Lara adrian 4 poljubac grimiza

Chia

1

Chia

LARA ADRIAN Serijal Ponoćne vrste

Poljubac grimiza DIO 2

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

2

Chia

Prvo POGLAVLJE

Sumrak se te noći spustio rano, razvodnjen upornim rominjanjem hladne studenačke kiše što se probijala kroz maglu gustih crnih oblaka. Stambena četvrt južnog dijela Bostona - u kojoj se vjerojatno ništa naročito nije moglo vidjeti ni na danjem svjetlu, sa svojim gusto zbijenim aluminijskim dvoetažnim kućama i ciglenim trokatnicama - pretvorila su se u mokru, bezbojnu sirotinjsku četvrt okupanu dosadnom kišom. Dante i Chase su stigli do oronulog stambenog bloka Bena Sullivana još prije nekih sat vremena, netom nakon zalaska sunca, gdje su još uvijek čekali u terencu sa zatamnjenim staklima. Automobil svojim izgledom svakako nije pripadao ovom okruženju, a i zračio je izrazitom opasnošću koja je odbijala ulične nasilnike da mu se približe. Onih nekoliko huligana koji su se drznuli i prišli im ne bi li zavirili kroz prozore, žurno bi se odmaknulo nakon što bi ih kroz staklo zabljesnuli Danteovi očnjaci. Bio je nervozan zbog čekanja i gotovo da se nadao da će nekakav glupan učiniti kakav pogrešan potez kako bi mogao istresti ponešto od svoje potisnute energije. “Siguran si da je ovo dilerova adresa?” upitao je Chase sjedeći pored njega u mraku automobila. Dante kimne, lupkajući prstima po upravljaču. “Aha. Siguran sam.” Bavio se mišlju da sam posjeti Tessina bivšeg dečka, ali je na koncu zaključio da bi mu dobro došla podrška, za svaki slučaj. Podrška za Bena Sullivana, a ne za njega. Dante, naime, nije bio sasvim siguran da bi taj čovjek ostao živ kad bi ga se dočepao da je pošao sam. I ne samo zato što je Ben Sullivan bio ološ koji je dilao grimiz. Činjenica da je tip poznavao Tess, i to nedvojbeno intimno, samo je potpirivala Danteov gnjev. Nepozvani osjećaj posesivnosti nadvio se nad njime, potreba da je zaštiti od ništarija kao što je bio taj Ben Sullivan. Doduše, nije da je Dante bio naročito dobra prilika. “Kako si ga pronašao?” Chaseovo pitanje prekine mu misli naglo ga vrativši u stvarnost. “Osim što si ga vidio one noći kad nam je pobjegao iz kluba, nismo imali ništa po čemu bismo ga mogli identificirati?” Dante nije ni ovlaš pogledao Chasea, samo je slegnuo ramenima, dok su žive uspomene na sate provedene s Tess preplavile njegova čula. “Nije važno kako sam ga pronašao”, rekao je nakon nekog vremena. “Vi iz Utočišta tame imate svoje metode, a mi imamo svoje.” Tek što je još jedan val nervozne nestrpljivosti zapljusnuo Dantea, on krajičkom oka opazi svoj plijen. Uspravi se u mjestu i zagleda u tamu. Čovjek se pojavio iza ugla, spuštene glave, lica djelomice zakrivenog sivom kapuljačom. Ruke su mu bile ugurane u džepove široke parke i momak je žurno koračao, neprestano se osvrćući kao da je za vratom očekivao nevolju. No, bio je to on, Dante je bio siguran. “Evo nama našeg momka”, rekao je kad je čovjek potrčao uz betonsko stubište pred svojom zgradom. “Pokret, Harvarde. Brzo!” Izišli su iz vozila, uključili alarm i ušli za njim u zgradu točno prije nego što su se vrata zatvorila, krećući se brzinom koja je bila prirođena samo onima vampirske rase. U trenutku kad je čovjek umetnuo ključ u bravu svojega stana na trećem katu i otvorio vrata, Dante ga je gurnuo naprijed u mrak odbacivši ga na drugi kraj oskudno namještene dnevne sobe.

3

Chia

“Mamicu ti...” Sullivan se podigne na koljena, a potom se sledi, lica uhvaćenog u tračku svjetlosti što je dopirala sa žarulje iz vanjskog hodnika. Nešto bljesne u čovjekovim očima, nešto ponad običnog straha. Prepoznavanje, pomislio je Dante, zaključivši da ih se vjerojatno sjetio iz kluba. No, bio je tu i bijes. Cisto muško neprijateljstvo. Dante je mogao nanjušiti kako mu izbija iz svake pore. Polako se osovio na noge. “Koji se kurac ovdje događa?” “A zašto nam ti to ne bi rekao”, reče Dante, mentalnom zapovijedi upalivši svjetiljku dok je ulazio u stan. Chase je ušao za njim, te zatvorio i zaključao vrata. “Prilično sam siguran da možeš pretpostaviti da ovo nije poziv na druženje.” “Što želite?” “Počet ćemo s informacijama. O tebi ovisi na koji ćemo ih način dobiti.” “Kakve informacije?” Pogledom je nervozno zvjerao od Dantea do Chasea. “Nemam pojma tko ste i nemam blage veze o čemu govori...” “E, vidiš”, rekao je Dante prekinuvši ga smijuljeći se, “takvo preseravanje nije dobar početak.” Kad je Benova ruka kliznula u džep njegove parke, Dante se prezrivo nasmije. “Želiš li me uvjeriti da si kreten, samo naprijed, izvuci taj pištolj. Ali neka ti bude jasno, zbilja se nadam da ćeš to učiniti.” Lice Bena Sullivana problijedi i dobije boju zidova njegova neoličenog stana. Izvuče ruku, polako i oprezno. “Kako si...” “Očekuješ li još koga večeras?” Dante mu se približi i izvadi njegov pištolj kalibra .45 bez imalo otpora. Okrene se prema Chaseu i preda mu zakočeno oružje. “Usrano oružje za usranog dilera, ha?” “To sam nabavio za zaštitu, i nisam diler...” “Sjedni”, rekao je Dante i gurnuo ga na naslonjač od umjetne kože, jedini komad namještaja u prostoriji osim računala u kutu i police sa stereouređajem na zidu. Zatim se obrati Chaseu: “Dobro pronjuškaj po stanu, vidi što se može pronaći.” “Ja nisam diler”, bio je uporan Sullivan kad se Chase dao u pretraživanje. “Ne znam što misliš...” “Reći ću ti što mislim.” Dante mu se unese u lice, osjetivši kako mu bijes plamti u izoštrenom pogledu. “Znam da nećeš ovdje sjediti i poricati da smo te vidjeli kako dilaš grimiz u klubu prije tri noći. Koliko se dugo baviš preprodajom tog sranja? Gdje ga nabavljaš?” Čovjek spusti pogled smišljajući odgovor. Dante ga zgrabi za bradu u bolnom stisku i povuče mu glavu prema sebi. “Ne želiš valjda umrijeti zbog ovoga, je li, seronjo?” “Što mogu reći? Griješiš. Nemaš blage veze o čemu govoriš.” “Možda nam ona može nešto reći”, umiješa se Chase, došavši iz spavaće sobe upravo u trenutku kad je Dante kanio istjerati priznanje iz čovjeka. U ruci je držao uokvirenu fotografiju. Bila je to snimka Bena i Tess, s kraćom kosom, ali još uvijek prekrasnom, na kojoj se doimaju poput svakog drugog sretnog para dok poziraju ispred velikog natpisa prigodom svečanog otvorenja njezine klinike. “Baš izgledate zgodno. Kladim se da bi nam ona mogla rasvijetliti ponešto od tvojih slobodnih aktivnosti.” Čovjek ošine Chasea mrkim pogledom. “Drži se dalje od nje, ili, tako mi svega, ja ću...” “Je li ona upletena?” upita Dante grubim glasom. Čovjek se podsmjehne. “Mene to pitaš? Ti si onaj koji joj je zabio jezik u grlo prije neku večer ispred stana. Aha, bio sam tamo. Vidio sam te, kujin sine.”

4

Chia

Vijest mu dođe kao iznenađenje, ali Danteu je sad bio jasniji Benov uskiptjeli bijes. Mogao je osjetiti i Chaseov upitni pogled, ali i dalje je bio usredotočen na Tessina ljubomornog bivšeg. “Počinjem gubiti strpljenje”, zarežao je, a onda odmahnuo glavom. “Ne, zajebi to. Totalno sam izgubio strpljenje.” U djeliću sekunde izvuče jednu od svojih zakrivljenih oštrica iz korica i pritisne rub blistavog čelika o Benov vrat. Blago se osmjehnuo kad su se čovjekove oči razrogačile od užasa. “Da, tako je puno bolje. Dakle, sad ću ti malo probušiti grlo da možeš lakše disati, a onda ćeš propjevati. Nemoj mi više muljati ni kenjati. Trepni jednom ako si me upratio, Benny.” Čovjek spusti kapke, a onda ponovno pogleda Danteovu zastrašujuću oštricu. “Rekli su mi da nikome ništa ne govorim”, izvalio je u bujici riječi. “Tko su oni?” “Ne znam - oni koji mi plaćaju za proizvodnju tog sranja.” Dante se namršti. “Ti sam praviš grimiz?” Čovjek je pokušao kimnuti, ali mu je pokret bio spriječen hladnim čelikom koji mu je i dalje pritiskao grlo. “Ja sam znanstvenik, odnosno, bio sam. Radio sam kao kemičar u kozmetičkoj industriji dok me nisu otpustili prije nekoliko godina.” “Preskoči izvješće o nezaposlenosti i govori mi o grimizu.” Sullivan oprezno proguta pljuvačku. “Osmislio sam ga za klupsku scenu ne bih li štogod zaradio sa strane. Prošlog ljeta, nedugo nakon što sam ga počeo dilati, taj mi je lik prišao i ponudio mi da proširim proizvodnju. Rekao je da ima osobu koja bi se željela spojiti sa mnom i da su voljni platiti veliku lovu.” “Ali ne znaš tko su ti poslovni partneri?” “Ne. Nisam puno zapitkivao. Nikad mi to nije ni bilo previše bitno, zapravo. Tko god da je u igri, plaćaju gotovinom, i to gomilom. Ostavljaju mi novac u sefu u banci.” Dante i Chase razmijene poglede, obojica svjesna onoga o čemu čovjek vjerojatno nije imao pojma - imao je posla s Krvožednima. Vjerojatno je bio povezan s vođom nove frakcije tih pasjih skotova koji se već mjesecima organiziraju i pripremaju za rat koji njihov vođa želi raspiriti među vampirskom rasom. Dante i ostali ratnici ozbiljno su im poremetili planove kad su digli u zrak njihovo sjedište u napuštenom sanatoriju, ali nisu u potpunosti eliminirali prijetnju. Dokle god Krvožedni novače nove članove - naročito uz pomoć droge kao što je grimiz - rat je sve izvjesniji. “U čemu je uopće problem? Grimiz nije teška droga. Čak sam ga i sam kušao u probnoj fazi. To je samo blagi stimulans, ne razlikuje se puno od eksa i GHB-a.” Stojeći pokraj Dantea, Chase se prezrivo nasmije. “Ne razlikuje se puno. Vraga se ne razlikuje! Vidio si što se dogodilo prije neku večer.” Dante još malo pritisne oštricu. “Gledao si iz prvog reda onaj cirkus, nisi li?” Sullivan snažnije stisne čeljust, a nesiguran pogled bio mu je prikovan za Dantea. “Ja... nisam siguran što sam zapravo vidio. Kunem se.” Dante ga probode namrštenim, sumnjičavim pogledom. Mogao je vidjeti da je čovjek prestravljen, no je li lagao? Kvragu, da je barem Tegan pošao s njima. Nitko, bilo čovjek ili vampir, ne bi mogao zatajiti istinu od tog ratnika. Dakako, poznavajući Tegana, bio bi podjednako kao i Dante sklon dokrajčiti ovog čovjeka zbog zla koje je nanosio vampirskoj populaciji. “Slušaj.” Sullivan je pokušao ustati, ali je zadobio Danteov udarac u središte prsnog koša, koji ga je posadio natrag na stolac. “Saslušaj me, molim te. Nikad nisam kanio nikome nauditi. Stvari su se jednostavno... Kriste, sve je sad tako zbrkano, opasno. Izvan sebe sam i izlazim iz toga, preko glave mi je svega. I to još večeras. Pozvao sam svoju vezu i kanim se s njime sastati i reći mu da izlazim iz posla. Dolaze po mene za nekoliko minuta.”

5

Chia

Kod prozora, Chase je stavio prst između aluminijskih žaluzina i provirio dolje na ulicu. “Crna limuzina je parkirana na rubniku”, obavijestio je, a zatim pogledao čovjeka. “Čini se da je tvoj prijevoz stigao.” “Sranje.” Ben Sullivan se skupio u naslonjaču nervozno trljajući rukama po naslonu. Bojažljivo pogleda Dantea. “Moram ići. Kvragu, treba mi moj pištolj.” “Ne ideš ti nikamo.” Dante spremi svoju zlokandžu u korice i ode do prozora. Iako je bilo nemoguće vidjeti tko je u vozilu, mogao se okladiti da su to bili Krvožedni ili Poslušnici. Okrenuo se prema čovjeku. “Ako uđeš u taj automobil, gotov si. Kako si stupio u vezu sa svojim kontaktom imaš li njegov broj?” “Nemam. Dali su mi mobitel u kojem je memoriran samo jedan broj, koji je kriptiran, tako da ne znam koga zapravo zovem.” “Daj da vidim.” Sullivan posegne u džep i izvadi uređaj te ga preda Danteu. “Što kaniš učiniti?” “Mi ćemo ti ovo pričuvati. Sad moraš poći s nama nekamo gdje ćemo moći u miru nastaviti razgovor.” “Što? Ne.” Ustane zvjerajući pogledom. “Zajebi to. Nisam siguran da bih vam trebao vjerovati. Zato ne, hvala. Sam ću se pobrinuti za sebe...” Dante prijeđe preko sobe i uhvati ga za vrat prije negoli je ovaj i trepnuo. “To nije bila zamolba.” Pustio je dilera gurnuvši ga prema Chaseu. “Izvedi ga odavde. Pronađi stražnji prolaz do terenca i odvezi ga do skloništa. Ja idem dolje - ispričati se onim šupcima što ga čekaju.” Kad je Chase uzeo čovjeka za ruku i počeo ga gurati naprijed, Dante iziđe u hodnik. Začas se spustio na kišnu ulicu, zaustavio se ispred parkirane limuzine i zabuljio kroz vjetrobransko staklo u dvojicu što su sjedila unutra. Kako je Dante i pretpostavljao, bili su to Poslušnici, umno kontrolirani robovi vampira Prve generacije koji im je isisao svu ljudskost. Poslušnici su bili živi ljudi, od krvi i mesa, ali lišeni svijesti, koji žive samo kako bi izvršavali Gospodareve zapovijedi. I obojicu ih se moglo ubiti. Dante im se naceri, više nego spreman dokrajčiti ih. Tupan na suvozačevu sjedištu trepne nekoliko puta kao da ne može povjerovati u ono što vidi. Onaj za upravljačem imao je brže reflekse; dok je njegov drugar prosipao hrpu beskorisnih psovki, vozač je ubacio u brzinu i nagazio gas. Motor je zabrujao potjeravši limuzinu naprijed, ali Dante je to predvidio. Položio je ruke na poklopac motora i zadržao vozilo, cerekajući se dok su se kotači vrtjeli u mjestu na mokrom pločniku, škripeći i dimeći se. Kad je vozač ubacio u rikverc, Dante se bacio na poklopac motora. Uspentrao se dok se automobil pokušavao odmaknuti od rubnika. Balansirajući poput surfera na valu, spusti čizmu i zabije je u vjetrobransko staklo. Razbijeno staklo se udubi izletjevši iz okvira. Krhotine su letjele na sve strane dok se uvlačio u automobil između dvojice Poslušnika. “Bok, dečki. Kamo ćemo večeras?” Oni pomahnitaju, počnu ga grabiti, udarati - čak i gristi, zaboga - ali sve ga je to samo razjarilo. Dante pritisne kočnicu, a zbog snažne promjene brzine limuzina se mahnito zavrti na ulici. Osjetio je kako ga je nešto oštro zasjeklo po desnom bedru, a zatim nanjuši metalni vonj vlastite krvi. Očnjaci mu izbiju iz desni uz bijesan urlik, a vid mu se izoštri poput laserskih zraka. Ispruži ruku i dograbi Poslušnika na suvozačevu sjedalu za kosu. Jednim silovitim trzajem zabije muškarčevu glavu u kontrolnu ploču, ubivši ga u trenutku.

6

Chia

S druge strane, vozač se pokušavao izvući iz auta. Snažnim trzajem povukao je kvaku, izletio na mokri asfalt, a zatim jurnuo prema jednom od uskih prolaza između trokatnica. Dante poleti za njim, dograbi ga i baci na tlo. Udarao ga je šakama znajući da ovoga ne smije dokrajčiti dok ne dobije odgovor na pitanje gdje može pronaći njegova gospodara. Danteu nije bilo potrebno njegovo ime; nakon svega što se dogodilo prije nekoliko mjeseci, on i ostali iz Reda bili su itekako svjesni da je vampir kojeg moraju eliminirati bio Marek, Lucanov rođeni brat. Nisu, međutim, znali gdje se ološ sakrio nakon što je izbjegao napad ratnika prošloga ljeta. “Gdje je on?” pitao je Dante preokrenuvši Poslušnika i zadavši mu udarac u bradu. “Gdje mogu pronaći onoga koji gospodari tvojom bijednom guzicom?” “Jebi se”, ispljune Poslušnik Dante ga ponovno udari, zatim izvuče svoj bodež i prisloni ga o Poslušnikov obraz. “Hajde, ubij me, vampiru. Ništa ti neću reći.” Potreba da posluša tog umno kontroliranog roba bila je iznimno primamljiva, ali Dante ga umjesto toga podigne s tla. Tresne njime o zid najbliže kuće, mračno uživajući u tome, pogotovo kad je čuo kako mu lubanja udara o čvrstu ciglu. “A što kažeš da te samo sasiječem, komadić po komadić?” prosiktao je muklo kroz očnjake. “Nije me briga hoćeš li propjevati, ali ću vraški uživati dok budeš vrištao.” Poslušnik je zastenjao kad je Danteov bodež pritisnuo njegov mesnati vrat. Dante je osjetio kako se grči i čuo je kako je otkočio pištolj. Prije nego što mu gaje uspio izbiti, Poslušnikova se ruka podigne. Nije uperio oružje u Dantea, nego u sebe. U djeliću sekunde, čovjek je prislonio cijev na sljepoočnicu i opalio. “Proklet bio!” Eksplozija je zabljesnula narančastom svjetlošću, odjekujući i odbijajući se o visoke zgrade oko njih. Poslušnik padne na mokro tlo poput klade, dok se krv razlijevala oko njega u jezivim koncentričnim krugovima. Dante spusti pogled i promotri svoje ozljede, svakojake ogrebotine na rukama i duboku posjekotinu preko desnog bedra. Nije prošlo previše vremena otkako se posljednji put nahranio, tako da mu je tijelo bilo snažno i neće mu trebati dugo da rane zacijele. Nekoliko sati, možda i manje. Ali, kako bi mu rane zacijeljele, trebao se skloniti nekamo na sigurno. Iznad njega, svjetlost je dopirala iz nekoliko okolnih stanova. Zastori su se razdvojili na prozoru preko puta. Netko je ispustio prestravljeni vrisak. Neće proći dugo prije nego što pozovu policiju, vjerojatno već i jesu. Sranje. Morao je nestati odatle čim prije. Chase je već odavno otišao terencem, što je bilo dobro, kad se sve zbroji i oduzme. Što se tiče Dantea, nije se mogao tek tako odvesti u limuzini a da ne izazove sumnju. Usisavši zrak zbog bola u ozlijeđenom bedru, okrene se i uputi pješice, ostavivši mrtvog Poslušnika i napušteni automobil iza sebe na ulici.

7

Chia

Drugo POGLAVLJE

Tess je obrisala posuđe od večere i sklonila ga u ormarić pokraj sudopera. Dok je stavljala plastični poklopac na ostatke umaka od piletine, osjetila je par očiju kako je probadaju u stražnji dio glave. “Mora da se šališ”, rekla je osvrnuvši se preko ramena ne bi li pogledala u malu zvijer što joj je cviljela pokraj nogu. “Harvarde, zar si još gladan? Praktički nisi prestao jesti otkako si došao ovamo!” Terijerove čupave obrve naberu se iznad njegovih očiju boje čokolade, ušiju visoko podignutih dok je ljupko nakrivio glavu. Kad je ni to nije natjeralo da se dovoljno brzo pomakne, on isturi glavu u njezinu smjeru i odigne jednu šapu s poda. Tess se nasmije. “No, dobro, ti besramni šarmeru. Sad ćeš dobiti pravu poslasticu.” Ode i izvadi zdjelicu koju je pas još prije polizao od prethodne porcije pseće hrane. Harvard dokaska za njom slijedeći je u stopu. Čitav ju je dan pratio poput sjenke, otkako je donijela odluku da će ga dovesti kući kako bi ga mogla držati na oku. Takvo što nije nikad prije učinila sa svojim pacijentima, ali, s druge strane, još nijednog nije iscijelila vlastitim rukama. Harvard je bio poseban, i činilo se kako joj je jednako privržen, kao da je znao da ga je danas odvukla od ruba smrti. Sad je, nakon infuzije, nešto hrane i sredstva protiv buha, bio kao nov. Nakon svega što je prošao, nije ga imala srca ostaviti samoga u praznoj klinici. A sad je on zaključio da mu je ona nova najbolja prijateljica. “Izvoli”, rekla je nakon što je izrezala nekoliko komadića kuhane piletine i spustila ih u zdjelu. “Pokušaj se zasititi ovaj put, može?” Kad se Harvard bacio na hranu, Tess spremi ostatke u hladnjak i ponovno natoči pola čaše chardonnayja. Ode u dnevnu sobu gdje je ostavila svoj nedovršeni rad. Uživala je u ponovnom oblikovanju gline, naročito nakon ovih nekoliko čudnih dana - i noći. Iako nije imala nikakav plan što će oblikovati, Tess nije bila previše iznenađena kad je masa svijetlosmeđe gline počela poprimati poznato obličje. Zasad je to bio samo grubi rad, tek opći obrisi ispod razbarušenih valova guste kose koje je oblikovala u glini. Tess je otpijala vino znajući da će, vrati li se radu, biti njime opsjednuta čitavu noć, nesposobna mu se othrvati sve dok djelo ne bude gotovo. Kao da su ona i Harvard imali kakve bolje planove? Spustivši čašu s vinom na radni stol, Tess privuče stolac na kotačiće i sjedne. Počne oblikovati lice, koristeći se žičanom omčom ne bi li izrezbarila nagib snažnog čela i obrva, zatim nos i istaknute jagodične kosti. Nije prošlo dugo i prsti su joj se automatski pomicali slijedeći struju svijesti koja je izravno zapovijedala rukama i tjerala ih na akciju. Nije znala koliko je dugo radila, i kad je nakon nekog vremena začula snažno kucanje na vratima, umalo da nije iskočila iz vlastite kože. Na sagu uz njezine noge, Harvard se probudio uz rezanje. “Očekuješ nekoga?” upitala je tiho dok se ustajala sa stolca. Bože, očito je bila odlutala u mislima dok je kiparila jer je ozbiljno zabrljala oko područja usta. Usne su bile izvijene kao da je režao, a zubi... Kucanje se ponovno začuje, nakon čega uslijedi duboki glas koji je protrese poput munje.

8

Chia

“Tess? Jesi li kod kuće?” Dante. Tessine se oči rašire, a potom stisnu dok je na brzinu promislila o svom izgledu. Kosa joj je bila podignuta u nemarnu punđu, ispod bijele pamučne majice nije imala grudnjak, a izblijedjele crvene hlače bile su posvuda umrljane sasušenom glinom. Nije baš bila odjevena za društvo. “Dante?” upitala je kupujući vrijeme i želeći se uvjeriti da je ne varaju vlastite uši. “Jesi li to ti?” “Jesam. Smijem li ući?” “Ovaj... Naravno. Samo trenutak.” Nastojala je zvučati što ležernije dok je nabacivala plahtu preko skulpture, te je na brzinu provjerila lice u metalu špatule. No, krasno. Izgledala je pomalo blesavo, boemski. Vrlo glamurozno. To će ga naučiti da se idući put najavi, pomislila je prilazeći vratima i skinuvši sigurnosni lanac. “Otkud ti...?” Pitanje ostane visjeti u zraku kad je otvorila vrata i ugledala ga. Bio je mokar do kože, tamna kosa u pramenovima bila mu je zalijepljena na čelu i obrazima, s kožnog kaputa voda je curila na njegove čizme i čupavu prostirku pred njezinim vratima. No, to nije bilo sve što je curilo. Krv pomiješana s vodom kapala je iz nevidljive ozljede. “O, moj Bože! Jesi li dobro?” Pomaknula se u stranu kako bi ga propustila unutra pa je za njim zatvorila vrata. “Što ti se dogodilo?” “Neću dugo ostati. Vjerojatno nisam ni trebao doći. Ti si bila prva osoba koje sam se sjetio...” “U redu je”, rekla je. “ Uđi. Donijet ću ti ručnik.” Odjuri niz hodnik do ormara s posteljinom i izvuče dva ručnika, jedan da se osuši od kiše, a drugi za ranu. Kad se vratila u dnevnu sobu, Dante je upravo skidao kaput. Kad ga je počeo otkopčavati, Tess opazi kako su mu članci prstiju krvavi. Imao je nešto krvi i na licu, mahom isprane kišom koja mu je još uvijek kapala s brade i mokre kose. “Prilično si natučen”, rekla je, zabrinuta, ali i uznemirena jer je očito bio umiješan u nekakvu uličnu tučnjavu. Nije mu vidjela nikakve posjekotine na licu i rukama, tako da većina krvi vjerojatno nije bila njegova. Što, međutim, nije bio slučaj i na drugome dijelu njegova tijela. Kad se teška koža kaputa rastvorila, Tess snažno usiše zrak. “O, Isuse...” Dugačka posjekotina prelazila je preko njegove butine, očito ozljeda nanesena nožem. Rana je bila svježa, natopivši mu nogavicu krvlju. “Nije ništa strašno”, rekao je. “Vjeruj mi, preživjet ću.” Svuče kaput, a Tessino se suosjećanje pretvori u led. Dante je bio naoružan kao da je izletio iz kakvog akcijskog filma. Debeli pojas opasao mu je kukove, a s njega je visjelo nekoliko različitih bodeža od kojih su najveći bile zakrivljene oštrice u koricama. Preko prsa protezao mu se remen za pištolj s ubojitim čeličnim čudovištem; nije ni željela zamisliti veličinu rupe koju bi ta stvar mogla napraviti u nečijem tijelu. Na lijevom mu je boku visio još jedan pištolj. “Koji vrag...” Tess se instinktivno odmakne od njega držeći ručnike pred sobom kao da su kakav štit. Dante opazi njezin zapanjen, kolebljiv pogled, i namršti se. “Neću te ozlijediti, Tess. To mi je mi samo sredstvo za rad.” “Za rad?” Još uvijek se pomicala unatrag, pokretima kojih nije bila svjesna sve dok listovima nije udarila o stolić usred dnevne sobe. “Dante, naoružan si kao kakav ubojica.” “Tess, ne plaši se...”

9

Chia

I nije se plašila. Bila je zbunjena, zabrinuta za njega, ali nije se plašila. Stao je skidati svoje oružje, odvezavši remen oko noge i držeći ga u ruci kao da ne zna kamo bi s njim. Tess pokaže pored sebe, na niski stolić za kavu. “Mogu li sad dobiti jedan od tih ručnika, molim te?” Ona mu preda ručnik promatrajući kako oprezno spušta oružje na stol kao da nije želio oštetiti ionako dotrajalo drvo. Iako naoružan do zuba i krvav, još uvijek je bio pažljiv. Pristojan, čak. Pravi kavalir, ako biste mogli prijeći preko svoga tog oružja i aure opasnosti koja kao da je zračila u vidljivim valovima iz njegova golemog tijela. Jednim brzim pogledom prijeđe po njezinu stanu pa opazi psića što je sjedio pokraj Tess u napetoj tišini. Dante se namršti. “Ovo ne može biti...?” Tess kimne, a njezina se napetost donekle ublaži kad je Harvard krenuo prema Danteu stidljivo mašući repom u znak pozdrava. “Nadam se da ti ne smeta što sam ga dovela kući. Htjela sam ga imati na oku, i mislila sam...” Njezina isprika ostane visjeti u zraku kad je Dante posegnuo dolje kako bi pomilovao životinju, s nježnošću u dodiru i u dubokom glasu. “Hej, maleni”, rekao je, nasmijavši se kad mu je Harvard liznuo ruku, a zatim se spustio na pod i stao se trljati trbuhom o sag. “Netko se očito dobro pobrinuo za tebe. Čini se da si se vratio iz mrtvih.” Podignuo je pogled prema Tess s upitnim izrazom u očima, ali prije nego što ju je uspio pitati o iznenadnom oporavku ovoga psa, ona mu uzme mokri ručnik i kimne prema kupaonici dolje niz hodnik. “Dođi, pregledat ću te.” Stojeći pred semaforom na drugoj strani južnog dijela Bostona, Chase pogleda suvozača u terencu uz jedva prikriveni prezir. On osobno nije mario za toga prokletog dilera. Dijelom je uživao znajući da bi taj čovjek vjerojatno već bio mrtav da se Dante i on nisu večeras pojavili u njegovu stanu. Nije mu bilo pošteno da ništarija kao što je Ben Sullivan dobije drugu priliku dok nedužnim mladićima poput Camdena i ostalih koji su nestali visi smrt nad glavom, ili, još gore, prijetnja krvožeđe potaknute grimizom i preobrazba u Krvožedne zbog sranja koje im je uvalio ovaj ološ. Chasea iznenada preplavi mučno sjećanje na trenutak kad je Dante stavio oštricu na vrat Jonasa Redmonda one noći u uličici ispred kluba. Taj je dobri dečko bio mrtav, i to ne zbog ratnika, nego krivnjom čovjeka koji mu je sad sjedio nadohvat ruke. Potreba da mu ispali metak u čelo preplavi Chasea poput tsunamija. Bio je to gnjev koji nije navikao osjećati. Zurio je pred sobom kroz zatamnjeno vjetrobransko staklo, snagom volje potiskujući kušnju. Neće ništa postići ubojstvom Bena Sullivana, a sasvim sigurno neće ni ubrzati pronalaženje Camdena. A to je, napokon, bio njegov najvažniji zadatak. “On spava s njom, zar ne - onaj drugi tip i Tess?” Čovjekov glas prene Chasea iz misli, ali nije mu odgovorio na pitanje. Ben Sullivan opsuje zureći kroz prozor. “Kad sam ih vidio sinoć ispred njezina stana, taj je kujin sin plazio po njoj. Što se tu uopće događa - zar ju je samo iskoristio kako bi došao do mene?” Chase je ostao šutke. Razmišljao je o tom otkriću još otkako su bili u Sullivanovu stanu. Dante je rekao da ima svoje metode pomoću kojih će pronaći dilera grimiza, i čuvši da je bio sa ženom koja je očito bila bliska sa Sullivanom, Chase je isprva pretpostavljao da je ona samo sredstvo kojim je Dante ostvario cilj. No, ratnikovo je lice poprimilo čudan izraz na spomen njezina imena i pomislio je kako to izlazi iz okvira uobičajene posvećenosti zadatku. Zar mu je bilo stalo do nje? “Sranje. Valjda nije ni važno”, Sullivan je promrsio. “Kamo me vodiš, uostalom?”

10

Chia

Chase se nije osjećao dužnim odgovoriti. Sklonište Reda bilo je na rubu grada, sjeveroistočno od mjesta gdje su se sad nalazili. Za nekoliko sati, nakon što ga Dante i ostali ispitaju, Ben Sullivan će spavati u suhom, toplom krevetu - bit će zatvorenik u pravom smislu te riječi, ali svejedno zaštićen iza sigurnosnih vrata ratničkoga sjedišta. Dotle će desetak mladih vampira iz Utočišta tame biti gore na površini, izloženi opasnostima ulice i jezivom učinku Sullivanove razarajuće, smrtonosne droge. Nije bilo pošteno, nimalo. Chase podigne pogled kad se svjetlo na semaforu promijenilo u zeleno, ali noga mu nije pritisnula papučicu za gas. Iza njega, netko je legao na trubu. Nije se obazirao, lupkajući prstima po upravljaču nekoliko trenutaka dok je razmišljao o Elisi i Camdenu, o svom obećanju da će dovesti dečka kući. Nije mu ostalo previše mogućnosti. A vrijeme je istjecalo, mogao je to osjetiti. Kad druga sirena zatrubi iza njega, Chase spusti nogu na papučicu i skrene lijevo. U mračnoj tišini, on usmjeri terenac prema jugu, vraćajući se natrag u grad, prema staroj industrijskoj zoni u blizini rijeke.

11

Chia

Treće POGLAVLJE

“Blagi Bože”, dahne Tess osjetivši se pomalo nelagodno kad je kleknula ispred Dantea kako bi mu pregledala ranu. Sjedio je na rubu bijele porculanske kade, odjeven samo u poderane crne vojničke hlače. Posjekotina na njegovu bedru izgledala je bolje nego kad ju je prvi put pogledala tamo u dnevnoj sobi, ali na jarkoj svjetlosti u kupaonici pogled na toliko krvi - Danteove krvi izazove joj mučninu u želucu i vrtoglavicu u glavi. Morala se pridržati za rub kade kako se ne bi zanjihala. “Oprosti. Obično nisam ovako osjetljiva. Mislim, vidim u klinici dosta gadnih ozljeda, ali...” “Ne moraš mi pomagati, Tess. Navikao sam se sam brinuti za sebe.” Sumnjičavo ga je pogledala. “Sudeći po količini krvi na tebi, rekla bih da je rana prilično duboka. Trebalo bi je zašiti. Nekako ne mislim da si to možeš sam napraviti, zar ne? I morat ćeš skinuti te hlače. Ne mogu puno učiniti sve dok ih imaš na sebi.” Kad se nije ni pomaknuo, ona se namršti. “Pa nećeš valjda samo tu sjediti i krvariti po mojim pločicama?” Pogleda prikovana za nju, on blago slegne ramenima, potom se ustane i otkopča dugme na hlačama. Kad je počeo spuštati rasporak preko svoje tetovirane kože i tamnih malja na preponama, Tessini se obrazi zarumene. Bože, nakon prošle noći, trebala je zapamtiti da on nije tip koji nosi bokserice ni obične gaćice. “Ovaj... evo ti još jedan ručnik”, rekla je povukavši jedan s rešetke kako bi se prekrio. Okrenula je glavu dok se nije razodjenuo, iako je bilo vjerojatno prekasno za stidljivost s obzirom na sve što su radili prošle noći. Sad kad je bila ponovno s njim, naročito dok je sjedio ovdje gotovo sasvim gol, činilo joj se da je kupaonica skučena poput ormara i vlažna poput saune. “Dakle, hoćeš li mi reći što ti se dogodilo?” upitala je još uvijek ga ne gledajući, zabavivši se malom kolekcijom medicinskih potrepština koje je držala u ormariću ispod umivaonika. “Što si to radio večeras da si završio na oštrici očito golemog noža?” “Uobičajeno. Moj partner i ja smo privodili dilera narkotika i naletio sam na određene prepreke. Morao sam ih ukloniti.” Ukloniti, pomislila je Tess, instinktivno shvativši pravo značenje te riječi. Položi rolu zavoja dolje na umivaonik, protrnuvši zbog Danteova hladnog priznanja. Nije joj se svidjelo ono što je čula, ali zakleo se da je dobar momak, i možda je bilo ludo, ali vjerovala mu je na riječ. “U redu”, rekla je, “daj da ti pogledam nogu.” “Kako rekoh, preživjet ću.” Čula je kako su mu hlače pale na pod mekano zastrugavši. “Mislim da nije tako loše kao što si možda pomislila.” Tess ga pogleda preko ramena, spremna ugledati jezivo otvorenu ranu. Ali bio je u pravu, zapravo nije tako loše izgledala. Ispod ruba ručnika koji mu je prekrivao prepone i gornji dio bedra, vidjela se precizna posjekotina, ali ne toliko duboka. Krvarenje se smirivalo, čak i dok ga je gledala. “Pa, to je... olakšanje”, rekla je začuđeno, ali bila je sretna što se bezrazložno brinula. Slegnula je ramenima. “Okej. Valjda je onda samo trebamo očistiti i poviti, i bit ćeš kao nov.” Okrenuvši se natrag prema umivaoniku, Tess smoči ručnik pod slavinom i istisne kapljicu antiseptika na debeli frotir. Bila je zadubljena u posao kad je čula kako se Dante ustaje i prilazi. U

12

Chia

pola koraka našao se iza njezinih leđa, skinuvši kopču što joj je držala kosu u neurednoj punđi i raspustivši joj valovitu kosu. “Tako je bolje”, rekao je nježno, polako, s nečim mračnim i senzualnim u glasu. “Tvoj prelijepi goli vrat me je samo ometao. Kako stvari stoje, jedino na što mogu misliti jest kako želim spustiti usne na tebe.” Tess zastane dah u grlu, i na trenutak nije bila sigurna treba li ostati ukipljena i nadati se da će se on jednostavno odmaknuti ili bi se trebala okrenuti i suočiti s ludošću koja bi se mogla dogoditi među njima i večeras. Okrenula se u malom prostoru između umivaonika i Danteova polunagog tijela. Ovako blizu, tetovaže na njegovim prsima bile su očaravajuće. Geometrijski simboli i vitice pretapali su se u nijansama od duboke crvene i zelene do kobaltnoplave. “Sviđaju li ti se?” promrmljao je promatrajući kako joj pogled slijedi neobične isprepletene uzorke i prelijepe boje. “Nikad nisam vidjela nešto slično. Mislim da je to predivno, Dante. Jesu li to nekakvi plemenski motivi?” On neodređeno slegne ramenima. “Više su nešto kao obiteljska tradicija. I moj je otac imao slične oznake; kao i njegov otac i svi ostali muškarci iz naše obitelji.” Ajme. Ako su muškarci iz Danteove obitelji izgledali poput njega, mora da su nemilosrdno lomili ženska srca. Prisjetivši se dokle su se spuštale tetovaže ispod ručnika na Danteovim kukovima, Tessine obraze oblije vrućina. On se jedva primjetno nasmiješi, tek blago izvivši usne. Tess sklopi oči i potrudi se smiriti disanje, zatim ga još jednom pogleda dok je podizala topli, vlažni ručnik između njih i stala lagano tapkati njegove umrljane obraze i čelo. Imao je nešto sasušene krvi i na rukama, pa ju je obrisala držeći njegov okrenuti dlan u svom. Njegovi krupni i dugački prsti obuhvatili su njezine. “Sviđa mi se kad me dodiruješ, Tess. Želim tvoje ruke na sebi još otkako sam te prvi put vidio.” Ona podigne oči i susretne se s njegovim pogledom, a misli joj preplave uspomene na prošlu noć. Uronila je u zlatnosmeđu boju njegovih očiju što su joj govorile da će se dogoditi opet - njih dvoje nagi, spojenih tijela. Postajalo joj je sve jasnije da će u njegovoj blizini uvijek biti ovako vruće i napeto. Nutrina joj se stisne na samu pomisao, bio je to čvor napete gladi koja je bujala iz samog središta njezine duše, opuštajući joj tijelo. “Daj da ti... sad pogledam nogu...” Posegnula je dolje prema mjestu gdje su se rubovi ručnika razdvajali na njegovu desnom kuku i padali niz mišićavo bedro. Posjekotina je prestala krvariti, pa ona nježno očisti to područje, previše svjesna muževne ljepote njegovih bedara, snage u njegovim čvrstim nogama, mekane, podatne kože koja je prekrivala blagu izbočinu karlične kosti. Kad je prestala, osjetila je kako mu se spolovilo napinje iza ručnika, njegovo čvrsto koplje okrznulo joj je zapešće dok je povlačila ruku. Tess teško proguta, suha grla. “Sad ću donijeti zavoje.” Spustila je ručnik u umivaonik i okrenula se kako bi uzela gazu, ali Dante joj uhvati ruku. Zadržao ju je u svom toplom stisku, prelazeći palcem preko njezine kože kao da bez riječi traži dopuštenje. Kad nije povukla ruku, nego se samo okrenula prema njemu, oči su mu blistale, a zjenice kao da su svjetlucale unutar mračnog prstena boje viskija njegovih šarenica. “Trebao bih se držati podalje od tebe”, rekao je tihim i dubokim glasom. “Trebao bih, ali ne mogu.” Obuhvatio je stražnji dio njezina vrata svojim dlanom i privukao je sebi, a onih nekoliko centimetara među njima nestadoše kad su im se tijela spojila. Tess se otme dugi uzdah kad su se njegove usne spustile na njezine u dugačkom slatkom poljupcu. Jednom joj rukom obgrli donji dio

13

Chia

leđa, klizeći prema gore ispod njezine široke majice. Dodir mu je bio vreo, prsti su ostavljali trag elektriciteta duž njezine kralježnice dok joj je milovao golu kožu. Danteov se poljubac produbio, uvlačeći joj jezik dublje u usta. Tess mu se predala, zastenjavši kad je osjetila njegovu nabreklu erekciju kako joj pritišće trbuh. Zelja provali njome, vlažna i rastaljena. Ruka mu sad nađe put do njezinih grudi, polako se pomičući pod težinom njezinih dojki, a potom gore do ukrućene bradavice. Njezina koža se naježi, natjeravši je da zadrhti od potrebe za njegovim dodirima. Dugo se potom čuo samo zvuk njihova disanja i nježnih milovanja. Kad je prekinuo poljubac, bila je zadihana i troma. Podigao ju je s poda pa posjeo na ormarić. Svukao joj je bijelu majicu i spustio je pored njih, a zatim joj je skinuo hlače ostavivši je da sjedi na ormariću samo u gaćicama. Noge su joj bile razdvojene, prostor među njima bio je ispunjen Danteovim savršenim muževnim tijelom, a frotirni ručnik koji je prekrivao njegovu izbočinu nježno joj se trljao o unutarnju stranu bedara. “Pogledaj što si mi učinila”, rekao je prelazeći rukom po njezinoj podlaktici dok joj je vodio prste ispod ručnika prema toj golemoj nabrekloj kvrgi. Tess nije mogla hiniti stidljivost kad ga je dotaknula. Pomilovala je njegovo debelo koplje i otežale vrećice pod njime, povlačeći njegovu baršunastu kožu, polako, jedva uspijevajući prstima obuhvatiti njegovu širinu. Položivši dlan na glatki glavić, ona se nagne naprijed kako bi mu poljubila napeti trbuh, uživajući u mekoći kože koja je obavijala toliku snagu. Dante zastenje dok se poigravala jezikom duž zamršenih linija njegovih tetovaža, a njegov glas vibrirao je o njezina usta. Zarobio ju je rukama, snažni su mu se mišići napinjali dok je stiskao rubove ormarića i pustio je da ga obrađuje. Kad je Tess pogledala gore prema njemu, glava mu je bila spuštena na široka prsa, a oči sklopljene, ali usplamtjele od žudnje. Nasmiješila se, a zatim nagnula kako bi nastavila prelaziti jezikom po prstenu njegova pupka, nesposobna odoljeti potrebi da gricne njegovu glatku kožu. On prosikće psovku kad ga je okrznula zubima. “O, bože - da. Jače”, zastenjao je. “Želim osjetiti tvoj ugriz, Tess.” Nije znala što ju je spopalo, ali učinila je ono što je tražio, stisnuvši zube kad je ustima usisala komadić njegova mesa. Nije mu probila kožu, ali oštar ugriz čini se da je protresao Danteovo tijelo poput struje. On snažno izbaci kukove otpustivši ručnik koji joj je već neko vrijeme ionako išao na živce. Zadrhtao je kad je prešla jezikom preko točke koju je maločas ugrizla. “Jesam li te ozlijedila?” “Ne. Nemoj stati.” Nagnuo se i spustio poljubac na njezino golo rame. Mišići su mu bili napeti, njegova erekcija postala je još veća u njezinoj ruci. “Bože, Tess. Pravo si iznenađenje. Molim te, nemoj stati.” Nije željela stati. Snažna povezanost koju je osjećala s ovim muškarcem - tako silovita potreba nije imala nikakvog smisla, ali, opet, kad je bila riječ o Danteu, bilo je mnogo toga što nije razumjela. Tek što ga je upoznala, pa ipak imala je osjećaj kao da je s njime već odavno, kao da ih je sudbina već jednom spojila prije stotinu godina i potom ih ponovno povezala. Ma što da bilo, Tess nije kanila propitkivati. Grickajući krene niz trbuh, do njegovih uskih kukova, zatim se nagne naprijed i uzme u usta glavić njegova spolovila. Duboko je usisala, pustivši da joj zubi nježno okrznu njegovo koplje dok se povlačila. On je oštro zastenjao i napeo se, čvrst poput čeličnog stupa. Osjetila je kako mu puls udara kad ga je ponovno primila u usta, osjetila je bubnjanje njegova srca kako prolazi njegovim kopljem. Mogla je osjetiti kako mu krv struji tijelom, grimizno tamna i divlja, i u jednom zapanjujućem, krajnje suludom trenutku, poželjela je doznati kakav bi okus ta krv imala na njezinu jeziku.

14

Chia

Rijeka obasjana mjesečinom bila je valovita vrpca crnila ispred zatamnjenoga suvozačkog sjedala terenca. I bilo je tiho, bez drugih automobila na praznom betonskom prostoru što je nekoć bilo parkiralište za staru tvornicu papira, napuštenu prije dvadesetak godina. Ben Sullivan je pretpostavio kako je to sasvim pristojno mjesto za umorstvo, a kamena tišina napetog naoružanog muškarca za upravljačem automobila nije mu pružala suviše razloga da se nada drukčijem ishodu. Kad se terenac zaustavio, Ben se pripremio za borbu, poželjevši da sad kod sebe ima pištolj koji je izgubio u stanu. Doduše, nije očekivao da bi imao previše izgleda s ovim tipom, čak i da je bio naoružan. Za razliku od njegova crnokosog partnera, iz čijeg se glasa i djela širila prijetnja, ovaj nije previše odavao. Bio je ledeno smiren, ali Ben je mogao osjetiti gnjev što je kiptio ispod hladnokrvnog držanja koje ga je užasavalo. “Što se događa? Zašto smo se zaustavili ovdje? Čekamo li nekoga?” Pitanja su se izlijevala iz njega, ali bio je previše napet da bi mario zvuči li poput grlice. “Tvoj je partner rekao da me odvezeš u nekakvo sklonište, zar ne?” Šutnja. “Pa, što god da to jest”, rekao je Ben pogledavajući uokolo po napuštenom parkiralištu, “rekao bih da to nije ovdje.” Dok je vozilo stajalo na mjestu, vozač duboko uzdahne i okrene prema njemu svoj hladni pogled. Njegove su svijetloplave oči imale oštrinu ubojice, bile su ispunjene jedva suspregnutim bijesom. “Ti i ja ćemo obaviti jedan privatni razgovor.” “Hoću li ga preživjeti?” Nije odgovorio, samo je zabio ruku u unutarnji džep kaputa i izvukao presavijeni list papira. Fotografija, shvatio je Ben, opazivši sjaj papira na svjetlosti kontrolne ploče. “Jesi li vidio ovog momka?” Ben letimice pogleda fotografiju na kojoj je bio pristojan mladić s razbarušenom svijetlosmeđom kosom i širokim, prijateljskim osmijehom. Na sebi je imao majicu s natpisom sveučilišta Harvard i podigao je palac gore prema fotografu, dok je drugom rukom ispružio diplomu ukrašenu sveučilišnim logotipom na kožnatoj futroli. “Onda? Je li ti poznat?” Pitanje je zvučalo poput dubokog režanja, i premda je Ben bio siguran da je već negdje vidio toga klinca, čak mu je i prodao grimiz nekoliko puta samo prošloga tjedna, nije znao kakav će ga odgovor spasiti, ili osuditi. On polako odmahne glavom, neodređeno slegnuvši ramenima. Najednom je osjetio kako se guši, lice mu je bilo uhvaćeno u bolnom stisku, toliko snažnom da je mislio kako će mu smrskati čeljust. Bože, ovaj ga je tip napao poput zmije - i brže, jer Ben nije ni vidio kako mu se ruke pomiču u tom malom prostoru između njih. “Bolje pogledaj”, zatražio je hladnokrvni tip gurnuvši mu fotografiju u lice. “O-okej”, Ben je frfljao osjetivši krv u ustima jer je zubom rasjekao unutarnju stranu obraza. “Aha, okej! Sranje!” Pritisak je popustio i on se nakašljao, trljajući svoju bolnu čeljust. “Jesi li ga vidio?” “Jesam, vidio sam ga. Zove se Cameron ili tako nekako.” “Camden”, ispravio ga je, glasa napetog i ukočenog. “Kad si ga posljednji put vidio?” Ben zatrese glavom pokušavajući se sjetiti. “Nedavno. Ovog tjedna. Družio se s nekim rejverima u onom klubu u North Endu. La Notte, mislim da je bio tamo.” “Jesi li mu prodavao drogu?” Riječi iziđu polako, potmuli zvuk kao da je bio spriječen nečim u njegovim ustima.

15

Chia

Beri ga bojažljivo pogleda. Na prigušenoj svjetlosti s kontrolne ploče, vidio je kako mu oči blistaju čudnim sjajem, kao da su mu se zjenice suzile i izdužile u središtu toga ledenog plavetnila. Hladnoća uđe u Benove kosti, a instinkt mu se izoštri. Nešto ovdje nije bilo kako valja. “Jesi li mu dao grimiz, prokleto govno?” Ben teško proguta. Kolebljivo kimne glavom. “Aha. Momak ga je možda kupio nekoliko puta od mene.” Začuje potom zlokobno režanje, ugleda bljesak oštrih bijelih zuba u mraku u djeliću sekunde prije nego što mu je glava udarila u staklo prozora. Tip se bacio na njega u eksploziji paklenoga gnjeva.

16

Chia

Četvrto POGLAVLJE

Ubijala ga je. Svaki potez Tessina jezika, svako dugo povlačenje njezinih uskih usta preko njegova nabreklog koplja - sveca mu, to neodoljivo grickanje njezinih zuba - vinulo bi Dantea u vrdoga sladostrasnog mučenja. Izvijajući se nad njom dok ga je sisala, on zgrabi rubove ormarića u snažnom stisku, lica zgrčenog, očiju stisnutih u slatkoj agoniji. Kukovi su mu se počeli pomicati naprijed, kita mu se sve snažnije zabijala dopirući joj do dna grla. Tess ga je cijelog primila unutra, a njezino nježno stenjanje vibriralo je po njegovu osjetljivom glaviću. Nije želio da ona vidi kako sad izgleda, izgubljen u požudi koju nije mogao kontrolirati. Očnjaci su mu se izdužili u ustima, bilo je ih gotovo nemoguće prikriti iza čvrsto stisnutih usana. Pod sklopljenim kapcima, oči su mu plamtjele crvenom bojom gladi i žudnje. Mogao je osjetiti i Tessinu žudnju. Slatki vonj njezina uzbuđenja prožimao je vlažni zrak među njima, puneći mu nosnice poput najmoćnijeg afrodizijaka. A taj je omamljujući miris bio prožet i jednom drugom vrstom žudnje, znatiželjom koja ga je bacala na koljena. Svaki pokušaj da mu zubima okrzne kožu postavljao je pitanje, svaki mali ugriz priznavao je glad koju vjerojatno nije razumjela, a kamoli mogla izraziti riječima. Hoće li mu razderati kožu i primiti njegovu krv u svoje tijelo? Bože, kad samo pomisli da bi mogla... Bio je zapanjen koliko je očajnički želio da zarije svoje sićušne, tupe ljudske zube u njegovo meso. Kad se odmaknula od njegova spolovila i gricnula njegov trbuh, Dante je zastenjao, a želja da je potakne da popije njegovu krv gotovo je preplavila njegov impuls da je zaštiti od krvne povezanosti nakon koje više ne bi bilo povratka. “Ne”, zarežao je grubim glasom kroz očnjake. Drhtavim rukama Dante uhvati Tessine kukove. Podigao ju je prema sebi, držeći joj stražnjicu rukama dok je trgao njezine svilene gaćice i ispunio prostor među njezinim bedrima svojim tijelom. Kita mu je blistala od vlažnosti njezinih usta i njegove želje koja samo što nije prešla točku bola. Nije mogao biti nježan; silovito je prodro u nju. Tess je brzo dahtala uz njegovo uho izvijajući kralježnicu u njegovim rukama. Nokte je zabila u njegova ramena dok joj je prodirao između nogu, žestokim ritmom. Orgazam je ključao u korijenu njegova koplja. Nabijao ju je snažno, osjećajući kako njezin vrhunac navire dok ga je stiskala svojim procjepom poput tople, vlažne šake. “O, Bože... Dante.” Raspala se u času grčeći se oko njega u sladostrasnim trzajima. Dante je svršio nakon nje, orgazam mu se podizao spolovilom pa provalio iz njega u divljoj bujici vreline. Val za valom, razdirao ga je iznutra dok ju je nabijao kao da nikad ne želi prestati. Dante otvori oči i tijelo mu se protrese od snage vlastita oslobođenja. U zrcalu nad umivaonikom uhvati bljesak svoga zvjerskog odraza - pravu sliku onoga tko je, zapravo, bio. Zjenice su mu bile baklje crnila u središtu blistavog jantara, jagodične kosti ukočene, životinjske. Očnjaci su mu bili do kraja izduženi, dugački bijeli šiljci bljeskali su svakim zadihanim dahom koji je udisao u pluća.

17

Chia

“Ovo je bilo... nevjerojatno”, promrsila je Tess uhvativši se rukama ispod njegovih ramena kako bi se privila bliže uz njega. Ljubila mu je vlažnu kožu, usnama klizeći niz ključnu kost pa prema udubini u dnu vrata. Dante ju je držao uz sebe tijela još uvijek uglavljenog među njezinim nogama. čekao je, nepomičan, da se onaj gladni dio njega smiri. Krajičkom oka ponovno je pogledao svoj odraz u zrcalu, znajući da će proći još nekoliko minuta prije nego se njegov preobražaj povuče, a on bude mogao pogledati u Tess a da je pritom ne prestravi. Nije želio da ona strahuje od njega. Bože, kad bi ga samo sad vidjela - kad bi samo znala što joj je učinio one prve noći kad ju je vidio, kad mu je ponudila pomoć, a on joj se odužio tako što joj je zario zube u vrat - zamrzila bi ga. I s punim pravom. Dio njega želio je da je posjedne i kaže joj sve o sebi. Da joj sve otvoreno prizna. Da počnu ispočetka, ako je to moguće. Aha, mogao je zamisliti kako bi tekao taj razgovor. Uostalom, to zasigurno nije razgovor koji je želio zapodjenuti dok je još uvijek bila nataknuta na njegovo koplje. Dok je tako mozgao o daljnjim komplikacijama u odnosu s Tess, na vratima se začuje bijesno režanje. Bio je to tih zvuk, ali nepogrešivo neprijateljski. Tess se pomakne okrenuvši glavu. “Harvarde! Što ti je?” Kratko se nasmijala, stidljivo, sad kad je napetost trenutka popustila. “Ovaj, mislim da smo upravo traumatizirali tvoga psa.” Izvuče se iz Danteova zagrljaja i dograbi frotirni ogrtač s vješalice pokraj vrata. Uvuče se u njega pa klekne kako bi uzela terijera. Bila je nagrađena trenutačnim i živahnim lizanjem po bradi. Dante ih je promatrao kroz busen svoje crne kose, s olakšanjem shvativši da mu se izgled vraća u normalno stanje. “Taj se pas definitivno brzo oporavio pod tvojom skrbi.” Doživio je dramatični preokret, štoviše, pomislio je Dante, i to takav da se činio prebrzim u okvirima normalne medicine. “On je borac”, rekla je Tess. “Mislim da će biti u redu.” Iako je Dante strahovao da će ona opaziti njegov zvjerski izgled, shvatio je da nema mjesta za brigu. Činilo se kao da ona namjerno i uporno izbjegava pogledati u njega, kao da i sama nešto skriva. “Da, nevjerojatno je kako se ta životinja oporavila. Rekao bih da je to čudo kad bih vjerovao u takve stvari.” Dante ju se sad pažljivo promatrao, znatiželjan, ako ne i pomalo sumnjičav. “Što si mu točno učinila, Tess?” Bilo je to jednostavno pitanje, ono na koje bi vjerojatno mogla odgovoriti s čitavim nizom logičnih objašnjenja, pa ipak samo se ukočila na pragu kupaonice. Dante je osjetio iznenadnu paniku koja se počela nadimati u njoj. “Tess”, rekao je, “zar je na to tako teško odgovoriti?” “Nije”, odvratila je žurno, ali riječ kao da joj je zapela u grlu. Prostrijelila ga je kratkim, preplašenim pogledom. “Moram... trebala bih, ovaj...” Sa psom u jednoj ruci, Tess drugom prekrije usta, okrene se i bez riječi žurno iziđe iz kupaonice. Kad je dospjela do dnevne sobe i spustila psa na kauč, Tess stane nemirno koračati osjećajući kako joj ponestaje daha, kao da je uhvaćena u zamku. Bog neka joj pomogne, ali zapravo mu je željela reći što je učinila kako bi spasila život tom psiću. Željela mu se povjeriti o svojoj jedinstvenoj, prokletoj sposobnosti. O svemu - i to ju je prestravilo. “Tess?” Dante je došao odmah za njom, s ručnikom privezanim oko kukova. “Što nije u redu?” “Ništa.” Ona zatrese glavom jedva se prisilivši na osmijeh. “Sve je u redu, zbilja. Želiš li nešto? Ako si gladan, pripremila sam piletinu za večeru. Mogla bih...”

18

Chia

“Želim da razgovaraš sa mnom.” Uhvatio ju je za ramena i zadržao. “Reci mi što se događa. Reci mi o čemu je riječ.” “Ne.” Odmahnula je glavom, pomislivši koliko je očajnički čuvala svoju sramotnu tajnu. “Samo... Ne bi me razumio, dobro? Ne očekujem da me razumiješ.” “Iskušaj me.” Tess je željela pobjeći od njegova prodornog pogleda, ali je shvatila da ne može. Prodirao je u nju, i dio nje očajnički se želio uhvatiti za nešto čvrsto i snažno. Nešto što je neće iznevjeriti. “Prisegnula sam da to više nikad neću učiniti, ali ja...” O, Bože. Neće mu valjda otvoriti to odvratno poglavlje svog života? Toliko je dugo to bila samo njezina tajna. Bjesomučno ju je čuvala, plašila je se. Jedinih dvoje ljudi koji su znali za njezinu sposobnost - njezin očuh i njezina majka - bili su mrtvi. Bio je to dio njezine prošlosti, a ta je prošlost sad bila miljama iza nje. Sahranjena tamo kamo je pripadala. “Tess.” Dante je spusti na kauč pokraj Harvarda, koji joj se popeo u krilo veselo mašući repom. Dante sjedne pored nje rukom joj milujući obraz. Dodir mu je bio tako nježan, tako topao. Opustila se, nesposobna se oduprijeti. “Možeš mi reći bilo što. Sa mnom si sigurna, Tess. Obećavam ti...” Očajnički mu je željela vjerovati, vruće suze navirale su joj u oči. “Dante, ja...” Tišina se protegne nekoliko dugih trenutaka. Kad su je riječi iznevjerile, Tess pruži ruku prema mjestu gdje se ručnik razdvajao nad Danteovim desnim bedrom, razotkrivši posjekotinu na njegovoj nozi. Podigne pogled prema njemu, a zatim položi dlan na ranu. Usredotočila je misli i svu svoju energiju, sve dok nije osjetila kako je rana počela zarastati. Danteova se ozlijeđena koža počela spajati, zacijelivši kao da rana nikad nije ni postojala. Nakon nekoliko minuta, povukla je ruku i privukla dlan svome tijelu. “Moj Bože”, rekao je Dante dubokim glasom, crnih obrva nabranih u dubokome mrštenju. Tess je zurila u njega ne znajući što bi rekla ni kako objasnila ono što je upravo učinila. Čekala je u prestravljenoj tišini njegovu reakciju, nesigurna kako protumačiti njegovo smireno prihvaćanje onoga što je maločas doživio. Prešao je prstima preko glatke, zdrave kože i ponovno je pogledao. “Zar tako odrađuješ posao u klinici, Tess?” “Ne.” Žurno je zanijekala odmahnuvši glavom. Nesigurnost koju je maločas osjećala počela se pretvarati u strah od onoga što bi Dante mogao sad misliti o njoj. “Ne, nikad. Odnosno... napravila sam iznimku kad sam izliječila Harvarda, ali to je bio jedini put.” “Što je s ljudima?” “Ne”, rekla je. “Ne, ne činim to...” “Nikad nisi upotrijebila moć dodira na drugoj osobi?” Tess skoči na noge, preplavi je hladna panika prisjetivši se onog posljednjeg puta - konačnog, prokletog trenutka - kad je stavila svoje ruke na drugo ljudsko biće prije ove brzoplete demonstracije na Danteu. “Moj je dodir prokletstvo. Voljela bih kad ne bih imala tu sposobnost.” “To nije prokletstvo, Tess. To je dar. Izniman dar. Isuse, kad samo pomislim što bi sve mogla učiniti...” “Ne!” vrisnula je prije nego se mogla suzdržati, a noge je odnesu nekoliko metara od Dantea. Pogleda je smeteno i zabrinuto. “Nisam smjela ovo učiniti. Nisam ti smjela pokazati.” “Ali jesi, i sad mi moraš vjerovati da te razumijem. Zašto se toliko bojiš, Tess? Bojiš li se mene ili svojega dara?”

19

Chia

“Prestani to tako zvati!” obgrlila se rukama, a uspomene je preplave poput crne plime. “Ne bi to nazvao darom da znaš u što me je pretvorilo - što sam učinila.” “Reci mi.” Dante joj priđe krećući se polako, a njegovo krupno tijelo ispuni joj vidokrug i nadvije se nad njom u malenoj dnevnoj sobi. Pomisli kako bi trebala pobjeći - skriti se, kao što je to činila posljednjih devet godina - ali snažniji impuls natjera je da poželi poletjeti u njegovo naručje i sve izbaciti iz sebe u ružnoj, ali katarzičnoj bujici. Uvuče dah i posrami se kad začuje jecaj što joj se oteo iz grla. “U redu je”, rekao je Dante i ona se gotovo slomi zbog njegova nježnoga glasa i načina kojim ju je primio u naručje. “Dođi k meni. U redu je.” Tess se objesi o njega, balansirajući na rubu emocionalnog ponora koji je mogla osjetiti, ali se nije usudila spustiti pogled. Znala je da će pad biti strm i bolan, toliko je oštrih stijena čekalo da se razbije o njih, samo kad bi se pustila. Dante je nije gurao. Samo ju je držao u toplom obruču svojih ruku, puštajući je da se krijepi njegovom mirnom, čvrstom snagom. Najzad, riječi pronađu svoj put. Njihova je težina bila prevelika, okus odvratan, pa se prisilila ispustiti ih. “Kad sam imala četrnaest godina, moj je otac poginuo u prometnoj nesreći u Chicagu. Moja se majka preudala već sljedeće godine, za muškarca kojeg je upoznala u našoj crkvi. Imao je uspješan posao u gradu i veliku kuću na jezeru. Bio je velikodušan i ljubazan - svi su ga voljeli, čak i ja, unatoč tome što mi je otac silno nedostajao. Moja je majka pila, prekomjerno, otkako znam za sebe. Mislila sam da joj se stanje poboljšalo kad smo se preselile u očuhovu kuću, ali nije prošlo dugo prije nego što je ponovno pokleknula. Očuh nije mario što je ona alkoholičarka. Uvijek je držao bar punim, čak i nakon njezinih najgorih pijanstava. Počela sam shvaćati da je on zapravo i želio da bude pijana, utoliko bolje ako bi čitave večeri provodila onesviještena na kauču i da ne shvaća što je on činio.” Tess osjeti kako se Danteovo tijelo ukočilo uz njezino. Iako su mu mišići vibrirali od napetosti, njoj su se doimali kao kakav štit snage, kao utočište. “Je li te... dirao, Tess?” Ona teško proguta i kimne u toplinu njegovih golih prsa. “Ispočetka, gotovo čitavu godinu, bio je oprezan. Znao bi me držati u prečvrstom i predugom zagrljaju, i gledao me je na način koji mi je izazivao nelagodu. Pokušao me je pridobiti darovima i zabavama za moje prijatelje u kući na jezeru, ali nisam voljela biti u kući, tako da sam, kad sam navršila šesnaestu, dosta vremena provodila vani. Ostajala bih prespavati kod prijateljica, provodila sam ljeta u kampovima, bilo što samo da nisam kod kuće. Ali na koncu bih ipak morala doći kući. Stvari su eskalirale u mjesecima prije mojeg sedamnaestog rođendana. Postao je nasilan i prema meni i prema mojoj majci, udarajući nas, govoreći nam užasne riječi. A onda, jedne noći...” Tess se pokoleba, a u glavi joj se zavrti od uspomena na dernjavu, kletve i histerično urlikanje, nespretni zveket pijanog posrtanja, rasipanje polomljenog stakla. I još uvijek je mogla čuti kako su se vrata njezine sobe lagano odškrinula one noći kad ju je očuh probudio iz dubokog sna, daha smrdljivog od alkohola i cigareta. Njegove mesnate ruke bile su slane od znoja kad joj je poklopio usta kako bi je spriječio da vrisne. “Bio mi je rođendan”, prošaptala je tupo. “Došao je u moju sobu oko ponoći rekavši da mi želi dati poljubac za rođendan.” “Taj odvratni kujin sin.” Danteov je glas bio opako režanje, ali prsti su mu bili nježni dok joj je milovao kosu. “Tess... Kriste. One noći pored rijeke, kad sam pokušao učiniti to isto...” “Ne. Nije to bilo isto. Podsjetilo me je, istina, ali nije uopće bilo isto.” “Tako mi je žao. Zbog svega. Naročito zbog onoga što si pretrpjela.”

20

Chia

“Nemoj”, rekla je ne želeći prihvatiti njegovo suosjećanje kad još nije ispričala ono najgore. “Nakon što je očuh došao u moju sobu, legao je u moj krevet. Borila sam se, udarala ga, pljuskala, ali bio je puno snažniji od mene i svojom me je težinom prikovao za krevet. U jednom sam trenutku čula kako oštro uvlači dah. Kao da se gušio, kao daje trpio bol. Prestao me je pritiskati i napokon sam ga uspjela zbaciti sa sebe. Pustio me je jer mu je srce otkazalo. Najprije je postao crven, pa plav umirao je na podu moje sobe.” Dante nije rekao ništa u dugoj tišini koja je uslijedila. Možda je znao što će mu priznati. Sad se nije mogla zaustaviti. Tess ispusti dah, prilazeći točki bez povratka. “Otprilike u isto vrijeme, došla je i moja majka. Pijana kao i obično. Ugledala ga je i postala histerična. Bila je bijesna - na mene, mislim. Počela je vrištati da mu pomognem, da ne dopustim da umre.” “Znala je što možeš učiniti svojim dodirom?” upitao je nježno Dante olakšavši joj priznaje. “Znala je. Svjedočila je tome iz prve ruke jer sam joj više puta zacijelila masnice i polomljene kosti. Bila je silno bijesna na mene - mene je krivila za očuhov srčani udar. Mislim da je mene krivila zbog svega.” “Tess”, promrmljao je Dante. “Nije te imala pravo kriviti. Svjesna si toga, zar ne?” “Sada jesam. Svjesna sam. Ali u tom trenutku, tako sam se strašno bojala. Nisam željela da bude nesretna. Pa sam mu pomogla, baš kao što mi je i zapovjedila. Pokrenula sam mu srce i očistila blokadu u njegovoj arteriji. Nije znao što mu se dogodilo, a mi mu nismo ništa rekle. No, nakon samo tri dana, otkrila sam koliko sam gadno pogriješila.” Tess sklopi oči i vrati se u prošlost. Odlazila je u očuhovu alatnicu kako bi potražila špatulu za svoje skulpture. Izvukla je ljestve i popela se ne bi li pretražila gornje police u staroj garaži. Nije vidjela malu drvenu kutiju sve dok je laktom nije srušila na pod. Iz nje je ispalo desetak fotografija. Polaroidne snimke djece različite dobi, u raznim stanjima razodjevenosti, a na nekima se vidjelo kako ih fotograf dodiruje. Prepoznala bi te užasne ruke bilo gdje. Tess zadrhti u Danteovu naručju, hladnoća je strese do kosti. “Nisam bila jedina žrtva mojeg očuha. Otkrila sam da je zlostavljao djecu na najgore moguće načine, i to godinama, možda čak i desetljećima. Bio je čudovište, a ja sam mu pružila drugu priliku da još nekoga povrijedi.” “Isuse”, Dante prosikće odmaknuvši je od sebe, ali je i dalje nježno držeći dok ju je gledao smućenim, bijesnim pogledom. “Nije bila tvoja krivnja. Nisi to mogla znati, Tess.” “Ali jednom kad sam doznala”, rekla je, “morala sam to ispraviti.” Kad se Dante namrštio, ona se gorko nasmiješi. “Morala sam mu oduzeti ono što sam mu dala.” “Oduzeti?” Ona kimne. “Te iste noći, ostavila sam vrata sobe otvorenima i čekala sam ga. Znala sam da će doći jer sam ga pozvala. Kad se ušuljao nakon što je majka zaspala, pozvala sam ga u krevet - Bože, to je bio najteži dio, pretvarati se da mi se ne povraća na sam pogled na njega. Ispružio se pored mene i rekla sam mu da sklopi oči, da mu se želim odužiti za rođendanski poljubac koji mi je dao prije neku večer. Rekla sam mu da ne viri, i poslušao me je, bio je tako prokleto gorljiv. Opkoračila sam ga i stavila mu ruke na prsa. U sekundi je sav moj gnjev iscurio kroz moje prste, poput električne struje koja je projurila kroz mene izravno u njega. Oči su mu se otvorile i znao je pogled ispunjen užasom i zbunjenošću rekao mi je daje točno znao što kanim učiniti s njim. No, bilo je prekasno da može reagirati. Tijelo mu se silovito grčilo i srce mu je odmah stalo. Ostala sam ustrajna u svojoj odluci do posljednjeg trenutka, osjećajući kako život istječe iz njega. Nisam ga pustila dvadeset minuta, još dugo nakon što je preminuo. Željela sam biti sigurna.”

21

Chia

Tess nije shvatila da plače sve dok Dante nije ispružio ruku i obrisao joj suze. Odmahivala je glavom, glas joj se gušio u grlu. “Otišla sam od kuće te iste noći. Došla sam ovamo u Novu Englesku i ostala s prijateljima sve dok nisam završila školu i počela ispočetka.” “A što je bilo s tvojom majkom?” Tess slegne ramenima. “Nikad više nisam s njom progovorila, i nije da je ona za to marila. Nikad me nije pokušala pronaći i, iskreno govoreći, meni je bilo drago zbog toga. Kako bilo, umrla je prije nekoliko godina zbog bolesti jetre, kako sam čula. Nakon te noći - nakon onoga što sam učinila - samo želim sve zaboraviti.” Dante je ponovno privuče bliže i ona se nije opirala. Uronila je u njegovu toplinu, crpeći snagu nakon ponovnog proživljavanja noćne more iz prošlosti. Bilo je teško izgovoriti sve te riječi, ali sad kad su izišle iz nje, preplavio ju je osjećaj olakšanja. Bože, kako je samo bila iscrpljena. Činilo joj se kao da su se sve ove godine bježanja i skrivanja uhvatile u njoj odjednom, povlačeći je u duboki umor. “Prisegnula sam sebi da više nikad neću upotrijebiti svoju sposobnost ni na jednom živom biću. To je prokletstvo, kao što sam ti rekla. Možda sad razumiješ.” Suze su joj pekle oči i ona ih pusti da klize, vjerujući da je u sigurnoj luci, barem zasad. Danteove snažne ruke zaštitnički su je zagrlile. Njegovo nježno mrmljanje bile su riječi utjehe koju je trebala više nego što je mogla zamisliti. “Nisi ni u čemu pogriješila, Tess. Taj ljudski ološ nije imao pravo na život. Provela si pravdu po svojim uvjetima, ali ipak je to bila pravda. Nikad nemoj posumnjati u to.” “Ne misliš da sam... nekakvo čudovište? Da nisam puno bolja od njega jer sam ga tako hladnokrvno ubila?” “Nikad.” Dante joj podigne bradu rubom dlana. “Mislim da si hrabra, Tess. Anđeo osvetnik, to je ono što mislim.” “Ja sam nakaza.” “Ne, Tess, nemoj.” Nježno ju je poljubio. “Ti si čudesna.” “Ja sam kukavica. Baš kao što si i rekao, uvijek bježim. To je istina. Plašila sam se i bježala toliko dugo da nisam više sigurna mogu li se zaustaviti.” “Onda bježi prema meni.” Danteove su oči blistale dok ju je gledao. “Znam sve o strahu, Tess. On živi i u meni. Onaj napadaj koji sam imao u klinici? Nije riječ o bolesti, nije ni blizu tome.” “Što je to bilo?” “Smrt”, rekao je drvenim glasom. “Otkad pamtim za sebe, imam te napadaje, te vizije mojih posljednjih trenutaka. Paklene su toliko da to ne možeš ni zamisliti, ali vidim ih sasvim jasno. Osjećam ih, Tess. To je moj usud.” “Ne razumijem. Kako možeš biti siguran?” On se kiselo nasmiješi. “Siguran sam. Moja majka imala je slične vizije vlastite smrti, kao i smrti mojeg oca. Dogodile su se točno onako kako ih je predvidjela. Nije mogla promijeniti ono što se imalo dogoditi, niti to spriječiti. I zato pokušavam nadmudriti svoj vlastiti kraj. Vječno bježim od njega. Izbjegavam sve što bi me moglo nagnati da usporim i živim. Nikad nisam sebi dopustio da istinski osjećam.” “Osjećaji su opasni”, promrmljala je Tess. Iako nije mogla ni zamisliti kakvu je bol Dante nosio u sebi, osjetila je kako među njima raste bliskost. Oboje osamljenici, oboje nošeni strujama svojih života. “Ja ne želim ništa osjećati za tebe, Dante.” “Bože, Tess. Ni ja ne želim ništa osjećati za tebe.” Netremice je gledao u njezine oči dok su mu se usne polako spuštale na njezine. Poljubac mu je bio sladak i nježan, nekako prožet poštovanjem. Srušio je sve njezine zidove, cigle njezine prošlosti i

22

Chia

boli rasule su se na sve strane, ogolivši je pred njime. Tess mu uzvrati poljubac, želeći još. Hladnoća joj je dopirala do kosti i trebala je toplinu koju joj je mogao dati. “Odvedi me u krevet”, prošaptala je u njegove usne. “Molim te, Dante...”

23

Chia

Peto POGLAVLJE

Chase je ušao u svoje odaje u Utočištu tame kroz stražnji ulaz. Mislio je kako je pametnije da ne uznemirava cijelu kuću ulazeći na onaj glavni, bjesneći poput podivljale zvijeri prekrivene krvlju. Elise je bila budna; mogao je čuti njezin blagi glas u dnevnoj sobi na prvom katu, gdje su se okupile neke od ostalih Prasestara iz njihove zajednice. I mogao ju je nanjušiti. Čula su mu bila izoštrena od gnjeva koji je još kolao njime i ženstveni miris one koju je želio više od bilo čega drugog bio je poput droge ubrizgane u žilu. Uz divlje režanje, Chase krene u suprotnom smjeru od svoje snahe uputivši se u svoje privatne odaje. Zalupi vratima kad je ušao, bijesno petljajući po patentnom zatvaraču jakne koja je bila uništena ljudskom krvlju. Strgne jaknu i majicu sa sebe i baci ih na pod. Izgledao je strašno, počevši od krvavih ogrebotina i podljeva na rukama nakon što je umalo napravio kašu od lica Bena Sullivana, pa ¢яσωαяєz do bjesomučne, divlje žeđi zbog koje je želio nešto uništiti, čak i sad, nedugo nakon što je napustio poprište eksplozije svoga nekontroliranog bijesa. Bilo je glupo napasti dilera grimiza, ali morao je uzeti pravdu u svoje ruke. Prepustio se zvjerskom nagonu, što mu se rijetko događalo. Dovraga, nikad takvo što nije učinio. Uvijek se ponosio svojim nepokolebljivim, pravednim idealima, svojom sposobnošću da ne dopusti emocijama da nadvladaju razum. A sad, u samo jednom nepromišljenom trenutku, sve je sjebao. Iako nije ubio dilera grimiza, bacio se na njega s tom namjerom. Iskesio je očnjake i zario ih u njegov vrat ne mareći što se pritom razotkrio kao vampir. Divljački ga je napao, ali je na koncu ipak donekle uspio svladati svoj bijes i pustio je čovjeka. Možda mu je trebao obrisati sjećanje kako bi spriječio razotkrivanje Vrste, ali Chase je želio da se Ben Sullivan sjeti što ga očekuje ako prekrši njihov dogovor. Izdao je povjerenje koje su mu ukazali Dante i ostali ratnici, ali Chase nije imao previše izbora. Trebao je Bena Sullivana na ulicama, a ne skrivenog pod zaštitom Reda. Koliko god ideja bila odbojna, trebao je njegovu suradnju da mu pomogne pronaći Camdena. S tim je ološem sklopio pogodbu i ovaj mu je prisegnuo nad vlastitom prolivenom krvlju. Sullivan nije bio budala, i nakon što je na svojoj koži osjetio vampirov bijes, prisegnuo je kako će mu pomoći na sve moguće načine. Chaseu je bilo jasno da je sad sam u svom zadatku. Nagrabusit će s Danteom i ostalima, ali što je, tu je. Bio je previše osobno upleten u ovo da bi se brinuo za posljedice. Već je ionako izgubio položaj u Agenciji, upropastivši karijeru za koju se tako silno trudio. Večeras je dijelom odustao i od vlastite časti. Odustao bi od bilo čega samo da uspije u svom naumu. Upalivši svjetlo u kupaonici, Chase ugleda vlastiti ukočeni odraz u zrcalu. Bio je poprskan krvlju i znojan, oči su mu sjajile poput jantarnih žeravica, zjenice su mu bile sužene do proreza zbog preostalog bijesa i tjelesne žeđi koju je valjalo utažiti. Dermaglifovi na njegovim golim prsima i ramenima pulsirali su u nijansama blijedoga grimiza i zlata, što je upozoravalo na golemu potrebu za krvlju. Ono malo što je okusio kad je zagrizao Sullivanov vrat, nije pomoglo. Gorki bakreni okus što mu je ostao u ustima samo je pojačao žudnju da ga ukloni nečim slađim. Nečim slasnim, poput vrijesa i ruža - mirisa krvi koji je mogao osjetiti kako se približava njegovim odajama čak i dok je stajao ovdje, zureći u toga divljeg stvora koji ga je gledao iz zrcala. Neodlučno kucanje na vratima protreslo mu je tijelo poput topovske paljbe.

24

Chia

“Sterling? Jesi li se vratio?” Nije odgovorio. Nije bio u stanju, zapravo. Jezik mu je bio zalijepljen za nepce, a čeljust snažno stisnuta iza bolno iskešenih blijedih usana. Morao se svim silama uprijeti ne bi li potisnuo nagon da snagom volje otvori vrata. Ako je sad pusti unutra, ovako rastrojen kakav je trenutačno bio, ništa ga ne bi spriječilo da je povuče u zagrljaj i utaži dvostruku glad koja je bjesnila u njemu. Našao bi se nad njezinom žilom u času; već bi idućeg trena ušao u nju, proklevši se do kraja. Dokazao bi sebi koliko se nisko može spustiti u jednoj noći. Umjesto toga, on usmjeri svoju mentalnu snagu i upotrijebi je kako bi ugasio svjetla u kupaonici, utonuvši u ugodnu tamu dok je čekao, činilo mu se čitavu vječnost, da prođu ti trenuci neizvjesne tišine. Oči su mu svijetlile poput žeravica. Očnjaci su se još više izdužili iz desni, pulsirajući u bolnom ritmu njegova uzbuđenja. “Sterling... jesi li kod kuće?” zazvala je ponovno, a uši su mu bile toliko osjetljive na njezinu prisutnost da je mogao oćutjeti jedva čujni uzdah iza čvrstih vrata. Poznavao ju je dovoljno dobro da je mogao zamisliti blago mrštenje koje je zasigurno nabralo njezino čelo dok je osluškivala, a zatim napokon zaključila da očito nije u odajama. Stajao je ukipljen, šutke, čekajući da čuje zvuk njezinih koraka kako se mekano povlače niz hodnik. Tek kad je otišla, miris joj izblijedi, i on ispusti suspregnuti dah. Iscurio je iz njegovih pluća u dubokom, otužnom jauku, vibrirajući o zatamnjeno zrcalo ispred njega. Chase ga otpusti, usmjeravajući svoju frustraciju - svoju prokletu muku - na tu drhtavu plohu uglačanog stakla sve dok se nije rasulo sa zida u tisućama oštrih krhotina.

*** Dante pomiluje prstima Tessino golo rame dok je spavala. Ležao je na krevetu pored nje, priljubljen uz njezino golo tijelo, samo je slušajući kako diše. Soba je bila mirna i mračna, kao utiha poslije oluje. Taj nepomućeni mir bio je čudan, osjećaj utjehe i zadovoljstva bilo mu je nešto sasvim nepoznato. Nepoznato, ali... lijepo. Promeškoljio se dok je držao Tess u rukama, ali nije imao namjeru remetiti joj san. Vodili su ljubav nježno nakon što ju je odveo do kreveta, pustivši je da ona odredi ritam, dopustivši joj da uzme od njega što god joj je potrebno. Ali sad, iako mu je tijelo bilo budno od uzbuđenja, želio ju je samo utješiti. Samo biti s njom dokle traje noć. Bilo je to šokantno otkriće mužjaku nenaviklom da uskraćuje sebi bilo kakvu želju ili užitak. No opet, kad je riječ o ovoj noći, šokantna otkrića bila su praktički predodređena. Nije bilo neobično da Prasestra ima barem jednu izvanrednu ili nadčulnu sposobnost - dar koji se obično prenosio na njezine potomke unutar Vrste. Koja god genetska anomalija bila u pitanju, a zbog koje su tek rijetke žene bile sposobne prihvatiti vampirsko sjeme i zaustaviti proces svog starenja redovitim uzimanjem krvi, to je ono što ju je izdvajalo od njezinih ljudskih sestara. Danteova je majka imala sposobnost jezivih predviđanja. Kod Gideonove družice, Savannah, to je bila psihometrija, dar da iščitava prošlost iz objekata - štoviše, mogla je čitati prošlost vlasnika tog objekta. Gabrielle, Prasestra koja je tek nedavno došla pod okrilje Reda kao Lucanova družica, imala je intuitivni vid koji ju je vodio do vampirskih jazbina i izvanredno snažan um zbog kojeg nije bila podložna kontroli uma, čak ni od najmoćnijih od Danteove vrste. Tess je, pak, imala tu nevjerojatnu sposobnost da liječi živa bića svojim dodirom. I činjenica da je uspjela iscijeliti ranu na Danteovoj nozi značila je da se njezin dar iscjeljivanja proteže i na one od

25

Chia

Vrste, što bi bila iznimna prednost za njihovu rasu. Bože, kad samo pomisli koliko bi im dobra mogla pružiti... Dante odbaci ideju prije nego se mogla do kraja oblikovati u njegovoj glavi. Ono što se ovdje dogodilo nije mijenjalo činjenicu da živi od danas do sutra i da je njegova prava i najvažnija dužnost ona prema Vrsti. Želio je zaštititi Tess od bolne prošlosti, ali nije mu se činilo poštenim da je zamoli da napusti život koji je izgradila za sebe. Još je manje bilo pošteno ono što je učinio kad joj je uzeo krv one prve noći, kad ih je povezao neraskidivom vezom. Pa ipak, dok je ležao ovako uz nju, milujući joj kožu i udišući njezin miris s primjesom cimeta, Dante ju je samo želio uzeti i odvesti sa sobom, tamo u sklonište, gdje je znao da će biti sigurna od svakog zla koje bi joj moglo prijetiti gore na površini. Zla poput njezina očuha koji joj je nanio toliko boli. Tess je mislila da je ubivši gada postala loša kao što je bio on, ali Dante ju je zbog toga samo još više poštovao. Dokrajčila je čudovište, poštedjevši tako sebe i tko zna koliko još djece od njegova zlostavljanja. Danteu se Tess time dokazala kao prava ratnica još u toj osjetljivoj dobi, i onaj drevni dio njega, koji je još uvijek cijenio stvari poput časti i pravde, želio je povikati cijelom gradu da je ovo njegova žena. Moja, pomislio je strastveno, sebično. Kad se nagnuo i utisnuo poljubac u njezino rame, zazvoni telefon u kuhinji. Zaustavi uređaj oštrom mentalnom zapovijedi, utišavši ga prije nego što je zvonjava razbudi. Ona se promeškolji, tiho zaječavši dok je mrmljala njegovo ime. “Ovdje sam”, rekao je tiho. “Spavaj, anđele. Još sam tu.” Kad je ponovno utonula u san ugnijezdivši se u njegovu naručju, Dante se upitao koliko još ima vremena prije nego ga zora odvede od nje. Kad je shvatio da je to uskoro, bio je zapanjen vlastitim osjećajima. Znao je da to nije samo krvna povezanost koja ih je slučajno spojila. Ne, ono što je počeo osjećati prema Tess bilo je puno dublje od toga. Prodiralo mu je do srca. “Prokletstvo, Tess! Javi se!” Glas Bena Sullivana bio je piskutav, drhtav, čitavo mu se tijelo nekontrolirano treslo zbog traume i straha, i to toliko žestoko da je pomislio kako bi se mogao onesvijestiti. “Majku mu! Daj -javi se!” Stajao je u prljavoj telefonskoj govornici u jednom od najgorih dijelova grada, sa slomljenom telefonskom slušalicom, skorenom od prljavštine, stisnutom među njegovim krvavim prstima. Drugom se rukom držao za vrat, ljepljiv od jezive ugrizne rane. Lice mu je bilo natečeno od divljačkih udaraca koje je primio, a u glavi mu je urlalo od bola zbog kvrge veličine guščjeg jajeta koju je zadobio udarivši u prozor terenca. Nije mogao povjerovati da je živ. Bio je siguran da će ga ubiti, sudeći prema bijesu kojim je bio napadnut. Bio je zapanjen kad mu je taj tip - Isuse, je li on uopće bio ljudsko biće? - naredio da iziđe iz vozila. Ugurao je fotografiju toga mulca kojeg je tražio u Benovu ruku i dao mu do znanja da će, pojavi li se mrtav taj Cameron, Camden, ili kako li se već zove, smatrati jedino Bena odgovornim. Sad je Ben bio zadužen da mu ga pomogne pronaći i da se pobrine da klinac dođe kući u jednom komadu. Benov je život ovisio o tome, i koliko god želio pobjeći iz grada i zaboraviti da je ikad čuo riječ grimiz, znao je da će ga luđak koji ga je večeras napao već nekako pronaći. Tip mu je to obećao, i Ben nije kanio drugi put stavljati na kušnju njegov bijes. “Dovraga”, progunđao je kad se u Tessinu stanu javila telefonska sekretarica. Koliko god bio u gadnom stanju - i koliko god se duboko večeras uvalio u govna - imao je moralnu obavezu upozoriti Tess o tipu s kojim je petljala u posljednje vrijeme. Ako je njegov druškan bio psihotični luđak, Ben se mogao okladiti da je i onaj drugi podjednako opasan. Bože, Tess.

26

Chia

Kad je poruka na telefonskoj sekretarici ustupila mjesto zvučnom signalu, iz Bena provali bujica riječi o noćašnjim događajima, počevši od iznenadne zasjede u njegovu stanu koju su mu priredila dvojica nasilnika pa do nedavnog napada na njega. Izvalio je kako ju je vidio s jednim od tih tipova prije neku večer i da se brine kako će joj život biti u opasnosti ako se nastavi viđati s njime. Mogao je čuti kako iz njega provaljuje bujica riječi, glasa višeg nego stoje bilo uobičajeno, na rubu histerije. Kad je sve izbacio iz sebe i treskom spustio slušalicu, jedva daje uspijevao doći do daha. Naslonio se na plohu govornice išaranu grafitima i povio se naprijed, sklopivši oči dok se pokušavao smiriti. Čitava sila osjećaja preplavi ga u golemom valu: panika, grizodušje, bespomoćnost, užas koji mu je prodirao do kostiju. Poželio je da sve može povući - ovih proteklih nekoliko mjeseci, sve što se dogodilo, sve što je učinio. Kad bi samo mogao sve to izbrisati, nekako ispraviti stvari. Bi li onda Tess bila s njim? Nije znao. I nije prokleto bilo ni važno, jer ionako ništa ne može povući. Sad se mogao samo nadati da će iz svega izvući živu glavu. Ben duboko uzdahne i jedva se ispravi. Izvuče se iz telefonske govornice i stane koračati niz mračnu ulicu, izgledajući kao da ga je izbacila poplava. Jedan beskućnik ustukne pred njime kad je prešao ulicu i odšepao dalje. Dok je hodao, izvadio je fotografiju momka kojeg je morao pronaći. Ovlaš pogledavši snimku, nastojeći se usredotočiti na fotografiju umrljanu krvlju, Ben nije čuo automobil kako mu se približava sve dok ga umalo nije pregazio. Kočnice zaškripe i vozilo naglo stane. Vrata se istodobno otvore i trojica nepoznatih gorila iziđu iz njega. “Nekamo ste krenuli, gospodine Sullivane?” Ben se trzne i zauzme obrambeni stav, ali nije uspio učiniti ni dva koraka na pločniku prije nego su mu se svi udovi našli u škripcu. Gledao je kako fotografija pada na mokri asfalt i kako po njoj gazi velika čizma dok su ga muškarci nosili prema automobilu. “Tako mi je drago što smo vas napokon uspjeli pronaći”, rekao je glas koji je zvučao ljudski, ali opet nekako i nije. “Kad se niste pojavili na večerašnjem sastanku, Gospodar je postao silno zabrinut. Bit će mu drago kad čuje da ste na putu do njega.” Ben se otimao iz ruku svojih napadača, ali nije bilo koristi. Ugurali su ga u prtljažnik i zatvorili poklopac, i on utone u mrak.

27

Chia

Šesto POGLAVLJE

Ranojutarnje boje doimale su se jarkijima, a svjež studenački zrak krijepio ju je ispred njezina stana dok se vraćala s kratke šetnje s Harvardom. Trčeći uza stube svoje zgrade zajedno s terijerom, Tess se osjećala snažnijom, lakšom, bez one težine kojom ju je njezina užasna tajna pritiskala svih ovih godina. Imala je na tome zahvaliti Danteu. Imala mu je zahvaliti na toliko toga, pomislila je, dok joj je srce snažno lupalo, a u tijelu joj je još uvijek brujalo od slatke boli nakon što su vodili ljubav. Bila je silno razočarana kad se probudila i shvatila da je otišao, ali razočaranje je splasnulo kad je ugledala poruku koju je ostavio presavijenu na noćnom ormariću. Tess iskopa komadić papira iz džepa svojih hlača od trenirke kad je otvorila vrata stana i pustila Harvarda s uzice. Uputivši se prema kuhinji kako bi spravila kavu, čitala je Danteovu poruku već deseti put, ne skidajući široki osmijeh: Nisam te želio probuditi, ali morao sam otići. Hoćemo li na večeru sutra navečer? Želim ti pokazati gdje živim. Nazvat ću te. Lijepo spavaj, anđele. Tvoj D. Tvoj, potpisao se. Njezin. Val strastvene posesivnosti preplavi je na samu pomisao. Tess je govorila sebi da to ne znači ništa, da je bilo blesavo čitati između redaka Danteove poruke, ili zamišljati da je ona snažna povezanost koju je osjećala bila uzajamna, pa ipak vrtjelo joj se u glavi kad je odložila poruku na pult. Pogledala je psića koji joj je plesao oko nogu čekajući doručak. “Pa, Harvarde, što ti misliš? Jesam li zaglibila? Nisam valjda pala na njega?” Bože, zar se... zaljubila? Prije samo tjedan dana nije ni znala za njega, pa kako je onda mogla pomisliti da je tako brzo i tako daleko mogla otići s osjećajima. Počela se zaljubljivati u Dantea, vjerojatno se već i zaljubila, sudeći prema žestokom lupanju srca pri samoj pomisli na njega. Harvardov uporni lavež prene je iz sanjarenja. “Dobro”, rekla je gledajući u njegovo čupavo lice. “Pseća hrana i kava, ne nužno tim redom. Ja sam za.” Napuni svoj aparat za kavu zrncima Starbucksove kave i hladnom vodom, pritisne gumb za kuhanje, a zatim izvadi zdjelu i suhu pseću hranu iz smočnice. Prolazeći pokraj telefona opazi kako treperi znak za poruke. “Izvoli, mali”, rekla je istresavši hranu u Harvardovu zdjelu i spustivši je na pod. “Bon appetit.” Nadajući se da ju je nazvao Dante dok je šetala s njegovim psom, Tess pritisne tipku za preslušavanje i uključi zvučnike. Napeto je čekala, utipkavajući šifru i slušajući kako automatska pozdravna poruka najavljuje da ima jednu novu poruku, s jučerašnjim datumom. “Tess! Isuse Kriste, zašto ne podižeš jebenu slušalicu!” Bio je to Ben, shvatila je, a njezino razočaranje nad tom činjenicom ubrzo zamijeni panika zbog čudnog tona njegova glasa. Nikad ga nije čula tako uspaničenog, tako nepovezanog. Bio je zadihan,

28

Chia

riječi su navirale iz njega. I nije bio samo uplašen. Bio je prestravljen. Riječi su je ščepale ledenim kandžama dok je preslušavala ostatak njegove poruke. “... morao sam te upozoriti. Taj momak s kojim se viđaš nije ono što misliš. Večeras su upali u moj stan on i još jedan tip. Mislio sam da će me uhiti, Tess! Ali, sad me je više strah za tebe. Moraš se držati podalje od njega. Upleten je u neko gadno sranje... znam da ovo zvuči ludo, ali tip s kojim je bio večeras... mislim da on nije - ah, Isuse, jednostavno to moram izgovoriti mislim da nije ljudsko biće. A možda nije ni ovaj tvoj. Taj drugi tip me je odveo svojim terencem - trebao sam zapamtiti broj tablica, ili nešto, ali sve se odvijalo tako jebeno brzo. Odvezao me je do rijeke i napao me, Tess. Kujin sin je imao te goleme zube - bili su to očnjaci, kunem se Bogom, a oči su mu sjajile kao da su u plamenu! Nije bio ljudsko biće. Tess, oni nisu... ljudi.” Odmaknula se od pulta dok se poruka vrtjela, Benov ju je glas ohladio podjednako kao i ono što je govorio. “Šupak me ugrizao - zabio mi je glavu u prozor auta, prebio me do besvijesti, a onda me je... ugrizao, jebote! Ah, Kriste, vrat mi još krvari. Moram otići do bolnice ili nešto slično...” Tess se vratila u dnevnu sobu, kao da je udaljenost od Benova glasa može nekako izolirati od onoga što čuje. Nije mogla pronaći smisao u svemu tome. Kako bi Dante mogao biti upleten - čak i neposredno - u napad na Bena kao što je on opisao? Ruku na srce, kad je došao u njezin stan sinoć naoružan do zuba i krvav, rekao je da je proganjao dilera. Zasigurno je mogao pritom misliti na Bena. Tess je valjalo priznati, s tugom doduše, da nije toliko teško zamisliti Bena kako se ponovno odao starim porocima. Ali sad je govorio potpune besmislice. Muškarac koji se preobrazio u čudovište s očnjacima? Brutalnost koja je pripadala filmovima strave? Takve stvari nisu bile moguće u stvarnom životu, ni u najsurovijoj stvarnosti. Jednostavno nisu bile moguće. Jesu li? Tess se zatekne kako stoji ispred prekrivene skulpture na kojoj je radila prošle noći, one koja je poprimala Danteovo obličje. One koju je upropastila i koja bi najvjerojatnije završila u smeću. Sasvim je zabrljala s njegovim ustima, nije li? Oblikovala ih je u nekakav čudan izraz kešenja koji mu nimalo nije nalikovao? Sad joj je pulsiralo u prstima dok je posezala za komadom tkanine koja je prekrivala rad. Smetenost i čudna, uporna jeza pala joj je na želudac poput kamena dok je grabila rub tkanine i povukla je razotkrivši bistu. Dah joj je zapeo u grlu kad je vidjela što je učinila - Danteove crte lica poprimile su surovi, gotovo zvjerski izgled... oštri zubi kao da su pretvorili osmijeh u okrutno režanje. Neobjašnjivo, ali napravila mu je očnjake. “Stvarno se plašim, Tess. Za nas oboje”, Benov je glas govorio kroz zvučnike telefonske sekretarice. “Samo... što god da bilo, drži se podalje od tih tipova.” Dante preokrene svoje zlokandže, po jednu u svakoj ruci, a čelik je bljeskao na fluorescentnom svjetlu vježbaonice u skloništu. Okrenuo se munjevitom brzinom i zabio snažan udarac u lutku od polimera zasjekavši nekoliko centimetara u debelu plastiku. Zarežao je i okrenuo se, pa opet zasjekao. Morao je osjetiti barem nešto slično borbi jer bude li mirno sjedio još koju sekundu dulje, nekog će morati ubiti. Na vrhu njegova popisa za odstrel u ovom je trenutku bio agent Utočišta tame, Sterling Chase. Benn Sullivan je bio na prokletom drugom mjestu. Kvragu, ne bi imao ništa protiv ni da ih može obojicu riješiti jednim udarcem. Pjenio se od bijesa još otkako se vratio u sklonište i doznao da se agent nije pojavio s dilerom. Lucan i ostali ga zasad nisu htjeli ni za što optuživati, ali Dante je u dubini duše imao osjećaj da je Chase, iz tko zna kojih razloga, namjerno prkosio njegovoj naredbi da odvede Bena Sullivana u zatvor skloništa.

29

Chia

Dante je kanio otkriti što se dogodilo, ali telefonski pozivi, e-mailovi i poruke ostavljene u agentovim odajama u Utočištu tame ostali su neodgovoreni. Nažalost, ispitivanje oči u oči morat će pričekati sumrak. Što je otprilike za deset vražjih sati, pomislio je Dante zadavši lutki još jedan okrutni udarac. Čekanje je bilo još manje podnošljivo zbog činjenice da nije u mogućnosti doći ni do Tess. Zvao ju je u njezin stan odmah ujutro, ali očito je već bila otišla na posao. Nadao se da je na sigurnom. Uz pretpostavku da Chase nije ubio Bena Sullivana, taj bi čovjek sad mogao slobodno šetati ulicama, što je značilo da može doći i do Tess. Dante nije mislio da joj prijeti opasnost od bivšeg dečka, ali nije imao ni najmanju volju preuzeti taj rizik. Morao ju je dovesti ovamo, objasniti joj sve što se događa, uključujući i priznanje o onome tko je on uistinu, i priznati joj kako ju je doveo u središte ovog rata između Vrste i njihovih neprijatelja. Učinit će to još večeras. Već je pripremio teren s onom porukom koju je ostavio pokraj njezina kreveta, ali sad je u njemu bujalo nestrpljenje. Želio je da je već s tim gotovo, ne mogavši podnijeti što je ovako daleko od nje dok čeka da se spusti noć. Zareži i ponovno napadne metu, pomičući ruke toliko brzo da ih je i sam jedva mogao pratiti. Čuo je kako se iza njega otvaraju staklena vrata vježbaonice, ali bio je suviše obuzet vlastitim bijesom da bi mario za publiku. Nastavio je sjeći, bosti, maltretirati svoju metu sve dok se nije zadihao od iscrpljenosti, a na čelu i prsima mu je probio znoj. Napokon je stao, zapanjen snagom vlastita gnjeva. Lutka od polimera bila je sasječena na komadiće razasute oko njegovih nogu. “Nije loše”, otegnuo je Lucan s druge strane goleme prostorije. “Imaš nešto protiv te plastike, ili se samo zagrijavaš za večeras?” Procijedivši psovku, Dante preokrene bodeže među prstima, pustivši da mu zakrivljeni metal zapleše prije nego je spremio oba bodeža u korice na pojasu. Okrenuo se prema vođi Reda, koji je bio naslonjen na ormarić s oružjem, s mračnim izrazom na licu. “Primili smo neke novosti”, rekao je Lucan svjestan da neće naići na oduševljenje. “Gideon je upravo ušao u bazu podataka Agencije Utočišta tame. Ispostavilo se da agent Sterling Chase više ne radi za njih. Otpušten je iz službe prošloga mjeseca, i to nakon dvadeset i pet godina, bez ijedne mrlje u karijeri.” “Dobio je otkaz?” Lucan kimne. “Zbog neposluha i bezobzirnog odbijanja da slijedi upute Agencije, sudeći prema dosjeu.” Dante se gorko nasmije dok se brisao ručnikom. “Dakle, naš agent Sterling Chase nije tako bezgrešan. U vražju mater, znao sam da nešto ne štima s tim tipom. Cijelo nas je vrijeme povlačio za nos. Zašto? Što smjera?” Lucan lijeno slegne ramenima. “Možda smo mu trebali da se približi dileru grimiza. Što misliš, zašto sinoć nije doveo tog tipa ovamo? Nekakva osobna odmazda.” “Možda. Ne znam, ali imam namjeru doznati.” Dante pročisti grlo, osjetivši najednom nelagodu u društvu starijeg vampira koji mu je odavno bio brat po oružju - prijatelj, zapravo. “Čuj, Lucane, ni ja nisam baš sasvim igrao po pravilima u posljednje vrijeme. Nešto se dogodilo - one noći kad umalo nisam izgubio glavu dolje kod rijeke. Ja sam, ovaj, nekako se dovukao do jedne veterinarske klinike. Tamo je bila žena koja je ostala raditi dokasna. Očajnički sam trebao krv, a ona je bila jedina u blizini.” Lucanove se tamne obrve namršte. “Ubio si je?” “Ne, nisam. Bio sam izvan sebe, ali nisam otišao tako daleko. Ali sam pretjerao. Nisam shvatio što sam učinio dok nije bilo prekasno. Kad sam vidio biljeg na njezinoj ruci...” “Ah, Isuse, Dante.” Golemi mužjak je zurio u njega probadajući ga sivim očima. “Pio si iz Prasestre?”

30

Chia

“Aha. Zove se Tess.” “Zna li ona? Što si joj rekao?” “Još uvijek ne zna ništa. Izbrisao sam joj sjećanje na tu noć, ali sam, ovaj... proveo vrijeme s njom. Puno vremena. Moram joj priznati što sam joj učinio, Lucane. Zaslužuje znati istinu. čak i ako me na kraju zamrzi zbog toga, što me ne bi iznenadilo.” Lucanov se opaki pogled suzi. “Stalo ti je do nje.” “Bože, da, stalo mi je.” Danteov je odgovor zazvučao oštro u njegovim ušima. “Ali sigurno je ko vrag da nisam to predvidio, vjeruj mi. I da budem do kraja iskren, ne znam što ću učiniti. Nisam baš vrhunski materijal za partnera.” “Misliš da ja jesam?” upita ga kiselo Lucan. Nema tomu ni nekoliko mjeseci kad je Lucan prolazio kroz sličnu osobnu bitku, predavši srce ženi koja je nosila biljeg Prasestre. Dante nije znao pojedinosti o tome kako je Lucan osvojio Gabrielle, ali dio njega zavidio je na dugoj budućnosti koju će par dijeliti. Sve čemu se Dante mogao nadati bila je smrt kojoj je izmicao već nekoliko stoljeća. Pomisao da bi Tess mogla biti u njegovoj blizini kad svane taj dan, sledi mu krv u žilama. “Ne znam kako će se stvari odvijati, ali moram joj sve reći. Volio bih je dovesti ovamo večeras, možda će tako lakše razumjeti.” Prijeđe rukom kroz vlažnu kosu. “Kvragu, možda sam samo kukavica i moram znati da je moja...” - umalo da nije rekao obitelj - “da je Red iza mene.” Lucan se nasmiješi, polako kimnuvši. “I uvijek će tako biti”, rekao je ispruživši ruku kako bi potapšao Dantea po ramenu. “Moram ti reći, jedva čekam upoznati ženu koja može toliko prestraviti jednog od najopakijih ratnika koje poznajem.” Dante se nasmije. “Ona je divna, Lucane. Kvragu, jednostavno je nevjerojatno divna.” “Kad zađe sunce, povedi sa sobom Tegana u potjeru za Chaseom. Dovedi ga ovamo u jednom komadu, jasno? A onda pođi i riješi stvari sa svojom Prasestrom.” “Lako mi je za Chasea”, rekao je Dante. “Ali s ovim drugim nisam sasvim siguran. Imaš li kakav savjet za mene, Lucane?” “Naravno.” Vampir zagunđa, a osmijeh mu se ispuni mračnim veseljem. “Otari koljena, brate, jer bi mogao završiti puzeći na njima prije nego svane jutro.”

31

Chia

Sedmo POGLAVLJE

Tessin je dan bio pretrpan dogovorenim terminima i nenajavljenim dolascima u kliniku, na čemu je bila zahvalna jer se imala čime zabaviti umjesto da misli na Benovu uznemirujući poruku. Ipak, bilo ju je nemoguće sasvim izbaciti iz glave. Bio je u nekakvoj ozbiljnoj nevolji, k tome još ozlijeđen i krvav. Sad je, kako se činilo, nestao bez traga i glasa. Pokušala ga je dobiti u stanu nekoliko puta, kao i na njegov mobitel. Zatim je nazvala sve obližnje bolnice... ali on kao da je u zemlju propao. Da je znala kako, ih gdje, pronaći njegove roditelje, pokušala bi nazvati i tamo, ali izgledi da se Ben pojavi kod njih bili su svedeni na minimum. Kako sada stvari stoje, jedino čega se mogla dosjetiti bilo je otići do njegova stana nakon posla i vidjeti može li ga tamo pronaći. Nije se previše nadala, ali što joj je drugo preostalo? “Nora, pacijent u ordinaciji broj 2 treba test krvi i uzorak urina”, rekla je Tess izlazeći iz sobe ambulante. “Možeš li mi to donijeti dok ja provjerim rendgensku snimku našeg škotskog ovčara s upalom zglobova?” “Može.” “Hvala.” Kad je uzela snimke za idućeg pacijenta, u džepu kute zazvoni joj mobitel vibrirajući joj o bedro poput lepeta ptičjih krila. Izvadi uređaj i pogleda broj pozivatelja kako bi vidjela je li to možda bio Ben. Broj je bio prikriven. O, Bože. Znala je tko je to, tko je morao biti. Čitavo je jutro bila u strašnom stanju između iščekivanja i užasa, znajući da će je Dante nazvati. Zvao ju je u stan ranije tog dana kad je odlazila na posao, ali pustila je da se javi telefonska sekretarica. Tada još nije bila spremna razgovarati s njime, a nije bila sigurna ni je li i sad. Tess krene hodnikom prema uredu i zatvori vrata, naslonivši se leđima na hladan metal. Mobitel joj je vibrirao u ruci zvoneći peti i vjerojatno posljednji put. Zatvori oči i pritisne tipku za javljanje. “Molim?” “Hej, anđele.” Zvuk Danteova dubokog, divnog glasa prostruji njezinim tijelom. Nije željela osjećati toplinu koja joj se širila udovima i ispunjavala njezinu nutrinu, ali bila je tamo, otapajući njezinu odlučnost. “Je li sve u redu?” upitao ju je kad je zašutjela, a u glasu mu se osjećala zaštitnička zabrinutost. “Jesi li još sa mnom, ili sam te izgubio?” Ona uzdahne ne znajući što bi odgovorila na to pitanje. “Tess? Što nije u redu?” Nekoliko dugih trenutaka mogla je samo disati. Jedva da je znala odakle početi, i bila je prestravljena pomišlju na čemu će sve završiti. Tisuću pitanja vrvjelo joj je glavom, tisuću sumnji koje su se pojavile u satima nakon što je poslušala Benovu bizarnu poruku.

32

Chia

Dio nje sumnjao je u Benove nepojmljive tvrdnje - onaj razumni dio koji nije mogao povjerovati u postojanje čudovišta što su šetala bostonskim ulicama. Ipak, dio nje nije želio tako brzo odbaciti neobjašnjivo, ono što je postojalo bez obzira na čistu logiku i konvencionalnu znanost. “Tess”, rekao je Dante nakon njezine šutnje, “znaš da sa mnom možeš razgovarati.” “Mogu li zbilja?” rekla je najzad procijedivši riječi kroz usta. “Nisam sigurna što znam u ovom trenutku, Dante. Nisam sigurna što bih mislila - o bilo čemu.” On opsuje, bila je to kletva na talijanskom jeziku. “Što se dogodilo? Jesi li... povrijeđena? Isuse, ako te je samo dotaknuo...” Tess se podsmjehne. “Pretpostavljam da sam sad već dobila jedan odgovor. Govorimo o Benu, zar ne? On je bio diler kojeg si sinoć uhvatio?” Uslijedi kratko oklijevanje. “Jesi li ga vidjela danas, Tess? Jesi li ga vidjela uopće otkako smo se sinoć rastali?” “Ne”, rekla je. “Nisam ga vidjela, Dante.” “Ali si razgovarala s njime. Kad?” “Zvao je sinoć i ostavio mi je poruku. Očito dok smo nas dvoje...” Odmahne glavom ne želeći se prisjetiti kako je bilo divno ležati u Danteovu naručju, kako se osjećala zaštićenom i mirnom. Sad je samo osjećala kako kroz nju prodire hladnoća. “Jesi li se zbog toga ševio sa mnom, zato što sam ti trebala da dođeš do njega?” “Kriste, ne. Stvari su puno složenije od toga...” “Koliko složenije? Zar si se čitavo ovo vrijeme poigravao mnome? Ili je prava igra otpočela one večeri kad si se pojavio sa svojim psom i kad smo - o, moj Bože, čak mi ni to više nema smisla. Harvard uopće nije tvoj pas, zar ne? Što si učinio, pokupio si s ulice nekakvu lutalicu kako bi me namamio u svoju bolesnu igru?” “Tess, molim te. Želio sam ti objasniti...” “Samo daj. Slušam.” “Ne ovako”, zarežao je. “Ne kanim to učiniti preko telefona.” Ona osjeti mračnu napetost kako raste u njemu dok je govorio, gotovo da ga je mogla vidjeti kako korača, ispunjen nemirnom energijom, crnih obrva spuštenih nad očima dok se mrštio, snažnom rukom prelazeći kroz kosu. “Čuj, moraš se držati podalje od Bena Sulhvana. Upleten je u nešto vrlo opasno. Ne želim da si u njegovoj blizini, razumiješ li?” “Baš smiješno. On je to isto rekao za tebe. Rekao je još štošta toga, zapravo. Sasvim lude stvari, primjerice kako ga je tvoj partner sinoć brutalno napao.” “Molim?” “Rekao je da ga je ugrizao, Dante. Možeš li mi to objasniti? Rekao je da ga je muškarac s kojim si provalio u njegov stan odvezao nekamo autom i zatim ga divljački napao. Prema Benovim riječima, ugrizao ga je za vrat.” “Kujin sin.” “Može li to biti istina?” upitala je prestravljena što nije ni pokušao zanijekati da je to moguće. “Znaš li gdje je Ben? Nisam ga više čula nakon tog poziva. Jeste li mu ti ili tvoj prijatelj nešto učinili? Moram ga vidjeti.” “Ne! Ne znam gdje je on, Tess, ali moraš mi obećati da ćeš se držati podalje od njega.” Tess se osjećala bijedno, preplašeno i zbunjeno. “Što se ovdje događa, Dante? U što si to zapravo upleten?” “Tess, vidi. Želim da se skloniš nekamo na sigurno. Smjesta. Otiđi u hotel, nekakvu javnu zgradu, bilo kamo - samo otiđi odmah i ostani tamo dok ne budem mogao doći po tebe i pokupiti te večeras.”

33

Chia

Tess se nasmije, ali bio je to gorak zvuk koji joj je zaškripao u ušima. “Ja radim, Dante. A čak i da ne radim, ne mislim da bih ikamo otišla i čekala te. Svakako ne prije nego budem doznala što se zapravo događa.” “Reći ću ti Tess, obećavam ti. Imao sam ti namjeru sve ispričati, čak i da se ovo nije dogodilo.” “Okej, može. Moj raspored je danas prenatrpan, ali za nekoliko sati mogu uzeti stanku za ručak. Ako želiš razgovarati sa mnom, morat ćeš doći do mene.” “Ja... dovraga. Ne mogu sad, Tess. Jednostavno... ne mogu. Moramo se naći večeras. Moraš mi vjerovati.” “Vjerovati ti”, prošaptala je sklopivši oči i naslonivši glavu na vrata ureda. “Pa, valjda je to nešto što trenutačno ne mogu, Dante. Moram ići. Do viđenja.” Sklopi mobitel i isključi zvono. Nije više željela razgovarati, ni sa kime. Kad je otišla ostaviti mobitel na stol, krajičkom oka opazi nešto što ju je mučilo još otkako je to prvi put vidjela jutros. Bio je to računalni memorijski stick, tanki prijenosni uređaj za pohranjivanje podataka. Pronašla ga je ispod gornje plohe stola za preglede u jednoj od prostorija klinike - upravo onoj u kojoj je jučer zatekla Bena kad ga je neočekivano uhvatila i kad se opravdavao da je došao popraviti hidrauliku na stolu. Tess je posumnjala u njegovu iskrenost, i to u vezi s mnogo čime. Sad je znala da je bila u pravu. No, pitanje je bilo - zašto? Dante se najprije zabuljio u svoj mobitel, a onda ga bijesno bacio do suprotnog zida njegovih odaja. Nastavi uzrujano koračati kao što je činio i dok je razgovarao s Tess. Sad je trebao biti u pokretu. Udovi su mu jednostavno morali biti aktivni, a misli čiste. U posljednje vrijeme nema što nije svojski zabrljao. Iako nikad nije ni najmanje žalio što je bio rođen kao pripadnik Vrste, sad je njegova vampirska krv ključala od frustracije zbog činjenice da je bio zatvoren ovdje. Nije mogao ispraviti stvari s Tess dok sunce napokon ne utone iza obzora i on ne bude slobodan izići u njezin svijet. Pomislio je kako će ga čekanje izludjeti. I umalo što nije izludio. U trenutku kad je otišao pronaći Tegana u vježbaonici, nekoliko minuta prije zalaska sunca, koža mu je bila vruća i bolna, previše zategnuta. Bio je nestrpljiv i nervozan, jedva čekajući borbu. U ušima mu je odzvanjala neprekidna zvonjava, kao da mu je glavom letio roj pčela. “Spreman za pokret, T.?” Zlatokosi ratnik Prve generacije podigao je pogled sa svoje Berette koju je upravo punio i uputio mu je hladni smiješak kad je ubacio natrag spremnik s mecima. “Idemo.” Zajedno se upute prema vijugavom prolazu skloništa, prema dizalu koje će ih odvesti do garaže na uličnoj razini. Kad su se vrata zatvorila, Danteove nosnice zapeče kiselkasti vonj dima. Pogleda Tegana, ali činilo se da drugi mužjak ništa ne primjećuje, blistavih zelenih očiju uprtih ispred sebe, onom njemu svojstvenom nepomućenom, bezosjećajnom smirenošću. Kabina dizala počne se bešumno uspinjati. Dante osjeti intenzivnu vrućinu kako se kovitla oko njega od sablasne vatre koja je samo čekala da se on dovoljno uspori kako bi ga mogla zahvatiti. Znao je što je posrijedi, dakako. Vizija smrti vrebala ga je cijeli dan, ali uspijevao ju je potisnuti, odbijajući se predati tom mučenju kad je morao do kraja biti predan večerašnjem zadatku. No sada, dok se dizalo primicalo uličnoj razini, pretkazanje ga udari u glavu poput malja. Padne na koljeno, oboren snagom udarca. “Isuse”, rekao je Tegan iza njegovih leđa. Dante je osjetio kako ga ratnik uzima za ruku ne bi li spriječio da se izvali na podu dizala. “Koji vrag? Jesi li dobro?”

34

Chia

Dante nije mogao odgovoriti. Vidokrug mu se ispunio nadirućim crnim dimom kroz koji je rigala jarka vatra. Ponad njezina pucketanja i siktanja, mogao je čuti kako netko govori - zvučalo mu je kao poruga - glasom muklim i nerazumljivim. Bio je to novi detalj u prevrtljivoj noćnoj mori koju je dosad dobro upoznao. Trepnuo je kako bi se riješio izmaglice, boreći se da ostane pri sebi. Da ostane pri svijesti. Uhvati djelić Teganova lica ispred sebe. Sranje, mora da je strašno izgledao, jer je ratnik poznat po svom nemilosrdnom nedostatku osjećaja sad odjednom ustuknuo zarežavši i odmaknuvši ruke od Dantea. Iza Teganove bolne grimase bljeskali su vršci njegovih očnjaka. Svijetle su se obrve nisko spustile iznad njegovih smaragdnih očiju. “Ne mogu... disati...” dahtao je Dante, a svakim je novim udisajem nanovo uvlačio fantomski dim u pluća. Gušio se. “Ah, Bože... umirem...” Tegan ga je probijao očima, surovo oštrim. Pogled mu je bio bezosjećajan, ali prožet snagom za koju je Dante znao da mu može pomoći. “Drži se”, zahtijevao je Tegan. “To je vizija, nije stvarnost. Barem ne još. A sad ostani tamo u njoj. Vrati se u nju koliko god možeš i upij sve detalje.” Dante pusti da ga prizori još jednom preplave, svjestan da Tegan ima pravo. Morao je otvoriti um prema boli i strahu kako bi mogao kroz to nazrijeti istinu. Koža ga je pekla od vrućine pakla koji ga je okruživao, no Dante se prisili usredotočiti na okruženje. Vratiti se dublje u trenutak. Rastegnuo je um unatrag do najgoreg trenutka vizije, zaustavivši djelovanje i potom ga poništivši. Vatra se stišala. Dim se smanjio, a masivni uskovidani oblaci pepela sveli su se na tanke sive vitice što su se uzdizale prema stropu. Dante je sad mogao disati, ali strah mu je i dalje stezao grlo zbog spoznaje da bi mu ovo mogli biti posljednji trenuci života. Netko je bio u prostoriji s njime. Muškarac, sudeći po mirisu. Dante je ležao opružen na nečemu ledeno hladnome i klizavome dok mu je njegov napadač držao ruke za leđima, a potom mu žicom privezao zapešća. Trebao bi je moći rastrgnuti, ali nije se htjela prekinuti. Nije imao snage. Napadač mu je zatim zavezao noge, provukavši žicu od ruku te ga prevalivši na trbuh pod kojim je osjećao goli metal. Odnekud izvan prostorije dopirala je glasna lomljava. Čuo je krikove poput vjesnika smrti, nanjušio je njezin bakreni vonj. A onda uz uho začuje mukli podsmijeh. “Znaš, mislio sam da te neću moći ubiti. No, sad vidim da mi to neće biti ni najmanji problem.” Glas se rasplinuo u veselo cerekanje dok je Danteov napadač prilazio njegovoj glavi što je visjela nad rubom metalne platforme na kojoj je ležao. Noge u trapericama povile su se u koljenima i torzo Danteova ubojice polako mu dođe u vidokrug. Grubi prsti zgrabe ga za kosu podignuvši mu glavu kako bi se suočio s njime u trenutku prije nego vizija počne nestajali, podjednako brzo kao što je i došla... Sveca mu. “Ben Sullivan.” Dante ispljune ime poput pepela na jeziku. Oslobođen kandža slutnje, pridigne se u sjedeći položaj na podu dizala. Otare znoj s čela, dok je Tegan zurio u njega mračnom spoznajom. “Kujin sin. To je diler grimiza, Ben Sullivan. Ne mogu jebeno povjerovati. Taj čovjek on je taj koji će me ubiti.” Tegan mu mračno odmahne glavom. “Neće ako ga mi prvi riješimo.” Dante se osovi na noge položivši dlan na betonski zid pored dizala dok je pokušavao doći do daha. Ispod iscrpljenosti, ključao je gnjev - na Bena Sullivana i na bivšeg agenta Sterlinga Chasea koji je očito svojevoljno odlučio pustiti tog ološa.

35

Chia

“Gubimo se odavde”, zarežao je već odlazeći niz golemu garažu i preokrećući jednu od svojih zlokandža među prstima.

36

Chia

Osmo POGLAVLJE

Otmičari su ostavili Bena da sjedi, činilo mu se čitavu vječnost, u mračnoj zaključanoj prostoriji bez prozora, čekao je onoga kojeg su zvali Gospodarom, bezimenog, tajanstvenog pojedinca koji je financirao proizvodnju i distribuciju grimiza. Vrijeme se vuklo, možda je prošlo punih dvadeset i četiri sata otkako je otet i doveden ovamo. Još nitko nije došao po njega, ali sasvim sigurno hoće. A u mračnom kutku uma, Ben je shvaćao da, kad dođu, neće izvući živu glavu. Ustao je s poda i prešao preko golog betona na drugi kraj prostorije. U glavi mu je vrištalo zbog udaraca koje je pretrpio prije nego što su ga odvukli s ulice ovamo. Njegov slomljeni nos i ozljede na vratu zatezali su ga od sasušene krvi, a obje su ga rane pekle od strahovitog bola. Prisloni uho na hladna metalna vrata i stane osluškivati pokrete s druge strane. Teški koraci više od jednog muškarca odzvanjali su hodnikom postajući sve glasniji, uz metalni zveket lanaca i oružja. Ben ustukne povukavši se što je dublje mogao u tamu svoje ćelije. Začuje ključ kako ulazi u bravu, zatim se vrata otvore i dvojica krupnih čuvara, koji su ga i doveli, uđu unutra. “Spremanje za tebe sad”, zareži jedan od razbijača. Obojica muškaraca uhvate Bena ispod ruke i snažno ga stisnu prije nego će ga gurnuti naprijed, kroz vrata pa vani u slabo osvijetljeni hodnik. Ben je pretpostavljao da ga drže u nekakvom skladištu, sudeći po prostoriji u kojoj je bio zatočen. Ali otmičari ga povedu uz stubište pa izvedu u nešto što je izgledalo kao raskošan dvorac iz devetnaestog stoljeća. Uglačano drvo blistalo je na elegantnoj prigušenoj svjetlosti. Ispod njegovih blatnjavih cipela prostirao se mekani perzijski sag s ornamentima u tamnocrvenim, purpurnim i zlatnim bojama. Iznad glave, u foajeu kroz koji su ga gurali, svjetlucao je golemi kristalni luster. Na trenutak, Benova panika donekle popusti. Možda će na koncu sve ipak dobro završiti. Bio je uvaljen u duboko sranje u posljednje vrijeme, ali ovo nije bila noćna mora koju je očekivao. Nije bio u nekakvoj ćeliji za mučenje iz filmova strave kao što je strahovao. Pred njim se ukažu dvostruka vrata iza kojih se nalazila još jedna dojmljiva prostorija. Bena su tamo usmjerili čuvari koji su ga potom zaustavili, ne puštajući ga iz ruku, nasred prostranog dnevnog salona. Namještaj, sagovi, originalna ulja na zidovima - sve je odisalo iznimnim bogatstvom. Starinskim, onakvim kakvo se stječe stoljećima. Poput kakvoga mračnog kralja, iza masivnoga izrezbarenog stola od mahagonija sjedio je muškarac u skupocjenom crnom odijelu i s tamnim naočalama na očima. Benovi se dlanovi počeše znojiti istog trena kad mu je pogled pao na muškarca. Bio je krupan, širokih ramena, napetih ispod besprijekornog kroja njegova sakoa. Uštirkana bijela košulja bila mu je raskopčana oko vrata, ali Ben nije pomislio da je riječ o ležernosti, nego više nestrpljivosti. Zlokobnost se širila zrakom poput gustog oblaka, i nešto od Benove nade smjesta se ugasi. Pročistio je grlo. “Ja, ovaj... drago mi je što vas napokon imam priliku upoznati”, rekao je, mrzeći se zbog drhtanja u glasu. “Moramo razgovarati... o grimizu...” “Zaista, moramo.” Duboki, smireni odgovor prekine Bena, ali iza onih tamnih naočala ključao je bijes, “čini se da nisam jedini koga ste iživcirali u posljednje vrijeme, gospodine Sullivane. Imate prilično gadnu ranu na vratu.” “Bio sam napadnut. Kujin sin mi je pokušao rastrgnuti vrat.” Benov zagonetni poslodavac otpuhne s očitom dosadom. “Tko bi učinio takvo što?”

37

Chia

“Vampir”, rekao je Ben znajući koliko to suludo mora zvučati. No, ono što mu se dogodilo dolje kod rijeke bio je samo vrh vrlo uznemirujućega ledenog brijega. “I baš o tome moram s vama razgovarati. Kao što sam rekao kad sam vas nazvao one noći, nešto je opasno pošlo po zlu s grimizom. čini se da... on nešto radi ljudima. Nešto gadno. Preobražava ih u krvožedne luđake.” “Naravno da je tako, gospodine Sullivane. To je upravo ono što sam i smjerao.” “Što?” nevjerica natjera Benov želudac da potone. “O čemu to govorite? Ja sam stvorio grimiz. Znam kakvo bi djelovanje trebao imati. To je samo blagi amfetamin...” “Za ljude, da.” Tamnokosi muškarac polako ustane, a zatim obiđe golemi stol. “Na ostale, kao što ste otkrili, ima puno snažnije djelovanje.” Dok je govorio, bacio je pogled prema otvorenim vratima sobe. Na pragu su stajala još dvojica teško naoružanih čuvara, čupavih i neurednih, pogleda divljih koji kao da su gorjeli poput žeravica ispod onih debelih obrva. Na prigušenoj svjetlosti svijeća, Benu se učinilo da je vidio bljesak očnjaka iza čuvarevih usana. Nervozno vrati pogled na svog poslodavca. “Na žalost, i sam sam otkrio nešto uznemirujuće, gospodine Sullivane. Nakon vašeg poziva prije neku večer, nekoliko je mojih suradnika posjetilo vaš laboratorij u Bostonu. Pretražili su vaše računalo i spise, ali zamislite samo moju nevjericu kad sam čuo da ne mogu pronaći formulu za grimiz. Kako to objašnjavate?” Ben je izdržao pogled iza tamnih naočala koji ga je prikovao u mjestu. “Nikad nisam ni držao izvornu formulu u laboratoriju. Mislio sam da ju je sigurnije držati uza se.” “Morate mi je dati.” Riječi su bile izgovorene mirno, bez pomicanja njegova snažnog tijela koje je stajalo pred njime poput neprobojnog zida. “Smjesta, gospodine Sullivane.” “Nemam je kod sebe. To je živa istina.” “Gdje je?” Benov se jezik ukoči. Trebao je sredstvo za pogodbu, a formula je bila jedino što je imao. Uostalom, nije kanio poslati ove razbijače do Tess tako što će im reći da je sakrio recept za grimiz u njezinoj klinici. Nije ga kanio ostaviti tamo dugo, samo dok ne izvidi mogućnosti u čitavoj ovoj zbrci. Na nesreću, bilo je prekasno povući ovaj pogrešan korak. Iako mu je spašavanje vlastite glave bila trenutačno glavna briga, dovesti Tess u opasnost nije dolazilo u obzir. “Mogu vam donijeti formulu”, rekao je Ben, “ali morat ćete me pustiti. Složimo se oko ovoga kao gospoda. Raskinimo sve veze, sada i ovdje, i pođimo svatko svojim putem. Zaboravimo da smo se ikad upoznali.” Škrt osmijeh iskrivi usta njegova poslodavca. “Ne pokušavaj pregovarati sa mnom. Ti si ispod moje razine... čovječe.” Ben teško proguta. Želio je vjerovati daje pred njime poremećeni tip koji samo fantazira o vampirima. Čudak, pun kao brod, ali lišen razuma. Samo, vidio je što je grimiz učinio onom momku kojemu ga je prodao one večeri. Vidio je onu jezivu preobrazbu, koja je bila stvarna, koliko god to bilo teško prihvatiti. A bolna duboka rana na njegovu vratu također je bila stvarna. Panika mu stane snažno udarati u prsima. “Čujte, nemam pojma što se ovdje događa. Iskreno govoreći, i ne želim znati. Samo želim otići odavde u jednom komadu.” “Izvrsno. Onda vam neće biti problem da me poslušate. Dajte mi formulu.” “Rekao sam vam, nije kod mene.” “Onda ćete je morati ponovno stvoriti, gospodine Sullivane.” Blago kimanje glavom natjera dvojicu čuvara da uđu unutra. “Bio sam slobodan donijeti ovamo vašu opremu. Ovdje je sve što će vam biti potrebno, uključujući i pokusnog kunića za završni proizvod. Moji će vam suradnici pokazati put.”

38

Chia

“Čekajte.” Ben se osvrne iza sebe kad su ga čuvari počeli izvoditi iz sobe. “Ne razumijete. Formula je... složena. Nisam je zapamtio. Trebat će mi možda nekoliko dana da je napravim kako valja...” “Imate samo dva sata na raspolaganju, gospodine Sullivane.” Golema ruka ščepa Bena u snažnom stisku i odvuče ga natrag prema stubištu koje se spuštalo dolje, u tamu crnu poput beskrajne noći. Chase umetne posljednji komad oružja u korice, te još jednom provjeri zalihe streljiva. Jedan je pištolj bio napunjen običnim mecima, a drugi je bio napunjen posebnim mecima od titanija koje su mu dali ratnici za brzo i učinkovito ubijanje Krvožednih. Iskreno se nadao da ih neće morati upotrijebiti, ali, bude li se morao probiti kroz desetak podivljalih vampira kako bi došao do svog nećaka, neće oklijevati ni trena. Dograbivši svoj tamni vuneni kaput s vješalice pokraj vrata, iziđe u hodnik ispred svojih privatnih odaja. Elise je bila tamo; umalo nije naletio na nju u žurbi. “Sterling... zdravo. Zar me izbjegavaš? Nadala sam se da ćemo porazgovarati.” Njezine oči boje lavande brzo su ga odmjerile. Namrštila se ugledavši niz pištolja i noževa koji su mu opasavali kukove i prsa. Osjetio je njezin strah, mogao je nanjušiti iznenadan, gorak okus užasa što se pomiješao s onim njezinim profinjenim mirisom. “Toliko užasnog oružja. Zar je tako opasno tamo vani?” “Ne brini zbog toga”, rekao joj je. “Samo se moli da Camden uskoro dođe kući. Ja ću se pobrinuti za ostalo.” Podigla je rub svoga crvenog udovičkog pojasa i lijeno provlačila svilu među prstima. “Zapravo, upravo sam o tome željela razgovarati, Sterling. Neke žene i ja smo raspravljale o tome što bismo mogle učiniti za naše nestale sinove. Ima nas dosta, pa smo mislile, ako se možda udružimo... Voljele bismo malo pregledati po danu područje uz rijeku, ili po napuštenim tunelima podzemne željeznice. Mogle bismo potražiti nekakva skloništa gdje su nam se sinovi možda sklonili od sunca...” “Ni slučajno.” Chase je nije kanio tako grubo prekinuti, ali pomisao da Elise napusti sigurnost Utočišta tame danju i da lunja po najgorim dijelovima grada sledi mu krv u žilama. Bila bi lišena mogućnosti zaštite, njegove, ali i bilo kojeg drugog pripadnika Vrste, sve dok je dan. Premda joj Krvožedni ne bi predstavljali opasnost iz istih razloga, uvijek je postojao rizik da naleti na kojeg Poslušnika. “Žao mi je, ali to ne dolazi u obzir.” Njezine se oči u trenutku rašire od iznenađenja. Potom brzo spusti pogled, pristojno mu kimnuvši, ali on je opazio kako se nakostriješila pod fasadom poslušnosti. Kao njezinu najbližem srodniku, iako samo po bračnoj liniji, zakon Vrste davao je pravo Chaseu da joj nametne zabranu izlazaka tijekom dana. Bila je to stara mjera koja je postojala još od prvih Utočišta tame, otprije gotovo tisuću godina. Chase je još nikad nije primijenio, i premda se sad osjećao kao posljednji papak, nije joj mogao dopustiti da riskira život. “Misliš li da bi moj brat odobrio to što želiš učiniti?” upitao je Chase znajući da se Quentin nikad ne bi s time složio, makar to bilo s namjerom da spasi rođenog sina. “Najviše ćeš pomoći Camdenu ako ostaneš ovdje na sigurnom.” Elise podigne glavu, a njezine su svijetloljubičaste oči bljeskale iskrom odlučnosti koju nikad prije nije vidio. “Camden nije jedino dijete koje je nestalo. Možeš li ih sve spasiti, Sterling? Mogu li ih ratnici Reda sve spasiti?” Ispusti slabašan uzdah. “Nitko nije spasio Jonasa Redmonda. Mrtav je, jesi li znao? Njegova majka osjeća da ga više nema. Još je naših sinova nestalo, umiru svake noći, pa ipak, mi ne bismo trebale činiti ništa doli sjediti i čekati loše vijesti?”

39

Chia

Chase osjeti kako mu se čeljust stišće. “Moram sad poći, Elise. Dobila si moj odgovor. Žao mi je.” Okrzne je u prolazu, u hodu navlačeći kaput. Znao je da ga slijedi; njezina je bijela suknja mekano šuštala iza njega svakim žurnim korakom koji je učinila. Ali Chase se nije zaustavljao. Zgrabio je ključeve iz džepa i otvorio glavna vrata zgrade, pa ključem na daljinsko upravljanje otključao srebrni terenac marke Lexus parkiran na vanjskom prilazu. Vozilo zazuji, svjetla se upale, ali Chase, čini se, još neko vrijeme neće nikamo. Crni Range Rover blokirao je prilaz, a motor mu je brujao u mraku. Prozori su bili zatamnjeni više nego što je zakonom bilo dopušteno, ali Chase nije morao vidjeti kroz njih da bi znao tko je unutra. Mogao je osjetit Danteov bijes kako se razlijeva kroz čelik i staklo, kotrljajući se prema njemu poput ledenog vrtloga. Ratnik nije bio sam. On i njegov partner, onaj hladnokrvni kojeg zovu Tegan, iziđu iz vozila i krenu tratinom. Lica su im bila ubojito mirna, ali opasnost što se širila iz obojice golemih muškaraca bila je nedvojbena. Chase začuje kako je Elise dahnula iza njega. “Sterling...” “Vrati se unutra”, rekao joj je pogleda prikovanog za dvojicu ratnika. “Smjesta, Elise. Sve je u redu.” “Što se događa, Sterling? Zašto su ovdje?” “Samo poslušaj kako sam ti rekao, dovraga! Vrati se natrag u kuću. Sve će biti u redu.” “Oh, ne bih baš bio siguran, Harvarde.” Dante mu je prilazio, a one opake zakrivljene oštrice na njegovim kukovima bljeskale su na mjesečini svakim dugim korakom ratnikovih nogu. “Rekao bih da su trenutačno stvari sjebane preko svake mjere. Zahvaljujući tebi, dakako. Izgubio si se sinoć, ili takvo što? Možda si jednostavno pogrešno shvatio što sam ti naredio da napraviš s onim ološem od dilera - je li? Rekao sam ti da mu odvučeš dupe u sklonište, ali ti si mislio da sam rekao da moraš pustiti toga gada?” “Ne. Nisam ništa pogrešno shvatio.” “Propuštam li nešto ovdje, Harvarde?” Dante izvuče jedan od bodeža iz korica, a čelik klizne vani mekano poput šapta. Kad je progovorio, Chase mu je vidio vrške očnjaka. Jarki jantarni pogled prodirao je kroz njega poput dviju laserskih zraka. “Počni brzo govoriti, jer ću te bez po muke sasjeći ovdje ispred ove žene.” “Sterling!” vrisnula je Elise. “Ostavi ga na miru!” Chase naglo okrene glavu u stranu taman na vrijeme da vidi kako je štrcala niz ciglene stube ulaza u Utočište tame i spustila se na pločnik. Nije dospjela daleko. Tegan se pomaknuo poput duha, vampirska brzina nije se mogla mjeriti s Elisinim ljudskim koracima. Ratnik je uhvati oko struka i zadrži je dok se ona otimala pokušavajući se osloboditi. Bijes je rastao u Chaseu poput upaljene žigice na suhom pruću. Očnjaci su mu probili desni, vid mu se izoštrio kad su mu se zjenice suzile zbog preobrazbe. Zaurlao je, spreman napasti obojicu ratnika samo zato što su se drznuli dotaknuti Elise. “Pusti je”, riknuo je. “Dovraga, ona nema veze s ovim.” Gurnuo je Dantea, ali vampir se nije ni pomaknuo. “Sad barem imamo tvoju punu pažnju, Harvarde.” Dante se baci na njega poput pobjesnjelog vlaka pod punom parom. Chaseove noge uzdignu se od tla, tijelo mu je bilo odbačeno unatrag snagom Danteova bijesa, te mu kralježica snažno udari o ciglenu fasadu zgrade. Danteovi golemi očnjaci iskese se točno u Chaseovo lice, a usplamtjele oči probiju mu lubanju. “Gdje je Ben Sullivan? Koji kurac se zapravo događa s tobom?”

40

Chia

Chase baci pogled prema Elisi, mrzeći što ona mora svjedočiti ovoj brutalnoj strani njihova svijeta. Želio je da sve čim prije svrši, samo zbog nje. Vidio je suze kako joj klize niz obraze, strepnju u očima dok ju je Tegan držao tako okrutno, uza sav onaj ubojiti čelik i kožu što mu je oklopila ono golemo tijelo. Chase grubo opsuje. “Morao sam pustiti tog čovjeka. Nisam imao izbora.” “Pogrešan odgovor”, zareži Dante primaknuvši onaj pakleni bodež njegovoj bradi. “Diler grimiza mi ne bi bio ni od kakve koristi zatvoren u sldoništu. Trebam ga na ulici, da mi pomogne pronaći nekoga mog nećaka. Pustio sam ga kako bi mi pomogao pronaći Camdena, sina mojega brata.” Dante se namrgodi, ali ipak malo popusti pritisak oštrice. “A što je s drugima koji su nestali? Svim onim klincima koje je Ben Sullivan opskrbljivao drogom?” “Jedino do čega mi je stalo jest pronaći Camdena. On je bio moj jedini pravi zadatak od prvog dana.” “Pasji skote, lagao si nam”, prosiktao je ratnik. Chase se susretne s optužujućim jantarnim pogledom. “Zar bi se Red uopće gnjavio i pomogao mi da sam došao i tražio da pronađete jednog nestalog vampira iz Utočišta tame?” Dante opsuje muklo i bijesno. “To nikad nećeš doznati, zar ne?” I Chase se sad zamislio, shvativši napokon poneke od ratničkih kodeksa - vidjevši iz prve ruke da, unatoč okrutnim metodama i učinkovitosti zbog koje su bili poznati kao misteriozna i ubojita sila unutar vampirske, ali i ljudske vrste, oni nisu bili bez časti. Bili su nemilosrdni ubojice kad je to bilo potrebno, ali Chase je pomislio kako je svaki od njih bio, u dubini duše, puno bolja osoba od njega. Dante ga naglo pusti, okrene se i uputi prema Roveru. Na drugom kraju tratine, Tegan je također pustio Elise, a ratnikov mirni zeleni pogled još neko vrijeme ostane na njoj dok se uzrujano i posrćući odmicala od njega, trljajući se tamo gdje ju je domaločas držao. “Ulazi u auto, Harvarde”, rekao je Dante pokazujući na otvorena stražnja vrata pogledom koji je obećavao da će pakleno platiti ako ne bude surađivao. “Vraćaš se natrag u sklonište. Možda uspijem uvjeriti Lucana da te ostavimo na životu.”

41

Chia

Deveto POGLAVLJE

Hladan znoj klizio je niz stražnji dio Benova vrata dok je dovršavao prvi uzorak novog recepta za grimiz. Nije lagao rekavši da nije zapamtio formulu; svojski se potrudio ponovno pripraviti drogu u apsurdno kratkom vremenu. S jedva još pola sata na raspolaganju, uzeo je dozu crvenkaste supstancije i odnio je “pokusnom kuniću”, mladiću odjevenom u prljave traperice i majicu s natpisom sveučilišta Harvard, sapetom među remenjem što ga je držalo privezanog o uredski stolac na kotače. Glava mu je bila pognuta, a brada položena na prsa. Kad mu se Ben približio, vrata improviziranog podrumskog laboratorija se otvore i njegov mračni poslodavac uđe unutra, hodajući između dvojice naoružanih čuvara koji su čitavo vrijeme nadzirali Benov rad. “Nisam imao vremena vakuumski filtrirati i izvući vlagu iz ovoga”, rekao je Ben opravdavajući se zbog guste smjese koju je napravio i nadajući se da je pogodio recept. “Ovaj momak izgleda kao da nije u najboljem stanju. Što ako ga ne bude mogao prožvakati?” Uslijedila je odmjerena, mrtvačka tišina. Ben nervozno uzdahne i priđe momku. Klekne ispred stolca. Ispod neuredne kose, bezizražajne oči se jedva otvore pa ponovno sklope. Ben je zurio u to ispijeno žućkasto lice nekoć vjerojatno zgodnog dečka... Ah, sranje. Poznavao je ovog momka. Znao ga je iz ovdašnjih klubova kao prilično redovitu mušteriju - i bilo je to lice nasmiješenog mladića kojeg je vidio na fotografiji prošle noći. Cameron ili Camden, tako se nekako zvao? Camden, pomislio je, momak kojeg je Ben trebao pronaći za onog zubatog luđaka koji mu je zaprijetio da će ga ubiti ako ne bude surađivao. Doduše, prijetnja nije bila ništa ozbiljnija od ove s kojom se sad suočavao. “Nastavimo s time, gospodine Sullivane.” Ben zagrabi žlicom malo sirovoga grimiza iz zdjelice i primakne je mladićevim ustima. U istom trenu kad mu je smjesa dotaknula usne, Camdenov jezik pohlepno zapaluca. Obuhvati usnama žlicu i snažno usiše, naizgled u trenutku živnuvši. Narkić je njuškao nosom nadajući se da će dobiti iduću dozu, shvatio je Ben i osjetio ubod grizodušja. Ben je čekao da grimiz počne djelovati. Ništa se nije dogodilo. Dao je Camdenu još, a onda opet još malo. Ponovno ništa. Dovraga. Ovaj recept nije bio dobar. “Treba mi više vremena”, promrsio je Ben kad je mladić zabacio glavu unatrag, zastenjavši. “Zamalo sam uspio, ali jednostavno moram ponovno pokušati.” Ustao se, okrenuo i šokirano otkrio da njegov zlokobni poslodavac stoji točno ispred njega. Ben nije čuo da se tip pomaknuo, pa ipak, evo ga, prijeteći se nadvio nad njime. Ugledao je vlastiti unezvijereni odraz u muškarčevim tamnim naočalama. Izgledao je prestravljeno, poput životinje stjerane u kut koja se trese pred podivljalim grabežljivcem. “Nismo ništa postigli, gospodine Sullivane. I ponestaje mi strpljenja.” “Rekli ste dva sata”, istaknuo je Ben. “Još uvijek imam nekoliko minuta...” “Nema pregovaranja.” Okrutna se usta rastegnu u podrugljiv cerek, otkrivši sjajne vrške oštrih bijelih očnjaka. “Vrijeme je isteklo.”

42

Chia

“Oh, Isuse!” Ben ustukne udarivši u stolac iza sebe i poslavši je zajedno s momkom privezanim za nju da se otkotrlja unatrag uz zveket kotača. Nespretno se spotaknuo i osjetio snažne prste kako mu se zarivaju u ramena podižući ga s poda kao da je bio lagan poput pera. Potom ga grubo okrenu i zabiju u suprotni zid. Agonija se razlijevala stražnjim dijelom lubanje kad se stropoštao na pod. Omamljen, Ben se popipa po glavi. Prsti su mu bili krvavi. A kad je usredotočio svoj mutni pogled na ostale u sobi, srce mu se stisne od jeze. Dvojica čuvara zurila su u njega, zjenica suženih u tanke proreze, bljeskajući šarenicama boje jantara fiksiranim na njega poput reflektora. Jedan od njih razjapi usta i hrapavo zasikće otkrivši goleme očnjake. Čak je i Camden živnuo tamo gdje je sjedio iskesivši se, dok su mu oči plamtjele kroz pramenove kose. No, koliko god čudovišna bila ta lica, nisu bila ništa u usporedbi s ledenom pojavom onoga koji je očito ovdje povlačio konce. Smireno i bešumno prišao je Benu u svojim ulaštenim crnim cipelama. Podigao je ruku i Ben se odjednom podizao, povučen na noge kao da je privezan nevidljivim žicama. “Molim vas”, dahnuo je Ben. “Što god smjerate, nemojte... nemojte to učiniti, molim vas. Mogu vam pribaviti formulu za grimiz. Kunem se, učinit ću sve što poželite!” “Da, gospodine Sullivane. Itekako.” Pomaknuo se toliko brzo da Ben nije ni znao što ga je snašlo, sve dok nije osjetio snažan ugriz očnjaka na vratu. Ben se otimao, no nanjušio je vlastitu krv što je curila iz rane i čuo mljackanje tog stvora uz njegov vrat dok je snažno povlačio iz njegove žile. Želja za borbom istjecala je iz Bena svakim novim povlačenjem. Ostao je visjeti u zraku, osjetivši kako ga život napušta, kako mu svijest nestaje zajedno s njegovom voljom. Umirao je, njegovo se čitavo biće udaljavalo od njega lebdeći u ponor tmine. “Dođi, Harvarde, ili kako se već zoveš”, rekla je Tess vodeći malog terijera preko ulice kad se na semaforu upalilo zeleno svjetlo za pješake. Nakon što je zatvorila kliniku u šest sati, odlučila se prošetati do Benova stana u South Sideu i posljednji mu put pokušati ući u trag, prije nego policiji prijavi nestanak. Ako se vratio preprodaji narkotika, vjerojatno je zaslužio da ga uhite, ali duboko u sebi znala je da joj je istinski stalo do njega i htjela je vidjeti može li ga nagovoriti da prihvati pomoć prije nego bude prekasno. Benovo susjedstvo nije bilo najpoželjnije za šetnju, naročito po mraku, ali Tess se nije plašila. Mnogi od njezinih klijenata živjeli su u ovom dijelu grada: radnici, dobri ljudi. Štoviše, ako se koga trebalo kloniti među ovim gusto zbijenim stambenim zgradama, bio je to upravo diler iz stana 3-B u zgradi pred kojom je sad stajala Tess. Televizor je treštao iz stana na prvom katu i bacao plavičasti odsjaj na pločnik. Tess podigne glavu prema Benovim prozorima ne bi li uočila bilo kakvu naznaku njegove prisutnosti. Trošne bijele žaluzine bile su spuštene na kliznim vratima balkona, kao i na prozorima spavaće sobe. Stan je bio u mraku, iznutra nije dopiralo svjetlo, sve je bilo mirno. Ili... možda ipak nije? Mogla se zakleti da je vidjela kako su se žaluzine zanjihale - kao da ih je netko unutra pomaknuo dok je prolazio pokraj njih nesvjesno ih gurnuvši. Je li to bio Ben? Ako je bio kod kuće, očito nije želio da to itko zna, uključujući i nju. Nije joj odgovorio na pozive ni na mailove, pa zašto je onda mislila da bi htio da mu dođe u stan? A što ako nije bio kod kuće? Što ako je netko provalio unutra, ako ga je gore čekao jedan od njegovih narkića? Što ako je netko baš sad bio gore i preturao mu po stanu tražeći memorijski uređaj koji je imala u džepu jakne?

43

Chia

Tess se udalji od zgrade i jeza joj se stane podizati kralježnicom. Čvrsto je stiskala Harvardovu uzicu, šutke ga odmaknuvši od sasušenoga grmlja uz rub pločnika. A onda je vidjela ponovno - netko je nedvojbeno pomaknuo žaluzine u Benovu stanu. Jedna su se klizna vrata otvorila na balkonu na trećem katu. Netko je izlazio. A taj netko bio je golem, i definitivno nije bio Ben. “Oh, sranje”, prošaptala je zastavši, te je podignula psa kako bi se mogla čim prije izgubiti odavde. Počela je trčati pločnikom, na brzinu se osvrnuvši iza sebe. Tip je bio na ogradi balkona i gledao u tamu. Osjetila je zvjersku toplinu njegova pogleda koji ju je poput koplja probadao kroz noć. Oči su mu bile nevjerojatno jarke... zažarene. “Oh, moj Bože.” Tess pojuri preko ulice. Kad je ponovno pogledala prema Benovoj zgradi, muškarac na balkonu uspinjao se na ogradu, a iza njega su se pojavila još dvojica. Onaj prvi prebaci noge preko ruba i skoči, vješto poput mačke, dolje na tratinu. Počeo je trčati za njom krećući se nevjerojatnom brzinom. Kao da je njegova brzina nekako usporila njezinu, noge su joj bile trome kao da je zapela u živom blatu. Tess privije Harvarda čvršće uza se i pojuri na drugi pločnik, bježeći između automobila parkiranih uz rubnik. Još jednom baci pogled iza sebe i otkrije kako je njezin progonitelj nekamo nestao. Nada je trajala koliko i najkraći djelić sekunde. Jer, kad je ponovno pogledala naprijed, vidjela je kako se on nekim čudom najednom stvorio tamo, ni pet koraka od nje, prepriječivši joj put. Kako je mogao stići tako brzo? Nije ga ni vidjela kako je prestiže, nije mu čula korake po pločniku. On isturi svoju glavurdu prema njoj i stane njušiti zrak poput životinje. On - ili bolje rečeno ono, jer što god da je ovo bilo, svakako nije bilo ljudsko biće - stane se muklo cerekati ispod glasa. Tess ustukne, krećući se ukočeno, ne mogavši povjerovati. Ovo se ne događa. Nemoguće. Riječ je o nekakvoj bolesnoj šali. Ovo naprosto nije bilo moguće. “Ne.” Uzmicala je korak po korak tresući glavom u nevjerici. Golemi se muškarac pokrene, dolazeći prema njoj. Tešsino srce počne preskakati u paničnom ritmu, a svako joj je čulo zvonilo na uzbunu. Okrenula se na peti i pojurila... No drugi stvor prepriječi joj put između automobila. “Bok, ljepojko”, rekao je glasom punim mržnje i pakosti. Na blijedoj svjetlosti ulične svjetiljke, Tessin se pogled prikovao na njegova otvorena usta. Usne su mu se rastegnule i povukle sa zubi u grubom siktanju razotkrivši par golemih očnjaka. Tess ispusti psa iz mlitavog stiska i prestravljeno vrisne u noćno nebo. “Skreni tu lijevo”, Dante uputi Tegana sa suvozačeva mjesta u Range Roveru. Chase je sjedio straga kao da ga vode na smaknuće. Tu strašnu slutnju Dante je kanio još malo produljiti. “Provozajmo se malo kroz South Side prije nego se uputimo u sklonište.” Tegan mračno kimne, a zatim skrene na križanju. “Misliš da bi diler mogao biti kod kuće?” “Ne znam. Vrijedi pokušati.” Dante protrlja hladno mjesto na prsnoj kosti osjećajući čudnu prazninu kako mu pritišće pluća i otežava disanje. Osjećaj je bio više psihički nego tjelesni, snažan instinkt koji mu je izoštrio sva čula. Pritisne gumb za otvaranje prozora, te stane udisati hladan noćni zrak dok se tamno staklo klizeći otvaralo. “Sve u redu?” upita ga Tegan, a duboki mu je glas dopirao kroz mračnu unutrašnjost terenca. “Opet ono što se dogodilo ranije?”

44

Chia

“Ne.” Dante neodređeno odmahne glavom i dalje zureći kroz otvoreni prozor i gledajući nejasna svjetla i promet. Zgrade iz centra nestajale su u daljini iza njih, a vidokrug im je ispunjavalo staro susjedstvo južnog Bostona. “Ne, ovo je nešto... drukčije.” Prokleti čvor hladnoće u njegovim prsima prodirao je sve dublje, pretvarajući se u led iako su mu se dlanovi počeli znojiti. Želudac mu se zgrčio. Adrenalin je jurnuo njegovim žilama u iznenadnoj, snažnoj navali. Koji vrag? Bio je to strah što ga je preplavljivao, shvatio je. Posvemašnji užas. Ali, nije to bio njegov vlastiti strah, nego strah nekog drugog. O, Isuse. “Zaustavi auto!” Bila je to Tess. Njezin je užas dopirao do njega preko krvne veze koju su dijelili. Bila je u opasnosti. Smrtnoj opasnosti. “Tegane, zaustavi jebeni auto!” Ratnik stisne kočnicu i snažno okrene upravljač udesno, hladnokrvno zaustavivši vozilo na malom nasipu. Nisu bili daleko od stana Bena Sullivana; njegova zgrada nije mogla biti dalje od nekih pet blokova - možda dvostruko više kad bi se moralo voziti labirintom jednosmjernih ulica. Dante snažno otvori vrata sa suvozačeve strane i izleti na pločnik. Uvuče zrak u pluća moleći se da može uhvatiti trag Tessina mirisa. Evo ga. Usredotočio se na slatku notu što se provlačila među tisućama drugih mirisa nošenih hladnim noćnim povjetarcem. Tessin miris krvi bio je tek tračak, ali postajao je sve intenzivniji. Danteu se sledi krv u žilama. Negdje, nedaleko od mjesta na kojem je stajao, Tess je krvarila. Tegan se nagnuo preko sjedala jednom se snažnom podlakticom oslanjajući na upravljač. Njegov se pronicljivi pogled suzio. “Dante, stari, koji ti je vrag? Što se događa?” “Nemam vremena”, rekao je Dante. Okrenuo se i zaobišao automobil, treskom zalupivši vratima. “Nastavit ću dalje pješice. Želim da odvučeš dupe do stana Bena Sullivana. Tamo je...” “Ja se sjećam puta”, dobaci Chase sa stražnjeg sjedala susrevši se s Danteovim pogledom kroz otvoreni prozor. “Idi. Dolazimo za tobom.” Dante kimne prema ozbiljnim licima što su ga gledala, zatim se okrene i počne bjesomučno trčati. Presjekao je put kroz dvorišta, preskakao ograde, jurio uskim uličicama, potjeravši svaki atom svoje vampirske brzine i okretnosti. Za ljude koje je mimoilazio nije bio ništa doli nalet ledeno hladnog zimskog vjetra na njihovu zatiljku. Svom pažnjom bio je usmjeren samo na jedno: na Tess. Na pola puta niz ulicu koja je vodila prema bloku Bena Sullivana, Dante ugleda malenog terijera kojeg je Tess spasila od smrti svojim iscjeliteljskim dodirom. Pas je besciljno lutao mračnim pločnikom, a uzica mu se vukla za njim. Bio je to prokleto loš znak, ali Dante je znao da je sad blizu. Bog neka mu pomogne, morao je biti. “Tess!” poviknuo je moleći se da ga može čuti. Moleći se da nije bilo prekasno. Skrenuo je iza ugla trokatnice, preskačući igračke i bicikle razbacane po prednjem dvorištu. Njezin miris krvi sad je bio jači, udarci jeze bubnjali su mu u sljepoočnicama. “Tess!”

45

Chia

Slijedio ju je poput laserske zrake, jurcajući u bezumnoj panici kad je začuo muklo unkanje i režanje Krvožednih dok su se svađali nad plijenom. O, Kriste, ne. U blizini rubnika preko puta zgrade u kojoj je stanovao Ben Sullivan, ležala je Tessina torbica, a njezin je sadržaj bio razasut na sve strane. Dante skrene udesno jureći niz utabani puteljak između dviju kuća. Na kraju puteljka ispriječila se drvarnica čija su se vrata njihala na šarkama. Tess je bila unutra. Dante je to znao s užasom toliko dubokim da je posrnuo. Iza njegovih leđa, u djeliću sekunde prije nego je uspio dosegnuti drvarnicu i rastrgati tu stvar golim rukama, iz sjenke izleti Krvožedni i baci se na njega. Dante se okrenuo dokje padao, izvukavši jednu od svojih oštrica i zamahnuvši njome preko lica pasjeg skota. Krvožedni ispusti nezemaljski urlik, odletjevši s njega u agoniji kad je u njegov oštećeni krvotok dospio smrtonosni titanij. Dante se otkotrljao pa skočio na noge, dok se Krvožedni grčio u brzom umiranju i raspadanju. Na ulici, crni je Range Rover zagrmio i oštro se zaustavio. Tegan i Chase iskoče s oružjem u rukama. Drugi Krvožedni pojavi se iz mraka, ali samo jedan pogled u Teganove ledene oči natjera ga da se okrene i pobjegne u suprotnom smjeru. Ratnik pojuri za njim poput velike mačke. Chase je očito uočio novu rundu nevolje jer je otkočio pištolj i otrčao preko ulice. Što se tiče Dantea, on jedva da je bio svjestan onoga što se događalo oko njega. Hitao je prema drvarnici i užasnim zvukovima koji su dopirali iz nje. Mokri, mljackavi zvukovi vampira dok se hrane nisu mu bili nepoznati, ali pomisao da bi mogli nauditi Tess izazvala je u njemu nekontrolirani bijes. Prišuljao se klimavim vratašcima i odbacio ih jednom rukom na praznu stražnju tratinu. Dvojica Krvožednih držala su Tess na podu, jedan joj sišući iz zapešća, a drugi prilijepljen uz njezin vrat. Ležala je nepokretna pod njima, toliko mirna da se Danteovo srce sledilo od užasa. AH, mogao je osjetiti da je živa. Mogao je čuti njezin puls kako slabašno odjekuje u njegovim žilama. Još nekoliko sekunda i mogli bi iscrpsti život iz nje. Dante ispusti urlik koji je zatresao drvarnicu. Gnjev je provalio iz njega poput crne oluje. Krvožedni što je sisao iz Tessina zapešća poskoči unatrag uz siktanje. S njegovih razjapljenih usta i dugačkih očnjaka curila je njezina krv. Pasji skot mahnito se okrenuo, odletjevši prema kutu stropa drvarnice i uspevši se gore poput pauka. Dante je vidio bljesak pokreta, oslobodio je jednu od svojih zlokandži i bacio je u zrak. Vihor titanija dođe u smrtonosni kontakt s vratom Krvožednog. On tresne o pod uz urlik, a Dante preusmjeri mržnju na onog većeg koji se pomaknuo i izazivao ga pred svojim plijenom. Krvožedni je čučao ispred Tessina mlitavog tijela gledajući u Dantea iskešenih očnjaka i zažarenih očiju. Pasji se skot doimao mladim, vjerojatno je to bio jedan od nestalih mladića iz Utočišta tame kojeg je krvožeđa preobrazila u zvijer. Nije bilo važno; samo je mrtav Krvožedni dobar Krvožedni - naročito ovaj, čija su usta i ruke bile posvuda po Tess crpeći iz nje njezin dragocjeni život. Mogao bi je ubiti ako je Dante ne izvuče odavde što prije. Krv je vrištala u njegovim mišićima zbog Tessine boli, ali i vlastite koja mu je pobudila želju za borbom, pa Dante iskesi očnjake i uz urlik se baci na Krvožednog. Žudio je za brutalnom, paklenom osvetom, želio je rastrgati gada dio po dio prije nego što ga probode jednim od svojih bodeža. No, spašavanje Tess bilo je jedino važno. Ciljajući čeljust Krvožednog, Dante podigne ruku i snažno zamahne polomivši mu kosti i pokidavši mu tetive. Dok je ološ urlikao, Dante preokrene bodež u ruci i zarije čelik presvučen titanijem u vampirova prsa. Zbaci tijelo sa sebe i požuri do Tess.

46

Chia

“O, Bože.” Kleknuvši, osluhnuo je njezino hrapavo disanje. Bilo je plitko, tako slabašno. Rana na njezinu zapešću gadno je izgledala, ali ona na vratu bila je strašna. Koža joj je bila blijeda poput snijega, hladna na dodir kad je prinio njezinu ruku svojim usnama i poljubio joj opuštene prste. “Tess... drži se, dušo. Sad sam s tobom. Vodim te odavde.” Podigavši je u ruke, Dante je privije uz sebe i iznese.

47

Chia

Deseto POGLAVLJE

Chase prekorači tijelo mrtvog muškarca što je ležalo ispred vrata stana na prvom katu iz kojeg je dopirala svjetlost s televizora. Starca su izmrcvarili Krvožedni, od kojih je najmanje jedan još uvijek bio u zgradi. Chase se popeo stubištem prema Benovu stanu u potpunoj tišini, bedra su mu pulsirala, a čula bila izoštrena. Držao je Berettu objema rukama, podignutu do svoga desnog ramena, otkočenu, cijevi uperene prema stropu. Mogao je izravnati pištolj i ispaliti metke od titanija u djeliću sekunde. Za Krvožednog što se neoprezno kretao po stanu navrh stuba, smrt je bila neizbježna. Dospjevši do posljednje stube, Chase zastane u hodniku pokraj odškrinutih vrata stana. Kroz rascjep između vrata i dovratka vidio je da je stan ispreturan. Krvožedni koji su došli ovamo očito su nešto tražili. Definitivno ne Bena Sullivana, osim ako se nisu nadali da će ga pronaći u jednoj od ladica i kutija koje su bile prevrnute posvuda. Opazi bljesak pokreta i povuče se upravo u trenu kad je Krvožedni izišao iz kuhinje s mesarskim nožem i počeo kidati jastuke na naslonjaču. Petom čizme Chase otvori vrata dovoljno da se može provući, te oprezno uđe u stan uperivši cijev pištolja u leđa Krvožednog. Vampir obuzet bjesomučnom potragom nije bio svjestan prijetnje što mu se šuljala s leđa, sve dok se Chase nije našao na pola metra od njega. Chase je mogao opaliti u tom trenu, vjerojatno je i trebao. Sva njegova izobrazba i logika govorili su mu da povuče okidač i ispali jedan od tih posebno izrađenih metaka od tiranija u lubanju Krvožednog, ali instinkt ga natjera na oklijevanje. U djeliću sekunde, njegov um vizualno pregleda vampira što se nalazio pred njime. Primijetio je visoku, atletsku građu, civilnu odjeću... sjenku mladalačke nevinosti skrivenu pod prljavom majicom i trapericama, masnom, neurednom kosom. Gledao je u narkića, u to nije bilo sumnje. Zaudarao je na usirenu krv i znoj, što je bio znak vampira zabludjelog u krvožeđi. No, ovaj mu ovisnik nije bio stranac. “Isuse”, prošaptao je Chase tiho, ispod glasa. “Camden?” Krvožedni se u trenu ukipi na zvuk Chaseova glasa. Ramena mu se podignu, čupava glava počne se okretati u stranu, nakrivljena pod pretjeranim kutom. Kroz ogoljene zube i očnjake, on zareži, njuškajući po zraku. Nije ga mogao sasvim dobro vidjeti, ali Chase je mogao uočiti da oči njegova nećaka sjaje jarkom bojom jantara, plamteći na njegovu žućkastom licu. “Cam, to sam ja. Tvoj stric. Spusti nož, sinko.” Ako je i razumio što mu ovaj govori, Camden to nije ničim pokazao. Nije ispustio golemi mesarski nož stisnut u šaci. Počeo se okretati, polako, poput životinje, najednom svjesne da je stjerana u kut. “Sve je gotovo”, rekao mu je Chase. “Sad si na sigurnom. Ovdje sam kako bih ti pomogao.” Iako je izrekao te riječi, Chase se pitao je li bio sasvim iskren. Spustio je pištolj, koji je i dalje bio otkočen, no svaki mišić na ruci mu je bio napet, prsti su mu oklijevali nad okidačem. Strah se podizao njegovom kralježnicom, hladan poput noćnog povjetarca što je prodirao u stan kroz otvorene prozore i vrata. Chase se također osjećao stjeranim u kut, nesiguran zbog nećaka i zbog sebe.

48

Chia

“Camdene, tvoja je majka silno zabrinuta zbog tebe. Želi da se vratiš kući. Možeš li to učiniti za nju, sinko?” Vrijeme je otkucavalo u napetoj tišini dok je Chase gledao kako se jedini potomak njegova brata okreće prema njemu. Nije bio spreman na prizor koji je ugledao. Nastojao je ostati pribran, ali žuč mu se podizala grlom dok je gledao u krvavog, pobjesnjelog, ofucanog klinca koji se nedavno, nema tome ni tjedan dana, šalio i smijao s prijateljima, bio zlatni dečko koji je tako puno obećavao. Chase sad nije mogao nazrijeti ni djelić toga u zvijeri koja je stajala pred njime, u odjeći uprljanoj nakon pokolja u kojem je sudjelovao dolje na donjem katu, s nožem spremnim za napad u njegovoj desnoj ruci. Zjenice su mu bile ukočene i sužene, tanki procjepi crnila usred praznog jantarnog pogleda. “Cam, molim te... daj mi znak da me pratiš.” Chaseovi se dlanovi počeše znojiti. Desna mu se ruka stane nesvjesno podizati zajedno s oružjem. Krvožedni je zarežao spustivši se u čučanj. Zvjerao je oko sebe životinjskim pogledom, kalkulirajući, razmišljajući. Chase nije znao je li impuls koji je u tom trenutku prolazio Camdenom bio napad ili bijeg. Još je više podigao devetmilimetarski pištolj, pa onda još više, prstiju drhtavih na okidaču. “Ah, jebiga... ovo nije dobro. Nikako, dovraga.” S turobnim uzdahom, on uperi cijev pištolja u vis i ispali metak u strop. Prasak pucnja oštro odjekne i Camden poskoči i da se u bijeg. Projuri pored Chasea prema otvorenim kliznim vratima. Tek se ovlaš osvrnuvši, on preskoči balkonsku ogradu i nestane mu iz vida. Chase protrne, preplavljen nesnosnom mješavinom olakšanja i kajanja. Pronašao je nećaka, ali upravo je pustio Krvožednog natrag na ulice. Kad je napokon podigao glavu i bacio pogled prema otvorenim vratima stana, ugleda Tegana kako stoji tamo gledajući ga pronicljivim pogledom. Ratnik možda nije vidio kako je pustio Krvožednog, ali je znao. Ravnodušnom, bezizražajnom zelenom pogledu kao da ništa nije moglo promaknuti. “Nisam to mogao učiniti”, promrmljao je Chase odmahujući glavom dok je gledao dolje u svoje ispražnjeno oružje. “On je moja krv i jednostavno... nisam mogao.” Tegan ga je dugo šutke odmjeravao. “Moramo sad poći”, rekao je jednoličnim glasom. “Žena je u lošem stanju. Dante nas s njom čeka u autu.” Chase kimne, a zatim krene za ratnikom. Dok mu je puls još žestoko udarao od straha i gnjeva, Dante smjesti Tess na stražnje sjedalo Rovera, položivši joj glavu i ramena u svoje krilo i pokrivši je jaknom ne bi li je ugrijao. Pokidao je majicu i napravio trake, omotavši ih oko rane na zapešću i one na vratu. Ležala je tako mirna na njemu, tako lagana. Gledao je u njezino lice, zahvalan što je Krvožedni nije dospio ubiti ni mučiti kao što je njihova bolesna vrsta imala običaj činiti sa svojim žrtvama. Nisu je silovali, što je također bio veliki blagoslov, s obzirom na njihovu zvjersku narav. No, popili su joj krv, i to veliku količinu. Da je Dante nije pronašao na vrijeme, mogli su je sasvim isisati. Zadrhtao je, hladnoća mu prodre do kostiju na samu pomisao. Gledajući kako leži ovdje, vjeđa sklopljenih u nesvijesti, kože hladne i blijede, Dante je znao kako joj sigurno može pomoći. Trebala je krv kako bi nadomjestila onu koju je izgubila. I nije pritom mislio na medicinsku transfuziju koju bi trebale njezine ljudske sestre, nego krv darovanu od jednoga od Vrste. Već ju je silom napola krvno vezao uza sebe, one noći kad je popio njezinu krv kako bi se spasio. No, zar je mogao biti toliko bešćutan da je okuje do kraja kad ona nije imala priliku izjasniti se? Jedina druga mogućnost bila je gledati je kako umire u njegovim rukama. Neprihvatljivo, iako bi ga mogla zamrziti što joj je darovao život koji će je vezati uz njega neraskidivim lancima. Zaslužila je toliko više od onoga što joj je morao dati.

49

Chia

“Dovraga, Tess. Oprosti mi. To je jedini način.” Primakne svoje zapešće ustima i zasiječe vodoravnu posjekotinu oštrim vrhom svojih dugih očnjaka. Krv navre na površinu, cureći u potočiću niz njegovu golu podlakticu. Jedva da je bio svjestan užurbanih koraka što su se približavali terencu dok je podizao Tessinu glavu kako bi je pripremio za hranjenje. Prednja se vrata otvore i Tegan i Chase uđu. Tegan se osvrne, pogled mu zasvijetli ugledavši Tessinu ruku - njezinu desnu ruku koja je mlitavo virila ispod pokrivača od Danteove jakne. Ruku na kojoj je bio biljeg u obliku suze i polumjeseca. Ratnikove se oči suze, a potom ih podigne prema Danteu, upitno, ali i oprezno. “Ona je Prasestra.” “Znam što je”, rekao je Dante svom bratu po oružju. Nije se ni trudio prikriti turobnu zabrinutost u glasu. “Vozi, Tegane. Odvezi nas u sklonište što brže možeš.” Kad je ratnik ubacio u brzinu i pojurio, Dante položi zapešće na Tessine opuštene usne i stane gledati kako joj krv klizi u usta.

50

Chia

Jedanaesto POGLAVLJE

Tess je mislila da umire. Bila je u bestežinskom stanju, obamrla, lebdeći u prostoru između bola jednog svijeta i duboke nepoznanice drugoga. Mračna plima toga drugog, nepoznatog mjesta nosila ju je, ali ona nije osjećala strah. Utješna toplina ovijala se oko nje, kao da je zakriljena snažnim anđeoskim krilima što su je držala iznad plime koja joj je nježno zapljuskivala udove. Utonula je u taj topli zagrljaj. Trebala je tu postojanu snagu. Oko sebe je čula glasove, tihe i užurbane, pa ipak, riječi su bile nerazgovijetne. Tijelo joj je vibriralo od pokreta, a osjetila su joj bila troma. Zar je nekamo nose? Bila je previše iscrpljena da bi marila, suviše zadovoljna, pa se samo prepustila toj zaštitničkoj toplini u koju se učahurila. Željela je spavati. Samo se prepustiti i utonuti u vječni san... Kapljica nečeg toplog padne joj na usnu. Poput svile, polako je klizila njezinim rubom, a primamljivi joj je miris ulazio u nosnice. I druga joj kapljica padne na usne, opojna poput vina, i njezin se jezik ispruži kako bi je okusila. Čim su joj se usne razdvojile, preplavila ih je tekuća toplina. Zaječala je, nesigurna što kuša, ali svjesna da želi još. Prvi gutljaj zapljusne je poput golemog vala. Nastavila je povlačiti iz izvora kao da je umirala od žeđi. Možda i jest. Znala je samo da želi još i da se ne može zasititi. Netko je izgovarao njezino ime, nježno, duboko, dok je ispijala taj neobični eliksir. Glas joj je bio poznat. Prepoznala je miris koji ju je obavijao i ulijevao joj se u usta. Znala je da je spašava, mračni anđeo čije su je ruke sad zakrilile. Dante. Bio je to Dante, zajedno s njom u ovom čudnovatom ništavim; znala je to svakim djelićem svoga bića. Tess je i dalje lebdjela, glave izdignute nad uzburkanim morem nepoznatog. Polako, mračna se voda podigne kako bi je preplavila, gusta poput vrhnja, topla poput kupke. Dante ju je položio u nju, čvrsto je držeći rukama, snažnim i nježnim. Rastapala se u nadolazećoj plimi, pila iz nje, osjećajući kako joj dopire do mišića, kostiju i najsitnijih stanica. U miru koji ju je zapljusnuo, Tessina svijest prijeđe u drugi svijet, svijet u nijansama tamne crvene, grimizne boje vina. Vožnja do skloništa trajala je čitavu vječnost, iako je Tegan vjerojatno oborio nekoliko brzinskih rekorda jurcajući vijugavim bostonskim ulicama prema prilazu koji je vodio do sjedišta Reda. Čim se Rover zaustavio u garaži, Dante je otvorio stražnja vrata vozila i oprezno iznio Tess na rukama. I dalje nije bila pri svijesti, još uvijek slaba zbog gubitka krvi i šoka, ali on je osjetio tračak nade da će preživjeti. Uzela je samo malu količinu njegove krvi; sad kad je bila na sigurnom, u skloništu, pobrinut će se da dobije koliko god joj bude potrebno. Kvragu, pustit će svu svoju krv ako će je time spasiti. Bože, i nikako nije sad folirao; iskreno je to mislio. Očajnički je želio da Tess preživi, toliko da bi mogao umrijeti zbog nje. Zbog njihove je krvne povezanosti imao nagon da je zaštiti, ali ovo je bilo nešto još snažnije od toga. Dublje no što je ikad mogao pomisliti. Volio ju je. Bjesomučna silina emocija pogodi Dantea dok je nosio Tess do dizala, s Teganom i Chaseom za petama. Netko je pritisnuo gumb i oni se počnu glatko i bešumno spuštati nekih stotinu i pedeset metara ispod zemlje i čelika koji je skrivao sklonište Vrste od ostatka svijeta.

51

Chia

Kad su se klizna vrata otvorila, Lucan je stajao u hodniku pred dizalom. Uz njega je bio Gideon, obojica ratnika naoružana i s ozbiljnim izrazima na licima. Nema dvojbe da je Lucan bio upoznat s njihovim dolaskom kad se Rover pojavio na snimci sigurnosne kamere na ulazu u imanje. Pogleda Dantea i ozlijeđenu ženu u njegovu naručju i mračno opsuje. “Što se dogodilo?” “Pusti me da prođem”, rekao je Dante dok je prolazio mimo svoje braće, oprezan da pritom ne drmusa previše Tessinim tijelom. “Mora počinuti na nekom toplom mjestu. Izgubila je dosta krvi...” “To mogu vidjeti. A sad mi reci koji se vrag dogodio tamo gore?” “Krvožedni”, upadne Chase preuzevši na sebe razjašnjavanje situacije dok je Dante izlazio iz hodnika usredotočen samo na Tess. “Skupina njih je pretraživala dilerov stan. Ne znam što su tražili, ali žena je očito nekako naletjela na njih. Možda im se našla na putu. Ima ugrizne rane na vratu i ruci, i to od više napadača.” Dante kimne na te riječi, zahvalan na verbalnoj pomoći vampira iz Utočišta tame, jer mu je glas zapeo u grlu. “Isuse”, rekao je Lucan mračno pogledavši Dantea. “Ovo je Prasestra o kojoj si govorio? Ovo je Tess?” “Aha.” Spustio je pogled na nju, tako mirnu i blijedu u njegovim rukama, i osjeti studen kako ga probada u prsima. “Samo nekoliko sekunda i mogao sam zakasniti...” “Prokleti pasji skotovi”, prosikće Gideon dok je prolazio rukom kroz kosu. “Idem pripremiti sobu za nju u ambulanti.” “Ne.” Danteov je odgovor bio oštriji nego što je namjeravao, i neumoljiv. Ispružio je svoje zapešće, kože još uvijek crvene i vlažne na mjestu odakle ju je hranio. “Ona je moja. I ostaje sa mnom.” Gideonove se oči rašire, ali ne izusti ni riječi. Kao ni ostali ratnici dok je Dante jurio pored njih i krenuo s Tess niz labirinte prolaza prema svojim odajama. Kad je dospio unutra, odnese je do spavaće sobe i nježno položi na prostrani krevet. Ostavio je svjetlo prigušenim. Glas mu je bio nježan i tih dok ju je pokušavao namjestiti u udobniji položaj. Dok je oprezno skidao improvizirane zavoje oko Tessina vrata i zapešća, mentalnom zapovijedi pusti da topla voda puni umivaonik u kupaonici. Prestala je krvariti, srećom. Rane su izgledale jezivo na njezinoj besprijekornoj koži, ali najgore je ipak prošlo. Ugledavši ružne ozljede od ugriza, Dante poželi da ima Tessin dar iscjeljenja. Poželi da joj ih nekako može izbrisati prije nego što ih može vidjeti, ali nije mogao izvesti takvo čudo. Njegova će je krv zaliječiti iznutra, okrijepiti joj tijelo i pružiti joj nadnaravnu vitalnost o kojoj nije mogla ni sanjati. S vremenom, bude li se redovito hranila njegovom krvlju, postat će besmrtna. S vremenom će i ožiljci zacijeljeti. Ali ne dovoljno brzo za njega. Želio je rastrgati napadače još jednom ispočetka, polako ih mučiti, umjesto što ih je onako brzo dokrajčio. Potreba za nasiljem, za preuzimanjem pravde u svoje ruke protiv svakog Krvožednog koji joj je mogao nauditi, palila ga je iznutra poput kiseline. Dante potisne tu potrebu, preusmjerivši svu energiju na Tess i milujući je nježnim, smjernim pokretima. Otkopča joj zakrvavljenu jaknu, svuče rukave, a onda joj podigne tromo tijelo ne bi li je oslobodio. Pulover koji je nosila ispod također je bio uništen, a svijetlozelena vuna upila je jarkocrvenu boju oko ovratnika i na rubu dugačkog rukava. Morat će joj razrezati pulover; nije dolazilo u obzir da joj ga prevuče preko glave i ugrozi gadnu ranu na vratu. Izvadivši jedan od bodeža iz korica na kukovima, on klizne oštricom pod rub pulovera i razreže ga po sredini. Mekana vuna se razdvoji, izloživši Tessin bijeli torzo i čipku boje breskve njezina grudnjaka.

52

Chia

Seksualno uzbuđenje počne se nadimati u njemu, automatski poput disanja, dok je gledao dolje u savršenstvo njezine kože i podatne ženstvene obline njezina tijela. Pogled na nju uvijek bi mu izazivao glad, ali vidjevši je ovako obilježenu surovim rukama Krvožednih, otrijezni se do te mjere da je utišao čak i silinu one iskonske želje da je posjeduje. Sad je bila na sigurnom, i to je sve što mu je trebalo. Spusti bodež na noćni ormarić, a potom skine Tessin uništeni pulover i spusti ga pokraj jakne na pod. U sobi je bilo toplo, ali njezina je koža i dalje bila hladna na dodir. Povukavši rub crnog svilenog prekrivača s drugog kraja golemog kreveta, on je prekrije, te ode do kupaonice gdje je uzeo vlažni ručnik ne bi li je očistio. Kad se vratio u spavaću sobu, začuje tiho kucanje na otvorenim vratima svojih odaja, previše mekano da bi pripadalo bilo kojem od ratnika. “Dante?” Savannahin baršunasti glas bio je mekši čak i od kucanja. Uđe unutra noseći u rukama masti i lijekove, a njezine tamne blage oči bile su pune sućuti. Lucanova družica Gabrielle bila je s njom, crvenokosa je Prasestra imala samtanu tkaninu prebačenu preko ruke. “Čule smo što se dogodilo pa smo donijele neke sitnice kako bi joj bilo ugodnije.” “Hvala vam.” Odsutno je gledao sa strane dok su dvije žene prilazile kako bi odložile svoje stvari. Bio je usredotočen na Tess. Podigao joj je ruku i oprezno prešao rubom toplog ručnika preko skorene krvi na njezinu zapešću, pokreta laganih koliko god je to bio kadar svojim nespretnim golemim rukama, kojima je više pristajalo držati vatreno oružje ili čelik. “Je li ona dobro?” upitala je Gabrielle iza njegovih leđa. “Lucan je rekao da si joj dao da pije tvoju krv kako bi je spasio.” Dante kimne, ne ponoseći se onim što je učinio. “Mrzit će me zbog toga kad shvati što to znači. Ona ne zna da je Prasestra. Ne zna ni tko sam ja.” Bio je zapanjen kad je osjetio malenu ruku kako mu se utješno spustila na rame. “Onda bi joj trebao reći, Dante. Nemoj to odgađati. Vjeruj u nju, vjeruj da će pronaći smisao u istini, makar se ispočetka opirala tome.” “Da”, rekao je, “znam da zaslužuje znati istinu.” Bio je zahvalan Gabrielli na njezinoj gesti i razumnom savjetu. Govorila je iz iskustva, na kraju krajeva. Ta je žena i sama iskusila nepojmljivu istinu s Lucanom samo nekoliko mjeseci ranije. Iako je par otada bio nerazdvojan i naočigled zaljubljen, Lucanovo i Gabriellino putovanje bilo je sve samo ne glatko. Nitko od ratnika nije znao pojedinosti, ali Dante je mogao pretpostaviti kako im Lucanova tvrdokorna priroda nije bila olakotna okolnost. Savannah priđe krevetu. “Nakon što joj očistiš rane, stavi na njih malo ove masti. Zajedno s tvojom krvlju u krvotoku, lijek će joj ubrzati zacjeljivanje i smanjiti ožiljke.” “Okej.” Dante uzme staklenku domaćeg pripravka i spusti je na noćni ormarić. “Hvala. Objema.” Žene mu se s razumijevanjem nasmiješe, a zatim se Savannah sagne kako bi pokupila Tessinu uništenu jaknu i pulover. “Mislim da joj ovo više neće trebati.” Istog trenutka kad su joj se prsti skupili oko odjeće, njezino se blago lice zgrči. Sklopila je oči, trznuvši se. Dah joj zastane, a potom ga otpusti u drhtavom izdahu. “Blagi Gospode, uboga djevojka. Napad na nju je bio tako... okrutan. Jesi li znao da su je gotovo sasvim isisali?” Dante spusti glavu. “Znam.” “Već je bila gotovo izdahnula dok nisi... No, spasio si je, i to je ono najvažnije”, reče Savannah, poprimivši bezbrižan ton glasa koji nije sasvim uspio prikriti nelagodu koju je osjetila nakon vizije užasnog napada na Tess. “Ako ti bilo što zatreba, Dante, samo pitaj. Gabrielle i ja ćemo učiniti sve što je u našoj moći da pomognemo.”

53

Chia

Kimnuo je, te se ponovno bacio na čišćenje Tessinih ozljeda vlažnim ručnikom. Čuo je kako žene izlaze i oko njega sve utihne pritisnuto težinom njegovih misli. Nije znao koliko je dugo ostao uz Tess, vjerojatno satima. Očistio ju je i obrisao, legao na krevet i opružio se uz nju, samo je gledajući kako spava i moleći se da ubrzo otvori svoje lijepe oči. Stotine misli vrzmale su mu se glavom, stotine obećanja koje joj je želio dati. Želio je da uvijek bude sigurna i sretna. Želio je da živi zauvijek. S njime, ako to bude htjela; bez njega, ako drukčije ne bude moguće. Pazio bi na nju dokle god bude u stanju, a ako ga - ili, bolje rečeno, kad - smrt napokon uvreba, dotle bi se već pobrinuo da joj osigura vječno mjesto unutar Vrste. Bože, zar je zbilja razmišljao o budućnosti? Planirao, štoviše? Bilo mu je toliko neobično što mu je, nakon što je cijelog života živio kao da ne postoji sutra, sada ova žena bila tako potrebna. Još uvijek je vjerovao da ga smrt vreba iza ugla - znao je to onom istom sigurnošću kojom je njegova majka predvidjela vlastitu smrt i smrt svog ljubljenog - ali jedna je iznimna žena postigla da se može nadati kako se možda prevario. Zbog Tess je poželio da ima sve vrijeme ovoga svijeta i da svaku sekundu tog vremena može provesti s njom. Morala se brzo probuditi i oporaviti jer je morao popraviti stvari među njima. Morala je znati kako se osjeća, što mu znači - i što joj je učinio povezavši ih svojom krvlju. Koliko treba proći vremena da se njegova krv apsorbira u njezinu tijelu i počne je krijepiti? Koliko će još trebati njegove krvi? Uzela je samo malu količinu tijekom vožnje do skloništa. Možda je trebala još. Uzme bodež s noćnog ormarića i zareže po svom zapešću. Pritisne krvavu posjekotinu na Tessine usne čekajući njezinu reakciju. Poželio je opsovati u nebo kad su joj usne ostale nepomične, a njegova je krv klizila, beskorisna, niz njezinu bradu. “Hajde, anđele. Pij iz mene.” Pomilovao joj je hladan obraz i odmaknuo pramen medene plave kose s čela. “Molim te, živi, Tess... pij, i živi.” Negdje u blizini vrata spavaće sobe, začuje kako netko s nelagodom pročišćava grlo. Chase. Baš krasno, jebiga. Dante se nije mogao sjetiti koga bi manje želio vidjeti u ovome trenutku. Bio je suviše obuzet onim što je radio - i što je osjećao - da bi mogao trpjeti da ga netko ometa, naročito kad je smetnja dolazila od agenta iz Utočišta tame. Nadao se da je gad već otišao iz skloništa, tamo odakle je i došao - po mogućnosti otjeran Lucanovom golemom nogom u dupe. Ali opet, možda je Lucan sačuvao za Dantea tu povlasticu. “Gubi se odavde”, zarežao je. “Je li barem malo popila?” Dante se podsmjehne, tiho ispod glasa. “Koji dio moje rečenice nisi shvatio, Harvarde? Ne treba mi publika u ovom trenutku, a najmanje mi treba tvoje preseravanje.” Ponovno je pritisnuo zapešće na Tessine usne razdvojivši ih prstima druge ruke, nadajući se da bi mogla popiti barem malo krvi ako upotrijebi blagu silu. Ništa se nije dogodilo. Dantea su pekle oči dok je gledao u nju. Osjetio je kako su mu obrazi vlažni. Okusio je sol kako mu se skuplja u kutovima usana. “Sranje”, promrmlja pa otare lice o rame u čudnom spoju zbunjenosti i očaja. Čuo je korake kako se približavaju krevetu. Osjetio je kako se oko njega komeša zrak dok je Chase podizao ruku. “Možda bi bilo bolje kad bi joj nagnuo glavu ovako...” “Ne dotiči je!” Riječi provale glasom koji je Dante jedva prepoznao kao svoj vlastiti, bio je toliko ispunjen otrovom i ubojitim upozorenjem. Okrenuo je glavu i susreo se s agentovim pogledom, a vid mu je plamtio, izoštren, očnjaci su mu se u trenutku izdužili.

54

Chia

Potreba za zaštitom ključala je njime neobuzdana i smrtonosna, i Chase ju je očito ispravno shvatio. Ustuknuo je podigavši ruke ispred sebe. “Oprosti. Nisam mislio ništa loše. Samo sam želio pomoći, Dante. I ispričati se.” “Ne gnjavi se time.” Okrenuo se natrag prema Tess, zdvojan od brige i želje da nasamo ostane s njom. “Ne treba mi ništa od tebe, Harvarde. Osim da odeš odavde.” Uslijedi duga tišina, i na tren se Dante upitao je li se agent doista povukao kao što se nadao. Nije bio te sreće, međutim. “Shvaćam kako se osjećaš, Dante.” “Ma nemoj?” “Valjda. Sad mi se čini da razumijem dosta toga što nisam shvaćao prije.” “Pa, čestitam. To je jebeno krasno, bivši agente Chase. Dopiši to u jedan od tvojih besmislenih izvješća i možda ti tvoji drugari u Utočištu tame dodijele vražju medalju. Harvard je napokon nešto shvatio.” Vampir se kiselo nasmije, ali bez gorčine. “Sve sam sjebao, znam. Lagao sam tebi i ostalima, i ugrozio sam ovaj zadatak zbog osobnih, sebičnih razloga. Pogriješio sam. I želim da znate - naročito ti, Dante - da mi je žao.” Danteov je puls bubnjao od gnjeva, ali i straha za Tessino stanje, ipak, nije se istresao na Chasea kao što je imao potrebu. Čuo je iskreno kajanje u vampirovu glasu. I čuo je poniznost, nešto što je Danteu općenito nedostajalo. Sve dosad. Sve do Tess. “Zašto mi to govoriš?” “Iskreno? Zato što mogu vidjeti koliko ti je stalo do ove žene. Stalo ti je, i zbog toga umireš od straha. Plašiš se da bi je mogao izgubiti, i u ovom bi trenutku učinio sve da je zadržiš.” “Ubio bih zbog nje”, rekao je Dante tiho. “Umro bih zbog nje.” “Da. Znam. Možda možeš shvatiti kako bi bilo lako lagati, prevariti, pa čak i odustati od vlastita života samo kako bi joj pomogao - učinio bi sve, riskirao sve, samo ako bi je time zaštitio od daljnje patnje.” Namrštivši se zbog nove spoznaje i najednom ne mogavši više prezirati ovog agenta, Dante se okrene i pogleda Chasea. “Rekao si da u tvome životu ne postoji ni jedna žena, da nemaš obiteljskih obaveza osim bratove udovice...” Chase se neodređeno nasmiješi. Izobličeno od jada i čežnje, vampirovo je lice sve odavalo. “Zove se Elise. Bila je tamo večeras kad ste ti i Tegan došli po mene.” Trebao je znati. I znao je, u određenoj mjeri, sinulo je sad Danteu. Kad je žena izišla iz kuće, Chase je žučno reagirao, gotovo rastrojeno. Tek kad je vidio da bi se mogla naći u opasnosti, izgubio je svoju uobičajenu smirenost. Izgledao je kao da želi smrskati Teganovu glavu što je samo dotaknuo tu ženu. Bio je to izraz određene posesivnosti, nečeg puno višeg od puke potrebe da zaštiti člana svoje obitelji. A sudeći po Chaseovu licu, ta je ljubav bila jednostrana. “Kako bilo”, naglo je rekao agent. “Samo sam... želio da znaš da mi je žao zbog svega. Želim pomoći Redu onako kako najbolje umijem. Stoga, ako ti išta bude potrebno, znaš gdje me možeš pronaći.” “Chase”, rekao je Dante kad se vampir okrenuo kako bi izišao iz sobe. “Isprika je prihvaćena, stari. I ako ti što znači, i meni je također žao. Ni ja nisam bio fer prema tebi. Unatoč našim razlikama, znaj da te cijenim. Agencija je ostala bez sjajnog agenta kad te je otpustila.” Chaseov je osmijeh bio kiseo kad je prihvatio pohvalu kratkim kimanjem glave. Dante pročisti grlo. “A što se tiče tvoje ponude da pomogneš...”

55

Chia

“Reci.” “Tess je šetala sa psom kad su je večeras napali Krvožedni. Ružni mali mješanac, ne služi bogzna čemu osim da ti grije noge, ali njoj puno znači. Zapravo, bio je to dar od mene, više-manje. Kako bilo, posljednji put kad sam ga vidio, pas je trčkarao uokolo, nekoliko blokova dalje od stana Bena Sullivana.” “Želiš da pronađem zalutalog psa, na to ciljaš?” “Pa, rekao si da bi učinio bilo što, nisi li?” “Bome jesam.” Zahihoće se Chase. “U redu. Može.” Dante iskopa ključeve Porschea iz džepa i dobaci ih drugom vampiru. Kad se Chase okrenuo za odlazak, Dante dometne: “Usput, životinja se odaziva na ime Harvard.” “Harvard”, otegnuo je Chase odmahnuvši glavom i namrštivši se. “Ne bih rekao da je to slučajnost.” Dante slegne ramenima. “Dobro je da taj tvoj sveučilišni pedigre barem nečemu služi.” “Isuse Kriste, ratniče. Zbilja mi jašeš za vratom od prvog trenutka kad smo se upoznali, zar ne?” “Hej, kad se sve zbroji i oduzme, bio sam ljubazan. Učini sebi uslugu i ne približavaj se previše Nikolajevim metama, osim ako nisi iznimno siguran u vlastitu muškost.” “Šupci”, promrsio je Chase, ali dobro raspoložen. “Budi miran, vraćam se brzo s tom tvojom đukelom. Imaš li mi još štogod nabaciti sad kad sam se već uvalio sa svojom jezičinom?” “Zapravo, mogao bi mi učiniti još nešto”, odvrati Dante, razbistrivši misli kad se sjetio Tess i budućnosti koju je zaslužila. “Ali o tome možemo razgovarati kad se vratiš, može?” Chase kimne, prilagodivši se promjeni raspoloženja. “Aha. Naravno.”

56

Chia

Dvanaesto POGLAVLJE

Kad je Chase izišao iz Danteovih odaja, u hodniku ga je čekao Gideon. “Kakva je situacija unutra?” upitao ga je ratnik. “Još uvijek nije pri svijesti, ali mislim da je u dobrim rukama. Dante je uvjeren da će biti dobro, a jednom kad ratnik sebi nešto utuvi u glavu, ništa mu se ne može naći na putu.” “Istina”, naceri se Gideon. Držao je prijenosni videouređaj koji je sad uključio. “Čuj, naletio sam na neke aktivnosti Krvožednih, večeras dok sam pregledavao nadzorne snimke. Čini se da je riječ o civilima iz Utočišta tame. Imaš li trenutak da malo pogledaš, možda nam uspiješ koga identificirati?” “Svakako.” Chase spusti pogled na mali zaslon dok je Gideon vrtio snimke naprijed do određenog kadra. Noćna snimka, zumirana na oronulu zgradu u jednom od industrijskih dijelova, prikazivala je četiri osobe kako izlaze na stražnji izlaz. Sudeći po hodu i veličini, Chase je mogao odmah vidjeti da je riječ o vampirima. No, čovjek kojeg su vrebali nije imao pojma. Dok se snimka dalje vrtjela, Chase je s gnušanjem gledao kako su četvorica mladih vampira opkolila svoj plijen. Napali su brzo i okrutno, kao pravi krvožedni grabežljivci. Takva vrsta banditskih napada na ljude bila je nečuvena među Vrstom; samo su vampiri preobraženi u Krvožedne ovako vrebali i ubijali ljude. “Možeš li uvećati ovaj kadar?” pitao je Gideona, ne želeći zapravo dalje gledati ovaj pokolj, ali nije mogao okrenuti glavu. “Misliš da prepoznaješ nekoga od njih?” “Da”, rekao je Chase, a utroba mu se grčila kad se fokus uvećao na Camdenovoj rastrojenoj, zvjerskoj pojavi. Bio je to drugi pogled na mladića u samo nekoliko sati, i neoboriv dokaz da mu više nema povratka. “Svi su oni iz bostonskog Utočišta tame. Mogu ti dati njihova imena ako želiš. Ovaj ovdje se zove Camden. To je sin mojega brata.” “Sranje”, prošaptao je Gideon. “Jedan od ovih je tvoj nećak?” “Počeo je uzimati grimiz i nestao, ima tome gotovo dva tjedna. On je pravi razlog zašto sam tražio pomoć Reda. Želio sam ga pronaći i vratiti kući prije nego što se ovo dogodi.” Lice drugog ratnika bilo je ozbiljno. “Znaš da su svi na ovoj snimci Krvožedni. Oni su sad ovisnici, Chase. Izgubljeni slučajevi...” “Znam. Vidio sam Camdena ranije večeras, kad smo Dante, Tegan i ja bili u stanu Bena Sullivana. čim sam mu pogledao u oči, bilo mi je jasno u što se pretvorio. Ova snimka samo to potvrđuje.” Gideon je neko vrijeme šutio dok je gasio uređaj. “Naša politika što se tiče Krvožednih prilično je jednostavna. I mora biti. Žao mi je, Chase, ali ako tijekom ophodnje naletimo na bilo kojeg vampira s ove snimke, postoji samo jedna mogućnost.” Chase kinine. Znao je da je stav Reda kad su u pitanju Krvožedni neumoljiv, i nakon ophodnji s Danteom u ovih nekoliko dana znao je da mora biti tako. Camden je bio izgubljen, i sad je bilo samo pitanje vremena kad će ta krvožedna olupina koja je ostala od njegova nećaka doživjeti svoj kraj, bilo u borbi s ratnicima ili vlastitim nepromišljenim djelovanjem.

57

Chia

“Moram otići gore na površinu i učiniti nešto za Dantea”, rekao je Chase. “Ali vraćam se za sat vremena i mogu vam dati koje god informacije budu potrebne da se ovi Krvožedni uklone s ulice.” “Hvala.” Gideon ga potapše po ramenu, “čuj, stari, zbilja mi je žao. Volio bih kad bi situacija bila drukčija. Svi smo mi izgubili svoje voljene u ovom prokletom ratu. I bit će nam sve teže.” “Da. Vidimo se kasnije”, rekao je Chase i onda otišao, uputivši se prema dizalu koje će ga odvesti do garaže na uličnoj razini. Dok se uspinjao, pomislio je na Elise. Priznao je Danteu i ostalima za Camdena, ali i dalje je skrivao istinu od Elise. Morala je znati. Morala se pripremiti na ono što se dogodilo s njezinim sinom i shvatiti što to znači. Chase više neće moći dovesti Camdena kući. Nitko to ne može. Istina će je uništiti, ali zaslužila ju je znati. Chase iziđe iz dizala i posegne u džep svoga kaputa kako bi izvukao mobitel. Dok je prilazio Danteovu kupeu, pritisne tipku za brzo biranje. Elise podigne slušalicu nakon što je drugi put zazvonilo, glasa ispunjenog tjeskobom i nadom. “Halo? Sterling, jesi li dobro? Jesi li ga pronašao?” Chase prestane hodati, u sebi opsovavši. Jedan dugi trenutak nije ništa progovorio. Nije znao kako izraziti ono što je morao reći. “Ja, ovaj... Da, Elise, vidio sam Camdena večeras.” “O, moj Bože.” Zajecala je, a onda zastala. “Sterling, je li on... Molim te, reci mi da je živ.” Sranje. Nije očekivao da će ovo morati učiniti preko telefona. Mislio ju je nazvati i reći da će kasnije doći do nje i sve joj objasniti, ali Elisina majčinska briga nije znala za strpljenje. Očajnički je željela čuti odgovore i Chase ih više nije mogao odgađati. “Ah, kvragu, Elise. Nemam dobre vijesti.” U teškoj, potpunoj tišini koja je bila uporna s druge strane linije, Chase se odvažio iznijeti činjenice. “Cam je večeras uočen kako djeluje sa skupinom Krvožednih. Vidio sam ga svojim očima, u stanu čovjeka koji dila grimiz. U lošem je stanju, Elise. On je... Kriste, nema jednostavnog načina da ti ovo olakšam. Preobrazio se, Elise. Prekasno je. Camden je postao Krvožedni.” “Ne”, najzad izgovori ona. “Ne, ne vjerujem ti. Griješiš.” “Ne griješim. Bože, volio bih da je tako, ali vidio sam ga vlastitim očima, a vidio sam i snimku nadzornih kamera koju su snimili ratnici. On i skupina drugih mladića iz Utočišta tame - svi redom Krvožedni - uhvaćeni su na snimci kako napadaju nekog čovjeka u javnosti.” “Moram to vidjeti.” “Ne, vjeruj mi, ne želiš...” “Sterling, poslušaj me. Camden je moj sin. On je sve što mi je ostalo. Ako je učinio neke stvari, kao što kažeš - ako je postao takva zvijer i imaš dokaze za to - onda imam pravo to sama vidjeti.” Chase je lupkao prstima po krovu crnog Porschea znajući da ratnicima neće biti drago da je dovede u sklonište. “Sterling, jesi li tu?” “Aha. Još sam tu.” “Ako ti je još uvijek barem imalo stalo do mene ili do uspomene na svoga pokojnog brata, onda te molim da mi dopustiš da vidim svog sina.” “U redu”, rekao je, najzad popustivši i hrabreći se mišlju da ako joj udovolji u ovom sumnjivom zahtjevu, barem će biti u njezinoj blizini kad bude pala. “Imam nekog posla gore na površini, ali proći ću pokraj Utočišta za otprilike sat vremena i pokupiti te.” “Čekat ću te.” Ona nevjerojatna toplina se vratila, Tess je sanjarila okružena tamnom plimom. Otvorila je čula prema toj ovijajućoj vrućini, prema čudesnome mirisu i okusu tekućine koja ju je hranila. Svijest kao da joj je plesala tu nadohvat ruke, ali njezini su se krajevi živaca uključili poput snopova slabašne

58

Chia

svjetlosti, kao da joj se tijelo polagano otapalo, oživljavajući milimetar po milimetar, stanicu po stanicu, nakon dugačkog, hladnog sna. “Pij”, duboki glas ju je bodrio, i ona je pila. Uvukla je još te vrućine u svoja usta, gutajući je pohlepnim povlačenjima, čudno buđenje otpočne negdje duboko u njoj dok je pila s izvora te snažne topline. Počelo je u njezinim prstima, zatim se stalo širiti prema udovima u valovima. “Tako je, Tess. Uzmi još. Samo nastavi piti, anđele.” Nije mogla prestati i da je željela, činilo joj se kao da svakim gutljajem želi još više, svaki gutljaj samo je dodavao ulje na vatru koja se širila u njezinoj srži. Osjećala se poput dojenčeta na majčinim prsima, ranjiva i nevina, u potpunosti predana, preplavljena najosnovnijom potrebom. Poklonjen joj je život; znala je to u onom primitivnom dijelu sebe. Bila je na rubu smrti, možda ju je i dotaknula, ali ova toplina - ovaj mračni eliksir - povukao ju je natrag. “Još”, rekla je napuklim glasom. Barem je mislila da je progovorila. Glas koji je čula zvučao je udaljen i slabašan. Tako očajan. 'Još...” Tess zadrhti kad nagli izostanak topline uzvrati na njezin zahtjev. Ne, pomislila je, u njoj je rasla mračna panika. Napuštao ju je. Njezin anđeo zaštitnik je otišao, zajedno s izvorom života koji joj je davao. Slabašno je zaječala, prisiljavajući svoje obamrle ruke da se ispruže i potraže ga. “Dante...” “Ovdje sam. Ne idem nikamo.” Hladnoća iščezne kad se težina smjesti uz nju. Toplina ju je grijala čitavom dužinom tijela, toplina iz njega dok ju je privlačio sebi. Osjetila je snažne prste na svom vratu, kako je navode bliže njegovu glasu, pritišćući njezine usne na čvrsti stup njegova vrata. Topla, vlažna koža spoji se s njezinim usnama. “Dođi ovamo, Tess, i pij iz mene. Uzmi koliko ti treba.” Da pije iz njega? Jedan izblijedjeli dio njezine svijesti odbacio je tu pomisao kao besmislenu, nezamislivu, ali drugi dio nje - onaj koji se još divlje vrtio u kovitlacu plime, grabeći za čvrstim tlom - natjera je da joj usne potraže ono što joj je nudio. Tess razdvoji usne i povuče dugo i snažno, puneći usta bjesomučnom snagom Danteova dara. Sveca mu. Kad je Tess priljubila usne na žilu koju je otvorio na svome vratu, Danteovo se tijelo napne poput luka. Gladno povlačenje njezinih usana, svileni dodir njezina jezika dok je uzimala njegovu krv u svoja usta i gutala je, učini da mu se kita ukruti divljom, kamenom erekcijom koju nikad prije nije iskusio. Nije znao koliko će joj dopustiti da tako intimno pije iz njega. Ovo je bilo prvi put da je ikad nekome dao svoju krv. Uvijek je bio onaj koji uzima, hraneći se iz nužde, često iz užitka, ali nikad s Prasestrom. Nikad sa ženom koja ga je dotaknula na način kao što je to Tess. A zbog spoznaje da joj je njegova krv bila potrebna kako bi preživjela, sve je postajalo još erotičnije. Spolovilo mu je pulsiralo, gladno i zahtjevno. Bio je to snažan pritisak koji je želio ignorirati, ali bezuspješno. Kriste, činilo mu se kao da siše upravo taj dio njegova tijela, svako povlačenje njezinih usana napinjalo ga je još više, umalo ga ne rastegnuvši preko ruba. Zarežavši, Dante skupi šake oko dijela svilene plahte na krevetu, pridržavajući se dok se Tess hranila iz iskonske potrebe. Prsti su joj se počeli stezati tamo gdje su ščepali njegova ramena, gnječeći mu mišiće u bezumnom ritmu dok je nastavljala povlačiti ustima njegovu krv. Dante je osjetio kako joj se snaga

59

Chia

vraća svakom minutom koja je prolazila. Disanje joj se produbilo, više to nije bilo ubrzano, plitko dahtanje njezinih pluća, nego ravnomjerni taktovi dugačkih, zdravih uvlačenja. Osjećao je kako joj se vraća život zbog najvećeg afrodizijaka koji je ikad okusila. Trebala mu je neopisiva snaga da je ne zgrabi rukama i pritisne ispod sebe kako bi mogao utažiti vlastitu olujnu potrebu. “Nastavi piti”, rekao joj je usta punih od izduženih očnjaka i jezika zadebljalog od žeđi. “Nemoj stati, Tess. Sve je to za tebe. Samo za tebe.” Primaknula mu se bliže, dojkama mu pritišćući prsa, a njezini kukovi... Bože, kukovima se trljala o njegovu zdjelicu, pomičući se suptilnim, instinktivnim pokretima dok su joj usne i dalje bile bjesomučno priljubljene za njegov vrat. Prevalio se na leđa i nastojao ostati što mirniji zbog nje, očiju stisnutih od izvanredne napasti, pobjesnjeloga pulsa. Susprezanje nije bilo nešto na što je navikao, ali zbog Tess će izdržati agoniju, čitavu noć ako bude potrebno. Uživao je, zapravo, koliko god želio da se raspadne u njoj. Ležao je na leđima i upijao svaku nijansu njezina tijela, svako blago jecanje i stenjanje koje je ispuštala o njegov vrat. Možda bi izdržao i dulje da se ¢нιαяιѕѕιмαTess nije privila uz njega, usana još uvijek priljubljenih o njegovu žilu, kose raspuštene preko njegovih prsa. Danteova se kralježnica izvije ispod nje, odignuvši se od kreveta kad je dublje povukla, a njezino je tromo tijelo bilo toplo na dodir, pomičući se nad njime u polaganim, erotskim valovima. Zajahala ga je opkoračivši mu kukove, svojim se spolovilom trljajući o njegovo kao da su bili nagi i vodili ljubav. Čak je i kroz sintetički šorc koji je nosio mogao osjetiti Tessinu intenzivnu vrelinu. Gaćice su joj bile vlažne od želje, slatki miris njezina uzbuđenja udarao je o njegov mozak poput malja. “Kriste”, dahnuo je posegnuvši kako bi se uhvatio za uzglavnicu kad je njezino hranjenje nabujalo do pomahnitalog vrhunca. Njihala se na njemu, brže i snažnije. Sisala je sve dublje iz njegove žile. Osjetio je kako joj navire orgazam, kako se otpušta. I njegovim je tijelom jurio vrhunac, njegovo je koplje bujalo i napelo se, spremno da eksplodira. Onog trena kad je Tess svršila, Dante se prepustio vlastitu oslobođenju. Raspao se u orgazmu, ošamućen, iscijeđen. Izgubio se u njemu, nesposoban zaustaviti divlje pulsiranje koje kao da je trajalo vječno dok je Tess ležala na njemu, zadovoljena, u dubokom snu. Nakon nekog vremena, Dante je odvojio ruke od uzglavnice i položio ih nježno na Tessino opušteno tijelo. Želio je biti u njoj, trebao je to kao što je trebao zrak za disanje, ali bila je sad toliko ranjiva i nije je želio iskoristiti. Sad kad više nije bila u opasnosti, imaju sve vrijeme ovoga svijeta da budu opet zajedno. Bože, mora biti tako.

60

Chia

Trinaesto POGLAVLJE

Tess se polako probudila iz sna, licem se izdižući nad površinom toplog, tamnog vala što joj je nosio tijelo prema pitomoj obali. Udahnula je i osjetila osvježavajući hladni zrak kako joj navire u pluća. Oči joj trepnu jednom, dvaput. Vjeđe su joj otežale kao da je spavala danima. “Zdravo, anđele”, čula je duboki, poznati glas vrlo blizu njezina lica. Tess je podizala pogled dok ga nije ugledala - Dante, gledao je u nju, očiju trezvenih, ali nasmiješenih. Pomilovao joj je čelo odmaknuvši joj vlažne pramenove kose s lica. “Kako se osjećaš?” “Okej.” Osjećala se i bolje od toga, tijela opuštenog na mekanom madracu, omotana crnim svilenim plahtama i snažnim Danteovim rukama. “Gdje se nalazimo?” “Na sigurnom. Ovdje stanujem, Tess. Ovdje ti nitko ne može nauditi.” Prihvatila je njegove utješne riječi s dozom smetenosti, jer nešto je mračno i hladno lebdjelo uz rub njezine svijesti. Strah. Nije ga sad osjećala, ne od njega, ali osjećaj je ostao visjeti poput izmaglice na njezinoj koži, izazivajući joj srsi hladnoće. Još nedavno bila je prestravljena - smrtno. Tess podigne ruku prema vratu. Prsti joj se spoje s dijelom upaljene, bolne kože. Poput iznenadnog bljeska munje, sjećanje joj zasiječe misli; jezivo lice, oči jarke poput užarenog ugljena, usta razjapljena u zastrašujućem siktanju, ogoljeni golemi oštri zubi. “Napali su me”, promrmljala je oblikujući riječi prije nego što se sjećanje moglo sasvim ukorijeniti. “Prišli su mi na ulici i... napali su me. Dvojica su me odvukla s ulice i...” “Znam”, rekao je Dante oprezno joj odmaknuvši ruku s vrata. “Ali sad si dobro, Tess. Gotovo je, i ne moraš više strahovati.” U izmaglici sjećanja, noćašnji su se događaji odvijali ubrzano. Sve ih je ponovno proživjela, od dolaska pred Benov stan i spoznaje da je netko unutra, pa do šokantnog prizora golemog muškarca - ako su ono uopće i bili ljudi - kako skače s balkona dolje na ulicu i progoni je. Vidjela je njihova jeziva lica, osjetila bolnu snagu ruku koje su je ščepale i povukle u mrak gdje je počela prava brutalnost. Još uvijek je mogla osjetiti užas tog trenutka, kad joj je jedan držao ruke, a drugi je pritisnuo na tlo svom težinom svojega mišićavog tijela. Mislila je da će je silovati, vjerojatno i pretući, ali namjere njezinih napadača bile su još užasnije. Ugrizli su je. Dvojica podivljalih čudovišta držala su je na podu mračne, napuštene drvarnice. Potom su je ugrizli za vrat i zapešća i počeli piti njezinu krv. Bila je sigurna da će umrijeti tamo, ali onda se dogodilo čudo. Dogodio se Dante. Ubio ih je obojicu. Bila je to činjenica koju Tess nije toliko vidjela koliko ju je osjetila. Ležeći na grubom podu prekrivenom piljevinom, osjetila je vlastitu krv kako joj guši osjetila, osjetila je Danteovu prisutnost. Osjetila je njegov gnjev koji je ispunio prostor poput olujne crne vrućine. “Ti si... bio si i ti tamo, Dante.” Tess je sjela, tijelo joj se naizgled čudesno osnažilo, više nije osjećala bol od mučenja. Sad kad joj se um razbistrio, osjetila je novu energiju, bila je svježa kao da se netom probudila iz dubokog, okrepljujućeg sna. “Pronašao si me tamo. Spasio si me, Dante.”

61

Chia

Njegov se osmijeh doimao nekako sjetnim, kao da nije bio siguran u njezine riječi i nije mu bila ugodna njezina zahvalnost. No, obgrlio ju je rukama i utisnuo joj nježan poljubac na usne. “Živa si i jedino je to važno.” Tess ga je čvrsto zagrlila, na neki se čudan način osjećajući dijelom njega. Srce mu je kucalo u ritmu s njezinim, toplina njegova tijela kao da se ulijevala kroz njezinu kožu i kosti kako bi je ugrijala iznutra. Sad se osjećala instinktivno povezanom s njime. Osjećaj je bio izvanredan, toliko snažan da ju je zaprepastio. “Sad kad si budna”, promrmljao je Dante u njezino uho, “u drugoj je sobi netko tko te želi vidjeti.” Prije nego je uspjela odgovoriti, Dante ustane s velikog kreveta i ode u susjednu dnevnu sobu. Tess nije mogla a da se ne divi vještom kretanju njegova mišićavog tijela, seksepilnoj mreži višebojnih tetovaža preko njegovih leđa i ramena što su se pretapale svakim njegovim skladnim korakom. Izgubio se u drugoj sobi i Tess začuje tiho cviljenje koje je smjesta prepoznala. “Harvarde!” uskliknula je kad se Dante vratio u sobu noseći dražesnoga malog terijera u rukama. “I njega si spasio?” Dante odmahne glavom. “Vidio sam ga kako bježi prije nego što sam te pronašao i doveo ovamo. Nakon što sam se pobrinuo za tebe, poslao sam nekoga da ga pronađe i dovede.” Spustio je psa dolje na krevet i živahno krzneno klupko smjesta skoči na Tess. Harvard joj je lizao ruke i lice dok ga je podizala u naručje, presretna što ga vidi nakon što je mislila da ga je izgubila tamo na ulici ispred Benova stana. “Hvala ti”, rekla je smiješeći se kroz iznenadnu izmaglicu suza zbog ovog sretnog susreta. “Moram priznati, mislim da sam totalno zaljubljena u ovu malu zvijer.” “Blago njemu”, otegne Dante. Sjeo je na rub kreveta. Izraz lica mu je bio suviše oprezan, suviše ozbiljan kad su se njezine oči susrele s njegovima. “Ima... nešto o čemu moramo razgovarati, Tess. Nadao sam se da nikad nećeš biti umiješana u ovo, ali ja sam te zapravo uvukao. Nakon večerašnjih događaja, moraš shvatiti što se zapravo dogodilo, i zašto.” Šutke kimnuvši, ona spusti Harvarda i pogleda u Danteove mračne oči. Dio nje već je znao kamo vodi ovaj razgovor - na nepoznati teritorij, sasvim sigurno, ali nakon onoga što je večeras vidjela, Tess je znala da je stvarnost koju je uzimala zdravo za gotovo na neki način poremećena. “Što su oni, Dante? Oni muškarci koji su me napali? Oni nisu normalni ljudi, zar ne?” On neodređeno odmahne glavom. “Ne, ono nisu bili ljudi. Bili su opasni stvorovi, ovisnici o krvi. Zovemo ih Krvožedni.” “Ovisnici o krvi”, rekla je, a želudac joj se zgrči od same pomisli. Spustila je pogled na svoje zapešće gdje je ožiljak od ugriza bio crven, ali je zacjeljivao. “Moj Bože. To je ono što su mi radili, pili su mi krv? Ne vjerujem. Postoji samo jedan naziv za takvo poremećeno ponašanje, a to je vampirizam.” Danteov prodorni, nepokolebljivi pogled nije bio ni blizu poricanju. “Vampiri ne postoje”, rekla je odlučno. “Govorimo o stvarnom događaju, uostalom. Oni ne mogu zaista postojati.” “Oni postoje, Tess. Ne onako kako si možda naučena vjerovati. Oni nisu zombiji, bezdušni demoni, nego izdvojena, hibridna rasa. Oni koji su te večeras napali su najgora vrsta. Nemaju savjesti, samokontrole niti su kadri logično razmišljati. Ubijaju sve odreda, i nastavit će s time ako ih se uskoro ne iskorijeni. To je moj zadatak, kao i ostalih iz ove zajednice - pobrinuti se da Krvožedne izbrišemo s lica zemlje prije nego postanu pošast kakvu čovječanstvo nije zapamtilo.” “Oh, ma daj!” Tess se prezrivo nasmije ne želeći povjerovati onome što čuje. Ipak, bilo joj je teško odbaciti Danteove nepojmljive tvrdnje kad nikad nije izgledao iskreniji nego što je sad. Ni razumniji. “Želiš mi reći da si ti neka vrsta ubojice vampira?”

62

Chia

“Ja sam ratnik. U ratu smo, Tess. A stvari su se samo pogoršale otkako Krvožedni imaju grimiz na svojoj strani.” “Grimiz? Što je to?” “Droga koju je Ben Sullivan raspačavao po gradu proteklih nekoliko mjeseci. Povećava želju za krvlju, smanjuje inhibiciju. Ona stvara ove ubojice.” “A što je s Benom? Zna li on za to? Jesi li zato otišao u njegov stan one noći?” Dante kimne. “Rekao je da mu je prošlog ljeta nekakva anonimna korporacija platila da proizvodi drogu. Imamo razloga vjerovati da je ta korporacija paravan za Krvožedne.” “Gdje je sad Ben?” “Ne znam, ali imam namjeru doznati.” Hladnoća je prožimala Danteov glas dok je to izgovarao, i Tess nije mogla a da ne osjeti zabrinutost za Bena. “Muškarci koji su me napali, ti Krvožedni, pretraživali su njegov stan.” “Da. Možda su tražili njega, ali nismo sigurni.” “Mislim da bih mogla znati nešto o tome što su tražili.” Dante je prikuje namrštenim pogledom. “Kako to?” “Gdje mi je jakna?” Tess ovlaš pogleda oko sebe, ali nije vidjela svoju odjeću. Ispod plahte koja ju je obavijala, na sebi je imala samo grudnjak i gaćice. “Pronašla sam nešto u klinici prije neki dan. Računalni memorijski uređaj. Ben ga je sakrio u jednoj od mojih ordinacija.' “Što je bilo na njemu?” “Ne znam. Nisam ga još uspjela pregledati. U džepu je moje jakne...” “Sranje.” Dante skoči na noge. “Vraćam se za nekoliko minuta. Hoćeš li moći sama?” Tess kimne, još uvijek pokušavajući pohvatati konce o svemu što se dogodilo, o svim tim nevjerojatnim, uznemirujućim stvarima koje je doznala o svijetu kakav je mislila da poznaje. “Dante?” “Aha?” “Hvala ti... što si mi spasio život.” Nešto bljesne u njegovim očima boje viskija, omekšavši mu grube crte lijepoga lica. Vratio se do nje i zavukao prste u kosu na njezinu zatiljku privukavši joj lice svome. Poljubac mu je bio sladak, gotovo ispunjen poštovanjem. “Samo se odmori, anđele. Vraćam se za čas.” Elise se osloni rukom o glatki zid u hodniku i pokuša doći do daha. Drugom je rukom pritiskala trbuh, prstiju raširenih preko crvenog pojasa udovičke halje. Snažan napadaj mučnine izazvao joj je slabost u nogama, i na trenutak je pomislila da bi mogla povratiti tu gdje je stajala. Gdje god to bilo. Napustila je laboratorij skloništa u stanju posvemašnjega gnušanja, zaprepaštena onim što su joj pokazali. Sad, nakon što je izbezumljena trčala niz jedan od prolaza, a potom niz drugi, zaista nije imala pojma gdje se nalazi. Znala je samo da mora pobjeći. No, nije mogla predaleko bježati od onoga što je maločas vidjela. Sterling ju je upozorio da su nadzorne snimke na kojima je Camden uznemirujuće. Elise se pripremila, barem je mislila tako, ali vidjevši svog sina i još nekolicinu drugih Krvožednih kako mrcvare ljudsko biće, shvatila je da to nadilazi i njezine najgore misli. Bila je to mora za koju je znala da će je progoniti do kraja njezina života. Leđima se naslonivši na zid hodnika, Elise polako potone na pod. Nije mogla suspregnuti suze ni potresne jecaje što su joj grebli grlo. U korijenu njezina gnjeva bio je osjećaj krivnje, žaljenje što nije bila opreznija s Camdenom. Što se oslanjala na njegovu dobrotu, misleći da je bio presnažan da bi pokleknuo pred nečim tako gnusnim.

63

Chia

Njezin sin nije mogao biti ono krvožedno čudovište koje je vidjela na zaslonu računala. Zasigurno se do njega još uvijek moglo doprijeti, još uvijek ga se moglo spasiti. Još uvijek je to bio Camden, njezino zlato, njezino voljeno dijete. “Jesi li dobro?” Preplašena dubokim muškim glasom, Elise se trgne, podigavši svoj uplakani pogled. Smaragdnozelene oči zurile su u nju ispod nemarno raspuštenih pramenova zlataste kose. Bio je to jedan od dvojice ratnika koji su došli u Utočište tame po Sterlinga ranije te večeri - onaj hladnokrvni koji je uhvatio Elise i držao je čvrsto kad je pokušala obraniti Sterlinga. “Jesi li ozlijeđena?” upitao je kad ga je ona bez riječi gledala, dolje sa svoga ponižavajućeg položaja na podu prolaza. Krenuo je prema njoj, izraz lica bio mu je miran, bezizražajan. Bio je polunag. Imao je na sebi široke traperice koje su nisko padale s njegovih vitkih kukova i bijelu košulju koja je bila potpuno raskopčana, otkrivajući tako njegov mišićavi torzo. Zadivljujući dermaglifovi prekrivali su mu tijelo od prepona do ramena, a guste, zamršene linije nisu ostavljale mjesta dvojbi kako je ovaj ratnik bio pripadnik Prve generacije Vrste, što je značilo daje bio među najagresivnijima i najmoćnijima vampirske rase. Njih je bilo samo nekoliko; Elise, tijekom svojih dugih desetijeća života u Utočištu tame, nikad nije vidjela jednog od Prve generacije. “Ja sam Tegan”, rekao je i ispružio ruku kako bi joj pomogao da ustane. Kontakt joj se učinio previše bliskim, iako se teško mogla pretvarati da je ove goleme ruke nisu stiskale za ramena i oko struka prije samo nekoliko sati. Osjećala je vrućinu njegova dodira još dugo nakon što ju je pustio, a otisci njegovih snažnih prstiju kao da su se utisnuli u njezino meso. Sama se osovila na noge i s nelagodom obrisala svoje vlažne obraze. “Ja sam Elise”, rekla je, pristojno mu se naklonivši glavom. “Ja sam Sterlingova snaha.” “Jesi li odnedavno udovica?” upitao je nakrivivši glavu dok ju je upijao prodornim pogledom. Elise se poigravala svojim crvenim pojasom. “Ostala sam bez svog voljenog prije pet godina.” “Još uvijek si u koroti.” “Još uvijek ga volim.” “Žao mi je”, rekao je ravnodušnim glasom, mirnog izraza lica. “I žao mi je zbog tvog sina.” Elise spusti pogled, nespremna primiti žalovanje za Camdena kad se još uvijek nadala da bi joj se mogao vratiti. “To nije tvoja krivnja. Niti si ga ti odvukla u ovo, niti si ga mogla spriječiti.” “Što?” promrmljala je zapanjena što Tegan može išta znati o njezinu grizodušju, njezinoj tajnoj sramoti. Nekolicina pripadnika Prve generacije imala je dar čitanja misli, ali ona nije osjetila kako joj prodire u um, a samo su najslabija ljudska bića bila podložna tome bez da zamijete psihičku invaziju. “Kako si mogao...” I smjesta joj sine objašnjenje za čudno brujanje njezinih čula kad ju je dotaknuo ranije te večeri, ona vrućina njegovih prstiju koja joj je ostala na koži. Razotkrio joj je osjećaje u tom trenutku. Ogolio ju je mimo njezine volje. “Žao mi je”, rekao je. “To je nešto što ne mogu kontrolirati.” Elise trepne ne bi li odagnala smetenost. Znala je kako je to biti proklet takvom sposobnošću. Njezina vlastita psihička vještina učinila ju je zatvorenikom Utočišta tame. Bila je nesposobna podnijeti bombardiranje negativnih ljudskih misli koje su je salijetale kad kog bi se našla među onima svoje vrste. No, to što je dijelila sličnu nevolju s ovim ratnikom nije značilo da joj je bilo ugodno u njegovoj blizini, a zbog brige za Camdena - jada koji je osjećala kad bi se sjetila što je radio tamo vani, okorio u nasilju Krvožednih - samo je željela ostati nasamo.

64

Chia

“Trebala bih poći”, rekla je više za sebe. “Moram... moram otići odavde. Ne mogu više biti ovdje.” “Želiš li poći kući?” Ona slegne ramenima, potom zatrese glavom, nesigurna što zapravo želi. “Bilo kamo”, prošaptala je. “Samo moram nekamo otići.” Našavši se bliže njoj, bez da je pritom uskomešao zrak oko sebe, Tegan reče: “Ja ću te povesti.” “O, ne, nisam mislila....” Ona pogleda niz hodnik, u smjeru iz kojeg je došla, pomislivši kako bi vjerojatno trebala pronaći Sterlinga. Nije bila sigurna treba li uopće biti u društvu ovog ratnika, a kamoli uzeti u obzir mogućnost da sama nekamo pođe s njime. “Plašiš se da bih te mogao ugristi, Elise?” upitao je, a njegove lijene, senzualne usne iskrive se u jednome kutu, kao prvi pokazatelj nekakvog osjećaja. “Kasno je”, primijetila je tražeći pristojno opravdanje kako bi ga odbila. “Vjerojatno će uskoro svanuti. Ne bih željela da riskiraš izlaganje...” “Onda ću voziti brzo.” Sad se smiješio širokim osmijehom koji je govorio da je potpuno svjestan kako ga pokušava izbjegavati, i kako nije kanio to dopustiti. “Dođi. Izgubimo se odavde.” Bog neka joj pomogne, ali kad je ispružio ruku prema njoj, Elise je samo načas oklijevala prije nego što ju je prihvatila.

65

Chia

Četrnaesto POGLAVLJE

Dante je izbivao dulje od nekoliko minuta i Tess postane nervozna od čekanja. U glavi joj je vrvjelo od toliko mnogo pitanja. Unatoč unutarnjem, oživljenom brujanju u tijelu, izvana se osjećala iscrpljenom i napetom. Vrući tuš u Danteovoj prostranoj kupaonici mogao joj je isprati ponešto od tog osjećaja, kao i čista odjeća koju joj je ostavio u spavaćoj sobi. Dok ju je Harvard promatrao sklupčan na krevetu, Tess navuče hlače od samta i smeđu pletenu vestu, te potom sjedne kako bi navukla cipele. Ogrebotine i sićušne mrlje krvi bile su podsjetnik na napad koji je pretrpjela. Napad, Dante ju je uvjeravao, neljudskih stvorova obuzetih žeđom, ovisnošću o krvi. Vampiri. Moralo je postojati nekakvo logičnije objašnjenje, nešto utemeljeno na činjenicama, a ne na narodnim predajama. Tess je znala da takvo što nije moguće, pa ipak, znala je što je doživjela. Znala je što je vidjela kad je prvi napadač skočio s Benova balkona, dočekavši se na nogama dolje na tlu, okretno poput mačke. Znala je što je osjećala kad su je taj muškarac i onaj drugi koji mu se pridružio odvukli s ulice u napuštenu drvarnicu. Grizli su je poput bijesnih životinja. Probili su joj kožu golemim očnjacima i povlačili njezinu krv u svoja usta, hraneći se iz nje, kao u kakvom filmu strave. Kao da su vampiri kakvim ih je Dante proglasio. Sad je barem bila na sigurnom, kamo god da ju je Dante doveo. Pogledavala je uokolo po velikoj spavaćoj sobi, jednostavno i ukusno opremljenoj. Namještaj je bio muževan, čistih linija i tamnih nijansi. Jedina raskoš bio je veliki bračni krevet što je dominirao sobom, s crnim svilenim plahtama. Slično je bila uređena i dnevna soba. Danteov stan se doimao udobnim i toplim, kao što je bio i on sam. Čitavo je mjesto odisalo atmosferom doma, ali nije izgledalo kao kuća. Nije bilo prozora ni na jednom od zidova, samo skupocjene slike i uokvirene fotografije. Bio je spomenuo kako je ovo sklonište, i sad se Tess pitala što to točno znači. Iziđe iz dnevne sobe u predsoblje. Znatiželjna, otvorila je vrata i provirila vani na hodnik obložen sjajnim mramorom. Pogleda niz dugački prolaz, a zatim na drugu stranu. Bio je prazan, tek vijugavi tunel uglačanog kamena. Na podu, u snježnobijelom mramoru, bio je utisnut niz simbola isprepletenih geometrijskih vitica i linija u boji opsidijana. Bili su neobični i zagonetni, neki od njih sličnih uzoraka kao i prelijepe višebojne tetovaže koje je Dante imao na tijelu i rukama. Tess se sagne ne bi li ih pobliže promotrila. Bila je toliko obuzeta proučavanjem simbola da nije ni zamijetila kako joj se Harvard mota oko nogu, sve dok nije šmugnuo mimo nje i pojurio niz hodnik. “Harvarde, vrati se ovamo!” zazvala ga je, ali pas je nastavio trčkarati, nestavši iza ugla zavojitog hodnika. Dovraga. Tess se uspravila, pogledala na obje strane praznog hodnika pa krenula za njime. Prošla je jednim dugačkim prolazom, potom drugim. Svaki put kad bi se približila odbjeglom terijeru, on bi joj umaknuo nastavljajući trčkarati niz beskrajni splet prolaza kao da se igraju lovice. “Harvarde, ti mali posranko, da si odmah stao!” prošaptala je oštrije, ali bez uspjeha.

66

Chia

Postala je nestrpljiva, ne znajući smije li uopće sama tumarati po ovome mjestu. Iako ih nije mogla vidjeti, bila je sigurna da nadzorne kamere, iza tamnih staklenih kugli koje su bile postavljene svakih nekoliko metara na stropu hodnika, prate svaki njezin pokret. Nije bilo znaka koji bi joj pokazao gdje se nalazi, ili joj otkrio kamo vodi ovaj labirint prolaza. Gdje god da je bilo ovo mjesto koje Dante naziva domom, izgledalo je poput kakve tajne, vrhunski opremljene, vladine agencije. Zbog čega su joj njegove nevjerojatne tvrdnje o podzemnom ratu i postojanju opasnih stvorova bile još uvjerljivije. Tess je slijedila psa, skrenuvši desno u drugo krilo skloništa. Napokon, Harvard naiđe na prepreku. Dvostruka vrata ispriječila su mu se na putu na kraju hodnika, s prozorčićem u razini očiju, zamagljenim mliječnim staklom. Tess im oprezno priđe, ne želeći preplašiti psa, ali također nesigurna što bi se moglo nalaziti iza vrata. Ovdje je bilo tiho, i ničega nije bilo osim beskrajnog bijelog mramora kamo god da pogleda. U zraku je lebdio neodređeni miris antiseptika. Odnekud, nedaleko odavde, do ušiju joj dopre tiho elektroničko zujanje medicinske opreme, kao i nekakav drugi ritmički, metalni šum koji nije mogla odgonetnuti. Je li ovo bilo nekakvo medicinsko krilo? Bilo je dovoljno sterilno, ali nije bilo znakova koji bi upućivali na to da su unutra pacijenti, niti se uokolo vrzmalo medicinsko osoblje. Koliko je mogla primijetiti, ovdje nije bilo ni žive duše. “Dođi ovamo, ti mala beštijo”, promrmljala je sagnuvši se kako bi uzela Harvarda koji je čučao pred vratima. Čvrsto ga držeći u jednoj ruci, Tess polako odškrine vrata i proviri unutra. Ukazala se samo prigušena svjetlost, umirujuća polutama. S obje strane unutrašnjeg hodnika bio je niz zatvorenih vrata. Provuče se kroz glavna vrata i uđe nekoliko koraka unutra. I smjesta otkrije izvor zujanja: digitalna ploča bila je postavljena na zidu s njezine lijeve strane, niz monitora, isključenih, osim jednog u donjem dijelu ploče, činilo se kao da je riječ o nekoj vrsti EKG-a, iako takav još nikad nije vidjela. A iz najudaljenije sobe u hodniku dopirali su opetovani zvukovi tupih udaraca nečeg teškog. “Hej?” Tess zazove u prazan prostor. “Ima li koga?” Istog trena kad joj riječi kliznu s usana, svi ostali zvukovi oko nje utihnu, uključujući i zujanje s monitora. Ovlaš pogleda u monitor, taman na vrijeme da vidi kako više ne treperi. Kao da ga je netko isključio iz neke druge prostorije. Osjećaj nelagode stane joj se podizati kralježnicom. Harvard se počeo vrpoljiti i cviljeti u njezinim rukama. Izmigoljio se, skočio dolje i jurnuo niz hodnik. Tess nije mogla odrediti jezu što ju je obuzela, ali nije kanila samo stajati u mjestu. Okrenula se prema ulaznim vratima. Počela je užurbano koračati prema njima osvrćući se preko ramena. Osjetila je iznenadan pad temperature - hladan povjetarac na koži kako joj se podiže uz vrat. “Sranje”, prošaptala je više nego uzrujana. Ispružila je ruku kako bi otvorila vrata i poskočila kad joj je dlan dotaknuo nešto toplo i nepomično. Tess se ukopa u mjestu i okrene glavu u šoku. Pogled joj padne na jezivo unakaženo lice i tijelo opakog, mišićavog muškarca. Ne, ovo nije bio muškarac. Čudovište, s golemim očnjacima i divljim blistavim jantarnim očima, poput onih koji su napali na ulici. Vampir. U bljesku živog, jezivog sjećanja, Tess su stali salijetati prizori ranijeg napada: snažni prsti kako joj se zarivaju u kožu, oštri zubi kako je razdiru, beskonačno bjesomučno povlačenje iz njezinih žila,

67

Chia

grozomorno režanje i stenjanje dok su zvijeri pile njezinu krv. Vidjela je pločnik obasjan mjesečinom, mračnu uličicu, trošnu drvarnicu gdje je mislila da će skončati. A onda, podjednako iznenada, ali neobično izvan prostora i vremena, ugleda malu spremicu u stražnjem dijelu svoje klinike. Bio je tamo, krupan muškarac s crnom kosom, sklupčan na podu, obilno krvareći. Umirao je, s prostrijelnim ranama i drugim strašnim ozljedama. Ispružila je ruku prema njemu... Ne, ovo nije pripadalo njezinim sjećanjima. To se nije doista dogodilo... zar ne? Nije imala priliku posložiti slagalicu u glavi. Vampir joj je blokirao put, glave isturene dok je piljio u nju divljim bijesom, a oni su golemi očnjaci bili smrtonosno bijeli i oštri, dovoljno da je rastrgaju na komadiće. Dante je stajao u radnoj sobi kod Gideona i Savannah, čekajući da se učita sadržaj s memorijskog uređaja koji je Tess imala u džepu jakne. “Misliš li da ćeš moći to dekriptirati, Gide?” “Molim te.” Plavokosi ga vampir iskosa pogleda. “Mora da se šališ”, rekao je snažnim engleskim naglaskom. Uređaj je već bio umetnut u pogon računala, a prsti su mu već tipkali po tipkovnici. “Hakirao sam FBI, CIA-u, naše vlastite podatkovne baze, i maltene svaku drugu bazu koja postoji. Ovo će biti mačji kašalj.” “Stvarno? Obavijesti me o onome što pronađeš. Moram znati. Ostavio sam Tess da čeka...” “O, ne tako brzo”, rekao je Gideon. “Uskoro sam gotov. Vjeruj mi, neće trebati dugo, možda pet minuta. Ne, neka bude zanimljivije. Daj mi dvije i pol minute uvrh glave.” Iza njega, naslonjena na antikni izrezbareni stol od mahagonija, u tamnim trapericama i crnom džemperu, Savannah se nasmiješila i zakolutala očima. “On živi da bi zadivio, znaš.” “Bilo bi vraški jednostavnije da ovaj gad nije uvijek u pravu”, otegnuo je Dante. Savannah se nasmije. “Dobrodošao u moj svijet.” “Baš šteta što ne možeš čitati iz datoteka svojim dodirom”, rekao joj je. “Onda ne bismo trebali ovoga ovdje.” “Avaj”, uzdahne ona teatralno. “Psihometrija ne djeluje tako, barem ne kod mene. Mogu ti reći što je Ben Sullivan imao na sebi kad je držao ovaj uređaj, opisati sobu u kojoj je bio, njegovo stanje uma, ali ne mogu probiti elektronički strujni krug. Gideon nam je jedina nada.” Dante slegne ramenima. “Kakve smo sreće, ha?” Nagnut nad računalom, Gideon pritisne posljednju komandu, te se zavali u stolcu, ruku prekriženih iza glave. “Ušao sam. Čini se da je prošla jedna minuta, četrdeset i devet sekunda, da budem precizan.” Dante priđe i pogleda zaslon. “Što imamo?” “Datoteke, proračunske tablice, grafikone, farmaceutske tablice.” Gideon je pomicao mišem i otvorio jednu datoteku. “Izgleda mi kao nekakav kemijski eksperiment. Treba li kome možda recept za grimiz?” “Isuse Kriste. To je to?” “Dao bih se okladiti.” Gideon se namršti otvarajući druge datoteke na zaslonu. “Na ovom je uređaju pohranjeno više od jedne formule, međutim. Ne možemo znati koja od njih je ona prava sve dok ne nabavimo sastojke i isprobamo svaku pojedinačno.” Dante prijeđe rukom kroz kosu i stane nervozno koračati. Želio je doznati više o formulama koje je Ben Sullivan pohranio na uređaju, ali u isto vrijeme bio je prokleto nervozan od želje da se čim prije vrati u svoje odaje. Mogao je osjetiti Tessin nemir, povezanost koju su sad dijelili preko krvne veze spajala ih je nevidljivom sponom, kao da su bili jedno. “Kako je ona?” upita Savannah očito svjesna o čemu razmišlja.

68

Chia

“Bolje je”, rekao je. “Budna je i oporavila se. Fizički je u redu. Što se tiče ostalog, pokušao sam joj sve objasniti, ali znam da je sad zbunjena.” Savannah kimne. “Tko ne bi bio? Mislila sam da je Gideon mahnita budala kad mi je sve prvi put ispričao.” “Ti uglavnom i dalje misliš da sam mahnita budala, ljubavi. To je dio mog šarma.” Nagnuo se prema njoj i odglumio da joj grize bedro, ne pomičući prste s tipkovnice. Zaigrano ga otjeravši pokretom ruke, Savannah ustane i priđe Danteu koji je nervozno koračao gore-dolje. “Misliš li da bi Tess mogla biti gladna? Počela sam pripravljati doručak u kuhinji za sebe i Gabrielle. Mogu odvojiti dio za Tess, ako želiš da joj odnesem.” “Aha. Hvala, Savannah. To bi bilo sjajno.” Bože, nije ni pomislio da bi Tess morala nešto pojesti. Već se pokazao kao sjajan partner. Jedva da se mogao pošteno pobrinuti za sebe, a sad je imao Prasestru o kojoj je morao misliti, s ljudskim željama i potrebama o kojima nije imao pojma. Ali čudno, dok mu je pomisao na takvo što još nedavno mogla biti odbojna, sad mu je bila gotovo... ugodna. Želio se brinuti za Tess, u svakom pogledu. Želio ju je zaštititi i usrećiti, razmaziti je poput princeze. Prvi put u svom dugom životu, osjećao je kako je pronašao pravi smisao. Ne onaj osjećaj za čast i dužnost što ga je privlačio kao ratnika, nego nešto podjednako neodoljivo i ispravno. Nešto što je budilo sve ono muško u njemu. Osjećao je kako bi ova veza koju je otkrio - ova ljubav koju je osjećao za Tess - mogla biti dovoljno snažna da zaboravi na smrt i patnju koja ga je vrebala. Jedan dio njega nadao se i želio vjerovati da će, zajedno s Tess, možda napokon pronaći načina da je svlada. Dante nije ni počeo uživati u tom tračku nade kadli ga vrisak probode poput bodeža. Osjetio ga je tjelesno, ali napad je bio usmjeren na njegova čula. Ni Savannah ni Gideon nisu reagirali na taj prestravljeni krik što mu je sledio srce. Probo ga je ponovno izazvavši mu drhtavicu. “Oh, Isuse. Tess!” “Što nije u redu?” Savannah zastane na pola puta do kuhinje. “Dante?” “To je Tess”, rekao je, već usmjerivši misli na nju, locirajući je u skloništu. “Negdje je u skloništu. U ambulanti, mislim.” “Pogledat ću nadzorne kamere.” Za računalom, Gideon brzo uključi na zaslonu jednu od nadzornih kamera iz hodnika. “Imam je, D. Ah, kvragu. Naletjela je na Rija, tamo dolje. Stjerao ju je u kut...” Dante pojuri poput munje prije nego je Gideon uspio završiti rečenicu. Nije morao vidjeti zaslon da bi znao gdje je Tess i što ju je toliko prestrašilo. Izjurio je iz odaja Savannah i Gideona, pohitavši prema središtu skloništa. Poznavajući tlocrt kao svoj džep, krenuo je prečicom prema medicinskom krilu upregnuvši svu nadnaravnu brzinu koju je mogao. Dante je čuo Riov glas čak i prije nego je dospio do vrata što su vodila u ambulantu. “Pitao sam te nešto, ženo. Koji kurac radiš ovdje dolje?” “Miči se od nje!” povikao je Dante kad je ušao u ambulantu, nadajući se da se neće morati uhvatiti u koštac s jednim od svojih. “Odmakni se, Rio. Smjesta!” “Dante!” vrisnula je Tess. Lice joj je bilo blijedo, nekontrolirano se tresla iza golemog Riova tijela. Ratnik ju je držao u zamci, a iz njega je pulsiralo razorno, ljuto neprijateljstvo. “Pusti je!” zapovjedio je Dante svome bratu. “Dante, pazi! Ubit će te!” “Ne, neće. Sve je u redu, Tess.” “Ovoj ženi nije mjesto ovdje”, zarežao je Rio.

69

Chia

“Ja kažem da jest. Sad se makni i pusti je.” Rio se tek neznatno opustio i okrenuo glavu kako bi pogledao Dantea. Isuse, jedva je mogao prepoznati onog ratnika kakav je bio prije zasjede nakon koje je ostao ovako slomljen, tjelesno i emocionalno. Nekoć lijepo lice Španjolca, s uvijek spremnim obješenjačkim osmijehom, sad je bilo kaša crvenih ožiljaka. Njegov ga je smisao za humor odavno napustio ustupivši mjesto gnjevu koji možda nikad neće nestati. Dante se unese Riju u lice, pokušavajući proniknuti ispod ožiljaka na ratnikovim obrazima i čelu, u jedva prisebne oči koje su izgledale kao da pripadaju Krvožednom, do te mjere da je čak i Dante na trenutak ustuknuo. “Rekoh, odstupi”, zarežao je. “Ova žena je sa mnom. Ona je moja. Razumiješ li?” Tračak razuma bljesne u jantarnim dubinama Riovih očiju. Bio je to munjeviti bljesak svijesti, kajanja i žaljenja. Odmaknuo se od Dantea zarežavši, dah mu je i dalje strugao unutra-vani iz njegovih razjapljenih usta. “Tess, sad je sve u redu. Odmakni se od njega i dođi ovamo.” Njoj se otme napukli jecaj, ali činilo se kao se nije kadra pomaknuti s mjesta. Dante joj ispruži ruku. “Dođi, anđele. Sve je u redu. Kunem ti se, sigurna si.” Tess je izgledala kao da se mora upeti svim silama kako bi to učinila, ali ipak se odmakne od Rija i spusti ruku na Danteov ispruženi dlan. Privukao ju je sebi i poljubio, osjetivši olakšanje što je sad uz njega. Kad se Rio odvukao do zida i srušio na pod u zgrčenom čučnju, Danteov se puls donekle smiri. Tess je još uvijek bila uzrujana, dršćući, i premda nije mislio da joj Rio predstavlja opasnost naročito sad nakon što mu je Dante razjasnio situaciju - valjalo mu je riješiti ozbiljan poremećaj kontrole. “Ostani ovdje. Idem pomoći Riju da se vrati u krevet...” “Jesi li poludio? Dante, moramo pobjeći odavde. Rastrgat će nas oboje!” “Ne, neće.” Zadržao je Tessin tjeskobni pogled čak i dok se primicao zgrčenom Riju na podu. “Neće me ozlijediti, kao ni tebe. Nije znao tko si, a njemu se dogodilo nešto vrlo loše zbog čega zazire od žena. Vjeruj mi, on nije nikakvo čudovište.” Tess je razjapljenih usta gledala u Dantea kao da je skrenuo pameću. “Dante, očnjaci... te oči! On je jedan od onih koji su me napali.” “Nije”, rekao je Dante. “Samo izgleda poput njih jer je ljut i trpi strahovitu bol. Zove se Rio. On je ratnik Vrste, poput mene.” “Vampir”, dahnula je slomljeno. “On je vampir...” Prokletstvo, nije želio da ona ovako dozna istinu. Bog neka mu pomogne, ali mislio je da će joj na jednostavan način moći predstaviti svoj svijet - svijet kojem su sad oboje pripadali - jednom kad shvati kako ne mora strahovati od vampirske vrste, i jednom kad uvidi kako i je sama dio svega, kao Prasestra. Kao jedina žena koju je želio uza sebe. No, sve se odvijalo suviše brzo, struja poluistina i tajni kovitlala se oko njegovih nogu dok ga je panično gledala, očima ga preklinjući da pruži smisao ovoj nepojmljivoj situaciji. “Da”, priznao je Dante ne želeći još više lagati. “Rio je vampir, Tess. Kao što sam i ja.”

70

Chia

Petnaesto POGLAVLJE

Tessino srce oštro potone u želudac. “Š-što si rekao?” Dante ju je gledao. Oči su mu bile previše ozbiljne, izraz lica previše smiren. “Ja sam jedan od Vrste. Vampir.” “O, moj Bože”, jauknula je, a koža joj se zategnula od straha, od gnušanja. Nije željela u to povjerovati - on nije bio nalik onim stvorovima koji su je napali, kao ni ovome što je ležao sklupčan od bola na podu ambulante. No Danteov je glas bio toliko smiren i odlučan da je znala kako joj govori istinu. Možda je prvi put, otkako ga je upoznala, napokon bio iskren s njom. “Lagao si mi. Sve ovo vrijeme si mi lagao.” “Želio sam ti reći, Tess. Pokušao sam pronaći riječi kojima bih ti objasnio...” “Da si neka vrsta bolesnog čudovišta? Da si me iskoristio - za što? Kako bi se približio Benu tako da ga ti i tvoje krvopije možete ubiti?” “Nismo ubili tog čovjeka, tako mi svega. No, to ne znači da nećemo ako bude potrebno. I, da, u početku sam želio znati jesi li i sama umiješana u dilanje grimiza, i mislio sam da bi mi mogla poslužiti kako bih dobio neke informacije. Imao sam zadatak, Tess. Ali, trebalo mi je i tvoje povjerenje kako bih te mogao zaštititi.” “Ne treba mi tvoja zaštita.” “O, da, treba ti.” “Ne”, rekla je, obamrla od teškog užasa. “Ono što mi treba jest da pobjegnem što dalje od tebe.” “Tess, sad je najsigurnije mjesto za tebe ovdje, sa mnom.” Kad joj je prišao, ispruživši ruke u gesti koja je preklinjala da mu vjeruje, ona s užasom ustukne. “Ne približavaj mi se. Mislim to najozbiljnije, Dante. Gubi se!” “Neću te ozlijediti. Obećavam ti.” Prizor joj udari u svijest kad je izrekao te riječi. U svojoj glavi, Tess se najednom vrati u spremicu klinike, klečeći uz ozbiljno ozlijeđenog muškarca koji je nekako dolutao do nje, nakon opake borbe na ulicama u Noći vještica. Bio joj je stranac tad, ali ne i sad. Bilo je to Danteovo lice koje je vidjela, krvavo i prljavo, mokrih pramenova što su mu prekrivali čelo. Usne su mu se pomicale izgovarajući iste riječi koje je čula sad: neću te ozlijediti... obećavam ti... Naglo, ali vrlo jasno, sjeti se snažnih ruku kako su je ščepale držeći je u mjestu. Danteove usne kako se rastvaraju - otkrivajući goleme bijele očnjake što su se primicali njezinu vratu. “Nisam te poznavao”, govorio je sad Dante kao da joj je mogao pročitati misli. “Bio sam slab i ozbiljno ranjen. Kanio sam uzeti samo onoliko koliko mi je trebalo, i bio bih te ostavio na miru. Ne bi osjećala nikakvu bol, ni patnju. Nisam imao pojma što sam učinio sve dok nisam ugledao tvoj biljeg...” “Ugrizao si me... ti si... O, Bože, pio si moju krv one noći? Kako... zašto se tek sad toga prisjećam?” Njegovo se ozbiljno lice donekle smekša, kao da se kaje. “Izbrisao sam ti sjećanje. Pokušao sam ti objasniti kako stvari stoje, ali situacija mi je previše izmakla kontroli. Borili smo se, a ti si mi ubrizgala sredstvo za smirenje. Kad sam došao do tebe, bio sam na rubu smrti i nije bilo vremena za

71

Chia

priču. Pomislio sam da bi za tebe bilo najbolje da se ničeg ne sjećaš. Onda sam vidio biljeg na tvojoj ruci, i znao sam da ne mogu povući ništa od onoga što sam ti učinio.” Tess nije morala spustiti pogled na svoju desnu ruku da bi znala o čemu govori. Mali biljeg koji je imala od rođenja uvijek joj je bio zagonetan, suza nad kolijevkom polumjeseca. Ali, nije joj imao više smisla sad, kao ni prije. “Ne postoji puno žena koje imaju taj biljeg, Tess. Svega nekolicina. Ti si Prasestra. Ako jedan od moje vrste primi tvoju krv u svoje tijelo, ili ti da svoju, uspostavi se veza. Neraskidiva.” “A ti... ti si mi to učinio?” Druga je uspomena sad preplavi, sjećanje na krv i tamu. Tess se sjetila kako se budi iz sna, usta ispunjenih moćnom energijom, snagom života. Žudjela je za njom i Dante ju je nahranio. Iz svog zapešća, a poslije iz žile koju je otvorio na vratu. “O, moj Bože”, prošaptala je. “Što si mi to učinio?” “Spasio sam ti život time što sam ti dao svoju krv. Baš kao što si ti spasila moj svojom.” “Nisi mi nijednom ostavio mogućnost izbora”, dahnula je. “Što sam ja sad? Jesi li me pretvorio u isto takvo čudovište kao što si i sam?” “Nisam. Ne ide to tako. Ti nikad nećeš postati vampir. No, nastaviš li se hraniti mojom krvlju kao moja družica, moći ćeš živjeti jako dugo. Koliko god ja to budem htio. I dulje, vjerojatno.” “Ne vjerujem u ovo. Odbijam povjerovati!” Tess se okrene prema vratima ambulante i gurne ih. Nisu se ni pomaknula. Pokuša još jedanput napinjući se iz petnih žila. Ništa. Kao da su bila zalijepljena na svojim šarkama, potpuno nepomična. “Pusti me odavde”, rekla je Danteu pretpostavivši kako on snagom volje drži vrata zatvorenima. “Proklet bio, Dante. Pusti me!” Čim su se vrata malo pomaknula, Tess ih otvori i munjevitom brzinom projuri kroz njih. Nije imala pojma kamo ide i nije ni marila, sve dok se može što dalje pobjeći od Dantea, muškarca kojeg je samo mislila da poznaje. Muškarca u kojeg je, zapravo je vjerovala, bila zaljubljena. Čudovište koje ju je izdalo više od bilo koga u njezinu napaćenom životu. Pozlilo joj je od straha i ljutnje zbog vlastite gluposti i jedva je susprezala suze koje su joj pekle oči. Još je brže potrčala, znajući da će je Dante sigurno dostići. Samo je morala nekako pronaći put kako pobjeći s ovog mjesta. Pojurivši prema nizu dizala, ona pritisne gumb i pomoli se da se vrata otvore. Sekunde su otkucavale... predugo da bi gubila vrijeme na čekanje. “Tess.” Danteov duboki glas zaprepastio ju je svojom blizinom. Bio je odmah iza nje, dovoljno blizu da je može dotaknuti, iako nije čula kako se približava. Vrisne i izmakne se, te ponovno izbezumljeno pojuri niz jedan od vijugavih prolaza. Pred njom se ukažu nadsvođena vrata. Možda se može skriti u prostoriji, pomislila je, očajnički se hvatajući za bilo kakvu slamku spasa od ove more koja ju je progonila. Uleti u zamračeni prostor - neku vrstu kapelice s izrezbarenim kamenim zidovima koji su bili osvijetljeni svjetlošću samo jedne crvene svijeće što je gorjela pokraj jednostavnog oltara. Nije se imala kamo skriti u tom malom svetištu u kojem je bio samo dvostruki red klupa i kameni pijedestal u prednjem dijelu prostorije. Na drugom su kraju bila još jedna vrata u obliku luka iza kojih je zjapila tama; bilo je nemoguće razabrati kamo vode. Ionako nije bilo ni važno. Dante je stajao na pragu, a njegovo mišićavo tijelo nikad nije izgledalo opasnije nego kadje ušao u malu kapelicu i stao joj se polako približavati. “Tess, ne moramo ovo činiti. Razgovarajmo.” Njegov moćni korak na trenutak zastane i on se namršti prinoseći ruke sljepoočnicama kao da trpi bol. Kad je ponovno progovorio, glas mu je pao za čitavu oktavu, izlazeći iz njega u muklom režanju. “Kriste, možemo li samo... Budimo razumni, pokušajmo ovo riješiti.”

72

Chia

Tess ustukne, polako se primičući zidu i otvoru izdubljenom u kamenu. “Dovraga, Tess. Saslušaj me. Volim te.” “Ne govori to. Nisi li mi već izgovorio dovoljno laži?” “To nije laž. Volio bih da jest, ali...” Dante učini još jedan korak, ali iznenada poklekne. Zasiktao je i uhvatio se za jednu od klupa, toliko silovito stinuvši drvo da se Tess pobojala da bi ga mogao slomiti. Nešto se čudno događalo s njegovim licem. Iako mu je glava ponikla, mogla je vidjeti kako mu se crte lica izoštravaju, obrazi kao da su mu upali, postali istaknutiji, a zlatna mu se koža zategnula preko kostiju. Žestoko je opsovao, nešto što nije razumjela, kao ni hrapavu grubost njegova glasa. “Tess... moraš mi vjerovati.” Primaknuta se bliže prolazu, pipajući rukom po zidu dok se pomicala uz njega. A onda se našla točno ispred prolaza osjećajući kako joj za leđima nema ničega doli jame crnila i hladnog vjetra. Okrenula je glavu i pogledala u tamu... “Tess.” Dante je očito osjetio njezine pokrete, jer kad ga je ponovno pogledala, podigao je glavu i susreo se s njezinim pogledom. Toplina njegovih očiju preobrazila se u divlji sjaj, zjenice su mu se suzile do tankih procjepa dok je, zapanjena i užasnuta, gledala njegovu preobrazbu. “Ne idi”, procijedio je, riječi su mu zapinjale zbog izduženih i oštrih očnjaka. “Neću te povrijediti.” “Prekasno je, Dante. Već si me povrijedio”, prošaptala je uzmičući i kročivši u nadsvođeni prolaz. U tmini je razabrala stube koje su se uspinjale prema izvoru hladnog zraka što ju je obavijao. Kamo god da su vodile, morala je njima poći. Spustila je nogu na prvu stubu... “Tess!” Nije se osvrtala. Znala je da ne bi mogla pronaći snagu da ga napusti. Oprezno se popela uz prvih nekoliko stuba, zatim počela trčati zaletjevši se što je brže mogla. Dolje ispod, Danteov bolni urlik odjekivao je o kamene zidove kapelice i mračno stubište, ravno do srži njezinih kostiju. Tess se nije zaustavljala. Potrčala je još brže uz, činilo joj se, stotinu stuba, sve dok nije dospjela do čvrstih čeličnih vrata na njihovu vrhu. Stavila je dlanove na njih i gurnula. Zasljepljujuća danja svjetlost razlila se nad njom. Hladan povjetarac nosio je suho lišće koje se uskovitlalo s obližnjeg travnjaka. Tess pusti vrata da se treskom zatvore za njom. Obgrli se rukama i krene, trčećim korakom, u prohladno, jarko jutro. Dante se sruči na pod, uhvaćen stiskom upornog, iscrpljujućeg košmara. Vizija smrti došla je iznenada, pojačavajući se dok su se on i Tess prepirali. Sad kad je Tess otišla, još se više pogoršala. Dante je čuo kako se gore na površini vrata treskom zatvaraju i znao je po kratkom bljesku svjetlosti što se sjurila dolje niz stube da bi ga, čak i da uspije rastrgati nevidljive lance što su ga okovali, brutalne Sunčeve zrake spriječile da pođe za njom. Utonuo je dublje u bezdan pretkazanja, gdje se tanki crni dim kovitlao oko njegovih udova i uz grlo ostavljajući ga bez dragocjenog zraka. Raspadnuti ostaci detektora dima visjeli su sa stropa na presječenim žicama, nijemi dok se dim skupljao oko njih. Odnekud dopre bijesni lom predmeta koji su padali uokolo, kao da je odred pljačkaša prevrtao i lomio instalacije i namještaj. Posvuda oko sebe, u maloj bijeloj ćeliji u kojoj su ga držali, Dante je vidio prevrnute ladice i registratore, njihov sadržaj razasut na sve strane, divljački razbacan. U svojoj se viziji sad kretao, gazeći po razasutim stvarima i približavajući se vratima na drugom kraju prostorije. O, Isuse. Poznavao je ovo mjesto, shvatio je. Bio je u Tessinoj klinici. Ali, gdje je ona?

73

Chia

Dante je shvatio da ga sve boli, tijelo mu je bilo pretučeno i iscrpljeno, svaki korak bio je trom. Prije nego što je dospio do vrata i pokušao izići, ona su se otvorila. Poznato lice buljilo je u njega kroz dim. “Ma vidi tko se to probudio”, rekao je Ben Sullivan ulazeći unutra i držeći telefonsku žicu u ruci. “Smrt u požaru baš je gadan način za umrijeti. Dakako, ako udahneš dovoljno dima, za plamen se ne moraš ni brinuti.” Dante je znao da se ne bi smio plašiti, ali užas ga je poklopio kad je njegov krvnik ušao u sobu i uhvatio ga iznenađujuće snažnim stiskom. Pokušao se othrvati, ali činilo se da nema kontrolu nad vlastitim udovima. Njegovo je otimanje tek usporilo Sullivana. Onda je čovjek zamahnuo rukom i zakucao Dantea udarcem u čeljust. Vid mu je bio zamućen. Kad je idući put otvorio oči, bio je okrenut na trbuh, ležeći na uzdignutoj plohi hladnoga uglačanog čelika. Ben Sullivan mu je povukao ruke na leđa, te mu zavezao zapešća žicom koju je držao. Dante je trebao biti u stanju prekinuti žicu, ali bile su prečvrste. Čovjek mu potom priveže noge. “Znaš, mislio sam da te neću moći ubiti”, prošaptao mu je diler grimiza u uho, iste one riječi koje je Dante čuo posljednji put kad su ga svladale ove vizije smrti. “No, sad vidim da mi to neće biti ni najmanji problem.” Kao što je učinio i prošli put, Ben Sullivan obiđe stol i pogne se pred Danteom. Zgrabi ga za kosu i podigne mu lice s hladnog metala. Iza Sullivanove glave, Dante je vidio sat na zidu iznad vrata, bilo je 11.39. Pokušao je upiti što više detalja znajući da će mu to biti potrebno kad se bude morao suočiti s ovim događajem, te tako možda preokrenuti situaciju u svoju korist. Nije znao je li uopće moguće nadmudriti sudbinu, ali kanio je pokušati. “Nije moralo biti ovako”, govorio je sad Sullivan, čovjek se još više nagnuo. Dovoljno blizu da Dante vidi odsutni pogled Poslušnika kako bulji u njega. “Samo imaj na umu da je ovo jedino tvoja krivnja. Imaš sreću da te nisam predao Gospodaru.” S tim riječima, Ben Sullivan pusti da mu glava padne dolje. Dok je Poslušnik izlazio iz prostorije i zaključavao vrata, Dante otvori oči i ugleda vlastiti odraz na površini uglačanog čelika na kojem je ležao. Ne, to nije bio njegov odraz. Tess. Nije njegovo tijelo ležalo privezano za stol za preglede dok je klinika bila ispunjena dimom i vatrom, nego njezino. O, majko Božja. Nije njegova jeziva smrt bila ta koju je proživljavao sve ove godine. Bila je to smrt njegove Prasestre, žene koju je volio.

74

Chia

Šesnaesto POGLAVLJE

Tess je na putu od imanja skloništa do grada bila u stanju emocionalne obamrlosti. Bez torbice, kaputa ili mobitela, imala je samo nekoliko mogućnosti - nije imala čak ni ključ od svojega stana. Zadihana, smetena, iscrpljena zbog svega što joj se dogodilo, uputila se prema telefonskoj govornici na uglu moleći se da telefon u njoj nije pokvaren. U slušalici se začuje ton za biranje, pritisne nulu i pričeka da se javi operater. “Poziv na račun primatelja”, dahnula je u slušalicu i dala operateru broj svoje klinike. Telefon je zvonio i zvonio. Nije bilo odgovora. Kad se uključila govorna pošta, operater prekine vezu govoreći: “Žao mi je. Nitko se ne javlja.” “Čekajte”, rekla je Tess zabrinuta. “Možete li pokušati ponovno?” “Jedan trenutak, molim.” Tess je napeto čekala dok je telefon zvonio u klinici. Ponovno nije bilo odgovora. “Žao mi je”, rekao je opet operater. “Ne razumijem”, promrmljala je Tess više za sebe. “Možete li mi reći koliko je sati?” “Deset i trideset ujutro.” Nora nije običavala uzimati stanku prije podne, a nije je ni nazvala i obavijestila da je bolesna, pa zašto onda nije podizala slušalicu? Nešto očito nije bilo kako valja. “Želite li pokušati neki drugi broj?” “Da, pokušat ću.” Tess izdiktira operateru Norin kućni broj, a onda, kad se ni na taj nitko nije javio, pokuša s Norinim mobitelom. Nakon što ni na jedan poziv nije dobila odgovor, Tessino srce potone dublje u njezinim grudima. Obuzela ju je slutnja kako se nešto loše dogodilo. Vrlo loše. Dok joj je tijelom strujao užas, spusti slušalicu i uputi se prema najbližoj stanici podzemne željeznice. Nije imala novca za kartu do North Enda, ali jedna starija žena na ulici se sažali na nju i pruži joj šaku punu kovanica. Put do kuće kao da je trajao čitavu vječnost, svako nepoznato lice kao da je zurilo u nju znajući da ne pripada njima. Kao da su mogli osjetiti kako je nekako drukčija, kako više nije dio normalnog svijeta. Više nije bila dio njihova, ljudskog svijeta. A možda i nije bilo tako, pomislila je Tess, prisjećajući se onoga što joj je rekao Dante - svega što je vidjela i doživjela u ovih nekoliko sati. Proteklih nekoliko dana, ispravila se, vrativši se na Noć vještica kad je zapravo prvi put vidjela Dantea. Kad je zario svoje očnjake u njezin vrat i preokrenuo joj svijet naglavačke. No, možda nije bila do kraja poštena. Tess se nije mogla prisjetiti vremena kad je uistinu osjećala da pripada ovom svijetu. Oduvijek je bila... drukčija. Njezina ju je neobična sposobnost, čak i više od nesretne prošlosti, uvijek izdvajala od ostalih ljudi. Oduvijek se osjećala poput kakvog izopćenika, autsajdera, ne mogavši nikome povjeriti svoje tajne. Osim Danteu. On joj je otvorio oči. Probudio je u njoj osjećaje i želje kakve nikad prije nije osjećala. Probudio je u njoj nadu za nešto o čemu je prije mogla samo sanjati. Učinio je da se osjeća sigurnom i shvaćenom. I više od toga, učinio je da se osjeća voljenom.

75

Chia

No, sve je to bilo temeljeno na lažima. Sad je znala istinu, koliko god bila ona nepojmljiva, i potrudit će svim silama i pretvarati se da ne pripada stvarnosti. Vampiri i krvne veze. Prijetnja rata među stvorovima koji ne bi trebali postojati izvan kraljevstva mašte, ih noćnih mora. Ipak, bila je to istina. Bila je to stvarnost. Kao što su bili stvarni i njezini osjećaji prema Danteu zbog kojih je njegova obmana samo još više boljela. Voljela ga je, a nikad se nikoga nije toliko bojala u životu. Zaljubila se u opasnog osvetnika. Vampira. Ta spoznaja ju je pritiskala dok je izlazila iz vlaka i penjala se na uličnu razinu u North Endu. Lokalne trgovine bile su ispunjene užurbanim jutarnjim kupcima, otvorena tržnica vrvjela je mnoštvom redovitih mušterija. Tess je prošla pokraj skupine turista koji su se zaustavili kako bi birali jesenske dinje i tikve, osjećajući hladnoću koja nije imala mnogo s veze sa svježim jesenskim zrakom. Što se više približavala svom domu, to ju je više obuzimala jeza. Jedan od stanara izišao je iz haustora dok se penjala prednjim stubištem. Iako nije poznavala starca po imenu, nasmiješio joj se i pridržao joj vrata. Tess uđe unutra i popne se stubama do svog stana. Na deset koraka od stana shvati da je netko provalio unutra. Dovratak je bio polomljen na dijelu uz kvaku, kao da ju je netko otvorio polugom i onda zatvorio kako bi izgledalo da je sve na svome mjestu. Tess se sledi, preplavljena panikom. Ustukne jedan korak unatrag, spremna okrenuti se i potrčati. Leđa joj se spoje s čvrstom masom - netko je stajao točno iza nje. Snažne ruke oviju joj se oko struka, izbacivši je iz ravnoteže, a dugačka hladna, čelična oštrica pritisne joj vrat. “Jutro, doktorice. Bilo je krajnje vrijeme da se pojaviš.” “Ne misliš valjda ozbiljno, Dante.” Iako su svi ratnici, uključujući i Chasea, bili okupljeni u vježbaonici i promatrali ga kako se priprema za borbu, Gideon je bio prvi koji ga je izazvao. “Izgledam li kao da se šalim?” Dante je izvadio pištolj iz jednog ormarića s oružjem i zgrabio šaku punu metaka. “Nikad nisam bio ozbiljniji u životu.” “Isuse Kriste, D. Za slučaj da nisi primijetio, tek je deset sati ujutro. Što znači da je vani potpuni dan.” “Znam što to znači.” Gideon muklo opsuje. “Spržit će te, stari.” “Neće ako se potrudim.” Motajući se po svijetu još od osamnaestog stoljeća, Dante je bio više nego star po ljudskim standardima, ali kao vampir Vrste, bio je tek prosječne starosti. Njegova obiteljska linija bila je nekoliko generacija mlađa od Drevnih i njihove hiperosjetijive izvanzemaljske kože. Za danje svjetlosti, nije mogao ostati na površini predugo, ali mogao je podnijeti malu dozu ultraljubičastih zraka i preživjeti. Za Tess bi bio spreman otići u samu jezgru sunca ako je mislio da će je to spasiti od sigurne smrti. “Poslušaj me”, rekao je Gideon spustivši ruku na Danteovo rame kako bi mu privukao pažnju. “Možda nisi toliko osjetljiv na svjetlost kao oni iz Prve generacije, ali još uvijek si pripadnik Vrste. Budi više od trideset minuta na suncu, i bit ćeš tostiran.” “Ne idem gore u obilazak grada”, rekao je nepokolebljivo. Otresao je ruku svoga brata i dograbio drugo oružje iz ormarića. “Znam što radim. Moram ovo učiniti.” Rekao je ostalima što je vidio, vizije koje su mu još uvijek razdirale srce. Ubijalo ga je to što je pustio Tess da napusti sklonište bez njegove zaštite, što je nije mogao spriječiti. Mogla je biti u

76

Chia

opasnosti već u ovom trenutku, dok su ga njegovi osjetljivi vampirski geni prisiljavali da se skriva pod zemljom. “Što ako je vrijeme koje si vidio u svojim vizijama - jedanaest sati i trideset i devet minuta zapravo dvadeset i jedna minuta do ponoći?” upitao je Gideon. “Ne možeš sa sigurnošću znati da se događaj koji si vidio odvija u jutarnjim satima. Možda se izlažeš riziku bez razloga...” “A što ako budem čekao i na kraju se pokaže da sam pogriješio? Ne mogu preuzeti taj rizik.” Dante odmahne glavom. Pokušavao ju je dobiti na telefon, ali nije odgovorila na pozive, ni u stanu ni u klinici. A probadajuća bol u njegovim prsima govorila mu je da ga ne ignorira namjerno. Čak i bez svojih paklenih pretkazanja, znao je da je Tess u opasnosti. “Nema vražje šanse da ću riskirati i čekati noć. Bi li ti, Gideone? Da te Savannah treba - govorim o pitanju života i smrti - bi li se i časa premišljao? Bi li ti, Lucane, da je Gabrielle tamo gore sama?” Nijedan ratnik nije zanijekao. Nije postojao taj krvno povezani mužjak koji ne bi prošao kroz pakao zbog žene koju voli. Lucan mu priđe i ispruži ruku. “Služiš joj na čast.” Dante snažno stisne ruku vođe Reda - ruku svog prijatelja - i čvrsto je protrese. “Hvala ti. Ali, iskreno govoreći, činim ovo i zbog sebe, podjednako koliko zbog Tess. Postala mi je... sve.” Lucan trezveno kimne. “Onda pođi po nju, brate. Možemo proslaviti vaše sjedinjenje kad se sigurno vratite u sklonište.” Dante zadrži Lucanov mudri pogled i polako odmahne glavom. “To je nešto o čemu sam želio razgovarati s tobom. Sa svima vama”, rekao je pogledavši i ostale ratnike. “Pretpostavimo da preživim, ali ako budem u stanju spasiti Tess, i ako me ona bude htjela uzeti za svoga partnera, kanim se s njom preseliti u Utočište tame.” Uslijedi tajac, njegova su ga braća gledala u dugoj opreznoj tišini. Dante pročisti grlo znajući da je njegova odluka morala šokirati ratnike uz koje se borio više od stoljeća. “Već je dovoljno toga pretrpjela, čak i prije nego što sam je upoznao i uvukao u naš svijet bez njezine volje. Zaslužuje biti sretna. Zaslužuje puno više od onoga što bih joj ikad mogao pružiti. Sad samo želim da bude na sigurnom, što dalje od opasnosti.” “Napustio bi Red zbog nje?” upitao je Niko, najmlađi nakon Dantea, ratnik koji je uživao u svojoj dužnosti možda čak i više od Dantea. “Prestao bih disati za nju kad bi to zatražila od mene”, odgovorio je iznenadivši čak i sebe dubinom vlastite privrženosti. Pogledao je u Chasea koji mu je još uvijek dugovao uslugu. “Što misliš? Imaš li još barem malo utjecaja u bostonskom Utočištu tame da mi pomogneš spojiti se s Agencijom?” Chase zaškilji, ležerno slegnuvši ramenima. “Možda.” Ode do ormarića s oružjem i izvadi pištolj SIG Sauer. “Ali idemo po redu, ha? Najprije moramo vratiti tvoju ženu ovamo, živu i zdravu, kako bi mogla odlučiti želi li uopće tvoju bijednu guzicu za partnera.” “Mi?” rekao je Dante promatrajući bivšeg agenta kako se opasava SIG Sauerom i još jednim poluautomatskim pištoljem. “Aha, mi. Idem s tobom.” “Koji k...?” “I ja također”, rekao je Niko, došetavši i izvadivši vlastiti arsenal oružja. Rus se naceri kad je kimnuo prema Lucanu, Gideonu i Teganu. “Nećete me valjda ostaviti ovdje dolje s ovim starkeljama iz Prve generacije?” “Nitko ne ide sa mnom. Ne bih to tražio...”

77

Chia

“Ni ne moraš tražiti”, rekao je Nikolaj. “Svidjelo se to tebi ih ne, D., Chase i ja smo sve što imaš u ovoj misiji. Nećeš to odraditi sam.” Dante opsuje, ponizan i zahvalan zbog potpore. “U redu, onda. Pokret.”

78

Chia

Sedamnaesto POGLAVLJE

Držeći joj nož pod vratom kako bi je utišao, Ben izgura Tess iz zgrade u automobil koji je čekao na ulici. Gadno je zaudarao, na usirenu krv, znoj i trulež. Odjeća mu je bila prljava i zgužvana, a njegova inače zlatna kosa bila je neuredna, padajući mu u masnim pramenovima na čelo. Kad ju je gurnuo na stražnje sjedalo automobila, Tess ga ovlaš pogleda. Oči su mu bile tupe i bezizražajne, zureći u nju s hladnom ravnodušnošću zbog koje joj se ježila koža. No, Ben nije bio sam. Dvojica drugih muškaraca čekala su u automobilu, obojica sjedeći na prednjim sjedalima, obojica s onim istim praznim pogledom u očima. “Gdje je, Tess?” upitao je Ben kad je zatvorio vrata u mračnom vozilu. “Ostavio sam nešto u klinici prije neki dan, ali sad toga više nema tamo. Što si učinila s time?” Memorijski uređaj koji je sakrio. I koji je trenutačno bio kod Dantea. Koliko god sumnjala u Dantea nakon svega što je doznala o njemu, ono što je sad osjećala prema Benu bilo je još snažnije. Susrela se s njegovim zastrašujuće beživotnim pogledom i odmahnula glavom. “Nemam pojma o čemu govoriš.” “Pogrešan odgovor, doktorice.” Tess nije bila spremna na šaku koja je doletjela prema njoj i udarila je u glavu. Vrisnula je srušivši se natrag na sjedalo i osjetivši kako joj se strahoviti bol razlijeva licem. “Možda ćeš jasnije razmišljati u klinici”, rekao je Ben. Na njegovu zapovijed, vozač stisne gas i automobil pojuri ulicom. Tess je pred očima plesalo dok su se vozili iz North Enda prema njezinoj klinici u istočnom dijelu grada. Benov kombi bio je parkiran u stražnjoj uličici, odmah pokraj Norine “bube”. “O, Bože”, promrmljala je Tess i srce joj se stisne kad je vidjela automobil svoje asistentice. “Što si joj učinio, Bene? Reci mi da nisi ozlijedio Noru...” “Izlazi, doktorice”, rekao je ignorirajući njezino pitanje dok je otvarao vrata, pokazavši joj nožem da se pokrene. Tess se izvuče vani kao što joj je naređeno, a nakon nje iziđu Ben i dvojica razbijača. Ugurali su je kroz stražnji ulaz klinike, kroz spremicu pa u praznu štenaru. Ben ju je gurao naprijed u predvorje klinike. Mjesto je bilo porazbijano, ormarići sa spisima razbacani i prevrnuti po podu, namještaj polomljen, lijekovi i pripravci razliveni posvuda uokolo. Sve je bilo potpuno razoreno, ali tek kad je Tess ugledala Noru, otme joj se jecaj. Ležala je na podu iza recepcijskog pulta, podignuvši glavu kad su Tess dovukli blizu nje. Zavezali su joj ruke i noge telefonskim kabelom i začepili usta gazom. Nora je plakala, lica blijedog, očiju natečenih i crvenih nakon, činilo se, sati i sati mučenja. No, bila je živa, i to je spriječilo Tess da se sasvim ne pogubi. “O, Nora”, rekla je slomljenim glasom. “Tako mi je žao. Izvući ću te iz ovoga, obećavam ti.” Ben se naceri. “Drago mi je što to čujem, doktorice. Jer sudbina male Nore sad ovisi jedino o tebi.” “Što? Kako to misliš?”

79

Chia

“Pomoći ćeš nam da pronađemo onaj memorijski uređaj, ili ću pred tvojim očima prerezati vrat ovoj maloj kuji.” Kroz gazu u svojim ustima, Nora vrisne. Počela se divljački otimati, ali uzalud. Jedan od Benovih drugara joj priđe i povuče je na noge držeći je u bolnom stisku. Dovukao ju je bliže, sve dok samo nekoliko koraka nije razdvajalo dvije žene. Nora ju je molećivo gledala, a zbog čiste panike tresla se poput lista. “Pusti je, Bene. Molim te.” “Predaj mi memorijski uređaj i pustit ću je, Tess.” Nora zajauče, zvuk je bio očajničko preklinjanje. Tess je tada osjetila pravi užas koji joj je prodirao do kostiju, i još dublje, dok je gledala u oči svoje prijateljice, shvativši da su Ben i ova dvojica smrtno ozbiljni u svome naumu. Ubit će Noru - a vjerojatno i nju - ako im ne preda ono što žele. A nije im to mogla dati jer nije imala kod sebe. “Bene, molim te. Pusti Noru i uzmi mene. Ja sam ta koja je uzela uređaj, ne ona. Ona nema veze s ovim...” “Reci mi gdje si ga stavila i možda je pustim. Što misliš, doktorice? Je li to dovoljno pošteno za tebe?” “Nije kod mene”, promrmljala je. “Uzela sam ga s mjesta gdje si ga sakrio, ali više nije kod mene.” On je prikuje bezosjećajnim pogledom, a mišići su mu se trzali na čeljusti. “Što si učinila s njime?” “Pusti je”, odugovlačila je Tess. “Pusti je i reći ću ti sve što želiš znati.” Ben iskrivi usnicu. Pogledavao je nož koji je držao u ruci poigravajući se oštricom. Onda se, u djeliću sekunde, okrene i probode Noru u trbuh. “Ne!” vrisnula je Tess. “O, Bože - ne!” Ben se okrene natrag prema njoj, hladan kao led. “To je samo ubodna trbušna ozljeda, doktorice. Nora je može preživjeti ako dovoljno brzo primi pomoć, ali bilo bi ti pametnije da čim prije progovoriš.” Tessina su koljena klecala pod njome. Nora je opasno krvarila, iskrenuvši oči od šoka. “Proklet bio, Bene. Mrzim te.” “Više me nije briga što osjećaš za mene, Tess. Samo mi je važno dobiti natrag taj memorijski uređaj. Dakle, gdje je?” “Dala sam ga nekome.” “Kome?” “Danteu.” Ovo izazove iskru mržnje u Benovu tupom pogledu. “Misliš na onog tipa - onoga s kojim se ševiš? Imaš li uopće pojma što si učinila? Imaš li pojma gdje je on?” Kad nije odgovorila, Ben zatrese glavom cerekajući se. “Pa, stvarno si sve sjebala, Tess. Ovo više nije pod mojom kontrolom.” S tim riječima njegova ruka zamahne i bodež se ponovno usmjeri prema Nori, ispunivši prijašnju prijetnju. Tess je zacviljela kad je njezina prijateljica pala, beživotna, na pod. Ben i drugi tip zgrabe Tess prije nego je uspjela dotaknuti Noru, prije nego što je dobila i najmanju nadu da joj može pomoći svojim dodirom. Odvukli su je dalje, uhvativši joj ruke i noge dok se otimala u navali životinjskog očajanja. Borba je bila uzaludna. Za nekoliko trenutaka, Tess se nađe na podu jedne od svojih ordinacija, a zatim začuje metalni zvuk ključa kad ju je Ben zaključao unutra kako bi dočekala svoju sudbinu.

80

Chia

Nikolaj je vozio kao šišmiš iz pakla, tjerajući crni terenac kroz grad u vratolomnoj vožnji. Iskušenje da promatra suncem okupane ulice i zgrade što su prolijetale kroz zatamnjena stakla s UV filtrom bilo je golemo - nešto što Dante nikad nije imao priliku vidjeti, i za što se iskreno nadao da više nikad neće morati - ali držao je glavu dolje na suvozačevu sjedištu vozila, misli usredotočenih na Tess. On i ostali bili su od glave to pete odjeveni u crnu sintetičku zaštitnu odjeću: kombinezone, rukavice, skijaške maske koje prekrivaju glavu, i velike tamne naočale koje su im štitile oči. Uza sve to, trka od vozila do stražnjeg ulaza u Tessinu kliniku bila je munjevita. Sa spremnim oružjem, Dante nije gubio vrijeme. Bio je na čelu skupine. Udario je nogom po sredini vrata od spremice zbacivši čeličnu plohu sa šarki. Dim je kuljao od vatre koju je Ben upalio unutra. Uskovitlani pepeo postao je gušći s iznenadnim naletom zraka izvana. Nije im ostalo previše vremena. “Koji se vrag događa?” Na zvuk lomljenja metala i kiše krhotina od vrata, Poslušnik pohita kako bi vidio što se dogodilo. Nikolaj mu bez oklijevanja ispali metak u lubanju. Sad kad su bili unutra, Dante kroz zavjesu dima nanjuši krv i smrt - žrtva je ležala pored njegovih nogu, i, srećom, to nije bila Tess. Bila je još uvijek živa. Osjetio je njezin strah kao svoj vlastiti, njezino stanje patnje i bola razdiralo ga je poput vrelog čelika. “Počistite mjesto i ugasite vatru”, naredio je Nikolaju i Chaseu. “Ubijte svakoga tko vam se nađe na putu.” Tess se pokušavala osloboditi žica kojima je bila privezana o stol za preglede. No, nisu se dale pokidati. Nije mogla prestati pokušavati, iako je njezina borba očito zabavljala njezina otmičara. “Bene, zašto ovo radiš? Za Boga miloga, zašto si morao ubiti Noru?” Ben zacokće jezikom. “Ti si je ubila, Tess, a ne ja. Ti si usmjerila moju ruku.” Tuga ju je gušila kad je Ben prišao mjestu gdje ju je privezao za stol. “Znaš, mislio sam da te neću moći ubiti”, prošaptao joj je u uho, a njegov vreli, ustajali dah prodre joj u nosnice. “No, sad vidim da mi to neće biti ni najmanji problem.” Nervozno je gledala kad je zaobišao stol i nagnuo se prema njezinu licu. Prsti su mu bili grubi u njezinoj kosi kad joj je podizao lice s hladnog metala. Njegove su oči bile oči mrtvaca, prazne olupine ljudskog bića. Nije to bio Ben Sullivan kojeg je nekoć poznavala. “Nije moralo biti ovako”, rekao joj je, glasa prijetvorno nježnog. “Samo imaj na umu da je ovo jedino tvoja krivnja. Imaš sreću da te nisam predao Gospodaru.” Pomilovao joj je obraz, a njegov joj je dodir bio odvratan. Kad se trgnula, on joj čvršće uhvati kosu prisilivši je da ga pogleda. Nagnuo se kao da će je poljubiti, ali Tess mu pljune u lice, boreći se jedinim sredstvom koje joj je preostalo. Tess se pripremi na njegovu osvetu kad je podigao slobodnu ruku kako bi je ošamario. “Jebena kuj...” Nije imao priliku dovršiti rečenicu, a kamoli je dotaknuti. Udar arktički ledenog zraka provali kroz otvorena vrata, u času prije nego što se na pragu ukazao golemi lik muškarca odjevenog u crno i s tamnim zaštitnim naočalama. Pištolji i bodeži visjeli su s njegovih kukova i s debelog kožnog remena na njegovim prsima. Dante. Tess bi ga prepoznala bilo gdje, iako je bio prekriven svim tim crnilom. Nada zatreperi u njoj, popraćena iznenađenjem. Mogla je osjetiti kako dopire do nje svojim mislima uvjeravajući je kako će je izvući odavde. Kako je sad sigurna. U isto je vrijeme mogla osjetiti njegov gnjev. Ledeni vjetar dopirao je s njegova golemog tijela, bjesneći prema Benu. Dante spusti glavu, a fokus njegova pogleda vidio se čak i kroz zatamnjena stakla što su mu skrivala oči. Sjaj je zračio iza tih tamnih naočala - jantarno blistav i ubojit.

81

Chia

U tren oka, Ben je bio podignut s poda i zabijen u ormar na suprotnom zidu prostorije. Bacakao se i mlatarao, ali Dante ga je držao u zraku samo snagom svoje volje. Kad se drugi ratnik u crnom pojavio na pragu, Dante je režeći zapovjedio: “Odvedi je odavde, Chase. Ne želim da ovo gleda.” Danteov drug priđe i oslobodi Tess, oprezno je podigne u naručje i iznese iz klinike do terenca koji je bio parkiran u stražnjoj uličici. Kad je Chase iznio Tess iz prostorije, Dante pusti da čovjek padne. Kontakt je popustio i Sullivan je poput klade svom težinom tresnuo o pod. Počeo se podizati pokušavajući dograbiti nož koji je ležao na ormariću. Dante oštrom mentalnom zapovijedi pošalje oštricu da odleti usmjerivši njezin čelični vrh u suprotni zid. Uđe dublje u prostoriju, ne vadeći svoje oružje kako bi dokrajčio Bena Sullivana. Sad je želio uzeti pravdu u svoje ruke i kanio je natjerati ološa da pati zbog onoga što je namjeravao učiniti Tess. Zbog onoga što joj je učinio prije nego je Dante došao po nju. “Diži se”, naredio je čovjeku. “Sad je gotovo.” Sullivan se naceri polako se osovivši na noge. Kad je Dante susreo njegov pogled, u očima dilera grimiza vidio je tupi sjaj umno kontroliranog roba. Ben Sullivan je pretvoren u Poslušnika, što je zasigurno objašnjavalo njegov iznenadni nestanak. Ubije li ga, bilo kojim sredstvom, zapravo će mu učiniti uslugu. “Gdje se tvoj Gospodar skriva ovih dana, Poslušniče?” Sullivan ga je samo šutke gledao. “Je li ti ispričao kako smo ga rasturili prošlog ljeta, kad je pobjegao podvijena repa umjesto da se suoči s nama. On je kukavica i pozer, i kad-tad ćemo ga uništiti.” “Nabijem te, vampiru.” “O ne, ne bih rekao”, rekao je Dante zamijetivši trzaj mišića na Poslušnikovim nogama, izdajnički pokret koji mu je odao što Sullivan smjera. “Nabijem ja tebe, ti usrano poslušničko govno. I nabijem onog kujinog sina koji te posjeduje.” Mukli urlik provali iz Poslušnikovih usta kad se bacio na Dantea s drugog kraja prostorije. Sullivan ga je udarao, šake su letjele na sve strane, ali ne toliko brzo da ih Dante ne bi mogao blokirati. U tučnjavi Danteov se kombinezon rastvori na prsima izloživši mu kožu. Zaurla i zada udarac Poslušniku u lice uživajući u zvuku loma kostiju i tupog gnječenja mesa. Ben Sullivan se opruži na podu. “Postoji samo jedan istinski Gospodar Vrste”, riknuo je na Dantea. “Uskoro će vladati kao kralj - što je njegovo pravo rođenjem.” “Nema vražje šanse”, odvratio je Dante podigavši Poslušnika s poda jednom rukom, a onda ga odbacivši u drugi kraj prostorije. Sullivan je odletio preko uglačane površine stola gdje je domaločas držao Tess i zabio se u zid s prozorom na drugom kraju prostorije. Odmah se uspravio skočivši na noge, ali teturajući ispred žaluzina koje su se njihale iza njegovih leđa. Dante instinktivno prekrije oči zbog povremene svjetlosti podigavši ruku kako bi blokirao Sunčeve zrake. “Što nije u redu? Previše svjetlosti, vampiru?” Cerekao se Sullivan kroz okrvavljene zube. U rukama mu je bio komad polomljene ladice koju je držao pred sobom poput nazubljene palice. “Što kažeš na jednu lekciju iz filma Umri muški?” Zamahne rukom unatrag i razbije staklo prozora, iskrivivši i žaluzine, a krhotine stakla rasprsnu se posvuda oko njih. Prostorijom se razlije sunčeva svjetlost probadajući Danteove oči iza naočala. On urlikne od iznenadne agonije što mu je razdirala rožnice, i u tom kratkom djeliću sekunde nepažnje, Ben Sullivan klizne mimo njega pokušavši pobjeći. Privremeno zaslijepljen, kože koja se zagrijavala ispod zaštitne odjeće i cvrčala na mjestima gdje mu je svjetlost dotaknula izloženo meso, Dante je pratio Poslušnika drugim izoštrenim osjetilima,

82

Chia

preobrazivši se od gnjeva. Očnjaci mu se izduže u ustima. Zjenice se suze s druge strane tamnih stakala. Odbacivši se u zrak, on skoči preko sobe u jednom fluidnom trenutku, zaskočivši Sullivana s leđa. Udarac ih obojicu svali na pod. Dante nije ostavio priliku Poslušniku da reagira. Zgrabi ga za bradu i čelo i nagne se dolje pa oštrim očnjacima okrzne uho tog ološa. “Yippeekayay, kujin sine.” Oštrim potezom Dante slomi Poslušnikov vrat golim rukama. Odbaci tromo truplo na pod, jedva svjestan kiselkastog vonja u zraku i gotovo nečujnog zvuka prženja što mu je zujao u ušima poput jata muha. Bol ga je preplavila kad se ustao i okrenuo leđa razbijenom prozoru. Čuo je teško udaranje čizama ispred prostorije, ali jedva da se mogao usredotočiti na tamno obličje koje je ispunilo okvir vrata. “Sve je čisto - majku mu!” Nikolajev je glas utihnuo, a onda se ratnik u tren oka našao uz Dantea i žurno ga stao odvlačiti iz sobe okupane svjetiošću. “O, Isuse, D. Koliko si dugo bio izložen?” Dante odmahne glavom. “Ne toliko dugo. Ološ je razbio prozor.” “Aha”, rekao je Nikolaj glasa neobično mračnog. “Mogu to vidjeti. Moramo te odvesti odavde, stari. Idemo.”

83

Chia

Osamnaesto POGLAVLJE

“Sveca mu.” Ratnik u crnom koji je sjedio na prednjem sjedištu terenca zajedno s Tess - Chase su ga zvali otvori vrata s vozačeve strane i iskoči vani baš kad su Dante i drugi muškarac istrčali iz klinike. Dante, doduše, nije toliko trčao koliko je posrtao, a tijelo mu je pridržavao drugi ratnik koji mu je pomagao. Glava mu je bila spuštena, nepokrivena, a prednji mu je dio hlača bio razderan, otkrivši zlatastu kožu koja je blistala crvenom bojom na jarkoj jutarnjoj svjetlosti. Chase je otvorio stražnja vrata terenca i pomogao drugom muškarcu da unese Dantea. Očnjaci su mu bili izduženi, oštri vršci bljeskali su svakim udisajem koji je uvlačio kroz otvorena usta. Lice mu je bilo iskrivljeno od bola, zjenice poput tankih crnih proreza usred sjajnih jantarnih šarenica. Bio je potpuno preobražen, vampir kakvog bi se Tess morala plašiti, ali nije mogla. Njegovi su prijatelji radili brzo, zbog njihove turobne šutnje Tess se ohladila krv u žilama. Chase je zalupio stražnjim vratima i pohitao na vozačevo mjesto. Uskoči u vozilo, ubaci u brzinu i oni krenuše. “Što mu se dogodilo?” upitala je s tjeskobom, ne mogavši uočiti krv ni druge ozljede na Danteovu tijelu. “Je li ozlijeđen?” “Izlaganje”, rekao je onaj kojeg nije poznavala, njegov je užurbani glas odzvanjao slavenskim naglaskom. “Jebeni diler grimiza je razbio prozor. Dante je morao dokrajčiti ološa izložen izravnoj Sunčevoj svjetlosti.” “Zašto?” upitala je Tess gledajući kako se Dante meškolji na stražnjem sjedalu, osjećajući njegovu agoniju i brigu koja je zračila iz obojice njegovih mrkih drugova. “Zašto bi to učinio? Zašto bi bilo tko od vas to učinio?” S blagim, ali odlučnim pokretima, Dante uspije svući jednu od svojih rukavica. Posegnuo je prema njoj sa svoga mjesta. “Tess...” Ona primi njegovu ruku svojom, gledajući kako mu snažni prsti obuhvaćaju njezine. Osjećaj koji je prostrujao iz njihova dodira prodre duboko u nju. Bila je to toplina - spoznaja - koja joj je oduzela dah. Bila je to ljubav, toliko duboka, toliko silna, da ju je ostavila bez riječi. “Tess”, promrmljao je jedva glasnije od šapta. “Bila si to ti. Ne moja smrt... tvoja.” “Molim?” Stisnula mu je ruku, a suze su joj navirale u oči. “Vizije... nisu bile o meni, nego o tebi. Nisam mogao...” prekinuo je oštro udahnuvši zbog očiglednog bola. “Morao sam to spriječiti. Nisam te mogao ostaviti... ma što morao poduzeti.” Tessine se suze razliju klizeći joj niz obraze dok je gledala Dantea u oči. “O, Bože, Dante. Nisi trebao riskirati. Što da si poginuo umjesto mene?” Njegova se usnica blago izvije u kutu otkrivši rub jednog oštrog, sjajnog očnjaka. “Vrijedilo je... vidjeti te. Vrijedilo je... svakog rizika.” Tess mu stisne šaku objema rukama, bijesna i zahvalna, i nimalo prestravljena njegovim izgledom tamo na stražnjem sjedištu vozila. Držala ga je i nije puštala sve dok nisu stigli u sklonište.

84

Chia

Chase je parkirao terenac u hangar ispunjen drugim vozilima. Svi iziđoše i Tess je nastojala ne smetati dok su Dantea njegovi drugovi izvlačili iz automobila i odnosili do niza dizala. Činilo se kako mu se stanje pogoršava svakom minutom. Kad su se spustili i kad su se vrata dizala otvorila, jedva da je mogao stajati na nogama. U hodniku su ih dočekala trojica drugih muškaraca i dvije žene, i smjesta svi pohitaju u akciju. Jedna od žena priđe Tess i spusti joj nježno ruku na rame. “Ja sam Gabrielle, Lucanova družica. Jesi li dobro?” Tess slegne ramenima, te neodređeno kimne. “Hoće li Dante biti okej?” “Mislim da će mu pomoći kad shvati da si u njegovoj blizini.” Gabrielle pokaže Tess da je slijedi niz hodnik prema ambulanti, upravo onom krilu odakle je pobjegla od Dantea ranije tog jutra. Ušli su u prostoriju u koju je doveden Dante, i Tess je promatrala kako mu prijatelji skidaju oružje, zatim kako mu pažljivo svlače kombinezon i čizme, položivši ga na bolnički krevet. Tess je bila dirnuta koliko su svi bih brižni. Dantea su ovdje voljeli, prihvaćali ga onakvog kakav je bio. Ovdje je bila njegova obitelj, dom, život - pa ipak, sve je to riskirao ne bi li je spasio. Koliko god ga se željela bojati, zamjerati mu na svemu što se dogodilo među njima, ipak nije bila u stanju. Pogledala je Dantea, u patnji koju je podnio zbog nje, i sve što je Tess osjetila bila je ljubav. “Pustite mene”, rekla je nježno primaknuvši se Danteovu krevetu. Susrela je zabrinute poglede ostalih kojima je stalo do njega - ratnika okupljenih oko njega, dviju žena čiji su blagi pogledi odavali razumijevanje za ono što je osjećala. “Pustite me da mu pomognem... molim vas.” Tess dotakne Danteov obraz pomilovavši mu snažnu čeljust. Usredotočila se na njegove opekline, pustivši prste da joj prolaze preko golih prsa, preko prelijepih crteža koji su bili prekriveni plikovima i ozljedama pretapajući se u bijesnim nijansama. Što je nježnije mogla, Tess položi ruke na sprženu kožu, koristeći svoj dar kako bi izvukla radijaciju i ublažila bol. “O, moj Bože”, prošaptao je jedan od ratnika. “Ona ga iscjeljuje.” Tess je čula zapanjene uzdahe, riječi nade što su ih razmjenjivali Danteovi prijatelji - njegova obitelj. Osjetila je njihovu ljubav kako se prelijeva u nju. No, koliko god joj prijala njihova pažnja, Tessine su misli bile u potpunosti usmjerene na Dantea. Na to da ga izliječi. Nagnula se nad njime i utisnula poljubac na njegove opuštene usne, ne davši se smesti kad su je okrznuli njegovi očnjaci. Voljela ga je svim svojim bićem, takvog kakav je bio, i molila se da dobije priliku da mu to i kaže. Dante će preživjeti. Njegove opekline od ultraljubičastih zraka bile su ozbiljne - vrlo lako i smrtonosne - ali iscjeliteljski dodir njegove Prasestre na koncu se pokazao moćnijim od smrti koja ga je vrebala. Poput ostalih u skloništu, Chase je bio zadivljen Tessinom sposobnošću i očitom privrženošću Danteu. Ostala je uz njega čitavo vrijeme brinući se za njega, kao i on za nju nakon napada Krvožednih. Svi su se složili da su sjajan par - oboje snažni pojedinci; zajedno će biti nesalomljivi. Kako je najgora oluja prošla, a sklonište utonulo u osjećaj spokoja dolaskom noći, Chaseove misli odlutaju njegovu domu. Njegovo vlastito putovanje još nije došlo svome kraju; cesta pred njim bila je mračna i nesigurna. Još je nedavno imao jasnu viziju budućnosti, kamo je pripadao... i kome. Sad više nije bio siguran ni u što. Pozdravio je ratnike i njihove družice, potom otišao, udaljavajući se od svijeta Reda, vraćajući se svojemu. Kotači posuđenog vozila su se vrtjeli, cesta je ostajala za njime, ali kamo je uopće pošao? Može li i dalje nazivati Utočište tame svojim domom? Osjetila izbrušenih u ovo kratko vrijeme što je proveo u društvu ratnika, tijela pritisnutog težinom oružja koje je nosio ispod kaputa -

85

Chia

raznoraznim bodežima, Berettom koja kao da mu je prirasla za kukove - kako je mogao očekivati da će se ponovno uklopiti u staloženi život koji je nekad poznavao? A što će s Elisom? Nije se mogao vratiti onom patnjom ispunjenom životu želeći ženu koju možda nikad neće moći imati. Morat će joj priznati što osjeća, kud puklo da puklo. Morala je znati sve. Chase se nije zavaravao nadom da bi mogao naići na njezino odobravanje. Zapravo, više nije bio siguran ni čemu se nada. Znao je samo da je došao kraj onom poluživotu koji je živio, počevši od ovog trenutka. Skrenuo je na prilaz Utočišta tame preplavljen osjećajem slobode. Sve će se promijeniti. Premda nije mogao pretpostaviti kako će se stvari odvijati, osjećao se oslobođen kad je spoznao da je došao do prekretnice u svome životu. Prošao je šljunčanim prilazom i parkirao u blizini zgrade. Kuća je bila osvijetljena iznutra, Elisina spavaća soba i odaje svijetlile su mekanom svjetlošću. Bila je budna, vjerojatno s nestrpljenjem očekujući da se vrati iz skloništa s vijestima. Chase je ugasio motor i otvorio vrata vozila. Onog trena kad su mu čizme dotaknule tlo, obuzme ga jezivi osjećaj da nije sam. Potražio je ključeve u džepu diskretno otkopčavši kaput. Očima je skenirao noćne sjenke, vireći u mraku u potrazi za bilo kakvim znakom neprijatelja za kojeg je znao da je u blizini. Napeto je osluškivao svaki šum u okruženju - šuškanje ogoljenih grančica dok je vjetar hujao kroz njih; prigušenu tutnjavu stereouređaja iz kuće, Elisin omiljeni jazz koji je svirao u pozadini... A onda, kao grubu suprotnost svemu tome, začuje nečije hroptanje nedaleko od mjesta na kojem je stajao, te potom drobljenje šljunka iza sebe. Chaseovi su prsti već obuhvatili dršku pištolja dok se polako okretao kako bi se suočio s prijetnjom. Camden. Osjećaj već viđenog pogodio je Chasea u trbuh poput topovske kugle. Njegov je nećak izgledao još strašnije nego prošli put, ako je to uopće bilo moguće. Sav ulijepljen sasušenom krvlju, što je bio jezivi dokaz nedavnog klanja koje nije sasvim utažilo njegovu žeđu, Camden je izišao iza živice koja ga je skrivala i skočio naprijed. S njegovih je golemih očnjaka curila slina dok je odmjeravao Chasea kao svoju iduću dozu za krvožeđu što mu je obuzela tijelo i um. Do njega se nije moglo doprijeti ni kad su se susreli u stanu Bena Sullivana. Sad je, pak, bio opasan i nepredvidljiv, pas svladan bjesnoćom. Chase ga žalosno pogleda, ispunjen kajanjem što ga nije uspio pronaći na vrijeme da spriječi ovu nepovratnu preobrazbu u Krvožednog. “Tako mi je žao, Cam. Ovo ti se nikad nije trebalo dogoditi.” Ispod nabora svoga crnog vunenog kaputa, Chase otkoči pištolj i izvuče oružje iz korica. “Da sam mogao biti umjesto tebe, kunem se...” Iza njega, gore u kući, Chase začuje metalni zvuk otvaranja ulaznih vrata, zatim iznenadan Elisin uzdah. Vrijeme kao da se odjednom usporilo. Sve se počelo okretati, stvarnost je nestajala u gustoći usporenog sna, košmara koji je počeo onog trenutka kad je Elise izišla iz kuće. “Camdene!” Glas joj zvučao čudno udaljen, usporen kao i cijeli trenutak. “O... Bože... Camdene!” Chase okrene glavu prema njoj. Vikao joj je da ostane tamo, ali ona je već trčala, široko raskriljenih ruku, njezina je bijela udovička halja lepršala oko nje poput finih leptirovih krila dok je letjela ususret svome sinu. Ususret svojoj sigurnoj i nasilnoj smrti, ako joj Chase dopusti da se približi i dotakne krvožednog vampira koji je nekad bio njezin ljubljeni sin. “Elise, ne prilazi mu!”

86

Chia

No, nije ga poslušala. Nastavila je prilaziti, iako su joj se suzne oči fokusirale na Camdenovu jezivu, odvratnu pojavu. Gušila se u jecajima, ali ruke su joj i dalje bile raširene, noge su joj se i dalje kretale tratinom prema prilazu. Krajičkom oka, Chase je vidio kako se jantarni divlji pogled Krvožednog preusmjerio na Elise. Sad pogleda prikovanog za nju, krvožedni vampir ispusti jezivi urlik i spusti se u čučanj. Chase se okrenuo i postavio između majke i sina. Prije nego što je mogao shvatiti što čini, već je izvukao pištolj i naciljao. Druga sekunda je otkucavala. Elise je i dalje prilazila, jaučući i zazivajući Camdenovo ime. Chase je odmjerio udaljenost, znajući da ih samo sekunde dijele od sukoba koji će završiti tragično. Nije imao izbora. Morao je djelovati. Nije mogao stajati i riskirati njezin život... Pucanj odjekne poput groma u noći. Elise vrisne. “Ne! O, Bože - neee!” Chase je stajao tamo, ukočen, prst mu je i dalje pritiskao otponac. Metak od litanija opalio je u samo srce svoje mete, bacivši Krvožednog na pod. Smrtna razgradnja već je otpočela, brišući i posljednju sumnju da je postojala šansa spasiti Camdena iz ralja krvožeđe. Grimiz ga je pretvorio u zombija; sad je bio mrtav. Camdenova je patnja prestala. Elisina - i Chaseova - tek je počela. Pojurila je prema njemu i stala ga udarati šakama po licu, ramenima, prsima, gdje god je mogla. Njezine oči boje lavande bile su preplavljene suzama, a prelijepo lice blijedo i užasnuto, glas joj je bio izgubljen u drhtavim jecajima i jaukanju što se prolamalo iz njezina grla. Chase je šutke trpio udarce. Što je mogao učiniti? Što reći? Pustio je da iskali na njemu svu svoju mržnju, i tek kad je napokon prestala, okrenuvši se i sručivši na tlo pored tijela svoga sina dok je titanij pretvarao njegove ostatke u pepeo, Chase je pronašao volju da se pomakne. Zurio je u pogrbljeni lik što se tresao na šljunčanom prilazu, a u ušima mu je odzvanjalo od jauka njezine boli. Onda, u mučnoj tišini, on pusti da mu pištolj ispadne iz opuštenog stiska. Okrenuo je leđa, njoj i Utočištu tame koje je tako dugo bilo njegov dom, i otišao u noć. Dante se prenuo iz sna, naglo otvorivši kapke i teško dišući. Nalazio se pred vatrenim zidom, zaslijepljen plamenom i pepelom. Nije mogao doći do Tess. Sjeo je, zadihan, vizija još uvijek svježa u njegovu umu grebala mu je srce. O, Bože, ako nije uspio... Ako ju je izgubio... “Dante?” Duboko olakšanje preplavi ga na zvuk njezina glasa, na veličanstvenu spoznaju kako je Tess tu uz njega, sjedi pokraj njegova kreveta. Probudio ju je iz dubokog sna; podigla je glavu s ruku, kose raspuštene, a njezine su blage oči bile zasjenjenje umorom. “Dante, budan si.” U trenu se razvedrila primaknuvši mu se bliže i pomilovavši mu kosu i lice. “Tako sam se silno brinula. Kako se osjećaš?” Mislio je da bi se trebao osjećati puno gore nego što jest, ali bio je dovoljno dobro da može povući Tess u zagrljaj. Dovoljno snažan da je povuče na svoje krilo na krevetu i glasno je poljubi. Bio je dovoljno živ da zna kako u ovom trenu više od svega treba njezino nago tijelo pritisnuto o svoje. “Žao mi je”, promrmljao je u njezine usne. “Tess, žao mi je zbog svega što si morala proći zbog mene.”

87

Chia

“Psst, bit će vremena za to. Poslije možemo razgovarati. Sad se moraš odmarati.” “Ne”, rekao je, suviše sretan što je budan - što je s njom - a da bi tratio vrijeme na spavanje. “Ono što ti želim reći ne može čekati. Danas sam vidio nešto užasno. Vidio sam kako bi izgledalo da te izgubim. To je mjesto na koje više nikad ne želim otići. Moram znati da si zaštićena, da si sigurna...” “Ovdje sam. Spasio si me, Dante.” On pomiluje baršunastu kožu njezina obraza, beskrajno zahvalan što to može učiniti. “Ti si ta koja je spasila mene, Tess.” I nije pritom mislio na ozljede izazvane izlaganjem suncu koje je zaliječila svojim nevjerojatnim darom dodira. Nije mislio ni na onu prvu noć kad ju je pronašao, kad ga je njezina krv osnažila onda kad je bio najslabiji. Tess ga je spasila na toliko mnogo načina koji su sve to nadilazili. Ta ga je žena posjedovala, srcem i dušom, i želio je da ona to zna. “Sve ima smisla kad sam s tobom, Tess. Moj život, nakon toliko mnogo godina bježanja i skrivanja u mraku, napokon ima smisla. Ti si svjetlost, razlog zbog kojeg živim. Duboko sam vezan s tobom, ženo. Za mene, nikad neće postojati druga.” “Sad smo povezani krvlju”, rekla je, ali blagi joj se osmijeh kolebao na usnama. Spustila je pogled, namrštivši se. “Što da me nisi ugrizao one noći u mojoj klinici? Bez krvne veze, bi li me još uvijek...?” “Volio?” dovršio je umjesto nje i podigao joj bradu tako da može vidjeti istinu u njegovim očima. “Uvijek si bila samo ti, Tess. Samo što to nisam znao do one noći. Tražio sam te cijeloga života, bio sam povezan s tobom vizijama onoga što se dogodilo danas.” Zagladio je njezinu razbarušenu kosu poigravajući se jednim od njezinih medenih uvojaka. “Znaš, moja se majka zaklinjala na sudbinu. Vjerovala je u nju, iako je znala da njezina vlastita sudbina ne nosi ništa doli gorku bol i gubitak. Nikad nisam želio vjerovati u to, prihvatiti da je sve predodređeno. Mislio sam da sam pametniji od toga, da sam iznad toga. Ali sudbina je ta koja nas je spojila, Tess. To sad ne mogu zanijekati. Bože, Tess... imaš li uopće pojma koliko sam te dugo čekao?” “O, Dante”, prošaptala je treptajem otjeravši zalutalu suzu. “Nisam bila spremna ni na što od ovoga. Toliko se plašim...” On je privuče bliže osjetivši mučninu zbog svega što je bila prisiljena otrpjeti. Znao je da će je još dugo progoniti trauma zbog današnjih događaja. Toliko smrti i razaranja. Nikad nije želio da osjeti takvu bol. “Moram znati da si negdje gdje ćeš uvijek biti sigurna, Tess. Gdje te mogu najbolje zaštititi. Postoje mjesta na koja možemo otići, sigurne kuće Vrste. Već sam razgovarao s Chaseom da nam osigura mjesto u jednom od Utočišta tame.” “Ne.” Njegovo srce potone kad se oprezno odmaknula iz njegova zagrljaja i kleknula na krevetu pokraj njega. Polako je odmahnula glavom. “Dante, ne...” Bog neka mu pomogne, ali nije bio kadar prozboriti ni riječi. Čekao je, šutke i u agoniji, svjestan da potpuno zaslužuje njezino odbijanje. Zaslužio je njezin prezir zbog toliko mnogo razloga, pa ipak bio je gotovo siguran da joj je bilo stalo do njega. Molio se da je tako, barem malo. “Tess, ako kažeš da me ne voliš...” “Volim te”, rekla je najzad. 'Volim te svim srcem.” “Pa što je onda?” Pogleda ga ispitivački, njezine su modre oči bile vlažne, ali odlučne. “Umorna sam od bježanja. Otvorio si mi oči i uveo me u svijet za koji nisam mogla ni sanjati da postoji. Tvoj svijet, Dante.” On se nasmiješi ljepoti što je sjedila pored njega. “Moj svijet si ti.”

88

Chia

“Ali i sve ovo. Ovo mjesto, ovi ljudi. Nevjerojatno nasljeđe koje je dio tebe. Tvoj svijet je opasan i mračan, Dante, ali također i izniman - poput tebe. Ne traži od mene da bježim od toga. Želim biti s tobom, ali ako ću živjeti u tvom svijetu, onda želim da to bude ovdje, gdje pripadaš. Gdje je tvoja obitelj.” “Moja obitelj?” Ona kimne. “Ostali ratnici i njihove družice. Oni te vole. Vidjela sam to danas. Možda s vremenom nauče voljeti i mene.” “Tess.” Dante je privuče bliže zagrlivši je punim srcem i zahvalnošću što mu se uzdizala u prsima, kao da je dobila krila. “Željela bi biti ovdje sa mnom, ovako, kao žena ratnika?” “Kao žena svog ratnika”, ispravila ga je, smiješeći mu se s ljubavlju što joj je sjajila iz očiju. “Ne bih mogla drukčije.” Danteu se osušilo grlo i on teško proguta. Nije je zaslužio. Nakon svega što su prošli, nakon svog onog beskonačnog bježanja, njegovo je srce napokon pronašlo svoj dom. Sa svojom voljenom. “Što misliš?” upitala ga je. “Možeš li živjeti s tim?” “Vječno”, prisegnuo je Dante, a zatim je povukao dolje na krevet i zapečatio njihov savez strastvenim, beskrajnim poljupcem.

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

89