Chiarissima
1 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
LARA ADRIAN
POLJUBAC PONOĆI Dio 2
SERIJAL PONOĆNE VRSTE
2 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Prvo POGLAVLJE Miris krvi ovijao se oko njega, jedak i metalan, ispunjavajući mu nosnice slatkastim, bakrenim vonjem. Nešto od krvi je bilo i njegovo, shvatio je s lijenom znatiželjom, zastenjavši kad je spustio pogled i zamijetio prostrijelnu ranu na lijevom ramenu. Nije osjećao bol, samo naviranje snage koja ga je uvijek ispunjavala nakon što bi se nahranio. Ali želio je još. Trebam još, krikne zvijer u njemu. Glas se podizao. Zahtjevan. Tjerao ga je na rub litice. No opet, nije li ionako već dulje vrijeme koračao po rubu? Lucan stisne čeljust tako snažno da je mogao zdrobiti vlastite zube. Morao se sabrati, pobjeći odavde i vratiti se u sklonište kako bi se mogao oporaviti. Već je dva sata lunjao mračnim ulicama, a krv mu je još uvijek bubnjala u sljepoočnicama, gnjev i glad još su uvijek vladali njegovim umom. U ovakvom je stanju bio opasan za svakoga, njegovo nemirno tijelo nije se dalo smiriti. Vrebao je nad gradom poput aveti, krećući se nesvjesno, bez cilja, iako su ga noge - i svako čulo - vodile prema Gabrielli. Nije otišla kući. Lucan nije bio siguran kamo je pobjegla, sve dok ga nevidljivi trag koji je slijedio čulom mirisa nije doveo do stambene zgrade u sjevernom dijelu grada. Kod prijatelja je, zasigurno. Svjetlo je bilo upaljeno iza prozora na katu, a taj komad stakla i cigle jedino je što ih je razdvajalo. No nije je kanio vidjeti, i to ne samo zbog crvenog Mustanga parkiranog pred zgradom s policijskim rotacijskim svjetlom nataknutim na krov automobila. Lucan nije morao vidjeti vlastiti odraz na vjetrobranskom staklu kako bi znao da su mu zjenice još uvijek sužene u središtu golemih šarenica, a očnjaci još uvijek izbačeni iza čvrsto stisnutih usnica. Izgledao je zvjerski, jer zvijer je i bio. Zvijer koju je Gabrielle večeras vidjela vlastitim očima. Lucan zareži prisiljen po tko zna koji put prisjetiti se njezina užasnutog izraza lica kad je ubio Poslušnika. Još uvijek ju je vidio kako uzmiče unatrag, očiju razrogačenih od užasa i gnušanja. Vidjela je njegovo pravo lice, čak je izgovorila tu riječ kao optužbu u trenutku prije nego je pobjegla. Nije je pokušao zaustaviti, ni riječima, ni silom. U tom je času jedino bio svjestan čiste snage bijesa dok je do kraja sisao svoj plijen. Potom je odbacio tijelo poput smeća, osjetivši novi nalet gnjeva kad se sjetio što se moglo dogoditi Gabrielle da je pala u ruke Krvožednima. Lucan je poželio golim rukama 3 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
rastrgnuti tog čovjeka - i gotovo da je to i učinio, priznao je sebi prisjetivši se surovosti koja ga je obuzela. On, uvijek hladnokrvan, bio je toliko divljački neobuzdan. Kakva jebena šala. Njegova brižno čuvana maska počela je padati onog trenutka kad je upoznao Gabrielle Maxwell. Učinila ga je slabim, razotkrila je njegove mane. Natjerala ga je da poželi ono što nikad nije želio. Zurio je u taj osvijetljeni prozor s težinom u prsima opirući se snažnoj potrebi da poleti gore, razbije staklo i odvede Gabrielle nekamo gdje će je moći zadržati samo za sebe. Pustit će je da ga se plaši. Pustit će je da ga prezire zbog onoga što je bio, sve samo da može priviti njezino toplo tijelo uza sebe, da mu olakša bol onako kako je to samo ona unijela. Da, zvijer u njemu zareži, svjesna samo onoga što želi i treba. Prije nego impuls da je posjeduje prevlada, Lucan stisne šaku i svom snagom udari po poklopcu motora policijskog automobila. Alarm vozila zaurla, zastori na gotovo svakom obližnjem prozoru se razdvoje, a Lucan skoči s rubnika i otrči u sjene noći na izmaku. “Sve je u redu”, objavio je Meganin dečko vrativši se u njezin stan nakon što je otišao pogledati što je izazvalo alarm na njegovu automobilu. “Prokleta stvar se uključuje na svaku sitnicu. Oprostite zbog toga. Nije da nam večeras treba bilo kakva dodatna uzbuna, zar ne?” “Vjerojatno su se samo neki klinci zafrkavali”, dometne Megan s kauča sjedeći pokraj Gabrielle. Gabrielle kimne, neodređeno se složivši s prijateljičinim pokušajem da je utješi, ali ni najmanje ne vjerujući u takvu mogućnost. Bio je to Lucan. Osjetila ga je svojim unutarnjim osjetom koji nije mogla opisati. Nije bila riječ o strahu ni jezi, tek svijest u dubini duše da joj je bio blizu. Da ju je trebao. Želio. Bog neka joj pomogne, ali zapravo se nadala da će se pojaviti na vratima i pomoći joj dati smisao užasu kojem je svjedočila prije nekoliko sati. No, sad je otišao. Osjetila je njegovu odsutnost podjednako snažno kao što je znala da ju je slijedio do Meganina stana. “Je li ti dovoljno toplo, Gabby? Želiš li još čaja?” “Ne, hvala.” Gabrielle je objema rukama držala mlaku šalicu čaja od kamilice osjećajući u sebi studen kakvu nikakva količina pokrivača ni vrućeg napitka ne bi mogla ublažiti. Srce joj je i dalje divljački tuklo, a u glavi joj se vrtjelo od zbunjenosti i krajnje nevjerice. Lucan je rastrgao vrat onome momku. Vlastitim zubima. Zatim je stavio usta na ranu i ispijao krv koja mu se prelijevala preko lica.
4 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Bio je čudovište, kao kakav stvor iz noćne more. Baš kao i oni isti zlotvori koji su napali i ubili pankera pred noćnim klubom - što joj je sad izgledalo kao daleka prošlost da je jedva mogla povjerovati da se doista dogodilo. Ali dogodilo se, baš kao i večerašnje klanje, no ovaj put s Lucanom u glavnoj ulozi. Gabrielle je u očaju otišla do Megan, trebala je društvo nekog poznatog, a i bilo ju je strah otići kući za slučaj da je tamo čeka Lucanov prijatelj. Megan i njezinu dečku Rayu je rekla kako ju je na ulici presreo manijak iz policijske postaje. Povezala je to s činjenicom da ju je isti taj muškarac pratio prije nekoliko dana u parku, a kad se suočio s njom večeras, učinio je to s pištoljem u ruci. Nije bila sigurna zašto je izostavila Lucana, s obzirom na njegovu ključnu ulogu u čitavoj priči. Pretpostavila je da je to dijelom što je, bez obzira na metode, večeras ubio kako bi nju zaštitio, pa je osjetila potrebu da barem, na određen način, i ona bude obzirna prema njemu. Makar bio vampir. Bože, zvučalo je suludo samo i pomisliti takvo što. “Gab, srce. Moraš prijaviti što ti se dogodilo. Čini mi se da je taj momak ozbiljno poremećen. Policija mora čuti za to, moraju ga maknuti s ulice. Ray i ja ćemo te odvesti. Otići ćemo do centra i pronaći toga tvog prijatelja inspektora...” “Ne.” Gabrielle je odmahnula glavom odloživši hladni čaj na stolić uz jedva primjetan drhtaj ruke. “Ne želim nikamo ići večeras. Molim te, Megan. Samo se moram malo odmoriti. Tako sam umorna.” Megan primi Gabriellinu ruku i nježno je stisne. “Dobro. Donijet ću ti jastuk i još jedan pokrivač. Ne moraš nikamo ići dok ne budeš spremna, dušo. Samo mi je drago da ti se ništa nije dogodilo.” “Imala si sreću što si uspjela pobjeći”, umiješa se Ray kad je Megan uzela Gabriellinu šalicu i odnijela je u kuhinju prije nego će se uputiti prema ormaru s posteljinom u hodniku. “Netko drugi možda ne bi bio te sreće. E sad, nisam na dužnosti, a ti si Meganina prijateljica, tako da neću navaljivati, ali ne bi smjela dopustiti da se taj momak izvuče s ovim što je večeras učinio.” “Neće on više nikoga povrijediti”, prošapće Gabrielle. I premda su svi govorili o muškarcu koji je uperio pištolj u nju, nije si mogla pomoći a da ne pomisli da su isto tako mogli govoriti i o Lucanu. Nije se mogao sjetiti kako se vratio u sklonište, ni koliko je dugo bio tamo. Sudeći po znoju koji se slijevao s njega u oružarnici prostorije za vježbanje, čini se da su prošli sati. Lucan se nije gnjavio paljenjem svjetala. Oči su ga ionako već dovoljno boljele u mraku. Bilo mu je samo potrebno vratiti kontrolu nad vlastitim tijelom, polako se spustiti s visina koje su bile opasno blizu krvožeđi. Posegne za jednim od bodeža na obližnjem ormariću, isproba prstima oštrinu oštrice, pa se uputi natrag kroz uski prolaz prema vježbaonici. Nije mogao toliko vidjeti koliko je osjetio metu na drugom kraju prostorije, i kad je zamahnuo i bacio oštricu u tamu, znao je da je snažan udarac značio pogodak u cilj. “To, majstore”, promrsio je, glasa još uvijek hrapava i očnjaka još uvijek pomalo izduženih. 5 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Preciznost mu se poboljšala. Posljednjih nekoliko pokušaja s bodežima nije bilo ni blizu smrtonosnom pogotku. Nije namjeravao odustati dok se ne riješi i posljednjega štetnog djelovanja svojega noćašnjeg hranjenja. To bi moglo potrajati, pomislio je, još uvijek osjećajući mučninu zbog predoziranja krvlju koju je popio. Lucan prijeđe na drugi kraj prostorije kako bi izvadio oružje iz mete. Oslobodio je bodež, ne ćuteći zadovoljstvo koje bi osjetio da je taj udarac bio usmjeren na Krvožednog ili Poslušnika, a ne na lutku za vježbanje. Dok se okretao kako bi započeo novu rundu, negdje iznad sebe začuje blagi škljocaj, a zatim snažna svjetlost preplavi prostoriju za vježbanje. Lucan ustukne osjetivši praskanje u glavi zbog iznenadne svjetlosti. Pokušao je treptajima odvratiti vrtoglavicu, škiljeći u bljeskove svjetlosti što su se odbijali od ozrcaljene zidove duž čitave vježbaonice i oružarnice. Upravo je tamo ugledao golemi obris drugog vampira kako se širokim ramenima naslanja na zid. Iz sjene ga je promatrao jedan od ratnika. Tegan. Isuse. Koliko je dugo već stajao tamo? “Jesi li dobro?” upitao je, ravnodušan kao i uvijek, u svojoj crnoj majici i širokim trapericama. “Ako li je previše svjetlosti...” “U redu je”, progunđa Lucan. Pred očima su mu se vrtjele zvjezdice dok se pokušavao prilagoditi snažnoj svjetlosti. Podigao je glavu i prisilio se susresti s Teganovim upornim pogledom na drugom kraju prostorije. “Ionako sam namjeravao otići.” Teganove su oči ostale prikovane za njega, a pogled mu je bio znalački. Nije prestajao trzati nosnicama, a lukavi smiješak na njegovim usnama bio je na rubu iznenađenja. “Bio si u lovu večeras. A i krvariš.” “Pa?” “Pa nije ti nalik da budeš pogođen. Obično si suviše brz za takvo što.” Lucan opsuje. “Hoćeš li prestati njuškati oko moje guzice? Nisam raspoložen za društvo.” “Ne seri. Malo smo napeti je l'?” Šepireći se, Tegan krene naprijed i uzme oružje za vježbu. Nije gledao u Lucana, ali je osjetio njegovu muku, koja kao da je bila prostrta pred njime na stolu zajedno s kolekcijom bodeža, noževa i raznoraznoga ostalog hladnog oružja. “Morao bi ispuhati tu agresiju. Kladim se da se teško koncentrirati kad ti tako zuji u glavi. Krv koja brzo otječe, to je sve što možeš čuti. Samo misliš na glad. I dok si trepnuo, svladala te je.” Lucan je procjenjivao težinu druge oštrice u svojoj ruci, pokušavajući odrediti oštrinu i simetriju ručno izrađenog bodeža. Nije uspijevao ni na trenutak usredotočiti pogled. Prsti su ga svrbjeli od želje da zabode oružje u nešto drugo osim u lutku za vježbanje. Zareži i zamahne rukom unatrag pustivši da bodež odleti niz prostoriju. Zabio se snažno u lutku na drugom kraju pogodivši je u grudi, ravno kroz srce. “Odjebi odavde, Tegane. Ne trebaju mi prodike. Kao ni publika.” “Pa naravno, ne želiš da te itko promatra izbliza. A počinjem i kužiti zašto.” “Kurca ti ne razumiješ.” 6 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Zbilja?” Tegan je jedan dugi trenutak zurio u njega, a onda je polako odmahnuo glavom opsovavši ispod glasa. “Budi oprezan, Lucane.” “Isuse Kriste!” oštro je prasnuo okrenuvši se prema vampiru pun gnjeva. “Ti ćeš mi davati savjete?” “Kako god.” Mužjak nemarno slegne ramenima. “Možda te samo upozoravam.” “Upozoravaš me?” Lucanov gromki smijeh odzvanjao je golemim prostorom. “To je jebeno sjajno. Ti da mi to govoriš.” “Hodaš po rubu, stari. Vidim ti to u očima.” Odmahnuo je glavom i zlatasta mu kosa padne preko lica. “Ta je jama duboka, Lucane. Ne bih volio gledati kako u nju upadaš.” “Poštedi me lažne brige. Ti si posljednja osoba od koje to trebam čuti.” “Aha, sve imaš pod nadzorom, zar ne?” “Tako je.” “Samo se ti tješi, Lucane. Možda u to i povjeruješ. Jer gledajući te sad, ja nekako ne mogu povjerovati.” Optužba je prelila čašu Lucanova strpljenja. Silovitim gnjevom i brzinom baci se na drugog vampira ogolivši očnjake u zlokobnom siktanju. Nije ni shvatio da mu je bodež u ruci sve dok nije ugledao srebrnu oštricu pritisnutu o Teganov vrat. “Gubi mi se s očiju. Je li ti sad dovoljno jasno?” “Želiš me sasjeći, Lucane? Goriš od želje da me raskrvariš? Učini to, jebote. Boli me neka stvar.” Lucan odbaci bodež i zagrmi zgrabivši šakama Teganovu majicu. S oružjem bi bilo previše jednostavno. Želio je osjetiti meso i kosti pod rukama, osjetiti kako se lome i kidaju, pokoravajući se zvijeri koja je bila tako blizu da ovlada njegovim umom. “Sranje.” Tegan se stao cerekati, njegov drski pogled odolijevao je mahnitom divljaštvu koje je zacijelo bljeskalo u Lucanovim očima. “Već si zagazio jednom nogom, priznaj.” “Jebi se”, Lucan je zarežao na vampira koji mu je, nekoć davno, bio vjeran prijatelj. “Trebao bih te ubiti. Još sam te onda trebao ubiti.” Tegan nije ni trepnuo na prijetnju. “Želiš neprijatelje, Lucane? Onda se pogledaj u zrcalo. To je taj kujin sin koji će te svaki put pobijediti.” Lucan podigne Tegana i zalijepi ga za suprotni zid vježbaonice. Ozrcaljena stakla zdrobila su se pod udarcem rasuvši se oko Teganovih ramena i tijela poput rasprsnutih zvijezda. Unatoč nastojanjima da zaniječe istinu koju je netom čuo, Lucan uhvati vlastiti razjareni odraz umnožen u tisuće istovjetnih odraza u mreži razlomljenih komadića. Vidio je plamteće zjenice, sjajne šarenice - oči Krvožednog - kako zure u njega. Golemi su mu očnjaci bili iskešeni u razjapljenim ustima, a lice izobličeno u jezivu masku. Vidio je sve ono što je duboko prezirao, sve na što se zakleo da će uništiti, baš kako je Tegan rekao. A sada, na vratima iza njegovih leđa, u mnoštvu odraza koja su ga tako preobrazila, Lucan ugleda Nikolaja i Dantea, opreznih izraza na licu dok su ulazili u prostoriju za vježbanje.
7 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Nitko nas nije obavijestio da imamo tulum”, otegnuto će Dante, premda je pogled kojim je prostrijelio dvojicu zavađenih boraca bio sve samo ne ležeran. “Što se događa? Je l’ ovdje sve u redu?” Dugačak napeti muk razlegne se prostorijom. Lucan oslobodi Tegana iz stiska polako se odmaknuvši od njega. Spustio je pogled nastojeći prikriti divlji plamen u očima. Osjećaj srama koji ga je preplavio bio mu je nepoznat. Nije mu se nimalo sviđao njegov gorak okus; nije bio kadar prozboriti ni riječi zbog žuči koja se nadimala u njemu. Napokon, Tegan prekine muk. “Aha”, rekao je, odmaknuvši konačno pogled s Lucanova lica. “U redu smo.” Lucan se žurno udalji od Tegana i ostalih, udarivši usput bedrima o stol s oružjem i izazvavši klepetanje metala dok je žurio prema izlazu. “Kvragu, baš je nadrkan večeras”, promrsio je Nikolaj. “I zaudara na svježe ubojstvo.” Dok je izlazio u hodnik, Lucan je čuo Danteov tihi odgovor: “Ne, stari moj. Zaudara na pokolj.”
8 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Drugo POGLAVLJE “Još”, stenjala je žena prebacivši se preko njegova krila i izvivši vrat pod njegovim usnama. Povlačila mu je zatiljak pohlepnim rukama dok su joj kapci padali kao da je drogirana. “Molim te... uzmi još. Želim da mi uzmeš sve!” “Možda i hoću”, nezainteresirano je obećao jer mu je već postala dosadna ova lijepa igračka. K. Delaney, bolničarka, pokazala se dovoljno zanimljivom da ga zabavi prvih nekoliko sati u njegovim privatnim odajama, ali, baš poput svih ljudskih bića podčinjenih snagom vampirskog poljupca, naposljetku se prestala opirati i sad je sa žudnjom preklinjala da dovrši s mučenjem. Naga, previjala se oko njega poput mačke koja se tjera, trljajući svoju golu kožu preko njegovih usana. “Molim te”, ponovno je rekla, sad već cvileći i postajući naporna. Nije mogao poreći užitak koji je pronašao u njoj, kako u njezinu podatnom tijelu, tako i u sladostrasnom, dubokom zadovoljstvu kad mu je ponudila svoj ljupki, sočni vrat. No, s time je sad gotovo. Završio je s njom, osim ako nije kanio iscrpsti posljednje kapi njezine ljudskosti i pretvoriti je u jednu od svojih sluga, Poslušnika. Ali, ne još. Možda se odluči još malo poigrati s njom. No, ako se ne odmakne od njezina pohlepnog stiska, mogao bi doći u napast da iscrpi bolničarku K. Delaney onkraj one osjetljive točke koja će je odvesti ravno u smrt. Otrese je sa svoga krila bez upozorenja i osovi se na noge. “Ne”, prosvjedovala je, “nemoj otići.” On je već bio na drugom kraju prostorije. Raskošni nabori njegove svilene halje plesali su oko njegovih nožnih listova dok je odlazio iz spavaće odaje prema salonu na drugom kraju hodnika. Ta je soba, njegovo tajno utočište, bila opremljena svim luksuzom koji je mogao poželjeti: probranim namještajem, umjetničkim djelima i antikvitetima neprocjenjive vrijednosti, sagovima satkanim rukama Perzijanca na vrhuncu križarskih ratova. Sve su te uspomene na njegovu vlastitu prošlost, predmeti prikupljeni tijekom stoljeća kako bi mu pružili užitak, nedavno donesene ovamo, u Novu Englesku, glavno uporište njegove sve moćnije vojske. Bila je ovdje i jedna novija umjetnička akvizicija - serija suvremenih fotografija - koja mu se nije ni najmanje sviđala. Zurio je u crnobijele prizore raznoraznih jazbina Krvožednih diljem grada i nije mogao suspregnuti bijesno režanje. “Hej... to nisu tvoje...” Iživcirano pogleda prema mjestu gdje je žena sad sjedila dopuzavši za njim iz druge sobe. Strovalila se na sag iza njega, lica iskrivljenog poput djeteta što se duri. Glava joj je padala na ramena i tupo je treptala kao da jedva uspijeva ostati pribrana zureći u kolekciju fotografija. 9 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Oh?” upitao je, nemajući volje za igrice, ali dovoljno znatiželjan da dozna što su to ove snimke uspjele pobuditi u njezinoj smućenoj glavi. “Nego čije su?” “Moja prijateljica... njezine su.” Njegove se obrve izviju na ovo nedužno otkriće. “Poznaješ autoricu, znači?” Mlada žena tromo kimne. “Moja prijateljica... Gabby.” “Gabrielle Maxwell”, rekao je okrenuvši se sad već sasvim zainteresiran. “Pričaj mi o svojoj prijateljici. Zašto je zanimaju ova mjesta koje je fotografirala?” To mu se pitanje vrzmalo po glavi otkako je prvi put zapazio Gabrielle kao svjedokinju umorstva što su ga neoprezno počinili neki od njegovih novih regruta. Bio je ljutit, iako ne suviše uznemiren, kad ga je Poslušnik izvijestio o posjetu Maxwellice policijskoj postaji. Njezino znatiželjno lice na snimci sigurnosne kamere u napuštenom sanatoriju, također ga nije baš usrećilo. No njezino dokumentiranje vampirskih lokacija ono je što je u njemu pobuđivalo mračno zanimanje. Sve dosad bavio se ostalim, važnijim stvarima, koje su zahtijevale njegovu punu pažnju. Misli su mu bile usredotočene na drugo, a Gabrielle Maxwell je bilo dovoljno tek držati na oku. No, možda njezino područje zanimanja i aktivnosti ipak zahtijevaju pomnije motrenje. Mogla bi, štoviše, biti vrijedna podrobnijeg ispitivanja. Gak i mučenja, ako mu bude do toga. “Razgovarajmo malo o tvojoj prijateljici.” Njegova zamorna igračka trzne glavom, a zatim se ponovno svali na sag mlatarajući rukama poput nestrpljivog djeteta kojemu se uskratilo nešto što je poželjelo. “Ne... nećemo govoriti o njoj”, mrmljala je izdignuvši kukove s poda. “Dođi ovamo... najprije me poljubi... razgovarajmo o meni... o nama...” On istupi korak naprijed prema ženi, no teško da je to bio čin poslušnosti. Iskre u njegovim zjenicama možda su je zavarale misleći da je želi, no zapravo je njegovim tijelom pulsirao bijes. Njegov je snažan stisak bio ispunjen prezirom kad je stao nad njom i povukao je gore na noge. “Da”, uzdahnula je spremna se podati. Svojim dlanom joj usmjeri glavu na rame, otkrivši blijedi dio kože na vratu s podljevom iz kojeg je i dalje krvarilo od njegova posljednjeg ugriza. On se grubo baci na ranu, očnjaka pulsirajućih od gnjeva. “Reći ćeš mi sve što želim znati”, prošaptao je smrtonosno pribran dok je zurio u njezine zamagljene oči. “Od ovog ćeš trenutka, sestro K. Delaney, učiniti sve što ti naredim.” Njegovi ogoljeni zubi, koje je divljački zario poput zmije otrovnice, u jednom su zvjerskom ugrizu isisali' njezinu svijest i nemoćnu ljudsku dušu. Gabrielle pomno pregleda svoj stan pobrinuvši se da sve brave na vratima i prozorima budu zaključane. Vratila se kući poslijepodne, napustivši Meganin stan još ujutro, nakon što joj je prijateljica otišla na posao. Megan joj je ponudila da ostane kod nje koliko god želi, ali Gabrielle se nije mogla dovijeka skrivati, a nije mogla podnijeti ni pomisao da bi mogla uvući svoju prijateljicu dublje u čitavu priču, koja je svakim satom postajala sve strašnija i nevjerojatnija.
10 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Najprije je izbjegavala povratak u stan i tumarala gradom u paranoičnoj izmaglici, prepustivši se sve većoj histeriji. Instinkt ju je upozoravao da joj se valja pripremiti na borbu. Borbu za koju je znala da dolazi prije ili kasnije. Bila je zabrinuta da će nakon povratka kući zateći Lucana, ili jednog od njegovih prijatelja krvopija, ili nešto još gore. Ali bio je dan i ona se vratila, napokon, a stan je bio prazan i netaknut. Sad, kad se vani smrkavalo, njezina se tjeskoba udeseterostručila. Obgrlivši rukama svoje tijelo u prevelikoj bijeloj majici i trapericama, vratila se u kuhinju gdje je telefonska sekretarica treperila označavajući da ima dvije nove poruke. Obje su bile od Megan. Zvala ju je tijekom proteklih sat vremena, izvijestivši je kako je, u blizini igrališta gdje je prošle noći Gabrielle bila napadnuta, pronađeno truplo. Megan je šizila prepričavajući policijsko izvješće koje je dobila od Raya i koje je opisivalo kako su njezina napadača poslije navodno izmasakrirale životinje, nedugo nakon što je pokušao nauditi Gabrielli. I to nije bilo sve. U policijskoj je postaji ubijen jedan policajac i upravo je njegovo oružje pronađeno uz izmrcvareno tijelo na području oko dječjeg igrališta. “Gabby, molim te, nazovi me čim primiš poruku. Znam da si prestravljena, dušo, ali u policiji zaista trebaju tvoju izjavu. Ray upravo kani uzeti stanku. Kaže da će doći do tebe i pokupiti te ako ćeš se tako osjećati sigurnije...” Gabrielle pritisne tipku za brisanje. I osjeti kako joj se dlačice na stražnjoj strani vrata počinju podizati. Više nije bila sama u kuhinji. Srce joj prebaci u petu brzinu i ona se okrene kako bi se suočila s uljezom, nimalo iznenađena što vidi Lucana. Stajao je na dovratku dnevne sobe promatrajući je zamišljeno i šutke. Ili je možda samo odmjeravao svoj idući obrok. Neobično, ali Gabrielle otkrije kako nije toliko preplašena koliko je bila ljuta. Izgledao je tako normalno, čak i sad, dok je stajao tamo u svom crnom mantilu, crnim hlačama i naizgled skupocjenoj košulji koja je bila tek nekoliko nijansi tamnija od očaravajuće srebrne boje njegovih očiju. Nije bilo ni traga čudovištu koje je vidjela sinoć. Tek muškarac. Mračni ljubavnik za kojeg je mislila da ga poznaje. Poželi da se pojavio ovdje s iskešenim očnjacima i gnjevom što plamti iz čudovišno izobličenih očiju, onako jeziv kakvim se pokazao prošle noći. Bilo bi to poštenije od ovog privida normalnosti koji ju je tjerao da se pretvara kako je sve u redu. Kao da je on uistinu inspektor Lucan Thorne iz bostonske policije, muškarac koji je prisegnuo da će štititi nevine i provoditi zakon. Muškarac u kojeg se tako lako mogla zaljubiti - a možda je i već bila zaljubljena. No, sve u vezi s njim bila je laž. “Obećao sam sebi da neću doći ovamo večeras.”
11 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Gabrielle teško proguta. “Ja sam znala da hoćeš. Znala sam da si me slijedio sinoć, nakon što sam pobjegla od tebe.” Nešto bljesne u njegovu prodornom pogledu kojim je netremice zurio u nju. Bio je to pogled kojim ju je milovao. “Ne bih te povrijedio. I ne želim te ni sad povrijediti.” “Onda otiđi.” On odmahne glavom i stupi naprijed. “Neću otići dok ne porazgovaramo.” “Misliš, dok se ne pobrineš da me ušutkaš”, odvrati ona pokušavajući se ne uljuljkati previše u osjećaj ugode samo zato što je izgledao kao muškarac kojemu je vjerovala. Ili, samo zato što joj je tijelo - pa čak i njezino budalasto srce - reagiralo na njega. “Postoje stvari koje moraš shvatiti, Gabrielle.” “Oh, ali shvaćam ih”, rekla je zapanjena što joj glas ne podrhtava. Prsti joj se podignu prema vratu tražeći privjesak u obliku križa koji je nosila još od prve pričesti. Taj je nježni amulet djelovao poput smiješno slabog oružja sad kad ih je dijelilo samo nekoliko koraka. “Ne moraš mi ništa objašnjavati. Trebalo mi je neko vrijeme, doduše, ali mislim da napokon sve razumijem.” “Ne. Ne razumiješ.” Krenuo je prema njoj, zastavši kad je primijetio svežanj bijelih glavica iznad glave obješenih na kuhinjskim vratima. “Češnjak”, otegnuo je i veselo se nasmijao. Gabrielle ustukne jedan korak unatrag, a tenisice joj zaškripe na pločicama kuhinjskog poda. “Rekla sam ti da sam te očekivala.” A odradila je još poneke pripreme prije nego je došao. Da se osvrnuo oko sebe, otkrio bi i druge slične dekoracije na vratima svake prostorije u stanu, pa i na onim ulaznim. No, čini se da mu to nije smetalo. Nisu ga zaustavile ni višestruke brave, a kamoli ovi dodatni pokušaji obrane. Neometano je prošao ispod Gabriellina ručno izrađenog sredstva za obranu, pogleda mračnog i napetog. Kad joj je prišao bliže, ona se povuče unatrag sve dok se iza njezinih leđa ne ispriječi kuhinjski radni stol. Reklamna bočica sredstva za ispiranje usne šupljine stajala je na granitnoj ploči. U njoj više nije bilo sredstvo za ispiranje, nego nešto drugo što je nabavila tog jutra na povratku kući, kad je svratila u crkvu Blažene Djevice Marije kako bi se ispovjedila. Gabrielle sad dograbi plastičnu bočicu s pulta i približi je grudima. “Sveta vodica?” upita Lucan hladnokrvno je pogledavši u oči. “Što kaniš učiniti s tim, zaliti me njome?” “Ako bude potrebno.” On se toliko brzo pomaknuo da je vidjela samo nejasno obličje ispred sebe kad je ispružio ruku i istrgnuo bočicu iz njezina stiska i izlio sadržaj u svoje ruke. Zatim je prešao vlažnim prstima preko lica i kroz svoju blistavu kosu. Nije se ništa dogodilo. Odbacio je beskorisnu posudicu sa strane i približio joj se još jedan korak. “Nisam ono što misliš, Gabrielle.” Zvučao je toliko razumno da mu je gotovo povjerovala. “Vidjela sam što si učinio. Usmrtio si onog čovjeka, Lucane.”
12 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
On mirno odmahne glavom. “Usmrtio sam ljudsko biće koje više nije bilo čovjek zapravo teško da je i bio ljudsko biće. Sve ljudsko u njemu isisao je vampir koji ga je time pretvorio u roba, Poslušnika. Ionako je već bio gotovo mrtav. Ja sam samo dovršio posao. Žalim što si to morala vidjeti, ali ne mogu se zbog toga ispričavati. I ne želim. Ubio bih bilo koga, bilo da je ljudsko biće ili nešto drugo, tko ti namjerava učiniti nažao.” “Što te čini ili opasno zaštitnički nastrojenim, ili najobičnijim luđakom. Da ne spominjem činjenicu da si rastrgao vrat tome momku vlastitim zubima i pio njegovu krv!” Očekivala je još jedan umirujući odgovor, neko drugo razumno objašnjenje koje bi je moglo natjerati da pomisli kako je čak i nešto toliko nevjerojatno kao vampirizam zapravo moglo imati smisla - i moglo bi zapravo postojati - u stvarnom životu. No, Lucan joj nije pružio ništa slično tome. “Nisam želio da se stvari ovako razvijaju među nama, Gabrielle. Bog zna da zaslužuješ bolje.” Promrsio je nešto ispod glasa, jezikom koji nije mogla razumjeti. “Zaslužuješ da te se u ovo uvede s obzirom, da ti to objasni muškarac koji će ti izgovoriti prave riječi i učiniti ono što je ispravno. Zato sam želio poslati Gideona...” Frustrirano prođe prstima kroz kosu. “Ja nisam izaslanik svoje rase. Ja sam ratnik. Katkad i krvnik. Gledam smrti u oči, Gabrielle, i nisam naučen ispričavati se za svoja djela.” “I ne tražim tvoju ispriku.” “Što onda tražiš - istinu?” Gorko se osmjehne. “Vidjela si istinu prošle noći kad sam ubio onog Poslušnika i isisao ga do posljednje kapi krvi. To je istina, Gabrielle. To je ono što uistinu jesam.” Ona osjeti mučninu u želucu jer nije ni pokušao zanijekati užas kojemu je svjedočila. “Ti si čudovište, Lucane. Moj Bože, pa ti si stvor iz noćne more.” “Prema ljudskim narodnim predajama i praznovjerju, da. To je dio onih istih priča koje kažu da se protiv moje vrste valja boriti češnjakom i svetom vodicom. Sve je to farsa, kao što si sama maločas vidjela. Zapravo, naše su rase prilično isprepletene. Ne razlikujemo se toliko jedni od drugih.” “Ma zbilja?” podsmjehnula se, svladana histerijom, kadli on priđe korak bliže prisilivši je da ponovno ustukne. “Koliko znam, kanibalizam nije na listi mojih prioriteta. Ali, s druge strane, nije ni ševa sa živim mrtvacima, pa ipak, čini se da to radim redovito u posljednje vrijeme.” On prasne u neobuzdan smijeh. “Uvjeravam te, nisam živi mrtvac. Dišem ovaj zrak, baš poput tebe. I krvarim, baš kao i ti. I mene se može usmrtiti, premda ne tako lako, i živim već dugo, dugo vremena, Gabrielle.” Prilazio joj je smanjivši udaljenost što je ih razdvajala. “Živ sam koliko i ti.” Kao da želi to dokazati, njegovi topli prsti obuhvate njezine. Podigao joj je ruku i položio njezin dlan na svoje grudi. Kroz mekanu tkaninu njegove košulje, srce mu je tuklo snažno i ravnomjerno. Osjetila je njegov dah dok su mu se pluća nadimala, a toplina njegova djela širila se njezinim prstima prodirući joj u iscrpljena čula poput umirujućeg melema. “Ne!” Odvojila se od njega. “Ne, proklet bio! Nema više smicalica. Vidjela sam ti lice sinoć, Lucane. Vidjela sam tvoje očnjake, tvoje oči! Rekao si da je to tvoje pravo lice, dakle
13 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
čemu sve ovo? To kakvim se sad predstavljaš - sve što osjećam u tvojoj blizini - je li i to iluzija?” “Ja sam stvaran, ovakav kakav stojim sad tu pred tobom... ali i onakav kakvog si me vidjela sinoć.” “Onda mi pokaži. Daj mi da opet vidim tvoje drugo lice umjesto ovoga. Želim znati s kime doista imam posla, to je jedino pošteno.” Namrštio se kao da ga je njezina sumnja povrijedila. “Ta se promjena ne može silom izazvati. To je fiziološka promjena izazvana glađu ili snažnim emocionalnim doživljajima.” “Onda, koliko mi ostavljaš prednosti prije nego odlučiš rasporiti moj vrat i utažiti glad? Nekoliko minuta? Sekunda?” Oči mu bijesnu na njezinu provokaciju, ali glas mu ostane pribran. “Neću te povrijediti, Gabrielle.” “Pa zašto si onda došao? Da me ponovno poševiš prije nego me pretvoriš u nešto užasno kao što si sam.” “Isuse”, on oštro prasne. “Nije tako kako...” “Ili ćeš me podčiniti i pretvoriti u svoju vampirsku robinju, poput onog jadnika kojeg si sinoć ubio?” “Gabrielle.” Lucan stisne čeljust toliko snažno da bi mogao zubima zdrobiti čelik. “Došao sam ovamo kako bih te zaštitio, dovraga! Morao sam znati da je s tobom sve u redu. Možda sam došao jer shvaćam da sam griješio s tobom, i jer želim to nekako popraviti.” Ona je nepomično stajala upijajući njegovu neočekivanu provalu iskrenosti i promatrajući igru osjećaja na njegovoj gruboj vanjštini. Gnjev, frustracija, požuda, nesigurnost... sve je to iščitala u njegovu prodornom pogledu. Bog neka joj pomogne, ali sve je to osjetila, kao i uskovitlanu oluju u sebi. “Želim da odeš odavde, Lucane.” “Ne,ne želiš” “Ne želim te više nikad vidjeti!” vrisnula je, očajnički želeći da povjeruje njezinim riječima. Podigla je ruku kako bi ga pljusnula, ali hitro ju je uhvatio prije nego što je uspjela i zamahnuti. “Molim te. Samo otiđi odavde, odmah!” Potpuno je ignorirajući, Lucan je uzme za ruku kojom ga je kanila udariti i nježno je položi na svoja usta. Usne mu se polako razdvoje dok je cjelivao njezin dlan vrućim, senzualnim poljupcem. Nije osjetila ubod očnjaka, samo nježnu toplinu njegovih usana, vlažno milovanje njegova jezika koje je dražilo osjetljivu kožu između njezinih prstiju. Glava joj je lebdjela na sladostrasnom osjećaju njegovih usana na svojoj koži. Osjetila je slabost u nogama, udovima, a njezin otpor počeo se polako topiti. “Ne!” rekla je bijesno, te povukla ruku iz njegova blagog stiska i odgurnula ga od sebe. “Ne! Ne mogu dopustiti da mi to ponovno činiš, više ne. Sve među nama se promijenilo. Sad je sve drukčije.” “Jedino što je drukčije, Gabrielle, jest to što me sad gledaš otvorenim očima.” “Točno.” Prisilila se da ga pogleda. “I ne sviđa mi se ono što vidim.”
14 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
U njegovu osmijehu nije bilo ni trunke milosti. “Kad bi samo mogla to isto reći o tome kako se osjećaš uz mene.” Nije bila sigurna kako mu je to uspjelo - kako se mogao pomicati tako brzo - ali u istom trenu Lucanov je dah milovao njezino uho i njezin vrat dok je pritiskao tijelo o njezino. Bilo je to previše za nju: ova zastrašujuća nova stvarnost, pitanja koja nije znala ni kako ih uopće postaviti. A, k tome, i ovaj drugi oblik izgubljenosti pod izvanrednom snagom Lucanova dodira, njegova glasa, njegovih usana što nježno dodiruju njezinu osjetljivu kožu. “Prestani!” Pokušala gaje odgurati od sebe, ali bio je poput zida mišića i hladnokrvne, mračne nakane. Otrpio je njezin gnjev, a uzaludni udarci koje je zabijala u njegova široka prsa nisu ga, kako se činilo, ni najmanje zbunili. Njegov izraz lica ostao je nepokolebljiv i spokojan, kao i njegovo nepomično tijelo. Odmaknula se od njega, frustrirana. “Bože, što želiš dokazati, Lucane?” “Samo to da nisam čudovište kakvim me smatraš. Tvoje me tijelo poznaje. Tvoja ti čula govore da si sa mnom sigurna. Samo ih trebaš poslušati, Gabrielle. I poslušaj me kad ti kažem da nisam ovamo došao kako bih te preplašio. Nikad te neću napasti, niti ću ikad uzeti tvoju krv. Tako mi časti, nikad te neću ozlijediti.” Prigušeno se osmjehne na pomisao vampira koji posjeduje bilo što i blizu časti, a kamoli da se još kune na nju. Ali Lucan je bio nepokolebljiv, dostojanstven. Možda je bila luda, jer što je dulje trpjela njegov srebrni pogled, to je više slabjela njezina sumnja za koju se tako očajnički željela držati. “Nisam tvoj neprijatelj, Gabrielle. Stoljećima tvoja i moja vrsta trebaju jedna drugu kako bi preživjele.” “Ali vi se hranite nama”, proštaptala je slomljena glasa. “Poput nametnika.” Mračna sjena prijeđe njegovim licem, ali nije odgovorio na prezir u njezinoj optužbi. “Mi vas, također, i štitimo. Neki od mojega roda čak i ljubuju s tvojima, dijeleći živote kao ljubavni partneri. To je jedini način za produženje vampirske vrste. Da nije ljudskih žena koje nam rađaju potomke, naša bi rasa na kraju izumrla. Tako sam i sam postao, kao i svi ostali poput mene.” “Ne razumijem. Zašto se ne možete... miješati sa ženama iz svoje vrste?” “Zato što nema takvih. Zbog genetske pogreške, potomci Vrste su jedino muškarci, počevši od prvog pretka pa kroz stotine generacija.” Potonje otkriće, među svim ostalim zapanjujućim novostima koje je čula, natjera je da promisli. “Dakle, to znači da je tvoja majka pripadala ljudskom rodu?” Lucan blago kimne. “Točno.” “A tvoj otac? On je bio...” “Moj otac, kao i ostalih sedmorica Drevnih, nije bio s ovoga svijeta. Oni su bili prvi od moje vrste, bića s drugog planeta, vrlo različitog od ovog ovdje.” Trebao joj je jedan trenutak da probavi ovo što je netom čula, naročito nakon svega što je to trenutačno podrazumijevalo. “Što mi želiš reći - da su oni bili izvanzemaljci?” “Bili su istraživači. Surovi ratnici i osvajači, zapravo, koji su se davno spustili na Zemlju.”
15 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Gabrielle je zurila u njega. “Tvoj otac ne samo da je bio vampir, nego je bio i izvanzemaljac? Imaš li ti uopće pojma koliko to suludo zvuči?” “To je istina. Moji preci sebe nisu nazivali vampirima, ali, po ljudskoj definiciji, to je ono što su bili. Njihov probavni sustav bio je previše napredan za ovozemaljske sirove proteine. Nisu mogli probavljati biljke ni životinje, kao što su to mogli ljudi, pa su se naučili hraniti krvlju. Hranili su se bez zadrške i umalo da nisu zbrisali čitavu ljudsku populaciju s lica zemlje. Čula si za neke primjere, nedvojbeno: Atlantida, civilizacija Maya. I još bezbroj bezimenih, nepoznatih civilizacija koje su naizgled nestale preko noći. Mnoge masovne pošasti iz prošlosti, poput kuge ili gladi, zapravo nisu bile ono čemu vas povijest uči.” Blagi Bože. “Uz pretpostavku da je sve što si rekao istina, ti zapravo govoriš o tisućljetnim pokoljima.” Prođu je srsi hladnoće kad to nije porekao. “Jesu li oni... jesi li ti - o, Bože, ne mogu vjerovati da uopće vodim ovaj razgovor. Hrane li se vampiri nekim drugim živim bićima, primjerice međusobno, ili smo vam mi ljudi glavno jelo?” Izraz Lucanova lica bio je ozbiljan. “Samo ljudska krv sadrži posebnu kombinaciju hranjivih sastojaka koji nam trebaju za preživljavanje.” “Koliko često?” “Moramo se nahraniti svakih nekoliko dana, možda jednom tjedno. Hrana nam je potrebnija ako smo ozlijeđeni i treba nam snage da se oporavimo.” “A vi... ubijate kad se hranite?” “Ne uvijek, malokad, zapravo. Većina nas se hrani takozvanim dobrovoljcima.” “Ljudi doista svojevoljno dopuštaju da ih mučite?” upitala je zapanjena. “Nikad nije u pitanju mučenje, osim ako mi to ne želimo. Kad je ljudsko biće opušteno, ugriz vampira može biti vrlo ugodan. A kad sve završi, dobrovoljac se ne sjeća ničega jer ne ostavljamo sjećanje na sebe.” “Ali, ipak nekad ubijate”, rekla je ne mogavši potisnuti optužbu u glasu. “Povremeno, kad je potrebno nekome oduzeti život. Vrsta se zavjetovala da nikad neće progoniti nevine ni nejake.” Ona se namršti. “Kako plemenito od vas.” “Ali jest plemenito, Gabrielle. Kad bismo to poželjeli, kad bismo se prepustili onom dijelu naše prirode u kojem još uvijek živi osvajački nagon naših predaka, mogli bismo porobiti čitavo čovječanstvo. Mogli bismo biti kraljevi, podčiniti sve ljude da nam služe, da nas zabavljaju i budu nam hrana. Upravo je to srž dugotrajne i smrtonosne borbe između moje vrste i naše braće, Krvožednih. Neke si od njih i sama vidjela, one noći pred klubom.” “I ti si bio tamo?” Gim je to izgovorila, znala je da je to bila istina. Sjetila se upadljivog lica i pogleda skrivenog iza tamnih naočala. Čak je i tada osjetila povezanost s njime, u tom letimičnom pogledu koji je dopirao do nje kroz dim i tamu kluba. “Pratio sam tu skupinu Krvožednih otprilike sat vremena”, rekao je Lucan, “vrebajući pravi trenutak da ih se dočepam.” “Bila su šestorica”, živo se prisjetila, dok su joj se u mislima vrtjeli prizori tih užasnih lica, njihovih sjajnih, plamtećih očiju i oštrih očnjaka. “Kanio si im se sam suprotstaviti?” 16 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Njegovo slijeganje ramenima kao da je govorilo da u tome nema ništa neobično - on protiv mnogih. “Imao sam i pomoć te večeri - tebe i fotoaparat tvoga mobitela. Bljesak ih je iznenadio i pružio mi priliku da ih napadnem.” “Ubio si ih?” “Sve osim jednoga. I njega ću pronaći.” “Murjaci su poslali patrolno vozilo u klub nakon što sam im dala izjavu. Nisu pronašli ništa. Nikakve dokaze.” “Ja sam se za to pobrinuo.” “Zbog tebe sam ispala budala. Policajci su uporno govorili da sam sve izmislila.” “I bolje je tako, nego ih navesti na trag stvarnim bitkama koje se stoljećima odvijaju na ulicama gradova. Možeš li samo zamisliti kolike bi razmjere poprimila panika kad bi redovita izvješća o napadima vampira preplavila vijesti diljem svijeta?” “Je li to ono što se događa? Događaju li se ovakva ubojstva neprestano, posvuda?” “U posljednje vrijeme sve više i više. Krvožedni su frakcija ovisnika o krvi koje samo zanima iduća doza. Barem je sve donedavno bilo tako. No, sad se događa nešto drugo. Pripremaju se, postaju organizirani. Nikad nisu bili ovako opasni kao sad.” “A zahvaljujući fotografijama koje sam snimila pred onim klubom, ti Krvožedni su mi sad za petama.” “Zbog incidenta kojem si svjedočila privukla si njihovu pažnju, u to nema sumnje, a bilo koje ljudsko biće njima je dobar plijen. Ali druge fotografije koje si snimila po svoj su te prilici dovele u veću opasnost?” “Koje druge fotografije?” “Fotografije poput one tamo.” On pokaže na uokvirenu fotografiju što je visjela na zidu njezine dnevne sobe. Bila je to snimka eksterijera starog skladišta u jednom od zapuštenih dijelova grada. “Što te je nagnalo da fotografiraš tu zgradu?” “Ne znam ni sama, zapravo”, rekla je, ne znajući čak ni zašto je uokvirila baš tu fotografiju. Sam pogled na nju izazvao je sad val hladnoće niz njezinu kralježnicu. “Inače nikad ne bih zalazila u taj dio grada, ali sjećam se da sam te večeri pogrešno skrenula i na kraju sam zalutala. Nešto me je jednostavno privuklo tom skladištu - ne mogu to ničim objasniti. Bila sam strahovito nervozna što sam se našla tamo, ali nisam mogla otići dok nisam snimila nekoliko fotografija tog mjesta.” Lucanov glas bio je smrtno ozbiljan. “Ja i nekolicina drugih ratnika Vrste koji djeluju sa mnom napali smo tu lokaciju prije mjesec i pol dana. Bila je to jazbina Krvožednih u kojoj je bilo smješteno petnaestak naših neprijatelja.” Gabrielle je zinula. “U toj zgradi žive vampiri?” “Više ne žive.” Prošao je pokraj nje prema kuhinjskom stolu na kojem je bilo još nekoliko fotografija, uključujući i neke iz napuštenog sanatorija snimljene prije samo nekoliko dana. Uzeo je jednu od fotografija i pružio joj. “Već tjednima nadgledamo ovu lokaciju. Imamo razloga vjerovati da bi tu mogla biti jedna od najvećih kolonija Krvožednih u Novoj Engleskoj.”
17 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Moj Bože!” Gabrielle je zurila u snimku sanatorija, a prsti su joj blago podrhtavali dok ju je spuštala natrag na stol. “Kad sam prije neki dan snimala ove fotografije, jedan me je muškarac otkrio. Otjerao me je s imanja. Ne misliš valjda da je on bio...” Lucan odmahne glavom. “Poslušnik, a ne vampir, ako si ga vidjela nakon zore. Sunce je za nas smrtonosno. Toliko od narodnih predaja je istinito. Naša koža brzo gori, kao što bi tvoja kad bi je stavila pod veliko povećalo i izložila najjačim Sunčevim zrakama u podne.” “I to je razlog zašto sam te viđala samo noću”, promrmljala je prisjetivši se Lucanovih posjeta, još od prvog puta kad je počeo sa svojom obmanom. “Kako sam mogla biti toliko slijepa kad mi je sve trebalo biti tako očito?” “Možda nisi željela vidjeti, ali si znala, Gabrielle. Sumnjala si da je umorstvo kojem si svjedočila nadilazilo ono što je tvoje ljudsko iskustvo moglo objasniti. To si mi i sama rekla, prvi put kad smo se vidjeli. Jedna razina tvoje svijesti znala je da je bila riječ o vampirskom napadu.” I doista je znala, još i tada. Ali nije ni u snu mogla pomisliti da je Lucan dio svega toga. Dio nje još uvijek nije mogao prihvatiti tu pomisao. “Kako je to moguće?” zavapila je svalivši se na najbližu stolicu. Zurila je u snimke razbacane po stolu pred njom, a zatim ponovno pogledala u Lucanovo smrknuto lice. Suze su joj zapekle oči, a čvor očajničke potrebe za poricanjem stvorio joj se u grlu. “Ovo ne može biti istina. Bože, molim te, reci mi da se ovo ne događa.”
18 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Treće POGLAVLJE Doznala je dosta toga s čime joj se valjalo nositi - ne sve, ali više nego dovoljno za jednu noć. Lucan joj je morao odati priznanje. Osim one sitne nerazumnosti s češnjakom i svetom vodicom, Gabrielle je ostala nevjerojatno pribrana tijekom razgovora koji je bio, u to nije bilo sumnje, prilično težak za probaviti. Vampiri, dolazak drevnih izvanzemaljaca, pa onda rat koji se zahuktava s Krvožednima, koji su joj, k tome, sad za petama. Sve je to primila s hrabrošću koju većina ljudi ne bi imala. Lucan je promatrao kako se bori sa svojim mislima dok je sjedila za stolom držeći se za glavu, a zalutale suze tek su joj počele kliziti niz obraze. Poželio je da joj može nekako olakšati. Ali nije bilo načina. A stvari će postati još i gore jednom kad dozna potpunu istinu o svemu što ju je čekalo. Radi vlastite sigurnosti, ali i sigurnosti Vrste, valjat će joj napustiti stan, prijatelje, karijeru. Morat će ostaviti život kakav je poznavala. I morat će to učiniti još večeras. “Ako imaš još ovakvih fotografija, Gabrielle, moraš mi ih pokazati.” Ona kimne i podigne glavu. “Sve su u mojemu računalu, rekla je odmaknuvši kosu s lica. “Što je s onima dolje u mračnoj komori?” “I one su na disketi, također, sa svim ostalim fotografijama koje sam prodala posredstvom galerije.” “Dobro.” Kad je spomenula prodaju fotografija, u njemu se pokrene zvono na uzbunu. “Kad sam bio ovdje prije nekoliko večeri, spomenula si kako je netko kupio cijelu kolekciju. Tko je to bio?” “Ne znam. Bila je to anonimna kupnja. Kupac je organizirao privatnu izložbu u nekom unajmljenom penthausu dolje u centru. Pogledali su samo nekoliko fotografija i onda platili gotovinom cijelu kolekciju.” On opsuje, a Gabriellin već uznemireni izraz na licu postane užasnut. “O, moj Bože. Misliš li da su Krvožedni bili ti koji su ih kupili?” Lucan je znao da je onaj koji je na čelu trenutačnih operacija Krvožednih zasigurno zainteresiran za sredstvo pomoću kojeg bi mogao doći do cilja, do sjedišta njegovih suparnika. A Gabrielle bi bila izvanredno sredstvo u rukama Krvožednih, zbog mnoštva razloga, i jednom kad je se dočepaju, neće im trebati puno da otkriju njezin biljeg. Zlostavljali bi je, prisiljavali da pije njihovu krv, da im izrodi kopilad sve dok joj tijelo najzad ne bi posustalo
19 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
i dok ne bi skončala. Mučenje bi moglo potrajati godinama, desetljećima, pa čak i stoljećima. “Lucane, moj je najbolji prijatelj te večeri odnio fotografije, i to sam samcat. Ubila bih se da mu se nešto dogodilo. Jamie je otišao tamo ne znajući ništa o opasnosti u kojoj se nalazio.” “Budi sretna zbog toga, jer to je vjerojatno jedini razlog zašto je izvukao živu glavu.” Ona se trgne kao da ju je ošamario. “Ne želim da moji prijatelji nastradaju zbog ovoga što mi se događa.” “Ti si sad u većoj opasnosti od bilo koga drugog. I moramo se pokrenuti. Presnimit ćemo te fotografije s tvoga računala. Želim ih odnijeti u laboratorij u našem skloništu.” Gabrielle ga odvede do stola u uglu njezine dnevne sobe. Uključila je računalo i dok se ono pokretalo, izvuče nekoliko memorijskih uređaja iz njihova spremnika i umetne jedan u računalni USB pogon. “Znaš, govorili su da je bila luda. Rekli su da je halucinirala, da je bolovala od paranoidne šizofrenije. Držali su je pod ključem jer je bila uvjerena da su je napali vampiri.” Gabrielle se blago nasmije, ali bio je to prazan, tužan zvuk. “Možda ipak nakon svega i nije bila luda.” Iza njezinih leđa Lucan joj se približi. “O kome govoriš?” “O svojoj majci.” Nakon što je pokrenula kopiranje fotografija, Gabrielle se okrene i podigne pogled prema Lucanu. “Pronašli su je kasno jedne noći u Bostonu, ozlijeđenu, krvavu, zbunjenu. Nije imala uza se ni torbicu ni novčanik, ni bilo kakve isprave, a u kratkim trenucima pribranosti nije znala reći tko je, pa su je u policiji vodili pod imenom Jane Doe. Bila je tek tinejdžerica.” “Krvarila je, kažeš?” “Imala je višestruke ozljede po vratu - samoozljeđivanje, sudeći prema službenim izvješćima. Sud je ustvrdio da nije sposobna za suđenje pa su je strpali u mentalnu ustanovu nakon što je otpuštena iz bolnice.” “Isuse.” Ona polako odmahne glavom. “Ali, što ako je govorila istinu? Što ako uopće nije bila luda? Bože moj, Lucane... svih ovih godina krivila sam nju. Mislim da sam je čak i mrzila, a sad ne mogu a da ne pomislim...” “Rekla si da je bila na sudu. Misliš zbog nekog oblika zločina?” Računalo se oglasi označavajući da je memorijski uređaj pun. Gabrielle se okrene kako bi nastavila dalje kopirati i ostane tako, okrenuta mu leđima. Lucan nježno spusti ruke na njezina ramena i okrene stolicu. “Za što je bila optužena tvoja majka?” Gabrielle je neko vrijeme šutjela. Lucan je vidio kako teško guta. Njezine blage smeđe oči bile su prepune boli. “Bila je optužena za napuštanje djeteta.” “Koliko ti je bilo godina?” Ona slegne ramenima. “Bila sam dojenče. Stavila me je u kontejner za smeće ispred jedne stambene zgrade. Bilo je to samo jedan blok dalje od mjesta gdje ju je pokupila
20 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
policija. Srećom, jedan je policajac odlučio provjeriti čitavo područje. Čuo me je kako plačem, pretpostavljam, i izvadio me je iz kontejnera.” Sveca mu. Bljesak sjećanja preplavi Lucanove misli dok je govorila. Vidio je mračnu uličicu, mokri pločnik kako je blistao na mjesečini, ženu razrogačenih očiju kako prestravljena stoji, ukopana u mjestu dok joj Krvožedni siše vrat. Čuo je prodorno cviljenje sićušnog djeteta koje je mlada majka držala u naručju. “Kad se to dogodilo?” “Davno. Ovog će ljeta biti prije točno dvadeset i sedam godina.” Nekome Lucanovih godina, dvadeset i sedam godina je bilo zapravo nedavno. Jasno se sjećao kako se umiješao tamo na autobusnom kolodvoru. Sjećao se kako je stao između Krvožednog i njegove žrtve otjeravši užasnutu ženu oštrom mentalnom naredbom. Obilno je krvarila, a nešto od krvi je kapalo i po djetetu. Nakon što je ubio Krvožednog i počistio mjesto, pošao je potražiti ženu i njezino dijete. Nije ih uspio pronaći. Često se pitao što je bilo s njima i preklinjao se što iz uma žrtve barem nije uspio izbrisati jezivo sjećanje na napad. “Nedugo nakon toga počinila je samoubojstvo u mentalnoj ustanovi”, nastavila je Gabrielle. 'Ja sam već bila u domu za nezbrinutu djecu.” Nije se mogao suzdržati da je ne dotakne. Nježno joj odmaknuvši kosu s lica, pomiluje joj ponosnu bradu. Oči su joj bile ispunjene suzama, ali nije se slomila. Bila je snažna, to je bilo sigurno. Snažna i lijepa, i toliko nevjerojatno posebna. U tom trenutku želio je samo povući je u svoj zagrljaj i sve joj to reći. “Žao mi je”, rekao je iskreno. A žaljenje nije bilo osjećaj na koji je navikao. Opet, još otkako ju je prvi put vidio, Gabrielle je u njemu budila mnoge osjećaje koji su mu bili sasvim nepoznati. “Žao mi je zbog obiju.” Računalo se ponovno oglasi. “Sve su snimljene”, rekla je, podignuvši ruku kao da će ga pomilovati, ali očito se još nije mogla natjerati da ga dodirne. On joj pusti ramena i probije ga oštar ubod sažaljenja kad se šutke okrenula od njega. Odbivši ga poput stranca, kakav je i bio. Promatrao je kako vadi posljednji memorijski uređaj i sprema ga među ostale. Kad je krenula zatvoriti program, Lucan je rekao: “Ne još. Moraš izbrisati datoteke s fotografijama iz računala, kao i sa svih vanjskih diskova, ako ih imaš. Kopije koje ćemo odnijeti moraju biti jedine preostale.” “A što je s tiskanim fotografijama? Primjerice, onima tamo na stolu, ili onima koje imam dolje u mračnoj komori?” “Ti dovrši ovdje, a ja ću donijeti te primjerke.” “U redu.” Bacila se na posao, a Lucan je na brzinu počistio ostatak stana. Prikupio je sve preostale snimke, uzeo također i uokvirene fotografije ne želeći ostaviti ništa što bi moglo poslužiti
21 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Krvožednima. Pronašao je veliku putnu torbu u ormaru u spavaćoj sobi i odnio je dolje kako bi je napunio fotografijama. Kad je završio s pakiranjem i zatvorio patentni zatvarač na torbi, čuo je potmulo tutnjanje sportskog automobila kako se zaustavlja pred Gabriellinom kućom. Dvoja vrata su se otvorila, zatim treskom zalupila, a nakon toga uslijedili su žurni koraci koji su se približavali ulaznim vratima stana. “Netko je došao”, rekla je Gabrielle preplašeno ga pogledavši dok je gasila računalo. Lucanova je ruka već bila u mantilu i pipajući tražila Berettu devetmilimetarskoga kalibra koju je imao zataknutu za pojas hlača. Pištolj je bio napunjen mecima od titanija, što je bila jedna od Nikolajevih posljednjih inovacija. Ako je pred vratima stajao jedan Krvožedni, pasji skot će ubrzo imati želudac pun metaka. Ali to nisu bili Krvožedni, smjesta je shvatio. Kao ni Poslušnici, koje bi Lucan također sa zadovoljstvom smaknuo. Na pragu su bili ljudi. Muškarac i žena. “Gabrielle?” Zvono na vratima oglasilo se nekoliko puta zaredom. “Ima li koga? Gabby! Jesi li unutra?” “Jao, ne. To je moja prijateljica Megan.” “Ona kod koje si bila sinoć?” “Da. Zvala me je čitav dan i ostavljala poruke. Zabrinuta je za mene.” “Što si joj rekla?” “Zna za napad u parku. Rekla sam joj da sam bila napadnuta, ali nisam joj kazala ništa o tebi... što si učinio.” “Zašto nisi?” Gabrielle slegne ramenima. “Nisam je željela upletati. Ne želim da bude u opasnosti zbog mene, zbog svega ovoga.” Ona uzdahne odmahujući glavom. “Možda joj nisam htjela ništa reći o tebi dok sama ne dobijem neke odgovore.” Zvonce se ponovno oglasi. “Gabby, otvori! Ray i ja moramo razgovarati s tobom. Moramo se uvjeriti da si dobro.” “Njezin dečko je policajac”, Gabrielle će blago. “Žele da prijavim što mi se dogodilo sinoć.” “Postoji U stražnji izlaz?” Ona kimne, a zatim kao da se predomislila pa je odmahnula glavom. “Klizna vrata vode u zajedničko stražnje dvorište, ali tamo je visoka ograda...” “Nemam vremena”, rekao je Lucan odbacivši tu mogućnost. “Otvori vrata i pusti prijatelje unutra.” “Što smjeraš?” vidjela je kako mu je ruka upravo kliznula iz mantila otpustivši oružje koje je skrivao za pojasom. Njezino lice preplavi izraz panike. “Zar to imaš pištolj? Lucane, oni ti neće ništa učiniti. I pobrinut ću se da ništa ne kažu.” “Ne treba mi oružje zbog njih, Gabrielle.” “Pa što ćeš onda učiniti?” Nakon što je toliko uporno izbjegavala bilo kakav fizički kontakt s njime, sad ga je napokon dotaknula stisnuvši svojom malenom šakom njegovu ruku. “Bože, molim te, reci mi da ih nećeš ozlijediti...”
22 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Otvori vrata, Gabrielle.” Koraci su joj bili nesigurni dok se približavala ulaznim vratima. Okrenula je ključ u bravi i čula Meganin glas s druge strane. “Ovdje je, Ray. Evo je kod vrata. Gabby, otvori nam, srce. Jesi li dobro?” Gabrielle Šutke otpusti lanac. Nije bila sigurna treba li uvjeriti svoju prijateljicu da je dobro ili im doviknuti da se gube odavde. Osvrnuvši se i pogledavši Lucana, nije dobila odgovor. Njegove oštre crte lica bile su bezizražajne i smirene. Srebrne su mu oči bile prikovane za vrata, hladne i ukočene. Snažne šake bile su prazne i spuštene na bokovima, ali Gabrielle je znala da se mogu pokrenuti bez ikakva upozorenja. Ako bi poželio ubiti njezine prijatelje - pa čak i nju - bilo bi sve gotovo u tren oka. “Pusti ih unutra”, rekao je tihim glasom. Gabrielle polako okrene kvaku. Vrata tek što su se počela otvarati, kad ih je Megan gurnula prema unutra, dok je njezin dečko u uniformi bio odmah iza nje. “Sveca mu, Gabby! Imaš li uopće pojma koliko sam se brinula? Zašto mi nisi uzvratila pozive?” Snažno je povuče u zagrljaj, potom je pusti i stane se unezvjereno mrštiti. “Izgledaš iscrpljeno. Jesi li to plakala? Gdje si...” Megan naglo prestane govoriti kad spazi, istodobno kad i Ray, Lucana kako stoji nasred dnevne sobe, iza Gabriellinih leđa. “Oh... nisam znala da imaš društvo...” “Je li ovdje sve u redu?” upitao je Ray prošavši pokraj dviju žena i polako spustivši ruku na svoje oružje. “U redu je. Sve je u redu”, Gabrielle žurno odgovori. Pokaže prema Lucanu. “Ovo je, ovaj... moj prijatelj.” “Nekamo ste krenuli?” Meganin dečko produži naprijed i pokaže na putnu torbu što je ležala na podu uz Lucanove noge. “Ovaj, da”, umiješa se Gabrielle, pa pohita naprijed i stane između Raya i Lucana. “Večeras se osjećam pomalo uzrujano. Mislila sam otići u hotel i opustiti se. Lucan je svratio da me odveze.” “Aha.” Ray je virkao iza nje prema Lucanu, koji je šutke i nepomično stajao na mjestu. Njegov prezirni pogled govorio je kako je već odmjerio mladog murjaka - i smjesta ga otpisao. “Voljela bih da niste došli, ljudi”, rekla je Gabrielle. I bila je to istina. “Zbilja nema potrebe da ostajete.” Megan priđe i zaštitnički je uzme za ruke. “Ray i ja smo se nadali da ćeš promisliti i poći s nama u policijsku postaju, dušo. Važno je. Sigurna sam da će se tvoj prijatelj složiti s nama. Gabby je spomenula da ste inspektor, zar ne? Ja sam Meg.” Lucan učini korak. Taj mali pokret doveo ga je točno ispred Megan i Raya. Bio je to toliko neznatan pokret mišića, toliko brz, da se činilo kao da se vrijeme usporilo oko njega. Gabrielle je vidjela kako je učinio tih nekoliko nevjerojatno brzih koraka, ali njezini prijatelji
23 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
nisu ni trepnuli a Lucan se našao tik uz njih. Nadvio se nad njima svojim golemim tijelom iz kojeg je isijavala prijetnja što je vibrirala prostorijom. Bez ikakvog upozorenja, on podigne desnu ruku i obuhvati Meganino čelo. “Lucane, ne!” Megan je vrisnula, napola napuklim glasom koji je zamro u njezinu grlu dok je zurila u Lucanove oči. Brzinom munje on ispruži lijevu ruku i na isti način dotakne Raya. Policajac se opirao jedva sekundu prije nego što mu je lice poprimilo omamljeni izraz. Lucanovi snažni prsti naizgled su bili jedino što ih je držalo na nogama. “Lucane, molim te! Preklinjem te!” “Uzmi stickove i torbu”, rekao joj je hladnokrvnim glasom. “Vani nas čeka automobil. Uđi u njega i pričekaj me. Dolazim za čas.” “Ne pada mi na pamet ostaviti te ovdje da isisaš krv mojim prijateljima.” “Da mi je to bila namjera, već bi ležali mrtvi na podu.” I imao je pravo. Bože, ni trena nije dvojila kako je ovaj muškarac - to mračno biće koje je pustila u svoj život - dovoljno opasan da učini upravo takvo što. No, nije to učinio. I nije kanio, toliko mu je mogla vjerovati. “Fotografije, Gabrielle. Smjesta!” Ona poskoči i prebaci putnu torbu preko ramena i stavi dva memorijska uređaja u prednji džep traperica. Na izlasku zastane i pogleda Meganino bezizražajno lice. Oči su joj sad bile sklopljene, baš kao i Rayu. Lucan im je nešto mrmljajući govorio glasom toliko tihim da ga je jedva mogla čuti. Ton njegova glasa nije zvučao prijeteće, nego neobično utješno i uvjerljivo. Gotovo kao da ih uspavljuje. Posljednji put bacivši pogled na bizaran prizor u svojoj dnevnoj sobi, Gabrielle pohita kroz otvorena ulazna vrata, dolje na ulicu. Ulaštena limuzina bila je parkirana uz rubnik, uz Ravev crveni Mustang. Bilo je to skupocjeno vozilo - nevjerojatno skupocjeno sudeći prema izgledu - i jedini automobil u blizini. Dok mu je prilazila, prednja vrata suvozačeve strane se otvore kao da ih je netko telepatski pokrenuo. Otvorila su se čistom snagom Lucanova uma, znala je, pitajući se dokle sežu njegove nadnaravne moći. Klizne na udobno kožno sjedalo i zatvori vrata za sobom. Ni dvije sekunde kasnije, na njezinu se kućnom pragu pojave Megan i Ray. Mirno su išli niz stube i prošli mimo nje pločnikom, pogleda uprtog ispred sebe, nijedno ne prozborivši ni riječi. Odmah iza njih bio je Lucan. Zatvorio je ulazna vrata stana i obišao automobil u kojem ga je čekala Gabrielle. Ušao je unutra, stavio ključ i pokrenuo Maybachov motor. “Ne bi bilo pametno da smo ovo ostavili”, rekao je spustivši joj torbicu i torbu s fotoaparatom u krilo. Gabrielle je zurila u njega u blago osvijetljenom automobilu. “Proveo si neku vrstu kontrole uma nad njima, baš kao što si prije pokušao sa mnom.”
24 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Samo sam im sugerirao da se večeras nisu uopće pojavili u tom stanu.” “Izbrisao im sjećanje?” On jedva primjerno kimne. “Neće se sjećati ničega što se dogodilo večeras, kao ni toga da si bila u Meganinu stanu prošle noći nakon što te je Poslušnik napao. Njihovi umovi više ne nose teret tih događaja.” “Znaš što, to sad zvuči vraški dobro. Onda, što misliš, Lucane? Jesam li ja iduća na redu? Možeš mi početi brisati sjećanje od one večeri kad sam donijela tu užasnu odluku i otišla u onaj klub prije nekoliko tjedana.” On je netremice gledao u nju, ali nije osjećala kao da joj pokušava ući u misli. “Ti nisi poput ono dvoje ljudi, Gabrielle. Čak i da to poželim, ne bih mogao promijeniti ništa od onoga što ti se dogodilo. Tvoj je um snažniji od umova drugih ljudi. Zapravo, u mnogočemu si... drukčija od drugih.” “Ajme, baš sam sretnica.” “Najbolje mjesto za tebe sad je s nama, tamo gdje te Vrsta može zaštititi kao jednu od naših. Imamo sigurno sklonište u gradu. Za početak možeš ostati tamo.” Ona se namršti. “Što, nudiš mi vampirsku varijantu programa za zaštitu svjedoka?” “U pitanju je nešto ipak malo drukčije.” Okrenuo je glavu gledajući kroz vjetrobransko staklo. “I to je jedini način.” Lucan stisne papučicu gasa i ulaštena crna limuzina pojuri uskom uličicom uz tiho, mekano brujanje. Uhvativši se za kožno sjedalo suvozača, Gabrielle okrene glavu i stane gledati kako tama polako guta njezinu kuću u ulici Willow. Dok su se udaljavali, vidjela je blijede obrise Megan i Raya kako ulaze u svoj Mustang i odlaze u blaženom neznanju. Gabrielle osjeti kako je odjednom hvata panika pa poželi iskočiti iz automobila i potrčati prema njima, vratiti se svom starom životu. No, bilo je prekasno. Znala je to. Nova ju je stvarnost ščepala snažnim stiskom i znala je da nema povratka. Okrenula je glavu od prozora i dublje utonula u mekanu kožu sjedala, buljeći ispred sebe, dok je Lucan oštro skrenuo za ugao i odveo je dublje u noć.
25 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Četvrto POGLAVLJE Nije znala koliko su se vozili ni u kojem smjeru. Još uvijek su bili u gradu, toliko je znala, ali brojna skretanja i prečice kroz uličice kojima je Lucan vozio izazvali su zbrku u Gabriellinoj glavi. Zurila je kroz zatamnjeni prozor limuzine, jedva svjesna da su napokon usporili približivši se nečemu što je izgledalo kao prostrano zemljište nekakvoga starog imanja. Lucan se zaustavio ispred visokih vrata od crnog željeza. Nekoliko zraka crvene svjetlosti ugasi se s dva mala uređaja što su stajala s obiju strana osigurane vanjske ograde. Gabrielle trepne zbog iznenadne svjetlosti koja je bljesnula pred njezinim licem, a potom je gledala kako se teška vrata počinju otvarati. “Ovo je tvoje?” upitala je obrativši se Lucan u prvi put otkako su napustili njezin stan. “Bila sam već ovdje. Fotografirala sam ova vrata.” Provezli su se kroz vrata, a zatim nastavili dugačkim, vijugavim prilazom omeđenim drvoredom. “Imanje je dio našeg skloništa. Pripada Vrsti.” Vampirizam je očito bio unosan posao. Prilazeći vili, Gabrielle je čak i u mraku mogla uočiti vrijednost dobro održavanog zemljišta i ornamente od vapnenca na bijeloj fasadi. Dvostruki lukovi omeđivali su lakirana crna vrata i povišeni trijem glavnog ulaza iznad kojeg su se uzdizala četiri elegantna kata. Ambijentalna svjetlost dopirala je kroz brojne nadsvođene prozore, ali Gabrielle nije mogla sasvim odrediti je li prizor ostavljao dojam dobrodošlice. Vila se izdizala poput stražarske kule u tmini noći, postojana i prijeteća, s mnoštvom iskešenih gargojla što zure s krova i dvostrukih balkona koji gledaju na prilaz. Lucan proveze automobil uz glavni ulaz pa skrene prema velikom hangaru iza vile. Vrata se podignu i on uveze Maybach unutra, pa ugasi motor. Uključi se niz lampica kad su njih dvoje izišli iz automobila, a mekani senzori pokreta osvjetljavali su blistavi, sofisticirani vozni park. Gabrielle je zinula od divljenja. Osim Maybacha, koji je zacijelo koštao koliko i njezin skromni stan na Beacon Hillu, tu je bila čitava zbirka automobila, terenaca i motocikala, vjerojatno vrijedna milijune dolara. “Ovamo”, rekao je Lucan stišćući putnu torbu u ruci dok ju je vodio pokraj impresivnoga voznog parka prema neoznačenim vratima u stražnjem dijelu garaže. “Ma, koliko ste vi bogati?” upitala je zapanjeno ga slijedeći. Lucan joj pokretom ruke pokaže da krene kad su se vrata otvorila, a zatim uđe za njom u dizalo i pritisne gumb na upravljačkoj ploči. “Neki pripadnici vampirske rase su prilično dugo na ovome svijetu. Naučili smo ponešto o pametnim ulaganjima.”
26 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Aha”, rekla je, osjetivši kako je malo izgubila ravnotežu kad se dizalo počelo mekano, ali brzo spuštati dolje, sve niže i niže. “Kako to sve uspijevate sakriti od javnosti? Što je s vladom i porezima? Ili sve transakcije obavljate jedino gotovinom?” “Nitko ne može probiti naše osiguranje, čak i da pokuša. Čitavo područje imanja je ograđeno žicom pod visokim naponom. Kad bi netko i bio toliko glup da se pokuša približiti skloništu, spržilo bi ga četrnaest tisuća volti. Mi plaćamo poreze - kroz naše korporacije, dakako. Naša imovina diljem svijeta je u vlasništvu privatnih fondova. Sve što Vrsta radi je legalno i transparentno.” “Legalno i transparentno, kako da ne.” Nasmijala se pomalo nervozno. “Samo ako zanemarimo ispijanje ljudske krvi i izvanzemaljsko podrijetlo.” Lucan je ošine mračnim pogledom, ali ona s olakšanjem zamijeti kako mu se kut usnice izvio u nešto što bi moglo nagovještavati osmijeh. “Sad ću ja uzeti te kopije snimaka”, rekao je, gledajući je svojim prodornim sivim očima dok je vadila memorijske uređaje iz džepa traperica i stavljala mu ih u ruke. Njegovi prsti na trenutak obuhvate njezine. Gabrielle osjeti toplinu njegova dodira, ali nije to željela sebi priznati. Nije željela priznati što u njoj izaziva i najmanji dodir njegove kože, čak i sad. Naročito sad. Dizalo se napokon zaustavi, klizna se vrata otvore, a iza njih se ukaže sterilna prostorija od staklenih zidova uokvirenih blistavim metalnim okvirima. Pod je bio od bijeloga mramora, prošaranog nizom geometrijskih simbola i isprepletenih crteža. U nekima je prepoznala crteže nalik onima koje je Lucan imao na svome tijelu - onim neobičnim, prelijepim tetovažama koje su mu prekrivale leđa i trup. Ne, nisu to bile tetovaže, shvatila je, nego nešto... drugo. Vampirsko znakovlje. Na njegovoj koži, i ovdje, u ovom podzemnom bunkeru gdje je živio. Pred dizalom se protezao hodnik vjerojatno dugačak nekoliko stotina metara. Lucan zastane i pogleda Gabrielle kad je oklijevajući zastala. “Ovdje si na sigurnom”, rekao je. I Bog neka joj pomogne, ali ona mu je povjerovala. Zakoračila je na snježnobijeli mramor zajedno s Lucanom, zadržavši dah kad je položio dlan na ploču za provjeru autentičnosti, nakon čega se pred njim otvore staklena vrata. Hladan zrak zapljusnuo je Gabrielle i ona začuje prigušene muške glasove što su dopirali odnekud niz hodnik. Lucan je povede prema tim dubokim glasovima, dugačkim i odlučnim korakom. Zastane pred još jednim staklenim vratima, i kad je Gabrielle stala uz njega, pred sobom ugleda nešto što je izgledalo kao kontrolna soba. Oko stola u obliku slova U nalazilo se mnoštvo monitora i računala, a digitalni čitači bljeskali su nekom vrstom koordinata s drugog stola s opremom. U središtu svega, pomičući se u stolici s kotačićima između svih tih radnih stanica poput koncertnog maestra, bio je mladić s izgledom štrebera i kosom boje klasja što mu je veselo stršila oko lica. Podigao je pogled, a u njegovim se iskričavim plavim očima najprije očitovao pozdrav, a zatim blago iznenađenje kad u sobu stupi Lucan zajedno s Gabriellom. “Gideon”, rekao je Lucan kimnuvši. 27 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Dakle, ovo je bio suradnik kojeg je spominjao, pomislila je Gabrielle, zamijetivši blag osmijeh i prijateljski stav drugog muškarca. Ustao je iz stolice i kimnuo glavom najprije Lucanu, a zatim i Gabrielli. Gideon je bio visok i vitak, dječački zgodan i šarmantan. Nimalo nalik Lucanu. Nimalo nalik vampirima kakve je zamišljala, premda teško da je imala previše iskustva u vezi s tim. “Je li on...” “Jest”, odgovori Lucan prije nego je uspjela dovršiti pitanje. Spustio je putnu torbu na stol. “Gideon pripada Vrsti. Kao i ostali.” U tom trenutku Gabrille primijeti kako je razgovor koji je maločas čula utihnuo. Osjetila je nečije poglede na sebi, negdje iza leđa, i kad se okrenula, učini joj se da joj je sav zrak nestao iz pluća. Trojica krupnih muškaraca dominirala su prostorom iza nje: jedan u crnim hlačama od odijela i raskopčanoj svilenoj košulji, elegantno zavaljen u kožnom naslonjaču; drugi od glave do pete odjeven u crnu kožu, mišićavih ruku prekriženih na prsima dok se naslanjao na crni zid; a posljednji, u trapericama i bijeloj majici, bio je nagnut nad stolom gdje je do maločas čistio rastavljene dijelove nekakvoga kompliciranog pištolja. Svi su redom zurili u nju. “Dante”, rekao je Lucan pokazujući prema onom mišićavom u koži, koji joj blago kimne na pozdrav - ili je to više bilo muško odobravanje, sudeći po podizanju njegovih tamnih obrva kad se njegov prepredeni pogled susreo s Lucanovim. “Onaj tamo nabrijani je Nikolaj.” Kad ga je Lucan predstavio, muškarac s kosom boje pijeska uputi Gabrielli brz osmijeh. Imao je oštre crte lica, nevjerojatno izražene jagodične kosti i snažnu, tvrdoglavu čeljust. Čak i dok je gledao u nju, njegovi su prsti znalački petljali nešto po oružju, kao da je napamet poznavao strukturu dijelova. “A ono je Rio”, rekao je Lucan skrenuvši joj pažnju na iznimno zgodnog muškarca s besprijekornim smislom za stil. Opušteno zavaljen u naslonjaču, on joj uputi očaravajući osmijeh koji je zračio seksepilom, a oči boje topaza zaiskrile su bljeskom opasnosti. Ista je prijetnja isijavala iz svakog od njih. Njihova su mišićava tijela upozoravala da su, unatoč opuštenim pojavama, bili naučeni na borbu. U čemu su vjerojatno i zdušno uživali. Lucan položi ruku na donji dio Gabriellinih leđa, iznenadivši je neočekivanim kontaktom kad ju je privukao k sebi pred trojicom mužjaka. Nije bila do kraja sigurna može li mu vjerovati, ali, po svoj prilici, on joj je bio jedini saveznik u sobi punoj naoružanih vampira. “Ovo je Gabrielle Maxwell. Do daljnjega će živjeti ovdje u skloništu.” Ostavio je da izjava visi u zraku bez mnogo objašnjenja, kao da je izazivao da mu netko od ovih opakih muškaraca proturječi. Svi su, međutim, ostali šutke. Gledajući Lucana, tu zapovjednu silu usred sve ove mračne snage i moći, Gabrielle shvati da on nije tek jedan od ovih ratnika. Bio je njihov vođa. Gideon je prvi progovorio. Zaobišao je sva ona računala i monitore i ispružio ruku Gabrielli. “Drago mi je”, rekao je s blagom primjesom engleskog naglaska. “Izvrsno si reagirala kad si snimila one fotografije mobitelom. Bile su nam od velike pomoći.” “Ovaj, nema problema.”
28 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Kratko je odmahnula glavom, iznenađena što je tako srdačan, toliko normalan. No, s druge strane, i Lucan joj je djelovao relativno normalan, a gle u što se to pretvorilo. Barem joj nije do kraja slagao rekavši da je odnio mobitel na laboratorijsku analizu. Samo je propustio reći da je u pitanju vampirski forenzični laboratorij, a ne onaj bostonske policije. Glasan zvučni signal oglasio se s obližnjeg stola s računalima natjeravši Gideona da žurno otrči do svojih monitora. “To! Lijepa moja kanta”, povikao je zavrtjevši se u svojoj stolici. “Ljudi, morate ovo vidjeti. Naročito ti, Niko.” Lucan i ostali ratnici okupe se oko monitora koji je obasjao Gideonovo lice blijedoplavim odsjajem. Gabrielle, osjetivši se pomalo nespretno kad je ostala sama nasred prostorije, također im se približi. “Upravo sam hakirao sigurnosne snimke oko podzemne željeznice”, rekao je Gideon. “Sad ćemo vidjeti možemo li doći do nekih snimaka od one noći, možda otkrijemo onoga gada koji je ubio Conlana.” Gabrielle je tiho sa strane promatrala kako se nekoliko zaslona računala ispunjava krupnim kadrovima raznih platforma gradske podzemne željeznice, dok su se snimke premotavale brzo naprijed. Gideon se kotrljao na svojoj stolici uz stol s računalima, zastavši kako bi utipkao naredbe na nekoliko tipkovnica prije nego će se prebaciti na iduću, i onda opet iznova. Najzad, njegova se mahnita energija zaustavi. “Okej, evo nas. Dolazimo do postaje Green line.” Odmaknuo se od monitora kako bi omogućio ostalima da bolje vide zaslon. “Ovo je snimka platforme koja počinje tri minute prije sukoba.” Lucan i ostali se primaknu bliže dok je snimka prikazivala mnoštvo ljudi kako ulaze i izlaze iz vlaka. Nadvirujući se iza golemih ramena, Gabrielle je opazila poznato Nikolajevo lice na zaslonu kako sa svojim drugom, opako krupnim muškarcem odjevenim u crnu kožu, ulazi u jedan od vagona. Nisu ni sjeli kadli jedan od putnika privuče pažnju Nikolajeva kompanjona. Dvojica ratnika ustanu, i prije nego što su se vrata zatvorila, momak kojeg su promatrali najednom iskoči iz vagona na platformu. Na zaslonu, Nikolaj i drugi muškarac poskoče na noge, ali Gabriellina je pažnja bila usmjerena na osobu koju su kanili slijediti. “O, moj Bože”, dahnula je. “Poznajem tog momka.” Pet pari muških očiju upitao se okrene prema njoj. “Mislim, ne poznajem ga osobno, ali već sam ga prije vidjela. Znam i kako se zove. To je Brent - odnosno, barem se tako predstavio mojoj prijateljici Kendri. Upoznala ga je one večeri kad sam vidjela ubojstvo. Otada se viđaju svaku večer, i to prilično ozbiljno, rekla bih.” “Jesi li sigurna?” upita Lucan. “Da. To je on, sigurna sam.” Ratnik po imenu Dante prosikće okrutnu kletvu. “On je Krvožedni”, rekao je Lucan. “Ili, bolje rečeno, bio je. Prije nekoliko večeri, ušetao je na postaju Green Line opasan eksplozivom. Niko i još jedan član našeg bratstva progonili 29 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
su ga niz jednu od napuštenih pruga. No, eksplodirao je prije nego što su ga uspjeh uhvatiti. Jedan od naših najboljih ratnika poginuo je zajedno s njime.” “O, Bože. Misliš na onu zagonetnu eksploziju za koju sam čula na vijestima?” Pogledala je Nikolaja, čija je snažna čeljust bila čvrsto stisnuta. “Žao mi je.” “Da se Conlan nije bacio na tog šupka, ne bih sad bio ovdje. To je prokleto sigurno.” Gabrielle je bila istinski žalosna zbog gubitka koji su pretrpjeli Lucan i njegovi ljudi, ali novi užas stvori se u njezinim grudima pri pomisli koliko je njezina prijateljica bila blizu opasnosti spetljavši se s Brentom, koji je očito bio utjelovljenje samoga zla. Što ako je naudio Kendri? Što ako ju je ozlijedio i ona sad treba pomoć? “Moram je nazvati.” Gabrielle počne prekapati po torbici tražeći svoj mobitel. “Moram je odmah nazvati i vidjeti je li dobro.” Lucanova ruka poklopi njezin zglob, odlučno, no ipak molećivo. “Žao mi je, Gabrielle. Ne mogu ti to dopustiti.” “Ona mi je prijateljica, Lucane. I meni je žao, ali ne možeš me spriječiti.” Gabrielle otvori mobitel, odlučnija no ikad nazvati svoju prijateljicu. Prije nego što je uspjela izabrati Kendrin broj, uređaj joj klizne s prstiju i završi u Lucanovoj ruci. Zaklopio ga je, a zatim ubacio u džep svoje jakne. “Gideone”, rekao je ležerno iako mu je čelični pogled ostao prikovan za Gabrielle. “Zamoli Savannah da dođe ovamo i otprati Gabrielle do udobnijih odaja, dok mi ovdje ne završimo posao. Neka nešto pojede.” “Vrati mi mobitel”, rekla je Gabrielle ne obazirući se na iznenađenje ostalih muškaraca kad se suprotstavila Lucanovu pokušaju da joj naređuje. “Moram znati kako je, Lucane.” Prišao joj je i na trenutak se prepala da bi joj mogao nauditi kad je ispružio ruku prema njezinu licu. Pred ostalima, on joj pomiluje obraz, nježno, ali i posesivno. Glas mu je bio blag. “Ne možeš utjecati na stanje svoje prijateljice. Ako je taj Krvožedni već nije isisao do krvi - a to je, vjeruj mi, vrlo realna mogućnost - onda on za nju više nije opasan.” “Ali, što ako joj jest naudio? Što ako ju je pretvorio u jednu od tih Poslušnika?” “Samo najmoćniji od naše vrste mogu stvoriti Poslušnike. Taj ološ koji se raznio u tunelu nije bio sposoban za takvo što. On je bio tek potrošni pijun.” Gabrielle se odmakne od njega unatoč utjesi koju joj je njegov dodir pružao. “A što ako je on na taj način i gledao Kendru? Što ako ju je predao nekome tko ima veću moć od njega?” Lucanov izraz lica bio je mrgodan, ali nepokolebljiv. Glas mu je bio nježniji no ikad, zbog čega je još teže mogla prihvatiti njegove riječi. “U tom slučaju moraš zaboraviti na nju, jer je to isto kao i da je mrtva.”
30 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Peto POGLAVLJE “Nadam se da čaj nije prejak. Ako želiš malo mlijeka, donijet ću ti iz kuhinje.” Gabrielle se nasmiješi istinski uživajući u gostoljubivosti Gideonove partnerice. “čaj je izvrstan, hvala ti.” Iznenadila se doznavši da u skloništu žive i druge žene, i osjetila je kako se gotovo odmah sprijateljila s prelijepom Savannah. Čim je stigla, po Lucanovoj zapovijedi, Savannah se svojski potrudila kako bi joj omogućila da se udobno smjesti i opusti. Koliko se već mogla opustiti okružena naoružanim vampirima u bunkeru nekoliko stotina metara pod zemljom. Iako se to ni po čemu ne bi moglo zaključiti dok je ovako sjedila nasuprot Savannah za dugačkim, tamnim stolom od trešnjina drva u ukusno uređenoj blagovaonici i pijuckajući egzotičan, jaki čaj iz fine šalice od kineskog porculana, uz diskretnu glazbu u pozadini. Ova odaja, kao i cijeli prostrani apartman, pripadao je Gideonu i Savannah. Naizgled su bili običan, po svemu normalan par koji živi u skloništu, u ugodnim stambenim odajama, okružen biranim namještajem, bezbrojnim knjigama i prelijepim umjetninama. Sve je bilo vrhunske kvalitete i sve besprijekorno održavano, nimalo se ne razlikujući od onoga što bi čovjek očekivao u jednoj od luksuznih kuća u imućnijim dijelovima grada. Da nisu nedostajali prozori, sve bi bilo gotovo pa savršeno. No čak je i taj nedostatak nadomještala zbirka slika i fotografija što su oduzimale dah, ovješene na gotovo svakom zidu odaja. “Zar nisi gladna?” Savannah pokaže na srebrni pladanj s pecivima i kolačima koji se nalazio između njih na stolu. Pokraj njega bio je drugi blistavi pladanj s ukusnim malim sendvičima i aromatičnim umacima. Sve je izgledalo i mirisalo fantastično, ali Gabrielle je poprilično ostala bez apetita još sinoć, kad je vidjela kako Lucan trga vrat onom Poslušniku vlastitim zubima i pije njegovu krv. “Nisam, hvala ti”, rekla je. “Ovo mi je sada više nego dovoljno.” Bila je zapanjena što je uopće išta i mogla staviti u usta, ali čaj je bio vruć i smirujući, i njoj je godila njegova toplina. Savannah ju je šutke promatrala, a dok je ispijala čaj, tamne su joj oči zračile toplinom i suosjećanjem. Sitae kovrče bile su joj kratko ošišane, ali ostavljala je više sofisticiran nego djevojački dojam zbog zapanjujuće lijepih crta lica i ženstvenih oblina. Imala je onaj isti prijateljski stav kao i Gideon, što je Gabrielle duboko cijenila, naročito nakon Lucanova dominantnog ponašanja tijekom proteklih nekoliko sati. “Pa, ti možda možeš odoljeti napasti”, rekla je Savannah posegnuvši za jednim od hrskavih kolačića, “ali ja bome ne mogu.” Žlicom nanese kremu na kolačić, razlomi ga i sretno zastenje kad ga je ubacila u usta. Gabrielle je znala da bulji u nju, ali nije mogla odoljeti. 31 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Ti jedeš pravu hranu”, rekla je, što je zvučalo više kao pitanje negoli izjava. Kimnuvši, Savannah otare kutove usana rupčićem. “Da, naravno. Djevojke moraju jesti.” “Ali mislila sam... Ako ste ti i Gideon... Zar ti nisi poput njega?” Savannah se namršti odmahnuvši glavom. “Ja sam ljudsko biće, baš kao i ti. Zar ti Lucan nije ništa objasnio?” “Donekle.” Gabrielle slegne ramenima. “Dovoljno da mi se zavrti u glavi, ali još uvijek imam gomilu pitanja.” “To je razumljivo. Svima bude tako kad nas tek upoznaju s ovim novim, drugim svijetom.” Ispruži ruku i nježno stisne Gabriellinu. “Možeš me pitati što god ti padne na pamet. I sama sam jedna od novijih žena ovdje.” To priznanje natjera Gabrielle da se znatiželjno uspravi u stolici. “Otkad si ovdje?” Savannah načas podigne pogled prema stropu, kao da računa. “Stari život sam napustila 1974. godine. Tada sam upoznala Gideona i ludo se zaljubila.” “Pa to je bilo prije više od trideset godina”, naglas je razmišljala Gabrielle gledajući mladolike crte lica, blistavu smeđu kožu i vedre mlade oči Gideonove žene. “Izgledaš mi kao da nemaš ni dvadeset godina.” Savannahino se lice ozari. “Imala sam osamnaest godina kad me je Gideon poveo sa sobom. Zapravo mi je spasio život. Izvukao me je iz jedne gadne situacije, i dokle god smo zajedno, ostat ću ovakva kakva sam sad. Zar ti zbilja djelujem tako mladoliko?” “Da. Prelijepa si.” Savannah se blago zahihoće dok je uzimala još jedan zalogaj svoga kolačića. “Kako...?” upita Gabrielle, nadajući se da nije nepristojna što navaljuje, ali bila je toliko znatiželjna i preneražena da nije mogla prestati ispitivati. “Ako si ti ljudsko biće, a oni nas ne mogu pretvoriti u... u ono što su oni... onda, kako je to moguće? Kako to da nisi ostarjela?” “Ja sam Prasestra”, odgovori Savannah, kao da to sve objašnjava. Kad se Gabrielle smeteno namrštila, Savannah nastavi: “Gideon i ja smo krvno povezani partneri. Njegova me krv održava mladolikom, ali još uvijek sam stopostotno ljudsko biće. To se nikad neće promijeniti, čak i nakon što se krvno povežemo s jednim od njih. Nama ne rastu očnjaci i ne žudimo za krvlju kao oni kako bismo preživjele.” “Ali odrekla si se svega da bi bila s njim, ovako?” “A čega sam se to morala odreći? Provodim život s muškarcem kojeg apsolutno obožavam i koji mi tu ljubav uzvraća. Oboje smo zdravi, sretni, okruženi sličnima sebi koji su nam kao obitelj. Osim prijetnje Krvožednih, ovdje nemamo briga. Ako i jesam nešto žrtvovala, sve to blijedi u usporedbi s onim što imam s Gideonom.” “A što je sa Sunčevom svjetlosti? Zar ti ne nedostaje kad živiš ovdje dolje?” “Nijedna od nas nije prisiljena čitavo vrijeme biti u skloništu. Danju mnogo vremena provodim u vrtovima na imanju, kad god to poželim. Imanje je izvrsno osigurano, kao i vila, koja je golema. Mislim da sam provela najmanje tri tjedna istražujući je kad sam prvi put stigla ovamo.”
32 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Prema onome što je dosad uspjela vidjeti, Gabrielle je mogla lako zamisliti kako bi joj trebalo prilično vremena da se upozna sa svime. “Što se tiče odlazaka do grada tijekom dana, činimo i to katkad, premda ne prečesto. Sve što nam je potrebno može se naručiti dostavom putem interneta.” Nasmiješila se i lagano slegnula ramenima. “Nemoj me pogrešno shvatiti, obožavam druženje i šoping poput svih djevojaka, ali uvijek je pomalo riskantno izići iz skloništa bez pratnje i zaštite naših partnera. A oni se brinu kad se nađemo negdje gdje nam ne mogu biti pri ruci. Pretpostavljam da žene u Utočištima tame imaju malo više slobode kretati se po danu od nas koje smo vezane s ratnicima. Ali nećeš čuti nijednu od nas da se na nešto žali.” “Žive li ovdje i druge Prasestre?” “Osim mene, tu su još dvije. Eva je vezana s Riom. Svidjet će ti se oboje - puni su života i uvijek spremni za tulume. A Danika je jedna od najljupkijih osoba koje ćeš ikad upoznati. Bila je Conlanova družica. On je nedavno ubijen, u sukobu s Krvožednim.” Gabrielle kimne. “Da, čula sam za to netom prije nego što si došla po mene. Žao mi je zbog toga.” “Bez njega je nekako drukčije ovdje, tiše. Nisam sigurna kako će se Danika nositi s time, iskreno govoreći. Bili su zajedno mnogo godina. Conlan je bio dobar ratnik, ali još bolji partner. K tome, bio je jedan od najstarijih članova u ovom skloništu.” “Koliko godina oni mogu živjeti?” “Oh, ne znam ni sama. Mnogo, po našim standardima, u svakom slučaju. Conlanova majka bila je kći škotskog starješine još iz doba Kolumba. Njegov je otac bio vampir Vrste u toj generaciji, prije pet stotina godina.” “Želiš reći da je Conlan imao pet stotina godina?” Savannah podigne vitko rame. “Koju godinu više ili manje, da. Drugi su puno mlađi, poput Rija ili Nikolaja, koji su rođeni u dvadesetom stoljeću, ali nijedan ne živi toliko dugo koliko Lucan. On je pripadnik prve generacije, sin jednog od Drevnih i jedne od prvih Prasestara koja je nosila njihovo izvanzemaljsko sjeme. Koliko sam shvatila prema predaji, ti prvi potomci Vrste pojavili su se puno kasnije nakon što su Drevni stigli na Zemlju, mnogo stoljeća kasnije. Prva generacija začeta je bez ljubavi i sasvim slučajno, kad su vampiri naveliko silovali ljudske žene čija su jedinstvena krvna svojstva i DNK bili dovoljno snažni da održe te hibridne trudnoće.” Gabrielle smjesta zamisli mučne prizore brutalnosti iz tih vremena. “Zvuči kao da su bili prave zvijeri, ti Drevni.” “Bili su surovi, svakako. Krvožedni djeluju na vrlo sličan način, i s jednakim nepoštovanjem života. Da nije ratnika poput Lucana, Gideona i nekolicine drugih pripadnika Reda koji ih progone diljem svijeta, naša bi budućnost - budućnost čitavog čovječanstva - bila vrlo mračna.” “A što je s Lucanom?” nježno upita Gabrielle. “Koliko je on star?” “Ah, on je rijetka pojava, ako nije jedini od svoga roda. Malo je njih ostalo iz njegove generacije.” Savannahin izraz lica odavao je strahopoštovanje. “Lucan ne može imati manje od devet stotina godina, ali vjerojatno je i stariji.”
33 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“O, moj Bože.” Gabrielle se svali natrag na stolicu. Nasmijala se na apsurdnost same ideje, pa ipak je shvaćala da sve ima savršenog smisla. “Znaš, prvi put kad sam ga vidjela, pomislila sam da izgleda kao kakav ratnik kojem bi više pristajalo da je na konju i vida mačem predvodeći vojsku vitezova. Jednostavno tako zrači. Kao da je gospodar svijeta i kao da je vidio toliko toga da ga više ništa ne može iznenaditi. A sad znam i zašto.” Savannah ju je mudro promatrala, glave nagnute ustranu. “Mislim da si mu ti bila prilično iznenađenje.” “Ja? Kako to misliš?” “Doveo te je ovamo, u sklonište. Nikad takvo što nije učinio, barem za ovoliko vremena koliko ga ja poznajem, a ni prije, kako sam shvatila iz Gideonovih priča.” “Lucan kaže da me je doveo ovamo radi moje sigurnosti, jer sam sad meta Krvožednih. Bože, nisam mu željela vjerovati - ništa od onoga što mi je govorio - ali sve je istina, nije li?” Savannahin je osmijeh bio topao, suosjećajan. “Sve je istina.” “Vidjela sam ga sinoć kako ubija - tog Poslušnika. Učinio je to kako bi me zaštitio, znam, ali bilo je tako okrutno. Bilo je užasno.” Njome prođu srsi kad se sjetila jezivog prizora u dječjem parku. “Lucan je zagrizao njegov vrat i hranio se njime kao kakav...” “Vampir”, Savannah nježno izgovori tu riječ, bez imalo optužbe ili osude u svome glasu. “To je ono što oni jesu, Gabrielle, takvima su se rodili. Nije riječ o prokletstvu, ni o bolesti. To je samo njihov način življenja, drukčija vrsta prehrane od one koju smo mi ljudi prihvatili kao normalnu. Uostalom, kako bi se nahranili, vampiri neće uvijek ubiti. Štoviše, to je rijetkost, barem među pripadnicima Vrste, uključujući i ratničku klasu. Primjerice, takvo što uopće ne postoji među krvno povezanim vampirima, poput Rija ili Gideona, jer se redovito hrane krvlju svojih Prasestara.” “Iz tvojih usta to zvuči tako normalno”, rekla je Gabrielle, namrštivši se dok je prelazila prstom po rubu šalice. Znala je da ono što joj Savannah govori ima smisla, ma koliko bilo nadrealno, ali prihvaćanje svega toga neće biti nimalo jednostavno. “Užasava me pomisao na ono što on uistinu jest, kako živi. Trebala bih ga prezirati zbog toga, Savannah.” “Ali, ne prezireš ga.” “Ne”, prizna ona tiho. “Stalo ti je do njega, zar ne?” Gabrielle kinine oklijevajući to izreći naglas. “I u intimnoj si vezi s njime.” “Jesam.” Gabrielle uzdahne i odmahne glavom. “I stvarno, zar to nije glupo? Ne, znam što je to u njemu zbog čega ga toliko želim. Hoću reći, lagao mi je i obmanuo u vezi s toliko stvari da ih ne mogu ni nabrojiti, ali svejedno, koljena mi klecaju čim pomislim na njega. Nikad nisam na ovaj način željela nekog muškarca.” Savannah se smiješila iznad ruba svoje šalice. “Oni su više od muškaraca, naši ratnici.” Gabrielle otpije gutljaj čaja, pomislivši kako vjerojatno nije mudro da o Lucanu razmišlja kao o svome muškarcu, osim ako ne kani staviti vlastito srce pod njegove noge i gledati kako ga gnječi.
34 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Ti su muškarci strastveni u svemu što čine”, dometne Savannah. “I ništa se ne može usporediti s davanjem i pružanjem u vezi zapečaćenoj krvlju, naročito tijekom vođenja ljubavi.” Gabrielle slegne ramenima. “Pa, seks doista jest nevjerojatan, neću to ni pokušati poreći. Ali ja nisam s Lucanom podijelila nikakvu krvnu vezu.” Savannahin se osmijeh blago ukoči. “Nije te ugrizao?” “Nije. Bože, ne.” Odmahnula je glavom pitajući se treba li osjećati veći strah nego što je osjećala. “Nije mi ni pokušao uzeti krv, koliko mi je poznato. I upravo se večeras zakleo da nikad ni neće.” “Oh.” Savannah pažljivo odloži svoju šalicu. “Zašto? Misliš da ipak hoće?” Gideonova družica naizgled promisli o ovome nekoliko trenutaka, a zatim polako odmahne glavom. “Lucan nikad olako ne daje obećanja, niti bi to učinio kad je riječ o nečem ovako važnom. Sigurna sam da je mislio točno to što ti je rekao.” Gabrielle kimne s olakšanjem, no ipak je bila znatiželjna doznati zašto je u Savannahinim riječima osjetila nagovještaj sućuti. “Dođi”, rekla je ustavši od stola i pokazavši Gabrielli da je slijedi. “Pokazat ću ti ostatak skloništa.” “Imamo li kakve podatke o onim glifovima koje smo uočili na našoj meti sa Zapadne obale?” upitao je Lucan prebacivši kožnu jaknu preko jedne od stolica pokraj Gideona. Sad su samo njih dvojica bila u laboratoriju, a ostali su ratnici otišli opustiti se nekoliko sati prije nego što im Lucan izda nove naredbe za večerašnju ophodnju po gradu. Bilo mu je drago zbog relativne privatnosti. U glavi mu je počela bubnjati nova razarajuća glavobolja. “Žao mi je što ti to moram reći, ali malo sam zapeo. Ni na što nisam naišao na popisu kaznenih djela, ni na općem pretraživaču. Čini se da naš momak nije u sustavu, ali to nije ništa neobično. Identifikacijska baza podataka je golema, ali daleko od toga da je savršena, naročito kad je riječ o tvojoj Prvoj generaciji. Ostalo vas je tek nekolicina i, zbog raznoraznih razloga, većina nikad nije pristala da ih se popiše ili katalogizira - uključujući i tebe.” “Sranje”, prosikće Lucan, uštipnuvši se za korijen nosa, što mu, međutim, nimalo ne olakša sve veći pritisak u glavi. “Stari je li ti dobro?” “Nije to ništa.” Nije gledao u Gideona, ali je mogao osjetiti kako ga vampir zabrinuto promatra. “Proći će.” “Ja, ali... čuo sam što se dogodilo između tebe i Tegana prije nekoliko večeri. Momci su rekli da si se vratio iz lova i da si izgledao pomalo iscrpljeno. Tijelo ti se još uvijek oporavlja od Sunčevih zraka, znaš. Moraš malo usporiti, pustiti da rane zacijele...” “Rekoh, dobro sam”, prasne Lucan osjetivši kako mu oči plamte od ljutnje. Nakon plijena što ga je zaskočio u uličici i Poslušnika kojeg je isisao u parku, imao je više nego dovoljno krvi da izdrži tijekom oporavka. No činjenica je bila da je, unatoč fizičkom zadovoljenju, još uvijek žudio za krvlju. Bio je na prokleto klizavom terenu, i to je znao. Žeđa za krvlju bila bi samo nesmotreni posrtaj. 35 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Potiskivanje vlastite slabosti postajalo je sve teži zadatak. “Imam dar za tebe”, rekao je Lucan želeći promijeniti temu. Spustio je dva memorijska uređaja na radnu plohu stola ispred Gideona. “Iskrcaj fotografije.” “Zbilja? Dar za mene? Jao, dušo, nisi trebao”, rekao je Gideon ponovno se razvedrivši. Već je stavljao jedan od stickova u USB pogon računala najbližeg sebi. Na zaslonu se pokaže otvorena mapa s dugačkim popisom datoteka. Gideon se okrene i upitno pogleda Lucana. “Ovo su datoteke s fotografijama. I to gomila njih.” Lucan lagano kimne. Sad je koračao po prostoriji postavši nervozan zbog vrućine koju je osjećao pod jakom svjetlosti. “Želim da provjeriš svaku od njih i usporediš ih sa svim poznatim lokacijama Krvožednih u gradu - bivšim, sadašnjim i onim mogućim.” Gideon je nasumce otvarao fotografije pa ispustio tihi zvižduk. “Ovo je jazbina Krvožednih koju smo raznijeli prošlog mjeseca.” Otvorio je još dvije fotografije namjestivši jednu pokraj druge na zaslonu. “Kao i skladište koje motrimo već dva tjedna... Isuse, je li ovo snimka zgrade ispred Utočišta tame u Quincyju?” “Ima toga još.” “U vražju mater. Većina ovih snimaka prikazuje vampirske lokacije - i naše i one Krvožednih.” Gideon je pregledavao desetke drugih fotografija. “Sve je ovo ona snimila?” “Aha.” Lucan zastane i pogleda monitor. Pokazao je na niz datoteka s nadnevcima tekućeg tjedna. “Pregledaj ovu skupinu.” Gideon otvori fotografije s nekoliko brzih klikova. “Šališ se. Bila je i u sanatoriju? Na tom mjestu ima zasigurno na stotine tih pasjih skotova.” Lucanova se utroba stisne i na samu pomisao, užas se pomiješa sa žarećom kiselinom što mu se već stvarala u želucu. Crijeva su mu se grčila, zapetljana od potrebe za hranom. Mentalno se prisili potisnuti glad, ali ruke su mu drhtale, a kapljice znoja orosile su mu čelo. “Poslušnik ju je otkrio i otjerao s imanja”, rekao je, dok mu je hrapavi glas grebao grlo, i ne samo zbog toga što mu je tijelo patilo. “Imala je prokletu sreću što je uspjela pobjeći.” “Bome jest. Kako je uopće pronašla ovu lokaciju? Kako je uopće pronašla bilo koju od ovih lokacija, kad smo već kod toga?” “Kaže da ni sama ne zna što je privlači tim mjestima. Riječ je o nekom obliku jedinstvenog instinkta. Poput iste one sposobnosti Prasestre kojom odolijeva kontroli uma i može nas vidjeti kako se krećemo, za razliku od ostalih ljudi.” “Nazovi to kako hoćeš, ali te njezine sposobnosti nam mogu biti od značajne koristi.” “Zaboravi. Nećemo je upletati više od ovoga što već jest upletena. Ona nije dio ovoga, i ne želim je dovoditi u daljnju opasnost. Ionako neće još dugo ostati ovdje.” “Misliš da je nismo kadri zaštititi?” “Ne želim da bude na prvim linijama sad kad nam je rat praktično tu pred vratima. Kakav bi to život za nju bio?” “Čini se da Savannah i Eva dobro funkcioniraju ovdje.” “Aha, a i Daniki je u posljednje vrijeme ovdje jebeno zabavno.” Lucan zatrese glavom. “Ne želim da je Gabrielle ni blizu ovom nasilju. Mora čim prije otići u jedno od Utočišta tame. Na neko daleko, udaljeno mjesto gdje joj se Krvožedni neće moći približiti.” 36 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
I gdje će biti na sigurnom i što dalje od njega, također. Zaštićena od zvijeri što čuči u njemu, čak i sad. Ako ga žeđa za krvlju napokon svlada - a u posljednje je vrijeme osjećao kako je to samo pitanje vremena - želio je da Gabrielle bude što je moguće dalje od njega. Gideon je bio vrlo miran dok je gledao Lucana. “Stalo ti je do nje.” Lucan ga je pogledao osjetivši kako bi najradije udario u nešto. Uništio nešto. “Ne budi smiješan.” “Mislim, zbilja je prelijepa, i očito je hrabra koliko i kreativna, stoga nije teško zamisliti zašto ne bi privukla bilo koga. Ali... dovraga. Zaista ti je stalo do nje, zar ne?” Ovaj vampir očito nije znao kad treba stati. “Nisam mislio da ću ikad doživjeti taj dan kad ćeš dopustiti da ti jedna žena uđe pod kožu kao ova...” “Zar ti ja izgledam kao netko tko se želi pridružiti tom istom patetičnom srceparajućem klubu kao ti i Rio? Ili Conlan, sa svojim siročetom na putu? Vjeruj mi, nisam ni najmanje zainteresiran za vezivanje s tom ženom, kao ni s bilo kojom drugom.” Bijesno opsuje. “Ja sam ratnik. Moja najvažnija - moja jedina dužnost - uvijek je bila služiti Vrsti. Nikad nije bilo mjesta ni za što drugo. I čim joj osiguram mjesto u jednom od Utočišta tame, Gabrielle Maxwell će nestati iz mojega života. Kraj priče.” Gideon je jedno vrijeme šutio, samo ga promatrajući kako reži i puše, s manjkom samokontrole koja mu je inače bila svojstvena. Što je samo još više razjarilo Lucana. “Imaš li još štogod za dodati, ili možemo staviti točku na ovu temu?” Vampirove mudre plave oči netremice su ga gledale, što je ovog dovodilo do ludila. “Samo se pitam koga želiš više uvjeriti. Mene ili sebe?”
37 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Šesto POGLAVLJE Gabriellin obilazak labirinta vampirskoga skloništa uključivao je privatne stambene odaje, zajedničke prostorije, vježbaonicu opremljenu zapanjujućim asortimanom oružja i borbene opreme, salon za primanja, neku vrstu kapelice, te bezbrojne ostale skrivene prostorije za raznorazne namjene zbog kojih joj se već počelo vrtjeti u glavi. Upoznala je i Evu, koja je bila upravo onakva kakvom ju je Savannah opisala. Živahna, šarmantna i lijepa poput kakvog supermodela. Riova je družica pošto-poto željela doznati sve o Gabrielli i njezinu životu gore na površini. Eva je bila podrijetlom iz Španjolske i govorila je o tome kako bi se jednog dana mogla tamo vratiti zajedno s Riom, gdje bi s vremenom mogli podizati obitelj. Bilo je to vrlo ugodno upoznavanje, koje je, međutim, prekinuo sam Rio. Jednom kad se pojavio, Evinu je pažnju sasvim okupirao njezin partner, pa je Savannah odvukla Gabrielle u daljnje razgledavanje. Bilo je dojmljivo kako je sklonište bilo nepregledno, no ipak funkcionalno. Ako je ikad i zamišljala da vampiri žive u nekakvim vlažnim, pljesnivim starim kriptama, sasvim je promijenila mišljenje sad kad su ona i Savannah završile svoje opušteno razgledavanje. Ovi su ratnici živjeli sa svojim dražicama krajnje modernim stilom, okruženi gotovo svim luksuzom koji se može poželjeti, iako ništa nije toliko dojmilo Gabrielle kao odaja u kojoj su se ona i Savannah trenutačno nalazile. Police s knjigama od poda do stropa nizale su se duž dva visoka zida u prostoriji, a ulašteno je tamno drvo sadržavalo najmanje tisuću primjeraka. Nedvojbeno je da su većina njih bili iznimno rijetki primjerci, s obzirom na broj kožnih uveza sa zlatnim otiskom na njihovim hrbatima što su blistali na blagoj svjetlosti u knjižnici. “Ajme”, dahnula je došavši do središta prostorije i okrećući se oko sebe, s divljenjem gledajući nevjerojatnu zbirku knjiga. “Sviđa ti se?” upita Savannah stojeći na dovratku. Gabrielle kimne, previše pod dojmom da bi mogla govoriti. Dok se okretala oko sebe, njezin pogled zastane na bogato izvezenoj tapiseriji koja je prekrivala jedan zid. Prikazivala je golemog viteza u crnom oklopu i sa srebrnim lancima, na crnom pastuhu. Vitezova glava bila je otkrivena, dugačka kosa boje ebanovine lepršala mu je na vjetru, kao i zastavice na vrhu njegova zakrvavljenog koplja i na pročelju dvorca u plamenu što se kočio na vrhu brda u pozadini. Vez je bio toliko složen i precizan da je Gabrielle mogla jasno razaznati muškarčeve prodorne, svijetlosive oči i naglašene jagodične kosti. U njegovim je cinično iskrivljenim, gotovo prezirnim usnama bilo nešto poznato. “O, moj Bože”, promrmljala je. “Je li ovo...”
38 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Savannah odgovori slijeganjem ramena i veselim smijehom. “Bi li željela ostati ovdje neko vrijeme? Moram provjeriti kako je Danika, ali to ne znači da ti moraš otići, ako bi radije...” “Naravno. Da. Naravno da bih voljela malo ostati ovdje, šališ se? Molim te, ne žuri se i nemoj brinuti za mene.” Savannah se nasmiješi. “Brzo ću se vratiti, a onda ćemo ti namjestiti gostinsku sobu.” “Hvala”, odvrati Gabrielle ne žureći se napustiti ovaj neočekivani raj. Kad se druga žena udaljila, Gabrielle nije znala kamo bi prvo pogledala: tu riznicu književnog blaga ili srednjovjekovno umjetničko djelo s prikazom Lucana Thornea, koje je po svoj prilici bilo izrađeno u četrnaestom stoljeću. Oboje, odlučila je, mašivši se za prekrasan - i najvjerojatnije, prvo izdanje - svezak francuske poezije s police, pa ga odnese do kožnog naslonjača za čitanje smještenog ispod tapiserije. Odložila je knjigu na fino izrađeni antikni stolić i neko vrijeme nije mogla ništa doli zuriti u Lucanov lik, tako stručno izvezen svilenim nitima. Ispružila je ruku, ali se nije usudila dotaknuti taj muzejski primjerak. Moj Bože, pomislila je, zaprepaštena kad ju je nevjerojatna stvarnost ovoga čudnog drugog svijeta napokon sasvim obuzela. Sve ovo vrijeme oni su postojali među ljudima. Nevjerojatno. I kako joj se samo malen činio njezin svijet u svjetlosti ove nove spoznaje. Sve što je mislila da zna o životu zasjenila je drevna povijest Lucana i njegove rase. Iznenadna promjena u zraku u njoj pobudi nemir. Okrene se od tapiserije, iznenađena što vidi pravog Lucana od krvi i mesa kako stoji iza nje na dovratku, naslanjajući se jednim ramenom na okvir vrata. Kosa mu je bila kraća nego vitezova, oči sad možda malo mudrije, ne onako nemilosrdno gorljive kao što ih je prikazao umjetnik. Lucan je bio puno zgodniji uživo, zračio je urođenom snagom čak i dok je mirovao. Gak i dok se mrštio na nju u turobnoj tišini, kao sada. Gabriellino srce poskoči od neizvjesnosti i straha kad se odmaknuo od vrata i zakoračio u prostoriju. Pogledala ga je, uistinu ga je pogledala, ovakvog kakav je bio: bezvremenska snaga, surova ljepota, nedodirljiva moć. Mračna zagonetka, opasna i zavodljiva. “Što radiš ovdje?” U njegovu je glasu bio nagovještaj optužbe. “Ništa”, žurno je odvratila. “Pa, iskreno govoreći, nisam mogla odoljeti i ne diviti se ovim prekrasnim stvarima. Savannah mi je pokazivala sklonište.” On zagunđa i dalje se mršteći dok je pritiskao korijen nosa. “Popile smo čaj i malo porazgovarale”, dometne Gabrielle. “I Eva nam se pridružila. Obje su zaista krasne. A ovo je mjesto uistinu dojmljivo. Koliko već ti i ostali ratnici živite ovdje?” Mogla je jasno vidjeti da nije zainteresiran za razgovor, ali odgovorio je ležerno slegnuvši ramenima: “Gideon i ja osnovali smo ovo mjesto 1898. godine, kao glavno sjedište za lov na Krvožedne koji su se doselili na ovo područje. Odavde smo prikupili ekipu najboljih ratnika da se bore uz nas. Dante i Conlan su bili prvi. Nikolaj i Rio su se pridružili kasnije. Kao i Tegan.” 39 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Ovo je posljednje ime bilo potpuno nepoznato Gabrielli. “Tegan?” rekla je. “Savannah ga nije spomenula. Nije bio tamo kad si me upoznao s ostalima, zar ne?” “Ne, nije.” Kako nije ništa dalje pojasnio, nju svlada znatiželja. “Jeste li i njega izgubili, kao i Conlana?” “Nismo. Ne na takav način.” Lucanov glas bio je odsječen kad je govorio o tom posljednjem članu njegove družbe, kao da je bila riječ o temi koju bi najradije izbjegao. Još uvijek je netremice zurio u nju, i dalje stojeći toliko blizu da je mogla vidjeti kako mu se prsa nadimaju dok diše, snažni mišići šire ispod pristale crne košulje. Toplina njegova tijela zračila je prema njoj u valovima. Iza njega, na zidu, njegov izvezeni lik zurio je s tapiserije vatrenim pogledom, mračno odlučan i uvjeren da će pokoriti sve što mu se nađe na putu. Gabrielle je sad u Lucanu vidjela mračniju nijansu te odlučnosti, dok ju je polako odmjeravao od glave do pete. “Ova tapiserija je nevjerojatna.” “Vrlo je stara”, rekao je netremice je gledajući dok joj se približavao. “No, rekao bih da si to već doznala.” “Prelijepa je. A ti izgledaš tako opako, kao da si spreman pokoriti svijet.” “I bio sam.” letimice je pogledao prema tapiseriji blago se namrštivši. “Dao sam ovo izraditi nekoliko mjeseci nakon smrti mojih roditelja. Taj dvorac što gori u pozadini pripadao je mojemu ocu. Pretvorio sam ga u pepeo nakon što sam mu odrubio glavu jer je ubio moju majku u nastupu krvožeđe.” Gabrielle se zaprepasti. Ovakvo što nije očekivala. “Moj Bože. Lucane...” “Pronašao sam je kako leži u lokvi usirene krvi u našoj velikoj dvorani, pregrizenoga vrata. On mi se nije ni pokušao opirati. Bio je svjestan onoga što je učinio. Volio ju je, koliko god je netko od naše vrste to u stanju, ali njegova žeđa bila je jača od toga. Nije mogao pobjeći od vlastite prirode.” Lucan slegne ramenima. “Učinio sam mu uslugu zapravo kad sam prekinuo njegovo postojanje.” Gabrielle je gledala u njegovo hladnokrvno lice, podjednako zapanjena onim što je upravo čula kao i ravnodušnim tonom kojim je to kazao. Ako je imala nekakve romantične misli o tapiseriji prije samo koju minutu, sve je to zasjenio oblak tragedije koju je zapravo prikazivala. “Zašto si želio imati ovako predivan podsjetnik na tako strahovit događaj?” “Strahovit?” On zatrese glavom. “Moj život je počeo upravo te noći. Moj život nije imao smisla sve dok nisam zagazio u krv svoje obitelji i shvatio da moram promijeniti stvari - zbog sebe, i zbog ostatka moje rase. Te sam noći objavio rat posljednjim preživjelima od Drevnih, izvanzemaljskom rodu mojega oca, i svim ostalim pripadnicima Vrste koji su im služili kao Krvožedni.” “Ta borba traje dugo.” “Trebao sam je započeti još ranije.” Probijao ju je čeličnim pogledom. Nasmiješio se hladnim osmijehom. “Nikad neću prestati. To je razlog zbog kojeg živim - sijem smrt.” “Jednog ćeš dana pobijediti, Lucane. I tada će sve to nasilje napokon moći prestati.”
40 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Misliš”, otegnuto je pitao s nagovještajem poruge u glasu. “Na čemu temeljiš tu uvjerenost? Na svom kratkom dvadesetosmogodišnjem životu?” “Temeljim to na nadi, za početak. Na vjeri. Moram vjerovati da će dobra volja uvijek prevagnuti. Zar ti tako ne misliš? Nije li to razlog svemu što ti i tvoji drugovi činite? Zato što se nadate da će se stvari popraviti?” On se nasmije. Zapravo je gledao ravno u nju i smijao se. “Ubijam Krvožedne zato što mi to pruža užitak. I vraški to dobro radim. Ne želim govoriti o motivima drugih.” “Što se s tobom događa, Lucane? Činiš mi se...” Razjaren? Agresivan? Psihotičan? “Ponašaš se drukčije ovdje nego kad si prije bio u mome društvu.” On je ošine prezrivim pogledom. “Za slučaj da nisi primijetila, srce, sad si pod mojom vlašću. Stvari ovdje jesu drukčije.” Bešćutnost koju je sad vidjela u njemu natjera je da ustukne, ali ju je gnjev što mu je plamtio u očima zapravo prestravio. Oči su mu bile previše svijetle, tvrde poput kristala. Koža mu je bila rumena, previše zategnuta preko oštrih linija njegovih jagodica. A sad, kad je pobliže pogledala, mogla je vidjeti kako mu je čelo orošeno znojem. Cisti, usplamtjeli gnjev izbijao je iz njega u valovima. Kao da bi najradije nešto rastrgnuo golim rukama. A, kako se činilo, jedino što mu je trenutačno stajalo na putu bila je ona. On šutke prođe mimo nje uputivši se prema zatvorenim vratima pokraj jedne od visokih vitrina s knjigama. Otvorio ih je ni ne dotaknuvši kvaku. Unutra je bilo toliko mračno da je pomislila kako je riječ o ormaru. No onda je on zakoračio u tminu i ona začuje njegove korake po drvenom podu dok je odlazio niz nešto što je očito bilo nekakav tajni prolaz. Gabrielle je ostala nepomično stajati osjećajući se kao da je upravo izbjegla surovoj oluji. Uzdahne. Možda bi ga trebala ostaviti na miru. Mogla se smatrati sretnom što mu trenutačno ne stoji na putu. Zasigurno nije djelovao kao da želi njezino društvo, a ni sama nije bila sigurna želi li ona njegovo kad je bio u ovakvom stanju. No, u njemu se nešto događalo - nešto nije bilo kako valja - i morala je doznati o čemu je riječ. Progutavši knedlu straha u grlu, ona krene za njim. “Lucane?” U prostoru s one strane vrata nije bilo nimalo svjetlosti, tek crnina i ujednačen odjek Lucanovih koraka. “Bože, kako je ovdje mračno. Lucane, stani malo. Razgovaraj sa mnom.” U njegovu hitrom koraku nije bilo promjene. Čini se da ju je zdušno želio otpiliti. Očajnički je žeho pobjeći od nje. Gabrielle je tumarala mračnim prolazom kako je najbolje umjela, ruku ispruženih sa strane ne bi li se lakše kretala vijugavim hodnikom. “Kamo ćeš?” “Vani.” “Zašto?” “Rekao sam ti.” Začuje se škljocaj kvake odakle je dopirao njegov glas. “Imam posla. U posljednje sam vrijeme bio prilično aljkav.” 41 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Zbog nje. Nije to izrekao, ali njegove riječi nisu ostavljale mjesta dvojbi. “Moram izići odavde”, kratko joj dobaci. “Pravo je vrijeme da pridodam još nekoliko pasjih skotova na svoj račun.” “Ah već je prošlo pola noći. Možda bi se trebao malo odmoriti. Ne izgledaš mi dobro, Lucane.” “Potrebna mi je borba.” Čula je kako su mu se koraci zaustavili, zatim podizanje nekakve tkanine nekamo ispred nje u tami, kao da je zastao kako bi svukao odjeću. Gabrielle se nastavila kretati prema zvuku pipajući rukama i pokušavajući održati smjer u ovoj beskrajnoj jami crnila. Sad su bili u drugoj sobi; s njezine desne strane bio je zid. Poslužila se njime kao putokazom krećući se uza nj opreznim koracima. “Tamo u knjižnici, lice ti je bilo crveno. A i glas ti je... čudan.” “Moram se nahraniti.” Riječi su bile izgovorene muklo i zlokobno, kao nedvojbena prijetnja. Je li osjetio kako je ustuknula kad ih je izgovorio? Očito jest, jer se zacerekao kao da ga zabavlja njezina nelagoda. “Ali nahranio si se”, podsjetila ga je. “I to još sinoć, zapravo. Zar nisi ispio dovoljno krvi kad si ubio onog Poslušnika? Nisi li rekao da ti je hrana potrebna svakih nekoliko dana?” “Već si postala stručnjak, je li? Zadivljen sam.” Čizme su udarile o pod nespretnim udarcima, najprije jedna, zatim druga. “Možemo li upaliti neko svjetlo ovdje? Ne vidim te...” “Bez svjetla”, odbrusio je. “Ja tebe sasvim dobro vidim. Mogu nanjušiti tvoj strah.” I plašila se, ne toliko zbog sebe, koliko zbog njega. Bio je na rubu. Zrak oko njega kao da je pulsirao od sirovoga gnjeva. Dopirao je do nje kroz mrak, nevidljivom je silom tjerajući da uzmiče. “Jesam li negdje pogriješila, Lucane? Misliš da ne bih trebala biti ovdje u skloništu? Jer, ako si se predomislio, moram ti priznati da ni sama nisam sigurna da je sve ovo dobra ideja.” “U ovom trenutku za tebe nema sigurnijeg mjesta.” “Želim otići kući, vratiti se u svoj stan.” Osjetila je udar topline kako joj se podiže rukama kao da ju je upravo pogledao smrtonosnim pogledom. “Tek si stigla ovamo. I ne možeš se vratiti tamo. Ostat ćeš ovdje sve dok ne odlučim drukčije.” “To mi zvuči kao zapovijed.” “I jest.” U redu, sad nije bio jedini koji se nakostriješio od bijesa. “Želim natrag svoj mobitel, Lucane. Moram nazvati svoje prijatelje i uvjeriti se da su dobro. A onda ću pozvati taksi i otići kući, gdje ću pokušati pronaći smisao u ovom kaosu u koji mi se pretvorio život.”
42 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Ne dolazi u obzir.” Čula je metalni klepet oružja i grubo škripanje ladice kako se otvara. “Sad si u mome svijetu, Gabrielle. Ovdje sam ja zakon. A ti si pod mojom zaštitom sve dok ne procijenim da je sigurno da te oslobodim.” Ona jedva prešuti kletvu. “Čuj, možda jesi naviknut na taj stav dobronamjernoga vrhovnog gospodara, ali nemoj ni pomišljati da mi se možeš tako obraćati.” Njegovo opako režanje naježi joj dlačice na vratu. “Ne bi preživjela ni jednu noć tamo vani bez mene, shvaćaš li? Da nije mene, ne bi preživjela ni svoju prokletu prvu godinu života!” Stojeći tamo u tami, Gabrielle se potpuno ukoči. “Što si to rekao?” Umjesto odgovora, uslijedi samo duga tišina. “Kako to misliš da ne bih preživjela...” On opsuje kroz stisnute zube. “Bio sam tamo, Gabrielle. Prije dvadeset i sedam godina, kad je bespomoćnu mladu majku napao Krvožedni na bostonskom autobusnom kolodvoru, ja sam bio tamo.” “Moja majka”, promrmljala je, dok joj je srce šuplje tuklo u grudima. Uhvatila se za zid iza leđa i naslonila se na njega. “Već je bila ugrižena. Sisao je iz nje kad sam nanjušio krv i pronašao ih ispred terminala. Bio bi je ubio. Bio bi ubio i tebe također.” Gabrielle je jedva mogla povjerovati u ono što čuje. “Ti si nas spasio?” “Pružio sam tvojoj majci priliku da pobjegne. No, već je bilo kasno zbog ugriza. Ništa je nije moglo spasiti. Ali, željela je spasiti tebe. Pobjegla je s tobom u naručju.” “Ne. Nije je bilo briga za mene. Napustila me je. Ostavila me je u kontejneru”, prošaptala je Gabrielle, grla suhog dok je izgovarala riječi, ponovno proživljavajući staru bol zbog napuštanja. “Ugriz ju je doveo do stanja šoka. Po svoj je prilici bila rastrojena i mislila je da te je ostavila na nekom sigurnom mjestu. Da te je skrila od opasnosti.” Bože, koliko se dugo već pitala o mladoj ženi koja ju je rodila? Koliko je samo scenarija odvrtjela u glavi kako bi objasnila, barem sebi, što se to moglo dogoditi te noći kad je pronađena na ulici kao dojenče. Ovakvo što nikad nije mogla zamisliti. “Kako se zvala?” “Ne znam. Niti me je bilo briga. Bila je tek jedna od žrtava Krvožednih. Nisam se toga ni sjetio sve dok mi nisi spomenula majku u tvom stanu.” “A ja?” upitala je pokušavajući posložiti sve kockice u glavi. “Kad si prvi put došao kod mene nakon umorstva kojem sam svjedočila, jesi li znao da sam ja to dijete koje si spasio?” On se suho nasmije. “Nisam imao pojma. Došao sam k tebi jer sam namirisao tvoj miris jasmina ispred noćnog kluba i poželio sam te. Morao sam doznati hoće li tvoja krv biti tako opojna kao što si i ti.” Čuvši te riječi, ona se prisjeti svog onog užitka koji joj je Lucan pružio. Sad se upitala kakav bi bio osjećaj da joj siše vrat dok prodire u nju. Na vlastito iznenađenje, shvatila je da je više no znatiželjna. “Ali nisi. Nisi ni pokušao...”
43 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“I ne kanim”, odvratio je odsječeno. Još jedna psovka dođe iz njegova smjera kroz tamu, ovaj put kao bolno siktanje. “Nikad te ne bih ni dotaknuo da sam znao...” “Da si znao što?” “Ništa, zaboravi. Samo... Kriste, glava me toliko rastura da mi nije do razgovora. Samo otiđi. Ostavi me na miru.” Gabrielle je ostala stajati na mjestu. Čula je kako se ponovno pomiče, ukočeno struganje stopala po podu. Opet začuje gromko životinjsko režanje. “Lucane? Jesi li dobro?” “Dobro sam”, zariče, zvučeći svakako samo ne dobro. “Treba mi... ah, jebiga.” Sad je teško disao, gotovo da je dahtao. “Gubi se odavde, Gabrielle. Moram ostati... sam.” Nešto teško padne na sag s tupim udarcem. On oštro udahne. “Mislim da ne bi trebao ostati sam. Mislim da ti treba pomoć. A ja te ne mogu nastaviti nagovarati ovako u mraku.” Prijeđe rukom po zidu nashjepo tražeći prekidač. “Ništa ne vidim...” Njezini prsti nabasaju na prekidač i upale svjetlo. “Jao, Bože.” Lucan je ležao presavijen na podu uz veliki krevet. Previjao se kao da trpi strahovit bol, a crteži na njegovim golim leđima i trupu kao da su oživjeli. Zamršene vitice i kružnice izmjenjivale su se od tamnogrimizne do crvene i crne dok se grčio držeći se za trbuh. Gabrielle mu priđe i klekne uz njega. Tijelo mu se divljački grčilo, sklupčavši se u ukočenu loptu. “Lucane! Što se događa?” “Izlazi!” bijesno je procijedio kad ga je pokušala dotaknuti, trgnuvši se poput ranjene zvijeri. “Odlazi! Nije... tvoja briga.” “Vraga nije!” “Gubi... aaah!” Napadaj ga ponovno ščepa, gori od prošloga. “Samo bježi odavde.” Preplavila ju je panika kad je vidjela da se raspada od bola. “Što se događa s tobom? Reci mi što da učinim!” On se baci na leđa kao da su ga okrenule nevidljive ruke. Tetive na vratu bile su mu zategnute, žile i arterije ispupčile su se na bicepsima i podlakticama. Usne su mu bile rastegnute u grimasu ogolivši mu oštre bijele očnjake. “Gabrielle, odjebi odavde!” Ona se odmakne od njega kako bi mu ostavila malo prostora, ali nije kanila ostaviti ga da ovako pati. “Hoću li nekoga pozvati? Mogu otići i reći Gideonu...” “Ne! Ne možeš... reći. Nikome.” Kad je podigao oči prema njoj, ona opazi kako su mu zjenice postale tanki crni prorezi okruženi blistavim jantarom. Taj se surovi pogled spustio na njezin vrat. Prikovao se za ono mjesto gdje je osjećala da joj tuče puls. Lucan je zadrhtao i čvrsto stisnuo oči. “Proći će. Uvijek prođe... nakon nekog vremena.” Kao da želi to dokazati, on se napokon počne podizati na noge. Bilo je to usporeno i nespretno podizanje, ali režanje koje je uputio Gabrielli kad mu je pokušala pomoći uvjeri je da ga ostavi na miru. Čistom snagom volje on se osovi na noge i prevali trbuhom preko ruba kreveta. I dalje je dahtao, tijela još uvijek napetog i otežalog. “Mogu li ti ikako pomoći?”
44 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Odlazi.” Procijedio je s mukom. “Samo... otiđi.” Ona se ne pomakne s mjesta. Lagano ga dotakne po ramenu. “Koža ti gori. Imaš groznicu.” Nije ništa rekao. Nije bila sigurna je li uopće u stanju govoriti kad mu je sva energija bila usmjerena na to da se pribere i oslobodi onoga što ga je tako snažno ščepalo. Rekao je da se mora večeras nahraniti, ali njoj se činilo da je bila riječ o nečem dubljem od obične gladi. Ovo je bila patnja kakvu nikad dosad nije vidjela. Jeziva misao prođe joj glavom, nošena na valu riječi koju je Lucan prije spomenuo. Krvožeđa. Ovisnost svojstvena Krvožednima. Sve ono što razdvaja Vrstu od njihove zvjerske brace. Gledajući ga sad, morala se zapitati koliko je teško zadovoljiti glad koja te može uništiti. A jednom kad te krvožeđa ščepa za vrat, koliko će proći prije nego te sasvim obuzme? “Bit će sve u redu”, rekla mu je nježno milujući njegovu crnu kosu. “Samo se opusti. Pusti da se brinem za tebe, Lucane.”
45 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Sedmo POGLAVLJE Ležao je u hladu, a blagi mu je povjetarac strujao kroz kosu. Nije se želio probuditi iz ovoga dubokog sna bez snova. Rijetko je pronalazio ovakav mir. Nikad sasvim ovakav. Poželio se ugnijezditi u njemu i spavati stotine godina. No blijedi trag mirisa jasmina što ga je obavijao natjera ga da se promeškolji. Udahne taj opojni miris punim plućima osjetivši njegov okus u pozadini svoga suhog grla. Upijao ga je. S mukom otvori otežale kapke, podigne pogled i ugleda prelijepe smeđe oči kako ga netremice promatraju. “Osjećaš li se bolje?” Doista mu je bilo bolje. Žareći bol u glavi je nestao. Više nije osjećao kao da mu je netko zgulio kožu s tijela. Grč u želucu stišao se do šupljega grickanja, vraški neugodan, doduše, ali izdržljiv. Pokušao joj je reći da mu je bolje, no uspije tek hrapavo graknuti. Pročisti grlo i protisne glas: “O.K. sam.” Gabrielle je sjedila na krevetu uz njega držeći mu glavu u svome krilu. Blago je pritiskala hladni, vlažni ručnik o nje-govo čelo i obraze. Drugom ga je rukom milovala po kosi, prstima nježnim i smirujućim. Godilo mu je. Nevjerojatno mu je godilo. “Bio si u prilično gadnom stanju. Brinula sam se.” On zastenje prisjetivši se onoga što se dogodilo. Napadaj gladi za krvlju sasvim ga je pokosio. Smanjio se do sitne, slabašne kugle bola. A ona još nije ni izbliza sve vidjela. Isuse, poželi da se može skriti u neku tamnu rupu i umrijeti od stida što je dopustio da ga bilo tko vidi u takvom stanju. A kamoli Gabrielle. Poniženje zbog vlastite slabosti snažno ga pogodi, ali iznenadan trzaj užasa natjera ga da se uzdigne i potpuno razbudi. “Kriste! Gabrielle, nisam te valjda... jesam li te povrijedio?” “Nisi.” Dotaknula mu je čeljust bez trunke straha u očima. “Dobro sam. Nisi mi učinio ništa nažao, Lucane.” Hvala Bogu. “Nosiš moju majicu”, rekao je upravo zamijetivši da na sebi nema svoj pulover ni traperice, a vitke su joj obline bile obavijene njegovom crnom majicom. On je, pak, na sebi imao samo svoje crne hlače. “Oh, da”, rekla je navlačeći dolje rub majice. “Odjenula sam ovo kad je Dante došao ovamo tražeći te. Rekla sam mu da si u krevetu, da spavaš.” Blago se zarumenjela. “Palo mi je na pamet da neće toliko njuškati ako mu otvorim vrata ovako odjevena.” Lucan se odmakne od nje namrštivši se. “Lagala si zbog mene.” 46 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Učinilo mi se prilično važnim da te nitko ne vidi... u onakvom stanju.” Pogledao ju je dok je ovako s povjerenjem sjedila uz njega i preplavi ga divljenje. Bilo tko drugi tko bi ga vidio onakvog, probo bi ga kroz srce oštricom od titanija - is pravom. No, ona se nije preplašila. Borio se s jednom od najgorih kriza ikad, a Gabrielle je ostala uz njega. Brinula se za njega. Zaštitila ga je. Njegove se grudi stisnu od poštovanja. Od najdublje zahvalnosti. Nikad nije upoznao ovakav osjećaj, mogućnost da nekome toliko vjeruješ. Znao je da bi mu svatko od njegove braće čuvao leđa u borbi, kao i on njihova, ali ovo je bilo nešto sasvim drukčije. Ovo je značilo da se netko brine za njega, da ga štiti dok je najranjiviji. Čak i kad je zvjerski režao na nju nastojeći je otjerati od sebe. Dopustio joj je da ga vidi u pravom svjetlu, zvijer kakva je uistinu bio. Ostala je uz njega unatoč svemu. Nije pronalazio riječi kojima bi joj zahvalio za nešto tako duboko velikodušno. Umjesto toga, on se nagne naprijed i poljubi je, najnježnije što je mogao, sa svom naklonošću koju nije mogao riječima izraziti. “Trebao bih se odjenuti”, rekao je zastenjavši na pomisao da je mora napustiti. “Sad sam puno bolje. Trebao bih poći.” “Poći kamo?” “Na površinu, da uhvatim kojeg Krvožednog. Ne smijem dopustiti da drugi odrađuju moj posao.” Gabrielle se pomakne bliže njemu na krevetu i spusti ruku na njegovu podlakticu. “Lucane, sad je deset sati ujutro. Vani je dan.” On okrene glavu prema sam pokraj kreveta i shvati da je u pravu. “Sranje. Prespavao sam noć? Dante će me guziti noćima zbog ovoga.” Gabrielline se usne izviju u senzualni osmijeh. “Zapravo, mislim da je on pod dojmom da si ti guzio mene sve vrijeme. Sjećaš se?” U njemu zaiskri uzbuđenje poput vatre na suhom granju. Dovraga. I sama pomisao... Sjedila je s nogama podvijenima ispod sebe, crna joj je majica bila povučena visoko na bedrima pružajući mu zasjenjeni pogled na njezine bijele gaćice što su prekrivale tu kožu boje breskve. Kosa joj je padala preko lica i ramena u raskošnim valovima natjeravši ga da poželi zaroniti ruke u nju dok prodire u njezino tijelo. “Ne sviđa mi se nimalo što si morala lagati zbog mene”, rekao je mumljajući. Prešao je rukom duž svilenkastih oblina njezinih bedara. “Trebao bih napraviti časnu ženu od tebe.” Ona mu uhvati prste i zadrži ih na mjestu. “Zbilja misliš da si tome dorastao?” On se mračno nasmije. “O, i više nego što pretpostavljaš.” Iako su joj oči bile tople, pogled joj je bio sumnjičav. “Dosta si pretrpio. Možda bismo mogli porazgovarati o onome što se dogodilo. Možda bi bilo pametnije da se malo odmoriš.” 47 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Posljednje što je želio bilo je razgovarati o svojim problemima, naročito kad je Gabrielle izgledala tako zamamna u njegovu krevetu. Tijelo mu se već oporavilo, a njegovo se spolovilo probudilo. Kao i obično kad je bio u njezinoj blizini. Kad god bi pomislio na nju, zapravo. “Reći ćeš mi trebam li se još odmarati.” Uzevši joj ruku u svoju, on je spusti na svoju nabreklu erekciju koja je napinjala tkaninu njegovih hlača. Sklopio je oči prepustivši se njezinu dodiru i toplom vonju njezina uzbuđenja dok se privijala u njegovo naručje. Poljubio ju je, dugo i strastveno, polako im spajajući usne. Klizne rukama pod njezinu majicu, pustivši da mu prsti putuju po svilenkastoj koži njezinih leđa, a onda preko rebara i sočnih nabreklih grudi. Bradavice su joj se isturile kad ih je milovao, a mali pupoljci kao da su preklinjali da ih se siše. Ona se izvije u njegovim rukama, zastenjavši. Prstima je petljala oko gumba i patentnog zatvarača. Otkopčala mu je hlače. Klizne rukom unutra, a potom povuče njegovu muškost na vrući dlan svoje ruke. “Tako si opasna”, prošaptao je na njezinim usnama. “Volim te gledati ovdje, na mom terenu. Nisam mislio da će se to ikad dogoditi. Bog zna da nisam ni smio to pomisliti.” Uhvati joj rub majice i povuče je preko glave, pa je odbaci u stranu kako bi s otvorenim divljenjem mogao gledati njezino nago tijelo. Odmakne joj kosu i stane joj nježno milovati vrat. “Jesam li ja zaista prva žena koju si doveo ovamo?” On se zagonetno nasmiješi milujući joj mekanu kožu. “Tko li je to rekao? Savannah?” Nagnuo se naprijed i položio usne na jednu ružičastu bradavicu. Pritisnuo ju je dolje svojim tijelom pritom žurno svukavši hlače. Očnjaci su mu se počeli izduživati iz desni, ne mogavši svladati žudnju što je pulsirala njime u vrućim valovima. “Ti si jedina”, rekao je muklo, priznavši joj to u znak zahvalnosti za njezino povjerenje koje mu je pružila u proteklim satima. Gabrielle će biti i posljednja žena koju će dovesti ovamo. Nije mogao zamisliti nijednu drugu u svome krevetu. Nikad više neće dopustiti da mu ijedna druga zarobi srce. Jer valjalo mu se sad suočiti s nekim teškim činjenicama - i to je ono što je činio. Nakon godina samokontrole i samonametnute samoće, dopustio je da mu emocionalna brana popusti i Gabrielle je ispunila tu prazninu u njemu koju nitko više neće moći popuniti. “Bože, tako si mekana”, rekao je dok ju je milovao, prelazeći prstima po njezinim bokovima i trbuhu pa prema osjetljivoj izbočini kuka. Utisne poljubac na njezine usne. “Tako slatka.” Ruka mu se stane spuštati među njezina bedra, razdvojivši joj noge kako bi dočekala njegov ispitivački dodir. “Tako vlažna”, mrmljao je ispunivši joj usta jezikom dok su mu prsti pronašli put iza gaćica do klizavog rascjepa. Ušao je prstima u nju, najprije je dražeći, a onda do kraja. Zgrabila ga je rukama izvivši se kad je u nju stavio druga dva prsta, milujući taj baršunasti omotač koji se vatreno stiskao 48 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
oko njih. Razdvojio je usne od njezinih i odmaknuo čipku što je prekrivala njezino spolovilo. Zatim se stane polagano spuštati usnama niz njezino tijelo razdvojivši joj noge i utonuvši među njih. “Tako si predivna”, rekao je promuklo opčinjen njezinim savršenstvom. Pritisnuo je lice o nju, rastvorivši je svojim prstima, jezikom joj ližući klitoris i vlažne pukotine što su ga okruživale. Brzo ju je doveo do vrhunca, uživajući u snažnim drhtajima koji su je potresali dok je zabijala nokte u njegova ramena i vriskala od oslobođenja. “Bože, izmoždit ćeš me do kraja, ženo. Ne mogu te se zasititi.” Toliko je gorljivo žudio biti u njoj da je jedva čuo njezin slabašni dahtaj kad ju je prekrio svojim tijelom. Uočio je kako se najednom umirila, ali zapravo ga njezin glas natjera da se ukoči nad njom. “Lucane... tvoje oči...” Instinktivno je odvratio lice od nje. Prekasno. Znao je da je opazila gladni sjaj njegova preobraženog pogleda. Bio je to onaj isti zvjerski pogled koji je vidjela prošle noći - ili, radije, toliko sličan onome da su njezine ljudske oči s teškoćom mogle razlikovati krvožeđu od usplamtjele želje. “Molim te”, rekla je nježno. “Daj da te vidim...” Nevoljko, izvivši se nad njom oslonjen na šake, on vrati pogled na njezino lice. Vidio je nagovještaj panike u njezinim očima, ali nije se pokušala odmaknuti. Pažljivo ga je promatrala proučavajući ga. “Neću te ozlijediti”, rekao je glasa hrapavog i muklog. Dopustio je da mu vidi očnjake dok je govorio, nesposoban više skrivati reakcije vlastita tijela. “Ovo je žudnja, Gabrielle. Želja. To je ono što u meni pobuđuješ. Katkad i sama pomisao na tebe...” Prekine tiho opsovavši ispod glasa. “Ne želim te preplašiti, ali ne mogu zaustaviti ovu preobrazbu. Ne kad te tako prokleto želim.” “A kad bismo prije bili zajedno?” prošaptala je namrštivši se. “Tada si to skrivao od mene? Uvijek si okretao lice, oči bi ti bile sklopljene kad bismo prije vodili ljubav?” “Nisam te želio uplašiti. Nisam želio da vidiš tko sam.” Podsmjehnuo se. “Ali, ionako si sve već vidjela.” Ona polako odmahne glavom podigavši ruke i obuhvativši mu lice. Gledala ga je pažljivo upijajući svaku pojedinost: Oči su joj bile vlažne, blistave, nevjerojatno sjajne. Nježne od ljubavi, a sve je to bilo zbog njega. “Predivan si, Lucane. Uvijek ću željeti gledati u tebe. Ne moraš nikad više ništa skrivati od mene.” Njezina ga iskrena izjava dirne. Netremice je gledala u njegove divlje oči dok mu je milovala snažnu čeljust, prstima se poigravajući s njegovim razdvojenim usnama. Očnjaci su ga zaboljeli, još se više izduživši dok je ona istraživala njegovo lice svojim nježnim dodirom. Kao da mu želi nešto dokazati - ili, možda samoj sebi - ona mu klizne prstom iza usnica, u njegova usta. Lucan duboko zastenje u sebi, pa grubo, ali nečujno, zareži. Gladno pritisne jezik o njezine prste, prelazeći joj zubima preko kože, nježno se susprežući kad je zatvorio usta i usisao joj prst dublje u usta. Gledao je kako je teško progutala. Nanjušio je adrenalin što joj je jurnuo tijelom, pomiješan s mirisom njezine želje. 49 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Bila je tako prokleto lijepa, tako mekana i podatna, tako odvažna u svemu što je činila, da nije mogao a da ne bude zadivljen. “Vjerujem ti”, rekla mu je, a njezine tamne oči zamrači strast dok je sporo povlačila prste između njegovih oštrih zuba. “I želim te. Svaki dio tebe.” Bilo je to više no što je mogao podnijeti. Uz životinjski urlik požude, on se spusti na nju, namjestivši svoju zdjelicu među njezina bedra i raširivši ih svojim koljenima. Spolovilo joj je bilo klizavo i vruće na njegovu glaviću, dobrodošlica kojoj nije mogao odoljeti. Duboko prodirući u nju, on je nabije i klizne do kraja. Primila ga je do posljednjeg milimetra, stisnuvši ga svojim uskim rascjepom poput šake, oplahujući ga čudesnom, vlažnom vrućinom. Lucan oštro zasikće kad stijenke njezina spolovila zadrhte na njegovo prvo sporo povlačenje. Ponovno je ispuni prebacivši joj koljena preko svojih ramena kako bi joj se još više približio i prodro još dublje. “Da”, poticala ga je pomičući se zajedno s njim u ritmu koji je postajao sve silovitiji. “Bože, Lucane. Tako.” Znao je da mu je lice surovo od siline njegove žudnje. Nikad nije imao tako zvjerski izraz kao u ovom trenutku, kad mu je krv postajala poput rastopljene lave, pobuđujući onaj dio njega proklet brutalnim naslijeđem njegova oca. Ševio ju je žestoko, nastojeći ignorirati tutnjanje sve snažnije potrebe u njemu koja je zazivala nešto više od ovog beskrajnog užitka. Pažnja mu se prikuje na Gabriellin vrat, gdje je ispupčena žila pulsirala pod njezinom tankom kožom. Krene mu voda na usta, čak i kad je pritisak sve više rastao u dnu njegove kralježnice nagovještavajući da se primiče vrhuncu. “Nemoj prestati”, rekla je bez trunke podrhtavanja u glasu. Bog neka joj pomogne, ali privukla ga je bliže sebi gledajući ravno u njegove plamteće oči dok je toplim prstima milovala njegov obraz. “Uzmi me koliko god me trebaš. Samo... Oh, Bože... nemoj prestati.” Lucanove nosnice ispuni njezin erotski miris, ali i slabašan, opori miris bakra njezine krvi što je obojila njezine grudi i opalila blijedu kožu njezina vrata i lica. Riknuo je u agoniji boreći se sam sa sobom - s oboma - jer vrhunac je mogao doći samo s vampirskim poljupcem. Naglo odmaknuvši pogled s njezina vrata, Lucan prodre u njezino tijelo s obnovljenom žestinom, dovodeći najprije nju, a onda i sebe, do razornog vrhunca. Ali njegovo je oslobođenje utišalo samo jedan dio njegove potrebe. Onaj drugi, dublji, ostao je, postajući sve snažniji svakim otkucajem Gabriellina srca. “Prokletstvo.” Otkotrljao se od nje na krevetu, glasa surovog i grozničavog. “Što nije u redu?” Gabrielle mu položi ruku na rame. Primaknula mu se bliže, a on osjeti baršunastu toplinu njezinih grudi kako mu se razlijeva kralježnicom. Srce joj je glasno tuklo, vibrirajući kroz njezino meso i kosti sve dok nije samo to čuo. I znao. “Lucane? Jesi li dobro?” “Prokletstvo”, zarežao je zbacivši joj ruku slijeganjem ramena. Prebacio je noge preko ruba kreveta i sjeo zaronivši lice u ruke. Prsti su mu drhtali dok ih je provlačio kroz kosu. Iza njegovih leđa, Gabrielle ga je šutke promatrala. Okrenuo se i susreo s njezinim upitnim 50 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
pogledom. “Nisi učinila ništa pogrešno. Divna si, i moram... Jednostavno te se ne mogu zasititi.” “Ureduje.” “Nije. Ne bih smio biti s tobom na ovaj način, kad želim...” Tebe, odgovori njegovo tijelo. “Sveca mu, ovo naprosto nije u redu.” Ponovno se okrenuo s namjerom da se ustane. “Lucane, ako si gladan... ako ti treba krv...” Ona mu se približi. Obgrli mu ramena opustivši šake ispod njegove brade. “Isuse, nemoj mi se tako nuditi.” Refleksivno se odmakne od nje, kao da je otrovna. Ustane i odjene hlače. Stane koračati po sobi. “Nemam namjeru piti tvoju krv, Gabrielle.” “Zašto ne?” Zvučala je povrijeđeno, i s pravom smeteno. “Očito je da je trebaš. A ja sam jedino ljudsko biće u blizini ovoga trenutka, i rekla bih da nemaš izbora.” “Nije stvar u tome.” Odmahnuo je glavom, očiju čvrsto stisnutih ne bi li silom otjerao onu zvijer iz sebe. “Ne mogu to učiniti. Ne želim te vezati uza sebe.” “O čemu ti pričaš? U redu je da me poševiš, ali želudac ti se okreće na samu pomisao da piješ moju krv?” Ona se gorko nasmije. “Moj Bože, ne mogu vjerovati da sam doista povrijeđena zbog ovoga.” “Ovo neće funkcionirati”, rekao je bijesan na samoga sebe što ih oboje povlači sve dublje zbog vlastita nedostatka samokontrole. “Ovo neće izići na dobro. Trebao sam na samom početku postaviti stvari kako valja.” “Ako imaš nešto reći, voljela bih da mi kažeš. Znam da imaš problem, Lucane. Teško je to ne zaključiti nakon onoga sinoć.” “Nije riječ o tome!” prasne. “To je samo jedan dio. Ne želim te povrijediti. A hoću ako popijem tvoju krv. Budemo li povezani krvlju, prije ili kasnije ću te povrijediti.” “Povezana s tobom”, polako je rekla. “Kako?” “Na sebi imaš biljeg Prasestre, Gabrielle.” Pokazao je na njezino lijevo rame. “Tamo je, tik ispod tvog uha.” Ona se namršti, podigavši ruku i položivši je točno na mjesto gdje su se na njezinoj koži nalazili sićušna suza i polumjesec. “Ovo? To je biljeg koji imam od rođenja. Imam ga otkako znam za sebe.” “Svaka ga Prasestra ima negdje na svome tijelu. Savannah i ostale žene iz skloništa također to imaju. I moja majka. Sve ga imate.” Sad se sasvim umirila. Glas joj je bio jedva čujan. “Otkad znaš za to?” “Vidio sam ga još one prve noći kad sam došao u tvoj stan.” “Kad si uzeo moj mobitel zbog fotografija?” “Nakon toga”, rekao je. “Kad sam se vratio kasnije, a ti si spavala u krevetu.” Njezino lice preplavi spoznaja, mješavina iznenađenja i uznemirenosti. “Ipak si bio tamo. Mislila sam da sam te sanjala.” “Nikad nisi osjećala da pripadaš ovome svijetu jer to i nije bio tvoj svijet, Gabrielle. Tvoje fotografije, neobjašnjiva privučenost mjestima na kojima žive vampiri, tvoja
51 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
zbunjenost osjećajima prema krvi i nagon da je sama sebi puštaš - sve je to dio onoga što uistinu jesi.” Jasno je vidio kako se bori prihvatiti ono što čuje, i grozio se toga što joj nije mogao olakšati. Najbolje je da joj sve prizna i dovrši s time jednom zauvijek. “Jednog ćeš dana pronaći vampira koji te zaslužuje i uzet ćeš ga za svog partnera. Samo će on moći piti tvoju krv, kao i ti njegovu. Krv će vas povezati u jedno. Riječ je o svetom zavjetu među našom vrstom. Onom koji ti ja ne mogu pružiti.” Njezino lijepo lice iskrivi se od povrijeđenosti, kao da ju je pljusnuo. “Ne možeš... ili ne želiš?” “Zar je bitno? Govorim ti da se to neće dogoditi jer neću to dopustiti. Ako se krvno povežemo, privlačit ćeš me dokle god dišemo, i ja i ti. Nikad me se nećeš moći osloboditi jer će me krvna veza tjerati da te tražim kamo god pobjegla.” “Zašto misliš da bih pobjegla od tebe?” On suho izdahne. “Jer će me, jednoga dana, ovo prokletstvo s kojim se borim svladati, i ne mogu podnijeti pomisao da bi mi se u tom trenutku mogla naći na putu.” “Govoriš o krvožeđi.” “Da”, rekao je i bilo je to prvi put da je to priznao, čak i samome sebi. Sve ove godine bio je kadar to skrivati. Ali ne i od nje. “Krvožeđa je najveća slabost moje vrste. To je ovisnost - odvratna pošast. Jednom kad te ščepa, nema tog vampira koji joj može pobjeći. Tada postaješ Krvožedni i zauvijek si izgubljen.” “Kako se to događa?” “Svakome je drukčije. Katkad se bolest došulja, malo po malo. Glad postaje sve snažnija i ti je utažuješ. Hraniš se kad god osjetiš potrebu, a onda jedne noći samo shvatiš da je nikad nećeš moći do kraja zadovoljiti. Drugima je, pak, dovoljno jedno neoprezno zadovoljenje da ih sasvim svlada.” “A kako je tebi?” Njegov osmijeh se ukoči, bilo je to više kešenje zubi i očnjaka. “Imam tu dvojbenu čast da u mojim žilama kola krv mojeg oca. Ako su Krvožedni zvijeri, nisu ništa u usporedbi s pošasti kojom je započela naša rasa. Za pripadnike Prve generacije, iskušenje je uvijek tu, bubnja glasnije u nama nego u bilo kome drugome. Ako želiš znati istinu, borim se s krvožeđi otkako sam prvi put okusio krv.” “Dakle, imaš problem, ali sinoć si ga uspješno prebrodio.” “Uspio sam ga potisnuti, i to uvelike zahvaljujući tebi, ali svaki put je sve gore i gore.” “Ponovno ćeš ga prebroditi. Zajedno ćemo.” “Ne poznaješ moju prošlost. Već sam izgubio dvojicu braće zbog bolesti.” “Kada?” “Jako davno.” Namrštio se prisjetivši se prošlosti koju nije želio prizivati. No riječi su sad žurno izlazile, želio on to ili ne. “Evran, srednji od nas trojice, postao je Krvožedni vrlo brzo nakon što je odrastao. Ubijen je u borbi, boreći se na pogrešnoj strani tijekom jednog od starih ratova između Vrste i Krvožednih. Marek je bio najstariji i najhrabriji. On, Tegan i ja pripadali smo prvim ratnicima Vrste koji su ustali protiv posljednjih od Drevnih i njihove vojske Krvožednih. Utemeljili smo Red negdje u vrijeme kad je velika kuga pokosila Europu. Manje od stotinu godina kasnije, Mareka je svladala krvožeđa; izložio se Sunčevoj 52 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
svjetlosti kako bi stao na kraj svojoj muci. Čak je i Tegan jednom davno bio na samom rubu ovisnosti.” “Žao mi je”, rekla je nježno. “Toliko si toga izgubio. A još i ovaj rat s Krvožednima. Sad mi je jasno zašto si toliko užasnut.” Brzoplet odgovor bio mu je na vrhu jezika - nekakvo sranje koje bi bez oklijevanja izgovorio jednome od ratnika da su se drznuli i pomisliti kako od nečeg strahuje. Ali oštro pobijanje zapelo mu je u grlu dok je gledao Gabrielle, znajući da ga ona razumije bolje od bilo koga u njegovu dugom postojanju. Poznavala ga je kao nitko dosad, i dio njega je znao da će mu to nedostajati jednom kad dođe vrijeme da je pošalje u budućnost što ju je čekala u Utočištu tame. “Nisam znala da ste ti i Tegan toliko dugo zajedno”, rekla je Gabrielle. “On i ja smo odavno u istim redovima, od samih početaka. Obojica pripadamo Prvoj generaciji i obojica smo prisegnuli da ćemo braniti našu rasu.” “Ali ipak niste prijatelji.” “Prijatelji?” Lucan se nasmije pomislivši na višestoljetno neprijateljstvo što je ključalo među njima dvojicom. “Tegan nema prijatelja. A ako ih je i imao, sigurno je da mene ne ubraja među njih.” “Zašto si mu onda dopustio da ostane ovdje?” “On je jedan od najboljih ratnika koje poznajem. Njegova odanost Redu nadilazi bilo kakvu mržnju koju osjeća prema meni. Dijelimo mišljenje da ništa nije važnije nego štititi budućnost Vrste.” “Čak ni ljubav?” Na trenutak nije bio u stanju progovoriti, uhvaćen nespreman njezinim iskrenim pitanjem i ne želeći razmišljati kamo bi ih sve to moglo odvesti. Nije imao iskustva s tim osjećajem. A kako mu se život trenutačno odvijao, najmanje što je želio bilo je približiti se bilo čemu što podsjeća na to. “Ljubav je za one koji su odlučili voditi ugodne živote u Utočištima tame. Ljubav nije za ratnike.” “Neki se iz ovog skloništa ne bi složili s tvojom tvrdnjom.” Netremice su gledali jedno u drugo. “Ja nisam jedan od njih.” On spusti bradu. Njezine dugačke trepavice sakriju oči od njegova pogleda. “Onda, što sve to znači za mene? Jesam li ti ja samo nešto čime ćeš skratiti vrijeme između ubijanja Krvožednih i pokušaja da se pretvaraš kako sve držiš pod nadzorom?” Kad je podigla pogled, oči su joj bile ispunjene suzama. “Jesam li ti ja samo igračka kojoj ćeš se vratiti kad god se poželiš malo opustiti?” “Nisam te čuo da se žališ.” Dah joj zastane u grlu dok je rastvorenih usta buljila u njega. Lice joj se objesi, a izraz prijeđe u nešto oštro poput stakla. “Jebi se.” Njezin prezir bio je sasvim razumljiv, ali njemu to nije olakšalo. Nikad nije otrpio ovakvo verbalno šibanje ni od koga. Lucan, taj hladnokrvni, okrutni ubojica nije tolerirao slabost ni u kakvom obliku, a najmanje vlastitu. Nakon treniranja i discipline koju je usavršavao tijekom svih ovih stoljeća, sad je stajao ovdje, rastrgan i izložen jedinoj ženi koja je bila dovoljno nesmotrena da ga pusti blizu sebe. 53 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
A i bilo mu je stalo do nje, puno više nego što je trebalo. Zbog čega mu je bilo nepodnošljivo što ju je povrijedio, bez obzira što mu je još sinoć postalo sasvim jasno da je mora otjerati od sebe. Bilo je to neizbježno, i samo bi pogoršao stvari kad bi se pretvarao da bi je ikad mogao uklopiti u svoj način života. “Ne želim te povrijediti, Gabrielle, a znam da je to neumitno.” “A što misliš da upravo sad činiš?” prošaptala je s blagim drhtajem u glasu. “Vjerovala sam ti, znaš. Bože, zapravo sam povjerovala u svaku tvoju laž. Čak i u ono sranje da mi želiš pomoći da otkrijem svoju istinsku sudbinu. Mislila sam da ti je stalo.” Lucan je bio bespomoćan, osjećao se poput najokrutnijeg ološa jer je dopustio da mu situacija s njom ovako izmakne kontroli. Otišao je do ormara, izvadio čistu majicu i odjenuo je. Uputivši se prema vratima što su vodila na hodnik ispred njegovih privatnih odaja, on zastane i okrene se prema Gabrielli. Očajnički je želio ispružiti ruku prema njoj i nekako pokušati ispraviti situaciju, ali znao je da bi to bilo pogrešno. Jedan dodir, i ponovno bi se našao u njezinu zagrljaju. A onda je možda više ne bi mogao pustiti. Otvorio je vrata kaneći izići. “Pronašla si svoju sudbinu, Gabrielle. Baš kao što sam ti i obećao. Nikad nisam rekao da sam ja dio tvoje sudbine.”
54 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Osmo POGLAVLJE Lucanove riječi - sve one zapanjujuće stvari koje joj je kazao - odzvanjale su u Gabriellinim ušima dok je izlazila iz tuš-kabine njegove kupaonice. Mislila je da će joj vruća voda rastopiti barem nešto od boli i zbunjenosti koju je osjećala. Trebalo je podnijeti toliko toga, a ponajviše spoznaju da Lucan nema namjeru biti s njom. Pokušala se utješiti kako joj doista nije ništa obećao, ali zbog toga se osjeti još većom budalom. Nikad nije tražio od nje da mu stavi svoje srce pod noge; sama je to učinila. Nagnuvši se naprijed prema zrcalu koje je zauzimalo cijeli jedan zid kupaonice, Gabrielle odmakne kosu kako bi pobliže pogledala grimizni biljeg ispod svoga lijevog uha. Ili, bolje rečeno, biljeg Prasestre, ispravila se, virkajući na malu suzu koja kao da je kapala u kolijevku polumjeseca. Slučaj je htio je da je bila povezana s Lucanovim svijetom tim majušnim biljegom na svome vratu, pa ipak, upravo je to ono što ih je razdvajalo. Možda mu je ona predstavljala komplikaciju koju nije želio ni trebao, ali teško da je i on njoj olakšao život. Zahvaljujući Lucanu, bila je uvučena u krvavi podzemni rat prema kojem su se najgore gradske bande doimale poput nasilnika s dječjih igrališta. K tome, napustila je jedan od najljupkijih stanova na Beacon Hillu i sasvim će ga izgubiti ako se ne vrati poslu kako bi ga mogla plaćati. Njezini prijatelji nisu imali pojma gdje se nalazi, a kad bi im i rekla, vjerojatno bi ih izložila velikoj opasnosti. Povrh svega, bila je već napola zaljubljena u najmračnijeg, najopasnijeg i emocionalno najzatvorenijeg muškarca kojeg je ikad upoznala. Koji je usput bio i pravi pravcati vampir. I, kvragu, kad je već kanila biti iskrena, nije bila napola zaljubljena u Lucana. Bila je potpuno, do kraja, do ušiju, beznadno i zauvijek zaljubljena u njega. “Bravo, curo”, rekla je svom otužnom odrazu. “Baš prokleto krasno.” Ipak, čak i nakon svega što joj je rekao, očajnički je željela otići do njega i sklupčati se u njegovu naručju, jedinome mjestu koje joj je pružalo utjehu. Aha, samo joj je još trebalo javno poniženje pored onog osobnog s kojim se i dalje pokušavala nositi. Lucan je bio prilično jasan: što god bilo među njima - ako je i bilo išta osim onog tjelesnog - bilo je gotovo. Gabrielle ode natrag u njegovu spavaću sobu i pronađe svoju odjeću i cipele. Na brzinu se odjene želeći čim prije nestati iz njegovih odaja, prije nego se on vrati a ona učini nešto zbilja glupo. Odnosno, ispravila se pogledavajući prema zgužvanim plahtama još uvijek razbacanim od njihova vođenja ljubavi, nešto još gluplje. S pomišlju da će potražiti Savannah i možda pronaći telefonsku Uniju, s obzirom da joj Lucan očito nije kanio vratiti mobitel, Gabrielle iziđe iz njegove spavaće sobe. Hodnici su 55 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
bili zamršeni, nesumnjivo s namjerom, i nekoliko je puta pogrešno skrenula prije nego je napokon prepoznala okruženje. Nalazila se u blizini vježbaonice sudeći po oštrim zvukovima metaka koji su pogađali metu. Zašla je za ugao i naglo se zaustavila pred zidom od kože i oružja što joj se našao na putu. Gabrielle podigne pogled, pa ga onda još malo povisi i susretne se s hladnim udarom pakosti što se sijevala dolje na nju iz suženog pogleda zelenih očiju. Te hladne i proračunate oči prikovale su se za nju kroz nemarno raspuštenu zlatnosmeđu kosu, poput divlje mačke što vreba iza zlatne trstike dok odmjerava svoj plijen. Opipljiva opasnost isijavala je iz vampirova krupnog tijela i iz dubina njegovih grabežljivih očiju. Tegan. Njezin joj um ponudi ime nepoznatog mužjaka, jedinog od petorice ratnika kojeg nije upoznala. Onoga s kojim je Lucan navodno dijelio neskrivenu mržnju. Vampir ratnik nije joj se pomaknuo s puta. Jedva da je uopće reagirao kad je naletjela na njega, osim neznatnog trzanja usnicom dok je zurio u točku gdje su se njezine grudi stiskale o snažne mišiće tik ispod njegovih prsa. Bio je oboružan s barem deset raznoraznih primjeraka oružja, a prijeteći izgled pojačavalo je najmanje stotinu kilograma snažnih mišića. Ustuknula je korak unatrag, a zatim se odmaknula ustranu za svaki slučaj. “Oprosti. Nisam te vidjela.” On nije izgovorio ni riječi, ali ona je osjetila kao da je sve što se odvija u njezinoj glavi izloženo njegovu pogledu - još u onom djeliću sekunde kad su se dotaknuli i kad se njezino tijelo sudarilo s njegovim. Zurio je dolje u nju hladnim, bezosjećajnim pogledom, kao da je mogao vidjeti kroz nju. Iako nije ništa govorio, nije ništa odavao, Gabrielle se osjećala kao da je secira. Osjetila se kao da je... napada. “Ispričavam se”, prošaptala je. Kad se pomaknula kako bi prošla mimo njega, zaustavi je Teganov glas. “Hej.” Glas mu je bio mekši nego što je očekivala, ali dubok i mračan. Činio je neobičan kontrast u odnosu na njegov ukočeni pogled koji se nije pomaknuo ni za trenutak. “Učini sebi uslugu i nemoj se previše vezati za Lucana. Izgledi su prilični da taj vampir neće još dugo živjeti.” Kazao je to bez trunke emocija u svome glasu, kao najnormalniju činjenicu. Ratnik prođe pokraj nje parajući zrak u hodniku ravnodušnošću što se izlijevala iz njega, hladna i uznemirujuća, u Gabrielline kosti. Kad se okrenula kako bi ga ispratila pogledom, Tegan i njegovo uznemirujuće pretkazanje su nestali. Lucan je provjeravao težinu glatkog crnog pištolja devetmilimetarskoga kalibra, zatim je podigao oružje i ispalio seriju metaka u metu na drugom kraju streljane. Iako je bio dobar osjećaj vratiti se na poznato tlo, okružen svojim oružjem, krvi uzavrele i spremne za jednu poštenu borbu, misli su mu svako malo lutale na svađu s 56 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Gabriellom. Dovraga, ta ga je žena propisno zauzdala. Unatoč svemu što joj je rekao ne bi li je otjerao od sebe, morao je priznati da je zaglibio s njom. Što li je samo mislio, koliko će dugo moći izdržati prije nego što se zaljubi? Štoviše, kako je ikad mogao i pomisliti da će je moći pustiti? Otjerati je od sebe s idejom da će se vezati s nekim drugim? Stvari postaju previše komplicirane. Prosikće kletvu. Isprazni još jedan okvir metaka uživajući u prasku vrućeg metala i jetkog dima kad je grudni koš njegove mete eksplodirao od udara. “Što ti se čini?” upita ga Nikolaj dok su mu oštre, hladne oči blistale. “Simpatična pucaljka, ha? I vraški sofisticirana.” “Aha. Dobar je. Sviđa mi se.” Lucan povuče sigurnosnu kočnicu i još jednom pregleda novi pištolj. “Beretta 92FS preinačena u automatski pištolj s padajućim blokom. Izvrstan posao, stari. Zbilja izvrstan.” Nikolaj se naceri. “Nisam ti rekao za posebno izrađene metke za tog ljepotana. Malo sam preinačio metke s polikarbonatnom kuglom. Izvadio sam barut iz njih i umjesto njega stavio prah od titanija.” “To bi trebalo napraviti gadan nered kad uđe u krvotok onih pasjih skotova”, dometne Dante sa svog mjesta gdje je oštrio bodeže sjedeći na rubu ormarića s oružjem. Vampir je nedvojbeno bio u pravu. U drevnim vremenima najsigurniji način za ubiti Krvožednog bio je obezglaviti ga. To je dobro funkcioniralo dok su mačevi bili jedino oružje, ali suvremena tehnologija postavila je nove izazove pred obje strane. Tek su početkom dvadesetog stoljeća pripadnici Vrste otkrili jedinstveni porozni učinak titanija na gotovo neuništivi krvotok Krvožednih. Zahvaljujući alergiji koja je bila pojačana staničnim mutacijama u njihovoj krvi, Krvožedni su reagirali na titanij kao šumeća tableta na vodu. Nikolaj uzme svoje oružje iz Lucanovih ruku i pomiluje ga s ljubavlju. “Ovo što gledaš je jedan opaki razarač Krvožednih.” “Kad ga možemo testirati?” upita Rio. “Što kažete za večeras?” Tegan je nečujno ušao u prostoriju, no njegov glas zapara zrak poput grmljavine nadolazeće oluje. “Misliš na onu lokaciju koju si otkrio pokraj luke?” Tegan kimne. “Vjerojatno je riječ o jazbini Krvožednih u kojoj je smješteno njih desetak, možda koji više ih manje. Mislim da su još neiskusni, tek su postali Krvožedni. Neće nam biti problem istjerati ih.” “Prošlo je već neko vrijeme otkako smo počistili neku jazbinu”, otegne Rio, širokog i gorljivog osmijeha. “Čini mi se da ćemo imati dobar tulum.” Lucan preda oružje Nikolaju, a ostale mrko pogleda. “Zašto, dovraga, ja tek sad čujem za to?” Tegan mu uputi ravnodušan pogled. “Trebao bi malo nadoknaditi gradivo, stari. Dok si se ti povlačio sa svojom ženkom čitavu noć, mi ostali smo gore na površini radili svoj posao.” “To je nizak udarac”, kaže Rio. “čak i za tebe, Tegane.” 57 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Lucan otrpi udarac s odmjerenom šutnjom. “Ne, u pravu je. Trebao sam biti gore i obavljati svoj posao. No, morao sam riješiti neke stvari. A sad su riješene. Više mi neće predstavljati problem.” Tegan se usiljeno nasmiješi. “Ma nemoj? Jer, moram ti reći da sam vidio onu Prasestru prije nekoliko minuta u hodniku i doimala se prilično uzrujanom. Kao da je netko sirotoj djevojci iščupao srce. Kao da joj je trebao netko tko će je utješiti.” Lucan zagrmi na vampira gnjevnim, mračnim bijesom. “Što si joj rekao? Jesi li je dotaknuo? Jer, tako mi svega, ako si joj nešto učinio...” Tegan se naceri otvoreno uživajući. “Lakše malo, stari. Nema potrebe da gubiš glavu. Tvoja ženka nije moja briga.” “I neka ti to uvijek bude na umu”, reče Lucan. Okrenuo se oko sebe kako bi se susreo sa znatiželjnim pogledima ostalih ratnika. “Ona nije briga nijednog od vas, je li jasno? Gabrielle Maxwell je pod mojom osobnom zaštitom dok je u ovom skloništu. Jednom kad ode u Utočište tame, neće više biti ni moja briga.” Trebala mu je čitava minuta da se pribere i othrva napasti da nasrne na Tegana. Jednog će dana vjerojatno doći i do toga. Ali Lucan nije mogao u potpunosti kriviti tog mužjaka što mu zamjera. Ako je Tegan i bio opaki bešćutni gad, Lucan je bio taj uz čiju je pomoć takav i postao. “Možemo li se sada vratiti poslu?” zarežao je, izazivajući da ga netko dalje podjaruje. “Trebaju mi činjenice o toj lokaciji u luci.” Tegan stane opisivati lokaciju vjerojatne jazbine Krvožednih, te ponudi svoje prijedloge za organizaciju napada. Iako je imao određenih problema s Teganom, Lucan nije mogao smisliti bolji način da ispuše svoje mračno raspoloženje od napada na njihove neprijatelje. Bog mu je svjedok da ako opet završi u blizini Gabrielle, sva će se njegova priča o dužnosti i ispravnim postupcima raspršiti poput prašine. Prošlo je nekoliko sati otkako ju je napustio tamo u svojoj sobi, a još uvijek mu je zaokupljala misli. Potreba za njom i dalje ga je razdirala kad god bi pomislio na njezinu mekanu, toplu kožu. A kad se samo sjeti koliko ju je povrijedio. Dokazala se kao istinski saveznik kad ga je opravdala pred drugim ratnicima. Bila je uz njega sinoć dok je proživljavao pakao, brižna i puna ljubavi. Bila je sve što bi svaki muškarac mogao ikad poželjeti od svoje ljubljene družice. Opasne misli, bez obzira s koje strane gledao na to. Pustio je da se rasprava o pohodu nastavi, složivši se da moraju početi s napadima tamo gdje Krvožedni žive umjesto pojedinačnih prepada na gradskim ulicama. “Okupit ćemo se ponovno ovdje u sumrak i krenuti.” Skupina ratnika počne razgovarati između sebe dok su se razilazili, a Tegan se motao po stražnjem dijelu prostorije. Lucan je promatrao toga hladnokrvnog osamljenika koji se tako prokleto ponosio činjenicom da mu nitko drugi ne treba. Tegan se svojevoljno držao po strani, izoliran. No, nije oduvijek bio takav. Nekoć davno, bio je to zlatni dečko, rođeni vođa. Mogao je postati velik - bio je velik, zapravo. Ali sve se to promijenilo jedne užasne noći. Otada je počeo njegov vrtoglavi pad. Tegan je dotaknuo dno i više se nikad nije oporavio.
58 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
I makar to nikad nije priznao ratniku, Lucan nikad sebi neće oprostiti zbog uloge koju je sam odigrao u tom padu. “Tegane. Stani malo.” Vampir zastane s očitim oklijevanjem. Nije se ni okrenuo, ostavši okrenut leđima u arogantnom stavu kad su ostali ratnici već izišli iz vježbaonice i krenuh niz hodnik. Kad su ostali nasamo, Lucan pročisti grlo i obrati se svom bratu iz Prve generacije. “Ti i ja imamo problem, Tegane.” On oštro izdahne. “Idem smjesta obavijestiti medije.” “Taj problem među nama neće tek tako nestati. Prošlo je previše vremena, previše je vode proteklo otada. Ako moraš sa mnom raščistiti...” “Zaboravi. Ta stvar pripada davnoj prošlosti.” “Ne pripada ako je ne možemo zakopati.” Tegan prezrivo otpuhne najzad se okrenuvši prema njemu. “Što zapravo želiš, Lucane?” “Samo sam želio reći da počinjem shvaćati koliku si cijenu morao platiti zbog svega. I zbog mene.” Lucan polako odmahne glavom. “T., moraš znati da je postojao bilo kakav drugi način... Da su se stvari mogle odvijati drukčije...” “Isuse Kriste. Pokušavaš li se to ispričati?” Teganove zelene oči bile su toliko tvrde da su mogle razrezati staklo. “Poštedi me lažne zabrinutosti, stari. Kasniš nekih pet stotina godina. A isprika neće jebeno ništa promijeniti, zar ne?” Lucan stisne čeljust, zapanjen što može osjetiti istinski gnjev kako isijava iz krupnog mužjaka, umjesto uobičajene hladnokrvne apatije. Tegan mu nije oprostio. Nije bio ni blizu toga. Nakon svog ovog vremena, teško da će se to ikad i dogoditi. “Ne, T. U pravu si. Isprika ništa ne mijenja na stvari.” Tegan je dugo zurio u njega, a onda se okrenuo i izišao iz prostorije. Živa glazba treštala je iz pojačala veličine hladnjaka s pozornice privatnoga podzemnog noćnog kluba - iako je “glazba” bila prilično velikodušan izraz za patetično zavijanje i raštimane gitarističke rifove. Bend se kretao robotiziranim pokretima po pozornici, frfljajući riječi i nikako ne uspijevajući pogoditi ritam. Riječju, bili su očajni. No opet, tko bi i očekivao iole suvisao nastup tih ljudskih bića pred gomilom gladnih krvožednih vampira? Iz pozadine, skriven u sjeni, vođa Krvožednih suzi oči i namršti se. Mučila ga je razarajuća glavobolja kad je maločas stigao; sad mu se, pak, činilo da će mu se sljepoočnice rasprsnuti. Zavalio se u jastuke svoga privatnog separea, ugnjavljen krvavim orgijama. Blago podizanje njegove ruke natjera jednog od njegovih gorila da dotrči k njemu. Prezrivo je odmahnuo rukom prema pozornici. “Neka im netko skrati muke. Da ne spominjem moje.” Gorila kimne i zasikće u znak odgovora. Razvukao je usne i otkrio goleme očnjake što su izbijali iz usta koja su već slinila na samo spominjanje novog pokolja. Krvožedni se žurno udalji kako bi prenio zapovijed. “Dobar pas”, promrmljao je njegov moćni Gospodar. 59 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Razveseli ga iznenadna zvonjava njegova mobitela, razlog da se ustane i uhvati malo zraka. Na pozornici je upravo otpočela nova vrsta larme kad se na članove benda iznenada bacila grupica pomahnitalih Krvožednih. Kad je klubom zavladao posvemašnji kaos, vođa se uputi prema privatnoj prostoriji iza pozornice i izvadi mobitel iz svog sakoa. Očekivao je da će vidjeti broj jednog od svojih brojnih Poslušnika, od kojih je većina bila razaslana da prikupi što više podataka o Gabrielli Maxwell i njezinoj navodnoj povezanosti s Vrstom. No, nije bio nijedan od njih. Znao je to čak i prije nego je otvorio svoj mobitel i ugledao skriveni broj kako svijetli na zaslonu. Zainteresiran, on odgovori na poziv. Glas s druge strane nije mu bio nepoznat. Nedavno je odradio nekohko nezakonitih poslića s izvjesnim pojedincima i neke su stvari još uvijek ostale neobavljene. Kad se javio, pozivatelj ga detaljno izvijesti o napadu koji se priprema izvesti upravo te noći na jednu od manjih ćelija Krvožednih u gradu. U nekoliko sekunda dobio je sve pojedinosti koje su ga uvjerile kako će prepad ipak završiti u njegovu korist - lokacija, metode i ruta ratnika, njihov osnovni plan napada - sve pod uvjetom da jedan član Vrste bude pošteđen odmazde. Taj ratnik, međutim, neće biti u potpunosti pošteđen, samo ranjen toliko da više nikad neće biti u stanju boriti se. Sudbina ostalih, zajedno s gotovo nezaustavljivim Lucanom Thomeom, bit će, dakako, prepuštena na volju Krvožednima. Lucanova smrt bila je već prije dio njihova dogovora, ali samo izvršenje zadatka nije išlo prema planu. Ovaj put, pozivatelj je želio jamstvo da će se dogovor provesti do kraja. Otišao je toliko daleko da ga je čak i podsjetio kako mu je već dao značajnu kompenzaciju, te da mu sad valja odraditi svoj dio dogovora. “Svjestan sam naše pogodbe”, pjenio je u slušalicu. “Nemoj me dovoditi u napast da tražim daljnje isplate od tebe. Obećavam ti da ćeš zažaliti.” Prekine vezu uz mračnu kletvu, smjesta skrativši polemiziranje koje je otpočelo nakon njegove prijetnje. Dermaglifovi na njegovim zapešćima pulsirali su u tamnim nijansama njegova gnjeva, boje su se razlijevale unutar uzoraka ostalog znakovlja koje je tetovirao na koži kako bi se maskirao. Namrštio se zbog potrebe da prikrije svoje podrijetlo - pravo stečeno rođenjem pomoću bakrene tinte, ali i skrivanjem. Gnušao se nužnosti vlastita tajnog postojanja, gotovo podjednako kao i svih onih koji su mu stajali na putu do njegovih ciljeva. Pjenio se od srdžbe dok se potajice vraćao u glavni prostor kluba. Kroz tamu njegov pogled najednom zaiskri kad ugleda svog poručnika, jedinog Krvožednog u novijoj povijesti koji je gledao Lucana Thornea u oči i preživio. Pokretom ruke pozove golemog mužjaka da mu priđe, a zatim mu izda naredbe za nastavak zabave i igre. Bez obzira na njegove tajne pregovore, kad noćašnja akcija završi, želio je da Lucan i svi njegovi ratnici budu mrtvi.
60 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Deveto POGLAVLJE Ostatak dana ju je izbjegavao, što je Gabrielle vjerojatno ispravno shvatila. Sada, netom nakon zalaska sunca, Lucan i ostalih petorica ratnika zajedno napuste vježbaonicu, svaki utjelovljenje prijetnje u crnoj koži i sa smrtonosnim oružjem. Čak im se i Gideon večeras pridružio zauzevši Conlanovo mjesto. Čekajući u hodniku kako bi ih ispratile, Savannah i Eva priđu svojim partnerima i snažno ih zagrle. Blage, osobne riječi izmijene tihim glasom prepunim ljubavi. Nježni su poljupci odavali strah žena i čvrsto jamstvo muškarca da će se vratiti. Gabrielle je stajala malo izdvojena sa strane u hodniku dok je promatrala Lucana kako nešto govori Savannah, osjećajući kako ne pripada ovdje. Prasestra je kimnula, a on položi mali predmet na njezin dlan pogledom odlutavši iza njezina ramena prema Gabrielli. Nije ništa rekao, nije se ni pomaknuo kako bi joj prišao, no njegove su je oči netremice gledale upijajući je preko prostora koji ih je razdvajao. A onda je otišao. Krupnim je koracima grabio ispred ostalih, zašao za ugao u udaljenom kraju hodnika i iščeznuo iz njezina vidokruga. Ostatak družine ga je slijedio ostavivši za sobom ništa doli odzvanjanje koraka i klepet čeličnog oružja. “Jesi li dobro?” upitala je Savannah prišavši Gabrielli i nježno joj obgrlivši ramena. “Aha. Bit ću dobro.” “Želio je da ti predam ovo.” Ona ispruži Gabriellin mobitel. “Neka vrsta pomirbe?” Gabrielle uzme mobitel i potvrdno kimne glavom. “Trenutačno stvari nisu sasvim u najboljem redu među nama.” “Žao mi je. Lucan je rekao da vjeruje kako shvaćaš da ne možeš napustiti sklonište, niti odati svojim prijateljima gdje se nalaziš. Ali, ako ih moraš nazvati...” “Hvala ti.” Podigne pogled prema Gideonovoj družici i uspije se prisiliti na slabašan osmijeh. “Ako želiš ostati nasamo, osjećaj se kao kod kuće u bilo kojoj od prostorija.” Savannah je kratko zagrli, te dobaci pogled prema Evi koja im se pridružila. “Ne znam što je s vama”, rekla je Eva lica ispijena od brige, “ali dobro bi mi došlo jedno piće. Ili tri.” “Možda bi nam svima dobro došlo malo vina i druženja”, odvrati Savannah. “Gabrielle, ti nam se pridruži kad budeš spremna. Bit ćemo u mojim odajama.” “Okej. Hvala.” Dvije se žene udalje ruku pod ruku, tiho razgovarajući dok su odlazile vijugavim hodnikom prema Savannahinim i Gideonovim odajama. Gabrielle se uputi u drugom smjeru, ni sama ne znajući gdje želi biti. 61 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Što, međutim, nije bilo do kraja istinito. Željela je biti s Lucanom, u njegovu naručju, ali bilo bi joj pametnije da čim prije zaboravi na tu očajničku želju. Nije ga kanila preklinjati da bude s njom i, s pretpostavkom da će se vratiti u jednom komadu nakon noćašnjeg napada, bolje joj je da se pripremi da ga sasvim izbaci iz misli. Uputila se prema otvorenim vratima jedne tihe, blago osvijetljene prostorije na dnu hodnika. Negdje unutar puste odaje gorjela je svijeća, jedini izvor svjetlosti u prostoriji. Tišina i izblijedjeli miris tamjana i starog drva privuku je unutra. Bila je to kapelica; sjetila se kako je prošla pokraj nje tijekom obilaska sa Savannah. Gabrielle prođe između dva reda klupa, prema povišenom pijedestalu u prednjem dijelu prostorije. Tamo je gorjela svijeća, debeli crveni valjak sporo topljivog voska u čijem je središtu gorio plamen isijavajući blagim grimiznim sjajem. Sjela je na jednu od klupa u prednjem redu i neko vrijeme samo duboko disala pustivši da je preplavi mir svetišta. Potom otvori svoj mobitel. Na zaslonu je treperila ikona za poruku. Gabrielle pritisne tipku za glasovne poruke i presluša prvi poziv. Bio je od Megan, s nadnevkom od prije dva dana, otprilike u isto vrijeme kad je zvala i u Gabrielhn stan nakon napada Poslušnika u parku. “Gabby, opet ja. Ostavila sam ti gomilu poruka u stanu, ali nisi me nazvala. Gdje si? Sad sam već stvarno zabrinuta! Držim da ne bi trebala biti sama nakon svega što ti se dogodilo. Nazovi me čim primiš ovu poruku - i mislim iste sekunde, dobro?” Gabrielle je izbriše i prebaci na iduću poruku, ostavljenu sinoć u 23 sata. Začuje Kendrin glas koji je zvučao pomalo umorno. “Hej ti. 'Si doma? Javi se ako jesi. Sranje, valjda jest malo kasno - oprosti zbog toga. Dakle, mislila sam vas sve pozvati da se nađemo na cugi ili nešto slično, možda da odemo u neki drugi klub? Što kažeš na sutra navečer? Nazovi me.” Pa, barem je Kendra bila na sigurnom prije nekoliko sati. To donekle umanji Gabriellinu zabrinutost. Ali još uvijek je postojao problem s momkom s kojim je izlazila. Krvožednim, ispravila se Gabrielle, i prođoše je srsi jeze jer joj se prijateljica nehotice našla u neposrednoj opasnosti koja je i njoj visjela nad glavom. Prebaci na posljednju poruku. Ponovno Megan, i to ostavljena prije samo nekoliko sati. “Bok, dušo. Samo provjeravam što ima. Misliš li ti mene uopće nazvati i ispričati kako je prošao tvoj posjet policijskoj postaji prije neku večer? Sigurna sam da se tvoj inspektor razveselio kad te je vidio, ali znaš da umirem od znatiželje da doznam do posljednje pojedinosti koliko se točno razveselio.” Meganin je glas bio smiren i šaljiv, savršeno normalan. Ni traga onoj panici koja se čula u njezinim prošlim porukama upućenima na Gabriellin telefon u stanu i mobitel. Bože, to je dobro. Jer ona i njezin dečko policajac nisu imali razloga ni za kakvu paniku nakon što im je Lucan izbrisao sjećanje.
62 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Kako bilo, nalazim se večeras s Jamiejem u bistrou 'Ciao Bella' - tvom omiljenom. Ako uspiješ, skokni do tamo. Nalazimo se u sedam. Čuvat ću ti mjesto.” Gabrielle pritisne tipku za brisanje i pogleda sat na mobitelu: 19.20. Morala se barem javiti svojim prijateljima i reći im da je dobro. Dio je nje čeznuo da im makar čuje glas, jedinu vezu sa svijetom kakav je poznavala prije nego joj je Lucan Thorne preokrenuo život naglavačke. Pritisnula je tipku za brzo biranje Meganina broja i s tjeskobom čekala dok nije odgovorila. Prigušeni razgovor dopirao je kroz slušalicu nekoliko trenutaka prije nego što se njezina prijateljica javila. “Bok, Meg.” “O, hej - tu si! Jamie, to je Gabby!” “Pa gdje je ta cura? Dolazi li, ili?” “Ne znam još. Gabby, dolaziš li na večeru?” Gabrielle je slušala ono poznato kaotično brbljanje svojih prijatelja i s čežnjom poželi da može biti tamo. Da se može vratiti na ono što je bilo prije... 'Ja, ali... ne mogu. Nešto mi je iskrsnulo i ja...” “Zauzeta je”, prenese Megan Jamieju. “Gdje si, uostalom? Kendra me je nazvala i rekla da te je danas tražila. Kazala je da je prošla pokraj tvoga stana, ali da joj se učinilo kako te nema doma.” “Kendra je svratila? Jesi li je vidjela?” “Nisam, ali želi da svi skupa iziđemo. Čini mi se da je gotovo s onim tipom iz kluba.” “S Brentom”, glasno i dramatično dovikne Jamie povrh Meganina glasa. “Zar su prekinuli?” “Nemam blage veze”, odvrati Megan. “Pitala sam je kako je, a ona je samo rekla da nisu više zajedno.” “Odlično”, rekla je Gabrielle s primjetnim olakšanjem u glasu. “To je zbilja dobra vijest.” “Onda, što ima s tobom? Što je to tako važno da nam se ne možeš pridružiti večeras?” Gabrielle se namršti gledajući oko sebe. Plamen crvene svijeće zapleše kad se zrak u kapelici promijeni. Čula je lagane korake, zatim tihi uzdah kad je onaj tko je ušao shvatio da je još netko u prostoriji. Gabrielle se okrene i ugleda visoku plavušu na dovratku. Žena pogleda Gabrielle s izrazom isprike u očima, a onda se okrene na odlazak. “Ja, ovaj... nisam u gradu”, rekla je prijateljici prigušenim glasom. “Možda me neće biti nekoliko dana. A možda i duže.” “A što radiš?” “Ovaj, imam nekakvog posla”, slaže Gabrielle, mrzeći sebe zbog toga, ali nemajući izbora. “Nazvat ću vas čim budem mogla. Čuvajte se. Volim vas.” “Gabrielle...” Prekine razgovor prije nego što bude prisiljena nešto drugo reći. “Oprosti”, kaže plavuša Gabrielli kad joj je ova prišla. “Nisam znala da je kapelica zauzeta.”
63 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“I nije. Molim te, ostani. Samo sam...” Gabrielle je bila zadihana. “Upravo sam morala lagati svojim prijateljima.” “Oh.” Blage svijetloplave oči promatrale su je sa suosjećanjem. Gabrielle sklopi mobitel i prijeđe prstima po glatkom srebrnom uređaju. “Napustila sam u žurbi svoj stan prije neku večer, kad sam došla ovamo s Lucanom. Nitko od mojih prijatelja ne zna gdje sam, ni zašto sam otišla.” “Shvaćam. Možda ćeš im jednog dana moći sve objasniti.” “Nadam se. Samo ih ne želim dovoditi u opasnost ako im kažem istinu.” Aureola dugačke zlatne kose pomakne se kad žena kimne s razumijevanjem. “Ti si sigurno Gabrielle? Savannah mi je rekla da je Lucan doveo ženu pod svoju zaštitu. Ja sam Danika. Ja sam - bila sam - Conlanova družica.” Gabrielle prihvati tanašnu ruku koju joj je Danika ispružila na pozdrav. “Strašno mi je žao zbog tvoga gubitka.” Danika se nasmiješi s tugom u očima. Kad je povukla ruku iz Gabriellina stiska, odsutno je pomakne i položi na gotovo neprimjetan trbuščić. “Kanila sam te potražiti i poželjeti ti dobrodošlicu, ali bojim se da trenutačno nisam najbolje društvo. Posljednjih nekoliko dana nemam ni najmanju želju napuštati svoje odaje. Još uvijek mi je strahovito teško, pokušavam se... prilagoditi. Sve mi je sad toliko drukčije.” “Naravno.” “Lucan i ostali ratnici bili su izrazito velikodušni prema meni. Svaki od njih prisegnuo je da će me štititi ako to ikad bude potrebno, ma gdje bila. Mene i moje dijete.” “Trudna si?” “Četrnaest tjedana. Nadala sam se da će ovo biti prvi od mnogih sinova koje ću imati s Conlanom. Bili smo silno uzbuđeni zbog budućnosti. Dugo smo čekali da osnujemo obitelj.” “Zašto ste čekali?” Gabrielle se trzne čim joj pitanje sklizne s jezika. “Oprosti. Nisam željela zabadati nos. To me se ni najmanje ne tiče.” “Ne moraš se ispričavati. Ne zamjeram ti na pitanju, zaista. Dobro mi čini kad mogu razgovarati o Conlanu. Dođi, sjednimo načas”, rekla je Danika uputivši se s Gabriellom prema jednoj od dugačkih klupa. “Upoznala sam Conlana još kao djevojčica. Moje su selo u Danskoj opustošili osvajači, barem smo tako mislili. No zapravo je bila riječ o bandi Krvožednih. Ubili su gotovo sve iz sela, poklali žene i djecu, naše starce. Nitko nije bio zaštićen. Skupina ratnika Vrste stigla je usred napada. Conlan je bio jedan od njih. Spasili su onoliko koliko se spasiti moglo. Kad su otkrili da imam biljeg, odveli su me u najbliže Utočište tame. Tamo sam doznala sve o vampirskoj rasi i mojemu mjestu među njima. Ali nisam mogla prestati misliti na svoga spasitelja. Kao da je sudbina tako htjela, nekoliko godina kasnije Conlan je ponovno došao u to područje. Bila sam silno uzbuđena što ga vidim. A zamisli tek moje zaprepaštenje kad sam otkrila da ni on mene nije zaboravio.” “Koliko je prošlo otada?” Danika jedva da je zastala dok je računala. “Conlan i ja smo bili točno četiristo i dvije godine zajedno.” 64 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Moj Bože”, Gabrielle prošapće. “Tako dugo...” “Prošlo je u tren oka, ako želiš pravo znati. Ne želim lagati i reći ti da je uvijek bilo jednostavno biti družica jednom ratniku, ali ne bih se mijenjala ni za jedan trenutak. Conlan je iskreno i u potpunosti vjerovao u svoje poslanje. Želio je siguran svijet, za mene i za naše potomke.” “I čekali ste sve to vrijeme da začneš?” “Nismo željeli osnovati obitelj sve dokle je Conlan osjećao da mora ostati uz Red. Prve linije nisu baš najbolje mjesto za djecu, i upravo zato ratnici nemaju obitelji. Opasnost je prevelika, a naši se partneri moraju koncentrirati jedino na svoje zadatke.” “Zar se ne događaju slučajne trudnoće?” “Neplanirane trudnoće nisu moguće unutar Vrste jer je potrebno nešto više od običnog seksa kako bismo začele. Plodni dani krvno vezanim Prasestrama ponavljaju se za vrijeme svakoga mladog mjeseca. Tijekom toga ključnog razdoblja, ako želimo začeti, naša tijela moraju dobiti i partnerovo sjeme i njegovu krv koja kola našim tijelima. Riječ je o svetom obredu kojem nijedan par neće tako olako pristupiti.” Sama pomisao na dijeljenje tako duboko intimnog čina s Lucanom pobudi toplinu u Gabriellinoj nutrini. Pomisao da se na sličan način poveže s bilo kim drugim, da joj se u trbuhu razvija nečije dijete, a ne Lucanovo, bila je mogućnost koja nije dolazila u obzir. Radije će ostati sama, a to je bilo vrlo izgledno. “Što ćeš sada poduzeti?” upitala je prekinuvši tišinu koja ju je tjerala da samo dublje utone u turobne misli o vlastitoj osamljeničkoj budućnosti. “Nisam još sasvim sigurna”, odvrati Danika. “No znam da se više nikad neću s nekim povezati.” “Zar ti ne treba partner kako bi ostala vječno mlada?” “Conlan je bio moj partner. Sad kad ga više nema, jedan će životni vijek biti sasvim dovoljan. Ako se odbijem krvno povezati s drugim muškarcem, jednostavno ću normalno starjeti od sada pa nadalje, kao što bih ostarjela da nisam upoznala Conlana. Jednostavno ću biti... smrtnica.” “Umrijet ćeš”, rekla je Gabrielle. Danikin je osmijeh bio odlučan i ne sasvim tužan. “Nakon određenog vremena, da.” “Kamo ćeš poći?” “Conlan i ja smo se planirali povući u jedno od Utočišta tame u Danskoj, tamo gdje sam rođena. Želio je to zbog mene, ali sad se bavim mišlju da bih radije odgajala njegova sina u Škotskoj, tako da nam dijete može upoznati oca kroz domovinu koju je on tako silno volio. Lucan je već počeo pripremati moj odlazak, tako da mogu otići kad god budem spremna.” “To je lijepo od njega.” “Vrlo lijepo. Nisam mogla povjerovati kad je došao do mene i rekao mi vijesti, pritom mi prisegnuvši da ćemo moje dijete i ja uvijek imati izravnu vezu s njim i ostalim članovima Reda, kad god mi to zatreba. Bilo je to na dan pogreba, samo nekoliko sati nakon obreda, kad su mu opekline još bile opasne za život. Pa ipak, i tada je bio zabrinut za moju dobrobit.”
65 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Lucan je imao opekline?” Njezino se srce uznemiri. “Kada, i kako?” “Prije tri dana, kad je nosio Conlanovo tijelo na površinu tijekom pogrebnog obreda.” Danikine se tanke obrve izviju. “Ne znaš za to? Ne, dakako da ne znaš. Lucan nikad ne bi rekao ni riječi o svom časnom djelu, kao ni o ozljedama i patnji koje je pritom pretrpio. Vidiš, pogrebna tradicija Vrste nalaže da jedan od vampira iznese tijelo pokojnika kako bi ga izložio vanjskim utjecajima”, rekla je pokazujući na zasjenjeni kut kapelice gdje su bile mračne stube. “To je dužnost koja sa sobom nosi iznimnu čast, ali i žrtvu, jer kad se nađe na površini, vampir koji nosi tijelo svog brata mora ostati s njime točno osam minuta tijekom izlaska sunca.” Gabrielle se namršti. “Ali mislila sam da njihova koža ne može podnijeti Sunčeve zrake.” “Ne, ne može. Tada zadobiju opasne opekline, ali nitko onakve kao pripadnici Prve generacije. Najstariji od Vrste najviše pate, čak i nakon najkraćega mogućeg izlaganja.” “Kao primjerice Lucan”, rekla je Gabrielle. Danika ozbiljno kimne glavom. “Njemu je osam minuta Sunčeve svjetlosti moglo biti više od onoga što može podnijeti. No, učinio je to. Zbog Conlana se svojevoljno izložio opeklinama. Mogao je i umrijeti tamo gore, ali nije dopustio nikome da odnese moga voljenog Conlana na posljednji počinak.” Gabrielle se prisjeti hitnog poziva koji je Lucan primio u njezinu krevetu usred noći. Nikad joj nije rekao o čemu je bila riječ. Nikad s njom nije podijelio svoj gubitak. Bol joj zgrči želudac kad je pomislila na sve što je prošao, a o čemu joj je sad govorila Danika. “Razgovarala sam s njime - baš tog dana, zapravo. Znala sam po njegovu glasu da nešto nije bilo kako valja, ali on je zanijekao. Zvučao je tako umorno, više nego iscrpljeno. Znači, tvrdiš da je pretrpio opasne opekline od ultraljubičastih zraka?” “Da, točno tako. Savannah mi je rekla da ga je Gideon pronašao nedugo nakon toga. Lucanovo je tijelo bilo od glave do pete prekriveno plikovima. Nije mogao otvoriti oči od bola i oticanja, ali odbio je bilo kakvu pomoć na povratku u svoje odaje kako bi mu ozljede zacijeljele.” “Moj Bože”, dahne Gabrielle zaprepašteno. “Nije mi ništa rekao. Kad sam ga vidjela kasnije te večeri - samo nekoliko sati kasnije - izgledao je savršeno normalno. Odnosno, želim reći, izgledao je i ponašao se kao da je s njime sve u najboljem redu.” “Lucanova gotovo čista krvna linija je razlog zbog kojeg pati više od ostalih, ali to mu također pomaže da se brže oporavi od opeklina. Svejedno, nije mu bilo lako; trebala mu je velika količina krvi kako bi mu se tijelo oporavilo od tolike traume. Kad se osjećao dovoljno dobro da može otići iz skloništa u lov, vjerojatno je već skapavao od gladi.” I bilo je tako. Gabrielle je sad sve shvatila. U mislima joj bljesne sjećanje na njega kako se hrani krvlju Poslušnika kojeg je ubio, ali sad je imalo drukčiji kontekst. Više joj to nije djelovalo kao čudovišni čin, nego puka borba za preživljavanje. Sve je sad poprimilo drukčiji kontekst. U početku bi pomislila da je rat između Vrste i njihovih neprijatelja ništa doli borba zla protiv zla, ali sad nije mogla a da ne pomisli kako je riječ i o njezinu ratu. I sama je puno toga stavila na kocku, i to ne samo stoga što joj je vlastita budućnost bila povezana s ovim nepoznatim drugim svijetom. Bilo joj je važno da Lucan pobijedi ne samo u ovom ratu s 66 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Krvožednima, nego i u ratu s podjednako razarajućim, iznimno osobnim neprijateljem s kojim se u sebi borio. Brinula se zbog njega i nije mogla zanemariti srhe straha što su joj se uzdizali kralježnicom otkako je s ostalim ratnicima napustio sklonište i otišao u pohod. “Jako ga voliš, zar ne?” upitala je Danika kad se Gabriellina šutnja razlegnula među njima. “Volim ga, da.” Susrela je pogled druge žene ne nalazeći razloga da skriva istinu koja joj je vjerojatno pisala na čelu. “Smijem li ti nešto priznati, Danika? Prati me taj užasan osjećaj zbog onoga što će večeras učiniti. A da stvari budu gore, Tegan mi je rekao da Lucan neće još dugo živjeti. Što dulje sjedim ovdje, to sam više prestravljena pomišlju da bi Tegan mogao biti u pravu.” Danika se namršti. “Razgovarala si s Teganom?” “Naletjela sam, doslovce, na njega prije nekog vremena. Rekao mi je da se ne vežem previše uz Lucana.” “Zato što misli da će Lucan umrijeti?” Danika ispusti dugačak izdah i zatrese glavom. “Taj zaista uživa provocirati. Vjerojatno ti je to rekao samo zato što je znao da ćeš se uzrujati.” “Lucan mi je rekao da među njima vlada netrpeljivost. Misliš li da se Teganu može vjerovati?” Plavokosa Prasestra naizgled promisli o ovome. “Ono što ti mogu reći jest da je odanost značajan dio ratničkog kodeksa časti. I znači apsolutno sve ovim muškarcima, do posljednjega. Ništa na ovome svijetu ne može prekršiti taj sveti zavjet.” Sad se ustala i uzela Gabriellinu ruku u svoju. “Dođi. Idemo pronaći Savannah i Evu. U društvu će nam brže proći vrijeme.”
67 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Deseto POGLAVLJE S promatračnice na rubu krova jedne od lučkih zgrada, Lucan i ostali ratnici gledali su kako mali kamionet bučno prilazi ulazu u skladište raspršujući pritom šljunak pod svojim kotačima. Vozač je bio čovjek. Da nisu nanjušili njegov znoj i nervozu, sasvim bi ga sigurno otkrili zbog glasne country glazbe što je treštala kroz otvorene prozore kamioneta. Izišao je iz vozila noseći u rukama punu papirnatu vrećicu koja je zaudarala na vruću prženu rižu i kinesku svinjetinu. “Čini se da naši momci večeras imaju gozbu”, otegnuto će Dante kad je dostavljač provjerio bijeli papirić zalijepljen na vrećicu s narudžbom i pogledavao uokolo pustog pristaništa s primjetnom sumnjičavošću. Dostavljač priđe ulazu u skladište, još jednom nervozno pogleda oko sebe, potom opsuje u mrak i pritisne zvonce. Zgrada je bila u potpunosti neosvijetljena, samo je blaga žuta svjetlost dopirala iz žarulje iznad ulaznih vrata. Iskrivljena čelična ploča se otvori, a iza nje je zjapila tama. Lucan je mogao vidjeti goruće poglede Krvožednih kako pilje u dostavljača koji je žurno izvalio cijenu narudžbe i gurnuo vrećicu u mračan prostor ispred sebe. “Kak' to misliš, da se trampimo?” gradski kauboj upita snažnim bostonskim naglaskom. “Ma, koji vrag...” Golema ruka dograbi mu prednjicu košulje odignuvši ga od tla. Ovaj vrisne i, panično mlatarajući, nekako se uspije izbaviti iz stiska Krvožednog. “Opa”, prosikće Nikolaj sa svog mjesta na rubu krova. “Valjda je upravo shvatio da na jelovniku nije kineska hrana.” Krvožedni se u tren oka baci na čovjeka zaskočivši ga s leđa i razderavši mu vrat okrutnom preciznošću. Smrt je nastupila trenutačno i surovo. Kad je Krvožedni poskočio i krenuo prebaciti svoju lovinu preko ramena kako bi ga unio unutra, Lucan skoči na noge. “Vrijeme je za akciju. Idemo!” Kao jedan, svi ratnici slete na do i pojure prema jazbini Krvožednih. Lucan, na čelu skupine, prvi je zahvatio vampira i njegov ljudski teret. Spustio je snažnu ruku na rame Krvožednog i okrenuo ga oko osi istodobno izvukavši jedan od svojih bodeža iz korica na boku. Snažno je zamahnuo i nepogrešivom preciznošću obezglavio zvijer jednim čistim udarcem. Krvožedni se smjesta počeo rastapati, ispustivši svoju isisanu žrtvu na šljunak. Nekoliko sekunda kasnije, sve što je ostalo od Krvožednog bila je lokvica trulog crnila što se upijala u zemlju. Naprijed, kod vrata, Dante, Tegan i trojica ostalih ratnika bili su napeti kao puške, spremni na akciju. Na Lucanovu naredbu, šestorica mužjaka upadnu u skladište s oružjem u rukama. 68 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Unutra se Krvožedni nisu ni snašli kad je Tegan zamahnuo i bacio bodež pa probo jednoga kroz grlo. Dok je Krvožedni urlao i previjao se pretvarajući se u dim, njegova je raspomamljena družina tražila zaklon grabeći svoje oružje i nastojeći u sveopćem metežu izbjeći kišu metaka i oštrog čelika kojima su ih zasuli Lucan i njegova braća. Još dvojica Krvožednih bila su pokošena u prvim sekundama napada, ali preostala su dvojica pobjegla nekamo u duboke mračne kutove skladišta. Jedan otvori vatru na Lucana i Dantea negdje iza gomile sanduka. Ratnici izbjegnu napad i nemilosrdno uzvrate istjeravši ga na otvoreno gdje ga je Lucan dokrajčio. Krajičkom oka Lucan opazi posljednjega pasjeg skota kako kroz labirint povaljenih bačava i razbacanih metalnih cijevi pokušava umaknuti nekamo u stražnji dio zgrade. Tegan ga je također opazio. Vampir krene za odbjeglim Krvožednim nestavši u prolazima skladišta u smrtonosnoj potjeri. “Zrak je čist”, dovikne Gideon iz tame ispunjene prašinom i dimom. Ali čim je to izrekao, Lucan osjeti kako im se približava nova opasnost. Uši su mu registrirale tihe pokrete negdje iznad njihovih glava. Mutna noćna svjetlost razotkrila je ventilacijske cijevi i čelične nosače koji su bili gotovo crni od čađe, ali Lucan je bio siguran da im netko prilazi preko krova. “Glave gore!” doviknuo je ostalima upravo kad se strop zatresao, a sedmorica Krvožednih sletjela s oružjem što je bljeskalo na sve strane. Odakle su samo ovi došli? Izvješće o stanju u jazbini bilo je jasno: šestorica njih, vjerojatno tek odnedavna Krvožedni, operiraju neovisno i ne pripadaju nijednoj skupini. Pa tko je onda u ovom sveopćem metežu mogao pozvati pomoć? Kako su uopće doznali za napad? “Jebena zasjeda”, zarežao je Dante naglas izgovorivši Lucanove misli. Nema šanse dab je ovaj novi val nevolje došao sasvim slučajno, i dok se Lucanov pogled zaustavljao na najvećem od njih, osjeti kako mu bijes ključa u utrobi. Bio je to vampir koji mu je umakao one noći nakon pokolja ispred noćnog kluba. Ološ sa Zapadne obale. Krvožedni koji je mogao ubiti Gabrielle, i koji bi to mogao još uvijek učiniti ako ga Lucan ovog trena ne dokrajči. Dok su Dante i ostali uzvraćali paljbu na novu skupinu Krvožednih, Lucan je naciljao samo jednu metu. Večeras će završiti s ovim gadom. Pasji skot zasikće dok mu se približavao, a odvratno mu se lice razvuče u cerek. “Opet se srećemo, Lucane Thorne.” Lucan mu mračno kinine. “I posljednji put.” Obostrana mržnja natjera mužjake da se maše za svoje oružje. Bodeži su već bili izvučem, u svakoj ruci po jedan, dok su se dvojica vampira pripremala na borbu do smrti. Lucan prvi napadne. I zadobije opaki udarac u rame nakon što je Krvožedni munjevitom brzinom izbjegao bodež, izmaknuvši se u tren oka i našavši mu se sad s druge strane, trijumfalno razjapljenih čeljusti zbog prolivene krvi. Lucan poskoči i okrene se jednakom brzinom zamahujući oštricama oko glavurde Krvožednog. Ološ pogleda dolje kraj nogu gdje mu je ležalo odsječeno uho. 69 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Da te sad vidim, šupčino”, zareži Lucan. Vrijeme je za odmazdu. Nasrnuli su jedan na drugoga u kovitlacu gnjeva, mišića i hladnog ubojitog čelika. Lucan je bio svjestan borbe koja se odvijala oko njih dok su se ostali ratnici borili u drugoj rundi. No njegova pažnja - i sva mržnja - bila je usmjerena na okršaj s Krvožednim ispred sebe. Osjetio je kako mu se izdužuju očnjaci čistom silinom bijesa, kako mu se sužavaju zjenice, sve dok nije shvatio kako mu se vlastito lice vjerojatno malo razlikuje od ovog iskešenog gada koji reži na njega. Bih su ravnopravni u snazi, ali Lucanom je kolala krv vrelija od krvi njegova suparnika. Bilo je dovoljno samo pomisliti na Gabrielle, i na sav užas kojem bi je izložila ova zvijer, da se u njemu rasplamsa gnjev. Potpirivao je taj bijes napadajući Krvožednog nemilosrdnim uzastopnim udarcima. Nije ni osjećao one koje je sam primao, iako ih je bilo mnogo. Zbacio je suparnika na tlo. Pripremio se zadati posljednji, ubojiti udarac. Uz urlik, duboko zareže vrat Krvožednom odvojivši mu golemu glavu od izmrcvarenog tijela. Ruke i noge su se trzale dok se vampir pretvarao u grčevitu grudu na tlu. Lucanov je bijes i dalje snažno tutnjao u njegovim žilama; preokrenuo je oštricu u svojoj ruci i svom snagom je zabio u prsa tog ološa ubrzavši raspadanje njegova tijela. “Grom i pakao”, oglasio se Rio negdje iz blizine, ukočena glasa. “Lucane - iznad tebe, stari! Još je jedan gore na gredama!” Sve se dogodilo u djeliću sekunde. Lucan se hitro okrenuo, dok mu je bijes razdirao svaki mišić u tijelu. Dobacio je pogled prema mjestu na koje je pokazivao Rio. Visoko iznad njegove glave, drugi se Krvožedni šuljao preko željezne konstrukcije krova držeći pod pazuhom nešto što je podsjećalo na malu metalnu nogometnu loptu. Sićušna crvena lampica na uređaju bjesomučno je treperila, a zatim se naglo smirila. “Na pod!” Nikolaj podigne svoju ručno izrađenu Berettu i nacilja. “Lik će baciti jebenu bombu!” Lucan začuje iznenadan pucanj pištolja. Ugleda Krvožednog kako prima Nikolajev metak ravno među svoje sjajne žute oči. Ali bomba je već bila bačena. Pola sekunde kasnije, eksplodirala je.
70 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Jedanaesto POGLAVLJE Gabrielle je napeto i u grču sjedila na kauču u Savannahinoj dnevnoj sobi. Žene su tamo bile okupljene već nekoliko sati - tražeći utjehu u međusobnom druženju - sve osim Eve koja je prije nekog vremena otišla u kapelicu pomoliti se. Ta je Prasestra bila napetija od ostalih, dobar dio večeri koračajući po sobi i grickajući usnicu s tjeskobnom nestrpljivošću. Odnekud iznad labirinta prolaza i prostorija, tihi zvukovi kretanja i odrješitih muških glasova dopirali su dolje u dnevnu sobu. Prigušeno brujanje dizala vibriralo je zrakom dok se spuštalo na glavnu etažu skloništa. O, Bože. Nešto nije bilo kako valja. Osjećala je to. “Lucane.” Zbacila je sa sebe plišani pokrivač i spustila stopala na pod. Srce joj je luđački tuklo, snažno se stišćući u grudima svakim mahnitim otkucajem. “Ni meni se ne sviđa kako ovo zvuči”, rekla je Savannah dobacivši ostalima napeti pogled. Gabrielle, Savannah i Danika izišle su iz odaja kako bi dočekale ratnike, nijedna ne progovorivši ni riječi, jedva dišući dok su žurile prema dizalu koje se spuštalo. Čak i prije nego što su se čelična vrata dizala otvorila, bilo je očito, prema užurbanim glasovima, kako donose loše vijesti. Gabrielle nije bila spremna čuti koliko loše. Smrad dima i krvi udari joj u nosnice poput fizičkog udarca. Tijelom joj prođe trzaj na zadah borbe i smrti dok se propinjala na prste ne bi li bolje vidjela unutrašnjost kabine dizala. Nijedan od ratnika nije izišao. Dvojica su bila na podu kabine, a ostala su trojica čučala oko njih. “Donesi čiste ručnike i pokrivače!” doviknuo je Gideon Savannah. “Donosi koliko god možeš, dušo!” Kad je ona pohitala, on dometne: “Trebat će nam i kolica, također. U ambulanti je krevet na kotače.” “Ja ću”, javi se Nikolaj iz dizala. Preskočio je jedno od dva ranjena obličja što su tromo ležala na podu. Dok je prolazio, Gabrielle je uočila kako su mu kosa i ruke crne od čađi. Ratnikova odjeća bila je razderana, a koža prekrivena vjerojatno stotinama krvavih posjekotina. Gideon je imao slične ozljede. Kao i Dante. Ali njihove rane nisu bile ništa u usporedbi sa strahovitim ozljedama dvojice ratnika Vrste koje su u nesvjesnom stanju dovela njihova braća. Gabrielle je znala po olovnoj težini u svome srcu da je jedan od njih Lucan. Probila se naprijed i zaustavila dah vidjevši da su joj se strahovanja ostvarila. 71 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Ispod njegova tijela nastala je lokva krvi, otječući u tamnocrvenom potočiću na bijeli mramor hodnika. Čizme i kožno odijelo bili su razderani, kao i veći dio kože na rukama i nogama. Lice mu je bilo neprepoznatljiva masa čađi i grimiznih posjekotina. Ali, bio je živ. Rastegnuo je usne i prosiktao kroz izdužene očnjake kad ga je Gideon morao pomaknuti kako bi mu previo duboku posjekotinu na ruci. “Sranje - oprosti, Lucane. Prilično je duboka. Isuse, ne prestaje krvariti.” “Pomozi... Riju.” Riječi iziđu u mračnom rezanju, kao izravna zapovijed, iako je ležao na leđima. “Ja sam dobro”, prestao je govoriti i bolno zastenjao, “kvragu... pobrini se... za njega.” Gabrielle je kleknula dolje pokraj Gideona. Ispružila je ruku i pridržala drugi kraj zavoja. “Ja ću to dovršiti.” “Jesi li sigurna? Prilično je gadno. Morat ćeš se svojski potruditi da dobro stegneš.” “U redu.” Kimnula je prema Riju, koji je ležao pokraj njih. “Učini kako ti je rekao.” Ozlijeđeni ratnik na podu pokraj Lucana bio je u očitoj agoniji. I on je, također, obilno krvario iz rane na trupu i strašne ozljede na lijevoj ruci. Osakaćeni ud bio je omotan tkaninom natopljenom krvlju koja je očito bila majica. Lice i prsa bili su mu sprženi i rastrgani do neprepoznatljivosti. Počeo je jaukati, ispuštajući tihe i očajničke zvukove koji su izmamili suze u Gabriellinim očima. Kad ih je treptanjem pokušala zaustaviti, ugledala je Lucanove svijetlosive oči kako je netremice promatraju. “Dokrajčio sam... ološa.” “Psst.” Odmaknula je znojne pramenove s njegova naručenog čela. “Lucane, budi miran. Ne pokušavaj govoriti.” Nije se obazirao na njezine riječi, nego je teško progutao, a zatim procijedio: “Onaj iz noćnoga kluba... pasji skot je bio tamo večeras.” “Onaj koji ti je tada pobjegao?” “Ali ne i ovaj put.” Polako je trepnuo, pogleda opakog koliko i ukočenog. “Više ti... ne može nauditi...” “Aha” Gideon šaljivo dobaci dok je previjao Rija. “I imao si vrašku sreću što si pritom ostao živ, junačino.” Gabriellino se grlo još više stegne dok je gledala dolje u njega. Nakon svih uvjeravanja kako mu je dužnost na prvome mjestu i da njoj nije mjesto u njegovu životu, Lucan je ipak večeras mislio na nju? Krvario je i bio ozlijeđen, i to dijelom zbog nečeg što je učinio zbog nje? Podigne mu ruku i privuče je sebi pritisnuvši njegove zgrčene prste blizu svog srca. “O, Lucane...” Savannah dotrči s potrepštinama u rukama. Nikolaj je stigao odmah za njom gurajući pred sobom pokretni bolnički krevet. “Najprije Lucan”, rekao im je Gideon. “Smjesti ga u krevet, a onda se vrati po Rija.” “Ne”, zagunđa Lucan, što je zvučalo više kao izraz odlučnosti negoli bola. “Pomogni mi da se ustanem.” “Mislim da ne bi treb...” zausti Gabrielle, ali on se već pokušavao osoviti na noge.
72 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Lakše malo, momčino.” Dante mu se približi podmetnuvši snažnu ruku pod Lucanov pazuh. “Gadno si nastradao tamo gore. Zašto malo ne predahneš, dopusti da te odvezemo do ambulante.” “Rekoh da sam dobro.” Gabrielle i Dante ga pridrže ispod ruku i Lucan se uspravi u sjedeći položaj. “Primio sam nekoliko udaraca, ali dovraga.. otići ću sam do svog kreveta. Neću dopustiti da me... odvučete.” Dante letimice pogleda Gabrielle i zakoluta očima. “Znaš da je dovoljno tvrdoglav da to i misli.” “Aha. Znam da jest.” Nasmiješila se, zapravo zahvalna na tvrdoglavosti koja ga je držala da ne poklekne. Postavivši svoje tijelo kao oslonac, ona i Dante namjeste ramena ispod Lucanovih pazuha i pridrže ga dok se počeo polako pridizati. “Ovamo”, Gideon kaže Nikolaju, koji je primaknuo krevet kako bi mogao namjestiti Rija, dok su Savannah i Danika činile sve što je bilo u njihovoj moći da mu previju rane i oslobode ga mokre pokidane odjeće i nepotrebne gomile njegova oružja. “Rio?” Evin glas je bio visok kad je dotrčala do njih, s krunicom još uvijek stisnutom u rukama. Približila se otvorenom dizalu i smjesta ustuknula, gušeći se. “Rio? Gdje je on?” “Dobro se drži, Eva”, rekao je Nikolaj odmaknuvši se od kreveta kako bi presreo Evu. Zadržao ju je čvrstom rukom prije nego se mogla suviše približiti. “Dogodila se eksplozija. On je najviše nastradao.” “Ne!” Užasnuta, prekrije lice rukama. “Ne, nije istina. To nije moj Rio! Ne može biti!” “Živ je, Eva. Ali morat ćeš biti snažna zbog njega.” “Ne!” Počela je vrištati u divljoj histeriji nastojeći se probiti do svog partnera. “Ne moj Rio! Bože, ne!” Savannah priđe i uzme Evu pod ruku. “Odmakni se sad”, blago je rekla. “Oni znaju kako će mu pomoći.” Evini isprekidani jecaji ispunili su hodnik i probadali Gabrielle patnjom koja je bila mješavina olakšanja i ledenog straha. Brinula se zbog Rija i razdirala joj je srce pomisao na ono što Eva sad prolazi. Gabrielle je donekle i sama znala kako se osjeća jer je na Riovu mjestu mogao biti Lucan. Samo nekoliko milimetara - gotovo djelić sekunde - moglo je biti odlučujuće koji će od dvojice ratnika ležati u lokvi krvi i boriti se za život. “Gdje je Tegan?” upitao je Gideon usmjerivši pažnju na svoje vješte prste dok je pregledavao i previjao ozlijeđenog ratnika. “Je li se vratio?” Danika odmahne glavom, ali dobaci tjeskoban pogled prema Gabrielli. “Zašto bi već bio ovdje? Zar nije cijelo vrijeme bio s vama?” “Izgubili smo mu trag ubrzo nakon što smo napali jazbinu Krvožednih”, ubaci se Dante. “Kad je eksplodirala bomba, bilo nam je najvažnije čim prije dovesti Lucana i Rija u sklonište.” “Pomaknimo se odavde”, rekao je Gideon primivši uzglavlje Riova kreveta. “Niko, pomogni mi pomaknuti ovu stvar.”
73 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Pitanja o Teganu padnu u drugi plan kad su se svi ustrčali pomoći Riju. Svi su krenuli put ambulante, Gabrielle, Dante i Lucan krećući se najsporije niz hodnik, dok je Lucan teturao na nogama čvrsto se držeći za njih dvoje i nastojeći održavati ravnotežu. Gabrielle ga je pogledavala, očajnički želeći pomilovati njegovo zakrvavljeno lice prepuno posjekotina. Dok ga je gledala, stisnutog srca, njegove se tamne trepavice podignu i on je pogleda u oči. Nije sasvim znala što je prostrujalo među njima u tom dugačkom trenutku tišine u svom ovom kaosu, ali osjetila je toplinu i ugodu, unatoč svim ovim užasnim događajima. Kad su dospjeli do prostorije u koju je dopremljen Rio, Eva je stajala uz krevet naginjući se nad izmrcvarenim tijelom. Niz obraze su joj klizile suze. “Ovo se nije trebalo dogoditi”, jaukala je. “Nije trebao biti moj Rio. Ne ovako.” “Poduzet ćemo sve što je u našoj moći”, rekao je Lucan, teško dišući zbog vlastitih ozljeda. “Obećavam ti, Eva. Nećemo dopustiti da umre.” Ona odmahne glavom zureći dolje u svog partnera na krevetu. Dok mu je milovala kosu, Rio je nešto nepovezano mumljao, u polusvjesnom stanju i očitoj patnji. “Želim da ga se smjesta odvede odavde. Trebalo bi ga odvesti u Utočište tame. Potrebna mu je prava zdravstvena njega.” “Nije dovoljno stabilan da ga možemo odvesti iz skloništa”, rekao joj je Gideon. “Obučen sam i imam svu potrebnu opremu da se mogu za njega pobrinuti ovdje.” “Želim da ga odvedemo odavde!” Ona naglo podigne glavu sijevajući očima s jednog ratnika na drugog. “Ionako vam sad više nije od koristi, nijednom od vas. Pustite ga meni. Više ga ne posjedujete - nitko od vas. Sad je samo moj! Želim ono što je najbolje za njega!” Gabrielle osjeti kako se Lucanova ruka napinje na ovaj histerični ispad. “Onda se moraš maknuti Gideonu s puta i pustiti ga da radi svoj posao”, rekao je s lakoćom preuzevši ulogu vođe unatoč svom stanju. “Jer sad je jedino važno održavati Rija na životu.” “Ti”, rekla je Eva, suhog glasa, spustivši na njega suzni pogled. Oči su joj se raširile, a lice joj se izobličilo u masku čiste mržnje. “Ti si trebao biti taj koji umire, ne on! Ti, Lucane. Tako sam se pogodila! Ti si trebao biti taj!” U ambulanti kao da se otvorio ponor, progutavši sve osim zapanjujuće istine koju je Riova družica netom priznala. Danteove i Nikolajeve ruke maše se za oružje, obojica ratnika su bila spremna nasrnuti na najmanju provokaciju. Lucan podigne ruke kako bi ih zadržao dok mu je pogled ostao prikovan za Evu. Nije mario ni pišljiva boba što je njezina zloba bila usmjerena na njega; ako je i bio neka vrsta mete njezinu gnjevu, preživio je. No, Rio možda neće preživjeti. Bilo tko od njegove braće koji je sudjelovao u večerašnjem pohodu možda ne bi preživio Evinu izdaju. “Krvožedni su znali da ćemo biti tamo večeras”, rekao je Lucan hladnokrvna glasa koji nije odavao njegov bijes. “Naletjeli smo na zasjedu u skladištu. Ti si to namjestila.” Drugi ratnici muklo zareže. Da je priznanje došlo iz usta jednog od muškaraca, Lucan ne bi mogao spriječiti braću da napadnu s ubojitom žestinom. Ali ovo je bila Prasestra, jedna od njihovih. Osoba koju su poznavali i vjerovali joj kao svojoj srodnici duže od jednoga životnog vijeka. Sad je Lucan gledao Evu i vidio nekog nepoznatog. Vidio je mahnitost. Samrtnički očaj. 74 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Rio je trebao biti pošteđen.” Nadvijala se nad njime obuhvativši mu povezanu glavu i zibajući je u kolijevci svojih ruku. Rio se oglasio; bio je to surov zvuk bez izgovorene riječi dok ga je Eva privijala u svom zagrljaju. “Željela sam da se više ne može boriti. Ne za tebe.” “Pa si ga umjesto toga željela osakatiti?” upita Lucan. “Tako se brineš za njega?” “Volim ga!” vrisnula je. “Ono što sam učinila - sve što sam ikad činila - bilo je samo zbog ljubavi prema njemu! Rio bi bio sretniji na nekom drugom mjestu, daleko od ovog nasilja i smrti. Bio bi sretniji u Utočištu tame, sa mnom. Daleko od tvoga prokletog rata!” Rio ponovno ispusti zvuk, sad očajniji. Bio je to nedvojbeno vapaj u agoniji, iako nije bilo sasvim jasno je li izazvan tjelesnim bolom ili uznemirenošću zbog svega što se događalo oko njega. Lucan polako odmahne glavom. “To je potez koji ne možeš povući umjesto njega, Eva. Nisi imala pravo na to. Ovo je Riov rat, baš kao i naš. To je ono u što je vjerovao - i znam da još uvijek vjeruje, čak i nakon ovog što si mu učinila. Ovaj rat pripada svim pripadnicima Vrste.” Ona se kiselo osmjehne. “Nije li ironično što tako govoriš kad si i sam svega nekoliko koraka od toga da se pretvoriš u Krvožednog.” “Isuse Kriste”, prosikće Dante. “Griješiš, Eva. Jebeno si poremećena.” “Zbilja?” Njezin pogled ostane prikovan za Lucana, prožet zluradošću. “Promatrala sam te, Lucane. Vidjela sam kako se boriš sa svojom glađu kad si mislio da te nitko ne gleda. Nisi me zavarao svojom fasadom samokontrole.” “Eva”, reče Gabrielle mirna glasa koji preplavi napetost u prostoriji. “Uzrujana si. Ne znaš o čemu govoriš.” Ona se nasmije. “Neka to zaniječe. Upitaj ga zašto si uskraćuje krv sve dok umalo ne skapa od gladi!” Lucan šutke otrpi ove optužbe jer je znao da su istinite. Kao i Gabrielle, uostalom. Bio je polaskan što je stala u njegovu obranu, ali u ovom trenutku nije bio važan on koliko Rio i izdaja koja će snažno potresti palog ratnika. Možda ga je već i potresla, sudeći po pomicanju njegovih previjenih udova i borbi da progovori unatoč ozljedama. “Kako si se pogodila, Eva? Kako si stupila u kontakt s Krvožednima - za jednog od izleta na površini?” Ona izdahne usiljeno se nasmiješivši. “Nije bilo toliko teško. Po cijelom gradu se motaju Krvožedni. Samo treba pogledati oko sebe. Pronašla sam jednoga i rekla mu da me poveže sa svojim Gospodarom.” “Tko je on?” upita Lucan. “Kako izgleda?” “Ne znam. Sreli smo se samo jednom, a lice mu je pritom bilo skriveno. Nosio je tamne naočale, a u hotelskoj je sobi bio mrak. Nije me bilo briga tko je on, ni kako izgleda. Samo mi je bilo važno da je dovoljno moćan da može riješiti stvari. Od njega sam samo željela obećanje.” “Mogu zamisliti kako te je natjerao da mu platiš.”
75 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Bila sam s njime samo nekoliko sati. Platila bih koliko treba”, rekla je ne gledajući više u Lucana, ni u bilo koga od ostalih koji su sad s gnušanjem zurili u nju, nego je gledala dolje u Rija. “Učinila bih bilo što za tebe, ljubavi. Podnijela bih... bilo što.” “Možda jesi platila vlastitim tijelom”, rekao je Lucan, “ali, prodala si Riovo povjerenje.” Hropac se otme iz Riovih razdvojenih usana dok ga je Eva tješila i milovala. Kapci mu se drhtavo otvore. Ispusti plitak dah dok je pokušavao oblikovati riječi. “Ja...” Nakašljao se dok mu se iscrpljeno tijelo grčilo. “Eva...” “O, ljubavi moja - da, ovdje sam!” vrisnula je. “Reci mi što trebaš, dušo.” “Eva...” Grlo mu se neko vrijeme nečujno pomicalo, a onda je pokušao ponovno. “Ja te se... odričem.” “Što?” “Mrtva...” Zastenjao je, psihička bol očito je bila snažnija od one tjelesne, ali bijesni pogled u njegovim mutnim, zakrvavljenim očima odavao je odlučnost. “Ne postojiš više... za mene si... mrtva.” “Rio, kako ne shvaćaš? Učinila sam to zbog nas!” “Odlazi”, dahnuo je. “Ne želim te... više... vidjeti...” “Ne misliš tako.” Podignula je glavu mahnito zvjerajući očima. “Ne misliš to! Ne možeš tako! Rio, reci mi da tako ne misliš!” Kad ga je pokušala dotaknuti, Rio zareži i posljednjim atomom snage izbjegne njezin dodir. Eva zajeca. Krv iz njegovih ozljeda prekrila je prednji dio njezine haljine. Pogleda dolje prema mrljama, onda ponovno prema Riju, koji ju se sad potpuno isključio. Ono što je nakon toga uslijedilo, dogodilo se za samo nekoliko sekundi, ali se odvijalo tako usporeno kao da je vrijeme nemilosrdno puzalo. Evin prestravljeni pogled bljesnuo je prema Riovu opasaču s oružjem što je ležao nadomak kreveta. Odlučni izraz prijeđe joj licem kad se mašila za jedan od bodeža. Podigla je sjajnu oštricu prema licu. Prošaptala je Riju da će ga uvijek voljeti. Zatim je snažno zamahnula oružjem prema svom vratu. “Eva, ne!” Gabrielle je vrisnula, a tijelo joj se refleksno trgne kao da je pomislila da može spasiti drugu ženu. “O, moj Bože, ne!” Lucan ju je zadržao. Brzo ju je primio u naručje i okrenuo joj lice prema sebi spriječivši je da vidi Evu kako reže vlastitu vratnu žilu i pada, krvava i beživotna, na pod.
76 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Dvanaesto POGLAVLJE Svježa nakon tuširanja u Lucanovim odajama, Gabrielle obriše ručnikom svoju mokru kosu i navuče ogrtač od frotira. Bila je iscrpljena, provevši dobar dio dana sa Savannah i Danikom jer su njih tri pomagale Gideonu i njegovale Rija i Lucana. Svi su u skloništu bili u stanju tupe nevjerice zbog Evine izdaje i tragičnog ishoda u kojem je podigla ruku na sebe, dok je Riov život visio o koncu. Lucan je također bio u lošem stanju, ali je zahvaljujući tvrdoglavoj snazi volje sam napustio ambulantu i otišao u odaje da se oporavi. Gabrielle je bila iznenađena što je uopće i prihvatio bilo kakvu njegu, ali pored nje i drugih žena, njegovo odbijanje bilo je beznadno. Gabrielle osjeti kako u njoj sve više buja osjećaj olakšanja kad je otvorila vrata kupaonice i zatekla ga kako sjedi na masivnom krevetu, oslonjen leđima na nekoliko jastuka. Iako su mu obrazi i čelo bili puni šavova, a zavoji prekrivali veći dio njegovih širokih prsa i udova, ipak se oporavljao. Bio je čitav, a rane će s vremenom zacijeljeti. Poput nje, na sebi nije imao ništa doli frotirnog ogrtača; bilo je to sve što su mu žene dopustile da odjene nakon što su provele sate i sate čisteći ga i previjajući mu krvave ozljede od gelera što su mu prekrivale gotovo cijelo tijelo. “Osjećaš li se bolje?” upitao ju je Lucan gledajući je dok je prolazila prstima kroz mokru kosu kako bi je odmaknula s lica. “Mislio sam da bi možda mogla biti gladna kad iziđeš.” “Umirem od gladi.” On pokaže na okrugli stolić u sjedećem dijelu spavaće sobe, ali Gabriellin je nos već nanjušio dojmljivu ponudu raznoraznih jela. Francuski kruh, češnjak i začini, umak od rajčice i sir mamili su je s drugog kraja prostorije. Ugleda pladanj sa zelenom salatom i zdjelu sa svježim voćem, a među svim tim iskušenjima bilo je čak i nešto tamno nalik na čokoladu. Približi se stolu kako bi pobliže pogledala, dok joj je želudac zavijao od nestrpljivosti. “Manicotti”, rekla je, udišući aromatične mirise tjestenine. Boca crnog vina stajala je neotvorena pokraj kristalne čaše. “I Chianti?” “Savannah je pošto-poto željela znati imaš li kakvo omiljeno jelo. Samo sam se toga mogao dosjetiti.” Bilo je to jelo koje je spravila one noći kad se vratio u njezin stan kako bi joj vratio mobitel. Jelo koje je ostalo ohlađeno i zaboravljeno na njezinu kuhinjskom pultu dok su ona i Lucan navalili jedno na drugo poput zečeva. “Sjetio si se što sam kuhala one večeri?” On neznatno slegne ramenima. “Sjedni. Jedi.” “Ali ovdje je postavljeno samo za jednu osobu.” “Zar si očekivala društvo?” Ona ga pogleda. “Zaista ne možeš jesti ništa od ovoga? Niti kušati?”
77 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Kad bih i uzeo, želudac bi mi mogao preraditi samo malu količinu.” Pokaže joj da sjedne. “Kad jedemo ljudsku hranu, to je samo predstava za javnost.” “U redu.” Gabrielle sjedne na pod prekriženih nogu. Izvuče bijelu salvetu ispod srebrnog pribora za jelo i prebaci je preko krila. “No, ne čini mi se u redu da se ovdje prejedam ispred tebe.” “Ne brini za mene. Danas mi je bilo i više nego dovoljno ženske brižnosti.” “Kako želiš.” Bila je toliko gladna da nije mogla čekati ni sekundu više, a jelo je izgledalo previše ukusno da bi mogla odoljeti. Koristeći se vrškom vilice, Gabrielle zahvati malo tjestenine i sažvače zalogaj u stanju blaženstva. U rekordnom vremenu slisti pola porcije, zaustavivši se tek kako bi natočila vino, koje je također popila halapljivo. Čitavo ju je to vrijeme Lucan promatrao s kreveta. “Dobro?” upitao ju je kad ga je stidljivo pogledala preko ruba čaše. “Fenomenalno”, promrmljala je daveći se u začinjenoj zelenoj salati. Želudac joj je sad bio puno sretniji. Progutala je posljednji zalogaj salate, zatim natočila čašu dopola vinom i s uzdahom se zavalila. “Hvala ti na ovome. Morat ću zahvaliti i Savannah, također. Nije se morala ovoliko truditi.” “Sviđaš joj se”, rekao je Lucan sa zagonetnim izrazom lica. “Silno si nam pomogla sinoć. Hvala ti što si se brinula za Rija i ostale. I mene, također.” “Ne moraš mi zahvaljivati.” “Da, moram.” Malena, zašivena posjekotina na njegovu čelu skupi se kad se namrštio. “Bila si ljubazna i predana, cijelo vrijeme, i ja...” prestane promrmljavši nešto ispod glasa. “Cijenim to što si učinila, to je sve.” Oh, pomislila je, to je sve. Sad mu je čak i osjećaj zahvalnosti bio zarobljen emocionalnim preprekama. Odjednom se osjetila kao potpuna strankinja s njim i rado je promijenila temu. “Čula sam da se Tegan vratio čitav.” “Da. Ali Dante i Niko ga umalo nisu rastrgali živog nakon što je onako nestao nakon napada.” “Što se uopće dogodilo s njim sinoć?” “Jedan od Krvožednih je pokušao pobjeći kroz stražnji izlaz skladišta kad se borba zahuktala. Tegan je krenuo za njim. Kanio je ubiti ološa, ali je najprije odlučio kako će ga pratiti, vidjeti kamo će bježati. Slijedio ga je sve do napuštenog sanatorija izvan grada. To je mjesto puno Krvožednih. Ako smo prije i sumnjali, sad više nema dvojbe da je tamo velika kolonija. Vjerojatno je to središnjica na Istočnoj obali.” Srsi hladnoće prođu joj tijelom kad se sjetila kako je sama bila tamo u sanatoriju - bila je unutra - nesvjesna da je to jedna od lokacija Krvožednih. “Imam neke fotografije interijera. Još uvijek su mi u fotoaparatu. Nisam ih imala priliku iskrcati.” Lucan se ukočio zabuljivši se u nju kao da mu je upravo rekla da se igra s granatom. Učini joj se kako mu je lice poprimilo pepeljastu nijansu ispod bljedila od iscrpljenosti. “Ne samo što si otišla tamo, nego si i provalila unutra?” 78 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Ona slegne ramenima s izrazom krivnje. “Isuse Kriste, Gabrielle.” Prebacio je noge preko stranice kreveta i jedan je dugi trenutak samo sjedio i gledao u nju. Trebalo mu je neko vrijeme da pronađe riječi. “Mogla si poginuti. Shvaćaš li to?” “Ali nisam”, odvratila je jalovom primjedbom, ali ipak to je bila činjenica. “Nije u tome poanta.” On zaroni objema rukama u kosu na sljepoočnicama. “Sranje. Gdje ti je fotoaparat?” “Ostavila sam ga u laboratoriju.” Lucan podigne telefonsku slušalicu pokraj svoga kreveta i pritisne tipku za brzo biranje na interfonu. Na drugoj se strani javi Gideon. “Hej, što ima? Je li sve u redu?” “Aha”, rekao je Lucan ne skidajući pogled s Gabrielle. “Reci Teganu da odgodi izviđanje sanatorija. Upravo sam doznao da imamo fotografije interijera.” “Ne seri?” uslijedi stanka. “Ah, jebem ti. Misliš, ona je zapravo ušla u to prokleto mjesto?” Lucan iskosa pogleda Gabrielle i izvije obrvu u stilu “rekao sam ti”. “Skini fotografije s fotoaparata i obavijesti ostale da je sastanak za sat vremena kako bismo raspravili o novoj strategiji. Mislim da bismo s ovim mogli uštedjeti ključno vrijeme.” “Dobro. Vidimo se za sat.” Poziv završi uz škljocaj interfona. “Tegan je kanio ponovno otići u sanatorij?” “Aha”, odvrati Lucan. “I to bi vjerojatno bio samoubilački potez jer je bio toliko lud i inzistirao da se večeras sam ušulja tamo kako bi prikupio više podataka o mjestu. Doduše, nitko ga ne bi ni pokušao odvratiti, naročito ne ja.” On ustane iz kreveta i stane proučavati svoje zavoje. Dok se premještao, njegov se gornji dio ogrtača razdvoji otkrivši mu dobrim dijelom prsa i gornji dio trbuha. Jedinstveni crteži na njegovim grudima bili su u blijedoj nijansi kane, svjetliji nego sinoć. Sad su šare izgledale žućkaste, kao i on sam uostalom. Spržene i gotovo bezbojne. “Zašto se ti i Tegan tako ne podnosite?” upitala je pažljivo ga gledajući kao da gaje izazivala pitanjem koje joj je bilo na umu još otkako je Lucan prvi put spomenuo ime tog ratnika. “Što se to dogodilo među vama?” Najprije je pomislila da joj neće ništa odgovoriti. Nastavio je bockati svoje ozljede, šutke provjeravajući savitljivost svojih ruku i nogu. A onda, baš kad je mislila odustati, on reče: “Tegan me krivi jer sam mu oduzeo nešto. Nešto što je volio.” Sad ju je otvoreno gledao. “Njegova je Prasestra umrla. Od moje ruke.” “Blagi Bože”, prošaptala je. “Lucane... kako?” On se namršti i ponovno odvrati pogled. “U drevna su vremena stvari bile drukčije, kad smo se Tegan i ja tek bili upoznali. Ratnici su mahom izbjegavali vezati se s Prasestrama zbog prevelike opasnosti. Tada nas je u Redu bilo tek nekolicina, i teško je bilo štititi svoju obitelj kad nas je borba razdvajala od njih, često i mjesecima.” “A što je s Utočištima tame? Zar ne bi tamo imale kakvu--takvu sigurnost?”
79 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Tada je bilo tek nekoliko Utočišta tame. A još ih je manje željelo pružiti zaklon ženi jednog ratnika. Mi, i one koje smo voljeli, bili smo neprestana meta Krvožednih. Tegan je sve to znao, ali se svejedno vezao s jednom ženom. Nedugo nakon toga pala je u ruke Krvožednima. Mučili su je. Silovali. I prije nego što su je poslali natrag njemu, umalo joj nisu do kraja isisali krv. Bila je poput prazne olupine - i gore od toga, pretvorili su je u Poslušnicu Krvožednog koji ju je uništio.” “O, moj Bože”, Gabrielle dahne užasnuta. Lucan uzdahne, kao da ga je pritisnula sva težina uspomena. “Tegan je bio pomahnitao od bijesa. Postao je poput životinje, klao je sve što mu se našlo na putu. Pojavio bi se toliko obliven krvlju da su mnogi mislili kako se kupao u njoj. Gnjev ga je proždirao i gotovo je godinu dana odbijao prihvatiti istinu da je um njegove Prasestre zauvijek izgubljen. Nastavio ju je hraniti svojom krvlju odbijajući otvoriti oči pred njezinom ovisnošću. Hranio se kako bi mogao nahraniti nju. Nije mario što je polako klizio u propast krvožeđe. Cijelu je tu godinu prkosio zakonima Vrste i nije joj želio skratiti muke. Što se tiče Tegana, i sam je polako, ali sigurno postajao Krvožedni. Nešto je valjalo poduzeti...” Kad je ostavio rečenicu nedovršenu, Gabrielle progovori umjesto njega. “A kao vođu, tebe je dopalo izvršenje zadatka.” Lucan mračno kimne. “Strpao sam Tegana u kamenu ćeliju, a onda sam njegovoj Prasestri odrubio glavu.” Gabrielle sklopi oči ćuteći njegovo žaljenje. “Oh, Lucane...” “Tegana nismo oslobodili sve dok mu se tijelo nije oporavilo od ovisnosti. Prošlo je mnogo mjeseci tijekom kojih umalo nije skapao od gladi, trpio je strahovitu agoniju prije nego što je bio kadar napustiti ćeliju na vlastitim nogama. Kad je shvatio što sam učinio, mislio sam da će me pokušati ubiti. Ali nije. Tegan kakvog sam poznavao nije izišao iz te ćelije. Izišlo je nešto hladnije. Nikad to nije naglas izgovorio, ali znam da me otada mrzi.” “Ali ne toliko koliko sam sebe mrziš.” On snažno stisne čeljust, zbog čega mu se tanka koža još više zategne preko jagodičnih kostiju. “Navikao sam na donošenje teških odluka. Ne bojim se izvršavati opasne zadatke, niti biti meta gnjevu zbog odluka koje donosim za dobrobit Vrste. Nije me briga ni za što od svega toga.” “Točno, nije te briga”, rekla je nježno. “Ali morao si povrijediti prijatelja, i to je teret koji nosiš dugo, dugo vremena.” Pogled koji joj je uputio preklinjao je na svađu, ali možda naprosto nije imao snage. Nakon svega što je pretrpio, bio je umoran do kosti, iako je sumnjala da bi to priznao, pa čak i njoj. “Ti si dobar muškarac, Lucane. Ispod svog tog teškog oklopa kuca jedno časno srce.” On zajedljivo zagunđa odbacujući tu pomisao. “Samo netko tko me poznaje manje od nekoliko tjedana može takvo što pretpostaviti.” “Zbilja? Mogu ti nabrojiti nekoliko njih ovdje koji bi ti rekli isto. Uključujući i Conlana, da je živ.” Njegove se obrve smrače poput olujnog oblaka. “A što ti uopće znaš o tome?” “Danika mi je ispričala što si učinio za njega. Tijekom pogrebnog obreda. Kako si ga odnio na površinu kad je izišlo sunce. Kako bi mu odao počast, izložio si se opeklinama.” 80 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Isuse Kriste”, prasnuo je poskočivši na noge. Počeo je uzbuđeno koračati uz krevet hromim koracima. Glas mu je bio mukao, jedva susprežući režanje. “Čast nema nikakve veze s time. Želiš znati zašto sam to učinio? Zbog grizodušja. Te noći kad je eksplodirala bomba na postaji, trebao sam ja ići u ophodnju s Nikolajem, a ne Conlan. Ali nisam te mogao izbaciti iz misli. Mislio sam ako te možda dobijem - ako napokon uđem u tebe možda ću uspjeti zadovoljiti znatiželju i krenuti dalje, zaboraviti te. I tako sam te noći poslao Conlana da odradi posao umjesto mene. Ja sam trebao biti u tom tunelu, a ne Conlan. Ja sam trebao biti tamo.” “Moj Bože, Lucane, stvarno si nevjerojatan, znaš?” Udarila je dlanovima o stol, oštro se i bijesno nasmijavši. “Zašto se ne možeš jebeno opustiti?” Ako ništa, barem mu je ovaj nekontrolirani ispad privukao pažnju. Prestane koračati i zapilji se u nju. “Znaš zašto”, rekao je sad jednoličnim glasom. “Znaš to bolje od ikoga.” Zatresao je glavom usnica iskrivljenih od samoprezira. “Ispostavilo se da i Eva zna ponešto o svemu.” Gabrielle se sjeti šokantnih događaja u ambulanti. Svi su bili zaprepašteni Evinim činom, kao i njezinim sumanutim optužbama protiv Lucana. Svi osim njega. “Lucane, ono što je ona rekla...” “Je istina, kao što si i sama vidjela. Ali ipak si stala u moju obranu. To je drugi put da si zatajila moju slabost.” Namrštio se i okrenuo glavu od nje. “Nikad od tebe neću tražiti da to ponoviš. Moji problemi su samo moji.” “I moraš ih riješiti.” “Ono što moram jest odjenuti se i otići pogledati one slike koje Gideon upravo preuzima. Ako nam pruže dovoljno informacija o tlocrtu sanatorija, možemo još večeras napasti to mjesto.” “Kako to misliš napasti ga večeras?” “Raznijeti ga. Uništiti ga. Dignuti jebeno mjesto u zrak.” “Ne misliš valjda ozbiljno? I sam si rekao da je vjerojatno puno Krvožednih. Zar zaista misliš da ćete ti i još trojica tvojih ratnika preživjeti napad na nepoznati broj Krvožednih?” “I prije smo to radili. Uostalom, bit će nas petorica”, rekao je kao da to mijenja na stvari. “Gideon je rekao da želi sudjelovati u svakoj akciji. Zauzet će Riovo mjesto.” Gabrielle se podsmjehne s nevjericom. “A što je s tobom? Jedva stojiš na nogama.” “Hodam. Dovoljno se dobro osjećam. Krvožedni neće očekivati tako brzu odmazdu, što znači da je večeras idealno vrijeme za napad.” “Nisi pri sebi. Treba ti odmor, Lucane. Ne možeš ništa dok ne povratiš snagu. Moraš se oporaviti.” Gledala je kako mu se mišić trza u čeljusti, kako mu žila kuca ispod žućkastog, upalog nagiba obraza. Lice mu je bilo oštrije nego inače, previše mršavo. “Ne možeš ići takav.” “Rekoh da sam dobro.” Riječi provale iz njegova grla, grube i hrapave. Kad ju je ponovno pogledao, njegove sjajne šarenice iskrile su točkicama blistave boje jantara, kao da je vatra lizala led. “Nisi dobro. Ne sasvim. Treba ti njega. Tijelo ti je pretrpjelo štošta u posljednje vrijeme.Treba ti hrana.”
81 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Osjetila je val hladnoće kako je prostrujao sobom i znala je da dopire od njega. Provocirala ga je. Već ga je prije vidjela u najgorem izdanju, ali možda je sad pretjerala. Mogla je osjetiti kako je nervozan i ukočen, živci su mu bili napeti poput struna još otkako ju je doveo u sklonište. Sad je bio opasno na rubu. Zar je doista željela biti ta koja će ga izbaciti iz kontrole? Zajebi to. Možda mu je upravo to i trebalo. “Tijelo ti je sad izmoždeno, Lucane, i to ne samo zbog ozljeda. Slab si. I preplašen.” “Preplašen!” On je ošine ledenim pogledom. “Od čega?” “Od samoga sebe, za početak. Ali, mislim da se još više plašiš mene.” Čekala je trenutačno poricanje, nešto hladno i gadno što će pratiti bijes koji je frcao iz njega poput leda. Ali nije rekao ništa. Jedan dugi trenutak zurio je u nju, a zatim se okrenuo i uputio, pomalo ukočeno, prema visokoj komodi na drugom kraju prostorije. Gabrielle je sjedila tamo na podu promatrajući kako bjesomučno otvara ladice, izvlači odjeću i odbacuje je na krevet. “Što radiš?” “Nemam vremena prepirati se s tobom. Nema smisla.” Vitrina s oružjem otvori se prije nego što ju je dotaknuo, vratašca se zanjišu na svojim šarkama nevidljivim, naglim trzajem. Priđe i izvuče jednu kliznu policu. Najmanje desetak bodeža i ostalih raznoraznih smrtonosnih oštrica bilo je uredno poslagano na baršunastoj podlozi. Nespretnim pokretom, Lucan izvuče dva golema noža u crnim kožnim koricama. Izvuče još jednu policu i odabere veliki pištolj od nehrđajućeg čelika koji je izgledao kao da se pojavio iz kakvog akcijskog filma. “Ne sviđa ti se što sam ti rekla, pa ćeš onda pobjeći od mene?” Nije je pogledao, nije čak ni opsovao zauzvrat. Ne, u potpunosti ju je ignorirao, a to ju je zbilja razjarilo. “Samo daj, onda. Pretvaraj se da si nepobjediv i da nisi prestravljen pomišlju da se netko brine za tebe. Bježi od mene, Lucane. Time samo dokazuješ da sam u pravu.” Gabrielle osjeti beznađe kad je Lucan izvadio okvir s mecima iz ormarića i napunio pištolj. Ništa što je rekla nije ga zaustavilo. Bila je bespomoćna, kao da pokušava zaustaviti oluju. Odvratila je oči od njega, pogledom lutajući po stolu ispred sebe, preko tanjura i srebrnog pribora za jelo. Ugleda neupotrijebljeni nož kako leži tamo, uglačane blistave oštrice. Nije ga mogla zaustaviti riječima, ali mogla je učiniti nešto drugo... Povukla je gore dugački rukav svog ogrtača. Vrlo mirno, s onom istom neustrašivom odlučnošću koja joj je poslužila stotinu puta prije, Gabrielle podigne nož i pritisne rub oštrice na svoju podlakticu. Maleni pritisak, jedva primjetan zarez po koži. Nije znala koje je Lucanovo osjetilo prvo reagiralo, ali urlik koji je ispustio kad je podigao glavu i vidio što je učinila zatresao je svaki komad namještaja u sobi. “Prokletstvo - Gabrielle!” Oštrica joj izleti iz stiska na drugi kraj prostorije, udarivši drškom u suprotni zid. Lucan se pomaknuo toliko brzo da ga je jedva uspjela vidjeti. U jednom je trenu stajao nekoliko metara od nje, a već u drugom njegova je krupna šaka snažno stiskala njezine 82 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
prste povlačeći je na noge. Krv je navirala iz te sitne posjekotine, sočna, tamnogrimizna, klizeći joj niz podlakticu. Ruka joj je i dalje bila uhvaćena u Lucanov snažan stisak. Nadvio se nad njom, poput zida mračnog, zapjenjenog bijesa. Teško je disao, nosnice su mu se širile dok mu je dah ulazio i izlazio iz pluća. Njegovo lijepo lice bilo je izobličeno od gnjeva, a oči su mu plamtjele nepogrešivom vatrom gladi. U njima nije bilo ni traga sivoj, zjenice su mu se suzile do tankih proreza crnila. Očnjaci su mu se izdužili, a oštri bijeli vršci blistali su iza zlokobno izvijenih usana. “Sad mi pokušaj reći da ne trebaš ovo što ti nudim”, razjareno je prošaptala. Znoj je zablistao na njegovu čelu dok je zurio u njezinu svježu ranu koja je krvarila. Oblizao je usnice i izgovorio riječ na nekom nepoznatom jeziku. Nije zvučala ugodno. “Zašto?” upita je optužujućim tonom. “Zašto bi mi to učinila?” “Zar zaista ne znaš?” Netremice je gledala u njegove divlje oči, odolijevajući njegovu bijesu dok su grimizne kapljice kapale na snježnobijelu tkaninu njezina ogrtača. “Zato što te volim, Lucane. A ovo je sve što ti mogu dati.”
83 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Trinaesto POGLAVLJE Lucan je mislio da poznaje što je glad. Mislio je da poznaje bijes i očaj - i žudnju, također - ali svaka tričava emocija koju je ikad osjetio u svom beskrajnom životu raspršila se poput prašine dok je zurio u Gabrielline prkosne smeđe oči. Osjetila su mu se utapala u opojnom mirisu jasmina njezine krvi. Blistavo crven, gust poput meda, taj grimizni potočić, toliko opasno blizu njegovim usnama, otjecao je iz malene posjekotine koju si je sama nanijela. “Volim te, Lucane.” Njezin mekani glas nadglasao je tutnjavu njegova srca i nezasitnu potrebu što ga je preplavila. “Sa ili bez krvi koja će nas povezati, volim te.” Nije mogao govoriti, nije znao ni što bi uopće rekao. Uz opako režanje, odgurne je od sebe, previše slab da bude u njezinoj blizini kad ga je sva ova tmina u njemu tjerala da je učini svojom konačnim i nepovratnim činom. Gabrielle je pala na krevet, a labavo vezani ogrtač jedva je prikrivao njezino nago tijelo. Rukav i rever bili su istočkani jarkocrvenim kapima krvi. Na njezinu je golom bedru, na svijetloj koži boje breskve, bila crvena mrlja. Bože, kako je samo želio spustiti usne na taj svilenkasti komad mesa, na nju cijelu. Samo nju. “Ne.” Otme mu se zapovijed, suha poput pepela. Želudac mu je bio stisnut u škripcu bola, vezao ga u čvor i gnječio. Koljena su mu popustila kad se pokušao okrenuti od primamljivog prizora Gabrielle, opružene i krvave poput žrtve koja leži pred njime. Pao je na sag, kao troma gomila kostiju i mišića, opirući se potrebi kakvu nikad nije osjetio. Ubijala ga je ova žudnja za njom. Pluća su mu se raspadala na samu pomisao da bi mogla pripasti drugome. A onda, bila je tu i glad. Nikad snažnija nego u Gabriellinoj blizini, sad kad su mu pluća bila ispunjena mirisom njezine krvi, bio je proždrljiv. “Lucane...” Osjetio je kako se pomiče na krevetu. Njezina su se stopala mekano spustila na sag, a onda polako krenula prema njemu. Ružičasto lakirani nokti doimali su se poput glatkih školjkica. Kleknula je uz njega. Nježnom je rukom uronila u njegovu kosu i obuhvatila mu napetu čeljust polako mu podižući glavu. “Napij se iz mene.” On čvrsto stisne oči, ali bio je to bijedan pokušaj da se usprotivi onome što je govorila. Nije imao snage opirati se tom nježnom, pa ipak nepopustljivom povlačenju njezinih ruku dok ga je podizala prema sebi.
84 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Osjetio je miris krvi na njezinu zapešću i bjesomučni nalet adrenalina. Usta mu se ovlaže, očnjaci izduže još više razdirući mu desni. Ona ga potakne da joj se još više približi podižući mu trup s poda. Jednom rukom odmakne u stranu svoju dugu kosu razotkrivši vrat. Trgnuo se unatrag, no ona ga je čvrsto držala. Privuče ga bliže. “Pij, Lucane. Uzmi što ti treba.” Nagnula se naprijed sve dok između njegovih opuštenih usana i osjetijivog pulsa što je treperio pod blijedom kožom ispod njezina uha nije bilo ništa doli dah. “Učini to”, prošaptala je i privukla ga sebi. On silovito pritisne usne o njezin vrat. Držala ga je tako u bolnoj vječnosti. No, opet, možda je prošao tek djelić sekunde. Lucan nije mogao biti sasvim siguran. Bio je svjestan samo topline njezine kože na njegovu jeziku, otkucaja njezina srca, ubrzanog disanja. Bio je svjestan samo žudnje za njom. Nema više poticanja. Želio ju je - u potpunosti - i bilo je kasno da zvijer u njemu bude milostiva. Otvorio je usta... i zario očnjake u podatno meso njezina vrata. Ona dahne na iznenadan prodor njegova ugriza, ali nije popustila stisak, čak ni kad je progutao prvi pohlepni gutljaj iz njezine otvorene žile. Krv mu se sjurila u usta, vruća i slatka, izvanredna okusa. Ponad svega što je mogao i zamisliti. Nakon devet stotina godina života, napokon je okusio rajski nektar. Pio je brzo, pohlepno, potreba ga je preplavljivala dok je Gabriellina osvježavajuća krv klizila niz njegovo grlo, u njegovo meso, kosti i stanice. Puls mu je bubnjao od oporavka, pumpajući krv u onemoćale udove i zacjeljujući njegove svježe rane. Ud mu je živnuo čim je okusio krv; sad je snažno pulsirao, nabreknut među njegovim nogama, zahtijevajući još veće posjedovanje. Gabrielle mu je milovala kosu držeći se čvrsto uz njega dok je pio iz nje. Zaječala bi sa svakim novim silovitim povlačenjem njegovih usana, tijelo joj se rastapalo, a miris joj je postao snažniji i vlažniji od želje. “Lucane”, dahnula je drhteći uz njega. “Oh, Bože...” Zarežao je i pritisnuo je ispod sebe na podu. Pio je još silovitije prepustivši se erotskoj vrelini trenutka s takvim mahnitim očajem da ga je to prestravilo. Moja, pomislio je, sebično i do kraja podivljao od same pomisli. Sad je bilo kasno zaustaviti se. Ovaj ih je poljubac oboje prokleo. Premda je prvi ugriz bio šokantan, oštar bol ubrzo se razlio u nešto sočno i opojno. Užitak je propupao u njezinu tijelu, a svako je novo uvlačenje Lucanovih usana na njezinu vratu odašiljalo toplu svjetlost njezinim tijelom, dopirući joj do nutrine i milujući joj dušu. Prekrio ju je svojim nagim tijelom, odbacio im ogrtače i povukao je dolje na pod. Ruke su mu bile grube kad ih je uronio u njezinu kosu držeći joj glavu dok je pio iz nje. Ne obazirući se na bol koju bi mogao osjećati zbog ozljeda, on pritisne svoja gola prsa o njezine 85 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
grudi. Ni na čas nije razdvajao usne od njezina vrata. Mogla je osjetiti jačinu njegove potrebe u svakom novom silovitom povlačenju. Osjećala je i njegovu snagu. Vraćala se, malo po malo, obnovljena njezinom krvlju. “Nemoj prestati”, promrmljala je usporeno zbog bujajuće ekstaze koja se u njoj stvarala svakim novim povlačenjem njegovih usana. “Nećeš me ozlijediti, Lucane. Vjerujem ti.” Vlažni, sočni zvukovi njegove gladi bili su nešto najerotičnije što je ikad čula. Obožavala je vrućinu njegovih usana na svojoj koži. Grubo trzanje njegovih očnjaka dok je sisao njezinu krv bio je osjećaj koji je u njoj pobuđivao strah i uzbuđenje. Već je lebdjela prema raspadajućem vrhuncu kad je osjetila tvrdi glavić Lucanova uda kako joj pritišće spolovilo. Bila je vlažna, žudeći za njim. Ušao je duboko, do kraja je ispunivši krutom, vulkanskom vrelinom. Natjeravši je da se rasprsne u času. Gabrielle je glasno zaječala dok se zabijao u nju žestoko i brzo, zarobivši je rukama, snažno je stišćući. Bila je izbezumljena njegovim ritmom, silom sirove, čudesne želje. A on je još uvijek bio priljubljen uz njezin vrat dovodeći je do blažene, guste tame. Sklopila je oči i prepustila se, lebdeći prema prelijepoj izmaglici boje opsidijana. S nekoga dalekog mjesta, osjetila je kako se Lucan propinje nad njom, žurno prodirući u nju, dok mu je krupno tijelo vibriralo od snage njegova orgazma. Uzviknuo je nešto surovo, a onda se sasvim umirio. Sladostrasni pritisak na njezinu vratu naglo je popustio, a zatim iščeznuo ostavljajući joj osjećaj hladnoće. Još uvijek preplavljena snažnim osjećajem Lucana u sebi, Gabrielle podigne otežale kapke. Klečao je nad njom zureći u nju kao da je zamrznut. Usne su mu bile svijetlocrvene, kosa razbarušena. Usplamtjele oči isijavale su jantarnim iskrama, toliko su bile svijetle. Koža mu je sad imala zdraviju boju, a mreža znakovlja na ramenima i trupu isijavala je tamnom grimiznocrnom nijansom. “Što je?” upitala je zabrinuto. “Jesi li dobro?” Dugo nije odgovarao. “Isuse Kriste.” Grubo režanje njegova glasa bilo je drhtavo, povišeno kako još nikad nije čula. Prsa su mu se nadimala. “Mislio sam da si... Mislio sam da sam te...” “Nisi”, rekla je lijeno odmahnuvši glavom. “Ne, Lucane. Dobro sam.” Nije mogla iščitati njegov napeti izraz lica, ali nije joj ni pružio priliku. Odmaknuo se skliznuvši s nje. Njegove izobličene oči bile su obuzete strepnjom. Osjećala je kako joj je tijelo hladno i prazno, lišeno njegove topline. Sjela je i stala se rukama trljati zbog iznenadne hladnoće. “U redu je”, uvjeravala ga je. “Sve je u redu.” “Nije.” On odmahne glavom i poskoči na noge. “Ne. Ovo je bila pogreška.” “Lucane...” “Nisam smio dopustiti da se ovo dogodi!” zaurlao je. Uz gnjevni urlik priđe dnu kreveta kako bi uzeo odjeću. Navuče vojničke hlače i majicu, dograbi oružje i čizme i napusti sobu u naletu proključalog bijesa. Lucan jedva da je uspio doći do daha zbog siline kojom mu je srce tuklo.
86 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Kad je osjetio kako je Gabrielle postala troma ispod njega dok je pio iz nje, presjekao ga je strah razdirući ga iznutra. Vjerovala mu je, rekla je dok joj je grozničavo pio iz vrata. Osjetio je kako ga podbada krvožeđa dok je Gabriellina krv klizila niz njegovo grlo. Njezin mu je glas donekle olakšao bol. Bila je nježna i brižna. Njezin dodir, ogoljeni osjećaji - sama njezina prisutnost otrijeznili su ga kad je zvijer u njemu prijetila da će pobjeći iz svojih okova. Vjerovala je da joj neće učiniti nažao, a ta mu je vjera pružila snagu. No, onda je osjetio kako se ona udaljava, kao da je nekamo odlebdjela, i preplašio se... Bože, kako se samo prepao u tom trenutku. Još uvijek ga je pritiskao taj crni, hladni užas da ju je mogao ozlijediti - mogao ju je ubiti da je dopustio da stvari odu dalje. Jer, ma koliko ju je pokušao odgurnuti od sebe, ma koliko se trudio zanijekati, ipak joj je pripadao. Gabrille ga je posjedovala, do srži njegove duše, i ne samo zato što mu je njezina krv utažila glad, iscijelila mu rane i osnažila tijelo. Još se davno prije vezao uz nju. No nepobitan dokaz spoznao je u onom tmurnom času kad je pomislio da bi je mogao izgubiti. Volio ju je. U najmračnijemu, najosamljenijem dijelu sebe, znao je da voli Gabrielle. I želio ju je u svome životu. Sebično i opasno; nije želio ništa drugo doli imati je uz sebe do kraja svoga života. Spoznaja ga natjera da posrne u hodniku ispred tehničkog laboratorija. Umalo da nije pao na koljena. “Opa, polako.” Dante je prišao Lucanu bez upozorenja i zgrabio ga ispod ruke. “Dovraga. Gadno izgledaš.” Lucan nije bio kadar prozboriti ni riječi. Ali Danteu nije trebalo objašnjenje. Bio mu je dovoljan jedan pogled na Lucanovo lice i očnjake da mu nosnice zadrhte osjetivši nepogrešivi vonj krvi i seksa. Ispusti tihi zvižduk, a oči ratnika zaiskre od veselja. “Mora da se šališ - Prasestra, Lucane?” Nasmijao se odmahujući glavom dok je tapšao Lucana po ramenu. “Sranje. Bolje ti nego ja, brate. Bolje ti nego ja.”
87 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Četrnaesto POGLAVLJE Tri sata kasnije, duboko u noći, Lucan i ostali ratnici sjedili su u crnom terencu parkiranom otprilike kilometar niz cestu od napuštenog sanatorija. Gabrielline su se fotografije pokazale iznimno korisne u planiranju napada na jazbinu Krvožednih. Osim nekoliko snimaka eksterijera oko prizemne etaže, te ulaza, snimila je i fotografije kotlovnice, razne hodnike i prolaze, stubište, pa čak i nekoliko nehotičnih snimaka ugrađenih sigurnosnih kamera koje će valjati onesposobiti jednom kad se ratnici nađu unutra. “Sam će ulazak biti jednostavniji dio”, rekao je Gideon dok su prolazili posljednje dogovore u vezi s operacijom. “Prekinut ću sigurnosni signal na kamerama u prizemlju, ali jednom kad se nađemo unutra, bit će malo teže postaviti onih dvadesetak štapića C4 eksploziva bez da ne uzbunimo čitavu koloniju tih pasjih skotova.” “Da ne govorimo o dodatnom neželjenom publicitetu kod ljudi”, rekao je Dante. “Koji vrag Nikolaju treba toliko dugo da pronađe glavnu plinsku cijev?” “Evo ga, stiže”, rekao je Lucan uočivši vampirov tamni lik kako im se približava iza obližnjeg drvoreda. Nikolaj otvori stražnja vrata i popne se do Tegana. Skine crnu kapu dok su mu ledene plave oči plamtjele od uzbuđenja. “Mačji kašalj. Glavni plinski ventil je pod ključem u zapadnom dijelu kompleksa. Tim gadovima možda ne treba grijanje, ali javna služba pušta gomilu plina u zgrade.” Lucan se susretne s ratnikovim gorljivim pogledom. “Dakle, ulazimo unutra, postavljamo naš vatromet, čistimo lokaciju...” Nikolaj kimne. “Signaliziraj mi kad se to sranje postavi. Pokrenut ću glavni ventil, zatim detonirati C4 jednom kad se ponovno nađemo ovdje. Izgledat će kao da je došlo do velikog curenja plina koje je izazvalo eksploziju. A ako se državna sigurnosna služba odluči umiješati, siguran sam da će ih neke od Gabriellinih fotografija onih grafita natjerati da se neko vrijeme vrte u krug.” Dotle će ratnici već poslati snažnu poruku svojim neprijateljima, naročito onom vampiru iz Prve generacije za kojeg je Lucan sumnjao da je na čelu ove nove pobune Krvožednih. Kad dignu u zrak njihovu središnjicu, trebala bi to biti dovoljna pozivnica da se taj ološ razotkrije i zapleše na otvorenom. Lucan nije mogao dočekati početak akcije. Još je više želio čim prije obaviti večerašnji zadatak jer je imao dovršiti jedan osobni posao u skloništu. Mrzio je što je onako napustio Gabrielle znajući da je zasigurno zbunjena i vrlo vjerojatno više nego uznemirena. Trebao joj je štošta reći, sasvim sigurno. Stvari o kojima nije bio spreman ni razmišljati, a kamoli ih raspraviti s njom u onom trenutku kad ga je zapanjujuća stvarnost njegovih osjećaja lupila po glavi. 88 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
A sad mu je glava bila puna planova. Nerazboritih, glupih, beznadnih planova, koji su se redom vrtjeli oko nje. Oko njega, pak, u vozilu, ostali su ratnici provjeravali svoje oružje, trpali štapiće dlinamita u putne torbe i posljednji put namještali slušalice i mikrofone kojima će održavali međusobne kontakte jednom kad prijeđu ogradu sanatorija i razmile se uokolo kako bi postavili eksploziv. “Večeras ovo radimo u Conlanovo i Riovo ime”, rekao je Dante prevrćući jedan od svojih zakrivljenih bodeža spretnim prstima u crnim rukavicama i zabivši ga u korice na boku. “Vrijeme je za odmazdu.” “Kvragu, tako je”, odvrati Nikolaj, što ostali ponove poput jeke. Kad su se mašili za kvake na vratima, Lucan podigne ruku. “Stanite.” Njegov ih mračni glas zaustavi. “Nešto morate znati. S obzirom da idemo unutra, a postoji mogućnost da si raznesemo vlastite guzice, pretpostavljam da je sad pravi trenutak da budem iskren i priznam vam nekoliko stvari... a treba mi i obećanje svakog od vas.” Gledao je u lica svoje braće, ratnike koji su mu se borili uz bok tijekom vremena koje se doimalo poput vječnosti. Oduvijek su na njega gledali kao na vođu, s povjerenjem su mu prepuštali povlačenje teških poteza, sigurni da nikad neće pogriješiti ni u strategiji ni u odluci. Sad je oklijevao, neodlučan, nesiguran kako početi. Protrljao je bradu i ispustio oštar izdah. Gideon se namrštio, zabrinut. “Je l’ sve štima, Lucane? Sinoć si zadobio prilično gadne ozljede. Ako želiš da odgodimo ovo...” “Ne. Ne, nije stvar u tome. Dobro sam. Moje su rane zacijeljele... zahvaljujući Gabrielli”, rekao je. “Ranije danas, ona i ja...” “Ne seri”, odvratio je Gideon budući da Lucan nije dovršio rečenicu. Proklet bio taj vampir, ali zapravo se široko cerio zbog toga. “Pio si njezinu krv?” upitao je Nikolaj. Tegan je zagunđao sa stražnjeg sjedala. “Ta je žena Prasestra.” “Da”, rekao je Lucan odgovorivši im ozbiljnim i mirnim glasom. “I ako me bude željela, namjeravam zamoliti Gabrielle da mi bude družica.” Dante se usiljeno nasmiješi kolutajući očima, “čestitam, stari. Ozbiljno.” Gideon i Nikolaj ponude slične odgovore potapšavši Lucana po ramenu. “To nije sve.” Četiri para očiju prikuju se za njega, a svaki, osim Tegana, gledao ga je s mračnom nestrpljivošću. “Prošle me je noći Eva počastila biranim izrazima...” Smjesta uslijedi obrambena vokalna paljba iz Gideonovih, Nikolajevih i Danteovih usta. Lucan je nadglasao ljutito negodovanje. “Njezina izdaja Rija i nas ostalih je neoprostiva, da. Ali, ono što je rekla o meni... bila je istina.” Dante ga pogleda suženih očiju. “O čemu ti to govoriš?”
89 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Krvožeđa”, odvrati Lucan. Riječ snažno prasne u tišini unutrašnjosti vozila. “To je, ah... to je moj problem. Već neko vrijeme. Pokušavam se nositi s njime, ali postoje trenuci...” Spustio je bradu i zapiljio se u mračni pod vozila. “Nisam siguran mogu li ga pobijediti. S Gabriellom pokraj sebe, možda imam izgleda. Kanim se boriti svim silama, ali ako se stvari pogoršaju...” Gideon živo opsuje. “To se neće dogoditi, Lucane. Od svih nas koji ovdje sjedimo, ti si najsnažniji. Uvijek si bio. Ništa te ne može povući dolje.” Lucan odmahne glavom. “Više se ne mogu pretvarati da sam onaj koji uvijek ima situaciju pod kontrolom. Umoran sam. Nisam nepobjediv. Nakon devet stotina godina življenja u laži, Gabrielli je trebalo manje od dva tjedna da mi skine masku. Prisilila me je da sebi pogledam u oči. Ni najmanje mi se ne sviđa ono što vidim, ali želim biti bolji... zbog nje.” Nikolaj se namršti. “Kvragu, Lucane. Govoriš li to o ljubavi?” “Da”, rekao je ozbiljno. “Govorim. Volim je. I zato vas moram nešto zamoliti. Sve vas.” Gideon kimne. “Pucaj.” “Ako stvari sa mnom krenu nagore - uskoro ili u daljnjoj budućnosti - moram znati da tada mogu računati na vas. Vidite li da sam izgubljen u krvožeđi, pomislite li da se počinjem pretvarati u... Morate mi dati svoju riječ da ćete me ubiti.” “Što?” Dante poskoči. “Ne možeš to tražiti od nas.” “Poslušajte me.” Nije bio naviknut na preklinjanje. Molba je bila poput šljunka u njegovu grlu, ali morao ju je ispljunuti. Bio je umoran od toga da sam nosi svoje breme. A posljednje što je ikad želio jest strahovati da njegova slabost može nauditi Gabrielli. “Moram vas čuti kako se zaklinjete. Svaki od vas. Obećajte mi.” “Sranje”, rekao je Dante zinuvši na njega. Napokon, mračno kimne. “Da. Dobro. Jebeno si lud, ali dobro.” Gideon odmahne glavom, a zatim ispruži šaku i udari njome o Lucanovu. “Ako je to ono što želiš, u redu. Prisežem, Lucane.” Nikolaj također izgovori svoje obećanje: “Taj dan nikad neće svanuti, ali ako svane, znam da bi i ti učinio isto za nas. Zato, kvragu, da. Imaš moju riječ.” Tegan je ravnodušno sjedio na stražnjem sjedalu. “Što je s tobom, T.?” pitao je Lucan okrenuvši se kako bi se susreo s ratnikovim bezizražajnim zelenim očima. “Mogu li računati na tebe?” Tegan ga je dugo gledao, šutke i zamišljeno. “Naravno, stari. Jebiga, kako god hoćeš. Samo poklekni i bit ću prvi koji će te se riješiti.” Lucan kimne, zadovoljno gledajući u trezvene poglede svoje braće. “Isuse”, umiješa se Dante kad se teška tišina u vozilu učinila beskonačnom. “Sve ovo dirljivo cmizdrenje me tjera da poželim nešto ubiti. Što kažete da prestanemo cviljeti i konačno dignemo u zrak ove mamojepce.” Lucan uzvrati vampiru samouvjerenim osmijehom. “Učinimo to.” Petorica ratnika Vrste, od glave do pete u crnome, izmile iz terenca kao jedan, a onda se stanu kriomice približavati sanatoriju s druge strane mjesečinom obasjanog drvoreda.
90 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Petnaesto POGLAVLJE “Daj, daj. Kvragu, otvori se!” Gabrielle je sjedila za upravljačem crnog BMW kupea nestrpljivo čekajući da se masivna kapija na ulazu u imanje otvori i propusti je vani. Nije joj bilo drago što je bila prisiljena uzeti automobil bez dopuštenja, ali nakon onoga što se dogodilo s Lucanom, očajnički je željela pobjeći. S obzirom da je cijelo imanje bilo ograđeno ogradom pod visokim naponom, nije imala drugog izbora. Već će nekako smisliti način kako da vrati “bemburu” jednom kad stigne doma. Jednom kad se vrati tamo kamo doista pripada. Večeras je pružila Lucanu sve što je mogla, ali ipak nije bilo dovoljno. Bila se pripremila na to da će se opirati njezinim pokušajima da ga voli, ali nije mogla ništa učiniti ako ju je odlučio sasvim isključiti, kao što je to učinio večeras. Dala mu je svoju krv, svoje tijelo i srce, a on ju je odbio. Više nije imala snage. Ni volje. Ako je bio toliko odlučan u nakani da ostane sam, tko je onda ona da ga prisili na promjene? Ako je želio dotaknuti dno, ona bome nije kanila mirno stajati i gledati kako se to događa. Odlazila je svojoj kući. Teška željezna vrata napokon se dovoljno razdvoje da je propuste. Gabrielle stisne papučicu gasa i izjuri na mirnu, neosvijetljenu ulicu. Nije imala pojma gdje je sve dok nije odvozila nekoliko kilometara i nabasala na poznato raskrižje. Tamo je skrenula lijevo u ulicu Charles, pa odsutno nastavila prema Beacon Hillu. Dok se zaustavljala na rubniku pred svojim stanom, njezin joj se blok učini nekako manjim. Prozori njezinih susjeda bili su osvijetijeni, ali unatoč ambijentalnom žućkastom odsjaju, ciglena se kuća doimala turobnom. Gabrielle se popne stubištem i stane prekapati po torbici u potrazi za ključem. Ruka joj napipa mali bodež koji je uzela iz Lucanova ormarića s oružjem - tek malo osiguranje u slučaju da putem kući naleti na kakvu nevolju. Telefon u stanu je zvonio kad je ušla unutra i upalila svjetlo u predsoblju. Pustila je da se uključi telefonska sekretarica, okrenuvši se kako bi namjestila sve brave i lance na vrata. Iz kuhinje je začula Kendrin odsječeni glas što je dopirao s uređaja. “Baš si bezobrazna što me tako ignoriraš, Gabby.” Glas njezine prijateljice bio je neobično piskutav. “Moram te vidjeti. Važno je. Nas dvije zbilja moramo porazgovarati.” Gabrielle prođe kroz dnevnu sobu zamijetivši prazna mjesta na zidovima odakle je Lucan uzeo njezine uokvirene fotografije. Činilo joj se kao da je prošla čitava godina od one 91 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
noći kad je došao u njezin stan i rekao joj nevjerojatnu istinu o sebi i ratu koji bukti među onima iz njegove rase. Vampiri, pomislila je, iznenadivši se kad spozna kako je ta riječ više ne šokira. Sad je vjerojatno malo toga može šokirati. I više nije strahovala da gubi razum kao njezina majka. Gak je i ta tragična prošlost sad dobila novi smisao. Njezina majka uopće nije bila luda. Bila je to prestravljena mlada žena, uhvaćena u vrtlogu nasilja koje bi malo koje ljudsko biće moglo i pojmiti. Gabrielle. nije kanila dopustiti da joj isto to nasilje uništi život. Bila je u svome domu, kakvomtakvom, i već će nekako pronaći načina da svoj stari život vrati na uobičajeni kolosijek. Spustila je torbu na kuhinjski pult i prišla telefonskoj sekretarici. Pokazivač poruka treperio je brojkom osamnaest. “Mora da se šališ”, promrsila je pritisnuvši tipku za preslušavanje. Pustivši uređaj da odradi svoje, Gabrielle ode u kupaonicu i stane pregledavati vrat. Lucanov je ugriz gorio tamnocrvenom bojom ispod njezina uha, tik do suze i polumjeseca koji su je obilježili kao Prasestru. Pipala je dvije rupice i jasnu masnicu koju joj je Lucan napravio, i shvati da ne osjeća ni najmanji bol. Prazan, tupi bol među nogama bio je mnogo gori, ali čak je i on blijedio pred hladnom surovom stvarnošću koja joj se ugnijezdila u grudima kad se sjetila Lucanova uzmicanja od nje, kao da je otrovna. Bezglavo je odjurio iz sobe kao da ne može dovoljno brzo pobjeći. Gabrielle pusti vodu i umije se, jedva svjesna poruka koje su se vrtjele u kuhinji. Kad je uređaj došao do četvrte ih pete, ona shvati kako se nešto čudno događa. Sve su poruke bile od Kendre, i sve su primljene u proteklih dvadeset i četiri sata. Jedna za drugom, između nekih nije prošlo ni pet minuta vremena. A Kendrin se glas značajno promijenio od prve poruke kad je bila zaigrano ležerna, ponudivši joj da će je odvesti na ručak ih piće, ih bilo što drugo što je zvučalo zabavno. Zatim je ton poziva postao donekle uporniji: Kendra je kazala da ima jedan problem i da treba Gabriellin savjet. Posljednjih nekoliko poruka, međutim, bili su kreštavi zahtjevi kojima je Kendra inzistirala da joj se pošto-poto javi. Kad je Gabrielle odjurila do svoje torbe i provjerila glasovne poruke na mobitelu, pronašla je više-manje isto. Kendrini opetovani pozivi. Njezin čudni gorki ton glasa. Srsi hladnoće stanu joj se podizati udovima kad se sjetila Lucanova upozorenja za Kendru. Ako je pala u ruke Krvožednima, tada joj više nije bila prijateljica. Tada bi bilo bolje da je mrtva. Telefon počne ponovno zvoniti u kuhinji. “O, moj Bože”, dahnula je sve više preplavljena jezom. Morala je pobjeći odavde. Hotel, pomislila je. Nekamo daleko. Nekamo gdje će se moći neko vrijeme skrivati i odlučiti kako dalje.
92 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Gabrielle dograbi torbu i ključeve BMW-a praktično trčeći prema vratima. Otključala je brave i okrenula kvaku. Kad su se vrata širom otvorila, zatekla se kako zuri u poznato lice koje joj je nekoć bilo blisko. Sad je bila sigurna da pripada Poslušnici. “Ideš nekamo, Gabby?” Kendra odmakne mobitel s uha i sklopi ga. Zvonjava u stanu utihne. Kendra se slabašno osmjehne, iskosivši glavu pod čudnim kutom. “Strašno te je teško dobiti u posljednje vrijeme.” Gabrielle se trgne na izgubljeni, prazni pogled u tim ukočenim očima. “Pusti me da prođem, Kendra. Molim te.” Brineta se nasmije glasnim hroptavim smijehom koji se stiša do zadahtanog siktanja. “Oprosti, dušo, ali neće moći.” “Sad si s njima, zar ne?” rekla je Gabrielle i smuči joj se od spoznaje. “Sad si s Krvožednima. Moj Bože, Kendra, što su ti to učinili?” “Tiho”, rekla je primaknuvši prst ustima dok je odmahivala glavom. “Dosta je bilo s pričom. Sada moramo poći.” Kad je Poslušnica ispružila ruku prema njoj, Gabrielle se odmakne. Pomisli na bodež u torbici i zapita se bi li ga mogla izvući bez da Kendra primijeti. A i da uspije u naumu, zar bi ga mogla upotrijebiti protiv svoje prijateljice? “Ne dotiči me”, rekla je pomičući prste ispod kožnog preklopa torbe. “Ne idem ja nikamo s tobom.” Kendra se iskesi u jezivoj parodiji osmijeha. “O, ali mislim da bi trebala, Gabby. Napokon, o tome ovisi Jamiejev život.” Hladni užas probode joj srce. “Molim?” Kendra pokaže glavom prema parkiranoj limuzini. Zatamnjeno staklo se spusti i ona ugleda Jamieja kako sjedi na stražnjem sjedalu pokraj golemog razbijača. “Gabrielle?” Jamie je zazove s paničnim pogledom u očima. “O, ne. Ne Jamie. Kendra, molim te ne dopusti da mu itko naudi.” “To u potpunosti ovisi o tebi”, Kendra će pristojno. Istrgne joj torbicu iz ruke. “Neće ti više trebati ništa što je unutra.” Pokaže Gabrielli da krene ispred nje prema automobilu. “Hoćemo li?” Lucan je postavio štapiće C4 dinamita ispod golemih kotlova s vodom u kotlovnici sanatorija. Čučnuo je iza glavnog priključka, podignuo predajne antene i progovorio u mikrofon kako bi izvijestio o svom napretku. “Kotlovnica je riješena”, rekao je Nikolaju s druge strane veze. “Trebam postaviti još tri jedinice i onda izlazim...” Sledio se začuvši struganje čizama ispred zatvorenih vrata. “Lucane?” “Sranje. Netko dolazi”, tiho je promrsio dok je ustajao i primicao se vratima kako bi se pripremio za napad. Obuhvatio je rukom dršku opako nazubljene oštrice što mu je visjela preko prsa. Imao je uza se i pištolj, ali svi su se još prije složili da neće biti pucnjave na ovom zadatku. Nema potrebe da otkriju Krvožednima svoju prisutnost, a kako je Nikolaj otvorio glavni ventil
93 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
vani pumpajući plin u zgrade, iskrenje zbog pucnjave vjerojatno bi preuranjeno dovršilo posao. Kvaka na vratima kotlovnice počne se okretati. Lucan nanjuši smrad Krvožednog i nepogrešiv bakreni vonj ljudske krvi. Prigušeno životinjsko rezanje miješalo se s vlažnim mljackanjem i muklim jaucima žrtve koja je bila isisana. Vrata se otvore propuštajući snažni zapuh truleži dok je Krvožedni dovlačio svoju iznemoglu igračku u mračnu prostorijicu. Lucan je čekao pokraj vrata sve dok nije imao sasvim otvoren pogled na golemu glavu Krvožednog. Pasji skot bio je suviše okupiran svojim plijenom da je mogao primijetiti opasnost. Lucan podigne ruku i zabije bodež pod rebra Krvožednome. Ovaj zariče, razjapivši goleme očnjake i izbečivši žute oči dok mu je titanij jurio krvotokom. Čovjek tromo tresne o pod grčeći se u smrtnim mukama, a dotle je Krvožedni koji se njime hranio počeo cvrčati i tresti se, prekriven plikovima kao da je bio poliven kiselinom. Nedugo nakon toga Krvožedni se raspao. Začuje se drugi kako stupa hodnikom. Lucan poskoči, spreman na novi napad, ali prije nego je uspio zadati prvi udarac, pasjeg skota s leđa dohvati ruka u crnoj rukavici i zbaci ga s nogu. Bodež zabljesne oštro i nečujno poput munje preko vrata Krvožednog, odrubivši mu glavurdu jednim preciznim udarcem. Golemo je tijelo ležalo odbačeno na podu poput smeća. Tamo je stajao Tegan, krv mu je kapala s bodeža, a zelene oči bile su nepomične. Bio je ubojiti stroj, a mračnim stezanjem usana kao da je ponavljao obećanje kako će se pobrinuti da Lucan osjeti okus njegova gnjeva ako ga svlada krvožeđa. Gledajući sad u ratnika, Lucan nije dvojio da će, krene li Tegan ikad na njega, sve biti gotovo prije nego i shvati da je taj vampir u blizini. Susreo se s hladnim, ubojitim pogledom i kimnuo mu u znak zahvalnosti. “Reci nešto”, rekao je Nikolaj kroz slušalicu. “Je li tamo sve u redu?” “Jest. Sve je čisto.” Očistio je svoj bodež o košulju čovjeka, a zatim ga spremio u korice. Kad je podigao pogled, Tegan je već nekamo nestao, iščeznuvši poput fantoma smrti. “Sad krećem prema sjevernom ulazu postaviti preostale svjećice na tortu”, rekao je Nikolaju, pa pognut iziđe iz kotlovnice i stane se šuljati praznim hodnikom.
94 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Šesnaesto POGLAVLJE “Gabrielle, što se događa? Koji je vrag Kendri? Došla je do galerije rekavši mi da si u nevolji i da moram smjesta poći s njom. Zašto bi slagala takvo što?” Nije znala što bi odgovorila na Jamiejevo tjeskobno, šaptom izgovoreno pitanje dok je sjedio pokraj nje na stražnjem sjedalu limuzine. Jurili su prema centru brzo se udaljavajući od Beacon Hilla. Neboderi financijske četvrti zlokobno su se ocrtavali u tami ispred njih, a uredska su svjetla treperila poput kuglica na božićnom drvcu. Kendra je sjedila na prednjem sjedalu pokraj vozača, nekakvog lika nalik na razbijača u tamnom odijelu i sa sunčanim naočalama. Gabrielle i Jamie imali su sličnog suputnika na stražnjem sjedalu koji ih je izgurao na jednu stranu glatkoga kožnog sjedala. Nije mislila da su to Krvožedni; nisu izgledali kao da skrivaju goleme očnjake iza napetih usana. Premda je malo znala o smrtnim neprijateljima Vrste, shvaćala je da kad bi ova dvojica bili krvožedni ovisnici, tada ni ona ni Jamie ne bi preživjeli dulje od minute. Poslušnici, znači, zaključila je. Ljudi robovi moćnog Gospodara vampira. Baš kao i Kendra. “Što smjeraju s nama, Gabby?” “Nisam sigurna.” Ispruži ruku i stisne Jamiejevu. Govorila je tiho, ali je znala da njihovi otmičari pažljivo osluškuju svaku njihovu riječ. “Bit će sve u redu. Obećavam ti.” Morali su izići iz automobila prije nego dospiju na odredište, toliko je znala. Bilo je to najosnovnije pravilo samoobrane: nikad ne dopusti da te se odvede na neko drugo mjesto. Jer tada ćeš biti na terenu svog napadača. Tada izgledi za preživljavanje prelaze iz malih u nikakve. Letimice pogleda na bravu pokraj Jamieja. Pratio je njezin pogled, namrštivši upitao obrve dok je gledala u njega, a potom opet u bravu. Onda je shvatio. Jedva primjetno kimne glavom. Ali kad je počeo podizati ruku prema bravi, Kendra odabere upravo taj trenutak da se okrene i podrugljivo im dobaci s prednjeg sjedala: 'Još malo pa smo stigli, dječice. Jeste li uzbuđeni? Ja bome jesam. Ne mogu dočekati trenutak kad će te moj gospodar konačno upoznati, Gabby. Mljac! Pojest će te s nogu!” Jamie se nagne naprijed gotovo režući od mržnje. “Odjebi, lažljiva kučko!” 'Jamie, nemoj!” Gabrielle ga pokuša zaustaviti protrnuvši od straha zbog njegove naivne zaštitničke reakcije. Nije imao pojma u što se upušta huškajući Kendru i dvojicu Poslušnika. Ali Jamie se nije dao smesti. Prijeteći zamahne šakom. “Neka se samo netko usudi dotaknuti nas i kunem se da ću vam iskopati oči!” “Jamie, prestani, dobro je”, rekla je Gabrielle povlačeći ga natrag. “Smiri se, molim te! Bit će sve u redu.” 95 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Kendra jedva da se i trgnula. Zureći u njih oboje, ispusti piskutavi hihot. “Ah, Jamie. Uvijek si bio Gabriellin vjerni mali psić. Vau! Vau! Daj, patetičan si.” Vrlo polako, i očito puna sebe, Kendra se ponovno namjesti u svom sjedalu okrenuvši im leđa. “Skreni na semaforu”, rekla je vozaču. Gabrielle ispusti drhtavi uzdah olakšanja dok se naslanjala na hladni kožni naslon. Jamie je bio sklupčan pokraj vrata, pjeneći se. Kad su im se pogledi sreli, on se malo pomakne u stranu kako bi joj pokazao da su vrata otključana. Njezino srce poskoči zbog njegove dovitljivosti i hrabrosti. Jedva je uspjela suspregnuti osmijeh pun nade dok je vozilo usporavalo nekoliko metara ispred semafora. Bilo je crveno, ali sudeći po koloni automobila ispred njih, trebalo bi se svaki čas promijeniti u zeleno. Ovo im je bila jedina prilika. Pogleda Jamieja i shvati da savršeno razumije njezin plan. Gabrielle je pričekala gledajući u semafor, a sekunde su prolazile kao sati. Crveno svjetlo zatreperi i promijeni se u zeleno. Automobili ispred njih počnu se kretati. Kad je krenula i limuzina, Jamie zgrabi kvaku na vratima. Otvori ih. Svjež noćni zrak uleti unutra, a njih oboje strmoglave se u slobodu. Jamie udari o pločnik i smjesta zgrabi Gabriellinu ruku kako bi joj pomogao pobjeći. “Zaustavite je!” vrisnula je Kendra. “Ne dajte joj da pobjegne!” Teška ruka poklopi Gabriellino rame i povuče je natrag u automobil. Sudarila se o Poslušnikova široka pleća. Omotao je ruke oko nje držeći je čeličnim stiskom. “Gabby!” vrisnuo je Jamie. Očajnički jecaj otme joj se iz grla. “Bježi odavde! Jamie, bježi!” “Nagazi gas, idiote!” zaurlala je Kendra na vozača kad se Jamie mašio za kvaku pokušavajući doći do Gabrielle. Motor zagrmi, a gume zaškripe kad se automobil uključio u promet. “Što ćemo s njim?” “Pusti ga”, oštro naredi Kendra. Nasmiješila se Gabrielli koja se uzaludno otimala na stražnjem sjedalu. “Već je poslužio svrsi.” Poslušnik ju je držao u bolnom stisku sve dok Kendra nije zapovjedila vozaču da zaustavi automobil ispred otmjene poslovne zgrade. Izišli su iz auta i gurnuli Gabrielle prema staklenim ulaznim vratima. Kendra je razgovarala s nekim na mobitel predući od samozadovoljstva. “Da, imamo je. Dolazimo gore.” Spremi mobitel u džep i krene preko prostranoga mramornog predvorja prema redu dizala. Kad su ušli, ona pritisne gumb za penthaus. Gabrielle se u istom trenu sjeti privatne izložbe na kojoj je Jamie pokazao njezine fotografije. Nakon što se dizalo zaustavi na najvišem katu i ozrcaljena klizna vrata se otvore, nju preplavi jeziv osjećaj da će se njezin anonimni kupac napokon razotkriti. Poslušnik razbijač koji ju je držao pod rukom uvede je u stan. Gabrielle posrne naprijed i već u idućem trenutku njezina se strahovanja ostvare. Visok lik s tamnom kosom, u dugačkom crnom kaputu i sa sunčanim naočalama, stajao je pred staklenim zidom, a iza njega su blještali bostonski neboderi. Bio je krupan poput 96 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
bilo kojeg od ratnika, i zračio je onim istim samopouzdanjem. Istom hladnokrvnom prijetnjom. “Uđite”, rekao je, a njegov duboki glas zatutnjao je poput oluje. “Gabrielle Maxwell, zadovoljstvo mi je što vas konačno mogu upoznati. Čuo sam toliko toga o vama.” Kendra mu je stajala uz bok milujući ga s obožavanjem. “Doveli ste me ovdje s razlogom, pretpostavljam”, rekla je Gabrielle, nastojeći ne očajavati nad gubitkom Kendrine čovječnosti, niti se plašiti ovoga opasnog stvora koji ju je učinio takvom. “Postao sam priličan obožavatelj vaših radova.” Nasmiješio se ne pokazujući zube. Kendra je bila odgurnuta u stranu grubim potezom ruke. “Snimili ste neke doista zanimljive fotografije, gospođice Maxwell. Nažalost, želim da prestanete s tim. Nanosite štetu mome poslovanju.” Nastojala je ne skidati pogleda s tih hladnih, grabežljivih očiju koje su je, znala je to, netremice gledale iza tamnih naočala. “A čime se zapravo bavite? Mislim, osim toga što ste bolesne, krvožedne pijavice.” On se zacerekao. “Vladam svijetom, dakako. Zbilja, zar postoji bilo što drugo vrijedno truda?” “Mogla bih se prisjetiti nekoliko stvari.” Tamna obrva izvije se iznad okvira njegovih naočala. “Oh, gospođice Maxwell, ako mi sad spomenete ljubav ili prijateljstvo, morat ću smjesta prekinuti ovo uistinu ugodno upoznavanje.” Ispružio je prste, a prstenje na njima bljesne na prigušenoj svjetlosti. Nije joj se sviđalo kako zuri u nju odmjeravajući je. Njegove nosnice neznatno zadrhte, a zatim se nagne naprijed. “Priđi bliže.” Kako se nije ni pomaknula s mjesta, krupni Poslušnik iza njezinih leđa gurne je naprijed. Završi tek lakat udaljena od Gospodara krvožednih vampira. “Divno mirišeš”, polako je prosiktao. “Poput cvijeća, ali ima tu još... nešto. Netko se hranio iz tebe nedavno. Ratnik? Ne trudi se zanijekati, mogu ga namirisali na tebi.” Prije nego se snašla, zgrabio joj je zapešće i privukao je sebi. Grubim pokretom ruke gurne joj glavu u stranu pomaknuvši joj kosu što je skrivala Lucanov ugriz, ali i drugi, opasniji biljeg ispod njezina lijevog uha. “Prasestra”, zarežao je prelazeći joj prstima po koži. “I to odnedavno. Svakim trenutkom postaješ sve zanimljivija, Gabrielle.” Nije joj se svidio taj intimni način kojim joj je prošaptao ime. “Tko te je ugrizao, Prasestro? Kojeg si ratnika pustila među te divne duge noge?” “Idi dovraga”, procijedila je kroz stisnute zube. “Ne kaniš mi reći?” on zacokće jezikom i polako odmahne glavom. “U redu onda. Brzo to možemo otkriti. Možemo ga natjerati da dođe do nas.” Najzad se odmakne od nje i domahne jednom od čuvara Poslušnika. “Odvedi je na krov.” Gabrielle se opirala Poslušnikovu stisku, ali nije se mogla boriti s njegovom brutalnom snagom. Gurnuo ju je prema crvenom znaku za izlaz i vratima na kojima je pisalo “prilaz helidromu”. 97 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Čekajte! A što je sa mnom?” zacendrala je Kendra iz unutrašnjosti stana. “O, da. Sestro K. Delaney”, reče njezin mračni Gospodar. “Kad odemo, želim da i ti iziđeš na krov. Znam da će ti pogled s ruba biti spektakularan. Uživaj malo... a potom se baci.” Ona tupo trepne prema njemu, zatim kimne glavom, potpuno opčinjena. “Kendra!” povikne Gabrielle i dalje očajnički želeći doprijeti do svoje prijateljice. “Kendra, ne čini to!” Onaj u crnom kaputu i s tamnim naočalama prođe pokraj nje ne mareći ni za što. “Idemo. Ovdje sam gotov.” Nakon što je postavio posljednji blok eksploziva C4 u sjevernom dijelu sanatorija, Lucan krene kroz ventilacijsku cijev koja je vodila prema izlazu. Uklonio je opuštene rešetke i izvukao se gore na površinu. Trava se polegla pod njegovim tijelom dok se kotrljao po tlu, a u ustima je osjećao oštar, svjež zrak kad se osovio na noge i stao trčati prema ogradi. “Niko, kako napredujemo?” “Dobro. Tegan je na povratku, a Gideon bi trebao biti odmah iza tebe.” “Izvrsno.” “Prsti su mi na detonatorima”, rekao je Nikolaj, a glas mu umalo ne iščezne pod muklom tutnjavom helikoptera što je nadlijetao područje. “Samo izdaj naredbu, Lucane. Umirem od želje da potpalim ove pasje skotove.” “I ja također”, rekao je Lucan. Namrštio se i pogledao u noćno nebo tražeći pogledom helikopter. “Imamo goste, Niko. Čini mi se da helikopter dolijeće točno na sanatorij.” Čim je to izgovorio, uočio je tamni oblik kako se pojavljuje iznad drvoreda. Mala svjetla zabljesnula su kad je letjelica skrenula prema krovu sanatorija i počela se spuštati. Zrak se uskovitlao dok se elisa vrtjela svojim ujednačenim ritmom. Lucan je nanjušio miris borovine i ljetnog peluda... i još nešto od čega mu se sledila krv u žilama. “O, Isuse”, dahnuo je kad je prepoznao miris jasmina. “Ne diraj detonatore, Niko! Za Boga miloga, da nisi dopustio da ta zgrada ode u zrak, kako znaš i umiješ!”
98 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Sedamnaesto POGLAVLJE Razorna mješavina adrenalina, gnjeva i apsolutnog straha koji mu je ledio samu srž gonila je Lucana na krov starog sanatorija. Helikopter tek što je dotaknuo krov, a on je već munjevito jurio prema njemu s ruba zgrade. Lucan se tresao od bijesa, eksplozivniji i opasniji od prikolice napunjene dinamitom. Imao je namjeru rastrgati udove onome tko je držao Gabrielle. Prišao je sa stražnje strane helikoptera pazeći da ga ne opaze dok se podvlačio pod njegov rep, a zatim s izvučenim pištoljem zaobišao kabinu. Spazio ju je unutra. Sjedila je na stražnjem sjedalu pokraj golemog muškarca odjevenog u crno i s tamnim naočalama. Izgledala je tako krhko, tako prestrašeno. Njezin ga miris preplavi. Njezin mu je strah razdirao srce. Lucan naglo povuče vrata kokpita i uperi oružje u lice Gabriellina otmičara, a slobodnom rukom posegne za njom. No, bila je povučena natrag prije nego što ju je uspio dohvatiti. “Lucane?” Gabrielle vikne očiju razrogačenih od iznenađenja. “O, Bože, Lucane!” On na brzinu pogledom procijeni situaciju, zamijetivši pilota Poslušnika i još jednog porobljenog čovjeka na sjedalu pokraj njega. Poslušnik na prednjem sjedalu uz pilota hitro se okrene kako bi zbacio Lucanovu ruku, ali umjesto toga dobije metak u čelo. Kad je Lucan, ni sekundu kasnije, vratio pogled na Gabriellu, onaj što je smireno sjedio pokraj nje već joj je stavio oštricu pod vrat. Iz rukava njegove dugačke crne kabanice izvirivali su dermaglifovi koje je Lucan vidio na nadzornim snimkama sa Zapadne obale. “Pusti je”, rekao je vođi Krvožednih, pripadniku Prve generacije. “Jao, jao, ovo je brže nego što sam mogao i zamisliti, čak i za krvno vezanog ratnika. Što smjeraš? Zašto si ovdje?” Mukli, bahati glas zaprepasti ga. Zar je poznavao ovog ološa? “Pusti je”, rekao je Lucan, “i pokazat ću ti zašto sam ovdje.” “Neće moći.” Vođa se nasmiješi razotkrivši zube. Nema očnjake. Vampir koji uopće nije Krvožedni. Koji vrag? “Divna je, Lucane. I mislio sam da pripada tebi.” Kriste, poznavao je taj glas. Dolazio je negdje iz njegova sjećanja, duboko zakopan. Duboko u prošlosti. Jedno mu ime zapara misli oštro poput bodeža. Ne. To ne može biti on. Nemoguće... On odbaci trenutačnu zbunjenost, ali je skupo platio trenutak nepažnje. Jedan se Krvožedni popeo na krov sanatorija i došuljao mu se s boka. Uz opako režanje, gad je uhvatio vrata helikoptera i snažno ih zalupio o Lucanovu glavu. “Lucane!” vrisne Gabrielle. “Ne!”
99 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
On posrne i jednim koljenom padne na do. Pištolj mu je bio izbačen iz ruke, odbio se o grubu površinu krova i završio nekoliko metara dalje od dohvata njegove ruke. Krvožedni ga udari, golema se šaka sudari s njegovom čeljusti. Sekundu kasnije, brutalni udarac zdrobi mu rebra. Lucan padne dolje, ali zamahne jednom nogom i udari u nogu svoga napadača. Skoči na Krvožednog, jednom rukom se mašivši za bodež koji mu je bio na prsima. Nekoliko metara dalje, rotori helikoptera se počnu okretati, ubrzavajući. Pilot se spremao ponovno poletjeti. Nije smio to dopustiti. Ako dopusti da Gabrielle ode s ovoga krova, nije bilo izgleda da je ponovno vidi živu. “Odvedi nas odavde”, Gabriellin otmičar zapovjedi svom pilotu dok su se krakovi rotora vrtjeli sve brže i brže. Vani pak, valjajući se po krovu, Lucan se borio s Krvožednim koji ga je napao. Kroz tamu, Gabrielle je uočila još jednoga kao izlazi kroz otvor na krovu. “Oh, ne”, zadahtala je jedva uspijevajući govoriti zbog čehčne oštrice što joj je pritiskala kožu na vratu. Krupni se muškarac nagne preko nje kako bi vidio što se događa na krovu. Lucan se ponovno osovio na noge. Zarezao je prvog Krvožednog koji ga je zaskočio, rasporivši mu golemu utrobu. Vrisak Krvožednog čuo se čak i povrh glasnog brujanja helikopterskih rotora. Tijelo mu se počelo trzati, grčiti... rastapati. Lucanova se glava okrene prema helikopteru. Bijes mu je frcao iz očiju što su plamtjele poput dviju žeravica. Bacio se naprijed uz urlik, skupljenih ramena. Približavao se letjelici poput teretnog vlaka. “Smjesta poleti!” poviknuo je muškarac pokraj Gabrielle, a ona mu prvi put u glasu osjeti zabrinutost. “Smjesta, proklet bio!” Helikopter se počne podizati. Gabrielle se pokušala odmaknuti od oštrice pritisnuvši kralježnicu što je moguće više o naslonjač skučenog sjedala. Kad bi samo mogla pronaći načina da mu odgurne ruku, možda bi mogla dohvatiti vrata kokpita... Helikopter se iznenada zanjiše, kao da se zakačio za neki dio zgrade. Motor zacvili pod naporom. Otmičar je sad već pjenio od bijesa. “Poleti više, idiote!” “Pokušavam, gospodine!” reče Poslušnik za upravljačem. Povukao je polugu, a motor se usprotivi uz zaglušnu riku. Ponovno se zanjišu, oštar trzaj prema dolje snažno prodrma unutrašnjost kabine. Kokpit se nagne prema naprijed. Gabriellin otmičar izgubi oslonac na sjedalu i na trenutak izgubi pažnju. Oštrica se odmakne od njezina vrata. S navalom čiste volje, ona se baci unatrag i izbaci snažno obje noge zabivši ih u naslon pilotskog sjedala. Letjelica se opasno naginjala naprijed. Ona se izmigolji do kvake na vratima kokpita. 100 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Vrata se široko rastvore mlatarajući na šarkama dok se čitava kabina tresla i ljuljala. Otmičar se uspravio i pokušao je ponovno dograbiti. U čitavom tom kaosu ispale su mu naočale s očiju. Zurio je u nju ledenim sivim očima, punim pakosti. “Poruči Lucanu da je ovo daleko od kraja”, rekao joj je vođa Krvožednih prosiktavši riječi kroz zlokobni osmijeh. “Nosi se kvragu”, Gabrielle mu dovikne. U tom istom trenutku, bacila se u otvoreni prostor i stala padati nekoliko metara dolje, na krov. čim ju je ugledao, Lucan je pustio skije za slijetanje. Letjelica se trzne prema gore, mahnito se vrteći dok je pilot pokušavao ponovno uspostaviti nadzor nad uzgonom. Pojurio je prema Gabrielli i povukao je na noge, prelazeći rukama posvuda po njoj kako bi se uvjerio da je čitava. “Jesi li dobro?” Ona grozničavo kimne. “Lucane, iza tebe!” Drugi je Krvožedni hitao prema njima preko krova. Lucan se sa zadovoljstvom bacio na novi izazov, sad kad je Gabrielle bila uz njega svaki mu je mišić u tijelu bujao od želje za borbom. Izvukao je još jedan bodež i zamahnuo prema nadolazećoj prijetnji. Okršaj je bio surov i brz. Šake su letjele na sve strane, oštrice bljeskale, Lucan i Krvožedni bili su u vrtlogu smrtonosne borbe prsa o prsa. Lucan je primio više od jednog udarca, ali bio je nezaustavljiv. Gabriellina krv još uvijek je kolala njime pružajući mu bijesnu snagu koja bi parirala desetorici odjednom. Zamahivao je silovito i ubojitom preciznošću, dokrajčivši Krvožednog okomito mu zaparavši tijelo. Lucan nije pričekao da titanij odradi svoje. Okrenuo se i pohitao prema Gabrielli. Kad je stigao do nje, mogao ju je samo povući u naručje i čvrsto je držati. Mogao je ostati tako cijelu noć, samo udisati njezin miris, osjećati kako joj srce kuca, milujući njezinu mekanu kožu. Podigne joj bradu i utisne strastven, ali nježan poljubac na njezine usne. “Moramo se izgubiti odavde, dušo. Odmah.” Iznad njihovih glava helikopter se uzdizao sve više i više. Iz kokpita je vampir Prve generacije koji je oteo Gabrielle zurio dolje kroz staklene otvore. Jedva je primjetno salutirao Lucanu, cereći se dok se njegova letjelica uzdizala u noćno nebo. “O, Bože, Lucane! Toliko sam se prepala. Da ti se nešto dogodilo...” Gabriellin šapat natjera ga da zaboravi na svog odbjeglog neprijatelja. Jedino što mu je bilo važno jest da je mogla razgovarati s njim. Disala je. Bila je s njim i nadao se svim srcem da će tako i ostati. “Kako su dovraga uopće mogli doći do tebe?” upitao je glasa drhtavog od žurbe i šoka od pretrpljenog straha. “Nakon što ste večeras napustili sklonište, morala sam otići nekamo kako bih razmislila. Otišla sam kući. Pojavila se Kendra. Držala je Jamieja kao taoca u autu ispred kuće. Nisam im mogla dopustiti da ga ozlijede. Kendra je - bila je - Poslušnica, Lucane. Ubili su je. Moja je prijateljica mrtva.” Gabrielle odjednom zajeca. “Ali barem je Jamie uspio pobjeći. Negdje je u centru, vjerojatno je lud od straha i brige. Moram ga pronaći i uvjeriti se da je dobro.”
101 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Lucan začuje muklo brujanje helikoptera koji se sve više uzdizao iznad njih. Morao je dati znak Nikolaju da digne u zrak ovo mjesto prije nego Krvožedni unutra dobiju priliku pobjeći. “Idemo odavde, a onda ćemo se pobrinuti za ostalo.” Lucan podigne Gabrielle u svoje ruke. “Drži se za mene, dušo. Što čvršće možeš.” “Okej.” Omotala je ruke oko njegova vrata. Ponovno ju je poljubio preplavljen olakšanjem što mu je u naručju. “Uvijek se drži uz mene”, rekao je gledajući u prelijepe blistave oči svoje Prasestre. Potom zakorači preko ruba krova i sleti s njom, što je mekše mogao, na tlo. “Lucane, reci nešto, stari!” zazivao je Nikolaj kroz slušalice. “Gdje si? Koji se vrag događa tamo?” “Sve je u redu”, odgovorio je brzo i okretno noseći Gabrielle preko tamne trave imanja prema mjestu gdje je čekao terenac. “Sad će sve biti u redu. Aktiviraj detonator i dovršimo s ovim.” Gabrielle je bila sklupčana pod snažnom Lucanovom rukom dok je terenac skretao na cestu što je vodila prema imanju ratnika. Držao ju je u čvrstom zagrljaju još otkako su pobjegli s imanja sanatorija, prekrivši joj oči kad je cijeli kompleks zgrada nestao u paklenoj vatrenoj lopti. Lucan i njegova braća su uspjeli - uništili su središnjicu Krvožednih u jednom dojmljivom pohodu. Helikopter je uspio izbjeći eksploziji, nestavši na nebu u crnom dimu i pod plaštem noći. Lucan je bio zamišljen zureći kroz zatamnjena stakla gore u pokrivač od zvijezda. Gabrielle je vidjela njegov iznenađeni pogled - zapanjenost i nevjericu - kad je bio gore na krovu i otvorio vrata helikoptera. Izgledao je kao da je ugledao duha. Bio je i dalje u tom raspoloženju, čak i sad kad su ušli na imanje i dok je Nikolaj vozio prema garaži. Ratnik je zaustavio vozilo ispred golemog hangara. Kad je ugasio motor, Lucan je napokon progovorio. “Večeras smo ostvarili važnu pobjedu protiv naših neprijatelja.” “Kvragu, tako je”, složio se Nikolaj. “I osvetili smo Conlana i Rija. Oni bi bili oduševljeni da su mogli vidjeti kako je ono mjesto odletjelo u zrak.” Lucan kinine u tami vozila. “Ali nemojte se zavaravati, jer ulazimo u novu fazu sukoba s Krvožednima. Ovo je sad rat, više nego ikad. Večeras smo taknuli u gnijezdo stršljena. A onaj kojeg moramo uhvatiti - njihov vođa - još uvijek je živ.” “Neka bježi. Uhvatit ćemo ga”, rekao je Dante smiješeći se samouvjereno. No Lucan mračno kinine glavom. “Ovaj je drukčiji. Neće nam biti lako. Predvidjet će naše poteze. Znat će našu taktiku. Red će morati poboljšati strategiju i povećati svoje članstvo. Moramo organizirati još nekoliko članova diljem svijeta, dovesti više ratnika, što prije, to bolje.” Gideon se okrene s prednjeg sjedala. “Misliš da je onaj iz Prve generacije sa Zapadne obale vođa Krvožednih?” 102 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“Siguran sam u to”, odvrati Lucan. “Bio je večeras u helikopteru na krovu, gdje je držao Gabrielle.” Pomilovao joj je ruku s nježnošću, zastavši kako bi je pogledao kao da će mu sam pogled na nju pružiti utjehu. “I taj ološ nije Krvožedni - nije sad, ako je ikad i bio. Nekoć je bio ratnik, poput nas. Njegovo je ime Marek.” Gabrielle osjeti ledeni udar s trećeg reda sjedala terenca i znala je da Tegan zuri u Lucana. I Lucan je to znao. Okrenuo je glavu i susreo se s pogledom drugog ratnika. “Marek je moj brat.”
103 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Osamnaesto POGLAVLJE Težina Lucanova otkrića pritiskala ih je i kad su izišh iz vozila i krenuli dizalom iz hangara dolje prema skloništu. Stojeći iza Lucana dok su se spuštali, Gabrielle je ispreplela prste s njegovima. Šok i suosjećanje ugrizlo ju je za srce, i kad ju je pogledao, znala je da joj u očima može iščitati brigu. Gabrielle je vidjela sličan pogled zabrinutosti i u očima Lucanovih ratnika. Doći će vrijeme kad će se Lucan morati suočiti s ubojstvom rođenog brata. Ili će sam poginuti od njegove ruke. Gabrielle je jedva imala priliku prihvatiti hladnu činjenicu prije nego što su se vrata dizala otvorila, a pred njima su stajale Savannah i Danika koje su napeto čekale povratak ratnika. Uslijedi topla dobrodošlica prožeta uzdasima olakšanja, desecima pitanja o ishodu večerašnje misije, kao i zabrinutim upitima o tome što li je pobogu natjeralo Gabrielle da napusti sklonište bez da ikome išta kaže. Gabrielle je bila preumorna da bi objašnjavala, suviše iscrpljena da bi čak i pokušala izraziti vlastite osjećaje. No znala je da će ubrzo morati izići s odgovorima, barem Lucanu ako nikome drugome. Gledala je kako ga drugi ratnici odvlače usred razgovora o ratnim taktikama i novim strategijama koje će upotrijebiti protiv Krvožednih. Gabrielle su, pak, Savannah i Danika žurno odvukle u drugom smjeru. Zgražale su se nad raznim ogrebotinama i masnicama, inzistirajući da pojede nešto toplo i da se opusti u kupki. Gabrelle se nevoljko složila, ali ni Savannahino fantastično jelo ni mirisna toplina kupke koja je uslijedila nisu je mogli opustiti. U glavi joj se vrtjelo od misli o Lucanu, Jamieju i svemu što se dogodilo ove noći. Dugovala je Lucanu svoj život. Voljela ga je više od ičega, i uvijek će mu biti zahvalna što ju je spasio, ali to nije promijenilo ono što je osjećala nakon svega što se zbilo među njima. Nije mogla tek tako ostati u skloništu. I ma što god rekao, nije kanila otići u jedno od Utočišta tame. I što joj je onda preostalo? Nije se mogla vratiti ni u svoj stan. Njezin stari način života više nije bio moguć. Vratiti mu se, značilo bi poreći sve što je doživjela s Lucanom u posljednjih nekoliko tjedana i truditi se da ga zaboravi. Morala bi zanijekati sve što je sad znala o sebi i svojoj povezanosti s Vrstom. Istina je bila da više nije znala kamo pripada. Nije znala ni odakle početi, no dok je koračala labirintom hodnika u skloništu, Gabrielle se zatekne kako stoji pred Lucanovim privatnim odajama. Vrata glavnog stana bila su odškrinuta, iznutra je dopirala blaga svjetlost. Gabrielle ih otvori i kroči unutra.
104 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
U susjednoj je sobi treperila svjetlost svijeće. Uputi se prema ambijentalnoj svjetlosti i zastane na pragu diveći se prizoru. Lucanova asketska spavaća soba bila je pretvorena u nešto što je nalikovalo snu. Četiri visoke crne svijeće postavljene u bogate srebrne zidne svijećnjake gorjele su u sva četiri kuta sobe. Crvena svila prekrivala je krevet. Na podu ispred kamina smjestilo se gnijezdo od pahuljastih jastuka i svilene grimizne tkanine. Izgledalo je tako romantično, tako primamljivo. Soba namještena za vođenje ljubavi. Ona zakorači još jedan korak unutra. Iza nje, vrata se sama mekano zatvore. Zapravo, ne baš sama od sebe. Lucan je bio tamo, stojeći na drugom kraju sobe i promatrajući je. Kosa mu je bila vlažna nakon tuširanja. Na sebi je imao nemarno privezani satenski crveni haljetak što mu je plesao oko nožnih listova, a u njegovim je očima plamtio pogled što ju je rastapao. “Za tebe”, rekao je pokazujući na romantično okruženje. “Za nas, večeras. Želio sam da sve bude posebno za tebe.” Gabrielle je bila dirnuta i u trenutku uzbuđena na sam pogled na njega, ali nije mogla podnijeti da vodi ljubav nakon onoga što se dogodilo među njima. “Kad sam večeras otišla, nisam se imala namjeru vratiti”, rekla mu je sa sigurne udaljenosti. Da je prišla i korak bliže, ne bi imala snage izreći ono što se moralo izreći. “Ne mogu više ovako, Lucane. Trebam od tebe nešto što mi ne možeš pružiti.” “Reci što je to.” Bila je to nježna zapovijed, ali ipak zapovijed. Oprezno je krenuo prema njoj, kao da je osjećao kako bi ga mogla svaki tren odbiti. “Reci mi što trebaš.” Ona odmahne glavom. “Kakva korist od toga?” Još nekoliko koraka. Zastao je kad mu je bila nadohvat ruke. “Volio bih znati. Znatiželjan sam što sve treba poduzeti da te uvjerim da ostaneš sa mnom.” “Večeras?” upitala je tiho mrzeći sebe zbog očajničke potrebe da osjeti njegove ruke oko sebe nakon onoga što je proživjela posljednjih nekoliko sati. “Želim te i spreman sam ponuditi bilo što, Gabrielle. Stoga mi reci što trebaš.” “Tvoje povjerenje”, rekla je bubnuvši nešto za što je mislila da je nemoguće ispuniti. “Ja... ne mogu više ovako, kad mi ne vjeruješ.” “Vjerujem ti”, rekao je, toliko ozbiljno da mu je zapravo i povjerovala. “Ti si jedina koja me je ikad istinski upoznala, Gabrielle. Od tebe ne mogu ništa skriti. Vidjela si sve - i ono najgore, nedvojbeno. Volio bih kad bi mi pružila priliku da ti pokažem i ono dobro.” Primaknuo se bliže. Mogla je osjetiti toplinu njegova tijela. Mogla je osjetiti njegovu želju. “Želim da se uz mene osjećaš sigurno jednako kao što si dopustila meni da se osjećam sigurnim uz tebe. Stoga, pitanje je možeš li ti vjerovati meni znajući sve ono što znaš.” “Uvijek sam ti vjerovala, Lucane. I uvijek ću ti vjerovati. Ali to nije...” “Što drugo, onda?” upitao je prekinuvši je u poricanju. “Reci mi što ti još mogu pružiti da ostaneš.” “Ovo neće moći funkcionirati”, rekla je malo ustuknuvši. “Ne mogu ostati. Ne ovako. Ne kad je moj prijatelj Jamie...”
105 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
“On je na sigurnom.” Kad je Gabrielle pogledala Lucana, smetena, nastavio je: “Poslao sam Dantea na površinu da ga pronađe ubrzo nakon našeg povratka. Prije nekoliko minuta me je izvijestio da je izvukao tvog prijatelja iz policijske postaje u centru i odveo ga kući.” Olakšanje zaiskri u njoj, ali ubrzo ga zamijeni zabrinutost. “Što mu je Dante rekao? Je li mu izbrisao sjećanje?” Lucan odmahne glavom. “Mislio sam da nije pošteno donijeti takvu odluku umjesto tebe. Dante mu je samo rekao da si na sigurnom i da ćeš ga ubrzo kontaktirati i sve objasniti. Što god poželiš reći svome prijatelju, to ovisi jedino o tebi. Vidiš? Povjerenje, Gabrielle.” “Hvala ti”, promrsila je osjetivši toplinu oko srca zbog njegove obzirnosti. “Hvala ti što si mi pomogao večeras. Spasio si mi život.” “Pa zašto me se onda sad plašiš?” “Ne plašim se”, rekla je, ali uzmicala je od njega, jedva i svjesna toga, sve dok je krevet nije zaustavio iza leđa. U trenutku se stvorio odmah pokraj nje. “Što još želiš od mene, Gabrielle?” “Ništa”, rekla je jedva glasnije od šapta. “Baš ništa?” odvratio je mračna glasa zahtijevajući odgovor. “Molim te. Nemoj me natjerati da poželim ostati s tobom večeras, kad ćeš sutra samo željeti da odem. Pusti me sad, Lucane.” “Ne mogu.” Uzeo joj je ruku i približio svojim usnama. Bile su tople i mekane na vrstima njezinih prstiju, opčinivši je kako je samo on to mogao. Primaknuo joj je ruku još bliže, pritisnuvši joj dlan o svoje grudi, na ubrzani ritam otkucaja što je tukao o njegova rebra poput bubnja. “Nikad te neću moći pustiti, Gabrielle. Jer, htjela ti to ili ne, imaš moje srce. Imaš i moju ljubav, također. Ako je želiš.” Ona teško proguta. “Molim?” “Volim te.” Riječi su bile tihe i ozbiljne, milovanje koje je osjetila u svojoj nutrini. “Gabrielle Maxwell, volim te više od života. Toliko sam dugo bio sam da nisam to znao prepoznati sve dok umalo nije bilo prekasno.” Prestane govoriti tražeći pogledom njezine oči. “Nije... prekasno, zar ne?” Volio ju je. Radost, čista i blistava, razlijevala se njome kad je čula te riječi iz Lucanovih usta. “Ponovi to”, prošaptala je morajući znati da je ovaj trenutak stvarnost, da će potrajati. “Volim te, Gabrielle. Svakim djelićem života u sebi, volim te.” “Lucane.” Uzdahnula je, a suze su navirale, bujale i prelile se niz njezine obraze. Povukao ju je u zagrljaj i snažno poljubio, a od strastvenog spajanja njihovih usana zavrti joj se u glavi, a krv joj uzavre u žilama poput vatre. “Zaslužuješ toliko bolje od mene”, rekao joj je, blistavoga sivog pogleda prepunog naklonosti. “Znaš moje demone. Možeš li me voljeti - želiš li me imati - iako poznaješ moje slabosti?” Ona obuhvati rukom njegovu snažnu čeljust puštajući ga da vidi ljubav što joj se zrcalila u očima. “Ti nikad nisi slab,
106 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Lucane. I voljet ću te bez obzira na sve. Zajedno možemo prebroditi bilo što.” “Zbog tebe sam i povjerovao u to. Pružila si mi nadu.” S ljubavlju ju joj pomilovao ruku, rame, obraz. Pogled mu je kružio po njezinu licu slijedeći pokrete svojih ruku punih obožavanja. “Moj Bože, toliko si posebna. Možeš imati bilo kojeg muškarca, vampira ili čovjeka...” “Ti si jedini kojeg želim.” On se nasmiješi. “Bog neka ti pomogne, ali ni ja ne želim nijednu drugu. Nikad nisam nešto ovako sebično želio kao tebe u ovom trenutku. Budi moja, Gabrielle.” “Tvoja sam.” On teško proguta poniknuvši pogledom kao da je najednom nesiguran. “Govorim ti o vječnosti. Ne mogu pristati ni na što manje od toga. Gabrielle, želiš li biti moja družica?” “Zauvijek i vječno”, prošaptala je polegnuvši se na krevet i privukavši ga sebi. “Tvoja sam, Lucane, zauvijek i vječno.” Usne im se ponovno spoje i kad su se razdvojile, Lucan posegne za tankim zlatnim bodežom što je ležao na stoliću pokraj kreveta. Prinese ga svome licu. Gabrielle se blago trgne vidjevši kako primiče oštricu svojim usnama. “Lucane...” Oči su mu bile blage, ozbiljne, pa ipak nježne dok je netremice gledao u njezine. “Dala si mi svoju krv kako bi me izliječila. Pružila si mi snagu i zaštitu. Ti si sve ono što sam oduvijek želio i sve što mi je potrebno.” Nikad nije čula da tako ozbiljno govori. Šarenice su mu se zasjajile, a blijeda siva pomiješala se s bojom jantara i dubinom njegovih osjećaja. “Gabrielle, hoćeš li mi učiniti čast i primiti moju krv kako bismo se povezali?” Njezin glas bio je tek neznatno zadihan. “Da.” Lucan pogne glavu i povuče oštricu preko donje usne. Kad je odložio bodež u stranu i ponovno je pogledao, usnice su mu blistale tamnocrvenom krvlju. “Dođi ovamo. Dopusti mi da te volim”, rekao je i pritisnuo svoj grimizni poljubac na njezine usne. Ništa je nije moglo pripremiti na taj prvi slatki okus Lucanove krvi. Sočnija od vina, trenutačno opojna, njegova je krv klizila niz njezin jezik poput eliksira namijenjenog bogovima. Osjećala je svu Lucanovu ljubav kako klizi u nju, svu njegovu snagu i moć. Nutrinu joj osvijetli svjetlost, pružajući joj okus budućnosti koja ju je čekala kao njegovu Prasestru. Sreća ju je preplavljivala, oplahujući je svojom toplinom i osjećajem ispunjenosti kakvu nikad nije doživjela. Osjetila je želju, također. Snažniju no ikad. S muklim stenjanjem od žudnje, Gabrielle se osloni rukom na Lucanova naga prsa i prevali ga na leđa. Svukla je odjeću u trenu i popela se na njega opkoračivši mu kukove. Njegovo se spolovilo ukrutilo ispred nje, nabreklo i čvrsto poput kamena. Prelijepa mreža znakovlja na njegovoj koži pulsirala je u tamnijim nijansama dok je halapljivo zurila u njega. Gabrielle se nagnula dolje i pustila jezik da joj luta duž vitičastih, zamršenih linija koje su ga ukrašavale od bedra do pupka, pa gore uz njegova mišićava prsa i ramena. Bio je njezin. 107 www.crowarez.org www.bosnaunited.net
Chiarissima
Pomisao je bila divlje posesivna, iskonska. Nikad ga nije više željela nego u tom trenutku. Dahtala je, vlažna, plamteći od žudnje da se popne na njega i žestoko ga zajaše. Bože, je li na ovo mislila Savannah kad je rekla da vezivanje krvlju poboljšava vođenje ljubavi? Gabrielle je pogledala Lucana s čistom požudom, jedva znajući odakle bi počela. Željela ga je proždrijeti, obožavati, iskoristiti. Ugasiti usplamtjelu želju što se kovitiala u njoj. “Trebao si me upozoriti da mi daješ afrodizijak.” Lucan se široko osmjehne. “I pokvariti iznenađenje?” “Samo se ti smij, vampiru.” Gabrielle izvije obrvu, a zatim ščepa njegovu krutu erekciju i prekrije je rukom jednim sporim pokretom. “Obećao si mi vječnost, znaš. Mogu te natjerati da požališ.” “Ma daj?” Riječi su protisnute uz prigušeno stenjanje kad se popela na njega, natjeravši ga da mu se kukovi snažno izviju ispod nje. Oči su mu bile poput buktinje, očnjaci mu načas bljesnu dok se smijao, očito uživajući o ovom mučenju. “Prasestro, jedva čekam vidjeti kako se trudiš.”
108 www.crowarez.org www.bosnaunited.net