Lara adrian 8 ponoćno uskrsnuće by Dragana Kraguljac

LARA ADRIAN

PONOĆNO USKRSNUĆE 2.DIO SERIJAL PONOĆNE VRSTE KNJIGA OSMA

www.crowarez.org www.bosnaunited.net 2

PRVO POGLAVLJE Rio je posljednjih nekoliko sati do zore proveo gore na površini s Danteom, u stražnjem vrtu imanja, a zatim se spustio u sklonište kako bi neko vrijeme proveo sam u kapelici. Malo tiho svetište gdje je Red obavljao najvažnije obrede uvijek mu je bilo poput utočišta. No, ne i sad. Sve što je vidio u tom prostoru osvijetljenom svijećama podsjećalo ga je na Evinu izdaju. Zbog nje su prije nešto više od godinu dana morali balzamirati tijelo jednog od najplemenitijih članova Reda, omotati ga u bijeli posmrtni pokrov i položiti ga na oltar. Conlanova smrt u tunelu podzemne željeznice prošlog ljeta bila je nenamjerna - imao je nesreću što se zatekao na pogrešnome mjestu u pogrešno vrijeme — ali Evine su ruke bile umrljane njegovom krvlju. Rio ju je i sad mogao vidjeti kako stoji pokraj njega u kapelici, objesivši mu se o ruku i naricajući. Cijelo to vrijeme skrivala je svoju obmanu i čekala drugu priliku da s njihovim neprijateljem skuje novu zavjeru u svom nerazumnom pokušaju da Rija izvuče iz Reda — makar pritom bio i osakaćen - kako bi napokon mogao pripadati samo njoj. Ironija je bila u tome što on nikad ne bi napustio Red. Nije to želio ni sad učiniti. Želio je samo osjećati se barem malo koristan ratnicima koji su mu bili poput braće gotovo cijelo jedno stoljeće i da ne bude lišen razuma i samokontrole zbog svojih pomračenja uma, koja su ga mogla — a i trebala — ubiti. "Sranje", promrmljao je okrenuvši se kako bi se izgubio odavde. Nije imalo smisla motati se tamo po kapelici sa svojim duhovima, kao ni jadom koji su mu nanosili. Sve što je trebao kako bi oživio Evu u svom umu bio je pogled u zrcalo ili odraz u prozorskom staklu. Vraški se trudio to ne činiti, ne samo zbog šoka koji bi ga preplavio kad bi ugledao vlastiti odraz, nego zato što je želio potpuno izbaciti Evu iz svog života. Sam spomen njezina imena dovodio ga je u stanje nekontroliranog bijesa. Što je Dylan, nažalost, mogla i posvjedočiti. Pitao se je li ona dobro. Tess će se nedvojbeno izvrsno pobrinuti za nju, iako joj je moć izlječenja dodirom oslabjela sad kad je bila u drugom stanju. Svejedno, Rio se brinuo. Mrzio je sebe zbog svoje reakcije. Dylan je vjerojatno osjećala isto, ako nije bila odveć zauzeta sažaljenjem prema njemu zbog mentalne olupine kakvom se pokazao. Osjećajući se i sam osamljenim i izdvojenim poput duha, odlunjao je iz kapelice pa niz labirint prolaza sve dok nije došao do ambulante. Na brzinu se istuširao u bolesničkoj sobi što mu je bila dom mjesecima nakon eksplozije, pustivši da mu topla voda ispere bol u mišićima i bubnjanje u glavi. Dok se brisao ručnikom nakon tuširanja, misli su mu ponovno odlutale na Dylan. Bila je ovdje protiv svoje volje, no njezino puštanje podrazumijevalo bi hitno sprječavanje objavljivanja njezine priče. Sad je bilo jutro, kad pripadnici njegove vrste miruju, a ljudi gore na površini vraćaju se svojim uobičajenim dnevnim navikama. To je značilo jedan dan više za Dylanina šefa da razmišlja o objavi priče, te još jedan dan više za žene s kojima je Dylan putovala da govore o pećini koju je otkrila i nagađaju što je u njoj moglo biti. Još jedan dan da Riov zajeb dovede Red i čitavu vampirsku naciju u opasnost da budu razotkriveni. Navukao je donji dio široke modre trenirke i majicu što su još bili u ormaru zajedno s nekoliko drugih stvari preostalih od njegova produljenog boravka u bolničkom krilu. Kad je stupio u hodnik i krenuo natrag prema svojim odajama, imao je novi cilj. Glava mu je sad bila bistrija, i bio je spreman spriječiti Dylanin rad na toj priči o pećini, ne želeći čekati ni minutu dulje. No, kad je otvorio vrata svojih odaja, mjesto je bilo u mraku. Samo je mala stolna svjetiljka svijetlila u kutu dnevne sobe, kao da ju je netko ostavio za njega u slučaju da se vrati. Zurio je u tu slabašnu svjetlost dobrodošlice dok je ulazio unutra, te je tiho zatvorio vrata. Dylan je spavala. Mogao ju je vidjeti na svom krevetu u drugoj sobi, sklupčanu na pokrivaču. Nema dvojbe da je bila iscrpljena. Posljednja tri dana ostavila su posljedice na njoj. Kvragu, ostavila su posljedice i na njemu. Ušao je u mračnu sobu i čim je spustio pogled na Dylanine duge gole noge, smjesta je zaboravio na prvotan razlog dolaska u odaje. Imala je na sebi majicu i pastelne bokserice, što je očito uzela iz svoje putne torbe koja je ležala rastvorena uz krevet. 3

Pamučna kombinacija nije bila pretjerano zavodljivo noćno ruho - svakako ni blizu skupocjenim krpicama od čipke i satena u kojima je Eva običavala paradirati uokolo. Ali, neka je proklet ako Dylan nije izgledala sjajno... a i sjajno je bilo i to što je spavala na njegovu krevetu. Cristo, predobro... Povukao je svileni pokrivač s naslonjača u kutu sobe i odnio ga do kreveta kako bi je pokrio. Nije to činio samo zbog ljubaznosti. Kao jednom od pripadnika Vrste, vid mu je bio oštriji u mraku, kao i sva ostala ćutila, što bi ga moglo dokrajčiti zbog prizora polunage ženke što tako ranjiva leži tu nadohvat ruke. Pokušao je ne zamijetiti njezine dojke, bradavice što su slasno stršile pod tankim pamukom majušne majice kratkih rukava. Zurio je u njezinu glatku bijelu kožu, naročito ogoljeni dio trbuha gdje joj se majica podvila i tako ljupko podigla iznad pupka. Kušnja je bila nepodnošljiva. Kad se približio krevetu s pokrivačem u ruci, lagano se promeškoljila, prebacila noge i okrenula se na leđa. Rio se ukopao u mjestu, moleći se da se ne probudi i ne otkrije kako se nadvio nad njom poput kakvog fantoma. Pogled na nju izazove mu vrelu bol u prsima. Nije imao pravo na Dylan, ali navala posesivnosti protresla mu je cijelo tijelo poput struje. Nije bila njegova i neće ni biti, bez obzira na put koji ona odabere. Poželjela ona živjeti među Vrstom u jednom od Utočišta tame, ili život na površini bez sjećanja na Rija i njegovu rasu, neće nikad pripadati njemu. Zaslužila je bolje, to je bilo nedvojbeno. Neki drugi muškarac - bio on pripadnik Vrste ili ljudsko biće - zasigurno bi se bolje brinuo za ženu kao što je Dylan. Netko drugi će istraživati njezine mekane obline i svilenkastu kožu, uživati u tom osjetljivom pulsu što je kucao u slatkoj udubini pri dnu njezina grla. Neki drugi mužjak Vrste imat će tu čast da nježno probije Dylanine žile u blagom ugrizu obožavanja. Bit će to zavjet drugoga - nikad njegov – da je štiti od zla i krijepi je vjerno, i zauvijek, krvlju i snagom svoga besmrtnog tijela. Nije imao pravo poželjeti je kušati, pomislio je mračno dok je spuštao pokrivač preko nje što je nježnije mogao. Ali, Bože, ipak je samo to želio. Izgarao je od žudnje. Dok je navlačio svileni pokrivač, rukama je okrznuo njezine obline, uvjeravajući sam sebe da je to bilo slučajno. Nije namjeravao pustiti da mu prsti prođu kroz njezinu mekanu kosu, kroz te plamenocrvene valove vlažne od nedavnog pranja. Nije mogao odoljeti da palcem ne pomiluje profinjeni nagib njezina obraza i baršunastu kožu pod uhom. I nije mogao povući jedva čujnu psovku kad mu je pogled pao na mali zavoj što je pokrivao posjekotinu za koju je on bio odgovoran. Sranje. Ovo je bilo sve što joj je mogao uistinu ponuditi - bol i isprike. A jedini razlog zbog kojeg mu je sad dopustila da joj se približi bio je taj što nije bila svjesna njegove blizine. Nije bila budna da može vidjeti zvijer kako stoji nad njom u tami, krade dodire i mašta o onome što bi još učinio. Želio ju je tako snažno da su mu se očnjaci žarili u jezik, a njegove žudnjom preobražene oči sijevale su opasnom jantarnom svjetlošću. Taj vampirski bljesak okupao ju je plamenim sjajem osvijetlivši joj svako ulegnuće i oblinu na tijelu. Povukao je ruke od nje, a ona se pomaknula, vjerojatno zbog topline njegova preobraženog pogleda. Spustio je brzo vjeđe kako bi prikrio ta dva reflektora i ponovno zavio sobu u potpunu tamu. Nečujno se odmaknuo od nje, a zatim iskrao iz sobe prije nego se pokaže još većim lupežom u blizini ove ženke. Dylan je najprije pomislila da ju je probudio dodir, ali nježni prsti što su joj milovali obraze bili su utješna toplina zbog koje je još dublje usnula. Naglo ostavši bez te topline, prenula se iz nečeg što je bilo iznimno ugodan san. Otvorila je oči ne vidjevši ništa doli tamu u sobi. Riovoj sobi. Riovu krevetu. 4

Uspravila se u sjedeći položaj, osjećajući se nelagodno jer je zaspala ovdje nakon što se istuširala ranije te večeri. Ili je bio dan? Nije znala, i nije mogla zaključiti jer nije bilo nijednog prozora u tom golemom stanu. Soba je bila mračna i tiha, ali Dylan je osjetila da nije sama. "Ima li koga?" Kao odgovor dobila je samo upornu tišinu. Pogledala je prema dnevnoj sobi i zamijetila da je svjetiljka sad ugašena. I netko je sasvim sigurno bio ovdje u jednom trenutku jer je bila pokrivena laganim pokrivačem koji je prije bio prebačen preko jednog od naslonjača. Bio je to Rio. Znala je to bez imalo dvojbe. On je bio pokraj kreveta prije samo nekoliko trenutaka. Njegov joj je dodir tako prijao na koži, i osjetila je hladnoću kad se povukao. Osvrnula se oko sebe i spustila bosa stopala na pod. Otapkala je do francuskih vrata i odškrinula ih, napinjući se da vidi bilo što u mračnoj sobi. "Rio... spavaš li?" Nije pitala je li tamo; znala je da je bio. Osjetila je njegovu prisutnost zbog ubrzanih otkucaja svoga srca i kolanja krvi u žilama. Uputila se preko saga tamo gdje je pamtila da je vidjela kvadratnu lampu na malom pisaćem stolu. Pipala je prstima, oprezno posegnuvši za hladnim porculanom podnožja svjetiljke. "Nemoj je paliti." Dylan je okrenula glavu prema zvuku Riova glasa. Bio joj je s desne strane, negdje na sredini sobe. Sad kad su joj se oči priviknule na tamu, mogla je nazrijeti njegov golemi, mračni lik na baršunastom kauču. "Možeš otići u svoj krevet. Nisam namjeravala tamo zaspati." Koraknula je dublje u sobu... i začula muklo gunđanje iz njegova smjera. O, Bože. Ukipjela se u mjestu, samo nekoliko koraka od kauča. Je li ponovno bio u mukama zbog još jednog napadaja? Ili se možda nije sasvim oporavio on onog prijašnjeg? Dylan je pročistila grlo. Odvažila se na još jedan korak naprijed. "Jesi li... ovaj, treba li ti... nešto? Jer, ako ti ikako mogu pomoći..." "Dovraga!" Zvuk njegova glasa bio je više očajan negoli ljutit. Izveo je jedan od svojih munjevitih pokreta skočivši s kauča i uzmaknuvši prema jednom od suprotnih zidova sobe. Što je dalje mogao do nje. "Dylan, molim te. Samo se vrati u krevet. Moraš se držati podalje od mene." Ovo je vjerojatno bio dobar savjet. Držati se podalje od vampira s traumom mozga i nekontroliranim bijesom bilo je vjerojatno najpametnije stoje mogla učiniti. Pa ipak, nastavila se približavati, kao da su je zdrav razum i instinkt za preživljavanje potpuno napustili. "Ne plašim te se, Rio. Ne mislim da ćeš me ozlijediti." Nije rekao ništa čime bi to potvrdio ili zanijekao. Dylan ga je mogla čuti kako diše - ako se oštro, plitko dahtanje moglo tako nazvati. Imala je dojam kao da se približava ranjenoj zvijeri, nesigurna hoće li ispružena ruka naići na oprezno povjerenje ili opaki ugriz očnjaka. "Bio si sa mnom u sobi maločas...nisi li?" Neumoljivo mu se približavala, centimetar po centimetar, ne davši se smesti njegovom šutnjom ni tamom koja ga je obavijala. "Dotaknuo si me. Osjetila sam tvoju ruku na svome licu. Ja... svidjelo mi se to, Rio. Nisam željela da prestaneš." Prosiktao je prljavu, opaku psovku. Više je osjetila nego vidjela kako je naglo podignuo glavu. Uslijedila je stanka, a onda je očito otvorio oči jer su u tami najednom zasvijetlila dva blistava jantara. "Tvoje oči..." promrmljala je, očarana, kao noćni leptir privučen plamenom. Vidjela je Riove topazne oči kako se pretvaraju u jantar kad je uletio u svoje odaje prije nekoliko sati, ali ovo je bilo... drukčije. Sad su bile zamagljene nečim drugim doli patnjom i bijesom. Nečim intenzivnijim, ako je to uopće bilo moguće. Nije se mogla pomaknuti, samo je stajala tamo pred Riovim pogledom, osjećajući kako joj obavija tijelo od glave do pete. Srce joj je bjesomučno tuklo dok je taj pogled prodirao u njezinu srž. Sad se pokrenuo, klizeći prema njoj usporenim, no grabežljivim korakom. "Zašto si došla na onu planinu?" pitao je hrapavim, optužujućim glasom. 5

Dylan je teško progutala, promatrajući kako joj prilazi u tami. Zaustila je reći kako ju je Eva poslala tamo, ali to je samo dijelom bila istina. Evin duh joj je pokazao put, ali Dylan se vratila u onu pećinu zbog Rija. Na stranu sve drugo - uključujući i posao koji je namjeravala spasiti pričom o demonu u češkom gorju Rio je bio taj koji ju je privukao da ostane u pećini i pokuša doprijeti do njega, iako joj je razum govorio da mora pobjeći. On je bio taj koji ju je sad privlačio, želja za njime zakopala joj je stopala u pod, iako bije strah trebao potaknuti da pobjegne u suprotnom smjeru glavom bez obzira. Bio je sad točno ispred nje, još uvijek pod krinkom mraka, u kojem se isticao samo taj zavodljivi sjaj njegovih vampirskih očiju. "Dovraga, Dylan. Zašto si došla tamo gore?" Ruke su mu bile čvrste kad ju je primio za nadlaktice. Malo ju je protresao, ali on je bio taj koji je zadrhtao. "Zašto? Zašto si morala biti ta?" Znala je da će je sad poljubiti, čak i u mraku. Prvi pritisak njegovih usana na svojima prošao je kroz Dvlan poput nezadržive vatre. Pekao ju je, vrela žudnja dopirala joj je do srži. Rastapala se, izgubivši se u Riovim usnama i — o Bože — u njegovim očnjacima. Osjetila je njihove izdužene vrške kad joj je jezikom razdvojio usne, prisiljavajući je da primi ono što joj je sad davao. Dylan se nije kanila opirati. Nikad nije upoznala nešto erotičnije od osjećaja Riovih očnjaka dok ju je ljubio. Bilo je toliko smrtonosne snage u njemu; mogla ju je osjetiti, uskipjelu i opasnu, ali na samom rubu da provali. Rio ju je čvrsto držao, požudno je ljubeći, a Dylan nikad u životu nije bila toliko uzbuđena. Gurnuo ju je dolje na kauč, snažnim joj rukama poduprijevši leđa kako bi joj ublažio pad. Pritisnula ju je težina njegova snažnog tijela. Mogla je osjetiti nabreklinu njegova spolovila. Činilo joj se golemim i tvrdim poput kamena tamo između njihovih tijela. Prelazila je rukama po njegovim leđima, uvukavši ih pod majicu kako bi mogla osjetiti stezanje njegovih snažnih mišića dok se pomicao nad njom. "Želim te vidjeti", dahnula je između dva požudna poljupca. "Moram te vidjeti, Rio..." Nije pričekala njegovo dopuštenje. Pruživši ruku, pronašla je svjetiljku iza kauča i upalila je. Blaga žuta svjetlost okupala je sobu. Rio je bio nad njom opkoračivši joj bokove dok je zurio dolje u nju pogledom koji je bio prožet čistim jadom. Oči su mu blistale bjesomučnim jantarnim sjajem. Crte lice su mu bile zategnute, čeljust čvrsto stisnuta, ali ipak sasvim ne prikrivajući nevjerojatnu duljinu i oštrinu njegovih očnjaka. Dermaglifovi na njegovim ramenima prelijevali su se u prelijepim, dubokim nijansama tamnocrvene, indigo i zlatne. A njegovi ožiljci... pa, vidjela je i njih. Nije ih mogla ignorirati, i nije to ni željela. Pridignula se oslonivši se na lakat, te je posegnula prema njemu drugom rukom. Trznuo se okrenuvši lice ulijevo kao da je kanio sakriti unakaženi obraz. Ali Dylan ga nije kanila pustiti da se krije. Ne sad. I ne od nje. Ponovno je posegnula, nježno spustivši dlan na njegovu snažnu čeljusnu kost. "Nemoj", rekao je napeto. "U redu je." Nježno mu je okrenula lice prema svome. S najvećom mogućom pažnjom, lagano je milovala ožiljke. Slijedila ih je niže niz tijelo, prelazeći prstima niz njegov vrat, do ramena i bicepsa, preko kože koja je nekoć bila glatka i savršena. "Boli li te kad te ovako dodirujem?" Rekao je nešto, ali bilo je prigušeno, nerazumljivo. Dylan je sjela, uspravivši se sve dok lice nije bilo u razini s njegovim. Držala je njegov pogled, pobrinuvši se da one mačje zjenice ostanu prikovane za njezine oči dok mu je blago milovala obraz, čeljust i njegove prelijepe senzualne usne. "Ne gledaj me, Dylan", rekao je hrapavo, istu stvar koju je i maločas izgovorio, shvatila je sad. "Jebiga... kako me možeš tako gledati izbliza — kako možeš staviti ruke na mene i ne osjećati gađenje?" Dylanino se srce stegnulo poput šake u njezinim grudima. "Gledam te, Rio. Vidiš. Dodirujem te. Tebe", istaknula je. "Ovi ožiljci..." "Su nevažni", dovršila je umjesto njega. Nasmiješila se kad je pogledala u njegove usne i savršeno bijele očnjake što su mu izbili iz desni. "Tvoji su ožiljci najobičnija stvar na tebi, ako želiš znati istinu." Usne su mu se izvile kao da će je pokušati udaljiti daljnjim govorom o svojim nedostacima, ali Dylan mu nije pružila priliku. Držala mu je lice rukama i nagnula se bliže, te ga duboko, polako i strastveno poljubila. Zaječala je kad joj je zario ruke u kosu i uzvratio poljubac. 6

Tako ga je bjesomučno željela da joj je to postalo nepodnošljivo. Bože, sve ovo nije imalo smisla - ova žudnja koju je osjećala prema muškarcu kojeg jedva da je i poznavala i kojeg se zbog toliko stvari trebala plašiti, a ne ga ljubiti kao da ne postoji sutra. No, nije ga željela prestati ljubiti. Obgrlila mu je ramena i povukla ga dolje sa sobom, natrag na kauč. Kosa mu je bila svila pod njezinim dlanom, usne vrele i zahtjevne. Ruke su mu bile snažne, ali nježne kad je kliznuo njima pod rub njezine majice i prešao joj dlanom po trbuhu, a zatim po dojkama. Izvijala se pod njegovim dodirima. Prstima joj je dražio bradavice koje su postale tvrdi, bolni pupoljci, dok se jezikom poigravao uz rub njezinih usana. "O, Bože", dahnula je već izgarajući od želje za njime. Namjestio se dublje među njezinim bedrima, raširivši ih koljenima i trljajući svoju krutu erekciju o nju. Umalo da je svršila od sladostrasnog trenja njihovih tijela. Blagi Bože, doživjet će vrhunac sasvim sigurno ako nastavi tim fluidnim ritmom koji joj nije ostavljao ni najmanje sumnje u to kakav će ljubavnik biti jednom kad svuku odjeću. Podignula je nogu i zakačila gležnjeve o njegove kukove, davši mu do znanja da želi poći kamo god da je želi povesti. Nije imala običaj bacati se muškarcima pod noge - jedva da se mogla sjetiti kad se posljednji put s nekim seksala, a kamoli dobro poseksala - ali ništa toliko nije željela kao voditi ljubav s Rijom. Ovdje i sad. Sisao je njezinu donju usnu dok je izvijao kukove s njezinima. Uživala je u osjećaju njegovih očnjaka, u tom žestokom i božanstvenom pritisku njegova tijela i stezanju mišića pod njezinim dlanovima. Kliznuo je rukom među njezina bedra, prstima joj obuhvativši vlažno, vruće meso i Dylan nije mogla potisnuti jauk koji joj se podizao grlom. "Da", zasiktala je oštro dok se orgazam kovitlao njome. "O, Bože... Rio..." Iznutra se vrtložila, izgubljena u užitku, grčevito ga držeći dok joj je utroba pulsirala od oslobođenja. Čula je njegovo dublje stenjanje i u magli registrirala da je prekinuo njihov poljubac kako bi pustio da mu usne lutaju njezinim vratom. Omotala je ruke oko njega dok je vrelim jezikom prelazio po njezinu vratu. Grub potez njegovih zubi na toj točki zaprepastio ju je. Napela se, iako nije željela strahovati od onoga što je moglo uslijediti. No, nije mogla povući nesvjesnu reakciju, a Rio se odmaknuo od nje kao da je vrisnula svom snagom. "Oprosti", prošaptala je posegnuvši za njime, ali on se već odmaknuo i od nje i od kauča. Dylan je sjela, osjetivši se neobično uskraćenom. "Oprosti, Rio. Samo nisam bila sigurna..." "Nemoj se ispričavati", promrsio je potišteno. "Madre de Dios, molim te, samo se nemoj ispričavati. To je bila moja pogreška, Dylan." "Ne", rekla je očajnički želeći da ostane s njom. "Želim to, Rio." "Ne bi smjela", rekao je. "I ne bih se bio u stanju zaustaviti." Prošao je rukom kroz tamnu kosu, zureći u nju onim usplamtjelim jantarnim očima. "To bi bila strahovita pogreška za nas oboje", rekao je nakon duge šutnje. "Ah, jebiga. Već sam počinio strahovitu pogrešku." Prije nego što je uspjela bilo što reći, jednostavno se okrenuo i otišao. Kad su se vrata za njim zatvorila, Dylan je spustila majicu i namjestila bokserice. U tišini u kojoj je ostala, privukla je koljena grudima, obavila ruke oko cjevanica, a zatim isključila svjetiljku.

DRUGO POGLAVLJE Rio je podignuo devetmilimetarski pištolj i naciljao u metu na suprotnom kraju vježbaonice. Bilo mu je čudno držati pištolj u ruci unatoč tomu stoje to godinama bilo njegovo oružje, s kojim je bio ubojito učinkovit... prije. Prije eksplozije u skloništu. Prije ozljeda koje su ga spriječile da se nastavi boriti, bacivši ga u bolesnički krevet, slomljena tijela i uma. Prije nego ga je vlastita sljepoća na Evinu dvoličnost natjerala da preispituje sve ono što je bio i što bi mogao postati. Znoj mu je izbio nad gornjom usnom dok je ciljao metu. Prst na okidaču bio je drhtav, i trebao je upeti svu koncentraciju kako bi se fokusirao na sićušnu siluetu otisnutu na papiru nekih desetak metara dalje. No, upravo je to i bila svrha njegova dolaska ovamo. Nakon onoga što se dogodilo s Dylan prije nekoliko minuta, trebao je nečim zaokupiti misli, nečim što će zahtijevati punu koncentraciju i smiriti ga. I, uz malo sreće, otupiti rubove nezadovoljene gladi koja ga je i sad izjedala. Želio je Dylan potrebom što mu je i dalje tinjala žilama dubokim, primitivnim ritmom. Još uvijek je mogao osjetiti njezino tijelo kako se izvija pod njime, tako mekano i podatno. Tako strastveno... prepustivši mu se do kraja iako je bio stvoren za ulogu Zvijeri, uz nju, Ljepoticu. Prepustio se maštanjima dok je ljubio Dylan, kad ju je pritisnuo pod sobom pitajući se može li ta žestoka privlačnost zaista biti uzajamna. Nitko ne može tako dobro glumiti. Eva je nekoć tvrdila da ga voli. Dubina njezine izdaje bila je šok, ali, u pozadini uma, znao je da nije bila sretna onim što je bio, životom ratnika koji je odabrao. Još na samom početku nije htjela da im se pridruži. Nije nikad razumjela njegovu potrebu da čini dobro, da bude od koristi. Više no jednom pitala ga je zašto mu nije bila dovoljna, zašto ljubav prema njoj nije mogla biti dovoljna. Želio je oboje, ali čak je i ona mogla vidjeti da je Red želio više. Rio se i sad mogao sjetiti one noći kad je otišao u gradski park s Evom i fotografirao je na malom mostu nad rijekom. Te mu je noći rekla kako želi od njega da napusti Red i da začnu dijete. Bili su to zahtjevi koje nije mogao - ili nije htio - ispuniti. Daj mi još vremena, rekao bi joj. Ratnici su bili u jeku borbe s Krvožednima i rekao joj je neka bude strpljiva. Jednom kad stvari dođu na svoje mjesto, možda će razmišljati o obitelji. Gledajući unatrag, nije bio siguran je li to iskreno mislio. Eva mu nije povjerovala; vidio joj je to u očima, čak i tada. Kvragu, možda je upravo u tom trenu odlučila uzeti stvari u svoje ruke. Iznevjerio je Evu, i znao je to. Ali vratila mu je stostruko. Njezina ga je izdaja potresla na toliko mnogo razina. Zbog toga je u sve sumnjao, pa čak i u smisao njegova postojanja na ovome svijetu. Kad ga je Dylan poljubila - kad ga je pogledala u lice, a u očima joj se samo očitovala iskrenost - Rio je povjerovao, barem na trenutak, da nije bio samo bijedan niškoristi. Kad je pogledao u Dylanine oči i osjetio njezinu ruku na svojim ožiljcima, povjerovao je da bi možda ipak mogao biti dostojan života. A bio je zapravo sebični gad misleći da može nešto ponuditi ženi poput nje. Već je jednoj uništio život, a umalo i svoj vlastiti; nije se kanio igrati i Dylaninim životom. Suzio je pogled na metu i prisilio se čeličnom mirnoćom držati pištolj. Povukao je okidač, osjetio poznati udarac kad se Beretta otpustila, a metak eksplodirao u samom središtu mete. "Drago mi je što vidim da nisi izgubio ama baš ništa od svoje preciznosti. Ubojit, kao i uvijek." Rio je spustio pištolj na policu ispred sebe. Kad se okrenuo, ugledao je Nikolaja kako stoji iza njega, širokim leđima naslonjen na zid. Rio je znao da nije bio sam: čuo je Nikolaja i trojicu ostalih nezdruženih ratnika kako razgovaraju u udaljenom dijelu vježbaonice. Čistili su oružje i pretresali svoj kasnonoćni pohod po ljudskim noćnim klubovima. "Kakav je bio lov gore na površini?" Niko je slegnuo ramenima. "Uobičajen, uglavnom." "Seksi cure bez dovoljno mozga da pobjegnu kad vas vide?" upitao je Rio pokušavajući probiti led nastao među njima otkako se vratio u sklonište. 8

Na njegovo olakšanje, Nikolaj se nacerio. "Nema ništa loše u malom opuštanju kad je riječ o ženama, stari moj. Možda bi idući put mogao otići s nama. Mogao bih ti pribaviti nešto lijepo i razvratno." Dvije jamice usjekle su mu se u obraze. "Ako ne budeš imao druge planove u međuvremenu. Ti glupi gade." Bilo je to izrečeno bez pakosti, samo s ozbiljnom zabrinutošću za prijatelja. "Obavijestit ću te", rekao je Rio i mogao je vidjeti u ratnikovu suženom pogledu da je Nikolaj shvatio da ne govori o mogućnosti odlaska u akciju gore na površinu. Nikolajev se glas stišao do povjerljivog tona. "Ne smije ona odnijeti pobjedu, znaš? Jer, to bi značilo odustajanje. Aha, zajebala te je, i ne kažem da bi joj trebao oprostiti i zaboraviti jer, iskreno govoreći, mislim da ni sam to ne bih mogao da sam na tvome mjestu. Ali, još uvijek si ovdje. Zato, jebeš nju", rekao je Niko grubo. "Jebeš Evu. I jebeš onu bombu što je eksplodirala u skladištu. Jer ti si, moj prijatelju, još uvijek ovdje." Rio se podsmjehnuo, ali bio je to slabašan zvuk u njegovu stisnutom grlu. Pokušao je pročistiti grlo osjećajući se nelagodno jer je mario što je nekomu stalo do njega. "Kvragu, amigo. Koliko si često gledao Oprah otkako me nije bilo? Jer dolazeći iz tvojih usta, ovo je zbilja bilo dirljivo." Nikolaj se veselo nacerio. "Kad bolje promislim, zaboravi sve sranje koje sam maločas rekao. Jebeš i sebe također." Rio se nasmijao. Bio je to prvi pravi smijeh koji je ispustio iz sebe... Isuse, nakon godinu dana. "Ej, Niko." Kade im je prišao s drugog kraja vježbaonice. Crna kosa i oštre srebrne oči pružale su tom mužjaku divlji, vučji izgled. "Prijavljujem se. Ako večeras nabasamo na onog drugog Krvožednog iz Utočišta tame, ne zaboravi da si mi ga obećao." "Ako ga ja prvi ne maznem", umiješao se Brock dolazeći iza drugog ratnika i smiješeći se dok je stavljao golemi bodež pod Kadeovu bradu. Brockov grleni smijeh odavao je njegovu dobrodušnost, ali bilo je očito da je taj ratnik Reda, regrutiran iz Detroita, znao biti mračan i opasan u borbi k'o sam vrag. Pustio je Kadea i njih se dvojica nastaviše prepirati o Krvožednima dok su izlazili iz vježbaonice svaki na svoju stranu skloništa. Chase je bio posljednji koji je naišao iz stražnjeg dijela. Prednjica njegove crne majice bila je pokidana, kao da ga je netko povlačio za nju. Sudeći po zasićenim bojama njegovih glifova i opuštenom pogledu njegovih inače tvrdih očiju, činilo se kako se dobro napunio svime što su djevojke iz kluba imale za ponuditi. Blago se naklonio glavom Riju u znak pozdrava, a zatim se obratio Nikolaju: "Dobiješ li još kakvu informaciju iz Seattlea, obavijesti me. Baš me zanima zašto Agencija nije još potvrdila umorstva takve vrste." "Može", rekao je Niko. "I sam bih to volio znati." Rio se namrštio. "Tko je ubijen u Seattleu?" "Jedan od najstarijih stanovnika tamošnjeg Utočišta tame", rekao je Niko. "Tip je zapravo bio pripadnik Prve generacije." Vlasi na stražnjem dijelu Riova vrata odjednom se podignu na taj dio informacije. "Kako je ubijen?" Nikolajev pogled bio je smrknut. "Metak u čelo." "Gdje?" "Obično se čelo nalazi na prednjem dijelu glave", otegnuo je Chase prekriživši snažne ruke na prsima. Rio mu je dobacio sužen pogled. "Hvala na lekciji iz anatomije, Harvarde. Mislio sam gdje je vampir bio u trenutku kad je ubijen?" Niko se susreo s Riovim ozbiljnim pogledom. "Ubijen je na stražnjem sjedalu svoje limuzine. Moj kontakt kaže da se vraćao s opere ili baleta, ili nekog sličnog sranja, i dok je čekao na semaforu, netko mu je prosvirao mozak i nestao prije nego što je vozač uopće shvatio što se dogodilo. Zašto pitaš?" Rio je slegnuo ramenima. "Možda nije ništa važno, ali dok sam bio u Berlinu, Andreas Reichen mi je spomenuo umorstvo pripadnika Prve generacije koje se tamo dogodilo. Samo što je ovaj mužjak nagrabusio u krvnom klubu." "Ti privatni klubovi su već desetljećima zabranjeni", rekao je Chase. "Točno", složio se Rio sarkastično jer je taj bivši agent očito riješio da bude drkadžija. "Zato tiskaju pozivnice nevidljivom tintom i treba ti tajno zvonce da bi mogao ući." "Ubijen je na isti način, taj mužjak iz Berlina?" upitao je Niko. "Ne, nije bila u pitanju prostrijelna rana. Prema Reichenovim izvorima, taj je ljubitelj orgija obezglavljen." 9

Niko je zazviždao ispod daha. "To su dvije od tri najučinkovitije metode ubijanja vampira Prve generacije. Opcija broj tri je izlaganje UV zrakama i, priznajmo, najmanje učinkovita osim ako nemaš desetak minuta vremena da se posvetiš poslu." "Ta dva ubojstva ne moraju biti povezana", rekao je Rio, nesiguran koliko može vjerovati vlastitim instinktima. No, proklet bio ako mu zvona na uzbunu nisu odzvanjala u ušima, kao da mu je glava katedrala na uskrsnu nedjelju. "Nešto tu smrdi", rekao je Chase najzad se opametivši. "Ni meni se ne sviđa kako sve zvuči. Dva mrtva pripadnika Prve generacije u, koliko, tjedan dana? I oba slučaja smrde na smaknuće." "Ne znamo je li to bilo u pitanju", oprezan je bio Niko. "Dajte, promislite o vjerojatnosti. Kad živiš više od tisuću godina, sigurno si nekome tijekom života stao na žulj. Nekome tko bi te mogao usmrtiti na stražnjem sjedalu limuzine, ili te giljotinirati u krvnom klubu." "A oni iz Utočišta tame ne žele da u javnost iziđe ni riječ o klanjima?" dometnuo je Rio. Chaseove zlatne obrve su se skupile. "Zar i oni iz Berlina također pokušavaju zataškati?" "Aha. Reichen je rekao da ne žele skandal. Ne izgleda baš najbolje kad ti stup društva skrate za glavu u klubu koji vrvi krvavim, mrtvim ljudima." "Ne, ne izgleda", složio se Chase. "Ali dva mrtva vampira Prve generacije prilično je ozbiljan udarac cijeloj vampirskoj naciji. Ne može ih biti ukupno više od dvadeset koji žive medu cijelom populacijom — zajedno s Lucanom i Teganom. Jednom kad nestanu, nema ih više." Nikolaj je kimnuo. "Istina. I ne možemo ih više proizvesti." Ledena misao potone u Riov želudac. "Ne možemo, osim ako nemamo Drevnog, Prasestru i otprilike dvadeset godina prednosti." Obojica ratnika pogledaju ga smrknuta izraza na licu. Niko prođe rukom kroz svoju plavu kosu. "Ah, jebiga. Ne misliš valjda..." "Molim se Bogu da sam u krivu", rekao je Rio. "Ali bolje nam je da probudimo Lucana."

TREĆE POGLAVLJE Kad ie ostala sama nakon što je Rio otišao, u Dylan se uvukao strahovit nemir. U glavi joj se vrtjelo, emocije su se komešale. A nije mogla ne pomisliti na svoj život u New Yorku. Morala je barem obavijestiti majku da je s njome sve u redu. Upalivši svjetiljku, otapkala je do spavaće sobe i izvukla mobitel sa skrovitog mjesta. Gotovo je zaboravila na njega otkako je došla ovamo, kad ga je izvadila iz džepa hlača i tutnula pod madrac Riova kreveta čim je ugrabila priliku. Uključila ga je, nastojeći prigušiti ton kad se mobitel upalio. Bilo je čudno što je ostalo i ono malo od baterije. Imate poruku govorne pošte, obavijestila ju je ikona na zaslonu. Imala je signal. O, hvala Bogu. Broj ostavljen na govornoj pošti bio je iz New Yorka iz ureda Colemana Hogga. Preslušala je poruku nimalo iznenađena bujicom psovki na račun njezine nepristojnosti jer je ostavila na cjedilu fotografa u Pragu. Preskočila je ostatak prodika i prebacila na iduću poruku. Bila je to njezina majka, zvala ju je prije dva dana samo kako bi provjerila je li s njom sve u redu, te da joj kaže koliko je voli i kako se nada da se zabavlja. Zvučala je iscrpljeno, a onaj drhtavi glas izazvao je bol u Dylaninu srcu. Zatim, još jedna poruka od šefa. Ovaj put je bio još bjesniji. Poručio joj je da će iz vlastita džepa platiti honorar za fotografa, te kako njezin e-mail o produljenu boravku u inozemstvu ujedno smatra i njezinim otkazom. Dylan je, dakle, bila nezaposlena. "Sjajno", promrsila je ispod glasa dok je prebacivala na idući poziv. Nije se zapravo previše uznemirila zbog gubitka samog posla, ali manja plaća će je itekako pogoditi. Osim ako brzo ne pronađe nešto bolje, nešto veće. Nešto monumentalno. Nešto sa zubima... ili očnjacima, kad smo već kod toga. "Ne", rekla je sebi, oštro se prekorivši prije nego joj se misao do kraja mogla oblikovati u glavi. Nema šanse da sad iziđe u javnost s tom pričom. Ne kad je imala još hrpu neodgovorenih pitanja - kad je i sama poslala dio priče. Koliko god to bilo bizarno. A tu je bio i Rio. Ako joj je trebao još jedan razlog da prešuti ono što je doznala o vrsti koja postoji uz onu ljudsku, on je bio taj. Nije ga željela izdati, ni dovesti njegovu rasu u bilo kakav rizik. Sad kad ga je bolje upoznala, to joj više nije bilo na umu. Sad kad joj je stalo do njega, ma koliko se to moglo pokazati opasnim. Ono što se dogodilo među njima prije kratkog vremena dobrano ju je uzdrmalo. Poljubac je bio nevjerojatan. Čudesan. Osjećaj Riova tijela pritisnutog o njezino bio je nešto najerotičnije što je ikad doživjela. A osjećaj njegovih zubi — očnjaka — kako prelaze nježnom kožom njezina vrata bilo je podjednako jezivo i zavodljivo. Zar bi je doista ugrizao? A ako i bi, što bi joj time učinio? Sudeći po onome kako je izjurio iz sobe, nije očekivala da će ikad doznati. I zaista ne bi smjela osjećati prazninu zbog te pomisli. Ono što je trebala učiniti bilo je nekako pobjeći s ovog mjesta - gdje god da bila - i vratiti se svom životu. Vratiti se svojoj majci koja je sad već vjerojatno luda od brige jer nije bila u kontaktu s Dylan više od tri dana. Sljedeća tri dolazna poziva bila su iz sigurne kuće, sva tri upućena prošle noći. Nije bilo poruka, ali mali razmak među pozivima upozoravao je na hitnost. Dylan je pritisnula tipku za brzo biranje broja majčine kuće i čekala dok je telefon zvonio na drugom kraju linije. Nitko se nije javljao ni na majčin mobitel. Sa srcem u grlu, nazvala je broj sigurne kuće. Janet je podignula slušalicu na majčinu telefonu. "Dobro jutro, dobili ste ured Sharon Alexander." "Janet, bok. Dylan je." "Oh... bok, dušo. Kako si?" pitanje je zvučalo neobično oprezno, kao da je Janet već znala - ili je mislila da zna - kako Dylan vjerojatno prolazi teške trenutke. "Jesi li u bolnici?" "Što... nisam?" Dylanin je želudac potonuo. "Što se događa? Mama? Što nije u redu?" "O, Gospode", Janet je blago uzdahnula. "Misliš, ti ne znaš? Mislila sam da te je Nancy nazvala... Gdje si, Dylan? Jesi li se uopće vratila kući?" 11

"Nisam", rekla je jedva svjesna da uopće govori zbog hladne boli što joj se razlijevala grudima. "Nisam, ja sam, ah... još uvijek sam izvan grada. Gdje mi je mama, Janet? Je li dobro? Što joj se dogodilo?" "Osjećala se malo iscrpljenom nakon krstarenja prije neku večer, ali jučer popodne onesvijestila se ovdje u sigurnoj kući. Dylan, srce, trenutačno se ne osjeća dobro. Odveli smo je u bolnicu i tamo su je zadržali." "O, Bože." Dylanino tijelo je obamrlo, sledilo se u mjestu. "Vratilo se?" "Oni misle da jest, da." Janetin je glas bio tiši no ikad. "Tako mi je žao, dušo." Lucan nije bio najsretniji što su ga izvukli iz kreveta s Gabriellom usred bijela dana, ali čim je čuo razlog ometanju, vođa Reda preuzeo je poslovan stav i smjesta se usredotočio. Navukao je tamne traperice i svilenu košulju i izišao u hodnik gdje su čekali Rio, Nikolaj i Chase. "Trebat će nam Gideon da nešto provjeri", rekao je Lucan otklopivši mobitel i pozvavši broj u odajama ratnika. Promrmljao je pozdrav i brzu ispriku zbog ometanja, a zatim prenio Gideonu vijesti koje su Rio i ostali upravo podijelili s njime. Dok su njih četvorica odlazila iz hodnika prema tehničkom laboratoriju, Gideonovu osobnom centru, Lucan je završio kratki razgovor i zaklopio mobitel. "Na putu je. Vraški se nadam da nisi u pravu, Rio." "I ja također", odvratio mu je Rio ništa manje zabrinut od ostalih. Gideonu nije trebalo više od nekoliko minuta da se pridruži sastanku. Došao je u laboratorij u sivoj trenirci i bijeloj potkošulji, nezavezanih vezica na tenisicama, kao da ih je samo nataknuo na stopala i odjurio. Spustio je dupe u stolicu na kotače za svojim računalnim centrom i stao aktivirati programe na nekoliko različitih uređaja. "Okej, šaljem zahtjev svim agencijama i podatkovnim bankama Utočišta tame, te međunarodnoj bazi podataka", rekao je gledajući u monitore dok su polako počinjali vrtjeti podatke. "Uh. Gadno. Rekao si da je jedan od mrtvih Prve generacije ubijen u Seattleu?" Nikolaj je kimnuo. "Sudeći po ovome, tamo u Seattleu nisu zabilježili nijednu smrt. Nema uopće izvješća o pripadniku Prve generacije među tamošnjom populacijom, iako to nije ni toliko neobično. Baze podataka su nam na raspolaganju samo nekoliko desetljeća, stoga nisu cjelovite. Popisano je samo nekoliko najstarijih pripadnika Vrste, ali većina od onih dvadesetak još živih očito želi zaštititi svoju privatnost. Glasine kažu da ih se više od nekoliko dobrovoljno povuklo i nisu bili više od stoljeća ni blizu utočištima. Rekao bih da drže kako su zaslužili osamu nakon tisuću i više godina života. Nije li tako, Lucane?" I sam Lucan imao je oko devet stotina godina i nije bio u bazi podataka, pa je samo potvrdno zagunđao, a sive su mu se oči suzile na monitore. "Što je s Europom? Ima li kakvih izvješća o vampiru kojeg je spominjao Reichen?" Gideon je tipkao brzinom svjetlosti po svojoj tipkovnici, pristupivši još jednome osiguranom programskom sustavu kao da je riječ o dječjoj igri. "Sranje. Ma kakvi, ni tamo nema ništa. Moram reći da je ova šutnja pomalo jeziva." Rio se morao složiti. "Dakle, ako nitko ne prijavljuje smrt pripadnika Prve generacije, moglo bi ih biti i više od ove dvojice." "To je nešto što tek moramo otkriti", rekao je Lucan. "Koliko ih je registrirano u bazi na svim lokacijama Vrste, Gideone?" Ratnik je na brzinu provjerio. "Imam ih sedmoricu na području Sjedinjenih Država i Europe. Šaljem zahtjev za tiskanje imena i pridruženih Utočišta." Kad je list papira izišao iz laserskog pisača, Gideon ga je izvadio i predao Lucanu. Ovaj ga je pregledao. "Većina ovih imena mi je poznata. Znam još nekoliko njih koji nisu na popisu. Tegan se vjerojatno može dosjetiti još kojega." Odložio je popis na stol kako bi ga mogli pogledati Rio i ostali. "Znate li vi za neko ime koje nije na popisu?" Rio i Chase odmahnu glavama. "Sergej Jakut", promrmljao je Nikolaj. "Vidio sam ga jednom u Sibiru kad sam bio klinac. Bio je to prvi pripadnik Prve generacije kojeg sam upoznao - kvragu, i jedini, sve dok nisam stigao u Boston i upoznao Lucana i Tegana. Jakutovo ime nije na popisu." 12

"Misliš li da bi ga mogao pronaći bude li potrebno?" upitao je Lucan. "Osim ako već godinama nije među živima." Nikolaj se nacerio. "Sergej Jakut je jedan opaki kujin sin. Previše opak da bi bio mrtav. Mogao bih se okladiti da je još uvijek živ i, da, mislim da bih ga vjerojatno mogao locirati." "Dobro", rekao je Lucan s mračnim izrazom na licu. "Želim da brzo djelujemo. Samo za slučaj da se nalazimo u potencijalno opasnoj situaciji, trebaju nam imena i lokacije svih pripadnika Prve generacije." "Siguran sam da Agencija zna još nekoliko njih koji nisu na popisu", dometnuo je Chase. "Još uvijek imam nekoliko prijatelja tamo. Možda netko nešto zna ili me može uputiti na onoga tko zna." Lucan je kimnuo. "Aha. Provjeri onda. Ali znam da ti ne moram napominjati da ne otkrivaš sve karte. Možda ti imaš nekoliko prijatelja u Agenciji, ali Red sasvim sigurno nema. I bez uvrede, Harvarde, ali nimalo ne vjerujem tim beskorisnim dupeliscima." Lucan je uputio ozbiljan pogled Riju. "Što se tiče druge mogućnosti koju si spomenuo - ono da je Drevni možda oživljen i upotrijebljen kako bi stvorio novu lozu prve generacije vampira?" Odmahnuo je glavom i muklo opsovao. "Bio bi to scenarij iz noćne more. Ali bi isto tako mogao biti i točan." "Ako jest", rekao je Rio, "nadajmo se da ćemo mu uskoro ući u trag. I da ne kaskamo nekoliko desetljeća za tim gadom." Tek kad je to izgovorio, Rio je shvatio da je upotrijebio riječ "mi" kad je govorio o ratnicima i njihovim ciljevima. Uključio je i sebe u svojim razmišljanjima o Redu. I više od toga, počeo se ponovno osjećati dijelom cjeline - kao djelotvoran, vrijedan član - dok je stajao tamo s Lucanom i ostalima planirajući i razgovarajući o strategijama. Osjećaj je bio dobar, zapravo. Možda za njega ipak još ima mjesta. Bio je koma i počinio je određene pogreške, ali možda se mogao vratiti onome stoje nekoć bio. Još uvijek je pružao ruke prema toj novoj nadi kadli se slabašan ton oglasio na jednom od Gideonovih nadzornih sustava. Ratnik se okrenuo prema računalu mršteći se. "Što je bilo?" upitao je Lucan. "Pojavio se aktivan signal mobitela ovdje u skloništu - i to ne jedan od naših", odvratio je, a zatim pogledao Rija. "Vanjski je, a dolazi iz tvojih odaja." Dylan. "Sveca mu", Rio je zagunđao, a bijes ga je probadao. "Rekla je da nema mobitel." Dovraga, Dylan mu je lagala. A da je imao imalo soli u glavi kao što je trebao, pretražio bi je od glave do pete prije nego što je mogao i pomisliti da joj može vjerovati na riječ. Novinarka s mobitelom u ruci. Mogla je upravo sada sjediti u njegovim odajama i preko telefona govoriti CNN-u o svemu stoje vidjela i čula i - razotkriti Vrstu ljudima i činiti to točno pred njegovim jebenim nosom. "Nije imala ništa među prtljagom što bi upućivalo na postojanje mobitela", promrsio je Rio, što je bila bijedna izlika, i znao je to. "Dovraga, trebao sam je pretražiti." Gideon je utipkao nešto u jednu od svojih brojnih lipkovnica. "Mogu unijeti određene smetnje, prekinuti signal." "Učini to", rekao je Lucan. Onda se obratio Riju: "Imamo neke rupe koje valja pokrpati, prijatelju. Uključujući i onu dolje u tvojim odajama." "Aha", rekao je Rio znajući da je Lucan u pravu. Dylan je morala donijeti odluku, a vrijeme je bilo ključno sad kad se Red trebao boriti s drugim nevoljama. Lucan je spustio ruku na Riovo rame. "Mislim da je vrijeme da osobno upoznam Dylan Alexander." "Janet, halo? Nisam dobila broj mamine sobe. Halo... Janet? Jesi li još tamo?" Dvlan je odmaknula mobitel od uha. Nema signala. "Sranje." Držala je uređaj pred sobom i stala koračati po sobi tražeći točku gdje bi mogla imati jači signal. Ali... ništa. Prokleta stvar je krepala iako se baterija još nije sasvim ispraznila. 13

Jedva da je mogla razmišljati od panike koja joj je bubnjala žilama. Mama je u bolnici. Rak se vratio... O, Bože. Jedva da je uspjela odoljeti nagonu da tresne beskorisnim mobitelom o najbliži zid. "Prokleto sranje!" Sad već sasvim izbezumljena, uputila se u dnevnu sobu kako bi ponovno pokušala nazvati... I umalo da nije iskočila iz vlastite kože kad su se vrata odaja otvorila prema unutra kao da je kroz njih provalila neka olujna sila. Tamo je stajao Rio. I blagi Bože, bio je izvan sebe od bijesa. "Daj mi ga." Njegove plamteće jantarne oči i izduženi očnjaci izazvali su joj strah u želucu, ali i sama je bila bijesna, i razdirana bolju zbog pogoršanog stanja njezine majke. Morala ju je vidjeti. Morala je pobjeći glavom bez obzira iz ovog nestvarnog svijeta u koji je silom dovedena i vratiti se onome koji joj je uistinu značio. Isuse Krste, pomislila je na rubu sloma. Majka joj je ponovno bila bolesna i sama u bolnici. Morala je otići tamo. Rio je uletio u sobu. "Mobitel, Dylan. Daj mi ga. Odmah!" I tada je zamijetila da nije bio sam. Iza njega u hodniku stajala je grdosija od muškarca - vrlo vjerojatno dvometraš, s čupom crne kose, iz kojeg je zračila prijetnja koja je bila suprotna njegovu mirnom stavu. Ostao je stajati otraga dok je Rio ulazio unutra i prilazio Dvlan. "Jesi li nešto učinio s mojim telefonom?" razjareno je upitala, prestravljena zbog Rija i ove nove prijetnje, ali previše zabrinuta zbog majke da bi je bilo briga što se može s njom dogoditi. "Što si učinio, namjerno ga pokvario? Reci mi! Koji si vrag učinio s njim?" "Lagala si mi, Dylan!" "A ti si me jebeno oteo!" Mrzila je suze što su joj iznenada potekle niz lice, gotovo podjednako koliko i vlastitu zatočenost, rak i hladni bezdan boli u grudima koji se rastvorio tijekom razgovora s Janet. Rio je ispružio ruku dok joj je prilazio. Sad je i muškarac iz hodnika ušao u sobu. Nije bilo nimalo dvojbe, i ovaj je bio vampir - ratnik Vrste, kao i Rio. Njegove sive oči probijale su je poput bodeža, i baš kao što životinja osjeti grabežljivca u vjetru, Dylan je osjetila da je ovaj drugi bio još moćniji od Rija. Stariji, unatoč mladalačkom izgledu. I ubojitiji. "Koga si zvala?" pitao je Rio. Nije mu kanila reći. Stisnula je tanki mobitel u šaci, ali u istom je tom trenutku osjetila kako joj nekakva sila povlači prste prisiljavajući ih da se rastvore. Nije ih mogla držati stisnutima ma koliko se upinjala. Dahnula je kad joj je mobitel izletio iz ruke i sletio na dlan vampira koji je sad stajao pokraj Rija. "Ovdje je nekoliko poruka iz novina", objavio je mračno. "I nekoliko odlaznih poziva na druge brojeve u New Yorku. Kućni broj Sharon Alexander, zatim broj njezina mobitela, te spojeni poziv preko centrale na jedan blokirani broj na Manhattanu. Taj je poziv bio prekinut." Rio je živopisno opsovao. "Jesi li nekome govorila o nama? Ili o onome što si vidjela?" "Nisam!" bila je odlučna. "Nisam ništa nikome rekla, kunem se. Nisam vam prijetnja..." "Postoji problem vezan uz fotografije koje ste poslali na razne adrese, kao i priča koju ste poslali svome poslodavcu", podsjetio ju je onaj mračni, na način kojim bi netko podsjetio osuđene da su na putu u plinsku komoru. "Ne morate brinuti ni za što od toga", rekla je ignorirajući Riov opori podsmijeh dok je govorila. "Ta poruka iz novina? To je bio moj šef koji me je obavijestio da sam otpuštena. A, tehnički, bila je to dobrovoljna ostavka s obzirom da se nisam pojavila na sastanku u Pragu. Bila sam oteta." "Ostala si bez posla?" Rio je upitao iskosa je pogledavši i namrštivši se. Dylan je slegnula ramenima. "Nije važno. U ovom trenutku čisto sumnjam da će moj šef iskoristiti bilo koju od fotografija za priču." "To više nije problem." Onaj smrknuti je zurio u nju kao da procjenjuje njezinu reakciju. "Virusni program koji smo poslali dosad je već trebao obrisati sve datoteke na njegovu tvrdom disku u uredu. Ostatak tjedna morat će gasiti taj požar." Zbilja nije željela osjetiti ni najmanju iskru radosti zbog toga, ali drhtava čeljust Golemana Hogga zbog urušavanja tvrdog diska bila je jedna vedra točka u ovoj inače nepodnošljivoj situaciji. 14

"Isti je virus poslan na računala svih kojima ste poslali fotografije", obavijestio ju je. "Time smo se pobrinuli da se dokazi dalje ne šire, ali još uvijek se moramo pozabaviti činjenicom da nekolicina ljudi hoda uokolo sa spoznajom koja bi mogla, slučajno ili namjerno, biti prenesena drugima. Dakle, moramo ukloniti taj rizik." Nešto ledeno smjestilo se u Dylaninu želucu. "Kako to mislite... ukloniti rizik?" "Morate donijeti odluku, gospođice Alexander. Večeras ćemo vas premjestiti u jedno od ovdašnjih Utočišta tame koji su pod zaštitom Vrste, ili ćemo vas vratiti u vaš stan u New Yorku." "Moram ići kući", rekla je iako to nije bila nikakva odluka. Pogledala je Rija i otkrila kako zuri u nju bezizražajna lica. "Moram se smjesta vratiti u New York. Želite mi reći da ću moći slobodno otići?" Onaj tvrdi sivi pogled sad se okrenuo prema Riju, bez da joj je dao odgovor. "Večeras odlaziš s gospođicom Alexander u njezin dom u New Yorku. Želim da obaviš sve stoje potrebno; Niko i Kade mogu izbrisati ostale s kojima je bila u kontaktu." "Ne!" vrisnula je Dylan. Led u njezinu želucu najednom se pretvorio u jeziv strah. "O, moj Bože — ne, ne možete... Rio, reci mu..." "Kraj razgovora", rekao je onaj mračni usmjerivši pažnju na Rija, a ne na nju. "Odlazite u sumrak." Rio je ozbiljno kimnuo, prihvativši naredbu kao da ga nije nimalo uznemirila. Kao da je ovakvo što učinio već tisuću puta. "Od večeras, Rio, ne želim više rupe u programu." One okrutne oči značajno su kliznule s Dylan na Rija. "Nijednu." Kad je njegov zastrašujući prijatelj otišao, Dvlan se okrenula Riju, tresući se. "Što je mislio pod onim ukloniti rizik? Nema više rupa?" Rio je smrknuto gledao u nju. U tom je prodornom topaznom pogledu bila prisutna optužba, prezirna hladnoća i vrlo malo od onog ranjenog, nježnog muškarca koji ju je ljubio upravo u ovoj sobi još nedavno. Osjetila je hladnoću pod udarom toga tvrdog pogleda, kao da je gledala u lice stranca. "Neću dopustiti da ti i tvoji prijatelji naudite bilo kome", rekla mu je poželjevši da je glas nije izdao dok je to govorila. "Neću vam dopustiti da ih ubijete!" "Nitko neće umrijeti, Dylan." Glas mu je bio ravnodušan, toliko udaljen da teško da je bio utješan. "Izbrisat ćemo im sjećanje na ono što su vidjeli na tvojim fotografijama, kao i na sve ono što si im rekla o Vrsti ili pećini. Nećemo nikoga ozlijediti, ali moramo im izbrisati pamćenje." "Ali kako? Ne razumijem..." "I ne moraš razumjeti", rekao je blago. "Jer se i sama neću ničeg sjećati. To mi želiš reći." Jedan ju je dugi trenutak šutke promatrao. Tražila je na njegovu kamenu licu bilo kakav nagovještaj emocija. No, sve što je vidjela bio je muškarac spreman izvršiti zapovijed, ratnik posvećen svojemu zadatku. I ništa od nježnosti koju je prije vidjela u njemu neće mu stati na put. Bila je zatočenica u njegovoj milosti. Tek jedan neugodan problem koji je kanio eliminirati. Riove se obrve blago skupe dok je neodređeno kimao glavom. "Večeras ideš kući, Dylan." Trebala je biti sretna što to čuje - u najmanju ruku osjetiti olakšanje - ali Dylan se osjetila čudno napuštenom dok ga je gledala kako izlazi iz sobe i zatvara vrata za sobom.

ČETVRTO POGLAVLJE Vratio se po nju nekoliko sati kasnije i rekao joj da je vrijeme za polazak. Dylan nije bila iznenađena što je iduće čega se sjećala bilo buđenje na stražnjem sjedalu crnog terenca kad ga je Rio zaustavio uz rubnik ispred njezine zgrade u Brooklynu. Kad se uspravila u sjedeći položaj, sva omamljena, Rio je susreo njezin pogled u retrovizoru. Dylan se namrštila. "Opet si me onesvijestio." "Posljednji put", rekao je tiho kao da se ispričava. Ugasio je motor i otvorio svoja vrata. Bio je sam, ni traga onoj dvojici koji su navodno trebali biti s njima i pobrinuti se za ostale "rupe", dok će se Rio osobno pobrinuti za nju. Bože, i sama pomisao da joj majka dođe u kontakt s takvom vrstom opasnih pojedinaca s kojima je Rio očito bio povezan natjera je da se strese od tjeskobe. Kao da joj majka već nije imala dovoljno problema; Dylan nije željela da bude ni blizu ovoj novoj mračnoj stvarnosti. Pitala se koliko bi je brzo Rio mogao sustići ako pokuša izjuriti iz terenca. Ako stekne dovoljno veliku prednost, možda bi mogla stići do Midtowna gdje je bila bolnica. No, koga je to ona zavaravala? Rio ju je slijedio od Jičina do Praga. Možda bi mu trebalo nešto više vremena da je pronađe na Manhattanu... trideset sekundi, otprilike. Ali, dovraga, morala je vidjeti majku. Morala je biti uz nju, uz njezinu postelju, i vidjeti joj lice kako bi se uvjerila daje s njom sve u redu. Molim te, Bože, samo neka bude dobro. "Mislila sam da ćeš imati društvo na ovom putovanju", rekla je Dylan nadajući se daje nekim čudom došlo do promjene plana i da Riovi prijatelji nisu ni krenuli s njima. "Što se dogodilo s tom dvojicom koji su trebali poći s tobom?" "Ostavio sam ih u gradu. Nije bilo potrebe da budu ovdje s nama. Stupit će u kontakt sa mnom kad dovrše posao." "Kad dovrše teroriziranje nedužnih ljudi, hoćeš reći? Kako znaš da ti tvoji vampirski druškani neće poželjeti malu dozu krvi zajedno sa sjećanjem koje će im ukrasti?" "Dobili su jasan zadatak koji će i izvršiti." Pogledala je u zamagljene topazne oči što su zurile u nju iz zrcala. "Baš kao i ti, zar ne?" "Baš kao i ja." Izišao je iz vozila i dograbio njezinu naprtnjaču i torbu sa sjedala pokraj nje. "Dođi, Dylan. Nemamo previše vremena na raspolaganju." Kad se nije ni pomaknula, posegnuo je i zaprepastio je nježnim dodirom na licu. "Dođi. Uđimo unutra. Sve će biti u redu." Sišla je s kožnog sjedala i zajedno s njime krenula betonskim stubama prema ulaznim vratima njezine zgrade. Rio je izvadio ključeve iz njezine torbe i predao ih joj. Dylan je otključala bravu i zakoračila u ustajali zrak ulaza imajući dojam kao da godinama nije bila ovdje. "Moj stan je na drugome katu", promrsila je, ali Rio je to vjerojatno već znao. Krenuo je za njom, uspinjući se stubištem pa do njezina malog stana u dnu zajedničkog hodnika. Otključala je vrata i Rio je ušao ispred nje ostavivši je za sobom kao da je bio naviknut ulaziti u opasna mjesta, i pritom biti na čelu. Bio je ratnik, itekako. Da se to nije vidjelo iz njegova opreznog stava i golemog tijela, njegov pištolj koji je skrivao za pojasom crnih vojničkih hlača nije ostavljao mjesta dvojbi. Promatrala je kako provjerava stan, zastavši pokraj kućnog računala na malom radnom stolu u kutu. "Hoću li u ovom stroju pronaći nešto što ne bi trebalo biti tamo?" upitao je kad ga je uključio, a monitor ga obasjao blijedom plavom svjetlošću. "To računalo je stara kanta. Jedva da ga više i koristim." "Neće ti smetati ako ga ipak provjerim", rekao je dok je već otvarao datoteke i pregledavao njihov sadržaj. Nije pronašao ništa doli nekoliko prastarih članaka i osobne korespondencije. "Imate li puno neprijatelja?" upitala je Dylan prišavši mu. "Dovoljno." 16

"Ja nisam jedna od njih, znaš." Upalila je svjetlo, više u svoju korist nego u njegovu jer njemu očito nije smetao mrak. "Nikome neću reći ono što si mi ispričao, kao ni o onome što sam vidjela tijekom proteklih nekoliko dana. Baš ništa, kunem ti se. I ne samo zato što mi kaniš izbrisati pamćenje. Svejedno bih čuvala tvoje tajne, Rio. Samo sam željela da to znaš." "Stvari nisu tako jednostavne", rekao je okrenuvši se sučelice njoj. "Ne bi bilo sigurno ni za tebe, ni za nas. Mi štitimo svoje, ali opasnosti vrebaju iza svakog ugla, a mi ne možemo biti posvuda. Pustiti da netko izvan vampirskog svijeta ima saznanja o nama, mogla bi biti propast. Katkad se to i dogodi, iako se ne preporučuje. Pokojem ljudskom biću bude i povjerena istina, ali to je toliko rijetko da je to ekstrem. Osobno, nikad nisam vidio da to funkcionira. Netko uvijek nastrada." "Ja se znam brinuti o sebi." Nasmijao se, ali neveselo. "Ne sumnjam u to. Ali ovo je drukčije, Dylan. Ti nisi samo ljudsko biće. Prasestra si, i to će te uvijek razdvajati od ostalih. Možeš se povezati s mužjakom od moje vrste i živjeti vječno. No, vrlo blizu vječnosti." "Misliš kao Tess i njezin partner?" Rio je kimnuo. "Kao oni, da. No, kako bi bila dio svijeta Vrste, morala bi prekinuti veze s onim ljudskim. Morala bi ih napustiti." "To ne bih mogla učiniti", rekla je, automatski isključivši uopće ideju da napusti majku. "Ovdje je moja obitelj." "I Vrsta je također tvoja obitelj. Oni bi se brinuli za tebe kao da si član obitelji, Dylan. Mogla bi voditi lijep život u nekom od Utočišta tame." Nije mogla ne primijetiti kako o svemu govori s određenom distancom, kao da se kompletno isključuje iz svega toga. Dijelom se pitala bi li joj bilo lako odbiti ga kad bi je osobno zamolio da se pridruži njegovu svijetu. No, on je to nije pitao. A Dylanin izbor, bio lagan ili ne, bio bi isti, bez obzira na ono što bi joj ponudio. Odmahnula je glavom. "Moj život je ovdje, s mojom majkom. Uvijek je bila uz mene i ne mogu je sad napustiti. Ne bih to učinila. Ne sad. Nikad." I morala je pronaći način da što prije ode do nje, pomislila je, dok ju je Rio mirno promatrao. Nije željela čekati dok napokon ne odluči izbrisati joj sjećanje. "Ja... ovaj... moram na zahod", promrsila je. "Nadam se da me ne kaniš nadgledati dok sam tamo?" Rio je blago suzio oči, ali je polako kimnuo glavom. "Pođi, ali nemoj se predugo zadržavati." Nije mogla povjerovati da će je zbilja pustiti da ode u susjednu kupaonicu i tamo se zaključa. Uza sav onaj oprez pri ulasku u stan, očito mu je promaknula činjenica da je u zahodu mali prozor. Prozor koji je vodio na požarne stube koje su, pak, vodile na ulicu. Okrenula je slavinu i pustila snažan mlaz hladne vode u umivaonik, razmišljajući o nerazumnosti onoga što je smjerala. S druge strane vrata čekao ju je stokilaš uvježban za borbu, vampir naoružan do zuba. Već se uvjerila u njegove munjevite reflekse. Stoga su izgledi da mu pobjegne bili ravni nuli. Mogla se nadati samo tajnom bijegu, a to je podrazumijevalo da sasvim nečujno otvori prozor, izvuče se na klimave požarne stube nadajući se da se neće urušiti pod njom. Bude li u stanju svladati te poprilične prepreke, sve što treba jest pojuriti prema najbližoj postaji podzemne željeznice. Aha, mačji kašalj. Znala je da je to bilo suludo, čak i kad je pohitala prema prozoru i oslobodila bravu. Prozor je trebalo dobro potegnuti kako bi se oslobodio od nekoliko slojeva stare boje koja ga je zapečatila. Nakašljala se nekoliko puta, dovoljno glasno da prikrije buku dok je dlanom udarala po prozorskom okviru. Pričekala je jednu sekundu osluškujući pokrete u drugoj prostoriji. Kad nije ništa čula, podignula je prozor i lice joj je zapuhnuo vlažan noćni zrak. O, Kriste. Zar će zbilja ovo učiniti? Morala je. Ništa više nije bilo važno osim toga da vidi majku. Nagnula se kroz prozor kako bi se uvjerila da je put čist. Bio je. Mogla je to učiniti. Morala je barem pokušati. Nakon nekoliko dubokih uzdaha kako bi se odvažila, pustila je vodu u zahodu, a zatim se popela i provukla kroz prozor dok je mlaz grgoljio u zahodskoj školjci. 17

Silazak niz požarne stube bio je užurban i nespretan, ali za samo nekoliko sekundi dotaknula je čvrsto tlo. Pojurila je prema podzemnoj. Unatoč mlazu vode u umivaoniku kupaonice, Rio je zaista čuo gotovo nečujno klizanje prozora koji se otvarao iza onih zatvorenih vrata. Voda u zahodskoj školjci nije sasvim prigušila metalni klepet požarnih stuba dok se Dylan oprezno izvlačila. Pokušala je pobjeći, baš kako je i predvidio. Vidio je kotačiće kako joj se okreću u glavi dok je razgovarao s njom, očaj što joj je navirao u očima svakim idućim trenutkom u kojem je bila prisiljena ostati u stanu s njime. Znao je, čak i prije nego što je zatražila da je pusti na zahod, kako će prvom prilikom pokušati pobjeći od njega. Mogao ju je zaustaviti. Mogao ju je zaustaviti i sad, u ovom trenutku, dok se spuštala klimavim požarnim stubama dolje na ulicu. Ali bio je znatiželjan kamo se uputila. I kome. Vjerovao joj je kad je rekla da nema namjeru razotkriti Vrstu ljudskim medijima. Ako se ispostavi da mu je lagala, nije znao što bi učinio. Nije želio ni pomisliti da bi se mogao tako prevariti u njoj, no ništa od toga ionako neće biti važno kad joj očisti um. Oklijevao je to učiniti čim mu je rekla da nikad ne bi napustila ljudski svijet zbog Vrste. Oklijevao je jer je shvatio, sebično, da nije bio sasvim spreman izbrisati sebe iz njezinih misli. A sad je hitala kroz noć, bježeći od njega. S glavom punom saznanja koje joj nije mogao dopustiti da ih zadrži. Ustao se od Dylanina stola s računalom i otišao u malu kupaonicu. Bila je prazna, i znao je da će biti, prozor je zjapio otvoren u tamnu ljetnu noć. Provukao se, čizme su mu udarile o požarne stube na djelić sekunde prije nego je skočio i dočekao se na pločniku. Zabacivši glavu, uvlačio je zrak u pluća sve dok nije uhvatio Dylanin miris. Onda je krenuo za njom.

PETO POGLAVLJE Dylan je stajala pred staklenim vratima majčine bolesničke sobe na desetom katu bolnice pokušavajući prikupiti snagu da uđe unutra. Odjel za onkologiju bio je tako tih u ovo doba noći, čuo se samo prigušen razgovor iz sobe za bolničarke, te povremeno šuškanje pacijenata koji bi izišli na kratku šetnju odjelom, prstiju stisnutih oko stalka s infuzijom koji se kotrljao uz njih. I majka joj je bila jedna od ovih hrabrih ljudi u čijim se očima ipak očitovao strah. Dylan je mrzila i pomisao na to da će joj majka ponovno morati podnositi onaj isti bol. Nalaz biopsije koju je liječnik zatražio neće biti gotov još nekoliko dana, kako ju je obavijestila bolničarka za pultom. Nadali su se da je, bude li nalaz pozitivan, povratak bolesti ipak otkriven na vrijeme kako bi mogli početi s novom, agresivnijom dozom kemoterapije. Dylan se molila da se dogodi čudo, unatoč težini u grudima dok se pripremala na lošu vijest. Pritisnula je vrh bočice s dezinfekcijskim sredstvom ugrađenim na zidu ispred vrata, istisnula mjehurić gela na dlan i utrljala ga. Kad je izvukla par rukavica od lateksa iz kutije na pultu i navukla ih, sve što je prošla u proteklih nekoliko dana — čak i nekoliko sati — bilo je zaboravljeno. Njezini su vlastiti problemi naprosto nestali kad je otvorila vrata, jer ništa više nije bilo važno osim žene sklupčane tamo na krevetu, priključene na žice i cjevčice. Bože, majka joj se sad doimala tako sićušnom i krhkom ležeći tamo. Oduvijek je bila sitne građe, niža od Dylan dobrih desetak centimetara, a kosa joj je bila bogatije nijanse crvene, čak i s pokojom sijedom koja je izbila tijekom prve borbe s rakom. Sad je Sharonina kosa bila ošišana na kratku jež frizuru zbog koje se doimala barem desetljeće mlađom od svojih šezdeset i četiri godine. Dylan je osjetila žalac neracionalnog, ali probadajućeg gnjeva zbog činjenice da će nova runda kemoterapije odnijeti tu veličanstvenu krunu guste, bakrene kose. Polako je prišla krevetu, gotovo nečujno. Ali Sharon nije spavala. Okrenula se na krevetu kad se Dylan približila, blistavih i toplih zelenih očiju. "Oh... Dylan... bok, zlato." Glas joj je bio drhtav, što je bio jedini fizički dokaz njezine bolesti. Posegnula je i čvrsto stisnula Dylaninu ruku u rukavici. "Kako ti je bilo na putu, dušo? Kad si se vratila?" Sranje. Tako je - navodno je produljila boravak u Europi. Činilo se kao da je prošla čitava godina za ovih nekoliko dana što je bila s Riom. "Ovaj, stigla sam kući malo ranije", odvratila je Dylan, što je bila samo djelomična laž. Sjela je na rub uskog bolničkog kreveta, s rukom i dalje stisnutom majčinim snažnim stiskom. "Malo sam se zabrinula kad si tako naglo promijenila planove. Onaj tvoj e-mail u kojem si me obavijestila da ostaješ bio je tako kratak i suhoparan. Zašto me nisi nazvala?" "Oprosti", rekla je Dylan. Tajna koju je krila bila joj je još bolnija znajući koliko se majka brinula. "Nazvala bih te da sam mogla. O, mama... tako mi je žao što se ne osjećaš dobro." "Dobro se osjećam. Bolje, sad kad si ovdje." Sharonin je pogled bio čvrst, prožet mirnom odlukom. "Ali umirem, zlato. Shvaćaš to, zar ne?" "Nemoj tako govoriti." Dylan je stisnula majčinu ruku, a zatim prinijela hladne prste usnama i poljubila ih. "Prebrodit ćeš ovo, kao što si i prije. Ozdravit ćeš." Tišina - nježno popuštanje - bila je opipljiva u sobi. Njezina majka nije željela navaljivati, ali bolest je bila tu, poput aveti što lebdi u kutu. "Pa, razgovarajmo malo o tebi. Želim čuti sve što si radila, gdje si sve bila... ispričaj mi sve što si vidjela na putovanju?" Dylan je spustila pogled, nesposobna gledati majku u oči ako joj već nije mogla reći istinu. A nije joj mogla reći istinu. Ionako bi joj većina toga bila nevjerojatna, naročito kad bi joj Dylan priznala da je počela nešto osjećati za opasnog, zagonetnog muškarca. Za vampira, zaboga. I sama je pomisao bila suluda. "Reci mi više o toj priči o demonskoj pećini na kojoj radiš, zlato. One snimke koje si mi poslala su doista nevjerojatne. Kad ćeš objaviti priču?" "Nema priče, mama." Dylan je odmahnula glavom. Sad se kajala što je uopće nešto i spominjala majci, kao i bilo kome drugome, zapravo. "Ispostavilo se daje pećina samo obična pećina", rekla je nadajući se kako će je uvjeriti. "Ništa neobično nije bilo u njoj." 19

Sharon se doimala sumnjičavom. "Stvarno? Ali ona grobnica koju si otkrila - i oni nevjerojatni simboli na zidu? Odakle se to sve tamo stvorilo? Mora postojati neko značenje." "Samo obična grobnica. Vjerojatno vrlo stara, nekakva plemenska mrtvačka komora, ili nešto slično." "A snimka onog muškarca..." "To je bio skitnica", slagala je Dylan mrzeći svaki slog koji joj je silazio s usana. "Snimke su takve da sve izgleda puno važnije nego što zapravo jest. Ali, nema nikakve priče, čak ni za površno smeće kao što su novine Colemana Hogga. Zapravo, otpustio me je." "Molim? Nije valjda!" Dylan je slegnula ramenima. "Da, jest. I zapravo, i bolje je tako. Pronaći ću nešto drugo." "Pa, on je na gubitku. Bila si ionako predobra za to mjesto. Ako te to imalo tješi, mislim da si odradila izvrstan posao s tom pričom. I gospodin Fasso dijeli moje mišljenje. Štoviše, spomenuo mi je da poznaje neke ljude u velikim medijskim kućama u New Yorku. Vjerojatno bi ti mogao nešto pronaći ako ga zamolim da malo pročačka." Jao, sranje. Razgovor za posao bila je posljednja stvar o kojoj je trebala brinuti. Naročito kad joj je ostatak onoga što je upravo čula zavezao čvor jeze u grlu. "Mama, nisi mu valjda rekla za tu priču, jesi li?" "Bome, jesam. Pokazala sam mu i snimke. Žao mi je, ali ne mogu si pomoći a da se ne hvalim tobom. Ti si moja mala zvijezda." "Kome si... Ah, Bože, mama, molim te samo mi reci da nisi s puno ljudi o tome razgovarala... jesi li?" Sharon joj je potapšala ruku. "Nemoj biti toliko stidljiva. Iznimno si darovita, Dylan, i trebala bi raditi na većim i važnijim pričama. Gospodin Fasso se slaže sa mnom. Gordon i ja smo o tome razgovarali tijekom riječnog krstarenja prije neku večer." Dylanin želudac se zgrčio na pomisao da je još više ljudi upućeno u ono što je vidjela u pećini, ali nije joj promaknula iskra veselja u majčinim očima kad je spomenula muškarca koji je utemeljio sigurnu kuću. "A ti i gospodin Fasso ste sad na ti, kako čujem?" Sharon se zahihotala, tako mladalački i nestašno da je Dylan na trenutak zaboravila da sjedi pokraj majčina bolesničkog kreveta u sobi na onkološkom odjelu. "On je vrlo zgodan, Dylan, i krajnje šarmantan. Uvijek sam mislila da je rezerviran, čak i hladan, ali zapravo je vrlo zanimljiv muškarac." Dylan se nasmiješila. "Sviđa ti se." "Da", priznala je majka. "Kakav peh naići na takvog pravog gospodina, mog pravog princa na bijelom konju, sad kad je prekasno da se zaljubim." Dylan je odmahnula glavom ne mogavši podnijeti takve riječi. "Nikad nije prekasno, mama. Još uvijek si mlada. Još te čeka puno dana za proživjeti." Sjena je prešla majčinim očima kad je podignula pogled na Dylan dolje s kreveta. "Uvijek sam se silno ponosila tobom. Znaš to, zar ne, zlato?" Dylan je kimnula stisnutog grla. "Da, znam. Uvijek sam mogla računati na tebe, mama. Bila si jedina osoba na koju sam se uistinu mogla osloniti. I još uvijek je tako. Dva mušketira, je li tako?" Sharon se nasmiješila na spomen njihove davne šale, ali u očima su joj blistale suze. "Želim da budeš dobro, Dylan. S ovim, mislim. S mojim skorašnjim odlaskom... s činjenicom da ću ubrzo umrijeti." "Mama..." "Saslušaj me, molim te. Brinem se zbog tebe, dušo. Ne želim da budeš sama." Dylan je obrisala vruću suzu što joj je kliznula niz lice. "Ne bi trebala sad misliti na mene. Samo se usredotoči na sebe, na to da ozdraviš. Moraš biti pozitivna. Biopsija možda neće..." "Dylan. Prestani i poslušaj me." Majka je sjela, a tvrdoglavi pogled koji je Dylan dobro poznavala prešao je njezinim lijepim, no iscrpljenim licem. "Rak se vratio, gori nego prije. Znam to. Osjećam. I pomirila sam se s time. Moram znati da ćeš biti u stanju i sama se s time pomiriti." Dylan je pogledala dolje u njihove spojene ruke, njezine prekrivene žutim lateksom, a majčine gotovo prozirne. Kosti i tetive su se oštro ocrtavali pod hladnom, previše blijedom kožom. "Koliko se već dugo brineš o meni, dušo? I ne mislim samo na razdoblje moje bolesti. Još otkako si bila djevojčica, uvijek si se brinula za mene i trudila se dati sve od sebe da me zaštitiš." 20

"Brinule smo se jedna za drugu. Tako je to bilo oduvijek..." Nježni prsti primaknuli su se njezinoj bradi i podignuli je. "Ti si moje dijete. Živjela sam zbog tebe, i tvoje braće također, ali ti si uvijek bila moj glavni oslonac. Ti ne bi trebala živjeti zbog mene, Dylan. Ne bi trebala biti onaj stariji u odnosu. Trebaš imati nekoga tko će se brinuti za tebe." "Mogu se sama brinuti o sebi", promrsila je ne suviše uvjerljivo. Suze su joj sad tekle niz obraze. "Da, možeš. I brinula si se. Ali zaslužuješ više od života. Ne želim da se plašiš života, ili ljubavi, Dylan. Možeš li mi to obećati?" Prije nego je Dvlan uspjela bilo što reći, vrata su se otvorila i jedna od dežurnih sestara došla je s novom vrećicom s tekućinom. "Kako smo, Sharon? Boli li vas?" "Dobro bi mi došlo malo toga", rekla je kliznuvši očima na Dylan kao da sad skriva svoju bol. Što je, dakako, i osjećala. Sve je bilo puno gore nego što je Dvlan željela prihvatiti. Ustala je s kreveta i pustila bolničarku da odradi svoje. Kad je otišla, Dylan se vratila uz majčino uzglavlje. Bilo joj je toliko teško da se ne slomi, da bude snažna dok je gledala u blage zelene oči, u kojima je ona iskra - želja za borbom koja je trebala biti tu - nestala. "Dođi ovamo i zagrli me, zlato." Dylan se sagnula i ovila ruke oko nježnih ramena, nesposobna odbaciti krhkost čitavog majčina bića. "Volim te, mama." "I ja volim tebe." Sharon je uzdahnula dok se namještala natrag na jastuke. "Umorna sam, dušo. Sad se moram malo odmoriti." "Okej", odgovorila je Dylan stisnutoga glasa. "Ostat ću ovdje s tobom dok spavaš." "Ne, nećeš." Majka je odmahnula glavom. "Ne želim da sjediš ovdje i brineš se. Neću te večeras napustiti, ni idućeg dana, čak ni idućeg tjedna. Obećavam ti to. Ali sad moraš poći doma, Dylan. Želim to." Doma, pomislila je Dylan dok joj je majka tonula u san potaknut lijekovima. Riječ joj je sad zvučala čudno praznom dok je zamišljala svoj stančić sa samo nekoliko osobnih stvari. To nije bio njezin dom. Ako je nekamo sad morala otići, nekamo gdje bi se osjećala sigurnom i zaštićenom, to svakako nije bila ona bijedna rupa. Nikad nije ni bila. Dylan se ustala s kreveta i okrenula kako bi napustila sobu. Dok je brisala suzne oči, pogled joj padne na lice u sjeni i široka ramena što su se ocrtavala na svjetlima u hodniku. Rio. Pronašao ju je, slijedio ju je ovamo. Dok joj je svaki instinkt govorio da bi trebala pobjeći od njega, Dylan je umjesto toga krenula prema njemu. Otvorila je vrata i susrela se s njime ispred majčine sobe, nesposobna prozboriti ni riječi dok je ovijala ruke oko njegove čvrste topline. Blago je zajecala u njegova prsa.

ŠESTO POGLAVLJE Nije očekivao da će mu poletjeti u zagrljaj kad ga ugleda kako stoji tamo. Sad kad mu je Dylan bila u naručju dok su joj tijelo potresali jecaji, Rio se sasvim pogubio. Bio je razradio zdravu dozu ljutnje i sumnje u vremenu koje mu je bilo potrebno da je pronađe u gradu. U glavi mu je odzvanjalo od sve one buke i bezbrojnog ljudskog mnoštva kamo god bi pogledao. U sljepoočnicama mu je vrištalo od onog jarkog svjetla, i sva su ga njegova čula šibala iznutra. Ali ništa nije bilo važno u tom dugom trenutku dok je stajao tamo, držeći Dylan, osjećajući kako drhti od neizdrživog straha. Patila je, i Rio je bio preplavljen nagonom daje zaštiti. Nije želio da trpi takvu bol. Madre de Dios, mrzio ju je vidjeti ovakvom. Milujući njezina nježna leđa, spustio je usne na vrh glave tamo gdje je bila ugniježđena ispod njegove brade, mrmljajući tihe riječi utjehe. Beskorisna gesta, ali bilo je to sve što je mogao. "Tako se bojim da ću je izgubiti", šaptala je. "O, Bože, Rio... prestravljena sam." Nije morao nagađati o kome Dylan govori. Pacijentica koja je spavala u susjednoj sobi imala je istu blijedu put, istu vatrenocrvenu kosu kao i ova žena koju je držao u zagrljaju. Dylan je prema njemu podignula lice prošarano tragovima suza. "Hoćeš li me odvesti odavde, molim te?" "Odvest ću te kamo god poželiš." Prešao je palcem preko njezinih obraza. "Želiš li poći kući?" Njezin slabašan tužni smijeh zvučao je tako slomljeno, nekako izgubljeno. "Možemo li samo... neko vrijeme hodati?" "Aha. Naravno." Kimnuo je primivši je pod ruku. "Ajmo odavde." Krenuli su u tišini, dolje prema dizalu, a onda izišli iz bolnice u toplu ljetnu noć. Nije znao kamo bi je odveo, pa je samo koračao uz nju. Nekoliko blokova dalje od bolnice nalazio se pješački most koji je vodio na šetnicu uz rijeku East. Prešli su ga, i dok su koračali uz rijeku, Rio je osjetio kako u njih bulje ljudi koje su mimoilazili na šetnici. Kriomice su pogledavali njegove ožiljke i začuđeno se pitali što li on radi s ljepoticom kao što je Dylan. Vraški dobro pitanje, ono na koje on u ovom trenutku nije imao smislen odgovor. Doveo ju je u grad po zadatku koji sasvim sigurno nije podrazumijevao šetnju poput ove. Dylan je najzad usporila, zastavši uz željeznu ogradu kao bi pogledala u vodu. "Moja se majka razboljela prošle jeseni. Mislila je da je bio bronhitis. Ali nije. Presuda je bila rak pluća, iako nikad u životu nije popušila cigaretu." Neko je vrijeme ostala šutke. "Na samrti je. To mi je rekla večeras." "Žao mi je", rekao je Rio prišavši joj. Želio ju je dodirnuti, ali nije bio siguran treba li joj njegova utjeha - nije bio siguran hoće li je prihvatiti. Umjesto toga zadovoljio se dodirom njezine raspuštene kose jer mu je bilo lakše pretvarati se kako pokušava uhvatiti neposlušan pramen kako joj ne bi padao na lice na blagom ljetnom povjetarcu. "Nisam trebala ići na to putovanje po Europi. To je trebala biti njezina velika pustolovina s prijateljicama, ali nije se osjećala najbolje tako da sam je zamijenila. Nisam trebala biti tamo. Nikad ne bih ni kročila nogom u onu prokletu pećinu. Nikad te ne bih upoznala." "A sad bi voljela kad bi sve mogla povući." Nije postavio pitanje, samo je to ustvrdio kao jednostavnu činjenicu. "Voljela bih da mogu sve vratiti unatrag, istina, ali zbog nje. Voljela bih da je mogla doživjeti svoju pustolovinu. Voljela bih da nije bolesna." Dylan je okrenula glavu i pogledala ga. "Ali ne bih voljela da nisam tebe upoznala." Rio je ostao kao gromom pogođen na njezino priznanje. Prinio je ruku njezinu licu koje je bilo tako otvoreno i lijepo da je ostao bez daha. A način kojim ga je gledala - kao da je bio muškarac vrijedan nje, muškarac u kojeg bi se mogla zaljubiti... Ispustila je tih, drhtav dah. "Sve bih povukla da mogu, Rio. Ali ne ovo. Ne tebe." Ah, Cristo. Prije nego što je dospio reći sebi kako je to loša zamisao, spustio je glavu i poljubio je. Bio je to nježan susret njihovih usana, blag dodir zbog kojeg ne bi trebao ovako gorjeti. Nije to ovako očajnički trebao željeti. Nije smio osjećati ovu potrebu, ovu nježnu naklonost koja se palila u njemu svaki put kad bi pomislio na nju. 22

Nije smio zaroniti prste u njezinu svilenkastu kosu dok ju je privlačio bliže u zagrljaj, izgubljen u njezinu poljupcu. Trebalo mu je dugo vremena da se razdvoji. A čak i kad je podignuo glavu, nije joj mogao prestati milovati lice. Nije je mogao pustiti. Pokraj njih na šetnici prošla je skupina neotesanih tinejdžera, u odjeći nekoliko brojeva prevelikoj, glasno razgovarajući i naguravajući se. Rio ih je držao na oku, u njemu je rasla sumnjičavost dok je gledao kako se zaustavljaju pokraj ograde i naizmjence pljuju u vodu. Nisu izgledali pretjerano opasni, ali su se činili tipovima uvijek spremnima za kavgu. "Demetrio?" Rio je spustio pogled na Dylan, smeten. "Hmm?" "Jesam li barem blizu? Tvoje pravo ime, mislim... je li to Demetrio?" Nasmiješio se i nije mogao odoljeti a da je ne poljubi u vršak njezina pjegavog nosa. "Ne, nije." "Okej. Pa, onda, je li... Arrio?" nagađala je ozareno ga gledajući na mjesečini dok se polako odmicala iz njegova naručja. "Oliverio? Danny Terrio?" "Eleuterio", rekao je. Oči joj se razrogače. "El... le... što?" "Moje puno ime je Eleuterio de la Noche Atanacio." "Ajme. Valjda pored toga Dylan zbilja zvuči pomalo banalno, ha?" Rio se nasmijao. "Ništa vezano uz tebe nije banalno, uvjeravam te." Njezin je osmijeh bio iznenađujuće stidljiv. "Onda, što znači tako veličanstveno ime?" "Slobodan prijevod bi bio: onaj koji je slobodan i koji pripada vječnoj noći." Dylan je uzdahnula. "To je prelijepo, Rio. Moj Bože, majka te je zacijelo obožavala kad ti je dala tako divno ime." "Nije to zasluga moje majke. Ona je ubijena još kad sam bio dječak. Ime je došlo kasnije, od obitelji Vrste koja je živjela u Utočištu tame u mojoj domovini. Pronašli su me i prihvatili kao svojega." "Što se dogodilo s tvojom majkom? Mislim, ne moraš mi reći ako ne želiš - znam, postavljam previše pitanja", rekla je slegnuvši ramenima u znak isprike. "Ne, nemam ništa protiv da ti sve ispričam", rekao je i bilo mu je nevjerojatno što je to doista mislio. U pravilu je mrzio govoriti o svojoj prošlosti. Nitko iz Reda nije znao pojedinosti o njegovim strahotnim počecima, čak ni Nikolaj kojega je držao za najbližeg prijatelja. Nije bilo potrebe da o tome razgovara ni s Evom jer su se upoznali u španjolskom Utočištu tame gdje je Rio odgojen, i ona je znala sve o njegovoj nesretnoj prošlosti. Eva je ignorirala ružne činjenice o njegovu podrijetlu i godinama koje je proveo kao siroče, ubijajući jer je morao, jer nije znao drukčije. Bio je mladi divljak prije nego stoje doveden u Utočište gdje su ga podučili životu boljem od onog dok je živio poput životinje. Rio nije želio da ga Dylan gleda sa strahom i gnušanjem, ali želio joj je reći istinu. Ako je mogla gledati njegove ožiljke i ne prezirati ga zbog toga, možda u sebi ima dovoljno snage da vidi i one koje su ga uništile iznutra. "Moja je majka živjela na rubu seoceta u Španjolskoj. Bila je još djevojka - možda od kojih šesnaest godina kad ju je silovao vampir preobražen u Krvožednog." Rio je govorio tiho izbjegavajući da ga netko čuje, ali najbliži ljudi — skupina adolescentskih razbijača nekoliko metara dalje od njih na šetnici — ionako nisu obraćali pažnju. "Krvožedni se hranio njome dok ju je zlostavljao, ali moja je majka uzvratila. Navodno ga je ugrizla. Dovoljno joj je njegove krvi ušlo u usta i poslije u tijelo. Kako je bila Prasestra, spoj sjemena i krvi rezultirao je trudnoćom." "Ti", prošaptalaje Dylan. "O, Bože, Rio. Strašno je to što je prošla. Ali barem je na kraju dobila tebe." "Čudo je da me nije iščupala iz maternice", rekao je gledajući u crnu blistavu rijeku. Prisjetio se majčine patnje nad jezivim kopiletom koje je rodila. "Moja je majka bila prosta seoska djevojka. Nije bila obrazovana, ne u onom tradicionalnom smislu, kao ni u životnim stvarima. Živjela je sama u kolibi na rubu šume, izopćena od rodbine i prije nego sam ja došao na svijet." "Ali zašto?" 23

"Manos del diablo", odvratio je Rio. "Plašili su se njezinih vražjih ruku. Sjećaš se kad sam ti rekao da svaka ženka rođena s biljegom Prasestre ima nekakav poseban dar... neku vrstu psihičke sposobnosti?" Dylan je kimnula. "Da." "Pa, dar moje majke je bio prilično mračan. Dodirom i usredotočenim mislima mogla je nekoga usmrtiti." Rio se podsmjehnuo ispod glasa, te je podignuo svoje ubojite ruke. "Manos del diablo." Dylan je neko vrijeme ostala šutke proučavajući ga u tišini. "I ti imaš tu sposobnost?" "Majka Prasestra prenosi mnoga obilježja na svoje sinove: kosu, kožu, boju očiju... baš kao i psihički dar. Mislim da bi me moja majka ubila puno prije nego što sam rođen da je znala što joj raste u trbuhu. Pokušala je to najmanje jednom nakon što je doznala." Dylanine su se obrve izvile i ona nježno položi ruku na njegovu tamo gdje je počivala na željeznoj ogradi. "Što se dogodilo?" "To je jedna od mojih prvih živopisnih uspomena", priznao je Rio. "Vidiš, pomladak Vrste se rađa s malim, oštrim očnjacima. Odmah nakon izlaska iz maternice potrebna im je krv kako bi preživjeli. I tama. Moja je majka to sve očito sama zaključila, i očito tolerirala, jer sam nekako uspio preživjeti dojenačku dob. Meni je bilo savršeno normalno izbjegavati sunce i uzimati majčino zapešće kako bih preživio. Mislim da sam imao otprilike četiri godine kad sam opazio majku kako plače svaki put kad me je morala nahraniti. Prezirala me je — ono što sam bio - pa ipak, bio sam sve što je imala." Dylan mu je pomilovala nadlanicu. "Ne mogu ni zamisliti kako ti je bilo. Oboma." Rio je slegnuo ramenima. "Nisam poznavao drukčiji život. Ali moja majka je poznavala. Toga dana, dok nam je koliba bila čvrsto zatvorena kako bi se spriječio ulazak dnevne svjetlosti, majka mi je ponudila svoje zapešće. Kad sam ga primio, osjetio sam kako mi stavlja drugu ruku na zatiljak. Držala ju je tamo, a bol me je prostrijelila poput munje i zabila se u moju lubanju. Vrisnuo sam i otvorio oči. Jecala je, očajnim, jezivim jecajima dok me je hranila i držala mi rukom glavu." "Isuse Kriste", prošaptala je Dvlan, očito u šoku. "Kanila te je ubiti dodirom?" Rio se sjetio vlastita šoka kad je i sam isto to shvatio - sjetio se djeteta koje s užasom gleda osobu kojoj je vjerovao više od svih ostalih kako ga pokušava ubiti. "Nije to mogla dovršiti", bezizražajno je promrsio. "Koje god razloge imala, povukla je ruku i izjurila iz kolibe. Nisam je vidio iduća dva dana. Kad se vratila, bio sam izgladnio i prestravljen. Mislio sam da me je zauvijek napustila." "I ona sama mora da je bila prestravljena", istaknula je Dylan, a Riju je bilo drago što nije čuo ni nagovještaj sažaljenja u njezinu glasu. Prsti su joj bili topli i utješni dok mu je uzimala ruku u svoj stisak. Ruku za koju joj je upravo rekao da može dodirom izazvati smrt. "Oboje ste se morali osjećati silno izoliranima i napuštenima." "Da", rekao je. "Valjda je bilo tako. Sve je završilo otprilike godinu dana kasnije. Neki od seljana su vidjeli moju majku i navodno se za nju zainteresirali. Pojavili su se jednog dana u kolibi dok smo spavali. Bila su trojica. Provalili su vrata i napali je. Očito su čuli glasine o njoj, jer najprije su joj zavezali ruke kako ih ne bi mogla dotaknuti." Dylan je zastao dah u grlu. "O, Rio..." "Izvukli su je vani. Pojurio sam za njima pokušavajući joj pomoći, ali sunce je bilo jako. Zaslijepilo me je na nekoliko sekundi koje su mi se činile poput vječnosti dok je moja majka vrištala preklinjući ih da ne naude njoj ni njezinu sinu." Rio je još uvijek mogao zamisliti drveće — sve je bilo tako zeleno i zrelo, nebo tako plavo nad njime... eksplozija boja koje je do tada vidio samo u tamnijim, prigušenim nijansama kad je bio vani pod okriljem noći. I još uvijek je mogao vidjeti one muškarce, trojicu krupnih ljudskih muškaraca, kako naizmjence siluju bespomoćnu ženu pred očima njezina petogodišnjeg mališana, skamenjenog od užasa. "Mlatili su je, nazivali je pogrdnim imenima. Maldecida. Manos del Diablo. La puta del inferno. Nešto se slomilo u meni kad sam vidio njezinu crvenu krv prolivenu po tlu. Skočio sam na jednog od muškaraca. Bio sam toliko gnjevan da sam želio da umre u agoniji... a tako je i bilo. Jednom kad sam shvatio što sam učinio, krenuo sam za drugim muškarcem. Pregrizao sam mu vrat i hranio se njime dok sam ga polako ubijao dodirom."Dylan je sad zurila u njega, šutke. Samo je stajala, vrlo mirna. 24

"Posljednji od njih je podignuo pogled i vidio što sam učinio. Nazvao me je onim istim imenima kao i moju majku, a onda dodao još dva koja nikad prije nisam čuo: Comedor de la sangre. Monstruo. Krvopija, čudovište." Rio se gorko nasmijao. "Sve do tog trenutka, nisam znao što sam zapravo bio. No, nakon što sam ubio posljednjeg napadača i promatrao majku kako leži na suncem obasjanoj travi, nešto od te spoznaje zakopane duboko u meni čini se da se probudilo i oživjelo. Napokon sam shvatio da sam drukčiji, kao i što je to značilo." "Bio si tek dječak", rekla je Dylan nježno. "Kako si preživio nakon svega?" "Neko sam vrijeme gladovao. Pokušao sam se hraniti iz životinja, ali njihova je krv bila poput otrova. Napao sam prvo ljudsko biće tjedan dana nakon događaja. Bio sam izvan sebe od gladi i nisam imao iskustva u pronalaženju hrane. Ubio sam nekoliko nedužnih ljudi tijekom tih prvih nekoliko tjedana. S vremenom bih se bio preobrazio u Krvožednog, ali onda se dogodilo čudo. Pratio sam svoju lovinu u šumi kad se iza drveća pojavila golema sjenka. Bio je to čovjek, pomislio sam, ali kretao se nevjerojatno brzo i kriomice da sam ga jedva uspijevao držati na oku. I on je lovio. Bio je za petama tom seljaninu kojeg sam i sam opazio, i s vještinom koja je meni nedostajala, svalio je čovjeka na tlo i stao se hraniti iz rane koju mu je otvorio na vratu. Bio je krvopija, baš poput mene." "Što si učinio, Rio?" "Promatrao sam ga očaran", rekao je prisjećajući se kao da je to bilo prije samo nekoliko minuta. "Kad je završio, čovjek se ustao i otišao kao da se ništa neobično nije dogodilo. Bio sam zapanjen, i kad sam uvukao dah, krvopija me ugledao kako se skrivam u blizini. Zazvao me je i poslije, kad je čuo da sam ostao bez ikoga svoga, poveo me je sa sobom u svoj dom. Bilo je to Utočište tame. Susreo sam se s mnogima poput sebe i doznao da pripadam rasi po imenu Vrsta. Kako moja majka nije našla za shodno da mi nadjene ime, moja nova obitelj dala mi je ono koje nosim." "Eleuterio de la Noche Atanacio", rekla je Dylan, a riječi su zvučale neobično slatko iz njezinih usana. Njezina ruka, kad ju je nježno položila na unakaženu stranu njegova lica, bila je previše utješna. "Moj Bože, Rio... pravo je čudo da uopće stojiš ovdje i razgovaraš sa mnom." Primaknula mu se bliže gledajući ga u oči. Rio jedva da je mogao disati kad se pridignula na prste i spustila mu bradu kako bi ga poljubila. Usne su im se spojile drugi put te noći... s potrebom koju nijedno od njih nije imalo volje ni snage prikriti.Mogao ju je ljubiti zauvijek.No, upravo u tom trenutku, tiha šetnica eruptirala je kakofonijom pucnjave iz vatrenog oružja.

SEDMO POGLAVLJE Panika je preplavila njegove žile poput kiseline. Pucnjava se ponovno začula, još jedna bujica što je prolamala noć. Oštar ritam dolazio je odnekud iz blizine; u njegovoj glavi pucnji su tutnjali poput topovske paljbe. Sok od iznenadnog napada trgnuo mu je čula i napunio um gustom maglom koja je progutala sve. Dylan, pomislio je panično. Moram je zaštititi. Jedva da je bio svjestan svojih pokreta kad ju je zgrabio za ramena i bacio na travu pod sobom. Njezin vrisak bio je prigušen, više ga je osjetio negoli čuo kad joj je prekrio tijelo svojim, voljan se žrtvovati zbog nje. Zaštititi je po svaku cijenu. No, kad su snažno tresnuli o tlo, Rio je osjetio kako mu se um cijepa. Prošlost i sadašnjost stopili su se u jedno, pomiješali... pretvorili u zamagljeni kaos misli i napukle logike. Odjednom je ponovno bio u skladištu - Nikolaj i ostali ratnici u akciji uništenja legla Krvožednih u Bostonu. Podignuo je pogled prema stropu napuštene građevine, u sjenama zamijetivši pokrete neprijatelja. Vidio je srebrni bljesak elektroničkog uređaja u ruci tog ološa. Čuo je Nikolaja kao urla upozorenje da će bomba eksplodirati... Ah, jebiga. Rio je zaurlao kad je sjećanje na bol eksplodiralo u njegovoj glavi, u svakom djeliću njegova tijela. Osjećao se kao da gori, kao da mu se meso prži, ispunivši mu nosnice vonjem spaljene kose i kože. Hladne ruke spustile su mu se na lice, ali bio je previše izgubljen da bio znao što je java, a što košmar njegove nedavne prošlosti. "Rio?" Čuo je mekan glas, osjetio utješne dodire na svome licu. I, odnekud ne tako daleko, viku i cerekanje nekolicine ljudskih mulaca. Smijeh je bio popraćen topotom tenisica po pločniku koji se udaljavao. "Rio. Jesi li dobro?" Poznavao je taj glas. Dopirao je kroz nalet ludila što ga je preplavljivao. Bila je to svjetlost na kraju tamnog tunela njegova uma. Posegnuo je za njime osjećajući kako ga taj glas smiruje onako kako ga ništa drugo ne bi moglo smiriti. "Dylan", uspio je protisnuti između dva hropca. "Nisam htio da nastradaš..." "Dobro sam. Bile su to samo petarde." Prešla je prstima preko njegova hladnog, znojem orošenog čela. "Oni su ih klinci bacali preko ograde tamo prijeko. Sad je sve u redu." Vraga je bilo u redu. Osjetio je kako mu nadolazi jedno od njegovih pomračenja, i to brzo. Otkotrljao se od Dylan, zastenjavši. "Sranje... boli me glava... ne mogu misliti." Mora da se nagnula nad njime jer je osjetio njezin dah kako mu prelazi obrazom dok je tiho opsovala. "Tvoje oči, Rio. Sranje. Mijenjaju se... sad sjaje kao jantar." I znao je da mora biti tako. Očnjaci su mu se zarivali u jezik, koža mu se zategnula na tijelu dok ga je žestoka bol preobražavala. Ovakav je bio najubojitiji, kad nije bio pri sebi. Kad su njegove vražje ruke bile nepredvidljive, najmoćnije. "Moram te odvesti na neko manje javno mjesto", rekla je Dylan. Podmetnula je ruku pod njegovo rame. "Drži se za mene. Pomoći ću ti da ustaneš." "Ne." "Kako to misliš, ne?" "Ostavi me", hrapavo je rekao. Dylan se podsmjehnula. "Vraga hoću. Ne možeš ležati ovakav usred Manhattana i misliti da te nitko neće primijetiti. Ajde sad, dođi. Diži se." "Ne mogu.... ne želim te dotaknuti. Ne želim te ozlijediti, Dylan." "Onda nemoj", rekla je i uprla svu snagu kako bi ga povukla na noge. 26

Rio nije imao druge doli staviti ruke na njezina ramena kako bi se uspravio. No magla u njegovoj glavi postajala je sve gušća, progutavši mu vid. Borio se ne bi li suspregnuo pomračenje, svjestan da će Dylan biti najsigurnija ako ostane pri sebi. "Nasloni se na mene, kvragu", naredila mu je. "Pomoći ću ti." Dylan se uspravila pod Riovom rukom i uzela mu zapešće u svoju, prebacivši na sebe koliko god je mogla od njegove težine. Pokušavala je pronaći neko skrovito mjesto gdje bi se mogao oporaviti od napada koji ga je svladao. Odvela ga je sa šetnice u jednu jednosmjernu uličicu, manje prometnu i s manje ljudi koji bi im se mogli približiti i opaziti njegov preobražaj. "Jesi li dobro?" upitala ga je žureći prema jednoj staroj crkvi s gomilom sjena iza sebe. "Možeš li još malo?" Kimnuo je i zagunđao, ali svaki mu je korak bio tromiji od prethodnoga. "Srušit - ću se..." "Da, to sam već shvatila", rekla je. "Dobro je, Rio. Samo se drži za mene još jednu minutu, okej?" Ovaj put nije dobila odgovor, ali mogla je osjetiti koliko se upinje kako bi ostao na nogama, boreći se da ostane pri sebi dovoljno dugo da mu ona može pomoći. "Sjajno ti ide", rekla je. "Još malo pa smo stigli." Povukla ga je u tamu iza zgrade, odvodeći ga do niše uz zahrđana vrata zaključana lokotom. Naslonivši ga na zid od opeke, oprezno ga je spustila u sjedeći položaj na tlo. Letimice je pogledala u oba smjera, s olakšanjem shvativši da su dovoljno skriveni od pogleda prolaznika u uličici. "Reci mi što da radim, Rio. Što ti treba da prebrodiš ovo?" Nije odgovorio. Možda nije bio u stanju. Dylan je odmaknula njegovu tamnu kosu s lica i pokušala u očima pronaći bilo kakav znak da je još uvijek priseban. Tanke okomite zjenice i dalje su joj bile šokantne, ali još i više onaj plameni jantar koji ih je okruživao. Riove su oči plamtjele poput žeravica. Da bilo tko slučajno naiđe ovuda, bio bi slijep a da mu ne promakne ovaj nezemaljski sjaj. Dylan je pogledala stara vrata i oronulu ključanicu. Vidjela je Rija kako pali svjetiljke i pušta vodu snagom volje, pa mu obijanje ovih vrata ne bi trebalo biti naročito teško. Samo što očito nije bio u stanju ni pokušati takvo što izvesti. Glava mu je klonula na prsa i s bolnim stenjanjem pala je na stranu. "Sranje", prosiktala je. Ostavila ga je samo koliko joj je trebalo da pretraži mračno zemljište u potrazi za nečim tvrdim. Vratila se s komadom polomljene opeke koja je držala poklopac kontejnera zatvorenim. Cigla je bila gruba u njezinoj ruci, odjekujući i iskreći dok je njome tukla o lokot na vratima crkve. Trebala su još dva udarca da se odlomi i padne uz zveket. "Rio", divlje je prošaptala dok mu je podizala široka ramena. "Rio, čuješ li me? Moramo ući unutra. Možeš li ustati?" Podignula mu je bradu i zagledala se u otvorene oči koje su sad bile neopisive, prazne plamteće duplje. "Dovraga", promrmljala je, a onda se lecnula nad ironijom situacije, s obzirom da je kanila odvući onesviještenog noćnog stvora u svetište ne bi li ga zaštitila. Otvorila je vrata crkve i osluhnula. Bilo je tiho, maleno predvorje bilo je mračno, kao i glavna crkvena lađa. "Okej, evo nas", rekla je ispod daha kad mu je zgrabila ruke kako bi ga odvukla preko praga. Bio je težak k'o sam vrag, stotinu i dvadeset kilograma čvrstih mišića i kosti. Gurala ga je i odvlačila u tamu, a zatim zatvorila vrata za njima. Nije joj trebalo dugo da pronađe nekoliko svijeća i kutiju šibica u ormariću. Upalila ih je, a zatim otišla ispred kako bi uzela komad opeke kao improvizirani svijećnjak. Umetnula je svijeće u cilindrične rupe betonske cigle, a zatim otišla provjeriti Rija. "Ej", rekla je mekano nagnuvši se nad njegovim opruženim, obamrlim tijelom tamo gdje je ležao na podu. Oči su mu sad bile sklopljene, ali nemirne iza vjeđa. Mišići njegove čeljusti su se grčili, a udovi su bili nepokretni, pa ipak napeti od potisnute energije koju je Dylan mogla osjetiti kad mu se približila. Pomilovala mu je lice dodirom lakim poput pera, prelazeći prstima preko savršenog obraza zbog kojeg je bio tako nevjerojatno prekrasan, te po drugoj strani koja joj je slomila srce. Tko bi mogao uopće predvidjeti ovih nekoliko proteklih dana, i sve što je doživjela? Što bi je uopće moglo pripremiti na susret s ovim kompliciranim, nevjerojatnim muškarcem? Zar bi ga uistinu ikad mogla zaboraviti, čak i da joj izbriše sjećanje na sebe kao što je kanio? 27

Sumnjala je. Čak i da joj netko silom izbriše uspomenu na njega, srce ga nikad ne bi zaboravilo. Dylan se nagnula i utisnula poljubac na njegove opuštene usne. Riove su se oči naglo otvorile. Ruka mu je poletjela prema njezinu vratu toliko brzo da nije imala vremena ni uvući dah i vrisnuti.

OSMO POGLAVLJE Nije znao što ga je snažnije povuklo iz mrtvačke magle u njegovu umu: osjećaj mekanih usana na svojima, ili spoznaja, djelić sekunde kasnije, da drži nježan vrat u rukama. Snažno ga stišće. Bijes otječe iz kaosa njegova pomračenja u vrške očnjaka gdje su ubojitom namjerom pritiskali nježno ženkino grlo. Nije je mogao pustiti. Oči su mu bile otvorene, ali nije se mogao usredotočiti na lice pred sobom. Čuo je hropac gušenja, jauk je vibrirao o njegove stegnute palčeve. Ništa ga od toga nije izvuklo iz guste tmine. Tek kad je osjetio blage ruke kako mu se primiču licu — ožiljcima - osjetio je prvi bljesak razuma. Dylan. Cristo... nanosio joj je bol. Uz urlik, Rio se odmaknuo, oslobodivši je istog trena kad je shvatio što čini. Teturao je u sjene nepoznatog okruženja, prestravljen onim što je učinio. Sveca mu... što se moglo dogoditi da je samo malo duže držao. Čuo je kako uvlači nekoliko brzih udisaja iza njega. Čekao je da joj čuje korake kako panično bježe od njega. Ne bi je krivio. Ne bi ni pošao za njom. Čak ni zbog toga da joj izbriše pamćenje kako bi zaštitio Vrstu i tajnu iz češke pećine. Da sad pobjegne, imala bi potpunu slobodu. "Bježi, Dylan. Što dalje od mene... molim te." Čuo je komešanje pokreta dok se ustajala. Sklopio je oči. Spremanje pustiti da ode. Moleći se da ode. Umjesto toga, ona mu se približila. Trgnuo se kad joj se ruka nježno spustila na njegovu glavu, a zatim polako niz kosu. "Bježi", hrapavo je rekao. "Prije nego ponovno izgubim jebeni razum i učinim nešto još gore. Dovraga, mogao sam te ubiti." Zasiktao je kad je kleknula pokraj njega na pod. S blagim poticanjem, okrenula mu je lice prema svome. "Dobro sam, kao što možeš vidjeti. Malo si me preplašio, ali to je sve. Bože, Rio... koliko ti se često ovo događa?" Namrštio se i odmahnuo glavom nemajući ni najmanje volje o ovome razgovarati. "Kako to prebrodiš?" upitala je. "Voljela bih ti pomoći..." "Ne možeš." Nije mogao odmaknuti oči s njezina vrata. Začudo,nije je ni ogrebao, ali i dalje je mogao osjetiti onu baršunastu kožu pod svojim dlanovima, njezina toplina i dalje mu je bridjela u jagodicama prstiju. A tamo, blizu udubine u dnu njezina grla, kucao je ubrzani, zavodljivi puls. "Treba ti krv, zar ne?" rekla je previše pametna da joj promakne slabost koju nije mogao prikriti. "Bi li ti bilo bolje da se nahraniš?" "Ne od tebe." "Zašto ne ako ti treba?" Opsovao je, u glavi mu je i dalje bubnjalo od sloma. "Tvoja krv u mom tijelu stvorila bi vječnu, neraskidivu vezu. Uvijek bih te osjećao — privlačila bi me — sve dok si živa." "Oh", rekla je mekano. "A to definitivno ne bismo željeli. Ne kad ti je draže biti sam i izoliran." Rio se namrštio. "Ne znaš što osjećam." "Kad si se počeo mrziti?" upitala je, ne davši se smesti vatrom iz njegova suženog pogleda. "Je li to bilo nakon što te je Eva izdala, ili puno ranije? Još tamo u onoj kolibi u Španjolskoj?" Zarežao je, okrenuvši se od nje prije nego je mogla još više potpaliti njegov gnjev. Bio je nepredvidljiv u ovom stanju, opasan grabežljivac na rubu razuma. Još jedan dobar razlog zašto bi trebao dokrajčiti tu zvijer. Prije nego nekome opet naudi. Prije nego si dopusti i pomisliti da bi mu budućnost mogla donijeti nešto vrijedno življenja. I sasvim sigurno prije nego još malo promisli o Dylaninoj lakoumnoj ponudi. "Moja se majka već gotovo godinu dana bori za svoj život. Ne možeš tako lako odbaciti svoj." 29

"Što misliš da ćeš postići ako mi dopustiš da pijem iz tebe?" ispalio je grubim glasom. I pomalo očajničkim, čak. "Ja sam posljednje što ti treba, Dylan. Posegneš li u zamku kako bi me izvukla, ne mogu ti obećati da ti pritom neću otkinuti ruku." "Nećeš me ozlijediti." Zarežao je grubim, životinjskim zvukom. "Kako znaš?" "Zato što vjerujem u to." Počinio je prilično veliku pogrešku okrenuvši se kako bi je opet pogledao. Gledajući ga u oči, Dylan je prebacila kosu preko jednog ramena i stala se primicati bliže sve dok nije namjestila vrat uz njegova usta. Zurio je u izloženi bijeli stup vrata, prikovavši pogled na ubrzano kucanje njezina pulsa pod nježnom kožom. Zarežao je opaku psovku. Potom je rastegnuo usne, ogolio očnjake i zario ih u njezin vrat. O... Bože. Dylanino se čitavo tijelo zgrčilo u trenu kad joj je Riov ugriz probio kožu. Uslijedio je iznenadan, probadajući šok vrelog bola, a onda... blaženstvo. Toplina ju je ispunila kad su se Riove usne zalijepile za ranu koju je učinio i kad mu je krv počela navirati u usta. Sisao je iz nje pohlepno, očnjacima joj grebući kožu, jezikom stvarajući zahtjevno, slasno trenje svakim snažnim, mokrim povlačenjem iz njezine žile. "Rio", prošaptala je uz dug, drhtav dahtaj. U grlu su mu se stvarali mukli zvukovi, tutnjava uzdaha što su joj vibrirali kožom i kostima dok se spuštala na pod ispod njega. Podmetnuo je pod nju svoje snažne ruke, te je prekrio toplinom svojega tijela. Dylan se rastapala pod njime, izgubivši se u vrtoglavom užitku Riova mračnog erotskog poljupca. Izgarala je iznutra. Izvijala se pod njime, želja ju je preplavljivala dok ju je držao i pio njezinu krv. I on je bio usplamtio. Mogla je osjetiti tvrdu izbočinu njegova spolovila kako joj pritišće kuk dok je ležao na njoj. Bedra su mu bila među njezinima. Željela je osjetiti kako prodire u nju dok joj siše vrat. Zaječala je od te potrebe što je navirala njome, i stala se trljati o njegovo bedro. "Rio... želim... O, Bože, trebam te u sebi." Muklo je zastenjao, još se snažnije trljajući krutom erekcijom o nju. Ali na njezinu vratu, njegovo je povlačenje sad postalo manje pohlepno, nježnije, dok je Dylan željela osjetiti još veću vatru. Osjetila je kako joj jezikom prelazi preko ugriza, izazvavši u njoj bockavi osjećaj koji joj je putovao tijelom poput elektriciteta. Podignuo je glavu kad je Dylan zaječala zbog razdvajanja njegovih usana s njezine kože. "Ne želim da prestaneš", rekla mu je posegnuvši za njime. "Nemoj stati." Gledao je dolje u nju i na španjolskom rekao nešto ispod daha. Zvučalo je bjesomučno i grešno. Dylan je gledala u njegove plamteće jantarne oči."Sad me mrziš, zar ne?" "Ne",zarežao je, a očnjaci su mu bljeskali na prigušenoj svjetlosti svijeća. Izvukao je jednu ruku ispod nje i dotaknuo joj lice. Prsti su mu drhtali, ali blago. Zagladio joj je kosu s čela, a zatim pustio da mu ruka polako putuje niz njezin obraz, bradu i niz prsnu kost. Dylan je uvukla zrak dok joj je milovao dojke. Otkopčao joj je košulju za samo nekoliko trenutaka, a potom raskopčao grudnjak. "Tako si mekana", promrsio je, dlanom joj prekrivši nagu kožu. Spustio se i poljubio joj bradavicu, sisajući ukrućeni biserni vršak i uvukavši ga u toplinu svojih usta. Dylan se izvila pogođena užitkom što joj je prostrijelio tijelom, a želja joj se vrtložila poput vihora. Ponovno joj je poljubio usne dok je otkopčavao patent njezinih traperica. Kliznuo je rukom u gaćice. Bakreni vonj njezine krvi na njegovu jeziku ne bi je trebao toliko uzbuditi, ali svijest da se hranio iz nje – da je primio snagu i okrepu na tako iskonski, intiman način — bila je najsnažniji afrodizijak koji je ikad osjetila. A zbog onoga što joj je sad radio prstima umalo da mu nije svršila na ruku. Vrisnula je, na rubu da se sasvim izgubi. "Rio, molim te..." Svukao je svoju majicu i hlače, a zatim svukao njezine traperice. Gaćice joj je svlačio sporije prekrivajući poljupcima svaki milimetar između njezinih bedara. Kleknuo je, veličanstven u svojoj nagosti. "Dođi mi, Dylan." 30

Željela je istraživati mišićavu ljepotu njegova tijela, ali potreba je bila nestrpljiva. Uzeo ju je za ruke i posjeo na svoje krilo. Među njima, njegovo je spolovilo bilo debelo i tvrdo. Široki glavić bio je blistav i vlažan, tako grešno sočan da Dylan nije mogla odoljeti a da se ne nagne i usiše ga snažno svojim usnama. "Cristo", zasiktao je, a kita mu je poskočila na njezinu jeziku. Uronio je prstima u njezinu kosu dok ga je mamila, nekoliko puta sporo povlačeći gore-dolje niz njegovu nabreklu duljinu. Kad je podignula glavu, Riove su oči plamtjele. Očnjaci su mu sad izgledali golemi, a lice zategnuto. Milovao ju je dok se penjala na njega. Opkoračila mu je bedra. Ljubio joj je dojke i ramena, vrat i usne. "Što si mi to učinila", hrapavo je rekao,zabacivši glavu kad je uzela njegov ud i namjestila ga u klizavi procjep svoga tijela. "Ah, jebiga... Dylan." Posjela se na njega i polako kliznula do kraja. O, kako je bilo divno. Rio ju je ispunio vrelinom koju nikad nije osjetila. U početku, Dylan se samo mogla držati tamo, nepomična, prepuštajući se čistom blaženstvu njihovih spojenih tijela. Obgrlio ju je rukama kad se počela pomicati laganim, drhtavim ritmom. Dočekivao je njezine pokrete, nabijajući svojom erekcijom, prodirući dublje svakim spuštanjem njezinih kukova. Nije trebalo dugo da se u njoj počne komešati orgazam. Već je bila na pola puta prije nego što su i počeli, svaki kraj živaca bio je živ od osjećaja i tražio je da se oslobodi. Zajahala ga je snažnije ščepavši mu ramena na prvi val vrhunca koji ju je preplavljivao. Vrisnula je od užitka, grčeći se iznutra i raspavši se na milijun drhtavih komadića. Riovo posesivno stenjanje kad je svršila izmamilo joj je osmijeh na lice. Stavio je ruke pod njezine i legao dolje, povukavši i nju na pod, tijela još uvijek spojenih. Ušao je u nju žestokim prodiranjem. Ritam mu je bio užurban, bjesomučan, prepun jedva suspregnute snage. Dylan se držala dok ju je nabijao, prepustivši se osjećaju njegovih snažnih mišića koji su se zatezali i opuštali pod njezinim dlanovima. Gore nad njima, svijeće su bacale erotične sjenke po stropu, a plamičci su jače bljeskali dok je Rio prodirao dublje. Vrisnuo je od snage vlastita oslobođenja. Dok je Dylan milovala njegova snažna leđa, osjetila je kako bi najradije zaplakala od dubine užitka koji je upravo doživjela s njime... i zbog glasa u glavi koji ju je upozoravao da bi bila luda kad bi se zaljubila u njega. No, morala je priznati da je to već bila svršena stvar.

DEVETO POGLAVLJE Ako se i brinuo može li još više pogriješiti, posebice kad je bila riječ o Dylan, Riju je valjalo priznati daje upravo prešao točku s koje nije bilo povratka. Dovoljno je loše bilo to što je uzeo njezinu žilu; mužjaci Vrste, ako u sebi imaju i barem malo osjećaja za čast, nikad se ne bi hranili iz Prasestre samo radi vlastite koristi. Onaj zasitni okus Dylanine krvi izvukao ga je iz patnje, iz pomračenja koje ga je dovelo u opasnost da ga otkriju ljudi i drugi vampiri... Sranje, bio je u opasnosti puno većoj nego što je želio i pomisliti. No, koliko god mu bila potrebna, bilo je pogrešno uzeti Dylaninu krv. Iako mu je dobrovoljno ponudila, teško da je shvaćala što je zapravo učinila — povezala se s njime, a zašto? Zbog milosrđa. Možda čak i sažaljenja. Boljela ga je vlastita nemoć da je odbije. Sad je bilo prekasno da povuče svoje nedjelo jer ono što je učinio bilo je nepovratno. Znao je to, a možda je i ona sama to instinktivno znala jer je neobično utihnula dok je počivala u njegovu naručju. Rio je sad bio povezan s njome vezom koja se nije mogla raskinuti. S njezinom krvlju što mu je sad kolala tijelom i stanicama, Dylan je bila dio njega. Sve dok smrt ne uzme jedno od njih, on će osjećati njezinu prisutnost, njezino emocionalno stanje - samu njezinu bit — ma koliko ih život razdvojio. Milujući mekane obline njezina golog ramena dok mu je ležala na rukama, morao se upitati nije li krvna povezanost bila logičan slijed duboke privlačnosti koju je osjećao prema ovoj ženi. Još od prvog susreta, kad je zalutala u onu pećinu i kad joj je čuo glas u tami, osjetio je međusobnu privrženost. To što je večeras vodio ljubav s Dylan možda je također bila pogreška: sad kad je okusio njezinu strast, samo je želio još. Bio je sebičan i pohlepan, i već je dokazao sebi da nije u stanju računati na vlastitu čast i suspregnuti žudnju. Sad se usredotočio na nju - njezino plitko disanje, opreznu šutnju... Morilo ju je nešto što nije imalo veze s pogreškama koje su se dogodile među njima. Bila je žalosna zbog osobnih razloga. "Koliko je loše... to s tvojom majkom?" Dylan je teško progutala, a kosa joj se razasula po grudima kad je neodređeno zatresla glavom. "Nije dobro. Svakim danom je sve slabija." Glas joj je napukao. "Ne znam koliko će se još moći boriti. Iskreno govoreći, ne znam koliko još ima volje i truditi se." "Žao mi je", rekao je Rio milujući joj leđa, znajući kako joj može ponuditi samo beskorisne riječi. Nije želio da Dylan pati, a znao je da trpi strahovitu bol. Nije mu trebala krvna povezanost da to osjeti. I zbog toga je bio još veći gad jer je učinio ono s njom večeras. "Ne možemo ostati ovdje", rekao je uz blago režanje. "Moramo se pokrenuti." Nespretno se premjestio ispod nje i pritom zastenjao. Promrsio je psovku na španjolskome. "Jesi li dobro?" upitala je Dylan. Podignula je glavu i pogledala ga, namrštivši se od brige. "Vraća li ti se bol? Kako se osjećaš?" Frustracija se podizala njegovim grlom prijeteći izletjeti u obliku podsmijeha, ali ga je potisnuo. Umjesto toga, posegnuo je i pomilovao joj obraz. "Brineš li se uvijek tako za druge, umjesto da misliš na sebe?" Njezino mrštenje se produbilo. "Meni nije potrebna briga. Već dugo mi to nije bilo potrebno." "Koliko dugo, Dylan?" "Oduvijek." Dok je to govorila, brada joj se blago uzdigla, i Rio je lako mogao zamisliti Dylan kao pjegavu djevojčicu koja tvrdoglavo odbija bilo kakvu pomoć, ma koliko joj bila potrebna. Kao odrasla žena, bila je ista takva. Prkosna, ponosna, silno se plašeći da je netko ne povrijedi. I sam je poznavao tu vrstu straha. Koračao je sličnom samotnom stazom još otkako je bio dječak. Ali Dylan je bila snažnija od njega na toliko mnogo načina. Tek je sad počeo shvaćati koliko je zapravo bila snažna. I koliko je bila osamljena. Sjetio se kako je usput spomenula da ima dvojicu braće - obojicu nazvanih po rock zvijezdama - ali nikad je nije čuo da spominje oca. Štoviše, činilo se da od cijele obitelji u njezinu životu postoji samo ta žena koja je trenutno ležala na onkološkom odjelu u obližnjoj bolnici. Jedini član obitelji kojeg će također uskoro izgubiti. 32

"Jeste li već neko vrijeme same vas dvije?" pitao je. Kimnula je. "Moj je otac otišao kad sam imala dvanaest — napustio nas je, zapravo. Razveli su se ubrzo nakon toga, a mama se nije nikad ponovno udavala. Ali ne zato što joj je manjkalo interesa." Dylan se nasmijala, ali bio je to tužan smijeh. "Moja je majka oduvijek bila pomalo slobodnog duha. Uvijek je u nekog bila zaljubljena i svaki put bi se zaklela da je konačno pronašla onog pravog. Mislim da je zapravo zaljubljena u stanje zaljubljenosti. Čak se i sad zatreskala, u muškarca koji je utemeljio sigurnu kuću u kojoj radi. Bože, ona u sebi ima toliko ljubavi, čak i kad joj rak toliko toga oduzima..." Rio je prešao prstima niz njezinu ruku dok se borila s iznenadnim drhtanjem u glasu. "Što je s tvojim ocem? Jesi li mu javila što se događa?" Oštro se podsmjehnula. "Ne bi ga bilo briga, čak i da znam gdje se nalazi i da je dovoljno trijezan da me može saslušati. Obitelj mu je bila vrijedna samo kad bismo ga izvlačili iz nevolje ili mu pomagali da nabavi alkohol ili drogu." "Zvuči mi kao pravi ološ", rekao je Rio, a gnjev zbog Dylanine patnje probadao mu je želudac. "Šteta što je otišao. Volio bih upoznati toga kujinog sina." "Želiš čuti zašto je otišao?" Pomilovao joj je kosu promatrajući kako se svjetlost svijeća igra nad tim plamenim valovima. "Samo ako mi želiš reći." "Bilo je to zbog mog dara, kako ga ti zoveš. Moje uvrnute sposobnosti da vidim mrtve." Dylan je lijeno dodirivala jedan od njegovih glifova dok je govorila, prisjećajući se neugodne prošlosti. "Kad sam bila djevojčica, u osnovnoj školi i prije toga, moji roditelji nikad nisu naročito obraćali pažnju na činjenicu da sam povremeno znala razgovarati s nevidljivim ljudima. Nije toliko neobično da djeca imaju svoje prijatelje iz mašte, pa su valjda to jednostavno ignorirali. K tome, uza sve svađe i probleme u našoj kući, ionako nisu čuli previše od onoga što sam govorila. Pa, sve do nekoliko godina kasnije, zapravo. U jednom od svojih rijetkih trijeznih trenutaka, otac je pronašao moj dnevnik. Pisala sam o tome kako povremeno viđam i čujem te mrtve žene. Pokušavala sam shvatiti što se događa sa mnom - što je to značilo - ali on je u tome vidio priliku da me unovči." "Isuse." Rio je sve više postajao razjaren zbog tog muškarca. "Kako da te unovči?" "Nikad nije bio u stanju zadržati posao neko dulje vrijeme, i uvijek je tražio načina kako na brzinu zaraditi. Mislio je da će naplaćivati ljudima koji bi došli i razgovarali sa mnom - ljudima koji su izgubili svoje voljene i nadali se s njima nekako stupiti u kontakt — dok će on samo lijepo sjediti i brojiti novac koji će se slijevati." Polako je odmahnula glavom. "Pokušala sam mu objasniti da moje vizije nisu funkcionirale na takav način. Nisam mogla dozvati te prikaze. Nikad ne bih znala kad ću ih ponovno vidjeti, a čak i kad bi se pojavile, nije da sam s njima mogla voditi razgovore. Te mrtve žene su mi se obraćale, govorile mi stvari koje su željele da čujem, ili da postupam po njima, ali to je bilo sve. Nije bilo čavrljanja s njima o tome s kime se druže na Onoj strani, niti sam s njima mogla pregovarati kao što se može vidjeti na televiziji. No, moj otac nije htio slušati. Zahtijevao je da otkrijem kako koristim svoju vještinu... i tako sam, neko vrijeme, pokušavala sve lažirati. Nije dugo potrajalo. Jedna od obitelji koje je pokušao obmanuti tužila ga je, i otac je pukao. Tad sam ga posljednji put čula i vidjela." I bolje, pomislio je Rio razjareno, ali je shvaćao kako takvo napuštanje može povrijediti dijete kakva je bila Dylan. "Što je s tvojom braćom?" upitao je. "Nisu li oni bili dovoljno odrasli da se umiješaju i poduzmu nešto u vezi s tvojim ocem?" "U to su vrijeme obojica već bila otišla od kuće." Dylanin glas bio je vrlo tih, još više prožet patnjom nego kad je govorila o očevoj izdaji. "Imala sam samo sedam godina kad je Morrison poginuo u prometnoj nesreći. Tog je tjedna dobio vozačku dozvolu, upravo je bio navršio šesnaestu. Otac ga je izveo vani da proslave. Napio je Morrieja, a očito je otac bio u još gorem stanju jer mu je dao ključeve da ih odveze kući. Izletio je u zavoju i zabili su se u telefonsku govornicu. Moj se otac izvukao s potresom mozga i slomljenom ključnom kosti, ali Morrie... nikad se nije probudio iz kome. Preminuo je tri dana poslije."

Rio nije mogao suspregnuti gnjev što mu se vrtložio u grlu. Osjetio je bjesomučan nagon da ubije, da osveti i zaštiti ovu ženu u svome naručju. "Zbilja moram pronaći tu ništariju i pokazati mu malo prave boli", promrmljao je. "Reci mi samo da ga je drugi brat pošteno prebio." "Nije", rekla je Dvlan. "Lennon je bio stariji od Morrieja godinu i pol, ali dok je Morrie bio glasan i otvoren, Lennon je bio tih i povučen. Još pamtim izraz na njegovu licu kad je mama došla kući i rekla da je Morrie preminuo, a da će otac neko vrijeme provesti u zatvoru jednom kad ga otpuste iz bolnice. Len je samo... usahnuo. Vidjela sam da je u njemu nešto umrlo toga dana. Izišao je iz kuće i uputio se ravno u vojni ured za novačenje. Nije mogao dočekati dan kad će otići... pobjeći od nas, od svega. Nikad se nije osvrnuo. Neki su njegovi prijatelji rekli da je bio poslan u Bejrut, ali ne znamo to sa sigurnošću. Nikad nam nije pisao niti nas nazvao. Jednostavno je... nestao. Samo se nadam da je sretan, kamo god da ga je život odveo. Zaslužio je to." "I sama to zaslužuješ, Dylan. Isuse, i ti i tvoja majka zaslužujete više od onoga što vam je život pružio." Podignula je glavu i okrenula lice prema njemu, očiju sjajnih i vlažnih. Rio joj je obuhvatio lijepo lice i privukao ga sebi, nježno joj okrznuvši usne svojima. Ovila je ruke oko njega i, dok ju je tako držao, pitao se postoji li način da pruži Dylan barem malo nade... jedan komadić sreće njoj i majci koju je toliko voljela. Sjetio se Tess - Danteove Prasestre - i njezine nevjerojatne vještine iscjeljivanja svojim dodirom. Tess je pomogla Riju da zaliječi neke od ozljeda, a više je no jednom iz prve ruke posvjedočio kako je liječila rane i lomove kostiju zadobivene u borbi. Rekla je da se vještina povukla sad kad je bila noseća, ali što ako je postojala šansa... makar i najmanja? Dok je mozgao o mogućnostima, zazvonio mu je mobitel. Dograbio ga je iz jednog od džepova odbačene jakne i otklopio. "Sranje. To je Niko." Pritisnuo je tipku zajavljanje. "Da." "U kurac, stari, gdje si?" Bacio je pogled na Dylan, koja je izgledala tako divno pod mekanom svjetlošću svijeća. "U gradu sam - u Midtownu. S Dylan." "U Midtownu s Dylan", sarkastično je ponovio Niko. "Valjda to objašnjava zašto je Rover parkiran uz rubnik i nema nikog u njezinu stanu. Odlučili ste otići na predstavu, ili nešto slično? Koji se vrag događa s tobom i tom tvojom ženkom, amigo?" Riju trenutačno nije bilo do objašnjavanja. "Sve je u redu ovdje. Jeste li ti i Kade naletjeli na kakve probleme?" "Jok. Locirali smo sve četiri osobe pa smo im fino i nježno izbrisali sjećanje na pećinu." Nacerio se. "Okej, možda nismo bili toliko nježni s onim šupkom za kojeg je radila. Tip je bio prvoklasni drkadžija. Ostala nam je još samo njezina majka. Pokušali smo je pronaći na kućnoj adresi i u tom skloništu gdje radi, ali nismo imali sreće. Imaš li pojma gdje bi mogla biti?" "Ah... da", rekao je Rio. "Ali, ne brini za to. Sve je pod kontrolom. Sam ću se pozabaviti time." Uslijedio je trenutak šutnje na drugom kraju linije. "Okej. Dok se ti, ovaj, pozabaviš time, hoćeš li da te Kade i ja pokupimo Roverom? Uskoro ćemo biti u stisci s vremenom želimo li se vratiti u Boston prije nego iziđe sunce." "Da, treba mi prijevoz", rekao je Rio. U mislima je prošao put do bolničkog kompleksa. "Vidimo se za dvadeset minuta." "Ej, amigo?" "Aha?" "Hoćeš li biti sam, ili bismo trebali očekivati još nekoga?" Rio je bacio pogled na Dylan koja se počela odijevati. Nije se želio rastati od nje, ali vratiti je natrag u sklonište nije mu se činilo najboljim rješenjem. Večeras ju je ionako već dovoljno uvukao u svoje probleme, najprije se nahranivši iz nje, a zatim je zavevši. Povede li je sad sa sobom, u kakvu će napast još doći? Ipak, želio ju je priviti čvrsto uz sebe unatoč tomu što je znao da bi mogla - i trebala - pronaći nekog boljeg od njega. Malo joj je toga mogao ponuditi, pa ipak, želio je da joj može dati svijet. "Samo me nazovi kad stigneš ovamo", rekao je Nikolaju. "Čekat ću te."

DESETO POGLAVLJE Dylan je dovršila s odijevanjem dok je Rio razgovarao s Nikolajem na mobitel. Vratit će se u Boston večeras. Kako je zvučalo, odlazi tamo čim ostali ratnici dođu po njega. Dvadeset minuta, rekao je. Prilično malo vremena. A ni spomena o tome što će biti s njima. Trudila se da je to ne zapeče, ali uzalud. Željela je makar nekakav nagovještaj da je ono što se među njima dogodilo i njemu nešto značilo. No, bio je tih iza nje u maloj sporednoj prostoriji crkve dok je sklapao mobitel i stao navlačiti odjeću. "Jesu li Nancy i ostali dobro?" "Da", rekao je negdje iza nje. "Svi su dobro. Niko i Kade ih nisu ozlijedili, postupak brisanja pamćenja je bezbolan." "To je dobro." Nagnula se nad dvjema napola otopljenim svijećama i utrnula ih. U tami je smogla hrabrosti da mu postavi pitanje koje je visjelo među njima cijelu noć. "Dakle, što sad, Rio? Kad ćeš meni izbrisati sjećanje?" Nije ga čula kako se pomiče, ali osjetila je komešanje u zraku kad joj se primaknuo iza leđa i nježno joj položio snažne ruke na ramena. "Ne želim to učiniti, Dylan. Za tvoje dobro - a možda čak i svoje - trebao bih ti izbrisati sjećanje, ali ne želim to. Mislim da ne bih ni mogao." Sklopila je oči želeći što dulje zadržati te nježne riječi. "Onda... što ćemo dalje?" Polako joj je okrenuo lice prema svojemu. Slatko ju je poljubio, a zatim naslonio čelo na njezino. "Ne znam. Samo znam da se nisam spreman s tobom rastati." "Tvoji će prijatelji uskoro stići." "Da." "Nemoj ići s njima." Spustio je bradu i utisnuo poljubac na vrh njezine glave. "Moram." U svome srcu, čak i prije nego što je to izgovorio, Dylan je znala da se mora vratiti. Njegov je svijet bio Red. I bez obzira na biljeg koji joj je osiguravao posebno mjesto među Vrstom, Dylan je morala ostati sa svojom majkom. Naslonila je obraz na njegova prsa osluškujući snažne otkucaje njegova srca. Nije bila sigurna može li ga pustiti, sad kad je ovila ruke oko njega. "Hoćeš li se vratiti sa mnom u bolnicu? Željela bih je samo još jednom večeras provjeriti?" "Naravno", rekao je Rio odvojivši se od nje i uzevši joj ruke u svoje. Napustili su svoj improvizirani raj u napuštenoj crkvi i uputili se, s rukom u ruci, prema bolničkom kompleksu. Vrijeme posjeta završilo je prije nekog vremena, ali čuvar je, čini se, činio iznimke kad je bila riječ o članovima obitelji koji su posjećivali onkološki odjel. Mahnuo je Riju i Dylan neka prođu i oni su se odvezli dizalom na deseti kat. Rio je pričekao ispred sobe dok je Dylan navlačila rukavice i otvarala vrata. Majka je spavala pa je Dylan sjela na stolac pokraj njezina kreveta i ostala tako, samo je tiho gledajući kako diše. Bilo je toliko toga što joj je željela reći, a među ostalim i to da je upoznala izuzetnog muškarca. Željela je reći majci da se zaljubila. Da je uzbuđena i preplašena te ispunjena očajničkom nadom za budućnost s muškarcem što je stajao pred bolesničkom sobom. Željela je da joj majka zna kako je izgubila glavu za Eleuteriom de la Noche Atanaciom... muškarcem koji nije bio nalik nijednom kojeg je dosad upoznala. No, Dylan nije mogla reći ništa od toga. Bile su to tajne koje je morala čuvati, barem za sada. Možda i zauvijek. Ispružila je ruku i pomilovala majčinu kosu, te oprezno navukla pokrivač do njezine nježne brade. Kako bi samo voljela da joj je majka upoznala istinsku, duboku ljubav u svome životu. Činilo se toliko nepoštenim da je donijela toliko loših odluka, voljela toliko loših muškaraca, kad je zaslužila nekog pristojnog i ljubaznog. "O, mama", tiho je prošaptala Dvlan. "Ovo je tako prokleto nepošteno." Suze su joj navrle i prelile se. Možda ih je čitav život štedjela za ovaj trenutak i sad ih više nije mogla zaustaviti. Bilo ih je previše da bi ih mogla obrisati rukom u lateksu. Ustala je i posegnula za jednim rupčićem 35

iz kutije s ormarića pokraj kreveta. Dok je tapkala njime po očima, na stoliću na drugom kraju sobe zamijetila je paketić povezan vrpcom. Otišla je tamo i vidjela da je to bombonijera. Kutija je bila neotvorena i, na sam pogled, skupocjena. Znatiželjna, Dylan je podignula sićušnu ceduljicu umetnutu pod svilenu vrpcu. Pisalo je: Za Sharon. Brzo mi se vrati. Tvoj G.F. Dylan je mozgala o inicijalima i sinulo joj je da mora biti riječ o utemeljitelju sigurne kuće, gospodinu Fassou. Gordon, rekla je majka da mu je ime. Mora da ju je posjetio nakon stoje Dylan otišla. A poruka na ceduljici bila je intimnija nego što bi se očekivalo od običnog odnosa šefa i zaposlenice. Blagi Bože, zar je ovo doista moglo biti više od majčine uobičajene, i u pravilu katastrofalne, slijepe zaluđenosti? Dylan nije znala bi li se nasmijala ili još snažnije zaplakala na pomisao da joj je majka možda napokon pronašla nekog normalnog? Doduše, nije znala ništa o Gordonu Fassou osim njegove opće reputacije imućnog dobrotvora i donekle ekscentričnog poslovnjaka. No, s obzirom na majčine ostale muškarce, Dylan je zaključila kako je mogla proći puno gore. Ona me ne može čuti. Dylan se sledila začuvši ženski glas u sobi. Nije bio majčin. Bio je onozemaljski, shvatila je u djeliću sekunde prije nego što je registrirala statičan šapat i ugledala avetinjsko lice mlade žene. Pokušala sam joj reći, ali ne može me čuti... možeš li me ti... čuti? Usne prikaze se nisu pomicale, ali Dylan ju je čula jasno kao što ju je jasno mogla i vidjeti, zahvaljujući svom daru Prasestre. Gledala je u tugaljiv pogled mrtve djevojke koja je izgledala mlađom od dvadeset godina. U Dylan je zaiskrio osjećaj prepoznavanja kad je zamijetila darkersku odjeću i par crnih pletenica što su joj padale preko ramena. Vidjela ju je prije u sigurnoj kući. Djevojka je bila jedna od majčinih miljenica -Toni. Štićenica koja se nije pojavila na poslu koji joj je njezina majka pronašla. Sharon je bila silno razočarana kad je rekla Dylan da se djevojka vratila ulici. Sad se ta sirota djevojka napokon pojavila, ali iz groba, i više joj nitko nije mogao pomoći. Ali, zašto je pokušala komunicirati s Dylan? Prije bi možda pokušala ignorirati prikazu, ili poricati vlastitu sposobnost da je može vidjeti, ali ne i sad. Dylan je kimnula kad ju je utvara ponovno pitala čuje li je. Za mene je prekasno, rekle su nepomične usne. Ali ne i za njih. One te trebaju. "Trebaju me za što?" tiho je upitala Dylan svjesna da njezin glas ne dopire do zagrobnog života. "Tko me treba?" Ima nas još... tvojih sestara. Mlada je žena podignula glavu izloživši donji dio brade. Na njezinoj se nježnoj eteričnoj koži nalazio biljeg koji je Dylan itekako dobro poznavala. "Ti si Prasestra", dahnula je. Sveca mu. Jesu li sve one bile Prasestre? Sve prikaze koje je viđala bile su jedino žene, uvijek mlade, naizgled dobra zdravlja. Jesu li sve bile rođene s istim biljegom suze u kolijevci polumjeseca koji je i sama imala? Za mene je prekasno, rekao je Tonin duh. Obličje je počelo blijedjeti, pojavljujući se i nestajući poput holograma. Postalo je prozirno, tek nešto više doli iskre elektriciteta u zraku. Glas mrtve žene sad je bio tiši od šapta, slabeći dok se prikaza rastvarala u ništavilo. No, Dylan je dobro čula njezine riječi od kojih ju je prošla jeza. Ne dopusti im da nas dalje ubijaju... Dylanino lice bilo je pepeljasto kad je izišla iz majčine sobe. "Što se dogodilo? Je li ona dobro?" upitao je Rio, a srce mu se zgrčilo na pomisao da se Dylan mogla suočiti s majčinom smrću. "Je li se nešto..." 36

Dylan je odmahnula glavom. "Nije, majka mi je u redu. Spava. Ali vidjela sam... O, Bože, Rio." Stišala je glas i povukla ga u skriveni kut hodnika. "Upravo sam vidjela duh Prasestre." "Gdje?" "U sobi moje majke. Bila je štićenica njezine sigurne kuće djevojka s kojom je majka bila vrlo bliska sve dok nedavno nije nestala. Zvala se Toni, i ona..." Dylan je prestala govoriti obgrlivši se rukama. "Rio, upravo mi je rekla da je ubijena i da nije jedina. Rekla je da ih ima još. Pokazala mi je svoj biljeg Prasestre i rekla mi da ne dopustim da moje sestre budu ubijene." Sveca... mu. Jeza se uskovitlala u Riovu želucu kad mu je Dylan prenijela onozemaljsku poruku upozorenja. Smjesta je pomislio na Dragosova sina i vrlo realnu mogućnost da je upravo taj gad oslobodio Drevnog iz kripte, baš kao što je Red i strahovao. Za Boga miloga, možda je nekako uspio natjerati toga drevnog stvora da oplođuje Prasestre stvarajući tako mnoštvo vampira Prve generacije. "Rekla je: Ne dopusti im da nas dalje ubijaju, kao da sam i sama u opasnosti." Riova se koža zategnula od crne slutnje. "Sigurna si da je to ono što si vidjela - što si čula?" "Da." "Pokaži mi. Moram to sam vidjeti. Je li još uvijek tamo?" Dylan je odmahnula glavom. "Nije, otišla je. Prikaze su poput izmaglice... nisu dugo vidljive." "Jesi li je pitala gdje su ostale, ili tko ih kani ubiti?" "To ne funkcionira na taj način, nažalost. One mogu govoriti, ali mislim da mene ne čuju. Pokušala sam već, ali nije mi uspjelo." Dylan je dugo zurila u njega. "Rio, sad mislim da su sva ta prikazanja koja sam imala od prvog, kad sam još bila dijete - zapravo bili duhovi mrtvih Prasestara. Uvijek mi je bilo čudno što sam samo viđala žene, mlade žene koje su trebale biti u naponu snage. Kad sam ugledala biljeg pod Toninom bradom, sve mi se posložilo. Rio, sad sam shvatila - osjetila sam to. Oduvijek su bile samo Prasestre." Rio je prešao rukom kroz kosu procijedivši oštru kletvu. "Moram smjesta nazvati u Boston i obavijestiti ih o ovome." Dylan je kimnula i dalje ga gledajući u oči. Kad je progovorila, glas joj podrhtavao: "Rio, strah me je." Privukao ju je sebi znajući koliko joj je teško to priznati, makar i njemu. "Ne boj se. Ja ću te čuvati. Samo, ne mogu te ostaviti ovdje večeras, Dylan. Vodim te natrag sa sobom u sklonište." Namrštila se. "Ali, moja mama..." "Ako joj budem u stanju pomoći, učinit ću to", rekao je stavivši sve karte na stol. "No, najprije se moramo pobrinuti da te sklonimo na sigurno." Dylanine oči su ga molećivo gledale, a onda je napokon blago kimnula glavom. "U redu, Rio. Vraćam se tamo s tobom."

JEDANAESTO POGLAVLJE Rio nije doveo Dylan u trans na povratku u Boston. Unatoč kosim pogledima Nikolaja i Kadea s prednjih sjedala terenca, koji su mu govorili kako je idiot što na takav način ne poštuje protokol, Rio nije imao druge doli imati potpuno povjerenje u Dylan. Znao je da se vraški kocka time što će joj odati lokaciju stožera Reda, iako nije bio siguran koliko će - i u kojem svojstvu - tamo s njime ostati. No, vjerovao joj je. Kvragu, i više od toga, bio je prilično prokleto siguran da je voli. Međutim, zadržao je tu zapanjujuću spoznaju za sebe, jasno vidjevši koliko je Dylan bila napeta jer je ostavila majku samu u New Yorku. Svakim kilometrom bliže Bostonu, osjećao je kako joj srce snažnije tuče. Nije morao biti krvno povezan s njom da osjeti njezinu neodlučnost dok je tiho sjedila na stražnjem sjedalu uz njega, pogleda uperenog u krajolik što je jurio mimo nje. Nije željela biti ovdje. Rio nije sumnjao da ona gaji izvjesne osjećaje privrženosti prema njemu. Nakon onoga večeras, znao je to. I morao je vjerovati da pod drukčijim okolnostima ne bi imala takvu želju izletjeti iz jurećeg automobila i pojuriti natrag u New York. "Ej", promrsio joj je u uho kad je Nikolaj skrenuo na prilaz skloništa. "Već ćemo nekako sve riješiti, okej?" Slabašno mu se nasmiješila, ali u očima joj se vidjela tuga. "Samo me zagrli, Rio." Privukao ju je čvršće u zagrljaj i nježno spustio usne na njezine. "Neću dopustiti da ti se bilo što loše dogodi, obećavam ti." Nije bio sasvim siguran kako će ispuniti tako važan zavjet, ali, opazivši iskru nade u njezinim očima dok je gledala u njega, proklet bio ako joj ne ispuni obećanje, i to po svaku cijenu. Terenac je prošao prilazom prema osiguranoj garaži Reda. Rio je mrzio što ju je morao pustiti kad se vozilo zaustavilo u hangaru. "Dome, slatki dome", otegnuo je Kade otvorivši suvozačeva vrata i iskobeljavši se vani. Nikolaj je sa svog mjesta sijevnuo očima prema Riju. "Spustit ćemo se dolje u laboratorij. Hoćemo li reći Lucanu i ostalima da ćeš doći za neko vrijeme?" Rio je kimnuo. "Aha, stižem odmah. Daj mi deset minuta." "Dogovoreno." Niko je letimice pogledao Dylan."Čuj, stvarno mi je žao zbog tvoje majke. To mora da je gadan osjećaj. Jednostavno, ne postoje prave riječi, zar ne?" "Znam", promrmljala je. "Hvala ti, Nikolaj." Niko je na trenutak zadržao njezin pogled, a zatim pljesnuo dlanom po naslonu. "Okej. Vidimo se dolje, stari moj." "Reci Lucanu da ću dovesti Dylan na sastanak." I ona i Niko ga iznenađeno pogledaju. Izvan Rovera, Kade je podrugljivo opsovao i počeo se smijati ispod glasa kao da je Rio skrenuo pameću. "Želiš dovesti civilku na sastanak s Lucanom", rekao je Nikolaj. "Civilku za koju očekuje da si joj večeras izbrisao pamćenje kao što ti je bilo naređeno." "Dylan je nešto vidjela večeras", rekao je Rio. "Mislim da bi Red to trebao čuti iz prve ruke." Nikolaj ga je dugo šutke promatrao. Zatim je kimnuo shvativši da se Rio ne kani predomisliti. Rio je, pak, mogao vidjeti da je njegov stari prijatelj shvatio da Dylan nije obična civilka. Po bljesku u ratnikovim ledenoplavim očima, Rio je mogao vidjeti kako Niko shvaća koliko mu je Dylan postala važna. Razumio je to i, sudeći prema lukavom osmijehu što mu je iskrivio kut usana, odobravao. "Sranje, amigo. Da, prenijet ću mu što si rekao." Dok su Niko i Kade odlazili zajedno prema dizalu skloništa, Rio i Dylan su izišli iz Rovera i krenuli za njima nakon nekoliko minuta. Držeći se za ruke, spustili su se dizalom, stotinu i pedeset metara dolje, u stožer Reda. Bilo mu je čudno koračati labirintom hodnika i ne osjećati se isto onako kao tijekom dugih mjeseci nakon eksplozije - poput izgubljene zvijeri ostavljene da izbezumljena lunja brlogom bez svog mjesta i svrhe. Sad je imao oboje, a bit se mogla sažeti u jednu riječ: Dylan. "Hoćeš li moći govoriti o onome što si večeras vidjela u bolničkoj sobi?" upitao ju je dok su prolazili hodnicima. "Jer, ako nećeš, mogao bih ja..." 38

"Ne, u redu je. Želim pomoći, ako misliš da mogu." Zaustavio ju je u dugom bijelom mramornom prolazu, nedaleko od staklenih zidova laboratorija gdje su ih čekala njegova braća. "Dylan, ono što si večeras učinila za mene - dala mi svoju krv i ostala uz mene kad si imala svako pravo da pobjegneš... Želim da znaš da mi je značilo sve ono što se među nama večeras dogodilo. Ja sam..." Želio je reći kako se zaljubio u nju, ali već dugo nije izrekao te riječi. Nije vjerovao da bi mogle ponovno nešto značiti, a kamoli da to može osjećati ovako duboko i iskreno kao sad. Spotaknuo se o priznanje, a nelagodna stanka učini bezdan još dubljim. "Ja sam... ti zahvalan", rekao je, uhvativši se za drugu emociju koja mu je ispunjavala srce kad god bi je pogledao. "Mislim da ti se nikad neću moći odužiti za sve ono što si mi večeras pružila." Nešto od sjaja kao da je nestalo iz njezinih očiju dok gaje slušala. "Zar misliš da bih od tebe tražila da mi se odužiš?" Polako je odmahnula glavom. "De nada. Ne duguješ mi ništa, Rio." Zaustio je još nešto reći - nešto drugo osim bijednog pokušaja da objasni što mu je zapravo značila. Ali Dylan je već bila ispred njega. "Sranje", prosiktao je prošavši rukom kroz kosu. Dostigao ju je u samo nekoliko koraka, taman na vrijeme da čuje Lucanov glas kako grmi iza staklenih vrata tehničkog laboratorija. "Koji kurac on misli dovoditi je ovamo? Bolje je tom druškanu da ima vraški dobar razlog zašto ju je ponovno doveo u sklonište?" Sva iživciranost koju je Dylan osjetila zbog Riove uljudne zahvalnosti povukla se pod jezom što joj je jurnula žilama kad je čula vođu Reda kako urla od bijesa. Nije željela misliti da će joj trebati Riova zaštita, ali njegov široki dlan na njezinim leđima dok su ulazili u sobu za sastanke, punu smrknutih, naoružanih vampirskih ratnika, bilo je jedino što ju je spriječilo da je ne izdaju koljena. Na brzinu je skenirala opasnost s kojom se suočavala: Lucana, crnokosog vođu, smjesta je prepoznala. Vidjela ga je ranije tog dana s Riom, kad ga je kruto uputio da je mora vratiti u New York i izbrisati joj pamćenje, kao i njezinoj majci, šefu i prijateljicama. Pokraj Lucana, za dojmljivim računalnim centrom s desetak računala i dvostruko više monitora, bio je mužjak Vrste s plavom kosom koja je izgledala kao da vodi svoju politiku na vrhu njegove glave. Dobacio je pogled Dylan preko rubova svojih kvadratnih sunčanih naočala sa svijetloplavim staklima. Od svih ratnika okupljenih tamo, ovaj se činio najdobrodušnijim iako je bio visok gotovo dva metra, tijela vitkog i mišićavog kao i ostali. "Ovo je Dylan Alexander", objavio je Rio odredu. "Siguran sam da ste dosad svi čuli što se dogodilo u Jičinu, s pećinom i fotografijama koje je Dylan snimila dok je bila unutra." Lucan je prekrižio ruke na prsima. "Ono što bih sad želio znati jest zašto si ignorirao upute i vratio je ovamo. Ona možda jest Prasestra, ali je i civilka, Rio. Civilka s kontaktima u medijima, u vražju mater." "Ne više", uplela se Dylan govoreći u svoje ime prije nego što je Rio stao u njezinu obranu. "Moji kontakti s medijima, kakvi god da su bili, više ne postoje. A čak i da nije tako, imate moju riječ da nikad svojevoljno ne bih odala ništa od onoga što sam doznala nikome u vanjskom svijetu. Voljela bih da nisam nikad snimila one fotografije ni napisala taj članak. Istinski mi je žao zbog svega što sam učinila a što je dovelo Vrstu u rizik od razotkrivanja." Ako su joj povjerovali, nijedan nije to pokazao. Članovi Reda zurili su u nju sa svojih mjesta za velikim konferencijskim stolom kao što porota odmjerava optuženog. Niko i Kade su bili tamo, sjedeći pokraj crnog ratnika obrijane glave i ramena širih od onih najkrupnijeg braniča lige američkog nogometa. Ipak, ako je taj lik izgledao opasno, onaj što je sjedio preko puta njega bio je još strasniji. Sa zlatnosmeđom kosom do ramena i pronicljivim, smaragdnozelenim očima, ratnik je izgledao kao da je vidio - a vjerojatno i jest - baš sve... i još ponešto mimo toga. Promatrao je Dylan suženim, ispitivačkim pogledom, isto kao i preostala dva mužjaka u prostoriji naizgled umišljeni ratnik koji je laštio par gadnih bodeža, i vojnički tip s kratkom kosom, isklesanom čeljusti i čeličnoplavim očima. 39

Riova ruka obgrli joj ramena. Bio je to blag zagrljaj koji joj je pružio sigurnost kao da nije stajala ovdje sama pred ovim opakim odredom ratnika. Rio joj je pružio potporu i vjerojatno joj je bio jedini saveznik u ovoj prostoriji. Vjerovao joj je. Dylan je to mogla osjetiti u toplini njegova tijela i nježnom pogledu dok se obraćala njegovoj braći. "Svi ste svjesni da je Dylan otkrila skrivenu pećinu u onoj planini, ali niste čuli kako je točno došlo do toga." Rio je pročistio grlo. "Eva joj je pokazala put." Grmljavina nevjerice — čak i otvorenog neprijateljstva - zatutnjala je prostorijom. Ali Lucanov se glas uzdigao nad ostalima. "Sad još govoriš da je nekako povezana s tom izdajničkom kujom? Samo, kako je to, dovraga, moguće kad je Eva mrtva već godinu dana?" "Dylan je vidjela Evin duh tog dana u planini", rekao je Rio. "To je njezina posebna sposobnost - može vidjeti i čuti mrtve. Eva joj se ukazala i odvela je do mene u onu pećinu." Dylan je gledala kako ratnici prihvaćaju ovu informaciju. Mogla je vidjeti na gotovo svakom od tih tvrdih lica u prostoriji kako među njima Eva nema prijatelja. I nije ni čudno, s obzirom na ono što je učinila Riju. Sto im je svima učinila svojom izdajom. "Večeras je Dylan vidjela još jednu mrtvu ženku", rekao je Rio. "Odnosno, još jednu Prasestru. Ovaj se put prikaza pojavila u bolničkoj sobi njezine majke.Mrtva djevojka je rekla nešto što mislim da biste svi htjeli čuti." Okrenuo se Dylan i kimnuo joj da sama nastavi objašnjavati. Suočila se s mračnim pogledima i pažljivo razotkrila sve što joj je rekao Tonin duh, ponovivši svaku rečenicu, prisjećajući se svake riječi za slučaj da bi mogle dati smisao onozemaljskom upozorenju. "Isuse Kriste", rekao je ratnik za stolom s računalima kad je Dylan dovršila. Prošao je prstima kroz kosu, još više razbarušivši plave pramenove. "Rio, podsjeti me, što si ono rekao prije neki dan o tome kako bi netko mogao oploditi novu populaciju Prve generacije vampira Vrste?" Rio je kimnuo, a mračan izraz njegova lica izazvao je jezu u Dylaninoj kralježnici. "Ako se Drevni uspješno probudio iz hibernacije, tko kaže da ne stvara novu generaciju? Ili da ga netko nije na to natjerao?" Dok je Dylan slušala njihov razgovor, komadići slagalice nad kojom je mozgala proteklih nekoliko dana zapravo, još otkako je kročila nogom u onu pećinu - sad su sjeli na svoje mjesto: skrivena kripta kao otvorena grobnica, neobični, nezemaljski simboli na zidovima, uporan osjećaj zla što se širio mračnom pećinom, iako je grobnica bila prazna... Pećina je bila skrovište - hibernacijska komora, baš kao što se Rio jednom nehotice izlanuo. A opasni stvor što je spavao unutra sad je bio negdje na slobodi. Plodeći. Ubijajući. O, Bože. Preko puta dugačkog stola, Nikolaj je dobacio mrk pogled u Riovu smjeru. "Sad kad znamo da se posljednji primjerak tih izvanzemaljskih divljaka bacio na pravljenje djece, nameće se pitanje koliko sve to traje." "I s koliko Prasestara", ozbiljno je dometnuo Lucan. "Ako zbilja imamo scenarij da se Prasestre otimaju, drže negdje zatočene i, u najmanje dva slučaja, ubijaju, onda mi je mrsko i pomisliti kamo sve ovo vodi. Gideone, pročačkaj po izvješćima Utočišta tame i vidi ima li nekih prijava o nestancima Prasestara u proteklom desetljeću." "Odmah", odvratio je ovaj te pokrenuo nešto što se činilo višestrukom pretragom na više računala. Ratnik za konferencijskim stolom koji je izgledao poput kakvog specijalca, progovorio je idući: "Pa, čudno, ali regionalni ravnatelj Agencije je pristao na sastanak večeras. Želiš li da spomenem ovu vijest ravnatelju Starknu?" Lucan je naizgled promislio o ideji, a zatim neodređeno odmahnuo glavom. "Zasad zadržimo to za sebe, Chase. Nismo još sasvim sigurni što zapravo tražimo, a ionako ćemo ih dovoljno uznemiriti kad im kažemo kako je preostalih nekoliko pripadnika Prve generacije meta atentata." Chase je kimnuo u znak slaganja. 40

Kad su ostali počeli međusobno razgovarati,Lucan je prišao Riju i Dylan. "Cijenim ovu informaciju", rekao joj je. "Ali, koliko god se mogla pokazati vrijednom, ovo sklonište nije mjesto za civilku." Dobacio je pogled Riju pomno ga proučavajući onim srebrnim očima. "Dobila je mogućnost odabira i odabrala je. Znaš da joj ne možemo dopustiti da ostane. Ne kao civilki." "Da", rekao je Rio. "Znam to." Lucan je čekao očito osjetivši kako se među njima dvoma zbilo nešto intimno. Pročistio je grlo. "Zato, ako mi imaš što reći, stari..." U dugoj tišini koja je uslijedila, Dylan je nesvjesno zadržala dah. Nije znala što čeka da Rio kaže: kako je spreman dovesti u pitanje Lucanovo pravilo? Da je voli i da će se boriti da ostane uz njega bez obzira na mišljenje ostalih iz Reda? No, nije rekao ništa slično. "Moram razgovarati s Danteom", rekao je Lucanu. "I moram razgovarati s Tess. Postoji nešto važno što je moram pitati." Lucan ga je promatrao suženim očima. "Poznata su ti moja očekivanja, Rio. Obavijesti me ako dođe do kakvih promjena." "Aha", odvratio je Rio. Kad se Lucan okrenuo i otišao do Gideona, Rio je podignuo Dylaninu bradu rubom dlana. "Obećao sam ti da ću pokušali pomoći tvojoj majci", nježno ju je podsjetio. Kad je kimnula, nastavio je: "Ne znam hoće li to biti moguće izvesti, ali prije nego što budemo mogli razgovarati o tebi i meni, to pitanje mora dobiti odgovor. Znam da ne mogu tražiti od tebe da ostaneš kad čezneš biti sa svojom majkom. Ne bih to tražio od tebe." Nada je zatreperila u njezinim grudima. "Ali... zar bi me zamolio da ostanem s tobom?" Pomilovao joj je obraz i zataknuo joj pramen kose za uho. "Bože, da. Želim to, Dylan, svim srcem." Nagnuo je glavu i poljubio je, točno tamo pred nosom ostalim ratnicima. Bilo je kratko, ali tako slatko. Kad se povukao, Dylan je osjetila oči drugih ratnika na sebi - na njima oboma. No, Riove su oči bile one koje su je zarobile. Plamtjele su žudnjom i nježnom privrženošću, a goleme šarenice bljeskale su iskrama jantarnog sjaja. "Odvest ću te natrag u moje odaje i donijeti ti nešto za pojesti. Moram razgovarati s Danteom i Tess, ali neću dugo."

DVANAESTO POGLAVLJE Riove su odaje bile tihe kad se vratio tamo nakon kratkog vremena. Mogao je osjetiti trag mirisa drugih Prasestara koje su nedavno bile ovdje kako bi joj donijele hranu i pravile društvo, ali Dylanin ga je miris smreke i meda privlačio kroz prazne sobe prema spavaćem dijelu. U susjednoj se kupaonici čula voda pod tušem i nije mu trebalo puno da zamisli uskovitlanu paru i vruću vodu kako ližu njezino prelijepo tijelo. Prišao je odškrinutim vratima i otkrio da je stvarnost još ljepša od mašte. Dylan je stajala pod dvostrukom glavom tuša u prostranoj kabini, rukama oslonjena na pločice, kralježnice izvijene u skladnu liniju koja je dočekivala mlaz vode. Brada joj je bila zabačena unatrag, oči sklopljene. Njezina vatrena kosa bila je natopljena i u boji tamnog bakra prošaranog zlatom, spuštajući se niz nju poput mokre svile dok je ispirala šampon. Pjenasti bijeli oblačići klizili su niz okrugle polutke njezine stražnjice... Cristo, i dolje između njih u onaj uski procjep njezine guze pa na duge, vitke noge. Oblizao je usne koje su se najednom osušile. Osjetio je bol od iznenadnog izbijanja očnjaka i popratno pulsiranje u spolovilu dok je u njemu bujala glad za ovom ženkom. Njegovom ženkom,ispravio ga je impuls koji je bio čisto muški, vampirski. Želio ju je. Želio ju je mokru i toplu pod sobom i znao je da ne može dulje čekati da je uzme. Očito je ispustio nekakav zvuk jer se Dylanina glava oštro spustila i okrenula prema njemu. Oči su joj se otvorile, a onda mu se nasmiješila kroz staklo.... polaganim, zavodljivim osmijehom zbog kojeg je poželio da je već nag i da je pod vodom s njom. Ali vođenje ljubavi u tami malog crkvenog predvorja bilo je nešto sasvim drukčije od ovog ovdje, na jarkoj žutoj svjetlosti i pred svim onim zrcalima. Ovdje se nije imao kamo skriti. Dylan je mogla vidjeti sve ožiljke koje možda nije zamijetila dok su vodili ljubav u mraku prije nekoliko sati. Sram ga natjera da poželi utrnuti svjetla nad glavom. Dobacio je iživciran pogled gore, ali Dylanin glas ga omete u naumu. "Rio... dođi." Madre de Dios, ali zvuk toga putenog poziva bio je dovoljan da mu odvrati pažnju sa svega o čemu je maločas razmišljao... osim od potrebe da svuče odjeću i učini ono što je tražila. Kroz staklo tuš-kabine oči su joj susrele njegove, poluotvorene i oštre od poplave jantara koji mu je zasigurno preobražavao zjenice u tanke crne proreze. "Želim te ovdje sa sobom", rekla je Dylan. Nije pomicala pogled dok je prelazila dlanom uz ravan trbuh i preko sočnih nabreklih dojki. "Dođi ovamo sa mnom.... želim osjetiti tvoje ruke na sebi. Posvuda." Sveca... mu. Riova je čeljust bila toliko čvrsto stegnuta da umalo nije zdrobio kutnjake. Bilo je prokleto teško koprcati se u kompleksima i osjećaju srama kad jedina žena koju je želio - više nego bilo što u svom životu - gleda u njega kao da ga kani cijelog progutati. Riješio se čizama i čarapa, zatim svukao majicu, hlače i bokserice. Stajao je tamo, nag i u punoj erekciji, a dermaglifovi su mu pulsirali bojama njegove požude. Ruku stisnutih u šake na bokovima, pustio je da ga Dylan dobro pogleda. Mučio se onih prvih nekoliko sekundi dok joj se zatamnjeni pogled spuštao polako klizeći niz njegovo tijelo. Znao je što vidi. Kvragu, i sam je to dobro mogao vidjeti: svoj unakaženi torzo, kožu koja je bila sjajna i zategnuta na nekim mjestima, a na drugima gruba, tamo gdje je još uvijek imao sićušne komadiće gelera zarobljene ispod nekoliko slojeva kože. A još niže bio je debeli crveni ožiljak što mu se protezao niz desno bedro, ozljeda zbog koje je umalo ostao bez noge. Dylan je sad gledala svu tu ružnoću. Čekao je da podigne oči.Čekao je da vidi sažaljenje na njezinu licu, užasnut da će vidjeti njezino gađenje. "Rio", promrsila je promuklo. Polako je podignula glavu i susrela njegov pogled. Njezine zelene oči sad su bile boje tamne šume u noći, zjenice široke iza gustih trepavica. Nije u njima bilo sažaljenja, ništa doli mračne, ženstvene žudnje. Poželio je zabaciti glavu i vrisnuti od olakšanja, ali prizor Dylaninih razdvojenih usana i gladnih očiju koje su ga tako bludno upijale ostavi ga bez glasa. 42

Otvorila je vrata tuš-kabine. "Ulazi", naredila je izvivši usne u erotičan osmijeh. "Ulazi... odmah!" Nasmijao se i ušao pridruživši joj se pod toplim mlazom. "Tako je već bolje", Dylan je prela dok mu je stavljala ruke oko sebe i povlačila ga dolje u duboki, mokri poljubac. Bila je tako divna uz njega, sa svojom klizavom, vrelom kožom, svim onim prekrasnim oblinama. Držao ju je čvrsto zakopavši prste u njezinu mokru kožu, osjećajući joj topli puls na svom zapešću koje je bilo na njezinu vratu. "Želim te kušati", rekla je već se razdvojivši od njegovih usana kako bi klizila niz njegovo grlo, do udubine u dnu vrata, a zatim uz liniju ramena. Krenula je niže, poigravajući se jezikom na mišićima njegovih prsa, dražeći mu bradavice i ukrutivši ih. "Baš si ukusan, Rio. Mogla bih te pojesti." Zastenjao je kad su joj usne krenule niz torzo, grickajući ga. Poljubac je postao manje zaigran kad je dospjela do njegove unakažene lijeve strane tijela. Uvukao je dah. "Nemoj", hrapavo je rekao, a panika nelagode ščepala ga je na samu pomisao kako je blizu onim jezivim ožiljcima. Upitno je podignula pogled i poželio je propasti u zemlju od srama. "U redu je. Ne moraš..." "Boli li te kad te ovdje dodirujem?" pitala je prelazeći nježno prstima po uništenoj koži. "Boli li te ovo, Rio?" Uspio je slabašno odmahnuti glavom. Ono malo što je mogao osjetiti kroz oštećene krajeve živaca na ožiljcima bilo je ugodno. Cristo en cielo, bilo je tako dobro kad ga je dodirivala. "A boli li te ovo?" upitala je pritisnuvši najnježniji poljubac na njegov najružniji dio. "Kako ovo osjećaš, Rio?" "Dobro", promuklo je uzvratio, grlo mu se stegnulo, ali ne samo od čistog užitka Dylaninih usana na svome tijelu. Njezin nježan dar - onaj slatki poljubac prihvaćanja — dotaknuo je ono mjesto u njemu, tako duboko i zaboravljeno da je mislio daje mrtvo. "Dylan... ti si... Isuse, ali ti si najnevjerojatnija žena koju sam upoznao. Iskreno to mislim." Nasmiješila mu se, ozarena. "Pa, pripremi se, jer tek sam počela." Spustivši se na koljena pred njime, ljubila mu je karlicu i bedra, hvatajući usnama male potočiće vode što su klizili s njegovih ramena. Svaki dodir usana u blizini njegova uda izazivao je još snažniju i tvrđu erekciju. Kad je posegnula i uzela ga svojim malim mokrim rukama, pomislio je da će se sasvim pogubiti. "Kako se sad osjećaš?" upitala je dok ga je milovala od mošnji prema glaviću i natrag, a grešan pogled u njezinim očima govorio mu je da točno zna što osjeća. Što je bilo dobro, jer nije bio u stanju govoriti sve dok mu je tako velikodušno posvećivala pažnju. I kao da to nije bilo dovoljno veličanstveno, klizila je jezikom niz njegovo koplje, zatim ga obuhvatila usnama oko glavića i duboko usisala u usta. Hrapavo je zaječao i bilo je to sve što je mogao dok ga je dublje gutala. Zadrhtao je kad je jezikom prešla po donjem dijelu kite, ustima se pomičući gore-dolje, stežući pritisak koji se već stvorio u dnu njegove kralježnice. Bjesomučni orgazam tutnjao je njime kao parna lokomotiva. Ah, jebiga, ako je uskoro ne zaustavi... Životinjski zarežavši, podignuo je Dylan sa svoga pulsirajućeg spolovila. "Sad je na mene red", rekao je, glasa dubokog i nezemaljskog. Zadahtala je kad ju je gurnuo na zid i poljubio, mučeći je polagano kao što je i ona njega. Igrao se usnama uz njezin vrat pa krenuo dolje među dojke gdje mu je treperavi ritam njezinih otkucaja plesao na jeziku. Poljubio je savršene ružičaste bradavice, samo ih okrznuvši vršcima očnjaka dok se spuštao niže do udubine njezina pupka, a onda i do skladne izbočine kuka. "I ti imaš dobar okus", rekao je promuklo zabljesnuvši je svojim izduženim očnjacima. Oči su joj se raširile, ali ne od straha, čuo je oštro uvlačenje zraka kad je nagnuo glavu i nježno usisao slasne crvene kovrče među njezinim bedrima. "Mmm", zaječao je u bijelo meso. "Divna si." Vrisnula je kad je prvi put pritisnuo usne na njezino spolovilo, a onda se rastopila u laganom, zadovoljnom stenjanju dok je jezikom razdvajao nježne usmine njezine srži. Bio je nemilosrdan, želio ju je čuti 43

kako vrišti od užitka koji joj je pružao. Ušao je dublje među njezina mekana bedra, uživajući kad mu je zgrabila glavu i privlačila je sebi, drhteći dok ju je vodio prema oslobođenju. "O, moj Bože", hrapavo je prošaptala, zadihana. "O, Rio... da..." Ponovno ga je zazvala, ali ne nadimkom po kojem su ga svi znali, nego je izgovorila njegovo puno ime. Ono koje je tako dobro zvučalo na njezinim usnama. Vrisnula je njegovo ime dok ju je preplavljivao orgazam i bilo je to nešto najljepše što je ikad čuo. Želio ju je i dalje držati, ali njegova je potreba sad bila neizdrživa. Kita samo što mu nije eksplodirala, želio je biti u njoj - trebao je to - baš kao što je trebao disati ili piti krv kako bi preživio. Ustao je i odmaknuo joj mokru kosu s lica. "Okreni se", promuklo je rekao. "Stavi ruke na pločice i izvij leđa, onako kao kad sam došao ovdje." Poslušala ga je sa zadovoljnim smiješkom, raširivši dlanove i izloživši mu onu svoju prelijepu stražnjicu. Milovao je njezinu savršenu kožu pustivši prste da mu odlutaju u procjep među onim okruglim guzovima i u klizava usta njezina spolovila. Uvukla je dah kad ju je raširio i namjestio vrh kite na nabrekle, tamnoružičaste usmine. "Ovo sam želio učiniti kad sam te ugledao ovdje, Dylan." "Da", prošaptala je drhteći dok ju je tako intimno milovao. Gurnuo ga je unutra i osjetio vrele stijenke njezine pice kako se stežu oko njegova tvrdog mesa. Povukao se drhteći od čistog blaženstva. Sveca mu, ali neće još dugo moći izdržati. Nije ni mario. Trebao se raspasti unutar Dylanine topline, predati joj se do kraja jer je osjećao u srcu da njihovo vrijeme prolazi. Ona će se uskoro vratiti svome svijetu, dok će on ostati u svome. Ovio je ruke oko Dylanina tijela, držeći je što bliže sebi dok se u njemu počeo raspadati vrhunac. Vrisnuo je od iznenadnog udara oslobođenja. A kad je sve bilo gotovo, i dalje je rukama čvrsto grlio ženu za koju je znao da je neće moći zadržati.

TRINAESTO POGLAVLJE Dylan nije bila sigurna koliko je sati prošlo otkako ju je Rio odnio u krevet. Istrljali su jedno drugo ručnicima, zatim ponovno vodili ljubav, ovaj put sporije, kao da žele sačuvati uspomenu na svaku sekundu. Koliko god nije željela o tome razmišljati, Dylan je znala da neće moći ostati s Riom. Morala se vratiti svome životu u New Yorku, a udaljenost od majke u trenucima kad joj je bila najpotrebnija razdirala ju je iznutra. Ali, Bože, kako je samo bilo divno ležati ovako u Riovu naručju. Obraza položenog na njegovim golim prsima, milovala je njegovu mekanu kožu, lijeno prelazeći po elegantnim linijama jednog od njegovih dermaglifova. Crteži su bili tek za nijansu tamniji od njegove maslinaste kože, ali dok ih je dodirivala, boje su se stale pretapati u zamršenom uzorku, blistajući tonovima za koje je znala da upućuju na buđenje seksualne želje. Još jedan pokazatelj njegova zanimanja također se počeo buditi, gurkajući je u trbuh. "Nastavi tako i možda nikad nećeš izići iz ovog kreveta", otegnuo je, a njegov duboki glas vibrirao joj je o obraz. "Nisam sigurna da želim u dogledno vrijeme i izići odavde", odvratila je. Kad ga je pogledala, Riove su oči bile sklopljene, a njegove senzualne, grešne usne bile su izvijene u zadovoljan osmijeh. "Ne mogu se sjetiti da sam ikad bila ovako sretna, Rio. Čini mi se kao da sanjam kad sam ovako s tobom. Znam da ću se u jednom trenutku morali probuditi, ali ne želim." Vjeđe su mu se podignule i Dylan je bila obasjana toplinom njegova topaznog pogleda. "Ono što se dogodilo među nama je... prilično neočekivano, Dylan. Sve dok nisi ušetala u onu planinsku pećinu, mislio sam da je moj život gotov. Znao sam to, jer sam se spremao dignuti ruku na sebe. Štoviše, upravo te noći." "Rio", prošaptala je, a srce joj se stegnulo na samu pomisao. "Nikolaj me je tamo ostavio sa sandukom eksploziva kad je Red u veljači otkrio pećinu. Svi su se vratili u Boston, ali ja sam ostao. Trebao sam zatrpati pećinu kako je nitko drugi ne bi mogao pronaći. Obećao sam im to i rekao Nikolaju da se kanim vratiti kući u Španjolsku na neko vrijeme, jednom kad obavim povjereni zadatak." Kratko je udahnuo. "Nikad nisam imao namjeru napustiti tu planinu. Trebao sam samo postaviti dinamit i detonirati ga iznutra..." "Želio si se tamo zatrpati?" Dylan je zgranuto upitala. "Moj Bože, Rio. To bi bio dugačak i jeziv način umiranja." Slegnuo je ramenima. "Nije me bilo briga. Mislio sam da je i to bolje od ovakvog života." "Ali bio si tamo nekoliko mjeseci prije nego sam pronašla pećinu. Očito si u sebi imao nekakvu nadu koja te sprječavala da provedeš plan." Njegov gorki smijeh kao da joj je grebao pozadinu grla. "Najprije sam odgađao jer nisam imao muda to dovršiti. Zatim su ponovno počele moje glavobolje i pomračenja, toliko gadna da sam mislio kako silazim s uma." "Tvoja pomračenja - misliš, poput onoga što se dogodilo sinoć pokraj rijeke?" "Da. Znaju biti poprilično opaka. Tada se više nisam hranio pa je izgladnjivanje samo stavilo točku na i. U jednom sam trenutku izgubio pojam o vremenu." "Onda sam ja naišla." Nasmiješio se. "A onda si ti naišla." Podignuo joj je ruku i poljubio dlan, zatim točku na zapešću gdje joj je bubnjao puls. "Bila si toliko neočekivana, Dylan. Donijela si mi sreću koju nikad nisam osjetio." "Nikad? Čak ni prije... s Evom?" Dylan je mrzila sebe što traži da ih usporedi, pa ipak, trebala je znati odgovor. Kad je Rio neko vrijeme ostao šutke, srce joj je potonulo. "Oprosti. Ne moraš mi odgovoriti. Nisam željela da ti bude nelagodno." Odmahnuo je glavom, skupljenih obrva. "Eva je bila zavodljiva i koketna. Bila je iznimno lijepa žena. Svaki mužjak koji bi je ugledao, poželio bi je i oni od Vrste i ljudi. Bio sam zaprepašten što me uopće primijetila. A još i više kad mi je dala do znanja da želi biti moja partnerica. Nagovorila me je na to kao i na sve ostalo što bi joj zapelo za oko, a moj ego nije poznavao granice. Stvari su se među nama pomalo ohladile kad sam se pridružio Redu. Eva mi je zamjerala što me mora dijeliti s mojim pozivom ratnika." 45

Dylan je slušala, svladana vrlo neugodnim stanjem ljubomore zbog ovoga što je slušala, kajući se što je sama prizvala taj osjećaj prisilivši ga da govori o ženi koju je nekoć volio. "Nakon katastrofe koja se dogodila s Evom, nisam se želio otvoriti nijednoj drugoj. Ali ti, Dylan..." Uzeo je pramen njezine kose pogledom prateći njegov zlatnocrveni sjaj dok ga je omatao oko svojega prsta. "Ti si čista vatra. Kad te dodirnem, zabljesnem. Kad te poljubim, izgaram. Gutaš me... kao nijedna žena dosad i, siguran sam, kao što nijedna druga ne bi mogla." Pridignula se i poljubila ga obuhvativši mu lice rukama. Kad se povukla, jednostavno se nije mogla othrvati nagonu da mu ne kaže koliko joj znači. "Volim te, Rio. Silno me plaši to naglas izgovoriti, ali tako je. Volim te." "Ah, Dios", hrapavo je prošaptao. "Dylan... zaljubio sam se u tebe čim sam te ugledao. Kako bi me ikad mogla voljeti ovakvog kakav sam, ne znam, ali..." "Takvog kakav si..." rekla je Dylan polako odmahnuvši glavom u čudu. "Kad me tako gledaš i dodiruješ, kako te ne bih mogla voljeti? Tebe, Rio. Baš takvog kakav jesi." Pomilovala gaje sa svim osjećajima koje je imala za njega, pustivši da joj prsti nježno prelaze niz unakaženu lijevu stranu toga lijepog lica koje bi mogla gledati zauvijek. Sad jedva da je i zamjećivala ožiljke. Bilo je to tragično, da, ali više nije bilo povratka. Dokaz pakla koji je preživio uvijek će biti tu, na njegovu licu i tijelu. No, kad god bi Dylan pogledala Rija, vidjela je njegovu hrabrost i snagu. Vidjela je čast, i u njezinim je očima on bio najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela. "Volim te, Eleuterio de la Noche Atanacio. Svim svojim srcem." Nešto nevjerojatno nježno prešlo je njegovim licem. Ispustivši prigušen zvuk iz grla, privio ju je uz sebe i samo tako držao. "Tvoja mi je sreća važnija od svega", šaptao joj je uz uho. "Znam da ti tvoja obitelj - majčino zdravlje - znači sve. Znam da moraš biti uz nju." "Da", prošaptala je Dylan. Izvukla se iz njegova zagrljaja i pogledala ga u oči. "Ne mogu je sad ostaviti, Rio. Jednostavno... ne mogu." Kimnuo je. "Znam. Shvaćam da moraš biti uz nju. Ali postoji onaj sebični dio mene koji bi te želio uvjeriti da pripadaš ovdje. Sa mnom, da smo združeni krvlju, da si moja družica." Oh, sviđalo joj se kako je to zvučalo. Živo se prisjetila nevjerojatnog osjećaja kad se Rio hranio iz njezine žile. Željela je to ponovno... sad, kad joj je ljubav prema njemu preplavljivala srce. No, nije mogla ostati. "Neću to sad od tebe tražiti, Dylan. Ali želim da znaš da je to ono što želim, biti s tobom, uvijek. I to je ono što sam voljan čekati." U njoj je provalila sreća na te nježne riječi, "Čekat ćeš..." "Koliko god bude potrebno, čekat ću te, Dylan." Odmaknuo joj je pramen s obraza i zataknuo ga za uho. "Sjećaš se kad sam ti rekao da ću pokušati pronaći način kako da pomognem tvojoj majci, jednom kad se vratimo u sklonište?" "Da." "Zato sam želio razgovarati s Tess. Ona je Danteova Prasestra." Dylan je kimnula. "Ona mi je prije neki dan pomogla očistiti ranu." "Točno. Ona je iscjeliteljica. Prije trudnoće, Tess je imala dar iscjeljenja dodirom. Liječila je vanjske i unutarnje ozljede. Tu je jedan mali ružni terijer koji skakuće uokolo po skloništu samo zato što je Tess uspjela izliječiti gotovo pola boleština koje su ga ubijale. Uključujući i rak, Dylan. Nisam ti želio to spominjati sve dok nisam imao priliku najprije porazgovarati s Tess i Danteom." Dylan nije disala. Zurila je u Rija zapanjena, nesigurna može li povjerovati vlastitim ušima. "Tess može izliječiti rak? Ali samo kod životinja, zar ne? Hoću reći, ne misliš valjda da bi ikako mogla..." "Čini se da njezin dar nije ograničen samo na životinje, ali postoji određena prepreka. Otkako je zatrudnjela, njezine su se sposobnosti smanjile. Nije sigurna hoće li djelovati na tvoju majku, ali je rekla da bi voljela pokušati..." 46

Dylan mu nije dopustila da završi. U njoj se probudila toliko snažna nada da se bacila na njega i snažno ga zagrlila. "O, moj Bože! Rio, hvala ti." Blago ju je odmaknuo od sebe. "Nije ništa zajamčeno. Postoji samo mala mogućnost, a čak je i to optimistično. Postoje prilični izgledi da Tess neće moći pomoći." Dylan je kimnula, prihvativši ideju da je to bio rizik, pa ipak bila je ushićena pomišlju da bi mogla postojati makar i najmanja šansa da spasi majku. "Morali bismo je dovesti ovamo, na imanje. Dante ne želi riskirati i pustiti Tess da putuje sad kad je noseća. A mi ne možemo riskirati i pustiti tvoju majku da dozna našu lokaciju kao ni to što joj je učinjeno. Stoga, ako je to ono što ona želi, morat ćemo joj izbrisati sjećanje na cijelu stvar jednom kad bude gotovo. A to još uvijek nije jamstvo da će joj rak biti uklonjen." "Ali postoji šansa", rekla je Dylan. "To je više od onog što sad ima. Bez te šanse, preostalo joj je vjerojatno nekoliko mjeseci života. A ako joj Tess možda može pomoći..." Onda bi joj to čudo kupilo godine, čak i desetljeće. U dobi od šezdeset četiri i uz dobro zdravlje, ne bi bilo nerazumno da joj majka poživi još dvadesetak godina. Ako to bude slučaj, bi li Dylan mogla napustiti majku radi vlastita komadića sreće ovdje s Riom? Pogledala ga je i vidjela da i sam razmišlja o istome. Bio je voljan pomoći njezinoj majci jer je znao da Dylan ne može podnijeti da je izgubi, iako je time potiskivao vlastite želje i udaljavao je od sebe. "Rio..." "Čekat ću", rekao je svečano. "Sve dok ne budeš spremna, čekat ću te." Sklopila je oči i osjetila njegovu ljubav kako je ovija poput melema. Zbog toga što bi joj dao tako velikodušan dar - dar nade - još ga je više obožavala. Poljubila ga je sa svom privrženošću koju je imala u srcu, želeći biti u njegovoj blizini... osjetiti ga u sebi na svaki mogući način. Pomislila je na vezu o kojoj je govorio — onu krvnu, nešto što bi dijelili kad bi bila njegova družica. Željela je to. Trebala je povezanost s njime na onaj primitivan, i vampirski način. "Učini me svojom", promrmljala je o njegova usne. "Sad, Rio... želim da me učiniš svojom, da pijem tvoju krv. Želim se povezati s tobom. Ne želim to čekati." Njegovo muklo odobravanje natjera je da se naježi od iščekivanja. "To je neraskidiva veza. Jednom kad se povežemo, ne možemo se rastati." "Još bolje." Gricnula je njegovu donju usnu i bila nagrađena grebanjem očnjaka kad se svalio s njom na krevet i pritisnuo je ispod sebe. Iskre jantara obasjale su zatamnjenu topaznu boju njegovih šarenica. Zjenice su mu bile oštre poput britve, požudno fiksirane na nju. Poljubio ju je, a Dylan se igrala jezikom po vršcima dugih očnjaka, umirući od želje da osjeti kako joj probijaju nježnu kožu vrata. No, Rio se povukao poduprijevši se šakama nad njom. Izgledao je tako moćno, tako prelijepo, ogoljeno muški. "Ne bih ti smio ovo učiniti", rekao je blago i s obožavanjem. "Primiš li moju krv u svoje tijelo, Dylan, uvijek ću biti dio tebe... čak i ako odlučiš živjeti bez mene. Uvijek ćeš me osjećati u svojim žilama, htjela ti to ili ne. Trebao bih ti dati veću slobodu od toga." Dvlan ga je gledala bez imalo oklijevanja. "Želim to, Rio. Želim da uvijek budeš dio mene. Moje srce će te uvijek znati, povezali se nas dvoje sad krvlju ili ne." Blago je opsovao, odmahnuvši glavom. "Sigurna si da želiš ovo? Sigurna si da želiš... mene?" "Zauvijek", rekla mu je. "Nikad u životu nisam bila sigurnija." Isprekidano je disao kad ju je opkoračio i sjeo na koljena. Prinio je zapešće svojim usnama. Usplamtjelog jantarnog pogleda fiksiranog na njezine oči, rastegnuo je usne i zario oštre vrške očnjaka u svoje meso. Krv je počela kliziti niz njegovu podlakticu, a rupice su pulsirale svakim žestokim otkucajem njegova srca. Vrlo nježno podignuo je Dylaninu glavu i ramena s jastuka i pružio joj svoju ruku. "Pij iz mene, ljubavi." Osjetila je vruću, mokru tekućinu na svojim usnama i mračni miris njegove krvi kad je uvukla zrak i pokrila mu ugriz usnama. Prvi dodir jezika na njegovoj otvorenoj žili bio je poput strujnog udara. Prostrujao joj je tijelom već na prvi, oprezni, gutljaj. Osjetila je kako joj udovi trnu, u prstima ju je bockala čudna, sladostrasna vrelina. Toplina se 47

širila, najprije u grudi i trbuh, a onda u samu srž njezina bića. Rastapala se od siline, a želja je počela brzo i uporno plamtjeti u njezinoj nutrini. I, Bože, kako je samo dobar okus imala njegova krv. Povlačila je iz njega, izgubljena u pulsirajućoj vrućini koju joj je davao iz svoje žile. Podignula je pogled i vidjela kako je gleda, pogledom punim sirove potrebe i čistoga muškog ponosa. Njegova je kita stajala u punoj erekciji, veća no ikad. Posegnula je za njime, milujući ga dok je snažnije povlačila iz zapešća. Kad je raširila bedra i povela ga prema sebi, Rio je zabacio glavu i zasiktao, a tetive na vratu bile su mu zategnute poput luka. Spustio je glavu i ona je bila obasjana jantarom iz njegovih očiju okupanih strašću. Trebao je samo jedan pokret njezinih kukova da je namjesti na svoju srž. Ušao je u nju dugim, žestokim ubodom, ispruživši noge zajedno s njezinima dok ju je prekrivao tijelom. "Sad si moja, Dylan." Glas mu je bio promukao pokraj njezina uha, ne sasvim njegov, ali neopisivo erotičan. Zabijao se u nju dok je pila iz njega, a njezino je oslobođenje već dosezalo vrhunac. Dok se raspadala ispod njega već u idućoj sekundi, Rio je zario lice u njezin vrat i zagrizao.

ČETRNAESTO POGLAVLJE Idućeg jutra, bilo je vraški teško promatrati Dylan kako se tušira i odijeva znajući da odlazi. No, Rio je nije pokušao zaustaviti. Odlazi nekamo kamo je neće moći slijediti - u danji svijet koji će ih vjerojatno razdvajati dulje nego što je želio priznati. Možda i dulje nego što bude mogao podnijeti. Sati koje su podijelili u njegovu krevetu, združivši se uz razmjenu krvi i obećanja da ovo nije pravi rastanak, morali su mu biti dovoljni. Barem za sada. Nije je mogao lišiti života što ju je čekao gore na površini, koliko god mu je bilo nepodnošljivo kad ju je pratio iz skloništa do garaže Reda. Izišavši iz dizala, zajedno su zastali, a Rio je izvadio ključeve jednog od automobila. Ne jednog od onih sportskih kabrioleta s jedva legalnim motorima, nego ključeve lijepe i sigurne limuzine marke Volvo. Kvragu, stavio bi je u osigurani tenk da je imao koji na raspolaganju. Pritisnuo je gumb na daljinskom ključu i Volvo u stražnjem dijelu garaže je pijuknuo. "Nazovi me, bez obzira na vrijeme, kako bih znao da si sigurno stigla", rekao je stavivši joj ključeve i njezin mobitel u ruku. "Kodirani broj koji sam unio u tvoj mobitel spojit će te izravno sa mnom. Želim da mi se javljaš svakih sat vremena samo kako bih znao da si dobro." "Želiš da riskiram kaznu upravljajući vozilom i razgovarajući na mobitel u isto vrijeme?" Nasmiješila se i izvila obrve. "Možda bi me mogao priključiti na GPS prije nego odem?" "Automobil već ima GPS", rekao je i bilo mu je drago što nastoji biti vesela, naročito kad je on sam osjećao sve samo ne veselje. "Ako pričekaš sekundu, siguran sam da bi Gideon i Nikolaj još nešto smislili za tebe." Dylanin tihi smijeh bio je pomalo prazan. Posegnula je i prešla prstima po njegovu zatiljku. "Ubija me što te ostavljam, znaš. Već mi nedostaješ." Povukao ju je u zagrljaj i poljubio. "Znam. Smislit ćemo već nešto, nekako ćemo to riješiti. Ali, nisam se šalio za pozive. Želim znati gdje si i da si se sigurno vratila." "Bit ću dobro." Odmahnula je glavom i nasmiješila mu se. "Nazvat ću te kad stignem u bolnicu." "Okej", rekao je znajući da je nerazuman. Zabrinut bez razloga. Samo izmišlja loša opravdanja kako hi prikrio duboku potrebu da je grli i zarobi u svom zagrljaju. Oslobodio ju je i uzmaknuo korak unatrag,zabivši ruke u džepove traperica. "Okej. Nazovi me kad stigneš." Dylan se pridignula na prste i ponovno ga poljubila. Kad se pokušala odmaknuti, nije mogao odoljeti a da je još jednom ne zagrli. "Ah, kvragu", opsovao je hrapavo ispod glasa. "Ajde odavde prije nego što te vratim u svoje odaje i bacim na krevet." "To bi moglo biti zanimljivo." "Podsjeti me na to kasnije", rekao je, "kad se vratiš." Kimnula je. "Moram sad poći." "Aha." "Volim te",rekla je i utisnula mu nježan poljubac u obraz. "Nazvat ću te." "Čekat ću." Rio je ostao tamo, šaka duboko zabijenih u džepove dok ju je promatrao kako odlazi prema automobilu. Ušla je i pokrenula motor, te mu kratko mahnula, previše mudra da bi otvorila prozor i time mu pružila priliku da je odgovori od odlaska. Pritisnuo je gumb na automatskim vratima garaže i prekrio oči zbog jarke ružičaste svjetlosti zore što se probijala kroz gusto granje obližnjih stabala. Dylan se odvezla u dan. Rio je želio čekati sve dok stražnja svjetla ne skrenu na dugački prilaz imanja, ali sjaj ultraljubičastih zraka bio je prejak. Čak i za njegove oči vampira kasnije generacije Vrste. Ponovno je stisnuo tipkovnicu i široka su se vrata zatvorila. Kad se spustio dizalom natrag u sklonište, Nikolaj je nailazio hodnikom iz oružarnice poput paklenog stroja. Rio gotovo da je mogao vidjeti paru kako mu izlazi iz ušiju, toliko je bio razjaren. "Što se događa?" upitao je susrevši se s ledenoplavim očima. "Upravo me je netko gadno sjebao", odvratio je Nikolaj. "Tko?" 49

"Starkn", prosiktao je. "Ispostavilo se da nam ravnatelj regionalnog ureda Agencije samo podmeće požar pod dupe. Kad smo se Chase i ja sastali s tipom sinoć i rekli mu da sumnjamo na te atentate, uvjerio nas je da će dojaviti svim poznatim pripadnicima Prve generacije. Pa, pogodi što je učinio." Rio se podsmjehnuo. "Nije dojavio svim poznatim pripadnicima Prve generacije." "Točno", rekao je Niko. "Moj kontakt, Sergej Jakut, kaže da nije čuo ni slovca od Agencije u Montrealu gdje sad živi, kao ni nijedan od ostalih živih pojedinaca koje poznaje. Kao šlag na torti, jutros smo dobili dojavu iz Denvera o još jednom ubojstvu. Još jedan iz Prve generacije je obezglavljen, Rio. To sranje postaje kritično. Nešto se opako događa." "Misliš li da Starkn nekako ima svoje prste u tome?" Nikolajeve pronicljive plave oči bile su ledene od sumnje. "Aha, mislim. Želudac mi govori da je taj pasji sin prljav." Rio je kimnuo, sretan što mu je posao odvukao pažnju od samosažaljenja zbog Dylanina odlaska. Njegov posao, njegov svijet. Kad se Niko uputio prema tehničkom laboratoriju, Rio je krenuo s njime, baš kao nekad. *** Putovanje od Bostona do Manhattana trajalo je pet sati, tako da je Dylan stigla u bolnicu oko jedan sat popodne. Nazvala je Rija iz automobila dok je čekala službenika na parkiralištu, uvjerivši ga da je živa i zdrava, a onda je krenula prema predvorju kako bi uhvatila dizalo do onkološkog odjela. Bože, kad samo pomisli da bi ovo mogao biti posljednji dan koji će joj majka provesti ovdje. Jedan od posljednjih dana njezine bolesti. Dylan je to toliko očajnički željela da joj se gotovo zavrtjelo u glavi od te pomisli dok je izlazila na desetom katu i prolazila kroz dvostruka vrata što su vodila na odjel. Dežurne sestre petljale su nešto oko naizgled pokvarenog pisača, pa je samo prošla pored pulta ne zaustavljajući se da pita o stanju majke niti ima li novosti u vezi s biopsijom. Zastala je pred vratima majčine sobe i upravo kad je posegnula za dezinfekcijskim sredstvom, ugledala je sestru koja je izlazila. Žena je nosila u rukama poluprazne vrećice infuzije. Kad je opazila Dylan, kratko joj je kimnula i nekako se tužno osmjehnula. "Što se događa?" Dylan ju je upitala kad je sestra izišla na hodnik. "Skinuli smo je s lijekova i infuzije. Bit će otpuštena za najviše pola sata." "Otpuštena?" Dylan se namrštila, sasvim zbunjena. "Što se dogodilo? Jeste li dobili nalaze biopsije?" Sestra blago kinine. "Dobili smo ih jutros, da." A sudeći po tonu glasa, nalazi nisu bili dobri. Ipak, morala je pitati jer zbilja nije željela umišljati najgore. "Nisam sigurna da razumijem. Ako je skidate s infuzije i lijekova, znači li to da će ona biti dobro?" Sestrin izraz lica se objesio. "Niste još s njom razgovarali..." Dylan je bacila pogled preko njezina ramena u sobu. Majka joj je sjedila na rubu kreveta okrenuta licem prema prozoru dok je navlačila nebeskoplavi džemper. Bila je potpuno odjevena, počešljane kose, izgledajući kao da se sprema izići iz bolnice za koji čas. "Zašto otpuštate moju majku?" Sestra pročisti grlo. "Ja, ovaj... zbilja mislim da biste s njom o tome trebali porazgovarati, okej?" Kad je žena otišla, Dylan je protrljala ruke gelom i ušla. "Mama?" Majka joj se okrenula na krevetu i uputila joj veliki, sretni osmijeh. "Oh! Dylan. Nisam očekivala da ćeš već doći ovamo. Bila bih te poslije nazvala." "Dobro je da sam sad došla. Upravo sam čula da te puštaju kući za nekoliko minuta." "Da", odvratila je. "Da, vrijeme je. Ne želim više ovdje ostati." Dylan se nije svidjelo odustajanje koje joj je čula u glasu. Bila je previše vesela, previše pomirena sa sudbinom. Zvučalo je kao olakšanje. "Sestra mi je upravo rekla da je nalaz biopsije došao jutros." 50

"Nemojmo o tome razgovarati." Odmahnula je rukom i prišla stoliću gdje je ležala sad otvorena bombonijera. Uzela je slatkiše i pružila Dylan. "Probaj jednu od ovih karamela. Prefine su! Gordon mi ih je sinoć donio - zapravo, došao je ovamo samo nekoliko minuta nakon što si otišla. Voljela bih da si pričekala kako bi ga upoznala. On te želi upoznati, Dylan. Bio je vrlo zainteresiran kad sam mu rekla da ti treba novi posao..." "O, mama. Nisi valjda", Dylan je zagunđala. Kao da nije bilo dovoljno što je majka svom šefu izbrbljala priču o planinskoj pećini, nego joj je još morala tražiti posao iz bolesničkog kreveta. Bilo je to naprosto previše. "Gordon ima veze s puno važnih ljudi u gradu. Može ti pomoći, dušo. Zar ne bi bilo divno kad bi ti uspio pronaći posao u jednoj od velikih medijskih kuća?" "Mama", rekla je Dylan, sad ponešto višim tonom. "Ne želim razgovarati o svom poslu, Gordonu Fassou, ni o bilo čemu drugom. Želim samo razgovarati o tome što se događa s tobom. Očito nalazi nisu dobri. Dakle, zašto te danas otpuštaju?" "Zato što je to ono što želim." Uzdahnula je i prišla Dylan. "Ne želim više ovdje ostati. Dosta mi je testova, cjevčica i igala. Umorna sam i samo želim poći kući." "Što kaže liječnik? Možemo li s njime porazgovarati o nalazima biopsije?" "Ne mogu više ništa učiniti, zlato. Osim produljiti ono neizbježno, i to samo malo." Dylan je spustila glas do šapta. "Što ako ti kažem da poznajem nekoga tko bi ti možda mogao pomoći da ozdraviš?" "Ne želim nikakvo liječenje. Dosta mi je..." "Ovo neće biti ništa slično tome. To je neka vrsta...alternativne medicine. Nešto što ne možeš dobiti u bolnici. Nije nikakvo jamstvo, ali postoji šansa da budeš potpuno izliječena. Mislim da postoje dobre šanse, mama. Mislim da bi ti to mogla biti jedina..." Njezina se majka nježno nasmiješila dok je spuštala hladne prste na Dylanin obraz. "Znam koliko ti ovo teško pada, dušo. Zbilja. Ali ja sam ta koja mora donijeti odluku. Imala sam ispunjen život. I ne tražim sad čuda." "Ali, što je sa mnom?" Dylanin glas bio je hrapav. "Bi li pokušala... zbog mene?" U dugoj šutnji koja je uslijedila, Dylan je očajnički pokušavala suspregnuti jecaj što joj se podizao grlom. Srce joj se slamalo, ali mogla je vidjeti da je njezina majka donijela odluku. Vjerojatno i puno prije od ovog trenutka. "Okej", rekla je najzad. "Okej, onda... reci mi što želiš od mene, mama." "Odvedi me kući. Ručajmo zajedno, popijmo čaj, i samo razgovarajmo. To je ono što bih sad voljela više od bilo čega."

PETNAESTO POGLAVLJE Rio se ponovno čuo s Dvlan tek kasnije tog popodneva. Kad mu je u džepu zazvonio mobitel, bio je u laboratoriju s Lucanom, Gideonom, Nikolajem i Chaseom, razgovarajući o Gerardu Starknu i njegovu očitom muljanju, te o strategiji preuzimanja kontrole nad situacijom s vampirima Prve generacije. Ispričao se sa sastanka i preuzeo Dylanin poziv u hodniku. "Što nije u redu?" Nije to bio pozdrav, ali mogao je osjetiti koliko je uzrujana na drugom kraju linije čim se poziv spojio i osjećaji ga pretresli poput struje. "Jesi li dobro?" Uslijedila je stanka, a onda: "Okej sam, da. Bit ću dobro jednom, valjda." "Kako ti je majka?" "Umorna je", rekla je Dylan gotovo neprepoznatljivim glasom. "O, Rio... cijelo sam vrijeme provela s njom u njezinu stanu u Queensu. Danas se odjavila iz bolnice i odbija daljnje liječenje. Želi... ne želi više živjeti, Rio. Donijela je odluku." Blago je opsovao, osjećajući Dylaninu patnju kao vlastitu. "Jesi li joj rekla za Tess?" "Pokušala sam, ali ne želi ni čuti. Ubija me to, ali ako je to ono što uistinu želi, onda znam da je moram pustiti." "Ah, ljubavi. Ne znam što bih ti rekao." "Sve je u redu. Ne znam ni što bih voljela sad čuti." Dylan je šmrcnula, ali držala se hrabro. "Provele smo čitavo poslijepodne razgovarajući — nešto što dugo nismo bile u mogućnosti. Bilo je lijepo. Rekla sam joj za tebe, da sam upoznala vrlo posebnog muškarca i da ga silno volim. Raduje se što će te jednom upoznati." Rio se nasmiješio, poželjevši da može biti s njom. "Siguran sam da možemo nešto dogovoriti." "Razgovarala sam s njezinim liječnikom prije odlaska iz bolnice. Rekao je kako je realno očekivati da joj bez liječenja preostaje još nekoliko tjedana života... možda i koji mjesec. Prepisat će joj lijekove za bolove, ali su nas upozorili da vrijeme koje slijedi neće biti lako." "Sranje, Dylan. Želiš li da večeras dođem tamo? Još malo pa će zaći sunce. Ako me trebaš tamo, mogao bih krenuti u sumrak i stići tamo oko jedanaest." "A što je s Redom? Sigurna sam da imaš drugog posla." "Nisam te to pitao." Zapravo, i trebao je večeras otići na zadatak, ali jebeš to. Ako ga Dylan želi pokraj sebe, Lucan će morati nekoga drugog poslati u ophodnju. "Trebaš li me večeras, Dylan?" Uzdahnula je. "Voljela bih te vidjeti. Znaš da te nikad ne bih mogla odbiti, Rio. Zar bi doista želio prijeći sav taj put večeras?" "Samo me pokušaj spriječiti", rekao je osjetivši kako se razvedrila na drugom kraju linije. U pozadini je čuo trubu kamiona. "Voziš li negdje?" "Aha. Krenula sam pokupiti neke majčine stvari u sigurnoj kući. Kad smo napuštali bolnicu, nazvala sam nekoliko njezinih prijateljica, samo da im javim što se odgađa. Sve su prilično zabrinute zbog nje, kao što možeš i zamisliti. A mislim i da su joj neke štićenice pripremile pisamce." "To će joj se svidjeti." "Da", rekla je Dylan. "Navratit ću tamo i usput uzeti nešto za večeru. Ona želi rebarca, slatki krumpir i kukuruzni kruh - o, i nekakav fini šampanjac, rekla je, kako bismo proslavile moju novopronađenu ljubav." "Zvuči mi kao da ćete se sjajno provesti večeras." Dylan je neko vrijeme ostala šutke. "Zbilja je divno kad je vidim kako se smiješi, Rio. Želim uživati s njom ovih nekoliko tjedana, koliko god ona bude u stanju." Razumio je to, dakako. I kad je Dylan privela razgovor kraju i obećala mu da će ga nazvati kad se vrati u majčin stan, Rio se pitao kako će preživjeti te tjedne - možda i nekoliko mjeseci - daleko od Dylan. Nije to bilo dugo vrijeme, naročito ne po standardima Vrste, ali za mužjaka zaljubljenog u svoju družicu činit će mu se beskrajno. Morao je biti uz Dylan u ovim teškim trenucima. I znao je da ona njega treba. Kad je sklopio telefon, ugledao je Lucana kako stoji ispred laboratorija. Rio mu je još prije sve kazao, o Dylaninoj majci, koliko mu je Dylan značila i koliko se duboko u nju zaljubio. Sve je to priznao Lucanu - od činjenice da su on i Dylan sad krvno združeni, do prijedloga u vezi s Tessinom iscjeliteljskom sposobnošću. 52

Rio nije znao koliko je Lucan stajao tamo, ali pronicljive sive oči čini se da su bile potpuno svjesne da stvari nisu dobre na drugom kraju linije. "Kako se Dylan drži?" Rio je kimnuo. "Snažna je ona. Prebrodit će to." "A što je s tobom, stari?" Zaustio je reći kako će i on biti dobro, ali Lucanov pogled je prozreo to sranje prije nego stoje Rio bilo što slično kazao. "Rekao sam joj da ću biti s njom večeras", rekao je vođi Reda. "Moram otići do nje, Lucane. Zbog vlastita razuma, ako ni zbog čega drugog. Ostanem li ovdje, nisam siguran koliko ću biti od koristi, da ti pravo kažem. Ona je jedino što me drži u jednom komadu. Lud sam za tom ženom, prijatelju. Posjeduje me." "Čak i više nego Red?" Rio je zastao promislivši o pitanju. "Dao bih život za Red - za tebe i bilo koga od moje braće. Znaš to." "Da. Znam", odvratio je Lucan. "Kvragu, umalo da i jesi, i to ne jedanput." "Poginuo bih u službi Reda, ali Dylan... Cristo. Ta mi žena, više od bilo čega drugog, pruža razlog da živim. Moram sad biti s njom, Lucane." On je ozbiljno kimnuo. "Stavit ću jednog od drugih momaka u večerašnju ophodnju. Učini ono što moraš..." "Lucane." Rio je susreo mužjakov pogled i zadržao ga. "Moram biti s Dylan dok ne prođe ova patnja s njezinom majkom. Moglo bi potrajati tjednima, možda čak i mjesecima." "Što želiš reći?" Rio je opsovao ispod glasa. "Govorim ti da idem kako bih ostao s njom koliko god to bude potrebno. Napuštam Red, Lucane. Večeras idem za New York." "Evo ti kutija za te stvari, dušo." Janet je došla u Sharonin ured noseći praznu kutiju od papira. "Dobra je i čvrsta i ima poklopac." "Hvala", rekla je Dylan spustivši je na pretrpani stol. "Mama je kao hrčak, zar ne?" Janet se nasmijala. "O, dušo! Ta žena nije bacila poruku, čestitku ili fotografiju otkako je poznajem. Sve čuva kao zlato, Bog je blagoslovio." Starija je žena pogledala po sobi očiju vlažnih od suza. "Bome će nam nedostajati Sharon. Ona je tako znala s tim djevojkama. Svi su je obožavali, čak je šarmirala i gospodina Fassoa, iako njega nije lako zadiviti. Njezin slobodni duh je privlačio ljude, rekla bih." Dylan se nasmiješila, ali bilo joj je teško čuti da se o majci govori u prošlom vremenu. "Hvala ti na kutiji, Janet." "O, nema na čemu, dušo. Hoćeš li da ti pomognem?" "Ne treba, hvala. Uskoro sam gotova." Pričekala je dok Janet nije izišla, a zatim se vratila zadatku. Bilo je teško odlučiti što je majci moglo biti važno, a što se moglo baciti, pa je Dylan naposljetku samo pokupila papire i fotografije i stavila ih u kutiju. Zastala je kako bi pogledala neke od fotografija: majka s rukama preko mršavih ramena dviju mladih djevojaka s onim groznim frizurama iz 1980-ih, u pripijenim majicama bez bretelica i šorcevima; na drugoj se mama smiješila iza vitrine sa sladoledima, ozarena zbog nagrade "Djelatnik mjeseca" koju je djevojka pokraj nje držala u ruci. Njezina se majka sprijateljila s gotovo svakom djevojkom u nevolji koja je prošla ovom kućom, zdušno se trudeći da uspiju i izdignu se nad problemima koji su ih natjerali da pobjegnu od kuće, ili nad osjećajem da se ne mogu uklopiti u društvo. Njezina je majka pokušavala nešto promijeniti. I često je u tome uspijevala. Dylan je obrisala suze ponosa što su joj navrle u oči. Potražila je maramicu među tim neredom, ali bezuspješno. Samo joj je to još trebalo — sjediti u majčinu uredu i cmizdriti poput djeteta ispred ostalog osoblja. "Sranje." Sjetila se kako je vidjela rolu papirnatih ručnika u jednoj od ladica u ormariću. Okrenuvši se u majčinoj stolici na kotačiće, otkotrljala se preko istrošenog tapisona i stala brzo pretraživati po ormariću. Ah. Evo je. Tapkajući po mokrom licu i očima, okrenula se i umalo da nije tresnula sa stolca. 53

Tamo na drugom kraju majčina stola, bila je prikaza. Mlada žena bila je u društvu još jedne, obje se pojavljujući i nestajući. Zatim se pojavila još jedna djevojka, pa još jedna. A onda, konačno, ukazala se i Toni, djevojka koju je Dylan vidjela u majčinoj bolesničkoj sobi prije nekoliko noći. "O, moj Bože." Zinula je na njih, tek napola svjesna da zaposlenici sigurne kuće obavljaju svoj posao s druge strane vrata, potpuno nesvjesni ovog avetinjskog okupljanja. "Jeste li ovdje zbog moje majke?" One su zurile u nju u jezivoj tišini, a njihova su obličja treperila poput plamena svijeće na povjetarcu. Pomogni im, rekla su joj jedna od nepomičnih usta. One trebaju tvoju pomoć. Dovraga, nije sad imala vremena za ovo. Nije bila u pravom stanju uma da se može baviti time. No, nešto ju je bockalo iznutra, nešto što joj je govorilo da ih mora poslušati. Morala je nešto poduzeti. On će im i dalje nanositi zlo, rekao je drugi avetinjski glas. Neće ih prestati ubijati. Dylan je dograbila komadić papira i olovku i stala zapisivati ono što čuje. Možda Rio i Red mogu svemu ovome dati smisao, ako već ona ne može. One su pod zemljom. U tami. Vrište. Umiru. Dylan je čula patnju i strah u pomiješanim šapatima dok su mrtve Prasestre pokušavale komunicirati s njom. Osjetila je pripadnost, čak i onima koje su bile žive i u jezivoj opasnosti. "Recite mi tko", rekla je tiho nadajući se da je neće čuti oni s druge strane vrata. "Ne mogu vam pomoći ako mi ne kažete nešto više. Molim vas, recite mi. Recite mi tko im nanosi zlo." Dragos. Nije znala koja je od njih to izgovorila, čak ni jesu li je uopće - ili kako - mogle čuti kroz barijeru koja je razdvajala žive od mrtvih. No riječ se smjesta zakopala u njezinu umu. Bilo je to ime. Dragos. "Gdje je on?" upitala je Dylan pokušavajući doznati više. "Možete li mi još nešto reći?" Ali, one su već počele blijedjeti. Jedna po jedna. Nestajale su... iščeznuvši do ništavila. "Umalo sam ti zaboravila dati ovo, dušo." Janetin pjevušeći glas na pragu iznenadio ju je toliko da je zgranuto dahnula. "O, žao mi je! Nisam te mislila prepasti." "U redu je." Dylan je odmahnula glavom još uvijek zbunjena. "Što je to?" "Nekoliko fotografija koje sam snimila tijekom krstarenja koje je gospodin Fasso upriličio ranije ovoga tjedna. Mislim da bi ih tvoja majka voljela imati." Janet je ušla i odložila nekoliko snimaka u boji na stol. "Ne izgleda li lijepo u toj plavoj haljini? Tih nekoliko djevojaka za stolom su njezine štićenice. Oh, a eno i gospodina Fassoa tamo u pozadini. Teško ga možeš razaznati, ali to mu je profil. Nije li zgodan?" Bio je, zapravo. I mlađi nego što ga je zamišljala. Morao je biti najmanje dvadeset godina mlađi od njezine majke - u kasnim četrdesetima, najviše, vjerojatno ni toliko. "Hoćeš li odnijeti te snimke majci, dušo?" "Naravno." Dylan se nasmiješila nadajući se da ne izgleda toliko potreseno kao što je bila. Tek kad se ponovno Janet odgegala iz ureda, Dylan je pomnije pogledala fotografiju. Dobro ju je pogledala. "Isuse Kriste." Jedna od djevojaka što su sjedile s njezinom majkom na tom brodu prije samo nekoliko dana bila je među skupinom mrtvih Prasestara koje je netom vidjela u uredu. Dograbila je hrpu starih fotografija iz kutije koju je već bila spakirala i pregledala ih. Srce joj je potonulo. Među njima je opazila još jedno lice mlade žene koju je maločas vidjela u uredu. "O, Bože." Dylan je osjetila mučninu u želucu kad je izjurila iz ureda prema zahodu. Pozvala je broj Riova mobitela i jedva mu pružila priliku da je pozdravi prije nego što mu je istresla sve što se dogodilo. "Jedna od njih je izgovorila ime Dragos", rekla mu je bjesomučnim šaptom. "Znači li to što?" 54

Riova iznenadna šutnja još je pojačala mučninu u njezinu želucu. "Da. Pasji sin. Poznato mi je to ime." "Tko je on,Rio?" "Dragos je onaj koji je izgradio onu hibernacijsku komoru u onoj pećini. Njegov je sin oslobodio stvora koji je spavao tamo. On je zlo, Dylan. I to vjerojatno najgora moguća vrsta zla."

ŠESNAESTO POGLAVLJE Sharon Alexander je pristavljala drugi lončić čaja kad je začula kucanje na vratima svog stana na dvanaestom katu. "Otvoreno je, dušo", javila se iz kuhinje. "Što se dogodilo, zaboravila si ključ?" "Nikad ga nisam ni imao." Sharon je poskočila na neočekivan zvuk dubokog muškog glasa. Prepoznala je taj tamni bariton, ali to što ga čuje u svome stanu - nenajavljenog i u ovaj kasni sat - bilo je pomalo šokantno. "Oh, zdravo, Gordone." S nelagodom je zategnula svoju dugu vestu poželjevši da je na sebi imala nešto privlačnije za profinjenog muškarca kao što je bio Gordon Fasso. "Ja sam... pa, bome... ovo je baš iznenađenje." Svojim hladnim pogledom prešao je po malom, pretrpanom stanu. "Jesam li došao u nezgodno vrijeme?" "Ne, naravno da nisi." Nasmiješila se, ali on nije uzvratio osmijeh. "Upravo sam pristavila čaj. Bi li želio šalicu?" "Ne. Ne mogu to provariti, zapravo." Sad se nasmiješio, ali njoj nije bilo ništa ugodnije zbog tog usporenog osmijeha. "Svratio sam do bolnice, ali sestra mi je rekla da su te otpustili. Kako sam shvatio, kći te je dovela kući." "Da", odvratila je Sharon gledajući ga kako opušteno korača po sobi. Zagladila je kosu, nadajući se da ne izgleda kompletno katastrofalno. "Baš sam uživala u onoj bombonijeri. Nisi mi trebao ništa donositi, znaš?" "Gdje je ona?" "Hmm?" "Tvoja kći", rekao je kruto. "Gdje je Dvlan?" Na trenutak, materinski joj je instinkt rekao da laže i kaže kako Dylan nije ovdje i neće se uskoro vratiti. Ali, to bi bilo blesavo, zar ne? Nije imala razloga strahovati od gospodina Fassoa. Gordona, podsjetila se nastojeći u njemu vidjeti onog šarmantnog gospodina kakvim se nedavno pokazao. "Mogu je nanjušiti, Sharon." Izjava je bila toliko čudna da se ona potpuno zaprepastila. "Možeš... što?" "Znam da je bila ovdje." Prostrijelio ju je ledenim pogledom. "Gdje je ona i kad se vraća? To nisu teška pitanja." Nju je probila jeza do kostiju dok je gledala u ovog muškarca o kojem zapravo nije previše znala. Riječ koja joj je proletjela glavom dok se približavao bila je... zlo. "Rekao sam ti da želim upoznati djevojku", kazao je i pritom se nešto vrlo čudno dogodilo s njegovim očima. Njihova ledena boja se mijenjala, postavši jarka od jantarne svjetlosti. "Dosta mi je čekanja, Sharon. Moram vidjeti tu kuju, i to odmah." Sharon je počela nečujno izgovarati molitvu. Uzmicala je dok joj se približavao, ali nije imalo kamo uteći. Zidovi će je zaustaviti, ali klizna vrata u dnevnom boravku vodila su na mali balkon koji je, pak, gledao u ponor s visine od dvanaest katova. Topli povjetarac ušao je kroz odškrinuta balkonska vrata i sa sobom unio prigušenu buku užurbanog prometa dolje s Bulevara Queens. "Š-što želiš s Dylan?" Nasmiješio se, a Sharon se umalo nije onesvijestila kad je ugledala njegove groteskno dugačke zube. Ne, pomislila je ne mogavši pojmiti ono što vidi. To uopće nisu bili zubi. Očnjaci. "Treba mi tvoja kći, Sharon. Ona je jedna neobična žena koja može izroditi budućnost. Moju budućnost." "O, moj Bože... ti si lud, zar ne? Ti si bolestan." Sharon se i dalje odmicala od njega, a u grudima joj je tutnjala panika. "Koji si ti vrag, uopće?" Nacerio se podmuklo i pakosno. "Ja sam tvoj Gospodar, Sharon. Samo što to još ne znaš. Sad ću te raskrvariti i reći ćeš mi sve što želim znati. Pomoći ćeš mi da pronađem Dylan. Pretvorit ću te u svog roba i predat ćeš mi svoju kćer u ruke. A onda ću je napraviti svojom kurvom." Ogolio je one goleme očnjake s kojih je curila slina i zasiktao poput zmije otrovnice spremne na napad. 56

Sharon nije znala što ju je obuzelo, bila je užasnuta onim što bi ovaj muškarac - ovaj jezivi stvor - mogao učiniti Dylan. Nije nimalo sumnjala u to da bi i učinio upravo ono što je i zaprijetio. I upravo ju je ta uvjerenost nosila prema kliznim vratima. Gordon Fasso se nasmijao dok je petljala s plastičnom bravom. Otvorila je vrata. "Što misliš učiniti, Sharon?" Uzmicala je na balkon, ali on je krenuo za njom, a njegova široka ramena ispunila su otvoreni prostor među vratima. Sharon je osjetila kako joj ograda balkona pritišće kralježnicu. Daleko dolje, trube su vrištale, a motori urlali. "Neću ti dopustiti da me iskoristiš kako bi došao do nje", rekla mu je hrapavim glasom. Nije pogledala preko ruba. Oči su joj bile uperene na blistavi jantarni pogled toga čudovišta ispred sebe. I osjetila je malenu dozu zadovoljštine kad je urliknuo brzo je pokušavši dograbiti... ali, prekasno. Sharon se prebacila leđima preko ograde i pala na pločnik ispod. Dva bloka prije majčine zgrade promet na ulici bio je zakrčen. Tamo u mraku naprijed, bljeskala su svjetla ambulantnih vozila, a policija je preusmjeravala automobile na drugi prilaz Bulevaru Queens. Dylan je pokušavala vidjeti pored kombija ispred sebe nešto što je izgledalo kao pravi prizor iz krimića. Ulica ispod majčine zgrade bila je ograđena žutom trakom. Okrenula je upravljač, dobacivši pogled na hranu koja će se ohladiti. Kasnila je više nego što je namjeravala. Ona epizoda u sigurnoj kući zadržala ju je najmanje sat vremena, a svi pozivi u majčin stan prebacivali su se na telefonsku sekretaricu. Vjerojatno se odmarala i vjerojatno se pitala koji se vrag dogodio s njihovom malom večernjom proslavom. Pokušala je ponovno dobiti stan i opet je dobila telefonsku sekretaricu. "Sranje." Nekoliko klinaca što su se šepurili po pločniku dolazilo je iz smjera čitave te gungule. Dylan je spustila prozor. "Ej, što se događa tamo? Hoće li početi puštati automobile?" Jedan je dečko odmahnuo glavom. "Neka starija žena se bacila s balkona. Murja tamo pokušava počistiti nered." Užas se smjestio u Dylaninu želucu poput kamena. "Znate li iz koje je zgrade?" "Ne baš. Jedan od nebodera u 108. ulici." O, jebem ti. O, Isuse Kriste... Dylan je iskočila iz automobila ni ne ugasivši motor. Mobitel joj je bio u ruci i pozivala je majčin broj dok je jurila pločnikom kao vjetrom nošena prema svoj onoj gužvi pored križanja nekoliko blokova dalje. Kad se približila, probijajući se kroz okupljeno mnoštvo, noge su joj se same od sebe usporile. Znala je. Jednostavno je... znala. Njezina je majka bila mrtva. Ali onda joj je telefon zazvonio kao alarm u banci. Zurila je u zaslon ugledavši majčin broj na osvijetljenom ekranu. "Mama!" vrisnula je i pritisnula tipku. S druge strane bio je muk. "Mama? Mama, jesi li to ti?" Teška joj se ruka spustila na rame. Okrenula je glavu i našla se kako zuri u okrutne oči muškarca kojeg je nedavno vidjela na fotografiji u majčinu uredu. Gordon Fasso držao je majčin ružičasti mobitel u drugoj ruci. Nasmiješio se, ogolivši vrške očnjaka. Kad je progovorio, Dylan je čula njegov duboki glas kako joj vibrira u ušima i na njezinu dlanu dok su mu riječi putovale kroz zvučnik majčina telefona u njezinoj ruci. "Bok, Dylan. Tako mi je drago što smo se konačno upoznali."

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Negdje u Connecticutu, nekoliko sati vožnje od Bostona u smjeru New Yorka, Rio je imao osjećaj kao da mu je netko rastvorio grudi ledenim rukama. Bio je na vezi sa skloništem pokušavajući doznati je li Gideon uspio otkriti bilo kakve informacije o mrtvim Prasestrama koje je Dylan vidjela u sigurnoj kući. Red je imao fotografije što ih je poslala svojim mobitelom, a Gideon je pretraživao nestale osobe iz Utočišta tame i one među ljudskom populacijom. Rio je čuo drugog ratnika kako sad s njime razgovara, ali riječi nisu dopirale do mozga. "Ah,jebiga", zagunđao je, a grubi nalet hladnoće sad se prebacio u područje njegova srca. "Što se događa?" upitao je Gideon. "Rio? Jesi li još uvijek sa mnom?" "Da. Ali, nešto... nije kako valja." Dylan. Nešto se gadno događalo s Dylan. Mogao je osjetiti njezin strah i žalost tako duboku da ga je gotovo zaslijepila. Što nije bila dobra stvar kad je jurio cestom 1-84 brzinom od dvjesto kilometara na sat. "Imam loš osjećaj, Gideone. Moram smjesta stupiti u kontakt s Dylan." "Jasno. Budi na liniji kad završiš." Rio je prekinuo razgovor i pozvao Dylan. Poziv se prebacio na govornu poštu. Opetovano. Onaj loš osjećaj pogoršavao se svakom sekundom. Bila je u pravoj opasnosti - znao je to po iznenadnom bjesomučnom bubnjanju svog pulsa, krvna veza mu je govorila kako joj se događa nešto stravično. Upravo sad, dok je bila barem tri sata vožnje daleko od njega. "Prokletstvo", zarežao je pritisnuvši papučicu gasa. Opet je pozvao Gideona. "Jesi li je uspio kontaktirati?" "Ne." Njime prođe još dublja hladnoća. "U nevolji je, Gide. Negdje pati. Dovraga! Nisam je smio pustiti samu." "Okej", rekao je Gideon smireno. "Pratit ću signal Volva preko GPS-a i zvat ću je na mobitel. Locirat ćemo je, Rio." Čuo je kako lupka po tipkovnici s druge strane linije, ali užas u njegovu želucu govorio je da ga nijedan uređaj neće približiti Dylan. A kao potvrda, Gideon se vratio sekundu kasnije s lošim vijestima. "Automobil se nalazi u Aveniji Jewel u Queensu,a signal mobitela je lociran jedan blok dalje. I vozilo i mobitel su u mirovanju." Rio je opsovao. Iz pozadine je dopirao Nikolajev glas jedva čujan preko zvučnika. Govorio je nešto o ravnatelju Starknu i fotografijama koje je Dylan snimila. "Što je rekao?" zahtijevao je znati Rio. "Daj mi Nikolaja na vezu. Želim znati što je rekao." Gideonov glas bio je neodlučan... a živopisna kletva koju je ispustio sekundu kasnije nije nimalo utješila Rija. "Dovraga, što je rekao?" "Niko me upravo pitao što Starkn radi na jednoj od Dylaninih fotografija..." "Kojoj?" upitao je Rio. "Onoj snimljenoj na tom dobrotvornom krstarenju na kojem je bila njezina majka. Onaj kojeg je Dylan identificirala kao utemeljitelja sigurne kuće, Gordona Fassoa." "To je nemoguće", rekao je Rio iako mu je glas u glavi govorio upravo suprotno. "Daj mi Nikolaja." "Ej, stari", rekao je Niko trenutak kasnije. "Govorim ti. Vidio sam Starkna vlastitim očima. Prepoznao bih ga bilo gdje. Taj tip koji stoji u pozadini na toj fotografiji je regionalni ravnatelj Agencije, Gerard jebeni Starkn." Ime je preplavilo Riov mozak poput kiseline dok je obilazio krntiju od poluprikolice i pritiskao gas do daske preko slobodnog traka. Gerard Starkn. Kakvo je to jebeno ime? Gordon Fasso. Još jedna čudna kombinacija slova. 58

Uza sve, bio je tu i Dragos i njegov podmukli sin. Nije mogao zaboraviti toga gada. I on je bio umiješan, Rio je bio siguran. Mogu li Gordon Fasso i Gerard Starkn biti u dosluhu s Dragosovim sinom? O, sveta Djevice... Gordon Fasso. Son of Dragos. Slova su se počela premetati i slagati u Riovoj glavi. A onda ga je vidio jasno poput bljeska crvenih svjetala što su svijetlila pred njime otprilike kilometar naprijed niz autocestu. "Niko", rekao je drvenim glasom. "Gordon Fasso jest Dragosov sin. Gordon Fasso nije ime. To je jebeni anagram." "Ah, Kriste", odvratio je Nikolaj. "A ako ispremećeš slova imena Gerard Starkn... dobiješ još jedan anagram: dark stranger." "On je taj koji drži Dylan." Rio se zaustavio na odmorištu uz autocestu i snažno tresnuo rukom po kontrolnoj ploči. "Dragosov sin drži Dylan, Niko." Bila je živa, toliko je bio siguran, i bilo je to dovoljno da sasvim ne skrene pameću. Ali, njegov ju je neprijatelj držao, a Rio nije imao pojma kamo ju je mogao odvesti. I čak da nije bilo prometnog zastoja koji je blokirao sve južne prilaze autoceste, još uvijek je bio satima udaljen od New Yorka. Mogao ju je izgubiti zauvijek... i to upravo u ovom trenutku. *** Dylan se probudila na mračnom stražnjem sjedalu jurećeg automobila. Glava joj je pucala, bila je omamljena. Prepoznala je ovaj mamurni osjećaj; u jednom je trenutku bila dovedena u stanje transa i sad je, nekako, dolazila sebi. Budila se. Kroz teški psihički plašt koji joj je pokrivao um, Dylan je osjetila još jednu silu kako dopire do nje. Rio. Mogla ga je osjetiti u svojim žilama. Mogla ga je ćutjeti kroz njihovu krvnu vezu, kao i u srcu. Rio se uspio probiti kroz trans kako bi joj dao snagu, poticao je da se drži. Da ostane živa. O, Bože. Rio. Pronađi me. Prigušeno brujanje ceste ispod vozila vibriralo joj je u ušima. Pokušala je vidjeti u kojem smjeru idu, ali kroz tanki prorez između sklopljenih vjeđa vidjela je samo mrak izvan zatamnjenih prozora vozila i krošnje drveća što jure mimo njih. Lice joj je bridjelo od udarca koji joj je zadao Gordon Fasso kad se pokušala oteti iz njegova stiska. Pokušala je vrištati, pobjeći, ali on i njegov golemi čuvar bili su presnažni za nju. I sam Fasso bio je previše moćan da bi mu se mogla othrvati. Ali opet, nije ni čudno, s obzirom da nije bio muškarac, nego vampir. Imala je prilično dobar osjećaj da se čak nije ni zvao Gordon Fasso, ako je taj čovjek ikad i postojao. Čudovište koje ju je sad držalo ubilo je i njezinu majku. Nije morala vidjeti majčino tijelo kako bi znala da je Gordon Fasso bio taj koji ju je ubio, bilo da ju je gurnuo preko te ograde balkona na dvanaestom katu, ili je prestravio do te mjere da je sama skočila u smrt kako bi mu pobjegla. Možda je to učinila zbog Dylan, iako joj je zbog toga bilo joj teže podnijeti gubitak. Ali morat će poslije žalovati za majkom. U ovom trenutku mora ostati prisebna i pokušati pronaći način kako da se izvuče iz ove jezive situacije. Jer ako njezin otmičar uspije u svom naumu da je odvede tamo kamo je namjeravao, Dylan je znala da više neće imati priliku za bijeg. Sve što ju je čekalo na kraju ovog puta bila je patnja i smrt.

U jednom trenutku, negdje usred Connecticuta, Rio je shvatio da nije imao šansu pronaći Dylan, ma koliko brzo vozio. Sasvim sigurno ne u New Yorku. Još uvijek je bio udaljen nekoliko sati vožnje i nije imao pojma gdje je - čak ni to je li još uvijek u New Yorku. Gubio ju je. Mogao je osjetiti kako pruža ruke prema njemu, pa ipak je bila predaleko da je može dosegnuti. "Prokletstvo!" Strah se širio svakom stanicom njegova tijela, pomiješan s tugom toliko dubokom da ga je razdirala iznutra. Bio je ranjen, krvario je... izmožden od uzaludnoga gnjeva. Vid mu je bio zamagljen od nadolazećeg bubnjanja u sljepoočnicama. U glavi mu je odzvanjalo; pomračenje je počelo sve brže okupirati njegova ćutila. "Ne", zarežao je povećavajući brzinu. Protrljao je oči kako bi ostale fokusirane. Nije smio dopustiti da ga sad obuzme ova slabost. Nije smio iznevjeriti Dylan - ne ovako. "Ne, dovraga. Moram je pronaći. Ah, Cristo", gušio se, a napukli jecaj stegnuo mu je grlo. "Ne smijem je izgubiti." Otiđi do brane. Rio je čuo statičan šum šapta, ali ga nije odmah registrirao. Brana Croton. Munjevito je okrenuo glavu prema suvozačevu mjestu i uhvatio bljesak tamnih očiju i kose. Prikaza je bila gotovo prozirna, ali znao je da ne može vjerovati licu koje je vidio. Eva. Zarežao je i pokušao otresti halucinaciju. Sve dosad, Evu je viđao samo u tami košmarnih snova. Njezine lažne isprike i suzna uvjeravanja kako mu želi pomoći bile su samo iluzije, trikovi njegova oštećenog uma. Možda je i ovo bilo isto. Dylanin je život u pitanju. Neka bude proklet ako sada dopusti vlastitoj mahnitosti da ga nadvlada i spriječi u njegovu naumu. Rio, poslušaj me. Pusti da ti pomognem. Evin je glas pucketao kao slab radijski signal, ali ton joj je bio nepogrešivo suosjećajan. Osjetio je hladnoću na svom zapešću i pogledao dolje te vidio avetinjsku ruku. Želio ju je otresti poput otrova, ne dopustiti da ga Eva ponovno obmane. Ali kad je pogledao na drugu stranu automobila, duh njegove bivše družice jecao je, njezini blijedi obrazi blistali su od suza. Još uvijek je nisi izgubio, rekle su nepomične usne koje su mu tako lako lagale u prošlosti. Još uvijek imaš vremena. Brana Croton... Zurio je u njezino obličje koje je počelo treperiti i blijedjeti. Može li joj vjerovati? Može li se vjerovati bilo čemu što Eva kaže, makar i u ovom obliku? Mrzio ju je zbog svega što mu je oduzela, pa kako je onda mogao i na trenutak pomisliti da joj sad može vjerovati? Oprosti mi, šaptala je. Još jedan treptaj i... iščeznula je. "Jebi ga", prosiktao je Rio. Pogledao je beskrajnu cestu pred sobom. Nije imao previše mogućnosti. Jedan pogrešan potez i Dylan bi mogla umrijeti. Morao je biti siguran. Morao je donijeti ispravnu odluku ili nikad više neće moći živjeti sam sa sobom ako je sad iznevjeri. S molitvom na usnama, pozvao je broj na svom mobitelu. "Gideone. Moram doznati gdje je brana Croton. Odmah." Uslijedilo je tipkanje prstiju po tipkovnici. "U državi New York... okrug Westchester, izlaz s autoceste 129." Rio je pogledao znak na autocesti nekoliko kilometara ispred sebe. "Koliko je udaljena od Watreburyja?" "Ah... možda kojih sat vremena ako ideš autocestom I-84 na zapad." Gideon je zastao. "Što se događa? Imaš nekakav predosjećaj?" "Nešto slično", odgovorio je Rio. Promrmljao je zahvalu Gideonu za informaciju, a onda prekinuo poziv, pritisnuo papučicu gasa i krenuo prema izlaznom traku. 60

OSAMNAESTO POGLAVLJE Rio je vozio kao šišmiš iz pakla. Svu je mentalnu energiju usmjerio na dopiranje do Dylan, pokušavajući joj dati do znanja da dolazi po nju, da će je pronaći makar usput poginuo. Jurcao je cestom 129 nadajući se da joj se približava. Mogao je osjetiti u svojoj krvi kako nije daleko od Dylan. Njihova povezanost ga je zazivala, goneći ga naprijed i uvjeravajući ga kako će je uskoro pronaći. A onda... Kad je ugledao tamnu limuzinu kako dolijeće cestom iz suprotnog smjera, Riove su žile eksplodirale kao petarde. Madre di Dios. Dylan je bila u tom automobilu. Snažnim okretanjem upravljača, skrenuo je vozilo na suprotni trak, blokirajući cestu, spreman poginuti zbog Dylan. Kočnice limuzine su zaškripale, a gume se zadimile na asfaltu. Zaustavila se, a onda je vozač — čovjek, sudeći po izgledu krupnog muškarca za upravljačem - oštro skrenuo udesno i jurnuo u mračnu, drvoredom omeđenu sporednu cestu. Opsovavši, Rio je ubacio u brzinu i pojurio za njima. Tamo naprijed, limuzina je probila rampu na cesti, a onda se naglo zaustavila. Dvoje je ljudi izišlo sa stražnjeg sjedala - Dylan i vampir koju ju je držao. Gad joj je držao pištolj pod bradom dok ju je odvlačio uz tihu cestu dalje u mrak. Rio je naglo zakočio i iskočio iz automobila, izvukavši pištolj iz futrole i uperivši ga u otmičarevu glavu. Ali nije mogao zapucati. Mogućnost da pritom pogodi Dylan bila je prevelika. Veća nego što je htio riskirati. A nije imao previše vremena ciljati. Gorostas koji je bio za upravljačem limuzine obišao je automobil i otvorio vatru na Rija. Metak mu je pogodio rame, šireći vrelu bol. Ološ je nastavio pucati na Rija pokušavajući ga usporiti nemilosrdnom kišom metaka. Rio je izbjegavao metke te je pojurio prema njemu koristeći svu moć Vrste koju je mogao skupiti. Bacio se na čovjeka - Poslušnika, shvatio je kad se susreo s njegovim praznim očima. Ščepao gaje za vrat, a onda stavio drugu ruku na čelo tog ološa. Poslao je sav svoj bijes kroz jagodice prstiju, iscijedivši život iz Poslušnika jednim kratkim dodirom. Ostavio je truplo nasred ceste i krenuo pješice pronaći Dylan. Dylan je posrtala uz svog otmičara, a hladan, čvrst pritisak cijevi pištolja zabijao joj se u bradu. Jedva da je mogla razabrati u tami kuda je vodi, ali odnekud, ne tako daleko, čula se tutnjava vode glasna poput grmljavine. A onda pucanj. "Ne!" vrisnula je čuvši oštru eksploziju negdje u tami. Osjetila je ubod bola i znala je da je Rio bio pogođen. Ali još je disao. Hvala Bogu. Bio je živ. Još je pokušavao doprijeti do nje kroz vrelinu što joj je kolala tijelom. Surovi pokret vratio je Dylaninu glavu natrag. Vampir koji ju je držao prisilio ju je da trči zajedno s njime po uskom asfaltnom prilazu prema izvoru vodene grmljavine. Prije nego što se i snašla, kretali su se prema visokome mostu. S jedne strane protezalo se akumulacijsko jezero, činilo se kilometrima, a tamna je voda ljeskala na mjesečini. A s druge strane, oštar ponor, najmanje stotinu metara dubok. Brana je bila bijela i zapjenjena od vode što se kaskadno slijevala niz padinu i goleme stijene u uskipjelu rijeku ispod. Dylan je zurila dolje preko visoke željezne ograde, vidjevši sigurnu smrt u svoj toj uskovitlanoj vodi. "Dragos." Riov je glas zaparao tamu s početka mosta. "Pusti je." Dylanin otmičar trzajem ju je zaustavio na mostu. Okrenuo ju je još uvijek joj držeći pištolj pod bradom. Cerek joj je vibrirao o obraz, mukao i pakostan. "Da je pustim? Ne bih rekao. Dođi ovamo po nju." Rio je zakoračio prema njima, a ona hladna cijev pištolja još se više zarila u Dylanin vrat. "Spusti oružje, ratniče. Jer ću je ubiti na mjestu." 61

Rio je sijevao očima koje su bljeskale jantarnim sjajem. "Rekao sam ti da je pustiš, proklet bio!" "Spusti pištolj!" rekao je njezin otmičar. "Učini to smjesta! Ili bi radije gledao kako joj param vrat?" Riov je pogled prešao na Dylan. Čeljust mu je bila ukočena, napetost je bila vidljiva u tami. Prosiktao je kletvu, polako odložio pištolj na tlo i odmaknuo se. "Okej", rekao je oprezno. "Sad dovršimo ovo samo ti i ja. Nju pusti, Dragose. Ili bih te trebao zvati Gerard Starkn? Gordon Fasso, možda?" Vampir se zacerekao, očito se zabavljajući. "Moja mala smicalica je otkrivena, je li? Nije ni važno. Zakasnio si kojih pedeset godina. Imao sam posla, znaš. Ono što je moj otac započeo skrivanjem Drevnog, ja sam završio. Dok je Red gubio vrijeme tamaneći Krvožedne kao da su uopće bili bitni na ovom svijetu, ja sam posijao sjeme budućnosti. Gomilu sjemena. Danas me zoveš Dragos, a sutra ćeš me zvati Gospodar." Rio se pomicao naprijed, a Dylanin je otmičar okrenuo pištolj i uperio ga u Rija. Dylan je osjetila napinjanje vampirovih mišića dok se pripremao povući okidač i iskoristila je jedinu šansu koja se pojavila. Oštrim zamahom ruke udarila je njegovu i metak je odletio u drveće. Nije vidjela udarac kako dolazi. Njezin je otmičar povukao ruku, zamahnuo i udario je u glavu. Poletjela je unatrag i snažno tresnula o asfalt. "Ne!" zaurlao je Rio. Brzinom i žestinom koja ju je šokirala, skočio je u zrak. Dragos je uzvratio na izazov i uz nezemaljski urlik, dvojica su se moćnih mužjaka Vrste zabila jedan u drugog i zaplela u opaku borbu prsa o prsa. Rio se bacio na Dragosa u čistom gnjevu i njih su se dvojica sudarila u zraku, svaki pokušavajući izboriti šansu da usnuli onog drugog. Zarikavši, vampir je okrenuo Rija i bacio ga o željeznu ogradu mosta. Rio je urliknuo zbacivši Dragosa sa sebe i poslavši ga na suprotan kraj uskog mosta nad rijekom. Obojica vampira bila su potpuno preobražena, očnjaci su im bili golemi, a noć je osvjetljavao jarki bljesak njihovih jantarnih očiju. Nekako se Dragos uspio osloboditi i skočio je na ogradu. Rio je krenuo za njime, napokon ga bacivši na koljena. Ovaj se zateturao, umalo ne izgubivši ravnotežu nad grmljavinom što je bjesnila ispod. Zatim se bacio naprijed zabivši se glavom u Riov trbuh. Rio je osjetio kako mu je noga kliznula s ograde. Oštro se nagnuo, a onda pao. "Rio!",vrisnula je Dvlan s mosta. "O, moj Bože! Ne!" Ni pola sekunde kasnije, Dragos je počinio istu pogrešku. Ali, poput Rija, uspio se uhvatiti za željeznu podstrukturu prije nego što ga je pad odnio dolje među stijene i u brzace vode. Borba se nastavila ispod mosta. Obojica su se držala za rešetku jednom rukom dok su drugom zamahivali i mlatili jedan drugoga cijelo vrijeme viseći nad zlokobnim ponorom. Riovo je rame gorjelo od metka kojim je ranije bio pogođen. Bol je dozivao pomračenje, ali otresao ga je usmjerivši sav svoj gnjev - sav bol i strah koji je osjećao zbog Dylan - na zadatak da zatre Dragosovu lozu sad i odmah. I mogao je osjetiti kako mu Dylan pruža snagu. Bila je u njegovu umu, kao i u krvi, u samoj srži duše i srca, prenoseći na njega vlastitu žilavu upornost. Nastavili su se mlatiti urlajući u bijesu borbe. Sve dok pucanj nije zaparao zrak nad njihovim glavama. Obojica su pogledala u smjeru Dylan, koja je u ruci stiskala pištolj. Spustila je cijev i naciljala u Dragosa. "Ovo ti je za moju majku, ti šugavi kujin sine." Opalila je, ali Dragos je bio vampir Vrste i bio je brži nego što je mogla predvidjeti. Zanjihao se i izmaknuo u posljednjoj sekundi, bacivši se i uhvativši za niži dio željezne strukture. Slijedila ga je držeći ga na oku. Kad je krenula ponovno zapucati, jednom je rukom prošao kroz ogradu i ščepao joj gležanj. Pala je na leđa snažno udarivši o tlo. Rio je čuo kako joj dah izbija iz pluća, a zatim prestravljen gledao kako je Dragos povlači prema ogradi držeći je za nogu. U tren oka, Rio se zabacio, uspentrao preko ograde pa spustio na most. Jednom je rukom dograbio Dylaninu, a drugom odbačeni pištolj. "Pusti je", zapovjedio je Dragosu i izravnao cijev s vampirovom glavom. Nije bilo lako usmrtiti pripadnika Vrste, ali metak u čelo bit će dovoljno učinkovit. 62

"Misliš da je ovo kraj, ratniče?" podrugnuo se Dragos zabljesnuvši očnjacima. "Ovo je tek početak." S tim riječima pustio je Dylaninu nogu i bacio se,brzo poput kamena, u tutnjajuću vodu ispod. Bujica, mračna kao grob, progutala ga je i bilo ga je nemoguće vidjeti. Dragos je nestao. Rio se okrenuo prema Dylan i povukao je u zagrljaj. Držao ju je čvrsto, toliko sretan što može osjetiti njezinu toplinu na svome tijelu. Poljubio ju je i obrisao joj krv i prašinu s lica. "Gotovo je", prošaptao je ponovno je poljubivši. Zurio je dolje u crnu vodu pod mostom, ali nije vidio ni traga Dragosu u brzim strujama. "Sad si sigurna, Dylan. Sve je gotovo." Ona je kimnula i ovila ruke oko njega. "Odvedi me kući, Rio."

DEVETNAESTO POGLAVLJE Prošlo je gotovo tjedan dana otkako je Rio doveo Dylan u sklonište Reda u Bostonu... u dom gdje se nadao s njom sviti svoje gnijezdo. Još uvijek se oporavljao od prostrijelne rane na ramenu. Tess je pokušala ubrzati proces izlječenja, zacjeljujući dodirom kožu nakon što je metak izvađen, ali kao što se i plašila, moć njezina dodira gotovo je sasvim nestala zbog djeteta što joj je raslo u trbuhu. Nije bila u stanju pomoći Riju, kao što ne bi mogla pomoći ni Dylaninoj majci. Pogreb Sharon Alexander obavljen je prije dva dana u Queensu. Rio se vratio u New York s Dylan noć prije obreda — zajedno s ostalim članovima Reda i njihovim Prasestrama kako bi pružili potporu novozdruženom paru. Rija je boljelo što nije mogao biti uz Dylan dok su joj majku spuštali u grob toga sunčanog ljetnog popodneva, ali bilo mu je drago što su barem Tess, Gabrielle, Savannah i Elise mogle biti uz nju. Dylan su prihvatile kao da je oduvijek pripadala njima, a što se tiče ratnika, čak je i Lucan bio zadivljen Dylaninom spremnošću da zasuče rukave i ponudi svoju pomoć Redu. Veći je dio dana provela u tehničkom laboratoriju s Gideonom pregledavajući identifikacijsku bazu i izvješća o nestalim osobama iz Utočišta tame u pokušaju da prepozna Prasestre koje su se javljale iz zagrobnog svijeta. Sad, kad se približavala noć i Red se spremao na ophodnju, svi su se stanovnici skloništa okupili za velikim stolom za blagovanje u Riovim odajama. Dok su žene objedovale, ratnici su razglabali o poslu i planirali noćne zadatke. Nikolaj će se uskoro sastati s vampirom Prve generacije kojeg je poznavao nadajući se kako bi mu mogao pomoći da uđe u trag izvoru nedavnih ubojstava. Što se tiče Gerarda Starkna, članovi Reda nisu bili iznenađeni zatekavši njegov stan u New Yorku praznim kad su tamo otišli noć prije. Ološ je počistio mjesto ne ostavivši ni traga o dvostrukom životu koji je vodio kao Gordon Fasso, poznat i kao sin Dragosov, kao ni o tome kamo se mogao skriti nakon sukoba s Riom na brani Croton. Pretraga područja oko brane također nije urodila plodom, ali Rio i ostali ratnici nisu kanili odustati. Valjalo je još puno toga obaviti kako bi zaustavili zlo koje je Dragos posijao, a Rio je znao da nitko to ne bi mogao bolje obaviti od skupine mužjaka što su sad sjedili s njime. Pogledao je lica svoje braće i njihovih družica — svoje obitelji — i osjetio ponos i duboku poniznu zahvalnost što je opet bio jedan od njih. Zauvijek. Ali tek kad je okrenuo lice prema Dylan, njegovo se srce stegnulo kao da je uhvaćeno u toplu šaku. Ona je bila ta koja ga je povukla s ruba. Izvukla ga je iz ponora iz kojeg nikad nije mislio da može pobjeći. Njezina okrepljujuća krv pružila mu je snagu, ali bezuvjetni dar njezine ljubavi ono je što ga je istinski ispunjavalo. Rio je posegnuo i uzeo Dylaninu ruku u svoju. Nasmiješila se kad joj je prinio prste svojim usnama i poljubio ih, očiju prikovanih za njezine. Volio ju je toliko duboko da je nije mogao prestati dodirivati sad kad je bila njegova. Spoznaja da ga čeka u krevetu svake noći nakon povratka iz ophodnje bila mu je podjednako patnja i melem. "Budi oprezan", došapnula mu je kad su se on i drugi ratnici spremali krenuti na noćni zadatak. Rio je kimnuo, a zatim je privukao u zagrljaj i zvučno poljubio. "Isuse", rekao je Nikolaj uz kiseli osmijeh dok su ostali počeli odlaziti. "Nađite si neku sobu, vas dvoje!" "Stojiš u njoj", ispalio je Rio i dalje se ne razdvajajući od Dylan. "Koliko imamo vremena prije odlaska na površinu?" Nikolaj je slegnuo ramena. "Nekih dvadesetak minuta, valjda." "Dovoljno", rekao je Rio okrenuvši gladan pogled prema svojoj ženi. Nasmijala se i čak malo pocrvenjela, ali u njezinim je očima definitivno bila iskra zanimanja. Kad je Nikolaj žurno izišao i zatvorio vrata za sobom, Rio je poveo Dylan za ruku. "Samo dvadeset minuta", rekao je ozbiljno odmahnuvši glavom. "Nisam siguran odakle početi." Dylan je izvila obrvu i počela se povlačiti prema spavaćoj sobi. "O, mislim da ćeš se već nekako snaći." Dylan je bila zapanjena koliko je Rio dobro iskoristio svojih dvadeset minuta. A kad se vratio iz ophodnje kasnije te noći, odlučio ju je zapanjiti još i više. Vodio je ljubav s njom satima, a onda je obgrlio snažnim rukama dok je tonula u san. Nije bila sigurna kad je točno Rio napustio krevet, ali 64

njegova odsutnost ju je probudila sat vremena prije svitanja. Omotala se njegovim debelim frotirnim ogrtačem i na prstima se iskrala iz stana slijedeći zujanje u žilama koje ju je vodilo prema svom krvnom družbeniku. Nije bio u skloništu ni u palači nad zemljom. Bio je vani, u vrtu iza imanja. Odjeven samo u donji dio crne trenirke, sjedio je na širokom mramornom stubištu što se spuštalo na uređene travnjake, promatrajući malu lomaču nekoliko metara dalje u travi. Pokraj njega je bila kutija s uokvirenim fotografijama i nekoliko apstraktnih slika koje je skinuo sa zidova u svojim odajama. Dylan je bacila pogled na vatru i ugledala rastaljene oblike njegovih osobnih stvari kako ih polako guta buktinja. "Ej", rekao je očito je osjetivši kako mu se približava sleđa. Nije se osvrnuo, samo je ispružio ruku čekajući da je ona uzme u svoju. "Oprosti ako sam te probudio." "U redu je." Dylan je ispreplela prste s njegovima. "Ne smeta mi što sam budna. Nedostajala mi je tvoja toplina." Dok je govorila, povukao ju je u nježan zagrljaj pokraj sebe. Obuhvatio joj je bedra rukama i samo je tako držao, pogleda uperenog u vatru. Dylan je spustila pogled na kutiju pored njega ugledavši snimke Eve i nekoliko njihovih zajedničkih fotografija u sretnijim vremenima. Evine su umjetničke slike također bile u kutiji, kao i nešto od njezine odjeće. "Probudio sam se prije nekog vremena i shvatio da se moram riješiti nekih stvari koje više ne pripadaju mome životu", rekao je. Glas mu je bio smiren, bez ljutnje i gorčine. Samo... odlučan. Činilo se kako je Rio konačno bio u stanju apsolutnog spokoja; njezina su ćutila to osjetila duboko u žilama kad ju je bez riječi zagrlio promatrajući ples vatre na travnjaku. "Cijelu prošlu godinu sam je mrzio", rekao je. "Svakim dahom koji bih udahnuo, molio sam se da gori u paklu zbog onoga što mi je učinila. Mislim da me je mržnja prema Evi i držala na životu. Dugo vremena to je bilo jedino što sam mogao osjetiti." "Znam", blago je rekla Dylan. Zarila je prste u njegovu gustu kosu, milujući mu glavu dok je ležao oslonjen obrazom na njezinu bedru. "Ali Eva je ta koja me je dovela do tebe na onoj planini. Stalo joj je do tebe, Rio. Mislim da te je na svoj način silno voljela.Za života je počinila neke užasne pogreške sve kako bi te zadržala uz sebe. Učinila je grozne stvari, ali mislim da ih je željela ispraviti u smrti." Rio je polako ustao, još uvijek je držeći dok se podizao na noge pored nje. "Ne mogu je više mrziti jer me je odvela tebi. I ne samo onog dana kad si se pojavila u pećini. Eva je bila u mom autu one noći kad te je Dragos oteo." Dylan se namrštila. "Vidio si je?" "Bio sam još uvijek satima udaljen od New Yorka, znajući da te Dragos ima u rukama i da nikad neću uspjeti stići na vrijeme. Cristo, strah koji me je obuzeo na samu pomisao..." Prestao je govoriti i privukao ju je bliže sebi. "Bio sam na autocesti, moleći se da se dogodi čudo. Bilo što, samo da mi pruži tračak nade da te neću izgubiti. Tada sam čuo njezin glas pokraj sebe. Pogledao sam prijeko i bila je tamo - Eva, u autu sa mnom. Rekla mi je kamo te Dragos vodi. Dala mi je točnu lokaciju i rekla neka joj vjerujem. Da nije bilo nje, izgubio bih te. Mogla mi je reći da te potražim usred pakla, i otišao bih tamo. Mogla me je ponovno izdati, opet me namamiti u zasjedu, i otišao bih, samo u nadi da ću te pronaći živu." "Ali, nije te izdala. Rekla ti je istinu." "Da. Hvala Bogu." "O, Rio." Dylan je naslonila obraz na njegova prsa, čuvši teško bubnjanje njegova srca kao da je njezino vlastito. Osjetila je njegovu ljubav kako se prelijeva u nju, topla poput sunca, ljubav koju mu je uzvraćala deseterostruko. "Toliko te volim." "I ja tebe volim", rekao je, a zatim joj podigao lice i poljubio je, dugo, polako i slatko. "Uvijek ću te voljeti,Dylan. Ako me želiš, ne postoji ništa što bih više volio nego provesti svaki dan — i noć — svog života voleći tebe." "Naravno da te želim", rekla mu je posegnuvši i prešavši jagodicama prstiju preko njegova obraza. Polako se nasmiješila uz zavodljivo obećanje: "Želim te svakog dana i noći svog života... i na svaki mogući način." 65

Rio je zastenjao duboko u grlu, a iskra jantarne svjetlosti bljesnula mu je u pogledu. "Sviđa mi se kako to zvuči." "I nadam se da je tako." Nasmiješila se njegovu licu, licu koje joj nikad neće dojaditi, naročito kad ju je gledao s tolikom nježnom odanošću u očima koja ju je ostavljala bez daha. Spustila je pogled na Evine osobne stvari, a onda na vatru. "Znaš, ne moraš ovo činiti. Ne zbog mene." Odmahnuo je glavom. "Činim to zbog nas oboje. Možda čak i zbog nje. Vrijeme je da ostavim sve ono što se dogodilo za sobom. Sad sam spreman na to... zbog tebe. Zbog budućnosti koju vidim s tobom. Dosta mi je osvrtanja." Dylan je nježno kimnula. "Okej." Uzeo je kutiju i pogledom je pozvao da mu se pridruži uz vatru. Zajedno su otišli, tihi dok su se približavali usplamtjeloj lomači. Rio je blago gurnuo kutiju s fotografijama, slikama i odjećom usred vatre. Buknula je u život u tom kratkom času, razasuvši mlaz iskrica i poslavši dim visoko u nebo nad kojim se uzdizala zora. U zamišljenoj tišini, Dylan i Rio su još neko vrijeme promatrali buktinju sve dok plamen nije postao manje pohlepan. Kad su ostali samo dim i žeravica, Rio se okrenuo prema Dylan i privukao je u naručje. Čvrsto ju je zagrlio i prošaptao tihu molitvu zahvalnosti uz njezino uho. A u dimu što se uzdizao iz umiruće vatre iza njega, Dylan je preko njegova širokog ramena ugledala eterično, žensko obličje kako se pojavljuje među oblakom pepela. Eva. Smiješila se pomalo tužno dok ih je gledala u zagrljaju. Ali onda je polako kimnula Dylan i iščeznula. Dylan je sklopila oči dok je grlila Rija. Utonula je licem u čvrstu toplinu njegovih grudi. Nakon nekog vremena, obraz joj je zavibrirao od njegova glasa. "Kad smo kod onoga da me želiš na svaki mogući način", rekao je pročistivši grlo. "Bi li mi objasnila što si točno imala na umu?" Dylan je podignula pogled i nasmiješila se, srca preplavljenog ljubavlju. "Zašto ti ne bih radije pokazala?" Nasmijao se, a vršci njegovih očnjaka su već počeli izbijati. "Mislio sam da nikad nećeš pitati."