Lara adrian 7 ponoćno uskrsnuće

1

LARA ADRIAN

PONOĆNO USKRSNUĆE 1.DIO SERIJAL PONOĆNE VRSTE KNJIGA SEDMA

www.crowarez.org www.bosnaunited.net 2

PRVO POGLAVLJE Žena je izgledala kao da uopće ne pripada tamo, u svojoj besprijekornoj bijeloj bluzi i hlačama boje slonovače. Dugačka tamna kosa boje kave kaskadno joj je padala preko ramena u gustim valovima, svaka joj je vlas bila na svome mjestu unatoč vlažnoj izmaglici koja je lebdjela šumom. Elegantne cipele s visokim potpeticama, činilo se, nisu je sprječavale da se uspinje šumskom stazom s ostalim planinarima što su pješačili na vlažnoj srpanjskoj vrućini. Na vrhu strmog uspona, pričekala je pod sjenom masivne, mahovinom prekrivene stijene, ni ne trepnuvši kad je šestero turista, od kojih je nekolicina snimala fotografije krajolika, prošlo mimo nje. Nisu je primijetili. Doduše, većina ljudi i ne može vidjeti mrtvace. Dylan Alexander također je nije željela vidjeti. Već odavno nije se susrela s mrtvom ženom, a to što je sad vidjela jednu, i to usred Republike Češke, bilo je više nego zastrašujuće. Nastojala je ignorirati prikazu, ali dok se Dylan uspinjala stazom zajedno sa svoje tri suputnice, ženine su je tamne oči pronašle i prikovale se za nju. Vidiš me. Dylan se pretvarala da ne čuje statički šum šapta koji je dopirao s nepomičnih usana duha. Nije željela priznati povezanost. Već je toliko puno prošlo vremena od posljednjeg sličnog uvrnutog susreta da je sasvim zaboravila kako to izgleda. Nikad nije shvaćala svoju čudnu sposobnost da vidi mrtve, niti ju je mogla kontrolirati. Mogla je stajati usred groblja i pritom ne vidjeti ništa, a onda bi se odjednom zatekla kako stoji licem u lice s nekim od pokojnih, kao sad ovdje u planinama udaljenim otprilike sat vremena od Praga. Prikaze su uvijek bile mlade žene, poput ove koja je sad zurila u nju s nepogrešivim očajem u svojim egzotičnim, tamnosmeđim očima. Moraš me čuti. Izjava je bila prožeta dubokim španjolskim naglaskom, molećiva tona. "Ej, Dylan. Dođi ovamo da te fotkam pored ove stijene." Zvuk stvarnog, zemaljskog glasa naglo je odvukao Dylaninu pažnju od prelijepe prikaze stoje stajala pod obližnjim lukom pješčane stijene. Janet, prijateljica Dylanine majke Sharon, izvukla je fotoaparat iz svoje naprtnjače. Ljetna turneja po Europi bila je Sharonina zamisao; trebala je to biti njezina posljednja velika pustolovina, ali rak se vratio u ožujku i posljednja doza kemoterapije prije nekoliko tjedana iscrpila ju je toliko da je bila preslaba za putovanje. Nakon toga Sharon je stalno bila po bolnicama zbog upale pluća, pa je na njezino navaljivanje Dylan otišla na putovanje umjesto nje. "Jesam te", rekla je Janet, napravivši snimku Dylan i visoke stijene u šumovitoj udolini ispod. "Tvojoj bi se mami sigurno svidjelo ovdje, dušo. Nije li čudesno?" Dylan je kimnula. "Poslat ćemo joj mejlom snimke kad se vratimo u hotel večeras." Povela je grupu dalje od stijene, želeći se udaljiti od šaptave, nezemaljske prisutnosti. Spuštale su se niz strmi greben prema vitkim borovima što su gusto rasli jedan uz drugog. Crvenkastosmeđe lišće i borove iglice od prošle sezone šuškali su na vlažnoj stazi pod njihovim nogama. Tog je jutra kišilo, a sad je vladala strahovita sparina zbog koje je većina turista odustala od izleta. Šumom je vladao mir, spokoj... osim svijesti o avetinjskim očima što su pratile Dylan svakim korakom dublje u šumu. "Tako mi je drago što ti je šef dao slobodno da pođeš s nama", dometnula je jedna od žena iz njezine pratnje. "Znam koliko naporno radiš u novinama smišljajući sve te priče..." "Ne smišlja ih ona, Marie", blago ju je prekorila Janet. "Mora biti istine u Dylaninim člancima, inače ih ne bi ni tiskali. Nije li tako, dušo?" Dvlan se podsmjehnula. "Pa, s obzirom da se na našim naslovnicama najčešće objavljuje barem jedna otmica ljudi od izvanzemaljaca ili opsjednutost demonima, nismo baš opterećeni činjenicama. Objavljujemo priče zabavnog karaktera, a ne informativne vijesti." "Tvoja mama kaže da ćeš jednog dana biti slavna reporterka", rekla je Marie. "U tebi se krije jedan Woodward ili Bernstein, tako ona kaže." 3

"Točno", ubacila se Janet. "Znaš, pokazala mi je članak koji si napisala na prvom poslu, odmah nakon završetka fakulteta — pisala si o nekom gadnom ubojstvu u unutrašnjosti države. Sjećaš se toga, zar ne, dušo?" "Aha", rekla je Dylan vodeći ih prema drugom masivnom spletu visokih pješčanih kula što su se izdizale iza stabala. "Sjećam se. Ali bilo je to davno." "Pa, bez obzira što pisala, znam da se tvoja mama silno ponosi tobom", rekla je Marie. "Ispunila si joj život radošću." Dylan je kimnula boreći se da pronađe glasa. "Hvala." I Janet i Marie radile su s njezinom majkom u sigurnoj kući u Brooklynu. Nancy, još jedna žena koja je s njima putovala, bila je Sharonina najbolja prijateljica još iz srednjoškolskih dana. Sve tri žene bile su Dylan poput članova obitelji u proteklih nekoliko mjeseci. Tri para utješnih ruku koje će joj itekako trebali ako ikad ostane bez majke. Duboko u srcu, Dylan je znala da je više pitanje kada, nego ako. Toliko dugo vremena bile su samo njih dvije. Otac ih je napustio još kad je Dylan bila djevojčica. Doduše, nije bio pravi otac ni dok je bio s njima. Njezina su dva starija brata također otišla, jedan je izgubio život u automobilskoj nesreći, a drugi je prekinuo svaki kontakt s obitelji kad se pridružio vojsci. Dylan i njezina majka ostale su tako prepuštene same sebi. Bile su podrška jedna drugoj kad je trebalo prebroditi teške trenutke, ali i kad je trebalo proslaviti i najmanji životni uspjeh. Dylan nije mogla podnijeti pomisao na to kako bi joj život bio isprazan bez majke. Nancy joj je prišla i uputila topao, ako ne i tužan, osmijeh. "Sharon silno znači to što možeš biti ovdje umjesto nje. Proživljavaš ovo iskustvo za nju, znaš?" "Znam. Ne bih to propustila ni za živu glavu." Dylan nije rekla svojim suputnicama - a ni svojoj majci - da će je tako iznenadan odmor od dva tjedna najvjerojatnije stajati posla. Djelomice je nije bila ni briga. Ionako je mrzila raditi za taj jeftini tabloid. Pokušavala je pridobiti šefa idejom da će se sigurno vratiti iz Europe s nekim pristojnim materijalom - možda pričom o češkom Bigfootu, ili svjedočenjima o Drakuli u Rumunjskoj. No nabacivanje besmislica tipu koji je od takvih stvari zarađivao za život nije bio lagan zadatak. Njezin je šef bio jasan u svojim očekivanjima: ako Dylan ode na putovanje, bolje joj je da se vrati s nečim velikim, ili se ne mora ni vraćati. "Ajme, što je ovdje vruće", rekla je Janet skinuvši bejzbolsku kapu sa svojih kratkih srebrnih kovrča i prešavši dlanom preko čela. "Jesam li jedina gnjavatorica među vama, ili je još netko za to da malo predahnemo?" "I meni bi dobro došao odmor", složila se Nancy. Skinula je naprtnjaču i spustila je na tlo uz visoki bor. Marie im se pridružila, sišavši sa staze i napivši se vode iz boce. Dylan nije bila ni najmanje umorna. Željela je nastaviti hodati. Najljepši usponi i stijene još uvijek su bili pred njima. Predvidjele su samo jedan dan za ovaj izlet i Dylan je željela iskoristiti to stoje više moguće. K tome, bila je tu i ta prelijepa mrtva žena koja je sad stajala ispred njih na stazi. Zurila je u Dylan, a njezina se energija pojavljivala i nestajala iz vizualnog obličja. Pogledaj me. Dylan je odvratila pogled. Janet, Marie i Nancy sjedile su na tlu grickajući proteinske pločice i mješavinu grickalica. "Hoćeš malo?" upitala ju je Janet ispruživši plastičnu vrećicu s patentnim zatvaračem prepunu sušenog voća, oraha i sjemenki. Dylan je odmahnula glavom. "Previše sam nestrpljiva da bih se sad odmarala ili jela. Ako nemate ništa protiv, mislim da ću otići i malo sama pogledati uokolo dok ste vi ovdje. Odmah se vraćam." "Naravno, dušo. Tvoje su noge mlađe od naših, na kraju krajeva. Samo budi oprezna." "Hoću. Eto me začas." Dylan je izbjegla mjesto gdje je treperio lik mrtve žene. Umjesto toga, presjekla je utabanu stazu i krenula prema gusto pošumljenom obronku. Hodala je nekoliko minuta, naprosto uživajući u spokoju mjesta. Strmi 4

vrhovi stijena i bazalta zračili su nečim drevnim, tajanstvenim. Zastala je kako bi malo fotografirala nadajući se da će uspjeti uhvatiti barem dio ljepote kako bi njezina majka mogla uživati. Čuj me. Isprva Dylan nije vidjela ženu, samo je čula isprekidani šum sablasnoga glasa. Ali onda, oko joj uhvati bljesak bjeline. Bila je tamo dalje na usponu, stojeći na grebenu stijene na pola puta do jedne od strmih litica. Pođi za mnom. "Koja loša ideja", promrsila je Dylan promatrajući uspon. Nagib je izgledao opasno, a staza u najboljem slučaju nesigurna. Iako je pogled od gore vjerojatno bio spektakularan, nije imala ni najmanju želju pridružiti se svojoj avetinjskoj prijateljici. Molim te... pomogni mu. Pomogni mu? "Kome da pomognem?" upitala je znajući da je duh ne može čuti. Nikad je nisu čuli. Komunikacija s njezinom vrstom uvijek je bila jednosmjerna. Samo bi se pojavili kad su htjeli, govoreći ono što žele - ako bi uopće i progovarali. Onda, kad bi im postalo previše naporno ostati u svom vidljivom obličju, naprosto bi iščeznuli. Pomogni mu. Žena u bijelom postajala je prozirna gore na obronku. Dylan je zaštitila oči rukom od magličaste svjetlosti što se razlijevala prema njoj kroz stabla, nastojeći je držati na oku. Donekle preplašena, počela se provlačiti gore pridržavajući se za gusto granje borova i bukava kako bi se lakše popela uz najstrmiji dio terena. Kad se uspjela uspentrati na liticu gdje je prikaza maločas stajala, žena je već iščeznula. Dylan je oprezno koračala hrptom stijene, opazivši kako je širi više nego što joj se činilo u podnožju. Pješčenjak je bio dovoljno taman da joj duboki okomiti procjep bude nevidljiv sve dosad. I upravo je iz tog uskog dijela tamnog prostora Dylan čula izdvojeni, avetinjski šapat još jednom. Spasi ga. Osvrnula se oko sebe i vidjela samo divljinu i stijene. Ovdje gore nije bilo nikoga. A sada nije bilo ni traga eteričnom obličju koje ju je dovuklo ovako daleko uz planinu. Okrenula je glavu kako bi pogledala mračnu pukotinu. Spustila je ruku u procjep i osjetila hladan, vlažan zrak kako joj prelazi kožom. Unutar tog dubokog prolaza bilo je mirno i tiho. Tiho kao u grobu. Da je Dylan bila tip koji vjeruje u sablasna čudovišta iz narodnih predaja, mogla bi zamisliti kako jedno od njih živi upravo na ovakvom skrivenom mjestu. Ali nije vjerovala u čudovišta, nikad. Osim što je povremeno viđala mrtve, koji joj nikad nisu naudili, Dylan je bila praktična — čak i cinična — koliko je to bilo moguće. Novinarka u njoj budila je znatiželju da dozna što bi doista mogla pronaći unutar te stijene. Uz pretpostavku da se može vjerovati na riječ mrtvoj ženi, kome je trebala pomoć? Možda se netko izgubio putem do gore na ovoj strmoj litici? Dograbila je malu baterijsku svjetiljku iz vanjskog džepa naprtnjače. Usmjerila je svjetlost u prolaz i tek tada zamijetila izblijedjele tragove dlijeta na ulazu i unutar procjepa, kao da ga je netko pokušavao proširiti. I to nedavno, sudeći po tragovima oruđa. "Halo?" zazvala je u tamu. "Ima li koga?" Ništa doli tišina. Skinula je naprtnjaču i uzela je u ruku, dok je drugom obuhvatila tanku dršku svjetiljke. Hodajući naprijed, jedva se uspijevala provući kroz procjep; bilo tko krupniji od nje bio bi prisiljen provlačiti se bočno. Uski prolaz protezao se samo još malo prije nego što je skrenuo i počeo se širiti. Najednom se našla među masivnim stijenama, a svjetiljka joj je skakutala odbijajući se o glatke, oble zidove. Bila je to pećina - prazna, osim pokojeg šišmiša što joj je lepetao nad glavom probuđen iz sna. I na prvi pogled, prostor je uglavnom bio izdubljen ljudskom rukom. Strop se uzdizao barem šest metara iznad njezine glave. Zanimljivi simboli bili su oslikani na svakom zidu male špilje. Izgledali su poput nekakvih hijeroglifa: mješavina plemenskog znakovlja i isprepletenih skladnih geometrijskih uzoraka. 5

Dylan je prišla bliže jednom od zidova, očarana ljepotom neobične rukotvorine. Usmjerila je tanak snop svjetlosti udesno, zapanjeno shvativši da se zamršeni crteži nastavljaju posvuda oko nje. Stupila je u središte pećine. Prednji dio njezine gojzerice udario je o nešto na zemljanom tlu. Što god daje to bilo, šuplje je klaparalo dok se kotrljalo. Dylan je prešla svjetiljkom preko poda i dahnula. Jao, sranje. Bila je to lubanja. Bijela kost blistala je u tmini, ljudska glava zurila je u nju svojim praznim očnim dupljama. Ako je to bio on kojem je Dylan trebala pomoći, čini se da je zakasnila kojih stotinjak godina. Pomaknula je snop svjetlosti dalje u tamu, nesigurna što zapravo traži, ali previše pod dojmom da bi sad otišla. Svjetlost je skakutala preko još jedne hrpe kostiju - Isuse, još pradavnih ljudskih ostataka bilo je razbacano po podu pećine. Osjetila je kako joj se koža na rukama naježila od propuha koji kao da se podignuo niotkuda. A onda ga je ugledala. Masivni pravokutni kameni blok stajao je na drugom kraju tame. Na izrezbarenoj stijenci bloka bili su oslikani simboli istovjetni onima što su prekrivali zidove. Dylan nije trebala prići bliže da shvati kako gleda u kriptu. Debela ploča bila je smještena na vrhu grobnice. Bila je pomaknuta u stranu, tek malo odmaknuta od kamene kripte, kao da su je odgurale izvanredno snažne ruke. Zar je netko - ili nešto - ovdje počivao? Morala je doznati. Došuljala se naprijed stišćući svjetiljku odjednom znojnim prstima. Sada, nekoliko koraka bliže, usmjerila je svjetlost u otvorenu grobnicu. Bila je prazna. I zbog razloga koji nije mogla objasniti, ta je pomisao prestravi više nego daje unutra otkrila nekakvo odurno poluraspadnuto truplo koje se pretvara u prah. Iznad glave, pećinski noćni stanovnici postajali su nervozni. Šišmiši su se uskomešali, a zatim stali užurbano prelijetati oko nje. Pognula se kako bi ih pustila da prelete, zaključivši kako bi joj i samoj bilo bolje da čim prije nestane odavde. Kad se okrenula kako bi pronašla prolaz, začula je novo komešanje pokreta. Ovo je, međutim, bilo nešto veće od šišmiša, i začula je mukli zvuk režanja nakon kojeg je uslijedilo odlamanje stijene negdje u pećini. O, Bože. Možda ipak nije ovdje bila sama. Sitne vlasi na zatiljku podignule su se i, prije nego što se dospjela podsjetiti kako ne vjeruje u čudovišta, srce joj je stalo divlje tući. Tumarala je prema izlazu iz pećine, a puls joj je lupao u ušima poput čekića. Kad je došla do dnevne svjetlosti, dahtala je tražeći zrak. Noge su joj bile kao od gume dok se spuštala niz liticu. Pojurila je kako bi se ponovno pridružila prijateljicama na sigurnosti jarkog podnevnog sunca. Ponovno je sanjao Evu. Kao da nije bilo dovoljno što ga je ta ženka izdala dok je bila živa - sada, kad je bila mrtva, salijetala mu je misli dok je spavao. Još uvijek prelijepa, još uvijek podmukla, govorila mu je o kajanju i o tome kako se želi iskupiti. Sve same laži. Evin duh bio je samo dio Riova dugotrajnog pada u ludilo. Njegova mrtva družica ridala je u njegovim snovima, preklinjući ga da joj oprosti zbog izdaje koju je skovala prije godinu dana. Žalila je. Još uvijek ga je voljela, i uvijek će ga voljeti. Nije bila stvarna. Samo zajedljivi podsjetnik na prošlost koju bi rado ostavio za sobom. Vjera u ženu skupo gaje stajala. Lice mu je unakaženo u eksploziji skladišta. Tijelo mu se još uvijek oporavljalo od ozljeda koje bi običnog smrtnika na mjestu ubile. A tek njegov um...? 6

Riov se razum raspadao, djelić po djelić, pogoršavajući se otkako je ostao zakopan ovdje, sam u ovom češkom gorju. Mogao je svemu stati na kraj. Kao jedan od Vrste - hibridne rase ljudi s vampirskim, nezemaljskim genima - mogao se odvući do Sunčeve svjetlosti i pustiti da ga ultraljubičaste zrake prožderu. Razmišljao je on o tome, ali onda bi ostao neispunjen zadatak da se pećina zatrpa i uništi zlokobni dokaz koji je bio u njojNije ni sam znao koliko je dugo bio ovdje. Dani i noći, tjedni i mjeseci, u jednom su se trenutku rasplinuti u beskraj. Došao je ovamo sa svojom braćom iz Reda. Ratnici su došli po zadatku da otkriju i unište drevno zlo koje je sklonjeno među ovim stijenama prije više stoljeća. No, zakasnili su. Kripta je bila prazna; zlo je već bilo oslobođeno. Rio je bio taj koji je dobrovoljno pristao ostati i zapečatiti pećinu, dok su se ostali vratili kući u Boston. Nije se mogao vratiti s njima. Nije više znao kamo pripada. Namjeravao je to doznati na svoj način — možda se čak vratiti u Španjolsku, svoju domovinu. To je ono što je rekao ratnicima, koji su mu otkad pamti bili poput braće. Ali nije im iznio nikakav plan. Okolišao je, razdiran neodlučnošću i težinom grijeha koji je promišljao. Znao je u srcu da nema namjeru napustiti ovu grobnicu. No, odgađao je neizbježno uz bijedne izlike, čekajući pravi trenutak, prave uvjete, da učini ono što je morao. Međutim, izlike su bile upravo to. Služile su samo kako bi se sati razvukli u dane, dani u tjedne. Sad, vjerojatno mjesecima kasnije, skrivao se u tami pećine poput šišmiša što su nastanjivali ovo vlažno mjesto zajedno s njime. Nije više odlazio u lov, nije imao želju hraniti se. Samo je vegetirao, svjestan vlastita poniranja u pakao koji si je sam stvorio. Za Rija, to je poniranje najzad postalo nepodnošljivo. Iza njega, u udubljenoj niši stijene na visini od tri metra, ležao je detonator i mali sanduk eksploziva C-4. Bilo je tu dovoljno dinamita da kriptu zauvijek sravni sa zemljom. Rio ga je kanio postaviti večeras... iznutra. Večeras će sve biti gotovo. Kad su ga letargična ćutila probudila iz dubokog sna kako bi ga upozorila na uljeza, mislio je da je to samo još jedna od mučnih aveti. Nanjušio je miris ljudskog bića - mlade žene, sudeći po toploj noti mošusa njezine kože. Kapci su mu se odlijepili u tami, a nosnice zatreperile kako bi uvukao još više tog mirisa u pluća. Ona nije bila još jedna od smicalica njegova ludila. Bila je od krvi i mesa, prvo ljudsko biće koje se primaknulo mračnom ulazu u pećinu za sve ovo vrijeme što je proveo ovdje. Žena je osvijetlila pećinu jarkom svjetlošću, privremeno ga zaslijepivši, iako je bio na skrovitom mjestu iznad njezine glave. Čuo je struganje koraka po pješčanom podu pećine, čuo je njezin iznenadan dahtaj kad je udarila o kosti koje su ostale za prvim stanovnicima ovog mjesta. Premjestio se u niši, provjeravajući svoje udove dok se pripremao skočiti na pod. Komešanje u zraku uznemirilo je šišmiše koji su visjeli sa stropa. Razletjeli su se, ali žena je ostala. Njezina je svjetlost putovala pećinom, a onda se zaustavila na otvorenoj grobnici. Rio je osjetio kako joj se znatiželja pretvara u strah dok se približavala kripti. Čak su i njezini ljudski instinkti ćutjeli zlo koje je nekoć spavalo u tom kamenom bloku. Ali, nije smjela biti ovdje. Rio nije smio dopustiti da vidi više od onoga što je već vidjela. Čuo je sebe kako reži dok se pomicao po stjenovitoj izbočini iznad nje. I žena ga je čula. Napela se od panike. Snop svjetlosti počeo se bjesomučno odbijati o zidove dok je uspaničeno tražila izlaz iz pećine. Prije nego što je Rio uspio zapovjediti svojim udovima da se pokrenu, ona je već umakla. Otišla je. Vidjela je previše, ali uskoro to ionako neće biti ni važno. Kad padne noć, više neće postojati trag kripti, pećini, ni Riju.

7

DRUGO POGLAVLJE Skrivena kripta čuva tajne drevne civilizacije! Dylan se namrštila i pritisnula tipku za brisanje na svom prijenosnom računalu. Trebao joj je drukčiji naslov za članak na kojem je radila - nešto erotičnije, nimalo nalik naslovima iz National Geographica. Ponovno je pokušala, tražeći nešto poput naslova o holivudskima starletama na odvikavanju, koji su svakog božjeg tjedna vrištali s naslovnica na trafikama. Drevni ljudski žrtvenik otkriven u Drakulinoj pećini! Aha, to je već bolje. Doduše, onaj dio s Drakulom bio je malo nategnut s obzirom daje Češka bila nekoliko stotina kilometara udaljena od rumunjskog dvorca krvožednog Vlada Tepeša, ali i to je bio nekakav početak. Protegnula je noge u krevetu svoje hotelske sobe pridržavajući računalo na krilu, te je počela tipkati radnu verziju priče. Nakon dva odlomka, opet je zapela. Držala je tipku za brisanje sve dok stranica ponovno nije bila prazna. Riječi joj naprosto nisu navirale. Nije se mogla usredotočiti. Avetinjski susret koji je doživjela tamo u planini dovoljno ju je uznemirio, ali telefonski poziv majci sasvim ju je izbacio iz takta. Sharon je nastojala zvučati razdragano i hrabro dok joj je govorila o riječnom krstarenju za nekoliko dana na kojem će se prikupljati novac za sklonište, te kako ne može dočekati taj dan. Nakon što je na ulici izgubila još jednu mladu djevojku odbjeglu od kuće, s kojom je Sharon zaista mislila da će uspjeti, imala je ideje za novi program koji je željela predstaviti osnivaču sigurne kuće, gospodinu Fassou. Sharon se nadala da će se sastati s njime, muškarcem za kojeg je više no jednom priznala da je pomalo privlači, što nikome nije bilo iznenađenje, a ponajmanje njezinoj kćeri. Dok je njezina majka uvijek bila spremna — ako ne i gorljivo — da se zaljubi, Dylanin ljubavni život je bio sušta suprotnost. Imala je samo nekoliko veza, ali ništa vrijedno spomena, i ništa što bi dopustila da potraje. Onaj cinični dio nje sumnjao je u koncept vječne ljubavi, unatoč naporima njezine majke da je uvjeri kako će je pronaći jednog dana kad se najmanje bude nadala. Sharon je bila slobodnog duha, s velikim, otvorenim srcem koje je prečesto bivalo pregaženo od bezvrijednih muškaraca, a sada i nepoštenim prstom sudbine. Ipak, i dalje se sa smiješkom borila. Hihotala se dok se povjeravala Dylan kako je kupila novu haljinu za domjenak, koju je odabrala zbog privlačnog dekoltea i boje koja je bila slična očima gospodina Fassoa. No, čak i dok je Dylan zadirkivala majku govoreći joj da se ne smije baciti u besramno očijukanje s navodno zgodnim i očito neoženjenim dobrotvorom, srce joj se slamalo. Sharon se nastojala svim silama pretvarati da je ona stara, ali Dylan ju je previše dobro poznavala. U njezinu glasu bilo je zadihanosti koja se nije mogla opravdati isprekidanom prekooceanskom telefonskom vezom iz češkog gradića Jičina, gdje su Dylan i njezine suputnice odlučile prenoćiti. Razgovarala je s majkom samo dvadesetak minuta, ali netom prije nego što će prekinuti vezu, Sharon je zvučala krajnje iscrpljeno. Dylan je drhtavo uzdahnula kad je sklopila računalo i spustila ga dolje pokraj uskog kreveta. Možda je ipak trebala otići na pivo i kobasice u pivnicu s Janet, Marie i Nancy, umjesto što je ostala u sobi kako bi radila. Nije joj bilo do druženja – I još uvijek je bilo tako, zapravo — ali što je dulje bila sama u ovoj skučenoj sobici, sve je više postajala svjesna svoje osamljenosti. Zbog tišine nije mogla misliti ni na što doli na konačnu, jezivu tišinu koja će joj ispuniti život jednom kad majka... O, Bože. Dylan nije bila spremna ni pomisliti na to. Spustila je noge s kreveta i ustala. Prozor na prvome katu s pogledom na ulicu bio je malo otvoren kako bi ušlo nešto zraka, ali Dylan se osjećala kao da se guši. Podignula je prozor do kraja i duboko udahnula, promatrajući turiste i mještane kako prolaze. I neka je prokleta ako tamo nije ugledala eteričnu ženu u bijelom. Stajalaje nasred ulice, neometana jurećim automobilima ni prolaznicima oko sebe. Njezin je lik bio proziran u mraku, obličje puno slabije vidljivo nego ranije toga dana, i blijedeći svakom sekundom. Ali oči su joj bile prikovane za Dylan. Duh ovaj put nije progovorio, samo je zurio u nju s turobnom bezvoljnošću zbog koje je Dvlan osjetila bol u grudima. "Odlazi", rekla je prikazi ispod daha. "Ne znam što želiš od mene, i zbilja se ne mogu tobom baviti." 8

Jedan dio nje podsmjehnuo se na te riječi, jer kakvim se poslom trenutačno bavila, možda ne bi trebala odbijati posjetitelje s Onog svijeta. Ništa ne bi više zadovoljilo njezina šefa, Golemana Hogga, nego da među svojim zaposlenicima ima nekog tko bez šale vidi duhove. Kvragu, taj bi oportunistički gad vjerojatno bio spreman uložiti u sasvim novi dodatni biznis s njom kao glavnom atrakcijom. Mo'š si mislit. Nema šanse. Dopustila je jednome muškarcu da je iskoristi zbog osobitog, no i nepouzdanog, dara s kojim je rođena - i evo kako je to ispalo. Dylan nije vidjela oca od svoje dvanaeste godine. Posljednje riječi Bobbyja Alexandera upućene svojoj kćeri kad je napuštao grad i njezin život bile su prijeteća paljba psovki i otvorenoga gnušanja. Bio je to jedan od najbolnijih dana u Dylaninu životu, ali izvukla je dobru lekciju: tek su rijetki oni kojima možeš vjerovati, stoga ako želiš preživjeti, uzdaj se samo u sebe. Bila je to filozofija koja joj je dobro poslužila, a jedina je iznimka bila njezina majka. Sharon Alexander bila je Dylanin oslonac, jedina osoba od povjerenja, i jedina na koju je mogla istinski računati. Znala je sve Dylanine tajne, sve nade i snove. Znala je i za njezine probleme i strahove... osim jednoga. Dylan je još uvijek pokušavala biti hrabra zbog Sharon, no bila je previše preplašena da joj prizna koliko je bila skamenjena spoznajom da se rak vratio. Nije joj još uvijek željela priznati taj strah, niti mu dati snagu tako što će o tome naglas govoriti. "Sranje", Dylan je iživcirano prošaptala kad su je oči počele peći s upozorenjem na nadolazeće suze. Silom ih je suspregnula onom istom čeličnom kontrolom koju je uvježbavala gotovo čitav život. Dylan Alexander ne plače. Nije plakala još otkako je bila ona mala iznevjerena djevojčica slomljena srca koja gleda kako joj otac juri u noć. Ne, uljuljkati se u samosažaljenje i bol nikad nije izišlo na dobro. Bijes je bio puno korisnija metoda. A kad bi bijes podbacio, bilo je tek nekoliko stvari koje se ne bi mogle riješiti zdravom dozom poricanja. Okrenula se od prozora i uvukla bosa stopala u svoje iznošene tenisice. Nije željela ostaviti računalo u sobi; ugurala je tanki srebrni laptop u svoju torbu, dograbila novčanik i krenula pronaći Janet i ostale. Možda joj malo druženja i čavrljanja ipak neće biti naodmet. Do sumraka je otišla većina ljudi što lutaju šumama i planinskim stazama. Sad, kad je vani bio mrkli mrak, nije bilo žive duše koja bi mogla čuti Riovu eksploziju unutar mračne pećine. Imao je dovoljno dinamita pri ruci da zauvijek zatrpa ulaz u pećinu, ali ne toliko da može sravniti sa zemljom čitavu vražju planinu. Nikolaj se za to pobrinuo prije nego stoje Red ostavio Rija da čuva mjesto. Hvala Bogu na tome, jer sigurno je ko vrag da Rio nije vjerovao svom oštećenom mozgu da će se sjetiti detalja. Oštro je opsovao dok je petljao s jednom od tankih žica detonatora. Vid mu se već počeo magliti, još ga više živcirajući. Znoj mu je probio na čelu, navlaživši dugačke pramenove kose što su mu padali preko očiju. Zarežao je i prešao rukom preko lica i glave bijesno zureći u kocke blijedog eksploziva pred sobom. Je li već zabio detonatore u eksploziv? Nije se mogao sjetiti... "Sredi se, idiote", korio je sam sebe, srdit i od pomisli da mu je nešto što bi mu trebalo biti tako jednostavno - i bilo je, prije nego mu je odzvonilo u onom skladištu u Bostonu - sad doslovce oduzimalo sate. Kad se tome pridoda tjelesna malaksalost zbog nedostatka krvi potrebne da bi preživio, i bio je pravi luzer. Prokleti gubitak prostora, eto što je bio. S navalom samoprezira koja ga je narajcala, Rio je zabio prst u jednu od malih kutija s eksplozivom i rastrgao je. Dobro. Dinamit je bio tu, baš kao što je i očekivao. Nije bilo važno što se nije mogao sjetiti je li ga stavio tamo, kao ni što je, sudeći prema uništenim blokovima, vjerojatno već najmanje jednom prošao ovaj postupak. Skupio je zalihe eksploziva i odnio ih prema uskom ulazu u pećinu. Umetnuo ih je u izdubljene niše u pješčanim stijenama, onako kako mu je to pokazao Nikolaj. Zatim se vratio u pećinu kako bi aktivirao detonator. Dovraga! Žice na toj stvari su bile sve sjebane. Sjebao ih je on. Ali, kako? I kad? "Majku ti tvoju!" urliknuo je sijevajući dolje na uređaj, zaslijepljen iznenadnim naletom gnjeva. 9

Osjećao je mučninu od bijesa, u glavi mu se vrtjelo toliko da su mu koljena klecala. Svalio se na tvrdo tlo kao da mu je tijelo od olova. Čuo je detonator kako je otklizao negdje u pijesku, ali nije posegnuo za njime. Ruke su mu bile preteške, a glava kao daje bila u bestežinskom stanju. Svijest mu je lebdjela, izdvojena od stvarnosti, kao da se um želio odvojiti i odletjeti od olupine njegova tijela koje gaje zarobilo. Snažna mučnina držala ga je na tlu i znao je da će umrijeti ako se brzo ne pribere. Bilo je glupo što nije lovio svih ovih tjedana. Bio je pripadnik Vrste. Ljudska mu je krv trebala za snagu, za život. Krv bi mu pomogla da potisne bol i bezumlje. Ali nije vjerovao sebi da može loviti bez da ubije. Previše se tome približio, previše puta otkako je stigao ovdje u ovu visoku šumsku stijenu. Onih nekoliko puta kad se usudio gladan izići, umalo su ga opazili ljudi koji su živjeli u okolnim gradovima i selima. A nakon eksplozije koju je preživio u Bostonu prije godinu dana, njegovo se lice nije moglo lako zaboraviti. Maldecido. Riječ je došla sikćući negdje iz daljine. I ne negdje iz noći, nego iz dubina njegove prošlosti, na jeziku domovine njegove majke. Manos del diablo. Comedor de la sangre. Monstruo. Čak i kroz maglu napaćenog uma, znao je što znače te riječi. Pogrdna imena kojima su ga nazivali od najranijeg djetinjstva. Riječi koje su ga progonile, čak i sad. Prokletnik. Vražje ruke. Krvopija. Čudovište. I bio je sve to, sada više nego ikad. Ironija je bila u tome što mu je život otpočeo obmanama, skrivanjem poput životinje među mračnim šumama i brdima... sve kako bi završio manje-više na isti način. "Madre di Dios", prošaptao je dok je iznemoglo pokušavao dograbiti detonator. "Molim te... dopusti mi da skončam." Dylan jedva da je odložila svoju praznu pivsku kriglu kadli se pred njom našla već druga. Bila je to treća runda za stolom otkako je došla u pivnicu i pridružila se svojim suputnicama — ovu je posljednju poslužio mladić sa savršenim osmijehom. "Uz moje komplimente, dame", objavio je na engleskome sa snažnim naglaskom. Bio je jedan od rijetkih mještana koji je natucao nešto drugo doli češki i njemački. "Ajme, Gospode! Hvala ti, Gorane", uskliknula je Janet, hihoćući se dok mu je predavala praznu kriglu u zamjenu za novu turu pjenušavog jantarnog piva. "Baš si zlatan. Ispričao si nam sve o tvom divnom gradiću, a sad nas još častiš pićem. Zbilja nisi trebao." "Zadovoljstvo mi je", promrsio je. Njegove prijateljske smeđe oči najdulje su se zadržale na Dylan, što bi ona možda shvatila kao kompliment da ostale iz njezina društva nisu redom bile zrele za mirovinu. I sama je Dylan vjerojatno bila kojih pet do deset godina starija od dječački zgodnog konobara, ali to je nije spriječilo da okrene njegovu očitu simpatiju u svoju korist. Doduše, nije da su je zanimala pića ili spojevi. Goranove priče o okolnim planinama i raznoraznim predanjima zapravo su zaokupile Dylaninu pažnju. Mladi je Čeh ovdje odrastao i dobar dio života istraživao je upravo onaj planinski lanac po kojem se tog jutra uspinjala Dylan. "Ovdje je tako predivno", rekla mu je Nancy. "Turističke brošure zbilja ne pretjeruju; ovo je pravi raj." "I tako golem, neobičan teren", dometnula je Marie. "Mislim da bi nam trebalo mjesec dana da sve vidimo. Baš šteta što se sutra vraćamo u Prag." "Da, to je baš šteta", rekao je Goran uputivši primjedbu Dylan. "Što je s pećinama?" Počela je prikupljati pojedinosti za priču bez da bude previše upadljiva, svjesna da mještani vjerojatno ne bi blagonaklono gledali na činjenicu da je skrenula s utabanih staza kako bi se sama 10

uspela na litice. "Vidjela sam nekoliko pećina označenih na kartama, ali vjerujem da ih ima puno više tamo gore. Čak i nekih koje su još neotkrivene, ili nisu otvorene za javnost?" Mladić je kimnuo. "O, da. Postoji možda stotinjak pećina i nekoliko provalija. Većina ih se još istražuje." "Dylan je danas vidjela staru kamenu grobnicu u jednoj od pećina", naivno je izvalila Janet dok je otpijala pivo. Goran se nacerio, sumnjičava izraza lica. "Vidjela si što?" "Nisam ni sama sigurna što sam vidjela." Dylan je ležerno slegnula ramenima ne želeći upirati prstom da je doista otkrila nešto značajno. "Unutra je bilo mračno kao u grobu, i rekla bih da se zapravo vrućina poigrala s mojom maštom." "U kojoj si pećini bila?" upitao je mladić. "Možda znam za nju." "Oh, ne sjećam se gdje se točno nalazila. Zbilja, nije ni važno." "Rekla je da je osjetila nekakvu prisutnost", ponovno se ubacila Janet. "Zar nisi to tako objasnila, dušo? Nešto kao... mračnu prisutnost koja se probudila iz sna dok si bila u pećini. Vjerujem da si rekla tim riječima." "Ma nije to bilo ništa, sigurna sam." Dylan je prostrijelila pogledom dobronamjernu, ali strahovito brbljavu ženu preko stola. I upalilo je. Janet joj je nedužno namignula dok se Goran nagnuo prema Dylan. "Znaš, postoje te priče o nekakvom zlu u tim planinama", rekao je glasa stišanog do povjerljivog, ali šaljivog tona. "Mnoge stare legende upozoravaju na demone što obitavaju u tim šumama." "Ma nemoj mi reći?" upitala je zabavljajući se. "O, da. Jezive zvijeri koje izgledaju kao ljudi, ali to nisu. Seljani su svojedobno bili uvjereni da žive među čudovištima." Dylan se blago podsmjehnula dok je podizala čašu. "Ne vjerujem u čudovišta." "Kao ni ja, dakako", rekao je Goran. "Ali moj djed itekako vjeruje. Kao i njegov djed prije njega, i sva moja obitelj koja živi na ovom području, i to unatrag stotina godina. Moj djed je vlasnik zemlje na rubu šume. Rekao je da je vidio jednog od tih stvorova prije samo nekoliko mjeseci. Napao je jednog od njegovih radnika." "Ma zbilja?" Dylan je pogledala konobara čekajući rasplet. "Prema riječima mog djeda, bilo je to netom nakon sumraka. On i Matej su odnosili opremu u štagalj kad je djed čuo čudan zvuk kako se razliježe poljem. Otišao je pogledati i vidio Mateja kako leži na tlu. Nad njim je bio nagnut drugi muškarac, usta priljubljenih na njegovu vratu - pio je krv." "Blagi Gospodine!" dahnula je Janet. "Je li taj siroti čovjek preživio?" "Da. Djed je rekao da je, dok je on odjurio u štagalj kako bi pronašao kakvo oružje protiv tog zlotvora, Matej ostao tamo ležati sam. Na njemu nije bilo nikakvih ozljeda osim malo krvi na košulji, i nije se sjećao nikakvog napada. Muškarac koji je napao Mateja - ili demon, ako se može vjerovati djedovim riječima - nikad više nije bio viđen." Janet je coknula jezikom. "Sakloni me Bože! Ajme, pa ovo kao da je priča iz filmova strave, zar ne?" Nancy i Marie izgledale su podjednako zaprepaštene, sve tri očito sasvim povjerovavši Goranovoj bajci. Dylan je, najblaže rečeno, bila sumnjičava. Ali u dubini duše pitala se može li njezina priča o praznoj planinskoj grobnici prepunoj ostataka starih ljudskih kostiju biti malo sočnija sa svjedočenjem iz prve ruke o nekoj vrsti napada vampira. Nije uopće važno što navodna žrtva nije mogla potkrijepiti tvrdnje ni sjećanjem ni dokazima; njezin šef se ne bi ustručavao pustiti u tisak članak temeljen jedino na praznovjernim halucinacijama vremešnog seljanina. Kvragu, objavljivali su oni i puno luđe stvari. "Misliš li da bih mogla razgovarati s tvojim djedom o onome što je vidio?" "Dylan je novinarka", opet se uslužna Janet, na ničije iznenađenje, osjetila pozvanom da pojasni. "Živi u New Yorku. Jesi li ikad bio u New Yorku, Gorane?" "Nisam nikad bio tamo, ali bih ga svakako volio posjetiti jednog dana", rekao je ponovno pogledavajući Dylan. "Ti si novinarka, stvarno?" "Ne, ne stvarno. Možda jednog dana. Trenutačno, ono o čemu pišem je... pa valjda bi se moglo nazvati pričama o raznim zanimljivostima." Nasmiješila mu se. "Dakle, misliš li da bi tvoj djed bio voljan razgovarati sa mnom?" "On je mrtav, nažalost. Prošlog tjedna je imao moždani udar u snu i nije se probudio." 11

"Oh." Dylanino srce se stegne od iskrenog suosjećanja, i smjesta potisne glad za pričom. "Zbilja mi je žao zbog tvoga gubitka, Gorane." On kruto kimne. "Bio je sretan, zapravo. Kad bismo svi barem mogli doživjeti devedeset i drugu kao moj djed, a?" "Aha", rekla je Dvlan, osjetivši poglede suosjećanja majčinih prijateljica na sebi. "Kad bismo barem." "Imam nove mušterije", objavio je kad je grupica ljudi ušla u pivnicu. "Moram poći. Kad se vratim, Dylan, možda bi mi mogla malo govoriti o New Yorku." Dok se udaljavao, i prije nego što je Janet uspjela oduševljavati se nad idejom da bi Dylan mogla pozvati očaravajućeg mladog Gorana u Sjedinjene Države, zatim se udati i roditi mu djecu, Dylan je odglumila fantastično veliko zijevanje. "Jao, valjda sam danas dobila preveliku dozu svježeg zraka - krepana sam. Mislim da ću poći na rani počinak. Još moram nešto odraditi, pogledati neke mejlove prije nego odem u krpe." "Sigurno, dušo?" Dylan slabašno kimne glavom. "Aha. Dan je bio naporan." Ustala je i pokupila svoju sportsku torbu s naslona drvene stolice. Izvukavši dovoljno čeških kruna da pokrije svoje ture pića i dovoljno za pristojnu napojnicu domaćinu, Dylan je spustila novac na stol. "Vidimo se u hotelu." Dok je hodala od pivnice do hotela, prsti su je svrbjeli da nešto napiše. Zatvorila se u sobu, uključila računalo i pokušala ostati budnom dok je priča curila iz nje. Nasmiješila se kad je članak počeo poprimati konture. Nije to više bilo samo izvješće o drevnoj grobnici u pećini s pokojim prašnjavim kosturom, nego svjedočenje koje je ledilo krv u žilama, o živom zlotvoru koji bi i dalje mogao nastanjivati divljinu u okolici inače mirnog europskog gradića. Imala je riječi. Sad su joj samo trebale fotografije demonske jazbine u planinama.

12

TREĆE POGLAVLJE Bilo je rano jutro u planinskom području, prerano za većinu turističkih grupa i svakodnevnih planinara. Ipak, Dylan je izbjegla glavni ulaz i sama odlutala u šumu. Počela je slaba kišica čim je zašla u šumu, blagi ljetni pljusak padao je iz metalnosivih oblaka. Dylanine gojzerice šljapkale su po mokrim borovim iglicama pod nogama dok je pokušavala pronaći planinsku stazu kojom je prošla dan prije sa svojim prijateljicama. Danas nije bilo ni traga tamnokosoj gospođi u bijelom, ali Dylan nije trebala pomoć prikaze da pronađe put do pećine. Vodeći se sjećanjem i ubrzanim pulsom u žilama, uspinjala se strmim, opasnim usponom prema zaravni ispred stijene u kojoj se skrivala pećina. Na izmaglici, uski se prolaz danas doimao još mračnijim, a pješčana stijena širila je zemljani, drevni vonj. Dylan je skinula naprtnjaču s ramena i dograbila svoju malu baterijsku svjetiljku iz jednog od džepova. Okrenula je tanku metalnu dršku i usmjerila snop svjetlosti ispred sebe, u mračni prolaz pećine. Ući ćeš, snimiti nekoliko fotografija kripte i onih otkačenih crteža na zidu, i izgubit ćeš se odavde brzinom munje. Nije da je bila preplašena. Zašto bi? Ovo je bila samo neka vrsta stare grobnice - i, k tomu, davno napuštena. Apsolutno se nije imala čega plašiti. Nisu li to bile upravo one riječi koje bi izgovarale priglupe glumice iz horora prije nego što ih na ekranu proguta gomila krvi? Dylan se u sebi prekori. Ovo je, na kraju krajeva, bio stvaran život. Izgledi da tamo u mraku vreba luđak s motornom pilom ili zombi ljudožder bili su otprilike jednaki onima da se nađe licem u lice s krvopijom za kojeg je Goranov djed tvrdio da ga je vidio. Drugim riječima, izgledi su bili nikakvi. Dok je iza nje kiša blago sipila, Dylan se provlačila među uskim zidovima stijene i oprezno ulazila dublje u pećinu držeći bateriju uperenu pred sobom. Nekoliko metara dalje, prolaz se otvorio u još veću tamu. Prelazila je svjetlom po zidovima pećine podjednako zapanjena kao stoje bila jučer zamršenim crtežima na zidovima i pravokutnom kamenom grobnicom u središtu prostora. Nije vidjela muškarca kako leži izvaljen na tlu sve dok se nije našla tik iznad njega. "Isuse!" Preplašeno je uvukla dah i poskočila unatrag, a svjetlost njezine baterijske svjetiljke mahnito je plesala nekoliko sekundi koje su joj trebale da se pribere od šoka. Usmjerila je svjetlost dolje gdje je ležao... i nije vidjela ništa. Ali bio je tamo. U glavi joj je i dalje bio prizor njegove neuredne tamnosmeđe kose i prašnjave, odrpane crne odjeće. Skitnica, nema sumnje. Vjerojatno i nije bilo toliko neobično da ovdašnji beskućnici ponekad prespavaju na ovom području. "Halo?" izustila je prelazeći svjetlošću po podu pećine. Nekoliko prastarih lubanja i razbacanih kostiju ležalo je u morbidnom neredu, ali to je bilo sve. Nije bilo znaka ni živoj duši - barem unatrag nekoliko stotina godina, pretpostavljala je Dylan. Kamo je nestao? Kliznula je pogledom prema golemoj, otvorenoj kripti nekoliko metara dalje. "Čuj, znam da si ovdje. U redu je. Nisam te htjela preplašiti", dometnula je iako joj se činilo besmislenim da ona njega umiruje. Tip je bio visok oko dva metra, i koliko je uspjela vidjeti u onom trenu, primijetila je da su mu duge noge i ruke bile mišićave. Ali njegovo slomljeno obličje na podu pećine širilo je bol i očaj. "Jesi li ozlijeđen? Treba li ti pomoć? Kako se zoveš?" Nije bilo odgovora. Nijednog zvuka. "Dobry den?" zazvala je, nastojeći doprijeti do njega svojim bijednim znanjem češkoga. "Mlovite anglicky?" Nije bila te sreće. "Sprechen zie Deutsch?" Ništa. "Žao mi je, ali to je otprilike sve što znam, osim ako ne želiš da iskopam malo svog zahrđalog španjolskog iz srednje škole i do kraja se osramotim." Okrenula se sa svjetiljkom usmjerivšije prema gore dok je skenirala pogledom visoke zidove pećine. "Nekako imam osjećaj da nećemo daleko dospjeti ni s Como esta usted? A ti?" Dok se polako okretala, svjetlost je preletjela preko izbočine visoko iznad njezine glave. Kojih tri metra iznad stajao je vidljivi luk stijene. Nema šanse da bi se itko mogao gore popeti? Ili možda ipak...? 13

Istog trenutka kad je to promislila, tanki snop svjetlosti usmjeren gore počeo je treperiti. Na tren se prigušio, a onda se sasvim zatamnio. "Sranje", Dylan je prošaptala ispod daha. Nekoliko je puta udarila dršku dlanom, a onda pomalo mahnito pokušavala ponovno upaliti tu vražju stvar. Unatoč novim baterijama koje je umetnula prije nego je napustila Sjedinjene Države, svjetiljka je krepala. "Sranje, sranje, sranje." Ovijena apsolutnom tamom, Dylan je osjetila prvi ubod nelagode. Kad je čula struganje na stijeni iznad sebe, svaki živac u tijelu joj se napeo. Uslijedio je dug trenutak tišine, a zatim iznenadno škripanje čizama po tlu kad se netko - ili nešto - tko se skrivao u sjenkama sad spustio na pod u pećini iza nje. Mirisala je na smreku i med i toplu ljetnu kišu. No ispod svega toga bila je prisutna citrusna nota adrenalina sad kad je bio blizu nje. Rio je kružio oko žene u mraku pećine, savršeno je vidjevši dok je posrtala zbog naglog nedostatka svjetlosti. Noge su je nosile unatrag... samo kako bi se naslonila leđima na zid pećine. "Dovraga." Čujno je progutala, okrenuvši se kako bi pokušala umaknuti u drugom smjeru, a zatim opet opsovala kad joj je beskorisna svjetiljka kliznula iz prstiju i uz zveket pala na tvrd pod pećine. Rio je sagorio nešto od svoje dragocjene energije ne bi li mentalno onesposobio svjetiljku. Manipulacija predmetima pomoću misli bio je jednostavan dar pripadnika Vrste, ali u njegovu slabom stanju, Rio nije znao koliko će još dugo moći izdržati. "Ovaj, vjerojatno nisi raspoložen za društvo", rekla je žena, očiju raširenih u mraku dok su zvjerale lijevodesno pokušavajući ga locirati. "Zato ću sad otići, okej? Samo ću lijepo... otići odavde." Nervozan jauk zastao joj je u grlu. "Bože, molim te, gdje je izlaz odavde?" Koraknula je udesno držeći se za zid pećine. Rio se nastavio kretati, pratio ju je dublje u pećinu pokušavajući odlučiti što će učiniti s uljezom. Kad se tek bio probudio, zapanjeno shvativši da je još uvijek živ i da nije sam, reagirao je instinktivno — poput ranjene zvijeri pobjegao je u sigurnost svojeg skrovišta. Ali onda mu se počela obraćati. Bodrila ga je da iziđe, iako nije mogla znati koliko je zapravo bio opasan taj prijedlog. Bio je bijesan i napola lud. Što je samo po sebi bila dovoljno ubojita kombinacija, ali blizina ženke podsjetila ga je da je, iako slomljen, još uvijek itekako bio mužjak. U svojoj srži i dalje je bio vampir Vrste. Udahnuo je još ženina mirisa, nalazeći da mu je teško odoljeti da ne dotakne njezinu blijedu, kišom smočenu kožu. Glad ga je preplavila - glad kakvu nije osjetio već duže vrijeme. Očnjaci su mu izbili iz desni, oštri vršci bockali su mekano meso njegova jezika. Pazio je da mu kapci budu što više spušteni, znajući da će šarenice boje topaza uskoro biti okupane bljeskom divljeg jantara, a zjenice sužene do okomitih proreza dok ga glad bude sve više obuzimala. To što je bila mlada i lijepa samo je produbilo njegovu želju da je kuša. Želio ju je dotaknuti... Ispružio je ruke, a onda ih spustio stisnutih šaka uz bokove. Manos del diablo. Mogao ju je ozlijediti tim rukama. Snaga koju su mu pružali vampirski geni bila je neopisiva, ali onaj drugi Riov dar - jezivi dar s kojim je bio rođen - mogao joj je nanijeti puno opasnije ozljede. I najobičnijim dodirom mogao je u tren oka lišiti ljudsko biće života. Jednom kad je spoznao svoju moć, Rio je njome upravljao razumnom, strogom samokontrolom. A sad je gnjev vladala njegovim ubojitim darom, a zbog pomračenja uma koja je trpio od eksplozije u skladištu nije mogao vjerovati sebi da neće nikome nauditi. Dijelom je upravo zato napustio Red, te odlučio prestati loviti u potrazi za krvlju. Pripadnici Vrste rijetko su, ako ikad, ubijali ljude dok su se iz njih hranili; to je bilo ono što ih je razlikovalo od Krvožednih, onih najgorih od vampirske rase. Upravo ti ovisnici o krvi nisu znali drukčije, i nisu imali kontrolu. Dok je Rio zurio zvjerskim, gladnim očima u ženu koja je zalutala u njegovo demonsko skrovište, strah od gubitka kontrole bilo je ono što ga je držalo podalje od nje. I jednostavna činjenica da je bila ljubazna prema njemu. Iako neustrašiva, nije mogla vidjeti kakva je doista bio zvijer. 14

Odustala je od kretanja uza zid i krenula prema sredini pećine. Rio je sad stajao odmah iza nje, toliko blizu kovrčavim valovima njezine plamenocrvene kose da mu je dodirivala odrpanu majicu. Taj je pramen svile bio opaka kušnja, ali Rio nije pomicao ruke s bokova. Sklopio je oči požalivši što nije ostao gore u niši. Onda bi još mogla razgovarati s njime, i ne bi bila skamenjena rastućom tjeskobom. "Ne bi smjela biti ovdje", napokon je zarežao, glasa hrapavog u mraku. Ona je brzo uvukla dah okrenuvši se čim joj je uho odredilo gdje se on nalazi. Ustuknula je, ponovno se odmičući od njega. Riju bi to trebalo biti drago. "Ipak govoriš engleski", prozborila je nakon dugog muka. "Ali tvoj naglasak... nisi Amerikanac?" Nije imao razloga poreći. "Ti jesi, očito." "Kakvo je ovo mjesto? Što radiš ovdje?" "Sad moraš otići", rekao joj je. Riječi su mu zvučale kruto. Jedva ih je uspio procijediti zbog izduženih očnjaka. "Ovdje nije sigurno." Tišina je visjela među njima dok je procjenjivala upozorenje. "Daj da te vidim." Rio se namrštio na lijepo lice posuto pjegicama koje je pretraživalo mrak tražeći ga pogledom. Ispružila je ruke kao da ga sad kani pronaći njima. On se izmaknuo njezinu dosegu, ali samo malo. "Znaš li što govore u gradiću?" upitala ga je s natruhom drskosti u glasu. "Kažu da ovdje u planinama živi demon." "Možda i živi." "Ne vjerujem u demone." "Možda bi trebala." Rio je zurio u nju kroz obraslu kosurinu, nadajući se da dugi pramenovi prikrivaju sjaj njegovih očiju. "Moraš otići. Smjesta!" Polako je podignula naprtnjaču i postavila je pred sebe kao štit. "Znaš li nešto o ovoj kripti? To je ono što jest - zar ne - neka vrsta prastare kripte i žrtvene odaje? Što je s ovim simbolima po zidovima... što predstavljaju, nekakav drevni jezik?" Rio se sasvim umirio i utišao. Ako je i pomislio da će je moći samo tako pustiti da ode, upravo mu je dokazala suprotno. Dovoljno loše bilo je to što je već jednom prije vidjela pećinu, a sad se vratila i donosila zaključke koji su bili preblizu istini. Nije joj smio dopustiti da ode - ne dok joj ne izbriše pamćenje na ovo mjesto i na njega. "Daj mi ruku", rekao je što je nježnije mogao. "Pokazat ću ti izlaz odavde." Nije se ni pomaknula s mjesta. Doduše, nije ni očekivao da će ga poslušati. "Koliko dugo živiš ovdje u planini? Zašto se skrivaš? Zašto mi ne dopustiš da te vidim?" Salijetala ga je pitanjima, ispaljujući ih jedno za drugim, znatiželjom koja je graničila sa saslušavanjem. Čuo je kako povlači patent na naprtnjači. Ah, kvragu. Izvuče li drugu svjetiljku, neće imati dovoljno mentalne snage da je onesposobi, naročito kad mu je potrebna sva koncentracija da joj izbriše pamćenje. "Dođi", rekao je sad malo nestrpljivije. "Neću te ozlijediti." Potrudit će se svim silama, ali već je bio dovoljno iscrpljen nastojanjem da ostane na nogama. Valjalo mu je sačuvati snagu kako bi mogao podići u zrak pećinu, a ne da se ponovno onesvijesti prije nego dovrši zadatak. No, sad se imao nositi s važnijim problemom koji je stajao pred njime. Krenuo je prema njoj kad je ostala na mjestu. Posegnuo je rukom za njom kaneći joj dohvatiti naprtnjaču i izgurati je vani, ali prije nego što ju je mogao ščepati, ona je izvukla nešto iz jednog od džepova i podignula ispred sebe. "Okej, otići ću. Samo... najprije moram nešto učiniti." Rio se namrštio u mraku. "Što to..." Začuo se blag škljocaj, a zatim iznenadan bljesak svjetla. Rio je zaurlao instinktivno se povukavši unatrag. Uslijedi nova uzastopna paljba eksplozija svjetlosti. Logika mu je govorila da je bio zaslijepljen bljeskalicom digitalnog fotoaparata, ali u nenadanom trenu, otputovao je unatrag u vrijeme... u ono bostonsko skladište kad je stajao pred bombom koja je eksplodirala u zraku. Čuo je iznenadan udar eksplozije, osjetio kako mu vibrira u kostima dok mu izbija zrak iz pluća. Osjetio je kako mu lice zasipa vrućina, zagušljiva gustoća oblaka pepela koja je navirala poput vala. 15

Osjetio je vreli ugriz gelera kako mu trgaju meso. Bila je to agonija, i bio je usred nje, proživljavao ju je - osjećao - iznova. "Neeee!" zarikao je. Glas mu više nije bio ljudski, nego preobražen u nešto drugo, u ono što je i bio, zbog gnjeva koji mu je kolao tijelom poput kiseline. Noge su ga izdale i potonuo je na pod; vid mu je bio zaslijepljen svjetlošću od koje se rastapao. Čuo je korake kako se žurno udaljavaju od njega, i kroz fantomski dim i metal i rastrgano meso, nanjušio je blijede tragove mirisa smreke, meda i kiše.

16

ČETVRTO POGLAVLJE Dylanino je srce još uvijek bjesomučno tuklo kasnije tog jutra, nakon što su se ona i njezine suputnice ukrcale na vlak koji će ih odvesti iz Jičina u Prag. Činilo joj se glupim što se toliko preplašila zbog onog skitnice na kojeg je nabasala u pećini, iako je vjerojatno bio više nego malo psihotičan jer je živio tamo poput kakvog divljaka. Na kraju krajeva, nije joj naudio. Sudeći po onom bizarnom slomu kad ga je pokušala fotografirati u pećini prije nego što ju je fizički izbacio odande, vjerojatno je više ona prepala njega nego on nju. Zavalila se u svom sjedištu u vlaku, s računalom otklopljenim na koljenima. Umanjene sličice s njezina digitalnog fotoaparata nizale su se na zaslonu dok ih je prebacivala na računalo pomoću tankog crnog kabela koji je povezivao dva uređaja. Većina fotografija bile su snimke s proteklih dana putovanja, ali Dylan je sad bila zainteresirana za onih nekoliko posljednjih. Kliknula je na jednu od tamnih snimki iz pećine, prvu u nizu. Fotografija se raširila ispunivši cijeli zaslon malog računala. Proučavala je lice koje je mahom bilo skriveno pod predugom, neurednom kosom. Prljavi smeđi valovi mlitavo su visjeli preko oštrih jagodičnih kostiju i divljačkog pogleda koji je zurio u objektiv u najneobičnijoj nijansi jantara koju je ikad vidjela. Čeljust mu je bila čvrsta poput željeza, a pune usne bile su razjapljene i opako iskešene; nije ih sasvim uspio prikriti golemom rukom koju je podignuo kako bi blokirao snimku. Isuse, neće trebati previše obrađivati fotografije tamo u njujorškoj redakciji da bi ovaj tip izgledao demonski. Gotovo da je i već sad tako izgledao. "Kakve su ti ispale snimke, dušo?" Janetina kovrčava srebrna glava nagnula se iza Dylan na sjedištu. "Blagi Gospode! Što je to?" Dylan je slegnula ramenima ne mogavši pomaknuti pogled s fotografije. "Samo nekakav mahniti skitnica na kojeg sam jutros nabasala u pećini. Vratila sam se, naime, u onu pećinu jutros. On to još uvijek ne zna, ali bit će zvijezda moje iduće priče. Što kažeš? Pogledaj samo to lice i reci mi da ne vidiš divljeg krvopiju koji vreba u planinama čekajući iduću bespomoćnu žrtvu?" Janet se stresla i vratila svojoj križaljci. "Imat ćeš noćne more nakon smišljanja takvih priča." Dylan se nasmijala dok je otvarala iduću snimku na zaslonu. "Ja ne. Nikad nisam imala noćne more. Zapravo, uopće ne sanjam. Samo praznina, svake božje noći." "Pa, smatraj se sretnicom", rekla je žena. "Ja sam oduvijek imala najživlje moguće snove. Kad sam bila djevojčica, neprestano sam sanjala bijelog pudla s lakiranim noktima koji je volio pjevati i plesati na rubu mog kreveta. Preklinjala bih ga da prestane i pusti me spavati, ali on je samo nastavljao pjevati bez prestanka. Možeš li to samo zamisliti? Uglavnom je izvodio melodije iz starih serija, te su mu bile najdraže. Uvijek sam i sama uživala u tim melodijama, ali..." Dylan je čula Janetin glas iza sebe, ali dok je prelazila preko ostalih snimki iz pećine, samo ju je napola slušala. Nakon mahnitog fotografiranja onog mjesta, imala je samo jednu pristojnu snimku kamene kripte i nekoliko kompliciranih zidnih crteža. Crteži su bili još dojmljiviji sad kad ih je imala priliku pomnije proučiti. Isprepletene vitice i skladne linije, oslikane tamnom crvenosmeđom bojom, prekrivale su cijeli zid pećine. Izgledale su kao plemenski motivi, ali neobično futuristički — ništa slično dosad nije vidjela. I drugi su simboli i zamršene linije ukrašavali zidove kripte... no zbog jednog joj se simbola kosa nakostriješila na zatiljku. Zumirala je neobičan crtež. Koji vrag? Simbol suze u kolijevki polumjeseca bio je nedvojben, ugniježđen među nizom zaobljenih linija i geometrijskih uzoraka. Dylan je zapanjeno zurila. Ovaj joj simbol nipošto nije bio nepoznat. Već ga je vidjela, bezbroj puta. I to ne na kakvim fotografijama, nego na svojemu vlastitu tijelu. Kako je, zaboga, ovo uopće bilo moguće? Zaprepaštena onim što je vidjela, podignula je ruku do stražnjeg dijela svoga vrata. Prsti su joj prelazili preko glatke kože na vrhu kralježnice, tamo gdje je znala da ima sićušan grimizni biljeg... točno ovakav kakav je sad gledala na zaslonu.

17

S odlučnim, hladnim pogledom fiksiranim na ulaz u pećinu, Rio je pritisnuo gumb na detonatoru eksploziva. Uslijedilo je tiho zujanje kad se udaljeni uređaj aktivirao, jedva pola sekunde prije nego što je plastični eksploziv umetnut u stijenu eksplodirao. Udar je bio dubok i glasan, podrhtavanje je tutnjalo poput grmljavine u mrkloj šumi. Gusta žuta prašina i zdrobljeni komadi pješčane stijene zasuli su prolaz, dok su se zidovi urušavali zatrpavajući pećinu i njezine tajne. Rio je promatrao s podnožja litice, znajući da je trebao biti unutra - i bio bi da nije bilo njegove slabosti i upletanja one žene ranije toga dana. Trebalo mu je upeti svu snagu da se spusti s planine kad je pao sumrak. Odlučnost ga je nosila većinu puta; gnjev usmjeren prema samome sebi držao ga je fokusiranog i bistrog uma kad je zauzeo položaj ispod pećine i aktivirao detonator. Dok su se dim i krhotine raspršivali na povjetarcu, Rio je isturio glavu. Njegov akutni sluh pokupio je pokrete u šumi. Ne životinjske, nego ljudske - hitri, dvonožni korak planinara koji se probijao kroz noć. Očnjaci su mu se izdužili na pomisao o lakom plijenu. Vid mu se instinktivno izoštrio, a zjenice suzile dok je okretao glavu da pogleda uokolo. Eno ga - spušta se liticom južno od njega. Vitki muškarac s planinarskom naprtnjačom na leđima probijao se kroz gustiš, a njegova je plava kosa blistala poput svjetionika u mraku. Rio je promatrao kako opušteno klizi i skakuće niz lišćem prekriveni uspon prema uređenoj stazi ispod. Za nekoliko minuta proći će tik uz mjesto gdje je stajao Rio. Bio je previše iscrpljen da bi krenuo u lov, ali sve ono od Vrste u njemu bilo je na oprezu, spremno čekajući priliku da se baci na plijen. Da se nahrani, što mu je tako očajnički trebalo. Čovjek se sve više približavao, nesvjestan grabežljivca koji ga je vrebao skriven iza stabala. Nije predosjetio napad sve dok se Rio nije bacio iz skrovišta u jednom velikom skoku, čovjek je tada vrisnuo - bio je to zvuk čistog užasa. Bacakao se i opirao, ali uzalud. Rio je djelovao brzo. Bacio je mladića na tlo ispod nabubrene naprtnjače, zagrizao u njegov ogoljeni vrat i ispunio usta vrelim mlazom ljudske krvi. Okrepa je došla gotovo u trenu, poslavši mu obnovljenu snagu u mišiće, kosti i um. Popio je koliko mu je trebalo i ni kapi više. Prešavši jezikom, zatvorio je ranu, a prešavši rukom preko čovjekova znojem orošenog čela, izbrisao mu je sve sjećanje na napad. "Odlazi", rekao mu je. Muškarac se ustao i uskoro su svijetla glava i pretrpana naprtnjača nestali u noći. Rio je podignuo pogled na polumjesec iznad sebe. Osjetio je snažne udarce vlastita pulsa dok mu je tijelo apsorbiralo dar ljudske krvi. Trebala mu je ova snaga jer je njegov noćni lov tek počinjao. Zabacio je glavu i uvukao noćni zrak kroz zube i očnjake duboko u pluća. Njegova su se vampirska ćutila izoštrila tražeći miris istinskog plijena. Bila je na ovoj stazi prije nekoliko sati, u strahu bježeći kroz šunu. I trebala ga se plašiti. Ljepotica plamenocrvene kose nije imala pojma na kakvu je tajnu nabasala u pećini. Kao ni o zvijeri koju je pritom probudila. Riove se usne iskrive u osmijeh dok je jurio kroz šumski zrak prožet vonjem uznemirenosti, napokon uhvativši miris koji je tražio. Njušio je trag njezina zaostalog mirisa. Trag je bio satima star i brzo je blijedio na vlažnom noćnom zraku, ali Rio bi ga prepoznao bilo gdje. Pronaći će je. Ma koliko daleko pobjegla.

18

PETO POGLAVLJE Vrhunac dana koji je čudno počeo, i svakim satom bivao sve čudniji, bio je kad je Dylan vidjela e-mail od Colemana Hogga kad je uključila računalo nakon večere te noći u Pragu. To je, međutim, vjerojatno nije trebalo previše ni začuditi. Poslala je priču i nekoliko fotografija kad je oko podne stigla u hotel, ne očekujući da će joj se šef javiti dok se za nekoliko dana ne vrati kući. No on je itekako bio zainteresiran za ono što je otkrila u planinama u okolici Jičina - toliko zainteresiran, zapravo, da je na sebe preuzeo obvezu da joj pronađe fotografa u Pragu s kojim će se Dylan vratiti i snimiti nekoliko dodatnih fotografija za članak. "Mora da se šališ", zagunđalaje Dylan dokje čitala poruku. "Bolje da se počneš pakirati, dušo. Ne želimo zakasniti na vlak." Janet je spustila kolekciju napola praznih bočica higijenskih potrepština u plastičnu vrećicu i zatvorila je. "Želi li netko hotelski losion za ruke, ili ga ja mogu uzeti? A tu je još i pločica sapuna koji je neotvoren..." Dylan je ignorirala brbljanje drugih žena dok su nastavile spremati stvari pripremajući se za odlazak iz Praga te večeri. "Sranje." "Što ne valja?" upitala je Nancy kad je zatvorila svoj mali putni kufer i prebacila ga preko jednog od dva velika kreveta u njihovoj zajedničkoj sobi. "Moj šef očito nije shvatio kad sam mu rekla da večeras napuštam Prag." Bolje rečeno, shvatio je, ali ga nije bilo briga. Prema ovom e-mailu, Dylan se trebala susresti s češkim fotografom kako bi se zajedno vratili u Jičin. Marie je prišla i pogledala u računalo. "Je li to zbog tvoje priče?" Dylan je kimnula. "On smatra da bi bila zanimljivija s još kojom fotografijom. Želi da se nađem sutra s nekim fotografom. Već mi je dogovorio sastanak." "Ali trebale bismo se ukrcati na vlak za manje od sat vremena." "Znam", rekla je Dylan dok je počinjala tipkati odgovor na poruku. Objasnila je da su ona i njezine suputnice polazile večernjim vlakom za Beč — njihovu posljednju postaju na proputovanju prije nego što se vrate u Sjedinjene Države. Neće se, stoga, moći naći s fotografom jer od deset sati večeras više neće biti tu. Dovršila je tipkanje, ali kad je pomaknula kursor prema tipki za slanje, oklijevala je. Već je rezervirala mjesto na Hoggovu popisu nepodobnih. Ako odbije ovaj sastanak - zbog bilo kojeg razloga - znala je da će to biti njezin oproštaj od posla. I ma koliko joj je takva pomisao zapravo bila privlačna, otkaz zbilja nije bilo nešto što je trenutačno sebi mogla dopustiti. "Dovraga", promrmljala je prelazeći mišem preko tipke za brisanje. "Prekasno je da otkažem ovaj sastanak, i vjerojatno mi to ne bi bilo najpametnije. Morat ćete nastaviti put za Beč bez mene. Moram ostati i dovršiti priču." Rio se iskrcao iz pretrpanog vlaka u Pragu. Zahvaljujući krvi koju je popio i gnjevu što je nadirao svakim živcem njegova tijela, njegovi su vampirski instinkti bili na oprezu kad je stupio na peron kolodvora. Njegov je plijen, čini se, došao ovamo, u Prag, nakon njihova ranijeg sukoba tog dana. Uspio je pratiti njezin miris s planine sve do Jičina. Tamo mu je službenica malog hotela, uz ponešto mentalnog uvjeravanja, kazala da su Amerikanka i njezine suputnice spomenule Prag kao jedno od posljednjih odredišta njihova putovanja. Također mu je nabavila lagani mantil iz hotelskog odjela za izgubljene stvari. Iako je sivkasti odjevni predmet bio zapravo izvan sezone, te nekoliko brojeva premalen, pristojno je odradio svoju svrhu prekrivši većinu Riovih prljavih, krvavih dronjaka. Živo mu se fućkalo za stil ili izgled, pa čak i za njegovo neizbježno zaudaranje, ali nije želio privlačiti nepotrebnu pažnju tako što će se pojaviti u javnosti poput kakvog cirkusanta kojeg je izbacila poplava. Pokušao je zamaskirati svoju mišićavost i visinu pogrbivši se dok je odlučno koračao kolodvorom. Nitko mu nije uputio ništa više doli usputnog pogleda; ljudi su ga podsvjesno otpravljali kao jednog od mnoštva 19

nesretnika bez krova nad glavom koji su se motali uokolo ili spavali po kolodvoru dok su vlakovi škripali i tutnjali kroz perone. S glavom pognutom kako bi prikrio ožiljcima unakaženu lijevu stranu lica, te pogleda usredotočenog ispod pramenova svoje neuredne kose, Rio se uputio prema izlazu, na ulicu prema centru grada, gdje će nastaviti lov za ženom i njezinim prokletim fotografijama. Bijes ga je držao usredotočenim, iako mu se počelo vrtjeti u glavi od bučne, jarko osvijetljene kolodvorske zgrade. Ignorirao je preplavljujući osjećaj vrtoglavice i zbunjenosti, potisnuvši ga kako bi mogao pronaći smjer i ne skretati. Prisilivši vid da se izoštri, probijao se kroz zbijenu skupinu mulaca zaokupljenih iznenadnom prepirkom usred perona. Verbalni je sukob prešao u fizički u trenutku kad je Rio prolazio, a jedan je mršavi dečko bio odbačen u dobro odjevenog engleskog turista koji je blebetao na mobitel žureći na vlak. Namrštio se dok je dolazio sebi od nesumnjivo namjernog sudara pa nastavio svojim putem nesvjestan da je upravo ostao bez novčanika koji mu je oteo član bande profesionalnih džeparoša. Lopovi su nastavili dalje sa svojim plijenom izgubivši se među gomilom, gdje će najvjerojatnije izvesti sličnu predstavu još nekoliko puta prije nego svane dan. U neko drugo vrijeme, na nekom drugom mjestu, Rio bi možda krenuo prema maloljetnim prijestupnicima samo kako bi ih malo opametio. Kako bi im pokazao da noć ima oči... i zube, ako bi bili previše drski da se ogluše na prvo upozorenje. No završio je on s izigravanjem mračnog anđela zaštitnika ljudi s kojima je njegova rasa zajedno živjela. Neka pljačkaju i ubijaju jedni druge. Iskreno govoreći, fućkalo mu se za sve. Odnedavno, nije bilo puno toga za što je mario - osim za zavjet časti prema svojoj braći iz Reda. I krasan je posao odradio vjeran tom zavjetu. Iznevjerio ih je jer nije zatrpao kriptu u planinama kako su mu povjerili prije nekoliko mjeseci. Sad je taj podbačaj bio još gori. Sad je postojao svjedok. S fotografijama. Aha, zadatak je bio apsolutno briljantno obavljen. Rio je brzo koračao udišući bezbrojne mirise koji su prožimali zrak, filtrirajući ga nemilosrdno odlučnom koncentracijom. Noge su mu se zaustavile na prvi nagovještaj mirisa smreke i meda. Okrenuo je glavu slijedeći trag nosom poput psa puštenog u igri. Miris one koju je tražio bio je svjež previše svjež da bi bio bilo što osim trenutačne prisutnosti. Madre di Dios. Žena koju je tražio bila je ovdje, na kolodvoru. "Sigurno ćeš moći sama, dušo? Nije mi drago što te ovako ostavljamo." "Bit će sve u redu." Dylan se na brzinu izgrli s Janet i drugim dvjema ženama dok su stajale pred praškim glavnim kolodvorom. Bio je prepun ljudi čak i u ovo doba noći. Zgrada u stilu art decoa vrvjela je putnicima, prosjacima i priličnim brojem beskućnika što su spavali uokolo. "Što ako ti se nešto dogodi?" upitala je Janet. "Tvoja nam mama nikad ne bi oprostila - ja sama nikad sebi ne bi oprostila — ako nastradaš, opljačkaju te ili se izgubiš." "Trideset i dvije godine u New Yorku me nisu ubile. Prilično sam uvjerena da mogu preživjeti sama jedan dan ovdje." Marieno se čelo namrštilo. "A što je s tvojim povratnim letom?" "Već je sve sređeno. Promijenila sam kartu preko interneta dok sam bila u hotelu. Poletjet ću iz Praga prekosutra." "Mogle bismo te pričekati, Dylan." Nancy je prebacila naprtnjaču preko ramena. "Možda bismo trebale zaboraviti na Beč i također promijeniti karte, tako da se možemo zajedno vratiti." "Da", prihvatila je Marie. "Možda bismo zaista trebale to učiniti."

20

Dylan je odmahnula glavom. "Ne dolazi u obzir. Ne namjeravam od vas tražiti da posljednji dan putovanja pazite na mene kad to zaista nije potrebno. Odrasla sam djevojka. Ništa se neće dogoditi. Samo vi pođite, sa mnom će sve biti u redu." "Jesi li sigurna, dušo?" upitala je Janet. "Apsolutno. Uživajte u Beču. Vidimo se kod kuće za nekoliko dana." Valjalo je podnijeti još jednu rundu negodovanja i coktanja jezicima prije nego što su tri žene napokon krenule prema odlaznom peronu. Dylan je pošla s njima, čekajući da se ukrcaju. Promatrala je vlak dok se udaljavao sa stanice, a zatim se okrenula kako bi napustila kolodvor zajedno s ostalima koji su te večeri došli ispratiti svoje voljene. Dok je koračala prema izlazu s kolodvora, nije se mogla otresti osjećaja da je netko promatra. Paranoja, nema dvojbe, izazvana Janetinim brigama. Svejedno... Ležerno je pogledavala oko sebe trudeći se da ne izgleda napeto ili izgubljeno - poput magneta za onu vrstu ljudi koji su s užitkom vrebali glupe turiste. Držala je torbicu pred sobom jednom je rukom prekrivši kako bi je stisnula uz tijelo. Znala je da su kolodvori bili omiljena mjesta lopova, baš kao i u Sjedinjenim Državama, i nije mogla ne primijetiti skupinu mjesnih tinejdžera kako se motaju oko telefonskih govornica pokraj izlaza i odmjeravaju gomilu prolaznika. Džeparoši, najvjerojatnije. Čula je da su obično u grupama na ovakvim mjestima. Tek toliko da bude sigurna, zaobišla ih je u širokom luku krenuvši prema najudaljenijim vratima od mjesta gdje su stajali. Osjetila se prilično sigurnom kad je ugledala uniformiranog čuvara kako prilazi klincima i pokazuje im vrata. Razbježali su se, a Dylan je posegnula za širokom kvakom na vratima te ih gurnula. U odrazu na staklu, ugledala je poznato lice - ono koje joj je natjeralo da joj srce poskoči u grudima. Iza nje, toliko blizu da je gotovo može dotaknuti, stajao je izrazito krupan muškarac. Divlje oči plamtjele su poput žeravica ispod pramenova njegove tamne kose. A njegova usta... Blagi Bože, nikad u svom životu nije vidjela jezivije cerekanje. Savršeno bijeli zubi bili su čvrsto stisnuti iza usana iskešenih u divljačko režanje, zategnuvši mišiće njegova mršavog lica u ukočenu, ubojitu masku. Bio je to on — muškarac kojeg je otkrila u planinskoj pećini u okolici Jičina. Zar ju je sve do ovdje slijedio? Očito jest. Bila je posumnjala u njegov zdrav razum kad ga je vidjela ranije toga dana, ali sad je bila uvjerena, zbog načina na koji ju je gledao, daje riječ o potpunom psihopatu. Gledao je u nju kao da ju je kanio rastrgati golim rukama. Dylan je vrisnula; nije mogla suspregnuti oštar uzdah straha. Izmaknula se od izlaznih vrata, oštro skrenuvši ulijevo i pojurivši, nadajući se što dalje od njega. Brz pogled preko ramena samo joj je natjerao puls u još snažniji ritam. "O, Isuse", izustila je užasnuto. Nije mogao biti on. Nije mogao tražiti nju... Ali, bio je on. A zbog čvora užasa u grlu, nije kanila stati i pitati ga što želi od nje. Pojurila je prema kolodvorskom zaštitaru i zgrabila čovjeka za ruku. "Pomognite mi, molim vas! Netko me prati." Dobacila je pogled preko ramena pokazujući iza sebe. "Eno ga tamo iza - svijetli mantil i duga tamna kosa. Morate mi pomoći!" Čeh u uniformi se namrštio, ali očito ju je razumio jer je pratio njezin panični pokret, suženih očiju gledajući po kolodvoru. "Gdje?" upitao je na engleskome s jakim naglaskom. "Pokažite mi tog čovjeka. Tko vas uznemirava?" "Ne znam tko je on, ali bio je odmah iza mene. Ne možete ga promašiti - visok gotovo dva metra, ramena kao u ragbijaša, taman, prljava kosa mu pada preko lica..." Osjetivši se sigurnije, okrenula se spremna suočiti se s luđakom i nadajući se kako će uskoro gledati kako ga odvode u obližnju umobolnicu.

21

Samo, više ga nije bilo. Dylan je gledala među gomilom tražeći krupnog muškarca koji je izgledao poput pobjesnjelog, iskešenog vuka usred stada usporenih ovaca. No, od njega ni traga. Ljudi su prolazili mirno, ništa nije bilo neuobičajeno, ni naznake kakvoj uznemirenosti. Kao da je naprosto iščeznuo. "Mora biti ovdje negdje", promrsila je iako ga nije mogla uočiti — ni među mnoštvom onih što su ulazili i izlazili, ni među kolodvorskim beskućnicima. "Bio je baš tamo, kunem se. Pratio me je." Osjetila se poput glupače kad se pogled zaštitara vratio na nju i kad joj se pristojno nasmiješio. "Više nije. Jeste li sad dobro?" "Aha, naravno. Okej sam, valjda", rekla je Dvlan osjećajući se svakako samo ne dobro. Oprezno je krenula prema glavnom izlazu kolodvora. Iako je vani bila predivna ljetna noć, s vedrim nebom i mnoštvom ljudi što su prolazili obližnjim parkom i po ulicama koje su vodile u gradsko središte, Dylan je pozvala taksi kako bi se vratila u hotel udaljen nekoliko blokova. Uvjeravala je samu sebe da je očito sve umislila - da nije moguće da je vidjela muškarca iz planinske pećine kako je vreba na kolodvoru. Ipak, dok je izlazila iz taksija i žurila u otmjeno hotelsko predvorje, u zatiljku joj je zujalo od tjeskobe. Osjećaj je ostao i dok je stajala pred vratima svoje sobe petljajući s elektroničkom kraticom za otključavanje. Kad je najzad uspjela otvoriti vrata, zvuk iza leđa natjera je da zastane. Pogledavala je uokolo, ali nije vidjela ništa, unatoč upornom oblaku paranoidnog straha što je lebdio nad njom. Požurila je unutra kao da joj o tome ovisi život, osjetivši zapanjujući nalet ledenog zraka kako je ovija u mraku sobe. "Klimatizacijski uređaj, tuko", rekla je sebi kad je posegnula za prekidačem svjetla i uključila ga. Morala se nasmijati vlastitoj paranoji, čak i dok je žurno zaključavala vrata iza sebe. Nije ga vidjela dok nije zakoračila dublje u prigušeno osvijetljenu sobu. Muškarac iz planinske pećine, luđak sa željezničkog kolodvora, nekako je - i sasvim nevjerojatno - stajao ni dva metra od nje. Dylanina usta razjape se od šoka. A onda je vrisnula.

22

ŠESTO POGLAVLJE Rio je poklopio rukom ženina usta upravo u trenutku kad je prvi visoki ton užasa zaparao sobu. Pomicao se prebrzo da bi ga ljudske oči mogle pratiti, koristeći istu vampirsku sposobnost kao i kad je slijedio njezin taksi do hotelske sobe. Vjerojatno je osjetila kad je prošao mimo nje dok je ulazila — registrirajući tek iznenadan nalet hladnog zraka — ali čak i sad je mogao osjetiti kako se borila da pronađe smisao u onome što je vidjela. Izvila je glavu pokušavajući se osloboditi njegova neumoljivog stiska. Još se jedan vrisak budio u pozadini njezina grla i navalio vrućinom u njegov dlan, ali trud je bio uzaludan. Snažan stisak Riovih prstiju prigušio je sve osim neznatnog jecaja. "Tiho." Držao ju je čvrsto i prikovao pogledom koji je zahtijevao posluh. "Ne ispuštaj glasa iz sebe, je li jasno? Neću te ozlijediti." Iako je to mislio - barem za sada - mogao je vidjeti da nije ni blizu uvjerena. Tresla se, cijelo joj je tijelo bilo napeto i ukočeno, a strah se izlijevao iz nje u vibrirajućim valovima. Nad rubom njegova dlana, njezine zlatom prošarane oči bile su goleme i divlje. Njezine lijepe nosnice podrhtavale su svakim kratkim, paničnim udisajem. "Čini kako ti kažem, i neću te ozlijediti", rekao je gledajući je u raširene, preplašene oči. Vrlo polako počeo je popuštati stisak s njezinih usta. Vlažna toplina njezinih usana i teško disanje prekrili su mu dlan dok se ona prilagođavala tom malom oslobođenju. "Sad ću sasvim maknuti ruku. Ali moraš ostati tiho. Može?" Polako je trepnula. Zatim je blago, drhtavo kimnula. "U redu." Rio je počeo podizati ruku. "U redu, tako treba." Žena nije vrisnula. Ugrizla ga je. Čim je Rio opustio svoj stisak, osjetio je iznenadnu, tupu snagu njezinih zubi koji su mu ščepali kožu i meso između palca i kažiprsta. Ispljunuo je opaku psovku, razjaren više što nije predvidio napad nego zbog bola od ugriza. Izmaknula se unatrag podjednako brzo kao što je i ugrizla i uspjela se osloboditi. Skočila je prema vratima, ali nije dospjela učiniti ni koraka. Rio ju je dohvatio s leđa, obavivši ruke oko nje poput željeznih okova. "O, Bože - ne!" vrisnula je i bacila se na koljena, prebrzo da bi joj mogao ublažiti pad. Sručila se tromo opruživši se licem okrenuta podu. Rio je čuo kako je ispustila dah od naglog udarca i znao je da joj pluća zasigurno vrište od bola. To joj,doduše, nije nimalo umanjilo odlučnost. Kvragu, ova je bila žilava. Otimala se i bacakala na trbuhu, nastojeći puzati preko sagom prekrivenog poda ne bi li mu umaknula. Ali nije imala izgleda, ne protiv jednog od njegove vrste. Rio je legao preko nje zarobivši je težinom svog tijela. Dahtalaje kad ju je okrenuo na leđa i opkoračio je. Migoljila se, još uvijek se boreći s njim svom svojom snagom, ali nije imala kamo. Zatočio ju je pod sobom držeći joj ruke uz bokove snagom svojih mišićavih bedara. Sad je bila sasvim u njegovoj milosti, a po pogledu u njezinim očima dok je zurila u njega, nije očekivala da će biti milostiv. Rio je mogao samo pretpostaviti na što sliči — Isuse, kako i zaudara. Ovako izbliza, nije se mogao ni nadati da su mu ožiljci skriveni iza duge kose. Vidio je kako prestravljenim pogledom prelazi preko lijeve strane njegova lica gdje su vatra i geleri ostavili traga još prije godinu dana. Zategnuti crvenosrebrni kaos unakažene kože morao je izgledati naročito odvratno ispod sve njegove prljavštine. Mora da je izgledao kao kakvo mahnito čudovište... Aha, zasigurno, jer upravo je to i bio. A bio je također i odjednom snažno svjestan mekane, tople žene zarobljene njegovim tijelom. Dok je on bio u odrpanoj odjeći, koja je i prije nekoliko mjeseci bila daleko od iole pristojnih dronjaka, ona je imala na sebi pripijenu majicu kratkih rukava s diskretnim dekolteom i svijetle cargo hlače koje su joj padale na bokovima. Mirisala je na čistoću i svježinu, beskrajno ženstveno. I bila je prelijepa. Sveca mu, itekako lijepa. 23

Još nikad nije vidio takve oči, duboke i zelene. Gust obrub tamnih smeđih trepavica uokvirivao je te inteligentne, očaravajuće oči koje su sad zurile u njega s prestravljenim nepovjerenjem. Jagodične kosti bile su joj nježne i visoke, ističući skladnu liniju njezine čeljusti. Imala je onu ljepotu zbog koje se doimala podjednako nevinom i mudrom, ali sjene u njezinim očima bile su ono stoje Rija najviše zaintrigiralo. Ova je žena upoznala razočaranje i bol u svom životu. Možda čak i izdaju. Bila je već povrijeđena, a on je sad samo dodao novi užas u njezino životno iskustvo. Najgore od svega, uzbudila ga je. Ne samo zbog spoznaje da ju je opkoračio svojim bedrima, nego i zbog pogleda na njezine lijepe usne umrljane tragovima njegove krvi od ugriza. Sve ono muško bilo je probuđeno osjećajem da je pod njime. Sve ono vampirsko bilo je usmjereno na grimiznu mrlju na tim izazovnim usnama... i na žestoki ritam njezina pulsa što je ubrzano tukao na nagibu njezina bijelog vrata. Poželio ju je. Nakon mjeseci izgona u onoj zabiti, nakon Evine izdaje koja ga je uništila na toliko mnogo načina, Rio je gledao u ovu ženu i osjetio se... živim. Osjetio je proždrljivost, a ona je to vjerojatno shvatila zbog muklog režanja koje nije bio u stanju suspregnuti. Osjetio je kako mu se vid izoštrava, a zjenice sužavaju. Desni su ga zaboljele kad su očnjaci počeli izbijati iza stisnute linije njegovih usana. A njegova se kita najednom bolno počela dizati. Nije mogao sakriti tu činjenicu, čak i kad se premjestio dokje držao svoju žrtvu. "Molim te...nemoj", rekla je, a suza joj je kliznula niz obraz pa u svilenkastu crvenu kosu. "Što god mislio, samo me... pusti. Ako ti treba novac, uzmi ga. Moja torbica je tamo..." "Ne želim tebe ni tvoj novac", Rio je kruto procijedio. Sišao je s nje, ljut na sebe zbog dvostruke tjelesne reakcije koju je jedva uspijevao suspregnuti. "Hajde, ustani. Sve što želim jest tvoj fotoaparat." Ona se polako osovila na noge. "Moj što?" "Fotoaparat koji si imala u pećini, i one snimke. Trebaju mi sve." "Želiš... fotografije? Ne razumijem..." "I ne moraš. Samo mi ih daj." Kad se nije pomaknula s mjesta, Rio uperi prodoran pogled na nju. "Donesi ih. Smjesta!" "O... okej", promucala je i požurila prema naprtnjači u kutu sobe. Prekapala je po njoj te izvukla tanki digitalni fotoaparat. Kad ga je počela otvarati kako bi izvadila memorijsku karticu, Rio je rekao: "Ja ću to učiniti. Daj mi ga." Ispružila mu je fotoaparat drhtavim prstima. "Slijedio si me sve do Praga zbog ovoga? Što je tako važno u tim snimkama? I kako si me uopće pronašao?" Rio je ignorirao njezino ispitivanje. Za nekoliko minuta ionako ništa od toga neće biti važno. Uzet će fotografije, a onda će joj izbrisati sjećanje na cijeli niz događaja. "Je li ovdje sve?" upitao ju je kad je uključio fotoaparat i pregledavao sadržaj kartice. "Jesi li ih prebacila na neki drugi uređaj?" "To je to", žurno odgovori. "To je sve, kunem se." Pregledao je nekoliko snimaka iz pećine, fotografije sebe u djelomičnom preobražaju. Kao i one koje su prikazivale hibernacijsku komoru Drevnog i glifove oslikane ljudskom krvlju po zidovima. "Jesi li ih ikome pokazala?" Progutala je pljuvačku, a onda odmahnula glavom. "Još uvijek ne razumijem o čemu je riječ." "I tako neka ostane", rekao je. Prišao joj je na samo tri koraka. Ustuknula je. "O, moj Bože. Rekao si da me nećeš ozlijediti..." "Budi mirna. Sve će biti brzo gotovo." "Jao, sranje." Ispustila je prigušen jauk. "O, moj Bože... stvarno ćeš me ubiti..." "Neću", smrknuto je rekao Rio. "Ali moraš šutjeti." Posegnuo je prema njoj. Sve što je bilo potrebno bio je kratki dodir na njezino čelo kako bi joj iz uma izbrisao sve što je znala o planinskoj pećini i njemu. Ali dok je spuštao ruku prema njoj, uvukla je dah, a potom je iz nje provalila bujica riječi koja ga je natjerala da se ukoči u mjestu. 24

"Nisam jedina koja zna!" Teško je disala od straha. "Drugi znaju gdje sam. Znaju gdje sam bila i što sam radila. Dakle, što god te snimke značile, nećeš se zaštititi time što ćeš me ubiti jer nisam jedina koja ih je vidjela." Lagala mu je. Riov se gnjev pojačao zbog obmane. "Rekla si da nitko drugi ne zna." "A ti si rekao da me nećeš ozlijediti." "Isuse." Nije vidio smisla u prepiranju, ni u obrani svojih nakana. "Moraš mi reći kome si sve pokazala snimke. Trebaju mi imena i lokacije." Podsmjehnula se, previše odvažna za svoje dobro. "Zašto? Da i njih možeš progoniti?" Dobacio je pogled na njezine stvari i ugledao torbu prebačenu preko hotelske stolice. Izgledala je kao da se u njoj nalazi računalo. Otišao je i izvadio tanki srebrni laptop. Otklopio ga je i pritisnuo gumb za uključivanje, a Dylan je iskoristila priliku da utekne prema vratima. Pojurila je, ali on joj je presjekao put. Stao je ispred nje leđima naslonjen na zaključana vrata. "Sveca mu", dahnulaje trepćući u nevjerici. "Kako si uspio...? Bio si na sasvim drugom kraju sobe...?" "Da, bio sam. A sad više nisam." Koraknuo je naprijed odmaknuvši se od vrata i prisilivši je da ustukne. Povlačila se unatrag dok joj se on približavao, očito nesigurna kako dalje. "Sjedni dolje", naredio je. "Što prije počneš surađivati, to će prije sve biti gotovo." Sjela je na rub kreveta promatrajući ga kako se vraća do računala i povezuje se na internet. Njezina je elektronička pošta bila pravo otkriće. Uz ponešto uobičajenog osobnog smeća i nedavne potvrde o promjeni avionske karte, Rio je u mapi ođlazne pošte pronašao nekoliko poruka upućenih na adresu nekakve novinske kuće, od kojih je, pak, nekoliko u privitku imalo fotografije. Otvorio je jednu od poruka i na brzinu pregledao sadržaj. "Ah, Kriste. Mora da se šališ", promrmljao je. Ošinuo ju je pogledom preko ramena. "Ti si vražja novinarka?" Nije odgovorila, samo je sjedila grizući usnicu kao da nije bila sigurna hoće lije potvrdni odgovor odvesti u smrt prije nego nijekanje. Spustio je laptop i stao nervozno koračati sobom. Prije je mislio da je situacija dovoljno loša? Pa, sad se suočio s katastrofom. Novinarka. Novinarka s fotoaparatom i laptopom i internetskom vezom. Nije mogao to sam riješiti. Trebala mu je pomoć, i to hitno. Dograbio je njezino računalo i pokrenuo program za brzu razmjenu poruka. Utipkao je šifru koja će ga povezati s tehničkim laboratorijem u bostonskom skloništu Reda. Gideon, ratnički računalni genij, nadgledao je adresu dvadeset i četiri sata dnevno u tjednu. Rio je utipkao kriptiranu poruku upotrijebivši kod koji je identificirao njega, lokaciju i njegovu potrebu za kontaktom. Gideonov odgovor stigao je gotovo u istom trenu. Što god da je Riju trebalo, Red će se pobrinuti da mu to omogući. Gideon je bio spreman za pojedinosti. "Imaš li mobitel?" upitao je novinarku što je nijemo sjedila pokraj njega. Kad je odmahnula glavom, Rio je uzeo fiksni telefon i utipkao hotelski broj. "Koji je broj sobe? Broj, dovraga!" "Ovaj, 310", odgovorila je. "Zašto? Koga zoveš? Hoćeš li mi reći što se događa?" "Uklanjanje nastale štete", rekao je otprilike sekundu prije no stoje zazvonio telefon. Podignuo je slušalicu znajući da je to Gideon i prije nego je začuo blagi engleski naglasak na drugom kraju linije. "Zovem preko kodirane veze, Rio, tako da možeš slobodno govoriti. Što ima? Za Boga miloga, prošlo je pet mjeseci otkako smo te izgubili s radara. Ne pišeš, ne zoveš... zar me više ne voliš?" Bože, kako je bilo dobro čuti poznati glas. Rio je bio spreman čak i nasmiješiti se, ali stvari su previše krenule nizbrdo. "Imam određeni problem ovdje - ne sluti na dobro, prijatelju." Gideonov šaljivi ton iščezne i ratnikov glas poprimi poslovnu notu. "Reci." "U Pragu sam. Ovdje sa mnom je novinarka. Amerikanka. Ima snimke planine, Gideone. Fotografije hibernacijske komore i glifova sa zidova." "Isuse. Kako je uspjela ući unutra i snimiti fotke? I kada? Pećina je zatrpana još otkako ste bili tamo u veljači." 25

Ah, kvragu. Nema vrdanja. Jednostavno mora ispljunuti istinu. "Pećina nije bila zatrpana. Morao sam zbog nečeg odgoditi... I nisam osigurao to prokleto mjesto sve do danas. Nakon što su fotografije već bile snimljene." Gideon je opsovao. "U redu. Pretpostavljam da si joj izbrisao pamćenje, ali što je s fotkama? Imaš li ih kod sebe?" "Da, imam, ali sad slijedi ono najgore, Gide. Ona nije jedina koja ih je vidjela. Već su otišle e-mailom u list za koji radi i još nekolicini pojedinaca. Da sam mogao ovo riješiti time što bih je izbrisao, učinio bih to. Nažalost, situacija je gora od toga, prijatelju." Gideon nije ništa izustio jedan dugi trenutak, nedvojbeno misleći o beskonačnim posljedicama Riova zajeba, iako je bio preveliki diplomat da bi to naglas izgovorio. "Najprije te moramo izvući na neko sigurno mjesto. I tu ženu. Misliš da ćeš je moći zadržati dok ti ne sredim prijevoz?" "Kako god ti kažeš. Ovo sam ja zaribao, pa je sigurno ko vrag da ću učiniti sve stoje potrebno da počistim nered." Rio je čuo udaljeni zveket tipkovnice u pozadini. "Kontaktirat ću Andreasa Reichena u Berlinu." Uslijedila je stanka od nekoliko sekundi, a onda je Gideon počeo razgovarati na drugoj liniji tamo u Bostonu. Vratio se Riju za tren. "Sredio sam ti prijevoz do Reichenova Utočišta tame, ali možda će proći i sat vremena prije nego te kontaktira njegova veza." "Nema problema." "Upravo mi je potvrđeno", odgovorio je Gideon spretno obavljajući potrebnu logistiku kao da je izvlačenje Riova dupeta iz problema bio mačji kašalj. "Okej, sve je dogovoreno. Nazvat ću te opet kad prijevoz stigne." "Bit ću spreman. Ej, Gideone... hvala ti." "Nema problema. Drago mi je što ćemo se ponovno vidjeti, Rio. Trebaš nam, stari. Ovdje jednostavno nije isto bez tebe." "Prijavit ću se kad stignem u Berlin", rekao je pomislivši kako sad vjerojatno nije najzgodnije vrijeme reći Gideonu da se ne kani vratiti. Njegov sastanak sa smrću bio je odgođen, ali čim trenutačna situacija bude pod kontrolom, odjavit će se zauvijek.

26

SEDMO POGLAVLJE Dylan je tiho sjedila na krevetu i promatrala kako joj mračni muškarac uzima računalo i fotoaparat, a zatim pretražuje ostatak njezinih stvari. Nije imala puno izbora doli držati se po strani. I najmanji njezin pokret svaki bi mu put privukao pažnju, a nakon onog nepojmljivo brzog manevra koji je izveo kad joj je prepriječio put pred vratima hotelske sobe, nije imala hrabrosti za drugi pokušaj bijega. Nije imala blage veze što bi o njemu mislila. Bio je opasan, neupitno. Vjerojatno i ubojit, kad je želio, iako nije mislila da mu je ubojstvo trenutno na pameti. Da joj je želio nauditi, već je dosad imao priliku. Kao kad je bila zarobljena ispod njega na podu, itekako svjesna činjenice da na njoj leži snažan, mišićav muškarac, težak više od stotinu kilograma, te da nema nimalo nade da bi ga mogla zbaciti sa sebe. Mogao je mirne duše omotati one goleme ruke oko njezina vrata i udaviti je tamo na podu hotelske sobe. Ali nije. Nije se ponio ni u skladu s onim drugim impulsima koji su mu također očito bili na umu. Dylan nije promaknuo način kojim ju je gledao, očiju fiksiranih na njezina usta. Izrazito muževna reakcija njegova tijela kad ju je opkoračio bila je brza i nepogrešiva, pa ipak je nije ni taknuo. Štoviše, doimao se uspaničenim svojim seksualnim uzbuđenjem gotovo podjednako kao i ona. Stoga očito nije bio hladnokrvni psihopat ni silovatelj, bez obzira na činjenicu da ju je pratio od Jičina do Praga. Pa, što je onda bio? Kretao se nepojmljivom brzinom, bio je previše precizan i okretan da bi bio neka vrsta pomahnitalog pustinjaka ili pak bezazlenog beskućnika. Ne, nije bio nijedno od toga. Možda jest bio prljav i odrpan, a jedna mu je strana lica bila unakažena ožiljcima koje je zadobio u nekakvoj užasnoj nesreći o kojoj je mogla samo nagađati, ali ispod sve te prljavštine bio je nešto... drugo. Ovaj muškarac, tko god on doista bio, bio je golem i snažan, i opasno napet. Njegovim oštrim očima i ušima ništa nije promicalo. Čula kao da su mu bila baždarena na veću frekvenciju nego što je to bilo moguće. Makar bio napola lud, ponašao se kao daje itekako bio svjestan vlastite snage i znao je točno kako je upotrijebiti. "Jesi li ti nekakav vojnik, ili nešto slično?" upitala je naglas nagađajući. "Govoriš tako kao da bi mogao biti. I ponašaš se tako. Što si ti, pripadnik nekog specijalnog odreda? Bivši vojnik, možda? Što si radio gore u planinama pokraj Jičina?" Prostrijelio ju je pogledom dok je trpao računalo i fotoaparat natrag u torbu, ali nije odgovorio. "Znaš, mogao bi me obavijestiti o tome što se događa. Ja sam novinarka", ovo je, doduše, bilo pomalo nategnuto, "ali sam razumna osoba. Ako su one fotografije osjetljive, ili povjerljiva stvar za nacionalnu sigurnost, samo reci. Zašto te toliko brine što će ljudi vidjeti što je u onoj pećini?" "Postavljaš previše pitanja." Slegnula je ramenima. "Pardon. Rizik posla, valjda." "To nije samo rizik tvog posla", rekao je dobacivši joj pogled mračnog upozorenja. "Što manje znaš o svemu, to bolje." "Misliš, o hibernacijskoj komori?" Naočigled se ukočio, ali Dylan je nastavila. "Tako si je nazvao, zar ne? To si rekao svom prijatelju Gideonu. Nekakvo će se sranje uskoro dogoditi jer sam snimila fotografije te stvarčice, hibernacijske komore i, da, glifove, kako si ih nazvao." "Isuse Kriste", zasiktao je. "Nisi smjela čuti ništa od toga." "Bilo je teško ne čuti. Kad te drže zatočenom protiv svoje volje i kad si prilično prokleto sigurna da ćeš nastradati, valja ti naćuliti uši." "Nećeš nastradati." Njegov hladan, ravnodušan ton nije bio sasvim uvjerljiv. "Zvuči mi kao da si ipak razmišljao o tome. Osim ako brisanje ne znači nešto drugo osim ono što znači svakome tko je ikad gledao gangsterske filmove." Podsmjehnuo se, kruto zatresavši glavom. "Što je bilo u onoj pećini?" "Zaboravi." Nema šanse. Ne kad je bio tako smrtno tajnovit. "Što znače oni čudni simboli na zidovima? Je li to nekakav drevni jezik? Nekakve šifre? I što toliko očajnički pokušavaš zatajiti?" 27

Prišao joj je toliko brzo da nije ni vidjela kako se pomiče. Nije ni trepnula, a on se odjednom uzdizao nad njom, široka masa njegova tijela prijeteći se nadvijala natjeravši je da ustukne na krevetu. "Slušaj me, i to dobro me slušaj, Dylan Alexander", rekao je kruto, iako je zazvučalo i pomalo intimno kad je izgovorio njezino ime. "Ovo nije igra. Nije ovo nikakva slagalica čije djeliće moraš posložiti. A sigurno je ko vrag da nije ni priča koju ću ti dopustiti da ispričaš. Stoga nam oboma učini uslugu i prestani postavljati pitanja o nečemu što te se ne tiče." Njegove oči boje topaza bljeskale su od bijesa. Bio je to vruć, prodoran pogled i on ju je najviše plašio - čak i više nego njegova uskovitlana snaga, ili oni jezivi ožiljci koji su mu se protezali lijevom stranom lica i zbog kojih je tako zastrašujuće izgledao. No nije bio u pravu govoreći da je se ne tiče pećina i tajne koje je skrivala. Bila je osobno umiješana u priču, i ne samo stoga što je osjećala da bi ovakva priča mogla spasiti njezinu nazovikarijeru i vinuti je u visine. Dylanino zanimanje za pećinu i njezinu neobičnu zidnu umjetnost postalo je izrazito osobno onog trenutka kad je zamijetila simbol suze u kolijevci mjeseca koji se podudarao s biljegom na njezinu zatiljku. Razmišljala je o toj bizarnoj slučajnosti, kad je telefon u sobi počeo zvoniti. Njezin nepozvani gost podignuo je slušalicu i nastavio s jezgrovitom, povjerljivom razmjenom informacija. Prekinuo je vezu, objesio njezinu torbu preko ramena, a onda pokupio njezinu naprtnjaču s ostalim stvarima. Uzeo je novčanik s noćnog ormarića i dobacio joj ga. "To je bio naš prijevoz", rekao joj je dok je hvatala malu torbicu. "Vrijeme je za polazak." "Kako to misliš, naš prijevoz?" "Odlazimo, odmah." Val jeze navirao je njome, ali pokušala je održati privid hrabrosti. "Zaboravi. Zbilja jesi lud ako misliš da ću ikamo poći s tobom." "Nemaš izbora." Prišao joj je, i Dylan je znala da nema previše izgleda da ga svlada ili da mu umakne. Naročito kad je morala trčati niz tri kata hotela kako bi mu pobjegla. Ali sasvim je sigurno da može vrištati u pomoć - i učinit će to. One iste sekunde kad je dovuče do hotelske recepcije. Samo, nije je odveo do javnog mjesta kao što je recepcija. Nije čak ni otvorio vrata koja su vodila u hodnik ispred sobe. Onom istom brzinom i snagom koja ju je mogla jedino zadiviti, dograbio joj je zapešće i povukao je prema prozoru koji je gledao na sporednu uličicu nekoliko vrtoglavih metara dolje. Otvorio je prozor i popeo se na požarne stube, još uvijek je čvrsto držeći za ruku kad ju je počeo izvlačiti vani sa sobom. "Koji vrag to radiš?" Dylan se ukopala u mjestu očiju razrogačenih od straha. "Jesi li poludio? Slomit ćemo oboje vrat ako..." Nije joj dao priliku da izgovori do kraja. Prije nego stoje Dylan i shvatila što se događa, već je bila iznesena kroz prozor i prebačena preko čvrste mase njegovih ramena. Čula je njegove čizme kako zvekeću na drhtavom željezu požarnih stuba. Zatim je osjetila kako se čitav svijet pomiče dok je on nevjerojatno - i nemoguće - skočio preko ograde s njom. Dočekali su se na crnom pločniku tri kata niže. Nije to bio pad koji bi ih polomio kako je predviđala, nego mekan, gotovo skladan doskok na tlo. Još uvijek je pokušavala dokučiti kako je to moguće, kad je najednom bila ugurana u stražnji dio dostavnog kamioneta koji ih je čekao. Dylan se otkotrljala unutra, a njezin je otmičar bio odmah iza nje. Dezorijentirana i krajnje smetena, bila je previše zaprepaštena da bi mogla ispustiti i jednu riječ, dok je on snažno povukao teška vrata i zatvorio ih u mrak. Motor je zagrmio, i uz oštro škripanje guma vozilo je odjurilo sa svojim teretom. Tamo u Bostonu, bilo je gotovo pet sati ujutro i posljednji od ratnika vraćali su se sa svojih noćnih ophodnji. Lucan, Tegan i Dante - združeni, kao i Gideon, sa ženkama koje su ih čekale u skloništu - vratili sa se ovamo ima tome već sat vremena. Sterling Chase, bivši agent iz Utočišta tame koji se pridružio Redu prošle godine, te se pokazao izvanrednim — gorljivo ubojitim - pojačanjem, bio je također prisutan. 28

Sada, dok su trojica ostalih članova Reda pristizala, Gideon nije bio iznenađen što je Nikolaj došao zadnji. Iako je bio najmlađi među ratnicima, bio je najneumorniji borac kojeg je Gideon ikad vidio. Taj vampir rođen u Rusiji, ovisnik o adrenalinu, nikad nije završavao ophodnje sve dok se zora ne bi došuljala preko obzora prisiljavajući ga da se makne s ulica. A kad je bila riječ o žestoko nabrijanom oružju, Nikolaj je bio apsolutni demon. Večeras, dok je u crno odjeven ratnik sa zlatnom kosom i ledenoplavim očima tumarao iza dvojice najnovijih članova odreda, Kadea i Brocka, Gideon je zamijetio da je oboružan svojom najnovijom kreacijom. Opaki devetmilimetarski poluautomatski pištolj napunjen mecima od titanija visio je s Nikova kuka, a snajper s laserskim ciljnikom napunjen istim streljivom visio je s remena ovješenom preko ramena. Čak i iza staklene plohe vrata tehničkog laboratorija Gideon je mogao nanjušiti smrt na tom ratniku. Ne ljudsku, jer su pripadnici Vrste općenito nastojali održati miran suživot koliko je to bilo moguće sa svojim ljudskim srodnicima. Hranili su se iz ljudi kako bi preživjeli, ali rijetkost je bila da vampir ubije svog davatelja krvi. Nije imalo smisla potamaniti svoj jedini izvor hrane, ili, još gore, razotkriti se kao smrtonosna prijetnja tom istom izvoru hrane i tako ih potaknuti da oni potamane njih. No postojao je taj mali postotak vampirske nacije koji za to nije mario. Krvožedni — podivljali vampiri ovisni o krvi koji žive samo kako bi zadovoljili tu ovisnost — bili su oni koji su se nalazili s druge strane nišana članova Reda. Red se borio s tom problematičnom manjinom unutar Vrste još od srednjega vijeka, što im je priskrbilo reputaciju okrutnih ubojica među vampirskom rasom. No, ni Gideon ni bilo tko od njegove braće nisu tražili hvalospjeve ili javna priznanja. Imali su oni važnijeg posla, i izvrsno su ga obavijali. Gideon je dočekao trojicu ratnika u hodniku ispred laboratorija. Namrštio se osjetivši smrad Krvožednog koji je lebdio oko Nikolaja. "Vidim da je ulov večeras bio pristojan." Niko se nacerio. "Završio je dobro, kako god da okreneš. Pratio sam i na kraju spržio ološa u predgrađu nakon što je napao ženu koja je šetala psa na Beacon Hillu." "Ova je zvjerka pratila Krvožednog petnaest kilometara - pješice", dometnuo je Brock zakolutavši svojim tamnosmeđim očima. "Rover je natankan čekao iza ugla. Mogli smo uhvatiti pasjeg sina za tri minute najviše, ali ovaj ovdje sprinter je odlučio umjesto toga tabanati." Nikolaj se cerekao. "Ej, htio sam da bude zanimljivije. Uostalom, sve do tada noć se bila otegnula." "Cijeli mjesec se otegnuo", odvratio je Kade želeći se uključiti u razgovor. Situacija se u gradu značajno primirila od prošle veljače, kad je Red napokon ubio vampira odgovornog za val nasilja u Bostonu i okolici. Marek više nije postojao, i nakon njegove smrti ratnici su progonili i tamanili one koji su mu služili. Marekovi Poslušnici više nisu bili problem - ljudski robovi nisu mogli preživjeti bez svoga gospodara. Kamo god da su se skrili, jednostavno su prestali disati u isto vrijeme kad i on; krepali su od naizgled naglog, no savršeno prirodnog uzroka smrti. Marekova osobna svita Krvožednih, s druge strane, nije bila toliko susretljiva kao njihovi ljudski drugovi. Vampiri ovisnici unovačeni, katkad i prisilom, u Marekovu vojsku kao njegovi tjelesni čuvari i narednici, sad su bili prepušteni sami sebi. Bez Mareka da ih drži na uzdi i priskrbi im žrtve kako bi zadovoljili svoju krvožeđu, krvožedni su se vampiri raspršili među ljudskom populacijom kako bi lovili poput nezasitnih grabežljivaca, kakvi su i bili. Od zime je Red spržio desetak pasjih sinova između grada i Marekova posljednjeg poznatog skloništa u regiji Berkshires, udaljenog dva sata vožnje zapadno od Bostona. Jedanaest Krvožednih, zapravo, ako se računa ovaj kojeg je Nikolaj dokrajčio večeras. Iako je Kadeova primjedba o trenutačnom prividu mira bila istinita, Gideon je znao iz iskustva da ovakvo primirje neće potrajati. Bilo je to najčešće samo zatišje pred paklenu oluju. S obzirom na ono što je Red otkrio u onoj češkoj planini prošle veljače, bilo je jasno da se sprema oluja epskih razmjera. Drevno zlo spavalo je u kripti u toj planini - vampir koji nije bio nalik nijednom kakav danas postoji. Sad je taj moćni, izvanzemaljski stvor bio negdje na slobodi, i najnoviji, ali i najkritičniji zadatak Reda, bio je pronaći ga i uništiti prije nego njegov teror zavlada svijetom. 29

Taj će se posao pokazati puno težim ako tajna o kraljevstvu Vrste — i rastućem problemu unutar nje — bude najednom razotkrivena čovječanstvu zbog znatiželjne novinarke koja je nekako zalutala usred cijele priče. "Primio sam zanimljiv poziv iz Praga večeras", rekao je Gideon. "Rio se vratio na radar." Nikolajeve zlaćane obrve se spoje. "Zar nije u Španjolskoj? Kad se vratio u Prag?" "Nije mi zvučao kao da je uopće i otišao. Naišao je na neke nevolje tamo, na novinarku koja zna za pećinu. Bila je u hibernacijskoj komori i navodno je snimila gomilu fotki." "Koji kurac? Kad je sve to krenulo nizbrdo?" "Ne znam još sve detalje. Rio radi na rješavanju situacije. On i ta žena su na putu prema Reichenovu imanju u Berlinu, upravo sad dok razgovaramo. Prijavit će se kad stignu kako bismo mogli odrediti kako ćemo spriječiti potencijalnu katastrofu." "Sranje." Brock je ispustio dah prelazeći rukom preko tamnoga čela. "Rio stvarno još diše, a? Moram reći da sam iznenađen. Kako je bio toliko dugo nedostupan, nekako sam očekivao da se neće vratiti. Znate na što mislim? Živčan tip poput njega čini mi se kao glavni kandidat da digne ruku na sebe." "Možda bi i trebao", umetne Kade cerekajući se. "Mislim, kvragu, dovoljno nam je što imamo Chasea i Nikolaja. Zar nam zaista treba još jedan luđak u redovima?" Nikolaj se bacio na ratnika poput kobre. Nije bilo upozorenja ni nagovještaja da će Nikolaj ščepati Kadea za vrat i podići toga krupnog mužjaka uza zid hodnika. Siktao je od gnjeva dok je držao Kadea gotovo smrtonosnim stiskom. "Isuse Kriste!" prosiktao je Kade, očito šokiran kao i svi ostali neočekivanom reakcijom. "Samo sam se šalio, stari!" Nikolaj je zarežao. "Vidiš li me da se smijem? Izgledam li kao da se jebeno smijem?" Kadeove oštre srebrne oči su se suzile, ali nije rekao ništa drugo čime bi ga provocirao. "Jebe mi se što govoriš za mene", režao je Nikolaj, "ali ako želiš sebi dobro, ne diraj u Rija." Gideon je mogao i pretpostaviti da ovdje nije bila riječ o Kadeovoj nenamjernom šali na račun Nikolaja. Bilo je to zbog Nikolajeva prijateljstva s Riom. Dvojica ratnika bila su bliska poput prave braće u vrijeme prije eksplozije skladišta u kojoj je Rio nastradao. Nakon toga, Nikolaj je bio taj koji se brinuo da Rio bude nahranjen, i odvlačio ga iz ambulante kako bi vježbao u vježbaonici Reda čim je ranjeni ratnik bio u stanju ustati iz kreveta. Nikolaj je bio taj koji je najglasnije negodovao svaki put kad bi Rio rekao da je previše nastradao da bi im bio od ikakve koristi, te da se povlači iz Reda. U gotovo pet mjeseci otkako nije bilo Rija, nije prošao tjedan a da Niko nije pitao ima li kakve vijesti o njemu. "Niko, dovraga, druškane", rekao je Brock. "Ohladi malo." Golemi crni ratnik primaknuo mu se kao da ga želi zguliti s Kadea, ali Gideon ga je zadržao pogledom. Iako je Nikolaj opustio stisak, njegov je gnjev još bio opipljiva sila koja je ispunjavala hodnik. "Kurca ti ne znaš o Riju", rekao je Kadeu. "Taj ratnik ima više časti nego nas obojica zajedno. Zato, neka ovo bude posljednji put da govoriš sranja o njemu. Razumiješ?" Kade je kruto kimnuo. "Aha. Kao što rekoh, bila je to samo vražja šala. Nisam namjeravao nikoga uvrijediti." Nikolaj je jedan dugi trenutak zurio u njega, a onda se šutke udaljio.

30

OSMO POGLAVLJE Zora se uzdizala nad obzorom kad je kamionet iz Praga dojurio na ograđeno i visoko osigurano imanje pokraj jezera u predgrađu Berlina. Utočištem tame upravljao je vampir Vrste po imenu Andreas Reichen, civil, ali također i pouzdani saveznik Reda otkako im je pomogao u otkrivanju planinske pećine prije nekoliko mjeseci. Rio ga je samo nakratko sreo u veljači, ali Nijemac ga je pozdravio kao starog prijatelja kad je obišao kamionet i otvorio stražnja vrata. "Dobro došao", rekao je, a onda uputio napet pogled prema ružičastom nebu nad njima. "Stigao si u pravi trenutak." Mužjak je bio odjeven u besprijekorno skrojeno odijelo i bijelu uglačanu košulju koja je bila otkopčana oko vrata. Sa svojom gustom kestenjastom kosom koja mu je slobodno padala na ramena, čiji su savršeni valovi bili odmaknuti sa strogih, uglastih crta lica, Reichen je izgledao kao da se netom vratio sa snimanja reklame za kakvog dizajnera muške mode. Jedna mu se tamna obrva blago podignula kad je promotrio Riov izgled, ali ostao je i dalje savršeni kavalir. Uz kimanje glavom, Reichen je ponudio ruku na pozdrav dok je Rio izlazio iz kamioneta. "Nije bilo problema putem, nadam se?" "Nimalo." Rio je kratko prodrmao vampirovu ruku. "Bili smo zaustavljeni na granici s Njemačkom, ali nisu pretraživali kamionet." "Za pravu cijenu i neće", rekao je Reichen ljubazno se smijuljeći. Dobacio je pogled iza Rija u mračnu prikolicu, tamo gdje je Dylan Alexander ležala na podu. Bila je sklupčana na boku i mirno ležala, s naprtnjačom pod glavom. "U transu je, pretpostavljam?" Rio je kimnuo. Doveo ju je u trans otprilike sat vremena nakon što su krenuli na put, kad su mu njezina beskonačna, uporna pitanja i njihanje kamioneta postali nepodnošljivi. Iako se nahranio ranije te večeri, tijelo mu je i dalje trebalo okrepu i još uvijek nije funkcioniralo punom snagom. Da ne govori o drugim problemima. Proveo je većinu petosatnog putovanja boreći se s mučninom i nesvjesticom — slabošću koju nipošto nije želio razotkriti ženi koju je silom oteo. Bolje da provede put u laganom, psihički induciranom snu nego da joj pruži priliku da ga očajnički pokuša nadvladati u pokušaju bijega dok su na putu. "Privlačna je", rekao je Reichen, kao usputnu primjedbu. "Zašto je ne bi odveo unutra. Dao sam da joj pripreme sobu. I za tebe također, treći kat, kraj hodnika, s desne strane." Reichen je rukom otpravio Riovo mrmljanje u znak zahvale. "Dobro došao si i možeš ostati koliko god bude potrebno, dakako. Što god ti bude trebalo, samo pitaj. Ja ću ponijeti njezine stvari čim nadoknadim svom češkom prijatelju što mi je ovako brzo priskočio u pomoć." Kad je Nijemac otišao prema prednjem dijelu kamioneta kako bi platio vozaču, Rio se popeo natrag u prikolicu da podigne svoj uspavani plijen. Dylan se promeškoljila dok ju je podizao u ruke i iznosio vani. Hitro je koračao prema palači pa uz niske stube što su vodile u raskošno predvorje. Nitko od stanovnika Utočišta tame nije bio u blizini, iako ne bi bilo neobično vidjeti pokojeg vampira civila ili njihove družice koji su živjeli zajedno na golemom imanju zajednice. Reichen se vjerojatno pobrinuo da palačom vlada mir kad Rio stigne, istodobno štiteći civile da ih ne prepozna netko kao Dylan Alexander. Vražja novinarka. Riova se čeljust stisne na pomisao o šteti koju bi im mogla nanijeti žena u njegovu naručju. Samo jednim potezom pera - ili, bolje rečeno, tipkovnice - i mogla bi dovesti ovo Utočište tame i stotinjak ostalih diljem Europe i Sjedinjenih Država u strahovitu opasnost. Progon, podjarmljivanje i, u konačnici, sveopće uništenje bio bi siguran ishod ako čovječanstvo dobije dokaze o vampirima koji žive među njima. Osim nekih izdvojenih, i uglavnom netočnih, predaja o vampirima, mahom otpisanih kao izmišljotine suvremenog čovjeka, Vrsta se tisućama godina uspješno čuvala od razotkrivanja. Jedino su tako mogli ovoliko dugo opstati. Ali sad, zbog njegova vlastita nemara - njegove slabosti - Rio je mogao sve to uništiti u jednom neobazrivom trenutku. Valjalo mu je ovo ispraviti, bez obzira što morao poduzeti. Rio ju je odnio kroz prazno predvorje pa gore uz stube u središtu elegantne palače. Na odmorištu trećeg kata, uputio se do samog kraja orahovinom obloženog hodnika i otvorio gostinsku sobu s desne strane. Unutra je bio polumrak; poput svih rezidencija Utočišta tame, prozori su bili opremljeni elektroničkim žaluzinama s 31

UV blokatorima kako bi se spriječio prodor smrtonosne Sunčeve svjetlosti. Rio je unio Dylan u sobu i smjestio je na golemi krevet s konstrukcijom za baldahin. Nije se doimala toliko opasnom sad kad je ležala opružena na mekanom, svilom prekrivenom madracu. Doimala se nevinom, gotovo anđeoskom u svom spokoju, s tom kožom bijelom poput mlijeka i sićušnim pjegicama po obrazima i malom nosu. Njezina duga crvena kosa padala joj je oko glave i ramena poput vatrene aureole. Rio nije mogao odoljeti a da ne dotakne jedan od opuštenih pramenova kose što joj je pao preko bijelih obraza. Pramen je okrznuo njegove žuljevima prekrivene prste koji su izgledali tako tamni i prljavi na toj svili boje bakra. Nije je imao pravo dodirivati - nije imao valjanog razloga da provlači prelijepu kovrčavu kosu među svojim prstima, diveći se toj očaravajućoj mekoći. Nije bilo nimalo razloga da nagne glavu dolje gdje je ležala, mirna samo zato što ju je takvom učinio, i udahne njezin primamljiv miris u pluća. Pljuvačka mu je krenula na usta dok je stajao sasvim mirno nad njom, lica jedva koji centimetar udaljenog od njezina vrata. Žeđa u njemu brzo je rasla, popraćena vrućom, nadimljućom potrebom. Madre di Dios. Zar je zbilja mislio da mu ona sad nije nikakva prijetnja? Opet si u krivu, pomislio je, odmaknuvši se od nje kad su joj vjede zatreperile od buđenja svijesti. Omamljenost transa se rasipala; nestat će u potpunosti ako Rio iziđe iz sobe i ne bude ga više kontrolirao. Još se malo promeškoljila, a on se hitro okrenuo od nje. Bolje mu je da ode odavde prije nego se razotkrije zbog svojih izduženih očnjaka. Kad je podignuo pogled, otkrio je Andreasa Reichena kako stoji u hodniku ispred otvorenih vrata. "Odgovara li ti soba, Rio?" "Da", odvratio je prišavši Nijemcu kako bi od njega preuzeo naprtnjaču i novčanik. "Ovo ću zadržati kod sebe zasad." "Jasno. Kako god želiš." Reichen je uzmaknuo korak unatrag kad je Rio izišao u hodnik i zatvorio vrata gostinske sobe. Nijemac mu je predao ključ za ključanicu ispod antikne kristalne kugle. "Žaluzinama na prozorima se upravlja preko centralnog sustava, a staklo je osigurano alarmom. Imanje osiguravaju detektori pokreta i ograda. No, te mjere su osmišljene da drže ljude podalje od imanja, no ne za ove što su unutra. Ako misliš da postoji rizik za bijeg ove žene, mogu postaviti čuvara pred vratima..." "Nemoj", rekao je Rio dokje okretao ključ u bravi. "Dovoljno je loše što mene može identificirati. Što manje pojedinaca uvučemo u ovo, to bolje. Ona je moja odgovornost. Pobrinut ću se da ostane unutra." "Izvrsno. Dao sam da ti se pripremi susjedni apartman. Pronaći ćeš ormar prepun nove muške odjeće. Posluži se čime god želiš. U apartmanu je kupaonica i sauna također, ako bi se želio, no, osvježiti." "Aha." Rio je kimnuo. U glavi mu je bubnjalo zbog dugotrajne vožnje u stražnjoj prikolici kamiona. Tijelo mu je bilo napeto, bio je nervozan, gorio je iznutra, a ništa od toga nije mogao svaliti na putovanje ili na svoje uzdrmano stanje uma. Iza stisnutih usana, prešao je jezikom preko svojih još uvijek izduženih očnjaka. "Tuš zvuči sjajno", rekao je Reichenu. Po mogućnosti hladan kao led. Ako je Dylan bila zbunjena prije nego što su ona i njezin otmičar napustili Prag, dolazak na mjesto za koje je samo mogla pretpostaviti da se nalazi negdje u okolici Berlina, učinio joj je situaciju samo još mutnijom. Kad se probudila nasred prostranog, svilom prekrivenog kreveta u zatamnjenoj sobi koja je izgledala kao luksuzni apartman u nekakvom europskom hotelu, pitala se nije li sve skupa sanjala. Gdje se nalazila? I koliko je uopće bila ovdje? Iako se sad osjećala sasvim razbuđenom i bistrom, ćutila joj je obavijala izvjesna magla, kao da je glava bila omotana gustom pamučnom vatom. Možda je još uvijek sanjala. Možda je još uvijek bila u Pragu i možda se ništa od onoga što se sjećala nije ni dogodilo. Upalila je svjetiljku na noćnom ormariću, a onda ustala iz kreveta i prišla visokim prozorima na drugom kraju raskošno uređene sobe. Iza prelijepih zastora, čvrsto pričvršćena ploha roleta prekrivala je staklo. Pogledom je potražila 32

traku ili neko drugo sredstvo kojim bije podignula, ali nije mogla ništa slično uočiti. Roleta je bila u potpunosti nepokretna kao da je bila pričvršćena za staklo. "Žaluzine su elektroničke. Nećeš ih moći otvoriti." Zgranuta, Dylan se okrenula na zvuk dubokog, ali poznatog glasa. Bio je to on, sjedio je na profinjenom antiknom naslonjaču u suprotnom kutu sobe. Prepoznala je taj mračan glas s naglaskom, ali muškarac koji je zurio u nju iz sjene nije nimalo nalikovao onom prljavom, odrpanom luđaku. Sad je bio uredan, imao je na sebi čistu odjeću - crnu košulju na kopčanje s podvrnutim rukavima, crne hlače i crne mokasine koje su vjerojatno bile talijanske izrade i vjerojatno vrlo skupe. Njegova tamna kosa blistala je od čistoće, više nije bilo prljavih pramenova što su mlitavo visjeli. Bili su začešljani od lica u sjajnim smeđim valovima koji su isticali neobičnu boju njegovih iskričavih topaznih očiju. "Gdje se nalazim?" upitala ga je prišavši nekoliko koraka bliže mjestu gdje je sjedio. "Kakvo je ovo mjesto? Koliko dugo sjediš i promatraš me? Koji si mi vrag uopće učinio da se jedva sjećam dolaska ovamo?" Nasmiješio se, ali osmijeh se teško mogao opisati prijateljskim. "Nije se ni probudila, a već je počela s pitanjima. S tobom je puno lakše kad spavaš." Dylan nije bila sigurna zašto se trebala osjećati uvrijeđenom. "Zašto me onda ne pustiš ako te toliko gnjavim?" Osmijeh mu je malo zaigrao, ublaživši strogu liniju usta. Blagi Bože, da nije onih ožiljaka što su mu se protezali od čela do čeljusti na lijevoj strani lica, bio bi zgodan za krepat. Nema sumnje da je i bio prije te nesreće koju je preživio. "Ništa mi ne bi bilo draže nego da te mogu pustiti", rekao je. "Nažalost, odluka o tome nije na meni." "Nego čija? Muškarca s kojim si prije razgovarao u hodniku?" Bila je, naime, samo napola svjesna, ali dovoljno da može čuti izmjenjivanje dvaju muških glasova dok je ležala u sobi. Jedan je pripadao muškarcu koji je sad piljio u nju, a drugi očito Nijemcu, sudeći po naglasku. Letimice je pogledala raskoš antiknog namještaja i lijepe umjetnosti po zidovima, pa strop s ornamentima visok tri metra. Sve je skupa govorilo o velikom bogatstvu. No, tu su bile i te rolete na prozorima u stilu Pentagona. "Kakvo je ovo mjesto - stožer za neku vrstu vladine špijunske organizacije?" Nasmijala se, pomalo nervozno. "Nećeš mi valjda reći da si pripadnik dobro potkovane strane terorističke ćelije?" Nagnuo se naprijed naslonivši se laktovima na koljena. "Ne." "Ne, kao nećeš mi reći, ili ne, kao nisi terorist?" "Što manje znaš, to bolje, Dylan Alexander." Ugao njegovih usana izvio se dok je govorio, a zatim je odmahnuo glavom. "Dylan. Kakvo je to uopće ime za žensku?" Prekrižila je ruke na grudima i slegnula ramenima. "Nemoj mene kriviti, nisam imala ništa s time. Navodno je poteklo od gomile hipija, obožavateljica rock zvijezda i onih što grle stabla." Samo ju je gledao spustivši tamne obrve nad očima. Nije skopčao, očito. Aluzija, čini se, kao da je samo proletjela mimo njega, kao da se nikad nije dao gnjaviti pop kulturom jer je vjerojatno imao pametnijeg posla. "Moja me je majka nazvala Dylan, znaš, kao Bob Dylan? Bila je luda za njim u vrijeme mog rođenja. I moja su braća dobila imena po glazbenicima: Morrison i Lennon." "Budalaština", odvratio je njezin otmičar podsmjehnuvši se ispod glasa. "Pa, moglo je biti i gore. Uostalom, govorimo o sedamdesetima. Imala sam otprilike jednake šanse da se zovem Clapton ili Garfunkel." Nije se nasmijao, samo ju je netremice gledao svojim prodornim topaznim očima. "Ime nije beznačajna stvar. Određuje tvoj svijet dok si dijete i traje zauvijek. Ime bi trebalo nešto značiti." Dylan ga ošine zajedljivim pogledom. "I to mi govori tip koji se zove Rio? Da, čula sam da te tako zove tvoj njemački prijatelj", dometnula je kad ju je prikovao suženim pogledom. "Ne čini mi se puno bolje od Dylan, ako mene pitaš." "Nisam te pitao. I to mi nije pravo ime, nego samo dio imena." "A što je ostatak?" upitala je iskreno znatiželjna, i to ne samo zato što joj se činilo dobrom idejom da pokuša prikupiti što više podataka o ovom muškarcu koji ju je zatočio. 33

Pogledala ga je - u njegovo unakaženo, pa ipak surovo privlačno lice, moćno tijelo sapeto skupocjenom novom odjećom, i željela je doznati više. Željela mu je doznati ime, ali i ostale tajne, za koje je bila sigurna da ih ima u izobilju. Bio je zagonetka koju je željela riješiti i valjalo joj je priznati da to zanimanje nema previše veze s pećinom, njezinom pričom, pa čak ni s vlastitim osjećajem za samoobranu. "Pregledao sam datoteke u tvom računalu i e-mailove", rekao joj je ignorirajući njezino pitanje, što je ona uostalom i očekivala. "Znam da si poslala fotografije pećine nekolicini pojedinaca, uključujući i tvog poslodavca." Smireno je nabrojio imena njezina šefa, Janet, Marie, Nancy i njezine majke. "Siguran sam da bismo ih mogli pronaći bez po muke, ali sve će ići puno brže ako mi daš njihove adrese i mjesta zaposlenja." "Zaboravi." Dylan se nakostriješila od pomisli da joj je privatnost tako lako bila ugrožena. Bila ona neprimjereno zaintrigirana njime ili ne, nije kanila tako lako pustiti ovog tipa ni njegove tajne trupe da dođu do bilo koga od njezinih poznanika. "Ako imaš problema sa mnom, u redu. Ali nemoj misliti da ću bilo koga drugog uvući u sve ovo." Njegovo je lice bilo smrknuto i bezizražajno. "Već si ih uvukla." Dylanino srce potone na ovu ravnodušnu izjavu koja je bila izgovorena tako smireno pa ipak prijeteće. Kad je ostala šutke, on se ustao s otmjenog naslonjača. Bože, bio je krupan, svaki centimetar njegova tijela bio je prekriven vitkim, snažnim mišićima. "Sad kad si budna", rekao je, "uredit ću da ti se donese nešto za jelo." "I tako doći u priliku da mi ubaciš neku drogu u hranu? Ne hvala, radije ću gladovati." On ispusti mukli cerek. "Donijet ću ti nešto hrane. Hoćeš li je pojesti ili ne, to će ovisiti samo o tebi." Dylan je mrzila što joj je želudac gorljivo zakruljio na samu pomisao o hrani. Nije željela prihvatiti ama baš ništa od ovoga tipa ni njegovih suradnika, makar to značilo da će u međuvremenu umrijeti od gladi. No, bila je više nego gladna i znala je da bi pohlepno slistila i zdjelu ledeno hladnih mekinja kad bi joj je donijeli. "Nemoj da ti padne na pamet pobjeći odavde iz sobe", dometnuo je. "Vrata će biti zaključana izvana i znat ću istog trena kad nešto pokušaš. Znaš i sama da nećeš daleko umaknuti prije nego te uhvatim." Znala je to, u onom dijelu sebe koji je bio sirov i životinjski instinktivan. Ovaj muškarac, tko god bio, sad ju je držao u svojoj milosti. Nije joj se to sviđalo, ali bila je dovoljno pametna da zna kako ima posla s nečim smrtno opasnim, ma što to bilo. Kao ni žena u njoj, tako ni novinarka u njoj nije mogla poreći određenu dozu zadivljenosti, potrebu da dozna više - ne samo o onome što se doista događalo, nego i o tom muškarcu. O Riju. "Što se, ovaj... što se dogodilo... tvom licu?" Ošinuo ju je mrkim pogledom, onim koji je govorio da ga je od svih njezinih pitanja ovo najviše razjarilo. Nije joj promaknulo kako je okrenuo glavu blago ulijevo, gotovo nesvjesnim pokretom, prikrivši najveći dio svojih ožiljaka. No Dylan je već vidjela opekline i hrapavu kožu. Na prvi pogled pretpostavila je da mora biti riječ o ozljedama zadobivenim u borbi, i to najvjerojatnije na prvoj liniji bojišnice. "Oprosti", rekla je, iako nesigurna je li joj bilo žao što je uopće pitala, ili zbog onoga stoje očito pretrpio. Podignuo je lijevu ruku i prošao kroz gustu kosu na sljepoočnicama, kao da ga nije bilo briga što ona zuri. Ali bilo je prekasno da povuče svoj prethodni refleksni pokret i ma koliko mračno zurio u nju, Dylan je znala da pati zbog svog stanja. A dok se pomicao, opazila je bljesak zamršenog uzorka tetovaža na njegovoj podlaktici. Provirivale su na objema rukama ispod podvijenih rukava košulje. Bili su to naizgled plemenski simboli izrađeni jedinstvenom mješavinom boja što se pretapaju od blijedo-crvene do zlatne. Na prvi pogled reklo bi se kao da je to znakovlje pripadnosti nekakvoj bandi, poput onih američkih. Ne, nisu takve, zaključila je što ih je dulje gledala. Nimalo nisu takve. Crteži na Riovim rukama bili su vrlo slični simbolima i neobičnim crtežima koje je vidjela na zidovima i na kripti u pećini. Spustio je ruke, a bljesak upozorenja u njegovim očima govorio je da joj ne smije pasti na pamet postavljati pitanja o njima. "Reci mi što znače", rekla je podignuvši pogled i susrevši se s njegovim. "Tetovaže. Zašto imaš iste simbole na tijelu kao što su oni u onoj planinskoj pećini?" 34

Nije odgovorio. Stajao je nepomično, šutke, doimljući se još opasnijim u ovoj civiliziranoj, skrojenoj odjeći, nego u onim odrpanim krpama koje je nosio prije. Znala je da je golem, visok i krupan, prekriven snažnim mišićima, ali sad joj je izgledao još opasniji dok mu je prilazila odlučna da dobije njegov odgovor. "Što znače simboli, Rio?" Uhvatila ga je za ruku. "Reci mi." Zurio je u njezine prste koji su mu obuhvatili ruku. "Ne tiče te se." "Vraga me se ne tiče!" odvratila je povisivši ton. "Zašto imaš istu vrstu simbola na svome tijelu kao što su oni u pećini - ili toj kripti?" "Griješiš. Ne znaš što si vidjela. Ni tada, a ni sada." Nije to bio argument, nego više potpuno odbijanje da se nastavi ovaj razgovor. A to je zbilja razbjesnilo Dylan. "Griješim li?" Dograbila je svoju dugačku, raspuštenu kosu i podignula je prebacivši je preko jednog ramena. "Pogledaj ovo i reci mi opet da ne znam što sam vidjela." Pognula je glavu izloživši njegovu pogledu otkriveni vrat - komadić kože na kojem je bio njezin neobični biljeg od rođenja. Tišina se činila beskonačnom. Onda, naposljetku, prosiktao je kletvu. "Što to znači?" upitala je podignuvši glavu i pustivši da joj kosa padne natrag. Rio joj nije odgovorio. Ustuknuo je kao da ne želi biti ni sekundu dulje u njezinoj blizini. "Reci mi, Rio. Molim te... što sve to znači?" Jedan je dugi trenutak ostao šutke, spustivši tamne obrve duboko nad očima dok je zurio u nju. "Uskoro ćeš doznati", rekao je blago kad je krenuo prema vratima pa izišao. Zatvorio ju je unutra, zatim okrenuo ključ, ostavivši je tamo samu i zbunjenu, i prilično uvjerenu da je njezin život upravo nepovratno krenuo drugim smjerom.

35

DEVETO POGLAVLJE Prasestra. Madre di Dios, ovo je bilo krajnje neočekivano. Majušan grimizni biljeg na vrhu vitkog vrata Dylan Alexander promijenio je sve. Simbol suze u kolijevci polumjeseca nije bio uobičajen, a njegovo je značenje bilo neosporno. Dylan Alexander bila je Prasestra. Bila je ljudska žena, no sa specifičnim, iznimnim krvnim svojstvima i genetskim kodom zbog kojeg je njezina stanična fiziologija bila kompatibilna s onom pripadnika Vrste. Ženke poput nje bile su iznimno rijetke, a jednom kad bi oni od Riove rase otkrili ženu poput Dylan, one bi bile obožavane i zaštićene kao njihove bliske srodnice. Moralo je biti tako. Bez Prasestara koje su mogle nositi sjeme buduće vampirske generacije, Riova bi rasa izumrla, jer je prokletstvo Vrste bilo u tome što su svi potomci njihove hibridne rase bili muškoga roda. Bila je to genetska anomalija koja je nastala kad su se nezemaljski vampiri počeli miješati s posebnim ljudskim ženama koje su im rađale potomke. Žene poput Dylan Alexander trebale su se poštovati, a ne otimati ih poput običnog plijena i držati ih zatočene da strahuju za vlastiti život. Valjalo se prema njima odnositi s velikim poštovanjem, a ne zaključavati ih poput zatvorenika i držati ih protiv njihove volje, ma koliko raskošna bila tamnica. "Cristo en cielo", promrsio je Rio naglas dok je jurio niz blistavo stubište od mahagonija prema predvorju. "Un que desastre." Da, ovo je zbilja bila katastrofa. On sam bio je katastrofalan - što se pogoršavalo svakom minutom. Koža mu je bila napeta od gladi, i nije morao pogledati dermaglifove na svojim podlakticama da bi znao kako vjerojatno više nisu u nijansi kane, nego crvenkastozlatni, čime su odražavali njegovu rastuću potrebu da se nahrani. Dosadno bubnjanje tuklo mu je u sljepoočnicama, što je bio predznak nesvjestice koja će uslijediti ako uskoro ne legne ili se ne nahrani kako bi je spriječio. No san nije dolazio u obzir, kao ni lov za davateljem krvi. Trebao se prijaviti Redu i obavijestiti ih o dodatnoj komplikaciji situacije koja je od samog početka bila vrhunski zajeb, i to sve zahvaljujući njemu. Preskakao je nekoliko stuba odjednom, želeći da može izići kroz glavni ulaz palače i nestati na jarkoj, smrtonosnoj dnevnoj svjetlosti. Ali sam je zakuhao ovu kašu, i proklet bio ako će je ostaviti kome drugom da je pojede. Kad se dočekao na mramornom podu, Andreas Reichen je upravo otvarao dvokrilna vrata jednog od brojnih salona na prizemnoj etaži. Nije bio sam. Napeti mužjak s ćupom tamnoplave kose iz Utočišta tame bio je s njime, obojica su vampira izlazila iz zamračene radne sobe zaokupljena prigušenim razgovorom. Reichen je odjednom podignuo pogled i susreo se s Riovim. Nešto je utješno promrsio svom civilu blago ga potapšavši po ramenu. Mlađi je mužjak kimnuo, a zatim se pristojno izgubio potajice pogledavajući unakaženog ratnika koji je stajao u blizini. "Moj nećak, donio mi je nekakve neugodne vijesti iz jednog od obližnjih utočišta", objasnio je Reichen jednom kad su ostali sami u predvorju. "Čini se da je prije koju večer došlo do incidenta. Nažalost za njega i njegovu obitelj, u krvnom klubu se dogodilo umorstvo." Rio je zagunđao, ni najmanje dirnut onim što je čuo. Krvni klubovi bili su označeni kao nezakonita, barbarska podzemna zabava još prije više desetljeća. No, još uvijek su neki unutar rase tamo potajice odlazili, okupljajući se jedino uz poziv na mjestima gdje su se zatočene ljudske žrtve silovale, te se njima hranilo i na koncu ih ubijalo kao divljač. Bespomoćna divljač, jer čak se ni najsnažniji pripadnici ljudske rase, bilo muškarci ili žene, nisu mogli mjeriti s čoporom krvožednih vampira. Umorstva u krvnim klubovima bila su očito kamen smutnje unutar Vrste. "Jesu li uhvatili vampira koji je počinio umorstvo?" "Nisu. Još uvijek provode istragu." Reichen je pročistio grlo i nastavio: "Kako je pokojnik bio stariji pripadnik Prve generacije, štoviše - te službenik Agencije, postoji opravdana zabrinutost da bi to moglo eksplodirati u skandal. Stvar je prilično osjetljiva." Rio otpuhne. "Nema dvojbe." 36

Pa, barem nije bio jedini koji je napravio sranje u posljednje vrijeme. Čak su i sasvim razumni, kulturni članovi vampirske nacije imali svoje loše dane. Doduše, time Riove pogreške nisu bile ništa manje strašne. "Moram stupiti u kontakt s mojima u Bostonu", rekao je Reichenu, prešavši dlanom preko čela kako bi obrisao hladan znoj što mu je počeo izbijati. Snagom čiste volje potiskivao je val mučnine koji ga je obuzimao. Majku mu. Morao se pribrati barem do sumraka kad će moći nestati na neko vrijeme i nahraniti se. Ako ga prije toga ne spriječi nadolazeća nesvjestica. "Je li sve u redu?" upitao ga je Reichen, a zabrinutost mu je nabrala čelo. "Dobro sam", promrmljao je Rio. Drugi vampir nije izgledao ni najmanje uvjeren, iako je bio previše uljudan da to naglas izgovori. Pogledom je prešao preko Riovih ruku gdje su se glifovi ispod podvijenih rukava košulje prelijevali u tamnijim, dubljim bojama. Mogao je on tupiti do sudnjeg dana da je bio kao nov, ali oni bi ga svaki put odali. Ti prokleti simboli bili su emocionalni barometri koji su vizualno prenosili stanje vampira Vrste - od gladi do sitosti, od gnjeva do sreće, zadovoljstva i svega između. U ovom su trenutku Riove dermaglifove prožimale nijanse tamnocrvene, grimizne i crne, kao čisti dokaz gladi i patnje. "Treba mi telefon s osiguranom linijom", rekao je Reichenu. "Odmah, ako je moguće, molim te." "Naravno. Dođi, možeš se poslužiti mojim uredom." Reichen je pokazao Riju da ga slijedi u sobu gdje je domaločas bio s nećakom. Radna soba bila je prostrana i raskošno uređena, prepuna starinske elegancije, kao uostalom i ostatak imanja. Reichen je obišao golemi antikni radni stol i otvorio malu skrivenu plohu ugrađenu u površinu uglačanog mahagonija. Pritisnuo je gumb na elektroničkoj tipkovnici, nakon čega su se počele razdvajati dvije visoke police za knjige otkrivajući golemi ravni ekran ugrađen među njima. "Ako želiš, na raspolaganju ti je videokonferencijski poziv", rekao je kad je Rio ušao u sobu. "Biraj osam da dobiješ našeg operatera koji će te spojiti s osiguranom vanjskom linijom. I budi ovdje koliko god ti se prohtije. Imat ćeš potpunu privatnost." Rio mu je kimnuo u znak zahvalnosti. "Treba li ti još nešto?" upitao je njegov velikodušni domaćin. "Ili nešto za našu, ovaj, gošću gore?" "Aha", rekao je Rio. "Zapravo, rekao sam joj da ću joj donijeti nešto za jelo." Reichen se nasmiješio. "Onda ću otići i reći da pripreme nešto posebno za nju." "Hvala ti", rekao je Rio. Potom: "Ej, Reichene. Postoji nešto što bi vjerojatno trebao znati. Ona žena gore... ona je Prasestra. Nisam to znao sve do prije nekoliko minuta. Ima biljeg na stražnjem dijelu vrata." "Ah." Nijemac je jedan trenutak promišljao. "A zna li ona što to znači? Što to znači za nas ostale?" "Ne. Još uvijek ne zna." Rio je podignuo bežični telefon s Reichenova stola i pritisnuo broj osam na tipkovnici. Zatim je stao birati broj privatne linije koja će ga spojiti sa skloništem Reda. "Nema pojma ni o čemu. Ali bojim se da ću joj morati kazati sve o tome vrlo brzo." "Onda je možda bolje da joj pripremim i jedan koktel. I to žestok." Reichen je krenuo prema otvorenim dvokrilnim vratima radne sobe. "Obavijestit ću te kad jelo bude spremno. Ako ti bude bilo što potrebno, samo reci." "Hvala." Kad su se teška drvena vrata zatvorila, Rio je svu pažnju preusmjerio na zvonjavu telefona s druge strane linije. Uslijedio je glas kompjutorizirane telefonske sekretarice i on je utipkao šifru za tehnički laboratorij. Gideon je smjesta podignuo slušalicu. "Slušam te, prijane." "Kod Reichena sam", rekao je Rio, što je bila nepotrebna informacija jer je sustav nadgledanja u skloništu zasigurno već potvrdio broj dolaznog poziva. No, u Riovoj je glavi previše bubnjalo da bi mogao dodatno kopčati. Morao je prenijeti sve bitne informacije dok je još uvijek bio pri sebi. "Put je prošao bez većih problema i ovdje sam sa ženom u Reichenovu Utočištu tame." "Jesi li je negdje zatvorio?" "Aha", odvratio je Rio. "Hladi se tamo gore u gostinskoj sobi." "Izvrsno. Dobro si to odradio, stari." 37

Nezaslužena pohvala natjera ga da snažno stisne zube. A kombinacija njegove uskipjele gladi i vrtoglavice natjera ga da teško uzdahne. Ispustio je dah i muklo opsovao. "Jesi li dobro, Rio?" "Aha." "Aha, moje dupe", rekao je Gideon. Ne samo da je taj vampir bio genij kad je bila riječ o tehnologiji, nego je imao i jedinstvenu sposobnost da nanjuši gomilu sranja, makar i s drugog kontinenta. "Što se događa s tobom? Ne zvučiš mi nimalo dobro, amigo." Rio je protrljao svoje bubnjajuće sljepoočnice. "Ne brini se za mene. Imamo većih problema ovamo. Ispostavilo se da je ta reporterka Prasestra, Gideone." "Ah, jebiga. Šališ se?" "Vidio sam joj biljeg vlastitim očima", odvratio je Rio. Gideon je promrmljao nešto užurbano pa ipak nerazumljivo nekome drugome tko je očito bio s njime u laboratoriju. Duboki hladnokrvni glas nije mogao pripadati nikome drugome doli Lucanu, utemeljitelju i vođi Reda. Krasno, pomislio je Rio. No, ionako nije kanio zatajiti vijesti najviše rangiranom ratniku odreda, pa ga je tako i sad mogao upoznati sa svim činjenicama. "Lucan je ovdje", obavijestio gaje Gideon za slučaj da mu je to promaknulo. "Jesi li sam tamo, Rio?" "Aha. Sjedim sasvim sam u Reichenovu uredu." "Dobro. Pričekaj. Stavit ću te na videopoziv." Riova se usta mračno iskrive. "I mislio sam da bi mogao." Podignuo je pogled kad je veliki ekran zatreperio preko puta njega. Poput prozora otvorenog u susjednu sobu, zaslon se ispunio prizorom Gideona i Lucana kako sjede u tehničkom laboratoriju bostonskog skloništa. Gideonov pogled bio je prodoran dok je gledao preko rubova okvira svojih svijetloplavih naočala, a kosa mu je bila bila raščupana kao i obično, te je izgledao poput kakvog ludog znanstvenika. Lucanov pogled također je bio ozbiljan pod njegovim smrknutim crnim obrvama, a svijetlosive oči su mu se suzile kad se naslonio u jednom od velikih kožnih naslonjača koji su okruživali konferencijski stol. "Ženka je sigurna ovdje u Utočištu tame i nije ozlijeđena ni na koji način", Rio je otpočeo bez uvoda. "Zove se Dylan Alexander i, koliko sam uspio shvatiti iz njezinih računalnih datoteka, živi i radi u New Yorku. Pretpostavljam da je u kasnim dvadesetima, ali postoji šansa da ima i trideset..." "Rio." Lucan se nagnuo naprijed napeto gledajući u videoekran gdje je bila projicirana Riova slika. "Vratit ćemo se na nju za koji trenutak. Što se događa s tobom, stari? Nisi nam bio dostupan od veljače i, bez uvrede, ali užasno izgledaš." Rio je odmahnuo glavom prošavši rukom preko znojem natopljene kose. "Dobro sam. Samo sam se želio pobrinuti za ovaj problem i završiti s time, znaš?" Nije bio siguran govori li o Dylan Alexander i njezinim snimkama ili o drugom, dugotrajnijem problemu s kojim se pokušava nositi još od eksplozije u skladištu koja ga je umalo stajala glave. I trebala ga je stajati glave, dovraga. "Sve je super sa mnom, Lucane." Vampir je zadržao miran, odmjeravajući pogled na drugom kraju videoveze. "Ne volim kad mi se laže,prijatelju. Moram znati može li Red i dalje računati na tebe. Jesi li još uvijek uz nas?" "Red je sve što imam, Lucane. Znaš to." I bila je to istina, koja je, činilo se, zadovoljila promućurnog pripadnika Prve generacije. Za sada. "Dakle, reporterka koju si zatočio je Prasestra." Uzdahnuo je Lucan protrljavši dlanom svoju snažnu uglastu čeljust. "Morat ćeš je dovesti ovamo, Rio. U Boston. Najprije ćeš joj morati objasniti neke stvari, o Vrsti i njezinoj povezanosti s nama, a onda ćeš je morati dovesti. Gideon će se pobrinuti za prijevoz." Drugi ratnik već je bjesomučno tipkao na svojoj tipkovnici. "Mogu dogovoriti da te naš privatni mlažnjak čeka u zračnoj luci Tegel sutra navečer." Rio je prihvatio plan s odlučnim kimanjem glave, ali valjalo je još neke neugodne činjenice uzeti u obzir. "Ona je imala rezerviran let iz Praga za New York, danas. Obitelj i prijatelji će je tamo očekivati." 38

"Imaš pristup njezinu e-mailu", umiješao se Gideon. "Pošalji s njezina računala svima poruku u kojoj ćeš objasniti da je morala ostati nekoliko dana i da će se javiti čim to bude moguće." "A što je s fotografijama pećine koje je snimila?" upitao je Rio. Lucan je dao odgovor na to pitanje. "Gideon mi kaže da su kod tebe fotoaparat i njezino računalo. Ona mora shvatiti da nam svi koji imaju kopije tih fotografija predstavljaju rizik — onaj koji sebi ne možemo priuštiti. Zato nam mora pomoći tako što će zaustaviti objavljivanje priče i uništiti svaku kopiju svake fotografije koju je poslala." "A što ako ne bude htjela surađivati?" Rio je već mogao zamisliti kako će se odvijati ovaj razgovor s njome. "Što ćemo onda?" "Pronaći ćemo te osobe s kojima je bila u kontaktu i doći ćemo do fotografija bez obzira na nužna sredstva." "Hoćemo li im svima izbrisati pamćenje?" upitao je Rio. Lucanove usne bile su stisnute. "Što god bude potrebno." "A žena?" Rio je želio da stvari budu jasne. "Kao Prasestri, ne možemo joj selektivno izbrisati pamćenje. Ipak će imati nekakvog izbora u svemu, zar ne?" "Točno", rekao je Lucan. "Imat će izbora. Jednom kad bude doznala za postojanje Vrste i biljeg koji nosi a koji je povezuje s nama, moći će odlučiti želi li biti dio našeg svijeta ili se vratiti svome i odustati od svega što je doznala o našoj rasi. Tako se to uvijek radilo. To je jedini način." Rio je kimnuo. "Pobrinut ću se za to, Lucane." "Znam da hoćeš", rekao je bez ikakve dvojbe u glasu. "I, Rio?" "Da?" "Nemoj misliti da nisam primijetio te oživjele glifove na tebi, stari moj." Sužene srebrne oči fiksirale su ga s druge stane. "Pobrini se da se nahraniš. Večeras."

39

DESETO POGLAVLJE Dylan je sjedila uz uzglavlje kreveta napeto zureći u osvijetljeni digitalni zaslon na svome mobitelu. Traženje usluge... traženje usluge... "Daj", blago je prošaptala dok se poruka bolno usporeno ponavljala. "Daj, proradi, dovraga!" Traženje usluge... Signal nedostupan. "Sranje." Lagala je svom otmičaru da nema mobitel. Uređaj tanak poput britve bio je u jednom od bočnih džepova njezinih vojničkih hlača čitavo ovo vrijeme, premda joj se to sada nije pokazalo od bogzna kakve koristi. Njezina skupa međunarodna usluga bila je, najblaže rečeno, površna. Pokušala je pozvati pomoć nekoliko puta u proteklih sat vremena, uvijek uz jednaki frustrirajući ishod. Sve što je postizala ne želeći odustati bilo je trošenje dragocjene baterije. Izgubila je punjač za mobitel i strujni pretvarač, ili kako li se već zove ta stvarčica, nekoliko dana nakon polaska na put. Sad joj je baterija bila gotovo prazna, a ova trenutačna patnja bila je daleko od kraja. Kao potvrda toj činjenici, ključanica na vratima se otključa i netko okrene kristalnu kuglu izvana. Dylan brže-bolje isključi uređaj i tutne ga ispod jastuka. Upravo je povlačila ruku kad su se vrata njezina luksuznog zatvora otvorila. Rio je ušao unutra noseći drveni pladanj s hranom. Miris svježe ispečenog kruha, češnjaka i prženog mesa lebdjeli su ispred njega. Dylan krene pljuvačka na usta kad je opazila debeli prepečeni sendvič napunjen odrescima piletine, mariniranim crvenim paprikama i lukom, sirom i hrskavom zelenom salatom. O, Bože, ne izgleda li ovo upravo fenomenalno. "Evo tvog ručka, kao što sam i obećao." Ona se prisili na bezbrižno slijeganje ramenima. "Rekla sam ti, ne kanim jesti ništa što mi doneseš." "Kako ti drago." Odložio je pladanj na krevet pokraj nje. Pokušavala je ne gledati u slasni sendvič i zdjelicu punu zrelih jagoda i breskvi. Na pladnju je također bila i boca mineralne vode, te koktel s velikodušnih dva i pol prsta blijedojantarne tekućine koja je mirisala na slatko i dim, poput vrlo skupocjenog škotskog viskija. Onakvog kakvog je njezin otac običavao natočiti navečer, unatoč tomu što si nije mogao priuštiti tu naviku. "Ima li piće za cilj pomoći mi da zalijem sedative koje si mi stavio u hranu, ili si drogu stavio u piće?" "Nemam nikakvu namjeru da te drogiram, Dylan." Zvučao je toliko iskreno da mu je umalo povjerovala. "Piće je da te opusti, ako ti treba. Ne želim te prisiljavati ni na što od ponuđenog." "Hm", rekla je zamijetivši značajnu promjenu u njegovu ponašanju. I dalje je izgledao prijeteće i opasno, ali dok ga je sad gledala, u njemu je bila prisutna izvjesna doza ozbiljnosti i gotovo bolne rezignacije. Kao da je morao obaviti nekakav neugodan posao kako bi krenuo dalje. "Ako me nisi došao ni na što prisiljavati, zašto onda izgledaš kao da si mi upravo poslužio posljednji objed?" "Došao sam s tobom razgovarati, to je sve. Postoje neke stvari koje ti moram objasniti. Stvari koje moraš znati." Pa, i bilo je vrijeme da dobije neke odgovore. "Okej. Možemo početi s time kad ćeš me pustiti odavde." "Uskoro", rekao je. "Sutra navečer odlazimo za Sjedinjene Države." "Ti me vraćaš natrag u Ameriku?" Znala je da joj je glas previše prožet nadom, naročito kad je on još uvijek bio uključen u scenarij. "Hoćeš li me osloboditi sutra? Puštaš me kući?" Polako je obišao podnožje kreveta i krenuo prema zidu sa zasjenjenim prozorima. Naslonio se jednim ramenom na zid, a tetovirane, mišićave ruke prekrižio je na prsima. Jedan dugi trenutak nije govorio ništa. Samo je stajao dok Dylan nije osjetila nagon da zavrišti. "Znaš, trebala sam se sastati s nekim u Pragu ovo jutro, nekim tko poznaje mog šefa i koji ga je vjerojatno već nazvao da ga pita za mene. Imam rezerviran let za New York ovo popodne. Postoje ljudi koji me očekuju kod kuće. Ne možeš me tek tako odvući s ulice i misliti da nitko neće primijetiti da sam nestala..." "Više te nitko ne očekuje." Dylanino srce stane teško lupati u grudima, kao da joj je tijelo postalo svjesno kako se nešto gadno sprema prije nego što joj je mozak to pojmio. "Što... što si to rekao?" 40

"Tvoja obitelj, prijatelji i oni na radnom mjestu obaviješteni su da si na sigurnom i očekuju da neko vrijeme nećeš biti s njima u kontaktu." Na njezin nedvojbeno smeteni pogled, rekao je: "Svi su oni prije nekoliko minuta primili od tebe e-mail u kojem ih obavještavaš da si odlučila produljiti malo obilazak po Europi." Sad je u njoj rastao bijes, još snažniji od straha koji ju je prožimao prije samo nekoliko sekundi. "Kontaktirao si mog šefa? Moju majku?" Posao joj je bio manja briga u ovom trenutku, ali pomisao da je ovaj muškarac imao bilo kakav kontakt s njezinom majkom sasvim ju je izbacila iz takta. Prebacila je noge preko kreveta i ustala tresući se od bijesa. "Ti, gade! Ti, manipulativni kujin sine!" Ustuknuo je maknuvši joj se s puta dok mu je prilazila. "Bilo je to nužno, Dylan. Kao što si sama rekla, postavljala bi se pitanja. Ljudi bi bili zabrinuti za tebe." "Drži se podalje od moje obitelji, jebote - čuješ li me? Ne zanima me što ćeš učiniti meni, ali ne miješaj moju obitelj u ovo!" Ostao je miran, pribran. Smiren toliko da ju je to dovodilo do ludila. "Tvoja obitelj nije u opasnosti. Kao ni ti. Sutra navečer odlaziš sa mnom natrag u Sjedinjene Države, na tajnu lokaciju koja je u vlasništvu onih od moje vrste. Mislim da će ti jednom kad stigneš tamo biti lakše shvatiti većinu ovoga što ćeš sad čuti." Dylan je zurila u njega, a um joj se spoticao preko njegova neobičnog izbora riječi: onih od moje vrste. "Koji se vrag događa? Ozbiljno ti govorim... moram znati." Ali, kvragu. Glas joj je podrhtavao kao da će je izdati tu ispred njega — tog stranca koji ju je lišio slobode i zloupotrijebio njezinu privatnost. Neka bude proklet ako mu dopusti i pokaže bilo kakvu slabost, ma što sad čula. "Molim te. Reci mi. Reci mi istinu." "O tebi?" upitao je dubokim glasom s naglaskom. "Ili o svijetu za koji si rođena da mu pripadaš?" Dylan nije mogla pronaći riječi. Instinkt je natjera da podigne ruku do stražnjeg dijela vrata, gdje ju je zatiljak peckao od vrućine. Rio je ozbiljno kimnuo. "To je rijetki biljeg. Možda se jedna od pola milijuna žena rodi s njime, vjerojatno i manje. Žene koje imaju taj biljeg — žene poput tebe, Dylan - vrlo su osobite. To znači da si Prasestra. Žene kao ti imaju određeni... dar. Sposobnost koja ih izdvaja od ostalih ljudi." "Kakvu vrstu dara i sposobnosti?" upitala je nesigurna želi li uopće voditi ovaj razgovor. "Izvanredne nadčulne sposobnosti, ponajprije. Svaka je različita, s različitim razinama sposobnosti. Neke mogu vidjeti budućnost ili prošlost. Neke mogu držati predmete i čitati njegovu povijest. Neke mogu spriječiti oluju ili zapovijedati živim bićima oko sebe. Neke iscjeljuju dodirom. Neke mogu ubiti mislima." "Ovo je besmisleno", podsmjehnula se. "Nitko nema takvu vrstu sposobnosti izvan okvira tabloida i znanstvene fantastike." Zagunđao je, a usna mu se izvila u kutu. Pomno ju je proučavao prodornim topaznim pogledom. "Siguran sam da i ti imaš nekakav poseban dar. Koji je tvoj dar, Dylan Alexander?" "Ne možeš biti ozbiljan." Odmahnula je glavom i otpravila ga zakolutavši očima. No cijelo je to vrijeme mislila o onoj jednoj stvari koja ju je uvijek činila drukčijom. Njezina nepouzdana, neobjašnjiva povezanost s mrtvima. No, nije to bilo ono isto o čemu je on govorio. Bilo je to nešto sasvim drukčije. Nije li...? "Ne moraš mi povjeriti", rekao je. "Samo moraš znati da postoji razlog zašto nisi poput drugih žena. Možda imaš osjećaj da se ne uklapaš u ovaj svijet. Mnoge žene poput tebe su tankoćutnije od ostatka ljudske populacije. Vidiš stvari drukčije, osjećaš drukčije. Postoji razlog za sve to, Dylan." Kako je mogao znati? Kako je mogao toliko razumjeti sve to o njoj? Nije željela vjerovati ni u što od onoga stoje govorio. Nije željela povjerovati daje ona dio bilo čega stoje opisivao, pa ipak činilo se da je razumije bolje od bilo koga dosad. "Prasestre imaju jedinstveni dar", Rio je rekao kad ga je nastavila zgranuto gledati. "Ali najizvanredniji od svih jest sposobnost da stvore život s onima od moje vrste." Isuse. Evo ga opet — smišljena opaska o njegovoj vrsti. A sad je još govorio o spolnim odnosima i rađanju? Dylan je zurila u njega, brzo se i živo podsjetivši kako ju je lako prikovao ispod svog moćnog, uzbuđenog tijela u onom praškom hotelu. Nije joj trebalo puno da se prisjeti vrućine svih tih mišića pritisnutih o nju, iako, zašto joj je pomisao na to izazvala brže kucanje srca i otežano disanje, nije željela znati. 41

Možda je sad priprema na ponovljenu izvedbu? I zar je zbilja mislio da je toliko lakovjerna da je može zavesti pričama o tome koliko je drukčija od drugih, o pripadnosti nekakvom misterioznom drugom svijetu o kojem dosad nije imala pojma? I zašto bi mu uopće povjerovala? Zbog toga majušnog biljega na stražnjem dijelu vrata? Onoga koji joj je i dalje bio vreo i naelektriziran pod dlanom. Spustila je ruku i obgrlila se. Rio je pratio njezine pokrete onim promućurnim, previše oštrim pogledom. "Mislim da si također primijetila da ni ja nisam baš poput drugih. I za to postoji objašnjenje." Teška tišina ispunilaje prostoriju dok je on naizgled birao riječi. "To je zato što ja nisam običan muškarac. Nešto sam više od toga." Dylan je valjalo priznati da je on doista bio više muškarac od svih koje je dosad upoznala. Sama njegova veličina i snaga kao da su ga svrstavale u posebnu klasu. Ali bio je muškarac, itekako, to je mogla reći po načinu kojim ju je gledao, po njegovu vrućem pogledu koji joj je lutao licem i dolje niz tijelo. Zurio je u nju, ne trepćući, vrelo i napeto. "Ja sam jedan od Vrste, Dylan. U tvom rječniku, zbog nedostatka boljeg termina, ja sam vampir." U jednom nevjerojatnom trenutku pomislila je da ga je pogrešno čula. A onda kao da su napetost i nelagoda koju je osjećala otkako je Rio ušao u sobu iščeznule. "O, moj Bože!" Nije mogla suspregnuti smijeh. Izletio je iz nje gotovo histerično, u poplavi nevjerice. "Vampir. Ma nemoj? Jer, znaš, to toliko daje smisla svemu što sam pretpostavljala o tebi. Ne vojnik, ne vladin špijun ni terorist, nego vampir!" On se nije smijao. Ne, samo je stajao tamo, nepomičan. Gledajući je. Čekajući dok nije podignula pogled i susrela se s njegovim ozbiljnim očima. "O, ma daj", prekorila ga je. "Ne možeš nipošto očekivati da u to povjerujem." "Jasno mi je da je to teško pojmiti. Ali, to je istina. A to si tražila, Dylan. To je ono što si tražila od prvog trenutka kad smo se sreli - istinu. Sad si je dobila." Blagi Bože, izgledao je toliko ozbiljan govoreći o svemu tome. "A što je s drugim ljudima koji ovdje žive? I nemoj mi reći da nema nikoga na ovom golemom imanju jer sam čula korake po hodnicima i prigušene razgovore. Onda, što je s njima? Jesu li i oni vampiri?" "Neki od njih", rekao je tiho. "Mužjaci su pripadnici Vrste. Ženke koje žive ovdje u ovom Utočištu tame su ljudska bića. Prasestre... kao i ti." Dylan se u sebi zgrozila. "Prestani to govoriti. Prestani se pretvarati da sam putnik na ovom ludom vlaku zajedno s tobom. Ne znaš ništa o meni." "Znam dovoljno." Nakrivio je glavu prema njoj, pokretom koji je bio gotovo životinjski. Nesvjestan. "Biljeg je sve što trebam znati o tebi, Dylan. Sad si dio svega ovoga, neodvojiv dio. Sviđala se ta činjenica ili ne ijednome od nas dvoje." "Pa, meni se ne sviđa", izlanulaje ponovno preplavljena tjeskobom. "Želim da me pustiš odavde. Želim se vratiti kući, svojoj obitelji i poslu. Želim zaboraviti sve o toj jebenoj pećini i tebi." On je polako odmahnuo tamnom glavom. "Prekasno je za takvo što. Nema više povratka. Žao mi je." "Žao ti je", zasiktala je. "Reći ću ti što si ti. Ti si lud! Bolestan si u svojoj prokletoj glavi..." Uz glatki pokret mišića, odmaknuo se od zida i u tren oka našao se pred njom. Nije ih razdvajao ni centimetar prostora. Ispružio je ruku kao da će joj dotaknuti obraz, prsti su mu lebdjeli toliko blizu, pa ipak je oklijevao. Dylanino je srce žestoko tuklo, ali nije se odmaknula. Nije mogla — ne kad ju je držao tim vrelim, gotovo hipnotičkim topaznim pogledom. Je li uopće disala? Bog neka joj pomogne, ali nije bila sigurna. Čekala je njegov lagani dodir na svojoj koži, zapanjeno otkrivši kako to žarko želi. No samo je zagunđao i pustio da mu ruka padne niz bok. Nagnuo je glavu u blizini njezina uha. Duboki mu je glas bio vreli dah na njezinu vratu. "Pojedi svoje jelo, Dylan. Bilo bi šteta baciti dobru hranu kad znaš da ti treba okrepa." Dakle, ovo je išlo glatko kao hod po oštrom staklu. 42

Rio je zaključao njezina vrata, a zatim odjurio u susjednu gostinsku sobu, šaka stisnutih uz bokove. Prošla su vremena kad bi obavio ovakav zadatak uz šarm i diplomaciju. Teško da se sad mogao zamisliti u takvoj ulozi. Bio je otupio i neučinkovit, a nije sve mogao svaliti na tu zaostalu traumu glave ni na glad koja ga je izjedala kao vukovi strvinu. Nije znao kako se nositi s Dylan Alexander. Nije znao što misliti o njoj, ni o svojoj neželjenoj reakciji na nju. Još od Eve, nije bilo druge žene koja bi mu probudila zanimanje osim one osnovne tjelesne potrebe. Jednom kad je dovoljno osnažio da može napustiti sklonište - nakon dugog razdoblja oporavka - Rio je zadovoljavao svoje požudne strasti podjednako kao i glad za krvlju. Hladnom, ravnodušnom učinkovitošću. Bilo mu je to silno neobično, mužjaku koji je neobuzdano uživao u brojnim životnim užicima kao sastavnim dijelom sebe. Ali nije oduvijek bio takav. Trebalo je proći mnogo godina da se uzdigne nad svojim mračnim podrijetlom i učini nešto značajno, nešto dobro od svog života. Mislio je da je uspio. Kvragu, zaista je mislio da je imao sve. A sve je nestalo u trenu - jednom zasljepljujućem, vrelom trenu prošloga ljeta, kad je Eva izdala Red njihovu neprijatelju. Rio je dugo mislio da je izdaja njegove Prasestre uništila mogućnost da ikad osjeti nešto za drugu ženu, i dio njega bio je sretan što se riješio tih emocionalnih okova i popratnih komplikacija. No, sad je tu bila Dylan. I bila je u susjednoj sobi, i smatrala ga je psihopatom. I nije bila daleko, mračno je pomislio. Što će misliti jednom kad shvati da je sve što joj je netom rekao bila istina? Nije bilo ni važno. Neće proći dugo prije nego sve dozna. Pred nju će biti postavljena odluka, i morat će odabrati svoj put: život pod okriljem Utočišta tame, ili povratak starom životu, među ljudima. Nije imao namjeru motati se uokolo i čekati da vidi što je odabrala. Valjalo mu je poći svojim putem, a ovo je bila tek frustrirajuća obilaznica. Kucanje na vratima prenulo je Rija iz njegovih sumornih misli. "Da", graknuo je još uvijek se pjeneći od bijesa kad su se vrata otvorila i ušao je Reichen. "Je li sve prošlo u redu?" upitao je mužjak. "Baš jebeno krasno", zarežao je Rio oštro poput britve. "Što ima?" "Večeras idem do grada i pomislio sam da bi mi se mogao pridružiti." Značajno je dobacio pogled na Riove dermaglifove koji su bili preplavljeni dubokim nijansama. "Mjesto je dekadentno, ali vrlo diskretno. Kao i žene koje tamo rade. Daj Heleninim anđelima sat svoga vremena i jamčim ti da ćeš zaboraviti na sve svoje nevolje." Rio je zagunđao: "Gdje se moram pribilježiti?"

43

JEDANAESTO POGLAVLJE Berlinski bordel u koji ga je Reichen doveo bio je sve ono na što je Rio bio i upozoren. I više od toga. Ovdje je prostitucija bila legalizirana još prije nekoliko godina, i što se ticalo prelijepih, podatnih, spremnih i dostupnih žena, erotski klub Aphrodite očito je bio dom samoj kremi društva. Tri najljepše klupske djelatnice, ne noseći ništa doli minijaturne tangice, plesale su zajedno u polaganom ritmu ispred privatnog stola za kojim su sjedili Rio i njegov domaćin s prekrasnom Helenom, vlasnicom kluba. Sa svojom dugačkom tamnom kosom, besprijekornim licem i oblinama, i sama bi se Helene mogla mjeriti s čudesnim mladim ženama koje su za nju radile. No, ispod svoje napadne privlačnosti bilo je očito kako ta žena ima britki poslovni um i uživa biti ta koja donosi odluke. Reichen se s užitkom prepustio Heleni da se bavi njime na baršunastoj sofi u obliku polumjeseca. Bio je zavaljen na čupavim jastucima, s jednom nogom ispruženom preko kvadratnog stolića, bedara razmaknutih kako bi dopustio Heleninoj ruci da slobodno luta po njemu. Dražila ga je klizeći svojim jarkocrveno lakiranim noktima gore-dolje po unutarnjem šavu njegovih hlača, a u isto vrijeme je na njemačkom jeziku obavljala prigušen, ali otresit razgovor na mobitelu. Reichen je susreo Riov pogled preko puta i kimnuo u smjeru triju žena koje su se, nadohvat ruke, milovale i plazile jedna po drugoj. "Posluži se, prijatelju - jednom, ili svima. Kako želiš. One su tu kako bi te zabavile, Helene te je odlučila počastiti kad sam joj rekao da te dovodim večeras." Helene je uputila mačkasti osmijeh Riju dok je nastavila obavljati svoj posao u klubu poput tigrice, što je nedvojbeno i bila. Dok je izgovarala krute upute u mobitel, Reichen joj je odmaknuo tamnu kosu s ramena i prelazio joj jagodicama prstiju niz vrat. Bili su stari par, redoviti, ali neobvezni ljubavnici, na čemu je pak inzistirao Reichen. Mužjaci Vrste rijetko su se dugotrajno zanimali za ljudske smrtnice, makar to bilo i samo erotske prirode. Rizik izlaganja postojanja Vrste ljudskome rodu općenito se smatrao prevelikim da bi se vampir usudio upustiti u bilo kakav dugoročni odnos. K tome, bila je tu i opasnost da ljudska žena padne u ruke Krvožednima ili, još gore, da se pretvori u Poslušnicu nekih moćnijih, ali iskvarenih pripadnika Vrste. Helene nije bila Prasestra, ali bila je Reichenova pouzdana saveznica. Znala je što je bio i čuvala je tu tajnu kao da je njezina. Pokazala se povjerljivom i odanom Reichenu, onako kako Rio nije mogao tvrditi za svoju Prasestru s kojom je bio združen sve one godine. Odlijepio je pogled od para i zapiljio se u klupski prostor. Zidovi od mliječnog stakla okruživali su prigušeni privatni separe gdje su se nalazili, ali i omogućavali pogled na sve strane po klubu, kao i na glavni podij gdje se odvijala akcija. Erotski prizori u svim varijantama, i svim mogućim kombinacijama partnera, ispunili su Riov vidokrug. Bliže njemu, bile su tri prelijepe žene očito naručene za njegovo opsluživanje. "Predivne su, zar ne? Dodiruj ih ako te to zadovoljava." Reichen im je pokazao prstom i tri prostitutke krenu uvježbano zavodljivim korakom prema Riovoj strani stola. Nage su dojke poskakivale umjetnom čvrstinom dok su djevojke prelazile prstima po svojim tijelima, i jedna po drugoj, u predstavi koju su vjerojatno izvele tisuću puta dosad. Jedna od njih primaknula se bliže i smjestila mu se između koljena, preplanule bokove izvijajući u ritmu tutnjave basa i prigušenih vokala što su dopirali iz zvučnika u pozadini. Njezine su dvije prijateljice stale uz nju, milujući joj tijelo dok je izvodila svoju uvježbanu plesnu točku, a komadić satena što joj je prekrivao spolovilo lebdio je samo nekoliko milimetara od Riovih usta. Osjećao se čudno izdvojen od čitavog događaja, voljan mu se prepustiti, a ipak nezainteresiran ni za što od ovoga što mu se nudilo. Iskoristit će ih podjednako kao što će one iskoristiti njega. Helene je dovršila svoj telefonski razgovor preko puta stola. Kad je zaklopila tanki uređaj, Reichen je ustao i ponudio joj svoju ruku. Kliznula je s baršunastog sjedala pod okrilje ruke svoga vampirskog ljubavnika. "Pružit će ti sve što poželiš", rekao je Reichen. Kad je Rio podignuo upitni pogled, drugi ga je mužjak smjesta i bez dvojbe pročitao. Očima je kliznuo na Riove žive dermaglifove, suptilno ga upozoravajući na njegovo stanje povećane gladi za krvlju. "Staklo u ovoj prostoriji je jednosmjerno i osigurava ti kompletnu privatnost. Što god tvoji apetiti zahtijevali, nitko neće znati 44

što se ovdje događa. Ostani koliko god poželiš. Moj će te vozač odvesti natrag na imanje kad god ti se prohtije." Nasmiješio se zabljesnuvši vršcima očnjaka koji su mu počeli izbijati. "Ja ću doći kasnije." Rio je promatrao kako par odlazi prema dizalu u sredini privatnog odjeljka. Već su se bacili jedno na drugo u bjesomučnom strastvenom poljupcu kad su se vrata zatvorila za njima, a dizalo se počelo penjati prema Heleninu apartmanu na vrhu zgrade. Par ruku stane otkopčavati Riovu crnu košulju. "Sviđa li ti se moj ples?" upitala je ženka trljajući se o unutarnju stranu njegovih bedara. Nije odgovorio. One i nisu bile naročito zainteresirane za razgovor, ali, na kraju krajeva, nije bio ni on. Rio je podignuo pogled u tri prelijepa, našminkana lica. Smiješile su se i senzualno pućile sjajne usnice s namjerom da ga zavedu... ali nijedan par očiju nije susreo njegove dulje od treptaja oka. Pa naravno, pomislio je, podsmjehnuvši se na njihovo pristojno izbjegavanje. Nijedna nije htjela predugo gledati u njegove ožiljke. Nastavile su plaziti po njemu, trljajući se o njega kao da nisu mogle dočekati da se pozabave njime... baš kao što su i bile uvježbane. Milovale su ga, laskajući mu kako je zgodan, kako je snažan i seksi. Oprezno odmičući poglede od njegova lica kako bi se mogle nastaviti pretvarati da im ono što vide nije odurno. Nije bio sretan kad ga je Dylan upitala za ožiljke. Nije bio naviknut na takvu vrstu izravne iskrenosti, ni na istinsko suosjećanje koje je čuo u njezinu glasu kad ga je nježno priupitala kako je zadobio ozljede. Rio je bio zatečen njezinim iskrenim zanimanjem, toliko da se poželio sklupčati na podu i pužući pobjeći. Ali barem nije glumatala. Ove žene, tako profesionalno obučene da šarmiraju i zavode, nisu mogle prikriti svoje zgražanje. Migoljile su se i izvijale tu pred njime i, kako su minute prolazile, prostorija se počela okretati zajedno s njima. Klupske jarke boje stapale su se u vrtoglavim nijansama crvene, zlatne i električno plave. Glazba je bivala sve glasnija i glasnija, udarajući o Riovu lubanju poput čekića koji tuče o krhko staklo. Gušio se od pretjeranog vonja parfema, pića i seksa. Sad se vrtio i pod ispod njega. Sljepoočnice su mu bile stisnute, a ludilo se nadimalo poput crnog vala koji će ga povući dolje ako se ne pribere. Sklopio je oči kako bi spriječio ponešto od osjetilnog bombardiranja. Tama je potrajala samo jedan trenutak prije nego se prizor počeo oblikovati iz etera njegova napuklog uma... Usred oluje patnje i straha koja se najednom vrtložna oko njega, ugledao je lice. Dylanino lice. Njezina bijela, pjegicama posuta koža činila se dovoljno blizu da je može dotaknuti. Njezine zlatnozelene oči bile su napola sklopljene, ali uprte u njega, prelijepe i neustrašive. Dok je gledao u nju ispod spuštenih vjeđa, nasmiješila se i polako nagnula glavu u stranu. Blistava, svilenkasta kosa opušteno joj je padala preko ramena, nježna kao milovanje. A onda je Rio ugledao purpurni poljubac dviju rupica pod njezinim uhom. Cristo, prizor je bio toliko stvaran. Desni su ga boljele, a vršci njegovih očnjaka snažno su mu pritiskali jezik. Žeđa se žestoko kovitlala njime. Gotovo da je mogao osjetiti okus smreke i meda i slatkoću krvi koja je izvirala iz rane. I tako je spoznao da je ovo samo iluzija - jer on nikad neće upoznati njezin okus. Dylan Alexander bila je Prasestra, a to je značilo da piti iz nje nije bilo moguće. Jedan gutljaj njezine krvi stvorio bi vezu koju jedino smrt može raskinuti. Rio je to iskusio jednom, i to ga je umalo stajalo glave. Nikad više. Zarežao je kad je djevojka u njegovu krilu odlučila da je došlo vrijeme za malo više intimnosti. Kad je naglo otvorio oči, mrmljala je nešto prljavo, a zatim posadila ruke na njegova bedra i razdvojila ih. Oblizavši usnice, potonula je pred njime na svoja koljena. Kad se mašila za rasporak njegovih hlača, nije bila požuda to što mu je plamtjelo žilama, nego vatra čistoga gnjeva. U glavi mu je bubnjalo, a usta su mu bila suha poput pijeska. Sranje. Puknut će ako ostane ovdje i trenutak dulje. Mora se čim prije izgubiti s ovog jebenog mjesta. "Diži se", zarežao je. "Mičite se s mene, sve tri." 45

One se uskomešano povuku kao da su upravo probudile divlju zvijer. Jedna se od njih odvažila: "Želiš li nešto drugo, dušo? U redu je. Samo nam reci što bi volio." "Ništa što vi imate", rekao je ukočeno, izloživši njihovim pogledima unakaženu lijevu stranu lica dok se podizao na noge. Ne sasvim stabilan, oteturao je iz privatnog odjeljka u pulsirajuću žestoku glazbu. Pronašao je mirni stražnji izlaz gdje su on i Reichen ranije ušli, proguravši se pokraj izbacivača koji mu se mudro izmaknuo s puta. Ulica je bila mračna. Ljetni noćni zrak bio je prohladan na njegovoj vreloj koži; upijao ga je kroz usta, duboko udišući u pokušaju da smiri svoju uskipjelu glavu. Opsovao je kad nije u tome uspio. Vid mu je bio oštriji ovdje u mraku, ali bilo je to više od uobičajene vampirske noćne preciznosti koja je svemu davala oštre rubove. Zjenice su mu bile sužene od gladi i potrebe, jantarni sjaj preobraženih šarenica bacao je blagu svjetlost na beton pod njegovim nogama. Hod mu je bio neujednačen, malaksalost koju je umalo bio nadvladao sad mu se ponovno uvlačila u korake. Očnjaci su mu napunili usta. Jedan pogled na glifove na njegovim podlakticama i znao je da je u gadnom stanju. Dovraga. Trebao je uzeti žilu jednoj od onih žena. Trebao se nahraniti još satima prije, i sad ovo sranje ne bi bilo ovako kritično. Pognute glave, šaka zabijenih duboko u džepove hlača, krenuo je užurbanim, ne suviše skladnim korakom. Pomislio je uputiti se prema jednom od gradskih parkova gdje su beskućnici i skitnice bili lak plijen za noćne stvorove poput njega. Ali, kad je sišao s glavne ulice i presjekao sporednu, ugledao je mladu, ali ofucanu ženu kako uvlači dim cigarete na početku ulice. Bila je naslonjena na zid zgrade od opeke, grickajući nokte dok je otpuhivala oblak škodljivog dima. Da je njezine crne cipele s platformom i uska mini suknja nisu odale, top koji joj je prekrivao goleme grudi prkoseći gravitaciji, zasigurno bi. Jeftina verzija onih žena koje je Rio netom napustio podignula je pogled i opazila kako je promatra. uIch bin nicht arbeiten", rekla je zajedljivim glasom, te se vratila grickanju svojih noktiju. "Trenutačno ne radim." Krenuo je prema njoj nimalo obeshrabren, kao sjenka. Otpuhnula je dim postavši nervozna. "Moj posao večeras je gotov, ja? Nema seksa." "Ne treba mi to od tebe." "Ha", podsmjehnula se. "Pa, onda odjebi..." Rio se bacio na nju toliko brzo da nije imala vremena ni vrisnuti. Prešao je razdaljinu od nekoliko metara u tren oka i okrenuo ženu licem prema zidu. Njezina tamna kosa bila je kratka omogućavajući mu lagan pristup vratu. Napao je brzinom otrovnice, zarivši očnjake duboko u podatno meso i snažno povukavši iz njezine žile. Borila se samo u početku, trzajući se od početnog šoka. No, onda se opustila dok ju je njegov ugriz crpio, a bol je prepustila mjesto užitku. Rio je pio žurno, pohlepno gutajući ono što mu je tijelo očajnički trebalo. Polizao je ranicu koju je načinio zapečativši ugriz jezikom. Ranica će nestati za samo nekoliko minuta, a njezino sjećanje na ono što se netom dogodilo? Rio je ispružio ruku oko njezine glave i smjestio dlan poviše njezinih očiju. Trebalo je samo nekoliko sekundi da izbriše sjećanje na proteklih nekoliko minuta, ali bilo je to dovoljno da se iza ugla pojavi muškarac i ugleda ih. "Hej! Was zur Holle ist das?" Bio je debeo i ćelav, i nije se doimao ni najmanje sretnim. Obrisavši ruke o umrljanu pregaču, graknuo je nešto kurvi na njemačkom — oštru zapovijed koju je ona poskočivši poslušala. Očito ne dovoljno brzo za glavonju. Dok se spotičući udaljavala, on ju je munjevito zviznuo šakom po licu. Kad je zacviljela i umakla za ugao zgrade, glavonja se počeo približavati Riju. "Učini si uslugu i otiđi odavde", Rio je zarežao glasom koji više nije zvučao ljudskim. "Ovo te se ne tiče." Glavonja je odmahnuo svojom mesnatom glavom. "Želiš seks s Utom, meni platiš." "Onda dođi i pokušaj pokupiti svoj dio", rekao je Rio dovoljno muklo da bi bilo tko s makar gramom mozga pravilno shvatio upozorenje. 46

Ali ne i ovaj ovdje. Posegnuo je rukom iza leđa i izvukao nož. Bila je to kobna pogreška. Rio je opazio prijetnju i bio je previše iživciran da bi ga tek tako pustio. Dok je makro prilazio s namjerom da mu izbije ponešto gotovine iz džepa, Rio se bacio na njega. Svalio je čovjeka na pločnik, ruku stisnutih oko njegova debelog vrata. Bjesomučan puls bubnjao je o njegov dlan, otkucaj za otkucajem tople krvi što je jurila ispod grube kože. Negdje u daljini, Rio je registrirao lupanje ljudskog srca, ali u glavi kao da nije bio sasvim svoj. Ne više. Njegova glad za krvlju bila je privremeno zatomljena, no bijes gaje ščepao svom snagom. Stezanje njegova uma, njegove volje, bilo je nemilosrdno, preplavljujući ga tminom od koje je najviše zazirao. Maldecido. Monstruo. Osjetio je kako se prepušta zaboravu... Imena kojima su ga zvali dok je bio dječak bujala su u njegovim ušima poput zaglušujuće oluje. Sjetio se tamne šume i vonja prolivene krvi na gruboj zemlji. Kolibe gdje mu je majka ubijena pred njegovim očima... Dok se mrak spuštao nad njime, bio je opet ono divlje siroče kakvo je nekoć davno bilo u Španjolskoj. Zbunjeno i preplašeno dijete bez doma, obitelji i nikoga poput njega tko bi mu pokazao i objasnio što je doista bio. Comedor de la sangre. Uz urlik, nagnuo se nad drhtavim plijenom i zagrizao u mesnati vrat. Bio je podivljao, ne od gladi, nego od bijesa i stare patnje zbog koje se osjećao poput čudovišta. Poput prokletnika. Jezivog krvopije. Manos del diablo. Te đavolje ruke više nisu bile njegove. Zamračenje je sad dolazilo sve brže preplavljujući ga. Nije više mogao vidjeti ulicu pred sobom. Logika i kontrola izgubile su se u njegovu mozgu. Jedva da je mogao i misliti. Ali odmah je znao kad je čovjekovo srce utihnulo ispod njega. Znao je, dok ga je tmina povlačila dolje, da je večeras ubio. *** Glasan udarac iz susjedne sobe prenuo je Dylan iz nemirnog sna. Sjela je, sad posve budna. Još zvukova dopiralo je iz susjedne sobe, muklo gunđanje i spoticanje teških koraka, kao da je netko - ili nešto - golemo trpjelo strahovitu agoniju. Susjedni apartman bio je Riov. Rekao joj je to ranije te večeri kad se vratio s njezinom laganom večerom i naprtnjačom s odjećom, te joj poručio neka se udobno smjesti. Upozorio ju je da će biti točno s druge strane zida, samo nekoliko sekundi udaljen od nje, čime joj nije nimalo olakšao da se osjeća ugodnije. Unatoč njegovoj prijetnji, Dylan je posumnjala da je u jednom trenutku izišao. Susjedna soba bila je tiha nekoliko sati, sve do ovih zvukova koji su je probudili u četiri sata ujutro. Toliko o Riovoj tvrdnji da je ubojiti noćni stvor. Sudeći prema nespretnom posrtanju s druge strane zida, zvučao je kao najobičniji cuger koji se vratio s terevenke u gradu. Dylan je sjedila tamo, ruku prekriženih preko grudi dok je slušala kao stenje, udara o teške komade namještaja, te sočno psuje nakon što su ga izdale noge. Koliko je samo puta njezin otac dolazio kući u sličnom stanju? Isuse, previše da bi ih mogla nabrojiti. Teturajući bi banuo u kuću, toliko naroljan da bi ga njezina majka, Dylan i obojica starije braće morali odvući do kreveta prije nego padne i razbije glavu. Razvila je strahoviti nedostatak sućuti za muškarce koji su na takav način podlijegali svojim slabostima, ali valjalo joj je priznati da su zvukovi koje je Rio ispuštao zvučali ponešto drukčije od obične alkoholne rastrojenosti. Spustila se s kreveta i tiho prišla vratima koja su razdvajala njihove sobe. Uha pritisnutog o hladno drvo, mogla je čuti kako plitko diše. Gotovo da je mogla zamisliti kako leži na podu sklupčan, nesposoban da se pomakne. "Hej?" blago je rekla. "Ovaj... Rio, jesi to ti?" Muk. Otegnuo se, dugačak i nelagodan. "Jesi li dobro tamo?" 47

Stavila je ruku na kvaku, ali nije se ni pomaknula. Zaključana, baš kao što je bila i cijele noći. "Hoću li pozvati nekoga da ti pomo..." "Vraćaj se u krevet, Dylan." Glas je bio dubok, prijeteći. Bio je to Riov glas, pa ipak nekako drukčiji. "Odmakni se od vrata", ponovno se začulo čudno rezanje. "Ne treba mi pomoć." Dylan se namrštila. "Ne vjerujem ti. Ne zvučiš kao da si dobro." Ponovno je pokušala okrenuti kvaku. Bila je starinska; možda bi mogla nekako provaliti vrata? "Dylan. Odmakni se od vražjih vrata." "Zašto?" "Jer ako ostaneš tamo samo sekundu dulje, sam ću ih otvoriti." Oštro je ispustio dah, a kad je opet progovorio, glas mu je bio hrapav poput šljunka. "Mogu te nanjušiti, Dylan, i želim te... okusiti. Želim te, a nisam dovoljno pri sebi da držim ruke podalje od tebe ako te sad ugledam." Dylan je teško progutala. Trebala bi biti prestravljena od tog muškarca s druge strane vrata. I da, djelomice je i bila. Ne zbog njegove nevjerojatne tvrdnje da je vampir. Ne zbog toga što ju je oteo i što se činilo da je kani i dalje držati zatočenom, makar i u ovom zlatnom kavezu. Bila je prestravljena zbog iskrenog priznanja da je želi. I koliko god to željela zanijekati, duboko u sebi, zbog te je spoznaje izgarala da barem na trenutak dozna kakav je Riov dodir. Nije bila kadra progovoriti. Noge su joj se stale pomicati noseći je dalje od vrata. U stvarnost, nadala se, jer ovo što je maločas promislila ne samo da je bilo nestvarno, nego i sasvim glupo. Otapkala je prema krevetu i popela se, privukavši noge grudima, ruku čvrsto stegnutih oko cjevanica. Večeras joj više nema spavanja.

48

DVANAESTO POGLAVLJE Nije očekivala da će ga vidjeti u svojoj sobi najranije ujutro. Dylan je izišla iz prostrane tuš-kabine svoga gostinskog apartmana i obrisala se jednim od ručnika uredno posloženih na ugradbenoj polici u kupaonici. Obrisala je mokru kosu te nabacila posljednju čistu odjeću iz naprtnjače. Dvoslojna majica s tankim naramenicama i hlače s vezicama bili se izgužvani, a i nije imala koga zadiviti. Bosonoga, vlažne kose što joj je padala po golim ramenima, otvorila je vrata kupaonice i dotapkala u glavnu sobu. A tamo je bio on. Rio je sjedio u naslonjaču pokraj vrata, čekajući je da iziđe. Naglo je zastala, zaprepaštena što ga vidi. "Kucao sam", rekao je. Neobično pažljivo od njega s obzirom da je bio otmičar. "Nisi odgovorila, pa sam se želio uvjeriti da je sve u redu." "Čini mi se da bih ja tebe trebala pitati istu stvar." Oprezno je krenula dalje u glavni dio apartmana. Iako nije bilo razloga da bude zabrinuta za muškarca koji ju zatočio protiv njezine volje, još uvijek je bila potresena onim što je čula u drugoj sobi prije nekoliko sati. "Što ti se dogodilo sinoć? Zvučao si kao da si u gadnom stanju?" Nije joj ponudio objašnjenje. Samo je zurio u nju s drugog kraja polumračne prostorije. Gledajući ga sad, morala se pitati nije li cijelu stvar zapravo umislila. Odjeven u golubinjesivu majicu kratkih rukava i skrojene ugljenocrne hlače, kose savršeno počešljane od lica, doimao se odmornim i opuštenim. Još uvijek je bio onaj šutljivi tmurni muškarac, ali nekako manje napet. Zapravo, izgledao je kao da je spavao kao beba čitavu noć, dok se Dylan, s druge strane, osjećala kao pregažena mačka nakon što je budna nagađala o njemu od sitnih noćnih sati. "Možda bi trebao reći svojim prijateljima da poprave ove rolete", rekla je pokazujući na visoke prozore koji bi trebali okupati sobu dnevnom svjetlošću, no umjesto toga bili su blokirani prozorskim sjenilima na daljinsko upravljanje. "Podignule su se same od sebe sinoć, a zatim spustile u cik zore. Funkcionalnost im je malo obrnuta, slažeš li se? Iako je pogled divan čak i po mraku. Koje je ono jezero u daljini - Wannsee? Malo je preveliko da bude Grunewaldsee ili Teufelssee, a sudeći prema starim stablima koje okružuju ovo mjesto,rekla bih da moramo biti negdje uz rijeku Havel. Tu se nalazimo, zar ne?" Nikakva reakcija nije uslijedila s drugog kraja prostorije, osim usporenog uzdaha dok ju je Rio promatrao mračnim, bezizražajnim pogledom. Donio joj je doručak. Prišla je kvadratnom stoliću i otmjenom kauču usred primaćeg dijela, gdje je na pladnju od koštanog porculana stajao omlet, kolutići kobasice, prženi krumpirići i debela kriška tostiranog kruha. Bila je tu i čaša soka od naranče, kava i uštirkani bijeli laneni rupčić umetnut ispod blistavog seta srebrnog pribora za jelo. Nije mogla odoljeti mirisu kave dok se približavala kako bi pogledala što joj je sve donio. Spustila je dvije kockice u šalicu, zatim ulila dovoljno punomasnog mlijeka kako bi napitak bio sladak i mliječan, baš onako kako je voljela. "Znaš, na stranu to što sam oteta, ali moram priznati da vi ljudi zbilja znate kako se ophoditi sa svojim taocima." "Ti nisi talac, Dylan." "Ne, zatočenik je bolja riječ. Ili se tvoja vrsta, kako si rekao, radije služi manje očitim terminom — kućni pritvorenik, možda?" "Nisi ništa od navedenog." "Pa, sjajno!" odvratila je hinjenim oduševljenjem. "Kad onda mogu poći kući?" Nije zapravo očekivala odgovor. Naslonio se natrag u naslonjaču i prekrižio duge noge, jedan gležanj prebacivši preko drugog. Danas je bio vrlo zamišljen, kao da nije znao što bi s njom. A nije joj promaknula činjenica da se, dok je ona sjedila na kauču i grickala tost, njegov usplamtjeli pogled zadržao na njezinu tijelu. Da ne spominje njezin vrat. U mislima joj bljesne što joj je rekao prije nekoliko sati: Mogu te nanjušiti, Dylan, i želim te okusiti. Želim te...

49

Takvo što definitivno nije umislila. Riječi su joj se opetovano vrtjele u mislima još otkako ih je zarežao kroz vrata. I dok ju je sad pomno promatrao, mračnim zanimanjem koje je bilo nedvojbeno muško, Dylan jedva da je mogla disati. Spustila je pogled na pladanj, najednom vrlo smetena. "Buljiš u mene", promrsila je jer ju je to nijemo promatranje izluđivalo. "Samo se pitam kako tako inteligentna žena poput tebe može odabrati takvu vrstu posla kojim se baviš. Ne čini mi se da ti odgovara." "Sasvim mi odgovara", rekla je Dvlan. "Ne", rekao je. "Uopće ti ne odgovara. Pročitao sam neke članke na tvom računalu - uključujući i nekoliko starijih. Ti članci nisu napisani za ono smeće za koje sad radiš." Otpila je gutljaj kave, osjetivši nelagodu zbog njegove pohvale. "Te datoteke su privatne. Zbilja mi nije drago što si kopao po mom računalu kao da je tvoje." "Pisala si dosta o umorstvu u unutrašnjosti države. Članci koje sam pročitao na računalu već su nekoliko godina stari, ali bila si dobra, Dylan. Vrlo si pametna, zanimljivo pišeš. Bolje nego što misliš." "Isuse", Dylan je promrmljala ispod daha. "Rekla sam da su te datoteke privatne." "Da, rekla si. Ali znatiželjan sam. Zašto ti je baš taj slučaj bio toliko važan?" Dylan je odmahnula glavom i odmaknula se od svog doručka. "Bio je to moj prvi zadatak nakon fakulteta. Taj je dječačić nestao u jednom gradiću na sjeveru. Policija nije imala osumnjičenike ni bilo kakve tragove, ali postojala su nagađanja da bi otac mogao biti umiješan. Bila sam željna brze slave, pa sam počela kopati po povijesti tog lika. Bio je liječeni alkoholičar koji nikad nije imao redovan posao, školski primjer katastrofalnog oca." "Ali, je li bio ubojica?" upitao je ozbiljno Rio. "Mislila sam da jest, iako su svi dokazi bili temeljeni samo na indicijama. No, u dubini duše, bila sam uvjerena u njegovu krivnju. Nije mi se nimalo sviđao i znala sam da ću, budem li dovoljno duboko kopala, pronaći nešto čime ću to dokazati. Nakon nekoliko lažnih tragova, nabasala sam na djevojku koja je znala tu i tamo pričuvati dječaka. Kad sam s njome razgovarala za priču, rekla je da je viđala masnice na dječaku. Rekla je da je tip tukao maloga, da je čak i osobno tomu svjedočila." Dylan je uzdahnula. "Sve sam to objavila. Bila sam toliko željna da napišem priču da nisam provjerila izvore." "Što se dogodilo?" "Ispostavilo se da je ta djevojka spavala s tim likom i da mu se zapravo svetila. Nije on bio nikakav otac godine, da se razumijemo, ali sasvim ga sigurno nije ni ubio. Nakon što sam bila otpuštena iz novina, slučaj se raspao kad su DNK analizom povezali dječakovu smrt s muškarcem koji mu je bio prvi susjed. Otac je bio nevin, a ja sam uzela dug odmor od novinarstva." Riove su se tamne obrve izvile. "I onda si završila pišući o ukazanjima Elvisa i ljudima koje su oteli izvanzemaljci." Dylan je slegnula ramenima. "Aha, pa, bio je to logičan slijed." Ponovno je zurio u nju promatrajući je jednakom zamišljenom šutnjom kao i prije. Nije mogla ni misliti kad ju je tako gledao. Imala je dojam da je nekako izložena, ranjiva. Nije joj se ni najmanje sviđao taj osjećaj. "Večeras odlazimo, kao što sam jučer spomenuo", rekao je prekinuvši nelagodnu tišinu. "Ranije ćeš večerati, ako želiš, a onda ću se u sumrak vratiti po tebe da te pripremim za putovanje." Ovo nije zvučalo naročito obećavajuće. "Da me pripremiš... kako?" "Ne smijemo dopustiti da prepoznaš ovu lokaciju, kao ni onu na koju idemo. Zato večeras, prije nego pođemo, morat ću te dovesti u lagani trans." "Trans. Misliš, hipnotizirat ćeš me?" morala se nasmijati. "Daj se uozbilji. Kako bilo, takve stvari na mene nikad ne djeluju. Imuna sam na moći sugestije, pitaj moju majku ili mog šefa." "Ovo je nešto drukčije. I djelovat će na tebe. Već je djelovalo." "Kako to misliš, već je djelovalo?" On neodređeno slegne ramenima. "Koliko se sjećaš puta iz Praga?"

50

Dylan se namrštila. Prilično malo, zapravo. Sjećala se kad ju je Rio gurnuo u stražnju prikolicu kamiona, zatim mraka kad je vozilo krenulo. Sjećala se da je bila silno uplašena i da je zahtijevala da joj kaže kamo je odvodi i kakve su mu namjere. A onda... ništa. "Pokušala sam ostati budnom, ali bila sam strašno umorna", promrmljala je pokušavajući se prisjetiti neke minute onoga što je bilo višesatno putovanje, ali uzalud. "Zaspala sam putem do ovamo. Kad sam se probudila, bila sam već u ovoj sobi..." Blago izvijanje njegovih usana bilo je malo previše samozadovoljno. "I opet ćeš spavati sve dok ne budem poželio da se probudiš. Mora biti tako, Dylan. Žao mi je." Željela je ispaliti nekakvu upadicu o tome kako je komično zvučala cijela ova situacija. Od sranja o vampirima koje joj je pokušao prodati jučer, do ovih besmislica o transu i odlasku na tajne lokacije - ali, najednom joj više ništa nije bilo toliko smiješno. Činilo joj se nemoguće ozbiljno. Odjednom joj se činilo suviše stvarno. Gledala ga je kako sjedi tamo, taj muškarac koji je bio drukčiji od svih koje je ikad upoznala. I nešto joj je šaptalo u podsvijesti da ovo nije bila šala. Sve što joj je rekao bila je istina, bez obzira koliko nevjerojatno zvučalo. Dylanin se pogled spuštao od njegova stoičkog, bezizražajnog lica do snažnih ruku čvrsto prekriženih na prsima. Tetovaže što su se izvijale oko njegovih bicepsa i podlaktica bile su drukčije nego kad ih je prošli put vidjela. Sad su bile svjetlije, tek nekoliko nijansi tamnije od maslinaste boje njegove kože. Jučer su bile crvene i zlatne — bila je sigurna u to. "Što se dogodilo s tvojim rukama?" izlanula je. "Tetovaže ne mijenjaju boje tek tako..." "Ne", rekao je spustivši pogled na sad gotovo sasvim izblijedjelo znakovlje. "Tetovaže ne mijenjaju boje. Ali dermaglifovi mijenjaju." "Dermaglifovi?" "Urođeno znakovlje na koži pripadnika Vrste. Prenose se s oca na sina i služe kao pokazatelji emocionalnog i fizičkog stanja." Rio je zadigao kratke rukave svoje majice razotkrivši još više zamršenih uzoraka na svojoj koži. Prelijepi isprepleteni lukovi i geometrijski oblici plemenskih crteža protezali su se sve do ramena i nestajali pod majicom. "Dermaglifovi funkcioniraju kao zaštitna kamuflaža nasljednika rase. Drevni su bili prekriveni njima od glave do pete. Svaka generacija potomaka Vrste rađa se s manje dermaglifova, koji su i manje zamršeni jer se originalna krvna veza razrijedila genima Homo sapiensa." Dylanina glava se vrtjela od mnoštva pitanja, toliko da nije znala koje bi prvo postavila. "Trebala bih povjerovati u to da ne samo što si jedan od živih mrtvaca, nego i da se živi mrtvaci mogu razmnožavati?" Blago se podsmjehnuo. "Mi nismo živi mrtvaci. Vrsta je dugovječna, hibridna rasa koja je začeta prije više tisuća godina na ovom planetu. Genetski, mi smo dijelom ljudi, dijelom nezemaljska bića." "Nezemaljska", ponovila je Dylan, mirnije nego što je mogla vjerovati. "Misliš... izvanzemaljci? Samo da razjasnimo, ti zapravo govoriš o vampirima izvanzemaljcima. Jesam li dobro shvatila? To je ono što govoriš?" Rio je kimnuo. "Osmorica takvih stvorova došla su na Zemlju prije mnogo vremena. Silovali su žene i ubili bezbroj ljudi. Naposljetku, jedno od tih silovanja bilo je izvršeno na ljudskoj ženi koja je mogla nositi izvanzemaljsko sjeme i iznijeti trudnoću. Te žene su bile poznate Prasestre. Iz njihovih utroba potječe prva generacija moje rase." Sve što je netom čula graničilo je s čistim bezumljem, ali u Riovu iskrenom glasu nije bilo dvojbe. Vjerovao je u ono što je govorio, stopostotno. I zato što je bio toliko smrtno ozbiljan, Dylan je nalazila da joj je teško ne povjerovati. Da ne spominje činjenicu da je na vlastite oči vidjela kako se znakovlje na njegovoj koži, što god bilo i odakle god uistinu potjecalo, mijenjalo na način koji prkosi logici. "Tvoji dermaglifovi su danas tek neznatno tamniji od tvoje kože." "Da." "Ali jučer su bili mješavina crvene i zlatne zato što..." "Zato što sam se trebao nahraniti", rekao je ravnodušno. "Nužno mi je trebala krv i morao sam je dobiti izravno iz otvorene ljudske žile." O, Isuse. Zbilja je bio ozbiljan. 51

Dylan se zgrčio želudac. "Znači, ti... sinoć si se nahranio? Govoriš mi da si sinoć izišao i pio nečiju krv?" Gotovo je nezamjetno kimnuo glavom. Njegove je oči prožimala tuga, neka vrsta osobne patnje zbog koje se doimao ubojitim, ali istodobno i ranjivim. Sjedio je tamo, naizgled ustrajan u nakani da je uvjeri kako je bio čudovište, ali nikad u životu nije vidjela tako žalostan izraz na nečijem licu. "Nemaš očnjake", slabašno je istaknula; um joj je još uvijek odbijao prihvatiti ono stoje čula. "Nemaju li svi vampiri očnjake?" "Imamo ih, ali nisu uvijek izduženi. Naši gornji očnjaci izbijaju s rastućom gladi, ili kao reakcija na pojačane emocije. Taj je proces fiziološki, baš kao i reakcije naših dermaglifova." Dok je govorio, Dylan je pomno promatrala njegova usta. Zubi su mu bili ravni, bijeli i snažni iza punih, senzualnih usana. Nisu to bila usta koja su namijenjena divljaštvu, nego zavođenju. I zbog toga su vjerojatno bila još opasnija. Riove prelijepo oblikovane usne bile su takve da bi ih svaka žena poželjela osjetiti na svojima, a da im ni na kraj pameti ne bude da bi mogla postati smrtonosna. "Zbog naših izvanzemaljskih gena, naša koža i oči su hiperosjetljivi na Sunčevu svjetlost", dometnuo je smireno kao da govori o vremenskoj prognozi. "Produljeno izlaganje ultraljubičastim zrakama je smrtonosno za sve pripadnike Vrste. Zato su prozori zasjenjeni tijekom dana." "Oh", Dylan je promrmljala osjećajući kako kima glavom kao da je sve što čuje savršeno razumno. Dakako da moraju blokirati ultraljubičaste zrake. Svaka budala zna da će se vampir zapaliti poput papirnatog rupčića kad ga staviš pod povećalo i ostaviš na suncu. Kad malo bolje promisli, zbilja nijednom nije vidjela Rija na dnevnoj svjetlosti. U planinskoj pećini, bio je zaštićen od sunca. Kad ju je pratio iz Jičina do Praga, bila je kasna večer, mrkli mrak. Prošle noći kad je otišao u lov za žrtvom, očito se pobrinuo vratiti prije zore. Daj se saberi, Dylan. Ovaj muškarac nije vampir - ne zaista. Moralo je postojati neko bolje objašnjenje za ovo što se događalo. Samo zato što je Rio zvučao smireno i razumno, to nije značilo da nije sasvim poludio i bio rastrojen. Totalni psihić. Morao je biti. Što je, uostalom, s drugim ljudima na ovom raskošnom imanju? Još umišljenih vampira koji vjeruju da su potomci izvanzemaljske rase alergične na sunce? A tu je bila i ona, neželjena sudionica, koju su oteli i zatočili pripadnici imućnog krvopijskog kulta uvjereni daje nekako povezana s njima zbog najobičnijega biljega koji nosi od rođenja. Kvragu, ovo je zbilja zvučalo kao bogomdana priča za naslovnicu tabloida. Ali ako je makar nešto od svega što je Rio rekao bila istina...? Blagi Bože, ako je samo nešto od svega što je čula bilo istinito, onda je pred njom novinska priča koja bi doslovce mogla promijeniti svijet. Ona koja bi izmijenila stvarnost svakom ljudskom biću na planetu. Jeza joj se podizala kralježnicom kad je promislila koliko sve ovo može biti značajno. "Imam mali milijun pitanja", promrsila je dobacivši mu pogled na drugi kraj sobe. Kimnuo je dok je ustajao s naslonjača. "Sasvim razumljivo. Dao sam ti dosta toga što valja provariti, a čut ćeš još prije nego dođe vrijeme da doneseš odluku." "Vrijeme da donesem odluku?" upitala je gledajući ga kako odlazi prema vratima. "Čekaj malo. Što ću to morati odlučiti?" "Hoćeš li se zauvijek pridružiti Vrsti ili se vratiti svom starom životu bez znanja o nama." Nije pojela doručak, a večeru koju joj je Rio donio kasnije tog dana također nije ni dotaknula. Nije imala apetita za jelo, samo neobuzdanu glad za odgovorima. No, rekao joj je da sačuva svoja pitanja, i kad se vratio kako bije obavijestio da je došlo vrijeme za polazak, Dylan je osjetila iznenadan val drhtavice. Pred njom se otvorio prolaz, ali s druge strane je vladao mrak. Ako poviri u taj mrak, hoće lije progutati? Hoće li biti povratka? "Ne znam jesam li spremna", rekla je opčinjena Riovim pogledom dok joj je prilazio u sobi. "Ja... plašim se kamo idemo. Plašim se što bih sve mogla vidjeti." 52

Podignula je pogled prema licu svog otmičara čekajući riječi ohrabrenja, bilo što samo da joj pruži nadu da će sve dobro završiti. Nije joj ponudio ništa slično, ali kad je ispružio ruku i spustio dlan na njezino čelo, dodir mu je bio nježan, nevjerojatno topao. Bože, bio je tako ugodan. "Spavaj", rekao je. Čvrsta zapovijed prošla joj je umom poput mekanog baršuna po goloj koži. Drugom joj je rukom obgrlio leđa, baš kad su joj se koljena zanjihala. Zagrljaj mu je bio snažan, utješan. Mogla se rastopiti u toj snazi, pomislila je, dok su joj se oči sklapale. "Spavaj sad, Dvlan", prošaptao joj je u uho. "Spavaj." I zaspala je.

53

TRINAESTO POGLAVLJE Jedan od crnih terenaca koji je pripadao Redu čekao je u privatnom hangaru kad je mali mlažnjak iz Berlina sletio na pistu bostonske zračne luke Logan. Rio i Dylan bili su jedini putnici u elegantnom dvomotorcu Gulfstream. Zrakoplov i njegovi ljudski piloti bili su uvijek dostupni pripadnicima Reda, iako, što se tiče dvojice letača, primali su svoju izdašnu plaću od vrlo tajnovite, vrlo imućne korporacije koja je zahtijevala - i imala - apsolutnu diskreciju i odanost. Bili su toliko bogato nagrađeni da nisu ni trepnuli kad je Rio unio nesvjesnu ženu u transu u berlinskoj zračnoj luci, niti kad ju je u istom stanju iznio iz aviona devet sati kasnije u Bostonu. S Dylan koja je mirno spavala u njegovu naručju, te naprtnjačom i torbom prebačenom preko ramena, Rio se spustio niz stube na pistu. Kad je prešao kratku razdaljinu do Range Rovera koji je čekao u hangaru, Dante je izišao s vozačeva mjesta i naslonio se laktom na otvorena vrata. Bio je odjeven u odjeću za noćnu ophodnju - majicu dugih rukava, vojničke hlače i čizme - sve crno, kao što je bila i njegova gusta kosa što mu je dopirala do ramena. Crni poluautomatski pištolj bio mu je privezan za remen ispod lijeve ruke, dok mu je drugi pištolj bio privezan za bedra, ali dva zaobljena bodeža od titanija u koricama na bokovima bila su oružje bez kojeg Dante nikad nije izlazio. Jedan od novaka u Redu bio je s Danteom, noseći pušku. Bivši agent Utočišta tame, Sterling Chase, također odjeven u bojnu odjeću i naoružan do zuba, uputio je Riju pozdrav lamanjem glave iz unutrašnjosti vozila. Chase je izgledao opako kao i ostali ratnici, njegova oštra zlatna kosa bila je prekrivena crnom pletenom kapom, a čeličnoplave oči, tvrde i ukočene, isticale su se na njegovu mršavom licu. Ipak, njegov promućurni pogled bio je ponešto prazniji nego što je Rio pamtio. Sada jedva da je bilo traga onome uštogljenom, čistunskom birokratu koji se pojavio u Redu prošlog ljeta tražeći njihovu pomoć, koji je pokušavao postaviti neka svoja pravila istodobno očekujući da ratnici surađuju s njime. Dante je ne tako ljubazno, štoviše podrugljivo, nazvao agenta Harvard, nadimkom koji je mu je ostao čak i kad je Chase napustio svoj stari život civila i pridružio se Redu. "Isusek", rekao je Dante široko se nacerivši kad je Rio prišao s tromom Dylan u rukama. "Stvarno si nestao s radara. Pet mjeseci je jebeni odmor, stari moj." Ratnik se cerekao dok je otvarao stražnja vrata terenca i pomagao Riju da ubaci Dylan i njezinu prtljagu. Kad su se smjestili, Dante ih je zatvorio, a zatim skočio natrag za upravljač. Okrenuo se sučelice Riju. "Barem si se vratio kući s lijepim suvenirom, a?" Rio je zagunđao bacivši pogled na Dylan koja je spavala na sjedištu pokraj njega. "Ona je novinarka. I Prasestra." "Čuo sam. Svi smo čuli. Gideon nam je ispričao sve o tvom susretu s ovom Louis Lane tamo u Pragu", rekao je Dante. "Ne beri brigu, stari. Stavit ćemo poklopac na njezinu priču i slike prije nego bilo kakvo sranje iziđe u javnost. Što se tiče nje, već smo se pobrinuli da joj pronađemo mjesto u Utočištu tame ako to bude njezin izbor nakon što sve bude gotovo. Smatraj to riješenim." Rio nije posumnjao ni u jednu riječ koju je Dante izgovorio, ali nije mogao a da se ne upita što će Dylan na kraju odabrati. Odabere li Utočište tame, bit će samo pitanje vremena kad će je kakav tamošnji mudrijaš uvjeriti da treba i mora biti njezin mužjak. Bog zna da joj neće nedostajati kandidata. Sa svojom neobičnom ljepotom, privlačit će ih kao svjetlost leptiriće, i Riju se stisnu zubi zbog pomisli na hrpu uglađenih laskavaca i uglavnom beskorisnih civila koji joj se upucavaju. Iako, nije znao zašto bi ga trebalo biti briga što će raditi i s kime. Nije imao nikakve namjere s njom, osim da čim prije spriječi katastrofu koju je izazivala njezina prisutnost. Ili radije, katastrofu koju je sam izazvao dok se koprcao u vlastitu jadu umjesto da je digao u zrak onu prokletu pećinu kao što mu je bilo povjereno. Povratak u Boston samo ga je tjerao da se poželi vratiti u ono gorje, pritisnuti detonator i promatrati kako ga tone stijena zauvijek zatrpavaju. "Što si radio tamo cijelo ovo vrijeme?" upitao je Chase ležerno mu postavivši pitanje koje nije sasvim prikrilo mužjakovu sumnjičavost. "Rekao si Nikolaju da ćeš se pobrinuti za pećinu i potom sam otići u Španjolsku. Po njegovim riječima, činilo se da namjeravaš napustiti Red. Bilo je to prije pet mjeseci i otada od tebe nismo čuli ni glasa, a onda se pojaviš donoseći nam nevolje i loše vijesti. Koji je to kurac?" 54

"Ohladi malo, stari", savjetovao ga je Dante ošinuvši ga smrknutim pogledom sa svoga sjedala. Obratio se Riju: "Slobodno ignoriraj Harvarda. Napaljen je cijelu večer jer nije bio u prilici poigrati se svojom Berretom." "Ne, zbilja", rekao je Chase očito ne kaneći odustati. "Baš sam znatiželjan. Što se zapravo događalo s tobom od veljače kad smo te ostavili u onoj planini s torbom punom dinamita? Zašto si ovoliko čekao da obaviš vražji posao? Zašto si promijenio plan?" "Nije došlo ni do kakve promjene plana", odvratio je Rio susrevši se s ispitivačkim pogledom ratnika na suvozačevu mjestu. Nije mogao biti uvrijeđen zbog izazivačkog tona. Chase je imao puno pravo postavljati pitanja - svi su imali pravo - i nije bilo puno toga što je Rio mogao reći u svoju obranu. Dopustio je da ga svlada slabost ovih nekoliko mjeseci, i sad je to morao ispraviti. "Imao sam zadatak u kojem sam podbacio. Vrlo jednostavno." "Pa nije baš da smo se i mi ovdje ubili od posla", ubacio se Dante. "Otkako smo pronašli tu hibernacijsku komoru u okolici Praga, pratimo tragove o mogućem postojanju Drevnog i svi su se pokazali pogrešnima. Chase je nešto sam pokušao pročačkati u Utočištu tame i u Agenciji, ali ni ti se izvori nisu pokazali korisnima." Na suvozačevu mjestu, Chase je potvrdno kimnuo. "Iako se čini nemogućim, ali ako je taj Drevni ovdje negdje, kujin sin se skrio duboko pod zemljom." "A što je s obitelji Vrste iz Njemačke koja je bila povezana s Drevnim u srednjem vijeku?" upitao je Rio. "Odolfovi", rekao je Dante odmahujući glavom. "Nema preživjelih. Onih nekoliko koji se nisu preobrazili u Krvožedne i skončali od krvožeđe tijekom godina, ili su nestali, ili umrli od drugih uzroka. Cijela obitelj Odolf je izumrla." "Sranje", promrmljao je Rio. Dante je kimnuo. "To je otprilike sve što imamo. Samo gomila mrtvaca i slijepih ulica. Ne kanimo odustati, ali kako stvari stoje, tražimo jebenu iglu u plastu sijena." Rio se namrštio, razmišljajući o mogućnostima skrivanja nezemaljskog stvora kao što je onaj kojeg Red trenutačno traži. Bilo bi vraški teško ne primijetiti gotovo dva i pol metra visokog, ćelavog, dermaglifovima prekrivenog vampira s nezasitnom glađu za krvlju. Taj bi Drevni stršio čak i među najgorim ništarijama među Vrstom. Jedini razlog zašto je Drevni ostao nezamijećen bila je hibernacijska komora u kojoj je ležao u zabačenoj planini u češkom gorju. Netko je oslobodio stvora iz njegove skrivene kripte, ali Red nije imao načina doznati kada ni kako, pa čak nije li krvožedno biće preživjelo buđenje. Uz malo sreće, taj divlji pasji sin mogao bi već odavno biti mrtav. Druga je mogućnost bio scenarij koji nitko, bio pripadnik Vrste ili ljudske rase, ne bi želio ni zamisliti. Dante je pročistio grlo nakon dugotrajne šutnje, a ton mu je bio ozbiljan. "Čuj, Rio. S čime god da si se nosio ovih proteklih mjeseci kad nam nisi bio dostupan, drago mi je što si se vratio u Boston. Svima nam je drago." Rio je ukočeno kimnuo kad je susreo ratnikov pogled. Nema smisla govoriti Danteu ni bilo kome drugome da je njegov povratak samo privremen. Posljednje što je Redu trebalo bio je slabić poput njega. Nema sumnje da su već o tome raspravljali nakon što ih je Gideon obavijestio o Riovu povratku. Dante susretne njegov pogled u retrovizoru. "Spreman za pokret, amigo?" "Aha", rekao je Rio. "Više nego spreman." Metalni zveket ključanice koja se otključava odjeknuo je poput pucnja odbivši se o grubo izdubljene granitne zidove tunela. Vrata su bila stara, nauljeno drvo crno poput groba i prastaro poput kamena izdubljenog u zemlji kako bi se stvorio dugačak tunel i ćelija skrivena na njegovu kraju. No, tu je bio i kraj svom primitivizmu. Iza kamena, drva i kovanih željeznih vrata nalazio se laboratorij opremljen najsofisticiranijom tehnologijom. Razvijao se tijekom godina, uz pomoć najboljih živućih znanstvenika i robotiku koja se mogla kupiti novcem. Ljudsko osoblje koje je upravljalo laboratorijem unovačeno je iz nekih od najnaprednijih bioloških instituta u državi. Sad su bili Poslušnici, njihovi umovi bili su porobljeni, a odanost neupitna. Sve s jednim ciljem. Sve zbog pojedinca koji nije bio nalik ni jednome stvoru na ovome svijetu. 55

Taj je pojedinac čekao na kraju prolaza, iza elektronički četverostruko osiguranih čeličnih vrata. Iza njih je bila ćelija konstruirana posebno za njega, nezemaljskog stvora s planeta sasvim drukčijeg od ovoga na kojem je sad živio. Bio je on Drevni - posljednji preživjeli predak hibridne rase poznate kao Vrsta. Star više tisuća godina, bio je moćniji od čitave vojske ljudi, čak i ovako čuvan u svom trenutnom stanju kontrolirane gladi na rubu skapavanja. Glad ga je oslabila, što je i bila namjera, ali ga je također i razjarila, a gnjev je uvijek bio značajan faktor kad se radilo o nadzoru moćnog stvora kao što je ovaj koji je sad podizao svoju ćelavu, glifovima iscrtanu glavu u ćeliji. Šipke od visoko koncentriranih ultraljubičastih zraka, debljine pet centimetara, dodatno su osiguravale ćeliju, i to učinkovitije od najjačeg čelika. Drevni ih neće ni pokušati provaliti; učinio je to prije više godina i umalo ostao bez desne ruke zbog opeklina. Imao je na glavi masku kako bi ostao miran, te kako bi zaštitio oči od snage ultraljubičastih zraka svoje tamnice. Bio je sasvim nag, jer ovdje se nije imao čega stidjeti, ali i zato što je bilo od ključne važnosti da njegov čuvar može nadgledati makar i najmanju promjenu u dermaglifovima koji su prekrivali svaki milimetar njegove nezemaljske kože. A što se tiče robotiziranog remenja na vratu tog stvora, te na udovima i torzu, bili su namješteni kako bi se iz njega uzela dnevno propisana doza tekućina i uzoraka tkiva. "Zdravo, djede", otegnuo je onaj koji je držao Drevnog kao zatočenika već nekih pedesetak godina. On sam bi po ljudskim standardima bio izrazito star - vjerojatno je imao blizu četiristo godina. Nije da je više brojio, na kraju krajeva, nije mu bilo ni važno. Kao jedan od Vrste, bio je zapravo u jeku mladosti. S Drevnim kojeg je tajno, i uspješno, čuvao pod svojom kontrolom čitavo ovo vrijeme, osjećao se poput boga. "Rezultati jučerašnjih pretraga, Gospodaru." Jedno od ljudskih bića koji su mu služili preda mu fascikl s izvješćima. Nisu ga zvali imenom; nitko od njih. Nitko ovdje nije znao tko je uistinu bio. Rodio se kao sin Dragosov, otac mu je bio pripadnik Prve generacije mužjaka Vrste kojemu je, pak, otac bio upravo ovaj stvor zatočen u UV ćeliji izgrađenoj u ovoj podzemnom brlogu. Rođen u tajnosti i odveden da ga odgoje stranci, trebalo mu je mnogo godina da napokon otkrije svrhu svog postojanja. A još više da se dočepa nagrade koja će ga vinuti u visine. "Jesi li se lijepo odmorio?" lijeno je upitao svojega zatočenika dok je zatvarao fascikl s rezultatima pretraga i izvješćima. Stvor nije odgovorio, samo je rastegnuo usne i duboko udisao, ispuštajući zrak kroz goleme izdužene očnjake. Prestao je govoriti ima tome već desetljeće, bilo zbog ludila, bijesa, ili prkosa, njegov unuk nije znao. Niti ga je naročito bilo briga. Nije među njima bilo ljubavi. Drevni je, unatoč tome što mu je bio bliski srodnik, ponajprije bio sredstvo za postizanje cilja. "Sad možemo početi", rekao je tamničar svome zatočeniku. Utipkao je šifru u računalo koje će izdati naredbu robotici u ćeliji da obavi uzimanje uzoraka. Testiranja su bila bolna, obilata i dugotrajna... ali nužna. Skupljali su se uzorci tjelesnih tekućina, a tkiva se seciralo. Zasad, eksperimenti nisu urodili značajnim uspjehom, no postojala je nada, i to je bilo dovoljno. Kad se posljednji uzorak izvadio i katalogizirao, Drevni se od iznemoglosti svalio na pod ćelije. Njegovo je golemo tijelo drhtalo i grčilo se dok je njegova napredna fiziologija radila na tome da zacijeli ozljede nastale tijekom postupka. "Ostao nam je samo još jedan postupak", rekao je tamničar. A taj je posljednji bio najvažniji — i najokrutniji — za vampira koji se oporavljao iza UV svjetlosnih rešetaka svoje ćelije. Zaključana u drugoj, više rudimentarnoj ćeliji, nalazila se ljudska žena pod snažnom dozom narkoze, nedavno oteta s ulice. I ona je bila naga, njezina crna kosa s gotičkom frizurom bila je skraćena kako bi joj se bolje izložio vrat. Pogled joj je bio neusredotočen, a zjenice raširene od lijekova koji su joj nedavno ubrizgani u krvotok. Nije vrištala niti se otimala dok su je dvojica Poslušnika izvodila iz ćelije pa uvodila u glavni dio laboratorija. Njezine su male dojke poskakivale svakim tromim korakom, a glava joj je padala unatrag i na 56

ramena, otkrivajući mali biljeg u obliku suze u kolijevci polumjeseca koji je imala ispod brade. Njezina bosa stopala mlitavo su se pomicala kad su ih stavljali u stremene na automatiziranom stolcu koji će provesti kroz UV rešetke i direktno u središte ćelije Drevnoga. Jedva da se trgnula kad je stolica bila nagnuta unatrag, pripremajući je za ono stoje slijedilo. Unutar ćelije, remenje na golemom mužjaku se blago opustilo, omogućivši mu da se baci na nju kao grabežljivac. "Sad ćeš se nahraniti", rekao mu je tamničar. "A onda ćeš je oploditi."

57

ČETRNAESTO POGLAVLJE Bilo je prokleto nestvarno ponovno biti u skloništu. Ali koliko god mu to bilo neobično, još mu je čudnije bilo ući u svoje privatne odaje unutar podzemnog stožera Reda u okolici Bostona. Dante i Chase su otišli u tehnički laboratorij odmah nakon dolaska, ostavivši Rija da se sam bakće s Dylan. Pretpostavio je da su mu ratnici time dali priliku da se malo prilagodi starom načinu života, onom koji mu je Eva prije godinu dana oduzela svojom izdajom. Nije odavno bio u svojim odajama, ali mjesto je izgledalo točno kakvim ga se i sjećao. Točno kakvim gaje i ostavio, nakon eksplozije u skladištu koja ga je poslala u bolničko krilo skloništa na nekoliko mjeseci oporavka. Apartman koji je nekoć dijelio s Evom kao da je bio uhvaćen u vremenskoj kapsuli. Sve je bilo zamrznuto na svom mjestu od te paklene noći, kad su on i njegova braća otišli gore na površinu kako bi uništili jazbinu Krvožednih i kad su naletjeli na ubojitu zasjedu. Zasjedu kojom je orkestrirala njegova Prasestra. A ovdje u skloništu, nakon što se razotkrila njezina prevara i Rio je se odrekao, stavila je sebi nož pod vrat. Ubila se nad njegovim krevetom u bolničkom krilu, ali ovdje je u odajama Rio najviše osjećao njezinu prisutnost. Evin osobni dodir bio je posvuda, od kičastih umjetnina koje je nevoljko dopustio da ih objesi po zidovima, do golemih zrcala postavljenih uz garderobu na drugom kraju sobe, uz podnožje golemog kreveta. Rio je odnio Dylan kroz elegantnu dnevnu sobu pa kroz francuska vrata sa zastorima koja su vodila do spavaćeg dijela. Uhvatio je svoj odraz u staklu dok ju je odnosio do kreveta i pažljivo polagao na plahte boje tamne šljive. Lecnuo se na tamno, uništeno lice stranca koje ga je gledalo. Iako odjeven u lijepu odjeću koju mu je dao Reichen, i dalje je izgledao čudovišno - još i više kad je ugledao malaksalu ljepoticu kako spava u njegovu naručju, potpuno pod njegovom milošću. Bio je čudovište, a za to nije mogao svaliti krivnju samo na Evu. Rođenje kao zvijer i ubojica; sad je samo slučajno tako i izgledao. Dylan se malo promeškoljila kad ju je spustio na madrac i postavio joj jedan od mekanih jastuka pod glavu. "Probudi se", rekao je prešavši joj lagano dlanom preko čela. "Dovoljno si spavala, Dylan. Sad se možeš probuditi." Nije joj morao pomilovati obraz kako bije probudio iz transa. Nije morao ostaviti prste da počivaju na baršunastoj koži posutoj sićušnim pjegicama boje breskve. Nije morao dodirivati profinjenu liniju njezine čeljusti... ali nije mogao odoljeti. Njezine su se oči otvorile uz treptanje. Tamnosmeđi rub obrva podigao se i Rio je bio zarobljen zlatnozelenim sjajem njezina pogleda. Kasno je pustio da mu ruka padne pored njezina lica, mogao je vidjeti da je primijetila da je dodiruje. Nije se trznula od gnušanja, samo je blago uvukla dah kroz razdvojene usne. "Bojim se", prošaptala je glasom slabašnim i napetim od dugotrajnog sna u koji ju je doveo. Nije bila svjesna transa ni putovanja. Svojim je ljudskim umom mislila da je i dalje na Reichenovu imanju, njezina je svijest uzela stanku u trenutku prije nego što je s Riom napustila Berlin. "Bojim se kamo ćeš me odvesti..." "Već smo tamo", rekao joj je Rio. "Upravo smo stigli." Panika joj se ogledala u očima. "Kamo.." "Doveo sam te u sklonište Reda. Sad si u mojim odajama, i ovdje si sigurna." Pogledala je oko sebe, na brzinu upijajući okruženje. "Ovdje živiš?" "Nekad sam živio." Ustao je i odmaknuo se od kreveta. "Udobno se smjesti. Ako ti bilo što zatreba, samo pitaj. Pobrinut ću se da to i dobiješ." "Kako bi bilo da me odvezeš do mog stana u New Yorku?" rekla je očito se sasvim pribravši. "Ili da mi doneseš GPS i pokažeš gdje se trenutačno nalazimo, pa ću se sama snaći na putu do kuće." Rio je prekrižio ruke na prsima. "Ovo je tvoj dom za sada, Dylan, jer si Prasestra, i prema tebi će se svi ophoditi onako kako zaslužuješ. Imat ćeš hranu i svu udobnost, što god ti bude trebalo. Nećeš biti zaključana unutar ovog apartmana, ali uvjeravam te da nemaš kamo pobjeći, čak i da pokušaš. Ovo sklonište je potpuno osigurano. Moja braća i ja ti nećemo nauditi, ali budeš li pokušala napustiti sklonište, znat ćemo to prije nego što zakoračiš u hodnik. Pokušaš li pobjeći, pronaći ću te, Dylan." 58

Neko je vrijeme ostala šutke gledajući ga kako govori, procjenjujući njegove riječi. "A što ćeš mi onda učiniti, baciti me na pod i ugristi me za vrat?" Cristo. Rio je osjetio kako mu sva krv nestaje iz lica na samu pomisao. Znao je da ona misli kako je to čin nasilja, ali njemu je prizor Dylan pritisnute ispod njegova tijela dok joj probija nježnu kožu očnjacima bio čista erotika. Uzbuđenje se kovitlalo njime u vrelom vrtlogu i razlijevalo njegovim preponama. Još uvijek je mogao osjetiti onu svilenkastu kožu pod svojim prstima, a sad je i drugi dio njegova tijela žudio da je upozna. Okrenuo joj je leđa, bijesan na svoju brzu tjelesnu reakciju. "Tamo u Jičinu sam čula priču o muškarcu kojeg je napao demon. Stari seljanin je svjedočio tomu, rekao je da se demon spustio s obližnje planine kako bi se nahranio. Kako bi popio ljudsku krv." Rio je stajao tamo zureći u vrata pred sobom dok je Dylan govorila. Znao je na koju noć misli, sjećao se jasno jer je to bio posljednji put kad si je dopustio da se nahrani. Bilo je prošlo gotovo dva tjedna bez da se nahranio kad se odšuljao do skromne farme na rubu šume u podnožju planine. Skapavao je od gladi i to ga je učinilo neopreznim. Starac mu je prilazio - vidio je napad, vidio je kako Rio drži čovjekov vrat u zubima. Bila je to neoprezna pogreška, i ta je smetnja bila vjerojatno jedino što je spasilo Riovu žrtvu od nekontroliranog hranjenja koje bi značilo čovjekovu smrt. Prestao je loviti te iste noći, uplašen onim u što se mogao pretvoriti. "Bilo je to samo pretjerivanje, zar ne?" Dylanin je glas postao nešto tiši. "Nisi to zaista učinio. Jesi li, Rio?" "Udobno se smjesti", zarežao je. Kad je krenuo za odlazak, dograbio je njezinu torbu s računalom i fotoaparatom. "Imam posla." Nije čekao njezinu reakciju, znao je samo da se čim prije mora izgubiti odavde. U nekoliko hitrih koraka dospio je do francuskih vrata i dnevne sobe iza njih. "Rosario...?" Prestao je koračati na zvuk njezina glasa iza sebe. Namrštivši se, okrenuo je glavu kako bi je pogledao. U jednom se trenutku ustala s kreveta, sad se uhvativši za laktove. Bože, izgledala je tako slatko nezaštićena, prelijepo sanjiva. Nije mu trebalo puno da zamisli kako bi Dylan mogla izgledati nakon noći strastvenog seksa. Činjenica da je ležala na tamnim svilenim plahtama njegova kreveta samo mu je učinila prizor erotičnijim. "Molim?" Glas mu je bio hrapavo grebanje u grlu. "Tvoje ime", rekla je kao da je trebao znati na što je mislila. Nakrivila je glavu dok ga je proučavala s drugog kraja sobe. "Rekao si mi da je Rio samo dio tvog imena, pa sam se pitala od kojeg je imena skraćeno. Je li to Rosario?" "Nije." "Pa koje je onda?" Kad joj nije odmah odgovorio, njezine se svijetle obrve skupe od nestrpljivosti. "Nakon svega što si mi ispričao u ovih nekoliko dana, što može škoditi da mi odaš ime s kojim si rođen?" U sebi se podsmjehnuo sjetivši se svih onih imena kojim su ga nazivali otkako se rodio. Nijedno od njih nije bilo dobro. "Zašto ti je to važno?" Ona je odmahnula glavom i blago podignula svoje vitko rame. "Nije uopće važno. Valjda samo želim doznati više o tebi. Tko si zapravo." "Već znaš sasvim dovoljno", rekao je. Sočna psovka klizne mu s usana. "Vjeruj mi, Dylan Alexander. Zbilja ne želiš znati o meni više od onoga što već znaš." U tome je grdno pogriješio, pomislila je Dylan promatrajući ga kako odlazi od nje i iz prostrane sobe. Zatvorio je vrata za sobom ostavivši je samu u blago osvijetljenim odajama. Okrenula se i odmaknula od velikog kreveta. Noge su joj bile klimave kao da je veći dio noći provela na hladnoći. Ako je ono što je rekao bila istina - da su napustili Berlin i stigli u Sjedinjene Države — onda joj je očito nedostajalo devet sati svjesnog sjećanja. Zar je to doista bilo moguće? Zar je uistinu čitavo ovo vrijeme bila u nekakvoj vrsti transa? 59

Bila je zapanjena kad je shvatila da joj prstima miluje lice dok se budila. Dodir mu je bio tako utješan, tako zaštitnički i topao. Ali bio je i kratkotrajan, odmaknuvši se čim je shvatio da ga je postala svjesna. Nije željela osjećati nikakvu toplinu prema Riju, no nije mogla zanijekati iskre u njegovu pogledu. Bilo je nešto nepogrešivo zavodljivo u načinu kojim ju je dirao. Željela je doznati više o njemu - trebala je doznati više. Na kraju krajeva, kao njegova zatočenica bilo joj je u interesu da dozna što više o njemu. Kao novinarka koja se nadala da će objaviti veliku priču, bila joj je dužnost prikupiti makar i najmanje činjenice i istražiti ih do gole istine. Ali njezin interes kao žene bilo je ono što je najviše morilo Dylan. Ta vrlo osobna želja da dozna više o Riju natjerala ju je da bolje promotri spavaću sobu. Uređenje je bilo bogato i kičasto, od svilenih plahti boje šljive do zlatnih tonova na zidovima. Zbirka apstraktnih slika, toliko jarkih boja da su je pekle oči, prekrivala je čitav jedan zid sobe. Na drugom je zidu bilo golemo zrcalo čiji je okvir bio urešen ornamentima... strateški postavljeno kako bi gledalo na golemi krevet i sve ono što se moglo događati na njemu. "Baš profinjeno", promrsila je Dylan zakolutavši očima dok je tumarala prema dvokrilnim vratima na drugom kraju sobe. Otvorila ih je i osjetila kako joj se čeljust opušta kad je pogledala u garderobu koja je imala više kvadrata nego njezin studio-apartman u Brooklynu. "Moj Bože!" Ušla je unutra, jedva svjesna još više zrcala - a zašto se i ne bi divio sebi iz svakog kuta kad ima na raspolaganju pola robne kuće Neiman Marcus? Došla je u iskušenje da pronjuška po onome što je zasigurno bila vrlo skupocjena dizajnerska odjeća i cipele, ali smjesta joj sine turobna misao: samo je otprilike četvrtina garderobe sadržavala mušku odjeću. Ostatak je pripadao ženi - sićušnoj ženi s očito vrlo profinjenim ukusom. Ovo možda jesu bile Riove privatne odaje, ali sigurno je ko vrag da ovdje nije živio sam. Jao, sranje. Zar je bio oženjen? Odmaknula se od garderobe i zatvorila vrata požalivši što je uopće zabadala nos. Povukla se u dnevni dio, uočavajući posvuda ženski dodir. Ništa tu nije ni blizu bilo njezinu stilu, ali opet, što je ona znala o kvalitetnom uređenju interijera? Njezin najbolji komad namještaja bio je rabljeni kauč na razvlačenje Crater and Barrel. Pustila je da joj ruka prelazi površinom izrezbarenog antiknog naslonjača dok je upijala blistavi i elegantni namještaj. Otišla je do zlatnog baršunastog kauča i zastala kad joj je pogled pao na malu zbirku uokvirenih fotografija na stoliću iza njega. Prvo što je vidjela bila je fotografija Rija. Sjedio je na suvozačevu mjestu s otvorenim vratima starinskog crvenog Thunderbird kabrioleta parkiranog na mjesečinom obasjanoj plaži. Odjeven u raskopčanu crnu svilenu košulju i crne hlače, naslonio se i lijeno protegnuo, podjednako u autu koliko i izvan njega. Bedra su mu bila ležerno razdvojena, a bosi prsti uronjeni u fini bijeli pijesak. Njegove su tamne topazne oči blistale mudrošću, a njegov je zagonetni osmijeh bio podjednako opasan i dekadentno zabavan. Blagi Bože, kako li je samo bio zgodan. Iskreno govoreći, zgodan je bio suviše blag izraz. Fotografija se nije doimala odviše starom. Nije bilo ožiljaka na lijevoj strani njegova lica, stoga se ozljeda koju je pretrpio očito dogodila nedavno. Što god da se dogodilo, oduzelo mu je klasičnu, gotovo nepojmljivu ljepotu, ali gnjev koji je nosio u sebi činio se puno tragičnijim. Dylan je gledala fotografiju Rija u sretnijim danima i morala se upitati kako je mogao tako propasti. Pogledala je drugu sliku, ova je bila starijeg datuma. Bila je to studijska snimka u crno-bijeloj tehnici tamnokose žene s frizurom s kraja devetnaestog stoljeća i viktorijanskom haljinom s čipkastim visokim ovratnikom. Dylan se nagnula kako bije pobliže pogledala pitajući se je li egzotična ljepotica plaha osmijeha mogla biti Riova baka. Tamne oči gledale su ravno u objektiv pogledom čiste zavodljivosti. Bila je predivna i senzualna, unatoč uštogljenoj modi svoga vremena. A njezino lice... činilo joj se neobično poznatim. "O, moj Bože." 60

Nevjerica, podjednako kao i još snažniji osjećaj čuđenja, preplavila je Dylan kad joj je pogled odlutao na drugu fotografiju na stoliću. Ova je bila u boji, očito snimljena tijekom prošlog desetljeća... i prikazivala je istu ženu sa starinske fotografije. Potonja je bila noćna snimka žene kako stoji na kamenom mostu usred gradskog parka, smijući se dok joj je dugačka crna kosa zaigrano plesala oko glave. Činila se toliko sretnom, ali Dylan je vidjela tugu u njezinim tamnim očima —bolnu tajnu skrivao je duboki smeđi pogled koji je bio toliko čvrsto fiksiran na onoga tko je fotografirao. I sasvim je sigurno dobro prepoznala to lice, sad je shvatila, i to ne samo s druge fotografije na Riovu stoliću koja je bila snimljena puno ranije. Bilo je to isto lice koje je vidjela u planini kod Jičima... lice mrtve žene. Prelijepa prikaza koja je odvela Dylan do pećine gdje je pronašla Rija, bila je duh njegove žene.

61

PETNAESTO POGLAVLJE Kao da nikad nije ni otišao. Rio je stajao u tehničkom laboratoriju skloništa okružen Lucanom, Gideonom i Teganom, koji su ga pozdravili s ispruženom rukom u znak iskrenog prijateljstva i povjerenja. Teganov je stisak bio najdulji, i Rio je znao da je taj kameni ratnik zlatnosmeđe kose i smaragdnozelenih očiju mogao pročitati njegovo grizodušje i nesigurnost kroz kontakt njihovih spojenih ruku. Bio je to Teganov dar: mogao je dodirom pročitati istinske emocije. Jedva primjetno zatresao je glavom. "Sranja se događaju, stari. I Bog zna da svi imamo svoje demone što nas povlače lancima. Zato te nitko od nas ovdje neće osuđivati. Kužiš?" Rio je kimnuo kad mu je Tegan pustio ruku. Dok je predavao Dvlaninu torbu Gideonu, bacio je pogled na stražnji dio laboratorija gdje su Dante i Chase čistili oružje za nadolazeću noć. Dante mu kimne bradom, a Chaseov čeličnoplavi pogled je govorio daje još uvijek sumnjičav kad je riječ o Riju. Bistar je taj. Rio je zaključio da bi vjerojatno i njegova reakcija bila takva da je situacija bila obrnuta. "Koliko toga žena zna o nama?" upitao je Lucan. Devet stotina godina star pripadnik Prve generacije Vrste, osnivač Reda i njihov časni vođa, mogao je zapovijedati i kontrolirati svima u sobi samo mrštenjem svojih crnih obrva. Rio ga je smatrao prijateljem - svi su ratnici bili bliski kao braća - i mrzio je što bi ga mogao razočarati. "Dao sam joj samo najosnovnije informacije", odvratio je Rio. "Mislim da još nije sasvim povjerovala u ono što je čula." Lucan je zagunđao, zamišljeno kimnuvši. "To je vraški puno podataka za provariti. Razumije li svrhu kripte u planini?" "Ne baš. Čula me je kako je nazivam hibernacijskom komorom kad smo Gideon i ja razgovarali, ali ne zna ništa više od toga. I sigurno je ko vrag da je ne namjeravam dalje uvoditi u priču. Dovoljno je loše što ju je vidjela sama." Rio je ispustio hrapav dah. "Pametna je ona, Lucane. Mislim da joj neće trebati puno da sama posloži kockice." "Onda nam je bolje da što prije reagiramo. Što manje potencijalnih informacija budemo morali poslije izbrisati, to bolje", rekao je Lucan. Dobacio je pogled Gideonu koji je otvorio Dylanino računalo na stolu ispred sebe. "Misliš li da će biti teško hakirati i izbrisati fotografije koje je poslala e-mailom?" "Brisanje datoteka na njezinu fotoaparatu i računalu je mačji kašalj. Pola minute posla." "A što je s brisanjem snimaka i tekstova koje su primili drugi?" Gideon se počešao po licu kao da računa. "Otprilike deset minuta da ubacimo virus na sva računala na njezinu popisu primatelja. Trinaest, ako želimo nešto malo više finesa." "Boli me dupe za finese", rekao je Lucan. "Samo učini što je potrebno da uništimo te fotografije i tekstove o tome što je pronašla u planini." "Radim na tome", odvratio je Gideon već bacajući čaroliju na oba uređaja. "Možemo uništiti elektroničke datoteke, ali još uvijek ostaju osobe kojima je kazala za pećinu", istaknuo je Rio. "Osim poslodavca, tu su tri žene koje su s njom putovale, i njezina majka." "To ću prepustiti tebi", rekao je Lucan. "Ne zanima me kako ćeš to riješiti — hoćeš li je natjerati da zaniječe priču, diskreditirati je, ili ćeš otići vani i pronaći osobe s kojima je razgovarala i izbrisati pamćenje svakoj posebno. Tvoj izbor, Rio. Samo to riješi, a znam da hoćeš." Kimnuo je. "Dajem ti svoju riječ, Lucane. Sredit ću ovo." Izraz na licu vampira Prve generacije bio je mračan koliko i siguran. "Ne sumnjam u tebe. Nikad nisam, i nikad neću." Lucanovo povjerenje bilo je neočekivano, dar koji Rio nije kanio protratiti, ma koliko znao daje slomljen. Dugo vremena je Red, i ratnici koji su mu služili, bio njegov smisao života - čak i iznad ljubavi prema Evi,što je u njoj posijalo tihu, ali razornu ljutnju. Rio je bio vezan čašću sa svakim od ovih mužjaka koji su mu bili poput braće, zavjetovavši se da će se boriti uz njih, čak i umrijeti za njih. Pogledao je oko sebe, ponizan pred tim mračnim, hrabrim licima petorice mužjaka Vrste za koje je neumitno znao da bi i sami za njega položili svoje živote. 62

Pročistio je grlo, osjetivši nelagodu zbog gotovo jedinstvene dobrodošlice svoje braće. Preko puta, staklena vrata otvorila su se uz šum kad su Nikolaj, Brock i Kade ušli iz hodnika. Njih trojica živo su razgovarala dok su ulazila u laboratorij, ostavljajući dojam opuštenog drugarstva. "Ej", rekao je Nikolaj, dobacivši pozdrav nikome posebno. Njegove ledenoplave oči zasvijetle na Rija na pola sekunde prije nego što je pogledao Lucana i počeo otkrivati detalje noćne ophodnje trojca. "Spržili smo Krvožednog dolje kod rijeke prije nekih sat vremena. Kad smo ga pronašli, ološ je spavao u kontejneru nakon ubojstva." "Misliš da je bio jedan od Marekovih pasa?" upitao je Lucan misleći na vojsku vampira Krvožednih koje je njegov rođeni brat nagomilao dok se Red nije umiješao. Mareka su ubili članovi Reda, ali valjalo je još istrijebiti ostatke njegove vojske. Nikolaj je odmahnuo glavom. "Ovaj ološ nije bio borac, samo teški ovisnik o krvlju. Sudeći po tome kako je lako pao, zaključio sam da je prije samo nekoliko dana napustio Utočište tame." Vampir rođenjem Rus pogledao je mimo Rija i napuklo se nacerio Danteu i Chaseu. "Ima li kakve akcije tamo na južnom dijelu?" "Ni za vražju mater", promrsio je Chase. "Previše smo bili zauzeti trčkaranjem po zračnoj luci." Nikolaj je zagunđao prihvativši primjedbu s pogledom upućenim prema Riju. "Jebeno puno vremena je prošlo, stari. Drago mi je da si u jednom komadu." Rio je poznavao mužjaka predobro da bi pomislio kako je izjava bila prijateljska. Od svih ratnika, Nikolaj je bio taj od kojeg je Rio očekivao da će biti prvi koji će skočiti u njegovu obranu - zaslužio to Rio ili ne. Nikolaj je bio brat kojeg Rio nikad nije imao. Obojica su bila rođena u prošlom stoljeću i obojica su se pridružila Redu u Bostonu otprilike u isto vrijeme. Čudno je bilo da je Niko bio odsutan kad je Rio stigao u sklonište, iako poznavajući tog vampira i njegovu ljubav za borbom, vjerojatno je bio razjaren jer je ophodnja bila prekinuta premda je bilo još nekoliko sati do svitanja. Prije nego što je Rio uspio bilo što kazati svome starom prijatelju, Nikolajeva pažnja je ponovno bila usmjerena na Lucana. "Krvožedni kojeg smo pronašli večeras bio je mlad, ali tijelo koje je ostavio iza sebe izgledalo je kao da ga je izmrcvarilo više od jednog vampira. Volio bih se vratiti tamo sutra i malo pronjuškati, vidjeti mogu li još što otkriti." Lucan je kimnuo. "Zvuči dobro." S tim na umu, Nikolaj se okrenuo Kadeu i Brocku. "Imamo dovoljno vremena prije zore da malo i sami odemo u lov. Je li netko još naglo ožednio?" Kadeove vučje oči zablistale su poput rastaljenog srebra. "Ima to mjesto u North Endu koje radi dokasna i koje je vjerojatno tek sad postalo zanimljivo. Hrpa mladih slatkica dozrelih za berbu." "Računajte i na mene", otegnuo je Chase sišavši sa stolca pokraj Dantea kako bi se pridružio trojici ostalih mužjaka kad su krenuli prema izlazu iz laboratorija. Na trenutak, Rio ih je promatrao kako odlaze. Ali kad je Nikolaj zastao u hodniku iza ostatka čopora, Rio je pojurio za njim. "Niko, čekaj." Ratnik je nastavio dalje kao da ga nije čuo. "Čekaj malo, stari. Dovraga, Nikolaj. Koji ti je kurac?" Kad su Chase, Brock i Kade zastali i osvrnuli se, Nikolaj im je mahnuo neka krenu dalje. Nastavili su hodati, zašavši za ugao u hodniku i nestavši iz vidokruga. Nakon nekoliko dugih sekundi, Nikolaj se napokon okrenuo. Lice koje je zurilo u Rija u hladnom bijelom prolazu bilo je kruto i bezizražajno. "Aha. Evo me. Što želiš?" Rio nije znao što bi na to odgovorio. Neprijateljstvo se kotrljalo s njegova starog prijatelja poput ledenog vjetra. "Jesam li te nečim uvrijedio?" Nikolajev oštar smijeh škripao je o uglačane mramorne zidove. "Odjebi, stari." Okrenuo se i stao odlaziti. Rio je kanio dograbiti ratnika za rame i prisiliti ga da se zaustavi, ali Nikolaj je bio brži. Okrenuo se i bokom zabio u Rija, podlakticu mu zabivši u prsnu kost i zakucavši mu kralježnicu o tvrdi zid na drugom kraju hodnika. 63

"Želiš umrijeti, kujin sine?" Nikolajeve su oči bile sužene, a jantar je blistao kao rezultat njegova gnjeva. "Želiš se jebeno ubiti, to je tvoja stvar. Ali nemoj me nikad više iskoristiti da ti u tome pomognem. Jasno?" Riovi su mišići bili napeti i spremni za borbu, njegovi borbeni instinkti izoštrili su se iako se nalazio licem u lice sa svojim dugogodišnjim prijateljem. Ali dok je Nikolaj govorio, Riov brzorastući borbeni bijes značajno je opao. Najednom je Nikolajev gnjev imao smisla. Jer Nikolaj je znao da je Rio ostao iza njih na onoj češkoj planini s namjerom da si oduzme život. Ako to nije znao prije pet mjeseci, sigurno je ko vrag daje znao sad. "Lagao si mi", siktao je Niko. "Gledao si me ravno u oči i lagao si mi, stari. Nikad se nisi ni namjeravao vratiti u Španjolsku. Što si namjeravao s onim eksplozivom koji sam ti dao? Privezati ga za sebe i detonirati to sranje kao kakav bombaš samoubojica, ili si se samo planirao zauvijek zatrpati u toj grobnici bogu iza nogu? Što je trebalo biti, amigo? Koji ti je plan bio na pameti?" Rio nije odgovorio. Nije bilo potrebe. Od svih ratnika, Nikolaj ga je najbolje poznavao. Vidio je u njemu onu slabu kukavicu kakav je uistinu i bio. Samo je on znao koliko je Rio bio blizu tomu da dokrajči čitavu prokletu stvar - čak i prije dolaska na tu češku planinu. Nikolaj je bio taj koji je odbijao pustiti Rija da zaglibi u samoprijezir, i prošlog je ljeta preuzeo na sebe da ga izvuče iz mračnog vrtloga. Niko je bio taj koji je odveo Rija na površinu u tjednima nakon toga, loveći za njega kad je Rio bio preslab da se pobrine za sebe. Nikolaj, brat kojeg Rio nikad nije imao. "Tako je", podsmjehnuo se Niko. "Kako rekoh. Jebi se." Spustio je ruku s Riovih prsa i odmaknuo se zarežavši psovku. Rio gaje gledao kako odlazi, Nikolajeve su čizme žvakale uglačani mramor dok je jurio kako bi se pridružio drugim ratnicima na putu na površinu. "Sranje", prosiktao je Rio prošavši rukom kroz kosu. Sukob s Nikolajem bio je samo još jedan dokaz da se nije trebao vraćati u Boston, iako je to podrazumijevalo da problem s Dylan Alexander prepusti nekome drugome. Nije više pripadao ovamo. Sad je bio autsajder, najslabija karika u inače čvrstom čeličnom lancu hrabrih ratnika Vrste. Čak i sad mogao je osjetiti kako mu u sljepoočnicama tuče od navale adrenalina koji je njime jurio prije nekoliko minuta, kad se činilo da ga Niko želi rastrgati. Vid mu se počeo magliti dok je stajao tamo. Ako se ne pomakne i ne pronađe neko privatno mjesto gdje će prebroditi nadolazeći mentalni slom, znao je da neće proći ni nekoliko minuta prije nego se probudi s dupetom na mramoru baš ovdje u hodniku. A iskreno govoreći, da Lucan i ostali dođu iz laboratorija i zure nad njime kao da je kakva bijedna krepana mačka, nije bilo nešto stoje želio doživjeti. Zapovjedio je svojim nogama da se počnu kretati i uz priličan napor uspio je pronaći put do svojih odaja. Posrćući je uletio unutra i zatvorio vrata za sobom, kliznuvši niz njih dok ga je preplavljivao novi val mučnine. "Jesi li dobro?" Ženski glas dolazio je negdje iz daljine odaja. Isprva mu nije bio poznat; mozak mu se još uvijek mučio kako bi učinio osnovne motoričke pokrete, a reski, kristalni glas kao da nije pripadao ovom mjestu prepunom starih, mračnih uspomena. Odgurnuo se od vrata i odvukao kroz dnevnu sobu prema spavaćoj, osjećajući kako će mu se lubanja rasprsnuti. Vruća voda. Mrak. Tišina. Trebao je te tri stvari pod hitno. Svukao je majicu i pustio je da padne na Evin blesavi zlatni baršunasti divan. Stvarno je trebao spaliti sva ta sranja. Samo je bila šteta što nije mogao baciti lažljivu kuju na lomaču zajedno sa stvarima. Rio se uhvatio za bijes zbog Evine izdaje, klizavo tlo, ali jedino što mu je preostalo u ovom trenutku. Posegnuo je i otvorio francuska vrata spavaće sobe i čuo tihi dahtaj iznutra. "O, moj Bože. Rio, jesi li dobro?" Dylan. Njezino ime klizilo je kroz maglu njegova uma poput melema. Podignuo je pogled i ugledao neželjenu gošću kako sjedi na rubu kreveta, s nečim kvadratnim i ravnim na krilu. Odložila je predmet sa strane na noćni ormarić i pojurila prema njemu u trenutku prije nego što su ga izdala koljena. Tuš", uspio je graknuti. "Jedva možeš stajati na nogama." Pomogla mu je da dođe do kreveta gdje se sa zahvalnošću svalio. "Izgledaš kao da ti treba liječnik. Ima li ovdje netko tko ti može pomoći?" 64

"Nema", hrapavo je rekao. "Tuš..." Bio je previše slab da upotrijebi svoju vampirsku sposobnost i mentalno pokrene vodu, ali nije se morao ni truditi. Dylan je već odjurila do kupaonice, čuo je oštro siktanje vode, a zatim Dylanine mekane korake po sagu dok se vraćala tamo gdje je ležao bijedno prevaljen na bok i okrenut prema podnožju kreveta. U magli je registrirao usporavanje njezina koraka kad mu se primaknula bliže. Jedva je čuo brzo uvlačenje zraka iznad sebe. Ali nije bilo dvojbe o drhtavom dahu kad je ispustila tih, sažaljiv vapaj. "Isuse Kriste." Preduga tišina uslijedila je nakon njezina šapta. Onda: "Rio... Moj Bože. Kroz koji si samo pakao prošao?" Upotrijebivši posljednji atom snage koji je imao, odlijepio je kapke. Gadna pogreška. Užas koji je vidio u Dylaninim očima bio je neporeciv. Gledala je u izloženi lijevi dio njegova tijela... prsa i torzo koji su bili unakaženi od gelera i gotovo sasvim zguljenu kožu s kostiju od plamena eksplozije koju je jedva preživio. "Je li ona..." Dylanin blagi glas iščezne. "Je li tvoja žena imala veze s onim što ti se dogodilo, Rio?" Njegov se puls sledio. Krv koja je tukla poput bubnjeva u njegovim ušima pretvorila se u led dok je zamagljenim pogledom gledao u Dylanino upitno, zabrinuto lice. "Je li ti ona to učinila?" Slijedio je pogledom njezinu ispruženu ruku dok je posezala za predmetom koji je odložila na noćni ormarić. Nije morao vidjeti fotografiju ispod stakla da zna da je riječ o snimki Eve od one večeri kad su šetali uz rijeku Charles. Eva, nasmiješena. Eva koja mu je govorila koliko ga voli, dok mu je iza leđa kovala zavjeru s neprijateljem Reda kako bi ispunila svoje sebične ciljeve. Zarežao je kad se sjetio vlastite gluposti, vlastite zaslijepljenosti. "Ne tiče te se", promrmljao je još uvijek uronjen u tamu koja se uzdizala oko njega iz njegova napuklog uma. "Ne znaš ništa o njoj." "Ona je bila ta koja me je odvela do tebe. Vidjela sam je na planini pored Jičina." Nerazumna sumnjičavost izoštrila je njegov gnjev do nečeg ubojitog. "Kako to misliš, vidjela si je? Poznaješ Evu?" Dylan je teško progutala i blago slegnula ramenima. Ispružila je fotografiju prema njemu. "Vidjela sam je... njezin duh je bio tamo. Bila je tamo na planini s tobom." "Ne seri", zarežao je. "Ne spominji mi tu ženku. Ona je mrtva i tamo i pripada." "Molila me je da ti pomognem, Rio. Odvela me je do tebe. Željela je da te spasim..." "Rekao sam da ne sereš!" zagrmio je. Bijes mu je podignuo tijelo s kreveta poput kobre spremne na napad. Izbio je okvir iz Dylaninih ruku i njegov ga bijes odbaci na drugi kraj sobe u munjevitoj brzini. Golemo zrcalo na zidu preko puta kreveta razbilo se od udarca, a staklo se rasprsnulo u sićušne štrice koje su poletjele po prostoriji. Čuo je kako je Dylan vrisnula, ali tek kad je nanjušio miris smreke njezine krvi, shvatio je što je učinio. Držala je ruku na obrazu, a kad je odmaknula prste, bili su umrljani jarkocrvenom krvlju od majušne posjekotine ispod lijevog oka. Pogled na tu ozljedu izbacio je Rija iz svoga zgrčenog položaja. Kao da mu je netko izlio kantu hladne vode po glavi, pogled na ozlijeđenu Dylan u trenu ga je otrijeznio. "Ah, Cristo", zasiktao je. "Oprosti... oprosti." Pomaknuo se kako bi je dodirnuo, kako bi procijenio koliko ju je ozlijedio, ali ona je odskočila od njega široko razrogačenih i prestravljenih očiju. "Dylan... nisam te htio..." "Ne približavaj mi se." Ispružio je ruku s namjerom da je uvjeri kako joj nije želio nauditi. "Ne." Trznula se divlje tresući glavom. "O, moj Bože. Ne dotiči me." Madre di Dios. Zurila je u njega razjapljenih usta u posvemašnjem užasu. Tresla se, očiju uprtih u njega u strahu i zbunjenosti. Kad je njegov jezik okrznuo oštre vrške izduženih očnjaka, shvatio je uzrok njezina užasa. Pred njom je stajao vampir, kakav joj je i rekao da jest, ali njezin ljudski mozak odbijao je to pojmiti. 65

Sad je pojmio. Vidjela je istinu u tjelesnoj preobrazbi koja ga je svladala i pretvorila ga od unakaženog luđaka u stvora iz košmara. Nije mogao skriti očnjake koji su se još više izdužili dok je glad za njom bujala. Nije bilo šanse da prikrije eliptično sužavanje zjenica dok je jantarni sjaj krvožeđe preplavljivao njegove oči. Pogledao je malu posjekotinu i jarkocrveni potočić krvi na bijeloj koži Dylanina obraza i jedva da je mogao oblikovati pribranu misao. "Pokušao sam ti reći, Dylan. Ovo je ono što jesam."

66

ŠESNAESTO POGLAVLJE "Vampir." Dylan je čula kako joj riječ klizi s usana, iako je jedva mogla povjerovati vlastitim očima. U samo nekoliko trenutaka, Rio se preobrazio pred njezinim očima. Zurila je u šoku na promjenu kojoj je upravo svjedočila. Šarenice su mu blistale poput jantara, nisu više bile one zamagljene boje topaza kao inače, nego nevjerojatne nijanse žute koja umalo da nije progutala nemoguće izdužene zjenice. Kosti njegova lica sad su se činile oštrijima, mršavijima, jagodice oštre poput britve, a čeljust kao da je bila isklesana iz kamena. A iza punih usana, Rio je iskesio par očnjaka kao da je upravo iskočio s filmskoga platna. "Ti..." Glas joj je ostao visjeti u zraku dok su je te hipnotizirajuće oči upijale. Sjela je nemoćno na rub kreveta. "Moj Bože. Ti si stvarno..." "Ja sam od Vrste", rekao je jednostavno. "Baš kako sam ti i rekao." Sjedeći tako pred njime, njezin vidokrug ispuni snažna muskulatura njegovih nagih prsa. Zamršeni uzorak crteža na koži njegovih podlaktica podizao se gore preko ramena i niz prsni koš. Cijeli taj niz crteža — dermaglifova, rekao je da se zovu kad ih je prvi put vidjela — sad je bio živ od boja, najtamnijih dosad. Duboke nijanse crvene, ljubičaste i crne ispunjavale su prelijepe vitičaste linije. "Ne mogu spriječiti promjenu", promrmljao je kao da je osjećao obvezu da objasni. "Preobražaj se događa automatski kod svakog mužjaka Vrste kad osjeti miris svježe krvi." Pogled mu se polako spustio s njezinih očiju na obraz koji je gorio od ugriza stakla. Osjetila je topli trag krvi kako joj klizi prema bradi poput suze. Rio je gledao kako kapljica pada s takvom napetošću da je Dylan zadrhtala. Oblizao je usnice i progutao, ali je stisnuo zube snažno poput škripca. "Ostani ovdje", rekao je žestoko se mršteći, pogleda mračnog i zapovjednog. Instinkt je govorio Dylan da bi joj možda bilo pametnije da pobjegne, ali odbijala je biti preplašena. Koliko god se činilo čudnim, osjećala je da je upoznala ovog muškarca tijekom proteklih nekoliko dana koje su proveli zajedno. Rio nije bio svetac, sasvim sigurno. Oteo ju je, zatočio, i još uvijek nije bila sigurna stoje smjerao s njom, ali nije mislila da joj predstavlja opasnost. Ovo čemu je upravo svjedočila nije bio razlog za slavlje, ali u svom srcu nije se plašila onoga što je bio. Pa, barem ne sasvim. Voda je i dalje tekla pod tušem. Čula je kako je potom prestala teći, a onda je Rio izišao noseći vlažni bijeli ručnik. Pružio joj ga je s pristojne udaljenosti. "Stavi ovo na posjekotinu. Zaustavit će krvarenje." Dylan je uzela ručnik i stavila ga na obraz. Nije joj promaknuo Riov dugački uzdah kad je prekrila ranu, kao da mu je laknulo što je više ne mora gledati. Blistava boja njegovih očiju polako je počela blijedjeti, njegove tanke zjenice poprimale su svoj uobičajeni okrugli oblik. Ali dermaglifovi su i dalje bujali bojama, a očnjaci izgledali ubojito oštri. "Ti si stvarno... jesi li?" promrmljala je. "Ti si vampir. Sveca mu, ne mogu vjerovati da to može biti istina. Mislim, kako to može biti istina, Rio?" Sjeo je pokraj nje na krevet, na manje od metar udaljenosti. "Već sam ti objasnio." "Izvanzemaljci koji piju krv i ljudske žene s genima koji im odgovaraju", rekla je prisjećajući se sulude priče o vampirskoj hibridnoj rasi, koju je pokušala odbaciti kao znanstvenu fantastiku. "Sve je to istina?" "Istina je ponešto složenija nego što si shvatila, ali da. Sve što sam ti rekao stoji." Nevjerojatno. Apsolutno i sumanuto nevjerojatno. Onaj novinarski dio nje umalo da nije vrisnuo od uzbuđenja zbog potencijalne slave i bogatstva koje bi joj donijela ovakva kolosalna priča. Ali drugi dio nje - onaj koji ju je podsjetio na mali biljeg na stražnjem dijelu vrata i njegovu navodnu povezanost s ovim ludim svijetom - natjera je da se u trenu osjeti zaštitnički raspoloženom, kao da je Rio i svijet u kojem je živio bio slatka tajna koja je pripadala samo njoj. "Žao mi je što sam te uzrujala", rekla mu je tiho. "Nisam smjela zabadati nos u tvoje stvari dok nisi bio tu." Glava mu se naglo podignula, a tamne su se obrve spojile. Psovka koju je promrmljao bila je sočna i živopisna. "Ne moraš mi se ispričavati, Dylan. Ja sam kriv. Nisam smio dolaziti ovamo u onakvom stanju. Nitko ne bi trebao biti u mojoj blizini kad sam takav." "Sad se čini da ti je malo bolje." 67

Kimnuo je i pognuo glavu. "Gnjev se stišava... nakon nekog vremena. Ako odmah ne padnem u nesvijest, nakon nekog vremena prođe." Nije mu trebalo puno da zamisli kakav je bio kad je uletio u svoje odaje prije nekog vremena. Bio je gotovo izbezumljen, udovi jedva da su ga slušali dok se borio svakim napornim korakom. Nije bio pri sebi. Bio je samo uzdrhtala masa mišića i kostiju te uskipjeloga bijesa. "Što izaziva takvo stanje, Rio?" Slegnuo je ramenima. "Beznačajne stvari. Ništa naročito. Nikad ne mogu znati." "Je li takav gnjev dio onoga što jesi? Trpe li svi pripadnici vrste sličnu muku?" "Ne." Podsmjehnuo se ispod glasa. "Ne, ovo je samo moj problem. Moja glava više nije kako valja. Tako je od prošloga ljeta." "Je li to bila neka nesreća?" upitala je blago. "Je li ti se to dogodilo?" "Bila je to pogreška", rekao je s gorčinom u glasu. "Vjerovao sam nekome kome nisam trebao." Dylan je pogledala jezive ozljede koje je njegovo tijelo pretrpjelo. Lice i vrat imali su ozbiljne ožiljke, ali lijevo rame i pola mišićavog torza izgledali su kao da su prošli ravno kroz pakao. Srce joj se snažno stegnulo u grudima kad je pomislila kakav je bol morao pretrpjeti, kako tijekom samog nesretnog događaja, tako i tijekom vjerojatno dugih mjeseci oporavka. Sjedio je tako ukočen, silno samotan i nedostupan iako joj je bio gotovo nadohvat ruke tu na rubu golemog kreveta. Izgledao joj je tako osamljen. Osamljen i napušten. "Žao mi je, Rio", rekla je i, prije nego se uspjela zaustaviti, položila je svoju ruku na njegovu tamo gdje mu je ležala na bedru. Trznuo se kao da je stavila užareni ugljen na njegovu kožu. Ali nije se pomaknuo. Zurio je dolje u njezine blijede prste koji su lagano prekrivali njegove. Kad je pogledao u nju, oči su mu bile krute i divlje. Pitala se koliko je prošlo otkako ga je netko dotaknuo s nježnošću. Koliko je prošlo otkako je dopustio da ga netko dotakne? Prešla je prstima preko nadlanice, proučavajući njegovu nevjerojatnu veličinu i snagu. Koža mu je bila silno topla, toliko je potisnute snage bilo u njemu čak i dok se doimao odlučnim da ostane savršeno miran. "Žao mi je zbog svega što si proživio, Rio. Iskreno to mislim." Čeljust mu je bila toliko snažno stisnuta da mu je zategnula tetive na licu. Dylan je spustila hladni oblog na krevet pokraj sebe, jedva svjesna da se pomiče jer su joj čula bila fiksirana na Rija i elektricitet koji je frcao tamo gdje su im se ruke spajale. Čula je muklu grmljavinu kako se skuplja u njemu, nešto između gunđanja i stenjanja. Njegov se pogled spustio na njezine usne, i na trenutak - jedan brzi, treperavi otkucaj srca — pitala se hoće li je poljubiti. Znala je da se treba povući. Odmaknuti ruku s njega. Što bilo, samo ne sjediti i jedva disati dok je čekala i pitala se - toliko očajnički željela - da se nagne i dotakne joj usne svojima. Nije se mogla zaustaviti da sad ne posegne za njime. Pomaknula je drugu ruku prema njegovu licu, i osjetila iznenadan udar hladnog zraka kako navire prema njoj gurajući je poput zida. "Ne želim tvoje sažaljenje", zarežao je glasom koji nije prepoznala. Španjolski naglasak je bio tu kao i uvijek, ali slogovi su bili grubi, boja glasa ne sasvim ljudska, podsjetivši je koliko je malo zapravo znala o njemu i njegovoj vrsti. Povukao je ruku ispod njezine i ustao s kreveta. "Ta posjekotina još krvari. Treba ti skrb koju ti ne mogu pružiti." "Sigurna sam da će biti u redu", odgovorila je Dylan osjećajući se poput glupače jer se tako prepustila mašti. Dograbila je ručnik i pritisnula ga na obraz. "Nije ništa ozbiljno. Dobro sam." Nije bilo smisla govoriti jer je bilo očito da je ionako više ne sluša. Gledala je kako prolazi pokraj rasprsnutog zrcala i odlazi u dnevnu sobu. Uzeo je bežični telefon i utipkao kratak niz brojeva. "Dante? Ej. Ne, sve je u redu. Ali ja, ovaj... je li Tess tamo? Trebala bi mi jedna usluga."

68

*** Rio je koračao poput životinje u kavezu onih nekoliko minuta koliko je trebalo da stigne njegov izbavitelj. Nije ulazio u spavaću sobu, ograničivši se na skučeni prostor pored glavnog ulaza u odaje. Što dalje od Dylan a bez da izjuri iz prokletog apartmana i čeka vani. Madre di Dios. Umalo da je nije poljubio. Još uvijek je to želio, a spoznaja - čak i njemu samome - bila je kao udarac u želudac. Poljubiti Dylan Alexander bio bi zajamčeni preokret ionako loše situacije u nešto katastrofalno. Jer, Rio je znao bez trunke sumnje da se, poljubi li tu ljepoticu, neće na tome zaustaviti. Sama pomisao na njezine usne na svojima izazvala je da mu krv pojuri žilama. Glifovi su mu pulsirali bojama žudnje - uskipjelim nijansama boje tamnoga vina i zlata. I nije mogao zanijekati drugi dokaz te želje. Kita mu je bila tvrda poput granita, i bila je takva od trenutka kad je onako neočekivano položila ruku na njegovu. Sveca mu. Nije se usudio pogledati natrag prema spavaćoj sobi strahujući da se neće uspjeti obuzdati i odmarširati kroz zatvorena francuska vrata ravno u Dylanine ruke. Kao da bi ga ona primila, pomislio je zlobno. To tapkanje njezine ruke bila je ljubazna gesta, utjeha kakvu bi majka pružila djetetu. Ili još gore, mogla je to biti bolna sućut milosrdnog anđela koji tješi jednog od Božjih nesretnika. Maldecido. Manos del diablo. Monstruo. Da, bio je sve to. I sad je Dylan vidjela koliko je zapravo bio gadan. Valjalo joj je priznati da se nije nimalo zgrozila na unakaženo meso ni na njegove očnjake, ali opet, bila je ona sazdana od snažnijeg materijala. Ali da može i pomisliti kako bi se prepustila njegovu dodiru? Da bi se mogla približiti njegovu uništenom licu i dopustiti mu da je poljubi? Nema jebene šanse. I zahvaljivao je Bogu na tome jer ga je to poštedjelo izraza gađenja na njezinu licu. Poštedjelo ga je da ne počini nešto zbilja glupo, kao da zaboravi i na jednu sekundu da je bila u skloništu - u njegovim privatnim odajama - samo dok ne ispravi svoju pogrešku kad joj je dopustio da se približi onoj pećini. Što prije u tome uspije i pošalje je odavde, to bolje. Ravnomjerno kucanje začuje se na vratima. Rio ih otvori uz frustrirano stenjanje. "Zvučao si grozno, pa sam odlučio doći s Tess i sam provjeriti." Danteove se usne iskrive u obješenjački osmijeh dok je stajao na pragu s prelijepom Prasestrom pokraj sebe. "Hoćeš nas pustiti unutra, stari?" "Aha." Rio se izmakne kako bi propustio par. Danteova družica izgledala je ljepše no ikad. Njezini dugački medenoplavi valovi bili su začešljani u opušteni rep, a mudre oči boje akvamarina bile su blage, čak i dok je otvoreno gledala u Riovo lice. "Drago mi je što te vidim", rekla je i prišla mu bez oklijevanja, pridignuvši se na prste kako bi ga brzo zagrlila i poljubila u obraz. "Dante i ja smo bili silno zabrinuti za tebe proteklih nekoliko mjeseci, Rio." "Nije bilo potrebe", odvratio je, ali nije mogao zanijekati da ga je pažnja ugrijala. Dante i Tess bili su zajedno tek od kasne jeseni prošle godine; došla je u sklonište Reda s izvanrednim darom iscjeljenja i oporavka dodirom svojim nježnim rukama. Tessin je dodir imao nevjerojatnu moć, ali čak ni ona nije bila u stanju zacijeliti sve Riove rane. Bio je previše bolestan kad je Tess stigla. Ožiljci su mu bili trajni, unutarnji i oni vanjski. Dante je zaštitnički obgrlio rukama svoju Prasestru i tada je Rio zamijetio blagu izbočinu njezina trbuha ispod blijede ružičaste majice i hlača koje je imala na sebi. Uhvatila je njegov spušteni pogled i nasmiješila se blaženo kao sama Djevica. "Upravo sam izišla iz prvog tromjesečja", rekla je usmjerivši svu tu blistavu ljubav sad na Dantea. "Netko ima novu životnu misiju da me razmazi do bola." Dante se zahihotao. "Jedini mi je cilj da ti udovoljim.'' 69

"Čestitam", promrsio je Rio iskreno radostan zbog para. Nije bilo uobičajeno da ratnici i njihove družice odgajaju obitelj unutar Reda. Štoviše, bilo je to vrlo rijetko. Mužjaci Vrste koji su posvetili živote borbi obično nisu bili obiteljski tipovi. Ali opet, Dante se nikad nije uklapao u okvire. "Gdje je Dylan?" upitala je Tess. Rio je pokazao prema zatvorenim francuskim vratima na drugom kraju prostorije. "Ispao sam govno tamo s njom. Smračilo mi se pred očima i ja sam... ah, kvragu, razbio sam zrcalo. Nešto od rasprsnutog stakla joj je posjeklo obraz." "Još uvijek imaš nesvjestice?" upitala je Tess mršteći se. "I glavobolje?" Slegnuo je ramenima nesklon raspravljati o svojim brojnim teškoćama. "Dobro sam. Samo... pobrini se za nju, može?" "Hoću." Tess je uzela malu medicinsku torbu iz Danteovih ruku. Na Riov upitan pogled, rekla je: "Otkako sam zatrudnjela, moje su se iscjeliteljske sposobnosti povukle. Mislim da je to normalno da trudnoća crpi energiju Prasestre. Trebala bi se vratiti kad se dijete rodi. Do tada, moram se osloniti na dobru staru medicinu." Rio je dobacio pogled preko ramena prema spavaćoj sobi. Nije mogao vidjeti Dylan, ali je zaključio kako joj treba netko ljubazan i nježan. Netko tko će je moći njegovati i razgovarati s njom kao s normalnom osobom. Uvjeriti je da je na sigurnom, među onima kojima može vjerovati. Naročito nakon spektakularne predstave pobjesnjelog psihotičnog čudovišta koju je izveo pred njom. "U redu je", rekla je Tess. "Pobrinut ću se za nju." Dante je lupio Rija u biceps. "Dođi. Imamo sat-dva vremena prije zore. Čini mi se da bi ti dobro došlo malo svježeg zraka, stari."

70

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Dylan je čučala na podu uz podnožje kreveta, skupljajući komadiće polomljenog stakla, kad su se vrata mekano otvorila. "Dylan?" Bio je to ženski glas, onaj koji je čula kako tiho razgovara s Riom i drugim muškarcem u susjednoj sobi prije koji tren. Dylan je podignula pogled i osjetila trenutačnu toplinu brižnog tirkiznog pogleda na sebi. Prelijepa mlada žena se nasmiješila. "Bok. Ja sam Tess." "Bok." Dylan je spustila krhotinu stakla sa strane i nagnula se kako bi pokupila drugu. "Rio me je zamolio da dođem i vidim je li s tobom sve u redu." Tess je nosila malu crnu kožnu torbu kad je ušla u sobu. "Jesi li dobro?" Dylan je kimnula. "Ma to je sama ogrebotina." "Rio se zbilja osjeća grozno zbog svega. On ima... već neko vrijeme određene probleme. Još od te eksplozije skladišta prošlog ljeta. Sretan je što je uopće živ." O, Bože. Dakle to je objašnjavalo sve one opekline i ožiljke. Eksplozija mu je sve to učinila? Zbilja je prošao kroz pakao. Tess je nastavila: "Zbog ozljeda mozga, s vremena na vrijeme ima ta pomračenja. Povrh svega, trpi strahovite glavobolje, promjene raspoloženja... pa, mislim da si i sama vidjela, nije mu lako. Nije te želio ozlijediti, kunem ti se." "Dobro sam", rekla je Dylan ni najmanje zabrinuta ogrebotinom na obrazu. "Pokušala sam mu reći da nije ništa ozbiljno. Posjekotina ionako više ne krvari." "To je olakšanje", rekla je Tess dok je spuštala medicinsku torbu na pisaći stol. "Drago mi je što vidim da nije tako loše kao što se Rio prepao. Kako mi je to objasnio na telefon, pomislila sam da će ti trebati barem šest šavova. Malo antiseptika i flaster trebali bi učiniti svoje." Prišla je mjestu gdje je Dylan skupljala komadiće polomljenog zrcala. "Daj da ti pomognem s time." Dok je prilazila, Dylan je zamijetila kako joj je dlan bio položen preko male izbočine na trbuhu. Bila ja noseća. Ne dugo, sudeći po izgledu. No zračila je unutarnjim sjajem koji nije ostavljao mjesta dvojbi. A ruka koja je počivala na trbuhu imala je maleni biljeg. Dylan nije mogla a da se ne zapilji u grimiznu suzu u kolijevci polumjeseca na Tessinoj desnoj ruci — identičan biljeg koji je i sama Dylan imala na stražnjem dijelu vrata. "Ti ovdje živiš?" upitala je Dylan. "S... njima?" Tess je kimnula. "Živim s Danteom. On je ratnik Reda, kao Rio i ostali koji žive ovdje u skloništu." Dylan je pokazala na majušni biljeg među Tessinim palcem i kažiprstom. "Ti si njegova... Prasestra?" upitala je prisjetivši se izraza koji je Rio upotrijebio kad je vidio Dylanin biljeg. "Udana si za jednog od njih?" "Dante i ja smo se združili prošle godine", rekla je Tess. "Krvno smo se povezali, što nas spaja na način koji je dublji od braka. Znam da ti je Rio ispričao jedan dio o Vrsti — kako žive, odakle potječu. Nakon ovoga što se dogodilo ovdje, sigurna sam da više ne dvojiš o tome što su oni." Dylan je kimnula, još uvijek zaprepaštena time da bi bilo što od svega ovoga mogla biti istina. "Vampiri." Tess se nježno osmjehnula. "Tako sam i sama mislila, ispočetka. Njih nije jednostavno odrediti. Vrsta je komplicirana rasa koja živi u kompliciranom svijetu prepunom neprijatelja. Stvari za njih znaju biti iznimno opasne, kao i za one koji ih vole. Za nekolicinu mužjaka koji su se zavjetovali Redu, svaka noć predstavlja rizik." "Je li to bila nesreća?" izlanulaje Dylan. "Eksplozija u kojoj je Rio ozlijeđen... je li to bila nekakva užasna nesreća?" Nešto bolno preleti preko lica druge žene. Zurila je u Dylan jedan dugi trenutak, kao da nije sigurna koliko toga smije reći. No onda je blago zatresla glavom. "Ne. Nije bila nesreća. Netko blizak Riju ga je izdao. Eksplozija se dogodila tijekom napada na staro skladište u gradu. Rio i ostali iz Reda upali su u zamku." Dylan je spustila pogled i shvatila da zuri u polomljeni okvir koji je Rio bacio preko sobe u napadaju bijesa. Pažljivo ga je podignula i preokrenula među dlanovima. Otresavši mrežu naprsnutog stakla preko snimke u boji, zagledala se u egzotične tamne oči i osmijeh koji nije dopirao do njih. "Eva", potvrdila je Tess. "Ona je bila Riova Prasestra." 71

"Ali ga je izdala?" "Točno", rekla je Tess nakon duge stanke. "Eva se pogodila s jednim od neprijatelja Reda, moćnim vampirom koji je usto bio i brat vođe Reda, Lucana. U zamjenu za informaciju koja bi pomogla tom vampiru da ubije Lucana, a što je Eva jednako željela, pogodila se za dvije stvari — da će Rio preživjeti i da će biti dovoljno ozlijeđen da se više nikad neće moći boriti." "Isuse", dahnula je Dylan. "Onda je dobila što je tražila?" "Ne sasvim. Red je upao u zasjedu, ali vampir s kojim se pogađala nije se imao namjeru držati svog dijela pogodbe. Namjestio im je bombu. Eksplozija ih je sve mogla ubiti, ali ironično, Lucan je preživio, a Rio je najviše nastradao. A poslije je morao doznati da je Eva bila ta koja je sve zakuhala." Dylan nije mogla prozboriti ni riječi. Pokušala je pojmiti težinu svega što je Rio pretrpio - ne samo tjelesni bol i ozljede, nego i emocionalnu patnju zbog izdaje njegove družice. "Vidjela sam je." Dylan je pogledala prema Tess, te vidjela smetenost u njezinu upitnom pogledu. Dylan je poznavala ovu ženu samo nekoliko minuta, i nije bila navikla dijeliti svoje tajne ni sa kime, naročito tajnu koja ju izdvajala od drugih. Ali nekako su joj Tessine brižne oči dale do znanja da je sigurna. Osjetila je trenutačnu naklonost zbog koje je vjerovala daje s prijateljicom. "Mrtvaci mi se ukazuju s vremena na vrijeme - pa, uglavnom žene. Žene koje više nisu među živima. Eva mi se ukazala prije nekoliko dana kad sam s prijateljicama planinarila u okolici Praga." "Ona... ti se ukazala", oprezno je rekla Tess. "Kako to misliš?" "Vidjela sam njezin duh, valjda se tako može reći. Odvela me je do skrivene pećine. Nisam to tada znala, ali Rio je bio unutra. Ona - Eva - odvela me tamo i zamolila me da ga spasim." "Moj Bože." Tess je polako odmahnula glavom. "Zna li on za to?" Dylan je značajno skrenula pogled na krš pod svojim nogama. "Da, zna. Kad sam mu to rekla, tad se zapravo pogubio." Tessin je pogled bio ispunjen razumijevanjem. "U sebi nosi mnogo gnjeva kad je riječ o Evi." "Razumljivo", odvratila je Dylan. "Je li on okej, Tess? Mislim, s obzirom na sve što je pretrpio, hoće li Rio biti... dobro?" "Nadam se. Svi se tome nadamo." Tess je blago nakrivila glavu, kao da je proučava. "Ne bojiš ga se." Ne, nije se bojala. Bila je apsolutno znatiželjna, i nesigurna u vezi s njegovim namjerama kad je ona bila u pitanju, ali nije ga se bojala. Koliko god to bilo ludo, čak i nakon što je vidjela njegovo pravo lice prije kratkog vremena baš ovdje u ovoj sobi, Dylan se nije bojala. Zapravo, sama pomisao na Rija budila je štošta u njoj, ali ništa od toga nije bilo ni blizu strahu. "Misliš li da bih ga se trebala bojati?" "Ne", rekla je Tess bez oklijevanja. "Ovo što ti želim reći ne može biti jednostavno. Bog zna da ni sama nisam baš dobro reagirala kad sam prvi put čula sve te priče o krvi, očnjacima i ratu." Dylan je slegnula ramena. "Ja pišem za jeftini tabloid. Vjeruj mi, čula sam hrpu bizarnih stvari. Ne mogu se tako lako šokirati." Tess se nasmiješila, ali nije dugo zadržala Dylanin pogled. Neizgovorene riječi jasno su se očitavale u tom brzo skrenutom pogledu: ovo nije bila bizarna priča iz tabloida. Ovo je bila stvarnost. "Što je bilo u onoj pećini, Tess? Bila je to navodno nekakva kripta - hibernacijska komora, čula sam da ju je Rio tako nazvao. Ali koji je vrag tamo bio? Je li se nešto oslobodilo tamo gore u toj planini?" Tess je podignula pogled, ali samo je blago odmahnula glavom. "Mislim da zapravo ne želiš znati." "Da, želim", navaljivala je Dylan. "Što god da je tamo bilo, očito je dovoljno važno da Rio pomisli da me može oteti i zaključati i spriječiti me da progovorim o onome što sam vidjela." Tessina šutnja stvori knedlu jeze u Dylaninu želucu. Prasestra je znala što je bilo u pećini i to ju je saznanje očito užasavalo. "Tess, nešto je spavalo u toj skrivenoj grobnici — i na prvi pogled reklo bi se daje tamo bilo dugo vremena. Kakav je stvor tamo bio... ili, je li još uvijek?" Tess je ustala i bacila nešto polomljenog stakla u koš za smeće pokraj stola. "Daj da ti pogledam posjekotinu. Trebali bismo je očistiti i stavit flaster da ti ne ostane ožiljak." 72

Zatočen unutar UV ćelije, Drevni je zabacio glavu unatrag i ispustio pakleni urlik. Krv je curila s golemih očnjaka na široka gola pleća koja su oživjela pulsirajućim bojama vampirskih glifova. "Zaveži to vražje remenje", graknuo je njegov tamničar obraćajući se Poslušniku preko malog mikrofona u opservacijskoj prostoriji ispred ćelije. "I daj počisti taj nered." Robotizirani okovi oštro su kliknuli i uhvatili krupne ruke i noge Drevnog. Programiranom naredbom, snažno su se stegnuli gotovo ga zbacivši s nogu. Otimao se, ali uzalud. Tromo se svalivši, rastegnuo je usne i ponovno zarikao. Jauk je bio nepogrešivo gnjevan dok je njegovim masivnim tijelom upravljao industrijski titanij i čelik. Još uvijek je imao erekciju od oplođivanja koje se izjalovilo, još uvijek žudeći za hranom i tijelom beživotne ženke koja je bila brzo iznesena iz ćelije. Prasestra je bila izmrcvarena. Oštri nokti i očnjaci ostavili su joj tragove po cijelom tijelu, i prije nego što su uspjeli povući Drevnog s nje, ženka je bila mrtva. Nije bila prva, daleko od toga. Tijekom gotovo pet desetljeća otkako je Drevni probuđen iz hibernacije i stavljen pod nadzor svog tamničara, hranjenje - i oplođivanje pokazalo se vrlo skupim i frustrirajućim pothvatom. Uza svu tehnologiju i novac koje je tamničar imao na raspolaganju, nije postojala ta znanost koja bi zamijenila onu vrstu osnovnog postupka koji se prije kratkog vremena odvijao u tamnici. Sparivanje je bilo jedino moguće dostupno sredstvo začeća kad je bila riječ o Drevnom, kao i o ostalima od Vrste. Ali spolni odnos bio je tek dio procesa. Kako bi vampir posijao sjeme u tijelu Prasestre, bila je potrebna ejakulacija zajedno sa simultanom razmjenom krvi u tom preciznom trenutku. Normalno združeni parovi koji teže začeću uživali bi u namjernom, senzualnom činu stvaranja života. Ali ne i na ovom mjestu. Ovdje dolje, s divljim nezemaljskim stvorom izbezumljenim od izgladnjelosti, bola i ropstva, začeće je bilo kockanje sa životom. Žrtve poput ove današnje bile su dio jednadžbe. Smrt je bila prilično izvjesna. No, postajao je izvjestan napredak, i zbog toga je vrijedilo riskirati. Jer na svaku Prasestru ubijenu tijekom postupka, dolazile su dvije koje bi preživjele... sa sjemenom moćne nove generacije duboko u njihovim maternicama. Tamničar Drevnog nasmiješio se u sebi unatoč današnjem gubitku. Moćna nova generacija već je stasala u tajnosti. A njezina odanost pripadala je u potpunosti samo njemu.

73