Lara adrian 6 ponoćno buđenje by Dragana Kraguljac

LARA ADRIAN

PONOĆNO BUĐENJE 2.DIO

SERIJAL PONOĆNE VRSTE KNJIGA ŠESTA

www.crowarez.com www.bosnaunited.net 2

ZAHVALE Zahvaljujem svojoj agentici i svima u nakladničkoj kući "Bantam Dell" na nepomućenoj vjeri u mene, kao i na čudesnoj pažnji koju posvećuju svakoj mojoj knjizi. Hvala također i svim mojim suradnicima koji djeluju iz sjene. (Bok, Destiny i Jeremy!) Hvala i kolegama što su tolerirali dugotrajno zanemarivanje s moje strane, pa ipak su mi bili na raspolaganju za posljednje provjere i ohrabrivanje! Naročito hvala Kayli Gray, Jaci Burton, Larissi Ione i Stephanie Tyler naprosto na tome što su divni. Posebnu zahvalnost upućujem neopisivo darovitim glazbenicima uz čiju je glazbu ova priča oživjela u mojoj mašti. Nadahnuće (i neprekinutu svakodnevnu ovisnost) imam zahvaliti umijeću bendova Collide, H.I.M. i Black Lab.

PRVO POGLAVLJE Elise je imala dojam da sljedeća noć nikad neće doći. Odjenula se i neopaženo iskrala iz Teganovih odaja u posvemašnjem sramu, odmah nakon što ju je ostavio tamo, nekako uspjevši pronaći sobu koju joj je Gabrielle pripremila negdje u skloništu. Jednom kad se našla u udobnom apartmanu, povukla se poput pustinjaka, odglumivši glavobolju kako bi mogla objedovati u privatnosti svoje sobe. Tako je uspješno izbjegla ispitivačke poglede žena — ili, božesačuvaj, bilo koga od ratnika — o onome što se dogodilo između Tegana i nje. Doduše, nije da bi Tegan govorio o onome što su učinili. Nema sumnje da mu se zgadila, ako ne zbog toga što ga je iskoristila da bude davatelj krvi, onda sasvim sigurno zbog njezine ponižavajuće, primitivne reakcije tijekom samoga čina. Sada jedva da je mogla podnijeti i pomisao na to, a nije smatrala ni da bi isprika za njezino ponašanje bila dovoljna. Uostalom, kao da bi joj on dao priliku da to i pokuša. Tijekom dvadeset sati otkako je otišao od nje, činilo se kako ga nitko nije vidio. Nije rekao kamo ide - samo se odjenuo, navukao par crnih vojničkih čizama, te ostavio Elise u njegovim odajama kao da nije mogao podnijeti njezinu blizinu ni sekundu više. Što je bilo razumljivo, naravno. Oboje ih je osramotila. Dio nje promislio je o odustajanju puta s njim u Berlin — ako ništa drugo, barem kako bi sačuvala ono malo ponosa što joj je ostalo. No već je previše zaglibila i bilo je prekasno za povratak. Mogla je osjetiti Teganovu krv u sebi, mukli šum snage što joj je bubnjala u sljepoočnicama i pulsu. Pet godina bez krvi nekoga od Vrste iscrpilo ju je više nego stoje mislila, ali tek kad je popila krv od Tegana, doživjela je otkrivenje. Osjećala je kako joj se razlijeva mišićima, kostima i stanicama pružajući joj snagu kakvu nije mogla ni pojmiti. Čak su joj i čula bila pojačana, postala su oštrija već nakon prvog gutljaja iz žile ratnika Prve generacije. A zbog krvne povezanosti s njime, osjetila je točno trenutak kad se Tegan vratio u sklonište. Bio je tamo, negdje, njegov je dolazak sijevnuo poput munje u zasjenjenom kutku njezina uma. Bila je to povezanost koju nikad više neće moći prekinuti -duboka svijest o njemu koja joj je prodirala do srži. Uvijek će je Tegan privlačiti, bit će svjesna njega na onoj iskonskoj razini, sve do dana kad jedno od njih dvoje ne skonča. Bože, što li je samo učinila? Koračala je dnevnom sobom u gostinskim odajama, nervozna sad kad je došao trenutak da otputuje s njim u Berlin. Možda bi trebala izići i pronaći ga, uvjeriti se da ne namjerava otići bez nje? Možda bi trebala pričekati da dođe po nju? Teško je uzdahnula i krenula prema vratima... U istom trenu začulo se kucanje s druge strane. To nije bio Tegan; njezini su joj osjećaji toliko mogli otkriti. Otvorila je vrata i zaprepastila se kad je ugledala poznato lice. "Oh." Spustila je pogled, iznenađena i posramljena. "Bok, Sterling." Nije ga mogla pogledati u oči, naročito sad kad je stajao pred njom s iskrenom brigom u pogledu. "Čuo sam da se ne osjećaš dobro. Savannah je rekla da si cijeli dan sama ovdje, pa sam... želio provjeriti je li sve u redu." Elise je kimnula. "Dobro sam. Samo glavobolja. Iskreno govoreći, trebala mi je osama." "Naravno." Sterlingov glas bio je gotovo neugodno poslovan. Pustio je da prođe jedan dugi trenutak prije nego što je ponovno progovorio: "Ne mogu vjerovati što ti je učinio tamo u laboratoriju, zašto je imao potrebu izreći ono što je..." "Ne, nemoj. Nemoj me žaliti. Nema potrebe, Sterling." Oštro je uzdahnuo, a iz njegova se ukočenog obličja širio bijes. "Tegan je debelo pretjerao. Nije imao pravo onako razgovarati s tobom. Ne očekujem od njega da će ti se ispričati zbog onoga stoje implicirao, pa sam došao to učiniti umjesto njega." "Ne moraš mi se ispričavati", rekla je pogledavši u te bliske, a ipak okrutne plave oči. "Da, moram", inzistirao je. "I ne samo za Teganovo ponašanje, nego i svoje. Ah, Kriste, Elise. Ono što se dogodilo s Camdenom one noći... tako mi je žao. Toliko mije prokleto žao zbog svega što se dogodilo. Da sam se mogao zamijeniti s njime — da sam mogao ja postati Krvožedni... da sam mogao biti ja ispred one cijevi kad je otponac povučen..." 4

"Znam." Posegnula je rukom prema svom djeveru i nježno mu stisnula mišićavu nadlakticu. "I meni je žao." Mračno ju je pogledao pokušavši otresti njezinu ispriku krutim odmahivanjem glave. Ali ona više nije mogla ništa prešutjeti. "Da, saslušaj me, molim te. Krivila sam te zbog Camdenove smrti, Sterling, i bilo je to nepošteno od mene. Učinio si sve ne bi li ga spasio. Znam što si morao proći. Ja sam ta koja duguje ispriku. Osjećao si se odgovornim za njega... za mene... a ja sam ti dopustila da nosiš taj teret iako nisam smjela. To nije bilo pošteno prema tebi." Nešto nježno prijeđe njegovim licem. "Ti mi nikad nisi bila teret." "Tvoj ne, zasigurno", rekla je što je nježnije mogla. "Bilo je pogrešno od mene što ti nikad nisam istaknula tu činjenicu. Trebala sam se pobrinuti da shvaćaš što osjećam." Ukočio se na njezine riječi, a čeljust mu se stegnula. "Sterling, nikad te nisam imala namjeru povrijediti, niti ti dati povoda da pomisliš da bismo mogli na bilo koji način, bilo kad..." "Uvijek si bila u potpunosti ispravna, Elise." Njegov oprezan ton zazvučao je oštro u njezinim ušima. "Ali još uvijek ti nanosim bol." On je polako odmahnuo glavom. "Sve moje odluke su jedino moje. Nisi učinila ništa za čim bi trebala žaliti." "Ne budi toliko siguran u to", promrsila je pomislivši na sve svoje pogreške, a naročito na onu koja će se vjerojatno pokazati kao bogohuljenje krvne veze koju je otpočela s Teganom. Osjetila je kako ratnikova prisutnost postaje sve snažnija i znala je da joj se, ma gdje bio sad u skloništu, približavao. Mogla ga je osjetiti u toplini što joj se širila udovima i bockanju dlačica koje su se podizale na zatiljku. "Cijenim tvoju brigu, Sterling, zbilja. Ali sve je u redu. Ja sam u redu." Njegove svijetle obrve bile su skupljene. "Ne izgledaš najbolje. Zarumenila si se. Naježila si se po rukama." "Nije to ništa." Zurio je u njezino lice koje je vjerojatno bilo ružičasto, kako od nedavne okrepe zbog Teganove krvi, tako i od iznenadne poplave srama što će Sterling uskoro pretpostaviti razlog njezinoj nelagodi. Spoznaja mu je sinula već u sljedećem trenu. Bila je očita u njegovu snuždenom licu, a potom i u optužujućem bijesu što mu je ispunio oči vatrom boje indiga. "Što ti je učinio?" "Ništa", rekla je preplavljena poniženjem, ali ovaj put ne Teganovom krivnjom. "Pila si iz njega." Bila je to optužba koju Elise nije mogla zanijekati. "Nije to ništa. Nemoj se brinuti za mene..." "Je li te natjerao da pomisliš da to moraš učiniti? Je li te... zaveo da piješ iz njega?" Sterling je prosiktao kletvu, a očnjaci su mu počeli izbijati od bijesa. “Jebeno ću ga ubiti. Ako te je prisilio, kunem ti se, taj će pasji sin platiti..." "Tegan me ni na što nije prisilio. Sama sam otišla k njemu. Bio je to moj izbor, Sterling, a ne njegov." "Sama si otišla k njemu?" gledao ju je kao da ga je pljusnula. "Sama si odabrala piti iz njega? Isuse, Elise... zašto?" "Zato jer sam prisegnula Camdenu da ću poduzeti sve šio bude potrebno kako nitko drugi više ne bi nastradao od Krvožednih, kao i onih koji im služe. Zavjetovala sam se, ali ne mogu ispuniti zavjet ako mi je tijelo slabo. Tegan je bio u pravu. Trebala mi je krv nekoga od Vrste, i on mi ju je dao." Sterling je prošao rukama kroz kosu, a zatim preko lica. Kad je posegnuo kako bi je uhvatio za ramena, oči su mu bile divlje od boli, a prsti su je snažno stezali. "Nisi se morala vezati uz stranca, Elise. Prokletstvo, mogla si se obratiti meni. Trebala si se obratiti meni." Poskočila je na grub ton njegova glasa, na zvjerski izraz njegova lijepog lica. Kad se pokušala otrgnuti iz njegova snažnog stiska, samo ju je još više stegnuo. “Ja bih se pobrinuo za tebe. Ja bih se odnosio prema tebi kako zaslužuješ. Zar to nisi znala?" "Sterling, molim te, pusti me. Boli me." 5

"Ja bih učinio što me je dama zamolila, Harvarde." Hladna zapovijed odjeknula je iz blizine, samo nekoliko metara dalje niz hodnik. Tamo je stajao Tegan, odjeven u vestu boje škriljevca i crne hlače. Ruke su mu bile prekrižene, a jednim se snažnim ramenom oslonio na bijeli mramorni zid. Sve u njegovu stavu govorilo je da ga ni najmanje ne zanima beznačajna prepirka što se odvijala između Elise i brata njezina pokojnog partnera, no Teganove su oči govorile nešto drugo. Pogled mu je bio prikovan na Sterlinga, bezizražajan, prijeteći u svom neumoljivom sijevanju na drugog mužjaka. Elise je podignula ruke kako bi dodirnula one koje su je i dalje stiskale poput škripca. "Sterling, molim te..." Pogledao ju je, s boli u očima, i smjesta pustio. "Žao mi je. Sad sam ja taj koji je pretjerao. Ovo se više neće dogoditi, obećavam ti." "I bolje ti je", rekao je Tegan, glasa neobično zaštitničkog, iako se nije ni pomaknuo s mjesta. Kad se Sterling odmaknuo, očito smeten zbog sebi nesvojstvenog ponašanja, Tegan je napokon odvratio oči s njega i pogledao Elise. "Avion je spreman. Ideš li ili ne?" Elise je teško progutala, pa neodlučno kimnula glavom. "Idem." Nespretno se odmaknula od Sterlinga. Osjetila je njegove oči na sebi kad je kliznula u hodnik. Težina potištenog pogleda njezina djevera ostala je visjeti nad njom i kad je prišla Teganu pa krenula za njim. Chase je ostao u hodniku još dugo nakon što su mu se Elise i Tegan izgubili iz vida. Nije se mogao pretvarati da je iznenađen što ga je Elise odbila. Ta je patnja oduvijek bila neizbježna. Nikad nije bila njegova, ma koliko želio da stvari budu drukčije. Pripadala je njegovu bratu. U njezinu srcu još uvijek je vjerojatno bilo tako, iako je napokon svukla svoju udovičku odjeću. A sad je dio nje nepovratno pripadao Teganu. I ta ga je istina najviše pogodila. Tegan, najubojitiji član Reda, najhladniji. Onaj kojemu je najmanje od svih stalo do života — kako vlastita, tako i tuđega. Pa ipak, u svojoj se potrebi Elise obratila njemu. Je li je Tegan pritom odveo u krevet? Chase je odbijao i pomisliti na tu mogućnost, iako je bilo nečuveno da vampir Vrste ponudi ženki svoju žilu a da pritom ne bude preplavljen seksualnim nagonom da zauzvrat uzme njezino tijelo. Tegan nije bio sklon hvalisanju o svojim osvajanjima - tijekom svih ovih mjeseci koje je Chase proveo među Redom, nikad nije čuo ništa slično - ali mnoge noći koje je Tegan provodio izvan skloništa dale su naslutiti da tom ratniku ženke nisu mrske. Zatvorena žena poput Elise vjerojatno je bila tek usputna zabava ledenom pojedincu kakav je bio Tegan. "Proklet bio", promrmljao je Chase udarivši šakom o zid. Bio je to isprazan potez, ali u ovom trenutku bol mu je bio dobrodošao. Želio je krvariti. Potamani li usput kojeg Krvožednog, to bolje. Krenuo je hodnikom i zatekao Dantea kako se mota ispred tehničkog laboratorija s Nikolajem, Brockom i Kadeom. Svi su bili naoružani kao i Chase, spremni za noćnu ophodnju gore na površini. Dante mu je oprezno kimnuo na pozdrav kad se približio, značajno suzivši svoje oči boje viskija. "Otišli su", rekao je kao da bi Chaseu trebalo laknuti što to čuje. "Jesi li okej, Harvarde?" "Izgledam li kako mi treba jebeni grupni zagrljaj?" ispalio je. "Bit ću vraški bolje kad mi stopala budu na pločniku, a ruka okrvavljena krvlju Krvožednog. Je li itko raspoložen da spržimo kojeg ološa večeras, ili biste radije ostali ovdje i meditirali?" Nije pričekao odgovor, samo se uputio prema dizalu s mračnom, ubojitom namjerom, dok su ostali ratnici krenuli za njime.

DRUGO POGLAVLJE Elise je prespavala većinu od devet sati koliko je trajao let za Berlin. Tegan je, međutim, ostao budan. Nikad nije bogzna kako uživao u suvremenim prijevoznim sredstvima, i premda mu je valjalo priznati učinkovitost putovanja mlažnjakom, biti na visini od deset tisuća metara i juriti brzinom od osamsto kilometara na sat, zarobljen unutar nekoliko tona teškog metala, bilo je na posljednjem mjestu popisa njegovih omiljenih stvari. S olakšanjem je shvatio kako privatni mlažnjak počinje svoje postupno spuštanje jednom kad su dospjeh to berlinske zračne luke Tegel. Nekoliko minuta poslije, glatki kotači zrakoplova dotaknuli su čvrsto tlo. "Stigli smo", izvijestio je Elise kad ju je razbudio mekani udarac pri slijetanju. Blago se protegnula, dlanom prekrivši zijevanje. "Zar sam cijelo vrijeme spavala?" Tegan je slegnuo ramenima. "Trebao ti je odmor. Tijelo ti se još prilagođava na krv koju si popila. Može proći dan-dva prije nego što se sasvim navikne." Pocrvenjela je bojom mnogo tamnijom od ružičaste nijanse koja joj se vratila u obraze nakon hranjenja prošle noći. Okrenuvši lice u stranu ne bi li prikrila rumenilo, podigla je sjenilo na malom ovalnom prozoru pokraj sebe i zagledala se u obrise grada. "Predivno je", rekla je glasa ugodno promuklog od sna. "Nikad nisam bila u Berlinu. A ti?" "Jednom. Bilo je to davno." Uputila mu je poluosmijeh razumijevanja, a zatim ponovno odvratila pogled. Nisu spominjali ono što se dogodilo među njima, a Tegan nije imao nimalo volje pokretati tu temu. Dovoljno je bilo loše što je nije bio u stanju izbaciti iz glave - onaj neopisivo svilenkast osjećaj njezina tijela - još otkako je otišao iz skloništa. Vraški se nadao da će odustati od puta u Berlin, a čak je pomišljao i na promjenu plana ne bi li je ostavio. Nije želio ni razmišljati o tome zašto je imao nagon da je ode potražiti, a onda se umiješati kad je zatekao Chasea i nju tamo u hodniku. Potreba da je zaštiti kad je na njoj vidio ruku drugog mužjaka, svladala ga je u trenu. Volio bi kad bi to mogao pripisati moći krvne veze, ali problem je bio u tome stoje povezanost bila samo napola dovršena. On sam nije popio ništa od Elisine krvi, pa stoga ne bi trebao osjećati ni trunku posesivnosti. Nekoliko dugih stoljeća usavršavao je svoje opće stanje apatije, koja mu je bila poput oružja odavno sraslog uz kožu, stoga, osim ako to nije želio, nije trebao osjećati ama baš ništa. Ali, osjećao je. Sam pogled na Elise podizao je u njemu oluju neželjenih osjećaja, od kojih je najveća bila požuda što mu je stezala svaki centimetar kože i budila kitu. Jedva da je uspijevao obuzdati želju za tom ženkom. Kad ju je vidio kako se skida dok mu je sisala zapešće, želja koja je već čučala u njemu postala je još snažnija. Sad je žudio od potrebe koja je naslućivala katastrofu. Jer ako je ikad više bude osjetio nagu pod sobom, ništa ga neće moći zaustaviti da i sam ne uzme krv iz njezine žile. Uhvatila ga je kako bulji kad je iznenada okrenula glavu od prozora. "Crni Rolls-Royce se upravo zaustavio pokraj nas na pisti." "To će biti Reichen." "Tko?" "Andreas Reichen." Tegan je ustao kad se zrakoplov zaustavio. "On nadgleda najveći dio ovdašnjih Utočišta tame. Odsjest ćemo na njegovu imanju izvan grada." Otvorila su se vrata pilotske kabine i dvojica pilota u uniformama iziđu kako bi pozdravila Tegana kimanjem glave dok su se pripremali iskrcati. Obojica su bila ljudska bića, obojica vrhunski piloti i dostupni dvadeset i četiri sata u tjednu za privatne letove članova Reda. Što se njih ticalo, radili su za iznimno tajnovitu, iznimno bogatu korporaciju koja je zahtijevala anonimnost i apsolutnu odanost u zamjenu za izdašne naknade. Većini je ljudi to bilo sasvim dovoljno. Nekolicina onih koji su se pokazali manje pouzdanima bili su nagrađeni brisanjem sjećanja i izbacivanjem s posla po kratkom postupku. "Želim vam ugodan boravak u Berlinu, gospodine Smith", rekao je kapetan kad je otvorio vrata mlažnjaka pokraj kojih su spremno čekale stube. Kurtoazno se osmjehnuo Elisi kad je prošla pored njega prema izlazu. "Gospođo Smith", rekao je pristojno. "Bilo mi je zadovoljstvo. Ugodan dan želim." 7

Na pisti ispod, vozač u livreji izišao je iz crne limuzine i otvorio stražnja vrata svojim putnicima. Andreas Reichen je izišao iz vozila kad su Tegan i Elise krenuli prema automobilu. Izgledao je više kao imućan menadžer, a manje kao boem kakvog ga je Tegan poznavao, u sivoj košulji i crnim hlačama savršeno izglačanim ispod nabora kaputa. Samo mu je kosa odavala nekadašnju hedonističku notu: bila je duga i raspuštena, gusti kestenjasti valovi plesali su na zimskom povjetarcu koji se podizao s asfalta. "Dobro došli, prijatelji", rekao je, a njegov je bariton s naglaskom bio bogat i pristojan kao što je Tegan pamtio. Vampir se nije mnogo promijenio tijekom dugih desetljeća otkako gaje Tegan posljednji put vidio kako u svom izgledu filmske zvijezde, kojim se silno ponosio, tako i u napadnom divljenju spram ženske ljepote. "Andreas Reichen", zapreo je ponudivši Elisi ruku. "Ja sam Elise Chase", uzvratila je. "Drago mi je što smo se upoznali." Kad je ispružila ruku kako bi prihvatila njegov pozdrav, Reichen joj je mekano obuhvatio prste i primaknuo ih usnama na redan poljubac, nagnuvši tamnu glavu nad njezinom rukom. "Očaran sam. I čast mi je poželjeti vam dobrodošlicu na moje područje." Elise mu se stidljivo osmjehnula. "Hvala vam, Herr Reichen." Nijemac se namrštio kao da je uvrijeđen njezinom formalnošću. "Morate me zvati Andreas, molim vas." "U redu. Ako ćete vi mene zvati Elise." "Čast mi je, Elise." Prošao je jedan dugi trenutak prije nego joj je pustio ruku kako bi pozdravio Tegana. "Neizmjerno mi je drago što se ponovno vidimo, prijatelju moj, a još draže Što je razlog mnogo ugodniji nego posljednji put." "To ćemo još vidjeti", rekao je Tegan ne mareći odviše što je svojim mračnim držanjem donekle zasjenio ljubaznu dobrodošlicu. "Je li još uvijek sve u redu s posjetom rehabilitacijskom centru?" "Da, sve je u najboljem redu." Reichen je pokazao na parkiranu limuzinu. "Hoćemo li krenuti? Klaus će se pobrinuti za vašu prtljagu." "Ovo je sve", rekao je Tegan podignuvši crnu kožnu torbu u kojoj je nosio opremu za borbu i nekoliko dodatnih komada oružja. "Nećemo ostati dulje od nekoliko dana. Neće mi trebati dugo da dobijem ono što mi treba od tog Odolfa." Na Reichenovim isklesanim obrazima pojavile su se dvije rupice kad se nasmiješio. "Ne iznenađuje me što misliš samo na posao, Tegane, ali što je s damom?" Elise je odmahnula glavom. "Ovaj put je naglo iskrsnuo i nisam imala puno vremena za pripremu..." "Nije važno", rekao je Reichen. "Pobrinut ću se za to. Imam otvorene račune u nekoliko dizajnerskih butika na Ku'dammu. Nazvat ću ih iz automobila i naručiti da već danas donesu nekoliko kolekcija na imanje. Za oboje." Otklopio je mobitel i stao govoriti prije nego što su se i smjestili u limuzini. Tegan je razumio ponešto od njemačkoga još iz drevnog doba, kad je Vrsta obitavala samo u Europi — dovoljno da shvati kako Reichen naručuje skupocjene haljine i cipele u veličinama koje je pretpostavio da odgovaraju Elisinoj krhkoj građi. Kad je nazvao drugu trgovinu i zatražio muškog krojača da dođe na probu za sat vremena, Tegan ga osine prijetećim pogledom. "Koji vrag se događa, Reichene?" "Prijam, dakako. Večeras sam domaćin na imanju. Ne događa se često da berlinsko Utočište tame ugosti tako uvažene osobe. Neki su iz Agencije inzistirali da im se dopusti da vam ukazu dobrodošlicu kako spada." "Kladim se." Tegan se podsmjehnuo. "Nemam nimalo volje paradirati uokolo poput majmuna u odijelu pred gomilom birokrata. I zato, bez uvrede, Reichene, ali ti tvoji ulickani druškani me mogu poljubit u..." Nijemac značajno pročisti grlo kao da želi podsjetiti Tegana da su u društvu dame i neka izvoli pripaziti na jezik. Vražji kicoši iz Utočišta tame i njihovi besprijekorni maniri. Jedan zahrđali dio Tegana priznao je kako Elise vjerojatno nije morala slušati uvrede na račun društva u kojem je odgojena. Nema tome dugo da je i sama itekako bila dio tog svijeta, i još uvijek bi da nije bilo smrti njezina partnera i sina jedinca. Reichen se nasmiješio, podignuvši tamnu obrvu kad se Tegan uspio suzdržati od dovršetka dozrele misli. 8

No u Reichenovim tamnim očima bljesnula je i iskra zadovoljstva koja nije imala puno veze s njegovim plemenitim odgojem. Bilo je to duhovito, čak pomalo cinično veselje. "Zapravo, Tegane, prijam je organiziran u čast tvoje ljupke pratnje. Možda nisi svjestan da je Quentin Chase bio jedan od najuvaženijih osoba u Agenciji, kako u Sjedinjenim Državama, tako i šire." Reichen je galantno pokazao glavom u Elisinu smjeru. "Iznimna nam je čast ugostiti udovicu pokojnog ravnatelja Chasea, koliko god gospođa želi ostati s nama." Tegan se namrštio na prigušenoj svjetlosti vozila kriomice pogledavši Elise. Doimala se manje iznenađenom, a više rezigniranom na objavu, kao da je navikla na tu vrstu pažnje koju je Reichen opisao. Kao da je cijelo vrijeme uživala u sličnoj društvenoj strci. Sranje. Nije se šalila kad je rekla da bi samo jednim pozivom mogla dovući čitavu Agenciju dolje u sklonište Reda. Znao je da je njezin partner imao izvrsne veze, ali nije imao pojma koliko je visoko u čitavom tom lancu kotirala Elise. "Vaša me gostoljubivost zadivljuje, Herr Reichen... Andreas", ispravila se stidljivo. "Hvala na tako ljubaznoj dobrodošlici." Tegan je sad oštro zurio u nju vidjevši kao lako preuzima diplomatsku ulogu s Reichenom. Nije bila tako ljubazna i čedna s njime prošle noći u skloništu. A ne, s njim je bila neobuzdana, raskalašena i zahtjevna, savršeno spremna iskoristiti ga kad joj je to bilo potrebno. A zašto i ne bi, dovraga? Znao je kako ovi iz Utočišta tame gledaju na Red. Uz iznimku nekolicine iz sadašnje generacije mužjaka koji su bili impresionirani uništenjem jazbina Krvožednih na bostonskom području, većina je vampirskog društva gledala na Red kao na čopor divljih pit bulova. Oni iz Agencije, skupina čija je politika uhićenja i rehabilitacije bila u krajnjoj suprotnosti s ubilačkim metodama Reda, bili su najglasniji u svom preziru. I nije bilo ni najmanje čudno što je Elise, kao družica jednog od njihovih najviše rangiranih službenika, smatrala Tegana ičim osim sredstvom za postizanje cilja. To što joj je dopustio da pije iz njega, peklo je Tegana poput zrake podnevnog sunca na njegovoj koži. Činjenica što je žudio za ovom ženom — makar i malo — tjerala ga je da poželi iskočiti iz jurećeg automobila i trčati sve dok ne svane zora. Aha, bilo je prokleto dobro što ju je sad vidio u pravome svjetlu. Prije nego sebi dopusti da počini novu glupost u vezi s njom.

TREĆE POGLAVLJE Elise je lagano prešla prstima po blistavoj indigo svili što joj je obavijala tijelo. Dizajnerska haljina bez rukava oduzimala je dah svojom ljepotom. Bio je to jedan od desetak couture komada koje su, po zahtjevu Andreasa Reichena, donijeli ranije tog dana iz središta grada. Odabrala je najjednostavniju opravu, u najdiskretnijoj boji, poželjevši da ne mora ići na prijam. Cijelog su se dana prema njoj ophodili kao prema kraljici, ali čak ni nakon odmora nije bila raspoložena za druženje koje je trebalo uslijediti u golemoj plesnoj dvorani palače na imanju pokraj jezera. No godine uvježbanosti pod Quentinovom palicom naučile su je da se takvo što očekuje od jednog člana obitelji Chase: dužnost prije svega. Bilo je to njegovo osobno uvjerenje, a koje je Elise naučila prigrliti. Stoga se, nakon kratkog tuširanja u gostinskom apartmanu, uvukla u tamnoljubičastu haljinu i par sandala optočenih draguljima. Zatim je uredila kratku kosu u nešto što je nalikovalo svečanoj frizuri pa izišla iz sobe spremna odglumiti svoju ulogu. Odnosno, barem je mislila daje spremna. Čim se spustila zavojitim stubama iz prostranog krila na gornjem katu, žamor glasova i diskretne glazbe natjerao ju je da zastane. Ovo će biti prvi javni prijam kojem će prisustvovati nakon Quentinove smrti. Sve dok nije napustila Utočište tame prije nekoliko mjeseci, bila je u žalosti, noseći dugu bijelu tuniku i crveni pojas koji je označavao da je Prasestra udovica. Kao takva, mogla se osamiti u svome domu, susrećući se samo s onima s kojima je željela, i pristojno izbjegavajući poglede sućuti i došaptavanja koji bije samo još više podsjećali na Quentinov odlazak. Više ih neće moći izbjegavati, shvatila je ugledavši Andreasa Reichena kako joj prilazi preko mramornog predvorja iz smjera prepune plesne dvorane. Izgledao je zadivljujuće u crnom smokingu i svilenoj bijeloj košulji. Njegova je tamna kosa bila začešljana unatrag, u opušteni rep na zatiljku, ističući tako oštre jagodične kosti i snažnu muževnu čeljust. Šarmantni osmijeh toga Nijemca opustio ju je koliko-toliko istog trena kad joj je prišao. "Savršen odabir. Izgledaš čarobno", rekao je, a njegove su je tamne oči promotrile od glave do pete kad joj je uzeo ruku i prinio je usnama. Njegov kratki poljubac bio je mekan poput šapta i topao poput baršuna. Pustio joj je ruku uz blagi naklon glave, a kad je zaustavio pogled na njezinu licu, namrštio se. "Nešto nije uredu? Postoji li nešto što ti nije po volji?" "Sve je u najboljem redu", razuvjerila ga je. "Samo... nisam ovo radila dugo vremena. Bila u javnosti, mislim. Proteklih sam pet godina provela u žalosti..." Reichenovo se mrštenje produbilo od razumijevanja. "U žalosti, sve ovo vrijeme?" "Da." "Ah, Bože. Moraš mi oprostiti, jer nisam znao. Žao mi je. Samo reci riječ i sve ću poslati kući. Ne moraju ni znati razlog." "Ne." Elise je odmahnula glavom. "Ne, nikad to ne bih tražila od tebe, Andreas. Toliko si se potrudio, a ovo je, na kraju krajeva, samo ugodno okupljanje. Mogu izdržati. Moram izdržati." Nije si mogla pomoći a da ne pogleda iza Reichenovih širokih ramena tražeći pogledom jedino lice koje je poznavala. Premda bi se Teganovo lice teško moglo opisati prijateljskim, bio joj je poznat, a bio osoran ili ne, njegova bi je snaga utješila. Po muklom strujanju u žilama, mogla je osjetiti njegovu prisutnost negdje u palači, negdje u blizini, no ipak joj nije bio u vidokrugu. "Jesi li vidio Tegana?" upitala je nastojeći zvučati ležerno i tek usputno zainteresirana za odgovor. "Nisam otkako smo došli ovamo jutros." Reichen se nasmijao dok ju je odvodio od golemih stuba prema plesnoj dvorani. "Nećemo ga vidjeti nigdje blizu prijama, u to sam siguran. Nikad nije bio od društvenih okupljanja." Da, to je i mislila. "Poznaješ li ga dobro?" "Oh, ne bogzna kako. Ali opet, sumnjam da ih puno može reći da dobro poznaju tog ratnika. Osobno znam dovoljno da ga mogu smatrati prijateljem." Elise je bila znatiželjna. "Kako to?" 10

"Tegan mi je priskočio u pomoć jednom davno, kad je ovo područje imalo iznenadan, ali dugotrajan problem sa skupinom Krvožednih. Bilo je to vrlo davno, početkom devetnaestog stoljeća... preciznije, 1809. godine, usred ljeta." Dvije stotine godina ljudima bi se činilo kao vrlo dugo razdoblje, ali sama je Elise živjela među Vrstom više od stoljeća, nakon što ju je iz bostonske siromašne četvrti spasila obitelj Chase kad je bila djevojčica. Utočišta tame, kao uređene zajednice Vrste, postojala su u raznim dijelovima Europe i Sjedinjenih Država još davno prije. "Stvari su tada očito bile puno drukčije." Reichen je zagunđao kao da se prisjeća tog vremena. "Stvari su bile drukčije, da. Utočišta tame nisu bila ni približno sigurna mjesta kao što su to danas. Nisu imala elektroničke ograde i kamere koje bi upozorile na uljeze. Inače, naši su problemi s Krvožednima bili izolirani slučajevi — jedan do dva vampira slabića koji bi ogrezli u krvožeđi i izazivali pomutnju među ljudskom populacijom prije nego bi ih se uhitilo i zatočilo. No, ovo je bilo drukčije. Ti su Krvožedni počeli napadati u istoj mjeri ljude i pripadnike Vrste. Udružili su se u svojim progonima pustošeći iz puke zabave, kako se činilo. Uspjeli su se infiltrirati u jedno od naših Utočišta tame. Prije nego je prva noć i završila, mučili su i ubili brojne žene i poklali nekoliko vampira Vrste." Elise se trgnula zamislivši užas koji je morao prodrijeti u srca tamošnjih stanovnika na takvo nasilje. "Kako ti je Tegan pomogao?" "Navodno je obilazio ovo područje kad je ušao u Grunwaldsku šumu i nabasao na ozlijeđenog mužjaka iz moje zajednice. Kad je Tegan čuo što se dogodilo, pojavio se na mom pragu ponudivši pomoć. Bili bismo mu platili koliko god da je tražio, jasno, ali nije htio ni čuti za naknadu. Ne znam kako je u tome uspio, ali uhvatio je do jednog Krvožednog i sve ih poubijao." "Koliko ih je bilo?" Reichenov izraz lica odavao je samo zadivljenost. "Šesnaestorica bolesnih zvijeri." "Moj Bože", Elise je bila više nego zapanjena. "Toliko..." "Berlinsko Utočište tame kakvo vidiš danas možda bi bilo izbrisano s lica Zemlje da se nije pojavio Tegan prije svih tih godina. Pronašao je i ubio svih šesnaest Krvožednih u jednom dahu, a onda jednostavno nastavio svojim putem. Nisam čuo ništa o njemu sve do mnogo godina kasnije, nakon što se smjestio u Bostonu s nekolicinom preostalih članova Reda." Elise nije imala riječi za ono što je netom čula. Dijelom je bila zapanjena zbog Reichenova nabrajanja Teganovih junačkih djela, ali drugi dio nje bio je iznenada preplavljen dubokom jezom zbog koje je zadrhtala. Znala je da je Tegan bio vješt ratnik, iznimno ubojit, ali doista nije imala pojma za kakvo je nasilje sposoban. A kad samo pomisli kako mu se nametnula prije neku večer kad ga je potaknula na bogohuljenje krvne veze koju je inicirala s njime. Kako ga je samo morala uvrijediti, pa ipak, nekim čudom, nije se iskalio na njoj iako je imao svako pravo da je duboko prezire jer ga je iskoristila. Blagi Bože. Da su sve odvratne stvari koje su joj govorili o članovima Reda bile i blizu istini, onda vjerojatno sad ne bi stajala ovdje. Kako bilo da bilo, osjetila je slabost u nogama. Zujanje u sljepoočnicama se pojačavalo odvlačeći joj pažnju poput roja komaraca koji kao da joj je kružio oko ušiju. "Andrease, mislim da... da bi mi sad zbilja dobro došlo jedno piće." "Naravno." Reichen joj ponudi svoju ruku i ona je sa zahvalnošću primi. "Dođi, predstavit ću te uzvanicima i pobrinuti se da dobiješ što ti srce poželi." Tegan je pričekao da odu prije nego što se spustio s odmorišta na prvom katu palače. Krenuo je stubama iako se mogao jednostavno prebaciti preko rukohvata od izrezbarenog mahagonija na mramorni pod tri kata niže. Nakon što je čitav dan bio zarobljen u palači čekajući da padne noć, bio je na putu da lovi Krvožedne kad ga je Elisin glas zaustavio. Provirio je taman na vrijeme da vidi kako ju je Reichen povukao, pun svog uobičajenog mračnog šarma dok joj je ljubio ruku drugi put otkako su se upoznali. Rekao je da izgleda čarobno i, Bože, bio je u pravu. Indigo haljina koju je imala na sebi, s lepršavim slojevima svile, obgrlila je njezinu sićušnu figuru na svim pravim mjestima. Naga ramena i kratka plava kosa isticali su njezin graciozan vrat koji je privlačilo Teganov 11

pogled poput svjetionika. Ritam njezina pulsa, koji joj je frenetično bubnjao ispod uha, odjekivao mu je u žilama, čak i sad kad su mu nestali iz vida. Dovraga, trebao se nahraniti. Što prije, to bolje. Odjeven u borbeni kombinezon, Tegan je krenuo ravno prema prednjem vestibulu palače ne mogavši dočekati da nestane s ovog jebenog mjesta. Projezdio je pokraj širom otvorenih dvokrilnih vrata velike plesne dvorane ne obazirući se na sladunjavo cviljenje gudačkoga kvarteta i kaotični žamor razgovora. Nastojao je ignorirati i prizor Elise u Reichenovu naručju kad ju je galantni Nijemac izveo pred gomilu njihovih plemića. Izgledala je toliko elegantno i profinjeno među blještavilom okupljenih, savršeno pristajući uz elitu Utočišta tame. Ovo je bio njezin svijet; u to nije bilo sumnje sad kad ju je vidio okruženu njime. Pripadala je ovamo, a njegovo je mjesto bilo vani, na ulicama, ruku umrljanih krvlju njegovih neprijatelja. Aha, pomislio je, osjetivši kako njime kipti bijes. Pripadao je bilo gdje, samo ne ovdje. Dok je ulazila dublje u plesnu dvoranu s rukom pod Reichenovom, Elise je promatrala skup od pedesetak vampira, prepoznavši nekoliko lica s događanja kojima je u prošlosti prisustvovala s Quentinom. Svi su zurili u nju, još otkad je kročila u prostoriju. Razgovor je utihnuo, glave su se okrenule. Gudački je kvartet nastavio svirati na drugom kraju prostorije, stišavši se u mekani šapat glazbe dok ju je Andreas predstavljao uzvanicima. Kad ju je upoznavao sa svakim pojedinačno, vrtoglavi niz imena i lica nakon nekog vremena pomiješao joj se u glavi. Prihvaćala je izraze sućuti za Quentinovu smrt i s nemalim ponosom slušala kako se brojni od ovdašnjih predstavnika Agencije prisjećaju suradnje s njezinim uvaženim partnerom. Više od jedne osobe upitalo ju je za prirodu njezina posjeta Berlinu, ali izbjegavala je odgovor što je galantnije mogla. Nije joj se činilo primjerenim razgovarati o poslu Reda ovako javno, a bilo je gotovo nemoguće spomenuti njezinu suradnju s ratnicima bez da objašnjava kako ih je uopće i upoznala. Koliko bi samo šokirani i zgroženi bili ovi uvaženi mužjaci iz Utočišta tame kad bi doznali da je prije samo nekoliko dana lovila Poslušnike na bostonskim ulicama. Jedan buntovni dio nje umalo da nije poželio da im može izlanuti istinu, samo kako bi vidjela snebivanje na licima ovih ukočenih civila. Umjesto toga, otpijala je vino koje joj je Reichen donio kad su ušli, a pažnja joj je tek djelomice bila usredotočena na agenta koji joj se naginjao u uho već čitavih petnaest minuta. Gledajući pomalo previše niz svoj orlovski nos, markantan plavokos vampir nije gubio vrijeme ne bi li je zadivio time što je služio Agenciji gotovo cijeli svoj životni vijek - daveći je s više od stotinu godina starim ratnim pričama koje je, kako se činilo, naumio prepričati do posljednje pojedinosti. Kimala je stalno i smiješila se u primjerenim trenucima, pitajući se koliko će joj još trebati dok ne iskapi do dna svoju čašu s vinom. Otprilike tri sekunde, zaključila je, ležerno otpivši ostatak francuskog vina. "Vaše godine službe su hvale vrijedne, agente Waldemar", rekla je već se izvlačeći iz razgovora. "Biste li me sad ispričali, molim vas? Bojim se da mi je ovo vino udarilo u glavu." Umišljeni agent promucao je nešto kako još nije uspjela čuti o tome kad je zaradio dvadeset šavova nakon sukoba s Krvožednim tamo kod Tiergartena, ali Elise mu se pristojno nasmiješila nestajući u gomili. Usred namirisanih, svilom ogrnutih tijela, jedna ženska ruka posegne kako bi pljesnula njezinu. "Elise? O, moj Bože, tako mi je drago što te vidim!" Istom je bila povučena u čvrst, topao zagrljaj. Kad se odmaknula, obuzme je ushićenje kad ugleda lice stare, drage prijateljice. "Anna, zdravo. Dobro izgledaš." "Znam. I ti - koliko je prošlo godina otkako smo se vidjele? Dječaci su bili tako mali. Jesu li uopće navršili šest posljednji put kad smo bile zajedno?" "Imali su već sedam", rekla je Elise preplavljena trenutačnim valom uspomena. Camden i Annin sin, Tomas, brzo su se sprijateljili, provevši cijelo ljeto zajedno prije nego što je Agencija premjestila Anilina partnera u Europu. "Ne mogu vjerovati kako vrijeme leti", druga Prasestra je uskliknula, a zatim uzela obje Elisine ruke u svoje. "Čuli smo što se dogodilo s Quentinom, dakako. Neizmjerno mi je žao zbog tvoga gubitka." 12

Elise se pokušala nasmiješiti. "Hvala ti. Bilo je to... teško razdoblje. Ali prilagođavam se životu bez njega kako najbolje znam." Anna je coknula jezikom. "A tek Camden, jadničak. Mogu samo zamisliti koliko je njemu bilo teško, izgubiti oca u najosjetljivijim godinama. Kako se on drži? Je li došao s tobom u Berlin? Znam da bi Tomas bio oduševljen da ga vidi." Sva krv kao da joj je nestala iz glave na jedno sasvim dobronamjerno pitanje. Bol u njezinu srcu bila je još uvijek sirova zbog toga nedavnog gubitka. Toliko sirova da je jedva uspjela pronaći glas kako bi progovorila: "Camden je... pa, nije ovdje, zapravo.Dogodio se incident prije nekoliko mjeseci tamo u Bostonu. On je, ovaj... upao u određene nevolje, i on je..." Morala je uzeti daha i naprosto procijediti riječi iz usta: "Camden je ubijen." Anna je problijedjela od šoka. "Jao, Elise! Oprosti mi, nisam imala pojma..." "Znam da nisi. Sve je u redu. Camova smrt bila je tako iznenadna i mnogi ne znaju za nju." "O, draga moja prijateljice. Pretrpjela si strahovitu tragediju, nisi li? Mora da si najhrabrija žena koju poznajem. Izgubiti toliko puno u tako kratkom razdoblju... mene bi to dotuklo, sigurna sam. Mislim da bih se samo sklupčala i jednostavno usahnula." I Elise je tako mislila. Bog zna da je to bilo prvo stoje željela učiniti. No gnjev ju je gurao kroz početnu patnju. Želja za osvetom tjerala ju je dalje. "Činiš ono što moraš kako bi preživio", čula je sebe kako govori zabezeknutoj ženi koja ju je gledala s takvim suosjećanjem da ju je to peklo. "Samo činiš... ono što je potrebno." "Naravno", odvratila je Anna. Smiješila se, ali bio je to bijedan pokušaj koji nije sasvim prikrio njezinu nelagodu zbog nesretnog preokreta u razgovoru. "Koliko ćeš ostati? Možda bih ti, budeš li imala vremena, mogla malo pokazati grad. Imamo predivne parkove i muzeje..." "Možda." Elise je pogledala čašu s vinom kao da se upravo sjetila da je prazna. "Hoćeš li me ispričati? Mislim da ću malo prošetati i nadopuniti si čašu." "Da", rekla je Anna, očiju vlažnih od sućuti. "Drago mi je što sam te vidjela, Elise. Iskreno." Elise je blago stisnula ruku svojoj prijateljici. "I meni također." Kad se stala udaljavati, muklo brujanje glasova prolomilo se gomilom. Elise se maltene nije morala ni osvrnuti da vidi što je uzrok; osjetila je nemir duboko u kostima i peckanje svijesti što joj se smjestilo u grudima. "Za Boga miloga", promrsio je agent Waldemar nekoliko koraka dalje od nje. On i nekolicina njegovih drugara razjapili su usta s otvorenim prezirom prema ulazu u plesnu dvoranu. "Pomislio bih da ima barem toliko pristojnosti da se primjereno odjene za ovakvu priliku. Odurni divljaci, svi do jednoga." Elise je okrenula glavu i vidjela Tegana kako se probija kroz gomilu. Bio je to zapanjujuće mračan prizor od glave do pete u borbenom kombinezonu i naoružan do zuba. Njegova dugačka zlatna kosa divlje mu je padala oko glave i na široka ramena, a u njegovu je zelenom pogledu bilo ubilačke oštrine dok je ležerno promatrao okupljene. Morao je biti svjestan opasnog dojma koji je ostavljao na ove uglađene civile, ali samo je zarežao prema nekolicini onih koji su se usudili pogledati ga dok je marširao kroz njih. "Ma pogledajte samo toga neotesanog barbara Prve generacije", s prezirom je otpuhnuo VValdemar, uz podsmješljivo odobravanje svojih drugova iz Agencije. "Oni mlađi su možda pod dojmom njihovih nasilnih metoda - naročito nakon onih predstava prošloga ljeta u Bostonu - ali trebali bi samo malo bolje pogledati ovoga ovdje kako bi vidjeli pravu sliku ratnika: necivilizirani siledžije koji su već odavna nadživjeli svoju svrhu." Grupica prasne u smijeh, tako silno naduveni u svojim svilenim smokinzima, dok se bahatost kotrljala s njih poput kiselog vjetra. Elise nije mogla podnijeti način kojim su ti mužjaci gledali na Tegana. A u malom, posramljenom kutu njezine svijesti, znala je da je i sama podjednako bila kriva. Odgojena je u obitelji Agencije gotovo od dojenačke dobi, učena vjerovati da su članovi Reda upravo ovakvi kakvim ih ovi mužjaci opisuju. A kad je bila riječ o samom Teganu, Elisi je valjalo priznati da ga je i sama nepošteno osuđivala više od bilo koga drugog. 13

"Recite mi, agente VValdemaru", rekla je Elise postavivši se ispred mužjaka i zagledavši se u njegovo iznenađeno lice. "Živite li već dugo u berlinskom Utočištu tame?" On se s ponosom naduo. "Stotinu i trideset dvije godina, draga damo. Kako rekoh prije, većinu tog vremena proveo sam u službi Agencije. Zašto pitate?" "Zato što mi se čini da, dok vi i vaši prijatelji tratite vrijeme po šminkerskim zabavama, tapšući jedan drugog po leđima i prozivajući one iz Reda zastarjelima, ratnici na ulicama svake noći riskiraju vlastite živote kako bi zaštitili vampirsku naciju, koja nema ni toliko pristojnosti da im zahvali na njihovu trudu u proteklih petsto godina." Waldemar je problijedio, ali onda se njegove paperjaste plave obrve opasno smrače. "Vi ste udovica Quentina Chasea, stoga ću biti ljubazan i ne zamarati vas činjenicama o tome koliko ovi nasilnici mogu biti brutalni. Ali uvjeravam vas, gospođo, oni su bezdušni ubojice, svi do jednoga. Naročito onaj tamo", rekao je glasa tihog i zavjereničkog. "Prerezao bi vam vrat u snu ako mu se prohtije, upamtite što sam vam rekao." "Onaj tamo", počela je Elise svjesna da se Tegan cijelo vrijeme približava. Žile su joj gorjele kao da su zapaljene žice, a u sljepoočnicama joj je bubnjalo. No bila je razjarena i postajala je svakom sekundom sve bjesnijom. "Onaj tamo ratnik, kojeg ste tako otvoreno uvrijedili, glavni je razlog zašto bilo tko od vas uopće večeras stoji ovdje." "Ma nemojte", podsmjehnuo se Waldemar, očito ne povjerovavši njezinim riječima. "Zar je vaše pamćenje toliko kratkotrajno da ste zaboravili na bandu Krvožednih koja je napala vaše Utočište prije dvjesto godina ubivši mnoge od vaših civila. Ovaj je ratnik bio taj koji je na sebe preuzeo zadatak da ih uništi. Sam je spasio vašu zajednicu, ne tražeći ništa zauzvrat. Mislim da barem malo poštovanja prema njemu ne bi bilo naodmet." Nijedan od mužjaka nije prozborio ni riječi kad je završila svoju litaniju i čekala njihovu reakciju. Sad su gledali mimo nje, a agent Waldemar je bio najbljeđi. Kad se grupica polako povukla natrag u splet uskomešanih tijela, Elise se okrenula i zatekla se kako stoji ni centimetar udaljena od Tegana. Zurio je dolje u nju izgledajući bjesnije nego što ga je ikad prije vidjela. "Koji vrag to radiš?"

ČETVRTO POGLAVLJE Tegan je znao da je pogriješio što se pojavio na prijamu. Bio je gotovo kilometar udaljen od palače kad ga je najednom svladao nagon da se vrati i objavi svoju prisutnost svim tim idiotima koji su mislili da su bolji od njega. Ili je možda samo želio objaviti svoju prisutnost ženi koja mu je preokrenula misli naglavačke još od prvog trenutka kad ju je ugledao. Mazohistički dio njega želio je objaviti kako mu ona pripada, iako je bilo potpuno očekivano da bude zgrožena njegovom prisutnošću, podjednako kao i svi ostali koji su vidjeli kako je upao na njihovu ugodnu zabavicu odjeven kao daje pošao u rat. Ono što nikako nije očekivao bilo je da Elise stane u njegovu obranu, kao da mu je trebala zaštita od gomile napuhanaka u smokinzima i leptir-mašnama. Nije se mogao sjetiti vremena kad je posljednji put osjetio ubod poniženja, ali osjetio ga je sad, kad je ostao sam s Elisom dok se ostatak gomile povukao. "Ispričaj me", rekla je ignorirajući njegov zahtjev da objasni svoj postupak. Bez da pričeka njegov prigovor, jednostavno se udaljila. Tegan je ostao tamo prateći je pogledom dok je odlagala praznu čašu na pladanj i krenula prema zidu od staklenih vrata što su gledala na jezero i vrtove. Kad je kliznula vani sama, Tegan je zarežao psovku i krenuo za njom. Bila je na pola puta do jezera u trenutku kad ju je sustigao, a smrznuta je trava pucketala pod njezinim tankim potpeticama. Zgrabio ju je za ruku i natjerao je da se zaustavi. "Bi li mi objasnila ono što se tamo dogodilo?" Slegnula je ramenima. "Nije mi se svidjelo ono što sam čula. Oni samodopadni ulickani šminkeri, kako ih nazivaš, nisu bili u pravu i trebali su to čuti." Tegan je oštro uzdahnuo. "Čuj, ne treba mi nitko tko će me braniti, naročito ne pred gomilom šupaka kao što su oni. Sam se borim u svojim bitkama. Idući put me poštedi truda." Oči su joj se suzile u mraku dok je zurila u njega. "Ne, ne možeš prihvatiti ni najmanji izraz ljubaznosti od nekoga. Možeš li, Tegane?" "Posljednji put kad sam provjeravao, bilo mi je sasvim dobro i samome." Nasmijala se. Zabacila je svoju lijepu glavu i prasnula u smijeh, ravno u njegov brk. "Nevjerojatan si! U stanju si golim rukama pobiti vojsku Krvožednih, ali prestravljen si pomišlju da je nekome stalo do tebe. Još gore, da si možda u napasti da ti je samome stalo do nekoga." "Nemaš ti pojma ništa o meni." "Ima li itko?" Otrgnula je ruku iz njegova blagog stiska. Lice joj je djelovalo oštro na mjesečini. "Odlazi, Tegane. Umorna sam i samo... samo želim ostati nasamo." Gledao je kako podiže svoju indigo suknju iznad blijedih gležnjeva dok se ponovno počela udaljavati prema tamnom jezeru što se bljeskalo na kraju tratine. Zastala je u sjenci stare kamene kućice za brodove obgrlivši se rukama. Tegan je imao na umu poslušati je što je tražila, samo se okrenuti i ostaviti je na miru. Ali sad je bio ljutit i nije kanio dopustiti da mu Elise zvizne verbalnu pljusku u lice i tek tako ode. Bio je u potpunosti spreman sasuti joj u lice sve što misli o njezinoj pretpostavci da zna bilo što o onome što je prošao, ili da može znati kako se osjeća, ali kad joj je prišao sleđa, shvatio je da drhti. A to nije bila drhtavica od hladnoće. Isuse Kriste, zar je plakala? "Elise..." Odmahnula je glavom i okrenula se kako bi nastavila dalje niz tratinu, kako bi pobjegla od njega. "Rekla sam, odlazi!" Tegan je krenuo za njom krećući se brže no što bi ljudsko oko moglo vidjeti. Zaustavio se pred njom prepriječivši joj put. Njezine oči ispunjene suzama podigle su se i raširile prije nego što se ponovno okrenula kako bi ga zaobišla. Nije uspjela učiniti nijedan korak. Posegnuo je, čvrsto je uhvatio, omotavši joj prste oko drhtavih golih ramena. Njezina ga je tuga presjekla onog trenutka kad ju je dotaknuo. Doduše, i sam ju je dijelom izazvao, ali većina njezinih osjećaja bilo je nešto mračnije od ljutnje koju je potaknuo u njoj. Tegan je osjetio kako se njezine emocije ulijevaju u njega kroz jagodice prstiju, registrirajući hladnu bol gubitka. Ponovno je bila svježa. Poput rane rastvorene prije nego je u potpunosti zacijeljela. 15

"Što se dogodilo tamo unutra?" "Ništa", lagala je glasa ispunjenog žalošću. "Proći će, zar ne?" Iste one riječi koje joj je rekao u njezinu stanu kad ju je onako okrutno otpravio. Bacila ih je sad na njega, a njezine blistave ljubičaste oči poticale su ga da izgovori nešto lijepo, ili da barem pomisli kako bi joj mogao ponuditi utjehu. Želio joj je to pružiti. Spoznaja ga snažno pogodi, ravno u srce. Nije želio gledati kako pati. Želio je... Bože, nije čak ni znao što želi kad je u pitanju bila ova žena. "Znam kroza što prolaziš", priznao je tiho. "Razumijem gubitak, Elise. I ja sam to prošao." Ah,kvragu. Što je to činio? Jedan se drevni dio njega podigao u obrambenoj panici čim su mu riječi kliznule s jezika. Nije se odavna vratio u svoju mračnu prošlost. Znao je da budi usnulu zvijer, ali bilo je prekasno da povuče priznanje. Elisin se izraz lica promijenio od uzrujanosti do blagog iznenađenja, sućuti za koju nije bio siguran da ju je spreman prihvatiti. "Koga si izgubio, Tegane?" Bacio je pogled preko mjesečinom obasjane vode i treperavih svjetala preko puta prisjećajući se noći koju je u mislima proživio već tisuću puta. Više od pet stotina godina zamišljao je drukčiji razvoj događaja — bezbroj stvari koje je mogao, trebao učiniti drukčije - ali ishod je uvijek bio isti. "Zvala se Sorcha. Bila je moja Prasestra prije mnogo vremena, kad je Red tek bio u začecima. Krvožedni su je oteli jedne noći dok sam bio u ophodnji." "O, Tegane", prošaptala je Elise. "Jesu li joj... naudili?" "Mrtva je", odvratio je jednostavno. Nije mislio da ona želi doznati jezive pojedinosti o tome kako su je njezini otmičari vratili njemu, izmrcvarenu i zlostavljanu, kao olupinu onoga što je nekad bila. Bog zna da nije želio govoriti ni o grizodušju i gnjevu koji ga je razdirao kad se Sorcha vratila živa, ali na rubu smrti, isisana od krvi i ljudskosti. Na njegov užas, vratila mu se kao Poslušnica. Tegan je izgubio razum, zasigurno i samokontrolu, u tim mračnim danima koji su uslijedili nakon otmice i povratka njegove družice. I samog ga je ščepala krvožeđa, pao joj je u ralje i opasno se približio tomu da i sam postane Krvožedni. Ali, uzalud. Smrt, kad je napokon došla po Sorchu, bila je zapravo blagoslov. "Ne mogu je vratiti i ne mogu povući ono što se dogodilo." "Ne možeš", rekla je Elise blago. "Učinili bismo to da možemo. Ali koliko treba proći vremena prije nego prestanemo kriviti sami sebe za sve što smo možda mogli drukčije učiniti?" Ponovno ju je pogledao, nenavikao na ovaj osjećaj bliskosti. No, bilo je to kajanje u njezinim očima što ga je natjeralo da se barem malo otopi. "Nisi ti dala svome sinu drogu koja ga je uništila, Elise. Nisi ga ti gurnula preko ruba." "Nisam li? Mislila sam da ga štitim, ali cijelo vrijeme sam ga držala preblizu svojim skutima. Pobunio se. Želio je biti mužjak — bio je mužjak — ali nisam mogla podnijeti pomisao da izgubim svoje dijete jer on je bio sve što sam imala. Što sam se više trudila držati ga uza se, to se snažnije otimao." "Svako dijete kroz to prolazi. To ne znači da si ti izazvala njegovu smrt..." "Posvađali smo se posljednje noći kad sam ga vidjela", izvalila je. "Camden je želio poći na nekakav tulum - rave, mislim da je tako rekao. Kako je dotad već nestalo nekoliko mladića iz Utočišta tame, brinula sam se da se i njemu nešto ne dogodi. Zabranila sam mu da ode. Rekla sam mu da se ne treba vraćati kući ako to učini. Bila je to pusta prijetnja. Nisam to mislila..." "Isuse", Tegan je promrsio. "Svi mi kažemo nešto što poslije zažalimo, Elise. Samo si ga pokušala zaštititi." "A umjesto toga, ubila sam ga." "Ne. Krvožeda ga je ubila. Marek i čovjek kojeg je plaćao da stvori grimiz ubili su tvog sina. Ne ti." Obgrlila se rukama i nijemo odmahnula glavom. Nije mu promaknula iznenadna navala suza što joj je ispunila oči. "Treseš se." Tegan je pokretom ramena zbacio svoj kožni kaput i ogrnuo ga oko nje prije nego se dospjela usprotiviti. "Suviše je hladno. Ne bi trebala biti ovdje." 16

Ne s njime, pomislio je, obuzet napašću da je dotakne. Prije nego se uspio zaustaviti, podigao je ruku prema njezinu obrazu i obrisao suze što su joj klizile niz blijedu kožu. Pomilovao joj je lice pustivši da mu palac okrzne njezine usne. Bilo je suviše lako prisjetiti se koliko su joj slatke usne bile pritisnute o njegovo zapešće. Kako joj je vreo bio jezik kad je palucala po njegovoj koži crpeći snagu iz njegove krvi. Kako je njezino tijelo, gladno se izvijajući oko njega, zapalilo vatru u njemu. Želio je to opet, sa žestinom koja ga je zapanjila. "Tegane, molim te... nemoj." Elise je uzdahnula sklopivši oči kao da je znala u kojem smjeru idu njegove misli. "Nemoj ovo činiti ako to ne misliš. Nemoj me tako dodirivati ako... ako se tako ne osjećaš." Podigao joj je bradu, nježno prelazeći jagodicama prstiju preko nježnih vjeđa, natjeravši je da ga pogleda. Otvorile su se polako, tamne trepavice su uokvirivale jezera prelijepog svijetlog ametista. "Pogledaj me, Elise. Reci mi što misliš da osjećam", promrsio je, a zatim nagnuo glavu prema njezinoj i spustio poljubac na njezine razdvojene usne. Toplina njihova poljupca bila je poput vatre što je otapala led u njegovim grudima. Pustio je da mu prsti zalutaju u njezinu kratku, svilenkastu kosu na zatiljku, držeći je uza se kad je kliznuo jezikom niz rub njezinih usana. Uz uzdah ih je rastvorila, drhteći u njegovu naručju. Kad je podigla ruke prema njemu, Tegan je bio taj koji je zadrhtao, šokiran osjećajem da ga netko grli, zapanjen potrebom za time - potrebom za njom. Prošlo je previše vremena otkako je dopustio ovakvu bliskost. Stoljeća osamljenosti bila su mu jedina utjeha, ali ovo... Glad za ovom ženom razdirala ga je svojom silinom. Desni su mu pulsirale od izbijanja očnjaka. Čak i iza sklopljenih vjeđa znao je da mu šarenice frcaju jantarnim bljeskom, dokazom njegove želje za Elisom. Koža mu je bila zategnuta, a dermaglifovi su ga peckali od iznenadne navale krvi koja će produbiti njihovu boju do živih nijansi indiga, tamnocrvene i zlatne. Znao je da ona mora osjetiti tvrdi hrbat njegova spolovila, koje se ispriječilo među njihovim tijelima pritišćući joj trbuh. Elise je morala biti svjesna svih njegovih tjelesnih reakcija na nju - morala je znati što znače - pa ipak ga nije odgurnula od sebe. Zakopala je prste dublje u njegova ramena držeći ga snagom koju jedva da je mogao pojmiti. On je bio taj koji se odmaknuo, prekinuvši kontakt uz duboku, prigušenu psovku. Kad je bacio pogled prema palači, ugledao je nekoliko lica blizu staklenih vrata kako ih promatraju s otvorenim zgražanjem. Elise ih je također vidjela. Pratila je njegov pogled preko smrznute tratine i vrtova, ali kad se okrenula natrag prema Teganu, u njezinu izrazu lica nije bilo ni traga posramljenosti. Samo blaga zabrinutost i lepršava vrelina želje u njezinim očima. "Neka bulje", rekla je pomilovavši mu lice pred zgroženom publikom. "Nije me briga što misle." "Trebala bi. To je tvoj svijet, tamo s druge strane onoga stakla." Sigurno je ko vrag da nije mogla ostati ni trenutka više ovdje s njime, ne kad je njihov poljubac i dalje potpirivao vatru u njegovim žilama. "Trebala bi se vratiti unutra." Vratila je pogled na zlatnu svjetlost što se razlijegala iz plesne dvorane i polako odmahnula glavom. "Ne mogu se vratiti tamo. Kad ih pogledam, sve što vidim jest lijep zlatni kavez. Tjera me da poželim pobjeći prije nego me ponovno tamo zatoče." Tegan je bio iznenađen ovim iskrenim priznanjem. "Zar nisi bila sretna u Utočištu tame?" "To je bilo sve što sam poznavala. Quentin je bio sve što sam poznavala. Njegova me je obitelj uzela kao dojenče i odgojila me. Dugujem im sve zbog života koji su mi priuštili." Tegan je zagunđao. "To mi zvuči kao zahvalnost. I u tome nema ništa loše, ali pitao sam te jesi li bila sretna tamo." Zamišljeno gaje pogledala. "Uglavnom jesam, da. Naročito kad je na svijet došao Camden." "Rekla si da si se osjećala kao u kavezu." Blago je kimnula. "Nikad nisam bila bogzna kako snažna, tjelesno. Zbog svog dara nikad nisam mogla naročito dugo vremena boraviti izvan Utočišta tame, a Quentin je mislio da nije mudro da sama izlazim. Želio me je samo zaštititi, sigurna sam, ali katkad je bilo... pritiskalo me je. K tome, bile su tu sve te obaveze prema Agenciji i nemoguća očekivanja koja su pratila jednog člana obitelji Chase. Bila je to tanka linija po kojoj je 17

uvijek valjalo koračati — bezuvjetna odanost Agenciji, svijest o tome kamo pripadaš, ponašati se u skladu s time i nikad se ne usuditi usprotiviti. Ne mogu ti nabrojiti koliko sam puta poželjela vrisnuti, samo kako bih sebi dokazala da mogu. Uglavnom, i dalje to želim." "Pa što te onda sprječava?" Dobacila mu je namršten pogled preko ramena. "Molim?" "Samo daj. Vrišti sad ako želiš. Neću te spriječiti." Elise se nasmijala. Pogledala je prema palači iza njih. "Tek bi im to razvezalo jezike, ne bi li? Možeš li samo zamisliti priče koje bi sutra ispredali o tome kako si terorizirao nezaštićenu civilku? Tvoja se reputacija nikad ne bi oporavila." Slegnuo je ramenima. "To je samo još jedan razlog više da to učiniš, ako mene pitaš." Elise je ispustila dah stvorivši oblak pare na hladnom zraku. Kad se ponovno okrenula prema njemu, u njezinim je krupnim ljubičastim očima bljeskala molba. "Ne mogu se tamo vratiti. Hoćeš li ostati sa mnom ovdje, Tegane... barem neko vrijeme?" Marekove su oči plamtjele od bijesa dok je skenirao plan leta koji mu je jedan od njegovih Poslušnika proslijedio s bostonske zračne luke prije nekoliko sati. Privatni mlažnjak u posljednji je tren prijavio noćni let za Berlin prošle noći, prevozeći dvoje putnika, a za jednog je bio siguran da je član Reda. Tegan, nema sumnje, sudeći prema opisu koji mu je dao njegov špijun. No žena koja ga je pratila ostala je tajna. Tegan je bio zagriženi osamljenik, i ma koliko pokušavao, Marek nije mogao zamisliti što bi moglo prisiliti tog ubojitog ratnika da trpi prisutnost žene više od nekoliko nužnih minuta. Nije uvijek bio takav, međutim. Marek je pamtio dobro ratnikovu nepomućenu odanost ženki koju je bio uzeo kao svoju družicu - Isuse, zar ima tome već pet stotina godina? Bila je lijepa, sjećao se Marek, s tamnim ciganskim očima i slatkim, srdačnim osmijehom. Tegan joj je bio odan. Umalo da ga nije uništila njezina okrutna smrt. Šteta što i sam nije usput skončao. Činjenica da je Tegan sad bio u Berlinu, bila je uznemirujuća novost. Kad se tome pridoda dnevnik koji je Marek izgubio — dnevnik koji je toliko dugo tražio - gledao je u oči jebenoj katastrofi. Red je očito bio u posjedu dnevnika, Marek nije nimalo dvojio. Koliko će im dugo trebati da poslože kockice mozaika na svoje mjesto? Morao je brzo djelovati ako je želio održati prednost. Na nesreću, bio je dan i osim ako nije želio riskirati zbog smrtonosnih Sunčevih zraka na visini od deset tisuća metara, valjalo mu je pričekati mrak prije nego bude mogao preletjeti ocean i osobno uzeti stvari u svoje ruke. Do tada, nekoliko će njegovih Poslušnika biti njegove oči i uši.

PETO POGLAVLJE Tegan je otvorio vrata brvnare od kamena i drva na obali jezera i uveo Elise unutra. Nije baš najbolje vidjela u mraku, ali Teganova ju je ruka čvrsto držala, a njegovi su koraci bili sigurni dok je ona oprezno nabadala visokim potpeticama po prostranom podu od dasaka. Brvnara je zapravo bila spremište za brodove koje je tijekom zime bilo prazno, a voda je tu i tamo bila smrznuta na mjestima gdje je dopirala do spremišta. "Ovdje bi trebalo biti potkrovlje", rekao je Tegan vodeći je prema drvenim stubama. "Kako znaš?" "Ovo je bila šumareva brvnara posljednji put kad sam bio ovdje. Valjda više nema potrebe za čuvanjem pa ju je Reichen prenamijenio u spremište za jednu od svojih brojnih igračaka." Elise je podignula rubove haljine i Teganova prevelikog kaputa i uspela se stubama zajedno s njime. Na vrhu stuba otvorio je vrata iza kojih se nalazilo prostrano potkrovlje. Prostor je bio priprost, ali ugodan. Mjesečina se probijala kroz prozor u obliku slova A koji je gledao na jezero. Veliki kožni naslonjači stajali su s obiju strana kauča namještenog tako da s njega bude najbolji pogled na jezero, dok je na istočnom zidu bio kamin izgrađen od velikih komada kamena. "Poznavajući Reichena, ovdje mora postojati struja", rekao je Tegan odnekud iza njezinih leđa. Sekundu kasnije, stolna svjetiljka upali se na drugom kraju prostorije, aktivirana njegovom voljom. "Zapravo, ne smeta mi, radije bih da ostane mrak. Mirnije je." Svjetiost se ugasila, još jedanput zamijenjena hladnim, blijedim sjajem mjesečine. Elise je osjetila Teganove oči na sebi kad je prišla prozoru i zagledala se u noć. Potpetice su joj utonule u gust bijeli sag od ovčje vune. Ne razmišljajući, odbacila je elegantne sandale i pustila da joj se bosa stopala zakopaju u tu bogatu pahuljastu prostirku. Ponešto od njezine napetosti izblijedi. Prepustila se smirujućemu mreškanju vode vani i tihoj tmini prostora. Stres od prijama sad se povlačio, ali puls joj je i dalje bubnjao od Teganova poljupca. Nije očekivala da će bid onako nježan, kao ni da će joj se otvoriti i podijeliti s njome dio svoje prošlosti. Nije očekivala njegovu žudnju. Želio ju je, kao i ona njega. Prostor oko njih gotovo da je pulsirao od te spoznaje, a zrak kao da je postao gušći od svega neizgovorenoga među njima. "Ovo nije dobra ideja", promrsio je Tegan, a njegov dubok, promukao glas vibrirao je u njezinim kostima. "Ne bi trebala biti sama sa mnom u ovom trenutku." Elise se okrenula kako bi ga pogledala, i ostade zapanjena prigušenim jantarnim sjajem u njegovim očima. Nije izblijedio još od njihova poljupca tamo kod jezera. Kao ni vrelina njegova tijela. Mogla je osjetiti kako se širi prema njoj prodirući kroz kožu kaputa kojim je bila ogrnuta. Tegan je ogolio zube i očnjake u bolnom osmijehu. "Za slučaj da ne znaš, sad ti je prilika da se brzo povučeš." Nije se pomaknula. Nije imala ni najmanju želju sad otići, iako je znala da Tegan nije tip koji bi joj pružio drugu šansu. Zadržavši njegov napet pogled, gledala je kako joj prilazi i svlači kaput s njezinih ramena. Spustio ga je na naslonjač iza nje. Kad se uspravio, lagano je prešao prstima po njezinoj goloj ruci. Dodir ju je žario, no ipak je zadrhtala. Želja je ključala u njoj. Željela je njegov dodir, trebala ga je toliko očajnički da joj se oteo blag jecaj iz grla. On se namrštio, njegove zlatnosmeđe obrve spustile su se nad blistavim jantarnim očima. Povukao je ruku. "Ne", rekao je muklo. "Ne, ovo je vrlo loša ideja. Uzet ću ti više nego što si mi spremna dati." Kad se okrenuo kao da kani otići, Elise je krenula prema njemu i podignula ruku prema njegovu licu. "Tegane, čekaj. Ne želim da odeš." Prišla mu je još bliže, sve dok im se tijela nisu okrznula u mraku. Čula je kako oštro uvlači zrak kroz zube i očnjake dok se podizala na prste ispred njega. Osjetila je navalu vrućine iz svakog mišića njegova tijela prije nego je pritisnula usne o njegove. Osjetila je okus divlje gladi u načinu kojim je ovio ruke oko nje i povukao je dublje u zagrljaj, usana zahtjevnih dok je primao taj neodlučni poljubac i pretvarao ga u nešto grozničavo i mračno. 19

Zastenjao je, a Elise je osjetila dugačke vrške njegovih očnjaka dok je prelazio jezikom duž ruba njezinih usana. Prepustila se erotičnom prodoru, te nije mogla potisnuti svoje blago negodovanje kad je naglo ustuknuo. Prsa su mu se nadimala svakim teškim udisajem koji je uvlačio u pluća. Zurio je u nju ispod spuštenih obrva; zelenilo njegovih očiju bilo je u potpunosti okupano jantarnim sjajem, a zjenice su mu se suzile do tankih proreza. Čak i u tami, pod crnim borbenim kombinezonom, mogla je vidjeti koliko je uzbuđen. Osjetila je nabreklinu njegova spolovila kako je pritišće u trenutku prije nego se odmaknuo. Znala je da bi, kad bi mu svukla crnu odjeću i oružje, vidjela dermaglifove Prve generacije kako kipte bojama. Nikad nije izgledao tako grabežljivo - golemi, moćni mužjak mogao ju je u tren oka baciti pod sebe. I brže od toga, samo da je želio. Možda bi ga se trebala plašiti, sad više no ikad. Ali nije bio strah to od čega je osjetila slabost u nogama. Nije bio strah to što joj je tjeralo srce u bjesomučan ritam, ni zbog čega su joj drhtali prsti kad je polako stavila ruke iza sebe kako bi pronašla patent i počela ga povlačiti dolje. Prije nego što su se sićušni zupci patentnog zatvarača razdvojili i milimetar, Teganova ju je krupna ruka zaustavila. Držao ju je tako neko vrijeme, s rukama nježno uhvaćenim iza njezinih leđa, te stavio drugu ruku između njihovih tijela. Prstima je prelazio preko veza na dubokom dekolteu haljine lagano dodirujući rub tamne svile što joj je prekrivao dojke. Njegov je dodir bio prepun sladostrasne posesivnosti u načinu kojim ju je držao dok je jednom rukom slobodno lutao po njezinu tijelu. Kad ju je poljubio, bilo je to divlje, požudno, uz snažan pokret njegovih kukova tamo gdje se stisnuo o nju. Ruka na njezinim leđima povukla ju je naprijed kad su mu se oči susrele s njezinim zaprepaštenim pogledom, a one su joj dvije jantarne žeravice zapovjedile da mora shvatiti koliko je blizu bila ruba dubokog ponora. Ako se sad strmoglavi zajedno s njime, neće joj biti povratka. Uzet će joj tijelo, i uzet će njezinu krv. Zvjerski izraz u njegovim očima nije ostavljao mjesta dvojbi. Kao da joj je želio to i dokazati, Tegan je podignuo dlan do jabučice grla. Ogolio joj je vrat i nagnuo se prelazeći jezikom po njezinoj karotidi. Očnjaci su mu bili nježni, osjećala je tek blago trenje dok su mu se usne pomicale prema osjetljivoj točki tik ispod njezina uha. Drhtaj nesigurnosti mreškao joj se tijelom kad je pomislila kamo sve ovo ide, brže nego što je bila spremna. Zbilja nije smjela biti ovdje. Ne bi smjela ovo činiti... Teganov je smijeh bio ispunjen okrutnim, mračnim zadovoljstvom. Smjesta ju je oslobodio, gotovo je odgurnuvši od sebe. "Hajde", rekao je glasa toliko dubokog da ga je jedva prepoznala. "Gubi se odavde prije nego što oboje požalimo." Primaknula je ruku vratu, tamo gdje je još uvijek mogla osjetiti vrelinu njegovih usana. Puls joj je sad bjesomučno udarao, toliko glasno da ga je mogla čuti u vlastitim ušima. Kad je povukla prste s vrata, vidjela je na jagodicama tragove krvi. Blagi Bože, zar je bio toliko blizu tome da je ugrize? Teganov gladni pogled pratio je svaki njezin pokret, i izgledao je dovoljno pomamljen da navali na nju bude li samo trenutak dulje oklijevala. "Što čekaš? Rekao sam da se gubiš odavde!" riknuo je, a zvjersko rezanje natjera je da poskoči. Zgrabila je svoje sandale s poda i izjurila iz spremišta za brodove trčeći koliko su je noge nosile. Tegan se svalio na najbliži naslonjač čim je čuo da su se vrata za njom treskom zatvorila. Fizički se tresao od potrebe za Elisom, sva njegova vampirska čula razdirala je žestina gladi za tom ženkom. Isuse Kriste, bio je za dlaku od toga da u nju zarije očnjake. Ono nenamjerno probijanje njezine kože, onaj tek neznatan okus njezine krvi na njegovu jeziku, umalo da ga nije dokrajčilo. Drhtao je od slatkoće vrijesa i ruža koju je i dalje osjećao u ustima. Očnjaci su mu pulsirali, kao i onaj drugi dio njegova tijela, podjednako izgladnjeli, proklinjući ga što je pustio Elise da pobjegne. 20

Jedino što ga je donekle privelo razumu bila je njezina iznenadna poplava tjeskobe. Kroz dodir je osjetio kako strah preplavljuje želju. Bila je tako mekana, tako podatna, čak i kad ju je namjerno gurao od sebe želeći da shvati kamo ju je želio odvesti. Kamo je još uvijek želi odvesti. Aha, ravno u pakao, s njim kao vođom puta. Ščepao je kožne rukohvate naslonjača zakopavši prste u mekanu kožu ne bi li se spriječio da ne poskoči na noge i pojuri za njom. Što je bilo upravo ono za čim je čeznuo. Onaj zvjerski dio njega proklinjao ga je što se na vrijeme zaustavio. Jer bio je grabežljivac u srcu, i nikad to nije više osjećao nego sad kad je ugledao odraz svojih vampirskih očiju na staklu prozora, s očnjacima izduženim i oštrim poput britve. Svaki mračni instinkt u njemu bio je usmjeren samo na jedno: na Elise. Jedva da ju je i kušao, a gorio je od želje za još. Koliko bi tek bio izgubljen da je napunio usta tim sočnim nektarom koji teče njezinim nježnim žilama? Dovraga. Bio je u ozbiljno lošem stanju. I trebao se nahraniti. Ne toliko zbog hrane, koliko da mu to zaokupi pažnju. Jer, ne zatomi li barem jednu od dvije gladi što su zarivale svoje kandže u njega, neće imati izbora doli polegnuti sočnu Elise na leđa prije nego svane dan. Elise nije prestajala trčati sve dok nije zaobišla palaču i pronašla prednji ulaz. Znala je da bi trebala ući unutra. Bilo je kasno i bilo joj je hladno. Njezina bosa stopala bila su mokra i smrzavala se, a tijelo joj je drhtalo od hladnog noćnog zraka. Znala je da je s Teganom srljala u propast; trebala bi mu biti zahvalna što joj je dao priliku da pobjegne od nečeg što bi se ionako pokazalo kao pogreška koja bi joj na koncu slomila srce. Pa ipak... Stajala je na širokim mramornim stubama što su vodile u sigurnost, a ruka joj je odbijala posegnuti za vratima. Strah koji je osjetila prije samo nekoliko trenutaka u spremištu za brodove pretvorio se u nešto drugo - nešto što ju je i dalje uznemiravalo na toliko mnogo načina, ali ne onako duboko kao prije. Bila je tjeskobna, prestrašena onim strasnim minutama s Teganom, previše svjesna njegove gladi za njom, i zapanjena spoznajom koliko ju je ta glad zapalila. Sad, kad je pobjegla od njega poput kukavice, osjećala se... praznom. Odmaknula se od vrata elegantne palače. Ovo nije bilo ono što je željela. Čim su joj pete dotaknule hladnu travu, podignula je svoju mokru haljinu i pojurila natrag iza ugla palače. Presjekla je preko dugačkog vrta i tratine, ostavši bez daha kad je dospjela do brvnare pokraj vode. Širom je otvorila vrata i pojurila stubama u potkrovlje, spremna dopustiti Teganu da uzme od nje što god želi. Ali brvnara je bila prazna. Već je bio otišao. Tegan se vratio natrag u grad krećući se nadnaravnom brzinom koja je pripadnike Vrste činila nevidljivima ljudskom oku. Godila mu je duga trka od Reichenova imanja. Godio mu je britki vjetar koji mu je razbistrio glavu nakon one propasti s Elisom. No, najviše od svega, godila mu je vreva ljudi što su miljeli mračnim ulicama Lichtenberga, u depresivnom istočnom dijelu grada. Beskrajni nizovi neuglednih betonskih dvadeseterokatnica stršili su nad ovim dijelom bivšeg Istočnog Berlina, što je samo pridonosilo općoj nelagodi mjesta. Malo je bilo turista ovdje u ovaj kasni sat. Samo smrknuti lokalni stanovnici što žure sa svojih kasnonoćnih smjena ili iz prljavih pivnica u koje je zalazila siromašna radnička klasa - narod koji nikad neće napustiti Istočnu Njemačku, bilo zida ili ne. Tegan je proučavao okruženje svojim lovačkim okom. Bio je predodređen da traži Krvožedne, ali već se i na prvi pogled dalo zaključiti kako u blizini nema tih pasjih sinova. Dok je Boston praktično bio preplavljen krvožednim ološem zahvaljujući Marekovu nedavnom pojavljivanju, Berlin i većina drugih glavnih gradova već su godinama bilježili tek minimalne aktivnosti Krvožednih. A proklet bio ako mu je to godilo. 21

Jer u ovom trenutku, Tegan bi se rado pošteno pomlatio sa svojim neprijateljima — štoviše, s nekoliko njih odjednom, kad bi mogao birati. Morao je nekako iskaliti svoju agresiju dok se šuljao jednom od osamljenih ulica koja vodi dublje u četvrt. Tražio je svoj noćni plijen, ignorirajući dvije ljudske žene koje su ga promotrile od glave do pete kad su posrćući izletjele iz bara i nabasale na njega. Zaobišao ih je uz režanje. Neće se nahraniti iz tih žena. Nije se hranio iz žena sve ovo vrijeme... još od Sorchine smrti. Bio je to njegov izbor, nešto što je prigrlio kao samonametnutu kaznu jer je iznevjerio nevinu djevojku koja mu je vjerovala da će je štititi od njegovih neprijatelja. No Teganovo zaziranje da pije iz ženke, a kamoli da se združi s drugom Prasestrom, imalo je i svoje posljedice. Njegova je glad bila preduboka. I znao je iz iskustva kako je bilo lako izgubiti kontrolu. Okusio je već jednom krvožeđu i nije sebi smio dopustiti da joj se opet približi. To što je večeras bio u napasti s Elisom duboko ga je potreslo. Nikad nije poželio uzeti ženku - hraniti se njome, niti je odvesti u krevet - u dugom razdoblju koje se nekako protegnulo na stoljeća. Bio je sam vlastitom voljom, privržen jedino zadaći da tamani Krvožedne. Ali sad...? “Jebiga”, divlje je zarežao kroz stisnute zube i očnjake. Sad ga je samo dvije sekunde dijelilo od toga da odvuče dupe do Utočišta tame gdje se Elise vjerojatno tresla od užasa zbog onoga što joj je mogao učiniti — što im je oboje mogao učiniti — samo da je popustio nagonu da pije iz nje. Umjesto toga, tjerao je naprijed, očiju prikovanih na trojac skinheda u crnoj koži i lancima. Bijele vezice na njihovim čizmama gotovo su blistale na oskudnoj svjetlosti koju je bacala treperava ulična svjetiljka. Dovikivali su nešto postarijoj ženi s rupcem preko glave koja im je prilazila pločnikom. Spustila je svoj pogled ne bi li izbjegla sukob, a kad je stala prelaziti ulicu kako bi im se maknula s puta, banda neonacista jurnula je za njom dobacujući joj ružne rasističke uvrede. Ugurali su je u haustor obližnje zgrade ijedan od njih joj je zgrabio torbicu. Žena je vrisnula, ne ispuštajući je iz ruke, i odjednom je bila odvučena u susjednu uličicu. Tegan se približavao brzo osjetivši kako se preobražava od gnjeva. Prvi skinhed nije ni znao što ga je snašlo sve dok nije bio odbačen nekoliko metara dalje na ulicu. Ustao se, jednom pogledao Tegana i mudro se dao u bijeg u suprotnom smjeru. Njegove je drugare, međutim, trebalo nešto više uvjeravati. Dok je jedan odvlačio ženu dublje u ulicu vukući je za remen torbice, drugi je izvukao skakavac i zamahnuo njime na Tegana. Promašio je. Ali opet, vraški je teško pogoditi metu koja je u jednom trenutku ispred tebe, a već ti je u idućem iza leđa, izvrćući ti ruku iz zgloba. Skinhed je zavijao od bola, ispustivši nož kad se stropoštao na koljena na pločniku. Teganov se dah kovitlao u parnim oblačićima, a prsti su ga svrbjeli od želje da dokrajči šupka, no onaj koji je doista izazivao smrt bio je mamlaz koji je mlatio šakama bespomoćnu staricu nekoliko metara dalje. "Odjebi mi s očiju", zarežao je dolje na cmizdravog čovjeka, rastegnuvši usne s očnjaka kako bi se pobrinuo da mulac dobro vidi s kojim će vragom imati posla odluči li drukčije. "Ah, sranje!" čovjek je dahnuo shvativši Teganovu poruku. Jedva se nekako podignuo na noge pa pobjegao glavom bez obzira, dok mu se iščašena ruka beskorisno klatila uz tijelo. Tegan se okrenuo i jurnuo u uličicu gdje je posljednji skinhed napokon uspio istrgnuti torbicu iz staričinih ruku. Prekapao je po njoj izbacujući oskudan sadržaj. Razderao je postavu i pustio je da padne na tlo. "Gdje ti je lova, kujo? Moraš nešto skrivati ovdje kad si je tako čvrsto držala!" Žena je puzala naprijed kako bi pokupila malu uokvirenu fotografiju s blatnjavog pločnika. "Moja slika", zacviljela je, a njezin je njemački bio prožet arapskim naglaskom. "To je sve što mi je ostalo od muža. Uništio si je!" Skinhed se nasmijao. “Jao, srce mi se para zbog tebe. Odurna dođošice.” Tegan je prišao tipu poput duha. Ščepao ga je rukom za stražnji dio vrata i odvukao ga od žene. Krajičkom oka vidio ju je kako skuplja svoje malobrojne stvari i žurno se udaljava iz uličice. 22

"Hej, ubermensch", prosiktao je Tegan na centimetar od njegova uha. "Je l' ti dojadilo terorizirati starce? Možda bi sad malo u bolnicu, a? Kladim se da bi mogao napraviti darmar na dječjem odjelu? Ili ti više paše odjel za tumore?" "Odjebi", zarežao je nasilnik na engleskome. "Možda ja tebi pokažem mrtvačnicu, šupčino." Tegan se nasmiješio bljesnuvši očnjacima. "Smiješno. Jer upravo je to mjesto na koje si krenuo." Čovjek jedva da je imao šansu i vrisnuti prije nego mu je Tegan rastrgao vrat i počeo se hraniti.

ŠESTO POGLAVLJE Tegan ju je izbjegavao cijeli idući dan. Elise nije znala kamo je otišao noć prije, ni gdje je proveo sate prije sumraka, kad se približio čas njihova sastanka u rehabilitacijskom centru Agencije. Nije razgovarao s njom jedva da ju je i pogledao - svih četrdeset i pet minuta u automobilu dok je Reichenov vozač vozio njih troje prema južnom dijelu grada, na lokaciju gdje je bio smješten krvožedni Odolf. Ulaz je bio ograđen i opremljen automatskim sigurnosnim sustavom. Nije bilo znaka koji bi upućivao na ono što se nalazi s druge strane visoke, čvrste željezne ograde, ali po žici pod visokim naponom bilo je očito da je, što god bilo unutra, trebalo tamo i ostati. Kad se automobil približio, Elise je ugledala tanki crveni snop svjetla kako prelazi preko vozila iz jednog od ugrađenih elektroničkih uređaja pokraj ulaza. Trenutak kasnije, zid od željeznih vrata se razdvojio pred njima. Reichenov vozač uvezao je automobil unutra, pa ga odmah zatim zaustavio pred još jednom visokom kapijom. Četvorica naoružanih čuvara Vrste prišla su im sa svake strane vozila i otvorila vrata. Elisi nije promaknulo Teganovo muklo negodovanje dok su izlazili jer su pritom praktično cijelo vrijeme bili na nišanu. Zatim je prišao još jedan mužjak koji je izišao kroz vrata ugrađena u vanjskoj kapiji kompleksa. Izgledao je strogo i dojmljivo u svom tamnosivom odijelu i crnoj dolčeviti, a njegova crvenkastosmeđa kozja bradica bila je precizno podrezana. "Gospođo Chase", rekao je pozdravivši je krutim kimanjem glave. "Dobro došli. Ja sam Heinrich Kuhn, ravnatelj centra. Ako ste spremni, otpratit ćemo vas unutra." Pogledao je dvojicu mužjaka u njezinu društvu, jedva i okrznuvši pogledom Tegana. "Vaši vas, ovaj... suradnici mogu pričekati ovdje, ako želite." "Ne dolazi u obzir." Teganov duboki glas zaparao je zrak poput mača, bilo je to prvo što je progovorio otkako su napustili Reichenovo imanje. Ne obazirući se na iznenadan zveket metala kad su čuvari uperili oružje u njega, postavio se između ravnatelja i Elise u nepogrešivo zaštitničkom stavu. "Ona neće sama ići tamo." "Bit će savršeno sigurna", rekao je ravnatelj značajno se obradvši Elisi, a ne Teganu, kao da ratnik nije dostojan izravnog objašnjenja. "Pacijent će biti čuvan, dakako, a k tome je pod sedativima zbog hranjenja, što bi trebalo svaki tren bili gotovo. Od njega ne prijeti nikakva opasnost, budite sigurni..." "Ne zanima me ni da ste tog ološa zazidali iza pri metara betona", zarežao je Tegan dok su mu zelene oči bljeskale. "Ona ne ide unutra bez mene." Dvojica čuvara stanu nervozno pogledavali ravnatelja, kao da su čekali njegovu naredbu, no bili su prestravljeni pomišlju da se petljaju s ratnikom Prve generacije koji ima nadaleko poznatu ubilačku reputaciju. I doista, trebali su oklijevati. Elise nije dvojila da će se, zahukta li se ovdje situacija, uvježbani čuvari Utočišta teško nositi s Teganom. Činilo se da je Andreas Reichen pomislio upravo isto, no Nijemcu je očito čitava ideja bila pomalo zabavna jer se smijuljio dok je stajao po strani promatrao kako se civil u odijelu vrpolji. "Gospođo, molim vas", rekao je ravnatelj očito namještenim diplomatskim tonom. "Posjeti centru retko se odobravaju zbog stresa koji izazivaju kod štićenika.Na zadovoljstvo glavnog ravnatelja Agencije, u vašem slučaju smo napravili iznimku,ali ježim se od pomisli kako bi i sam pogled na ratnika mogao djelovati na moje pacijente. Morate biti svjesni da njegova vrsta uživa u mučenju onih bolesnih od naše rase. Mi ovdje provodimo milosrđe, a ne teror." Tegan se podsmjehnuo. "Ulazim s njom. I to nije zamolba." Iako je i dalje strijeljao pogledom ravnatelja centra za rehabilitaciju, Elise je znala da je več odmjerio četvoricu čuvara i otpisao ih kao moguću prijetnju. Ispod svoga dugačkog kaputa, ratnik je također bio naoružan opakim pištoljem, kao i s nekoliko ubojitih bodeža privezanih o prsa i bokove. Nije učinio nijedan pokret kako bi posegnuo za oružjem, ali Elise je znala, vidjevši ga u akciji, da mu neće trebati više od sekunde da pretvori ovaj dio pločnika u krvavo groblje. "Voljela bih ući u Teganovoj pratnji", rekla je preuzevši nadzor nad situacijom. Vidjela je kako su Teganove oči na trenutak poletjele u njezinu smjeru, prije nego je vratio svoj ledeni pogled natrag na ravnatelja. "Gospođo, zbilja mislim da nije..." "Tegan ide sa mnom." Elise je svukla jaknu i prebacila je preko ruke. Ljubazno se smiješila, ali pogled joj je bio odlučan, kao i ton. "Bojim se da moram inzistirati na tome, ravnatelju Kuhn." 24

Elisino ophođenje s naduvenim ravnateljem centra bilo je zaista dojmljivo. Poznavala je protokol Utočišta tame i Agencije i znala je koliko daleko može ići. Njezin status udovice Quentina Chasea osiguravao joj je brojne ovlasti koje se nije libila iskoristiti. Činjenica da je stala uz Tegana kad ga je mogla jednostavno pustiti da se sam izbori za pristup krvožednom Odolfu - i imala bi puno pravo upravo to i učiniti nakon svega što se dogodilo među njima prošle noći — još ga je više zadivila. Elise se hladnokrvno nosila s pritiscima, kao prava dama i razborita taktičarka. Bila je, valjalo mu je to priznati, makar samome sebi, vraški korisna suradnica. Jedva je mogao skinuti pogled s nje u onim seksepilnim poslovnim mornarskoplavim hlačama i snježnobijeloj košulji, što je samo pojačalo njegovu zadivljenost. Dokaz te rastuće zadivljenosti njome bio je žestoka, tvrda prisutnost iza rasporka njegovih crnih vojničkih hlača kad je ostavio Reichena da čeka iza s vozačem i stao slijediti skladno njihanje Elisinih bokova kroz druga vrata, prema rehabilitacijskom centru. Tegan se nije obazirao na otvoreno buljenje zaposlenika klinike dok je prolazio. Jedva da je i registrirao užurbano škripanje nogu civila oko njih - kako onih koji su mu se brže-bolje micali s puta, tako i onih nekoliko odvažnih duša koje su se pojavile iza svojih monitora ili iz soba za sastanke kako bi vidjele mračnog, opasnog stranca što prijeteći prolazi mimo njih. Ravnatelj centra vodio je Tegana i Elise dublje u objekt, prolazeći osigurana vrata jedna za drugim. Najzad skrenu u dugački betonski hodnik i zaustave se pred teškim čeličnim vratima na kojima je pisalo: Terapijski odjel. Ravnatelj je utipkao šifru na tipkovnicu ugrađenu na zidu, zatim postavio lice ispred skenera i pričekao dok je uređaj očitao njegove šarenice. "Ovim putem", rekao je gotovo neprimjetno šmrcnuvši dok je držao vrata otvorenima kako bi propustio Elise i Tegana u još jedan hodnik. Prostor je bio prigušeno osvijetljen i tih. Čuli su se samo povremeni isprekidani jecaji i zvjersko rezanje koje nije mogla zamaskirati blaga klasična glazba što je dopirala s visoko postavljenih zvučnika. Niz zatvorenih vrata protezao se objema stranama hodnika, neka s malenim prozorima koji su pružali pogled na pacijente u sobama. Nekoliko je soba bilo prazno, no u nekima su bili Krvožedni u raznim stadijima svijesti, svi redom privezani remenima za krevete. Čvrste metalne rešetke, opremljene elektroničkim bravama, držale su vrata zaključanima. Tegan je kroz jedan od prozora u prolazu ugledao bijedan prizor slinavog, ovisnog vampira Vrste, obrijane glave i još uvijek prekrivenog malim kontaktnim jastučićima nakon nedavne doze terapije elektrošokovima. Divlje jantarne oči Krvožednog bile su na pola koplja, izokrenute zbog sedativa koje je primio. "Dakle, ovo je vampirska verzija klinike Betty Ford, a?" Tegan se gorko podsmjehnuo. "I vi ovdje imate muda govoriti da Red nema milosti." Elise ga je ošinula strogim pogledom, ali Kuhn je u potpunosti ignorirao provokaciju. Odveo ih je do posljednje ćelije, zastavši kako bi utipkao šifru. Kad je žarulja zasvijetlila zelenom svjetlošću iznad vrata, ravnatelj je rekao: "S obzirom da je hranjenje još u tijeku, morat ćemo razgovarati u sobi za promatranje dok ne završi. Trebalo bi potrajati samo nekoliko minuta." Tegan je ušao iza Elise u predvorje, i bio je uz nju kako bi je pridržao kad je ustuknula čim joj je pogled pao na postupak koji se odvijao s druge strane zaštitnog stakla. "Blagi Bože", dahnula je prekrivši usta rukom. U susjednoj sobi, Krvožedni imenom Petrov Odolf bio je privezan na stol poput kakvog primjerka za klinička ispitivanja. Bio je sasvim nag, a višestruki kompleti čvrstih metalnih kliješta bili su mu pričvršćeni za svaki ud, zatim oko torza i vrata, te preko čela. Njegova obrijana glava bila je prekrivena mrežastom maskom od kože i žice koja mu je držala čeljust i goleme očnjake namještene na cjevčicu iz koje je tekla svježa krv u njegova usta od dobrovoljca koji je imao neugodnu zadaću da ga hrani. Krvožedni se u jednom trenutku tijekom postupka uneredio, stvorivši lokvicu mokraće ispod stola, što je samo pridonijelo ponižavajućem dojmu čitavog prizora. K tome, bila je tu i ta žena. Tegan je ispustio sočnu psovku dok je pogledom pratio cjevčicu punu krvi koja je išla iz usta Krvožednog do unutarnjeg dijela podlaktice mlade žene što je ležala na drugom stolu nekoliko metara dalje od njega. 25

Odjevena u bijeli bolnički kombinezon bez rukava, ležala je vrlo mirno na leđima, spokojno štoviše, no njezini su pjegavi obrazi bili vlažni od suza. "Doveli ste ženku ovdje s tom životinjom?" "Ona je njegova Prasestra", odvratio je Kuhn. "Bili su zajedno dugo godina prije nego je podlegao krvožeđi i postao Krvožedni. Dolazi ovamo svakog tjedna kako bi ga nahranila te kako bi i sama uzela svoju dozu od njega. Ona mora održavati vlastito zdravlje i dugovječnost kako bi se mogla nastaviti brinuti za njega. Iskreno govoreći, sretan je što mu je i dalje odana. Većina naših pacijenata nema Prasestru koja bi se brinula o njima, pa se moraju hraniti od ljudskih davatelja." Elise se sad približila staklu, obuzeta i zgrožena onim što vidi. "Kako pronalazite druge davatelje, ravnatelju Kuhn?" Slegnuo je ramenima kad mu je dobacila pogled preko ramena. "Nikad ne moramo previše tražiti. Studenti su voljni sudjelovati u kliničkim ispitivanjima za simboličnu naknadu, prostitutke, beskućnici... ovisnici o drogama, ako su baš očajni." "Pa, majku mu", otegnuo je Tegan sarkastično. "Zbilja vodite hvalevrijedan posao." "Nikome ne činimo ništa nažao, općenito govoreći", Kuhn je rekao uz nervozan osmijeh. "Postupci se vrlo pomno nadziru i svim davateljima se poslije izbriše pamćenje. Jednostavno ih vratimo njihovim životima s malo novca u džepu. Trenuci provedeni ovdje katkad su nešto najbolje što se dogodilo nekima od tih nesretnika." Tegan je bio spreman odbrusiti tom umišljenom mužjaku, ali nije prošlo ni dvadeset i četiri sata otkako je sam tražio krv na mračnim berlinskim ulicama. Ubio je, iako je umorstvo mogao opravdati činjenicom da je svijet bio lišen još jednog kriminalca koji zlostavlja bespomoćne žene. No to ga svejedno nije činilo svecem. U srcu je svaki pripadnik Vrste bio sebični, okrutni grabežljivac. Neki su samo to pokušavali prikriti iza sterilnih bijelih kuta i sve sile medicinske opreme. "Eto ga", ravnatelj centra je objavio kad se začulo pištanje s konzole pokraj zaštitnog stakla. "Postupak hranjenja je završen, čim pacijent ostane nasamo, možemo ući." Čekali su dok se Odolfa otkopčalo s cjevčice za hranjenje. Vampir se odupirao, a njegova nezasitna ovisnost o krvi natjerala ga je da se grči i reži iza mreže od žice kad mu je bolničar prekinuo dotok hrane. Trzao se pokušavajući se osloboditi remenja, no napor je bio trom i neučinkovit, nedvojbeno zbog sedativa koje je Kuhn prije spomenuo. Dermaglifovi Krvožednog i dalje su kiptjeli od tamnoljubičaste do crvene i crne boje zvjerske gladi koje su plesale uzorkom biljega što su mu prekrivali gola prsa i ramena. Njegovi golemi očnjaci bljeskali su bojom bjelokosti kad je iznenada urliknuo prosvjedujući. Zjenice su mu bile fiksirane u okomite proreze, a šarenice isijavale jantarnim munjama svaki put kad bi pokušao podignuti glavu sa stola. Iako je bio pod narkozom, ukus krvi ga je zapalio do točke ludila - kao i sve Krvožedne. Tegan je to trebao znati. Proživio je sličnu žeđu, i sam obuzet paklenim gnjevom. Nije postao Krvožedni kao ovaj ovdje mužjak, srećom, ali bio je opasno blizu tome. Pogled na ovog ovisnika izbliza bio mu je snažan podsjetnik na one mračne mjesece kad se i sam borio kako bi svladao vlastitu slabost. Dok se Petrov Odolf uzaludno pokušavao osloboditi svojih okova, njegova mu je Prasestra oprezno prišla. Ruke su joj bile na bokovima, iako je bilo očito iz patnje u njezinim očima da je čeznula za tim da dotakne svoga partnera. Rekla je nešto suviše tiho da bi se moglo čuti preko audiomonitora, a zatim se okrenula i uputila prema vratima sobe za promatranje tarući suze sa svojih pjegavih obraza. Kuhn joj je otvorio vrata, a ona se doimala zaprepaštenom kad je shvatila da je imala publiku. Lice joj se zarumenjelo, a njezin poniknuti pogled odavao je sram. "Ispričajte me", promrmljala je pokušavajući čim prije pobjeći u hodnik. “Jeste li dobro?” blago ju je upitala Elise. Prasestra joj je kolebljivo kimnula. Iz grla joj se oteo jecaj, napukao i sirov. "Hoćete li me, molim vas, ispričati?" "Ovamo, molim", rekao je ravnatelj Kuhn kad je ženka Krvožednog napustila društvo i krenula niz hodnik. "Mogu vam dopustiti samo deset minuta s njime, gospođo Chase. I moram ponoviti kako mislim da bi bilo najbolje da ratnik..." 26

"Zapravo", rekla je Elise glasa punog samopouzdanog autoriteta, "voljela bih kad bi Tegan proveo ispitivanje bez mene." "Mo... Bez vas?" Kuhnove su se obrve spojile u bijesu. "To nije bio naš dogovor." "Sad jest. Ne kanim pustiti onu siroticu da sama napusti ovo mjesto u onakvom stanju", rekla je, a zatim dobacila pogled Teganu. "Tegan će razgovarati s Petrovom Odolfom. Imam povjerenja u njega, ravnatelju Kuhn, a možete i vi." Nije pričekala da čuje kako ravnatelj centra mucanjem izražava nevjericu, samo je izišla iz sobe za promatranje i izletjela za Odolfovom izbezumljenom družicom. Tegan je došao u napast da se nasmije, no umjesto toga samo je okrenuo svoj bezizražajan pogled prema Kuhnu. "Nakon vas", rekao je izazivajući ravnatelja neka se samo usudi i pokuša spriječiti njegov ulazak u ćeliju.

SEDMO POGLAVLJE Elise je pronašla Prasestru samo nekoliko metara dalje niz hodnik. Žena je sjedila na tapeciranoj klupi, lica prekrivenog rukama. Tiho je plakala, ali cijelo joj se tijelo treslo od prikrivenih jecaja. "Tako mi je žao", promrmljala je Elise nesigurna treba li uopće prekidati ovako intiman trenutak, no bila je previše ganuta onim stoje vidjela da bi je mogla tek tako ostaviti da sama pati. Iskopala je paketić rupčića iz torbe i ispružila ga dok joj se približavala. "Treba li vam možda koji od ovih?" Njezine smeđe oči, crvene od plača, podignule su se prema Elisi. "Da, hvala vam. Uvijek mislim da ću biti snažna zbog njega, ali to je tako teško. I svaki put mi bude teže kad ga vidim onakvog." "Naravno", rekla je Elise i sjela pokraj nje. "Usput, ja sam Elise." "Irina", mekano je odvratila. "Petrov je moj partner." "Da, znam. Rekao nam je ravnatelj centra." Spustila je pogled dok je uzimala jedan od rupčića. "Ti si iz Amerike?" "Boston." "Tako daleko odavde. Ravnatelj Kuhn me je obavijestio kako neki dolaze vidjeti mog partnera, ali nije mi znao reći razlog. Što zapravo želite od Petrova?" "Moramo mu postaviti neka pitanja, Irina. To je sve." U ženinu iskošenom pogledu bljesnula je zabrinutost. "Onaj mužjak s tobom — on nije iz Utočišta tame." "Ne. Tegan je član Reda. Ratnik." "Ratnik?" Irina se naočigled ukočila, nabravši čelo. "Ali Petrov nije nikoga ozlijedio. On je dobar mužjak. Nije učinio ništa loše..." "Sve je u redu", tješila ju je Elise spustivši ruku na ženine drhtave prste. "Tegan nije došao kako bi mu naudio, obećavam ti. Došao je samo porazgovarati s njime." "O čemu?" "Trebaju nam neke informacije o obiteljskoj lozi tvog partnera. Moramo s njime razgovarati i vidjeti može li prepoznati jedan simbol dermaglifova." Irina je uzdahnula i blago zatresla glavom. "Jedva da i mene može prepoznati. Mislim da vam neće biti od bogzna kakve pomoći." Elise se suosjećajno nasmiješila. "Moramo pokušati. To nam je vrlo važno." "Daješ mi svoju riječ da mu nitko neće nauditi?" "Da. Dajem ti svoju riječ, Irina." Prasestra je jedan dugi trenutak zurila u Elise, one smeđe oči tražile su istinu. "Dobro", najzad je progovorila. "Vjerujem ti. Vjerujem u ono što si mi rekla." Elise joj je stisnula ruku. "Koliko dugo ste ti i Petrov združeni?" "Bit će pedeset i sedam godina ovog ljeta." Izjava je bila prožeta ponosom i ljubavlju. No tuga se ušuljala u njezin glas kad je nastavila. "Već je posljednje tri godine na ovom... ovom mjestu." "Neizmjerno mi je žao", rekla je Elise. "Mislila sam da će biti snažniji od te pošasti koja je pokosila njegova oca i braću mu - mislila sam da će moja ljubav bitidovoljna, znaš? Ali progonili su ga demoni koje nikad nisam do kraja razumjela. Prije tri godine, nekoliko tjedana prije nego sam ga izgubila zbog njegove bolesti, jednostavno se promijenio, bio je to sasvim drugi mužjak." "Kako to?" Elise je oprezno postavila pitanje ne želeći zabadati nos u ono što je ovoj ženi predstavljalo toliku patnju. "Promijenio se na toliko mnogo načina nakon što je njegov stariji brat postao Krvožedni i poginuo. Mislim da je Petrov slutio da će doći taj dan kad će i sam pokleknuti. Bio je to strahovito težak teret koji ga je pritiskao. Povukao se od svega — od mene. Postao je tajnovit, satima je nešto pisao u svojoj radnoj sobi, a zatim bi to spalio. Uspjela sam jednom izvući jednu stranicu, ali bila je prepuna besmislica, samo gomila načrčkanih i nabacanih misli koje mi nije mogao - ili nije htio - objasniti." Slegnula je ramenima poniknute glave. "Petrov je počeo zadovoljavati svoju glad kasno noću, kad bih spavala. S vremenom je sasvim poludio. Nasrnuo je na mene jedne noći usred napada krvožeđe, i shvatila sam da je došlo vrijeme da se razdvojimo." "Mora da ti je bilo strašno, Irina." 28

"Da", prošaptala je. "Krvožeđa je užasna i zavodljiva stvar. Znam da se Petrov više nikad neće vratiti kući. Rijetko kad se vraćaju s ovog mjesta. No ipak, i dalje se nadam." Prasestra je odmahnula rukom dok su joj oči ponovno preplavile suze. "Ma poslušaj me samo kako blebećem. Moram skinuti ovu užasnu odjeću i poći kući. Hvala ti na razgovoru. I hvala na ovome", rekla je izvukavši još jedan rupčić i obrisavši suzne oči. "Nema na čemu, zbilja." Elise se ustala zajedno s Irinom i kratko ju je zagrlila. Kad je otišla, Elise je krenula natrag hodnikom prema ćeliji Petrova Odolfa. Tegan je upravo izlazio odande i nije izgledao zadovoljan. Ravnatelj Kuhn mu je bio odmah za petama, petljajući nešto o sigurnosti pacijenata te savršeno prihvatljivim dozama. "Što se događa?" Tegan prijeđe rukom kroz kosu. "Odolf je toliko nakljukan lijekovima da je praktično katatoničan. Nećemo izvući ništa iz njega sve dok je u ovakvom stanju." "Dodatna doza sedativa uvijek je potrebna tijekom postupka hranjenja, kako zbog sigurnosti pacijenta, tako i zbog njegova krvnog davatelja", objavio je Kuhn, ozlojeđen. "A što je s onih drugih desetak lijekova s kojima ste ga natrpali?" pitao je Tegan. "To je samo uobičajeni postupak kako bismo se pobrinuli da našim pacijentima bude ugodno." "Dakle, nisi mogao s njime razgovarati?" upitala je Elise ignorirajući Kuhnov bijes i usredotočivši se na Tegana. "Minutu nakon što sam ušao, jedva da je bio pri svijesti. Za sada nemamo ništa." "Onda ćemo se vratiti sutra." Elise se okrenula prema ravnatelju centra. "Sigurna sam da će se ravnatelj Kuhn pobrinuti da bude lucidniji kad se vratimo. Nećete li, ravnatelju?" "Smanjivanje doze nesagledivi je rizik. Ne želimo biti odgovorni ni za kakvu eventualnu nezgodu." Elise je pogledala Tegana koji se složio kimanjem glave. "U redu je. Očekujte nas sutra navečer, u isto vrijeme, i neka Petrov Odolf bude budan i bistre glave kad dođemo." Kuhnove su se usnice stisnule, ali je popustljivo kimnuo glavom. "Kako želite, gospođo." Iako je Tegan bio tih, osjećala je njegov pogled na sebi cijelo vrijeme otkako su napustili rehabilitacijski centar i bili ispraćeni do mjesta gdje ih je čekala Reichenova limuzina i vozač. Ono što se dogodilo među njima prošle noći u spremištu za brodove, kao i napetost što je ostala visjeti u zraku satima nakon toga, još uvijek je bilo prisutno. Sama njegova blizina budila je uznemirujuću vatru u njezinu tijelu. Znala je da je dijelom tako zbog krvne veze koju su dijelili, ali drugi dio nje također je reagirao na njega. I upravo ju je to - ono osnovno, žensko komešanje u njezinu tijelu — najviše mučilo. Jer, s obzirom kako je sve završilo među njima, činilo se da je osamljena u svojoj žudnji. Tegan je bio miran i tih. Izmaknuo se u stranu kad je Reichenov vozač otvorio vrata Rolls-Roycea kad su prišli. Pogledala je u vozilo dok je ulazila i iznenađeno otkrila da u njemu nema nikoga. "Gdje je Andreas?" Vozač se pristojno naklonio svojom ćelavom glavom. "Na žalost, gospođo, vrlo brzo nakon vašeg odlaska pozvali su ga u grad radi nekog privatnog posla. Tražio je da ga obavijestim kad vi i gospodin završite sa svojim sastankom. Sad ćemo otići po njega." "Oh. U redu, Klause. Hvala ti." Elise je kliznula u odvojeni prostor luksuzne limuzine. Tegan je ušao za njom i smjestio se preko puta nje. Jednu mišićavu ruku prebacio je preko naslona raskošnog kožnog sjedala. Bedra su mu bila nepristojno raširena kad se zavalio i zapiljio u nju pod pramenovima svoje guste zlatnosmeđe kose. Promatrao ju je u gotovo neizdrživoj tišini svojim svijetlim zelenim očima, fiksiranim na nju toliko dugo da je jedva mogla podnijeti težinu njegova bezizražajnog pogleda. Premda je prošlo samo nekoliko minuta prije nego što su dospjeli do centra Berlina, njoj se činilo kao da su prošli sati. Štoviše, što su se vozili dublje u srce gradske vreve, Elisine su sljepoočnice počele bubnjati od dotoka stotina mračnih misli i ružnih glasova u njezine uši. Okrenula je glavu prema zatamnjenom prozoru osjećajući kako nalet glasova izbija sav zrak iz vozila. Gospode, samo da vožnja što prije završi. Željela se samo sklupčati u krevetu i ostaviti ovih nekoliko prošlih noći iza sebe. 29

"... dobro si se nosila." Teganov ju je duboki glas izvukao iz plime panike. Bila je toliko obuzeta da nije ni shvatila kako joj se napokon obratio. "Oprosti?" "Tamo u rehabilitacijskom centru. Bila si dobra, kako si se nosila s Kuhnom... i sa svime ostalim. Zadivljen sam." Riječi pohvale su je zagrijale, pogotovo što je znala koliko takvo što rijetko izlazi iz Teganovih usta. Nije bio tip koji bi laskao, niti se razbacivao ispraznim riječima osim ako doista nije tako mislio. "Volio bih samo da smo imali više sreće s Odolfom." "Sutra ćemo dobiti informacije od njega." "Nadam se." Odsutno je protrljala bolne sljepoočnice, pokretom koji je Tegan pratio očima. "Jesi li dobro?” "Dobro sam", rekla je malo se trgnuvši kad se automobil zaustavio na semaforu usred prepunog križanja u gradskom središtu. Gusta masa pješaka prolazila je ispred njih, ljudske su misli potresale Elisinu glavu poput grmljavine. "Bit ću dobro jednom kad iziđemo iz grada." Tegan je zurio u nju. "Treba ti još krvi", rekao je, ne doimajući se presretnim zbog te pomisli. "Nakon što si toliko dugo bila bez nje, samo jedno hranjenje ti neće biti dovoljno." "Dobro sam", inzistirala je, poželjevši da je doista tako. "Ne kanim više uzimati tvoju krv, Tegane." "Nisam ti je ni ponudio." Poniženje je preplavi kad je to čula. "Nisi mi je ponudio ni prvi put, zar ne? Silom sam dobila tvoju ruku one noći u skloništu, Tegane. Žao mi je zbog toga." "Zaboravi. Preživjet ću." Pa, sasvim je zaključio tu temu. Zapravo, doimao se zaokupljenim i napetim, čak i više nego inače. Elise je vidjela koliko je bio pogođen kad je shvatio kako funkcionira rehabilitacijski centar. Vidjela je također i kako je gledao Petrova Odolfa, onako zavezanog i grozničavog od krvožeđe koja ga je lišila razuma, a vjerojatno i duše. On, koji je inače bio tako distanciran i ravnodušan, osjetio je izvjesnu dozu suosjećanja za Krvožednog zatočenog u onoj ćeliji. Nevjerojatno, ali činilo se kao da se mogao poistovjetiti s bijednim stanjem onog vampira. Elise teško da je takvo što mogla zamisliti vidjevši koliko se ratnik strogo pridržavao svoje samokontrole. No, možda se upravo tako čvrsto i držao za nju jer je znao kako je to kad popusti stisak...Mogla bi se malo dublje pozabaviti ovim mislima, ali svladao ju je novi val mučnine kad je druga skupina ljudi prošla ispred automobila dok su čekali na semaforu. U fluidnom pokretu, Tegan je prešao na sjedalo pokraj nje. "Dođi. Dovest ću te u trans." "Ne." Odmaknula se od njega ne želeći njegovo suosjećanje. "Ne, moram se sama nosim s ovim. To je moj problem, kako si i sam rekao. I želim ga sama riješiti." Srećom, automobil se ponovno pokrenuo. Skrenuo je za ugao u sporednu ulicu s ekskluzivne glavne ulice obasjane jarkim svjetlima trgovina i prepune ljudi. Ovdje joj je već bilo bolje, no još uvijek se nastojala pribrati pod neprekidnim bubnjanjem u mislima. Um joj je bio poput pokvarenog radioprijamnika, isprekidano je puneći samo najgorim vijestima, bombardirajući je bezbrojnim mislima sve dok je nije sasvim obuzela kakofonija. "Pronađi onaj na koji se možeš usredotočiti", rekao je Tegan pored nje. Dah mu je bio topao, prsti nježni, ali odlučni kad joj je uzeo ruku. Palcem joj je okrznuo kožu, milujući je. Smirivao ju je. "Samo ti treba jedan, Elise. Jedan glas s kojim se možeš nositi. Izdvoji ga od ostalih. Ostale pusti. Neka se raspadnu." Njegov duboki glas bio je gotovo hipnotičan. Sklopljenih očiju, slijedila je njegove upute, probijajući se kroz jezivu izmaglicu kako bi pronašla nešto za što bi se mogla uhvatiti. Polako, dio po dio, izdvajala je od sebe najgore glasove u glavi sve dok nije čula samo onaj koji joj je nanosio najmanji bol. "Fokusiraj se na taj jedan", mrmljao je Tegan, i dalje joj držeći ruku, i dalje je vodeći svojim riječima i zaštitničkom toplinom dodira. "Privuci ga bliže, čak i ako ostali počnu lebdjeti oko tebe. Ne mogu te dotaknuti. Tvoja snaga je u tebi, u tvojoj volji." 30

Osjećala je sve što je govorio svojim dubokim glasom koji je sličio na predenje uz njezino uho. Znala je da je to istina. S njegovim prstima omotanim oko njezinih, povjerovala je u vlastitu snagu. Vjerovala je da može uspjeti... "Osjeti svoju snagu, Elise", Tegan ju je vodio. "Nema panike, samo mir. Tvoj dar te ne posjeduje... ti imaš kontrolu." I bilo je tako, tek je sad shvatila - znajući da je ono što joj Tegan pokazuje tek nagovještaj onoga za što je bila sposobna. Otvarao je vrata njezine podsvijesti, i odakle god da je poticao taj dar Prasestre, Tegan ju je vodio u središte tog mjesta pokazujući joj vlastitu moć. Bilo je to pravo otkrivenje. Sljepoočnice su joj bubnjale od navale psihičke boli, ali bili su to tupi, podnošljivi udarci sad kad se usredotočila. Željela je nastaviti, tjerati naprijed, ali vježba je također bila iscrpljujuća. Onaj glas za koji se držala počeo joj je izmicati, miješajući se s izmaglicom. Izvan vlastita tijela i uma, osjetila je kako se auto usporava i zaustavlja. Koraci su se približavali, popraćeni spretnim kretanjem vozača dok je žurio oko vozila kako bi otvorio vrata. Čim su se otvorila, Teganov se dodir prekinuo. Elise je trepnula i podignula pogled ugledavši Reichena kako ovlaš ljubi usne prelijepoj crnokosoj ženi. Bila je ogrnuta srebrnkastim krznenim ogrtačem - ispod kojeg, Elise je mogla zaključiti, nije imala ništa. Na njezinu skladnom vratu bila je ružičasta mrlja, trag koji je upućivao na to da se s tog mjesta Reichen nedvojbeno nedavno nahranio. "Bilo mi je zadovoljstvo, kao i uvijek, draga moja Helene", rekao je kad su se razdvojili. "Razmazila si me." Očito je privatni posao mužjaka iz Utočišta tame bio vrlo osobne prirode. Ženkine blistave usne izvile su se u mačji osmijeh. Nije pričekala da automobil ode, nego se okrenula na vrtoglavo visokim srebrnim salonkama i iščeznula iza crvenih neoznačenih vrata zgrade pred kojom je stajala Reicbenova limuzina. "Zahvaljujem na usluzi prijevoza", rekao je Nijemac dok je ulazio u limuzinu i sjedao nasuprot Elise i Tegana. "Ne bih htio zvučati kao da ne uživam u vašem društvu, ali zapravo sam se nadao da biste mogli ostati dulje na tom vašem sastanku. Brzo ste završili." Tegan se podsmjehnuo. "Kao i ti, čini mi se." Reichen se nasmijao, ne davši se smesti kad se udobno zavalio u sjedalo. Mirisao je na skupocjeni parfem, krv i seks. I fućkalo mu se za sve, pomislila je Elise dok ga je promatrala. Njegov širok, zadovoljan osmijeh od uha do uha govorio je da ne može biti sretniji. Andreas Reichen bio je iznimno privlačan mužjak, tajnovit i profinjen, no čak je i njegova potisnuta senzualnost blijedjela pred Teganovom surovom seksualnošću. Elise gotovo da je izgarala od vreline Teganova bedra dok se ovlaš pritiskalo o njezino. Glava mu je bila pognuta, a oči skrivene iza gustih trepavica. Sad su mu ruke bile prekrižene na prsima, a njoj je nedostajao topli osjećaj njegova dodira. Žudila je za njime, naročito dok je limuzina klizila gradskim ulicama, a njezin joj dar ponovno počinjao preplavljivati čula. Stoga je pokušala upotrijebiti kratku lekciju koju joj je dao, upijajući ono što joj je pokazao i boreći se time protiv udaraca psihičke boli. Više od ičeg, željela je ponovno zgrabiti Teganovu ruku i osjetiti njegovu umirujuću snagu. On se, međutim, udaljio od nje. Pomaknuo se na sjedalu ostavivši prazninu među njima. Kad su nakon kratkog vremena stigli na imanje pokraj jezera, Tegan je iskočio iz automobila gotovo istog trena kad je Klaus usporio kako bi se zaustavio na prilazu. "Moram javiti novosti u sklonište", rekao je ne gledajući je. Otišao je prije nego što su Elise i Reichen uspjeli izići iz limuzine. "Taj samo misli na posao", primijetio je Reichen odmahujući glavom. "Mogu li ti ponuditi nešto za jelo u kući, Elise? Zasigurno si gladna." Pregladnjela je, zapravo, s obzirom da je posljednji put jela negdje oko podne. "To bi bilo izvrsno, hvala ti." Elise je pustila da joj Reichen pomogne izići iz vozila, prihvativši njegovu ponuđenu ruku dok su odlazili prema glavnom ulazu na imanju. No cijelo vrijeme nije prestajala misliti na Tegana, i na to kako potisnuti snažnu — i očito jednostranu — želju koja je ključala u njoj. 31

OSMO POGLAVLJE Tegan je sklopio mobitel nakon što se prijavio u sklonište pa se naslonio na šuštavi baršunasti divan u svojoj odaji u Utočištu tame. Bio je bijesan što se našao u slijepoj ulici s Petrovom Odolfom, a k tome i potresen, više nego stoje htio priznati, stvarnošću krvožeđe koju je vidio izbliza. Odolf i drugi Krvožedni bili su mu prokleti podsjetnik na pakao kroz koji je prošao nakon Sorchine smrti. Uspio je pobijediti svoju krvožedu prije toliko mnogo godina, ali borba je bila brutalna. A glad ga je uvijek pratila, čak i kad se svim silama trudio to zanijekati. Elisina blizina samo je pojačavala njegovu žudnju. Kvragu, zbog te mu je ženke krv polako i sve jače ključala. Onaj trenutak kad je s njom bio sam u Reichenovoj limuzini - dodirujući je, vodeći je kroz njezinu psihičku havariju — bio je kolosalna pogreška. Samo ga je natjerala da shvati koliko joj je duboko želio pomoći. I nije je želio vidjeti kako pati. Unatoč stoljećima prisutnoj apatiji, počeo se i brinuti. U njemu su se rađali iskreni osjećaji prema toj odvažnoj ljepotici iz Utočišta tame koja bi mogla imati kojeg god mužjaka poželi, bio on pripadnik Vrste ili ne. Istinski mu je bilo stalo do Elise. Želio ju je... i znao je da je samo pitanje dana kad će se baciti na nju poput grabežljivca, kakav je i bio. Dodir njezine mekane kože natjerao ga je da se prisjeti kako je bio dobar osjećaj njezina tijela pritisnutog o njegovo... kako je bio slastan i onaj neznatan okus njezine krvi na vršku njegova jezika. Kriste. Nije mogao brže izjuriti iz automobila. A sat koji je proveo sam ovdje u gostinskim odajama nije pomogao da se stiša potreba koja ga je tjerala da ode dolje i potraži Elise, da se zadovolji njome na isti onaj način kako je to Reichen slobodno činio sa svojom ženkom u gradu. Požar koji je Elise zapalila u njemu gotovo prvog trenutka kad ju je ugledao bio je pod nadzorom, ali i dalje je gorio. Možda pomogne tuš, pomislio je Tegan. Bog zna koliko je želio sprati sa sebe onaj osjećaj koji ga mučio nakon rehabilitacijskog centra. Vidjevši one utamničene, uglavnom katatonične Krvožedne, vratio se u gadno razdoblje svog života - ono koje nipošto nije želio ponovno proživjeti, makar i u sjećanju. Taj je dio njega bio duboko zakopan. Skinuo je majicu i oružje i odbacio sve na stolac iza divana. Prsti su mu bili na rasporku crnih hlača kad je začuo kucanje na vratima. Ignorirao ga je, pitajući se je li to možda Reichen koji ga želi odvući na nekoliko grešnih sati natrag u grad. Dio je njega bio u napasti - bilo što, samo da potisne uskipjelu glad za Elisom. Ponovno se začulo kucanje i ovaj put je Tegan naglo otvorio vrata. Bio je iznenađen, i nemalo bijesan, ugledavši kako pred njim stoji predmet njegovih frustracija. Upravo ono što mu je trebalo. Prekrasna kao i uvijek, i dalje odjevena u pristojno mornarsko-plavo odijelo koje je nosila u klinici; pogled na Elise bio je benzin bačen na njegovu vatru. "Kojeg vraga radiš ovdje?" Glas mu je bio grublji nego što je namjeravao. Elise, međutim, nije ni trepnula. "Mislila sam da bismo mogli porazgovarati." "Što se dogodilo s planom da ti Reichen pronađe nešto za večeru?" "Pronašao je. Bilo je to prije gotovo sat vremena. Ja... pričekala sam neko vrijeme da vidim hoćeš li izići iz sobe, ali kako nisi, odlučila sam te potražiti." Zurio je u nju čitavu minutu, zatim mentalnom naredbom isključio tuš i dograbio svoju majicu i remen za pištolj. "Upravo sam kanio izići." "Oh." Činilo se da nije nasjela. "Što bi moglo biti tako hitno iznenada?" "Jedna beznačajna stvarčica po imenu dužnost, šećeru. Nisam navikao provoditi večeri besposleno se valjajući, kad mogu biti vani i nešto ubijati." Rekao je to namjerno ne bi li je šokirao, i možda je malo previše bio zadovoljan vidjevši kao joj se čelo nabralo od uznemirenosti. "Moram otići odavde na neko vrijeme. Trebao bih biti u gradu, na ulicama, tamo gdje mogu biti od koristi. A ne tratiti svoje jebeno vrijeme sjedeći ovdje." Očekivao je od nje da ustukne i da joj bude drago što odlazi. Njegovo hladno držanje preplašilo je dosad bezbroj mužjaka Vrste, čak i članove Reda, stoga nije očekivao da će se ova ženka dulje zadržati. 32

Na trenutak je zaista i pomislio da će se povući kao što je namjeravao. Ali onda je ona prošla ravno preko praga i ušla u njegovu odaju. "Nećeš nikamo večeras", rekla je blago, ali odlučno. U njezinu se izrazu lica očitavao strah, ali proklet bio ako nije zatvorila vrata iza sebe i nastavila mu prilaziti. "Večeras moramo razgovarati. Moram znati kako stoje stvari. Kako mi stojimo, Tegane." Sijevao je očima. "Misliš da je mudro zatvoriti se ovdje sa mnom? Neće proći puno prije nego Reichen i ostali shvate gdje si i pomisle na ono najgore. On možda zna biti diskretan kad to prilike zahtijevaju, ali ostali koji ovdje žive..." "Ne zanima me što bilo tko drugi misli. Samo želim znati što ti misliš." Podsmjehnuo se, bio je to hrapav zvuk u kojem je bilo više poruge nego što je kanio izraziti. "Mislim da si jebeno prolupala." Spustila je pogled, blago kimnuvši. "Zbunjena jesam, to ti priznajem. Ne znam hoćeš li... Ne znam na čemu sam s tobom, Tegane. Još od prvog dana. Ne znam pravila igre koju, čini se, zajedno igramo." "Ne igram ja nikakve igrice", rekao je smrtno ozbiljan. "Nemam ni vremena ni volje..." "Sereš!" Izvio je obrvu čuvši ovaj neočekivani ispad prostakluka. Bio ju je spreman ponovno odbiti - goreći od nagona da je snažno odgurne prije nego se približi istini o onome što je osjećao. No bljesak gnjeva u njezinim očima natjera ga da zastane. Prekrižila je ruke preko grudi i približila mu se nekoliko koraka, davši mu do znanja da će se, odgurne li je sad od sebe, ona vratiti natrag. "Kako nazivaš situaciju kad si u jednome trenutku nježan, a već u drugome hladan kao led? Ljubiš me, a onda me već idući tren guraš od sebe." Uvukla je dah, a onda ga frustrirano ispustila. "Ponekad u tvojim očima prepoznajem kao da nešto osjećaš za mene, ali onda... onda trepneš i čini se kao da tih osjećaja nikad nije ni bilo. Što je to ako ne tvoj uvrnuti smisao za zabavu?" Kako se očito nije kanila zaustaviti, okrenuo se od nje zarežavši. Otišao je do putne torbe u kojoj su bili oprema i oružje, ignorirajući njezin pokušaj da ga potakne. Posegnuo je unutra i naslijepo pipao tražeći kutiju s oružjem. Izvukao je bodež u koricama, zatim kutiju s mecima od titanija za svoj devetmilimetarski pištolj - bilo što samo da su mu ruke u pokretu, a pažnja usmjerena na nešto drugo osim na svijest o ženi koja je polako koračala iza njega tjerajući ga u ludilo. Nevjerojatno, ali prsti su mu drhtali kad je odložio oružje na jastuke baršunastog divana. Vid mu se izoštrio; vidno polje mu je poprimalo oštre rubove dok su mu se zjenice sužavale i postajale preplavljene jantarnom vatrom. Desni su ga boljele od izbijanja očnjaka, a usta su mu se ovlažila od gladi koju jedva da je bio kadar potisnuti još i prije nego što je Elise ušla u njegovu sobu. Sad kad je bila ovdje, provocirajući ga samom svojom prisutnošću, nije znao koliko će dugo moći zadržati zvijer u kavezu. Grizla je svoju uzicu još od prvog trena kad ju je ugledao. Iza sebe je čuo njezin korak na debelom perzijskom sagu. Sklopio je oči, a ćutila mu preplavi svijest o njoj. Bjesomučna, bolna želja za njom. "Kažeš da ne igraš igrice, ali zapravo si pravi majstor u tome, Tegane. Štoviše, mislim da ih igraš toliko dugo da se više ne možeš ni sjetiti vremena kad si bio iskren." Jedva da je bio svjestan vlastitih pokreta kad se poput vihora okrenuo prema njoj s gnjevnim urlikom. Razdaljina se smanjila u djeliću sekunde - u treptaju oka između trenutka kad joj je bio okrenut leđima i idućeg, kad je jurnuo na nju poput parne lokomotive, gurnuvši je svojom silom volje i tijela toliko da su oboje tresnuli o zatvorena vrata. Zakucao ju je tamo, između snažne, neumoljive mase svoga tijela i tvrde plohe od hrastovine iza njezinih leđa. "Je li ti ovo dovoljno iskreno, dušo?" Siktao je na nju, izvijenih usana i ogoljenih očnjaka. Žudnja ga je oživila, u potpunosti ogolivši onaj divlji dio njegove prirode. Uz režanje, spustio je glavu i uzeo joj usne vrelim, zahtjevnim poljupcem. 33

Vrisnula je, zapanjena, podignuvši ruke kako bi se odgurnula o njegova ramena. On ju je samo još snažnije ljubio, zabijajući joj jezik duboko dok je pokušavala doći do daha. Kriste, kako je bila slatka. Tako topla i sočna pod njegovim usnama. Tako mekana pod žestokom snagom njegova tijela. Nije želio osjećati ovo uzbuđenje. Prokleto je želio odbaciti ovu razornu potrebu. Ali gorio je od nje i sad je više nije mogao zanijekati. Nije bilo moguće zaustaviti navalu krvi kad se sve ono u njemu što je pripadalo Vrsti - sve ono osnovno muško — budilo pod slasnim okusom Elise. Kad je prekinuo poljubac, dahtala je. I on. Čitavo mu se tijelo nadimalo od žestine vlastite gladi, a svaki mu je impuls bubnjao ritmom koji je osjetio kako odjekuje i u Elisi. "Prošle noći, u brvnari, osjetio sam tvoj strah", bjesomučno je šaptao prikovavši je pogledom, pritišćući joj tijelo svojim. Kita mu je bila nabreknuta dok ju je osjećao uz sebe. "Pustio sam te, umjesto da sam uzeo ono što sam htio. Ovaj put neću popustiti. Zato, bojala se ti mene ili ne, Elise, nemoj očekivati da će me biti jebeno briga..." "Vratila sam se sinoć." Zadihani tihi zvuk oteo joj se iz grla, ali kad je progovorila, glas joj je bio miran. "Nisam te se bojala, Tegane, Vratila sam ti se." Riječi su polako uranjale u njegov mozak umirivši se kad je shvatio što je čuo. "Prošle noći, nakon što si mi rekao da odem... dospjela sam do palače i shvatila da nisam željela otići. Željela sam biti s tobom." Podignula je pogled prema njemu bez i najmanjeg drhtaja nesigurnosti. Tamo gdje su je njegove ruke držale, osjetio je samo mekano popuštanje, predaju. Kroz svoj dodir, pročitao je njezinu želju. Osjetio je kako se širi prema njemu i kako se ulijeva u njega. "Željela sam biti naga s tobom, Tegane. Željela sam te u sebi i zato sam se vratila. Ali ti si već bio otišao." Sveca mu. Znao je da bi sad vjerojatno trebao nešto reći, ali nije mogao protisnuti ni glasa. Samo priglupa mutavost kakvu nikad dosad nije osjetio. Prebacio je težinu na pete, a nagon da je odgurne –da je udalji izvan svoga dosega - bio je gotovo neizdrživ. No, shvatio je da je ne može pustiti. Nije mogao prestati gledati u njezine bistre oči boje lavande. Nepokolebljiva iskrenost - nevina potreba — koju je vidio u njihovim dubinama ukopala ga je u mjestu. "Želim sada biti s tobom, Tegane... zato, ako me želiš, makar samo malo..." Privukao ju je bliže i utišao njezinu sumnju još jednim poljupcem. Ovila je ruke oko njega i privukla ga, razdvojivši usne i primivši njegov jezik dok joj je prodirao u usta onako kako joj je želio prodrijeti u tijelo. Poveo ju je prema krevetu koji ih je čekao ne razdvajajući usne. Ruke su im lutale, stiskale, drhtale. Odjeća je bila brzo strgnuta pod silinom žudnje. Tegan je svukao Elisinu jaknu i brzo nastavio sa svilenom košuljom, otkopčavši, činilo mu se, stotinu dugmadi sve dok nije otkrio njezine dojke prekrivene satenom i čipkom. Prešao je rukama preko tanke bijele tkanine, gladno gledajući kako su joj se bradavice ukrutile pod njegovim dodirom. Položivši je na krevet, otkopčao je mornarskoplave hlače i svukao ih niz bijele, vitke noge. Spolovilo joj je bilo skriveno iza malog komadića bijelog satena. Tegan je slijedio liniju tankog trokudća svojim prstima, nježno milujući topli baršun njezina kuka i unutarnju stranu bedra. Palcem je prešao ispod satena do nečeg još svilenijeg. Klizava, mokra vrelina natjera ga da zastenje, da uđe dublje u taj usplamtjeli vlažni procjep. Elise je usisala dah dok joj je milovao orošene usmine i ukrućenu malenu kvržicu u njezinu spolovilu. Razdvojio joj je noge i njegov se gladni pogled smjestio na sićušnom biljegu na unutarnjoj strani desnog bedra. Nasmiješio se, sretan što ga je imala na tako divnom dijelu tijela. Želio je kušati tu nježnu točku na njoj još otkako ju je prvi put ugledao. Sad je ljubio majušnu suzu u kolijevci polumjeseca, nježno je grickajući dok se ponovno podizao kako bi je pogledao. Bože, kako je samo bila predivna. Nevina i grešna u isto vrijeme.

Želio je u njoj uživati polako, ali potreba je bila snažnija -njegova, ali i njezina. Mogao je osjetiti Elisinu glad u svakom ispitivačkom milovanju prstiju, i znao je daje njezina želja snažna kao i njegova. Bilo je to erotično ključanje do točke bola. Svukao je hlače sa žurnom nestrpljivošću, odbacivši ih u stranu dok je gurao Elise dolje na krevet. Svukao joj je gaćice i popeo se na nju položivši dlanove uz njezinu glavu. Njegova je batina ležala među njima, pohlepna i rumena, tvrdo koplje od ukrućenog mesa iz kojeg je kliznula kapljica u kolijevku njezina pupka. Glifovi Prve generacije što su ga prekrivali od ramena do bedara pulsirali su bojama, uzorak živ od požude prelijevao se u nijansama indiga, zlata i boje vina. "Je li ti ovo dovoljno iskreno, Elise?" glas mu je bio stišan do zvjerskog rezanja, a govor otežan zbog očnjaka izduženih od želje. "Isuse Kriste... rekao bih da je prokleto dovoljno iskreno za mene." Da je pokazala i najmanju naznaku nesigurnosti za ovo što kane učiniti, možda bi mogao pronaći snagu da se odmakne. Pronašao bi nekako snagu, iako je bio gotovo izvan sebe od potrebe da je posjeduje. Unatoč svim svojim junačkim prijetnjama, znao je, gledajući sad u njezine blage oči, da bi joj ukazao milost. Jedan se dio njega panično nadao da će poželjeti odustati. No Elise nije zadrhtala od straha kad se nad nju nadvila divlja zvijer. Posegnula je rukom i spustila mu je na zatiljak. Snažno ga je povukla dolje k sebi, očiju širom otvorenih i fiksiranih na njega, pa pritisnula njegova usta o svoja. Tegan ju je umalo zdrobio ispod sebe dok je prihvaćao njezine usne u žestokom poljupcu. Bog neka mu pomogne, ali uzvraćala je na svako njegovo prodiranje i povlačenje, dovodeći ga do ludila kad je osjetio nimalo nježno probadanje njezina jezika u svojim ustima, kako mu prelazi dužinom očnjaka. Ne razdvajajući usne, povukao se natrag na koljena i uzeo si ud u ruke usmjeravajući svoju nabreklu erekciju među njezina bedra. Izvila se kako bi ga dočekala, tijelo joj je protresao drhtaj kad se poigravao glavićem svog penisa na mokroj jezgri njezina tijela. Izazov je bio neizdržljiv, a on je već predaleko otišao da bi bio strpljiv. Zabacio je kukove unatrag, a onda žestoko ušao u njezin vlažni procjep, jednim dugačkim, ispunjavajućim prodorom. Elise je zastenjala uz njegovo uho kad je legao preko nje i namjestio se. Tijelo joj je bilo sićušno pod njegovim, njezino spolovilo usko i vrelo, rastopljeno i čvrsto oko njegova penisa. Sve što je mislio da zna o tome kako je biti u ženi - sve što je mislio da se sjeća — bilo je izbrisano neopisivim osjećajem Elise obavijene oko njega. Ovo nije bilo nalik ničemu što je prije osjetio, bilo je snažnije nego stoje ikad mogao i pomisliti. Bio je povezan s njom, dušom i tijelom, osjećajući njezin užitak kako se ulijeva u njega dok im se tijela spajaju. Elise je bila treperava i snažna, strastvena. Nakon stoljeća vlastita izgona od dodira, od osjećaja, Tegan je gledao u Elisino lijepo lice i prepustio se njezinu toplom, vlažnom blaženstvu. Nije mogao zaustaviti nabijanje svojih kukova, nije mogao obuzdati rastući nagon da se izgubi u njoj. Kita mu se nadimala od nadolazećeg orgazma, i znao je da ga dijeli tek nekoliko očajničkih sekunda od raspadanja. Zarežao je prodirući dublje, ključanje je postajalo snažnije. Glas mu je bio sirovi hropac u grlu. "Ah, Kriste Elise!" Nije se mogao suzdržati. Snažnim prodorom zabio je kukove u njezine i svršio poput oluje. Zaurlao je od sile oslobođenja, nabijajući dok mu je vreli val za valom protresao tijelo. I još mu nije bilo dovoljno. Još uvijek mu je bio dignut, još uvijek gladan za njom. I dalje je prodirao u baršunasti procjep Elisina predivnog tijela. Zurio je dolje u njezine zamagljene oči dok ju je ispunjavao, želeći je gledati dok joj pruža ponešto od zadovoljstva koje je ona pružala njemu. "Bio sam pohlepan", promrmljao je nagnuvši se kako bi je poljubio u znak isprike. Nije se usudio približiti njezinu sočnom vratu, ne kad su mu očnjaci pulsirali od one druge potrebe koja je još uvijek bjesnjela. "Ako želiš, možemo sad usporiti." "Da se nisi usudio", rekla je obavivši mu noge oko bedara kako bi pokazala što želi. Tegan je prasnuo u smijeh, a jedan se izdvojeni dio njega pitao kad se posljednji put od srca nasmijao. Kad je posljednji put osjetio bilo što i blizu ovome što je Elise budila u njemu? 35

Nije želio istraživati to mjesto koje kao da se cijepalo u njemu. Sve što je u ovom trenutku želio bilo je ovo. "Dugo nisam ovo radila", rekla je Elise. "A s tobom mi je tako dobro..." Riječi joj prekine stenjanje kad je Tegan ušao u nju koliko god ga je mogla primiti. Povukao se pa ponovno ušao, osjećajući kako se njezine stijenke stežu i grče oko njega. "Moj Bože", prostenjao je i zasiktao od užitka. Već je drugi orgazam rastao u njemu. Elisin vrhunac je također brzo nadolazio. Primala ga je dublje svakim bjesomučnim srazom njihovih tijela, stišćući mu ramena i dahćući dok ju je dostizala vlastita potreba. Tegan je mogao osjetiti njezin užitak pod prstima, svakim svilenkastim milovanjem njezine jezgre. Njezine su se emocije ulijevale u njega svakim novim kontaktom, i on je tonuo u njezine nezasitne osjećaje. Upijao je sve što mu je davala usredotočivši se samo na njezino razorno oslobođenje. Strastveno ju je ljubio, jezikom, zubima i očnjacima. Elise ga je pratila, i kad je osjetio oštar ugriz njezinih tupih ljudskih zubi kako mu se zarivaju u meso donje usne, divljački se trznuo, zastenjavši kad se njezin jezik priljubio na malu ranicu koju je učinila. Povukla je snažnije, a on je bio potpuno izgubljen izgarajući od želje da joj da svoju krv. Prije nego što je mogao promisliti, Tegan se podigao i probio zapešće očnjacima. Krv je tekla u ravnomjernim potočićima na njezine gole dojke i grlo kad joj je ponudio dar i nježno joj pritisnuo ruku o usne. "Uzmi", rekao je. "Želim te nahraniti." Očima prikovanim za njegove, zapečatila je usnama njegovo meso. Ispijala je, gutljaj za gutljajem, očaravajuće erotično povlačeći jezikom. I čitavo je to vrijeme Tegan prodirao u nju upijajući njezin požudni užitak svakim dahtanjem i drhtajem njezina tijela dok se izvijala sve bliže vrhuncu. Nokti su joj grebli njegovu kožu tamo gdje mu je ščepala ruku, držeći je snažno uz svoje usne, povlačeći snažnije iz njegove žile dok ju je orgazam dostizao. Raspala se u divljem drhtaju, kriknuvši kad je Tegan nametnuo nemilosrdan ritam, hvatajući sad svoj bjesomučni vrhunac. Duboko je zabio, osjetivši navalu vrelog sjemena kako mu juri uz koplje, provalivši iz njega u snažnom mlazu dok ga je Elisino spolovilo stezalo poput tople, vlažne šake. "Ah, jebiga", prostenjao je otkotrljavši se s nje, potrošen, ali ne i zadovoljen. Ni blizu. Vonj krvi i seksa bio je zreo u sobi. Bio je to moćan miris koji ga je samo podsjetio na divlju stranu njegove prirode. Onaj dio koji je nekoć vladao njime... i umalo ga nije uništio. Pokraj njega na krevetu, Elise se primaknula bliže. Njezine nage dojke pritiskale su mu rame dok se naginjala nad njime. Prsti su joj bili nježni dok mu je milovala obraz i odmaknula znojem navlaženu kosu s čela. "Nisi dovršio." Slabašno se podsmjehnuo, i dalje se protresajući od orgazma. "Očito nisi dovoljno pazila." "Ne, Tegane. Mislim... nisi gotov." Podigne ruku pred njegovim ustima. Uzbuna zazvoni u njegovu mozgu, potiskujući žestoki impuls koji ga je tjerao da se baci na nju poput zvijeri i ispuni usta slasnim okusom vrijesa i ruža njezine krvi. Ustao je kao da ga je netko podbo u dupe, skočivši na noge. Polizao je ranu na zapešću zatvorivši rupice učinkovitim lizanjem jezika. "Ne želiš piti iz mene?" "Ne", rekao je prisilivši riječ da mu prijeđe preko jezika. "Ne mogu to učiniti." "Mislila sam da bi možda želio..." "Pogrešno si mislila", ispalio je. Njegova zatomljena glad izoštrila mu je glas. Dobacio je pogled na odbačenu odjeću i oružje pitajući se koliko ih brzo može navući i izgubiti se iz sobe. Morao je otići prije nego se prepusti napasti koju mu je Elise nudila, sjedeći onako gola i prelijepa na krevetu, držeći u krilu ono nježno zapešće koje je tako bešćutno odbio. Teganov je dah pištao dok je prolazio kroz očnjake. "Sranje", rekao je glasa hrapavog poput šljunka, grubog i nezemaljskog. "Ovo je otišlo prokleto predaleko. Trebam... ah, jebiga." Drhtavom je rukom protrljao lice. "Moram otići odavde." "Nemoj se gnjaviti." Elise se izvukla iz kreveta. "Ovo je tvoja soba. Ja ću otići." Žurno je pokupila odjeću, nabacila košulju i sako preko nje, zakopčavajući ih sigurnim, mirnim prstima. Dograbila je hlače i uvukla se u 36

njih, zakopčavajući ih dok je odlazila prema vratima. "Ovo je bila pogreška. Još jedna, što se tebe tiče. Pobijedio si, Tegane. Napokon odustajem." Izletjela je iz sobe, a on se prisilio pustiti je.

DEVETO POGLAVLJE Elise je zatvorila vrata gostinske sobe iza sebe i kliznula na pod naslonjena na tvrdu plohu vrata. Osjećala se kao potpuna budala. Kao da nije bilo dovoljno loše što se bacila na Tegana kao kakva raskalašena luđakinja, nego je još sve začinila ponudivši mu svoju krv. Krv koju je odbio. Jasno, to je nije ni najmanje iznenadilo. Da je pio iz nje, nepovratno bi zapečatio njihovu grešnu krvnu vezu, što je ona bila voljna prihvatiti u onim vrućim trenucima strasti. No, barem je Tegan bio dovoljno razuman — ravnodušan i kontroliran — pa je izbjegao takvu propast. Njegov očiti užas nad idejom krvne združenosti s njom, makar i bez zavjeta koje su dijelili istinski parovi, nije joj bio iznenađenje. Ali Bože, kako je samo boljelo. Naročito kad su joj žile bile ovako žive od moćne grmljavine njegove krvi u njoj, a tijelo joj i dalje pulsiralo i bilo malaksalo od žestine vođenja ljubavi. Bila je naivna glupača jer se nadala da su dijelili nešto više od tjelesne privlačnosti, neželjene, pa ipak neporecive. Kad ju je Tegan večeras dodirnuo - kad ju je onako gladno ljubio, a zatim zagrizao zapešće kako bi joj dao svoju krv — zaista je povjerovala da mu je značila nešto više od pukog trofeja. Pomislila je da mu je doista stalo do nje. Još gore, nadala se da je tako. Nakon pet godina samovanja, kad je mislila da više nikad neće moći osjećati nešto prema drugom mužjaku, napokon je dopustila svome srcu da se otvori. I to jednom ratniku, mračno je pomislila. Prepustila se jednom od mračnih, opasnih članova Reda iako su je cijeli život učili da su ratnici bezdušni divljaci kojima se ne smije vjerovati. I to baš Teganu, vjerojatno najhladnijemu od njih... Da, bilo je to i više nego glupo. Sama je tražila ovu patnju, još od one prve noći prije nekoliko mjeseci kad mu je dopustila daje odveze kući iz skloništa. Večeras joj je učinio uslugu — poštedio ju je toga da počini golemu pogrešku koju nikad ne bi mogla ispraviti. Trebala bi zapravo biti zahvalna na tom malom činu milosti, pogotovo što je dolazila od mužjaka koji je tvrdio da milost ne poznaje. Tegan je bio srcolomac koji joj nije trebao. Pa ipak, dok je koračala prema kupaonici i puštala vodu u tuš-kabini, nije si mogla pomoći a da nanovo ne proživi trenutke koje je provela s njim u njegovu krevetu. Svukla je odjeću i ušla pod topli mlaz, osjećajući njegove ruke na sebi, njihova tijela spojena dok izgaraju od užitka. Žudjela je za njime, čak i sad. Uvijek će je privlačiti, njegova krv u njoj vezala ih je neraskidivim lancima. No koliko god htjela svaliti krivnju za svoje osjećaje prema Teganu na nesretnu činjenicu da je pila njegovu krv - dvaput dosad - znala je da je problem bio puno veći, bilo je to nešto puno gore. Da, neka joj Bog pomogne. Počela se zaljubljivati u njega. Vjerojatno se već i zaljubila. *** Tegan je proveo dugo vremena pod ledenim tušem, a tijelo mu je još uvijek plamtjelo od misli na Elise. Koža mu je bila zategnuta, a dermaglifovi su pulsirali pod hladnim naletima vode. Podupro se šakama o mramorne pločice ispred sebe na zidu boreći se protiv nagona da se ušulja u Elisinu sobu i završi ono što su započeli. Kriste, zar je želio da to ikad završi. Vid mu je još bio oštar od dvostruke gladi, a očnjaci su mu pulsirali; oni se dugački vršci još nisu povukli. Spustio je glavu uz dubok, hrapav uzdah. Ova žudnja za Elisom samo se pojačavala, postajala je groznica u njegovim žilama. 38

Koliko mora proći prije nego njegova samokontrola zategne svoj labavi povodac, a on zapečati ovaj privid krvne povezanosti? Kako može biti siguran da njegova žeđa neće narasti do tolikih razmjera da ponovno ovlada njime? Bilo mu je to teže odoljeti znajući da mu se Elise tako svojevoljno nudi, makar i ne tražeći obećanja o ljubavi i odanosti koju bi joj svaki drugi mužjak rado pružio. Bila je spremna dopustiti mu da je uzme, tražeći toliko malo zauzvrat. Bio je ponizan zbog toga. Posramila ga je, jer bio je toliko prokleto blizu tome da uzme njezino nježno zapešće svojim usnama... Uz urlik, Tegan zabaci ruku unatrag i pusti šaku da odleti na mramornu pločicu unutar tuš-kabine. Glatki se kvadrat zatresao od udara, slomivši se i rasprsnuvši oko njegovih stopala. Bol se razlijevala njegovom šakom i zglobom, ali on ju je s užitkom upijao promatrajući kako se kapljice krvi vrtlože i nestaju u odvodu. Ne. Prokletstvo, ne. Bio je snažniji od te životinjske potrebe za Elisom. Mogao joj je odoljeti. Morao je. Poznavao ju je vrlo kratko, a već mu se nekako uvukla pod kožu, nekako je uspjela porušiti njegove zidove koje je gradio stoljećima. Ne može dopustiti da se stvari dodatno zakompliciraju među njima. I neće. Makar je morao izbjegavati tijekom njihova boravka u Berlinu. Podignuo je glavu i isključio vodu krutim bljeskom misli. Izišao je ispod tuša i omotao se debelim crnim ručnikom oko kukova. Kad je ušao u sobu, vidio je kako mu na mobitelu treperi ikona za poruku. Otvorio ju je vraški se nadajući da će čuti naredbu iz skloništa kako je potreban u Bostonu te da se mora vratiti bez odgađanja. Nije, međutim, bio te sreće. Nije da je očekivao da će ga Fortuna nagraditi bilo kakvom pomoći. Sudbina mu je već davno okrenula leđa. Gideonova poruka bila je ozbiljna i jezgrovita: dobio je dojavu da se netko raspitivao za njegov let iz zračne luke Logan. Nije bilo sumnje da je u sve bio umiješan Marek, koji će vjerojatno i sam uskoro doletjeti u Berlin ili, u najblažem slučaju, angažirati tamošnje kontakte i poslati nekoliko špijuna da otkriju kakva Red ima saznanja i što kane poduzeti. Sranje. Sada je Tegan bio siguran da su na nekom tragu s Petrovom Odolfom i dnevnikom koji je Elise preuzela prije Marekova tekliča. Nije mu trebalo opravdanje veće od ovog da se na brzinu obriše i odjene kako bi proveo nekoliko sati u ophodnji gradom. S oružjem privezanim o bokove, kukove i gležnjeve, dograbio je kaput i uputio se prema glavnom stubištu palače. Reichen je upravo doglavinjao iza vrata od mahagonija radne sobe s mladim parom iz Utočišta tame kad im se Tegan približavao hodnikom. Mladi se mužjak bjesomučno crvenio ispod slapa riđe kose, promrmljavši zahvalu Reichenu za nekakvu uslugu koju mu je ovaj nedavno učinio, dok je njegova lijepa crvenokosa Prasestra bila sva ozarena, s rukom ljupko položenom preko pozamašnog trbuha. "Čestitam oboma", rekao je Reichen na njemačkom jeziku. "S radošću ću poželjeti dobrodošlicu vašem snažnom, lijepom sinu jednom kad dođe na svijet." "Hvala ti što si pristao biti kum", rekla je mlada ženka. "Ukazao si nam veliku čast." Pridignula se na prste kako bi spustila poljubac na Reichenov obraz, a zatim je uzela ruku svoga partnera i njih dvoje se žurno udalje gledajući jedno u drugo kao da ništa ne postoji oko njih. "Ah, ljubav", rekao je Reichen pogledavajući Tegana sa širokim osmijehom kad im je sretni par nestao iz vidokruga. "Hoće li i nas ikad privezati svojim strunama, a?" Tegan ga kiselo pogleda, ali u tom se trenutku sasvim slagao s ciničnom izjavom. Sišao je s posljednje stube i vidio kako je Reichenov pogled odlutao prema ruci položenoj na napunjenoj Berreti u futroli. Svježe ogrebotine i tragovi krvi bili su na Teganovim člancima prstiju. Nijemac podigne tamnu obrvu. "Imao sam malu nezgodu tamo gore", rekao je Tegan. "Nadoknadit ću ti štetu." Reichen odmahne rukom. "Bio bih uvrijeđen kad bi to samo i pokušao. Po mom računu, ja sam taj koji tebi još uvijek duguje." 39

"Zaboravi", rekao je Tegan osjećajući nelagodu, manje zbog riječi zahvalnosti, a više zbog nestrpljivosti da čim prije nestane iz kuće u kojoj je Elise, koja ga sad mrzi. "Moram provjeriti neke stvari u gradu. Dobili smo dojavu o izvjesnoj prijetnji koja dolazi iz Bostona, što vjerojatno znači da je ovdje nevolja na vidiku." Reichenov se izraz lica otrijezni. "Čuo sam da u tvom gradu problem s Krvožednima postaje sve veći. Je li istina da ih je bila čitava gomila na lokacijama koje je Red uništio prošloga ljeta?" "Nismo brojili, ali da. Bile su to goleme jazbine." Mužjak iz Utočišta tame tiho opsuje. "Vampiri Vrste preobraženi u Krvožedne nisu baš društvena stvorenja. Toliko njih na jednome mjestu je, najblaže rečeno, uznemirujuće. Ne misliš valjda da se pokušavaju organizirati?" "Moguće je", rekao je Tegan znajući vrlo dobro da je upravo to ono što Marek ima na umu. Pogotovo nakon što mu je Red priredio dobrodošlicu vatrometom tamo u napuštenom sanatoriju gdje je bila središnjica njegovih pasjih sinova. "Tegane." Reichen je pročistio grlo. "Ako tebi - ili Redu -bude bilo što potrebno od mene, samo pitajte. Nadam se da to znaš. Neće mi trebati nikakva detaljna objašnjenja ni razlozi, i uvjeravam te da će Red imati moju potpunu suradnju. I povjerenje." Tegan je iščitao iskrenost u mužjakovim očima i oštroumnu inteligenciju koja je, pored njegova ležernog šarma i razmetljivosti, govorila da Andreas Reichen nije onaj koji bi davao pusta obećanja. Nudeći svoje prijateljstvo, nudio je i čast. "Smatraj moje izvore svojima", dometnuo je Reichen stišavši glas do povjerljive, smrtno ozbiljne razine. "Ljudstvo, novac, oružje, makinacije ili informacije... samo reci. Koje god oružje imao na raspolaganju su za tebe i ostale ratnike." Tegan kimne u znak zahvalnosti. "Moraš biti svjestan da ti savezništvo s Redom neće donijeti bogzna kakvu popularnost među stanovništvom Utočišta tame, Reichene." "Možda neće. Ali, na kraju krajeva, tko uopće može podnijeti te samodopadne gadove?" Reichen je pljesnuo Tegana po ramenu. "Daj da te odvezem u grad da se upoznaš s nekim. Ako ti trebaju informacije o bilo kakvim mutnim poslovima, ili akcijama koje se odvijaju u berlinskom podzemlju, onda zbilja moraš razgovarati s Helenom." "Ženkom s kojom si bio ranije večeras?" "Točno. Ona mi je draga prijateljica... uz određene druge povlastice." Reichen se nacerio. "Ona je ljudsko biće, nije Prasestra, ako si se možda pitao." Tegan se pitao, zapravo. Nije mu promaknuo ugriz na ženinu vratu dok ju je Reichen ljubio na pozdrav tamo na pločniku, ali nije ni detektirao nikakav miris krvi na njoj. Ništa doli blagi, bakreni miris običnih krvnih stanica Homo sapiensa. A nije mu se ni učinilo da je Reichen izbrisao sjećanje toj ženi nakon što se nahranio iz nje. "Ona zna sve o tebi - o Vrsti?" Reichen je kimnuo. "Može joj se vjerovati, uvjeravam te. Poznajem je mnogo godina, a zajedno vodimo i klub. Nikad nije iznevjerila moje povjerenje. Neće ni tvoje." Reichen je zagladio kosu na sljepoočnicama, a zatim pokazao prema ulaznim vratima palače. "Dođi. Idemo te upoznati s njom." Nedugo nakon toga Tegan je sjedio na mekanom crvenom baršunu separea u ekskluzivnom bordelu imena Aphrodite. Mjesto je bilo luksuzno namješteno. Bilo je to igralište za odrasle prepuno prelijepih žena, poprište biranih užitaka čija se cijena dogovarala na licu mjesta. Tegan je s blagim zanimanjem promatrao orgije koje su se odvijale pred svima. Klijentela u klubu bila je gotovo u potpunosti ljudska, s iznimkom Reichena, koji ovdje očito nije bio stranac. Sjedio je preko puta Tegana u prostranom separeu, lijeno se poigravajući prstima Aphroditine vlasnice, čarobne Helene. Više od jedne djevojke dolazilo je kako bi dobro odmjerile Tegana. Nudile su mu pića, hranu, društvo i još pokoje iskušenje koje se nije moglo pronaći na klupskom jelovniku. Kad se posljednja prelijepa prostitutka odšetala na vrtoglavo visokim potpeticama, Helene ga osine pogledom blago se mršteći. "Ako imaš kakve posebne želje, sigurna sam da mogu srediti da te se usluži." 40

Tegan se premjestio na mekanom baršunastom sjedalu. Njegove su se posebne želje svodile samo na jednu ženu, a ona je trenutačno bila na Reichenovu imanju vjerojatno žaleći što ga je ikad upoznala. "Cijenim tvoju ponudu", rekao je Heleni, "ali nisam se došao ovamo poševiti." "Nadali smo se da bi nam bila voljna pomoći s informacijama o... bilo kakvoj neobičnoj aktivnosti koja se odvija u gradu", dometnuo je Reichen. "Uz apsolutnu diskreciju, dakako." "Jasno", rekla je razborito kimnuvši. "Govorimo li o neobičnim aktivnostima ljudi ili o nečem drugom?" S obzirom da ju je Reichen očito uputio u postojanje vampirske nacije i vjerovao joj da će čuvati tajnu, Tegan nije vidio smisla u igri riječima. "Kod nas, u Sjedinjenim Državama, svjedočimo velikom porastu Krvožednih među našom populacijom. Mislimo da znamo odakle dolazi prijetnja, ali postoje izgledi da bi se neki od tih problema mogli pojaviti i ovdje u Berlinu. Čuješ li bilo što neobično, samo nas moraš obavijestiti." Ljudska žena podigne bradu. "Imaš moju riječ." Ispružila je ruku Teganu, a on je ugrabio priliku da iščita ženine emocije. Njegov mu je dodir istog trena kazao da nema ništa neiskreno u njezinim namjerama. Mislila je ono što je rekla i njezina je riječ bila dovoljna. Tegan joj je pustio ruku i naslonio se kad je jedna od njezinih zaposlenica prišla stolu. “Jedan od mojih klijenata previše je popio", potužila se mlada žena. "Postaje preglasan i nepristojan." Helenin je osmijeh bio bezbrižan, ali oči su joj bile oštre poput laserskih zraka prikovanih na metu. "Biste li me ispričali? Dužnost zove." Ustala se i blago pokazala rukom jednom od izbacivača da joj se pridruži. Kad je otišla, Reichen je upitno pogledao Tegana. "Divna je, zar ne?" Tegan je zagunđao. "Privlačna je, valjda." Reichen je sad suzio pogled. "Zanima me nešto. Je li celibat nešto na što se Red obvezao?" Pitanje je natjeralo Tegana da oštro podigne glavu. "Koji kurac to govoriš?" "Upravo sam vidio kako odbijaš desetak savršenih žena koje bi ti se bacile pod noge samo kad bi dobile priliku da te zadovolje. Nijedan mužjak nema takvu samokontrolu. Osim ako..." Mužjak se nacerio. "Osim ako nisu bili istiniti tračevi što su kružili one noći na prijamu. Događa li se nešto između tebe i ljupke Elise Chase? Nešto povrh posla koji vas je doveo u moj grad?" "Ništa se ne događa među nama." Ili barem, ne bi se smjelo događati. I neće se dogoditi nakon svega stoje bilo večeras. "Nemam nikakvih nakana u vezi s tom ženkom." "Ah. Pretjerao sam. Oprosti mi", rekao je Reichen očito shvativši iz Teganova ukočenog glasa da čitava stvar nije otvorena za diskusiju. Tegan se ustao. "Idem odavde." Odjednom je bio nestrpljiv da se nađe na ulicama, što dalje od otvorene požude kluba. A nije se želio ni vratiti na imanje s Reichenom jer bi tako bio bliže Elisi. "Ne čekaj me", zarežao je, a zatim izišao iz kluba u noć.

DESETO POGLAVLJE Elise se probudila tik poslije svitanja idućeg jutra, nakon nemirne noći i isprekidanog sna. Negdje tijekom noći, podbo ju je instinkt za preživljavanje i shvatila je da ne može dulje ostati ovdje s Teganom i nadati se da će joj srce ostati čitavo. Valjalo joj je čim prije napustiti Berlin i vratiti se kući u Boston. Nekoliko osobnih stvari koje je imala sa sobom bilo je već spakirano u malu putnu torbu što je ležala pokraj vrata. Bila je istuširana i odjevena, i već je bila pozvala taksi da je odveze do zračne luke. Sama je navaljivala da dođe ovamo s Teganom, i to ponajviše zbog zavjeta danog Camdenu, ali i zato što je željela dati svoj doprinos u razotkrivanju tajne koju je čuvala stara knjižica, a koju je Marek tako gorljivo želio imati. No, iznevjerila je Camdena — i samu sebe — svakom sekundom koju je potratila mislima o Teganu i bilo kakvoj budućnosti s njime. Postigla je ono zbog čega je i došla u Berlin: Petrov Odolf će biti ispitan, a rehabilitacijski centar danas će primiti Tegana, sa ili bez Elisine pratnje. Sad će joj biti pametnije da ode kući, gdje su Krvožedni i njihov vođa još uvijek bili neposredna, smrtonosna prijetnja. Začula je kucanje na vratima, nakon kojeg je uslijedio mekani ženski glas jedne od Reichenovih rođakinja koja je živjela u Utočištu tame. "Zdravo. Nisam vas kanila uznemiravati..." "U redu je. Budna sam. Uđite." Elise se odmaknula od prozora pred kojim je unezvijereno koračala nekoliko proteklih minuta. Otvorila je vrata, očekujući da će čuti kako je automobil čeka ispred. Mlada Prasestra stidljivo se nasmiješila i pružila joj bežični telefon. "Imate poziv", rekla je. "Hoćete li ga primiti?" "Naravno." Elise je primaknula slušalicu uhu dok se druga žena udaljavala niz hodnik. "Halo? Ovdje Elise Chase." Nastupio je trenutak tišine prije nego što je družica Petrova Odolfa progovorila. "Irina je - upoznale smo se jučer u rehabilitacijskom centru?" "Da, naravno. Je li sve u redu?" "Jest. Sve je u redu. Nadam se da mi ne zamjeraš na pozivu. Doktor Kuhn mi je rekao gdje te mogu pronaći..." "Ni najmanje." Elise se vratila natrag u gostinsku sobu i sjela na rub kreveta. "Kako ti mogu pomoći, Irina?" "Pronašla sam nešto danas i pomislila sam da bi ti možda moglo biti od koristi." "O čemu je riječ?" "Pa, spremala sam Petrovljeve stvari u spremicu i pronašla kutiju od cipela u kojoj su neki osobni predmeti njegova pokojnog brata. Uglavnom bezazleni... fotografije, nakit, nekakvi ukrasni predmeti s monogramima, takve stvari. Ali, na dnu sam pronašla stara pisma umotana ujedan ručni rad. Elise, ta pisma koja je čuvao Petrovljev brat... mora da ih je tjednima pisao, ispunjena su besmislenim žvrljotinama. Ne mogu biti sasvim sigurna, ali mislim da bi to moglo biti ono isto što je Petrov pisao prije nego je postao Krvožedni." "O, moj Bože." "Misliš li da bi vam to moglo pomoći?" "Zaista bih ih voljela vidjeti ." Uzbuđenje je jurnulo Elisinim tijelom dok je tražila olovku i papir u svojoj torbici. "Hoćeš li mi ih predati?" "Da, naravno. Zato sam te i nazvala." Elise je dobacila pogled na svoju spakiranu torbu grizući donju usnicu. Može otići u Sjedinjene Države kad god poželi. Ova potencijalno nova informacija bila je puno važnija. "Mogu biti u taksiju za svega nekoliko minuta, Irina. Daj mi svoju adresu i odmah stižem." Bijeli Mercedes čekao je na kraju ograđenog prilaza koji je bio pod nadzorom Poslušnika još od rane zore. Sa svog položaja, nekoliko stotina metara dalje, skriven iza gustog zelenila susjedne šume, Poslušnik je kroz dalekozor promatrao kako vitka plavuša žuri prema taksiju koji ju je čekao. Kuja je, čini se, savršeno odgovarala videosnimci koju mu je e-mailom proslijedio njegov gospodar. Kako bi bio siguran, izvukao je snimku iz džepa jakne i još jednom provjerio. Da, bila je to ona. Poslušnik se nasmiješio kad je žena ušla u taksi. 42

"Predstava počinje", promrmljao je pustivši dalekozor da se njiše na vezici oko njegova vrata dok se spuštao sa stabla na kojem se skrivao. Otrčao je do svog automobila, parkiranog na uskoj privatnoj ledini u blizini. Uskočio je unutra, okrenuo ključ i krenuo za svojim plijenom. Irina Odolf živjela je u maloj, urednoj gradskoj kući u rezidencijalnoj ulici omeđenoj drvoredom u zapadnom predgrađu Berlina. Elise je bila iznenađena, premda ne i šokirana, što je žena odlučila nastaviti živjeti izvan Utočišta tame nakon što je izgubila partnera u krvožeđi. Vjerojatno bi i sama tako postupila u njezinoj situaciji. "Bilo je jednostavno toliko toga što me je podsjećalo na ono bez čega sam ostala nakon što su ga odveli", objasnila je Irina kad je Elise sjela u suncem okupanu blagovaonicu kako bi popila kavu. Staklena vrata bila su zaštićena okomitim zastorima i gledala su na zajednički vrt pod snijegom koji se protezao duž stražnjeg dijela kuće. "Petrov i ja imamo mnogo prijatelja u Utočištu tame, ali bilo mi je previše teško živjeti tamo bez njega. Valjda, ako dođe kući — kad dođe kući", ispravila se odsutno zagladivši čipkasti rub stolnjaka. "Kad dođe kući, vratit ćemo se tamo i početi iznova." "Nadam se da će taj dan brzo svanuti za vas oboje, Irina." Prasestra je podignula pogled uz lagani osmijeh. "I ja se nadam." Elise je otpila gutljaj kave, blago svjesna polaganog bubnjanja u svojim sljepoočnicama. Bilo je prisutno još otkako ju je taksi dovezao ovamo, cijelim putem koji je prošla kroz centar grada gdje se žamor ljudskih misli probijao kroz metal i staklo automobila. No, posegnula je za vježbom koju joj je pokazao Tegan, i većina je psihičke boli izblijedjela do izdržljive razine. Biti u blizini ljudi u gradskom središtu bio je sasvim sigurno test. Irinino je susjedstvo načičkano kućama, s ravnomjernim protokom automobila koji su vozili gore-dolje ulicom, stvarajući bučnu kulisu žamoru koji joj je punio glavu. A pod površinom opće graje, Elise je detektirala nešto mračnije... gotovo nadohvat ruke. "Bi li sad željela vidjeti pisma?" Irinin je glas vrati u stvarnost. "Da, naravno." Slijedila je ženu iz blagovaonice do udobne sobice na kraju hodnika. Muški radni stol stajao je preko puta privlačnog kutka za čitanje, a muževan namještaj bio je besprijekorno čist i organiziran, kao da čeka skorašnji dolazak vlasnika. Irina je rukom pozvala Elise da priđe stolu gdje je bila otvorena kutija od cipela, pokraj starog veza koji je bio polegnut vodoravno. Na vrhu je bila hrpa složenih papira. "Evo ih." "Smijem li?" upitala je Elise posegnuvši prema zbirci pisama. Kad je Irina kimnula, otvorila je prvo pismo i pogledala stranicu. Bila je ispunjena navrat-nanos napisanim nesuvislim škrabotinama. Riječi su bile sasvim nečitke, napisane, činilo se, na latinskome, rukom koju kao daje vodilo ludilo. Elise je preletjela ostala pisma, te pronašla manje-više isto. "Misliš li da bi pisma mogla nešto značiti?" Elise je zatresla glavom. "Ne mogu znati sa sigurnošću. Voljela bih ih nekome pokazati. Sigurno nemaš ništa protiv ako ih uzmem?" "Učini s njima što god želiš. Meni nisu važna." "Hvala ti." Elise je pogledala na ručni rad što je ležao na stolu. Bio je neopisivo lijep i očito vrlo star. Nije mogla odoljeti da ne prijeđe prstom preko zamršenog veza srednjovjekovnog prikaza vrta. "Ovo je prelijepo. Detalj je nevjerojatan, poput slike izvezene iglom." "Da, zbilja." Irina se nasmiješila. "I tko god da ga je izvezao bio je također i vrlo domišljat." "Kako to misliš?" "Zamijetila sam to kad je vez bio omotan oko pisama. Pokazat ću ti." Dijagonalno je preklopila kvadrat tkanine okrenuvši jedan rub tako da se crtež na donjem lijevom i gornjem desnom kutu spajaju. Na mjestu gdje su se dodirivali, profinjenije vez otkrio skriveni oblik suze kako pada u kolijevku polumjeseca. 43

Elise se nasmijala, oduševljena dosjetkom. "Žena koja je ovo izvezla je bila Prasestra?" "Čini se da jest." Irina je pažljivo ponovno izravnala vez. "Mora da potječe još iz srednjeg vijeka, slažeš se?" Elise nije mogla odgovoriti, čak i da je imala što za reći. U istom trenutku, naime, oštra se bol poput koplja zarila u njezin um. Bila je to čista pakost, nešto ubojito i zlo... i odjednom je bilo vrlo blizu. U kući. "Irina", prošaptala je. "Netko je ovdje." "Što? Kako to misliš netko..." Podigla je ruku kako bi utišala ženu, boreći se s mentalnim napadom dok joj se um punio nasilnim mislima uljeza. To je Poslušnik, poslan po zadatku da me ubije. "Moramo smjesta pobjeći odavde." "Pobjeći? Ali ja ne..." "Moraš mi vjerovati. Ubit će nas obje ako nas pronađe." Irinine oči razrogače se od užasa. Odmahivala je glavom. "Nema načina da iziđemo odavde. Samo prozor..." "Da. Požuri! Otvori ga i iziđi. Ja sam odmah iza tebe." Elise je tiho zatvorila vrata sobe, a zatim pred njih dovukla masivni kožni naslonjač, dok je Irina bila zauzeta otvaranjem prizemnog prozora. Poslušnik je bio tih dok se prikradao kroz kuću tražeći svoj plijen, ali divljaštvo njegovih misli odavalo ga je kao da je urlao na sav glas. Poslao ga je njegov gospodar da je ubije, ali on je kanio odugovlačiti. Gledati je kako krvari. Kako vrišti. To je ono u čemu je najviše uživao. I umalo da mu se nije zavrtjelo u glavi od pomisli da će imati priliku brusiti svoju izopačenost na dvjema ženama, umjesto samo na jednoj. O, Bože, pomislila je Elise dok joj se grlom podizao osjećaj gnušanja. Zazvala je moć Teganove krvi u sebi i vlastitu hrabrost, bjesomučno se nastojeći usredotočiti usred ledene spoznaje o onome što im se prikradalo hodnikom. "Kvaka na prozoru se zaglavila", dahnula je Irina panično je drmusajući. "Ne može se otvoriti!" Preplašeni vrisak privukao je Poslušnika poput svjetionika. Teški koraci odzvanjali su sad prema kraju hodnika. Elise je dograbila debelu knjigu s police i potrčala prema Irini zamahnuvši teškim uvezom prema prozorskom oknu kako bi otpustila zaglavljenu kvaku. "Evo je", rekla je Elise kad je mehanizam najzad popustio. Spustila je knjigu i gurnula staklo u stranu, izbacila plohu i pustila da padne na tlo ispod. "Popni se, Irina. Hajde!" Osjetila je kako Poslušnik prilazi sobi gdje su se skrivale. Njegove su misli bile zlokobne, crne od pakosti. Čula je njegov grleni urlik u trenutku prije nego se bacio na vrata. Navalio je ponovno, pa još jednom. Šarke su cviljele od udaraca, a okvir se raspao kad je ponovno nasrnuo snagom pobjesnjelog ovna. "Elise!" kriknula je Irina. "O, Bože! Što se događa?" Nije odgovorila. Nije bilo vremena. Elise je posegnula za pismima, ali dok se okretala s njima prema prozoru i jedinoj nadi za bijeg, Poslušnik je razvalio vrata dovoljno da se može uvući unutra. Bacio je naslonjač s puta i jurnuo za njom vitlajući jezivim lovačkim nožem u svojoj ruci. Režao je, a na razjapljenom licu isticao se opaki ožiljak što mu se protezao od čela prema desnom obrazu. Zamagljeno oko usred ožiljka bljeskalo je od zlobe. "Nemojte mi tako rano pobjeći, dame. Čeka nas zabava." Snažni prsti ščepali su Elisin vrat prije nego što se uspjela izmaknuti. Gurnuo ju je na stol i nagnuo se nad njom. Pljusnuo ju je toliko snažno da joj se vid pomutio, a cijela joj je strana lica odzvanjala od bola. Snažnim zamahom ruke zabio je vrh noža u drvo pokraj njezine glave, za dlaku je, namjerno, promašivši. Cerek mu je bio pun sadističkog veselja dok je snažno stezao prste oko njezina vrata. "Budi dobra i možda te pustim da živiš", lagao je. Elise se bacakala i otimala, ali njegov je stisak bio nepopustljiv. Slobodnom je rukom pokušala napipati bilo što što bi joj moglo poslužiti kao oružje. Kutija od cipela se prevrnula na stolu, a iz nje se rasula neobična zbirka manžeta, fotografija... i biserjem optočen nožić za otvaranje pisama. Elise je nastojala ne privlačiti pažnju, ali bila je odlučna upotrijebiti ga. 44

"Pusti je!" vriskala je Irina. "Bolje ti je da se ne mičeš", režao je Poslušnik pogledavši je s upozorenjem. "Tako je, kujo. Ostani na mjestu ili će ti prijateljica pojesti malo čelika." Elise je sklopila oči kad je Irina zajecala kod prozora, skamenjena od užasa. No, u tom je trenutku Poslušnikova pažnja popustila, pa Elise prstima obuhvati držak nožića za pisma. Znala je da je to bijedno oružje u usporedbi s nožem njezina napadača, ali bolje išta nego ništa. U času ga je zgrabila i zabila u Poslušnikov vrat. Duboka posjekotina natjerala ga je da se odmakne od nje uz jauk, prstima se uhvativši za krvareću ranu. Elise nije shvatila da je zamahnuo svojim nožem sve dok ga nije počeo spuštati prema njoj. Otkotrljala se, za dlaku umaknuvši njegovu nespretnom, razdraženom udarcu. Poslušnik je blago posrnuo, pritišćući rukom vrat i izgledajući prilično rastrojen dok mu je prednjica košulje postajala crvena od prolivene krvi. “Jebena kujo!" Ponovno je nasrnuo na nju bacivši se svom težinom i svalivši je na pod. Elise se otimala nastojeći se izvući ispod njega, ali bio je to krupan muškarac, a k tome i mahnit od bijesa. Uspjela se otkotrljati na leđa, s nožićem za pisma još uvijek u ruci, ali uhvaćenog u zamku između Poslušnikove ruke i rebara. Vidjela je nož kako se približava njezinu licu. "Ne", dahnula je, osjećajući mučninu zbog njegove težine i kiselkastog vonja njegove krvi. "Dovraga, ne!" Naslijepo bodući, probola je Poslušnika nožićem u rebra. Povukao se unatrag gušeći se i pišteći, pruživši tako Elisi priliku da pobjegne od njega. "O, Bože", dahtala je Irina zureći u posvemašnjem užasu. "Što se događa? Tko je taj čovjek? Što želi od nas?" "Irina, bježi odmah!" povikala je Elise dograbivši pisma i izguravši Irinu prema otvorenom prozoru. Obje su izjurile vani, dočekavši se na smrznutoj travi pod prozorom. Elise je vidjela Poslušnika kako sjedi na podu unutra, blijed od šoka i zaostajući debelo za njima, ali nije se usudila ni na trenutak predahnuti. "Moramo pobjeći odavde, Irina. Imaš li auto?" Žena nije prozborila ni riječi, lica bijelog kao snijeg. Elise ju je primila za ramena i susrela se s njezinim prestravljenim pogledom. "Imaš li auto, Irina? Možeš li voziti?" Bljesak razuma vrati joj se u oči. "Što? Oh... da... auto mi je tamo parkiran. U uličici." "Onda polazi. Moramo pobjeći."

JEDANAESTO POGLAVLJE Metež u predvorju Utočišta tame prenuo je Tegana iz drijemeža u njegovoj gostinskoj sobi. Nešto mu je smrdjelo na nevolju. Gadnu. Čuo je Elise - čuo je povišeni ton u njezinu inače smirenom glasu - i smjesta je poskočio na bose noge, svih čula probuđenih na uzbunu. Dok je navlačio traperice na putu prema hodniku, registrirao je prigušeni ženski plač. Nije bila Elise, hvala Bogu, ali i ona je bila tamo, govorila je brzo i očito uzrujano. Tegan je dospio do stuba i pogledao dolje na otvoreno predvorje palače. Zbog onog što je vidio, zateturao je na mjestu. Elise se upravo vratila odnekud, sva u krvi. Sveca mu. Zaljuljao se na petama, želudac mu se spustio kao da je od kamena negdje do njegovih koljena. Prednji dio njezine odjeće bio je umrljan tamnom crvenom krvlju, kao da joj je netko otvorio glavnu arteriju. Samo što to nije bila njezina krv, shvatio je kad mu je nosnicu zapuhnuo metalni vonj. Bila je to krv nekog drugog - nekog čovjeka. Olakšanje koje je osjetio u tom trenutku bilo je apsolutno. Sve dok ga nije zamijenio očajnički gnjev. Uhvatio se šakama za ogradu i prebacio se preko nje sletjevši na pod predvorja uz sočnu psovku. Elise jedva da ga je i pogledala dok joj je prilazio, a tijelo mu se treslo od žestine gnjeva. Njezina je pažnja bila usmjerena na prestravljenu, rastrojenu Irinu Odolf koja je kolabirala na klupi uz ulazna vrata. Reichen je došao iz kuhinje s čašom vode u rukama. Predao ju je Elisi. "Hvala ti, Andreas." Okrenula se i ponudila vodu uplakanoj Prasestri. "Izvoli, Irina. Popij malo ako možeš. Osjećat ćeš se bolje." Tegan nije mogao uočiti nikakve vanjske ozljede na ženi, osim što je bila u stanju šoka. Elise je, međutim, izgledala kao da se upravo vratila s prve linije fronte. Jarka masnica protezala joj se linijom čeljusti sve do obraza. "Koji se vrag dogodio? I što si uopće radila izvan Utočišta tame?" "Pij", Elise je bodrila ženu, u potpunosti ignorirajući Tegana. "Andrease, imaš li mirnu sobu u kojoj bi Irina mogla prileći neko vrijeme?" "Da, naravno", odgovorio je Reichen. "Ovdje na prvom katu je jedan salon." "Hvala ti. To bi trebalo biti u redu." Tegan je promatrao Elise kako preuzima kontrolu i s lakoćom izdaje blagu naredbu. Morao se diviti njezinoj snazi usred očito krizne situacije, ali, dovraga, pjenio se od bijesa. "Bi li mi objasnila zašto stojiš ovdje sva u masnicama i okupana krvlju?" "Otišla sam do Irine jutros", odgovorila je Elise još uvijek se ne gnjaveći susresti s njegovim Ijutitim pogledom. "Očito me je slijedio Poslušnik..." "Isuse Kriste." "Provalio je u Irininu kuću u gradu i napao nas. Pobrinula sam se za to." "Pobrinula si se", rekao je Tegan smrknuto. "Što se dogodilo? Zar si se borila s tim pasjim sinom? Jesi li ga ubila?" "Ne znam. Nismo pričekale da vidimo." Uzela je čašu vode od Irine, koja ionako nije previše popila, i spustila je dolje na pod. "Možeš li sad ustati?" pitala je ženu,glasa brižnog i blagog. Kad je Prasestra kimnula, Elise ju je prihvatila ispod ruke i pomogla joj da se osovi na noge. "Otpratit ću te do sobe gdje se možeš odmoriti, u redu?" "Dopusti meni", rekao je Reichen pokrenuvši se i preuzevši Irininu tromu težinu na sebe. Žustro ju je poveo iz predvorja prema otvorenim dvokrilnim vratima pokraj glavnog ulaza. Kad je Elise krenula za njima, Tegan ju je uhvatio za ruku. "Elise, čekaj." Ne imajući previše izbora, ona zastane. Tada ispusti polagani izdah i okrene se sučelice njemu. "Zbilja mi ne treba tvoje negodovanje u ovom trenutku, Tegane. Iscrpljena sam, i želim što prije svući ovu užasnu odjeću. Zato, ako mi planiraš očitati bukvicu, morat ćeš pričekati..." Privukao ju je sebi i ona zašuti kad su je njegove ruke privukle u snažan zagrljaj. 46

Nije je mogao pustiti. Nije mogao govoriti. U prsima mu se stisnulo od osjećaja koji nije želio prepoznati, ali teško da ga je mogao zanijekati. Stezalo ga je, pritiskalo poput škripca na njegovu srcu. Ah, jebiga. Elise je mogla danas nastradati. Uspjela se izvući, jasno, ali bila je u ozbiljnoj opasnosti. Mogao ju je izgubiti dok je spavao. Bila je daleko od njega i on je nije mogao zaštititi. Ta ga je pomisao snažno pogodila. Toliko neočekivano duboko. I sve što je sad mogao bilo je držati je čvrsto. Kao da je nikad ne želi pustiti. Elise je očekivala Teganov bijes. Možda i bahatu mušku prodiku, no bila je šokirana kad je osjetila njegove ruke oko sebe. Blagi Bože, zar se doista tresao? Stajala je u toplom, čvrstom zagrljaju i osjetila kako ponešto od njezine napetosti popušta. Jezivi strah koji je odbijala osjećati sve do sada stao joj se razlijevati tijelom. Naslonila se na Teganovu utješnu snagu. Podignula je ruke i položila ih na čvrste mišiće njegovih nagih leđa, a neozlijeđenu stranu lica na glatku plohu njegovih prsa. "Postoje ti dokumenti", najzad je uspjela prozboriti. "Brat Petrova Odolfa napisao je hrpu pisama. Mislila sam da bi mogli biti važni. Zato sam otišla do Irine." "Ne zanima me to." Teganov glas bio je dubok, vibrirao je o njezino uho. Prsti su mu pritiskali njezino rame kad ju je razdvojio od sebe i zagledao joj se u oči. Onaj smaragdnozeleni pogled prodirao je u nju, tako smrtno ozbiljan. "Isuse Kriste, ništa me od toga trenutačno ne zanima." "Moglo bi nešto značiti, Tegane. Tamo su ti čudni stihovi..." Odmahnuo je glavom, sad se mršteći. "Sve to može čekati." Ispružio je ruku i obrisao prljavštinu s njezine brade. Zatim joj je podigao lice prema svome. Jedan dugi trenutak zurio je u nju prije nego što ju je poljubio. Poljubac je bio kratak i nježan, ispunjen slatkoćom koja je Elise ostavila bez daha. "Sve ostalo sad može pričekati", rekao je tiho s mračnim bijesom u glasu. "Pođi sa mnom, Elise. Sad se želim pobrinuti za tebe." Poveo ju je za ruku iz predvorja, pa gore uz glavne stube do njezine odaje na drugome katu. Ušla je u sobu s njime i zastala kad se okrenuo kako bi zatvorio vrata. Spustio je pogled na spakiranu torbu na podu. Kad je vratio pogled na nju, u očima mu je bilo pitanje. "Planirala sam napustiti Berlin danas. Kanila sam se vratiti u Boston." "Zbog mene?" Odmahnula je glavom. "Zbog sebe. Zbog toga što sam zbunjena i gubim koncentraciju za stvari koje su bitne.Jedino što je zapravo važno..." "Tvoja osveta." "Moje obećanje, da." Tegan je prišao i stao pred nju, njegova široka prsa ispunila su joj vidno polje isijavajući toplinom koju je tako očajnički željela ponovno osjetiti na sebi. Sklopila je oči kad je počeo pažljivo otkopčavati njezinu krvavu košulju. Svukao je ljepljivu svilu s njezina tijela i pustio da padne na pod. Možda je trebala osjećati nelagodu, ili barem otpor, jer mu je dopustila da je razodjene nakon što su stvari onako užasno završile među njima prošle noći. Ali bilo joj je zlo od skorene krvi na odjeći, i bio je tu onaj drhtavi, rastrojeni dio nje koji je prigrlio Teganovu brigu. Njegov je dodir bio zaštitnički, ne erotičan. Čvrsta snaga, vješta i suosjećajna. Njezine uništene hlače bile su sljedeće na redu, zajedno s čarapama i cipelama. A onda je stajala pred njime samo u grudnjaku i gaćicama. "Poslušnikova krv probila ti je do kože", rekao je mršteći se dok joj je prelazio rukom preko umrljanog ramena i niz ruku. U susjednoj se kupaonici začula voda iz tuša. "Oprat ću te." Otišla je s njime u prostranu kupaonicu, ne govoreći ništa dok joj je vješto svlačio ostatak odjeće. "Dođi", rekao je vodeći je iza zida od šarenih staklenih cigli koje su odvajale veliki prostor za tuširanje od ostatka prostorije. 47

Topla para kovitlala se oko njih kad su se približili mlazu vode. "Sav ćeš se smočiti", rekla je Elise kad je Tegan prošao ispred nje bez da je svukao traperice. Blago je slegnuo ramenima. Voda je prskala posvuda po njemu, po njegovoj zlatnosmeđoj kosi i niz čvrste, oslikane mišiće ramena i ruku. Kaskadni potočići slijevali su se niz prelijepe linije dermaglifova, pa dolje na tamni denim koji mu je prekrivao duge, snažne noge. Pogledala gaje i osjetila kako ga gleda novim očima... kao da ga vidi prvi put. Nije bilo dvojbe u ono što je bio - osamljeni, ubojiti mužjak, uvježban da ubija, gotovo savršen u svojoj bešćutnosti. No, bila je tu i nevjerojatna ranjivost, sad dok je stajao tu pred njom, mokar do kože, ruku nježno ispruženih prema njoj. Ovaj novi pogled na njega bio je više nego uznemirujući. Tjerao ju je da se poželi baciti u njegovo naručje i ostati tamo zauvijek. "Dođi pod vodu sa mnom, Elise. Ja ću učiniti ostalo." Osjetila je kako joj se noge pomiču, a prsti spuštaju na njegov topao dlan. Povukao ju je pod mekanu kišu iz tuša i odmaknuo joj kosu s lica. Elise se rastapala pod toplom vodom i još većom toplinom Teganova tijela što se privijalo uz nju. Pustila ga je da joj utrlja sapun u kožu i šampon u kosu, sretna zbog ovih utješnih dodira nakon svega ružnog što je danas doživjela. "Je li ti ovako dobro?" upitao ju je dok joj je ispirao tijelo, a muklo vibriranje njegova glasa prodiralo mu je kroz jagodice prstiju u njezinu kožu i kosti. "Predivno." Previše, pomislila je. Kad je bila s Teganom, naročito ovako, zaboravljala bi na svoju bol. S njime je bilo suviše lako prihvatiti prazninu koja joj je toliko dugo bila u srcu. Njegov nježni dodir mogao ju je ispuniti, odgurujući od nje svu onu tminu. A sad, dok ju je milovao i držao sigurno u svom naručju, osjećala se voljenom. Bila je u prevelikom iskušenju da zamisli budućnost u kojoj bi ponovno mogla biti sretna. Ispunjena, zajedno s njime. "Iznevjerila sam obećanje dano sinu", rekla je prisilivši se povući od utjehe Teganova dodira. "Sve na što bih trebala misliti jest da Camdenova smrt nije uzaludna." Nešto je bljesnulo u njegovim očima, no već je u idućem trenu iščeznulo kad je preko njih pao mokri pramen kose. Posegnuo je iza nje i isključio vodu. "Ne možeš provesti ostatak života živeći za smrt, Elise." Podigao je ruku iznad nje i dohvatio ručnik s visoke police ugrađene u mramor tuš-kabine. Kad joj je predao ručnik, Elise je susrela njegov pogled. Avetinjski sjaj u njima natjerao ju je da ustukne. U nju je zurila crnina. Patnja starih rana, još uvijek nezacijeljenih. Nikad ih nije ranije primijetila... jer nikad nije ni dopustila sebi da ih vidi. "Kriviš sebe zbog onoga što se dogodilo tvojoj družici, zar ne?" Dugo je šutke zurio u nju, a ona je bila sigurna da će hladno zanijekati. Ali onda je procijedio tihu kletvu i prošao prstima kroz mokru kosu. "Nisam je mogao spasiti. Ovisila je o meni vjerujući da ću je čuvati, ali iznevjerio sam je." Elisino je srce preskočilo otkucaj. "Mora da si je silno volio." "Sorcha je bila silno ljupka djevojka, najnevinije biće koje sam ikad poznavao. Nije zaslužila onakvu smrt." Elise se omotala ručnikom kad je Tegan sjeo na mramornu klupu što se protezala duž zida tuš-kabine. Bedra su mu bila raširena, a laktovi na koljenima. "Što se dogodilo, Tegane?" "Nakon njezine otmice, nekih dva tjedna kasnije, otmičari su je poslali natrag meni. Bila je silovana, mučena. I kao da to nije bilo dovoljno okrutno, onaj koji ju je držao, hranio se iz nje. Vratila mi se kao Poslušnica onoga tko ju je zlostavljao." "O, Bože, Tegane." "Vratiti je takvu bilo je gore nego da su je ubili, ali valjda su taj zadatak prepustili meni. Nisam to mogao učiniti. U srcu sam znao da je izgubljena, ali nisam je mogao lišiti života." "Jasno da nisi", tješila ga je nježno, a srce joj se slamalo zbog njega. 48

Elise je sklopila oči u tihoj molitvi dok je sjedala pokraj njega na klupu. Nije marila ako odbaci njezino suosjećanje; željela je samo biti blizu njega. Morao je znati da nije sam. Kad je spustila ruku na njegovo rame, nije se izmaknuo. Okrenuo je glavu u stranu susrevši njezin suosjećajni pogled. "Pokušao sam učiniti sve da joj bude bolje. Mislio sam da, ako isisam njezinu krv i zamijenim je svojom — ako je nekako mogu hraniti iz svojih žila, a isisati otrov iz njezinih - možda bi se nekim čudom mogla oporaviti. I tako, hranio sam se njome kako bih nahranio nju. Odlazio sam u krvave pohode koji su trajali tjednima. Nisam imao kontrolu nad sobom. Bio sam toliko obuzet krivnjom i potrebom da Sorchi bude bolje da nisam ni primijetio koliko brzo klizim prema krvožeđi." "Ali nisi se poskliznuo, zar ne? Mislim, očito nisi, jer sad ne bi sjedio ovdje." Oporo se nasmijao. "O, itekako sam se pokliznuo. Pao sam, kao i svi ovisnici. Krvožeđa bi me preobrazila u Krvožednog da nije bilo Lucana. Umiješao se, bacio me u kamenu tamnicu kako bi bolest izišla iz mene. Nekoliko mjeseci umalo da nisam skapao od gladi, hraneći se samo najmanjim količinama potrebnim da nastavim disati. Većinu tog vremena molio sam se za vlastitu smrt." "Ali, preživio si." "Aha." "A Sorcha?" Zatresao je glavom. "Lucan joj je učinio ono za što sam nisam imao dovoljno muškosti. Oslobodio ju je patnje." Elisino se srce stegnulo od razumijevanja. "Ubio ju je?" "Bio je to čin milosrđa", kruto je odgovorio Tegan. "Iako sam ga duboko mrzio zbog toga svih ovih proteklih petsto godina. Na koncu, Lucan joj je ukazao puno više milosti nego što sam sam bio kadar. Ostavio bih je na životu samo kako bi sebe poštedio patnje zbog krivnje za njezinu smrt." Elise je prešla dlanom preko Teganovih snažnih leđa, ganuta priznanjem i ljubavlju koja mu je tako davno oduzeta. Smatrala ga je hladnim i bezosjećajnim, ali on je samo dobro skrivao svoje osjećaje. Njegove su rane bile dublje nego stoje ikad mogla pretpostaviti. "Žao mi je zbog svega što si proživio, Tegane. Sad te razumijem. Razumijem... toliko toga sad." "Zbilja?" Turobni suženi pogled prodirao je u nju svojom snagom. "Kad sam te vidio dolje, svu krvavu..." Naglo je zamukao, kao da nije bio u stanju pronaći riječi. "Ah, jebiga... nikad nisam želio ponovno osjetiti takvu bol, shvaćaš li? Nisam želio ni s kim ponovno postati tako blizak." Elise ga je šutke gledala slušajući njegove riječi, pa ipak nesigurna je li to doista mislio. Zar je zbilja želio reći da mu je stalo do nje? Prsti su mu bili poput dodira pera na njezinu obrazu. "Stalo mi je do tebe", rekao je, tiho joj odgovorivši na pitanje koje je iščitao dodirom. Povukao ju je u okrilje svog zagrljaja, samo je držeći i palcem joj odsutno milujući ruku. "Mislim da je tebe lako voljeti, Elise. Nisam siguran da sam spreman na taj rizik." "Ne možeš... ili nećeš?" "Nema razlike. To je samo igra riječi." Elise je naslonila glavu na njegovo rame. Nije to željela čuti. Nije ga željela pustiti. "Onda, što to sad znači za nas? Kako ćemo dalje, Tegane?" Nije joj odgovorio, samo ju je privio sebi i utisnuo nježan poljubac na njezino čelo.

DVANAESTO POGLAVLJE Ostatak dana protekao je u kaosu smišljanja taktike i prikupljanja informacija. U sumrak, Reichen je poslao nekoliko suradnika u kuću Irine Odolf. Izvješće je pokazalo daje Poslušnik nestao, očito sam, iako ga je Elise zasigurno usporila sudeći prema količini krvi koja je ostala na poprištu događaja. Oboružan njegovim opisom, Reichen je već tražio po gradu moguće tragove. Tegan se vraški nadao da će locirati toga gada jer se radovao tome što će dovršiti ono što je Elise započela. Što se tiče nje, koliko god ju je želio držati u naručju - ili, još bolje, golu u krevetu - Tegan je znao da je to put koji će ga samo odvesti na još opasniji teritorij. Umjesto toga, preusmjerio je pažnju na dnevnik koji su oteli Mareku i hrpu pisama koje je Elise donijela iz kuće Petrova Odolfa. I dnevnik i pisma sadržavali su fragmente istog neobičnog stiha: dvorac i zemlja spojit će se pod mladim mjesecom na istočnu granicu pogled okreni jer u križu je istina Bila je to neka vrsta zagonetke, ali što je značila - ako je išta i značila — tek je trebalo otkriti. Čini se da je ni Petrov Odolf nije razumio, unatoč činjenici što je njegova Prasestra rekla da je i sam opsesivno pisao iste riječi prije nego što se preobrazio. Baš kao i njegov brat prije njega. Kao i onaj koji je nekoć posjedovao stari dnevnik s Dragosovim dermaglifovima nacrtanim na stranicama. Sad je Tegan stajao preko puta ćelije Petrova Odolfa u rehabilitacijskom centru motreći privezanog Krvožednog, na rubu strpljenja. On i Elise bili su u ustanovi već sat vremena, a nisu postigli ama baš ništa u ovoj drugoj turi ispitivanja Odolfa. Doza lijekova mu je bila smanjena, tako daje Krvožedni barem bio pri svijesti, ali daleko od toga da je bio lucidan. Stojeći zatvoren u čeličnom kavezu s rešetkama, njegove su mišićave ruke padale mlitavo niz tijelo, a noge su mu bile privezane okovima. Petrov Odolf je izgledao poput opasne zvijeri, što je i bio. Njegova je golema glava bila spuštena na prsa, a blistave jantarne oči rastreseno su sijevale po ćeliji. Neko vrijeme bi režao i mumljao kroz izdužene očnjake, da bi potom otpočeo novu rundu uzaludne borbe protiv rešetaka. "Reci nam što to znači", rekao je Tegan govoreći kroz larmu i zveket metala i bezumnog životinjskog mumljanja. "Zašto ste ti i tvoj brat pisali one riječi?" Odolf nije odgovorio, samo se nastavio boriti s kavezom. "Dvorac i zemlja spojit će se pod mladim mjesecom", citirao je Tegan. "Na istočnu granicu pogled okreni. Je li to neka lokacija? Što ti to znači, Odolfe? Što je to značilo tvom bratu? Znači li ti što ime Dragos?" Krvožedni se tresao i napinjao, lice mu je izgledalo kao da će se rasprsnuti. Bacakao je glavu naprijednatrag, divljački režući. Tegan je frustrirano uzdahnuo i okrenuo se prema Elisi. "Ovo je jebeno gubljenje vremena. Nema nam od ovoga koristi." "Pusti mene da pokušam", rekla je. Kad se pomaknula naprijed, Teganu nije promaknulo kako je Odolf zvjerski prati kroz prostoriju. Nosnice su mu se širile pokušavajući upiti njezin miris. "Nemoj mu se približavati", upozorio ju je Tegan. Zažalio je što je obećao Elisi da se neće latiti oružja osim ako to ne bude posljednje rješenje. Njegova prva linija obrane bila je injekcija sedativa koju mu je dao doktor Kuhn. "To je dovoljno blizu, Elise." Zaustavila se nekoliko metara od Krvožednog. Kad je progovorila, glas joj je bio blag od strpljenja i suosjećanja. "Zdravo, Petrove. Ja sam Elise." Elipsaste zjenice samo su se još više suzile u središtu jantarnih očiju. Još uvijek je dahtao od naprezanja, ali djelomice je popustio kad je pažnju prikovao na Elise. "Upoznala sam Irinu. Silno je draga. I silno te voli. Rekla mi je koliko joj značiš, Petrove." Odolf se umirio u uskom kavezu. Elise mu je prišla korak bliže. Tegan ju je ponovno upozorio, i iako se zaustavila, nije se obazirala na njegovu zabrinutost. 50

"Irina se brine zbog tebe." "Nije sigurno", promrmljao je Odolf gotovo nerazgovijetno. "Što nije sigurno?" nježno je upitala Elise. "Irina nije sigurna?" "Nitko nije siguran." Golema se glava trzala naprijed-natrag kao da ga je svladao napadaj. Kad je prošlo, rastegnuo je usne preko golemih očnjaka i duboko uvukao zrak. "U križu je istina", promrmljao je dok je ispuštao dah. "Pogled okreni... pogled okreni." "Što to znači, Petrove?" Elise mu je pročitala cijeli stih. "Možeš li nam objasniti? Gdje si to čuo? Jesi li negdje pročitao?" "Dvorac i zemlja spojit će se", ponavljao je. "Na istočnu granicu pogled okreni..." Elise se primaknula još pola koraka. "Pokušavamo razumjeti, Petrove. Reci nam što znaš. Moglo bi biti vrlo važno." Zagunđao je, glava mu je pala na ramena, a tetiva se zategnula na vratu. "Dvorac i zemlja spojit će se pod mladim mjesecom... Na istočnu granicu pogled okreni... u križu je istina." "Petrove, molim te", rekla je Elise. "Treba nam tvoja pomoć. Zašto nije sigurno? Zašto misliš da nitko nije siguran?" No Krvožedni je više nije čuo. Oči su mu bile čvrsto stisnute, glava zabačena unatrag. Ponavljao je besmislene stihove iznova i iznova, u brzom strujanju bezumlja. Elise je dobacila pogled Teganu. "Možda si u pravu. Možda je ovo zaista gubljenje vremena." Upravo kad se kanio složiti s Elise, Odolf se najednom počeo cerekati. Usana širom razjapljenih, spustio je glavu i stao šaptati toliko tiho da ga je Tegan jedva uspijevao čuti. Hvatao je komadiće i djeliće zagonetke, a onda je Odolf trepnuo i bila je to kristalno jasna spoznaja u njegovu umu. Apsolutno razumnim, suvislim glasom, rekao je: "Tamo se krije." Teganu se krv sledi u žilama. "Što je rekao? Tko se tamo krije - Marek?" "Skriva se." Cerekao se Odolf već klizeći natrag u ludilo. "Krije se, krije... u križu je istina." Još jednom, Tegan se prisjeti glifa koji je otkrio u dnevniku. Krvna loza kojoj je pripadao odavno je bila izumrla. Ali opet, možda Marek nije bio jedini koji je uskrsnuo nakon smrti. “Je li to Dragos? Je li živ?" Odolf je zatresao glavom, očiju spokojno sklopljenih. Stao je recitirati drugi stih zagonetke, pjevušeći je mahnitim glasom. "Prokletstvo!" zarežao je Tegan prišavši kavezu. "Skriva li se Dragos negdje? Jesi li on i Marek povezani na neki način? Kuju li zajedno zavjeru?" Odolf je nastavio pjevušiti, ne reagirajući. Čak ni kad je Tegan dograbio rešetku kaveza i snažno ga protresao, Odolf nije pokazao ni trunku razuma. Krvožedni se mentalno odjavio. "Sranje." Tegan je prošao rukom kroz kosu. U džepu kaputa vibrirao mu je mobitel od dolaznog poziva. Otklopio ga je i graknuo u slušalicu: "Da." "Ima li kakvog napretka?" bio je to Reichen. "Ne baš." Iza njega, Petrov Odolf je grizao zrak režući i psujući. Nije bilo smisla ostajati dulje ovdje. Tegan je pokazao Elisi da pođe za njime u susjednu sobu za promatranje. "Samo se vrtimo ukrug", rekao je Reichenu. "Ima li što novo o Poslušniku?" "Da, imamo nešto. Sad sam u Aphroditi s Helenom. Vidjela je tog tipa jednom ili dvaput, ovdje u klubu. Štoviše, imala je čak i problema s njime." Reichen je pročistio grlo, oklijevajući. "On, ah, navodno radi za krvni klub ovdje u gradu, Tegane. Vjerojatno su mu žene donatori." "Isuse." Pogledao je Elise, a žile su mu se stisnule na samu pomisao da je bila blizu toga krijumčarskog ološa. Krvni klubovi, premda ilegalni, svojedobno su bili omiljena zabava određene klase vampira Vrste. Usluživali su dokonu elitu, kao i one čiji su apetiti graničili s okrutnošću. "Imaš li ideju gdje bih mogao pronaći to mjesto?" "Jasno ti je da se, kako bi izbjegli neželjenu pažnju, klubovi malokad nalaze na istim lokacijama. Helene je već poslala špijune. Vjerojatno će za sat vremena imati neku informaciju." "Dolazim tamo." "Što se događa?" upitala je Elise kad je sklopio telefon i vratio ga u kaput. 51

"Moram se naći s jednim od Reichenovih kontakata u gradu. Ona ima neka saznanja o Poslušniku koji te je danas napao." Elisina se tanka obrva podignula. "Ona?" "Helene", rekao je Tegan. "Ona je Reichenova ljudska prijateljica. Vidjela si je sinoć kad smo ga pokupili ispred njezina kluba, Aphrodite." Elisin je pogled odavao da se itekako dobro sjećala polugole žene koja je otpratila Reichena do automobila. "Dobro, onda", rekla je i kratko kimnula. "Ajmo porazgovarati s njom." Tegan je posegnuo kako bi joj uhvatio ruku kad se počela udaljavati niz hodnik. "Ne kanim te voditi u Helenin klub, Elise. Mogu te ostaviti u Utočištu tame..." "Zašto?" Elise je slegnula ramenima ne davši se smesti. "Ne bojim se otići u noćni klub." Prizori onoga što je Tegan vidio u klubu noć prije vratili su mu se u živim pojedinostima. "To, ovaj, nije takav klub. Ne bi se osjećala lagodno tamo. Vjeruj mi." Oči joj se rašire od zanimanja. "Hoćeš reći da je to bordel?" Nije odmah odgovorio, a nije ni trebao. Gledao je kako upija spoznaju blago nabravši čelo. “Jesi li bio već tamo?" Tegan je podignuo rame pitajući se zašto mu je neugodno to priznati. "Reichen me je odveo tamo sinoć kako bi me upoznao s Helenom." "Sinoć", rekla je, a njezine su se svijetle ljubičaste oči suzile. "Sinoć si otišao u bordel... nakon što smo... oh. Okej. Shvaćam." "Nije ono što misliš, Elise." Najednom ga spopadne apsurdni nagon da je uvjeri kako se ništa nije dogodilo dok je bio u klubu, ali činilo se kako nju ne zanimaju daljnja objašnjenja. Brzim pokretima navukla je kaput i počela ga zakopčavati. "Mislim da sam sad spremna za polazak, Tegane." Krenuo je za njom dok je žurila niz hodnik. "Ne bih trebao ostati dugo s Reichenom. Kad dovršim tamo, vratit ću se u Utočište tame i možemo pokušati pronaći smisao u ono malo riječi što smo ih čuli od Odolfa." Elise je okrenula ravnodušan pogled prema njemu. "O tome možemo razgovarati na putu do kluba", rekla je. "Idem s tobom." Susreo se s njezinim nepokolebljivim pogledom i poraženo se nasmijao. "Kako želiš. Ali nemoj reći da te nisam upozorio." Unatoč zaštićenom životu u Utočištu tame, Elise nikad sebe nije smatrala čednom. No prošavši s Teganom kroz privatni stražnji ulaz u klub Aphrodite, dobila je brzu lekciju iz erotike. Unutra ih je propustio golemi mišićavi muškarac u crnom odijelu. Na uhu je imao bežičnu slušalicu s malim mikrofonom koji mu se protezao do usana uokvirenih kozjom bradicom. Govorio je u mikrofon, vjerojatno obavještavajući svoju poslodavku kako ima posjet, dok je pratio Tegana i Elise kroz glavni podij kluba. Okićen karnevalskim bojama, s uglačanim mjedenim šipkama i raskošnim biranim namještajem, glavni podij i bar bili su blagdan za oči. Prelijepe nage žene počivale su na sofama sa životinjskim uzorkom, neke zabavljajući muške klijente ili dvojicu odjednom u prostoru otvorenom pogledima ostalih. Druge su, pak, radile u paru, ljubeći se i milujući jedna drugu dok su ih muškarci u svilenim haljama ili omotani ručnicima promatrali zažarenim pogledima. Pokraj šanka, u gnijezdu obloženom jastucima, jednog su muškarca opsluživale četiri djevojke u isto vrijeme. Elise se jedva susprezala da ne bulji u erotično klupko preplanulih nogu i ruku. Čak i kroz mekani, bubnjajući ritam glazbe što se razlijegala iz visoko postavljenih zvučnika, mogla je čuti pljeskanje kože o kožu, stenjanje od užitka i hrapave uzvike oslobađanja gotovo iz svakog kutka kluba. Okruženu tolikom količinom ljudskih bića, Elise je preplavilo muklo brujanje njezina dara čim su ušli u klub. Srećom, veliki dio glasova bio je požudne prirode, ništa toliko uznemirujuće da joj izazove istinsku bol. Prisjetila se Teganova savjeta i posegnula u svoj um za samo jednim, najmanje uvredljivim, glasom. Izdvojila ga je kako bi prigušila ostale dok se probijala kroz klub.

Kad je kriomice pogledala Tegana, otkrila je da zuri u nju. Ako je i zamijetio bilo što od otvorenog parenja oko njih, nije se doimao ni najmanje smetenim. Ne, doimao se kao da ga više zanima njezina reakcija. Pogled mu je bio tvrd, prodoran, čeljust mu se činila toliko stisnutom da bi si mogao zdrobiti zube. Silina njegova pogleda izazvala je u njoj toplinu. Trepnula je odvrativši pogled. U ostalim dijelovima kluba bilo je još više sirove, pulsirajuće seksualnosti, zbog koje je samo bila još više svjesna Teganove blizine i vrlo živog sjećanja na njihova spojena tijela. Stoga nije mogla osjetiti veće olakšanje nego kad je njihov pratitelj zastao ispred dizala i uveo ih unutra. Uspeli su se na četvrti kat. Dizalo se otvorilo pred stanom sa staklenim zidovima, koji je bio uređen kao poslovni prostor i kao spavaća soba. Reichen je ustao kako bi ih pozdravio podigavši se s elegantnog okruglog kreveta. Njegova bijela košulja bila je raskopčana i slobodno je plesala oko njega, a besprijekorno skrojene sive hlače izlagale su pogledu čvrst trbuh i glatka muževna prsa. Vampirski dermaglifovi kovitlali su se u viticama oko njegovih mišića poput cvjetova, privlačeći pogled ljepotom svojih oblika. Činilo se kako je navikao na divljenje i jedva da se nasmiješio kad su Elise i Tegan ušli u sobu. "Nisam znao da ćeš se pridružiti Teganu", rekao je galantno joj prihvativši ruku. "Nadam se da nisi previše šokirana." "Ni najmanje", rekla je nadajući se da njezina nelagoda nije vidljiva. Reichen ju je odveo do visoke brinete koju je Elise vidjela prošle noći. Žena je na sebi imala jednostavan, no profinjen džemper boje bjelokosti i hlače, izgledajući kao da više pripada nadzornom odboru kakve tvrtke negoli bordelu. Večeras je njezina crna kosa bila začešljana u opuštenu nisku punđu, učvršćenu parom blistavih kineskih štapića za kosu od kornjačevine. Bila je prizor čiste profesionalnosti, neobičan kontrast živim videosnimkama ljudi u glavnom dijelu kluba što su se vrtjele na ekranu postavljenom na zidu iza njezinih leđa. Žena se samo ljubazno nasmiješila kad su se Reichen i Elise zaustavili pred njom. "Ovo je Helene", rekao je Reichen. "Ona je vlasnica kluba, a također i moja pouzdana prijateljica." "Bok", rekla je Elise ispruživši ruku. "Drago mi je." "Također", začulo se predenje s naglaskom. Elisine je prste obuhvatio čvrst, no ženstven stisak koji je odražavao ono isto samopouzdanje što je sjajilo u Heleninim tamnim očima. Taj samosvjesni pogled kliznuo je u Teganovu smjeru i ljubazno odglumio neprepoznavanje, gestu koja je trebala umiriti Elise. "Zdravo i želim vam dobrodošlicu u Aphrodite. Oboma." "Drago mije što se ponovno vidimo, Helene", rekao je Tegan presjekavši pretvaranje. "Reichen mi je rekao da imaš određena saznanja." "Da, imam." Žena je prihvatila Teganov poslovni ton i posegnula za prijenosnim računalom na stolu. Otklopila ga je i utipkala nešto na tipkovnici. Iza nje, zidni ekran postane crn, a onda se slika vrati u smrznutom kadru nadzorne snimke muškarca koji je sjedio za šankom u klubu. Ožiljak koji mu se protezao licem smjesta ga je razotkrio. "To je on", rekla je Elise. Još uvijek je mogla osjetiti njegov snažan stisak i čuti njegove odurne misli kako joj odzvanjaju u ušima. "Došao je ovamo samo nekoliko puta. Bio je pravi seronja, vrlo neugodan prema djevojkama. Zabranila sam mu ulazak prije nekoliko mjeseci. Tek poslije sam čula glasine daje upleten u posao s krvnim klubovima." Helene je dobacila pogled Elisi. "Imala si sreću danas. Drago mi je što si mu nanijela bol." Elise nije osjećala ni trunku ponosa zbog onoga stoje učinila. Štoviše, u sebi je zadrhtala na spomen krvnog kluba. Proteklih nekoliko desetljeća bili su sasvim iskorijenjeni u Bostonu, mahom zahvaljujući naporima Agencije. Quentin ih je naročito prezirao kao organizirane orgije gdje su ljudi bili zatočeni kao igračke izopačenih pripadnika Vrste. Kad je samo pomislila da su ona i Irina za dlaku izbjegle jednom od glavnih nabavljača mesa za takve aktivnosti, hladnoća joj prodre do kosti. Teganov strog pogled na njoj govorio je da se i on zgrozio pri pomisli na to. "Imamo li bilo kakav trag o klubovima na ovom području? Bilo što o suradnicima tog tipa, ili o nekome tko bi ga mogao znati po imenu, ili gdje ga se može pronaći?" 53

Helene je kimnula i ponovno nešto utipkala u laptop. "Stekla sam nekoliko bliskih prijatelja u policiji. I, jasno, nije iznenađenje da je ovaj Poslušnik njihov stari znanac." Otišla je do laserskog pisača iza stola i izvadila list papira koji je izišao iz stroja. "Uspjela sam dobiti izvješće o njegovu posljednjem uhićenju koje sadrži njegovo ime i adresu." "Predivno, i korisno", rekao je Reichen s odobravanjem kad je Helene predala izvješće Teganu. Elise je promatrala kako Tegan upija svaku pojedinost iz izvješća, pogleda suženog i proračunatog. Pogledao je Reichena. "Hoćeš li otpratiti Elise natrag do Utočišta tame?" "Naravno. Bit će mi zadovoljstvo." "Što kaniš učiniti, Tegane?" Iako je postavila pitanje, dobro je znala njegove namjere. Ubit će Poslušnika koji ju je napao. Mogla je vidjeti ratnika kako se budi u njemu, pogleda usmjerenog na metu s ubojitom namjerom. "Tegane, samo... budi oprezan." Dugo ju je gledao u oči, a zatim ih je ponovno prikovao za Reichena. "Odvedi je odavde. Naći ću se s vama u Utočištu tame kad završim posao." Elise se poželjela baciti na njega i zagrliti ga, ali Tegan je već krenuo prema dizalu. Ovo je ono što je bio i što će uvijek biti - osamljeni ratnik sa samo jednim zadatkom. Sklopila je oči kad su se za njim zatvorila blistava mjedena vrata dizala. Njezina krv povezana s njime, topla i živa u njezinim žilama, pratila ga je dok se spuštao. Bio je to jedini dio njega za koji se istinski mogla držati; nije bila sigurna hoće li je pustiti dovoljno blizu da dobije bilo što više.

TRINAESTO POGLAVLJE Tegan je čučao na krovu, očiju uprtih na osvijetljeni prozor bez zastora u susjednoj zgradi. Poslušnik je razgovarao na mobitel posljednjih petnaest minuta. Sudeći po brzini kojom su mu se pomicale usne i zabrinutom izrazu na njegovu unakaženom licu, činilo se kako se pokušava izvući iz prilično gadnog sranja. Nema dvojbe da je njegov gospodar bio na drugom kraju linije i primao loše vijesti jer njegove naredbe nisu izvršene sasvim prema planu. Teganove se usne iskrive dok je gledao kako se Poslušnik vrpolji i nervozno korača po svojoj prljavoj šupi od stana. Vrat mu je bio povezan debelim slojem zavoja, a mrlja krvi izbijala je kroz bijeli zavoj na mjestu gdje ga je Elise probola. Njegova gola prsa bila su slično povijena i po načinu kojim se hvatao za rebra dok je govorio, Tegan je pretpostavio kako vjerojatno ima ubodnu ranu i na prsima. Pokraj njega, na stoliću pretrpanom pornografskim časopisima i praznim pivskim bocama, ležala je krvlju natopljena majica i otvorena kutija s medicinskim potrepštinama. Bili su tu još pamučna gaza, bijela kirurška ljepljiva traka, čak i upotrijebljeni smotuljak konca za šivanje s iskrivljenom šivaćom iglom. Očito je sam sebi morao pružiti prvu pomoć nakon stoje danas pobjegao iz Irinina stana. Žali bože truda, pomislio je Tegan s mračnim zadovoljstvom kad je Poslušnik naglo prekinuo razgovor i bacio mobitel na stol. Nestao je u drugoj sobi, da bi se sekundu kasnije vratio nespretno navlačeći košulju od flanela. Zakopčao se, tutnuo mobitel u džep traperica, dograbio kaput i krenuo prema vratima. Tegan je već bio dolje na pločniku kad je Poslušnik izlazio iz zgrade. Prepriječio mu je put i gurnuo ga unatrag oštrom mentalnom zapovijedi. "Koji vrag!" Poslušnikov iživcirani pogled brzo je postao uspaničen kad gaje Tegan zabljesnuo očnjacima. "Oh, sranje!" Okrenuo se u trenu ne bi li pobjegao natrag u zgradu, ali Tegan mu je blokirao put brže nego što ljudske oči mogu registrirati. Ispružio je ruku i dograbio Poslušnika za grkljan sklopivši prste oko njegova debelog vrata. "Aahh!" kriknuo je Poslušnik koprcajući se i pišteći zbog nenadanog gušenja. "Aha, to sigurno boli", rekao je Tegan hladno. Još je snažnije stisnuo, povećavajući pritisak kako bi ostavio samo najmanju količinu potrebnog zraka u Poslušnikovim plućima. "Danas si imao nezgodu u gradu, je li?" "Pusti... me..." Teganu je dodir rekao da se prisjeća onoga što se dogodilo u kući Irine Odolf. Iščitao je Poslušnikov gnjev, iznenađenje zbog Elisine osvete, odurne nakane da je natjera da zbog toga strašno pati. "Tko te je poslao za njom?" zahtijevao je Tegan, i sam sasvim siguran u odgovor, ali želeći ga čuti. "Tko je tvoj gospodar, bolesna pizdo?" "Odjebi, vampiru", dahtao je Poslušnik, no u sebi je bio uspaničen i trpio je strahovit bol. Njegov je um predao Teganu ime kroz dodir, iako je jezik odbijao progovoriti. Marek. Tegan se nije previše iznenadio što je Lucanov brat posjedovao ovoga ovdje. Nije ni najmanje dvojio u to da taj moćni vampir ima na raspolaganju široko raširenu mrežu ljudskih umnih robova. Bog zna da je imao mnogo godina da pripremi tlo, kakav god mračni plan imao taj prevarantski kujin sin. No, nije zbog toga Tegan stiskao ruke oko Poslušnikova vrata, ma koliko želio sebi dokazati kako samo siječe jedan krak neprijateljskoj nemani. Ono što je vladalo Teganovim umom dok je cijedio život iz ovog bijednika bila je hladna spoznaja da je ovaj gad stavio ruku na Elise. Zbog činjenice da je Poslušnik uživao dok joj je nanosio bol, Tegan je kanio polako dokrajčiti ovoga gada. *** "Zar ti se nije svidjela janjetina?" Elise se prenula iz sanjarenja i susrela se s Reichenovim pogledom preko puta stola u restoranu. "Ma kakvi, jako je fina. Sve je bilo izvrsno, Andrease. Zbilja se nisi morao ovoliko truditi."

On ležerno odmahne rukom, no osmijeh mu je bio ispunjen ponosom. "Kakav bih ja to bio domaćin da te pustim da čitav dan nešto pošteno ne pojedeš? Činilo mi se jedino ispravno da te počastim objedom u jednom od najboljih gradskih restorana." Sjedili su zajedno u restoranu na vrhu zgrade jednog od najluksuznijih berlinskih hotela, čuvši kako Elise nije jela nekoliko sati, Reichen je inzistirao da odu tamo nakon što su napustili Helenin klub. On nije naručio ništa, dakako. Pripadnici Vrste mogli su konzumirati pripravljenu hranu samo u najmanjim količinama, što je bila praksa rezervirana za posebne prigode kad bi se vampiri morali pretvarati da su ljudi. Elise jedva da je i sama mogla jesti, unatoč tomu što su hrana i vino pred njom bili čudesni. Koliko god bila gladna, nije imala teka. Jedva daje mogla i misliti na hranu kad je Tegan bio tamo negdje, vodeći svoje bitke. Pod prozorom s njezine lijeve strane treperila su noćna svjetla grada. Pogledala je kroz prozor pustivši da joj pogled odluta preko mase prolaznika, užurbanog prometa i osvijetljenih Brandenburških vrata. Nitko od ljudi tamo vani nije imao ni najmanjeg pojma o ratu koji je bjesnio među Vrstom, kao, uostalom, i većina onih iz Utočišta tame. Oni koji su bili u položaju da znaju sve o sukobu s Krvožednima, žmirili su na jedno oko vjerujući da će politika i protokoli držati stvari na svome mjestu. Svi su nastavljali živjeti svojim životima, kratke pameti, ušuškani u blaženo neznanje, dok su Tegan i nekolicina drugih mužjaka prljali ruke i riskirali živote kako bi održali krhko primirje unutar Vrste i ljudske rase. Ona je bila jedna od tih mnogih zaštićenih. Kad je pogledala preko stola na zgodnog, profinjenog Reichena, podsjetila se koliko joj je nekoć život bio lagodan. Živjela je u udobnom krilu bogatstva i privilegija kao družica Quentina Chasea. Dio nje shvaćao je koliko bi se lako bilo vratiti takvom životu, pretvarati se da nikad nije svjedočila jezivim prizorima izvan Utočišta tame u ovih proteklih nekoliko mjeseci, ili počinila one užasne stvari na koje se sama natjerala ne bi li osvetila Camdenovu smrt. Kukavica u njoj pitala se nije li možda prekasno da se sad vrati starom životu i zaboravi da je ikad upoznala ratnika po imenu Tegan. Odgovor stigne u obliku ubrzanog pulsa, unutarnjeg komešanja na samu pomisao na Tegana. Njezina ga krv nikad neće zaboraviti, ma koliko daleko pobjegla. Kao ni njezino srce. "Bi li radije neko drugo jelo?" upitao ju je Reichen nagnuvši se preko stola kako bi joj dotaknuo ruku. "Mogu pozvati konobara..." "Ne. Nema potrebe", uvjerila ga je, osjetivši se nepristojnom i nezahvalnom za njegovu ljubaznost. Teganu vjerojatno nije trebala njezina zabrinutost. Zasigurno je ne bi ni želio. Nije mogla isključiti svoje osjećaje, ali to nije značilo da im se mora prepustiti. "Hvala ti što si me doveo ovamo, Andrease. Ne pamtim kad sam posljednji put kušala ovako fantastičnu hranu i vino. Quentin i ja smo uživali u zajedničkim večerama, ali otkako je umro, nisam vidjela razloga da se previše trudim." Reichen joj se hinjeno namršti, kao da nikad nije čuo ništa besmislenije. "Uvijek postoji razlog da se uživa u svim životnim zadovoljstvima, Elise. Osobno ne vjerujem u uskraćivanje. Ni u kakvom obliku." Elise se nasmiješila znajući da je namjerno šarmira. "S takvom životnom filozofijom, kladim se da si slomio mnoga srca." "Samo nekoliko", priznao je nasmijavši se. Zavalio se u stolicu, jednom rukom prebačenom preko naslona, a njegov aristokratski profil bio je urezan u svjetlosti toplog sjaja svijeće što je treperila na stolu. Pramenovi tamne kose nemarno su mu ispali iz repa, a na bijeloj je košulji bilo raskopčano jedno dugme više nego što je nalagala pristojnost. Andreas Reichen imao je izgled širokogrudnoga kralja koji nadgleda svoje podanike s vrha kule. Ali bila je u toj nonšalanciji prisutna i jedna nemirna struja, možda tračak dosade. U njegovim se očima mogla nazrijeti cinična mudrost koja je upućivala na to daje, uza sav svoj ležeran šarm, ovaj mužjak vidio više tmine nego što želi pokazati. Elise se pitala je li Andreas Reichen, unatoč svojim povlasticama i zavodničkim manirama, možda u sebi imao ponešto ratničkog.

"Što je s Helenom?" Elise nije mogla odoljeti da ne pita za prelijepu ženu, koja nije bila Prasestra, pa ipak, čini se daje znala prilično o vampirskoj naciji zbog očite veze s Reichenom. "Jeste li ti i ona... poznajete li se dugo?" "Nekoliko godina. Helene mi je prijateljica. S vremena na vrijeme se hranim iz nje, i uživamo u zajedničkom druženju, ali to je ponajprije tjelesno druženje." "Nisi zaljubljen u nju?" Nasmijao se. "Helene bi vjerojatno rekla da volim samo sebe i nikog drugog. Što i nije sasvim neistinito, pretpostavljam. Jednostavno nisam još upoznao ženu koja bi me dovela u napast da poželim nešto trajno. No opet, tko bi bio toliko lud da izdrži sa mnom?" rekao je obasjavši je očaravajućim osmijehom koji bi razoružao svaku ženu. Elise je otpila gutljaj vina. "Mislim da si ti vrlo opasan muškarac, Andrease. Ženama je pametnije da čuvaju svoje srce u tvojoj blizini." On je podignuo obrvu doimajući se istodobno razvratnim i ozbiljnim. "Nikad ne bih želio slomiti tvoje srce, Elise." "Ah", rekla je podignuvši čašu i hineći zdravicu. "Sad si samo potvrdio moje riječi." Tegan se vratio na Reichenovo imanje loše raspoložen. Poslušnik koji je umalo ubio Elise bio je mrtav, i to je bila dovoljno dobra vijest. No, dok je istiskao posljednji dah života iz tog čovjeka, doznao je dvije presudne informacije. Prva je ta da je Marek naredio Elisino ubojstvo nekolicini svojih Poslušnika u Berlinu, što je značilo da je Tegan mora izvući iz grada što je prije moguće. Već je počeo djelovati u tom smjeru. Upravo je prekinuo razgovor s Gideonom koji će se pobrinuti da privatni mlažnjak Reda bude pripremljen za odlazak sa zračne luke Tegel za sat vremena. Druga stvar koje je postao svjestan večeras bila je da mu je, ma koliko to pokušao zanijekati, Elise značila na način koji jedva da je mogao pojmiti. Stalo mu je do nje kao da je njegova krv. I više od toga, zapravo, što je spoznao prilično jasno kad se vratila nakon napada Poslušnika sva prekrivena krvlju. Poštovao ju je, ne samo zbog odvažnosti, nego i zbog snage. Bila je izvanredna žena, puno bolja nego što se mogao i nadati da on zaslužuje. Neće se ni pokušavati pretvarati da joj može odoljeti. Kad je ušao s njom u Helenin klub, umalo da nije svisnuo. Mogao je samo misliti na to što bi radio s Elisom. Uhvatio je njezin nelagodni pogled dok su prolazili klubom i nije mu promaknulo da joj je disanje poprimilo ubrzani ritam, a puls bubnjao dovoljno glasno da ga je osjetio kako vibrira njegovim tijelom. Nije mogla ni slutiti koliko ju je očajnički želio povući u jedan od klupskih baršunastih separea, svući je do gola i uroniti u njezinu mekanu, vlažnu vrelinu. I sama mu pomisao na to probudi žestoku erekciju. A onda, bila je tu i ta stvar s krvnom vezom, što je vjerojatno bilo najgore od svega. Koliko god bio nesiguran u vezi s tim, zatekao se kako se raduje idućem putu kad će Elise primiti njegovu krv u usta. Zapravo mu se sviđala pomisao da je njegova krv osnažuje, pomaže joj da se nosi sa psihičkim darom koji ju je prije polako uništavao. Njegova će je krv držati na životu gotovo zauvijek ako dovrše združivanje. Samo treba piti iz nje i bit će povezani neraskidivom vezom. Aha, to je upravo ono što je želio. I jebiga, mogao bi to već napokon priznati - barem sebi. Volio ju je. Što ga je i dovelo do trenutnog stanja. Ušao je u Utočište tame u kojem je vladala tišina. Čulo se samo komešanje šačice stanovnika koji su izlazili u noć. Tegan je stajao pred Elisinom gostinskom sobom i pokucao na zatvorena vrata. Nije bilo odgovora. Pokušao je ponovno, osjećajući se poput idiota kad mu je jedna od mlađih ženki prišla hodnikom. "Dobra večer", rekla je ljubazno se smiješeći. Tegan je kruto kimnuo i pričekao dok nije odtumarala niz stube na glavni kat palače. Pokucao je još posljednji put, a onda otvorio vrata i ušao u praznu sobu. 57

Gdje je bila dovraga? I gdje je bio Reichen? Zašto se još nisu vratili? Drhtaj jeze podizao mu se kralježnicom. Ah, Kriste. Ako joj se nešto dogodilo... Prišao je francuskim vratima koja su vodila na mali balkon s pogledom na prednje vrtove imanja, ni sam ne znajući što namjerava. Udar hladnog zraka pogodio gaje kad je stupio vani i stao osluškivati noć. Ako je jedan od Marekovih ubojica uspio pronaći Elise dok je on bio odsutan... Upravo tada ugleda kako se Reichenova blistava crna limuzina glatko primiče prilazu, elegantno se zaustavivši pred glavnim ulazom u palaču. Olakšanje je preplavilo Tegana kad je vozač zaobišao automobil i otvorio stražnja vrata. Pomogao je Elise da iziđe, a odmah za njom izišao je i Reichen. “Još jednom hvala na večeri", rekla je Elise kad je Reichen stao ispred nje i ponudio joj ruku kako bi je poveo uz stube. "Bilo mi je silno zadovoljstvo. Zaista." Nešto primitivno i posesivno muško privuklo mu je pažnju na intiman ton kojim se Reichen obraćao Elise. "Možda bih te mogao nagovoriti da produljiš svoj boravak u Berlinu", rekao je gospodar Utočišta tame dok joj se polako približavao, svojim se krupnim tijelom nadvijajući nad njon i skrivajući je od Teganova pogleda "Zbilja bih te volio bolje upoznati, Elise." Tegan jedva da je mogao potisnuti režanje kad je Reichen posegnuo kako bi je dotaknuo, a zatim se nagnuo kako bi joj dao ono što je nedvojbeno bilo više od prijateljskog poljupca. Nije ustuknula. Nije ga pljusnula niti srdito otrčala. A i zašto bi? Tegan joj nije dao nijedan razlog da ne razmišlja o drugim mužjacima. Ne, gotovo da ju je sam gurnuo u Reichenovo naručje. Trebalo bi mu laknuti što bi mogla drugdje potražiti svog partnera. On joj, sigurno je ko vrag, nije bio bogzna kakva prilika. Elise je zaslužila kudikamo boljeg od njega - ali i od Reichena, istinu govoreći. I Tegan će joj upravo to i reći, dovraga. Njegovo loše raspoloženje postajalo je sve gore svakom sekundom koju je provodila dolje s tim mužjakom, i Tegan se vrati natrag u njezinu sobu kako bi je pričekao.

ČETRNAESTO POGLAVLJE Elise se povukla od neočekivanog poljupca, prstiju pritisnutih na usne. Bio je to ugodan, premda kratak, kontakt, ali nije osjećala apsolutno ništa prema zgodnome mužjaku koji ju je sad gledao u nelagodnoj tišini, pa ipak s razumijevanjem. "Žao mi je, Andrease. Nisam ti smjela dopustiti da to učiniš." Kad je spustila pogled posramljena, nježno joj je podigao bradu kako bi ga opet mogla gledati u oči. "Krivnja je moja. Trebao sam te najprije pitati. Ne," rekao je, ispravljajući se, "trebao sam uvidjeti da je tvoje srce već zarobljeno. I jesam, zapravo, ali valjda sam se sam želio uvjeriti da nemam šanse. Nemam... nikakve šanse, zar ne, Elise?" Nasmiješila mu se skrušeno i polako odmahnula glavom. "Ah. Toga sam se i bojao. Taj gad je pravi srećković." Reichen je ispustio dah povukavši kožnu vrpcu s kose i prošavši rukom kroz raspuštene tamne valove. "Mislim da sad konačno više ne osjećam ni trunke samilosti kad je riječ o tom ratniku. Nakon ove pokore, Tegan neće imati izbora doli priznati da je moj dug prema njemu u potpunosti isplaćen." Elise je osjetila toplinu zbog njegovih riječi, makar nije bila sigurna da su sasvim točne. Tegan nije tvrdio daje njegova, unatoč njezinim osjećajima. Štoviše, činilo se kako je ustrajan u namjeri da je drži podalje od sebe. Vjerojatno bi mu laknulo kad bi ona iznenada razvila osjećaje prema drugom mužjaku. No, takvo što neće se dogoditi. Reichen je bio u pravu; njezino srce više nije pripadalo njoj. Tegan gaje posjedovao, htio to on ili ne. Pogledala je u Reichenove prodorne tamne oči. "Ti si dobar mužjak, Andrease. I vrlo drag." On je dramatično uzdahnuo. "Prestani, preklinjem te! Dovoljno si mi zgazila ponosa za jednu noć. Ja sam vrag i gad, i nemoj to zaboraviti." Elise se nasmijala i pridignula na prste kako bi ga poljubila u obraz. "Hvala na večeri. Hvala na svemu, Andrease." Kimnuo je, a zatim krenuo naprijed i otvorio joj vrata palače. "Laku noć, ljepotice", rekao je, te pričekao u predvorju dok se uspinjala stubama do svoje sobe. Tegan je čuo lagani korak kako je zastao ispred vrata sobe. Čekao je tiho, potajice, kad se kristalna kugla okrenula, a vrata otvorila. Elise je ušla samo jedan korak unutra, a onda zastala, osluškujući. Njegova krvna veza s njom u trenu ga je odala; mogla je osjetiti njegovu prisutnost. Znao je to po njezinu mekanom uzdahu dok je očima pretraživala sobu. "Tegane?" Pritisnula je prekidač za svjetlo i ušla dublje u sobu. Stajao je nepomično, promatrajući je kako trlja ruke od hladnoće dok je prelazila preko debelog saga, do otvorenih francuskih vrata. Pogledala je na balkon, pokreta opreznih, nesigurnih. "Tegane... jesi li tu?" Njezin slatki miris lebdio je prema njemu dok je hladni noćni povjetarac strujao iz vani. Reichenov miris je bio na njoj također - mračni ton mošusa koji je stegnuo Teganove zube. Ljubomora ga je probola, sirova i divlja. Instinktivno muška. Kad se povukla kako bi zatvorila vrata, Tegan je istupio iz kuta sobe gdje je vrebao poput pauka. Nečujno je stao iza nje, blokirajući je svojim tijelom kad se okrenula i dahnula. Zapanjena, raširila je oči. "Tegane! Gdje si b.." Privukao ju je k sebi u snažan, nepopustljiv zagrljaj i zarobio joj usne svojima. Poljubac mu je bio žestok, odlučan. Bio je to poljubac mužjaka koji stavlja svoj pečat na ono što želi da je njegovo, i samo njegovo. Elise se nije opirala. Osjetila je kako ovija ruke oko njegova vrata i privlači ga sebi. Uzvratila mu je poljubac uronivši u njegova usta dok joj je razdvajao usne i prodirao jezikom među njih, žudeći da je kuša. Žudeći da je posjeduje. Kriste, palila je vatru u njemu. Svaka stanica njegova tijela gorjela je vatrom, glađu za njom. Nije mogao biti nježan, ne kad je sve ono iskonsko u njemu bilo probuđeno, uzbuđeno. Sve ono od Vrste u njemu također je reagiralo, požuda mu je suzila zjenice i izdužila očnjake. Zakopao je zdjelicu u nježne obline Elisina tijela, 59

pustivši je da osjeti njegovu tvrdu nabreklinu. Zastenjala je kad su se spojili, a srce joj je tuklo poput bubnja u njegovim ušima. "O, Bože, Tegane", rekla je. Glas joj je bio zadihan nalet toplog zraka kad se napokon povukao od njezinih sočnih usana. "Tako mi je drago što si ovdje. Brinula sam se zbog tebe večeras." Muklo je zagunđao. "Aha, primijetio sam. Vidio sam koliko si bila zabrinuta, tamo dolje u Reichenovu naručju." "Vidio si nas..." Podsmjehnuo se, ogolivši očnjake. "Još uvijek mogu osjetiti njegov okus na tvojim usnama." "Onda moraš osjetiti i činjenicu da on nije onaj kojeg želim", rekla je, nimalo se ne lecnuvši dok je usnama putovao po njezinu mekanom obrazu, pa dolje niz nježnu kožu ispod uha. "Samo ti, Tegane. Želim biti s tobom. Za slučaj da nisi primijetio, zaljubila sam se u tebe." Zarežao je povukavši se kako bi je prikovao suženim pogledom. Bile su to riječi koje je želio čuti - riječi koje je kanio silom izmamiti iz nje nakon što ju je vidio u naručju drugoga. Ipak, to ga je otrijeznilo. Usne su mu se odjednom osušile. Bila je tako prelijepa, tako hrabra i otvorena. Sva njegova agresija iscurila je iz njega dok je gledao u dubinu njezinih očiju. Prelazio joj je prstima niz nježnu liniju čeljusti, jedva uspijevajući uvući dah kad je nagnula glavu izloživši mu osjetljivi stup svog vrata. Nije mogao odoljeti da ne dotakne to mjesto gdje joj je puls udarao najjače. Snažan trepet pod jagodicama njegovih prstiju pekao ga je poput žeravice na koži. Pustio je da mu palac luta njezinom glatkom kožom, a zatim se nježno nagnuo i spustio usne na nježnu, pulsirajući arteriju kojom je tekla Elisina krv. Voda mu krene na usta, preplavivši ga potrebom da je kuša i zapečati njihovu vezu. No, Tegan ju je samo poljubio. Podigao je rub njezine veste i pažljivo je svukao. Nježno je milovao njezinu mekanu kožu. Uzdahnula je kad joj je pomilovao dojke, a bradavice su joj se ukrutile i izbočile poput ružinih pupoljaka pod tankim satenom grudnjaka. Otkopčao je prednju kopču i ogolio je svom zadivljenom pogledu. "Prelijepa si", rekao je muklo, pustivši prste da mu klize po mliječnobijelim dojkama. Kleknuo je pred njom i uzeo jednu tamnoružičastu bradavicu u usta. Očnjaci su mu sad bili golemi, i valjalo mu je biti izrazito oprezan da joj ne okrzne nježnu kožu oštrim vršcima dok je jezikom sisao oblo meso. No, bio je pažljiv. Držao ju je kao da je od stakla, svaki milimetar nje bio je dragocjen i krhak. Blago kojeg nije bio vrijedan, pa ipak ga je odlučio čuvati. Elisine ruke spustile su se na njegova ramena. Držala se čvrsto, izvivši se prema njemu kad je jednaku pažnju posvetio i drugoj dojci. Pustio je da mu jezik putuje niz njezin trbuh dok ju je rukama oslobađao hlača i gaćica. Koža njezinih bedara bila je poput baršuna pod njegovim dlanom. Ljubio je vitke obline njezine zdjelice, spuštajući se niže, do dotjeranog trokuta plavih kovrča njezina međunožja. Raširio joj je noge i spustio usne na njezino spolovilo uguravši jezik u mokru vrelinu njezina rascjepa. Drhtala je dok se sladio njome, tijela tromog i opuštenog u njegovim rukama kad ju je podigao i odnio na krevet. Ležala je na leđima i promatrala ga kroz poluspuštene vjeđe dok se razodijevao, a glad u njezinim očima osjećao je poput vatre na svojoj koži. Nag i bolno uzbuđen, Tegan je stao uz rub kreveta i pustio je da se napaja njime svojim očima. Zadržao je dah kad je sjela i krenula prema njemu na rukama i koljenima. Ruke su joj bile znatiželjne i ispitivačke, mekane, ali odlučne, kad je uzela njegovo ukrućeno koplje i milovala ga od glavića do mošnji, pa ponovno. Oblizala je usne, podigavši upitno pogled prema njemu. Njegov je mukli uzdah očito bio dovoljno jasno dopuštenje. Tegan je gledao kako se spušta pred njime, one vlažne usne kako se razdvajaju dok je primala glavić njegove kite svojim ustima. Zastenjao je, posegnuvši dolje kako bi zakopao prste u njezinu kratku plavu kosu dok je sisala duboko, mučeći ga polaganim, ravnomjernim klizanjem jezika po osjetljivoj koži. Ubrzala je ritam, a on je vrtoglavo jurio prema rubu vrhunca. Zarežao je od užitka i odmaknuo se od razorno slatkih usana pa ju je gurnuo dolje na krevet. Popeo se na nju i duboko je poljubio, osjećajući divljinu njezine želje na svakoj točki gdje su im se tijela dodirivala. "Želiš li me u sebi, Elise?" 60

"Da", dahnula je izvivši se kako bi se spojila s njime. "Trebam te u sebi, Tegane. Sad." Bio je itekako voljan udovoljiti joj. Zabivši se jednim dugačkim prodiranjem, ispunio je njezin uski procjep, progutavši njezin blagi krik. Njezino ga je tijelo cijedilo, stijenke njezina spolovila stezale su se oko njega poput vlažne, vrele šake. Tegan je nabijao kukovima, gledajući kako se osjećaji igraju na Elisinu lijepom licu. "Tako si divna", rekao joj je, ne želeći ništa doli zadovoljiti je. Njegovu ženu. Njegovu družicu. Njegovu ljubav. Osjećao je kako se njezin vrhunac približava zajedno s njegovim. Sad je dahtala, izvijajući se kako bi dočekala svaki snažni trzaj njegovih kukova i stenjanjem prosvjedujući na svako lagano povlačenje. Okrenula je glavu u stranu, tamo gdje se podupirao rukom. Uz sladostrasni životinjski zvuk, priljubila je usne o njegovo zapešće, primičući svoje lijepe zube njegovoj koži. Ubod njezina tupog malog ugriza bio je erotična bol koja ga je probola poput strijele. "Aha?" rekao je gledajući joj u gladne oči. "Želiš piti iz mene dok svršavaš?" Slabašno je kimnula i u znak odgovora još ga je jednom ugrizla. "Može, dušo. Ali ne zapešće ovaj put." Držeći je uz sebe, prevalio se na leda i povukao je na sebe. "Želim te osjetiti na svome vratu, Elise. Želim te držati dok piješ iz mene. Želim osjetiti tvoj ugriz." Dodirujući je, osjetio je njezinu nesigurnost. "Nikad to nisam činila na taj način." "Dobro", rekao je u potpunosti zadovoljan onim što je čuo. "Ni ja nikad nisam ni od koga to dosad tražio. Onda, hoćeš li, Elise?" Namrštila se, ali oči su joj ostale prikovane za njegov vrat. "Ne želim te ozlijediti..." Nasmijao se, još je više obožavajući zbog njezine brižnosti. "Dođi ovamo", rekao je obavivši joj zatiljak rukama i povukavši je dolje na izloženi stup njegova vrata. "Zarij svoje zube u mene, Elise. Napij se." Nagnula se nad njim, tijela su im još uvijek bila spojena, a oči prikovane jedno za drugo. Dah joj je vrelo klizio preko njegova obraza dok se spuštala. Tople usne bile su joj pritisnute ispod njegova uha i razdvojene. Osjetio je vlažan jezik, a onda tvrd rub njezinih zubi kad je namjestila usne nad njegovom žilom. Onog trena kad je zagrizla, Tegan umalo da nije eksplodirao u njoj. Probila mu je kožu oštrim, slasnim bljeskom bola koji mu je natjerao kukove da žestoko poskoče s kreveta. Snažno joj je stisnuo dupe dok se zabijao u nju kad je sisala iz rane koju je napravila. Počela ga je jahati silovito se nabijajući, a zatim se polagano podižući uz njegovo koplje. Ispuštala je mokre zvukove dok je pila tako blizu njegova uha, a njezino stenjanje od užitka i mokro palucanje bilo je nešto najerotičnije što je ikad čuo. Kad je zabacila glavu i vrisnula od raspadajućeg orgazma, Tegan je izgubio svaku nadu u kontrolu. Sjeo je uz nju, ovivši joj noge oko sebe i ne prestajući se zabijati u nju. Držala se za njega dok joj je tijelo podrhtavalo, a val za valom oslobođenja mreškao se oko njegova uda. Prešao je dlanom preko njezine orošene kože, nagnuvši se kako bi kušao zavodljivu oblinu mesa gdje joj se vrat spaja s ramenom. Morao je biti pametniji. Ah, kvragu. Možda je bio dovoljno pametan, ali svejedno je to morao učiniti. Bubnjanje njezina srca pulsiralo je o njegova usta. Tegan ga je slijedio, pomičući usne uz njezin vrat sve dok se nije našao nad nježnim djelićem kože pod njezinim uhom. Zacviljela je kad je odugovlačio jezikom joj ližući arteriju. Očnjaci su mu pulsirali u ritmu njezina srca, svaki vampirski instinkt bujao je od napasti iskušenja. Elisine ruke obavile su mu glavu. "Tegane... O, Bože... učini to." Gricnuo ju je, tek neznatno, samo da kuša njezin nektar. Zauzvrat, ona se nabila dublje na njegov kurac, trljajući se o njega dok joj je drugi orgazam potresao tijelo. Bilo mu je to previše za podnijeti. Jednom joj je rukom okrenuo glavu i spustio usne na njezin vrat. Očnjaci su mu se lako žarili, oštri vršci prodirali su kroz njezinu nježnu kožu poput toplog noža kroz maslac. Kriknula je kad je prvi put povukao iz njezine žile. Tijelo joj se izvilo poput mačjeg u njegovim rukama, a zatim opustilo u malaksalom spokoju kad je napokon počeo piti. I, jao, Bože, kako je samo bila slasna. Usne mu je ispunio iznenadni nalet njezine krvi, miris vrijesa i ruža plavio mu je ćutila. Bio je pohlepan za njom, nije se mogao sjetiti da je ikad osjetio nešto ovako izvanredno kao okus Elise na svom jeziku. Treperavi miris njezine krvi strujao mu je tijelom osvjetljujući ga iznutra. 61

Svakim grozničavim gutljajem iz njezine žile, u Teganu je rasla glad za njom. Požuda koju je dosad osjećao za Elise bila je tek blijedi nagovještaj želje koju je sad osjećao. Posesivnost se sručila na njega poput oluje. Urlikao je od potrebe za ovom ženkom - sad nepovratno njegovom. Neporecivo. Gurnuo ju je dolje ispod sebe i dao oduška probuđenoj zvijeri u sebi. Elise se samo mogla držati za Tegana kad ju je prekrio svojim tijelom i vodio je prema raspadajućem orgazmu. Prepustila se osjećaju njegovih dugih očnjaka što su joj prodirali duboko u vrat, žestokom povlačenju njegovih usana dok je sisao njezinu krv u svoje grlo, te tako zapečatio njihovu vezu. Ništa više u njemu nije bilo nježno. Njegova neslomljiva samokontrola nestala je u trenu, i nikad nije vidjela ništa uzbudljivije od Teganova prepuštanja strasti koja ga je preplavila u trenutku kad je prvi put kušao njezinu krv. Nosio ju je na beskrajnom valu užitka, vodeći ljubav s njom sve dok oboje nisu bili zadovoljeni. Kad je bilo gotovo, prešao je jezikom preko rupica koje joj je napravio, zacijelivši ranu nježnim ljubavnim poljupcem. "Jesi li dobro?" upitao ju je, zaronivši prstima u njezinu kosu. "Mhhm." Elise je kimnula, omamljena, ali u isto vrijeme i okrijepljena. "Baš sam jako dobro." Nikad se nije osjećala bolje, zapravo. Iako nije mogla ne primijetiti da joj, kad mu je rekla da ga voli, nije uzvratio. Bilo je malo prekasno da brine o tome, vjerojatno, ali sad kad je zadovoljila najgoru glad, stvarnost se šuljala kako bi opet pomutila stvari. "Nisam izgovorio te riječi dugo vremena, Elise. Mislio sam da ih nikad više neću ponoviti." "Nemoj to raditi." Sjela je i odmaknula se od njega, posramljena što joj je pročitao osjećaje svojim dodirom. "I nemoj misliti da moraš reći nešto slično samo zbog onoga što se maločas dogodilo." "Ne mislim da moram bilo što reći." "Dobro. I molim te, nemoj. Mislim da sad ne bih mogla podnijeti tvoje milosrđe." Posegnuo je i uzeo joj ruku. "Ako ti kažem da sam se razbjesnio kad sam vidio kako ljubiš Reichena, i da više nikad ne želim vidjeti kako ljubiš ni jednog drugog mužjaka, to nije zato što mislim da ti to moram reći." Elise je zurila u njega jedva se usudivši disati. Njegove jantarne oči bile su prodorne dok ju je gledao, zjenice još uvijek sužene od želje. Kad je progovorio, glas mu je bio hrapav, a vršci njegovih očnjaka su bljeskali. "Ne mislim da moram biti ljubazan zbog ovoga što smo upravo učinili, pa ti zato i ne govorim da nisi poput ijedne žene koju sam dosad sreo. Nisam bio spreman na tebe, Elise. Sveca mu... ni blizu." Spustila je pogled na njihove spojene ruke, njegove snažne prste, čvrste i zaštitničke, uvijek tako nježne s njome iako su bile uvježbane za rat i borbu. "Ne bi bilo nimalo milostivo od mene da ti kažem kako se nadam da nikad nećeš poželjeti nijednog drugog onako kako želiš mene." Oporo se nasmijao. "Volim li te? Aha, Bog neka ti pomogne, ali volim te." "Tegane", prošaptala je položivši glavu na njegov obraz. Ugriz koji mu je nanijela već je zacijelio, koža se spojila. Nježno je poljubila crveni biljeg, a zatim mu se zagledala u oči. "Poljubi me opet." Usne su mu se iskrivile u kutu kad ju je povukao u naručje. Tek što su počeli, kadli muklo zujanje natjera Tegana da podigne glavu uz gunđanje. "Što je?" pitala gaje kad je iskočio iz kreveta i dograbio mobitel iz odbačenih hlača. "To je naš prijevoz natrag za Boston. Dogovorio sam let za večeras." Odgovorio je na poziv krutim i ozbiljnim glasom - u trenu ponovno poprimivši ratnički stav. "Aha. Dobro. Zračna luka Tegel. Poslovni terminal. Polazak za sat vremena." Elise je kliznula s kreveta i dotapkala do mjesta gdje je stajao Tegan, nag i veličanstven. Ovila je ruke oko njega pritišćući tijelo o snažne mišiće njegovih leđa. Grickala mu je rame, nasmiješivši se kad je vidjela kako mu se koža naježila duž prelijepih dermaglifova na ruci. Čula je njegov mukli uzdah i nije mogla a da se ne nasmiješi kad je sijevnuo vatrenim pogledom na nju. "Neka let bude za dva sata", uputio je osobu na drugom kraju linije. "Nešto mi je upravo iskrsnulo." 62

Elise je spustila pogled kad se okrenuo prema njoj. Nešto je zaista iskrsnulo - prilično važno, zapravo. Odmaknula se korak unatrag, usnice uhvaćene među zubima dok je Tegan prekidao poziv poluotvorenih očiju uprtih u nju. Odbacio je telefon u stranu. Zatim je navalio.

PETNAESTO POGLAVLJE Elise je spavala tijekom većeg dijela leta za Boston, zadovoljno sklupčana u Teganovu naručju. Rekao joj je da je Poslušnik koji je napao nju i Irinu mrtav, kao i da je taj ljudski umni rob bio samo jedan od nekoliko njih kojima je Marek naredio da je prate. Elise je primila vijesti sa svojom uobičajenom pribranošću, ali Tegan si nije mogao pomoći a da je jače ne zagrli dok je drijemala na njegovu krilu. Marek je bio podmukao neprijatelj. Bio je izvrstan ratnik, nemilosrdan u borbi, često i nepotrebno okrutan. Tegan je dobro poznavao Lucanova starijeg brata, više no jednom povjerio mu je svoj život. Borili su se bok uz bok u drevnom dobu kad je Vrsta još bila u povojima, a nevolje s Krvožednima uobičajena stvar. Marek je bio jedan od prvih članova Reda, ali oduvijek je bio odmetnik. Nije izvršavao zapovijedi mlađega brata - Lucan je bio osnivač Reda i rođeni vođa, dvije svari koje Marek, činilo se, nije mogao prihvatiti. Nestrpljivost i arogancija bile su Marekove najsnažnije osobine koje su ga sprječavale da dobije poštovanje koje je smatrao da zaslužuje. Činjenica da se toliko dugo pritajio - mislilo se da je mrtav nekih šest stoljeća - sve kako bi se pojavio u Bostonu s očitim planom da uništi Red, upozoravala je na to da se Marek nekako naučio čekati svoju pnliku. Pokazao je golemo strpljenje skrivajući se toliko dugo, i Tegan nije sumnjao da je taj vampir dobro iskoristio sve te godine. Imao je plan koji je polako, ali sigurno, provodio. Ime Dragos koje se odjednom pojavilo, kao i Odolfove šifrirane škrabotine, nagovještavalo je da je riječ o nevolji koja seže u davnu prošlost. Tegan je otvorio dnevnik i ponovno pročitao zagonetni ulomak. Morao je govoriti o nekoj lokaciji, ali kojoj? I zašto je bila važna? Tamo se krije, izvalio je Odolf. Tegan nije mislio da se to odnosi na Mareka. No, bi li mogla biti riječ o Dragosu? Ili nekome drugome tko se još nije ni ukazao na radaru Reda? Ma što Marek imao na umu, i koju god tajnu skrivali Petrov Odolf i njegov brat, nije slutilo na dobro. Kad je mlažnjak dotaknuo tlo u Bostonu, Tegan je nazvao sklonište i rekao Gideonu neka dogovori sastanak s ostalima. Pronaći će Mareka, u koju god rupu da se skrio, i pobrinuti se da Red uvijek bude jedan korak ispred njega. Sudeći prema posljednjem izvješću iz Berlina, jedan od njegovih Poslušnika bio je mrtav. Marek je bio izvan sebe jer je izgubio još jednog od svojih pijuna i mogao se samo nadati da se ovaj pošteno napatio u posljednjim trenucima života budući da nije obavio zadatak. Divljaštvo kojim je smaknut nije ostavljalo mjesta dvojbi da je doista duboko patio, tijelo mu je bilo izmrcvareno i okrvavljeno gotovo do neprepoznavanja. A ta je činjenica sama po sebi bila iznenađenje imajući na umu da je Poslušnikov krvnik sasvim sigurno bio Tegan. Ubio je Poslušnika kojeg je Marek poslao da se riješi ženke iz Utočišta tame — ali ne onom besprijekorno hladnom učinkovitošću po kojoj je ratnik bio poznat, nego s očitim gnjevom. Tegan je ubio iz osvete. To što je učinio kao čin odmazde zbog ženke moglo je značiti sama jedno: Teganu je bilo stalo do nje. Marek nije mogao dočekati priliku da iskuša slabosti toga ratnika. Umalo je već jednom uništio Tegana zbog njegove ljubavi prema ženki; kakvo bi mu tek bilo zadovoljstvo iskoristiti ovu novu ljubav kako bi ga konačno dokrajčio, jednom zauvijek. A kakvo bi mu tek zadovoljstvo bilo dokrajčiti sve članove Reda i napokon zauzeti tron vladara Vrste. Radio je na tome cijelo ovo vrijeme. Bio je to plan koji je zahtijevao više strpljenja nego što je Marek mislio da ga ima u sebi. Sanjao je stoljećima o svojoj krunidbi, još od trenutka kad mu je Dragos povjerio moćnu, ukletu tajnu. Ustao je od stola i prišao visokom prozoru s pogledom na mjesečinom obasjanu dolinu u daljini. Drveće je ovdje bilo gusto poput srednjovjekovne šume. Krajolik ga je podsjetio na drevno doba, a misli su mu odlutale u davnu prošlost Reda. U to je vrijeme rat bjesnio među vampirskom rasom. Očevi su jurišali na sinove, samo što su očevi u tom scenariju bili banda opakih izvanzemaljaca - Drevni, stvorovi s drugoga svijeta koji su došli na Zemlju tisućljećima prije i hranili se ljudskom krvlju kako bi preživjeli. Njihovi kasniji potomci, hibridi nastali iz sjemena izvanzemaljaca i oplođeni u utrobama ljudskih majki, osnovali su prvu generaciju Vrste. 64

Marek, Lucan i Tegan bili su među onim rijetkim sinovima Prve generacije. Iz prve su ruke svjedočili divljaštvu koje su Drevni provodili nad ljudskim bićima, pokoljima nad čitavim selima, životima izgubljenima zbog zvjerske gladi vampira. Pokolji nisu nikad uznemiravali Mareka onako kao njegova mlađeg brata. Dok je Lucan prezirao užas koji su sijali Drevni, Marek je često i sam uživao u zvjerstvima. Osjećaj moći nad izbezumljenom panikom i ubijanje bez ustezanja bili su opojni i više no jednom pitao se zašto Vrsta jednostavno ne bi porobila ljude i zavladala planetom. Marek je sijao to sjeme nezadovoljstva među Drevnima već neko vrijeme prije nego su mu svi planovi odletjeli u vjetar. U ludilu krvožeđe, njegov je izvanzemaljski otac lišio života Marekovu i Lucanovu majku. Stvor ju je zaklao, a Lucan je, u ime pravde, vampira zauzvrat lišio glave. S tim ubojstvom Drevnog, Lucan je objavio rat nekolicini preostalih poput njega i svima koji su im služili. Lucan je osnovao Red povukavši i Mareka sa sobom, zajedno s Teganom i petoricom drugih pripadnika Prve generacije koji su se zavjetovali da će stati na kraj masovnim pokoljima i početi novu eru Vrste. Kakvi plemeniti, uzvišeni ciljevi. Marek je jedva uspio suspregnuti posprdan hihot, čak i sad. Nije bio jedini iz Reda koji se grozio Lucanove vizije mirnog suživota s ljudima. Još je jedan ratnik, Dragos, povjerio Mareku kako ima sasvim drukčije zamisli o budućnosti Vrste. Što je bilo još zanimljivije, zapravo je već bio poduzeo korake da osigura takvu budućnost. Dok je Red vodio rat protiv preživjelih Drevnih proganjajući ih jednog po jednog u borbi koja je trajala godinama, jedan od tih ubojitih stvorova ostao je na životu. Dragos i njegov izvanzemaljski otac sklopili su savez. Umjesto da ubije vampira, Dragos mu je pomogao da se skrije. Tek nakon nekog vremena, nakon što je Dragos bio smrtno ozlijeđen u borbi, odlučio je prenijeti Mareku svoju tajnu. Ali gad je nije želio u potpunosti odati. Dragos je odbio dati Mareku lokaciju kripte gdje je Drevni spavao u stanju produljene hibernacije. Marekov je gnjev zbog tog propusta bio strahovit. Stavio je oštricu na Dragosov vrat i jednim žestokim zamahom poslao vampira - ali i ključni dio informacije - u grob. Marek je nakon toga otišao do jedine osobe koja bi mu mogla biti od koristi: Dragosove Prasestre, Kassije. Ali ženka je bila lukava, i u trenutku kad je njezin partner skončao pod Marekovom rukom, očito je znala da će i nju zadesiti ista sudbina. Dok je Marek dospio do Dragosova dvorca ne bi li iscijedio informaciju iz nje, Kassia gaje preduhitrila oduzevši sebi život. Od tog trenutka Marek je na umu imao samo jedno — dokopati se Dragosove tajne. Zbog nje je mučio i ubijao. Odavno je već odbacio svoju čast, odglumio vlastitu smrt i izdao svoju braću, samo da bude onaj koji će vratiti drevni teror i koristiti ga za vlastite hirove. Napokon, nakon beskrajnog vremena potrage, nedavno je nabasao na prvi istinski koristan trag: zvao se Odolf, iz obitelji Vrste iz drevnog doba koja je bila povezana s Dragosovom družicom Kassijom. Predala im je nešto od neprocjenjive vrijednosti prije svih tih stoljeća, ali Marek nakon svih muka još nije dobio odgovore na pitanja. A sad se Red svakim časom opasno približavao istini. Marekova se čeljust stegnula na samu pomisao. Nije se ovoliko mučio ni ovoliko čekao kako bi dopustio da mu tek tako klizne iz ruke. Odbijao je pomisliti da postoji i najmanja mogućnost za takvo što. Pobijedit će. Prava bitka tek je počinjala. Nekoliko minuta nakon što su stigli u sklonište, Tegan je otpratio Elise do odaja kako bi se mogla istuširati i opustiti, pa krenuo u tehnički laboratorij gdje se Red okupio na njegov zahtjev. Kad je ušao unutra, Lucan mu je kimnuo sa svog mjesta pokraj Gideona, uz stol s računalima. Niko, Kade i Brock sjedili su za stolom u sredini sobe, a dvojica su se novaka dobro uklopila dok su razmjenjivala šale s Danteom i Chaseom o tome koliko je tko ovog tjedna dokrajčio Krvožednih i tko od njih ima oštrije oko.

No pogled na Rija natjerao je Tegana da mu se usta razjape od iznenađenja i zadovoljstva. Španjolac je bio naslonjen na zid laboratorija, izdvojen od drugih, smrknut, ali pribran i odlučan. Podigao je bradu kako bi pozdravio Tegana, a strana lica pokrivena ožiljcima zategnula se od njegova mračnog osmijeha. Nekoć živahne topazne oči sad su bile krute, mračne kao grob. Tegan je pogledao svoju braću, od kojih su se neki borili uz njega stoljećima, a drugi su se tek trebali dokazati, i nije mogao a da ne osjeti ponos što je u njihovim redovima. Dugo je vremena mislio da je sam u ovom ratu. Jasno, Lucan i drugi uvijek su mu čuvali leđa, kao i on njihova, ali Tegan je svaku bitku vodio kao da je bila samo njegova. Svaki je dan živio koprcajući se u vlastitoj mračnoj izolaciji... sve dok ga odvažna ljepotica nije naučila da se ne plaši svjetlosti. Sad kad ju je pronašao, želio se pobrinuti da tmina koju je poznavao nju nikad ne dotakne. A to je značilo da je mora čuvati od Mareka. "Kakva je situacija s Petrovom Odolfom?" upitao je Lucan kad je Tegan spustio putnu torbu s opremom na stol. "Većinu vremena je u mahnitom stanju, a ostatak vremena je katatoničan." Tegan je izvukao rukom ispisane stranice koje je dobio od Irine. Predao ih je Lucanu. "Prije nego što je postao Krvožedni, Odolf je pisao nešto opsesivno i potajice. Navodno je i njegov brat, koji je također postao Krvožedni malo prije njega, bio opsjednut sličnom navikom. Izgleda li ti ovo poznato?" "Sranje. Isto ono što smo pronašli u dnevniku koji traži Marek." Tegan je kimnuo. "Odolf je govorio neke čudne stvari u rijetkim trenucima razuma. Kad smo ga Elise i ja pitali što znači zagonetka, rekao je: "Tamo se krije." "Tamo se krije tko?" upitao je Gideon uzevši stranice od Lucana i na brzinu ih proučivši. Pročitao je jedan stih naglas. "Odnosi li se ovo na nekakvu lokaciju?" "Možda. Odolf nam nije rekao. Možda ni sam ne zna." Tegan je slegnuo ramenima. "To je sve što nam je dao, nakon toga je samo počeo nesuvislo baljezgati. Nismo uspjeli ništa više doznati." Dante se uspravio iz svog opuštenog položaja za stolom treskom spustivši noge na pod. "Što god značilo, dovoljno je važno da privuče Marekovo zanimanje. Iz toga ne može ispasti ništa dobro." "K tome, voljan je ubiti svakoga tko mu stane na put", dometnuo je Tegan. "Nakon što je otkrio da smo u Berlinu, izdao je naredbu nekima od svojih Poslušnika u gradu da ubiju Elise. Jedan od njih gotovo je i uspio u tomu." "Pasji sin", prosiktao je Lucan, a lice mu je otvrdnulo od bijesa. "Ozlijedila je ološa i, srećom, uspjela pobjeći. Te sam ga noći dokrajčio." Tegan je osjetio Chaseov pogled s drugog kraja prostorije, te okrenuo prema njemu iskreni pogled. "Elise mi je postala... vrlo draga. Ne namjeravam dopustiti da joj se bilo što loše dogodi. Dao bih život da bude na sigurnom." Chase ga je dugo promatrao, a onda ukočeno kimnuo. "Što je s glifovima koje si pronašao u dnevniku? Taj simbol je pripadao jednom od prvih ratnika, nije li - mužjaku Prve generacije po imenu Dragos?" "Točno", rekao je Tegan. "Mora postojati poveznica, ali nisam siguran što bi to moglo biti. Znam da je Dragos mrtav. Lucan to može potvrditi jer je vidio njegovo tijelo." Vođa Reda kimne glavom u znak potvrde. "I njegova ga je Prasestra također vidjela. Očito je prizor njezina mrtvog partnera bio previše za Kassiju. Iste noći je sebi oduzela život." Nikolaj je zagunđao: "Dakle, s čime ovdje imamo posla? Naša verzija Romea i Julije, prolupane riječi u zagonetkama, tajnoviti glif načrčkan na marginama pljesnive stare knjige, i nekako usred svega toga - Marek." "Dođi do Mareka i počet ćeš dobivati odgovore", ubacio je Dante, glasa muklog i opakog. Tegan je kimnuo. "Točno. No najprije ga moramo pronaći." "Nemamo nikakve tragove", rekao je Gideon. "Nestao je duboko pod zemljom još otkako smo nabasali na njega prošloga ljeta." "Onda ćemo ga uhvatiti kao crva, jer to i jest", zarežao je Rio. "Izvadit ćemo iz zemlje toga pasjeg sina i spržiti ga." Tegan je dobacio pogled Lucanu koji je strpljivo i šutke slušao razgovor. Usred diskusija o neprijateljima i budućim bitkama, katkad je bilo lako smetnuti s uma da je Lucan Marekov brat. "Jel to štima?" 66

Srebrni pogled koji je gledao ravno u Teganove oči bio je nepokolebljiv. "Što god Marek naumio, moramo ga zaustaviti. Nije pitanje hoćemo li, nego kad. I pod bilo koju cijenu."

ŠESNAESTO POGLAVLJE Elise je čula ženske glasove dok je koračala hodnikom na putu iz Teganovih odaja. Privukli su je prigušeni hihot i ležeran razgovor, podsjetivši je na prijateljstva u kojima je uživala u Utočištu tame kad joj se vlastiti život činio toliko ispunjenim. Iako se sad nije osjećala onako praznom kao proteklih nekoliko mjeseci, još uvijek je u njezinu srcu postojala mala praznina zbog koje joj je nedostajalo da bude dio zajednice. Nije znala što druge ženke misle o njoj. Iako joj se činilo da su prošle godine, zapravo je svega nekoliko dana prošlo od sukoba s Teganom ispred ostalih članova Reda, kad joj je otvoreno sugerirao da pronađe dobrovoljnog mužjaka koji će joj davati krv bez svetog zavjeta. Učinio je to samo kako bije odgurnuo od sebe, ali ako su Prasestre ovdje u skloništu čule za to, vjerojatno je bila predmet sažaljenja, ako ne i podsmijeha. Bilo je malo žena u Utočištu tame koje bi je mogle pogledati u oči nakon nečeg takvog. Kad se približila otvorenim vratima prostorije gdje su se okupile družice ratnika, Elise se pripremila na oprezne pozdrave i tiho došaptavanje kad pođe dalje svojim putem. "Elise, dobro došla natrag!" uskliknula je Gabrielle u trenutku kad su je njezine smeđe oči spazile. "Čule smo da ste se ti i Tegan vratili. Zapravo, baš sam te namjeravala potražiti. Želiš li nam se pridružiti?" Žene su upravo objedovale voće i sir poslužene na stoliću nasred udobne knjižnice. Tess je odlagala male tanjuriće i tu je već bio jedan viška za Elise. Savannah je stajala pred vitrinom od tamnog trešnjina drveta, izvlačeći čep iz boce rashlađenog bijelog vina. Pogledala je Elise i nasmiješila joj se dok je točila vino u nekoliko čaša s dugom drškom. "Može malo?" "Okej." Elise je ušla u odaju i prihvatila čašu iz Savannahine ispružene ruke. "Hvala." Nelagoda koju je očekivala je izostala, čim je sjela sa ženama, Elise je bila bombardirana pitanjima o putovanju, o tome što su ona i Tegan uspjeli otkriti, te kako stvari stoje s Petrovom Odolfom i dnevnikom kojeg se Marek tako očajnički želio dočepati. Nisu bile zainteresirane za tračeve i skandal, i Elise se zatekla kako se zadubila u ležeran razgovor s trima inteligentnim i dobro informiranima ženama. Iznijela im je sve što je znala, do posljednjeg im detalja prepričavši posjet rehabilitacijskom centru. Upravo im je kanila reći za pisma koje joj je Irina dala, kadli je Tess spustila čašu s vinom, namrštivši obrve. "Što ti se dogodilo s licem? Imaš masnice." Elise je kimnula, blago dotaknuvši osjetljivi dio na obrazu i čeljusti. "Oh, Poslušnik mi je to učinio." "Moj Bože", dahnula je Savannah, a ista se zabrinutost vidjela i u Gabriellinim i Tessinim očima. "Boli li te?" upitala je Tess obišavši stol i kleknuvši pokraj Elise. "Jest u početku. Sad više nije tako strašno." "Daj da vidim." Oprezno je nakrivila Elisinu glavu. Kad je spustila ruku na masnicu, Elise je osjetila toplo brujanje što se širilo sa ženina dlana prema vršcima prstiju. Danteova je družica već jednom iscijelila Elisine rane dodirom, ali zbog toga se ova nije ništa manje divila njezinu daru. Trauma ozljede je izblijedjela, sve dok nije ostao tek neznatan tračak nelagode. Elise se prepustila spokojnom osjećaju koji ju je preplavio kad je Tess povukla ruku. "Tvoja vještina je čudesna." Lijepa žena je slegnula ramenima kao da joj je neugodno zbog pohvale. "Postoje neke stvari koje su iznad moje sposobnosti. Ne mogu ukloniti ožiljke od ozljeda koje su već same od sebe zacijeljele. Neka su oštećenja nepovratna. Shvatila sam to s Riom." Savannah je posegnula i stisnula Tessinu ruku. "On je iznimno napredovao otkako radiš s njime. Sama činjenica da je uopće ustao iz kreveta u najvećoj je mjeri tvoja zasluga." "Ne, njega diže čisti gnjev", rekla je Tess. "To što sam mu uspjela zaliječiti neke fizičke ozljede, puka je slučajnost." "Rio je nastradao u zasjedi Krvožednih prošloga ljeta", Gabrielle je objasnila Elisi. "Bio je prilično gadno ozlijeđen od gelera u eksploziji, ali najgore od svega je bilo to što je otkrio da je njegova Prasestra namjestila zamku Redu." Elisino se srce stegnulo na samu pomisao. "Kako užasno." 68

"Da, bilo je. Eva je izdala Rija i ostale Mareku. Lucan je trebao biti glavna meta eksplozije. Lucan je trebao umrijeti te noći, ali bomba ga je samo ranila. I on i Rio su bili pogođeni, ali Rio je najviše nastradao." Gabrielle je otpila gutljaj vina, pogleda ozbiljnog i zamišljenog. "Bila sam prisutna kad je Eva priznala stoje učinila... i kad je nakon toga sebi oduzela život." "Bili su to tmurni dani", rekla je Savannah. "Bilo je strašno izgubiti Evu na takav način. Mislila sam da mi je prijateljica. Ono što je učinila Riju i ostalima je neoprostivo." "Rio to sasvim sigurno ne želi zaboraviti", dometnula je Tess. "Dante i ja smo zaista zabrinuti za njega. Katkad se pitam je li previše nastradao - znaš, u sebi. Kad radim s njime, postoje trenuci kad imam osjećaj da gledam u granatu koja samo što nije eksplodirala." Savannah se kiselo nasmije. "Zamisli samo kad pored njega Tegan izgleda normalan i prilagođen." Elise je spustila pogled osjetivši kako joj obrazi gore na spomen Tegana. Kad je ponovno podignula pogled, otkrila je da je Gabrielle promatra. "Nije bio tako strašan u Berlinu, zar ne? Nikome nije lako biti pokraj njega." "Ne. Ne, bio je zapravo dobar", rekla je Elise ustavši u njegovu obranu. "Bio je drag i zaštitnički nastrojen... no, i strahovito kompliciran. On je najnapetija osoba koju poznajem. Ali i... toliko mnogo više od onoga što drugi misle." Osjetila je kako je prostorijom zavladao muk. Tri para ženskih očiju sad su bila uprta u nju, svaka je družica zurila u nju kao da joj je licem buktjela vatra. "Elise", rekla je Gabrielle polako, očiju sjajnih od razumijevanja. "Zar ste ti i Tegan... stvarno?" Prije nego stoje uspjela promucati priznanje, bila je povučena u sretan ženski zagrljaj. Druge su joj dvije također naizmjence čestitale, u trenu je i radošću prihvativši u taj krug sestrinstva. I tada, kroz vlažan, zamagljen pogled Elise je prvi put krajičkom oka opazila tapiseriju koja je visjela na suprotnom zidu knjižnice. Boje su bile očaravajuće, prikazujući viteza na konju, bogato kao da je oslikan na platnu. Zamršeni vez bio joj je nevjerojatno... poznat. I nedvojben. Vidjela je sličan komplicirani vez kod Irine Odolf. Ručni rad u koji je bila umotana hrpa pisama koje je Irina pronašla. "Taj vez", rekla je, jedva uspijevajući doći do daha. "Odakle je?" "Lucanov je", rekla je Gabrielle. "Napravljen je za njega u četrnaestom stoljeću. Još davno, kad je Red bio tek u začecima." Elisin puls tukao je u uzbuđenom ritmu. "Tko ga je izradio, znaš li?" "Ovaj, žena po imenu Kassia", rekla je Gabrielle. "Bila je Prasestra jednog od prvih članova Reda. Lucan kaže da je njezin dar za vezenje bio nenadmašan, što se može vidjeti i iz ove tapiserije. Prema njegovim riječima, ovo je bio njezin posljednji rad, i zasigurno najljepši. To je Lucan na ratnom konju..." "Smijem li je pogledati?" upitala je Elise ustavši i prišavši kako bi pobliže pogledala. Na brdu u daljini, iza viteza na pastuhu, dvorac je gorio pod slabašnim sjajem mjeseca. Mladog mjeseca. A ispod konjskih kopita bila je utabana ledina, s dubokim tragovima u zemlji. dvorac i zemlja spojit će se pod mladim mjesecom Čudna zagonetka Petrova Odolfa vrtjela joj se mislima. Nije moglo biti to... nije li? Elise je prešla rukom preko nježnih bodova detalja na rubu tapiserija. Svaka je očica bila izvezena s tako očitom pažnjom. A u donjem desnom kutu bio je izvezen tkaljin znak - simbol Prasestre, baš kao i onaj na vezu koji joj je pokazala Irina. Je li tu negdje bila skrivena poruka? Čitavo ovo vrijeme? "Što je bilo, Elise?" Gabrielle joj je prišla. "Nešto nije u redu?" Elisino srce je snažno kucalo. “Je li u redu ako ovo skinemo sa zida?" 69

"Valjda... da, naravno." Popela se na naslonjač smješten uz tapiseriju i posegnula kako bi podignula ručni rad s kvačice na zidu. Gabrielle je vješto držala tapiseriju u ruci. "Što želiš da učinim s njom?" "Polegni je, molim te." "Raspremit ću stol", rekla je Savannah, pa su ona i Tess na brzinu uklonile jela i posuđe kako bi napravile mjesta. "Okej, izvoli." Elise je pratila Gabrielle dok je rasprostirala tapiseriju. Jedan je trenutak šutke proučavala rad prisjećajući se ostatka zagonetnih stihova. na istočnu granicu pogled okreni jer u križu je istina "Voljela bih nešto pokušati. Morat ću presaviti tkaninu, ali obećavam da ću biti vrlo pažljiva." Na Gabriellino kimanje u znak pristanka, Elise je prinijela gornji rub tapiserije prema središtu crteža, zatim podignula donji rub i preklopila ih tako da su se spojili dvorac i zemlja pod Lucanovim likom. "Dvorac i zemlja spojit će se pod mladim mjesecom", mrmljala je gledajući kako dva spojena dijela crteža pružaju sasvim novu sliku. "Izgleda mi kao nekakav planinski lanac", rekla je Tess kad je izdvojeni oblik stijene postao uočljiv u vezu. "Kako si znala da to treba učiniti?" "Dnevnik sadrži neke čudne stihove, nekakve neobične riječi kojima je Petrov Odolf postao opsjednut u tjednima prije nego stoje poludio od krvožeđe i postao Krvožedni. Moj Bože... ovo mi djeluje kao slagalica koju nikad nećemo uspjeti riješiti." Gabrielline se oči rašire. "Misliš da je ova tapiserija na neki način povezana sa svime?" "Mislim da mora biti", prošaptala je Elise. Vratila je pogled dolje na presavijeni crtež. "Na istočnu granicu pogled okreni... Možda da okrenemo tapiseriju nalijevo?" Okrenula je vez za devedeset stupnjeva, tako da je gornji rub bio okrenut prema istoku. Presavijena sredina sad je stajala okomito. A u crtežu se ukazao još jedan prizor, onaj koji nije bio vidljiv sve dok nije stavljen pod ovaj novi kut. Blijedi obris križa bio je uvezen u tapiseriju, a u njegovu je središtu bila jedna jedina riječ ispisana u nitima. "Praha", Elise je naglas pročitala, preneražena što je jedan drevni glas najednom progovarao kroz svilu i platno ručnog rada. "Tajna, koja god da je, nalazi se u Pragu." "Ovo je nevjerojatno", dahnula je Savannah. Posegnula je i prešla jagodicama prstiju preko skrivene riječi. Čim je dotaknula očice, ženka je povukla ruku kao da je dotaknula vatru. "O, moj Bože." Njezine tamnosmeđe oči bile su preplašene i razrogačene. Ponovno je pritisnula ruku na platno, držeći je tamo u mukloj tišini. "Savannah, što osjećaš?" Kad je najzad progovorila, bila je bez daha od užasa. "Ova tapiserija skriva još pokoju tajnu."

SEDAMNAESTO POGLAVLJE Ratnici su se pripremali za noćnu ophodnju kad su se staklena vrata tehničkog laboratorija glatko otvorila i četiri prelijepe žene žurno ušle unutra. Elise i Gabrielle nosile su tapiseriju iz Lucanove knjižnice; Tess i Savannah bile su odmah iza njih s ozbiljnim izrazom na licima. Savannah se doimala naročito ozbiljnom, usana stisnutih u ravnu crtu. Šake je stezala i opuštala na bokovima dok je hodala. Tegan je susreo Elisin tjeskoban pogled. "Što se događa?" "Tapiserija", rekla je dok su ona i Gabrielle rasprostirale ručni rad preko stola za sastanke. "Mislim da smo otkrile na što se odnosi Odolfova zagonetka." "Šališ se?" "Ne." Njezin ozbiljan izraz lica govorio je da ne donosi dobre vijesti. Tegan i ostali ratnici okupili su se oko žena. "Okej. Da vidimo što imamo." Gledao je, zaprepašten i ponosan, dok je ona recitirala svaki tajanstveni stih i prema tome presavijala vez. Bilo je nevjerojatno, i sad tako očito kad im je Elise predočila. Na tapiseriji su se ukazivali prikazi koji su se točno podudarali sa svakim naizgled besmislenim stihom. Kad je dovršila, Elise se odmaknula korak unatrag i razotkrila sasvim novi crtež — onaj koji je Kassia skrila u nitima dok je vezla rad prije svih tih godina. Susrela je Teganov znatiželjan pogled. "Kad sam bila u Irininoj kući, pokazala mi je jedan ručni rad koji je bio izrazito detaljno izvezen. U sebi je također skrivao tajni crtež. Kad sam maločas vidjela ovu tapiseriju, znala sam da ju je izvezla ista ruka. Što sam je više gledala, više sam se pitala ima li nešto u njoj." Tegan se nasmiješio. Fućkalo mu se što su svi vidjeli kako je privlači u naručje i s ljubavlju joj ljubi čelo. "Odličan posao." "Poznajem taj planinski lanac", rekao je Lucan kad je proučio prizor. Tegan je kimnuo, također prepoznavajući izdvojeni oblik koji se protezao sjeveroistočno od Praga. "Nije daleko od područja gdje je većina pripadnika Vrste u to vrijeme obitavala." "Dakle, ovo bi trebala biti neka vrsta karte?" upitao je Rio. "Ako jest, što tražimo?" "Nije što, nego koga." Savannahin blagi glas privukao je pažnju ostalih. "Tapiserija ukazuje na lokaciju gdje je Dragos nekog sakrio. Vampira koji mu je bio otac." "Isuse Kriste." Tegan nije znao koji je od ratnika promrsio kletvu, ali svaki od njih morao je shvatiti težinu Savannahinih riječi. "Dragosova Prasestra izvezla je ovaj rad posebno za mene", umiješao se Lucan smrknuto. "Želiš kazati da je Kassia namjerno skrila tu poruku? Zašto? I zašto mi dovraga nije jednostavno došla i rekla o tome?" "Zato što se bojala", rekla je Savannah. "Bila joj je povjerena strašna tajna, a ona se bojala što bi se moglo dogoditi ako je oda." Gideon je pogledao svoju družicu. "Sve si to iščitala iz ovog platna, dušo?" Savannah je kimnula. "Ima toga još. I nije dobro." "Reci nam", mračno je rekao Lucan. "Što god možeš iščitati iz ovoga, moramo znati." Prostorijom je zavladao muk kad je Savannah posegnula i položila ruke na tapiseriju. Jedinstveni dar psihometrije te Prasestre već je bio od koristi Redu u prošlosti, ali svi koji su je promatrali dok je upijala emocionalnu povijest rada zamukli su, itekako svjesni da nikad kao sad nisu trebali njezin posebni talent. "Kassiju je izjedalo ono što je znala, ali Dragos ju je držao na oku i bila je svjesna da će njezin partner znati ako oda tajnu. Mogao bi premjestiti ono što je krio na neko drugo mjesto, a onda ne bi bilo nade da se ispravi ono što je učinio." Savannah je sklopila oči usredotočivši se. "Kassia nije imala s kime podijeliti svoj teret - čak ni sa svojom najbliskijom prijateljicom, Sorchom." Tegan je osjetio kako mu se čeljust steže na spomen ljupke djevojke koja je tako strašno skončala njegovom krivnjom. Kao da mu želi poručiti da razumije što osjeća, Elise nježno spusti ruku na njegovu. Dodir joj je bio blag i suosjećajan, a njezin mekani pogled prožet nježnošću. Savannah je nastavila: "Kad je Lucan zamolio Kassiju da izveze ovu tapiseriju, shvatila je da možda postoji način kojim bi ga upozorila na ono što je učinio Dragos. Zato je, vezući dar za Lucana, umetnula tragove i molila se da će ih jednog dana otkriti, prije nego bude prekasno." 71

"Što je Dragos učinio?" upitao je Lucan, a njegov je duboki glas odzvanjao tišinom laboratorija. "Kako je, dovraga, uopće počeo tu prevaru?" Dugo vremena Savannah nije progovorila. Polako je povukla ruke, a kad se okrenula sučelice vođi Reda, njezine lijepe crte lica bile su smrtno ozbiljne. "Kad si objavio rat posljednjima od Drevnih - samo nekoliko mjeseci prije nego što je nastala ova tapiserija - Dragos i izvanzemaljski stvor koji gaje začeo sklopili su savez. Dragos je pomogao ocu da pobjegne u planine umjesto da je ostao i borio se s tobom i ostatkom Reda." Lucan se mračno mrštio, a bijes je kuljao u njegovu mirnom stavu. "Dragos i nekolicina drugih borili su se protiv onih koji su im bili očevi. Dragos je bio jedini koji je živ izišao iz sukoba. Bio je, doduše, opasno ranjen..." "Sve je to bio dio njegove prevare", rekla je Savannah. "Kad su poubijali ostale, Dragos je pomogao ocu da se skrije u zaštićenu kriptu koja je bila posebno za njega izgrađena u planinama u okolici Praga. Dragosu je upravo otac nanio rane, ali samo kako bi mu pomogao da zataji istinu o onome što se zaista dogodilo. Plan je bio ostaviti Drevnog u stanju hibernacije dok on ne riješi ostalo s Redom. Tada bi se Drevni probudio kako bi se mogao ponovno hraniti i začeti novu generaciju potomaka Vrste." "Sveca mu", promrmljao je Gideon skinuvši svoje svijetlo-plave naočale i protrljavši oči. "Je li Kassia znala da je Dragos imao priliku vratiti se i osloboditi gada?" Savannah je odmahnula glavom. "Mislim da nije. Nisam iščitala ništa što bi upućivalo na to da je znala ishod. Dragos joj je rekao gdje se kripta nalazi i zato je to ušila u tapiseriju. Željela je da Lucan ima trag ako se njoj nešto dogodi." "O, Lucane", rekla je Gabrielle obgrlivši ga rukama. "Postoji... još nešto", nastavila je Savannah. "Dijete. Kassia je bila trudna dok je vezla ovu tapiseriju. Dragos je bio u borbi gotovo godinu dana - toliko dugo da je ona u tajnosti rodila sina i poslala ga da živi s drugom obitelji prije nego se Dragos vrati. Odbijala je da njezino jedino dijete bude žrtva toga zlokobnog saveza njezina partnera, pa je poduzela korake ne bi li zaštitila dijete i pružila mu sigurniju budućnost." "Dajte da pogodim ime obitelji kojoj se Kassia obratila za pomoć", otegnuo je Gideon. Savannah je kimnula. "Odolf." "Znate", umiješao se Kade, "čuo sam da u pravim uvjetima Drevni mogu hibernirati generacijama." "Pokušaj radije sa stoljećima", rekao je Tegan misleći na zvjerske izvanzemaljce koji su začeli njega i ostatak prve generacije Vrste. "Koliko znamo, taj posljednji preživjeli Drevni još je uvijek tamo, zakopan negdje u okolici Praga i čeka da bude oslobođen." "Kriste", prosiktao je Dante. "Svijet bi bio jedno sasvim drukčije mjesto kad bi se takvo zlo ponovno oslobodilo." Niko je coknuo jezikom. "A što ako netko ima na umu povezati se s takvom smrtonosnom silom? Kao na primjer Marek..." "Ne možemo si priuštiti takav rizik", rekao je Lucan. "Dakle, čini se da moramo odvući guzice u Prag i vidjeti što se dade otkriti." "Reichen je samo nekoliko sati udaljen od Praga", rekao je Tegan. "Ponudio nam je pomoć kakva nam god bude potrebna." Lucan je suzio pogled promislivši o tome. "Je li pouzdan?" "Aha", rekao je Tegan kimajući sa sigurnošću. "Mogao bih se zakleti u njega." "Onda ga nazovi. Ali svedi pojedinosti na minimum. Neka samo zna da smo na putu tamo i da će nam trebati prijevoz. Možemo se sastati s njime na Tegelu." "Zar ne bismo trebali otići ravno u Prag umjesto da se s njime nalazimo tamo?" upitao je Brock. Tegan je odmahnuo glavom shvativši Lucanovu taktiku. "Reichenu se možda može vjerovati, ali ne znamo za druge oko njega. Marek je već svjestan da imamo neke interese u Berlinu. Nema smisla da mu odamo i za Prag." Lucan je kimnuo. "Informirat ćemo Reichena nakon dolaska." "Dobro", rekao je Gideon. "Dogovorit ću let za večeras."

Nije bilo onog uobičajenog junačenja dok se laboratorij praznio, a ratnici se stali pripremiti za zadatak pred njima. Tegan bi obično otišao sam u svoje odaje i u miru promislio. Pomislio je da bi to vjerojatno trebao učiniti i sad, ali onda je Elise ispreplela prste s njegovima kad su njih dvoje zastali u hodniku. "Jesi li dobro?" upitala ga je pogleda ozbiljnog vjerojatno kao i stoje bio i njegov. "Ako želiš ostati nasamo, ili moraš nešto učiniti..." "Ne. Ne moram." Pomislio je povući riječi i provaliti joj nekakvu glupost kako mora negdje poći. Ali nije pronalazio riječi. I shvatio je kako joj ne može pustiti ruku. Otići će za nekoliko sati, a izgledi su bili prilični da se više ne vrati. Ovaj put je odlazio samo s jednim ciljem: osobno dokrajčiti Mareka. Makar da i sam usput pogine. Tegan je bio više nego spreman osvetiti se Mareku, i na ovaj ili onaj način, taj će pasji sin skončati. "Dođi", rekao je Elisi podigavši joj bradu kako bije poljubio. "Postoji samo jedno mjesto na kojem trenutačno želim biti." Elise i Tegan su ostatak dana proveli u njegovim odajama vodeći ljubav i, činilo se, izbjegavajući razgovarati o budućnosti. Znala je da su ga snažno pritiskale tajne koje je otkrila tapiserija — kao i sve članove Reda — ali Tegan se doimao posebno udaljen kako se sumrak približavao i skupina se pripremala na odlazak. Nekako se povukao u sebe, kao da je već bio otišao, boreći se s avetima neprijatelja koji su ga tako dugo proganjali i koji su napokon morali biti istjerani. Njegov poziv Reichenu ranije tog dana donio mu je uznemirujuće vijesti: Petrov Odolf je pao u još dublju krvožeđu i nije bio dobro. Vijesti iz rehabilitacijskog centra govorile su da mu se stanje naglo pogoršalo u satima nakon njegova i Elisina posjeta. U neko doba noći, spopali su ga divljački napadaji i napao je jednog od čuvara umalo ga ne ubivši na vrhuncu gnjeva. Tegan je bio sumnjičav što se tiče izvješća doktora Kuhna. Nije vjerovao tom ravnatelju centra i, prije nego stoje prekinuo vezu s Reichenom, uputio je mužjaka iz Utočišta tame neka dozna više pojedinosti o stanju Krvožednog. "Budi oprezan", rekla mu je Elise kad su izlazili iz njegovih odaja kako bi se sastali s ostalima u glavnom dijelu skloništa. Tegan je zastao i strastveno je poljubio, ali pogled mu je bio odsutan. "Volim te", rekla je pomilovavši ga po licu i nastojeći potisnuti zabrinutost koja joj je lamatala u grudima poput ptice zatočene u kavezu. "Bolje ti je da mi se što prije vratiš, razumiješ li? Obećaj mi." Zvukovi razgovora drugih ratnika u hodniku privukli su mu pažnju. Oružje i oprema su zveckali, duboki muški glasovi brujali su odbijajući se o mramorne zidove. Zvao gaje njegov svijet, dužnost na koju se zakleo još puno prije nego što je ona bila rođena. "Tegane, obećaj mi", rekla je prisilivši ga da je pogleda. "Nemoj se junačiti." Kut njegovih usana iskrivio se dok se cerio. “Ja da se junačim? Nema šanse." Nasmiješila se zajedno s njime, ali stopala su joj bila drvena dok su koračali hodnikom prema članovima Reda koji su ga čekali. Svi su se već okupili. Elise se susrela s ozbiljnim pogledima ostalih žena. Tess i Gabrielle bile su privijene uz svoje partnere dok se približavao trenutak odlaska. Dogovorili su se da Gideon ostane u skloništu odakle bi mogao nadgledati operaciju i biti dodirna točka s ostalima dok su na terenu. Najveće iznenađenje od svih bio je Rio. Oporavljeni ratnik bio je odjeven u borbenu odjeću i čekao zajedno s ostalima, a pogled u njegovim topaznim očima bio je prepun bijesa. Mišićavo mu je tijelo širilo čistu pakost vrelu i nasilnu - i Elise je odjednom spoznala Tessinu brigu zbog njega. Izgledao je zastrašujuće, čak i ovako dok je samo mirno stajao. Elise se othrvala nagonu da čvršće stisne Teganovu ruku kad je osjetila kako mu se dlan opušta dok se pripremao pridružiti svojoj braći. Bože, nije ga željela pustiti. Sad kad su tek pronašli jedno drugo. "U redu", rekao je Lucan pogleda čvrstog dok je gledao svakog ratnika ponaosob. "Ajmo to obaviti." 73

OSAMNAESTO POGLAVLJE Andreas Reichen je čekao s dva Mercedesova terenca na asfaltu zračne luke Tegel kad su članovi Reda sletjeli u Berlin. Tegan ga je na brzinu upoznao s ostalima i ratnici su ubacili svoju opremu u vozila i smjestili se za vožnju prema Reichenovu imanju koje je trebalo poslužiti kao privremena baza. "Čast mi je da vam mogu pomoći", rekao je Reichen Lucanu i Teganu dok su trojica mužjaka trpala u prtljažnik posljednje torbe i oružje, "često sam se pitao kako bi to izgledalo biti među Redom, kao jedan od vas." "Budi oprezan sa svojim željama", otegnuo je Lucan. "Ovisno o tome kako se stvari budu razvijale, ali postoje dobri izgledi da te unovačimo na terenu." "Pokušaj ne biti toliko oduševljen", rekao je Tegan opazivši gorljivi bljesak u očima civila. "Kakvih ima novosti iz rehabilitacijskog centra?" Reichen odmahne glavom. "Gotova priča, bojim se. Ispostavilo se da je Odolfovo stanje prešlo iz lošeg u gore. Još je više pao u krvožeđu - svladale su ga žestoke konvulzije. Čak mu je počela izlaziti pjena na usta. Bolničar s kojim sam razgovarao rekao je da je to vrlo čudno, kao da se Odolf sasvim raspomamio. Nekoliko sati kasnije već su ga odvozili u mrtvačnicu." "Sranje." Tegan je izmijenio poglede s Lucanom dok je u njemu ključao bijes jer je bio svjestan da je iza toga stajao Marek. "Što je s tom pjenom koja mu je navirala na usta? Je li bila ružičasta i zaudarala na trulež?" Reichen se namrštio. "Ne znam. Mogao bih se još raspitati, malo ispipati..." "Nemoj, zaboravi. Ja preuzimam", rekao je Tegan. Lucan je vrlo dobro znao kamo sve vodi. "Ne misliš valjda da mu je netko proturio grimiz..." "Postoji samo jedan način da to otkrijemo. Vraćam se za nekoliko sati." "Tad će već svanuti", upozorio ga je Lucan. Tegan je pogledao mirno tamno nebo, mjesec koji je već dobrano bio u padu prema zapadu. "Onda nam je bolje da prestanemo blebetati kako bih mogao čim prije krenuti. Naći ćemo se svi u Utočištu tame." "Tegane, dovraga..." Čuo je Lucanovu slikovitu kletvu iza sebe, ali već je jurio preko crnog asfalta nestajući između aerodromskih zgrada prema ulici. *** Ravnatelj Heinrich Kuhn bio je u svom uredu u rehabilitacijskom centru. Pisao je otpusno pismo za tijelo njegova netom preminulog pacijenta, kadli odjednom primi izbezumljeni poziv od osiguranja. Netko je preskočio ogradu. Mužjak Vrste - ratnik Prve generacije, sudeći po veličini i snazi - prošao je kroz obje kapije i sad se negdje slobodno kretao unutar ustanove. "Hoću li pucati, gospodine?" pitao je šef osiguranja glasom prožetim tjeskobom. "Nemoj", odvratio je Kuhn. "Ne, mora ostati živ, ali privedite ga po svaku cijenu i dovedite ga meni." Kuhn je spustio slušalicu. Nije ni najmanje dvojio o tome tko je bio uljez. Bio je upozoren da ratnici neće biti daleko jednom kad se proširi vijest o smrti Petrova Odolfa. Zažalio je stoje uopće dopustio ratniku imenom Tegan da se približi ustanovi,kao i onoj ženki iz Agencije. Njegov je posao bio štititi svoje pacijente, od vanjskih utjecaja i od samih sebe. U tome je iznevjerio Petrova Odolfa, i to ponajviše onda kad je pustio posljednjeg posjetitelja. Strah od toga posljednjeg pojedinca bilo je to stoje natjeralo ravnatelja da sad uznemireno korača goredolje po uredu. Nekako, unatoč svemu što je znao da je ispravno, dopustio je sebi da se uplete u prljavu rabotu koja je završila jezivom patnjom te, na koncu, i smrću Petrova Odolfa. Kuhnu je bilo obećano slično iskustvo ne bude li se pokazao korisnim svom novom, ubojitom poznaniku. Možda bi mu bilo najmudrije da se izvuče iz svega prije nego se situacija dalje zahukta. Zora se opasno približavala, a on zbilja nije imao ni najmanju želju sjediti i čekati da mu još veća nevolja pokuca na vrata. Prekasno, pomislio je ni sekundu kasnije. Kuhn nije bio točno siguran kad je osjetio prvu promjenu u komešanju zraka, ali kad se okrenuo prema zatvorenim vratima svog ureda, zatekao se kako bulji u hladne, ubojito zelene oči. "Guten morgen, Her Kuhn." Ratnikov je osmijeh bio leden. "Čujem da imate problema ovdje u vašoj ludari." 74

Kuhn je ustuknuo korak unatrag iza stola. "J-ja... nisam siguran na što misliš." U fluidnom, trenutačnom pokretu, ratnik je skočio na drugi kraj prostorije i dočekao se u čučnju na stolu. "Petrov Odolf je mrtav. Zaboravio si?" "Nisam", odvratio je Kuhn shvativši da se treba podjednako bojati ovog ovdje mužjaka koliko i onog što je ubio Odolfa. "To je žalosno, ali bio je strašno bolestan. Gore nego što smo mislili." Ravnatelj je oprezno kliznuo rukom ispod ruba stola pokušavajući napipati dugme koje bi aktiviralo tihi alarm. Tek što je pomislio na to kadli mu oštri bodež podigne bradu. "Ne bih to učinio na tvome mjestu." "Što želiš?" "Želim vidjeti tijelo." "Zašto?" "Kako bih mogao odlučiti hoću li te ubiti." "O, Bože!" zacvilio je Kuhn. "Molim te, nemoj me ozlijediti! Nisam imao izbora - kunem ti se!" "Kuneš se." Podsmijeh je bio oštar od prezira. Bodež pod Kuhnovim vratom je popustio, ali samo kako bi ga zamijenio stisak snažnih prstiju. Vrućina je putovala njime kroz taj kontakt. Bio je to iscrpljujući osjećaj najezde poput zujanja komaraca u mozgu. Hladne zelene oči što su prodirale kroz njegov razrogačeni pogled suzile su se. "Lažljiva pizdo. Ti i Marek..." Prasak srušenih vrata Kuhnova ureda prolomio se zrakom. Uslijedio je iznenadan rafal, ravnomjerni pucnji koji su dolazili od ni manje ni više nego četvorice naoružanih čuvara kad su uletjeli unutra i otvorili paljbu na Kuhnova napadača. Ratnik je zarežao kad su čuvari pogodili svoju metu. Čim je stisak na Kuhnovu vratu počeo popuštati, ovaj je utekao – što je dalje mogao od snažnog vampira. Promatrao je sa zaprepaštenim olakšanjem kad se ratnik svalio, a zatim otkotrljao sa stola na pod. Rezanje se čulo iz razjapljenih usana, a bešćutne oči su se iskrenule. Kuhn je sad prikupio hrabrost i prišao paloj zvijeri. Zurio je dolje u strelice sedativa koje su mu stršile iz tijela. "Jeste li dobro, gospodine?" pitao je jedan od čuvara. "Da", odgovorio je Kuhn iako se još tresao od sukoba. "To bi bilo dovoljno za sada. Ne želim da ovaj incident uđe u izvješće, razumijete li? Što se nas tiče, nije se ni dogodio. Pobrinut ću se da se uljez ukloni iz prostora." Kad su čuvari otišli, Heinrich Kuhn je izvukao mobitel koji mu je bio uručen dan prije i pozvao jedini broj unesen u uređaj. Kad je mukli glas odgovorio na drugom kraju linije, Kuhn mu je rekao: "Nešto zanimljivo je upravo stiglo. Gdje biste željeli da vam to dostavim?" *** Lucan je znao da nešto nije u redu čak i prije nego što je noć prešla u zoru. Sad, nekoliko sati do podneva, mogao je samo pretpostavljati najgore. Nije bilo neobično da Tegan sam odlazi na zadatke, ali ovaj put je bio potpuno nedostupan. Nije se vratio iz rehabilitacijskog centra. Nije se prijavio, i nije bilo čak ni signala njegova mobitela koji bi pokazao gdje bi mogao biti i u kakvo se sranje mogao uvaliti. Pozivi centru bili su beskorisni. Prema riječima sviju s kojima je Lucan razgovarao, Tegan se tamo nije ni pojavio. Nikad. Što se tiče dodatnih informacija o Odolfovoj smrti, svi upiti prosljeđivali su se jedino ravnatelju centra, izvjesnom Heinrichu Kuhnu, koji pak neće biti dostupan dok se ne vrati na posao u sumrak. Lucan nikad nije osobito volio birokratsku žabokrečinu, a naročito sad kad ga je prožimao iznimno gadan predosjećaj da je Tegan bio u nevolji. "Još uvijek ništa?" Dante je izišao iz sobe gdje su ostali članovi Reda i Reichen dogovarali predstojeći put u Prag. Ratnik je duboko uzdahnuo kad je Lucan zatresao glavom. "Znam da je zadatak od presudnog značenja, Lucane, ali kvragu. Nije mi drago ostaviti Tegana." "I nećemo." Lucan se susreo s ozbiljnim pogledom svog brata. "Želim da ti i Chase predvodite zadatak. Ja ću ostati ovdje i locirati Tegana." 75

"Kako to misliš učiniti? Nemamo blage veze gdje je, čak nije li još uvijek u gradu. Trebat će ti čitava vječnost ako misliš kucati od vrata do vrata." Lucan je odmahnuo glavom. "Mislim da znam bolji način kako ga pronaći."

DEVETNAESTO POGLAVLJE Teganov se um probudio prije ostatka tijela. Grlo ga je peklo, još sirovo od ostataka narkotika koji su mu ubrizgali Kuhnovi čuvari. Nije više bio u rehabilitacijskom centru; nos mu je toliko mogao reći. Umjesto kliničkog vonja, njušio je staru drvenariju i opeku, miris svježe boje, također, kako dopire odnekud iznad njega. A u blizini, zaudaralo je na nedavnu smrt. Truli miris prolivene, zgrušane krvi nekoga od Vrste lebdio je poput gustog zastora. Nije morao pomaknuti udove kako bi znao da je zavezan. Okovi i lanci visjeli su s njegovih zapešća i gležnjeva, a tijelo mu je bilo raščerečeno između dviju golemih drvenih greda. Nad glavom, izvan građevine u kojoj je bio utamničen, čuo je graktanje vrana dok su prelijetale. Iako je bila tama tamo gdje je bio zarobljen, vani je bio dan, zaključio je kako se graktanje udaljavalo. Mora da je bio ovdje - gdje god to bilo - satima. Odlijepio je jedan kapak, jedva ga uspijevajući podići. Vid mu je bio zamućen, a trenutačna vrtoglavica natjerala ga je da se objesi u okovima. "Napokon se budi", začuo se zamišljeni glas koji je Tegan smjesta prepoznao, čak i u napola drogiranom stanju. "Oni Kuhnovi idioti zamalo da te nisu ubili svojim strelicama sa sedativima. A to je privilegij koji sam želio sačuvati za sebe." Tegan nije odgovorio. Ne bi to učinio ni daje bio u stanju. Marek nije zaslužio nikakvu pažnju. "Probudi se", uslijedila je kratka zapovijed. "Probudi se, jebote, Tegane, i reci mi gdje je on!" Snažan stisak ščepa ga za kosu i grubo mu podigne glavu kad sam nije imao snage za to. Žestok udarac pogodi ga usred lica, ali jedva da ga je osjetio kroz maglu sedativa. "Treba ti malo nagovaranja, je li?" Začuju se koraci preko škripavih dasaka na podu kad mu je Marek pustio glavu da tresne natrag i udaljio se nekoliko koraka. Vratio se trenutak kasnije. Teganova je glava bila povučena unatrag. Nešto mu je bilo podmetnuto pod nos. Kad se šaka spojila s njegovim želucem, usisao je zrak. Nesvjesna reakcija izazvala je ubod finog praha koji mu je putovao nosnicama i kroz otvorena usta. Zakašljao se, gušeći se odurnom supstancijom, i odmah je shvatio čime ga je Marek upravo nahranio. "Tako je. Malo grimiza trebalo bi ubrzati stvari." Marek se izmaknuo kad je Tegan pokušao ispljunuti drogu iz sebe. Mogao je osjetiti kako grimiz klizi u sinusne kanale. Poput strujnog udara u njegovu mozgu, droga mu izazove grčeve i drhtavicu. Osjetio je kako se apsorbira u krvotoku, vrelinu kako mu putuje zavezanim udovima. Kad je početni udar popustio, Tegan je otvorio oči i ubojitim pogledom fiksirao svog otmičara. Marek je prekrižio ruke na prsima cereći se. "Već si se vratio, a?" "Jebi se." Pokušao je spustiti ruke, ali lanci su čvrsto držali. U glavi mu se razbistrilo, ali tjelesna snaga mu je i dalje bila nikakva. Trebat će vremena - ili veća, riskantnija doza grimiza — da prevlada učinak sedativa. "Gdje je on, Tegane? Jeste li već otkrili mjesto gdje se skriva?" Marekove oči bile su skrivene iza tamnih naočala, ali Tegan je osjetio bijesnu vrelinu njegova pogleda. "Znam da Red ima dnevnik. Znam da ste vidjeli zagonetku. I znam da si razgovarao s Petrovom Odolfom. Što ti je sve rekao?" "Mrtav je." "Da", složio se Marek. "Predoziran grimizom, što si nedvojbeno i sam pretpostavio kad si došao posjetiti ovog ovdje Herr Kuhna." Teganov je pogled slijedio Marekov ležeran pokret ruke prema izvoru mrtvačkog vonja u prostoriji. Pokraj širokog krvlju natopljenog mača ležalo je obezglavljeno truplo ravnatelja Kuhna. Marek je slegnuo ramenima. "Ovaj je svoje odslužio. Sve su one tupave, nesretne ovce što nastanjuju Utočišta tame odslužile svoje, slažeš li se sa mnom? Zaboravili su svoje korijene, ako su ih ikad do kraja i razumjeli. Koliko je samo generacija začeto od one uzvišene prve kojoj i ti i ja pripadamo? Previše, i svaka je iduća generacija sve slabija, njihova je krv zagađena i razrijeđena nejakim genima Homo sapiensa. Vrijeme je da se začne nova generacija, Tegane. Vrsta mora odsjeći svoje bolesne grane i otpočeti s novom vladavinom Prve generacije. Želim vidjeti kako Vrsta napreduje. Želim da budemo kraljevi - onako kako je trebalo biti." "Ti si lud", režao je Tegan. "I želiš moć samo za sebe. Tako je uvijek bilo." 77

Marek se podsmjehnuo. "Zaslužujem vladati. Ja sam bio najstariji, a ne Lucan. Imao sam najjasniju viziju kako bi trebala napredovati naša rasa. Ljudi bi se trebali skrivati od nas, živjeti kako bi nas zadovoljili, a ne obrnuto. Lucan na to nije tako gledao. I još uvijek ne gleda. Njegova je ljudskost njegova najveća slabost." "A tvoja je uvijek bila arogancija." Marek je zagunđao. "A što je tvoja, Tegane?" Glas mu je bio malo previše vedar, previše provokativan u svojoj ležernosti. "Sjećam se nje, znaš... Sorche." Tegan je mrzio što mora čuti ime te nevine djevojke na usnama svog neprijatelja, ali progutao je bijes što je počeo rasti u njemu. Sorcha je bila mrtva. Napokon ju je pustio, i Marek neće biti u stanju izazvati ga uspomenom na nju. "Da, ona je bila tvoja slabost. Znao sam to kad sam otišao do nje one noći. Sjećaš se, zar ne? Noći kad je bila oteta iz tvog doma dok si bio u ophodnji s mojim bratom tijekom jedne od njegovih beskrajnih misija?" Tegan je podigao pogled. "Ti..." Vampirov osmijeh bio je okrutan, prepun veselja. "Da, ja. Ona i Dragosova kuja bile su kao dva prsta jedne ruke, pa sam se zbilja nadao da bi mi Sorcha mogla otkriti tajnu koju je Dragos ponio sa sobom u grob, a Kassia me je preduhitrila kad si je sama oduzela život prije nego sam mogao iscijediti istinu iz nje. Ali Sorcha nije znala ništa. No, barem ne cijelu istinu. Znala je, recimo, o sinu kojeg je Kassia rodila u tajnosti i sklonila ga, nasljedniku o kojem Dragos nije ništa znao." Ah, Kriste. Tegan je sklopio oči, tek sad shvativši što je sve Sorcha morala podnijeti u Marekovim rukama. "Lako se slomila, ali i znao sam da će biti tako. Nikad nije bila snažna. Tek ljupko djevojče koje ti je vjerovalo da ćeš je čuvati." Marek je zastao, kao da se prisjeća. "Činilo mi se gotovo šteta da je pretvorim u Poslušnicu s obzirom da je odala sve što zna na prvi osjet bola." "Ti kujin sine", zarežao je Tegan. "Ti bolesni, prokleti kujin sine! Zašto, onda? Zašto si joj to morao učiniti?" "Zato što sam mogao", odvratio je Marek. Teganov urlik odjekivao je svodovima, zatresavši crno obojene prozore koji su bili postavljeni visoko u krovu. Otimao se protiv svojih okova u trenutačnom naletu adrenalina, ali samo je završio teško kašljući, izmožden. Okovi su se usjekli u njegova zapešća kad mu se tijelo još jednom objesilo, a bedra nisu mogla izdržati njegovu težinu. "A baš zato što mogu, Tegane", dometnuo je Marek, "ubit ću tebe i sve do kojih ti je stalo ako mi ne kažeš što znači ona prokleta zagonetka. Reci mi gdje ću pronaći Drevnog!" Tegan je dahtao bespomoćno viseći sa svojih lanaca. Sedativi su ga ponovno preuzimali izazivajući mu vrtoglavicu. Marek ga je promatrao s hladnom mirnoćom, no svejedno držeći se izvan Teganova dosega. Vrlo ležerno, otišao je do vrata i rukom pozvao dvojicu Poslušnika unutra. Pokazao je na Kuhnovo obezglavljeno truplo. "Odnesite leš odavde i spalite ga." Kad su njegovi sluge pojurili ispuniti naredbe, Marek je ponovno preusmjerio pažnju na Tegana. "Čini se da ti treba malo vremena da promisliš o onome što sam te pitao. Onda promisli, Tegane. Dobro promisli, pa ćemo još malo porazgovarati kad se vratim." Elisi je bio dovoljan samo jedan pogled na Gideonovo lice kad ju je došao potražiti u Teganovim odajama, i znala je da nešto nije bilo u redu. "Lucan je", rekao je. "Želi razgovarati s tobom." Uzela je mobitel i teško progutala prije nego što je odgovorila. "Što mu se dogodilo?" izgovorila je u slušalicu, ne gnjaveći se s pozdravima kad joj je svaka stanica u tijelu bila sledena. "Lucane, reci mi da je dobro." "Ja, ah... nisam siguran, Elise. Nešto je ovdje pošlo po zlu." Slušala je, odrvenjena, dok je Lucan objašnjavao Teganov nestanak. Nisu ga vidjeli ni čuli već nekoliko sati. Lucan je kanio poslati ostatak Reda u Prag s Reichenom u sumrak, a on će ostati kako bi počeo tražiti Tegana. Nije bio siguran odakle početi, ni koliko bi moglo potrajati traženje po gradu bez bilo kakve naznake o tome gdje bi se mogao nalaziti. Pretpostavivši da su se ona i Tegan združili, njihovo najbolje sredstvo za njegovo lociranje bila je Elise. 78

"Ne možemo biti sigurni", rekao je Lucan, "ali valja pretpostaviti da ga se Marek dočepao. Ako je tako, nećemo imati puno vremena prije..." "Stižem." Pogledala je Gideona koji je čekao ispred sobe. "Možeš li mi odmah srediti let?" "Mlažnjak Reda je još u Berlinu, ali mogao bih pronaći čarter za neki drugi avion." "Nemamo vremena", rekla je. "Što je s komercijalnim letovima?" Namrštio se, zabrinut. "Zbilja želiš provesti pola dana s nekoliko stotina ljudi? Misliš da si sposobna za to?" Nije bila sigurna, zapravo, ali nije kanila dopustiti da je to spriječi. Makar morala podnijeti let u avionu punom osuđenih ubojica, učinit će to ako bi time spasila Tegana. "Samo učini to, Gideone. Prvi let na koji me možeš ubaciti." Kimnuo je i potrčao hodnikom kako bi riješio detalje. "Stižem čim uspijem, Lucane." Čula je njegov mukli uzdah, ali i oprez u glasu. Lucan nije bio uvjeren da će biti u stanju pomoći Teganu, čak i ako ga uspiju pronaći. "Okej", rekao je. "Čekat će te auto kojim će te odvesti do Reichenova imanja. Počet ćemo tražiti čim stigneš."

DVADESETO POGLAVLJE Let za Berlin bio je dug i naporan. Elise je podnijela svaku tešku minutu, svaki sat. Teganu je imala zahvaliti što joj je pomogao svladati najgori dio - ne samo jer joj je pokazao kako će upravljati svojim psihičkim darom, nego i zbog ljubavi koju je osjećala prema njemu, a koja ju je gurala naprijed čak i kad je poznata, zlokobna migrena počela bubnjati u njezinim sljepoočnicama jedva sat vremena nakon stoje avion poletio. Elise ju je prebrodila jer je morala. Jer je Teganov život sad mogao ovisiti o njoj. Bože, ne smije sad podbaciti. Mogla je podnijeti sve samo da ga ne izgubi. Čim je mlažnjak dotaknuo tlo te večeri, bila je još odlučnija da pronađe Tegana i dovede ga kući sigurnog. Istrčala je iz terminala i susrela se Lucanom na vanjskom pločniku, gdje ju je čekao s jednim od Reichenovih vozila. "Jasno ti je da će me Tegan, ako ga uspijemo pronaći, ubiti što sam te uvukao u ovo", rekao je Lucan kad je prišla automobilu. Rekao je to pomalo šaljivo, ali nije joj promaknula ozbiljnost u njegovim sivim očima. "Kad ga pronađemo, Lucane. Ne postoji ako." Bacila je torbu na stražnje sjedalo i sjela na suvozačevo mjesto. "Počnimo. Ne želim se odmoriti dok ne pokrijemo svaku ulicu u gradu." Dante, Reichen i ostali članovi Reda zaustavili su dva terenca uz mjesečinom obasjanu i drvoredom omeđenu cestu, nekih sat vremena vožnje od Praga. Šuma je ovdje bila gusta, samo su sićušna svjetla iz udaljenih domova treperila u tami. Izišli su, sva sedmorica odjevena u crne vojničke hlače i naoružani do zuba pištoljima, tisućama metaka od titanija, i golemim sandukom eksploziva G4. Svaki je mužjak Vrste također nosio mač u koricama privezan za leđa - neuobičajeno oružje za suvremena ratovanja, ali apsolutno nužno kad imaš posla s nečim tako opakim i moćnim kao stoje stvor kojeg su kanili probuditi iz dugog sna. "Ovo mora biti to mjesto", rekao je Dante pokazujući na zupčaste konture planine pred njima. "Obrisi savršeno odgovaraju crtežu na Kassijinoj tapiseriji." "Vjerojatno će nam trebati nekoliko sati da se popnemo gore", dometnuo je Niko. Na obrazima su mu se pojavile rupice kad se gorljivo iskesio, a bijeli zubi bljeskali su mu u mrkloj noći. "Što čekamo? Ajmo dokrajčiti tu pizdu." Dante ga zadrži čvrstom rukom mršteći se na žar mladog ratnika. "Stanite, svi. Ovo nije jebena igra. Nije nalik nijednom zadatku koji smo dosad imali. Taj stvor što je skriven u ovoj planini nije vaš vampir iz susjedstva. Spojite Lucana i Tegana - sranje, ubacite tu i Mareka, i još nećete biti ni blizu onome što taj stvor može učiniti. On je Prva generacija na stotu potenciju." "Ali glava mu se može odvojiti od tijela, isto kao i svakome od nas", istaknuo je Rio dubokim, ubilačkim glasom, "što je najbrži način da ubiješ vampira." Dante je kimnuo. "I imamo samo jednu šansu s njime, ne više. Jednom kad pronađemo kriptu i uđemo unutra, prioritet nam je sasjeći čelikom vrat toga gada." "I moramo to učiniti prije nego dobije priliku da se probudi", dometne Chase. "Pustimo li stvora da se probudi prije nego budemo u poziciji da ga ubijemo, možda se ne uspijemo svi izvući odatle." "Neka me netko podsjeti zašto nisam želio postati knjigovođa kad odrastem", otegnuo je Brock. Niko se iskesio. "Zato što knjigovođe nemaju priliku stvari podizati u zrak." "Nemaju priliku ni spržiti puno pasjih sinova, također", dometnuo je Kade prihvativši šalu. Brockov osmijeh bio je širok i bijel. "A, da. Sad sam se sjetio." Dante je pustio da si daju oduška; mlađi mužjaci ispuhali su svoju nervozu humorom i junačenjem. No kad je skupina krenula pošumljenom stranom stjenovitog uspona, postali su tihi i ozbiljni. Nijedan od njih nije bio siguran što ih čeka na kraju ovog putovanja, ali bili su spremni suočiti se s time zajedno. Elise nije znala koliko su se dugo vozili. Vjerojatno satima. Prošli su kroz sve dijelove grada, one pune ljudi i one zapuštene, zaustavljajući se u ravnomjernim intervalima kako bi mogla osluhnuti mračne ulice i prilaze. Čekala je da joj žilama prostruji svijest - vatrena nada – da je Tegan negdje u blizini. Nije željela odustati. 80

"Možemo napraviti još jedan krug po gradu", rekao je Lucan, ratnik koji nije bio ništa manje sklon napustiti Tegana od nje, iako mu je nadolazeća zora bila prijetnja opasna kao i bilo koji smrtni neprijatelj. Elise je posegnula i dotaknula krupnu ruku što je okrenula upravljač u još jednu ulicu. "Hvala ti, Lucane." Kimnuo je. "Zbilja ga jako voliš, zar ne?" "Da, volim ga. On... on mi je sve." "Onda nam je bolje da ga ne izgubimo, a?" Nasmiješila se i odmahnula glavom. "Da, bolje nam je... O, moj Bože... Lucane. Uspori. Zaustavi auto!" Smjesta je zakočio i zaustavio se uz rubnik elegantne rezidencijalne ulice omeđene drvoredom. Kad se vozilo zaustavilo, Elise je spustila prozor. Hladan zimski vjetar uletio je unutra. "Ovdje dolje", rekla je, a u žilama joj je zujalo. Usredotočila se na osjećaj, uvlačeći ga u sebe, pokušavajući otkriti izvor. Bio je to Tegan; nije dvojila ni trena. A vrućina što joj je prodirala krvotokom nije bila ugodna, pekla je poput kiseline. Bila je to nagrizajuća vrelina bola. "O, Bože. Lucane, drže ga negdje u ovoj ulici - sigurna sam. I pati. Pati... užasno." Sklopila je oči, osjećajući ga sve više kad je vozilo polako krenulo. "Požuri, Lucane. Muče ga." Osjetila je nelagodu, kako zbog pomisli daje Tegan mučen, tako i od bola koji je strujao svakom stanicom njezina tijela. Ali držala se, tražeći bilo kakav znak da su mu se približili. Vreli jezičac bola koji ju je liznuo kad su se približili staroj vili rekao joj je da su ga pronašli. Kuća je bila uvučena od ulice, tiha, ali dobro održavana. Očito nastanjena. Bijeli Audi bio je parkiran u garaži uz kuću. Na borovim granama usred dvorišta bile su postavljene hranilice za ptice ispunjene sjemenjem. Dječje saonice ležale su na snijegom prekrivenom prednjem prilazu. "Ovamo", rekla je Lucanu. "On je u onoj kući." Lucan se namrštio dok je gledao isto što i ona, ali isključio je svjetla i utrnuo motor. "Sigurna si?" "Da. Tegana drže unutra." Promatrala je kako se Lucan opasava oružjem. U tren oka na sebi je imao čitav arsenal — dva velika pištolja i par bodeža u koricama - no dograbio je kožnu torbu iza sjedišta i otkopčao je kako bi izvadio još oružja. Letimice ju je pogledao i sočno opsovao. "Ne znam je li sigurno da me čekaš ovdje..." "Odlično", rekla je, "jer i nemam namjeru. Mogu ti pomoći da ga pronađeš kad uđemo unutra." "Nema šanse, Elise. Previše je opasno. Ne mogu te povesti unutra. Neću." Umetnuo je spremnik za metke ujedan od pištolja i stavio ga u futrolu. Zatim je izvukao još jedan nož i klupko žice iz torbe pa oboje strpao u džep svoje vojničke jakne. "Čim krenem prema kući, želim da se prebaciš na moje mjesto i preuzmeš volan. Odvezi se do..." "Lucane." Elise ga je odlučno pogledala. "Prije četiri mjeseca mislila sam da je moj život završio. Marek i Krvožedni koji su mu služili iščupali su mi srce iz grudi. Sada sam, nekim čudom sudbine, ponovno sretna. Nisam ni sanjala da je to moguće. Nikad nisam poznavala ovakvu ljubav — ljubav koju osjećam za Tegana. Zato, ako misliš da ću sjediti ovdje i čekati, ili pobjeći od opasnosti kad znam da je on u nevolji — kad znam da pati — e pa, oprosti, ali možeš to zaboraviti." "Ako je moj brat taj koji ga drži - a gotovo je prokleto jasno da to jest Marek - onda ne možemo nikako znati što ćemo tamo zateći. Ili, što bi moglo nastati iz svega jednom kad se prašina slegne. Tegan već može biti izgubljen." "Moram znati, Lucane. Radije bih umrla pokušavajući mu pomoći nego da stojim po strani ili da odem." Blag osmijeh raširi se licem strašnog vođe Reda. "Je li ti itko ikad rekao da si jedna vraški tvrdoglava žena?" "Tegan mi je to rekao možda jednom-dvaput", reče kiselo. "Onda će valjda morati razumjeti s čime sam se morao nositi jednom kad te vidi sa mnom." Predao joj je bodež u koricama pričvršćen o kožni remen. Elise je opasala oružje i pričvrstila kopču. "Spremna sam ako si ti spreman, Lucane." "Okej", rekao je odmahujući glavom u nevjerici. "Ajmo po našeg dečka." 81

Izišli su iz automobila i žurno, ali oprezno, prišli ljudskoj rezidenciji. Dok su se primicali, Elise je napala bol Teganove patnje, ali i rastuća svijest o Poslušnicima na imanju. Um joj se punio koncertom pokvarenih misli, ružnih glasova koji su joj tukli podsvijest. "Lucane", prošaptala je, nečujno oblikujući riječi usnama kako bi ga upozorila. "Poslušnici su unutra - više od jednog." Kimnuo je i pokazao joj da mu se približi. Uhvatio je drvenu rešetku što se podizala uz kuću provjeravajući čvrstoću. "Možeš li se popeti?" Ona se prihvati za improvizirane ljestve i stane se penjati. Lucan ju se dočekao na vrhu; sve što mu je trebalo da dospije do terase na drugome katu bio je snažan odraz njegovih nogu. Nečujno se dočekao nakon svoga fluidnog skoka i gurnuo ruku dolje kako bi joj pomogao da se popne. Jedna francuska vrata bila su otvorena. Vodila su na popločanu lođu, a mekane bijele zavjese lepršale su poput aveti. Elise je mogla vidjeti ženu u spavaćici kako nepomično leži na podu u sobi. Ruke su joj bile raširene sa strane, nepokretne, a rastrgano zapešće ležalo je u lokvi prolivene krvi. "Marek", rekao je tiho Lucan objašnjavajući pokolj. "Hoćeš li moći proći ovuda?" Elise je kimnula. Slijedila ga je kroz prizor nedavnog nasilja, prolazeći pokraj mrtve ljudske žene i muža, koji su se očito bez uspjeha pokušali obraniti od okrutnog vampirskog napada. Zuč se podigla Elisinim grlom kad su stupili u hodnik i zatekli tijelo dječaka. O, Bože. Marek je provalio unutra i sve ih poubijao. Lucan ju je poveo pokraj djeteta primivši je za zapešće i držeći je iza sebe dok je na brzinu promotrio hodnik. Osjetila je iznenadan udar mentalne boli, ali nije vidjela Poslušnika kako dolazi sve dok ih nije napao izišavši iz druge prostorije upravo kad su joj prišli. Lucan je utišao Marekova roba prije nego je ovaj imao priliku vrisnuti upozorenje. S bodežom zarivenim duboko u vrat, Poslušnik je frfljao u šoku, a onda se beživotno srušio na pod. Lucan nije ni trenutak zastao. Prekoračio je truplo, čekajući da Elise učini isto. Kad su se približili stubištu što je vodilo na gornji kat kuće, Elisine žile ožive. Gotovo je mogla osjetiti otkucaje Teganova srca u svome tijelu, njegov teški dah kako joj steže pluća. "Lucane", prošaptala je pokazujući na otvorena vrata. "Tegan. Tamo je gore." Pomaknuo se prema neosvijetljenom dijelu i provirio prema stubama. "Drži se uz mene." Zajedno su se popeli strmim, uskim stubama. Na vrhu su bila zakračunana vrata. Lucan je podigao metalni zasun, osvrnuo se i pogledao ju je. Čak i u mraku mogla je vidjeti njegov izraz koji kao da ju je upozoravao da se pripremi na ono što bi mogla zateći s druge strane. Tegan je bio živ iza tih zatvorenih vrata - toliko je bila sigurna - i to je bilo sve stoje trebala znati. "Učini to, Lucane", prošaptala je. Gurnuo je vrata i provalio kroz njih poput parne lokomotive, izvukavši veliki bodež i zakopavši ga u Poslušnika koji je navalio na njih. Elise je suspregnula vrisak kad je drugi skočio i bio slično nagrađen, srušivši se u krvavu, grčevitu masu na drvenom podu. No pogled na Tegana bio je ono što je umalo izmamilo ljuti jauk iz grla. Bio je prikovan debelim željeznim okovima na rukama i nogama, tijela nagnutog naprijed, tromo viseći s lanaca. Njegovo lijepo lice bilo je gotovo sasvim skriveno pod slapom znojem natopljene i krvave kose, ali Elise je ipak mogla vidjeti koliko je izranjavano. Bio je sav krvav i pretučen, a tijelo mu još nije uspjelo oporaviti oštećeno tkivo i kosti. Mislila je da je bez svijesti sve dok mu vidljiva napetost najednom nije trznula mišiće. Znao je da je ona tu. Osjetio je njezinu prisutnost baš kao što bi i ona njegovu, bilo gdje. "Tegane..." Potrčala je prema njemu, ali oštro je ustuknula kad je podigao glavu i kad je ugledala oštar bljesak bijesa u njegovim očima. "O, Bože... Tegane." "Gubi se odavde!" Glas mu je bio grub poput šljunka. Jantarne oči sijevale su na nju ispod ozlijeđenog čela, ispunjene životinjskim gnjevom i boli. Očnjaci su mu bili golemi, ubojitiji nego što ih je ikad vidjela. Trzao se o lance koji su ga držali. "Dovraga! Odjebi odavde smjesta!" "Tegane." Lucan se sad umiješao prilazeći oprezno, ali bez oklijevanja. Posegnuo je kako bi uhvatio jedan od okova pričvršćenih o Teganovo zapešće. "Vodimo te odavde." "Ne prilazi", zarežao je. 82

Lucan je onjušio zrak. "Koji kurac?" Prešao je palcem ispod Teganova nosa, gdje se skupila blijedoružičasta skorena pjena. "O, Kriste, Tegane. Grimiz?" "Marek... dao mi je gomilu tog sranja, Lucane..." Tegan je mumljao, a prorezi njegovih zjenica postajali su sve tanji usred svog tog blistavog jantara. "Kopčaš li sad? To je krvožeđa. Zabrazdio sam debelo." "Ne, nisi", rekla mu je Elise. "Isuse", prosiktao je kroz goleme očnjake. "Ostavite me -oboje! Ako mi želiš pomoći, Lucane, odvedi je odavde. Odvedi je što dalje odavde." Elise mu je prišla i nježno dotaknula njegovu prljavu kosu. "Ne idem ja nikamo. Volim te." Dok je pokušavala umiriti Tegana, Lucan je istrgnuo okove i lance iz grede snažnim trzajem ruke. Teganova desna ruka mlitavo padne uz klepet metala. Kad je posegnuo za drugom, Tegan je zarežao upozorenje. "Lucane..." Prekasno. Pucanj iz pištolja odjeknuo je oštro u polumraku sobe, narančasta eksplozija došla je iz smjera stubišta. Lucan je dobio metak u leđa i pao dolje na koljeno. I drugi je pucanj odjeknuo, ali fijuk je ukazao na to da je promašio metu i pogodio zid. Zatim je uslijedilo još pucnjave kad su dva Poslušnika i Krvožedni - Marekovi pristaše, svi naoružani poluautomatskim oružjem - uletjeli unutra i zasuli ih kišom metaka. Elise je osjetila težinu kako se sklupčala oko nje, povlačeći je u sklonište snažnih mišića. Teganov je dah grubo ulazio u njezino uho, ali obgrlio ju je slobodnom rukom, nadvivši tijelo preko njezina kako bi je zaštitio od paljbe. Osjećala se bespomoćnom gledajući Lucana kako se bori protiv trojice dok je ona bila zarobljena u kavezu od Teganova tijela. Lucan je izbjegao mnogim mecima, ali dobar je dio njih pogodio svoju metu. Ratnik Prve generacije izdržao je napad, uzvraćajući vatru. Ples borbe pretvorio je prostoriju u zadimljeni zaglušujući kaos. Krvožedni je pao, pogođen Lucanovim metkom od titanija. Tijelo je cvrčalo i grčilo se na podu, izvijajući se dok je smrt brzo nastupala. Kad je jedan od Poslušnika prišao bliže, pogleda uprtog u Lucana, koji je izbjegavao mecima onog drugog i uzvraćao mu istom mjerom, Elise je posegnula rukom kao bi napipala korice bodeža. Oslobodila ga je znajući da će ga morati baciti i da ima samo jedan pokušaj. Tegan je zarežao njezino ime upozoravaći je kad se oslobodila njegovih ruku. Ustala je na noge i brzo naciljala, a zatim zamahnula i pustila oštricu da poleti. Poslušnik je zaurlao kad se bodež zakopao duboko ispod njegove ruke. Pao je na leđa istodobno ispalivši kišu metaka visoko u strop. Neki su pogodili crne plohe, a zvuk rasprsnutog stakla bio je zlokobna zvučna kulisa borbe koja se odvijala ispod. "O, Bože", dahnula je Elise kad su krhotine počele padati s polomljenih krovnih prozora. Strop je bio od stakla - nedavno obojen u crno kako bi blokirao sunce. Marek je očito poduzeo mjere opreza kad je zauzeo ovu kuću. Sad, kad se još jedan veliki komad stakla odlomio i pao na pod, Elise je zurila u nebo iznad njih. Nebo koje je polako poprimalo ružičastu boju s prvom ranom svjetlošću zore.

DVADESET PRVO POGLAVLJE Pretraživali su strme, zupčaste litice nekoliko sati, a kripti još uvijek nije bilo ni traga. Noć je počela blijedjeti. Nijedan od ratnika što se uspinjao stijenama nije imao ama baš nikakve volje izložiti se suncu naročito Dante, nakon gadnih opeklina koje je zadobio prije nekoliko mjeseci - ali kao pripadnici kasnijih generacija Vrste, svi su mogli podnijeti dnevnu svjetlost neko kraće vrijeme. Uz pomoć opreme za zaštitu protiv sunca, možda bi mogli i udvostručiti vrijeme izlaganja. Ali ne i Drevni kojeg su tražili. Dok izravni potomci toga izvanzemaljskog bića, oni od Prve generacije, sagore za deset minuta od izlaganja suncu, alergična koža i oči Drevnog izgorjele bi za nekoliko sekundi. Bio je to rezervni plan, ako ratnici kojim slučajem ne uspiju odrubiti glavu tom stvoru. Uz pretpostavku, dakako, da uopće uspiju pronaći njegovo skrovište među ovim negostoljubivim liticama. Dante je pogledom procijenio nebo. "Ako ne nabasamo na nešto u idućih pola sata, bolje nam je da se počnemo spuštati." Chase je kimnuo. Stajao je iza Dantea u plitkoj pećini koja nije sadržavala ništa doli nekoliko odbačenih pivskih boca I ostatke ugašene logorske vatre. "Možda smo nekako promašili. Netko bi od nas mogao pretražiti duž onog daljeg hrbata." "Mora biti ovdje", rekao je Dante. Vidjeli ste tapiseriju. Onaj lanac koji je Kassia izvezla upravo je ovaj ovdje, točno ovdje gdje stojimo. Blizu smo, kažem vam..." "Ej, D." Nikolaj je stajao na stijeni nekoliko metara iznad ulaza u pećinu. "Rio i Reichen su upravo pronašli još jedan otvor ovdje gore. Prilično je uzak, ali spušta se duboko u planinu. Možda da dođete pogledati." Dante i Chase se brzo uspentraju tamo gdje su se okupili ostali. Ulaz u pećinu - ako bi se uopće tako mogao nazvati - bio je okomiti procjep u stijeni, dovoljno malen da ostane neprimijećen, osim ako se ne nalazite točno pred njime, pa ipak dovoljno širok da se muškarac može bez problema provući. "Tragovi dlijeta", primijetio je Dante prelazeći rukom uz rub otvora. "Sudeći po očuvanosti, ovdje su već neko dulje vrijeme. Ovo bi moglo biti mjesto koje tražimo." Šest ozbiljnih pogleda gledalo je u njega dok je izvlačio mač koji je nosio i tiho izdavao naredbe. On će ići prvi, vidjeti koliko je dubok procjep i ima li nešto na drugom kraju. Drugi će čekati njegovu zapovijed - dvojica na straži na ulazu u pećinu, a ostali spremni poći za njim na njegov znak daje zaista pronašao kriptu. Ušao je među okomite plohe stijene, glavom okrenutom prema crnoj jami pred sobom. Vonj izmetina šišmiša i plijesni prodirao mu je u osjete što se dublje uvlačio unutra. Zrak je ovdje bio hladan, vlažan. Nije bilo nikakvih zvukova, samo mekano šuškanje njegovih pokreta dok je napredovao naprijed. Negdje usput, zamijetio je kako se uski prolaz širi. Zidovi su se počeli postupno razdvajati, a onda su se otvorili u pećinski prostor duboko u planini. Nagazio je na nešto što mu se zdrobilo pod čizmama. Oči su mu bile oštrije u mraku, i ono što je ugledao istjeralo mu je svu krv iz glave. Sveca mu. Pronašli su Dragosovu tajnu. Nije bilo nimalo dvojbe. Dante je stajao usred hibernacijske komore Drevnoga, kripte izdubljene u stijeni planine baš kao što im je Kassijina tapiserija otkrila. Dante se nije mogao sjetiti da je progovorio - kvragu, nije bio siguran ni da je uvukao dah u tom trenu - ali već za nekoliko trenutaka oko njega su se okupila njegova braća. "Isuse Kriste", jedan od njih je promrmljao, jedva čujno. Rio je u ime svih prošaptao molitvu na španjolskome. "Bog neka nam pomogne." Tegan je podigao glavu, nesigurno i na brzinu pogledavši gore na polomljene krovne prozore. Jebiga. Nije se usudio dugo gledati. Iako je tek bila rana zora, filtrirani mlaz svjetla pržio mu je šarenice poput kiseline. I Lucan je osjećao isto. Primio je metak u bedro, hitac posljednjeg Poslušnika bacio ga je na pod. Kao vampir Prve generacije, mogao je podnijeti opasnije ozljede od ostatka njegove rase, i tako je i bilo, tijelo mu je izbacivalo metke kojima nije uspio izbjeći, a rane su krvarile, ali već su počele zacjeljivati.

No sad je bio pod otvorenim krovom i tanke vitice dima počele su se uzdizati s njegove izložene kože. Riknuo je, preobražen u svom gnjevu. Usne su mu bile zategnute, očnjaci izduženi iz desni, a oči jarko jantarne. Poslušnik se počeo povlačiti shvativši s kime sad ima posla. Lucan se otkotrljao ispod snopa svjetlosti i povukao otponac na svome devetmilimetarskom pištolju. Odjeknuo je samo jedan pucanj. Poslušnik je pao, ali još nije bio mrtav. Lucan je ispalio još jedan metak dokrajčivši ološa. A onda, tišina. Šuplji zvuk ispražnjenog spremnika. U isto vrijeme, Teganove sposobnosti vampira Prve generacije također su se polako vraćale u život. No još nije mogao fizički rastrgnuti lance koji su ga vezivali. Nije bio siguran ni treba li, zapravo. Grimiz koji je ušmrkao silom grmio je svakom stanicom u njegovu tijelu, trujući ga poput otrova. Osjetio je kako u njemu raste krvožeđa, tjerajući ga da utaži žeđu koja je prijetila da ga svlada. Zarežao je kad mu je Elise prišla i pokušala ga osloboditi okova. "Odmakni se, dovraga! Ne želim te ovdje. Odlazi dok još možeš!" Nastavila je trzati okove, u potpunosti ga ignorirajući. "Mora postojati način da te oslobodim ovoga." Vidio je kako očima traži po prostoriji nekakvo oruđe. "Elise, dovraga!" Odjurila je do jednog mrtvog Poslušnika i izvukla pištolj ispod njegova teškog tijela. "Uzmi ovo", naredila mu je tutnuvši mu oružje u slobodnu ruku. "Pucaj u lanac, Tegane. Brže!" Oklijevao je, te je ona brzo dograbila pištolj iz njegove ruke. "Dovraga, ako nećeš ti, ja ću!" Nije imala vremena. Pištolj je klepećući pao na pod i, u zamagljenom pokretu, Elise je bila bačena s nogu nevidljivom rukom i odbačena nekoliko metara dalje. Tresnula je snažno na ostatke polomljenog stakla. Miris vrijesa i ruža preplavio je prostoriju. Marek je stajao na dovratku, s mačem u ruci, jednom rukom podignutom i usmjerenom na Elise, držeći je tamo snagom uma. Njegov mentalni stisak stezao joj je vrat ostavljajući je bez zraka. Gušila se i otimala pod snažnim stiskom energije. "Ona krvari, ratniče", podrugivao se Teganu. "A kako samo tvoje krvožedno oko žudi za time." Lucan je izvukao bodež sa svog kuka i bacio ga. U istom se trenu Marekov fokus promijeni, udarivši bodež u letu i preusmjerivši ga mislima. Nimalo uzrujan, Marek je krenuo naprijed, cerekajući se dok je prilazio Lucanovu krvavom i suncem opečenom licu. "O, moj brat. Tvoja će mi smrt biti osobito slasna nakon svih ovih godina čekanja." Marek je podigao mač i snažno zamahnuo. Lucan se otkotrljao u posljednjem trenu ostavivši samo drvene daske na putu bratovu oružju. Oštrica se zabila duboko u pod i ostala smrznuta u mjestu. U bljesku pokreta, Lucan je već bio na nogama. Dograbio je najbliži predmet koji je mogao pronaći - šake su mu se skupile oko brončane cijevi koja se protezala zidom. Istrgnuo ju je, a mlaz vode je provalio iz rupe. "Lucane!" Tegan ga je zazvao kad je Marek istrgnuo mač i krenuo njime na svog brata. Lucan je dočekao udarac blokirajući oštricu dugačkom cijevi. Savila se pod silom, ali Lucan ju je čvrsto držao, a bijes mu je isijavao iz jantarnih očiju. Marekove su tamne naočale bile odbačene od udarca, razotkrivši još jantarnog sjaja kad je brat susreo brata u ubojitoj borbi za prevlast. Marek je pokušao snažno povući mač, prebacivši na oštricu svu moguću snagu svoje desne ruke. Lucan nije uzmaknuo ni milimetra. Dva ratnika Prve generacije stenjala su dok su držala jedan drugog u mjestu. Iznad njih, nebo je postajalo svjetlije, toplije, pržeći obojicu tamo gdje im je svjetlost doticala kožu. Oslobođena Marekova stiska, Elise je kašljala i dahtala boreći se kako bi došla do daha. Njezina je bol prošla Teganom poput fizičkog udarca. A pogled na nju kako krvari - jarke crvene rane na njezinim rukama i licu - natjerao je adrenalin Teganovim žilama. Istrgnuo je ruku od okova zaurlavši prema nebu. Preko puta njega, Marekov i Lucanov dvoboj dobio je podmukli obrat. Dogodilo se u trenu. Marek je prosiktao opaku kletvu, jedini nagovještaj onoga što je slijedilo. Držeći se za Lucana desnom rukom, drugom je posegnuo u košulju i izvukao malu bočicu crvenog praha. Brzim zamahom raspršio je grimiz u Lucanovo lice prekrivši mu oči i obraze finom prašinom. Popustio je stisak. 85

Ah, Kriste. Lucan. Marek se povukao uz cerek kad je njegov brat posrnuo naprijed. Podigao je mač iznad njegove glave i počeo ga spuštati kad je iznenadan bljesak svjetlosti prešao Marekovim licem zabijajući mu se u oči. Bio je probadajuće jak, sunce se odražavalo u moćnoj zraci koja mu je pržila oči i umalo oslijepila Tegana tamo gdje je stajao. Okrenuo je pogled i ugledao Elise kako kleči na krhotinama stakla. U rukama joj je bila golema krhotina koju je držala mirno i nepomično usmjeravajući tako snop svjetlosti prema Marekovu licu. Bilo je to sve što je Teganu trebalo. Prešavši preko prostorije dugačkim koracima, zanjihao je lancima što su mu visjeli s ruku. Jedan je lanac omotao oko Marekova vrata, stežući debele karike i podignuvši vampira na noge. Drugi je omotao oko ruke koja je držala mač izbacivši mu oružje iz šake. Marek se borio s Teganom mislima, ali svaki je pokušaj bio blokiran Teganovim bijesom. Prikucao je gada u mjestu, ignorirajući iznenadna preklinjanja za milost i oprost. "Gotovo je", zarežao je Tegan. "Ti si gotov." Tegan je oslobodio lance s Marekove ruke i posegnuo kako bi podigao mač. Vidio je kako Lucan mračno kima dok je podizao oštricu do Marekova vrata. Marek je urliknuo kletvu, a zatim utihnuo kad je Tegan spustio mač brzim, ubojitim zamahom. "Tegane!" vrisnula je Elise pojurivši prema njemu čim je sve bilo gotovo. Bacila se rukama oko njega, pomogavši mu da odmota lance s Marekova beživotnog tijela. Zatim se odmah našla uz Lucana, pomogavši Teganu da ga premjesti u zasjenjeni kut prostorije. Tegan je vidio kao tjeskobno pogledava prema otvorenom stropu. "Dođi. Moramo vas odvesti odavde." Vodila ih je dolje niz stube, a zatim nestala u jednoj od soba. Vratila se noseći golemi pokrivač i debelu vunenu deku. "Uzmite ovo", rekla je pomogavši da se obojica prekriju. "Ostanite ispod toga. Pomoći ću vam da iziđete iz kuće do auta." Nijedan od dvojice ratnika nije se usprotivio. Pustili su tu sićušnu ženu - Teganovu družicu, pomislio je on uz nalet ponosa - da ih odvede na punu dnevnu svjetlost, a onda u Reichenov automobil. "Držite glave dolje i ostanite pokriveni", naredila im je Elise. Zatvorila je stražnja vrata, onda odjurila do vozačkog mjesta i uskočila unutra. Motor se pokrenuo, a gume malo zaškripale kad je stisnula papučicu gasa. "Vodim nas odavde." I, bome, to je i učinila.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE Elise je gledala Tegana kako spava, s olakšanjem što je ova muka gotova. S Marekovom smrću slijede vedriji dani, ne samo za Tegana i nju, nego i Lucana i ostatak Reda. Mračno poglavlje njihove prošlosti je napokon završilo, a tajne su razotkrivene. Sad se mogu radovati budućnosti bez obzira na sva iskušenja koja ona sa sobom donosi. Elise je mislila da će osjetiti nekakav trijumf zbog Marekove smrti; onaj jedini odgovorni za Camdenove patnje više nije postojao. Održala je svoje obećanje, uz Teganovu pomoć. No nije se osjećala pobjednički dok je odmicala pramen mekane, zlatne kose s Teganova čela. Bila je tjeskobna i zabrinuta. Očajnički je željela da on bude dobro. Grimiz koji mu je Marek dao sporo je izlazio iz organizma. Spavao je čvrsto još otkako su se vratili na Reichenovo imanje. Napadaji konvulzija su ga izmoždili, a koža mu je još uvijek bila ljepljiva na dodir. "O, Tegane", prošaptala je nagnuvši se nad njim kako bi mu utisnula poljubac na usne. "Ne napuštaj me." Bože, kad bi i njega izgubila zbog te odurne droge, nakon svega što su prošli... Suze su joj kliznule niz obraze. Bilo je to prvi put daje dopustila da se slomi otkako su se vratili. Prvi put je pomislila kako je sve moglo završiti. Što ako se Tegan ne oporavi? Već je jednom bio tako blizu tome da postane Krvožedni. Koliko bi trebalo da ponovno klizne u tu jamu beznađa? A ako poklekne, hoće li biti u stanju vratiti se? "Nećeš me se tako lako riješiti." Nije bila sigurna je li čula te riječi izgovorene naglas ili je to samo bila želja u njezinu srcu. No kad se Elise odmaknula, gledala je u Teganove otvorene oči. Njegove čarobne, smaragdno-zelene oči. U njima je ostala samo natruha jantarnog sjaja. Njegovo je ime bilo uzdah na njezinim usnama, molitva zahvalnosti. Snažno ga je poljubila i obavila ruke oko njegovih širokih ramena. Njegovo stenjanje od užitka natjera je da se nasmiješi. "Vratio si se", promrsila je s olakšanjem. "Mmm", zagunđao je podignuvši ruku kako bi je pomilovao. "Vratio sam se, i to zahvaljujući tebi." "Onda napokon priznaj - trebam ti." Njegov je osmijeh bio vragolast. "Popni se ovamo do mene. Želim ti pokazati koliko." Popela se na krevet uz njega, opkoračivši mu kukove i očekujući da je povuče na sebe i otpočne sa zavođenjem u kojem je bio toliko vješt. Ali on ju je samo gledao. Kad joj je pomilovao obraz, prsti su mu bili nježni, smjerni. "Priznajem", rekao je pogleda toliko iskrenog da joj je srce stisnulo. "Priznat ću tebi sad, i bilo kome bilo kad. Trebam te, Elise. Volim te. Moja si. Moja žena, moja družica, moja voljena. Moje sve." Njezin se vid zamagli od vlažne sreće. "Tegane... toliko te volim. Reci mi da je ovo zbilja. Da je ovo zauvijek." "Misliš da sam ja tip mužjaka koji bi se zadovoljio bilo čime manjim." Odmahnula je glavom, pogleda zamućenog od radosti dok se naginjala kako bi ga poljubila. Ignorirali su ujednačeno kucanje na vratima nekoliko sekundi, ali onda se začuo Lucanov duboki glas s druge strane. U ratnikovu se tonu osjećala napetost. "Kako smo tamo unutra?" "Uđi, Lucane", doviknula je Elise vođi Reda i, nakon onoga što su danas zajedno prošli, svom dragom, vjernom prijatelju. Ustala je s Teganova tijela unatoč njegovu negodovanju i otišla dočekati Lucana kad je ušao unutra. Bio je čist i svjež, ali proći će neko vrijeme prije nego mu se tijelo u potpunosti oporavi. Oprezno se nasmiješio Teganu kad je on prebacio noge preko ruba kreveta i sjeo. "Što je?" upitao ga je Tegan, u trenu preuzevši ratnički stav unatoč tome što je proteklih nekoliko sati bio omamljen. "Što se dogodilo?" Lucan nije okolišao. "Dante i ostali su se upravo javili iz Praga. Pronašli su kriptu u planinama, baš kao što je i Kassijin trag nagovijestio. Sve je bilo tamo, T. Pećina izdubljena u stijeni, hibernacijska komora prepuna dermaglifova i simbola te kostiju ljudi kojima je Dragos hranio oca tijekom priprema za dugi san." "Ali..." nastavio je Tegan privukavši Elise sebi kao da se želio pridržati za nešto čvrsto. 87

"Ali bila je prazna." Lucan je odmahnuo glavom i prošao prstima kroz tamnu kosu. "Prokleta kripta je već bila otvorena. Netko je oslobodio gada. Možemo samo pretpostaviti kada, ali čini se da su prošle godine. Desetljeća čak." "Znači... on je negdje tamo?" pitala je Elise kao zastrašujuću potvrdu jezive činjenice. "Što ćemo učiniti?" "Počet ćemo tražiti", rekao je Tegan. "Kriste, uz pretpostavku da je Drevni živ, mogao bi biti bilo gdje. Igla u plastu sijena." Lucan je kimnuo. "I trebat će nam sva dostupna sredstva. Odmorite se, oboje. Nećemo se vratiti u Boston dok se ostali ne vrate večeras iz Praga." S tim riječima, Lucan se okrene i uputi prema vratima. Na pola puta, zastane. Vrati se do Teganova uzglavlja, ozbiljna izraza na licu. "Od samog početka, Tegane, bio si mi brat više od bilo kojeg koji mije to bio po krvi. Još uvijek je tako." Tegan je osjećao isto, unatoč svemu što su prošli. Možda baš upravo zbog toga. "Uvijek ću ti čuvati leđa, Lucane. Možeš računati na to." Lucan je ispružio ruku. Kad su dvojica ratnika pljesnula dlanovima, Tegan je osjetio toplinu prijateljstva bratstva – kako struji među njima. Iznenadio se koliko mu je godio taj osjećaj. I koliko mu je nedostajao. Lucan je kimnuo. U očima moćnog vampira odražavalo se poštovanje kad se okrenuo Elisi. "Red ti duguje", rekao joj je sad ispruživši joj ruku. "Za sve što si učinila kako bi nam otkrila Dragosovu tajnu, i za ono što si danas učinila za mene i Tegana... ja osobno ti dugujem. Hvala ti, Elise." Blago je odmahnula glavom dok je spuštala prste na taj krupni dlan. "Ne moraš mi zahvaljivati. Rado ću učiniti što god je potrebno da pomognem Redu. I Teganu." Lucan se nasmiješio kad je prinio njezinu ruku svojim usnama. Njegov poljubac zahvalnosti bio je nevin i iskren, ipak Tegan je blago zarežao. "Dobro si se združio", rekao je okrenuvši svoj mudri pogled prema Teganu. "Da, jesam", složio se Tegan bez oklijevanja. Nasmiješio se Elisi, a u očima mu se iskrila žudnja kao i uvijek kad bi je samo pogledao i spoznao da je nekim čudom sudbine bila njegova. "Nevjerojatno dobro sam se združio." Lucan je kimnuo. "Odmorite se. Neću vas više ometati dok ne budemo spremni za povratak u Boston." Čim je otišao, Elise je privukla Tegana u topao zagrljaj, usana vrelih od obećanja dok ga je ljubila. Osjetio je kako ga okružuje snaga njezine ljubavi i znao je da, koliko god bili mračni dani pred njima, uvijek će pred sobom imati ovu svjetlost koja će ga čuvati. Uzvratio joj je poljubac, a uzbuđenje se u njegovim hlačama vraćalo u život. "Čuo si Lucana", mrmljala je o njegove usne s osmijehom u glasu. "Moraš se odmoriti." "Pa?" zarežao je zaigrano joj grickajući mekanu donju usnicu. Elise se nasmijala. "Pa, možda bismo s ovim mogli pričekati dok se ne vratimo doma." Tegan ju je povukao na krevet pokraj sebe, lagano je pritisnuvši svojim probuđenim tijelom. Pogledao je u njezine raširene ljubičaste oči koje su ga gledale s tolikom ljubavlju da je bio zapanjen. Polako ju je poljubio, nježno, iskreno. "Doma sam", rekao je glasom hrapavim od emocija dok ju je pritiskao svojim tijelom. "Ovo je jedini dom koji trebam."