Issuu

LARA ADRIAN

PONOĆNO BUĐENJE 1.DIO SERIJAL PONOĆNE VRSTE KNJIGA PETA

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

"Ovo je trenutačno jedan od najboljih paranormalnih serijala. Zbog neodoljivih likova i izvrsno prikazanog svijeta vampira, ovaj se serijal nipošto ne smije propustiti." Fresh Fiction "Jedan od deset najboljih ljubavnih romana u 2007. godini." Po izboru urednika Amazon.coma "Serijal Ponoćne vrste postaje sve bolji i bolji... Ponoćno buđenje je nadmašilo sva moja očekivanja... Ne mogu dočekati nastavak jer sam kompletno zakačena." RomanceJunkies "Osveta je pokretačka sila u ovom dijelu napetog serijala Ponoćne vrste. Stvari ne izgledaju najbolje za glavne likove, ali čitateljima je ovo prava poslastica." Romantic Times

Mojim čitateljima, uz duboke zahvale za oduševljenje i potporu. Neizmjerno sam vam zahvalna!

I mojemu suprugu, istinskom dokazu da ona "živjeli su sretno do kraja života" ne postoji samo u ljubavnim romanima. Uvijek ćeš biti moj junak!

ZAHVALE Zahvaljujem mojoj agentici i svima u nakladničkoj kući "Bantam Dell" na nepomućenoj vjeri u mene, kao i na čudesnoj pažnji koju posvećuju svakoj mojoj knjizi. Hvala također i svim mojim suradnicima koji djeluju iz sjene. (Bok, Destinv i Jeremy!) Hvala i kolegama što su tolerirali dugotrajno zanemarivanje s moje strane, pa ipak su mi bili na raspolaganju za posljednje provjere i ohrabrivanje! Naročito hvala Kayli Gray, Jaci Burton, Larissi Ione i Stephanie Tyler naprosto na tome što su divni. Posebnu zahvalnost upućujem neopisivo darovitim glazbenicima uz čiju je glazbu ova priča oživjela u mojoj mašti. Nadahnuće (i neprekinutu svakodnevnu ovisnost) imam zahvaliti umijeću bendova Collide, H.J.M. i Black Lab.

PRVO POGLAVLJE Koračala je među njima nezamijećena, kao tek jedan od popodnevnih užurbanih prolaznika koji su se probijali kroz svjež nanos snijega na putu prema kolodvoru. Nitko nije obraćao pozornost na ženicu u prevelikoj parki s kapuljačom, lica skrivenog šalom točno do ruba očiju koje su gorljivo promatrale gomilu oko sebe. Previše gorljivo, znala je, ali nije si mogla pomoći. Bila je napeta dok se kretala među njima, i nestrpljiva od želje da pronađe svoj plijen. U glavi joj je odzvanjalo od rock glazbe što je dopirala kroz majušne slušalice MP3 uređaja. Nije bio njezin. Pripadao je njezinu sinu tinejdžeru — Camdenu. Dragi Cam preminuo je prije samo nekoliko mjeseci kao žrtva podzemnog rata kojeg je i sama Elise sad bila dio. On je bio razlog zastoje sad ovdje i šulja se ovako prepunim bostonskim ulicama s bodežom u džepu kaputa i oštricom presvučenom titanijem pričvršćenom za bedro. Više nego ikad dosad, Camden je bio razlog zbog kojeg živi. Njegova smrt ne može ostati neosvećena. Elise je prešla ulicu na križanju pa krenula prema kolodvoru. Mogla je vidjeti ljude kako govore u prolazu, kako im se usne nečujno pomiču,i njihove riječi štoviše, njihove misli — bile su preplavljene agresivnim stihovima, vrištećim gitarama i pulsirajućim ritmom basa šio joj je punio uši i vibrirao kostima. Nije znala točno sto sluša, niti je to bilo važno. Trebala joj je samo buka, dovoljno glasna i dovoljno dugotrajna da je dovede do mjesta gdje će otpočeti s lovom. Ušla je u zgradu zajedno s rijekom užurbanih ljudi. Prodorna svjetlost prolijevala se dolje s fluorescentnih cijevi na stropu. Vonj ulične prljavštine, vlage i prevelike mase ljudskih tijela navirao joj je u nosnice kroz šal. Ušla je dublje unutra i polako se zaustavila nasred kolodvora. Prisiljeni razdvajati se oko nje, ljudi su je mimoilazili s obiju strana, a mnogi su je pritom i naguravali u žurbi da stignu na svoj vlak. Više no jedan zapiljio bi se u nju u prolazu, usnama oblikujući prostote jer im se ispriječila na putu. Bože, kako se samo gnušala svih tih kontakata, ali bilo je to nužno. Udahnula je, posegnula u džep i isključila glazbu. Kolodvorska larma svalila se na nju poput vala, preplavivši je zveketom glasova, užurbanih koraka, vanjskog prometa te metalnim škripanjem i grmljavinom nadolazećeg vlaka. No ti zvukovi nisu bili ništa u usporedbi s ostalima koji su je istom preplavili. Nečiste misli, zle namjere, tajni znakovi, otvorena mržnja - sve se to vrtložilo oko nje poput crne oluje. Ljudska pokvarenost grabila ju je sa svih strana i poput čekića tukla o njezina čula. Posrnula je, kao i uvijek, zbog toga prvog naleta vjetra zla. Zateturala se. Borila se s mučninom što se podizala u njoj i svim se silama nastojala oduprijeti psihičkom napadu. Kakva kučka, dabogda joj spalili dupe... Proklete seljačine, zašto se ne vrate tamo gdje pripadaju... Idiote! Miči mi se s puta ili ču te sravniti sa zemljom... Pa što onda ako je ona sestra moje žene? Kao da mi se nije upucavala čitavo ovo vrijeme... Elise je disala sve brže, a u sljepoočnicama joj je bujala glavobolja. Glasovi u njezinoj glavi miješali su se u neprekidnom, gotovo nerazgovijetnom brbljanju, ali držala se, obgrlivši se rukama kad je vlak stigao, a njegova se vrata otvorila kako bi propustila novo more ljudi što su se razmiljeli po peronu. Novi glasovi razlijevali su se posvuda oko nje, u kakofoniji što ju je izdirala iznutra. Ova bi žicaroška gamad trebala pronaći kakav vražji posao... Majke mi, ako me samo još jednom dotakne, ubit ću tog kujina sina... Trči, stoko! Natrag u svoje torove! Patetične kreature, moj gospodar je u pravu, i zaslužujete da vas se porobi... Elise razrogači oči. Krv joj se sledila u žilama kad joj je mozak registrirao te riječi. To je bio glas koji je čekala. Onaj koji je došla progoniti. Nije znala ime svojoj lovini, čak ni to kako izgleda, ali znala je što je bio: Poslušnik. Poput ostalih od svoje vrste, nekoć je bio čovjek, ali sad je bio niži od toga. Njegovu je ljudskost isisao onaj kojeg naziva Gospodarom, moćni vampir i vođa Krvožednih. Upravo zbog njih - Krvožednih i toga zlotvora koji ih je vodio u ratu unutar vampirske vrste - Elisin je sin jedinac bio mrtav.

Nakon što je ostala bez muža prije pet godina, Camden je bio sve što je imala i jedino važno u njezinu životu. S njegovim gubitkom, pronašla je novi smisao života. Nepoljuljanu odluku. Ta ju je odluka sad tjerala naprijed da se kreće među mnoštvom ljudi u potrazi za onim koji će joj platiti za Camdenovu smrt. U glavi joj se vrtjelo od neprestanog bombardiranja bolnih, ružnih misli, ali napokon je uspjela izdvojiti Poslušnika. Pritajio se nekoliko metara ispred nje, glave prekrivene crnom pletenom kapom, tijela omotanog pohabanom, izblijedjelom zelenom vojničkom jaknom. Netrpeljivost se izlijevala iz njega poput kiseline. Njegova je pokvarenost do te mjere bila apsolutna da ju je Elise mogla osjetiti poput žuči u svome grlu. I nije imala izbora nego držati se blizu njega i vrebati priliku da poduzme prvi potez. Poslušnik je izišao iz kolodvora i brzim korakom krenuo pločnikom. Elise ga je slijedila, prstiju snažno stisnutih oko bodeža u džepu. Vani je bilo tek nekoliko ljudi, larma u mislima se koliko-toliko stišala, ali bol od preopterećenja s kolodvora i dalje je bio prisutan, probijajući joj lubanju poput čeličnog svrdla. Nije skidala pogled s lovine, ubrzavši kad je nestao s ulice i sišao u FedExovu poslovnicu. Došla je do staklenih vrata i zavirila unutra kroz logotip tvrtke, vidjevši ga kako čeka u redu. "Oprostite, gospođice", rekao je netko iza njezinih leđa, a ona se trgnula na zvuk pravoga glasa, a ne zujanja riječi koje su joj se još uvijek rojile glavom. "Ulazite li unutra, ili...?" Muškarac iza nje otvorio je vrata dok je govorio pridržavajući ih s iščekivanjem. Nije imala namjeru ući, ali sad su svi gledali u nju - uključujući i Poslušnika - i privukla bi još više pažnje da je odbila. Ušla je u jarko osvijetljenu poslovnicu i smjesta odglumila zanimanje za izložene kutije u izlogu. Krajičkom oka je promatrala Poslušnika dok je čekao u redu. Bio je napet, misli su mu bile nasilničke, u sebi je psovao mušterije ispred sebe. Najzad je došao na red, no oglušio se na službenikov pozdrav. "Pošiljka za Rainesa." Poslužitelj je u tipkao nešto u računalo te načas zastao. "Samo trenutak." Otišao je u stražnju prostoriju i vratio se sekundu kasnije odmahujući glavom. "Još uvijek nije stigla. Žao mi je." Gnjev se širio oko Poslušnika, stežući se poput škripca oko Elisinih sljepoočnica. "Kako to mislite, nije još stigla?" "Veći dio New Yorka bio je sinoć pogođen velikom snježnom olujom, tako da dosta pošiljaka danas kasni..." "Ovo sranje je trebalo jamčiti dostavu", zarežao je Poslušnik. "Aha, točno... Možete tražiti povrat novca, ali morate ispuniti obrazac..." "Jebeš obrazac, kretenčino! Treba mi taj paket. Smjesta!" Gospodar će me ispaliti iz gaća ako se ne pojavim s tom pošiljkom, a ako mi guzica nagrabusi, vratit ću se ovamo i rasporili ti prokletu utrobu. Elise je uvukla dah zbog zlobne prijetnje. Znala je da Poslušnici žive samo kako bi služili onome tko ih je stvorio, ali uvijek bi ostala šokirana kad bi spoznala jezivu dubinu njihove odanosti. Njihovoj vrsti ništa nije bilo sveto. Životi im nisu značili ni pišljiva boba, bilo ljudski ili oni članova Vrste. Poslušnici su bili gotovo podjednako užasni kao i Krvožedni, ovisnička, kriminalna frakcija vampirske nacije. Poslušnik se nagnuo preko pulta postavivši stisnute šake sa strane. "Treba mi taj paket, seronjo! Ne odlazim odavde bez njega!” Službenik ustukne, izraz lica mu najednom postane oprezan. Dograbio je telefon. "Čujte, čovječe, kao što sam vam već objasnio, ne mogu više ništa učiniti u vezi s tim. Morat ćete se vratiti sutra. A sad bi bilo najbolje da odete prije nego što pozovem policiju." Beskorisno govno, zarežao je u sebi Poslušnik. Vratit ću se ja sutra, itekako. Samo čekaj da se vratim po tebe! "Ima li problema ovdje, Joey?" Stariji se muškarac pojavio iz stražnje prostorije, sav ozbiljan. "Pokušao sam mu reći da taj paket nije došao zbog oluje, ali ne odustaje. Kao da bih ga trebao izvući iz svog..." "Gospodine?" rekao je šef prekinuvši svoga zaposlenika i prostrijelivši Poslušnika strogim pogledom. "Sad vas ljubazno molim da odete. Morate otići ili ćemo pozvati policiju da vas isprati odavde." Poslušnik je zarežao nešto nerazumljivo, no gadno. Lupio je šakom o pult, hitro se okrenuo i počeo se udaljavati. Kad se približio vratima gdje je stajala Elise, zapeo je o izložene kutije srušivši ih na pod. Iako se Elise izmaknula, previše žestoko je dolazio. Zapiljio se u nju svojim praznim, neljudskim očima. 6

"Miči mi se s puta, kravo!" Jedva se uspjela pomaknuti prije nego što je projurio pokraj nje pa kroz izlaz, toliko snažno gurnuvši staklena vrata da su zazveketala kao da će se rasprsnuti. "Šupak", promrsio je netko u redu kad je ovaj otišao. Elise je osjetila kako ostale u poslovnici preplavljuje val olakšanja kad se nasilnik izgubio iz vida. Djelomice joj je i samoj laknulo, sretna što nitko nije bio ozlijeđen. Poželjela je malo pričekati u trenutačnom miru poslovnice, ali bio je to luksuz koji si nije mogla priuštiti. Poslušnik je već jurio preko ulice, a uskoro će i sumrak. Imala je najviše pola sata prije nego što padne noć, prije nego što Krvožedni iziđu u potrazi za hranom. Ako je ovo što je činila bilo opasno po danu, noću je bilo ravno samoubojstvu. Mogla je potajice sasjeći Poslušnika bodežom — već i jest, zapravo, više no jednom - ali poput svakog drugog čovjeka, bila žena ili ne, nije imala ama baš nikakve šanse protiv snage ovisnih Krvožednih. Podsjetivši se na ono što joj valja učiniti, Elise se provukla kroz vrata i stala slijediti Poslušnika. Bio je ljutit i hodao je užurbano, zabijajući se u druge prolaznike i režući im psovke. Paljba mentalne boli punila joj je glavu kad se još više glasova pridružilo zbrci koja joj je već zveketala u glavi, ah Elise je nastavila držati korak sa svojim plijenom. Držala se nekoliko metara iza njega, očiju prikovanih za blijedozelenu jaknu kroz svijetle nalete novog snijega. Naglo je skrenuo ulijevo iza ugla zgrade i krenuo uskom uličicom. Elise je sad ubrzala korak ne želeći ga izgubiti iz vida. Na pola puta niz sporednu ulicu, on je trzajem otvorio trošna čelična vrata i nestao. Prišuljala se metalnoj plohi bez prozora, dlanova znojnih unatoč hladnoći u zraku. Njegove su joj nasilničke misli ispunile glavu — ubojite misli, sve one grozne stvari koje će učiniti zbog vjernosti svome gospodaru. Posegnula je rukom u džep kako bi izvukla bodež. Držala ga je uz bok zauzevši pozu za napad, ali ga je i dalje skrivala pod dugačkim naborima kaputa. Slobodnom je rukom dograbila kvaku i otvorila otključana vrata. Pahuljice su u kovitlacu nahrupile u mračni vestibul koji je zaudarao na plijesan i ustajali duhanski dim. Poslušnik je stajao pokraj niza poštanskih sandučića. Jednim se ramenom naslanjao na zid dok je otklapao mobitel, istovjetan onima kakve su imali svi Poslušnici jer su tako imali izravnu liniju sa svojim gospodarom. "Zatvaraj ta jebena vrata, kujo!" ispalio je, a bezdušne oči su mu sjajile. Obrve mu se namršte kad je Elise krenula prema njemu s hitrom, ubojitom namjerom. "Koji vrag..." Zabila je bodež snažno u njegova prsa znajući da je element iznenađenja jedna od njezinih najvećih prednosti. Njegov je gnjev pogodi poput fizičkog udarca, odbacivši je unatrag. Njegova se pokvarenost izlijevala u njezin um poput kiseline paleći joj osjetila. Elise se borila s tjelesnim bolom, povrativši se kako bi ga ponovno napala bodežom i ne obazirući se na iznenadnu vlažnu vrelinu njegove krvi što joj je kapala po ruci. Poslušnik je frfljao pokušavajući je dograbiti dok je padao preko nje. Njegove su ozljede bile smrtonosne, krv je liptala na sve strane, a ona umalo da nije povratila zbog nesnosnog smrada. Izmaknula se pred njegovim teškim tijelom i poskočila u stranu dok je padao na pod. Srce joj je divljački tuklo, a glava joj je pucala od mentalne paljbe njegova gnjeva. Kleo je i siktao dok ga je smrt preuzimala, a potom se, najzad, smirio. Zavladala je tišina. Drhtavim prstima, Elise je podignula mobitel s poda pokraj svojih nogu i gurnula ga u džep. Bila je iscrpljena, spoj fizičkog i psihičkog napora bio je gotovo nepodnošljiv. Svaki put bi joj se činilo da je sve više pritišće i da joj treba više vremena za oporavak. Pitala se hoće li uopće svanuti taj dan kad će kliznuti toliko duboko u ponor da se više neće moći oporaviti. Vjerojatno, pomislila je, ali ne danas. I nastavit će se boriti do posljednjeg daha i posljednje boli u srcu. "Za Camdena", prošaptala je zureći u mrtvog Poslušnika, te je uključila MP3 kako bi se pripremila za povratak kući. Glazba je treštala iz sićušnih slušalica zaglušujući njezin dar zbog kojeg je mogla čuti najmračnije tajne ljudske duše. Za danas je već čula i previše. Njezina dnevna gorka misija je završena, te se okrenula i napustila mjesto pokolja koji je počinila.

DRUGO POGLAVLJE Miris krvi lebdio je na oštrom zimskom vjetru. Bilo je to blago, ali svježe, golicanje u nosnicama vampirskog ratnika koji je nečujno skakao s krova jedne zasjenjene zgrade na drugu. Pahuljice su padale oko njega poput lepršavog bijelog pepela, prekrivajući grad što se prostirao pod njim nekih šest katova niže. Tegan je čučnuo na rub zgrade i promotrio splet ulica i sporednih prilaza. Kao jedan iz Reda - malobrojnog odreda vampira Vrste angažiranih u ratu protiv njihove opake braće, Krvožednih - Teganov primarni noćni cilj bio je sijati smrt među svojim neprijateljima. Bilo je to nešto stoje činio hladnom učinkovitošću, vještinom koju je usavršavao tijekom svojih više od sedam stoljeća postojanja. No, duboko u svojoj srži, bio je član Vrste, a nitko od njegove rase nije mogao ignorirati zov svježe prolivene ljudske krvi. Rastegnuo je usne i usisao hladan zrak kroz zube. Desni su ga peckale, bol je bujao na mjestu gdje su mu počeli izbijati očnjaci. Vid mu se izoštrio do nadnaravne oštrine, a zjenice suzile u tanke okomite proreze. Nagon za lovom - za hranjenjem brzo je rastao u njemu. Bila je to automatska reakcija koju čak ni on, sa svojom discipliniranošću i čeličnom samokontrolom, nije mogao potisnuti. Njemu je, kao pripadniku Prve generacije vampira koji su se razmnožili na Zemlji, bilo čak i teže. Zbog apetita Prve generacije - tjelesnih, putenih i ostalih - izgarali su i oni najjači. Šuljao se duž ruba zgrade, zatim je skočio na drugi krov, a cijelo vrijeme očiju prikovanih na ljude ispod sebe tražeći najslabijeg u stadu. No nije to činio tek kako bi zadovoljio vlastite potrebe, jer ako pronađe čovjeka s otvorenom ranom, to znači da Krvožedni ne može biti daleko. Osim što je sad, kad je otkrio izvor po mirisu krvi, shvatio da ono što je nanjušio ima povećanu notu ustajalosti. Bila je to već prolivena krv. Nimalo svježa, nego stara nekoliko minuta. Slijedeći metalni vonj, pogled mu je zastao na niskom, tanašnom liku u dugačkoj parki s kapuljačom što je žurio uz glavnu ulicu pokraj kolodvora. Postojala je izvjesna napetost u držanju te osobe, a u pognutoj glavi očitovala se želja da ostane neprimijećena dok je izmicala gomili prolaznika i skretala u praznu sporednu ulicu. "Koji ti je vrag na umu?" promrmljao je Tegan ispod daha dok je pratio tu osobu. Muško ili žensko, nije mogao biti siguran ispod te tamne odjeće. Kako bilo, taj netko uskoro će dobiti neočekivano društvo. Tegan je ugledao Krvožednog trenutak prije nego što se ovaj pojavio iz skrovišta iza kontejnera za smeće, nekoliko metara ispred lika u parki. Nije mogao čuti riječi što su bile izgovorene, ali mogao je zaključiti po vampirovu razmetanju i sjajnim jantarnim očima da se ruga osobi ispred sebe, želeći se malo poigrati prije nego poduzme prvi korak. Uto se pojave još dvojica Krvožednih. "Dovraga", zarežao je Tegan protrljavši bradu. Nikad nije previše mario za sjajni pečat časti koji je podrazumijevao da pripadnici njegove rase djeluju kao neopjevani spasitelji ljudi s kojima su zajedno prebivali na ovome planetu. Iako je i sam bio napola čovjek, kao i svaki pripadnik Vrste, Tegana je odavna napustila potreba za junačenjem. Vidio je on previše krvoprolića, previše bezumnoga klanja i tragičnih gubitaka s obiju strana. Njegov sadašnji cilj, kao uostalom i tijekom proteklih pet stotina godina - nakon brutalnog mučenja i smrti jedine žene koju je ikad volio — bio je prilično jednostavan: pobiti što više Krvožednih. Nije mario ni pišljiva boba ako pritom i sam pogine. No, postojao je onaj drevni dio u njemu koji bi se naježio na jezive slučajeve, poput situacije koja se upravo odvijala dolje na ulici. Ljudsko biće u parki umrljanom krvlju bilo je okruženo. Poput morskih pasa s namjerom da ubiju, Krvožedni su stali zatvarati krug. Glava pod kapuljačom najednom se podignula, okrenula i zamijetila prijetnju što joj se približavala sleđa. Prekasno, međutim. Nijedno ljudsko biće nije imalo šansu protiv jednog krvožednog ološa, a kamoli protiv trojice. Uz psovku, Tegan je promijenio svoj položaj i skočio na niži krov iznad uličice, i to upravo kad je jedan od njih krenuo u akciju. Čuo je oštar uzdah - ženski uzdah straha - kad je Krvožedni dograbio svoj plijen. Uhvatio ju je za prednji dio kapuljače i bacio na snijegom prekriveni pločnik, uz urlik okrutnog veselja kad je začuo tup udarac od pada. 8

"Isuse Kriste", prosiktao je Tegan već izvlačeći golemu oštricu iz korica na boku. Zatrčavši se i skočivši, sletio je s oluka zgrade i mekano se dočekao na tlu u niskom čučnju. Dvojica Krvožednih bliže njemu se razdvoje, jedan umaknuvši, dok je drugi povikao kako ih netko napada. Tegan ga je ušutkao usred rečenice sasjekavši mu grkljan oštricom od titanija. Nekoliko metara dalje od njega, žena je ležala potrbuške koprcajući se kako bi umakla napadaču. I ona je imala oružje, iznenađeno je primijetio Tegan, ali i Krvožedni ga je opazio u isto vrijeme i nogom joj ga izbacio iz ruke. Teškom čizmom prikovao ju je za tlo snažno joj pritišćući leđa. Tegan se u času našao pokraj njega. Zbacio je vampira sa žene i zabio ga u cigleni zid zgrade držeći ga podlakticom ispod brade. "Bježi odavde!" povikao je ženi kad se počela podizati s tla. "Trči!" Dobacila je prestravljeni pogled preko ramena - prvi bljesak lica koji je Tegan vidio. Pogled mu se prikovao na par krupnih, svijetlih očiju boje lavande. Žena je zurila u njega iznad ruba tamnog pletenog šala koji teško da je mogao prikriti profinjenu ljepotu. Sveca mu. Znao je tko je ona. I nije to bila tek obična ljudska žena; bila je ona Prasestra, mlada udovica iz jednog od vampirskih Utočišta tame u gradu. Tegan je nije dobro poznavao. Nije je vidio nekoliko mjeseci, još otkako ju je one noći odvezao kući iz skloništa Reda, nakon što je doznala da joj je sin jedinac postao Krvožedni. Bilo je to posljednji put što ju je vidio, ali nije bio i posljednji put da je pomislio na nju. Elise. Kojeg je vraga radila ovdje? Teganov ravnodušan pogled držao je Elise hipnotiziranom na trenutak, koji joj se učinio kao da traje čitavu vječnost. Vidjela je bljesak prepoznavanja u ratnikovu netremičnom pogledu i osjetila hladan nalet bijesa što se širio prema njoj. "Tegan", prošaptala je zapanjeno. Prvi je put upoznala toga strašnog ratnika kad je nestao njezin sin. Tegan je bio taj koji ju je odveo kući iz skloništa Reda kad je doznala da se Camden preobrazio u Krvožednog. Bio je ljubazan tijekom te kasnonoćne vožnje, i premda ga nije vidjela u ova četiri mjeseca, nije zaboravila njegovo neočekivano suosjećanje. No u njemu sad nije bilo ni traga nečem sličnom. Borbeni gnjev u potpunosti je preobrazio njegovo lice u ono pravo lice vampira Vrste, sa sjajnim očnjacima i divljim pogledom u očima koje nisu više imale onu uobičajenu smaragdnozelenu boju, nego su bile preplavljene sjajnim, blistavim jantarom stoje plamtio poput dva ognja. "Trči!" doviknuo je dubokim, nezemaljskim urlikom koji je parao glazbu što joj je još uvijek dopirala iz slušalica na ušima. "Bježi odavde — smjesta!" Ta ga je kratka nepažnja, međutim, koštala. Krvožedni kojeg je zakucao u cigle pred sobom iskrivio je svoju glavurdu, razjapljene čeljusti, a s njegovih je golemih očnjaka curila slina. Snažno je zagrizao u Teganovu podlakticu rastrgavši ratnikove mišićavo meso. Bez ijednog zvuka bola ili bijesa, samo uz hladnu i brzu učinkovitost, Tegan je podigao svoju drugu ruku i zario oštricu u njegov vrat. Vampir je beživotno pao, a tijelo mu se počelo razgrađivati od titanija što je zatrovao njegov bolesni krvotok. Tegan se naglo okrenuo, teško dišući. "Dovraga, ženo - bježi!" zagrmio je upravo kad se posljednji Krvožedni bacio na njega. Elise je poskočila i potrčala. Izjurila je iz uličice u drugu ulicu, trčeći najbrže što je mogla. Mali stan koji je unajmila nije bio daleko, samo nekoliko blokova od kolodvora, no činilo joj se da je kilometrima udaljen. Bila je iscrpljena zbog vlastite kušnje, tresući se od nasilja kojem je upravo svjedočila. Bila je zabrinuta i zbog Tegana, iako je bila sigurna da mu nije potrebna njezina briga. Bio je pripadnik Reda, vjerojatno najopakiji od sviju. Prema riječima onih koji su ga poznavali, bio je ubojiti stroj. Vidjevši ga u akciji, Elise nije ni na čas u to posumnjala. 9

A sad kad je bila otkrivena sama u gradu, mogla se samo nadati da se ratnik neće zanimati za ono čemu se posvetila. Nije mogla dopustiti da je ponovno vrate u Utočište tame, pa čak ni mužjak opasan poput Tegana. Pretrčala je posljednji blok do svog stana i pojurila uz betonske stube. Glavni ulaz nekoć je bio zaključan, ali netko je slomio bravu prije pet tjedana, a predstavnik stanara još je nije stigao popraviti. Gurnula je vrata i odjurila niz hodnik prvog kata do svojega stana. Otključala je bravu i kliznula unutra, smjesta upalivši sva svjetla. Stereouređaj i televizor bili su sljedeći. Uključila ih je da trešte iz sve snage. Skinula je MP3 i spustila ga na oštećeni žuti kuhinjski pult, zajedno s mobitelom mrtvog Poslušnika. Bacila je uništenu parku na pod pokraj ergometra, a želudac joj se okrenuo kad je ogoljena žarulja sa stropa obasjala tamnocrvene mrlje Poslušnikove krvi. Bila joj je i na rukama; prsti su joj bili ukoreni od zgrušane krvi. A u glavi joj je i dalje bubnjalo, zahvatila ju je ona uobičajena opaka migrena koja bi došla nakon duljeg korištenja svoje vještine. Sad i nije toliko bila gadna kao što će biti uskoro. Još uvijek je imala vremena dovesti se u red i pokušati se dovući do kreveta prije nego stoje svlada najgori napadaj. Odvukla se do kupaonice i pustila vodu iz tuša. Prsti su joj drhtali dok je odvezivala kožne korice za nož s bedra pa ih odložila na umivaonik. Korice su bile prazne. Izgubila je bodež od litanija u snijegu kad joj ga je Krvožedni izbacio iz stiska. No, imala je druge. Sva sila novca s kojim je napustila Utočište tame otišla je na oružje i opremu stvari za koje nikad prije nije željela ni znati, ali sad su joj bile nužne. Gospode, koliko joj se drastično promijenio život u samo nekoliko mjeseci. Nikad se više ne bi mogla vratiti onome što je nekoć bila. U dubini srca znala je da nema povratka. Osoba kakva je bila pod zaštitom Vrste sad je nestala - mrtva, poput njezina ljubljenog partnera i njezina sina. Bol zbog tih gubitaka bila je plamen što joj je prožderao stari život, spalio ga do temelja. A ona je bila ono što je ostalo - feniks što se uzdigao iz pepela. Letimice je pogledala na zamagljeno zrcalo i susrela vlastiti avetmjski pogled. Krv joj je bila na bradi i obrazima, čađa razmazana po čelu poput ratničkih boja. Divlji sjaj umornih očiju zurio je u nju. Bože, koliko je samo bila iscrpljena... toliko iscrpljena. Ali, sve dok bude u stanju stajati na nogama, borit će se. Sve dok joj srce bude žudilo za osvetom, koristit će svoj psihički dar koji je toliko dugo bio njezina najveća slabost. Izdržat će bilo kakav napor, suočiti se s bilo kojim rizikom. Prodat će svoju vječnu dušu bude li morala. Što god bude potrebno, samo da provede pravdu.

TREĆE POGLAVLJE Tegan je obrisao zakrvavljenu oštricu o jaknu mrtvog Krvožednog i lijeno promatrao brzu razgradnju posljednjeg tijela u uličici. Posmrtno čišćenje bilo je zasluga Teganova oružja od tiranija, metala koji je djelovao kao otrovna kiselina na oboljele stanice vampira Vrste koji su postali Krvožedni. Tri su tijela nestala u snijegu; meso, kosti i odjeća su se razgradili te nije ostalo ništa osim tamnih mrlja pepela na čistoj bjelini. Tegan je procijedio kletvu, osjetila još uvijek ustreptalih od žara borbe. Oči izoštrene nakon borbe bljesnule su ugledavši nož koji je Elise izgubila u hrvanju s Krvožednim koji ju je napao. "Kriste", promrsio je podigavši oštricu iz snijega. Nije to bio nekakav profinjeni bodež kakav bi dama mogla nositi za zaštitu, nego ozbiljno hladno oružje. Osamnaest centimetara dužine s nazubljenim vrhom i, osim ako nije pogriješio, metal nije bio obični karbidni čelik, nego presvučen titanijem. Kojeg li je vraga ženka iz Utočišta tame radila sama na ulici, noseći uz sebe ratničko oružje? Tegan je podigao glavu i onjušio zrak tražeći njezin miris. Nije mu trebalo dugo da ga otkrije. Osjetila su mu uvijek bila oštra, kao u grabežljivca, a borba bi ih uvijek još više izoštrila. Uvukao je u pluća Prasestrin miris vrijesa i ruža i pustio da ga vodi dublje u grad. Miris je lebdio do nekakve rupčage od stambene zgrade u jednom od siromašnijih dijelova grada. Nije očekivao da bi na takvom mjestu mogao zateći otmjenu ženu odgojenu u Utočištu tame kao što je bila Elise. No, bez sumnje, bila je u toj ružnoj zgradi od betona i cigle, išaranoj grafitima; bio je siguran u to. Šuljao se uza stube i smrknuo ugledavši slaba vrata sa slomljenom bravom. Pohabani i prljavi sag u predvorju zaudarao je na mokraću, prljavštinu i desetljeća neodržavanja. Trošno drveno stubište uspinjalo se s njegove lijeve strane, ali Elisin je miris dopirao iza vrata na kraju hodnika na prvome katu. Prošao je pokraj još jednih vrata s desne strane, a bubnjanje glazbe vibriralo je o pod i zidove. Mogao je čuti i televiziju, zaglušujuću paljbu zvukova u pozadini koji kao da su bujali dok se približavao Elisinu stanu. Pokucao je na vrata i pričekao. Nije bilo odgovora. Ponovno je pokucao snažno udarivši člancima po izgrebanom metalu. Ništa. Kao da bi i mogla čuti bilo što od te galame. Možda ne bi trebao biti ovdje, možda se ne bi trebao miješati u to što je dovelo tu ženu ovamo. Tegan je znao da je prošla teško razdoblje još od nestanka, a poslije i smrti, svojega sina. Red je doznao da je Camdena ubio Elisin djever, Sterling Chase, kad se klinac pojavio u Utočištu tame u punom jeku krvožeđe. Iz onoga stoje Tegan čuo, Camden je upravo smjerao napasti Elise kad ga je Chase ustrijelio s nekoliko metaka od titanija točno pred njezinim očima. Samo Bog zna što je ta žena pretrpjela svjedočeći ubojstvu vlastita sina. Svejedno, to nije bila njegova briga. Pa zašto je onda stajao u ovoj zgradi čekajući da se ona pojavi i otvori mu vrata? Promotrio je niz ključanica na vratima stana. Barem su ove bile kako spada i imala je dovoljno razuma da ih zaključa jednom kad je ušla unutra. No vampiru kao što je bio Tegan, s obzirom na njegove moći i podrijetlo, trebalo je samo dvije sekunde da otključa vrata mentalnom naredbom. Kliznuo je u stan i zatvorio vrata za sobom. Razina decibel u malom studio-apartmanu bila je dovoljna da mu se rasprsne glava. Pogledao je uokolo po stanu, skupljenih očiju upijajući neobično uređenje. Jedino pokućstvo bili su madrac i polica za knjige, na kojoj je bio smješten kvalitetan stereouređaj i mali televizor s ravnim ekranom - oboje pojačani do daske. Pokraj madraca, u prostoru na kojem bi mogli stajati stol i stolice, bila je sprava za vježbanje i ergometar. Krvlju umrljana parka ležala je tamo na podu, a na bijednom žutom kuhinjskom pultu bio je mobitel i MP3 uređaj. Elisin stil za unutarnje uređenje bio je u najmanju ruku neobičan, no odabir zidnih tapeta Teganu je bio najzanimljiviji. Na sva četiri zida jednosobnog životnog prostora bile su grubo zakucane ploče od akustične pjene, materijala za izolaciju zvuka. Metri i metri te stvari prekrivali su svaki četvorni centimetar zidova, prozora, kao i unutarnju stranu vrata. "Koji kur..." 11

Iz susjedne kupaonice začulo se struganje metala kad je iz tuša naglo prestala teći voda. Tegan se okrenuo sučelice vratima koja su se čas kasnije otvorila. Elise je navukla debeli frotirni ogrtač kad je podigla pogled i susrela se s njegovim. Dahnula je, zaprepaštena, podigavši mlitavu ruku prema vratu. "Tegane!" Glas joj je bio jedva čujan ponad treštanja glazbe i televizije. Nije učinila nijedan pokret kako bi ih isključila, samo je izišla iz kupaonice i ostala stajati što je dalje mogla od njega u tom skučenom prostoru. "Što ti radiš ovdje?" "I ja bih tebi mogao postaviti isto pitanje." Tegan je pustio da mu pogled odluta po oskudno namještenom stanu, sve ne bi li prestao gledati nju u ovom stanju polunagosti. "Usrano ti je ovo mjesto. Tko ti je bio dekorater?" Nije mu odgovorila. Njezine svijetle oči boje ametista ostale su fiksirane na njemu kao da mu nije dovoljno vjerovala, nervozna što je s njime nasamo. I tko bi joj mogao zamjeriti? Tegan je znao da većina stanovnika Utočišta tame, ta zaštićena klasa civila kojoj je pripadala i Elise, ne gaji simpatije za članove Reda. Zvali su ih hladnokrvnim ubojicama, no - fućkalo mu se za sve to. Njegova je osobna reputacija bila jednostavno utvrđena činjenica. No, iako nije mario za to što drugi misle o njemu, ipak ga je ljutilo što ga Elise promatra sa strahom u očima. Posljednji put kad je vidio ovu ženu, bio je sušta ljubaznost, i mladoj udovici iskazao je poštovanje imajući na umu sve stoje prošla. Nije škodilo ni to stoje njezina ljepota oduzimala dah, krhka poput ledenog cvijeta. Nešto od te krhkosti je sad iščeznulo, zamijetio je Tegan, ugledavši obrise mišića na njezinim ogoljenim listovima i rukama, lice joj je ostalo ljupko, ali ne onoliko koliko se sjećao. Oči su joj i dalje bile inteligentne i žive, ali njihov je sjaj bio nekako oštar, što su još više isticale sjene ispod gustog ruba njezinih trepavica. A tek kosa... Isuse, odsjekla je one dugačke plave uvojke. Kaskada svijetlog valovitog zlata što joj je nekoć padala do bokova, sad je bila kruna gustih, svilenkastih šiljaka što su joj neuredno stršali s glave i uokvirivali mršavo, ovalno lice. I dalje je bila predivna, ali na jedan sasvim drukčiji način, koji Tegan nije mogao ni pojmiti. "Zaboravila si nešto tamo u uličici." Ispružio je opaki lovački nož. Kad se pomaknula kako bi ga uzela od njega, izmaknuo ga je izvan njezina dosega. "Što si radila tamo večeras, Elise?" Odmahnula je glavom, izrekavši nešto previše tiho da bi se moglo čuti nad bukom što je ispunjavala stan. Nestrpljivo, Tegan je mentalnom zapovijedi isključio stereouređaj. Letimice je pogledao televizor, kaneći i njega isključiti. "Ne!" Elise je zatresla glavom, trgnuvši se i prstima stisnuvši sljepoočnice. "Čekaj - ostavi ga, molim te. Treba mi... buka me umiruje." Tegan mrgođenjem izrazi sumnjičavost, ali ostavi televizor na miru. "Što ti se dogodilo večeras, Elise?" Trepnula je, sklopila oči i šutke pognula glavu. "Je li te netko povrijedio tamo? Jesi li bila napadnuta prije nego što su te Krvožedni otkrili u uličici?" Njezin je odgovor uslijedio nakon dugo vremena. "Ne. Nisam bila napadnuta." "Hoćeš li mi objasniti svu onu krv na tvom kaputu tamo? Ili, zašto živiš u dijelu grada gdje imaš potrebu nositi ovakvo oružje?" Držala je glavu u rukama, a glas joj bio hrapavi šapat. "Ne želim ništa objašnjavati. Molim te, Tegane. Da barem nisi dolazio ovamo. Samo, molim te... moraš sad otići." Oštro se nasmijao. "Upravo sam spasio tvoje malo dupe, ženko. Mislim da ne tražim previše kad zahtijevam objašnjenje zašto sam to morao učiniti." "Bila je to pogreška. Nisam namjeravala biti vani nakon sumraka. Znam da je opasno." Podignula je pogled i neodređeno slegnula svojim vitkim ramenom. "Stvari su se jednostavno oduljile... više nego što sam predvidjela." "Stvari", ponovio je. Nije mu se nimalo sviđao smjer kojim je sve skupa krenulo. "Ne razgovaramo ovdje o šopingu, ni o kavi s prijateljicama, zar ne?" Teganov se pogled vratio na kuhinjski pult i poznatu vrstu mobitela koji je tamo ležao. Namrštio se, a sumnja se uskovitlala u njegovu želucu dok mu je prilazio. Vidio je desetke sličnih mobitela u posljednje vrijeme. Bio je to jedan od onih jednokratnih uređaja kakve najradije koriste ljudi koji surađuju s Krvožednima. Otklopio ga je i onesposobio ugrađeni navigacijski čip. 12

Tegan je znao da će, ako odnese mobitel u laboratorij, Gideon u njemu pronaći samo jedan memorirani broj, posebno zaštićen, koji je nemoguće provaliti. Ovaj ovdje telefon bio je poprskan ljudskom krvlju, onom istom koja je natopila prednji dio Elisina kaputa. "Odakle ti ovo, Elise?" "Mislim da znaš", odvratila je tiho, ali prkosno. Okrenuo je lice prema njoj. "Oduzela si ga Poslušniku? Sama? Isuse Kriste... kako?" Slegnula je ramenima, trljajući se po sljepoočnici kao da osjeća bol. "Slijedila sam ga s kolodvora, i kad sam ugrabila priliku, ubila sam ga." Rijetki su trenuci kad Tegan ostane zatečen, ali riječi iz usta ove sićušne žene udarile su ga poput cigle u zatiljak. "Ne misliš valjda ozbiljno." Odmjereni pogled koji mu je uputila nije ostavljao mjesta dvojbi. Nimalo. Iza nje, na ekranu televizora, bilo je neko javljanje uživo. Ukazao se reporter koji je govorio o žrtvi koja je bila probodena, i otkrivena prije samo nekoliko minuta: ... pokojni je pronađen samo nekoliko blokova dalje od kolodvora; još jedno u nizu ubojstava za koje vlasti počinju misliti kako su međusobno povezana... Teganu se zbog spoznaje krv sledila u žilama, a Elise je mirno zurila u njega s drugog kraja prostorije. "Ti?" upitao je, već znajući odgovor, koliko god bio nevjerojatan. Kad Elise nije odgovorila, Tegan se došuljao do ormarića što je stajao na podu pokraj madraca. Trzajem ga je otvorio i opsovao kad je ugledao široki asortiman bodeža, pištolja i streljiva. Većina toga je još uvijek bila glanc nova, ali ostalo je očito itekako bilo u upotrebi. "Koliko dugo, Elise? Kad si počela s ovom ludošću?" Zurila je u njega, a njezina vitka čeljust bila je čvrsto stisnuta. "Moj sin je mrtav zbog Krvožednih. Sve što sam voljela, izgubila sam zbog njih", najzad je izgovorila. "Ne mogu samo sjediti po strani i ništa ne poduzimati. Ne želim sjediti po strani i ništa ne poduzimati." Tegan je čuo odlučnost u njezinu glasu, ali to nije umanjilo njegovu ljutnju zbog svega što se ovdje događalo. "Koliko njih?" Ovo večeras očito nije bilo prvi put. "Koliko si puta ovo učinila, Elise?" Dugo nije progovorila. Zatim je polako otišla do ormara i kleknula kako bi izvukla poklopljenu košaru s donje police. Ne skidajući pogleda s Tegana, podigla je poklopac i mirno ga odložila sa strane. U košari je bilo još onakvih mobitela. Najmanje tuce tih vražjih stvarčica. Tegan se svalio dupetom na madrac i prošao prstima kroz kosu. "Sveca mu, ženo. Zar si sasvim poludjela?" Elise je protrljala dlanom čelo nastojeći donekle ublažiti pulsirajući bol što ju je rasturao iznutra. Migrena je brzo navirala, navaljujući svom snagom. Sklopila je oči nadajući se da će spriječiti najgori napadaj. Dovoljno je loše bilo što je večeras razotkrivena; nije joj trebalo poniženje zbog mentalnog raspadanja zbog kojeg neće biti u stanju funkcionirati, a kamoli se nositi s ovim ratnikom ovdje u njezinoj dnevnoj sobi. "Imaš li uopće pojma što radiš?" Njegov glas, premda pribran i bez trunke bilo čega drugog osim nevjerice, eksplodirao je u Elisinoj glavi poput topovske paljbe. S kutijom mobitela u ruci, počeo je koračati negdje iza njezinih leđa u malom stanu, a zvuk njegovih teških čizama na izlizanom sagu parao joj je uši. "Koji vrag to pokušavaš postići, ženo? Ubiti se?" "Ne razumiješ", promrmljala je kroz bubnjajući bol iza očiju. "Ne bi mogao... ne bi mogao nikako razumjeti." "Iskušaj me." Riječi su bile odsječene, oštre, kao zapovijed moćnog mužjaka koji je očekivao poslušnost. Elise se polako ustala iz klečećeg položaja pokraj police i otišla na drugi kraj prostorije. Svaki korak bio je nemoguća zadaća. Osjetila je olakšanje tek kad se uspjela nasloniti na zid kako bi dobila toliko željenu potporu. Gotovo da je utonula u akustičnu pjenu, poželjevši da Tegan čim prije ode kako bi mogla nasamo kolabirati. "Ovo je moja stvar", rekla je, svjesna da je vjerojatno čuo kako ostaje bez daha, što nije bila kadra u potpunosti prikriti. "Ovo je osobno." "Zaboga, Elise. To je jebeno samoubojstvo." 13

Lecnula se na ratnikovu psovku, nenaviknuta na prostote. Quentin nikad nije upotrijebio ništa grublje od povremenog prokletstvo u njezinoj prisutnosti, i to samo kad bi bio u najgorim stanjima, frustriran situacijom u Agenciji ili restriktivnom politikom Utočišta tame. Bio je savršen kavalir u svakom pogledu, nježan, iako svjestan nemjerljive snage koju je imao kao i svaki pripadnik Vrste. Tegan je bio surov, ubojita suprotnost njezinu pokojnom družbeniku - bila je odgajana da od takvih zazire dok je odrastala kao štićenica Utočišta tame. Quentin i drugi iz Agencije kojoj je pripadao smatrali su Tegana i ostale članove Reda opasnim osvetnicima koji uzimaju pravdu u svoje ruke. Većini iz Utočišta tame, pak, ratnici su bili tek odred divljih, konzervativnih nasilnika koji su odavna odslužili svoje kao branitelji vampirske vrste. Bili su nemilosrdni - neki bi rekli i s one strane zakona - i premda joj je Tegan večeras spasio život, Elise nije mogla a da ne osjeti strah. Kao da joj je u kući bila odbjegla zvijer. Promatrala je kako uvlači svoju veliku ruku u kutiju s komunikacijskim uređajima, čula je zveket i klizanje plastike i uglačanog metala dok je proučavao kolekciju. "Na ovima su već onesposobljeni GPS čipovi." Uputio joj je namršten, dubok pogled. "Znaš kako ih isključiti?" Neodređeno je kimnula. "Imam sina tinejdžera", odgovorila je, a potom se lecnula. Gospode, i dalje je automatski govorila o njemu kao da je bio živ, naročito u ovakvim trenucima kad joj je tijelo bilo oslabljeno psihičkim zamorom. "Imala sam sina tinejdžera", tiho se ispravila. "Camdenu se nije sviđalo što ga mogu pratiti, pa bi običavao isključiti GPS na svome mobitelu kad bi izlazio. Naučila sam kako ga ponovno aktivirati, ali bi me uvijek razotkrio i ponovno bi ga isključio." Tegan ispusti nekakav zvuk iz grla, nešto muklo i nerazumljivo. "Da nisi onesposobila ove uređaje za praćenje, po svoj bi prilici sad bila mrtva. Štoviše, to je jebeno izvjesno. Onaj koji je stvorio Poslušnike koje loviš već bi te dosad pronašao, a bolje da ne znaš za što je sve sposoban." "Nije me strah smrti..." "Smrti?" Tegan prezrivo otpuhne prekinuvši je oštrom psovkom. "Smrt bi ti bila najmanja briga, vjeruj mi. Možda li se posrećilo s nekoliko neopreznih Poslušnika, ali ovo je rat kojemu nisi dorasla. Ono što se večeras dogodilo trebalo bi ti biti dovoljan dokaz." "Ono što se večeras dogodilo bila je pogreška koju neću ponoviti. Izišla sam prekasno danas i ostala predugo vani. Idući ću se put pobrinuti da budem gotova i dođem kući prije nego padne noć." "Idući put?" Tegan je prostrijeli mrkim pogledom. "Isuse Kriste, pa ti to ozbiljno misliš." Dugo je ratnik samo zurio u nju. Njegov odlučan smaragdnozeleni pogled bio je bezizražajan, bezosjećajan. Inteligentne crte njegova lica nisu odavale što misli. Na koncu je odmahnuo svojom zlatnosmeđom kosom, okrenuo se kako bi pokupio kolekciju mobitela i strpao ih u džepove kaputa. Grubi su mu pokreti otkrili zapanjujući niz oružja koje je nosio ispod nabora crne kože. "Što kaniš učiniti?" Elise je upitala kad je posljednji uređaj nestao u dubini unutarnjeg džepa. "Nećeš me valjda prijaviti?" "Trebao bih, dovraga." Ošinuo ju je okrutnim pogledom. "No ono što činiš nije moja briga sve dok držiš dupe što dalje od mene. I dok ne očekuješ da ti Red dojezdi u pomoć idući put kad pretjeraš." "Neću. Ništa... ne očekujem, mislim." Gledala ga je dok je odlazio prema vratima, osjetivši olakšanje što će uskoro ostati sama i nositi se s plimnim valom bola koji je brzo navirao. Kad je ratnik otvorio vrata i stupio u trošni hodnik, Elise je uspjela protisnuti ono malo glasa što joj je preostalo. "Tegane, hvala ti. Ovo je naprosto... nešto što moram učiniti." Zašutjela je, misleći na Camdena i sve one mladiće iz Utočišta tame koji su ogrezli u otrovu krvožeđe. Čak je i Qentinov život prerano završio od ruke zabludjelog pripadnika Vrste koji je postao Krvožedni i napao ga dok je bio pritvoren u Agenciji.Elise nije mogla vratiti nijedan od izgubljenih života; znala je to. Ali svaki dan lova, svaki Poslušnik kojeg bi eliminirala, značio je jedno oružje manje u arsenalu Krvožednih. Patnja koju je pritom trpjela nije bila ništa u usporedbi s onim što su morali podnijeti njezin sin i ostali. Prava bi smrt za nju bila sjediti pod zaštitom Utočišta tame i ne činiti ništa dok se ulice crvene od krvi nevinih.To ne bi mogla podnijeti."Ovo mi je važno, Tegane. Dala sam riječ. Kanim je održati." Zastao je i dobacio ravnodušan pogled preko ramena. "To je tvoj vlastiti sprovod", rekao je i zatvorio vrata za sobom. 14

ČETVRTO POGLAVLJE Tegan je bacio ostatak Elisinih suvenira u udaljeni rukavac rijeke Charles i promatrao kako mobiteli nestaju pod namreškanom tamnom vodom. Poput svih ostalih koje su on i ostali ratnici zaplijenili u svojim ophodnjama, enkriptirani mobiteli neće biti ni od kakve koristi Redu. A on ih sasvim sigurno nema namjeru ostaviti kod Elise, bili isključeni GPS čipovi ili ne. Kriste, nije mogao vjerovati čime se bavila ta žena. Još mu je nevjerojatnija bila činjenica da je tu svoju suludu odmazdu provodila već tjednima, možda i mjesecima. Očito njezin djever nije imao pojma, jer bi je taj bivši agent iz Utočišta tame, koji je sve radio po propisu, već dosad zaustavio po kratkom postupku. Svi su u Redu znali da je Sterling Chase nekoć gajio osjećaje prema udovici svojega brata - vjerojatno gaji još i uvijek. Doduše, to se Tegana nije ticalo. Kao ni Elisina očita želja za smrću. Zabivši ruke u džepove svog otkopčanog kaputa, Tegan se vratio natrag na ulicu, a dah mu se otkotrljao između usana u oblačić pare. Ponovno je sniježilo u Bostonu. Zastor od finih bijelih pahulja padao je na grad, već smrznut od tjedana neobično oštre zime.Tegan je znao da je temperatura vjerojatno debelo u minusu, ali nije osjećao hladnoću. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put osjetio bilo kakvu vrstu nelagode. Još je više vremena prošlo otkako je posljednji put osjetio nekakav užitak. Kvragu, kad je posljednji put bilo što osjetio? Pamtio je samo bol. Pamtio je gubitak, gnjev koji ga je nekoć obuzimao... prije dugo, dugo vremena. Sjetio se Sorche i koliko ju je volio. Kako je bila ljupka i nevina i kako je bezuvjetno vjerovala da će je štititi i držati na sigurnom. Bože, kako ju je samo iznevjerio. Nikad neće moći zaboraviti ono što joj je učinjeno, kako je divljački bila zlostavljana. Kako bi preživio udarac zbog njezine smrti, naučio se odvojiti od tuge, od sirovoga gnjeva. Ali nikad neće moći zaboraviti. Nikad oprostiti. Već je više od pet stotina godina klao Krvožedne, a nije bio ni blizu pomisli da je izravnao račune. Vidio je ponešto od te boli i gnjeva i u Elisi večeras. Nešto što je voljela bilo joj je oduzeto, i željela je pravdu. Ono što će dobiti, međutim, bila je smrt. Ako je petljanje s Krvožednima i njihovim ljudskim umnim robovima ne ubije, slabost njezina tijela zasigurno hoće. Pokušala je od njega prikriti nemoć, ali Teganu to nije promaknulo. Umor koji je vidio u njoj nije bio običan umor, premda je po samo jednom pogledu na njezino ispijeno tijelo mogao zaključiti da se zanemarila otkako je napustila Utočište tame, a možda i prije. I čemu sva ona akustična pjena po zidovima njezina stana? Sranje. Što god. To zbilja nije bio njegov problem, podsjetio se dok je kaskao prema tajnom skloništu u kojem su živjeli članovi Reda, nadomak grada. Palača od cigle i vapnenca na imanju prošaranom mnoštvom paviljona, bila je okružena visokom ogradom pod naponom i masivnim željeznim vratima opremljenim kamerama i laserskim alarmima sa senzorima pokreta. Doduše, nikad nitko nije bio ni blizu tome da provali u nju. Samo je nekolicina od čitave populacije Vrste znala točnu lokaciju, a oni koji su znali bili su itekako svjesni da imanje pripada Redu, te dovoljno mudri da se drže podalje osim ako nisu bili hitno pozvani. Što s tiče ljudske vrste, četrnaest tisuća volti bilo je dovoljno da obeshrabri znatiželjnike koji bi se suviše približili. Oni malo gluplji probudili bi se sprženi, ili bi ih pomeo ubojiti mamurluk od posvemašnjega gubitka pamćenja koje bi im izbrisali ratnici. Nijedna od navedenih opcija nije bila naročito ugodno iskustvo. No, bile su učinkovite. Tegan je utipkao sigurnosnu šifru u skrivenu tipkovnicu pokraj ulaza, te kliznuo unutra kad su se željezna vrata razdvojila kako bi ga propustila. Kad se našao unutra, skrenuo je s dugog popločanog prilaza i pustio da ga obavije obližnji šumarak. Ispred njega, nekoliko stotina metara naprijed, mogao je vidjeti blijedi sjaj svjetala iz palače kroz gust pokrov borova prekrivenih snijegom. Iako se pravo sklonište Reda smjestilo u podzemnom dijelu gotičke građevine, nije bilo neobično vidjeti jednog ili više ratnika kako se služe palačom za večernji objed ili razonodu. No, tko god da bio tamo večeras, činilo se da ne uživa ni u kakvoj razonodi. Kad se Tegan približio zgradi, prolomio se,divljački zvjerski urlik, nakon kojeg je uslijedio prasak polomljenog stakla. 15

"Koji k..." Zatim se začuo drugi glasni prasak i zvučao je još opasnije od prvoga, dopirući iz raskošnog predvorja. Kao da je nešto - ili netko - veliko rušilo sve oko sebe. Tegan je preskočio mramorne stube ispred ulaznih vrata i otvorio starinske plohe od crnog lakiranog drva, snažno stišćući oštricu u šaci. Kad je kročio unutra, nagazio je na krhotine polomljenog porculana i stakla. "Isuse", promrmljao je tražeći pogledom izvor uništenja. Jedan od ratnika stajao je uz antikni ormarić za posuđe nasred popločanog predvorja, a njegove izranjavane maslinaste ruke ščepale su izrezbarene rubove vitrine kao da se pridržava kako bi ostao na nogama. Bio je mokar do kože i gol do struka. Imao je na sebi tek sive pamučne bokserice koje su izgledale kao ih je na brzinu navukao prije samo koji trenutak. Njegova je tamna glava bila nisko pognuta, a dugački pramenovi boje kave, vlažni od vode, padali su mu na lice. Dermaglifovi što su mu se podizali nagim prsima i preko ramena bili su živih boja, a zamršeni uzorak znakovlja Vrste bijesno je pulsirao. Tegan je spustio oružje prikrivajući oštricu rukom dok je nije ponovno vratio u korice. "Kako smo, Rio?" Ratnik je duboko zagunđao, manje u znak pozdrava, a više od šoka zbog vlastita ispada. Voda se slijevala s njega u lokvu oko njegovih bosih stopala i razbacanih krhotina zdjele Limoges neprocjenjive vrijednosti koju je pomeo s vitrine. Staklo je bilo razbacano po površini ormarića od mahagonija; poviše je stajalo razbijeno zidno zrcalo i njegov okvir s ornamentima. "Uhvatio si se popravaka po kući noćas, stari?" Tegan mu je prišao bliže držeći oči na ratnikovu tijelu, toj napetoj gromadi. "Ako ti što znači, ionako mi nikad nije koristilo to francusko kičasto sranje." Rio je ispustio grub, drhtav izdah, te zanjihao glavom kako bi pogledao Tegana. Oči boje topaza i dalje su imale sjaj blistavog jantara; njihov se bljesak probijao kroz tamne slapove njegove kose bacajući plamen zaostalog ludila. Bjelokosni očnjaci sjajili su se iza vampirovih razdvojenih usana dok je uvlačio zrak kroz zube. Tegan je znao da nije krvožeđa to što je potaknulo ratnikov zvjerski ispad. Bio je to bijes. I grizodušje, što je ispunjavalo zrak izlijevajući se iz Rija u vrelim valovima. "Mogao sam je ubiti", hroptao je Španjolac glasom koji je bio oštar poput šljunka i ispunjen patnjom, nimalo nalik onom njegovu ugodnom baritonu. "Morao sam pobjeći odande,pronto. Nešto u meni jednostavno je jebeno... puklo." Usisao je zrak uz divljačko rezanje. "Sranje, Tegane... želio sam - trebao sam - nekoga ozlijediti." Nekog bi drugog možda svladala panika zbog tih riječi, ali Tegan ih je prihvatio s mirnim promatranjem, suzivši oči na lijevu stranu Riova lica, nagrđenu opeklinama i ožiljcima od gelera, koja nije bila sasvim skrivena mokrim pramenovima njegove kose. Nije puno ostalo od onog zgodnog, profinjenog mužjaka koji je svojedobno bio najopušteniji član Reda, uvijek spreman na šalu ili smijeh. Eksplozija koju je preživio prošloga ljeta oduzela mu je većinu nekadašnje ljepote; otkriće da ga je njegova Prasestra, Eva, izdala i uvukla u smrtonosnu zasjedu, odnijelo je sve ostalo. "Madre di Dios", grubo je prošaptao Rio. "Nitko ne bi trebao biti u mojoj blizini. Gubim prokleti razum! Što ako... Cristo, što da sam joj nešto učinio? Tegane, što ako je ozlijedim?" Znak za uzbunu pokrene Teganova osjetila. Ratnik nije govorio o Evi. Skončala je od vlastite ruke onog dana kad je njezina izdaja razotkrivena. Jedina žena koja je imala iole redovit kontakt s Riom sad bila je Tess, Danteova Prasestra. Od njezina dolaska u sklonište, prije nekoliko mjeseci, Tess je radila s Riom služeći se svojim darom iscjeljenja ne bi li uspjela iscijeliti ono što je ostalo od njegova uništenog tijela, te mu pokušala pomoći da se oporavi od tjelesnog i psihičkog sloma. Ah, jebiga. Ako joj je ratnik učinio nešto nažao, slučajno ili ne, vidjet će svoga vraga. Dante je volio svoju družicu snagom koja je iznenadila sve u skloništu. Nekoć bezbrižnog zločestog dečka, Tess je vrtjela oko malog prsta, a njega nije bilo briga tko to vidi. Ubio bi Rija golim rukama da joj se bilo što dogodi. Tegan je prosiktao psovku. "Što si učinio, Rio? Gdje je sada Tess?" Rio žalosno odmahne glavom i pokaže neodređeno prema stražnjem krilu prostrane palače. Upravo kad je Tegan kanio krenuti u tom smjeru, u dugačkom hodniku koji je vodio iz zajedničkih prostorija do unutarnjeg 16

bazena začuju se užurbani koraci. Uslijedilo je mekano paljenje svjetla, zatim približavanje bosih koraka, a na koncu ženski glas povišen od brige: "Rio? Rio, gdje..." Tess se pojavi iza ugla klizeći, noseći donji dio trenirke preko mokrog svijetloplavog kupaćeg kostima. Izgledala je sasvim poslovno, kao terapeutkinja, ali svaki muškarac s očima u glavi i krvi u žilama bio bi lud da ne zamijeti ljepotu njezina tijela. Njezina medenoplava kosa bila je počešljana unatrag u dugački konjski rep, čiji su krajevi bili mokri i kovrčavi. Stopala s narančasto nalakiranim noktima naglo su se zaustavila tik pred polomljenim porculanom na podu predvorja. "O, moj Bože. Rio... jesi li dobro?" "On je u redu", rekao je Tegan mirno. "A što je s tobom?" Tessina se ruka refleksivno podignula prema vratu, ali kimnula je glavom. "Dobro sam. Rio, pogledaj me, molim te. Sve je okej. Možeš vidjeti da je sa mnom sve u redu." Ali nešto se dogodilo dolje prije nekoliko minuta; toliko je barem bilo očito. "Što se dogodilo?" "Naišli smo na određene zapreke na današnjem treningu, ništa osobito." "Reci mu što sam ti učinio", promrmljao je Rio. "Reci mu kako mi se pomračilo u bazenu i kako sam se našao s rukama oko tvoga vrata." "Isuse!" Tegan se namrštio, i sad kad je Tess pomaknula ruke s vrata, mogao je vidjeti blijedu liniju od stiska. "Jesi li sigurno dobro?" Kimnula je. "Nije to učinio namjerno, i pustio me je istog trena kad je shvatio što čini. Dobro sam, doista. I on će biti dobro. Znaš to, Rio, zar ne?" Tess je oprezno iskoračila naprijed izbjegavajući krhotine pod nogama, pa ipak držeći se podalje od Tegana, kao da joj je on veća prijetnja nego divlja olupina kakva je bio Rio. Tegan se nije zbog toga osjećao uvrijeđenim. Dapače, volio je svoju osamljenost i trudio se da je održi. Promatrao je kako se Tess polako primiče Riovu ukočenom liku pokraj vitrine. Nježno je položila ruku na ratnikovo izbrazdano rame. "Sutra će biti bolje, sigurna sam. Svakog dana postižeš mali napredak." "Neću nikad ozdraviti", promrmljao je Rio, što je zvučalo kao samosažaljenje, no doimalo se više kao turobna spoznaja. Zarežao je i otresao Tessinu ruku. "Trebalo bi me smaknuti. Bio bi to blagoslov... svakome bi bio, a naročito meni. Beskoristan sam. Ovo tijelo - moj um - sve je to jebeno beskorisno!" Tresnuo je šakom o vitrinu, zatresavši polomljeno zrcalo i protresavši dvije stotine godina staro drvo mahagonija ispod njega. Tess se lecnula, ali u njezinim plavozelenim očima sjajila je odlučnost. "Nisi beskoristan. Zacjeljivanje dugo traje, to je sve. Ne smiješ dići ruke od svega." Rio je progunđao nešto gadno ispod glasa, a njegove polusklopljene oči plamtjele su upozoravajućim jantarnim sjajem. Ali čak ni napola luda vampirska navala bijesa nije mogla odvratiti Tess od nakane da mu pomogne. Nedvojbeno se već i prije susrela s ovim njegovim divljačkim ispadima - a vjerojatno i Danteovim - i nije pobjegla prestravljena. Tegan je gledao kako Tess stoji nepokolebljiva, mirna i uporna. Nije bilo teško shvatiti zašto ju je Dante toliko obožavao. No Tegan je mogao vidjeti koliko je Rio u nestabilnom, opasnom stanju. Možda nikome nije kanio nanijeti zlo — najmanje od sviju Tess, čije su ga izvanredne vještine iscjeljivanja izliječile od nedavnih psihoza - ali bijes i patnja miješali su se ujedan moćan emocionalni koktel. Tegan je to znao iz prve ruke; proživio je to jednom, davno. Kad se tome pridodaju posljedice traumatične ozljede mozga kakve je Rio pretrpio, ratnik je bio bomba koja je svaki čas mogla eksplodirati. "Pusti mene", rekao je Tegan kad se Tess ponovno počela primicati Riju. "Odvest ću ga dolje u sklonište. Ionako sam pošao tamo." Ona se oprezno nasmiješila. "Okej, hvala." Tegan je prilazio Riju odlučnim koracima i oprezno ga usmjerio dalje od Tess i krhotina oko njihovih nogu. Koraci krupnog mužjaka bili su teški, lišeni sklada koji mu je nekad bio lako prirođen. Rio se tromo objesio na Teganovo rame i ruku, a gola su mu se prsa nadimala sa svakim duboldm dahom koji je uvlačio u pluća. "Tako je, lijepo i polako", Tegan ga je bodrio. "Dobro smo sad, amigo?" Tamna se glava nespretno pognula. 17

Tegan je dobacio pogled prema Tess kad je kleknula i stala skupljati polomljeno staklo i porculan s pločica u predvorju. "Jesi li vidjela Chasea večeras?" "Nisam već neko vrijeme", rekla je. "On i Dante su još uvijek u ophodnji." Tegan se podsmjehnuo. Prije četiri mjeseca, dvojica mužjaka bila su spremna rastrgati vratove jedan drugome. Spojio ih je Lucan kao partnere kad se Sterling Chase, agent Utočišta tame,pojavio u skloništu s informacijom o opasnoj klupskoj drogi grimiz, te kako bi zatražio pomoć od Reda da se to sranje ukloni s ulica. Sad su, pak, on i Dante bili gotovo nerazdvojni na terenu, i tako je bilo otkako je Chase napustio Utočište tame i prijavio se kao službeni član Reda. "Njih su dvojica kao Lolek i Bolek, zar ne?" Tess se lagano nasmiješila kad je podigla pogled s nereda pred sobom. "Više kao Tom i Jerry, ako mene pitaš." Tegan se kiselo nasmijao dok je usmjeravao Rija prema hodniku. Doveo ga je do dizala, uveo unutra, a zatim utipkao šifru kako bi se spustili dolje, u podzemne odaje. Nakon što je otpratio Rija u njegov apartman, uputio se u laboratorij kako bi se prijavio. Gideon je bio na svome mjestu kao i obično, plavokosi vampir kotrljao se naprijed-natrag na svojoj uredskoj stolici na kotačiće čineći čuda na ništa manje nego četiri računala istodobno. Bežični komplet slušalica bio je uvijen oko njegova uha i upravo je davao niz koordinata preko malog mikrofona koji mu se izvijao prema obrazu. Zadubljen u više zadataka odjednom, Gideon je podigao pogled kad je Tegan ušao u laboratorij, pokazao mu da priđe pa otvorio niz satelitskih snimaka najednom od zaslona. "Niko ima mogući trag koji vodi do laboratorija grimiza", izvijestio je Tegana, a zatim se vratio razgovoru dok su mu prsti letjeli preko tipkovnice drugog stroja. "Dobro. Odmah ću provjeriti." Tegan je zurio u snimke koje je Gideon otvorio na zaslonu. Neke su prikazivale poznate jazbine Krvožednih — većina su zapravo bile bivše jazbine, zahvaljujući naporima Reda - dok su ostale prikazivale Krvožedne i Poslušnike kako dolaze i odlaze s različitih lokacija u gradu i oko njega. Jedno je lice privuklo Teganovu pažnju više od ostalih. Bio je to ljudski diler grimiza Ben Sullivan. Iako je Dante dokrajčio gada prošlog studenog, lokacija njegova laboratorija i dalje je ostala nepoznata. Problemi s drogom bitno su se smanjili tijekom ovih posljednjih mjeseci otkako se umiješao Red, ali sve dok Krvožedni imaju sredstva za proizvodnju tog sranja, prijetnja izbijanja nove epidemije grimiza među pripadnicima Vrste i dalje je postojala. "Stani. Imam podatke o lokaciji tamo u Revereu", govorio je sad Gideon. "Aha, što znaš, rekao bih daje to pravi trag. Biste li se vi dečki malo provozali pored rijeke Chelsea i malo pronjuškali?" Tegan se usredotočio na fotografiju iskešenog lica Bena Sullivana. Taj je čovjek usmrtio gomilu mladih vampira svojom drogom, uključujući i Camdena Chasea, Elisina sina tinejdžera. Da nije bilo grimiza, taj se klinac nikad ne bi preobrazio u Krvožednog, i ne bi ga se moralo ubiti. A nježna ženka poput Elise ne bi se morala skrivati u onoj rupi od stana u centru, izvan sebe od žalosti i bijesa, zabludjela u nekoj vrsti materinske odmazde koja će je vjerojatno stajati glave. Neka težina pritisnula je Teganova prsa kad je pomislio na sva krvoprolića, na stoljeća tijekom kojih su se on i ostali poput njega borili protiv zlokobne strane Vrste. Bilo je tu uspona i padova, dakako, razdoblja primirja, ali nemir je uvijek bio prisutan, zakopan duboko unutar rase. Gnojan i truo. "Ovom sranju nikad neće doći jebeni kraj, zar ne?" "Molim?" Tegan nije ni shvatio da je naglas progovorio sve dok nije pogledao i vidio Gideona kako ga motri preko ruba okvira svojih svijetloplavih naočala. Tegan je odmahnuo glavom. "Ma ništa." Odmaknuo se od računala, obuzet mračnim i uskipjelim mislima, dok se Gideon okrenuo prema svojim monitorima i nastavio lupkati po tipkovnici. Još jedna satelitska snimka ispunila je zaslon prikazujući staro industrijsko parkiralište nedaleko od obale rijeke. Tegan je poznavao tu lokaciju. Nije mu trebalo ništa više. "Aha, Niko", izgovorio je Gideon u mikrofon. "U redu. Zvuči dobro. Ako se stvari tamo zahuktaju, zovi pojačanje. Dante i Chase nisu ni sat vožnje od tebe, a Tegan je baš... ovdje..." Međutim, Tegana više nije bilo tamo. 18

Odlu훾no je 탑urio hodnikom ispred tehni훾kog laboratorija, odakle je 훾uo Gideonov glas kako nestaje dok su se vrata laboratorija uz zujanje zatvarala.

PETO POGLAVLJE “To je to. Skreni lijevo, tamo kod znaka za zaustavljanje", rekao je Nikolaj sa stražnjeg sjedala crnog terenca. Bio je zauzet puneći oružje koje su on i dvojica unovačenih ratnika u njegovu društvu dobrano iskoristili tijekom večeri u istočnom dijelu grada. Meci koje je sam izradio, razorne šuplje kapsule ispunjene prahom od titanija, bili su mu omiljeno sredstvo za tamanjenje Krvožednih. Jedan dodir s tim metalom značio je sigurnu smrt tim ovisnicima o krvlju. Niko je umetnuo spremnik za metke u Berettu 92FS, koju je pretvorio u automatski pištolj, a zatim tutnuo oružje u remen pod kaputom. "Parkiraj iza onog usranog kamiončića za dostavu", rekao je ratniku koji je vozio. Ovaj dio Reverea bio je prenapučen kućama i poslovnim prostorima, gusto zbijenim ljudskim nastambama na rubu Bostona, te uz slani rukavac rijeke Chelsea. "Ostatak puta ćemo papcima. Ući ćemo lijepo i tiho tako da možemo sve dobro pregledati." "Štima." Brock, kolosalna noćna mora od borca, unovačen iz Detroita, bio je oprezan za upravljačem kao da je vozio dvije dame. Dovezao je vozilo do snijegom prekrivenog rubnika i ugasio motor. Na prednjem sjedalu pokraj Brocka, Nikov se drugi vježbenik okrenuo i posegnuo za napunjenim oružjem. Kadeove vučje srebrne oči još uvijek su blistale od ranije noćašnje akcije, a njegova je crna kosa bila raščupana i mokra od otopljenog snijega. "Misliš da ćemo nešto pronaći ovdje?" Niko se nacerio. "Vraški se nadam da hoćemo." Predao je pištolje i nove šaržere obojici, a onda izvukao nekoliko prigušivača iz kožne putne torbe pokraj nogu i tresnuo njima o dlanove ratnika. Kad je Brock izvio obrvu na svojemu mračnom čelu, Niko je rekao: "Najradije bih spržio gomilu Krvožednih devetmilimetarskom pucaljkom u punoj snazi, ali nema potrebe da razbudimo susjede." "Ma kakvi", dometnuo je Kade zabljesnuvši vršcima svojih biserno bijelih očnjaka, "to bi bilo silno nepristojno." Nikolaj je zgrabio ostatak opreme i zakopčao patent na torbi. "Ajmo malo pronjuškati i pronaći taj grimiz." Izišli su iz Range Rovera i krenuli pješice stambenom četvrti. Sva trojica držala su se sjena dok su odlazili prema starom skladištu kamo ih je uputio Nikolajev izvor. Industrijska zgrada od betona, drva i čelika iz 1970-ih izvana je izgledala usrano - uvreda za oči. Čelični podupirači nečeg što je nekad bio dio lančane ograde stršili su na vanjskom rubu parkirališta pod raznim kutovima, i ama baš nijedan nije stajao uspravno, premda to nije bilo ni bitno. Mjesto je izgledalo zapušteno i zlokobno, čak i pod snježnim pahuljama koje su ispunjavale noćno nebo. Niko i momci kročili su na šljunak praznog parkirališta, a svježe napadani snijeg prigušio je topot njihovih čizama. Kad su se približili zgradi, Niko je opazio tamni trag pepela na tlu. Veliki nepravilan oblik bio je i dalje vidljiv, još uvijek čađav dok su nježne bijele pahulje padale po njemu i topile se pri kontaktu. Pokazao je to Brocku i Kadeu kad su mu se približili. "Netko je spržio Krvožednog", rekao im je glasa stišanog do šapta. "I to nedavno." Gideon nije spominjao da mu je poslao pojačanje, stoga oprez neće biti na odmet. Krvožedni su uglavnom bili divljaci i nije bilo neobično đa se međusobno poubijaju zbog kakve beznačajne nesuglasice. Što je bilo sasvim u redu što se tiče članova Reda; uštedjeli bi im prilično vremena i truda kad god bi ta krvožedna gamad izgubila razum i riješila se nekog od svojih. Još je jedan pasji sin primio smrtonosni hitac titanija nadomak ulaza u zgradu. Veliki katanac ležao je na ljepljivoj hrpi, a Brock je pokazao glavom na provaljena čelična vrata. Bila su odškrinuta, a iza njih se nazirao tek tanašan procjep tmine. Kade je ošinuo Nikolaja upitnim pogledom čekajući znak za pokret. Nikolaj je odmahnuo glavom, nesiguran. Nešto ovdje nije bilo kako valja. Čuo je prigušenu tutnjavu odnekud duboko iznutra, tutnjavu koju je osjetio kao blago podrhtavanje pod petama. Blagi noćni povjetarac nosio je dašak nečeg slatkasto gadljivog, nečeg kemijskog. Bio je to... benzin? Tutnjava je postala snažnija, potmulija. Poput nadolazeće oluje. "Koji je to kurac?" prosiktao je Kade. Niko je nanjušio oštar miris vrućeg metala... "Ajme, sranje." Brzo je pogledao dvojicu ratnika. "Bježi! Pokret! Bježi, bježi!" 20

Svi se dadnu u bjesomučan trk, leteći preko parkirališta dok se tutnjava pretvarala u riku. Uslijedio je snažan udar - oštar, zlokoban - kad je eksplozija eruptirala iz utrobe stare zgrade. Staklo je izletjelo s prozora na gornjem katu, iz kojih je rigala vatra i gust crni dim. I dok su njih trojica zapanjeno promatrala, prednja su se vrata zgrade treskom otvorila padajući sa šarka. Ali ne silom eksplozije, nego voljom pojedinca. Kotrljajuća narančasta vatra osvjetljavala je sleđa ratnikova široka ramena i ležeran, dug korak. Dok se udaljavao od tog inferna, krajevi njegova raskopčanog crnog kaputa vijorili su se za njim poput ogrtača — bio je utjelovljenje princa tame. "Sveca mu", promrmljao je Brock. "Tegan." Niko je zatresao glavom, zacerekavši se zbog očitoga strahopoštovanja na facama novajlija. Doduše, nije da ovaj to nije zaslužio. Nitko nije bio dojmljiviji od Tegana, a ova će predstava prijeći u legendu, bio je siguran u to. Iza njega, skladište je bilo obavljeno vatrom, rigajući plamen poput peći iz pakla. Bio je neopisiv, zaista, taj prizor nasilne, zlokobne ljepote. Po ravnodušnom izrazu Teganova lica, međutim, mogao se vraćati i s pišanja. “Je l' sve u redu tamo, T.?" našalio se Niko. "Treba li ti pojačanje, ili takvo što? Vrećica sljeza da ga malo zapečeš na onoj logorskoj vatrici koju si maločas potpalio?" "Sve je riješeno." "Ne seri", odvratio je Niko, dok su on i ostala dvojica ratnika promatrali kako iskre frcaju iz gorućeg skladišta, a vatrena stihija seže visoko u noćno nebo. Tegan je prošao mimo njih što je mogao hladnokrvnije, ne ispričavajući se, a još manje objašnjavajući. Ali opet, tako je to uvijek bilo s njime. Bio je avet koju nikad ne biste vidjeli kako dolazi, smrt što puše za vratom prije nego i shvatiš da si na nišanu. U borbi je uvijek bio srčan, no uništenje koje je izveo u laboratoriju grimiza bilo je iznad svega što je ovaj ratnik učinio. Sudeći po podacima koje je Niko imao o ovome mjestu, u njemu je bilo najmanje desetak Krvožednih - svi pobijeni od Teganove ruke, a od zgrade za nekoliko sati neće ostati ništa doli čađavi ugarci. Da Niko nije bolje znao, rekao bi da je ovo bila osobna osveta. "Drago mi je što smo ti mogli pomoći, stari moj", zazvao je Niko za njime, pa kiselo opsovao. "Kvragu, ovaj je lik baš hladan", primijetio je Brock kad je Tegan iščeznuo u mraku i raspršenom nanosu snijega. "Kao led", rekao je Niko, sretan kao dijete što u svojim redovima imaju tog vampira. "Ajmo, pokrenimo se prije nego na ovo mjesto nahrupe ljudi." Tegan se sam vratio u grad, a u daljini iza njega čulo se cviljenje sirena. Nije se morao okrenuti da vidi kako bjesomučan sjaj obasjava noć dolje pokraj rijeke Chelsea. Podsmjehnuo se. Ma koliko vode prolili vatrogasci na staro skladište, neće ga moći spasiti. Pobrinuo se da ništa ne ostane jednom kad se dim napokon raščisti. Želio je mjesto pretvoriti u buktinju, s gnjevom kakav nije osjetio godinama. Sranje, prošle su godine otkako je posljednji put osjetio ovakvo divljaštvo što mu je večeras kolalo venama. Vjerojatno i stoljeća. A stvar je bila u tome da mu se sviđalo. Protegnuo je ruke na noćnom zimskom zraku. Još uvijek je mogao osjetiti patnju koju je posijao među Krvožednima večeras - slasnu jezu što je preplavila srce svakog kojeg je ubio u laboratoriju grimiza. Uživao je u njihovoj boli dok im je titanij jurcao krvotokom, prživši ih iznutra. Davno je bilo kad je naučio isključiti osjećaje, no psihička moć koju je imao bila je izvan kontrole. Poput svih pripadnika Vrste, imao je, osim vampirskih značajki naslijeđenih od oca, određenu nadčulnu sposobnost naslijeđenu od ljudske žene koja ga je donijela na svijet. Tegan bi se, naime, morao samo okrznuti o drugog pojedinca - vampira ili čovjeka - i znao bi što ovaj osjeća. Kad bi nekoga dodirnuo, upijao je njegove emocije u sebe, hraneći se iz ostvarenog kontakta poput pijavice iz otvorene rane. Taj dar mu je bio koliko oružje, toliko i prokletstvo tijekom života, a sad je bio njegov strogo čuvani porok. Služio se njime što je manje mogao, ali kad bi se poslužio, bilo je to iz namjernog, sadističkog užitka. Bolje da upija užitak zbog tuđe boli i straha nego da dopusti da vlastiti osjećaji zavladaju njime kao nekad. 21

No večeras je osjetio žar nekakvog unutarnjeg zadovoljstva kad je sijao smrt među Krvožednima i nekolicinom Poslušnika koji su očito bili unovačeni kako bi nastavili s proizvodnjom grimiza. Nakon što ih je sve do jednog potamanio, betonskim podom starog skladišta tekli su potoci crvene krvi i smrada od stanične razgradnje Krvožednih koje je dokrajčio bodežima i mecima. Ipak, Teganu to nije bilo dovoljno. Zbog razloga koje čak ni sad nije želio propitkivati, stajao je usred pokolja koji je počinio želeći ništa manje do potpunog uništenja. Oganj i vatra, pepeo i čađ. Želio je laboratorij grimiza zbrisati s lica zemlje, ostaviti ništa doli ožiljak od crnog pepela na praznom zemljištu gdje se nalazio. A želio on to priznati ili ne, znao je da je njegova želja za tim uništenjem imala nešto više od usputne povezanosti s Elisom. Njezino mu je lice bilo pred očima kad je digao ono mjesto u zrak. Pomisao na njezinu žalost učinila je da uživa u smrti svakog Krvožednog kojeg je večeras ubio. Zabivši ruke u džepove kaputa, Tegan se uputio uz vjetar i presjekao ulicu Južnog Bostona. Nije bio siguran kamo ide, iako bi trebao znati. Prepoznao je Elisino neugledno susjedstvo čak i prije nego je skrenuo u ulicu koja će ga nakon nekog vremena dovesti do njezina bloka. Još uvijek nije mogao pojmiti da živi u onako bijednim uvjetima. Kao udovica visoko pozicioniranog službenika vlade Vrste, Elise je morala biti financijski zbrinuta. Mogla je živjeti u bilo kojem od Utočišta tame, ne oskudijevajući ni u čemu, bez obzira na to odluči li sebi odabrati novog partnera. To što je odlučila napustiti svoj stari život i obitavati na površini među ljudima, bilo je u najmanju ruku neobično. Doimala se toliko povučenom i krhkom onomad kad ju je upoznao, prije četiri mjeseca. Nije mogao biti više šokiran kad ju je pronašao ranije te večeri, prekrivenu krvlju Poslušnika i naoružanu kao da je članica Reda. Ali na stranu sav njezin prkos i odlučnost, Teganu nije promaknuta Elisina iznemoglost. Doimala se mrtvom umornom i iscrpljenom, no bilo je to nešto dublje od običnog zamora. Pretpostavio je da je to bio razlog zašto se ponovno našao pred njezinim stanom. Nije kanio doći pred njezina vrata. Bilo je kasno, ona je vjerojatno spavala, i sve dok je vani bio mrak, njegov je prioritet bio Red. Kad je po svoj prilici trebao nastaviti hodati, Tegan se umjesto toga ušuljao u prolaz između Elisine zgrade i one susjedne, krenuvši prema stražnjem ulazu. Izvana se činilo daje u njezinu stanu mračno kao u grobu, ali akustična pjena što je prekrivala zidove ionako bi blokirala bilo kakvu svjetlost. Unatoč zvučnoj izolaciji, Tegan je mogao čuti duboke basove sa stereouređaja i brbljanje s televizora. Prošao je rukom kroz kosu mokru od snijega, okrenuo se na drugu stranu i napravio tri duga koraka u stražnje dvorište. Zaboravi na nju i otiđi odavde. Aha, bilo je to upravo ono stoje morao učiniti, mo'š si mislit. Izbaciti iz glave prelijepu ženku slomljena srca i s očitim samoubilačkim namjerama, i izgubiti se s ovog jebenog mjesta. Osim što... Prišuljao se bliže zgradi, namrštivši se kad je ugledao oblijepljeno prozorsko staklo. Nije čuo ništa doli glazbu i riječi s televizije, i upravo je to uzbunilo njegova ratnička čula. To, i blagi miris krvi što je dopirao iz stana. Elisine krvi. Nos mu je registrirao suptilnu slatkoću vrijesa i ruža. Krvarila je — možda ne previše, sudeći po neznatnome mirisu, no bilo je nemoguće zaključiti bilo što više s obzirom da su mu smetali cigla, staklo i pet centimetara debela pjena. Mislima je otvorio kvaku na prozorskom okviru - već drugi put je iskoristio tu vještinu u njezinu stanu u jednoj noći - pa podigao tešku staklenu plohu s vanjske strane. Nije bilo pregrade, i trebala mu je samo jedna sekunda da odgurne akustičnu ploču i zaviri unutra. Svjetla nisu bila upaljena, no njegov je vid u mraku bio još oštriji. Elise je bila tamo, na madracu, sklupčana u zgrčenu fetalnu loptu, još uvijek ogrnuta bijelim frotirnim ogrtačem, kao i prije nekoliko sati kad je izišla ispod tuša. Obgrlila se rukama kao kakvim oklopom, a kratka kruna svilene plave kose bila je spljoštena i neuredna od spavanja. Nije se ni promeškoljila kad se Tegan prebacio preko prozorske daske i uvukao unutra. Doduše, kretao se nečujno, a zvučna kulisa u njezinu stanu bila je zaglušujuća. Tegan je snagom uma isključio stereouređaj i televizor - i tad se naglo uspravila, ne sasvim budna, no drznula se u polusvjesnoj panici. "U redu je, Elise. Dobro je." 22

Činilo se da ga nije čula. Njezine oči boje lavande bile su razrogačene, ali nefokusirane, i to ne samo zbog nedostataka svjetla u stanu. Zaječala je kao da je u boli i nespretno je spala s madraca, rukama frenetično pipajući u potrazi za daljinskim upravljačem. Dograbila je uređaj i izbezumljeno počela pritiskati dugmad. "Daj, uključi se, dovraga, uključi se!" "Elise." Tegan joj je prišao i kleknuo pokraj nje. Nanjušio je još krvi na njoj i kad joj je podigao bradu rubom dlana, vidio je da joj krvari nos. Purpurne kapljice umrljale su bijeli rever ogrtača, neke svježe, a neke od prijašnjeg krvarenja. "Isuse..." "Uključi ga!" jauknula je, a zatim bacila pogled prema otvorenom prozoru opazivši kako s njega visi otpuštena ploča od akustične pjene. "O, Bože. Tko je pomaknuo onu ploču? Tko bi učinio takvo što?" Osovila se na noge i pojurila kako bi namjestila otvor, treskom zalupivši prozor i zaključavši ga. Ruke su joj se grozničavo pomicale preko plohe dok je pokušavala namjestiti izolaciju natrag na svoje mjesto. "Elise?" Nije uslijedio odgovor, samo još dublji osjećaj tjeskobe što je isijavao s njezina sitnog obličja ispod bijelog ogrtača. Uz oštar jauk, stisnula je sljepoočnice objema rukama i polako potonula na pod ispod prozora, kao da su je upravo izdale noge. Čvrsto sklupčana nad svojim savijenim koljenima, nagnula se zibajući se naprijednatrag. "Neka prestane", slomljeno je prošaptala. "Molim te... samo... neka prestane." Tegan joj je polako prišao ne želeći je dalje uzrujavati. Opsovavši, čučnuo je i pažljivo položio ruku na nježan luk njezine kralježnice. Kroz njegove raširene prste njegova su se čula probudila od kontakta, a Elisina bol prostruji njime poput električnog udara. Osjetio je razornu bol migrene koja ju je ščepala, osjetio je snažno otkucavanje njezina srca kako mu zvoni u ušima kao da je njegovo. Osjetio je okus kiseline na jeziku, a zubi su ga boljeli od snage kojom je stisnula čeljust ne bi li sebi olakšala muku što ju je razdirala. I čuo je glasove. Gadne, hrđave, jezive glasove koji su lebdjeli zrakom oko njih, nečujne svakome osim tankoćutnoj Prasestri zgrčenoj na podu pred njime. U svojim je mislima - kroz vezu koju je ostvario s Elisom — Tegan registrirao omalovažavajuće riječi što ih je razmjenjivao par dolje niz hodnik. Preko puta, muškarac je bludničio nad vlastitom kćeri. U stanu poviše Elisina, jedna si je narkićka upravo ubrizgala u venu drogu u vrijednosti mjesečnog dječjeg doplatka, dok je izgladnjela beba cviljela, krajnje zapostavljena, u drugoj sobi. Svaka negativna, destruktivna ljudska misao i doživljaj u radijusu o kojem je Tegan mogao samo nagađati, nastanjivala je Elisin um salijećući je kao lešinari strvinu. Bio je to crni pakao, a Elise ga je proživljavala svakog trenutka dok je bila budna. Možda čak i dok je spavala. Sad je shvatio razlog akustičnoj pjeni i tutnjavi, glazbe. Pokušavala je spriječiti glasove ostalim zvukovima - glazbom, televizijom, čak i MP3 uređajem što je ležao na klupku žica na kuhinjskom pultu. Varala se ako je mislila da ovako može preživjeti u ljudskom svijetu. Da ne spominje ludost njezina pokušaja da nastavi s odmazdom prema Krvožednima i njihovim Poslušnicima. "Molim te", mrmljala je, a blagi joj je glas vibrirao o njegov rastvoreni dlan, "mora prestati." Tegan je prekinuo kontakt i procijedio psovku kroz stisnute zube. Ovo nije bilo nimalo dobro. Ne može je ovako ostaviti, trebao bi je vratiti u Utočište tame. Možda to i učini, ali sad joj je trebalo olakšanje od bola koji je osjećala. Čak ni on nije bio toliko hladan da može mirno gledati kako pati. "U redu je", rekao je. "Opusti se, Elise. Dobro je." Podigao ju je u naručje i odnio do madraca. Bila je toliko lagana, previše, pomislio je. Kad li se samo posljednji put nahranila? Držeći je ovako blizu, Tegan nije mogao a da ne primijeti oštre jagodice i krhkost njezine čeljusti. Trebala je krv. Dobru dozu crvenih stanica nekoga od Vrste koja će joj dati snagu i donekle ublažiti psihičku patnju. No, daleko od toga da će Tegan biti dobrovoljac. Elise je bila Prasestra, jedna od onih rijetkih ljudskih žena koje su rođene kao genetski kompatibilne pripadnicima vampirske rase. Kad bi se nahranila iz njegove žile, to bi je okrijepilo na toliko mnogo razina, no spojiti njegovu krv s njezinim tijelom stvorilo bi 23

također i neraskidivu vezu među njima. Takva je veza rezervirana samo za združene parove, što je bio najsvetiji od svih zavjeta među Vrstom. Samo je smrt mogla raskinuti krvnu vezu, stoga su rijetki među njihovom rasom tome pristupali olako, ili iz milosrđa. Elise je bila udovica i nakon ovih nekoliko godina koje je proživjela bez mužjakove krvi - pored štete koju si je nanosila svakim novim danom provedenim među ljudskom vrstom — počele su je pritiskati posljedice. Tegan ju je oprezno polegao na kvrgavi madrac. Bio je pažljiv i blag dok joj je ispravljao vitke noge i namještao je u, barem je tako mislio, udoban položaj za spavanje. Frotirni ogrtač bio joj je rastvoren s prednje strane, a pojas se odvezao i sad je opušteno visio. Morao se potruditi da izvuče krajeve ispod njezina tijela, i upinjao se svim silama da ne gleda u bijelu kožu što mu se pritom razotkrila. Bilo je nemoguće pretvarati se da je slijep na ženstvene obline, ili na puteno nadimanje njezinih malenih, savršenih dojki. No tek je iznenadan bljesak njezina prelijepog bedra izbio većinu zraka iz Teganovih pluća. Tamo, s unutarnje strane njezine desne noge, bio je majušan biljeg u obliku suze u kolijevci mjeseca, koji su sve Prasestre imale negdje na tijelu. Elisin se smjestio na najdelikatnijem dijelu njezina bedra, točno ispod trokuta njezina spolovila. "Ah, jebote." Tegan se izmaknuo, a slina mu je istog trena navrla u usta, zajedno s nagonom da okusi tu slatku točku. Kontroliraj se, stari moj, grubo se opomenuo. Nisi ovome dorastao. Njegovi su pokreti sad bili užurbani, a dah mu je pištao kroz vrške očnjaka dok je navlačio krajeve ogrtača oko nagog tijela. Nos joj je ponovno počeo krvariti zbog migrene. Potočić jarke purpurne boje umrljao je mekanu bijelu kožu njezina obraza. Očistio je krv rubom svoje majice nastojeći ignorirati slatki miris što je dozivao u njemu sve ono što je pripadalo Vrsti. Njezin drhtavi puls bio je poput bubnjanja u njegovim ušima, a ubrzano kuckanje karotide privlačilo mu je pogled na gracioznu liniju njezina vrata. Kvragu, pomislio je, u sebi se mučeći kako bi odvratio pogled. Apetit mu se izoštrio u njezinoj blizini. Sad je ogladnio, zvjerski, iako nije prošlo dugo otkako je bio u lovu. Doduše, ljudska krv s ulice koju je uzeo kako bi se nahranio nije se mogla usporediti s nježnom ljepotom koja je ležala tu pred njime. Elise se trgnula sklopljenih vjeđa, nježno stenjući, još uvijek u boli. Sad je bila toliko ranjiva, toliko nemoćna pred psihičkom patnjom. I u tom je trenutku on bio sve što je imala. Posegnuo je prema njoj i pomilovao joj hladno, vlažno čelo. Nježno je pritisnuo dlan preko njezinih sklopljenih očiju. "Spavaj", rekao je dovodeći je u blagi trans. Kad joj se dah donekle usporio, a napetost napustila njezino tijelo, Tegan se zavalio natrag i gledao je kako tone u miran, spokojan san.

ŠESTO POGLAVLJE Elise se polako probudila, osjećajući kako joj je svijest odlebdjela na neko daleko i tiho mjesto, te se vratila u njezino tijelo kao perce nošeno povjetarcem. Možda je to bio samo san. Dug, sladak san... mir kakav nije osjetila mjesecima. Malo se protegnula na madracu, golim nogama zastrugavši po frotiru ogrtača i mekanom šuštavom pokrivaču što ju je pokrivao od brade do pete. Utonula je dublje u ugodnu toplinu, uzdišući, a zvuk vlastita glasa je zapanji. Nije bilo buke. Nije bilo trešteće glazbe ni blebetanja s televizora, iako nije mogla ni spavati - jedva da je mogla i funkcionirati - bez toga. Naglo otvori oči iščekujući udarac psihičkog napadaja. Ali čula se samo tišina. Blagi Bože. Sekunde su prolazile, zatim puna minuta ili više... no vladala je samo blagoslovljena, čudesna tišina. "Jesi li dobro spavala?" Dubok muški glas dopirao je od nekamo s druge strane njezina stana. Namirisala je tost i miris maslaca i jaja kako se prže u tavi. Tegan je stajao u njezinoj bijednoj kuhinji, očito spravljajući doručak, što je samo pojačalo dojam nadrealnosti jutra. "Što se dogodilo?" Glas joj je bio blago graktanje u grlu. Pročistila ga je i pokušala opet. "Što ti radiš ovdje?" O, Bože. Nije morao odgovoriti jer se sjetila čim su joj riječi kliznule s usana. Prisjetila se migrene koja ju je svladala i neočekivanog Teganova povratka nekoliko sati kasnije nakon što ju je otkrio slijedeći je u potjeri za Krvožednima. Poslije se, zbog nekog razloga, vratio i provalio u njezin stan. Utišao je buku koja joj je tako očajnički trebala. Sjetila se buđenja u agoniji. U poplavi poniženja, sjetila se kako je kolabirala u slijepoj histeriji pokraj prozora pokušavajući popraviti zvučnu izolaciju - koja je sad bila uredno vraćena na svoje mjesto. A također se sjetila i osjećaja kad je bila uljuljkana u smirujuće stanje obamrlosti... Tegan? Pridržavajući ogrtač, Elise je odmaknula u stranu pokrivač i oprezno se uspravila u sjedeći položaj na madracu. I dalje nije imala povjerenja u vlastito okruženje, sigurna da će je nalet mentalne patnje udariti u svakom trenutku. "Što si mi to učinio sinoć?" "Trebala ti je pomoć, pa sam ti pomogao." Zvučalo je to kao optužba dok se naginjao preko pulta pokraj štednjaka, promatrajući je pogledom hladne ravnodušnosti. Bio je odjeven u noćnu borbenu odjeću: crnu majicu i crne vojničke hlače; kožni remen za pištolj i pojas sa zastrašujućim bodežima ležao je na pultu preko puta. Elise se susrela s oštrim, pronicljivim pogledom koji ju je fiksirao s drugog kraja prostorije. "Nekako si me onesvijestio?" "Samo sam te doveo u blagi trans da možeš spavati." Stiskala je revere ogrtača šakama, najednom izrazito svjesna činjenice da nije imala ništa ispod nabora frotira. A prošle noći, ovaj ju je ratnik prisilno omamio prepustivši je na svoju milost i nemilost. Drhtaj uzbune prostruji njome na samu pomisao. Tegan je to očito pročitao u njezinu pogledu jer se neznatno podsmjehnuo. "Znači, vi iz Utočišta tame gledate na članove Reda ne samo kao na hladnokrvne ubojice, nego i silovatelje? Ili je ta čast rezervirana samo za mene?" "Nikad mi nisi naudio", rekla je Elise osjetivši grižnju savjesti što je posumnjala u njega zbog ukorijenjenih predrasuda. "Da si mi želio nauditi, mislim da bi to dosad već učinio." On je zaškiljio. "Kakva zvučna objava povjerenja. Valjda bih sad trebao biti polaskan." "I doista bih ti trebala zahvaliti, Tegane. Sinoć si mi dvaput pomogao. A nikad ti nisam zahvalila na tvojoj ljubaznosti otprije nekoliko mjeseci, kad si me odvezao kući iz skloništa Reda." "Zaboravi", rekao je slegnuvši jednim širokim ramenom kao da je ta tema zaključena prije nego što je imala šansu ponovno je odškrinuti. Ta joj se noć u studenome uvijek vrzmala po mislima. Nakon što je vidjela Camdena na nadzornim kamerama, Elise se slomila u jednom od brojnih prolaza u skloništu. Izbezumljenu, u šoku i poricanju, Tegan je bio taj koji ju je pronašao. On ju je odveo iz skloništa i odvezao kući u sitnim noćnim satima prije svitanja. 25

Osramotila se suzama koje nisu prestajale, ali pustila ih je da teku. Pustio ju je da jauče i, što je bilo još nevjerojatnije, pustio ju je da se sklupča uz njega, nijemo je držeći u njezinoj žalosti. Snažnim rukama ovijenim oko nje, držao ju je kad se osjećala kao da će se od patnje raspasti na komadiće. Nije mogao znati da joj je te noći bio kamen oslonac. Možda njemu to nije ništa značilo, ali nikad neće zaboraviti njegovu neočekivanu nježnost. Kad je najzad uspjela smoći snage i odmaknuti se od automobila, Tegan ju je samo promatrao kako odlazi, a zatim sišao s rubnika i otišao iz njezina života... sve do sinoć u onoj uličici gdje ju je spasio od Krvožednih. "Trans u koji sam te sinoć doveo još uvijek djeluje", rekao je Tegan očito želeći promijeniti temu. "Zato je tvoj dar sad neaktivan. Blokada će trajati sve dok sam ovdje i dok je mogu održavati." Prekrižio je ruke preko ramena, privukavši joj pogled na zamršen uzorak dermaglifova koji su mu se protezali nadlakticama i nestajali pod kratkim rukavima njegove majice. Glifovi su bili emocionalni barometri pripadnika Vrste, no Teganovi su sad bili tek za nijansu tamniji od zlatne boje njegove kože, ne odajući ama baš ništa od ratnikova raspoloženja. Elise je već jednom vidjela to dojmljivo znakovlje, kad je prvi put s njime razgovarala u skloništu Reda prije nekoliko mjeseci. Nije imala namjeru buljiti, ali bilo je teško ne diviti se vitičastim lukovima i elegantnim isprepletenim geometrijskim oblicima koji su izdvajali Tegana kao jednog od najstarijih. Bio je pripadnik Prve generacije; ako ga dubina njegovih moći nije odavala, količina i složenost njegovih glifova zasigurno jesu. No, činjenica daje pripadnik Prve generacije činila ga je ranjivim više od ostalih na stvari poput Sunčeve svjetlosti, što je, u ovom jutarnjem satu, bio prilično realan problem. "Prošlo je devet sati ujutro", rekla je za slučaj da nije zamijetio. "Ostao si ovdje cijelu noć." Tegan se samo okrenuo kako bi dohvatio žlicu i napunio tanjur kajganom. Isključio je električni štednjak i toster te stavio krišku kruha na tanjur. "Dođi ovamo i pojedi dok je još toplo." Elise nije ni znala koliko je gladna sve dok nije došla do pulta i uzela prvi zalogaj. Ništa je nije moglo spriječiti da blago ne zastenje zbog užitka dok je žvakala. "Oh, ovo je fenomenalno." "To je zato što si pregladnjela." Tegan je otišao do mini hladnjaka i vratio se s proteinskim napitkom u plastičnoj boci. Osim jaja, jogurta i nekoliko jabuka, nije se bogzna što imalo pronaći tamo. Živjela je na rubu egzistencije, ne zbog troškova, nego zato što joj je bilo teško misliti na jelo dok bi je razdirale migrene. A to je bila svakodnevna pojava otkako je napustila Utočište tame i pogoršavala se danomice kad bi izišla među ljude kako bi lovila Poslušnike. "Nećeš dugo poživjeti, znaš. Ne ovako." Tegan je pred nju spustio jogurt te se vratio na svoje mjesto uz suprotni pult. "Znam što će ti učiniti život među ljudima. Znam koliko su žestoki psihički napadi koji te pogađaju, Elise. Nemaš kontrolu nad njima, i to je opasno. Mogu te uništiti. Osjetio sam što izazivaju kod tebe kad sam te podigao s poda prije nekoliko sati." Prisjetila se prvog susreta s Teganom, kako se zbog njegova dodira osjetila kao da mu je na neki način izložena. Prvi put je osjetila njegov dodir kad su se on i Dante pojavili u Utočištu tame tražeći njezina djevera. Ratnici su se sukobili sa Sterlingom ispred palače, i kad je Elise istrčala usred meteža, Tegan je bio taj koji ju je zgrabio i držao podalje od borbe. Sada, nakon prošle noći, razumio je prokletstvo koje ju je cijelog života držalo zatočenicom Utočišta tame. Sudeći prema bezosjećajnom pogledu kojim ju je promatrao, pitala se kani li je ponovno vratiti u taj kavez. "Tijelo ti je oslabjelo od napora kojemu ga izlažeš, Elise. Nisi obučena ni opremljena da se nosiš s time što sada činiš." Protresla je plastičnu bocu koju joj je dao, a zatim odvrnula čep. "Sasvim se dobro snalazim." "Aha, to sam vidio." Sijevnuo je značajnim pogledom na zvučnu zaštitu koju je zalijepila po zidovima ne bi li prigušila svoju sposobnost. "Čini mi se da si se sinoć baš izvrsno snašla." "Nisi mi morao pomoći." "Znam", rekao je bezizražajnim tonom i izrazom lica. "Zašto si mi onda pomogao? Kako to da si se vratio ovamo?" Slegnuo je mišićavim ramenima. "Pomislio sam da bi možda voljela znati da je Red podigao u zrak laboratorij grimiza. Laboratorij, sve zalihe za proizvodnju, pojedince koji su ga vodili... sve je to sad pepeo." "O, hvala Bogu." 26

Olakšanje ju je preplavilo poput melema. Sklopila je oči osjećajući vrele suze kako joj naviru iza vjeđa. Barem ta podmukla droga koja joj je otela Camdena sad više ne može nauditi sinu nijedne druge žene. Trebao joj je trenutak da se pribere dovoljno da može ponovno pogledati Tegana, a kad ga je pogledala, vidjela je kako ju je fiksirao svojim smaragdnozelenim očima. Obrisala je suze što su joj klizile niz obraze, posramljena što je ratnik vidio kao se slomila. "Oprosti. Nisam mislila biti ovako osjetljiva. Samo ta... rupa... u mome srcu je tu još otkako je Quentin preminuo. A onda, kad sam izgubila sina..." Prestala je govoriti, nesposobna opisati prazninu koju je osjećala. "Jednostavno... patim." "Proći će." Glas mu je bio krut i odsječen, poput pljuske u lice. "Kako možeš reći takvo što?" "Zato što je istina. Tuga je beskorisna emocija. Što prije to shvatiš, to bolje." Elise zine, zgranuta. "A što je s ljubavlju?" "Što s njome?" "Zar nisi nikad izgubio nekoga koga si volio? Ili mužjaci poput tebe, koji žive kako bi ubijali i uništavali, ni ne znaju što znači ljubav?" Nije ni trepnuo na ovu provalu ljutnje, samo ju je promatrao mirnim pogledom zbog kojeg je poželjela skočiti na drugi kraj prostorije i odalamiti ga svom snagom. "Dovrši svoj doručak", rekao joj je umjetnom pristojnošću. "Trebala bi se odmarati dok još možeš. Čim sunce zađe, odoh ja, a ti ćeš se vratiti svom uobičajenom načinu obrane, kakav bio da bio." Otišao je do svoga dugog crnog kaputa uredno obješenog preko ergometra i hladnokrvno izvadio svoj mobitel. Kad je počeo birati broj, Elise je spopala iznenadna, apsurdna potreba da podigne tanjur i zavitla prema njemu, samo kako bi potaknula bilo kakvu reakciju u tom kamenom ratniku. No, slušajući kako razgovara s nekim iz skloništa Reda, onim dubokim, odrješitim i bezizražajnim glasom, Elise je shvatila da mu zapravo toliko ne zamjera, koliko mu zavidi. Kako je uspijevao biti tako hladan i distanciran. Njegov psihički dar nije se toliko razlikovao od njezina. Prošle je noći iskusio njezinu muku svojim dodirom, ali nije zbog toga poniknuo kao ona. Kako je mogao izdržati bol? Možda su mu geni Prve generacije pružali snagu da bude nedodirljiv, ravnodušan. No, možda je to bilo pitanje uvježbanosti. Ako je to nešto stoje naučio, onda može i nju podučiti. "Pokaži mi kako to radiš", Elise je rekla kad je dovršio razgovor i zaklopio mobitel. "Što da ti pokažem?" "Kažeš da moram naučiti kontrolirati umne sposobnosti, i zato mi pokaži što moram činiti. Poduči me. Želim biti poput tebe." "Ne, ne želiš." Zaobišla je pult do mjesta gdje je on stajao. "Tegane, pokaži mi. Mogu biti od pomoći tebi i Redu. Želim pomoći. Potrebno mi je to, razumiješ?" "Zaboravi." Počeo se udaljavati od nje. "Zašto, zar zato što sam žena?" U pokretu toliko brzom da joj je oduzeo dah, Tegan se okrenuo prema njoj i probo je svojim zvjerskim očima grabežljivca. "Zato što te motivira bol, a to je fatalna slabost. Previše si sirova. Previše si obuzeta samosažaljenjem da bi ikome mogla biti od koristi." Vatra je plamtjela u njegovim očima, a onda se ugasila brzo kao što se i rasplamsala. Elise je teško progutala kad je registrirala njegove oštre riječi. Boljele su, ali bile su istinite. Polako je trepnula, a zatim kimnula glavom u znak slaganja. "Najbolje mjesto za tebe je Utočište tame, Elise. Ovdje si sama sebi najveća opasnost. Ne govorim to kako bih bio okrutan." "Ne,jasno", blago se složila. "Jer čak bi i okrutnost podrazumijevala neku vrstu osjećaja, zar ne?" Nije više izgovorila ni riječi. Nije ga ni pogledala dok je uzimala tanjur s pulta kako bi ga odnijela do sudopera.

"Kako to misliš, nema ga?" Vođa Krvožednih nagnuo se naprijed u svom kožnom naslonjaču, nasadivši laktove na površinu golemog stola od mahagonija i protegnuvši prste, dok je glas nervoznog Poslušnika pucketao preko spikerfona. "Poziv je stigao sinoć u vatrogasnu službu, Gospodaru. Dogodila se eksplozija. Čitavo jebeno skladište odletjelo je u zrak poput vatrometa. Nije bilo spasa, sudeći prema riječima onih koji su primili poziv. Prva izvješća kažu daje navodno došlo do curenja plina..." Zarežavši, Marek udari tipku za prekid veze prekinuvši tako beskorisno izvješće svoga roba. Nije bilo vražje šanse daje laboratorij grirniza uništen slučajno, zbog kvara na instalacijama. Iza ovoga je zasigurno stajao Red. Jedino što ga je u svemu iznenadilo bilo je to stoje njegovu bratu Lucanu i ostalim ratnicima koji su se borili uz njega uopće trebalo toliko vremena da nešto poduzmu. Ali opet, Marek im je dao već dovoljno posla da se bore na ulicama s Krvožednima, još od prošlog ljeta. A i bila mu je namjera da na tome zadrži njihovu pažnju, kako bi mogao neprimjetno i neometano obavljati — pravi posao. Bio je to razlog zašto je zapravo i došao u Boston. Razlog zašto je upravo taj grad imao najviše problema s Krvožednima. Sve je to bio samo dio plana za stvaranje zbrke, dok on sam tjera veću nagradu. Uništi li usput sve ratnike, utoliko bolje, no podjednako mu je koristilo najobičnije ometanje. Jednom kad ostvari svoj istinski cilj, čak će i Red biti nemoćan pred njime. I koliko god da ga je razbjesnilo uništenje laboratorija, još ga je više živcirala činjenica da se jedan od njegovih Poslušnika nije pojavio kao što mu je naređeno. Marek je čekao informaciju — ključnu - i bio bi na rubu strpljenja čak i da je situacija bila idealna. Nije slutilo na dobro ovo kašnjenje Poslušnika. Čovjek kojeg je unovačio za ovaj posebni zadatak bio je ćudljiv i bahat, ali također i pouzdan. Kao i svi Poslušnici, uostalom. Isisani do posljednje kapi života, ljudski umni robovi bili su pod potpunim nadzorom onoga koji ih je stvorio. Samo su najmoćniji među vampirskom rasom mogli stvoriti Poslušnike, a zakon Vrste već je odavno proglasio takvu praksu barbarskom. Marek se prezirno podsmjehnuo na samonametnutu birokratsku kastraciju svoje rase. Bio je to još jedan u nizu primjera zašto je vampirsko carstvo zrelo za promjene. Trebali su novo snažno vodstvo kako bi ušli u novo doba. Novo doba koje će pripadati njemu.

SEDMO POGLAVLJE Izbacio ju je iz takta, vjerojatno i uvrijedio, i premda mu je isprika bila navrh jezika većinu dana, Tegan je nije izgovorio. Na kraju krajeva, nije imao za čime žaliti. Nije bio dužan ništa ovoj ženki, a najmanje objašnjenja ili isprike za svoje ponašanje bešćutnoga gada kakvim su ga svi poznavali. A nije kanio potratiti ni časa da promisli o zahtjevu da joj pomogne s njezinim psihičkim darom. Iznenadila ga je s prijedlogom. Pomisao da bi ijedna žena, a kamoli zaštićena udovica iz Utočišta tame, mogla i pomisliti da se stavi pod njegovu skrb zbog bilo kojeg razloga, bila mu je nezamisliva. Kao da bi mu se moglo takvo što povjeriti. Kako da ne. Nema jebene šanse. Elise mu je olakšala u izbjegavanju te teme. U satima koji su uslijedili nakon što ju je odbio, nije mu se obratila ni jednom jedinom riječju. Zaposlila se po stanu, namještajući krevet, perući posuđe nakon doručka, brišući prašinu s polica, vježbajući pola sata na ergometru, i općenito se držeći što je dalje moguće od njega u tom skučenom prostoru. Čuo ju je pod tušem prije nekog vremena, i dopustio si je nekoliko minuta sna sjedeći na podu, no sad je bio budan, osluškujući Elise kako se odijeva iza zatvorenih vrata. Izišla je u plavim trapericama i majici s kapuljačom što joj je dosezala do pola bedara. Plavu kratku kosu prosušila je ručnikom, i sad je sjajila poput zlata, a posebno su se isticale njezine oči boje lavande. Oči koje su kliznule prema njemu hladnim pogledom dok je odlazila prema ormaru u hodniku i povukla bijeli dugi pleteni kaput s vješalice. Sagnula se u ormar i izvukla par čizama od uštavljene kože. "Sto radiš?" upitao ju je Tegan kad je bez riječi krenula prema izlazu. "Moram izići." Zatvorila je vrata ormara i zakopčala gusto pleteni kaput. "Vjerojatno si primijetio da mi je hladnjak praktički prazan. Gladna sam. Moram jesti i moram pokupiti nekoliko stvari." Tegan je ustao, svjestan da se smrknuo. "Trans neće ostati ako odeš, znaš." "Onda ću se valjda morati snaći i bez njega." Hladnokrvno je otišla do pulta i uzela MP3. Tutnula je tanki crni uređaj u prednji džep traperica, zatim provukla žice slušalica ispod majice i pustila ih da vise niz grudi. Nije uzela nož koji je bio na pultu od sinoćnjeg lova, a Tegan nije vidio da je uza sebe imala neko drugo oružje. Izbjegavala ga je pogledati dok je navlačila kapuljaču preko glave. "Ne znam koliko ću ostati. Ako odeš prije nego se vratim, bila bih ti zahvalna kad bi zaključao. Ja ima ključ." Dovraga. Mogla bi zbilja biti gladna kao što kaže, ali mogao je zaključiti po strogom držanju leđa da se ova ženka inatila. "Elise", rekao je krenuvši prema njoj kad je posegnula za kvakom. Da ju je želio zaustaviti, bila bi dovoljna samo pomisao. Znao je to, a prema izrazu njezina lica kad se okrenula kako bi ga pogledala, znala je i ona. "Znam da si ljuta zbog svega što sam prije rekao, ali to je istina. Nisi u stanju nastaviti ovako." Kad je učinio još jedan korak, zaključivši kako bi joj sad mogao i reći da je odlučio vratiti je u Utočište tame radi njezine vlastite sigurnosti, ona je obuhvatila šakom kvaku i oštro je okrenula. Nije mogla odabrati učinkovitije oružje protiv njega. Jarko popodnevno sunce zasjalo je iz predvorja i hodnika natjeravši Tegana da se povuče uz siktanje. Poskočio je sklonivši se od vrele dnevne svjetlosti. Ispod ruke kojom je prekrio oči vidio je kako ga Elise netremice gleda, a onda mirno izlazi zatvarajući vrata za sobom. Elise nije žurila prema prodavaonici na uglu, kao ni dok je kupovala nekoliko osnovnih namirnica. S malenom torbom namirnica u ruci, koračala je pločnikom udaljavajući se od svoga bloka. Prohladni zrak udarao joj je u obraze, ali hladnoća joj je odgovarala jer je tako mogla razbistriti glavu. Tegan je bio upravu. Trans je popustio čim je napustila stan. Ispod zvučne zaštite od električnih gitara i vrištećih rokerskih stihova što su joj se ulijevali u uši iz Camdenova iPoda, mogla je osjetiti brujanje glasova, otrovno hučanje ljudske pokvarenosti i zlobe koja joj je bila stalni pratitelj otkako se otisnula na ovo mračno putovanje daleko od okrilja Utočišta tame. Valjalo joj je priznati, Teganova je psihička intervencija bila dobrodošao dar. Premda ju je razbjesnio uvrijedio, štoviše - sati koje je provela učahurena u transu bili su joj prijeko potrebni. Stanka joj je pružila 29

priliku da promisli, da se usredotoči, da se u miru uma, pod mlazom tople vode pod tušem, prisjeti određenih pojedinosti o Poslušniku kojeg je jučer ubila. Pokušao je predignuti paket za onoga kojeg je nazivao Gospodarom. Poslušnik — Raines, činilo joj se daje rekao da se zove — bio je prilično izbezumljen kad je doznao da pošiljka nije stigla kako je očekivao. Što mu je moglo biti toliko važno? Štoviše, što bi moglo biti toliko važno vampiru koji je stvorio tog Poslušnika? Elise je to kanila otkriti. Nestrpljivo je željela napustiti stan još od trena kad se dosjetila toga zanimljivog detalja, ali prilično golem, i prilično bahat, ratnik stajao joj je na putu. Kako je Tegan mislio da ona nema čime pridonijeti borbi protiv Krvožednih, Elise nije vidjela razloga da ga zamara svojim, informacijama sve dok ne bude sigurna što bi mogle značiti. Trebalo joj je nekoliko minuta da stigne do FedExove poslovnice blizu kolodvora. Neko se vrijeme vrzmala ispred smišljajući plan i čekajući da šačica ljudi unutra dovrši svoje transakcije i ode. Kad je posljednja mušterija krenula prema izlazu, Elise skine svoje slušalice i priđe pultu. Službenik u smjeni bio je onaj isti momak koji je radio i jučer. Neodređeno joj je kimnuo u znak pozdrava dok se približavala, ali, srećom, činilo se daje nije prepoznao. "Kako vam mogu pomoći?" Elise je duboko uzdahnula trudeći se svim silama svladati kakofoniju koja joj je salijetala misli sad kad je izgubila oslonac od žestoke glazbe. Neće proći puno vremena prije nego što je sasvim preplavi. "Moram preuzeti pošiljku, molim. Trebala je stići jučer, ali je kasnila zbog oluje." "Ime?" "Ovaj, Raines", odvratila je i pokušala se nasmiješiti. Mladić ju je okrznuo pogledom dok je utipkavao nešto u računalo. "Da, tu je. Mogu li vidjeti vaše isprave?" "Molim?" "Vozačku, kreditnu karticu... morate imati potpis i isprave za preuzimanje." "Nemam ništa slično. Sad uz sebe, hoću reći." Službenik odmahne glavom. "Ne smijem vam predati pošiljku bez barem nekakve isprave. Oprostite. To je politika kuće i ne mogu si priuštiti da zbog toga izgubim posao. Ma koliko bio užasan." "Molim vas", rekla je Elise. "Ovo je iznimno važno. Moj... suprug je bio ovdje jučer, i bio je silno uzrujan što je pošiljka kasnila." Upijala je službenikovu navalu neprijateljstva prema Poslušniku. Mislio je na bejzbolske palice, mračne uličice i polomljene kosti. "Nemojte se ljutiti, gospođo, ali vaš je suprug pravi šupak." Elise je znala da izgleda napeto, ali to joj u ovom trenutku može samo ići u korist. "Neće biti sretan ako se vratim kući bez te pošiljke. Zbilja je moram imati." "Ne bez isprava." Momak ju je neko vrijeme promatrao, a zatim prešao dlanom po čeljusti i maloj bradici u obliku trokuta ispod donje usne. "Jasno, ako je kojim slučajem ostavim na pultu i odem na čik-pauzu, postoji dobra šansa da kutija dobije noge i jednostavno odšeta dok me nema. Ovakva se sranja s vremena na vrijeme stvarno znaju zagubiti..." Elise nije odmicala pogleda s njegovih lukavih očiju. "Učinili biste to?" "Ne za badava, jok." Pogledao je u slušalice što su visjele ispod ovratnika njezine majice."Jel to novi model? Onaj s videom?" "Oh, ovo nije..." Elise je počela odmahivati glavom, spremna reći službeniku da uređaj pripada njezinu sinu i da ga ne smije dati. Uostalom, trebala ga je, pomislila je očajnički, iako joj je razum govorio da ima dovoljno novca da kupi stotine sličnih. Ali ovaj je bio Camdenov. Jedina opipljiva veza s njime, kroz glazbu koju je slušala onih dana - sati, zapravo - prije nego je posljednji put otišao od kuće. "Hej, kako bilo", rekao je službenik slegnuvši ramenima i povlačeći kutiju s pulta. "Ionako ne bih smio mutiti..." "Okej", izvalila je Elise prije nego što se stigla predomisliti. "Da, okej. Tvoj je. Možeš ga imati." Povukla je žice ispod majice, zatim ih omotala oko iPoda i položila takni crni uređaj na pult. Trebalo joj je neko vrijeme prije nego je povukla ruku s njega. Kad je to učinila, bilo je to uz trzaj dubokoga kajanja. 30

Ali i čvrste odluke. "Sad ću uzeti paket."

OSMO POGLAVLJE Tegan se prenuo iz kratkog, laganog sna, potpuno oporavljen, kad je čuo korake kako se približavaju stanu s vanjske strane. Prepoznao je zvuk Elisina mekanog ali odlučnog koraka čak i prije nego je ključ kliznuo u bravu najavljujući njezin dolazak. Bila je odsutna najmanje dva sata. Još dva, i sunce bi napokon zašlo, a on bi se mogao izgubiti odavde, vratiti se svom uobičajenom poslu. Sjedeći na podu s laktovima na koljenima, leđima naslonjen na zid obložen akustičnom pjenom, gledao je kako se vrata oprezno otvaraju i Elise ulazi unutra, činilo se kako sad ne gori od želje da ga oprlji Sunčevom svjetlošću iz vanjskog hodnika; bila je usredotočena na vlastite pokrete, kao da joj je najveći dio koncentracije oduzimalo upravo izvlačenje ključa i oprezno zatvaranje vrata za sobom. Nabubrena plastična vrećica njihala se s njezine čvrsto stisnute lijeve šake. "Jesi li pronašla što si trebala?" pitao ju je kad je zastala na trenutak čelom oslonjena na vrata. Njezino slabašno kimanje bio je jedini odgovor. "Opet glavobolja?" "Dobro sam", odgovorila je tiho. Kao da želi dokazati svoju snagu, okrenula se i s desnom rukom na sljepoočnici krenula prema kuhinji. "Nije jedna od onih gadnih... Nisam dugo bila vani, tako da će brzo popustiti." Ne spustivši vrećicu s namirnicama i ne skinuvši kaput, prošla je pokraj sprave za vježbanje prema uskoj kuhinjici. Sad mu nije bila u vidokrugu, ali Tegan je čuo kako otvara slavinu i puni čašu vodom. Ustao se i pomaknuo kako bi je mogao vidjeti, pitajući se bi li joj trebao ponovno ponuditi trans. Bog zna da je izgledala kao da joj treba. Elise je pohlepno ispijala vodu, a njezino se nježno grlo pomicalo svakim gutljajem. Bilo je nešto iskonsko u njezinoj žeđi, njezina potreba bila je toliko primitivna da je ostao pogođen apsurdnom erotikom prizora. Pomislio je na to koliko je dugo bila bez krvi nekoga od Vrste. Najmanje pet godina. Tijelo ju je počelo izdavati zbog manjka krvi, mišići su joj slabjeli, a koža joj je bila više blijeda nego ružičasta. Mogla bi se bolje nositi sa svojom sposobnošću da se redovito krijepi krvlju Vrste, ali toga je sama morala biti svjesna živeći među vampirskom rasom sve ovo vrijeme. Popila je još vode, a nakon treće pune čaše, Tegan je opazio kako joj napetost donekle napušta ramena. "Stereo, molim te... hoćeš li ga uključiti?" Tegan je poslao mentalnu zapovijed u drugi kraj prostorije i glazba zahuči i ispuni tišinu sobe. Nije bila onako zaglušujuća kao što je voljela, ali činilo se da joj je malo pomogla da dođe sebi. Nakon nekoliko trenutaka, Elise stane spremati namirnice koje je donijela kući. Svakom se novom sekundom njezina snaga obnavljala pred njegovim očima. Bila je u pravu; ovo nije bilo ni blizu onako loše kao sinoć. "Gore je kad se približiš Poslušnicima", primijetio je naglas. "Kad si izložena toj razini zla — kad si dovoljno blizu daje dotakneš - to ti izaziva migrene i krvarenje iz nosa." Nije ni pokušala zanijekati. "Činim ono što moram, ono što je važno. I prije nego mi kažeš da ne koristim Redu u ovom ratu, možda će te zanimati da je Poslušnik kojeg sam sinoć ubila bio usred važnog zadatka za vampira koji ga je stvorio." Tegan se sledio, suzivši oči na sićušnu ženu kad se najzad okrenula i pogledala ga. "Kakvog zadatka? Što znaš?" "Pratila sam ga od kolodvora do FedExove poslovnice. Bio je tamo kako bi nešto pokupio." Tegan je stao ispaljivati pitanja, jedno za drugim. "Znaš li što je to bilo? Ili, odakle je došlo? Što je točno on učinio ili rekao? Sve čega se možeš prisjetiti, bilo bi..." "Od pomoći?" predložila je Elise, a ton joj je bio ispunjen zadovoljstvom, koje se čak vidjelo i u očima što su bljeskale izazovnim prkosom. Tegan je odlučio to ignorirati. Možda je ona od jutra s njime okretala pilu naopako, ali ovo je sranje bilo od presudnog značenja. Nije imao ni vremena ni volje igrati igrice s ovom ženkom. "Reci mi sve čega se sjećaš, Elise. Imaj na umu da nijedan detalj nije beznačajan." Ona mu u osnovnim crtama iznese što je sve uočila kod Poslušnika kojeg je lovila noć prije, i vrag ga odnio ako ta žena nije bila izvrstan tragač. Čak mu je doznala i ime, što bi se moglo pokazati korisnim ako Tegan odluči locirati njegovo prebivalište i pronjuškati uokolo kako bi dobio dodatne informacije. 32

"Što ćeš poduzeti?" upitala ga je Elise dok je u sebi kovao plan za večeras. "Čekati da padne noć, otići do FedExove poslovnice, uzeti vražji paket i nadati se da ću dobiti neke odgovore." "Neće se smrknuti još barem nekoliko sati. Što ako Krvožedni pošalju nekoga da ga pokupi prije nego što ti budeš imao priliku?" I samom mu je to palo na pamet. Kvragu. Elise je nakrivila glavu prema njemu, kao da ga je odmjeravala. "Možda je već kod njih. A zato što si pripadnik Vrste, zaglavio si ovdje do zalaska sunca." Teganu se nije sviđalo što ga je na to podsjetila, ali bila je u pravu. Jebiga. Trebao je djelovati odmah jer će po svoj prilici poslije biti prekasno. "U kojoj je ulici poslovnica?" upitao je otklopivši mobitel i utipkavši broj telefonske centrale. Elise mu je dala ime ulice i Tegan ju je izdiktirao telefonskoj sekretarici na drugom kraju linije. Kad se poziv povezao s FedExovom poslovnicom, pripremio se na malo mentalno nagovaranje tko god da se javi, ne bi li okrenuo stvari u svoju korist dok još ima vremena. Odgovor stigne nakon petog zvona i glas mladića koji se predstavio kao Joey ponudi mu nezainteresiran pozdrav. Tegan se zalijepi na ranjivi ljudski mozak poput pijavice, toliko fokusiran na crpljenje informacija iz muškarčeve glave da nije ni primijetio Elise kako mu se približava iz kuhinje. Bez riječi je spustila tešku plastičnu vrećicu ispred njega, a pravokutna kutija na njezinu dnu fino je tresnula na pult. Kroz žuto nasmijano lice s logotipom "Hvala vam!" otisnutim na vrećici, Tegan je vidio obrazac adresiran na izvjesnog Sheldona Rainesa, istog onog Poslušnika kojeg je Elise ubila dan prije. Sveca mu. Nije valjda... SmjeSta je oslobodio um službenika i prekinuo vezu, iskreno zapanjen. "Danas si se vratila po ovo?" One svijetle ljubičaste oči otrpjele su njegov iznenađeni pogled. "Pomislila sam da bi moglo biti korisno, a u slučaju da jest, nisam željela riskirati da se Krvožedni toga dokopaju." Majku mu. Tegan je bio svjestan daje Elisin odgoj u Utočištu tame bilo jedino što ju je sprječavalo da ga podsjeti kako ju je prije samo koji sat uvjeravao da ničim ne može pomoći Redu u ovom ratu. I bilo da ju je danas tamo poslao tvrdoglavi prkos ili hrabrost, valjalo mu je priznati - barem samome sebi - da ga ova žena ne prestaje iznenađivati. Bio je sretan što ih je preduhitrila, ma što to dokazalo, ali ako su Krvožedni - naročito Marek, njihov vođa očekivali pošiljku, onda im je očito nešto značila. Pitanje je bilo što. Tegan je izvukao kutiju i presjekao ljepljivu traku jednim od svojih bodeža. Adresa pošiljatelja bila je od onih korporativnih. Vjerojatno lažna. Gideon bi to mogao provjeriti, ali Tegan se mogao okladiti da Marek ne bi bio toliko neoprezan da ostavi trag. Otvorio je kutiju, a tanka knjiga u kožnom uvezu, omotana zaštitnom plastikom s mjehurićima, kliznula mu je u ruku. Odlijepivši plastični omot, namrštio se, smeten. Bila je to najobičnija, napola prazna knjiga, neka vrsta dnevnika. Rukom ispisani odlomci naškrabani na nečem što se naizgled doimalo kao mješavina njemačkoga i latinskoga ispunjavali su nekoliko stranica; ostale su bile prazne, osim pokojeg primitivnog simbola načičkanog po marginama. "Kako si uspjela ovo dobiti, Elise? Jesi li se potpisala, ostavila svoje ime, bilo što?" "Nisam. Službenik je tražio nekakve isprave, ali nemam ništa slično. Za takvo što nije bilo potrebe dok sam živjela u Utočištu tame." Tegan je prelistavao požutjele stranice, opazivši više no jednu referenciju na obitelj prezimena Odolf. Ime mu nije bilo poznato, ali dao bi se okladiti da je pripadalo nekome od Vrste. A većina napisa bili su samo citati nekakvih poema ili stihova. Zašto bi Marek želio imati jedan ovakav opskurni dnevnik? Morao je postojati razlog. "Jesi li ostavila u poslovnici bilo kakvu informaciju po kojoj bi te mogli identificirati?" upitao je Elise. "Nisam. Ja sam se, ovaj... mijenjala za paket. Službenik mi je pristao dati pošiljku u zamjenu za Camdenov iPod." 33

Tegan ju je letimice pogledao, upravo shvativši da se vratila u stan bez pomoći glazbe koja bi blokirala njezinu sposobnost. Nije ni čudno što je bila izvan sebe kad se vratila. No, sad se doimala smirenom. Ako je osjećala bilo kakvu zaostalu nelagodu, nije je pokazivala. Elise se nagnula naprijed kako bi proučila knjigu, zaokupljena zadatkom, usredotočivši se s jednakim zanimanjem kao i on. "Misliš li da bi knjiga mogla biti važna?" upitala ga je očima prelazeći preko stranica koje su bile otvorene na pultu. "Što bi mogla značiti Krvožednima?" "Ne znam. Ali jasno je ko vrag da znači nešto onome tko ih vodi." "On ti nije nepoznat, zar ne?" Tegan je pomislio zanijekati, ali si je dopustio neodređeno odmahivanje glavom. "Ne, nije mi nepoznat. Poznajem ga. Zove se Marek. On je Lucanov stariji brat." "Ratnik?" "Nekad bio. Lucan i ja smo izvojevali mnoge bitke s Marekom. Dali bismo život za njega, kao i on za nas." "A sad?" "Sad se Marek pokazao izdajnikom i ubojicom. On je naš neprijatelj — ne samo članovima Reda, nego čitavoj Vrsti. Samo što oni to još ne znaju. Uz malo sreće, svladat ćemo ga prije nego dobije priliku povući bilo koji potez koji mu je u planu." "A što ako Red ne uspije u tome?" Tegan se okrene i strogo zagleda u nju. "Pomoli se da ne bude tako." U tišini koja je uslijedila, nastavio je prelistavati stranice dnevnika. Marek je želio ovu knjigu zbog nekog razloga, stoga je trebao postojati ključ, nekakav prikriveni trag negdje u ovoj prokletoj stvari. "Čekaj. Vrati se natrag", najednom je rekla Elise. “Je li ovo glif?" Tegan ga je opazio u isto vrijeme. Vratio se na mali simbol načrčkan na jednoj od stranica pri kraju tankog sveska. Uzorak isprepletenih geometrijskih lukova i cvjetova možda bi nekom neuvježbanom djelovao tek kao kakva dekoracija, ali Elise je bila u pravu. Bili su to dermaglifovi. "Sranje", promrsio je Tegan zureći u ono za stoje znao da je znakovlje iznimno stare loze Vrste. Nije pripadalo nikome po imenu Odolf, nego onima od drugog obiteljskog imena. Onima koji su živjeli - i izumrli davnih dana. Pa koji bi onda mogao biti razlog Marekovu prekapanju po davnoj prošlosti? Urlici su dopirali do salona raskošnog imanja u Berkshireu. Bili su to jauci patnje što su se prolamali iz sobe u potkrovlju na trećem katu palače. Na sobi je bio čitav niz prozora s neometanim pogledom što je pucao na šumu i dolinu ispred imanja. Prizor je bez sumnje oduzimao dah, okupan posljednjim zrakama sunca. Vampir kojeg su gore čuvali stražari Poslušnici, međutim, nije zvučao ni najmanje oduševljenim. Obrađivali su ga točno pred tim ultraljubičastim prizorom proteklih dvadeset i sedam minuta, a on je samo jaukao. S uzdahom čiste dosade, Marek je ustao sa skupocjenog naslonjača u stilu Luja XVI i prošao sobom do dvokrilnih vrata njegovih diskretno osvijetljenih privatnih odaja. Osim onih u sobi za ispitivanje u potkrovlju, ostatak prozora na palači bio je zasjenjen elektroničkim žaluzinama koje su blokirale sunčevu svjetlost. Marek je neometano ušao u hodnik i pozvao jednog od Poslušnika koji su čekali kako bi ga poslužili. Na Marekovo kimanje glavom, čovjek je požurio uza stube kako bi obavijestio ostale o Gospodarevu dolasku, te kako bi se pobrinuo da prozori budu prekriveni. Već u sljedećem trenu prestali su urlici zarobljenog vampira. Marek se uspeo širokim mramornim stubama, onda skrenuo, a zatim opet gore pa okolo do manjih stuba koje su vodile u potkrovlje. Što se više približavao, to je u njemu više kiptio bijes. Ovo je bilo samo jedno u nizu zamornih i iscrpljujućih ispitivanja vampira u njegovu zatočeništvu posljednjih nekoliko tjedana. Mučenje je bilo zabavno, istina, ali malo kad učinkovito. Dok, primjerice, razvoj situacije tamo u Bostonu nije bio nimalo zabavan. Kurir Poslušnik koji je bio angažiran da donese važnu pošiljku za njega, osvanuo je u gradskoj mrtvačnici — kao anonimna žrtva, 34

probodena nožem - prema riječima Marekova kontakta iz ureda mrtvozornika. Kako je ubijen usred bijela dana, to je isključilo Red ili bilo koga iz Vrste kao počinitelja, ali Marek je i dalje sumnjao. A naročito kad je doznao kako je pošiljka koju je čekao nestala iz FedExove poslovnice tog istog dana. Gubitak je bio ozbiljan, ali imao je namjeru vratiti paket. A kad to učini, bit će mu silno zadovoljstvo osobno provesti ispitivanje nad lopovom koji ga je uzeo. Iznad njega, na vrhu stuba za potkrovlje, jedan od Poslušnika na straži otvorio je vrata kako bi ga propustio u sad zatamnjenu sobu. Vampir je bio nag, privezan za stolicu lancima i čeličnim okovima na svakom gležnju i zapešću. Koža mu se dimila od opeklina što su mu prekrivale tijelo od glave do pete, šireći slatkast smrad znoja i gadno sprženog mesa. "Uživaš u pogledu?" upitao je Marek kad je ušao i s gađenjem osmotrio mužjaka. "Šteta što je još uvijek zima. Rekoše mi da su boje nevjerojatne u jesen." Vampirova je glava bila nisko spuštena, a kad je pokušao progovoriti, zvuk je bio ništa doli frfljanje u pozadini njegova grla. "Jesi li spreman reći sve što znaš?" Žalosno cviljenje otme se iza mužjakovih natečenih i raspucanih usana. Marek je čučnuo pred svojim zarobljenikom, uvrijeđen njegovim mirisom i izgledom. "Nitko neće doznati da si propjevao. To ti mogu obećati ako budeš surađivao. Mogu te poslati na liječenje, osigurati tvoju zaštitu. To nije nikakav problem. Razumiješ li?" Vampir je jauknuo, a Marek je osjetio moguće kolebanje u tom patničkom zvuku. Nije imao ni najmanju namjeru postupiti prema lažima kojima je obasipao svog zarobljenika. Bile su one samo oruđe koje će ga stisnuti tamo gdje mučenje i patnja nisu. "Progovori i oslobodi se ovoga", nagovarao gaje tiho i bez žurbe u glasu, unatoč pohlepi što gaje preplavila. "Reci mi gdje je." Uslijedi nekakav klik zatočenikova grla kad je pokušao progutati slinu, blagi trzaj njegove glave dok ju je s mukom pokušavao podići s izmasakriranih prsa. Marek je čekao, izgarajući od nade i ne mareći što Poslušnici oko njega vjerojatno mogu osjetiti kako se ta nada odbija o njega. "Reci mi sad. Ne moraš više nositi taj teret." Siktanje je počelo kliziti s vampirovih usana, no ispusti samo iznemogli uzdah. Svlada ga drhtavica, ali sabere se i pokuša ponovno, najzad počevši cijediti priznanje. Marek je osjetio kako mu se oči šire od iščekivanja, dah mu je i samome zastajao dok je čekao riječi kojima će otpočeti njegova sudbina. "Jjjj..."Jedno se oko tek zamjetno otvorilo iza vampirova sprženog kapka. Šarenica je bila jarke boje jantara od dugotrajnog mučenja, a zjenica tanki prorez crnila koji je pronašao Marekov pogled i ošinuo ga mržnjom. Udahnuo je, a onda ispljunuo dubokim rezanjem: "Jjjj... jebi... se." Savršenom mirnoćom koja je prikrivala oluju bijesa što se trenutačno uskovitlala u njemu, Marek se ustao i odlučnim korakom krenuo prema stubama potkrovlja. "Otvorite zatvore", uputio je čuvare. "Ostavite ovo bezvrijedno smeće suncu. Ako ne crkne do zalaska, neka se nastavi pržiti u zoru." Napustio je prostoriju, ni najmanje se ne lecnuvši kad se ponovno prolomio prestravljeni vrisak.

DEVETO POGLAVLJE Kad je posljednjih nekoliko minuta dana prešlo u sumrak, Tegan je pokupio knjigu i svoje oružje te posegnuo za kaputom. Elise je posljednjih sat vremena - otkako mu je predala pošiljku - promatrala kako duboko razmišlja nad svakom stranicom. U isto vrijeme prikupljala je hrabrost kako bi ga ponovno zamolila da joj pomogne da se uključi u rat protiv Krvožednih. Sad dok se uvlačio u crni kožni kaput, osjetila je da joj je to posljednja šansa. "Tegane... nadam se da će se knjiga pokazati korisnom." "Hoće." Prodorne zelene oči okrenule su se prema njoj, ali mogla je vidjeti kako mu misli kipte od novih informacija u rukama. Trepnuo je i učinilo se kao da ju je sad apsolutno ignorirao i jedva čekao pobjeći od nje. "Imaš duboku zahvalnost Reda zbog ovoga." "A što je s tvojom?" "Mojom?" Kad je zastao podsmjehujući se, Elise je rekla: "Ne tražim previše, zar ne? Ti si jedini koji mi može pomoći s ovom... mojom manom. Nauči me kako je utišati, kako ne osjećati. Mogu biti od pomoći i tebi i Redu. Želim pomoći." Njegov pogled probode je svojom oštrinom. "Radim sam. I nemam pojma što tražiš od mene. Uostalom, već smo pokrili ovo područje." "Mogu naučiti. Želim naučiti. Molim te, Tegane. Trebam naučiti." "A misliš da sam ja taj koji će ti pomoći?" "Mislim da si mi ti jedina nada." Smrknuo se na te riječi i odmahnuo glavom. Kad se odmaknuo, Elise je odlučno domarširala do njega, nepokolebljivo, kao da ga fizički može spriječiti da ode. Za dlaku ga je dotaknula, pa je, to shvativši, pustila ruku da joj padne niz bok. "Zar ne misliš da bih otišla nekome drugome, bilo kome, da mogu?" Jedan je trenutak šutio, razmišljajući, nadala se. Ali onda je opsovao i posegnuo za vratima. "Dao sam ti svoj odgovor." "A ja sam tebi dala onaj dnevnik. To vrijedi nešto, zar ne?" Oporo se nasmijao i okrenuo prema njoj. "Čini se da misliš kako možeš pregovarati. E pa, ne možeš." "Ako ta knjiga sadrži uvid u trenutačne poslove Krvožednih, sigurna sam da će oni iz Utočišta tame biti podjednako zainteresirani kao i ti. Bit će potreban samo jedan poziv Agenciji mog supruga i mogla bih namjestiti da sklonište Reda za sat vremena vrvi od agenata." Bila je to istina. Quentinov status u Agenciji bio je na najvišoj razini i, kao njegovoj udovici, Elisin politički status bio je prilično značajan. Osobno je poznavala velik broj utjecajnih pojedinaca Utočišta tame. Sama spomen Quentinova imena otvorila bi joj sva vrata kad bi osjetila potrebu da se pozove na njega. Teganu nije trebalo pojašnjavati tu činjenicu. Bijes zabljesne u njegovu inače ledenom pogledu, kao prvi nagovještaj emocije koji je vidjela u njemu. "Sad mi prijetiš." Njegovo kruto cerekanje izazove joj knedlu straha u grlu. "Ženo, dajem ti pošteno upozorenje: igraš se vatrom." Elisina se koža zategne od tjeskobe, ali nije mogla odstupiti. Predugo je bila čuvana u kutijici, mažena i zaštićena. A ako mora izazvati ratnika - čak i ubojitog pripadnika Prve generacije kao stoje Tegan - kako bi se izbavila iz te kutijice, onda će jednostavno morati skupiti hrabrost i molili se da ostane u jednom komadu. "Sviđalo se to tebi ili ne, i ja sam dio ovog rata. Nisam to tražila; Krvožedni su zakucali na moja vrata kad je Camden poginuo. Sve što tražim jest da mi pokažeš kako biti učinkovitija.Mislim da Red nema ništa protiv dodatnih saveznika." "Ovdje nije riječ o Redu, i to znaš. Ovdje je riječ o osveti, oko za oko. Tvoje emocije ključaju još otkako si vidjela krvožednog sina kako ti umire pred očima." Teganove grube riječi zarezuje poput stakla. "Riječ je o pravdi", rekla je oštro. "Moram je izvršiti! Dovraga, Tegane, moram li te preklinjati?" Nije ga trebala dotaknuti. Očajnički mu je željela dokazati, i prije nego se uspjela zaustaviti, već je posegnula i stavila ruku na njegovu. Teganovi su se snažni mišići slegnuli pod njezinim prstima, napevši se, kao i izraz na njegovu zagonetnom licu. 36

Nije naglo povukao ruku, ali njegove hladne zelene oči pogledale su stereo koji je bučio u pozadini. Utišao se na njegovu mentalnu zapovijed. U tišini koja je uslijedila, mračni kovitlac Elisina psihičkog dara počeo se buditi. Glasovi su bujali u njezinoj glavi, a od probadajućeg sjaja Teganovih očiju koje su je fiksirale kamenim, prodornim pogledom, znala je da čita svaki detalj njezine havarije. Upijao ju je, shvatila je, osjećajući kako uranja u njezine reakcije kroz točku gdje im se dodirivala koža. Elise se borila s užasnom olujom što joj je tutnjala u mislima, ali glasovi su postajali sve glasniji. Umalo da nije posrnula od prostota i pokvarenosti koje su joj ispunjavale glavu. Tegan ju je samo gledao, kao da proučava kukca pod povećalom. Proklet bio, uživao je u ovome, dokazujući svoju poentu svakom sekundom emocionalnog napada koji je pokušavala podnijeti. Kad su im se pogledi spojili, Elise je počela shvaćati da je nekako kontrolirao mučnu paljbu koja joj je rešetala lubanju. Pojačavao je unos na isti način kojim je bio u stanju utišati glazbu i televiziju. "Moj Bože", dahnula je. "Kako si samo okrutan." Nije ni pokušao zanijekati. Bezizražajna lica, zvjerski neumoljiv, prekinuo je kontakt s njom i šutke stajao promatrajući je kad se odmaknula od njega, više povrijeđena nego što je željela da vidi. "Prva lekcija", hladno je promrmljao. "Ne računaj na mene. Samo ću te iznevjeriti." Bio je šupak i gad, ali bilo bi više nego neiskreno od njega pustiti Elise da pomisli drukčije. Ostavivši je da ga gleda s drugog kraja malog stana, pogleda oštrog i prezirnog, Tegan se uputio u hodnik kako bi se čim prije izgubio odavde. Možda bi trebao osjećati grižnju savjesti što se ponio tako grubo, ali, iskreno govoreći, nije mu trebala ta gnjavaža. I bilo bi joj puno pametnije da potraži nekog drugog za to što joj je potrebno. Nadao se vraški da hoće. S knjigom pod kaputom, Tegan je hitro koračao kroz mrklu noć. Znatiželja ga natjera da skrati put kroz sporednu ulicu, a onda skrene u onu koja će ga dovesti do FedExove poslovnice. Elisin opis Poslušnika i svega što se tamo događalo bio je prilično opsežan, ali dio njega pitao se može li još štogod otkriti ako osobno ispita službenika. Ni stotinjak metara od odredišta, shvatio je da nije jedini koji želi nešto provjeriti, kao i to daje već zakasnio. Nanjušio je miris svježe prolivene krvi, i to veliku količinu. U poslovnici je bio mrak, ali Tegan je mogao vidjeti beživotno tijelo službenika kako leži iza pulta. Krvožedni su već bili ovdje. Na monitoru u kutu bio je zaustavljeni kadar. Bila je to mutna, ali ipak prepoznatljiva snimka Elise, uhvaćene u pokretu s paketom u rukama. Dovraga. I nije bilo sumnje da je upravo sad Krvožedni koji je bio ovdje pretraživao područje u potrazi za njom. Tegan se okrenuo i odjurio natrag do njezine zgrade koristeći svu nadnaravnu brzinu koju je imao na raspolaganju. Svom je snagom lupao na vrata proklinjući treštanje glazbe koja je vjerojatno prigušila njegove udarce. "Elise! Otvaraj!" Tek stoje krenuo silom otvoriti bravu i nahrupiti unutra, čuo ju je s druge strane. Samo je odškrinula vrata sijevajući pogledom. Prije nego što mu je uspjela reći da odjebe kao šio je i zaslužio, gurnuo ju je unutra svojim tijelom i zalupio vratima. "Navuci kaput i čizme. Smjesta!" "Što?" "Učini to!" Lecnula se na njegovu oštru naredbu, ali nije se pomaknula. "Ako misliš da ću ti dopustiti da me vratiš natrag..." "Krvožedni, Elise." Nije vidio razloga da joj uljepšava situaciju. "Upravo su ubili službenika u FedExovoj poslovnici. Sad traže tebe. Nemamo puno vremena. Pokupi svoje stvari." 37

Problijedjela je na vijest, ali je trepnula kao da mu ne vjeruje previše - što je imalo smisla jer joj nije ostavio drugu mogućnost. Naročito nakon onoga što je učinio prije samo nekoliko minuta. "Moram te odvesti odavde", rekao joj je kad je na trenutak oklijevala. "Odmah!" Kimnula je, ozbiljna izraza u očima. "U redu." Nije joj trebalo dugo da dograbi vuneni kaput i navuče par čizama. Na putu prema vratima, najednom se okrenula. "Čekaj. Trebat će mi moje oružje." Tegan ju je u dva koraka dostigao i uhvatio za zapešće. "Ja ću te zaštititi. Polazi!" Izjurili su iz stana — i opazili Krvožednog kako viri kroz stakleni ulaz u zgradu; njegove divlje jantarne oči prikovale su se na njih u uskom hodniku. Razvukao je krvave usne i režući dobacio nešto preko snažnog ramena, nedvojbeno pozivajući pojačanje s ulice. "O, moj Bože", Elise je dahnula.”Tegane..." "Vrati se unutra!" Tutnuo je knjigu u njezine ruke i gurnuo je natrag prema stanu. "Ostani tamo dok ne dođem po tebe. Zaključaj vrata!" Isti ga je čas poslušala, koraci su joj se brzo povlačili, a vrata zaključala dok je Krvožedni ramenom probijao staklo kako bi provalio u zgradu. Došao je za njim još jedan, obojica izgledajući psihončno sa svojim iskešenim očnjacima i naoružani do zuba. Navalili su na Tegana, a on je krenuo u protunapad poskočivši s mjesta pokraj Elisinih vrata. Bacio se na prvog, pokosivši i onoga iza. Krvožedni koji se trebao naći na dnu, u posljednjem se trenutku izmaknuo ulijevo izbjegavši pad, dok je Tegan zarobio njegova druškana ubojitim stiskom. Strka je izvukla jednog od stanara u hodnik, no čovjek je samo bacio pogled na tučnjavu i mudro zaključio da mu se valja povući. "O, sranje!" vrisnuo je, te se okrenuo, zalupio vratima stana i zaključao ih. Ne davši se smesti, Tegan je navalio brzo i žestoko na Krvožednog kojeg je držao na podu, sasjekavši mu vrat jednim od svojih bodeža. Stvor je urlikao i frfljao pod brzim otrovom oštrice od titanija. Krv je prskala dok mu se tijelo počelo rastapati. "Sad si ti na redu", rekao je Tegan onome drugome koji se pokušavao iskobeljati i uteći. Vampir je izbacio ruku zamahujući na Tegana svojom oštricom, no bio je to neoprezan potez, čak i za jednog Krvožednog. Kad je došao u priliku da ga napadne, oklijevao je, počevši se povlačiti i otezati. Pokušavao mu je odvratiti pažnju, shvatio je Tegan već sljedećeg trenutka, kad je čuo iznenadan prasak polomljenog stakla iz Elisina stana. "Pasji sine", zarežao je kad se ženski vrisak prolomio kroz zidove. Krvožedni je iskoristio taj trenutak da poleti prema njemu, no Tegan je bio spreman na napad. Poskočio je i izmaknuo se ološu, dočekavši se u čučnju iza njega i munjevito ga napavši oštricom. Nataknuo je gada u djeliću sekunde i već je jurio prema Elisinim vratima kad je ovaj mrtav tresnuo o pod. Upotrijebivši snagu volje i grube sile, Tegan je razvalio vrata i uletio unutra. Elise je bila na podu, ležeći potrbuške, kralježnice zarobljene pod teškom čizmom Krvožednog koji je provalio kroz prozor. Držala je dnevnik ispod sebe štiteći ga tijelom. Isuse Kriste. Bila je ozlijeđena u borbi; rana na nadlaktici bila je jarko crvena, klizava od svježe krvi. A miris i prizor krvi izazvao je kod napadača slinu na usta od krvožeđe. Umjesto da se dočepa knjige, što je nedvojbeno bila zadaća ovog trojca, on je imao samo jednu stvar na umu - zadovoljiti svoju neutaživu žeđu. "Tegane!" kriknula je kad je njezin prestravljeni pogled pao na njega. Počela se koprcati kako bi odgurnula dnevnik, kao da ga je kanila predati Teganu iako joj je život visio o koncu. "Ne daj mu da ga uzme. Uzmi knjigu, Tegane!" Zajebi to, pomislio je, a u sljepoočnicama mu je bubnjalo od potrebe da prolije još krvi Krvožednih. Napao je ološa zbacivši ga s Elise jednim žestokim umnim udarcem. Bez da je i dotaknuo gada, upotrijebivši samo volju i plamteći, divljački bijes, Tegan je zakucao divljeg vampira od stotinu i dvadest kilograma na suprotni zid i ostavio ga tamo da se koprca jedan metar iznad tla. Dok je stezao svoj mentalni obruč oko ološeva vrata polagano ga ubijajući, vidio je glad u njegovim očima, sužene zjenice fiksirane na Elise. S dugačkih je očnjaka curila slina, a um u golemoj lubanji više nije bio u 38

stanju misliti ni na što doli na suzbijanje žeđe. Tegan je prezirao ovu manu svoje vrste - poznavao ju je bolje od većine, dovoljno da zna kako je istrebljenje jedino rješenje za vampire zabludjele u ovisnosti. No ni dužnost ni hladna logika nisu ga natjerali da izvuče bodež i zarije ga u srce Krvožednog. Bio je to miris vrijesa i ruža Elisine prolivene krvi, gorki vonj njezina straha što je lebdio u zraku poput izmaglice. Ovaj gad ozlijedio je nedužnu ženku, i bilo je to nešto što Tegan nije mogao podnijeti. Pustio je mrtvog vampira da se strovali na pod, u trenu ga zaboravivši. "Jesi li dobro?" upitao je Elise okrenuvši se i vidjevši kako se osovila na noge.Kimnula je. "Okej sam." "Onda idemo odavde." Kad su izišli na ulicu, Tegan je otklopio mobitel i tipkom za brzo biranje pozvao sklonište. "Treba mi prijevoz", rekao je Gideonu kad se ratnik javio. "Pošalji nekog što prije." Uslijedilo je kratko oklijevanje, nesumnjivo zato što Tegan, vječni osamljenik, nikad nije tražio pomoć. "Pogođen si?" "Ma kakvi, dobro sam. Ali nisam sam." Dobacio je pogled na Elisinu ranu i opsovao. "Sa mnom je ženka iz Utočišta tame. Krvari, a ja sam upravo spržio trojicu Krvožednih u centru. Imam osjećaj da će ih uskoro doći još." A ako se to dogodi, on i Elise bi se mogli privremeno riješiti svojih progonitelja, no sve dok budu ostavljali za sobom trag mirisa krvi, Krvožedni će ih pratiti poput pasa. "Ah, sranje", dahnuo je Gideon spoznavši tu činjenicu isto kao i Tegan. "Gdje si sad?" Još uvijek trčeći, a Elise je žurila pokraj njega, Tegan je dao lokaciju i smjer kojim se kreću. "Aha, pronašao sam te", rekao je Gideon nad brzim tipkanjem koje se čulo u pozadini. "Upravo tražim preko GPS-a ostale da vidim tko ti je najbliži... Okej, čini se da su Dante i Chase u ophodnji nekih petnaestak minuta sjeverno od tebe." "Reci im da se nacrtaju ovdje za pet. I, Gideone?" "Reci." "Neka znaju daje ozlijeđena ženka koja je sa mnom... neka znaju da je to Elise." "Jebote, T. Ozbiljno?" Gideonov glas se stiša u nevjerici. "Kojeg vraga radiš s njom?" Tegan je osjetio opreznu sumnjičavost u vampirovu glasu, ali ju je ignorirao. "Samo reci Danteu da što prije dovuče svoje dupe."

DESETO POGLAVLJE Elise se trudila održati korak s Teganom kad su presjekli jednu mračnu ulicu, a zatim i drugu. Znala je da ga usporava, nema toga ljudskog bića koje bi se moglo mjeriti s nevjerojatnom brzinom koju su imali pripadnici Vrste. Krvožedni koji su im bili na tragu također su bili ubojito brzi. Čim je Tegan završio poziv, uočio je da im je nova prijetnja za petama. "Ovamo", rekao je zgrabivši je za ruku i povukavši je u uski prolaz između zgrada u kolonijalnoj četvrti. Iza njih, Elise je čula teško udaranje čizama. Zatim muk, nakon čega je uslijedio hladan metalni zveket. Bacila je pogled preko ramena i ugledala još jednog Krvožednog iza njih. Golemi se vampir bacio poskočivši i dočekavši se na metalnim požarnim stubama koje su se spuštale niz staru zgradu od opeke. Ponovno je skočio, a onda se bacio na krov kako bi ih pratio odozgora. "Tegane, gore!" "Znam." Glas mu je bio mračan, ruka čvrsto stisnuta oko njezine dok su se približavali kraju prolaza. Stisak mu je bio čvrst poput čelika. Elise je upijala njegovu snagu, prisiljavajući noge da budu brže, ignorirajući vrištanje u plućima i žarenje u ruci gdje je zjapila otvorena rana na mjestu koje je sasjekao Krvožedni. Kad su prošli prolaz i izletjeli u susjednu ulicu, tamni SUV je grmeći dojurio ispred semafora i snažno zakočio zaustavivši se ispred njih na klizavom rubniku. Otvorila su se stražnja vrata. "Upadajte!" Tegan ju je pustio samo kako bi je ugurao u vozilo, i Elise se uvukla na kožno stražnje sjedalo dok joj je srce žestoko tuklo u grudima. U pokretu toliko brzom da ga je jedva uspjela registrirati, Tegan se okrenuo, izvukao bodež i pustio ga da odleti niz ulicu. Odnekud iz tame prolomio se vrisak bola, a potom duboki bolni jauk Krvožednog kojeg je dokrajčila Teganova oštrica od tiranija. Tegan je skočio u terenac pokraj Elise i treskom zalupio vrata. "Nestanimo odavde, Dante. Stiže ih još. Napadaju nas odozgora..." U istom trenu nešto teško pogodi krov vozila. Uz škripu guma, Dante je ubacio u rikverc odbacivši tako Krvožednog na poklopac motora. Brzim manevrom zbacio ga je s vozila, i dok se podivljali vampir podizao na noge na ulici, ratnik na suvozačevu mjestu u kožnim rukavicama nagnuo se kroz prozor i zasuo Krvožednog nemilosrdnom kišom metaka. Ratnik što je pritiskao okidač ispustio je bojni poklič, dok je naizgled beskonačna kiša metaka parala noć poput grmljavine. Kad je napokon utihnula, Dante je podrugljivo opsovao. "Malčice si pretjerao, druškane. Ali mislim da je šupak shvatio što si mu htio poručiti." Mrki mužjak što je sjedio pokraj njega nije mu uzvratio na šalu, samo se čuo hladan metalni zveket i struganje oružja kako se ponovno puni. "Jesi okej?" Tegan je upitao Elise odvlačeći joj pažnju s nasilja. Kimnula je, dišući suviše teško da bi mogla govoriti, a srce joj je zbog straha i dalje divljalo u grudima. Bila je previše svjesna Teganova tijela pokraj sebe, njegove topline i neobično utješnog osjećaja dok se njegovo mišićavo bedro pritiskalo uz njezino, a ruka bila ležerno prebačena preko naslona iza nje. Elise je znala da pristojnost nalaže da se razdvoji od njega, ali bila je previše potresena da bi se mogla pomaknuti. A dok je terenac jurio u noć, njezin je um upijao larmu gradske pokvarenosti. "Dođi ovamo", promrmljao je Tegan. Nježno je pritisnuo dlan na njezino čelo dovodeći je tako u trans i stišavši bol prije nego je mogla i početi. Ruka mu je bila nježna, iako mu je lice bilo ravnodušno i hladno. "Je li sad bolje?" Nije mogla suspregnuti uzdah olakšanja. "Da, mnogo bolje." Trebao mu je jedan trenutak da povuče ruku. Kad je to učinio, Elise je osjetila par očiju kako je netremice motre sa suvozačeva mjesta. Podigla je pogled i susrela se s prodornim pogledom ratnika koji je tamo sjedio. Plavi je pogled bio intenzivan ispod svijetlih obrva i crne pletene kape, i ne sasvim prijateljski. Blagi Gospode. "Sterling", prošaptala je zaprepašteno. Nije izgovorio ni riječi, tišina je bila beskonačna. 40

Nije ga vidjela četiri mjeseca — od Camdenove smrti one užasne noći ispred njihova doma. Sterling je otišao sam te noći i bilo je to posljednji put da je netko iz Utočišta tame nešto čuo o njemu. Elise je znala da krivi sebe zbog Camdenove smrti – a i ona je. No ta krivnja nije bila na mjestu, i vidjevši ga ovako neočekivano, osjeti bol u srcu od želje da mu prizna koliko žali... zbog svega. No oči koje su je nekoć gledale s plemenitim suosjećanjem, čak i ljubavlju, odbacile su je sporim treptajem i okretom glave. Sterling više nije bio njezin brat po bračnoj liniji. Bio je ratnik, i ako se nadala da će joj biti saveznik - barem kao njezin posljednji srodnik – ta je nada iščeznula dok je terenac grmio na putu iz grada prema skloništu Reda. "Je li Lucan još uvijek gore na površini?" upitao je Tegan kad je Gideon dočekao njega i ostale u skloništu. "Došao je iz ophodnje prije dvadesetak minuta. Odlučio je ostati ovdje nakon tvog poziva." "Dobro. Moram ga vidjeti. Laboratorij?" Gideon je odmahnuo glavom. "U svojim je odajama s Gabriellom... Koji se vrag događa, T.?" "Neka se netko pobrine za njezinu ozljedu", rekao je umjesto odgovora pokazujući na Elisinu krvavu ruku i već odlazeći s knjigom niz hodnik prema Lucanovim privatnim odajama. Pronašao je vođu Reda u sobi koju je njegova Prasestra najviše voljela. Bila je to knjižnica čija su sva četiri zida, od poda do stropa, bila obložena policama s knjigama. A bila je tu i ručno izrađena tapiserija koja je prikazivala Lucana u srednjovjekovnom oklopu na ratnom konju, ispod oblacima skrivenog mladog mjeseca. U pozadini, na vrhu brda, dvorac je bio u plamenu, sa zidina pod opsadom uzdizao se dim - bio je to početak rata koji je objavio sam Lucan. Tegan se sjećao te noći prikazane na zamršenom ručnom radu. Sjećao se pokolja koji mu je prethodio. Kao i onoga koji je uslijedio. Bio je uz Lucana kad je Red bio začet u krvi i gnjevu - njih dvojica i šestorica drugih, udruženi u zakletvi za borbu u ime budućnosti njihove rase, Vrste. Isuse, bilo je to prije čitavog jednog životnog vijeka. Prije nekoliko života. Previše je smrti pratilo Red od tog trenutka, kako u njihovim redovima, tako i izvan njih. Većinu prvih ratnika odnijelo je vrijeme i borba. Samo su Tegan, Lucan i Lucanov stariji brat Marek - sad njihov najopasniji protivnik koji se tek nedavno razotkrio kao vođa Krvožednih - preživjeli prvi odred osmorice. Kad je Tegan zastao pred otvorenim vratima knjižnice, Lucan je podigao pogled s niza fotografija u boji koje je Gabrielle rasprostrla pred njime na niskom stolu u središtu prostorije. Imala je dar koji je nadilazio njezino umjetničko oko za ljepotu: objektiv Gabriellina fotoaparata često je bio privučen vampirskim lokacijama, kako onima Vrste, tako i onima Krvožednih. Dijelom su se zbog toga i upoznali prošlog ljeta; sad nije bilo neobično da se Prasestra vrati iz povremenih dnevnih šetnji po gradu i predgrađima s fotografijama koje bi se pokazale iznimno korisnima za njihove zadatke na površini. No, ova ovdje kolekcija bila je ponešto drukčija. Čak i iz daljine, Teganovo je oko privukao živ, suncem okupan prizor zimskih vrtova i zemljišta oko palače. Led je blistao na granama poput dijamanata, a na jednoj je snimci svijetlocrvena mrlja bila snimljena izbliza. Šokantni prasak boje usred polja svježeg bijelog snijega. Nekoliko je fotografija snimljeno u gradu, neke su prikazivale djecu u jednom od obližnjih parkova, zabundanu u šarena skijaška odijela dok kotrljaju goleme snježne grude i prave obitelj snjegovića koja je stajala napola napravljena u blizini. Sve one stvari koje ratnici nisu imali priliku često vidjeti. Lucanova je družica snimala fotografije samo za njegov užitak, donoseći živahni dnevni svijet koji mu je postojao nadomak ruke. Tegan je odvratio pogled od fotografija; nije mu bilo ugodno dijeliti ovu radost. Nije pripadala njemu, a sasvim sigurno nije došao ovamo kako bi se crvenio od nelagode. "Nije ti nalik da zoveš u pomoć, Tegane", otegnuo je Lucan. U olujno sivom pogledu ratnikovih očiju lebdio je tračak osmijeha kad se susreo s Teganovim pogledom na drugom kraju prostorije, a zatim se u trenutku uozbiljio. "Nova nevolja na vidiku?" "Moglo bi se reći." Vođa Reda, pripadnik Prve generacije, mračno je kimnuo, spoznavši po jednom pogledu koji su razmijenili da bi se ova noć mogla strmoglaviti. 41

I to u ponor, pomislio je Tegan. Držao je zagonetni dnevnik pod rukom, no drevni je protokol nalagao da ne razglaba o potencijalno uznemirujućim poslovima Reda pred jednom ženkom. Nije mu promaknuto daje Lucan, umjesto da iziđe iz prostorije ili zamoli Gabrielle da ih ostavi nasamo, posegnuo i uzeo njezinu ruku u svoju. Blago je kimnuo kad se naslonila pokraj njega; bio je to izraz poštovanja i solidarnosti. Poruka je bila jasna: bili su jedno. Lucan bi prošao kroz vatru kako bije zaštitio, pred njom nije imao tajni, i nije bilo nimalo dvojbe kako je to bilo obostrano. Bilo je to tako među njima otkako je došla u sklonište kao Lucanova družica. Isto se moglo reći i za Gideona i Savannah,koji su se združili prije više od trideset godina i još uvijek su bili jednako zaljubljeni. Dante i Tess su također bili dvije polovice jedne cjeline, iako su bili zajedno samo nekoliko mjeseci. Prasestre su imale svoju slobodu, čak i one združene s članovima Reda, ali nije bilo tog mužjaka unutar čitave vampirske rase koji bi stajao po strani i ignorirao ono što je Elise činila proteklih nekoliko mjeseci otkako je živjela gore na površini. I što je kanila nastaviti činiti, makar je to dokrajčilo. "Reci mi o čemu je riječ", rekao je Lucan pokazavši Teganu da uđe u knjižnicu. "Gideon kaže da si ga nazvao i da si bio s ozlijeđenom ženkom iz Utočišta tame." Tegan je značajno izvio obrvu. "Elise Chase. Koja više nije stanovnica Utočišta tame, kako se ispostavilo." "Otišla je?" "Nakon smrti svog sina. Živjela je u gradu, sama." "Isuse. Što joj se dogodilo večeras?" Tegan se podsmjehnuo, još uvijek ne mogavši povjerovati žilavosti te žene. "Privukla je određenu neželjenu pažnju Krvožednih. Došli su je ubiti u njezinu stanu." Izostavio je činjenicu da ju je jedan ološ i ozlijedio prije nego ga je Tegan uspio spriječiti. Pomisao je još uvijek plamtjela u njemu, gnjev na samoga sebe ključao je pod njegovom maskom hladnokrvnosti. Gabrielle se namrštila. "Što su htjeli od Elise?" "Ovo." Tegan je ispružio knjigu i Lucan ju je uzeo, mršteći se dok je dodirivao izblijedjeli natpis na starom ovitku, a potom je prelistao nekoliko požutjelih stranica. "Trebali su je pokupiti Poslušnici. Netko je bio u silnoj žurbi da dođe do ovoga." Lucanov je pogled bio smrknut. Nije bilo sumnje tko je taj netko bio. "A što je sa ženom iz Utočišta?" "Ona ju je preuzela prije njih." "Kriste. A što je bilo s Marekovom ljudskom mazgom?" "Poslušnik je mrtav", jednostavno je objavio Tegan. "Marek je zasigurno pošizio zbog toga i pustio je svoje pse da vrate knjigu. Nije im bio problem otkriti je po snimkama iz poslovnice." "Što je to, neka vrsta dnevnika?" upitala je Gabrielle nadvirujući se iza Lucana na stranice koje je prelistavao. "Izgleda tako", rekao je Tegan. "Navodno je pripadao obitelji imenom Odolf. Jesi li ikad čuo za njih, Lucane?" Vampir je odmahnuo svojom tamnom glavom dok je iznova prelistavao dnevnik. Prije nego što ga je Tegan stigao upozoriti na uznemirujući simbol na kraju teksta, Lucan je sam došao do te stranice. Čim su mu oči pale na rukom ucrtani dermaglif, prosiktao je psovku: "U vražju mater. Je li ovo ono što mislim da jest?" Tegan je mračno kimnuo. "Očito si prepoznao uzorak." "Dragos", rekao je Lucan, a na tu se riječ nadvila mračna težina. "Tko je Dragos?" upitala je Gabrielle vireći iza Lucana na glif načrčkan na stranici. "Dragos je drevno ime", pojasnio je Lucan. "Bio je u prvoj postavi Reda - vampir Prve generacije. Poput Tegana i mene, Dragosa je začeo jedan od drevnih stvorova koji su bili začetnici vampirske rase kakvu danas poznajemo. Dragos se borio uz nas kad je Red objavio rat našim izvanzemaljskim očevima." Gabrielle je kimnula, ne pokazujući ni iznenađenje ni zbunjenost. Lucan ju je očito već informirao o izvanzemaljskom podrijetlu Vrste, kao i krvavom ratu koji je buktio među Vrstom tijekom četrnaestog stoljeća ljudske ere. Bila su to burna vremena koja su obilovala izdajama i nasiljem - od kojih su većinu izazivali dugovječni, divlji stvorovi s udaljenog planeta koji bi vrebali noću i hranili se bez zadrške, katkad pomevši čitava sela ljudi. 42

Drevni su bili proždrljivi, brutalni i nadmoćni. Da nije bilo intervencije Reda, pretvorili bi se u krvožednu pošast pokraj koje bi i najgori Krvožedni izgledao poput zločestoga nestašnog dečka. Gabrielle je prelazila pogledom s Lucana na Tegana. "Što se dogodilo Dragosu?" "Ubijen je u bitki nekoliko godina nakon početka rata s Drevnima", odgovorio je Tegan. "Možete li biti sigurni u to?" upitala je. "Sve do prošlog ljeta, naime, svi su vjerovali da je i Marek također mrtav..." Lucan je odlučno kimnuo. "Dragos je mrtav, ljubavi. Vidio sam mu tijelo vlastitim očima. Nitko od Vrste ne može uskrsnuti nakon što mu odrube glavu." Tegan se također sjećao te noći. Bio je to trenutak koji je donio brojne gubitke, počevši s Dragosovom Prasestrom, koja si je oduzela život kad je čula vijest o njegovoj smrti. Kassia je bila dobra, brižna žena, bliska poput sestre sa Sorchom. Nije prošlo dugo od Kassijine smrti kad je Tegan izgubio Sorchu. Bila su to mračna vremena o kojima nije volio razmišljati, ni dan danas. Naučio je potisnuti bol, ali još uvijek je imao toliko puno uspomena... Tegan oštro pročisti grlo. "Što nas ponovno dovodi do imena Odolf. Tko je to? I što bi to ime moglo značiti Mareku?" "Možda Gideon može izvući nešto iz identifikacijske baze podataka", predložio je Lucan predavši knjigu Teganu kad se ustao. "Baza nije kompletirana, ali to je sve što imamo." "Vas dvojica pođite svojim poslom", umiješala se Gabrielle kad su izišli u hodnik, "a ja ću provjeriti kako je Elise. Čini mi se da je večeras dosta pretrpjela. Možda bi joj dobro došlo društvo i nešto hrane." Lucanove su se oči zatamnjele dok je gledao u njezine oči. Prošaptao joj je nešto tiho u uho, a zatim pritisnuo usne na njezine. Obraze joj oblije svijetloružičasto rumenilo dok se odvajala iz zagrljaja. Tegan je odvratio pogled od toga nježnog prizora i krenuo prema Gideonovu laboratoriju. Lucan je odmah pošao za njime, dok je Gabrielle krenula u drugom smjeru kako bi pronašla Elise. Bilo je nemoguće ne primijetiti mirnoću koja je obavijala ratnika kad god bi bio u blizini svoje družice. Ne tako davno, Lucan je bio fitilj koji je samo čekao vatru. Pretvarao se da sve drži pod čeličnom kontrolom, ali Tegan gaje poznavao dulje od ostalih iz skloništa i znao je kako je Lucan bio na samom rubu provalije. Krvožeđa je bila fatalna mana svih pripadnika Vrste - točka vrenja koja može gurnuti najstabilnijeg vampira preko ruba trajne ovisnosti. Svi su oni trebali krv kako bi preživjeli, ali neki bi odlazili predaleko. Neki bi se pretvarali u Krvožedne, i Tegan je bio zapanjen kad je otkrio kako je i Lucan teturao na oštrom rubu tog bezdana. Umalo da nije pao. Sve dok se nije pojavila Gabrielle. Uspjela gaje nekako prizemljiti, pruživši mu ono što mu je trebalo kroz krvnu vezu i vjerujući mu da neće pokleknuti. Spasila je tog ratnika i bilo je očito da to i dalje čini u svakom trenutku koji su zajedno dijelili. "Dobro si se združio", rekao je Tegan kad ga je Lucan dostigao i nastavio koračati uz njega niz hodnik. Namjeravao je to izgovoriti kao pohvalu, ali zvučalo je nekako grubo, maltene kao optužba. Lucan naizgled nije bio iznenađen grubim tonom, ali nije ni zagrizao mamac kao nekad. "Ponekad se sjetim tebe i Sorche kad pogledam Gabrielle i zamislim kakav bi mi život bio bez nje. Kako si uspio prebroditi..." "Prođe", promrsio je Tegan malo prekruto čak i za vlastite uši. "A jedini duh o kojem sam trenutačno raspoložen razgovarati jest Dragos." Lucan je promijenio temu kad su njih dvojica ušla u tehnički laboratorij. Gideon je bio na svojemu uobičajenom mjestu iza dugačke konzole, utipkavajući nešto u jedno od brojnih računala. "Što imaš?" pitao je istog trenutka kad su ušli, ne skidajući pogled s monitora, ni prste s tipkovnice. Tegan je spustio poštanski obrazac i dnevnik dolje na stol. "Trebao bi nam provjeriti podrijetlo ovog paketa, ali najprije pretraži u bazi ime Odolf." "Može." Vampir je dograbio bežičnu tipkovnicu, spustio je u krilo i stao tipkati. "Tražim li kriminalne dosjee, podatke o rođenim ili umrlim...?" "Sve navedeno", rekao je Tegan gledajući kako se zaslon puni popisom podataka. Podaci su se vrtjeli i vrtjeli i nisu im bogzna što otkrili. Onda jedan podatak zastane na vrhu zaslona dok se program nastavio vrtjeti. "Pronašao si nekog?" 43

"Pokojni", odvratio je Gideon. "Izvjesni Reinhardt Odolf iz minhenskog Utočišta tame. Postao je Krvožedni u svibnju 1946. Iduće je godine počinio samoubojstvo izloživši se suncu. Još jedna natuknica, ovaj put za Adolfa Odolfa, zabludjelog u krvožeđi 1981. godine. Hans Odolf, krvožeđa, 1993. Nekoliko natuknica o nestalim osobama... evo još jedan: Petrov Odolf, berlinsko Utočište tame." Lucan se približio kako bi pobliže pogledao monitor. "Također pokojni?" "Zapravo nije. Barem još uvijek. Petrov Odolf je primljen na rehabilitaciju. Sudeći prema izvješću, ovaj je momak bio Krvožedni posljednjih nekoliko godina i privela ga je Agencija u Njemačkoj." "Je li pri sebi?" pitao je Tegan. "Može li ga se ispitivati? Važnije od toga, može li se vjerovati njegovim odgovorima?" Gideon je odmahnuo glavom. "Izvješće nije dopunjeno o njegovu trenutačnom stanju, osim da još uvijek diše i da je pod nadzorom institucije u Berlinu." "Berlin, a?" Lucan je okrenuo upitni pogled prema Teganu. "Imaš li koga tamo tko ti duguje kakvu uslugu?" Tegan se okrenuo od monitora i izvukao mobitel. "Valjda je sad pravo vrijeme da doznam."

JEDANAESTO POGLAVLJE Elise je najprije pogledala zacijeljenu ranu na svojoj lijevoj ruci, a zatim Tess čije su ruke izbrisale sve tragove krvave posjekotine i zacijelile pokidano meso samo jednim dodirom. "Ovo je nevjerojatno. Otkad imaš ovaj dar?" "Valjda cijeli život." Tess zatakne kovrčavi pramen medenoplave kose za uho i blago slegne ramenima. "Ali dugo se nisam služila njime. Samo sam željela da nestane, znaš. Kako bih mogla biti... normalna." Elise je kimnula, u potpunosti je shvaćajući. "Ipak, možeš biti sretna, Tess. Tvoja je sposobnost tvoja snaga. Činiš dobro." Sjena kao da je prešla plavim očima Prasestre. "Sada da. Uglavnom zahvaljujući Danteu. Prije nego što sam ga upoznala, nisam imala pojma zašto se toliko razlikujem od ostalih žena. Moj mi je dar bio poput prokletstva. Sad bih voljela da je još snažniji. Postoji toliko toga što bih voljela da mogu učiniti - kao, na primjer, s Riom." Elise je poznavala ratnika kojeg je spomenula Tess. Vidjela ga je u jednoj od bolničkih soba kad ju je ovamo odveo Gideon. Kad su prolazili pokraj njegovih otvorenih vrata, Rio je podigao pogled ležeći na krevetu. Jedna mu je strana lica bila unakažena starim opeklinama, a mišići na njegovim golim prsima i torzu bili su puni ožiljaka i zacijeljenih rana koje su upućivale na to da je pretrpio strašne ozljede. Njegove oči boje topaza bile su tupe ispod pramenova duge tamnosmede kose. Elise nije imala namjeru buljiti, ali patnja koju je vidjela na ratnikovu licu bila je zastrašujuća, čak i više nego strašno stanje njegova tijela. "Ne mogu ukloniti stare rane i ožiljke", rekla je Tess. "A neke od najgorih su upravo one koje osoba nosi u sebi. Rio je dobar mužjak, ali možda se više nikad neće uspjeti oporaviti. I nema tog dara Prasestre koji može izbrisati takvu vrstu ozljeda." "Možda ljubav?" predložila je Elise s nadom. Tess je odmahnula glavom kad je stavila ruke ispod slavine i protrljala ih. "Ljubav ga je već jednom izdala. To ga je i dovelo u ovakvo stanje. Mislim da više nikad neće nikome dopustiti da mu se približi. Sve za što sad živi jest da se vrati na teren s drugim ratnicima. Dante i ja ga pokušavamo uvjeriti da uspori, ali kad pokušavaš usporiti Rija, on samo tjera još silovitije." Na izvjestan način, Elise se mogla poistovjetiti s ratnikovom odlučnom potrebom za akcijom, makar samo u ime osvete. I nju je poticala slična potreba i, poput Rija, savjeti drugih da uzmakne nisu joj nimalo suzbijali želju. Odnekud ispred bolničke sobe začuje se mekani zvuk ženskih koraka, zajedno s užurbanim, ritmičnim tapkanjem četveronožnog suputnika. Savannah i živahni smeđi terijer pojave se na dovratku. Gideonova lijepa družica uputila je Elisi topao osmijeh. “Jeste li gotove?" "Upravo smo završile", rekla je Tess osušivši ruke papirnatim ubrusom i sagnuvši se kako bi počešala bradu psiću koji ju je očito obožavao. Mješanac je skakao posvuda po njoj obasuvši je mokrim poljupcima. Savannah je ušla i oprezno prešla prstima preko Elisine zacijeljene ruke. "Kao nova. Nevjerojatno, zar ne?" "Vi ste svi nevjerojatni", odgovorila je Elise, misleći to svim srcem. Upoznala je Savannah i Gabrielle malo prije, kad su obje žene došle kako bi je obišle ubrzo nakon njezina dolaska u sklonište. Savannah, sa svojim prekrasnim smeđim tenom i barštunastim smeđim očima, te nježnim i brižljivim držanjem, učinila je sve da se Elise osjeća kao kod kuće. Gabrielle, ta crvenokosa ljepotica koja je djelovala mudrije od svojih godina, također je bila ljubazna. A tu je bila i lijepa, tiha Tess, koja se tako predano pobrinula za Elise kao daje riječ o članu obitelji. Elise je svladao osjećaj krivnje. Odgojena u Utočištu tame, gdje su se ratnici u najboljem slučaju smatrali zastarjelom, opasnom frakcijom unutar vampirske rase — u najgorem, pak, ubojitom bandom divljaka koji uzimaju pravdu u svoje ruke — bila je iznenađena ovim inteligentnim, prijaznim ženama koje su članovi Reda uzeli za svoje družice. Nije mogla zamisliti da bi se ijedna od njih vezala uz bilo koga drugog osim uz časnog i uvaženog ratnika. Bile su previše pametne, previše samopouzdane. Iznenađujuće, ali doimale su se toliko ljubaznima i toplima, nimalo nalik ženama iz Utočišta tame koje je Elise smatrala prijateljicama. "Ako ste završile ovdje, zašto ne biste obje pošle sa mnom?" rekla je Savannah prekinuvši Elisine misli. "Gabrielle i ja smo upravo napravile sendviče i voćnu salatu. Zasigurno si gladna, Elise." 45

"Jesam... ili barem bih trebala biti", priznala je tiho. Prošlo je nekoliko sati otkako je jela i tijelo joj je bilo iscrpljeno, vapilo je za okrepom, ali nije joj bila privlačna pomisao na hranu. Sve je bilo bezukusno, čak i jela u kojima je uživala dok je Quentin bio živ. "Koliko je prošlo, Elise?" Savannahin je glas bio pažljiv, zabrinut. "Čula sam da si izgubila supruga prije otprilike pet godina..." Znala je na što žena misli, dakako. Je li izdržala toliko dugo bez krvi? U Utočištu tame bi se držalo nepristojnim postavljati pitanja o krvnoj vezi ženke i mužjaka — a kamoli još udovici o tome je li se suzdržavala od drugih nakon smrti partnera - ali ovdje, među ovim ženama, činilo se kako nema razloga skrivati istinu. "Quentina je ubio Krvožedni na dužnosti prije točno pet godina i dva mjeseca. Nisam se nikome drugome obratila za svoje potrebe — nijednome. Niti ću." "Pet godina bez krvi je dugo vremena", priznala je Savannah. Srećom nije spominjala druge implikacije u Elisinu priznanju: to što sve ovo vrijeme nije imala drugog ljubavnika. "Tvoje tijelo stari", rekla je Tess, a u očima joj se nazirala znatiželja, možda čak i tuga. "Ako ne uzmeš drugog mužjaka za partnera..." "Na kraju ću umrijeti", dovršila je Elise. "Da, znam. Bez krvi Vrste koja bi me održavala u stanju savršenog zdravlja, moram vježbati i ostati u kondiciji, baš kao i svi drugi ljudi. I, kao kod svih drugih ljudi, moje će tijelo početi propadati s godinama — već je počelo. Kroz neko vrijeme, kao i svi drugi ljudi, ostarjet ću." Savannahine tamne oči bile su ispunjene suosjećanjem. "To te ne brine, mislim, pomisao na smrt?" "Samo kad pomislim da bih mogla otići u grob a da nisam nešto učinila na ovome svijetu. Zato sam i..." Spustila je pogled, još uvijek ne mogavši s lakoćom govoriti o onome što ju je potaknulo da napusti Utočište i otpočne s novim životom. "Izgubila sam sina prije četiri mjeseca. Počeo je koristiti grimiz, i droga ga je preobrazila u Krvožednog." "Da", rekla je Savannah blago posegnuvši i dotaknuvši joj rame. "Čule smo što se dogodilo. I kako je umro. Tako mi je žao." "I meni", dometnula je Tess. "Barem je laboratorij grimiza sad uništen. Tegan se osobno pobrinuo za to." Elise je naglo podignula glavu. "Kako to misliš osobno?" "Podigao je u zrak to mjesto", rekla je Tess. "Nikolaj, Kade i Brock samo o tome govore otkako su se vratili. Navodno je Tegan ušao unutra sam ijednom rukom sve obavio prije nego su drugi uopće i stigli na poprište događaja. Zatim je sravnio zgradu do temelja." "Tegan je to učinio?" Elise je bila zaprepaštena. I bila je sasvim sigurna kako je natuknuo da je Red odgovoran za uništenje laboratorija, a ne on, glavom i bradom. Zašto ju je pustio da u to vjeruje kad je on bio jedini odgovoran? "Niko je rekao daje Tegan izišao iz gorućeg skladišta poput stvora iz noćne more", nastavila je Tess. "A onda je otišao u noć bez ikakvog objašnjenja." A onda je otišao u njezin stan kako bi je provjerio, sad je shvatila Elise. "Ajmo, razgovarat ćemo uz jelo. Gabrielle nas čeka gore u blagovaonici." Tri su žene napustile ambulantu, Tessin psić je trčkarao oko njih dok su prolazile zamršenim spletom hodnika u srcu podzemnog skloništa. Gotovo su dospjele do dizala kad su se negdje u blizini otvorila staklena vrata i duboki muški glasovi ispunili su prostor. Elise je prepoznala Sterlingov glas među njima, ali zvučao je grubljim nego inače. Govorio je o noćnim ophodnjama i brojenju tijela Krvožednih kao daje riječ o nekakvom sportskom nadmetanju. Drugi je glas imao egzotičan naglasak, zbog kojeg je Elise zamislila prizor tirkiznog oceana i zlatnog zalaska sunca. Bio je to Dante, shvatila je, kad su dvojica naoružanih ratnika zašla za ugao, te onaj koji je koračao uz Sterlinga povukao Tess u snažan zagrljaj. "Bok, anđele", otegnuo je i priljubio joj usne na vrat dok se ona smijala na iznenadan napad ljubavi. Oči su mu bljeskale bojom jantara, iskreći žudnjom za svojom ženkom, što nije ni pokušavao prikriti. "Nedostajao si mi", prošaptala je milujući mu tamnu kosu. "Uvijek mi nedostaješ."

"Pa, sad sam kod kuće." Riječi su bile duboke i hrapave kad je spustio ruku i isprepleo prste s njezinima. Elise je mogla vidjeti vrške njegovih očnjaka kad je uputio svojoj družici lagan, prepreden osmijeh. "I žeđam za tobom, Tess." Njezin je osmijeh bio prepun čežnje. "Upravo sam krenula s prijateljicama nešto pregristi." Savannah se nasmijala: "Mislim da si naišla na nešto bolje. Sačuvat ćemo ti sendvič. Bog zna da će ti vjerojatno trebati kasnije." Tess joj je dobacila ozareni pogled preko ramena dok ju je Dante odvodio. Par je otišao ne ostavljajući nikoga od prisutnih u dvojbi što će se uskoro odvijati među njima kad ostanu nasamo. Kad je Tessin mali terijer stao lajati dok ju je Dante odvodio, Savannah je kleknula i podignula psa. "Dođi, ljupka beštijo. I za tebe ćemo nešto pronaći." Dobacila je pogled Elisi. "Idem samo vidjeti što radi Gideon u laboratoriju. Odmah se vraćam, okej?" Elise je kimnula. A kad je okrenula glavu iz smjera Danteova i Tessina povlačenja, otkrila je Sterlinga kako zuri u nju s drugog kraja hodnika. Sijevao je pogledom, upijajući njezin izgled, od vrha kratke kose do krvave majice, hlača i mokrih zimskih čizama. U očima mu se očitovalo zgražanje, još gore od onog koje je izrazio Tegan kad ju je prvi put ugledao. Vidjela je kako se Sterlingov pogled spušta na njezine ruke i prste koji su nervozno gužvali rub majice. Zurio je u njezin vjenčani prsten, a mišić je poigravao na njegovoj obrasloj bradi. "Zar me nećeš ni pozdraviti?" upitala ga je u nepodnošljivoj tišini. "Morat ćemo jednom porazgovarati, zar ne?" Ali Sterling nije rekao ni riječi. Neodređeno je zatresao glavom i jednostavno se okrenuo i otišao, ostavivši je samu u dugačkom hodniku. Tegan se trgnuo kad su se svjetia upalila nad unutarnjim bazenom imanja. Otišao je tamo nakon što je nazvao berlinsko Utočište tame, tražeći osamu i nešto čime bi opustio svoju pretjeranu napetost. Bio je bijesan, ali ne i iznenađen kad Gideon nije uspio otkriti podrijetlo Marekove pošiljke. Mreža Poslušnika tog vampira očito je bila preširoka. Dnevnik je najvjerojatnije predan kao štafeta, i to najmanje pet puta prije nego je dospio do Bostona, sve kako bi mu se zametnuo trag. Nije im pomogla čak ni Savannahina izvanredna psihička sposobnost da iščitava emocionalnu povijest iz predmeta. Sve što je ona mogla izvući iz dnevnika bio je duboki kaos - mahnita krvožeđa — onoga koji je ispisao one stranice. Frustriran svime, Tegan je otplivao nekoliko krugova, te sjeo u kut golemoga prostora. Bosim nogama opkoračio je kolica od tikovine, a kosa i kratke crne bokserice prilijepljene za prepone još uvijek su bile vlažne od vode. Uživao je ovdje u samoći i tami - sve dok se niz stropnih svjetiljaka iznad bazena nije zatreperio poput snopova svjetlosti u sobi za ispitivanje. Ustao je, očekujući da će vidjeti Rija kako šepajući dolazi na terapiju u Tessinoj pratnji. No nijedno od njih dvoje nije se pojavilo iz tuš-kabine pokraj bazena. Bila je to Elise. Nije ga vidjela dok je tapkala bosim nogama. Imala je na sebi snježnobijeli kupaći kostim koji je bio izrezan sa strane i spojen nježnim brončanim obručima. Prednji dio bio je duboko izrezan, s još jednim obručom među savršenim nabreklim dojkama. Izazovni kostim bio je gotovo podjednako iznenađenje kao i sama njezina prisutnost; Tegan nikad ne bi pretpostavio da bi rezervirana udovica mogla izgledati tako dobro u tako neskromnom kostimu. Duboka, primitivna spoznaja uskomešala se u njemu dok je promatrao kako skida ručnik koji joj je visio oko vrata. Pustila je da padne na pločice na rubu bazena, a zatim kročila na prvu stubu pod površinom vode na plitkom dijelu bazena. Nečujno, Tegan se polako pomaknuo u blagu sjenu koja ga je skrivala, jedva dišući. Iako je bilo očito da joj je tijelo vitkije nego što bi trebalo zbog nedostatka okrepljujuće krvi, Elise je bila prelijepa. Bila je divno građena, od gracioznih dugih nogu, preko nježnih oblina kukova, pa sve do vitkih linija struka, grudi i nježnih ramena.

Opazio je obrise njezina lijepog tijela kad je prošle noći izišla ispod tuša, kao i dok je ležala bez svijesti na madracu, ali debela je tkanina ogrtača više skrivala nego što je otkrivala. Komad bijele elastične tkanine koji je sad imala na sebi samo je naglašavao njezine prednosti. O, da. Kliznula je dolje u vodu, a zatim stala polako plivati prema sredini bazena. Odjednom je zaronila nestavši mu iz vida sve dok nije ponovno izronila u udaljenom kraju kako bi uhvatila zraka. Dok joj se lice promaljalo nad površinom vode, otvorila je oči i ugledala ga. Njezin je slabašni uzdah odjeknuo u golemom prostoru. "Tegane!" Podigla je ruku kako bi se pridržala za rub bazena, ali je ostala tijelom pod vodom kao da se time može zaštititi od njegova prodornog pogleda. "Mislila sam da sam sama ovdje." "I ja." Izišao je ispod svjetala i nije mu promaknulo crvenilo njezinih obraza kad je brzo odvratila oči od njegove nagosti. Prišao je bliže rubu i blago se podsmjehnuo kad se odmaknula, odlazeći prema sredini bazena. "Ruka ti izgleda bolje." "Tess se pobrinula za moju ozljedu", rekla je. "Gabrielle i Savannah su me nahranile i dale mi čistu odjeću. Savannah je rekla da mogu slobodno doći ovamo i plivati." Tegan je slegnuo ramenima promatrajući njezin trag u vodi, male noge i ruke kako se skladno pomiču pod površinom. "Čini što ti je drago. Ne moraš mi ništa objašnjavati." Zadržala je njegov pogled s drugog kraja bazena. "Pa zašto onda imam osjećaj da moram?" "Zbilja?" Umjesto odgovora, okrenula se i stala plivati laganim ritmom, još se više udaljavajući od njega. "Jesi li što doznao o dnevniku?" "Promijenila bi temu, je li?" Promatrao je kako se vraća prema dubljem kraju i, zbog nekog apsurdnog razloga, morao je skupiti i posljednji atom volje da ne zaroni i krene za njom. "Možda imamo nekakav trag u Berlinu. Sutra navečer odlazim tamo." "Berlin?" uhvatila se za rub bazena i okrenula prema njemu. "Što ima u Berlinu?" "Netko koga bismo mogli nagovoriti da nam pruži informacije. Nažalost, naš najbolji trag trenutačno je zapravo Krvožedni. Sad se malo hladi nakon nekoliko godina divljanja." "Na rehabilitaciji je?" upitala je Elise. Kad je Tegan kimnuo, nastavila je: "Ta su mjesta pod nadzorom Agencije." "Pa?" "Pa zašto misliš da će ti dopustiti pristup? Sigurna sam da si svjestan kako Red nema previše obožavatelja u Utočištima tame. Nikad nisu odobravali vaše metode kad je riječ o rješavanju problema s Krvožednima." Morao joj je odati priznanje: razumjela se u politiku i imala je pravo jer Agencija će teško nekome iz Reda odobriti pristup zatočenom Krvožednom. Teganov poziv Andreasu Reichenu,svom starom savezniku u Berlinu, samo je potvrdio njegova i Lucanova očekivanja. Jedini način da se približi Petrovu Odolfu podrazumijevao je gomilu birokratskih zavrzlama. S pretpostavkom da Reichen uopće i uspije srediti audijenciju za Tegana. Elise je također to znala. "Imam veze u Agenciji. Možda ako pođem s tobom..." Tegan se podsmjehne. "Nema šanse." "Zašto ne? Zar si toliko tvrdoglav da bi odbio moju pomoć čak i u nečem ovakvom?" "Radim sam, eto zašto." "Čak i ako to znači da ćeš lupiti glavom o zid?" Sad se nasmijala, zapanjivši ga otvorenom porugom. "Mislila sam da si pametniji. Tegane." Bijes je treptio u njemu, ali ga je potisnuo, odbivši nasjesti na njezinu provokaciju. Odmahnuvši glavom, Elise se okrenula i uputila natrag prema plitkom kraju bazena plivajući odlučnim zamasima. "Trebala bih otići", promrsila je. Teganu se nije žurilo, pa je nastavio hodati uz rub bazena. "Nemoj da te prekidam u plivanju. Ionako sam na odlasku." "Mislim, trebala bih napustiti sklonište. Očito je da ne pripadam ovamo." "Ne možeš se sad vratiti u svoj stan", odsjekao je. "Krvožedni su ga već okrenuli naglavce, a Marek će postaviti uhode po čitavom susjedstvu." 48

"Znam to." Njezino je vitko tijelo klizilo kroz vodu, gotovo do kraja bazena. "Nisam toliko blesava da pomislim da se mogu vratiti tamo." Tegan je bio zadovoljan što se možda napokon urazumila. "Onda, pretpostavljam da te je Harvard uvjerio da se vratiš u Utočište tame?" "Harvard? Je li to Sterlingovo novo ime sad kad je jedan od vas?" "Jedan od nas", Tegan je rekao čuvši optužbu u njezinu odsječenom glasu. Nije da ju je pokušavala prikriti. Otplivala je do stuba i izišla iz vode, očito previše uzrujana da bi marila što Tegan otvoreno bulji u njezino mokro tijelo. Oči je prikovao na biljeg na unutarnjoj strani bedra, nepogrešivo kao snajper na metu. Slina mu je navrla na usta dok je promatrao potočiće vode kako klize niz njezina glatka naga bedra. Osjećao je kako mu se koža zategnula. Vrućina mu je jurcala žilama i dermaglifovima što su mu prekrivali tijelo. Desni su ga boljele od naglog pritiska očnjaka. Stisnuo je čeljust potiskujući iznenadnu navalu gladi. Nije želio buljiti u tu ženu, ali proklet bio ako je bio u stanju sad odlijepiti oči od nje. "Sterling me nije ni u što uvjerio", rekla je kad je dograbila ručnik i omotala se njime. "Ne želi ni razgovarati sa mnom, ako baš želiš znati istinu. Mislim da me očito mrzi nakon svega što se dogodilo jesenas." Tegan je proučavao njezine pametne ljubičaste oči. "Zar stvarno to misliš da te on mrzi?" "Sterling je bio brat mog partnera — po bračnoj vezi, on mi je brat. Bilo bi sasvim neprimjereno..." Tegan se namrštio. "Koliko se puta brat s bratom zaratio zbog želje za istom ženom. Žudnja ne mari za vlasništvo." Elise je držala ručnik čvrsto na grudima i odmaknula se od njega. "Ne sviđa mi se kamo ovaj razgovor vodi." "Osjećaš li nešto za njega?" "Jasno da ne." Pogledala je Tegana jasnim zaprepaštenim pogledom. "I odakle ti pravo da me pitaš takvo što?" Nije imao nikakvo pravo, zasigurno, ali odjednom mu je bilo važno da zna. Stajao je tamo, namjerno joj prepriječivši put, ako je i pomislila uteći od njega. "On te želi. Odveo bi te u krevet da mu dopustiš. Kvragu, možda čak ne bi ni tražio dopuštenje." "Sad si jednostavno nepristojan." "Samo ti govorim istinu. Nemoj mi reći da nisi bila svjesna koliko Chase izgara za tobom. Svatko tko ima oči u glavi može to vidjeti." "Ali samo si ti toliko bezobziran da to naglas izgovoriš." Svijetli purpurni pogled bljeskao je od bijesa i na trenutak se pitao hoće li ga ona odalamiti. Nadao se da hoće. Želio je njezin bijes. Želio je da ga mrzi, naročito sad kad je miris njezine tople,vlažne kože prodirao u njegova čula. Svaka oblina njezina krhkog tijela prodirala je u njegov um. Bio joj je dovoljno blizu da je primi u ruke. Previše blizu, jer na ovoj intimnoj udaljenosti mogao je vidjeti kako njezin puls frenetično bubnja na njezinu vratu, i bio je itekako svjestan da ga nitko ne bi mogao zaustaviti ako je povuče u naručje i kuša zabranjeni zalogaj. "Skrivaš iskrenost iza vlastite bešćutnosti", rekla je, a gnjev joj se uvlačio u glas. "Zato bi mi možda mogao reći zašto si morao lagati o onome što se dogodilo u laboratoriju grimiza." Tegan suzi oštri pogled, a pitanje se u njemu podizalo poput nekakvog znaka za uzbunu. "Nisam ti ništa slagao." Nije se lecnula pod njegovim pogledom, samo ga je još prkosnije gledala izazivajući ga. "Ti si bio taj koji je uništio laboratorij, a ne Red. Ti osobno, Tegane. Nitko drugi. Čula sam sve o tome." On muklo prosikće. Ustuknuo je znajući d je on taj koji se sad povlači, ali nije mogao zaustaviti inerciju. Elise se kretala zajedno s njime previše mu se približivši svojim polugolim tijelom. Previše izazovno. "Zašto bi učinio takvo što, Tegane? Ne mogu vjerovati da si imao bilo kakav osobni razlog za uništenje laboratorija? Zato mi reci. Zašto? Učinio si to zbog mene?" Nije rekao ništa, nesposoban progovoriti i plešući na opasnom rubu emocija koje nije želio osjećati. Bijesno je zurila u njega. Tišina je bila teška, nepokretna. "Gdje je sad tvoja iskrenost, ratniče?" 49

Tegan se prisilio na podsmijeh, no začuje tek otužan smijeh kako mu grebe grlo. "Upozorio sam te jednom, ženko. Igraš se vatrom. Nisam takav kavalir da te još jednom upozorim." Elise je sklopila oči kad je Tegan zarežao psovku i udaljio se od nje. Nije se usudila pomaknuti, jedva je disala dok je on žurno koračao prema izlazu. Čula je kako je otišao. I tek je tad dopustila sebi da odahne. Što je, pobogu, samo mislila? Zar je potpuno skrenula pameću provocirajući bijes u ratniku kao što je bio on? Jer, bio je to gnjev što mu je vidjela na licu. Nepogrešiv, uskipjeli gnjev koji mu je blistao u sjajnim zelenim očima dok je zurio u nju, vjerojatno na rubu toga da je napadne. Je li doista imala samoubilačke namjere kao što ju je optužio prošle noći? S obzirom na njegovu reputaciju bešćutnoga ratnika, mogla je i poginuti nakon ovakvih provokacija. Samo, nije pokušavala izazvati bijes. Željela je vidjeti bilo kakav osjećaj u njemu... Nešto što bi mogao osjećati prema njoj. Što je bilo krajnje glupo. Ipak, i dalje se pitala. Pitala se još od one noći u studenome kad ju je Tegan odveo kući iz skloništa. Nije željela misliti da je među njima nešto postojalo. Bog zna da joj trenutačno nije trebala takva komplikacija u životu. No, u napetim trenucima prije nego je Tegan napustio ovo mjesto, nešto se zbilja dogodilo. Unatoč njegovu hladnom držanju, boje su oživjele na njegovim dermaglifovima. Prekrasne vitice izvijale su se preko Teganovih mišićavih prsa, ruku i torza... i dolje, ispod uskih crnih kupaćih gaćica koje su razmetljivo isticale njegovu grešnu seksualnost. I dok je stajala pred njime, dovoljno blizu da može osjetiti njegov dah kako joj pali kožu, oni nevjerojatni glifovi počeli su pulsirati u nijansama tamnocrvene, indigoplave i zlatne - bojama želje koja se budi.

DVANAESTO POGLAVLJE “Ej, T., čini se da si nam ti berlinska veza od sutra navečer", rekao je Gideon kad je Tegan ušao u laboratorij. Prošao je rukom kroz svoju plavu, kratku kosu razbarušivši je, time još više naglašavajući svoju štrebersko-genijalnu pojavu. "Upravo smo dobili odobrenje za tvoj privatni mlažnjak. Pilot će te čekati na terminalu zračne luke Logan u sumrak. Morat ćete se zaustaviti u Parizu kako biste nadopunili gorivo, ali stići ćeš u Berlin sat vremena prije zore idućeg dana." Tegan je prihvatio vijesti neodređenim kimanjem. Prošlo je nekoliko sati od susreta s Elisom kod bazena, a krv mu je još uvijek bubnjala u sljepoočnicama, tijelo je i dalje bilo živo od bockavog osjećaja koji ga je, iskreno govoreći, počinjao živcirati. Barem je imao plan za bijeg. Sutra navečer bit će na putu iz zemlje, nekoliko tisuća kilometara razdvojen od žene koja mu je na jedan vrlo nekarakterističan način ometala pažnju. Nije se činilo da će njegova misija u Berlinu biti jednostavna; po svoj će prilici biti odsutan najmanje tjedan dana, ako ne i duže, što je dovoljno vremena da izbaci Elise iz glave. Aha, kao da je u tome uspijevao u protekla četiri mjeseca otkako ju je prvi put vidio. Pogriješio je što ju je uopće odveo kući one noći. Bio je to glupav impuls, nešto čemu se malo kad prepuštao, a u prilikama kad jest, općenito bi zažalio. Način kojim je reagirao na nju ranije te večeri samo je to dokazao, oštro poput ruba bodeža. Žudio je za njom i nije se mogao zavaravati nadom da nije vidjela dovoljan dokaz za tu činjenicu. Nije bio kadar spriječiti transformaciju svojih glifova u njezinoj prisutnosti, a kamoli potisnuti nevoljno uzbuđenje samo zbog njezine blizine. Isuse Kriste, morao je otići, i to čim prije. Na drugom kraju laboratorija, Dante i Chase su prolazili taktiku s Nikolajem i novim članovima. Nekoliko se glava podignulo kad je Tegan ušao unutra i svalio se na stolac pokraj Gideona, pred nizom računala i monitora. “Jel sve u redu?" upitao je Gideon pogledavajući ga ispod izdignute obrve. "Isijavaš vrućinom kao radijator." "Nikad bolje." Tegan je lupio tipku spikerfona pokraj lakta. "Ajmo dati Reichenu podatke o letu i vidjeti je li uspio što riješiti s glavonjama u rehabilitacijskom centru." Pozvao je privatnu liniju berlinskog Utočišta tame i smjesta bio spojen s Andreasom Reichenom. "Sve ide po planu", rekao je njemačkom vampiru, ne gnjaveći se kurtoaznim pozdravima, nestrpljiv da što prije krene u akciju. "Očekuj slijetanje na Tegelu za dva dana, netom prije svitanja. Misliš li da ćeš me uspjeti dobaciti do svog stana prije nego se spržim?" Reichen se nasmije. "Jasno. Poslat ću auto po tebe." Njegov duboki glas s jakim naglaskom odzvanjao je kroz zvučnike. "Prošlo je previše vremena, Tegane. Nisam zaboravio svoj dug prema tebi zbog tvoje pomoći s našim... problemčićem ovdje." Tegan se sjetio tog razdoblja. Problemčić u berlinskom Utočištu tame zapravo je bio niz napada Krvožednih na tamošnje vampire od kojih je nekoliko njih skončalo u okrutnim ubojstvima. Tegan je otišao tamo kao samostalni specijalac, otkrivao je ćelije Krvožednih u gustim šumama Grunewalda, a zatim tamanio ovisne grabežljivce koji su terorizirali regiju. Bilo je to, sranje... prije gotovo dvjesto godina. "Bit ćemo kvit ako me uspiješ ubaciti u taj rehabilitacijski centar", rekao je Reichenu. "O, to je već riješeno, prijatelju. Šef osiguranja nazvao je samo nekoliko minuta prije tvog poziva. Ravnatelj Agencije ovdje u Berlinu izdao je posebne dozvole za pristup centru. Ne postoji nikakva zapreka da tvoj izaslanik ne obavi ispitivanje Petrova Odolfa." "Moj izaslanik..." Kad su mu riječi kliznule s usana, a sumnja počela kiptjeti u krvi, Tegan je začuo mekan zvuk kliznih vrata laboratorija kako propuštaju nekoga unutra. Znao je tko je to, čak i prije nego je vidio kako se Ghaseova čeljust steže na drugom kraju prostorije. Tegan se okrenuo u svojoj stolici na kotačiće i ugledao Elise kako stoji tamo, izgledajući kriva kao grijeh. "Odakle ti pomisao da to učiniš?" "Nisam ništa ja učinio", rekao je Reichen preko razglasa. "Pretpostavio sam da je netko koga si zadužio..." 51

Vođa berlinskog Utočišta tame još uvijek je govorio, ali Tegan nije čuo ni riječi. Elise je prilazila pomalo zastajkujući. Jedna od Prasestara dala joj je novu odjeću, purpurnu pletenu tuniku i tamnoplave traperice ispod kojih su se nazirale njezine sićušne, ali ženstvene obline. "Što god da imaš na umu, zaboravi. Rekao sam ti, radim sam." "Ne i ovaj put. Već je sve dogovoreno s Agencijom i rehabilitacijskim centrom. Očekuju me." "Ovo je sigurno jebena šala." "Ne mogu biti ozbiljnija. Idem s tobom." Tegan ju je otpravio kratkim pogledom i vratio se razgovoru s Reichenom: "Neće me pratiti nijedan izaslanik. Dolazim samo ja, Andrease, ali ipak ćemo vidjeti toga Krvožednog, makar morali provaliti u..." "Tegane, mislim da me nisi dobro razumio." Elisin je glas bio neumoljiv iza njegovih leđa, i opasno odvažan. "Nisam tražila tvoje dopuštenje." Sledio se, zaprepašten njezinom drskošću. "Bit ćemo u kontaktu", rekao je Reichenu, a zatim prekinuo vezu previše revnim udarcem na dugme. "Ja sam ta koja je predala dnevnik Redu", rekla je Elise kad je spustio pogled na nju. "Da nije bilo mene, nikad ne biste doznali ništa o pojedincu kojeg namjeravaš ispitati. Da nije bilo mene, ne bi dobio dopuštenje ni da mu se približiš, a kamoli da razgovaraš s njime. Idem s tobom." Tegan je skočio iz stolice. Elise je poskočila unatrag, što je bio prvi nagovještaj zdravog razuma koji je vidio u njoj otkako je ušla u laboratorij. Prikucao ju je smrknutim pogledom, kojim ju je šibao s prezirnom, namjernom sporošću, od rumenih obraza do vrhova posuđenih cipela. "Nisi u stanju za putovanje. Pogledaj se - slaba si, sama kost i koža. A da ne spominjemo činjenicu da ne možeš ni podnijeti blizinu ljudi bez onih opakih migrena i krvarenja iz nosa." "Snaći ću se." Podsmjehnuo se. "Kako?" Namrštila se, spustivši pogled dok je Teganov glas grmio oko njih. "Što ćeš učiniti u međuvremenu - moljakati za žilu vampira kako bi povratila snagu?" Obraze joj najednom preplavi boja. "Možda ti jedan od njih i ponudi svoje usluge", rekao je Tegan bezdušno pokazujući na ostale ratnike koji su promatrali prizor u napetoj tišini. "Sranje, Tegane", oprezno je rekao Gideon pokraj njega. "Ohladi malo, zaboga." Tegan je isključio sve oko sebe osim te žene šokiranog izraza lica. "To će ti biti potrebno, Elise - krv nekoga od Vrste da teče tvojim tijelom. Ništa manje od toga. Bez toga, tvoj će dar vladati tobom, kao i sad. Bit ćeš samo teret." Vidio je gnjev kako iskri u njezinim očima, ali poniženje je bilo ono što ga je pogodilo kao udarac u želudac. Bilo je nečuveno govoriti u javnosti o krvnoj vezi između ženke i njezina partnera — štoviše, govoriti o tome u miješanom društvu. Nagovijestiti da nezdružena Prasestra uzima mužjaka samo radi preživljavanja, bilo je više od grijeha. "Ja sam udovica", rekla je tiho. "U žalosti sam..." "Pet godina", podsjetio ju je Tegan, a glas mu je bio krut čak i u vlastitim ušima. "Gdje ćeš biti nakon još pet godina? Ili deset? Ideš u smrt, i to dobro znaš. Ne traži od mene da ti pomognem ubrzati taj proces." Nijemo je gledala u njega, a njezino nježno grlo gutalo je nešto što je vrlo vjerojatno bio jecaj. Možda i kletva kojom bi ga poslala ravno u pakao, kamo je pošao još i prije ove odurne predstave. "U pravu si, Tegane", prošaptala je bez tračka slabosti ili drhtaja u glasu. "U pravu si... priznajem." Uspravljenih ramena, stoički dostojanstveno, okrenula se i mirno izišla iz laboratorija. Tegan se osjećao kao posljednji papak dok je u napetoj tišini gledao kako odlazi. Kad mu je nestala iz vida, oštro je opsovao. "Koji kurac ti gledaš?" graknuo je na Chasea koji se ustao od stola za kojim je sjedio. Bivšem agentu ruka je bila savijena oko drške pištolja obješenog preko prsa. Izraz lica bio mu je ubojit. "Jebeš sve ovo", zarežao je Tegan. "Idem odavde." Nimalo iznenađujuće, Chase mu je bio odmah za petama. Snažno je gurnuo Tegana u rame dok su zajedno izlazili u hodnik ispred laboratorija. "Kujin sine. Ona ne zaslužuje takvo ponašanje, a najmanje od nekog poput tebe." 52

Nije, istina. No, bilo je to nužno. Nije bilo vražje šanse da se dovede ponovno u njezinu blizinu, a kamoli da mu bude suradnica na ovom zadatku u Berlinu. Morao ju je isključiti, i to po kratkom postupku. I što onda ako je pritom ispao još veći šupak jer je to učinio pred drugima. Samo je potvrdio ono što drugi misle o njemu. Tegan se susreo s Chaseovim bijesnim pogledom i namjestio zlobni osmijeh. "Toliko ti je stalo do te ženke, Harvarde? Zašto je ne odeš utješiti kad ionako goriš od želje za tim? Samo nam svima učini uslugu i drži je što dalje od mene." Chase pomodri u licu, a plave oči su mu bljeskale od sirovoga gnjeva. "Pravi si kreten, znaš?" "Ma da?" Tegan jc slegnuo ramenima. "Koliko znam, nikad se nisam prijavio na natječaj za mistera ljubaznosti." "Bahata šup..." Razdvojivši usne, Tegan prosikće kroz izdužene očnjake kad se bacio na Chasea prekinuvši ga u pola uvrede. Napola se nadao za će ga iživcirani vampir navući na borbu. Dio njega očajnički je želio spoznati Chaseov osjećaj patnje i bijesa, upravo ovakav kao stoje bio sad, i ne bi odbio priliku da oguli šake. No upleo se Dante izišavši iz laboratorija upravo u trenutku da zgrabi Chaseovu ruku i silom ga odvuče. "Sranje, Harvarde. Nemoj mi sad poginuti kad sam te napokon utrenirao. To bi bila jebena šteta, a?" Nekoliko sekunda kasnije, Chase se smirio, ali oči su mu i dalje plamtjele prema Teganu, čak i dok ga je Dante odvlačio niz hodnik. U laboratoriju, Gideon je ponovno tipkao za tipkovnicom. Nikolaj, Brock i Kade vratili su se također svome poslu, svi se praveći kao da Tegan nije ispao bezdušni gad. Tegan je muklo opsovao ispod daha. Morao se izgubiti odavde, a kako su se stvari odvijale, sutrašnji let za Berlin nije bio dovoljno blizu. Imao je mjesto na koje je mogao pobjeći, mjesto kamo je uvijek odlazio kad bi sranje postajalo neizdrživo. Katkad bi nestao i ne bi ga bilo noćima; nijedan od njegove braće iz Reda nikad nije bio tamo. Bio je to njegov privatni pakao, napušteno, prazno mjesto, ispunjeno smrću. Sad je, međutim, zvučalo kao jebeno odmaralište. Elise je stajala usred prostrane i gotovo prazne odaje u skloništu, osjećajući se kao da je šiba vjetar. Još uvijek se tresla od sukoba s Teganom, no je li bila riječ o osjećaju poniženja ih bijesu, nije bila sigurna. To što joj je učinio ispred svoje braće bilo je neobjašnjivo, neopisivo okrutno. Morao je znati da su njegove insinuacije bile bogohulne i krajnje uvredljive - ne samo njoj, nego i ratnicima koji su bili prisutni. Samo bi najniže ženke što žive među Vrstom bile spremne na krvnu vezu lišenu snažne privrženosti i duboke uzajamne ljubavi. Krvno združivanje bila je najsvetija zajednica između Prasestre i mužjaka kojeg je odabrala kao svojega. Ultimativna bliskost bila je vrlo često seksualni čin u koji se nikad nije ulazilo olako. Piti vampirsku krv samo kako bi se produžio život i crpila snaga, bilo je naprosto nezamislivo. Nitko koga je Elise poznavala nije takvo što učinio. No nije mogla zanijekati da su Teganova opažanja bila istinita. Ono stoje rekao bilo je okrutno i surovo... i u potpunosti točno. Vlastitom voljom stremila je smrti, stoje bilo njezino pravo udovice i Prasestre. Ali željela je aktivno sudjelovati u tamanjenju Krvožednih i bilo je doista glupo od nje da misli kako s time može nastaviti u ovakvom stanju. Preletjela je pogledom po pustoj prostoriji. Bijeli zidovi bez prozora nisu bili ukrašeni nikakvim bojama — nije bilo umjetničkih slika ni fotografija poput onih koje je vidjela u ostalim dijelovima skloništa. Nije bilo kauča, elektroničke opreme ni računala, kao ni knjiga. Ništa što bi pružilo dašak osobnosti. Uz suprotni zid stajao je crni ormarić, a pokraj njega crna drvena klupa ispod koje su bila dva para crnih kožnih čizama složenih vojničkom preciznošću. U susjednoj je sobi bio veliki krevet, ali čak ni on nije bio naročito privlačan. Samo metalnosive plahte i kao ugljen crni pokrivač složen uredno u dnu golemog madraca. Elise nije nikad vidjela vojničke barake, ali mogla je zamisliti da ovako izgledaju... možda čak manje hladno i bezlično od ovoga. Jasno, dobro je znala gdje se nalazi. Znala je kamo ide dok je jurila labirintom prolaza nakon što se sklonila od poniženja kojem je bila izvrgnuta u laboratoriju. Znala je što kani učiniti, ali to nije spriječilo da njezino srce počne frenetično udarati kad je čula Teganove teške korake pred vratima njegovih privatnih odaja.

Golemo tijelo ispunilo je okvir vrata, mišićave ruke prekrižio je preko prsa, a snažne noge namjestio u borbeni stav. Isprva nije progovorio ni riječi, ali nije bilo ni potrebe kad su se njegove smaragdnozelene oči suzile na nju, ti oštri dragulji hladni poput leda. "Tegane..." "Ako si došla po ispriku, možeš zaboraviti." Elise je gledala ravno u taj zlokobni pogled, te se prisilila da priđe bliže. "Nisam zbog toga došla", rekla mu je, iznenađena što joj glas nije zadrhtao onako kako joj je puls preskakao u žilama. "Došla sam ti reći da si bio u pravu. Doista mi treba snaga krvne veze, ali ne tražim partnera. Potreban mi je odnos bez obaveza; s nekim koga neće biti briga što radim, niti ako odem... i zato biram tebe."

TRINAESTO POGLAVLJE Svaki mudar, ravnodušan odgovor koji mu je eventualno pao na um, iščeznuo je, zajedno sa svom krvlju iz njegove glave. Stajao je tamo na dovratku svojih privatnih odaja, otupio od šoka zbog onoga stoje netom čuo. Ovakvo što ni u snu nije mogao predvidjeti. Iako mu je zdrav razum govorio da bi trebao odbiti Elisin prijedlog - sasjeći vražju ideju u korijenu prije nego što prođe ijedna sekunda - usne mu nisu bile u stanju protisnuti ni slovce. Erotičan mentalni prizor u trenu mu se zakopao u mislima: Elisine usne pritisnute o njegovu kožu, njezin slatki ružičasti jezik koji paluca po njemu dok snažno povlači iz njegove žile. Želio je to, spoznao je u bljesku nevjerice. Želio je to toliko snažno da ga je silina želje protresla. "Isuse Kriste", napokon je uspio prozboriti. "Ti si luda. A ja odlazim odavde. Došao sam samo pokupiti neke stvari i odlazim odavde." Kad je krenuo naprijed, namjeravajući bez riječi otpraviti nju i njezin suludi prijedlog, Elise mu je prepriječila put. Zurio je u nju, ali ona se nije ni lecnula pod tim ubojitim pogledom koji je bio u stanju spržiti i ratnike i Krvožedne. "Od čega bježiš, Tegane?" Blage ljubičaste oči fiksirale su ga prkosom. "Sigurna sam da se mene ne možeš plašiti." Prezirno je otpuhnuo na te riječi, ne dopuštajući joj da vidi koliko bi zapravo mogla biti blizu istini. "Jesi li ti uopće svjesna što tražiš? Ako uzmeš moju krv, dio tebe bit će vezan uz mene sve dok sam živ. To je neraskidiva veza." "Vrlo dobro znam što sve krvna veza nosi sa sobom." Njezino iznenadno rumenilo nagovijestilo je da je također svjesna seksualne prirode samog čina. Vampirska krv imala je izvanredan afrodizijački učinak. Kod žena bez biljega najčešće bi izazivala navalu divlje žudnje, a kod žena poput Elise, koje su bile sposobne rađati potomke pripadnicima Vrste, ispijanje krvi gotovo je uvijek budilo vrelu seksualnu glad koja je morala biti utažena. "Nisam ono na što si navikla", rekao joj je neumoljivo, kao jedino upozorenje kojem se mogao dosjetiti. "Nemoj ni pomisliti da bih bio nježan s tobom. Bio bih nemilosrdan." Njezin blagi osmijeh bio je podrugljiv. "Teško da takvo što očekujem od tebe." S tim se riječima okrenula i udaljila od njega, besprijekorno uspravljena dok je odlazila u njegovu sobu. Tegan je prošao rukama kroz kosu, svjestan da ima dvije sekunde da se pribere i pobjegne od ove sigurne katastrofe. Bude li dulje razmišljao, znao je da neće pronaći dovoljno snage daje odbije. Čuo je mekani udarac Elisinih cipela kad su pale na sag u susjednoj sobi. Ako je i pomislio da je može zastrašiti pristankom, bilo je očito da je postigao samo suprotan učinak. Bacila mu je rukavicu u lice, a on nikad nije bio mužjak koji bi odbio izazov, čak i sad kad je svaki instinkt za preživljavanjem u njemu urlao da se okrene i pobjegne glavom bez obzira od ove zlosretne situacije. Sekunde su neumoljivo otkucavale. A ona je još uvijek čekala. Zarežao je mračnu kletvu. Onda je, jedva uspijevajući skupiti snagu volje, zatvorio vrata svojih odaja i krenuo za njom u sobu. Ponešto se od Elisine odlučnosti poljuljalo kad je Tegan došao za njom u sobu. U njegovu je usporenom i mirnom hodu bilo divlje snage, kao i u prodornom pogledu uperenom u nju. Odjednom je imala osjećaj da se nalazi pred grabežljivcem koji je odmjeravao svoj plijen, pripremajući se baciti na njega kako bi ga dokrajčio. "Kako želiš..." pustila je da riječi ostanu visjeti u zraku, nesigurna kako dalje sad kad gaje doista dovukla ovamo. "Gdje bih trebala...?" "Krevet", začuo se njegov ravnodušan odgovor. Počeo je svlačiti svoju crnu majicu, ogolivši torzo obilježen glifovima. Njihova uobičajena boja kane sad je postajala dublja, nije bila one neutralne nijanse koja je upućivala na spokoj, nego je blistala tamnijom bojom, dok su se uzorci počeli prožimati. Elise je sjela na sam rub madraca i okrenula glavu kako bi odvratila pogled od njega. Čula je kako Tegan spušta majicu sa strane i prilazi krevetu. "Imaš previše odjeće", rekao je, a njegov je topli dah golicao njezin goli vrat. 55

Bila je gotovo zaprepaštena njegovom blizinom, podjednako kao i njegovim riječima. Okrenula je svoj napeti pogled prema njemu. "Misliš da se sasvim razodjenem? Ne vidim zašto bih..." "Vidjet ćeš", rekao je ne ostavljajući mjesta za prepirku. "Da sam kakav kulturni mužjak iz Utočišta tame, a ne ovako okrutni ratnik, sumnjam da bi očekivala da te primim potpuno odjevenu." Bila je to istina. Sam čin krvnog združivanja vampira i Prasestre zahtijevao je da obje strane priđu jedna drugoj bez prikrivanja, prisile ili sustezanja. Ogoljeni u tijelima, predanosti i namjeri. Tegan je posegnuo dolje kako bi otkopčao rasporak na svojim širokim trapericama. Kad su se spustile do njegove dotjerane karlice, Elisine oči nesvjesno polete prema brazdi među zategnutim mišićima, kao i na uzorak dermaglifova koji su se očito nastavljali dolje do njegova nagog međunožja. Ispod nije imao ništa, shvatila je u stanju trenutačne panike. "Molim te", dahnula je. "Tegane, molim te. Hoćeš li... ih ostaviti na sebi?" Nije odgovorio, ali je polako povukao natrag traperice i zakopčao ih. Nije mogla ne zamijetiti da je dugme ostalo otkopčano razotkrivši mu komadić glatke zlatne kože. "To je jedini zahtjev na koji ću ti udovoljiti večeras", rekao je promuklim glasom. “Još uvijek imaš vremena promisliti o svemu. Ali ne previše. Sad se razodjeni ili me ljubazno zamoli da odem." Stavljao ju je na kušnju. Znala je da je namjerno pokušava odvratiti, vjerojatno siguran da je može natjerati da se predomisli nakon nekoliko zlobnih riječi. I doista, trebala bi biti prestravljena. Ne samo zato što je ostala nasamo s ratnikom kao što je bio Tegan, nego zbog intimnog, svetog čina koji će uprljati time što će piti njegovu krv bez namjere da ga uzme za svog partnera. Istina je bila da ih je oboje omalovažila tražeći od Tegana da je ovako opsluži, i ako je bio zgađen pomišlju na to — ili na nju — teško da mu je mogla zamjeriti. "Onda, što si odabrala, Elise?" Ustala je, previše svjesna njegova pogleda koji je čekao da poklekne. Uz jedva primjetno drhtanje prstiju, počela je podizati rub tunike i svukla je preko glave. Teganov je topli dah nestao. Postao je apsolutno miran pokraj nje, ali mogla je osjetiti toplinu kako isijava s njega dok je odlagala majicu na krevet. Prekrižila je ruke preko skromnog bijelog pamučnog grudnjaka i upitno ga pogledala. Kad je Tegan napokon progovorio, glas mu je bio promukao, blokiran vršcima njegovih blistavih bijelih očnjaka. "I hlače isto. Ostatak možeš zadržati na sebi. Zasad." Svukla je hlače što je brže mogla, a onda ponovno sjela na rub kreveta. "Pomakni se na sredinu i sjedni na koljena sučelice meni." Kad je utekla na sredinu madraca, Tegan se također popeo na krevet. Primicao joj se na koljenima, sve dok mu nije bila nadohvat ruke. Zjenice u srcu njegovih zelenih šarenica počele su se tanjiti, suzivši se do okomitih proreza. Kad je razdvojio usne kako bi progovorio, očnjaci su mu bili golemi. "Posljednja šansa, Elise." Odmahnula je glavom, sad već nesposobna progovoriti. Tegan je zarežao nešto opako ispod daha, a zatim prinio svoje zapešće ustima. Očima prikovanim na nju, iskesio je očnjake i zario ih u meso iznad dlana. Tamna crvena krv curila je iz rane, kapajući polako i ravnomjerno na sive plahte. "Dođi ovamo", rekao je ispruživši ruku prema njoj, usana grimiznih od krvi. Sklopljenih očiju, dok joj je srce preskakalo u grudima, Elise se nagnula naprijed. Stavila je ruku pod njegovu snažnu podlakticu i pažljivo primaknula njegove krvave rupice svojim usnama. Onda je zastala, znajući da neće biti povratka. Samo jednim gutljajem, bit će zauvijek vezana s ovim ubojitim mužjakom. Uvijek svjesna njegova postojanja, poput žive vatre u njezinim žilama, sve dok ne dođe vrijeme da jedno od njih ode s ovoga svijeta. Međutim, ovo će je također i osnažiti. Njezina će se psihička muka ublažiti, s njom će se puno lakše nositi. Tijelo će joj se pomladiti i neće se morati toliko truditi da ga održi u dobroj formi. Njezino obećanje Camdenu neće biti onako beznadno jednom kad njezinim žilama poteče nešto od Teganove snage. Ipak, iskoristiti ga na ovakav način? 56

Podigla je pogled i vidjela kako zuri u nju, usana razdvojenih i blistavih, hrapavo ispuštajući dah kroz zube. Njegovi su dermaglifovi sad bili živi od boja, čudesno predivni na snažnim mišićima i zlatnoj koži. "Učini to", zarežao je, divljim je pogledom izazivajući da ga primi u usta... proklinjući je. Elise se nagnula nad njegovim zapešćem i oprezno otvorila usta kako bi ga primila. U času kad su joj usne dotaknule njegovu kožu, Tegan je zasiktao, oštro se izvivši. Elise je nježno povlačila, jezikom palucajući preko dva otvora na koži. Krv mu je bila vrela i peckava dok joj je klizila niz grlo, ispunjavajući je vrućinom koja se ubrzo pretvorila u grmljavinu nadimljuće, uskovitlane snage. Pogodila ju je tako brzo da je zastenjala od silovitosti, u trenu bivajući preplavljena. Toplina je ključala njezinim udovima do same srži, pulsirajući žestoko, nadirući poput plime. Nije bila pripremljena na ovako trenutačnu, zapanjujuću reakciju. U sebi se rastapala, postajući tekuća i obamrla... okaljana. Kad se pokušala odmaknuti, Tegan joj je položio dlan na zatiljak. Krupnim je prstima obuhvatio njezinu glavu zakopavši ih u kosu. Njegova je snaga bila neporeciva, pa ipak pritisak kojim ju je držao bio je blag. No, bio je nepopustljiv. Elise je podigla pogled, ispunjena tjeskobom. Možda ovo ipak nije bila dobra ideja. Možda je gadno pogriješila. Teganove su oči blistale, a zjenice su mu bile okupane divljom bojom jantara. "Nisi trebala počinjati ako nisi spremna dovršiti." Lice mu je bilo smrtno ozbiljno, nemilosrdno. "Uzmi još. Znaš da ti treba." Ispustila je dah nakon njegova poziva. Bog neka joj pomogne, ali zaista je trebala još. Već je mogla osjetiti kao se Teganova krv miješa s njezinom, bubnjajući u njezinim sljepoočnicama. Oblizala je usne uživajući u divljem, moćnom okusu njega na svome jeziku. Teganova se čeljust naočigled stisnula. "Kriste", oštro je promrmljao. Njegovi su prsti bili vreli oko njezina zatiljka. Mogao ju je bez imalo muke pritisnuti dolje, ali samo ju je držao, nježan iza te uskipjele snage. "Uzmi me još, Elise." Dahćući, svaki kraj živaca plamtio je u njoj poput kiše osjetilnih eksplozija. Sagnula je glavu i još se jednom priljubila uz njega. Tegan je usisao oštri dah kad je Elise priljubila usne na njegovo zapešće i još jednom duboko povukla iz njegove otvorene žile. Stenjala je dok je gutala sve više i više. Glad joj je jačala. Pohlepa ju je gonila da povlači snažnije, dublje, čak i dok ju je gasila njegovom krvlju. Jezik joj je bio vlažan, vreo i zahtjevan na njegovoj koži, ali tek kad je osjetio kako ga je lagano okrznula zubima, Teganovo je spolovilo nabreklo još više nego prije. Znao je da nije osamljen u svojoj uzbuđenosti. Mogao je osjetiti kako i njezino tijelo reagira; upijao je njezine misli i emocije kroz vrške prstiju što su bili zakopani u svilenkastim slojevima njezine kratke plave kose. Usudio se nekoliko puta kratko pomilovati njezinu mekanu kožu, a zatim je povukao ruku kad je osjećaj postao previše intenzivan. Isuse, izgarala je od želje - tjelesne žeđe, ali i požude koju je krv ratnika budila u ženkama što nose biljeg u obliku suze i polumjeseca. Apsurdno, Tegan se pokušavao oduprijeti onome što se događalo. Pokušao je zaokupiti misli bilo čime što bi moglo prigušiti erotične pokrete njezinih usana na njemu, ali - uzalud. Elise je bila previše stvarna, previše prokleto izazovna, kako li je samo izvijala kralježnicu svakim novim gutljajem. Disanje joj je otežalo, postalo je brzo i duboko, a usne su joj stvarale sladostrasne vlažne zvukove u tišini sobe. Vjeđe su joj se otvorile kao da preklinje za dopuštenje i Tegan je ostao zapanjen ljepotom njezinih šarenica boje ametista koje je sad zatamnila glad i žudnja. Obrazi su joj već poprimili ružičastu boju, a usne su joj bile umrljane njegovom blistavom krvlju. "Dovrši", rekao joj je, jezika zadebljanog dok su mu usta bila suha poput pustinje. "Uzmi koliko ti treba." Uz grleni jauk, Elise ga je gurnula dolje na leđa i spustila se za njim, ne prekidajući kontakt kad se sklupčala uz njega na krevetu, dok je on podigao ruku kako bi joj olakšao nastavak hranjenja.

Iako je bio tvrd poput granita u svojim hlačama, Tegan se želio oduprijeti potpunoj katastrofi koja je nadirala. Morao je isključiti tu nevjerojatno poželjnu ženu koja se trljala o njega odjevena samo u skromni pamučni grudnjak i gaćice, koja je isijavala erotičnom vatrom poput peći. A njezine su ga emocije preplavile. Njezina je potreba bila toliko sirova, toliko iskrena. Kriste, zaboravio je kakav je to osjećaj. Nije želio ni pomisliti koliko je vremena prošlo otkako je posljednji put legao sa ženom. Nije želio priznati koliko je prazan - samovoljno čedan, tjelesno i emocionalno - bio njegov život proteklih pet stoljeća. Nije želio misliti na Sorchu... Nije mogao misliti na nju, ne kad ga je Elise dovodila do ruba svakim novim jaukom i uzdahom te mačjim izvijanjem svojega tijela. Na vlastito iznenađenje, silno ju je želio dotaknuti — ne kako bi uvježbao svoj psihički dar, nego samo kako bi je dodirnuo. Ispruživši drugu ruku, Tegan je prelazio prstima niz glatku liniju njezina ramena i nadlaktice. Koža joj se naježila na mjestima gdje je ostao trag njegovih prstiju. Ispod tankog bijelog pamuka grudnjaka, bradavice su se ukrutile poput tvrdih bisera. Prešao je palcem po oblom pupoljku, zaustavivši dah u pozadini grla kad se izvila prema njemu oslobođena - krvna groznica nije poznavala srama. Mogao ju je uzeti, znao je. Vjerojatno je to i očekivala, jer rijetko se događalo da čin hranjenja krvlju s Prasestrom završi bez seksa koji bi otpustio ženkinu potrebu. No, rekao joj je da neće imati milosti, i okrutni dio njega želio je ispuniti to obećanje. Naročito kad je on taj koji je ovdje bio iskorišten. Elisine su se noge savijale i širile dok je nastavljao istraživati njezino tijelo. Prelazio je prstima niz udubinu njezina ravnog trbuha, pa onda uz delikatni nagib njezina boka. Bila je tekuća u svojim pokretima, valjajući se i izvijajući dok je sve snažnije povlačila iz njegova zapešća. Duboko je i zadihano zastenjala, pa raširila noge za njega i povukla mu ruku dolje, tamo gdje ga je željela. Stisnula je bedra, zarobivši ga tamo i potičući ga kad ju je oklijevao sam dotaknuti. Bilo je to previše, čak i za njega. Okrznuo je prstima vlažni procjep zaštićen njezinim gaćicama, a ona se trgnula kao da ju je dotaknuo otvorenom vatrom. Ponovno ju je pomilovao, odlučnije, osjećajući kako se njezina potreba steže svakim pokretom njegovih prstiju. "Tegane", dahnula je okrenuvši glavu u stranu kako bi ga pogledala omamljenim, blistavim očima. "Tegane... molim te... učini nešto." Spustila je ruku na njegovu, ali on je već bio u pokretu. Uvukao je prste ispod komadića vlažnog pamuka među njezinim nogama. Svilene kovrče bile su vlažne i klizave, a usmine njezina spolovila s lakoćom su ga propustile dok je povlačio palcem niz osjetljivu udolinu među njima. Bože, bila je tako mekana. Poput baršuna i satena. A njezin miris... Miris njezina uzbuđenja bio je razoran spoj vrijesa i ruža i svježe proljetne kiše. "Molim te", prošaptala je tjerajući ga na brži ritam. Njezina se potreba otela kontroli. Prijetio joj je nemilosrđem, i premda je znao da je hladnokrvni gad, nije mogao odoljeti njezinu oslobođenju. "Pij još", rekao je glasa stišanog do hrapavog šapta. "Ja ću se pobrinuti za ostalo." Elise je poslušala, stisnuvši usne na njegovo zapešće dok ju je Tegan milovao do raspadajućeg oslobođenja. Raspadala se u valovima drhtavog užitka, a njezini tupi ljudski zubi grizli su ga žestoko dok joj se vrhunac kovitlao tijelom. Kad je svršila, Teganovi su očnjaci pulsirali, a kita mu se napinjala u želji da se oslobodi i zakopa duboko u vlažnu, vrelu srž Elisina tijela. Povukao je ruku s nje, čula preplavljenih otrovnim mirisom seksa i krvi i vrele, malaksale ženke. Želio joj je raširiti noge i zajahati je poput životinje. Želio je to toliko snažno da mu je glava bubnjala od potrebe da strga traperice, koje je inzistirala da zadrži na sebi, u divljem, požudnom bijesu. Upravo je to trebao učiniti kako bi ovu ionako lošu situaciju pretvorio u pravu katastrofu. Ono što je stvarno trebao jest izgubiti se odavde. 58

Šteta samo što to nije učinio prije nego što ga je nagovorila da joj ponudi svoju žilu. Uz urlik frustracije, Tegan je oslobodio ruku od Elisine vlažne usne i privukao je svojim usnama. Zatvorio je rupice jezikom,polizavši ostatak krvi i trudeći se ne ćutjeti Elisu na svojoj koži. Čak mu ni to nije uspjelo. "Ako inzistiraš otići sa mnom u Berlin, budi spremna sutra navečer. Polazimo u sumrak."

O AUTORICI S obiteljskim korijenima koji sežu još u doba Mayfowera, spisateljica Lara Adrian živi sa suprugom u priobalju Nove Engleske, okružena stoljećima starim vinogradima, ali i blagodatima gradskog života, te beskrajnim nadahnućem Atlantskog oceana. Više o Lari i njezinim romanima doznajte na www.LaraAdrian.com.