941., str. 4. U poèetku je izlazila kao polumjeseènik, a od kraja 1941. izlazila je kao tjednik. Zadnji broj 100 izišao je prosincu 1943., nakon èega je sve do kraja rata izlazio Hrvatski slikopisni tjednik. Brojni su tjednici saèuvani u zagrebaèkoj Hrvatskoj kinoteci Hrvatskog državnog arhiva. Javnosti je poèetkom devedesetih godina bio dostupan filmski prilog o prijamu vodstva DVGK kod dr. Ante Paveliæa. Prema prilogu je tada potpisan "ugovor o pravnom položaju Njemaèke narodne skupine" u NDH. Na prvi bi se pogled moglo zakljuèiti da je rijeè o potpisivanju Zakonske odredbe (ZO) o privremenom pravnom položaju "Njemaèke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj" 21. lipnja 1941. Ista je objavljena u Narodnim novinama. Službenom listu Nezavisne Države Hrvatske (dalje: NN) (dnevnik, Zagreb), br. 56 od 21. lipnja 1941. Usporedba priloga s fotografijama objavljenim u Ein Jahr pokazuje da je rijeè o dva razlièita dogaðaja (razlike odora koje je nosio voða skupine B. Altgayer, prisutnost veæeg broja ministara Hrvatske državne vlade u filmskom prilogu, pojava ministra Milovana Žaniæa na fotografijama te njegov izostanak na filmu, itd.). Oèito je da je na filmu zabilježeno potpisivanje triju zakonskih odredbi 30. listopada 1941. godine (ZO o èinovnicima i namještenicima njemaèke narodnosti u javnoj službi u NDH, ZO o pravnom položaju voðe njemaèke narodne skupine u NDH te ZO o porabi njemaèkog jezika, njemaèke zastave i njemaèkih oznaka u NDH), koje su objavljene u NN, broj 166 od 30. listopada 1941. Filmski prilog je objavljen na prvoj od dviju VHS kaseta pod naslovom Hrvatski slikopis 1941-1945, Croatian Catholic Union of USA and Canada, Hobart, Indiana, SAD, bez god. izdanja. Rijeè je o prilogu pod brojem 8, pod naslovom "Paveliæ prima predstavnike njemaèke narodne skupine u NDH".

Više se o žurnalima i njemaèkoj filmskoj proizvodnji može doznati u katalogu autorice Nataše MATAUŠIÆ, Fond filmske graðe u zbirci fotografija, filmova i negativa Hrvatskoga povijesnog muzeja, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 2004., str. 29.-30.

216

VDG JAHRBUCH 2005

Fotografija promidžbenog vozila (Propagandawagen) objavljena u Ein Jahr.

Za neposrednu promidžbu izvan Osijeka Propagandaamt se služio posebnim vozilom za promidžbu ("Propagandawagen"), i to ponajprije za prikazivanje filmova.52 Èini se da je ono došlo u službu toga ureda krajem studenoga ili u prosincu 1941. godine.53 Ugraðeni zvuènici upuæuju na moguænost da je bilo opremljeno gramofonom i radio-prijamnikom. To bi ga èinilo pogodnim i za korištenje u druge svrhe, a ne samo za prikazivanje filmova. Razvoj ratnih prilika utjecao je na to da je vozilo veæ polovicom 1943. bilo Propagandaamtu nedostupno za korištenje, buduæi da je bilo u službi postrojbi na bojištu.54

52

53

54

Podatke o vozilu našao sam i u Ein Jahr. Uz prilog "Das 'Viktoria' – Lichtspieltheater in Essegg" objavljena je fotografija, a potpis uz nju je glasio: "Der 'Propagandawagen' des Landespropagandaamtes auf seiner vielen Fahrten". U Jahrbuchu 1943, str. 233, objavljena je fotografija istog vozila prigodom dolaska u neko njemaèko selo. U potpisu uz sliku vozilo je oznaèeno kao "Filmwagen des Propagandaamtes", što potvrðuje da je bilo opremljeno opremom za prikazivanje filmova. Prema tome su i pripadnici skupine izvan Osijeka imali prigode vidjeti filmske predstave.

Bilješka dr. Katschinke od 3. prosinca 1941., str. 306., pokazuje da je A. N. Stötzer potkraj studenoga 1941. u Zagrebu ugovorio da æe se "od filmskih kola koja je Rajh stavio na raspolaganje hrvatskoj državi, jedna /../ stalno stacionirati u Osijeku, kako bi se sa tog mjesta brinulo o prikazivanju filmova u njemaèkim i mješovitim njemaèko-hrvatskim naseljima. Dr. Riger je izjavio svoju suglasnost s tim".

U izvješæu "glavnog blagajnika Njemaèke narodne skupine" od 31. kolovoza 1943., Graða NOP-a, knjiga VII (1.

VIII - 30. IX 1943), Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod, 1970., str. 241., stoji: "Der Propagandawagen ist kaum noch verwendungsfähig – er war schon einigemele auch im Einsatz bei den kämpfenden Truppen". Na istom mjestu stoji i da æe DVGK ispitati moguænost da se preko Volksdeutsche Mittelstelle nabavi veæi broj vozila za potrebe skupine, a meðu njima i "ein Propagandawagen mit eingebautem Film – und Tonapparat".

217

VDG JAHRBUCH 2005

Time je završen kratki prikaz organizacijske strukture promidžbe DVGK te oblici i naèini posredovanja promidžbenih sadržaja pripadnicima skupine. Prije zakljuèka preostaje mi tek ukratko progovoriti i o sadržaju promidžbe DVGK. I u sadržajnom je smislu promidžba DVGK imala velike sliènosti s promidžbom u Treæem Reichu.55 U njezinu središtu bio je kult liènosti Führera Adolfa Hitlera. On je ponajprije predstavljan kao "voða svih Nijemaca" ("Der Führer aller Deutschen"), što posredno znaèi da je držan i prvenstvenim voðom pripadnika DVGK.56 Naèin na koji je prikazivan istovjetan je onom u promidžbi Treæeg Reicha, što ne treba posebno opisivati. U praksi su vodstvo skupine i sve mjesne skupine osobitu pozornost posveæivale proslavi Hitlerova roðendana 20. travnja.57 Ne treba posebno naglašavati ni to da su u središtu promidžbe bili nacionalsocijalizam i njegova naèela.58 Pritom je osobito naglašavana pripadnost svih Nijemaca jedinstvenom njemaèkom narodu, pa tako i pripadnika DVGK. U sklopu toga je od svakog èlana njemaèke narodne zajednice tražena vjernost Führeru i Reichu, no nije zaobilažena ni èinjenica da su bili graðani NDH.59 Antisemitizam je kao tipièan element nacionalsocijalistièke promidžbe bio takoðer snažno zastupljen. U Ein Jahr je istaknuto da su osjeèki Nijemci veæ u svibnju 1941. organizirali skupove protiv "zloèinaèkog Židovstva". Na jednoj fotografiji objavljenoj u istoj knjizi zabilježeno je paljenje nepoæudnih knjiga, a uz nju je stajalo da pokazuje "wie jüdische Schundliteratur öffentlich verbrannt wird".60 O tome da je "borba protiv Židovstva" bila važnim elementom promidžbe i politike DVGK svjedoèe brojni prilozi u tisku i ostalim publikacijama.

55

56

57

58

59

60

U nastavku æu iznijeti primjere koji govore o pojedinim elementima sadržaja promidžbe DVGK. Ipak napominjem da me ogranièeni opseg ovog rada sili da neke elemente tek spomenem, a da ne pružim konkretne primjere iz tiska i drugih publikacija. Rijeè je o vrlo jasnim i neupitnim primjerima antikomunizma i antisemitizma. Oni su zastupljeni u tolikoj mjeri, da æe i najpovršniji istraživaè odmah "naletjeti" na njih.

Njegove su slike bile istaknute na vidnim mjestima u prostorijama DVGK, redovito su objavljivane na istaknutim mjestima u publikacijama te su isticane na svim javnim manifestacijama koje je skupina prireðivala. Takav je sluèaj i sa godišnjacima za 1943. i 1944. godinu, gdje je Hitlerova slika objavljena na prvom mjestu, ispred slike poglavnika NDH dr. Ante Paveliæa i voðe DVGK Branimira Altgayera.

Unatoè teškoæama koje su obilježile život mnogih mjesnih skupina u prvoj polovici 1943. godine, u izvješæu "organizacionog voðe Njemaèke narodne skupine u NDH o organizacionom stanju i nastalim promjenama" u razdoblju od 15. travnja do 15. svibnja 1943., Graða NOP-a, knjiga V (1. IV-31. V 1943), Historijski institut Slavonije, Slavonski Brod, 1966., str. 300., stajalo je da su "die Geburtstagsfeier des Führers und die Feier der Nationalen Arbeit, 1. Mai in allen Ortsgruppen feierlich begangen".

Tako je Landesorganiosationsleiter Martin NAGEL, "Menschenführung und Betreuung in der Deutschen Volksgruppe in Kroatien", Jahrbuch 1943, str. 52., zapisao da promidžba DVGK "die ganz im Dienste der nationalsozialistischen Idee und deren Verwiklichung steht".

U tom je smislu karakteristièna izjava koju je dao dr. Jakob Elicker nakon što je položio prisegu kao veliki župan velike župe Vuka: "Kao Nijemac svjestan sam svojih obaveza prema njemaèkom narodu i prema voði Adolfu Hitleru. Isto tako svjestan sam potrebe za održavanje èvrste veze izmeðu Nezavisne Države Hrvatske i njemaèkog Rajha". Tekst izjave prema "Stanju i razvoju Njemaèke narodne skupine", str. 329. Elicker je bio baèki Nijemac (iz Baèke Palanke) te je prije travnja 1941. bio istaknutim èlanom Kulturbunda. Usp. njegov životopis u Tko je tko u NDH, str. 110.

Rijeè je o kraæem prilogu i slici, koji su objavljeni pod naslovom "Kampf dem Judentum und der Freimauerei".

218

VDG JAHRBUCH 2005

Uz antisemitizam je èesto bila vezana i "borba protiv slobodnog zidarstva", upravo kao što je to bilo i u promidžbi Treæeg Reicha i država Osovine.

Tako su u kolovozu 1941. u Osijeku organizirane velike demonstracije "protiv Židova, komunista i slobodnih zidara u organizaciji Njemaèke narodne skupine, Maðarske narodne skupine i Hrvatskog radnièkog saveza".61 Svakako najznaèajniji pokušaj promidžbene "borbe" protiv Židova i slobodnih zidara bilo je organiziranje velike protuslobodnozidarske izložbe u Prilog o «borbi» protiv «židovstva i slobodnog Osijeku, koja je održana u zgradi zidarstva», koji je objavljen u Ein Jahr. bivše lože "Budnost" od 13. ožujka do 4. travnja 1942. godine.62 Suorganizator je bilo vodstvo DVGK, a Propagandaamt je bio neposredno ukljuèen u njezino postavljanje i voðenje.63 Antikomunizam i "borba protiv boljševizma" su takoðer èesto isticani. Pritom je naglašavano da brojni pripadnici DVGK vrše svoju "njemaèku dužnost" kao pripadnici ES-a, SS-a i Wehrmachta na bojištima u NDH, a posebice na istoènom bojištu. Ti se elementi ni po èemu nisu razlikovali od promidžbe za Nijemce u Reichu. Èinjenica da je DVGK djelovala kao manjinska zajednica u jednoj osovinskoj državi, utjecala je i na sadržaj njezine promidžbe. Zbog toga su isticani povezanost i 61

62 63

Grgur Marko IVANKOVIÆ – Ante GRUBIŠIÆ, n. dj., str. 70. Izvor tvrdnje da su demonstracije održane 1. i 16. kolovoza 1941. im je knjiga pod naslovom Zsidó Kérdés? Židovsko pitanje? Die Juden Frage?, Osijek, 1942., str.

34.-35. Nisam je imao u ruci, no nemam razloga sumnjati u to da su autori vjerno prenijeli podatke koje su u njoj našli. Sigurno je ipak da su 1. kolovoza održane manifestacije u znaku slova "V", na kojima su sudjelovali predstavnici DVGK, vlasti NDH, Ustaškog pokreta, Ustaške mladeži i Maðarske kulturne zajednice. U spomenutom izvješæu u Hrvatskom listu nigdje nije izrièito spomenuto sudjelovanje predstavnika Hrvatskoga radnièkog saveza u prireðivanju skupa, iako autori tvrde da je on bio jednim od glavnih organizatora. Bilo bi neobièno da su se u Osijeku toga dana dogodile dvije velike manifestacije, a posebice bi bilo èudno to da jedna od njih nije uopæe spomenuta u Hrvatskom listu. Pretpostavljam da je u sluèaju manifestacija u znaku slova "V" i demonstracija koje spominju autori rijeè o istom dogaðaju. Iako je novinar Hrvatskog lista mogao pogriješiti (isto kao i pisac navedene brošure), ipak treba istaknuti da je u sluèaju novinskog izvješæa rijeè o izvještavanju o netom završenom dogaðaju, dok je tekst brošure nastao znatno kasnije. Držim da zbog toga prednost treba dati novinskom izvješæu. Teže je zbog toga protumaèiti zašto brošura iz 1942. spominje navodne velike demonstracije od 16. kolovoza, kada u Hrvatskom listu o tome nema ni najmanjeg spomena. Problem kolovoških demonstracija trebati æe zbog svega navedenoga naknadno dodatno istražiti.

O njoj su detaljno progovorili autori spomenutog kataloga, str. 71.-73.

Prema prilogu "Kampf dem Judentum und der Freimauerei", Ein Jahr. Uz njega su objavljene i dvije fotografije izložbene zgrade, koje su preuzeli i autori kataloga iz 2003. godine, str. 71. U Ein Jahr je stajalo da je preko "40.000 Besucher gingen durch die Ausstellung, die das wahre Gesicht der Freimauerei, des Judentums und des Bolschewismus aufzeigte".

219

VDG JAHRBUCH 2005

suradnja s ustanovama Ustaškog pokreta, a posebice ona DJ sa UM. U praksi je èesto istican "zajednièki rad" Führera Adolfa Hitlera i poglavnika dr. Ante Paveliæa, odnosno suradnja Nijemaca i Hrvata u borbi za osovinsku Novu Europu.

Posebno je mjesto zauzimao lik princa Eugena Savojskog. Tako je u izvješæu o proslavi 280. obljetnice njegova roðendana u Osijeku 1943. stajalo da "Njemaèka narodna skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odaje osobitu poèast uspomeni slavnoga vojskovoðe princa Eugena Savojskoga".64 On je predstavljan kao vojskovoða èije su pobjede omoguæile dolazak Nijemaca u Podunavlje. Naseljenici nisu prikazani tek kao stanovništvo kome je pružena prilika da naseli opustjele krajeve. Navodno je Eugen nakon pobjede nad Turcima imao plan da njemaèke obrtnike, trgovce i seljake "als Vorposten in den gefährdeten Grenzgebieten des neugewonnenen Südostraumes anzusetzen, den er mit in jenes Reich einbeziehen wollte, das Europa dienen sollte!"65 Zbog toga je držan "stvoriteljem zavièaja" podunavskih Nijemaca.66 Istican je i kao onaj "koji je oživio misao Reicha", što je bilo nazoèno i u promidžbi Treæeg Reicha.67 Sve je to u praksi znaèilo da je lik princa Eugena bio sveprisutnim simbolom u sklopu promidžbe DVGK. Zbog toga su veæ od 1941. prireðivani skupovi kojima su obilježavane obljetnice njegovih pobjeda. "Prinz Eugen Gedenktag" u kolovozu 1941. i "Prinz Eugen-Feier" u sijeènju 1942. bili su najznaèajniji.68 Njegove slike bile su redovito objavljivane u tisku i drugim publikacijama, a èini se da je i jedna pjesma o njemu iz 18. stoljeæa doživljavana kao svojevrsna himna cijele skupine.69 64

65 66

67

68

69

"Proslava obljetnice roðenja princa Eugena Savojskog", Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXIV., br. 248 (8009), 22. listopada 1943., str. 10.

Inge KELLERMANN, "Die Geschichte der deutschen Volksgruppe in Kroatien", Jahrbuch 1943, str. 34.," Kao "Schöpfer unserer Hemat" oznaèen je u tekstu koji je pratio spomenuti crtež autora Hansa Rocha, a objavljen je u Jahrbuchu 1943.

U potpisu crteža oznaèen je i kao "Wiederbeleber des Reichsgedankes". U knjizi Karla HAUSHOFERA, Das Reich. Großdeutsches Werden im Abenland, Karl Habel Verlagsbuchhandlung, Berlin, 1943., objavljena je pod brojem 310 slika princa Eugena. U potpisu je stajalo: "Prinz Eugen ist für mehrere Jahrzente der Träger der deutschen Reichsidee". Opisujuæi njegove ratne pobjede i širenje Habsburške monarhije na prijelazu iz 17. u 18. stoljeæe, Rolf BATHE i Erich GLODSCHEY, Der Kampf um den Balkan. Chronik des jugoslawischen und griechischen Feldzugs, Gerhard Stalling Verlagsbuchhandlung, Oldenburg/Berlin, 1942., str. 10., su zakljuèili: "Prinz Eugen von Savoyen und mancher der Habsburger, wie Kaiser Joseph II., haben diese Notwendigkeit einer großdeutschen Rückendeckung erkannt".

O oba skupa postoje prilozi u Ein Jahr. Skup održan 10. kolovoza 1941. u prigodi 225. obljetnice pobjede princa Eugena nad Turcima kod Petrovaradina 5. kolovoza 1716. godine opširno je opisan. Na njemu su nastupili i predstavnici baèkih Nijemaca, a bili su nazoèni i predstavnici vlasti NDH. Tada je voða DVGK Branimir Altgayer izjavio: "Wir bilden mit den Brüdern aus der Batschka und dem Banat eine Einheit, die niemand zerreisen kann".

Takva izjava u skladu je s nastojanjima skupine da s ostalim njemaèkim skupinama zajednièki radi na promicanju njemaèkih interesa u Podunavlju. Zanimljivo je da o tome nema ništa u izvješæu pod naslovom "Proslava pobjede kod Petrovaradina. Nijemci iz Srijema i Baèke proslavili su na sveèan naèin pobjedu princa Eugena Savojskog nad Turcima", Hrvatski list (dnevnik, Osijek), god. XXII., br. 223 (7213), 13. kolovoza 1941., str. 8. Prenesen je tek dio u kojem je naglašeno "da je i ovo tlo nakvašeno njemaèkom krvlju i zato mora biti slobodno".

Propagandaamt je tiskao i posebnu sliku. O tome svjedoèe dvije fotografije objavljene u Ein Jahr ispod priloga pod naslovom "Deutsche Buchhandlung Krämer & Co. K. G. in Essegg". Na jednoj su prikazane slike i zidne parole koje je tiskao Propagandaamt, gdje se uz fotografije Hitlera i Altgayera nalazila i slika princa Eugena.

Druga fotografija pokazuje da se ista slika nalazila i na zidu sobe u kojoj je Hans Roch radio plakat za 1.

Landesjugendtag.

220

VDG JAHRBUCH 2005

Izvješæe o proslavi 280. obljetnice roðenja princa Eugena, koje je objavljeno u osjeèkom dnevniku Hrvatski list 22. listopada 1943.

221

VDG JAHRBUCH 2005

Na kraju treba postaviti pitanje o tome u kojoj je mjeri promidžba DVGK uspijevala utjecati na svijest pripadnika skupine. Da bi se došlo do odgovora na to pitanje trebalo bi provesti opsežna arhivska istraživanja, što bi zahtijevalo i znatno vrijeme te prostor koji ovaj rad zbog svojega ogranièenoga opsega ne omoguæava.

Dostupni izvori pokazuju da je razvoj ratnih prilika polovicom 1943. demoralizirajuæe djelovao na dio pripadnika skupine.70 Uglavnom je to bilo ruralno stanovništvo, èija su naselja bila izvrgnuta napadima partizanskih postrojbi.

Izvješæa iz veæih mjesta do kraja 1943. govore o zadovoljavajuæem stanju duha i morala pripadnika skupine, pa pretpostavljam da je tamo promidžba DVGK mogla uspješnije djelovati.71 Tada je vodstvo DVGK i mjesnih skupina zabrinjavala i snažna partizanska promidžba za Nijemce, što takoðer ukazuje na poteškoæe i ogranièen utjecaj promidžbe skupine.72 Naposljetku treba zakljuèiti da je promidžba Njemaèke narodne skupine po svojoj organizaciji i sadržaju bila posebnom pojavom, koju na taj naèin treba i promatrati. Moram nažalost konstatirati da ona dosad nije gotovo uopæe istraživana, pa ovaj rad treba shvatiti tek kao pokušaj ukazivanja na zanimljivost problematike koju obraðuje. Spomenuti radovi iz 2000. i 2001. godine o njemaèkom novinstvu i periodici te promidžbi u NDH sadrže sliène konstatacije, pa je ovo još jedna prilika da se zainteresiranima ukaže na potrebu nastavka istraživanja. Na prethodnim stranicama nastojao sam ukratko dotaknuti što više tema vezanih uz ustroj promidžbe DVGK i njezino konkretno promidžbeno djelovanje. Neke od njih su uistinu vrlo površno dotaknute te æe tek buduæa istraživanja donijeti prave odgovore. Držim da se vrijedi pozabaviti problematikom opsega promidžbenog rada, odnosno pronalaženja odgovora na pitanje u kolikoj je mjeri promidžba DVGK utjecala na pripadnike skupine. Takoðer mislim da bi u buduænosti trebalo usporediti tu promidžbu s onom Nezavisne Države Hrvatske, ali i drugih njemaèkih narodnih skupina. Pritom se nameæu one u Maðarskoj, Banatu i Beogradu, Rumunjskoj i Slovaèkoj. Tek æe takve usporedne studije pomoæi da se promidžba DVGK smjesti u širi kontekst i da se ocijene njezini dosezi.

70

71

72

O tome svjedoèi i opširno izvješæe "Okružnog vodstva Njemaèke narodne skupine Okruga Sava – Dunav" za kolovoz 1943., koje je objavljeno u Graði NOP-a, knjiga VII (1. VIII – 30. IX 1943), Slavonski Brod, 1970., str.

241.-244. Poteškoæe koje su pogaðale pojedine mjesne skupine uslijed djelovanja partizanskih snaga opisane su na str. 243.-244. U izvješæu "Okružnog vodstva Njemaèke narodne skupine Okruga Donja Drava" o radu i stanju za mjesec rujan, koji je objavljen u prethodno navedenoj knjizi, str. 484., stajalo je: "Die Stimmung der Gefolgschaft hat sich um ein Weiteres verschlechtert. Bevor eine Reinigung nicht durchgeführt ist, kann man auf keine Arbeit der Volksgenossen rechnen".

Usp. brojna izvješæa o stanju mjesnih skupina DVGK iz 1943. godine, koja su objavljena u Graði NOP-a, knjige IV do IX. Uz spomenute knjige V i VII treba navesti da su i ostale objavljene u nakladi Historijskog instituta Slavonije u Slavonskom Brodu (kasnije Historijski institut Slavonije i Baranje), i to knjiga IV (1. I. – 31. III. 1943.) 1965., VI (1. VI. – 31. VII. 1943.) 1968., VIII (1. X. – 15. XI. 1943.) 1973., i IX (15. XI. – 31. XII. 1943.)

1981. godine.

Tako u izvješæu "Okružnog vodstva Njemaèke narodne skupine Okruga Sava-Dunav" za kolovoz 1943., Graða NOP-a, knjiga VII (1 VIII – 30. IX 1943), str. 243., stoji: "In vielen Ortsgruppen kann man keine Kundgebungen und Besprechungen abhalten, da zu diesen die Volksgenossen aus Frucht [Furcht –strah, op. M. J.] vor den Banditen nicht kommen und ausserdem die Banditen sofort mit Gegenpropaganda und Repressalien antworten".

222

VDG JAHRBUCH 2005

Die Werbung der deutschen Volksgruppe im Unabhängigen Staat Kroatien Die Werbung der deutschen Volksgruppe war nach ihrer Organisation und nach ihrem Inhalt eine besondere Erscheinung, die man auf diese Weise auch beobachten sollte. Ich muß leider konstatieren, daß sie bis jetzt leider gar nicht erforscht wurde. Diese Arbeit sollte man deswegen als Versuch des Verweisens auf eine interessante Problematik, die sie bearbeitet, sehen. Die erwähnten Werke aus den Jahren 2000. und 2001. über den deutschen Journalismus und der Periodisierung als auch der Werbung im Unabhängigen Staat Kroatien beinhalten ähnliche Konstatierungen. Dies ist noch eine Möglichkeit allen beteiligten auf die Notwendigkeit einer weiteren Forschung zu deuten. Auf den vorigen Seiten versuchte ich so viele Themen wie möglich, die sich auf das System der Förderung der DVGK und ihre Wirkung beziehen, zu erwähnen. Einige davon habe ich wirklich nur flüchtig erwähnt - erst weitere Forschungen werden richtige Antworten bringen. Ich glaube, man muß sich mit der Problematik des Umfanges der Promovierungsarbeit befassen, bzw. man muß die Antwort finden auf die Frage in welchem Masse die Promovierung der DVGK auf die Gruppenangehörige Einfluß ausübte. Auch glaube ich, daß man in der Zukunft diese Promovierung mit der, des Unabhängigen Staates Kroatien, aber auch anderer deutschen Volksgruppen vergleichen sollte. Dabei erwähne ich diejenigen in Ungarn, Banat und Belgrad, Rumänien und der Slowakei. Erst werden Parallelstudien dazu beitragen, die Werbung der DVGK in einen weiteren Kontext zu setzen um ihre Resultate zu benoten.

223

VDG JAHRBUCH 2005

mr. sc. Robert Skenderoviæ

Lijeènici i ljekarnici njemaèkog porijekla u Požegi tijekom 18. stoljeæa Uvod Ovaj je rad mali prilog istraživanju razvitka zdravstvene skrbi u Slavoniji tijekom 18. stoljeæa. U njemu æe se pokušati utvrditi doprinos njemaèkih lijeènika i ljekarnika u stvaranju zaèetaka javne zdravstvene zaštite na podruèju Požege nakon osloboðenja od osmanlijske vlasti. Istraživanje rada njemaèkih lijeènika i ljekarnika u Slavoniji važno je zato jer su oni bili posrednici koji su medicinsko znanje prenosili iz njemaèkih i austrijskih medicinskih škola i fakulteta u našu sredinu, pa je njihovo djelovanje istodobno važno i za hrvatsku i za njemaèku povijest medicine.

Povijesni izvori predstavljaju velik problem u istraživanju zaèetaka zdravstvene skrbi u Slavoniji. Mada je 18. stoljeæe veæ vrijeme kada državna i crkvena administracija proizvode velike kolièine razlièite dokumentacije, povijesni izvori koji govore o zdravstvenim prilikama i mjerama vrlo su oskudni zato jer je sve do pojave èvrste apsolutistièke državne strukture pitanje zdravstvene zaštite bilo prepušteno lokalnim zajednicama.

Velika veæina arhivske graðe grada Požege iz 18. stoljeæa danas nije saèuvana, pa to još više otežava istraživanje. Zato podaci prikupljeni u ovome èlanku ne predstavljaju sustavnu cjelinu, nego se više radi o fragmentima. Ipak, zbog oskudnosti izvora èak i tako fragmentarno znanje o prvim lijeènicima i ljekarnicima predstavlja važan pomak u istraživanju zdravstvenih prilika Slavonije u 18. stoljeæu. Pored oskudnih izvora, u istraživanju ove teme pojavljuju se i brojni drugi problemi. Znaèajan problem u istraživanju života i rada prvih lijeènika i ljekarnika grada Požege predstavljaju i zapisi njihovih imena i prezimena. Zbog nepoznavanja njemaèkog jezika crkvenih i gradskih djelatnika mnoga su prezimena iskrivljena do krajnje neprepoznatljivosti. Zato se na poèetku ovog istraživanja postavio problem utvrðivanja stvarnog oblika njihovih prezimena. Nedostatak kvalitetnih povijesnih izvora za mnoge lijeènike i ljekarnike ogranièava bilo kakvu moguænost pokušaja rekonstrukcije njihovih prezimena. Zato su usprkos èudnih oblika nekih prezimena, sva prezimena osoba u ovome radu napisana toèno onako kako su zapisana u originalnom dokumentu.

Zaèeci organizirane zdravstvene skrbi u Slavoniji Osamnaesto stoljeæe je bilo stoljeæe velikog preokreta na podruèju zdravstvene zaštite u èitavoj Habsburšku Monarhiju, pa i u Slavoniji. Još poèetkom toga 225

VDG JAHRBUCH 2005

stoljeæa zdravstvena zaštita stanovništva Slavonije bila je na vrlo niskom stupnju razvoja. Glavni su lijeènici i apotekari bili redovnici (isusovci i franjevci), koji su još od srednjeg vijeka gajili lijeènièku i ljekarnièku tradiciju. Osim njih lijeèništvom i ljekarništvom su se bavili i vojni ranarnici (njem. Feldtscher), kojih je u Slavoniji zbog stalnog prisustva vojnika bio uvijek velik broj, a važnu ulogu u zdravstvenoj zaštiti imali su i brijaèi, koji su se bavili i manjim kirurškim zahvatima.

Tijekom osamnaestog stoljeæa na podruèju medicinske znanosti nisu otkrivena nikakva revolucionarna otkriæa koja bi mogla znatno unaprijediti zdravstvene prilike stanovništva. Ipak, europski su vladari u to vrijeme shvatili da se i na temelju tadašnjeg medicinskog znanja zdravstvene prilike mogu unaprijediti ako se poboljša državni sustav zdravstvene zaštite i ako se poznate mjere budu primjenjivale u èitavom stanovništvu. To se odnosilo pogotovo na mjere borbe protiv epidemija.

Prvi pokušaj organiziranja državnog sustava zdravstvene skrbi u Habsburškoj je Monarhiji zapoèeo poèetkom 18. stoljeæa zbog brojnih žrtava epidemija kuge koje su harale krajem 17. i poèetkom 18. stoljeæa. Treba samo navesti da je 1679. godine u Beèu od kuge umrlo oko 70.000 stanovnika, a 1713. godine još 9.000, pa æe se razumjeti da su brojne epidemije iz godine u godinu uzrokovale ogromni mortalitet stanovništva, što je državu razaralo demografski i ekonomski, a ugrožavalo je i samu državnu sigurnost. Zato je država bila prisiljena poduzeti odluène korake na tome podruèju.

Prvi korak u organiziranju državne zdravstvene zaštite napravljen je osnivanjem sustava "Sanitarnih komisija". Te su komisije u poèetku bile privremenog karaktera i osnivale su se u pojedinim gradovima ili regijama tijekom velikih epidemija kao privremene središnje institucije koje su organizirale mjere borbe protiv tih epidemija – izgradnju karantenskih objekata, izoliranje bolesnika, pokapanje umrlih i uništavanje predmeta koji su bili u dodiru sa zaraženim osobama.

Iskustva takve borbe protiv epidemija pokazala su da su navedene mjere davale prilièno dobre rezultate i da je njihova uspješnost ovisila o razini organiziranosti zdravstvenih institucija. Zato je Josip I. odluèio 1710. godine osnovati u austrijskim nasljednim zemljama Dvorsku sanitarnu komisiju (Hoff Sanitäts Commissio) kao središnju zdravstvenu instituciju za podruèje austrijskih nasljednih zemalja, koja je trebala nadgledati rad svih zdravstvenih institucija u nasljednim zemljama.1 Tijekom sljedeæih desetljeæa sliène komisije osnivane su i u ostalim zemljama Habsburške Monarhije, pa je i u Slavoniji osnovana Slavonska sanitarna komisija, koja je obuhvaæala prostor triju slavonskih županija (požeške, virovitièke i srijemske) i triju slavonskih pukovnija (petrovaradinske, brodske i gradiške).

U Slavoniji je u vrijeme Josipa I. poèelo i osnivanje Sanitarnog kordona (Cordon Sanitaire) ili takozvanog "Kužnog kordona" (Pestcordon), koji se protezao uz granicu Habsburške Monarhije s Osmanskim Carstvom, a imao je ulogu zaštite habsburških zemalja od širenja moguæih epidemija iz Osmanskog Carstva. Zaštita 1

Franciscus Xav. LINZBAUER, Codex sanitaro-medicinalis Hungariae, Bd. I, Budapest, 1852.-1856., 411.

226

VDG JAHRBUCH 2005

se provodila nadgledanjem prometa ljudi, stoke i roba u za to posebno izgraðenim karantenama i raštelima. Vojne vlasti su veæ 1713. godine na podruèju Nove Gradiške i Vinkovaca uspostavile Pestpolizei, higijensku službu protiv kuge i zaraze, a 1725. u Slavoniji je veæ djelovao organizirani sanitarni kordon.2 Važnost Sanitarnog kordona za èitavu Monarhiju podizala je i važnost Slavonske sanitarne komisije, koja je kontrolirala njegov najduži dio uz rijeku Savu od Stare Gradiške do Zemuna. Meðutim, iz dosad poznatih povijesnih izvora nije sasvim jasno kada je toèno osnovana Slavonska sanitarna komisija. Prvi spomen sanitarne komisije u Slavoniji vezan je uz epidemiju kuge koja je zahvatila slavonske krajeve 1739. godine. Kuga je prvo izbila u Srijemu, pa je u Petrovaradinu osnovana privremena Sanitarna komisija koja je trebala organizirati sprjeèavanje daljnjeg širenja epidemije u nezaražene krajeve Slavonije. Na èelu te komisije bio je petrovaradinski general Pfefershofen,što pokazuje da su sanitarna pitanja u Slavoniji bila u rukama vojske.3 Prema poznatim izvorima može se zakljuèiti da petrovaradinska Sanitarna komisija nije bila glavna slavonska sanitarna komisija, jer se tijekom iste epidemije kuge 1738.-40. godine u Osijeku pojavljuje druga sanitarna komisija koja nosi naziv "Sanitarna deputacija".4 Na èelu te komisije je bio vojni zapovjednik èitave Slavonije general Ascanio Guadagni, a èlan komisije je bio stožerni lijeènik Hack.5 Kasnija Slavonsku sanitarnu komisiju, koja se od 1760. godine pojavljuje kao stalna institucija, takoðer je imala na svojem èelu glavnog zapovjednika èitave Slavonije i stožernog lijeènika kao stalnog èlana. pa se može tvrditi da je osjeèka Sanitarna deputacija iz vremena epidemije bila preteèa kasnije Slavonske sanitarne komisije.6 Epidemija kuge iz 1738.-40. godine imala je vrlo važan utjecaj na daljnji razvoj zdravstvene zaštite u Slavoniji. Beèki je Dvor snažno podupirao borbu lokalnih vlasti u Slavoniji protiv epidemije, pa su 1738. godine u ugrožene slavonske krajeve poslani brojni lijeènici koji su trebali utvrðivati prisutnost bolesti u pojedinim mjestima i nareðivati mjere izolacije i zbrinjavanja oboljelih. Meðu tim takozvanim "kužnim kirurzima" najveæi su udio èinili lijeènici njemaèkog porijekla. Imena mnogih kužnih kirurga ostala su zapisana u brojnim dokumentima, makar se o njihovom životnom putu uglavnom zna vrlo malo.

Iz poznatih povijesnih izvora zna se da su u Petrovaradinu 1739. radila èetiri "kužna kirurga": Joseph Eislinger, Johann Jacob Müller, Daniel Georg i Joseph Ther7, a tijekom 1740. i 1741. godine poznata su imena još dvojice kužnih kirurga Heinrich Georg Lyrer i Franz Lesser.8 Poznato je da su od navedenih kirurga èak 2 3 4 5 6 7 8

Tomislav Vukoviæ, “Razvoj medicine u Požeškoj kotlini”, u: Požega 1227.-1977. (urednik: Ive Mažuran), 506.

Slavko Gavriloviæ, Srem od kraja XVII. do sredine XVIII. veka, Novi Sad, 1979., 245.

Isto, 250.

Isto, 248.

Isto, 250.

Isto, 244.

Hans Georg Lyrer (Lürer) spominje se 20. sijeènja 1739. kao “Contagions Medicus” u Srijemskim Karlovcima. Rješenja Zemaljske uprave za Slavoniju, 1738.-1742., ur. Ive Mažuran, Osijek, 1970,88.

227

VDG JAHRBUCH 2005

èetiri (Eislinger, Müller, Lyrer i Lesser) umrla tijekom epidemije, što pokazuje da je posao "kužnih kirurga" bio vrlo opasan. Pored navedenih kirurga poznato je da su u to vrijeme u Srijemu radili i Matthaus Beremb u Iloku, Franz Eyler, Franz Weinberger, Ernst Altenkurch u Raèi, te Prohaska èije ime nije poznato.9 Kužni kirurzi su u velikom broju djelovali i u Osijeku, najvažnijem gradu Slavonije i Srijema. U Gornjem osjeèkom gradu djelovali su tijekom epidemije 1738.-1740. godine Georg Roth i Johann Georg Christian, a u Donjem gradu Franz Strakovich i Johann Christoph Donner.10 U dokumentima slavonske Zemaljske uprave 1738.-1742. godine spominju se i drugi kužni kirurzi koji su u to vrijeme radili u gradu i okolici: Eder11 èije ime nije poznato, Sebastian Enninger12, Stephan Haunold13, Christian Fez14, Valentin Ferster (Förstner)15, Johann Hertvig16, Johann Kammerer (Cammerer)17, Christian Maucher18, Michael Mauz19, Laurentius Postulka20, Johann Carl Sterz21, Franz Titl22, Peter Valko23, Johannes Felix Weber24, te Reinfeld25, Podvinzski26, Riedl27 i Zsackert28, èija imena takoðer nisu poznata.

Nabrojana imena kužnih kirurga pokazuju da je tijekom epidemije kuge na podruèju èitave vojne i civilne Slavonije radio velik broj lijeènika koji su uglavnom bili njemaèkog porijekla. Navedeni kužni kirurzi nisu bili fakultetski obrazovani doktori medicine, nego uglavnom vojni ranarnici (Feldtscherer) koji su prošli odreðenu obuku ili položili struèni ispit. Doktori medicine u to su vrijeme na podruèju Slavonije bili prava rijetkost. Prvi poznati doktor medicine poèetkom 18. stoljeæa na podruèju Slavonije bio je doktor Giovanni Cavallar, èije ime nije poznato. Njega posredno spominju dokumenti Zemaljske uprave za Slavoniju (Landesdeputation) iz 1738. i 1739. godine, pa se iz tih dokumenata može saznati da je bio stožerni doktor (Staabs Doctor) i da je umro prije 1738. godine.29

9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29

Slavko Gavriloviæ, nav. dj., 256.

Rješenja Zemaljske uprave, 75. i 138.

Isto, 222.

Isto, 131.

Isto, 131.

Isto, 103.

Isto, 276.

Isto, 150.

Isto, 362.

Isto, 230.

Isto, 328.

Isto , 88.

Isto, 97.

Isto, 363.

Isto, 208.

Isto, 320., 362. i 366.

Isto, 255.

Isto, 202.

Isto, 275.

Isto, 360.

Isto, 136.

228

VDG JAHRBUCH 2005

Izvori spominju još neke doktore medicine koji su u to vrijeme radili u Slavoniji.

Tijekom epidemije kuge 1738.-40. na Komorskom spahiluku u Srijemu spominje se neki doktor Klement, kao spahijski lijeènik.30 Pored njega spominju se u to vrijeme u Slavoniji doktor Neumann koji je radio u Srijemskim Karlovcima31, zatim doktor Georg Pfister koji je desetljeæima nakon epidemije živio i radio u osjeèkom Donjem gradu32, te doktori Olbrecht33, Riedl34 i Leé35 za kojeg se ne zna toèno gdje su radili i živjeli. Oskudni dokumenti ne dopuštaju ni utvrðivanje punog imena i prezimena tih doktora, ali ipak dokazuju da je u Slavoniji tijekom polovine 18. stoljeæa djelovalo nekoliko doktora medicine, što je važan podatak u rekonstruiranju razvoja medicinske zaštite na podruèju Slavonije. Iz njihovih prezimena može se ponovno zakljuèiti da su bili uglavnom talijanskog i njemaèkog porijekla.

Prvi lijeènici i ljekarnici u Požegi tijekom prve polovine 18. stoljeæa Poèetkom 18. stoljeæa u Požegi nije bilo gotovo nikakvog zdravstvenog osoblja.

U komorskom popisu iz 1702. godine spominje se neki "chyrurgus" Georgus Berber, pa je moguæe da je on bio jedini zdravstveni radnik u gradu.36 Prve korake u organiziranju zdravstvene skrbi u gradu i u njegovoj okolici napravili su isusovci, koji su desetljeæima u svojim kolegijima širom svijeta gajili tradiciju lijeèništva i ljekarništva. Požešku apoteku osnovao je Franjo Ks. Rovis veæ u prvom desetljeæu 18. stoljeæa.37 Isusovci kontinentalne Hrvatske svoje su ljekarnièko znanje crpili uglavnom iz srednje Europe, posebice iz njemaèkih zemalja. Povijest požeške isusovaèke apoteke potvrðuje da je isto vrijedilo i za slavonske isusovce.

Poèetkom èetrdesetih godina isusovci su u apoteku uložili veliku sumu novaca od 1800 forinti, što pokazuje da je apoteka tada imala izuzetan znaèaj za èitav grad Požegu i Požešku županiju, jer je bila jedina apoteka na podruèju èitave županije.38 Miroslav Vanino navodi da su ljekarnu vodili braæa pomoænici (coadjutores temporales) Sebastijan Grandtner od 1741. do 1743., Martin Sagar od 1743. do 1760., Karlo Šmihei 1761. do 1763. i Ivan K. Pleydl od 1764. do 1765. godine.39 Vanino ništa ne zna o Pleydlovom nasljedniku, ali je u matiènoj knjizi umrlih požeške župe godine 1769. zabilježena smrt tridesetšestogodišnjeg Matije Plendlea iz Karlovca koji je bio "Apothecae laborator in Collegio Soc. Jes.", što znaèi da je on

30 31 32

33 34 35 36 37 38 39

Slavko Gavriloviæ, nav. dj., 256.

Isto, 259.

Doktor Georg Pfister se spominje i tri desetljeæa kasnije, toènije 1772. godine kao graðanin Donjeg grada Zapisnik opæine Osijek – Tvrða, br. 8, Osijek 1992, ur. Stjepan Sršan, 99. i 270.

Rješenja Zemaljske uprave, 230.-231. i 393.

Isto, 275.

Slavko Gavriloviæ, nav. dj., 264.

Tadija Smièiklas, Dvjestogodišnjica osloboðenja Slavonije, II. dio, izd. JAZU, Zagreb 1891.

Miroslav Vanino, Isusovci i hrvatski narod, knj. II. , Zagreb, 1987., 531.

Isto, 687.

Isto, 687.

229

VDG JAHRBUCH 2005

vjerojatno naslijedio Pleydla i vodio apoteku do 1769. godine.40 Nakon Matije Plendla voditeljem isusovaèke apoteke je postao Pavao Thaller koji je nakon ukidanja isusovaèkog reda 1773. godine oprošten od redovnièkih zavjeta, pa je kao civil dalje nastavio voditi apoteku. Nakon smrti Pavla Thallera ljekarna je ostala u vlasništvu obitelji Thaller, ali je voðenje ljekarnièkog posla preuzeo apotekar Gašpar Kerner. Tek dva desetljeæa kasnije, od 1800. do 1833., apoteku je nastavio voditi Thallerov sin Vatroslav.41 Medicinske znanosti ostale su tradicija u obitelji, pa su Thallerovi i u sljedeæim generacijama imali poznate medicinske struènjake.

Meðu njima su najveæi trag u hrvatskoj medicinskoj znanosti ostavili Vatroslav i Lujo Thaller.

Djelomièna rekonstrukcija genealogije obitelji Thaller: Paulus Thaller (r. Linz, 30.06.1737.-u. Požega 8.12.1800.)42 žena Joanna Schapka (udovica Ivana Katarinèiæa) vj. 20.11.1774.

- kæi Catharina r. Požega, 28.08.1775.

- kæi Theresia Elisabetha r. Požega, 13.10.1776.

- sin Joannes Nep. r. Požega, 13.05.1778.

- sin Andreas Ignatius (Vatroslav) r. Požega, 30.11.1779. žena Katarina pl. Zengevall - sin Filip, r.29.04.1815.- u.23.02.1901.43 - sin Vatroslav, kr. zemaljski vrhovni lijeènik, r.1840.- u.1916.

- sin Stjepan - sin Emanuel - sin Lujo Thaller, r. Osijek, 1891.- u. Zagreb, 1949.

- sin Aloisius Michael r. 20.09.1781.

Nakon Rovisa, u Požegi je tijekom prve polovine 18. stoljeæa djelovalo nekoliko lijeènika koji se u dokumentima nazivaju kirurzima i feldèerima. Prema matiènoj knjizi umrlih požeške župe sv. duha dana 21. studenoga 1729. godine umro je u Požegi "chyrurgus”" Joannes Dietrich Drexel u èetrdesetoj godini života.44 Dva mjeseca kasnije u gradu je umro "medicus" Angelus Vanuchi u 56 godini života.45 Obojica lijeènika spominju se samo u ovoj matiènoj knjizi i o njima se ne zna ništa više.

40

41

42 43 44 45

Arhiv katedralne crkve sv. Terezije u Požeg (AST), Matièna knjiga umrlih požeške župe sv. Duha (MKU) 1717.-1774. godine - “oriundus Carlostadio”, umro 5. travnja 1769. (36 g.)

Mirko Kraljeviæ, “Ljekarništvo u Požegi od osnutka prve javne apoteke do danas”, u: Požega 1227.-1977. (urednik: Ive Mažuran), 513.

Julije Kempf, nav. dj., 487.

Julije Kempf, nav. dj., 388.

AST, MKU 1717.-1774. - 21. studenoga 1929.

AST, MKU 1717.-1774. - 23. sijeènja 1930.

230

VDG JAHRBUCH 2005

Prema matiènoj knjizi vjenèanih godine 1731. u Požegi se vjenèao kirurg Blasius Kuell s Terezijom Simonin.46 Zapis u matiènoj knjizi jedini je poznati spomen ovog kirurga, pa nije poznato kakva je bila njegova kasnija sudbina. Iste godine vjenèali su se kirurg Franciscus Renatti i Anna Catharina Bukvain47 Franciscus Renatti je sasvim sigurno umro prije 1738. godine jer se njegova žena te godine spominje kao udovica u dokumentima slavonske Zemaljske uprave.48 Renatti se spominje u još nekim dokumentima, ali se iz tih dokumenata ne može saznati više o njegovom životu i radu.

Tih godina u Požegi je djelovao još jedan lijeènik. Prvi puta se spominje 1727. godine kao "Joannes Schworz Felcser" u popisu katolika grada Požege koji je te godine napravio fra Andrija Benaèiæ.49 Schworz (Schwarz) je sasvim sigurno umro prije studenoga 1739. godine, jer se 10. studenoga 1739. godine u dokumentima Zemaljske vlade spominje "Catharina Schwarz verwittibte Contagions Feldtschererin aus Possegha".50 Godine 1739. u Požegi se prvi puta spominje i Dominic Brunner (Prunner) kao ranarnik.51 Brunner je prvi požeški lijeènik koji se èešæe spominje u povijesnim izvorima, ali najvažniji dio njegove karijere nastupio je tek nakon epidemije kuge 1739. godine. Na temelju ovog pregleda imena poznatih lijeènika može se sa sigurnošæu tvrditi da su tijekom dvadesetih i tridesetih godina 18. stoljeæa u gradu djelovala šestorica lijeènika. Njihova prezimena otkrivaju da su ti lijeènici bili talijanskog i njemaèkog porijekla, ali su spomenuti izvori jedini dosad pronaðeni dokumenti o njima, pa je naše znanje o njihovom djelovanju još uvijek oskudno.

Velik preokret u životu Požege izazvala je kuga koja je u gradu trajala od ljeta do zime 1739. godine i poubijala 798 stanovnika grada. Prema pismu jednog slavonskog sveæenika iz toga doba skrb o bolesnima vodili su u Požegi samo jedan doktor i jedan feldèer koji su se brinuli o oboljelima, vizitirali "a Domo ad Domum" i vodili oboljele u privremenu kužnu bolnicu.52 Sasvim je sigurno da je feldèer bio Dominik Brunner koji je u Požegi živio i radio još dugo nakon epidemije. Ime doktora ostaje nepoznanica, jer se za veæinu prije spomenutih požeških lijeènika zna da su umrli prije izbijanja epidemije.

Terezijanske reforme i uvoðenje Generale Normativum Sanitatis 1770. godine Mada je epidemija kuge 1738. i 1739. godine poharala najvažnije slavonske gradove, Osijek i Požegu, tijekom te epidemije se pokazalo da sustav sanitarnih 46 47 48 49

50 51 52

AST, Matièna knjiga vjenèanih (MKV) 1717.-1799. - 2. srpnja 1731.

AST, MKV 1717.-1799. - 10. rujna 1731.

Rješenja Zemaljske uprave, 144., 230. i 278.

Fra Miljenko Holzleitner, “Popis katolika požeške župe (1727.-1741. i 1752.)” u: Fra Luka ibrišimoviæ i njegovo doba (zbornik radova), Jastrebarsko 2001., ur: Filip Potrebica, 287.

Rješenja Zemaljske uprave, 188.

Isto, 315.

Pismo Nikole Šimunoviæa pisano 5. kolovoza 1739. biskupu Franji Klobušickom - Janko Barlé, “Još nekoliko podataka o kugi 1739. i god 1743.-45.”, Lijeènièki vjesnik, 1912, br. 34(1), 6.

231

VDG JAHRBUCH 2005

komisija i sanitarnih kordona može prilièno uspješno obraniti širu regiju od kuge, jer je veæina slavonskih mjesta ipak ostala zaštiæena. Zato su na beèkom Dvoru odluèili nastaviti usavršavanje postojeæeg zdravstvenog sustava. Po uzoru na središnju Dvorsku sanitarnu komisiju i u Slavoniji je osnovana stalna zemaljska sanitarna komisija, ali još uvijek nije poznato kada je ta komisija zaista osnovana.

Najstariji poznati povijesni izvori potvrðuju da je stalna Slavonska sanitarna komisija postojala 1760. godine. Prema tim izvorima komisija je bila sastavljena od po jednog predstavnika svake slavonske županije i od predstavnika vojne vlasti u slavonskim pukovnijama, a stalni èlan je obavezno bio i stožerni lijeènik (Staabs Medicus ,Staabs Doctor), koji je davao struèna mišljenja.53 Novi korak u razvoju zdravstvene zaštite na podruèju èitave Banske Hrvatske, pa i Slavonije predstavljalo je osnivanje Hrvatskog kraljevskog vijeæe 1767. godine. Unutar toga vijeæa osnovana je takoðer sanitarna komisija, zadužena za podruèje hrvatskih županija i dviju banskih pukovnija. Hrvatska sanitarna komisija je trebala biti u stalnom kontaktu sa susjednom slavonskom komisijom, a obje su morale stalno podnositi izvješæa Dvorskoj sanitarnoj komisiji u Beèu. Sustav sanitarnih komisija uspostavljen je kao preduvjet za provoðenje ostalih mjera zdravstvene zaštite, a u Hrvatskoj i Slavoniji je igrao posebnu ulogu zbog sanitarnog kordona koji je osnovan uzduž osmanlijsko-habsburške granice radi sprjeèavanja prodora stoènih i ljudskih epidemija, posebice epidemije kuge.

Znaèajne mjere zdravstvene zaštite uveo je Gerhard van Swieten, savjetnik Marije Terezije, koji je reorganizirao beèki Medicinski fakultet i sustav zdravstvene zaštite na prostoru èitave Monarhije. Njegovo najveæe djelo bio je Opæi zdravstveni zakon (Generale Normativum Sanitatis) donesen 1770. godine koji je regulirao sve zdravstvene mjere na podruèju Habsburške Monarhije. Taj je zakon odredio da medicinsko osoblje mora proæi odreðeno školovanje (županijski i gradski fizici su trebali imati završen medicinski fakultet, a ranarnici i babice su trebali položiti ispit iz djelatnosti kojom su se bavili takoðer na nekom od medicinskih fakulteta). Osim toga Generale Normativum Sanitatis je takoðer propisivao da svaka županija i veæi grad trebaju imati svoje županijske i gradske fizike, odnosno lijeènike. Zanimljivo je da su dvije treæine toga zakona posveæena Sanitarnom kordonu, što dokazuje da je sanitarni kordon bio najveæi poduhvat zdravstvene zaštite u Monarhiji, a i u Europi je bio jedan od najveæih i najboljih, ako ne najveæi i najbolji postojeæi sanitarni kordon. Upravo zbog velike važnosti Kordona Slavonija je tijekom sljedeæih desetljeæa bila u središtu interesa Dvorske sanitarne komisije.

Opæi zdravstveni zakon riješio je u cijelosti i pitanje osnivanja i djelovanja zemaljskih zdravstvenih komisija. Generale Normativum Sanitatis propisivao je da svaka Zemaljska vlada (Landes-Regierung) mora osnovati sanitarnu komisiju u èijem æe sastavu uz politièke predstavnike biti i školovani lijeènici. Isti propis važio je i za Vojnu krajinu. Te su se komisije trebale redovito sastajati svakih 8 dana, a po potrebi i èešæe. Na svojim su sastancima èlanovi sanitarne komisije trebali 53

Prothocollum Commissionis Sanitatis die 23. Nov. 1762. – Franciscus Xav. Linzbauer, nav. dj., 392.

232

VDG JAHRBUCH 2005

raspravljati o zdravstvenim pitanjima, te o svim problemima i odlukama obavještavati središnju Dvorsku sanitarnu komisiju u Beèu.54 Prema Generale Normativum Sanitatis u u Slavoniji je potvrðeno djelovanje Slavonske sanitarne komisija sa sjedištem u Osijeku i jurisdikcijom nad trima slavonskim pukovnijama i trima županijama. Pored Slavonske sanitarne komisije u Hrvatskoj su djelovale još dvije sanitarne komisije: Karlovaèka sanitarna komisija bila je zadužena za podruèje Karlovaèkog generalata, a za ostatak Hrvatske bila je zadužena Hrvatska sanitarna komisija na èelu s hrvatskim banom kao predsjednikom Kraljevskog vijeæa u Zagrebu. U Ugarskoj se za sanitarna pitanja brinulo Ugarsko namjesnièko vijeæe, mada su Temišvarski Banat i Erdelj imali svoje zasebne sanitarne komisije.55 Sve su te komisije trebale meðusobno biti u stalnoj korespondenciji, koja je posebice postajala važna u vrijeme izbijanja epidemija.

Požeški kirurzi kao èlanovi Prvog njemaèkog ceha Prvi njemaèki zdravstveni djelatnici bili su brojni ranarnici koji su s razlièitim regimentama dolazili i boravili na prostoru Slavonije. Kako su pojedini dijelovi pukovnija bili smješteni u brojnim gradovima širom Slavonije (Valpovu, Virovitici, Požegi, Pakracu, Orahovici, Našicama itd.) tako su s njima u ta naselja dolazili njihovi ranarnici, pa su ti vojni ranarnici, zvani i feldèeri (njem. Feldscherer), u mnogim slavonskim mjestima bili prvi zdravstveni radnici. Nakon prelaska u civilni život njemaèki su vojni ranarnici nastavljali svoj posao voditi kao obrt, po uzoru na srednjoeuropske kirurge-obrtnike. U veæini zemalja Habsburške Monarhije brijaèi, kirurzi i vojni ranarnici osnivali su vlastite cehove. U Slavoniji se to nije dogodilo jer su gradovi bili mali i u njima je djelovao mali broj lijeènika.

Isti je sluèaj bio i u Požegi u kojoj kirurzi-obrtnici zbog njihovog malog broja nikada nisu imali svoj ceh.

Dva saèuvana popisa obrtnika – jedan županijski i jedan grada Požege – potvrðuju da je tijekom 18. stoljeæa broj kirurga-obrtnika u Požeštini doista bio mali. Popis obrtnika Požeške županije iz 1773. godine pokazuje da je u èitavoj županiji te godine radilo samo 3 kirurga i jedan kirurški pripravnik.56 Malen broj kirurga-obrtnika zabilježen je i u popisu grada Požege iz 1780. godine prema kojem su u gradu djelovala samo dva kirurga i dva pripravnika kao "Chyrurgi et Tonsores".57 Saèuvani dokumenti požeških cehova pokazuju da su požeški kirurzi-obrtnici bili èlanovi Prvog njemaèkog ceha od njegovog osnivanja 1774. godine.58 Taj je ceh nosio tradiciju njemaèkog obrtništva, pa su njegovi èlanovi bili i brojni drugi majstori èiji su zanati i tehnologije proizvodnje otkrivali njemaèke korijene, kao što su pivari i njemaèki krojaèi. Èlanstvo požeških kirurga u njemaèkom cehu može se 54 55 56 57 58

Franciscus Xav. LINZBAUER, nav. dj., 824.

Isto., 836.-837.

HDA, Hrvatsko kraljevsko vijeæe, 1773. godina (mikrofilm Z 902) Julije KEMPF, nav. dj., 457.

Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi i Požeškoj kotlini, Jastrebarsko, 2002., 33.

233

VDG JAHRBUCH 2005

objasniti na nekoliko naèina. Veæ je navedeni popis kužnih kirurga iz prve polovine 18. stoljeæa pokazao da je veæi dio tih kirurga-obrtnika u Slavoniji bio njemaèkog porijekla. Osim toga, obrtnici koji su bili okupljeni u Prvom njemaèkom cehu bili su poznati po svojoj visokoj struènosti, èemu je svakako odgovarao i profil kirurga-obrtnika. Njemaèko porijeklo veæine kirurga ostvarilo je u Slavoniji dominaciju njemaèke "škole" medicinskih znanja, pa je kirurško zanimanje sasvim sigurno u to vrijeme bilo povezivano uz njemaèke zemlje. Svi nabrojani argumenti pokazuju da je èlanstvo kirurga u Prvom njemaèkom cehu bilo sasvim normalna stvar.

Primjer Dominika Brunnera otkriva i nešto o svakodnevnom životu požeških kirurga, Naime, njegova žena Marija udala se ubrzo nakon njegove smrti za nekog Maksimilijana koji je takoðer bio kirurg, a i jedna Brunnerova kæi udala se takoðer za kirurga što pokazuje da su kirurzi bili meðusobno èvrsto povezani i da su se te veze utvrðivale sklapanjem brakova unutar strukovne zajednice.

Dominik Brunner je požeški kirurg o kojem još najviše znamo, jer je dugo živio i djelovao u Požegi. Ostali njemaèki kirurzi u gradu su živjeli i djelovali mnogo kraæe i o njima znamo samo neke fragmentarne podatke. Primjerice, godine 1762. prvi se puta u Požegi spominje Christian Rudolff, koji se u dokumentima spominje kao gradski kirurg (chyrurgus Civitatis).59 Godine 1765. spominje se Franciscus Bishoff koji je te godine oženio Mariju Tereziju Cimerin.60 Godine 1768. spominje se po prvi puta Thomas Joseph Kornpichler, još jedan požeški kirurg, koji je te godine (26. rujna 1768.) oženio Anu Schwarzmannin. Za Kornpihlera još znamo samo to da je umro 1771. godine.61 Prezimena navedenih požeških lijeènika navode na zakljuèak da se radi o ljudima njemaèkog porijekla. Neki saèuvani izvori potvrðuju takav zakljuèak.

Primjerice, iz godine 1769. saèuvan je jedan dokument s popisom unutrašnjeg i vanjskog senata grada Požege. Taj je dokument važan jer otkriva porijeklo mnogih važnih graðana Požege iz toga vremena. U dokumentu se spominju i navedeni požeški kirurzi Christian Rudolff i Dominicus Brunner. Uz njihova je imena zapisano "civis Germanus" što je èvrst dokaz da su obojica došla iz Njemaèke.62 Odreðena etnièka samosvijest i povezanost njemaèke zajednice vidljiva je iz ženidbenih veza njemaèkih stanovnika Požege koji su se èesto ženili s pripadnicima/cama iste etnièke skupine. To se može potvrditi i na primjeru ženidbenih veza požeških kirurga. Prema saèuvanim izvorima znamo da se Christian Rudolff oženio s Marijom Elizabetom Kumbe, Franciscus Bishoff s Marijom Terezijom Cimerin, a Thomas Kornpichler s Anom Shwarzmannin. Iz djevojaèkih prezimena njihovih žena može se zakljuèiti da su one takoðer bile njemaèkog porijekla.

59 60 61 62

AST, MKV 1717.-1799. - 2.travnja 1762.

AST, MKV, 1717.-1799.

AST, MKU 1717.-1774.

MOL, mikrofilm br. 28370, fol. 227

234

VDG JAHRBUCH 2005

Iz ovih bi se podataka moglo zakljuèiti da su se njemaèki kirurzi u Požegi družili i ženili samo unutar njemaèke zajednice. Meðutim, ženidba s pripadnicima iste etnièke zajednice nije bila pravilo ni meðu požeškim kirurzima njemaèkog porijekla, a niti meðu drugim njemaèkim obrtnicima. To potvrðuje primjer Antuna Roppa, kirurga koji je iz Slavonskog Broda 1772. godine doselio u Požegu gdje se vjenèao s Marijom, kæerkom Šimuna Meciæa, a nakon njene smrti 1776. godine oženio se po drugi puta s Marijom Šimiæ.63 Ropp je godinama radio kao lijeènik u Požegi, pa Julije Kempf spominje da je još 1809. godine zajedno s Johannesom Graffom radio kao požeški lijeènik.64 Navedena imena požeških kirurga-obrtnika pokazuju da su oni tijekom 18. stoljeæa bili uglavnom njemaèkog porijekla. Uz kirurge-obrtnike u Požegi su djelovali i lijeènici koji su završili medicinski fakultet, pa su kao takvi nosili titulu doktora medicine. Etnièka pripadnost doktora medicine, ponovno otkriva utjecaje pojedinih medicinskih fakulteta, odnosno medicinskih "škola" na naše krajeve.

Kraj dominacije talijanskih doktora medicine krajem 18. stoljeæa Na županijskoj sjednici 1745. godine veliko je vijeæe Požeške županije odluèilo da se otvori mjesto županijskog fizika (doktora).65 To je bila još jedna u nizu mjera koje je inicirao beèki Dvor, a provodila lokalna uprava. Sve do 1770-ih godina županijski fizici u Požeškoj županiji bili su uglavnom Talijani, što svjedoèi da je pored njemaèke, na razvoj zdravstvene zaštite u Slavoniji velik utjecaj imala i talijanska prisutnost. Znamo da je 1750. godine požeški županijski fizik bio Talijan Franciscus Raimundi pa je on bio vjerojatno prvi požeški županijski fizik.66 Za Raimundija nije poznata niti jedna potvrda da je imao doktorsku titulu, ali je to sigurno za Franciscusa Volusija, Raimundijevog nasljednika na toj funkciji, jer se u izvorima uz njegovo ime èesto pojavljuje titula Doctor et Medicus Inclyti Commitatus Possegae. Tako je Volusi prvi lijeènik za kojeg se zna da je u Požeškoj županiji nosio titulu doktora medicine.67 Nakon 1750. godine poznati povijesni izvori dulje vrijeme ne spominju požeškog županijskog fizika sve do godine 1768. kada se za to mjesto javio Joannes Antonius Maria Catinelli, plemiæ iz Poreèa u Istri, koji je studij medicine završio u Padovi. Kao potvrdu svojeg struènog znanja Catinelli je priložio potvrdu ("Attestatum") s detaljnim opisom studija, koji su potpisali padovanski notar i profesori padovanskog Medicinskog fakulteta.68 Catinelli je zaista uspio dobiti mjesto županijskog lijeènika i taj je posao obavljao dugi niz godina.69 Tako se sa sigurnošæu može tvrditi da su veæ od 1750. godine u 63 64 65 66

67 68 69

AST, MKV 1717.-1799. – 19.prosinca 1776.

Julije Kempf, Požega, 249.

Tomislav Vukoviæ, “Razvoj medicine u Požeškoj kotlini”, u: Požega 1227.-1977. (urednik: Ive Mažuran), 506.

Prvi puta se spominje 1750. godine - HDA, Požeška županija, Congregationalia, kut. XLIX (1746.-1754.), sjednica rujan 1750.

AST, MKV 1717.-1799.– vjenèao se s Ceciliom pokojnog Petra Lerschenspergera 11. veljaèe 1750. godine HDA, Požeška županija, Resc. Comit., kut. XLIII (1768.-1771.), No 8/1770.

Dana 3. sijeènja 1773. izabran je za graðanina Požege, a umro je 19. travnja 1795. godine. - Lujo THALLER, Povijest medicine u Hrvatskoj i Slavoniji, 44.

235

VDG JAHRBUCH 2005

Požeškoj županiji dužnost županijskog fizika vodili doktori medicine, a imena županijskih fizika i Catinellijev životopis pokazuju da je još tijekom druge polovine 18. stoljeæa u našim kontinentalnim krajevima bio snažan utjecaj talijanskih medicinskih fakulteta.

Nakon Catinellijeve smrti 1796. godine mjesto županijskog fizika preuzima Anton Pusak.70 Meðutim èini se da je Pusak vrlo kratko radio kao županijski fizik jer se krajem iste godine pojavljuje Matthaus Grusz, koji se kao županijski lijeènik ("I. Cottus Posegani Chirurgus") spominje u zapisu o krštenju Tome Stjepana sinu Martina Ersekovicha, takoðer kirurga i njegove žene Marije Musevich.71 Matija Grusz je takoðer kratko radio na položaju županijskog fizika, jer je poznato da ga je veæ 1798. godine zamijenio Johannes Graff , èija je žena bila Elisabeta kæi Karla Vinklera, požeškog graðanina.72 Za Graff znamo da je u Požegi živio veæ od 1789. godine kao bolnièki lijeènik73, a spominje se i 1820. godine kao "Xenodochii Inspector" zajedno s Josephom Prickelmayerom.74 Grafa je godine 1799. na mjestu županijskog fizika zamijenio Josip Fergiæ, koji je tu dužnost obnašao sigurno do 1820. godine.75 Izmjene lijeènika na mjestu županijskog fizika pokazuju da su krajem 18. stoljeæa talijanski doktori medicine polako zamjenjivani lijeènicima iz njemaèkih zemalja, ali su se veæ poèetkom 19. stoljeæa pojavili i prvi hrvatski doktori medicine.

Meðu oskudnim podacima o životu požeških lijeènika svakako zanimljivo mjesto zauzima njihova plaæenost. Problem financiranja županijskih i gradskih fizika bio je glavna prepreka poboljšanju zdravstvenih prilika. Prema platnoj listi ("Shema salariorum") požeške gradske uprave iz 1782. godine u Požegi je gradski lijeènik dobivao u to vrijeme 100 forinti godišnje plaæe, što je bilo prilièno malo u odnosu na mjesnog župnika (200 for.), gradskog suca (150 for.) i gradskog notara (200 for.).76 Male plaæe i opæa ekonomska zaostalost Slavonije nisu privlaèili lijeènike iz drugih zemalja. Kasniji gospodarski razvoj doveo je do stvaranja vlastitog lijeènièkog kadra, što je još više zaustavilo doseljavanje stranih lijeènika.

Tako je malo-pomalo završila era stranih lijeènika u Slavoniji.

ZAKLJUÈAK Nedostatak kvalitetnih povijesnih izvora predstavlja najveæi problem u istraživanju zdravstvene skrbi u Slavoniji tijekom 18. stoljeæa. Meðutim, veæ sam popis lijeènika koji je prezentiran u ovome radu pokazuje da su njemaèki lijeènici u 18. stoljeæu odigrali važnu ulogu u izgradnji sustava zdravstvene zaštite Požege i Požeštine. Uvjeti rada bili su jako teški, jer su opæi uvjeti života bili zaostali, a 70 71 72 73 74

75 76

Tomislav Vukoviæ, nav. dj., 507.

AST, MKK 1773.-1801. – 21. prosinca 1796.

AST, MKK1773.- 1801. – 23. ožujka 1798.

AST, MKV 1717.-1799. – 1. studenoga 1789.

Julije KEMPF, nav. dj., 362. – U istom popisu kao Physicus se spominje Josip Fergich. Oèito je da je Physicus imao mnogo važniji status od “Xenodochii Inspector” jer su ovi imali placu od 30 forinti, a Fergich èak 300.

Tomislav Vukoviæ,nav. dj., 507.

Julije KEMPF, nav. dj., 354.

236

VDG JAHRBUCH 2005

nedostatak novèanih sredstava nije privlaèio veæi broj lijeènika. Meðutim, reforme Marije Terezije i van Swietena otvorile su vrata stvaranju zdravstvene zaštite koja æe pratiti europske trendove. Provedba tih reformi u Slavoniju je stigla upravo preko njemaèkih lijeènika koji su uz svoje medicinsko znanje u Slavoniju donijeli i prosvjetiteljske ideje. Kirurzi-obrtnici i fakultetski školovani lijeènici njemaèkog porijekla donijeli su u Požegu iskustva i znanja steèena na njemaèkim i austrijskim fakultetima, pa se može tvrditi da je slavonsko zdravstvo tijekom 18. stoljeæa bilo pod snažnim utjecajem njemaèke "škole" medicinskih znanosti. Taj utjecaj osjeæa se sve do današnjih dana.

Ärzte und Apotheker deutscher Herkunft während des 18. Jahrhunderts in Požega Mangel an qualitativen Geschichtsquellen stellen das größte Problem in der Forschung der Gesundheitswesen in Slawonien im 18. Jahrhundert dar. Aber, schon die Liste der Ärzte, die in dieser Arbeit präsentiert sind, zeigt, daß die deutschen Ärzte im 18.Jahrhundert eine wichtige Rolle in der Herstellung des Systems der Gesundheitsvorbeugung in Požega und Umgebung spielten. Die Arbeitsbedingungen waren sehr schwer, da die Lebensbedingungen zurückgeblieben waren und Mangel an Finanzmitteln zog eine größere Zahl von Ärzten gerade nicht an. Aber, die Reformen, die Maria Theresa und Van Swieten durchführten, öffneten die Türen der Gesundheitsvorbeugung, die die europäischen Trends folgte. Die Durchführung dieser Reformen kam gerade über die deutschen Ärzte nach Slawonien, die neben ihren medizinischen Kenntnissen auch ihre Aufklärungsideen nach Slawonien brachten. Kirurge-Handwerker und geschulte Ärzte deutscher Herkunft brachten ihre Erfahrungen und Kenntnisse, die sie auf deutschen und österreichischen Fakultäten erworben hatten nach Požega. Deswegen kann man sagen, daß das Gesundheitswesen in Slawonien während des 18.Jahrhunderts unter einem starken Einfluss der deutschen "Schule" der medizinischen Wissenschaften war. Diesen Einfluß spürt man bis zu den heutigen Tagen.

237

VDG JAHRBUCH 2005

Ivica ÆOSIÆ-BUKVIN

Špenzle – doprinos obrtnika Nijemaca u proizvodnji tradicionalne odjeæe Šokaca – Granièara u Cvelferiji, tj.

Brodskoj i Petrovaradinskoj pukovniji GRANIÈARI Granièari 'rabri i veliki, krv ste lili po Evropi svaki, krv ste lili i carstvo branili da bi zemlju i šume dobili.

Pješadinci, topnici, husari, serežani, stražmeštri, kaplari, svi su oni granicu èuvali kad su s Turcim' davno ratovali.

Stotinu osamdeset godina tandžare su na pleæa metali, sabljama su konje tiravali, tak' su špenzle i zemlju šèuvali.

Ivica Æosiæ-Bukvin Kada upotrebljavamo rijeè špenzle ili spencle èesto puta ne znamo njezino pravo znaèenje. Izraz špenzle ili spencle dolazi u širu uporabu na prostoru Slavonske vojne granice od 1808. godine, za dio gornje vojnièke odore. Kao takav, izraz se sve do danas upotrebljava u jednom dijelu bivše Vojne granice, i to u bivšim satnijama: 10. Nimaèkoj, 11. Županjskoj i 12. Drenovaèkoj s pripadajuæim selima. Isti se izraz koristi i u bivšoj Moroviækoj satniji. Na ostalom podruèju slavonske Posavine (brodskom) upotrebljavaju se drugi izrazi, takoðer i na vinkovaèkom podruèju.

Danas ovaj prostor bivših satnija možemo opisati zemljopisno u ovim okvirima: županjsko-drenovaèka Posavina, te nimaèko-moroviæko Pobosuæe, ili sve zajedno Spaèvanski bazen. To cjelovito podruèje podijeljeno je 1945. godine te je od Moroviæa sve pripalo Vojvodini, tj. Srbiji. Na taj naèin je jedinstveni prostor Srijema podijeljen, a srijemski šokaèki puk razjedinjen. No sjeæanje na prošle slavne vojnièke dane i življenje u duhu srednjeeuropske uljudbe nije zaboravljeno niti izbrisano iz sjeæanja naroda. Tradicija se održala uz sva negiranja i zatiranja, 239

VDG JAHRBUCH 2005

sve do današnjih dana. U sastavu tih kulturoloških nasljeða je i špenzle spencle, koje treba saèuvati, obnoviti i predstaviti buduæim naraštajima.

Vladimir Aniæ i Ivo Goldstein u Rjeèniku stranih rijeèi (Zagreb: Novi Liber, 1999.) pod izrazom spencerica navode: “1. Kratka muška dvoredna ili jednoredna jakna do struka, popularna u 18. stoljeæu; 2. Ženska kratka jakna do struka s rukavima ili bez rukava popularna u 19. stoljeæu; 3.engl.

Spencer prema engl. lordu G. J. Spenceru 1758-1834.”

Ivica Æosiæ-Bukvin

Nešto opširnije tumaèenje izraza špenzle daje Bratoljub Kljajiæ u Rjeèniku stranih rijeèi (Zagreb: Nakladni zavod MH, 1990.). Tako ondje stoji:

“Spencer, 2. mn. spencera, engl. (spencer po lordu Spenceru) - kratak kaput, seljaèki kratak (vuneni) kaput, isto i špenzle,-ta”. Iako je naziv strani, a došao je s dijelom mundure ili vojnièkog odijela granièara, najprije 1764. godine kao Rokel (rekla), do danas je ostao taj odjevni predmet dio tradicije i kulturne baštine.

Kako je tekao proces “povojnièenja” stanovnika graniènih slavonsko-srijemskih zemalja (poslije osloboðenja od 150-godišnje turske vladavine i ustroja granice na Savi 1701. godine) i s tim u svezi raznih poboljšanja i preustroja navedenoga prostora i puèanstva, tako je tekao proces oblikovanja svijesti te društvenog i privatnoga života granièara. Mnoge zapovijedi koje su pratile taj preustroj i zadirale u život stanovnika Granice, usmjeravale su granièare u pravcu èvrste vojne stege i posluha, na svim poljima življenja.1 Pokraj svih odredaba, tako je i odredba o odijevanju bila jedna od prvih i stalnih koja je pratila granièare za sve vrijeme postojanja Granice i služenja u njoj (1701. – 1808.). Jedna od prvih uredaba o odijevanju jest ona iz 1700. i 1702. godine, tj.

Rezolucija cara Leopolda kojom se granièarima dozvoljava da odluèuju o nabavi svoje odjeæe.2 U razdoblju Vojne granice (1735. – 1765.) dolazi do bitnih pomaka u odijevanju granièara. Tako dolaze u uporabu novi dijelovi, dok su pojedini stari modernizirani (kalpak i dolama ili dolamica koja dobiva bojane oznake na rukavima). Od nove mundure uvodi se rekla (Rokel). Ona je kod slavonskih granièara plave boje.

1 2

Ivica Æosiæ – Bukvin, Špenzle na strike (Vrbanja, 2004.).

Franz Stefan Engel, “Opis kraljevine Slavonije i vojvodstva Srema”, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. XIX., sv. III. (Novi Sad, 1971.).

240

VDG JAHRBUCH 2005

Godine 1808. Carsko-Kraljevska generalna direkcija u Beèu donosi nove uredbe o odijevanju granièara (one slijede kao nastavak Temeljnoga krajiškoga zakona od godine 1807.), koje æe potrajati jedno duže vrijeme, ako ne i do samog razvojaèenja. Uredbom od 23. kolovoza 1808. nareðeno je da mrka bluza zamijeni dotadašnju bijelu. Uz mnoga mišljenja o tome zašto je došlo do izmjene boje vojnièke bluze jest i ono o razlikovanju pojedinih granièarskih jedinica (formacija) austrijske vojske.

Propisana odjeæa sastojala se od kape (Èako), vojnièke bluze (Rokel, rekla) od tamnoplave èoje, prsluka (Leibel, lajbek, kamizol) od bijele èoje, èakšira (Beinkleide) od plave èoje, opasaèa za èakšire, dva para donjega i gornjega rublja, radne bluze (Kittel, Kitl) od cviliha, jednoga para rukavica bez prstiju, platnene torbe za kruh, vratne marame (Halsbindel), kaputa od platna (Furagiermutze) i gornjega kaputa (Mantel, Mantl, Šinjel) koji je bio Vojnièka bluza obvezan u ratnim prilikama.

(Röckel) Granièara, 60-te godine XVIII Brodska pukovnija je takoðer usvojila odredbe iz 1808. stoljeæa. godine, tako da je prihvatila novu odoru, koja se sastojala od modrih (plavih) èakšira, mrke bluze (rekla) i bijeloga prsluka (kamizol). Ovakva odjeæa nosila se sve do 1849. godine. Za razlikovanje pukovnija uz ustaljene oznake uvedena je bijela ili žuta dugmad. Od godine 1808. uniforma (oprava, mundir, mundura) nije se više razlikovala u bojama niti u primjeni za rat ili mirnodopsku službu. Samim tim ukinuta je “domaæa mundura”; kako naredba kaže “u buduæe montura Granièara u miru kod kuæe, osim teleæaka i gornjeg kaputa, treba da se sastoji od istih delova i štofa i da bude iste boje kao ona na bojnom polju.” Domaæe sukno, prozvano gunjac po haljetku koji se izraðivao od toga materijala za opravu, nije se više upotrebljavalo; u zamjenu za njega uvedena je èoja koja je bila za svu vojsku propisana. Mrka boja nove vojnièke bluze bila je naslanjanje na tradicionalnu mrku boju gunjca i nastavak jedne granièarima prihvatljive uobièajene navike odijevanja iz vremena domaæe monture. Znatne promjene u kroju i obliku doživjela je jedino vojnièka bluza (rekla) koja je bila Vojnièka bluza (Röckel) austrijske vojske nešto duža, tako da je dopirala do i Granièara, 80-te godine XVIII stoljeæa.

(Zbirka HMV) polovice butina (na stražnjoj strani 241

VDG JAHRBUCH 2005

izgledala je poput fraka), a naprijed je završavala u visini struka. Vojnièki oblik fraka nazivao se spencer, koji je naprijed išao do struka, a nazad se spuštao znatno niže. Ovaj haljetak je imao i nešto višu jaku, ispod koje je vrat obavijala crna marama. Ovakve varijante fraka, inaèe popularnog u europskom graðanskom kostimu u prvoj polovici XIX. st., u austrijskoj vojsci su najprije prihvatile njemaèke i maðarske postrojbe, a od 1808. godine i granièari, koji su joj dali svoj lokalni naziv spencerica. Tim promjenama granièarska vojna odjeæa (uniforma) napušta dotadašnja folklorno-narodna obilježja i postaje dijelom europskoga vojnoga usmjerenja u odijevanju.3 Proglašenjem Temeljnog zakona za Vojnu granicu (1807.) i njegovim stupanjem na snagu, veæih društveno-vojnih preustroja (zakonodavnih) nema, sve do ratnih godina 1848./1849. i novog zakona o Granici koji je donesen 1850. godine.4 Odmah iduæe godine, tj. 1808., dolazi do nekoliko vojnih i teritorijalnih uredaba donesenih od komisije u èijem radu aktivno sudjeluje i generalni direktor za Vojnu granicu, nadvojvoda Ludwig. Tada dolazi do kompletiranja Brodske i Petrovaradinske pukovnije (tako kompletirane pukovnije ostaju sve do razvojaèenja godine 1873.). U dokumentu datiranom nadnevkom “12. juniy 808” pod brojem 1/13 1808. u posjedu HDA u Zagrebu, iz graðe SGK, predlaže se i daju naputci u svezi s teritorijalnim ureðenjem obiju pukovnija.

Ureðenje se odnosilo na granièna podruèja obiju pukovnija, tj. na èetiri sela spaèvansko-bosutskoga podruèja koja su pripadala do tada Brodskoj pukovniji, a vraæena su Petrovaradinskoj pukovniji i šest sela Petrovaradinske pukovnije (drenovaèke Posavine) koja su konaèno i vojno pripojena Brodskoj pukovniji. U dokumentu se ukratko kaže: “Prijedlog brigadama u Mitrovici i Vinkovcima o primjerenoj podjeli Satnija na podruèju Brodske granièarske pukovnije (prilog) i za vraæanje èetiri sela, Mala Vašica, Batrovci, Lipovac i Adaševci iz Brodske u Petrovaradinsku pukovniju, i šest sela Drenovci, Gunja, Juriæi, Raèinovci, Vrbanja, Soljani iz Petrovaradinske u Brodsku pukovniju”.

Tada biva ustrojena XII. Drenovaèka satnija (Cvelferija, što se zadržalo do danas) sa sjedištem satnije u Drenovcima, a u sastavu 7. Brodske pješaèke pukovnije.5 Mislim da su dva kljuèna trenutka u odijevanju granièara bitno utjecala na zadržavanje rekle tj. špenzleta, u životu granièara do danas. Jedan od tih je produžavanje vijeka trajanja mirnodopske odore, a drugi zadržavanje iste po isteku službe. Tako je dolazilo do toga da je u istoj zadruzi bilo po nekoliko odora izvan vojne uporabe i nekoliko osoba koje su ih nosile, zatim su stizali i novi dijelovi nabavljani i od liferanata i trgovaca, u pojedinim sluèajevima i prekrajani u samoj zadruzi. Noseæi tako pojedine dijelove odore u svakodnevnom životu i komunikaciji izvan sela i satnije s prepoznatljivim pukovnijskim i satnijskim oznakama 3

4 5

Desanka Nikoliæ, “Odevanje granièara Vojne krajine u XVIII i XIX stoleæu”, Srpski etnografski zbornik SANU, knj. 91 (Beograd , 1978.)

Mirko Valentiæ, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1848-1881 (Zagreb, 1981.).

Hrvatski državni arhiv, Fond Slavonska General-komanda, dok. 1/13, 1808.

242

VDG JAHRBUCH 2005

granièari su odoru (isluženu-službenu) uveli u svakodnevni život. Tako su reklu - špenzle na kojoj su bile oznake pripadnosti satniji i pukovniji, usvojili s “vrimenom” kao odjevni predmet koji postaje i folklorni.6 Zbog specifiènosti vojnièkog života i organizacije kuænih zadruga te vojnièke stege, obrt se u Vojnoj granici slabo razvijao. Slabo tržište nije omoguæavalo da se robna obrtnièka proizvodnja razvija, te je stoga i obrt zaostajao u svom razvoju. Vojne vlasti su stoga naseljavale obrtnike izvan Granice, ali sa slabim uspjehom, zbog posebnih uvjeta života u Granici. Tako je još 1817. godine u Slavonskoj granici dolazio jedan obrtnik na 95 ljudi, što je bio i najpozitivniji odnos, nasuprot trima ostalim podruèjima Banske, Varaždinske i Karlovaèke granice. U isto vrijeme u paoriji (provincijalu) dolazio je Dio sa Špenzleta Antuna Galoviæ - Milakiæ jedan obrtnik na 89 ljudi. Krajem 1850.-tih godina te poèetkom 1860.-tih, u petrovaradinskoj pukovniji nalazila se gotovo polovica svih obrtnika i tvornièara u usporedbi s brojem tvornièara i obrtnika u svih 10 pukovnija Hrvatsko-slavonske krajine.7 Stoga zaèuðuje što nitko od brojnih trgovaca, obrtnika i industrijalaca iz Petrovaradinske pukovnije nije sudjelovao na izložbi u Zagrebu 1864. godine.

Trgovci i obrtnici u Srijemu (paorskom dijelu i granièarskom dijelu) u veæini su sluèajeva naseljeni Nijemci i Èesi.8 Naseljavanje Nijemaca odvija se tijekom 18. stoljeæa uglavnom u tri vala. Prvi val koji se naziva karolinškim (po caru Karlu VI.), traje od 1711. do 1740. godine; drugi val, tzv. terezijanski (po carici Mariji Tereziji) trajao je od 1744. do 1768. godine; treæi val doseljavanja dogaða se 1782. do 1787. godine, za vrijeme cara Josipa II, i naziva se jozefinskim.

Treæi val je ujedno i najveæi od svih dotadašnjih. Naseljenici bivaju veæinom rasporeðeni u novoosnovana sela, te dobivaju državnu pomoæ u raznim potrepštinama, potrebitim za poèetno življenje u novoj sredini, a kasnijih godina to otplaæuju državi ili posjednicima.

6 7 8

Zapažanje autora.

Rudolf Biæaniæ, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750-1860) (Zagreb, 1951.).

Ivica Æosiæ – Bukvin, “Granièarke iz Vrbanje na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu 1864. g.”, Revija Ðakovaèki vezovi (2003.).

243

VDG JAHRBUCH 2005

Do godine 1781. uglavnom su naseljavani Nijemci katolièke vjere, da bi od spomenute godine naseljavanje bilo dopušteno i protestantima. Naseljenici se uglavnom još uvijek zadržavaju i koncentriraju svoja naselja u Baèkoj i Banatu, odakle iduæih desetljeæa sve više odlaze u pravcu Srijema i Slavonije. Njemaèki kolonisti su u Srijem naseljavani na dva podruèja: istoèni dio Srijema oko gradova Zemuna, Nove Pazove i Inðije te zapadni dio oko Rume, Mitrovice, Vinkovaca i Vukovara (u to su vrijeme sadašnji hrvatski dio Srijema i vojvoðanski dio Srijema jedna teritorijalna cjelina, sve do 1945.).

Tijekom sva tri vala doseljavanja došlo je oko 20-tak tisuæa obitelji na spomenuta podruèja. Prvi znaèajniji broj njemaèkih doseljenika u Srijemu tj. spomenutim gradovima, bilježi se 1770.-tih godina, a u Novoj Pazovi, Novim Banovcima, Rumi i u Novom Slankamenu nešto kasnije, tj. od poèetka 19. stoljeæa.9 Razvojaèenjem Vojne granice 1873. godine, te nestajanjem vojnièkog naèina života (usmjeravanoga u pravcu odanosti, poslušnosti i zadružnom naèinu življenja, strogim vojnim zapovijedima na svim poljima življenja) nestaje svih onih obveza koje su granièari morali ispunjavati u svom vojnièkom životu. Takoreæi, preko noæi se jedan svijet urušio, ostavljajuæi iza sebe samo poneke tragove, u predaji, govoru, ponašanju i opæim normama života, te odijevanju, koje su bivši granièari ponijeli u novi civilni život (od kojih su još i danas odreðene pojedinosti manje ili više prisutne). Osim navedenih ostavština iz vremena Granice, ima još niz detalja koje u prvom trenutku i ne povezujemo s vojnim životom naših predaka.

Udaljavanjem od toga vremena, sve više se gubi i nestaje duh 170-godišnjega granièarskog života i opstojnosti Vojne granice na ovim prostorima. Protekla vremena, od 1918. do 1990. godine, osim dva kratka razdoblja, 1938.-1941. i 1941.-1945. (što je za ovo drugo razdoblje, tj. NDH, i upitno zbog svih politièkih, gospodarskih i vojnih postavki i ostalih društvenih zakonitosti i odrednica Paveliæeve politike i poslušnika, pukovnièkih “rasova” te iskljuèivanja i stavljanja u drugi plan domobranstva i umjerenih politièkih opcija HSS-a), nisu bila sklona granièarskom puku i njegovoj stoljetnoj folklornoj i ostaloj tradiciji. Zatiraèi hrvatsko-slavonsko-srijemskog puka skoro su 80 godina nastojali izbrisati tragove srednjoeuropske uljudbe iz života granièarskog puka na svim razinama opstojnosti. Kao što je razvidno, uspjeh je bio samo djelomièan, s pobalkanjenjem pojedinih grupa nesavjesnih i labilnih malograðana, ali naroda spomenutoga nikada.10 Nasuprot negativnostima do danas se u granièarskom puku Brodske i dijelu Petrovaradinske pukovnije zadržao jedan relikt iz granièarskog života, tj. vojne odore ili mundure, koji je još 1764. godine uveden u odijevanje granièara kao Rockel (rekla – gornja vojnièka bluza), da bi svojom nešto drugaèijom izvedbom 1808. godine dobio ime Spencer - spencerica, te do danas živi u folklornoj tradiciji, pod imenom špenzle, spencle, jankle, jankel, æurak, æurakle, te rekla ili reklja. Iako su 9

10

Ivica Æosiæ-Bukvin: “Doseljavanje Nijemaca u Srem tijekom 18. i poèetkom 19. stoljeæa”, Znanstveni skup Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, Požega 24/26.10. 2003.

Zapažanje autora.

244

VDG JAHRBUCH 2005

poneki od ovih izraza u prvobitnom svom znaèenju oznaèavali u 19. st. i neke druge gornje odjevne predmete u vojnom odijevanju i izvan njega, njihovim nestankom izraz se udomaæio za kratki štrikani kaput s raznim geometrijskim bojanim oznakama, od iznad Sl. Broda do ispod Moroviæa, te i u pojedinim dijelovima paorije (civilne Hrvatske), tj. bivše županije Srijemske i šire (oko Ðakova). Još i danas taj sada vuneni jesensko-zimsko-proljetni kraæi ili duži haljetak (iduæi od brodske Posavine prema moroviækom Pobosuæu sve duži) i raznobojni, te likovno i oblikom ukrasa (geometrijskim izvedbama) razlièit, odaje pripadnost svojih vlasnika ovoj ili onoj satniji i pukovniji (pukovnijske razlièitosti mogu zamijetiti samo dobri poznavaoci folklorne baštine i pojedinci iz puka upuæeni u tu problematiku).

Današnja je izvedba toga štrikanog Prid ”Prid starom školom”1938. S liva odjevnog predmeta oko Broda i na desno: Jakša Jeloviæ, Stipa Æosiæ – Andriæ, i Mija Bradiæ iz Vrbanje, Vinkovaca kraæa je, s raznim motivima i u Vrbanjskim (cvelferskim) špenzletima ukrasima na sebi. Na podruèju bivših s ”ružama i grbom” satnija: 10.

Nimaèke (bivše Komletinaèke), 11. Županjske (bivše Bošnjaèke), 12. Drenovaèke (bivše pukovnije Petrovaradinske) i Moroviæke, te dijelom i ostalih srijemskih sela oko Šida i onih bližih Vukovaru ili Kovaru izvedba špenzleta je varadinska ili s takozvanom mitrovaèkom šarom, tj. Srijemska Mitrovica je bila zapovjedno mjesto Petrovaradinske pukovnije, a satnije oznaèene kao bivše s pripadajuæim selima (izuzev Bošnjaèke, tj. Županjske) pripadale su toj pukovniji i tom zapovjednom mjestu dugi niz godina (koje je zacijelo obilovalo mnogim zanatlijama doseljenim iz njemaèkih zemalja). Ne mogu potvrditi jesu li u prvim desetljeæima poslije razvojaèenja Granice majstori štrikeri u Mitrovici, Šidu, Nijemcima, Vrbanji, Drenovcima, ili Županji, a zasigurno i Vinkovcima, proizvodili špenzleta s toliko šara (strika) koliki je broj imala satnija iz koje je naruèilac, bivši granièar, dolazio: za satniju Županjsku s 11 šara, Nimaèku s 10 šara, Drenovaèku s 12 šara i Moroviæku slièno ovome te s nekolicinom osnovnih boja koje su bile drukèije poslagane i imale negdje šire, a negdje uže strike ili šare. Nestajanjem pletaèko štrikerskog obrta poslije 1930.-tih godina, sva proizvodnja ostaje na vrbanjskim štrikerima (jedino se špenzleta proizvode za širu okolicu još u Vrbanji i to s dvanaest šara). Danas se na opisanom prostoru nose samo špenzleta s 12 šara, s tu i 245

VDG JAHRBUCH 2005

tamo, na nekolicini starijih špenzleta, drugaèijim rasporedom boja, a i debljina strika (šara) je drugaèija. Na svim novijim primjercima špenzleta (od 1930.-tih) ima razlièitih boja, od kojih su 4 iste, ponavljaju se po dvije, što znaèi ukupno 12 boja (znaèi ima samo osam razlièitih). Dvostruke (duple) boje koje se ponavljaju na cvelferskim špenzletima i novijim u okolici (spaèvansko-bosutskom prostoru) su ove; tamnonaranèasta, bijela, crvena i plava (podloga tj. temeljna boja, samog špenzleta je tamno-plava i podsjeæa na bivši gunjac). Po dosadašnjim istraživanjima te ovdje ranije opisanim dijelovima vojne odore, mislim da su ove boje bile i glavne boje oznaka pripadnosti na mundirima i za vrijeme Petrovaradinske pukovnije te i pripadanja Brodskoj pukovniji, uz neke izmjene tijekom desetljeæa postojanja pukovnija i Granice. Ostale èetiri boje su: ružièasta, crna, žuta i zelena.

Moroviæka špenzleta imaju takoðer osam razlièitih boja, od kojih se èetiri ponavljaju. Boje su nešto drukèije poslagane ako špenzleta nisu pravljena u Vrbanji te nema zelene, a postoji svjetlo plava boja. Boje su poslagane tako da su èetiri gornje i èetiri donje iste. Na cvelferskim špenzletima na kragni (zavratku) ima osam boja, tj. sedam razlièitih, s tim da se crvena ponavlja kao obrub oko èitave kragne, te se spušta do visine prsa. Od osam navedenih boja nedostaje samo zelena.

Mislim da su špenzleta ostala u uporabi i iz vojne odore ušla u civilno odijevanje najprije stoga što je odora ostajala bivšim vojnicima, a i zato što joj je bio produžen vijek trajanja te se prekrajala i dotjerivala, kod krojaèa i u zadrugama, a i stoga što su je jedno vrijeme granièari mogli kupiti kod liferanata i trgovaca. Jedan od razloga je i taj što su njemaèki majstori štrikeri ili pletaèi poèeli proizvoditi rekle za granièare po narudžbi (zanimljivo bi bilo saznati kada je ta proizvodnja poèela i kada je uzela maha. Zacijelo onda kada su vojnièke rekle, veæ pohabane (stare i poderane), tj. dotrajale, pomalo nestajale iz odijevanja. Postoji još jedan razlog ostanka i prihvaæanja špenzleta u tradiciji i obièajnoj kulturi starosjedilaca, pravoužitnika, a to je da pokažu da su razlièiti od ostalih paora i Rvata, koji su bili neèije sluge ili poniznici županijski, a ne s “kolina na kolino” vojnici sa svim pravima i povlasticama te plemiækim zasluženim titulama i èasnièkim èinovima steèenim u ratu ili po školovanju i moguænostima školovanja za župnike (paroke) i uèitelje (meštre) te su mogli iæi u èasne službe lugarske (fešteri). (Po seoskoj predaji zadnji dio vojnièke granièarske odore tj. plave hlaèe (èakšire) nosio je u Vrbanji jedan iz èlanova zadruge Æosiæ-Tomini još oko I. svjetskog rata).

U selima koja su nekada pripadala pod zapovjedništvo bivše satnije u Nijemcima br. 10, upotrebljava se izraz špencle, a ono je veoma slièno svojom izvedbom ostalim špenzletima u okolici. U okviru bivše 10. Nimaèke satnije nošena su špenzleta (pravljena prije 1930.-tih) slièna cvelferskim, ali ipak razlièita po broju strika i donekle po rasporedu boja.11 Dajuæi pregled tvrtki od sredine 19. stoljeæa do sredine 20. stoljeæa, u svojoj knjizi Tvrtke u istoènoj Hrvatskoj Stjepan Sršan u poglavlju Tekstilna proizvodnja, 11

Zapažanje autora uslijed dugogodišnjeg istraživanja tradicijske baštine Istoène Slavonije i Srijema.

246

VDG JAHRBUCH 2005

navodi i neke pletaèke obrtnike, tj. èarapare (štrikere). U popratnom, tj. uvodnom, tekstu na jednom mjestu kaže: “Radile su tek manje obrtnièke radionice, da bi se istom poèetkom 20. stoljeæa poèeli razvijati veæi industrijski pogoni.” Dajuæi tako pregled mnogobrojnih tvrtki (koje su po autorovoj klasifikaciji razdijeljene u 13 podvrsta u proizvodnji tekstila), autor navodi i èarapare (štrikere) u pojedinim mjestima odreðenih godina. Tako se spominje: S. Belian, èarapar, Ðakovo, utemeljeno 1901. (6 radnika); Ivan Neuberger, èarapar, Vinkovci (5 radnika); Ivan Bauer, èarapar, Vinkovci, 1922.; Ivan Essert, èarapar, Vinkovci, 1922. Zatim èarapari u Vukovaru 1922. godine Ivan Kovaèeviæ (6 radnika), Josip Bell, Petar Eibek, Mijo Hofman, Lajoš Kozler i Josip Minkoviæ. (Poneki od ovih majstora spominju se u raznim evidencijama kao oni koji su proizvodili špenzleta, npr.

Belian, Neuberger, Essert itd.) Autor dalje za štrikere - pletaèe kaže “èarapara je bilo u Šidu, Mitrovici, Iloku, Rumi, Inðiji ……”.12 Iz izvješæa o blagajnièkom stanju Obrtnièkog zbora u Drenovcima može se išèitati sljedeæe: po svim stavkama izvješæa (njih pet) zbor ima 1.464 forinte u blagajni, potpisani predsjednik je Žaver(ija) Su ? (neèitko). Isto izvješæe naslovljeno na Obrtnièko društvo u Rajevu selu od 15. prosinca 1883. godine prikazuje stanje u blagajni društva, koje iznosi 294 forinte, s potpisom predsjednika imenom Lakoviæ.13 Iz izvješæa poglavarstva upravne opæine Raèinovci, Rajevo selo, Gunja, Drenovci, Soljani i Vrbanja (nema Podgajaca i Juriæa) iz 1909. godine, naèinjenih od kraja kolovoza do poèetka listopada, a naslovljenih kao Popis obrtnika i tvornièkih poduzeæa u svakoj od upravnih opæina (Ðuriæi su pripadali Raèninovcima, a Podgajci Rajevom selu) s potpisom opæinskog naèelnika može se puno toga saznati o obrtu u Cvelferiji. (Tema za veæi i opširniji prikaz stanja obrta u Cvelferiji). Selo Raèinovci je te godine po popisu imalo 32 obrtnika i trgovca, a Ðuriæi samo èetiri. Velika veæina su stranci (oko 30) sudeæi po prezimenima. Selo Soljani imalo je 52 obrtnika i trgovca, od toga 17 trgovaca, sa samo 10-12 seljana starosjedilaca, a ostalo su bili stranci. Selo Drenovci imalo je 71 trgovca i obrtnika, od toga 11 raznih trgovaca. Samo 4-6 bili su domaæi ljudi, a ostalo su stranci sa šireg podruèja Hrvatske i doseljeni Nijemci. Od zanimljivih obrtnika u selu se nalazio tkalac Pongrac, zatim bojadisar platna Josip Vlèek i èarapar Martin Švab (ne mora znaèiti da je izraðivao špenzleta, iako postoji moguænost). U Rajevu Selu je bilo 25 trgovaca i obrtnika, od toga èetvorica raznih trgovaca, skoro svi popisani su stranci, velikom veæinom Nijemci. U selu Podgajcima bilo je 19 trgovaca i obrtnika, od toga je 7 trgovaca zvanih sitnièari. Isti trgovci su takoðer i u Rajevu Selu veæinom stranci. Selo Gunja imalo je 31 trgovca i obrtnika, od toga 9 raznih trgovaca, veæinom stranaca. Od veæih pogona u navedenim mjestima samo je J. Sudiæ u Gunji imao paromlin s devet pomoænika, a Društvo tvornice opeka, takoðer

12 13

Stjepan Sršan, Tvrtke u istoènoj Hrvatskoj (Osijek, 1998.).

Pismohrana muzeja u Županji, dokument br.7672, od 31. 1. 1883.

247

VDG JAHRBUCH 2005

iz Gunje, zapošljavalo je osam pomoænika (radnika). Od ostalih obrtnika i trgovaca samo je manji broj njih imao 1-2 pomoænika u radu (šegrte, kalfe ili nadnièare).14 Još jednu potvrdu o razvijenosti obrta u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije na prostoru obuhvaæenom ovim radom (te kasnijim padom obrtništva i polaganim oporavkom istog od 1927. do 1941. godine) daje nam i obiman rad pod naslovom Iskaz poduzeæa u Hrvatskoj i Slavoniji krajem prvog svjetskog rata koja su podpadala pod nadzor kraljevskog zemaljskog obrtnog nadzornika. Od èetiriju slavonskih županija obraðenih i prikazanih u iskazu poduzeæa, jedna je i Srijemska (nama zanimljiva). Pod rednim brojem IV Županija Srijemska, popisani su kotarevi Ilok, Irig, Sremska Mitrovica, Ruma, Stara Pazova, Šid, Vinkovci, Vukovar, Zemun i Županja, te gradovi Sr. Mitrovica, Zemun, Sr. Karlovci i Petrovaradin. Na kraju je svakog prikaza sumar industrije u kotaru ili gradu po industrijskim granama. Kotar Vinkovci ima sedam grana industrije, kotar Županja pet, a kotar Šid èetiri grane. Jedna od industrijskih grana (obrtnih) jest i tekstilna, koja se nalazi kao èetvrta u rasporedu. Tako u Šidu imaju tri èarapara s pogonom na benzinski motor (èarapar Josip Keller je veæ naprijed spominjan) i sva trojica su iz Šida. Zatim postoji èarapar u Sr. Mitrovici i dva u Rumi te nekoliko radionica za preradu vune. U Vinkovcima “pletaèki obrt” imaju Esert i Šmit (zanimljivo je da za njih piše da imaju pletaèki obrt, a za sve ostale èarapar- èaraparija). U kotaru Županja prehrambena industrija ima 18 pogona (paromlinova), zatim industrija graðevnog materijala ima 31 pogon, od toga 29 ciglana, drvna industrija ima 5 pogona, od toga dvije paropile (pilane - rizare), tekstilna industrija ima dva èarapara i kemijska (tvornica tanina) pogon u Županji. Èetvrta industrijska grana, tj. tekstilna industrija, u kotaru Županja svedena je na samo dva èarapara i to Luku Kovaèa, èarapara u Bošnjacima i Martina Švaba, èarapara u Drenovcima (nije ubilježena vrbanjska obitelj Wagner-Horvat, iako su radili).15 Pravo stanje gospodarstva naših krajeva u novostvorenoj državi poslije 1918. godine pokazuje Opæi mjeseèni izvještaj Poglavarstva upravne opæine Rajevo selo od 30.rujna 1929. godine. U dijelu izvješæa o obrtu i trgovini u selu stoji: “Obrtnika imade skoro svakovrsnih, ali su skoro svi u lošim materijalnim prilikama, jer posla neimadu. Da se prehrane idu na obiène radnièke poslove. Trgovine bolje nema, imade 4 sitnièara i to slabo rade jer su siromašni i nemaju zaliha robe …..”.16 Godine 1913. cjenik nekih proizvoda izgledao je ovako: 100 kg žita · · · · · · · · · · 18 kruna plave hlaèe · · · · · · · · · · · 8 kruna cipele · · · · · · · · · · 6 do 10 kruna 100 kg kukuruza · · · · · · · 7 kruna špenzle · · · · · · · · · 10 (100) kruna meso · · · · · · · · · · · · 64-82 filira 14 15 16

Isto, Izvješæa upravnih opæina Raèinovci, Rajevo Selo, Gunja, Drenovci, Soljani, Vrbanja.

Dragiša Joviæ, “Iskaz poduzeæa u Hrvatskoj i Slavoniji”, Zbornik, HIS, 10 (Slavonski Brod, 1973).

Pismohrana muzeja u Županji, Mjeseèni izvještaj poglavarstva upravne opæine Rajevo Selo od 30. 9. 1929.

248

VDG JAHRBUCH 2005

mast · · · · · · · · · · · · · 80-81 filir jaja · · · · · · · · · · · · · · 4-6 filira krava · · · · · · · · · · · · 140 kruna kokoš · · · · · · · · · · · · · · 1 krunu prase · · · · · · · · · · · · · 5-7 kruna rakija · · · · · · · · · · 1 krunu litra.17 Nekoliko tekstova (od kraja 1980-tih do polovice 1990-tih godina) posveæeno je sada veæ pokojnom majstoru Ditrihu i njegovom štrikerskom zanatu, tj. izradi valjanih rekli ili špenzleta. Jedan od tekstova je iz pera (pokojnog) Ivana Tomca, s naslovom Jedna ljepota manje s podnaslovom S posljednjim proizvoðaèam štrikanih reklji i kalèina. Opisujuæi sva bogatstva Ðakova i Ðakovštine te brojne majstore, obrtnike i povijest obrta kod obitelji Ditrih (koji su doselili iz Srijemske Mitrovice), autor prenosi sjeæanja majstora o nekoliko važnih i bitnih stvari u èitavom obrtnièkom poslu u vremenu prije II. svjetskog rata i desetak godina poslije (1960.).

Samo æu navesti neke od tih zanimljivosti iz spomenutoga teksta: “ondak su zanatlije radili za selo, živjeli uz seljake. Isto kao gljive nuz panjeve. Mnogi bijahu i porijeklom sa sela. U lošim godinama za poljoprivrednike, i njima se loše pisalo.

Istom su brigom kao i ratar pratili oblake za ljetnih sparina i bujanje proljetnih voda. U društvu s agrarom padali su na niske grane i vraæali obrtnice”. Dalje u Tomèevu tekstu stoji: “Uz mnoge odjevne predmete ranije Slavonije i reklja odlazi u nepovrat. Dr. Bratoljub Klajiæ spominje kao nepoznati plavi kaput od valjane vune, išaran na donjim rubovima i oko rukava , kako ga nose seljaci u Posavini, kao uniforme nekadašnje Vojne krajine. Reklju nazivaju i jankelom, bundžurom, špenzletom. Muška se zakopèava dugmetima, ima jedan unutrašnji džep (za novèanik ili nož prošæak), ženska, zbog struka nešto kraæa, ima kopèe. Veæi dio ovog dijela naše narodne nošnje (leða, rukavi, prednjica) raðen je posljednjih 90 godina strojno. Ditrihovi su nabavili stroj 1908. u Èeškoj. Dijelovi sa šarama traže više truda: pletu se rukom”.

U drugom dijelu teksta govori se o “vašarima, sajmovima, pijacama” u okolici: “Na velikom sisvetskom sajmu u Vinkovcima veæina slavonskih štrikera nudila je èarape, poène. Reklje nisu dovozili. Tu su imali proðu širi i duži špenzli, dekorirani širokim obrubom, tulipanom, ružama iz radionica Vinkovèana Josipa Najbergera, Johana i Štefana majstora Horvata iz Vrbanje”.18 Radeæi seriju emisija o životu sela novinar Ivica Janjiæ je uz moju pomoæ napravio nekoliko dokumentarnih reportaža 1985. godine za Radio Županju.

Reportaže su išle ovim redom: O starim strojevima, s Ivicom Æosiæ-Blaškovim; Postolarski obrt, (opanèar) majstor Ilija Babunoviæ; 17 18

Marko Kljajiæ, Sveti Juraj u Petrovaradinu (Petrovaradin, 2004.).

Ivan Tomac, “Jedna ljepota manje,” Slavonski narodni kalendar èièa Grge Grgina, 1990.

249

VDG JAHRBUCH 2005

Štrikerski obrt, majstor Antun Horvat (Tonèa Štrikerov); O lovu, umirovljeni lugar Luka Puriæ-Karlin; O ribolovu, didak Marko Æosiæ- Jakšin; O životu u selu prije II. sv. rata, Antun Puriæ- Stankov (Tunjica Lazin); O kiriji i svinjama, Antun Kolareviæ (Nuna Kolarev).

Stoga, evo nekoliko izvadaka iz razgovora (tj. emisije) o špenzletu sa sugovornikom (sada pokojnim) majstorom Antunom Horvat (Tonèom Štrikerovim) iz Vrbanje od prije 20 godina, kada je imao 82 godine (roðen je 1903.godine): “Naši su doselili iz Baèke iz Kule. Moj otac je imo ujaka u Vinkovaca kod kojeg je radio. Nas dva brata nauèili smo od oca raditi, ja sam bio izuèio za krojaèa al je otac tio da radimo svi zajedno jer je zanat dobro išo, poèeo sam radit kad sam došo iz vojske. Radili smo špenzleta, èarape i veste. Radili smo za èitavu okolicu Cvelferiju sve do Županje i šire. Kad je otac radio ondak su bile drvene mašine i ti stariji strojevi su bili na nožni pogon. Drvene mašine terali su rukama i nogama, a jedna je velika ko orman. Mislim da je otac tu prodo u muzej, nisam siguran. Vunu za radit smo kupovali posli šišanja ovaca, a farbali smo je u mokraæi da ne može sunce izvuæ farbu. Jedan dio posla radili smo i u Vukovaru. Farbu smo nabavljali od Jude iz Njemaèke, take nije bilo kod nas i to indigo farbu. Kad je bilo gotovo, ondak se valjalo tri frtalja sata, a na drvenim strojevima su valjala po dvojica na svakom kraju stroja. Ondak se mirilo i udešavalo na ljudima, kolika æe bit velièina, onako mokro se udešavalo, ako je trebalo veæe, ondak se moralo po mom bratu koji je bio krupniji od mene. Naruèivana su razna špenzleta. U Vinkovcima je bila drukèija nošnja neg kod nas. Na našim špenzletima bilo je pruga - šara od 8 do 10 i više.

Pravili smo i didaèka za stare ljude s lozom grao il' siva za one koji nisu nosili šarena. Ženska su veæinom nosita kod gegana mi ji' nismo pravili, i za dicu smo pravili. Kad je bio moj otac, pravili su i dugaèka skoro do èlinaka za kicoše, i taki je bilo u Vrbanji”.19 (Razgovor nije prenijet doslovce kako je tekao, izvaðeni su samo odreðeni dijelovi.)

Osobno sam bio prisutan u veljaèi 1975. godine prodaji zadnjeg špenzleta iz radnje Horvat-Štrikerovi, koje je napravio jedan od njihovih pomoænika Marko Berna, mojem prijatelju Mati Juzbašiæ - Cicokiæu iz Županje.

Zahvaljujuæi pozitivnim politièkim i gospodarskim prilikama i pomacima u Republici Hrvatskoj došla su bolja vremena za poduzetnike - obrtnike. Tako je gospodin Zvonimir Èolakovac iz sela Gradišta kupio štrikerske strojeve od obitelji Ditrih iz Ðakova te tako nastavio proizvodnju valjanih rekli – špenzleta za podruèje granièarske Posavine, a najviše Vukovarsko-srijemske županije te sela spaèvansko-bosutskog meðurjeèja .

19

Intervju novinara Hrvatskog radija Županja Ivice Janjiæa s Antunom Horvatom, 1985.

250

VDG JAHRBUCH 2005

Vidljivo je da su èarapari – štrikeri iz njemaèkog naroda bili jedni od pokretaèa i nosioca obrta u bivšoj Slavonsko-srijemskoj granici, te u kasnijim desetljeæima i glavni proizvoðaèi špenzleta ili rekla u spomenutom podruèju sve do prije nekoliko godina.20

Špenzle –Beitrag der deutschen Handwerker in der Herstellung der traditionellen Bekleidung der Schokazen - Grenzer in Zwelferien, bzw. im Regiment von Brod und Petrovaradin Der Ausdruck Špenzle wird auf dem Gebiet der slawonischen Militärgrenze von 1808 immer öfter gebraucht und zwar für einen Teil des Oberteils der Militäruniform. Als solcher wird dieser Ausdruck bis heutzutage in einem Teil der Ehemaligen Militärgrenze bebraucht, zwar in den ehemaligen Kompanien: der 10. in Nijemci, der 11. in Županja und der 12. in Drenovci mit den dazugehörigen Dörfern. Der gleiche Ausdruck wird auch in der ehemaligen Kompanie Moroviæi gebraucht. Auf dem anderen Gebiet der slawonischen Posavina (um Brod) gebraucht man andere Ausdrücke, wie auch auf dem Gebiet um Vinkovci.

Heute können wir diesen Raum der ehemaligen Kompanien landschaftlich gesehen in den folgenden Rahmen einordnen: die Posavina von Županja bis Drenovci, als auch das Gebiet von Nijemci bis Moroviæi oder alles zusammen der Spaèva Bassin genannt. Dieses Gebiet wurde 1945 aufgeteilt - von Moroviæi weiter gehörte alles der Vojvodina, bzw. Serbien. Auf diese Weise wurde der einheitliche Raum von Syrmien zersplittert und das syrmische Volk (Schokazen) aufgeteilt.

Aber, die Erinnerung an die glorreichen vergangenen Soldatentage und an das Leben in Sinne einer mitteleuropäischen Weise wurde weder vergessen noch aus der Erinnerung des Volkes gestrichen. Die Tradition blieb, trotz aller Negierungen, bis auf den heutigen Tag. In Zusammenhang mit diesen kulturellen Erbschaften befindet sich auch der Ausdruck Špenzle - den man beibehalten und erneuern sollte, aber auch den zukünftigen Generationen vorstellen sollte, 20

Zapažanje autora.

251

VDG JAHRBUCH 2005

Zwei wichtige Momente in der Bekleidung der Grenzsoldaten haben einen großen Einfluß auf das Beibehalten des Špenzle bis heute ausgeübt. Einer war die Verlängerung der Dauer der friedenszeitlichen Uniform und der Zweite - das Beibehalten dergleichen nach dem Ende des Soldatendienstes. So kam es, daß es in der gleichen Genossenschaft sogar mehrere Uniformen außerhalb des Millitärgebrauchs gab und mehrere Personen, die sie trugen. Danach kamen auch neue Teile, die von Lieferanten und Händler angeschafft wurden und in einigen Fällen sogar in der Genossenschaft umgeschneidert wurden. Indem sie so einzelne Teile der Uniform im alltäglichen Leben auch außerhalb des Dorfes und der Kompanie mit erkennbaren Regiment- und Kompaniebezeichnungen trugen, führten sie die Uniform (eine ausgediente offizielle) in ihren Alltag ein. So wurden die Špenzle, an denen auch Bezeichnungen der Angehörigkeit der Kompanie und des Regiments waren, mit der Zeit zur Folklorentracht.

Bis heutzutage hat sich so im Grenzervolk von Brod und einem Teil des Regiments um Petrovaradin auch ein Relikt aus dem Grenzerleben beibehalten, bzw. der Soldatenuniform, die noch 1764 in die Bekleidung der Grenzsoldaten als Rockel (Rekla – Millitärbluse) eingeführt wurde. Mit einer etwas geänderten Ausarbeitung bekam er 1808 den Namen Spencer und lebt so bis heute in der Folklorentradition unter dem Namen Špenzle, Spencle, Jankel, Röckel. Obwohl einige dieser Ausdrücke in ihrer einstigen Bedeutung im 19. Jahrhundert auch einige anderen Oberteile in der Militärbekleidung und außerhalb bedeuteten, wurde dieser Ausdruck für einen kurzen, gestrickten Mantel mit verschiedenen geometrisch gefärbten Bezeichnungen gebraucht, von Slavonski Brod bis Moroviæi, als auch in einigen Teilen vom zivilen Teil Kroatiens (ehemalige Gespanschaft Syrmien und weiter um Ðakovo). Man kann abschließen, daß die Stricker in dem deutschen Volk eine der Anregen und Träger der Handwerkerei an der ehemaligen slawonisch-syrmischen Grenze waren, und in den späteren Jahrzehnten auch die Haupthersteller der Röckel in dem erwähnten Gebiet, bis vor ein paar Jahren.

252

VDG JAHRBUCH 2005

Margareta MATIJEVIÆ

Graða o Nijemcima i Austrijancima u fondu Komisije za vjerska pitanja 1945.-1946.

Jedna od konstanti politike prvih godina Druge Jugoslavije (1945.-1991.) bila je sustavno promicanje nesnošljivosti prema pripadnicima njemaèkog govornog jezika.1 Tomu su služili mediji, svakovrsna natjecanja, pjesme, vicevi, a kasnije i filmska produkcija. Neposredno pred završetak Drugog svjetskog rata na formalno zakonit naèin jugoslavenski Nijemci i Austrijanci obespravljeni su, manjim dijelom pobijeni, veæinom protjerani, za sobom su ostavili najnemoænije i sve što su generacijama stvarali. Njihovu imovinu veæinom su dobivali zaslužni partijski i partizanski pojedinci, a dobar glas vraæa im su u zadnja dva desetljeæa. Studije, rasprave i knjige o njihovim stradavanjima pokazuju da je intenzitet progona bio u mnogoèemu slièan progonima drugih tijekom rata, da broj žrtava nije bio mali i da je primjena kolektivne krivnje bila sveprisutna. Premda je neprecizno dijeliti cjelokupno hrvatsko poraæe na dvije strane uslijed prisutnih brojnih i suprotstavljenih interesa i identiteta, ipak se jednostavno poratno hrvatsko društvo može podijeliti na komuniste i njihove protivnike.2 Vjerske zajednice bar u svojim vodeæim strukturama kolektivno se, premda opet ne jednoznaèno, mogu svrstati u ove druge. Cilj nam je na nekoliko izdvojenih kutija zaostavštine iz graðe Vjerske komisije pokazati kad su i u kojim sluèajevima Nijemci možebitno pošteðeni.

Komisija za vjerska pitanja pri Predsjedništvu Vlade Narodne Republike Hrvatske osnovana je na treæem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom ljeti 1944.3 Kroz cijelo vrijeme postojanja bavila se raznim pitanjima vezanim uz problematiku vjerskih zajednica i njihova položaja u društvu. S naraslim društvenim promjenama i donekle liberalizacijom zemlje intervenirala je koji put i u njihovu interesu. Za sobom je ostavila 384 kutije arhivske graðe. Nešto graðe nalazi se i u drugim fondovima, osobito osobnom fondu Svetozar Rittig, a nešto i u fondu ZAVNOH-a uglavnom o djelovanju Komisije na teritoriju pod kontrolom partizana prije završetka ratnih operacija.

1

2

3

Meðu novijom literaturom svakako treba izdvojiti i graðu: Partizanska i komunistièka represija i zloèini u Hrvatskoj – dokumenti, Slavonski Brod 2005.; Drukèije o Drugoj Jugoslaviji vidi: Sreæko Mato DŽAJA, Politièka realnost jugoslavenstva (1918-1991), Sarajevo-Zagreb, 2004.

O odnosima Druge Jugoslavije i vjerskih zajednica vidi dosad najcjelovitiju studiju Radmila RADIÆ, Država i verske zajednice 1945.-1970, Beograd 2002.; te Klaus BUCHENAU, Orthodoxie und Katholizismus in Jugoslawien 1945-1991, Wiesbaden 2004.; Miroslav AKMADŽA, Katolièka crkva u Hrvatskoj i komunistièki režim 1945-1966., Rijeka 2004.

Vidi graðu u: Hodimir SIROTKOVIÆ, ZAVNOH, Zagreb 2002.

253

VDG JAHRBUCH 2005

Premda je 4. paragraf Deklaracije o osnovnim pravima naroda i graðanina prihvaæene u Topuskom jamèio sigurnost imovine i pravo vlasništva to se nije poštivalo u odnosu na Nijemce. AVNOJ je 21. 11. 1944. donio odluku prema kojoj sva imovina Nijemaca prelazi u državne ruke kršeæi tako temeljna prava privatnog vlasništva svih demokratskih zemalja. Time su praktièki svi jugoslavenski Nijemci dovedeni u poziciju legalizirane otimaèine gdje ih se tretira kao njemaèke graðane premda su fizièki generacijama živjeli izvan njemaèkih granica. Kasnije prihvaæenim Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o državljanstvu od 1. 12.

1948. njihov povratak je dodatno onemoguæen.4 Komanda grada Zagreba dodijelila je jednom od visokopozicioniranih dužnosnika Komisije dr. Ivanu Tremskom stan u ulici Huseina Gradašèeviæa (tad veæ Beogradska) br. 13 /III, koji je posjedovao Martin Scholz, Nijemac iz Münchena koji je kao pravi Njemac deportiran.5 Komisija je intervenirala u korist dr. Vilima Keilbacha profesora Katolièkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i predavaèa na Privatnoj njemaèkoj realnoj gimnaziji. Istaknuvši njegovo svjetonazorsko protivljenje nacizmu i prisilno uèlanjenje u Njemaèku narodnu skupinu na kraju potvrde o èestitom držanju i jugoslavenskom duhu Rittig završava: Konaèno nam je dužnost upozoriti, da imade na našim jugoslavenskim univerzitetima nekolicima sveuèilišnih profesora njemaèkog materinjskog jezika, ali jugoslavenskog državljanstva i patriotskog osjeæanja, koji korisno i blagotvorno djeluju za napredak i razvitak naše narodne knjige i prosveæenosti6.

Rittig potvrðuje i humanitarno-karitativno djelovanje uhiæenih karmeliæanki Mine Vendler i Katarine Helvig, njemaèkih državljanki i moli da se iste puste na slobodu.7 Rittigu se ubraja u zaslugu dovoðenje Reda školske braæe u Zagreb 1938. èiji su svi èlanovi Jugoslaveni osim profesora Alojzija Ehna austrijskog državljanina roðenog u Patzmannsdorfu 1892. koji je kao protivnik nacizma 1939. utekao u Hrvatsku, a OZN-a ga je uhitila 16. lipnja 1945. za koga intervenira i moli osloboðenje.8 Jedna poveæa kuverta u sada dostupnoj varijanti sadrži nekoliko pisama, intervencija, graðe iz pravosudnog postupka protiv Josepha Hartingera o kojem je veæ pisano u izdanjima VDG. On sam piše toplo, biranim rijeèima, stilski i gramatièki besprijekorno, žalovito; svjesno se i namjerno pohrvaæuje, pravda se da nije kriv i moli milost.9 Na 29 stranica iznosi svoju molbu, predlaže moguæe pojedince koji bi za njega intervenirali, a kojima je pomogao, tako i sveuèilišnog 4 5 6

7 8

9

Vladimir GEIGER, Folksdojèeri pod teretom kolektivne krivnje, VDG, Osijek 2002., 56-57; 73-74.

Hrvatski državni arhiv, Fond ZAVNOH-a, kutija 14, 74/1945. od 20. 06. 1945.

HDA, Fond ZAVNOH-a, kutija 14, 86/45. od 26. 06. 1945. ; Da je Keilbach pošteðen jasno je jer još 1952. korespondira s Komisijom s položaja dekana KBF-a u Zagrebu. Usp. pismo Keilbacha Rittigu od 24. 01. 1952. u HDA; OF SR, kutija 4 HDA, Fond ZAVNOH-a, kutija 14, 215/45. od 19. 07. 1945.

HDA, Fond ZAVNOH-a, kutija 14, nepotpisan strojem pisan dokument Bb/45; HDA, Komisija, kutija 126, preporuka za Ehna upuæena je i iz Ðaèkog doma školske braæe s Kaptola 5 u Zagrebu br. 105/46.

HDA, OF SR kutija 8, Kuverta naslovljena Josef Hartinger

254

VDG JAHRBUCH 2005

profesora Stjepana Škreba i njegova sina medicinara kojeg je spasio od strijeljanja, advokata u Osijeku Ivana Karnera, Rittiga i nekoliko drugih veæinom zastupnike Hrvatske republikanske seljaèke stranke. Tvrdi da se uvijek osjeæao Hrvatom i premda bi: Po mom prezimenu i po mjestu roðenja mogao bi me tko smatrati za Nijemca. Jedan od njegove braæe Rikard bio je sekretar Benešove radnièke organizacije u Bratislavi. Oèito da je postupak protiv Hartingera za ono vrijeme dugo trajao buduæi da je prvu molbu Rittigu uputio 30. 06. 1945., a smrtna presuda Okružnog narodnog suda za grad Zagreb donesena je 15. 01. 1946. Neke intervencije nose i kasnije datume pa je ovime jasno da nije ubijen u svibnju 1945. kako se dosad vjerovalo.10 Caritas Zagrebaèke nadbiskupije, jedino vjersko društvo koje ukazom od 1. srpnja 1945. zagrebaèki nadbiskup A. Stepinac nije raspustio je ljeti 1945. organizirao prihvat onih koji trebaju napustiti podruèje grada Zagreba do 31. 08.

1945. "Smjestiti ih kod dobrostojeæih obitelji u provinciji da rade bar za hranu."11 Nije nemoguæe da je meðu tim ljudima bilo i onih njemaèkog jeziènog podrijetla.

Meðu istom graðom nalazi se i detaljan Rittigov koncept o stanju u Zagrebu gdje se istièe prenategnuta situacija, potreba opreznog nastupa da ne proigraju povjerenje graðana, intervencije žena kojima su muževi ili sinovi u Preèkom, revidiranja stavova o domobranima; ne slati komesare i komesarice u samostane, primati dobronamjerne, popustiti negdje i slièno. Pod jednom od natuknica stoji da su u neèemu dr. Wiesner i dr. Winter suglasni te intervenira da se Wintera pusti.12 Bogoslov Josip Kribl moli Rittiga za roditelje Ferdu i Matildu iz Mikleuša smještene u logoru Krndija, èlanove Kulturbunda od 1941. do 1943. koji nakon toga pomažu partizane. Otpust iz logora molili su i seljani i odbornici, a jamstvo podobnog držanja daje i Kotarski narodni odbor.13 U logoru ratnih zarobljenika u Šimljaniku kod Bjelovara bio je i sveæenik Carl Reimeir, kojemu su poèetkom 1946. onemoguæili da obavlja dušobrižnièku dužnost u logoru. On je Rittigu pisao u dva navrata i oba puta na njemaèkom.14 Komisija intervenirajuæi u njegovu korist za moguæi rad u ambulanti istièe njegovu antifašistièku orijentaciju i èinjenicu da je rukovodioc antifašistièkog odbora u logoru.

10

11

12 13

14

Joseph Hartinger, roðen je u Šleskoj, a školovao se u Osijeku, Zagrebu i Beèu. Profesor i politièar, pisac prigodnih èlanaka, kolumnist, za Banovine Hrvatske ravnatelj elitne ženske gimnazije, Paveliæev prevodilac i pouzdanik, mislilo se da je likvidiran od komunista u svibnju 1945. Vidi: Mira KOLAR - DIMITRIJEVIÆ, Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeæa, VDG, Osijek 2001., 223-233 Osobni fond Svetozar Rittig (dalje OF SR), kutija 4, dopis Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu od 4949/45 od 1. 07. 1945; Dopis Komisije Vladi o Caritasovoj akciji 491/45, od 22. 08. 1945.

HDA; OF SR, kutija 4, nedatirani dokument.

HDA; Fond Komisije, kutija 1, nedatirani spis; O logoru Krndija vidi detaljnije: Vladimir GEIGER - Ivan JURKOVIÆ, Pisma iz Krndije, Zagreb 1994.; Vladimir GEIGER, "Struktura stradalih u logoru Krndija 1945-1946." u Godišnjak Njemaèke narodnosne zajednice, XI, Osijek 2004, 247-258.

HDA, Komisija, kutija 126, dopis Komisije Ministarstvu narodne odbrane – odjelu za ratne zarobljenike, uz to priloženo rukom pisano trostranièno Reimeierovo pismo od 11. 03. 1946. Reimeier se zahvaljuje u ponovljenom pismu od 28. 04. 1946. Komisija, kutija 1, 97/46.

255

VDG JAHRBUCH 2005

Pater Josef Miler optužuje se kao organizator prebjega preko granice.

Komunisti su nadzirali njegove kanale prebacivanja ljudi, uglavnom sveæenika i èasnih sestara, a spomenuto je i ime odvjetnika dr. Politea. Uhiæen pred komunistima svoj postupak pravda èinom milosrða.

Kad mu je predoèeno da je to neprijateljski rad protiv naše vlasti, odgovorio je, borimo se jer smo dva suprotna svijeta i nemojte misliti da je s time borba završena.15 Izvjesna Ana Kain poslala je 12. 03. 1946. monsinjoru kratko pismo za zarobljenika Hansa Kaina na njemaèkom jeziku koji da se nalazi u logoru Preèko, ali Rittig tvrdi da ne poznaje nikoga od te obitelji.16 Komisiju je poèetkom 1946. posjetio bosanski franjevac dr. Eduard Žiliæ i pri tomu posebno istaknuo dobre meðusobne odnose franjevaèkih redovnika i novih vlasti. On i provincijal dr. Vitomir Jelièiæ bez problema komuniciraju sa predsjednikom Èolakoviæem i rukovodiocima OZN-e, preporuèa lojalnu suradnju franjevaca i Beograda. U svezi neprijatna incidenta s uhiæenjem fra Schlafhausena koji je utvrðen kao pomagaè križarskih bandi, istièe njegovu tvrdoglavost i ustrajno oponiranje crkvenim starješinama.17 Od biskupa Katolièke crkve najbolje odnose s Komisijom podržavao je bosansko-srijemski biskup Antun Akšamoviæ, koji je bio i osobni prijatelj vodeæeg èovjeka Komisije ostarjelog Svetozara Rittiga.18 Akšamoviæ je pokušao intervenirati za Gabrijela Trukenbrodta, ali bezuspješno.19 Srpska-pravoslavna crkvena opæina u Osijeku službeno je zatražila imovinu bivše evangelièke crkvene opæine koja je konfiscirana rješenjem Okružne komisije za konfiskaciju pri Okružnom narodnom odboru u Osijeku 9. 07. 1946. broj 7190.

Zahtjev joj je odbijen uz obrazloženje da u Osijeku ima vjernika evangelika hrvatske, slovenaèke, slovaèke, èeške i maðarske narodnosti i da se objekti jedne ne dodjeljuju drugoj vjerskoj zajednici u državi gdje postoji vjerska tolerancija što je bilo èesto isticano u službenim dopisima. Komisija je u svojoj predstavci ocijenila da je "evangelièka crkva augsburškog vjeroispovijedanja per nefas postala njemaèkom uslijed nastojanja fašistièkih elemenata u njoj i suradnje profašistièkih elemenata u starom jugosl. drž. aparatu".20 Meðu saèuvanom graðom matiènih knjiga koje je Komisija službeno preuzimala od svih vjerskih zajednica ima ponešto graðe o vjerskim prijelazima, mješovitim 15

16 17 18

19

20

HDA, Fond ZAVNOH-a, kutija 14, 160/45.; Na popisu vjerskih službenika Djeèaèkog sjemeništa upisan kao Müller, roðen 1915. odgojitelj, nastavnik, sveæenik redovnik. u Komisija kutija 324 HDA, Komisija, kutija 1, 74/46 HDA, Komisija, kutija 1, 15/46 Vidi: Margareta MATIJEVIÆ, "Odnos Komisije za vjerska pitanja i bosansko-srijemskoga biskupa Antuna Akšamoviæa" u Zbornik u èast Hrvoja Matkoviæa, Zagreb 2005. 185-193 HDA, Komisija, kutija 326, pismo Petra Iviæeviæa S. Rittigu od 18. X. 1945. gdje istièe da su neistiniti podaci Akšamoviæevi o Trukenbrodtu. U istom omotu nalazi se i odgovor iz MUP-a br. 6468/45, od 11. X. 1945. gdje se istièe da je Trukenbrodt jedan od organizatora Kulturbunda u Ðakovu, i da tek od 1945. navodno poèinje simpatizirati partizane.

HDA, Komisija, kutija 126, dokument iz odjela opæe uprave MUP-a br. 5754/1947.; dopis Komisije MUP-u 98/46.

256

VDG JAHRBUCH 2005

brakovima, a najviše o nezakonito roðenima. Na osnovu parica toèno se može precizirati gdje su spaljivani župni uredi katolika primjerice Borièevac, Cetingrad, Vaganac, Korenica, Udbina itd, a gdje pravoslavnih primjerice Salnik, Donji Graèac, Šušnjari, Sloboština itd. Rjeði su dokumenti o naknadnim upisima u matice umrlih, što se službeno nije èinilo bez tzv. "mrtvaèke razglednice" uglavnom za stradale pri bombardiranjima ili u logorima. Sluèaj preminuloga Matije Mirkoviæa, evidentiranog da je umro u srpnju 1945. od pjegavog tifusa, nije bitan za našu temu jer oèito nije Nijemac, ali umro je kao zarobljenik u vili Burghardt u Petrovaradinu, a moguæe da je ondje bilo i njemaèkih zarobljenika.21 Josipa Harnoša, sina Gašpara i Bare roð. Štejnfelzer, iz Osijeka po presudi Vojnog suda strijeljanog u Osijeku 16. lipnja 1945. trebalo je evidentirati u matice umrlih župe sv. Petra i Pavla u Osijeku i slièno.22 Komisija je èesto zahtijevala i uredno dobivala podatke o klericima, službenicima i pomoænom osoblju svih vjerskih zajednica. Spomenimo samo neka od imena u jednom popisu Bosansko-srijemske biskupije iz Ðakova: Franjo Štamberger, Josip Šeper, Ljudevit Štulhofer, Emil Majer, Roko Šprajc, Josip Šverer, Antun Milfajt, Franjo Jungert, Martin Baumšabl, Antun Gerster, Ferdo Vagner, Antun Šmit i brojni drugi. Maðarska prezimena takoðer nisu bila rijetka.

Isti je sluèaj s èasnim sestrama iz Družbe sestara sv. Križa èija je središnjica bila u Ðakovu i sa sjemeništarcima. Udio polaznika s njemaèkim prezimenima nije bio mali, ali su se vjerojatno kao Hartinger pozivali na Strossmayera, Pavla Rittera Vitezoviæa, Webera Tkalèeviæa i sl.23 Kolika je bila etnièka izmiješanost Nijemaca s Hrvatima, uglavnom radi pripadnosti katolièkoj vjerskoj zajednici, dobro svjedoèi popis devet optuženika u procesu protiv Hrvatske poljodjelske banke i s tim povezano oduzimanjem Croatia osiguranja Zagrebaèkoj nadbiskupiji, a pod optužbom privredne suradnje s neprijateljem nalaze se i Jan Burgstaller, Mijo Marièiæ sin Kate roð. Leml, Tomo Cuculiæ, sin Henrijete roð. Šauf, Nikola Kiepach i dr. Svjesna i namjerna kroatizacija mogla je poštedjeti osobama život ili imanje. Karlu Kopfu iz Botova, krštenom u župi sv. Marije u Drnju 1884., sinu Vilima i Roze roð. Schözle posljednjih mjeseci NDH u sijeènju 1945. odobrena je promjena prezimena u Glaviniæ. Pouzdano je da je boravio u Drnju još u veljaèi 1946.24 Da se nije mijenjalo samo prezime veæ i ime svjedoèi sluèaj Adolfa Merctala iz Beograda kojemu se krsno ime briše, a preostaje samo njegovo drugo ime Marijan.25 Uostalom nije bio rijedak sluèaj da i preživjeli Židovi u prvim poratnim godinama nastoje povratiti prezime promijenjeno tijekom Prve Jugoslavije, tako na primjer Steiner je 1921. postao Kameniæ, za NDH su ga uveli kao Steinera, a 1946. opet bi bio Kameniæ.26 Katarina Èaèkoviæ, roð. kao evangelikinja Scheicher i njezin suprug Antun primili 21 22 23 24 25 26

HDA, Komisija, kutija 126, dopis Biskupskog ordinarijata iz Ðakova br. 1934/1945.

HDA, Komisija, kutija 127, dokument Divizijskog vojnog suda, 316/45.

HDA, Komisija kutija 324, Popis poslan iz Biskupskog ordinarijata Ðakovo br. 1326/1949 od 8. 09. 1949.

HDA, Komisija, kutija 126, nekoliko dokumenata o valjanosti promjene prezimena.

HDA, Komisija, kutija 127, dopis Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije br. 18043/1945 od 26. 12. 1945.

HDA, Komisija, kutija 126, omotiæ sadži nekoliko dokumenata o promjeni prezimena

257

VDG JAHRBUCH 2005

su tijekom rata jedno bezimeno dijete i krstili ga 1943. nadjenuvši joj ime Suzana.

Poslije rata je ustanovljeno da je dijete živih roditelja iz pravoslavne obitelji Stojniæ iz Hrvatske Dubice i vraæeno je roditeljima.27 Legradski župnik Karl Gruber molio je preko Komisije doznaku za 20 kg petroleja "buduæi da u mjestu nema elektriènog svjetla".28 Na kraju kao kuriozitet istaknimo da se Komisija godinama služila njemaèkim autom marke Wanderer, koji je trošio velike kolièine benzina, a redovito je servisiran kod automehanièara Rudolfa Jurza.

Das Material über die Deutschen und Österreicher im Fonds der Kommission für Religionsfragen von 1945-1946 Die Kommission für Religionsfragen ist der bedeutendste Repräsentant der Beziehung des Staates, dessen verlängerter Arm die Macht und die Partei waren und der Religionsgemeinschaften aller Ursprünge, während der Existenz des zweiten Jugoslawiens. Da das Genozid gegenüber der Deutschen und Österreicher auch in Kroatien kulminierte, beinhaltet so ein Teil des Fonds der Kommission auch etwas Material über sie. Dabei handelt es sich meistens um private Interventionen und Initiativen für deren positive Lösungen auch eine politische Sicherheit notwendig war –wie die Unterstützung der Partisanenbewegung. Der Präsident der Kommission Svetozar Rittig intervenierte mehrmals auch für einige der Kleriker, Nonnen und Universitätsprofessoren, meistens wenn er sie persönlich kannte oder mit ihnen befreundet war. Die Kommission beurteilte fast alle aufgrund ihres Verhaltens im II. Weltkrieg. Obwohl ein Anspruch auf die Übernahme der evangelischen Kirche in Osijek erhoben wurde, wurde dieser nicht bewilligt. Die meisten Gläubigen dieser Religionsgemeinschaft wurden vertrieben, wodurch sie an der Rolle die sie früher trug, verlor. Obwohl es eine ethnische Mischung von Deutschen und Kroaten gab, machte der Nachname manchmal zusätzliche Schwierigkeiten und man erwartete ihre Kroatisierung. Auch diejenigen, die ethnisch "sauber" waren, erklärten sich als Kroaten um ihr Leben oder Besitz zu retten. Gemischte Ehen waren nicht selten und viele katholische Intellektuellen hatten jemanden in der Familie mit deutschen Nachnamen. Das Material der Kommission beinhaltet nur die Angaben über Priester und Mönche, die wegen ihres Status, Ansehens oder politischer Verbindungen weder umgebracht noch vertrieben wurden. Eine besondere Forschung sollte auf jeden Fall diejenigen umfassen, die umgebracht wurden oder auf andere Weise ums Leben kamen.

27

28

HDA, Komisija, kutija 127, Dokument Ministarstva socijalne politike br. 22907-VII-1-1945, priloženo nekoliko dopisa HDA, Komisija, kutija 126, pismo od 16. veljaèe 1946.

258

VDG JAHRBUCH 2005

Tomislav WITTENBERG

Nijemci i Austrijanci Požeške doline u hrvatskom kulturnom krugu UVOD Do sada je opisano doseljavanje Nijemaca i Austrijanaca u središnji dio Požeške doline, u sva naselja Požeštine i egzodus Nijemaca i Austrijanaca tijekom i poslije II. svjetskog rata. Navedeno je brojèano stanje po naseljima, djelatnostima kojima su se bavili, ali i društvene djelatnosti, odnosno djelomièan doprinos kulturnom stvaralaštvu. U minulih preko 250 godina, uz mukotrpan rad, odricanja i izgradnju uvjeta za život dostojan èovjeka, našli su volje, naèina i vremena za zadovoljavanje kulturnih potreba. To je bio u prvom redu zabavni dio za razonodu, a potom i stvaranje trajnijih vrijednosti. Iako mali pomaci, bili su to za novu sredinu itekako veliki pomaci, a mnogi od njih i danas djeluju impresivno. To je još lakše komparirati danas, kada je prisutan još uvijek jedan eho toga vremena i sjetnog sjeæanja, tih, pionira novog stremljenja. Bilo je i obostranog nerazumijevanja, kao s pjevaèkim društvom, ali se i to prevladalo. Bez obzira na sve, slobodno se može zakljuèiti da nije bilo niti jedne sfere kulturne djelatnosti, gdje Nijemci i Austrijanci nisu dali svoj obol. Zato je najbolje da kronološki navedemo kako se to odvijalo na ovim prostorima. Dostiæi najbolji i najsavršeniji proizvod, kreirati nešto novo u gradnji i obrtu, unijeti novine u ureðenju mjesta, okuænice, ulice, parka, sve to znaèi oplemeniti taj prostor, a za to je potrebno i umijeæe. A Nijemci i Austrijanci su gotovo u svim mjestima gdje su bili ostavili takvo što iza sebe. Veæina je i zapisano, ali ima dosta što i nije. Zato je najbolje poæi redom. Svakako tu spadaju popisi komorskih provizora, koji su po protjerivanju Turaka obavili prve popise stanovnika, imovine, stoke, stanje prometnica, zgrada, crkvi, rijeka i dr.

Godine 1702. Gabriel Ladislav Hapsz, komorski provizor, rukovodio je popisom stanovništva, imutka i stanja svih slavonskih sela, a i sam je popisao navedene godine stanovnike grada Požege i šest okolnih sela, zatim naèinio popise vlastelinstva Velika, Kaptol, Kutjevo, Gradište, te vlastelinstva i kotara Brestovac, kao i vlastelinstva Kamensko i Vrhovci. To je tada bio temelj djelovanja carske komore, ali je ostavio trajan zapis stvarnog stanja na osloboðenom podruèju, opisujuæi detaljno broj stanovništva, posjedovanje stoke, zemlje, vinograda, obradivih i neobradivih površina, kolièinu usjeva i dr. Pored toga utvrdio je razdaljine izmeðu mjesta jer tada još nije bilo karata, imena rijeka i potoka, neke nazive zemljišta, a posebno je pazio da opiše ostatke crkvi i drugih objekata. Taj popis poslužio je i kao podloga za razdiobu na tadašnja okružja ili kotareve, a 259

VDG JAHRBUCH 2005

unutar njih na gospoštije. Uz manje iznimke tadašnji teritorijalni ustroj imamo i danas. Obavio ponovni popis gospoštije Kaptol 1702. godine radi utvrðivanja stvarnog stanja za sklapanje ugovora o zakupu.

1715. Michael Pesler i Josephus Spinginklee bili su takoðer popisivaèi komore.

Oni su se doselili u Požegu i Josefus je bio kršteni kum sinu Peslera.

1726. Christophor Weizler - pivar - braxator. Iako je Požeška dolina vinorodni kraj, da bi se udovoljilo stalnoj posadi njemaèkih vojnika u požeškoj tvrði koji su konzumirali pivo, dotada neuobièajeno piæe za domaæe stanovnike, dolazi prvi pivar.

1782. Matija Piller, profesor prirode i Ljudevit Mitterpacher, profesor poljoprivrede na Kraljevskom sveuèilištu u Budimu obavili su struèno putovanje mjeseca lipnja i srpnja po požeškoj županiji i tom prilikom popisali biljni i životinjski svijet, stanje gradnje, cesta, ishrane, nošnje i obièaja.

Lijeènici 1739. Dominic Prunner - voni ranarnik - feldtscherer. Tih godina doselila su se još dva kirurga - Johann Dietrich i Johann Schwarz.

1809. Rapp i Ivan Graff 1809.- 1837., županijski kirurzi.

1861. Franjo Josip Baudoin, lijeènik, roðen 1829. godine u Landau Falz Bavarska. Bio kotarskim lijeènikom Bektežu. Obilazio i škole: Sesvete, Kulu, Poreè, Vetovo, Kutjevo i Gradište. Umro 11. sijeènja 1915. godine i pokopan u Kuli.

1832. Ante Schwarz, lijeènik. Rodio je u Požegi 25. prosinca 1832. godine.

Osnovnu školu završio u Požegi, a gimnaziju u Požegi i Zagrebu. Medicinu je diplomirao u Beèu, gdje je zatim dvije godine radio na beèkoj kirurškoj klinici. Kasnije je lijeènik u Požunu, u rudnicima u Banatu i županijski fizik u Križevcima i Varaždinu. Godine 1875. postaje tajnik odsjeka za zdravstvo i izvjestitelj u Zdravstvenom vijeæu kr. zemaljske vlade u Zagrebu, 1861. Franjo Rumpl, kotarski ranarnik.

1866. Nevin Ferk, gradski lijeènik.

1869. dr. Nevin Ferk i dr. Ilija Hiršentein, zaèasni fizici županije.

1869. dr. Vatroslav Thaller, sudbeni lijeènik, a 1876. županijski fizik.

1879. roðen u Požegi dr. Vatroslav Florschütz, lijeènik- kirurg. Otac mu je bio zamjenik državnog odvjetnika u Požegi. Sele se u Zagreb gdje Vatroslav polazi gimnaziju. Medicinski fakultet je završio u Innsbrucku 1904. godine.

Dugo godina bio primarius kirurškog odjela u Osijeku, a zatim u Zagrebu.

Bavio se svim granama kirurgije. Umro u Zagrebu 5. sijeènja 1967. godine.

1884. dr. Benko Konrad, gradski fizik i ravnatelj bolnice.

260

VDG JAHRBUCH 2005

1896. dr. Ante Šercer (Scherzer), sveuèilišni profesor, specijalist otorinolaringolog. Roðen je 12. travnja u Požegi. Medicinu je studirao na fakultetima u Grazu i Pragu, gdje je 1919. doktorirao. Završio je specijalizaciju za bolesti uha, nosa i grla. Najprije je radio na novoj Otorinolaringološkoj klinici u Zagrebu kao asistent, a od 1929. bio je docent i šef te ustanove. Godine 1932. postaje izvanredni, a od 1937. do 1945. godine redovni sveuèilišni profesor zagrebaèkog medicinskog fakulteta. Njegova je zasluga što se Otorinolaringološka klinika Medicinskog fakulteta razvila u znanstvenoistraživaèki nastavni centar eksperimentalne otologije, plastiène kirurgije, audiologije i svih drugih grana otolaringološke zaštite. Zahvaljujuæi njegovom vodstvu i ustrajnom radu postaje sveuèilišna klinika svjetskog glasa. Jedan je od osnivaèa Europskog komiteta za studij otoskleroze. Objavio je oko 150 radova na hrvatskom i stranim jezicima, meðu kojima: Contribution a l etude du sclerome, Acka otolaringologica (Stockholm, 1925.); Nos i dihanje (Rad HAZU, 1935); Postanak fizioloških deformiteta nosnog septuma (Rad HAZU, 1936.); Tonzilarni problem (Zagreb 1950.); Povijest traheotomije i trahealne kanile (Beograd i Zagreb, 1950.); Otolaringologija, propedeutika (Beograd i Zagreb, 1951.); Otolaringologija II, Klinika (Zagreb, 1965.); Plastische Operatione an der Nase und an der Ohrmuschel (Stuttgart, 1962.). Od 1954. godine do smrti bio je glavni urednik Medicinske enciklopedije JLZ. Umro je 25. lipnja 1968. godine u Zagrebu.

1911. roðen je u Požegi Ivan Reiner, lijeènik internist, sveuèilišni profesor.

Umro u Zagrebu.

Ljekarnici 1774. Pavao Thaller roðen je 30. lipnja 1737. godine u Lienzu. U Innsbruku je primio diplomu ljekarnika 15. travnja 1737. godine. Kao Isusovac dolazi u Požegu gdje je taj red imao svoju ljekarnicu. Poslije dokinuæa isusovaèkog reda 1773. godine, Pavao ostaje u Požegi i iduæe godine osnuje javnu ljekarnicu. Okolni vlastelini pomogli mu zajmom, jer su vidjeli korist za cijelu okolicu od ljekarnice. Kasnije Thaller izdavao ljekarnicu u najam.

Osim ljekarne bio je vlasnik i pošte. Umro je u Požegi 8. prosinca 1800. godine i pokopan u grobnici župne crkve Sv. Terezije.

1786. Gašpar Kerner. Prije smrti 178. postavio je P. Thaller za rukovodioca svoje apoteke mr. Gašpara Kernera. Kao vlasnik apoteke prema tadašnjim zakonima naslijedio je Pavla njegov sin mr. Vatroslav Thaller, koji je vodio ljekarnu od 1800.- 1833.

1842. mr. Vatroslav Prikelmayer.

1863. mr. Antun pl. Hegedüs.

261

VDG JAHRBUCH 2005

Medicinske sestre - Bolnica Prije 1765. godine nema spomena o tom, da je u Požegi bila kakova bolnica ili ubožnica.

1875. godine stiglo je rješenje kr. vlade kojim je gradska bolnica proglašena opæom i javnom. Ugovorom iz 1875. godine grad je povjerio brigu za opskrbu bolesnika sestrama milosrdnicama. Godine 1908. bio je u bolnici 601 bolesnik na lijeèenju.

1875. - 1883. Agata Berger s 2 èasne sestre (milosrdne sestre) Veterinari 1876. Adam Hanzel, poslije, Adam Hofman.

1952. - 1962. Matija Vagner.

Suci 1747. Peter Lerchenberger, provizor, 5. studenoga iste godine izabran za gradskog suca. Umro 15. sijeènja 1750. godine u dobi od 43. godine, pokopan u franjevaèkoj crkvi Sv. Duha. Supruga Klara umrla je 2 godine prije njega. Bio je prvi sudac Nijemac.

1792. Dragutin pl. Zengevall (Bavio se i geografskim opisima, - "Descriptio topographica omnium Comitatus de Posega locorum anno 1803." - opis požeške županije. HAZU XXVI. 191).

1834. Vatroslav Thaller, gradski namjesni sudac. Sin je Pavla Thalera. Završio je pravnu akademiju u Segedinu. Oženio se kæerkom županijskog bilježnika D. pl. Zengevalla, koji je poslije postao gradski sudac u Osijeku.

1837. Ignacije Thaller, sudac grada Požege.

1837. Franjo pl. Erlinger, pristav u županiji.

1837. Filip Thaller dobiva odvjetnièku diplomu i postaje zastupnikom dobra grofa Jankoviæa. Filip se rodio 29. travnja 1815. godine od oca Ignjata, gradskog suca i supruge mu Katarine roðene pl. Zengevall. Puèku školu i gimnaziju završio je u Požegi, filozofske nauke u Zagrebu i Vacu, a pravne u Ðuru. Poslije svršenih nauka, radi u svom rodnom gradu punih 40 godina u razlièitim službama. Tako je veæ 1833. godine kod gradskog magistrata bio pomoæni pisar, 1834. urudžbeni vježbenik. Od 1834.- 1843. poèasni podbilježnik i registrator i plaæeni bilježnik gradskog zastupstva.

Od 1843. je redoviti podbilježnik, a od 1844. eksaktor i pregledaè raèuna.

Za apsolutizma je tajnik gradskog magistrata. 1861. godine izabran je za prvog vijeænika i kapetana, a 1866. postade gradski sudac do 1873. godine.

Od 1873. pa sve do 1883. vršio je povjerenjem poglavarstva i zastupstva razlièite gradske poslove naroèito one, što su nastali ukinuæem robote i ureðenjem novog urbarijala. Sudjelovao je kao gradski zastupnik kod svih znatnijih zakljuèaka i odredaba koje je donosilo poglavarstvo pa je u 262

VDG JAHRBUCH 2005

prijelomnim pitanjima bio odluèan svjedok i tumaè požeške gradske prošlosti. Nizom godina bio je odvjetnik "jurium inspector" okolnih vlastelinstava: Brestovca, Alaginaca (Reiner) i Cernika, te prisjednikom sudbenog stola županija: požeške, križevaèke i varaždinske. Dugim nizom godina (1863.-1872.) i (1897.- 1902.) bio je saborski zastupnik grada Požege. Bio je èlan kraljevinskoga suda od 1897.- 1902. godine. Odlikovan je viteškim križem Franje Josipa I. Imao je sinove: Vatroslav Thaller, kr. vrhovni lijeènik, Stjepan Thaller, kr. poštar i Emanuel Thaller, kr. septemvir. Umro je 23. veljaèe 1901. godine.

1861. Nikola Thaller, kotarski sudac pleternièki.

1861. - 1861. Josip Prikelmayer, gradski sudac. Obavljao razlièite dužnosti 37 godina.

1869. Aleksandar Gayer, kotarski sudac u Bektežu, Josip Paul u Cerniku.

1870. Josip Muzler u Daruvaru, Josip Paul u Bektežu.

1870. Josef Florschütz, zamjenik državnog odvjetnika u Požegi.

1886. - 1893. Izidor Lobe, mjesni sudac Gospodarstvenici 1842. Karl Sigmund Hondl jedan je od upravitelja novoosnovane Staklane Zveèevo - Glasfabrik in Zwechewo, s radnicima njemaèke narodnosti preseljenima na ovu lokaciju. Poslije æe ju voditi Beèki trgovac Josef Lobmayer i Hondl. Proizvodila je visoko kvalitetni kristal, a izvozili su ne samo u europske zemlje nego i u Ameriku. Za potrebe djece svojih radnika otvara privatnu školu.

1848. Dragutin Lobe, pivar.

1854. Ferdinand Kempf, pivar i vlasnik gostione Damsfschift - k "Parobrodu".

Trdina ga u svojoj knjizi krivo ubraja u provodnike germanizma u Požegu.

Naime u njegovoj su se navedenoj gostioni sastajali èinovnici - suci Rulec i Somogy i dr. koji su èinili zatvoreni cercle. Ferdinand je bio kršteni kum Carlu Dragutinu Lehrmanu.

1863. mjernik Meert trasirao je za buduæu željeznicu Požega - Ðakovo trasu, ali neke druge snage bile su jaèe i pruga nije graðena. Pruga od Bjelovara do Požege trebala se poèeti veæ u svibnju iste godine. Prugu je trebalo graditi jedno belgijsko društvo na èelu s grofom Villermontom.

1868. u župnom dvoru Požega za župnikovanja Ivana Thallera održana skupština zainteresiranih graðana za osnivanje "štedionièko- vjeresijskog društva". U odboru za izradu pravila - Filip Thaller (pravnik) i izmeðu ostalih i Ðuro Haidvogel i Ferdinand Folk.

1873. Osnovana Prva požeška štedionica. Zamjenik ravnatelja Anton Edler pl.

Hegedüs, blagajnik Roman Rittig.

263

VDG JAHRBUCH 2005

1895. Prva štedionica d.d. Požega. Razvila se iz Štedne i pripomoæne zadruge zalaganjem mr. farmacije dr. Mije Reinera, brestovaèkog vlastelina. Reiner se zaposlio kod požeškog apotekara Vatroslava (Ignacija) Thallera.

Oženivši njegovu kæer uvrstio se meðu najuglednije i najbogatije obitelji u Požegi. U organizaciji novèanog zavoda osobito mu je pomogao Filip Thaller, otac Vatroslava.

1897. Oženio je Carl Dragutin Lehrman kæer Mije Reinera Hedwigu, pa mu Reiner 1900. predaje Štedionicu na upravu. Lehrman mijenja Štedionici 1902. godine ime u Puèku banku. Pravo potpisivanja još je imao dr.

Eduard Kürschner, pravni zastupnik firme. U ravnateljstvu bio je izmeðu ostalih i Julio Kniffer, a u nadzornom vijeæu Julije Kempf. Dragutinov brat Ivan osniva graðevinsku tvrtku u Požegi, koja je sagradila vrlo lijepe zgrade u Požegi.

Nastojanjem Dragutina Lermana poèela se za rudna bogatstva - ugljen izmeðu 1895.-1900. godine zanimati briselska banka "La Coloniale Industrialle". Složilo se dionièko društvo "Ugljenici Ratkovica" pa dolaze strani struènjaci- inženjeri: De Keyzer iz Liega, Petitbois i Liebret iz Bruxellesa, Zloch iz Zagreba, Rothleinter iz Trifaila i Madersbah iz Kemnitza. Oni su pronašli da veæ na prvih 100 hektara od ukupnih 7000 hektara ima 7,000.000 tona ugljena. Jakost ugljena je preko 5000 kalorija, na dubini od 60 - 120 metara. I hrvatski geolog profesor Gorjanoviæ-Kramberger prouèio je ugljene naslage i došao do sasvim povoljnih rezultata. Sjedište tvrtke bilo je u Bruxellesu. Proizvodnja je poèela nakon nekoliko godina s ogranièenim brojem od 40 radnika, a planiralo se zasposliti 150 radnika i èinovnika. U Ratkovici su podignuli 12 zgrada za te djelatnike. Zbog likvidacije spomenute banke nastao je zastoj u radu rudnika, dok se poduzetnici nisu osigurali novim kapitalom. Ugalj se izvozio i u Ugarsku. Posljednje godine svog života (šest) provodi u Kreševu, gdje istražuje rudno blago za potrebe "Muslimanske i Hrvatske banke u Sarajevu. Mato Nikiæ, r. 1905. godine, reæi æe Požežaninu dr. Željku Muljeviæu: "Lehrman je bio otac i majka ovom narodu, pomagao je naroèito sirotinji.

Bio je skroman, koliko uèen, razumio se u sve. Ljudi koji su mu bili potrebni zapošljavao je i uvijek dobro platio i preplatio i nitko ga nije morao badave služiti. Bio je kao sirotinjska majka. Od vlasti je zbog svog položaja dobivao namirnice, koje su u ono doba 1. svjetskog rata bile vrlo tražene. On bi sve što je dobio podijelio onima, kojima je bilo potrebnije, ostavljajuæi sebi samo manji dio. Svakodnevno bi obilazio rudišta i iskope, pješaèeæi u visokim žutim èizmama i poštapajuæi se rudarskim štapom. Bio je nemiran i neumoran u tim svojim obilascima terena. Nedjeljom je obièno sjedio pod drveæem u blizini potoka Kreševice, èitajuæi novine. Bio sam u to vrijeme ðak, a on bi znao doæi u školu i pokazujuæi djeci grumenje ruda koje je iskopao govoreæi: "Djeco moja ovaj težac (baritnu rudu) ja danas bacam, a to æe jednoga dana biti vaše zlato i kruh". Tako je i bilo.

1868. Ðuro Haidvogel i Lenka Herman izraðivali su graðevinski materijal (opeke) u Požegi.

264

VDG JAHRBUCH 2005

1923. inž. Luka Bauer dolazi u Pleternicu za gospodarskog upravitelja dobra Brodske imovne opæine. Luka je roðen 18. lipnja 1889. godine u Sotinu.

Osnovnu školu završio je u Sotinu, a gimnaziju u Osijeku. Na Visoku školu za kulturu tla u Beèu upisuje se 1912. godine, a 1915. morao prekinuti zbog rata pa završava 1920. godine. Prije Pleternice predavao na Gospodarskoj školi u Zagrebu, a potom radi kod Kleina u Požegi. Za njegovo vrijeme racionalno se iskorištavaju šume, sa dobra u vlastitom podrumu kapaciteta 100 vagona odnjegovano i prodavano vino "Klikun" u Francusku i Austriju - Beè, u restoranu Rathauskelleri i do dva vagona godišnje. Vino se tada transportiralo u baèvama, a jedan manji dio punio se u flaše od 0,70 l. Rasplodni bikovi prodavani su pravoužitnièkim opæinama i tako se poboljšavala selekcija krava. Isto tako je uèinjeno i sa rasplodnim nerastima za èistokrvne mongolice. Na dobru se uzgaja sjemenska roba pšenice profilik br. 323., ozima zob, jedna od prvih u požeškom kraju, kalami odnosno uzgaja sadnice za nove kvalitetne nasade vinove loze.

Gradi se elektrièna centrala 1926. godine pa je struju pored Pleternice dobila i sela Gradac i Sulkovci. U samom centru Pleternice ureðen je krasan park. Bio je svima na usluzi i našlo ga se je u svim selima gdje su bile škole: Buk, Ruševu, Sesvetama, Kuzmici, naravno i Pleternici, Graðanskoj ženskoj struènoj školi u Požegi, kao i u župnim dvorovima.

Pomaže školama kako u obuci uèenika u gospodarstvo, tako i oko popravaka i izgradnji škola, ureðenju vrtova, izleta. Dao je svoj obol i šire kod organizacije Gospodarske izlože u Požegi 1931. godine, kao predsjednik Kotarskog poljoprivrednog odbora i predsjednik konferencije za organizaciju izložbe, a bio je i proèelnik sekcije za ratarstvo i livadarstvo iste. Premješten je iz Pleternice iz zdravstvenih razloga pod konac 1940. godine.

Mlinari 1773. Antun Prikelmayer - kupio mlin ranije vlasništvo isusovaca u Požegi.

1776. 1823. Latz, mlinar u Požegi.

1929. Carl Kühr, vlasnik najveæeg mlina "Ema" u Požegi. 1941. godine s mjesnim voðom Lonerom osniva i vodi Njemaèku kreditnu i privrednu zadrugu.

Pleternica 1734. Pokmar mlinar u Pleternici.

1785. Sepel, mlinar u Pleternici.

1821. Schulteiss mlinar imao i gostionu u Pleterniici.

1880. Wittenberg, mlinar.

Kutjevo 1849. Braæa Regen, mlinari u Kutjevu. Imali i uzgajalište pastrva.

265

VDG JAHRBUCH 2005

Kula Anton Heigl, mlinar.

Brodski Drenovac Rittig, mlinar.

Then, mlinar.

Velika Scneider, mlinar.

Jakšiæ Prunder, mlinar.

Ruševo 1891. Böhm, mlinar.

Vinogradari Obnova - regeneracija vinograda poslije uništenja starih zasada domaæe europske loze, zapoèelo se u Požeštini izmeðu 1902.- 1905. godine. U Požegi prvi poslije Ratarnice i gradske opæine to su izmeðu ostalih uèinili: Dr. I. Thaller, Dragutin Lerman, Marko Juhn, Julije Hegedüss, Julio Hipp Ivan Stürmer, Dragutin Fleissig, i dr. U Pleternici pored "Klikuna"(Bauer): Franjo Kammerman, Mirko Leikauff, Franjo Schulz. U Brestovcu: Dragutin Kühr. U Kutjevu: Ivan Koch, a poslije Ivan Ašenberger, Jerolim Pohl, Terezija Kristen, Mirko Messner, Manda Birger, Ivo Mohler i Helena Zeler. U Velikoj Baltazar Molnar.

Zastupnici - senatori - vijeænici 1783. Petar Heimb, gradski senator.

1790. Lovro Hess, senator. Najamnik dobra Alaginci, koji je umro udaren od groma 23. svibnja 1790. godine i pokopan u grobnici župne crkve Sv. Terezije.

1834. Vjekoslav Thaller, Josip Prikelmayer ml., Franjo Schorndorfer, Josip Sshlisser i Josip Prikelmayer st., gradski senatori.

1839. Josip Prikelmayer, zastupnik u Požunskom saboru.

1848. Vatrolav Riffer, Dragutin Lobe, Josip Steigl Požeški "Odbor sigurnosti".

1851. Vatroslav Riffer, Dragutin Lobe i Vjenceslav Rittig i dr. - gradski gospodarski odbor.

1865. Filip Thaller, zastupnik grada Požege u saboru.

1866. Stjepan Rittig, gradski zastupnik.

266

VDG JAHRBUCH 2005

1873. Filip i Ivan Thaller, Franjo Rumpel, Ferdinand Kempf, Ferdinand Schlisser, Roman Rittig, Stjepan Rittig, Izidor Lobe, Ðuro Haidvogel, gradski zastupnici.

1873. Osnovan "Graðevinski i poljepšavajuæi odbor" grada Požege na prijedlog Wilima Justa.

1901. Koloman Hecht, dr. Eduard Kürschner, novo gradsko zastupstvo.

1903. Franjo Trapp, gradski inžinjer predložio a zastupstvo prihvatilo regularnu osnovu grada Požege.

1904. - 1918. dr. Eduard Kürschner, odvjetnik - gradski naèelnik Požege. Rodio se 31. prosinca 1863. godine u Vojnom Križu. Puèku školu polazio je u Èazmi i Kloštru Ivaniæu, gimnaziju i Pravni fakultet u Zagrebu.

1905. Juraj Juhn, Julije Kniffer, izabrani na pobumbenim izborima za gradske zastupnike.

1907. Dr. Eduard Kürschner i Ljudevit Koch izabrani u gradsko zastupstvo.

Ljudevit Koch, roðen je 1859. godine u Kutjevu. Bravarski obrtnik. Bio aktivan u DVD Požega. Umro 1944. godine u Požegi, a u listu Vihor iz iste godine, iako ratne, navedene su sve njegove zasluge za grad Požegu.

Poèasni graðani Požege 1842. Franjo pl. Zegenvall, podban.

1845. Dragutin Beonard i Adolf Beuerle, uredniici novina.

1846. Michael Rambach, ravnatelj novina.

1860. Alfred pl. Kendler, lijeènik.

1862. dr. Josip Juraj Strossmayer, biskup.

1864. Miroslav grof Kulmer, predsjednik gopodarske izložbe.

1866. Nikola Thaller, sudac.

1868. Antun grof Majlath, veleposjednik.

1875. Wilim Just, županijski mjernik.

1882. Dragutin Lobe, veleposjednik. Èinovnici 1741.- 1746. Oto Hoslingaus, Trenckov provizor za Veliku.

1746. Josip Höller, prefekt komorskih zaplijenjenih dobara (Trencka).

1746. Adam Hasz, "justitae magister" (uèitelj pravde) - krvnik.

1782. Bombyrum, gradski svilarski nadzornik.

1783. Dragutin Krausgruber, krvnik - gradski.

1788. Ivan Rasinger, gradski bilježnik.

267

VDG JAHRBUCH 2005

1834. - 1848. Vatroslav Heimb, gradski bilježnik u Požegi. Miroslav Graff, podbilježnik.

1849. Lichtenecker, predstojnik županijskog ureda u Požegi, a poslije njega Josip Loger.

1849. Vilim Dolhoph, povjerenik županije.

1851. - 1883. Wilim Just, županijski mjernik (1875. do smrti).

1856. Piperger, krvnik. (Požeški prijeki sud kojemu je bio proèelnik savjetnik prizivnog suda Slovenac Rulec, dao je povješati barem 30 razbojnika).

1861. Filip Thaller, gradski bilježnik i kapetan.

1861. Josip Paul, prvi podbilježnik županijskog magistrata, Franjo Schmidt, mjernik.

1861. Vatroslav Heimb, blagajnik županijskog magistrata.

1866. Josip Frigan, stražmeštar, Ivan Šmauc, kastelan.

1871. Adolf Schiebel, veliki gradski bilježnik. Rodio se 1850. godine u Moravskoj Bistrici. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Požegi, Osijeku, Vinkovcima i Zagrebu. Pravo je završio u Zagrebu i Beèu. Poslije je bio i gradski vijeænik. Aktivan u DVD Požega gdje je gotovo tri desetljeæa bio vojvodom. Posebno je zapažen njegov rad u "Vijencu". Sudjelovao kao èasnik u boju za zaposjednuæe Bosne i Hercegovine (1878.- 1882.).

1875. Dragutin Lobe, nadzornik svilarstva.

1880. Mihael Moser, krvnik.

1883. Adolf Schiebel, blagajnik; Emanuel Kliment, protustavnik 1897. Emanuel Kliment, blagajnik; Franjo Trapp, inženjer (do 1906.).

1904. Lavoslav Frim, služba bilježenja gradske potrošarine.

1906. Josip Hanzl, gradski veterinar, a Josip Alterman, gradski inženjer.

1908. Franjo Erben, županijski nadinženjer, Ivan Mallus, žup. škol. nadzornik.

Obrtnici 1721. Toma Taifelsberg, zidar.

1727. Martin Murarius i Joanes Schlanig zidari 1746. Tomo Koncler, tesar (izradio vješala).

1754. Joseph Schurer, Johann Urich i Michael Klaus, zidari.

1754. Adam Feichtner, zidar iz Osijeka gradio županijski zatvor u Požegi.

1777. izgraðena je kraj Orljave kapelica sv. Ivana Nepomuka zaslugom požeškog graðanina i pekara Petra Himba (vjerojatno Heimba).

1792. Leopold Schorendorfer, vlasnik gostionice - "Porta Lapidea" Leopoldkaffehaus, kod "Kamenitih vratiju".

268

VDG JAHRBUCH 2005

1848. Josip Grünwald, urar. Josip Otto, šintar.

1892. fotograf Weiberg iz Beèa privremeno je otvorio u Požegi "fotografski atelier" i poduèavao nekoliko nauènika.

1773. osnovan je "Drugi njemaèki ceh"- II Deutsche Innung zu Požega": pekari, tesari, zidari i licitari, a kasnije su u ceh ušli mlinari, sapunari i sitari.

1774. osnovan je "Prvi njemaèki ceh" - "Erste deutsche Zunft" u Požegi u kojem su bili pivari, limari, tesari, cipelari, stolari, baèvari, brijaèi i kirurzi, njemaèki krojaèi, rukavièari i torbari, lonèari, užari i staklari.

Sveæenici Prvi njemaèki propovjednik za posadu požeške vojne posade bio je o. Franjo Grundler iz Epješa.

Osnivanjem škole i gimnazije u Požegi, tada iz Požege odlaze gimnazijalci na bogosloviju u Zagreb i Ðakovo, pa imamo preko 70 sveæenika koji su bili na župama ðakovaèke i srijemske biskupije. Evo nekoliko primjera: - Emerik Suer, župnik u Kaniži.

- Ivan Schmoltzinger, župnik u Podvinju.

- Josip Schmoltzinger, župnik u Lipovcu.

- Adolf Veferin, župnik u Odvorcima.

- Franjo Witman, župnik u Odvorcima.

- Ivan Witman, župnik u Ðakovu i 185. i 1815. kapitularni vikar.

Za biskupa Mandiæa bio generalni vikar.

- Ivan Heim, župnik u Knejskoj Vasi.

- Martin Kuppfert, župnik u Sesvetama 1763.- 1769.

Za kratkog župnikovanja uèinio mnogo za župu.

- David Meznar, do ukinuæa pavlinskog reda redovnik pavlin, u Požegi je ostao kao profesor gimnazije i èlan konzistorija i kao takav bio izabran za župnika 1813. godine. Kao župnik umro u Požegi 1823. godine. Napisao i izdao: "Pridika od sv.

Martina Turonskoga biskupa" Zagreb 1755. "Pridika u vrime zadobitih po Austrijancih suproti Francuzi kod rena potoka gradova Mainza i Mannheima" Zagreb 1796. "Pridika u vrime zadobiæa Austrijancih suproti Francuzi kod rena potoka - Tebe Boga falimo deržane zafalnosti" Zagreb 1796.

- Michael Eiler, prvi sveæenik iz Kule, kapelan u Novoj Gradiški 1815. godine, a njegov mlaði brat Joseph na župi u Bebrini. Župa Nova Gradiška i danas èuva 143 knjige na njemaèkom jeziku (17. st.=3, 18.st.=33 i 19. st.=107). Knjige su tiskane: Augsburg 1629., Hertzogen 1678., Bamberg 1705., Halle 1755.-1759., Peeth 1835.1844. i Wien 1835. Pretpostavljam da je to iz doba upravo Michaela Eilera, tada kapelana, koji je obavljao crkvenu službu na njemaèkom jeziku.

269

VDG JAHRBUCH 2005

- Ivan Thaller, r. 1812. g. župnik u Davoru, Brestovcu, a od 1856.- 1878. godine u Požegi. Zapažen njegov doprinos obnovi puèkih škola, poboljšanju uvjeta rada uèitelja, otvaranju filijale sestara milosrdnica u Požegi 1862. godine. Jedno vrijeme i narodni zastupnik. Umro u Požegi i pokopan na groblju Sv. Ilije. Kameni križ oèuvan do danas.

- Ivan Spath, bio kapelan u Gaju, a 1812. godine dolazi za župnika u Buk, gdje ostaje 28 godina, a poslije toga u Sesvetama od 1840.- 1854. godine. U svakoj župi ostavlja svoj trag na ureðenju crkvi, ali i pastoralnom radu. Zapoèinje pisati Spomenicu župe Buk. - Karlo Šliser, rodom iz Požege, bio župnikom u Kutjevu od 1865.-1867. godine.

- Franjo, Pokaz, r. 1814. g. župnik u Raèi.

- Stephan Musler, bio je gimnazijski profesor u Zagrebu, u Varaždinu direktor gimnazije do 1860. godine, a od tada do svoje smrti 1868. godine župnikom i dekanom u Novoj Gradiški.

- Nikola Švajcer, roðen 1822. godine u Pleternici. Nakon kapelovanja po raznim župama postaje župnikom u Pakracu. 1848. godine imenovan kapelanom I. èete narodne straže. Bio je veliki gospodar, jer je pakraèka župa posjedovala mnogo zemljišta pa se morao posvetiti ekonomiji. Èak ga i beèka vlada uzela za èlana savjetnika beèke komore. Sagradio je u Pakracu veoma veliki i za ono vrijeme najmoderniji župski stan koji se ubraja meðu najljepše kuæe - palaèe u Pakracu.

- Anton Lehrman, bio je kapelan u Èazmi.

- Ferdinand Ferdo Gerstner - rodio se 28. ožujka 1882. godine u Požegi, kao peto dijete u braku Katarine Šulc iz Požege i Ferde Gerstnera. Ferdo je kao baèvarski pomoænik došao u Požegu iz Osijeka sa željom da kupi baèvarski alat od udovice Genoneve Šulc roðene Mueller. Tu je upoznao 14 godina mlaðu kæer Katarinu Šulc, oženio se i ostao u Požegi. U braku su imali 12-tero djece. Ferdo polazi i završava u Požegi puèku školu i gimnaziju. Iako iz brojne obitelji nije bio "kolegijaš" nego gimnaziju polazi od kuæe i maturira 1900./1901. Nakon mature odlazi u Ðakovo na bogosloviju, gdje je 1905. godine zareðen za sveæenika. Iste godine prima službu kapelana u Piškorevcima, a od 15. prosinca 1906. godine isto kao kapelan u Semeljcima gdje ostaje do prosinca 1908. godine. Nakon toga tri mjeseca boravi u Tovarniku, godinu dana u Novom Slankamenu i pola godine u Velikoj Kopanici. Privremeni je upravitelj župe u Andrijevcima od 1. sijeènja 1911. do 30. rujna 1911. godine, kada dobiva premještaj i postaje vjerouèitelj više i niže djevojaèke škole u Zemunu. Ovo je vrijeme kada je njegov bratiæ Ivan Šulc bio dekan i župnik u Erdeviku. (Šulc je 11 godina stariji). Ferdo ostaje u Zemunu do 26. svibnja 1916. godine, ali je zbog ratnih prilika (1914.- 1915.) povremeno odlazio u Vinkovce. Kao uèitelj vjere u Zemunu objavio je: "Katehetièke propovijedi o Svetoj Prièesti" u Ðakovu 1915. godine. U svojoj ih je nakladi cjelovito objavio, a cenzor mu je bio msgr A. Akšamoviæ. S jedanaest godina sveæenièkoga rada i steèenim bogatim iskustvom postao je konaèno 16. svibnja 1916. godine župnik u Sotinu, gdje ostaje sve do 26. travnja 1923. godine. Za to razdoblje svakako je najvredniji 270

VDG JAHRBUCH 2005

njegov rad "Povijesne bilješke Sotina" na kraju i neposredno prvih godina nakon I. svjetskog rata. Iako æe predgovor spomenutom bilješkama napisati još na dan Sv. Ilije 1918. godine u Sotinu, biskup A. Akšamoviæ vlastoruèno ovjeriti potpisom i peèatom 5. lipnja 1921. godine u Sotinu, bilješke æe èekati do studenoga 1966. godine, kada æe biti tiskane u knjizi: "Ferdo Gerstner, Povijesne bilješke Sotina".

Predgovor je napisao msgr. dr. Marin Srakiæ, biskup koadjutor biskupije ðakovaèke i srijemske, u kojem istièe, da je pisac ovog djela poznati sveæenik, a izmeðu dva rata jedan o vodeæih nositelja katehetske obnove u ðakovaèkoj i srijemskoj biskupiji. To nije spomenice župe Sotin, nego je rijeè o "bilješkama" za jednu župsku ili seosku spomenicu, istièe dalje biskup Srakiæ. Gerstner opisuje gotova sva podruèja života tog srijemskog mjesta, i župu i crkvu, arheološke nalaze i školu, važne dogaðaje i zdravstvo, poštu i politiku, ženidbene obièaje i narodnu nošnju, roðenje i smrt. Obradio je i ženidbu kod Nijemaca. Iako je prošlo dosta vremena od pisanja bilježaka, oni ipak izlaze u pravo vrijeme, kad se mnogi Sotinci spremaju na povratak u svoj, nekada lijepi, a sada opljaèkani, srušeni, spaljeni Sotin. Priloge za ovu knjigu dali su još: Antun Ljubas- Tone, Robert Farkaš, Miroslav Badanjak, Tvrtko Zebec, Miroslava Hadžihusejnoviæ-Valašek i Vlado Horvat.

Poslije Sotina župnik je u Andrijevcima, ali ga na želju Jeftiæeve vlade biskup premješta u Berak, gdje je bio još u težoj situaciji, jer su mu prijetili, te je bio u životnoj opasnosti. Župu u Komletincima preuzima 1935. godine. Iz Komletinaca se vraæa u Požegu shrvan šeæernom bolešæu 1. rujna 1838. godine, a preminuo je 18. lipnja 1939. godine i pokopan na groblju Sv. Ilije u Požegi.

- 1885. o. Liberije Šandl, franjevaèki gvardijan u Požegi.

- Pavao Krömpler, bio župnik u Kutjevu 1883.- 1912. godine. Uèen èovjek, visoke inteligencije i dobar gospodar. Pisao je i gospodarske knjige.

- Dr. Antun Messner- Sporšiæ, roðen je u Požegi 31. prosinca 1876. godine, a umro u Zagrebu 17. studena 1956. godine. Bio je sveæenik, geograf i pisac.

Proputovao je Rumunjsku, Bugarsku, Tursku, Italiju, Francusku, Švicarsku, Njemaèku, Egipat, Palestinu, Siriju, Libanon, Cipar, Izrael, Švedsku, Norvešku i Dansku. Knjige: Po Skandinaviji 1939., Po blizom Orijentu 1935., Po Italiji i Francuskoj 1936., Od Bukurešta do Ankare 1937., Ratne uspomene (1915.- 1918.)

1934., antropološka analiza "Ljudi i priroda" 1938., a u 28. knjizi Akademijina "Zbornika za narodni život i obièaje" objavio je studiju o hrvatskim naseljima u Baèkoj. Ostala mu je u rukopisu - pisaæim strojem pisana monografija "Požeška županija od XVIII. stoljeæa do 1952. godine". Rukopis se nalazi u Gradskom muzeju Požega.

- Julius Bürger, roðen 1885. godine u Kuli. Bio župnik u Voæinu i Podravskoj Slatini. Prilikom proslave 150 godina dolaska Nijemaca u Kulu i Poreè, predvodi svetu misu i drži propovijed te blagoslivlje spomen kamen na mjesnom groblju u Kuli. Taj spomen kamen postoji još na groblju u Kuli. Strijeljali su ga partizani 10. prosinca 1944. godine na Papuku.

271

VDG JAHRBUCH 2005

- Michael Paus, roðen je 1886. godine u Kuli, bio vojni kapelan, župnik u Buku i Kaptolu, dekan od do. Umro u Požegi 1981. godine.

- Lorand Mathez, župnik u Ruševu 1937.- 1946. U veljaèi 1946. godine zbog navodne suradnje s "Križarima" uhiæen zajedno s njegovom sestrom. On osuðen na 8 godina zatvora u Staroj Gradiški, a ona u Požegi. Vratio se iz logora kao potpuna ruina svojima u Banat i pod nejasnim okolnostima dospio pod vlak, vagoni su mu prerezali obje noge.

Biskupi i kanonici: - Josip Theisfelsberg (1739.- 1820.), roðen u Požegi, župnik u Novoj Kapeli, poslije kanonik lektor u Zagrebu. Oporukom od 22. veljaèe 1812. godine osnovao je kanonik Theisfelsberg zakladu od 10.000 forinti u korist požeških graðana.

Kamate imade gradsko poglavarstvo dijeliti u korist siromašnih požeških graðana, da lakše podmire porez i javne daæe. Istom oporukom ostavlja 1000 forinti kao zakladu za sv. mise. Kamate æe dijeliti župniku i tutoru. Želi, da sv. misi za njegovu dušu pribivaju oni, koji uživaju njegovu zakladu. Konaèno želi zakladaè, da se gradski župnik uvjeri o siromaštvo svakog pojedinca. Glavnica ove zaklade iznosila je 1908. godine 14.954. K s 1012 K kamata. O kolikoj se stvarnoj vrijednosti radi, radi usporedbe navodim, da se za Djeèaèku puèku školu u Požegi izdvajalo godišnje 12.068 K, a ukupna beriva - plaæa gradskih èinovnika i službenika te 1908. godine iznosila su 18.978 K. - Josip barun Wernek, dolazi u Požegu 1764. godine s posebnom misijom: on ureðuje požeški konzistorij i postaje kao zagrebaèki kanonik glavnim vizitatorom za Slavoniju.

- Ignacije Pokajsen (1771.- 18..) kanonik u Zagrebu.

- Franjo Schulteiss, roðen 1846. godine u Pleternici. Roditelji mu bili mlinari, a imali su i gostionicu. Bio župnik u Velikoj od 1876. - 1901. godine. Širio prosvjetni i društveni rad, osniva DVD-o Velika. Vrstan propovjednik. Dok je bio župnik u Velikoj osniva se i Obrtno-pogrebno društvo "Bratija", a suosnivaèi su bili Josip Stigllaitner, baèvar i Julian Toth, krojaè. Imenovan je kanonikom zagrebaèke nadbiskupije. Kao kanonik redovno dolazio u Požeški dekanat na sve korone.

Zaslužan za podizanje III kata Požeške kolegije.

- Dr. Josip Schrott, rodom je iz Šrotovca pod Sveticama. Bio kutjevaèki župnik od 1824.- 1831. godine. Poslije Kutjeva otišao u Zagreb za profesora akademije, zatim je bio imenovan za biskupa. Godine 1844. imenovan je vrhovnim školskim ravnateljem. Uz podršku ðakovaèkog biskupa Kukoviæa nametnuo je Hrvatskom saboru rješavanje statusa uèitelja.

- Gjuro (Georg) Musler, roðen 1801. godine u Kuli. Bio je administratorom župe Kutjevo od 1831.-1883. godine. Poslije je imenovan zagrebaèkim kanonikom.

Oporuèno ostavio Družbi sestara milosrdnica za bolnicu 950 for. i za društvo sv.

Vinka 950. for. Umro u Zagrebu 22. listopada 1878. godine u 77. godini života.

272

VDG JAHRBUCH 2005

- Ivan Šulc, roðen je u 20. lipnja 1871. godine u Požegi. Kao mladiæ otišao je u franjevaèki red, gdje je 11. veljaèe 1894. godine zareðen za sveæenika - o. Virgil.

Jedno vrijeme službovao je u Požegi kao ispitani vjerouèitelj graðanske škole.

Predavao je vjeronauk i na nižoj djevojaèkoj školi u Požegi. Kasnije odlazi za župnika u Erdevik u Srijemu. Vjerojatno kod reorganizacije franjevaèkog reda poèetkom 20 vijeka izlazi iz reda te postaje svjetovni sveæenik. Prema podacima iz obiteljske dokumentacije i postojeæih slika, vidi se, da je i dalje napredovao u sveæenièkom zvanju. Postaje kanonikom i biskupom u Zemunu, gdje ostaje s majkom do smrti. U jednom pismu kojeg je pisala Marija Kataliniæ svojoj majci Hedvigi Hedi Šulc (mlaðoj sestri Ivanovoj)spominje, da je tetak Ivan Šulc biskup u Zemunu slabog zdravlja, te da æe uskoro služiti zlatnu misu, koja je bila 11. veljaèe 1944. godine u Zemunu. Ivan Šulc je bio veliki obiteljski autoritet, te su ga èesto pitali za savjete i duhovnu potporu hodoèašæem u Erdevik. Ne dugo iza zlatne mise tetak Ivan je zauvijek otišao s ovoga svijeta, piše Kanijela Baèiæ Karkoviæ Uèitelji Brodski Drenovac 1912. - 1937. Ludmila Kramar.

Buèje 1907. - 1919. Rudolf Worel.

1928. - 1938. Štefica Macinauer.

1938. - 1944. Marija Brovet.

Buk 1911. - 1914. Luisa Hauser bila je prije Buka uèiteljica u Kuli.

Umrla je i pokopana na groblju u Buku 31. prosinca 1914. godine.

1915. - 1916. Ljubica Metzger.

1931. - 1939. Antun Lauer.

Brestovac 1880. - 1910. Ferdinand Musller.

Cerovac 1911. - 1912. Ivan Herman (prvi uèitelj) 1942. Marija Psotka.

Djedina Rijeka 1920. - 1924. Drina Lattinger.

1925./26. Ivana Brandt.

273

VDG JAHRBUCH 2005

Jakšiæ 1912. Ivan Herman.

1920. - 1944. Ivan Prattes, uèitelj i ravnatelj, a poslije školski nadzornik.

Volontirao u ravnateljstvu Hrvatske seljaèke zadruge kao perovoða, poslovoða i blagajnik.

Kula 1816. Josef Lokar.

1826. Johann Mussler.

1836. Peter Heimb.

1883. Vilma Stopar.

1895. - 97. Gizela Fridrich.

1925. - 36. Dragutin Koch.

1942. - 44. Antun Lauer.

Kutjevo 1858. Wilim Ulses.

1897. Gizela Fridrich.

1936. Franjo Musler.

Kuzmica 1888. Adela Šmidler, prva uèiteljica po osnutku škole.

1903. Ivan Herman.

1905. Marija Hiršman.

1920. Marica Metzger, uèiteljica iz Požege na Uèiteljskoj skupštini u Kuzmici (10. lipnja), kojoj je prisustvovalo 36 uèitelja i uèiteljica, održala je predavanje: Žena i socijalno pitanje.

Poreè 1889. - 90. Hermina Bottmann.

1900. Vjekoslav Schütz.

1929. - 33. Darinka Hepperger.

1936. Tomo Kap. Požega Njemaèka škola 1770.

274

VDG JAHRBUCH 2005

Gimnazija ravnatelji: 1714. o. Adam Spingarolli 1738. - 1741. i 1746.- 1749. Andrija Zamberger.

1760. O. Antun Sonleitner.

1830. - 1834. Adalbert Peterffy.

1834. - 1839. Dominik Kirchmayer. uèitelji - profesori 1701. o. Melhior Omerz, primus scholarum professor (isusovac).

1761. o. Ignacije Marek, profesor Logike i metafizike i Matija Poukl, za principiju i parvu.

1769. m. Laurencije Munier, profesor za retoriku i poetiku.

1771. o. Franjo Ks. Sidbacher, profesor za retoriku i poetiku.

1774. Ivan Witman, exjezuita za sintaksu i gramatiku.

1785. O. David Meznar, na glasu uèitelj požeške gimnazije.

1788. o. Kun Katler, za poetiku i grèki jezik i Adam Mernar za gramatiku (pavlini).

1831. o. Peregrin Heiler, suplet mað. jezika i literature i o. Dominik Kirchmayer za I. humaniorsku školu (franjevci).

1870./71. Filip Thaller, gradski naèelnik Požege zamolio superiora Pregla neka intervenira kod nadbiskupa Haulika da se otvori u Požegi V. razred gimnazije iako je svega bilo 9 uèenika. To je i prihvaæeno i iz Zagreba je vraæeno tih 9 uèenika u Požegu.

1874. Adolf Schiebel, namjesni gimnazijski uèitelj (svjetovni).

Academia Posegana 1764. Antun Hohenwarth, profesor akademije.

Kolegija - orfanotrofij 1850. Dr. Ad. Luka Lumpler, prefekt.

(Naredbom ministra Thuna uveden njemaèki jezik u gimnaziju).

1858. o. Pittman, nadstojnik (isusovac).

1859. o Kass, nadstojnik.

1860. o. Lovro Pregl, nadstojnik. Kupio je od požeške gradske opæine zemljište u Vranduku i dao zasaditi vinograd. Kako to zemljište nije bilo isplaæeno, pripalo je nakon odlaska isusovaca 1871. godine opet gradskoj opæini.

275

VDG JAHRBUCH 2005

Jedan dio vinograda, odnosno zemljišta prekupio je dr. Ignacije Thaller, zavodski lijeènik, a drugi dio zemljišta grad je ustupio 1872. godine orfanotrofiju samo na uživanje.

1871. Antun Molnar, kapelan u Kutjevu preuzeo prefekturu orfanotrofija.

1889. Kamilo Kumpf, ravnatelj (poslije imenovan kanonikom u Varaždinu).

1894. Franjo Schulteiss, zagrebaèki kanonik, svojski se zauzeo kod nadbiskupa Posiloviæa za dogradnju III. kata kolegije.

1910. - 1911. dr. Eduard Risek, prefekt.

1911. - 1912. Benedikt Šubert, prefekt, do tada kapelan u Ruševu.

1925. - 1927. Rudolf Scwerer, prefekt.

Kolegijaši - uèenici: 1835. - 1836. Josip Muzler, Josip Rieger, Ferdo Videman, Ivana Latz.

1836. - 1837. Ivan Heimb.

1837. - 1838. Franjo Regen i Antun Modec.

1838. - 1839. Nikola Švajcer, Marin Hemen.

1840. - 1841. Ivan Knajsl.

1841. - 1842. Fridrik Roic.

1842. - 1843. Ivan Kaufman, Karlo Fuchs i Mijo Šajbenhof.

1843. - 1844. Josip Lechner.

1845. - 1846. Rudolf Makuc.

1846. - 1847. Melkior Majer i Josip Muzler.

1847. - 1848. Adolf Solenghi i Adolf Graff.

1848. - 1850. Nema pitomaca u kolegiji radi bolnica radi rata s Maðarima.

1850. - 1851. Karlo Dauer, Franjo Klemar. Katarina Makeln i Terezija Stumer.

1851. - 1852. Karlo Masnec.

1852. - 1853. Karlo Hager i Josip Muzler.

1853. - 1854. Antun Schwarz.

1854. - 1855. Josip Fišer, Ivan Fiucek i August Höninger.

1855. - 1856. Ladislav Tanhofer i Josip Stadler.

1856. - 1857. Ivan Hornstein i Eduard Ulses.

1858. - 1859. Pavao Leber.

1859. - 1860. Josip Rieger i Franjo Schulteiss.

1860. - 1861. Ernest Kramberger, Josip Sieber.

1861. - 1962. Antun Molnar, Ivan Šürmer, Ivan Schulz.

276

VDG JAHRBUCH 2005

1863. - 1864. Adalbert Šek i Franjo Zimmerman.

1864. - 1865. Adolf Schiebel, Vilim Graber, Nikola Mohr, Ferdo Ulses i Ferdo Musler.

1865. - 1866. Ivan Maller, Josip Türk, Vinko Heinz i Josip Rumpler.

1866. - 1867. Gustav Šmider i Ivan Göszl.

1867. - 1868. Blaž Reylein i Petar Heinz.

1868. - 1869. Kamilo Kumpf, Josip Lach.

1869. - 1870. Franjo Fink, Antun Bukl, Albert Faller,Emil Otto, Josip Brandsteller, Emil Rehman.

1870. - 1871. Dragutin Kindlein, Konrad Šnap, Robert Faller, Ernest Fink, Antun Pukler, Eduard Malih, Leopold Vormastin.

1871. - 1872. Josip Kempf, Aleksandar Kirholz, Franjo Kürschner, Jakob Rais.

1872. - 1873. Alfred Ehrenhöfer i Hinko Reylein.

1873. - 1874. Ivan Metzger i Aleksandar Seitz.

1874. - 1875. Karlo Operman, August Prausa, Franjo Šaner, Vid Paul, Gustav Gajtner, Viktor Stoos, Karlo Fišer, Josip Milih i Josip Krulc.

1875. - 1876. Lelestim Rozum, Stjepan Šmit, Josip Švarc, Filip Gul i Josip Rehman.

1876. - 1877. Franjo Moroc.

1877. - 1878. Nikola Pazman, Antun Seifert, Ljudevit Frankl, Ljudevit Leiner i Stjepan Pomper.ž 1878. - 1879. Adolf Müller, Matija Rohrbacher, Ljudevit Kempf, German Baudoin.

1879. - 1880. Mihovil Magenheim, Kilijan Bauman, Vendelin Fišer i Emil Gürt.

1880. - 1881. Ladislav Seitz, Dragutin Sieber i Josip Ridl.

1881. - 1882. Oto Bahon, Dragutin Šiller.

1882. - 1883. Dragutin Seitz.

1884. - 1885. Adolf Eisenbart, Michael Etinger, Juraj Kolb i Emil Sachs.

1885. - 1886. Emil Hock.

1886. - 1887. Adalbert Vats, Adolf Hercel i Viktor Mayer.

1887. - 1888. Ivan Hepp i Vlado Šmit.

1888. - 1889. Milan Hock, Mato Mainkas, Koloman Rittig, Dragutin Tanhofer, Dragutin Gröger, Artur Hübsch, Ivan Izer, Hugo Kresz, Antun Schlegel.

1889. - 1890. Juraj Lachner, Alfred Neuman, Franjo Špringer.

1890. - 1891. Viktor Ort, Slavko Mayer, Artur Egersdorfer, Edvin Beer, Franjo Schlegel.

277

VDG JAHRBUCH 2005

1891. - 1892. Ivan Rittig, Vjekoslav Špringer, Pavao Štrucel, Dragutin Urlich.

1895. - 1896. Rudolf Pacak, Rikardo Fišer, Oskar Reiner, Aladar Reiner.

1896. - 1897. Franjo Ortner, Mirko Kleiksner, Franjo Kmoch, Leopold Mayer, Alfred Roschler.

1897. - 1898. Franjo Lamot, Nikola Tailsbauer, Rudolf Konrad, Ðuro Kuhner, Otokar Köszel, Otmar Schmutzer.

1898. - 1899. Stjepan Haberstock, Julije Bürger, Ivan Kühn, Franjo Gold, Rudolf Templ, Ðuro Hartzer, Stjepan Pust, Dragutin Schmutzer, Matija Gal, Filip Gundrum, Stjepan Kolb.

1899. - 1900. Petar Kühn, Milan Götz, Milan Reidl.

1900. - 1901. Ivan Švigir, Adam Füstos, Viktor Reiser, Josip Sacher, Albin König, Ivan Kunst, Mirko Schrimpl, Vjekoslav Schumppich, Rudolf Ulses.

1901. - 1902. Dragutin Förster, Ivan Krištof, Adam Füstös, Franjo Huber, Dragutin Schvarz, Dragutin Graninger, Ðuro Rothgerber.

1902. - 1903. Josip Freisman, Edmund Treyer, Rudolf Lobenwein, Josip Toth.

1903. - 1904. Adolf Füllöpp.

1904. - 1905. Miroslav Breithut, Rikard Hübsch, Edo Grünvald, Vlado Langer, Vladimir Nöthig.

1905. - 1906. Josip Hatzer, Franjo Šnajder, Mijo Bönel, Janko Godler, Franjo Grundler, Danijel Molnar.

1906. - 1907. Eugen Kolbert, Josip Kolbert, Ljudevit Helmer, Franjo Schneider, Dragan Reis.

1907. - 1908. Vojko Schauff, Valent Barger, Dragan Buschbacher, Eugen Phillips, Stjepan Schöner.

1908. - 1909. Josip Preglej, Oto Barczal, Dragutin Buschbacher, Stjepan Schöner, Gustav Bauer, Mirko Kellreiter, Viktor Konrad, Željko Pesserl.

1910. - 1911. Aleksandar Hacker, Oto Krezinger, Hubert Zechel, Fridrik Bischof, Rudolf Bresslauer, Viktor Fink, Ivan Špuler, Leo Til. 1911. - 1912. Eduard Kopsa, Zlatko Eicher, Slavko Kammerman, Franjo Schneider, Hinko Švager i Juraj Vilfing.

1912. - 1913. Zvonimir Killer, Ivan Kammerman, Rudolf Killer, Fridrik Melvinger.

1913. - 1914. Mijo Kohler, Antun Dement, Stjepan Tanner i Andrija Vilc.

1914. - 1915. Hinko Piussy, Mijo Kittner, Emanuel Ašner, Vladimir Kren, Josip Schlauf.

1915. - 1916. U kolegiji bolnica Crvenog križa.

278

VDG JAHRBUCH 2005

1916. - 1917. Leo Eisner, Matija Schneider, Fridrik Streitz, Alfred Alkier, Petar Šmit, Emil Weldamon.

1917. - 1918. Ferdinand Stürmer, Milan Weldamon, Viktor Braun, Branko Hadl, Ivan Jäger.

1918. - 1919. Adolf Štiglmayer, Dragutin Venturin, Vilim Pantlik, Ivan Seiter, Josip Hornung, Antun Iseman, Branimir Jäger, Stjepan Kellreitr, Mirko Ksneneman, Rudolf Sieber, Josip Petrin i Gustav Štiglmayer.

1919. - 1920. Zlatan Ašner, Viktor Biro, Ðuro Hass, Dragutin Švarc, Miroslav Pajer, Karlo Then, Antun Lauer, Karlo Šmit.

1920. - 1921. Josip Marks, Karlo Holub, Viktor Kirin, Vladimir Nemec, Marijan Vehauc.

1921. - 1922. Zdravko Federbar, Petar Neumayer, Josip Berger, Ernest Losch, Franjo Bauerfreund, Eugen Eppert, Božidar Gollner, Stanko Heim, Alojzije Petrin, Josip Kifer, Ðuro Kienbauer, Ignjat Koller, Josip Nett.

1922. - 1923. Ivan Šefer, Vladimir Reck, Josip Eppert.

1923. - 1924. Franjo Lochmann, Josip Treppo.

1924. - 1925. Josip Geiger, Pavao Geiger, Jakob Bleckl, Eugen Buschbacher, Josip Buschbacher, Vjekoslav Feurer, Vlado Heim, Josip Hajtzman, Dragutin Šmutz.

1925. - 1926. Viktor Merz, Jakob Piffath, Josip Klem, Josip Marbach, Stjepan Merz, Mihael Paus, Valter Roth, Adam Veber.

1926. - 1927. Ivan Papp, Krunoslav Grebl, Antun Fišer, Matija Johler, Franjo Kohling, Franjo Mathes, Antun Müller, Marijan Wagnes, Antun Meninger, Albert Hofbauer, Adam Keil, Rudolf Tiefenbach.

1927. - 1928. Mirko Hofman, Ivan Schneider, Karlo Holc, Franjo Werner, Franjo Grundler, Henrik Fol, Antun Kilijan, Antun Štegmayer.

1928. - 1929. Antun Wahl, Josip Rapp, Dragutin Walter, Stjepan Heller, Mijo Herman, Rudolf Hofenneder, Dragutin Hornung, Matija Muser, Branko Leustek, Marijan Spies, Mirko Šifner.

1929. - 1930. Vladimir Grims, Ivan Feiler, Zvonko Zimmermannn, Danko Kajtner, Stjepan Keller, Karlo Šubert, Ivan Fesl, Leopold Konrad, Ivan Philipp, Antun Veber, Franjo Viglherdt, Rikard Wolfmayer.

1930. - 1931. Kamilo Klethofer, Karlo Šmuc, Pavao Fajler, Jakob Hajn, Stjepan Gotštajn, Josip Herd, Leopold Konrad, Zlatko Hartman.

1931. - 1932. Josip Fizi, Dragutin Hajnrik, Rudolf Kres, Krešimir Majer.

1932. - 1933. Dragutin Roller, Vilim Baller, Ivan Ispas.

1933. - 1934. Vladimir Morichuber, Ladislav Ajhorn, Zvonko Etinger.

279

VDG JAHRBUCH 2005

1934. - 1935. Alfred Pikl, Ferdinand Otenfels, Pavao Vagner, Božidar Verner, Franjo Volzajn, Borislav Bender, Josip Moger, Ðuro Herber.

1935. - 1936. Aleksandar Švarc, Milan Hauptfogl, Dragutin Štanfel, Zdenko Sajc.

Maturanti Požeške gimnazije 1874. Josip Hutter.

1875. Franjo Gundrum, Petar Heinz.

1877. Josip Kempf, Antun Pukler.

1878. Jakov Rajs.

1879. Lavoslav Hirschenstein.

1882. Dragutin Šilhabl.

1885. Ljudevit Frankl, Stjepan Pomper i Mato Rohrbacher.

1886. Dragutin Sieber.

1888. Dragutin Böhm, Rudolf Thaller.

1889. Hinko Lehner.

1893. Eugen Konschegg.

1894. Koloman Rittig.

1895. Julije Müller.

1896. Adam Cimerman, Artur Hübsch, Nikola Thaller.

1897. Antun Bauer, Julije Mogan.

1898. Stjepan Bauer, Josip Hanzl, Julije Horn, Bernardo Juhn.

1899. Josip Böhm, Grga Brener.

1900. Šulc Dragutin.

1901. Ferdo Gerstner, Adam Hoffman, Vilim Hübner, Josip Katz, Jakob Müller, Oskar Reiner, Nikola Tailsbauer.

1902. Dragutin Dreiszinger, Ivan Hengster, Pavao Kaunitz, Rudolf Konrad, Milan König, Milan Schiebel, Eugen Šrepel.

1903. Albert Krausz, Zlatko Pukler.

1904. Josip Hochschopf, Antun Metzger, Albin Thaller.

1905. Ivan Kühn, Benedikt Schubert, Albin Wesztermeyer.

1906. Rikard Mautner.

1907. Hugo bauer, Ivan Frei, Josip Müller, Petar Kühn.

1908. Dragutin Förster, Adolf Füllep, Ivan Hochschopf, Gustav Keller, Rudolf Lobenwein.

1909. Rikard Bauer, Karlo Graninger.

280

VDG JAHRBUCH 2005

1910. Aleksandar Gahs, Oto Larisch, Stjepan Ladislav Metzger, Adalbert Schlauff.

1911. Stjepan Thaller.

1912. Ðuro Gajer, Josip Hartzer, Vladimir Nöthig.

1913. Eduard Kürschner.

1914. Martin Schwab.

1916. Dragutin Thaller.

1917. Mihael Mauzer, Miroslav Metzger.

1918. Ivan Špuler.

1919. Zlatko Eicher.

1920. Franjo Heinrich, Milan Haas.

1921. Andrija Vilc, Stjepan Gajer.

1922. Ferdo Stürmer.

1924. Ivanka Cimerman, Vilim Messner.

1925. Ivan Jäger.

1926. Antun Hornung, Mirko Kseneman, Stjepan Kelrajter, Josip Petrin, Albert Schillinger, Ivan Šefer.

1927. Vjekoslav Fleissig, Miroslav Pajer.

1928. Dragutin Hanzl, Terezija Melihar.

1929. Dragutin Michal, Vladimir Rek. 1930. Vjera Cimerman, Ivan Rajner.

1931. Hubert Felger.

1932. Vjekoslav Cimerman, Ivan Fišer, Albert Fleissig, Josip Kifer, Irma Klethofer, Aladar Rajner, Dragutin Šmuc.

1933. Ivan Cimerman, Blanka Konrad, Nada Melihar, Ernest Rajner.

1934. Franjo Grundler, Ðuro Kindl.

1935. Alfred Pikl.

1936. Dragutin Hornung, Nikica Melihar, Adilija Thaller.

1937. Gertruda Hofman, Ðuro Lajkauf, Emanuel Thaller, Pavao Veber, Antun Veber i Franjo Volzajn.

1938. Aleksandra Breslauer, Ivan Fridl, Stjepan Gotštajn, Adolf Krauze, Fredinand Lukman.

1939. Branka Pilar, Antun Hel, Štefanija Rajter.

1940. Josip Moger, Danijela Toth.

281

VDG JAHRBUCH 2005

1941. Ladislav Eichorn, Emilija Fišer, Branka Hoffman, Ljudevit Kusztor, Franjo Hoffer.

1942. Ferdinand Bellan, Slavko Leikauf, Dragutin Boris Leiner.

1943. Vilim Hell, Dragutin Koch, Nevenka Stürmer, Petar Štiksl.

1944. Lerman Slavko, Ðuro Rigel i Robert Stockbauer.

Poslije æe požeški kolegijaši i gimnazijalci biti: Dr. Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup; Pavle Leber, kanonik; Kamilo Kumpf, kanonik; Karlo Kindlein prebendar; Ljudevit Frankl, školski nadzornik; dr. Josip Pazman, sveuèilišni profesor; dr. Antun Schwarz; Adolf Schiebel, vijeænik gradskog magistrata; Mijo Ettinger, župnik u Daruvaru; Vlado Šmidt, apotekar; Artur Hübsch, sveuèilišni profesor i župnik u Americi; Koloman Rittig, sveuèilišni profesor; Juraj Lahner, sveæenik i profesor na zagrebaèkoj preparandiji sestara milosrdnica te sakupljaè pobožnih narodnih pjesama; Rikard Fišer, župnik; Julije Bürger, župnik u Slatini; Pacifik Pukler i Kamilo Kolb, franjevci; profesori: Ivan Kühn i Nikola Švigir, inž. Rudolf Konrad; dr. Franjo Ortner, radivoj Walter, Oskar i Aladar Reiner, dr. Dragutin Hajzler, Stephan Musler; Karlo Förster; Franjo Grundler; Josip Akst; Dadislav Metzger; i dr.

Thallerova Gospa Negdje poèetkom 18 stoljeæa podigli su isusovci u crkvi sv.

Lovrinca i žrtvenik Bl. Djevici Mariji, postavivši na njega drveni izraðeni kip B. Gospe s djetetom Isusom u Naruèju.

Kip se zvao "Marija bez grijeha zaèeta". Kip je bio pozlaæen i naèinjen od lipova drveta. Ukinuæem isusovaèkog reda 1773. godine razriješen je bio isusovaèki laik Pavao Thaller zavjeta, a kako je crkva sv. Lovre uslijed toga opustjela, pohranio je Gospin kip Pavao Thaller u bivšu isusovaèku, tada njegovu ljekarnu. Kad je kasnije opet bila ureðena crkva sv. Lovre, kip je vraæen. Poslije II. svjetskog rata kip je završio u Gradskom muzeju Požega, da bi uspostavom Požeške biskupije opet bio vraæen.

Osnovna - puèka škola 1855. položio je ispit iz hrvatskog jezika našièki uèitelj Nikola Kindlein pred školskim ravnateljem župnikom Sviraniæem i uèiteljem Ivanom Filipoviæem, da može obuèavati u puèkim školama hrvatskim jezikom.

1856. Ivan Thaller, župnik - ravnatelj djeèaèke i djevojaèke škole.

Thallerova Gospa

1867. - 1910. Franjo Messner, namjesni uèitelj.

Umro 3. prosinca 1910.

282

VDG JAHRBUCH 2005

Obitelj Šulc

1871. - 1883. Ivan Schulz, ravnajuæi uèitelj. Rodio se u Požegi 21. kolovoza 1848. godine. Upoznaje mladu sremicu Tereziju Rezu Kaufman te sklapaju brak 22.rujna 1870. godine. U braku imaju 7 djece: Ivana - o. Virgil (1871.), Mariju - Miciku (1873.), Emerika - Mirka (1874), bravar, tada domobran u Osijeku, Ladislav - Laca (1878.)- bravarski pomoænik u Beèu, DragutinDragec (1880.), tada uèenik, Hedviga tada uèenica (1882.), Josipa - Pepica (1887.), tada uèenik IV. raz. Ivan Šulc umro je 30. listopada 1899. godine i pokopan na groblju sv. Ilije u Požegi.

1876. - 1885. Ferdinad Hren uèitelj.

1885. - 1925. Julije Kempf, uèitelj, a potom i ravnajuæi uèitelj.

1895./6. Klementina Riffer pl. Struèiæ, uèiteljica viših puèkih škola obuèavala je uèenike u tzv. "ženskom slöjdu" 1910. - 1913. o. Antun Gretschl i o. Ciril Kindl, nauk vjere.

1912. Franjo Majcen, ravnajuæi uèitelj.

1914. Zdravko Thaller, uèitelj. Odlazi naredne godine kao dobrovoljac na bojišnicu. Pao u zarobljeništvo.

1917. - 1931. Marija - Marica Metzger, uèiteljica. Izradila sliku škole koja se nalazi u školskoj spomenici i ukrasila svojim slikama u boji više stranica.

283

VDG JAHRBUCH 2005

Imam dojam da je kroz slike izrazila i opæe raspoloženje u školi i gradu. Tu su ljubièice, ðurðice, tratinèice, borove granèice s pticama i razni drugi cvjetovi, zatim višnje, trešnje i dr. Prava je šteta što do sada ti radovi nisu šire publicirani. Marija Metzger održava nastavu francuskog jezika, a na završne ispite 12. lipnja 1931. godine u spomenicu škole upisuje vlastoruènu pohvalu direktor francuskog instituta u Zagrebu Raxmond Warnier.

1926. - Vilko Pamer, ravnajuæi uèitelj.

1928. Michael Walter, nauk vjere.

1935. - 1945. Dragutin Koch, uèitelj.

1936. - 19.. Danica Koch.

Poljoprivredna škola 1896.- 1901. Vatroslav Haiman, pristav.

1901.- 1906. Artur Machnik.

1913.- 1922. Julije Oberhofer, ravnatelj škole U okviru školske ekonomije od 1916. do 1920. godine proizvodio se švancenbeški sir.

Od 1914. do 1926. godine na dobru škole se uzgaja simentalsko i pingavsko govedo kao i njihovi križanci.

1910.- 1912. godine završio je školu Josip Videman, roðen 13. ožujka 1892. godine u Sotinu na trošak zemaljske vlade i tada (zapisao župnik Gerstner - 1918. godine) inteligentni ratar, koji se bavi svojim gospodarstvom.

Niža i viša Graðanska škola 1789. Položio je Krištof Heimb 500 forinti za uzdržavanje "ženskog uèitelja".

1804. Franjo Gatti, osobiti ženski uèitelj.

1827. Katarina Thaller, uèiteljica i sestra joj Franciska kao pomoænica.

1862. sestre milosrdnice otvorile nižu a potom 1876. i višu graðansku školu.

1875. è.s. Ana Boch.

1881. godine Terezija Thaller, supruga dr. Vatroslava, kumovala i darovala krasnu vrpcu za ukras škoske zastave.

1883. è.s. Jozefa Kragl 1906.- 1912. è.s. Lidvina Majerhofer, ravnateljica i nadstojnica milosrdnih sestara. Ženska struèna škola 1896.- 1904. Klementina Riffer pl. Struèiæ 284

VDG JAHRBUCH 2005

Šegrtska škola 1887. O. Antun Gretschel, uèitelj vjere.

1897.- 1906. Klementina Rifer - pl. Struèiæ, za ženski ruèni rad.

1902.- 1925. Julije Kempf, ravnatelj.

Osnovna škola Požega Vanjska 1897.- 1906. Klementina Rifer - pl. Struèiæ.

1926.- 1928. Ivana Pacher.

1955. Andrija Hel. Ruševo 1925. Slavko Vilhem.

Sesvete 1889. Marija Alber.

1915. Jelisava Wirth.

Skenderovci 1921. Anka Thaller, Dragica Stigler.

1926. Vilko Pamer.

Toranj 1928. Andrija Hell.

Velika 1898.- 1914. Milan Eicher.

Zveèevo Njemaèke škole Za naselja Kulu i Poreè bile su škole po doseljavanju na njemaèkom jeziku. No donošenjem zakona to prestaje i ima naziv materinjeg jezika, što zbog nedostatka uèitelja nije bilo moguæe ostvariti. U jesen 1941. godine osnivaju se njemaèke okole u: Ašikovcima, Buku, Cigleniku, Darkovcu, Grabarju, Jakšiæu, Kaptolu, Kuli (1936.), Mihaljevcima, Poreèu (1936.), Požegi, Rajsavcu i Treštanovcima. Uèitelji su bili: Franz Werner u Ašikovcima, Edita Flam i Reif u Grabarju, Ivan Rihter u Jakšiæu, Fritz Mesarosz (1941.- proljeæe 1943.) u Kaptolu, Franziska Molnar, roðena Kerner (1942.-1944.) u Rajsavcu, Kühn (1942.- 1944.) u Tominovcu.

285

VDG JAHRBUCH 2005

Agronomi Arnold Beck, dolazi iz San Michele (Južni Tirol) na gospodarstvo Turkoviæ u Kutjevu 1897. godine, kada je zapoèelo na južnim obroncima Krndije sadnja voæaka i loznih nasada.

Carl Mader, roðen 17. svibnja 1878. godine. U Kutjevo na gospodarstvo Turkoviæ dolazi 1903. godine kao struènjak za vinogradarstvo i voæarstvo i asistent Becku. Bio je struèni upravitelj gospodarstva. Umro je u Lipiku 12. prosinca 1936. godine i pokopan na groblju u Kutjevo. Nadgrobni spomenik i danas se održava.

Franz Achtig, roðen je 17. kolovoza 1881. godine. Agronom. Dovodi ga Turkoviæ na svoje imanje u Kutjevo. Smatrao je da se može bolje struèno raditi u vinogradarstvu i voæarstvo pa ga Turkoviæ drži malo podalje. Daje mu 6 kj. zemlje na kojoj on podiže uzoran vinograd. Stjecajem okolnosti Turkoviæ prodaje to zemljište pa je sav trud Achtigov propao. Daje mu drugu parcelu zemlje i tu je opet podigao vinograd i voænjak te staju za kuniæe. Iskopao je malu akumulaciju i iskoristio oborine za natapanje u sušnom periodu, a napose za nove lozne nasade odnosno cjepove. Podigao je i uzoran voænjak. Okolina ga je cijenila kao vinogradarsko voæarskog struènjaka. 1944. godine morao je napustiti imanje i iseliti u Austriju. Umro je u Grazu 1961. godine.

Franz Achtig j., roðen je 1920. godine. Završio je takoðer poljoprivrednu školu, ali je 1943. godine po partizanima otjeran u logor na Zveèevu (vjerojatno Kometnika) i poslije se za njega ništa nije saznalo.

Carl Mader j. roðen je 18. listopada 1905. godine u Kutjevu. Završio je Višu gospodarsku školu u Klosterneuburgu. Po smrti oca nastavio na poslovima upravitelja vinogradarstva, voæarstva i podrumarstva. Radio dok su to dozvolile ratne prilike 1943. godine. Umro je u Zagrebu 1946. godine.

Društva 1854. - 1944. Društvo za potporu siromašnih uèenika Gimnazije u Požegi.

1870. Filip Thaller, gradski sudac, vješto iskoristio Otvaranje osmorazredne gimnazije za prijedlog skupljenom graðanstvu za osnutak društva za potporu siromašnih uèenika.

1876./7. Josip Juraj Strossmayer daje 200 forinti, a poslije svake godine 40 forinti.

1887. dr. Mijo Reiner daje 100 forinti.

- Obrtno- pogrebno društvo "Bratija" Velika. Prvi predsjednik od 1870. do 1878. godine bio je Josip Stigllaintner. Suosnivaè je bio Julian Toth.

- I. požeško obrtnièko-radnièko društvo Iz Požege su 30. prosinca 1873. godine upuæena na odobrenje Zemaljskoj vladi u Zagrebu Pravila novoosnovanog prvog požeškog obrtnièko-radnièkog društva, a koja su odobrena 29. travnja 1874. godine. Prvi predsjednik bio je Johann 286

VDG JAHRBUCH 2005

Nepomuk Scholl, koji je bio na èelu društva preko 35 godina. Roðen je 1829. godine u Požegi, gdje završava osnovnu školu. Upisuje se u gimnaziju, ali ju napušta zbog nesporazuma s ravnateljem i nastavlja kao krojaèki nauènik. Obrtnièku školu završava 16. rujna 1844. godine i dobiva - LEHR BRIEF, ženski modni krojaè. Po tadašnjem obièaju odlazi na vanbrokovanje po kraljevini i to laðom od Prièca na Savi do Siska, a dalje pješke do Ivaniæ grada, Zagreba, Varaždina, Marburga, Graza, Kleisdorfa, Winernaistata, Bruck an der Mur, Gleihinberga, Margarett Pinklaua, Wiena, Pešte, Keèkemeta, Baje, Segedina, Mohaèa i Bezdana u Požegu.

Pa još jednom preko Nove Gradiške, Okuèana, Siska, Karlovca, Petrinje, Gline, Krapine, Graza, Rotinberga, Beèa, Linza, Praga, Požuna, Siklosa, Peèua, i još mnogih drugih mjesta, natrag u Požegu. Sve je to opisao u svom životopisu, na preko 680 stranica rukom pisanog teksta, koji može poslužiti kao podložak za dobar pustolovni, ali i tragièan film. Odlièno je obradio prilike u tadašnjoj Požegi.

U upravnom odboru društva još su bili Josef Ripperger, Josip Urban, Johann Zcermaka, Ðuro Lerman i dr. Johann Scholl umro je 1907. godine. Svake godine na redovnoj godišnjoj skupštini mandat je stavio na raspolaganju i uvijek biran tolike godine za predsjednike. Društvo je imalo i svoju zastava i predsjednik društva je obavezno prisustvovao kod svih važnijih manifestacija u gradu. Društvo je imalo 1904. godine 270 redovnih (muških i ženskih) èlanova i 19 potpomagaèa.

Društvena imovina iznosila je te godine 2.978 K i 53 fil. Poèasnim èlanom društva imenovan je nekadašnji gradski fizik i ravnatelj požeške bolnice dr. Benko Konrad.

- "Požeganer Liedertafel"- "Kranz" (1851.- 1860.). Zborovoða društva bio Wilim Just, roðen 19. prosinca 1826. godine u Frankfurtu na Odri. U Požegu dolazi 1851. godine, poslije Osijeka, gdje je kao mladi mjernièki vježbenik s 19 godina starosti, najprije došao. Još u Osijeku zavolio je ovaj kraj, upoznao buduæu suprugu Idu, oženio se, družio se s biskupom Strossmayerom.

Bio je glazbeno nadaren i obrazovan. U Požegi osnovao je navedeno društvo, a uglazbio oko 50 hrvatskih pjesama za zbor i solo pjevanje uz pratnju glasovira. Udario je temelje gradskoj glazbi, potpornom društvu za siromašne, društvu za poljepšavanje grada, šetalištu Tekija i parka na starom gradu. Još za njegova života društvo mijenja ime u Vijenac. U Vijencu su još poslije djelovali: Klaudio Prikelmayer (1867.), Filip Thaller (1867.- 1871.) predsjednik; Ivan Köhler. Pokretaè obnovljenog društva je Dragutin Lehrman. Poslije su još u upravi bili: Amon Hendl (blagajnik), Ferdo Sleimer (1882), Adolf Schiebel (1886.), Wilim Just Julije pl. Hededüs, Dragutin Lehrman 287

VDG JAHRBUCH 2005

predsjednici. Just je bio i kapelnik puhaèke glazbe DVD Požega. U radu pjevaèkog društva sudjelovala i kæerka Wilhemina.

Za svoj doprinos gradu Požegi imenovan je poèasnim graðaninom grada Požege i zaèasnim pokroviteljem društva "Vijenac". Umro je 1883. godine i pokopan na groblju Sv. Ilije. Nadgrobni spomenik obnavljan je više puta, postavljenog 1926. godine zalaganjem tadašnjeg predsjednika društva Slavka Baloga. Na njegovoj nekadašnjoj kuæi u Županijskoj ulici postavljena mu je 19. prosinca 1972. godine spomen ploèa.

1888. (13. veljaèe) èlanovi "Vijenca" izveli operetu u èetiri glasa "Kobni sud" od Wunscha.

- DVD Požega Utemeljiteljni èlanovi: 1874. Izidor Lobe, Ivan Thaller, Dragutin Rittig, Filip Thaller, dr. Ignjat Thaller. 1875.: Josip Musler. 1888.: Antun Roth. 1890.: dr. Mijo Reiner. 1891.: Amon Hendl. 1900.: Dragutin Lerman. 1901.: Franjo Trapp. 1905.: Ivan Schmidt.

Potpomažuæi èlanovi: 1887.: Julije Kempf (društveni tajnik). 1897.: dr. Eduard Kürschner. 1901.: Franjo Erben, Josip Hanzl, Matilda Thaller. 1905.: Rudolf Kronstädter.

Izvršujuæi èlanovi: 1877. Adplf Schiebel (vojvoda), 1874. Antun Fišer, (odjelni voða), Josip Ripperger (èlan upravnog odbora). 1877. Pavao Sihart (cjevaš). 1890.: Ladislav Wolf.

1893.: Julije Kniffer, Vinko Hein. 1904.: Andrija Theis. 1905.: Ivan Puchmajer.

1888.: Ljudevit Koch (zamjenik voðe). 1875.: Josip Šulc (trubaè). 1889. Vilim Hell.

1890.: Dragutin Wolf (meštar). 1893.: Izidor Gajer, Ladislav Gajer. 1893. Antun Gahs. 1897.: Josip Felcman. 1904.: Mirko Fordren, Antun Ehrenbauer. Odjel èuvara: 1877. Ivan Šulc. 1881. Ivan Scholl. 1874. Antun Kerner (zastavnik. 1875. Ðuro Lerman (èuvar). 1876. Marko Gajer (èuvar). 1880. Amon Hendl (zastavnik).

- DVD Kutjevo - Antun Koch, roðen 1870. godine u Kutjevu. Po zanimanju bio je postolar. Predsjednik društva bio od 1926. do 1929, godine. Za njegovog mandata nabavljena mrtvaèka kola za pokope i motorno vozilo za štrcaljku. Umro je 1933. godine.

- Karl Mader, roðen 18. listopada 1905. godine u Kutjevu. Završio je Višu gospodarsku školu u Klosteneuburgu. Radio kao gospodarski upravitelj dobra Turkoviæ. Predsjednik društva bio od 2. veljaèe 1940. do 1943. godine.

- DVD Velika - osnovano je 10. ožujka 1894. godine. Osnivaè i prvi predsjednik društva je Franjo Sulthaies, župnik. Još su u upravnom odboru bili: Josip Fiedler, Ludvig Molnar, Larlo Kerner, Josip Stiegleitner i Ludvig Bleier. 1899. godine pored navedenih za tajnika i podvojvodu je izabran Milan Eicher, ravnajuæi uèitelj.

Poslije su još bili u upravnom odboru: Leopold Kajan i Baltazar Molnar (1925.), Vladimir Lehner, Slavko Zvekiæ i Slavko Hofman (1930.), Teodor Hitrec, župnik, 288

VDG JAHRBUCH 2005

predsjednik (1937.). Meðu izvršujuæim èlanovima bili su 1894.: Josip Fiedler, Stjepan Füstes, Stanko Fak, Karlo Kerner, Franjo Kurnhter, Ludvig Molnar, Stjepan i Josip Stiegleitner. 1898.: Ljudevit Bleier i Milan Eicher. 1910.: Andrija i Ðuro Bolf, Antun Somer. 1911.: Dragan Štajcer. 1913.: Vjekoslav Molnar, Karlo Šnajder. 1925.: Mato Bolf ml. 1934.: Ago Zvekiæ. 1937.: Teodor Hitrec i Mato Zvekiæ.

- DVD Pleternica - Osnovano je 1892. Izmeðu ostalih u inicijativnom odboru za osnivanje društva bili: Ðuro Wittenberg i Dragutin Gudrum.

- DVD Ruševo - Osnovano je 1903. godine, a meðu utemeljiteljima te godine bio je i Ivan Hip iz Ruševa, a poslije i Antun Vagner (1932) i Lorand Mathez (1938.)

Vojvoda društva bio je Franjo Kamerman (1908.- 1911.). Aktivni èlanovi bili su još braæa Antun i Thomas Gilich.

- DVD Buk - Najstarije društvo u Buku je DVD, osnovano 12. travnja 1909. godine. Èlanovi upravnog odbora: Josip Wittenberg i Josip Dreksler. U okviru društva djelovala je jedno vrijeme i limena glazba koju je vodio Rudolf Dreksler, a još su svirali: Franjo Kir, Milan Martin, Antun Fridl, Ladislav Hell i Slavko Tvrdy.

Glazba DVD Buk

- DVD Kula osnovano je 1931. godine. Predsjednik društva bio je Antun Bürger, zapovjednik Antun Eiler. Društvo je imalo svoj dom, a 1933. godine nabavili su jednu jaku parnjaèu i druge ruène štrcaljke. U sklopu društva bila je i puhaèka glazba.

- DVD Poreè osnovano je 1933. godine Predsjednik je bio Adam Kühn, a zapovjednik Ðuro Elbl.

289

VDG JAHRBUCH 2005

- DVD Ciglenik osnovano je 1933. godine. Zapovjednik je bio Peter Schirholcz.

- Frauenverein - Gospojinsko dobrotvorno društvo Požega 1888. Terezija Thaller, predsjednica.

1893. Ljubica Wolf, predsjednica.

1896. Melanija Kürschner, predsjednica.

CRVENI KRIŽ 1888. Marija pl. Junkoviæ roð. Thierry, predsjednica požeške podružnice.

Uèiteljsko društvo 1904. Julije Kempf, potpredsjednik 1909. Ivan Mallus, predsjednik 1886. Julije Kempf, tajnik 1863. Od 20. i 21. rujna Izložba zemaljskih plodina i rukotvorina u Požegi u organizaciji Gospodarskog društva, pododbor Požega. Pivo u velikoj boci izložio je pivar Ferdo Kempf, koje je dobilo opæu pohvalu. U odboru su izmeðu ostalih bili: Josip Paul kao tajnik, Vatroslav Heimb, Izidor Lobe, Josip Prekelmayer, Filip Thaller, Mil. Thanhoffer.

1882. i 1883. tajnik gospodarske podružnice bio Franjo Schulteiss.

1909. Aleksandar Gayer, potpredsjednik i odbornici: dr. Mijo Reiner, Josip Hanzl, Petar Faubel, Ivan Bach i Mirko Leukauf. Èlanovi nadzornog odbora: Julije Kempf, Josip Sieber.

1931. Gospodarska izložba u Požegi, 20.- 24. rujna u prostorijama niže gospodarske škole. Inž. Luka Bauer, proèelnik, a Sebastijan Lechner zamjenik sekcije za ratarstvo i livadarstvo. Carl Dragutin Mader, zamjenik proèelnika sekcije za povrtlarstvo, prerada voæa i povræa. Andrija Hell, uèitelj, tajnik sekcije za pèelarstvo, peradarstvo i kuniæarstvo, a Antun Miler, èlan. Julije Reindl zamjenik proèelnika sekcije za stoèarstvo, a Adam Hofman, gradski veterinar za èlana. Dragutin Fleisig, zamjenik proèelnika sekcije za obrt, industriju i strojeve, a Ivan Stürmer èlan.

Hrvatski Sokol 1905. Ivan Lerman u inicijativnom odboru.

1909. Marko Juraj Juhn, društveni starješina. Ivan Strecker i Ernest Förster voðe.

Društvo za poljepšanje grada Požege 1897. Julije pl. Hegedüs, predsjednik 290

VDG JAHRBUCH 2005

Odbor za podignuæe spomenika fra Luki Ibrišimoviæu 1888. Franjo Schönholz, Vatroslav Thaller, Amon Hendl, odbornici.

Seljaèka Sloga Vetovo - 1926. godine predsjednik Stefan Krug.

Pošta 1781. Pavao Thaller osnovao je u Požegi privatnu poštu i utemeljio poštanski ured u Požegi, zakupivši za tu službu posebnu dozvolu. Njegove podatke veæ smo naveli kao o prvoj ljekarnici. Do tada najnužniju poštarsku službu prijenosa pisama vršili su glasnici ili jahaèi na konjima. Pošta je ostala u obiteljskom vlasništvu sve do poslije I. svjetskog rata, kada je bila vlasništvo zadnjeg privatnog poštara Stjepana Thallera, Pavlovog praunuka.

12. ožujka 1827. godine položen je kamen temeljac za Thalerovu kulu - kolibu Vidikovac iznad središta Požege na lokalitetu Antunovac na brdu Kamen, zemljištu u vlasništvu Vjekoslava Thallera, kraljevskog poštara. To je bila šestuglovna graðevina na kat, s osebujnom arhitekturom, a obzirom na lokaciju odakle se pruža prekrasan pogled na èitavu Požeštinu, postala je omiljeno okupljalište prijatelja i znanaca obitelji Thaller, ali i zaštitni znak Požeškog vinogorja. Radu su tu prilazili i drugi graðani ili tadašnji posjetioci Požege. No kao i svako dobro ima i svoje protivnike. Tako 23. prosinca 1854. godine izgorjela je prvi puta Thallerova koliba, kako piše tadašnji krinièar od požara koji je podmetnuo "poznati zlikovac". Požar je tada uništio krov i sprat kolibe pa Filip Thaller (postao vlasnik pošte 1840.) na ostacima temelja 1855. godine podiže novu zgradu istovjetnu prethodnoj.

Još treba pojasniti, da je 12. ožujka Grgurevo, kada Požežani slave pobjedu fra Luke Ibrišimoviæa i njegovih boraca nad Turcima, koja se odigravala istog dana 1688. godine na brdu Sokolovac. No Thallerova koliba, zaštiæena kao spomenik kulture, izgorjela i i drugi puta prilikom paljenja prvomajskih krijesova 1951. godine (30. travnja), od neopreznih palilaca i od tada nije više obnavljana.

Na slici se vidi da je vlasnik poštar jer je do kolibe doveden i telefon o èemu svjedoèe porculanske èašice za telefonsku žicu. Požega je dobila telefon 1907. godine.

Kazalište 1718. godine na trgu pred isusovaèkom crkvom prikazana je drama "Sapritius et Nicephorus. Vjeruje se da je drama izvedena na hrvatskom jeziku jer se 291

VDG JAHRBUCH 2005

gledaocima dijelio sadržaj napisan na latinskom, njemaèkom i francuskom jeziku, kako bi mogli predstavu pratiti i oni koji ne znaju jezik na kojem se izvodila.

Kazališne predstave u Požegi na njemaèkom jeziku bile su od 10. rujna do 4. listopada 1864. godine, a izvodio ih je kazališno društvo pod ravnanjem Julia Senzel. Predstave su bile jako dobro primljene kod požeškog opæinstva, o èemu je društvo dobilo svjedodžbu Gradskog poglavarstva u Požegi ovjerenu peèatom i potpisom gradonaèelnika Prikelmayera.

1885. Požega ima svoje prvo amatersko kazalište. Predstave su se davale u dvorani gostionice "k zlatnom janjetu" (Danas kazališna kavana), a 25. listopada iste godine prikazana je vesela igra P. F. Trautmana "Don Juan u Wisbadenu i A. Kotzebue "Krivi zaruènik". Meðu glumcima bili su Host i A. Schiebel.

Muzej 1924. Osnovan je Kulturno- historijski muzej Požega na inicijativu Julija Kempfa.

1925. Prigodom proslave tisuæugodišnjice hrvatskog kraljevstva, prireðena je izložba sabranih dokumenata i muzejskih predmeta.

1930. - 19. listopada, muzej je sveèano otvoren i u tom prostoru ostaje do 1953. godine, kada se preseljava na današnji prostor.

1954. - 1974. Josip Langhamer direktor muzeja U muzeju se nalazi graða: - Franjo barun Trenck - Wilin Just - Carl Dragutin Lehrman - Julije Kempf Prva kino predstava održana je u Požegi 24. lipnja 1905. godine. Putujuæi kinematograf pod šatorom (na livadi nasuprot željeznièkog kolodvora - sada Ljevaonica) prikazao je kombinirani program, a u reklami za predstavu stajalo je, da se "u gradu daje Elektrobioskop pod ravnanjem Požežanina Englmana, projekcije su u bojama, meðu kojima se može vidjeti rusko - japanski rat, a i neke druge šaljive zgode".

Kinematograf je imao vlastiti lokomobil koji je davao struju za projektor, jer Požega tada nije imala elektriènu energiju.

1911. Prvi kinematograf - zgrada ureðena za prikazivanje filmova - jednostavna duga prizemnica iza koje se nalazila projekciona kabina i strojarnica s parnim lokomobilom za rad dinama. Kino se zvalo "Grand elektrobioskop".

Sagradio ga i bio vlasnik Dragutin Fleissigu. Nakon što je 1912. godine grad dobio struju, taj se kinematograf seli u tadašnju plesnu dvoranu hotela "Janje" na glavnom trgu.

292

VDG JAHRBUCH 2005

Tiskare 1710. Donjoslavski auditor Ðuro Sigmund de Brandenberg darovao je bratovštiti u Požegi (Isusovcima) bakreni kliše za njezine slike, a uz prešu, papir i boju (29. ožujka 1710.)

1931.- 1945. štamparija "Grafika" vlasništvo Antun Kurtnakera. U njoj se tiskale novine "Vihor" i "Hrvatska Rijeè".

Knjižara i knjigovežnica 1890. Josip Wolf 1921. - 1941. Adolf Hoffer, kasnije njegova udovica Ida Hoffer.

Dr. Fridrih S. Krauss Roðen je 7. listopada 1859. u Požegi. Proputovao je balkanske zemlje, bilježio muslimanske pjesme od guslara i narodne pripovijetke južnih Slavena. Napisao je slijedeæa djela: "Sagen und Märchen der Südslawen" (Pripovijetke i bajke južnih Slavena), Leipzig 1883. dva sveska; "Sitte und Brauch der Südslawen" (Život i obièaji južnih Slavena), Beè 1885; "Volksglaube und religioser Brauch der Südslawen" (Narodna vjerovanja i vjerski obièaji južnih Slavena), Münster 1890; "Die Zeugung in Sitte, Brauch und Glaube der Südslawen" (Raðanje u životu, obièajima i vjeri južnih Slavena), Pariz 1899.- 1902. tri dijela i druga. Od 1891. do 1892. izdavao je etnografski èasopis "Urquell" i biblioteku srpskih pripovjedaka (Bibliothek serbischer Meinsterwerke); od 1903. - 1905. osnovao je Krauss "Antropophyteiu" godišnjak za folkloristièko istraživanje povijesti razvoja spolnog morala. O njemu je u Meyers Kleines Konversations Lexikonu iz 1910. godine, svezak IV. zabilježeno, da je Krauss etnografski istraživaè u Beèu.

Carl Dragutin Lehrman Roðen je 24. kolovoza 1863. godine, kao najstariji sin u porodici koja je brojila šesnaestero djece. Djed mu je još 1828. godine položio majstorski ispit za tkaèa, a to je bio i njegov otac. U rodnom gradu polazi gimnaziju, a potom kraæe vrijeme radi u Budimpešti, gdje polazi Trgovaèku školu i trebao je raditi kao trgovac u Slavonskome Brodu. Bio je tada obièaj da mladiæi, koji su izuèili neki zanat ili trgovaèko zvanje, poðu na koju godinu u svijet (vandrovati - vandrokovati, wandern - putovati), da kod dobrih obrtnika i trgovaca steknu struèna iskustva i usavršavanje. Tako je i Dragutin poslije naukovanja prošao dobar dio Europe (pješice). Naumio je poæi u Ameriku, pa je u srpnju 1879. godine krenuo iz Zagreba u Hamburg, gdje je stigao jednog jesenskog dana , a stigao je èak i do Londona.

Ameriku nije vidio i vratio se u domovinu. Radi u Karlovcu po danu kao trgovaèki pomoænik, a po noæi uèi jezike: francuski i engleski, ali i èita znamenite putopise.

Oduševljava se Heinrichom Schliemann, glasovitim istraživaèem starina. Njime je bio posebno oduševljen, jer je bio amater i takoðer trgovaèki pomoænik, kao i on sam. Tako je on s devetnaest godina dobro svladao francuski, njemaèki, i engleski, a ponešto i španjolski jezik. Znaèi, zarana je stao na vlastite noge. U to vrijeme 293

VDG JAHRBUCH 2005

proèitao je on u francuskim novinama sudbonosan oglas, koji je pozivao mlade, zdrave i odvažne ljude da se pridruže ekspediciji za istraživanje Konga, koju æe voditi engleski novinar Henry Morton Stanley, a financirati belgijski kralj Leopold. Oglas je privukao osobitu pažnju mladog èovjeka, èiji se nemirni duh nije mogao zadovoljiti jednoliènim životom trgovaèkog pomoænika, a koji je vjerovao da se tu prvenstveno radi o istraživanju, a ne o kasnijem osvajanju i kolonizaciji, to jest porobljavanju. Zamišljao je, kako æe civilizacija u svakom pogledu podiæi i usreæiti tamošnji zaostao narod. S takvim najplemenitijim shvaæanjima prijavio se Lehrman Stanleyevoj komisiji u Parizu. Izmeðu tri stotine kandidata Stanley je odabrao dvadesetoricu, a meðu njima i stasitog Lehrmana. Tako se Lehrman iz Požege otisnuo na crni kontinent i stigao tamo, kamo stope bijelih ljudi osim znamenitog engleskog istraživaèa Livingstonea još nisu bile Dragutin Lehrman doprle. To je bilo vrijeme kad se u Afriku nije putovalo avionima, niti vozilo automobilima, nego se muèno probijalo kroz prašume džungle pod nadèovjeènim naporima i opasnostima. Opasnost je prijetila i od divljih zvijeri i od ljudi, od gladi, od nezdrave klime za bijelce, te od raznih bolesti, ponajviše tropske groznice i malarije. Lehrman je preživio sve napore, kojima su drugi ubrzo podlegli. ustrajao je u ekspediciji, s malim prekidima gotovo èetrnaest godina. Bio je jedno vrijeme i guverener istoènog Konga. Vratio se zauvijek u domovinu u najboljim muževnim godinama, ali narušena zdravlja. U Listovima iz Afrike (Požega, 1891.) i Novim listovima iz Afrike (Požega, 1894.), opisao je naèin života i obièaje mnogih crnaèkih plemena. Njegov Afrièki dnevnik (1892.- 1896.) nalazi se u HZU, a zbirka etnografskog materijala èuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu, a manji dio u Gradskom muzeju Požega.

Umro je 12. lipnja 1918. godine i pokopan u Kreševu. Na rodnoj kuæi u Požegi podignuta mu je Spomen ploèa. Ulica u kojoj se nalazi kuæa dobila je isto ime, a osnovna škola u Brestovcu nosi takoðer njegovo ime. Ove godine na dan pokopa obnoviti æe "Zavièajna udruga starih Požežana" nadgrobni spomenik u Kreševu.

1881. Franjo Cerman, zemaljski kulturni vijeænik u Kutjevu opisao je u "Šumarskom listu" br. 5. i 6. iz 1881. godine "Šumarstvo požeške podžupanije" Josip Lehrman, bivši ministerijalni savjetnik u Budimpešti. Pisao i prevodio pripovijesti i pjesme u beletristièke èasopise.

294

VDG JAHRBUCH 2005

Josip Kempf iz Požege Bivši uèitelj vinogradarstva i voæarstva u Križevcima. Napisao struène èlanke za veliko enciklopedijsko djelo "Uputa u ratarstvo i gospodarstvo", zatim prijevod knjige "Cijepljenje vinove loze", te struènih rasprava u "Gospodarskom listu".

Julije Kempf Roðen je 25. prosinca 1864. godine. Osnovnu školu i šest razreda gimnazije polazi u Požegi, a Uèiteljsku školu u Zagrebu. Radio je najprije u Novom Vinodolskom 1883.- 1885. godine, a od tada u Požegi najprije kao uèitelj a potom i ravnajuæi uèitelj Djeèaèke puèke škole u Požegi, gdje je bila i Šegrtska škola i èiji je takoðer bio ravnatelj. Od 1917.- do 1924. godine vršio je dužnost županijskog školskog nadzornika. Od 1925. do 1929. godine bio je i gradonaèelnik Požege.

Svestrani društveni i kulturni radnik, prvenstveno u prosvjeti, a potom i kulturi.

Nema niti jedne iole znaèajnije organizacije u Požegi da nije u njoj ostavio svoj zapaženi obol. Od pjevaèkog društva, vatrogasaca, planinara, knjižnice i èitaonice, muzeja, štedionica i banaka, uèiteljskog društva, gospodarskog društva, gospodarskih izložbi. A kao kruna svega plodan pisac. Ostavio je iza sebe obimnu monografiju Požege iz 1910. godina bez koje teško da bi itko mogao nešto ozbiljnije pisati o Požeštini, a da se ne pozove na te struène izvore. Isto tako nezaobilazna je njegova suradnja sa svojim kumom Dragutinom Lehrmanon, kako na poticanje zapisa iz Afrike, tako i na njegovo prepisivanje i ureðivanje toga materijala. Puno sam ili gotovo sve saèuvane spomenice župa i škola Požeštine prouèavao, ali tako koncizne, interesantne podatke nije vodio niti jedan uèitelj ili ravnatelj. A posebno je njegovo kaligrafsko pisanje komu nema premca. Sva je šteta što to do sada nije objavljeno široj javnosti.

Knjige: "Od Save do Adrije Bosnom i Hercegovinom" Zagreb 1898. (drugo izdanje 1907. i treæe 1923.); "Spomenica o 30-godišnjem postojanju DVD Požega 1874./5.- 1904./5." Požega 1905.; "Požega, zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i požeške županije" Požega 1910.; "Iz prošlosti Požege i požeške županije" bilješke po vrelima iz domaæih arhiva, Požega, 1925./26.; "Ljeèilište Topusko u Hrvatskoj", Zagreb, 1929. Pored ovog vrijedno je navesti i njegov ureðivaèki rad i izdavaèku djelatnost kao "Uèiteljski kalendar" u Zagrebu za 18892., 1893. i 1894. godinu. Izdao je nadalje 1891. godine u Požegi s predgovorom "Listovi iz Afrike od Dragutina Lehrmana, Požežanina. U Požegi 1894. godine izdaje brošuru "Novi listovi iz Afrike od Dragutina Lehrmana. Objavio je i mnogo èlanaka u raznim požeškim, osjeèkim i zagrebaèkim novinama, kao i druge brošure. Umro je 8. lipnja 1934. godine i pokopan na groblju Sv. Ilije. Na obiteljskoj kuæi u ulici koja je dobila ime po J. Kempfu postavljena mu je spomen ploèa. Nekadašnja škola u Požegi gdje je bio uèitelj i ravnatelj nosi danas njegovo ime, a ispred škole postavljena mu je bista.

295

VDG JAHRBUCH 2005

Dr. Aleksandar Gash Roðen je 6. ožujka 1891. godine u Požegi. Roditelji su mu se doselili sa Zveèeva.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Požegi, a 1910. godine upisao se na medicinski fakultet u Beèu, ali je nakon godine dana prešao na bogosloviju u Zagrebu, koju polazi do 1915. godine. Bio kapelan u Kutjevu. Posvetio se filozofiji i bogosloviji i u Lyonu postao doktor teoloških nauka, nakon dvogodišnjeg usavršavanja. Bio je sveuèilišni profesor u Zagrebu i isticao se kao znanstveni radnik, a posebno uživao dobar glas u nas i u svijetu kao etnograf i antropolog.

Predlagan i za nadbiskupa koadjutora zagrebaèkog, ali je dvor dao prednost Stepincu kao Solunskom dobrovoljcu. Objavio više znanstvenih radova i suraðivao u mnogim struènim èasopisima (Godišnjak sveuèilišta, Bogoslovska smotra). U stranim èasopisima piše na njemaèkom jeziku. Umro 1962. godine i pokopan na groblju Sv. Elizabete u Požegi.

Eduard Kürschner Roðen je 1894. godine u Požegi. Osnovnu školu polazi u Požegi kao i gimnaziju koju završava 1913. godine. Visoku tehnièku školu, strojarski odjel i elektrotehniku jake struje polazi u Pragu i Berlinu, stièe zvanje inž. elektrotehnike. Poslije studija završio je radionièku praksu kao radnik volonter u Berlinu i u Grazu. Od 1925. do 1929. godine bio je docent Visoke tehnièke škole (Tehnièkog fakulteta) u Zagrebu. Kao inženjer projektant sudjelovao je u mnogim ekspertizama na podruèju elektrotehnike i gradnje elektriènih centrala. Od 1947. do 1952. godine radio u ministarstvu rudarstva, a zatim kao nastavnik na Tehnièkoj školi u Zagrebu.

Objavio je studije: Die Elektrizitetwirtschaft in Jugoslavien (Berlin, 1923.), General Rewiew of the Power Resources of Jugoslavia (London, 1924.), Prilog pitanju naše proizvodnje željeza (Tehnièki list, Zagreb, 1924.), Elektrika na selu (Zagreb, 1925.), Elektriène instalacije, izvedba, materijal i propisi (Zagreb, 1934.).

Bavio se i beletristikom. Umro u Zagrebu 17. listopada 1967. godine.

Vjekoslav Cimerman Roðen je u prosincu 1913. godine u Požegi. Završio je Geodetski fakultet - ing. geodezije. Izdao je Atlas geodetskih instrumenata 1966. godine u Zagrebu, a 1970. godine u Amsterdamu na engleskom jeziku.

Juraj Kürschner Roðen je 4. ožujka 1914. godine u Požegi. Gimnaziju i Muzièku akademiju, studij violine, završio je kao ðak prof. Vaclava Humla u Zagrebu. Prvi koncert održao je u Požegi 1933. godine. Bio je èlan simfonijskog orkestra zagrebaèke radio-stanice. Na poziv kompozitora Borisa Papandopula odlazi 1946. godine u Rijeku, gdje sudjeluje u organiziranju glazbenog života i osnivanju Opere, Niže i Srednje muzièke škole, u kojoj je profesor violine i šef gudaèkog odsjeka. Uz pedagoški rad u rijeèkoj Operi je koncertni majstor. U Zagreb se vraæa 1957.

296

VDG JAHRBUCH 2005

godine, gdje djeluje u Zagrebaèkoj filharmoniji i u Muzièkoj školi "Pavao Markovac" kao profesor violine.

Hans Kühn, profesor.

Roðen u Kuli. Bavio se istraživanjem naselja Nijemaca u Požeškoj kotlini.

Objavljena su mu djela: Die Besiedlung von Kula und Poretsch auf der Kameralherrschaft Kutjevo (vlastita naklada, Zagreb, 1936.) i Das Deutschtum im Poschegaer Kessel (u èasopisu Der Auslandsdeutsche, Stuttgart, 1957.).

Zdravko Thaller Roðen je u Požegi 9. prosinca 1895. godine, gdje završava Osnovnu školu i šest razreda gimnazije. U Zagrebu je završio Uèiteljsku školu i zapoèeo raditi kao uèitelj u Požegi 1914. godine. Javlja se kao dragovoljac u vojsku i odlazi na istoèni front i bude zarobljen. U ruskom zarobljeništvo dobro je nauèio ruski jezik, upoznao ribolovne vode i razvijenu ribarsku literaturu. Nakon povratka u domovinu 1919. godine radio je ako administrativni èinovnik u Sarajevu i istakao se kao plodan ribarski popularizator i nauèni radnik. U Sarajevo poèeo je 1926. godine izdavati èasopis "Sportski ribar". Objavio je knjige: S naših voda, Ribe Sarajeva i okolice i Vode i ribe Jugoslavije. Od 1934. godine u zagrebu je urednik "Ribarskog lista". Za vrijeme rata prestali su izlaziti svi ribarski èasopisi. Poslije rata je 1946. godine urednik èasopisa "Ribarstvo Jugoslavije" i službenik je Ribarskog odsjeka bivšeg ministarstva poljoprivrede, a kasnije u Institutu za slatkovodno ribarstvo u Zagrebu. Objavio je 16 propagandno-beletristièkih i nauènih radova (Popis i rasprostranjenje slatkovodnih riba Jugoslavije, Beograd, 1953., te velik broj popularnih i struènih èlanaka u ribarskim èasopisima i Glasniku biološke sekcije Hrvatskog prirodoslovnog društva.). Umro je 25. sijeènja 1955. godine.

Ivan Messner Roðen je u Požegi 1898. godine, gdje polazi osnovnu školu i èetiri razreda gimnazije. U Zagrebu polazi Uèiteljsku školu, ali je nije završio, nego se posvetio novinarstvu i književnosti. Kao novinar radio je u zagrebaèkom dnevniku "Novosti". Prevodio je Baudelairea. Vrativši se u Požegu, pisao je èlanke u obranu sirotinje i radnièkog staleža u "Glasniku županije požeške". U istom tjedniku izašla je i njegova novela "Franjka". Napisao je da kraæa romana: "Novovjeki djeèak" (Zagreb 1917.) i "Zloèinstvo" (Požega 1919.). Oba - iako poèetnièka djela - djela ekspresionistièke lirske proze pružaju sugestivnu sliku osobnog duševnog života i trzaja prerano dozrelog, èudnog djeèaka, preosjetljive prirode, koji u liku Optujskog, glavnog lika prvog romana, optužuje filistarsko graðansko društvo svoje okoline. "Ja volim sunce i gledam ga kao zrcalo, a i na njega su nabacali šake blata", piše preziruæi ondašnje poslijeratne bogataše i skorojeviæe na vlasti. Umire 1919. godine, mlad, ostavivši nekoliko vizionarskih, u detaljima dobrih stranica proze, svjedoèanstva svoga vremena.

297

VDG JAHRBUCH 2005

Zlatko Eicher Roðen je 1900. godine u Velikoj. Sin je uèitelja i tu polazi osnovnu školu. Završio Gimnaziju u Požegi. Glumac i pjesnik u Zagrebu. Umro 30. kolovoza 1933. godine u Zagrebu.

Jelena Kurtnaker Roðena je 17. sijeènja 1909. godine u Orljavcu. Obitelj se zbog politièkih razloga èesto selila i doživljavala neugodnosti i ponižavanja, što je obilježilo njen životni puta. Djetinjstvo provodi u Pakracu, a potom pred I. svjetski rat sele u Osijek, gdje je završila Višu djevojaèku školu i zaposlila se u hotelu "Central" kao knjigovoða. U Požegu dolazi 1931. godine, gdje se zaposlila u Ljevaonici. Najbolnije razdoblje njezinog života, koje je prikazala u nekim proznim radovima, bio je II. svjetski rat i poraæe. Od srpnja do listopada 1945. godine prolazi nekoliko komunistièkih logora (Krndija, Osijek, Valpovo). Iako joj život nikada nije bio lagan, saèuvala je izvanrednu svježinu duha, provodeæi posljednje dane svog života u Domu umirovljenika u Požegi. Pisala je pjesme i prozne sastave. Zbirka njene poezije i proze (dio) objavljena je u knjizi: "Maslinovu granèicu donesi" u Požegi, 2002. godine. Umrla je u proljeæe 2003. godine.

Adolf Kirscig Roðen je u Kuli, gdje polazi osnovnu školu, a u Osijeku uèiteljsku. Po iseljenju 1944. godine u Austriju najprije je radio u kamenolomu, a potom bio upraviteljem osnovne škole u jednom mjestu blizu Ulma. Sada je umirovljenik, ali se rado sjeæa svog rodnog kraja i uvijek sa obitelji posjeæuje. Ima dva sina i kæer. Napisao je: Kula - Poretsch Die Deutschen in Poschegaer Kessel. Donaushwabische Beiträge 46.

Panonia Verlag Freilassing 1962.

Zlatko Crnkoviæ Urednik - medijator književnog ukusa Roðen je 11. svibnja 1931. godine u Èaglinu. Majka Marija ili Marika, djevojaèki se prezivala Pamer, pa otuda vuèe njemaèko korijenje. Osnovnu školu pohaðao je u Èaglinu, gimnaziju i Filozofski fakultet u Zagrebu, a postdiplomski studij (amerièka književnost) završio je na University of California u Berheleyu. Radio je kao nastavnik engleskog i njemaèkog jezika u Radnièkom sveuèilištu u Zagrebu, na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, a zatim kao profesionalni književni prevodilac.

Od 1969. godine radi u Nakladnom zavodu "Znanje" u Zagrebu kao urednik za beletristiku, a od 1972. godine kao glavni urednik. Pokrenuo je i ureðivao biblioteku Hit i biblioterku ITD. Jedno vrijeme je bio potpredsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Prevodi s engleskog, ruskog, njemaèkog i francuskog jezika. Do sada preveo preko 155 djela i za veæinu napisao pogovor.

Objavio je veæi broj recenzija u bivšem "Telegramu". Za prijevod Portnoyeve boljke Philipa Rotha nagraðen je 1971. godine nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca. O njemu su s puno takta, uvažavanja, biranim rijeèima govorili i 298

VDG JAHRBUCH 2005

pisali: Julijana Matanoviæ, Robert Francem (sastavio njegovu bibliografiju), Ivan Kušan, Ivan Aralica, Pavao Pavlièiæ, Dragan Velikiæ, Stjepan Tomaš, Ana Lederer, Josip Cveniæ, Zdravko Zima, Ivan J. Boškoviæ, Helena Sabliæ Tomiæ i dr. Crnkoviæ je u svome radnome vijeku puno prevpodio s njemaèkog jezika, ureðivao i pisao predgovore i pogovore. Djela Ephraima Kischona preveo je s njemaèkog. Knjigu Zvonka Plepeliæa takoðer je preveo s njemaèkog, jer autor živi u Berlinu i piše na njemaèkom. To isto vrijedi i za Mila Dora (Doroslovca), austrijskog pisca koji živi u Beèu i piše na njemaèkom jeziku.

Plemstvo 1808. Andrija pl. Erlinger, delegat Požeške županije na krunidbi Marije Ludovike.

Zlatko Crnkoviæ

Vojskovoðe

1687. General Thüngen uèestvovao aktivno u boju kod Požege kada je palo 160 Turaka, a osloboðeno 50 zarobljenih seljaka. Da ojaèa požešku posadu general Dünewald ostavlja dio vojske u požeškoj utvrdi pod grofom Herberteinom.

General Leopold barun Engelshoven 1743.- 1745. godine sudjelovao u povjerenstvu za uspostavu obnovljene Požeške županije. Vlastela još predlagala u povjerenstvo Franju baruna Trenca. Tada je sjedište kotara bilo u Kuli (St. Georgius).

Barun Franz Trenck. Porodica baruna trencka potjeèe ie srednjeg vijeka iz pruske "Von der Trenck, von Grosz - und Klein-Scharlak, Schakulack und Meiken", mjesta u okolini tadašnjeg pruskog grada Königsberga - danas Kalinjigrada. U Petrovaradinu oženio je kæerku vojnièkog èasnika Tilliera i 16, studena 1732. godine preuzme imanja Pelternicu a poslije i Brestovac. Pored toga što je bio veliki posjednik na ovom podruèju (Pleternica, Velika, Brestovac, Pakrac, Nuštar. Imao je i kuæu u Èepinu, kamo je za boravka u Osijeku èesto boravio.), ušao je u povijet i kao vojskovoða, ratnik i junak. Osnivaè je pandurske formacije: "Trenkovi panduri". Zaèetnik vojne glazbe, kravate.

1848. 12. srpnja Vladislav Thaller, poruènik, 28. kolovoza Franjo pl. Erlinger, satnik. Nikola Thaller, poruènik, Vatroslav Riffer, satnik I. satnije.

Dragutin Lobe, satnik.

299

VDG JAHRBUCH 2005

Gradska knjižniva i èitaonica Požega Osnovana 1845. godine Predsjednici 1870.- 1875. Dr. Vatroslav Thaller 1887.- 1890. Dr. Vatroslav Thaller 1895.- 1903. Dr. Eduard Kürschner SLIKAR PARIŠKE ŠKOLE

Marija Metzger

Marija Metzger udana Štefanac, roðena je 1893. u Požegi gdje polazi Osnovnu i Višu djevojaèku školu. U Zagrebu polazi Uèiteljsku školu koju završava 1917. godine. Od 1928. do 1931. polazi teèajeve francuskog jezika.

Umirovljena je 1946. godine. Slikarstvom se bavi od mladosti. saznavši za moguænost dopisnog studiranja slikarstva u Francuskoj, upisuje se u lipnju 1963. godine dopisni studij na "ECOLE UNIVERSELLE" u klasi profesora Pierre Noury "COURS COMPLET DE PEINTURE: PAYSAGE et PORTRAIT" (Trèaj slikarstva: Pejsaži i Portreti), koji završava u veljaèi 1966. godine. Iste 1963. godine u listopadu upisuje i dopisni studij slikarstva na "ECOLE DE PARIS" u Parizu u klassi profesora RAY LAMBERT opæe slikarstvo, a kod profesora M. Th. Roses portretiranje kao specijalizaciju. Ovaj studij završava u studenom 1967. godine.

Na izložbi PORTERI I ŽANRI - RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA u Muzeju Požeške kotline održane od 26. listopada do 3. studena 1968. godine u Požegi izložila je 64 djela nastala od 1920. - 1968. godine. ŠPORT Streljaštvo 1864. - 1871. Josip Riperger, Ivan Thaller i dr. - streljaèka zadruga u Požegi.

1881. - 1890. Josip Schmindiger i dr. Mijo Reiner, proèelnici društva.

1908. nadmeštar Julije Kniffer, Ivan Reitter, odbornik.

1910. Ivan Reitter i dr. u Zagrebu na zemaljskom streljanju osvajaju spomen-darove i priznanje "Majstorstvo za kraljevinu Hrvatsku" 300

VDG JAHRBUCH 2005

Gimnastika 1909. Ernest Förter vodi šestomjeseèni teèaj u Požegi.

Nogomet 1925. u Kutjevu osnovao je Vilim Messner ŠK "Celeritas".

1931. za Graðanski Požega igra Cico Cimerman.

Biciklizam 1912. osnovan Koturaški klub "Lastavica", a na utrici Požega - Brestovac Požega izmeðu osam natjecatelja drugi je bio Fortil, treæi Fišer.

Atletika 1928. Požežanin Vilim Messner postavlja državni rekord u bacanju koplja.

Lov i ribolov 1940. Dragutin Koch, uèitelja, blagajnik Sportskog ribarskog društva Požega.

301

VDG JAHRBUCH 2005

Die Deutschen und Österreicher des Požega Tals im Kroatischen Kulturkreis Bei der chronologischen Untersuchung dieser Angaben tauchte eine Zahl imposanter Angaben über mehr als "50 Hervorragende" des Kroatischen Kulturkreises auf. Vielen wurden ihre Werke noch nicht veröffentlicht und einige wie zum Beispiel Ferdi Gertsman brauchten mehr als 70 Jahre, dass ihre Werke ins Licht kommen. Aber, das alles vermindert nicht ihre Werte und Aktualität. Im Gegenteil. Ich rezensierte absichtlich nicht ihre Sprache, ihr Schreiben und ihre Rechtschreibung. Man schrieb wie man konnte. In bester Absicht. Das Wichtigste ist, dass man die bedeutendste Angaben nicht verschwieg. Ende des 19.

Jahrhunderts und Anfang des 20. Jahrhunderts prahlten viele kroatischen Intellektuellen, dass sie in die richtiger Kroatische Sprache schreiben, nach der "Rechtschreibung von Vuk". Über andere Irrtümer möchte ich bei dieser Gelegenheit nicht mehr sprechen. Das, was man schreibt, bleibt für immer. Man muss weiter untersuchen und eine Gelegenheit finden, um die Werke zu veröffentlichen. Noch etwas, um den Streit um die Einlistung der Namen zu vermeiden. Es ist wahr, dass sie sich später kroatisierten und das finde ich gut. Sie alle erlebten Kroatien als ihre Heimat und waren stolz darauf. Sie gaben ihrer Heimat alles was sie konnten und wussten – manche gaben sogar ihr eigenes Leben. Ist das nicht genug und einer Verehrung wert? Und als Beispiel des "deutschen Fadens" habe ich gerade die Werke von Zlatko Crnkoviæ genannt. Er gab sich sehr viel Mühe und strengte sich an, um die deutschen Texte zu publizieren und sie uns näher zu bringen. Auf diese Weise können wir den kulturellen Tendenzen in unserer Urheimat folgen.

Izvori: • Johann Nepomuk Scholl Požega, Životopis u rukopisu 1829.- 1906.

• Spomenice župa: Brestovac, Buk, Kutjevo, Pleternica, Pletrnica, Požega, Skenderovci.

• Spomenice škola: Buk, Buèje, Brodski Drenovac, Grabarje, Jakšiæ, Kutjevo, Kuzmica, Pleternica, Požega (Djeèaèke puèke škole, Požega Vanjska, Graðanske škole), Sesvete i Skenderovci.

• Matiène knjige roðenih, vjenèanih i umrlih.

• Spomenice DVD-a; Ruševo, Buk. • Miroslav Badanjak: Veliko obiteljsko stablo života - Razvijanje obiteljske grane Šulc.

• Sjednièki zapisi Hrvatske seljaèke zadruge Jakšiæ (1920.- 1938.)

• Povijesni arhiv Požega.

• Gradski muzej Požega. Graða i katalozi izložbi.

• Osobna pismohrana 302

VDG JAHRBUCH 2005

Literatura: • Pavao Krömpler: Povræarstvo, Društvo s. Jeronima, Zagreb, Zagreb 1878.

• Julije Kempf: Spomenica DVD Požega, Požega 1905.

• Julije Kempf: Požega, Požega 1910.

• Ferdo Gerstner: Katehetièke propovijedi o Svetoj Prièesti, Ðakovo 1915.

• Požeške novine, Požega 1922.- 1949.

• Eduard Kürschner: Elektrika na selu, Zagreb 1925.

• Zlatna Požeška Dolina, Požega 1931.

• Ðuro Kuntariæ: Požeška Kolegija 1835.- 1935. Dobra Štampa Požega, Požega 1935.

• Kratka povijest društve ses. milos. Sv. Vinka Pauskoga u Zagrebu, Zagreb 1935.

• Hans Kühn: Die Besiedlung von Kula und Poreè, Zagreb 1936.

• Adolf Kirscig: Kula- Poreè, Panonia- Verriag, Freilassing 1962.

• Vihor Požega, Požega 1940.- 1943.

• Stjepan Jurèiæ: Elektrika u Požegi, Požega 1963.

• Josip Buturac: Naseljavanje grada Požege 1691.- 1900. Požeški zbornik II. Požega 1966.

• Ðuro Kuntariæ: Slavko Balog (In memoriam) Požeški zbornik II. Požega 1966.

• Miroslav Metzger: Uvod u pravu kemiju Pavla Thallera ljekarnika 1757.

Almanah požeške gimnazije, Požega 1970.

• Josip Buturac: Kronološki pregled povijesti požeštine do 1914. Pož. zbornik III. Požega 1970.

• Ðuro Kuntariæ: Bilješke iz prošlosti "Vijenca", Požeški zbornik IV. Požega 1974.

• Zlata Kolariæ-Kišur: Tko me vodio u prašume Konga, Požeški zbornik IV. Požega 1974.

• Požeški leksikon, Požega 1977.

• Dragutin Hanzl: Šumarstvo Požeške kotline oko 1880. Požeški zbornik V. Požega 1984.

• 100 godina DVD Velika, Velika 1994.

• Rudolf Heli: Zapisi iz požeškog kraja, Požega 1994.

• Vladimir Geiger: Nestanak folksdojèera, Nova stvarnost Zagreb, Zagreb 1997.

• Tomislav Wittenberg: Groblja Požeške Doline, Bolta d.o.o. Požega, Požega 1996.

• Tomislav Wittenberg: Puvarija, Bolta d.o.o. Požega, Baæur 1998.

303

VDG JAHRBUCH 2005

• Tomislav Wittenberg: Sesvetarèi kraj u srcu Poljadije, Udruga Bolta, Požega 2002.

• Tomislav Wittenberg: 100 godina vatrogastva u Ruševu. DVD Ruševo 2003.

• DVD Kutjevo 1893.- 2003. Kutjevo 2003.

• Godišnjak- Jahrbuch NJNZ- VDG Osijek, 2000., 2001., 2002., 2003. i 2004.

• Mira Kolar: Požeško bankarstvo do kraja II. svjetskog rata. Zlatna dolina br. 2, Požega 1996.

• Miroslav Badanjak: Život i djelo sestara Metzger, Godišnjak Zlatna dolina, Požega 1996.

• Ferdo Gerstner: Povijesne bilješke Sotina, Gradski muzej Vukovar, u progonstvu i Župna zajednica Sotin, Suizdavaèi: Poglavarstvo grada Vukovara i OMH Vinkovci, Zagreb 1966.

• Augusrin Žugaj: Knjiška baština Rkt. župe u Novoj Gradiški, Nova Gradiška 1998.

• Ivica Vidmar: POŽEŠKI MOZAIK, Mativa hrvatska Požega, Požega 1999.

• Jelena Kurznaker: Maslinovu granèicu donesi, Požega 2002.

• Ðakovaèki susreti hrvatskih književnih kritièara, Zbornik br. 6., MH Ðakovo, Ðakovo 2004.

• Ephraim Kishon: Prièe o životinjama, HENA COM, Zagreb 2005.

304

VDG JAHRBUCH 2005

Ludwig BAUER

Kulturna interakcija i kulturni idenitet (Moguæi novi pristupi istraživanjima usmjerenim prema simpozijima Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu) Dosadašnja istraživanja, analize i informacije usmjerene prema simpozijima Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu bili su usmjereni prvenstveno na: 1. doprinos pojedinaca (ili skupina) njemaèkog/austrijskog porijekla ili pripadnosti tematskom okviru oznaèenom kao Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, 2. ukazivanje i utvrðivanje dometa takvih utjecaja, 3. istraživanje i analizu relevantne faktografije, posebno one koja se odnosi na sudbine Podunavskih Švaba i drugih Nijemaca/Austrijanaca na ovim prostorima, 4. te u cjelini, na revalorizaciju povijesnih istina koje se nalaze unutar zadanih tematskih odreðenja.

Prouèavanje doprinosa Nijemaca i Austrijanaca, te sustavno objavljivanje rezultata tog prouèavanja, afirmiralo je konstruktivnost povijesnih veza koje su postojale na ovom dijelu europskog prostora, ali indirektno i prava sljednika tih doprinosa na njihovo èuvanje, kao i ugraðivanje u temelje vlastitog identiteta.

Naravno da domet tih utjecaja nije time iscrpljen, ne samo zato što je taj domet u pravilu dalekosežniji nego što se na prvi pogled to može èiniti -- nego i zato što u pravilu, prije ili kasnije, domet "stranih" utjecaja, civilizacijskih ili samo kulturnih, biva nužno umanjen i prešuæen na raèun afirmacije partikularnog nacionalnog identiteta, ili, ako idemo u tom pravcu korak dalje, nacionalnih mitova.

Analiza i istraživanje relevantne faktografije sudbine Podunavskih Švaba i drugih Nijemaca i Austrijanaca na ovim prostorima takoðer se suoèava s mitovima, kao što je mnogim konkretnim primjerima, znanstvenim i kulturološkim radovima objavljenim u okvirima o kojima je rijeè -- nedvojbeno pokazano. Mit o izjednaèavanju svih Nijemaca (pa i Austrijanaca) s nacizmom, mit o kolektivnoj krivici bio je jedan od prvih koje je valjalo demaskirati i detronizirati. Mitologiju europske i izvaneuropske tradicionalne germanofobije, koja i danas ima svoje predstavnike i zagovornike, takoðer treba poštenom i bespoštednom analizom razgolititi u njenoj besmislenosti. Meðu mitovima koje je valjalo suoèiti s realnošæu i poništiti takvom konfrontacijom svakako je i plamen revanšizma, koji još uvijek ponegdje tinja, nanoseæi štetu i njemaèkom i austrijskom kulturnom i nacionalnom 305

VDG JAHRBUCH 2005

biæu, kako izvana, dajuæi argumente germanofobima, tako i iznutra, ogranièavajuæi slobodu osjeæanja i mišljenja, pothranjujuæi onaj osjeæaj krivice koji su mnogi osjeæali kao dio svoje pripadnosti ili nasljeða.

Revalorizacija povijesnih istina nadovezuje se na upravo spomenute analize i istraživanja, pokušavajuæi namjerno i nenamjerno zamuæene slike povijesti, dogaðaja i liènosti, prikazati onoliko objektivno koliko je uopæe moguæe, ali svakako sine ira et studio. Unutar demitologizacije pojedinaènih povijesnih fenomena, ali i povijesti ovih prostora u cjelini, nije beznaèajno ni stvaranje svijesti o zajednièkom srednjeuropskom civilizacijskom i kulturnom prostoru, koja nadilazi državne i nacionalne granice, kao i politièke i njima srodne (primjerice, ideološke) podjele.

Na to se pak nadovezuje i sljedeæe: S gledišta boljeg razumijevanja pojedinih civilizacijskih i kulturnih fenomena, vrlo su znaèajna i ona istraživanja koja u veæoj ili manjoj mjeri mogu bitno biti oznaèena kao oblast komparatistike. Stare fasade gradskih jezgri, primjerice Zagreba ili Osijeka, èesto neodoljivo podsjeæaju na fasade zgrada na ulicama nedalekih austrijskih i nešto udaljenijih njemaèkih gradova. Potpisi arhitekata na graditeljskim ostvarenjima trajne vrijednosti, autorstvo kipova koji su opæi civilizacijski simboli svjetonazora ovih prostora -- kao što je primjerice Fernkornov sveti Juraj koji ubija zmaja -- ili èak nacionalnih simbola u užem smislu -- kao što je primjerice takoðer Fernkornov Ban Jelaèiæ, mogu se prouèavati kao konkretni primjeri puno širih konkretnih utjecaja. Bilo bi apsurdno vjerovati da su se ti utjecaji ogranièavali samo na arhitekturu, ili kiparstvo, ili pak likovnu umjetnost u cjelini. Podruèje istraživanja komparatistike, odnosno utjecaja koji još uvijek spadaju u okvire zadane tematskom odrednicom Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, svakako može naæi plodno tlo i u oblasti fenomena koji se smatraju izrazito nacionalnim hrvatskim, kao što je hrvatski preporod, koji je zbog niza okolnosti nazivan i ilirizmom.

Na toj liniji štošta je veæ temeljito i konstruktivno istraženo, ali mnogo toga traži daljnja istraživanja, pa i ono o èemu se prividno gotovo sve zna -- kao što je sluèaj, recimo, s ulogom Josipa Jurja Strossmayera u unapreðenju hrvatske kulture ili artikuliranju svojevrsnog kulturnog južnoslavenstva; ili povijesnim, civilizacijskim i drugim ulogama nekih drugih iliraca, ne sluèajno austrijskog porijekla -- daje moguænosti za dosizanje novih spoznaja.

Dosadašnja istraživanja u okvirima odreðenim oznakom Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, odnosno neporecivi rezultati tih istraživanja pružaju solidan temelj da se u tim okvirima poðe i korak dalje. Taj korak dalje vodi, uvjetno reèeno, prema sintezama, odnosno viðenjema u kojima se veæ promatrani fenomeni, ili neki koji još nisu dotaknuti, mogu potpunije razumjeti u višesmjernoj i višeslojnoj interakciji.

Veæ duže vrijeme u svijetu se niz civilizacijskih i kulturnih fenomena pokušava vidjeti jasnije upravo kroz takvu prizmu, odnosno uzimanje u obzir onih faktora koji se u partikulariziranom, izoliranom prouèavanju istih tih fenomena previðaju 306

VDG JAHRBUCH 2005

ili izostavljaju. Èini mi se da je posebno u oblasti modernog kazališta jasno definiran trend valoriziranja odnosa koji se oznaèavaju kao interkulturalnost, bikulturalnost i mulitkulturalnost, pa i nekim sliènim pojmovima koji ukazuju na razlièite mjere, vrste i pravce kulturne interakcije.

Za potpunije i novo razumijevanje dijela relevantnih problema koje a priori obuvaæa okvir Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu valjalo bi se takoðer više usmjeriti i na pitanja sinteze, trendova, odnosno upravo navedena pitanja interakcije, što nas vodi u pravcu definiranja i prouèavanja konkretnog bikulturalizma, multikulturalizma i interkulturalizma.

Interkulturalizam se može shvatiti kao preuzimanje kulturnih vrijednosti i druge nacionalne ili etnièke kulture, odnosno civilizacije. Dakle, tu je veza sa spomenutom komparatistikom nesumnjiva; nesumnjiva je dimenzija prouèavanja utjecaja. Ali interkulturalizam podrazumijeva i spontano preuzimanje utjecaja, i nametanje utjecaja, ali èak i prigrabljivanje karakteristika druge sredine, i gotovo podjarmljivanje takvih karakteristika svojim potrebama. Konkretna teatrološka istraživanja koja su unekoliko oslonac ili bar ilustracija razmišljanjima koja ovdje iznosim, daju puno argumenata za svaki od naprijed navedenih stupnjeva interakcije (vidi, primjerice, zbornik THE INTERCULTURAL PERFORMANCE READER, edited by Patrice Pavis, London/New York, 1996). Interkulturalizam kao polazište, shvaæen, dakle, višesmjerno i višeslojno, mogao bi inspirirati inovativnije istraživanje koje bi, primjerice, na nov naèin obuhvatilo i rasvijetlilo niz konkretnih kulturoloških tema, od funkcioniranja i utjecaja njemaèkog kazališta u Zagrebu na stvaranje hrvatskog nacionalnog kazališta (da ostanem u sferi koju sam ovdje oznaèio kao posebno ilustrativnu), preko spomenutog ispreplitanja, kolizija i konfrontiranja ilirizma s njemaèkim jezikom i kulturom, do pojave pisaca koji u Njemaèkoj, zbog donaušvapskog porijekla, pišu hrvatski, ili amerièkih Podunavskih Švaba koji uz pripadnost njemaèkoj i amerièkoj kulturi meðusobno razgovaraju ponekad i hrvatski. Ilustracije radi, spomenut æu ovdje da je prva ilirska književnica Dragojla Jarneviæeva, nauèivši hrvatski, samu sebe vrlo nespretno prevodila s njemaèkog; njezini tekstovi, i hrvatski i njemaèki, vjerojatno su pravi rudnik za istraživanje fenomena interkulturalnosti u sasvim konkretnim okvirima.

Ali pitanje interakcije ne iscrpljuje se samo obrascima koje pokušavaju sugerirati ili ilustrirati navedeni primjeri. Malo distanciraniji, ali srodan primjer, može pokazati kamo sve može voditi tako inspirirano i usmjereno istraživanje.

Primjer se odnosi na paralelnu egzistenciju -- ovdje namjerno i vrlo pažljivo izbjegavam rijeè koegzistenciju -- njemaèke i èeške kulture u Pragu. Za vrijeme austrijske vlasti nad Èeškom, u Pragu je postojalo i njemaèko i èeško sveuèilište, izlazile su i njemaèke i èeške novine, izdavale su se i pisale i njemaèke i èeške knjige, postojali su njemaèki i èeški nogometni klubovi... Takvo stanje paralelne egzistencije dviju kultura trajalo je, s razlièitim intenzitetom, naravno, sve do kraja Drugog svjetskog rata, poraza nacizma i progona Sudetskih i drugih Nijemaca iz Èeške. Po mnogim svjedoèenjima te su dvije kulture živjele sasvim zasebnim životima. Ali, takoðer po mnogim svjedoèenjima, njihovi su neki pripadnici i 307

VDG JAHRBUCH 2005

meðusobno komunicirali i nerijetko bili bikulturalni, bar u tom smislu što su govorili oba jezika. Interakcije do kojih je ondje dolazilo, do danas nisu ni potpuno razjašnjene niti potpuno definirane, iako je nesumnjivo da je, primjerice, opus Franza Kafke, Židova koji je u Pragu pisao njemaèki, a govorio èeški, razumljiviji ako se promatra kao djelo podjednako njemaèkog koliko i èeškog pisca.

Naravno da se takav oblik interakcije ne može jednostavno preslikati na konkretne hrvatske relacije, ali je upravo u svojoj apstraktnosti, a slikovitosti, vrlo poticajan za prouèavanje srodnih fenomena na našim prostorima. Valja ovdje dodati da interkulturalizam, kao veæ usvojeni termin, ne podrazumijeva samo preuzimanje iz jedne ili više kultura, nego prodrazumijeva i posredovanje meðu kulturama, dakle i interpretaciju drugih kultura. Neka mi na ovom mjestu bude dozvoljeno navoðenje sasvim osobnog primjera: Nije sluèajno što sam ja, pripadnik i hrvatske i austrijsko-njemaèke manjinske kulture u Hrvatskoj, i urednik, i interpretator, i propagator knjige Odmazda (Die Vergeltung), romana njemaèkog pisca koji literarno, ali i na temelju poznavanja stvari iz prve ruke -- a bez imalo revanšizma! -- opisuje stravièna saveznièka bombardiranja njemaèkih civilnih ciljeva na kraju Drugog svjetskog rata.

Tu smo došli i do pojma bikulturalnosti ili bikulturalizma. Taj pojam oznaèava pripadnost dvjema kulturama. On se vjerojatno može primijeniti na dobar dio donaušvapskog korpusa, posebno u dijelu prošlosti. To bi znaèilo pripadnost i donaušvapskoj kulturi i kulturi sredine, dakle -- hrvatskoj, maðarskoj, rumunjskoj ili drugoj. Takva pripadnost kao polazište može baciti novo svjetlo na niz konkretnih pitanja.

Na dio pripadnika donaušvapskog korpusa može se primijeniti i termin multikulturalizma, koji bi oznaèavao pripadnost, recimo, hrvatskoj, donaušvapskoj, ali i njemaèkoj i austrijskoj kulturi. Ne treba zaboraviti, naime, èinjenicu da su se neki pripadnici donaušvapskog entiteta školovali u zemljama s veæinskom kulturom njemaèkog jezika, a mnogi bar uz pomoæ knjiga koje su dolazile iz tih sredina.

Zalažuæi se za primjenu istraživanja koje æe voditi raèuna, ili imati kao polazište, razlièite aspekte kulturne interakcije, želio bih na ovom mjestu citirati fizièara i filozofa Nielsa Bohra, koji je napisao kako "treba imati na umu da se, po naravi stvari, svako novo iskustvo pojavljuje sreðeno unutar okvira naših uobièajenih gledišta i oblika poimanja". Transformirana po principu matematièke jednadžbe, ova bi misao mogla podrazumijevati da se promjenom uobièajenih gledišta i oblika poimanja može doæi do novih iskustava, a to je svakako ono što pokušavam sugerirati. Promatranje kulturnih pojava kao proces interakcije ili kao rezultat interakcije, odnosno interakcija, sigurno æe omoguæiti nova viðenja veæ poznatih konkretnih fenomena, ali otkriti i neke nove, ukazujuæi na meðuzavisnosti koje nisu samo, uvjetno reèeno, ontogenetske nego i semantièke.

Pokušao bih štoviše sugerirati i odreðene apstrakcije, ili apstraktnije, sveobuhvatnije zakljuèke do kojih bi ovakav pristup mogao dovesti. Meðu njima je moguæa nova ili korigirana predodžba o nacionalnoj kulturi. Polazim od nekih 308

VDG JAHRBUCH 2005

nesumnjivih èinjenica koje se susreæu na liniji razmišljanja obilježenog interakcijom. Primjerice, esekerski jezik svakako je njemaèki govor, moglo bi se reæi i regionalni govor, odnosno dijalekt, ali on je ujedno, bar dijelom bio i standardni, pa i književni jezik, tj. jezik književnosti, te kao takav i danas sporadièno preživljava -- iako ga neizbježno moramo prevoditi i na standardni njemaèki njemaèki i hrvatski. Ali taj esekerski njemaèki prepun je hrvatskih i drugih slavenskih, pa i maðarskih rijeèi, doslovno preuzetih ili iskrivljenih, pa je povezan, da se najopreznije izrazim, i s tim kulturama. Drugim rijeèima, prouèavatelji tog jezika -- a nadam se da æe ih biti i dalje, uz one vrijedne pregaoce koji su tu veæ dosta uèinili -- suoèavaju se s potrebom da ga prouèavaju i kao rezultat interakcije, a onda to vodi i prema prouèavanju karaktera te interakcije, kao i uvažavanju drugog nacionalnog kulturnog konteksta. Esekerski govor nije jedini primjer takvog karaktera, a u prilog toj konstataciji dovoljno je spomenuti jidiš kao germanski jezik hebrejske kulture ili afrikaans, germanski jezik specifiène afrièke kulture. Ali kada povežemo interakcijski pristup s ovdje tek dotaknutim pitanjem definiranja pripadnosti jezika, suoèit æemo se s nizom drugih srodnih èinjenica. Primjerice, u hrvatskom jeziku, slavenskom jeziku par excellance, postoje samo tri rijeèi slavenskog porijekla koje poèinju glasom e; sve su ostale rijeèi s tim poèetnim glasom -- neslavenskog porijekla.

Kako je jezik jedan od najmanje dvojbenih sadržaja i oznaka nacionalne kulture, analogijom se može približiti stav ili shvaæanje kako ni jedna nacionalna kulltura, u najmanju ruku: ni jedna europska nacionalna kultura, nije monolitna, u potpunosti samosvojna, autarkièna. Drugim rijeèima, pored sasvim konkretnih novih viðenja konkretnih fenomena, pristup koji se temelji na maksimalnom uvažavanju kulturne interakcije i opet æe nas dovesti do obraèuna s mitovima, prvenstveno mitovima o èistoæi i potpunoj nezavisnosti i samosvojnosti nacionalne kulture. Znanstvena i logièna apstrakcija koja ide takvim putem, usuðujem se anticipirati, razgoliæuje ona viðenja nacionalne kulture u kojima izvanracionalni stavovi, emocije i prividni argumenti prevladavaju nad racionalnim i stvarnim.

Takav anticipirani rezultat i viðenje nacionalne kulture može se èiniti nesukladnim stavu koji sam zastupao u nekim ranijim esejima, ali i u cjelini svog razmišljanja, stavu kako je glavni sadržaj nacionalnog identiteta -- kulturni identitet. Ako je nacionalna kultura radikalno, tj. u korijenu, polivalentna, postavlja se pitanje koliko je kulturni identitet definitiva i definitivan, odnosno podložan definiranju i razumijevanju. Odgovor bi bio da je i taj kulturni identitet na kojem i dalje inzistiram kao na glavnom i najkonstruktivnijem sadržaju nacionalnog identiteta -- takoðer polivalentan. Tako shvaæen kulturni identitet podrazumijeva otvorenost i spremnost na kulturnu interakciju, a negira svaki oblik kulturnog ili intelektualnog autizma. Polivalentnost kulturnog identiteta sasvim logièno bit æe izraženija u bikulturalnoj ili multikulturalnoj sredini ili kod takvih pojedinaca. Ona svakako podrazumijeva izrazito dijalektièan karakter kulturne, pa onda i nacionalne, pripadnosti, pri èemu se ta dijalektika odnosi podjednako na èuvanje konstruktivnih elemenata tradicije i prihvaæanje konstruktivnih impulsa iz bližeg i daljeg okruženja.

309

VDG JAHRBUCH 2005

Neæe biti na odmet naglasiti da upravo unutar takvog rezoniranja krilatica o nacionalnim manjinama kao mostu meðu kulturama, mostu sporazumijevanja, dobiva puno dublji i bitniji smisao, pri èemu se taj most ili, bolje reèeno, sposobnost i spremnost za mostove -- ne uspostavlja u spomenutom kontekstu samo izmeðu kulture veæinske sredine i kulture porijekla, nego je potencijalno usmjeren u svim moguæim pravcima, tj. esencijalno je i kreativno polivalentna.

Die kulturelle Interaktion und kulturelle Identität Die bis jetzigen Untersuchungen, Analysen und Informationen im Rahmen der Deutschen und Österreicher im Kroatischen Kulturkreis richteten sich vor allem auf den Beitrag von Einzelpersonen (oder Gruppen) deutscher/österreichischer Herkunft oder auf die Angehörigkeit dem thematischen Rahmen bezeichnet als die Deutschen und Österreicher im Kroatischen Kulturkreis.

Für ein besseres Verstehen der relevanten Probleme muß man sich mehr auf die Fragen der Synthese, Trends und Interaktion einrichten. Das alles brachte uns in die Richtung der Definierung und Untersuchung des konkreten Bikulturalismus, Multikulturalismus und Interkulturalismus. Dies würde auf eine neue Weise eine Reihe konkrete Themen umfassen und sie klar machen, zum Beispiel das Funktionieren und der Einfluß des deutschen Theaters in Zagreb auf die Verwirklichung des kroatischen Theaters, die Verwickelung des Illyrismus mit der deutschen Sprache und Kultur (die erste illyrische Schriftstellerin Dragojla Jarneviæ lernte kroatisch und danach übersetzte sie ihre eigenen Werke sehr ungeschickt aus dem deutschen ins kroatische), die Erscheinung der Schriftsteller, die in Deutschland, wegen ihrer donauschwäbischen Herkunft auf kroatisch schreiben und die amerikanischen Donauschwaben, die neben ihrer Angehörigkeit der deutschen und amerikanischen Kultur, manchmal auch unter sich auf kroatisch sprechen. Eine auf diese Weise gerichtete Untersuchung wird nicht nur einem besseren Verstehen von verschiedenen Aspekten des jetzigen aktuellen Interkulturalismus als einer spezifischen Erscheinung großen Beitrage leistensondern auch dem Verstehen von Charakteren der Nationalkulturen, der besonders konstruktiven Qualitäten der minderheitlichen Nationalkulturen, die potential mehr Polyvalenten und noch offener auf die Herstellung eines kreativeren Dialoges im weitesten interkulturellen Kontext bereit sind.

310

VDG JAHRBUCH 2005

Vinko IVIÆ

Njemaèki jezik u školstvu Grada Osijeka Njemaèki jezik kao govorni jezik seže u daleku prošlost na prostorima Hrvatske – Slavonije pa tako i Grada Osijeka i to zbog intenzivnih politièko-gospodarskih veza s germanskim govornim podruèjem te zbog kulturoloških prožimanja i prije 18. stoljeæa. Dolazak crkvenih redova (Benediktinaca od 9. do 12. stoljeæa, Franjevaca u 13. st. i osobito Isusovaca u 14. st.) iz zapadne i srednje Europe donosi i germanski jezik i pismo o èemu upravo i govore crkveni povijesni izvori.

Politièko-gospodarske veze i kulturološko prožimanje hrvatskih zemalja sa zemljama Habsburške monarhije nedvojbeno govore o tome da se na ovim prostorima govori i piše na njemaèkom jeziku. O tomu postoje brojni izvori, osobito u crkvenoj povijesti.

Najezdom Turaka prema srednjoj Europi, prekida se politièko-gospodarska i kulturna povezanost hrvatskih zemalja, osobito Slavonije s europskim zemljama (1526.-1687.). Osloboðenjem Slavonije i Osijeka od osmanske vlasti 1687. godine u "pustu zemlju" dolaze austrijske vojne postrojbe, a s njima i brojni obrtnici, èinovnici, radnici kao i vojna logistika te redovnici.

Njemaèki se jezik èuo posvuda, a osobito u Nutarnjem gradu – Tvrði. Austrijske civilne i vojne vlasti ustrojavaju organizaciju života. Njemaèki jezik postaje, uz hrvatski, sredstvo komuniciranja. Crkveni redovi ulažu napore ne samo u okupljanju vjernika i njihove vjerske i duhovne obnove, veæ i na prvom okupljanju i pouèavanju djece u Tvrði veæ 1690. godine kao i u njemaèkoj Retfali iste, 1690. godine. Za organizaciju i provoðenje vlasti nužni su pismeni èinovnici, a za gospodarski oporavak i razvoj sposobni obrtnici. Crkveni redovi nastoje pouèavati mlade i za svoje potrebe.

Sve su to važni razlozi da bi Gradsko poglavarstvo – Magistrat, kako stoji u zapisniku, donijelo odluku o gradnji škole "12. sijeènja 1711. godin".1 U Slavoniji, a osobito u Osijeku, austrijska vojska i sve popratne službe prihvaæene su kao prijateljske i katolièke, jer su donijele prevagu u oslobaðanju od turske vlasti i vjerske neprihvatljivosti koja se sve teže podnosila. Bilo je to silno olakšanje. To su bili i povoljni uvjeti za organizaciju života i napretka koji je bio nezamisliv bez obrazovanih graðana.

Sve su to važni razlozi da Gradsko poglavarstvo – Magistrat, donese važne odluke vezane za školstvo. Nije poznata lokacija škole, ali se zna da je prva puèka 1

Firinger, Kamilo: Monografija OŠ "I.G. Kovaèiæ" (danas OŠ SV. Ane) 1720.-1980., Osijek, 1980.

311

VDG JAHRBUCH 2005

škola zapoèela s radom 1712. godine u Nutarnjem gradu – Tvrði u prostorima franjevaèkog samostana ili u nekoj graðanskoj kuæi. Poznato je da je prvi uèitelj bio Nijemac, David Heim koji je pouèavao uèenike na njemaèkom jeziku. U godišnjem izvještaju Isusovaca 1713. godine spominje se kateheta Grèiæ koji je prikupio 100 forinti za opremu djece koja idu u školu, jer škole u Gornjem i Donjem gradu na nastavnom hrvatskom jeziku uzdržavaju župljani i roditelji djece.

Pouzdano se zna da je Isusovaèki red utemeljio puèku školu u Gornjoj varoši (Gornji grad) i "pouèavahu vještinu èitanja i pisanja 1722. godine".2 O poèecima rada puèke škole u Donjoj varoši (Donji grad) nema pouzdanih podataka, ali se iz usporednih izvora može zakljuèiti da su Isusovci organizirali pouèavanje djece 1712. godine.

Nastava u školama izvodi se na njemaèkom jeziku za potrebe djece vojnika, èinovnika i obrtnika. U kanonskim vizitacijama koje provodi Ostrogonska biskupija i koje su provoðene u Tvrði 1732., 1754. i 1761. godine, zabilježeno je da školu uzdržava, odnosno uèiteljevu plaæu osiguravaju grad, otac superior i uèenici, odnosno roditelji. Vizitacije 1754. godine bilježe da je uèitelj Ðuro Kling, a Školu u Tvrði pohaða 25 uèenika. Nastava se izvodi na njemaèkom jeziku.

Sve veæi su zahtjevi i potrebe da se nastava organizira i na hrvatskom jeziku.

Kanonska vizitacija 1761. godine bilježi da Tvða – Nutarnji grad ima oko 2200 odraslih i oko 200 djece. Svi su katolièke vjere, veæinom njemaèkom i hrvatskom jeziku. Nastavu na njemaèkom jeziku pohaða 30 – 40 uèenika, a uèitelj je Franjo Klucho. Nastave na hrvatskom jeziku još uvijek nema, za razliku od Donjeg grada gdje su Kanonske vizitacije 1732./1733. godine zabilježile da je uèitelj Marijan Ivanoviæ koji nastavu izvodi na hrvatskom jeziku za samo tri uèenika. Upravitelj škole je Nijemac, Jakob Schönbeck i ima pedesetoro djece na nastavi na njemaèkom jezik..

Ista vizitacija, 1732./1733. godine zabilježila je da je u Gornjem gradu upravitelj škole Nijemac Kilijan Rosshost. Školu i uèitelja uzdržavaju župljani i roditelji, a hrvatskom jeziku djecu pouèavaju nestruène osobe, pa to treba što prije riješiti.

Vizitacija 1754. godine bilježi da je u Gornjem podgraðu (Gornji grad) uèitelj Nijemac Ferdinand Pecs koji pouèava djecu samo na njemaèkom jeziku, a Hrvati imaju svog uèitelja koji pouèava djecu na hrvatskom i latinskom jeziku. U Donjem podgraðu (Donji grad) uèitelj i upravitelj škole je Nijemac Felix Veizinger koji nastavu izvodi na njemaèkom jeziku s oko 40 uèenika. Hrvati imaju svog uèitelja – Matiju Pliveliæa, a nastavu na hrvatskom jeziku pohaða takoðer oko 40 uèenika. Škole i uèitelje uzdržavaju opæine i roditelji, odnosno "kako se pogode s djecom"3.

U prvoj polovici 18. stoljeæa sve tri opæine preuzimaju veæu brigu o puèkim školama. Gospodarski razvitak traži, a Isusovci i roditelji, obrtnici i graðani zahtijevaju ustrojavanje škole za višu naobrazbu.

2 3

Idem.

Sršan, Stjepan: Kanonske vizitacije, Osijek, 1997.

312

VDG JAHRBUCH 2005

Gradski Magistrat zahtijeva 23. ožujka 1729. godine od Ratnog vijeæa u Beèu ustrojavanje latinske škole – male gimnazije i dobiva pozitivan odgovor te Gimnazija poèinje s radom iste godine i okuplja 51 uèenika. Gimnazija djeluje sve do 1773. godine kada je ukinut Isusovaèki red.

Franjevci preuzimaju Gimnaziju 1778./1779. godine koja, u razlièitim organizacijskim oblicima, postoji još i danas. Nastava se izvodila na latinskom, njemaèkom i hrvatskom jeziku. Danas se nastava izvodi na njemaèkom jeziku, ali se njemaèki jezik, kao "domaæi" i "materinski", uvijek uèio s velikim interesom.4 Osjeèki Franjevci zaslužni su za poèetak studija filozofije 1707.-1724. godine.

Studij filozofije zamijenjen je studijem teologije 1724.-1735. godine. Zajednièkim studijem filozofije i teologije 1735. godine (23. sijeènja) ustrojeno je Generalno uèilište – Studium Generale. Osijek tako postaje znaèajno kulturno-prosvjetno središte.5 Poveæanjem broja stanovnika te doseljavanjem "Donauschwaben" u Hrvatsku, Osijek je multietnièki, multikulturni i multikonfesionalni grad.

Iako je hrvatsko stanovništvo veæinsko, u sve veæem broju škola i sve veæega broja uèenika, njemaèki i latinski jezik obvezno se uèe, osobito u srednjim školama društvenoga usmjerenja. Uèitelji i profesori bili su stranoga podrijetla.

Briga gradskih vlasti posveæena školstvu je od sredine 18. stoljeæa sve veæa, što je zabilježeno u zapisnicima gradskog Magistrata.

Donosimo faksimil iz originalnog zapisnika iz 1774. godine pisan kurzivnom goticom i na njemaèkom jeziku latiniènim pismom. U zapisnicima je zabilježeno da su kazališne predstave uèenika Gimnazije 1766. godine održane na njemaèkom jeziku.

Hrvatsko školstvo dinamièno se razvija sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeæa, kada hrvatski jezik postaje službeni jezik u Hrvatskom saboru (znameniti sabor 1861. godine), a hrvatski jezik nastavni je u svim školama. No njemaèki jezik se i dalje uèi, a u nekim školama on je i dalje nastavni jezik, kao primjerice u školi Židovske zajednice u Osijeku (1859. godine).

O toleranciji prema njemaèkom jeziku i njegovu znaèenju svjedoèe podaci u pedagoškoj dokumentaciji Osjeèke gimnazije 1862. godine. Zapisano je da se natjeèaji za profesore objavljuju u osjeèkom listu "Die Drau", ali i u "Wiener Zeitung" i "Prager Zeitung". Dalje se navodi da su prevoðene knjige s hrvatskog na njemaèki jezik, da se u školi koriste pedagoški obrasci na njemaèkom jeziku (dnevnik rada, postignuæe uèenika i sl.).

Vrlo je zanimljiv popis "zadatakah" – pismenih tema na hrvatskom jeziku, ali i na njemaèkom jeziku u osjeèkoj Kraljevskoj gimnaziji u školskoj 1861./1862. godini od 5. do 8. razreda. Iste godine u zapisniku "Visokog Kr. Namjesnièkog vieæa" ocijenjeno je: 4 5

Povijest osjeèke Kraljevske gimnazije, HAZU, Zagreb – Osijek, 2001.

Zapisnik gradskog vijeæa Gornjeg grada 1773.-1776. Izvorni naslov: Ober Esseger Stadt, Räthliches Prothocoll von 26. November 1773 bis 29. Martei 1776: fond: HR DAOS – 4 knjige -2.

313

VDG JAHRBUCH 2005

Anno 1774. den 20-ten Jenner ist von hiesigem Gericht aus contra quittiret worden, daß die allhiesige Stadt dem löbl. hiesigen Comitat Titulo Scholarum pro Anno 1767., 1768., 1769., 1770., 1771., 1772., 1773. sieben hundert Gulden reicht(?) und dessen weder mehr noch weniger bezahlet habe.8

"Uspjeh obuèavanja u njemaèkom je dobar. Fond sati tjedne nastave je dva sata (malo, op.a.) od I.-VIII. razreda. Dominiraju latinski i grèki jezik sa osam odnosno 5 sati od V.-VIII. razreda."6 U osjeèkim školama njemaèki jezik i dalje se uèi s velikim interesom pa ga u Osijeku govore brojni graðani kao tzv. "esekerski" njemaèki govorni jezik i u prvoj polovici 20. stoljeæa pa sve do kraja II. Svjetskog rata. U vrijeme Nezavisne države Hrvatske, školske 1942./1943. godine u Gimnaziju se upisuju odjeli na hrvatskom, ali i odjeli na njemaèkom nastavnom jeziku.7 Nakon II. Svjetskog rata došlo je do vrlo nepovoljne politièke klime prema Nijemcima – Švabama u novonastaloj komunistièkoj Jugoslaviji, pa tako u i Hrvatskoj. Njemaèki jezik se ukida u brojnim školama u gradu i okolici, a uvodi se ruski jezik kao anakronizam u tim sredinama jer ne postoje nikakve kulturološke i povijesne povezanosti. No to je bila politika.

Njemaèki jezik u osnovnim školama Ipak, unatoè nepovoljnim prilikama, u Osijeku je tradicionalno interes roditelja i uèenika uvijek bio znaèajan za uèenje njemaèkog jezika. Broj uèenika obuhvaæenih uèenjem njemaèkog jezika kontinuirano je opadao, a uèenje engleskog, pa èak i ruskog jezika je rastao.

6 7 8

Zapisnici Školskog vijeæa 1861./62. godine: DAOS, tom 157; kutija 9, godina 1862. broj 1-246.

Isto, kutija br. 14 Isto.

314

VDG JAHRBUCH 2005

U Opæini Osijek u školskoj 1979./1980. godini djeluje 26 osnovnih škola. Strane jezike od 4. do 8. razreda uèilo je oko 10.600 uèenika. Odnos u postotcima bio je sljedeæi: - engleski jezik 60 % - njemaèki jezik 17 % - ruski jezik 23 %.

U šest gradskih škola svi su uèenici (100%) uèili engleski jezik. Ruski jezik nametnuo se i u onim sredinama u kojima uopæe nije bilo interesa, a ni bilo kakve kulturološke tradicije (Josipovac, Èepin – jedna škola, Vuka, Vladislavci itd.).

Iste godine bilježimo usporedne podatke o uèenju jezika: Engleski jezik

Njemački jezik

Ruski jezik

Francuski jezik

Hrvatska

59,9 %

28,1 %

9,2 %

2,9 %

Regija (Ist. Hrvatska)

45,6 %

39,0 %

15,4 %

-

Općina Osijek

59,6 %

16,9 %

23,5 %

-

Nastavu njemaèkog jezika u Opæini Osijek izvodilo je 9 nastavnika od ukupno 63 nastavnika stranog jezika (14 %).

Hrvatske prosvjetne vlasti preporuèaju ravnomjernije uèenje stranih jezika kao i uvoðenje francuskog jezika u veæi broj škola. Iz tih je razloga u Opæini Osijek, sukladno Društvenom dogovoru na razini Republike Hrvatske kojega je donio Sabor 1978. godine, donesen tzv. Samoupravni sporazum 1980. godine kojim je planirano uèenje èetiri strana jezika u osnovnim školama i to u ravnomjernijim odnosima: - engleski jezik 34 % - njemaèki jezik 24 % - ruski jezik 23 % - francuski jezik 19 % (novi jezik u našim školama).

Oèigledno je da se nije dovoljno uvažavala tradicija, a interes roditelja i uèenika bio je usmjeren izrazito prema engleskom, a tek donekle i prema njemaèkom jeziku.

Nažalost, ne raspolažemo analizama uèenja stranih jezika u srednjim školama u Osijeku, ali možemo zakljuèiti da, s obzirom da gotovo svi uèenici osnovne škole nastavljaju školovanje u srednjim školama, da je slièan obuhvat uèenika koji uèe njemaèki jezik kao i u 18 osnovnih škola.9 9

Izvještaj o stanju stranih jezika u Opæini Osijek, Zavod za školstvo, 1980.

315

VDG JAHRBUCH 2005

Takvo stanje ostalo je do školske 1987./88. godine kada se u školama uglavnom napušta uèenje ruskog, ali nažalost i francuskog jezika. Interes roditelja i uèenika izrazito je usmjeren uèenju engleskog jezika, a taj se interes opravdava pojavom i snažnim razvojem informatizacije i informatièke pismenosti.

Nažalost, i Ministarstvo prosvjete priznaje školama samo jedan redoviti strani jezik, a ostali su strani jezici uglavnom izborni što se nepovoljno odražava na uèenje drugih, manje "atraktivnih" jezika.

Prosvjetne institucije u županiji kao i u gradu Osijeku i osnovne škole, nastojali su saèuvati njemaèki jezik u osnovnim školama kao prvi strani jezik uèenja u tome donekle uspijevale.

U svih 19 osnovnih škola grada Osijeka, od ukupno 20 škola uèi se njemaèki jezik kao prvi jezik uèenja ili kao izborni predmet.

Iz tabliènih podataka možemo konstatirati da se njemaèki jezik kao prvi obvezni predmet uèi u samo èetiri, a kao izborni predmet u 13 osnovnih škola. U èetiri osnovne škole njemaèki jezik, kao redovni prvi jezik uèi 422 uèenika ili 5 posto. U pet je škola organizirano fakultativno rano uèenje njemaèkog jezika.

Vrijedno je istaknuti da je školske godine 1995./96. zapoèela dvojezièna nastava na hrvatskom i njemaèkom jeziku od 1. do 8. razreda u odjelima Osnovne škole Svete Ane u Osijeku. Školske 2003./04. izašla je prva generacija uèenika koji su završili osmogodišnju dvojeziènu nastavu. Broj uèenika po odjelima kreæe se od 12 do 20.

Rad odjela je redoviti program rada škole, a Njemaèka i Austrija putem svojih institucija u Hrvatskoj i izvan njih podupire ovaj rad.

U osnovnim školama grada Osijeka njemaèki jezik uèi 2156 uèenika ili 23 posto, što je znatno manje nego što je bilo prije Domovinskog rata kada je bilo obuhvaæeno oko 30-35 posto uèenika. U osnovnim školama njemaèki jezik ostvaruju 22 struèna uèitelja-profesora.

Razlozi koji su doveli do smanjenja broja uèenika koji uèe njemaèki jezik su u informatizaciji-kompjutorizaciji gdje se neopravdano tvrdi da je u tom procesu nužno poznavanje engleskoga jezika. Drugi razlog je monojeziènost koja se kroz procese globalizacije u svijetu nameæe te potiskuje sve druge jezike u drugi plan.

Treæi je razlog u nedovoljnoj motiviranosti roditelja – uèenika – škola – profesora i školskih institucija koje vode brigu o školstvu (Zavodi, instituti, struène udruge, prosvjetne vlasti, matiène zemlje jezika i dr.)

316

VDG JAHRBUCH 2005

PREGLED UÈENJA NJEMAÈKOG JEZIKA U OSNOVNIM ŠKOLAMA GRADA OSIJEKA (2004.)

R.B r.

Osnovna škola

Ukupan broj učenika

Ukupno njemački jezik RED.

%

Od toga rano učenje Napomena (1.-3. razred)

Nast. predmet – njemački jezik

IZB.

1.

Svete Ane

352

53

26

22

27

2.

Vladimira Becića

451

182

82

59

58

3.

Franje Krežme

322

42

133

54

42

4.

Antuna Mihanovića

416

-

61

15

-

5.

"Mladost"

598

-

144

24

-

6.

F.K. Frankopana

617

-

97

16

-

7.

Vijenac

402

-

49

12

-

8.

Jagode Truhelke

518

-

71

14

-

9.

Ljudevita Gaja

599

-

102

24

24

10.

"Tin Ujević"

728

-

84

12

-

11.

"Grigor Vitez"

500

-

85

17

-

12.

"August Šenoa"

303

-

85

28

-

13.

"Dobriša Cesarić"

497

-

97

20

-

14.

Ivana Filipovića

634

-

120

19

-

15.

"Retfala"

673

145

71

33

-

16.

Višnjevac, Višnjevac

731

-

189

17

53

17. Josipovac, Josipovac

331

-

74

22

-

18.

Tenja, Tenja

663

-

27

4

-

19.

Pros.– kult. centar Mađ.

30

-

4

13

-

20.

Centar za odgoj i obraz.

"Ivan Štark" UKUPNO

Ne uči se strani jezik 9365

2156

317

23

204

VDG JAHRBUCH 2005

Njemaèki jezik u srednjim školama PREGLED UÈENJA NJEMAÈKOG JEZIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA GRADA OSIJEKA (2004.)

R. B.

Naziv srednje škole

PROGRAMI

Broj Broj učenika učeni koji uče ka u njemački školi jezik

I. str. jezik - Napredni II. str. jezik – Početni

I.

II.

I.

II.

%

Ukup. br. učeni ka

%

1.

I. Gimnazija

I. - N

II.- P

677

102

575

15

85

677

100

2.

II. Gimnazija

I. - N

II. - N, P

612

230

252

38

41

482

79

3.

III. Gimnazija

I. - N, P

-

620

184

226

30

36

410

66

4.

Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti

5.

Prva privatna gimnazija "Gaudeamus"

I.- N

II.- N, P

48

7

48

15

100

48

100

6.

Ekonomska škola

I. – N

II. – N, P

953

164

108

17

11

272

28

7.

Medicinska škola

I. – N

II. – N, P

644

70

154

11

24

224

35

8.

Ugostiteljsko-turistička škola

I. – N

II. – N, P

647

74

157

12

24

231

36

9.

Škola za tekstil, dizajn i primjenjene umjetnosti

I. – N

II. – N, P

319

59

10

18

3

69

21

10.

Trgovačka škola

I. – N

II. – N, P

690

78

300

11

43

378

54

11.

Tehnološka škola "Ruđer Bošković"

I. – N

II. – N, P

533

-

105

-

20

105

20

12.

Elektrotehnička i prometna škola

I. – N

II. – N, P

748

103

50

14

6

153

20

13.

Strojarska tehnička škola

I. – N

II. – N, P

612

54

52

9

9

106

18

14. Graditeljsko-geodetska škola

I. – N

II. – N, P

402

61

33

15

8

94

23

15.

Poljoprivredna i veterinarska škola

I. – N

II. – N, P

327

58

6

18

2

64

20

16.

Obrtnička škola

I. – N

II. – N, P

490

75

-

15

-

75

15

17.

Prosvjetno-kulturni centar Mađara

I. – N

II. – N, P

78

61

6

78

7

78

85

18.

Glazbena škola Franje Kuhača

Učenici pohađaju opće predmete u III. Gimnaziji

19.

Škola za osposobljavanje slijepih "Vinko Bek"

Učenici uče samo engleski jezik

UKUPNO

Engleski i dva klasična jezika (latinski i grčki)

8478

318

1380 2084

16

25 3464

41

VDG JAHRBUCH 2005

U 19 srednjih škola grada Osijeka nastavu pohaða ukupno 8814 uèenika. U 17 škola uèi se engleski, njemaèki, francuski i talijanski jezik. U svim gimnazijama aktivno se uèe dva strana jezika kao I. i II. strani jezik te fakultativno uèenje.

Uèenjem stranih jezika obuhvaæeno je 8478 uèenika srednjih škola. Njemaèki jezik kao I. i II. strani jezik ili samo jedan jezik uèi 3464 uèenika ili 41 % (I. jezik – 1380 uèenika ili 16%; II. jezik – 2084 uèenika ili 25%). I u srednjim školama dominira engleski jezik, ali je u uèenje francuskog i talijanskog jezika ukljuèen mali broj uèenika.

Programe njemaèkog jezika ostvaruje 49 struènih profesora.10

Njemaèki jezik na fakultetima Uèenje njemaèkog jezika ostvaruje se na svim fakultetima i visokim školama Sveuèilišta J.J. Strossmayera. Ovdje je važno istaknuti veliko znaèenje katedre za strane jezike Filozofskog fakulteta u Osijeku. Kroz studije engleskog i njemaèkog jezika osiguravaju struène profesore za rad u školama i na fakultetima.

U akademskoj godini 2003./04. i 2004./05. broj upisanih studenata koji studiraju njemaèki jezik (u kombinaciji s još jednim predmetom jer je rijeè o dvopredmetnim studijima) je sljedeæi:11 Program – studijska grupa

2003./04.

2004./05.

ukupno

Engleski i njemački jezik

127

38

165

Povijest i njemački jezik

47

12

59

Povijest i njemački jezik (Vinkovci)

-

17

17

Filozofija i njemački jezik

-

2

2

Hrvatski i njemački jezik

-

6

6

Pedagogija i njemački jezik

-

1

1

UKUPNO

174

76

250

Njemaèki jezik u vrtiæima U gradu Osijeku prije Domovinskog rata stvoreni su vrlo povoljni prostori i uvjeti, bogato opremljeni vrtiæi, odnosno visok pedagoški standard. Veæ u vrtiæima djeca su uèila prema izboru roditelja engleski ili njemaèki jezik.

10

11

Pedagoške dokumentacije škola – matice 2004. Ured za prosvjetu, kulturu, šport i tehnièku kulturu Osjeèko-baranjske županije, 2004.

Tablièni podaci 2004., Filozofski fakultet u Osijeku, 2004.

319

VDG JAHRBUCH 2005

Centar za predškolski odgoj Osijek je 2002. godine uz veliku potporu Savezne države Baden-Württemberg i Goethe Instituta u Zagrebu, zapoèeo rad na pilot-projektu ranog uèenja njemaèkog jezika u tri vrtiæa: - DV "Stribor" 16 djece - DV "Jaglenac" 27 djece - DV "Josipovac" 23 djece.

Potpore se sastoje u osiguranju financijskih sredstava te struènim usavršavanjima, literaturi, nastavnim pomagalima, dok broje aplikacije i nastavna pomagala izraðuju sami uèitelji jezika. U poèetku se rad odvija bilingvalno (hrvatski-njemaèki) s intenziviranjem njemaèkog jezika u komunikaciji. Ugovor o realizaciji projekta traje do 1. srpnja 2005. godine.

Djelatnici osnovnih i srednjih škola u gradu Osijeku uvijek su se trudili da unapreðuju svoj struèni rad, da podižu efikasnost i kvalitetu rada na uèenju stranih jezika. Unatoè teškoj situaciji školskog prostora i opreme te brojnih teškoæa na obnovi i izgradnji novih prostora i opremanju nakon završetka agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata, ulaži se veliki napori na unapreðenju nastave i odgojnoga rada pa tako i na uèenju stranih jezika: - veæ 1993. godine u Zavodu za školstvo osobno sam radio na eksperimentalnom projektu ranog uèenja stranog jezika, engleskog i njemaèkog, bilingvalnom metodom od 1. do 3. razreda. U šest škola od 1. do 3. razreda uèenjem engleskog i njemaèkog jezika bilo je od 1993./94. do 1995./96. školske godine ukljuèeno 820 uèenika. Nastavu su izvodili uèitelj razredne nastave i uèitelj stranog jezika. Rad se odvijao s jednom polovinom razreda na hrvatskom i na stranom jeziku, odnosno s drugom polovinom razreda na stranom jeziku i na hrvatskom, dakle bilingvalno.

Bilingvalnu nastavu na njemaèkom jeziku provodile su tri škole: Osnovna škola

Šk. 1993./94

1994./95.

1995./96.

Ukupno

1.

Franje Krežme

26

26

44

96

2.

Antuna Mihanovića

34

60

60

154

3.

F. K. Frankopana

26

59

59

144

Ukupno

86

145

163

394

Održano je nekoliko struènih skupova radi poboljšanja rada. Nažalost, fakulteti nisu izvršili evaluaciju provedenog eksperimenta pa Ministarstvo prosvjete i športa 1996. godine nije odobrilo nastavak projekta u višim razredima, odnosno od 4. do 8. razreda.

320

VDG JAHRBUCH 2005

Njemaèka jezièna diploma – Deutsche Sprachdiplom Druga gimnazija u Osijeku (Jezièna gimnazija) u suradnji Goethe institutom iz Zagreba, od školske godine 2001./02. radi na programu "Deutsche Sprachdiplom" koji se sastoji u pripremanju uèenika koji to žele, za polaganje posebnoga ispita za stjecanje njemaèke jeziène diplome. Od školske godine 2001./02. kada je ispit za njemaèku jeziènu diplomu polagalo 37 uèenika, broj zainteresiranih uèenika se stalno poveæava, pa je tako u školskoj 2004./05. godini ispit polagao 51 uèenik. Naši uèenici pokazuju izvanredno znanje njemaèkog jezika i meðu najuspješnijima su u Europi. Njemaèka jezièna diploma uèenicima omoguæuje izravan upis na studij njemaèkog jezika na Filozofskom fakultetu u Osijeku te pristup upisima na sveuèilišta njemaèkog govornog podruèja (Austrija, Njemaèka, Švicarska) bez potrebe polaganja ispita poznavanja njemaèkog jezika. Ovaj program odvija se uspješno iskljuèivo osobnim naporima i struènim radom profesora stranih jezika te uz savjetodavnu ulogu savjetnika za njemaèki jezik u Goethe Institutu u Zagrebu.

Na poticaj i inicijativu profesora u školi, a uz potporu British Council-a i Ministarstva obrazovanja Njemaèke, još jedan projekt ostvaruju vrijedni i struènu

321

VDG JAHRBUCH 2005

djelatnici II. Gimnazije. Rijeè je o bilingvalnoj nastavi na njemaèkom jeziku koja je zapoèela 2003./04. godine. Nastava se izvodi iz povijesti i zemljopisa, a izvode ju tri profesora. Svake godine u program se ukljuèuje 20-ak uèenika. Potpora školi sastoji se u osiguranju nastavnih sredstava i pomagala te organiziranju struènog usavršavanja profesora koji za rad nisu honorirani. Kvaliteta ovih programa sastoji se u tomu što jezik (u ovom sluèaju njemaèki jezik) postaje sredstvo, a ne cilj i što uèenici misle na sadržaj koji izlažu, a ne na jezik kojim iznose svoje misli.12 Radi unapreðivanja nastave njemaèkoga jezika, profesori su organizirani na tri razine struènog usavršavanja: a) na razini Zavoda za školstvo – državna razina b) na razini Županijskog struènog vijeæa – rad struènog vijeæa na razini županije prepušten je brizi samih profesora bez osobite potpore Ministarstva prosvjete. c) na razini škola vrlo uspješno djeluju struèni aktivi profesora stranih jezika uz iskljuèivu brigu same škole.

Svi napori uèitelja i nastavnika na uèenju njemaèkog jezika u gradu Osijeku kao i u Osjeèko-baranjskoj županiji potvrðuju se na uspješnom provoðenju natjecanja uèenika na školskim, županijskim i državnoj razini. Naši uèenici svake godine postižu zapažene rezultate.

Zakljuèak Na kraju možemo zakljuèiti da položajem i uèenjem njemaèkog jezika u gradu Osijeku možemo biti zadovoljni. Visoki broj mladih školske populacije kroz razlièite oblike i organizacijske skupine uspješno uèe i uspješno vladaju i komuniciraju na njemaèkom jeziku. U Osijeku je trajna svijest da se ovdje stoljeæima govorilo i stvaralo veliko materijalno i duhovno bogatstvo u suživotu hrvatskog i njemaèkog te austrijskog naroda. Stoga je nužno i dalje raditi na oèuvanju njemaèkog jezika u ovoj sredini, na motiviranju mladih radi veæeg obuhvata uèenika u osnovnim i srednjim školama.

Od Ministarstva prosvjete oèekuje se da osigura ravnopravno uèenje dva strana jezika te obuhvate veæi broj škola i uèenika u programima ranog uèenja stranih jezika.

Grad Osijek od preuzimanja osnovnih škola èini dosta napora na unapreðenju rada škola, ali svakako mora i treba uvažavati "esekersku" kulturnu baštinu i tradiciju te veæu pozornost posvetiti uèenju njemaèkog jezika.

Od matiènih zemalja – Njemaèke i Austrije te njihovih prosvjetnih institucija potreba je trajna i konkretnija, veæa potpora. Ti procesi bit æe olakšani ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju.

12

Izvještaji struènih aktiva profesora stranih jezika II. Gimnazije, Osijek, 2004.

322

VDG JAHRBUCH 2005

Die deutsche Sprache im Schulwesen Osijeks Die deutsche Sprache wurde im Raum Kroatiens, Slawoniens und der Stadt Osijek auch vor Anfang des 18. Jahrhunderts, durch die Verbundenheit mit den mitteleuropäischen Ländern und besonders mit den Habsburgländern, gesprochen. Organisiert und in den Schulen beginnt man mit dem Lernen der deutschen Sprache seit der Befreiung Slawoniens und Osijeks von der osmanisch-türkischen Macht 1687, als in diese Gegend die österreichische Armee, Beamten, Handwerker und Arbeiter aus deutschsprachigen Ländern kamen. Der Beginn der Schultätigkeit und das Lehren der deutschen Sprache sind besonders Verdienst der geistlichen Orden (Franziskaner, Kapuziner und Jesuiten) und der Mönche.

In erster Hälfte des 18. Jahrhunderts werden Volksschulen in der Festung, Ober- und Unterstadt (1712 und 1722) sowie das Lateingymnasium 1729 in der Festung eröffnet. Die Unterrichtssprache in den Schulen ist am Anfang Deutsch für die Kinder der Soldaten, Beamten und Handwerker. Allmählich wird der Unterricht auch für die Kinder der Kroaten organisiert.

In deutscher Sprache wurde ein großer geistiger und kultureller Reichtum geschaffen. Ein Teil der Tradition der deutschen Sprache in Osijek ist auch der Reichtum, den die essekerische Sprache in sich birgt.

Seit Anfang des 18. Jahrhunderts bis heute wird die deutsche Sprache ständig gelernt. Die Schulen, die Lehrer und Schulbehörden bemühen sich, die deutsche Sprache in der Stadt Osijek zu erhalten und in verschiedenen Programmen und Facharbeiten die Qualität des Lernens und der Kommunikation in deutscher Sprache zu verbessern.

Von den Mutterstaaten des deutschsprachigen Gebietes wird auch weiterhin die Unterstützung der Motivationsförderung der Jugendlichen zum Lernen der deutschen Sprache erwartet.

323