Issuu

Chiarissima

LARA ADRIAN

Poljubac grimiza DIO 1

SERIJAL PONOĆNE VRSTE KNJIGA TREĆA

Chiarissima

ZAHVALE

Velika hvala svima iz nakladničke kuće Bantam Dell što su pomogli da svijet Ponoćne vrste stavim na papir i približim svojim čitateljima, naročito: Shauni Summers, Kristin Doyle, Niti Taublib, Kathleen Baldonado, Theresi Zoro, Anni Crowe, fantastičnoj ekipi iz umjetničkog odjela i odjela prodaje. Neizmjerno mi je zadovoljstvo surađivati s vama. Ponovno zahvaljujem svojoj agentici Karen Solem, te publicistici Patriciji Rouse, na njihovoj neprestanoj pažnji i usmjeravanju. A najdublju zahvalnost i apsolutnu ljubav izražavam mome suprugu - mojemu tajnom oružju - na svim genijalnim idejama za koje ću mu s radošću odati priznanje, te što s veseljem (možda je to ipak pogrešan izraz) skuplja smeće po kući dok sam zadubljena u jednu od svojih knjiga (što je uglavnom uvijek). Bez tebe ne bih uspjela!

Chiarissima

Prvo POGLAVLJE

Dante prijeđe palcem po podatnom mesu žene, zaustavivši se načas na karotidi, tamo gdje je ljudski puls najjači. I njegov se puls ubrza, reagirajući na nalet krvi što je kolala pod površinom tanke bijele kože. Dante spusti svoju tamnu glavu i utisne poljubac na to nježno mjesto, pustivši da mu se jezik igra nad drhtavim otkucajima ženina srca. “Reci mi”, promrsio je nad toplom kožom, glasa muklog usred žestokog ritma klupske glazbe, “jesi li ti dobra ili zla vještica?” Djevojka se promeškolji u njegovu krilu, opkoračivši ga nogama u mrežastim čarapama. Crni čipkasti grudnjak isturio joj je grudi ispod njegove brade nudeći mu ih kao na pladnju. Omotala je oko prsta pramen svoje vlasulje u jarkoj boji fuksije, a zatim ga izazovno spustila niz tetovažu keltskog križa pa dolje u svoj bujni dekolte. “O, ja sam vrlo, vrlo zla vještica.” Dante promrsi: “Takve obožavam.” Nasmiješio joj se gledajući u njezine pripite oči, ni ne trudeći se prikriti očnjake. Bio je tek jedan od mnoštva vampira u bostonskom noćnom klubu na Noć vještica, iako se većina zapravo samo maskirala u njih. Bila su to ljudska bića pod krinkama raznoraznih blesavih kostima, plastičnih vampirskih zuba i lažne krvi. Nekolicina drugih - on i šačica mužjaka iz jednog od ovdašnjih Utočišta tame što su se motali oko plesnog podija - bili su, međutim, prava roba. Dante i ostali pripadali su Vrsti, uvelike se razlikujući od bljedunjavih gotičkih vampira iz narodnih predaja. Ni živi mrtvaci ni đavolja djeca, Danteova je vrsta bila toplokrvni hibrid Homo sapiensa i okrutnih bića s drugog planeta. Njihovi preci, nekolicina osvajača izvanzemaljaca koji su se spustili na Zemlju prije više od tisućljeća i koji su otada već izumrli, miješah su se s ljudskim ženama i u naslijeđe ostavili svojim potomcima žeđu – iskonsku potrebu – za krvlju. Ti su izvanzemaljski geni obdarili pripadnike Vrste iznimnom snagom, ah i strahovitom slabošću. Samo su ljudski geni u pripadnicima Vrste, naslijeđeni od njihovih majki smrtnica, sačuvali civiliziranost i vjernost Redu. No, i unatoč tome, neki od njih pokleknut će pred svojom divljom prirodom i postati Krvožedni. Krenut će jednosmjernom ulicom popločanom krvlju i ludilom. Dante je prezirao to naslijeđe svoje rase i, kao jedan iz ratničke klase, imao je dužnost iskorijeniti svoju braću Krvožedne kad god mu se pruži prilika. Kao mužjak koji se nije odricao užitka, pak, Dante nije bio siguran što mu je bilo draže: topla, sočna ženska žila pod njegovim usnama, ili osjećaj čelika presvučenog titanijem u ruci dok ga zariva u svoje neprijatelje pretvarajući ih u pepeo. “Smijem li ih dotaknuti?” Vještica ružičaste kose u njegovu krilu zurila je u Danteova usta sa zanesenim divljenjem. “Ti bokca, očnjaci izgledaju opako pravi! Naprosto ih moram osjetiti!” “Budi oprezna”, upozorio ju je kad je primaknula prste njegovim usnama. “Grizem.” “Ma daj?” Zahihotala se razrogačenih očiju. “Kladim se da grizeš, šećeru.” Dante usisa njezin prst u svoja usta razmišljajući kako bi najbrže mogao polegnuti u vodoravni položaj ovu žensku. Trebao se nahraniti, ali nikad nije imao ništa protiv usputne ševe – predigra ili do kraja, nevažno. Što se njega tiče, sve je dolazilo u obzir.

Chiarissima

Ipak ševa, odlučio je, pustivši da mu očnjaci probiju mesnati dio vrška njezina prsta kad ga je počela izvlačiti. Dahnula je dok je sisao iz majušne rane odbijajući je pustiti. Neznatan okus krvi ga uspali izduživši mu zjenice do okomitih proreza usred njegovih zlatnih očiju. Vruća požuda preplavi mu tijelo, usmjerivši se u nabrekli ud što se ukrutio pod crnom kožom njegovih hlača. Djevojka je zastenjala i sklopila oči dok se izvijala u njegovu krilu poput mačke. Dante joj pusti prst i obuhvati glavu rukom pa joj privuče vrat bliže sebi. Hraniti se ovako na javnome mjestu nije bio njegov stil, ali bilo mu je vraški dosadno i trebala mu je akcija. Uostalom, sumnjao je da će to itko zamijetiti jer je klub vrvio lažnom opasnošću i otvorenom senzualnošću. A što se tiče žene u njegovu krilu, ta će osjetiti samo užitak dok bude uzimao ono što mu je bilo potrebno. Poslije se neće ničega sjećati. Dante se primakne bliže, okrenuvši ženi glavu u stranu, usta vlažnih od gladi. Ovlaš pogleda iza nje i uoči dvojicu vampira iz Utočišta tame, pripadnike vampirske rase, kako ga promatraju s nekoliko metara udaljenosti. Izgledali su kao klinci - posljednja generacija, nedvojbeno. Nešto su se došaptavali. Očito su u njemu prepoznali ratnika i premišljali se hoće li mu pristupiti. Odbijte, pomisli Dante gledajući u njihovu smjeru dok je razdvajao usne i pripremao se otvoriti žilu svoje dobrovoljke. No mladi su vampiri ignorirali njegov mračan pogled. Viši od njih dvojice, plavušan u vojničkim hlačama, motociklističkim čizmama i crnoj majici, uputi se prema njemu. Njegov drugar u vrećastim trapericama, visokim tenisicama i prevelikom dresu Lakersa, šepireći se krene za njim. “Sranje.” Danteu nije smetala neznatna indiskrecija, ali sigurno je ko vrag da mu nije trebala ni publika koja će iz prvog reda blejati u njega dok se hrani. “Što nije u redu?” njegova nesuđena dobrovoljka zacvili nakon što se Dante odmaknuo od nje. “Ništa, medena.” Položi joj dlan na čelo izbrisavši joj proteklih pola sata iz uma. “Pođi sad do svojih prijatelja.” Ona poslušno siđe s njega i udalji se nestavši u mnoštvu tijela na plesnom podiju. Dvojica mladih vampira tek je okrznu pogledom dok su prilazili Danteovu stolu. “Što ima, momci?” Dante dobaci pozdrav iako nije imao ni zrnca volje za čavrljanjem. “Hej.” Plavušan u vojničkim hlačama kimne i prekriži mišićave ruke na prsima. Budući da nije imao ni jedan dermaglif na svojoj mladoj koži, definitivno je bila riječ o posljednjoj generaciji Vrste. Vjerojatno još nema ni trideset. “Oprosti što te prekidamo, ali morali smo ti reći, stari - bio je ono opako lud napad na Krvožedne prije nekoliko mjeseci. Svi još uvijek govore o tome kako je Red istrijebio čitavu koloniju onih pasjih skotova u jednoj noći. Kako ste samo rasturili te mamojepce. Jebena ludnica, stari.” “Aha”, dometne njegov drugar. “Dakle, zanima nas... Mislim, čuli smo da Red traži nove članove.” “Ma nemoj?” Dante se zavali natrag i uzdahne dosađujući se. Ovo je bio tko zna koji put da mu je pristupio netko od vampira iz Utočišta tame nadajući se kako će se pridružiti ratnicima. Otkako su napali napušteni sanatorij prošlog ljeta, nekoć tajna družba ratnika Vrste zadobila je dosta neželjenog publiciteta. Slave, štoviše. Iskreno govoreći, bilo je to strahovito iritantno. Dante odgurne stolicu od stola i ustane. “Nisam onaj koji o tome odlučuje”, rekao je nadobudnim klipanima. “Uostalom, novačenje se obavlja jedino pozivom. Žao mi je.” Udalji se od njih i lakne mu kad osjeti vibriranje mobitela u džepu jakne. Izvadi uređaj i odgovori na dolazni poziv iz skloništa Vrste.

Chiarissima

“Slušam.” “Kako je?” Bio je to Gideon, genij ratničke klase. “Ima li kakvih aktivnosti gore na površini?” “Ne baš. Trenutačno je situacija prilično mirna.” Dante skenira pogledom mnoštvo u klubu, zamijetivši kako su dvojica vampira odlučila krenuti dalje. Uputili su se prema izlazu u društvu dviju kostimiranih djevojaka. “Zasad nema ni jednog Krvožednog u blizini. I nije h to za krepat od dosade? Svrbi me od želje za akcijom, Gide.” “Pa, nastoj se razvedriti”, rekao je Gideon, a u glasu mu se osjetio smijeh. “Noć je još mlada.” Dante se naceri. “Reci Lucanu da sam ga poštedio još dvojice nadobudnih klipana koji se žele prijaviti. Znaš što, draže mi je bilo dok su zazirali od nas. Ima li kakvih novosti s novačenjem ili je naš momak još uvijek suviše okupiran onom svojom prekrasnom Prasestrom?” “I jedno i drugo”, odvrati Gideon. “Kad smo kod novačenja, uskoro nam dolazi jedan kandidat iz New Yorka, a Nikolaj ima preporuke od svojih kontakata iz Detroita. Morat ćemo organizirati testiranja za naše novake – znaš ono, provesti ih kroz osnovne korake prije nego prisegnu.” “Misliš, baciti ih u vatru i vidjeti koji će se vratiti i tražiti još?” “Postoji li drugi način?” “Računaj na mene”, otegnuto će Dante dok se provlačio kroz mnoštvo prema izlazu. Izišao je u noć, izmaknuvši se skupini ljudi maskiranih u zombije, odjevenih u dronjke i lica obojenih u bijelo. Njegovo izvanredno čulo sluha registriralo je stotine zvukova - od prometne buke do vriske i smijeha pripitih partijanera što su se klatili po ulicama i pločnicima. No, čuo je još nešto. Nešto što je uzbunilo njegova ratnička čula. “Palim dalje”, rekao je Gideonu na drugoj strani linije. “Njušim jednog pasjeg skota. Valjda noć ipak neće biti pušiona.” “Javi se nakon što ga riješiš.” “Dobro. Čujemo se.” Dante prekine vezu i spremi mobitel u džep. Zađe u sporednu uličicu slijedeći muklo režanje i trag ustajalog smrada Krvožednog koji je vrebao svoju žrtvu. Poput ostalih ratnika Reda, Dante je duboko prezirao svakog pripadnika Vrste koji je postao Krvožedni. Svaki je vampir žudio za krvlju, svaki se vampir morao hraniti - katkad i ubiti - kako bi preživio. Ali baš svaki od njih je također znao kako je granica između potrebe i proždrljivosti tanka, tek nekoliko decilitara krvi. Ako vampir popije previše, ili suviše često zadovoljava svoju potrebu, riskira ovisnost, stanje neprestane gladi poznate kao krvožeđa. Zabludio u bolesti, vampir će postati Krvožedni, nasilni ovisnik koji će učiniti bilo što da se dočepa iduće doze. Divljaštvo i indiskrecija Krvožednih ugrožavala je ostale pripadnike Vrste, prijetila da ih razotkrije ljudskoj rasi, što Dante i ostali članovi Reda nisu kanili trpjeti. A nad njima se nadvijala još veća prijetnja: prije nekoliko mjeseci postalo je sasvim očito kako Krvožedni zbijaju redove, postaju sve brojniji i usmjeravaju taktiku prema cilju koji je upozoravao na ništa manje od rata. Ako ih se ne zaustavi, i to brzo, i ljudska i vampirska vrsta mogle bi se naći usred paklene, krvave bitke koja bi lako mogla odgovarati najstrašnijem scenariju sudnjeg dana. Za sada, dok je Red usredotočen na lociranje novih jazbina Krvožednih, misija ratnika bila je jednostavna: uhvatiti i eliminirati svakog mogućeg Krvožednog. Iskorijeniti ih poput štetočina, što su i bili. Bila je to dužnost koju je Dante s užitkom izvršavao, osjećajući se najbolje kad je bio u pokretu, vrebajući po ulicama s oružjem u rukama, tražeći borbu. To ga je držalo na životu, bio je siguran; štoviše, time se borio protiv vlastitih tajnih demona.

Chiarissima

Dante zađe za ugao, došulja se do druge uske uličice okružene starim ciglenim zgradama. Čuo je ženski vrisak odnekud ispred sebe u tami. Dao se u trk i pojurio prema zvuku. I umalo stigao sekundu prekasno. Krvožedni je vrebao dvojicu vampira iz Utočišta tame i dvije djevojke u njihovu društvu. Izgledao je mlađahno, odjeven u običnu darkersku odjeću ispod dugačkog crnog vojničkog kaputa. Mlad ili ne, bio je krupan i snažan, podivljao od gladi. Jedna od djevojaka bila je zatočena njegovim smrtonosnim stiskom, a krvožedni se vampir već bacio na njezin vrat dok su dvojica nesuđenih ratnika stajala sa strane zamrznuti od šoka. Dante izvuče bodež iz korica na boku i baci ga. Oštrica je snažno pogodila cilj zarivši se među ramena Krvožednog. Oružje je bilo posebno načinjeno od čelika i titanija, metala iznimno otrovnog za već oštećene krvotoke i organe Krvožednih. Jedan poljubac te ubojite oštrice i krvožedni će se vampir početi raspadati iznutra u rekordnoj brzini. Samo, ovaj ovdje nije. Ošinuo je Dantea divljim pogledom, očiju jantamo blistavih, očnjaka krvavih dok je siktao pakosno upozorenje. Krvožedni je otrpio napadaj bodežom, hitro ščepavši svoju lovinu i još brže zamahnuvši glavom kako bi popio krv. Koji vrag? Dante napadne vampira drugom oštricom u rukama. Nije potratio ni časa, ovaj put ciljajući ravno u vrat s namjerom da mu ga probode. Oštrica se zarije duboko. Ali pasji skot se izmigolji prije nego što ga je Dante uspio dokrajčiti. Uz bolan urlik, odbacio je djevojku i sav svoj bijes usmjerio na Dantea. “Odvedite djevojke odavde!” Dante je doviknuo vampirima iz Utočišta tame povukavši ženu iz vrtloga borbe i gurnuvši je prema ostalima. “Gubite se, smjesta! Očistite je, izbrišite im objema sjećanje i nosite se!” Dvojica mladih vampira poskoče u akciju. Dograbe užasnute djevojke i odvuku ih iz uličice dok je Dante mozgao o neobičnosti onoga čemu je maločas svjedočio. Vampir se nije razgradio kao što je trebao nakon dvostruke doze titanija. Očito nije bio Krvožedni, iako je gonio svoj plijen i hranio se poput najgoreg ovisnika o krvi. Dante je zurio u izobličeno lice, izdužene očnjake i sužene zjenice usred šarenica plamteće boje. Ružičasta smrdljiva slina zgrušala se oko vampirovih usana, izazvavši mučninu u Danteovu želucu. S gnušanjem ustukne, pretpostavivši kako je vampir vjerojatno istih godina kao i ona dvojica iz Utočišta tame. Jebeni mulac. Ne obazirući se na pulsirajuću ranu na svome vratu, vampir posegne i izvuče Danteov bodež iz svoga ramena. Režao je, nosnice su mu se širile kao da bi svaki tren mogao napasti. Ali onda je pobjegao. Pasji skot jurio je brzinom munje, rub njegova kaputa lepršao je za njim poput jedra dok je bježao dublje u grad. Dante nije oklijevao ni trena. Slijedio gaje ulicu za ulicom, kroz zabačene uličice i četvrti, zatim izvan grada, na pristaništa izvan Bostona, gdje su napuštene tvornice i stara industrijska postrojenja zjapila poput mračnih stražara uz obalu rijeke. Prigušeno bubnjanje glazbe dopiralo je iz jedne od zgrada, žestoki bas i povremeni bljeskovi strobo-lampa, nedvojbeno s rave partija negdje u blizini. Stotinjak metara ispred njega, vampir je jurio prema nekakvom trošnom spremištu čamaca. Ćorsokak. Bljujući gnjev kroz razjapljene čeljusti, ološ se okrenuo i uz urlik se mahnito bacio na Dantea. Odjeća mu je bila natopljena svježom krvlju od brutalnog napada na djevojku. Vampir je siktao i prijetio šakama, s golemih mu je očnjaka curila shna, a iz razjapljenih ralja navirala smrdljiva ružičasta pjena. Njegove oči boje jantara blistale su čistom zlobom.

Chiarissima

Dante osjeti kako se i sam mijenja, kako mu borbeni gnjev kola tijelom, preobrazivši se u stvora ne toliko drukčijeg od ovog s kojim se borio. Zareži i baci ološa na drvene daske doka. Zabivši mu koljeno u prsa, Dante izvuče svoje zlokandže. Zakrivljene oštrice blistale su na mjesečini ubojitom ljepotom. Iako se titanij pokazao beskorisnim, bilo je i drugih načina kako dokrajčiti vampira, bio on Krvožedni ili ne. Dante zamahne bodežima, najprije jednim, pa drugim, duboko zarezavši u mesnato grlo pomahnitalog vampira, i odrubi mu glavu. Dante odbaci tijelo s doka u vodu. Tamna će rijeka skrivati truplo do jutra, a zatim će se ultraljubičaste zrake pobrinuti za ostalo. Vjetar je plesao po površini vode noseći smrad industrijskog otpada i još nečeg. Dante začuje kretanje negdje u blizini, ali tek kad je osjetio žarenje rastrganog mesa na svojoj nozi, shvati da je ponovno napadnut. Primio je još jedan snažan udarac, ovaj put u trup. Isuse Kriste. Negdje iza njegovih leđa, nadomak stare tvornice, netko je otvorio vatru na njega. Pucnjevi su bili prigušeni, ali nedvojbeno ispaljeni iz automatske puške. Dosadna noć najednom je postala zanimljivija više nego što je želio. Baci se na tlo kad je drugi metak prozujao mimo njega i nestao u rijeci. Otkotrljao se tražeći zaklon iza spremišta za čamce, dok je snajperist ispalio još nekoliko pucnjeva. Jedan metak zakači ugao krovne konstrukcije rasprsnuvši staro drvo poput konfeta. Dante je sa sobom imao pištolj, moćno devetmilimetarsko pojačanje bodežima s kojima je najradije išao u borbu. Izvukao je pištolj, svjestan da mu neće biti od bogzna kakve koristi s ove udaljenosti. Nova kiša metaka zasula je spremište, a jedan okrzne Danteov obraz kad je izvirio kako bi vidio napadača. Ah, neće na dobro. Četiri tamna lika kretala su se niz strmi nasip dolazeći iz smjera tvornice, svaki pod teškim oružjem. Premda su vampiri Vrste mogli živjeti stotinama godina i podnijeti teške tjelesne ozljede, ipak su bili od krvi i mesa. Ako ih se napuni dovoljnom količinom željeza, ako im se ošteti glavna arterija - ili još gore, glava - i oni će umrijeti, baš poput svakog drugog živog bića. Ali ne prije nego što srce ostave u borbi. Dante je ostao pognut čekajući napadače da mu se dovoljno približe. Kad su se približili, on otvori vatru na njih pogodivši jednog u koljeno, a drugome zabivši metak u čelo. Osjetio je čudno olakšanje uočivši kako je riječ o Krvožednima - ručno izrađeni meci od titanija u trenu im izazovu raspadanje. Ostali Krvožedni uzvrate, i Dante je za dlaku izbjegao kišu metaka povukavši se dalje uza zid spremišta. Dovraga! Pronalaženje zaklona podrazumijevalo je žrtvovanje pogodnog položaja za napad. Štoviše, sprječavalo ga je da otkrije s koje mu strane prilaze neprijatelji. Čuo je kako se približavaju dok je ponovno nabijao pištolj. A onda, muk. Pričekao je trenutak procjenjujući okruženje. Nešto veće od metka proleti zrakom prema spremištu. Glasno zaklepeće po daskama doka, otkotrlja se, pa stane. Sveca mu. Bacili su vražju granatu. Dante duboko udahne zrak i baci se u rijeku u djeliću sekunde prije nego što je ta naprava raznijela u zrak spremište i pola doka, uz strahovitu eksploziju dima, vatre i gelera. Pod površinom mračne vode eksplozija je bila poput soničnog udara. Dante je osjetio kako mu se glava zabacuje unatrag, a čitavo tijelo potresa nepodnošljivi pritisak.

Chiarissima

Iznad njega, krhotine su zasule površinu rijeke, osvijetljene zasljepljujućom narančastom vatrom. Vid mu se zamuti dok ga je vrtlog povlačio dolje. Počeo je tonuti, povučen snažnom strujom. Bio je nesposoban pomaknuti se dok ga je rijeka nosila, bez svijesti i krvavog, nizvodno.

Chiarissima

Drugo POGLAVLJE

“Posebna dostava za doktoricu Tess Culver.” Tess podigne pogled s kartona i nasmiješi se, unatoč kasnom satu i općem umoru. “Jednom ću valjda naučiti kako ti reći ne.” “Misliš da bi trebala vježbati? A što kažeš na to da te ponovno zamolim da se udaš za mene?” Ona uzdahne odmahujući glavom prema svijetlim plavim očima i očaravajućem dječačkom osmijehu pred sobom. “Ne mislim na nas, Bene. I što se dogodilo s dogovorom u osam? Sad je petnaest minuta do ponoći, zaboga.” “Planiraš se pretvoriti u bundevu ili takvo što?” Odmakne se s dovratka i ušeta u ured. Nagnuvši se, poljubi joj obraz. “Oprosti što toliko kasnim. Ove stvari ne možeš naštimati.” “Ma nemoj? Onda, gdje je?” “Tamo iza, u kombiju.” Tess ustane, skine elastičnu gumicu sa zapešća i njome pričvrsti svoju raspuštenu kosu. Griva plavih uvojaka bila je neposlušna, premda nedavno frizirana. Smjena od šesnaest sati u klinici pretvorila ju je u totalni kaos. Otpuhne pramen s očiju i prođe mimo svog bivšeg dečka u hodnik. “Nora, molim te pripremi dozu ketaminksilazina. I pripremi mi sobu za preglede, onu veliku.” “Naravno”, zacvrkuće njezina asistentica. “Bok, Bene. Sretna ti Noć vještica.” On joj namigne i nasmiješi se širokim osmijehom zbog kojeg bi svakoj punokrvnoj ženi zaklecala koljena. “Zgodan kostim, Nora. Te germanske pletenice i kožne hlače ti sjajno pristaju.” “Danke shon”, odvratila je ozarena dok je odlazila s recepcije prema ljekarni. “A gdje je tvoj kostim, Tess?” “Na meni.” Koračajući ispred njega kroz štenaru, prolazeći pokraj šest uspavanih pasa i nervoznih mačaka što su ih gledale kroz rešetke, Tess zakoluta očima. “To je kostim superveterinarke koja će ubrzo završiti u bajboku.” “Neću dopustiti da te dovedem u nezgodnu situaciju. Nisam ni dosad, zar ne?” “A što je s tobom?” Gurne vrata spremice i uđe zajedno s njim. “Baviš se opasnim rabotama, Bene. Previše riskiraš.” “Zabrinuta si za mene, doktorice?” “Jasno da sam zabrinuta. Volim te. Znaš to.” “Aha”, odgovori on pomalo zlovoljno. “Kao brata.” Vrata stražnjeg izlaza vodila su u usku uličicu u koju je rijetko tko zalazio, osim pokojeg beskućnika koji bi se tu i tamo poslužio zidom njezine veterinarske klinike pokraj rijeke kao mjestom za odmor. Večeras je Benov Volkswagen kombi bio tamo parkiran. Prigušeno dahtanje i režanje dopiralo je iz vozila koje se blago njihalo kao da je u njemu nešto golemo koračalo naprijed-natrag. Što je, dakako, upravo i bio slučaj. “Unutra je, zar ne?” “Da. Ne brini. Uostalom, poslušan je kao mačkica, vjeruj mi.”

Chiarissima

Tess mu uputi sumnjičav pogled dok je silazila s betonskog prilaza i kretala prema stražnjim vratima kombija. “Želim li uopće znati odakle ti ovaj?” “Vjerojatno ne.” Proteklih je pet godina Ben Sullivan glumio osobnog križara čija je misija bila pomoć i zaštita zlostavljanih egzotičnih životinja. Istraživao je slučaj za slučajem, lukavo poput najtajnijeg vladina agenta. Onda bi, u maniri solo-specijalca, krenuo u akciju oslobađanja zlostavljane, pothranjene, ugrožene ili nelegalno uvezene životinje od njihovih nemarnih vlasnika te ih odvodio u legitimna utočišta gdje bi se primjereno pobrinuli za nesretna stvorenja. S vremena na vrijeme, imao je izlete s hitnim slučajevima u Tessinu kliniku ne bi li se ona pobrinula za raznorazne ozljede koje su zahtijevale hitan tretman. Upravo su se tako i upoznali prije dvije godine. Ben je doveo zlostavljanog servala s ozbiljnim zastojem crijeva. Mala egzotična mačka bila je odvedena iz stana nekakvog dilera, gdje je progutala gumenu igračku psića, i valjalo joj je kirurški odstraniti predmet iz crijeva. Bio je to bolan, dugotrajan zahvat, ali Ben je ostao tamo tijekom cijele operacije. Tess se nije ni snašla a već je izlazila s njim. Nije bila sigurna kad je neobavezno zabavljanje prešlo u zaljubljenost, ah negdje usput došlo je i do toga. Barem što se Bena tiče. Tess ga je voljela - obožavala, štoviše – ali naprosto nije vidjela načina kako prevladati fazu u kojoj su bih samo dobri prijatelji koji se povremeno seksaju. Čak se i to prorijedilo u posljednje vrijeme, na njezinu inicijativu. “Želiš li ti imati tu čast?” upitala ga je. On ispruži ruku i dograbi kvaku dvostrukih vrata oprezno ih rastvorivši. “Blagi Bože.” Tess je bila zaprepaštena. Bengalski tigar bio je izgladnio i sav šugav, s otvorenom ranom od okova što je zjapila na njegovoj prednjoj šapi, ali čak i ovako oronuo, bio je nešto najveličanstvenije što je ikad vidjela. Piljio je u njih razjapljene čeljusti, izbačenog jezika, dašćući, zjenica raširenih od straha toliko da su mu oči gotovo sasvim bile crne. Tigar je zarežao, udarajući glavom o rešetke Benova kaveza. Tess se oprezno primakne bliže. “Znam, jadni moj mali. Doživio si i bolje dane, zar ne?” Namrštila se zamijetivši neobičan oblik njegovih prednjih šapa u predjelu prstiju. “Odrezali su mu kandže?” upita Bena ne mogavši prikriti prezir u glasu. “Aha. I iščupali očnjake, također.” “Isuse. Ako su kanili imati za sebe ovako predivnu životinju, zašto su je morali tako užasno osakatiti?” “Pa neće valjda dopustiti da im reklamna maskota rastrga mušterije ili njihova derišta.” Tess ga pogleda. “Reklamna maskota? Ne misliš valjda na onu trgovinu oružja tamo na...” Prekine, odmahujući glavom. “Nema veze. Zapravo ne želim ni znati. Uvedimo ovu mačkicu unutra pa ću je pregledati.” Ben povuče rampu u stražnjem dijelu kombija. “Uđi i uhvati stražnji dio kaveza. Ja ću držati prednji jer će biti teži kad ga budemo spuštali.” Tess ga posluša pomogavši mu da iskrca kavez na kotačima dolje na pločnik. Kad su dospjeli do vrata klinike, tamo ih je čekala Nora. Gugutala je velikoj mački, a zatim s obožavanjem pogledala Bena. “Isuse. To je Shiva, zar ne? Već se godinama nadam da će provaliti ogradu i pobjeći s onog mjesta. Ukrao si Shivu!” Ben se naceri. “Nemam pojma o čemu govoriš, liebchen. Ova je mačka najobičnija lutalica što mi se večeras pojavila na pragu. Pomislio sam da bi je ova naša čudotvorka mogla malo pokrpati prije nego je pristojno udomim.”

Chiarissima

“Oh, ti si jedan zločesti dečko, Bene Sullivane! I trenutačno moj totalni junak.” Tess mahne svojoj zaljubljenoj asistentici. “Nora, možeš li mi, molim te, pridržati ovaj kraj zajedno sa mnom? Moramo ga prenijeti preko prilaza.” Nora priđe Tess i njih troje podignu kavez pa ga unesu u kliniku. Zatim ga odguraju do pripremljene ambulante koja je nedavno bila opremljena golemim stolom s hidrauličkim podizanjem, zahvaljujući ljubaznosti upravo gospodina Sullivana. Bio je to luksuz koji Tess sebi nije mogla priuštiti. Iako je imala malu, ali odanu klijentelu, nije baš pružala usluge u imućnom dijelu grada. Naplaćivala je svoj rad ispod cijene, čak i za ovu četvrt, vodeći se onim kako je pristup važniji od profita. Nažalost, s time se nije slagao njezin najmodavac, kao ni dobavljači. Stol joj je bio zatrpan gomilom opomena koje neće još dugo moći odgađati. Morala je posegnuti čak i za ušteđevinom ne bi li pokrila troškove, a jednom kad se i to potroši... “Sredstvo za smirenje je na pultu”, rekla je Nora prekinuvši je u mislima. “Hvala.” Tess ubaci injekciju u džep mantila, pretpostavljajući da joj na kraju ipak neće ni trebati, s obzirom na smirenost i opću letargiju svog pacijenta. Uostalom, nije kanila učiniti ništa doli pregledati životinju, zapisati nekoliko bilježaka o njezinu općem stanju kako bi stekla bolji uvid u ono što valja poduzeti kako bi joj se osigurao siguran transport do novog doma. “Misliš da možemo nagovoriti Shivu - ili kako li se već zove ova skitnica - da skoči na stol, ili da se poslužimo dizalom?” upitala je Tess promatrajući Bena kako otključava brave na kavezu. “Vrijedi pokušati. Hajde, momče.” Tigar je na trenutak oklijevao, pognute glave, dok je pogledavao po osvijetljenoj prostoriji. Onda, uz Benov poticaj, iziđe iz kaveza i lagano poskoči na metalni stol. Dok mu je Tess nježno govorila i milovala njegovu veliku glavu, životinja sjedne zauzevši položaj sfinge, strpljivija od većine kućnih mačaka. “Onda”, reče Nora, “treba li ti još što, ili mogu poći?” Tess odmahne glavom. “Naravno, samo pođi. Hvala ti što si ostala ovako dokasna večeras. Zbilja to cijenim.” “Nema frke. Tulum na koji idem ionako neće ni početi prije ponoći.” Prebacila je dugačke plave pletenice preko ramena. “Okej, onda, idem ja. Zaključat ću kad budem izlazila. Noć, ljudi.” “Laku noć”, odvrate oni uglas. “Ona je sjajna klinka”, primijetio je Ben kad je Nora otišla. “Nora je zakon”, složila se Tess milujući Shivu i tražeći ozljede, kvržice ili neke druge anomalije ispod gustog krzna. “I nije klinka, Bene. Dvadeset i jedna joj je, i ubrzo će pripremati diplomski rad iz veterine, nakon što odsluša posljednji semestar na fakultetu. Bit će izvrsna veterinarka.” “Tebi nitko nije ravan. Imaš taj čarobni dodir, doktorice.” Tess slegne ramenima na kompliment, ali u njemu je bilo i zrnce istine. Samo koliko, sumnjala je da Ben doista zna. Tess jedva da je i sama do kraja to razumjela, a ono što je razumjela, voljela bi da može potpuno ignorirati. U neprilici, ona prekriži ruke skrivajući ih od pogleda. “Ne moraš ni ti ostati, Bene. Voljela bih zadržati Shi...” Pročisti grlo izvivši obrvu prema njemu. “Hoću reći, svog pacijenta, na promatranju preko noći. Neću ništa poduzimati prije jutra i obavijestit ću te o svemu što otkrijem prije nego počnem s bilo kakvim postupkom.” “Već me se želiš riješiti? Mislio sam da bih te mogao nagovoriti na večeru.” “Davno sam večerala.”

Chiarissima

“Doručak, onda. Kod mene ili kod tebe, ti odluči.” “Bene”, rekla je ustuknuvši kad joj je prišao i pomilovao joj obraz. Dodir mu je bio topao i nježan, ugodno blizak. “Već smo prošli kroz sve ovo, i to više od jednog puta. Jednostavno ne mislim da je dobra zamisao...” On zastenje, a bio je to potpuno erotski zvuk, tih, promukao. Nekoć bi takav zvuk pretvorio njezinu samokontrolu u maslac, ali ne večeras. Više nikad, ako je imalo željela zadržati osobni integritet, činilo joj se sasvim pogrešno spavati s Benom kad je svjesna da želi od nje nešto što mu ona ne može pružiti. “Mogao bih ostati dok ne završiš”, predložio je i sam se odmaknuvši. “Ne sviđa mi se pomisao da si sama ovdje. Ovaj dio grada nije baš najsigurniji.” “Bit će sve u redu. Završit ću pregled, zatim odraditi još neku papirologiju i zatvoriti kliniku. Nije problem.” Ben se namršti na rubu da se usprotivi sve dok Tess nije uzdahnula i poprijeko ga pogledala. Znala je da je shvatio, jer bio je to pogled koji mu je uputila više no jednom tijekom njihove dvogodišnje veze. “Dobro”, najzad se složi. “Ali nemoj dokasna ostati. I nazovi me odmah ujutro, obećavaš?” “Obećavam.” “Sigurno možeš sama sa Shivom?” Tess spusti pogled na onemoćalu zvijer koja joj isti tren počne lizati ruku čim ju je približila. “Mislim da neću imati većih poteškoća.” “Što sam ti rekao, doktorice? čarobni dodir. Izgleda da se i on već zaljubio u tebe.” Ben prijeđe prstima kroz zlatnu plavu kosu uputivši joj poraženi pogled, “čini se da ću morati pustiti krzno i očnjake kako bih ti osvojio srce, je 1' tako?” Tess se nasmiješi i zakoluta očima. “Pođi kući, Bene. Nazvat ću te sutra.”

Chiarissima

Treće POGLAVLJE

Tess se naglo prene iz sna. Sranje. Koliko je dugo drijemala? Bila je u uredu, pod njezinim obrazom na stolu bio je rastvoren Shivin karton. Posljednje čega se sjeća bilo je kako hrani izgladnjelog tigra i vraća ga u kavez kako bi mogla napraviti bilješke. Bilo je to prije - letimice pogleda na svoj sat – dva i pol sata? Sad je bilo nekoliko minuta nakon tri ujutro. A trebala se vratiti u kliniku u sedam. Tess zijevne i protegne svoje zgrčene ruke. Dobro je što se uspjela probuditi prije nego se Nora vrati na posao, ili se neće moći otarasiti... Glasan udarac začuje se negdje u stražnjem dijelu klinike. Koji vrag? Je li je sličan zvuk i trgnuo iz sna prije nekoliko minuta? Pa naravno. Ben je očito prošao ovuda i vidio upaljena svjetla. Ne bi mu bio prvi put da se vozika uokolo kasno noću kako bi je provjerio. Zbilja joj nije bilo do prodike u sitne sate o njezinim ostajanjima na poslu ili tvrdoglavim napadajima neovisnosti. Ponovno začuje zvuk, još jedan nespretni udarac, nakon čega uslijedi iznenadno klepetanje metala kad je nešto palo s police. Što je značilo da je netko u spremici. Tess ustane od stola i opreznim se koracima približi vratima ureda načulivši uši. U štenari kod recepcije, nekoliko mačaka i pasa se uznemiri. Neki su čak i cviljeli; drugi su pak ispuštali muklo rezanje upozorenja. “Hej?” Tess zazove u prazan prostor. “Je li netko tamo? Bene, jesi li to ti? Nora?” Nitko ne odgovori. A više se nisu čuli ni zvukovi. Krasno. Upravo je objavila svoju prisutnost nekom provalniku. Briljantno, Culverice. Apsolutno prokleto briljantno. Pokušala se sabrati brzo razmišljajući. Možda je to bio kakav beskućnik u potrazi za skloništem koji je s ulice zalutao u kliniku. Nije uopće provalnik. Nimalo opasan. Aha? Pa zašto su joj se onda dlačice na vratu naježile od užasa? Tess stavi ruke u džepove svog mantila najednom se osjetivši iznimno ranjivom. Napipala je u džepu svoju kemijsku olovku, ali i još nešto. Ah, tako je. Injekcija sa sredstvom za smirenje, napunjena dovoljnom količinom anestetika da odrveni životinju tešku stotinu i pedeset kilograma. “Je li netko tamo?” upitala je trudeći se da joj glas ostane čvrst i pribran. Zastane kod recepcijskog pulta i posegne za telefonom. Prokleti uređaj nije bio bežičan - nabavila ga je jeftino na rasprodaji – i slušalica jedva da joj je dosezala do uha preko pulta. Tess zaobiđe golemi stol u oblika slova U, nervozno pogledavajući preko ramena dok je birala 911 na tipkovnici. “Bolje da nestaneš odavde jer upravo zovem policiju!” “Ne... molim te... nemoj se plašiti...” Duboki je glas bio toliko tih da joj je jedva dopro do uha. Čula ga je kao da su joj riječi bile došapnute tik uz uho. U glavi, ma koliko to djelovalo čudno.

Chiarissima

Uslijedio je suh hropac i snažan kašalj, koji je definitivno dolazio iz spremice. I tko god da tamo bio, zvučao je kao da trpi strahovit bol. Samrtnički bol. “Dovraga.” Tess zadrži dah i spusti slušalicu prije nego je uspostavila vezu. Polako, i nevoljko, uputi se prema stražnjem dijelu klinike ni sama ne znajući što će tamo zateći. “Hej? Što radite ovdje? Jeste li ozlijeđeni?” govorila je provalniku dok je otvarala vrata i ulazila unutra, čula je teško disanje, osjetila vonj dima i rijeke. Nanjušila je i krv. Puno krvi. Tess upali svjetlo. Teške fluorescentne cijevi zazuje nad njezinom glavom i osvijetle nevjerojatno golemog, iscrpljenog, gadno ozlijeđenog muškarca prevaljenog na podu uz jednu od polica. Bio je od glave do pete odjeven u crno, poput kakvog lika iz darkerske noćne more – crna kožna jakna, majica, hlače i vojničke čizme na vezanje. Čak mu je i kosa bila crna; mokri su mu se pramenovi prilijepili za glavu skrivajući mu lice. Ružan trag krvi i vode vodio je od stražnjih vrata, djelomice odškrinutih, prema muškarcu koji je ležao na podu Tessine spremice. Očito se dovukao unutra, vjerojatno nesposoban hodati. Da nije bila već naviknuta na prizore jezivih posljedica automobilskih nesreća, premlaćivanja i ostalih tjelesnih trauma svojih pacijenata, pogled na ozljede ovog muškarca lako je mogao izazvati da joj se želudac okrene naopako. Umjesto toga, stanje prvotne panike i instinktivne obrane zamijeni liječnička smirenost i zabrinutost. “Što vam se dogodilo?” Muškarac zastenje i neodređeno zatrese svojom tamnom glavom kao da joj ne kani ništa reći. Možda nije bio u stanju. “Puni ste opeklina i ozljeda. Moj Bože, ima ih najmanje stotinu. Jeste li doživjeli nesreću?” Spusti pogled na njegovu ruku koja mu je bila položena na trbuhu. Krv mu je navirala kroz prste iz svježe, duboke rane. “Trbuh vam krvari – i noge. Isuse, zar vas je netko ustrijelio?” “Treba mi... krv.” I vjerojatno je imao pravo. Pod ispod njega bio je klizav i taman od krvi koju je izgubio samo otkako je dospio u kliniku. Vjerojatno je dotad već izgubio veliku količinu krvi. Gotovo svaki dio njegova tijela bio je prekriven ozljedama - lice i vrat, ruke, kamo god da je Tess pogledala, vidjela je krvave rane i nagnječenja. Obrazi i usta bih su mu blijedi, bio je poput duha. “Treba vam hitna pomoć”, rekla mu je ne kaneći ga uznemiriti, ali, kvragu, momak je bio u lošem stanju. “Samo se opustite. Pozvat ću hitnu.” “Ne!” Trgnuo se i panično ispružio ruku prema njoj. “Bez bolnice! Ne mogu... ne mogu poći tamo... Oni mi neće... ne mogu mi pomoći.” Unatoč njegovu protivljenju, Tess se žurno uputi prema telefonu u drugoj prostoriji. Ali uto se sjeti otetog tigra u svojoj ambulanti. Teško će ga moći opravdati onima iz hitne ili, božesačuvaj, policiji. Vlasnik trgovine oružja vjerojatno je već prijavio otmicu životinje, ili će to učiniti do jutra. “Molim vas”, jedva prozbori golemi krvavi muškarac. “Bez liječnika.” Tess zastane šutke ga promatrajući. Trebala mu je pomoć, i to smjesta. Nažalost, ona mu je u ovom trenutku bila jedina nada. Nije bila sigurna kako mu može pomoći, ali možda ga može privremeno zakrpati, da se barem podigne na noge, i onda ga poslati kvragu odavde.

Chiarissima

“Okej”, rekla je. “Bez hitne zasad. Čujte, ja, ovaj – ja sam zapravo liječnica. Odnosno, više-manje. Ovo je moja veterinarska klinika. Imate li što protiv da vam priđem bliže i pregledam vas?” Ona shvati trzaj njegovih usnica i neravnomjerni uzdah kao dopuštenje. Tess čučne pokraj njega. S drugog kraja prostorije doimao se krupnim, ali dok je ovako čučala pored njega, shvatila je da je golem, najvjerojatnije nekih metar devedeset i stotinjak kilograma čistih mišića i kosti. Je li bio nekakav bodibilder? Jedan od onih mačo tupana koji život provode u teretanama? Ipak, nešto u njemu nije odgovaralo tom obrascu. S mračnim crtama lica izgledao je kao netko tko bi mogao rastrgnuti zubima bilo kojeg štakora iz teretane. Lagano je prelazila rukom preko njegova lica tražeći ozljede. Lubanja mu je bila netaknuta, ali dodirom je osjetila kako je pretrpio blagi potres mozga. Vjerojatno je još uvijek bio u stanju šoka. “Pregledat ću vam oči”, rekla mu je blago, a zatim podigla jedan kapak. Sveca mu. Izdužena zjenica presijecala je središte velike svijetle šarenice, i ona se zaprepasti. Ustukne, užasnuta neočekivanim prizorom. “Koji vrag...?” Tada joj sine razumno objašnjenje i ona se smjesta posrami vlastite izbezumljenosti. Kontaktne leće. Saberi se, prekorila se. Bez razloga se uspaničila. Momak je očito bio na nekom tulumu za Noć vještica koji je izmakao kontroli, ili nešto slično. No, neće uspjeti ništa doznati sve dok on ima ove blesave leće. Možda je tulumario zajedno s nekakvim razbijačima; izgledao je dovoljno krupan i opasan da bude pripadnik kakve bande. Ako se večeras i družio s nekim grubijanima, nije uočila nijedan dokaz da je pod utjecajem opijata. Nije namirisala ni alkohol, samo nekakav dim koji, međutim, nije bio duhanski. Mirisao je kao da je koračao kroz vatru. Netom prije nego je skočio u rijeku Mystic. “Možete li pomicati rukama i nogama?” upitala je pomaknuvši se kako bi mu pregledala udove. “Mislite li da ste nešto slomili?” Prelazila je dlanovima preko njegovih snažnih ruku, ne osjećajući prijelome. I noge su mu bile čitave, bez dubljih oštećenja ispod prostrijelne rane na njegovu lijevom hstu. Na prvi pogled, reklo bi se da je metak prošao kroz nogu. Kao i onaj na trupu. Srećom za njega. “Sad bih vas prebacila u ambulantu. Biste li mogli hodati kad bih vas podupirala?” “Krv”, dahtao je isprekidano. “Treba mi... sad.” “Pa, žao mi je, ali tu vam ne mogu pomoći. Za to će vam trebati bolnica. Sad vas moram podići s poda i skinuti vam tu odjeću. Bog zna koje ste sve bakterije pokupili u rijeci.” Umetne ruku pod njegov pazuh i počne ga podizati potičući ga da se osovi na noge. Zarežao je, duboko i životinjski. Kad mu se zvuk oteo iz grla, Tess opazi bljesak njegovih zuba iza usana. Ajme. Ovo je čudno. Zar su ti čudovišni zubi doista... očnjaci? On otvori oči kao da je osjetio njezin oprez. Njezinu nelagodu. Tess je u trenutku bila zaslijepljena prodornim bljeskom tih jantarnih očiju, a jarke su je šarenice probile udarom panike ravno u grudi. Sigurno je kao dan da ovo nisu kontaktne leće. Blagi Bože. Nešto definitivno nije u redu s ovim momkom.

Chiarissima

On je zgrabi za ruku. Tess panično vrisne. Pokušala se osloboditi njegova stiska, ali bio je previše snažan. Ruke nepopustljive poput željeznih okova stiskale su je sve snažnije. Tess ponovno vrisne, razrogačenih očiju, sleđena od straha kad ju privukao sebi. “O, Bože. Ne!” On okrene svoje zakrvavljeno, pretučeno lice prema njezinu vratu. Oštro udahne dok joj se približavao i usnama joj okrznuo kožu. “Psst.” Topli zrak prešao joj je vratom kad je progovorio tihim, bolnim hrapavim glasom: “Neću... te ozlijediti. Obećavam...” Tess je dobro čula riječi. I gotovo da mu je povjerovala. Sve do toga jezivog djelića sekunde kad je razdvojio usne i zario svoje zube duboko u njezin vrat.

Chiarissima

Četvrto POGLAVLJE

Krv je navrla u Danteova usta iz dvostrukih rupica na ženinu vratu. Povlačio je iz njih duboko i grozničavo ne mogavši zauzdati onaj zvjerski dio sebe koji je poznavao samo očajničku potrebu. Život je pulsirao preko njegova jezika pa dolje niz osušeno grlo, svilenkasti nektar s okusom cimeta, tako topao. Možda je zbog ozbiljnosti njegove potrebe bio tako nevjerojatnog ukusa, tako neopisivo savršen. Što god da bilo, nije mario. Pio je pohlepno, trebajući njezinu toplinu sad kad je bio smrznut do kosti. “O, Bože. Ne!” Ženin je glas bio isprekidan od šoka. “Molim vas! Pustite me!” Refleksivno je ščepala njegova ramena zarivši mu nokte u mišiće. Ali ostatak njezina tijela polako se smirivao u njegovim rukama, uljuljkan do tromog transa hipnotičkom snagom Danteova ugriza. Duboko je izdahnula, mlitavo se opustivši kad ju je polegao na pod ispod sebe i uzimao okrepu koja mu je tako očajnički trebala. Ona više nije osjećaja bol, još od prvog prodora njegovih očnjaka, koji je bio oštar, ali kratkotrajan. Jedini tko je trpio bol bio je Dante. Tijelo mu se treslo od traume, glava mu se raspadala od potresa mozga, a trup i udovi bili su rastrgani na toliko mjesta da se nije moglo prebrojati. U redu je. Nemoj se plašiti. Sigurna si. Obećavam. Odaslao je umirujuće riječi u njezin um iako je još uvijek snažno povlačio usnama iz njezina vrata i čvrsto je stiskao svojim rukama. Unatoč grozničavosti njegove žeđi, potrebi pojačanoj ozljedama, Danteove su riječi bile istinite. Osim ugriza, nije kanio nauditi toj ženi. Uzet ću samo onoliko koliko mi treba. Onda ću otići, a ti ćeš zaboraviti na mene. Već je osjetio kako mu se vraća snaga. Rastrgano je meso zacjeljivalo iznutra. Rane od metaka i gelera su zarastale. Opekline su se hladile. Bol je nestajao. Popustio je stisak, natjeravši se da uspori, iako je njezin okus bio više nego zamaman. Već je za prvog ugriza zamijetio egzotičnu notu mirisa njezine krvi, ali sad kad mu se tijelo oporavljalo, a čula povratila, Dante si nije mogao pomoći a da ne uživa u slatkoći ove žene. I njezinu tijelu. Bezoblična bijela laborantska kuta prekrivala je snažne, vretenaste mišiće i dugačke skladne noge. Bila je zaobljena na svim pravim mjestima. Dante je osjetio bujne dojke kako mu pritišću prsa kad ju je polegao na pod spremice, dok su joj noge bile isprepletene s njegovima. Rukama je i dalje snažno stiskala njegova ramena, više ga ne pokušavajući odgurnuti, nego se jednostavno pridržavajući uz njega dok je povlačio posljednje gutljaje njezine okrepljujuće krvi. Bože, bila je toliko izvanredna da bi mogao piti iz nje cijelu noć. Mogao bi on još štošta, pomislio je, najednom osjetivši erekciju kako snažno i požudno pritišće njezinu zdjelicu. Bila je divna ovako pod njegovim tijelom. Njegov anđeo milosti, iako je silom preuzela tu ulogu.

Chiarissima

Dante udahne njezin egzotični miris, nježno utisnuvši poljubac na ranu koja mu je udahnula drugu priliku za život. “Hvala ti”, prošaptao je u toplu, baršunastu kožu. “Mislim da si mi večeras spasila život.” Prijeđe jezikom preko malih rupica zapečativši ih i izbrisavši sve tragove svog ugriza. Žena zastenje, promeškoljivši se nakon privremene zarobljenosti. Pomaknula se pod njime, a to suptilno pomicanje njezina tijela samo osnaži Danteovu želju da se nađe u njoj. No, večeras joj je već dovoljno uzeo. Unatoč tome što se ona ama baš ničega neće sjećati, nije mu se činilo pošteno da je zavede usred ovog vonja ustajale rijeke i prolivene krvi. Naročito nakon što se onako zvjerski bacio na njezin vrat. Polako se odmakne od nje i primakne ruku njezinu licu. Ona se trgne, razumljivo sumnjičava. Oči su joj sad bile otvorene - očaravajuće oči boje akvamarina. “Moj Bože, prelijepa si”, promrsio je, iznenađeno shvativši kako te riječi, koje je povremeno dobacivao brojnim ženama u svojoj prošlosti, nikad nisu značile više nego sad. “Molim te”, prošaptala je. “Molim te, nemoj me ozlijediti.” “Neću”, nježno je rekao Dante. “Neću te ozlijediti. Sad samo sklopi oči, anđele. Samo što nije gotovo.” Kratki pritisak njegova dlana na njezino čelo i sve će zaboraviti. “Sve je u redu”, rekao je kad se zgrčila pod njim na podu, očiju prikovanih za njegove kao da je očekivala kako će je svaki čas napasti. Izazivala ga je. Dante joj odmakne kosu s obraza nježnošću ljubavnika. Osjetio je kako postaje napetija. “Opusti se sad. Možeš mi vjerovati...” Nešto oštro zabije mu se u bedro. Uz opako rezanje, Dante se otkotrlja s nje bacivši se na leđa. “Koji vrag?” Iz uboda se širila toplina, goreći u njemu poput kiseline. Gorak okus skupi mu se u pozadini grla, netom prije nego mu se vid počeo mutiti. Pokušao se uspraviti, ali samo se ponovno svalio, tijela neposlušnog i teškog poput, klade. Ubrzano dišući, Danteov je anđeo milosti zurio u njega očiju raširenih od panike. Njezino lijepo lice plesalo mu je pred očima. Jednom je vitkom rukom pritiskala svoj vrat, tamo gdje ju je ugrizao. Druga joj je bila podignuta u razini ramena snažno stišćući praznu špricu. Sveca mu. Drogirala ga je. No koliko god neugodna bila ta spoznaja, Dante je registrirao nešto još i gore dok se borio zadržati mutni pogled na maloj ruci koja ga je jednim potezom zbacila s nogu. Između palca i kažiprsta, na onom mesnatom spoju, žena je imala majušni biljeg. Tamnocrveni, manji od najmanjeg novčića, prizor suze što kapa u kolijevku polumjeseca urezao se u Danteov mozak. Bio je to rijedak biljeg, genetski pečat koji je značio svetost žene onima od Danteove vrste. Bila je Prasestra. A njezinom krvlju što je sad kolala u njemu, Dante je upravo dovršio pola procesa uzvišenog vezivanja. Po vampirskom zakonu, ona je sad pripadala njemu. Neopozivo. Zauvijek. Posljednje što je želio ili što mu je trebalo.

Chiarissima

U sebi, Dante zaurla, ali sve što je čuo bilo je muklo režanje. Tupo je trepnuo ispruživši ruku prema njoj, ali ne uspijevajući je dotaknuti. Ruka mu teško padne kao da je okovana željezom. Kapci su mu bili previše teški da bi ih mogao imalo podići. Jauknuo je gledajući lice svoje spasiteljice kako mu se muti pred očima. Zurila je dolje u njega i izgovorila glasom ispunjenim prkosnim bijesom: “Čvrsto spavaj, ti psihotični kujin sine!” Tess odskoči od svoga napadača ubrzano i teško dišući. Jedva da je mogla povjerovati u ono što joj se netom dogodilo. Kao i u to da je uopće uspjela onesposobiti ovog sumanutog provalnika. Hvala dragome Bogu na anestetiku, pomislila je, sretna što je bila toliko prisebna da se sjeti injekcije u džepu. Štoviše, da zgrabi priliku i upotrijebi je. Letimice pogleda iskorištenu špricu, još uvijek snažno stisnutu u njezinoj ruci, i trgne se. Sranje. Ubrizgala mu je čitavu dozu. Nije čudno što se srušio poput klade. Sasvim se sigurno neće tako brzo probuditi. Stotinu i osamdeset miligrama anestetika za životinje bilo je dovoljno za dugotrajan san, čak i za nekog tako krupnog kao što je on. Iznenada je probode ubod brige. Što ako ga je ubila? Ne znajući sasvim bi li uopće trebala biti zabrinuta za nekoga tko joj je očito kanio rasporiti vrat svojim zubima prije samo nekoliko minuta, Tess se oprezno vrati do mjesta gdje je ležao muškarac. Bio je miran. I disao je, s olakšanjem je primijetila. Bio je opružen na leđima, a mišićave su mu ruke ležale na podu na istom mjestu gdje su maločas beživotno pale. Njegove ruke - te goleme šake koje su je držale brutalnim stiskom kad ju je napao - sad su bile opuštene i mirne. Njegovo lice, zaklonjeno slapom crne kose, bilo je gotovo lijepo dok je mirovao. Ne, ne lijepo, jer čak i ovako bez svijesti, crte su mu lica bile ukočene i uglate. Ravne crne obrve bile su poput dva bodeža nad njegovim sklopljenim očima, a oštre jagodične kosti pružale su njegovu licu ispijeni, divlji izgled. Nos mu je nekad možda bio savršen, ali snažna linija nosne kosti imala je malu kvrgu, vjerojatno od nekog davnog prijeloma. I to možda više od jednog. Zračio je nekakvom čudnom privlačnošću, iako je bila sigurna da ga nije poznavala. Nije baš bio tip momka s kojim bi se družila, a pokušaj da ga zamisli kako dolazi u kliniku zbog kućnog ljubimca, činio joj se apsurdnim. Ne, sigurno ga nikad dosad nije vidjela. Mogla se samo nadati da ga, nakon što pozove policiju, više nikad i neće vidjeti. Tess spusti pogled i zaustavi ga na blještavom komadiću metala skrivenom pod njegovom natopljenom jaknom. Odmakne kožu u stranu i duboko udahne kad ugleda zakrivljenu čeličnu oštricu u koricama pod njegovom rukom. U praznoj korici s druge strane činilo se da nedostaje pištolj. Drugi primjerci ručnog oružja bili su zataknuti za široki pojas omotan oko njegovih uskih kukova. Ovaj je muškarac bio utjelovljenje zla, u to nije bilo sumnje. Nekakav razbijač kraj kojeg se ovdašnja bagra s rijeke doimala poput bijednih pozera. Ovaj je muškarac bio ubojito opasan, sve na njemu zračilo je čistim nasiljem. Usne su mu, međutim, bile jedina natruha mekoće na njemu. Pune i senzualne, blago razdvojene zbog omamljenosti, i lijepe poput grijeha. Ona vrsta usana zbog kojih bijedna žena mogla lako izgubiti glavu. Ali ne i Tess.

Chiarissima

A nije zaboravila ni na one čudnovate očnjake. Oprezno se krećući oko njega, unatoč žestokoj dozi anestetika što mu je kolao krvotokom, Tess ispruži ruku i podigne mu gornju usnu ne bi li pobliže promotrila. Nije bilo izduženih očnjaka. Samo niz savršenih bisernobijelih zuba. Ako su mu oni zubi bili dio kostima kad ju je napao, bili su vraški uvjerljivi. Sad se činilo kako su golemi očnjaci netragom nestali. Što uopće nije imalo smisla. Brz pogled po prostoriji ne otkrije joj mnogo. Nije ih mogao negdje ispljunuti. A sasvim je sigurna da ih nije umislila. Kako bi joj onda mogao onako pregristi vrat? Tess primakne ruku na ranu od ugriza na svome vratu. Koža joj se činila glatkom pod vršcima prstiju. Nije bilo tragova krvi ni ljepljivosti, ni traga rupicama gdje je zario zube. Prstima prijeđe po čitavom vratu. Nije osjećala niti osjetljivost na tom dijelu kože. “Ovo nije moguće.” Tess poskoči na noge i pohita u najbližu sobu za preglede upalivši svjetla. Odmakne kosu s vrata, priđe ugrađenom spremniku za papirnate ubruse i stane virkati na metalni dio. Koža na njezinu vratu bila je čista, netaknuta. Kao da se jezivi napad nikad nije dogodio. “Nema šanse”, izgovorila je svom zaprepaštenom odrazu. “Kako je ovo moguće?” Tess se odmakne od improviziranog zrcala, zapanjena. Potpuno zbunjena. Nema tomu ni pola sata da je strahovala za vlastiti život, osjećajući kako joj siše krv iz vrata taj naoružani, mračni stranac kojeg je pronašla u polusvjesnom stanju pokraj stražnjih vrata svoje klinike. To se doista dogodilo. Pa kako je, pobogu, moguće da na njezinoj koži ne postoji ni trunčica dokaza napada? Tess se osjećala kao da lebdi izvan vlastita tijela dok se vraćala u spremicu. Što god da joj je učinio, bez obzira kako je uspio prikriti ozljede koje joj je nanio, kanila ga je prijaviti policiji i optužiti za napad. Ušla je kroz otvorena vrata spremice, i ukipjela se. Lokva riječne vode i prolivene krvi koju je njezin napadač unio sa sobom prekrivala je veliki dio linoleumskog poda. Tessin se želudac blago zgrči kad ugleda taj prizor, ali nešto drugo u njoj izazove ledeni užas. Spremica je bila prazna. Napadač je nestao. Bez obzira na dozu anestetika koja bi omamila gorilu, nekako je ustao i nestao. “Mene tražiš, anđele?” Tess se hitro okrene i vrisne.

Chiarissima

Peto POGLAVLJE

Tijelom joj je šibao adrenalin, pokrenuvši je s mjesta. Tess mu umakne i pojuri niz hodnik, dok su joj misli grozničavo jurcale glavom. Morala je pobjeći odavde. Morala se domoći torbice, novca i mobitela i pobjeći glavom bez obzira. “Moramo razgovarati.” Eno ga opet - stoji pred njom, prepriječivši joj put do ureda. Kao da je naprosto ispario s mjesta gdje je bio maločas i stvorio se pred vratima kroz koja je upravo morala proći. Panično zacviljevši, Tess se okrene i doleti do recepcije. Dograbi telefon i pritisne tipku za brzo biranje. “Ovo se ne događa. Ovo se ne događa”, šaptala je ispod glasa, ponavljajući riječi poput mantre kojom bi ga mogla otjerati samo ako se dovoljno usredotoči. Na drugoj strani linije, telefon je zvonio. Daj, daj, javi se. “Spuštaj tu slušalicu, ženo!” Tess se okrene tresući se od straha. Njezin se napadač sporo primicao, s odmjerenom gracioznošću vještoga grabežljivca. Priđe joj bliže. Ogoli zube u okrutnom smiješku. “Molim te, spusti je. Smjesta!” Tess odmahne glavom. “Nosi se kvragu!” Slušalica joj ispadne iz ruke. Kad je uz klepetanje pala na stol, Tess začuje Benov glas s druge strane. “Tess? Halo... jesi li to ti, dušo? Isuse, prošlo je tri sata ujutro. Sto radiš tamo u...?” Iza njezinih leđa začuje se glasan prasak, kao da je telefonska žica bila istrgnuta iz zida nevidljivom rukom. Tess poskoči na zvuk, a strah joj proključa u želucu. “Imamo ozbiljan problem, Tess.” O, Bože. Sad je bio razjaren, i znao joj je ime. U pozadini uma Tess spozna činjenicu da se njezin napadač, osim nemogućeg stanja svijesti, još nekako uspio čudesno oporaviti od ozljeda. Ispod tamnih mrlja od pepela što su mu prekrivale kožu, sve njegove ogrebotine i posjekotine su zacijeljele. Njegove crne vojničke hlače i dalje su bile poderane i krvave od rane na nozi, ali više nije krvario. Kao ni iz prostrijelne rane na trbuhu. Kroz pokidanu tkaninu njegove crne majice, Tess je vidjela samo glatke, nabrekle mišiće i besprijekornu maslinastu kožu. Zar je sve ovo bila neka uvrnuta šala za Noć vještica? Ne bi se reklo, i dobro je znala da joj pred ovim tipom oprez ne smije ni na tren popustiti. “Moj dečko zna da sam ovdje. Vjerojatno je već na putu ovamo. Možda čak i obavijesti policiju...” “Imaš biljeg na ruci.” “M... molim?” Glas mu je zvučao optužujuće, i sad je upirao prstom na nju pokazujući na njezinu lijevu ruku koja joj je drhtala pored vrata.

Chiarissima

“Ti si Prasestra. I od večeras pripadaš meni.” Ugao usne mu se iskrivi dok je to izgovarao, kao da mu vlastite riječi nisu sasvim bile po volji. Doduše, ni Tess nije bila naročito oduševljena onim što čuje. Ustuknula je nekoliko koraka unatrag osjećajući kako joj krv nestaje iz lica dok je slijedio svaki njezin pokret. “Čuj, nemam pojma što se ovdje događa. Ne znam ni što se tebi dogodilo večeras, niti kako si uopće završio u mojoj klinici. Ne znam ni kako je moguće da sad stojiš na nogama ispred mene nakon što sam ti ubrizgala anestetik koji bi srušio desetoricu muškaraca...” “Ja nisam običan muškarac, Tess. Ja sam nešto... drugo.” Možda bi i prezirno otpuhnula na to da nije zvučao tako smrtonosno ozbiljan. Tako smrtonosno miran. Bio je lud. Pa da. Naravno. Pušten s lanca, mahniti luđak, psihotičan. Bilo je to jedino objašnjenje kojemu se mogla dosjetiti. Zurila je u njega očima razrogačenim od straha dok se primicao sve bliže, čistom je snagom volje tjerajući prema zidu iza njezinih leđa. “Spasila si me, Tess. Nisam ti pružio priliku da biraš, doduše, ali tvoja me je krv izliječila.” Ona odmahne glavom. “Nisam te ja izliječila. Nisam čak ni sigurna jesu li tvoje ozljede bile prave. Možda si mislio da jesu, ali...” “O, bile su prave”, rekao je uz jedva primjetan naglasak u svome dubokom glasu. “Da nije bilo tvoje krvi, mogao sam im podleći. No, popivši tvoju krv, nešto sam ti učinio. Nešto što ne mogu povući.” “O, moj Bože.” Tess osjeti mučninu preplavljena iznenadnom vrtoglavicom. “Misliš li na HIV? Molim te, samo mi nemoj reći da imaš sidu...” “To su ljudske bolesti”, rekao je prezrivo. “Na njih sam imun. Kao i ti, Tess.” Nekako joj ta uvrnuta izjava nije ulijevala nadu. “Prestani me zvati imenom. Prestani se ponašati kao da me poznaješ...” “Nisam ni očekivao da ćeš odmah shvatiti. Pokušavam ti objasniti što je obzirnije moguće. Toliko ti barem dugujem. Vidiš, Tess, ti si Prasestra. A to je nešto iznimno za moju rasu.” “Tvoju rasu?” upitala je postajući sve iscrpljenija njegovom igrom. “O.K., predajem se. A koja je to tvoja rasa?” “Ja sam ratnik. Jedan od Vrste.” “Ratnik, znači. A vrsta, kao... o kakvoj je točno vrsti riječ?” Jedan dugi trenutak samo ju je gledao, kao da je vagao odgovor. “O vampirskoj, Tess.” Svetog mu jarca! Pa ovaj je bio i više nego lud. Razumne osobe ne idu uokolo pretvarajući se da su krvopije - ili još gore, provode svoje izopačene maštarije, poput ovoga ovdje. Samo, stoji i činjenica da na Tessinu vratu nije bilo ni traga ozljedi, iako je bila uvjerena - zapravo, do srži sigurna - da ju je ugrizao za vrat očnjacima oštrima poput britve i popio priličnu količinu njezine krvi. K tome, bila je tu i ta nevjerojatna činjenica da je stajao pred njom, hodao i govorio nimalo pod utjecajem anestetika koji bi ga trebao držati u vodoravnom položaju dobrih tjedan dana. Postoji li uopće objašnjenje za sve ovo? Udaljene policijske sirene zavijale su negdje u daljini, a jednoličan cvilež kao da se približavao četvrti gdje je bila njezina klinika. Tess ih je čula, kao i ovaj bjegunac iz ludnice koji ju je držao kao taoca. On blago nagne glavu, ni trenutka ne skidajući s nje

Chiarissima

pogled svojih očiju boje viskija. Podrugljivo se nasmiješio, tek neznatno izvivši pune usne, a onda opsovao ispod glasa. “Čini mi se da ti je dečko pozvao pomoć.” Tess je bila previše napeta da bi mogla govoriti, nesigurna čime bi ga mogla isprovocirati sad kad je znao da dolazi policija. “Sjajan način da zajebeš večer”, zarežao je, reklo bi se samom sebi. “Ovo nije najbolji način da se pozdravimo, ali čini mi se da nemam previše izbora.” Približi ruku Tessinu licu. Trgnula se kako bi izbjegla njegov dodir očekujući udarac snažne ruke ili neku drugu vrstu nasilja. Ali osjetila je samo topli pritisak njegova dlana na svome čelu. Nagnuo se prema njo i ona osjeti poput pera lagan dodir njegovih usana na svome obrazu. “Sklopi oči”, promrsio je. I Tess se zamrači pred očima. “Ne postoje znakovi nikakvih sumnjivih aktivnosti, narode. Provjerili smo svaki kutak oko zgrade i sve izgleda uredno.” “Hvala vam, naredniče”, rekla je Tess osjetivši se poput glupače što je stvorila čitavu strku u ovako kasni – ili bolje rečeno, rani sat. Ben je stajao pokraj nje u uredu, ruku blago prebačenih preko njezinih ramena u zaštitničkom, ako ne i pomalo posesivnom, stavu. Stigao je nedavno, nedugo nakon što su je policijske sirene probudile iz neobično čvrstog sna. Radila je dokasna, očito, i zaspala nad papirima. Nekako je uspjela gurnuti telefon i aktivirati brzo biranje Benova mobitela. On je vidio broj klinike na zaslonu i zabrinuo se da se nije našla u kakvoj nevolji. Njegov poziv u tri sata ujutro poslao je dvojicu policajaca u kliniku u ophodnju. Iako nisu pronašli tragove koji bi naveli na provalu u kasne sate, pronašli su Shivu. Jedan ih je policajac propitkivao odakle je došao tigar, i premda je Ben uporno tvrdio da ga je pronašao, a ne oteo, policajac je bio prilično sumnjičav. Dopustio je mogućnost da su tijekom Noći vještica reklamne maskote neobično primamljiva meta raznoraznim dripcima, a Ben se gorljivo složio kako je očito takvo što u pitanju. Ben je imao sreću što nije završio u lisičinama. Zapravo je dobio tek opomenu i strogu uputu da odmah ujutro vrati Shivu u trgovinu oružja kako vlasnik ne bi nešto pogrešno zaključio i poželio ga tužiti. Tess se oslobodi Benova zagrljaja i pruži ruku policajcu. “Još jednom hvala što ste navratili. Mogu li vam ponuditi kavu ili čaj? Imam i jedno i drugo, mogu ih spraviti za samo nekoliko minuta.” “Ne, hvala, gospođice.” Policajčev voki-toki nakratko zazuji, nakon čega uslijedi šifriran niz novih zapovijedi. On progovori u mikrofon pričvršćen za rever izvijestivši kako je u klinici sve u redu. “čini se da smo onda sve sredili. Vi se, ljudi, čuvajte. A vi, gospodine Sullivan, vjerujem da ćete vratiti tigra njegovu vlasniku.” “Da, gospodine”, potvrdi Ben pa uz kiseo osmijeh prihvati policajčevu ruku i kratko je prodrma. Isprate policajce do vrata i ostanu neko vrijeme gledajući kako se patrolno vozilo udaljava prema tihoj glavnoj ulici. Kad su otišli, Ben zatvori vrata klinike i okrene se sučelice Tess. “Jesi li sigurna da si dobro?” Ona kimne i duboko uzdahne. “Da, savršeno sam u redu. Žao mi je što sam te zabrinula, Bene. Očito sam zaspala za stolom i gurnula telefon.” “Pa, i dalje mislim da nema smisla ostajati na poslu tako dokasna. Ovo nije baš najsigurniji dio grada, znaš.” “Nikad nisam imala problema.”

Chiarissima

“Uvijek postoji prvi put”, rekao je Ben smrknuta lica. “Hajde, odvest ću te kući.” “Skroz do North Enda? Ne moraš, zbilja. Pozvat ću taksi.” “Ne, večeras borne nećeš.” Ben uzme njezinu torbicu i doda joj. “Sasvim sam budan, a kombi mi je ispred klinike. Idemo, uspavana ljepotice.”

Chiarissima

Šesto POGLAVLJE

Dante iziđe iz dizala u skloništu ratnika Vrste, izgledajući i zaudarajući trulo kao što se i osjećao. Pjenio se od bijesa - mahom na samoga sebe - čitavim putem dok se spuštao, nekih stotinjak metara ispod bostonske najelitnije četvrti i vile ograđene visokom sigurnosnom ogradom koja je bila u vlasništvu Reda. Uspio je stići samo nekoliko minuta prije nego što bi zora svanula nad gradom i lijepo mu spržila kožu alergičnu na ultraljubičaste zrake. Što bi bio savršen kraj noći koja je bila totalna propast. Dante se uputi niz potpuno bijeli vijugavi hodnik što je vodio prema samom srcu labirinta skloništa. Očajnički je trebao topli tuš, a potom malo ubiti oko, pa je jedva čekao prespavati dan, sam u svojim privatnim odajama. Možda i prespavati idućih dvadeset godina, što bi valjda bilo dovoljno da zaboravi strahoviti kaos koji je večeras izazvao gore na površini. “Hej, D.” Dante promrsi psovku ispod glasa kad je začuo glas što ga dozva s drugog kraja hodnika. Bio je to Gideon, njihov računalni genij i desna ruka Lucanu, uvaženom vođi Reda. Gideon je ozvučio svaki kutak skloništa, pa je vjerojatno čuo Dantea iste sekunde kad je ovaj stupio nogom na imanje. “Gdje si dosad, stari? Trebao si mi se javiti prije nekoliko sati i obavijestiti me o svom stanju.” Dante se polako okrene u dugačkom hodniku. “Pa, moglo bi se reći da mi je stanje prilično sjebano.” “Ne seri”, odvrati drugi vampir prodorno ga pogledavši preko ruba kvadratnih svijetloplavih naočala. Zatim se zahihotao, zatresavši šiljastom krunom svoje plave kose. “Ajme, izgledaš očajno. I zaudaraš na otrovni otpad. Koji ti se vrag dogodio?” “Duga priča.” Dante pokaže na svoju poderanu, krvavu i mokru odjeću koja je bila natopljena solju, muljem i bogzna čime sve ne nakon njegovih putešestvija na rijeci Mystic. “Sve ću ti poslije ispričati. Sad mi treba tuš.” “I to onaj s najjačim mlazom”, složi se Gideon. “Ipak, tuširanje će morati malo pričekati. Imamo društvo u laboratoriju.” Izraz nervoze prijeđe Danteovim licem. “Kakvo društvo?” “O, bit ćeš oduševljen.” Gideon pokaže glavom. “Dođi. Lucan želi da budeš prisutan.” Teško uzdahnuvši, Dante krene zajedno s Gideonom. Prošli su još jednim zavojitim hodnikom prema tehničkom laboratoriju, centru za nadzor i prikupljanje podataka, gdje su ratnici najčešće održavali sastanke. Kad su mu u vidokrug došla staklena vrata laboratorija, Dante ugleda trojicu vampira koji su mu bili poput braće: Lucana, mračnog vođu Reda, Nikolaja, strastvenog ljubitelja oružja, i Tegana, najstarijeg nakon Lucana, najubojitije stvorenje koje je Dante ikad upoznao. Redu su nedostajala dvojica drugih ratnika: Rio, koji je bio ozbiljno ozlijeđen u zasjedi Krvožednih prije nekoliko mjeseci i nalazio se u ambulanti skloništa, i Conlan kojeg su Krvožedni ubili otprilike u isto vrijeme, tijekom eksplozije koja se dogodila na jednoj od gradskih linija podzemne željeznice. Dok je Dante proučavao okupljene ratnike, pogled mu zaiskri ugledavši jedno nepoznato lice. Očito je to bilo društvo koje je spomenuo Gideon. Vampir je imao onaj obični uredni izgled računovođe - crno odijelo i bijela košulja, sjajna siva kravata i

Chiarissima

ulaštene crne oksfordice. Zlatnosmeđa kosa bila je kratko podšišana, besprijekorno počešljana, svaka dlaka na svome mjestu. Iako je mužjak bio prilično krupan ispod tog sjaja i uglačanosti, podsjećao je na one ulickane ljepotane što ih se može vidjeti u ljudskim časopisima kako reklamiraju dizajnersku odjeću ili skupocjene parfeme. Namrštivši se, Dante odmahne glavom. “Nemoj mi samo reći da je ovo jedan od kandidata za nove ratnike.” “To je”, reče Gideon, “agent Sterling Chase iz bostonskog Utočišta tame.” Predstavnik zakona iz Utočišta tame. Dakle, to već ima smisla. Ako ništa drugo, barem je objašnjavalo vampirovu ulickanu birokratsku pojavu. “Što želi od nas?” “Informacije. Neku vrstu suradnje, koliko sam shvatio. Utočište tame ga je poslalo ovamo u nadi da će dobiti našu pomoć.” “Našu pomoć.” Dante se prezrivo podsmjehne. “Mora da se šališ. Nema tome dugo da su nas oni optužili da smo odmetnici od zakona.” Koračajući uz njega, Gideon ga veselo pogleda. “Dinosauri čije je vrijeme prošlo i koje bi trebalo istrijebiti, bilo je, vjerujem, jedno od pristojnijih prijedloga” Ironično, jer su stanovnici tih utočišta preživljavali jedino zahvaljujući naporima članova Reda da se bore protiv Krvožednih. U mračno doba čovječanstva, davno prije Danteova rođenja u osamnaestom stoljeću u Italiji, Red je bio jedini zaštitnik vampirske rase. Tada su ih smatrali junacima. U vremenima što su slijedila, dok su ratnici progonili i ubijali Krvožedne diljem svijeta, ugušivši njihov i najmanji pokušaj da ojačaju, dotle su oni u Utočištima tame zaglibili u stanju bahate samouvjerenosti. Krvožednih nije bilo toliko mnogo u današnje vrijeme, ali ponovno su postajali sve brojniji. U međuvremenu, Utočišta tame prihvatila su zakone i postupke tretirajući Krvožedne kao najobičnije kriminalce, naivno vjerujući da je zatvaranje i rehabilitacija održivo rješenje problema. No, ova je šačica ratnika znala bolje od toga. Vlastitim su očima vidjeli pokolje dok se ostatak vampira skrivao u svojim utočištima pretvarajući se da su na sigurnom. Dante i ostali pripadnici Reda bili su jedini istinski zaštitnici Vrste, i odlučili su djelovati neovisno – neki bi čak rekli i prkoseći beskorisnim zakonima Utočišta tame. “I sad traže našu pomoć?” Dante stisne šake na bokovima, nemajući volje baviti se politikom Utočišta tame ni budalama koje ih predstavljaju. “Nadam se samo da je Lucan sazvao ovaj sastanak kako bismo dokazali da smo divljaci i da ćemo ubiti njihova prokletoga glasnika.” Gideon se naceri dok su se staklena vrata otvarala pred njima. “Nastoj ne uplašiti i otjerati agenta Chasea prije nego dobije priliku objasniti, zašto je ovdje, može, D.?” Gideon uđe unutra, a Dante ga je slijedio. Kimnuo je Lucanu i ostaloj braći dokje ulazio u prostranu kontrolnu sobu. Okrenuo je pogled prema agentu nepomično ga gledajući dok je vampir ustajao iz stolice za konferencijskim stolom i odmjerio Danteovu krvavu pojavu s jedva prikrivenim gnušanjem. Sad mu je bilo vraški drago što se nije doveo u red prije nego je došao ovamo. S nadom da će ga još više zgroziti, Dante odšeta do agenta i pruži mu svoju prljavu ruku na pozdrav. “Ti si zacijelo ratnik po imenu Dante”, rekao je tihim, pristojnim glasom predstavnik Utočišta tame. Prihvatio je Danteovu ispruženu ruku i kratko je stisnuo. Agent je gotovo neprimjetno uvukao zrak, nosnice su mu zadrhtale čim je do njih dopro Danteov vonj. “Čast mi je. Ja sam specijalni istražitelj, agent Sterling Chase, iz bostonskog Utočišta tame. Stariji specijalni istražitelj”, dometnuo je uz osmijeh. “Ali nema potrebe za formalnostima, zato molim, sve vas, obraćajte mi se kako god želite.” Dante jedva da je nešto procijedio, ugrizavši se za jezik ne bi li suspregnuo nagon da mu se obrati onako kako je želio. Umjesto toga, svali se na stolicu pokraj agenta netremice ga gledajući hladnim, nepomičnim pogledom.

Chiarissima

Lucan pročisti grlo, i bilo je to sve što je trebalo da najstariji od njih preuzme glavnu riječ. “Sad kad smo svi ovdje, bacimo se na posao. Agent Chase nam donosi prilično uznemirujuće vijesti iz bostonskog Utočišta tame. U posljednje vrijeme, naime, među mladim vampirima vlada prava pošast zagonetnih nestanaka. Agent bi želio da mu Red pomogne u njihovu pronalasku. Rekao sam mu da hoćemo.” “Potraga i spašavanje nisu baš naše područje djelovanja”, rekao je Dante očiju prikovanih za agenta, a za stolom je zavladalo bučno odobravanje ostalih ratnika. “Tako je”, dometne Nikolaj. Vampir podrijetlom Rus nacerio se pod dugačkim pramenovima kose boje pijeska koja nije sasvim skrivala ledenu hladnoću njegova plavog pogleda. “Mi više operiramo po modelu potpunog uništenja.” “Ovdje postoji nešto više od nekolicine zabludjelih vampira koji su propustili policijski sat pa ih treba za uši odvući doma”, rekao je Lucan. Njegov mračan ton smjesta zauzda negativan stav ostalih ratnika. “Neka nam sad agent Chase objasni o čemu je riječ.” “Prošlog mjeseca, skupina mladih vampira otišla je na neki tulum u središte grada i više se nikad nisu vratili. Tjedan dana kasnije nestala su još dvojica. Otada, svake noći bilježimo nestanke u području bostonskog Utočišta tame.” Agent Chase posegne za aktovkom na podu pokraj njegovih nogu i izvuče pozamašan spis. Baci ga na sredinu konferencijskog stola. Iz plastičnog ovitka razasulo se desetak fotografija s nasmiješenim licima mladih vampira. “Ovo su samo dosad prijavljeni nestali. Vjerojatno smo izgubili još pokojeg tijekom mog boravka ovdje.” Dante pregleda fotografije pa ih doda drugome, zaključivši da ne mogu baš svi biti bjegunci. Život u Utočištu tame zna biti dosadan mladim mužjacima koji žele nešto dokazati svijetu, ali ništa nije bilo toliko loše da bi odvuklo čitave skupine u isto vrijeme. “Imate li ikakvih saznanja? Uvida? Ovoliko nestalih pojedinaca u tako kratkom razdoblju – čini mi se kao da bi netko trebao nešto znati o svemu.” “Imamo tek nekoliko informacija.” Chase izvadi još jedan spis iz aktovke, ovaj pak značajno tanji od prethodnoga. Izvukao je nekoliko fotografija i odbacio ih na stol pred sobom. Bile su to snimke iz mrtvačnice. Tri vampira, pripadnici sadašnje generacije, vjerojatno nijedan stariji od trideset i pet godina. Na svakoj snimci, par bezizražajnih očiju zurio je u objektiv fotoaparata, zjenica izduženih u gladne proreze, a prirodna boja šarenica preobražena u jantarno žuti sjaj krvožeđe. “Krvožedni”, rekao je Nikolaj gotovo prosiktavši riječ. “Ne”, odvratio je agent Chase. “Doista su umrli u mukama krvožeđe, ali još uvijek nisu bili preobraženi. Nisu bili Krvožedni.” Dante ustane i nagne se preko stola kako bi pobliže promotrio fotografije. Pogled mu smjesta privuče skorena ružičasta pjena oko razjapljenih usta jednog vampira. Isti ostatak pljuvačke koji je uočio na svom napadaču ispred kluba ranije večeras. “Imate li ideju što ih je moglo usmrtiti?” Chase kimne. “Predoziranje narkotikom.” “Je li netko od vas načuo po gradu priče o novoj vrsti droge po imenu grimiz?” Lucan upita skupinu ratnika. Nijedan ne odgovori potvrdno. “Iz onoga što mi je agent Chase kazao, riječ je o osobito gadnoj supstanciji koja se pojavila među mladim vampirima. Radi se o vrsti stimulansa i halucinogene droge koja izaziva navalu neopisive snage i izdržljivosti. Ali samo u početku. Prava zabava počinje otprilike petnaest minuta nakon konzumacije.” “Točno”, dometne agent Chase. “Korisnici koji progutaju ili ušmrkaju taj crveni prah ubrzo osjećaju ekstremnu žeđu i drhtavicu sličnu onoj koju izaziva groznica. Preobražavaju se u bezumno, zvjersko stanje, pokazujući sve osobine krvožeđe, počevši od ukočenih, izduženih zjenica i očnjaka, do nezasitne potrebe za krvlju. Ako pojedinac dođe

Chiarissima

u priliku utažiti tu potrebu, gotovo je sigurno da će postati Krvožedni. A nastavi li sa zloupotrebom grimiza, ovo je”, Chase pokaže na snimke iz mrtvačnice, “posljedica.” Dante opsuje, djelomice frustriran epidemijom i histerijom koja samo što nije buknula među stanovnicima Utočišta tame, ali i shvativši kako je mladi vampir kojeg je večeras ubio bio pripadnik Vrste, poput ovih, navučen na sranje koje im je Chase upravo predstavio. S druge strane, teško mu je bilo osjećati grizodušje kad je mulac navalio na njega poput teretnog vlaka. “Ta droga, grimiz”, rekao je Dante. “Postoje li saznanja odakle je nabavljaju, tko bi je mogao proizvoditi i raspačavati?” “Nemamo ništa više od ovoga što sam vam predstavio.” Dante uoči Lucanov ozbiljan izraz lica i shvati kamo ovo vodi. “Ah, i tu mi nastupamo, zar ne?” “Utočišta tame su zatražila našu pomoć u otkrivanju i, po mogućnosti, vraćanju svakog nestalog vampira na kojeg eventualno nabasamo tijekom noćnih ophodnji. Očito je, pored svega, i u našem interesu da spriječimo širenje grimiza i uklonimo one koji ga raspačavaju. Mislim da se svi možemo složiti da je posljednje što treba Vrsti sve veći broj vampira koji postaju Krvožedni.” Dante kimne glavom zajedno s ostalima. “Iznimno cijenimo spremnost Reda da nam pomogne u rješavanju ovog problema. Velika hvala svima”, kaže Chase pogledavši svakog od ratnika. “No, ako mi dopustite, postoji još nešto.” Lucan blago kimne pokazavši tako agentu da nastavi. Chase pročisti grlo. “Volio bih aktivno sudjelovati u operaciji.” Duga, teška tišina razlegne se prostorijom. Lucan se namrštio, naslonivši se u stolici na čelu stola. “Na koji način aktivno?” “Želim odlaziti u ophodnje s jednim ili više članova Reda kako bih osobno nadgledao operacije i pritom pomogao u pronalasku nestalih pojedinaca.” Nikolaj prasne u smijeh. Gideon prijeđe prstima kroz kosu, a zatim baci svijetloplave naočale na stol. “Ne primamo civile u naše redove tijekom operacija. Nikad nismo i nikad nećemo.” Čak se i Tegan, najčešće ravnodušan, ne progovorivši ni riječi tijekom čitavog sastanka, napokon pomaknuo kako bi izrazio vlastito neslaganje. “Nećeš preživjeti svoju prvu noć, agente”, izrekao je bez uvijanja hladnu istinu. Dante je zadržao nevjericu u sebi, uvjeren kako će Lucan zauzdati agenta snagom svoga prodornog pogleda. No, Lucan nije izravno odbacio prijedlog. Ustao je šakama se podupirući o rub konferencijskog stola. “Ostavi nas”, rekao je Chaseu. “Moja braća i ja ćemo nasamo raspraviti o tvome zahtjevu. Naš je posao za sada završen, agente Chase. Možeš se vratiti u Utočište tame i tamo pričekati našu odluku. Bit ćemo u kontaktu.” Dante i ostali ratnici također ustanu. Zatim, nakon jednog dugačkog trenutka, ustane i agent podigavši svoju glatku kožnu aktovku s poda. Dante se odmakne jedan korak od stola. Kad je Chase pokušao proći mimo njega, rub Danteova širokog ramena ispriječi mu se na putu. Nemajući kamo, agent zastane. “Takvi kao ti nas zovu divljacima”, grubo će Dante, “pa ipak, eto te, sav ulickan i blistav u tom svom odijelu i kravati, tražiš našu pomoć. Lucan je taj koji govori u naše ime, i ako on kaže da ćemo vam pomoći da izvučete guzice iz tog problemčića, tada je to dovoljno dobro i za mene. Sto ne znači da mi se to mora sviđati. Ne znači ni da mi se ti moraš sviđati.”

Chiarissima

“Ne kanim ovdje pobijediti na natjecanju iz popularnosti. A imaš li bilo kakve sumnje u vezi s mojim prijedlogom, slobodno reci.” Dante se naceri iznenađen izazovom. Od ovoga ne bi očekivao takvo što. “Pa sad, ne kanim se zamarati formalnostima, specijalni istražitelju Chase – pardon, stariji specijalni istražitelju - ali ono što radim ja i svatko iz ove prostorije, svake večeri, jebeno je prljav posao. Mi se borimo. Ubijamo. Zasigurno nemamo nikakav usrani turistički program namijenjen agentima iz Utočišta tame koji žele napredovati u svojoj političkoj karijeri na našem znoju i krvi.” “To mi nije namjera, uvjeravam te. Menije jedino važna moja dužnost, da lociram i vratim one koji su nestali iz moje zajednice. Ako Red usput može spriječiti širenje grimiza, utoliko bolje. Za čitavu Vrstu.” “A zašto misliš da si imalo kvalificiran da s nama ideš u ophodnje?” Agent Chase pogleda ostale vjerojatno tražeći potporu od bilo kojeg ratnika u prostoriji. No, svi su ga šutke gledali. Čak mu ni Lucan nije pritekao u pomoć. Dante suzi pogled i nasmiješi se napola se nadajući kako će tišina otjerati agenta. Natjerati ga da otrči u svoje mirno malo utočište, podvijena repa. Onda se Dante i ostali mogu vratiti svome poslu i trijebiti Krvožedne - po mogućnosti bez publike i prokletih ambicioznih birokrata. “Diplomirao sam političke znanosti na sveučilištu Columbia”, napokon reče Chase. “I, poput mog brata i oca prije mene, imam diplomu iz prava s Harvarda, gdje sam bio najbolji student na godini. K tome, školovao sam se u trima školama borilačkih vještina i imam svjedodžbu za profesionalnog strijelca s udaljenosti do tri stotine metara.” “Ma nemoj?” Životopis je bio dojmljiv, ali Dante jedva da je trepnuo okom. “Onda, reci mi, momče s Harvarda, koliko si se puta poslužio svojim vještinama - borilačkim ili streljačkim - izvan učionice? Koliko je tvoje krvi proliveno? Koliko si udaraca primio od svojih neprijatelja u jeku borbe?” Agent je izdržao Danteov ravnodušan pogled, a njegova se svježe obrijana i uglata brada malo podigne. “Nije me strah dokazati se na ulici.” “Izvrsno”, otegne Dante. “Zbilja izvrsno, jer ako kaniš ići s bilo kojim od nas na ples, budi siguran da ti ne gine dokazivanje.” Chase pokaže zube u škrtom osmijehu. “Hvala na upozorenju.” Prođe pokraj Dantea promrsivši pozdrav Lucanu i ostalima, a zatim iziđe iz laboratorija s aktovkom stisnutom pod rukom. Kad se klizna vrata zatvore iza agenta, Nikolaj progunđa psovku na materinskom sibirskom narječju. “Kakvo sranje, piskaralo iz Utočišta tame misli da ima muda boriti se uz nas.” Dante odmahne glavom dijeleći njegovo mišljenje, ah u njemu je kuhalo zbog nečeg drugog podjednako, ako ne i više, uznemirujućeg. “Večeras sam napadnut u gradu”, rekao je susrevši se s napetim pogledima svoje braće. “Mislio sam da je to bio Krvožedni koji vreba žrtve ispred kluba. Borio sam se s ološem, ali nije se dao. Završio sam goneći ga prema rijeci gdje sam naletio na novu nevolju - skupinu teško naoružanih pasjih skotova koji su me žestoko napali.” Gideon ga iskosa pogleda. “Kvragu, D., zašto nisi zvao pojačanje?” “Nije bilo vremena ni za što osim da spašavam vlastitu guzicu”, reče Dante prisjetivši se brutalnog napada. “Stvar je u tome da se taj ološ borio poput demona. Doslovce je bio nezaustavljiv, poput Krvožednog Prve generacije - možda i gore. I uopće nije reagirao na titanij.” “Da je bio Krvožedni”, rekao je Lucan, “titanij ga je trebao uništiti na licu mjesta.”

Chiarissima

“Točno”, složio se Dante. “Pokazivao je sve znakove uznapredovale krvožeđe, ali zapravo nije bio Krvožedni. I to nije sve. Ona sasušena ružičasta pjena što ste je mogli vidjeti na snimkama iz mrtvačnice? Taj ju je pasji skot također imao.” “Sranje”, rekao je Gideon podignuvši fotografije i pokazavši ih ostalim ratnicima. “Dakle, osim što moramo rješavati probleme s Krvožednima, sad se borimo i protiv vampira Vrste navučenih na taj grimiz. U jeku borbe, kako ćemo znati tko nam je na nišanu?” “Nećemo”, rekao je Dante. Gideon slegne ramenima. “Odjednom se stvari više ne doimaju crno-bijelima.” Tegan, izraza mirnog i hladnokrvnog, prezrivo se nasmije. “Kao što znamo, ima tome nekoliko mjeseci da je naš problem s Krvožednima prešao u rat. Nije ostalo previše mjesta za sivo.” Nikolaj kimne glavom u znak slaganja. “Ako mi se pasji sin nađe na putu - bio on žderač grimiza ili Krvožedni - može se nadati samo jednome: smrti. A oni iz Utočišta tame neka poslije počiste nered.” Lucan usmjeri pažnju na Dantea. “A što je s tobom, D.? Želiš li se izjasniti o svemu?” Dante prekriži ruke na prsima, sad više nego ikad spreman za onaj tuš i završetak noći koja je, otkako se ustao iz kreveta, samo išla nizbrdo. “Iz ono malo što znamo o grimizu, ne zvuči dobro. Svi ti nestali civili, svakim danom sve brojniji, izazvat će paniku među stanovnicima Utočišta tame. Dovoljno je loše što se sad moramo baviti ovim novim problemom, ali može li itko od vas zamisliti kaos kad bi ulice preplavila gomila agenata koji pokušavaju identificirati nestale i privoditi ih.” Lucan kimne. “Sto nas vraća ponovno na agenta Chasea i njegov zahtjev da sudjeluje u operacijama. Došao nam je s istim pitanjima, ne želeći širiti paniku, no ipak želeći pronaći nestale, ali i brzo rješenje za problem koji grimiz očito izaziva unutar Vrste. Mislim da bi nam on mogao biti od koristi, ne samo tijekom operacije, nego i ubuduće. Možda će biti dobro za Red da imamo saveznika u Utočištu tame.” Dante nije mogao suspregnuti podsmijeh nevjerice. “Nikad ih nismo trebali. Već stoljećima izvlačimo njihove fine guzice iz vatre, Lucane. Nemoj mi sad reći da ćemo im početi ljubiti te iste guzice? Zajebi to, stari! Ako im dopustimo da nam se petljaju u posao, nećeš ni trepnuti, a već ćemo od njih morati tražiti dozvolu za pišanje!” Pretjerao je. Lucan nije ništa rekao, ali je letimičan pogled na ostale ratnike, pa onda na vrata, poslao iz prostorije sve osim Dantea. Dante je zurio u bijeli mramorni pod osjećajući kako je upravo zagazio u jamu nevolje. Nitko ne gubi kontrolu pred Lucanom. Bio je vođa Reda, još od samih početaka te elitne postrojbe ratnika, ima tome gotovo sedam stotina godina, davno prije nego se Dante, ali i većina ostalih trenutačnih članova, i rodio. Lucan je bio prvi naraštaj Vrste, u njegovoj su krvi kolali geni Drevnih, tih opakih izvanzemaljaca koji su se spustili na Zemlju prije više od tisućljeća, parili se s ljudskim ženama i izrodili prvu liniju vampirske rase. Nekolicina preživjelih iz Prve generacije, poput Lucana, bili su i ostali najmoćniji - i najopakiji – od svih pripadnika Vrste. Bio je Danteov mentor, istinski prijatelj, ako je Dante uopće mogao biti toliko odvažan i to tvrditi za tako opasnog ratnika. To, međutim, nije značilo da mu Lucan ne bi odrubio glavu kad bi smatrao da Dante to zaslužuje. “Nije me briga za predstavnika Utočišta tame, kao ni tebe”, rekao je Lucan dubokim glasom, odmjerenim i smirenim. “Ali vijest o toj drogi me uznemiruje. Moramo otkriti odakle dolazi i prekinuti taj lanac. Previše je važno a da bismo rješavanje problema prepustili Utočištu tame. Ako mislimo voditi akciju po našim uvjetima i situaciju držati

Chiarissima

pod kontrolom, onda je sudjelovanje agenta Chasea u nekoliko noćnih operacija cijena koju moramo platiti.” Kad je Dante zaustio ponovno se usprotiviti toj ideji, Lucan izvije crnu obrvu i prekine ga prije nego je uspio izustiti prvu riječ. “Odlučio sam da ćete ti i agent Chase biti partneri u ophodnjama.” Dante se ugrizao za jezik znajući da Lucan neće trpjeti protivljenje. “Odabrao sam tebe jer si ti najbolji za ovaj posao, Dante. Tegan bi vjerojatno na licu mjesta ubio agenta, samo zato što bi mu ovaj išao na živce. A Niko, iako je sposoban ratnik, nema tvoje godine iskustva na ulici. Drži agenta podalje od nevolje, ali pritom ne ispuštaj iz vida pravi cilj: istrebljenje naših neprijatelja. Znam da me nećeš iznevjeriti. Nikad me nisi iznevjerio. Kontaktirat ću Chasea i obavijestiti ga da njegova turneja počinje sutra navečer.” Dante kimne glavom u znak pristanka iako je gnjev kolao njegovim žilama. Lucan ga potapše po ramenu kao da želi reći kako razumije njegov bijes, a zatim iziđe iz laboratorija. Dante je mogao samo neko vrijeme stajati, čeljusti toliko snažno stisnute da su ga kutnjaci boljeli od pritiska. Zar se zbilja vratio u sklonište misleći da stvari ne mogu biti gore. Sveca mu, kako li se samo prevario. Nakon svega što je prošao posljednjih dvanaest sati, a što je kulminiralo ovim mrskim dadiljanjem, valjat će mu ozbiljno redefinirati pojam totalne propasti.

Chiarissima

Sedmo POGLAVLJE

“Izvolite, gospođo Corelli.” Tess podigne plastičnu nosiljku preko prijamnog pulta predavši bijelu perzijsku mačku što je siktala svojoj vlasnici. “Anđeo sad nije najbolje raspoložen, ali osjet njuha bi mu se trebao vratiti za nekoliko dana. Ipak, savjetujem vam da ga ne puštate vani dok se šavovi ne razgrade. Ionako se više neće osjećati kao Romeo.” Starija žena zacokće jezikom. “Već mjesecima samo gledam kako moj mali Anđeo jurca uokolo, gore-dolje po ulici. Vjerujte mi, nisam imala pojma! A moj siroti macan se svake večeri vraćao kući kao da je bio u ringu, krvavog i izgrebenog lica.” “Pa, borba ga više neće zanimati. Kao ni ostale dodatne aktivnosti, uostalom. Dobro ste postupili kad ste ga odlučili kastrirati, gospođo Corelli.” “Moga supruga zanima možete li to isto učiniti s novim dečkom naše unuke? Jao, kakav je to divljak. Sama nevolja, a tek mu je petnaest!” Tess se nasmije. “Bojim se da je moja praksa ograničena na životinje.” “Šteta. Dakle, koliko sam vam dužna, draga?” Tess je promatrala ženu kako traži svoju čekovnu knjižicu ispucanim, artritičnim rukama. Znala je da gospođa Corelli čisti po kućama pet dana u tjednu iako je već odavno u mirovini. Bio je to težak posao, a plaća mizerna, ali otkako je presušila invalidnina gospodina Corellija, to je bio jedini izvor prihoda u njihovu kućanstvu. Kad god bi se Tess predala turobnim mislima zbog vlastite borbe i teškog rada, sjetila bi se ove žene i njezina dostojanstva u borbi sa svojom teškom situacijom. “Zapravo imamo akciju, gospođo Corelli, tako da je ukupna cijena danas dvadeset dolara.” “Jeste li sigurni, dušo?” Na Tessino odlučno kimanje, žena plati račun, stavi nosiljku pod ruku i uputi se prema izlazu. “Hvala vam, doktorice Tess.” “Nema na čemu.” Kad su se vrata zatvorila za njezinom mušterijom, Tess baci pogled na sat na zidu čekaonice. Tek je prošlo četiri. Dan se činio beskrajnim, nedvojbeno zahvaljujući čudnoj noći koju je proživjela. Razmišljala je čak o tome da otkaže sve današnje preglede i ostane kod kuće, ali natjerala se i odradila cijeli dan. Još jedan naručeni pregled i tada može otići odavde. Premda nije imala pojma zašto tako žarko želi odjuriti kući. Bila je istodobno i napeta i iscrpljena, čitavo joj je tijelo treperilo od nekakvog čudnog nemira. “Imaš poruku od Bena”, obavijestila ju je Nora kad je izišla iz štenare. “Na papiriću je kraj telefona. Nešto kao jesi li raspoložena za umjetnost sutra navečer? Rekao je da si mu spominjala da ćeš poći s njim prije nekoliko tjedana, ali želio je provjeriti jesi li zaboravila.” “Jao, sranje. Pokroviteljska večera u Muzeju lijepih umjetnosti?” Nora je pogleda iskosa. “Rekla bih da si zaboravila. Pa, u svakom slučaju zvuči zabavno. O, zvala je tvoja iduća mušterija. Navodno joj je jedna kolegica bolesna, pa mora raditi drugu smjenu. Htjela bi prebaciti termin za idući tjedan.” Tess je podigla kosu s vrata i protrljala napeti mišić. “U redu. Hoćeš li je nazvati i dogovoriti drugi termin?” “Već jesam. Jesi li dobro?”

Chiarissima

“Aha. Imala sam dugu noć, to je sve.” “Čula sam. Ben mi je ispričao što se dogodilo. Zaspala si za stolom, je li?” Nora se nasmijala odmahujući glavom. “A Ben se zabrinuo i pozvao policiju da te provjere? Drago mi je što nije nagrabusio zbog mačke lutalice koju je pokupio.” “I meni.” Ben je obećao da će, nakon što je odveze kući, pokupiti tigra kako bi ga mogao vratiti vlasnicima, baš kao što mu je policija naredila. Ipak, nije obećao da drugi pokušaj spašavanja više ne dolazi u obzir. Tess se po tko zna koji put upita hoće li ga njegov gorljivi fanatizam, koliko god bio s dobrim namjerama, na koncu dovesti u propast. “Znaš”, rekla je svojoj asistentici, “još uvijek ne razumijem kako sam mogla u snu slučajno pritisnuti tipku za brzo biranje...” “Ha. Možda si ga podsvjesno željela nazvati. Hej, mogla bih i sama jednom to pokušati. Misliš li da bi i mene došao spasiti?” Dok je Tess kolutala očima, Nora je podigla ruke u samoobrani. “Samo kažem! On mi izgleda kao zbilja divan dečko. Zgodan je, pametan, šarmantan – i, ne zaboravimo, totalno zaljubljen u tebe. Ne znam zašto mu ne pružiš još jednu šansu.” Tess mu je već bila pružila šansu. Više odjednom, zapravo. I premda je problem koji je imala s njim naizgled pripadao prošlosti – on je čak više puta prisegnuo da je tako – željela je da njihov odnos bude jedino prijateljski. Zapravo, počela je misliti da nije u stanju ni sa kim do kraja prekinuti odnos. “Ben je dobar momak”, rekla je napokon uzevši papirić s njegovom porukom i tutnuvši ga u džep svojih vojničkih hlača ispod kute. “Ali, nije svatko onakav kakvim se čini.” S čekom gospođe Corellli na vrhu svih današnjih računa, Tess udari žig za banku i stane ispisivati nalog za depozit. “Hoćeš li da ti ja to obavim na putu kući?” upita Nora. “Ne. Sama ću. S obzirom da nemamo više pacijenata, mislim da je za danas dosta.” Tess ubaci nalog za depozit u kožni fascikl. Kad je podigla pogled, Nora je otvoreno buljila u nju. “Što je? Što nije u redu?” “Ne znam. Tko si ti, dovraga, i što si učinila s mojom šeficom radoholičarkom?” Tess je oklijevala, najednom preplavljena osjećajem krivnje zbog posla koji valja obaviti te se stane premišljati da ranije ode s posla - iako bi to zapravo značilo da će otići na vrijeme. “Šalim se!” reče Nora žurno zaobišavši stol kako bi odgurala Tess u malo predvorje. “Pođi doma. Opusti se. Radi nešto zabavno, zaboga.” Tess kimne, zahvalna što uza sebe ima nekog poput Nore. “Hvala. Ne znam što bih bez tebe.” “Samo to imaj na umu kad dođe red na moju iduću plaću.” Trebalo joj je samo nekoliko minuta da svuče kutu, dograbi torbicu i isključi računalo u uredu. Izišla je iz klinike i odšetala na popodnevno sunce, ne mogavši se sjetiti kad je posljednji put mogla otići s posla i prošetati do podzemne željeznice prije mraka. Uživajući u iznenadnoj slobodi – svako joj je čulo bilo probuđeno i usklađeno kao nikad prije Tess nije žurila. Uspjela je stići do banke upravo prije zatvaranja, a zatim uhvatiti vlak za North End. Njezin je stan bio uredan, ali prilično običan jednosobni apartman, s jednom kupaonicom, nedaleko od brze ceste. No, naviknula se na to uporno brujanje prometa, smatrajući ga vlastitim pojmom “bijele buke”. Nije je suviše smetalo ni učestalo trubljenje nestrpljivih vozača, ni škripa guma i kočnica na ulici ispod. Sve dosad.

Chiarissima

Tess potrči stubištem do svog stana, dok joj je u glavi zvonilo od ulične buke. Zatvorila je vrata za sobom, naslonila se na njih odbacivši torbicu i ključeve na antikni stol od šivaćeg stroja koji je jeftino nabavila i prenamijenila u ormarić za predsoblje. Odbacivši svoje kožne smeđe loaferice, ode do dnevne sobe da presluša poruke i promisli o večeri. Čekala ju je još jedna poruka od Bena. Bit će u blizini te večeri i nadao se da bi mogao navratiti do nje, možda da skoknu do nekog od obližnjih pubova na pivo. Glas mu je bio ispunjen nadom, toliko bezopasno prijateljski da je Tessin prst neko vrijeme neodlučno lebdio nad tipkom za pozivanje. Nije ga željela poticati, a i dovoljno je loše što mu je obećala da će poći s njim na izložbu. Što je bilo sutra navečer, podsjetila se ponovno, pitajući se postoji li način da se nekako izvuče. Željela je to, ali ipak je odustala. Ben je kupio ulaznice samo zato jer je znao da voli skulpture, a djela nekih od njezinih najdražih umjetnika bit će izložena samo nekoliko dana. Bio je to vrlo pažljiv dar, i kad bi sad odustala, samo bi povrijedila Bena. Poći će na tu izložbu s njime, ali bit će to posljednji put da nekamo izlaze kao par, makar i kao prijatelji. Riješivši dvojbu u svojoj glavi, Tess uključi televizor i pronađe reprizu Prijatelja, a potom ode do kuhinje kako bi pronašla hranu. Uputi se ravno do zamrzivača, svog uobičajenog izvora preživljavanja. Koja narančasta kutija smrznute dosade je večeras na redu? Tess odsutno dograbi najbližu i otvori je. Dok je celofanski poklopac padao na pult, ona se namršti. Bože, kako je patetična. Zar će doista ovako provesti svoju rijetko slobodnu večer? Radi nešto zabavno, rekla je Nora. Tess sasvim sigurno nije imala ništa na rasporedu što bi iole odgovaralo pojmu zabave, pogotovo ne zabavi kakvu Nora ima na umu. Zar je ovo ono u što si je pretvorila život u svojoj dvadeset i šestoj? Iako njezini ogorčeni osjećaji nisu bili potaknuti samo bljutavom rižom i gumenom piletinom, Tess je s prezirom gledala smrznutu porciju hrane. Kad je posljednji put zapravo pripravila neko fino jelo svojim vlastitim rukama? Kad je posljednji put učinila nešto lijepo za sebe? Bilo je to prokleto davno, zaključila je, pa pomela stvari s pulta i bacila ih u koš za smeće. Stariji specijalni istražitelj, agent Chase, pojavio se u skloništu ratnika odmah u sumrak. Riješio se odijela i kravate, odlučivši se za sivu pletenu vestu, crne traperice i crne kožne čizme s gumenim potplatima. Čak je i svijetlu kosu prekrio crnom kapom. Budući da je bio ovako odjeven, Dante je gotovo mogao zaboraviti da je riječ o civilu. Šteta samo da kamuflaža nije mogla prikriti činjenicu da je Harvard, odsad pa nadalje, bio službeni gnjavator. “Ako ikad budemo trebali opljačkati banku, barem znamo od koga ćemo tražiti savjet za odjeću”, rekao je agentu dok je navlačio kožni mantil napunjen svim mogućim vrstama hladnog oružja, i njih se dvojica upute prema jednom od automobila iz dojmljivog voznog parka u garaži. “Aha, jedva čekam tvoj poziv”, odbrusio mu je Chase diveći se vrhunskoj kolekciji vozila. “Čini se da se vi momci dobro snalazite i bez velikih pljački.” U garaži sličnoj hangaru bilo je parkirano desetak biranih automobila, terenaca i motocikala, sve redom ljepotani vrhunskih performansa. Dante ga povede prema glanc novom bazaltnocrnom Porsche Caymanu S klase i otključa ga daljinskim ključem. Njih dvojica sjednu u kupe i Chase stane promatrati unutrašnjost automobila s očitim

Chiarissima

divljenjem. Dante je pokrenuo motor i pritisnuo šifru za otvaranje hangara pa pustio crnu zvijer u noćni pohod. “Vi iz Reda živite vrlo dobro”, primijetio je Chase sa suvozačeva mjesta. Veselo se nasmije. “Znaš, mnogi iz Utočišta tame vjeruju da ste sirove vojničine koji još uvijek žive poput divljih zvijeri u podzemnim pećinama.” “Ma nemoj”, promrmlja Dante ne pomičući pogleda sa slabo osvijetljene ceste. Desnom rukom otvori centralni pretinac i izvuče kožnu torbicu s kutijom za oružje. Noževe u koricama, debeli lanac i poluautomatski pištolj - istrese agentu u krilo. “Biraj, Harvarde. Pretpostavljam da ćeš moći skužiti koji dio Berette 92FS moraš uperiti u ološa. Znaš, s obzirom da dolaziš iz profinjenih odaja Utočišta tame.” Chase odmahne glavom i stane se opravdavati mucajući: “Cuj, nisam tako mislio...” “Briga me što si mislio”, odvrati Dante oštro skrenuvši ulijevo iza jednog skladišta i jurnuvši niz pustu ulicu. “Briga me što misliš o meni i mojoj braći. Neka ti to bude odmah jasno, kužiš? Sa mnom si u akciji samo zato što je Lucan tako rekao. Najbolje što možeš učiniti jest sjediti mirno, zavezati gubicu i ne motati mi se pred očima.” U agentovim očima zaiskri bijes čija je toplina u valovima izbijala iz njega. Iako je Dante pretpostavljao da agent Chase nije bio naviknut primati naredbe – naročito ne od nekoga koga vjerojatno drži nižim od sebe u društvenom poretku – vampir iz Utočišta tame suzdrži se od komentara. Namjestio je oružje koje mu je dao Dante, najprije provjerivši sigurnosnu kočnicu pištolja, a zatim ga umetnuvši u kožne korice. Dante ih doveze do bostonskog North Enda, slijedeći dojavu koju je Gideon dobio o mogućem rave partiju koji bi se trebao održati u jednoj od obližnjih starih zgrada. U sedam i trideset navečer, imali su još otprilike pet sati na raspolaganju prije nego bilo kakva aktivnost pokaže je li dojava bila točna. No, Dante nije bio obdaren strpljivošću. Nikad nije samo sjedio i čekao, smatrajući kako smrt teže pronalazi put do pokretnih meta. Ugasio je svjetla i parkirao Porsche nešto dalje niz ulicu od zgrade koju imaju motriti. Nalet povjetarca nanese lišće i prašinu na poklopac motora. Kad je nalet prošao, Dante spusti prozor i pusti unutra hladnoću. Duboko uzdahne, punim plućima uvlačeći prohladni kasnojesenski zrak. Nešto egzotično slatko zagolica mu nosnice uzbunivši mu svaku stanicu u tijelu. Miris je bio udaljen i neuhvatljiv, ništa što je bilo umjetno proizvedeno. Bio je topao poput sumraka, poput cimeta i vanilije iako je to bio tek mali djelić njegove mistične arome. Miris je bio izvanredan i jedinstven. Danteu smjesta sine. Pripadao je ženi iz koje se hranio - Prasestri koju je onako neoprezno učinio svojom prije manje od dvadeset i četiri sata. Tess. Dante otvori vrata automobila i iziđe. “Što ćemo?” “Ti ostaješ ovdje”, uputio je Chasea, neumoljivo privučen njome dok su mu se stopala već kretala po pločniku. “Što je?” Agent izvuče pištolj i stane izlaziti iz Porschea s namjerom da u stopu slijedi Dantea. “Reci mi što se događa, kvragu. Vidiš li nešto tamo?” “Ostani u jebenom autu, Harvarde. I drži oči i uši prikovanima za tu zgradu. Moram nešto provjeriti.” Dante nije mislio da će se bilo što značajno dogoditi na lokaciji u idućih nekoliko minuta, ali i da se dogodi, u ovom trenutku nije ga bilo ni briga. Bio je svjestan samo toga mirisa nošenog noćnim povjetarcem i spoznaje da je ona žena negdje u blizini. Njegova žena, negdje iz njegove nutrine začuje se mračan podsjetnik.

Chiarissima

Pratio je trag poput grabežljivca. Poput svih pripadnika Vrste, imao je izvanredna osjetila i životinjsku okretnost. Kad su to željeli, vampiri su se mogli nezamijećeni kretati među ljudima, ostavljajući im osjećaj hladnog povjetarca na stražnjem dijelu vrata dok bi ih mimoilazili. Dante je sad koristio tu nadnaravnu vještinu, prolazeći skučenim ulicama, čula usredotočenih na svoj plijen. Zađe za ugao i nađe se na glavnoj ulici, i tamo je ugleda, na pločniku s druge strane. Dante se umiri na svom mjestu gledajući kako Tess kupuje na osvijetljenoj tržnici pažljivo birajući svježe povrće. Spustila je žutu bundevu u platnenu torbu, zatim pomno proučila košaru s voćem, zastavši kako bi primakla nosu blijedu dinju i provjerila njezinu zrelost. Prisjeti se trenutka kad ju je prvi put ugledao u njezinoj klinici i kad je, čak i kroz izmaglicu bola od ozljeda, odmah uočio koliko je lijepa. Ali večeras, pod svjetlošću bijelih žaruljica što su osvjetljavale košare s voćem, izgledala je čarobno. Obrazi su joj bili svježe ružičasti, plavozelene oči iskrile su kad se nasmiješila staroj piljarici i pohvalila raznovrsnu ponudu. Dante se stane kretati svojom stranom ulice, držeći se sjena, nesposoban skinuti pogleda s nje. Ovako blizu, njezin je miris bio neopisivo opojan i sočan. Udisao ga je otvorenim ustima puštajući da mu egzotična slatkoća ulazi kroz zube i uživajući u načinu kojim je prelazila preko njegova jezika. Bože, kako ju je samo želio ponovno okusiti. Želio je piti iz nje. Želio ju je uzeti. Prije nego je shvatio što čini, Dante siđe s pločnika na ulicu. Mogao se začas stvoriti pokraj nje, ali nešto mu čudno zapne za oko. Nije bio jedini koji je promatrao Tess s očitim zanimanjem. Jedan je muškarac stajao pod nadstrešnicom ulaza u zgradu nekoliko metara niže, provirujući na tržnicu u pokušaju da ostane neopažen dok promatra Tess kako privodi kraju svoju kupnju. Nije se uklapao u obrazac manijaka, onako visok i vitak, s izgledom pristojnog dobrog studenta. Doduše, nije ni Ted Bundy. Tess je platila svoje namirnice i poželjela starici laku noć. Onog trena kad se počela udaljavati od osvijetljenog Štanda, muškarac oprezno istupi iz svog skrovišta. Dante se zapjeni na pomisao da bi Tess mogla biti u nevolji. U tren oka prijeđe ulicu prilazeći muškarcu sleđa i prateći ga s udaljenosti od nekoliko metara, spreman mu strgati ruke ako je samo i pogleda. “Hej, doktorice”, zazove je muškarac s bliskošću u glasu. “Što ima?” Tess se okrene i iznenađeno mu se osmjehne. “Bene, bok! Što ti ovdje radiš?” Poznavala ga je. Dante se smjesta povuče usporivši korak i pomiješavši se s prolaznicima koji su miljeli oko trgovina i restorana. “Zar nisi primila moju poruku u stanu? Imao sam ovdje nekog posla i pomislio sam da bismo mogli zajedno večerati ili nešto slično.” Dante je gledao kad joj je muškarac prišao i zagrlio je, a zatim se nagnuo i nježno je poljubio u obraz. Muškarčeva je naklonost bila očita. Bilo je to više od naklonosti; Dante je osjetio oštar okus posesivnosti što je zračila iz muškarca. “Vrijedi li i dalje dogovor za muzej sutra navečer?” upitao ju je muškarac. “Aha, naravno.” Tess je kimnula, predavši mu torbu kad je ispružio ruku kako bi joj preuzeo stvari. “Onda, što bih trebala odjenuti za taj događaj, uostalom?” “Što god želiš. Znam da ćeš biti predivna, doktorice.” Pa jasno. Dante je sad shvatio. Ovo je bio dečko kojeg je sinoć pozvala iz klinike. Onaj kojem se obratila užasnuta onim što joj je Dante učinio.

Chiarissima

Ljubomora mu se zgruša u želucu – ljubomora na koju nije imao pravo. Ali njegova je krv govorila drukčije. U njegovim je žilama gorjelo. Dio njega, koji nije bio ljudski, tjerao ga je da pohita kroz mnoštvo i kaže toj ženi da je njegova, i samo njegova. Znala ona to ili ne. Željeli oni oboje to ili ne. Ali onaj razumniji dio njega stegnuo je uzicu oko te zvijeri i povukao je natrag. Prisilivši ga da se sabere. Nije želio Prasestru. Nije dosad, a ne kani ni u budućnosti. Dante je promatrao kako Tess i njezin dečko koračaju ispred njega, a njihovo se opušteno brbljanje stopilo s razgovorima prolaznika i uličnom bukom što se kovitlala oko njega. Ostane tako na trenutak, a krv mu je bubnjala u sljepoočnicama kao i u ostalim, nižim dijelovima tijela. Okrenuvši se, on nestane u sjeni, vraćajući se prema zgradi koju je ostavio na čuvanje Harvardu. Vraški se nadao kako će se Gideonova dojava o aktivnostima Krvožednih pokazati točnom. Što prije, to bolje - jer u ovom je trenutku bio spreman na opaku i krvavu borbu.

Chiarissima

Osmo POGLAVLJE

Ophodnja u North Endu pokazala se kao potpuni promašaj. U staroj, napuštenoj zgradi doista se održavao rave parti, ali partijaneri su bili tek gomila ljudi. Ni traga Krvožednima, kao ni vampirima iz Utočišta tame, a kamoli nekom zabludjelom mulcu zakačenom na grimiz. Možda mu je trebalo laknuti što je gradom vladao mir, ah nakon ophodnje koja je bila lišena bilo kakve akcije, Dante teško da je osjećao olakšanje. Bio je frustriran, napet i u ozbiljnoj potrebi za osvježenjem. Lijek za to bio je jednostavan. Znao je za desetak mjesta u gradu gdje bi mogao pronaći žene dobrovoljke sa sočnim žilama i toplim, gostoljubivim parom bedara, i nakon što je odbacio Ghasea do njegova doma u Utočištu tame, Dante se dovezao do jednog noćnog kluba i parkirao Porsche na rubniku. Nazvao je sklonište sa svog mobitela i kratko izvijestio Gideona o večerašnjim (ne)događanjima. “Gledaj to s vedrije strane, D. Uspio si preživjeti čitavih sedam sati bez da ubiješ agenta”, primijetio je Gideon šaljivo. “Samo to je već dojmljiv rezultat. Ovdje smo se kladili koliko će momak izdržati. Ako ti što znači, ja sam stavio novac na sedam sati najviše.” “Ma daj?” Dante se naceri. “Povisi okladu na sedam i pol.” “Tako loše, a?” “Valjda je moglo biti i gore. Harvard barem zna kako slijediti zapovijedi, iako se čini kao tip koji bi ih radije izdavao.” Dante letimice pogleda bočno zrcalo, a pažnju mu privuče komadić blijedog ženskog trbuha i napola ogoljena bedra u kožnoj mini suknji koja su se upravo motala oko lijevog stražnjeg svjetla automobila. Izdignuta na visokim potpeticama, žena lijeno krene prema njegovu prozoru s uvježbanim kočoperenjem koje je odavalo da je riječ o profesionalki. Kad se nagnula, zabljesnula ga je bujnim grudima, tvrdim osmijehom i praznim heroinskim pogledom. “Tražiš društvo, ljepotane?” izgovorila je u zatamnjeno staklo ne mogavši vidjeti kome se zapravo obraća. To je, međutim, očito nije ni najmanje zamaralo, naročito s obzirom na njegovo prijevozno sredstvo. Dante ju je ignorirao. Čak je i netko slobodouman poput njega imao svoje standarde. Jedva da je i zamijetio kad je prostitutka slegnula ramenima, obeshrabrena, pa nastavila dalje uz ulicu. “Htio bih da mi nešto pročačkaš, Gide.” “Može”, rekao je, a u pozadini se čulo tipkanje po tipkovnici. “Što ti treba?” “Možeš li pronaći nekakav događaj u nekom od muzeja sutra navečer? Večera ili nešto slično?” Nije prošla ni sekunda prije nego je Gideon odgovorio. “Na društvenim stranicama navedena je nekakva šminkerska pokroviteljska večera i izložba u Muzeju lijepih umjetnosti. Sutra navečer u sedam i trideset.” To je morao biti događaj o kojem su Tess i njezin dečko razgovarali kod štanda. Njihov spoj. Nije da ga je trebalo biti briga što ta žena radi i s kime. Nije mu trebala proključati krv na pomisao kako je drugi muškarac dodiruje i ljubi. Kako prodire u njezino tijelo. Nije to trebalo utjecati na njegov bijes, ali, kvragu, ipak jest. “Što se događa tamo u muzeju?” upitao je Gideon prekinuvši ga u razmišljanju. “Imaš nekakav trag koji vodi do tamo?”

Chiarissima

“Ne. Ništa takvo. Samo sam znatiželjan, to je sve.” “Što? Odjednom te zanima umjetnost?” Ratnik se nasmije. “Isuse, možda je onih nekoliko sati provedenih s Harvardom ipak imalo nepovoljan utjecaj na tebe. Nikad ne bih rekao da ćeš se zainteresirati za ta intelektualna sranja.” Dante, međutim, nije bio potpuna neznalica što se tiče umjetnosti, ali nije mu bilo ni na kraj pameti opravdavati se. “Zaboravi”, ispalio je u slušalicu. Njegova se nervoza donekle pojača kad je zamijetio da ga ponovno netko odmjerava. Ovaj put su to bile dvije lijepe djevojke koje su izgledale kao da su došle iz predgrađa po svoju dozu zabave. Studentice, pretpostavljao je, sudeći po njihovim svježim licima, čvrstim tijelima dvadesetogodišnjakinja i razderanim, lažnim dizajnerskim trapericama. Hihotale su se, nastojeći ne pokazati zadivljenost dok su prilazile automobilu na putu u klub. “Onda, gdje smo stali, D.? Vraćaš se u bazu?” “Ne”, rekao je tihim glasom dok je gasio motor i pustio da mu pogled odluta prema djevojkama. “Noć je još mlada. Mislim da ću svratiti i na brzinu nešto pregristi.” Sterling Chase koračao je po svom domu u Utočištu tame poput zatočene životinje, napet i nervozan. Premda noć ni po čemu nije bila uspješna, valjalo mu je priznati kako osjeća određeno ushićenje zbog svoje prve noći na zadatku. Nije odveć mario za bahatog, neprijateljski nastrojenog ratnika koji mu je bio partner, jer razlog zbog kojeg je tražio pomoć od Reda premašuje bilo kakvo sranje koje će možda morati otrpjeti tijekom idućih tjedana od Dantea ili nekog od njegove braće. Sad je bio kod kuće već nekoliko sati. Još nekoliko, i svanut će zora, a njemu se nije baš spavalo. U ovom bi trenutku radije s nekim razgovarao. Dakako, prva mu je na pamet pala Elise. Ali u ovaj kasni sat, ona se vjerojatno pripremala za počinak. Nije mu trebalo puno da je zamisli kako sjedi za svojim ljupkim toaletnim stolićem, vjerojatno naga pod metrima fine bijele svile, i četka svoju dugačku plavu kosu. Oči boje lavande vjerojatno je sklopila dok je odsutno pjevušila sama sebi - navika koju je imala otkako ju je upoznao i koja ga je neodoljivo privlačila. Bila je krhka i dražesna, sad već petu godinu udovica. Elise se nikad neće vezati za drugoga; znao je to u dubini svoje duše. I dio njega je bio radostan zbog njezina odbijanja da ponovno voli – što je bilo pravo svake Prasestre koja je izgubila svog voljenog - jer, premda je to značilo da će ostatak života provesti očajavajući za njom, ipak se neće morati nositi s poražavajućom činjenicom da se vezala s nekim drugim. No, bez vampira koji bi je hranio vječnim darom svoje krvi, Elise, rođena kao ljudsko biće poput svake druge Prasestre, jednog će dana ostarjeti i umrijeti. To je bilo ono što ga je najviše rastuživalo. Možda je nikad neće imati, ali bilo je izvjesno da će je jednog dana, vjerojatno za šezdeset do sedamdeset godina – što je tren oka onima od njegove vrste izgubiti u potpunosti. Vjerojatno ju je upravo zbog toga tako očajnički želio poštedjeti svake boli. Volio ju je sad, kao i uvijek. Bio je posramljen tom ljubavlju. Zbog same pomisli na nju, koža bi mu se zategnula i osjetio bi kako gori. Zbog nje je plamtio iznutra, a ona nikad neće moći doznati pravu istinu. Ona bi ga zbog toga prezirala, bio je siguran. No to ga nije sprječavalo da i dalje žudi za njezinom blizinom. Da bude s njom, makar samo jednom.

Chiarissima

Chase prestane koračati po sobi i svali se na veliki kauč u svojoj odaji. Zavali se, raširi noge, spustivši glavu na rame, pa stane zuriti u visoki bijeli strop nekih tri metra iznad sebe. Bila je tamo, u toj spavaćoj sobi iznad njega. Da je samo dovoljno duboko udisao, mogao bi osjetiti onaj njezin miris ruže i vrijesa. Chase duboko udahne. U njemu je zavijala glad, očnjaci su mu izbijali iz desni. Oblizao je usne, gotovo osjetivši njezin okus. Slatka muka, to je. Zamislio je laki korak njezinih bosih stopala preko saga dok razvezuje pojas svoje tanke spavaćice. Kako pušta svilu da pada uz krevet dok ulazi među hladne plahte i liježe, otkrivena, nesputana, bradavica poput pupoljaka na blijedoj koži. Chaseovo se grlo osuši poput pustinje. Puis mu prebaci u žestoki ritam, a vrela krv sjuri se žilama. Batina mu se ukruti pod okovima njegovih crnih traperica. Posegne prema svom udu prekrivši dlanom erekciju i povukavši rasporak. Milujući se onako kako ga Elise nikad neće. Trljao je još silovitije, međutim to mu samo još više rasplamsa žudnju. Nikad je neće prestati željeti... “Isuse Kriste”, promrmljao je zgrožen vlastitom slabošću. Naglo povuče ruku i ustane uz bijesno režanje, niječući sebe podjednako kao i maštanje o svojoj savršenoj, nedostižnoj Elise. Vrelina je lizala Danteove gole noge. Penjala se više, preko njegovih kukova i trbuha, putujući uz kralježnicu pa preko ramena. Nemilosrdna, iscrpljujuća, vrelina je prodirala sve dublje, poput nezaustavljivog vala što se razbijao o njega polagano ga mučeći. Plamtio je sve snažnije, postajao sve vreliji, u potpunosti ga preplavivši. Nije se mogao pomaknuti, lišen kontrole nad tijelom i umom. Bio je svjestan samo vatre. I činjenice da ga je ubijala. Plamen se sad uvijao posvuda oko njega, crni dim pekao ga je za oči i palio mu grlo svakim uzaludnim isprekidanim dahom. Uzalud. Bio je zatočen. Osjetio je kako mu se koža prekriva plikovima. Čuo je mučno pucanje odjeće - i kose zahvaćene vatrom, a on je bio svladan nemoćnim užasom. Nije bilo izlaza. Smrt je dolazila. Osjetio je njezinu crnu ruku kako se spušta na njega, povlači ga dolje prema vrtlogu zapjenjenog beskrajnog ništavila... “Ne!” Dante se trgne iz sna, svakog mišića napetog od želje za borbom. Pokušao se pomaknuti, ali nešto ga je pritiskalo. Nekakva težina preko bedara i još nešto mlitavo prebačeno preko prsa. Obje žene ležale su isprepletene na krevetu. Jedna je mazno zastenjala gnijezdeći se u njegovu naručju i milujući mu oznojenu kožu. “Što je, dušo?” “Miči se s mene”, promrmljao je glasa promuklog i napetog u suhom grlu. Oslobodi se iz klupka nagih udova i spusti bosa stopala na pod nepoznatog stana. I dalje je jedva uspijevao doći do daha, srce mu je toliko snažno tuklo. Osjetio je kako mu prsti prelaze donjim dijelom leđa. Iživciran neželjenim dodirom, ustane s ulegnutog madraca i stane tražiti odjeću u mraku. “Nemoj ići”, požali se jedna djevojka. “Mia i ja još nismo završile s tobom.”

Chiarissima

Nije odgovorio. Sve što je sad želio bilo je da se pokrene. Bio je predugo na jednom mjestu. Dovoljno dugo da ga smrt potraži. “Jesi li dobro?” upita druga. “Loše si sanjao ili što?” Loš san, pomisli kiselo. Daleko od toga. Proganjali su ga ti isti prizori - živopisni do posljednje pojedinosti - otkako je znao za sebe. Bila je to slutnja budućnosti. Njegove smrti. Znao je svaku jezivu sekundu svojih posljednjih trenutaka; jedino što nije znao bilo je zašto, gdje i kad. Znao je čak i tko je zaslužan za prokletstvo njegovih vizija. Ljudska žena koja ga je donijela na svijet u Italiji prije dvjesto dvadeset i devet godina ne samo da je predvidjela svoj kraj, nego i kraj svog ljubljenog, znanstvenika i plemića, vampira iz Utočišta tame koji je bio Danteov otac. Netom nakon što je to predvidjela, ta je nježna žena doživjela tragičan kraj utopivši se u oceanu kad je pokušala spasiti vlastito dijete od iste sudbine. Danteov otac, predvidjela je pak, bit će smaknut od ruke zavidnog političkog rivala. Nekih osamdeset godina nakon njezine smrti, ispred mnoštvom ispunjene dvorane u rimskom Utočištu tame, Dante je ostao bez oca upravo onako kako je to majka opisala. Rijedak dar svoje majke naslijedio je i njezin jedini potomak, što nije bio rijedak slučaj među Vrstom, i sad je Dante bio proklet vizijama vlastite smrti. “Vrati se u krevet”, moljakala je jedna od djevojaka iza njegovih leđa. “Daj, ne budi takav davež.” Dograbivši odjeću i čizme, Dante se vrati do kreveta. Kad im se približio, djevojke ispruže ruke prema njemu pokreta pospanih i nespretnih, umova još uvijek tromih pod utjecajem njegovih ugriza. Uklonio im je tragove odmah nakon što se nahranio, ali ostalo je još nešto što mora učiniti prije nego nestane odavde. Dante ispruži ruku i položi dlan na čelo jedne djevojke, zatim i druge, izbrisavši im sjećanje na ovu noć. Kad bi barem i sebi mogao učiniti isto, pomislio je, grla još uvijek suha od okusa dima i pepela, i smrti.

Chiarissima

Deveto POGLAVLJE

“Opusti se, Tess.” Benova se ruka smirila na donjem dijelu njezinih leđa, glave nagnute uz njezino uho. “Za slučaj da nisi primijetila, ovo je koktel prijem, ne sprovod.” Što je bilo dobro, pomislila je Tess, letimice pogledavši svoju haljinu boje rubina. Iako joj je jednostavna oprava kupljena na rasprodaji bila omiljena, zapravo je bila jedina koja je imala haljinu u boji u ovom moru crnila. Osjećala je kako ne pripada ovamo. Nije da se i inače uklapala među ostale. Oduvijek je bilo tako, još otkako je bila djevojčica. Uvijek je bila... drukčija. Uvijek u nekom svom svijetu koji nije do kraja razumjela, i mislila je da je pametnije da ga ni ne istražuje. Umjesto toga, nastojala se uklopiti - pretvarati se da je tako, barem – kao i sad u ovoj prostoriji punoj nepoznatih ljudi. Nagon da pobjegne od svega bio je snažan. Zapravo je sve više i više osjećala kao da je pred njom oluja. Kao da su se neke nevidljive sile skupljale oko nje i gurale je na rub. Pomislila je da će, spusti li pogled, ugledati bezdan. Strmi ponor bez kraja. Protrljala je vrat osjetivši tupi bol u vratnim žilama ispod uha. “Jesi li dobro?” upitao je Ben. “Cijelu večer si tiha.” “Zbilja? Oprosti. Nisam imala namjeru.” “Zabavljaš li se?” Ona kimne prisilivši se na osmijeh. “Izložba je nevjerojatna, Bene. U programu piše da je riječ o večeri za privatne pokrovitelje. Kako si samo uspio nabaviti ulaznice?” “Ah, imam neke veze u gradu.” Slegnuo je ramenima, a zatim iskapio šampanjac. “Netko mi je bio dužan uslugu. I nije ono što misliš”, rekao je s prijekorom u glasu dok joj je uzimao iz ruku praznu čašu. “Poznajem barmena, on pak poznaje jednu djevojku koja radi u organizaciji događanja u muzeju. Znajući koliko voliš kiparstvo, prije nekoliko mjeseci sam mu stavio bubu u uho da mi pribavi dvije ulaznice za ovaj prijem.” “A usluga?” Tess sumnjičavo prošapće. Znala je da se Ben druži s nekim osobama upitne reputacije. “Što si morao učiniti za tog tipa?” “Auto mu je bio na servisu pa sam mu jedne večeri posudio svoj kombi za vjenčanje na kojem je radio. I to je sve, ništa sumnjivo.” Ben je obasja jednim od svojih očaravajućih osmijeha. “Hej, obećao sam ti nešto, zar ne?” Tess neodređeno kimne. “Kad smo već kod barmena, što kažeš da nam donesem još jedno piće – još jedna mineralna s limetom za damu?” “Da, hvala ti.” Dok se Ben probijao kroz mnoštvo, Tess se vratila razgledavanju kolekcije na posebnoj izložbi u golemoj dvorani. Bilo je tu na stotine izloženih djela što su predstavljala tisuće godina povijesti, i svako smješteno u kutije od pleksiglasa. Tess priđe skupini plavokosih, preplanulih i napirlitanih pripadnica visokog društva koje su stajale pred vitrinom s talijanskim figurama od terakote, tračajući o nekoj ženi koja je imala aferu sa svojim trenerom tenisa iz kluba, k tome još dvostruko mlađim od sebe. Tess je kružila oko njih svim se silama trudeći ne prisluškivati. Pokušavala je pobliže promotriti elegantnu Cornacchinijevu skulpturu Endimionov san. Osjećala se poput uljeza, i kao Benova pratilja večeras i među ovim ljudima na pokroviteljskoj večeri. Ovo je više bio njegov svijet negoli njezin. Rođen i odgojen u Bostonu, Ben je odrastao u muzejima i kazalištima, dok je njezino podrijetlo što se tiče

Chiarissima

kulture bilo ograničeno na seoske sajmove i mjesno kino. Njezino je poznavanje umjetnosti, najblaže rečeno, bilo skromno, ali ljubav prema kiparstvu bio je njezin bijeg iz stvarnosti, posebice tijekom teških dana u ruralnom dijelu Illinoisa. Tada je bila sasvim druga osoba, i Teresa Dawn Culver je znala ponešto o uljezima. Njezin se očuh za to pobrinuo. Na prvi bi se pogled reklo da je bio uzoran građanin: uspješan, ljubazan, moralan. Nije, međutim, bio ništa od toga. Ali, bio je mrtav već gotovo desetljeće, a njezina je otuđena majka također nedavno preminula. Što se tiče Tess, ona je prije devet godina iza sebe ostavila mučnu prošlost i svoj zavičaj. Kad bi samo mogla iza sebe ostaviti i uspomene. Užasnu spoznaju onoga što je učinila... Tess se prisili usmjeriti pažnju na elegantne obrise Endimiona. Dokje proučavala skulpturu iz osamnaestog stoljeća, osjetila je kako su joj se naježile dlačice na vratu. Preplavi je val vrućine - tek kratak udar topline, no dovoljan da se osvrne oko sebe i potraži izvor. Nije otkrila ništa. Društvo tračerica se udaljilo i pred vitrinom je bila samo Tess. Još jednom pogleda u staklenu vitrinu, puštajući da je ljepota umjetničkog djela odnese dalje od osobne tjeskobe, na neko mjesto mira i ugode. “Izvanredno.” Dubok glas s natruhom profinjenog naglaska natjera je da naglo podigne glavu. Tamo, s druge strane vitrine, stajao je muškarac. Tess se zatekne kako pilji u oči boje viskija uokvirene gustim, crnim trepavicama. Ako je i pomislila da strši među ovim ljudima, to nije bilo ništa u usporedbi s tim muškarcem. Mračna pojava od metar i devedeset centimetara zurila je u nju sokolskim očima i neumoljivim, gotovo zlokobnim samopouzdanjem. Sve na njemu bilo je crno, od sjajnih valova njegove kose, preko širokih obruba kožnog kaputa i pletene veste, do crnih vojničkih hlača. Unatoč svom ležernom, i za ovu prigodu neprimjerenom ruhu, zračio je snagom i samouvjerenošću kao da posjeduje ovo mjesto. Ljudi su zurili u njega iz svakog kutka prostorije, ne s prezirom i neodobravanjem, nego s poštovanjem, oprezom koji je i sama Tess curila. Zurila je u njega otvorenih usta, shvatila je, pa hitro vrati pogled na vitrinu ne bi li izbjegla toplini njegova neumoljivog pogleda. “Da... lijepa je”, promucala je nadajući se da ne izgleda uzbuđeno kao što se osjećala. Srce joj je neobjašnjivo snažno tuklo, i ponovno osjeti onaj probadajući bol na vratu. Dotaknula je to mjesto ispod uha gdje joj je bubnjao puis, nastojeći ga otjerati trljanjem. No, osjećaj se samo pogoršao, kao da joj je sad kolao cijelim tijelom. Osjećala se zgrčenom i nervoznom, ponestajalo joj je zraka. Kad je krenula prema drugoj vitrini, muškarac obiđe izložak diskretno joj prepriječivši put. “Cornacchini je majstor”, rekao je svilenkastim glasom, a riječi su zazvučale poput predenja velike mačke. “Ne poznajem sva njegova djela, ah moji su roditelji bih veliki pokrovitelji umjetnosti, kod kuće, u Italiji.” Talijan. To je objašnjavalo njegov fantastičan naglasak. Kako nije bilo načina da se glatko izvuče, Tess pristojno kimne. “Jeste li dugo u Sjedinjenim Državama?” “Jesam.” Osmijeh mu razvuče kut senzualnih usana. “Već sam prilično dugo ovdje. Zovem se Dante”, dometnuo je ispruživši joj svoju dugu ruku. “Tess.” Prihvatila je ruku umalo zastenjavši kad su mu se prsti omotali oko njezinih. Blagi Bože, ovaj je tip prekrasan. Ne onaj manekenski tip ljepote, nego grub i muževan, s četvrtastom čeljusti i istaknutim jagodicama. Njegove pune usne lako bi natjerale bilo koju od kolagenskih ljepotica da jauču od zavisti. Zapravo, imao je ono grešno muževno lice koje umjetnici stoljećima pokušavaju uhvatiti u glini i mramoru. Jedina uočljiva mana bila je kvrga na inače ravnoj nosnoj kosti.

Chiarissima

Borac? Upitala se Tess, i zanimanje joj donekle splasne. Nije bila zainteresirana za nasilne muškarce, makar izgledali i govorili kao pali anđeli. Uputi mu ljubazan osmijeh i uputi se dalje. “Uživaj u izložbi.” “Čekaj. Zašto bježiš?” Njegova se ruka zaustavi na njezinoj podlaktici. Bio je to tek neznatan kontakt, koji ju je, međutim, ipak zaustavio. “Zar me se plašiš, Tess?” “Ne.” Kakvo neobično pitanje. “Zar bih trebala?” Nešto mu zaiskri u očima, ali potom iščezne. “Ne, to mi nije namjera. Želim da ostaneš, Tess.” Uporno je izgovarao njezino ime, i svaki put kad bi mu se otkotrljalo s jezika, imala je dojam da joj se napetost rastapa. “Čuj, ja, ovaj... ovdje sam s nekim”, izvalila je posegnuvši za najjednostavnijim opravdanjem kojeg se mogla dosjetiti. “Dečko?” upitao je, a zatim okrenuo svoj pronicljivi pogled nepogrešivo prema baru kamo je otišao Ben. “Ne želiš da se vrati i vidi nas kako razgovaramo?” Zvučalo je besmisleno, znala je to. Ben nije polagao pravo na nju, pa čak i da su još uvijek bili u vezi, ne bi dopustila da dominira njome na način da ne smije ni razgovarati s drugim muškarcima. I premda je to bilo sve što je radila ovdje s Danteom, ipak ju je prevladao intenzivan osjećaj intimnosti. Kao da radi nešto nedopušteno. Nešto opasno, jer unatoč svemu što je naučila o samozaštiti, o odlučnom stavu, ovaj ju je nepoznati muškarac intrigirao. Privlačio ju je. Više od toga, osjećala se povezana s njime na nekakav neobjašnjiv način. Nasmiješio se, a onda počeo polako lunjati oko izloška. “Endimionov san”, rekao je iščitavši naziv s pločice ispod skulpture toga mitskog pastira. “Što misliš, o čemu sanja, Tess?” “Zar ne znaš priču?” Na neznatno odmahivanje glavom, Tess mu priđe bliže, gotovo nesvjesna da se kreće. Ne mogavši se zaustaviti sve dok se nije našla tik uz Dantea. Ruke su im se blago dodirivale dok su zajedno gledali kroz pleksiglas. “Endimion sanja Selenu.” “Grčku boginju Mjeseca”, Dante promrsi uz njezino uho, a duboki mu glas zavibrira u njezinim kostima. “A jesu li oni ljubavnici, Tess?” Ljubavnici. Negdje duboko u njoj uskomeša se toplina kad je čula kako je izgovorio tu riječ. Izrekao ju je prilično ležerno, pa ipak je Tess čula pitanje koje kao da je bilo upućeno samo njoj. Tiho, škakljivo brujanje na njezinu vratu ponovno se pojača, pulsirajući u iznenada ubrzanom ritmu njezina srca. Pročistila je grlo, osjećajući čudan nemir, izoštrenih čula. “Endimion je bio lijepi pastir”, najzad je progovorila, prizivajući u sjećanje ono što je naučila na kolegiju iz umjetnosti tijekom studija. “Selena je, kao što si rekao, bila božica Mjeseca.” “Čovjek i besmrtnica”, primijetio je Dante. Sad je mogla osjetiti njegove oči na sebi, kako je promatra taj pogled boje viskija. “Nije najsretnija kombinacija, zar ne? Netko obično završi mrtav.” Tess ga letimice pogleda. “Ovo je rijedak slučaj kad su stvari sretno završile.” Uporno je zurila u skulpturu sve kako bi izbjegla da ponovno pogleda u Danteovu smjeru i uvjeri se kako je i dalje netremice promatra, toliko blizu nje da mu je mogla osjetiti toplinu tijela. Stane ponovno govoriti osjetivši potrebu da ispuni prostor oko njih nečim drugim osim vlastitom sviješću što je pucketala oko nje. “Selene je s Endimionom mogla biti jedino tijekom noći. No, željela je biti s njim zauvijek, pa je preklinjala Zeusa da podari vječni život njezinu ljubavniku. Zeus je pristao i zauvijek uspavao pastira kako bi mogao svake noći čekati svoju ljubljenu Selenu da ga posjeti.” “I živjeli su sretno do kraja života”. Otegne Dante sa zamjetnim cinizmom u glasu. “Samo u mitovima i bajkama.”

Chiarissima

“Zar ne vjeruješ u ljubav?” “A ti, Tess?” Ona podigne oči prema njemu i susretne se s prodornim, ispitivačkim pogledom koji kao da ju je milovao. “Voljela bih vjerovati”, rekla je ni sama ne znajući zašto mu to sad priznaje. Činjenica da mu je to rekla sad ju je smela. Najednom napeta, ona ode do susjedne Rodinove skulpture. “Onda, koja je vrsta tvog zanimanja za kiparstvo, Dante? Jesi li umjetnik ih ljubitelj?” “Nijedno.” “Oh.” Dante je držao korak s njom, zastavši iza nje pred vitrinom. Već joj je na prvi pogled izgledao kao uljez, ali čuvši ga kako govori, vidjevši ga izbliza, valjalo joj je priznati da, iako izgleda kao da je ispao iz kakvoga akcijskog filma braće Wachovsky, u sebi nosi onu nepogrešivu dozu profinjenosti. Iza sve te kože i mišića, zračio je mudrošću koja ju je privlačila. Vjerojatno više nego što bi trebala. “Sto onda? Jesi li možda pokrovitelj?” On blago odmahne tamnom glavom. “Radiš na osiguranju izložbe?” dalje je nagađala. Takvo bi što zasigurno objasnilo njegovu neformalnu odjeću i lasersku oštrinu kojom je zračio. Možda je bio jedan od onih specijalaca koje muzeji znaju angažirati kako bi čuvali vrijedne kolekcije. “Bilo je ovdje nešto što sam želio vidjeti”, odvratio je ne mičući s nje svoj hipnotizirajući pogled. “To je jedini razlog mog dolaska.” Nešto u načinu kojim ju je gledao dok to govorio – kao da je gledao kroz nju – izazove u njoj trzaje elektriciteta. Već su joj se dovoljno puta upucavali da može prepoznati kad momak lovi u mutnom, ali ovo je bilo drukčije. Muškarac ju je gledao u oči s intimnošću koja je govorila da je već njegova. Nikakvo hvalisanje ni prijetnja, tek činjenica. Nije joj trebalo dugo da zamisli njegove snažne ruke na svome tijelu, kako joj miluju naga ramena i ruke. Njegove senzualne usne što pritišću njezine, zube kako mu nježno klize po njezinu vratu. Izvanredno. Tess je zurila u njega, u blago izvijene usne koje se nisu pomaknule unatoč tome što ga je čula kako govori. Primaknuo joj se ne mareći za mnoštvo oko njih – ionako se činilo da ih nitko ne primjećuje – i nježno joj prešao palcem po obrazu. Tess nije mogla pronaći volju da se pomakne kad se nagnuo naprijed i okrznuo usnama liniju njezine čeljusti. Vrućina se razlije njezinom nutrinom, usporena vatra koja joj je rastapala razum. Došao sam večeras zbog tebe. Nemoguće da je dobro čula - ako ni zbog čega drugog, onda zbog neumitne činjenice da nije izgovorio ni riječi. Ipak, Danteov joj je glas bio u glavi, umirujući je premda je trebala biti uznemirena. Tjerajući je da vjeruje, makar joj je razum govorio da ovo što doživljava nije moguće. Sklopi oči, Tess. Njezine se vjeđe sklope, a njegove se usne spuste na njezine utisnuvši joj nježan, očaravajući poljubac. Ovo se ne događa, pomislila je Tess očajnički. Nije u zbilji dopustila ovom muškarcu da je poljubi, zar ne? Usred prostorije pune ljudima? No, njegove su usne bile tople na njezinima, zubima je grubo okrznuo njezinu donju usnu dok ju je uvlačio svojima prije nego što će je pustiti. Samo tako, nenadani, iznenađujući poljubac bio je gotov. A Tess je željela još. Bože, kako je samo željela još. Nije bila kadra otvoriti oči zbog krvi koja je žestoko kolala njezinim tijelom, svaki djelić nje bio je vreo od potrebe i nevjerojatne žudnje. Tess se blago zanjihala na nogama,

Chiarissima

zadihana i zapanjena onim što je upravo doživjela. Osjetila je hladan povjetarac kako joj je prešao tijelom naježivši joj kožu. “Oprosti što sam se zadržao.” Benov glas naglo joj otvori oči dok je prilazio noseći pića. “Ovdje je kao u košnici. Red za šankom se proteže unedogled.” Zapanjena, ona pogledom potraži Dantea. No, nestao je. Nije mu bilo ni traga - ni u njezinoj blizini, ni među mnoštvom koje ih je okruživalo. Ben joj preda čašu s mineralnom vodom. Tess je žurno ispije, napola u iskušenju da mu otme šampanjac iz ruku i iskapi ga do kraja. “Jao, sranje”, rekao je Ben namrštivši se dok ju je gledao. “Ta je čaša očito otkrhnuta, Tess. Posjekla si usnicu.” Ona primakne ruku ustima dok je Ben petljao po džepu kako bi joj dodao bijeli rupčić. Vršci prstiju su joj bili vlažni i jarkocrveni. “Isuse, oprosti. Trebao sam pogledati...” “Dobro sam, zbilja.” Nije bila sasvim sigurna je li to istina, ali ništa od onog što je osjećala nije bilo Benova zasluga. I nije morala provjeriti čašu da bi znala kako joj rub nije bio otkrhnut i da joj nije posjekao usnicu. Mora da se ugrizla kad su se ona i Dante... Ne, nije željela ni misliti o neobičnom susretu s tim neznancem. “Znaš, malo sam umorna, Bene. Imaš li što protiv da krenemo odavde?” On odmahne glavom. “Ne, sve je u redu. Kako god želiš. Idem po kapute.” “Hvala ti.” Na izlasku, Tess još jednom pogleda prema vitrini gdje je Endimion spavao čekajući noć i svoju božicu da dođe po njega.

Chiarissima

Deseto POGLAVLJE

Koji je vrag samo mislio? Dante je nervozno koračao u sjeni muzeja, opako omamljen. Prva pogreška bio je dolazak ovamo, misleći da će samo još jednom vidjeti ženu koja mu, po zakonima Vrste, pripada. Druga pogreška? Vidjeti je s njezinim dečkom, onako prelijepu poput živog dragulja, u svojoj tamnocrvenoj haljini i elegantnim sandalama, i pritom pomisliti da joj se neće poželjeti približiti. Dotaknuti je. Okusiti. Od tog trenutka, stvari su se prilično ubrzale i izišle iz okvira loše procjene, vodeći ga ravno u propast. Njegovo je spolovilo divljalo od potrebe da se isprazni, vid mu se izoštrio, a zjenice suzile u tanke crne proreze zbog žudnje za tom ženom. Puls mu je žestoko vibrirao, očnjaci se izdužili od požude i gladi, što mu nimalo nije pomoglo da zauzda frustraciju što je umalo izgubio kontrolu u njezinoj blizini. Dante je mogao samo zamisliti koliko bi daleko otišao da joj se u onom trenutku nije vratio dečko, bez obzira gleda li ih tko. U jednom su se trenutku, dok se onaj muškarac približavao iz smjera šanka, u Danteu uskomešale prilično primitivne misli. Ubojite misli, pobuđene jedino njegovom željom za Tess. Isuse Kriste. Nije smio uopće dolaziti ovamo večeras. Što je pokušavao dokazati? Da je bio snažniji od krvne veze koja ju je sad vezala uz njega? Dokazao je jedino vlastitu bahatost. Njegovo će ga razjareno tijelo podsjećati na tu činjenicu do jutra. Koliko je sad bio izbezumljen, mogao bi biti omamljen još tjedan dana. Iako mu je bilo vraški teško žaliti zbog osjećaja koje je Tess u njemu tako slatko rastapala. Još uvijek ga je prožimao okus njezine krvi na svome jeziku kad joj je očnjacima progrizao usnicu, zbog čega mu se ova druga muka činila poput dječje igre. Ono što je ovog trena osjećao nadilazilo je osnovnu potrebu, čulnu i onu drugu. Prošlo je tek šesnaest sati otkako se posljednji put nahranio, pa ipak žudio je za Tessinom krvlju kao da je prošlo šesnaest dana. No, iznad svega, žudio je da prodre u nju. Ozbiljno loše vijesti, i s time se sad morao nositi. Valjalo mu je razbistriti glavu, i to čim prije. Nije zaboravio da još uvijek nije obavio večerašnji zadatak. Bio je više nego spreman usredotočiti se na nešto drugo doli na bjesomučno pulsiranje svog libida. Zabivši ruku u džep svoga crnog kaputa, Dante izvuče mobitel i nazove u sklonište. “Je li se Chase već pojavio?” graknuo je u uređaj kad je Gideon odgovorio na poziv. “Još uvijek nije. Trebao bi doći oko deset i pol.” “Koliko je sad?” “Ovaj, petnaest do devet. Gdje si ti, uostalom?” Dante se suho nasmije, a svaki mu je djelić tijela još uvijek bio napet zbog želje za Tess. “Negdje gdje nikad nisam mislio da ću biti, brate.” Previše je vremena valjalo ubiti prije nego počne njegova druga noć s Harvardom. Dante i inače nije imao toliko strpljenja, a kamoli sad. “Nazovi mi Utočište tame”, rekao je

Chiarissima

Gideonu. “Reci Harvardu da predavanje večeras počinje ranije. Ja sam na putu da ga pokupim.” Ben je uporno navaljivao da je otprati do stana nakon što ih tamo ostavi taksi. Kombi mu je bio parkiran u ulici niže, i dok se Tess nadala brzom rastanku na pločniku, Ben je bio odlučan u nakani da glumi kavalira i otprati je do vrata na drugom katu. Njegovi su koraci šuplje odzvanjali iza nje dok su se penjali starim drvenim stubištem, a zatim stali pred stanom 2-F. Tess je otvorila svoju večernju torbicu i prekapala po njoj u potrazi za ključem. “Ne znam jesam li ti rekao”, Ben nježno kaže iza njezinih leđa, “ali večeras izgledaš zbilja prekrasno, Tess.” Ona se lecne osjetivši grizodušje što je otišla s njim na izložbu, naročito nakon svega onoga što se tako neočekivano dogodilo s muškarcem kojeg je tamo upoznala. S Danteom, pomislila je kad joj je njegovo ime kliznulo kroz misli poput tamnoga, mekanog baršuna. “Hvala ti”, promrmljala je i umetnula ključ u bravu. “I hvala ti što si me izveo večeras, Bene. Bilo je to baš lijepo od tebe.” Kad su se vrata malo odškrinula, ona osjeti kako mu se prsti igraju s opuštenim pramenom njezine kose. “Tess...” Ona se okrene kako bi mu poželjela laku noć i rekla kako je ovo posljednji put da će izići s njim na spoj, ah čim mu se okrenula sučelice, Benove se usne spuste na njezine u intenzivnom poljupcu. Tess se podjednako naglo izmaknula, suviše iznenađena da bi suspregnula reakciju. Nije joj promaknuo povrijeđeni izraz u njegovim očima. Bljesak gorkog razumijevanja zrcalio se u njima kad je podignula ruku prema usnama i zatresla glavom. “Bene, žao mi je, ali ne mogu...” On oštro izdahne, prošavši rukom kroz svoju zlatnu kosu. “Ma, zaboravi. Moja pogreška.” “Ja samo...” Tess se borila pronaći prave riječi. “Ne možemo dalje ovako, znaš. Želim ti biti prijateljica, ali...” “Rekoh da zaboraviš.” Glas mu je bio otresit, oštar. “Rekla si mi što osjećaš, doktorice. Valjda mi treba više vremena da to prihvatim.” “To je moja pogreška, Bene. Nisam trebala otići s tobom tamo večeras. Nisam željela da pomisliš kako...” On joj se škrto osmjehne. “Ništa ja ne mislim. Kako bilo, moram poći. Nešto obaviti, nekamo se pojaviti.” Uputio se prema stubištu. Tess iziđe na hodnik osjećajući se grozno zbog svega. “Bene, nemoj ovako otići. Zašto ne bi ušao malo? Razgovarajmo.” Nije ni odgovorio, samo ju je jedan dugi trenutak promatrao, a zatim se okrenuo i trkom sjurio niz stube. Nekoliko sekunda kasnije, ulazna vrata njezine zgrade se treskom zatvore. Tess se vratila u stan, zaključala vrata za sobom, a zatim pohitala prema prozoru kako bi gledala Bena dok se penje u svoj kombi i juri u noć. Iza tamnih stakala sunčanih naočala i treperavih svjetala strobo-lampa u noćnom klubu, Dante je promatrao mnoštvo rasplesanih ljudi. Otkako je pokupio Chasea prije nekoliko sati, naletjeli su na samo jednog Krvožednog, mršavog vampira koji je vrebao žrtvu među beskućnicima. Dante je dao Chaseu brzu lekciju o čudotvornosti titanija kad se susretne sa zatrovanim krvotokom Krvožednog, rastopivši ološa na licu mjesta. Što je bila šteta jer je Dante još uvijek bio raspoložen za turu borbe prsa o prsa. Prije nego što završi noćna ophodnja, želio se pošteno pomlatiti i okrvaviti ruke, pogotovo nakon opće propasti koju je doživio večeras.

Chiarissima

Harvard je, s druge strane, izgledao kao da bi ubio za topli tuš. Možda i hladni, pomislio je Dante, slijedeći vampirov pogled preko kluba gdje je sićušna djevojka s dugačkom grivom svijetloplave kose stajala u društvu drugih ljudi. Svaki put kad bi zabacila taj svileni slap preko ramena, činilo se kako bi se agent još više napeo. Gledao ju je proždrljivo, prateći pogledom svaki njezin pokret i izgledajući kao da je spreman svaki čas navaliti. Možda je osjetila plamen vampirova pogleda; ljudski živčani sustav, čini se, bio je sklon instinktivno reagirati na osjećaj da ga promatra neko nadnaravno biće. Plavuša je omotala pramen duge kose oko prsta i dobacila pogled preko ramena ciljajući na agenta svojim tamnim, zamamnim očima. “Imaš sreće, Harvarde. Čini se da se i ona pali na tebe.” Chase se namrštio, ignorirajući plavušu kad se odvojila od svoje škvadre ne bi li naoko slučajno prošla mimo njih. “Ona me ni najmanje ne zanima.” “Gotovo si me zavarao.” Dante se zahihoće. “Što, vi iz Utočišta se ne palite na ženke?” “Za razliku od ostalih od naše vrste, osobno mi je degradirajuće popuštati svakoj svojoj potrebi poput kakve životinje koja se ne može suzdržati. Pokušavam održati kakvutakvu razinu samokontrole.” O tome bi se svakako dalo razglabati, nervozno je pomislio Dante. “Gdje si dovraga bio s tim savjetom prije nekoliko sati?” Chase ga ošine upitnim pogledom. “Oprosti?” “Ma ništa.” Dante pokaže prema skupini mladih na drugom kraju kluba. Među ljudima bila je i nekolicina vampira iz Utočišta tame, mladih mužjaka koji su izgledali ne toliko zainteresirani za itekako zainteresirane djevojke, koliko za nešto što je jedan muškarac dijelio usred bučnog mnoštva. “Neko se sranje događa tamo u onom kutu”, rekao je Chase, “čini se da dijele neke darove. Idemo im upasti...” Jedva je uspio izgovoriti riječi prije nego je Dante shvatio u što gleda. Dotad je sve već otišlo kvragu. Jedan od vampira uzeo je malo nečega snažno ušmrkavši. Glava mu trzajem padne na ramena i on ispusti dubok urlik. “Grimiz”, zarežao je Chase, ali dotad je Dante već to shvatio. Kad se mladom vampiru brada ponovno spustila, on zareži, iskesivši očnjake i razrogačivši zvjerski blistave žute oči. Ljudi stanu vrištati. Kaos natjera skupinu da se razbježi, ali bilo je to nespretno bježanje i jedna od žena nije bila dovoljno brza. Vampir skoči na nju bacivši je na pod ispod sebe. Mulac je bio u hipu svladan čistom krvožeđom, a oštri su mu se očnjaci još više izdužih u iščekivanju smrti. Dvije stotine ljudi samo što nije svjedočilo iznimno krvavom, iznimno nasilnom – i iznimno javnom vampirskom hranjenju. Krećući se suviše brzo da bi ih ljudske oči mogle registrirati, Dante i Chase stanu se probijati kroz gomilu na plesnom podiju. Približavali su se neposrednoj katastrofi u kum kad je Dante opazio muškarca koji je stajao tamo držeći bočicu s prahom grimiza, čeljusti stisnute od užasa, u djeliću sekunde prije nego je pojurio prema stražnjem izlazu kluba. Sveca mu. Dante je znao tog pasjeg skota. Ne po imenu, doduše, ah vidio ga je prije samo nekoliko sati - zajedno s Tess u muzeju. Diler grimiza bio je njezin dečko.

Chiarissima

Jedanaesto POGLAVLJE

“Za njim!” doviknuo je Dante Chaseu. Iako mu je prvi nagon bio da skoči na muškarca koji je bježao i rastrgne ga prije nego mu noge i dotaknu pločnik, Dante je morao riješiti veći problem ovdje u klubu. Katapultirao se na leđa razjarenog mulca iz Utočišta tame i strgnuo ga s njegove izbezumljene žrtve. Odbacio je vampira na najbliži zid i pognuo se kako bi ponovno nasrnuo na njega. “Gubi se odavde!” naredio je prestravljenoj ženi koja je ležala uz njegove noge, nepokretna od šoka. Sve se odvijalo isuviše brzo za njezin ljudski mozak. Danteov joj je glas nedvojbeno dopirao do ušiju kao promukla, izdvojena zapovijed. “Miči se, dovraga! Smjesta!” Dante nije pričekao da vidi hoće li ga poslušati. Žderač grimiza osovi se na noge režući i sikćući, prstiju zgrčenih poput kandži. Iz razjapljenih mu je usta curila ružičasta pjena, a zjenice su mu bile sužene u okomite proreze, okružene plamenom žute vatre. Zvjerao je očima lijevo-desno kao da nije mogao odlučiti što više želi: otvorenu ljudsku karotidu ili djelić onoga koji ga je prekinuo u hranjenju. Vampir je zagunđao, a zatim jurnuo prema najbližem ljudskom biću. Dante se bacio na njega poput uragana. U žestokom naguravanju niz stražnji hodnik, obojica prolete kroz izlaz i otkotrljaju se na uličicu iza kluba. Tamo nije bilo nikoga - ni traga Chaseu i Tessinu dečku dileru. Samo tama, mokri pločnik i kontejner iz kojeg je zaudaralo tjedan dana staro smeće. Dok je ovisnik o grimizu udarao šakama u divljem kaosu pokreta, Dante uputi oštru mentalnu zapovijed prema vratima kluba, zalupivši ih i zaključavši bravu ne bi li spriječio znatiželjnike da nahrupe promatrati okršaj. Mladi se vampir mahnito borio, trzajući se i udarajući, razbijajući i mlateći kao da je primio injekciju punu čistog adrenalina. Dante osjeti nešto vruće kako mu je ščepalo podlakticu i s nemalim bijesom shvati da mu je mulac zario očnjak u ruku. Dante zaurla nemajući više strpljenja pa dograbi napadača za glavu i zbaci ga sa sebe. Mladi vampir tresne o stijenku metalnoga kontejnera i klizne tromo na pločnik. Dante mu se primakne, vida izoštrenog od bijesa, očiju koje su isijavale jantarnim sjajem. Mogao je osjetiti kako mu se očnjaci izdužuju kao tjelesna reakcija na brutalnu borbu. “Diži se”, rekao je mladome mužjaku. “Diži se prije nego što te ja dignem za muda, šupčino.” Mulac je muklo režao, napinjući mišiće dok se podizao. Ustao je i izvukao nož iz stražnjeg džepa traperica. Oružje je bilo prilično jadno, tek zdepasta oštrica na dršci od lažne kosti. Nož je izgledao kao nešto što je dripac ukrao iz očeve kutije s alatom. “Dakle, koji kurac misliš da ćeš s tim učiniti?” upitao je Dante, hladnokrvno izvukavši svoje zlokandže iz korica. Luk uglačanog čelika s finim rubom od titanija blistao je poput rastaljenog srebra, čak i u mraku. Klinac je mjerkao ručno izrađeni bodež, potom zarežao i neoprezno zamahnuo nožem prema Danteu. “Ne budi glup, mali. Iz toga tvog nasilja samo progovara grimiz. Spusti bodež i idemo riješiti to sranje, pomoći ti da se spustiš.”

Chiarissima

Ako je mladi vampir i čuo Dantea, ovaj kao da mu je govorio nepoznatim jezikom. Čini se da ništa nije shvatio. Njegove su sjajne žute oči ostale ukočene i bezizražajne, teško je disao kroz iskešene zube. Gusta ružičasta pljuvačka skupila mu se u kutovima usana. Izgledao je mahnito, sasvim izbezumljeno. Zarežao je. Još jednom zamahnuo nožem. Dok mu se oštrica približavala, Dante ispriječi svoje oružje. Čelik presvučen titanijem sudari se s vampirovom rukom rasjekavši mu gornji dio šake. Mladi je vampir zasiktao od bola, iako je zvuk bio dugačak, poput usporenog, mokrog pištanja. “Ah, jebiga”, Dante promrmlja prepoznavši zvuk koji je čuo toliko puta tijekom godina borbe s Krvožednima. Ovome žderaču grimiza nije bilo spasa. Droga je već potaknula krvožeđu, dovoljno da je mladi vampir već postao Krvožedni. Dokaz te nepovratne preobrazbe bilo je izgaranje njegova mesa tamo gdje ga je Dante posjekao. Legura je brzo odradila svoje; koža na vampirovoj ruci je korodirala, rastapajući se, nestajući. Crveni tragovi što su mu se podizali rukom pokazivali su kako se otrov širi njegovim krvotokom. Još nekoliko minuta i od njega neće ostati ništa doli bezoblična kaša rastopljenog mesa i kostiju. Pakleni način za umrijeti. “Oprosti, mali”, rekao je Dante razrogačenom Krvožednom ispred sebe. U trenutku samilosti, on preokrene zakrivljenu oštricu u ruci i njome precizno prereze vampirov vrat. “Isuse Kriste – ne!” Chaseov je povik nadglasao snažno udaranje njegovih čizama po asfaltu uličice. “Ne! Što to radiš, jebote?” Zaustavio se uz Dantea upravo kad je tijelo Krvožednog beživotno palo na pod, a otkinuta se glava otkotrljala zaustavivši se u blizini. Razgradnja je bila brza, ali jeziva. Chase je ustuknuo, užasnut prizorom. “Bio je to...” Dante začuje hropac u njegovu glasu, kao da se gušio u naletu žuči. “Pasji sine! Upravo si ubio civila iz Utočišta tame! Bio je to samo vražji klinac...” “Ne”, mirno je odvratio Dante dok je brisao bodež i ponovno ga Zataknuo o pojas. “Ovaj kojeg sam ubio bio je Krvožedni, a ne više civil ni nedužni klinac. Preobrazio se u Krvožednog zbog grimiza, Chase. Vidiš i sam.” Na pločniku ispred njih, sve što je ostalo od Krvožednog bila je hrpa pepela. Fina prašina podigla se na laganom povjetarcu plešući nad pločnikom. Chase se sagne kako bi uzeo nož s razbacanih ostataka njegova vlasnika. “Gdje je diler?” upita Dante zdušno se nadajući kako će mu taj idući doći pod ruke. Chase zatrese glavom. “Pobjegao mi je. Izgubio sam mu trag nekoliko blokova dalje. Mislio sam da ga imam, ali onda je pobjegao u restoran i samo sam ga... izgubio.” “Zaboravi.” Dante se nije brinuo hoće li pronaći tog tipa; dovoljno će biti pronaći Tess, a njezin će se dečko prije ili kasnije pojaviti. I morao je priznati da se radovao skorašnjem obračunu s tim čovjekom. Agent iz Utočišta tame opsuje ispod glasa dok je piljio u nož u svojim rukama. “Taj klinac kojeg si ubio - taj Krvožedni”, ispravio se, “bio je iz moje zajednice. Bio je to dobar momak iz dobre obitelji, dovraga. Kako ću im reći što im se dogodilo sa sinom?” Dante nije znao što reći. Nije se mogao ispričati zbog ubojstva. Ovo je bio rat, bez obzira na službeni stav Utočišta tame. Jednom kad pripadnik Vrste postane Krvožedni – bilo zbog grimiza ili slabosti koja kola u žilama svakog vampira – nije bilo povratka ni nade za oporavak. Ne postoji druga prilika. Ako se Harvard kanio boriti uz bok članovima Reda, bilo bi mu bolje da se na to navikne, što je prije moguće.

Chiarissima

“Dođi”, rekao je Dante potapšavši smrknutog agenta po ramenu. “Ovdje smo gotovi. Nećeš ih moći sve spasiti.” Ben Sullivan nije puštao papučicu gasa sve dok svjeda Bostona nisu postala tek udaljeni bljesak u retrovizoru. Skrenuo je s autoceste tek u Revereu, na jedno od tvorničkih prilaza uz rijeku. Ruke su mu se tresle na upravljaču, dlanova klizavih od znoja. Srce mu je tuklo o rebra poput malja. Nije uspijevao doći do daha. Sveca mu. Koji se kurac dogodilo tamo u onom klubu? Neka vrsta predoziranja - moralo je biti to. Momak koji je ušmrkao grimiz, a zatim se stao grčiti, bio mu je redovita mušterija. Ben mu je prodao drogu barem pet puta samo u protekla dva tjedna. Proizvodio je i dilao ovaj blagi stimulans u klubu i među rejverima već nekoliko mjeseci - od ljeta - i koliko je znao, ovakvo se što nikad nije dogodilo. Vražje predoziranje. Ben zaustavi kombi na šljunčanom dvorištu ispred napuštenog skladišta, isključi svjetla i ostane sjediti s upaljenim motorom. Netko mu je bio za petama kad je pobjegao iz kluba – jedan od dvojice krupnih tipova koji su bili unutra i očito su ga vidjeli kako dila. Možda su bili policajci u civilu, možda čak i iz Agencije za suzbijanje narkotika, ali i onaj crnokosi s tamnim naočalama, kao i njegov podjednako opaki kolega koji je poletio za Benom poput teretnog vlaka, izgledali su kao tipovi koji prvo pucaju, a tek onda postavljaju pitanja. Ben svakako nije kanio čekati da se u to uvjeri. Pobjegao je iz kluba i mahnito jurio ulicama i uličicama, najzad uspjevši umaknuti svome progonitelju dovoljno da se može vratiti natrag do kombija i čim prije pobjeći iz četvrti. Događaj iz kluba još uvijek mu se vrtio u glavi u bjesomučnom kovitlacu zbunjenosti. Sve se odvijalo munjevitom brzinom. Klinac je povukao veliku lajnu grimiza. Prvi znak nevolje bio je kad mu se tijelo počelo grčiti nakon što je droga ušla u krvotok. Pa jezivi urlik koji je ispustio trenutak kasnije. Vriska ljudi oko njega. Čisti kaos koji je uslijedio. Tih nekoliko bjesomučnih minuta još uvijek se vrtjelo u Benovoj glavi u bljeskovima sjećanja, neki su prizori bili jasni, ostali su, pak, nestali u mračnoj magli panike. No, jedno je bilo sigurno... Klinac je iskesio jebene očnjake. Oštre zube koje bi bilo prokleto teško sakriti. Doduše, klinac nije pokušao prikriti ama baš ništa kad je ispustio onaj urlik od kojeg se ledila krv u žilama i nasrnuo na jednu od djevojaka što je stajala blizu njega. Kao da joj je zubima želio rasporiti vrat. A tek njegove oči. Za Boga miloga, sjajile su jarkom bojom jantara, kao da su gorjele u njegovoj lubanji. Kao da su pripadale kakvom nezemaljskom stvoru. Ben je znao što je vidio, ali to mu nije imalo nikakvog smisla. Ne na ovom svijetu, ni u jednoj grani znanosti koju je poznavao, i ne u ovoj zbilji u kojoj su takve stvari pripadale fikciji. Iskreno govoreći, ono čemu je svjedočio jednostavno nije bilo moguće. Ali logika nije imala puno sa strahom koji mu je sad bubnjao tijelom, kao ni s jezivom spoznajom da je njegovo bezopasno “kemijanje” odjednom tako pošlo po zlu. Kao da ni samo predoziranje nije bilo dovoljno loše, nego se sve još dogodilo na javnom mjestu, a njemu je nad glavom visjela opasnost da ga otkriju. Ipak, onaj nevjerojatni učinak koji je grimiz imao na toga klinca - ona monstruozna preobrazba - bilo je nešto naprosto nepojmljivo.

Chiarissima

Ben okrene ključ, tupo sjedeći dok je motor klokotao pa se ugasio. Morao je provjeriti onu formulu za drogu. Možda je pogriješio s omjerima; možda ih je slučajno zamijenio. A možda je klinac jednostavno imao alergijsku reakciju. Kako da ne. Alergijska reakcija koja sasvim slučajno preobražava inače sasvim normalnog dvadesetogodišnjaka u krvožednog vampira. “Isuse Kriste”, Ben je prosiktao izlazeći iz kombija i napeto šutnuvši šljunak. Dođe do stare zgrade i umetne ključ u veliki katanac na vratima. Uz metalni zvuk i škripu šarki, on uđe u svoj privatni laboratorij. Mjesto je izvana izgledalo očajno, ali unutra, jednom kad se prođu avetinjski, oronuli ostaci tvornice papira, okruženje je bilo prilično dražesno - sve opremljeno izdašnom donacijom imućnog anonimnog pokrovitelja koji je angažirao Bena da sva svoja farmaceutska znanja usmjeri u proizvodnju crvenog praha poznatog kao grimiz. Benov je ured bio smješten iza prostrane dvorane okružene visokom pregradom. Unutra je bio blistavi stol od nehrđajućeg čelika pretrpan zbirkom epruveta, plamenika, mužara i tučaka, s digitalnom vagom koja je bila pravo malo remek-djelo. Duž zida se protezao red zaključanih ormarića s posudama raznoraznih sortiranih pripravaka akceleratori serotonina, sredstva za opuštanje mišića i ostali sastojci - ništa što bi bilo teško nabaviti jednom bivšem kemičaru koji je zadržao poslovne kontakte s ljudima koji su mu dugovali raznorazne brojne usluge. Nije kanio postati diler. U početku, nakon što je dobio otkaz u kozmetičkoj kompaniji gdje je radio kao inženjer kemije i voditelj odjela za razvoj i istraživanje, Benu ni u primisli nije bilo djelovanje s onu stranu zakona. No njegova postojana borba protiv zlostavljanja životinja - zbog koje je i dobio otkaz, nakon što je godinama svjedočio mučenjima životinja za potrebe kozmetičke industrije u tvrtkinim laboratorijima - natjerala je Bena da zauzme stav. Počeo je spašavati napuštene i zanemarene životinje. Potom ih je počeo otimati kad su se redovni, legalni kanali pokazali suviše tromima da bi bili iole učinkoviti. Otada, malo je trebalo da se uplete u druge vrste nezakonitih radnji, jer su klupske droge bile lagan pothvat relativno niskog rizika. Napokon, što ima loše u dilanju gotovo sasvim bezopasnih rekreacijskih narkotika odraslim osobama? Kako je Ben na to gledao, njegove operacije spašavanja trebalo je nekako financirati, a on je imao nešto za ponuditi partijanerima nešto što će ionako od nekoga negdje nabaviti, pa zašto ne od njega? Nažalost, Tess nije na to gledala iz iste perspektive. Jednom kad je doznala čime se bavi, odlučila je prekinuti s njime. Ben je smjesta obećao da će prestati s dilanjem - samo zbog nje - i doista jest, sve dok mu njegov sadašnji pokrovitelj prošlog ljeta nije zakucao na vrata s gomilom gotovine u rukama. U to vrijeme Benu nije bilo jasno to isključivo zanimanje za grimiz. Da je bio plaćen nastaviti s proizvodnjom i raspačavanjem ekstazija i GHB-a, možda bi mu sve imalo više smisla, ali grimiz - Benov osobni recept - bio je jedan od blažih narkotika koje je proizveo. Kad ga je testirao, najprije na sebi samom dakako, otkrio je da droga ima tek nešto snažnije djelovanje od energetskih pića s kofeinom, uz zamjetno povećanje apetita i opuštanje kočnica. Grimiz je brzo podizao raspoloženje, ah isto tako ga je brzo i spuštao. Djelovanje je prestajalo već nakon sat vremena. Zapravo, droga je bila do te mjere bezazlena da je Ben jedva mogao opravdati izdašne honorare koje je dobivao za proizvodnju i prodaju. Nakon onoga što se večeras dogodilo, pretpostavio je da će tim izdašnim honorarima naglo - i razumljivo - doći kraj. Morao je stupiti u kontakt sa svojim dobrotvorom i prijaviti mu strašan incident kojem je svjedočio u noćnom klubu. Njegov je pokrovitelj morao biti upoznat s očitim problemom vezanim uz grimiz i zasigurno će se složiti kako se smjesta mora povući iz prodaje.

Chiarissima

Dvanaesto POGLAVLJE

Dante je slijedio mekano brujanje razgovora što je dopiralo iz zajedničke blagovaonice u prizemlju vile iznad skloništa. Chase i on su stigli u glavno sjedište Reda prije nekoliko minuta, nakon što su počistili poprište nemilog događaja u klubu, te još jednom provjerili čitavo područje u potrazi za novim znakovima nevolje. Sad je Chase bio u tehničkom laboratoriju ispod, priključen na računalo u Utočištu tame kamo je slao izvješće o noćašnjim događanjima. Dante je trebao i sam podnijeti izvješće, ono koje mu definitivno neće priskrbiti pohvale kod opasnog vođe ratnika. Pronašao je Lucana kako sjedi na čelu dugog, elegantnog stola u blagovaonici osvijetljenoj tek svjetlošću voštanica. Ratnik je bio odjeven za borbu, kao da se i sam netom vratio iz ophodnje. Ispod kožne jakne bljeskalo je oružje, zbog kojeg je taj mužjak Prve generacije izgledao još opasnije. Njegova Prasestra naizgled nije marila za njegovu opaku pojavu. Gabrielle mu je sjedila u krilu, s ljubavlju naslonivši glavu na njegovo rame dok je nešto govorila Gideonu i njegovoj družici Savannah na drugom kraju stola. Što god da je rekla, ostali se tome nasmijaše, uključujući i Lucana čiji se smijeh gotovo nikad nije mogao čuti prije dolaska ove prelijepe žene u sklonište. Ratnik se smiješio, milujući joj crvenu kosu nježno kao da miluje mačkicu, i to pokretima koji su, čini se, postali automatski u ovih nekoliko mjeseci otkako se par krvno povezao. Lucan je bio silno zaljubljen u svoju družicu i nije se ni pokušavao pretvarati da je drukčije. Čak su i Gideon i Savannah, drugi par u blagovaonici, izgledali kao da su do ušiju zaljubljeni. Bila je to činjenica u koju Dante nije nijednom posumnjao u ovih trideset i nekoliko godina otkako su bili zajedno, ali koju nije ni previše primjećivao sve do ovog trenutka. Sjedeći jedno pokraj drugoga za stolom, Gideon i njegova družica držali su se za ruke, njegov je palac lijeno milovao čokoladnosmeđu kožu njezinih dugih, vitkih prstiju. Savannahine tamne oči boje kakaa bile su blage dok je gledala svog muškarca, ispunjene tihom radošću koja je govorila da nema tog mjesta na svijetu gdje bi radije bila nego ovdje uz njega. Zar je to značilo krvno vezivanje, upitao se Dante. Zar je to nijekao sve ove duge godine? Osjećaj ga iznenada snažno pogodi. Zaboravio je kako izgleda prava ljubav, prošlo je dugo vremena otkako je zastao da bi je zamijetio. Njegovi su roditelji dijelili duboku povezanost. Pružili su mu primjer koji se doimao nedostižnim, nešto čemu se sam teško mogao nadati. Više od onoga što bi se usudio i zamisliti. A i zašto bi kad je smrt sve to mogla u času oteti? Smrt nije poštedjela nijedno od njih dvoje. Nije želio osjetiti tu vrstu boli, niti je priuštiti nekome drugome. Dante je promatrao dva para u blagovaonici zapanjen osjećajem prisnosti - dubokim i jednostavnim osjećajem bliskosti. Bio je toliko preplavljen da je osjetio iznenadnu, snažnu potrebu da se povuče i zaboravi da je ovdje uopće bio. Koga briga za izvješće. Može pričekati dok se ostali ratnici ne vrate iz ophodnje. “Planiraš tamo stajati u hodniku cijelu noć, ili ulaziš?” Sranje.

Chiarissima

Toliko o neprimjetnom povlačenju. Lucan, jedan od najmoćnijih od Vrste, vjerojatno je osjetio Danteovu prisutnost u vili prije negoli je ovaj i izišao iz dizala kojim se popeo iz skloništa. “Što se događa?” upitao je Lucan kad je Dante oklijevajući ušao unutra. “Jesmo li u nevolji tamo vani?” “Ne donosim dobre vijesti, nažalost.” Dante zabije ruke u džepove kaputa i ramenom se osloni na drvom obložen zid blagovaonice. “Harvard i ja smo večeras iz prvog reda pratili gadno djelovanje grimiza. Jedan klinac iz ovdašnjeg Utočišta tame uzeo je očito malo više nego što je mogao podnijeti. Obuzela ga je krvožeđa usred kluba u središtu grada, napao je jednu djevojku i umalo da joj nije rasporio vrat ispred nekoliko stotina svjedoka.” “Isuse”, Lucan prosikće snažno stisnuvši čeljust. Gabrielle klizne s njegova krila, oslobodivši svog dragog koji je ustao i počeo nervozno koračati. “Reci mi da si uspio spriječiti katastrofu.” Dante kimne. “Zbacio sam ga sa žene prije nego ju je mogao ozlijediti, ali mali je bio u gadnom stanju. Preobrazio se, Lucane, tek tako. Dok sam ga uspio izvući iz kluba, već je bio Krvožedni. Tamo iza kluba sam ga spržio.” “Strašno”, rekla je Gabrielle skupivši lijepe obrve. Gideonova družica pokaže na ugriznu ranu na Danteovoj ruci koja tek što je prestala krvariti. “Jesi li dobro?” upita ga Savannah. “Čini se da bi i tebi i tvom kaputu dobro došlo nekoliko šavova.” Dante slegne ramenima zbunivši se zbog ženine zabrinutosti. “Nije to ništa, dobro sam. Harvard je malo potresen, međutim. Poslao sam ga u potjeru za dilerom i vratio se taman kad sam dovršavao posao u uhčici. Mislio sam da će se izbezumiti kad vidi Krvožednog kako se rastapa, ali uspio se pribrati.” “A diler?” smrknuto će Lucan. “Pobjegao nam je. Ali dobro sam ga vidio i mislim da znam kako ću ga pronaći.” “Dobro. Neka ti to sad bude prioritet.” Digitalno treperenje naglasi Lucanovu zapovijed, zvuk dođe s mobitela na stolu pokraj Gideona. Vampir posegne za uređajem i otvori ga. “To je Niko”, rekao je dok je pritiskao tipku za javljanje. “Reci, druže.” Razgovor je bio kratak. “Na povratku je u sklonište”, rekao je Gideon ostalima. “I on je večeras riješio jednog narkića koji je postao Krvožedni. Kaže i da je Teganov brojač bio na brojki tri posljednji put kad su se čuli prije nekoliko sati.” “U vražju mater”, progunđa Dante. “Što se to događa, dušo?” Savannah upita Gideona, a njezin se zabrinuti pogled zrcalio i u Gabriellinim očima. “Je li slučajno da ta droga preobražava vampire u Krvožedne, ili je nešto gore u pitanju?” “Još uvijek ne znamo”, odvrati Gideon, glasa ozbiljnog, ah iskrenog. Lucan prestane koračati prekriživši ruke na prsima. “Ah moramo čim prije otkriti. Moramo pronaći tog dilera. Otkriti odakle to sranje dolazi i sasjeći u korijenu dotok droge.” Gideon prijeđe prstima kroz svoju plavu kosu. “Želite čuti gadan scenarij? Recimo da si vampir megaloman čiji je cilj pokoriti svijet. Počinješ okupljati vojsku Krvožednih, međutim tvoji ti neprijatelji dignu u zrak glavno sjedište. Bježiš podvijena repa, ah još si živ. Bjesniš. I ne zaboravimo, još uvijek si opasan luđak.” Na drugom kraju blagovaonice, Lucan prosikće opaku kletvu. Svi su znali, Gideon je govorio o Lucanovu bratu, vampiru Prve generacije koji je i sam nekoć bio ratnik i za kojeg

Chiarissima

su odavno mislili da je mrtav. Sve do prošlog ljeta, kad je Red iskorijenio frakciju Krvožednih i kad su otkrili da je Lucanov brat još uvijek živ. Živ i zdrav, samozvani vođa onoga što je postajalo sve masovniji ustanak Krvožednih. I što je još uvijek trajalo, budući da je Marek uspio umaknuti napadu tijekom kojeg je odletjela u zrak njihova baza i novoosnovana vojska. “Štošta se može reći za mojega brata”, rekao je Lucan oprezno, “ali, uvjeravam vas, apsolutno je pri zdravoj pameti. Marek ima plan. Kamo god da je pobjegao, možemo biti sigurni da razrađuje taj plan. Što god da smjerao, kani ići do kraja.” “Što znači da mora povećati svoju vojsku, i to brzo”, rekao je Gideon. “Kako je potrebno vrijeme i gomila loše sreće da se vampir pretvori u Krvožednog, možda je Marek počeo tražiti načine da malo ubrza regrutaciju...” “Grimiz će mu itekako pomoći u novačenju”, umiješa se Dante. Gideon ga pogleda trezvenim pogledom. “Ježim se i na samu pomisao što bi Marek mogao učiniti s tom drogom ako se globalno proširi. Nećemo moći spriječiti epidemiju vampira civila koji odjednom postaju Krvožedni na grimizu. Zavladat će kompletna anarhija diljem svijeta.” Iako je Dante nerado i pomišljao da bi Gideonova pretpostavka mogla biti točna, valjalo mu je priznati da mu se samom slične misli motaju glavom. A pomisao da je Tessin dečko upleten - da sama Tess može imati nešto s problemom koji grimiz izaziva Vrsti – sledi mu krv u žilama. Je li Tess mogla išta znati o tome? Je U i sama mogla na neki način biti umiješana? Možda je svome dečku nabavljala sastojke iz klinike. Je li ijedno od njih uopće shvaćalo što grimiz izaziva? Još gore, je li ijedno uopće marilo jednom kad su doznali istinu: da su vampiri hodali među ljudima i da je tako već tisućama godina? Možda pojam o nekolicini krvopija - ili čitavoj rasi – i nije nešto naročito loše iz ljudske perspektive. Dante je morao doznati kakva je Tessina uloga u svemu, ako je opće bila umiješana, ali nije je kanio baciti u unakrsnu vatru dok sam ne dozna istinu. K tome, postojao je i onaj koristoljubivi dio koji nije imao ništa protiv da se približi Tess, a time i onom ološu od njezina dečka. Dovoljno blizu da ga može smaknuti ako bude potrebno. Dotad, samo se nadao da će Red moći zaustaviti problem s grimizom prije nego stvari eskaliraju. “Bok, Bene, ja sam.” Tess sklopi oči i spusti glavu među ruke, pa teško udahne, “čuj, znam da je kasno, ali željela bih da znaš da sam strašno nesretna zbog načina na koji smo se rastali. Voljela bih da si ostao i dopustio mi da ti objasnim. Ti si mi prijatelj, Bene. Nikad, baš nikad te nisam željela povrijediti...” Prodoran zvuk probode Tessino uho kad ju je Benova telefonska sekretarica prekinula. Ona spusti slušalicu i zavali se u kauč. Možda je i bilo bolje što nije imala priliku završiti. Ionako je bila rastresena, suviše napeta da bi zaspala, iako je već bilo gotovo ponoć, a njezina smjena u klinici počinje za otprilike šest sati. Bila je budna, nervozna zbog čitave večeri i zabrinuta za Bena koji je, podsjeti se još jednom, bio odrasla osoba. Nije se trebala brinuti, ali ipak jest. Osim Nore, koja je prema svima bila prijateljski nastrojena, Ben joj je bio najbliži prijatelj. Njezini jedini prijatelji, zapravo. Osim njih, nije imala nikoga, iako je morala priznati da je osamljenički način život bio njezin odabir. Nije bila poput drugih ljudi, zapravo, i zbog toga je uvijek bila povučena. Osamljena. Tess spusti pogled na svoje ruke, odsutno gledajući u biljeg između palca i kažiprsta. Njezine su joj ruke bile sredstvo rada, ali i izvor kreativnosti. Kad je bila mlađa, kod kuće u Illinoisu, običavala je izrađivati skulpture kad joj san ne bi dolazio na oči. Obožavala je

Chiarissima

osjećaj hladne gline što se topi među prstima, glatke poteze nožem, polagano stvaranje ljepote iz bezoblične mase gipsa ili smole. Večeras je izvadila neke stare zalihe iz ormara u hodniku; kutija s alatom i napola dovršen rad u kartonskoj kutiji bili su na podu pokraj njezinih nogu. Koliko se puta povlačila u lončarenje kako bi se udaljila od vlastita života? Koliko su joj puta glina i noževi i šila bili najbolji prijatelji kad se nije imala osloniti ni na koga drugog? Njezine vlastite ruke pružale su joj smisao životu, ali bile su joj i prokletstvo i razlog zbog kojeg nikom nije mogla dopustiti da je u potpunosti upozna. Nitko nije smio znati što je učinila. Uspomene su tukle o rubove svijesti - krici bijesa, suze, alkoholni smrad i vreli, zadihani dah što joj je udarao u lice. Mahnito mlataranje ruku i nogu dok se pokušavala oteti iz snažnih, čvrstih ruku. Težina koja ju je pritiskala u onih nekoliko posljednjih trenutaka prije nego što joj je život pao u bezdan straha i žaljenja. Tess se otrese vlastitih misli, baš kao što je to činila i proteklih devet godina otkako je napustila rodni grad i započela novi život. Pokušala biti normalna. Pokušala se nekako uklopiti, iako je to značilo nijekati samu sebe. Diše li? O, moj Bože, poplavio je! Što si mu to učinila, kujo mala? Riječi su se tako lako vraćale, bijesne optužbe boljele su je sada kao i tada. Ovo joj je doba godine uvijek vraćalo uspomene. Sutra - ili bolje rečeno, danas, s obzirom da je prošla ponoć - bila je godišnjica događaja zbog kojeg je sve pošlo kvragu. Tess se nerado sjećala; ali bilo je teško ne zapamtiti taj dan jer joj je tada također bio i rođendan. Dvadeset i šest joj je godina, ali i dalje se osjećala kao ona prestravljena sedamnaestogodišnjakinja. Ti si ubojica, Teresa Dawn! Ustavši s kauča, ona priđe prozoru u pidžami i podigne staklo pustivši da je zapuhne hladni noćni zrak. Prometna buka brujala je s brze ceste i ulice, uz povremeno trubljenje i pokoji cvilež sirena u daljini. Hladni jesenski vjetar ulazio je kroz prozor komešajući zastore. “Pogledaj što si učinila! Riješi to smjesta, prokleta bila! “ Tess još više otvori prozor i zagleda se u tamu puštajući da buka začahuri i utiša duhove prošlosti.

Chiarissima

Trinaesto POGLAVLJE

“Jonas Redmond je nestao.” Na zvuk Elisina glasa, Chase isključi računalo i podigne pogled. Diskretno, ne dopustivši da ona opazi, on spremi nož koji je uzeo prije nekoliko sati tijekom ophodnje s Danteom u ladicu svog stola. “Izišao je sinoć s nekoliko prijatelja, ali nije se vratio s njima.” Elise je stajala na dovratku njegove radne sobe, prelijepa, iako u bezobličnom bijelom udovičkom ruhu iz kojeg nije izlazila posljednjih pet godina. Tunika sa zvonastim rukavima i dugačka suknja lepršali su oko njezina krhkog tijela, a jedina boja na njoj bio je crveni svileni pojas, labavo privezan oko kukova. Nikad ne nagađajući, uvijek se strogo pridržavajući pravila, nije kanila ući u Chaseove odaje dok je on ne pozove unutra. On ustane sa stolice i ispruži ruku u znak dobrodošlice. “Molim te”, rekao je, ne mogavši odmaknuti pogleda s nje dok je lakim korakom prolazila kroz predsoblje pa se naslonila na zid. “Kažu da je uzeo nekakvu drogu dok su bili u noćnom klubu i da je sasvim poludio”, rekla je blago. “Pokušao je nekoga napasti. Prijatelji su se prepali i pobjegli. U svoj toj strci su ga izgubili i ne znaju što se s njim dogodilo. Prošao je cijeli dan, a od njega ni traga ni glasa.” Chase joj nije odgovorio. Elise ne bi željela znati istinu, a on će biti posljednji koji će joj ispričati ružne pojedinosti o posljednjim trenucima toga mladog vampira. “Jonas je jedan od Camdenovih najboljih prijatelja, znaš.” “Da”, tiho će Chase. “Znam.” Elisino se glatko čelo namršti, a zatim odvrati pogled od njega igrajući se svojim vjenčanim prstenom. “Misliš li da je moguće da su ga pronašli tamo vani? Možda se Cam i Jonas negdje zajedno skrivaju. Mora da su silno preplašeni, moraju se nekamo skloniti od sunca. Barem će se brzo smračiti, još samo nekoliko sati. Možda večeras ipak dobijemo dobre vijesti.” Chase nije ni bio svjestan da se pomiče sve dok nije shvatio da se nalazi s druge strane stola, tek nekoliko koraka od mjesta na kojem je stajala Elise. “Pronaći ću Camdena, obećavam ti. Imaš moju riječ, Elise: neću se smiriti dok on ne bude na sigurnom, s tobom.” Ona slabašno kimne. “Znam da činiš sve što je u tvojoj moći. Ali toliko toga žrtvuješ tražeći Cama. Znam koliko uživaš u svom poslu, a sad si se morao pridružiti onim opasnim nasilnicima iz Reda...” “Ne brini o tome”, rekao joj je nježno. “Moje odluke su samo moje. Znam što radim - i zašto.” Kad ga je pogledala, nasmiješila se, rijedak dar za kojim je pohlepno žudio i nije ga puštao. “Sterling, jasno mi je da ste ti i moj muž imali nesuglasica. Quentin je katkad znao biti... nepopustljiv. Znam da je puno tražio od tebe u službi. No, poštovao te je više nego ikoga. Uvijek je govorio da si najbolji, da imaš više potencijala od svih da postigneš nešto sjajno. Bilo mu je stalo do tebe, iako to najčešće nije znao izraziti.” Uvuče zrak, a potom ga žurno izdahne. “Bio bi silno zahvalan za ovo što činiš za nas. Kao što sam i ja.” Gledajući u njezine tople oči boje lavande, Chase se zamisli kako dovodi Elisina sina kući poput kakve nagrade koju je osvojio za nju. Zasigurno bi uslijedile suze radosnice i

Chiarissima

emocionalni izljevi. Gotovo je mogao osjetiti kako mu se baca u zagrljaj u katarzičnom olakšanju i svojim ga vlažnim očima promatra kao svog osobnog junaka. Svoga spasitelja. Sad je živio za tu priliku. Žudio je za njom s takvom žestinom daje ostao zapanjen. “Samo želim da si sretna”, rekao je usudivši joj se primaknuti bliže. U jednom sramotnom trenutku, zamislio je i drugu zbilju, u kojoj je Elise pripadala njemu, odbacivši svoju odjeću udovice zajedno s uspomenama na snažnog, časnog vampira kojeg je tako duboko voljela i izgubila. U Chaseovoj mašti, u Elisinu bi krhkom tijelu raslo njegovo dijete. Dao bi joj sina kojeg će voljeti i čuvati. Dao bi joj svijet. “Zaslužuješ svu sreću ovog svijeta, Elise.” Njoj se otme slabašan zvuk iz grla, kao da se posramila. “Divno je od tebe što se brineš. Ne znam što bih bez tebe, naročito sad.” Ona korakne prema njemu i položi mu ruke na ramena. Bio je to neznatan dodir, ali dovoljan da njegovim tijelom prostruji toplina. Napeo se, jedva dišući dok se podizala na prste pa spustila usne na ugao njegovih usna. Poljubac je bio kratak, toliko nevin da mu je slamao srce. “Hvala ti, Sterling. Nisam mogla poželjeti boljeg djevera.” Tess je pažljivo proučavala vitrinu s kolačima u kvartovskoj kafeteriji, najzad se odlučivši za grešno primamljiv čokoladni kolač sa sedam kora, s kremom od karamela. Inače nije podlijegala sličnim napastima, i vjerojatno ne bi trebala ni sad s obzirom na nezavidnu financijsku situaciju, ali nakon dugog i napornog dana na poslu – a nakon duge neprospavane noći - kanila je uživati u kolaču i kapučinu bez trunke grizodušja. No dobro, možda bi osjetila tek trunčicu grizodušja, ali bi zaboravila na sve onog trena kad bi joj ljepljiva slasna krema dotaknula jezik. “Ja ću to platiti”, začula je duboki muški glas iza svojih leđa. Tess naglo ustukne. Prepoznala je taj duboki glas s divnim naglaskom, iako ga je dosad samo jednom čula. “Dante”, rekla je okrenuvši se prema njemu. “Bok.” “Bok.” Nasmiješio se, a Tessino srce luđački poskoči u grudima. “Volio bih te počastiti s, ovaj... Bože, nemoj mi samo reći da ti je to večera?” Ona prasne u smijeh i zatrese glavom. “Kasno sam ručala na poslu. I zbilja ne moraš platiti...” “Inzistiram.” Pružio je ženi za pultom novčanicu od dvadeset dolara i odbio uzeti ostatak. Čini se kako nije zamijetio stidljivi osmijeh lijepe djevojke, bivajući potpuno usredotočen na Tess. Prodoran pogled njegovih prelijepih očiju, kao uostalom i čitava njegova pojava, kao da su isisali zrak iz ionako previše zagrijane prostorije. “Hvala ti”, rekla je uzevši s pulta svoj kolač i papirnatu šalicu. “Zar ti nećeš ništa?” “Ne konzumiram ni šećer ni kofein. Nisam ljubitelj.” “Zbilja? Sasvim slučajno, to su moja omiljena dva poroka.” Dante ispusti mekan glas iz grla, nalik na predenje. “A koji su ti ostali poroci?” “Rad, uglavnom”, zabrza ona osjetivši kako joj rumenilo oblijeva lice kad se okrenula kako bi uzela nekoliko papirnatih rupčića iz kutije na kraju pulta. Neobična toplina podizala joj se vratom, peckajući je poput blagog elektriciteta. Osjetila ju je u svojoj nutrini, u svakoj žili u tijelu. Jedva je čekala promijeniti temu, previše svjesna topline kojom je zračio dok ju je opušteno vodio prema izlazu. “Iznenađena sam što te vidim ovdje, Dante. Živiš negdje u blizini?” “Nedaleko odavde. A ti?”

Chiarissima

“Samo nekoliko blokova dalje”, rekla je izišavši s njime na hladan noćni zrak. Sad kad je stajala pokraj njega ponovno, nije mogla prestati misliti o njihovu neobičnom, erotikom prožetom susretu na izložbi. Još otada je gotovo neprestano mislila na te nevjerojatne trenutke pitajući se nisu li bili dio njezine mašte - neke mračne fantazije. Ipak, bio je tu, od krvi i mesa, toliko stvaran da ga je mogla dotaknuti. Ostala je šokirana spoznavši koliko žudi za time. To ju je uzrujalo, bila je napeta i nervozna. Poželi da može pobjeći prije nego se potreba pretvori u nešto snažnije. “Pa”, rekla je isturivši šalicu s kapučinom u njegovu smjeru, “još jednom hvala za dozu šećera i kofeina. Laku noć.” Kad se okrenula prema pločniku, Dante ispruži ruku i dotakne joj rame. Usne mu se izviju u veseli, ako ne i sumnjičavi, osmijeh. “Uvijek bježiš od mene, Tess.” Zaista? I zapravo, zašto dovraga ne bi bježala? Jedva ga je poznavala, a ono što je znala o njemu čini se da joj je budilo sva čula. “Ne pokušavam pobjeći od tebe...” “Onda dopusti da te odvezem kući.” Izvukao je mali privjesak s ključevima iz džepa kaputa, a crni Porsche parkiran uz rubnik zapijuče i upale mu se svjetla. Dobar auto, pomislila je, ne suviše iznenađena otkrićem da vozi nešto blistavo, brzo i skupocjeno. “Hvala, ali... u redu je, stvarno. Noć je baš divna, i zapravo sam kanila malo prošetati.” “Smijem li ti se pridružiti?” Da je navaljivao onim svojim samouvjerenim, dominantnim načinom, Tess bi ga bez po muke odbila. Ali bio je pristojan, kao da je znao dokle smije navaljivati. Iako je Tess žudjela biti sama sa svojim mislima, i to baš večeras, kad je pomislila kako će pronaći nekakvu izliku, riječi joj jednostavno nisu navirale. “Ovaj, naravno. Ako želiš.” “Ništa ne želim više od toga.” Lagano krenu pločnikom, poput još jednoga običnog para na ulici punoj turista i domaćeg svijeta što uživa u čarobnom okruženju North Enda. Dugo vremena nisu progovarali. Tess je otpijala kapučino, a Dante je sokolovim pogledom gledao uokolo, zbog čega ona osjeti napetost, ali i sigurnost. Nije vidjela opasnost ni na jednom licu koje su mimoišli, ali Dante je zračio budnim oprezom koji je odavao kako je spreman za bilo kakvu situaciju. “Nisi mi rekao one večeri čime se baviš. Jesi li policajac ili nešto slično?” On je letimice pogleda dok su hodali, ozbiljna lica. “Ja sam ratnik.” “Ratnik”, rekla je posumnjavši u taj starinski naziv. “Što to točno znači – vojnik? Specijalne postrojbe? Onaj koji uzima pravdu u svoje ruke?” “U neku ruku, ja sam sve od toga što si nabrojila. No, ja sam jedan od dobrih momaka, Tess, kunem ti se. Moja braća i ja činimo sve što je potrebno kako bismo očuvali red i pobrinuli se da slabi i nedužni ne budu žrtve moćnih i korumpiranih.” Nije se nasmijala, premda nije bila sasvim sigurna koliko je ozbiljan. Način kojim se opisao prizivao je u misli drevne ideale pravde i plemenitosti, kao da je govorio o nekakvom viteškom kodeksu, ili časti. “Pa, ne mogu reći da sam dosad ikad vidjela sličan životopis. Što se mene tiče, ja sam samo najobičnija veterinarka.” “A što je s tvojim dečkom? Čime se on bavi?” “Bivši”, priznala je tiho. “Ben i ja smo prekinuli nedavno.” Dante zastane kako bi je pogledao, a nešto mračno preleti mu licem. “Lagala si mi?” “Nisam, rekla sam da sam na prijem došla s Benom. Sam si pretpostavio da mi je dečko.” “I dopustila si da u to vjerujem. Zašto?” Tess slegne ramenima, ni sama ne znajući odgovor. “Možda ti nisam vjerovala,”

Chiarissima

“A sad mi vjeruješ?” “Ne znam. Inače sam nepovjerljiva.” “Kao i ja”, rekao je gledajući je pažljivije nego dosad. Nastave hodati. “Reci mi, kako si se spetljala s tim... Benom?” “Upoznali smo se prije nekoliko godina, preko mog posla. Bio mi je dobar prijatelj.” Dante zagunđa, ali ne reče ništa. Nedaleko ispred njih bila je rijeka Charles, jedno od Tessinih omiljenih mjesta za šetnju. Prešli su ulicu i nastavili uz popločanu šetnicu što je krivudala uz obalu rijeke. “Ne možeš zaista u to vjerovati”, rekao je Dante kad su se približili tamnoj, namreškanoj vodi rijeke. “Kažeš da ti je dobar prijatelj, ali nisi iskrena. Prema meni, ali ni prema sebi.” Tess se namršti. “Kako bi uopće mogao znati što mislim? Ne znaš ništa o meni.” “Reci mi da griješim.” Zaustila je to i reći, ali njegov nepomičan pogled ogoli je do kraja. Znao je. Bože, kako je moguće da se osjećala tako povezana s njime. Kako ju je tako mogao pročitati. Osjetila je ovo isto – ovu trenutačnu, neobičnu povezanost s njime – još tamo u muzeju. “Prošle noći, na izložbi”, rekla je glasa tihog u hladnoj tmini, “poljubio si me.” “Da.” “A onda si nestao bez riječi.” “Morao sam otići. Da nisam, možda te ne bih mogao prestati ljubiti.” “Usred prostorije pune ljudi?” Nije zanijekao. A zbog gotovo neprimjetnog, zamamnog izvijanja njegovih usana, njoj uzavre krv. Tess odmahne glavom. “Nisam uopće sigurna zašto sam ti to dopustila.” “Žališ li?” “Nije uopće važno žalim li ili ne.” Ona ubrza korak hodajući ispred njega po pješačkoj stazi. “Ponovno bježiš, Tess.” “Ne bježim!” Iznenadi je preplašeni ton vlastita glasa. I doista je bježala, noge su je pokušale odnijeti što je dalje moguće od njega, iako joj je svaki dio tijela bio privučen njime kao magnetom. Prisili se zaustaviti. I ostati mirna kad joj je Dante prišao i okrenuo joj lice prema svojemu. “Svi mi od nečega bježimo, Tess.” Nije mogla suspregnuti podsmijeh. “Čak i ti?” “Aha. Čak i ja.” Zurio je u rijeku, a potom kimnuo vrativši pogled na nju. “Želiš čuti jednu nepobitnu istinu? Bježim cijelog svog života - dulje nego što možeš zamisliti.” Teško je u to mogla povjerovati. Doduše, malo je znala o njemu, ali kad bi ga morala opisati jednom riječju, vjerojatno bi ta riječ bila neustrašiv. Tess nije mogla zamisliti što bi tako neumoljivo samouvjerenog muškarca moglo natjerati da i načas posumnja u sebe. “Od čega, Dante?” “Od smrti.” Jedan je trenutak bio tih, razmišljajući. “Ponekad mislim da, ako se samo nastavim kretati, ako ne dopustim da me zauzda nada ih nešto drugo što bi me moglo skrenuti s puta...” On opsuje u mraku. “Ne znam. Nisam siguran možeš li prevariti sudbinu. Ma koliko brzo i daleko bježao.” Tess pomisli na vlastiti život, avetinjsku prošlost koja ju je tako dugo proganjala. Pokušala joj je umaći, ali uvijek bi je dohvatila. Uvijek bi bacala sjene na svaku njezinu odluku podsjećajući je na prokletstvo koje joj nikad neće dopustiti da živi punim plućima. čak i sad - zapravo, sve više i više u posljednje vrijeme - pitala se je li došlo vrijeme da krene dalje, počne ispočetka.

Chiarissima

“Što misliš, Tess? Od čega ti bježiš?” Nije odgovorila, razdirana potrebom da sačuva svoje tajne i žudnjom da ih podijeli s nekim tko je možda neće osuditi, tko bi mogao razumjeti što ju je dovelo na ovo mjesto u njezinu životu. “U redu je”, nježno je rekao Dante. “Ne moraš mi sad reći. Dođi, pronađimo neku klupu tako da možeš sjesti i uživati u svom šećeru i kofeinu. Neka se ne proširi vijest da sam uskratio ženi bilo koji od njezinih poroka.”

*** Dante je promatrao Tess kako jede sočni čokoladni kolač, osjećajući njezin užitak kako zrači preko malog prostora što ih je razdvajao na klupi uz rijeku. Ponudila mu je zalogaj i premda njegova vrsta nije mogla konzumirati ljudsku hranu više od zalogaja, on prihvati komadić slatke ljepljive čokolade sve kako bi podijelio Tessin neskriveni užitak. Teško je progutao, prožvakavši zalogaj kolača s kiselim osmijehom. “Dobro, ha?” Tess je polizala čokoladu s prstiju. “Divno”, rekao je Dante gledajući je s vlastitim pojmom gladi. “Možeš dobiti još ako želiš.” “Ne.” On se povuče odmahnuvši glavom. “Ne, samo ti jedi. Molim te. Uživaj.” Ona slisti kolač i iskapi do kraja kavu. Kad se ustala kako bi bacila praznu papirnatu vrećicu i šalicu u koš za smeće, pažnju joj privuče stariji muškarac koji je šetao dva mala smeđa psa uz obalu. Tess mu nešto kaže, spusti se u čučanj i pusti pse da joj se penju u krilo. Dante je gledao kako se smije dok su dva psa skakutala i plesala tražeći njezinu pažnju. Onaj strogi stav koji je on tako neuspješno pokušavao otopiti, sad je sasvim nestao. Za nekoliko kratkih trenutaka, vidio je Tess kakva je doista bila, lišena straha ili nepovjerenja. Bila je veličanstvena i Dante osjeti žalac ljubomore prema psićima koji su bili obdareni njezinom nesputanom ljubavi. On im priđe i kimne starcu na pozdrav kad je ovaj krenuo dalje sa svojim psima. Tess ustane ozareno promatrajući životinje kako skakuću za svojim vlasnikom. “Znaš sa životinjama.” “One su mi profesija”, rekla je kao da mora objasniti svoje oduševljenje. “Dobra si u tome. To je sasvim očito.” “Volim pomagati životinjama. Tada se osjećam... korisna, rekla bih.” “Možda bi mi nekad mogla pokazati što radiš.” Tess nakrivi glavu. “Imaš li ljubimca?” Dante je trebao reći ne, ali još uvijek mu je pred očima bio prizor nje s ona dva blesava klupka i poželi kad bi i sam u njoj mogao pobuditi takvo veselje. “Imam psa. Poput ona dva.” “Stvarno? Kako se zove?” Dante pročisti grlo, u sebi bjesomučno tražeći ime takvom beskorisnom stvoru čiji bi život ovisio o njemu. “Harvard”, otegne, iskrivivši usne u osmijeh zbog vlastite dosjetke. “Zove se Harvard.” “Pa, baš bih ga voljela upoznati, Dante.” Podigne se hladan povjetarac i Tess zadrhti trljajući si ruke. “Već je prilično kasno. Mislim da bih trebala poći kući.” “Da, naravno.” Dante kinine, prekorivši se u sebi što je izmislio ljubimca, zaboga, samo zato što bi mogao time osvojiti dodatne bodove kod Tess. S druge strane, mogao bi

Chiarissima

to biti zgodan razlog da provede više vremena s njom i otkrije što sve zna o grimizu i dilanju svoga bivšeg dečka. “Uživala sam u šetnji, Dante.” “I ja također.” Tess spusti pogled sjetna izraza lica. “Što je?” “Ništa. Samo... nisam očekivala da će se večeras dogoditi bilo što dobro. Općenito, ovo mi nije jedan od omiljenih dana.” “Zašto?” Ona podigne pogled, a onda neodređeno slegne ramenima. “Danas mi je rođendan.” On se nasmije. “Zar je to loše?” “Inače ga ne slavim. Recimo da sam imala prilično nesretno djetinjstvo. Ništa bogzna kako važno, stvarno.” Ali bilo je zapravo. Dante nije trebao krvnu povezanost da bi shvatio kako pati zbog starih rana. Želio je znati sve o njezinoj boli i uzroku, a njegov zaštitnički instinkt usplamti na samu pomisao da bi Tess mogla biti nesretna. Ali već se udaljavala od njega uputivši se prema stazi koja vodi na ulicu, natrag u njezinu četvrt. On posegne za njezinom rukom odgađajući njezin odlazak. Poželio ju je privući u naručje i držati je u zagrljaju. “Trebala bi imati razloga da slaviš svaki dan, Tess. Naročito ovaj. Drago mi je što si dopustila da provedem jedan dio ovog dana s tobom.” Ona se nasmiješi - iskreno, oči su joj blistale na blagoj svjetlosti ulične lampe, a njezine sočne usne izvile su se u prelijepi, mekani luk. Dante nije mogao odoljeti potrebi da je osjeti uza sebe. Stisne prste oko njezinih i nježno je privuče. Pogleda dolje u to prelijepo lice, napola izgubljen u želji za njom. “Nijedan rođendan ne može završiti bez poljupca.” Poput vrata koja su se treskom zatvorila pred njime, Tessino se lice objesi. Sledila se, potom ukočila, odmaknuvši se od njega. “Ne volim rođendanske poljupce”, izvalila je zadihano. “Samo... mislim da bismo se trebali sad pozdraviti, Dante.” “Tess, žao mi je...” “Moram ići.” Već je bila na stazi. Zatim se okrenula i žurnim se korakom udaljila, ostavivši ga samog u parku da se pita što se, dovraga, upravo dogodilo.

Chiarissima

Četrnaesto POGLAVLJE

Chase se odvezao s imanja napet i ljut. Večeras nema ophodnje za njega. Svi ratnici su bili na samostalnim zadacima, ostavivši Chasea da se sam zabavlja u ovih idućih nekoliko noćnih sati. Sinoćnja smrt Camdenova prijatelja još uvijek ga je izjedala. Iako je vrijeme neumoljivo prolazilo, nadao se da će dovesti svog nećaka kući u jednom komadu. Chase se vozio uz neka mjesta na koja ga je Dante vodio tijekom ophodnji po gradu, poznate i manje poznate lokacije gdje su se ljudi i vampiri voljeh družiti. Lunjao je ulicama i dokovima u potrazi za Camdenom, vrebajući bilo kakav znak koji bi ga uputio na njega ili nekog od njegovih prijatelja. Nekoliko sati kasnije, još uvijek je bio na početku. Bio je parkiran negdje u kineskoj četvrti i upravo kad se kanio uputiti natrag u Utočište tame, ugledao je dvojicu mladih vampira i dvije djevojke kako ulaze kroz jedna neoznačena vrata ispred njega. Chase isključi motor svog Lexusa i iziđe iz vozila. Dok je prilazio mjestu kamo se uputila skupina mladih, začuje glasnu glazbu što je tutnjala odnekud ispod ulične razine. Otvorio je vrata i ušuljao se unutra. Na dnu dugačkoga, jedva osvijetljenog stubišta nalazila su se druga vrata. Ispred njih je bio izbacivač, ali Chase nije imao poteškoća proći pokraj gorile nakon što mu je u ruku tutnuo novčanicu od sto dolara. Duboki, snažni zvukovi basova ispunili su Chaseovu glavu kad je ušao u prepuni klub. Tijela su se sudarala u plesnom ritmu kamo god da je pogledao, prostorija je bila preplavljena migoljavom masom. Skenirao je mnoštvo dok se probijao naprijed, plava i crvena svjetla strobo-lampa sijevala su mu u oči. U prolazu se sudario s jednom pripitom djevojkom koja je plesala zajedno s prijateljima. Chase joj promrmlja ispriku koju zbog buke vjerojatno nije ni čula. Sa zakašnjenjem je shvatio da su mu ruke na njezinom čvrstom, okruglom dupetu dok ju je pokušavao spriječiti da padne. Ona mu se izazovno nasmiješi oblizavši usnice, jarkocrvene od lizalice koju je lizala. Sad je plesala bliže njemu, napadno se i vulgarno trljajući tijelom o njegovo. Chase se zagleda u njezine usne, a onda u vitak bijeli vrat. U žilama mu stane pulsirati, a krv mu proključa. Trebao bi nastaviti dalje. Ako je ovdje negdje bio Camden, izgledi da ga pronađe bili su nikakvi. Previše ljudi, prevelika buka. Djevojka podigne ruke na njegova ramena uvijajući se ispred njega i trljajući bedra o njegova. Suknja koju je nosila bila je smiješno kratka, toliko kratka da je, kad se okrenula i pritisnula svoju stražnjicu o njegove prepone, Chase opazio kako nema gaćice. Isuse Kriste. Zbilja bi trebao nestati odavde... Drugi ga par ruku obgrli sleđa kad se jedna od djevojčinih prijateljica također odlučila malo poigrati. Umiješa se i treća, povukavši prvu u dugačkom, mokrom poljupcu, obje gledajući Chasea dok su im se jezici isprepletali poput zmija. Kita mu se smjesta ukruti u njegovim hlačama. Djevojka iza njega spusti ruku i pomiluje mu kvrgu vještim, nemilosrdnim prstima. Chase sklopi oči osjećajući požudu kako se stapa s drugom vrstom gladi, onom koju nije zadovoljio gotovo podjednako dugo

Chiarissima

koliko ni seksualnu. Umirao je od gladi, a tijelo mu je žudilo i za zadovoljenjem i oslobađanjem. Dvije ga djevojke stanu ljubiti dijeleći njegove usne, dok je gomila oko njih plesala ne mareći za požudni prizor što im se odvijao pred očima. Nisu bili jedini; Chase je opazio više od jednog para u erotskom zanosu, više od jednog vampira Vrste što je pronašao dobrovoljku usred neskrivene senzualnosti ovoga mjesta. Zastenjavši, Chase klizne rukama pod kratku suknju prve djevojke. Grubo je odmaknuo tkaninu, izloživši je svome gladnom pogledu dok joj je prijateljica jezikom ostavljala vrući trag na njegovu vratu. Chaseovi se očnjaci izduže u ustima dok je namještao njezin vlažni procjep na svoje bedro. Njezina mu prijateljica otkopča šlic i posegne za njegovom erekcijom. Potreba je ključala u njemu, bio je preplavljen nagonom da ševi i nahrani se. Grubim potezom zgrabi jednu od djevojaka za ramena i gurne je dolje ispred sebe. Ona klekne, oslobodivši mu kurac i primivši ga u usta. Dok ga je snažno sisala, a druga mu djevojka vodila ruku do svog vrhunca, Chase privuče treću prema svojim ustima. Očnjaci su mu pulsirali i više od spolovila, a vid mu se izoštrio kad mu je glad izdužila zjenice i izoštrila sva čula. Razdvojio je usne pritišćući ženin vrat o svoje usne. Oštrim ugrizom otvori joj žilu pa povuče gustu, toplu krv kroz zube. Chase se brzo hranio, ako ne i pohlepno, grozeći se nad vlastitim gubitkom kontrole, što mu nimalo nije bilo nalik. Ali nije bio kadar prestati. Snažno je povlačio i svakim novim gutljajem krvi orgazam se sve više nadimao u njegovim preponama. Izbacio je kukove, ščepavši jednom rukom djevojčinu kosu dok ga je vodila prema vrhuncu. Dolazio je sve brže, bjesneći kroz njega... Eksplodirao je uz silovito zabijanje. Usne su mu i dalje bile čvrsto prilijepljene za djevojčin vrat. Prešao je jezikom preko rupica zapečativši ih. I sama je dahtala zbog vlastita orgazma. Sve tri su ga milovale dok su mjaukale i cviljele tražeći još. Chase se odmakne od njihovih ruku prezirući se zbog onoga što je upravo učinio. Položio je dlan na čelo svoje dobrovoljke i izbrisao joj sjećanje. Zatim učini isto drugim dvjema djevojkama. Očajnički je želio čim prije pobjeći odavde. Zakopčavši hlače, Chase osjeti trnce kako mu struje kralježnicom. Odnekud, s drugog kraja prostorije, netko ga je promatrao. Preleti pogledom preko gomile... i susretne se s pogledom jednog od ratnika. Tegan. Toliko o tome da ima veće standarde od ostalih mužjaka Vrste koji su odabrali život ispunjen nasiljem i uzimanjem pravde u vlastite ruke. Koliko je Tegan vidio? Vjerojatno sve, iako se iz vampirova lica nije moglo ništa iščitati. Pogled mu je bio hladan, bezizražajan. Ratnik je zurio u njega još jedan trenutak, a onda se jednostavno okrenuo i napustio klub. Par jarkožutih očiju s izduženim zjenicama piljio je u Dantea s monitora njegova računala. Zvjerska su usta bila razjapljena, usne povučene s dojmljivih para očnjaka. Bio je to pogled ispunjen gnjevom, ali natpis ispod fotografije opisivao je subjekt kao ljupku i dražesnu divu koja bi naprosto obožavala poći s tobom doma. “Isuse”, promrsio je Dante, zgrožen. Dovoljno se puta susreo s tim bijesnim, zvjerskim pogledom, i to gotovo svake noći koju je proveo gore na površini proganjajući Krvožedne. Kvragu, katkad bi istovjetni užas ugledao i u vlastitu zrcalu, kad bi glad za krvlju, požuda ili gnjev, probudili njegovu iskonsku prirodu. Bol zbog njegovih grozomornih vizija često bi izazvao isto: suzio bi mu zjenice, preobrazio njegove svijetlosmeđe oči u usplamtjeli jantar i izdužio mu očnjake iz desni.

Chiarissima

I danas je sanjao jedan od tih paklenih snova. Probudio ga je iz mrtvog sna oko podne i ostavio ga da se znoji i trese još satima. Prokleta su snoviđenja u posljednje vrijeme postajala sve učestalija, sve snažnija. A razarajuće glavobolje koje su ostavljala za sobom bile su gotovo nepodnošljive. Dante gurne bežični miš pored tipkovnice, prešavši iz kategorije Mačke u Psi. Kliknuo je kako bi otvorio popis dostupnih životinja, a zatim na brzinu preletio pogledom preko fotografija. Nekoliko ih je izgledalo obećavajuće, naročito pas tužna lica po imenu Barney, kojem je trebala posebna njega i koji sanja o udobnom mjestu gdje bi mogao provesti svoje zlatne godine. To bi trebalo biti to. Zasigurno nije tražio ništa dugoročno. Otvori poklopac svoga mobitela i pozove broj prihvatilišta. Mlada žena sa snažnim bostonskim naglaskom, mljackajući žvakaću gumu, javi se nakon što je zazvonilo otprilike pet puta. “Prihvatilište za male životinje, kako vam mogu pomoći?” “Trebam jednu od vaših životinja”, reče joj Dante. “Oprostite?” “Pas s vaše internetske stranice, onaj stari. Želim ga.” Uslijedi kratkotrajan muk, a potom djevojka glasno pukne balon od žvakaće gume. “Oh! Mislite Barney?” “Da, taj.” “Pa, žao mi je, ali već je usvojen. Zar je još uvijek na naslovnici? Očito su zaboravili ažurirati stranicu. Kakvu vrstu psa tražite? Imamo nekoliko drugih kojima treba udomitelj.” “Treba mi životinja večeras.” Ona se nesigurno nasmije. “Hm, mi zapravo ne poslujemo na taj način. Trebali biste doći ovamo i popuniti obrazac, a onda se upoznati s jednim od naših...” “Mogu platiti.” “Pa, to je u redu, jer mi stvarno trebamo donacije kako bismo pokrili troškove...” “Hoće li stotinu dolara biti dovoljno?” “Ovaj...” “Dvije stotine?” pitao je, ne mareći previše za cijenu. “Vrlo mi je važno.” “Aha”, rekla je, “ja, ovaj... jasno mi je.” Dante stiša glas i usredotoči se na povodljiv um tog čeljadeta s druge strane telefonske linije. “Pomognite mi. Zbilja mi treba jedna od vaših životinja. Sad malo promislite i recite mi kako se to može ostvariti.” Jedan je trenutak oklijevala, a onda: “Čujte, zbog ovoga bih totalno mogla dobiti nogu, ali imamo psa koji je stigao danas. Još uvijek nije pregledan i čini se da nije u najboljem stanju. Bit ću iskrena, i ne izgleda bogzna kako. Sad nemamo kamo s njim, tako da je zapravo na popisu za eutanaziju sutra ujutro.” “Uzet ću ga.” Dante pogleda na sat. Upravo je prošlo pet i gore na površini se već smračilo zahvaljujući tome što se Nova Engleska nalazi u istočnoj vremenskoj zoni. Harvard se neće pojaviti u skloništu još nekoliko sati. Ima sasvim dovoljno vremena da obavi ovu malu transakciju prije nego što dođe vrijeme da s agentom pođe u noćnu ophodnju. Ustane, zgrabi kaput i ključeve. “Smjesta polazim, bit ću tamo za dvadeset minuta.” “Okej. Zatvaramo u pet i trideset, ali pričekat ću vas. Samo potražite Rose. To sam ja.” Ponovno pukne balon, bjesomučno žvačući. “Ah, što se tiče novca – dvije stotine dolara? Možete li platiti gotovinom?” Dante se nasmiješi dok je prilazio vratima. “Dogovoreno.”

Chiarissima

Petnaesto POGLAVLJE

Tess još jednom provjeri posljednji broj na monitoru računala, uvjerivši se da je iznos točan prije nego što će pritisnuti naredbu za prijenos novčanih sredstava. Sva dugovanja za račune su podmirena, ali njezin je štedni račun bio lakši za više od tisuću dolara. A idući mjesec, računi ponovno dolaze. “Hej, Tess?” Nora se pojavi na vratima neodlučno pokucavši po dovratku. “Oprosti što te prekidam, ali uskoro će šest sati i trebala bih učiti za sutrašnji ispit. Želiš da te zaključam?” “Okej”, rekla je Tess protrljavši sljepoočnice koje su je zatezale od stresa. “Hvala, Nora. Laku noć.” Nora ju je neko vrijeme gledala, a potom spustila pogled na hrpu računa na stolu.”Je li sve u redu?” “Aha.” Tess je pokušala nabaciti osmijeh. “Da, sve je u redu.” “Vidjela sam danas obavijest od vlasnika zgrade. Od prvog mjeseca povećava najamninu, ha?” Tess kimne. “Samo osam posto.” Nije bilo previše, zapravo, ali jedva da je i ovako mogla pokriti najam prostora. Povećanje najamnine bit će vjerojatno posljednji čavao u lijesu, osim ako ne poveća cijenu svojih usluga. To će je vjerojatno koštati polovine klijenata, što će je ponovno baciti u bezdan. Jedino razumno rješenje bilo je zatvoriti kliniku, povući uloženo i prebaciti se na nešto drugo. Tess nije strahovala od takvog ishoda; već se navikla seljakati. Katkad bi se zapitala nije li zapravo lakše počinjali ispočetka nego negdje pustiti korijenje. Još je uvijek tražila mjesto gdje bi svila svoje gnijezdo. Možda ga nikad ni ne pronađe. “Čuj, Tess, ja, ovaj, mislila sam razgovarati s tobom. Predavanja su prilično naporna ovaj posljednji semestar i trebala bih malo zagrijati stolicu.” Oklijevala je, podigavši rame. “Znaš da obožavam raditi ovdje, ali morat ću smanjiti broj radnih sati.” Tess kimne složivši se. “Okej.” “Jednostavno, između rada u klinici i učenja, jedva da više imam vremena i disati, znaš? Moj se otac ženi za nekoliko tjedana, tako da moram razmišljati i o preseljenju iz njegova stana. Kako bilo, moja majka zbilja želi da se vratim u Kaliforniju nakon što na proljeće diplomiram...” “U redu je, zbilja. Razumijem”, rekla je Tess, i zapravo na izvjestan način osjeti olakšanje. Podijelila je s Norom neke od svojih financijskih problema, i premda je Nora uporno željela ostati uz nju, Tess se još uvijek osjećala odgovornom. Zapravo, u nekim je trenucima imala osjećaj kao da drži kliniku više zbog svojih klijenata i Nore nego zbog sebe. Bila je dobra u svome poslu - znala je to - ali nije se mogla oteti dojmu da je ovaj novi život koji je izgradila samo drugi oblik bijega. Od prošlosti, zasigurno, ali i od sadašnjosti. Od nečega u što nije željela zadirati. Uvijek bježiš, Tess. Danteove sinoćnje riječi neprestano su joj se vrtjele po glavi. Prisjećala se onoga što je rekao, znajući da je bio u pravu. Poput njega, i sama je osjećala da bi, ako je uvijek u pokretu, u bijegu, mogla - samo mogla - preživjeti. Nije strahovala od smrti, doduše. Njezini demoni su uvijek bili u njezinoj blizini.

Chiarissima

Duboko u sebi, znala je da zapravo bježi od sebe. Tess ispravi hrpu papira na svom stolu pokušavajući se izvući iz razgovora. “Kad si mislila prestati s radom?” “Pa, čim prije me možeš pustiti, valjda. Ubija me što mi plaćaš iz svoje ušteđevine, uostalom.” “Pusti mene da brinem o tome”, rekla je Tess, a riječi joj prekine zvono na ulaznim vratima. Nora pogleda preko ramena. “To je sigurno kurirska služba s našom narudžbom. Idem je zaprimiti prije nego odem.” Nora otrči i Tess začuje prigušeni razgovor na recepciji. Tada se Nora vrati natrag, rumenih obraza. “U predvorju definitivno nije dostavljač”, rekla je stišana glasa kao da nije htjela da je čuje. “Nego totalni bog.” Tess se nasmije. “Što?” “Jesi li za akciju? Jer taj te nevjerojatno zgodan tip čeka tamo s bijednim malim psićem.” “Je li hitan slučaj?” Nora slegne ramenima. “Ne bih rekla. Nema krvarenje ni nekakvu očitu traumu, ali momak je prilično uporan. Tražio je tebe. I jesam li ti spomenula da je zgodan za krepat?” “Jesi”, reče Tess ustavši sa stola i zaobišavši ga kako bi odjenula bijelu kutu. Nešto je zapecka iznad uha, neobičan osjećaj poput onog što ga je osjetila u muzeju i ponovno sinoć kad je stajala pokraj Dantea u kafeteriji. “Reci mu da ću odmah izići, molim te.” “Nema problema.” Nora zatakne kosu iza uha, zagladi vestu s dubokim dekolteom, pa iziđe. Bio je to on. Tess je znala da je to bio Dante čak i prije nego je čula njegov glas na recepciji. Zatekne se kako se smiješi u dlan, a njome prostruji uzbuđenje na samu pomisao kako ju je potražio nakon neugodnog rastanka sinoć u parku. O, Bože. Ovo divljanje hormona je bilo vrlo, vrlo loše. Nije bila tip žene koja bi tek tako izgubila glavu za nekim muškarcem, ali Dante je u njoj pobuđivao osjećaje koje dosad nije poznavala. “Saberi se”, prošapće sebi dok je izlazila iz ureda u hodnik koji je vodio u predvorje. Dante je stajao kod prijamnog pulta držeći malo klupko u rukama. Nora se naslonila preko pulta kako bi pogladila psića, nježno mu tepajući i izloživši Danteu lijep prizor svog dekoltea. Tess nije mogla zamjeriti Nori na očijukanju. Dante je jednostavno imao takav učinak na žene; ni sama nije bila imuna na njegovu mračnu privlačnost. Oči je prikovao na nju istog trena kad je ušla u prostoriju, i ako se Tess i pokušala ponašati hladnokrvno i nezainteresirano, vjerojatno je to bio jalov pokušaj. Osmijeh joj nije silazio s usana, a prsti su joj drhtali dok je stavljala ruku na vrat, tamo gdje je najsnažnije osjećala neobično peckanje. “Ovo je sigurno Harvard”, rekla je dobacivši pogled na prilično mršavog mješanca terijera u Danteovim rukama. “Kad sam rekla da bih ga voljela upoznati, nisam očekivala da će biti tako brzo.” Dante se namršti. “Jesam li došao u nezgodno vrijeme?” “Ne. Ne, u redu je. Samo sam... iznenađena, to je sve. Ne prestaješ me iznenađivati.” “Vas dvoje se poznajete?” Nora je oduševljeno zinula. “Mi, ovaj... upoznali smo se prije nekoliko večeri”, Tess je mucala. “Na prijemu u muzeju. Sinoć smo ponovno naletjeli jedno na drugo u North Endu.” “Pretjerao sam”, rekao je Dante gledajući je kao da su sami u prostoriji. “Nisam te želio uzrujati sinoć, Tess.”

Chiarissima

Ona odmahne rukom poželjevši da može sve zaboraviti. “Ma ništa. Nisam se uzrujala, zbilja. Nisi učinio ništa pogrešno. Ja bih se trebala ispričati što sam onako pobjegla.” Norin je pogled prelazio s jednog na drugo, kao da je napetost koju je Tess osjećala u Danteovoj blizini bila opipljiva. “Možda biste vas dvoje željeli ostati nasamo...” “Ne”, Tess izvali u istom trenutku kad je Dante mirno rekao: “Da.” Nora je na trenutak oklijevala, a zatim se okrenula i uzela svoj kaput i torbu s vješalice iza stola. “Ja ću samo... ovaj, vidimo se ujutro, Tess.” “Aha, dobro. Sretno s učenjem.” Leđima okrenuta Danteu, Nora pogleda Tess i usnama uobliči riječi O, moj Bože! odlazeći prema stražnjem izlazu gdje joj je bio parkiran automobil. Nekoliko sekunda kasnije začuje se tiho brujanje motora koje se potom stane udaljavati. Tess je bila toliko smetena Danteovom prisutnošću da uopće nije primijetila u kakvom je stanju pas. Sad, međutim, nije mogla doli osjetiti navalu sažaljenja za sirotu životinju. Njegove odsutne smeđe oči bile su napola sklopljene, a tiho, ali čujno hroptanje izlazilo mu je iz pluća. Već na prvi pogled Tess je mogla zaključiti kako ovom psu što prije treba pomoć. “Mogu li ga pogledati?” upitala je sretna što se može usredotočiti na nešto drugo osim na Dantea i napetost koja kao da je pucketala među njima. Kad je kimnuo u znak slaganja, Tess izvadi stetoskop iz džepa kute i objesi ga oko vrata. “Kad je posljednji put Harvard bio kod veterinara?” Dante neodređeno slegne ramenima. “Nisam siguran.” Tess nježno uzme psa iz Danteovih ruku. “Dođi. Idemo ga pregledati u ambulanti.” Dante ju je šutke slijedio, zaustavivši se točno pored Tess dok je spuštala drhtavu životinju na stol od nehrđajućeg čelika. Stavila je stetoskop ispod pasjih prsa i poslušala mu ubrzane otkucaje srca. Začula je značajan šum, a ispravno je posumnjala da ima poremećaj disanja. Oprezno mu opipa područje oko rebara i zamijeti nedostatak elastičnosti na njegovu šugavom krznu. “Je li Harvard puno spavao u posljednje vrijeme? Je li bio letargičan?” “Ne znam.” Iako Tess nije ni opazila kad se Dante pomaknuo, njihove su se ruke dodirivale, a njegovo je čvrsto, mišićavo tijelo bilo poput toplog zaštitničkog zida pokraj nje. A mirisao je nevjerojatno - nekakav egzotičan i mračan miris koji je vjerojatno koštao čitavo bogatstvo. Udahnula je duboko, a zatim se nagnula kako bi pregledala pseće uši pune nametnika. “Jesi li primijetio gubitak apetita ili probleme s gutanjem hrane i vode?” “Ne bih znao reći.” Tess podigne terijerovu usnu i pregleda mu oboljele desni. “Možeš li mi reći kad je Harvard posljednji put cijepljen?” “Ne znam.” “Znaš li ti išta o ovoj životinji?” pitanje je zazvučalo optužujuće, ali nije se mogla suspregnuti. “Nemam ga dugo vremena”, rekao je Dante. “Ali znam da mu je potrebna pomoć. Misliš li da bi mu mogla pomoći, Tess?” Ona se namršti znajući da će joj trebati dosta da otkrije od čega sve pati ovaj pas. “Učinit ću što mogu, ali ne mogu ti ništa obećati.” Tess posegne za kemijskom olovkom što je ležala na pultu iza nje i spetlja se. Olovka padne na pod uz njezine noge, i prije nego što se uspjela sagnuti da je pokupi, Dante je već bio tamo. Uhvatio je olovku spretnim prstima i ispružio je prema njoj. Dok ju je uzimala, osjetila je kako mu je palac okrznuo njezinu šaku. Naglim pokretom privuče ruku uz tijelo. “Zašto si tako nervozna pored mene?”

Chiarissima

Ona ga prostrijeli pogledom u kojem se vjerojatno zrcalila njezina nervoza. “Nisam.” “Jesi li sigurna? Djeluješ... uzrujano.” I bila je, zapravo. Mrzila je kad vidi ovako zanemarene životinje, koje su izgledale kao s plakata Društva za zaštitu životinja. A stres zbog svega što proživljava posljednjih dana također ju je pritiskao. No, ništa se nije dalo usporediti s nemirom što ga je osjećala u blizini ovog muškarca. Bog neka joj pomogne, ali kad bi ga pogledala u oči, bila bi preplavljena vrlo živim, vrlo stvarnim dojmom njih dvoje, nagih, isprepletenih tijela, vlažnih i blistavih, kako se izvijaju zajedno u krevetu na grimizno svilenim plahtama. Mogla je osjetiti njegove krupne ruke kako je miluju, njegove usne, vrele i gladne, kako joj ljube vrat. Mogla je osjetiti njegovo spolovilo kako klizi u nju dok joj zubima blago prelazi preko osjetljive točke ispod uha koja je sad pulsirala poput snažnog udaranja bubnjeva. Bila je zarobljena njegovim jantarnim pogledom, vidjevši sve to tako jasno kao da je riječ o uspomenama. Ili viziji budućnosti koja joj je bila nadohvat ruke... S naporom, Tess uspije trepnuti prekinuvši taj čudan osjećaj povezanosti. “Oprosti”, dahnula je i pohitala vani, preplavljena zbunjenošću. Zatvorila je vrata za sobom i učinila nekoliko brzih koraka niz hodnik. Naslonivši se leđima na zid, sklopila je oči i pokušala doći do daha. Srce joj je luđački tuklo, udarajući joj o rebra. Činilo joj se kako joj svaka koščica u tijelu vibrira poput zvučne vilice. Koža joj je bila topla na dodir, vrućina joj se širila vratom i grudima, spuštajući se niže, u samu nutrinu. Činilo se kao da se sve u njoj probudilo zbog njegove prisutnosti, sve ono žensko i iskonsko nadimalo se, tražeći nešto. Tražeći njega. Bože, što nije bilo u redu s njom? Pogubila se. Ako je imala imalo pameti, ostavit će Dantea i njegova bolesnog ljubimca tamo u ambulanti i pobjeći odavde glavom bez obzira. Oh, naravno. To bi bilo vrlo profesionalno. Vrlo zrelo. Poljubio ju je jednom. Sad joj je samo okrznuo prste vršcima svojih prstiju; ona je bila ta koja je pretjerala. Tess duboko udahne, a zatim još jednom, tjerajući svoj hiperaktivni um da se smiri. Kad je napokon donekle ovladala sobom, okrene se i vrati u ambulantu, mozgajući o bijednim opravdanjima zašto je pobjegla. “Oprosti”, rekla je kad je otvorila vrata. “Učinilo mi se da sam čula telefon...” Vidjevši ga, zastane usred svoje nevješte izlike. Sjedio je na podu kao da je maločas tamo pao, glava mu je bila prekrivena širokim dlanovima. Prsti su mu bih blijedi tamo gdje ih je zario u gustu kosu. Izgledao je kao da je u strašnim mukama, sikćući kroz zube, očiju čvrsto stisnutih. “O, moj Bože”, prošaptala je ušavši u prostoriju. “Dante, što se dogodilo? Sto ti je?” Nije odgovorio. Možda nije bio u stanju. Iako je bilo očito da je trpio strahovit bol, iz njega je zračila mračna, divlja opasnost koja je bila gotovo neljudska. Vidjevši ga dolje na podu u boli, Tess preplavi osjećaj već viđenog, slutnja što joj se uspinjala kralježnicom. Stane uzmicati, spremna nazvati hitnu pomoć i prepustiti njegov problem - kakav god da bio - nekome drugome. Ali onda se njegova ramena skupe u grčevitu loptu bola. Ispusti jauk i taj mukli bolni zvuk bio je više od onog što je mogla podnijeti. Dante nije znao što ga je spopalo. Vizija smrti došla je brzo, zbacivši ga poput eksplozije Sunčeve svjetlosti. Bio je pri svijesti, barem to, ali paraliziran, svih čula zarobljenih napadajem. Vizije mu nikad nisu dolazile u budnom stanju. Još nikad nisu bile tako žestoke, tako okrutno snažne.

Chiarissima

U jednom je trenutku stajao pokraj Tess, opijen erotskim prizorima onoga što je želio činiti s njom, a već je u idućem sjedio na linoleumskom podu ambulante osjećajući kako ga preplavljuju dim i vatra. Plamen ga je lizao sa svih strana, rigajući guste zapuhe zagušljivog crnog dima. Nije se bio kadar pomaknuti. Bio je okovan, bespomoćan, preplašen. Bol je bio neizmjeran, kao i njegov očaj. Bio je posramljen snagom tih osjećaja, nesposoban suspregnuti urlike patnje zbog onoga što je proživljavao u sebi. Ali izdržao je, jedino što je mogao kad god bi ga vizije napale, i molio se da se čim prije završe. Čuo je svoje ime na Tessinim usnama kad ga je pitala što mu treba. Nije mogao odgovoriti. Grlo mu je bilo suho, usta puna pepela. Osjetio je iskrenost njezine zabrinutosti i straha dok mu je prilazila bliže. Poželio joj je reći da ode, da ga ostavi samog u njegovog patnji. No, onda osjeti hladne i nježne prste na svom ramenu. Osjeti bijeli mir sna kako lebdi nad njim poput pokrivača dok je milovala njegovu napetu kralježnicu i znojem natopljenu kosu na vratu. “Bit će sve u redu”, rekla mu je blago. “Pusti da ti pomognem, Dante. Na sigurnom si.” I prvi put otkako je znao za sebe, vjerovao je u to.

Chiarissima

Šesnaesto POGLAVLJE

Dante podigne kapke, čekajući da ga zaslijepi razarajuća glavobolja. Ništa se nije dogodilo. Nije bilo probadajućih grčeva, hladnog znoja ni smrtnoga straha. Trepne jednom, dvaput, zureći u bijeli strop i ugašenu fluorescentnu plafonjeru iznad glave. Nepoznato okruženje sivosmeđe oličeni zidovi, mali tapecirani kauč pod njime, drveni stol preko puta, njegova uredna površina osvijetljena svjetiljkom tik uz računalo. Udahnuo je zrak, ne osjećajući više vonj dima ni paleža koji mu je punio nosnice u njegovoj grozomornoj viziji smrti. Sad je samo osjećao egzotičan slatkast miris topline koja ga je začahurila u tišinu. Podigne ruke s bokova i zagladi vuneni pokrivač koji mu je djelomice prekrivao tijelo. Mekani bež pokrivač mirisao je na nju. Tess. Okrenuo je glavu upravo kad je ulazila u sobu iz hodnika. Na sebi više nije imala bijelu kutu; izgledala je neopisivo mekano i ženstveno u raskopčanoj svijetlo-zelenoj vesti poviše bež majice. Traperice su joj nisko padale s bokova otkrivajući komadić glatke bijele kože gdje se rub majice razdvajao od hlača. Raspustila je kosu skinuvši plastičnu kopču. Sad su valovi kose boje meda padah na njezina ramena u sjajnim kovrčama. “Bok”, rekla je gledajući ga dok je sjedao i prebacivao stopala na sag. “Osjećaš h se bolje?” “Aha.” Glas mu je bio suh i promukao, ali osjećao se iznenađujuće dobro. Odmorno i svježe, iako bi trebao biti ukočen od bola, što je bilo uobičajeno nakon vizija. Instinktivno prijeđe jezikom preko zuba kako bi osjetio očnjake, ah bih su uvučeni. I vid mu je bio normalan, a ne izoštren, s onim nezemaljskim sjajem koji je odavao njegovu pripadnost Vrsti. Oluja njegove preobrazbe, ako je uopće i bila oluja, je prošla. Pomakne mekani pokrivač sa sebe i otkrije da nije u kaputu i čizmama. “Gdje su mi stvari?” “Ovdje”, rekla je pokazujući na crni kožni kaput i martensice što su bile uredno posloženi na stolici pokraj vrata. “Mobitel ti je na stolu. Isključila sam ga prije nekoliko sati. Zvonio je prilično često i nisam te željela probuditi.” Prije nekoliko sati? “Koliko je sati?” “Ovaj, petnaest do jedan?” Sranje. Ti su pozivi zasigurno bili iz skloništa, ratnici su se pitali gdje je dovraga nestao. Valjat će mu štošta objašnjavati. “Usput, Harvard se odmara. Ima nekoliko problema koji bi mogli biti prilično ozbiljni. Nahranila sam ga i dala mu tekućinu i neke antibiotike koji bi mu trebali pomoći da zaspe. Tamo je u štenari niz hodnik.” Nekoliko je sekunda Dante bio smeten pitajući se kako bi uopće mogla znati za agenta iz Utočišta tame i kojeg je vraga bio pod Lijekovima i spavao u štenari u njezinoj klinici. Tada se sjeti ušljive male životinje kojom se poslužio kao sredstvom da se zbliži s Tess. “Voljela bih ga zadržati preko noći, ako nemaš ništa protiv”, rekla je Tess. “Možda čak i nekoliko dana, kako bih mogla obaviti neke pretrage i pobrinuti se da dobije sve što mu je potrebno.” Dante kimne. “Aha. Dobro.”

Chiarissima

Pogleda uokolo po malom, udobnom uredu s mini hladnjakom u kutu i električnim kuhalom pokraj aparata za kavu. Očito je Tess provodila dosta vremena ovdje. “Ovo nije soba u kojoj sam prije bio. Kako sam dospio ovamo?” “Pretrpio si neku vrstu napadaja tamo u ambulanti. Uspjela sam te podići na noge i pomoći ti da dođeš do mog ureda. Mislila sam da će ti ovdje biti udobnije. Izgledao si prilično izvan sebe.” “Aha”, rekao je protrljavši lice rukama. “Je li to bio napadaj?” “Nešto slično.” “Događa li ti se to često?” On slegne ramenima ne vidjevši razloga da zaniječe. “Da, valjda.” Tess mu priđe i sjedne na rub kauča. “Uzimaš li kakve lijekove? Htjela sam provjeriti, ali mi je bilo neugodno prekapati ti po džepovima. Ako ti nešto treba...” “Dobro sam”, još uvijek se čudeći odsustvu bola ili mučnine koja je trebala uslijediti nakon najgoreg napadaja koji je ikad doživio. Jedinog koji mu je ikad došao u budnom stanju. A sad, osim što je bio bunovan od čvrstog sna, jedva da je mogao i reći da je imao proklete vizije. “Jesi li mi... nešto dala, ili možda... nešto učinila? U jednom sam trenutku osjetio tvoje ruke na leđima i kako mi nešto radiš oko glave...?” Čudan izraz preleti joj licem, gotovo trenutačna panika. Potom trepne i odvrati pogled. “Ako misliš da će ti pomoći, imam u ladici sredstvo protiv bolova. Donijet ću ti jednu tabletu i čašu vode.” Počela se ustajati. “Tess.” Dante ispruži ruku i blago joj stisne zapešće. “Ostala si uz mene čitavo vrijeme - sve ove sate?” “Naravno. Nisam te valjda mogla ostaviti samog ovdje.” Odjednom mu se ukaže jasan prizor onoga što je morala vidjeti ako je bila u njegovoj blizini dok se borio s napadajem svojih vizija. Ali nije odjurila vrišteći, a nije ga ni sad gledala s užasom. Zapravo, morao se zapitati je li njezina prisutnost nekako ublažila najgori napadaj noćne more prije nego što je uopće i počeo. Njezin je dodir bio utješan, toliko umirujući i nježan. “Ostala si uz mene”, rekao je zadivljen njezinom suosjećajnošću. “Pomogla si mi, Tess. Hvala ti.” Mogla je u svakom trenutku povući ruku iz njegova blagog stiska, ali ostala je tako, s upitnim izrazom u plavozelenim očima. “Mislim... S obzirom da sad izgledaš dobro, mislim da bismo mogli poći odavde. Kasno je i trebala bih poći kući.” Dante se othrva potrebi da joj kaže kako ponovno pokušava pobjeći od njega. Nije je želio uplašiti, pa se polako ustane s kauča i stane pokraj nje. Gledao je u njihove prste koji su se još dodirivah vršcima, nijedno ne želeći prekinuti slučajni kontakt. “Moram... poći”, rekla je tiho. “Mislim da ovo - što god da se događa među nama - nije baš najbolja ideja. Ne kanim se spetljati s tobom.” “Pa ipak si posljednja četiri sata provela bdijući nada mnom.” Ona se namršti. “Nisam te mogla ostaviti samog. Trebala ti je pomoć.” “Što tebi treba, Tess?” Skupio je prste uhvativši je u čvršći stisak. Zrak u malom uredu kao da se stezao i pulsirao od napetosti. Dante je mogao osjetiti Tessin puls kako se ubrzava kroz vibriranje njezinih prstiju. Mogao je vidjeti njezino zanimanje, želju koja je postojala još onomad kad ju je poljubio na izložbi i kad je bio u napasti da je zavede ispred stotine svjedoka. Željela

Chiarissima

ga je tada, možda čak i sinoć. Opojan miris širio se s njezine kože dok je netremice gledala u njegov značajan pogled i jasno mu govorio da ga želi i sad. Dante se nasmiješio, preplavljen željom za ženom čija je krv bila dio njega. Ženom koja bi sasvim slučajno mogla biti udružena s njegovim neprijateljima ako je Tess imala prste u rabotama svoga bivšeg dečka. Sad nije mislila na tog čovjeka, u to je bio siguran. Tessine su oči potamnjele, a dah joj se ubrzao, plitko izlazeći kroz njezine razdvojene usne. Dante napne biceps i, s jedva primjetnim povlačenjem, privuče je sebi. Prišla mu je ne opirući se. “Želim te ponovno poljubiti, Tess.” “Zašto?” Nasmijao se, tiho, ispod glasa. “Zašto? Zato što si predivna, i zato što te želim. A mislim da i ti želiš mene.” Dante primakne drugu ruku njezinu hcu i nježno pomiluje liniju čeljusti. Bila je poput svile pod vršcima njegovih prstiju, krhka poput stakla. Lagano prijeđe palcem preko njezinih sočnih usana. “Bože, Tess. Umirem od želje da te okusim. Sad.” Ona sklopi oči, udahnuvši. “Ovo je ludo”, prošaptala je. “Ja nisam... ovo nije... nešto što inače...” Dante joj podigne bradu i sagne se kako bi pritisnuo usne na njezine. Kanio je samo osjetiti njezine usne na svojima, što ga je proganjalo još od onih nekoliko vatrenih trenutaka koje su podijelili na prijemu u muzeju. Tada joj se ukazao poput kakvog duha, otevši djelić njezine strasti, a potom nestavši prije nego je mogla shvatiti je li bila riječ o mašti ili zbilji. A sad, zbog razloga koji ni sam nije shvaćao, želio ju je cijelu. “ I bio je, očito, prokleti idiot. Jer upravo je sad želio da i ona osjeti njega – cijeloga - i shvati da mu pripada. Kanio ju je samo okusiti, ali bila je suviše slatka pod njegovim jezikom. Bila je tako podatna, rukama mu je obgrlila vrat kako bi ga privukla bliže sebi kad su im se usne sjedinile u duboki, dugi poljubac. Sekunde su postale minute. Mahniti bezvremenski zaborav. Dok ju je ljubio, Dante je utonuo rukama u bogati slap njezine kose uživajući u njezinoj mekoći, njezinoj toplini. Želio ju je razodjenuti. Želio ju je nagu ispod sebe, želio je čuti kako vrišti njegovo ime dok prodire u nju. Bože, kako ju je samo želio. Krv mu je bubnjala tijelom, vrela i pobješnjela. Ud mu je bio krut od žudnje, u punoj erekciji, a ovo je bio tek početak. I kako se sad osjećao, želio je da ovo bude samo početak. Prije nego se Dante uspio zaustaviti, već ju je vodio prema kauču i spustio je na jastuke. Legla je na leđa gledajući u njega kroz svoje guste trepavice, a plava boja njezinih očiju zatamnjela se poput olujnog mora. Usne su joj bile sjajne, natekle od njegova poljupca, blistajući tamnoružičastom bojom. Prednji dio vrata bio je rumen od vala njezine žudnje, a rumenilo se širilo dolje prema dekolteu njezine majice. Bradavice poput tvrdih malih pupoljaka napinjale su tkaninu svakim njezinim dahom. Bila je preplavljena željom, a on nikad nije vidio nešto toliko izvanredno. “Moja si, Tess.” Dante se pomaknuo nad njom, ljubeći je od usana do brade, a potom niz vrat prema mekanoj koži ispod uha. Tako je divno mirisala. Bila je tako divna pod njegovim tijelom.

Chiarissima

Dante zastenje, nosnice mu ispuni sladak vonj njezina uzbuđenja. Požuda mu izazove bol kad su mu očnjaci počeli izbijati. Mogao je osjetiti njihove oštre vrhove kako se izdužuju, bubnjajući u žestokom ritmu njegova pulsa. “Moja si. I znaš to, zar ne?” Iako joj je glas bio slabašan, tek nešto više od daha što joj je izišao iz pluća, Dante je dobro čuo riječ koja se proširi njime poput vatre. Rekla je da. Bože, što je to rekla? Što je to radila, prepustivši se njegovim poljupcima, dodirima, pristavši da je ovako zavede? Bilo je to nepromišljeno i nimalo nalik na nju. Vjerojatno i opasno, i to zbog najmanje desetak razloga za koje trenutačno nije mogla mariti. Nikad nije bila laka – daleko od toga, s obzirom na općenito nepovjerenje prema muškom rodu – ali nešto u ovom muškarcu otjeralo je njezin strah i oprez. Osjećala se na neki način povezana s njime. Ta povezanost, koja je bila dublja od ičega što je poznavala, vodila je u nedopušteno područje zbog kojeg je mislila da je bajkoviti kraj nešto sudbonosno, predodređeno. Takvo što nije bilo dio njezine prirode, ali nije mogla zanijekati da je, unatoč svemu što bi trebala osjećati za ovaj trenutak, osjećala jednostavno... užitak. Bilo je previše ugodno i njezino tijelo nije prihvaćalo razloge protiv sad kad ju je Dante ljubio i dodirivao, budio ženu u njoj koja kao da je spavala stoljetnim snom. Nije se opirala kad joj je oprezno skinuo vestu, a onda podigao rub njezine majice preko grudi. Oštro je udahnuo dok se saginjao dolje i ljubio joj nagi trbuh, dražeći je nježnim grickanjem dok je nastavljao prema rubu grudnjaka. Otkopčao ga je i polako svukao saten s njezinih dojki. “Kriste, divna si.” Glas mu je bio hrapav, dah vreo na njezinoj koži. Bradavice su je boljele od želje da ih dotakne, da ih snažno povuče usnama. Kao da je znao o čemu razmišlja, Dante prijeđe jezikom preko jednog ukrućenog pupoljka. Povuče ga jezikom i zubima, dok je drugu dojku obuhvatio dlanom, milujući je i dovodeći je do ludila. Tess osjeti kako poseže dolje prema gumbu njezinih traperica. Otkopča ga i zatim povuče šlic. Hladan zrak obgrli joj trbuh, potom bokove dok joj je svlačio hlače niz bedra. Povuče joj usnama bradavicu, a zatim podigne glavu i pogleda je razgolićenu. “Izvanredno”, izgovorio je onu istu riječ kao i prije neku večer. Nježno krene dlanom niz njezin vrat, zatim niz tijelo. Tijelo joj se izvijalo prema njemu kao da je povlači nekakvom nevidljivom strunom. Kad se spustio do njezina spolovila, uvukao je prste ispod gaćica ne zaustavljajući se dok nije naišao na vlažni rascjep. Tess sklopi oči u slatkoj muci i blaženstvu kad ga je obuhvatio i stavio prst između usmina. Dah mu iziđe poput siktanja. “Kao svila si, Tess. Vlažna, vrela svila.” Prodro je u nju dok je govorio, tek vrškom prsta. Željela je još. Izvila je kukove, tiho zastenjavši kad se povukao, dražeći je, klizeći skliskim prstom oko njezina klitorisa. “Što?” pitao je promuklim šaptom. “Što želiš, Tess?” Migoljila se pod njegovim dodirom pružajući ruke prema njemu. Dante se nagne i poljubi joj trbuh dok je objema rukama uzeo raskopčane hlače i povukao ih dolje. Potom i gaćice. Ljubio joj je pupak, zatim krenuo jezikom dolje, prema uskoj kovrčavoj stazici. Jednom rukom podigne joj bedro i razdvoji ga. “Želiš li da te ljubim ovdje?” upitao je utisnuvši poljubac na kuk. Tamna mu se glava spusti niže, prema osjetljivoj koži unutarnje strane bedra. “A ovdje?” “Molim te”, dahnula je izvijajući kralježnicu dok je njome bjesnila vatra. “Mislim da”, rekao je pomaknuvši se s kauča i smjestivši se među njezinim nogama, “želiš da te ljubim... ovdje.”

Chiarissima

Prvi pritisak njegovih usana na njezinu spolovilu ostavi je bez daha. Tada je počne snažnije ljubiti, ližući je jezikom, dovodeći je do ludila. Tessin je užitak rastao, stezao se. Nije mislila da je moguće osjetiti takvu želju, ali sad je gorjela od nje i postojalo je samo jedno što ju je moglo ugasiti. “Molim te”, rekla je glasa napuklog i slabašnog. “Dante, molim te...” “Želiš li me u sebi, Tess? Jer i ja želim tamo biti. Želim da me uvučeš u sebe, da osjetim tvoju vlažnu vrućinu kako me steže.” “Da”, uspjela je ispustiti, “Bože, da, to želim.” On se podigne i svuče majicu. Tess otvori oči gledajući ga kroz otežale kapke dok su njegovi mišići poskakivali i zatezali se na prigušenoj svjetlosti. Prsa su mu bila glatka, isklesana poput kakvog rimskog boga, i oslikana nevjerojatnim uzorkom tetovaža što su se protezale niz njegov čvrsti trbuh pa ispod struka. Barem je mislila da je riječ o tetovažama. Zureći u njih zamućenim očima, njoj se učini kako geometrijski crteži mijenjaju boje, kako linije prelazile iz tamnocrvene u ljubičastoplavu i zelenu boju oceana. “Koža ti je prelijepa”, rekla je, podjednako znatiželjna i zadivljena. “Bože, Dante... tvoje tetovaže... nevjerojatne su.” Podigne pogled na njegovo hce i učini joj se da je ugledala nekakav jantarni bljesak u njegovim očima. A kad su mu se usne izvile u osmijeh, izgledale su nekako punije. Dante otkopča svoje crne hlače i svuče ih. Nije imao ništa ispod njih. Spolovilo mu je bilo slobodno, golemo i ukrućeno, podjednako zadivljujuće kao i sve ostalo na njemu. Na njezino iznenađenje, prelijepi uzorak tetovaža nastavljao se sve do tog mjesta, vijugajući oko korijena njegova uda poput višebojnih prstiju. Debele žile ispupčile su se dužinom njegova dugačkog koplja sa sočnim i tamnim glavićem na vrhu. Mogla bi ga zauvijek gledati, ali on ispruži ruku prema stolu i utrne svjetlo. Tess je žalila što je sad bio obavijen tamom, ali trenutak kasnije njegova je vrelina prekrije i ona stane ispitivati rukama sve ono što joj oči nisu mogle vidjeti. Pritisnuo ju je ispod sebe, razdvojivši joj bedra svojom zdjelicom dok se namještao između njezinih nogu. Ud mu je bio tvrd i vreo kad ga je namjestio u njezin rascjep samo je dražeći i tjerajući je da još više žudi za njime. “Dante.” Zadahtala je, bila je toliko spremna za njega, toliko ispunjena željom. Trebao joj je silan napor da prekine ovo pustošenje čula i načas promisli razumom. “Dante, čekaj. Ja... ne uzimam pilule, tako da... možda bismo trebali...” “U redu je.” Poljubio ju je dok mu je erekcija dodirivala njezine usmine. Klizne jezikom među njezine usne i osjeti sočnu slatkoću njezinih sokova. “Sa mnom si sigurna, Tess. Obećavam ti.” Inače je bila posljednja osoba koja bi se oslonila na povjerenje, ali nekako je znala da mu može vjerovati. Nevjerojatno, ali s njim se osjećala sigurnom. Zaštićenom. Ponovno ju je poljubio, dublje joj gurajući jezik. Tess ga primi unutra uzvrativši mu poljubac dok je podizala kukove i namjestila se na glavić njegova falusa kako bi mu dala do znanja što želi. On oštro izdahne, propinjući zdjelicu kad su im se tijela počela spajati. “Moja si”, dahnuo je u njezine usne. Tess nije mogla zanijekati. Ne sad. Požudno se stisne uz njega, a onda, uz tiho stenjanje, on prodre duboko u nju.

Chiarissima

Sedamnaesto POGLAVLJE

U svom privatnom laboratoriju na drugom kraju grada, Ben Sullivan je odlučio donekle preinačiti svoju formulu za grimiz. Još od samog početka nije pohranio konačni recept u laboratoriju, zaključivši da ga je mudro imati uza se, umjesto da ga ostavi pa da ga pronađu narkići njegova pokrovitelja - ili netko drugi. Bio je paranoičan da bi ga mogli isključiti iz ovog unosnog poslića; nakon telefonskog poziva svom dobročinitelju ranije večeras proganjao ga je osjećaj da bi ta paranoja mogla biti i više od slutnje. Podnio je izvješće o svemu što se dogodilo one noći, čak i o bliskom susretu s tipovima koji su ga progonili, kao i o nevjerojatnoj spoznaji da je grimiz imao neku vrstu opasnog vampirskog, bio je prisiljen upotrijebiti taj izraz - učinka na jednu od Benovih mušterija. Vijest je bila primljena s poslodavčevom uobičajenom hladnokrvnom smirenošću. Savjetovao je Benu da nikome ne otkriva pojedinosti, te je dogovorio sastanak iduće večeri u sumrak. Nakon mjeseci tajnovitosti i anonimnosti, napokon će se susresti oči u oči s tim tipom. S manje od petnaest sati prije dogovorenog sastanka, Ben je pomislio kako bi bilo mudro promijeniti osnovnu formulu, tek za slučaj da mu tijekom susreta s poslodavcem bude potrebna određena prednost. Nije znao točno s kime ima posla, napokon, i nije bio toliko blesav da odbaci činjenicu kako bi mogla biti riječ o nekome tko ima ozbiljne veze s podzemljem. Ne bi bilo prvi put da momak iz južnog dijela grada pomisli da može parirati pravim kriminalcima, i na koncu završi plutajući u rijeci Mystic. Presnimivši obje formule - originalnu i novu, izmijenjenu, koju je smatrao svojim osiguranjem - Ben izvadi memorijski uređaj iz računala. Izbriše sve tragove datoteka s tvrdog diska i uputi se iz laboratorija. Odveze se do grada zaobilaznim putem, za slučaj da ga netko slijedi, pa završi u North Endu, nedaleko od Tessina stana. Bila bi iznenađena kad bi znala koliko često prolazi pokraj njezina stana, samo kako bi vidio je li kod kuće. Bila bi više nego iznenađena, prizna sebi. Bila bi prilično izvan sebe kad bi uopće imala pojma koliko je bio opsjednut njome. Mrzio je što se nije mogao odvojiti od nje, ali zbog činjenice da je ona uvijek inzistirala na druženjima, naročito otkad su prekinuli, samo ju je želio još više. Motao se oko nje čekajući da mu se vrati, ali nakon one večeri, kad je osjetio kako je ustuknula kad ju je poljubio, nada mu je prilično splasnula. Ben skrene kombijem iza ugla i uputi se prema Tessinoj ulici. Možda je ovo posljednji put da se vozi pokraj njezina doma. Posljednji put da će se poniziti kao kakav bijednik. Da, pomislio je, pritisnuvši kočnicu na semaforu, možda je vrijeme da je pusti na miru i krene dalje. Da si pronađe vlastiti jebeni život. Dok je kombi stajao na mjestu, Ben je promatrao sjajni crni Porsche kako se približava semaforu i prolazi ispred njega, vozeći gotovo praznom ulicom prema Tessinoj zgradi. Želudac mu se zgrči kad ugleda vozača. Bio je to momak iz kluba - ne onaj koji je trčao za njim, nego drugi tip, onaj golemi s crnom kosom i pomalo ubojitom pojavom. I proklet bio ako nije prepoznao ženu koja je sjedila pokraj njega. Tess. Isuse Kriste. Što je ona radila s njime? Nije je valjda ispitivao o Benovim aktivnostima ili nešto slično, možda je čak provjeravao sve njegove prijatelje i poznanike?

Chiarissima

Panika mu se poput kiseline sjuri niz grlo, ali onda Ben shvati da je u tri sata ujutro malo prekasno za policijsko ispitivanje. Ne, ma što taj tip prodavao Tess, to sasvim sigurno nije bilo na službenoj razini. Ben je nestrpljivo lupkao po upravljaču dok je crveno svjetlo uporno sjajilo sa semafora ispred njega. Doduše, nije strahovao da će izgubiti iz vida Porsche. Znao je kamo ide, ali želio se uvjeriti vlastitim očima. Želio se uvjeriti da je ono doista Tess. Napokon se svjetlo na semaforu promijeni i Ben stisne papučicu gasa. Kombi pojuri ulicom upravo kad se automobil zaustavljao ispred Tessine zgrade. Ben se zaustavi uz rubnik nekoliko metara dalje i ugasi svjetla. Čekao je, i u njemu stane lagano ključati dok je gledao kako se momak naginje i povlači Tess u dugi poljubac. Kujin sin. Zagrljaj je trajao dugo. Prokleto predugo, pomislio je Ben, sad već pjeneći. Ubacio je u brzinu i krenuo. Sporo je prošao uz automobil, odbijajući pogledati u njihovu smjeru, a zatim polako nastavio svojim putem. Dante je vozio prema skloništu u stanju odsutnosti, toliko rastresen da je pogrešno skrenuo na izlazu iz North Enda pa se morao vratiti nekoliko blokova natrag kako bi pronašao pravi put. Glava mu je bila ispunjena Tessinim mirisom, njezinim okusom. Ostala je na njegovoj koži i jeziku, i trebao se samo prisjetiti osjećaja njezina prekrasnog tijela kao se stišće o njegovo, kako ga prekriva, da ponovno osjeti snažno uzbuđenje. Dovraga. Ono što je večeras učinio s njom bilo je neplanirano i do kraja nepromišljeno. Doduše, teško da je mogao osjećati grizodušje zbog načina na koji je proveo proteklih nekoliko sati. Nikad nije bio toliko strastven s nekom ženom, a nije da mu je nedostajalo materijala za usporedbu. Želio je svaliti krivnju na činjenicu da je Tess bila Prasestra i da je njezina krv živo kolala u njemu, ali istina je bila ipak ponešto drukčija. Ta je žena jednostavno izazivala u njemu nešto što nije mogao objasniti, a kamoli poreći. Nakon što mu je olakšala užas nakon vizija smrti, sve što je želio – sve što je trebao - bilo je prepustiti se toj čaroliji kojom je zračila. No, njezino ga je golo tijelo samo još više opsjedalo. Sad kad ju je uzeo, želio je još. Barem se posjet njezinoj klinici na kraju pokazao korisnim. Dok je Dante ulazio na imanje skloništa, izvukao je zgužvani papirić iz džepa svoga kaputa i raširio ga na glatkoj površini kontrolne ploče. Na mutnoj svjetlosti mjerača brzine, pročitao je rukom napisanu poruku koju je uzeo iz Tessina rokovnika s njezina stola. Zvao je Ben - večera u muzeju sutra u sedam. Nemoj zaboraviti! Ben. Ime se kotrljalo Danteovim umom poput kiseline. Ben, momak s kojim je Tess bila na onom šminkerskom prijemu. Ljudski ološ koji je dilao grimiz vjerojatno prema uputama Krvožednih. Na poruci je bio i telefonski broj, s pozivnim brojem južnog dijela grada. S tom informacijom u rukama, Dante se mogao okladiti da mu neće trebati više od dvije sekunde da locira tog muškarca preko interneta ili službenoga telefonskog imenika. Usmjeri Porsche preko prilaza prema vili, te ga uveze u golemu osiguranu garažu. Ugasi svjetla, dograbi papirić s ploče, a zatim izvadi jednu od svojih zlokandži iz pretinca. Zakrivljeni je metal bio hladan i nemilosrdan u njegovoj ruci - baš kakvog će ga i dobri stari Ben osjetiti na svom golom vratu. Nije mogao dočekati novi zalazak sunca, kad će ponovno izići i službeno se s njime upoznati.

Chiarissima

Osamnaesto POGLAVLJE

Tess se učinilo da nije ovako dobro spavala najmanje tjedan dana, i to unatoč činjenici da joj se u glavi vrtjele od misli na Dantea. Dolazio joj je u snove čitavu noć i bio je prvo na što je pomislila kad se probudila rano tog jutra, prije nego je budilica na njezinu noćnom ormariću imala priliku zazvoniti u svoj uobičajeni sat. Dante. Njegov je miris još bio na njezinoj koži, čak i nakon dvadeset minuta koje je provela pod toplim tušem. Među bedrima je osjećala ugodan bol, bol u kojem je uživala jer joj je prizivao u misli sve što su sinoć radili. Još uvijek je mogla osjetiti sva ona mjesta gdje ju je ljubio i dodirivao. Sva mjesta na njezinu tijelu kojima je zagospodario i proglasio ih svojima. Tess se brzo odjene, te napusti stan. Zaustavila se samo kako bi uzela kavu u Starbucksu na putu do podzemne željeznice. Stigla je prva u kliniku; Nora vjerojatno neće doći prije sedam i trideset. Tess uđe kroz stražnja vrata, zaključavši ih za sobom jer klinika ionako neće otvoriti još nekoliko sati. Čim je ušla u štenaru i čula mučno hroptanje iz jednog od kaveza, znala je da ima problem. Odbacivši torbu, ključeve i napola praznu papirnatu šalicu na pult pokraj sudopera, Tess požuri do malog terijera kojeg je Dante sinoć doveo. Harvard nije bio u dobrom stanju. Ležao je na boku, prsa su mu se polako podizala i spuštala, a blage smeđe oči bile su izokrenute. Usta su mu bila blago rastvorena, jezik bolesno siv i isplažen sa strane. Dah mu je bio suhi hropac, onaj zvuk koji je jasno govorio da sve one krvne i ostale testove koje je napravila sinoć ipak ne treba poslati na analizu. Harvard će uginuti prije nego stignu rezultati. “Siroti mali”, rekla je Tess dok je otključavala kavez pa oprezno pomilovala pseće krzno. Pod vršcima prstiju mogla je osjetiti njegovu slabost. Držao se na najtanjoj slamki života, vjerojatno još i prije nego što ga je Dante doveo ovamo. Sućut prema životinji stiskala se oko Tessina srca poput šake. Mogla mu je pomoći. Znala je kako... Tess povuče ruke i skupi ih ispred sebe. O ovome je već odavno donijela odluku. I obećala je sebi - nikad više. Ali ovo je bila samo bespomoćna životinja, ne ljudsko biće. Ne ogavni muškarac iz njezine prošlosti koji nije zaslužio ni sažaljenje ni pomoć. I zar mu može više nauditi, zapravo? Zar je mogla samo stajati ovdje i gledati kako ubogi pas umire, znajući da ima jedinstvenu sposobnost da nešto poduzme? Ne. Ipak ne može. “U redu je”, reče blago dok je ponovno pružala ruke u kavez. Vrlo nježno, Tess izvadi Harvarda uzevši mu malo tijelo u naručje. Držala ga je kao što bi držala dijete, podupirući ga jednom rukom dok je drugu položila na njegov mršavi trbuh. Usredotočila se na njegovo disanje i jedva čujne, ali ravnomjerne otkucaje srca. Mogla je osjetiti njegovu slabost koju je izazvalo nekoliko različitih bolesti zbog kojih mu se život polako gasio, vjerojatno već nekoliko mjeseci.

Chiarissima

A bilo je tu još nešto – njezini se prsti trgnu kad je prešla njima niže niz trbuh. Gorak okus počne joj se stvarati u grlu kad je prepoznala kancerogenu tvorevinu. Tumor nije bio velik, ali bio je smrtonosan. Tess ga je mogla zamisliti, vidjela je mrežu njegovih vlaknastih krakova što su se uhvatili za pseći želudac, ružni plavkasti grumen čija je jedina svrha bila oduzeti život. Tess je pustila da joj tumor uđe u misli kroz vrške prstiju, dok je njezina krv počela snažno ključati. Koncentrirala se na tumor, vidjevši kako se osvjetljava u svojoj jezgri i zatim raspada. Osjećala je kako nestaje dok je držala ruku na njemu i tjerala ga vlastitom voljom. I tako joj se lako vratila ta njezina neobjašnjiva sposobnost. Moje prokletstvo, pomislila je, iako je bilo teško na taj način gledati na sve kad je to malo klupko, ugniježđeno u njezinu naručju, blago cviljelo i sa zahvalnošću joj lizalo ruku. Bila je toliko obuzeta onim što je radila da umalo nije ni čula buku što je dopirala iz jedne od praznih soba za preglede. Zatim ponovno začuje: kratak metalni škripavi zvuk. Tess naglo podigne glavu, a sitne dlačice na njezinu vratu naježe se od panike. Potom začuje drugi zvuk: teške korake kako se vuku po podu. Pogleda na zidni sat i shvati kako je još uvijek rano za Norin dolazak. Nije mislila da mora od ičega strahovati, pa ipak, dok je odlazila u drugi dio klinike, najednom je preplavi sjećanje - upaljeno svjetlo u spremici, premlaćen i krvav provalnik izvaljen na podu. Naglo zastane na živi prizor što joj je bljesnuo umom, a zatim podjednako brzo nestao. “Hej?” zazove nastojeći ne stiskati psa u naručju dok je izlazila iz prazne štenare. “Je li netko tamo?” Siktava psovka začuje se iz prostrane ambulante pokraj recepcije. “Bene? Jesi li to ti?” On iziđe iz prostorije držeći električni odvijač. “Tess - Kriste, usro sam se od straha. Što ćeš ti ovdje ovako rano?” “Pa, slučajno radim ovdje”, rekla je namrštivši se dok je proučavala njegovo zarumenjeno lice s tamnim kolobarima oko očiju. “A ti?” “Ja, ovaj...” Pokazao je prema ambulanti svojim odvijačem. “Primijetio sam još nekidan da zapinje hidraulično dizalo na stolu. Bio sam budan, a kako još uvijek imam ključ od klinike, palo mi je na pamet da bih ga mogao popraviti.” Bila je to istina, stol je doista trebalo popraviti, ali nešto u Benovoj smetenoj pojavi nije bilo kako valja. Tess krene prema njemu, nježno milujući Harvarda kad se promeškoljio u njezinim rukama. “Zar to nije moglo pričekati dok ne otvorimo?” On prijeđe rukom po glavi, još više razbarušivši kosu. “Kako rekoh, bio sam budan. Samo pokušavam pomoći kad mogu. Tko je tvoj prijatelj?” “Zove se Harvard.” “Slatkiš, malo kržljav, doduše. Novi pacijent?” Tess kimne. “Stigao je sinoć. Nije bio u najboljem stanju, ali mislim da će mu uskoro biti bolje.” Ben se nasmiješi, ali osmijeh je bio škrt. “Opet radiš dokasna, doktorice?” “Ne. Ne baš.” On odvrati pogled od nje, a osmijeh mu postane nešto kiseliji. “Bene, jesmo li mi... okej? Pokušala sam te nazvati prije neku večer, nakon prijema u muzeju, kako bih ti se ispričala. Ostavila sam ti poruku, ali nisi me nazvao.” “Ma da, bio sam prilično zauzet.” “Izgledaš umorno.”

Chiarissima

On slegne ramenima. “Ne brini se zbog mene.” Više nego umorno, Tess je sad pomislila. Izgledao je izmoždeno. Zračio je nervoznom energijom, kao da nije spavao barem dva dana. “Što si radio u posljednje vrijeme? Radiš li na spašavanju neke nove životinje ili nešto slično?” “Nešto slično”, rekao je dobacivši joj rastreseni pogled. “Čuj, zbilja bih volio ostati i čavrljati s tobom, ali morao bih poći.” Spremi odvijač u traperice i uputi se prema prednjem ulazu u kliniku. Tess krene za njim, osjetivši hladnoću zbog emocionalne udaljenost koja kao da je sve više zjapila među njima. Ben joj je lagao, i ne samo o razlogu svog dolaska u kliniku. “Hvala ti što si popravio stol”, promrsila je u njegova leđa. Na vratima, Ben okrene glavu i dobaci joj pogled preko ramena. Ona se strese zbog hladnoće u njegovim očima. “Aha, naravno, čuvaj se, doktorice.” Ledena kišica lagano je udarala o staklo prozora Elisine dnevne sobe; gore, sivo popodnevno nebo bilo je mračno. Razmakne zastore na prozoru u svojoj privatnoj rezidenciji na drugom katu i zagleda se u hladne gradske ulice ispod sebe, na mnoštvo ljudi koji su se pokušavali skloniti od kiše. Negdje tamo bio je i njezin osamnaestogodišnji sin. Nema ga već više od tjedan dana. Jedan je od sve brojnijih mladih vampira koji su nestajali iz svojih Utočišta tame na ovom području. Molila se da je Cam negdje pod površinom, siguran u nekakvom skloništu, s ostalima poput sebe, koji će mu pružiti utjehu i potporu dok ne pronađe put kući. Nadala se da će to biti uskoro. Hvala Bogu na Sterlingu i svemu što je činio da se njegov povratak ostvari. Elise nije mogla ni zamisliti nesebičnost kojom se njezin djever posvetio tom zadatku. Poželi da Quentin može vidjeti što sve njegov mlađi brat čini za njihovu obitelj. Bio bi zadivljen; ponizan čak, bila je sigurna. A što bi tek Quentin mislio o njoj, gnušala se i zamisliti. Njegovo bi razočaranje bilo neopisivo. Možda bi je čak i malo mrzio. Ili puno, da je samo znao da je ona bila ta koja je otjerala njihova sina u noć. Da nije bilo svađe između nje i Camdena, onoga glupog pokušaja da ga nadzire, on možda ne bi ni otišao. Ona je bila kriva, i kako je samo željela da može vratiti onih nekoliko užasnih sati i zauvijek ih izbrisati. Kajanje je bilo gorko u njezinu grlu dok je zurila u svijet onkraj njezina vlastita. Osjećala se toliko bespomoćnom, toliko beskorisnom u svom toplom, suhom domu. Ispod prostranog stana u Utočištu tame u Black Bayu bio je Sterlingov stan i podzemno sklonište. Bio je pripadnik Vrste, i čim bi se sunce promolilo, bio je prisiljen ostati unutra, skriven od svjetlosti, poput ostalih od njegove rase. To je uključivalo i Camdena, jer iako je bio napola njezin - napola ljudsko biće – u njemu je kolala vampirska krv njegova pokojnog oca. Očeva nezemaljska snaga, ali i slabost. Neće biti daljnje potrage za Camdenom prije mraka, a Elisi se čekanje činilo poput vječnosti. Stane koračati ispred prozora, poželjevši da može nešto učiniti kako bi pomogla Sterlingu u potrazi za sinom i drugim mladim vampirima koji su nestali. Čak i kao Prasestra, jedna od rijetkih ljudskih žena koja je mogla roditi potomke vampirima - i to isključivo sinove - Elise je i dalje bila u potpunosti ljudsko biće. Njezina je koža mogla podnijeti Sunčeve zrake. Mogla se kretati među ostalim ljudima nezamijećeno, iako je prošlo mnogo godina - više od stoljeća, zapravo – otkako je to posljednji put učinila.

Chiarissima

Bila je štićenica Utočišta tame još otkako je bila djevojčica koju su doveli ovamo radi njezine vlastite sigurnosti i dobrobiti, kad je neimaština otjerala njezine roditelje u jednu od bostonskih sirotinjskih četvrti. Kad je odrasla, postala je družica Quentinu Chaseu, njezinu ljubljenom. Kako joj je samo nedostajao, a nema ga tek pet kratkih godina. A sad bi mogla izgubiti i Camdena. Ne. Odbijala je takvo što i pomisliti. Bol je bila prevelika da bi to mogla i na trenutak pomisliti. No, možda je ipak nešto mogla učiniti. Elise zastane pred prozorom poprskanim kišnim kapima. Dah joj je zamaglio staklo kad je provirila vani, očajnički želeći znati gdje bi joj mogao biti sin. S navalom odlučnosti, okrene se i ode do ormara kako bi izvadila kaput s mjesta gdje je stajao nekoliko prošlih zima. Dugački vuneni ogrtač mornarskoplave boje prekrio je njezinu bijelu udovičku halju, dopirući joj do gležnjeva. Navuče svijetle kožne čizme i napusti svoje odaje prije nego što bi je mogao spriječiti strah. Spusti se hitro niz stubište prema vratima na uličnoj razini. Trebalo joj je nekoliko pokušaja da utipka točnu sigurnosnu šifru potrebnu da otključa vrata, ne mogavši se ni sjetiti kad je posljednji put napustila Utočiste tame. Vanjski joj je svijet odavno izazivao patnju, ali možda bi je sad mogla podnijeti. Za Camdena bi mogla podnijeti bilo što. Kad je gurnula vrata, hladna joj susnježica udari u obraze, nošena zapuhom hladnoga zimskog zraka. Elise se obgrli, a potom se spusti niz cigleno stubište sa željeznim rukohvatom. Pločnikom su prolazili rijetki prolaznici, neki zbijeni jedni uz druge, drugi osamljeni, s tamnim kišobranima što su poskakivali u ritmu njihova užurbanog koraka. Na trenutak – najmanji djelić vremena - okruži je tišina. No zatim, sposobnost što je oduvijek bila njezino prokletstvo, izvanredna vještina kojom je svaka Prasestra bila obdarena, spusti se na nju poput malja. Trebala sam mu reći za dijete... Nije da će im nedostajati dvadeset šugavih dolara... Rekao sam toj ženi da ću joj ubiti jebenog psa ako mi se samo još jednom posere u dvorište... Neće ni skužiti da me nije bilo ako se samo vratim doma i ponašam se kao da je sve u redu... Elise prekrije rukama uši kad su je počele bombardirati grozne misli ljudi s kojima se mimoilazila. Nije ih mogla izbjeći. Oblijetale su je poput jata šišmiša, pomahnitali napadaji laži, izdaje i svih oblika grijeha. Nije mogla učiniti ni koraka dalje. Stajala je u mjestu, natopljena susnježicom, tijela smrznutog na pločniku ispod svog stana, ne mogavši se prisiliti da se pokrene. Camden je bio negdje tamo, trebao ju je - bilo koga - da ga pronađe. Pa ipak ga je gubila. Nije mogla ništa doli prekriti lice rukama i plakati.