Lara adrian 9 veo ponoći

Bosnaunited&Crowarez

1

Bosnaunited&Crowarez

Za Lindsey, čeličnu magnoliju sa srcem od čistoga zlata.

Ova je za tebe, s nadom u bolje, sretnije dane.

2

Bosnaunited&Crowarez

ZAHVALE Vrijedi ponavljati, uvijek i iznova, koliko sam zahvalna mnogima na ovoj povlastici da se svakog dana budim i radim nešto u čemu istinski uživam. Duboko sam zahvalna: mojoj fantastičnoj agentici Karen Solemn i predivnoj urednici Shauni Summers što mi omogućavaju tiskanje knjiga, mojim divnim čitateljima zbog kojih sam još uvijek tu, agentima, knjižarima i blogerima koji su tako velikodušno proširili vijesti o mojim knjigama, prijateljima i obitelji na svoj ljubavi.

I, na koncu, mome suprugu, vjernom prijatelju, voljenom partneru, čuvaru mojega srca.

Hvala ti na svakom zajedničkom trenutku.

3

Bosnaunited&Crowarez

Prvo poglavlje Na pozornici montrealskoga podzemnog jazz kluba pjevačica grimiznih usana otezala je u mikrofon o okrutnosti ljubavi. Iako je njezin promukao glas bio prilično ugodan, a stihovi o krvi, patnji i užitku zvučali iskreno, Nikolaj nije slušao. Pitao se zna li ona - zna li itko od stotinjak ljudi natiskanih u ovom intimnom klubu - da dijele zrak s vampirima.

Dvije mlade žene što su srkale na slamku ružičasti martini u mračnom separeu u kutu zasigurno nisu imale pojma.

Bile su stiješnjene među četvoricom takvih stvorova, grupicom ulickanih muškaraca u koži koji su im se upucavali - bez previše uspjeha, doduše - nastojeći prikriti svoje krvožedne oči uperene na njihove vratne žile već čitavih petnaest minuta. Iako je bilo očito da vampiri svim silama pokušavaju nagovoriti žene da pođu s njima, nisu bogzna kako napredovali sa svojim potencijalnim dobrovoljkama.

Nikolaj je prezrivo otpuhnuo.

Amateri.

Na šanku je platio pivo koje nije ni okusio pa sporo krenuo prema stolu u kutu. Dok je prilazio, promatrao je kako žene pokušavaju klisnuti iz separea na nesigurnim nogama.

Hihoćući se i spotičući, zajedno su oteturale do zahoda, nestavši u polutami krcatog hodnika glavne prostorije.

Nikolaj je sjeo za stol bezbrižno se zavalivši.

“Večer, curke.” Četvorica vampira šutke su zurila u njega, smjesta prepoznavši jednog od svoje vrste.

Niko je podignuo jednu od visokih čaša ruba umrljanog ružem za usne, prinio je nosu i onjušio talog voćne mješavine. Trgnuo se, s gnušanjem odgurnuvši čašu sa strane.

“Ljudi”, otegnuo je muklim glasom. “Kako li samo uspijevaju provaliti ovo sranje?”

Nelagodna tišina razvukla se stolom dok je Nikolajev pogled putovao među mladim civilima Vrste. Najkrupniji od četvorice pročistio je grlo dok je gledao u Nikolaja, a instinkti su mu nedvojbeno govorili da Niko nije odavde, a još manje civil.

Mulac je namjestio nešto za što je vjerojatno pretpostavljao da je opak pogled i isturio svoju bradu s kozjom bradicom u smjeru hodnika gdje su bili zahodi. “Mi smo ih prvi vidjeli”, promrsio je. “Žene. Prvi smo ih ugledali.” Opet je pročistio grlo, kao da čeka da ga podrži trojac njegovih druškana. Nijedan, međutim, nije ni zucnuo. “Mi smo ovdje došli prvi, stari. Kad se ženke vrate za stol, otići će s nama.”

Nikolaj se nacerio na mulčev bijedan pokušaj da obrani svoj teritorij. “Stvarno misliš da bi imao šanse kad bih ti odlučio uletjeti u igru? Opusti se. To me ne zanima. Tražim informaciju.” Već je dvaput ove večeri prošao kroz sličnu priču u drugim klubovima tragajući za mjestima gdje se pripadnici Vrste okupljaju u lovu na krv. Tražio je nekog tko bi ga mogao uputiti do starog vampira po imenu Sergej Jakut.

4

Bosnaunited&Crowarez Nije bilo lako ući u trag nekome tko nije želio biti pronađen, naročito tajanstvenom nomadu kao što je bio Jakut. Bio je u Montrealu, toliko je Nikolaj bio siguran. Nedavno je razgovarao s tim povučenim vampirom telefonski, bolje rečeno prije nekoliko tjedana, kad mu je uspio ući u trag i upozoriti ga na prijetnju koja se, čini se, nadvijala nad najmoćnijim, najrjeđim pripadnicima Vrste - još uvijek živih dvadesetak pojedinaca rođenih u Prvoj generaciji.

Netko je kanio istrijebiti prvu generaciju vampira. Nekolicina ih je ubijena samo prošlog mjeseca, a Nikolaju i njegovoj braći u Bostonu - maloj skupini vrhunski obučenih, ubojitih ratnika poznatih kao Red - zadatak pronalaženja i uništenja prepredenog ubojice bio je ključan. Zato je Red odlučio stupiti u kontakt sa svim poznatim pripadnicima Prve generacije među populacijom Vrste i pridobiti ih na suradnju.

Sergej Jakut, međutim, nije bio suviše oduševljen ponudom. Nije se taj plašio nikoga, a imao je i vlastiti klan koji ga je štitio. Odbio je poziv Reda da dođe u Boston na razgovor, tako da je Nikolaj poslan u Montreal ne bi li ga kako privolio. Jednom kad Jakut postane svjestan razmjera trenutačne prijetnje - zapanjujuće istine o onome protiv čega se bori Red, ali i cijela Vrsta - Nikolaj je bio uvjeren da će im se taj vampir pridružiti.

No najprije mu valja pronaći toga lukavoga kujina sina.

Dosad se njegovo raspitivanje po gradu nije pokazalo bogzna kako uspješnim.

Strpljivost mu nije bila jača strana, ali imao je cijelu noć pred sobom i nastavit će s potragom. Prije ili poslije netko bi mu mogao dati odgovor. Bude li se dovoljno raspitivao, možda će Sergej Jakut potražiti njega.

“Tražim nekog”, rekao je Nikolaj četvorici mladih vampira. “Vampira iz Rusije. Točnije, iz Sibira.”

“I ti si odande?” upitao je onaj s bradicom. Očito mu nije promaknuo jedva primjetan naglasak koji Nikolaj nije izgubio svih ovih dugih godina što ih je proveo u Sjedinjenim Državama.

Nikolaj je pustio da njegove ledenoplave oči odgovore na pitanje o njegovu podrijetlu.

“Poznaješ li tog pojedinca?”

“Ne, stari. Ne poznajem ga.”

Dvojica drugih također su smjesta niječno zavrtjela glavom, no posljednji od četvorice, onaj natmureni koji je bio duboko zavaljen u separeu, ošinuo je Nikolaja nervoznim pogledom s druge strane stola.

Nikolaj je opazio njegov značajan pogled i zadržao ga. “A ti? Imaš li kakvu ideju o kome govorim?”

Isprva je pomislio da mu vampir neće odgovoriti. Poluzatvorene oči netremice su gledale u njega, a onda je, najzad, mulac podignuo rame i opsovao.

“Sergej Jakut”, promrmljao je.

Ime je bilo jedva čujno izgovoreno, ali Nikolaj ga je čuo. A krajičkom oka zamijetioje da ga je čula i žena kose crne poput ebanovine što je sjedila za šankom nedaleko od njih. Uočio je to zbog toga kako joj se ukočila kralježnica ispod crne majice dugih rukava i kako je trznula glavom u stranu kao da ju je privukla sama moć tog imena.

5

Bosnaunited&Crowarez “Poznaješ ga?” upitao je Nikolaj mužjaka Vrste ne ispuštajući iz vida crnokosu za šankom.

“Znam za njega. To je sve. On ne živi u Utočištu tame”, rekao je mladić, misleći na zatvorene zajednice u kojima je živio veći dio civilne populacije Vrste diljem Amerike i Europe. “Lik je jedan gadan kujin sin, kako čujem.”

Aha, bio je, u sebi se složio Nikolaj. “Imaš li kakvu ideju gdje bih ga mogao pronaći?”

“Nemam.”

“Siguran si?” upitao je Niko, zamijetivši kako je žena kliznula sa stolca spremajući se na odlazak. U čaši joj je ostalo više od pola koktela, ali na sam spomen Jakutova imena, činilo se kako joj se odjednom silno žuri da ode odavde.

Mladi mužjak zatresao je glavom. “Nemam pojma gdje možeš pronaći tog lika. Ne znam, doduše, zašto bi ga itko i želio pronaći svojevoljno, osim ako se kome ne umire.”

Nikolaj se osvrnuo. Crnokosa se stala probijati kroz gomilu okupljenu oko šanka.

Nagonski se okrenula i onda ga pogledala, a njezin zeleni pogled boje žada prostrijelio ga je ispod ruba crnih trepavica i zamaha njezine sjajne ravne kose ošišane na bob frizuru do brade. U pogledu joj se nazirao strah dok je gledala u njega, ogoljeni strah koji nije ni pokušala prikriti.

“Neka sam proklet”, promrsio je Niko.

Ova zna nešto o Sergeju Jakutu.

Nešto više od usputnog poznavanja, pretpostavio je. Taj zapanjeni, panični pogled kad se okrenula i pobjegla, govorio je sve.

Nikolaj je krenuo za njom. Prolazio je kroz guštaru ljudi natiskanih u klubu, očiju uperenih u svilenkastu crnu kosu svoga plijena. Ženka je bila brza, hitra i okretna poput gazele, njezina tamna odjeća i kosa dopuštali su joj da se gotovo stopi s okruženjem.

No Niko je bio jedan od Vrste, i nije bilo toga ljudskog bića koje bi moglo umaknuti jednom vampiru. Nestala je iza klupskih vrata i na ulici brzo skrenula desno. Nikolaj ju je slijedio. Mora da je osjetila kako joj je za petama jer je okrenula glavu prostrijelivši ga poput lasera onim zelenim očima.

Sad je brže pojurila, skrenuvši za ugao na kraju uličnog bloka. Ni dvije sekunde poslije i Niko se našao tamo. Nacerio se kad ju je opazio nekoliko metara ispred sebe. Sporedna uličica u koju je skrenula između dviju visokih zgrada od opeke bila je uska i mračna. Bila je to slijepa ulica na čijem je kraju bio ulegnuti metalni kontejner za smeće i žičana ograda koja se uzdizala nekih tri metra uvis. Žena se brzo okrenula na svojim tankim visokim potpeticama crnih čizama, zadihana, očiju uperenih u njega, budno motreći svaki njegov pokret.

Nikolaj je napravio nekoliko koraka u mračnoj uličici i dobronamjerno raširio ruke. “U redu je”, rekao joj je. “Ne moraš bježati. Samo želim s tobom razgovarati.” Šutke je zurila u njega. “Želim te pitati za Sergeja Jakuta.”

Vidno je progutala, jabučica na njezinu glatkom bijelom vratu se pomaknula. “Poznaješ ga, zar ne?”

6

Bosnaunited&Crowarez Ugao njezinih usnica tek se blago iskrivio, ali dovoljno da zna da je bio u pravu poznavala je tajanstvenog pripadnika Prve generacije. Može li odvesti Nikolaja do njega, bilo je već drugo pitanje. U ovom trenutku bila je njegova najbolja i, vjerojatno, jedina nada.

“Reci mi gdje je. Moram ga pronaći.”

Njezine ruke na bokovima stegnu se u šake. Noge su joj bile blago razdvojene, kao da se spremala na skok. Niko je vidio kako diskretno pogledava prema ulupljenim vratima sa svoje lijeve strane.

Skočila je prema njima.

Niko je prosiktao psovku i poletio za njom svom brzinom koju je imao. U trenutku kad je gurnula vrata i otvorila ih uz škripu šarki, Nikolaj je stajao ispred nje na pragu prepriječivši joj put u tamu s druge strane. Zadovoljno se iscerio.

“Rekoh ti da nema potrebe da bježiš”, kazao je blago slegnuvši ramenima kad je ustuknula korak unatrag. Pustio je da se za njim vrata zatvore dok je slijedio njezino usporeno povlačenje u uličicu.

Isuse, njezina je ljepota oduzimala dah. Samo ju je nakratko vidio u klubu, ali sad, kad je stajala samo nekoliko koraka od njega, shvatio je da je apsolutno predivna. Visoka i vitka, poput breze krhka ispod svoje crne odjeće, besprijekorne mliječnobijele kože i blistavih bademastih očiju. Njezino srcoliko lice bilo je očaravajući spoj snage i mekoće, njezina ljepota podjednako blistava i mračna. Nikolaj je znao da je zinuo i da zuri u nju, ali proklet bio ako si je mogao pomoći.

“Razgovaraj sa mnom”, rekao je. “Reci mi kako se zoveš.”

Posegnuo je za njom blagim, prijateljskim pokretom ruke. Osjetio je munju adrenalina koja je projurila njezinim krvotokom - mogao je nanjušiti njegovu citrusnu notu u zraku, zapravo - ali nije uočio kružni zamah njezine noge sve dok mu oštra potpetica čizme nije doletjela izravno u prsa.

Kvragu.

Zanjihao se unatrag, više od iznenađenja negoli od snage udarca.

Bilo joj je to dovoljno. Žena je ponovno skočila prema vratima, ovaj put uspjevši nestati u tami zgrade prije nego što se Niko dospio pokrenuti i zaustaviti je. Dao se u potjeru poletjevši za njom.

Mjesto je bilo prazno, samo gomila betona pod njegovim nogama, ogoljenih cigli i izloženih stropnih greda. Nekakav nejasan osjećaj slutnje bockao mu je zatiljak kad je pojurio za njom dublje u tamu, ali veći dio njegove pažnje bio je usmjeren na ženu što je sad stajala u središtu praznog prostora. Zurila je u njega dok joj je prilazio, svaki mišić njezina vitkog tijela kao da se napeo pripremajući se za napad.

Nikolaj je zadržao taj oštar pogled dok joj je prilazio. “Neću te ozlijediti.”

“Znam.” Nasmiješila se jedva primjetno iskrivivši usnice. “Nećeš imati priliku.”

Glas joj je bio baršunasto mekan, ali bljesak u njezinim očima dao mu je hladan prizvuk.

Bez upozorenja, Niko je osjetio iznenadan, razoran pritisak u glavi. Visoko frekventan zvuk

7

Bosnaunited&Crowarez zvonio mu je u ušima, glasniji nego što je mogao podnijeti. Onda još glasniji. Osjetio je kako ga noge izdaju. Pao je na koljena, pogled mu se zamaglio, a glava mu je bila na rubu da se rasprsne.

U daljini je registrirao zvuk koraka kako mu prilaze, i to koraka koji pripadaju krupnim mužjacima. Prigušeni glasovi zujali su negdje nad njime dok je trpio iscrpljujući napad na svoj um.

Bila je ovo zamka.

Kuja ga je namjerno ovamo namamila znajući da će je slijediti.

“Dosta je, Renata”, rekao je jedan od mužjaka Vrste koji je došao u prostoriju. “Možeš ga sad pustiti.”

S naredbom je popustilo i ponešto od bola u Nikolajevoj glavi. Podignuo je pogled na vrijeme da vidi lijepo lice svoje napadačice kako zuri u njega, tamo gdje joj je ležao uz noge.

“Razoružajte ga”, rekla je svojim drugarima. “Moramo ga odvesti odavde prije nego povrati snagu.”

Nikolaj je pokušao procijediti nekoliko sočnih psovki na njezin račun, ali glas kao da mu je zapeo u grlu. Ona se već udaljavala, tanki šiljci njezinih potpetica lupkali su po hladnom betonu.

8

Bosnaunited&Crowarez

Drugo poglavlje Renata je jedva čekala izići iz skladišta. U želucu joj je ključalo, hladan znoj izbio joj je na čelu i klizio niz lice. Žudila je za svježim noćnim zrakom kao da joj je to posljednji udisaj, no korak joj je i dalje bio ravnomjeran i odlučan. Njezine stisnute šake, čvrsto stegnute na bokovima, bile su jedini pokazatelj da je bila sve samo ne hladna i pribrana.

Uvijek bi joj tako bilo nakon što bi upotrijebila svoju razornu moć uma.

Sada vani, sama u uličici, pohlepno je gutala zrak. Navala kisika ohladila je vatru u grlu, no jedva se susprezala da se ne presavije od sve snažnijeg bola koji joj je poput plamteće bujice strujao udovima, sve do same srži njezina bića.

“Kvragu”, promrmljala je u praznu tamu, blago se njišući na svojim visokim potpeticama. Još je nekoliko puta duboko udahnula i zagledala se u crni pločnik pod nogama kako bi se pribrala.

Iza sebe začuje žustre, teške korake u čizmama. Zvuk je nagna da oštro podigne glavu.

Prisili se navući izgled hladnokrvne apatije nad vrelom napetošću lica.

“Oprezno s njim”, rekla je dobacivši pogled na mlitavu gromadu, na krupnog mužjaka kojeg je onesposobila, a kojeg su sad nosila poput ustrijeljene divljači četvorica tjelohranitelja. “Gdje mu je oružje?”

“Hvataj.”

Crna kožna putna torba iznenada je doletjela prema njoj; dobacio ju je Aleksej, službeni vođa večerašnje operacije. Nije joj promaknuo podsmijeh na njegovu ispijenom licu kad se torba puna metala sudarila s njezinim prsima. Udarac se doimao poput udarca tisuća noktiju o njezinu osjetljivu kožu i mišiće, ali uhvatila je torbu i prebacila dugačku ručku preko ramena ni ne trepnuvši od nelagode.

Ali Lex je znao. Poznavao je njezinu slabost, i nikad joj nije dopuštao da je zaboravi.

Za razliku od nje, Aleksej i ostatak družbe bili su vampiri - pripadnici Vrste. Kao i njihov plijen, u što Renata nimalo nije sumnjala. Osjetila je to čim ga je prvi put vidjela u klubu, a sumnju je potvrdila jednostavna činjenica da ga je uspjela svladati svojim umom. Njezina psihička sposobnost bila je izvanredna, doduše, s izvjesnim ograničenjima. Djelovala je, naime, samo na pripadnicima Vrste; ponešto jednostavnije ljudske moždane stanice nisu reagirale na visokofrekventne udare koje je bila u stanju projicirati s manje od trenutka koncentracije.

Ona sama bila je ljudsko biće, makar se rođenjem pomalo izdvajala od uobičajenoga krda Homo sapiensa. Za Lexa i njegovu vrstu bila je poznata kao Prasestra, jedna od malobrojnih ljudskih žena rođenih s jedinstvenim nadčulnim vještinama te još rjeđom sposobnošću za uspješnu reprodukciju s onima od Vrste. Ženama poput Renate, probavljanje vampirske krvi davalo je još veću snagu. I dugovječnost. Prasestra je mogla živjeti stoljećima ako se redovito hranila iz okrepljujućih vampirskih žila.

9

Bosnaunited&Crowarez Do prije dvije godine Renata nije imala pojma zašto se razlikuje od svih koje je poznavala, kao ni kamo bi mogla pripadati. Kad se u njezinu životu pojavio Sergej Jakut, brzo je sve shvatila. On je bio razlog zašto su ona, Lex i ostali večeras bili na straži, lunjajući gradom i tražeći onoga koji se raspituje za tajanstvenog Jakuta.

Mužjak Vrste kojeg je Renata pronašla u jazz klubu bio je toliko neoprezan cijele noći da se s pravom zapitala je li zapravo pokušavao isprovocirati Sergeja Jakuta da dođe do njega. Ako jest, tip je bio ili idiot ili mu se umiralo. Ili nekakva kombinacija jednog i drugog.

Vrlo brzo dobila je odgovor na svoje pitanje.

Izvadila je mobitel iz džepa, otklopila ga i pritisnula tipku za brzo biranje prvog broja u imeniku. “Subjekt je pronađen”, objavila je kad se veza uspostavila. Zatim je navela svoju lokaciju, onda zaklopila telefon i spremila ga. Dobacivši pogled prema Alekseju i ostalima tamo gdje su zastali sa svojim tromim plijenom, rekla je: “Automobil je na putu. Trebao bi stići za dvije minute.”

“Spustite tu vreću govana”, zapovjedio je Lex svojim ljudima. Oni su otpustili stisak nad mužjakom Vrste, a njegovo je tijelo tresnulo o asfalt neravnomjernim udarcem. S rukama na kukovima, šakama obuhvativši pištolj u remenu i veliki lovački nož u koricama za pojasom, Lex je virkao na vampirovo nesvjesno lice pod svojim nogama. Uvukao je oštar dah neodobravanja, a zatim pljunuo promašivši oštru jagodičnu kost ispod sebe. Zapjenjena bijela pljuvačka sletjela je uz mokar zvuk na tamni pločnik ni dva centimetra od mužjakove plave kose.

Kad je Aleksej ponovno podignuo pogled, u njegovim se tamnim očima pojavio tvrd bljesak. “Možda bismo ga trebali dokrajčiti.”

Jedan od vampira se zacerekao, ali Renata je znala da se Lex ne šali. “Sergej je rekao da ga dovedemo njemu.”

Aleksej se podsmjehnuo. “I time pružimo njegovim neprijateljima još jednu priliku da ga skrate za glavu?”

“Ne znamo ima li ovaj ovdje ikakve veze s napadom.”

“A kako možemo biti sigurni da nema?” Aleksej se okrenuo i ne trepćući zapiljio u Renatu. “Od sada pa nadalje, ne vjerujem nikome. Mislio sam da ni ti, kao ni ja, ne želiš riskirati njegovu sigurnost.”

“Samo slušam naređenja”, odvratila je. “Sergej je rekao da pronađemo onoga, ma tko on bio, koji se po gradu raspituje za njega i da ga dovedemo njemu na ispitivanje. I to je ono što namjeravam učiniti.”

Lexove se oči suze pod oštrim tamnosmeđim obrvama. “U redu”, rekao je glasom previše smirenim, previše jednoličnim.

“U pravu si, Renata. Imamo naređenja. Dovest ćemo mu ga, kao što kažeš. Ali što ćemo dok čekamo prijevoz?”

Renata je zurila u njega pitajući se što mu je na umu. Lex je obilazio oko nesvjesnog mužjaka Vrste, tu i tamo ga podbovši čizmom pod rebra. Nije bilo nikakve reakcije. Samo mekano dizanje i spuštanje mužjakovih prsa dok je disao.

Aleksej je rastegnuo usne i nacerio se pokazavši bradom prema drugim mužjacima.

“Moje čizme su prljave. Možda bi ih ova beskorisna vreća mogla očistiti dok čekamo, a?”

10

Bosnaunited&Crowarez Na ohrabrujuće cerekanje svojih kompanjona, Lex je podignuo jedno stopalo i zadržao ga u zraku nad mirnim licem njihova plijena.

“Lex... “ počela je Renata znajući da će je ignorirati ako ga pokuša uvjeriti da prestane.

Ali upravo je u tom trenutku zami jetila nešto neobično na plavokosom mužjaku koji je ležao na tlu. Disanje mu je bilo ravnomjerno i plitko, udovi nepomični, ali njegovo lice... bilo je previše mirno, čak i ako je doista bio bez svijesti. Što nije.

U času spoznaje, Renata je shvatila da je itekako pri svijesti, itekako svjestan svega što se oko njega događalo.

O, Isuse.

Aleksej se sad cerekao, približavajući debelu potplatu čizme mužjakovu licu. “Lex, čekaj! Nije...”

Lex je još uvijek bio u pokretu kad je mužjak podignuo ruke i uhvatio mu gležanj. Ščepao ga je i snažno iskrenuo poslavši Lexa da se u agoniji previja na tlu. Nije prošla ni sekunda prije nego što se mužjak otkotrljao i osovio na noge, fluidan i snažan kao nijedan borac kojeg je Renata dosad imala priliku vidjeti.

I sveca mu - držao je Lexov pištolj.

Renata je ispustila glomaznu torbu i mašila se za svoj pištolj kalibra .45 skriven u remenu na leđima. Prsti su joj još uvijek bili tromi od prijašnjega mentalnog naprezanja, no jedan od ostalih vampira reagirao je prije nego što je uspjela izvući oružje. Ispalio je metak i promašio metu za petnaest centimetara.

Brže nego što bi ga itko mogao slijediti, bivši je zatočenik uzvratio paljbom pogodivši stražara jednim metkom izravno u čelo. Jedan od Sergejevih osobno odabranih, najdugovječnijih tjelesnih čuvara svalio se na tlo u beživotnoj hrpi.

O, Isuse, pomislila je Renata, sve više zabrinuta jer se situacija brzo mijenjala iz lošeg u gore. Je li Aleksej bio u pravu? Je li ovaj mužjak Vrste onaj isti ubojica koji je i prije pokušao napasti?

“Tko je sljedeći?” upitao je, jednom nogom posađenom usred Lexove kralježnice, dok je hladnokrvno mahao pištoljem između dvojice tjelohranitelja i Renate. “Što je, nitko više nije zainteresiran?”

“Ubij kujina sina!” zagrmio je Lex trzajući se poput kukca pod teškim potplatom koji ga je držao prikucanog o pod. Obraz mu je potom teško tresnuo o pločnik, a od bijesa su mu počeli izbijati očnjaci. Lex je dobacio plamteći pogled Renati i svojim mužjacima. “Raznesite mu glavu, dovraga!”

Prije nego što je to do kraja izgovorio, bio je povučen na noge. Zaurlao je kad mu se sva težina prebacila na ozlijeđeni gležanj, a njegov vlastiti pištolj iznenada uperen iza uha pobudio je paniku u njegovim jantarnožutim očima. Njegov napadač, s druge strane, bio je miran i hladan kao led.

O, blažena Djevice.

Ma s kime li ovo imaju posla?

11

Bosnaunited&Crowarez “Čuli ste ga”, rekao je Lexov napadač. Govorio je smireno i bez žurbe, pogledom ih šibajući čak i u mraku. Zagledao se potom u Renatu. “Poslušajte ga, ako je itko od vas pravi mužjak. S druge strane, ako ne želite gledati kako mu mozak prosipam ovdje po ovom zidu, predlažem da bacite oružje. Dolje na pločnik, lijepo i polako.”

Iza sebe, u uličici, Renata je čula muklo stenjanje i režanje preobraženih mužjaka Vrste.

Pojedinačno, bilo koji od vampira bio je tjelesno puno snažniji od nje; kao par, međutim, mogli su biti snažniji od Lexova napadača, iako se činilo kako nitko nema volje takvo što pokušati. Mekani zveket metala začuo se kad se oružje oprezno spustilo na asfalt. Značilo je to da joj je samo još jedan vampir čuvao leđa. Sekundu poslije i on je položio oružje. Obojica vampira polako su ustuknula nekoliko koraka unatrag, predavši se u opreznoj tišini.

I sad je Renata stajala sama nasuprot ovoj neočekivanoj prijetnji.

Napola se osmjehnuo, otkrivši zube i vrške očnjaka. Bio je bijesan; oni produženi očnjaci bili su dokaz tomu. Kao i jantarni bljesak što mu se počeo širiti očima dok su se i one preobražavale poprimajući obilježja njegove vrste. Osmijeh mu se raširio, jamice su se pojavile ispod njegovih jagodičnih kostiju, oštrih poput britve. “Čini se da smo ostali samo ti i ja, srce. Budeš li me dulje ostavila da čekam, neću biti ništa ljubazniji. Spusti taj jebeni pištolj ili ću ga dokrajčiti!”

Renata je na brzinu promislila o ono malo mogućnosti koje su joj u ovom trenutku bile na raspolaganju. Tijelo joj je još bilo osjetljivo poput ogoljenog živca, posljedice mentalnog napora još uvijek su je udarale sa svih strana. Mogla je pokušati s još jednim napadom na njegov um, ali znala je da je na izmaku snaga. Čak i ako nasrne na njega onim što je preostalo, neće ga moći ponovno onesvijestiti, a jednom kad bude do te mjere potrošena, više nikome neće biti od koristi.

Jedina preostala mogućnost bila je podjednako riskantna.

Obično je bila brza na okidaču, brzih refleksa i snajperske preciznosti, no nije mogla računati ni na jednu od tih vještina kad joj je trebalo toliko koncentracije samo da naredi prstima i udovima da se pomiču. Ma što radila, u ovom trenutku šanse da bi Aleksej mogao izvući živu glavu bile su prilično tanke. Kvragu, šansa da se ona, ili bilo tko drugi, izvuče iz ove situacije bila je ravna nuli.

Ovaj mužjak Vrste imao je sve karte u rukama, i pogled njegovih očiju dok je čekao da donese odluku o svojoj sudbini kao da je govorio kako mu je sasvim ugodno u ovom moćnom položaju. Imao je Renatu, Lexa i ostale tamo gdje ih je želio.

Ali nek je vrag nosi ako će se predati bez borbe.

Udahnula je kako bi se ohrabrila, onda je izvadila svoj pištolj i naciljala u njega. Ruke su joj urlale od napora da se ispruže i budu mirne, ali usisala je sav bol i odgurnula ga u stranu.

Otkočila je pištolj. “Pusti ga! Smjesta!”

Cijev Lexova pištolja ostala je čvrsto zabijena iza njegova uha. “Ne misliš valjda da ovdje pregovaramo. Spusti svoje oružje!”

Renata ga je držala na nišanu, ali i on je držao nju. A imao je, k tome, i prednost s obzirom na svoju nadnaravnu brzinu.

12

Bosnaunited&Crowarez Mogao bi izbjeći njezinu metku samo zato što bi ga vidio kako dolazi. Koliko god bila brza, postojao je trenutak zadrške dok se meci izmi jene u bubnju. To je značilo da će i on imati dovoljno vremena da na nju otvori vatru, bez obzira hoće li ustrijeliti Lexa prije ili nakon što puca u nju. Već u drugoj sekundi svi troje bi mogli biti upucani. Ovaj mužjak je bio od Vrste; uz svoj ubrzani metabolizam i moć samoiscjeljenja, imao je pristojne izglede da preživi metak, ali ona? Ona je gledala sigurnoj smrti u oči.

“Imaš li posebno sa mnom problem, ili stvarno želiš da on večeras umre? Možda jednostavno ne podnosiš ništa što ima kurac, je l” to?”

Iako je čvrsto držao svoju žrtvu, ton mu je bio veseo, kao da se samo poigrava njome.

Nimalo je ne shvaćajući ozbiljno. Bahati gade. Nije odgovorila, samo je povukla čekić pištolja i lagano naslonila kažiprst na okidač.

“Pusti ga. Ne želimo nevolje s tobom.”

“Malo je kasno za to, zar ne? Ovo u što sad gledaš sama je nevolja.”

Renata se nije ni trgnula. Nije se usudila ni trepnuti zbog straha da će ovaj pred njom to iskoristiti kao slabost i odlučiti djelovati.

Lex se sada tresao, znoj mu je klizio niz lice. “Renata”, zadahtao je, no je li joj želio reći da odstupi ili da povuče svoj najbolji potez, nije bila sigurna. “Renata... u kurac...”

Držala je Aleksejeva napadača na nišanu objema rukama stežući pištolj. Nalet blagog ljetnog povjetarca mekano je prešao preko njezine hiperosjetljive kože poput razlomljenih krhotina stakla. U daljini je čula pucanje vatrometa sa završne večeri vikend-festivala, prigušene eksplozije poput grmljavine vibrirale su njezinim bolnim kostima. Promet je brujao i škripao na ulici, vozila su izbacivala odurnu mješavinu ispušnih dimova i miris zagrijanih guma i spaljenoga goriva.

“Koliko još želiš ovo otezati, srce? Jer moram ti reći, strpljenje mi nije jedna od vrlina.”

Glas mu je bio ležeran, ali prijetnja nije mogla biti jezivija. Spustio je čekić pištolja pripremivši se privesti ovu noć svom krvavom kraju. “Daj mi jedan dobar razlog zašto ne bih barutom napunio mozak ovog šupka?”

“Zato što je on moj sin.” Mukao muški glas začuo se negdje sa sredine mračne uličice.

Riječi su bile lišene osjećaja, no zlokobne u svojoj modulaciji i snažno naglašene hladnom hrapavošću sibirskog zavičaja Sergeja Jakuta.

13

Bosnaunited&Crowarez

Treće poglavlje Nikolaj je okrenuo glavu i gledao kako Sergej Jakut prilazi uskom uličicom. Vampir Prve generacije prošao je mimo unezvijerenih tjelohranitelja. Njegov ukočeni pogled bezizražajno je prešao s Nikolaja na mužjaka koji je i dalje bio na nišanu. Kimnuvši, Niko vrati osigurač pištolja na svoje mjesto i polako spusti oružje. Čim je opustio stisak, Jakutov sin ga zbaci sa sebe prosiktavši psovku i izmaknuvši se izvan njegova dosega.

“Drski gade”, zarežao je, sav zao i opak sad kad je bio na sigurnoj udaljenosti. “Rekao sam Renati da je ovo pseto prijetnja, ali nije me htjela slušati. Dopustite da ga ubijem za vas, oče, da mu naneseni bol.”

Jakut je ignorirao kako sinovljevu molbu, tako i njegovu prisutnost, te šutke prišao mjestu gdje je stajao Nikolaj.

“Sergej Jakut”, rekao je Niko preokrenuvši pištolj u ruci pa mu ga pruživši u znak primirja. “Vražji odbor za dobrodošlicu imaš ovdje. Primi moje isprike što sam ubio jednog od tvojih tjelesnih čuvara. Nije mi ostavio izbora.”

Jakut je nešto zagunđao dok je uzimao pištolj pa ga predao tjelohranitelju koji mu bio najbliži. Odjeven u tuniku od gaze i iznesene kožne hlače koje su izgledale više kao naborana koža, svijetlosmeđe kose i divlje i obrasle brade, Sergej Jakut ostavljao je dojam prepredenog feudalca iz nekih pradavnih vremena.

No opet, unatoč svom obraslom licu i visokom, mišićavom tijelu, zbog kojeg je izgledao kao da mu je najviše četrdeset i koja, gust uzorak zamršenih, isprepletenih vitica vampirskih dermaglifova što se protezao niz njegove otkrivene podlaktice odavao je da je Jakut stariji pripadnik Vrste. Kao jednom iz Prve generacije, moglo mu je biti tisuću, čak i više godina.

“Ratnik”, mračno je rekao Jakut. “Rekao sam ti da ne dolaziš. Ti i ostatak Reda samo tratite moje vrijeme.”

Krajičkom oka Nikolaj je uhvatio razmjenu iznenađenih pogleda između Jakutova sina i ostalih tjelohranitelja. Naročito se ženka - Renata, nazvao ju je Jakutov sin - doimala krajnje zaprepaštenom kad je čula da je Niko ratnik, jedan iz Reda. Ipak, kao što se iznenađenje brzo ukazalo na njezinu licu, jednako je brzo i nestalo, iščeznulo kao da je silom potisnula sve emocije. Sad je bila mirna, čak i hladna, dok je stajala nekoliko koraka iza Sergeja Jakuta i gledala, s pištoljem i dalje u ruci, stava napetog i spremnog na svaku njegovu naredbu.

“Treba nam tvoja pomoć”, Nikolaj je rekao Jakutu. “A sudeći prema onome što se događa blizu nas dolje u Bostonu, ali i na drugim mjestima unutar populacije Vrste, i tebi će trebati naša pomoć. Opasnost je itekako stvarna. Smrtonosna. Život ti je u opasnosti, čak i sad.”

“A što ti znaš o tome?” Jakutov sin mrko je i prijeteći upitao Nikolaja. “Kako ti možeš išta znati o tome, jebote? Nikome nismo rekli za prošli tjedan... “ “Aleksej.” Zvuk njegova imena na usnama gospodara ušutkao je mlađeg Jakuta kao da ga je netko odalamio preko gubice. “Ne govori u moje ime, momče. Radije budi od neke

14

Bosnaunited&Crowarez koristi”, rekao je pokazavši prema vampiru kojeg je Nikolaj ustrijelio. “Odnesi Uriena na krov skladišta i ostavi ga tamo neka dočeka sunce. Onda počisti ovu uličicu od dokaza.”

Aleksej je sijevnuo pogledom, kao da je zadatak ispod njegove časti, ali nije imao petlje to izgovoriti. “Čuo si mojega oca”, otresao se na drugog čuvara koji je besposleno stajao pokraj njega. “Što čekaš? Riješimo se ove bezvrijedne hrpe smeća.”

Kad su krenuli po Aleksejevoj naredbi, Jakut je dobacio pogled ženki. “Ne ti, Renata. Ti me možeš odvesti kući. Ovdje sam gotov.”

Poruka upućena Nikolaju bila je jasna: nije bio pozvan, a ni dobrodošao na Jakutovu teritoriju. I, ovog trenutka, bio je otpiljen po kratkom postupku.

Vjerojatno bi najpametnije bilo provjeriti s Lucanom i ostalima iz Reda, reći im da je dao sve od sebe kako bi uvjerio Sergeja Jakuta, ali nije uspio, te potom napustiti Montreal prije nego Jakut odluči da mu na odlasku odsiječe jaja. Naprasiti pripadnik Prve generacije drugima je dao i gore za puno manje grijehe.

Aha, spakirati se i otići bio je zasigurno najmudriji potez u ovom trenutku. Samo, Nikolaj nije navikao na odbijanje, a situacija s Redom i cijelom Vrstom - kvragu, čak i s cijelim čovječanstvom - neće se tako brzo riješiti. Postajala je sve okrutnija, svakom novom sekundom sve razornija.

A, osim toga, bila je tu i ta Aleksejeva nesmotrena primjedba o nedavnom napadu... “Što se to ovdje dogodilo prošlog tjedna?” upitao je Nikolaj kad su u tamnoj uličici ostali samo on, Jakut i Renata. Znao je odgovor, no svejedno je postavio pitanje. “Netko te je pokušao ubiti... baš kao što sam te i upozorio, nije li tako?”

Stari mužjak Vrste prostrijelio ga je mrkim pogledom, njegove zlobne oči bile su okrutne. Niko je zadržao taj izazovan pogled, vidjevši pred sobom tek dugovječnu, bahatu budalu koja je vjerovala da je izvan dosega kandža smrti, koja mu je, po svoj prilici, pokucala na vrata prije samo nekoliko dana.

“Bio je pokušaj, da.” Jakutove su se usne izvile u blag podsmijeh. “Ali preživio sam, baš kao što sam te i uvjerio da hoću. Pođi kući, ratniče. Vodi svoje bitke tamo u Bostonu. Mene ostavi da se brinem za svoje.”

Trznuo je bradom prema Renati i nijema zapovijed natjera je u pokret. Dok su njezine duge noge glasno stupale uličicom, Jakut je otegnuo: “Zahvaljujem na upozorenju. Ako je taj ubojica toliki idiot da ponovno napadne, bit ću spreman za njega.”

“Napast će on opet”, odvratio je Niko s apsolutnom sigurnošću. “Ova stvar je gora nego što smo isprva slutili. Dvojica pripadnika Prve generacije ubijena su od našeg posljednjeg razgovora. Što znači da su ukupno petorica izgubila život - petorica od dvadesetak onih od tvoje generacije koji su još živi. Petorica najstarijih, najmoćnijih pripadnika Vrste, ubijena su u samo mjesec dana. Svaki od njih je navodno bio meta i usmrćen je na profesionalan način.

Netko vas sve želi vidjeti mrtve i već je otpočeo s provedbom plana.”

Jakut kao da je o svemu malo promislio, ali samo načas. Bez ijedne izgovorene riječi, okrenuo se i stao se udaljavati.

“Ima još”, dometnuo je mračno Niko. “Nešto što ti nisam mogao reći u telefonskom razgovoru prije nekoliko tjedana. Nešto što je Red otkrio skriveno u planinskoj pećini u Republici Češkoj.”

15

Bosnaunited&Crowarez Kad se stariji vampir i dalje nije obazirao, Niko je glasno opsovao.

“Bila je to hibernacijska komora, vrlo stara. Kripta gdje je bio tajno skriven jedan od najmoćnijih od naše vrste, i to stoljećima. Komora je napravljena da zaštiti Drevnog.” Najzad mu je Niko privukao pažnju.

Jakutovi se koraci uspore, a onda posve zaustave. “Svi Drevni su izginuli u velikom ratu s Vrstom”, rekao je, izgovorivši ono što je sve donedavno bilo općeprihvaćeno kao nepobitna istina.

Nikolaj je znao priču o ustanku, kao, uostalom, i svi iz njegove vrste. Od osmorice okrutnih izvanzemaljaca koji su začeli prvu generaciju vampirske rase na Zemlji, nijedan nije preživio bitku s omanjom skupinom Prve generacije ratnika koji su objavili rat protiv vlastitih očeva kako bi zaštitili i Vrstu i ljudsku rasu. Na čelu te hrabre šačice ratnika bio je Lucan, koji je do dana današnjeg zadržao ulogu vođe onoga što je kasnije postao Red. Jakut je polako okrenuo lice prema Nikolaju. “Svi Drevni su mrtvi već otprilike sedamsto godina. Moj je vlastiti otac stradao tada od mača - i neka je. Da su on i njegova izvanzemaljska braća preživjeli, uništili bi sav život na ovom planetu svojom nezasitnom krvožeđom.”

Niko je mračno kimnuo glavom. “No postoji netko tko se nije slagao s time da Drevni trebaju biti uništeni: Dragos. Red je otkrio dokaz da je Dragos pomogao ocu da se sakrije umjesto da ga usmrti. Napravio mu je kriptu u zabačenom području čeških planina.”

“I Red je siguran u to?”

“Pronašli smo komoru i vidjeli kriptu vlastitim očima. Nažalost, bila je prazna kad smo tamo dospjeli.”

Jakut je zagunđao, razmišljajući. “Što je s Dragosom?”

“On je mrtav - ubijen je u starom ratu - ali njegova loza i dalje živi. Kao i njegova izdaja.

Vjerujemo da je Dragosov sin bio onaj koji je pronašao grobnicu prije nas i oslobodio Drevnog iz hibernacije. Također sumnjamo da Dragosov sin stoji iza nedavnih ubojstava pripadnika Prve generacije.”

“S kojim ciljem?” upitao je Jakut ruku prekriženih na prsima.

“Imamo namjeru to doznati. Prikupili smo neke vrijedne informacije o njemu, ali nije dovoljno. Nestao je negdje pod zemljom. I morat ćemo se vraški pomučiti da ga izvučemo vani. Ali izvući ćemo ga. Dotle, ne smijemo dopustiti da nastavi s provedbom svoga plana, ma kakav on bio. Zato je Red želio stupiti u kontakt s tobom i ostatkom Prve generacije. Sve što si možda čuo, sve što si možda vidio...”

“Postojao je svjedok”, rekao je Jakut, priznanjem naglo prekinuvši Nikolaja. “Djevojčica, članica moga domaćinstva. Ona je bila tamo. Vidjela je pojedinca koji me je napao prošlog tjedna. Štoviše, prepala je ološa dovoljno da ga uspijem spriječiti u naumu i izbjeći sigurnoj smrti.”

Nikolaju se zavrtjelo u glavi od ove neočekivane vijesti. Sumnjao je da bi dijete moglo prepasti obučenog, vještog ubojicu, ali bio je dovoljno zainteresiran da čuje ostatak priče.

“Moram razgovarati s tom djevojčicom.”

16

Bosnaunited&Crowarez Jakut je neodređeno kimnuo, usnica čvrsto stisnutih dok je promatrao tamno nebo nad glavom. “Za nekoliko će sati svanuti. Možeš preko dana pričekati u mom domu. Pitaj ono što moraš, odradi svoj posao za Red. Onda, sutra navečer, odlaziš.” Što se tiče suradnje, ovo nije bilo bogzna što, no bilo je više od onoga što mu je ovaj drski vampir Prve generacije nudio prije nekoliko minuta.

“Pošteno”, odvratio je Niko, prišavši Sergeju Jakutu i zajedno se s njime uputivši prema crnoj limuzini što je čekala uz rubnik.

17

Bosnaunited&Crowarez

Četvrto poglavlje Renata nije imala pojma čime je to plavokosi stranac mogao uvjeriti Sergeja Jakuta da ga pozove u dom i njegovo privatno sklonište u sjevernom dijelu grada. Tijekom dvije godine koliko je Renata provela kao jedan od Jakutovih tjelohranitelja, nikome osim malog kruga sluga i osobnih čuvara nikad nije bio dopušten prilaz brvnari na zabačenom imanju.

Po prirodi sumnjičav, povučen, okrutan do granice s tiranijom, svijet Sergeja Jakuta bio je onaj od kontrole i nepovjerenja. Bog neka bude na pomoći onome tko mu na bilo koji način stane na put, jer kad njegova šaka gnjeva poleti, spušta se težinom nakovnja. Sergej Jakut imao je samo nekoliko prijatelja i još manje neprijatelja; nijedan, naime, nije preživio dovoljno u tami njegove sjene.

Renata je dovoljno dobro upoznala onoga komu je služila da je mogla uvidjeti kako nije sklon nepozvanom društvu, ali činjenica da nije usmrtio ovog nametljivca - ovog ratnika, kako mu se obratio tamo u uličici - upućivala je na barem mali stupanj poštovanja. Ako ne prema samom ratniku, onda svakako prema skupini kojoj je pripadao, Redu.

Dok je okretala blindirani Mercedes, napravljen po mjeri, prema ulazu glavne kuće od grubo istesanih balvana na kraju dugog prilaza, Renata nije mogla odoljeti a da ne pogleda u retrovizor na dvojicu vampira koji su šutke sjedili iza nje.

Ledenoplavi pogled susreo se s njezinim u zrcalu. Nije ga odvratio, čak ni kad su se sekunde rastegnule od znatiželje do odvažnog izazova. Bio je bijesan, njegov je ego nedvojbeno još uvijek bio povrijeđen činjenicom da ga je preveslala tamo u uličici i namamila u zamku. Renata se napravila nevještom, prekinuvši taj napeti kontakt očima, pa zaustavila automobil ispred brvnare.

Jedan od mužjaka Vrste na straži sišao je širokim drvenim stubama kako bi otvorio stražnja vrata limuzine. Nekoliko koraka iza njega stajao je drugi čuvar držeći za uzicu dva ruska hrta s iskešenim očnjacima. Veliki psi čuvari lajali su i režali poput divljih pasa sve dok Sergej nije izišao iz automobila. Životinje su bile dobro dresirane, baš kao i svi ostali u ovom vampirskom domaćinstvu: bio je dovoljan jedan pogled njihova gospodara da pognu svoje goleme glave i utonu u pokornu tišinu. Čuvar koji je stajao pokraj automobila zatvorio je stražnja vrata i ošinuo Renatu upitnim pogledom kroz zatamnjena stakla.

Tko je sad ovaj, dovraga? Pitanje se očitovalo na njegovu licu, no prije nego što je dospio pokazati gestom da spusti prozor kako bi ga mogao i izreći, ona ubaci u brzinu i pritisne papučicu gasa.

Dok se spuštala automobilom sa šljunčanog prilaza kako bi ga uvezla u garažu iza brvnare, bol i napetost koju je osjećala ranije ponovno su se počeli šuljati njezinim tijelom.

Bila je iscrpljena od večerašnjeg sukoba, udovi i um bili su joj podjednako istrošeni. Sve što je željela bio je krevet i dugo namakanje u vrućoj kupki. Stvarno je nije bilo briga što će od toga dvoga biti prvo.

Renata je u brvnari imala svoje male privatne odaje, što je bio luksuz koji Jakut nije omogućio nijednom mužjaku u njegovoj službi. Čak se i Aleksej tiskao s ostalim

18

Bosnaunited&Crowarez tjelohraniteljima u zajedničkoj spavaonici, spavajući na paletama prekrivenim krznom, rasprostrtima po podu kao u kakvom srednjovjekovnom garnizonu. Renatina soba bila je tek malo bolja od toga: skučeni, uski prostor dovoljno velik za dvostruki krevet, noćni ormarić i kovčeg u kojem je držala ono malo svoje odjeće. Kupaonica s kadom na nogarima nalazila se na kraju hodnika i dijelila ju je s jedinom drugom ženskom osobom pod Sergejevom skrbi.

Stotinu godina stara brvnara bila je opremljena i namještena oskudno, u najboljem slučaju rustikalno, no i pomalo odurno.

Iako joj je Jakut jednom rekao da on i ostali u njegovu domaćinstvu ovdje žive tek jedno desetljeće, stara lovačka brvnara bila je puna stoljetnih životinjskih krzna, preparirane divljači i razne vrste rogova na zidovima. Pretpostavljala je da je taj lovački dekor naslijeđen od bivših vlasnika, ali Jakutu, čini se, nije smetalo što mu je dom ukrašen takvim morbidnim predmetima. Štoviše, činilo se da uživa u primitivnosti toga mjesta. Renata je znala da je sibirski vampir bio stariji nego što je izgledao - mnogo, mnogo stariji, kao što je to uglavnom i bio slučaj s onima njegove vrste. No, nije joj trebalo puno da ga zamisli ogrnutog kožom i krznom, oboružanog čelikom i željezom, kako u krvavom pohodu pustoši nezaštićena mala sela u zabitim sjevernim dijelovima Rusije. Vrijeme nije ublažilo njegovu okrutnost, i Renata je iz prve ruke mogla posvjedočiti o Jakutovoj ubojitoj naravi.

To što je služila nekome poput njega tjeralo joj je želudac da se grči od kajanja. To što se zavjetovala da će ga štititi, biti mu odana, mislima i djelima, tjeralo ju je da se osjeća strancem u vlastitoj koži. Imala je ona svoje razloge da ostane - naročito sada - ali svejedno, bilo je toliko toga što bi voljela da može promi jeniti. Toliko toga zbog čega se još uvijek kajala...

Otjerala je misli koje su bile previše opasne a da bi im dopustila da se oblikuju u njezinu umu. Osjeti li Sergej Jakut i najmanje kolebanje u njezinoj odanosti, uslijedila bi brza i okrutna kazna.

Ušla je u sobu i za sobom zatvorila vrata. Odvezala je remenje za oružje i uredno položila pištolje i noževe na poklopac staroga kovčega u podnožju kreveta. Boljelo ju je cijelo tijelo, mišići i kosti vrištali su od prijašnjega napora njezina uma. Vrat joj je bio ukočen, pun kvrga zbog kojih se lecnula kad ih je masažom pokušala ukloniti.

Bože, trebalo joj je nešto čime bi odagnala ovaj bol.

Nježno grebanje začulo se s druge strane zida. Škripalo joj je u ušima poput noktiju po ploči, glava joj je bila krhka poput staklenog zvona.

“Rennie?” Mirin dječji glasić bio je mekan, tek blag šapat što je prolazio kroz pukotine između debala. “Rennie... jesi to ti?”

“Jesam, mišiću”, odvratila je Renata. Prišla je uzglavlju kreveta i naslonila obraz na oblo deblo na zidu. “Zašto si još budna?”

“Ne znam. Nisam mogla spavati.”

“Opet si imala noćne more?”

“Aha. Stalno ga... vidim. Onog zlotvora.”

Renata je uzdahnula čuvši oklijevanje u blagom priznanju. Pomislila je na toplu kupku od koje ju je dijelilo samo nekoliko minuta. Bila je to dobrodošla osama koju je trebala više

19

Bosnaunited&Crowarez od ičeg u ovakvim trenucima, kad se činilo da će je posljedice njezine sposobnosti - upravo onoga što joj je spasilo život prije dvije godine u ovoj zabiti bogu iza nogu - razvaliti.

“Rennie?” opet se začuo Mirin tihi glasić. “Jesi li još tamo?”

“Tu sam.”

Zamislila je ono nedužno lišce s druge strane kvrgave borovine. Nije morala vidjeti dijete da zna kako Mira vjerojatno sjedi tamo u mraku, cijelo ovo vrijeme čekajući Renatin povratak kako se ne bi osjećala osamljenom. Bila je prilično potresena proteklih nekoliko dana - razumljivo, s obzirom na ono čemu je svjedočila.

Ma jebeš vražju kupku, oporo je pomislila Renata. Progutavši bol što joj je strujao kožom kad je ustala, posegnula je i izvukla nastavak Harryja Pottera iz ladice u noćnom ormariću.

“Hej, mišiću? Ni ja ne mogu spavati. Što kažeš da dođem do tebe i malo ti čitam?”

Mirin radosni cijuk bio je prigušen, kao da je morala prekriti usta jastukom kako svojom provalom veselja ne bi uzbunila cijelo domaćinstvo.

Unatoč slabosti i boli, Renata se nasmi ješila. “Shvatit ću to kao pristanak.”

Sergej Jakut poveo je Nikolaja u veliku, otvorenu prostoriju koja je, u najboljim danima stare lovačke brvnare, mogla biti dvorana za ples. Sada tamo nije bilo stolova ni klupa, tek dva velika kožna naslonjača postavljena ispred visokoga kamenoga kamina na samom kraju prostorije te pokraj njih golemi drveni stol.

Medvjeđa i vučja krzna, ali i ona drugih, egzotičnijih, grabežljivaca bila su rasprostrta kao sagovi na drvenom podu od dasaka. Na kamenoj polici nad kaminom visjela je glava mužjaka losa s golemim plosnatim bjelokosnim rogovima, a njegove tamne staklene oči bile su uperene u neku udaljenu točku na drugom kraju dugačke prostorije. Možda čezne za davno oduzetom slobodom, zajedljivo je pomislio Niko dok je slijedio Jakuta do kožnih naslonjača ispred ognjišta, pa sjeo kad ga je vampir Prve generacije pozvao rukom. Nikolaj se lijeno ogledavao oko sebe, pretpostavljajući da je brvnara barem stotinu godina stara, da su je izvorno izgradili ljudski stanovnici, iako su na ono malo prozora bili ugrađeni zatvori s UV zaštitom, što je vampirima bilo od životne važnosti. Nije to bilo mjesto za koje bi očekivao da će u njemu jedan vampir sviti svoje gnijezdo. Pripadnici Vrste bili su skloniji modernijim, luksuznijim okruženjima, kakva su i bila Utočišta tame u kojima su živjeli u svojevrsnim obiteljskim zajednicama, a koja su opremljena i sofisticiranim alarmnim sustavima i sigurnosnim ogradama.

U usporedbi s vampirskim civilnim domaćinstvima, Jakutov rustikalni kamp, iako dovoljno zabačen da omogući privatnost i spriječi poglede znatiželjnih ljudi, bio je sve samo ne tipičan. Ali opet, isto se moglo reći i za Sergeja.

“Koliko dugo živiš u Montrealu?” upitao je Nikolaj.

“Ne dugo.” Jakut je slegnuo ramenima, laktima naslonjen na rukohvate naslonjača u koji se maločas svalio. Njegova je poza možda bila opuštena, ali oči mu nisu prestale proučavati Nikolaja - procjenjivati ga - od trenutka kad je sjeo. “Smatram da je prednost biti neprestano u pokretu, ne zadržavati se predugo ni na jednom mjestu. Nevolja uvijek pronađe način da te sustigne kad predugo ostaneš negdje gdje ti je dobro.”

20

Bosnaunited&Crowarez Nikolaj je promislio o toj primjedbi, pitajući se govori li Jakut iz osobnog iskustva ili je ovo izrečeno kao neka vrsta upozorenja neočekivanom gostu.

“Kaži mi sve o tom napadu”, rekao je Nikolaj, ne davši se smesti Sergejevim bezizražajnim pogledom, kao ni njegovom sumnjičavošću. “I trebat ću razgovarati s tom svjedokinjom.”

“Jasno”, Jakut je domahnuo jednom od svojih stražara. “Dovedi dijete.”

Visoki je mužjak spremno kimnuo te se udaljio kako bi izvršio naređenje. Jakut se nagnuo naprijed u naslonjaču. “Napad se dogodio ovdje, u ovoj sobi. Sjedio sam upravo u ovom naslonjaču pregledavajući neke račune, kad je čuvar na straži čuo nekakvu buku ispred brvnare. Otišao je provjeriti što je posrijedi i vratio se rekavši da su to samo rakuni koji su zalutali u jednu od drvarnica tamo otraga.” Jakut je slegnuo ramenima. “Nije to bilo ništa neobično, pa sam ga samo poslao vani neka otjera te beštije. Kad je prošlo nekoliko minuta, a on se nije vratio, znao sam da nešto nije kako valja. Do tada je, dakako, čuvar već bio mrtav.”

Nikolaj je kimnuo. “A uljez je već bio u brvnari.”

“Da, bio je.” “Što je s djevojčicom. Svjedokinjom?”

“Ona je upravo bila dovršila svoju večeru i odmarala se ovdje sa mnom. Zaspala je na podu uz vatru, no probudila se taman na vrijeme da vidi napadača kako stoji točno iza mojih leđa. Nisam čuo gada niti da se pomiče, bio je toliko nečujan i brz.”

“Bio je jedan od Vrste”, dometnuo je Niko.

Jakut je pognuo glavu složivši se. “Nema sumnje, bio je jedan od Vrste. Bio je odjeven poput lovca, sav u crnome, glava i lice bili su mu prekriveni crnom plastičnom maskom kroz koju su mu se samo vidjele oči, ali ne dvojim ni trena da je bio jedan od naših. Ako bih morao nagađati, rekao bih čak da je mogao biti jedan od Prve generacije, sudeći po njegovoj snazi i brzini. Da ono dijete nije otvorilo oči i vrisnulo, i time me upozorilo, izgubio bih glavu u tom trenutku. Kanio mi je sleđa staviti oko vrata žičanu omču. Mirin vrisak odvratio mu je pažnju u toj ključnoj sekundi, i bio sam u mogućnosti podignuti ruke i blokirati žicu da mi ne prereže vrat. Izmaknuo sam se izvan njegova dosega, ali prije nego što sam uspio skočiti na njega, ili pozvati stražare, pobjegao je.”

“Samo tako, podvio je rep i utekao?” upitao je Nikolaj.

“Samo tako”, odvratio je Jakut, a lagani smi ješak zaigrao mu je u kutu usana. “Jedan pogled na Miru i kukavica je utekao.”

Niko je opsovao ispod glasa. “Imao si vrašku sreću”, rekao je, i bilo mu je teško prihvatiti da je samo pogled na najobičnije dijete mogao toliko smesti nekog tko je bio vrhunski obučen, profesionalni ubojica. Jednostavno nije imalo smisla.

Prije nego što je uspio to istaknuti Jakutu, začuo je korake kako im prilaze s drugog kraja dugačke prostorije. Ispred čuvara kojeg je Jakut maločas poslao koračala je Renata i nježna, pomalo zapuštena djevojčica. Renata je negdje ostavila svoje oružje, no zaštitnički je hodala uz dijete, njezin je hladan pogled bio oprezan dok je pratila Miru.

21

Bosnaunited&Crowarez Nikolaj nije mogao odoljeti a da ne zuri u neobičnu odjeću djevojčice. Ružičasta pidžama i papuče na zečiće bili su neočekivani, ali kratki crni veo što joj je prekrivao gornju polovicu lica ono je što mu je najviše privuklo pažnju.

“Renata mi je čitala knjigu”, obavijestila ih je Mira. Njezin mekan glasić, veseo i nevin, činio se tako neprirodan u surovom okruženju Jakutove brvnare.

“Stvarno?” pitao ju je vampir Prve generacije, a sporo izgovoreno pitanje činilo se da je više bilo upućeno Renati negoli djevojčici. “Priđi bliže, Mira. Ovdje je netko tko bi te želio upoznati.” Čuvar je uzmaknuo korak unatrag kad je Mira stala ispred Jakuta, ali Renata je ostala čvrsto stajati uz nju. Isprva se Niko pitao je li djevojčica možda slijepa, ali kretala se bez oklijevanja i zastajanja napravivši posljednjih nekoliko koraka do mjesta gdje su sad stajali Niko i Jakut.

Onda se mala glava nepogrešivo okrenula prema Nikolaju. Sasvim je sigurno mogla vidjeti. “Zdravo”, rekla mu je i pristojno kimnula.

“Zdravo”, uzvratio je Nikolaj. “Čuo sam što se dogodilo prije neku noć. Sigurno si vrlo hrabra.”

Slegnula je ramenima, ali bilo joj je nemoguće odrediti izraz lica kad su joj ispod pokrivala virili samo nosić i usta. Nikolaj je gledao u djevojčicu - nestašnu, devedeset centimetara visoku malu skitnicu koja je nekim čudom uspjela osujetiti naum vampira Vrste da ubije jednog od najuglednijih pripadnika njihove rase. Mora da je riječ o šali. Zar se Jakut s njime sprdao? Što je ovo dijete moglo učiniti da spriječi napad?

Nikolaj je pogledao Jakuta, spreman da ga optuži za nešto što je očito bilo teško muljanje. Nema vražje šanse da se napad odvijao onako kako je on to opisao.

“Skini svoj veo”, uputio je Jakut djevojčicu, kao da je znao u kojem smjeru idu Nikolajeve misli.

Njezine ručice podignule su se i dohvatile rub kratke tkanine od gaze. Odmaknula je veo s lica, ali činilo se kao da pazi da joj oči ostanu spuštene. Renata je stajala vrlo mirno iza djevojčice, lica bezizražajna, iako su joj se ruke na bokovima stegnule u šake. Činilo se kao da zadržava dah, čekajući s daškom opreznog iščekivanja.

“Otvori oči, Mira”, zapovjedio joj je Jakut, a usne su mu se iskrivile u cerek. “Pogledaj našega gosta i pokaži mu ono što želi znati.”

Tamnosmeđe trepavice se polako podignu. Djevojčica je isturila bradu i susrela Nikolajev pogled.

“Isuse Kriste”, prosiktao je, jedva svjestan da je uopće bilo što izgovorio kad je uhvatio prvi bljesak Mirinih očiju.

Bile su nevjerojatne. Bijele šarenice su joj bile tako bistre, tekuće, duboke poput bazena vode. Ili, bolje rečeno, poput zrcala, ispravio se, pomnije se zagledavši jer nije mogao odoljeti, privučen tom zapanjujućom, neobičnom ljepotom njezina pogleda.

Nije znao koliko je dugo zurio u njezine oči - nije moglo biti dulje od nekoliko sekundi ali sad su joj zjenice postale još manje, suzivši se do veličine vrha čiode, crnila unutar toga beskrajnog kruga srebrnkaste bjeline. Boja je svjetlucala, mreškala se kao da je povjetarac zaplesao preko mirne površine. Nevjerojatno. Nikad nije vidio ništa slično. Još se dublje zagledao, nesposoban odoljeti neobičnoj igri svjetla u njezinim očima.

22

Bosnaunited&Crowarez Kad su se razbistrile, Nikolaj je u njima vidio vlastiti odraz.

Vidio je sebe i još nekoga... Ženu. Bili su nagi, tijela isprepletenih, svjetlucavi od znoja.

Vatreno ju je ljubio zakopavši ruke u sjajne tamne pramenove njezine kose. Povukao ju je dolje ispod sebe dok je prodirao duboko u nju. Vidio je kako je ogolio očnjake, spustio glavu i priljubio usne na nježnu oblinu njezina vrata.

Osjetio je slatkoću njezine krvi dok joj je probijao kožu i žilu i počeo piti...

“Sveca mu”, zarežao je odlijepivši pogled od nepojmljivog, suviše stvarnog odraza. Glas mu je bio grub, njegov jezik debeo iza očnjaka koji su odjednom stali izbijati. Srce mu je luđački tuklo, a dolje, niže, njegova je batina otvrdnula kao kamen. “Ma što se upravo dogodilo?”

Svi su zurili u njega osim Renate, koja je, čini se, više brinula o tome da pomogne vratiti Mirin veo. Uz duboki, tutnjajući smi jeh Sergeja Jakuta, odjekivalo je veselo cerekanje ostalih mužjaka. “Što mi je to upravo učinila?” zahtijevao je Niko, kojem nimalo nije bilo zabavno. “Koji je to bio kurac?”

Jakut se zavalio u naslonjaču poput cara koji javno izlaže ruglu jednog od svojih podanika. “Reci mi što si vidio.”

“Sebe”, izvalio je Nikolaj, još uvijek pokušavajući shvatiti. Vizija je bila tako stvarna. Kao da se sve istinski dogodilo upravo sad, kao da nije bila riječ o opsjeni, što je morala biti. Bog zna da mu je tijelo bilo uvjereno kako se sve zaista dogodilo. “Što si još vidio?” vedro je upitao Jakut. “Reci mi, molim te.”

Zajebi. Niko je nijemo zavrtio glavom. Neka bude proklet ako će podastrijeti čitav onaj razbludni prizor svima ostalima u prostoriji. “Vidio sam sebe... Nekakvu viziju sebe, nešto kao odraz u očima djevojčice.”

“Ono što si vidio bljesak je tvoje budućnosti”, razjasnio mu je Jakut. Pokazao je djevojčici neka mu priđe, pa je obgrlio rukama oko mršavih ramena i privukao je bliže sebi, poput kakve dragocjenosti. “Jedan pogled u Mirine oči i vidjet ćeš viziju događaja koji su ti suđeni.”

Nije mu trebalo puno da prizove prizor natrag u svoju glavu. Oh, kvragu, ma kakvi. Ta je slika bila zauvijek usječena u njegovo pamćenje, i u sva čula. Nikolaj je snagom volje pokušao primiriti svoj puls. Pozvao je svoje propeto koplje neka se spusti. “Što je Mira pokazala tvom napadaču prošloga tjedna?” upitao je, sad već očajnički pokušavajući promi jeniti temu.

Jakut je slegnuo ramenima. “Samo on to zna. Djevojčica ne zna što joj se odražava u očima.”

Hvala Bogu na tome. Nikolaj nije mogao podnijeti pomisao na to da toj maloj djevojčici ta slika ostane urezana u sjećanje. “Što god da je taj ološ vidio”, dometnuo je Jakut, “bilo je dovoljno da ga pokoleba, a meni pruži priliku da umaknem ruci smrti.” Vampir Prve generacije prezrivo se podsmjehnuo. “Budućnost zna biti zapanjujuća, naročito kad je ne očekuješ, zar ne?”

“Da”, promrsio je Nikolaj. “Valjda.”

23

Bosnaunited&Crowarez Upravo je i sam to spoznao, iz prve ruke.

Jer Ĺžena koja je bila pod njime, naga, i onako se strastveno izvijala u njegovim rukama nije bio nitko drugi doli hladna, prelijepa Renata.

24

Bosnaunited&Crowarez

Peto poglavlje Oni pohotni, previše stvarni prizori opsjedali su Nikolajeve misli idućih nekoliko sati, obasjanih mjesečinom dok je koračao šumovitim terenom oko brvnare. Tražio je dokaze koji su mogli ostati nakon prekinutog napada na Sergeja Jakuta. Provjerio je i vanjski rub oko glavnog objekta, ali nije pronašao ništa. Nije bilo nijednog, ni najmanjeg otiska stopala u blatnjavoj ilovači.

Trag, ako ga je uljez i ostavio, sad je bio nevidljiv. Ipak, nije bilo teško pogoditi kako se napadač približio svojoj meti. Ovako duboko u šumi, bez zaštitnih ograda, kamera ili detektora pokreta koji bi uzbunili domaćinstvo, Jakutov napadač mogao se sakriti u okolnoj guštari gotovo veći dio noći, čekajući najpogodniji trenutak za napad. Mogao je, k tome, odabrati i ponešto diskretniju lokaciju, pomislio je Nikolaj, zaustavivši pogled na malom štaglju koji se nalazio nekoliko metara iza kolibe.

Otišao je do štaglja, zaključivši da je taj pomoćni objekt tek nedavno izgrađen. Drvo je bilo tamno, ne od prirodnog starenja kao što je bilo drvo ostalih objekata na imanju, nego zbog boje oraha koja se stapala s okruženjem. Na zidovima nije bilo prozora, a široka vrata od dasaka s prednje strane bila su pojačana dodatnim daskama zakovanim u obliku slova Z te zaključana velikim čeličnim lokotom.

Kroz uljasti vonj lakiranog drva, Nikolaj se mogao zakleti da je nanjušio blijedu notu bakra.

Ljudska krv?

Još je jednom uvukao dah, profiltriravši okus kroz zube i preko osjetljivih žlijezda jezika. Bila je to sasvim sigurno krv, i sasvim sigurno ljudska. Nije previše krvi bilo proliveno s druge strane vrata, a po blijedom škakljanju u nosnicama procijenio je da je odavna osušena, stara vjerojatno nekoliko mjeseci, čak i više. No, nije mogao biti siguran osim ako ne pogleda unutra.

Sad već znatiželjan, obujmio je dlanovima veliki lokot i upravo kad je krenuo trznuti i otpustiti ga, pažnju mu privuče pucketanje grančica na tlu iza njegovih leđa. Kad se okrenuo prema zvuku, posegnuo je za jednim od svojih pištolja - pa opsovao, sjetivši se da je njegovo oružje i dalje kod Jakuta.

Podignuo je pogled i ugledao Alekseja kako zuri u njega s ugla štaglja. Sudeći prema prezirnom sjaju u njegovim očima, činilo se da mu se povrijeđeni ponos još nije oporavio nakon sukoba u gradu. Niko, doduše, nije previše za to mario. Nije imao bogzna kakve koristi od umišljenih civilnih idiota, naročito ne od onih koji su patili od titula i osjetljivog ega.

“Imaš li ključ od ovog lokota?” upitao je, rukom i dalje držeći hladnu kuglu pojačanog čelika. Da je želio, s obzirom na to da je bio vampir, mogao je rastrgnuti tu stvar samo jednim trzajem zapešća. Još lakše, mogao je upotrijebiti snagu volje i otključati lokot umnom naredbom. No zasad mu je bilo puno zanimljivije pišati u Aleksejevu smjeru. “Bi li mi otvorio ova vrata, ili ti za to najprije treba tatičino dopuštenje?”

25

Bosnaunited&Crowarez Aleksej je gunđanjem odgovorio na zajedljivu primjedbu, ruku prekriženih na prsima.

“Zašto bih ti otvorio? Tamo nema ništa zanimljivo. To je najobičnije skladište. Uostalom, prazno je.”

“Ma da?” Niko je pustio lokot iz ruke, metal je teško zviznuo o drvenu plohu vrata.

“Zaudara mi na ljudsko skladište. I to krvavo. Zapahnuo me smrad hemoglobina kad sam se približio.”

Pretjerivao je, ali želio je vidjeti Aleksejevu reakciju.

Mladi se vampir namrštio i dobacio oprezan pogled prema zaključanim vratima. Polako je zavrtio glavom. “Lupetaš bez veze. Jedini ljudi koji su ikad kročili nogom u taj štagalj jesu mjesni stolari koji su ga izgradili prije nekoliko godina.”

“Onda nemaš ništa protiv da pogledam”, navaljivao je Nikolaj.

Aleksej se zacerekao ispod glasa. “Zašto si zapravo došao ovamo, ratniče?”

“Pokušavam otkriti tko je pokušao ubiti tvog oca. Želim doznati kako se uljez mogao toliko približiti da napadne i kamo je mogao pobjeći nakon toga.”

“Ne zamjeri na čuđenju”, rekao je Aleksej bez mrvice žaljenja u glasu, “ali teško mi je povjerovati da je jedan neuspio napad - čak i na starijeg pripadnika Vrste kao što je moj otac - dovoljan da nas član Reda počasti posjetom.”

“Otac ti je imao sreću. Postojala su petorica drugih iz Prve generacije koji nisu bili toliko sretni.”

Aleksejev je samodopadan pogled izblijedio, a zami jenila ga je trezvena ozbiljnost. “Zar je bilo još napada? Ubojstava?”

Nikolaj je mračno kimnuo glavom. “Dva u Europi, ostali u Sjedinjenim Državama.

Previše da bi bili slučajni, i previše stručno izvršeni da budu bilo što osim djela profesionalaca. A čini se da nije riječ samo o jednom ubojici. Proteklih nekoliko tjedana, kad smo doznali za prvih nekoliko ubojstava, Red je stupio u kontakt sa svim poznatim Prvima kako bismo ih upozorili na ono što se događa. Moraju shvatiti potencijalnu opasnost kako bi mogli primi jeniti odgovarajuće sigurnosne mjere. Zar ti otac nije ništa spominjao?”

Aleksej se namrštio, nisko navukavši svoje tamne obrve. “Nije mi spomenuo ništa od toga. Dovraga, bio bih ga osobno čuvao.”

To što Sergej Jakut nije obavijestio sina o Nikolajevu nedavnom kontaktu, ili o klanju vampira Prve generacije, bilo je vrlo znakovito. Bez obzira na to koliko se Aleksej trudio ostaviti dojam očeve desne ruke, Jakut ga je očito držao na udaljenosti kad je bila riječ o povjerenju. To, doduše, nije bilo toliko čudno s obzirom na Jakutovu sumnjičavu narav. Ta se sumnjičavost odnosila čak i njegovu vlastitu krv.

Aleksej je opsovao. “Trebao mi je reći. Pobrinuo bih se da cijelo vrijeme ima primjerenu zaštitu. Umjesto toga, gad koji ga je napao i dalje je na slobodi. Kako možemo biti sigurni da se neće vratiti i ponovno pokušati?”

“Ne možemo u to biti sigurni. Štoviše, bolje bi nam bilo pretpostaviti kako će se dogoditi još jedan napad. Kladio bih se da će do njega uskoro i doći.”

26

Bosnaunited&Crowarez “Moraš me informirati”, rekao je Aleksej, a njegov glas ponovno je poprimio onu iritantnu samodopadnost. “Očekujem da me obavijestiš o svemu što otkriješ. Kao i o bilo čemu što ti i Red doznate o ovim napadima. Bilo što. Jasno?”

Nikolaj je pustio da mu se podsmijeh polako raširi licem. “Nastojat ću to upamtiti.”

“Moj otac misli da je nedodirljiv, znaš. Ima svoje odabrane tjelohranitelje. Sve ih je sam obučio, odani su mu. I redovito se savjetuje sa svojom proročicom.”

Niko kimne s razumi jevanjem. “Djevojčica, Mira.”

“Vidio si je?” Aleksejev se pogled suzio, bilo zbog nepovjerenja ili znatiželje, Nikolaj nije mogao odrediti. “Dakle”, rekao je Jakutov sin, “pustio te je da je upoznaš. Pustio je da pogledaš u njezine vještičje oči.”

“Jest.”

Kad je Nikolajeva čeljust ostala čvrsta, vjerojatno kruta, Aleksej se nacerio. Glas mu je bio prožet cinizmom. “Ugodan bljesak budućnosti ti je pokazala, je li, ratniče?”

Trenutačan prikaz vatrene vizije projurio mu je mislima poput šumskog požara, paleći ga iznutra. Slegnuo je ramenima hladnokrvnošću koju sasvim sigurno nije osjećao. “Vidio sam i gore stvari.”

Aleksej se nasmijao. “Pa, ja se na tvome mjestu ne bih previše brinuo. Talent te male gadure daleko je od savršenog. Ne može ti pokazati cijelu budućnost, samo kratke bljeskove onoga što bi se moglo dogoditi s obzirom na sadašnjost. I ne može ti pomoći da ništa od onoga što si vidio dovedeš u kontekst. Osobno mi to derište nije ni blizu zabavno koliko je mom ocu.” Zagunđao je, podignuvši jedno rame zajedno s kutom nacerenih usana. “Isto se može reći i za drugu ženku koju uporno želi zadržati uza se, unatoč mojim sumnjama.”

Nije bilo upitno na koga se to odnosi. “Nije ti draga Renata, pretpostavljam?”

“Draga”, promrmljao je Aleksej prekriživši ruke na prsima. “Ta je dozlaboga bahata.

Misli da je iznad svih ostalih jer je jednom-dvaput uspjela zadiviti mog oca svojim umnim vještinama. Od one noći kad je stigla ovamo, bila je previše odvažna za vlastito dobro. Bilo bi teško pronaći ikoga među ovima što su u službi moga oca a koji joj ne bi voljeli pokazati što je sljeduje. Staviti tu hladnu, umišljenu kuju na mjesto kamo pripada, kužiš? Možda i sam tako misliš nakon onoga što ti je učinila u gradu?”

Nikolaj slegne ramenima. Lagao bi kad bi rekao da ga na jednoj primitivnoj razini nije živciralo to što ga je ženka svladala u borbi. Koliko god ga svrbjelo što je bio žrtva njezina mentalnog nasrtaja, Nikolaj nije mogao zanijekati određeno divljenje. Očito je bila Prasestra, jer majka priroda nije bila sklona tratiti moćne izvanosjetilne darove na obične Homo sapiense.

“Nikad nisam vidio ništa slično”, priznao je sad Alekseju. “Nikad nisam ni čuo za Prasestru s tolikom razinom sposobnosti. Jasno mi je zašto tvoj otac mirnije spava znajući da mu je ona u blizini.”

Aleksej je prezrivo otpuhnuo. “Nemoj da te ta zadivi, ratniče. Renatine vještine imaju svoje značenje, slažem se. Ali previše je slaba da bi ih mogla kontrolirati.”

“Kako to misliš?”

27

Bosnaunited&Crowarez “Sposobna je odaslati mentalni val, ali snaga udara vraća joj se poput jeke. Jednom kad se odbije o nju, potpuno je beskorisna sve dok se jeka ne raspadne.”

Nikolaj se prisjetio razornog udara mentalne energije koju je Renata otpustila prema njemu tamo u skladištu. Bio je pripadnik Vrste - njegovi su mu nezemaljski geni davali snagu i gipkost najmanje desetorice ljudskih muškaraca - pa ipak nije bio u stanju podnijeti bol toga nevjerojatnog osjetilnog napada. Zar Renata podnosi istu patnju svaki put kad upotrijebi svoju vještinu?

“Isuse”, rekao je Niko. “Mora da joj je to pravo mučenje.”

“Da”, složio se Aleksej ni ne trudeći se prikriti veselje u glasu. “Prilično sam siguran da je tako.” Nikolaju nije promaknuo Osmijeh na ispijenom licu Jakutova sina. “Uživaš u njezinoj boli?”

Aleksej je zagunđao. “Fućka mi se za to. Renata nije pogodna za ulogu koju joj je moj otac dodijelio. Neučinkovita je kao tjelesni čuvar - rizik je to za koji strahujem da bi ga jednog dana mogao stajati glave. Da sam ja na njegovu mjestu, ne bih oklijevao da je šutnem u njezino naduveno dupe.”

“Ali nisi na očevu mjestu”, podsjetio ga je Nikolaj, makar to bilo samo zato što je Aleksej takvo što odveć gorljivo zamišljao. Vampir je dugo šutke zurio u Nikolaja. Zatim je pročistio grlo i pljunuo na tlo. “Dovrši svoju potragu, ratniče. Pronađeš li bilo što zanimljivo, smjesta me obavijesti.”

Nikolaj je samo zurio u Jakutova sina, nijemo izazivajući civila da mu ponovi zapovijed.

Aleksej nije navaljivao, samo se polako okrenuo na peti i odmarširao natrag u smjeru kolibe.

28

Bosnaunited&Crowarez

Šesto poglavlje Renata je tiho otvorila vrata Mirine sobe i provirila unutra, ugledavši uspavano dijete što je spokojno ležalo na krevetu. Bila je to najobičnija djevojčica u ružičastoj pidžami, mekanim obrazom naslonjena na tanki jastuk, ritmički ispuhujući dah iz svojih nježnih, kerubinskih usnica. Na rustikalnom stoliću pokraj kreveta ležao je kratki crni veo koji je inače skrivao Mirine nevjerojatne oči cijelo vrijeme dok bi bila budna.

“Slatko snivaj, anđele”, prošaptala je Renata tiho, riječima punim nade.

U posljednje vrijeme sve se više i više brinula za Miru. Nije to bilo samo zbog noćnih mora što su je počele mučiti nakon napada kojem je svjedočila, nego i zbog Mirina općeg zdravstvenog stanja. Iako je djevojčica bila snažna, bistra i oštroumna, nije joj bilo dobro.

Mira je rapidno gubila vid.

Svaki put kad bi upotrijebila svoj dar pretkazanja pogledom, vid bi joj se malo pogoršao. Slabio je uporno, mjesecima, prije nego što je Mira povjerila Renati što se s njom događa. Bila je preplašena, kao što bi bilo i svako drugo dijete. Možda i više, jer Mira je bila kudikamo mudrija od svojih osam godina. Shvaćala je da bi njezina vrijednost u očima Sergeja Jakuta nestala onog trena kad bi vampir procijenio da mu više nije od koristi.

Odbacio bi je, čak i osudio na smrt ako mu se prohtije.

Zato su te noći Mira i Renata sklopile savez: Mirino stanje bit će njihova tajna - odnijet će je sa sobom u grob ako treba. Renata je čak poduzela i korak više, zavjetovavši se Miri da će svojim životom štititi njezin. Prisegnula je da joj nitko neće nauditi, bilo Jakut ili netko drugi, čovjek ili vampir. Mira će biti pošteđena patnje i tame života onako kako to Renata nikad nije bila.

To što je Mira dovedena večeras da zabavi Jakutova nepozvanog gosta, samo je dodatno uznemirilo Renatu. Veći dio tjelesnog bola dosad se već povukao, ali glavobolja je i dalje lebdjela na rubovima njezinih osjetila. Želudac joj se i dalje grčio, valovi mučnine zapljuskivali su je poput plime koja se sporo povlačila.

Renata je zatvorila vrata Mirine sobe pa se stresla nakon još jednog vala drhtavice.

Duga kupka iz koje je upravo izišla pomogla joj je ublažiti ponešto od nelagode, ali čak i ispod širokih tamnosivih hlača za jogu i mekane bijele pamučne majice, koža ju je peckala, osjetljiva od pucketanja elektriciteta pod kožom.

Dlanovima je protrljala nadlaktice preko rukava majice pokušavajući odagnati onaj vatreni osjećaj što joj je i dalje strujao rukama. Previše napeta da spava, zastala je pokraj svoje sobe tek toliko da izvadi malu kutiju s bodežima iz kovčega za oružje. Vježbanje se uvijek pokazalo kao dobrodošao ispušni ventil za njezin nemir. Uživala je u satima tjelesnog kažnjavanja koje je sama sebi nanosila, sretna zbog rigoroznih vježbi koje bi je iscrpile, ali i osnažile.

Od one jezive noći kad se našla u opasnom svijetu Sergeja Jakuta, Renata je brusila svaki svoj mišić do vrhunca uvježbanosti, radeći kao rob kako bi se pobrinula da postane oštra i ubojita poput oružja u baršunastoj vrećici koju je sad stiskala u ruci.

Preživjeti.

29

Bosnaunited&Crowarez Ta jednostavna smjernica bila joj je mantra još otkako je bila dijete - čak i mlađa od Mire. I tako sama. Kao siroče ostavljeno u kapelici montrealskog samostana, Renata nije imala prošlost, obitelj, ni budućnost. Postojala je, i ništa više od toga.

A za Renatu to je bilo dovoljno. Bilo je dovoljno čak i sad. Naročito sad kad je brodila izdajničkim podzemnim kraljevstvom Sergeja Jakuta. Posvuda oko nje bili su neprijatelji.

Prikriveni i otvoreni. Bezbroj je načina da napravi pogrešan korak, izgovori pogrešnu riječ.

Beskraj mogućnosti da ozlovolji okrutnoga vampira koji je imao njezin život u svojim rukama, da završi ranjena i mrtva. Ali, nikad bez borbe.

Njezina mantra od ranih dječjih dana i ovdje joj je služila - preživi još jedan dan. Onda još jedan, pa još jedan.

Nije bilo mjesta za slabost. Nije bilo dopušteno samosažaljenje, ili sram, ili ljubav.

Naročito ne ljubav, ni u kakvom obliku. Renata je znala da će je njezina naklonost prema Miri - nagon koji ju je tjerao da olakša put djetetu, da je štiti kao da je njezino - na koncu vjerojatno skupo koštati.

Sergej Jakut nije tratio vrijeme, nego je zdušno izrabljivao tu njezinu slabost. Renata je imala ožiljke kojima je to mogla dokazati.

No, bila je snažna. Nije se ona još susrela s nečim što nije mogla podnijeti. Tjelesno ili drukčije. Sve je preživjela. Bistra i snažna, ubojita kad je trebalo.

Izišla je iz kolibe i krenula kroz tamu prema jednom od vanjskih objekata iza brvnare.

Lovac koji je podignuo imanje u šumi očito je bio lud za psima. Stara drvena štenara nalazila se iza glavne kuće, tlocrta poput konjušnice, sa širokim središnjim prostorom i po četiri zatvorene pregrade za pse sa svake strane. Krov s gredama bio je visok otprilike četiri i pol metra.

Iako neveliko, mjesto je bilo prozračno. Na imanju je postojao noviji, veći štagalj u kojem bi se vjerojatno mogla slobodnije kretati, ali Renata je u širokom luku zaobilazila taj drugi objekt.

Jedan ulazak u onaj tamni, vlažni štagalj bio je previše. Da je moglo biti po njezinu, spalila bi do temelja to vražje mjesto.

Pritisnula je prekidač za svjetlo unutar štenare s druge strane vrata i lecnula se kad je ogoljena žarulja nad glavom razlila prostorom oštru žutu svjetlost. Ušla je unutra, preko utabanog zemljanog poda, prošla mimo visećih krajeva dvaju dugih, ispletenih kožnih remena prebačenih preko središnje stropne grede.

Na suprotnom kraju štenare bio je visok drveni stup, nekoć izbušen malim željeznim kukicama i omčama na kojima su visjeli povodci i ostala oprema za pse. Renata je izbila kukice prije nekoliko mjeseci i sad je stup služio kao stalna meta, tamno drvo obilježeno dubokim brazdama, rupama i zarezima.

Položila je svoje umotane bodeže na čvrsto uvezanu balu sijena koja je stajala u blizini.

Izula je cipele te bosonoga otapkala do središnjeg dijela štenare i podignula ruke kako bi uhvatila dva dugačka remena, svaki jednom rukom. Omotala je kožu oko zapešća nekoliko puta provjeravajući labavost. Kad je bilo dovoljno ugodno, savila je ruke i odigla se od poda glatko kao da je imala krila.

30

Bosnaunited&Crowarez Viseći, osjećajući se bestežinski, privremeno odignuta, Renata je otpočela sa svojim zagrijavanjem. Koža remenja mekano je škripala dok se okretala i premještala tijelo nekoliko metara nad tlom. Ovo je bio njezin spokoj, osjećaj vatre u udovima dok postaju snažniji i gipkiji svakim kontroliranim pokretom.

Prepustila se laganoj meditaciji, očiju sklopljenih, svih čula usmjerenih na svoje biće, koncentrirajući se na otkucaje srca i disanje, na fluidni koncert svojih mišića dok se istezala od jednog dugog držača do drugog. Tek kad se okrenula naglavce, gležnjeva sad sigurno sapetih u remenju kako bi je držali, osjetila je komešanje u zraku oko sebe. Bilo je naglo i diskretno, ali nedvojbeno.

Nedvojbeno kao i vrelina daha koji joj je sad grijao obraze.

Oči joj se naglo otvore, boreći se fokusirati na preokrenuto okruženje i uljeza koji je stajao ispod nje. Bio je to ratnik Vrste - Nikolaj.

“Sranje!” prosiktala je, a zbog trenutka nepažnje zanjihala se na remenju. “Kog vraga radiš ovdje?”

“Ej, skuliraj se”, rekao je Nikolaj. Podignuo je ruku kao da je želi umiriti. “Nisam te želio preplašiti.”

“I nisi.” Bile su to jednolično i hladnokrvno izgovorene riječi. Savijanjem tijela premjestila se izvan njegova dosega. “Nemoj se ljutiti, ali ometaš me u treniranju.”

“Ah.” Njegove tamnoplave obrve trzajem su se podignule dok je pogledom slijedio liniju njezina tijela tamo gdje je i dalje bila obješena za gležnjeve. “Za što se točno pripremaš?

Cirque de Soleil?”

Nije odgovorila na to podbadanje. Ni on nije očekivao odgovor. Okrenuo se od nje i prišao stupu na suprotnom kraju štenare. Posegnuo je gore prstima prateći dubinu brojnih ožiljaka na drvu. Zatim je pronašao njezine bodeže i podignuo vrećicu u kojoj su bili. Metal je mekano zveckao unutar presavijenog kvadrata baršunaste tkanine povezane vrpcom.

“Ne diraj to”, rekla je Renata oslobodivši se remenja i zanjihavši se kako bi se spustila na tlo. Krenula je naprijed. “Rekoh, ne diraj to. To je moje.”

Nije se opirao kad je brzim pokretom istrgnula svoje dragocjenosti - jedino vrijedno što je mogla tvrditi da posjeduje - iz njegovih ruku. Ubod u njezinim emocijama izazvao joj je blagu vrtoglavicu, što je bila zaostala posljedica tjelesnog napora za koji se nadala da je već prošao. Ustuknula je korak unatrag. Morala je uložiti napor kako bi smirila disanje.

“Jesi okej?”

Nije joj se svidio zabrinut pogled njegovih plavih očiju, kao da je mogao osjetiti njezinu slabost. Kao da je znao da nije snažna onoliko koliko bi to željela - trebala - biti.

“Dobro sam.” Odnijela je bodeže do jedne od psećih pregrada i odmotala ih. Jedan po jedan, oprezno je položila svaki od četiriju ručno iskovanih bodeža na drveno postolje pred sobom. Prisili se da zvuči opušteno. “Čini se da bih ja tebi trebala postaviti to pitanje?!

Prilično sam te gadno svladala tamo u gradu.” Čula je njegovo muklo gunđanje negdje iza sebe, gotovo podrugljivo.

“Nikad dosta opreza kad su posrijedi uljezi”, rekla je. “Naročito sad. Sigurna sam da razumi ješ.”

31

Bosnaunited&Crowarez Kad ga je najzad pogledala, vidjela je kako zuri u nju. “Srce, jedini razlog zašto si imala priliku svladati me jest taj da si igrala prljavo. Pobrinula si se da te zami jetim, pretvarala se kao da nešto skrivaš znajući da ću krenuti za tobom iz kluba i upasti u tvoju malu zamku.”

Renata je podignula rame bez imalo žaljenja. “U ljubavi i ratu sve je dopušteno.”

Polako joj se nasmi ješio, što je napravilo rupice na njegovim upalim obrazima. “Rat, je li?”

“Bome, sasvim sigurno nije ljubav.”

“Nije”, rekao je sad sav ozbiljan. “To nipošto.” Pa, barem su se u nečemu složili. “Koliko već radiš za Jakuta?”

Renata je zavrtjela glavom kao da se ne može točno sjetiti, iako joj je ta noć bila urezana u pamćenje poput žiga. Jeziva. Užasna. Početak kraja. “Ne znam”, rekla je ležerno. “Nekoliko godina, valjda. Zašto pitaš?”

“Samo se pitam kako je jedna ženka - čak i Prasestra tvojih psihičkih sposobnosti završila u službi jednog vampira Prve generacije, naročito vampira kao što je on. Neobično je, to je sve. Kvragu, nečuveno! Onda, da čujem. Kako si završila sa Sergejem Jakutom?”

Renata je zurila u tog ratnika - tog stranca, opasnog i lukavog, koji joj se odjednom petlja u život. Nije bila sigurna što bi mu odgovorila. Sasvim mu sigurno neće odati istinu.

“Ako imaš pitanja, možda bi ih trebao postaviti njemu.”

“Ma da”, rekao je, sad je pomnije proučavajući. “Možda to i učinim. A što je s malom?

Mirom? Je li ona ovdje koliko i ti?”

“Ne toliko dugo, ne. Tek šest mjeseci.” Renata je nastojala zvučati opušteno, ali divlji zaštitnički nagon bujao je u njoj na samu pomisao da se Mirino ime našlo na usnama ovog mužjaka. “Puno je vidjela u ovo malo vremena. Stvari kojima nijedno dijete ne bi trebalo svjedočiti.”

“Poput napada na Jakuta prošlog tjedna?”

I druge, mračnije stvari, priznala je u sebi Renata. “Mira ima noćne more takoreći svake noći. Jedva uspijeva odspavati nekoliko sati u komadu.”

Ozbiljno je kimnuo. “Ovo vražje mjesto zasigurno nije za jedno dijete. Neki bi rekli da nije ni mjesto za ženku.” “ Je li to ono što bi i sam rekao, ratniče?”

Njegov Osmijeh nije bio ni potvrda ni nijekanje.

Renata ga je promatrala, i samoj su joj se u mislima vrzmala pitanja. Naročito jedno. “Što si vidio u Mirinim očima ranije večeras?”

Progunđao je nešto tiho ispod glasa. “Vjeruj mi, ne želiš znati”

“Pa pitam te, zar ne? Što ti je pokazala?”

“Zaboravi.” Zadržavši njezin pogled, prošao je rukom kroz zlatne pramenove kose, potom ispustio sočnu psovku i odvratio pogled. “Kako bilo, nije važno. Djevojčica je sasvim sigurno pogriješila.”

32

Bosnaunited&Crowarez “Mira nikad ne griješi. Nijednom dosad nije nešto pogrešno predvidjela, barem za ovo vremena koliko je poznajem.”

“Ma nemoj?” njegov prodoran plavi pogled vratio se na nju, ujedno vruć i hladan dok je polagano i procjenjivački putovao njezinim tijelom. “Aleksej mi kaže da njezine vještine nisu savršene.”

“Lex”, Renata se podsmjehnula. “Učini si uslugu i ne vjeruj previše u ono što ti Lex kaže.

On ništa ne govori niti radi bez skrivenog motiva.”

“Hvala ti na savjetu.” Naslonio se na izbrazdani stup. “Onda, dakle, nije istina to što mi je rekao - da Mirine oči odražavaju samo ono što se možda može dogoditi u budućnosti, temeljeno na sadašnjosti.”

“Lex možda ima svoje osobne razloge da u to vjeruje i želi da bude tako, ali Mira nikad ne griješi. Što god ti je pokazala večeras sudbinski je predodređeno.”

“Sudbina”, rekao je Nikolaj zvučeći kao da ga to silno zabavlja. “E pa, sranje. Onda smo valjda suđeni jedno drugome.”

Značajno ju je pogledao kad je to izrekao, izazivajući je da ga pita je li namjerno i nju spomenuo u svojoj primjedbi. S obzirom da mu je ta ideja bila očito vraški zabavna, Renata mu nije kanila pružiti to zadovoljstvo i tražiti objašnjenje.

Podignula je jedan od svojih bodeža i provjerila težinu na raširenom dlanu. Hladan čelik prijao je njezinoj koži, stabilan i poznat. Prsti su je svrbjeli da nešto rade. Mišići su joj bili gipki od zagrijavanja, spremni na naporan trening.

Okrenula se s bodežom u ruci i pokazala na stup na koji se naslonio Nikolaj. “Bi li se maknuo? Ne bih željela pogrešno procijeniti metu i slučajno tebe probušiti.”

Pogledao je na stup i slegnuo ramenima. “Ne bi li radije da ti bude malo zanimljivije, da pred sobom imaš živog protivnika, onoga koji ti može uzvratiti? Ili si možda najbolja kad su šanse debelo na tvojoj strani?”

Znala je da je provocira, ali bljesak u njegovim očima bio je zaigran, šaljiv. Zar joj se stvarno upucava? Njegovo opušteno ponašanje natjera je da se nakostriješi od opreza.

Prešla je palcem duž ruba oštrice dok je zurila u njega, nesigurna što će dalje. “Radije vježbam sama.”

“Okej.” Pognuo je glavu, no samo se malčice izmaknuo, izazivajući je pogledom. “Kako želiš.”

Renata se namrštila. “Ako se ne pomakneš, kako možeš biti siguran da neću naciljati u tebe?”

Drsko se iscerio, prekriživši snažne ruke na prsima. “Ciljaj koliko ti drago. Nikad me nećeš pogoditi.”

Bez ikakvog upozorenja pustila je da bodež poleti. Oštar čelik snažno se zabio u drvo stupa, pogodivši točno tamo gdje je i naciljala. Ali Nikolaj je nestao. Samo tako, sasvim je iščeznuo iz njezina vidokruga.

Sranje.

Bio je vampir Vrste, puno brži od bilo kojeg čovjeka i okretan poput grabežljivca iz džungle. Nije se mogla mjeriti s njime, ni oružjem ni tjelesnom snagom; znala je to i prije

33

Bosnaunited&Crowarez nego što je bacila bodež. No nadala se svim srcem da je barem okrznula drskoga kujina sina kad ju je već onako nahuškao.

Precizno izbrušenih refleksa, Renata je ispružila ruku i posegnula za drugim bodežom.

No tek što su joj se prsti sklopili oko drške oružja, osjetila je komešanje u zraku iza sebe, vrućinu kako prolazi kroz zamah njezine kose.

Metal oštar poput britve našao joj se pod bradom. Zid od čvrstih mišića zarobio joj je kralježnicu. “Promašila si.”

Oprezno je progutala pod blagim pritiskom oštrice na grlu. Glatko, koliko je to bilo moguće, opustila je ruke sa strane. Potom je iza leđa izvukla šaku s oštricom i značajno je namjestila među njegova razdvojena bedra. “Čini se da sam te ipak pronašla.”

Jednostavno zato što je to mogla, Renata ga ošine malim udarom svog uma.

“Majku mu”, zarežao je i u istom je trenutku njegov stisak popustio, a ona je kliznula izvan njegova dosega i okrenula mu se sučelice. Očekivala je navalu gnjeva, čak je malo od toga i strahovala, ali samo je podignuo glavu i blago slegnuo ramenima. “Ne brini, srce.

Morat ću se samo malo igrati s tobom dok se udar ne odbije o tebe i svlada te.”

Dok je smeteno piljila u njega, zatečena jer je uopće mogao znati za manu njezine vještine, rekao je: “Lex mi je ispričao nekoliko stvarčica o tebi. Rekao mi je što ti se događa svaki put kad ispališ šaržer tih svojih umnih projektila. Moćna stvar. Da sam ja na tvome mjestu, ne bih ga tratio uzalud samo kako bih dokazao da sam u pravu.”

“Jebeš Lexa”, promrsila je Renata. “I jebi se ti. Ne trebaju mi tvoji savjeti, i vraški je sigurno da mi ne trebaju vaša usrana ogovaranja. Ovaj razgovor je završen.”

Sad već prilično bijesna, zamahnula je rukom i otpustila bodež u njegovu smjeru, znajući da se bez po muke može izmaknuti, baš kao i maločas. Samo, ovaj se put nije ni pomaknuo s mjesta. Trzajem ruke, brzim poput svjetlosti, uhvatio je bodež u letu. Njegov samodopadni Osmijeh sasvim ju je izbacio iz takta.

Dograbila je posljednji bodež s mjesta gdje je stajao na psećoj pregradi i bacila prema njemu. Kao i ostali prije ovoga, i ovaj je bio zaustavljen u zraku, uhvaćen ratnikovim spretnim rukama.

Gledao ju je netremice, muževnom vrućinom, koja ju je trebala ostaviti ravnodušnom, ali nije. “Onda, kako ćemo se zabaviti, Renata?”

Sijevala je pogledom na njega. “Zabavi se sam. Ja odoh odavde.”

Okrenula se kako bi izišla iz štenare. Tek što je napravila dva koraka, čula je fijuk s obiju strana glave - toliko blizu da joj je nekoliko pramenova kose poletjelo naprijed na lice.

Ispred nje, uglačani je čelik letio prema zidu.

Tup - tup!

Dva bodeža što su joj proletjela pokraj glave s nepogrešivom preciznošću sad su bila dopola zabijena u staro drvo.

Renata se bijesno okrenula. “Ti seronj... “ Nadvijao se nad njom, svojim je masivnim tijelom tjerajući da se povlači unatrag.

Njegove plave oči bljeskale su nečim dubljim od puke zabave ili iskonske muške bahatosti.

34

Bosnaunited&Crowarez Renata je uzmaknula jedan korak, tek toliko da može prebaciti težinu na jednu petu.

Zanjihala se unatrag i okrenula, drugom nogom zamahnuvši u kružnom udarcu.

Prsti nepopustljivi poput željeznih okova zaključali su se oko njezina gležnja i iskrenuli ga.

Pala je na pod štenare, ravno na leđa. Bacio se za njom, opruživši se preko nje, zarobivši je pod sobom dok se bacakala mlatarajući šakama i nogama po zraku. Trebala mu je cijela minuta da je pokori.

Dahtala od napora, prsa su joj se nadimala, puls divljao. “Tko sad nešto dokazuje, ratniče? Pobijedio si. Sretan?”

Zurio je dolje u nju u nelagodnoj tišini, ni likujući ni bjesneći. Pogled mu je bio miran, neumoljiv, previše intiman. Mogla je osjetiti kako mu srce tuče o njezinu prsnu kost.

Objahao ju je bedrima, obje joj ruke zarobivši svojom iznad glave. Čvrsto ju je držao, prstima obujmivši šake opuštenim, nevjerojatno toplim stiskom. Pogled mu je odlutao gore do njihovih ruku. Divlja vatra zapucketala je u njegovim šarenicama kad je uočio mali biljeg u obliku suze u kolijevci polumjeseca na unutarnjoj strani njezina desnog zapešća. Palcem je pomilovao to mjesto, dodirom koji je odaslao električnu vrelinu njezinim žilama.

“Još uvijek želiš znati što sam vidio u Mirinim očima?”

Renata je ignorirala pitanje, sigurna da je to bilo posljednje što je sad trebala znati.

Migoljila se pod mišićnom masom njegova tijela, ali držao ju dolje ne ulažući ni minimalan napor. Gad. “Miči se s mene!”

“Pitaj me Renata. Što sam vidio?”

“Rekla sam da se mičeš s mene!” procijedila je osjetivši kako joj panika buja u prsima.

Duboko je udahnula da se smiri, znajući da mora ostati pribrana, hladne glave. Morala je nekako ovladati situacijom, i to brzo. Još joj je samo trebalo da naiđe Sergej Jakut i zatekne je prikovanu i nemoćnu ispod ovog mužjaka. “Pusti me.” “Čega se bojiš?”

“Ničeg, proklet bio!”

Napravila je pogrešku jer je podignula oči prema njegovima. Jantarni plamen bljeskao je u plavetnilu njegova pogleda, vatra je rastapala led. Zjenice su mu se sad brzo sužavale, a iza njegove iskešene grimase vidjela je oštre vrške rastućih očnjaka.

Ako je sad i bio bijesan, bio je to samo jedan od razloga njegove tjelesne preobrazbe; tamo gdje mu se zdjelica zabila u njezinu, osjetio je tvrdu nabreklinu svog spolovila, svoju batinu kako se neumoljivo pritišće o njezine prepone.

Premjestila se pokušavajući umaći tom vrelom, erotskom trljanju njihovih tijela, no time ga je samo još više pritisnula o sebe. Renatin ubrzani puls poskočio je još bržim ritmom, a nepozvana toplina počela je cvjetati u njezinoj srži.

O, Bože. Ovo neće na dobro. Ma kakvi.

“Molim te”, zaječala je, mrzeći samu sebe zbog slabašnog podrhtavanja u glasu. Mrzila je i njega, uostalom.

Poželjela je sklopiti oči, odbiti vidjeti njegov plamteći, gladni pogled ili njegove usne tako blizu svojima. Nije željela osjetiti sve ono zabranjeno što se u njoj komešalo. Ali oči su

35

Bosnaunited&Crowarez joj ostale prikovane za njegove, nije bila kadra odvratiti pogled, tijelo joj je reagiralo snažnije od njezine čelične volje.

“Pitaj me što mi je djevojčica večeras pokazala u svojim očima”, zahtijevao je, glasa promuklog, predući poput mačke. Usne su mu bile tako blizu njezinima, mekana koža okrznula je njezine usnice dok je govorio. “Pitaj, Renata. Ili bi možda radije sama to vidjela.”

Poljubac joj je prošao krvlju poput vatre.

Usnica strastveno spojenih, topli dah je jurio, mi ješao se. Jezikom je tražio otvor njezinih usana, prodrijevši unutra na njezin nijemi dahtaj užitka. Osjetila je prste kako joj miluju obraze, a onda oko osjetljivog zatiljka.

Pridignuo ju je k sebi, produbivši poljubac koji ju je rastapao, razbijajući sav njezin otpor.

Ne. O, Bože, Ne, ne, ne.

Ne mogu ja ovo. Ne smijem ovo osjećati.

Otrgnula se od ovog erotskog mučenja njegovih usana okrenuvši glavu u stranu. Tresla se, emocije su dosegnule opasnu razinu. Toliko je toga ovdje riskirala, sada i s njime.

Previše.

Blažena Djevice, morala je nekako ugasiti ovaj plamen koji je u njoj raspirio. Rastapao ju je, bio je smrtonosan. Morala ga je utrnuli, smjesta.

Topli prsti dotaknuli su joj bradu vrativši joj pogled na izvor njezine muke. “Jesi li dobro?”

Izvukla je ruke iz njegova opuštenog stiska nad glavom i odgurnula ga, nesposobna progovoriti.

Smjesta se odmaknuo od nje. Primio ju je za ruku i pomogao joj da se osovi na noge.

Bila je to pomoć koju nije željela, no bila je previše smetena da je odbije. Stajala je tamo, nesposobna ga pogledati, pokušavajući se pribrati.

Moleći se da upravo nije potpisala svoju smrtnu presudu.

“Renata?”

Kad je najzad uspjela pronaći glas, iscurio je iz nje tih i hladan očaj. “Samo mi još jednom priđi”, rekla je, “i kunem se da ću te ubiti.”

36

Bosnaunited&Crowarez

Sedmo poglavlje Aleksej je bio ostavljen da čeka više od deset minuta ispred očevih privatnih odaja.

Njegov zahtjev za audijencijom nije bio razmotren ništa brže nego što bi to bio za bilo kojeg drugog vampira u Jakutovoj službi. Manjak poštovanja - očigledno sramotno nepoštovanje, štoviše - nije bolio Lexa kao nekoć. Davno je on prerastao tu beskorisnu ogorčenost u korist produktivnijih stvari.

U najdubljem kutku Lexova želuca još uvijek je peckala spoznaja da njegov otac - njegov jedini krvni srodnik - o njemu ima tako loše mišljenje, ali vrelina neprestanog, napadnog odbijanja u jednom je trenutku postala podnošljivija. Stvari su jednostavno bile takve kakve su bile. A Lexa je to samo još više ojačalo. Bio je dorastao svome ocu na načine koje stari gad nikad nije mogao ni zamisliti, a kamoli zastati i to priznati.

No, Lex je bio svjestan vlastitih sposobnosti. Bio je svjestan svoje snage. Znao je bez imalo sumnje da bi mogao biti toliko više od onoga što je bio sad, i čeznuo je za mogućnosti da to i dokaže. Samom sebi, da, ali i kujinu sinu koji mu je bio otac. Škljocaj metalne kvake kad su se vrata napokon otvorila natjerao je Lexa da zastane usred koraka. “I bilo je jebeno vrijeme”, zarežao je na čuvara koji se izmaknuo u stranu kako bi ga propustio unutra.

Soba je bila u polumraku, osvijetljena jedino sjajem cjepanica što su gorjele u glomaznom kamenom kaminu na suprotnom zidu. U brvnari je bila razvedena struja, ali rijetko se koristila - nije, naime, bilo stvarne potrebe za svjetlom kad su Sergej Jakut i ostatak Vrste imali nadnaravno oštar vid, naročito u mraku.

I druga su vampirska osjetila bila iznimno oštra, ali Lex je sumnjao da bi čak i ljudskom biću teško promaknuo vonj seksa i krvi što se mi ješao s mirisom dima i vatre.

“Moje isprike zbog ometanja”, promrmljao je Lex kad se otac pojavio iz susjedne prostorije.

Jakut je bio nag, kurac mu je još bio napola ukrućen, njegova rumena duljina poskakivala je bludno svakim razmetljivim korakom. Zgrožen prizorom, Lex je trepnuo i stao odvraćati pogled. No brzo se predomislio, odbivši popustiti nagonu slabosti koji mu sasvim sigurno ne bi išao u prilog. Umjesto toga, gledao je kako otac ulazi u sobu. Oči starog vampira bljeskale su poput jantarnih žeravica duboko u njegovoj lubanji, zjenice su mu bile stanjene do uskih proreza, okomite u njihovu središtu. Očnjaci su mu bili golemi u ustima, vršci do kraja izduženi i oštri poput bodeža.

Potočić znoja klizio je niz Jakutovo tijelo, svaki djelić njega bio je živ od pulsirajućih boja njegovih dermaglifova, jedinstvenog znakovlja Vrste koje se protezalo od grla vampira Prve generacije do njegovih gležnjeva. Svježa krv - nepogrešivo ljudska, pa ipak slabog mirisa, što je upućivalo na to da pripada Poslušniku - bila je razmazana po njegovu torzu i bokovima.

Lex nije bio iznenađen dokazima očeve nedavne aktivnosti, kao ni činjenicom da je trojac prigušenih glasova u drugoj prostoriji bio onaj od trenutačne zalihe umno kontroliranih ljudskih robova. Stvaranje Poslušnika i njihovo pokoravanje, nešto za što su

37

Bosnaunited&Crowarez bili sposobni samo najmoćniji, oni od najčišće krvne loze, odavno je bila nezakonita praksa među uljuđenim društvom Vrste. Bio je to, doduše, najmanji prijestup Sergeja Jakuta.

Uspostavljao je on svoja vlastita pravila, provodio vlastitu pravdu, i ovdje, na ovom zabačenom mjestu, svima je dao do znanja da je on kralj. Čak je i Lex bio u stanju cijeniti tu vrstu slobode i moći. Kvragu, gotovo da ju je mogao okusiti.

Jakut ga je prostrijelio zlobnim pogledom s drugog kraja širokog prostora. “Gledam te, i pred sobom vidim mrtvaca.”

Lex se namrštio. “Gospodaru?”

“Da nije bilo ratnikova suzdržavanja i moje intervencije večeras, ležao bi pokraj Uriena na krovu onog skladišta tamo u gradu. I oba bi vaša tijela čekala izlazak sunca.” Svaki slog naglašavao je prezir. Jakut je podignuo željezni žarač iz ognjišta i zabio ga među cjepanice na rešetki. “Večeras sam ti spasio život, Aleksej. Što više od mene očekuješ ove večeri?”

Lex se naježio sjetivši se prijašnjega poniženja, ali znao je da mu nema vajde od gnjeva, naročito kad je stajao pred ocem. Smjerno se naklonio, jedva uspijevajući održati smirenost u glasu. “Ja sam vaš pokorni sluga, oče. Ništa mi ne dugujete, i ne tražim od vas ništa osim da mi i dalje vjerujete.”

Jakut je zagunđao. “Govoriš kao kakav političar, a ne vojnik. Ne treba mi političar u mojim redovima, Aleksej.”

“Ja jesam vojnik”, brzo je odvratio Lex podignuvši glavu prema ocu koji je još uvijek šipkom razgrtao vatru. Cjepanica se razlomila, iskre su poletjele prema gore, pucketajući u dugoj, mrtvačkoj tišini što se nadvila nad prostorijom. “Ja sam vojnik”, počeo je opet Lex. “Želim vam služiti kako najbolje mogu, oče.”

Jakut se sad podsmjehnuo, no zamahnuo je svojom raščupanom glavom kako bi promotrio Lexa preko ramena. “Sve što mi nudiš su riječi, dječače. A ja se ne uzdam u riječi.

U posljednje vrijeme ne vidim da mi bilo što drugo nudiš.”

“Kako očekujete da budem učinkovit ako mi uskraćujete informacije.” Kad su se one jantarne oči s tankim zjenicama suzile na njega, Lex je brže-bolje dometnuo: “Nabasao sam na ratnika na imanju. Rekao mi je za nedavna ubojstva vampira Prve generacije. Rekao mi je i da su ratnici Reda stupili u kontakt s vama kako bi vas upozorili na potencijalnu opasnost.

Trebao sam znati nešto o tome, oče. Kao kapetan vaše straže, zaslužujem biti obaviješten... “ “Zaslužuješ?” Jakut je prosiktao pitanje kroz usne. “Molim te, Aleksej... što još misliš da zaslužuješ?”

Lex je ostao šutke.

“Nemaš što dodati, sine?” Jakut je nakrivio glavu pod pretjeranim kutom, rastegnuvši usne u krut podsmijeh. “Sličan mi je teret nametnut prije nekoliko godina, kad je glupa ženka pomislila da može apelirati na moj osjećaj odgovornosti. Čak možda i na moju milost.”

Zacerekao se, preusmjerivši pažnju na vatru i pomno probadajući dogorene cjepanice. “Ne dvojim da se sjećaš kamo ju je to odvelo.”

“Sjećam se”, oprezno je uzvratio Lex, zatečen suhoćom vlastita grla.

Uspomene su se vrtložile iz rasplesanih plamičaka vatre u kaminu.

38

Bosnaunited&Crowarez Sjeverna Rusija, kraj zime. Lex je bio dječak, jedva mu je bilo deset, ali bio je glava siromašnog kućanstva otkako je pamtio. Imao je samo majku, jedinu osobu koja je znala pravu istinu o njemu i bezuvjetno ga voljela.

Bio je zabrinut one noći kad mu je rekla da ga vodi kod oca. Rekla je da je Lex bio tajna koju je čuvala - njezino malo blago. Ali zima je bila teška, oskudica je bila neizdrživa. Zemlja je bila u previranjima, okruženje nesigurno za jednu ženu da sama odgaja dijete kao što je bio Lex. Molila se da će Lexov otac skrbiti o njima. Obećala mu je da će ih dočekati raširenih ruku jednom kad upozna sina.

Sergej Jakut, međutim, dočekao ih je s hladnim bijesom i jezivim, nezamislivim ultimatumom.

Lex se sjetio kako su majčina preklinjanja da ih primi... kompletno ignorirana. Sjetio se ponosne, prelijepe žene kako kleči na koljenima pred Jakutom preklinjući ga da se pobrine makar za Alekseja, ako ne za njih oboje.

Riječi su i dandanas odzvanjale Lexovim ušima: On ti je sin! Zar ti to ništa ne znači? Zar ne zaslužuje više?

I kako je brzo čitava stvar izmaknula kontroli. S kakvom je lakoćom Sergej Jakut isukao svoj mač i prerezao vrat Lexovoj nemoćnoj majci.

Kako su brutalne bile njegove riječi, kazavši da kod njega ima mjesta za vojnike, te da Lex istog trena mora donijeti odluku: služiti majčinu ubojici ili skončati zajedno s njom.

Kako je slabašan Lexov odgovor bio, promucan među jecajima.

Služit ću vam, bio mu je rekao i osjetio kako ga napušta djelić duše dok je užasnut zurio dolje u majčino beživotno, krvavo tijelo. Služit ću vam, oče.

Kako je hladna bila tišina koja je uslijedila.

Hladna kao grob.

“Ja sam vaš sluga”, sad je glasno ponovio Lex, poniknuvši glavom više zbog težine starih uspomena negoli smjernosti prema tiraninu kojem je služio. “Uvijek sam bio odan jedino vama, oče. Služim samo za vaš užitak.”

Iznenadna vrućina, toliko snažna da ju je osjetio kao vatru, pritiskala ga je ispod brade.

Zapanjen, podignuo je glavu, trgnuvši se od bola i ispustivši krik. Vidio je kao se dim uzdiže pred njegovim očima, osjetio onaj slatkasti, odurni vonj sprženog mesa, i to vlastitoga.

Sergej Jakut stajao je pred njime s dugačkim željeznim žaračem u ruci. Zažareni vršak željeza dimio se, vreo i crven, kao i komadić pepeljastobijele kože što je visjela otrgnuta s Lexova lica.

Jakut se iscerio, ogolivši vrške očnjaka. “Da, Aleksej, služiš samo za moj užitak. I upamti to. Samo zato što moja krv slučajno kola tvojim žilama, ne znači da je neću proliti.”

“Jasno da ne znači”, promrsio je Lex, čeljusti stegnute od boli opekline. Mržnja je kuljala u njemu zbog uvrede, ali nije mu bilo druge nego progutati je. Kao i gnjev zbog vlastite nemoći spram ovog mužjaka Vrste koji ga je izazivački gledao, pozivajući ga neka se samo usudi napraviti i jedan potez protiv njega.

39

Bosnaunited&Crowarez Jakut je najzad odstupio. Povukao je smeđu lanenu tuniku s naslonjača i navukao je. Oči su mu još uvijek bljeskale krvožeđom i požudom. Pustio je jezik da mu prijeđe preko zubi i očnjaka. “Kad si već toliko željan da mi služiš, odi po Renatu. Potrebna mi je sad.”

Lex je zaškrgutao zubima toliko snažno da su mu se mogli raspasti u ustima. Bez riječi je izišao iz prostorije, uspravljene kralježnice, ali njegove su oči sjajile jantarnom svjetlošću gnjeva. Nije mu promaknuo zbunjeni pogled čuvara na straži kod vrata, nelagodno skretanje pogleda drugog vampira kad je osjetio vonj spaljenog mesa i vjerojatnu vrelinu Lexova bijesa.

Njegova će opeklina zacijeljeti - štoviše, već je gotovo i zacijeljela, jer je ubrzani vampirski metabolizam liječio spaljenu kožu dok su Lexa noge nosile prema glavnom dijelu brvnare. Renata se upravo vraćala izvana. Ugledala je Lexa i zastala, okrenuvši se kao da ga je željela izbjeći. Nema jebene šanse. “Želi tebe”, graknuo je Lex preko prostorije ne mareći koliko ga je drugih čuvara čulo.

Svi su oni znali da je Jakutova kurva, tako da nije bilo razloga da se pretvara drukčije.

“Rekao mi je neka te pošaljem unutra. Čeka da ga uslužiš.”

Hladne oči boje žada izravnale su pogled s njegovim. “Trenirala sam vani. Moram sprati prljavštinu i znoj.”

“Rekao je odmah, Renata!” Bila je to odsječena zapovijed, ona za koju je znao da će biti poslušana. Ovaj mu je mali, rijetki trijumf pričinio značajno zadovoljstvo.

“Dobro.” Slegnula je ramenima i otapkala do vrata na bosim nogama.

Njezino bezizražajno lice dok se približavala govorilo je da joj se živo fućka što drugi misle o njoj, ponajmanje Lex, a taj manjak primjerenog srama pobudio je u njemu još veću želju da je ponizi. Ponjušio je u njezinu smjeru, više radi učinka negoli bilo čega drugog.

“Neće mu smetati tvoja prljavština. Svatko zna da su najbolje kurve one prljave.”

Renata nije ni okom trepnula na ovu vulgarnu primjedbu. Mogla ga je ušutkati udarcem svoje mentalne moći da je htjela. Štoviše, Lex gotovo da se tomu nadao, makar samo da dokaže kako ju je povrijedio. No hladan bljesak njezinih očiju govorio je da nije vrijedan njezina truda.

Prošla je pokraj njega dostojanstvom koje Lex nije mogao ni pojmiti. Promatrao ju je svi su je čuvari u tome međuprostoru promatrali - dok je koračala prema odajama Sergeja Jakuta, mirno poput plemenite kraljice na putu za vješala.

Lexu nije trebalo puno da zamisli dan kad bi mogao preuzeti kontrolu nad svima koji su služili u ovom domaćinstvu, uključujući i oholu Renatu. Jasno, kuja ne bi bila toliko ohola kad bi njezin um, volja i tijelo u potpunosti pripadali njemu. Bila bi poslušnica koja bi udovoljavala svakom njegovu hiru... njegovu, ali i onima drugih mužjaka pod njegovom vlašću.

Da, mračno je pomislio Lex, bilo bi prokleto dobro da jednom postane kralj.

40

Bosnaunited&Crowarez

Osmo poglavlje Nikolaj je izvukao jedan od Renatinih bodeža iz drvenog stupa gdje je bio zabijen. Valja mu priznati: ciljala je ubojito. Da je bio ljudsko biće s tromim refleksima, a ne vampir Vrste, Renatin bi ga udarac sasvim sigurno dokrajčio.

Iscerio se dok je spremao bodež u njegovu elegantnu vrećicu s ostalim trima iz kompleta. Bili su to prelijepi komadi oružja, glatki i savršeno izbalansirani. Očito ručno izrađeni. Niko je pustio da mu pogled odluta preko rezbarija na obrađenoj dršci od čistog srebra. Uzorak je, čini se, prikazivao cvjetove i vinovu lozu, ali kad je pomnije pogledao, shvatio je da svaki od četiri bodeža također ima ugraviranu po jednu riječ među ornamentima: vjera, hrabrost, čast, žrtva.

Pitao se jesu li to ratnička pravila. Ili su riječi predstavljale načela Renatine osobne discipline? Nikolaj je pomislio na poljubac koji su podijelili. Pa, doduše, tvrditi da su ga podijelili bilo bi malo nategnuto, s obzirom na to kako se spustio na njezina usta nježnošću teretnog vlaka. Nije je kanio poljubiti. Aha, ma da, koga on to pokušava zavarati? Ne bi se uspio suzdržati čak i da je pokušao. Nije mu to, doduše, bilo nikakvo opravdanje. A nije ni da mu je Renata pružila priliku da petlja s opravdanjima ili isprikama.

Nikolaj je još uvijek mogao vidjeti onaj užas u njezinim očima, neočekivano, pa ipak očito gnušanje zbog onoga što je učinio. Još uvijek je mogao osjetiti iskrenost prijetnje koju mu je uputila prije nego što je izjurila iz objekta.

Povrijeđeni dio njegova ega pokušavao ga je utješiti mogućnošću da je možda zaista općenito prezirala muški rod. Ili je možda samo bila hladna kao što je, čini se, mislio Lex. Aseksualna, frigidna ratnica koja sasvim slučajno ima lice anđela i tijelo što mami um na svakojake grešne misli. Previše grešne, svaka zavodljivija od prethodne.

Nikolaj je s lakoćom i šarmom prilazio ženama. Nije da se time hvalisao, nego je to jednostavno bio zaključak utemeljen na dugogodišnjem iskustvu. Kad je bila riječ o ženkama, uživao je u laganom, jednostavnom osvajanju - što kratkotrajnijem, to bolje. Lov i osvajanje bili su zabavni, ali radije je to čuvao za pravu borbu, u krvavim bitkama s Krvožednima i drugim neprijateljima Reda. To su bili izazovi koji su mu pružali najveći užitak.

Pa zašto se onda borio s ovako čudnim nagonom da sad krene za Renatom i provjeri može li otopiti makar malo onog leda kojim je bila okovana?

Zato što je bio idiot, eto zašto. Idiot koji se jezivo napalio na očito kobnu ženku.

Vrijeme je da se jebeno pribere. Nije bilo važno što mu je govorilo tijelo - kao što nije bilo važno ni ono što je vidio u Mirinim očima. Imao je posla, morao je obaviti zadatak za Red, i to je bio jedini razlog njegova dolaska ovamo.

Oprezno je omotao Renatine bodeže u njihov baršunasti zaštitni omotač, pa položio mali zavežljaj na balu sijena ostavivši ih neka čekaju dok se ne vrati po njih i svoje odbačene cipele.

Napustio je štenaru i uputio se u tamu kako bi nastavio svoju potragu na imanju oko brvnare. Polumjesec je visio visoko na noćnom nebu, presvučen tankom koprenom

41

Bosnaunited&Crowarez razbacanih, kao ugljen tamnosivih, oblaka. Ponoćni povjetarac, koji je šumio nježno kroz bodljikave smreke i visoke hrastove okolnih šuma, bio je topao. Mirisi su se miješali u tom vlažnom ljetnom zraku: trpki okus borovine, ustajali vonj ugažene mahovine i zasjenjenog tla, mineralna svježina tekuće vode iz potoka koji je očito prolazio imanjem, nedaleko od mjesta gdje je sad stajao Niko.

Ništa neočekivano. Ništa što ne pripada ovom mjestu.

Sve dok...

Nikolaj je podignuo bradu i blago nakrivio glavu prema zapadu. Nešto vrlo neočekivano prešlo je kroz njegova čula. Nešto što nije moglo, nije trebalo, pripadati ovamo.

Smrt je bila ono što je sad nanjušio.

Suptilna, stara... ali nedvojbena.

Otrčao je u smjeru u kojem ga je odveo njuh, dublje u šumu. Nekih stotinjak metara od kolibe, guštara je oštro ponirala. Usporio je kad je dospio do mjesta gdje su ga nosnice zapekle od smrada ustajale truleži. Pod njegovim nogama lišćem i lozom prekriveno tlo nestajalo je niz strmu klisuru.

Bacio je pogled niz provaliju, osjetivši val mučnine i prije nego što su mu oči pale na prizor pokolja.

“Sveca mu”, promrmljao je tiho ispod glasa.

Jama smrti ležala je podno klisure. Ostaci ljudskih kostura. Deseci tijela, nepokopanih, zaboravljenih, samo nabacanih jedno preko drugog, poput smeća. Bilo ih je toliko da bi mu trebalo vremena da ih sve prebroji. Odrasli. Djeca. Okrutno, nemilosrdno krvoproliće koje nije biralo žrtve. Krvoproliće koje je očito trajalo godinama.

Hrpa kostiju svjetlucala je bjelinom na slabašnoj mjesečini, noge i ruke isprepletene tamo gdje ih je smrt snašla. Lubanje su zurile gore u njega usta razjapljenih u avetinjskom, nijemom vrisku.

Nikolaj je i previše vidio. Ustuknuo je s ruba klisure i prosiktao još jednu kletvu u mrak.

“Koji kurac se ovdje događa?”

Duboko u sebi, međutim, znao je.

Isuse Kriste, više nije bilo mjesta sumnji.

Krvni klub.

Bijes i gnušanje kotrljali su se njime u crnom valu. Svladao ga je neodoljiv nagon da strga udove svakom vampiru umiješanom u masovni pokolj ovih ljudi. Nije da je na to imao pravo, čak ni kao jedan od ratnika Reda. On i njegovo bratstvo nisu imali previše prijatelja među vladajućim strukturama Vrste, a ponajmanje među pripadnicima Agencije koja je predstavljala i vlast i policiju u općoj vampirskoj populaciji. Red i ratnici koji su mu služili, za njih su bili na samoj margini civiliziranog društva. Ratoborni osvetnici, divlji psi koji kao da traže opravdanje da ih se uništi.

Nikolaj je znao da ovo ne spada pod njegove ovlasti, ali to nimalo nije utišalo njegov osjećaj za pravdu.

Iako se pjenio od divljeg bijesa, prisilio se da se smiri. Bijesom neće vratiti život nijednom od ovih nesretnika pobacanih tamo dolje. Za njih je bilo prekasno. Ništa se nije

42

Bosnaunited&Crowarez moglo učiniti, osim ukazati barem malo poštovanja žrtvama - nešto što im je bilo uskraćeno i nakon smrti.

Svečano ozbiljan, makar i na samo nekoliko trenutaka, Nikolaj je kleknuo na oštar rub klisure. Širom je raširio ruke i zazvao svjetlosnu moć u sebi, jedinstven vampirski dar koji je samo on imao i koji mu je, s obzirom na njegovu osobitu službu, bio prilično beskoristan.

Osjetio je kako se ta moć budi u njegovoj srži i dozvao ju je. Moć je rasla u snazi i svjetlosti, šireći se iz njegovih ramena i dolje kroz ruke, zatim u šake. Dvije plamteće kugle su žarile ispod kože na sredini dlanova.

Nikolaj je spustio ruke i prstima dotaknuo tlo.

Lišće vinove loze i kupina šuštalo je oko njega, zelene vitice, ali i sitno divlje šumsko cvijeće, probudilo se na njegov poziv. Sve je to sad ubrzano raslo. Niko je poslao cvjetne izdanke dolje u provaliju, a onda ustao i promatrao kako se preko mrtvih rastire pokrov od novog mekanog lišća i cvjetova.

Kao pogrebni obred, nije to bilo bogzna što, ali bilo je sve što je imao ponuditi tim dušama ostavljenima da trunu na otvorenom.

“Počivajte u miru”, promrsio je.

Kad je posljednji kostur bio prekriven, teškim se korakom uputio natrag prema brvnari. Štagalj iz kojeg je ranije nanjušio krv sad mu je ponovno privukao pogled.

Samo kako bi potvrdio svoje sumnje, Niko je prišao vratima i snagom volje otključao lokot. Gurnuo je vrata i pogledao unutra. Štagalj je bio prazan, baš kao što mu je Lex i rekao.

S druge strane, čelični kavezi postavljeni unutra i nisu bili napravljeni za dugotrajno čuvanje lovine. Bili su to visoki torovi, zaključane ćelije čija je svrha bila samo jedno čuvanje privremenih ljudskih zatočenika.

Bila je to divljač koja se oslobađala za nezakonite perverzne igre ovdje, u ovim zabačenim šumama oko imanja Sergeja Jakuta.

Niko je zarežao i napustio štagalj pa krenuo prema glavnoj brvnari.

“Gdje je on?” upitao je naoružanog stražara koji je spremno poskočio onog trena kad je Niko nahrupio na vrata. “Gdje on, jebote? Govori!”

Nije čekao odgovor. Dva druga stražara, obojica ispred zatvorenih vrata velike dvorane, smjesta su zauzela borbeni stav. Iza njih su Jakutove privatne odaje, očito.

Nikolaj je dotutnjao do glavonja i jednog od njih gurnuo u stranu. Drugi je izvadio pušku iza leđa i počeo je podizati prema njemu. Niko je udario oružjem o stražarevo lice, a zatim tresnuo zapanjenim vampirom o najbliži zid.

Udario je o vrata, rascijepivši stare drvene dovratke i izbacivši nauljene šarke iz njihovih ležišta. Prošao je kroz kišu iveraka ne obazirući se na povike Jakutovih čuvara.

Zatekao je vampira Prve generacije napola odjevenog na kožnom kauču, posesivno nagnutog nad razgolićenim vratom tamnokose ženke, zatočene pod njegovim rukama.

Jakut je, ometen, naglo podignuo glavu s vrata ženke i pogledao gore. Kao i njegova dobrovoljka...

Renata...

Nema jebene šanse.

43

Bosnaunited&Crowarez Zar je bila njegova krvna družica? Zar je moguće da je bila Prasestra ovom čudovištu?

Sve optužbe koje je Nikolaj bio spreman sasuti u lice Sergeju Jakutu najednom su mu zamrle u grlu. Zurio je, njegova već uznemirena vampirska osjetila zveketala su na prizor ženkine krvi koja je kapala s Jakutovih golemih očnjaka. Miris krvi pronosio se sobom, tresnuvši svom snagom o Nikolajev mozak. Ne bi očekivao ovaj snažan kontrast njezinu hladnom ponašanju, ali miris njezine krvi - opojna mješavina sandalovine i proljetne kiše - bio je topao. Mekan, ženstven.

Uzbudljiv.

Glad je ključala i u Nikolajevu želucu, organska potreba koju je morao nekako potisnuti.

Rekao je sebi da se to samo budi njegova vampirska priroda. Malo je bilo onih od njegove vrste koji su mogli odoljeti tom čarobnom zovu otvorene vene, ali kad su se njegove oči prikovale na Renatin napet pogled s druge strane prostorije, nova vrelina bljesnula je životom u njemu. Snažnija od primitivne žeđe za krvlju. Želio ju je. Čak i dok je ležala pod drugim mužjakom, dopuštajući tom vampiru da pije s nje, Nikolaj je žudio za njom probadajućom žestinom. Združena krvnom vezom s drugim ili ne, Renata je u Nikolaju pobudila plamteću žudnju.

Morao se snagom volje othrvati toj uznemirujućoj spoznaji, preusmjerivši pažnju na nevolju koja mu je bila pred nosom.

“Imaš ozbiljan problem”, rekao je vampiru Prve generacije, jedva uspijevajući potisnuti prezir u glasu. “Zapravo, rekao bih da imaš tridesetak ozbiljnih problema koji trule tamo u tvojoj šumi.”

Jakut nije rekao ništa, ali sjaj njegova preobraženog jantarnog pogleda postao je mračan i prkosan. Muklo režanje skotrljalo se s njegovih usana prije nego što je ponovno okrenuo glavu na svoju prekinutu gozbu. Jakutov jezik kliznuo je između zubi i polizao rupice koje je napravio na Renatinu vratu, time ih zapečativši.

Tek tada, kad je Jakutov jezik prešao preko njezine kože, odvratila je pogled s Nikolaja.

Učinilo mu se da je vidio nešto. Neku tihu rezignaciju kako joj prolazi licem u sekundama prije nego što je Jakut ustao i pustio je. Jednom slobodna, Renata se povukla u kut sobe navlačeći svoju pripijenu majicu dolje, pokušavajući se dovesti u kakav-takav red. Još uvijek je bila odjevena u odjeću u kojoj je bila prije, još uvijek bosonoga.

Mora da je došla ovamo odmah nakon onoga što se dogodilo između njih u štenari.

Zar je otrčala Jakutu da joj pruži zaštitu? Ili samo utjehu?

Isuse.

Niko se osjećao kao posljednji bijednik kad se sjetio kako ju je poljubio. Ako je bila krvno združena sa Sergejem Jakutom, ta je veza bila sveta, intimna... isključiva. Ni ne čudi što je onako reagirala. Nikolajev poljubac bio bi uvreda i poniženje oboma. Ali, nije sad ovdje došao da se ispriča. Ni Renati ni njezinu družbeniku.

Tvrdo je pogledao vampira. “Otkad loviš ljude, Jakute?”

Vampir je zabrundao, smiješeći se.

44

Bosnaunited&Crowarez “Pronašao sam one kaveze u štaglju. Pronašao sam tijela. Muškarce, žene... djecu.”

Nikolaj je zarežao i opsovao, nesposoban prikriti gnušanje. “Ovdje vodiš jebeni krvni klub. I, po svemu sudeći, rekao bih da si u tome godinama.”

“I što onda?” upitao je Jakut veselo. Nije ni pokušao zanijekati.

A u kutu sobe, Renata je ostala šutke, očiju prikovanih na Nikolaja, ne pokazujući ni trunku iznenađenja.

O, Isuse. I ona je, dakle, znala.

“Bolesna pizdo”, rekao je sad ponovno gledajući ujakuta. “Svi ste vi ovdje bolesni. Neće vam biti dopušteno da s time nastavite. To će prestati, upravo ovdje i upravo sad. Postoje zakoni... “ Vampir Prve generacije se nasmijao, glasa izopačenog od preobrazbe u još okrutnije stanje. “Ovdje sam ja zakon, dječače. Nitko, ni Utočišta tame ni njihovi umišljeni agenti, pa čak ni Red, nemaju se što miješati u moja posla. Pozivam svakoga da dođe ovamo i uvjeri me u suprotno.”

Prijetnja je bila jasna. Iako je sve ono časno i pravedno u Nikolaju urlalo da se baci na bahatoga gada i dokrajči ga na licu mjesta, stvar je bila u tome da ovo nije bio bilo koji vampir. Sergej Jakut bio je pripadnik Prve generacije. Ne samo što je bio obdaren snagom i moći koja se nije mogla mjeriti s Nikolajevom, kao ni bilo kojeg drugog vampira kasnije generacije, nego je bio jedan od rijetkih živućih pripadnika Prve generacije, kojih je sad bilo još i manje s obzirom na nedavna smaknuća.

Koliko god bila nezamisliva i odurna praksa krvnih klubova među vampirskim društvom, pokušaj ubojstva jednog Prvog bio bi još veći zločin. Nikolaj nije smio podići ruku na ovog ološa, ma koliko žarko to želio.

A Jakut je to vrlo dobro znao. Obrisao je usta rubom tamne tunike, tapkajući tkaninom po Renatinoj mirisnoj krvi.

“Lov nam je u krvi, dječače. “Jakutov glas bio je ubojito smiren, krajnje samouvjeren dok je koračao prema Nikolaju. “Mlad si, rođen od slabijeg roda nego što su neki od nas.

Možda je tvoja krv razrijeđena ljudskom i jednostavno nisi u stanju razumjeti potrebu u svom najčišćem obliku. Da si ikad okusio užitak lova, možda bi bio manje licemjeran prema onima od nas koji žele živjeti životom za kakav smo stvoreni.”

Nikolaj je polako zatresao glavom. “Krvni klubovi nemaju veze s lovom. To je najobičniji pokolj. Možeš ti zakopati to tvoje sranje koliko god duboko želiš, ali na kraju će i dalje ostati sranje. Životinja si. Ono što ti zapravo treba jest brnjica i povodac. Netko bi te trebao obuzdati.”

“A misliš da je Red dorastao tom zadatku?”

“Misliš da nije?” Izazvao ga je Niko, a jedan se nesmotreni dio njega nadao da će mu Prvi pružiti razlog da se lati svog oružja. Znao je da ne bi izbjegao sukob sa starijim vampirom, a bilo je sigurno da ne bi poginuo bez vražje opake borbe.

Umjesto toga, Jakut se povukao. Njegove jantarne oči su plamtjele, njihove eliptične zjenice bile su tanki prorezi crnila. Glava mu se oštro nagnula u jednu stranu, a usne mu se razdvojile od divljačkog cereka s iskešenim očnjacima. Ovako nije bilo nimalo teško vidjeti

45

Bosnaunited&Crowarez njegovu nezemaljsku prirodu - onu zbog koje su on i ostatak Vrste bili ono što su bili: krvožedni grabežljivci koji ne pripadaju ovozemaljskom svijetu smrtnika. „Jednom sam ti rekao da nisi dobrodošao na moje imanje, ratniče. Nemam od tebe nikakve koristi, kao ni od tvoga ponuđenog savezništva s Redom. Mom je strpljenju došao kraj, kao i tvom ostanku ovdje.”

“Aha”, složio se Niko. “Odlazim s ovoga mjesta, drage volje. Ali nemoj misliti da me više nećeš vidjeti.”

Nije mogao odoljeti a da ne dobaci pogled Renati dok je govorio. Koliko god prezirao Jakuta, nije mogao biti bijesan na nju. Čekao je da mu kaže kako nije znala za zločine što su se događali na ovom krvlju natopljenom komadiću zemlje. Želio je čuti te riječi. Želio je da kaže bilo što čime bi ga uvjerila da nije svjesni sudionik Jakutove bolesne prakse.

Jedva da mu je uputila pogled, ruku prekriženih na grudima.

Jednom je rukom posegnula i odsutno pritisnula prst na rupice na vratu, ali nije progovorila ni riječ. Gledala je kako Nikolaj odlazi prema vratima, otvara ih i prolazi mimo Jakutovih zbunjenih stražara.

“Vratite ratniku njegovo oružje i pobrinite se da napusti imanje bez incidenata”, uputio je Jakut dvojicu naoružanih vampira ispred njegovih privatnih odaja.

Kad su ta dvojica skočila kako bi provela zapovijed, Renata je krenula za njima. Jedan neuravnotežen dio nje nadao se da bi možda mogla uhvatiti Nikolaja nasamo i ...

I što?

Objasniti mu što se zaista s njom ovdje događa? Pokušati opravdati odluke koje je bila prisiljena donijeti?

Ali, zašto?

Nikolaj je odlazio. Nikad se više neće morati vratiti na ovo mjesto, dok ona mora ostati ovdje dok ne izdahne. Što joj vrijedi da mu bilo što objašnjava, strancu koji vjerojatno ne bi razumio, a kamoli mario?

Pa ipak, Renata se nastavila kretati.

Nije stigla ni do vrata. Jakutova se ruka slegnula oko njezina zapešća zadržavši je. “Ne ti, Renata. Ostaješ ovdje.”

Dobacila mu je pogled za koji se nadala da je lišen gnušanja koje je svim silama pokušala potisnuti. “Mislila sam da smo dovršili. Mislila sam da bih možda trebala poći s drugima, samo da se pobrinem da ratnik ne odluči počiniti kakvu glupost na odlasku s imanja.”

“Ostat ćeš.” Jakutov osmijeh sledio ju je do srži. “Budi oprezna, Renata. Ne bih želio ni da ti počiniš neku glupost.”

Progutala je čvor hladne nelagode što joj se stvorio u grlu. “Molim?”

“Počinila bi je”, odvratio je, a stisak mu se stegnuo na njezinoj ruci. “Emocije te izdaju, ljepotice. Mogu osjetiti kako ti se srce ubrzalo, navalu adrenalina koja jurca tvojim žilama, čak i sad. Osjetio sam promjenu u tebi onog trena kad je ratnik ušao u sobu. I prije sam isto to osjetio. Bi li mi rekla gdje si bila večeras?”

46

Bosnaunited&Crowarez “Trenirala sam”, odvratila je brzo, ali odlučno. Nije mu željela pružiti razlog da sumnja u nju. Jer je to zapravo bila istina. “Prije nego što si poslao Lexa po mene, bila sam vani, vježbala sam u bivšoj štenari. Naporno sam trenirala. Ako si bilo što osjetio na meni, to je razlog.”

Protegnula se duga tišina, a onaj snažni stisak još je ostao stegnut oko njezina zapešća.

“Znaš koliko cijenim odanost, zar ne, Renata?”

Smogla je snagu i kratko kimnula.

“Cijenim ga baš koliko ti cijeniš život onog djeteta što spava u susjednoj sobi”, rekao je hladno. “Mislim da bi te uništilo da i ona završi u kosturnici.”

Na tu prijetnju Renatina krv kao da se sledila u žilama. Zurila je u zlokobne oči čudovišta - onog koji se cerio na nju s bolesnim užitkom.

“Kako rekoh, Renata. Budi vrlo oprezna.”

47

Bosnaunited&Crowarez

Deveto poglavlje Grad Montreal, nazvan po velikoj planini s koje puca kraljevski pogled na udolinu i rijeku Saint Lawrence, svjetlucao je poput zdjele pune dragog kamenja obasjane srebrnkastom mjesečinom. Elegantni neboderi, gotički crkveni zvonici, raskošni parkovi i, u daljini, svjetlucava vodena traka u čijem se zaštitničkom zagrljaju ugnijezdio grad. Pogled je uistinu bio spektakularan.

Ne čudi stoga što je vođa montrealskog Utočišta tame odabrao baš mjesto pod kraljevskom planinom za svoju zajednicu.

Stojeći na baroknom balkonu salona na drugom katu palače, stara mu se brvnara izvan grada činila tisućama kilometara daleko. Tisuću godina daleko od ovog uljuđenog, civiliziranog životnog stila. Što je, dakako, i bila istina. Čekanje na sastanak s Edgarom Fabienom, mužjakom Vrste koji je upravljao montrealskom vampirskom populacijom, čini se da je trajalo čitavu vječnost. Fabien je bio dobro poznat u gradu, govorkalo se da ima dobre veze, kako u Utočištu tame, tako i među vampirskim snagama sigurnosti poznatim kao Agencija. Bio je on prirodan izbor za osjetljivu situaciju poput ove.

Ipak, bilo je upitno hoće li vođa Utočišta tame biti voljan surađivati. Ovaj nenajavljeni kasnonoćni posjet bio je spontan, a time i prilično neizvjestan.

Samim dolaskom ovamo proglasio se neprijateljem Sergeja Jakuta.

Ali, dovoljno je vidio. Dovoljno je otrpio.

Princu je dojadilo lizati očeve čizme. Kucnuo je čas da kralj tiranin padne.

Lex se okrenuo na zvuk koraka koji su mu prilazili iz salona. Fabien je bio vitak mužjak, visok i besprijekorno odjeven, kao da je rođen u svom po mjeri skrojenom odijelu i sjajnim kožnim mokasinama. Njegova pepeljastoplava kosa bila je zalizana od lica nekom vrstom parfimiranog ulja za kosu, a kad se nasmiješio Lexu na pozdrav, njegove tanke usnice i usko ptičje lice postali su još oštriji.

“Aleksej Jakut”, rekao je izišavši na balkon i ispruživši Lexu ruku. Najmanje tri prstena zasvjetlucala su na njegovim dugim prstima, a taj sjaj zlata i dijamanata mogao se mjeriti sa svjetlucanjem svjetala grada. “Oprosti što si toliko dugo čekao. Nismo baš naviknuli primati nenajavljene goste ovdje, u mojoj privatnoj rezidenciji.”

Lex kruto kimne glavom i izvadi ruku iz Fabienova snažnog stiska. Privatna rezidencija vođe Utočišta tame nije se, dakako, pojavljivala ni u jednom turističkom vodiču za Montreal, ali nekoliko pitanja postavljenih pravim osobama u gradu dovelo je Lexa na ovo mjesto bez previše muke.

“Uđi, molim te”, rekao je mužjak iz Utočišta tame pokazavši Lexu neka ga slijedi u salon.

Fabien se smjestio na otmjeni divan ostavivši mjesta Lexu na drugom kraju. “Moram priznati, bio sam iznenađen kad mi je tajnik rekao tko mi je došao u posjet. Šteta je da se dosad nismo imali priliku upoznati.”

48

Bosnaunited&Crowarez Lex je zauzeo mjesto pokraj mužjaka Utočišta tame, ne mogavši odoljeti a da pogledom ne odluta preko sveg ovog beskrajnog luksuza koji ga je okruživao. “Ali, znaš tko sam?” oprezno je upitao Fabiena. “Znaš li također i Prvoga koji mi je otac, Sergeja Jakuta?”

Fabien mu blago kimne. “Samo po čuvenju, avaj. Bio sam neobazriv i nisam se službeno predstavio kad ste tek došli u grad. Kako bilo, kad je moj izaslanik zatražio sastanak s tvojim ocem, njegovi su mu tjelohranitelji jasno dali do znanja da je on pomalo povučen. Kako sam čuo, uživa u mirnom seoskom životu izvan grada, takoreći stopivši se s prirodom.” Iznad vršaka draguljima optočenih prstiju, Fabienov osmijeh nije dopirao i do njegovih očiju.

“Pretpostavljam da postoje određene prednosti života u takvoj... skromnosti.”

Lex je zagunđao. “Moj otac je odabrao takav život jer vjeruje da je iznad zakona.”

“Molim?”

“Zato sam došao”, rekao je Lex. “Imam informacije. Ključne informacije koje zahtijevaju brzo i tajno djelovanje.”

Edgar Fabien naslonio se na jastuke divana. “Nešto... se dogodilo u brvnari?”

“Događa se već dulje vrijeme”, priznao je Lex, osjetivši neobično olakšanje kad su mu riječi sišle s usana.

Ispričao je Fabienu sve o očevim nezakonitim radnjama, počevši od krvnoga kluba, kosturnice pune ostataka njegovih žrtava, pa sve do zatvaranja i učestalih ubojstava ljudskih Poslušnika. Lex je objasnio, ne sasvim iskreno, doduše, kako ga je izjedalo to što je ovoliko dugo čuvao tu tajnu te kako ga je upravo njegov vlastiti osjećaj za moral - osjećaj za čast i poštovanje zakona Vrste - potaknuo da potraži Fabienovu pomoć i zaustavi vladavinu straha Sergeja Jakuta.

Uzbuđenje - oduševljenje u dubini njegove hrabrosti - bilo je ono što je izazvalo podrhtavanje u Lexovu glasu, ali ako je Fabien to shvatio kao posljedicu kajanja, to bolje.

Fabien je slušao, njegov izraz lica bio je oprezan i trezven. “Razumjet ćeš, sigurno, da ovo nije mala stvar. Ono što si mi opisao je... problematično. Uznemirujuće, čak. Ali bit će izvjesnih čimbenika koji će biti ključni u ovakvoj vrsti istrage. Tvoj otac je pripadnik Prve generacije. Bit će pitanja na koja će morati odgovoriti, protokoli koji će se morati uzeti u obzir... “ “Istraga? Protokoli?” Lex se podsmjehnuo. Skočio je na noge, preplavljen strahom, ali i gnjevom. “To bi moglo potrajati danima, čak i tjednima. Cijeli jebeni mjesec!”

Fabien je sa žaljenjem kimnuo. “Moglo bi, da.”

“Za takvo što više nema vremena! Zar ti nije jasno? Predajem ti oca na pladnju - svi dokazi koji ti trebaju za uhićenje su tamo na njegovu imanju. Jebemu, riskiram vražji život samo time što sam ovdje!” “Žao mi je.” Vođa Utočišta tame podignuoje ruke. “Ako ti je od ikakve utjehe, bit ćemo više nego voljni ponuditi ti zaštitu. Agencija te može preseliti jednom kad počne istraga, odvesti te nekamo na sigurno... “ Lexova oštra provala smijeha prekine ga u po rečenice. “Skloniti me na sigurno? Dotad ću već odavno biti mrtav. Uostalom, nije mi u interesu skrivati se poput odbačenog psa.

49

Bosnaunited&Crowarez Želim ono što zaslužujem. Želim ono za što sam predodređen nakon svih ovih godina skupljanja mrvica od toga gada.”

Sad više nije bilo moguće prikriti prave osjećaje. Lexov gnjev je proključao. “Zanima te što zaista želim od Sergeja Jakuta? Njegovu smrt.”

Fabienov se pogled lukavo suzio. “To su vrlo opasne riječi.”

“Nisam ja jedini koji tako misli”, odvratio je Lex. “Štoviše, netko je čak imao toliko petlje da to pokuša prošlog tjedna.”

Sve uže i uže bile su one male lukave oči. “Kako to misliš?”

“Bio je napadnut. Ubojica se došuljao u brvnaru i pokušao ga skratiti za glavu žičanom omčom, ali na kraju mu to nije pošlo za rukom. Sve zbog vražje sreće”, dometnuo je Lex ispod glasa. “Red misli da je to djelo profesionalca.”

“Red”, bez daha je ponovio Fabien. “Kakve veze oni imaju s bilo čime od svega što si mi kazao?”

“Poslali su ratnika večeras da se sastane s mojim ocem. Navodno pokušavaju upozoriti Prve o nedavnim klanjima među populacijom.”

Fabienova usta neko su se vrijeme nijemo pomicala, kao da nije bio siguran koje bi pitanje prvo ispalio. Pročistio je grlo. “Ratnik je ovdje u Montrealu? I kakvi su to pokolji? O čemu to govoriš?”

“Petorica mrtvih vampira Prve generacije, u Sjevernoj Americi i Europi”, rekao je Lex prisjećajući se onoga što mu je Nikolaj kazao. “Kako se čini, netko je naumio po svaku cijenu dokrajčiti cijelu prvu generaciju vampira, jednog po jednog.”

“Sveca mu.” Fabienovo lice bilo je slika i prilika zapanjenosti, ali nešto je ipak zasmetalo Lexu.

“Nisi znao ništa o ubojstvima?”

Fabien je polako ustao i zavrtio glavom. “Zaprepašten sam. Uvjeravam te. Nisam imao pojma. Kakva jeziva stvar.”

“Možda. Možda i ne”, primijetio je Lex. Dok je zurio u vođu Utočišta tame, Lex je zamijetio iznenadnu mirnoću što se počela širiti iz vampira. Bio je, štoviše, toliko miran da se morao zapitati diše li on uopće. U njegovim grabežljivim očima iskrila je potisnuta, ali brzo rastuća panika. Edgar Fabien precizno je i strogo vladao svojim tijelom, ali po njegovu unezvijerenom pogledu činilo se kao da želi izjuriti iz salona brzinom svjetlosti.

Vrlo zanimljivo.

“Znaš, očekivao bih da si bolje informiran, Fabiene. Po tvojoj reputaciji reklo bi se da si velika zvjerka. Pored svih tvojih prijatelja iz Agencije, pokušavaš li mi reći da te nijedan od njih ni o čemu nije izvijestio? Možda ti ne vjeruju, a? Možda za to imaju dobar razlog?”

Sad je Fabienov pogled susreo Lexov. Jantarne iskre bljeskale su u njegovim šarenicama, što je bio očiti znak nategnutih živaca. “Kakvu to igru pokušavaš igrati?”

“Tvoju”, rekao je Lex nanjušivši priliku i ugrabivši je. “Znaš sve o ubojstvima Prvih.

Pitanje je zašto bi lagao o tome?”

50

Bosnaunited&Crowarez “Ne raspravljam javno o poslovima Agencije.” Fabien je maltene ispljunuo odgovor, samodopadno naduvši svoja mršava prsa. “Ono što znam, ili ne znam, moja je stvar.”

“Znao si za napad na mog oca prije nego što sam ti išta spomenuo, zar ne? Jesi li ti bio onaj koji je naručio njegovu smrt? Što je s ostalima koji su ubijeni?”

“Blagi Isuse, zar si poludio?” “Želim i ja ući”, rekao je Lex. “U kakvu god igru da si uvučen, Fabiene, i ja želim unutra.”

Vođa Utočišta tame oštro je izdahnuo, a onda okrenuo Lexu leđa ležerno prilazeći jednoj od visokih polica za knjige ugrađenih u zid obložen svilenim tapetama. Rukom je zagladio ulašteno drvo, neodređeno se nasmijavši. “Ma koliko poučan i zabavan bio ovaj naš razgovor, Aleksej, možda bismo ga sad trebali privesti kraju. Mislim da bi bilo najbolje da odeš i smiriš se prije nego što još nešto budalasto izvališ.”

Lex se nije smeo, odlučan uvjeriti Fabiena u vlastitu vrijednost. “Ako ga želiš mrtvog, voljan sam ti pomoći.”

“Prilično nepromišljeno od tebe”, uslijedio je odgovor procijeđen kroz zube. “Dovoljno je da zapucketam prstima i osumnjičim te za pokušaj ubojstva. Još uvijek to mogu, ali ti ćeš sad lijepo otići i nijedan od nas više nikad neće spomenuti ovaj razgovor.”

Vrata salona su se otvorila i četvorica naoružanih stražara uletjela su unutra. Na Fabienov znak glavom, opkolili su Lexa. Njemu pak nije bilo druge doli spremiti se na odlazak.

“Bit ćemo u kontaktu”, poručio je Edgaru Fabienu lagano iskesivši zube. “Računaj na to.”

Fabien nije rekao ništa, ali njegov mračni lukavi pogled ostao je prikovan na Lexu dok je ovaj odlazio prema vratima salona i polako ih za sobom zatvarao.

Jednom kad se Lex našao sam na ulici, njegov um stane kuljati nad mogućnostima.

Fabien je bio korumpiran. Kakvo neočekivano i zasigurno korisno saznanje. Uz malo sreće, neće proći dugo prije nego Fabienove veze postanu i Lexove. Živo mu se fućkalo kako će se točno to dogoditi.

Dobacio je pogled na prelijepu palaču Utočišta tame i sav taj besprijekoran luksuz. Ovo je bilo ono što je želio. Ovakav život - uzdignut visoko iznad prljavštine i degradacije koju je upoznao pod očevom čizmom. Ovo je bilo ono što je uistinu zaslužio.

No najprije će morati uprljati ruke, makar to bilo posljednji put.

Koračao je niz drvoredom omeđenu ulicu, uputivši se natrag u grad, s novim ciljem u mislima.

51

Bosnaunited&Crowarez

Deseto poglavlje Nikolaj se probudio u apsolutnoj tami, glave naslonjene na lijes očito imućnog Montrealca koji je bio mrtav već punih šezdeset sedam godina. Mramorni pod privatnog mauzoleja poslužio mu je kao mjesto za nekoliko neudobnih sati predaha, ali Nikolaju je i to bilo sasvim dovoljno. Zora se opasno prikradala kad je napustio Jakutovo imanje, a znao je on prespavati dan i na gorim mjestima od groblja koje je otkrio na sjevernom rubu grada.

Zastenjavši, sjeo je i otklopio svoj mobitel kako bi provjerio vrijeme na zaslonu. Sranje, tek je prošlo jedan poslije podne. Morao je još sedam-osam sati čekati ovdje prije sumraka, kad će biti siguran da može izići vani. Sedam ili osam sati, a već je bio nervozan jer je toliko dugo besposleno ležao.

Nema sumnje da se u Bostonu već pitaju gdje je. Pritisnuo je tipku za brzo biranje telefonske linije u skloništu Reda. Kad je drugi put zazvonilo, javio se Gideon.

“Niko, sveca mu. I bilo je vrijeme da se prijaviš.” Ratnikov blagi engleski naglasak zvučao je pomalo grubo. Nije ni čudno, s obzirom na to da je Niko zvao u po bijela dana.

“Slušam. Jesi dobro?”

“Aha, dobro sam. Moj zadatak ovdje u Montrealu sjeban je na sve moguće načine, ali osim toga, sve ostalo štima.”

“Nisi uspio pronaći Sergeja Jakuta, znači?”

Niko se zacerekao. “O, pronašao sam ja gada, itekako. Taj vampir je živ i zdrav i živi sjeverno od grada poput kakvog potomka Džingis-kana.”

Iznio je Gideonu jedan brz presjek svega što se događalo od njegova dolaska u Montreal - od dobrodošlice kojom su ga počastili Renata i ostali tjelohranitelji do čudnih nekoliko sati koje je proveo u Jakutovoj brvnari, zatim otkrića odbačenih ljudskih trupala te njegova kasnijeg izbacivanja s imanja.

Opisao je i neuspio atentat na Prvog te nevjerojatnu ulogu koju je odigrala mala Mira u sprječavanju napada. Niko je izostavio dio o onome što je vidio u Mirinim očima. Nije bilo razloga da podijeli pojedinosti vizije koja, unatoč Renatinu uvjeravanju da Mira nikad ne griješi, jedva da je imala i minimum šanse - zapravo, nije imala nikakve šanse - da se dogodi, naročito ne sad.

Ta mu je spoznaja trebala donijeti olakšanje. Posljednje što mu je sad trebalo jest da se spetlja sa ženkom, naročito onakvom mustrom kakva je bila Renata. Jakutovom krvnom družicom. Ta ga je pomisao još uvijek grizla, puno više nego što bi smjela. A nije bio bogzna kako sretan ni zbog činjenice da bi se ukrutio poput granita u ovoj grobnici od same pomisli na onaj njihov poljubac. Želio ju je. Odlazeći iz brvnare, u jednom je djeliću sekunde pomislio da bi mogla krenuti za njime. Nije imao razloga da to pomisli, ali bio je to nekakav neobjašnjiv osjećaj u njegovu želucu, osjećaj da bi Renata mogla potrčati za njime i zamoliti ga da je izbavi odande.

A što bi da je to učinila? Isuse, možda bi čak bio toliko glup pa o tome i promislio.

52

Bosnaunited&Crowarez “Dakle”, rekao je Gideonu, snagom volje vrativši se u stvarnost. “Kad se sve zbroji i oduzme, činjenica je da ne možemo računati ni na kakvu suradnju Sergeja Jakuta. U principu mi je rekao da odbijem, a to se dogodilo i prije nego što sam ga nazvao bolesnom pizdom kojoj treba brnjica i povodac.”

“Isuse, Niko”, uzdahnuo je Gideon na drugom kraju linije, vjerojatno frustrirano prolazeći rukom kroz svoju raščupanu plavu kosu. “Stvarno si mu to rekao - jednom Prvom?

Imaš vražju sreću što ti nije iščupao jezik prije nego što te je otjerao.”

Vjerojatno je to istina, priznao je Nikolaj sam sebi. A izgubio bi i više od jezika da je Jakut doznao kakvu je požudu u njemu budila Renata. “Znaš da sam alergičan na uvlačenje drugima u dupe, čak i ako to dupe kojim slučajem pripada nekom iz Prve generacije. Ako je ovaj zadatak imao za cilj uspostavljanje diplomatskih odnosa, promašili ste izaslanika.”

“Ne seri”, Gideon se nacerio i još jednom muklo opsovao. “Onda, vraćaš se u Boston?”

“Ne vidim razloga da se dulje ovdje zadržavam. Osim ako ne misliš da će mi Lucan progledati kroz prste ako se odlučim vratiti i potpaliti onu Jakutovu kuću strave. Maknuti ga sa scene, barem na neko vrijeme.” Šalio se... uglavnom. Ali Gideonova tišina umjesto odgovora govorila je da njegov suborac itekako zna koji se kotačići okreću u Nikolajevoj glavi.

“Znaš da ne mogu učiniti ništa takvo, stari moj. Nemam takve ovlasti.”

“Kakva pušiona”, promrsio je Nikolaj.

“Da, jest. Ali takve stvari su posao Agencije, a ne naš.”

“Reci mi zašto je Jakut drukčiji od Krvožednih koje tamanimo na ulicama, Gideone.

Kvragu. Po onome što sam vidio, on je još gori. Krvožedni barem mogu krvožeđom opravdati svoje divljaštvo. Jakutu ovisnost o krvi ne može biti izlika za ubojstva onih tamo ljudi. On je grabežljivac, ubojica.”

“On je zaštićen”, rekao je Gideon, sad odlučno. “Čak i da nije pripadnik Prve generacije, još uvijek je civil, još uvijek je pripadnik Vrste. Ne smijemo ga ni taknuti, Niko. U protivnom bi gadno zasrali stvari. Dakle, što god ti je bilo na umu, zaboravi.”

Nikolaj je oštro izdahnuo. “Zaboravi da sam bilo što rekao. U koje vrijeme bih trebao planirati put natrag u Boston večeras?”

“Morat ću obaviti nekoliko telefonskih razgovora da ti riješim let, ovako u posljednji čas. Ali privatni avion još uvijek čeka u zračnoj luci. Mogu ti poslati poruku jednom kad sve potvrdim.”

“Okej. Kulirat ću se malo i čekati tvoj znak.”

“Gdje si sad, uostalom?”

Nikolaj je dobacio pogled na lijes iza sebe, pa na drugi preko puta njega, zatim na brončanu urnu što je skupljala prašinu na postolju uz stražnji zid mračnog mauzoleja.

“Pronašao sam zgodno mjesto za odmor u sjevernom dijelu grada. Spavao sam kao mrtvac, zapravo. Ili s njima, u svakom slučaju.”

“Kad već spominjemo mrtve”, rekao je Gideon, “dobili smo dojavu o još jednom ubojstvu Prvog u inozemstvu.”

53

Bosnaunited&Crowarez “Isuse. Tamane ih kao muhe, a?”

“Ili barem pokušavaju, kako se čini. Reichen nam šalje izvješća iz Berlina. Javio nam je e-mailom da će nas kasnije danas nazvati s najnovijim informacijama.”

“Lijepo je znati da tamo imamo oči i uši kojima možemo vjerovati”, primijetio je Niko.

“Sranje, Gideone, ni u snu ne bih pomislio da će nam biti od koristi jedan civil iz Utočišta tame, ali Andreas Reichen se pokazao kao vraški dobar saveznik. Možda bi ga Lucan trebao službeno regrutirati u Red.” Gideon se nacerio. “Nemoj misliti da nije o tome razmišljao. Kako bilo, mi smo Andreasu samo privremena gaža. Možda ima dušu ratnika, ali srce mu pripada njegovu Utočištu tame u Berlinu.”

I određenoj ženki, koliko je Nikolaj shvatio. Prema Teganu i Riju, dvojici ratnika koji su proveli najviše vremena s Andreasom Reichenom u njegovu berlinskom sjedištu, njemački vođa Utočišta tame bio je u romantičnoj vezi s vlasnicom bordela po imenu Helene.

Bilo je neobično da mužjak Vrste održava išta više od ležerne, kratkotrajne veze s jednom smrtnicom, ali Niko nije to kanio preispitivati jer se Helene također pokazala korisnom u prikupljanju informacija s druge strane Atlantika.

“Onda, slušaj”, rekao je Gideon. “Ohani malo tu gdje već jesi, a ja ću ti dojaviti čim doznam vrijeme leta za večeras. Može?”

“Aha. Znaš kako ćeš me pronaći.”

Nerazumljivo mrmljanje snenoga baršunastog ženskog glasa začulo se kroz slušalicu.

“Ah, kvragu, Gide. Nemoj mi reći da si u krevetu sa Savannah?”

“Bio sam”, odvratio je, naglasivši prošlo vrijeme. “Sad kad je budna, kaže da će me otpiliti zbog toplog tuša i šalice jake kave.”

Nikolaj je zastenjao. “Sranje. Reci joj da mi je žao zbog ometanja.”

“Ej, srce”, zazvao je Gideon svoju ljubljenu krvnu družicu s kojom je bio nešto više od trideset godina. “Niko kaže da mu je žao što je takav nepristojan gad pa te je probudio u ovo gluho doba dana.”

“Baš ti hvala”, promrmljao je Niko.

“Nema na čemu.”

“Javit ću se opet da provjerim vrijeme leta.”

“Zvuči dobro”, rekao je Gideon, a onda usput dobaci Savannah: “Ej, ljubavi? Niko želi da ti kažem da će sad prekinuti. Kaže da bi se trebala vratiti u krevet i pustiti me da u tebi uživam polako, od tvoje prelijepe pametne glave do slasnih nožnih prstiju.”

Nikolaj se nacerio. “Zvuči zabavno. Stavi me na zvučnik da barem mogu slušati.”

Gideon je frknuo. “Nema šanse. Ona je sva i samo moja.”

“Sebični gade”, kiselo je otegnuo Nikolaj. “Čujemo se kasnije.”

“Može, kasnije. I, Niko, u vezi te situacije s Jakutom? Ozbiljno ti govorim. Nemoj ni pomišljati glumiti kauboja, može? Imamo mi važnijih stvari od toga da pokušavamo vratiti zabludjelog Prvog na pravi put. Nije to naš teritorij, naročito ne sad.”

54

Bosnaunited&Crowarez Kad se Niko nije odmah složio, Gideon je pročistio grlo. “Tvoja šutnja mi ne izaziva toplinu oko srca, stari. Moram znati da si me shvatio.”

“Aha”, rekao je Nikolaj. “Čuo sam te i shvatio. Vidimo se u Bostonu kasnije večeras.”

Niko je zaklopio mobitel i ubacio ga natrag u džep.

Koliko god ga pekla pomisao na to da treba zaboraviti na Jakuta i njegove perverzne aktivnosti, znao je da je Gideon u pravu. Štoviše, znao je da bi mu vođa reda Lucan, kao i ostatak ratnika u bostonskom skloništu, rekli upravo isto.

Zaboravi Sergeja Jakuta, barem neko vrijeme. Bila je to najpametnija, najrazumnija odluka.

A kad smo već kod toga, usput bi bilo mudro zaboraviti i Renatu. Ona je svoje odlučila, na kraju krajeva. Činjenica da se očito ševila sa sadističkim gadom kao što je Sergej Jakut nije bila Nikolajeva stvar. Prelijepa, ledena djeva Renata nije bila njegov problem, samo neka je što dalje od njega.

Kao i cijelo ono gnijezdo guja otrovnica koje je otkrio na Jakutovu teritoriju.

Mora još samo nekoliko sati ubiti prije sumraka, a onda sve to može ostaviti za sobom.

Nikad se nije naviknula na spavanje po danu, čak ni tijekom cijele ove dvije godine koliko je služila vampiru.

Renata je ležala u krevetu, nemirna, nesposobna opustiti se i sklopiti oči makar na nekoliko minuta. Bacakala se i prevrtala, potom se prevalila na leđa pa ispustila uzdah, zureći u stropne grede.

Misleći na ratnika... na Nikolaja.

Otišao je odavde prije gotovo pola dana, ali i dalje je osjećala kako je pritišće težina njegova prezira. Mrzila je što je vidio kako se Jakut hrani s nje. Bilo je teško svladati osjećaj srama kad je uhvatio njezin pogled s drugog kraja prostorije. Trudila se hiniti ravnodušnost, prkos. No u sebi se tresla, bilo joj je tuklo žestoko poput malja, gotovo nekontrolirano.

Nije željela da je Nikolaj onako vidi. Još je gore bilo to što je doznao za Jakutove brutalne zločine i očito mislio da i ona u svemu tome sudjeluje. Nije mogla izbaciti iz glave onaj uveli, optužujući pogled koji joj je uputio. Što je bilo suludo.

Nikolaj je bio od Vrste, poput Jakuta. Bio je vampir, isto kao i Jakut. Poput Jakuta, Nikolaj se mora hraniti ljudskom krvlju kako bi preživio. Čak i uz njezino manjkavo razumi jevanje njegove vrste, Renata je znala da je ljudska krv jedino čime se Vrsta može hraniti.

Nije bilo nikakvih odgovarajućih krvnih banaka gdje bi mogli preuzeti galon O-negativne za put. Nije bilo životinjskih nadomjestaka za pravu stvar.

Sergej Jakut i ostatak Vrste dijelili su isti nagon: potrebu za crvenim stanicama Homo sapiensa, i to izravno iz njihovih otvorenih žila.

Bili su ubojiti divljaci koji su sasvim slučajno većinu vremena izgledali poput ljudi, ali koji su u svojoj srži - u svojim dušama, ako su ih uopće imali - bili lišeni ljudskosti. Zašto bi uopće trebala misliti da je Nikolaj imalo drukčiji?

Ipak, doimao se drukčijim, barem malo.

55

Bosnaunited&Crowarez Kad se borila s njime u štenari - kad ju je poljubio, za Boga miloga - uistinu se doimao bitno drukčijim od ostalih vampira koje je poznavala. Ni po čemu nije nalikovao Jakutu. Ni Lexu. Što je vjerojatno samo bio pokazatelj koliko je bila blesava.

I slaba. Kako bi inače mogla objasniti onu neobjašnjivu želju što ju je preplavila kad je Nikolaj napuštao imanje, da je možda može izbaviti s ovog mjesta. Nije imala običaj prepuštati se pustim sanjama, niti je gubila vrijeme zamišljajući stvari koje se nikad ne bi mogle dogoditi. Ali bio je taj trenutak... kratak, sebičan trenutak kad je zamislila kako ju je istrgnuo iz čeličnog stiska Sergeja Jakuta.

U jednom neobuzdanom trenutku pitala se kako bi to bilo kad bi ga se oslobodila, oslobodila se svega što ju je ovdje držalo... i bilo je veličanstveno.

Posramljena vlastitim mislima, Renata je prebacila noge preko stranice kreveta i sjela.

Nije više mogla ležati ni minutu dulje, ne dok joj se u glavi vrtjelo od misli koje joj nisu činile dobro.

Nepobitna činjenica jest da je ovo bio njezin život. Jakutov svijet bio je njezin svijet, brvnara i sve one ružne tajne bile su njezina neumoljiva stvarnost. Nije se samosažaljevala; nikad nije. Ni u samostanskom sirotištu sve one godine dok je bila djevojčica, kao ni onog dana kad je izbačena iz sirotišta sestara milosrdnica u dobi od četrnaest, prisiljena zauvijek otići. Čak ni one noći, prije samo dva ljeta, kad je pokupljena s ulica Montreala i dovedena sa skupinom drugih prestravljenih ljudi u zaključane kaveze u štaglju na imanju Sergeja Jakuta.

Ni u jednom trenutku nije prolila nijednu suzu samosažaljenja. A vraški je sigurno da nije kanila ni sad.

Ustala je i napustila svoj skromni sobičak. Glavna brvnara bila je tiha u ovaj sat, onih nekoliko prozora bilo je čvrsto zatvoreno, spuštenih roleta koje su sprječavale prodor smrtonosnih sunčevih zraka. Renata je skinula debelu željeznu šipku s vanjskih vrata pa izišla u veličanstveno toplo i jarko ljetno popodne.

Uputila se ravno prema štenari.

Usred sve one drame što se prošle noći dogodila, dok je bila sama s Nikolajem, ali i kasnije, sasvim je zaboravila na bodeže. Taj ju je nesmotreni previd mučio. Nikad se nije razdvajala od svojih oštrica. Sad su bile dio nje, još od onog dana kad ih je dobila.

“Glupačo, glupačo”, šaptom je korila samu sebe dok je ulazila u bivšu štenaru. Pogledala je na mjesto gdje je očekivala da će pronaći umotane bodeže kojima je gađala Nikolaja. Nisu bili tamo.

Krik joj se oteo s usana, mješavina nevjerice i gnjeva. Zar ih je ratnik uzeo? Zar ih je jebeno ukrao?

“Dovraga. Ne!” Sjurila se kroz središnji prolaz objekta, zatim naglo zastala kad je dospjela do stražnjeg dijela i pogledala na debelu balu sijena pokraj izbrazdanog drvenog stupa.

56

Bosnaunited&Crowarez Oprezno presavijen i uredno položen uz par cipela koje je također sinoć ostavila za sobom, bio je baršunasti smotuljak s njezinim dragocjenim bodežima. Podignula ga je, samo kako bi se uvjerila da smotuljak tkanine nije bio prazan. Njegova poznata težina smjestila joj se na dlanu i nije mogla suspregnuti osmijeh.

Nikolaj.

Pobrinuo se za njezine bodeže. Skupio ih je, omotao i ostavio ovdje kao da je znao koliko joj znače.

Zašto bi takvo što učinio? Što je očekivao zauzvrat? Zar je zaista mislio da je njezino povjerenje tako jeftino, ili se samo nadao još jednoj prilici da joj se nametne, kao što je bilo s onim poljupcem?

Zapravo nije željela razmišljati o njegovu poljupcu. Kad bi se sjetila njegovih usana na svojima, tada bi morala priznati da, koliko god neočekivan i neželjen poljubac bio, teško da je na njega bila prisiljena.

Istina je bila da je uživala.

Blažena Djevice, sama pomisao na njega potaknula je polaganu, tekuću vatru u njezinoj srži. Željela je više od njega, unatoč tomu što joj je svaki instinkt za preživljavanje u tijelu vrištao neka ga se kloni, i to brzo. Gladno je žudjela za njime - onda i sad. Izgarala je od želje, na mjestima za koja je već dugo mislila da su ledena i mrtva.

A zbog toga malog priznanja, ono što je rekao za Miru - naznaka da vizija u dječjim očima na neki način možda ima veze s njima dvoma - još ju je više uznemirilo.

Hvala Bogu da je otišao.

Hvala Bogu da se vjerojatno više nikad neće vratiti nakon svega stoje ovdje otkrio.

Prošlo je puno vremena otkako je Renata posljednji put pala na koljena i molila se. Više nije ni pred kime klečala, čak ni pred Jakutom u njegovim najgorim izdanjima, ali sad je poniknula glavom i preklinjala nebesa da drže Nikolaja što dalje od ovog mjesta. Što dalje od nje.

Nemajući više volje za vježbanje, naročito kad su uspomene na ono što se ovdje dogodilo prošle noći još uvijek bile svježe i lebdjele joj glavom, Renata je dograbila cipele i krenula prema brvnari. Ušla je unutra, vratila šipku na vratima, potom krenula hodnikom prema svojoj sobi i onome što se nadala da bi moglo biti barem nekoliko sati sna.

Osjetila je nešto što nije ovdje pripadalo prije nego što je primi jetila da su Mirina vrata otvorena.

U dječjoj sobi nije bilo svjetla, ali djevojčica je bila budna. Renata je čula njezin mekan glasić u tami dok se žalila da je pospana i da ne želi ustati. Opet noćne more, Renata se pitala, osjetivši suosjećanje. Ali onda je čula još jedan glas iz Mirine sobe, hladan i grub, odsječen od nestrpljenja.

“Prestani cmizdriti i otvori oči, mala kujo.”

Renata je pritisnula ruku o plohu vrata i širom ih otvorila.

“Kog vraga radiš ovdje, Lex?”

57

Bosnaunited&Crowarez Bio je nagnut nad Mirinim krevetom, a djetetova ramena bila su zarobljena njegovim čvrstim stiskom. Okrenuo je glavu kad je Renata ušla u sobu, ali nije pustio Miru. “Treba mi očeva proročica. Ne pada mi na pamet da se tebi opravdavam, pa budi ljubazna i lijepo odjebi odavde.”

“Rennie, boli me.” Mirin glas bio je tanašan, obojen patnjom.

“Otvori oči!” režao je Lex na nju. “Onda ću te možda prestati stiskati.”

“Miči ruke s nje, Lex!” Renata se zaustavila u podnožju kreveta, a njezini bodeži bili su kušnja u njezinoj ruci. “Učini kako ti kažem, smjesta!”

Lex se podsmjehnuo. “Ne dok ne završim s njom.”

Kad je žestoko pretresao Miru, Renata je otpustila udar mentalnog bijesa.

Bio je to mali mlaz moći, tek djelić onoga što mu je mogla dati, ali Lex je zatulio, tijelo mu se trznulo kao da je bio pogođen tisućama volti struje. Okrenuo se, ispustivši Miru i tupo tresnuvši dupetom o pod.

“Kujo!” Njegove su oči rigale jantarnu vatru, a zjenice su postale uski prorezi u njihovu središtu. “Trebao bih te ubiti zbog ovoga. Trebao bih ubiti i tebe i ovo derište!”

Renata opet nasrne na njega. Teško je pao, stišćući glavu među rukama od razornog drugog udara. Čekala je, gledajući kako se pokušava pribrati i podići iz ležećeg položaja na podu. Ovakav joj nije bio prevelika prijetnja, ali za nekoliko sati će se oporaviti, a ona će biti ranjiva. Onda bi mogla debelo platiti.

Ali za sada, Mira više nije bila u središtu njegova zanimanja, a jedino je to bilo važno.

Lex ju je šibao pogledom dok se podizao na noge. “Gubi mi se s puta... prokleta... droljo.”

Riječi su bile protisnute, ispljunute između dahtaja dok je nespretno teturao prema otvorenim vratima. Kad joj je nestao s vida, Renata je prišla Mirinu krevet blago je tješeći. „Jesi li u redu, malička?”

Mira je kimnula. “Ne sviđa mi se on, Rennie. Plaši me.”

“Znam, srce.” Renata joj je utisnula poljubac u čelo. “Neću mu dopustiti da te povrijedi.

Sa mnom si sigurna. Obećavam ti, može?”

Opet kimanje, ovaj put slabije dok je djevojčica spuštala glavu na jastuk i pospano uzdahnula.

“Rennie?”

“Reci, mišiću?”

“Nemoj me nikad napustiti, okej?”

Renata je zurila u nevino dječje lišce u tami, osjetivši kako joj se srce steže u grudima.

“Neću te ostaviti, Mira. Nikad... baš kao što sam ti obećala.”

58

Bosnaunited&Crowarez

Jedanaesto poglavlje Mjesec se uzdigao visoko, bacajući točkastu svjetlost preko jezera Wansee u luksuznom dijelu Berlina. Andreas Reichen zavalio se u svoj naslonjač s jastucima. Na stražnjem travnjaku njegova privatnog imanja Utočišta tame pokušavao je upiti nešto od mira i tišine večeri. Unatoč toplom, ugodnom povjetarcu i mirnoći tamne vode, misli su mu bile sumorne, nemirne.

Pritiskale su ga vijesti o posljednjim ubojstvima vampira Prve generacije, ovaj put u Francuskoj. Činilo mu se da je svijet oko njega još više poludio. Ne samo svijet Vrste - njegov svijet - nego i onaj ljudski. Toliko smrti i uništenja, toliko gnjeva kamo god da se okrene.

Duboko u njegovoj srži bujala je jeziva slutnja da je ovo sve samo početak. Mračniji dani bili su na vidiku. Možda su bili tu već neko vrijeme, ali on ih je ignorirao - bio je odveć zaokupljen vlastitim užicima da bi ih zamijetio.

Jedan od tih užitaka sad mu je prilazio sleđa. Čuo je njezin elegantan korak dok je koračala uređenim vrtovima imanja pa sišla na travnjak.

Helenine male rake obavile su se oko njegovih ramena. “Zdravo, dragi.”

Reichen je pomilovao njezinu toplu kožu kad se nagnula i poljubila ga. Usne su joj bile mekane, lebdjele su nad njime, njezina duga tamna kosa mirisala je blagom notom ružina ulja.

“Tvoj mi je nećak rekao kad sam stigla da si ovdje već nekoliko sati”, promrsila je podignuvši glavu i pogledavši u jezero. “Jasno mi je i zašto. Pogled je prekrasan.”

“I postaje samo još ljepši”, rekao je Reichen kad je podignuo glavu i pogledao je.

Smiješila se bez trunke stidljivosti, odavna navikla na njegovo laskanje. “Nešto te muči, Andreas. Ne nalikuje ti da sjediš sam sa svojim turobnim mislima.”

Zar ga je mogla tako dobro poznavati? Bili su ljubavnici već godinu dana. Bilo je to ležerno druženje koje se nekako premetnulo u nešto dublje, ako već ne i u monogamnu vezu. Reichen je znao da u Heleninu životu postoje i drugi muškarci - ljudski muškarci - kao što se i sam povremeno zadovoljavao drugim ženama. Njihova veza nije bila okužena ljubomorom i posesivnošću, no to nipošto nije značilo da je bila lišena ljubavi. Dijelili su međusobnu naklonost, vezu koja je nadilazila granice zbog kojih su odnosi između ljudi i pripadnika Vrste općenito bili nemogući. Helene je postala prijateljica i, odnedavno, nezamjenjiva partnerica u Reichenovoj važnoj suradnji s bostonskim ratnicima s druge strane Atlantika.

Obišla je naslonjač i smjestila se na široki naslon za ruke. „Jesi li javio Redu novosti o nedavnom ubojstvu u Parizu?”

Reichen je kimnuo. „Jesam, da. A oni su mene izvijestili o još jednom pokušaju ubojstva u Montrealu, prije nekoliko noći. Barem je taj bio neuspješan, nekim čudom sudbine. Ali bit će ih još.

Strahujem da će biti još mnogo ubojstava prije negoli se dim napokon raščisti. Red je uvjeren da će uspjeti zaustaviti to ludilo, ali ponekad se pitam je li zlo koje djeluje veće od bilo koje količine dobra.”

59

Bosnaunited&Crowarez “Puštaš da te to sasvim obuzme”, rekla je Helene, odsutno mu odmaknuvši kosu s čela.

“Znaš, ako si već imao vremena na bacanje, mogao si doći meni umjesto Redu. Mogla sam te zaposliti u mom klubu kao osobnog asistenta. I uvjeravam te, isplatilo bi ti se samo zbog povlastica.”

Reichen se nasmijao. “Primamljivo, zaista.” Helene se nagnula i gricnula mu ušnu resicu, njezin je dah škakljao i grijao njegovu kožu. “Bila bi to samo privremena pozicija, dakako. Recimo nekih dvadesetak-tridesetak godina - tebi bi to prošlo u tren oka. Ali dotad bih ja već bila sva izborana i sijeda, a ti bi tražio novu, privlačniju igračku koja bi se mogla nositi s tvojim perverznim zahtjevima.”

Reichen se iznenadio čuvši notu sjete u Heleninu glasu. Nikad s njime nije razgovarala o budućnosti. Bilo je više-manje jasno da za njih ne može postojati budućnost, s obzirom na to da je ona bila smrtnica, njezin je životni krug bio konačan, dok će on - osim ako se dugotrajno ne izloži sunčevim zrakama, ili ne pretrpi neka veća tjelesna oštećenja - živjeti takoreći vječno.

“Zašto uopće tratiš vrijeme sa mnom kad možeš imati kojeg god muškarca poželiš?” upitao ju je, prešavši prstima po mekanoj, obloj liniji njezina ramena. “Mogla bi se udati za nekoga tko te obožava, odgajati gomilu pametne, prelijepe dječice.”

Helene izvije besprijekorno oblikovanu obrvu. “Pretpostavljam da nikad nisam bila osoba koja donosi konvencionalne odluke.”

Kao ni on, uostalom. Reichen je znao da bi bilo prilično lako ignorirati sve što su on i Red otkrili prije nekoliko mjeseci. Mogao bi zaboraviti na zlo koje su pronašli u onoj planinskoj pećini u Češkoj. Mogao bi se pretvarati da ništa od svega toga ne postoji, povući svoju ponudu da pomogne ratnicima. Bila bi najjednostavnija stvar na svijetu da se povuče kao vođa Utočišta tame i vrati se svojem bezbrižnom, slobodnjačkom načinu života.

No jednostavna je istina bila da ga je takav način života već odavno zamorio. Netko ga je jednom davno, prije mnogo godina, optužio da je vječno dijete - sebičan i neodgovoran - i bio je u pravu, čak i tada. Naročito tada, kad je bio tolika budala i pustio da mu ta ženka, i ljubav koju mu je nudila, isklizne kroz prste. Nakon previše desetljeća uživanja i odavanja porocima, bilo bi dobro napraviti nešto drukčije. Ili barem pokušati.

“Mislim da nisi večeras svratila samo da me zabaviš poljupcima i privlačnim ponudama o zaposlenju”, rekao je osjetivši ozbiljnost koja je se nadvila nad Helenom.

“Ne, nisam, nažalost. Mislila sam da bi trebao znati da je jedna od djevojaka iz kluba vjerojatno nestala. Sjećaš se da sam ti spomenula da se Gina, jedna od mojih novijih djevojaka, prošlog tjedna pojavila s vidnim ugrizom na vratu?”

Reichen je kimnuo. “Ona koja je govorila kako ima nekog novog imućnog dečka?”

“Tako je. Pa, ovo nije prvi put da se nije pojavila u svojoj smjeni na poslu, no njezina cimerica mi je rekla da se Gina nije vratila kući niti je nazvala na telefon već tri dana. Možda nije ništa strašno, ali mislila sam da bi želio znati.”

“Da”, rekao je. “Imaš li bilo kakve informacije o mužjaku s kojim se viđa? Opis, ime, bilo što?”

“Ne. Cimerica ga nikad nije upoznala, jasno, tako da mi nije ništa mogla reći.”

60

Bosnaunited&Crowarez Reichen je promislio o brojnim stvarima koje su se mogle dogoditi mladoj ženi koja se nesmotreno spetljala s jednim od njegove vrste. Iako je većina pripadnika Vrste poštovala zakone vampirskoga društva, bilo je i onih koji su se prepuštali svojoj divljoj strani. “Želim da se večeras diskretno raspitaš po klubu, vidi je li bilo koja druga djevojka čula Ginu kako govori o svom dečku. Trebaju mi imena, mjesta koja je mogla s njime posjećivati, čak i najmanja pojedinost može biti važna.”

Helene je kimnula, a u njezinim je očima bila prisutna i nota zanimanja. “Prilično mi se sviđa ta tvoja ozbiljna strana, Andrease. Nevjerojatno je seksi.”

Ruka joj je kliznula do raskopčanog prednjeg dijela njegove svilene košulje. Njezini dugi manikirani nokti igrali su se po izbočinama njegova mišićavog trbuha. Iako su mu misli bile sumorne, tijelo mu je odgovorilo na njezine znalačke dodire. Boje na dermaglifovima su oživjele, a vid mu se izoštrio plimom jantara koja je brzo punila njegove šarenice. Dolje niže, kita mu se ukrutila, nabreknuvši tamo gdje je sad bila ispod njezina dlana.

“Stvarno ne bih smjela ostati”, promrsila je, a glas joj je bio promukao, zavodljiv. “Ne želim zakasniti na posao.”

Kad je počela ustajati, Reichen je zadrži. “Ne brini o tome. Poznajem ženu koja je vlasnica kluba, opravdat ću te. Znam sigurno da sam joj drag.”

“Ma nemoj?”

Reichen je zagunđao, iskesivši vrške svojih očnjaka u širokom osmijehu. “Sirota dušica je luda za mnom.”

“Luda za takvim umišljenim stvorom kao što si ti?” zadirkivala je Helene. “Dragi, nemoj si previše laskati. Možda te samo želi zbog tvoga bludnog tijela.”

“Istina”, odvratio je, “ali nemam ništa protiv toga.”

Helene se nasmiješila, nimalo se ne opirući kad ju je povukao na svoje krilo i duboko i gladno poljubio.

Do sumraka se Lex u potpunosti oporavio od agonije koju mu je priuštila Renata. No ostao je taj gnjev - njegova zagnojena mržnja prema njoj.

Proklinjao ju je iznova i iznova u mislima dok se naslanjao na truli zid zgrade narkomanskog legla punog štakora u najgorem dijelu Montreala, gledajući kako mladi ljudski muškarac povezuje ruku starim kožnim remenom. Nakon što je opušteni kraj remena uhvatio među rijetkim zubima, narkić je zabio prljavu iglu šprice u polje krasta i modrica na svojoj mršavoj ruci. Zaječao je od užitka kad je heroin provalio u njegov krvotok.

“Ah, jebote, stari”, zahripao je uz drhtav uzdah kad je opustio remen i zavalio se na smrdljivi madrac na podu. Prešao je tetoviranom rukom preko svoga blijedog, prištavog lica i masne smeđe kose. “Ah, Isuse... ovo je neko vrhunsko sranje, dušo.”

“Da”, rekao je Lex, glasa zadihanog u vlažnoj tami koja je zaudarala na mokraću.

Nije potrošio puno na drogu; novac mu nije bio problem. Nema sumnje da je ovaj bijedni narkić, kojeg je pokupio na ulici dok je prodavao svoje tijelo, nikad nije imao ovako skup šut. Lex se mogao kladiti i u to da mladić nikad nije zaradio ovako izdašnu svotu novca pružajući svoje usluge. Brže-bolje uskočio je u automobil kad se Lex zaustavio i pred nosom mu zamahnuo novčanicom od stotinu dolara i vrećicom heroina.

61

Bosnaunited&Crowarez Lex je promatrao čovjeka dok je uživao u svom šutu. Bili su sami u prljavoj sobi napuštene stambene zgrade. Kad su tek došli ovamo, mjesto je vrvjelo skitnicama i ovisnicima, ali Lexu je trebalo samo nekoliko minuta - i jedna neodoljiva mentalna zapovijed, što je bila povlastica druge generacije krvne loze Vrste - da izbaci ljude vani kako bi u miru mogao odraditi svoj posao.

Još uvijek opružen na madracu, narkić je svukao majicu bez rukava i stao otkopčavati svoje široke, prljave traperice. Grubo se protrljao dok je raskopčavao šlic, mutne oči kolutale su mu u lubanji, ravnodušno pretražujući po mraku.

“Onda, želiš da ti popušim ili što, stari?”

“Ne”, rekao je Lex s gnušanjem.

Iskoračio je s mjesta gdje je stajao na suprotnom kraju sobe i stao polako prilaziti narkiću. Odakle da počne s ovim ovdje, pitao se. Valja mu ovo oprezno odigrati, u suprotnom će se morati vratiti na ulicu i potražiti nekog drugog.

Potratiti svoje dragocjeno vrijeme.

“Volio bi moje dupe umjesto toga, dušo?” ljudska je kurva slinila. “Ako me želiš jebati, moraš platiti dvostruko. To je moje pravilo.”

Lexov je smijeh bio mukao, iskreno se zabavljajući. “Ne zanima me jebanje s tobom. Kao da mi nije dovoljno gadno što te moram gledati i gušiti se u ovom odurnom smradu. Seks nije razlog zašto si ovdje.”

“Pa, koji je kurac onda?” Nota panike obrubila je ustajali zrak, iznenadan val ljudskog adrenalina koji su Lexova izoštrena čula lako detektirala. “Sigurno me nisi doveo ovamo da razgovaramo.”

“Nisam”, zadovoljno se složio Lex. “Okej. Za koji si me kurac onda doveo ovdje? Na što ti sličim, šupčino?” Lex se nasmi ješio. “Na mamac.”

Pokreta toliko brzih da ih i najtreznije ljudsko oko ne bi moglo registrirati, posegnuo je i povukao čovjeka s madraca. Lex je u ruci imao nož. Zabio ga je u mršavi ljudski trbuh i prerezao ga po sredini.

Krv je šikljala iz rane, vrela, mokra i mirisna.

“O, Isuse!” vrištao je čovjek. “O, Bože! Jebem ti sve! Zaklao si me!”

Lex je uzmaknuo pustivši muškarca da se mlitavo svali na pod. Bilo je to sve što je mogao učiniti a da se ne baci na njega u nezasitnoj žeđi.

Lexova tjelesna preobrazba bila je brza, potaknuta iznenadnom prisutnošću svježe krvi.

Vid mu se izoštrio, zjenice suzile, jantarni sjaj obasjao je sobu kad su mu oči postale oči grabežljivca. Izbili su mu dugi očnjaci, a pljuvačka navirala u usta dok je u njemu bujao nagon da se nahrani.

Narkić je sad jecao, bijedno frfljajući dok je stiskao razjapljenu ranu na svom trbuhu.

“Jesi li lud, jebena šupčino? Mogao si me ubiti!”

“Ne još”, odvratio je Lex kroz očnjake.

“Moram izići odavde”, mrmljao je muškarac. “Moram pozvati pomoć.”

62

Bosnaunited&Crowarez “Ostani”, naredio je Lex, smiješeći se dok je nemoćni ljudski um venuo pod njegovom naredbom.

Jedva se suzdržavao da se drži podalje, da pusti neka se situacija odvija onako kako je zamislio. Rana u utrobi obilno će krvariti, ali smrt će nastupiti polagano. Lex je trebao da bijednik neko vrijeme ostane živ, dovoljno da se njegov miris raširi obližnjim ulicama. Čovjek kojeg je večeras kupio bio je tek mačić kojeg će baciti u vodu. Lex je tražio krupniju ribu.

Znao je, kao i svaki drugi vampir Vrste, da ništa nije brže, ni sigurnije, privlačilo vampira negoli mogućnost ljudske lovine. Ovako duboko u podzemlju grada, od kojeg je zazirao čak i najgori ljudski šljam, Lex je računao na prisutnost Krvožednih.

Nije se prevario.

Već za nekoliko minuta došla su prva dvojica, njuškajući oko zgrade. Krvožedni su bili beznadni ovisnici, baš kao i ovaj narkić sklupčan u fetalnom položaju koji je tiho cvilio na podu dok je iz njega polako istjecao život.

Iako je manji dio vampira Vrste ogrezao u krvožeđi - trajnoj, nezasitnoj žeđi za krvlju oni koji jesu, rijetko su se, ako i ikad, uspijevali izvući. Ta divlja, okrutna čudovišta živjela su u sjenama, a jedina im je svrha u životu bila utažiti glad.

Lex je kliznuo natrag u kut sobe kad su se dvojica grabežljivaca ušuljala unutra. Smjesta su se bacili na čovjeka, trgajući ga očnjacima koji se nikad nisu povlačili, očiju plamenih od boje i vreline vatre.

Još je jedan Krvožedni pronašao sobu. Ovaj je bio krupniji od druge dvojice, brutalniji kad se bacio na plijen i počeo hraniti. Nastao je metež među razjarenim vampirima. Njih su se trojica okrenula jedan protiv drugoga poput bijesnih pasa. Šake su letjele, zubi trgali, očnjaci probijali meso i kosti, svaki se od njih bjesomučno borio za svoju lovinu.

Lex ih je promatrao kao opčinjen. U glavi mu se zavrtjelo od nasilja, bio je opijen mirisom tolike količine prolivene krvi, ljudske i vampirske.

Promatrao je i čekao.

Krvožedni će se boriti međusobno do smrti, poput sirovih životinja, što su i bili. Samo će jedan na kraju preživjeti.

A taj je bio onaj koji je Lexu trebao.

Nakon što je cijeli dan proveo čekajući sumrak, sad je imao još dva sata na raspolaganju prije nego što uhvati svoj prijevoz do Bostona.

Nikolaj je ozbiljno razmišljao o tome da preskoči let i pješice se uputi kući, ali čak i s njegovom vampirskom izdržljivošću i superbrzinom, jedva bi prošao državu Vermont prije nego što bi ga izlazak sunca natjerao da ponovno potraži zaklon. A ruku na srce, ideja da se zabije u neki seoski štagalj s gomilom uznemirene stoke nije da je u njemu izazivala želju da navuče “najkice” i udari put pod noge.

Tako da će ipak čekati.

63

Bosnaunited&Crowarez Kvragu.

On i strpljenje nikad nisu bili bliski prijatelji.

Upravo kad je pomislio da će krepati od dosade, sunce je zašlo i najzad je mogao napustiti svoje sklonište u mauzoleju.

Valjda ga je upravo ta ista dosada sada odvela do vlažne siromašne četvrti Montreala, gdje se nadao da će pronaći nešto zabavno dok se ne skulira. Nije odveć mario kako će iskoristiti vrijeme, ali namjerno je tražio područje grada gdje bi mogao pronaći razlog da upotrijebi šake ili oružje.

Baš u ovom bloku uličica koje su vrvjele štakorima, njegov trenutačan odabir bio je ograničen na narkiće, preprodavače - bilo narkotika ili mesa - i uličarke tupih pogleda, muške i ženske. Više od jedan idiot odmjerio ga je dok je besciljno koračao blokom. Jedan je bio čak toliko glup da ga u prolazu zabljesne oštricom, ali Niko je samo zastao i uputio bezubom ološu cerek s vršcima očnjaka i rupicama na obrazima, i prijetnja je nestala brzo kao što se i pojavila. Iako nije zazirao od sukoba u bilo kojem obliku, borba s ljudima bila je nekako ispod njegove razine. Volio je veće izazove. Ono što je zbilja želio pronaći u ovom trenutku bio je Krvožedni. Prošlog ljeta, Boston je bio do grla zaglibio u vampirima ovisnima o krvi. Borbe su bile teške i opasne - s barem jednim tragičnim gubitkom među članovima Reda - ali Nikolaj i ostatak ratnika uspjeli su grad očistiti od gamadi.

U drugim metropolama još uvijek bi se našao pokoji civil ogrezao u krvožeđi, i Niko bi se dao okladiti u lijevo jaje da ni Montreal nije bio drukčiji. Ali osim svodnika, razbijača i prostitutki, ova uličica od cigle i asfalta bila je mrtva, kao i kripta gdje je bio prisiljen provesti dan.

“Ej, srce”, Nasmiješilamu se žena iz zasjenjene veže dok je prolazio. “Tražiš nešto posebno ili samo gledaš izloge?”

Nikolaj je zagunđao, ali je zastao. „Ja sam poseban momak.”

“Pa, možda ja imam ono što ti treba.” Nacerila se i skočila sa svoje prečke na betonski nogostup. “Štoviše, sigurna sam da imam upravo ono što ti treba, šećeru.”

Nije bila ljepotica, sa svojom ispucanom kosom, praznim očima i pepeljastom kožom, ali opet, Nikolaj nije očekivao da bi proveo puno vremena gledajući joj lice. Mirisala je na čistoću, ako bi se parfimirani sapun i lak za kosu mogao nazvati čistim mirisom. Nikolajevim oštrim čulima žena je zaudarala na kozmetiku i parfeme s tračkom droge koju je nedavno konzumirala, a koja joj je izbijala iz svake pore.

“Onda?” upitala je klizeći prema njemu. “Bi l' malo otišao na neko mirno mjesto? Ako imaš dvadeset zelembaća, dat ću ti pola sata.”

Nikolaj je zurio u pulsirajuću točku na ženinu vratu. Prošlo je nekoliko dana otkako se posljednji put nahranio, a sad je pred sobom imao još dva sata...

“Aha”, rekao je kimnuvši. “Prošećimo.”

Uzela ga je za ruku i povela iza ugla zgrade pa dalje niz praznu uličicu.

Nikolaj nije gubio vrijeme. Čim su bili skriveni od potencijalnih zabadala, uzeo joj je glavu rukama i izložio joj vrat kako bi je ugrizao. Zaprepašteni krik utihnuo je onog trena kad su se njegovi očnjaci zarili u njezinu vratnu arteriju.

64

Bosnaunited&Crowarez Ženina krv nije bila ništa naročito - uobičajena bakrena težina ljudskih crvenih krvnih stanica, ali prožeta gorko-slatkom notom speeda koji je ušmrkala prije nego što je krenula u noćnu smjenu. Nikolaj je progutao nekoliko gutljaja, osjetivši kako mu tijelom struji energija krvi u niskim vibracijama. Nije bilo neobično za mužjaka Vrste da se uzbudi tijekom hranjenja. Reakcija je bila čisto tjelesna, buđenje stanica i mišića.

To što je njegov kurac sad bio u potpunosti propet, nije ga nimalo iznenadilo. Nego činjenica da su mu glavom plivale misli o izvjesnoj crnokosoj ženki - ženki koju nije kanio nikad više vidjeti - što ga je nagnalo da u panici ustukne.

“Mmm, nemoj stati”, njegova je ljudska dobrovoljka zaječala, povlačeći mu usta prema rupicama na njezinu vratu. I ona je također osjetila učinak hranjenja, opčinjena kao i svako ljudsko biće kad bi osjetilo ugriz vampira Vrste. “Nemoj stati, dušo.”

Nikolajev vid bio je preplavljen jantarnom vatrom kad se ponovno priljubio o njezin vrat. Znao je da ona nije Renata, ali dok su mu ruke prelazile preko ženinih golih nogu i zavukle se pod kratku suknju koju je nosila, zamislio je kako miluje Renatina vitka, prelijepa bedra. Zamislio je da se hrani Renatinom krvlju. Renatino je tijelo ovako gorljivo odgovaralo na njegove dodire. Bili su to Renatini požudni dahtaji koji su ga privlačili kad je strgao jeftine tange jednom rukom a i sebe oslobodio drugom.

Trebao je biti u njoj.

Trebao je...

Sveca mu.

Lagani povjetarac kovitlao se uličicom, donoseći sa sobom vonj vampira preobraženog u Krvožednog. I bio je tu miris prolivene krvi. Ljudske krvi, u velikoj količini. Pomiješane s odurnim vonjem krvarećega Krvožednog.

Nikolaj se sledio s rukom na šlicu, šokiran i tup u jednom zasljepljujućem trenutku.

“Isuse Kriste.”

Koji kurac se ovdje događa?

Naglim je trzajem povukao dolje ženinu suknju i prešao jezikom preko rupica na vratu zacijelivši joj tako rane od ugriza.

“Rekla sam, nemoj sta...”

Nikolaj joj nije dao priliku da dovrši misao. Ovlaš joj prešavši dlanom preko čela, izbrisao joj je sjećanje na sve što se dogodilo. “Gubi se odavde”, rekao joj je.

Već je trčao uličicom kad se ona pribrala i počela se udaljavati. Slijedio je njuh do zapuštenoga narkomanskog legla, nedaleko od mjesta gdje se nalazio. Smrad se širio iznutra, nekoliko katova iznad ulične razine.

Uspeo se mračnim stubištem do drugog kata. Oči su mu se gotovo sasvim suzile od vonja smrti koji se kotrljao ispod zatvorenih vrata. S rukom na pištolju u futroli, prišao je mjestu. Ništa se nije čulo s druge strane trošnih, grafitima išaranih vrata. Samo smrt, ljudska i vampirska. Okrenuo je labavu kvaku i pripremio se na ono što bi mogao unutra zateći.

Bio je to masakr.

65

Bosnaunited&Crowarez Narkić, po svemu sudeći, ležao je mlitavo opružen među odbačenim špricama i ostalim smećem razbacanim po krvlju natopljenom podu i prljavom madracu. Tijelo je bilo toliko iznakaženo da je jedva bilo prepoznatljivo kao ljudsko, a kamoli kojeg je spola. Druga dva tijela bila su također izmrcvarena, ali bez sumnje vampirska - obojica Krvožedni sudeći prema veličini i smradu.

Nikolaj je mogao pretpostaviti što se ovdje dogodilo: smrtonosna borba nad lovinom.

Krvoproliće se dogodilo nedavno, možda prije samo nekoliko minuta. A dvojica mrtvih ološa ne bi bila u stanju rasporiti toliko jedan drugog prije nego što bi jedan od njih krepao.

Najmanje još jedan Krvožedni bio je umiješan u makljažu. Ako je Niko imao sreću, pobjednik bi još uvijek mogao biti na ovom području, ližući si rane. Nadao se da je tako jer bi volio tom bolesnom gadu pokazati kakav je okus njegovih devetmilimetarskih ručno napravljenih metaka. Nikolaju ništa nije bilo milije od pogleda na raspadanje Krvožednog kad u njegov krvotok uđe doza otrovnog titanija.

Prišao je prozoru zakovanom daskama i odbacio grubo zakovanu plohu sa strane. Ako je tražio akciju, upravo mu je bila pred nosom. Ispod, na ulici, stajao je gorostasni Krvožedni. Bio je krvav i polomljen, izgledao je kao stvor iz pakla.

Ali, majku mu... nije bio sam.

S njime je bio Aleksej Jakut.

Nevjerojatno, ali Lex i Krvožedni odlazili su prema limuzini koja je čekala i ušli unutra.

“Kog si vraga sad smislio?” promrsio je Niko ispod daha kad je automobil pojurio ulicom.

Upravo kad je krenuo skočiti kroz otvoreni prozor i slijediti ih pješice, iza leđa je začuo prodoran vrisak. Žena je nabasala na pokolj i sad je prestravljeno zinula na njega, drhtavim prstom upirući u njegovu smjeru. Ponovno je vrisnula, dovoljno glasno da probudi svakog narkića i dilera u susjedstvu.

Nikolaj je odmjerio svjedokinju i krvavi dokaz borbe koja je izgledala kao sve samo ne kao ljudska.

“Dovraga”, zarežao je, dobacivši pogled preko ramena na vrijeme da vidi kako Lexov automobil nestaje iza ugla. “Sve je u redu”, rekao je narikači kad se odmaknuo od prozora i prišao joj. “Nisi ništa vidjela.”

Izbrisao joj je pamćenje i izgurao je iz sobe. Onda je uzeo bodež presvučen titanijem i zabio ga u ostatke mrtvih Krvožednih. Kad su tijela počela cvrčati i razgrađivati se, Niko se bacio na čišćenje ostatka nereda koje su Lex i njegov neobičan suradnik ostavili za sobom.

66

Bosnaunited&Crowarez

Dvanaesto poglavlje Renata je stajala kod radnog stola u kuhinji brvnare opušteno držeći nož u ruci. “Kakav premaz želiš večeras? Od grožđa ili od jagoda?”

“Od grožđa”, odgovorila je Mira. “Ne, čekaj - ovaj put želim jagode.”

Sjedila je na rubu drvenoga radnog stola pokraj Renate lijeno njišući nogama. Odjevena u ljubičastu majicu, izblijedjele traperice i ofucane tenisice, Mira je mogla biti bilo koja normalna djevojčica iz predgrađa koja čeka svoju večeru. Ali normalne djevojčice nisu morale gotovo svakog božjeg dana jesti isto. Normalne djevojčice imale su obitelji koje su ih voljele i brinule se o njima. Živjele su u lijepim kućama, u lijepim ulicama omeđenim drvoredima, sa svijetlim kuhinjama i punim smočnicama, i majkama koje su znale pripravljati bezbroj finih jela.

Barem je tako Renata zamišljala idealne prizore iz obiteljskog života. Nije to, naime, mogla znati iz osobnog iskustva. Kao dijete ulice, prije nego što ju je Jakut pronašao i doveo u kolibu, ni Mira nije poznavala normalan obiteljski život. A upravo je taj općeprihvaćeni normalni način života bilo ono što je Renata željela za to dijete, koliko god isprazna ta želja bila, naročito ovdje u mračnoj, prljavoj kuhinji Sergeja Jakuta, uz pokvareni štednjak koji vjerojatno ne bi radio ni da je imao priključak za plin.

Kako su Renata i Mira bile jedine osobe u domaćinstvu koje su jele hranu, Jakut je Renati prepustio brigu o redovitoj prehrani djeteta. Renata nije naročito marila što će pojesti - hrana je bila hrana, nužna za funkcioniranje. Ali nije mogla podnijeti pomisao da s vremena na vrijeme ne priušti Miri neko ukusno jelo.

“Jednog dana nas ćemo dvije izići na jednu pravu večeru. Onu s pet različitih sljedova.

Plus desert”, dometnula je razmazujući džem od jagoda preko kriške bijelog kruha. “Možda ćemo naručiti i dva deserta odjednom.”

Mira se nasmiješila ispod kratkog crnog vela koji joj je padao na vrh nosića. “Misliš li da će to biti čokoladni deserti?”

“Sigurno će biti čokoladni. Evo, izvoli”, rekla je predavši joj tanjur. “Sendviči s maslacem od kikirikija i čokoladnim premazom, s naglaskom na premaz, i još bez korice.”

Renata se naslonila leđima na pult, a Mira je zagrizla kruh uživajući kao da jede nešto od onih zamišljenih pet sljedova. “Ne zaboravi popiti svoj sok od jabuke.”

“Mmm. Okej.”

Renata je umetnula plastičnu slamku u tetrapak sa sokom i spustila ga ispred Mire.

Onda je stala pospremati stvari i brisati radni stol. Svaki joj se mišić napeo kad je čula Lexov glas u drugoj prostoriji.

Nije ga bilo još od sumraka. Nije da joj je nedostajao, ali pitala se što li je radio otkako je otišao. Odgovor je ubrzo uslijedio. Začula je pripito žensko hihotanje, i to nekoliko pijanih žena, sudeći po smijehu i cijukanju što su dopirali iz glavne prostorije.

Lex je često dovodio ljudske žene kako bi mu služile kao krvne dobrovoljke, ali i općenito za zabavu. Katkad bi ih držao danima. Povremeno bi podijelio svoje trofeje s drugim čuvarima, i svi su oni koristili te žene kako god bi im se prohtjelo prije nego bi im

67

Bosnaunited&Crowarez izbrisali pamćenje i odbacili natrag svojim životima. Renati se gadilo biti pod istim krovom kad bi Lex tulumario, ali još ju je više živciralo što je i Mira morala biti izložena - makar neizravno - njegovim perverznim igricama. “Što se tamo događa, Rennie?” upitala je Mira.

“Dovrši svoj sendvič”, odvratila je Renata kad je Mira zastala usred zalogaja i osluhnula komešanje u drugoj sobi. “Ostani ovdje. Vraćam se odmah.”

Renata je izišla iz kuhinje i krenula niz hodnik slijedeći zvukove.

“Pijte, dame”, uzviknuo je Lex ispustivši kutiju s alkoholnim pićem na kožni kauč.

On neće konzumirati alkohol, kao ni ostale opijate koje je nabavio. Nekoliko prozirnih, plastičnih smotuljaka, svaki ispunjen onim što se doimalo kao kokain, bilo je bačeno na stol.

Upalili su stereo-uređaj, basovi su tutnjali ponad surovih hip-hop stihova.

Lex je dograbio putenu brinetu koja je veselo kokodakala. “Rekao sam ti da ćemo se večeras zabaviti! Dolazi ovamo i pokaži mi zahvalnost.”

U svakom slučaju, bio je neobično dobro raspoložen. A nije bilo ni čudno. Vratio se s priličnom lovinom: pet mladih žena u oskudnim majičicama, minicama i vrtoglavo visokim potpeticama. Renata je najprije pomislila da su prostitutke, ali nakon što ih je pobliže promotrila, zaključila je da su previše čiste, previše svježe pod teškom šminkom da bi bile dio uličnog života. Vjerojatno je bila riječ tek o naivnim partijanericama, nesvjesnima da je taj laskavi, privlačni muškarac koji ih je pokupio zapravo stvor iz noćne more.

“Dođite, upoznajte moje prijatelje”, rekao je Lex skupini žena, pokazavši ostalim mužjacima Vrste da dođu vidjeti njegov noćni ulov. Uslijedio je trenutak opipljivog divljenja četvorice mišićavih gromada naoružanih do zuba što su gladno piljile u svoja ljudska predjela. Lex je gurnuo tri žene prema nestrpljivim vampirima. “Ne budite stidljive, dame.

Pa na tulumu smo. Ajde sad, lijepo ih pozdravite.”

Renati nije promaknulo kako se sam zalijepio za dvije najljepše djevojke. Tipično za Lexa, očito je za sebe rezervirao najbolje. Renata se upravo okrenula vratiti Miri u kuhinju pokušati ignorirati krvavu orgiju koja će tek započeti - no nije napravila ni dva koraka kad je Sergej Jakut dotutnjao iz svojih privatnih odaja.

“Aleksej!” Bijes se kotrljao sa starog vampira u vrelim valovima. Sijevao je pogledom na Lexa, oči su mu bljeskale jantarnim sjajem. “Nije te bilo satima. Gdje si bio?”

“Bio sam u gradu, oče” . Pokušao je namjestiti velikodušan osmijeh, kao da želi reći kako svoje slobodno vrijeme nije potrošio samo na vlastite sebične potrebe. “Pogledaj što sam ti donio.”

Dograbio je jednu od žena koja je bila uz stražare kako bi je Jakut osmotrio. Ovaj, pak, nije udijelio ni pogleda nagradi koju mu je Lex ponudio. Zurio je samo u dvije žene koje je Lex čuvao za sebe.

Potom je Prvi zagunđao: “Ti bi sastrugao govno sa svojih čizama i uvjeravao me da je riječ o zlatu.”

“Nikad”, odvratio je Lex. “Oče, takvo što mi nije ni na kraj pameti.”

“Dobro, ove dvije će biti dovoljne”, rekao je pokazujući na Lexove žene.

68

Bosnaunited&Crowarez Ma koliko morao biti bijesan, ma koliko morao biti ponižen ovom javnom pljuskom njegovu ponosu, Lex nije ni zucnuo. Spustio je pogled i šutke gledao kad je Jakut uzeo pod ruku njegove dvije pratiteljice i poveo ih prema svojim odajama.

“Očekujem da me nitko ne uznemirava”, mračno je naredio Jakut. “Ni zbog kakvog razloga.”

Lex je kimnuo u suzdržanoj poslušnosti. “Da, oče. Naravno. Kako god želite.”

Nikolaj je čuo glazbu i glasne glasove već stotinu pedeset metara prije brvnare.

Prišuljao se bliže, krećući se među stablima poput duha. Prošao je Lexov automobil parkiran otraga, poklopac motora još je uvijek bio topao od vožnje gradom.

Nikolaj nije bio siguran što će zateći. Najmanje što je očekivao bio je vražji tulum, ali čini se da se upravo to događalo u glavnoj kući. Mjesto je bilo osvijetljeno poput božičnog drvca, svjetla su se razlijevala kroz prozore velike prostorije gdje se netko, po svemu sudeći, zabavljao s nekoliko ženskih osoba. Teška rap glazba vibrirala je cijelim putem ispod Nikolajevih čizama. Primaknuo se bočnoj strani objekta i zavirio unutra.

Lex je bio tamo, dakako. On i ostatak Jakutovih tjelohranitelja okupili su se u rustikalnoj dvorani. Tri mlade žene plesale su na krznenim sagovima samo u gaćicama, redom omamljene, sudeći prema količini pića i narkotika razbacanih na obližnjem stolu. Četvorica čuvara podvikivala su i navijala, vjerojatno su bili samo nekoliko sekundi od toga da se bace na naivne žene. Lex je sjedio u zamišljenoj, pogrbljenoj pozi na kožnom kauču, tamnih očiju prikovanih na žene iako se činilo da je mislima kilometrima daleko. Nije bilo traga Krvožednom kojeg je Lex namamio iz grada. Nije bilo traga ni Sergeju Jakutu, također, a to što mu je cijelo osiguranje bilo zaokupljeno ovim malim striptizom smjesta je probudilo Nikolajeve ratničke instinkte.

“Kog si vraga sad smislio?” ispod glasa je rekao Niko.

No znao je odgovor i prije nego što se počeo pomicati prema stražnjem dijelu brvnare gdje su bile privatne Jakutove odaje. Tamo gdje je suptilan, no uporan, vonj potvrdio Nikolajeve najgore sumnje.

Dovraga.

Krvožedni je bio ovdje.

Nikolaj je nanjušio i svježe prolivenu krv, uobičajenu ljudsku. Što se više približavao Jakutovim odajama, miris je bio sve intenzivniji. Bio je to miris krvi i seksa, preciznije, kao da je vampir Prve generacije već neko vrijeme pohlepno uživao u oboma.

Iznenadan vrisak proparao je noć. Ženka. Krik apsolutnog užasa začuo se iz Jakutovih odaja. A onda prigušeni pucnji iz vatrenog oružja.

Nikolaj je uletio kroz stražnja vrata brvnare, nimalo iznenađen vidjevši da su otključana i širom rastvorena. Provalio je u Jakutovu sobu stišćući u ruci poluautomatski pištolj, spreman ispaliti cijeli spremnik metaka od titanija.

Ono što je zatekao bio je potpuni pokolj.

69

Bosnaunited&Crowarez Na krevetu je bio Sergej Jakut, nag, opružen na ženki pritisnutoj njegovim beživotnim tijelom. Grlo joj je bilo rastrgano tamo gdje se vampir hranio iz nje samo nekoliko sekundi ranije. Nije se pomicala, i nije joj se mogla razaznati ni boja kože ni kose jer je većim dijelom bila oblivena krvlju - vlastitom i Jakutovom.

Pola lica vampira Prve generacije je nedostajalo. Glava Sergeja Jakuta bila je tek nešto više od smrskanih kostiju, tkiva i krvi, od tri metka koja su mu precizno ispaljena u zatiljak.

Bio je mrtav, ali Krvožedni koji ga je ubio bio je previše obuzet krvožeđom da bi primijetio Nikolaja. Ološ je odložio pištolj kojim je usmrtio Jakuta i nasrnuo na drugu nagu ženu koja je bila stisnuta u kutu sobe. Oči je izokrenula i nije se pomicala. Sranje, nije ni disala, iako je Krvožedni i dalje pio iz nje, kasapeći joj vrat svojim golemim očnjacima.

Niko se primaknuo ološu i prislonio cijev Berette na golemu, čupavu glavurdu.

Pritisnuo je okidač - dva smrtonosna hitca metaka od titanija eksplodirala su u mozgu toga gada. Krvožedni se srušio na pod, grčeći se i migoljeći. Titanij je brzo počeo djelovati, a umirući vampir prepustio se uz urlik toliko glasan i nezemaljski da je poput grmljavine protresao stare drvene grede na stropu brvnare.

Renata je izletjela iz kuhinje s pištoljem u ruci. Njezini borbeni nagoni u trenu su se napeli kao žice klavira kad je začula mukle, udaljene pucnje - i neljudsko zavijanje koje je potom uslijedilo - iz drugog dijela brvnare.

Glazba je i dalje treštala u velikoj dvorani. Lexove gošće sad su bile razodjevene i raskalašene nakon prekomjerne konzumacije droge i alkohola. Žene su bile posvuda po stražarima, ali i jedna po drugoj, a sudeći prema zanesenim pogledima u gladnim očima mužjaka, ne bi zamijetili ni bombu da im eksplodira u susjednoj prostoriji.

“Idioti”, optužila ih je Renata ispod glasa. “Zar nijedan od vas nije ono čuo?”

Lex je podignuo pogled, zebnja je zamračila njegovo lice, ali Renata nije pričekala odgovor. Potrčala je hodnikom prema Jakutovim privatnim odajama. Hodnik je bio mračan, zrak zagušljiv. Sve je ovdje otraga bilo tiho. Previše tiho.

Smrt je visjela poput zastora, gotovo je gušeći dok se približavala otvorenim vratima vampirovih odaja.

Sergej Jakut više nije bio živ; Renata je to osjetila u kostima. Barut, krv i oduran miris truleži i raspadanja upozorio ju je da će tamo zateći nešto jezivo. Iako, ništa je zapravo nije moglo pripremiti na ono što je ugledala kad je provirila iza dovratka, s podignutim pištoljem stisnutim u rukama, spremna skratiti za glavu svakoga tko joj stane na put.

Prizor tolike smrti, tolike količine krvi, zaprepastio ju je. Krvi je bilo posvuda: na krevetu, podu, po zidovima.

Kao i na vjerojatnom ubojici Sergeja Jakuta.

Nikolaj je stajao usred tog masakra, lice i tamna košulja bili su mu poprskani grimiznom bojom. U rukama je držao veliki poluautomatski pištolj, vrh njegove tupe cijevi još uvijek se dimio od nedavnog pražnjenja.

“Ti?” Riječ joj se otela s usana, šok i nevjerica poput ledene kugle zaglavili su se u njezinu želucu. Bacila je pogled na Jakutovo tijelo - njegove unakažene ostatke - opruženo

70

Bosnaunited&Crowarez preko kreveta na beživotnom tijelu žene. “Moj Bože”, prošaptala je, zapanjena što ponovno vidi Nikolaja ovdje u brvnari, ali još više šokirana ovim u što je gledala. “Ti... ti si ga ubio.”

“Nisam.” Ratnik je ozbiljno zavrtio glavom. “Nisam ja, Renata. Ovdje je bio Krvožedni.”

Pokazao je na golemu masu zadimljenog pepela na podu - izvora nepodnošljivog smrada.

“Ubio sam Krvožednog, ali bilo je prekasno da spasim Jakuta. Žao mi je... “ “Spusti dolje svoje oružje”, rekla je nezainteresirana za isprike. Nije ih trebala. Renata je osjetila određenu vrstu žaljenja zbog Jakutove nasilne smrti, osjećaj nevjerice da je zaista mrtav. Ali ni trunku tuge. To, međutim, nije razriješilo Nikolaja njegove očite krivnje.

Umirila je ruku s pištoljem uperenim u njega i oprezno zakoračila dublje u sobu. “Spuštaj pištolj! Odmah!”

Nije popustio stisak na svojoj devetmilimetarskoj Beretti. “Ne mogu to učiniti, Renata.

Ne želim, barem dok Lex još uvijek diše.”

Namrštila se, zbunjena. “Što je s Lexom?”

“Ubojstvo je njegovo maslo, a ne moje. On je ovamo doveo Krvožednog. Doveo je i žene da odvrate pažnju Jakutu i tjelohraniteljima sve kako bi se Krvožedni mogao dovoljno približiti da ubije.”

Renata je slušala i dalje ga držeći na nišanu. Lex je bio guja, to svakako, ali ubojica? Zar bi se zbilja odvažio na takav korak i ubio vlastita oca?

Upravo tada, Lex i ostali čuvari došli su hodnikom. “Što se događa? Zar nešto nije u redu s...?”

Lex je utihnuo kad je dospio do otvorenih vrata očevih odaja. Renata je krajičkom oka opazila kako prelazi pogledom od Jakutova mrtvog tijela na krevetu do Nikolaja. Ustuknuo je, jedva dišući. Onda je eksplodirao u apsolutnom bijesu. “Kujin sine! Prokleti ubojico!”

Lex je nasrnuo, ali bio je to samo neodlučan pokret, onaj od kojeg je odustao čim je Nikolaj zamahnuo pištoljem u njegovu smjeru. Ratnik se nije ni lecnuo, pogled i svaki mišić bili su mu posve mirni dok je zurio u Lexa niz cijev svog oružja, čak i dok je Renatin pištolj, ali i oni ostalih čuvara, bio uperen u njega. “Vidio sam te večeras u gradu, Lex. Bio sam tamo.

U onoj narkomanskoj rupi. Vidio sam kako si bacio mamac kojim si privukao Krvožednog.

Onog ološa kojeg si doveo sa sobom ovdje večeras... Sve sam vidio.”

Lex se podsmjehnuo. “Jebi se ti i tvoje laži! Ništa takvo nisi vidio.” “Što si morao obećati Krvožednom u zamjenu za očevu glavu? Novac ne znači ništa tim ovisnicima o krvi, tako da si nečiji život morao ponuditi kao nagradu - Renatin? Možda život one nejake djevojčice?”

Renati se stegne srce od same pomisli. Usudila se brzo pogledati Lexa, vidjevši kako se hladno podsmjehuje ratniku i polako kima glavom.

“Sad ćeš reći bilo što samo da spasiš vlastitu kožu? Neće ti uspjeti. Ne kad si prijetio mom ocu nema tome ni dvadeset četiri sata.” Lex se okrenuo i pogledao Renatu. “I sama si čula, nisi li?”

Nevoljko je kimnula prisjetivši se kako je Nikolaj prilično otvoreno priprijetio Sergeju Jakutu rekavši mu da bi ga netko trebao skratiti za glavu.

71

Bosnaunited&Crowarez Nikolaj se vratio, a Jakut je bio mrtav.

Majko Božja, pomislila je, još jednom letimice pogledavši beživotno tijelo vampira čija je zatočenica bila protekle dvije godine. Bio je mrtav.

“Moj otac nije bio u opasnosti sve dok se nije umiješao Red”, nastavo je Lex. “Jedan neuspio pokušaj ubojstva, a sad ovo... ovo krvoproliće. Ti si onaj koji je vrebao pravu priliku.

Ti i Krvožedni, kojeg si večeras doveo sa sobom, samo ste čekali priliku da napadnete.

Preostaje mi jedino da pomislim kako si otpočetka namjeravao ubiti mog oca.”

“Ne”, rekao je Nikolaj, a jantarni bljesak osvijetlio je njegove zimskoplave oči. “Onaj kojeg treba ubiti si ti, Lex.” U munjevitoj reakciji, tek što je opazila kako se tetive na njegovim rukama napinju, a prst počinje pritiskati okidač pištolja, Renata je ošinula Nikolaja snažnim umnim udarom.

Premda nije osjećala ni mrvicu naklonosti prema Alekseju, nije mogla podnijeti još jedno ubojstvo. Nikolaj je zaurlao, savivši kralježnicu lica iskrivljenog od bola.

Učinkovitije od metka, udar ga je u trenu bacio na koljena. Drugi čuvari nahrupili su u sobu i oduzeli mu pištolje i ostalo oružje. Cijevi četiriju pištolja bile su uperene u ratnikovu glavu, čekajući naredbu da otvore vatru. Jedan je povukao čekić pištolja, goreći od želje da prolije još krvi iako je brvnarom već zavladala smrt.

“Odstupite”, rekla im je Renata. Pogledala je Lexa čije je lice bilo zategnuto od gnjeva, oči pohlepne i zacakljene, oštri očnjaci vidljivi iza njegovih razdvojenih usana. “Reci im da odstupe, Lex. Ako ga sad ubijemo, i sami ćemo postati hladnokrvni ubojice.”

Nevjerojatno, ali Nikolaj je bio onaj koji se počeo cerekati. S očitim je naporom podignuo glavu dok ga je udar držao prikucanog za pod. “Mora me ubiti, Renata, jer ne smi je riskirati i ostaviti svjedoke. Zar ne, Lex? Ne smiješ dopustiti da živi netko tko zna tvoju prljavu tajnu.”

Lex je sad izvukao svoj pištolj i otišao ravno do Nikolaja pa prislonio cijev pištolja o ratnikovo čelo. Zarežao je, ruka mu je drhtala od žestine gnjeva.

Renata se ukipjela kao kamen, prestravljena pomišlju da bi zaista mogao pritisnuti okidač. Sumnja ju je razdirala, dio nje želio je vjerovati u ono što je rekao Nikolaj - da je bio nevin - no istodobno je od toga strepjela. Ono što je rekao o Lexu naprosto nije mogla biti istina.

“Lex”, rekla je. Bio je to jedini zvuk u sobi. “Lex... nemoj.”

Dah ju je dijelio od toga da mu dodijeli ponešto od onoga što je dala i Nikolaju, no njegov se pištolj polako spustio.

Lex je zarežao, najzad se odmaknuvši. “Želim sporiju smrt ovom gadu nego što sam mu je kadar dati. Vodite ga u glavnu dvoranu i zavežite”, zapovjedio je tjelohraniteljima. “Onda neka netko dođe ovamo i pobrine se za tijelo mog oca. Neka jedan od vas izbriše pamćenje onim ženama u drugoj sobi i otjera ih s imanja. Želim da se ovaj krvavi nered smjesta počisti.”

Mračno je pogledao Renatu kad su čuvari stali odvlačiti Nikolaja iz sobe. “Ako bilo što pokuša, dajte sebi oduška i dokrajčite toga kujina sina.”

72

Bosnaunited&Crowarez

Trinaesto poglavlje Pardonez-moi, monsieur Fabien. Imate telefonski poziv, gospodine. Monsieur Aleksej Jakut.”

Edgar Fabien rukom je otpravio mužjaka Vrste koji mu je služio kao osobni tajnik i nastavio se diviti besprijekornom kroju svojih po mjeri sašivenih hlača u zrcalu na vratima ormara. Bio je na probi za novo odijelo i, u ovom trenutku, nema toga što bi mu Aleksej Jakut mogao reći a da bude vrijedno prekidanja probe.

“Kaži mu da sam na sastanku i da me ne smiješ prekidati.”

“Ispričavam se, gospodine, ali već sam ga obavijestio da ste zauzeti. On kaže da je hitno, da je riječ o nečem što zahtijeva vašu osobnu pažnju.”

Fabienov pogled ispod svijetlih uredno oblikovanih obrva sijevao je u odrazu zrcala.

Nije ni pokušao prikriti znakove svoje bujajuće razdraženosti što se očitovala u jantarnom bljesku njegovih očiju i iznenadnim, uskipjelim bojama dermaglifova isprepletenih na njegovim nagim prsima i ramenima.

“Dosta!” prasnuo je na profesionalnoga krojača kojeg su mu poslali iz Givenchvjeve radnje u centru. Čovjek je smjesta odstupio, žurno pokupivši svoje iglice i krojački metar, pa se poslušno odmaknuo na gospodarevu zapovijed. Pripadao je Fabienu, bio je jedan od brojnih Poslušnika druge generacije vampira Vrste uposlenih diljem grada. “Gubite se odavde, obojica.”

Fabien je sišao s krojačkog postolja i uputio se prema stolnom telefonu. Pričekao je dok obojica sluga nisu napustila sobu zatvorivši za sobom vrata.

Zarežavši, podignuo je slušalicu i udario po treperavom gumbu koji će ga spojiti s pozivom na čekanju Alekseja Jakuta. “Da”, hladno je prosiktao. “Kakva je to neodgodiva stvar zbog koje nisi mogao pričekati?”

“Moj otac je mrtav.”

Fabien se zanjihao na petama, istinski zatečen ovom viješću. Ispustio je uzdah koji je trebao označiti dosadu. “Nije li to baš zgodno, Aleksej. Trebam li ti uz sućut ponuditi i čestitke?”

Nasljednik Sergeja Jakuta oglušio se na podbadanje. “Večeras se u brvnari pojavio uljez.

Nekako se uspio ušuljati unutra. Ubio je mog oca na krevetu, hladnokrvno. Čuo sam metež i pokušao intervenirati, ali... eto. Nažalost, bilo je prekasno da ga spasim. Shrvan sam žalošću, jasno...”

Fabien je zagunđao: “Ma jasno.” “... ali znao sam da bi želio biti obaviješten o počinjenom zločinu. Kao što sam znao da ćete ti i Agencija željeti odmah doći ovamo i uhititi ubojicu mog oca.”

Svaka se stanica u Fabienovu tijelu umirila. “Što to govoriš - da si nekoga zatočio?

Koga?”

Na drugom kraju linije začulo se muklo cerekanje. “Vidim da sam ti napokon uspio privući pažnju, Fabiene. Bi li se iznenadio kad bih ti rekao da sam zatočio člana Reda i da te

73

Bosnaunited&Crowarez čeka ovdje u brvnari? Siguran sam da postoje određeni pojedinci koji smatraju da bi svima bilo bolje bez ratnika Reda.”

“Ne pokušavaš me valjda uvjeriti da je taj ratnik odgovoran za ubojstvo Sergeja Jakuta?”

“Kažem ti da mi je otac mrtav i da odsada ja zapovijedam njegovim teritorijem. Kažem ti da sam zatočio jednog ratnika Reda, te da sam ti ga voljan predati. Kao dar, ako želiš.”

Edgar Fabien bio je tih jedan trenutak, promišljajući o vrijednoj nagradi koju mu je Aleksej Jakut nudio. Red i njegovi okrutni članovi imali su malo saveznika među redovima Agencije. Još manje unutar privatnih krugova kojima je pripadao Fabien. “A što očekuješ zauzvrat? Za taj svoj... dar?”

“Već sam ti rekao prigodom našeg sastanka. Želim ući u igru. Želim dio kolača koji ti pripada. Veliki dio, ako me razumiješ.” Zacerekao se pun sebe. “Trebaš me na svojoj strani, Fabiene. Mislim da ti je to sad postalo jasno.”

Posljednje što je Edgaru Fabienu, ili njegovim suradnicima, trebalo bio je pohlepni gnjavator poput Alekseja Jakuta. Bio je tempirana bomba, ona s kojom se moralo vrlo oprezno postupati. Da se Fabiena pitalo, odabrao bi trenutačno smaknuće, ali postojao je netko drugi tko će u konačnici o tome morati odlučiti.

A što se tiče zarobljenog člana Reda? E, to je već bilo zanimljivo. Bila je to pogodnost o kojoj je vrijedilo promisliti, a brojne privlačne mogućnosti natjerale su Fabienovo četiristo godina staro srce da malo brže zakuca.

“Morat ću obaviti nekoliko... razgovora”, rekao je. “Možda mi bude trebalo sat-dva da okupim ljude i da dođemo do brvnare preuzeti zatočenika.”

“Jedan sat”, revno se složio Aleksej. “Nemoj me pustiti da te čekam dulje od toga.”

Fabien je progutao žučni odgovor pa završio razgovor kratkim: “Vidimo se.”

Sjeo je na rub stola i pogledao vani na noćno nebo što je treperilo u daljini iza njegova imanja u Utočištu tame. Onda je otišao do sefa i okrenuo bravu povukavši zglobnu polugu kako bi otvorio osigurana vrata.

Unutra je bio mobitel rezerviran za hitne pozive. Pritisnuo je memorirani, kriptirani broj i čekao da se uspostavi veza.

Kad je zadihani glas na drugom kraju odgovorio, Fabien je rekao: “Nešto se dogodilo.”

Teški lanci sapeli su njegov nagi torzo, privezavši ga za grubo istesani drveni stolac.

Nikolaj je osjetio i lance oko ruku koje su bile svezane na leđima, te okove oko gležnjeva čvrsto pritegnute o nogare stolca.

Isprebijali su ga na mrtvo ime, i to nakon razornog mentalnog udara kojim ga je ošinula Renata. Zahvaljujući tom udaru, već je neko vrijeme lebdio između svijesti i nesvijesti, teškom mukom uspijevajući podići vjeđe. Dio problema, dakako, bio je u tome što mu je lice bilo natučeno, oči nateknute, usnice raspuknute i gorke od okusa vlastite krvi. Bio je preslab da izdrži udarce kad su ga Lex i njegovi čuvari nabijali kao boksačku vreću, kad su ga svukli do gaćica i odvukli do velike prostorije u brvnari neka tamo čeka svoju sudbinu.

Nikolaj nije znao koliko dugo je tamo sjedio. Svakako dovoljno da mu ruke utrnu od nedostatka cirkulacije, ali i dovoljno da primijeti Renatu kad je prije nekog vremena prošla

74

Bosnaunited&Crowarez kroz prostoriju zaštitnički odvodeći Miru dalje od ružnog prizora. Gledao ju je kroz znojem natopljenu kosu što mu je padala na lice, opazivši bol i napetost na njezinu licu kad je mračno pogledala u njegovu smjeru.

Snaga udara vjerojatno se sad već prilično gadno sručila na nju, pomislio je. Rekao je sebi da je ubod koji je sad osjetio bio samo još jedan mišić koji vrišti od bola; nije valjda mogao biti toliki glupan i suosjećati s patnjom te ženke. Nije valjda bio toliko glup da mari što misli o njemu - da bi zaista mogla pomisliti kako je učinio ono za što ga je Lex optužio ali, kvragu, mario je. Frustracija i nemogućnost da razgovara s Renatom samo su pojačavale njegov tjelesni bol i bijes.

Na drugom kraju prostorije četvorica stražara pomno su proučavala njegovo oružje i ručno izrađene metke od titanija, Nikolajevih ruku djelo. Sve oružje i oprema bili su posloženi na stolu, daleko izvan njegova dosega. Komadići Nikolajeva mobitela - njegove jedine veze s Redom - ležali su razbacani na podu. Lex ga je s izrazitim zadovoljstvom zdrobio čizmama prije nego što je prepustio Nikolaja na čuvanje stražarima.

Jedan od golemih mužjaka Vrste rekao je nešto što je kod ostale trojice izazvalo salve smijeha prije negoli se okrenuo s Nikolajevim poluautomatskim pištoljem i uperio ga u njega. Nikolaj se nije ni trznuo. Štoviše, jedva da je i disao gledajući kroz oteklinu lijevog oka, a svaki mu je mišić bio opušten praveći se da je nesvjestan svega što se oko njega događa.

“Da ga malo razbudimo sad, a?” junačio se čuvar s pištoljem u ruci. Krenuo je prema njemu šepireći se, ali zaustavivši se izvan njegova dosega, kao da Nikolaju ruke nisu bile čvrsto svezane na leđima. Cijev devetmilimetarskog pištolja polako se spustila, niže od razine prsa, a onda i ispod trbuha. “Ja predlažem da kastriramo ovo govno od ubojice, raznesemo mu jaja pa neka ga ovi iz Agencije u komadićima odnesu odavde.”

“Kirile, prestani biti šupak”, upozorio ga je jadan od vampira. “Lex je rekao da ga ne smijemo ni taknuti.”

“Lex je pičkica.” Ulašteni crni čelik zabrektao je hladnim škljocajem kad je Kiril umetnuo metak. “Za dvije sekunde i ovaj ratnik ne bi bio ništa doli pičkica.”

Nikolaj se držao ukočeno kad je vampir pritisnuo pištolj o njegove prepone. Djelić njegova strpljenja proizlazio je iz iskrenog straha, jer je bio prilično vezan uz svoju muškost i nije imao ni najmanju želju da ostane bez nje. No čak je i to nadvladala spoznaja kako su mu izgledi da preokrene situaciju u svoju korist bili manjkavi i nepostojani. Većim dijelom uspio se osloboditi učinka Renatina dara, ali neće moći biti sasvim siguran u vlastitu tjelesnu snagu osim ako ne pokuša.

A ako sada pokuša i omane... Nije želio ni razmišljati o tome kolike su mu šanse ako razjari ovog vampira lakog na okidaču u trenu kad se pokuša osloboditi lanaca.

Hladan dlan odalamio ga je po glavi. „Jesi s nama, ratniče? Imam nešto za tebe. Vrijeme je da se probudiš.”

Očiju sklopljenih kako bi prikrio promjenu iz plave u jantarnu, Nikolaj je pustio da mu se glava mlitavo zanjiše od udarca. No duboko u njemu, u njegovu želucu, bijes je počeo kuljati. Morao ga je nekako suzbiti. Nije smio dopustiti da Kiril i ostali vide promjenu u

75

Bosnaunited&Crowarez nijansi dermaglifova i time riskira da shvate kako je itekako budan i svjestan, i totalno nadrkan.

“Budi se”, zarežao je Kiril.

Stao je podizati Nikolajevu bradu, ali onda mu buka izvan brvnare privuče pažnju. Šljunak je frcao i drobio se pod gumama prilazećeg vozila. Nekoliko vozila, sudeći prema zvuku motora. “Došli su iz Agencije”, objavio je jedan od stražara.

Kiril se odmaknuo od Nikolaja, ali nije se žurio isprazniti pištolj. Vani su vozila usporila i naposljetku se zaustavila. Vrata su se otvorila. Čizme su udarale po šljunčanom prilazu dok su se agenti Utočišta tame izlijevali iz automobila. Nikolaj je izbrojio više od šest pari nogu kako se kreću prema brvnari.

Sranje.

Ako se brzo ne izvuče iz ove katastrofe, dopast će šaka ovima iz Agencije. A uhiti li Agencija njega kao jednog iz Reda, skupine koju Agencija već odavno želi istrijebiti, tretman kod Lexa i njegovih gorila činio bi se poput toplica. Dopadne li u ruke agentima - naročito pod optužbom da je ubio pripadnika Prve generacije - može se oprostiti sa životom.

Lex je dočekao pridošlice kao da su kakvi velikodostojnici. “Ovim putem”, doviknuo im je negdje unutar brvnare. “Zatočio sam tog ološa. Čeka vas u dvorani.”

“On je zatočio ološa”, zajedljivo je promrsio Kiril. “Čisto sumnjam da bi Lex mogao zatočiti i vlastitu guzicu, pa i da je drži objema rukama.”

Drugi su se stražari oprezno zacerekali.

“Ajmo”, rekao je Kiril. “Podignimo ratnika na noge da ga ovi iz Agencije mogu odvesti odavde.”

Nada je prostrujila Nikolajevim grudima. Ako ga oslobode lanaca, možda bude imao makar male šanse za bijeg. Vrlo tanke, doduše, sudeći prema tutnjavi čizama i vatrenom oružju usmjerenom prema njemu, ali i to je bilo bolje nego ništa.

Nastavio se mlitavo držati na stolcu, čak i kad je Kiril čučnuo ispred njega i otključao lokote na lancima oko njegovih gležnjeva. Nestrpljenje ga je izjedalo. Svaki Nikolajev impuls čeznuo je da podigne koljeno i zvizne stražara ispod brade.

Morao je zabiti kutnjake u jezik kako bi ostao nepomičan, dišući plitko koliko je to bilo moguće, čekajući bolju priliku. Jedan stražar mu stane iza leđa i maši se za lokot koji mu je držao lance na prsima i zapešćima. Okret ključa. Reski škljocaj karbidnog čelika kad se lokot otpustio. Nikolaj je savio prste, duboko i slobodno udahnuo.

Otvorio je oči. Nacerio se Kirilovim druškanima jedan tren prije nego što je podignuo ruke pa objema šakama dograbio Kirilovu glavurdu.

U fluidnom pokretu žestoko mu je zakrenuo vratom pa poskočio sa stolca. Lanci su spali s njega i Nikolaj se našao na nogama uz glasno krckanje Kirilova slomljenog vrata.

“Sveca mu”, dreknuo je jedan od preostalih stražara.

Netko je divljački zapucao. Druga dvojica šeprtljavo su vadila svoje oružje.

Niko je istrgnuo Kirilov pištolj iz remena i uzvratio paljbu, pogodivši jednog stražara metkom u čelo.

76

Bosnaunited&Crowarez Metež je izazvao uzbunjene povike u hodniku. Mala vojska agenata nahrupila je unutra kako bi preuzela kontrolu nad situacijom.

Dovraga.

Nije imao vremena za predah jer ubrzo će gledati u cijevi najmanje šest pištolja nekoliko sekundi najviše.

Povukao je mrtvo Kirilovo tijelo ispred sebe i držao ga kao štit. Truplo je primilo nekoliko brzih pogodaka, dok je Niko stao uzmicati prema prozoru na drugom kraju velike dvorane.

Sad, na pragu otvorenih vrata, stajala je skupina agenata odjevenih u crno, opremljenih poput kakvih specijalaca. Svi su uperili u njega neko prilično gadno poluautomatsko vatreno oružje.

“Ni makac, šupčino!”

Niko je pogledao preko ramena na prozor nekoliko metara iza njega. Bila je to njegova najbolja, jedina mogućnost. Predaja i miran odlazak s egzekutorima iz Agencije bili su alternativa na koju je odbijao i pomisliti.

Zaurlavši, podignuo je svu Kirilovu mrtvačku težinu i zamahnuo njegovim tijelom prema staklu. Uz krhotine stakla što su letjele oko njega, a koristeći inerciju vampirova trupla, skočio je kroz novonastalu rupu.

Iza leđa je čuo zapovjedne povike - naredbu upućenu jednome od agenata da otvori paljbu. Osjetio je hladan noćni zrak na licu, u svojoj od znoja mokroj kosi. Onda, prije nego što je dospio registrirati makar najslabiji okus slobode... Bum! Bum! Bum! Njegova se naga leđa osvijetle kao da su zapaljena. Mišići i kosti postadoše mlohavi, rastapajući se u njemu dok mu je val žuči i kiseline palio grlo. Vid mu se zamutio, na koncu utonuvši u iznenadnu, sveobuhvatnu tamu. Osjetio je kako mu se tlo brzo približava dok su on i mrtvi Kiril padali s prozora. Zatim više nije osjećao ništa.

77

Bosnaunited&Crowarez

Četrnaesto poglavlje Lex je stajao s Edgarom Fabienom pod nadstrešnicom glavne brvnare promatrajući kako agenti ubacuju ratnikovo tijelo u stražnji dio neoznačenoga crnog kombija.

“Koliko će sedativi djelovati?” upitao je Lex, razočaran saznanjem da je oružje iz kojeg su pucali na Nikolaja, umjesto pravih metaka, sadržavalo sredstvo za uspavljivanje.

“Ne očekujem da će se zatočenik probuditi sve dok ne bude sigurno smješten u zatvoreničkoj klinici u Terrebonneu.”

Lex je dobacio pogled vođi Utočišta tame. “Zatvorenička? Mislio sam da ta mjesta služe za liječenje i rehabilitaciju ovisnika o krvi - nekoj vrsti Agencijina sanatorija za Krvožedne.”

Fabienov osmijeh bio je krut. “Nema potrebe da se zamaraš detaljima, Aleksej. Učinio si ispravnu stvar kad si mene kontaktirao zbog ratnika. Očito, netko opasan kao što je on zahtijeva posebnu skrb. Osobno ću se pobrinuti da se s njime postupa na primjeren način.

Siguran sam da imaš dovoljno briga nad glavom u vrijeme ovog nezamislivog, jezivog gubitka.”

Lex je zagunđao. “Još uvijek je otvoreno pitanje naše... pogodbe.”

“Da”, odvratio je Fabien pustivši da riječ sporo iziđe između njegovih tankih usana.

“Iznenadio si me, Aleksej, to ti moram priznati. Postoje neke osobe s kojima bih te volio upoznati. Vrlo bitne osobe. Naravno, ovo podrazumi jeva najveću diskreciju.”

“Da, jasno.” Lex jedva da je mogao zatomiti gorljivost u glasu, pohlepu da dozna još - da dozna sve što se može doznati - ovdje i sad. “Koga ću trebati upoznati? Mogu biti kod tebe već sutra navečer... “ Fabienov snishodljiv smijeh bio je škripav. “Ne, ne. Ne mislim ni na što tako javno. Ovo će zahtijevati poseban sastanak. Tajni sastanak s nekolicinom mojih suradnika. Naših suradnika”, istaknuo je urotnički ga pogledavši.

Privatna audijencija s Edgarom Fabienom i njegovim ortacima. Lex umalo da nije zaslinio na samu pomisao. “Gdje? I kad?”

“Za tri noći. Poslat ću svoj automobil po tebe i dovest će te na lokaciju kao mog osobnog gosta.”

“Jedva čekam”, rekao je Lex. Ispružio je ruku mužjaku iz Utočišta tame - svom moćnom novom savezniku - ali Fabienov je pogled odlutao iza Lexova ramena, na polomljeno staklo prozora velikog salona brvnare. One su se lukave očice suzile, glava mu se nagnula u stranu.

“Imaš neko dijete tamo?” upitao je, a nešto mračno bljesnulo je u njegovu grabežljivom pogledu.

Lex se okrenuo upravo na vrijeme da vidi Miru kako se pokušava sagnuti, njezin kratki crni veo zalepršao je od brzog pokreta. “To je derište služilo mom ocu, odnosno tako je volio misliti”, prezrivo je rekao. “Zaboravi na nju. Ona je nebitna.”

Fabienove svijetle obrve blago su se podignule. “Je li ona Prasestra?”

78

Bosnaunited&Crowarez “Da”, odvratio je Lex. “Siroče koje je moj otac pokupio negdje na ulici prije nekoliko mjeseci.”

Fabien je ispustio mukli glas iz stražnjeg dijela grla, nešto između režanja i predenja.

“Kakav dar ima djevojčica?”

Sad se činilo kako je Fabien taj koji nije u stanju prikriti živo zanimanje. Još uvijek je gledao prema otvorenom prozoru izvijajući vrat i tražeći pogledom kao da snagom volje želi natjerati Miru da se ponovno ukaže.

Lex ga je jedan tren promatrao. “Želiš li sam vidjeti za što je sposobna?”

Fabienov svjetlucav pogled bio je jasan odgovor. Lex ga je poveo natrag u brvnaru i pronašao Miru kako se šulja hodnikom prema svojoj sobi. Požurio je i uhvatio je za ruku okrenuvši je sučelice vođi Utočišta tame. Blago je zacviljela na njegov grub stisak, ali Lex se nije obazirao na prosvjede tog derišta. Povukao je njezin veo i gurnuo je pred Fabiena.

“Otvori oči”, naredio je. Kad ga nije smjesta poslušala, Lex ju je potaknuo udarcem prstima po zatiljku njezine male plavokose glave. “Otvori ih, Mira.”

Znao je da je poslušala jer se već u idućem trenutku lice Edgara Fabiena preobrazilo od blage smetenosti do iskrenog čuđenja i nevjerice. Zurio je, opčinjen, opustivši čeljust.

Onda se široko i zadivljeno iskesio. “Moj Bože”, dahnuo je, nesposoban odlijepiti pogled od Mirinih proročkih očiju. “Što si vidio?” upitao je Lex. Fabienu je trebalo nešto vremena prije nego što je odgovorio. “Ovo je... može li zaista biti moja budućnost ovo u što gledam? Moja sudbina?”

Lex je povukao Miru i nije mu promaknuo Fabienov refleksivni pokret prema djevojčici, kao da nije bio sasvim spreman da je pusti. “Mirine oči uistinu pokazuju buduće događaje”, rekao je Lex spustivši joj kratki veo preko glave. “Ona je iznimno dijete.”

“Prije samo jedne minute rekao si da je nebitna”, podsjetio ga je Fabien. Sužene, pronicljive oči odmjeravale su djevojčicu. “Što bi bio spreman uzeti za nju?”

Lex je vidio kako se Mirina glava naglo trgnula u njegovu smjeru, ali sva mu je pozornost sad bila usmjerena na transakciju koja mu je odjednom bila ponuđena. “Dva milijuna”, rekao je, ležerno izvalivši iznos kao da je riječ o bagateli. “Dva milijuna dolara i tvoja je.”

“Dogovoreno”, rekao je Fabien. “Nazovi mog tajnika, dostavi mu podatke o bankovnom računu i sredstva će biti prebačena u roku od sat vremena.”

Mira je posegnula i zgrabila Lexovu ruku. “Ali ne želim ići s njime. Ne želim napustiti Rennie...”

“Daj, daj, dušo”, umiljavao se Fabien. Prešao je dlanom preko njezine glavice. “Pođi spavati, dijete. Dosta je cmizdrenja. Sad spavaj.”

Mira je utihnula omamljena vampirovim transom. Fabien ju je uzeo u naručje, njišući je poput kakvog djetešca. “Zadovoljstvo je s tobom poslovati, Aleksej.”

Lex je kimnuo. “Također”, odvratio je krenuvši za vođom Utočišta tame, isprativši ga i pričekavši dok on i djevojčica nisu nestali u tami njegove limuzine koja je čekala na prilazu.

79

Bosnaunited&Crowarez Kad su se vozila izgubila iz vidokruga, Lex je stao razmišljati o večerašnjom nenadanom razvoju događaja. Otac je bio mrtav, a on je oslobođen krivnje. Našao se u situaciji da preuzme kontrolu nad svime što je već davnih dana zaslužio. Uskoro će biti predstavljen elitnom i moćnom krugu Edgara Fabiena, a povrh svega, bio je bogatiji za dva milijuna dolara.

Nije loše za jednu noć.

Renata je polako okrenula glavu na jastuku i napola otvorila jedno oko, kao mali test kojim je željela provjeriti jesu li se posljedice njezina napada stišale. Glava ju je boljela kao da je bila ispražnjena pa napunjena mokrom pamučnom vatom, ali bilo je to značajno poboljšanje nakon ubitačne boli koja ju je vjerno pratila proteklih nekoliko sati.

Sićušan tračak sunca probio se kroz rupicu na prozorskom kapku od borovine. Svanulo je. S druge strane vrata brvnara je bila tiha, toliko tiha da se na trenutak zapitala je li se upravo probudila iz jezivog sna.

No, u srcu je znala da je sve ono bilo stvarno. Sergej Jakut bio je mrtav, ubijen u krvavom napadu u svom krevetu. Svi oni odvratni, krvlju natopljeni prizori što su joj se sad vrzmali glavom zaista su se dogodili. A najgore od svega bilo je to što je Nikolaj optužen i uhićen zbog umorstva.

Povrh toga, grizodušje je nagrizalo Renatinu podsvijest. Sada, nekoliko sati nakon krvavog kaosa, i čiste glave, morala se zapitati nije li možda požurila posumnjati u njega.

Možda su svi malo požurili proglasiti ga krivim, naročito Lex. Sumnja da Lex možda ima svoje prste u očevoj smrti - kao što je Nikolaj uporno tvrdio stvorila je čvor nemira u njezinu želucu.

A bila je tu i sirota Mira, previše mlada da bude izložena tolikom nasilju i opasnosti.

Pitala se ne bi li im objema bilo bolje da se izgube odavde. Jakutova smrt oslobodila je Renatu njegovih okova. Možda je ovo bila prilika koja im je objema trebala, prilika da odu što dalje od ove brvnare i stravičnih tajni koje je čuvala.

O, Bože. Zar zbilja može takvo što poželjeti?

Sjela je prebacivši noge preko stranice kreveta. Nada je bujala u njezinim grudima.

Mogle bi otići. Sad kad nije bilo Jakuta da ih progoni, kad nije bio živ niti u mogućnosti iskoristiti svoju krvnu povezanost s njom, najzad je bila slobodna. Mogla bi povesti Miru i napustiti ovo mjesto, jednom zauvijek.

“Blažena Djevice”, šapnula je sklopivši ruke u očajničkoj molitvi. “Molim te, pruži nam tu priliku. Pruži meni ovu priliku. Zbog onog nevinog djeteta.”

Prislonila se uza zid koji je dijelila s Mirinom sobom. Lagano je pokucala prstima po drvenoj plohi, čekajući da joj djevojčica uzvrati kucanjem.

Samo tišina.

Ponovno je pokucala. “Mira, jesi li budna, malička?” Nije bilo odgovora. Tek duga tišina, poput mrtvačke jeke.

80

Bosnaunited&Crowarez Renata je i dalje na sebi imala odjeću od prošle noći, od ležanja zgužvanu crnu majicu dugih rukava i tamne traperice. Nabacila je par gležnjača s gumenim potplatima i izjurila u hodnik. Mirina vrata bila su samo nekoliko koraka dalje... i bila su odškrinuta.

“Mira?” zazvala je ušavši unutra i brzo pogledavši po sobi.

Krevet je bio raspremljen i zgužvan tamo gdje je dijete ležalo, ali od nje nije bilo ni traga. Renata se okrenula i pohitala do zajedničke kupaonice na drugom kraju hodnika.

“Mira? Jesi li tu, mišiću?” Otvorila je vrata, no i ta mala prostorija bila je prazna. Kamo bi mogla nestati? Okrenula se i uputila natrag u hodnik obložen daskama prema glavnom dijelu brvnare, a jeziva panika počela se uzdizati njezinim vratom. “Mira!”

Lex i nekoliko čuvara sjedili su za stolom u velikoj sobi kad je Renata iz hodnika nahrupila unutra. Samo ju je letimice kratko pogledao, a zatim se vratio razgovoru s drugim mužjacima.

“Gdje je ona?” upitala je Renata. “Što si učinio s Mirom? Kunem se Bogom, Lex, ako si je ozlijedio...”

Prikucao ju je zajedljivim pogledom. “Gdje ti je poštovanje, ženko? Upravo sam se vratio s izlaganja očeva tijela suncu. Danas je dan žalosti. Ne želim čuti ni riječi tvojeg blejanja dok se ne oporavim... “ “Nosi se kvragu, ti i tvoje lažno žalovanje”, pjenila se Renata jurišajući prema njemu.

Bilo je gotovo nemoguće potisnuti nagon da ga ne ošine mentalnim udarom, ali dvojica su čuvara ustala izvukavši svoje oružje i time joj pomogavši da svlada svoj gnjev. “Reci mi što si učinio, Lex? Gdje je ona?”

“Prodao sam je.” Izgovorio je to toliko ležerno kao da je riječ o paru iznošenih cipela.

“Ti si... što?” Renatina se pluća stegnu, izgubila je toliko zraka da je jedva uspijevala uvući još jedan dah. “Ne misliš valjda ozbiljno? Kome si je prodao - onima što su došli po Nikolaja?”

Lex se nasmiješio i neodređeno slegnuo ramenima.

“Gade! Odurna svinjo!” Konačna, ružna stvarnost svega što je Lex učinio najednom se svalila na nju. Ne samo ono što je učinio Miri, nego i vlastitu ocu te, kao što je sad vidjela s potpunom jasnoćom, ono što je učinio Nikolaju. “Moj Bože. Sve što je rekao o tebi bila je istina, zar ne? Ti si odgovoran za Sergejevu smrt, a ne Nikolaj. Ti si onaj koji je ovamo doveo Krvožednog. Sve si ovo isplanirao... “ “Budi oprezna sa svojim optužbama, ženko”, Lex je oštro zarežao. “Sada ja ovdje zapovijedam. I nemoj ni trena sumnjati u to da tvoj život pripada meni. Ako me bude volja, mogu te izbrisati s lica zemlje, lako kao što sam poslao onog ratnika u smrt.”

O, Bože... ne. Šok joj se razlijevao prsima u hladnoj boli. “On je mrtav?”

“Bit će vrlo brzo”, rekao je Lex. “Ili će barem to poželjeti jednom kad ga se dočepaju dobri liječnici iz Terrebonnea.”

“O čemu ti to? Kakvi liječnici? Mislila sam da je uhićen.”

Lex se zacerekao. “Ratnik je na putu u zatvoreničku kliniku kojom upravlja Agencija. Sa sigurnošću mogu potvrditi da više nitko za njega neće čuti.”

81

Bosnaunited&Crowarez Prezir je kuljao u Renati zbog svega što je čula, ali i zbog vlastite uloge u nepravednom Nikolajevu uhićenju. Sad su nestali i on i Mira, a Lex se samodopadno cerekao zbog prevare kojom je orkestrirao. “Gadiš mi se. Ti si jebeno čudovište, Lex. Odurna kukavica.”

Zakoračila je prema njemu, a Lex je trzajem brade dao znak čuvarima. Ispriječili su se pred njom, dvojica golemih vampira sijevala su pogledima na nju, izazivajući je neka samo pokuša napraviti nesmotren potez.

Renata ih je odmjerila. U onim tvrdim pogledima vidjela je godine neprijateljstva koju je ova skupina mužjaka Vrste prema njoj osjećala, neprijateljstva koje je najviše od svih osjećao Lex. Mrzili su je. Mrzili su njezinu snagu i bilo je očito da svaki od njih jedva čeka priliku da joj posadi metak u čelo.

“Mičite mi je s očiju”, naredio je Lex. “Odvedite ovu kuju u njezinu sobu i zaključajte je ostatak dana. Poslije nam može poslužiti kao večernja zabava.”

Renata nije dopustila čuvarima da je dograbe. Kad su se pomaknuli da je uhvate, svakog je ošinula oštrom mentalnom munjom. Zaurlali su i odskočili od nje, povukavši se pred bolnim udarom.

No čim su oni pali, Lex je skočio na nju, potpuno preobražen, zapjenjen od gnjeva.

Snažni prsti zakopali su se u njezina ramena. Težina njegova tijela odgurnula ju je unatrag zbacivši je s nogu. Podivljao je, gurajući je lako kao da je perce. Njegova snaga i brzina tjerali su je preko poda zajedno s njime prema razbijenom prozoru na suprotnom zidu. Čvrsta, nepomična debla sudarila su se s njezinim leđima i bedrima. Snažno je tresnula glavom o debele kapke prozora. Kad je otvorila oči, Lexovo lice nadvijalo se točno nad njezinim, njegove uske zjenice rigale su bijes iz središta jantarnih šarenica. Podignuo je jednu ruku i uhvatio joj čeljust u bolnom stisku. Silom joj je okrenuo glavu u stranu. Njegovi su očnjaci bili golemi, oštri poput bodeža i opasno iskešeni tik uz njezin vrat.

“To je bilo vrlo glupo od tebe”, zarežao je pustivši da se oni oštri vršci očnjaka okrznu o njezinu kožu dok je govorio. “Trebao bih ti pustiti krv zbog toga. Štoviše, mislim da ću...”

Renata je prikupila posljednji atom moći koji je ostao u njoj i bacila ga na njega, ošinuvši Lexov um dugim, nemilosrdnim valom bola.

“Aaahhhh!” Njegov je vrisak odzvanjao o zidove poput naricanja narikače.

Renata ga je nastavila šibati izlijevajući bol u njegovu glavu sve dok je nije pustio i mlitavo se sručio na pod.

“Uhva... tite je!” promucao je svojim čuvarima koji su se tek počeli oporavljati od manjeg udara koji im je uputila.

Jedan od njih podignuo je pištolj i uperio ga u nju. Još jednom ga je ošinula, a onda usmjerila dodatnu dozu i prema drugom čuvaru.

Kvragu, morala se čim prije izgubiti odavde. Nije smjela riskirati ni rasipati svoju moć znajući da će skupo platiti za svaki udar koji je otpustila. A neće proći puno vremena prije nego što se razorni val sruči na nju.

Renata se okrenula, polomljeno staklo od sinoćnjeg kaosa drobilo se pod njezinim čizmama. Osjetila je slab povjetarac kako se probija kroz zaključane prozorske kapke.

Potom joj sine: iza nije bilo prozora, samo sloboda. Uhvatila je debele drvene plohe i snažno trznula. Šarke su zaškripale, ali nisu se dale.

82

Bosnaunited&Crowarez “Ubijte je, jebeni imbecili!” dahtao je Lex iza njezinih leđa. “Upucajte tu kuju!”

E, nećeš, pomislila je Renata dok je očajnički povlačila i natezala tvrdoglave daske.

Nije mu smjela dopustiti da je zaustavi. Morala je pobjeći odavde. Morala je pronaći Miru, odvesti je nekamo na sigurno. Na kraju krajeva, to joj je i obećala. Obećala je djetetu, i neka joj Bog pomogne, ali neće je iznevjeriti.

Uz urlik, upregnula je svu svoju mišićnu snagu i snažno povukla zatvore. Najzad su popustili. Adrenalin je strujao njome, uspjela ih strgnuti bacivši ih u stranu.

Sunce se razlilo nad njom. Zaslijepilo ju je. Obasjalo je veliku sobu brvnare. Lex i ostali vampiri su vriskali, sikćući dok su se koprcali kako bi zaštitili svoje osjetljive oči i umakli plamenim zrakama sunca.

Renata se popela na prozorsku dasku, skočila na zemlju pa potrčala. Lexov automobil bio je parkiran na šljunčanom prilazu, vrata su bila otključana, ključevi su visjeli u bravi motora. Uskočila je unutra, pokrenula vozilo i pojurila u sigurnu - ali privremenu - sigurnost dana.

83

Bosnaunited&Crowarez

Petnaesto poglavlje Zadnja runda mučenja završila je prije nekoliko sati, ali Nikolajevo tijelo refleksno se napelo kad je čuo mekan škljocaj elektroničke brave na vratima sobe. Nije morao nagađati gdje se nalazi - bolnički bijeli zidovi i hrpa medicinskih instrumenata oko njegova kreveta na kotačićima bili su jasan znak da je doveden u jednu od zatvoreničkih klinika pod nadzorom Agencije.

Lanci od industrijskog čelika što su mu čvrsto stezali zapešća, prsa i gležnjeve upućivali su na to da je njegov trenutačni smještaj bio isti kao i kakvog Krvožednog u rehabilitacijskom krilu ustanove. Što je, u slučaju bilo kakvih nedoumica, značilo sigurnu smrt. Poput vampirske inačice zamke za žohare, jednom kad prođete kroz ova vrata, nema vam povratka.

Znao je i da njegovi tamničari nemaju namjeru pustiti ga da predugo uživa u svom boravku ovdje. Nikolaj je imao dojam da je njihovo strpljenje došlo svome kraju. Mlatili su ga gotovo do besvijesti nakon što su sedativi prestali djelovati, pokušavajući iz njega iscijediti priznanje da je ubio Sergeja Jakuta. Kad ih to nije nikamo odvelo, počeli su ga mučiti elektrošokerima i drugim maštovitim spravama, cijelo ga vrijeme držeći pod dozom narkotika dovoljnom da može osjetiti svaki udar i potres i ubod, ali i dovoljnom da im ne može uzvratiti.

Najokrutniji mučitelj bio je mužjak Vrste koji je upravo sad ulazio u sobu. Niko je čuo da ga jedan od agenata oslovljava imenom Fabien, obrativši mu se s poštovanjem koje je upućivalo na to da vampir ima prilično visok položaj u zapovjednom lancu. Visok i suhonjav, ispijenog lica i malenih, nemirnih očiju ispod svoje zalizane svijetle kose, Fabien jedva da je mogao prikriti onu sadističku žicu ispod glazure elegantnog odijela i uljuđenog ponašanja civila. Činjenica da je ovaj put došao sam ni u kom slučaju nije mogla biti dobar znak.

“Jesi se odmorio?” upitao je Nikolaja uz ljubazan osmijeh. “Možda si sad spreman sa mnom malo porazgovarati. Ovaj put samo nas dvojica, što misliš?”

“Jebi se”, zarežao je Nikolaj kroz izdužene očnjake. “Nisam ubio Jakuta. Rekao sam ti što se dogodilo. Uhitili ste pogrešnog tipa, šupčino.”

Fabien se zacerekao dok je prilazio krevetu pa se zapiljio u njega. “Nije bilo pogreške, ratnice. I osobno mi se živo fućka jesi li ti taj koji je rasuo mozak onom Prvom. Imam druga, važnija pitanja koja ti moram postaviti. Pitanja na koja ćeš odgovoriti ako ti je život mio.” To što je ovaj mužjak očito znao da je Niko član Reda dodao je još jedan opasan element njegovu zatočeništvu. Kao i zlokoban sjaj u onim lukavim, predatorskim očima. “Što točno Red zna o ostalim ubojstvima vampira Prve generacije?”

Nikolaj je nijemo sijevao pogledom, čeljusti čvrsto stegnute. “Zar zbilja mislite da ih možete spriječiti? Misliš li da je Red toliko moćan da može zaustaviti kotač koji se već godinama potajice okreće?” Usne mužjaka Vrste rastegnule su se u karikaturu od osmijeha.

“Istrijebit ćemo vas, jednog po jednog, baš kao što činimo i s preostalim pripadnicima Prve generacije. Sve je već na svome mjestu, i tako je već dugi niz godina. Vidiš, revolucija je davno počela.”

84

Bosnaunited&Crowarez Bijes je proključao u Nikolajevu želucu kad je shvatio o čemu vampir govori. “Kujin sine. U dosluhu si s Dragosom.”

“Ah... tek si sad počeo razumijevati”, zadovoljno je primijetio Fabien. “Ti si jebeni izdajica vlastite rase. To je ono što razumijem.”

Fasada uljuđenog ponašanja spala je poput maske. “Želim da mi kažeš sve o trenutačnim djelovanjima Reda. Tko su vam saveznici? Što sve znate o ubojstvima? Što planirate u vezi s Dragosom?”

Nikolaj je podrugljivo zarežao. “Popuši mi. I reci svom gospodaru da mi i on može popušiti.” Fabienove se okrutne očice suze. “Dovoljno si iskušavao moje strpljenje.” Ustao je i prišao vratima. Krutim zamahom glave pozvao je dežurnog stražara. “Da, sire?”

“Vrijeme je.”

“Da, sire.” Čuvar je kimnuo i nestao da bi se vratio već trenutak kasnije. Zajedno s bolničarom dovezao je ženu privezanu za uski bolnički krevet s kotačima. I ona je bila pod narkoticima, odjevena samo u tanku bolničku spavaćicu bez rukava. Pokraj nje na krevetu bio je remen, paketić debelih igala i zamotana cijev za infuziju.

Koji je ovo vrag?

Ali znao je. Znao je čim je službenik podignuo ženinu mlitavu ruku i podvezao remen pokraj njezine brahijalne arterije. Zatim su na red došli igla i cjevčica.

Nikolaj je pokušao ignorirati medicinski postupak koji se odvijao pokraj njega, ali čak i najdiskretniji miris krvi zapalio je njegova osjetila poput blagdanskih svjećica. Slina je navalila u njegova usta, a očnjaci su mu se još više izdužili.

Nije želio osjećati glad - ne ovako, ne kad je izvjesni Fabien to namjeravao upotrijebiti protiv njega. Pokušao je ignorirati svoju žeđu, no ona je već nezaustavljivo bujala.

Fabien i druga dva vampira u sobi ni sama nisu bila imuna. Bolničar je radio brzo i stručno, stražar se držao podalje, stojeći kod vrata, dok je Fabien promatrao kako se davateljicu krvi priprema za hranjenje. Jednom kad je sve bilo na svom mjestu, Fabien je otpravio bolničara, a čuvara poslao na svoje mjesto s druge strane vrata.

“Gladni smo, je li?” upitao je Nikolaja kad su ta dvojica izišla. U jednoj je ruci držao cjevčicu, dok su mu prsti druge bili položeni na ventil koji će pustiti krv iz ženine ruke.

“Znaš, ovo je jedini način kako možemo nahraniti Krvožedne u ustanovi. Unos krvi mora se strogo nadgledati, kontrolira ga obučeno osoblje. Pusti li se premalo krvi, krepat će od gladi.

Previše, pak, njihova će ovisnost postati još veća. Krvožeđa je gadna stvar, slažeš li se?”

Niko je zarežao. Očajnički je želio skočiti s kreveta i zadaviti Fabiena. Koprcao se ne bi li upravo to i učinio, ali trud mu je bio uzaludan. Kombinacija sedativa i čeličnih lanaca držala ga je prikovanog za krevet. “Ubit ću te”, promrmljao je zadihan od napora. “Jebeno ti obećavam da ću te ubiti.”

“Nećeš”, rekao je Fabien. “Ti si onaj koji će umrijeti. Ako smjesta ne počneš govoriti, uvalit ću ti ovu cijev niz grlo i otvoriti ventil. I neću ga zatvoriti sve dok mi ne pokažeš da si spreman surađivati.”

85

Bosnaunited&Crowarez Isuse Kriste. Ovaj mu je prijetio predoziranjem. Nijedan vampir Vrste ne može podnijeti toliku količinu krvi odjednom. Značilo bi to gotovo siguran pad u krvožeđu. Postao bi Krvožedni. Bila bi to jednosmjerna karta za jad, ludilo i, u konačnici, smrt.

“Bi li sad malo zapjevao, ili da počnem?”

Niko nije bio idiot pa da pomisli da bi ga Fabien i njegovi druškani oslobodili čak i da im oda sve pojedinosti o taktikama Reda i njihovim trenutačnim djelovanjima. Kvragu, čak i da dobije čvrsto jamstvo da će ga pustiti na slobodu, prije bi krepao nego izdao svoju braću samo kako bi izvukao živu glavu.

To je, dakle, bilo to. Često se pitao kako će skončati. Zamišljao je da će izgorjeti u plamenu slave, pod kišom metaka i gelera i, bude li sreće, sa sobom povesti najmanje desetoricu gadova. Ni u snu nije mogao zamisliti da će mu kraj biti ovako otužan. Jedino časno u svemu bit će činjenica da je poginuo čuvajući tajne Reda.

“Jesi li spreman reći sve što znaš?” upitao je Fabien.

“Odjebi!” odvratio je Nikolaj, bjesniji no ikad. “Dabogda trunuo u paklu zajedno s Dragosom.”

Fabienov pogled gnjevno je zaiskrio. Silom je otvorio Nikolajeva usta i ugurao mu cjevčicu duboko u grlo. Njegov se jednjak stisnuo, ali čak i refleks za bljuvanjem bio je oslabljen sedativima što su mu kolali tijelom.

Začuo se mekan škljocaj kad se otvorio ventil na ženinoj ruci.

Krv je navalila u pozadinu Nikolajevih usta. Gušio se u njoj, pokušao je nekako stisnuti grlo i odbiti je, ali krvi je bilo previše. Beskrajna struja koja se brzo pumpala iz arterije dobrovoljke.

Nikolaju nije bilo druge doli gutati.

Progutao je prvi gutljaj. Zatim još jedan.

Pa još.

Andreas Reichen bio je u svom uredu u Utočištu tame, pregledavajući račune i jutarnje poruke elektroničke pošte, kad je u sandučiću dolazne pošte primijetio Heleninu poruku.

Naslov je bio jednostavan niz riječi koji je natjerao njegovo bilo da se ubrza od znatiželje.

Doznala sam ime. Otvorio je poruku i iščitao kratak sadržaj.

Nakon određenog istraživanja, Helene je doznala ime vampira s kojim se u posljednje vrijeme viđala djevojka iz njezina kluba koja je nedavno nestala.

VVilhelm Roth.

Reichen je ime dvaput pročitao, svaka molekula u njegovu krvotoku ohladila se dok mu je mozak upijao informaciju.

Helene mu je u e-mailu napisala da i dalje kopa u potrazi za informacijama te da će mu javiti čim nešto više otkrije.

Isuse.

Nije mogla poznavati pravu prirodu guje koju je razotkrila, ali Reichen je znao i previše.

86

Bosnaunited&Crowarez VVilhelm Roth bio je vođa hamburškog Utočišta tame i jedan od najmoćnijih pojedinaca unutar vampirskog društva. Prvorazredni kriminalac i netko koga Reichen vrlo dobro poznaje, odnosno barem ga je poznavao.

Wilhelm Roth je bio združen s bivšom Reichenovom ljubavnicom, ženkom koja je odlomila djelić Reichenova srca kad ga je napustila zbog imućnog mužjaka druge generacije koji joj je mogao pružiti sve ono što Reichen nije.

Ako je Helenina nestala zaposlenica bila povezana s Rothom, bilo je sigurno da je djevojka do sada već bila mrtva. A Helene... Blagi Isuse. Već se previše približila tom gadu samim time što mu je doznala ime. Ako se imalo više približi i nastavi tražiti o njemu informacije...

Reichen je podignuo telefon i birao broj njezina mobitela. Nije bilo odgovora. Pokušao je s brojem njezina stana u gradu, opsovavši kad se uključila govorna pošta. Bilo je prerano da bude u klubu, ali svejedno je nazvao i tamo, proklinjući dnevnu svjetlost koja ga je držala zarobljenog u njegovu Utočištu tame, sprječavajući ga da se odveze do tamo i razgovara s njom u četiri oka.

Kad su mu svi pokušaji propali, Reichen joj je odgovorio e-mailom.

Nemoj više ništa poduzimati u vezi s Rothom. Opasan je. Javi mi se čim primiš ovu poruku.

Helene, molim te... budi oprezna.

Kamion s medicinskom opremom zaustavio se pred ulaznom kapijom neugledne ciglene dvokatnice nekih četrdeset pet minuta vožnje od Montreala. Vozač se nagnuo kroz prozor i utipkao kratak niz znamenki u elektroničku tipkovnicu na sigurnosnoj kabini.

Nakon jednog trenutka kapija se otvorila i kamion se uvezao unutra.

Mora da je bio dan za dostavu; ovo je bilo drugo dostavno vozilo koje Renata vidjela da ulazi i izlazi iz bezličnog objekta otkako je ovamo stigla. Veći dio dana provela je u gradu, skrivajući se u Lexovu automobilu dok se oporavljala od najgorih posljedica svog udara. Sad je bilo kasno poslijepodne. Nije imala previše vremena - samo nekoliko kratkih sati prije nego se smrači i noć počne vrvjeti grabežljivcima, kad će i sama postane lovina.

Morala je iskoristiti većinu tog vremena, a upravo se zato skrivala pokraj cestice koja je vodila do izolirane kapije neobičnog objekta u montrealskom predgrađu Terrebonne.

Zgradica nije imala prozore, niti bilo kakvu ploču. Iako nije mogla biti sasvim sigurna, intuicija joj je govorila da je četvrtasta gomila betona i cigli na kraju privatnog prilaza bila mjesto koje joj je spomenuo Lex - zatvorenička klinika kamo su priveli Nikolaja.

Molila se da je tako jer joj je u ovom trenutku taj ratnik bio jedini saveznik, a želi li pronaći Miru - ako je imala ikakve izglede da izbavi to dijete iz kandža vampira koji ju je sad držao - znala je da ne može sama. Značilo je to da najprije mora pronaći Nikolaja, i molila se da ga pronađe živog.

A što ako je bio mrtav? Ili, ako je bio živ, ali joj odbije pomoći? Ili je odluči ubiti zbog njezine uloge u njegovu uhićenju?

Renata nije željela ni pomišljati na to kamo bi je ti potencijalni ishodi mogli odvesti. Još i gore, kamo bi odveli nevino dijete koje je ovisilo o njezinoj pomoći.

87

Bosnaunited&Crowarez Zato je čekala i pratila, smišljajući načine kako će proći kroz osigurana vrata. Još jedan dostavni kamion dokotrljao se do ulaza. Zaustavio se, a Renata je ugrabila priliku.

Iskočivši iz Lexova automobila, sagnula se i šmugnula do stražnjeg dijela vozila. Dok je vozač utipkavao svoju pristupnu šifru, skočila je na stražnji branik. Vrata prikolice bila su zaključana, ali provukla je prste oko ručke i držala se dok se kapija otvarala uz zveket.

Vozač je skrenuo iza zgrade slijedeći asfaltirani put koji je vodio prema dvama hangarima. Renata se uspentrala na krov prikolice, čvrsto se držeći dok se kamion okretao pa na rikverc počeo prilaziti praznom hangaru. Kad se primaknuo objektu, aktivirao se detektor pokreta i vrata su se stala podizati. Unutra nije bilo nikoga jer je dnevna svjetlost pomalo ispunjavala prazan prostor. Ako su ovim mjestom upravljali vampiri, svatko tko bi se od njih ovdje sad pojavio postao bi hrskav nakon samo jedne minute.

Jednom kad je kamion ušao unutra, velika vrata počela su se spuštati. Uslijedila je sekunda mrkle tmine prije nego što su se stropne fluorescentne svjetiljke upalile uz treperenje. Renata se spustila dolje, doskočivši sa stražnjeg branika upravo u trenu kad je vozač sišao iz kabine. A tada je kroz čelična vrata na drugom kraju velike hale ušao mišićav muškarac u tamnoj vojničkoj uniformi.

Istoj uniformi kakvu su imali agenti koje je Lex pozvao da uhite Nikolaja prošle noći.

Kao i isti poluautomatski pištolj u futroli na kuku.

“Hej, što ima?” dobacio je vozač stražaru.

Renata se prišuljala uz bočnu stranu kamiona prije nego što su je vampir ili ljudski vozač mogli opaziti. Čekala je, slušajući zveket lokota koji se otključavao. Kad se stražar približio, poslala mu je mali pozdrav u svom stilu, mentalnu munju zbog koje se zanjihao na petama. Zatim ga je ošinuo još jedan manji udar. Stisnuo je rukama sljepoočnice i sočno opsovao.

Ljudski se vozač okrenuo i pogledao ga. “Hej, hej, je l' sve u redu, druškane?”

Trenutak nepažnje bilo je sve što je Renati trebalo. Nečujno je šmugnula preko širokog hangara i kliznula kroz prilazna vrata koja je stražar maločas otključao.

Sagnula se i prošla pokraj praznog ureda u kojem su bile radne stanice i monitori koji su prikazivali ulazna vrata zgrade. Uski hodnik nudio je dvije mogućnosti: zavoj koji je, čini se, vodio prema glavnom krilu zgrade dalje niz hodnik, te stubište za drugi kat.

Renata je odabrala stubište i pohitala u tom smjeru. Još jedan čuvar bio je u tom dijelu hodnika.

Dovraga.

Opazio ju je kad je projurila. Topot njegovih čizama se približavao.

“Stoj!” povikao je dolazeći iza ugla hodnika. “Ovo je zabranjeno područje...”

Renata se okrenula i svladala ga snažnim mentalnim udarom. Dok se grčio na podu, zaletjela se prema stubištu i klisnula na drugi kat.

Proklela je samu sebe - i to ne prvi put - jer nije ponijela nikakvo oružje kad je napuštala brvnaru. Nije mogla nastaviti trošiti svoju moć a da još nije ni doznala je li Nikolaj uopće ovdje. Sad je djelovala samo na pola snage; kako bi se potpuno oporavila od

88

Bosnaunited&Crowarez jutrošnjeg napada na Lexa, trebala se čuvati ostatak dana. Nažalost, za takvo što naprosto nije bilo mogućnosti.

Provirila je kroz blindirano staklo na vratima stubišta na brzinu proučivši raspored prostorija. Šačica mužjaka Vrste u bijelim laboratorijskim kutama prošla je mimo nje, na putu u jednu od brojnih soba u glavnom hodniku. Bilo ih je previše da ih svlada sama, čak i kad bi upregnula posljednji atom snage.

A bio je tu i naoružani agent koji je stražario na samom kraju hodnika.

Naslonila se na zid stubišta zabacivši glavu i tiho opsovavši. Uspjela je stići ovako daleko, to svakako, ali kako je mogla misliti da može provaliti u osiguranu ustanovu poput ove i preživjeti?

Očaj je bio odgovor na to pitanje. No nije mogla prihvatiti da je ovo najviše što može učiniti. Nije imala izbora nego nastaviti. U vatru, ako je bilo potrebno.

Vatra, pomislila je, okrenuvši pogled prema hodniku izvan stubišta. Ugrađen u zidu preko puta nje bio je crveni alarmni sustav.

Možda ipak postoji šansa...

Iskrala se sa stubišta i povukla ručicu. Pulsirajuća zvonjava što se prolomila zrakom izazvala je pravi kaos. Kliznula je u najbližu sobu za pacijente i promatrala medicinsko osoblje kako bezglavo jurca uokolo. Kad se činilo da su svi zaokupljeni lažnom uzbunom, izišla je u prazan hodnik i stala pregledavati sobu po sobu u potrazi za Nikolajem.

Nije bilo teško zaključiti gdje bi mogao biti. Samo je ispred jedne sobe stražario naoružani pripadnik Agencije. Taj je čuvar još uvijek bio tamo, ostavši na svome mjestu unatoč uzbuni zbog koje se razbježalo sve osoblje na ovom katu.

Renata je letimice pogledala pištolj na stražarevu kuku, svim se srcem nadajući da ne čini golemu pogrešku.

“Hej”, rekla je prišavši mu lakim korakom. Vedro se nasmiješila unatoč činjenici da se u istom trenu namrštio i mašio za svoje oružje. “Zar ne čuješ alarm? Vrijeme je da odeš na pauzu.”

Ošinula ga je iznenadnim moćnim udarom. Kad se krupni mužjak stropoštao na pod, projurila je i zavirila u sobu iza njega.

Plavokosi vampir ležao je privezan za krevet, gol, grčeći se i napinjući o metalne okove koji su ga sapinjali. Znakovlje Vrste što se uvijalo i isprepletalo na njegovim prsima i dolje niz snažne bicepse i bedra pulsiralo je bojama. Nijanse su se mijenjale od grimizne i duboke purpurne pa sve do najtamnije crne. Lice teško da mu je bilo ljudsko, potpuno preobraženo prisutnošću očnjaka i blistavih žeravica u njegovim očima.

Može li ovo biti Nikolaj? Renata isprva nije bila sasvim sigurna. Ali onda je podignuo glavu i one divlje jantarne oči zaustavile su se na njoj. Vidjela je bljesak prepoznavanja u njima, i jad koji je bio opipljiv čak i ovako iz daljine.

Srce joj se stegnulo, plamteći od kajanja.

Blagi Gospode, što su mu ovo učinili?

Dograbila je stražara u nesvijesti i dovukla ga u sobu. Nikolaj se migoljio na krevetu, nesuvislo režeći gotovo mahnite riječi.

89

Bosnaunited&Crowarez “Nikolaj”, rekla je prišavši krevetu “Čuješ li me? Ja sam, Renata. Odvest ću te odavde.”

Nije mogla biti sigurna je li razumio. Zarežao je opirući se u lancima, prste savijajući i skupljajući šake. Svaki mu je mišić bio napet.

Renata se sagnula i skinula svežanj ključeva sa stražareva remena. Uzela mu je i pištolj pa opsovala shvativši da je to samo pištolj za omamljivanje napunjen s pet metaka.

“Pa, valjda siromasi ne mogu birati”, promrsila je zataknuvši oružje u pojas traperica.

Vratila se Nikolaju i stala otključavati lokote na lancima. Kad mu je oslobodila ruke, zaprepašteno je shvatila da su ščepale njezine.

“Odlazi”, opako je zarežao.

“Aha, to je ono što sad radimo”, odvratila je Renata. “Pusti me da mogu otključati ostatak ovih vražjih stvari.”

Usisao je dah, mukli siktaj zbog kojeg su joj se dlačice na zatiljku naježile od strepnje.

“Ti... odlaziš... ne ja.” “Što?” Namrštila se i izvukla ruku iz njegove, nadvivši se nad njime kako bi ga oslobodila ostalih lanaca. “Ne pokušavaj govoriti. Nemamo previše vremena.” Ščepao ju je toliko snažno da je pomislila da će joj slomiti zapešće. “Ostavi... me. Ovdje.”

“Ne mogu. Treba mi tvoja pomoć.”

One divlje jantarne oči kao da su zurile kroz nju, plamteće i ubojite. Ali njegov je snažni stisak popustio. Svalio se natrag na krevet kad ga je potresao još jedan žestoki grč.

“Još malo pa sam gotova”, bodrila ga je Renata, radeći brzo kako bi otključala ostale lokote. “Dođi. Pomoći ću ti da ustaneš.”

Morala ga je povući na noge. Čak ni tad nije bio dovoljno stabilan da stoji uspravno, a kamoli da potrči svom brzinom koju će njihov bijeg zahtijevati. Renata mu ponudi svoje rame. “Nasloni se, Nikolaj”, naredila mu je. „Ja ću odraditi većinu posla. A sad, bjež'mo odavde.”

Zarežao je nešto nerazumljivo dok se namještala pod njegovom težinom i počela hodati prema stubištu. Stube su bile teške za Nikolaja, ali uspjeli su sići tek uz nekoliko posrtaja.

“Ostani ovdje”, rekla je kad su dospjeli do dna stubišta.

Posjela ga je na posljednju stubu pa poletjela da im raščisti put prema hangaru. Ured na dnu hodnika još je uvijek bio prazan. Iza ulaznih vrata, međutim, vozač je i dalje razgovarao s dežurnim stražarom, obojica uznemireni rikom požarnog alarma koji je urlao posvuda oko njih.

Renata je izišla vani i izvukla pištolj za omamljivanje. Vampir ju je opazio kako se približava. Prije nego što je uspjela reagirati, izvukao je svoj pištolj i ispalio metak. Renata mu uputi mentalni udar, ali ne prije nego što je osjetila vrelinu kako joj razdire lijevo rame.

Nanjušila je krv, osjetila njezin vruć potočić kako joj klizi niz ruku.

Dovraga. Metak ju je pogodio.

Okej, sad se zbilja razgnjevila. Ponovno je ošinula vampira, a on je pao na jedno koljeno ispustivši oružje. Ljudski vozač je kriknuo i zaronio iza kamiona tražeći zaklon, dok je Renata skočila naprijed i ustrijelila vampira dvama mecima sa sedativom. Pao je jedva ispustivši jauk. Obišla je kamion i pronašla vozača skrivenog iza kotača.

90

Bosnaunited&Crowarez “O, Isuse”, zajaukao je kad je stala pokraj njega. Podignuo je ruke, lica uvelog od straha.

“O, Isuse! Molim te, nemoj me ubiti.”

“Neću”, odvratila je Renata, a zatim mu ispalila u bedro metak za uspavljivanje.

Sad kad su obojica muškaraca bila svladana, potrčala je natrag po Nikolaja. Ignorirajući vrišteću bol u ramenu, požurivala ga je na putu do hangara, pa ugurala u stražnji dio dostavnog kamiona gdje će biti sigurno skriven od sunčeve svjetlosti.

“Pronađi nešto za što se možeš držati”, rekla mu je. “Stvari će odsad pa nadalje biti kvrgave.”

Nije mu pružila priliku da bilo što odgovori. Žurno je zalupila vratima pa povukla zasun zaključavši ga unutra. Onda je uskočila u kabinu i ubacila vozilo u brzinu.

Kad je provezla kamion kroz vrata, pojurivši prilazom prema slobodi, morala se zapitati je li upravo spasila Nikolajev život ili ih je oboje osudila na smrt.

91

Bosnaunited&Crowarez

Šesnaesto poglavlje U glavi mu je tuklo kao da mu je mozak bubanj. Neprestano, ritmično bubnjanje punilo mu je uši, toliko zaglušno da ga je vuklo prema svijesti nakon onog što se činilo kao beskrajan, košmarni san. Cijelo ga je tijelo boljelo. Zar je ležao negdje na nekakvom podu?

Osjetio je hladan metal pod svojim nogama, čvrste dostavne kartonske kutije zabijale su se u njegovu kralježnicu i ramena. Plastična cerada prekrivala ga je kao kakav improvizirani pokrivač.

Pokušao je podignuti glavu, ali jedva da je uspio prikupiti snagu. Koža kao da mu je oživjela, pulsirajući od glave do nožnih prstiju. Svaki centimetar njegova tijela bio je iscrpljen, zategnut, vreo od groznice. Usta su mu bila suha, grlo spaljeno i hrapavo. Žeđao je.

Ta je potreba bila sve na što se mogao usredotočiti, jedina suvisla misao u njegovoj glavi. Krv. Isuse, umirao je od žeđe za krvlju.

Mogao je osjetiti tu glad - crno, sveobuhvatno ludilo - u svakom plitkom dahu što mu je prolazio kroz zube. Zubno meso pulsiralo je gdje su izbili golemi očnjaci, kao da su mu tamo bili satima. Neki daleki, trezveni dio njegove logike zamijetio je pogrešku u toj kalkulaciji; očnjaci vampira Vrste inače su izbijali samo u trenucima povećane tjelesne reakcije, bilo da je riječ o reakciji na lovinu, ili strasti, ili kad je u pitanju bio čisti životinjski bijes.

Bubnjevi što su i dalje grmjeli u njegovoj glavi samo su pojačavali pulsiranje u njegovim očnjacima. Nešto nije bilo kako treba s njime, pomislio je, teškom mukom odlijepivši kapke i otvorivši svoje usplamtjele oči pa upijajući oštrim jantarnim pogledom pojedinosti svog okruženja.

Mali, ograničeni prostor. Mračno. Kutija ispunjena drugim kutijama.

I ženka.

Sve ostalo izblijedjelo je jednom kad mu je pogled pronašao nju. Odjevena u crnu majicu s dugim rukavima i tamne traperice, ležala je u fetalnom položaju preko puta njega, ruku i nogu čvrsto zabijenih u trbuh. Crna joj je kosa pala preko lica skrivajući ga.

Poznavao ju je... barem je mislio da bi trebao.

Manje razuman dio njega znao je samo da je topla i zdrava, i bespomoćna. Zrakom se pronosio trag sandalovine i kiše. Neki prigušeni instinkt mu je govorio da je to miris njezine krvi. Poznavao ga je - i nju - sa sigurnošću koja kao da mu je bila urezana u samu srž.

Njegova suha usta najednom su bila mokra od iščekivanja okusa krvi. Potreba združena s mogućnošću podarila mu je snagu koju prije nekoliko trenutaka nije imao.

Tiho se pridignuo s poda te se stao kretati u niskom čučnju. Sjeo je na butine, isturio glavu zagledavši se u usnulu ženku. Prišuljao se bliže, puzeći poput grabežljivca, i našao se točno iznad nje. Blistavi jantar njegovih šarenica okupao ju je zlaćanom svjetlošću i pustio je da mu pohlepni pogled prelazi njezinim tijelom.

92

Bosnaunited&Crowarez A ono neprekidno bubnjanje ovdje je bilo još glasnije. Vibracije toliko jasne da ih je mogao osjetiti u tabanima svojih bosih nogu. Odzvanjalo mu je glavom, zahtijevalo svu njegovu pažnju. Privlačeći ga bliže, a onda još bliže.

Bio je to njezin puls. Zureći dolje u nju, mogao je vidjeti mekane otkucaje njezina srca kako trepere na vratu. Ravnomjerni, snažni.

Upravo ona točka koju je kanio probiti svojim očnjacima. Mukla tutnjava - rezanje što se širilo iz njegova grla - kotrljalo se mirnoćom mjesta. Ženka se pod njime promeškoljila.

Vjeđe su se rastvorile, zaprepaštene, a onda se raširile. “Nikolaj.”

Ime mu je isprva jedva bilo poznato. Magla u njegovu umu bila je toliko gusta, njegova žeđa toliko apsolutna, da nije znao ni za što osim za nagon za hranom. Bilo je to i više od nagona - nezasitna kompulzija. Sigurno prokletstvo.

Krvožeđa.

Riječ je poput aveti opsjela njegov glađu preplavljen um. Čuo ju je, instinktivno je znao da bi od nje trebao strepiti. Ali prije nego što je uspio u potpunosti pojmiti njezino značenje, riječ je odlebdjela natrag među sjenke.

“Nikolaj”, ponovila je žena. “Kad si se probudio?”

Njezin glas bio mu je nekako poznat, neobično utješan, ali nije ga mogao nikamo smjestiti. Ništa mu nije imalo smisla. Jedino što jest imalo smisla bila je bubnjajuća kušnja njezine karotide i nezasitna glad koja ga je mamila da posegne i uzme ono što mu treba.

“Ovdje si na sigurnom”, rekla mu je. “Nalazimo se u prikolici dostavnog kamiona koji sam otela iz klinike. Morala sam stati i malo se odmoriti, ali sad sam sasvim dobro. Uskoro će mrak. Trebali bismo nastaviti dalje prije nego što nas uoče.”

Dok je govorila, slike su mu bljeskale sjećanjima. Zatvorenička klinika. Bol. Mučenje.

Pitanja. Mužjak Vrste po imenu Fabien. Mužjak koji ga je želio ubiti. I ova hrabra žena... i ona je bila tamo. Nevjerojatno, pomogla mu je da pobjegne.

Renata.

Da. Ipak je znao kako se zove. Nije znao zašto je došla po njega, kao ni zašto bi mu pomogla. Nije bilo ni važno.

Zakasnila je.

“Prisilili su me”, graknuo je, a glas mu je zvučao odvojeno od njegova tijela, grub poput šljunka. “Previše krvi. Prisilili su me da je popijem... “ Zurila je u njega. “Kako to misliš, prisilili su te?”

“Pokušali su me... predozirati. Ovisnost.”

“Ovisnost o krvi?”

Neodređeno je kimnuo i zakašljao se, bol mu je gnječila pluća. “Previše krvi... dovodi do krvožeđe. Postavljali su mi pitanja... željeli su da izdam Red. Odbio sam pa su me... kaznili.”

“Lex je rekao da će te ubiti”, promrsila je. “Nikolaj, žao mi je.”

Podignula je ruku kao da bi ga mogla dotaknuti.

“Nemoj”, zarežao je, ščepavši joj zapešće.

93

Bosnaunited&Crowarez Dahnula je, pokušala se osloboditi. Ali nije je pustio. Njezina topla koža pekla mu je jagodice prstiju i dlan, sve čime ju je doticao. Mogao je osjetiti pomicanje njezinih kostiju i vitkih mišića, navalu njezine krvi dok joj je putovala žilama ruke.

Bilo bi tako lako prinijeti to nježno zapešće ustima. Žudio je da je pritisne ispod sebe i pije dok se ne dovede do prokletstva.

Točno je znao kad je njezino iznenađenje prepustilo mjesto spoznaji. Puls joj se žestoko ubrzao. Njezina se koža zategnula u njegovu stisku.

“Pusti me, Nikolaj.”

Držao ju je i dalje, zvijer u njemu pitala se bi li počeo s njezinim zapešćem ili s vratom.

Usne su mu se zaslinile, očnjaci boljeli od želje da prodru u ono nježno meso. A žudio je za njom i na drugi način. Nije mogao prikriti svoju ukrućenu potrebu. Znao je da je krvožeđa ono što ga tjera, ali time nije bio ništa manje opasan.

“Pusti me”, ponovila je, a kad ju je najzad pustio, brže-bolje je ustuknula udaljivši se od njega. Nije imala kamo pobjeći. Pune kutije bile su iza njezinih leđa, a iza njih stijenka prikolice kamiona. Zbog načina kojim se kretala, kolebljivog i opreznog, predator u njemu nanjušio je slabost.

Zar je nešto boli? Ako i jest, bol se nije odražavao u njezinim očima.

Njihova blijeda boja bila je čelična dok je zurila u njega, prkosno.

Spustio je pogled, a njegove divlje oči osvijetle blistavu cijev pištolja.

“Učini to”, promrmljao je.

Odmahnula je glavom. “Ne želim ti nauditi. Treba mi tvoja pomoć, Nikolaj.”

Prekasno je za to, pomislio je. Izvukla ga je iz čistilišta zatočeništva, ali već je okusio pakao. Jedini način bio je da gladuje, da zaniječe kako ga je ovisnost sasvim obuzela. Nije znao je li dovoljno snažan da se bori sa svojom žeđom.

I neće biti, sve dok mu je Renata u blizini.

“Učini to... molim te. Ne znam koliko ću još moći izdržati...”

“Niko... “ Zvijer u njemu je eksplodirala. Uz urlik, iskesio je očnjake i bacio se na nju.

Pucanj je odjeknuo u idućem trenu. Bio je to iznenadan udar munje koja je najzad, i srećom, utišala njegov jad.

Renata je čučala naslonjena na petama, još uvijek u ruci stišćući pištolj za omamljivanje.

Srce joj je luđački tuklo, dio njezina želuca još joj je bio u grlu nakon što je Nikolaj skočio na nju iskešenih očnjaka. Sad je bio opružen na podu, nepomičan. Samo se čulo plitko, teško disanje. Da nije bilo njegova uskomešanog znakovlja na koži, ovako sklopljenih očiju i očnjaka skrivenih iza zatvorenih usta, gotovo da se ne bi moglo reći da je ovo isti onaj opaki stvor koji joj je mogao rastrgati vratnu arteriju.

Sranje.

94

Bosnaunited&Crowarez Kog je vraga uopće radila ovdje? Kog je vraga mislila povezavši se ovim vampirom, zamišljajući da bi mogla vjerovati nekom od njegove vrste? Znala je iz prve ruke koliko su skloni izdaji, kako su ubojiti mogli postati u samo jednom trenutku. Mogla je umrijeti, ovdje i sad. U jednom je trenutku doista pomislila da je kraj.

Ali Nikolaj ju je pokušao upozoriti. Nije joj želio nauditi; vidjela je kajanje u njegovim očima, čula je to u njegovu napuklom glasu trenutak prije nego što je skočio na nju. Bio je drukčiji od onih poput njega. Imao je čast, nešto što je mislila da nedostaje svim pripadnicima Vrste, jer njezina su iskustva bila ograničena na Sergeja Jakuta, Lexa i one koji su mu služili.

Nikolaj nije mogao znati da njezino oružje ne sadrži prave metke, pa ipak ju je prisilio da ga ustrijeli. Preklinjao je. Renata je pretrpjela neke prilično gadne stvari u životu, ali nije poznavala ovakvu vrstu mučenja i patnje. I nadala se da ih nikad neće ni upoznati.

Rana na njezinu ramenu pakleno ju je pekla. Ponovno je krvarila, sad još i gore nakon napetog sukoba. Barem je metak prošao kroz meso. Ružna rupa koju je ostavio za sobom trebat će liječničku skrb, iako se nije vidjela u bolnici u bliskoj budućnosti. K tome, pomislila je da ne bi bilo odveć mudro ostati u Nikolajevoj blizini, naročito kad je krvarila, a jedino čime ga je mogla držati dalje od svoje karotide bila je ona jedina doza sedativa.

Pištolj za omamljivanje bio je prazan. Noć se spuštala, na sebi je imala krvavu ranu od metka, a pored toga i zaostalu mentalnu bol. Ostanak u ukradenom kamionu bio bi poput skrivanja na ledini s golemom metom na leđima.

Trebala se riješiti vozila. A onda je trebala pronaći neko sigurno, skrovito mjesto gdje bi se mogla zakrpati da može nastaviti dalje. Nikolaj je bio dodatan problem. Nije bila spremna ostaviti ga, ali nije joj bio od koristi u ovakvom stanju. Ako bi se uspio oporaviti od jezivih posljedica mučenja, onda možda. Ali, ako se ne oporavi...?

Ako se ne oporavi, onda je samo potratila dragocjeno vrijeme, nešto na što nije željela ni pomišljati.

Oprezno se krećući, sišla je s prikolice i namjestila zasun. Sunce je zašlo, sumrak se brzo spuštao. U daljini su svjetlucala treperava svjetla Montreala.

Mira je bila negdje u tom gradu.

Očajna, sama... preplašena.

Renata se uspela u kabinu kamiona i pokrenula motor. Uputila se natrag prema gradu, nesigurna kamo ide sve dok se najzad nije našla na poznatom terenu. Mislila je da se nikad više ovamo neće vratiti. Barem ne ovako.

Starogradska četvrt nije se previše promijenila u ove dvije godine. Sumorne kućice i skromni bungalovi izgrađeni nakon Drugog svjetskog rata omeđivali su sutonom zamračenu ulicu. Nekolicina mladih što su izlazili iz mini marketa na uglu pogledavala je dostavni kamion kad je prošao mimo njih.

Nije prepoznala nijedno od njih, kao ni ikoga od bespomoćnih odraslih ljudi praznih pogleda kojima je ovaj komadić betona bio dom. Ali Renata nije tražila poznata lica na ovome mjestu. Molila se da je samo jedna osoba još uvijek ovdje. Jedina osoba kojoj je mogla vjerovati da će joj pomoći bez postavljanja previše pitanja.

95

Bosnaunited&Crowarez Kad se dovezla pred niski žuti bungalov s gredicama propupalih ružičastih ruža, čudna napetost stvorila se u njezinim grudima. Jack je bio ovdje; Annine obožavane ruže, njegovane i uspjele bile su dovoljan dokaz. Kao i mala ploča od kovanog željeza koju je Jack svojeručno napravio i objesio uz ulazna vrata, svima objavljujući da je ovo ljupko mjesto Annina kuća.

Renata je usporila kamion i zaustavila se uz pločnik, zureći u sigurnu kuću za mlade u kojoj je bila toliko mnogo puta a da zapravo nikad u nju nije ušla. Svjetla su bila upaljena, bacajući topao odsjaj dobrodošlice. Mora da je bilo vrijeme večere, jer je kroz velike prednje prozore vidjela dva tinejdžera -Jackove štićenike, iako ih je radije zvao klincima - kako sjede za stolom i objeduju.

“Dovraga”, promrsila je ispod glasa, sklopivši oči i naslonivši čelo na upravljač.

Ovo nije bilo u redu. Nije smjela biti ovdje. Ne sad, nakon toliko vremena. Nije smjela doći ovamo s problemima s kojima se suočavala, a sasvim sigurno ne s problemom koji joj je trenutačno bio u prikolici kamiona.

Ne, morala se sama s ovim nositi. Mora upaliti motor, okrenuti kamion i okušati sreću na ulici. Kvragu, barem joj to nije bilo nepoznato. No Nikolaj je bio u lošem stanju, a ni ona sama nije bila na vrhuncu snage. Nije imala pojma koliko će moći voziti prije nego...

“Večer”, prijazno, nedvojbeno teksaško otezanje začulo se točno pokraj nje, kroz otvoreni prozor s vozačeve strane. Nije opazila kad joj je prišao, ali sad ga nije mogla izbjeći.

“Mogu li vam... kako... pomoći... “ Jackov glas ostao je visjeti u zraku kad je Renata podignula glavu i okrenula mu lice.

Imao je nešto više sjedina nego što je pamtila. Njegova kratka, vojnički ošišana kosa doimala se rjeđom, njegovi obrazi i čeljust malo punačkiji nego kad ga je zadnji put vidjela. Ali još je uvijek bio vesela gromada od čovjeka, visok i građen kao tenk unatoč činjenici da se približavao sedamdesetoj.

Renata se nadala da je njezin osmijeh bio dovoljno vedar. “Bok, Jack.”

Zurio je u nju, zinuo je - zapravo. “Pa, vrag me odnio”, rekao je polako zatresavši glavom. “Nismo se odavno vidjeli, Renata. Nadao sam se da si pronašla dobar život negdje...

Kad si prestala dolaziti ovamo prije nekoliko godina, zabrinuo sam se da možda... “ Zaustavio se prije nego što je dovršio misao, samo joj se široko nasmijavši. “Pa, kvragu, nema veze što sam se brinuo kad si sad ovdje.”

“Ne mogu ostati”, izvalila je, prstima stišćući ključ u motoru, spremna ga okrenuti.

“Nisam smjela dolaziti ovamo.”

Jack se namrštio. “Pojaviš se nakon dvije godine kao grom iz vedra neba da bi mi rekla da ne možeš ostati?” “Žao mi je”, promrsila je. “Moram ići.”

Stavio je ruku na otvoreni prozor kamiona, kao da ju je kanio fizički zadržati na mjestu.

Pogledala je preplanulu, žuljevitu ruku koja je pomogla tolikom broju djece izbavivši ih od nevolja, izvukavši ih s ulica Montreala - istu ruku koja je služila svojoj domovini u ratu prije nekoliko desetljeća, a koja je sad njegovala onaj ružičnjak kao da su mu ruže dragocjenije od zlata..

96

Bosnaunited&Crowarez “Što se događa, Renata? Znaš da sa mnom možeš razgovarati, da mi možeš vjerovati.

Jesi li dobro?”

“Da”, rekla je. “Aha, dobro sam. Stvarno. Samo sam u prolazu.”

Pogled u njegovim očima govorio je da joj nije ni na tren povjerovao. „Još je netko u nevolji?” Odmahnula je glavom. “Zašto to misliš?”

“Zato što je to jedini razlog zbog kojeg bi i prije ovamo dolazila. Nikad zbog sebe, bez obzira koliko bi i sama možda trebala pomoć.”

“Ovo je drukčije. Nešto u što te ne bih smjela upletati.” Upalila je motor kamiona.

“Molim te, Jack... zaboravi da si me vidio večeras, okej? Žao mi je. Moram ići.”

No prije nego što je uhvatila mjenjač kako bi ubacila u brzinu, Jackova snažna ruka spustila se na njezino rame. Nije to bio grub dodir, no samo što nije iskočila iz vlastite kože i na najmanji pritisak na ozljedu. Usisala je dah kad ju je prostrijelio bol.

“Ozlijeđena si”, rekao je, skupivši one čekinjaste sijede obrve.

“Ma nije to ništa.”

“Vraga nije.” Otvorio je vrata i popeo se na prag kako bije pobliže pogledao. Kad je ugledao krv, sočno je opsovao. “Što se dogodilo? Netko te je ranio? Neka pizda te je pokušala orobiti, ukrasti ti kamion ili teret? Ima li šanse da nazoveš murju? Isuse, ovo mi izgleda kao prostrijelna rana, očito već neko vrijeme krvariš... “ “U redu sam”, bila je uporna. “Nije to moj kamion, i ništa nije onako kako ti se čini.”

“Onda mi sve možeš ispričati na putu do bolnice.” Ugurao se u kabinu pokazujući joj da mu napravi mjesta. “Makni se. Ja ću voziti.”

“Jack.” Spustila je ruku na njegovu snažnu, grubu podlakticu. “Ne mogu ići u bolnicu, ni na policiju. I nisam sama ovdje. Netko je u prikolici kamiona i također je u lošem stanju. Ne mogu ga ostaviti.”

Zurio je u nju, kolebajući se. “Učinila si nešto protuzakonito, Renata?”

Smijeh joj je bio slabašan, prepun svega onoga što nije mogla izreći. Stvari koje nije smio znati. Stvari u koje sasvim sigurno ne bi povjeravao čak i da mu sve ispriča. “Kad bi barem zakon bio ono s čime se moram nositi. U opasnosti sam, Jack. Ne smijem ti odati ništa više od toga. I ne želim te uvlačiti.”

“Potrebna ti je pomoć. To je jedina informacija koju trebam.” Lice mu je sad bilo ozbiljno, a u onim je borama i rijetkoj sijedoj kosi vidjela bljesak nepokolebljivog marinca kakav je bio prije mnogo godina. “Dođi sa mnom i pronaći ću tebi i tvom prijatelju neki kutak da se malo odmorite. Nabavit ću nešto i za tvoje rame. Ajde, u kući ima dovoljno mjesta. Dopusti mi da ti pomognem, barem jednom, Renata. Dopusti da tebi netko jednom pomogne.”

Očajnički je to željela, duboko u svojoj nutrini. Ali dovesti Nikolaja na javno mjesto bio je prevelik rizik, za njega, ali i bilo koga tko bi ga vidio. “Imaš li neko drugo mjesto osim kuće? Negdje gdje je mirnije, gdje nitko ne dolazi. Ne mora to biti ništa posebno.”

“Imam mali stan iznad garaže, otraga. Uglavnom mi služi kao skladište otkako nema Anne, ali dobrodošla si tamo.” Jack je iskočio iz kamiona i ponudio joj ruku da siđe.

“Uvedimo tvog prijatelja unutra pa da pogledam i tu ranu.”

97

Bosnaunited&Crowarez Renata je sišla dolje na pločnik. A što će s Nikolajem? Bila je sigurna da je još uvijek omamljen sedativima koji će prikriti njegovu pravu prirodu, ali nije se mogla nadati da mu taj nagi, krvavi, pretučeni muškarac u nesvijesti neće biti makar malo čudan. “Moj, ovaj...

Moj prijatelj stvarno nije dobro. U lošem je stanju i mislim da ne može stajati na nogama.”

“Nosio sam ja više od jednog muškarca na leđima kroz džunglu”, odvratio je Jack.

“Ramena mi možda jesu malo pognuta, ali dovoljno su široka. Prepusti to meni.”

Dok su zajedno odlazili iza kuće, Renata je,dometnula: “Postoji još nešto, Jack. Kamion.

Mora nestati. Nema veze kamo, ali što prije, to bolje.”

Kratko je kimnuo. “Smatraj to obavljenim.”

98

Bosnaunited&Crowarez

Sedamnaesto poglavlje Kad se Nikolaj probudio, pitao se zašto nije mrtav. Osjećao se užasno, jedva otvorivši oči u mraku, mišića mlitavih dok se prisjećao događaja i razmišljao o svom trenutačnom stanju. Sjetio se krvi i agonije, uhićenja i mučenja u rukama ološa po imenu Fabien. Sjetio se bijega, ili radije, nekog drugog kako bježi dok je on posrtao boreći se da stoji uspravno.

Sjetio se tame posvuda oko sebe, hladnog metala pod njime, nemilosrdnog bubnjanja u glavi. A u magli se sjećao i pištolja uperenog u njega. Pištolja koji je opalio na njegovu zapovijed.

Renata.

Ona je držala taj pištolj. Ciljala je u njega kako bi ga spriječila da nasrne na nju kao kakvo čudovište. Zašto ga nije ubila kao što je želio? Štoviše, zašto ga je uopće došla potražiti u kliniku? Zar nije shvaćala da je mogla umrijeti zajedno s njime? Želio se ljutiti jer je učinila nešto tako nesmotreno, ali razumniji dio njega bio je samo prokleto zahvalan što uopće još diše. Iako je disanje bilo sve za što je u ovom trenutku bio u stanju.

Zastenjao je i prevalio se na bok očekujući da će pod sobom osjetiti tvrdi pod prikolice.

Umjesto toga, osjetio je mekani madrac, pahuljasti jastuk u kojem mu je bila ugniježđena glava.

Lagani pamučni prekrivač prekrivao je njegovo nago tijelo.

Ma koji vrag? Gdje se nalazi?

Naglo je sjeo i bio nagrađen divljim okretanjem želuca. “Ah, jebote”, promrmljao je.

Osjetio je mučninu, u glavi mu se vrtjelo.

“Jesi dobro?” Renata je bila ovdje s njim. Nije je isprva vidio, ali sad je ustajala s trošnog stolca na kojem je maločas sjedila. Dotapkala je do kreveta. “Kako se osjećaš?”

“Kao govno”, odvratio je zadebljala jezika, usta suhih poput pustinje.

Lecnuo se kad se pokraj kreveta upalila mala stolna lampa. “Izgledaš mi bolje. Puno bolje, zapravo. Oči su ti normalne, a očnjaci su se povukli.”

“Gdje smo?”

“Na sigurnom.”

Ogledao se oko sebe, promotrivši eklektični nered u prostoriji: raznovrsni komadi pokućstva, kutije poredane uz jedan zid, mala zbirka umjetničkih platna, u raznim fazama dovršenosti, naslonjena uz dva uredska ormarića. Majušna kupaonica i police s ručnicima cvjetnog uzorka, staromodna kada s nogarima. Ali prozor bez zatvora, postavljen točno preko puta kreveta, ono je što mu je najviše zaokupilo pažnju. Sad je s druge strane stakla bila mrkla noć, ali ujutro će soba biti okupana smrtonosnom sunčevom svjetlošću.

“Ovo je ljudska kuća.” Nije kanio da to zvuči kao optužba. Uostalom, sam je bio kriv što su se uopće i našli u ovoj situaciji. “Kvragu, Renata, gdje se nalazimo? Što se događa?”

“Bio si u lošem stanju. Nije bilo sigurno da nastavimo putovati u dostavnom kamionu kad su Agencija, a vjerojatno i Lex, krenuli u potragu za nama čim je sunce... “

99

Bosnaunited&Crowarez “Gdje smo?” bio je uporan.

“Sigurna kuća za odbjeglu djecu. Zove se Annina kuća. Poznajem čovjeka koji je vodi.

Odnosno, poznavala sam ga... otprije...” Neobičan treptaj emocija prošao je njezinim licem.

“Jack je dobar čovjek, pouzdan. Ovdje smo na sigurnom.”

“On je čovjek.”

“Da.” Jebeno krasno. “A zna li on tko sam ja? Je li me vidio... ovako?”

“Ne. Bio si pokriven, koliko je to bilo moguće, plastičnom ceradom iz kamiona. Jack mi je pomogao da te ovamo donesemo jer si bio omamljen sedativima kojima sam te upucala.

Rekla sam mu da si u nesvijesti jer si bolestan.”

Sedativi. Pa, barem je to odgovorilo na pitanje zašto nije mrtav.

“Nije ti vidio ni oči ni očnjake, a kad je pitao za tvoje glifove, rekla sam da su tetovaže.”

Pokazala je na majicu i crni donji dio trenirke složene na stoliću pokraj kreveta. “Donio ti je nešto odjeće. Otišao je nekamo sakriti kamion, pa kad se vrati, potražit će par cipela koje bi ti mogle odgovarati. Imaš tamo higijenske potrepštine u kupaonici. Dio njegova paketa dobrodošlice za nove stanovnike kuće. Imao je samo jednu novu četkicu za zube pa se nadam da ti ne smeta ako je podijelimo.”

“Isuse”, prosiktao je Niko. Ovo je postajalo sve gore od gorega. “Moram nestati odavde.”

Zbacio je pokrivač i dograbio odjeću sa stolčića. Nije bio nimalo stabilan na nogama kad je pokušao navući sintetičke hlače. Svalio se natrag, svojim se nagim dupetom posadivši na krevet. U glavi mu se vrtjelo. “Dovraga. Moram se javiti Redu. Misliš li da tvoj dobri kompić Jack ima računalo ili mobitel kojim bih se mogao poslužiti?”

“Sad su dva sata ujutro”, istaknula je Renata. “Svi u kući spavaju. Uostalom, nisam sigurna jesi li u stanju sići niz stube. Moraš se još malo odmoriti.”

“Zajebi to. Moram se što prije vratiti u Boston.” Ne podižući se s kreveta, navukao je hlače i prebacio ih preko kukova čvrsto zategnuvši vezicu kako bi prilagodio širinu pojasa.

“Već sam izgubio previše vremena. Trebat će netko doći ovamo i otpremiti moju bijednu guzicu natrag u...”

Renatina se ruka spustila na njegovu, iznenadivši ga. “Nikolaj. Nešto se dogodilo Miri.”

Glas joj nikad nije bio ovako ozbiljan - bila je zabrinuta, duboko do srži - i prvi je put zamijetio najtanju pukotinu u inače nesalomljivoj fasadi koju je predstavljala svima oko sebe.

“Mira je u opasnosti”, rekla je. “Odveli su je sa sobom kad su došli po tebe u brvnaru.

Lex ju je poslao s vampirom po imenu Fabien. On ju je... prodao.”

“Fabien.” Niko je sklopio oči i opsovao. “Onda je vjerojatno dosad već mrtva.”

Nije očekivao Renatin prigušen jecaj. Sirov zvuk nagnao ga je da se osjeća kao bešćutni gad jer je naglas izgovorio svoje mračne slutnje. Uza svu Renatinu snagu i neovisnost, gajila je vrlo nježne osjećaje prema tom nevinom, izvanrednom djetetu.

“Ne može biti mrtva.” Njezin glas kao da je poprimio drvenu notu, ali oči su joj bile grozničave, očajne. “Obećala sam joj, razumiješ li? Rekla sam joj da nikad neću dopustiti da joj itko nanese zlo. I to sam mislila. Ubila bih da je zaštitim, Nikolaj. Zbog nje bih umrla.”

100

Bosnaunited&Crowarez Slušao je i, tako mu Boga, ali razumio je njezinu bol više nego što bi ikad mogla i naslutiti. Kao dječak sklopio je sličan savez sa svojim mlađim bratom. Isuse, bilo je to tako davno - i umalo da ga nije uništilo kad u tome nije uspio.

“Zato si došla po mene u kliniku”, rekao je odjednom shvativši. “Riskirala si glavu da me izbaviš samo zato što misliš da ti mogu pomoći da je pronađeš?”

Nije ništa odgovorila, samo je držala njegov pogled u tišini koja kao da se otegnula do vječnosti. “Moram je spasiti, Nikolaj. I ne mislim... jednostavno nisam sigurna da bih mogla sama.”

Dijelom je želio reći kako sudbina jedne izgubljene djevojčice nije njegov problem.

Naročito ne nakon svega što mu je onaj ološ Fabien priuštio u zatvoreničkoj klinici. Svakako ni kad Red ima pune ruke posla s drugim, važnijim zadacima. Istinsku borbu na život i smrt, spas čovječanstva i slična sranja.

Ali kad je zaustio to reći, shvatio je da nema srca naglas izgovoriti te riječi.

“Kako tvoje rame?” upitao ju je pokazavši na ozljedu koja je prije nekoliko sati krvarila u kamionu i dovela njegovu već oslabljenu kontrolu gotovo do ruba. Sad je izgledala puno bolje, povezana čistom bijelom gazom i blago mirišući na protuupalno sredstvo.

“Jack mi ga je povezao”, rekla je. “Bio je u medicinskoj postrojbi marinaca dok je ratovao u Vijetnamu.”

Niko je opazio nježnost na njezinu licu dok je govorila o tom čovjeku, zapitavši se zašto bi osjetio čak i onaj najmanji ubod ljubomore, naročito kad je vojna služba tog muškarca upućivala na to da je zašao u pozne godine. “Onda, taj je marinac, je l'? Kako je završio u sigurnoj kući za odbjeglu djecu u Montrealu?”

Renata se tužno nasmiješila. “Jack se zaljubio u mjesnu djevojku koja se zvala Anna.

Vjenčali su se, zajedno kupili ovu kuću i živjeli ovdje više od četrdeset godina... sve dok Anna nije preminula. Zapravo, ubijena je tijekom pljačke. Mladi beskućnik zadao joj je smrtonosnu ranu nožem zbog njezine torbice. Bio je na heroinu. Želio se domoći novca za idući šut, ali dobio je samo nekoliko dolara.”

“Isuse”, dahnuo je Niko. “Nadam se da se to govno nije izvuklo.”

Renata je zavrtjela glavom. “Bio je uhićen i optužen, ali objesio se u zatvoru čekajući suđenje. Jack mi je jednom rekao da je, čuvši vijest, odlučio nešto poduzeti kako bi spriječio slične zločine. Otvorio je ovu kuću - Anninu kuću - za svakoga kome zatreba sklonište, topli obroci i mjesto kojemu mogu pripadati.” “Čini mi se da je tvoj Jack prilično velikodušan čovjek”, primijetio je Nikolaj. “Puno milostiviji nego što bi trebao biti.”

Osjetio je snažan nagon da je dotakne, samo je želio pustiti da mu prsti počivaju na njezinoj koži. Želio je doznati više o njoj, više o životu prije nego što se spetljala sa Sergejem Jakutom. Imao je osjećaj da joj život nije bio lak. Ako joj je Jack pritom imalo pomogao, Niko nije mogao ništa doli poštovati toga čovjeka.

A ako mu je ona mogla vjerovati, može i on. Samo se nadao da je Jack doista bio sve ono u što je Renata vjerovala. Bio bi golemi zajeb kad bi se pokazalo drukčije.

“Daj da ti pogledam rame”, rekao je, sretan što može promijeniti temu.

101

Bosnaunited&Crowarez Kad se pomaknuo prema njoj, Renata se pokolebala. “Jesi li siguran da se možeš s time nositi? Jer nemam više metaka sa sedativima, a ne čini mi se poštenim da te svladam umnim udarom kad si tako nemoćan.” Šala? Nasmijao se, zatečen njezinim smislom za humor, pogotovo kad im je oboma situacija bila više nego turobna. “Dođi ovamo da vidim ručni rad toga tvoga Jacka.”

Nagnula se naprijed kako bi mu približila svoje rame. Niko je pomaknuo u stranu mekani pamučni pokrivač kojim je bila umotana, pustivši rub tkanine da joj klizne niz ruku.

Iako je pažljivo podignuo zavoj i pogledao očišćenu, zašivenu ranu ispod njega, ipak je osjetio kako se Renata zgrčila od nelagode. Držala se savršeno mirno dok je on pomno proučavao obje strane njezina ramena. Krvarenje se gotovo sasvim zaustavilo, ali tanani grimizni potočić snažno ga je pogodio. Što se tiče krvožeđe, nje se sasvim riješio, ali i dalje je bio pripadnik Vrste, a slatka nota sandalovine i kiše njezine krvi bila je opojna, naročito ovako izbliza.

“Sve u svemu, izgleda pristojno”, promrmljao je prisilivši se da se odmakne. Vratio je zavoj na svoje mjesto i sjeo na rub kreveta. “Izlazna rana je još uvijek prilično otvorena.”

“Jack kaže da sam imala sreću jer je metak prošao kroz meso i nije okrznuo kosti.”

Niko je zagunđao. Imala je sreću jer je bila krvno združena s mužjakom Vrste, i to onim iz Prve generacije. Sergej Jakut možda jest bio opak i zao, gad najgore vrste, ali prisutnost njegove gotovo čiste vampirske krvi u njezinu krvotoku trebala bi znatno ubrzati zacjeljivanje. Štoviše, bio je iznenađen njezinim iscrpljenim izgledom. S druge strane, ova noć bila je preduga prema svim standardima.

Sudeći po tamnim kolobarima ispod njezinih očiju, očito nije ni oka sklopila. Nije ni jela.

Pladanj s hranom ležao je netaknut na metalnom stoliću na kotačiće što je stajao u blizini.

Pitao se nije li možda tuga pridonijela njezinu umornom izgledu. Očito je bila zabrinuta zbog Mire, ali, ma koliko mu bilo teško to prihvatiti, bila je i ženka koja je nedavno ostala bez svog mužjaka. I evo je sad, povrh svega je zaradila prostrijelnu ranu samo zato što je odlučila tražiti njegovu pomoć.

“Zašto se ne bi malo odmorila”, predložio je Nikolaj. “Legni na krevet, odspavaj malo.

Sad je na mene red da stražarim.”

Na njegovo iznenađenje, nije se usprotivila. Ustao je i pridržao joj pokrivač kad je legla i udobno se namjestila pazeći na rame.

“Prozor”, promrmljala je pokazujući u tom smjeru. “Mislila sam ga nečim prekriti zbog tebe.”

“Ja ću se za to pobrinuti.”

Usnula je za manje od jedne minute. Niko ju je neko vrijeme promatrao, a onda, kad je bio siguran da ona neće osjetiti, udovoljio je svojoj potrebi da je dotakne. Samo joj je kratko dotaknuo obraz pa prstima pratio trag do njezine svilene crne kose.

Bilo je pogrešno da žudi za njom, znao je.

U njegovu stanju, i u najgorim mogućim okolnostima, vjerojatno je bilo neopisivo glupo da je želi onako kako ju je želio - isto onako kao i kad ju je prvi put ugledao.

102

Bosnaunited&Crowarez Ali da je u tom trenutku podignula vjeđe i vidjela ga tamo pokraj sebe, ništa ga ne bi moglo spriječiti da je uzme u naručje.

Par halogenih zraka iz automobilskih farova probijao je gustu maglu što se razlila udolinom gusto pošumljenih Zelenih planina u državi Vermont. Putnik na stražnjem sjedalu limuzine nestrpljivo je zurio u mračan krajolik, njegove vampirske oči bacale su jantarni odraz na tamnom staklu. Bio je ljut kao ris, a nakon što je razgovarao s Edgarom Fabienom, njegovom vezom u Montrealu, imao je još i više razloga za bijes. Jedina svijetla točka u svemu bila je činjenica da je usred svih nedavnih zajeba i usko povezanih katastrofa, Sergej Jakut nekim čudom ipak mrtav, te da se Fabien usput uspio dočepati jednog od članova Reda.

Nažalost, ta je mala pobjeda bila kratkog daha. Prije samo nekoliko sati, Fabien je pokunjeno prijavio da je ratnik pobjegao iz klinike te trenutno bio na slobodi, odnosno u bijegu, sa ženkom koja mu je po svoj prilici i pomogla. Da Fabien već nije imao pune ruke posla s drugim važnim zadacima, vođa montrealskog Utočišta tame mogao je i sam večeras imati neočekivani posjet. No, Fabienom se može pozabaviti i kasnije.

Krajnje iživciran ovom prisilnom turnejom kroz kaubojsku zemlju, još ga je više razgnjevio nedavni neuspjeh njegova najboljeg, najučinkovitijeg instrumenta.

Neuspjesi se jednostavno nisu mogli tolerirati. I jedna je pogreška bila previše, a, poput psa čuvara koji se odjednom okreće protiv svog vlasnika, postojalo je samo jedno održivo rješenje za problem koji ga je čekao na ovom dijelu zabačene seoske cestice: okončanje.

Vozilo je usporilo i skrenulo desno s asfalta na kvrgavi zemljani put. Neravna kolonijalna kamena ograda i šest visokih hrastova i javora omeđivali su prilaz što je vodio do stare bijele farmerske kuće sa širokim trijemom koji se prostirao sa svih strana kuće.

Automobil se zaustavio pred crvenim štagljem iza kuće. Vozač - Poslušnik - izišao je, prišao stražnjim vratima i otvorio ih za svog vampirskog gospodara.

“Sire”, rekao je umno kontrolirani rob smjerno pognuvši glavu.

Mužjak Vrste izišao je iz automobila, prezirno njuškajući na smrdljivom stajskom, navodno svježem zraku. Njegova osjetila nisu bila ništa manje uvrijeđena ni kad je okrenuo glavu prema kući i ugledao prigušenu svjetlost stolne svjetiljke u jednoj od prostorija dok je besmisleno trabunjanje s televizora dopiralo kroz otvorene prozore. “Čekaj me ovdje”, uputio je svog vozača. “Neću dugo.”

Kamenčići su se drobili pod njegovim ulaštenim kožnim mokasinama dok je koračao šljunčanim prilazom prema stubama natkrivenog trijema koje su vodile do stražnjeg ulaza farmerske kuće. Vrata su bila zaključana, ali to ionako nije bilo važno. Voljom ih je munjevito otvorio pa ušao u plavo-bijelu kockastu gadariju od kuhinje. Kad su vrata zaškripala i za njim se zatvorila, hodnikom je došao sredovječni muškarac sa sačmaricom u ruci.

“Gospodaru”, dahnuo je spustivši pušku dolje na radni stol. “Oprostite mi. Nisam znao da ste to vi... ah, da do... dolazite”, promucao je Poslušnik, uznemiren, ali očito i dovoljno mudar da shvati kako ovo nije bio slučajan posjet. “Ka... kako vas mogu uslužiti?”

“Gdje je Lovac?”

103

Bosnaunited&Crowarez “U podrumu, sire.”

“Odvedi me k njemu.”

“Naravno.” Poslušnik se progurao pokraj njega, otvorio stražnja vrata pa ih pridržao.

Kad je njegov gospodar izišao, šmugnuo je okolo kako bi ga poveo do ulaza podruma na bočnoj strani kuće. “Ne znam što je moglo poći po zlu s njime, gospodaru. Još se nikad nije vratio neobavljena posla.”

Bila je to istina, premda se zbog toga neuspjeh ovog savršenog primjerka još manje mogao opravdati. “Prošlost me ne zanima.”

“Ne, ne, jasno. Primite moje isprike.”

Uslijedilo je nespretno petljanje s ključem i bravom koja je bila ugrađena više kako bi se znatiželjnici držali podalje nego da se ubojiti stanovnik podruma drži unutra. Brave su bile nepotrebne kad je postojala učinkovitija metoda zbog koje nije padao u kušnju da odluta.

“Ovim putem”, rekao je Poslušnik otvorivši čelična vrata i otkrivši mračnu jamu koja se širila u zemlji ispod stare kuće.

Drvene stube spuštale su se u vlažnu, zagušljivu tamu. Poslušnik se pomaknuo naprijed, povukavši žicu povezanu s ogoljenom žaruljom pa upalio svjetlo. Vampir iza njega vidio je dovoljno dobro i bez toga, kao i onaj smješten tamo dolje u ovom praznom prostoru bez prozora.

U podrumu nije bilo namještaja. Ničeg što bi odvraćalo pažnju. Nikakvih osobnih predmeta. Osmišljen je tako s namjerom da ne pruža ni najmanju udobnost. Bio je apsolutno prazan - upravo kako bi podsjećao svog stanovnika da ni sam nema ništa, osim razloga zbog kojeg je ovamo doveden. Postojao je samo kako bi služio, izvršavao zapovijedi.

Postojao je samo kako bi djelovao, nemilosrdno i bez pogreške. Naučen da milost ne daje, niti da je očekuje. Golemi mužjak Vrste tiho je sjedio na golom zemljanom podu sputan lancima. Bio je nag, laktova naslonjenih na privučena koljena, kose do kože obrijane. Nije imao imena, ni identiteta, osim onoga koji mu je dodijeljeno kad se rodio: Lovac.

Prilagođena crna elektronička ogrlica oko njegova vrata također je bila uz njega cijeli njegov život.

Istini za volju, ogrlica je bila njegov život, jer ako bi se ikad oglušio na zapovijed, ili na bilo koji način pokušao nešto petljati s uređajem za nadzor, digitalni senzor bi reagirao, a UV oružje povezano s ogrlicom bi se aktiviralo.

Krupni je mužjak ustao kad mu je Poslušnik dao znak. Bio je impresivan. Pripadnik Prve generacije u punoj visini od dva metra, vitkih mišića i izvanredne snage. Tijelo mu je bilo prekriveno mrežom dermaglifova, od vrata do gležnjeva, znakovlja naslijeđenih krvlju, prenesenih s oca na sina.

To što su on i ovaj vampir dijelili slične uzorke bilo je i očekivano: obojica su, na kraju krajeva, poticala iz iste krvne loze Drevnih. Žilama obojice kolala je krv istog nezemaljskog ratnika - jednog od praočeva vampirske rase na Zemlji. Svi su oni bili u rodu, iako je samo jedan od njih to znao. Onaj koji je strpljivo kupovao svoje vrijeme, živeći skriven iza bezbrojnih maski i obmana dok je pažljivo prikupljao svoje komadiće na golemoj i kompleksnoj ploči. Manipulirajući sudbinom sve dok ne kucne čas da najzad, s pravom, zasjedne na prijestolje Vrste i čovječanstva. Taj čas dolazi.

104

Bosnaunited&Crowarez Dolazi brzo, mogao je to osjetiti u kostima.

A na tom putu do prijestolja ne kani prihvatiti nijedan pogrešan korak.

Oči zlatne kao sokolove susrele su i zadržale njegov pogled na prigušenoj svjetlosti podruma. Nije mu se svidio ponos koji je u njima vidio - tračak prkosa u onome koji je bio predodređen da mu služi.

“Objasni zašto nisi uspio izvršiti svoj zadatak”, zatražio je. “Poslan si u Montreal s jasnim ciljem.”

“Netko je još bio tamo. Svjedok”, uslijedio je hladnokrvan odgovor.

“To te nikad dosad nije spriječilo. Zašto baš sad?”

One neumoljive zlatne oči nisu pokazivale emocije, ali bilo je određenog izazova u gotovo nezamjetnom podizanju Lovčeve četvrtaste čeljusti. “Bilo je to dijete, mlada ženka.”

“Dijete, kažeš.” Slegnuo je ramenima, nimalo ganut. “Barem je dijete lako eliminirati, nije li?”

Lovac nije rekao ništa, samo je zurio u njega kao da čeka konačnu presudu. Kao da očekuje kraj, a za to mu se živo fućka.

“Nisi obučen da preispituješ zapovijedi niti da odstupaš zbog prepreka. Uzgojen si samo zbog jednoga - kao i ostali poput tebe.”

Nepokolebljiva se brada još malo podigne, sumnjičavo.

“Koji drugi?”

Zacerekao se ispod glasa. “Nisi valjda mislio da si jedinstven? Daleko od toga. Da, postoje i drugi. Čitava vojska drugih - vojnici, ubojice... potrošni pijuni koje sam stvorio u proteklih nekoliko desetljeća, svi rođeni i odgojeni da mi služe. Drugi, poput tebe, koji žive samo zato što ja to želim.” Značajno je pogledao ogrlicu na vampirovu vratu. “Ti, poput drugih, živiš onoliko koliko se meni prohtije.”

“Gospodaru”, prekinuo ga je čuvar Poslušnik. “Siguran sam da je ovo bio izdvojen slučaj.

Kad ga idući put pošaljete, neće biti problema, uvjeravam... “ “Dovoljno sam čuo”, prasnuo je ošinuvši pogledom čovjeka koji ga je također iznevjerio.

“Neće biti idućeg puta. Ni ti mi više nisi od koristi.”

U bljesku pokreta bacio se na Poslušnika i zario svoje očnjake u muškarčev vrat. Nije pio, samo je probio karotidu i pustio ga, gledajući s krajnjim gnušanjem kad se ovaj srušio na zemljani pod podruma obilno krvareći. Prisutnost tolike količine tekuće krvi bila je gotovo nepodnošljiva. Nije bilo lako tek je tako potratiti, ali želio je pokazati tko je glavni.

Ovlaš je pogledao vampira iza sebe, nacerivši se kad su mužjakovi glifovi počeli pulsirati dubokom bojom gladi, a zlatne mu oči postadoše jantarne. Očnjaci su mu ispunili usta, i bilo je očito da svaki njegov instinkt vrišti neka se baci na plijen i nahrani prije nego krv i čovjek postanu mrtvi.

No, nije se ni pomaknuo s mjesta. Stajao je tamo i dalje prkosan, odbijajući se predati čak i toj prirodnijoj, divljoj strani svog bića.

Bilo bi previše lako ubiti ga: dovoljno bi bilo utipkati šifru u mobitel i taj bi nepokolebljivi, neopravdani ponos bio raznesen na komadiće. Ali, bit će mu veći užitak da

105

Bosnaunited&Crowarez ga prvo slomi. Još i bolje ako će to poslužiti kao primjer Fabienu ili bilo kome drugome tko bi mogao biti toliko nesmotren da ga razočara.

“Izlazi”, zapovjedio je robu ubojici. “Još nisam gotov s tobom.”

106

Bosnaunited&Crowarez

Osamnaesto poglavlje Renata je ispljunula ostatak zubne paste u odvod umivaonika u kupaonici te isprala usta nekoliko puta zagrabivši vodu šakom. Ustala je puno kasnije nego što je namjeravala.

Nikolaj je rekao da izgleda kao da joj treba odmor pa se prepustila i odspavala gotovo do deset sati ujutro. Mogla je spavati još deset dana i vjerojatno bi i dalje bila umorna.

Osjećala se užasno. Sve ju je boljelo, u udovima je osjećala slabost. Bila je nesigurna na nogama. Unutarnji termostat njezina tijela kao da nije mogao odlučiti između smrzavanja i pregrijavanja, naizmjence je mrcvareći drhtavicom i valovima znoja što su joj izbijali na čelu i zatiljku.

Desnom se rukom držeći za umivaonik, drugu je postavila pod vodu s namjerom da hladnim, mokrim prstima pritisne onu pećnicu što joj je gorjela na vratu. No, samo jedan blag pomak ruke lijevo bio je dovoljan da zasikće od bola.

Rame kao da joj je gorjelo živom vatrom.

Lecnula se i oprezno otkopčala ovratnik povelike košulje koju je posudila od Jacka.

Polako je izvukla ruku iz lijevog rukava kako bi mogla pomaknuti zavoj i pregledati ranu.

Flaster ju je zapekao kad ga je odlijepila s osjetljive, goruće kože. Zgrušana krv i protuupalna mast natopile su gusti komadić gaze, ali rana ispod još je bila natečena i blago je krvarila.

Nije joj trebao liječnik pa da joj kaže loše vijesti. Krv i gusta žućkasta tekućina izbijali su iz plamenocrvenog kruga oko otvorene ulazne rane od metka. Ovo nije izgledalo dobro. Nije joj trebao ni toplomjer da potvrdi kako gori od vrućice potaknute infekcijom.

“Sranje”, prošaptala je svom ispijenom, žućkastom licu u zrcalu. “Nemam vremena za ovo, dovraga.”

Iznenadno kucanje na vratima kupaonice natjera je da poskoči.

“Hej.” Nikolaj je ponovno pokucao, dvaput i brzo. “Sve u redu?”

“Da. Aha, u redu sam.” Glas joj je zagrebao grlo poput brusnog papira, tek nešto blaže od struganja. “Samo perem zube.”

“Jesi li sigurna da si dobro?”

“Dobro sam.” Iščupala je gnjecavi zavoj i odbacila ga u koš pokraj umivaonika. “Izlazim za nekoliko minuta.”

Tišina s druge strane govorila je da se nije udaljio. Pojačala je vodu i čekala, nepomična, očiju uperenih u zatvorena vrata.

“Renata... tvoja rana”, rekao je Nikolaj s druge strane vrata. Glas mu je bio ozbiljan. “Još nije zacijeljela? Dosad bi već trebala prestati krvariti... “ Iako nije željela da on zna što se ovdje događa, nije bilo smisla da mu bilo što sad poriče. Svi od njegove vrste imali su nevjerojatno oštra osjetila, naročito kad bi nanjušili krv.

Renata je pročistila grlo. “Ma, nije to ništa. Samo je treba ponovno premazati i staviti novi zavoj.”

107

Bosnaunited&Crowarez “Ulazim”, najavio je i okrenuo kvaku. Nije popustila, zaključana mehanizmom iznutra.

“Renata. Pusti me unutra.”

“Rekoh ti da sam dobro. Izlazim za...”

Nije dospjela dovršiti rečenicu. Posluživši se onim što je mogao samo um jednog vampira, Nikolaj je otključao bravu i širom rastvorio vrata.

Renata ga je mogla opsovati jer se ponaša kao kod svoje kuće, ali bila je previše zaposlena pokušajem da navuče široki rukav košulje kako bi se prekrila. Nije se toliko brinula zbog prostrijelne rane, nego je željela sakriti one druge ožiljke.

One trajne koji su joj bili žigosani u koži na leđima.

Uspjela se nekako ogrnuti mekanom pamučnom tkaninom, ali od toga pustog premještanja i navlačenja rame joj je urlalo, a želudac se preokretao dok ju je bol zapljuskivao valovima mučnine.

Sad teško dašćući, oblivena hladnim znojem, sručila se na zatvoreni poklopac zahodske školjke nastojeći se suzdržati od toga da ne isprazni sadržaj želuca posvuda oko sebe po crno-bijelim pločicama zahodskog poda.

“Majku mu.” Prosiktao je Nikolaj, naga torza, a njegove posuđene hlače visjele su mu nisko na vitkim kukovima. Brzo ju je osmotrio pa čučnuo pred njom. “Daleko si ti od dobroga.”

Trgnula se kad je posegnuo za obješenim ovratnikom košulje. “Nemoj.”

“Samo ću ti pregledati ranu. Nešto nije u redu. Dosad je trebala zacijeljeti.” Pomaknuo joj je tkaninu s ramena i namrštio se. “Sranje. Ovo uopće nije dobro. Kako izgleda izlazna, rana?”

Ustao je i nagnuo se preko nje prstima joj oprezno još malo spustivši košulju. Iako je sva gorjela, mogla je osjetiti vrućinu njegova tijela kad se tako blizu nagnuo nad njom u ovom skučenom prostoru. “Ah, jebiga... ova strana je još gora od prednje. Svuci košulju da mogu bolje vidjeti što se ovdje događa.”

Renata se ukipjela, cijelo joj se tijelo napelo. “Ne. Ne mogu.”

“Jasno da možeš. Pomoći ću ti.” Kad se nije ni mrdnula, ostavši sjediti i čvrsto u šaci držeći prednjicu košulje, Nikolaj se iscerio. “Ako misliš da preda mnom moraš biti stidljiva, nemoj. Kvragu, i ti si mene vidjela nagog. Sad smo kvit, dobro?”

Nije se nasmijala. Nije mogla. Bilo je teško izdržati njegov pogled, teško povjerovati u zabrinutost što je zasjenila njegove zimskoplave oči dok je čekao njezin odgovor. Nije željela u njima vidjeti gnušanje ili, nedajbože, sažaljenje. “Bi li se sad samo... odmaknuo? Molim te.

Pusti me da se sama pobrinem za sebe.”

“Rana ti je inficirana. Imaš vrućicu zbog toga.”

“Znam.”

Nikolajevim ozbiljnim licem prešla je nekakva emocija koju nije mogla odgonetnuti.

“Kad si se posljednji put hranila?”

Slegnula je ramenima. “Jack mi je sinoć donio nešto hrane, ali nisam bila gladna.”

“Ne mislim na hranu, Renata. Govorim o krvi. Kad si se posljednji put hranila iz Jakuta?”

108

Bosnaunited&Crowarez “Misliš pila njegovu krv?” Nije mogla prikriti gnušanje. “Nikad. Zašto me to pitaš? Zašto bi to uopće pomislio?”

“On je pio iz tebe. Vidio sam ga kako se hrani iz tvoje žile u njegovim odajama u brvnari.

Valjda sam pretpostavio da je riječ o uzajamnom aranžmanu.”

Renata nije mogla podnijeti tu pomisao, a kamoli se prisjetiti da je Nikolaj svjedočio njezinu poniženju. “Sergej je koristio moju krv kad god je osjećao potrebu. Ili, kad god bi me želio kazniti.”

“Ali nikad ti nije dao svoju krv?”

Renata je zatresla glavom.

“Onda nije ni čudno što ti rana još nije zacijeljela”, promrsio je i blago zavrtio glavom.

“Kad sam vidio da pije iz tebe... mislio sam da si združena s njime. Pretpostavio sam da ste krvno združeni. Mislio sam da ti je možda stalo do njega.”

“Mislio si da ga volim”, rekla je Renata shvativši kamo ovo ide. “Nije bilo tako. Ni blizu.”

Ispustila je oštar izdah koji joj je zagrebao grlo. Nikolaj nije navaljivao s pitanjima, a možda je upravo zbog toga poželjela da shvati kako je za vampira kojem je služila osjećala sve osim naklonosti. “Prije dvije godine Sergej Jakut me je pokupio s ulice u centru i doveo u svoju brvnaru zajedno s nekolicinom mladih koje je također te večeri skupio. Nismo imali pojma tko je on, kamo nas vodi, ni zašto. Nismo znali ništa jer nas je sve omamio nekakvim transom koji nije popustio sve dok se svi zajedno nismo našli zaključani unutar golemog, mračnog kaveza.”

“Onoga u štaglju na njegovu imanju”, rekao je Nikolaj smrknutog lica. “Isuse Kriste, doveo te je kao živu lovinu za svoj krvni klub?”

“Mislim da nijedno od nas nije znalo da čudovišta stvarno postoje sve dok Jakut, Lex i nekoliko drugih nisu došli otključati kavez. Pokazali su nam gdje je šuma i rekli neka trčimo.” Progutala je gorčinu što joj je bujala u grlu. “Pokolj je počeo čim je prvi od nas dospio do šume.”

U mislima je Renata ponovno proživljavala užas, sve do najmanje mučne pojedinosti.

Još uvijek je mogla čuti krikove žrtava. I jezive zvukove grabežljivaca koji su ih gonili s divljim žarom. Još uvijek je ćutila ljetni miris borovine i vlažne mahovine, mirise prirode koje je ubrzo prekrio vonj krvi i smrti. Još uvijek je mogla vidjeti beskrajnu tamu što ju je okružila na nepoznatom teritoriju, nevidljive grane što su joj šibale obraze i kidale odjeću dok je pokušavala pronaći put do slobode.

“Nitko od vas zapravo nije imao šansu”, promrsio je Nikolaj. “Rekli su vam da bježite samo kako bi se poigravali s vama. Kako bi sebi pružili privid da krvni klubovi imaju nekakve veze sa sportom.”

“I sama to sada znam.” Renata je još uvijek mogla okusiti uzaludnost bježanja. U crnilu noći, užas je poprimio oblik u blistavim jantarnim očima, iskešenim, krvavim očnjacima kakve nije mogla zamisliti ni u najgorim noćnim morama. “Jedan od njih me je sustigao.

Iskrsnuo je niotkuda i stao kružiti oko mene pripremajući se na napad. Nikad nisam osjetila toliki strah. Bila sam preplašena i bijesna i nešto je u meni jednostavno... puklo. Osjetila sam kako mnome struji snaga, nešto snažnije od adrenalina koji mi je jurcao tijelom.”

Nikolaj je kimnuo. “Nisi znala ništa o svojoj sposobnosti?”

109

Bosnaunited&Crowarez “Nisam znala o koječemu do te noći. Cijeli mi se svijet okrenuo naglavce. Samo sam željela preživjeti. Tako da, kad sam osjetila tu energiju kako protječe mojim tijelom, nekakav iskonski instinkt u meni nagnao me je da se okrenem i otpustim to na napadača.

Istisnula sam to iz sebe snagom uma, a vampir je posrnuo unatrag kao da sam ga nečim udarila. Još sam toga bacila na njega, onda još, sve dok se nije našao na podu urlajući. Oči su mu krvarile, a cijelo tijelo se grčilo od bola.” Renata je zastala, zapitavši se zuri li u nju ovaj ratnik Vrste zato što je osuđuje zbog nedostatka kajanja zbog onog što je učinila. Nije se kanila ispričavati ni opravdavati. “Željela sam da pati, Nikolaj. Željela sam ga ubiti, i ubila sam ga.”

“Zar si imala drugog izbora?” rekao je, te posegnuo i vrlo nježno prešao jagodicama prstiju po njezinu obrazu. “A što je bilo s Jakutom? Gdje je on bio tada?”

“Nedaleko. Kad sam ponovno počela bježati, prestigao me je i prepriječio mi put.

Pokušala sam i njega svladati, ali uzalud. Sve što sam imala u sebi otpustila sam na njega, dok nisam bila do kraja izmoždena, ali nije bilo dovoljno. Bio je presnažan.”

“Zato što je bio Prvi.”

Renata se složila kimanjem glave. “Objasnio mi je to poslije, nakon prvog povratnog udara koji me je onesvijestio i držao u nesvijesti puna tri dana. Kad sam se probudila, bila sam prisiljena služiti kao osobni tjelesni čuvar tom vampiru.”

“Nikad nisi pokušala pobjeći?”

“U početku sam pokušavala, više nego jednom. Nikad mu nije trebalo dugo da me pronađe.” Blago je pritisnula srednjim prstom vratnu arteriju. “Teško je daleko odmaknuti kad je mom progonitelju moja krv bila učinkovitija od GPS sustava. Moja mu je krv bila osiguranje za odanost. Bio je to okov koji nisam mogla slomiti. Nikad se ne bih toga oslobodila.”

“Sad si slobodna, Renata.”

“Da, valjda jesam”, rekla je, a odgovor joj je zvučao šupljim, kao što se i sama osjećala.

“Ali, što je s Mirom?”

Nikolaj je jedan dugi trenutak nijemo gledao u nju. Nije željela vidjeti sumnju u njegovim očima, kao što nije željela ni prazna obećanja da bi i jedno od njih dvoje moglo nešto učiniti za Miru sad kad je bila u rukama neprijatelja. Pogotovo sad kad je bila dodatno oslabljena zbog ozljede ramena.

Nikolaj se okrenuo prema bijeloj kadi na nogarima i odvrnuo obje slavine. Kad je voda potekla u kadu, okrenuo se prema njoj. “Hladna kupka bi ti trebala sniziti temperaturu.

Dođi, pomoći ću ti da se okupaš.”

“Nemoj, mogu sama... “ Brzo ju je podignuo pokazavši joj da neće trpjeti protivljenje. “Košulja, Renata. Daj mi da ti pomognem i vidim što se događa s tom ranom.”

Očito nije kanio odustati. Renata je sjedila vrlo mirno dok je Nikolaj otkopčavao posljednjih nekoliko gumbova na prevelikoj košulji pa je nježno svukao. Pamuk je pao u mekanom šuštanju na njezino krilo i oko kukova. Iako je na sebi imala grudnjak, stidljivost

110

Bosnaunited&Crowarez usađena u nju još od djetinjstva provedenog u crkvenom sirotištu natjerala ju je da podigne ruke kako bi skrila grudi od njegova pogleda.

Ali u tom trenutku u njegovu pogledu nije bilo ni trunke seksualnosti. Sva njegova pozornost sad je bila usmjerena na rame. Bio je nježan, pažljiv, prstima blago tapkajući područje oko rane. Pratio je oblinu njezina ramena do druge strane, sve do točke gdje je metak izišao. “Boli li te kad te ovdje dodirujem?”

Iako je njegov dodir bio gotovo neprimjetan, bol se širila njezinim tijelom. Lecnula se, uvukavši dah.

“Oprosti. Oko izlazne rane puno je crveno i natečeno.” Njegov duboki glas vibrirao je njezinim kostima dok ju je lagano doticao. “Ne izgleda mi sjajno, ali kad bismo je očistili...”

Kad mu je glas naglo utihnuo, znala je što je sad ugledao. Ne otvorenu prostrijelnu ranu, nego druga dva ružna ožiljka na inače glatkoj koži njezinih leđa. Osjetila je kako je peku istom vrelinom kao i one noći kad ih je zaradila.

“Sveca mu.” Nikolaj je sporo izdahnuo. “Što se ovdje dogodilo? Jesu li ovo opekline?

Isuse... jesu li ovo žigovi?”

Renata je sklopila oči. Dio nje želio se samo smanjiti i nestati dolje kroz odvod u pločicama, ali prisilila se ostati mirna, kralježnice kruto uspravljene. “Nije to ništa važno.”

“Sranje.” Stajao je ispred nje i podignuo joj bradu rubom dlana. Pustila je da joj pogled odluta i sretne se s njegovim blijedoplavim očima, oštrima od napetosti. Nije bilo sažaljenja u tim očima, samo hladan gnjev koji ju je zaprepastio. “Reci mi. Tko ti je ovo učinio... Jakut?”

Slegnula je ramenima. “Bio je to samo jedan od njegovih maštovitih načina da me podsjeti kako nije pametno da ga razljutim.”

“Taj pasji sin”, Nikolaj se pjenio. “Zaslužio je smrt samo zbog ovoga. Zbog svega što ti je učinio - taj ološ ju je itekako zaslužio.”

Renata je zatreptala, iznenađena što vidi toliki bijes, takvu grozničavu zabrinutost.

Naročito kad je Nikolaj bio jedan od Vrste, a ona, kao što joj je jasno dano do znanja dovoljno često tijekom ove dvije godine, tek najobičnije ljudsko biće koje postoji samo zato što je bilo od koristi. “Mislila sam da ćeš biti kao oni. Ali nisi nimalo nalik njemu, ni Lexu, ni drugima. Ti si... ne znam... drukčiji.”

“Drukčiji?” Iako napetost nije napustila njegove oči, kut Nikolajevih usana se iskrivio.

“Je li to možda kompliment, ili iz tebe samo progovara vrućica?”

Nasmiješila se unatoč općenito bijednom stanju. “Oboje, rekla bih.”

“Pa, mogu se nositi s drukčijim. Ajmo te sad malo rashladiti prije nego što se počneš nabacivati s riječju koja počinje na F.” “Riječ na F?” upitala je, promatrajući kako uzima bocu s tekućim sapunom s umivaonika i ulijeva malo u kadu.

“F kao fin”, rekao je i dobacio joj kiseli smiješak preko svoga širokog ramena.

“Imaš s time problem?”

“U tome nikad nisam bio osobito vješt.”

Osmijeh mu je bio vragolast i više nego šarmantan kad su mu se na mršavim obrazima pojavile one dvije rupice. Gledajući ga ovako, nije joj bilo teško zamisliti kako je ovo mužjak

111

Bosnaunited&Crowarez s brojnim vještinama koje nisu samo podrazumijevale baratanje oružjem i bodežima. Znala je, primjerice, iz prve ruke kako je imao izrazito vješte usne. Ma koliko to pokušavala zanijekati, u sebi je još uvijek gorjela od njihova poljupca tamo u brvnari, a vrelina koju je sad osjećala nije imala baš nikakve veze s njezinom vrućicom.

“Svuci se”, rekao joj je Nikolaj, i u jednom se trenutku smušenosti zapitala je li joj bio u stanju čitati misli. Prelazio je rukom kroz pjenušavu vodu u kadi, a zatim je otresao. “Mislim da je dobra. Ajde, uđi unutra.”

Renata je promatrala kako vraća bocu sa sapunom natrag na umivaonik, potom pretražuje ormarić vadeći rukavicu za kupanje i veliki ručnik. Dok joj je bio okrenut leđima i zaokupljen potragom za sapunom i šamponom, Renata se na brzinu riješila grudnjaka i gaćica pa kliznula u kadu.

Hladna voda bila je božanstvena. Uronila je u kupku s uzdahom, njezino je iscrpljeno tijelo smjesta doživjelo olakšanje. Kad se oprezno namjestila i prekrila dojke sapunicom, Nikolaj je smočio rukavicu pod hladnom vodom iz umivaonika.

Presavio ju je i nježno joj prislonio na čelo. “Odgovara li ti ovo?”

Kimnula je, sklopivši oči dok je držao oblog na njezinu čelu. Nagon da se nasloni leđima o stijenku kade bio je primamljiv, ali kad je to pokušala, onaj kratak trenutak pritiska na njezinu ramenu natjerao ju je da se povuče zastenjavši od bola.

“Evo”, rekao je Nikolaj spustivši dlan druge ruke na sredinu leđa. “Samo se opusti. Ja ću te držati.”

Renata je pustila da joj se težina polako nasloni na njegovu snažnu ruku. Nije se mogla sjetiti kad se posljednji put ovako netko brinuo za nju. Ne ovako. Bože, zar je ikad? Sklopila je oči u nijemoj zahvalnosti. S Nikolajevom snažnom rukom na njezinu umornom tijelu, čudan, potpuno nepoznat osjećaj sigurnosti raširio se njome, ugodan poput mekanog pokrivača.

“Bolje?” upitao je.

“Mhm. Baš je fino”, rekla je, onda samo malčice otvorila jedno oko i pogledala u njega.

“Riječ na F. Oprosti.”

Zastenjao je dok je odmicao hladni oblog s njezina čela. Gledao ju je s ozbiljnošću zbog koje joj je srce malo brže zakucalo u grudima. “Bi li mi nešto rekla o tim ožiljcima na leđima?”

“Ne bih.” Renatin se dah ubrzao od same pomisli da mu oda išta više od onoga što već jest. Nije bila spremna. Ne s njime, ne ovako. Bilo je to poniženje o kojem jedva da je mogla misliti, a kamoli ga uobličiti riječima.

Nije rekao ništa čime bi prekinuo tišinu koja se među njima rastegnula. Umočio je spužvu u vodu i nanio malo pjene na njezino zdravo rame. Svježina ju je preplavila, potočići su klizili niz njezinu dojku i dolje niz ruku. Nikolaj joj je istrljao vrat i prsnu kost, a zatim pažljivo krenuo prema ozljedi na lijevoj strani.

“Je li ovo u redu?” upitao je glasom koji je blago podrhtavao.

Renata je kimnula, nesposobna progovoriti kad je njegov dodir bio tako nježan i utješan. Pustila je da je opere, pogledom prelazeći preko prelijepog uzorka boja na njegovim nagim prsima i rukama. Njegovi dermaglifovi nisu bili toliko brojni ni gusto isprepleteni kao

112

Bosnaunited&Crowarez Jakutovi. Nikolajevo znakovlje Vrste bile su lijepo razgranate vitice, cvjetni i plameni oblici što su mu plesali glatkom zlaćanom kožom.

Znatiželjna, i prije nego što je shvatila što čini, Renata je posegnula rukom kako bi pratila jedan od izvijenih crteža koji su mu se spuštali niz snažne mišice. Čula je njegov blag udisaj, iznenadan zastoj njegovih pluća dok se prstima lagano poigravala na njegovoj koži, njegovo muklo stenjanje.

Kad ju je pogledao, obrve su mu bile duboko navučene preko očiju. Zjenice su mu se oštro suzile, a plavetnilo njegovih šarenica počelo je bljeskati jantarnim iskrama. Renata je povukla ruku, a isprika joj je bila navrh jezika.

Nije imala priliku izustiti ni riječ.

Pomaknuvši se brže nego što je dospjela registrirati, s lakom okretnošću grabežljivca, Nikolaj je prešao onih nekoliko centimetara što ih je razdvajalo. Već u idućem trenu njegove su usne slasno okrznule njezine. Usne su mu bile toliko mekane, tako tople i zamamne. Bio je potreban samo jedan primamljiv potez njegova jezika po rubu njezinih usana i Renata je rado, i gladno, popustila.

Osjetila je novu vrstu topline kako se budi u njezinoj srži, nešto snažnije od bola koji je posve izblijedio pod užitkom Nikolajeva poljupca. Izvadio je ruku iz vode i pažljivo je privio, ne napuštajući usnama njezine.

Renata se u njemu topila, previše iscrpljena da promisli o mogućim razlozima zašto bi bilo pogrešno pustiti da se ovo razvije u nešto više. Željela je da se nastavi - toliko da se od želje tresla. Nije mogla osjetiti ništa doli Nikolajeve snažne ruke kako je miluju, čuti ništa doli nabijanje vlastita i njegova srca, žestoke udare usklađene u ritmu. Ćutila je samo vrelinu njegovih zavodljivih usana koje su zarobile njezine... i samo je znala da želi još.

Začulo se kucanje na vratima stana iznad garaže.

Nikolaj je zastenjao pa se povukao. “Netko je na vratima.”

“To je sigurno Jack”, rekla je Renata zadihana, a puls joj je i dalje snažno udarao. “Idem vidjeti što želi.”

Pokušala se premjestiti u kadi, no osjetila je kako joj se rame zapalilo od bola.

“Vraga hoćeš”, rekao je Nikolaj već ustajući. “Ostani ovdje. Ja ću se pobrinuti za Jacka.”

Nikolaj je prema svim standardima bio krupan muškarac, ali sad joj se činio gorostasnim. Njegove bistre plave oči pucketale su jantarnim sjajem, a dermaglifovi na njegovim mišićavim rukama i torzu oživjeli su bojama. Bio je zamjetno velik i na drugome mjestu, što je teško mogao prikriti ispod širokih sintetičkih hlača.

Kad se kucanje ponovno oglasilo, opsovao je, vršci njegovih očnjaka su bljesnuli. “Zna li itko osim Jacka da smo ovdje?”

Renata je zatresla glavom. “Zamolila sam ga da nikome ne govori. Možemo mu vjerovati.”

“Pa, valjda ni sad nije loš trenutak da to doznamo, a?”

“Nikolaj”, rekla je dok je uzimala košulju. “U vezi s Jackom... on je dobar čovjek. Častan.

Ne želim da mu se išta dogodi, može?”

113

Bosnaunited&Crowarez

Podsmjehnuo se. “Ne brini se. Potrudit ću se biti fin.”

114

Bosnaunited&Crowarez

Devetnaesto poglavlje “Baš fino”, zastenjao je Niko iskrivljena lica. Osjećao se sve samo ne fino dok je zatvarao vrata kupaonice i odlazio prema glavnoj prostoriji stana.

Biti nasamo s Renatom dok je sjedila naga u kadi, dodirivati je - ljubiti je, zaboga prebacilo je sva njegova čula u petu brzinu. No, koliko god sad bio na kušnji, njegova erekcija bila mu je najmanja briga dok je prilazio vratima na koja je Jack još jednom zakucao. Jedno je pretvarati se da u njegovim hlačama nije bilo napeto koplje, a sasvim drugo nadati se da nitko neće primijetiti njegove oči koje su gorjele kao dvije vrele žeravice, ili njegove izdužene očnjake pred kojima bi se posramio i jedan rotvajler.

Barem mu je majica prekrivala glifove. Nikolaj nije morao vidjeti svoje tijelo da zna kako su mu znakovlja na koži živa i pulsiraju dubokim bojama erotskog uzbuđenja. U ovom trenutku bi mu užasno bilo teško objasniti ih kao tetovaže.

Zurio je u vrata prisiljavajući se smiriti. Morao je ugasiti vatru u svojim šarenicama, a to je značilo svladati požudu koju je u njemu uskomešao Renatin dodir. Usredotočio se na usporavanje svog pulsa, što je bila vražja borba kad mu je kurac zapovijedao krvotokom.

“Ima li koga?” otegnuto pitanje začulo se izvana. Jack je ponovno pokucao, a tamna sjena njegove glave ocrtavala se s druge strane stakla na vratima zamračenima zastorom. Činilo se da pazi da mu glas bude na diskretnoj razini. “Renata, jesi to ti, dušice? Jesi budna?”

Sranje. Nije bilo druge nego ga pustiti unutra. Nikolaj je muklo zagunđao ispod glasa dok je posezao za zasunom. Obećao je Renati da će biti ljubazan prema starome, ali stvari bi mogle poći po zlu čim otvori vražja vrata. A ako taj čovjek samo malčice posumnja, morat će se naći na popisu onih kojima je izbrisano sjećanje.

Niko je otključao i okrenuo kvaku. Uzmaknuo je sa zrake dnevne svjetlosti koja se ulila unutra kroz otvor i smjestio se iza vrata kad su se širom otvorila.

“Renata? Smijem li ući na trenutak?” Iznošena smeđa kaubojska čizma prešla je preko praga. “Mislio sam da je bolje da te obiđem sad tijekom jutra, jer ću poslije biti zauzet poslovima oko kuće i djecom.”

Kad je Jack, odjeven u izblijedjele “levisice” i bijelu donju majicu, ušao, Nikolaj je položio ruku na vrata i zatvorio ih kako bi spriječio ulazak jutarnjeg sunca. Odmjerio je starca jednim letimičnim pogledom, proučivši mu izborano lice, pronicljive oči i srebrnkastu, vojnički ošišanu kosu. Bio je to krupan muškarac, pomalo omekšao oko trbuha, malo pognutih koljena, ali njegove tetovirane ruke bile su preplanule i još uvijek čvrste, s dovoljno mišićne mase da upozore kako možda jest ostario, ali da u njima ima još snage i da nipošto ne zazire od teškog fizičkog rada.

“Ti si sigurno Jack”, rekao je Nikolaj oprezno govoreći kako bi prikrio očnjake ispod usana.

“Tako je.” Kratko je kimnuo dok je i sam odmjeravao Nikolaja. “A ti si Renatin prijatelj...

Ona, ovaj, sinoć mi nije stigla reći tvoje ime.”

115

Bosnaunited&Crowarez Čini se da se jantarni sjaj ugasio u Nikolajevim plavim šarenicama, jer je čisto sumnjao da bi mu Jack ponudio ruku na pozdrav da se kojim slučajem susreo s parom nezemaljskih očiju koje bacaju iskre poput peći.

“Ja sam Nick”, rekao je, barem se zasad držeći blizu istini. Kratko se rukovao s bivšim vojnikom. “Hvala na pomoći.”

Jack je kimnuo. “Izgledaš puno bolje jutros, Nick. Drago mi je što si na nogama. Kako je Renata?”

“Okej. U kupaonici je.”

Nije vidio razloga da spominje infekciju. Nema smisla zabrinjavati dobrodušnog Jacka pa da počne govoriti o liječnicima ili odlasku u bolnicu. Iako, prema onome što je Nikolaj vidio na Renatinu ramenu, ako ona rana ne počne zacjeljivati - i to brzo - neće biti druge nego posjetiti hitnu pomoć.

“Nemam namjeru zapitkivati kako je zaradila ranu od metka u ramenu”, rekao je Jack pomno proučavajući Nikolaja. “Prema stanju u kojem ste oboje sinoć bili, ali i činjenici da sam morao sakriti očito ukradeni dostavni kamion, ne preostaje mi ništa nego zaključiti da je vaš problem povezan s drogom. Ipak, znam da je Renata pametnija. Neću ni na čas povjerovati da bi se uvalila u nešto kao što je droga. Nije mi željela ništa reći. I obećao sam da neću navaljivati. A ja sam čovjek od riječi.”

Niko je zadržao starčev pogled. “Siguran sam da ona to cijeni. Oboje to cijenimo.”

“Aha”, otegnuo je Jack suzivši one čelične oči. “Ali, nešto me ipak muči. Bila je 'nestala u akciji' zadnjih nekoliko godina... imaš li ti ikakve veze s time?”

Nije to bilo izrečeno kao otvorena optužba, ali bilo je očito da je stari zabrinut zbog Renate, kao i to da je slutio kako njezino dugotrajno izbivanje nije bilo dobro za nju. Čovječe, kad bi samo znao što je sve pretrpjela. Prostrijelna rana bila je samo šlag na vrlo ružnoj torti.

Nikolaj je zatresao glavom. “Poznajem Renatu samo nekoliko dana, ali mogu ti potvrditi da si u pravu kad misliš da je prepametna da bi petljala s drogom. Ovdje nije riječ o tome, Jack. Ali, u opasnosti je. Jedini razlog zašto sam ovdje jest taj da je riskirala vlastitu glavu kako bi me izvukla iz gomile govana jučer.”

“To mi zvuči kao Renata”, rekao je Jack, a njegov se izraz izgubio negdje između ponosa i brige. “Nažalost, time što se umiješala i pomogla mi, sad smo oboje lovina.”

Jackje zagunđao dok je slušao, čekinjaste obrve su se skupile. “Je li ti rekla kako se nas dvoje poznajemo?”

“Ponešto”, rekao je Niko. “Znam samo da ti vjeruje i da te poštuje. Pretpostavljam da ovo nije prvi put da si joj priskočio u pomoć.”

“Pokušao sam, bolje rečeno. Renata nikad nije željela pomoć, ni od mene ni od bilo koga drugog. Barem ne za sebe. Ali puno je drugih klinaca dovela u moju kuću. Nije mogla podnijeti da neko dijete pati. Kvragu, i sama je praktično bila dijete kad je prvi put ovamo došla. Uvijek se uglavnom držala po strani, pravi vuk samotnjak. Nema nikoga od rodbine, znaš.”

Nikolaj je zatresao glavom. “Ne, nisam to znao.”

116

Bosnaunited&Crowarez “Sestre milosrdnice odgojile su je do njezine dvanaeste godine. Majka ju je ostavila u crkvenom sirotištu kad je Renata bila dojenče. Nikad nije upoznala nijedno od roditelja. Kad je navršila petnaestu, već je bila prepuštena sama sebi, napustila je redovnice i počela živjeti na ulici.”

Jack je prišao metalnom ormariću za spise koji je stajao uz neke druge stvari spremljene u stanu. Izvadio je svežanj ključeva iz džepa traperica i umetnuo jedan u ključanicu s prednje strane ormarića. “Tako je, prijatelju, Renata je bila opaka štićenica, čak i na početku. Mršava, oprezna, izgledala je kao da bi jedva izdržala malo jači nalet vjetra. Ali ta djevojčica imala je kralježnicu od čelika. Nije trpjela sranja ni od koga.”

“U tome se nije previše promijenila”, rekao je Nikolaj gledajući kako starac otvara donju ladicu. “Nikad nisam upoznao ženu kao što je Renata.”

Jack ga je pogledao uz osmijeh. “Posebna je, to svakako. I tvrdoglava. Nekoliko mjeseci prije nego što sam je posljednji put vidio, pojavila se ovdje lica punog modrica. Navodno je nekakav cuger na povratku iz bara zaključio kako ne bi bilo loše da ga netko ugrije preko noći. Ugledao je Renatu i pokušao je ugurati u svoj auto. Opirala se, ali i zaradila nekoliko gadnih udaraca prije nego što je uspjela pobjeći.”

Nikolaj je opsovao ispod glasa. “Pasjeg sina je trebalo zadaviti što je uopće dotaknuo bespomoćnu ženu.”

“I sam tako mislim”, rekao je Jack mrtav ozbiljan, opet poprimivši zaštitnički stav vojnika. Spustio se u čučanj i izvukao ulaštenu drvenu kutiju iz ormarića. “Podučio sam je nekoliko samoobrambenih poteza - ono, najosnovnije. Ponudio sam joj da je pošaljem na treninge o mom trošku, ali, naravno, odbila je. Tjedni su prolazili i ponovno se vratila, pomažući još jednom klincu koji nije imao kamo. Rekao sam joj da imam nešto za nju - dar koji sam napravio posebno za nju. Tako mi Boga, da si joj samo vidio lice, pomislio bi da bi se radije bacila pod jureći automobil negoli od nekoga primila dar.”

Nikolaju nije trebalo puno da to zamisli. I sam je jednom-dvaput vidio isto otkako je upoznao Renatu. “Što si joj darovao?”

Starac je slegnuo ramenima. “Ništa previše, zapravo. Imao sam jedan stari komplet bodeža koje sam donio iz Vijetnama. Odnio sam ih kod nekog tipa, umjetnika, i naručio da mi napravi drške po mjeri. Svaku je ručno izrezbario, ugraviravši po jednu od vrlina koje sam vidio u Renati. Rekao sam joj da su to osobine koje je čine jedinstvenom i koje će joj pokazati pravi put u svakoj situaciji.”

“Vjera, čast, hrabrost i žrtva”, rekao je Nikolaj prisjetivši se riječi koje je vidio ugravirane na drškama bodeža koji su Renati tako očito bili dragocjeni.

“Govorila ti je o bodežima?”

Nikolaj je slegnuo ramenima. “Vidio sam ih kad ih je jednom koristila. Puno joj znače, Jack.”

“Nisam to znao”, odgovorio je. “Iznenadio sam se što ih je uopće primila, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ih još uvijek čuva nakon toliko vremena.” Brzo je zatreptao, onda se zaposlio kutijom koju je izvukao iz ormarića. Podignuo je poklopac i Niko je opazio bljesak tamnog metala unutar kutije obložene filcom. Jack je pročistio grlo. “Čuj, kako sam već rekao, ne kanim previše zapitkivati u što ste se točno vas dvoje upleli. Očito je da ste u

117

Bosnaunited&Crowarez prilično gadnoj nevolji. Možete ostati ovdje koliko god trebate, a kad budete spremni za odlazak, želim da znate da ne morate otići praznih ruku.”

Spustio je otvorenu kutiju na pod pred sobom i malo je pogurnuo u Nikolajevu smjeru.

Unutra su bila dva blistava poluautomatska pištolja i kutija sa streljivom. “Tvoji su ako ih želiš, bez ikakvih pitanja.” Niko je podignuo jedan od pištolja kalibra .45 i stao ga s divljenjem proučavati. Bio je to prelijep, dobro održavan Colt M1911. Vjerojatno vojno oružje iz vremena njegova ratovanja u Vijetnamu. “Hvala ti, Jack.”

Ostarjeli ljudski ratnik kratko mu je kimnuo. “Samo se brini za nju. Čuvaj je.” Nikolaj je zadržao taj čvrst pogled. “Hoću.”

“Okej”, promrsio je Jack. “Okej, onda.”

Kad se počeo podizati, netko je doviknuo njegovo ime izvana, dolje s prilaza. Sekundu poslije koraci su tutnjali po drvenim stubama uspinjući se prema stanu nad garažom.

Niko je oštrim pogledom prostrijelio Jacka. “Zna li itko da smo ovdje?”

“Ma kakvi. To je samo Curtis, jedan od mojih klinaca. Popravlja moje pretpotopno računalo. Ponovno ga je napao prokleti virus.” Jack krene prema vratima. “Misli da ovdje tražim disk za podizanje sustava. Riješit ću ga se. Dotle, ako se sjetiš da vam oboma bilo što treba, samo pitajte.”

“Može li kakav telefon?” upitao je Niko, spustivši pištolj do onog drugog.

Jack je posegnuo u džep i izvukao mobitel. Dobacio ga je Nikolaju. “Baterija bi mu trebala izdržati još nekoliko sati. Tvoj je.”

“Hvala.”

“Poslije ću vas opet obići.” Jack je uhvatio kvaku, a Nikolaj se povukao u sjenu kako bi se sklonio od dnevne svjetlosti, ali i sakrio od neželjenog posjetitelja koji je dosad već dospio do vrha stuba. “Pa, prevario sam se, Curtise. Svuda sam provjerio i nema diska u mojim kutijama ovdje.”

Niko je vidio kako glava drugog čovjeka pokušava proviriti iza vrata dok ih je Jack zatvarao za sobom. Zatim se čuo topot stopala na stubama dok je Jack pratio klinca.

Jednom kad je bio siguran da su otišli, Nikolaj je birao pristupni broj sjedišta Reda u Bostonu. Utipkao je broj Jackova mobitela i šifru koja će ga identificirati Gideonu, a onda pričekao povratni poziv.

Podne u skloništu Reda, domu skupine vampira, inače je bilo vrijeme neaktivnosti, ali činilo se da se nijedan od sedmorice ratnika okupljenih u oružarnici podzemnog sjedišta nije obazirao na vrijeme, čak ni nekolicina onih koji su bili blagoslovljeni time da ih u krevetima čekaju njihove Prasestre. Još otkako su se okupili ovdje prije dnevne stanke, ratnici su bili zadubljeni u rasprave o trenutnim zadacima te planovima za predstojeću noć.

Višesatno detaljno seciranje njihovih misija nije bilo ni u kom slučaju neobično, ali ovaj put nije bilo onog uobičajenog raspoloženog čavrljanja ni šaljivih prepirki nad time koga je dopao najizazovniji zadatak.

118

Bosnaunited&Crowarez Sada, nekoliko metara dalje, u dijelu koji se koristio kao vježbaonica, kvintet pištolja ispaljivao je metke jedan za drugim, kartonske mete na drugom kraju raspadale su se u sićušnim konfetima. Streljana im je zapravo više služila za zabavu nego kao nužnost, jer su svi ratnici bili ubojito precizni strijelci. No to svejedno nikad nije sprječavalo nijednog od njih da se međusobno nadmeću, makar samo kako bi održali stvari zanimljivijima.

Ništa od toga, međutim, nije se događalo danas. Samo ravnomjerni pozdravi grmljavinske buke. Larma je bila neobično ugodna, ako ništa a onda barem da zamaskira tišinu, ali i činjenicu da je cijelo sklonište vibriralo niskim frekvencijama nemira. U proteklih trideset šest sati raspoloženje je bilo tmurno, obavljeno kolektivnom, neizgovorenom strepnjom.

Jedan od njihovih je nestao.

Nikolaj je uvijek bio pomalo lutalica, ali to nipošto nije značilo da je taj mužjak nepouzdan. Ako je rekao da će nešto učiniti - ili negdje biti - moglo se na njega računati.

Svaki put, bez iznimke.

A sada, kad se već trebao vratiti iz Montreala prije punih dan i pol, kao što je bilo dogovoreno, Niko nije bio na radaru, niti je s njima stupio u kontakt.

Ovo nije dobro, pomislio je Lucan sluteći da nije jedini koji tako misli dok je gledao ostale ratnike koji su također sa strepnjom čekali glas od Nikolaja i grozili se pomisli što se zapravo moglo dogoditi.

Kao jedan iz Prve generacije i utemeljitelj Reda još u srednjem vijeku, Lucan je bio istinski vođa ove skupine modernih vampirskih vitezova. Njegova je riječ bila zakon u ovom skloništu. U kriznim trenucima - u dobru i zlu - on je bio odgovoran za ozračje koje je vladalo skloništem. Bio je dobro uvježban ne odavati ni zabrinutost ni sumnje, što je bila vještina prirođena onom dijelu njega koji je bio praktično besmrtan, što je bilo prirođeno moćnom grabežljivoj koji hoda Zemljom već nekih devet stotina godina.

Ali dio njega koji je bio ljudski - dio koji je naučio cijeniti živo, još i više nakon što je susreo svoju Prasestru, Gabriellu, prije samo jednog ljeta - nije se mogao pretvarati da potencijalni gubitak još jednog ratnika u ovom osobnom ratu unutar vampirske nacije ne bi bio ništa manji od čiste propasti. Činjenica je bila da su mu ratnici Reda, oni koji su s njime bili od početaka, ali i novi članovi koji su se pridružili borbi prošle godine, bili poput obitelji.

Toliko se toga promijenilo u zadnje vrijeme. Sad je nekoliko ženki živjelo s njima u skloništu, a jednom ratniku i njegovoj družici - Danteu i Tess - beba će stići za nekoliko mjeseci.

U ovom su trenutku ulozi bili veći nego ikad, jedno zlo je poraženo samo kako bi se suočili s drugim, još moćnijim, što se prijeteći nadvijalo nad rasom. U samo godinu dana glavna misija ratnika da potamane Krvožedne kako bi održali mir prepustila je mjesto progonu opasnog neprijatelja koji se skrivao negdje već nekoliko dugih desetljeća. Bio je to neprijatelj koji je strpljivo pleo svoju mrežu, planirajući strategiju dok je skrivao kobnu tajnu i čekao priliku da je objavi. Ako uspije u naumu, neće samo populacija Vrste biti u opasnosti, nego i cijelo čovječanstvo.

Lucanu nije trebalo dugo da se prisjeti barbarskog starog doba, kad je noćima vladala šačica krvožednih stvorova s drugog svijeta, zlotvora koji su posvuda sijali užas i smrt.

Hranili su se poput skakavaca i uništavali sve za sobom poput najubojitijih krvoloka.

119

Bosnaunited&Crowarez Lucanova životna misija bila je iskorijeniti te zvijeri, makar to značilo usmrtiti i Drevnog koji mu je bio otac.

Red je objavio rat, isukao mačeve i odjahao u borbu kako bi ih sve potamanio... ili barem su tako vjerovali. Pomisao da je jedan od njih preživio ledila je Lucanove besmrtne kosti.

Pogledao je ratnike koji su se borili njemu uz bok i nije mogao a da ne osjeti breme svojih godina. Nije mogao a da ne osjeti kako su svi prošli test prošle godine - možda prvi istinski test od utemeljenja Reda - a najgore je tek slijedilo.

Obuzet mračnim mislima dok je koračao stražnjim dijelom oružarnice, Lucan nije opazio kako se klizna vrata streljane otvaraju sve dok Gideon nije nahrupio unutra. Vintage cipele plavokosog vampira uz škripu su se zaustavile na bijelom mramornom podu ispred Lucana.

“Niko se vratio na radar”, objavio je s vidnim olakšanjem. “Njegova identifikacijska šifra upravo se pojavila na mobitelu. Mreža je iz Montreala.”

“I bilo je vrijeme, majku mu”, zarežao je Lucan ničim ne odavši svoju zabrinutost. “Je li još na vezi?”

Gideon je kimnuo. “Stavio sam ga na čekanje, na telefonu je tamo u laboratoriju. Mislio sam da bi želio osobno s njime razgovarati.”

“O, želio bih.”

Pucnjava u streljani naglo je prestala kad je jedan od ratnika, jedini drugi pripadnik Prve generacije Tegan, dotrčao i objavio vijest o Nikolajevu pozivu petorici mužjaka koji su pucali u mete. Ratnici u streljani - Dante i Rio, stari članovi; Chase, koji je napustio Agenciju kako bi se prošlog ljeta pridružio Redu; te dvojica novaka, Kade i Brock, koje je unovačio upravo Nikolaj - spustili su oružje i prišli Teganu, napetih mišića i mrkih pogleda.

Rio, jedan od ratnika najbliži s Nikolajem, prvi je progovorio. Njegovo lice puno ožiljaka bilo je zategnuto od brige. “Što mu se dogodilo tamo gore?”

“Dao mi je samo kraću verziju događaja”, odvratio je Gideon. “Ali sve je sjebano, počevši od ubojstva Sergeja Jakuta prije dvije noći. “ “Sveca mu”, promrmljao je Brock prešavši svojim tamnim prstima preko kratko podšišane crne kose. “To sranje s ubojstvima Prvih stvarno je otišlo kvragu.”

“Pa”, dometnuo je Gideon, “to nije ono najgore. Niko je uhićen zbog ubojstva i odveden u Agencijin pritvor.”

“Ah, sranje”, javio se Kade suzivši svijetlosrebrne oči. “Ne misliš valjda da je... “ “Nema šanse”, rekao je Dante bez oklijevanja. “Sumnjam da bi pustio suzu zbog tog ološa Jakuta, ali nema šanse da Nikolaj ima svoje prste u njegovu ubojstvu.”

Gideon je zatresao glavom. “Točno. Ali, nije to bilo ni djelo profesionalnog ubojice. Niko kaže da je Jakutov rođeni sin doveo Krvožednog kako bi ubio njegova oca. Nažalost za Nikolaja, Jakutov sin je u nekakvom dosluhu s Agencijom. Odvukli su Nikolaja i bacili ga u zatvoreničku kliniku.”

“Ma koji kurac?” Ovaj put je Sterling Chase bio onaj koji je progovorio. Kako je i sam nekoć bio u redovima Agencije, bio je svjestan, kao i svi ostali ratnici u prostoriji, koliko

120

Bosnaunited&Crowarez neugodan može biti posjet jednoj od takvih ustanova u kojima su držali Krvožedne. “Ako je imao dovoljno razuma da nam se javi, pretpostavljam da više nije tamo.”

“Nekako mu je pošlo za rukom pobjeći”, rekao je Gideon, “ali još ne znam sve pojedinosti. Mogu vam samo reći da je u sve umiješana i ženka, Prasestra koja je boravila u Jakutovu domaćinstvu. Sad je s Nikolajem.”

Lucan nije komentirao ove uznemirujuće vijesti, iako je njegov mračan izraz lica vjerojatno dovoljno govorio. “Gdje su sad?”

“Negdje u gradu”, odgovorio je Gideon. “Nikolaj ne zna točnu lokaciju, ali kaže da su zasad na sigurnom. No, jeste li spremni na pravu bombu?”

Lucan izvije obrvu. “Kvragu, zar ima još nešto?”

“Bojim se. Pasji sin koji je bacio Nikolaja u zatvoreničku kliniku i osobno nadgledao mučenje navodno je tijekom čavrljanja s njime priznao vezu s Dragosom.”

121

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeseto poglavlje Nikolaj je bio usred telefonskog razgovora kad je Renata izišla iz kupaonice nakon dugotrajne i prijeko potrebne kupke. Očito je u jednom trenutku zaspala u kadi jer je posljednje čega se sjećala bio Jackov glas nakon što je Nikolaj izišao da mu otvori vrata, a sad od njega nije bilo ni traga. Ušla je u sobu, kose vlažne na krajevima i zalijepljene za vrat, tijela omotanog ručnikom koji joj je pronašao Nikolaj.

Bila je mamurna i bolna, još uvijek vruća, ali hladna kupka bila je upravo ono što joj je trebalo. Ni Nikolajev poljubac nije joj škodio.

Govoreći tihim, tajnovitim glasom, dobacio joj je pogled s mjesta gdje je opkoračio stolac pokraj kartaškog stola nasred sobe. Njegove svijetloplave oči brzo su je, ali temeljito, proučile od glave do pete. U tom je kratkom pogledu bila nedvojbena vrelina, ali bio je sav zaposlen na telefonu razgovarajući, pretpostavila je, s Redom u Bostonu. Renata je slušala dok je sažeto i jasno prenosio informacije o okolnostima Jakutova ubojstva, navodnom savezništvu Lexa i Agencije, Mirinu nestanku i bijegu iz ustanove nakon kojeg su Nikolaj i Renata pronašli privremeno sklonište ovdje kod Jacka.

Kako je zvučalo, mužjak na drugom kraju linije - Lucan, čula je da mu se Nikolaj obraća bio je zabrinut za njihovu sigurnost te sretan što su oboje u jednom komadu, makar ne toliko zadovoljan kad je čuo da im je oboma pomogao jedan čovjek. Nije Lucan bio oduševljen ni činjenicom da Nikolaj kani pomoći Renati da pronađe Miru. Mogla je čuti dubok glas na drugom kraju kako reži nešto o “problemu te Prasestre” i “trenutačnim ciljevima misije”, i to u smislu da jedno isključuje drugo.

Kad je Nikolaj dometnuo da Renata ima prostrijelnu ranu, psovka izgovorena u slušalicu odzvonila je do drugog kraja sobe.

“Jaka je ona”, rekao je dobacivši joj pogled, “ali rame joj je prilično gadno ozlijeđeno, i ne izgleda baš najbolje. Možda ne bi bilo loše da je netko pokupi i odvede u sklonište Reda dok se ovdje sve ne smiri.”

Renata ga je ošinula pogledom neodobravanja i zavrtjela glavom. Velika pogreška. Čak i najmanji pokret glavom zamutio joj je pogled, i mogla je samo posaditi stražnjicu na rub kreveta prije nego što su je izdale noge.

Sručila se na madrac boreći se s opakom navalom hladnog znoja.

Nastojala je nekako prikriti to svoje stanje od Nikolaja, ali njegov joj je pogled govorio da joj nema smisla pretvarati se.

“Je li Gideon iskopao nešto o Fabienu?” upitao je ustavši i ushodavši se po sobi. Slušao je jednu minutu, a onda duboko udahnuo. “Jebiga. Ne mogu reći da sam iznenađen. Taj gad je od glave do pete zaudarao na političara, pa sam i slutio da ima dobre veze. Što smo još doznali?”

Renata je zadržala dah u tišini koja se rastegnula. Mogla je vidjeti da vijesti s druge strane linije nisu bile dobre.

122

Bosnaunited&Crowarez Nikolaj je duboko uzdahnuo i prošao prstima kroz kosu. “Koliko Gideon misli da će mu trebati da pročešlja te povjerljive spise i pronađe adresu? Sranje, Lucane, nisam siguran da ću moći toliko čekati s obzirom na... Da, čujem te. Dok Gideon traži na tom kraju, možda bih trebao posjetiti Alekseja Jakuta. Kladim se u lijevo jaje da Lex zna gdje mogu pronaći Fabiena. Kvragu, ne bih se iznenadio ni da je Lex koji put bio kod njega.

Bit će mi drago da ga malo stisnem i iscijedim koju informaciju iz njega, a onda se osobno pozabavim Fabienom.”

Nikolaj je slušao jedan trenutak prije nego što je muklo opsovao. “Aha, naravno, znam... koliko god bih volio pokazati tom ološu, u pravu si. Ne možemo sebi priuštiti rizik da prikucamo Fabiena prije nego što ne budemo imali čvrst trag do Dragosa.”

Renata je pogledala na vrijeme da uhvati Nikolajev smrknut pogled. Čekala je da doda kako ništa sad nije važnije od Mirine sigurnosti i pronalaska vampira koji ju je zatočio. Čekala je, ali te riječi nisu napustile Nikolajeve usne.

“Aha”, promrsio je. “Neka me nazove čim nešto pronađe. Večeras ću izići i sam malo pronjuškati ovdje. Otkrijem li bilo što pametno, javit ću se.”

Završio je razgovor i spustio mobitel na kartaški stol. Renata je zurila u njega dok je prilazio krevetu pa čučnuo ispred nje. “Kako se osjećaš?”

Ispružio je ruku kao da joj želi pregledati rame - ili je možda samo pomilovati - ali Renata se trgnula. Nije mogla sjediti ovdje i ponašati se kao da nije zbunjena ili Ijutita. Čak i iznevjerena, ma koliko bila blesava pomisao da je uopće i mogla računati na njega.

“Je li ti hladna kupka malo snizila temperaturu?” upitao je namrštivši obrve. “Još uvijek si mi nekako blijeda i nestabilna. Daj da pogledam... “ “Ne treba mi tvoja briga”, prasnula je. “I ne treba mi tvoja pomoć. Zaboravi da sam te i pitala. Samo... sve zaboravi. Ne želim da se moji problemi kose s ciljevima tvoje misije.”

Njegovo se mrštenje produbilo. “O čemu ti to?”

“Imam svoje prioritete, a ti očito imaš svoje. Po onome što sam čula, čini mi se da onaj tvoj druškan Lucan vuče sve konce.”

“Lucan je moj brat po oružju. On je, k tome, i vođa Reda, tako da - da. Ima pravo vući sve konce kad je riječ o misijama Reda.” Nikolaj je ustao prekriživši ruke na prsima. “Nešto se veliko događa, Renata. Jakutovo ubojstvo samo je mali dio toga, a on nije bio prvi. Još nekoliko ubojstava dogodilo se u Sjedinjenim Državama i inozemstvu. Netko tiho ubija najstarije, najmoćnije pripadnike Vrste.”

“Zašto?” pogledala ga je, znatiželjna protiv volje.

“Nismo sigurni, ali vjerujemo da sve vodi do jednog pojedinca, iznimno opasnog mužjaka druge generacije po imenu Dragos. Red je uspio otkriti njegovo sklonište prije nekoliko tjedana, ali ponovno nam je umaknuo. Sad se opet skriva negdje u podzemlju. Pasji sin se pritajio. Svaki trag koji možemo ugrabiti da mu se približimo od ključne je važnosti.

Mora biti zaustavljen.”

“Sergej Jakut je ubio desetke ljudi - samo radi zabave”, istaknula je Renata. “Zašto ti i Red niste ništa poduzeli da ga spriječite?”

123

Bosnaunited&Crowarez “Sve donedavno nismo imali saznanja ni gdje je, a kamoli o njegovim nezakonitim aktivnostima. Čak i da jesmo, bio je Prvi. I, ma koliko mi to mrzili, Red ne bi mogao bogzna što učiniti bez gomile birokratskih sranja koja bi nam se ispriječila na putu.”

Renatine misli postanu mračne, kovitlajući se unatrag na godine koje je provela pod Jakutovom kontrolom. “Nekad, kad bi Sergej pio iz mene... kad bi me koristio zbog moje krvi, vidjela bih u njemu čudovište. Mislim, znam što je bio - kao i svi iz tvoje vrste - ali svako toliko, pogledala bih mu u oči i kunem se da u njima ne bi bilo ni trunke ljudskosti. Sve što bih vidjela u njegovu pogledu bilo je istinsko zlo.”

“Bio je pripadnik Prve generacije”, rekao je Nikolaj kao da time sve objašnjava. “Jedna polovica njihovih gena je ljudska. Druga polovica je... nešto drugo.”

“Vampirska”, promrsila je.

“Nezemaljska”, ispravio ju je Nikolaj.

Zurio je u nju dok je to izgovarao, a Renatu iznenada preplavi nagon da prasne u smijeh. Ali nije mogla, ne kad mu je izraz lica bio onako apsolutno ozbiljan. “Lex se volio hvalisati da je unuk kralja, osvajača s drugoga svijeta. Uvijek sam pretpostavljala da se samo preserava. A ti mi sad govoriš da je to zapravo istina?”

Nikolaj se podsmjehnuo. “Osvajača, da, ali ne i kralja. Osmorica Drevnih koji su stigli na Zemlju prije više tisuća godina i posijali svoje sjeme u ljudskim ženama bili su krvožedni divljaci, silovatelji... ubojiti stvorovi koji su desetkovali čitave zajednice. Većinu je njih s lica zemlje izbrisao Red u srednjem vijeku. Lucan je poveo rat protiv njih nakon što mu je majku ubio stvor koji ga je začeo.”

Renata je sad samo slušala, previše zapanjena da postavi ijedno od pitanja što su joj se rojila glavom.

“Kako se ispostavilo”, nastavio je Nikolaj, “jedan od Drevnih preživio je rat s Redom.

Sakrio ga je jedan od njegovih sinova - vampir Prve generacije po imenu Dragos. Imamo valjane razloge da vjerujemo kako taj Drevni i dandanas živi, te da Dragosov posljednji preživjeli sin, gad koji nosi njegovo ime, a kojeg imamo namjeru dokrajčiti, samo čeka priliku da ga pusti s uzice.”

“Prije dvije godine bila sam uvjerena da vampiri ne postoje. Sergej Jakut mi je promijenio mišljenje. Ne samo da mi je dokazao da vampiri postoje, nego i da su opasniji i strašniji od bilo čega što sam vidjela u filmovima ili čitala u knjigama. Sad mi govoriš da postoji nešto još gore od toga?”

“Nemam te namjeru plašiti, Renata. Samo mislim da bi trebala znati sve činjenice.

Vjerujem ti.”

“Zašto?”

“Zato što želim da razumiješ”, nježno je rekao. Kao da joj se na neki način ispričavao.

Renata je podignula glavu, hladnoća joj se smjestila u grudima. “Želiš da razumijem... što točno? Da život jednog otetog djeteta nije važan u usporedbi sa svime ovim?”

Blago je opsovao ispod glasa. “Ne, Renata... “ “U redu je. Sad mi je sve jasno, Nikolaj.” Nije mogla zatomiti gorčinu u glasu, čak ni kad se još uvijek borila prihvatiti sve ove nevjerojatne činjenice koje je maločas čula. “Ma nije ni

124

Bosnaunited&Crowarez važno. Na kraju krajeva, nikad mi nisi ništa obećao, a ja sam naviknula na razočaranja. Život je sranje, zar ne? Dobro je znati gdje smo prije nego što se stvari razviju u nešto više.” “Što se događa, Renata?” Zurio je u nju, pogleda toliko prodornog kao da je mogao vidjeti kroz nju. “Je li ovdje samo riječ o Miri, ili si uznemirena zbog onoga što se dogodilo među nama?”

Nama. Riječ joj se zabila u mozak poput noža. Bila joj je toliko nepoznata, opasna.

Previše intimna. Nikad za Renatu nije postojalo “mi”. Uvijek je ovisila jedino o sebi, nikad ništa ne tražeći od drugog. Tako je bilo sigurnije. I sad je bilo sigurnije.

Prekršila je vlastito pravilo kad je krenula za Nikolajem kako bi od njega tražila pomoć.

I kamo ju je to sad dovelo? Gnojna prostrijelna rana, izgubljeno dragocjeno vrijeme, i ni jedan korak bliže Miri. Štoviše, sad kad se sigurno doznalo da je pomogla Nikolaju u bijegu, izgledi da se približi Fabienu bili su ravni nuli. Ako je Mira prije bila u opasnosti, Renata je ovim vjerojatno samo još pogoršala situaciju.

“Moram otići odavde”, ukočeno je rekla. “Već sam izgubila previše vremena. Ne bih mogla podnijeti da se tom djetetu bilo što dogodi zbog mene.”

Briga i frustracija nagnali su je da se odlijepi od kreveta. Ustala je - ali, prebrzo.

Nije dospjela napraviti ni dva koraka a koljena su joj se pretvorila u puding. Vid joj se na trenutak zamračio, i odjednom je osjetila kako tone, posrnuvši naprijed. Osjetila je kako je pridržavaju snažne ruke. Nikolajev glas bio je tih pokraj njezina uha kad ju je uhvatio i nježno prenio natrag do kreveta.

“Prestani se opirati, Renata”, rekao je kad je došla sebi i zatreptala. Nagnut nad njom, prešao je prstima po njezinu licu. Tako nježno, tako smirujuće. “Ne trebaš bježati. Ne trebaš se opirati... ne sa mnom. Sa mnom si sigurna, Renata.” Željela je sklopiti oči i izbaciti iz glave njegove nježne riječi. Toliko se plašila da mu vjeruje. Razdiralo ju je grizodušje jer je prihvatila njegovu utjehu znajući da ono dijete negdje sada pati, vjerojatno plače u mraku i pita se zašto ju je Renata iznevjerila.

“Samo mi je važna Mira”, šapnula je. “Moram je pronaći i odvesti na sigurno.”

Nikolaj je ozbiljno kimnuo. “Znam koliko ti znači. I znam koliko ti je teško tražiti pomoć od nekoga. Isuse Kriste, Renata... svojevoljno si riskirala život da me oslobodiš iz one ustanove. Nikad ti se neću moći dovoljno odužiti.”

Okrenula je glavu na jastuku, nesposobna izdržati njegov prodoran pogled. “Ne brini, nemaš nikakve obaveze prema meni. Ništa mi ne duguješ, Nikolaj.”

Topli prsti klizili su niz njezinu čeljust. Obujmio joj je bradu dlanom i nježno joj okrenuo lice prema svojemu. “Dugujem ti svoj život. Tamo odakle ja dolazim, to nije mala stvar.”

Renatin se dah umirio dok mu je gledala u oči. Mrzila je samu sebe zbog nade što joj je bujala u srcu, nade da ovaj put zaista nije sama. Nade da će je ovaj ratnik uvjeriti da će sve biti u redu, da će pronaći Miru i izbaviti je iz kandža onog čudovišta.

“Neću dopustiti da se nešto dogodi Miri”, rekao je prisilivši je da ga gleda u oči. “Dajem ti svoju riječ. Ne kanim dopustiti ni da se tebi nešto dogodi, i zato ću potražiti liječničku pomoć za tvoje rame čim zađe sunce.”

125

Bosnaunited&Crowarez “Molim?” pokušala se pridignuti, no trgnula se od oštrog uboda bola. “Bit ću ja dobro.

Ne treba mi liječnik... “ “Nisi dobro, Renata. Svakim ti je satom sve gore.” Lice mu je bilo smrknuto kad je vratio pogled s njezina ramena na njezine oči. “Ne možeš dalje ovako.”

“Preživjet ću”, bila je uporna. “Ne kanim sad odustati. Mirin život je u opasnosti.”

“I tvoj je život u opasnosti. Kako to ne shvaćaš?” Zavrtio je glavom i promrsio nešto opako ispod daha. “Mogla bi umrijeti ako se ova rana ne tretira. Neću to dopustiti, što znači da večeras imaš sastanak s najbližom ambulantom za prvu pomoć.”

“A krv?” Svaki se mišić na Nikolajevu tijelu vidno napeo onog trena kad joj je riječ kliznula s usana. “Što s njom?” upitao je drvenog glasa, nedokučivog.

“Malo prije si me pitao jesam li uzimala Sergejevu krv. Bih li dosad ozdravila da jesam?”

Neodređeno je slegnuo ramenima, ali napetost njegova krupnog tijela nije popustila.

Kad je podignuo pogled do njezina, iskre jantara bljeskale su u njegovim zimskoplavim šarenicama. Zjenice su mu bile sužene dok je zurio u nju.

“Bi li mi rana zacijeljela kad bi mi dao svoju krv, Nikolaj?”

“Tražiš li to od mene?”

“Ako tražim, bi li mi dao?”

Ispustio je oštar dah, a kad su mu se usne razdvojile da uvuče novi, Renata je opazila oštre vrške njegovih očnjaka. “Nije to tako jednostavno kao što bi mogla pomisliti”, odvratio je grubim glasom. “Bit ćeš onda združena sa mnom. Isto onako kao što je Jakut bio povezan s tobom preko tvoje krvi, tako ćeš i ti biti povezana sa mnom. Osjećat ćeš me u svojoj krvi.

Uvijek ćeš biti svjesna mojega postojanja, i to se neće moći povući, Renata - čak ni kad bi pila iz drugog mužjaka Vrste, kasnije. Naša će veza nadjačati sve ostale. Neće se moći prekinuti sve dok jedno od nas ne bude mrtvo.”

Ovo nije bila mala stvar; toliko je razumjela. Kvragu, jedva da je mogla povjerovati da joj je glavom i prošla takva pomisao. Ali duboko u sebi, koliko god to moglo biti suludo, vjerovala je Nikolaju i nije marila za cijenu koju će platiti. “Ako to učinimo, hoću li biti u stanju večeras izići i potražiti Miru?” Čeljust mu je bila čvrsto stegnuta, toliko da su mu mišići podrhtavali na obrazu. Zurio je u nju, njegove crte lica svakom su sekundom bile sve bjesomučnije. Malo po malo, plavetnilo njegovih očiju bilo je okupano grozničavim sjajem.

Kad se činilo da joj neće odgovoriti, Renata je ispružila ruku i čvrsto položila dlan na njegovu. “Hoće li me tvoja krv izliječiti, Nikolaj?”

“Da”, rekao je kao da je jedva istisnuo tu riječ kroz grlo.

“Onda to želim učiniti.”

Dok ju je napeto i nijemo gledao u oči, sjetila se svih onih trenutaka kad se Sergej Jakut hranio iz njezine žile, kako se poniženo i iskorišteno osjećala... koliko je bila zgrožena pomišlju da njezina krv krijepi tako okrutno, čudovišno stvorenje. Nikad nije ni pomislila uzeti isto od njega. Čak ni kad bi joj o tome ovisio vlastiti život. Izgubila bi dio svoje duše da

126

Bosnaunited&Crowarez je svojom voljom stavila usne na Jakutovo tijelo. A još da bi pila iz njega? Čak ni ljubav prema Miri ne bi je mogla natjerati na tako gnusan čin.

Ali Nikolaj nije bio čudovište. Bio je častan i pravedan. Bio je nježan zaštitnik, mužjak koji joj je svakim novim korakom bio sve veći partner na ovom nesigurnom putovanju.

Trenutačno je bio njezin najbolji i jedini saveznik. Njezina najsvjetlija nada da će pronaći i osloboditi Miru.

A još dublje u sebi, u onoj točki koja je bila sveženska, s potrebama i čežnjama u koje se nije ni usudila dublje proniknuti, žudjela je za okusom Nikolaja. Žudjela je za time više nego što je na to imala pravo.

“Jesi li sigurna, Renata?”

“Ako si voljan dati mi svoju krv, onda - da”, rekla je. “Želim je uzeti.”

U dugoj tišini što je uslijedila, Nikolaj se odmaknuo od nje na krevetu. Gledala je kako otkopčava košulju, čekajući da se ona pokoleba - da zaista spozna. No, to se nije dogodilo.

Kad je svukao košulju i sjeo pred nju nagih prsa, oživjelih dermaglifova - svaka vitica i crtež pulsirali su tamnim nijansama boje vina - nije ni na čas zažalila. Kad je dopuzao do nje iskesivši svoje goleme očnjake, a onda ih zabivši u svoje zapešće, nije osjetila ništa što bi nalikovalo na strah.

A kad je, već u idućem trenutku, prinio svoje krvavo zapešće njezinim usnama i rekao joj neka pije, Renata nije imala ni najmanji nagon da odbije.

Prvi okus Nikolajeve krvi na jeziku bio je šok.

Očekivala je da će je preplaviti gorak okus bakra, ali umjesto toga oćutjela je samo toplu mješavinu miomirisa i moći što se širila njome poput tekućeg elektriciteta. Osjetila je kako joj njegova krv struji niz grlo i u svaku stanicu u tijelu. Svjetlost se razlijevala njezinim udovima iznutra, a bol u ramenu popuštala je svakim novim gutljajem Nikolajeve snage.

“Tako je”, promrsio je, nježno joj prstima odmaknuvši vlažnu kosu s obraza. “Ah, Isuse, tako je, Renata... pij dok ti ne bude dovoljno.”

Povlačila je dugo i snažno iz njegova zapešća, snagom koju nije ni znala da posjeduje.

Bilo je dobro piti ovako iz Nikolaja. Bilo je više nego dobro... bilo je čudesno. Što je više uzimala od njega, to se više osjećala živom. Svaki kraj živaca treperio je kao da je prekidač upaljen u njezinoj srži.

A kad ju je nastavio milovati, krijepiti je i cijeliti, Renata je osjetila novu vrstu topline kako buja u njoj. Zaječala je, preplavljena rastapajućim valom koji ju je zapljusnuo. Izvijala se, i znala sa sigurnošću da ovaj osjećaj u njoj nije bio ništa doli... želja. Želja koju je pokušavala zanijekati još otkako je upoznala Nikolaja, a koja je sad u njoj rasla da je proguta.

Nije mogla odoljeti a da ne povuče još snažnije.

Trebala je više od njega.

Trebala ga je cijelog, i trebala ga je sad.

127

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset prvo poglavlje Nikolaj se uhvatio za okvir kreveta, slobodnom šakom zgrabivši plahte i držeći se čvrsto za njih dok se Renata i dalje hranila. Pila je iz njega onako kao što je i sve drugo radila: neustrašivom snagom i bjesomučnim uvjerenjem. Nije bilo tjeskobe u njezinim kao žad zelenim očima, nije bilo nesigurnosti u čvrstom stisku na njegovoj ruci, a svako novo povlačenje njezinih usana na njegovoj otvorenoj žili, svaki samouvjereni, zamamni dodir jezika stezao ga je snažnije od ičeg što je dosad osjetio.

U svemu što bi naumila, Renata je bila ustrajna. Nije bila nalik nijednoj ženki koju je upoznao - na mnogo načina, bila je ratnica kao i bilo koji drugi mužjak Vrste koji je zajedno s njime služio Redu. Imala je srce i čast ratnika, i nepokolebljivu odlučnost koja je zaslužila njegovo apsolutno poštovanje. Renata mu je spasila život, i zbog toga joj je bio dužan. Ali, sveca mu... ono što se sad događalo među njima nije imalo ništa ni s obavezom ni dužnošću.

Stalo mu je do nje. Više nego stoje bio voljan priznati, čak i samome sebi.

I on je nju želio. Isuse, od prvog trena. Njegova je potreba bila još snažnija od erotskog sisanja njezinih usana dok su pile iz njegove žile, njezina podatnog tijela što se zamamno izvijalo reagirajući na nezemaljsku krv koja joj je hranila stanice.

Renata je zaječala, ispustivši grlen zvuk uzbuđenja dok mu se privijala bliže na madracu, svako meškoljenje njezina tijela još je više spuštalo ručnik kojim je bila pokrivena.

Nije zamjećivala, čini se, ili nije marila što je Nikolajev jantarni pogled putovao cijelom njezinom nagošću. Rana na ramenu već je izgledala bolje. Naricanje i crvenilo se povlačilo, a pepeljasta boja njezine kože svakom je minutom poprimala zdraviju boju. Postajala je sve jača, življa i zahtjevnija - jedna je groznica zamijenila drugu.

Vjerojatno joj je trebao reći da je, osim okrepljujućih i zacjeljujućih svojstava, krv vampira Vrste bila vrlo moćan afrodizijak. Mislio je da će se moći nositi sa svime što bi se moglo dogoditi, ali kvragu... ništa ga nije moglo pripremiti na Renatin strastveni odgovor.

Sad sklupčana uz njega, i još uvijek sišući, posegnula je i raširila njegovu stegnutu šaku na zgužvanoj plahti. Povela je njegove prste ispod nabora ručnika prema svojim dojkama.

Nije mogao odoljeti a da ne prijeđe jagodicom palca preko jedne ukrućene bradavice, a onda i druge. Dah joj se ubrzao dok joj je milovao toplu, nježnu kožu. Srce joj je žestoko udaralo pod njegovim dlanom dok ga je nestrpljivo vodila niže... preko mekane ravnine trbuha do svilenkastog pregiba bedara.

Bila je vlažna i vrela, procjep njezina spolovila bio je poput toplog, mokrog satena kad je kliznuo jednim prstom u njezinu srž. Stegnula je bedra oko njega držeći ga čvrsto - kao da se bojala da će otići. Još je jednom povukla iz zapešća, tako snažno da je osjetio sve do jaja. Čvrsto stisnuvši oči, zabacio je glavu unatrag i polako prosiktao, nijemo zastenjavši, a tetive u vratu zategnule su mu se poput žica. Kurac mu je bio tvrd poput kamena, propet među njegovim nogama. Još jedna minuta ovog slatkog mučenja i popustit će tamo u posuđenim hlačama.

“Ah, jebiga”, zarežao je, povukavši ruku sa slasnog iskušenja njezina uzbuđenog tijela.

Polako je spustio bradu da je pogleda. Kad su mu se vjeđe podignule, vrućina njegovih preobraženih šarenica okupala je Renatu jantarnim sjajem. U svojoj veličanstvenoj nagosti

128

Bosnaunited&Crowarez sjedila je pred njime poput mračne božice, usana zalijepljenih za njegovo zapešće, svijetlih očiju zamagljenih dok je zurila u njega, nimalo smetena.

“Nema više”, promucao je, glasa hrapavog, riječi zgusnutih zbog prisutnosti očnjaka.

Dahtao je, svaki mu je kraj živca bio naelektriziran. “Moramo prestati... Isuse Kriste... bolje da sad prestanemo.”

Zaječala je prosvjedujući, ali Nikolaj je vrlo nježno izvukao zapešće iz njezina stiska i prinio ga usnama. Prešao je jezikom preko rupica i one su nestale.

Napola spuštenih, gladnih očiju gledala je kako liže mjesto gdje su joj maločas bila usta, pa je i sama polako prešla jezikom preko vlažnih usnica. “Što mi se događa?” upitala je povukavši ruke na grudi i rastegnuvši kralježnicu, izvivši se mačjom gipkošću. “Što si mi... učinio? Moj Bože... sva gorim.”

“To je krvna veza”, rekao je, jedva uspijevajući oblikovati suvislu rečenicu zbog čula koja su mu bubnjala od potrebe za ovom ženom. “Trebao sam te upozoriti... Oprosti.”

Počeo se odmicati, ali zgrabila je njegovu ruku i zadržala je u svojoj. Jedva je zamjetno zatresla glavom. Grudi su joj se nadimale i spuštale svakim udisajem, a pogled ispod napola spuštenih vjeđa bio je sve samo ne uvrijeđen. Znajući da ne smije iskoristiti situaciju, Nikolaj je ispružio ruku i pomilovao njezine rumene obraze.

Renata je zastenjala kad ju je dotaknuo, zarivši lice u njegov dlan. “Je li... uvijek ovako kad pustiš ženu da pije iz tebe?”

Zatresao je glavom. “Ne znam. Ti si prva.”

Podignula je pogled, blago se namrštivši. Iznenađenje se pojavilo ispod krvlju potaknute požude koja joj je ispunila pogled. Tih jecaj oteo joj se usana, a onda je krenula prema njemu bez oklijevanja, rukama mu obujmivši lice.

Poljubila ga je, dugo, snažno i duboko.

“Dotakni me, Nikolaj”, promrsila je o njegova usta.

Bio je to zahtjev podjednako kao i požudan pritisak njezinih usana o njegove. Prešao je rukom preko njezine gole kože, odgovorivši na poljubac, tijela gladnog kao što je bilo i njezino, i nije mogao kriviti svoju grozničavu potrebu kao prirodnu reakciju krvne veze.

Njegova glad za Renatom bila je nešto posve drugo, iako podjednako usplamtjela.

Pohlepno je posegnuo rukom prema njezinu spolovilu. Ovaj put nije se mogao samo poigravati, ne kad ga je njezin miris opijao baš kao što ga je i vrela svila njezine srži dovodila do ludila. Milovao je njezine vlažne nabore, rastvorivši ih prstima i raširivši ih za sebe poput cvijeta. Izvila se da ga dočeka kad je ušao u nju, najprije jednim prstom, a onda još jednim. Ispunio ju je, uživajući u čvrstom stezanju njezina tijela, suptilnom mreškanju zategnutih unutarnjih mišića dok ju je milovao i vodio prema vrhuncu.

Bio je toliko obuzet njezinim zadovoljstvom da je jedva zamijetio da joj se ruke pomiču sve dok nije osjetio kako mu povlače vezicu na trenirci. Zasiktao je kad je kliznula rukom ispod pojasa i pronašla njegovu ukrućenu kitu. Obujmila mu je dlanom glavić, kliznim pokretom prsta razmazavši kapljicu koja se tamo stvorila, onda ga izazivajući polaganim, sigurnim milovanjima niz duljinu njegova koplja.

129

Bosnaunited&Crowarez “I ti mene želiš”, rekla je, i nije to bilo pitanje, jer je jasan odgovor imala u svojoj ruci.

“Da”, svejedno je odgovorio Nikolaj. “Kvragu, da... želim te, Renata.”

Gladno se nasmiješila i gurnula ga na krevet. Spustila mu je hlače niz kukove, ali dospjele su samo do koljena. S njegovom krutom erekcijom, što se ponosno kočila poput kakva vojnika, Nikolaj je opčinjen gledao kad se Renata popela i zajahala ga. Znao je da ne mora očekivati ni plahost ni oklijevanje. Bila je odvažna i nezaustavljiva, a on nikad nije uživao kao sad. Očiju prikovanih za njegove, Renata je polako kliznula niz njegov kurac.

Isuse, bila je čarobna ovako na njemu. Tako topla i tako prokleto mokra.

Rekao je sebi da je to samo posljedica krvne povezanosti koja je u njoj pobudila ovakvu pohotu, da bi ovako reagirala na bilo kojeg mužjaka da se s njega hranila. Bila je to samo tjelesna reakcija, poput suhe grančice što plane kad je dotakne vatra. Njezina svijest o njemu u ovom je trenutku vjerojatno bila tek podsvijest - najobičniji podražaj. I njemu to nije smetalo. Nije ovo trebalo biti ništa komplicirano, i nije bio idiot da takvo što poželi. Ova ševa nije bila osobna, i Niko je rekao sebi da nema ništa protiv.

Svakakve je bedastoće još on sebi rekao, no pustio je Renatu da od njega uzme sve što želi.

Renata se nikad nije osjećala ovako živom. Nikolajeva krv bila je vatra u njezinim čulima, svaki djelić ovog trenutka šibao ju je živom sviješću. Rana na ramenu nije je više boljela; njezina potreba za Nikolajem bila je sve za što je znala..

Držala se za bokove dok se nabijala na njegovu muškost, izgubljena za sve osim za vrućinu koja ju je punila, muževnu ljepotu njegova krupnog tijela koje se pomicalo u usklađenom ritmu zajedno s njezinim. Kroz izmaglicu želje divila se vretenastim mišićima njegovih ruku i prsa, simfoniji snage, stezanja i opuštanja, moći još čudesnije zbog predivnih boja i uzoraka oživjelih dermaglifova. Čak su mu i očnjaci, koji bi je po svemu trebali prestraviti, sada poprimili kobnu ljepotu.

Oštri vršci bljeskali su svakim udisajem koji je uvlačio kroz zube. Mora da je malo poludjela od krvi koju je pila iz njega, jer dok ga je jahala, neki je mračan dio u njoj poželio da se ti smrtonosni očnjaci zariju u njezin vrat, da joj probiju meso.

Još je mogla osjetiti njegovu krv na svom jeziku, slatku, divlju i mračnu, električno peckanje što se širilo njezinim tijelom osvijetlivši je iznutra. Žudjela je za tom snagom, za njime... željela je još. Željela je sve.

Zarila je prste u njegove snažne bicepse i potonula dublje, snažnije, goneći tu opasnu potrebu koju je njegova krv u njoj oslobodila. Primao je svaki očajnički prodor njezinih kukova, držeći je dok se raspadala u orgazmu. Zaječala je kad ju je zapljusnuo val užitka, krik oslobođenja nije mogla prigušiti čak ni da joj je život o tome ovisio. Snaga vrhunca bila je gotovo nepodnošljiva. Sva je drhtala, zapanjena silom strasti - strasti koja ju je već dugo plašila.

Nije se plašila Nikolaja. Željela ga je.

130

Bosnaunited&Crowarez Vjerovala mu.

“Jesi li okej?” zastenjao je dok se nastavio pomicati s njom. “Boli li te?”

Zavrtjela je glavom, nesposobna govoriti kad joj je svaki živac u tijelu bio nategnut od potrebe i vibrirao osjećajima.

“Dobro”, promrsio je i provukao ruku oko njezina zatiljka pa je privukao dolje i poljubio. Usta su mu bila vruća na njezinima, očnjaci su joj okrznuli usne i jezik. Bio je tako dobar... njegov je okus bio tako dobar.

Vatra koja se donekle utišala s njezinim orgazmom, ponovno je buknula. Zastenjala je dok se potreba ponovno budila, pomičući kukove u ritmu gladi što je pulsirala u njezinoj srži. Nikolaj nije pustio da predugo čeka. Zario se u nju, ubrzavajući tempo sve dok se ponovno nije raspala lebdeći na valovima užitka. Onda ju je potpuno svladao, ispunjavajući je pa se povlačeći, svakim prodorom pronalazeći neka nova, još dublja mjesta u njoj, a onda još i dublja. Svršio je uz glasan krik, izvijajući kralježnicu pod njom, nabijajući je zdjelicom u razornom oslobođenju. Renata je svršila trenutak kasnije, ostavši tekuća i drhtava u njegovu naručju.

I opet je željela još. Željela je još čak i nakon idućeg orgazma i onog idućeg. Čak i nakon što su ona i Nikolaj bili znojni i potrošeni, još uvijek je gladno žudjela.

Edgar Fabien osjećao je šest pari pronicljivih, prodornih očiju prikovanih na sebi dok mu je tajnik šaptao hitnu poruku na uho. Prekid u ovom trenutku usred ovog važnog okupljanja radi kojeg su u Montreal došli uglednici Vrste iz Sjedinjenih Država i inozemstva - gotovo da je vrištao lošim vijestima... I bile su loše, iako to Fabien ničim nije pokazao.

Okupljeni mužjaci potajice su mjerkali i procjenjivali jedni druge dok su pristizali tijekom večeri, svi se sastavši u rezidenciji Edgara Fabiena kako bi tamo pričekali prijevoz do mjesta na kojem će se održati važan sastanak. Ne bi li sačuvali svoju anonimnost, vampiri su upućeni da cijelo vrijeme na sebi imaju crne kapuljače i maske. Bilo im je zabranjeno postavljati osobna pitanja jedan drugome, ili raspravljati o privatnim poslovima s mužjakom Vrste koji je sazvao ovaj susret i predočio im uvjete tajnog sastanka. Dragos mu je jasno dao do znanja da će sad, više nego ikad, paziti na svaki i najmanji znak slabosti te da neće prezati od toga da kazni Fabiena i njegove suradnike - sve koji su sad bili u ovoj prostoriji. Proglasit će ih nevrijednima veličanstvene budućnosti koju je kanio razotkriti na službenom okupljanju.

Kad mu je tajnik prenio poruku, Fabienu je bilo drago što je tamna kapuljača prikrila njegovu reakciju od drugih. Držao se ležerno, svaki mu je mišić bio opušten dok je slušao kako jedan od njegovih Poslušnika iz grada čeka ispred s neočekivanim, ali ključnim i neodgodivim vijestima. Vijestima o mužjaku Vrste i ranjenoj ženki u njegovu društvu koji, sudeći prema opisu, ne mogu biti nitko drugi doli par koji je pobjegao iz zatvoreničke klinike.

“Molim da me ispričate”, rekao je Fabien, osmijeha krutog ispod maske. “Moram se za nešto pobrinuti. Odmah se vraćam.”

131

Bosnaunited&Crowarez Nekoliko se glava pod kapuljačama pognulo kad se Fabien okrenuo i žurno izišao iz prostorije.

Jednom kad su se vrata salona zatvorila, a on i njegov tajnik prelazili onih nekoliko metara hodnikom, Fabien je strgao kapuljaču s glave. “Gdje je on?” “Čeka vas u glavnom predvorju, sire.”

Fabien se sjurio u tom pravcu gužvajući crnu kapuljaču u ruci. Kad je dospio do vrata, njegov tajnik požuri i otvori ih za njega. Poslušnik je bio naslonjen na zid, zaokupljen grozničavim grickanjem noktiju; njegove masne, preduge šiške padale su mu preko očiju.

Kad je podignuo glavu i ugledao svoga gospodara kako ulazi, odurna tromost preobrazila se u pseću gorljivost da služi.

“Imam vijesti za vas, gospodaru.”

Fabien je zagunđao. “Tako čujem. Govori, Curtise. Reci mi što si vidio.”

Poslušnik je objasnio kako je ranije tog dana otišao nešto pitati svoga ljudskog poslodavca - voditelja skloništa za beskućnike koji je uposlio Curtisa da mu popravi računalo - i neočekivano otkrio da se vampir skriva u njegovu stanu iznad garaže. Curtis ga nije uspio dobro vidjeti, ali dovoljno se približio da može biti siguran kako je taj mužjak ratnik Vrste. No, tek je maloprije potvrdio svoje sumnje. Navodno su se ratnik i ženka prilično zbližili. Par je bio previše zauzet erotskim igricama da primijeti Curtisa koji se došuljao do stana i špijunirao ih kroz prozor.

Poslušnik je imao dobar pogled i mogao je do posljednje pojedinosti opisati kako ratnika Nikolaja, tako i Presestru Renatu.

“Siguran si da te nijedno od njih nije opazilo?” upitao je Fabien.

Poslušnik se zacerekao. “Da, gospodaru. Vjerujte, nisu obraćali pažnju ni na što osim jedno na drugo.”

Fabien je kimnuo i letimice pogledao na ručni sat. Za sat vremena će sumrak. Već je dodijelio zadatak agentima da večeras krenu u potragu. Možda bi trebao poslati drugu jedinicu u grad zajedno s Curtisom. Bilo je dovoljno loše što je ratnik uspio pobjeći iz ustanove. Vijest o njegovu bijegu nije dočekana s veseljem, ali prašina će se brzo slegnuti kad Dragos bude uvjeren da je ratnik riješen po kratkom postupku - brzo i zauvijek.

Da, pomislio je Fabien, dok je posezao u džep sakoa za mobitelom pa nazvao broj Agencije.

Večeras će počistiti nered, a kad se predstavi Dragosu na okupljanju, učinit će to iznoseći mu dobre vijesti uz šarmantan mali darak u kojem će njegov nadređeni zasigurno uživati.

132

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset drugo poglavlje “Misliš li da će je ozlijediti?”

Renatin glas bio je gotovo nečujan kad je prekinula dugotrajnu tišinu u vlažnom apartmanu. Sjedila je preko puta Nikolaja za kartaškim stolom, u prevelikoj sivoj majici i svojim trapericama koje joj je ranije toga dana oprao Jack. Rana na ramenu izgledala je puno bolje i svaki put kad bi je Nikolaj pitao, uvjeravala ga je da više gotovo ni ne osjeća bol.

Zaključio je da će joj njegova krv biti dostatna barem nekoliko sati. Već su neko vrijeme bili budni, oboje okupani i odjeveni. Oprezno su izbjegavali temu o svemu što se dogodilo među njima toga dana.

Umjesto toga, Nikolaj se zaposlio čišćenjem i pripremanjem Jackovih pištolja, usput s Renatom kujući planove o posjetu Jakutovoj brvnari. Iako je Niko sumnjao da će im Lex svojevoljno dati informacije o savezništvu s Edgarom Fabienom, imao je osjećaj da će nekoliko strateški ispaljenih metaka tom gadu razvezati jezik.

Nadao se tome, jer bez čvrstog traga o lokaciji vođe Utočišta tame, izgledi da pronađe Miru netaknutu Fabienovim izopačenim sklonostima svakom su sekundom bivali sve manji.

“Misliš li da će joj... još nešto učiniti?”

Niko je pogledao preko stola i opazio jezu u Renatinim očima. “Fabien nije dobar tip. I zbilja ne znam kakve su mu namjere s njom.”

Na te je riječi spustila pogled, skupivši svoje tanke tamne obrve. “Nisi mi rekao sve što su tvoji prijatelji u Bostonu doznali o njemu.”

Sranje. Trebao je znati da će ga Renata s ovim zaskočiti. Namjerno je izostavio najgore od onoga što mu je Gideon rekao, zaključivši da im jezivi detalji neće pomoći pri pronalasku Mire, a Renata bi samo bila još više zabrinuta. No previše ju je poštovao da bi joj lagao.

“Ne, nisam ti sve rekao”, priznao je. “Zar zaista sve želiš znati?”

“Mislim da moram znati?” Ponovno je susrela njegov pogled, svijetlozelene oči bile su ozbiljne i odlučne kao u ratnika spremnog za bitku. “Što je sve Red doznao o njemu?”

“On je vampir druge generacije, vjerojatno nekoliko stotina godina star”, rekao je Niko, počevši s najmanjim Fabienovim prijestupima. “Proteklih petnaest godina na čelu je montrealskog Utočišta tame. Ima čvrste veze u samom vrhu Agencije, što znači da je tijesno povezan i s političarima.”

Renata se tiho podsmjehnula. “To je sve općenito, Nikolaj. Dobro znaš što sam te pitala.

Reci mi istinu.”

“U redu.” Kimnuo je, ne gnjaveći se prikriti zabrinutost. “Iako ima puno prijatelja na visokim položajima, za Edgara Fabiena se ne bi moglo reći da je uzoran građanin. Navodno ima neke vrlo izopačene sklonosti zbog kojih je tijekom godina često upadao u nevolje.”

“Pervertit”, Renata je maltene ispljunula riječ.

“Njegove sklonosti su više sadističke, on je... pa, poznat je po tome da s vremena na vrijeme uživa u društvu djece. Naročito mladih djevojčica.”

133

Bosnaunited&Crowarez “Isuse Kriste”, uskliknula je Renata, napeto uzdahnuvši. Sklopila je oči i okrenula lice u stranu, sva se umirivši, kao da se teškom mukom svladava da se ne slomi. Kad je najzad vratila pogled na Nikolaja, u onom je blistavozelenom pogledu bio ubojit bljesak. “Ubit ću ga. Kunem ti se, Nikolaj. Jebeno ću ga ubiti ako ju je samo dotaknuo.”

“Uhvatit ćemo ga”, uvjeravao ju je. “Pronaći ćemo ga i vratiti Miru.”

“Ne smijem je iznevjeriti, Nikolaj.”

“Hej”, rekao je ispruživši ruku i poklopivši njezinu. “Nećemo je iznevjeriti. Razumiješ li?

Uz tebe sam. Izbavit ćemo je.”

Jedan trenutak samo ga je šutke gledala. Zatim je, polako, okrenula dlan i ispreplela prste s njegovima. “Bit će ona dobro... hoće li?”

Prvi put je u njezinu glasu naslutio tračak nesigurnosti. Želio joj je izbrisati sve dvojbe i brigu, ali samo joj je mogao ponuditi svoje obećanje. “Vratit ćemo je, Renata. Imaš moju riječ.”

“Okej”, rekla je. Onda ponešto odlučnije: “Okej, Nikolaj. Hvala ti.”

“Prava si mustra, znaš?” Zavrtjela je glavom, ali Niko je nježno stegnuo ruku i zadržao je u svojoj. “Snažna si, Renata. Snažnija nego što misliš. Mira je sretna što te ima na svojoj strani. Kvragu, i ja sam sretan.”

Njezin je osmijeh bio blag, pomalo tužan. “Nadam se da si u pravu.”

“Rijetko kada griješim”, odvratio je uz osmijeh, jedva odoljevši nagonu da se nagne preko malog uskog stola i poljubi je. Ali to bi ih odvelo samo do jednog - nečeg što je njegov libido već zamišljao do svake eksplicitne pojedinosti.

“Onda, koliko još misliš petljati s tim Coltovima prije nego što mi daš da i ja jednog pogledam?”

Niko se naslonio na naslon metalnog stolca na sklapanje i nasmijao. “Odaberi kojeg ćeš.

Jesi li sigurna da znaš baratati... “ Nije dospio dovršiti misao. Renata je posegnula za pištoljem bližim njoj i punim spremnikom metaka. Napunila je pištolj, zaključala ga i bila spreman za akciju za tri sekunde. Nikolaj nikad u svom životu nije vidio ništa seksepilnije.

“Svaka čast.”

Spustila je pištolj na stol i izvila jednu tanku obrvu. “Treba li ti pomoć i s tim drugim?”

Smijeh mu je zamro na usnama prije nego što je zvuk napustio njegovo grlo. Nisu bili sami.

Renata je slijedila njegov pogled, tamo gdje se Nikolaj mogao zakleti da je čuo prigušeni udarac. Začuo se ponovno, a onda blago škripanje na krovu garaže.

“Imamo društvo”, šapnuo joj je.

Renata mu je kimnula, već ustajući sa stolca. Gurnula mu je napunjeni pištolj preko stola pa brzo napunila drugi.

134

Bosnaunited&Crowarez Tek što je Nikolaj podignuo pištolj kad su se vrata garaže naglo otvorila izbačena iz šarki. Golemi vampir u odjeći specijalca Agencije nahrupio je unutra, a laserski nišan njegove automatske puške s prigušivačem bio je uperen u Renatu.

“Pasji sine!” povikao je Nikolaj. “Renata, upucaj ga!”

U jednoj užasnoj sekundi nije se ni pomaknula. Nikolaj je pomislio da se sledila od šoka, ali onda je Agent ispustio urlik bola i bacio svoje oružje pa se uhvatio za sljepoočnice. Pao je na koljena, ali iza njega su se pojavila još dvojica naoružanih mužjaka koji su otvorili vatru u malom skučenom prostoru. Renata je potražila zaklon iza jednog od metalnih ormarića pucajući na agenta koji je bio prvi. Nikolaj je naciljao u drugog pridošlicu, ali njegov je pucanj otišao u prazno. Uto se mali prozorčić poviše kreveta rasprsnuo i još je jedan agent upao u metež, naoružan do zuba.

“Nikolaj, iza leđa”, doviknula je Renata.

Ošinula je i posljednjeg došljaka, onesposobivši ga razornim udarom svoje umne sposobnosti. I taj se gad srušio na pod, grčeći se i uvijajući prije nego što ga je Nikolaj umirio s dva metka u glavu.

Renata je potom onesposobila jednog od one dvojice agenata metkom u koljeno, a onda ga dokrajčila smrtonosnim hicem među oči. Nikolaj je ubio onog drugog i sa zakašnjenjem otkrio da mu je iz vida nestao prvi mužjak koji je provalio kroz vrata. Pasji sin više nije cvilio tamo gdje ga je Renata bacila.

Na Nikolajev užas, golemi je vampir sad držao Renatu u rukama, podignuvši je s poda i bacivši je o najbliži zid. Snaga tog mužjaka bila je golema, kao i kod svih od njegove vrste.

Renata se sudarila s čvrstom površinom, a onda teško tresnula o pod. Ležala je tamo, nepomična, očito previše omamljena da bi mogla uzvratiti.

Nikolajev urlik gnjeva zatresao je krhki stol i stolce. Vid mu je postao nuklearan od iznenadne navale jantara, a očnjaci su naglo iskočili iz desni, oštri i dugi u njegovu bijesu.

Bacio se na vampira sleđa, dograbivši mu glavurdu rukama i okrutno je okrenuvši. Nije se zadovoljio čuvši pucanje slomljene kosti i prekinutih tetiva. Kad se beživotno tijelo agenta srušilo, Nikolaj ga je udarcem noge odgurnuo dalje od Renate i lubanju mu napunio mecima.

“Renata”, rekao je kleknuvši pred njom i privukavši je u naručje. “Čuješ li me? Jesi dobro?”

Zastenjala je, ali uspjela je drhtavo kimnuti. Otvorila je oči. Onda ih razrogačila dok je zurila mimo njega prema razvaljenim vratima. Niko je naglo okrenuo glavu i prikovao pogled na oči ljudskog mužjaka kojeg je već vidio - čovjeka koji ga je pokušao vidjeti ranije tog dana kad je bio s Jackom. Jack mu se obratio imenom Curtis, rekao je da mu momak obavlja neke popravke po kući.

Dok je Nikolaj gledao njegovo bezizražajno lice koje ničim nije reagiralo na njegove plamteće oči i iskešene očnjake, znao je u što zapravo gleda...

“Poslušnik”, zarežao je. Zatim je nježno spustio Renatu pa skočio na noge. “Ostani ovdje.

Ja ću se za njega pobrinuti.”

Poslušnik je znao da je počinio kobnu pogrešku pokazavši svoje lice nakon ove makljaže koju je vjerojatno sam zakuhao. Okrenuo se i udario u bjesomučan trk niz stube preskačući dvije odjednom.

135

Bosnaunited&Crowarez Nikolaj je zarežao, pred očima mu se zacrvenjelo kad je pojurio za njime. Preskočio je ogradu stubišta i poletio zrakom kad su Poslušnikova stopala dotaknula pločnik. Nikolaj je sletio točno na njega, prikucavši ga o crni asfalt prilaza.

“Tko te je stvorio?” upitao je udarivši mu licem o grubi pločnik. “Tko ti je gospodar, proklet bio? Je li Fabien?”

Poslušnik nije odgovorio ali Niko je ionako znao istinu. Preokrenuo ga je i snažno mu pritisnuo kralježnicu o tlo. “Gdje je on? Reci mi gdje mogu pronaći Fabiena? Govori, kujin sine, ili ću te pridaviti na mjestu?”

U daljini je Nikolaj čuo lupanje vrata i korake kako trče po travi.

Onda je Renatin glas zazvonio iznad njega na pragu polomljenih vrata stana nad garažom. “Jack, nemoj! Vrati se unutra.”

Nikolaj je pogledao preko ramena taman na vrijeme da ugleda starčev prestravljeni izraz na licu. Jackove oči gledale su njegove u posvemašnjoj nevjerici, njegova se prosijeda čeljust razjapila. “Isuse Kriste”, promrmljao je zastavši u pola koraka. “Koji... vrag... “ A onda, ispod sebe, Nikolaj je osjetio kako se Poslušnik vrpolji.

Uočio je kratak bljesak oštrice pola sekunde prije nego što je ljudski umno kontrolirani rob sam sebi prerezao vrat.

Renata je poletjela dolje niz drveno stubište preplavljena panikom. “Jack, molim te, odmah se vrati u kuću.”

Ali on je samo stajao tamo, ukipljen u mjestu kao da nije mogao ni čuti ni vidjeti. Nije mogao pojmiti ništa što se događalo oko njega u ovih nekoliko minuta posvemašnjega kaosa. Jack je bio nijem, nepomičan kip na prilazu.

A Nikolaj...

Blagi Bože, Nikolaj je izgledao kao stvor iz najgore noćne more. Sav krvav, ogroman, lica poput jezive maske s ubojitim očnjacima i divljim, blistavim plamenim očima. Kad se ustao nad mrtvim tijelom Poslušnika i okrenuo prema Jacku, izgledao je poput nezemaljske zvijeri, dah mu je strugao kroz zube, njegova golema, široka prsa i ramena nadimala su se od borbe.

“Blažena Djevice, majko Božja”, mrmljao je Jack, prekriživši se kad se Nikolaj odmaknuo nekoliko koraka od trupla Poslušnika. Prekasno je pogledao prijeko i opazio Renatu kako prilazom trči prema njemu. “Renata, odlazi odavde.”

Renata je dotrčala i stala između dvojice muškaraca - Nikolaj joj bio iza leđa, a Jack je zinuo na nju kao da je zakoračila usred aktivnog minskog polja.

“O, Isuse, Renata... dušo, što to radiš?”

“U redu je, Jack”, rekla mu je mirno ispruživši ruke ispred sebe. “Sve je u redu, vjeruj mi.

Nikolaj te neće ozlijediti. Neće nauditi ni meni ni tebi.”

Starčevo se lice iskrivilo od zbunjenosti, ali onda je pogledao Nikolaja iza njezinih leđa i bljesak spoznaje zaiskrio je u njegovim očima. Bio je avetinjski blijed u tami, a činilo se da bi ga noge mogle svaki čas izdati. “To si ti... ali kako? Ma koji si ti vrag?”

136

Bosnaunited&Crowarez “Sigurnije je da ne znaš”, umiješala se Renata. “Bilo bi previše opasno za tebe, ali i za nas...”

“Prekasno je za to.” Nikolajev je glas bio muklo rezanje iza njezinih leđa. “Već je previše vidio. Moramo ovo sve prikriti. Neće proći dugo prije nego što se pojave znatiželjnici, a onda će sve otići kvragu.”

Renata je kimnula. “Znam.”

Nikolajeva se ruka nježno spustila na njezino zdravo rame. “Ne smijem pustiti Jacka da ode odavde sa sjećanjem na sve ovo. Sve mu moram izbrisati, počevši s našim dolaskom sinoć. Ne smije se sjećati da smo ti i ja uopće bili ovdje.”

Lecnula se, ali nije se mogla usprotiviti. “Mogu li se barem s njime pozdraviti?”

“Imaš jednu minutu”, rekao je Nikolaj. “Ali to je sve što smijemo riskirati.”

“Koji se vrag ovdje događa?” mrmljao je Jack. Njegov je šok dijelom popustio, a umirovljeni vojni veteran u njemu počeo se pojavljivati na površini. “Renata... ma u kakvu si se to nevolju uvalila, curo?”

Slabašno mu se nasmiješila kad mu se primaknula i privukla ga u zagrljaj. “Jack, želim ti zahvaliti - na tvojoj pomoći sinoć, ali još i više na tome što postojiš.” Odmaknula se od njega i pogledala u njegove prijazne staračke oči. “Možda to ne osjećaš, ali mnogo puta bio si moja sigurna luka. Kad god bih izgubila vjeru u ljudskost, tvoja bi mi je ljubaznost vratila. Bio si mi istinski prijatelj i volim te zbog toga. Uvijek ću te voljeti.”

“Renata, moraš mi reći što se događa? Ovaj čovjek s kojim si... ovaj stvor. Za Boga miloga, zar sam izgubio razum, ili je on stvarno nekakav...?”

“On mi je prijatelj”, rekla je to iskreno, i sama zatečena vlastitim priznanjem. “Nikolaj je moj prijatelj. To je sve što trebaš znati.”

“Renata, moramo ići.”

Nikolajev glas bio je miran, poslovan. Kimnula je i kad mu je dobacila pogled, vidjela je da ponovno normalno izgleda. Jack je nešto zbunjeno promucao, ali Nikolaj je samo pružio ruku i dotaknuo njegovu.

“Hvala ti na svemu, Jack. Dobar si čovjek.” Nikolaj nije očekivao odgovor. Podignuo je drugu ruku i pritisnuo dlan na Jackovo čelo zadržavši je tamo jedan dugi trenutak. “Vrati se u kuću i pođi u krevet. Kad se ujutro probudiš, zaboravit ćeš da smo došli ovamo. Otkrit ćeš da je netko provalio u stan nad garažom. Curtis se upetljao u nevolje s nekim šljamom, pljačka se otela kontroli i ubijen je.”

Jack nije rekao ništa, samo je kimnuo glavom.

“Nećeš nas vidjeti kad otvoriš oči”, nastavio je Nikolaj. “Nećeš vidjeti ni razbijeno staklo ni krv. Okrenut ćeš se i vratiti u kuću, leći u krevet i tamo ostati do jutra.”

Jack je opet poslušno kimnuo, a Nikolaj je odmaknuo ruku sa starčeva čela. Jack je trepćući otvorio oči, miran i nimalo zbunjen. Pogledao je Renatu, no bio je to prazan pogled koji kao da je prolazio kroz nju. Stajala je tamo, s tugom gledajući kako se njezin stari, dragi prijatelj šutke okreće i polako odlazi prema kući.

“Jesi dobro?” upitao ju je Nikolaj obgrlivši je oko struka dok su gledali kako im Jack nestaje iz vidokruga.

137

Bosnaunited&Crowarez “Aha, da, dobro sam”, tiho je rekla prepustivši se njegovu snažnom zagrljaju. “Počistimo ovaj nered i gubimo se odavde.”

138

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset treće poglavlje “l bilo je vražje vrijeme”, zagunđao je u sebi Aleksej Jakut dok je promatrao par automobilskih svjetala kako se odbijaju od stabla ispred glavne brvnare. Ljut jer je morao čekati proteklih pola sata, Lex se odmaknuo od prozora u bivšim odajama svog oca odajama koje su sad pripadale njemu, kao i sve ostalo što je pokojnik ostavio za sobom.

Crno vozilo što se polako primicalo prilazom bilo je golemo, očito nekakav terenac. Lex je zakolutao očima, zgrožen. Očekivao je da mužjak društvenog položaja kao što je Edgar Fabien putuje nečim elegantnijim od Humveeja posuđenog iz Agencijina voznog parka.

Lexovi vlastiti standardi zahtijevali su mnogo više od tako priprostog prijevoza, naročito za događaj važan kao što je ovaj kojem će prisustvovati zajedno s Fabienom. Jebiga, doći na takvo okupljanje u ovakvom bezličnom vozilu bilo je isto kao i da su došli u dostavnom kombiju.

Da on upravlja svime - kad bude upravljao svime, ispravio je sam sebe - nikamo se neće uputiti bez primjerene povorke koja će odgovarati njegovu elitnom statusu.

Nestrpljivo je izišao iz odaja popravivši sako odijela. Njegove ulaštene mokasine od aligatorove kože mekano su tapkale po širokim daskama na podu. Znao je da izgleda dobro a to je i želio - no bio je naviknut na uniformu i kožne čizme. Bio je on prilagodljiv tip; znao je da mu neće trebati dugo da se privikne na novi identitet.

U velikoj sobi ispred, jedina dvojica preostalih čuvara sjedila su za stolom i kartala.

Jedan je podignuo pogled kad je Lex ušao, diskretno podignuvši ruku, no nedovoljno hitro da prikrije podsmijeh.

“Izgledaš kao da će te ta kravata udaviti, Lex”, našalio se drugi čuvar cerekajući se na vlastitu dosjetku. “Bolje malo olabavi to sranje prije nego što se onesvijestiš.”

Lex ga je ošinuo pogledom dok je prelazio prstom preko ruba previše stegnutog ovratnika svoje košulje od pet stotina dolara. “Crkni, kretenu. I otvori mi jebena vrata.

Stigao je moj prijevoz.”

Kad se čuvar dovukao do vrata kako bi izvršio zapovijed, Lex se zapitao koliko će još trpjeti ova dva tupana. Služili su njegovu ocu, rame uz rame s njime, svakoga dana već cijelo desetljeće, ali mužjak poput Lexa zaslužio je poštovanje. Možda ih obojicu nauči lekciji kad se vrati za dvije noći, nakon okupljanja. Lex je namjestio osmijeh dobrodošlice za Fabiena kad je čuvar otvorio vrata... samo što tamo nije stajao Edgar Fabien, nego agent u civilu s još trojicom snagatora iza sebe.

“Gdje je Fabien?” upitao je Lex. Visoki agent pred njime blago se naklonio glavom. “Naći ćemo se s gospodinom Fabienom na drugom mjestu, gospodine Jakut. Treba li vam pomoć s prtljagom prije nego što vas otpratim do vozila?”

Lex je zagunđao, no njegovu se egu svidio agentov smjeran ton glasa. “Imam nekoliko torbi u drugoj prostoriji”, rekao je pokazavši rukom prema odajama. “Jedan od vaših ljudi mi ih može donijeti.”

139

Bosnaunited&Crowarez Agent je još jednom poslušno kimnuo. “Osobno ću se pobrinuti za vaše stvari. Nakon vas, gospodine.”

“Ovamo”, rekao je Lex i pustio u brvnaru agente pa krenuo ispred njihova vođe u smjeru odaja. Našavši se unutra, zastao je pokraj kreveta i pokazao na stvari koje je želio ponijeti sa sobom.

“Uzmite onu torbu za odijelo i onu tamo, kožnu sportsku.”

Kad se agent nije ni pomaknuo s mjesta, nego ostao stajati tamo iza njega, Lex ga je ozlojeđeno pogledao. “Onda? Kog vraga čekaš, idiote?”

Pogled kojim ga je prostrijelio agent bio je oštar poput bodeža i podjednako hladan.

A onda je Lex shvatio zašto se naježio, jer je već u idućem trenutku začuo stakato nekoliko prigušenih hitaca iz druge sobe i njegova se krv sledila u žilama.

Agent što je stajao pokraj njega prijazno mu se nasmiješio.

“Gospodin Fabien me je zamolio da vam osobno prenesem njegovu poruku, gospodine Jakut.”

Renata se doimala strahovito iscrpljenom kad joj je Nikolaj prišao preko ledine na koju su bacili trupla mrtvih agenata. Za nekoliko sati zora će prikriti sve tragove, spaliti tijela vampira, ali na ovo zabačeno mjesto, ovako daleko od glavne ceste što vodi prema gradu, ionako ne bi zalutao nitko osim divljih životinja.

“Bacila sam im uniforme i opremu u prtljažnik”, rekla je Renata kad joj je prišao.

“Oružje je iza prednjeg sjedala. Ključevi su u motoru.”

Niko je kimnuo. Nakon što su počistili sve dokaze vampirskog napada, on i Renata su odvezli Agencijin terenac koji su njihovi napadači ljubazno parkirali u pokrajnjoj uličici blizu Jackove kuće.

“Možeš li?” upitao je vidjevši umor u njezinim očima. “Možemo čekati ovdje i malo se odmoriti ako ti treba.”

Zatresla je glavom. “Želim nastaviti dalje. Samo smo nekoliko kilometara od brvnare.”

“Aha”, rekao je Niko. “I ne očekujem da će nam Lex rasprostrijeti crveni tepih kad dođemo. Ovo može brzo postati vrlo gadno. Prošlo je nekoliko sati otkako si umom svladala one agente. Kad očekuješ posljedice?”

“Vjerojatno neće proći dugo”, priznala je spustivši pogled na mjesečinom obasjanu travu pod njihovim nogama.

Niko joj je podignuo bradu i nije mogao odoljeti a da je ne pomiluje nježno po obrazu.

“Još jedan razlog više da malo predahnemo ovdje.”

Odmaknula se od njega, tvrdoglava i odlučna. “Još jedan razlog više da nastavim prije nego me svlada napad. Odmorit ću se nakon što pronađemo Miru.” Okrenula se i pošla prema vozilu. “Tko vozi - ti ili ja?”

“Hej”, rekao je, uhvativši joj ruku prije nego što je dospjela napraviti idući korak.

Koračao je uz nju, obgrlivši joj donji dio leđa i namjestivši je uz svom zagrljaju.

140

Bosnaunited&Crowarez Bože, bila je predivna. Svaki idiot mogao bi se diviti krhkoj, ženstvenoj savršenosti njezina lica: svijetlim, bademastim očima što su svjetlucale poput mjesečeva kamenja iza tamnih rubova njezinih trepavica; drskom nosiću i putenim, zamamnim usnama; mliječnobijeloj koži što se doimala poput besprijekornog baršuna na blistavoj kosi boje ebanovine. Renatina tjelesna ljepota bila je čudesna, ali njezina hrabrost - nepokolebljiva čast - ono je što je uistinu Nikolaja bacilo na koljena.

Nekako, za ovo kratko vrijeme koje su prisilno proveli zajedno, Renata mu je postala istinska partnerica. Cijenio ju je i vjerovao joj, baš kao i ostalima od svoje braće iz Reda.

“Hej”, ponovio je, sada nešto tiše, zagledan u njezino hrabro, prelijepo lice i još jednom potpuno očaran ovom izvanrednom ženom koja mu je postala neobično važna. “Bili smo prilično dobar tim tamo, nismo li?”

“Strašno sam se uplašila”, mekano je priznala. “Tako su nas iznenada i brzo napali.

Trebala sam brže reagirati. Trebala sam... “ “Bila si nevjerojatna.” Odmaknuo joj je zalutali pramen kose od lica i zataknuo ga za uho.

“Nevjerojatna si, Renata, i vraški mi je drago što znam da si uz mene.”

Ona mu se slabašno, gotovo stidljivo, nasmiješila. “I meni je drago.”

Možda ovo nije bio baš najzgodniji trenutak da je poželi poljubiti, ovdje u ovoj zabiti, dok ih je u stopu pratio vonj krvi i smrti, a sasvim je sigurno da će ih pratiti i do kraja ovog zajedničkog putovanja. Ali Nikolaj je to poželio učiniti upravo u ovom trenutku - trebao je, ovdje i sad - osjetiti Renatine usne na svojima.

Prepustio se potrebi, nagnuvši se i zarobivši joj usne nježnim, sporim poljupcem. Ovila je ruke oko njega, isprva bojažljivo. Ali ruke su joj bile tople i utješne dok mu je milovala leđa. Ostala je tako čak i nakon što je prekinuo poljubac, kad je naslonila obraz na njegova prsa.

Kad je progovorila, glas joj je bio tek nešto glasniji od šapata. “Hoćemo li je pronaći, Nikolaj?”

Spustio je usne na njezino tjeme. “Hoćemo.”

“Misliš li da je ona dobro?” Njegovo oklijevanje bilo je kratko, ali dovoljno da se Renata odmakne od njega. Namrštila se, očiju zamračenih od bola. “O, moj Bože, ne vjeruješ u to.

Osjećam da sumnjaš, Nikolaj. Misliš da joj se nešto dogodilo.”

“Osjećaš to zbog krvne povezanosti”, rekao je, ne kaneći zanijekati da mu je precizno pročitala misli.

Sad je uzmicala, njezina su stopala šuštala na mekanoj travi dok je odlazila prema terenskom vozilu. Izraz njezina lica bio je užasnut. “Moramo krenuti. Moramo pronaći Lexa i prisiliti ga da nam kaže gdje je ona.”

“Renata, još uvijek mislim da bi trebala pričekati ovdje i odmoriti se. Ako te sustignu posljedice udara... “ “Ma jebeš to”, kriknula je trgnuvši glavom u rastućoj panici. “Idem do Jakutove brvnare.

Možeš poći sa mnom, ili ostati, ali ja idem tamo istog jebenog časa.”

Mogao ju je zaustaviti.

141

Bosnaunited&Crowarez Da je želio, mogao ju je sustići brže nego što bi mogla i pojmiti, silom je spriječiti da učini ijedan korak dalje prema vozilu. Mogao ju je baciti u trans samo jednim dodirom ruke na njezinu licu i prisiliti je da čeka dok je ne prođe bol koji će je vjerojatno potpuno svladati nedugo nakon što dospiju do brvnare.

Mogao ju je zadržati na brojne načine, no umjesto toga zaobišao je vozilo i našao se pred vozačevim vratima prije nego što je sama dospjela tamo pa se ispriječio svojim tijelom.

“Ja ću voziti”, rekao je ne pruživši joj priliku da se usprotivi.

“Ti pucaj.”

Renata je jedan trenutak zurila u njega, a onda otišla i sjela na suvozačevo mjesto.

Pronašli su put do ceste i kratko se vozili u tišini prema Jakutovu imanju u šumi. Niko je ugasio svjetla kad su usporili nedaleko od brvnare. Kanio je predložiti da se parkiraju negdje sa strane i nastave dalje pješice, kadli je zamijetio da nešto nije kako valja.

“Je li ovdje uvijek ovako tiho?”

“Nikad”, rekla je Renata ozbiljno ga pogledavši. Posegnula je iza sjedala i uzela oružje.

Prebacila je preko glave remen automatske puške, a zatim istu takvu dodala Nikolaju. “Lexu su ostala samo dvojica čuvara, ali čini se da ovdje nema nikoga.”

No čak i iz daljine, Nikolaj je nanjušio vonj prolivene krvi. Krvi vampira koja dopire iz više od jednog izvora.

“Pričekaj ovdje dok ne provjerim situaciju.”

Drsko se podsmjehnula pa je mogao predvidjeti što slijedi.

Oboje su izišli iz vozila i zajedno krenuli prema zamračenoj brvnari. Ulazna vrata bila su širom otvorena. Svježi tragovi guma bili su vidljivi na šljunčanom prolazu, široki, duboko urezani, onakvi kakve bi za sobom ostavio jedan terenac.

Niko je imao osjećaj da je ovdje bila i Agencija.

Brvnarom je vladala apsolutna tišina. Zaudarala je na nedavnu smrt vampira. Nije morao upaliti svjetla da bi vidio pokolj. Njegov oštri vampirski vid uočio je dva mrtva mužjaka, obojica ustrijeljena u glavu s nekoliko metaka.

Poveo je Renatu da zaobiđe trupla, pa krenuo za njuhom prema stražnjem dijelu brvnare, do Jakutovih privatnih odaja. Znao je dobro što će tamo zateći. Svejedno je ušao u sobu pa gnjevno opsovao.

Lex je bio mrtav.

A s njime i njihova nada da će večeras pronaći rezidenciju Edgara Fabiena.

142

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset četvrto poglavlje Renatin se dah ubrzao na zvuk Nikolajeve prigušene psovke. Posegnula je za prekidačem za svjetlo pokraj otvorenih vrata Jakutove spavaće sobe. Polako ga je pritisnula.

Nije mogla prozboriti ni riječ dok je zurila dolje u Lexovo beživotno tijelo, pogleda praznog i zasjenjenog, s tri velike prostrijelne rane na njegovu čelu. Poželjela je vrisnuti.

Blagi Bože na nebesima, željela je pasti na koljena, šakama čupati kosu i jaukati do iznemoglosti - ne zbog tuge ili šoka, nego zbog gnjeva koji ju je žderao.

Ali pluća su joj bila stegnuta.

Udovi su joj bili ukočeni, a ruke i noge suviše teške da bi se pomaknule.

Ono malo nade što je gajila - koliko god to bilo neznatno - da bi mogla doći ovamo i pronaći čvrst trag o mjestu gdje je zatočena Mira, sad je istjecalo iz nje, podjednako sigurno kao što je i Lexova krv istjecala na podne daske u sobi njegova oca.

“Renata, pronaći ćemo načina”, negdje u blizini čula je Nikolajev glas. Sagnuo se nad truplom i izvukao mobitel iz Lexova sakoa. Otklopio ga je i pritisnuo neke tipke. “Imamo zabilježene njegove pozive. Jedan od ovih brojeva mogao bi biti Fabienov. Stupit ću u kontakt s Gideonom i reći mu neka pokuša otkriti. Imat ćemo nešto o Fabienu vrlo brzo.

Uhvatit ćemo ga, Renata.”

Nije mogla odgovoriti; nije mogla pronaći riječi. Polako se okrenula i izišla iz sobe, jedva svjesna pokreta vlastitih stopala. Lebdjela je mračnom brvnarom, mimo trupala što su ležala u velikoj sobi pa dolje niz hodnik... ne znajući kamo ide, pa ipak nimalo iznenađena kad se našla usred sićušne sobe u kojoj je nekad spavala Mira.

Njezin je krevetac bio baš onakav kakvim ga je i ostavila, kao da čeka da se ona vrati. Na malenom noćnom ormariću bio je poljski cvijet koji je Mira ubrala ranije toga tjedna, za jednog od rijetkih izlazaka koje je Sergej Jakut dopustio tom djetetu. Mirin je cvijet sad bio uvenuo, krhke bijele latice beživotno su pale, zelena peteljka bila je mlohava kao komadić opuštene žice.

“O, slatki moj mišiću”, šapnula je Renata u tami prazne sobe. “Oprosti mi... Tako mi je žao što sada nisam uz tebe... “ “Renata.” Nikolaj je stajao u hodniku ispred sobe. “Renata, nemoj to sebi raditi. Nisi ti kriva. I nije još ništa svršeno.”

Njegov duboki glas bio je umirujući, bilo je utješno samo to što ga čuje, spoznaja da je ovdje s njom. Trebala joj je ta utjeha, ali nije je zaslužila, pa je odbila potrčati u njegov zagrljaj koliko god očajnički to možda željela. Ostala je tamo na mjestu, ukočena i nepomična, želeći da može vratiti vrijeme unatrag i popraviti sve svoje pogreške.

Nije više mogla ostati u brvnari ni minutu. Ovdje je bilo previše mračnih uspomena.

Previše smrti, posvuda oko nje.

143

Bosnaunited&Crowarez Pustila je da joj uveli cvijet klizne iz prstiju i padne na krevet. Okrenula se prema vratima. “Moram otići odavde”, promrmljala je, a grizodušje i bol stezali su joj grudi. “Ne mogu... gušim se ovdje... ne mogu... ostati... “ Nije čekala njegov odgovor - nije mogla ovdje čekati, ni sekundu dulje. Proguravši se mimo njega, izjurila je iz Mirine prazne sobe. Nije prestala trčati sve dok je noge nisu iznijele iz crnila brvnare do obližnje šume. Ipak, čak i tamo, pluća su je i dalje stiskala kao da su uhvaćena u škripac.

U pozadini lubanje mogla je osjetiti kako se stvara glavobolja. Koža je još nije počela boljeti, no bila je krajnje izmoždena i znala je da neće proći puno vremena prije nego što je svladaju posljedice udara. No, barem joj je rame bilo bolje. Prostrijelna rana je još bila tamo, i dalje je osjećala tupo pulsiranje duboko u mišićima, ali Nikolajeva krv nekim je čudom zaliječila infekciju.

Osjećala se dovoljno snažnom da krene prema zaključanom štaglju, vanjskom pomoćnom objektu kamo su ona i mnogi drugi dovedeni kao mamac za Jakutovu krvavu zabavu, te se maši, ni trena ne dvojeći, za pušku koja joj je bila prebačena preko leđa. Pucala je u debeli lokot sve dok se nije polomio i pao na pod. Onda je širom rastvorila vrata i još nekoliko puta zapucala unutra zasuvši kavez, zidove i stropne grede ubojitom kišom metaka.

Nije puštala okidač sve dok spremnik nije bio prazan, a njezino grlo hrapavo od urlika.

Ramena su joj bila podignuta od napora, a pluća škripala.

“Trebala sam biti ovdje”, rekla je čuvši Nikolaja kako joj prilazi sleđa. “Kad ju je Lex predao Fabienu, trebala sam ga spriječiti. Trebala sam biti uz Miru. Umjesto toga, bila sam previše slaba, u krevetu... beskorisna.”

Ispustio je tih zvuk neslaganja. “Nisi mogla znati da je ona u opasnosti. Nisi mogla spriječiti ništa od onoga što se dogodilo, Renata.”

“Nikad nisam smjela napustiti brvnaru!” kriknula je, samoprezir ju je pekao poput kiseline. “Pobjegla sam, a trebala sam ostati ovdje cijelo vrijeme i nekako natjerati Lexa da mi kaže gdje je ona.”

“Nisi pobjegla. Otišla si kako bi od mene zatražila, pomoć. Da nisi to učinila, bio bih mrtav.” Prišao joj je nježno iza leđa. “Da si cijelo ovo vrijeme ostala ovdje, Renata, onda bi i ti večeras bila ubijena, zajedno s Lexom i drugim čuvarima. Ono što se ovdje dogodilo bilo je hladno isplanirano smaknuće, i to s Fabienovim potpisom.”

Bio je u pravu. Znala je da je bio u pravu, u svemu. No to joj nimalo nije ublažilo patnju.

Zurila je, obnevidjela, u prazan štagalj. “Moramo se vratiti u grad i početi je tražiti. Od vrata do vrata ako bude potrebno.”

“Znam kako se osjećaš”, rekao je Nikolaj. Dotaknuo joj je tjeme. A onda se prisilila odmaknuti od njegova nježnog dodira. “Dovraga, Renata, zar ne misliš da ne bih i sam odmah skočio kad bih mislio da bismo se takvom potragom imalo približili Fabienu? Ali time nećemo ništa postići. Naročito ne kad će zora svanuti za nekoliko sati.”

Zatresla je glavom. “Ja se ne moram brinuti zbog dnevne svjetlosti. Mogu se sama vratiti u grad... “

144

Bosnaunited&Crowarez “Hoćeš, vraga.” Njegove su ruke bile grube kad joj je okrenuo lice prema svojemu. Oči su mu svjetlucale iskrama jantara, u njima je vidjela emociju koja je neobično podsjećala na strah, čak i u tami noći. “Nećeš ti nikamo blizu Fabiena bez mene.” Pomilovao joj je čelo.

Njegov bjesomučan pogled prodirao je kroz nju. “Zajedno smo u ovome, Renata. To ti je jasno, zar ne? Znaš da mi možeš vjerovati?”

Gledala je u Nikolajevo lice i osjetila kako u njoj bujaju emocije, osjetila je kako rastu i preplavljuju je poput plimnog vala koji nije mogla zaustaviti čak ni da je htjela. Suze su je zapekle u očima, a onda ih oblile. Prije nego što je mogla spriječiti poplavu, ridala je kao da se u njoj rasprsnula brana i sva bol koju je ikad osjećala - sva patnja i praznina cijelog njezina postojanja - provalila je iz nje u glasnim, snažnim jecajima.

Nikolaj ju je obgrlio svojim snažnim rukama i privukao sebi. Nije ni pokušala zaustaviti suze. Nije je hranio nježnim lažima da joj olakša, niti joj davao lažna obećanja kako bi ublažio njezin očaj.

Samo ju je držao.

Držao je i pustio da osjeti kako je razumije. Da osjeti da nije sama, i da je možda, na neki mali način, vrijedna nečije ljubavi.

Podignuo ju je u svoje ruke i počeo nositi dalje od mecima izrešetanog štaglja. “Pronaći ćemo neko mjesto da se malo odmorimo”, rekao je, a njegov utješan glas tutnjao joj je u grudima, vibrirao o nju dok se privijala uz njega.

“Ne mogu se vratiti u brvnaru, Nikolaj. Ne želim biti tamo.”

“Znam”, promrmljao je odnoseći je dublje u šumu. “Imam drugu ideju.”

Spustio ju je na lišćem prekriven komadić tla između dvaju gorostasnih borova. Renata nije znala što bi očekivala, ali ni u snu nije mogla zamisliti da će svjedočiti onome što se potom dogodilo.

Nikolaj je kleknuo pokraj nje i raširio ruke, pognute brade, a njegovo krupno, mišićavo tijelo bilo je mirno od tihe koncentracije. Ćutjela je miris bogate, plodne zemlje poput mirisa nakon olujne kiše, topli povjetarac škakljao joj je zatiljak kad je Nikolaj prstima dotaknuo tlo.

Zatim je uslijedilo tiho komešanje pokreta u travi oko nje - šapat života. Vidjela je kako se nešto izvija i uzdiže ispod Nikolajevih ruku i nije mogla a da ne dahne od divljenja i čuđenja kad je shvatila u što zapravo gleda.

Tanane vitice vinove loze izbijale su iz zemlje uzdižući se prema dvama borovima.

“O moj, Bože”, promrsila je, zanesena i zadivljena. “Nikolaj... što se ovdje događa?”

“Sve je u redu”, rekao je promatrajući vinovu lozu - upravljajući njome, ma koliko to bilo teško za povjerovati.

Vitice su se spiralno uzdizale oko debla borova i uspinjale se još više, puneći se lišćem koje se naočigled umnožavalo. Nekih dva i pol metra iznad njezine glave vinova loza širila se prostorom između borova, ispreplećući se i stvarajući živu strehu koja se potom spuštala do tla, tamo gdje su sjedili Renata i Nikolaj.

“Ti si ovo napravio?” upitala je s nevjericom.

145

Bosnaunited&Crowarez Kimnuo je, no i dalje je bio usredotočen na stvaranje dok je sve više i više lišća izbijalo iz loze. Gust zid mirisnog skloništa oko njih stvorio je raj, bujno zelenilo s istim onim sićušnim bijelim poljskim cvijećem koje je Renata vidjela u Mirinoj sobi.

“Okej... kako to točno radiš?”

Suštanje rastućeg bilja malo se utišalo, a Nikolaj se okrenuo i ležerno je pogledao. “To je dar moje majke koji je prenijela na svoja dva sina.”

“Tko ti je majka? Majka Priroda?” rekla je Renata nasmijavši se, ushićena unatoč spoznaji da su prelijepo cvijeće i loza tek privremeni veo. Tamo vani, ostali su sva ona ružnoća i jad.

Nikolaj se nasmiješio i zatresao glavom. “Moja majka je bila Prasestra, kao i ti. Tvoj dar je snaga tvog uma. Ovo je bio njezin.”

“Nevjerojatno.” Renata je prešla rukom preko hladnog lišća i nježnih latica. “Bože, Nikolaj, tvoja je sposobnost... Voljela bih reći čudesna, ali to nije ni blizu.”

Slegnuo je ramenima. “Nikad nisam imao bogzna kakve koristi od nje. Daj mi spremnik pun metaka ili nekoliko blokova eksploziva pa ću ti pokazati koliko sam čudesan.” Šalio se, ali osjetila je da se iza njegovih nehajnih riječi skriva nešto mračno. “A tvoj brat?” “Što s njime?”

“Rekao si da i on ima isti dar.”

“Imao je, da”, odvratio je Nikolaj pomalo šupljim glasom. “Dimitrij je bio mlađi od mene.

Mrtav je. Dogodilo se to davno, još u Rusiji.”

Renata se lecnula. “Žao mi je.”

Kimnuo je i iščupao jedan list iz bujnog zelenila pa ga rascjepkao u komadiće. “Bio je još klinac - dobar klinac. Bio je nekoliko desetljeća mlađi od mene. Slijedio me je uokolo poput vražjeg šteneta. U svemu me je htio oponašati. A ja sam volio živjeti na rubu. Sranje, valjda je još uvijek tako. Kako bilo, Dimitrij si je utuvio u glavu da me želi zadiviti.” Hrapavo je opsovao. “Jebeni glupi mulac. Učinio bi sve samo da ga primijetim, kužiš? Samo da čuje moje odobravanje, da sam ponosan na njega.”

Renata ga je promatrala u mraku vidjevši u njemu isto ono grizodušje koje je i sama osjećala kad bi pomislila na Miru. Vidjela je isti onaj užas u njemu, isti samoprezir jer se netko nejak našao u smrtnoj opasnosti samo zato što je bio iznevjeren.

Nikolaj je poznavao istu muku. I sam je isto doživio. “Što se dogodilo Dimitriju?” nježno je upitala Renata. Nije željela otvarati stare rane, ali trebala je znati. A po težini koja ga je očito pritiskala, mogla je vidjeti da Nikolaj već dugo u sebi nosi breme ove patnje. “Možeš mi reći, Nikolaj. Što se dogodilo tvom bratu?”

“Nije bio poput mene”, rekao je zamišljeno, kao da ga prošlost povlači dolje u kaljužu.

“Dimitrij je bio pametan, vrhunski student. Obožavao je knjige i filozofiju, uživao je u tome da dublje proniče u stvari. Zanimalo ga je kako sve oko njega funkcionira. Sve je rastavljao pa potom ponovno sastavljao. Bio je briljantan, istinski nadaren, ali ipak je želio biti poput mene.”

“A kakav si ti bio tada?”

146

Bosnaunited&Crowarez “Divlji”, bio je to više opisni pridjev negoli hvalisanje. “Prvi ću to priznati. Uvijek sam bio pomalo neobuzdan, nisam mario što će biti sutra sve dok sam se dobro zabavljao danas.

Dimitrij je uživao u promišljanjima, a ja u adrenalinu. On je uživao sastavljati stvari, ja sam ih volio dizati u zrak.”

“Jesi li se zato pridružio Redu? Zbog adrenalina?”

“Dijelom, da.” Spustio je laktove na koljena i zagledao se u tlo. “Nakon Dimitrijeva ubojstva, morao sam pobjeći. Sebe sam krivio za ono što se dogodilo. Moji su me roditelji isto tako krivili. Nedugo nakon toga našao sam se u Bostonu, s Lucanom i ostalima.”

Nije joj promaknulo to da je rekao kako je njegov brat ubijen. “Ali što se zapravo dogodilo, Nikolaj?”

Ispustio je dugačak izdah. “Ja i jedan šupak iz ukrajinskog Utočišta tame dugo se nismo podnosili. Znali bismo se tu i tamo ozbiljno pomlatiti, najčešće zbog dosade. Ali jedne je noći Dimitrij čuo tog papka u gostionici kako govori sranja o meni i odlučio ga je pozvati na red.

Dimitrij je izvukao bodež i izazvao tipa pred njegovim prijateljima. I imao je sreću jer Dimitrij nije znao baratati oružjem. Kako bilo, uspio je razjariti toga gada i dvije minute poslije moj brat je ležao u lokvi vlastite krvi, obezglavljen.”

“O, moj Bože.” Renata je oštro udahnula osjetivši bol u srcu. “Tako mi je žao, Nikolaj.”

“I meni.” Slegnuo je ramenima. “Poslije sam otišao sam potražiti Dimitrijeva ubojicu.

Odsjekao sam mu glavu i odnio svojim roditeljima. Njima to ništa nije značilo, rekli su da sam ja trebao biti taj koji je mrtav, ne Dimitrij. Nisam im mogao zamjeriti. Kvragu, bili su u pravu, na kraju krajeva. Tako da sam otišao, ne osvrćući se.” “Žao mi je, Nikolaj.”

I nije znala što bi mu drugo rekla. Nije imala iskustva u pružanju utjehe, a čak i da jest, nije bila sigurna da bi je on želio ili trebao. Poput nekog kome je odjednom silno neugodno u vlastitoj koži, Nikolaj je utihnuo.

Zatim je pročistio grlo, prešao rukom po glavi i osovio se na noge. “Trebao bih poći i još jednom pregledati brvnaru. Možeš li ostati ovdje sama nekoliko minuta?”

“Ma mogu. Dobro sam.”

Zagledao se u nju proučavajući joj lice. Nije znala što želi da joj on kaže, ali pogled u njegovim očima bio je zamagljen. “Kako si? Još nema znaka od posljedičnog udara?”

Renata je slegnula ramenima. “Samo malo, ali nije strašno.”

“A rame?”

“Dobro je”, rekla je ispruživši lijevu ruku da mu pokaže kako je ne boli. “Sad je puno bolje.”

Dulja, neugodnija tišina rastegnula se među njima, kao da nijedno nije znalo bi li je prekinuli, ili učinili ono lakše i pustili da potraje. Tek kad je Nikolaj počeo razmicati gusti veo od loze, Renata je posegnula i dotaknula ga.

“Nikolaj... ja, ovaj... htjela bih ti zahvaliti”, rekla je, svjesna činjenice da nije pomaknula ruku s njegove iako je on zastao. “Moram ti zahvaliti... što si mi danas dao svoju krv.”

Okrenuo se prema njoj i neodređeno zatresao glavom. “Zahvalnost je u redu, ali ne treba mi. Da je situacija bila obrnuta, znam da bi učinila isto za mene.”

147

Bosnaunited&Crowarez I učinila bi; Renata je u to bila sigurna. Ovaj muškarac, koji joj je prije samo tjedan dana bio potpuni stranac - ratnik koji je sasvim slučajno bio i vampir - sad joj je bio najpouzdaniji, najintimniji prijatelj. Kad bi bila iskrena prema sebi, morala bi priznati da je Nikolaj bio i kudikamo više od toga, i to i prije nego što je s njom podijelio svoju krv. A od same pomisli na njihove intimne trenutke, zgrčili su joj se prsti.

“Nisam sigurna kako ovo... “ Renata je podignula pogled prema njemu, boreći se s riječima, ali osjećajući potrebu da ih izgovori. “Nisam naviknula da na ikoga računam. Ne znam kako biti s nekim ovako. Nikad takvo što nisam prije imala, i samo... imam osjećaj da sve što sam mislila da znam, sve ono što mi je nekad pomagalo da preživim, kao da me sad napušta. Kao da me struje nose amo-tamo. Prestravljena sam.”

Nikolaj joj je pomilovao obraz, a onda je privio u zagrljaj. “Na sigurnom si”, rekao je nježno uz njezino uho. “Sa mnom si, i ja ću te čuvati.”

Nije ni shvaćala koliko očajnički želi čuti te riječi sve dok ih Nikolaj nije izgovorio. Nije znala koliko očajnički želi njegove ruke oko sebe, ili kako duboko u svojoj nutrini žudi za njegovim poljupcem sve dok je Nikolaj nije privukao još bliže i okrznuo usnama njezine.

Renata ga je poljubila, prepustivši mu se i pustivši da otplovi u trenutku jer je Nikolaj bio s njom, držao ju je i bio njezina sigurna luka.

Njegov je poljubac postao strastveniji i spustio ju je na zelenilom obraslu zemlju njihova skloništa. Renata je uživala u osjećaju njegove težine na sebi, njegovim toplim, sigurnim rukama što su je milovale. Zavukao joj je ruku ispod majice, prstima prelazeći preko trbuha pa gore do dojki.

Usne joj je blago, zavodljivo okrznuo očnjacima kad je prekinuo poljubac. Oči su mu sjajile jantarom ispod napola spuštenih vjeđa. Nije morala vidjeti njegovo preobraženo lice da zna koliko je želi. Itekako tvrd dokaz uporno joj je pritiskao kuk. Prešla je rukama uz njegova leđa, a on je zastenjao, zdjelica mu se refleksno trgnula.

Izgovorio je njezino ime uz grleni jauk dok je klizio usnama niz njezinu bradu pa dolje niz vrat. Podignuo joj je majicu, a Renata se izvila kako bi dočekala njegove usne dok su se spuštale na njezine nage dojke i mekani trbuh. Bila je izgubljena u dodiru njegova poljupca, žudeći za osjećajem njegove kože na svojoj.

Spretnim prstima otkopčao joj je traperice i spustio ih niz bedra. Usnama je slijedio svoje ruke, paleći je od kukova do gležnjeva dok joj je oslobađao noge od hlača. Kriknula je kad se nagnuo između njezinih bedara i usisao je, jezikom i očnjacima budeći navalu sladostrašća.

“O, Bože”, dahnula je, odignuvši kukove s tla kad je usnama pritisnuo njezino spolovilo.

Nije znala kako je uspio tako brzo, ali već u idućem trenutku bio je nag nad njom, i sve žensko u Renati podrhtavalo je od želje. Raširila je noge za njega pohlepno ga želeći u sebi, žudeći da svojom snagom i toplinom ispuni u njoj prazninu. “Molim te”, zaječala je, dašćući od potrebe.

Nije dopustio da zamoli dvaput.

Prekrivši je svojim tijelom, Nikolaj je namjestio koljena između njezinih nogu i raširio je ispod sebe. Glavić njegove batine gurkao je klizavi procjep njezina tijela, potom se zario, dugo, sporo i duboko.

148

Bosnaunited&Crowarez Njegovo stenjanje dok je prodirao u nju bilo je divlje, neobuzdano, bila je to grmljavina što joj je odzvanjala kostima i krvlju. Nabijao je isprva polako, vidno izmučen vlastitim strpljenjem. Renata je mogla osjetiti snagu njegove gladi, dubinu njegova užitka dok ga je njezino tijelo uvlačilo u sebe, do kraja.

“Divna si”, mrmljao je, zasiktavši dok se povlačio, pa je ponovno ispunio, dublje nego prije. Snažno je prodirao, zadrhtavši od napora. “Isuse, Renata... jebeno si divna.”

Zakačila je gležnjeve o njegovu stražnjicu kad je ubrzao ritam. “Jače”, šapnula je, želeći osjetiti kako je napuštaju svi strahovi, kako prodorima razbija svu njezinu krivnju i prazninu. “O, Bože. Nikolaj... jebi me jače.”

Zarežao je, čeznutljivo i divlje. Provukavši ruke ispod nje, privukao ju je još bliže da dočeka njegove prodore, nabijajući je svom snagom koju je tako očajnički trebala. Zarobio joj je usta grozničavim poljupcem, uhvativši joj krik kad je orgazam zatutnjao njome poput oluje. Renata se tresla i drhtala, držeći se snažno za njega dok je i dalje prodirao, svaki mišić njegovih leđa i ramena bio je tvrd poput granita.

“Ah, Isuse”, procijedio je kroz zube i očnjake, kukovima nabijajući o nju brzo i žestoko, nemilosrdnim ritmom.

Njegov promukli krik oslobođenja odjeknuo je o njezin kad je Renata ponovno svršila, držeći se za njega dok se gubila u slasnom osjećaju nepoznatog prepuštanja.

I sad su je struje nosile amo-tamo, ali nije osjećala strah. Bila je sigurna s ovim divljim, nemilosrdnim mužjakom - u to je istinski vjerovala. Vjerovala je Nikolaju dušom i tijelom.

Dok je ležala tamo u intimnom klupku, nije joj bilo tako teško zamisliti da bi mu mogla vjerovati i srcem.

Vjerovati da se možda zaljubila.

Kucanje je bilo uporno i frenetično na čvrstim vratima od hrastovine berlinskog Utočišta tame. “Andreas, molim te! Jesi li unutra? Helene je. Moram te vidjeti!”

U četiri sata ujutro, samo koji sat prije nego što će sunce prolomiti svoju prvu zraku na obzoru, tek je pokoji stanovnik Utočišta bio budan. Ostali od Reichenove vrste - sve skupa desetak mladih vampira i njihovih družica s djecom, od kojih su neka bila novorođenčad već su otišli na počinak.

“Andreas? Ima li koga?” Još jedan paničan niz udaraca nakon čega je uslijedio užasnut krik. “Hej! Molim vas... pustite me unutra!”

Unutar palače, mladi je mužjak izišao iz kuhinje gdje je grijao šalicu mlijeka za svoju Prasestru koja je bdjela gore u dječjoj sobi pokušavajući uspavati nemirnog sinčića.

Poznavao je ljudsku ženku koja je bila na vratima. Većina stanovnika Utočišta tame ju je poznavala, a Andreas je svima jasno dao do znanja da je Helene itekako dobrodošla u njegov dom. To što se sad pojavila nenajavljena, u ovako kasni sat, i to dok je Andreas bio poslom odsutan, bilo je, međutim, neobično.

Još je neobičnija bila činjenica da je inače prilično staložena poslovna žena očito nečim bila prestravljena.

149

Bosnaunited&Crowarez Zabrinut što se moglo dogoditi Andreasovoj ljudskoj družici, mužjak je spustio šalicu vrućeg mlijeka i pojurio mramornim podom do vestibula. Njegov je kućni haljetak lepršao za njime poput jedra.

“Dolazim”, odgovorio je povisivši glas kako bi nadjačao Helenino neprekidno lupanje i suzama zagušene vapaje s druge strane vrata. Prsti su mu poletjeli preko tipkovnice sigurnosnog sustava. “Trenutak! Evo me odmah, Helene. Sve će biti u redu.”

Kad je elektroničko svjetlo zatreperilo ukazujući na to da su senzori onesposobljeni, povukao je zasune i otvorio vrata.

“O, hvala Bogu!” Helene je pohitala prema njemu, lica umrljanog šminkom, crni mokri tragovi curili su joj niz obraze. Bila je blijeda, drhtala je. Njezine inače pronicljive oči kao da su bile pomalo prazne dok je unezvijerenim pogledom pretraživala predvorje. “Andreas... gdje je on?”

“Otišao je u Hamburg privatnim poslom. Vraća se tek sutra navečer. Ali dobrodošla si ovdje.” Uzmaknuo je korak unatrag kako bi je propustio unutra. “Uđi, Helene. Andreasu ne bi bilo po volji da te odbijem.”

“Ne”, rekla je tupo. “Znam da me on nikad ne bi odbio.”

Ušla je u predvorje i smjesta se doimala smirenijom. “Znali su da me nikad ne bi odbio... “ U tom je trenutku mladi mužjak zamijetio da Helene nije sama. Iza nje, nahrupivši unutra prije nego što je dospio i kriknuti u panici, bio je tim teško naoružanih agenata, od glave do pete odjevenih u crno.

Okrenuo je glavu i pogledao Helene u nevjerici. U posvemašnjem užasu.

“Zašto?” upitao je, ali odgovor je bio tamo u njezinim praznim očima.

Netko ju je zarobio. Netko vrlo moćan.

Netko je pretvorio Helene u Poslušnicu.

Tek što se misao oblikovala u njegovoj glavi, netko ga je pogodio. Čuo je potom još pucnjeva, čuo je vrisku svoje obitelji kad se Utočište probudilo u užasu.

A onda je još jedan metak eksplodirao u njegovoj lubanji, i njegov svijet, i sve oko njega postade tiho i crno.

150

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset peto poglavlje Nikolaj je sjedio pod sjenom vinove loze i promatrao majušni tračak sunčeve svjetlosti što se probio kroz lišće i smjestio na Renatinoj crnoj kosi dok je spavala. Ultraljubičasta svjetlost bila je otrovna za njegovu vrstu - ubojita nakon samo pola sata neprekidnog izlaganja - ali nije mogao udovoljiti želji da zatvori malu rupicu u zelenilu i otjera zalutalu zraku. Umjesto toga, proteklih je nekoliko minuta sjedio pokraj Renate i promatrao i valjalo mu je priznati, s priličnim zanimanjem - kako se svjetlost razlijeva na njezinoj kosi boje ebanovine, kupajući svilene pramenove desecima različitih nijansi ugljenocrne, brončane i boje burgundca.

Ma koji mu je vrag?

Sjedio je ovdje i gledao u njezinu kosu, za Boga miloga. I to ne da je gledao, nego je piljio sa zanesenim divljenjem. Nikolaja je to upozorilo na dvije podjednako uznemirujuće činjenice: ili će trebati ozbiljno promisliti o tome da pohađa večernje tečajeve kod Vidala Sassoona, ili je potpuno propao kad je bila riječ o ovoj ženki.

Propao u smislu da je zauvijek nestao za druge žene.

Negdje i nekako dopustio je da se zaljubi u nju. Što je objašnjavalo zašto nije bio u stanju držati ruke - ali i ostale dijelove - k sebi.

Također je dobio objašnjenje zašto je cijelu noć proveo, osim onog kratkog posjeta brvnari prije zore, ležeći pokraj Renate i držeći je u naručju.

A ako mu je trebalo bilo kakvo objašnjenje zašto su mu prsa bila onako stegnuta i teška kad je sinoć briznula u plač, ili zašto je osjećao potrebu da s njom podijeli svoju krivnju zbog gubitka Dimitrija prije svih onih godina, pretpostavio je da je razlog bila čista i istinska zaljubljenost.

Ma koliko se želio uvjeriti da je s njime sigurna, i Nikolaj je pokraj nje osjećao sigurnost.

Vjerovao joj je svim srcem. Ubio bi da je zaštiti, poginuo bi zbog nje ni trena se ne kolebajući kad bi do toga došlo. Možda nije dugo bila dio njegova života, ali sad jedva da bi mogao zamisliti kako bi mu bilo bez nje.

Ah, jebiga.

Stvarno se zaljubio u Renatu.

“Jebeno krasno”, promrmljao je, a onda se trgnuo kad se promeškoljila na zvuk njegova glasa. Otvorila je oči, nasmiješivši se kad ga je ugledala. “Bok.” 'Jutro”, rekao je, opušteno posegnuvši iznad njezine glave i zatvorivši otvor u vinovoj lozi ne bi li spriječio prodor zraka sunca.

Njezino sporo, mačje protezanje bilo mu je još čarobnije od njezine kose. Na sebi je imala pamučnu košulju koju je sinoć uništio, pola gumba bilo je razbacano po podu skloništa. Prednji dio povelike košulje raširio se, jedva prikrivajući njezinu nagost. Nije se bunio.

“Kako se osjećaš?”

151

Bosnaunited&Crowarez Činilo se da na trenutak promišlja, a onda ga je namršteno pogledala. “Osjećam se stvarno dobro. Mislim, sinoć je bilo... “ I zapravo je pocrvenjela. Slatka ružičasta boja oblila je njezine obraze. “Sinoć je bilo čudesno, ali mislila sam da ću sad sigurno biti u nesvijesti od bolova... Ne razumijem... Posljedice udara nisu ni počele. Mislim, osjetila sam samo neznatnu bol, ali prema onome koliko sam iskoristila svoju moć kod Jacka, trebala bih biti u agoniji cijelu noć.”

“Je li ti se ikad to dogodilo?”

Odmahnula je glavom. “Nikad. Svaki put kad upotrijebim svoju moć, povratni udar je neizbježan.”

“Ali ne i sinoć.”

“Ne, sinoć ne”, rekla je. “Nikad se nisam bolje osjećala.”

Niko je mogao zbijati neslane šale o čudesnoj moći njegove seksualne energije, ali znao je da je druga vrsta čarolije spasila Renatu od agonije. “Jučer si pila moju krv. U tome je stvar.”

“Misliš da tvoja krv, osim što mi je pomogla s ramenom, također pomaže i s ovim? Zar je to uopće moguće?”

“Nema sumnje. Prasestra koja redovito pije krv vampira postaje bitno snažnija nego prije. Stari puževim korakom. Njezine stanice, mišići i cijeli metabolizam dosežu vrhunac kondicije i zdravlja. I da, vrlo često krv mužjaka Vrste utječe i na njezine psihičke sposobnosti.”

“Zato Sergej nikad nije dao da pijem iz njega.” Njezin je um došao do zaključka do kojeg je nešto ranije došao i Nikolaj. “Nije tajio da mu se sviđa to što je moja moć ograničena na manje udare. Nekoliko puta sam ga pokušala udariti, ali nikad dovoljno da ga svladam. Na kraju bi me trud skupo koštao.”

“Sergej Jakut bio je Prvi”, podsjetio ju Nikolaj. “S njegovom krvlju u tvom sustavu mogla bi biti gotovo nezaustavljiva.”

Renata se tiho podsmjehnula. “Bio je to samo još jedan od okova kojima me je zarobio.

Mora da je znao da bih ga ubila samo da sam imala i najmanju nadu da bih u tome uspjela.”

Na čas je utihnula, odsutno cupkajući travke iz tla improviziranog skloništa. “I pokušala sam ga ubiti... onog dana kad smo Mira i ja zajedno pobjegle iz brvnare. Bio je to dan kad mi je stavio žarač na leđa. I druge mi je stvari učinio toga dana.”

Nikolaj nije morao pitati što je još pretrpjela. Ožiljci na leđima bili su dovoljno gnusni, ali pomisao da je Jakutova kazna bila okrutnija od toga... Nikolajeva je krv proključala od gnjeva. Spustio je ruke na njezine. “Isuse, Renata, žao mi je.”

Podignula je oči prema njemu, smiren zeleni pogled nije tražio suosjećanje. “Smilovao se tek toliko da ne pusti Mini da gleda sve ono što mi je radio. Ali Sergej mi je rekao da će Mira na isti način platiti ako ikad više pokušam pobjeći ili na njega usmjeriti svoju umnu moć. Obećao je da će je snaći još gora sudbina. Znala sam da to nisu puste prijetnje... i zato sam ostala. Ostala sam i slušala ga. I svaki sat u danu nadala sam se nekom čudu koje bi otjeralo Sergeja Jakuta iz mog života.” Zastala je, posegnuvši i pomilovavši mu lice. “Onda si došao ti i sve se promijenilo. Mislim da si na mnogo načina ti moje čudo.”

Nikolaj je uhvatio njezinu ruku i spustio poljubac na dlan. “Oboje smo imali sreću.”

152

Bosnaunited&Crowarez “Drago mi je da je Sergej mrtav”, mekano je priznala.

“Trebao je i više patiti”, rekao je Niko ni ne pokušavši prikriti mračan ton u glasu. “Ali sad ga više nema.”

Renata je kimnula. “A nema više ni Lexa. Ni Jakutovih čuvara. Nikoga.”

“U ovaj sat on i ostali u brvnari nisu ništa doli pepeo”, rekao je Nikolaj. Podignuo je ruku i zataknuo joj pramen sjajne crne kose za uho. “Nakon što si sinoć zaspala, vratio sam se i otvorio sve zatvore na prozorima kako bi se sunce pobrinulo za njihova trupla. Nazvao sam u Boston i dao im broj Lexova mobitela. Gideon će mi javiti čim nešto dozna.”

Još je jednom kimnula, glas joj je bio mekan od nade. “U redu.”

“I nešto sam ti donio iz brvnare. Mislio sam da ti nedostaje.”

Nagnuo se naprijed i posegnuo za stvarima koje je donio. Podignuo je smotuljak od baršuna i svile i predao ga Renati.

“Moji bodeži”, dahnula je, sreća joj je ozarila lice dok je uzimala smotuljak iz njegovih ruku. Odvezala je vrpcu i odmotala baršunastu tkaninu u kojoj su bili ručno ugravirani bodeži. “Dobila sam ih od Jacka... “ “Znam. Rekao mi je da ih je dao napraviti za tebe. Rekao je i da nije siguran jesi li ih zadržala.”

“Oni su moje blago”, promrsila je vrškom prsta gladeći drške.

“Kazao sam mu da ih još uvijek imaš. Bilo mu je drago kad je čuo koliko ti znače.”

Njezin nježan pogled okupao ga je zahvalnošću. “Nikolaj... hvala ti. Zbog Jacka, ali i zato što si mi ih donio. Hvala ti.”

Pomaknula se prema njemu i poljubila ga. Kratak pritisak njezinih usana polako se rastopio u nešto dublje. Nikolaj joj je obujmio lice rukama, prelazeći palcem po mekoći njezine čeljusti i nježnom bridu jagodičnih kostiju. Razdvojila je usne kad je jezikom prešao uz njihov rub, pa zaječala kad je prodro unutra.

Očnjaci su mu se izdužili u oštre vrške kad se požuda u njemu razbuktala poput vatre.

Dolje među nogama, njegovo spolovilo bilo je granitni stup, trenutačno se ukrutivši od same pomisli da je Renata pod njime. Kad je krenula rukom dolje ispod pojasa i dotaknula ga, njegov se pohlepni kurac trznuo, još se više napevši pod toplinom dlana kojim ga je milovala.

“Koliko je sati?” promrmljala je o njegova grozničava usta.

Zagunđao je, previše obuzet slatkim mukama njezinih dodira da bi odmah obradio pitanje. Kroz grubo struganje daha uspio je promuklo odgovoriti: “Rano je, vjerojatno oko devet.”

“Pa, kvragu, valjda je prilično rano”, promrsila je, odmaknuvši usne od njegovih, ostavljajući vreli trag poljubaca niz njegovo grlo, grickajući mu Adamovu jabučicu. “Ne smiješ biti na suncu, zar ne?”

“Nikako.”

“Hmm.” Vlažne je usnice spustila na njegova naga prsa. Naslonio se na laktove dok je ružičastim vrškom jezika slijedila jedan od njegovih glifova, prateći vitice i šare oko njegove

153

Bosnaunited&Crowarez bradavice i preko trbuha. Kad je progovorila, glas joj je vibrirao sve do njegovih kostiju.

“Onda, čini se da smo zapeli ovdje na neko vrijeme, je li?”

“Aha.” Riječ je bila više dahtaj nego zvuk. Poljupci su joj sad putovali još niže, ispod pupka pa još niže, slijedeći linije dermaglifova, nastavljajući se spuštati prema onom dijelu njega koji se napinjao, pulsirajući od potrebe da osjeti te vlažne usne oko sebe.

“Zapeli smo do večeri, rekao bih.”

“Aha.” Uzela je jedan kraj vezice među zube i snažno povukla. Čvor se razvezao, a ona je povukla hlače dolje, dovoljno da otkrije njegov nabubreni glavić. Polizala ga je, gledajući mu lice dok je prelazila onim vražjim jezikom oko napetog mesa, usisavši kapljicu klizave tekućine koja se tamo stvorila.

“Ah, Isuse... “ “Onda”, promrsila je, a dah joj je skakutao preko mokre kože, još ga više mučeći. “Što ćemo dok čekamo noć?”

Niko se nacerio. “Mala, mogu smisliti najmanje stotinu stvari koje bih radio s tobom.”

Ona se izazovno nasmiješila. “Zar samo stotinu?”

Prije no što je mogao uzvratiti nekim pametnim odgovorom, obavila je usne oko njegove kite i primila ga duboko u usta. Nikolajevo tijelo postalo je nuklearno od užitka, poželio je da se ovaj dan i vrijeme provedeno s ovom nevjerojatnom ženom - njegovom ženom - protegne do vječnosti.

154

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset šesto poglavlje Renata je ušla na stražnja vrata brvnare i zastala točno na pragu. Ostavila je Nikolaja u skloništu, zaključivši da je njezina potreba za kupaonicom, toplim tušem i odjećom koja bi joj pristajala snažnija od odluke da više nikad neće kročiti nogom u kuću Sergeja Jakuta.

Sad je oklijevala. Popodnevno sunce grijalo joj je leđa, potičući je da uđe unutra, ali unutrašnjost brvnare bila je mračna i hladna. Sjenke su se igrale preko prevrnutog namještaja i protezale preko grubo istesanih podnih dasaka. Ušla je unutra i krenula prema mjestu gdje je pao Lex. Njegovo tijelo više nije bilo tamo, kao ni krv. Nije bilo ničega osim hrpice pepela koja je ostala za njime. Baš kao što je Nikolaj i obećao. Zatvori na prozorima spavaće sobe bili su širom rastvoreni, ali sunce je sad već prešlo na drugu stranu. Blag povjetarac pronosio je miris borovine i svjež šumski zrak vlažnom mirnoćom mjesta. Renata je udahnula punim plućima, pustivši da miris novog dana pročisti sjećanja na svu onu smrt, krv i nasilje od prošle noći.

Danas, na ovom novom svjetlu, toliko joj se toga činilo drukčijim.

I ona sama se činila drukčijom, i znala je razlog tomu.

Bila je zaljubljena.

Prvi put nakon dugo vremena, vjerojatno prvi put u životu, spoznala je osjećaj istinske nade, vjere da budućnost nosi nešto više od pukog preživljavanja, da bi u nekom trenutku sreću mogla mjeriti godinama, a ne samo u rijetkim, prolaznim trenucima. Kad je bila s Nikolajem, bilo u njegovu naručju ili samo uz njega, vjerovala je da su sve te stvari moguće.

Ušla je u veliku prostoriju, potaknuta činjenicom da je ovo posljednji put kad će morati boraviti na ovom mjestu.

Ovo je bio rastanak.

Kad ona i Nikolaj odu odavde i nastave svoju potragu za Mirom, ova brvnara, jezivi štagalj i kavez, Sergej Jakut, Lex i sve ostalo što ju je užasavalo zadnje dvije godine njezina života postat će prošlost. Sve će to ostaviti ovdje. Sav onaj čemer i patnju protjerat će iz svoje budućnosti.

Ovaj dio njezina života bio je završen.

Uputila se prema maloj kupaonici koju je nekoć dijelila s Mirom, u miru sama sa sobom i s okruženjem dok je puštala toplu vodu u kadi. Kad se vlažna para počela kovitlati iza zastora, otkopčala je nekoliko preostalih gumba na Jackovoj košulji i ostala tako jedan trenutak, naga, na jedan sasvim nov način razmišljajući o budućnosti. Nije znala što je čeka jednom kad padne noć, kad otpočne nova etapa ovog opasnog putovanja, ali bila je spremna.

S Nikolajem pokraj sebe - s nadom i ljubavlju što je gorjela jarka poput vatre u njezinu srcu - bila je spremna na sve.

Poput viteza koji pred bitku traži pomazanje i blagoslov, stupila je pod vruć mlaz vode.

Sklopila je oči u svečanoj molitvi dok je pročišćavajuća voda klizila po njoj.

155

Bosnaunited&Crowarez Nikolaj je stajao pod sjenom skloništa od vinove loze kad je čuo kako se izvana približavaju Renatini koraci.

“Kuc, kuc”, zazvala je kroz lišće. “Ulazim, zato pazi na svjetlost. Ne bih htjela da mi postaneš hrskav.”

Razdvojila je nešto od gustog zelenila i kliznula unutra. Dok je usnama oblikovala nijemu ispriku, primijetila je da mu je na uho prislonjen Lexov mobitel. Nikolaj je nazvao u sjedište Reda ubrzo nakon što je otišla u brvnaru. Vijesti iz Bostona bile su podjednako loše i dobre, ali uz bonus ozbiljnog zajeba.

Dobra vijest bila je da je jedan od brojeva u Lexovu mobitelu zaista bio Fabienov.

Koristeći se tim podatkom, Gideon je uspio hakirati Fabienove dosjee u međunarodnoj bazi podataka. Sad je Red imao adresu njegova Utočišta tame u Montrealu, ladanjske kuće, kao i podatke o svim njegovim posjedima i nekretninama, poslovnima i privatnima. Gideon je sad imao pristup svim njegovim telefonskim brojevima, registracijama vozila, računalnim datotekama, čak i šiframa nadzornog sustava montrealskog Utočišta tame kojim je taj kujin sin vladao. A tu je dolazila ona loša vijest.

Edgar Fabien nije bio kod kuće. Gideon je pronašao video-isječak nadzornih kamera od prošle noći koji je prikazivao skupinu od sedam mužjaka Vrste - od kojih je jedan morao biti Fabien - kako napuštaju Utočište u pratnji naoružanih agenata. Bilo je teško reći tko su bili Fabienovi gosti, jer su njihova skrojena odijela bila navlas ista, a lica im bijahu skrivena pod tamnim kapuljačama. Što se ozbiljnog zajeba tiče, skupina vampira otišla je u društvu djeteta, djevojčice koja je s njima očito bila protiv svoje volje. Gideonov opis sićušne plavokose djevojčice nije ostavljao mjesta dvojbi da je bila riječ o Miri.

“Jesi li još uvijek sa mnom?” upitao je Gideon na drugom kraju linije.

“Aha, tu sam.”

“Lucan želi da se Fabiena dovede u Boston na ispitivanje, što znači da ga trebamo živog, stari moj.” Niko je opsovao. “Najprije moramo pronaći toga gada.”

“Aha, pa, trudim se koliko mogu. Aktivirao sam GPS potragu na svim Fabienovim mobitelima. Imam lokaciju nekih sat vremena vožnje sjeverno od Jakutove brvnare - jedno od imanja prijavljenih na Fabienovo ime. To mora biti on.”

“Sigurno?”

“Dovoljno sam siguran da sam ti već poslao pojačanje. Dok mi razgovaramo, Tegan, Rio, Brock i Kade već su krenuli prema sjeveru na spoj s tobom.”

“Pojačanje je na putu?” upitao je Nikolaj pogledavajući na tanku zraku ultraljubičaste svjetlosti što je provirivala kroz lišće zaklona. Red je imao zaštitnu opremu za dnevnu svjetlost u slučaju hitnih situacija, ali čak ni najmlađa generacija vampira odjevena od glave do pete u zaštitne skafandere ne bi mogla izdržati toliku količinu sunčeve svjetlosti tijekom sedam sati vožnje automobilom. “Isuse, ne misliš vajda ozbiljno? Tko je izvlačio slamke za taj zadatak?”

Gideon se nasmijao. “Tvrdoglave ženke, stari moj. U slučaju da nisi primijetio, u posljednje vrijeme su nadmoćnije.”

156

Bosnaunited&Crowarez “Aha, primijetio sam.” Niko nije mogao a da ne pogleda u Renatu koja je provjeravala oružje što su ga skupili od Lexa i ostalih. “Onda, da čujem plan?”

“Dylan vozi dečke u Roveru, a Elise je na suvozačevu mjestu. Predviđeno vrijeme dolaska je oko devet sati, čim padne sumrak. Kako ne znamo broj Fabienovih suradnika, treba ući i izići elegantno, bez nepotrebnih žrtava. Slušaj, znam da si zabrinut zbog tog djeteta. Njezina je sigurnost važna, nema dvojbe, ali ovo je veliko, Niko. Ako nas Fabien može dovesti do Dragosa, moramo biti sigurni da ćemo ga večeras prikucati. To je zadatak broj jedan, izravna Lucanova zapovijed.”

“Aha”, rekao je Nikolaj. Znao je on što im je zadatak. Ali znao je i da ne može iznevjeriti Renatu, ali ni Miru. “Sranje... okej, Gideone, čuo sam te.”

“Javit ću ti ako se Fabien do sumraka negdje pomakne. Dotle, radim na određivanju mjesta večerašnjeg sastanka s momcima tako da možete krenuti u akciju. Trebao bih imati nešto već za sat-dva. Nazvat ću te.”

“Dobro. Čujemo se.”

Nikolaj je sklopio mobitel i spustio ga pokraj sebe.

“Je li Gideon doznao nešto o onim telefonskim brojevima?” upitala je Renata pažljivo ga proučavajući. “Imamo li nekakav trag o Fabienovu Utočištu tame?”

Niko je kimnuo. “Pronašaoje njegovu adresu... “ “Hvala Bogu”, dahnula je. Olakšanje se brzo promijenilo u žestoku odlučnost kakvu dosad još nije vidio. “Gdje je? Je li njegovo Utočište u krugu grada ili negdje u predgrađu?

Mogla bih nakratko otići do tamo samo da osmotrim okruženje. Kvragu, kako se osjećam nemam posljedica, moje rame je zacijeljelo - možda bih mu mogla pokucati na vrata i ošinuti ga umnim udarom... “ “Renata”, Niko je rukom poklopio njezinu i zatresao glavom. “Fabien je otišao. Nije više u gradu.”

“Onda, gdje je?”

Mogao joj je reći za GPS signal koji je Gideon pratio. Mogao joj je reći da je Fabien sa sobom poveo i Miru, da se vjerojatno nalazi samo sat vremena vožnje prema sjeveru od mjesta gdje su sad njih dvoje. Ali znao je, kaže li išta od toga Renati - pruži li joj bilo kakvu informaciju o tome gdje je dijete koje joj toliko mnogo znači - neće je moći spriječiti da je ode pronaći.

Nikolajev zavjet Redu bio je njegova dužnost - čast na koju je prisegnuo životom - ali Renata? Ta je ženka bila njegovo srce. Nije mogao ugroziti misiju svoje braće, kao što nije mogao dopustiti da se voljena žena upusti u opasnu pustolovinu bez njegove pratnje. Možda je razmišljao kao neandertalac, osobito kad je Renata bila žena koja se znala brinuti o sebi u svakoj situaciji. Bila je vrhunski obučena i sposobna, a i sasvim je sigurno da joj nije nedostajalo ni hrabrosti. Ali kvragu... previše mu je značila da bi toliko riskirao. To jednostavno nije bila opcija. “Čekat ćemo dok ne dobijemo čvrst trag o trenutačnoj Fabienovoj lokaciji”, rekao je, a laž je bila gorka na njegovu jeziku unatoč dobrim namjerama. “Dotle, Red nam je poslao pojačanje. Večeras se sastajemo s njima.”

Renata je slušala, očito mu vjerujući. “Ima li Red ikakva saznanja o tome je li Fabien poveo i Miru?”

157

Bosnaunited&Crowarez “Radimo na tome.” Nikolaju je bilo teško izdržati napet pogled njezinih svijetlozelenih očiju. “Kad pronađemo Fabiena, pronaći ćemo i Miru. Bit će ona dobro. Obećao sam ti to, sjećaš se?”

Kad je pomislio da bi mogla samo kimnuti ili odvratiti pogled, Renata je posegnula i dlanovima mu obujmila lice. “Hvala ti... što si cijelo ovo vrijeme uz mene. Ne znam kako ću ti se ikad moći odužiti, Nikolaj.”

Prinio je ruku njezinoj i utisnuo joj nježan poljubac u dlan. Kanio je izvaliti neku dosjetku, jednu od uobičajenih šupljih fraza koje je tako često koristio kad bi stvari oko njega postale previše emotivne ili previše iskrene. Imao je on svoju čvrsto uspostavljenu metodu: skreni s teme humorom; razoružaj ležernošću; prekini i pobjegni kao da te vrazi gone na prvi nagovještaj vlastite ranjivosti.

Ali sve to staro pouzdano oružje koje je izbrusio do savršenstva sad ga je ostavilo na cjedilu.

Prešao je palcem preko Renatine nadlanice i pustio da se izgubi u zelenom raju njezinih očiju.

“Nisam dobar u ovome”, promrsio je. “Želim ti nešto reći... sranje, vjerojatno ću sad nešto sjebati, ali želim da znaš da mi je stalo do tebe, Renata. Stvarno... puno, Renata.”

Zurila je u njega, toliko se umirivši i utihnuvši da više nije bio siguran diše li.

“Stalo mi je do tebe”, bubnuo je, ljut na samoga sebe što je tako nespretno petljao s riječima za koje je želio da budu savršene. “Ne znam kako se to dogodilo, niti što ti to možda znači - ako ti uopće išta znači - ali svejedno sam to trebao izgovoriti jer je istina. Istina je i da se nikad nisam ovako osjećao. Ni prema kome nisam ovo osjećao.”

Usne su joj se smekšale, izvivši se u jedva primjetan osmijeh dok je on i dalje blebetao pokušavajući riječima opisati dubinu onoga što mu je bilo u srcu. Pokušavajući i bijedno podbacivši.

“Ono što ti želim reći je... “ Zavrtio je glavom, osjetivši kako blebeće kao kakva budala, ali Renatin blag dodir na njegovu licu donekle ga je utješio. Njezin bistri pogled vratio ga je natrag, u središte, prizemljivši ga. “Ono što ti pokušavam reći jest da sam se zaljubio u tebe... stvarno jako. Nisam planirao da se to dogodi. .. nisam mislio da to želim, ali... ah, Isuse, Renata... svaki put kad pogledam u tvoje oči, samo mi se jedna riječ mota po glavi: zauvijek.”

Polako je izdahnula, a njezin se mali smiješak raširio i lice joj je ozarila sreća.

Niko je prešao rukom preko njezine mekane kože i provukao ih u vlažnu kosu.

“Zaljubljen sam u tebe, Renata. Znam da nisam pjesnik, sranje, ni blizu. Ne znam govoriti sladunjave riječi kojima bih ti mogao opisati... ali želim da znaš da je ono što osjećam za tebe iskreno. Volim te.”

Blago se nasmijala. “A zašto misliš da želim poeziju ili sladunjave riječi? Rekao si mi upravo ono što sam željela čuti, Nikolaj.” Provukla je ruku do njegova zatiljka i privukla ga sebi na dugi, strastveni poljubac.

“I ja tebe volim”, šapnula je o njegova usta. “Bojim se k'o vraga to priznati, ali istina je.

Volim te,

158

Bosnaunited&Crowarez Nikolaj.”

Prešao je usnama preko njezinih i držao je uz sebe poželjevši da je nikad ne mora pustiti. Ali sumrak će brzo, a još su nešto morali obaviti. “Moraš mi nešto učiniti.”

Renata se ugnijezdila u njegovu naručju. “Samo reci.”

“Ne znam što će se večeras dogoditi, ali moram znati da ćeš biti snažna koliko to bude potrebno. Želim da uzmeš još malo moje krvi.”

Izmigoljila se iz njegova zagrljaja i vragolasto izvila obrvu. “Jesi li siguran da mi se ne pokušavaš opet zavući u gaćice?”

Nikolaj se nasmijao, a strijela vreline zabila se u njegove prepone na samu pomisao. “Ne bih ni to odbio. Ali ozbiljan sam... želim da sad opet piješ iz mene. Hoćeš li mi to učiniti?”

“Da, naravno.”

Zagladio je tamni pramen s njezina čela. “Ima još nešto, Renata. Kad večeras krenemo za Fabienom, ubilo bi me da... pa, ne mogu riskirati da ostanem bez tebe. Cijelo vrijeme ću morati znati da si dobro, inače će mi pažnja biti na sve strane. Moram biti povezan s tobom.

Znam kako si se osjećala kad je Jakut pio iz tebe, i obećavam ti da to nije ono što... “ “Da, Nikolaj”, rekla je prekinuvši ga nježnim dodirom prsta na usnama. “Da... možeš piti iz mene.”

Njegova psovka bila je mukla od olakšanja. “To će onda biti zauvijek”, podsjetio ju je kruto. “Moraš to razumjeti. Budem li pio iz tebe, bit će to krvna veza koju nikad više nećemo moći poništiti.”

“Razumijem”, rekla je bez imalo oklijevanja. Primaknula se bliže i poljubila ga, dugo i duboko. “Jasno mi je da će ta povezanost biti zauvijek... i svejedno ću pristati.”

Nikolaj je zarežao, žile mu je osvijetlila vatra. Očnjaci su mu se izdužili, a spolovilo učas ukrutilo, sve u njemu žudjelo je proglasiti Renatu svojom. Poljubio ju je, srce mu je žestoko tuklo o rebra kad je provukla jezik iza njegovih zuba i stala se poigravati oštrim vršcima očnjaka. “Želim da budeš gola za ovo”, rekao je, nesposoban potisnuti onu zapovjednu notu što mu je curila iz glasa. Dijelom je bio ljudsko biće, ali drugi dio njega - onaj divlji - nije poznavao strpljenje.

Nikolaj je plamtećim jantarnim očima promatrao Renatu kako brzo svlači odjeću, polegavši se na leđa na sjenovitom travnatom tlu skloništa, raširivši bedra, izloživši mu se bez imalo sustezanja.

“O, da”, zarežao je Nikolaj. “Tako je mnogo bolje.”

Podivljao je od potrebe za njom. Strgnuvši sa sebe odjeću i odbacivši je sa strane, popeo se na nju i zajahao je. Kurac mu je stršio naprijed, trzajući se dok ga je dragala zavodljivim pokretima lakim poput perca. Gledao je u njezine zamagljene oči dok je prinosio zapešće usnama pa zagrizao svoje meso.

“Daj da te opet kušam”, rekla je pridignuvši se kako bi dočekala venu dok je prinosio zakrvavljene rupice njezinim ustima. Grimizne kapljice razlile su se po njezinim dojkama, tako žive na mliječnobijeloj koži. Zaječalaje, sklopivši oči dok ga je sisala, gostila se njime.

159

Bosnaunited&Crowarez Niko je gledao kako pije, gledao kako joj se tijelo počinje grčiti od uzbuđenja. Milovao ju je slobodnom rukom, nesposoban odoljeti a da ne prijeđe prstima kroz krv što je po njoj kapala. Pogled na svoju krv na njezinoj koži bio je najerotičniji prizor koji je ikad vidio.

Dodir mu je klizio niže, do njezine rastopljene srži koja je bila tako spremna za njega. Bedra je stegnula oko njegove ruke, zadržavši ga u sebi dok je njome jurio prvi orgazam.

Nikolaj je zarežao od čistog muškog obožavanja dok je hranio svoju ženku, osjećajući njezinu zaglušnu potrebu za njime. Pustio ju je da pije još nekoliko dugih minuta, sve dok joj tijelo ponovno nije postalo razbuktala vatra pod njime.

I on sam bio je buktinja.

Nježno je odmaknuo zapešće s njezinih usana i zapečatio rupice potezom jezika. Renata se još izvijala i grčila, još uvijek je ječala za njime dok se on namjestio nad njom i žestoko je nabio. Kriknula je kad ju je ispunio, nokte mu zakopavši u ramena od sladostrasnog bola.

Vodio je ljubav s njom što je sporije mogao - koliko je to dopuštalo njegovo grozničavo tijelo. Ponovno je svršila, stežući se oko njegove kite i iz njega iscijedivši bjesomučni orgazam. Jedva da ga je to usporilo. Još uvijek je bio tvrd u njoj, još uvijek gladan za tom ženom... njegovom ženom.

Drhtavom rukom zagladio je pramen crne kose s njezina prelijepog bijelog vrata. “Jesi li sigurna?” upitao je, jedva prepoznavši svoj glas, bio je toliko hrapav od očajničke želje.

“Renata... želim da budeš sigurna.”

“Da.” Izvila se da dočeka njegovu žeđu preklinjući ga odlučnim pogledom. “Da.” Zvjerski se urlik oteo iz njegova grla. Zario je očnjake i spustio se na nju.

Slatki okus Renatine krvi što mu je navirao u usta svladao ga je poput kružnog udarca nogom u želudac. Ah, Isuse... sad je znao. Koliko je samo puta nemilice gnjavio ostale ratnike jer su se združili sa svojim ženkama i postali slijepi za druge? Vjerojatno stotinu puta.

Tisuće, možda.

Kakav je samo bio idiot.

Sad je znao. Renata ga je posjedovala čak i prije nego što mu se dala da je kuša. Bio je na koljenima pred ovom ženkom, i rado bi ostao tamo do kraja života.

Nikolaj je još dublje povlačio, utapajući se u užitku njihove pomiješane krvi i vrućem ritmu sjedinjenih tijela. Zubima ju je još uvijek držao ispod sebe kad je posljednji put povukao, a razorno oslobođenje zabilo se u njega poput teretnog vlaka. Držao se za nju, drhteći od snažnog zadovoljenja. Iako je mogao piti iz njezine žile cijelu noć, Nikolaj se prisilio da se odmakne, zapečativši rupice potezom jezika punim ljubavi.

Zurio je dolje u nju, jarkim pogledom uperenim u njezinu kožu. “Volim te”, promuklo je rekao želeći da ona to čuje i vjeruje. Želio je da se toga sjeti kasnije te večeri, nakon što pronađu Fabiena i Nikolaj joj objasni zašto je imao potrebu da joj ranije danas slaže.

Poljubio joj je bradu, obraze, čelo. “Volim te, Renata.”

Nasmiješila mu se, ošamućena. “Mmm... stvarno mi se sviđa kako to zvuči.”

“Onda se moram pobrinuti da to što češće čuješ.”

160

Bosnaunited&Crowarez “Okej”, promrsila je igrajući se znojem natopljenim pramenovima kose na njegovu zatiljku. “Usput, bilo je nevjerojatno. Hoće li uvijek biti ovako dobro?”

Zastenjao je. “Imam osjećaj da bi moglo biti samo bolje.”

Nasmijala se, a vibracija je opet probudila njegovo spolovilo.

“Ako ovako nastaviš, morat ću se vratiti u brvnaru na još jedno tuširanje.”

Značajno ju je protrljao zdjelicom, još više budeći svoju erekciju. “O, mogu ja nastaviti.

Ne brini, to mi nikad neće biti problem u tvojoj blizini.”

“Pazi što govoriš, mogla bih te držati za riječ.”

Nikolaj se iscerio unatoč zabrinutosti. “Dušo, možeš me držati za što god poželiš.”

Ponovno ju je poljubio i zastenjao od užitka kad je obavila noge oko njega i prebacila ga na leđa pa ga sporo zajahala.

161

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset sedmo poglavlje U ove gotovo tri stotine godine koliko je Andreas Reichen koračao Zemljom, samo se jednom smrt svalila na njega poput plimnog vala. Samo se jednom takav nemilosrdan, brutalan val pokolja sručio na njegov inače miran i spokojan dom.

Tada, tog vlažnog ljeta 1809., bila je to banda Krvožednih koji su silom provalili upravo u ovo Utočište tame. Silovali su i ubili nekoliko članova njegova domaćinstva... pa ipak je bilo i preživjelih. Napad je bio slučajan, palača i njezini stanovnici imali su nesreću da se nađu na putu bandi krvožednih ovisnika. Krvožedni su poharali Utočište i nastavili dalje poput kakve pošasti, da bi ih na koncu poubijali članovi Reda koji su Andreasu pristigli u pomoć.

Tadašnje krvoproliće bilo je nepodnošljivo, ali nije bilo potpuno uništenje.

Ovo što je dočekalo Reichena večeras bio je pomno isplaniran napad. Nije bila riječ o brutalnoj pljački, nego o izdaji. Neprijatelj koji je dočekan kao prijatelj. A pokolj koji se sad dogodio - vjerojatno u ranim jutarnjim satima, netom prije izlaska sunca - bio je apsolutno uništenje.

Nitko nije bio pošteđen. Čak ni najmlađe duše u rezidenciji.

Uz jezivu tišinu što se poput bolesti širila zrakom, Reichen je koračao kroz krv i uništenje kao da je i sam jedan od mrtvih. Koraci su pratili ljepljive grimizne mrlje preko mramornog vestibula i predvorja, mimo njegova mladog nećaka koji je prije samo dva tjedna bio onako sretan jer je Reichen bio kum njegovu tek rođenom sinu. Riđokosi novopečeni otac opružen pokraj vrata bio je prvi koji je izgubio život, pretpostavio je Reichen, nesposoban pogledati u beživotno lice što je obnevidjelo zurilo u mecima izrešetano stubište koje vodi do spavaonica na gornjim katovima.

Još ga je smrti čekalo u hodniku ispred knjižnice, gdje je još jedan mužjak bio usmrćen u bijegu. I još više oduzetih života pored stuba prema potkrovlju. Jedan od Reichenovih rođaka i njegova Prasestra ubijeni su dok su pokušavali umaknuti paljbi.

Nije vidio tijelo dječaka sve dok se umalo nije spotaknuo o njega - zlatokoso vampirsko dijete koje se očito pokušalo sakriti u jedan od kredenaca u blagovaonici. Njegovi su ga ubojice izvukli vani i ubili kao pseto na antiknom perzijskom sagu.

“Blagi Isuse”, gušio se Reichen, potonuvši na koljena i prinijevši usnama dječakovu mlitavu ruku ne bi li prigušio hrapavi krik. “U ime Božje - zašto? Zašto oni, a ne ja?”

“Rekao je da ćeš znati zašto.”

Reichen je sklopio oči na Helenin drveni glas. Govorila je previše sporo, slogovi su bili previše ravnodušni... bezvučni.

Bezdušni.

Nije se morao okrenuti i pogledati da bi vidio kako su njezine oči neobično prazne.

Prazne, jer je sva njezina toplina - sva ljudskost - iz nje nedavno isisana.

162

Bosnaunited&Crowarez Više nije bila njegova ljubavnica, njegova prijateljica. Bila je Poslušnica.

“Tko te je zarobio?” upitao je pustivši ruku mrtvog dječaka. “Kome sada pripadaš?”

“Trebao bi znati, Andrease. Ti se me njemu poslao, na kraju krajeva.”

Pasji sin.

Reichenova se čeljust stegnula, kutnjaci gotovo da su se rasprsnuli od pritiska.

“Wilhelm Roth. On te je poslao da mi ovo učiniš. Iskoristio te je da me uništiš.”

To što Helene nije ništa rekla samo mu je još dublje urezalo spoznaju. Ma koliko mu bilo bolno pogledati u oči bivše ljubavnice i vidjeti bezdušnu olupinu žene koju je volio, Reichen se ipak morao sam uvjeriti.

Ustao je i polako se okrenuo. “O, Isuse. Helene... “ Sasušena krv bila je posvuda po njezinu licu i odjeći - gotovo svaki centimetar nje bio je prekriven krvlju njegovih najdražih prijatelja i članova obitelji. Mora da je bila usred sveg tog masakra, kao bezosjećajni svjedok.

Nije rekla ništa dok je zurila u njega, glave blago nagnute u stranu. Njezine nekoć bistre i pametne oči sad su bile prazne i hladne poput mramora. Dolje, uz bok, u ruci je držala veliki mesarski nož. Široka oštrica svjetlucala je pod svjetlošću kristalnog lustera. “Žao mi je”, promrmljao je, srce kao da mu je stezao škripac. “Nisam znao... Kad si mi poslala e-mail s Rothovim imenom, pokušao sam te upozoriti. Pokušao sam doći do tebe... “ Pustio je da mu riječi ostanu visjeti u zraku znajući da objašnjenja ionako više nisu važna. Ne više.

“Helene, samo znaj da mi je žao.” Progutao je žuč što mu je navirala u pozadini grla.

“Samo znaj da mi je bilo stalo od tebe. Volio sam t... “ Uz prodoran vrisak Poslušnica se bacila na njega.

Reichen je osjetio oštar rub noža kako mu siječe prsa i ruku, duboki rez kazne. Ne obazirući se na bol, ne obazirući se na iznenadan miris vlastite krvi, u zraku je ščepao ruku Rothove umno kontrolirane robinje i zavrnuo je iza njezinih leđa. Vrištala je, bacakajući se i otimajući kad joj je spustio i drugu ruku, pa obje uhvatio u čvrst stisak. Proklinjala ga je i urlala, nazivajući ga svakojakim pogrdnim imenima, pljujući od bijesa.

“Psst”, prošaptao je Reichen uz njezino uho. “Psst... sad budi tiho.”

Poput divlje zvijeri, Helene je zavijala, vriskajući neka je oslobodi.

Ne, ispravio se, ne Helene. Ovo više nije bila žena koju je poznavao. Ona je nestala, izgubljena u trenutku kad je u njegovo Utočište tame dovela odred smrti Wilhelma Rotha.

Ruku na srce, zbog mnogo razloga nikad nije mogao reći da je zaista njegova. Ali Bog neka joj pomogne, nije zaslužila ovakav kraj. Nitko od ubijenih ovdje nije zaslužio takav užas.

“U redu je sad”, promrmljao je podignuvši desnu ruku kako bi pomilovao njezin hladan, krvlju umrljan obraz. “Sad je sve gotovo, dušo.”

Vrisak se prolomio iz njezina grla kad je trzajem od njega okrenula lice. “Gade! Pusti me!”

“Da”, rekao je. Iščupao je mesarski nož iz njezina stiska. “Sad je svršeno. Pustit ću te.”

Gušeći se od tuge, Reichen je okrenuo dršku u prstima i pritisnuo vrh noža o njezine grudi.

163

Bosnaunited&Crowarez “Oprosti mi, Helene...”

Držeći je čvrsto uza se, zario je nož duboko u njezino srce. Nije pustila ni glasa umirući, tek dugi, spori hropac dok je venula u njegovim rukama i ostala visjeti, mlitava poput krpene lutke. Spustio je njezino tijelo na pod što je nježnije mogao. Nož mu je kliznuo iz ruke i pao pokraj nje, obložen jarkim grimizom njihove pomiješane krvi.

Još je jednom pogledao ruševinu koja mu je nekoć bila dom. Sad kad je sve bilo gotovo, želio je upamtiti svaku krvavu mrlju, svaki život koji je prekinut zbog njegove nepažnje.

Njegove krivnje. Trebao je upamtiti, jer ubrzo ništa od ovoga više neće postojati.

Nije mogao pustiti da išta od ovoga ostane, ne ovako.

Niti će dopustiti da ove smrti ostanu neosvećene.

Okrenuo se i stao udaljavati od pokolja. Čizme su mu prazno odzvanjale po drvenom podu hodnika, njegovi koraci bili su jedini zvuk u onome što je postala krvava masovna grobnica. Kad je dospio do prednjeg travnjaka imanja, grudi mu više nisu bile stegnute, nego hladne. Hladne poput leda.

Hladne poput osvete koju je kanio servirati Wilhelmu Rothu i svima koji su s njime u ovome sudjelovali.

Reichen je zastao na mjesečinom osvijetljenom travnjaku. Okrenuo se licem prema palači i jedan je trenutak samo promatrao u njezinoj savršenoj, avetinjskoj tišini. Tada je šaptom izgovorio molitvu, stare riječi koje su se činile zahrđale na njegovu jeziku zbog besmisla.

Jer, molitva mu sad ne može pomoći. Bio je zaboravljen. Sad više nego ikad. Istinski sam.

Spustio je glavu na prsa, polako prikupljajući svoju jezivu moć. U njemu se počela nadimati vrelina, koja se sve više pojačavala, skupljajući se u rastaljenu, uskipjelu kuglu u njegovu želucu.

Pustio je da raste, da se okreće i puni snagom sve dok mu cijela nutrina nije gorjela njezinim gnjevom.

I još ju je držao u sebi.

Držao ju je u sebi sve dok vatrena kugla nije počela tući o njegov prsni koš, a dim i pepeo kovitlati se u pozadini njegova grla. Cijelo mu se tijelo osvijetlilo iznutra vrelom, bijelom svjetlošću. Posrnuo je unatrag boreći se da kugla nastavi rasti sve dok nije bio siguran da je sposobna za potpuno, trenutačno uništenje.

Najzad, uz urlik prepun tuge, Reichen je iz sebe oslobodio moć.

Vrelina je provalila iz njegova tijela, kotrljajući se i vrteći dok je letjela naprijed, kao kugla čiste eksplozivne energije. Poput precizno ispaljenog projektila, kugla je jurila zrakom do otvorenih vrata palače Utočišta. Sekundu poslije, rasprsnula se u eksploziji čudesne, paklene ljepote.

Reichen je bio odbačen unatrag silinom soničnog udara.

Ležao je na travi, praznim zadovoljstvom gledajući kako plamenovi, iskre i dim gutaju sve ono što mu je nekoć bio život.

164

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset osmo poglavlje “Spremni smo za pokret, Renata. Treba li ti još vremena prije nego krenemo?”

Stojeći na šljunčanom prilazu ispred brvnare, Renata se okrenula kad joj je Nikolaj prišao sleđa. “Ne. Ne treba mi više vremena ovdje. Spremna sam zauvijek napustiti ovo mjesto.”

Obavio je ruke oko nje ugnijezdivši je u svom naručju. “Upravo sam razgovarao s Gideonom. Tegan, Rio i ostali napreduju prema planu. Trebali bi biti na mjestu sastanka za sat vremena.”

“Okej. Dobro.”

Renata se naslonila u njegovu zagrljaju, sretna zbog njegove zaštitničke topline... i ljubavi. Nikolaj ju je čvrsto privio i držao u zagrljaju u njihovu raju od vinove loze sve dok sunce nije zašlo, svojim je tijelom tješeći, štiteći od ružne stvarnosti onog što ih je zapravo i spojilo - i onoga što ih je moglo čekati večeras kad se najzad budu suočili s Edgarom Fabienom.

Istinu govoreći, bila je zabrinuta zbog onoga što bi mogli pronaći. Do kosti zabrinuta, jer, iako Nikolaj nije rekao ništa čime bi joj dao naslutiti da i njega muče iste sumnje, vidjela je da ga pritišću teške misli koje je, čini se, odlučio od nje sakriti.

“Možeš mi reći, znaš.” Izvukla se iz njegova zagrljaja i okrenula mu lice. “Ako imaš loš predosjećaj u vezi s ovim večeras... možeš mi reći.”

Nešto je zatreperilo njegovim licem, ali nije ništa rekao. Zavrtio je glavom. Utisnuo je čedan poljubac na njezino čelo. “Ne znam na što bismo mogli naletjeti s Fabienom. Ali mogu ti reći da ću, bez obzira na sve, biti uz tebe, okej? Zajedno smo u ovome.”

“A jednom kad pronađemo Fabiena, spasit ćemo Miru”, rekla je potraživši njegov pogled. “Zar ne?”

“Aha”, rekao je, a njegov čelični pogled čvrsto je držao njezin. “Da, to ti obećavam.

Dajem ti svoju riječ da te neću iznevjeriti.”

Opet ju je privio uza se, snažno kao da je nije želio pustiti. I Renata je zagrlila njega, osluškujući snažno ritmično bubnjanje njegova srca pod svojim uhom... i pitajući se zašto joj njezini otkucaji upozoravajuće zvone žilama poput mrtvačkog zvona.

Na zabačenom imanju od stotinu jutara, skrivenom negdje Bogu iza nogu, nekoliko sati vožnje sjeverno od Montreala, noć i okolna šuma podrhtavali su od brujanja motora glisera koji je jurio jezerom čije su obale bile gotovo nenastanjene. Imanje, jezero, kao i prijevozno sredstvo kojim je Dragos pristizao na mjesto sastanka bili su u vlasništvu Edgara Fabiena.

Iako ga je Fabien nedavno razočarao, Dragosu je valjalo priznati da taj vođa Utočišta tame zaslužuje pohvalu zbog organizacije okupljanja. Dok je ostatak sudionika sinoć ovamo stigao automobilima, večeras je gliser poslan da preveze Dragosa do malog doka iza kuće, nakon što je iz grada došao hidroavionom do drugog jezera u unutrašnjosti, također Fabienova. Nakon nemilog događaja otprije nekoliko tjedana koji je Red priuštio Dragosu, sad je bio kudikamo oprezniji s putovanjima, ali i ostalim stvarima. Predaleko je dogurao da

165

Bosnaunited&Crowarez bi se dovodio u bilo kakvu opasnost. Previše je toga bilo na kocki da bi sve propalo zbog nemara, ili nesposobnosti drugih.

Prezrivim je pogledom ošinuo svog suputnika. Lovčevo lice bilo je ravnodušno poput mliječnog sjaja mjeseca, njegovo golemo tijelo bilo je savršeno mirno kad je vozač okrenuo kormilo, a uski pramac plovila zasjekao vodu prema usamljenom doku tamo naprijed na obali. Lovac je vjerojatno znao da ide u vlastitu smrt. Podbacio je u zadatku da ubije Prvoga u Montrealu, a to je zahtijevalo oštru kaznu. Kazna će uslijediti večeras, a ako bi Dragos time mogao manifestirati snagu svoje moći pred ostalim sudionicima sastanka, još i bolje.

Motor glisera se stišao kad su dospjeli do neosvijetljenog, skromnog drvenog doka gdje je čekao Edgar Fabien. Ispušne pare kovitlale su se iz vode, mučno slatkaste. Fabienov duboki ulagivački naklon imao je sličan učinak.

“Sire, neopisiva mi je čast poželjeti vam dobrodošlicu na svom imanju.”

“Zbilja”, otegnuo je Dragos izlazeći iz plovila na tamne drvene daske pristaništa.

Pokazao je Lovcu neka ga slijedi i nije mu promaknula Fabienova reakcija kad je uočio veličinu Prvog koji je služio Dragosu. “Jesu li svi unutra?”

“Da, sire.” Fabien se uspravio i pohitao uz bok Dragosu. “Imam dobre vijesti. Ratnik koji je pobjegao iz ustanove je eliminiran. On i ženka koja mu je pomogla. Jedan od mojih Poslušnika otkrio je gdje se skrivaju, pa sam sinoć poslao tim najboljih agenata da riješe problem.”

“Siguran si da je ratnik mrtav?”

Fabienov samodopadan smijeh je zaškripao. “Kladio bih se u život. Zadatak sam dodijelio vrhunski uvježbanim profesionalcima. Apsolutno vjerujem u njihovu sposobnost.”

Dragos je zagunđao nimalo zadivljen. “Mora da je utješno znati da možeš vjerovati svojim podređenima.”

Fabienovo samopouzdanje spotaknulo se o zajedljivu primjedbu pa je s nelagodom pročistio grlo. “Sire... samo još jedan trenutak, molim.”

Dragos je krutim zamahom ruke otpravio Lovca. “Pođi u kuću i tamo me pričekaj. Ni s kim da nisi progovorio.”

Kad je vampir Prve generacije krenuo naprijed, Dragos je zastao i nestrpljivo pogledao Fabiena.

“Moj gospodaru, nadao sam se... odnosno, pomislio sam kako bi bilo prikladno da vam uručim dar”, mucao je. “U čast ovog važnog događaja.”

“Dar?” Prije nego što je dospio priupitati Fabiena što bi on to trebao od njega, ovaj je zapucketao prstima i iz sjene obližnjih stabala pojavio se agent pred sobom gurajući dijete.

Djevojčica kao da je bila izgubljena u mraku, njezina plava kosa blistala je poput kukuruzne svile, sićušno joj je lice bilo pognuto. “ Što ovo znači?”

“Mlada Prasestra, sire. Moj dar vama.”

Dragos je zurio u dijete, nimalo zadivljen. Prasestre su bile prilično rijetka pojava među ljudskom vrstom, to svakako, ali njemu su bile draže one u plodnom razdoblju, sposobne za rađanje. Ova djevojčica neće biti zrela još najmanje nekoliko godina, što je nedvojbeno i bio razlog Fabienova zanimanja za nju.

166

Bosnaunited&Crowarez “Možeš je zadržati”, rekao je Dragos uputivši se prema kući. “Neka tvoj čovjek vrati gliser na drugu stranu jezera dok smo na sastanku. Radiovezom ćemo dojaviti kad nam bude opet potreban.”

“Idi”, Fabien je naredio, a onda se smjesta vratio uz bok Dragosu, revan poput lovačkog psa koji preklinje za otpatke. “Sire, u vezi s djetetom... zbilja, morate se uvjeriti na vlastite oči. Njezin dar je izvanredan, siguran sam da ćete biti oduševljeni. Ona je proročica, moj gospodaru. Sam sam se u to uvjerio.”

Protiv volje, u njemu se probudila znatiželja. Koraci su mu se usporili, zatim zaustavili.

“Dovedi je.” Kad se okrenuo, Fabienov gorljivi osmijeh još se više raširio. “Da, sire.”

Dijete je pogurnuto prema njemu još jednom, njezini koraci opirali su se, tvrdoglavo zakopavši pete u suhe borove iglice i pijesak na maloj padini uz pristanište. Pokušala se otrgnuti iz stiska vampira koji ju je držao, ali bio je to uzaludan trud. Samo ju je gurnuo naprijed dok se nije našla točno ispred Dragosa. Brada joj je bila pognuta dolje, oči uperene u tlo pod nogama.

“Podigni glavu”, zapovjedio je Fabien, ni ne pričekavši da ga posluša prije nego što joj je uzeo glavu objema rukama i prisilio je da pogleda gore. “A sad, otvori oči. Učini to!”

Dragos nije znao što bi zapravo očekivao. Nije bio nimalo pripremljen na zapanjujuću bjelinu njezina pogleda. Šarenice tog djeteta bile su prozirne poput stakla - dva besprijekorna zrcala koja su ga u trenu opčinila. Bio je tek blijedo svjestan Fabienova ushićenog siktanja jer je cijela njegova pažnja bila fiksirana na dijete i nevjerojatno bljeskanje njezinih očiju.

A onda je vidio... trepet pokreta u spokojnom odrazu. Vidio je obličje kako se kreće među gustim sjenkama - tijelo koje je mislio da je prepoznao kao svoje. Prizor je postajao jasniji što je dulje gledao, zanesen i nestrpljiv da vidi još od tog dara koji je Fabien opisao.

I bio je to on.

I njegov brlog. Iako prekriven mračnom izmaglicom, prizori koje je vidio u odrazu bili su neobično poznati. Vidio je podzemni laboratorij, ćelije... Kavez osvijetljen ultraljubičastim zrakama u kojem je bilo njegovo najmoćnije oružje za rat koji je pripremao svih ovih stoljeća. Sve je bilo tamo, prikazano u očima mlade Prasestre.

Ali, onda trenutak zastrašujuće panike.

Njegov besprijekoran laboratorij, strogo osiguran i uredan, bio je u ruševinama. Ćelije su bile širom otvorene, a kavez... prazan.

“Nemoguće”, promrmljao je, zatečen, obuzet mračnim bijesom.

Snažno je zatreptao, nekoliko puta, želeći izbaciti viziju iz glave. Kad je ponovno otvorio oči, još je nešto vidio u očima djevojčice... nešto još nevjerojatnije.

Vidio je sebe kako preklinje za život. Cvili, slomljen.

Jadan.

Poražen.

“Je li ovo neka jebena šala?” zagrmio je njegov glas - od bijesa i nečeg za što je bio preslab da bi priznao. Odlijepio je pogled od djevojčice i fiksirao ga na Fabiena. “Koji vrag sve ovo znači?”

167

Bosnaunited&Crowarez “Vaša budućnost, sire.” Fabienovo je lice prilično problijedilo. Usne su mu se pomicale jedan trenutak bez zvuka, a onda je najzad uspio promucati: “Dijete je... znate, proročica.

Pokazala je mene kako stojim ovdje, na ovom okupljanju, i predstavljam vam viziju vaše budućnosti koja vas je silno zadovoljila. Kad sam to vidio, znao sam da je moram čuvati za vas, gospodaru. Morao sam je ponuditi vama, bez obzira na cijenu.”

Dragosova krv bila je lava što mu je palila žile. Trebao je ubiti ovog idiota ovdje i sad, samo zbog uvrede. “Očito si pogrešno protumačio ono što si vidio.”

“Ne!” vrisnuo je Fabien zgrabivši djevojčicu i okrenuvši je prema sebi. Snažno ju je pretresao. “Pokaži mi opet! Dokaži da nisam pogriješio, prokletnice!”

Dragos je promatrao miran kao kamen dok je Fabien gledao u njezine oči. Užasnuti dahtaj vođe Utočišta tame rekao mu je sve što je trebao znati. Fabien je ustuknuo blijed poput aveti. Prestravljen kao da je upravo vidio vlastito ubojstvo.

“Ne razumijem”, promucao je. “Sve se promijenilo. Morate mi vjerovati, sire! Ne znam kako je promijenila viziju, ali mala vještica sad laže. Mora da laže!”

“Miči mi je s očiju”, zarežao je Dragos agentu koji ju je držao. “Na odlasku ću je povesti sa sobom, a dotad je ne želim ni čuti ni vidjeti.” Čuvar je kimnuo i udaljio dijete, praktično je odvukavši do kuće.

“Sire, preklinjem vas”, molio je Fabien. “Oprostite mi na ovoj... nesretnoj pogrešci.”

“Poslije ću se tobom pozabaviti”, rekao je Dragos ne gnjaveći se prikriti prijetnju u svojim riječima.

Nastavio je dalje prema mjestu okupljanja, odlučniji nego ikad da pokaže svoju vlast nepobjedivu moć - tako da je svi jasno shvate.

168

Bosnaunited&Crowarez

Dvadeset deveto poglavlje Bio je mrkli mrak kad su Nikolaj i Renata stigli na mjesto za koje im je Gideon dao koordinate. Golemo imanje Edgara Fabiena na sjeveru, u šumi na osami, bilo je dovoljno daleko od Montreala da okolno područje ostane nenaseljeno - jutro za jutrom gorostasnih četinjača i zimzelenog raslinja, ni žive duše na vidiku osim pokojeg jelena ili soba koji bi projurio na prvi miris teško naoružanog vampira što se šuljao njihovim netaknutim svetištem.

Nikolaj je prije nekoliko minuta sam otišao u izvidnicu. Na samom kraju šume bila je skrivena dvokatnica izgrađena od drva i kamena. Uski, zemljani prilaz, jedva širok za jedno vozilo, bio je zapravo vijugavi puteljak između stabala što je vodio do kuće. Nikolaj se kretao rubom prilaza, zaklonjen stablima, kad je uočio dvojicu uniformiranih agenata pokraj putokaza i tri velika Humveeja parkirana jedan iza drugog ispred ulaznih vrata kuće. Još trojica vampira sa zapetim puškama M 16 pokrivala su ulaz. Istočna i zapadna strana također su bile pod budnim okom naoružanih agenata.

Nije, međutim, mogao shvatiti zašto su ostavili stražnji dio kuće nepokrivenim. Niko je krenuo u tom smjeru kako bi promotrio okruženje. Čuo je blago žuborenje vode prije nego što je ugledao tiho jezerce i prazan dok na obali ni tristo metara iza kuće. I još je jedan par agenata tamo stražario.

Dovraga.

Neće im biti lako upasti u kuću i dočepati se Fabiena. Ako žele izvući Dragosova suradnika odatle, a ne upadnu u kuću preko krova, morat će pokositi nekoliko agenata.

Pritom nije ni uračunao nepoznat broj mužjaka Vrste koji su ovamo dopratili vođu montrealskog Utočišta. U svakom slučaju, misija izvlačenja Fabiena bez velikih civilnih žrtava bila je gotovo nemoguća. Još kad se uzme u obzir da moraju izbaviti i malu Miru, broj bi mogao biti udvostručen. Zato je pretpostavio da će sranje ovdje biti prilično gadno.

A bila je tu i ta situacija s Renatom.

Jedna od najtežih stvari koje je Nikolaj ikad morao učiniti bila je provesti cijeli dan s njom znajući da ju je obmanuo. Želio joj je reći - nakon što su vodili ljubav, nakon što mu je ukazala tu čast davši mu svoju krv i time dovršila proces sjedinjenja koji će sad trajati zauvijek. Želio joj reći desetak puta u desetak različitih trenutaka, ali sebično je tajio istinu radi njezine vlastite sigurnosti. Još uvijek se nadao da će ona razumjeti njegov oprez - da bi mu možda mogla biti zahvalna što joj nije odmah odao Mirinu lokaciju, nego je čekao da on i ratnici odrede strategiju evakuacije.

Da, nastavit će sam sebe u to uvjeravati, jer nije želio ni pomisliti na drugu mogućnost.

Otresavši grizodušje koje ga je pratilo u korak i jezu što mu je uporno gmizala uz vrat, premjestio se na bolji položaj odakle je mogao nadgledati kuću. Virio je kroz bodljikave grane borova promatrajući skupinu vampira što je stajala uz prozor na prizemlju. Na brzinu je prebrojio mužjake u kapuljačama dok su zajedno odlazili prema drugom dijelu kuće - pet, šest, sedam... a onda još jedan, ovaj pak nepokrivene glave.

169

Bosnaunited&Crowarez O, Isuse.

Nikolaj je ovoga poznavao. Vidio je ovog pasjeg sina izbliza, nema tome ni nekoliko tjedana, kad je po zadatku otišao na sastanak s jednim od najviše rangiranih časnika Agencije. Tada se mužjak predstavio drugim imenom - jednim od dva lažna imena koja je Red nedugo potom razotkrio. Ali sad su znali pravo ime tog ološa, isto ono koje je nosio i njegov otac, izdajica, vampir Prve generacije.

Dragos.

Majku... mu.

Tjednima je Red do iznemoglosti tražio i najmanji trag do Dragosa. Bez uspjeha. Sad je bio ovdje, maltene poslužen na pladnju. Pizda je bio ovdje. I proklet bio, ali ovdje će i skončati - i to večeras.

Niko se povukao dublje u gustiš, onda udario prema jugu, tamo gdje je ostavio Renatu s ukradenim terencem u vlasništvu Agencije. Nije mogao dočekati da nazove Tegana i Rija i kaže im dobre vijesti.

Zbunjenost i nevjerica zbog debakla s darom koji je namijenio Dragosu poput aveti je proganjala Edgara Fabiena dok je zajedno s ostalima slijedio pridošlicu do improvizirane sobe za sastanke na svom imanju. Znao je koliko je opasno, čak i smrtonosno, ozlovoljiti Dragosa, što je dosad prilično dobro uspijevao izbjegavati. A znao je i to - kao vjerojatno i ostali sudionici sastanka - da ih je Dragos sve večeras okupio s posebnim ciljem. Ovo je imala biti povijesna noć. Nagrada, Dragos je obećao, za njihovu dugogodišnju tajnu suradnju i odanost, te posvećenost zajedničkom cilju.

Nakon toliko vremena i truda uloženog u ulagivanje Dragosu u posljednjih nekoliko desetljeća, Fabien se samo molio da nije sve bacio u vjetar u jednom nesretnom trenutku.

“Sjednite”, uputio ih je Dragos kad su ušli unutra, a on sam zauzeo mjesto u prednjem dijelu prostorije. Promatrao je kako Fabien i šestorica drugih, svi još skriveni pod crnim kapuljačama, sjedaju na stolce oko ulaštene granitne ploče koja je poslužila kao konferencijski stol. “Svi mi okupljeni u ovoj sobi dijelimo zajedničke interese što se tiče budućnosti naše rase.”

Fabien je potvrdno kimnuo ispod kapuljače, kao i nekolicina ostalih za stolom.

“Dijelimo i zgražanje nad slabljenjem naše krvne loze koja se sve više miješa s ljudskom, kao i nad kukavičkom politikom moćnika Vrste te položajem u koji su nas doveli u odnosu na inferiornu ljudsku rasu. Još otkako je prvo sjeme naše vrste posijano na ovom planetu, vampirska rasa se sramotno degradira. Svakom novom generacijom, naša se krv sve više razrjeđuje onom ljudskom. Naši vođe bi voljeli da se zavučemo u rupu, skrivajući se od svijeta Homo sapiensa, strepeći od razotkrivanja i maskirajući to kukavičkim zakonima i politikom koja bi navodno trebala čuvati tajnu našeg postojanja. Oslabljeni smo strahom i skrivanjem. Krajnje je vrijeme da se to promijeni, a za to je potrebno novo vodstvo.”

Sad su kimanja postala gorljivija, a mrmljanje odobravanja vatrenije.

Dragos je stao ležerno koračati u prednjem dijelu sobe, ruku opušteno prekriženih na leđima. “Ne dijele svi našu želju da ispravimo pogreške iz prošlosti i vratimo Vrstu na moćan položaj. Ne gledaju svi na budućnost kao mi. Neki bi rekli da je cijena previsoka,

170

Bosnaunited&Crowarez rizici preveliki. Tisuće je opravdanja zašto bismo trebali zadržati status quo i ne poduzimati odvažne korake kojima bismo doživjeli budućnost na koju imamo pravo.”

“Tako je, tako je”, uskočio je Fabien. Pohlepa za tom budućnosti lizala ga je poput plamena. “Drago mi je da prisutni u ovoj prostoriji shvaćaju nužnost poduzimanja tih hrabrih koraka”, nastavio je Dragos. “Svatko od vas pojedinačno je odigrao ulogu u unapređenju naše vizije. I svi ste bespogovorno sudjelovali, i to ne poznavajući jedan drugoga... sve do ovog trenutka. Naše vlastito vrijeme tajni je svršeno. Molim vas”, rekao je, “skinite svoje kapuljače i neka otpočne nova faza našeg savezništva.”

Fabien je posegnuo za crnom tkaninom što mu je prikrivala glavu. No, nesigurnost je natjerala njegove prste na oklijevanje. Zastao je sve dok nekoliko drugih sudionika nije povuklo svoje kapuljače, prije nego što je smogao hrabrost da skine svoju.

Na trenutak nitko od mužjaka Vrste nije progovorio ni riječ. Pogledima su prelazili uokolo, neki se samozadovoljno smiješeći kad su prepoznali jedni druge, a neki bojažljivo pogledavajući one nepoznate, koji su im sad, s ovim razotkrivanjem i priznanjem izdaje, postali najbliži saveznici. I Fabien je prepoznao nekoliko od šest lica koja su gledala u njega - svi redom visokorangirani članovi Utočišta tame ili Agencije, neki od njih iz Sjedinjenih Država, a neki iz inozemstva.

“Mi smo vijeće osmorice”, objavio je Dragos. “Baš kao i Drevni koji su se davno spustili na Zemlju. Mi smo, svi mi, druga generacija sinova tih moćnih nezemaljskih bića. Uskoro ćemo, jednom kad bude eliminiran i posljednji iz Prve generacije, biti najstariji i najmoćniji u našoj rasi. Svaki od vas pomogao je u ostvarenju našeg cilja, bilo dojavama o lokacijama preostalih Prvih, ili dovođenjem Prasestara koje su zanijele sjeme naše revolucije.”

“A što je s Redom?” upitao je jedan od sudionika iz Europe, njemačkim naglaskom oštrim poput britve. “Moramo riješiti dvojicu ratnika Reda koji su pripadnici Prve generacije.”

“I hoćemo”, glatko je rekao Dragos. “Vrlo brzo ću se pozabaviti planom za direktan napad na Red. Nakon njihova nedavnog napada na mene, bit će mi izrazito zadovoljstvo potkopati njihove misije i pobrinuti se da ratnici - kao i njihove družice - pogledaju smrti u oči.”

Ravnatelj Agencije sa Zapadne obale Sjedinjenih Država zavalio se u svom stolcu i izvio jednu tamnu obrvu. “Lucan i njegovi ratnici i prije su preživjeli napade. Red postoji od srednjeg vijeka. I neće se predati bez borbe, i to žestoke i krvave.”

Dragos se zacerekao. “O, krvarit će oni, itekako. I ako bude po mome, preklinjat će me za milost, koju im neću dati ni ja ni moćna vojska pod mojim vodstvom.”

“Kad počinjemo okupljati tu vojsku?” upitao je netko drugi iz skupine.

Dragosov smijeh raširio se od zlobe. “Počeli smo prije pedeset godina. Istinu govoreći, ova je revolucija počela još i ranije. Puno ranije.”

Sve su oči bile uperene u njega kad je prišao prijenosnom računalu koji mu je Fabien pripremio. Dok je tipkao naredbe na tipkovnici, iz poda sobe za sastanke izdigao se veliki monitor ravnog zaslona. Dragos je unio još naredaba i uskoro je tamni monitor zatreperio, prikazavši nešto što je izgledalo kao istraživački laboratorij.

171

Bosnaunited&Crowarez “Satelitska veza s jednim od mojih sjedišta”, objasnio je dok je preko dodirne površine laptopa upravljao kamerom na drugom kraju veze. “Upravo ovdje sam sve osmislio.”

Objektiv kamere prebacio se na zid s kodiranim kriogeničkim spremnicima, potom prešao preko sve sile mikroskopa, računala i epruveta za pohranu DNK poredanih na stolovima.

Među svom tom gomilom znanstvene opreme vrzmalo se nekoliko Poslušnika s maskama na licima, odjevenih u bijele laboratorijske kute.

“Ovo izgleda kao genetički laboratorij”, rekao je Nijemac.

“I jest”, odvratio je Dragos.

“Kakve eksperimente ovdje provodite?”

“O, svakojake.” Dragos se vratio tipkovnici i utipkao još jedan niz komandi. Kamera u laboratoriju se zamračila i već u idućem trenutku pojavio se drugi kadar, panoramski prikaz dugačkog hodnika omeđenog zatvoreničkim ćelijama. Iako je po položaju kamere bilo teško zaključiti išta osim najosnovnijih oblika, bilo je očito da su u ćelijama žene, neke od njih u visokoj trudnoći.

“Prasestre”, dahnuo je Fabien. “Mora da ih je više od dvadeset tamo.”

“Ne preživi svaka postupke i testiranja, tako da se broj uvijek mijenja”, rekao je Dragos nehajno. “Ali postigli smo iznimne uspjehe u postupcima oplodnje. Te ženke, kao i one koje su bile prije njih, rađaju najmoćniju vojsku koju će ovaj svijet ikad vidjeti. Vojsku Prve generacije, ubojica pod mojim zapovjedništvom.”

Tišina, gusta poput zimskog pokrivača, spustila se na okupljene.

“Prve generacije?” upitao je ravnatelj Agencije sa Zapadne obale. “Ali to nije moguće.

Trebao bi vam jedan od Drevnih da biste proizveli prvu generaciju vampira Vrste, a njih je sve poubijao Red još prije sedamsto godina. Sam Lucan je objavio rat svim Drevnima i pobrinuo se da nijedan ne preživi.”

“Zar zbilja?” nacerio se Dragos ogolivši samo vrške svojih očnjaka. “Mislim da... nije.”

Uz još nekoliko udaraca po tipkama, podignuo je još jednu kameru putem satelitske veze. Fokus je ovaj put bio na velikoj, osiguranoj sobi u čijem je središtu bila ćelija u obliku cilindra koji su tvorile svjetlosne zrake. Ultraljubičaste zrake širile su se iz tog kaveza u uskim okomitim šipkama, zasljepljujućim čak i na zaslonu.

A zarobljen unutar te UV ćelije bio stvor, sklupčan, ćelav i nag, visok najmanje dva metra i deset centimetara. Njegovo nago tijelo bilo je gorostasno, a svaki centimetar kože prekriven dermaglifovima. Pogledao je gore u leću kamere koja ga je zumirala odnekud s drugog kraja prostorije. Jantarne oči, zjenice progutane vatrom koja je sukljala iz očnih duplji, sužene od ubojite svijesti. Stvor se podignuo iz čučnja i bacio u napad, no istog su ga trena unatrag odbacile plamene UV šipke koje su ga držale zarobljenog. Otvorio je usta i ispustio bjesomučan urlik koji se nije morao čuti da bi bio razumljiv.

“Moj Bože”, više od jednog sudionika je dahnulo.

Dragos je okrenuo smrtno ozbiljan pogled prema ostalima. “Gledajte... našu revoluciju.”

172

Bosnaunited&Crowarez Lexov mobitel vibrirao je na upravljačkoj ploči terenca. Renata ga je podignula i pogledala digitalni zaslon. Nepoznati pozivatelj.

Sranje.

Nije mogla biti sigurna je li poziv bio za Lexa ili za Nikolaja koji se služio mobitelom kako bi komunicirao s Redom. Nije znala koliko će biti u izviđanju, i taman je pomislila da će izludjeti dok ga ovako besposleno čeka. Trebala je raditi nešto. Barem osjetiti da su postigli nekakav napredak u traženju Mire...

Mobitel je nastavio brujati u njezinoj ruci. Pritisnula je tipku za javljanje, ali nije ništa rekla. Samo je otvorila liniju i pustila da se pozivatelj otkrije.

“Halo? Niko, jesi tamo, amigo? “ Dubok glas obojen španjolskim naglaskom kotrljao se topao i gladak poput karamele. “Rio je, stari moj... “ “On nije ovdje”, rekla je Renata. “Nalazimo se na položaju sjeverno od grada, čekamo vas. Nikolaj je otišao u izvidnicu, trebao bi se ubrzo vratiti.”

“Dobro”, rekao je ratnik. “Mi smo brzo tamo, najviše za četrdeset pet minuta. Ti si sigurno Renata?”

“Da.” Moram ti zahvaliti jer si spasila dupe našem dečku. To što si učinila je... pa, sretan je da te ima na svojoj strani. Kao i mi ostali.” Mogla je čuti iskrenu zabrinutost i zahvalnost u vampirovu glasu, i shvatila je kako je zapravo prilično znatiželjna i nestrpljiva da upozna ostale ratnike koje je Nikolaj zvao prijateljima. “Je li kod vas sve u redu? Štoje s tobom?

Kako si, držiš li se?”

“Dobro sam. Samo jedva čekam da ovo sve završi.”

“Razumljivo”, odvratio je Rio. “Niko nam je rekao za djevojčicu - Miru. Žao mi je zbog svega što si prošla znajući da ju je zarobio bolesnik poput Fabiena. Sigurno ti nije bilo lako ni da cijeli dan čekaš sastanak s nama.”

“Da, nije mi bilo lako. Osjećala sam se tako bespomoćnom”, priznala je. “Mrzim taj osjećaj.” “Žao mi je zbog toga. Nećemo dopustiti da joj se nešto dogodi večeras, Renata. Siguran sam da ti je Nikolaj objasnio da je ključni zadatak Reda dočepati se Fabiena, ali učinit ćemo sve da se djevojčica iz svega izvuče neozlijeđena... “ Iznenadna hladnoća stala se širiti njezinim grudima kad je shvatila Riove riječi. “Što si rekao?”

“Bit će ona dobro.”

“Ne... ono da nećete dopustiti da joj se nešto dogodi... tamo... “ Dug muk otegnuo se na drugom kraju linije. “Ah, Cristo. Niko ti nije rekao za videosnimku iz njegova Utočišta tame koju smo sinoć pregledali.”

Ona hladnoća u njoj sad je postala led što joj se iz grudi širio u udove. “Videosnimka... od sinoć”, tupo je odgovorila. “Što je na njoj bilo? Jeste li vidjeli Miru? O, Bože. Je li Fabien nešto učinio s njom? Reci mi.”

“Madre de Dios”, rekao je nakon dugog izdaha. “Ako Niko nije... Nisam siguran da je na meni da ti sad govorim... “

173

Bosnaunited&Crowarez “Reci mi, dovraga.” Čula je tutnjavu brzog razgovora u pozadini prije nego što je nastavio. “Dijete je s Fabienom i nekolicinom drugih koje još nismo identificirali. Informacije smo dobili iz snimaka nadzornih kamera u Fabienovu Utočištu tame. Otišli su sinoć i pratili smo ih do imanja gdje si sad.”

“Prošle noći”, promrsila je Renata. “Fabien drži Miru tamo... od prošle noći. A što je s Nikolajem... Govoriš mi da je on za to znao? Kada je doznao? Kad?” “Moram te zamoliti da se samo još malo strpiš”, rekao je Rio. “Sve će biti u redu... “ Renata je znala da ratnik još govori, još je pokušava uvjeriti, ali glas mu je izblijedio iz njezine svijesti dok su je preplavljivali bijes i strah - duboka bol toliko žestoka da je mislila da će je rastrgati na komadiće. Sklopila je mobitel i bacila ga pod noge.

Mira je bila ovdje od sinoć, s Fabienom.

Cijelo ovo vrijeme. A Nikolaj je to znao.

Znao je i tajio od nje. Mogla je već davno biti ovdje - tijekom dana - i učiniti nešto, bilo što, da izbavi Miru. Umjesto toga, Nikolaj joj je namjerno zatajio istinu, i zbog toga ona nije učinila ništa.

Ne baš apsolutno ništa, priznala je sebi preplavljena krivnjom jer je uživala s Nikolajem dok je Mira bila tako blizu nje.

“O, Bože”, šapnula je, osjetivši mučninu na samu pomisao.

Jedva da je bila svjesna koraka koji su se približavali vozilu. Osjetila su se probudila prije nego što joj je um mogao obraditi zvuk. Zbog krvne veze koju je sad dijelila s Nikolajem, znala je da je ovdje prije nego što se njegovo mračno obličje pojavilo na prozoru.

Otvorio je vrata i uletio u terenac kao da mu je sam vrag za petama.

“Dragos je tamo”, rekao je pipajući po konzoli, upravljačkoj ploči i sjedalu tražeći mobitel. “Sveca mu, nisam mogao vjerovati, ali bio je to on. Upravo sam vidio pasjeg sina u kući s Fabienom i drugima. Dragos je ovdje - nama nadohvat ruke. Gdje je telefon, kvragu?”

Renata je zurila u njega kao u stranca dok se naginjao naprijed i posezao za mobitelom tamo gdje je ležao na podu vozila. Jedva je čula što je govorio. I jedva da je marila.

“Lagao si mi.”

Podignuo se, stišćući u ruci Lexov mobitel. Pucketanje jantara što mu je osvijetlilo oči donekle se prigušilo kad je susreo njezin pogled. “Molim?”

“Vjerovala sam ti. Rekao si da ti mogu vjerovati - da mogu računati na tebe - i jesam.

Vjerovala sam ti, a ti si me izdao.” Progutala je groznu kuglu što joj se stvorila u grlu i prisilila se ispljunuti riječi. “Mira je ovdje. Ovdje je s Fabienom, još od sinoć. Znao si to... i zatajio mi.”

Zamukao je, ali nije ni pokušao zanijekati njezine riječi. Piljio je u mobitel u svojoj ruci kao da je netom shvatio kako je otkrila obmanu.

“Mogla sam biti ovdje, Nikolaj. Mogla sam već odavno biti ovdje i nešto učiniti da izvučem Miru.”

“A upravo je to razlog zašto ti nisam ništa rekao”, nježno je kazao.

174

Bosnaunited&Crowarez Ona se podsmjehnula, slomljena srca. “Izdao si me.”

“Učinio sam to da te zaštitim. Zato što te volim... “ “Ne.” Zavrtjela je glavom ne dopuštajući da je ponovno napravi budalom. “Ne. Nemoj mi to govoriti. Kako mi to možeš govoriti kad si me upravo tim riječima i držao u neznanju.

Pustio si da vjerujem da ti je zaista stalo do mene dok ste ti i tvoji kompanjoni već skovali plan mimo mene.”

“Uopće nije tako. Ništa što se dogodilo među nama - ništa od svega što sam ti rekao nema nikakve veze s Redom. Ono danas je bilo samo zbog mene i tebe... zbog nas.”

“Ne seri!”

Posegnuo je za njom, a ona se izmaknula. Otvorila je vrata i izišla iz terenca. I on je izletio iz vozila i stvorio se na njezinoj strani prepriječivši joj put svojim tijelom. Sve se to dogodilo toliko brzo da nije mogla ni početi pratiti njegove pokrete. “Miči se od mene, Nikolaj.”

“Kamo si krenula?” nježno je upitao.

“Ne mogu sjediti i čekati ovdje ni trenutka dulje.” Pošla ga je zaobići, ali on se opet našao tamo. Nježnost u njemu brzo je blijedjela, a njegov odlučan pogled govorio je da ju je spreman zarobiti ako to bude potrebno.

“Ne mogu dopustiti da to učiniš, Renata.”

“Nije na tebi da o tome odlučuješ”, prasnula je drhteći od straha i bijesa. “Dovraga, nikad nije bilo na tebi da donosiš odluke u moje ime.”

Opsovao je i bacio se na nju.

Renata jedva da je bila svjesna svojih postupaka sve dok se on nije sledio u po koraka i uhvatio se za sljepoočnice. Zasiktao je, a oči su mu zaiskrile jantarom kad ju je šokirano i bijesno pogledao. “Renata. Nemoj... “ Ponovno ga je ošinula, sav njezin strah zbog Mire i bol zbog njegove izdaje izlijevao se iz nje u okrutnoj lavi mentalne vreline. Nikolaj je pao dolje na koljena stenjući i grčeći se u agoniji.

Renata je pojurila prema šumi, bježeći od njega prije nego što dopusti da je omete kajanje koje je u njoj već bujalo.

175

Bosnaunited&Crowarez

Trideseto poglavlje Kuća je sa svih strana bila okružena do zuba naoružanim stražarima. Bilo je nemoguće probiti se bez da je primijeti barem jedan od agenata koji su bili vampirska inačica specijalaca, pripadnika antiterorističke jedinice. Sve na njima govorilo je da su spremni na borbu, od stava, preko zatamnjenih vizira na kacigama pa do ratne opreme i zapetih automatskih pušaka.

Zahvaljujući agentima koji su napali Jackovu kuću, Renata i Nikolaj su nabavili prijevoz, uniforme i oružje. Nije se previše uzdala u sreću da će se uspjeti uvući u kuću, ali po njezinoj uniformi agenti na straži bi mogli pomisliti da je jedna od njih.

Nataknula je kacigu koju je uzela iz vozila i spustila zatamnjeni vizir. Preuzevši vojničko držanje, izišla je iz šume i stala prilaziti vampiru koji je čuvao zapadnu stranu kuće.

Agent ju je odmah uočio. “Henri? Koji kurac radiš tamo?”

Renata je slegnula ramenima i neodređeno podignula ruku. Nije smjela riskirati i progovoriti. Kao što nije smjela riskirati da puškom ukloni prepreku. Zapuca li, cijelo bi joj osiguranje bilo za vratom. Ne, morala je biti pribrana i samo nastaviti hodati prema njemu nadajući se da neće ništa posumnjati i otvoriti vatru.

“Koji ti je vrag, idiote?”

Renata je ponovno slegnula ramenima. Još se malo približila.

Prsti su je svrbjeli da baci na njega svoje bodeže - bio je, naime, laka meta stojeći mirno poput kipa - ali i najblaži miris prolivene krvi privukao bi pažnju svih vampira. Renata je znala da se mora približiti dovoljno da ga može ošinuti. Jedina joj je šansa sad bila brz i žestok umni udar. “Jebena budalo. Vraćaj se na svoj položaj, Henri!” zarežao je agent.

Posegnuo je za malim komunikacijskim uređajem okačenim o pojas hlača. “Prijavit ću te Fabienu. Ako ga želiš raspizditi, samo naprijed, ali ja ne želim biti dio...”

Koristeći svu moć koju je mogla prikupiti, Renata je otpustila divlju strijelu umne energije i poslala je prema vampiru koji je pred njom stajao. Riječi su mu se gušile u režanju kad je tresnuo dolje poput kamena. Nastavila ga je šibati sve dok nije utihnuo. Kad je bila sigurna da je mrtav, sagnula se dolje i oslobodila ga oružja i komunikacijskog uređaja.

Otvorila je vrata i na brzinu proučila unutrašnjost. Sve je bilo mirno. Uvukla se unutra, a srce joj je snažno tuklo, dah stvarao paru zamaglivši joj spušteni vizir.

Koliko god bila bijesna na Nikolaja jer joj nije rekao da je Mira ovdje s Fabienom, sad je bila zahvalna što je Red imao vizualni dokaz o Mirinoj lokaciji. Bilo je prekasno da se kaje zbog stanja u kojem je ostavila Nikolaja. Prekasno da se brine i misli kako je možda trebala pričekati ostale iz Reda da je pokrivaju. U sebi je znala da nije bila poštena, ali sadje otišla predaleko da bi se povukla.

Njezina je odluka bila impulzivna, emocionalna, temeljena na povrijeđenim osjećajima.

Bila je to odluka koja bi je mogla koštati prijateljstva s Nikolajem - možda čak i ljubavi - ali koliko god već sad žalila, nije je mogla opozvati. Nikolaj joj možda nikad neće oprostiti što je ugrozila njihovu misiju, i ona bi to razumjela.

Sad se samo mogla moliti da Mira ne bude ona koja će zbog toga ispaštati.

176

Bosnaunited&Crowarez

Niko se probudio na dosadno zujanje mobitela pokraj glave. Bio je na tlu pored vozila, nemajući pojma koliko je dugo tamo ležao.

Mobitel je opet počeo vibrirati poskakujući u travi. Morao je upregnuti gotovo svu snagu da podigne ruku i dograbi tu vražju stvar. Nespretno ga je otklopio. Pokušao je nešto reći, ali uspio je samo suho zagraktati.

“Da”, rekao je opet, prisilivši udove da se podignu s tla u tromi sjedeći položaj uz prednji kotač terenca.

“Niko?” Riov se glas začuo kroz slušalicu, težak od brige. “Zvučiš kao govno, amigo.

Razgovaraj sa mnom, reci mi što se događa.”

“Renata”, prostenjao je držeći bolnu glavu u rukama. “Naljutila se... “ Rio je opsovao. “Aha, toliko sam shvatio. Ja sam kriv, stari. Nisam znao da ona nema pojma da je djevojčica tamo još od sinoć... “ “Otišla je”, rekao je Niko. Kad je pomislio na to, svi njegovi osjeti počeli su se vraćati u život, kao da je netko u njemu pritisnuo prekidač kakvoga generatora. “Ah, jebiga, Rio... naljutila se i sama je otišla po Miru.”

“Madre di Dios.”

Na drugom kraju linije čuo je Rija kako Teganu i drugima na brzinu prepričava situaciju. “I to nije ono najgore, stari”, dometnuo je Nikolaj, ignorirajući bol u glavi dok je ustajao s tla i posrćući krenuo prema stražnjem dijelu vozila. “To okupljanje kod Fabiena?

Važnije je nego što smo mislili... Dragos je tamo.”

“Jesi li siguran?”

“Vidio sam ološa na svoje oči. Ovdje je!”

Nikolaj je grabio automatsko oružje brzo koliko su mu to njegove trome ruke dopuštale. Nakrcao se puškama, zataknuo pištolj za pojas ukradene uniforme, i još jedan ugurao u futrolu na gležnju. “Kuća je sa svih strana okružena stražarima, tako da, kad ovamo stignete, razdvojite se i priđite pješice.”

“Niko, što to radiš?”

Nije odgovorio na to pitanje; nije mislio da će se njegovom starom prijatelju svidjeti njegov odgovor. Umjesto toga, izvukao je dodatne spremnike sa streljivom, nakrcavši se municijom koliko je mogao ponijeti. “Na pola puta do kuće su dvojica, a još trojica su ispred.

Najprije riješite njih pa ćete imati čist prolaz unutra.”

“Nikolaj.” Riov je glas bio mukao od upozorenja. “Amigo, što god sad imao na umu... nemoj.”

“Ona je tamo, Rio. Unutra je, s Dragosom i Fabienom, i tko zna još s kime... i neće biti sama. Idem za njom.”

Rio je ispljunuo nešto gadno na španjolskome. “Ostani tu. Za najviše deset minuta dovlačimo svoje guzice do tebe, stari.”

Nikoje zatvorio prtljažnik terenca. “Spremam im neku vrstu diverzije izvana... “ “Dovraga, Nikolaj, ako ta ženka srlja u smrt, to nije tvoj problem. Pomoći ćemo joj kako god budemo mogli, ali... “

177

Bosnaunited&Crowarez “Ona je moja družica, Rio.” Nikolaj je sočno opsovao. “Krvno smo povezani... i volim je.

Volim je više od života.”

Ratnikov uzdah bio je težak od razumijevanja i predaje. “Onda valjda nema smisla da ti govorim kako ovim kršiš Lucanovu zapovijed. Ako je Dragos tamo, to znači da je ovo sranje još važnije, i to vrlo dobro znaš. Moraš ostati tu gdje jesi i pričekati pojačanje.”

“Ne mogu”, odvratio je Nikolaj.

Sklopio je mobitel i ubacio ga kroz prozor na vozačevo sjedište. Onda je krenuo za svojom ženkom.

178

Bosnaunited&Crowarez

Trideset prvo poglavlje Dragos je uživao kad su njegovi pobočnici zinuli u zaslon, zapanjeno zureći u Drevnog zarobljenog u svojoj UV ćeliji. Po čuđenju na njihovim licima - nepatvorenoj nevjerici čovjek bi pomislio da je uhvatio munju u boci. No, ruku na srce, ovo što je uspio postići tijekom svih ovih dugih desetljeća bilo je još i veće od toga. Sedmorica mužjaka Vrste sad su u njega gledala kao u božanstvo, i s pravom. Bio je arhitekt revolucije koja će cijeli planet preokrenuti naglavce. Večeras su svjedočili stvaranju povijesti, i početku budućnosti koju je osobno osmislio.

“Kako je ovo moguće?” netko je promrmljao. “Ako je to uistinu jedan od Drevnih, jedan od začetnika naše rase, kako je mogao preživjeti rat s Redom?”

Dragos se nasmiješio dok je prilazio monitoru. “Moj otac je bio član Reda... ali bio je ponajprije sin tog stvora. Tijekom pokolja koje je Red izvršio kad je Lucan proglasio rat protiv Drevnih, moj otac i njegov nezemaljski gospodar sklopili su pakt. U zamjenu za zajedničku vladavinu u budućnosti, moj ga je otac sklonio dok se histerija ne slegne.

Nažalost, nakon što je izvršio svoj dio obećanja, moj otac ipak nije preživio rat. Ali Drevni jest, kao što možete vidjeti.”

“Dakle, vaša je nakana do kraja provesti dogovor vašeg oca s tim... stvorom?” upitao je Fabien, a izraz lica mu se objesio kao u psića kojemu je kost upravo preoteo divlji vuk.

“Drevni je u potpunosti pod mojom kontrolom. On je oružje kojim se služim kad god mi se prohtije.”

“Kako?” upitao je netko iz skupine.

“Dopustite da vam pokažem.” Dragos je otišao do vrata sobe za sastanke. Zapucketao je prstima dozvavši Lovca koji je čekao ispred, onda se okrenuo svojim suradnicima kad je krupni Prvi poslušno ušao za njim. “Svuci košulju”, zapovjedio je Lovcu.

Golemi je mužjak šutke poslušao, ogolivši široka ramena i prsa prekrivena gustom, zamršenom mrežom glifova. Više od jedne glave naglo se vratilo na monitor kako bi usporedili ta nasljedna kožna obilježja s onima na stvoru unutar UV ćelije.

“Imaju slične dermaglifove”, dahnuo je Fabien, “Ovaj mužjak je potomak Drevnog?”

“On je njegov sin, začet samo kako bi poslužio cilju”, rekao je Dragos. “Svi lovci u mojoj privatnoj vojsci najsnažnije su i najubojitije oružje na svijetu. Posebno su odgojeni, obučeni prema mojim uputama. To su ubojice bez mane, i beskrajno odani.”

“Kako možete u to biti sigurni?” upitao je vođa Utočišta iz Hamburga, oštrouman mužjak koji će nedvojbeno biti zadivljen stvarnom demonstracijom moći koju je Dragos isplanirao.

“Primijetili ste da Lovac ima ogrlicu. To je nadzorni GPS uređaj, opremljen ultraljubičastim laserom. Svaki lovac ima takvu ogrlicu, od dana kad je prohodao. Mogu pratiti svaki njihov pokret, u trenutku ih locirati. A ako me na bilo koji način ozlovolje”, rekao je Dragos dobacivši značajan pogled Lovcu koji je stoički stajao pokraj njega, “dovoljna je samo jedna jednostavna naredba na daljinskom upravljaču koja aktivira lasere i šalje UV zrake, tanke i oštre poput britve, oko Lovčeva vrata i otkida mu glavu.”

179

Bosnaunited&Crowarez Jedan ili dva mužjaka razmijenila su poglede nelagode.

Bio je to Nijemac koji je prvi progovorio, pogleda zacakljenog od zanimanja. “Što se događa ako se ogrlica pokvari ili ukloni?”

Dragos se nacerio, ne njemu, nego Lovcu. “Zašto to ne bismo otkrili?”

Iako je svaki njezin instinkt upozoravao da se treba ušuljati unutra neprimjetno kao lopov, Renata je koračala zapadnim hodnikom neprijateljske jazbine kao da je imala svako pravo biti tamo. Čula je muklo brujanje muških glasova iz jedne od velikih prostorija otraga.

U ostalim dijelovima kuće nije bilo ničeg osim tišine, sve dok...

Blagi dječji jecaji lebdjeli su prema njoj iz smjera stubišta što je vodilo do drugog kata.

Mira.

Renata je poletjela stubama, slijedeći jecaje do kraja hodnika. Spavaća soba bila je zaključana s vanjske strane. Prešla je rukom uz gornji rub okvira, ali tamo nije pronašla ključ.

“Dovraga”, šapnula je, izvukavši jedan od bodeža na boku.

Namjestila je vrh oštrice između vrata i dovratka, tik iznad brave, i snažno trznula.

Drvo je zapucketalo, tek malo popustivši. Još dva poteza i najzad je imala dovoljno prostora da oslobodi bravu. Drhtavim, gorljivim i nestrpljivim rukama Renata je otvorila vrata.

Mira je bila unutra, hvala Bogu.

Nije na licu imala veo, i čim je podignula pogled i ugledala obličje u crnoj uniformi kako ulazi, šmugnula je u kut sklupčavši se u krajnjem užasu.

“Mira, to sam ja”, rekla je Renata podignuvši tamni vizir. “U redu je, malena. Došla sam te odvesti odavde.”

“Rennie!”

Kleknuvši dolje, Renata ispruži ruke. Uz slabašan vrisak Mira joj se baci u zagrljaj.

“O, mišiću”, šapnula je Renata, spuštajući poljupce olakšanja na plavokoso tjeme djevojčice. “Strahovito sam se brinula zbog tebe. Žao mi je što nisam ranije došla. Jesi li dobro, dušo?”

Mira je kimnula i male ruke čvrsto obavila oko Renatina vrata. “I ja sam se brinula za tebe, Rennie. Plašila sam se da te više nikad neću vidjeti.”

“I ja, malena. I ja.” Mrzila je što je mora pustiti, ali morale su se izgubiti odavde prije nego što ih uhvate Fabien i njegovi suradnici. Ustala je podignuvši Miru u naručje. “Moramo bježati. Drži se za mene, okej?”

Renata nije učinila ni dva koraka s djetetom a brzi rafali iz automatske puške eksplodirali su negdje izvan kuće.

Dragos je bio nestrpljiv da pokaže svu tehnološku moć Lovčeve UV ogrlice kad su se pred kućom začuli pakleni udari. Ubojitim je pogledom ošinuo Edgara Fabiena, a ostali su poskočili sa stolaca u posvemašnjoj panici. “Što se vani događa?” upitao je domaćina. “Još jedan od tvojih zajeba?”

180

Bosnaunited&Crowarez Fabienovo usko lice poprimilo je nezdravu blijedu boju. “Ja... ne znam... sire. Što god da jest, siguran sam da će agenti... “ “U kurac i tvoji agenti”, zarežao je Dragos. Zgrabio je radio i zalajao naredbu neka se brod smjesta vrati po njega, a zatim se unio Lovcu u lice. “Izlazi, smjesta. Riješi ovo. Ubij svakoga tko ti se nađe na putu.”

Lovac - njegov vrhunski obučen, savršeno poslušan vojnik - samo je stajao, nepomičan poput mramornog stupa.

“Izlazi. Zapovijedam ti!”

“Neću.” “Što?” Dragos nije mogao povjerovati vlastitim ušima. Osjetio je na sebi poglede ostalih sudionika. Mogao je okusiti njihovu nevjericu, sumnju. Tišina je cvjetala, zrela od očekivanja. “Izdao sam ti zapovijed, Lovče. Poslušaj je ili ću te dokrajčiti, ovdje i sad.”

Uz novi rafal s druge strane zida, Lovac je imao dovoljno smjelosti da pogleda Dragosa ravno u oči i zavrti glavom. “Ionako sam mrtav. Ako želiš da se pobrinem za tebe, onesposobi moju ogrlicu.”

“Kako se usuđuješ čak i pretpostaviti... “ “Gubiš vrijeme”, rekao je, očito nimalo uzbuđen kaosom koji se rasplamsao oko njega.

“Oslobodi me okova, bahati gade.”

Upravo tada jedan od Fabienovih stražara uletio je kroz otvorena vrata. “Sire, pucaju na nas sa svih strana. Ne možemo još biti sigurni, ali mora da nas je cijela vojska opkolila iz šume.”

“O, Isuse”, dahnuo je Fabien. “O, blagi Isuse! Svi ćemo pomrijeti.”

Dragos je u gnjevu zarežao, nimalo ne vjerujući da Fabienovi stražari znaju gdje im je guzica, a kamoli da mogu omogućiti valjano pokriće za skupinu dostojanstvenika koji su u ovom trenutku gledali u Dragosa kao u vođu koji će im pomoći u bijegu. Čekajući da donese odluku koja će ih ili spasiti ili njih i njihovu cvjetajuću revoluciju odvesti u propast.

“Ovdje smo gotovi”, zarežao je. “Svi na stražnji izlaz. Za mnom u gliser.”

Kad je skupina krenula za njime, Dragos je preko ramena pogledom prostrijelio Lovca.

Nijedan mužjak nije progovorio - međusobna mržnja plamtjela im je u očima - kad je Dragos posegnuo u džep i izvadio uređaj koji je kontrolirao Lovčev ovratnik i utipkao šifru koja će ga onesposobiti.

Onog trena kad se začuo škljocaj, Lovac je posegnuo i strgao ga s vrata. Onda je, s pogledom koji je dijelom bio nevjerica, a dijelom hladna odluka, izišao kroz vrata ravno u kaos.

181

Bosnaunited&Crowarez

Trideset drugo poglavlje Nikolaj se samozadovoljno nasmiješio vidjevši kako je njegova diverzija stvorila iznenadan i sveopći metež. Agenti na straži jurcali su uokolo u posvemašnjoj panici, više od jednog palo je pogođeno hicima što su fijukali na sve strane iz smjera šume. Nikolaj je snagom volje natjerao vinovu lozu da se raširi iz klupka granja iznad glave i omota oko okidača posljednje skrivene puške M16.

Kad je vinova loza učinila svoje, držeći puške ravno iznad tla i sve više pritišćući okidače dok su se zeleni izdanci namotavali sve gušći i čvršći, Niko je pojurio do bočnog ulaza u kuću.

Nije bilo teško pronaći Renatu. Njihova krvna veza bila je poput putokaza, vodeći ga kroz stražnji dio kuće pa gore uz stube. Renata je upravo silazila čvrsto držeći Miru u naručju. Susrela je njegov pogled i, jedan dugi trenutak, nijedno nije prozborilo ni riječi.

Nikolaj je želio reći koliko mu je žao, kako mu je laknulo što je pronašao nju i djevojčicu neozlijeđene. Želio je još tisuću stvari reći Renati u tom trenutku, a najvažnije od svega da je voli, da će je voljeti zauvijek.

“Požuri”, čuo je sebe kako mrmlja. “Morate smjesta pobjeći odavde.”

“Ali pucaju na sve strane”, rekla je Renata zabrinuta izraza na licu. “Što se događa?”

“Moja diverzija. Morao sam im nekako odvući pažnju da bih vas mogao izvući odavde.” Činilo se da joj je malo laknulo, ali samo na trenutak. “Fabien i ostali... čula sam prije nekoliko minuta kako bježe kroz stražnji izlaz.”

“Radim na tome”, rekao je Niko. “Sad bježite, i ne zaustavljajte se ni za živu glavu.

Odvedi Miru natrag u vozilo. Ostali iz Reda trebali bi stići za nekoliko minuta.”

“Nikolaj.” Zastao je i zadržao Renatin miran pogled, nadajući se da će barem čuti kako mu oprašta, ako već ne potvrdu da ga voli unatoč svemu što se dogodilo. Gledala ga je u ravno oči, a među njezinim obrvama stvorila se bora. “Samo... budi oprezan.”

Mračno joj je kimnuo, ne osjetivši ništa od uobičajene navale adrenalina zbog predstojeće borbe. Ti dani sad su se činili kao davna prošlost. Bila su to vremena kad ni za što nije mario osim za slavu borbe i trijumf pobjede, ma koliko mu to sad zvučalo besmisleno.

Sad je mario za sve - naročito kad je bila riječ o Renati. Najvažnije od svega bili su njezina sigurnost i sreća, makar to podrazumijevalo da on nije u igri.

“Odvedi Miru u vozilo”, ponovio je. “Držite glave dolje i čuvajte se. Izvući ćemo vas obje odavde.” Čekao je dok Renata nije otrčala, a zatim je pojurio prema stražnjim vratima kuće kroz koja su pobjegli njegovi neprijatelji.

Gliser je upravo pristajao uz dok iza kuće kad su se Dragos i ostali sjurili niz padinu. Iz smjera šume i tamo gore ispred kuće, Fabienovi agenti bezglavo su jurcali na sve strane

182

Bosnaunited&Crowarez poput mrava kojima je netko upravo nagazio na mravinjak. Pucnjava je osvijetlila noć, toliko nasumična da je bilo nemoguće odrediti iz kojih sve smjerova fijuču meci.

Sve što je Dragos znao bilo je da ne kani ostati i dopustiti Redu, ni bilo kome drugome, da ga skrati za glavu.

Kad su se počeli ukrcavati u gliser, Dragos se ispriječio pred Edgarom Fabienom.

“Nema mjesta za tebe”, rekao je vođi montrealskog Utočišta tame. “Dovoljno si ugrozio naš plan svojim glupostima. Ostaješ ovdje.”

“Ali... sire, ja... molim vas, uvjeravam vas da vas više nikad neću razočarati.”

Dragos se nasmiješio ogolivši vrške očnjaka. “Točno. Nećeš.”

S tim riječima on podigne devetmilimetarski pištolj i ispali smrtonosan hitac točno među Fabineove upale oči.

“Idemo”, naredio je skiperu. Edgar Fabien posve je iščeznuo iz njegovih misli kad je motor zabrujao, a plovilo pojurilo prema hidroavionu koji je čekao na suprotnoj obali jezera.

Jebeno je zakasnio.

Niko je ubio nekoliko agenata na putu do jezera, ali kad je dospio do obale, gliser je već nestajao u daljini. Ispalio je nekoliko hitaca prema njima, ali samo je uzalud trošio metke.

Tijelo Edgara Fabiena ležalo je na drvenom doku. Dragos i ostali sad su dospjeli gotovo do sredine jezera.

“Dovraga.”

Potaknut gnjevom, Nikolaj je trčao uz obalu postignuvši nadnaravnu brzinu svojstvenu svima od njegove vrste. Gliser je bio brz, ali jezero je sa svih strana bila okruženo kopnom. U jednom će se trenutku Dragos i njegovi pobočnici morati iskrcati i potražiti drugo sredstvo za bijeg. Uz malo sreće, mogao bi ih sustići prije nego što mu umaknu.

Nije znao koliko je daleko trčao - vrlo lako nekoliko kilometara - kad mu se hladan užas najednom stao širiti prsima.

Renata.

Nešto nije bilo u redu. I to gadno. Mogao je osjetiti njezine osjećaje kako struje njime kao da su njegovi. Ona, njegova neustrašiva Renata, sad je bila nasmrt preplašena.

Ah, Isuse.

Ako joj se bilo što dogodi...

Ne, na to nije mogao ni pomisliti.

Sve misli na Dragosa odgurnuo je u stranu, te se okrenuo, prebacivši u još višu brzinu, moleći se da uspije doći na vrijeme.

Nije primijetila golemog vampira.

*

*

183

*

Bosnaunited&Crowarez U jednom trenutku probijala se kroz mračnu šumu s Mirom u naručju, a već u idućem našla se kako zuri u okrutno lice i nemilosrdne zlatne oči ogromnog mužjaka Vrste čiji su nagi torzo, ramena i ruke bili prekriveni gustim uzorkom dermaglifova.

Bio je jedan od Prve generacije; Renata je to instinktivno shvatila. Njezini su joj instinkti rekli i to da je ovaj mužjak ubojitiji od većine ostalih, hladan kao led.

Ubojica.

Jeza se uzdizala njome poput crne plime. Ako njezin udar umne moći ne bude dovoljno jak da ga brzo ubije, znala je da će ona i Mira u istom trenutku biti mrtve. Stoga se nije usudila ni pokušati zbog straha da bi Mira mogla nastradati ako ne uspije.

Blažena Djevice, zar sad kad sam ovako daleko dospjela - kad sam napokon pronašla Miru, kad mi je u rukama, samo nekoliko koraka od slobode...

“Molim te”, promrmljala je Renata, očajnički pokušavajući probuditi makar trunku njegove milosti. “Nemoj dijete. Pusti je... molim te.”

Njegova je šutnja bila obeshrabrujuća. Mira je pokušala podignuti glavu s Renatina ramena, ali ona je nježno vrati natrag ne želeći da je prestravi pogled na ovoga glasnika smrti kojeg je nedvojbeno poslao ili Edgar Fabien ili sam Dragos.

“Sad ću je spustiti dolje”, rekla mu je Renata, nesigurna je li je uopće razumio, a kamoli hoće li je poslušati.

“Samo... je pusti. Ja sam ona koju tražiš, ne ona. Samo ja.”

Sokolske zlatne oči pratile su svaki pokret dok se Renata pažljivo oslobodila Mirina čvrstog zagrljaja i polako spustila djevojčicu na tlo. Renata je stala između ubojice i djeteta, moleći se da će njezina smrt zadovoljiti njega i njegova zlog gospodara.

“Rennie, što se događa?” upitala je Mira, skrivena iza njezinih nogu, svojim ručicama potežući nogavice Renatine uniforme dok je virila iza nje. “Tko je taj čovjek?”

Vampir je pustio da njegov kameni pogled otputuje dolje do izvora toga tanašnog glasića. Zurio je. Njegova obrijana glava polako se nagnula u stranu. Onda se namrštio.

“Ti”, rekao je glasom tako dubokim da je zatutnjao u Renatinoj srži. Nešto je mračno prošlo njegovim licem. “Daj mi da je vidim.”

“Ne”, molećivo je rekla Renata držeći Miru iza sebe, blokirajući je poput štita. “Ona je samo dijete. Nije učinila ništa ni tebi ni nikome drugome. Ona je nevina.”

Prostrijelio je Renatu pogledom toliko zvjerskim da ju je umalo bacio s nogu. “Daj. Da. Joj. Vidim.

Oči.”

Prije nego što je dospjela ponovno odbiti, prije nego što je mogla i pomisliti kako će zgrabiti Miru i bježati koliko je noge nose, Renata je osjetila kako se dijete pomaknulo iza nje.

“Mira, nemoj... “ Bilo je prekasno da spriječi ono što će se dogoditi, i Renata je mogla samo užasnuto gledati kako se Mira uspravila i podignula pogled visoko, pa još više, u tvrde oči opakog vampira Prve generacije.

“Ti”, opet je rekao netremice zureći u dražesno Mirino lišce.

184

Bosnaunited&Crowarez Renata je mogla prepoznati trenutak kad se susreo s Mirinim darom. Njegove su zlatne oči postale olujne dok je zaneseno zurio u ono što će se sigurno dogoditi. Prišao je korak bliže. Preblizu. Mogao je samo ispružiti svoje snažne ruke i bez upozorenja slomiti Miru.

“Nemoj”, bubnula je Renata posežući za Mirom.

“U redu je, Rennie”, šapnula je djevojčica, stojeći nevino poput novorođenčeta koje je dopuzalo u lavlju jazbinu.

A tada je Renata shvatila da će se dogoditi nešto nevjerojatno.

“Spasila si me”, šapnuo je, spustivši svoje goleme šake na Mirina sićušna ramena.

Vampir je pao na koljena izravnavši se s njezinom visinom. Kad je progovorio, onaj duboki, zlokobni glas bio je tih od strahopoštovanja i smetenosti. “Spasila si mi život. Vidio sam to, upravo sad u tvojim očima. Vidio sam to isto i one noći... “

185

Bosnaunited&Crowarez

Trideset treće poglavlje Nikolaju se srce sledilo. Dok je pucnjava još uvijek odjekivala posvuda naokolo, vratio se kroz šumu do mjesta gdje mu je njegova krvna veza rekla da će pronaći svoju prestravljenu družicu.

Renata je bila tamo. Stajala je u polutami mjesečinom osvijetljene šume, mirna kao kip, gledajući golemog vampira Prve generacije dok je klečao pred Mirom, držeći dijete svojim nemilosrdnim šakama.

Isuse Kriste.

Niko se kretao bešumno. Prišuljao se bliže, pokušavajući pronaći položaj iz kojeg bi mogao pucati a da ne ugrozi ni Renatu ni Miru.

Ošini ga, Renata.

Udari ološa i bježi odatle.

Nije pustila svoju umnu moć na njega. Nije ni prst pomaknula kako bi posegnula za svojim oružjem, ni psihičkim ni onim drugim. Ne, na njegov užas, bila je nepomična. Samo je stajala tamo, usred nečeg što bi se moglo pretvoriti u paklenu oluju krvoprolića i nasilja.

Nikolajev strah u tom je trenutku bio nezamisliv. Sve što je znao bio je užas koji ga razdirao iznutra, očaj tako divlji i sveobuhvatan da mu je srce zaglušno tuklo u prsima.

Izvukao je devetmilimetarske pištolje iz futrola na bokovima i krenuo naprijed. Premda se kretao brzinom koju je mogao postići samo jedan od mužjaka Vrste, Renata je podignula pogled. Osjetila ga je tamo, osjetila je komešanje zraka oko sebe. Iako očima nije mogla registrirati njegovu prisutnost, njezina krv joj je rekla da je blizu.

Bio je previše obuzet gnjevom da primijeti njezin paničan pogled - strepnju koja je bila usmjerena na njega, a ne na neprijateljskog vampira što je pred njom stajao.

Nikolaj je poletio naprijed u bljesku pokreta, spreman ubiti. Stao je tik iza golemog vampira, obje cijevi uperivši u glifove koji su se uzdizali zatiljkom obrijane lubanje.

Sve se dogodilo u djeliću sekunde, ali u Nikolajevoj svijesti sve se odigralo kao u neizdrživo usporenom kadru.

Otkočio je pištolje, prste držeći na okidaču.

Renatine su se oči raširile. Zatreslaje glavom. “Niko... čekaj... nemoj!”

Vampir je oslobodio Miru iz stiska i pustio da mu ruke tromo padnu niz bokove. Nije ni trepnuo na pištolje uperene u svoju glavu. Prsa su mu se raširila dok je duboko uvlačio dah, a onda je rezignirano izdahnuo.

Nije se kanio boriti za život.

Nije mario hoće li umrijeti.

Onda je Mira prodorno vrisnula, njezin je dječji glas bio visok od straha. “Ne! Nemoj ga ozlijediti!”

Nikolaj je gledao u nevjerici - kompletno zaprepašten - kako se Mira bacila naprijed i rukama uhvatila široka ramena vampira Prve generacije.

186

Bosnaunited&Crowarez “Molim te, nemoj ga ozlijediti!” ponovno je vrisnula. Molećivo je gledala Nikolaja dok je svojim majušnim tijelom pokušavala zaštititi tu gromadu.

“Nikolaj.” Renata je uhvatila njegov pogled kad je podignuo oči, zbunjen. Dva velika pištolja uperena u glavu Prvog još su bila otkočena i spremna. “Nikolaj... molim te, u redu je.

Samo pričekaj trenutak.”

Upitno se namrštio, ali njegov je borbeni stav donekle popustio. “Ustani”, naredio je vampiru. “Ustani i udalji se od djeteta.”

Prvi je poslušao bez riječi. Polako je odvojio Mirine ruke od svoga vrata i blago je pogurnuo od sebe dok je ustajao.

Nikolaj mu je s uperenim oružjem stao sučelice, te je rekao Miri i Renati da se sklone iza njega. “Tko si ti, dovraga?”

Ozbiljne, bezizražajne oči zurile su u tlo. “Zovu me Lovac.”

“Nisi iz Agencije?” oprezno je rekao Nikolaj.

“Ne. Ja sam Lovac.”

Renata je privukla Miru bliže sebi dok se oko njih u šumi pucnjava polako stišavala.

“Njegove oči, Nikolaj”, rekla je, odjednom shvativši. “On je zlatooki ubojica koji je pokušao ubiti Sergeja Jakuta one noći. On je onaj kojeg je Mira vidjela u brvnari.”

Nikolajevo se lice smračilo. “Je li to istina? Ti si plaćeni ubojica?”

“Bio sam.” Lovac je ozbiljno kimnuo i najzad podignuo pogled. “Dijete me je spasilo.

Nešto se... promijenilo u meni nakon onoga što sam te noći vidio u njezinim očima. Vidio sam je kako mi spašava život, upravo ovako kao što se dogodilo maloprije.”

U tom idućem trenutku, šuma je postala živa od naoružanih muškaraca koji su im prilazili iz svih smjerova. Nikolaj je podignuo oružje, ali nije se pomaknuo niti je otvorio vatru prema novodošloj prijetnji. Renatin puls se ubrzao od panike. “O, sranje, Niko...”

“U redu je.” Umirio ju je pogledom i nježnim riječima. “To su dobri momci, moji prijatelji iz Reda.”

S olakšanjem je gledala kako im prilaze četvorica ratnika. Svi su bili veličanstveni u svojoj veličini i stavu. Bio je to odred mišića i moći koji kao da je istisnuo sav zrak iz šume samom svojom pojavom.

“Kako si, amigo? Je li sve u redu ovdje?” upitao je glas gladak poput karamele koji je Renata prepoznala kao Riov.

Nikolaj je kimnuo, očiju i pištolja još uvijek uperenih u Prvog. “Imam ovo pod kontrolom, ali situacija s kućom je sjebana. Edgar Fabien je mrtav, a Dragos i ostali su se izvukli kroz stražnji izlaz. Otišli su gliserom na drugu stranu jezera. Pokušao sam ih slijediti, ali...” Dobacio je pogled Renati. “Najprije sam se morao pobrinuti da je sve u redu na ovom kraju.” “Ćuli smo brujanje motora nad glavama dok smo dolazili”, rekao je Rio. “Sranje”, zasiktao je Nikolaj. “To su bili oni, nema sumnje. Otišli su. Dovraga, Dragos nam je bio tu pred nosom, i uspio je pobjeći.”

“Ja ću vam pomoći da ga pronađete.”

187

Bosnaunited&Crowarez Sve su se oči uperile u vampira kojeg je Nikolaj cijelo vrijeme držao na nišanu.

“Zašto bismo ti vjerovali?” upitao je Nikolaj suzivši pogled. “Zašto bi nam uopće htio pomoći da ga uhvatimo?”

“Zašto što je on onaj koji me je stvorio.” Nije bilo topline u zlatnim očima ubojice dok je odgovarao na pitanje, samo hladna mržnja. “On me je napravio ovakvim. Mene i ostale lovce koji ubijaju za njega.”

“O, moj Bože”, dahnula je Renata. “Ima vas još?”

Obrijana glava ozbiljno je kimnula. “Ne znam koliko ih je, kao ni gdje se nalaze, ali Dragos mi je sam rekao da nisam jedini od moje vrste. Postoje i drugi.”

“Zašto bismo ti vjerovali?” upitao je jedan od ratnika, crn kao noć oko njih, samo su mu zubi i očnjaci svjetlucali poput bisera na njegovoj smeđoj koži.

Zatim je naprijed stupio još jedan ratnik, očiju nemirnih i pronicljivih, lukavih kao u vuka pod razbarušenom crnom kosom. “Neka nam Tegan kaže možemo li mu vjerovati.”

Renata je gledala zapanjeno, i ništa manje preplašeno, kad je najkrupniji iz skupine ratnik koji se držao otraga poput aveti što vreba iz sjena - prišao nekoliko koraka bliže.

Ogroman, kose boje žita što mu je virila ispod pletene crne kape, bio je to toranj mišića i mračne energije. Bio je krupan poput Prvog koji je stajao pred njime i čekao njegov sud.

Ne govoreći ništa, ratnik po imenu Tegan ispružio je svoju veliku ruku. Lovac ju je prihvatio, pogleda čvrstog kao što mu je bio i stisak.

Nakon jednog dugog trenutka, Tegan je blago kimnuo. “On ide s nama. Osigurajmo ovo mjesto i gubimo se odavde.”

Renata je osjetila kako se s nje podiže težina kad se napetost trenutka prebacila na novi zadatak. Grupa se razdvojila, većina je ratnika otišla prema Fabienovoj kući, dok su Rio i Nikolaj otpratili Renatu i Miru i njihova neobičnog pratitelja natrag do vozila Reda.

Negdje na pola puta, Nikolaj je uzeo Renatinu ruku u svoju. “Doći ćemo za vama, Rio.” Ratnik je kimnuo. Kad su nastavili dalje, Renata je u čudu gledala kako Mira provlači svoju ruku i stavlja je u krupni Lovčev dlan.

“Moj Bože”, rekla je Nikolaju. “Što se ovdje dogodilo?”

Zatresao je glavom, očito podjednako začuđen. “Trebat će mi nešto vremena da to shvatim, rekao bih. Ali najprije želim shvatiti nas.”

“Nikolaj, žao mi je... “ Ušutkao ju je dugim, slatkim poljupcem i privukao u svoj topli zagrljaj.

“Ja sam uprskao, Renata. Toliko sam se plašio da ću te izgubiti da sam te zadržao uz sebe glupom, nepromišljenom laži. Nikad sebi ne bih oprostio da se dogodilo nešto tebi ili Miri. Ti si moje srce, Renata. Moj život.” Pomilovao joj je obraz, njegov pogled progutao je njezin, upio ga.

“Silno te volim... Ne želim više nijedan trenutak živjeti bez tebe.”

Sklopila je oči, svladana osjećajima. “Nikad nisam ništa više željela”, šapnula je, a grlo joj je bilo stegnuto od sreće. “I ja tebe volim, Nikolaj. Ali mora ti biti jasno da nisam sama.

Mira nije moje dijete po krvi, ali ona je dijete mog srca. Volim je kao da je moja.”

188

Bosnaunited&Crowarez “Znam”, ozbiljno je rekao. “To si itekako dokazala.”

Renata ga je pogledala nesposobna potisnuti nadu što joj je nabijala o grudi. “Misliš li da bi mogao pronaći mjesta u svom životu - u srcu - za nas obje?”

“Zašto misliš da već nisam?” Ponovno ju je poljubio, ovaj put još nježnije. Kad joj je pogledao u oči, njezin pogled bio je ispunjen tolikom ljubavlju da je ostao bez daha. “Ajmo sad odavde. Želim odvesti svoje cure kući.”

189

Bosnaunited&Crowarez

Trideset četvrto poglavlje Boston, tri noći kasnije.

Sjedište Reda Nikolaju se činilo potpuno drukčijim dok je koračao hodnikom prema tehničkom laboratoriju gdje se sastajao s ostalim ratnicima. Red je prije nekoliko noći pretrpio ozbiljan udarac, ali ipak su dobili neočekivanu pomoć u svojoj misiji da lociraju Dragosa i osujete mu planove.

Nažalost, dok se Lovac pokazao kao vrijedan suradnik, Red je, s druge strane, izgubio jednog od ključnih saveznika i pouzdanog prijatelja: Andreas Reichen je potpuno nestao s radara, a vijesti iz Berlina bile su najgore moguće. Nitko nije znao je li vođa tamošnjeg Utočišta tame preživio okrutan napad na svoju rezidenciju. Sudeći po izvješćima o pokolju i eksploziji koja je doslovce progutala cijelo imanje, Red nije gajio prevelike nade.

Osobno, Nikolaj je smatrao da bi Reichenova pogibija bila zapravo blagoslov. Nije znao kako bi itko mogao prebroditi tako strašan gubitak. Sasvim sigurno nije postojala osoba bilo da je netko od Vrste ili čovjek - koja bi imala snage nositi se s tolikom boli. Kao ratnik, Nikolaj je shvaćao smrtnu opasnost koja je vrebala u svakoj borbi. Svaki ratnik odlazio je u borbu znajući da se on ili jedan od braće možda neće vratiti u bazu.

Ali izgubiti cijelu obitelj...

Nije želio ni misliti o tome kako se čovjek u tim trenucima osjeća. Umjesto toga, Nikolaj se usredotočio na vlastiti blagoslov - onaj koji je mogao čuti kako mekano govori dok se približavao otvorenim vratima svojih privatnih odaja.

Renata je bila unutra. Sjedila je na kauču u dnevnoj sobi i čitala Miri.

Niko se naslonio na dovratak i malo slušao, uživajući u pogledu na prelijepu ženku koja mu je bila družica. Strašno mu se sviđalo to što je Renati očito bilo ugodno čitati baš kao što joj je bilo ugodno i držati oružje. Imala je u sebi tu nježnost kojoj se divio, inteligenciju koja ga je neprestano izazivala, i unutarnju snagu zbog koje je želio biti mužjak dostojan njezine privrženosti.

Nije škodilo ni to što je bila nevjerojatno seksi, naročito kad je gledala niz cijev devetmilimetarskog pištolja ili vježbala sa svojim najdražim bodežima. Kade i Brock su postali gotovo inventar u oružarnici samo kako bi bili u prilici parirati Renati ili je promatrati u akciji. Nikolaj teško da im je mogao zamjeriti. A ako bi pao u iskušenje i osjetio onaj najmanji ubod ljubomore, bio je dovoljan samo jedan vragolast pogled njegove ženke da ga umiri. Voljela ga je i zbog toga se Nikolaj smatrao najsretnijim mužjakom na planetu.

“Bok”, rekla je dobacivši mu pogled kad je okrenula posljednje poglavlje i zastala da ga pozdravi.

“Bok, Niko”, Mira je zacvrkutala ispod kratkog vela. “Propustio si najbolji dio priče.”

“Zbilja? Možda mogu nagovoriti Renatu da mi je poslije pročita”, rekao je, uputivši vatreni pogled svojoj družici dok je ulazio u sobu. Prišao je kauču i nagnuo se ispred Mire.

“Imam nešto za tebe.”

“Stvarno?” Njezino je lišće ozario osmijeh. “Što to?”

190

Bosnaunited&Crowarez “Zamolio sam Gideona da ti to nabavi. Skini veo pa ću ti pokazati.”

Nije mu promaknuo Renatin zaštitnički pogled kad je Mira odmaknula tkaninu s lica. “Što je to?”

“U redu je”, rekao je izvadivši plastičnu kutijicu iz džepa traperica. “Možeš mi vjerovati.

Obje mi možete vjerovati.”

Renata se malo opustila dok je gledala kako Nikolaj odvrće poklopac male kutijice za kontaktne leće. “Ovo su posebne leće. Gideon misli da bi ti mogle pomoći s očima. Što kažeš na to da više nikad ne moraš staviti veo?”

Mira je oduševljeno kimnula. “Daj da ih vidim, Nikolaj.”

“Kakve su to leće?” upitala je Renata, oprezno, ali i puna nade.

“Tamne leće koje će prikriti zrcalni efekt u Mirinim očima. Moći će gledati kroz njih, ali nitko neće primijetiti ništa neobično u njezinim očima. Šarenice će joj biti prekrivene, baš kao što ih je prekrivao i veo. Mislim da će tako biti bolje.”

Renata je kimnula, toplo mu se osmjehujući. “Puno bolje. Hvala ti.”

“Mogu li ih sad staviti?” upitala je Mira nestrpljivo virkajući u kutijicu u Nikolajevoj ruci. “Pogledaj, Rennie, ljubičaste su!”

“To je tvoja najdraža boja”, rekla je upitno pogledavši Nikolaja. Štošta se promijenilo u njegovu životu u ovih proteklih nekoliko dana. Preuzeo je ulogu u kojoj se nikad nije mogao ni zamisliti, a kamoli pretpostaviti da bi mu bila ovako ugodna. Bio je krvno združen mužjak s Prasestrom koja ga je voljela i djetetom koje će odgajati kao svoje. I sama pomisao na to pričinjavala mu je silno zadovoljstvo.

On, bezbrižni samotnjak, sad je imao svoju obitelj. Ni sam to još nije mogao sasvim pojmiti, a kamoli ostali u ovom kućanstvu. Bila je to posljednja stvar za koju je mislio da će ikad poželjeti ili trebati, a sada, nakon samo nekoliko dana, život mu je bio nezamisliv bez njih dvije.

Srce mu nikad nije bilo ovako puno.

“Daj da ti pomognem”, rekla je Renata uzevši od njega kutijicu i oprezno pomažući Miri da stavi leće. Kad su bile na svom mjestu nekoliko sekunda, a ništa od djetetova dara nije se moglo ni naslutiti, Renata je rukom prekrila usta, nasmijavši se. “O, moj Bože. Ovo djeluje, Nikolaj. Pogledaj samo.”

Pogledao je u ljubičasti bezdan Mirinih preobraženih očiju i nije vidio... ništa. Samo sretan, bezbrižan pogled djeteta.

Renata mu se bacila u naručje i poljubila ga. Mira je bila odmah iza nje i Niko ih je obje uhvatio u topao zagrljaj.

“I to nije sve”, rekao je nadajući se da će uživati u ostatku iznenađenja. Ustao je i obje ih primio za ruke. “Dođite sa mnom.”

Poveo ih je niz hodnik prema dizalu kojim su se iz podzemnog skloništa popeli do velike palače na površini. Mogao je osjetiti Renatinu slutnju u opuštenom stisku i ubod adrenalina koji je projurio njezinim krvotokom.

“Ne brini”, šapnuo joj je u uho. “Uživat ćeš u ovome, obećavam ti.”

191

Bosnaunited&Crowarez Barem se nadao da hoće. Radio je na tome dan i pol, trudeći se da sve ispadne kako valja. Poveo je Miru i Renatu prema službenoj blagovaonici osvijetljenoj svijećama. Dočekali su ih mirisi svježe pečenog kruha i mesa. Nikolaj nije mario za ljudsku hranu, ali Prasestre što su živjele u skloništu itekako jesu, a sudeći po pogledima dviju ženki što su koračale uz njega, i one isto.

U Renatinim očima blistalo je iznenađenje. “Spremio si nam večeru?”

“Kvragu, ne. Vjeruj mi, ja sam posljednja osoba za koju bi željela da ti pripravi jelo. To je djelo Savannah, Gabrielle i drugih žena. Vaš želudac je u vrlo dobrim rukama.”

“Ali, bila sam s njima ranije danas i nijedna mi nije ništa rekla.” “Želio sam vas iznenaditi. I one isto.”

Nije više progovorila ni riječi, a njemu nije promaknulo da su joj se koraci usporili kad su ušli u blagovaonicu. Mira je, s druge strane, prštala od ushićenja. Čim su dospjeli do nadsvođenog ulaza, istrgnula se iz Nikolajeva stiska i pohitala unutra, opuštena kao da je ovdje živjela cijeli svoj život.

Ali ne i Renata.

Bila je tiha, nepomična. Pogledala je jednom unutra, prema stolu punom jela i finog porculana, pa plitko udahnula. Nije rekla ništa dok je gledala u lica ratnika i njihovih Prasestara. U svakom se pogledu očitovala ljubazna dobrodošlica dok su ona i Nikolaj stajali na pragu.

“O, Bože”, najzad je šapnula, a glas joj je bio slomljen i hrapav.

Niko ju je slijedio kad se okrenula prema hodniku kao da želi uteći.

Dovraga. Bio je siguran da će uživati u finoj večeri s ostalima, ali očito se grdno prevario.

Kad mu se obratila, glas joj je bio prigušen emocijama. “Svi čekaju ovdje... nas?”

“Ne brini se zbog toga”, rekao je privukavši je u zagrljaj. “Želio sam ti prirediti nešto posebno, i zabrljao sam. Oprosti. Ne moraš... “ “Nikolaj.” Pogledala je u njega, očiju svjetlucavih od suza. “Nikad nisam vidjela ništa ljepše od onog stola tamo, sa svima oko njega.”

Namrštio se, sad smeten. “Onda, što nije u redu?”

Zavrtjela je glavom, progutala prigušen smijeh. “Ništa. Sve je u redu. Samo sam sretna.

Potpuno si me usrećio, i plašim se prepustiti tom osjećaju. Nikad nisam znala kako je to, i nasmrt sam preplašena da je ovo sve samo san.”

“Nije to san”, nježno je rekao odmaknuvši joj zalutali pramen s obraza. “I možeš se prepustiti meni ako se plašiš. Bit ću uz tebe koliko god to želiš.”

“Zauvijek”, rekla je ozareno ga gledajući.

Nikolaj je kimnuo. “Da, ljubavi. Zauvijek.”

Renatin potisnuti smijeh provalio je iz nje. Snažno ga je poljubila, onda se ugnijezdila uz njega pa se pod okriljem njegova zagrljaja uputila prema ostalima. Na objed sa svojom obitelji.

192