Page 1

1


Alyson Noël

Mračni plamen Serijal Besmrtnici – Knjiga četvrta Alyson Noel Dark Flame (The Immortals #4)

www.crowarez.org www.bosnaunited.net 2


Prvo "Nee-moj me zezati" Haven ispadne iz ruke tortica,ona s ružičastom glazurom, crvenim mrvicama i srebrnim papirnatim kalupom. Ispod debelog sloja šminke oči joj love moj pogled, a ja se ogledavam po užurbanom šoping-centru u grču od nelagode. Istog trenutka požalim što sam odlučila da se nađemo ovdje, što sam bila tako glupa i mislila da je najbolje da je jednog lijepog ljetnog dana odvedem u njezinu omiljenu slastičarnicu i tamo joj saopćim vijesti. Zašto sam uopće mislila da će joj vijesti lakše sjesti uz tu torticu od jagode? Sad bih najradije da smo ostale u autu. "Nismo na ulici. Molim te, stišaj se." Htjela sam to ljepše reći, ali na kraju sam zazvučala kao neka gunđava stara profesorica. Ona se nagne naprijed, zatakne duge platinastoplave pramenove na šiškama iza uha i zaškilji prema meni. "Molim? Ma, je l' ti to ozbiljno? Ono, tako si me brutalno iznenadila - ali ono baš brutalno - da mi još odzvanja u ušima i još mi se vrti. Došlo mi je da te pitam da mi ponoviš ono što si rekla da budem sigurna da si stvarno rekla ono što mislim da si rekla - a tebe jedino muči što pričam preglasno? Je l' ti to mene zafrkavaš?" Odmahnem glavom, bacim pogled oko nas i sasvim se usredotočim na to da smanjim nastalu štetu pa kažem tiše: "Čuj, stvar je u tome što to nitko ne smije saznati. To mora ostati tajna. Pod obavezno", preklinjem je prekasno shvaćajući da to govorim osobi koja nikad nije znala čuvati tuđe tajne, a kamoli svoje. Haven zakoluta očima i opet se zavali u stolac mrmljajući u bradu, a ja zastanem kako bih je detaljno proučila i šokiram se jer se na njoj sve već vidi: blijeda koža joj je sjajna, čista i k tome doslovno bez pora, a valovita smeđa kosa s plavim pramenom sprijeda blista i svjetluca kao u nekoj reklami za skupi šampon. Čak su joj i zubi pravilniji, bjelji i ne mogu se ne zapitati kako se to tako brzo dogodilo,nakon samo nekoliko gutljaja eliksira, a meni je trebalo neusporedivo više vremena. Udahnem i uronim u nju dok je još ovlaš gledam.Zaboravljam na vječno obećanje samoj sebi da neću prisluškivati najskrovitije misli svojih prijatelja i borim se za što bolji pogled, nekakav tračak njezine energije, ono što mi nije rekla - ako postoje situacije u kojima je opravdano zabadati nos u tuđe stvari, ovo je sigurno jedna od njih. No ne dobijem izravan uvid u njezine misli kao obično, već mi se na putu ispriječi neprobojan zid.Čak i nakon što ležerno ispružim ruku i primim je za jagodice,praveći se da me zanima njezin srebrni prsten s lubanjom, ništa ne doznam. Ne vidim njezinu budućnost. "Ovo je sve jednostavno tako—" Ona proguta knedlu i pogleda oko sebe pomno promatrajući prštavu fontanu, mladu mamu koja gura dječja kolica i dere se u mobitel,skupinu cura koje s hrpom vrećica izlaze iz trgovine s plivačkom opremom - gleda svuda samo, ne u mene. "Znam da ti je ovo puno toga odjednom - ali ipak—" slegnem ramenima jer sam svjesna da moram biti uvjerljivija, ali nisam baš sigurna kako. "Puno toga odjednom? Ma, je l' tako ti to doživljavaš?" Odmahuje glavom i lupka prstima po naslonu svog zelenog metalnog stolca dok me odmjerava od glave do pete. Uzdahnem i zaželim da sam sve ovo bolje izvela, želeći da mogu učiniti nešto da problem nestane, ali prekasno je. Nema mi druge nego nositi se s bedarom za koju sam sama kriva. "Mislim, nadala sam se da ćeš ti to tako doživjeti." Slegnem ramenima. "Znam. Nisam normalna."

3


Ona duboko uzdahne,lice joj je tako nepomično,tako mirno da je iz njega nemoguće išta iščitati i baš kad sam htjela nešto reći, zamoliti je da mi oprosti,ona kaže:"Ti to ozbiljno?Učinila si me besmrtnom? Ono - zaozbiljno?" Kimnem, uspravim se, zabacim ramena i samo čekam jer će se sigurno razbjesnjeti, a želudac mi se sveže u čvor. Što god da mi napravi, pa i da mi kaže nešto ružno i udari me, moram to otrpjeti. I ne zaslužujem ništa bolje nakon što sam joj preokrenula čitav život. "Samo sam—" Zaustavi dah i trepne nekoliko puta, ali sad kad je nalik meni, ne vidim joj auru, pa joj ne mogu pogoditi raspoloženje. "Pa, u teškom sam šoku. Ono, najozbiljnije. Ne znam ni što bih ti rekla." Skupim usne i spustim ruke trljajući o krilo svoju kristalnu narukvicu u obliku potkove pa pročistim grlo i kažem: "Slušaj, Haven, tako mi je žao. Tako mi je jako, jako žao. I ne slutiš koliko. Samo sam—" Odmahujem glavom jer znam da bih trebala prijeći na stvar, ali osjećam da joj moram objasniti svoju stranu priče - kako sam bila prisiljena donijeti nemoguću odluku, kako mi je bilo dok sam je gledala onako blijedu, bespomoćnu, na rubu smrti, kad je u svakom trenutku mogla izdahnuti— Ali i prije nego što krenem objašnjavati,ona se nagne prema meni i razrogači oči buljeći u mene."Što je tebi?" Zatrese glavom. "Ti se još i ispričavaš, a ja ovdje sjedim totalno nabrijana, ono, ne mogu doći k sebi i nemam pojma kako da ti se odužim!" Ha? "Ono, pa, to je predobro." Ceri se i poskakuje u stolcu, a lice joj se sjaji kao žarulja od tisuću vati. "Ozbiljno, nešto najbolje ikad - i tebi mogu zahvaliti na tome!" Progutam knedlu dok nervozno gledam oko sebe, ne znajući kako bih reagirala. Ovo nisam očekivala. Uopće se nisam pripremila za takvo što. Iako se dogodilo više-manje upravo ono na što me Damen upozoravao. Damen - moj najbolji prijatelj,moja srodna duša,ljubav mojih života. Nevjerojatno zgodan, seksi, pametan, talentiran, strpljiv i suosjećajan dečko koji je znao da će se ovo dogoditi i baš zato me preklinjao da pođe sa mnom. Ali ja sam bila previše tvrdoglava. Uporno sam htjela ovo obaviti sama. Ja sam je pretvorila u besmrtnicu - ja sam joj dala eliksir - i zato joj ja to moram objasniti. Samo što mi uopće ne ide onako kako sam zamišljala. Ni blizu. "Mislim,to je kao da si vampir,jelda?Samo ne piješ krv?" Pogled joj blista i žudno lovi moj. "A i ne trebaju ti lijesovi i ne moraš izbjegavati sunce!" Cikće od uzbuđenja. "Ovo je jednostavno nevjerojatno ko da sanjam! Dobila sam sve što sam ikad htjela! Vampirica sam! Prekrasna vampirica - samo bez svih onih odvratnih nuspojava!" "Nisi vampirica", kažem slabim i bezvoljnim glasom pitajući se kako smo sad došli na to. "Vampiri ne postoje." Tako je,ne postoje ni vampiri,ni vukodlaci,ni vilenjaci,ni vile - samo besmrtnici, kojih je, zahvaljujući Romanu i meni, sve više i više... "A kako si tako sigurna u to?" pita me Haven izvijajući obrvu. "Zato što je Damen ovdje mnogo duže od mene", kažem. "I nije nikad sreo nijednog vampira - a nije nikad sreo ni nekoga tko ih je sreo. Po našem mišljenju, legende o vampirima vjerojatno se odnose na besmrtnike, samo što je istina u njima poprilično iskrivljena - kao to da pijemo krv, da ne možemo na sunce i ono da smo alergični na češnjak." Nagnem se prema njoj. "Sve su to ekstra detalji da priča bude dramatičnija." "Zanimljivo." Kima iako su joj misli očito negdje drugdje. "Mogu li i dalje jesti tortice?"Pokazuje na zgnječenu hrpicu od jagoda koja se s jedne strane urušila i zalijepila za karton,a s druge je još 4


prhka i samo čeka da je netko pojede. "Ili trebam nešto drugo—" Iskolači oči i prije nego što joj uspijem odgovoriti, lupi po stolu i zaskviči: "Isuse - onaj sok, jelda? Ono crveno što ti i Damen uvijek pijete? To trebam, jelda? Pa što čekaš? Daj ga na sunce da i službeno budem primljena - jedva čekam biti besmrtna!" "Nemam ga sa sobom",kažem i vidim da joj se lice objesilo od razočaranja, pa krenem objašnjavati. "Slušaj, znam da misliš da ovo zvuči prekul i tome slično - i, bez sumnje, donekle je tako. Ono, nikad nećeš ostarjeti, nikad nećeš imati prišteve ili ispucane vrhove, nikad nećeš morati vježbati i možda čak i narasteš - tko zna? Ali ima i drugih stvari - stvari koje moraš znati, stvari koje ti moram objasniti jer—" Stanem u pola riječi jer vidim da je iskočila iz stolca hitro i okretno poput mačke - što je samo još jedna nuspojava kad si besmrtan. Cupkajući na mjestu, govori mi: "Daj, molim te. Što bih to ja još trebala znati?Ako mogu skočiti više i trčati brže od drugih,ako nikad neću biti stara ili slaba - što mi još,molim te,treba?Mislim da sam spremna za ostatak vječnosti." Nervozno bacim pogled oko nas i odlučim obuzdati njezino oduševljenje prije nego što napravi neku ludost - nešto što će privući pozornost kakvu si ne možemo dopustiti. "Haven, molim te. Sjedni. Ovo su ozbiljne stvari. Moram ti još toga objasniti. Puno toga", šapnem strogo i grubo bez ikakvog učinka. Ona i dalje stoji preda mnom, odmahuje glavom i odbija popustiti. Tako je opijena svojim novim besmrtničkim moćima da se ne želi ni inatiti, nego mi se otvoreno suprotstavlja. "Tebi je sve tako ozbiljno,Ever. Sve - ali baš sve što kažeš i radiš je tako prokleto ozbiljno. Mislim, ono najozbiljnije, prvo mi daš sve kao na dlanu, a onda hoćeš da to ne koristim i još me upozoravaš na mračnu stranu? Što nije to stvarno ludo?" Zakoluta očima. "Daj, ne budi tako u grču, može? Daj mi da vidim malo kako je to, da to iskušam, da vidim što sve mogu. Mogle bismo se i utrkivati! Tko prvi od šoping-centra do knjižnice - pobjednik!" Odmahnem glavom, uzdahnem i uopće ne želim to napraviti, ali znam da je došao trenutak za malo telekineze. Jedino ću tako zaustaviti sve ovo, a i pokazati joj tko je ovdje gazda.Suzim pogled,usredotočim se na njezin stolac i munjevito ga gurnem preko pločica prema njoj da joj koljena zaklecaju od toga, pa mora sjesti. "Ej - to me boli!" Trlja nogu dok me bijesno gleda. Ali ja samo slegnem ramenima. Besmrtna je, ono, nije da će joj ostati modrica.Uostalom, trebam joj još puno toga objasniti,a ako nastavi ovako,neću imati puno vremena,zato se nagnem prema njoj, uvjerim se da me pažljivo sluša i kažem: "Vjeruj mi,ne možeš se igrati s ovim ako ne znaš pravila.Jer ako ne znaš pravila, netko će sigurno nastradati."

5


Drugo Haven uleti u moj auto,čvrsto se skvrči uz vrata i podupre noge o sjedalo.Mršti se,pa me bijesno gleda,pa mrmlja - neprestano ponavljajući jedne te iste prigovore na moj račun dok napuštam parkiralište i izlazim na ulicu. "Pravilo broj jedan." Okrznem je pogledom dok mičem dugu plavu kosu s lica i odlučno ignoriram njezin očiti, uporni, neprijateljski pogled. "Ne smiješ nikome reći." Pričekam da riječi dopru do nje pa dodam: "Ozbiljno. Ne smiješ reći ni staroj, ni starom, ni svom mlađem bratu Austinu—" "Daj,molim te."Okrene se prema meni,prekriži noge,skupi noge, namjesti odjeću, zatrese nogom tako nervozno i tako se uzvrpolji da je očito da jedva može izdržati biti ovdje sa mnom. "Ionako skoro pa i ne pričam s njima." Namrgodi se. "Osim toga,ponavljaš se.Već si mi jasno i glasno izrecitirala tu litaniju.Zato, ajde, požuri se, da to obavimo pa da smo gotovi, da se mogu izgubiti odavde i započeti svoj novi život." Progutam knedlu, ne dopuštajući da me požuruje ili da me natjera da joj popustim,uporno je gledam dok čekamo na semaforu i žarko želim da shvati koliko je sve ovo ozbiljno, pa dodam: "To uključuje i Milesa. Nipošto mu ne smiješ reći." Ona zakoluta očima igrajući se svojim prstenom, neprestano ga okrećući oko srednjeg prsta i očito je u napasti da ga baci na mene. "Dobro. Ne smijem nikome reći. Shvatila sam", promumlja. "Idemo dalje!" "I dalje možeš jesti običnu hranu."Prolazim kroz križanje lagano ubrzavajući. "Ali nećeš to uvijek htjeti jer ćeš od eliksira biti više-manje sita i dobivati sve potrebne hranjive sastojke.Ali svejedno,barem u javnosti, trebaš se truditi da sve izgleda normalno,pa se moraš barem praviti da jedeš." "O,znači poput tebe?"Gleda me podignutih obrva,usana izvijenih u podrugljivi smiješak. "Znaš na što mislim, na ono kad preko užim sjediš i trgaš si sendvič u sto komadića,i mrviš čips, i misliš da to nitko ne primjećuje?Znači, to si zapravo radila cijelo vrijeme?Trudila si se da sve izgleda normalno?Jer smo Miles i ja mislili da imaš nekakav poremećaj prehrane." Duboko uzdahnem i usredotočim se na vožnju održavajući normalnu brzinu, ne dopuštajući joj da me izbaci iz takta.Ovo je karma o kojoj Damen uvijek blebeće - tvrdeći da sve što napravimo izazove nekakvu reakciju - ono što sam napravila dovelo me je ovamo gdje sam sad.Uostalom,čak i kad bih se mogla vratiti u prošlost i napraviti sve iznova,ne bih ništa mijenjala.Donijela bih potpuno istu odluku.Bez obzira na to što mi je trenutačno neugodno,ipak je to u svakom slučaju bolje nego joj ići na sprovod. "Isuse!" Pogleda me razjapljenih usta i raširenih očiju pa kaže visokim i piskutavim glasom: "Mislim - mislim da sam te čula!" Pogledi nam se sretnu i odmah me prođu hladni trnci iako je krov na autu spušten i žeže nas južno kalifornijsko sunce. Ovo nije dobro. Ovo nikako nije dobro. "Kako razmišljaš! Razmišljala si o tome kako si sretna što ne moraš ići na moj sprovod,jelda?Mislim,ozbiljno sam te čula u svojoj glavi kako razmišljaš. To je tako kul!" Odmah podignem štit onemogućujući joj pristup svom umu, energiji, svemu, ama baš svemu. Poprilično sam isprepadana činjenicom da mi čita misli, a ja njezine ne, a nisam još ni imala priliku pokazati joj kako da se zaštiti. "Znači, vi se uopće niste zafrkavali? U vezi te telepatije? Ti i Damen si stvarno čitate misli."

6


Polako i nevoljko kimnem, a ona me odmjeri neopisivo blistavim pogledom. Oči su joj nekad bile obične jednostavne smeđe nijanse i često bi ih skrivala iza kričavih leća, a sad su divan vrtlog boje zlata, topaza i bronce - još jedna nuspojava kad je u pitanju besmrtnost. "Oduvijek sam znala da ste čudni - ali ovo je skroz drugi par rukava. A sad i ja to mogu! Isuse, da je bar Miles ovdje." Sklopim oči i odmahnem glavom nastojeći ostati strpljiva, pitajući se koliko joj puta još moram ponoviti, pa zakočim zbog pješaka i kažem: "Ali ne smiješ reći Milesu - sjećaš se? Već smo to utvrdili." Ona slegne ramenima,ali uopće me ne sluša,već samo vrti ogroman pramen svjetlucave smeđe kose oko srednjeg prsta i smiješi se kad nam zdesna priđe crni Bentley koji vozi neki tip s kojim idemo u školu. "Dobro.Dobro!Ozbiljno,neću mu reći. Daj se skuliraj malo,okej?" Usredotoči se na frajera iz našeg razreda koketno mu se osmjehujući i mašući mu, čak mu šalje nevidljive poljupce pa se smije jer on trlja oči u nevjerici. "Neću nikome reći. Samo, obično mu kažem kad se radi o nečem uzbudljivom, to je sve. Navikla sam tako. Proći će me to, sigurno. Ali ipak, moraš priznati,jel tako da je ovo totalno kul? Mislim, kako je tebi bilo kad si tek saznala?Zar nisi bila sva izvan sebe?" Pogleda me i doda smijući se: "Šala mala." Namrgodim se dodajući više gasa nego što sam htjela, pa auto poskoči, a ja se u mislima vratim na taj prvi dan - odnosno, bolje rečeno, sjetim se kad mi je Damen na školskom parkiralištu prvi put pokušao oprezno saopćiti vijesti koje će mi promijeniti život. Ali ja nisam bila raspoložena za to da ga saslušam. I bila sam sve, samo ne uzbuđena. Onda, kad mi je drugi put napokon objasnio našu dugačku i kompliciranu prošlost, nisam znala kako bih se osjećala.Ono,s jedne strane bilo mi je prilično kul što smo konačno zajedno nakon što smo stoljećima bili razdvojeni.Ali s druge strane,bilo mi je previše toga za probaviti odjednom.I trebalo se odreći previše toga. I dok smo isprva mislili da je odluka u potpunosti na meni - da mogu ili nastaviti piti eliksir i prigrliti svoju besmrtnost, ili je mogu lijepo ignorirati, odživjeti svoje i umrijeti jednom u dalekoj, dalekoj budućnosti, sad se ipak malo bolje razumijemo u te stvari. Sad znamo kako uistinu završavaju besmrtnici. Sad znamo za Zemlju sjena. Za beskonačno ništavilo. Za vječni ponor. Mjesto na kojem ostaju besmrtnici - bez duše - bez ikoga - do kraja vječnosti. Mjesto kojeg se trebamo kloniti. "Ej, ha-lo, Ever, jesi tu?" Smije se. Ali samo slegnem ramenima. Jedino joj taj odgovor namjeravam dati. To je samo natjera da se nagne prema meni i kaže: "Sori, ali nisi mi jasna." Proučava me."Ovo mi je najbolji dan u cijelom životu,a ti se fokusiraš na ono loše. Mislim, ha-lo? Psihičke moći, fizička nadmoć, vječna mladost i ljepota - zar ti to ništa ne znači?" "Haven, nije to samo zafrkancija, nego—" "Da,da." Zakoluta očima i zavali se natrag u sjedalo primaknuvši koljena prsima i čvrsto ih obgrlivši. "Postoje pravila - to je loša strana svega. Razumjela sam te jasno i glasno." Namršti se dok skuplja kosu u stranu i mota je u blistavu smeđu spiralu. "Ali, Isuse, zar ti nikad ne dosadi sve to? To što se tako zamaraš svime, što te sve na svijetu opterećuje? Ono, tebi u životu ne može biti bolje.Plavuša si, plavih okica, visoka, dobrog tijela, talentirana, e da, i kao šlag na torti, u tebe je zaljubljen najseksi frajer na planetu." Uzdahne pitajući se kako ne vidim ono što ona vidi. "Mislim, budimo realni,drugi ljudi mogu samo sanjati o životu poput tvog - a po tebi on ispada neka teška 7


pušiona. I da budem iskrena, sori što ti to moram reći, ali ti si luda. Jer ja se ozbiljno osjećam genijalno! Naelektrizirano! Kao da mi kroz cijelo tijelo prolaze munje! I ne pada mi na pamet padati u crnjak poput tebe. Nema šanse da se ko ti nekad šuljam po školi u groznim hudicama i sunčanim naočalama i uvijek imam sa sobom iPod kao da su mi ga usadili u glavu. Mislim, sad bar znam zašto si to sve radila, da ne moraš slušati sve te glasove i misli, jelda?Ali ipak, nema šanse da ću ja tako živjeti. Ja ti planiram objeručke prihvatiti svoju besmrtnost.A Stacia, Honor i Craig neka samo krivo pogledaju mene ili moje prijatelje i gadno će nastradati!" Nagne se naprijed, nalakti se na koljena i suzi pogled. "Kad se samo sjetim koja su ti sve sranja radili, a ti bi uvijek samo spustila gaće—" Napući usne. "Nisi mi jasna." Pogledam je znajući da bih mogla samo spustiti svoj štit, pomisliti odgovor i ona bi čula riječi u mojoj glavi, ali znam da će one imati veći učinak ako ih izgovorim naglas, pa kažem: "Valjda sam takva jer me besmrtnost previše stajala - izgubila sam obitelj - nisam uspjela prijeći—" Zaustavim se pazeći da se ne izlanem.Nisam joj sasvim spremna objašnjavati Ljetozemlje,veličanstvenu i zagonetnu dimenziju između dimenzija, ni most preko kojeg svi smrtnici prelaze na drugu stranu - u svakom slučaju, ne sad. Idemo korak po korak. "Stvar je u tome što ću ja zauvijek biti ovdje.Nikad neću moći prijeći na drugu siranu i ponovno vidjeti svoje—" Odmahnem glavom. "I bar se to meni čini ko prevelika kazna." Ona me dotakne gledajući me tužno kao Bambi pa se brzo povuče. "Ups, sori! Zaboravila sam kako ne voliš da te se dodiruje." Zatakne iza uha kosu koju joj vjetar baca u oči, a nos joj se namreška. "Nije da mrzim da me se dodiruje."Slegnem ramenima. "Nego to jednostavno ponekad - pa, dosta toga otkriva, to je sve." "Hoće li tako biti i meni?" Pogledam je i shvatim da nemam pojma kakve moći ona skriva. Već je tako napredna nakon samo jedne bočice eliksira, tko zna što će biti nakon što popije cijelo pakiranje? "Ne znam." Slegnem ramenima. "Meni se to događa jer sam bila umrla i otišla u—" Ona suzi pogled s naporom mi pokušavajući pročitati misli, ali to joj baš i ne uspijeva jer sam podigla štit. "Pa, recimo samo da sam imala iskustvo bliske smrti. Nakon toga stvari se obično mijenjaju." Skrenem u njezinu ulicu. Pomno,usredotočeno i uporno me promatra dok prstima čeprka po rupici u tajicama i govori: "Čini mi se da mi govoriš samo ono što hoćeš da znam." Podigne obrvu očekujući da to poreknem. Ali ne proturječim joj. Samo zatvorim oči i kimnem. Tako sam umorna od neprestanog laganja i prikrivanja istine. Dobar je osjećaj kad priznaš nekoliko stvari za promjenu. "Mogu te pitati zašto?" Slegnem ramenima, duboko uzdahnem i prisilim se pogledati je. "Bilo bi ti to previše informacija odjednom. Nešto od toga trebaš doživjeti da bi razumjela - a ostalo - pa, dosta toga možemo ostaviti za drugi put. Iako ima još nekoliko stvari koje bi trebala znati." Parkiram na njezinom prilazu pa nervozno prekopam po torbi i dam joj svilenu vrećicu nalik onoj koju sam dobila od Damena. "Što je to?"Odriješi je i zavuče prst unutra pa izvuče omanju hrpu raznobojnih kamenčića spojenih zlatnim nitima koja visi o crnom svilenom konopčiću. "To je amajlija." Kimnem. "Vrlo,vrlo je važno da je uvijek nosiš.Od danas više-manje svaki dan." Ona zaškilji njišući je,gledajući kako kamenčići hvataju i odbijaju svjetlost. "Imam i ja jednu."Izvučem je ispod majice i pokažem svoju hrpicu. "Kako to da je moja drukčija?"Gleda ih naizmjence,uspoređuje ih i pokušava odlučiti koja je bolja. 8


"Zato što ne postoje dvije iste - svaka osoba ima drugačije - potrebe. I ako ih nosimo, štite nas." Pogledu me. "Imaju zaštitna svojstva." Slegnem ramenima znajući da sam se dotakla opasne teme, onoga oko čega se Damen i ja nismo složili. Ona nakrivi glavu i zgrči lice jer dobro zna da nešto skrivam od nje iako mi ne može čitati misli. "Od čega nas točno štite? Mislim, besmrtne smo, je l' tako? Što,ako se ne varam,više-manje znači da ćemo živjeti zauvijek, a ipak, ti mi sad govoriš da mi treba zaštita?Da bih bila Sigurna!" Odmahnem glavom. "Sori, Ever, ali to mi nema smisla. Od koga ili čega bi me, za Boga miloga, trebalo štititi?" Duboko uzdahnem uvjeravajući se da činim pravu stvar, ono jedino moguće, bez obzira na to što Damen mislio o tome. Nadam se da će mi on oprostiti i kažem: "Trebaš se paziti Romana." Ona odmahne glavom i prekriži ruke u nevjerici."Romana?Pričaš gluposti. Roman mi nikad ne bi naudio." Zablenem se u nju jedva vjerujući svojim ušima, naročito nakon svega što sam joj rekla. "Sori, Ever, ali Roman mi je prijatelj. I, ono, nije da te se tiče, ali uskoro bismo mogli biti i više od prijatelja. I s obzirom na to da svi znaju da ga mrziš otkad je došao, uopće me ne iznenađuje to što si sad rekla. Tužno je, ali ne iznenađuje me." "Slušaj,ne izmišljam." Slegnem ramenima želeći ostati mirna iako to uopće nisam. Znam da je tako tvrdoglava da mi neće upaliti ako se budem derala i pokušavala je prisiliti da misli kao ja. "I, okej, možda si u pravu, možda ga ne volim, ali budući da te pokušao ubiti i tako dalje - pa, možda nisam tako luda što mislim da imam prilično dobre razloge za to. Imam i svjedoke. Inače, samo da znaš, nisam samo ja bila tamo!" Ona zaškilji lupkajući prstima po kvaki na vratima pa kaže: "Dobro, ako sam te dobro razumjela,Roman me pokušao ubiti nekakvim gadnim čajem—" "Od bunike. Zove se još vučja trešnja—" "Koga briga." Odmahuje rukom. "Uglavnom, tvrdiš da me on pokušao ubiti, ali si se zato ti umjesto da nazoveš policiju jednostavno došetala do njegove kuće da se i sama u to uvjeriš?Mislim, kako to? Očito ni ti nisi vjerovala da on to misli ozbiljno, pa zašto bih ja tako mislila?" "Ma pokušala sam ih nazvati - ali bilo je komplicirano" Odmahnem glavom. "Morala sam odabrati - ili nešto što mi stvarno treba, ili tebe. I, kao što vidiš, odabrala sam tebe." Gleda me širom otvorenih očiju, mozga i šuti. "Roman mi je obećao da će mi dati što mi treba ako te pustim da umreš. Ali nisam to mogla učiniti,tako da—" Pokažem prema njoj. "Sad si besmrtna." Ona odmahne glavom i zagleda se u grupicu djece iz susjedstva koja su vozila nekakav poluraspadnuti autić za golf gore-dolje po ulici. Tako dugo šuti da se upravo spremam nešto reći, kad ona kaže: "Žao mi je što nisi dobila što si htjela, Ever, stvarno. Ali nisi u pravu što se tiče Romana. Nema šanse da bi on mene pustio da umrem. Kao što si i rekla, imao je eliksir i dao bi mi ga da si ti slučajno drugačije odlučila. Uostalom, mislim da Romana ipak poznajem malo bolje nego ti - on stvarno razumije koliko sam nesretna, što se događa kod mene doma—" Slegne ramenima. "Vjerojatno me želio učiniti besmrtnom da me poštedi svega toga, ali nije mi želio on to podariti jer zna da to nosi određenu odgovornost. On bi sigurno priskočio upomoć da mi ti nisi dala napitak. Pomiri se s tim, Ever, donijela si krivu odluku. Trebala si znati da blefira." "Ne postoji nikakva veza s onim tko te učini besmrtnom", promrmljam, a u sebi kolutam očima zbog te izjave. Od cijele te puste govorancije ja sam se uhvatila baš za to? 9


Odmahnem glavom i ponovim. "Uopće nije bilo tako, ni blizu - nego..." Glas mi slabi jer ona gleda u nekom drugom smjeru i posve je uvjerena u to da je ona u pravu, a ja u krivu. A budući da sam je pokušala upozoriti na sve opasnosti - na njega - Damen mi neće zamjeriti ono što ću joj upravo reći. "Dobro,vjeruj što hoćeš, samo mi napravi uslugu. Ako se baš toliko želiš družiti s Romanom, onda te molim samo da uvijek nosiš svoju amajliju. Ozbiljno, nemoj je nikad skidati ni zbog čega i—" Ona me pogleda podižući obrve i napola otvarajući vrata jer očajnički želi pobjeći iz auta i što dalje od mene. "Ako si stvarno ozbiljno mislila da mi se želiš odužiti za to što sam te učinila besmrtnom—" Pogledi nam se sretnu. "Onda bi mi stvarno pomoglo da mi uzmeš nešto od Romana."

10


Treće "Kako je prošlo?" Damen mi otvori vrata prije nego što uspijem pokucati. Prati me dubokim i upornim pogledom dok ulazimo u dnevni boravak gdje se bacim na njegov skupi kauč od velura i zbacim japanke. Trudim ga se ne gledati u oči kad se zavali na jastuk pored mene, a obično jedva čekam zaneseno buljiti u njega cijelu vječnost - upijati pogledom njegovo pravilno lice - njegove visoke i lijepo oblikovane jagodice, sočne i primamljive usne, nadvijene obrve, tamnu valovitu kosu i guste trepavice - ali ne danas. Danas bih najradije gledala u nekom drugom smjeru. "Znači,rekla si joj?" Prstima mi dodiruje vrat,drhtim i vruća sam od njegovih dodira iako među nama uvijek lebdi veo energije. "Jesi li je uspjela udobrovoljiti torticom kao što si se nadala?" Usnama mi gricne resicu uha pa se počne spuštati niz moj vrat. Naslonim se na jastuke i zatvaram oči praveći se da me naglo uhvatio umor. Ali ustvari ne želim da me vidi, da me dobro promotri. Ne želim da osjeti moje misli,moju srž, moju energiju - neko čudno i tajanstveno pulsiranje koje me uznemiruje posljednjih nekoliko dana. "Ma kakvi." Uzdahnem. "Jedva da ju je pogledala - izgleda da je sad nalik nama - po mnogočemu." Osjećam na sebi njegov teški pogled dok me netremice promatra. "Što si time htjela reći?" Zavalim se još dublje u jastuke i prebacim nogu preko njegove, dišem smirenije dok me obuzima toplina njegove energije. "Ma, jednostavno je jako napredovala.Ono, tako i izgleda,razumiješ? Tako sablasno, besprijekorno, besmrtno.Čak mi je i čula misli - dok ih nisam zaštitila." Namrgodim se i odmahnem glavom. "Sablasno? Znači tako to ti doživljavaš - doživljavaš nas?" Moje riječi očito su ga uznemirile. "Ma, ne baš sablasno." Zastanem pitajući se zašto sam to baš tako rekla. "Više nenormalno. Mislim, sumnjam da i supermodeli uvijek izgledaju tako dobro.Da i ne spominjem - što ćemo ako preko noći naraste deset centimetara ko ja? Kako ćemo, molim te, to objasniti?" "Isto kao u tvom slučaju", kaže i suzi pogled. Oprezan je, više ga zanima ono što mu nisam rekla nego ono što mu govorim. "Reći ćemo da je naglo narasla. Inače, to ti nije tako rijetka pojava kod smrtnika." Pokušava zvučati vedro, ali baš mu i ne uspijeva. Skrenem pogled jer znam da je sumnjičav i usredotočim se na police pretrpane prvim izdanjima knjiga kožnatih korica, na apstraktna ulja na platnu koja su uglavnom neprocjenjivi originali.On zna da se nešto događa, ali nadam se da ne osjeća koliko je to ustvari ozbiljno.Da mu sve ovo govorim,a ustvari uopće to ne mislim,da sve radim s pola srca i da mi uopće nije stalo. "I mrzi li te sad kao što si se bojala?" pita me mirnim, dubokim, malčice ispitivačkim glasom. Buljim u njega,u ono predivno genijalno stvorenje koje me proteklih četiristo godina voljelo i još me voli bez obzira na to koliko puta zeznula stvar, bez obzira na to koliko sam života upropastila. Uzdahnem, zatvorim oči, zamislim crveni tulipan i odmah mu ga dam. Osim što je to simbol naše vječne ljubavi, u to smo se i kladili. "Bio si u pravu. Pobijedio si." Odmahnem glavom prisjećajući se kako je reagirala baš onako kako je on rekao. "Luda je od sreće.Neprestano mi zahvaljuje.Osjeća se kao rock-zvijezda.Ne - ispravak, i bolje nego rock-zvijezda. Osjeća se kao vampirska rock-zvijezda. Ali, ono, kao nova i naprednija vrsta koja ne mora piti krv i spavati u lijesovima." Odmahnem glavom i nasmijem se protiv volje.

11


"Kao nemrtvi iz mitova?"Damen se nervozno štrecne jer mu se usporedba ni najmanje ne sviđa. "Baš i ne znam što bismo trebali misliti o tome." "Ma,sigurna sam da je to drži samo zbog toga što je nedavno prošla kroz gotičarsku fazu.Oduševljenje će je kad-tad proći. Ono, kad je stvarnost lupi po glavi." "A doživljavaš li i ti to tako?" Pita me pridržavajući mi rukom bradu jer želi da ga pogledam."Je li te prošlo oduševljenje - ili je možda čak i nestalo?" Pogleda me duboko, znalački, osjećajući sve promjene mog raspoloženja. "Je li me zalo sad ne možeš pogledati?" "Ne!" Odmahnem glavom potpuno svjesna da me pročitao i očajnički ga želim opovrgnuti. "Samo sam umorna. Pomalo se osjećam kao da sam na rubu živaca u zadnje vrijeme, to je sve." Primaknem mu se bliže i zakopam glavu ispod njegovog vrata,odmah do lančića s amajlijom. Više nisam živčana kao zadnjih dana dok udišem i udišem njegov topli muževni miris. "Zašto svaki trenutak ne može biti ovakav?"Promrmljam znajući da zapravo mislim: "Zašto ja uvijek ne mogu biti ovakva - osjećati se uvijek ovako?" Zašto se sve mijenja? "Ma,može." On slegne ramenima. "Stvarno nema razloga da ne bude lako." Od maknem se od njega i pogledi nam se sretnu. "O, ja znam dva vrlo dobra razloga." Pokazujem glavom prema Romy i Rayne, dvjema groznim blizankama o kojima se sad brinemo,a one upravo skaču niz stube.Obje imaju istu ravnu tamnu kosu s koso odrezanim šiškama,blijedu kožu i velike tamne oči - ali sasvim su drugačije odjevene.Romy nosi prozračnu ružičastu haljinicu i japanke iste boje, a Rayne je bosa, cijela u crnom i na ramenu nosi njihovu crnu macu Lunu.Osmjehuju se Damenu radosno i toplo, a mene bijesno pogledavaju - kao i obično,i to se višemanje jedino nije promijenilo. "Zavoljet će one tebe",kaže želeći u to vjerovati i želeći da i ja u to vjerujem. "Ne, neće." Uzdahnem nespretno tražeći japanke. "Ali, ono, svatko ima svoje razloge, pa i one." Navučem japanke i pogledam ga. "Već ideš?" Kimnem izbjegavajući njegov pogled. "Sabine priprema večeru, dolazi nam Munoz - sve u cilju čuvenog zbližavanja.Ona želi da se bolje upoznamo.Ono, da budemo manje učenica i učitelj,a više buduća poluobitelj." Slegnem ramenima i čim sam to izgovorila, shvatim da sam ga trebala pozvati. Nevjerojatno je nepristojno što ga nisam pozvala. Ali ako Damen bude tamo, to će mi samo poremetiti ostale planove za ovu večer. One o kojima on možda nagađa, ali za koje nikako ne smije znati. Osobito nakon što mi je tako glasno i jasno dao do znanja što misli o mojoj maloj avanturi s čaranjem. Blesavo dodam: "Tako da..." I samo ostavim riječi da vise u zraku, lebde oko nas jer nemam pojma što bih još rekla. "A što je s Romanom?" Duboko uzdahnem kad nam se pogledi sretnu. Došao je trenutak koji sam pokušavala izbjeći. "Jesi upozorila Haven? I rekla joj što je napravio?" Kimnem. Prisjećam se govora koji sam uvježbavala u automobilu na putu ovamo, o tome kako nam je Haven najbolja prilika da od Romana dobijemo što nam treba. Nadam se da će njemu zvučati bolje nego meni. "I?" Dopustim si da pročistim grlo i ništa više. On čeka da nastavim, a nakon šesto godina kao da mu se na lice urezala strpljivost poput vječne grimase, a ja otvorim usta kao da ću krenuti s govorancijom,ali ne mogu.Predobro me poznaje.Pa samo slegnem ramenima jer znam da su riječi nepotrebne, odgovor mi se vidi u očima. 12


"Tako znači." Kimne,a glas mu je blag,jednolik i ne osuđuje,pa se pomalo razočaram. Mislim, ja samu sebe osuđujem, pa zašto on to ne radi? "Ali stvarno nije bilo kako misliš",kažem. "Ono, pokušala sam je upozoriti, ali me jednostavno nije htjela poslušati. Pa mislim, zašto ne? Ako se već uporno hoće družiti s Romanom, zašto mu usput ne bi mogla i zdrpiti protuotrov? I znam da misliš da to nije u redu, znam, nećemo opet o istim stvarima, ali ja i dalje ne mislim da je to nešto strašno." Gleda me mirno i nepomično i ništa ne odaje. "Uostalom, ono, nije da stvarno možemo dokazati da bi je on pustio da umre. Hoću reći, on je uvijek imao protuotrov, znao je što ću odabrati. Ali čak i da sam mu dokazala suprotno, kako možemo znati da joj on sam ne bi dao eliksir?" Duboko uzdahnem jer ne mogu vjerovati da se koristim Haveninim argumentom, istim onim kojemu sam se maloprije protivila. "Uz to, možda bi on čak i pokušao drugačije prikazati stvari! Ono, rekao bi joj da sam je htjela pustiti da umre i onda bi je okrenuo protiv nas! Jesi li ikad razmišljao o tome?" "Ne, izgleda da nisam",reče stisnutih kapaka,a lice mu se smrkne od brige. "I nije kao da neću pratiti što se događa jer stvarno hoću.Pazit ću na nju. Ali, ono, ne možemo joj mi ništa zabraniti, nije da joj, ono, možemo birati prijatelje, tako da sam mislila, ono, ako je ne možeš pobijediti... I tome slično... To sam htjela reći..." "A što ćemo s time što Haven gaji osjećaje prema Romanu? Je li ti to palo na pamet?" Slegnem ramenima, zvučim uvjerljivo, ali ne mislim iskreno kad mu kažem: "Osjećala je ona prije i nešto prema tebi, ako se sjećaš. Ali to ju je, po svemu sudeći, brzo prošlo.I sjeti se samo Josha, frajera za kojeg je bila uvjerena da je njezina srodna duša, a dala mu je nogu zbog mačkice. A sad kad višemanje može birati što i koga želi—" Zaustavim se, ali samo na trenutak, prekratko da bi me prekinuo. "Sigurna sam da joj Roman neće biti toliko zanimljiv i da će joj pasti niže na listi prioriteta. Ono, znam da se ona nekad čini krhkom, ali zapravo je mnogo žilavija nego što misliš." Ustanem, pokazujući mu da smo završili razgovor.Što je,tu je i ne želim da učini ili kaže nešto što će me još više pokolebati kad je njihova veza u pitanju. On oklijeva,odmjerava me, upija me, a zatim odjednom brzo i bezvoljno ustane, uhvati me za ruku i odvede prema vratima gdje nam se usne dodirnu. Ostajemo tako spojeni, pritišćući tijela jedno o drugo, stapajući se u jedno, želeći da poljubac traje što duže, nijedno od nas ne želi se prvo odvojiti. Snažno se pritisnem o njega dok mu veo energije koji uvijek lebdi među nama jedva zamjetno skriva obrise tijela. Široka prsa prostiru mu se kao ravnica, torzo mu je nalik dolini - svaki centimetar njegovog tijela tako se savršeno sljubljuje sa mnom da je gotovo nemoguće reći gdje on završava, a ja počinjem.Voljela bih tim poljupcem napraviti nemoguće - izbrisati svoje pogreške,ove čudne osjećaje,otjerati mračne ljutite oblake koji me neprestano prate ovih dana. "Moram ići", šapnem, prva prekidam čaroliju jer sam svjesna topline koja nas je obuzela, od koje može planuti vatra, i to me bolno podsjeti na to da, bar zasad, ne smijemo raditi ništa više od ovog. I baš kad sjednem u auto,a Damen ude u kuću,pojavi se Rayne s Lunom još na ramenu, a uz nju i njezina sestra blizanka Romy. "Ove noći mjesec ulazi u novu fazu", kaže mračnog izraza lica i suzi pogled. Ne treba mi dalje objašnjavati, oboje znamo što to znači. Kimnem, ubacim auto u rikverc i spremam se izaći s prilaza, kad ona doda: "Znaš što trebaš napraviti, jel tako? Sjećaš se dogovora?" Opet kimnem, mrzim što sam u ovakvoj situaciji i znam da u očima njih dvije ništa ne može izbrisati moju sramotu. 13


Izlazim s prilaza na ulicu,a njihove misli me slijede,uvlače mi se duboko u glavu i govore: Ne smiješ se služiti magijom iz sebičnih pokvarenih razloga. Stići će te karma i triput ti se obiti o glavu.

14


Četvrto Kad se dovezeni na prilaz,prvo ugledam Munozov srebrni Prius. Iskreno, od toga mi dođe da jednostavno okrenem auto i odvezem se bilo kamo, samo da nisam ovdje. Ali ne napravim to. Samo uzdahnem i uvezem auto u garažu. Znam da mi nema druge nego suočiti se sa zbiljom. Prihvatiti činjenicu da je moja teta/zakonska skrbnica ludo zaljubljena u mog profesora povijesti. Prihvatiti činjenicu da je mnogo bolje da sjedimo zajedno za večerom nego za doručkom,iako ako se stvari i dalje budu odvijale ovakvom brzinom,samo je pitanje vremena kad će biti: Z-bogom, gospodine Munoz, bok,striček Paul! Vidjela sam da će tako biti. To je gotova stvar. Sad samo čekam da i oni to shvate. Krišom uđem na bočni ulaz tiho se šuljajući i nadajući se da ću se uspjeti neopaženo dokopati svoje sobe i malo biti na miru - mir mi očajnički treba kako bih popravila neke stvari. Balansiram s jedne na drugu nogu i baš se spremam jurnuti uza stube, kad Sabine proviri iza ugla i kaže: "O, odlično, baš mi se i učinilo da sam te čula kako ulaziš u garažu.Večera je za otprilike pola sata, ali zašto ne dođeš i ne družiš se malo s nama?" Provirim preko njezinog ramena tražeći Munoza,ali kako nas od dnevnog boravka odvaja zid, vidim samo par kožnatih muških sandala na debelom mekom otomanu koje djeluju tako opušteno i ležerno, kao da ne pripadaju nikamo drugamo,nego upravo tamo. Vratim pogled na nju i usredotočim se na njezinu valovitu plavu kosu do ramena, rumene obraze, blistave plave oči i ponovno obećam sebi da ću biti sretna jer je ona sretna - iako baš i nisam ludo oduševljena razlogom njezine sreće. "Ovaj, dolazim odmah", kažem dok se usiljeno osmjehujem. Samo da se operem - i tako dalje." Ponovno zurim u Mimoza i ne mogu skinuti pogled od njega iako me ono što vidim uznemiruje. Mislim, stvarno, ako je ljeto, ne znači da moram gledati bosa profesorova stopala u vlastitoj kući. "Dobro, pa, nemoj dugo." Okrene se pa joj plava kosa padne naprijed i dometne: "O, i skoro sam zaboravila, ovo je stiglo za tebe." Zgrabi s obližnjeg stolića žućkastobijelu omotnicu i pruži mi je. Na njoj je u gornjem lijevom uglu ljubičastim slovima otisnuto Mystics & Moonbeams, a preko cijele prednje strane je moje ime i adresa koje je Jude nažvrljao svojim kosim švrakopisom. Samo stojim i zurim znajući da bih je mogla uzeti, položiti ruku na prednju stranu i osjetiti njezin sadržaj, a da je i ne otvorim. Ali zapravo je ne želim ni dodirnuti ni imati ikakve veze s njom i sa svojim prijašnjim poslom, a ni s Judeom, svojim šefom, koji je uz to igrao važnu ulogu u više-manje svim mojim dosadašnjim životima.U svakom od njih se pojavio i osvojio mi srce prije nego je došao Damen i potpuno me zaludio. Taj stoljetni ljubavni trokut prekinuo se istog časa kad sam prošlog četvrtka vidjela da ima istetoviranog Ouroborosa. I tako Damen tvrdi da mnogo ljudi ima takvu tetovažu - da izvorno ne simbolizira zlo,da su samo Roman i Drina iskrivili njezino značenje, ne mogu riskirati ako je u krivu. Ne mogu riskirati i pretpostaviti da Jude nije jedan od njih kad sam vraški sigurna da jest. "Ever?" Sabine nagne glavu i uputi mi uobičajeni pogled koji govori: Koliko god knjiga pročitala o njima, u adolescente se razumijem koliko u izvanzemaljce. Taj njezin pogled i predobro znam. Taj pogled me natjera da joj doslovce otmem omotnicu iz ruke, oprezno je uhvatim za rubove i uspnem se stubama slabašno joj se osmjehujući. Ruke mi stanu drhtati,a tijelo mi počne pulsirati kad u njoj ugledam ček koji sam svakako zaslužila,ali ne namjeravam ga unovčiti, a s njim je i kratka poruka u kojoj me moli da mu javim ako se neću vratiti, tako da može zaposliti neku drugu vidovnjakinju. 15


To je to. Ne piše: Koji vrag je ono bilo? Ili: Zašto si me prvo skoro poljubila, a onda tako zavitlala preko cijelog svog dvorišta da sam završio na namještaju na verandi? Ali to je zato što on već zna odgovor. Cijelo vrijeme ga je znao. I mada ne znam baš točno što namjerava, očito nešto namjerava. Možda je zasad u prednosti, ali ne zna da ću ubrzo otkriti što smjera. Bacim omotnicu prema kanti za smeće računajući da će mu sve biti jasno kad vidi da ne odgovaram.Pritom je natjeram da izvede kompliciranu koreografiju s petljama, okretanjem i izvrsnom, ono, savršenom osmicom pa je spustim uz blag jedva čujan sušanj i krenem prema svom ugradbenom ormaru gdje uzmem kutiju s najviše police - u kojoj čuvam svoje zalihe - sve što mi treba da poništim što sam učinila. Sad je savršen trenutak za to - nudi mi novi početak i savršenu priliku (Jedinu priliku po Romy i Rayne) da poništim čaroliju koju sam nehotice bacila i tako prizvala tamne sile da mi pomognu. Mjesec je u porastu, što znači da je božica ojačala i preuzela vlast, a Hekata, koju sam bila krivo prizvala, strovalila se u podzemlje gdje će brojiti dane sve dok ponovno ne krene u krug. Vadim iz kutije svijeće,kristale,trave, ulja i mirisne štapiće koji mi trebaju i neko vrijeme ih razvrstavam pa ih poređam onako kako ću ih koristiti. Zatim skinem odjeću i spustim se u kadu kako bih se ritualno okupala, a sa sobom imam vrećicu u kojoj je angelika za zaštitu i skidanje uroka,borovica za tjeranje zlih bića i rutvica za ozdravljenje, mentalne moći i skidanje uroka,a ondje je i nekoliko kapi ulja gorke naranče za tjeranje zlih sila i negativne energije.Uronim sve dok mi noge ne dotaknu drugi kraj kade i dok se sve oko mene ne napuni vodom, a usput zgrabim i nekoliko čistih kvarcnih kristala s ruba kade pa ih ubacim izgovarajući: Pročisti i preuzmi ovo moje tijelo kako bi moja čarolija djelovala. Moj duh ponovno je rođen i spreman za let sada, dopušta mojoj čaroliji da večeras zavlada. Ali za razliku od prošlog puta kad sam uživala u kupki,sad ne zamišljam Romana kako stoji preda mnom.Ne želim ga vidjeti dok nisam spremna, dok baš i nije nužno. Dok zaista ne dođe trenutak da poništim što sam učinila. Ne mogu riskirati i napraviti to ranije. Otkad su počeli ti snovi, ne vjerujem sama sebi. Te prve noći kad sam se probudila oblivena hladnim ljepljivim znojem, a u glavi su mi se još vrtjele slike Romana, bila sam sigurna da je to samo zbog one grozne noći - jer sam saznala istinu o Judeu i Haven učinila besmrtnom dopustivši joj da pije sok.Ali kako mi se otada snovi vraćaju svake noći,kako mi on nije samo u snovima,već o njemu maštam i preko dana,kako uz sve to nešto čudno, nepoznato pulsira u meni - pa, to me prilično uvjerilo da su Romy i Rayne u pravu. lako sam se osjećala posve u redu netom nakon što sam bacila čaroliju, kasnije, kad mi je sve postalo jasnije, shvatila sam da sam napravila, ono, ogromnu štetu. Umjesto da Romana vežem za sebe - vezala sam sebe za njega. Umjesto da on traži mene da izvršava moje naredbe - ja besramno, beznadno tražim njega. To Damen nikad ne smije saznati.Nitko ne smije znati.Ne samo da je Damen bio u pravu kad me upozoravao na lošu stranu magije i uporno mi tvrdio da se s njom ne smijem igrati jer se amateri, koji 16


preko noći postanu zaokupljeni njome, često uvale preko glave - nego bi sad konačno mogao izgubiti strpljenje sa mnom. To bi mogla biti kap koja će preliti čašu. Duboko uzdahnem,uronim još dublje uživajući dok mi voda mi je bradu,upijam svu iscjeljujuću energiju kristala i trava i znam da je samo pitanje trenutka kad ću se riješiti te vražje opsesije i sve vratiti na svoje mjesto.Kad se voda ohladi, izribam svaki djelić kože u nadi da ću sprati ljagu s nove sebe i opet biti ona stara te iziđem iz kade i odmah odjenem svoj bijeli svileni kupaći ogrtač s kapuljačom. Čvrsto ga vežem oko pasa, ponovno odem do ormara i uzmem svoj atam. Isti onaj koji su Romy i Rayne kritizirale tvrdeći da je preoštar, da bi trebao rezati energiju, a ne tvar, da sam ga cijelog krivo napravila - preklinjale su me da ga spalim, da ga otopim dok od njega ne ostane samo komad metala i da ga potom dam njima da one dovrše ritual protjerivanja jer se tako složen zadatak ne može povjeriti nepromišljenoj početnici poput mene. I makar sam ga pristala spaliti pred njihovim očima uranjajući oštricu iznova i iznova u vatru i tako ga zapravo magično posvećujući, odbacila sam ostatak njihovog plana jer sam bila uvjerena da samo koriste priliku da naprave još veću budalu od mene. Ono, ako je pravi problem, kao što one tvrde,u tome što sam bacila čaroliju kad je bio tamni mjesec,kakve veze ima običan nož s tim? Ali ovog puta,za svaki slučaj,dodam na njegovu dršku još nekoliko kristala i ukrasim ga suzama Apača za zaštitu i sreću (blizanke su uvjerene da će mi trebati dosta tog drugog),heliotropom za hrabrost, snagu i pobjedu (to je uvijek dobra kombinacija) i tirkizom za ozdravljenje i jačanje čakri (izgleda da mi je čeona čakra, centar za rasuđivanje, vječiti problem). Zatim pospem oštricu šakom soli, prođem njom kroz plamene triju bijelih voštanica i prizovem elemente - vatru, zrak, vodu i zemlju - da rastjeraju mrak i pozovu svjetlo, da istjeraju zlo i donesu dobro. Triput ponovim te riječi i onda tek prizovem najjaču od svih magičnih sila da mi pomogne. Ovaj put znam da prizivam pravu magičnu silu -božicu, a ne Hekatu, troglavu kraljicu podzemlja sa zmijama u kosi. Triput obilazim prostor i pročišćujem ga visoko u ruci držeći mirisne štapiće, a u drugoj atam, opisujući magični krug i zamišljajući da me ispunjava bijela svjetlost. Ona mi se s vrha glave spušta kroz tijelo, niz ruku i izlazi kroz atam na pod.Krivudam, naglo skrećem i kružim i kružim namatajući oko sebe fine niti te neopisivo čiste bijele svjetlosti, a one se spajajući sve više rastu i dižu se. Na kraju me obavije srebrnasta kukuljica, zamršena mreža neizrecivo zasljepljujuće, najblještavije svjetlosti iz koje se ne mogu izvući. Kleknem na svoje sveto čisto mjesto, ispružim lijevu ruku spuštajući oštricu niz liniju života i kad zaustavim dah, zarijem njezin vrh duboko u svoje meso pa poteče krv. Sklopim oči i brzo prikažem Romana kako sjedi preda mnom prekriženih nogu i zavodi me neodoljivim, dubokim, plavim pogledom i širokim privlačnim osmijehom.Odupirući se njegovoj hipnotičkoj ljepoti, njegovoj neupitnoj privlačnosti, usmjerim se na krvavu uzicu koja mu je čvrsto svezana oko vrata. Uzicu koja je natopljena mojom krvlju. Istu onu uzicu koju sam mu ja stavila prošlog četvrtka kad sam izvršila ritual sličan ovome - koji je naizgled djelovao dok sve nije pošlo po zlu. Ali ovaj je put drugačije. Namjere su mi drugačije. Sad želim natrag svoju krv. Namjeravam prekinuti svoju vezanost. Žurim se izgovoriti riječi prije nego što iščezne i pjevam: Dok ovu petlju razvezujem, magiju pred tobom protjerujem, jednoć je uzica bila vezana i jaka, neka više ne bude takva! 17


Tvoj je čvrsti stisak sada labav, uzicu odvezujem, na tebe više nisam slaba. Dok je mičem, neka nitko ne strada, ova promjena neka danas zavlada! Ovo je moja volja, moja riječ, moja želja - pa neka tako bude! Škiljim zbog jakog vjetra koji vitla mojim krugoni,mreža mi jedva jedvice izdržava njegove nalete,a onda bljesne munju i iznad mene se prolomi grom. Spremno podižem desni dlan - pogled mi je prikovan za njegov kad mu mislima odriješim uzicu na vratu i prizovem krv natrag sebi. Natrag odakle je došla. Natrag kamo pripada. Razrogačim oči gledajući kako se u luku vraća u središte moje ranjene ruke, a uzica oko njegovog vrata postaje svjetlija, bjelja sve dok nije tako čista i neokaljana kao onog dana kad je sve počelo. No baš kad ga se spremam protjerati zauvijek, raskinuti tu nečastivu vezu,ono čudno pulsiranje, onaj odvratni uljez tako silovito i odlučno stane mi gmizati utrobom da me ubrzo svlada i ne mogu mu se oduprijeti. Čudovište u meni sad je posve budno, ustaje, proteže se i pulsira od neprestane gladi koju treba zadovoljiti. Tjera mi srce da ludo lupa, a tijelo da se trese - i koliko god mu se opirala, sve je uzalud. Robujem njegovim željama - obuzela me njegova pohota - ja kao takva postala sam nevažna. Jedina svrha mi je da udovoljavam svim njegovim željama - da se pobrinem ispuniti ih. Bespomoćno promatram kako se sve ponavlja.Iz mene navire krv natapajući uzicu na Romanovu vratu sve dok ona tako crvena i namočena ne oteža i s nje se ne počnu slijevati guste kaplje mene niz njegovih prsa. I što god napravila, koliko god se trudila, ne mogu se tome oduprijeti. Ne mogu se oduprijeti njegovom neporecivo privlačnom pogledu. Ne mogu se oduprijeti tome da mu se prepustim cijelim tijelom. Ne mogu se oduprijeti toj čaroliji koja me vezala uz njega. Tijelo mu privlači moje poput magneta i začas nestaje maleni razmak među nama.I sad,dok nam se koljena čvrsto dodiruju,a čela žare, bespomoćna sam, nemoćna, ne mogu zatomiti tu nepodnošljivu žudnju za njim. Za mene ne postoji nitko osim njega. On je sve što mi treba. Moj cijeli svijet sada je maleni prostor koji razdvaja naše poglede. Njegove vlažne neodoljive usne tako su blizu i taj drski uporni uljez u meni, ovo čudno i tajanstveno pulsiranje tjera me naprijed i želi da nam se tijela isprepletu, da se spojimo, da budemo jedno. Usne mi se primiču njegovima sve bliže i bliže, kad se odjednom negdje duboko u meni,negdje izvan mog dosega pojavi slabašno sjećanje na Damena, njegov miris, njegov lik. Iako je poput sitnog bljeska u ovoj mrkloj tami - ipak je dovoljno da me podsjeti na to tko sam, što sam - zašto sam doista ovdje. Dovoljno je da me probudi iz tog ružnog sna i da povičem: "Ne!" Naglo uzmaknem razdvajajući se od njega - od ovog, tako brzo i naglo da se mreža oko mene uruši,svijeće utrnu,a Roman se raspline preda mnom. Jedini tragovi onog što se dogodilo su moje srce koje ludo lupa, ogrtač natopljen krvlju i riječi koje mi još prolaze kroz grlo. "Ne, ne, ne, ne, ne, o, molim te, Bože, ne!" "Ever?" 18


Zamišljeno se osvrćem po ormaru i izbezumljeno stišćem bijeli svileni ogrtač koji je sad nepovratno umrljan, nadajući se da će ona jednostavno otići - dopustiti mi da malo predahnem ili bar dovoljno vremena da smislim što ću— "Ever, je li sve u redu unutra? Večera samo što nije gotova, mogla bi sići!" "Dobro,sad ću..." Zatvorim oči, učinim da ogrtač nestane i umjesto njega prikazem običnu plavu haljinu. Nemam pojma što ću sad, što ću sljedeće pokušati. Iako mi je jedno potpuno jasno - ne smijem ništa reći Romy i Rayne jer su već vidjele kako sam prošli put zeznula stvar i samo bih se doživotno osramotila. Uostalom, previše su privržene Damenu i nikad mi to ne bi oprostile. "Evo me za sekundu,ozbiljno!" kažem osjećajući njezinu energiju s druge strane vrata, osjećam kako razmišlja bi li na silu upala u sobu. "Imaš pet minuta!" upozori me rezigniranim glasom. "A onda dolazim po tebe!" Zatvorim oči i odmahnem glavom dok navlačim nekakve japanke i prolazim rukama kroz kosu. Pobrinem se da bar izvana sva budem čista i uredna kad se već iznutra svakako osjećam sve gore.

19


Peto Iskradem se kroz bočni ulaz na ulicu i počnem trčati dok iza mene s bazena odjekuju tihi veseli glasovi Sabine i Munoza, koji se smiju i uživaju u posljednjim gutljajima vina. Pazim na to da držim normalan tempo, da nisam prebrza ili prespora jer ne želim privući ničiju neželjenu pozornost. Ionako mi je bilo sasvim dovoljno naporno objasniti ovo Sabine. Naročito nakon što sam upravo bila smazala više od polovice pilećih prsa s roštilja,ogromnu porciju krumpir-salate i jedan cijeli pečeni kukuruz te popila više od čaše gaziranog soka - a uopće nisam bila ni gladna ni žedna, a ona je od toga samo bila još više sumnjičava. Prosvjedovala je visokim pištavim glasom, kao da je u stanju najveće pripravnosti: "Sada ideš trčati? Ali brzo će mrak - i tek si pojela večeru!" Zatim je prešla preko mene vječito opreznim pogledom i sinulo joj je novo objašnjenje - opsesivno vježbanje! Isključila je anoreksiju i običnu bulimiju kao razloge mog čudnog ponašanja i još čudnijih prehrambenih navika - a sad joj je opet nešto novo palo na pamet, pa će sigurno u svoj tjedni raspored ugurati razgledavanje knjiga o samopomoći u obližnjoj knjižari. A ja bih joj voljela sve ovo objasniti, posjesti je i reći joj: "Smiri se. Nije uopće ono što misliš.Besmrtna sam. Samo trebam piti onaj sok. I trenutačno imam nekih malih problema s čarolijom koju sam bacila pa - ne moraš ostajati budna i čekati me." Ali nema šanse da to ikad napravim. Ne smijem to napraviti. Damen mi je izričito rekao da naša besmrtnost mora ostati tajna.A nakon što sam vidjela što se dogodilo kad je dospjela u krive ruke, moram reći da se u potpunosti slažem s njim. Ali istina je da mi je jedan od najvećih problema skrivati to i tad u cijelu priču ulazi džogiranje. Sad sam i službeno (odnosno, barem u očima Sabine i Munoza) osoba koja navlači majicu kratkih rukava, tenisice i hlačice i ide navečer trčati. To mi je dobra i zdrava izlika za to da se maknem od kuće i Munoza, koji mi se stvarno sviđa kao osoba iako ga zapravo nikad nisam namjeravala upoznati kao osobu. To mi je dobra i zdrava izlika za to da se maknem od tete, koja je tako dobra, pažljiva i uslužna prema meni da se stvarno osjećam kao najgora nećakinja na svijetu zbog svih neugodnosti koje sam joj priuštila. To mi je dobra i zdrava izlika da se maknem od dvoje divnih i dobrih ljudi i prepustim se svojoj mračnoj, ni najmanje zdravoj opsesiji. Opsesiji koja ne popušta. Opsesiji koju namjeravam pobijediti. Brzo skrenem lijevo u sljedeću ulicu primjećujući kako se po automobilima, kolniku, pločniku i prozorima prelijeva ona sjajna, zlatna boja koju donosi sam kraj čarobnog sata - prvog i zadnjeg sata sunčeve svjetlosti, kad je sve okupano crvenkastim sunčevim sjajem, pa djeluje mekše i toplije nego inače.Mišići mi se napinju,noge rade sve brže, ubrzavam iako znam da to nije pametno, pa pokušam usporiti - preopasno je, previše riskiram i netko bi me mogao vidjeti - ali ipak nastavim tako. Ne mogu se zaustaviti. Više ne upravljam svojim tijelom. Usmjerila sam se na cilj poput igle na kompasu, cijelim bićem težim jednoj jedinoj točki.Automobili, kuće, ljudi - sve se stapa i prolazi kraj mene u nekakvoj narančastoj izmaglici. Srce mi ludo lupa u grudima -ali ne od trčanja ili napora jer se zapravo nisam ni oznojila. To strujanje u meni jednostavno znači da sam blizu. Da se ustvari primičem— Da sam nadomak— 20


Još samo malo. To je poput pjesme sirene koja me najvjerojatnije vodi u propast, a ja se žurim da što prije stignem tamo. Čim ih ugledam,stanem. Sužavam pogled i za mene više ne postoji ništa drugo. Zurim u Romanova vrata i pokušavam prisilili neman da se drži podalje. Opet se želim oduprijeti tom čudnom i tajanstvenom pulsiranju, ušuljati se unutra i konačno se suočiti s njim da privedemo ovo kraju. Prisilim se duboko udahnuti skupljajući snagu. Upravo se spremam napraviti taj prvi korak, kad čujem da me doziva glas za koji sam se nadala da ga više nikad neću čuti. Prilazi mi ležernim korakom,zabacio je glavu u stranu, a izgleda nedodirljivo i hladno kao led. Zaustavi se nekoliko koraka od mene, a na lijevoj ruci omotanoj debelim zavojem nalazi mu se mornarskoplavi povez. Tad upita: "Što to radiš?" Progutam knedlu shvaćajući s olakšanjem da ono pulsiranje slabi i povlači se,no sad me plaši što mi ne dolazi da pobjegnem ili dovršim posao, pa da čitav završi u zavojima - nego da slažem, smislim bilo kakvu ispriku za to što gorim od želje i doslovno slinim širom otvorenih usta baš pred Romanovim dućanom. "Što ti radiš?" zaškiljim dok mi se zjenice sužavaju sve dok ne postanu nalik prorezima. Buljim u njega. Znam da uopće nije slučajno što sam ovdje naletjela na njega.Ipak su njih dvojica dobri prijatelji, članovi istog plemena besmrtnih odmetnika. "I, usput, dobar ti je taj lažni povez." Pokažem na njegovu tobože slomljenu ruku koja mu vjerojatno dobro dođe kad su u pitanju ljudi koji ga ne poznaju. Ali ne i što se tiče mene. Pogleda me,zavrti glavom u nevjerici,protrlja bradu i odvrati odmjerenim, mirnim i gotovo uvjerljivim glasom: "Ever, jesi li dobro? Ne izgledaš mi baš najbolje—" Odmahnem glavom i zakolutam očima. "Dobar pokušaj, Jude, svaka čast." On me pogleda kao da ne zna kog vraga pričam, pa uzvratim: "Mislim, zbilja. Glumiš da ti je stalo do mene,da si ozlijeđen, stvarno si spreman na sve, jelda?" On se namrgodi i nagne glavu pa mu nekoliko velikih zlatnosmeđih dredova padne preko ramena i završi malo iznad struka. Njegova prijetvorno slatka i prijateljska faca sva se zgrči i uozbilji pa mi odgovori: "Vjeruj mi,ne glumim. Da bar. Sjećaš se kako si me podigla kao frizbi i bacila preko cijelog svog dvorišta?" Pokaže na svoju ruku: "Ovo mi je od toga. Prepun sam kontuzija, imam frakturu radiusa i poprilično nagnječene falange - da citiram doktora." Uzdahnem i odmahnem glavom.Nemam vremena za njegovo glumatanje. Moram do Romana da mu pokažem da nisam u njegovoj vlasti - da mi ništa ne znači, da mu pokažem tko je gazda. Znam da je on na neki način djelomično odgovoran za ovo što mi se događa i trebam ga uvjeriti neka mi da protuotrov pa da završimo s ovom igrom. "Iako sam sigurna da većini ljudi izgledaš i zvučiš jako uvjerljivo, na tvoju žalost, ja ne spadam u većinu ljudi. Ja te ipak bolje poznajem. A, uostalom, ti znaš da ja znam kakav si ustvari. Zato prijeđimo na stvar, može? Odmetnicima se ne može nauditi. Bar ne dugoročno. Oni spontano zacjeljuju, ali ti to već znaš, jelda?" On korakne unatrag gledajući me zbunjeno spojenih obrva. I, iskreno, moram priznati da zaista izgleda zbunjeno. "O čemu ti to pričaš?" Pomno se osvrne i zatim se opet usredotoči na mene. "Odmetnici? Je l' ti to ozbiljno?"

21


Uzdahnem uporno lupkajući prstima po bedru i odbrusim: "Mislim, ha-lo?Zli pripadnici Romanova plemena?Je l' ti sad zvuči poznato?" Odmahnem glavom i zakolutam očima. "Nemoj se praviti da nisi jedan od njih - vidjela sam ti tetovažu." Još zuri u mene istim smrznutim zbunjenim pogledom, otvorenih usta. A ja u sebi još mislim: Dobro je što nije glumac jer baš i nema neki velik raspon izraza lica. "Mislim, ha-lo? A onaj Ouroboros? Na tvojim leđima?" Zakolutam očima. "Vidjela sam ga. Ti znaš da sam ga vidjela. Vjerojatno si htio da ga vidim - jer zašto bi me inače nagovorio da uđem u jakuzi s—?" Odmahnem glavom. "Nije važno,uglavnom, sve mi je postalo više-manje jasno nakon toga.Sve ono što si očito htio da znam. Zato slobodno sad prekini glumatati, sve znam." Stoji preda mnom, neozlijeđenom rukom trlja bradu i ogledava se kao da čeka da mu netko dođe upomoć. Kao da će mu to pomoći. "Ever, tu tetovažu imam odavna - i ustvari sam—" "Ma, da, sigurno." Kimam ne dopuštajući mu da završi. "Daj mi, molim te, reci, kad te Roman preobrazio? U kojem ono stoljeću? Osamnaestom, devetnaestom? Ajde, možeš mi reći. Sigurna sam da se takav trenutak ne zaboravlja iako je mnogo prošlo." Stisne usne pa mu se pojave one dvije jamice, ali to me ne omete; ne pali to više kod mene. Ustvari, nikad i nije. "Slušaj", kaže s naporom nastojeći govoriti tihim odmjerenim glasom iako ga cijelog odaje aura koja je odjednom nejasna i isprekidana te pokazuje koliko je ustvari nervozan. "Najiskrenije nemam pojma o čemu pričaš. Stvarno, Ever, ne znam čuješ li ti sebe, ali baš mi i ne zvučiš normalno. I sasvim iskreno, unatoč tome, unatoč ovome", povuče svoj povez, "stvarno bih ti htio pomoći, ali, ovaj, čini mi se da si zaglibila preduboko sa svim tim odmetnicima i preobraženjem—" odmahuje glavom, "ali da te samo nešto pitam... Ako je taj tip Roman stvarno tako opak, zašto se onda šuljaš oko njegovog dućana veselo i uzbuđeno kao pas koji čeka vlasnika?" Pogledam prvo njega pa vrata rumeneći se, bilo mi ubrzava i dobro znam da sam uhvaćena na djelu, ali ne namjeravam mu to priznati. "Ne šuljam se, nego—" Stisnem usne pitajući se zašto se, za Boga miloga, ja opravdavam kad je očito da on nešto muti. "Uostalom, mogu i ja to tebe pitati, ako slučajno nisi primijetio, i ti si ovdje." Pomno ga promatram, pogledom upijam njegovu preplanulu kožu i malčice krive zube - vjerojatno su mu namjerno takvi da ga netko ne otkrije - netko poput mene. I te oči - te nevjerojatne plavozelene oči, koje sam zaneseno promatrala zadnjih četiristo godina. Ali više ne. Ne otkad znam da je on jedan od njih. Sad je među nama službeno gotovo. On slegne ramenima dok bojažljivo trlja povez. "Nikakvim sumnjivim poslom, samo sam krenuo kući, to je sve. Inače, ako si zaboravila, subotom ranije zatvaram." Suzim pogled jer me nije zavarao ni na sekundu. Sve to zvuči sasvim moguće. Gotovo uvjerljivo. Ali nije. "Živim gore u ulici." Pokazuje nekamo u daljini, prema nekom neodređenom mjestu koje vjerojatno i ne postoji. Ali ne gledam u tom smjeru. Još zurim u njega. Ne smijem se opustiti. Ni na sekundu. Ako me već uspio prevariti, to mu neće opet poći za rukom. Sad kad znam što je. Primakne mi se polako,oprezno, pazeći da smo i dalje na sigurnoj udaljenosti, da je izvan mog dosega. "A da odemo nekamo na kavu ili popiti nešto drugo? Nekamo gdje možemo na miru sjesti i popričati? Čini mi se da bi ti dobro došao predah. Može?" Još ga proučavam.Mora mu se priznati da je uporan. "Može", osmjehnem se kimajući u znak pristanka. "Stvarno bih htjela da odemo nekamo, na miru sjednemo, popijemo kavicu i da se lijepo napričamo - ali prvo mi moraš nešto dokazati." Sav je napet, a aura mu - lažna aura - treperi, ali nije me uvjerio. 22


"Moraš mi dokazati da nisi jedan od njih." On zaškilji, a lice mu se naoblači od brige. "Ever, ne znam što—" Zastane gledajući atam koji čvrsto držim u ruci. Drška optočena draguljima, savršena kopija one koju sam upotrijebila prije nekoliko sati jer računam da će mi trebati što je moguće više sreće i zaštite koje pruža kamenje, naročito ako se dogodi ono što mislim da će se dogoditi. "To mi možeš dokazati samo na jedan način", kažem tiho i koraknem prema njemu pa napravim još jedan korak dok mi je pogled prikovan za njega. "I znat ću ako budeš varao - tako da nemoj ni pokušavati. I samo da te upozorim - ne odgovaram za ono što će ti se dogoditi nakon što dokažem da lažeš.Ali ne brini se, kao što već znaš,boljet će te samo sekundu—" Vidi me kako se primičem i nasrćem na njega, pokuša se izmaknuti, ali ja sam prebrza i stvorim se kraj njega prije nego što shvati što se događa. Zgrabim ga za neozlijeđenu ruku i zarezem mu kožu atamom znajući da će mu krv prestati šikljati nakon nekoliko sekundi i da će rana zacijeljeti. Samo što nije— "Bože sveti!" šapnem i razrogačim oči, a grlo mi se osuši dok ga gledam kako posrče i tetura jedva održavajući ravnotežu. Pogled mu bježi prvo na mene pa na duboku posjekotinu na njegovoj ruci dok oboje gledamo kako mu krv curi niz odjeću skupljajući se u sve veću crvenu lokvu na ulici. "Jesi poludjela?" zavrišti. "Koji ti je vrag bio da to učiniš?" "Htjela sam—" stojim otvorenih usta u šoku, bez riječi sam, ne mogu odvojiti pogled od duboke otvorene rane koju sam mu zadala. Zašto ne zacjeljuje? Zašto još krvari? Sranje! "Tako... Tako mi je žao... Da ti objasnim... Htjela sam—" krenem prema njemu, ali on se nespretno, nesigurno izmakne ne želeći više imati posla sa mnom. "Čuj",zareži pritišćući ranu povezom,nastojeći smanjiti obilno krvarenje, ali od toga mu je samo gore. "Ne znam što hoćeš ni što te muči, Ever, ali dosta mi je. Da si me ostavila na miru - istog trena!" Odmahnem glavom. "Daj da te odvedeni u bolnicu. Ima hitna tamo dolje niz ulicu - i mogu—" Sklopim oči i prikažem ručnik od frotira da ga drži na rani dok mu ne nađemo doktora. Vidim da je blijed i klimav na nogama i znam da ne smijemo gubiti vrijeme. Ne obazirući se na njegovo prigovaranje, obuhvatim ga oko pasa i odvedem do auta koji sam upravo prikazala. Ono čudno uporno pulsiranje zasad se smirilo, ali ipak me natjera da se kratko osvrnem, pa uspijem vidjeti Romana kako nas gleda iza prozora blistavih očiju i lica naboranog od smijeha dok okreće natpis s "OTVORENO" na "ZATVORENO".

23


Šesto "Je li dobro?" Bacim časopis na stolić do sebe i ustanem. Namjerno se obraćam medicinskoj sestri, a ne Judeu jer kad sam ga okrznula pogledom, vidim da su mu obje ruke čvrsto omotane zavojima, aura mu se crveni od bijesa i iz njegovog ljutitog opakog pogleda očito je da više ne želi imati nikakvog posla sa mnom. Ona se zaustavi i odmjeri od glave do pete svih mojih sto sedamdeset i tri centimetra. Tako me pomno proučava da se i nehotice grčim od nervoze - pitam se što joj je točno Jude rekao. "Bit će sve u redu",odvrati oštrim, formalnim, nimalo prijateljskim glasom. "Rana je duboka, skroz do kosti koja je također zasječena, ali nema infekcije.I ako bude redovito uzimao antibiotike,stanje mu se neće pogoršati. Poprilično će ga boljeti, čak i uz lijekove koje sam mu dala, ali ako se ne bude naprezao i ako bude mirovao, zacijeljet će za nekoliko tjedana." Slijedim njezin pogled koji je skrenuo prema vratima.I istog trena vidim dva uniformirana plavca iz Laguna Beacha kako idu ravno prema meni pogledavajući čas Judea,čas mene i potom se zaustavljaju kad im medicinska sestra potvrdno kimne. Sledim se gutajući knedlu i uvlačeći ramena, manja sam od makova zrna pred Judeovim upornim, mračnim, neprijateljskim pogledom. Znam da u potpunosti zaslužujem da se ljuti na mene, zaslužujem da mi stave lisice i odvedu me - ali ipak nisam mislila da će me zaista prijaviti. Nisam mislila da će doći do ovoga. "Onda,želite li nam nešto reći?" Stoje preda mnom u širokom raskoraku, s rukama na bokovima i upijaju me pogledom skrivenim iza tamnih sunčanih naočala. Bacam brze poglede na medicinsku sestru, Judea i murjake i znam da je to to. Ovako će sve završiti. I bez obzira na to što sam se uvalila u ogromnu nevolju, mislim samo o jednom: Koga da nazovem kad mi dopuste jedan telefonski poziv? Ono, nije da mogu zamoliti Sabine da zamahne čarobnim odvjetničkim štapićem i izvuče me iz ovoga - osramotila bih se pred njom do kraja života i nema šanse da to objasnim Damenu. Očito ću se sama morati uhvatiti u koštac s ovim problemom... I baš se spremam pročistiti grlo i nešto reći, bilo što, kad se ubaci Jude: "Već sam njoj rekao", glavom pokaže prema medicinskoj sestri, "da sam se ozlijedio dok sam popravljao nešto u kući. Malo sam se precijenio. Izgleda da ću sad morati unajmiti majstora." Kiselo se osmjehne i prisili se da me pogleda. Iako mu želim uzvratiti osmijeh, kimnuti u znak slaganja i odglumiti svoje, tako sam šokirana njegovim riječima i činjenicom da me brani da samo stojim i blenem u njega. Murjaci uzdahnu ne skrivajući nezadovoljstvo što su morali bezveze doći pa pokušaju još jednom, pogledaju Judea i pitaju: "Jeste li sigurni da je bilo tako? Sigurno nema još nečega? Malo je čudno što ste nešto popravljali kod kuće s jednom ozlijeđenom rukom..." Pogledavaju nas naizmjence ne baš uvjereni, ali neće ga više prisiljavati da progovori ako on ne želi ništa više reći. "Ne znam što bih vam rekao." Jude slegne ramenima. "Možda je čudno, ali stvarno sam se sam ozlijedio." Oni se namršte - na njega, mene, medicinsku sestru - i potom jedan od njih promrmlja nešto poput "Ako se odlučite promijeniti priču" i tutne mu nekakav papirić u džep. Istog trena kad oni odu, sestra se uhvati rukama za lijepo oblikovane bokove, mrko me pogleda i kaže: "Dala sam mu neke lijekove protiv bolova." Još me gleda jer očito ni najmanje nije povjerovala u Judeovu priču, ona misli da sam njegova ludo ljubomorna, skroz podivljala i poremećena cura koja ga je izbola u naletu bijesa. "Trebali bi ubrzo početi djelovali, tako da ne želim da vozi - a i nije baš da može u takvom stanju- " 24


Pokaže na njegove ruke."I neka uzme ovaj recept i podigne lijek."Drži u ruci komadić papira i baš kad mi ga je krenula dati, predomisli se i iznenada ga uzme natrag. "Želimo otkloniti mogućnost infekcije, ali zasad mu je najbolje da ode kući i odmori se.Vjerojatno će odmah zaspati, pa neka tako i bude i zato ga nemoj gnjaviti." Namrgodi se i izgleda kao da me izaziva pogledom. "Neću", izustim, no tako sam šokirana njezinim strogim pogledom, policijom i činjenicom da me Jude branio, pa samo uspijem procviljeti. Usne joj se čudno izviju i očito je da nevoljko prepušta Judea meni na brigu i daje mi recept, ali baš i nema mnogo izbora. Jude i ja izađemo i uđemo u Miatu koju sam prikazala, a savršena je kopija one koju obično vozim. Neugodno mi je, nervozna sam, jedva da ga mogu pogledati u oči. "Samo idi ovom cestom i onda skreni desno",kaže dubokim omamljenim glasom, ničim ne odajući o čemu zapravo razmišlja i što osjeća prema meni. Iako mi se čini da mu se aura smekšala, još je prilično crvena na rubovima i to mi sasvim dovoljno govori. "Možeš me ostaviti u Main Beachu. Dalje ću sam." "Neću te ostaviti u Main Beachu",odvratim koristeći priliku da ga proučim kad zakočim na semaforu. Iako je mrak, sasvim jasno mu se vide podočnjaci i sjajno čelo orošeno znojem, dva očita znaka da ga jako boli - zbog mene. "Mislim, ozbiljno, ovo je stvarno blesavo." Odmahnem glavom. "Samo mi reci gdje živiš i obećavam ti da ću te sigurno odvesti tamo." "Sigurno?" Držeći obje osakaćene ruke u krilu,podsmjehe se nekako ironično duboko iznutra i uzvrati: "Zanimljivo kako si dvaput spomenula tu riječ u zadnjih pet minuta, a, iskreno, osjećam se svakako, samo ne sigurno kraj tebe." Uzdahnem zureći u noćno nebo bez zvijezda, lagano dodajem gas i namjerno ne vozim brzo kao obično jer ga ne želim još više uznemiriti. "Čuj", promucam. "Žao... Žao mi je. Stvarno i iskreno žao." Gledam ga netremice tako dugo da nervozno pokaže glavom prema ulici. "Khm, a promet?" Odmahuje glavom. "Ili i time upravljaš?" Skrenem pogled dok pokušavam smisliti što reći. "Ovdje gore lijevo. Ona sa zelenim vratnicama. Samo nas dovezi na prilaz i dalje mogu sam." Napravim kako je rekao, zakočim malo ispred garažnih vrata koja su potpuno iste nijanse zelene kao i vratnice i odmah ugasim motor, na što mi on kaže: "E, nećeš." Pogleda me. "Ne trebaš ga gasiti. Ozbiljno, ne ideš unutra sa mnom." Slegnem ramenima naginjući se preko njega da mu otključam vrata na stari način umjesto telekinezom i primijetim kako se trgnuo od straha kad mi je ruka skrenula preblizu njemu. "Gle", odgovorim kad sam se vratila za upravljač. "Znam da si umoran i da vjerojatno želiš biti što je moguće dalje od mene, što je moguće brže, i uopće te ne krivim zbog toga. Mislim, da sam na tvom mjestu, jednako bih se osjećala. Ali ipak, ako mi možeš dati još nekoliko sekundi, stvarno bih ti voljela sve objasniti." On promrmlja nešto u bradu i na trenutak se zabulji kroz prozor, a potom se okrene prema meni i stane me pozorno slušati. A ja znajući da moram biti brza, da mi je spreman dati nekoliko sekundi i to je sve, kažem: "Slušaj, stvar je u tome - hoću reći, znam da ti ovo zvuči ludo i stvarno ne mogu ulaziti u detalje, ali moraš mi vjerovati kad ti kažem da sam stvarno imala dobar razlog da mislim da si jedan od njih." On zatvori oči na trenutak, mršteći se od boli, pa me pogleda i odvrati: "Odmetnik. O, da. To si mi uspješno dokazala, Ever. I više nego uspješno." Baci kratak pogled na svoje ozlijeđene ruke pa na mene. 25


Namreškam nos i stisnem usne jer znam da ni ono što slijedi neće puno bolje proći, ali uporno nastavim: "Da, pa, vidiš, stvar je u tome - mislila sam da si zao. Ozbiljno. Samo sam zato napravila ono što sam napravila. Mislim, vidjela sam ti tetovažu - i moram ti reći da je bila prilično uvjerljiva dobro, osim što se nije svjetlucala ni treperila i ništa tome slično, ali, ipak, to plus činjenica da mi se javila Ava i, ono, neke druge stvari koje ti ne mogu objasniti, zbog svega toga sam mislila da si ti—" Odmahnem glavom jer znam da ništa neću postići. Odlučim se ostaviti teme i pitati ga nešto što me kopka otkad smo napustili bolnicu. "Ovaj, kad si već tako ljut na mene i toliko me mrziš, zašto si mi prije pomogao? Zašto si lagao muriji i preuzeo svu krivnju? Mislim, ja sam te ozlijedila, to oboje znamo, i, gle, čak i oni znaju. A ti si svejedno lagao za mene i skroz propustio veliku priliku da im to kažeš pa da mi stave lisičine, odvuku me i bace u buksu. Iskreno, nisi mi jasan." On opet zatvori oči, zabaci glavu i očito je da ga boli i daje umoran. I baš kad hoću odustati od svega, reći mu da nema veze, neka uđe u kuću i odmori se, njegove predivne zelene oči sretnu moje i on odgovori: "Čuj, Ever, stvar je u tome - znam da će ti ovo zvučati čudno, ali ne zanima me toliko zašto si mi to napravila, već kako." Pogledam ga stežući rukama upravljač, ne znajući što bih rekla. "Kako si me uspjela zavitlati ko frizbi preko cijelog svog dvorišta—" Progutam knedlu uporno gledajući naprijed i ništa ne govoreći. "I kako si u jednom trenutku bila ispred mene praznih ruku i bez ikakvih džepova - a u drugom mašeš nožem s dvostrukom oštricom I drškom od dragulja, koji je, usput, izgleda, nestao odmah nakon što si me napala - jesam li u pravu?" Duboko uzdahnem dok kimam. Nema smisla da mu više lažem. "I, usput, još jedna sitnica, upalila si auto bez ključa - a mislim da oboje znamo da se ovaj tip auta ne pali tako - i da ti za ovaj model treba ključ kako god okreneš. I da ne zaboravim, onog prvog dana uspjela si ući u moju trgovinu iako su vrata bila zaključana, a da ne spominjem kako si brzo pronašla Knjigu sjena koja je isto bila pod ključem. Zato, pusti sve ostalo, pusti isprike, objašnjenja i sve te gluposti, što je bilo, bilo je, ne možeš to promijeniti. Sad samo želim da mi objasniš kako. Samo me to zapravo zanima." Gutajući knedlu, bacim kratak pogled na njega i nisam baš sigurna što dalje. Pokušam se glupo našaliti, pa kažem: "Dobro, ali prvo mi reci jesu li lijekovi protiv bolova već počeli djelovati." Uz to se i baš blesavo nasmijem, pa ga samo razljutim. "Slušaj, Ever, kad budeš htjela biti iskrena prema meni, znaš gdje sam. Do tada—" Pokuša otvoriti vrata i teatralno izići, ali kako su mu obje ruke u zavojima, to mu baš i ne uspije kako je zamislio. Zato se naglo premjestim na njegovu stranu i stvorim kraj njega prije nego što stigne trepnuti, nadajući se da mu neću povrijediti muškost sljedećim riječima: "Evo - ja ću ti otvoriti." Ali on i dalje samo sjedi, uzdiše i vrti glavom u nevjerici govoreći: "I, da, još i ovo—" Pogledi nam se sretnu i zaustavim dah. "Brza si i okretna poput gazele." Samo tiho i nepomično stojim ne znajući što bih očekivala. "Onda, hoćeš li mi pomoći ili ne?" pita me podižući spojene obrve. Kimnem, otvorim vrata i pružam mu ruku kao oslonac, osjetivši koliko je slab čim se punom težinom oslonio o nju. "Možeš li mi otvoriti i vrata od kuće?" "Naravno." Kimnem gledajući ga. "Samo mi daj ključeve." Okrzne me pogledom. "Otkad ti to trebaš ključeve?" 26


Slegnem ramenima krećući niz usku, blago osvijetljenu stazu prema njegovim vratima. Pogledom upijam čarobne gredice blistavih ružičastih i ljubičastih božura pa komentiram: "Nisam imala pojma da si tako dobar vrtlar." "Baš i nisam. Iskreno, Lina je sve to posadila. Ja to samo održavam. Većinu trava za trgovinu uzgajamo baš ovdje." Pokaže prema vratima očito umoran od svega, umoran od mene, jedva čekajući da uđe u kuću i da se sve ovo već jednom završi. Zato zatvorim oči i ugledam kako se vrata otvaraju preda mnom, a kad čujem onaj poznati škljoc, mahnem mu da uđe. Zatim samo stojim kao idiot i glupavo mu polumašem kao da se rastajemo nakon nekog stvarno lijepog piknika. Oklijevam se pomaknuti čak i nakon što on odmahne glavom i pokaže mi da uđem jer želim da mi to glasno i jasno potvrdi prije nego što se odvažim. "Misliš me opet napasti?" Pogled mu klizi preko mene i preplavljuje me valovima blaženog ugodnog spokoja. "Samo ako digneš ruku na mene." Slegnem ramenima. "To je, kao, šala?" Zaškilji jedva primjetno izvijajući usne. Nasmijem se. "Da, i to prilično loša." On se nasloni o dovratak,polako i ležerno me odmjeri pogledom, duboko uzdahne i reče: "Gle, nerado pitam, naročito tebe koja si me već i dovoljno osakatila, ali možda će mi zatrebati pomoć da se smjestim i sve to. Lijekovi me lagano počinju otupljivati, a budući da nisam gotovo ništa mogao ni kad sam bio pri sebi i imao jednu zdravu ruku, nemam pojma što ću sada. Samo na minutu, dvije najviše i onda se možeš vratiti Damenu i nastaviti tamo gdje si stala." Namrštim se pitajući se zašto je to sad rekao. Palim svjetlo i zatvaram vrata za sobom dok ulazim za njim,upijajući pogledom zgodni mali interijer, zbunjeno shvaćajući da se nalazim u pravoj autentičnoj kućici s cvijećem u Laguna Beachu. Jednoj od onih sa starim kaminom i velikim prozorima. Jednoj od onih kakve se u ovim krajevima danas rijetko može vidjeti. "Je l' tako da je kul?" Kimne čitajući mi misli s lica. "Sagrađenaje 1958. Lina ju je jeftino kupila prije mnogo godina,prije nego što se ovdje sve počelo vrtjeti oko novca i reality showova." Prođem kroz klizna staklena vrata koja vode prema lijepoj verandi popločanoj ciglama, iza koje se proteže strm obronak i spuštaju stepenice prema oceanu blago obasjanom mjesečinom. "Daje mi je jeftino u najam,ali jednoga dana htio bih je kupiti. Rekla mi je da će mi je prodati samo ako joj obećam da od nje neću napraviti jedan od onih dvoetažnih stanova u toskanskom stilu.Kao da bi mi to palo na pamet." Nasmije se. Odvratim pogled s prozora i zaputim se u kuhinju, upalim svjetlo i otvorim nekoliko ormarića dok ne nađem onaj s čašama. Pogledom tražim bocu vode,kad se on odjednom pojavi tako blizu mene da mu vidim i najmanju šaru u očima. "Zar ti ne bi bilo lakše da je jednostavno prikažeš?" kaže mi promuklim, tihim i dubokim glasom. Zurim u njega i ne znam što me više smeta, to što je tako blizu mene, što mu glas zvuči tako čeznutljivo ili što mi se tako uspio prikrasti. "Htjela sam - jednostavno sam htjela doći do nje na dobar,stari, uobičajen način - ako nemaš ništa protiv?Bez brige, ima isti okus", nespretno promrmljam nadajući se da je previše omamljen lijekovima za bolove da bi primijetio kako njegova blizina utječe na mene. I dalje samo stoji gledajući me upornim pogledom koji ništa ne odaje. Omamljenim i dubokim glasom upita: "Ever -što si ti?" Sledim se stišćući prstima čašu tako jako da me strah da će mi puknuti u ruci. Buljim u pločice na podu, u stolić desno, u radnu sobu naprijed, bilo kamo,samo ne u njega.Tišina među nama tako je opipljiva da je jednostavno želim razbiti i zato promrsim: "Ne - ne mogu ti reći." 27


"Znači, nije stvar samo u knjizi, nego i - u nečem drugom." Pogledam ga i odmah shvatim da sam pogriješila, da sam mu upravo doslovno priznala da nisam normalna,a mogla sam se jednostavno izmotati na račun nekakvih čarolija.Ali to sto posto ne bi prošlo kod njega. On zna da se sa mnom nešto događa još od prvog dana kad smo se sreli, puno prije nego što mi je posudio knjigu. "Zašto mi nisi rekao da je Knjiga sjena šifrirana?" kažem suzujući pogled, tjerajući ga ponovno u kut. "Rekao sam ti." Odvrati pogled i okrene se od mene vidno iznerviran. "Ne, rekao si mi da je na tebanskom i da se treba služiti intuicijom da bi je se moglo čitati. Ali zaboravio si mi spomenuti da je zapravo zaštićena šifrom - šifrom koju treba razbiti da bi se vidjelo što je zaista u njoj. I zašto, molim te? Zašto mi nisi rekao? Izostavio si poprilično važan detalj, zar ne?" On se nasloni na popločani kuhinjski pult vrteći glavom u nevjerici pa primijeti: "Sori, ali je l' ti to mene opet sumnjičiš za nešto? Jer ako se ne varam, mislim da si više-manje utvrdila da sam na tvojoj strani kad si me ubola?" Prekrižim ruke i zaškiljim. "Ne, utvrdila sam da nisi odmetnik. Nikad nisam rekla da si na mojoj strain." Gleda me trudeći se ostati strpljiv,ali nismo još ni blizu završili. "Nisi mi rekao ni kako si nabavio knjigu - kako je završila u tvojim rukama." On slegne ramenima zureći u mene i govoreći mi mirnim odmjerenim glasom: "Već sam ti rekao dao mi ju je prijatelj prije nekoliko godina." "A zove li se taj tvoj prijatelj nekako - kao na primjer Roman?" On se nasmije,ali prilično kiselo.U glasu mu se prilično jasno čuje koliko je ogorčen kad mi odvrati: "A, tako znači, još misliš da sam u njegovom plemenu. Pa, ono, sori, Ever, ali zar nismo završili s tim?" Prekrižim ruke preko prsa i nagnem čašu u ruci. "Čuj, Jude, htjela bih ti vjerovati, stvarno. Ali one noći prije nekoliko dana kad—" Zaustavim se jer shvatim da sam krenula u smjeru koji i nije baš za njegove uši. "Ma, uglavnom, Roman mi je rekao nešto kao da je knjiga jednom bila njegova i zato bih stvarno htjela znati jesi li je od njega nabavio - možda kupio?" On ispruži ruku prema meni i s nekoliko preostalih zdravih prstiju istrgne mi čašu iz ruke. "Romana znam samo preko tebe. Stvarno ne znam što da ti još kažem, Ever." Dok hoda prema sudoperu,zaškiljim i pomno mu proučim auru, energiju i govor tijela pa uzevši sve to u obzir, zaključim da zaista govori istinu i ništa ne skriva. "Piješ vodu iz pipe?" upitam ga i vidim da me kratko pogledao preko ramena. "Dugo nisam vidjela da netko to radi. Još otkad sam otišla iz Oregona." "Slušaj, što da ti kažem, skroman sam čovjek." Dobro potegne iz čaše i popije sve do kraja pa se opet okrene i napuni je. "Znači, stvarno nisi znao za knjigu?" Slijedim ga prema starom smeđem kauču na koji se on odmah strovali. "Najozbiljnije, više-manje nemam pojma o čemu pričaš otkad smo se sreli. Sve mi to nema nikakvog smisla. Možda bih ti još i vjerovao na riječ i mislio da sam zbunjen od lijekova da ti nisi pričala svašta još i prije toga." Namrgodim se i zavalim u naslonjač nasuprot njemu stavljajući noge na starinska vrata puna zamršenih rezbarija koja mu služe kao stolić. "Gle, da ti bar mogu objasniti - jer mislim da bar toliko zaslužuješ. Ali ne mogu. Sve - sve je to previše komplicirano. I uključuje—" "Romana i Damena?" Zaškiljim pitajući se zastoje baš njih spomenuo. 28


"Samo nagađam." Slegne ramenima. "Ali po tvom izrazu lica rekao bih da sam pogodio." Stisnem usne bacajući duge poglede po sobi i usredotočujući se na ogromne hrpe knjiga, stari kasetofon i nekoliko umjetničkih predmeta, ali nigdje ne vidim televizor. Niti potvrđujem niti poričem njegovu tvrdnju kad odgovorim: "Imam određene moći. Mnogo su veće od vidovitosti za koju već znaš. Mogu pomicati stvari—" "Telekineza." Kimne, a oči su mu sad zatvorene. "Mogu stvoriti što hoću." "Prikazivanje - ali kod tebe je ono trenutačno." Otvori jedno oko zureći u mene. "I zato te moram pitati - zašto ti je trebala knjiga? Sve li je kao na dlanu. Zgodna si, pametna, obdarena svakojakim moćima, a siguran sam da i tvoj dečko ima neke skrivene vještine..." Pogledam ga. Već ga je treći put spomenuo i to me još jednako smeta. "Što imaš protiv Damena?" pitam ga ne znajući je li možda nešto otkrio, nekako naslutio dugu i zamršenu prošlost našeg ljubavnog trokuta. On premjesti glavu i noge na jastuke. "Čuj, što da ti kažem? Ne sviđa mi se. Jednostavno mi je nekako čudan. Dao bih ruku u vatru da sam u pravu." Okrene se prema meni i kaže: "Samo da znaš, to nije bila šala. A ako te još što zanima, najbolje da me sada pitaš. Ovi lijekovi počeli su me naveliko lupati u glavu, sav sam omamljen, pa se požuri dok još razumijem što govoriš i dok mogu i voljan sam opušteno ćaskati." Odmahnem glavom jer sam saznala sve što me zanimalo prije nekoliko sati na pločniku kad sam ga ubola nožem. A sad bih mogla i ja s njim podijeliti neke svoje tajne - ili mu bar natuknuti istinu da vidim hoće li mi povjerovati. "Znaš, ti i Damen se s razlogom ne volite", odvažim se reći grizući usne jer još nisam sigurna koliko mu toga otkriti. "A, tako znači - ni on mene ne obožava." Dugo se gledamo, a onda ja skrenem pogled.Proučavam izlizani sag pod nogama,stari i izgrebani drveni stol pred sobom i geodu citrina koja stoji u kutu, pitam se zašto sam, za Boga miloga, započela tu temu i baš želim nešto reći, kad on nadoda: "Bez brige." Pokušava nogama navući pokrivač, ali ne uspijeva. "Ne moraš mi ništa objašnjavati, a ni zabrinjavati se. Takva su ti naša standardna uobičajena muška posla. Ono, kad dvojica nas očajnički žele neku stvarno predobru curu, ponašamo se kao da smo izašli iz špilje. I budući da samo jedan od nas može pobijediti - pardon - samo jedan od nas već je pobijedio - ja ću se jednostavno vratiti u svoju špilju, malo ću lupati toljagom po zidu i lizati rane gdje me nitko ne vidi." Zatvori oči i tihim glasom dometne: "Ozbiljno, Ever, znam kada treba priznati poraz. Ne brini se jer znam da je vrijeme da napustim igru.Nisam bez razloga dobio ime po svecu - zaštitniku izgubljenih slučajeva Judi Tadeju nije mi prvi put da se povlačim i... Ja..." Utihne i brada mu padne na prsa, a ja ustanem iz naslonjača, odem do njega, uzmem plišani zgužvani pokrivač kraj njegovih nogu i pažljivo ga cijelog pokrijem. "Naspavaj se", šapnem. "Ja ću ti sutra podignuti lijek, tako da bez brige. Ti samo ostani ovdje i odmaraj se." Znam da je već utonuo u san, da je na nekom drugom mjestu, ali svejedno ga želim umiriti. Podvijem mu pokrivač pod noge, a on doda: "Ej, Ever - uopće mi nisi odgovorila na pitanje u vezi knjige. Zašto ti uopće treba ta knjiga kad već ionako imaš sve što ti treba?" Ukočim se zaneseno zureći u tog tipa kojeg znam već toliko stoljeća, toliko života,a koji se opet odnekud uspio pojaviti. Nakon svega što sam vidjela i proživjela, znam da to nije slučajno jer u svemiru nema slučajnosti. Ali zapravo nemam pojma zašto se to dogodilo. Zapravo, u zadnje vrijeme više-manje ništa ne znam. Samo znam da su njih dvojica potpuno različita. Kad sam s Judeom, 29


osjećam se smireno, a od Damena gorim i prolaze me trnci. Jedan je yang, drugi je yin. Njih dvojica su kao nebo i zemlja. Ušutkam ga i pričekam da opet zaspi pa krenem prema vratima i odvratim: "Zato što ustvari nemam sve što želim. Ni blizu."

30


Sedmo "Vas dvoje ste mi cijelo vrijeme bili nekako sumnjivi. Naročito ti." Upre prstom u Damena. "Sori, ali znala sam da nisi toliko savršen." Damen se nasmije otvarajući nam širom vrata i mahne nam da uđemo. Pritom me uporno gleda dubokim tamnim očima kao da me zaljubljeno grli dok me telepatski obasipa mnoštvom crvenih tulipana jer zna da mi treba nešto što će me osnažiti i ohrabriti. "Da,i ako vas slučajno zanima,vidim što radiš,Damene", dometne Haven koja na sebi ima kožnate hlače i drži ruke pune prstenja na bokovima.Pogled joj bježi čas na mene,čas na Damena, a onda zavrti glavom u nevjerici i jurne prema predvorju. Damen me pogleda podignutih obrva, ali ja samo slegnem ramenima. Haven nam je pokazala tek mali dio svojih moći. Čitanje naših misli tek je početak. "Isuse, ne mogu vjerovati kako ti je kuća dobra!" Vrti se oko sebe i sve upija pogledom - bogato ukrašen luster koji visi s visokog kupolastog stropa i plišani perzijski sag pod nogama - dva neprocjenjiva antikviteta stara nekoliko stoljeća kojima se skoro zauvijek bio izgubio trag kad je Damen bio u svojoj, kako ja to nazivam, "asketskoj fazi" - kad je bio uvjeren da su nas snašle nevolje jer se ponašao ekstravagantno, tašto i narcisoidno. Čvrsto je bio odlučio riješiti se svih svojih zemaljskih dobara sve dok blizanke nisu došle živjeti kod njega,kad je odmah skinuo natpis "PRODAJE SE" jer je želio da imaju sav mogući komfor i dovoljno prostora. "Ono, samo ovo predvorje bilo bi ti dovoljno za jedan opak tulum." Nasmije se. "Je l' to jedna od povlastica kad si besmrtan? Otmjena gajba poput ove? Ako je tako, ja sam totalno za!" "Pa,Damen već dosta dugo preuređuje kuću—" izustim jer ne znam kako da joj drugačije objasnim njegovu viletinu vrijednu nekoliko milijuna dolara jer joj još nisam rekla ni za drevnu vještinu trenutačnog prikazivanja, kao ni za to da može pogoditi koji će konj pobijediti na utrci - a i nisam baš sigurna da joj želim reći. "Koliko onda Roman kod sebe preuređuje jer kod njega je lijepo i sve to, ali nije ni približno dobro kao ovdje?" Damen i ja se pogledamo i iako se ne možemo služiti telepatijom sad kad znamo da nas ona čuje, uspijemo zajednički ignorirati njezino pitanje. Ne želimo ni pod koju cijenu ulaziti u detalje, i to što je duže moguće. Ostavljamo sve za taj neizbježni dan kad će ona otkriti pravu istinu iza svega ovoga, a da i ne spominjem ono što se zaista dogodilo njezinoj dobroj prijateljici Drini. Krenemo za njom kroz kuhinju pa u dnevnu sobu gdje ugledamo blizanke zavaljene u kauč. Obje čitaju svoj primjerak iste knjige - Rayne pohlepno jede čokoladu, a Romy iz velike zdjele grabi kokice s maslacem. "Onda,jeste li i vas dvije besmrtne?" izvali Haven pa Romy i Rayne podignu glave - Rayne se, kao i obično, namrgodi, a Romy samo odmahne glavom i nastavi gdje je stala. "Ne, one su, ovaj—" brzo pogledam Damena tražeći pomoć. Nemam pojma kako da joj objasnim da strogo rečeno nisu besmrtne, ali da su zato visjele u drugoj dimenziji posljednjih tristo godina, a sad se ne mogu vratiti tamo zbog mene. "Rođakinje." Damen kimne govoreći mi pogledom da se pretvaram zajedno s njime i potvrđujem što govori. Haven stoji na sredini sobe, gleda nas podignutih obrva i usiljena lica jer očito nam nije povjerovala ni riječ od onog što smo rekli. "Znači, ti meni tvrdiš da održavaš veze s rodbinom i nakon—" Ona suzi pogled, cijelog ga odmjeri pokušavajući procijeniti koliko mu je godina,a zatim

31


slegne ramenima priznavši poraz i dometne: "Pa, sigurno su vam okupljanja, blago rečeno, jako zanimljiva." Kratko se osvrnem na Damena i vidim da se odlučio oglušiti na njezin komentar,ali ja mu priskočim upomoć nadajući se da još mogu spasiti stvar: "On je zapravo želio reći da su mu one kao rođakinje. One su—" "Daj,molim te!"Rayne baci knjigu na stol i bijesno pogleda mene, Haven, ali, naravno, ne i Damena. "Nismo mu ni rodbina niti smo besmrtne, okej? Mi smo vještice.Spasile smo se od suđenja vješticama u Salemu. I nemoj nas više ispitivati o tome jer ti ne namjeravamo odgovoriti. Ionako sad znaš više nego što bi trebala znati." Haven nas pogleda neopisivo razrogačenim očima,zablene se u nas četvero čudaka pa protisne: "Isuse.Ono,je l' sve ovo može biti još bizarnije?" Slegnem ramenima i izmijenim pogled s Rayne dajući joj da znanja da je trebala držati jezik za zubima. Gledam kako se Haven spušta u dubok mek naslonjač i krišom nas gleda kao da očekuje da joj otkrijemo nekakvu povjerljivu lozinku, uputimo je u neka velika učenja, da prođe nekakav obred inicijacije i uopće se ne trudi skriti razočaranje kad vidi da je Damen otišao u kuhinju i odmah se pojavio s kutijicom punom eliksira koju joj spremno uruči. Ona se zagleda u kutijicu lupkajući vrškom crno nalakiranog nokta po poklopcu svake bočice i zbunjenog pogleda procijedi: "I to je sve? Sedam? Imam zalihu samo za tjedan dana?Ono, je l' vi to ozbiljno?Kako da preživim samo s ovim?Je l' vi to mene pokušavate ubiti prije nego što uspijem sve isprobati?" "Ovaj, besmrtna si - nitko te ne može ubiti." Rayne zavrti glavom u nevjerici i zakoluta očima. "Ovaj, naravno da može. Zato me Ever i natjerala da nosim ovo." Haven brzo izvuče svoju amajliju ispod topa od crne čipke i zamahne njome Rayne pred nosom. Ali Rayne samo progunđa i prekriži mršave blijede ruke preko žgoljavih prsa i odvrati: "Daj, molim te, već znam sve o tome. Ako je skineš i dobiješ udarac u krivu čakru, gotova si. Ako je uvijek nosiš, živjet ćeš sretno do kraja života i onog nakon njega, i onog nakon njega. Ono, nije ti to neka nuklearna fizika." "Isuse, je l' ona uvijek tako mrzovoljna?" upita Haven, nasmije se i zavrti glavom u nevjerici. I baš kad joj želim odgovoriti da jer je lijepo za promjenu imati saveznicu, ako ništa drugo, vidim da je ustala iz naslonjača i zavalila se na kauč pokraj Rayne tako joj mrseći kosu i škakljajući je po nogama da su odmah postale najbolje prijateljice. I, eto, opet sam ja ovdje izopćenik. "Ne moraš ga piti svaki dan",oglasi se Damen jer očito želi da se vratimo na ono važno. "Zapravo, mogla bi ne popiti ni gutljaj i izdržati sljedećih sto pedeset godina, možda i duže, tko zna?" "Pa, ako je već tako, zašto ga ti tako često pijuckaš kao da ti život ovisi o njemu?" Primijeti Haven i digne Rayneine noge iz svog krila gledajući nas oboje. Damen slegne ramenima. "Pa valjda zato što sad na neki način i ovisi. Ono, već sam dugo na Zemlji. Jako dugo." "Koliko?" Haven se nagne naprijed i makne svoje platinastoplave pramenove na šiškama s lica gledajući ga jako našminkanim očima. "Dugo. Uglavnom, htio sam reći—" "Čekaj malo - šališ se,jelda?Mislim,ozbiljno mi nećeš reći koliko zapravo imaš godina? Nisi valjda - kao oni s trideset i nešto, koji svima počnu govoriti da imaju dvadeset i devet i nakon što navrše osamdeset? Ono, sori, Damene, ali zašto si tako tašt?" Nasmije se i zavrti glavom u nevjerici. "Ozbiljno, kad ja budem stara, razglasit ću to na sva zvona. Jedva čekam da navršim sto osamdeset i dvije godine, a da mi koža bude poput bebine guze." 32


"Nisam tašt,nego praktičan",odbrusi Damen i kad ga pogledam, shvatim da je malo uzrujan, ali vjerojatno zato što je zaista pomalo tašt, samo što ne želi priznati.Bez obzira na to što se pokušao riješiti skupe odjeće, proizvoda za njegu kose i ručno izrađenih talijanskih kožnatih čizmi, ostao je pomalo tašt. "Uostalom, ne smiješ se razmetati moćima i ne smiješ nikome reći za njih. Zar ti i Ever niste razgovarale o tome?" "Jesmo", uzvratimo i Haven i ja, a glasovi nam se stope. "Dakle, nemam ti više što pojašnjavati. Ti i dalje, kao i obično, jedi svoje tortice, ponašaj se normalno koliko god je moguće,pazi da ne privučeš ničiju—" "Neželjenu pozornost." Haven odmahne glavom i tako zakoluta očima da stvarno pretjeruje. "Ozbiljno, Ever me je već upoznala sa svim činjenicama, upozorila me na tamnu stranu, na babarogu ispod kreveta, onu u ormaru, a da i ne spominjem onu ispod stuba, ali ono, sasvim iskreno, zapravo me ništa od toga ne zanima. Bila sam obična cijeli život. Koliko god sam se trudila biti otkačena i lako se odijevati, ljudi su me svejedno ignorirali, zanemarivali i prolazili kraj mene kao kraj turskog groblja, kao da me ne vide i, kažem vam, takva anonimnost i nije nešto. Stvarno mi je dosta takvog života. A budući da mi se sad pružila prilika da ga se riješim - da se po nečemu stvarno istaknem i da me drugi za promjenu počnu primjećivati pa, ne namjeravam se suzdržavati ni u čemu. Iskoristit ću ovo koliko god mogu! Znači, sad kad smo to riješili, mislim da bi mi mogao dati nešto puno bolje od ovog." Potapša kutijicu po rubu. "Daj mi udovolji, daj mi sve zalihe soka koje imaš da mogu sve zaprepastiti kad krenemo u četvrti srednje." Damen me uznemireno,šutke pogleda, a očima mi govori: "Ti si je stvorila - svog Frankensteina poduzmi nešto!" I zato pročistim grlo, okrenem se prema njoj, prekrižim noge, sklopim ruke i složim ljubaznu facu iako sam prestravljena kao i on. "Haven,molim te", prozborim pazeći da govorim tiho i da mi glas ne podrhtava. "Već smo razgovarali o ovome i rekli smo—" Ali ne uspijem baš završiti rečenicu jer me ona prekine: "Ti ga uvijek piješ - pa zašto ne bih i ja?" Suzi pogled lupkajući prstima po kutijici. Stanem jer ne znam kako joj objasniti da sok povećava moje moći, one za koje ne bih baš htjela da ih i ona ima, i bezuspješno smišljajući pravi odgovor, naposljetku izvalim: "Iako ti se možda čini da je stvarno tako, ustvari - meni sok ne treba. U svakom slučaju ne kao Damenu. Pijem ga tu i tamo jer, ovaj, navikla sam se na njega. I ako baš nema bogzna kakav okus, pomalo mi se sviđa. Ali vjeruj mi na riječ, ne trebaš ga piti svakog dana - a ni svakog tjedna, pa ni svake godine, ako ćemo sasvim iskreno. Kao što ti je Damen već rekao, možeš izdržati i stotinu godina, možda i dvjesto, a da ne popiješ ni gutljaj." Kimnem i nadam se da će mi povjerovati jer ne želim da zna kako redovita konzumacija povećava i snagu, i brzinu, i čarobne moći. Onda bi ga samo još više željela. "Dobro." Kimne. "Onda ću ga valjda trebati nabaviti od Romana. Sigurna sam da će mi ga on vrlo rado dati." Progutam knedlu ne govoreći ništa jer znam da me izaziva. Vidim da joj je Luna skočila u krilo i da je mazi. "Pa, gdje si ti meni, maco - ti si trebala biti moja, je l' tako? Jesi mi zato sad došla? Jer znaš tko ti je prava vlasnica?" Podigne je visoko i protrlja joj nosom njušku smijući se kad Romy skoči sa svog kraja kauča i otme joj je. "Smiri se." Nasmije se Haven. "Ono, neću ti je ukrasti ili tako nešto." "I ne možeš je ukrasti." Romy je srdito pogleda i stavi Lunu na rame, njezino omiljeno mjesto za čučanje. "A ni posjedovati. Ljubimci nisu vlasništvo, nisu modni dodatak koji odbaciš kad ga više ne želiš. Oni su živa bića s kojima živimo." Pogleda sestru pokazujući joj da krene za njom i bijesno izjuri iz sobe. 33


"Isuse - al je živčana!" Haven baci pogled preko ramena promatrajući ih kako odlaze. Ali ne dam joj da skrene s teme, ipak ju je ona načela i sad ću ja malo o tome. "Kad si ga već spomenula - kako je Roman?" upitam je praveći se da želim čavrljati, da me zapravo on i ne zanima, nadajući se da nitko nije primijetio kako mi je glas zadrhtao kad sam prevalila njegovo ime preko usana. Ona slegne ramenima jer je osjetila što namjeravam pa izusti: "Dobro. On je skroz dobro, hvala na pitanju. A ja vam nemam što reći. Odnosno, nemam vam reći ništa što bi vama moglo biti zanimljivo." Baci kratak pogled prvo na Damena pa na mene, a usne oblikuje u smiješak kao da joj je sve ovo nekakav dobar vic, neka igra u kojoj ne želi još skroz sudjelovati iako me uvjeravala u suprotno. Zatim preusmjeri pozornost na svoje nokte i primijeti: "Isuse, je l' i vama ovako brzo rastu nokti? Ono, jutros sam ih podrezala i, gle, već su ponovno dugački!" Podigne visoko ruku da ih vidimo. "A kakva mi je tek kosa - kunem vam se da su mi u zadnjih nekoliko dana šiške narasle više od centimetra!" Damen i ja izmijenimo poglede, oboje razmišljajući o istom:"I to sve samo od jedne bočice eliksira?" I znam da nemam drugog izbora nego joj reći, pa je prekinem nadajući se da zvučim uvjerljivo: "Čuj, što se tiče Romana—" Ona spusti ruke u krilo i pogleda me čvrsto držeći kutijicu. "Mislim—" Stanem jer osjećam na sebi Damenov duboki uporni pogled koji prodire kroz mene pitajući se što mi je na umu jer to mu nipošto nisam povjerila. Ali zapravo sam se baš sad sama na ovo odlučila - zbog svih onih jezivih stvari koje su mi se događale u posljednja dvadeset i četiri sata. "Mislim da bi ga trebala izbjegavati pod svaku cijenu", dovršim pažljivo je gledajući u oči. "Ozbiljno. Ako ti baš treba novac, ja ti mogu posuditi neku lovu dok ne nađeš neki drugi posao, ali mislim da ne bi trebala tamo raditi. To ti nije - sigurno. Iako znam da mi ne vjeruješ, iako misliš da sam ga totalno krivo procijenila, stvar je u tome da nisam. I Damen je bio sa mnom kad se sve ono dogodilo,on ti isto može potvrditi." Brzo pogledam Damena i vidim da je potvrdno kimnuo, ali Haven ne mijenja izraz lica koji je tako miran, kao da nas nije ni čula. Preklinjem je. "Ozbiljno. Opasan je. Od njega ti prijeti prava opasnost. Da ne spominjem da je—" Zao i užasan, i grozno, neodoljivo privlačan - njegov glas mi je u mislima,njegovo lice mi je u snovima, uvijek, neprestano, i koliko god se trudila, ne mogu ga zaboraviti, ne mogu prestati misliti o njemu, ne mogu ga prestati željeti, ne mogu prestati maštati o njemu."I, ovaj, ono, ne bih htjela da te ozlijedi." Progutam knedlu, cijelo mi tijelo živne pri samoj pomisli na njega i počne me prožimati ono čudno tajanstveno pulsiranje da ovoliko nedostaje da me otkriju. Ali kad me ona pogleda podignutih obrva kao da je čula riječi u mojoj glavi, kao da zna što zapravo namjeravam, uspaničim se. U sebi tiho paničarim. A onda se sjetim da još imam štit. Koliko god ona bila moćna, ako me Damen ne može čuti, ne može ni ona. "Čuj,Ever,već si dovoljno pričala o tome i sad samo nepotrebno blebećeš. Razumjela sam te i prvi put i sada. I ako se sjećaš, zaključili smo da se ne slažemo oko toga. Uostalom, kako vi mislite dobiti ono što želite ako mu se ja ne budem ulizivala?" Baci kratak pogled prvo na mene pa na Damena suzujući oči poput mačke. "Vjeruj mi,Roman nije nikakva prijetnja, bar ne meni. Tako je nevjerojatno sladak, dobar i pun ljubavi - uopće nije onakav kakvim ga smatraš.Tako da ako se vas dvoje želite", pokaže prstom na Damena i mene, "bolje vam je da me ne gnjavite. Koliko znam, ja sam vam sad više-manje jedina šansa - je l' tako?" Damen korakne prema njoj, a oči mu ljutito iskre dok joj govori tihim i prijetećim glasom: "Opasno se igraš s nama,Haven. I mada mogu razumjeti da si uzbuđena zbog prilike koja ti se pružila i oduševljava te ta nova moć koja u tebi luduje, zbog nje lako možeš upasti u velike nevolje. Znam to 34


jer sam nekad bio poput tebe.Zapravo,meni se prvom takvo nešto bilo dogodilo. Iako je to bilo prije mnogo vremena, sjećam se toga kao da je bilo jučer. Sjećam se i gomile pogrešaka koje sam bio napravio i koliko sam toga požalio jer sam dopustio da mi glad za moći pomuti zdrav razum i uništi obzir prema drugima. Nemoj biti poput mene, Haven. Nemoj napraviti istu pogrešku. I da ti nije palo na pamet prijetiti ni Ever ni meni na bilo koji način. Imamo mi sasvim dovoljno drugih rješenja i metoda i ne treba nam tvoja pom—" "Daj, prekini više!" Haven odmahne glavom, a pogled joj bježi čas na Damena, čas na mene. "Pun mi je kufer toga što mi uvijek govorite svisoka. Je li vam ikad palo na pamet da možda ja mogu naučiti vas dvoje nešto o tome kako koristiti ovu moć?" Zakoluta očima, namrgodi se i naruga nam se odgovarajući na vlastito pitanje: "Naravno da nije! Vi i dalje tupite svoje: 'Napravi ovo, Haven, napravi ono, Haven, doziramo ti eliksir jer ti ne vjerujemo,Haven.' Ono, ajmo, ljudi, ozbiljno. Ako vi meni ne vjerujete, zašto bih ja vjerovala vama?" "Nije da ti ne vjerujemo", odvratim jer želim da se svi malo ohladimo, da smirim stvari prije nego što situacija još više uzavre. "Nego ne vjerujemo Romanu. Znam da ti to ne želiš prihvatiti, ali on te iskorištava. Ti si mu samo pijun u poremećenim igricama koje smišlja. On zna sve tvoje slabosti i koristi se njima da bi upravljao tobom kao marionetom." "A koje su to moje slabosti po tvom mišljenju?" Ona kvrcne prstima po kutijici i stisne usne. Ali prije nego što joj uspijem odbrusiti na to i još više pogoršati stvari da nam naposljetku svima bude žao, Damen me ušutka rukom i ubaci se. "Ne želimo se svađati s tobom, Haven. Želimo te zaštititi. To je za tvoje dobro." "A meni,kao,treba zaštita?Jer sam preglupa da sama shvatim neke stvari?"Bulji prvo u mene pa u Damena, a kad Damen frustrirano uzdahne, hladno nas pogleda. Zatim kimne, još čvršće stisne kutijicu u ruci i ustane. "Voljela bih vam vjerovati, ali, nažalost, ne mogu. I to zato što mi ti nešto tajiš, Ever - osjećam to.Iako nemam pojma što, jedno je fakat očito - ljubomorna si." Na usnama joj se pojavi izraz prezira pa dometne: "O, da, vjerovali ili ne, uvijek savršena Ever Bloom ljubomorna je na mene jadnu Haven Turner." Odmahne glavom. "Kakav obrat, jelda?" Ukočim se, ali i dalje samo stojim i šutim. "Navikla si biti glavna faca među nama.Najpametnija,najljepša i najsavršenija u svemu s najsavršenijim, najpametnijim i najseksi dečkom." Osmjehne se Damenu pa slegne ramenima i naceri se kad joj on ne uzvrati osmijeh. "A sad kad sam ja besmrtna kao i ti, samo je pitanje vremena kad ću te sustići - i ja ću biti savršena.I prava je istina da ti to ne možeš podnijeti.Ne možeš podnijeti ni pomisao na to.Ali ono najsmješnije, najironičnije u svemu tome je da za to na kraju krajeva možeš kriviti samo sebe jer si me ti učinila ovakvom. Mada ti tvrdiš da bi opet donijela istu odluku, ne mogu se oteti dojmu da sam ti ipak bila draža prije. Kad sam bila jadna mala pozerica gladna pozornosti luzerica koja je jela previše tortica i lagala o sebi na sastancima anonimnih ovisnika." Slegne ramenima tako samouvjereno, tako ih arogantno dižući i spuštajući da je očito da više nije ta cura. "Nemoj pokušavati to poreći, znam da su to te slabosti na koje si mislila.Prilično je očito da si uvijek gledala svisoka na Milesa i mene.Vjerojatno si mislila da nam radiš veliku uslugu što se družiš s nama, a onda je naišao netko bolji—" "To nije istina - vi ste mi najbolji prijatelji—" "Daj,molim te." Ona zakoluta očima i cokne poput Romana. "Poštedi me svojih izljeva ljubavi. Čim se pojavio talijanski pastuh", pokaže glavom prema Damenu, "vidjeli smo te skoro pa samo tijekom užine, a nekad čak ni onda jer je savršeni par bio prezauzet sa svojim savršenim životima i svojom savršenom ljubavi i nije se imao vremena družiti s bezveznjacima poput nas. Mi smo tebi bili 35


samo luzeri koje si imala pri ruci - ako nas zatrebaš. Ali sve mi se čini da te sad čeka dugo i usamljeno ljeto jer Miles ide u Firencu, a ja imam nove prijatelje koje ni najmanje ne plaši nova ja." "Haven - pričaš gluposti.Kako to uopće možeš reći?" Uzvratim dok prelazim pogledom preko nje pomno je proučavajući. Iako je još sitna kao prije, iako nije nimalo narasla, kao da je njezina patuljasta pojava nekako naglašenija - mišićavija i žilavija, pa izgleda poput malene crne pantere u onim crnim kožnatim tajicama, košulji od crne čipke i visokim crnim čizmama sa šiljcima. Iako se i prije znala tako naljutiti na mene, ovog puta je drukčije - ona je drukčija. Sad je opasna, zna to i uživa u tome. "Kako to mogu reći?" sprda se suzujući oči dok nisu nalik prorezima. "Zato što je to istina, zato." Baci kutijicu Damenu pretpostavivši da će je on uhvatiti, krene prema vratima pa se osvrne i odreže: "Zadržite svoj eliksir. Imam ga ja od koga nabaviti. I, vjerujte mi, njemu će biti više nego drago naučiti me sve ono što vi ne želite."

36


Osmo Damen se okrene prema meni, a kroz glave nam munjevito prođe ista misao: Evo nevolje. Ali ja i dalje samo stojim,tako sam zaprepaštena da nemam pojma što prvo reći. "Znao sam da će nam ona stvarati probleme." Vrti zabrinuto glavom pa se zavali u kauč. "Previše je krhka i hirovita i neće se snaći u svemu ovome. Brzo će biti opijena moću, pričekaj samo malo pa ćeš vidjeti." "Da pričekam?"Sjednem na naslon do njega."Je l' ti to ozbiljno?Da pričekam što? Misliš da će stvari stvarno postati još gore od ovog što smo upravo vidjeli?" On kimne svom snagom trudeći se skriti onaj pogled a što sam ti ja govorio. Ali to zapravo nije ni važno. I on i ja znamo da sam ja odgovorna za ovu zbrku. Uzdahnem, skliznem s naslona i prevalim se preko njega. Znam da trebam nešto poduzeti - uzeti stvari u svoje ruke prije nego što se situacija pogorša - ali nemam pojma što bih trebala napraviti. Sve odluke koje sam do sada donijela samo su sve pokvarile. A tako sam umorna - tako zgažena - da samo želim lijepo, mirno odspavati, a da mi Roman ne bude u snovima. Roman. Ime odjekne prvo u mojim mislima pa u Damenovim i kad me pogleda, znam da je već prekasno - da ga je osjetio. "Zašto si promijenila mišljenje?" Pomno me proučava dok traži istinu koja se skriva iza mog pogleda i izgovorenih riječi. "Zašto si joj rekla da ga izbjegava?" "Zato što si bio u pravu",promumljam i mrzim što mu sad moram slagati. "Bila sam sebična. Dovela sam je u takvu opasnost samo radi naše koristi " Odmahnem glavom i pustim da mi kosa padne na lice i sakrije ga. Jer se zapravo bojim da to nisam napravila radi nje. Bojim se da sam je pokušala udaljiti od Romana da bih mogla zauzeti njezino mjesto. Ostanem tako skrivena lica i s mukom se trudim ostati pribrana, pokazati mu neki maleni tračak stare sebe.Konačno podignem glavu i vidim da se mršti od brige dok mu ruka stišće moje koljeno. "Ej, opusti se", kaže on mekim i tihim glasom. "Nemoj biti tako stroga prema samoj sebi.Dobro,upali smo u malu nepriliku,izvući ćemo se. Glavno da imamo jedno drugo, je l' tako? To je na kraju krajeva najvažnije od svega. A što se tiče svega ostalog, smislit ćemo nešto, obećavam ti." "Imamo li?" pogledam ga i razrogačim oči kad shvatim što sam upravo rekla, a htjela sam reći hoćemo li - posumnjati u ono da ćemo smisliti nešto, a ne u to da imamo jedno drugo. Pogleda me i očito je potresen mojim riječima. "Mislio sam da se to podrazumijeva. Jesam li u krivu?" Progutam knedlu i uzmem ga za ruku gledajući kako tanki veo energije treperi među našim dlanovima i ne govorim ništa dok nisam sigurna da neću opet nešto izlanuti. "Nisi u krivu", šapnem. "Ti si najbolje što postoji u mom životu - jedino što mi stvarno znači." Ponavljam riječi za koje znam da su istinite, ali bih voljela da ih i osjećam kao nekad. Ali Damen baš i nije povjerovao u to jer me ipak predobro poznaje - nagledao se na milijune različitih promjena raspoloženja i na bilijune različitih boja glasa i načina izbjegavanja u zadnjih četiristo godina - i to samo mojih. "Ever, nešto nije u redu? Čudna si otkad—" Pogledam ga i oštro, živčano, grubo odvratim: "Otkad sam ti dala da popiješ eliksir zbog kojeg bi sad umro da se dodirnemo?" On odmahne glavom. 37


"Otkad sam pretvorila Haven u besmrtnicu?" On opet odmahne glavom, pritisne mi prstom usne da me ušutka i odgovori: "Nisam mislio ni na jedno ni na drugo. Donijela si najbolje odluke koje si mogla s obzirom na okolnosti. Ne mogu te kriviti zbog njih. Želio sam reći da se ponašaš čudno otkad si se počela ozbiljnije baviti magijom. Djeluješ mi kao da te nešto muči, rastresena si, kao da nisi sasvim prisutna mislima. I zato se brinem za tebe, pitam se da se nisi uvalila u nešto preko glave jer ako je tako, volio bih ti nekako pomoći." Pogledam ga u oči koje su tako pune očekivanja i nježnosti da se ne mogu natjerati da mu priznam što osjećam prema Romanu. Sama pomisao na to mi je prestravična. "Priznajem, upetljala sam se u mali škripac. I da ti sad to previše ne objašnjavam,sve je ispalo okej.Romy i Rayne su mi pokazale kako da se ispetljam i sad je sve - u redu. Moraš mi vjerovati na riječ." Pogleda me i sad je još više zabrinut,ali ipak samo kimne i potvrdi: "Ako mi kažeš da ti trebam vjerovati,vjerovat ću ti. Ali reci mi ako mogu što učiniti." Pružim mu ruku - svom dečku, svojoj srodnoj duši, svom doživotnom partneru. Znam da je sve kako treba - da je sve kroz što sad prolazim samo neugodna smetnja, tehnička poteškoća, kratke smetnje na ekranu na kojem se odigravaju naši beskonačni životi. Osjećajući u sebi onaj užasni neprekidni šum, pulsiranje koje me uvijek prati i prijeti da će me ponovno obuzeti,pogledam ga ravno u oči i izustim: "Što kažeš na to da se maknemo odavde?" On me pogleda, a lice mu se smiruje i oči postaju vedrije jer je uvijek za neku dobru pustolovinu. "Imaš na umu neko određeno mjesto?" upita jer nema pojma što namjeravam, ali pogledom to očito odobrava. Kimnem, stisnem mu ruku i tihim ga glasom natjeram da zatvori oči pa mu šapnem: "Slijedi me."

38


Deveto Čim se prizemljim nakon što smo se otkotrljali jedno uz drugo po travi, osjećam se bolje. Ono, milijun, bilijun, trilijun puta bolje. Hitro ustanem i počnem skakutati poljem jer sam se oslobodila one užasne nečiste energije - onog čudnog tajanstvenog pulsiranja zbog kojeg razmišljam o Romanu. Sve je to tek blijedo daleko sjećanje dok mi pod nogama navire bujna trava, a pod jagodicama mi se ljuljaju mirisni cvjetovi.Hitro se osvrnem preko ramena i pozovem Damena da mi se pridruži,a na licu mi prvi put u posljednjih nekoliko dana zablista iskreni osmijeh. Opet sam puna energije, preporodila sam se, mogu početi iznova. On krene prema meni, zastane malo izvan mog dosega, zatvori oči i u trenutku pretvori nepregledna mirisna polja Ljetozemlja u savršenu kopiju Versajske palače. Nasred smo dvorane koja je tako veličanstvena i raskošna da mi oduzima dah. Podovi su prekriveni neopisivo glatkim ulaštenim parketom, a krem zidovi svjetlucaju debelo obloženi zlatnim listićima. A kakvi su tek stropovi - ti nenormalno visoki stropovi bogato oslikani freskama - koje još više ističe niz blistavih lustera na kojima kristal bliješti i cakli se od plamena upaljenih svijeća i pretvara sobu u kaleidoskop prigušenog svjetlucanja. I baš kad pomislim da bolje od toga ne može, odjeknu zvuči simfonije, a Damen mi se nakloni i ponudi mi ruku. Spustim pogled, kratko se poklonim savijajući koljena i brzo se osvrnem na svoju haljinu - njezin gornji dio čvrsto mi prianja uz tijelo i otkriva grudi padajući u labavim naborima neopisivo blještave, plave, šuštave svile koja seže sve do poda.Podignem oči i vidim ga kako iz kaputa vadi plosnatu baršunastu kutijicu pa mi zastane dah od uzbuđenja kad je otvori i pokaže mi savršenu ogrlicu od safira i dijamanata koju mi stavi oko vrata. Okrenem se bacajući hitre poglede u dugi niz zrcala načičkanih duž oba kraja dvorane i zaneseno promatrajući nas dvoje, njega u uskim hlačama, sakou i čizmama,sebe u raskošnom ruhu,s predivnim nakitom i najzamršenijom podignutom frizurom na svijetu punom smotanih i uvijenih pramenova. I točno znam što radi, točno znam što namjerava - stvorio je za mene sretan završetak koji mi je Drina otela. Netremice, s čuđenjem promatram plesnu dvoranu, ne mogu vjerovati da je ovo moglo biti moje, da sam mogla biti dio ovog svijeta - njegovog svijeta. Ali ona mi je pred nosom otela moj završetak kao iz Pepeljuge i upropastila priliku da barem navučem kristalnu cipelicu. Da me bar nije ubila,on bi mi dao eliksir i odmah bih od bijedne francuske sluškinje Evaline postala ovo - ovo blistavo biće koje me gleda iz zrcala. A nakon stotinjak i kusur godina ovdje bismo zajedno plesali, bili zajedno ove predivne noći, nosili najbolju odjeću i svjetlucave dragulje i bili uz bok Mariji Antoaneti i Luju XVI. Ali to se nije dogodilo. Drina me ubila i prisilila Damena i mene da se neprestano tražimo. Duboko ga gledam i trepćući suzdržavam suze pa mu stavim ruku na rame, a on me obuhvati oko pasa i zavrtimo se oko cijele dvorane dok nam se noge znalački kreću,a haljina leprša oko mene u vrtoglavoj plavoj izmaglici.Tako sam obuzeta ljepotom koju je stvorio, kopirao samo za mene da se čvrsto stisnem uz njega i prislonim usne na njegovo uho pa ga upitam bih li mogla razgledati još soba. Prije nego što se uspijem snaći, munjevito me odvuče kroz zbunjujući labirint dvorana do predivne najraskošnije spavaće sobe koju sam ikad vidjela. "Dobro", nasmije se zaustavljajući se kod vrata, dok ja nastojim ne zuriti dok sve upijam pogledom,"ovo nije kraljevska spavaća soba - Marija Antoaneta i ja nikad nismo bili toliko prisni. Ali

39


ovo je savršena kopija sobe u kojoj sam boravio tijekom svojih bezbrojnih posjeta.I onda,kako ti se čini?" Prijeđem preko velikog izvezenog saga i obuhvatim pogledom stolce presvučene svilom, mnoštvo svijeća i pregršt kristala i zlata. Zatim potrčim i skočim na krevet s debelim baldahinom i potapšem površinu kreveta do sebe kao da me ništa na svijetu ne muči. A i ne muči me. Sad sam u Ljetozemlju. Roman me ovdje ne može dohvatiti. "Onda,kako ti se čini?" Damen se nagne nad mene dok mi proučava lice. Ispružim ruke prema njemu, prstima prijeđem preko njegovih visokih jagodica i šiljate brade te odvratim: "Kako mi se čini?" Zavrtim glavom u nevjerici i nasmijem se bezbrižno i radosno kao nekad. "Mislim da si najbolji dečko na cijelome svijetu. Ne, ispravak—" On me pogleda praveći se da je zabrinut. "Mislim da si najbolji dečko na cijelom planetu - u cijelom svemiru!" Nasmijem se. "Stvarno, mislim da nijednoj curi nije tako dobro na spoju kao meni." "Jesi li sigurna da ti se ovo sviđa?" upita me i sad izgleda ozbiljno zabrinuto. Ispružim ruke,zagrlim ga i povučem dolje prema sebi. Osjetim veo energije koji lebdi između njegovih usana i mojih - i omogućuje nam ono što nam je, čini se, prešlo u naviku - da se skoro poljubimo. Ali opet, bolje išta nego ništa. "Ovo su bila tako uzbudljiva vremena", nastavi on pa se otrgne iz mog zagrljaja i nalakti se da me bolje vidi. "Htio sam da ih doživiš, okusiš kakva su bila, kakav sam ja bio. Tako mi je krivo što si ih propustila, Ever, jer bismo se bili ludo zabavljali. Bila bi belle svih balova - najljepša od sviju djevojaka", zaškilji, "ne - zapravo, kad bolje razmislim, Marie se to možda i ne bi svidjelo." Odmahne glavom i nasmije se. "Zašto?" Prstima se igram s naborima na prednjoj strani njegove košulje i skrivećki ih zavlačim ispod puceta na njegova široka topla prsa. "Je li imala, kako bi se reklo, nekakve nečasne namjere u vezi tebe? Je li to bilo prije ili nakon što je grof Fersen pobjegao glavom bez obzira?" On se nasmije. "Prije, za vrijeme i nakon. Ovo je u svakom slučaju bilo mjesto gdje dođeš da budeš viđen - bar neko vrijeme." Vrti glavom. "I, ne, kad te već toliko zanima, bili smo samo jako dobri prijatelji, nije imala nikakve nečasne namjere u vezi mene, odnosno bar ih ja nisam primijetio. Htio sam, ustvari, reći kako neke lijepe žene baš i ne vole kad se neka druga takva pojavi u igri." Pogledam ga zureći u njegove profinjene ravne crte lica i svjetlucav crni uvojak koji mu prekriva oko pa pomislim kako izgleda profinjeno i aristokratski, kako mu taj izgled stvarno pristaje, u skladu je s njegovim karakterom,i to puno više nego one izblijedjele traperice i crne motorističke čizme. "Pa, što je tek onda Marija Antoaneta mislila o Drini?" upitam i prisjetim se njezine veličanstvene pojave i kože glatke poput svile, očiju nalik draguljima i riđe kose - njezina mi je ljepota oduzimala dah. Odmah nakon što sam to izustila, shvatim da mi stvarno razgovaramo o njegovoj zločestoj bivšoj ženi,a mene ni najmanje ne hvata uobičajena ljubomora. Nije to samo zbog čarolije u Ljetozemlju, već i zato što me to stvarno, najstvarnije prošlo. No,nažalost, Damen ne zna da sam promijenila gledište, pa je vjerojatno zato podignuo obrve i mrko me gleda. Pita se je li ja stvarno opet tupim po tome nakon što se toliko potrudio da mi sve ovo stvori. Ali ja mu se samo nasmiješim i dopustim mu da sam pogleda u moj um i uvjeri se na svoje oči. Pitala sam ga to samo iz znatiželje, ničeg drugog. Nema u meni ni trunčice ljubomore. 40


"Drina i Marie se baš i nisu voljele", odgovori on s vidnim olakšanjem što se više ne ljutim. "Obično sam joj sam dolazio u posjet." Pogledam ga i padnu mi na pamet sve prekrasne slobodne žene koje bi vjerojatno odmah pale u nesvijest čim bi on ušao u sobu bez pratilje - i opet, kao i prije, ništa ne osjetim. Svi imaju neku prošlost. Izgleda, čak i ja. Samo je važno da me voli. Da me uvijek volio. Da me tražio posljednjih četiristo godina. I mislim da mi je konačno došlo do glave koliko je to zapravo velika stvar. "Ostanimo ovdje zauvijek", šapnem, privučem ga k sebi i obaspem ga poljupcima. "Živjet ćemo na ovom čudesnom mjestu, a kad ga se zasitimo - ako ga se zasitimo - jednostavno ćemo prikazati neko drugo mjesto na kojem ćemo živjeti." "Inače,to možemo i na Zemlji." Pogleda me nježno i duboko pa mi zarije ruku u kosu i poravna je. "Možemo živjeti gdje god hoćemo, imati što god želimo, ići kamo god želimo - čim završimo srednju školu i odselimo se od Sabine." Nasmije se. Pokušam se smijati i ceriti s njim, ali znam da baš i nije tako kako je on rekao. Ne može mi biti ovako u stvarnosti. Ne nakon što sam bacila onu čaroliju. I dok ne nađem način kako da je poništim,ovo je jedino mjesto na svijetu gdje mogu biti ovakva, osjećati se ovako. Čarolija će nestati čim se vratim kroz portal. "Ali do tada stvarno nema potrebe da se žurimo natrag, je l' tako?" Nasmije se spuštajući mi rukom bradu dok nam se usne ne spoje. Priljubi se uz mene, tijela su nam isprepletena, skoro pa osjećam njegove ruke na koži od kojih gorim i prolaze me trnci. Prepuštamo se trenutku i pokoravamo ograničenjima koje moramo prihvatiti. Prislonim usne na njegovo uho i promrmljam: "Stvarno nema. Ni najmanje."

41


Deseto "Ever - Ever, probudi se! Uskoro ćemo se morati vratiti." Okrenem se na leđa i protegnem dižući ruke visoko u zrak, izvijajući leđa i savijajući nožne prste. Radim to sporo i ležerno, a prožima me takva uspavljujuća toplina da dolazim u napast da se jednostavno opet okrenem na bok i zaspim. "Ali ozbiljno." Damen se nasmije, prisloni mi usne na uho i tako mi gricne resicu da se zahihoćem. "Pa već smo razgovarali o tome i dogovorili se da ćemo se kad-tad vratiti." Podignem jedan klonuli kapak pa drugi i prekrije me hrpa svile, pozlate i nabora na Damenovoj košulji koja mi škaklja nos. Još sam u Versaillesu? "Koliko sam spavala?" Pokušavam ne zijevati, ali to mi baš i ne uspijeva i iznad sebe vidim koliko to Damena zabavlja. "U Ljetozemlju vrijeme ne postoji." Osmjehne se. "I budi bez brige, pokušat ću se ne uvrijediti zbog toga što si zadrijemala." Ovo me potpuno razbudi, ukočim se i zablenem se u njega. "Ček, hoćeš reći da sam zaspala dok si - dok smo—" Vrtim glavom u nevjerici, a obrazi su mi se užarili kao da imam temperaturu preko četrdeset stupnjeva. Ne mogu vjerovati da sam stvarno zaspala - dok smo se ljubili. On kimne i, srećom, izgleda više kao da mu je sve to smiješno nego da se ljuti.Ali ja ipak pokrijem lice rukama jer me užasava sama pomisao na to. "Tako mi je neugodno.Ozbiljno,tako me—" Odmahnem glavom i pokunjim se.Ovo mi je najbolja potvrda toga koliko sam bila iscrpljena nakon svega što se dogodilo prošlog tjedna. On ustane s kreveta, pomogne mi da se dignem i odvrati: "Nemoj da ti bude neugodno. Ne trebaš mi se ispričavati, a ni osjećati se posramljeno. Ono,na neki način mi je to bilo baš slalko. Ne sjećam se da mi se to ikad prije dogodilo, a nakon prvih, pa, sto i nešto godina baš i nisam doživio puno toga novog." Nasmije se, privuče me k sebi i čvrsto uhvati oko bokova. "Je li ti bolje?" Kimnem. Nisam se ovako pošteno naspavala otkad, pa, otkad mi se znate već tko počeo pojavljivati u snovima. Iako nemam pojma koliko sam tako spavala kao zaklana, sad se osjećam puno, puno bolje, spremna sam se vratiti na Zemlju i suočiti se sa svojim slabostima - odnosno bar s jednom od njih. "Idemo?" Podigne obrve. I baš želi zatvoriti oči i stvoriti veo, kad ja zaustim: "Ali - što ćemo s ovim mjestom? Što će mu se dogoditi kad ga napustimo?" On slegne ramenima. "Pa, mislio sam učiniti da nestane jer ga uvijek možemo ponovno prikazati. Mislim, to znaš?" Gleda me zbunjeno. Iako znam da mu nije problem sve ovo ponovno stvoriti točno kako je bilo, nekako želim da sve ostane gdje jest. Želim da bude stabilno, da traje i da se mogu vratiti ovamo kad god mi dođe, a ne da to prođe kao neko nestvarno sjećanje na stvarno sjajan dan. On se nasmije, duboko pokloni i odgovori mi na misli. "Tako će i biti." Uzme me za ruku. "Versailles ne mrda odavde." "A ovo?" Nacerim se cupkajući nabore na njegovoj krem košulji, a on se na to nasmije kako ga već dugo nisam čula. "Pa, mislio sam se presvući prije nego što se vratimo kući - ako se slažeš?" Zabacim glavu,izvijem usne i dobro ga odmjerim dok razmišljam o tome. "Ali baš mi se sviđaš takav. Tako si zgodan, profinjen - baš izgledaš kraljevski. Čini mi se kao da gledam u pravog tebe kad si tako odjeven u skladu sa svojim očito omiljenim razdobljem." 42


On slegne ramenima. "Volio sam sva razdoblja - neka više od drugih, ali kad malo bolje razmislim, svako je imalo što ponuditi. Usput, i ti izgledaš prilično očaravajuće."Prijeđe mi prstima preko dragulja i niz čvrsto stegnuti gornji dio haljine. "Ali ipak, ako se ne želimo isticati kod kuće, moramo se presvući." Uzdahnem jer mi je žao skinuti ovo blistavo ruho i predivan nakit i odjenuti uobičajenu odjeću koju nosim u Laguna Beachu. "A sad mi reci—" Kimne i vrati mi amajliju pod ovratnik haljine. "Idemo do tebe ili mene?" "Ne idemo nikamo." Stisnem usne jer znam da mu se neće svidjeti ono što mu imam reći,ali želim biti potpuno iskrena s njim, barem koliko mogu. "Moram se naći s Judeom." On se trgne - samo mrvicu, netko drugi bi to jedva i primijetio, ali ne i ja. A ja želim da zna ono što Jude već zna - da mu nije konkurencija. Nikad i nije ni bio. Damen mi je osvojio srce još prije mnogo stoljeća. I otada pripada samo njemu. "Dogodila se nezgoda." Kimnem i trudim se zvučati mirno i odmjereno, a držim se samo činjenica ma koliko bile mučne. Mogla bih jednostavno preusmjeriti te scene iz svoje glave u njegovu - ali ipak to ne učinim. Previše je tu dijelova koje ne želim da vidi, stvari koje bi mogao krivo shvatiti, pa samo protisnem: "Ovaj, moglo bi se reći da sam ga napala—" "Ever!"On ustukne,a izgleda tako zaprepašteno da ga ne mogu ne gledati. "Znam."Odmahnem glavom, zastanem i duboko udahnem. "Znam kako ti to zvuči,ali nije onako kako misliš,ovaj, htjela sam dokazati da je odmetnik, ali, ovaj, kad sam otkrila da nije, odjurila sam s njim na hitnu." "A to mi nisi rekla jer—" Pogleda me vidno povrijeđen što sam mu to zatajila. Uzdahnem, pogledam ravno u njega i dopunim ga: "Jer me bilo sram. Jer uvijek nešto zeznem i nisam htjela da izgubiš strpljenje sa mnom. Ono, s pravom - ali ipak." Slegnem ramenima i počešem ruku iako me ne svrbi - to uvijek radim kad sam nervozna. On mi stavi ruke na ramena, pogleda me ravno u oči i kaže: "Ono što osjećam prema tebi nema ograničenja. Nemam ti pravo suditi. Nisam ovdje da gubim strpljenje s tobom. Ni da te kažnjavam. Samo da te volim. To je sve. Kratko i jasno." Oči mu proučavaju moje lice, a pogled mu je tako topao, tako pun ljubavi da je očito da stvarno misli ono što je rekao. "Nemaš mi razloga išta skrivati - nikad. Razumiješ? Nikamo ja ne idem. Uvijek ću biti tu za tebe. I kad god budeš trebala nešto, nađeš se u škripcu ili se uvališ u nevolje preko glave, samo mi reci jer ja ću te uvijek izvući iz nevolje." Kimnem i ne mogu izustiti ni riječi jer se osjećam nedostojna svoje nezamislive sreće. Neopisivo sam radosna jer me voli netko poput njega - mada nekad nisam baš sigurna da to i zaslužujem. "Zato idi i pobrini se za prijatelja, a ja ću se pobrinuti za blizanke." Nagnem se prema njemu, brzo ga poljubim i oprezno ispustim njegovu ruku jer idemo svatko u svom smjeru. Zatvorim oči upravo onoliko koliko mi treba da pred sobom zamislim portal, taj svjetlucavi zlatni veo kroz koji ću se vratiti kući. Iskrsnem pred Judeovim vratima gdje se zadržim neko vrijeme kucajući i čekajući da mi otvori, a onda odustanem i uđem nepozvana. Tražim ga po svim sobama njegove kućice,uključujući garažu i stražnje dvorište, a potom zaključam i krenem ravno prema njegovom dućanu. Ali na putu tamo prođem kraj Romanovog dućana. I dovoljno je da se jednom osvrnem na njegov izlog - na natpis iznad na kojem piše "RENESANSA!", na otvorena ulazna vrata koja vode ravno do njega - i sva čarolija Ljetozemlja samo tako nestane te me ponovno prožme ono čudno tajanstveno pulsiranje, taj grozni uljez. Pokušam se natjerati da krenem naprijed opirući se zadnjim djelićem snage. Ali noge su mi preteške, ne slušaju me i dišem plitko i prebrzo. 43


Stojim kao ukopana. Ne mogu pobjeći. Preplavila me grozna želja da ga nađem, da ga vidim, da budemo skupa. Taj užasni uljez preuzima vlast nada mnom kao da se ona čarobna večer nije ni dogodila. Kao da ga se nikad nisam oslobodila. Neman se probudila i gladna je.I koliko god se očajnički trudila maknuti od ovog mjesta prije nego što bude prekasno - prekasno je. Našao me. "O, pa, gle tko je stigao." Roman se nasloni na dovratak neopisivo zlaćane kose, blistavih zubi i svjetlucavih plavih očiju koje me netremice gledaju. "Djeluješ mi poprilično - uznemireno. Je li sve u redu?" Obično me neopisivo živcira taj njegov izvještačeni britanski naglasak uštogljeno povišene intonacije - ali sad mi je tako privlačan da jedva mogu mirno stajati na mjestu. U meni i dalje bjesni ta epska bitka - između tog čudnog tajanstvenog pulsiranja i mene. On se nasmije i zabaci glavu pa mu se jasno vidi tetovaža Ouroborosa na vratu - zmije koja se savija i gmiže dok joj male svjetlucave oči traže moje, a dugački tanki jezik me poziva da se približim. I usprkos svemu što sam naučila o dobru i zlu, ispravnom i pogrešnom, besmrtnicima i odmetnicima, zakoračim prema njemu. Jedan mali korak ususret porazu,koji ubrzo slijedi još jedan.I još jedan. Pogled mi je prikovan na Romana - prekrasnog moćnog Romana. On je sve što za mene postoji. Sve što mi treba. Još sam samo nejasno svjesna onog malog tračka sebe koji je još negdje unutra - bori se, viče i želi da ga čujem, ali ne može se mjeriti sa svojim protivnikom. I uskoro ga zatomi ludo pulsiranje u meni - koje zanima samo jedna stvar. Dok stojim tako pred njim, njegovo ime mi navire na usne, tako sam mu blizu da vidim i najmanju ljubičastu mrljicu u njegovim očima i prožima me hladna studen koja mu zrači s kože.Ta studen nekoć mi je bila odvratna,ali sad više nije tako.Sad je to zov dobrodošlice koji me doziva natrag kući. "Ma, znao sam da ćeš promijeniti mišljenje." Naceri se dok me polako upija pogledom te mi zarije prste u zapetljanu kosu. "Dobro došla na tamnu stranu,Ever,mislim da ćeš ovdje biti jako sretna."Nasmije se ledenim zavodljivim tonom koji me čitavu obuzme. "Uopće me ne iznenađuje što si otkantala onu pederčinu Damena. I mislio sam da će ti kad-tad dosaditi. Koliko si samo čekala koliko si se živcirala, kako si se užasno borila sama sa sobom - da ne spominjem kakva si dobrica bila." Odmahne glavom i napravi grimasu kao da ga sama pomisao na to boli. "Ne znam kako si mogla trpjeti to toliko dugo. A ono, zašto točno? Žao mi je što ti moram reći, ljubavi, ali ne čeka te nikakva nagrada u budućnosti s njim. Budućnost je ovdje." On udari nogom o tlo. "Sve ti je to bilo prokleto gubljenje vremena. Zašto bi uživala kasnije kad je najljepše uživati sada? Nude ti se takva zadovoljstva, Ever, kakva ne možeš ni pojmiti. Ali imaš sreće što sam tip koji oprašta i više sam te nego voljan uputiti u njih. Dakle, reci mi, odakle ćemo početi, ljubavi, kod tebe ili kod mene?" Prelazi mi prstima po obrazu, ramenu i kreće prema raspuštenom ovratniku haljine.Iako su mu dodiri ledeni i doslovce me probadaju, predam im se protiv svoje volje, zatvorim oči, prepustim se tom osjećaju i pozovem ga da me dodirne niže, ode još dublje i odvede kamo god— "Ever? Jesi to ti? Kog vraga radite?" Otvorim oči i ugledam Haven kako stoji iza nas. Suzila je oči koje plamte od bijesa i baca pogled čas na Romana, čas na mene. Promatra nas i nakon što se on nasmije i odgurne me, odbaci me kao staru slapu, kao da mu sve ovo ništa ne znači. "Jesam li ti rekao da će se vratiti, ljubavi?" Odmjeri pogledom moje drhtavo znojno tijelo obuzeto neuzvraćenom žudnjom, a mene zaboli kad vidim kako je nju zagrlio.Okrenu mi leđa i krenu unutra,a on prokomentira: "Znaš ti kakva je Ever. Ne može se držati podalje od mene." 44


Jedanaesto Dam se u trk. Za nekoliko sekundi projurim kraj nekoliko blokova zgrada i prolaznika koji primijete samo nekakvu jureću mrlju. Ali ne obazirem se na njih. Nije me briga što oni misle - što oni vide. Zanima me samo jedno - kako se otarasiti tog odvratnog uljeza, tajanstvenog napasnika, kako opet biti ona stara. Banem Judeu na vrata taman kad ih je htio zaključati i skoro ga oborim, ali on ipak uspije hitro odskočiti. "Treba mi tvoja pomoć." Stojim pred njim potpuno slomljena hvatajući zrak i hripajući. "Ne - ne znam kome bih se drugome obratila." On suzi pogled i zabrinuto spoji obrve pa me dobro odmjeri i odvede me u stražnju sobu gdje nogom izvuče stolac i pokaže mi da sjednem. "Polako",tepa mi. "Diši duboko. Mislim, stvarno, Ever. Što god da ti se dogodilo, siguran sam da možemo to riješiti." Odmahnem glavom i nagnem se prema njemu grčevito se držeći za stolac i nastojeći se sabrati da se ne bih vratila onamo. "A što ako si u krivu?" odvratim kreštavim drhtavim glasom, divljeg pogleda i rumenih obraza. "Što ako se to ne može srediti? Što ako - što ako mi više nema spasa?" On zaobiđe radni stol i zavali se u stolac okrećući se u njemu lijevo-desno i polako me upijajući pogledom, a iz nepomičnog mirnog lica ne mogu ništa iščitati. Ali ima nešto u tom njegovom kretanju, toj blagoj upornoj vrtnji od čega se odmah smirim. Uspijem se opet zavaliti u stolac i smiriti disanje, netremice promatrajući kako mu dredovi padaju na živopisnu sliku Ganeša koja mu prekriva cijelu majicu. "Gle", konačno izustim osjećajući se bolje, gotovo kao ljudsko biće. "Žao - žao mi je što sam ti banula u ovakvom stanju. Zapravo sam ti htjela dati ovo." Zgrabim svoju torbu, iščeprkam iz nje onaj bijeli paketić i stavim ga pred njega. Vidim da gleda što je unutra, pa pojasnim: "To ti je onaj lijek na recept. Podigla sam ga ranije i htjela sam ti ga ostaviti na radnom stolu, ali sam zaboravila na to sve do sada." Kimne i utihne na trenutak pažljivo me proučavajući pa upita: "Ever, zašto si zapravo došla? Očito nisi došla raspravljati o mojim lijekovima." Gipsom odmakne tablete i kad vidi da ga gledam, doda: "Nema šanse da ih pijem. Tablete protiv bolova i ja - to nije dobra kombinacija. Kao što si se već i sama uvjerila." Kad me pogleda, shvatim da se sjeća. Svega. Baš svega. Kako mi je bio skroz otvorio dušu. Stisnem usne i oborim pogled dok se igram rubom haljine pa napomenem reda radi: "Pa,mogao bi bar popiti antibiotike - ono, da izbjegneš infekciju i slično." On se zavali u stolac, stavi noge na stol, prekriži gležnjeve i zaškilji predivnim zelenim očima prema meni. "A da preskočimo to i prijeđemo na stvar - što se zapravo s tobom događa?" Duboko udahnem, popravim haljinu na koljenima i onda ga pogledam oklijevajući. "Stvarno sam ti došla donijeti tablete. Ali na putu ovamo nešto se dogodilo i—" Pogledam ga i znam da bih jednostavno trebala prijeći na stvar, guknuti to prije nego što izgubi strpljenje sa mnom. "Mislim da sam slučajno vezala Romana za sebe." Pogleda me svim se silama trudeći da ne izgleda osupnuto, no lice ga ipak pomalo odaje. "Hoću reći, ustvari sam sebe vezala za Romana. Ali nisam namjerno - nego slučajno. Htjela sam napraviti baš suprotno, a kad sam to pokušala poništiti, samo sam pogoršala stvari. Iako znam da nemaš razloga da mi pomogneš - vjerovao ili ne, nemam se komu obratiti." 45


"Nemaš? Jesi sigurna?" Podigne spojene obrve. Biram riječi nadajući se da ću ga uspjeti uvjeriti, a onda glasno uzdahnem pa odgovorim: "Znam na što ciljaš, ali na to mogu zaboraviti. Ne mogu reći Damenu - on nikad ne smije saznati što sam napravila. On se ne bavi magijom - i zapravo je sumnjičav prema njoj - tako da mi on baš i ne može pomoći. Samo bih ga bez razloga povrijedila i razočarala. Ali ti - ti si drukčiji. Ti znaš baratati s čarolijama. A budući da trebam pomoć nekog tko poznaje takve stvari - ono, mislila sam da bi mi mogao pomoći sve vratiti na svoje mjesto." "Nešto se puno uzdaš u mene." Prebaci dredove preko ramena i položi ruke u krilo. "Možda." Slegnem ramenima. "Ali stvarno mislim da imam razloga za to.Mislim, ipak sam sad dokazala da nisi zao—" Pokažem glavom na njegove ruke i dok ih gledam, sine mi ideja, nešto što bih mu mogla jednom spomenuti, nešto što bi moglo biti odličan način da mu se iskupim - ali kasnije, ne sada. Prvo trebam prebroditi ovo. Progutam knedlu, spustim pogled, užasavam mu se priznati, izreći to naglas, ali znam da mi nema druge."Postala sam pomalo opsjednuta Romanom..."Okrznem ga pogledom i vidim da je pomalo problijedio, ali zahvalna sam mu što to pokušava prikriti. "Skroz sam luda za njim. Samo o njemu razmišljam. Samo njega sanjam. I što god napravila, ne mogu se toga osloboditi." On kimne, a glava mu se lagano njiše kao da duboko razmišlja. Kao da u glavi prelistava stranice knjige za poništavanje čarolija i traži lijek za mene. "Težak je to problem, Ever". Duboko uzdahne i uhvati moj pogled. "Kompliciran." Kimnem držeći ruke sklopljene u krilu,već sam bolno svjesna te činjenice. "Čarolije vezivanja—" On počeše gipsom bradu. "Ono, ne mogu se baš uvijek poništiti." Nagnem se naprijed dok se trudim biti mirna i odgovoriti mu unatoč tome što uznemireno dišem. "Ali mislila sam da se baš sve može poništiti, da je dovoljno baciti pravu čaroliju u pravo vrijeme, jelda?" On podigne pa spusti ramena i to mi djeluje tako konačno da mi se želudac zalijepi za kralježnicu. Pogleda me u oči pa odvrati: "Sori, samo ti govorim ono što znam nakon godina proučavanja i bavljenja tim stvarima. Ali ti imaš Knjigu sjena, ti imaš tu navodnu šifru koja je može otključati - pa ono, ti meni reci." Uzdahnem, spustim se natrag u stolac i počnem cupkati rub haljine. "Knjiga sjena mi baš i nije puno pomogla. Ono, napravila sam više-manje točno ono što su mi Romy i Rayne rekle - upotrijebila gotovo iste sastojke, a—" On me pogleda: "Baš one sastojke?" "Pa,da."Slegnem ramenima."Uglavnom.Ono,ako hoćeš poništiti čaroliju, moraš ponoviti iste korake - baš tako piše u knjizi, a Romy i Rayne su mi potvrdile." On kimne. Ne izusti ni riječi, nego samo kimne.No i više mije nego jasno da se suzdržava. "Tako da ne znam što je moglo poći po zlu. Ono, prvo sam mislila da sam sve pogodila u dlaku, ali onda - sve je izmaklo kontroli i dogodilo se što i prije." "Ever, znam da si ponovila sve korake, ali jesi li koristila iste alate? Iste trave, kristale i sve ostalo?" "Nešto novih, nešto starih." Slegnem ramenima jer baš i ne shvaćam na što cilja. "Koji ti je alat bio najvažniji za bacanje čarolije - da stvarno počne djelovati?" "Pa, nakon što sam se okupala—" Promislim suzivši pogled i odmah mi sine odgovor: "Atam." Pogledam ga i oboje znamo da je to to - da sam tad gadno zabrljala. "Ovaj, koristila sam ga kad smo Roman i ja razmijenili krv i—" On razrogači oči,obrazi mu problijede,a aura mu stane jezivo podrhtavati. "A je li to taj isti atam kojim si mene napala?" upita vidno zabrinut. 46


Odmahnem glavom i vidim da mu je lice prekrilo olakšanje. "Ne, to je samo bila njegova kopija koju sam na brzinu prikazala. Pravi je kod mene doma." On kimne i očito mu je drago što to čuje, no svejedno nastavi: "Ovaj, žao mi je što ti to moram reći, ali baš si to morala napraviti iznova. Božici moraš ponuditi nešto novo, neokaljano i neupotrebljavano. Ne možeš joj prinijeti iste okaljane alate koje si koristila za kraljicu podzemlja." Aha. Pogleda me tužnim pogledom, zaškilji i doda: "Stvarno bih ti volio pomoći,ali takvo nešto menije prevelik zalogaj.Možda bi trebala pitati Romy i Rayne, one se, izgleda, razumiju u to." "Jesi li siguran da se razumiju?" Zaškiljim jer baš i nisam sigurna što hoću reći i zapravo razmišljam naglas kad dometnem: "Jer ja njih jesam poslušala. Napravila sam kako su mi rekle. Ono, dobro, nije im se dopao taj atam, rekle su mi da sam ga skroz krivo napravila i htjele su da ga otopim da od njega ostane samo hrpica metala, ali, ono, iako sam to odbila, odustale su od nagovaranja. Nisu mi nikad rekle da ga ne smijem ponovno koristiti ili da moram koristiti skroz nove alate da bih poništila čaroliju. Izgleda da mi to nisu rekle." Oči nam se sretnu, a oboje se pitamo isto. Zašto su to napravile? Možda namjerno? Zar me toliko mrze? Jude odbaci tu mogućnost mnogo brže od mene. Ali on ne zna što se sve dogodilo između nas. Naši su odnosi tako zamršeni i prevrtljivi da ne mogu isključiti tu mogućnost. "Gle,one su jako privržene Damenu - vole ga onoliko koliko mene mrze. Ozbiljno." Kimnem znajući da ne pretjerujem - to ne može biti točnije. "Unatoč tome što su tobože dobre vještice, bile bi posve sposobne za to da mi održe lekciju, ili, ono, čak i da rastave Damena i mene. Hoću reći, tko zna što smjeraju? Ali čak i da nije bilo namjerno, čak i da se jednostavno ne razumiju u to, ne mogu im to reći. Jer ako su to stvarno napravile namjerno, onda će me tužakati Damenu,a on za ovo nipošto ne smije saznati - ne želim ga tako povrijediti.A ako nisu, onda će im to poslužiti kao još jedna prilika da me ismiju." Jude se nagne prema meni i odvrati odlučnim izrazom lica: "Ever, jasno mi je zašto se nećkaš,stvarno. Ali ne čini li ti se da si možda malčice paranoična u zadnje vrijeme?" Suzim pogled i zavalim se u stolac pitajući se je li uopće čuo išta što sam govorila. "Mislim, prvo si mene optužila da sam odmetnik, a ja, usput, još ne znam koji je to vrag osim da ima nekakve veze s Romanom, koji, bar prema tebi, ima vlastito pleme zlikovaca, a ti ga uz to istodobno prezireš i žudiš za njim zbog nekakve čarolije vezivanja koja je pošla po zlu. Iako nisi u potpunosti sigurna, sasvim je moguće, odnosno bar u tvojoj glavi, da ti Romy i Rayne žele napakostiti i zato su izostavile ono najvažnije iz uputa kako bi ti zabrljala pa da te Damen ostavi. A kad smo već kod Damena, također si uvjerena da ti nikad ne bi oprostio tu zbrku koju si stvorila - i—" Odmahne glavom. "Shvaćaš što želim reći?" Namrgodim se, prekrižim ruke i suzim oči dok nisu nalik prorezima ne želeći priznati ništa od toga - uostalom, nije to baš tako jednostavno, radi se o nečem mnogo složenijem. "Ever, molim te, želim ti pomoći, valjda ti je to postalo jasno do sada, ali također žarko želim ispravno postupiti. Moraš se obratiti Damenu. Siguran sam da će on imati razumijevanja i—" "Već sam ti objasnila", prekinem ga. "On je sumnjičav prema magiji i već me upozorio da se ne koristim njome. Ne bih mogla podnijeti da sazna da ga nisam poslušala i da sam pala tako nisko da ne mogu niže." Jude se nasloni na stolac proučavajući me pa odgovori s uzdahom: "Ah, ali zato te ne smeta da ja znam, je li?" Napola se osmjehne, ali ne i očima. Duboko uzdahnem,pogledam ga i odlučim mu otvoreno reći kako stvari stoje."Vjeruj mi, ni meni ovo nije ugodno,ali nemam se više komu obratiti. Ali, ono, ako se ne želiš petljati, samo reci i ja ću..." 47


Grčevito se uhvatim za stolac i ustanem spremna za odlazak. Zaustave me njegove privlačne morskozelene oči koje me privole da opet sjednem, a onda on otvori ladicu i prekapajući po njoj, primijeti: "Rekao bih da sam se već upetljao. Da vidimo kako ti mogu pomoći."

48


Dvanaesto "A ja sam već mislio da ću sto posto otputovati u Firencu, a da se ne pozdravimo!"Miles me zagrli poput pravog medvjeda.Zuri preko mog ramena u Damena odmjeravajući ga pa šapne: "Drago mi je što ste opet skupa." Otrgnem se od njega i ošinem ga sumnjičavim pogledom. Prisjetim se zadnjeg puta kad smo se vidjeli,na oproštajnoj zabavi koju sam mu priredila prošlog tjedna kad me preklinjao da prebolim Damena i nađem sreću s Judeom. On pročita to iz mog pogleda kao da mi čita misli pa se naceri i dometne: "Dobro, želim da budeš sretna - je li to tako loše?" Okrene se i kratko mahne Damenu pa nastavi: "Pa, kvragu, ja želim da svi budu sretni - zato ne bi bilo loše da se kloniš više-manje svih soba u ovoj kući osim ove u kojoj si sada. A to uključuje stražnje dvorište." Damen me još čvršće obgrli i zaštitnički povuče u zagrljaj. Zvuči blago zabrinuto kad upita: "Znači, na popisu gostiju je netko zbog koga bismo mogli biti nesretni?" Brzo pogledam Damena pa Milesa i već znam odgovor. Znala sam ga čim smo izašli iz auta i uspeli se prilazom do vrata.Čim se u meni probudilo ono čudno tajanstveno pulsiranje i upozorilo me na jednu jedinu stvar, jedino što bi me trebalo zanimati: Roman je ovdje. Sve ostalo je nevažno. Miles iskrivi usta i prođe prstima kroz kratku crnu kosu: "Ma ne, nema popisa gostiju - nekoliko je ljudi nevezano počelo svraćati još oko podneva i još su ovdje. I samo da znaš, znam što se dogodilo s tobom i Haven, tako da—" "Molim?" Pomno ga proučim zureći u njegovu auru koja umjesto dobrohotne žute sad ima primjesu sive koja odaje njegovu rastrganost. On me pogleda,napući usne,odmahne glavom i odvrati: "Gle, znam sve, rekla mi je. A mada bih volio ostati još malo i pomoći vam to riješiti—" "Što ti je rekla?Što ti je točno rekla?" Upitam piljeći u Milesa dok me Damen još jače grli oko struka,oboje napeti kao strune promatramo ga kako odmahuje glavom i rukom preko usta gestikulira potezanje zatvarača u znak da ne želi o tome govoriti. "A ne, nemoj ulaziti u to. Ozbiljno, Ever, nemoj ni pokušavati. Ja samo znam da vas dvije više ne razgovarate. Što se svega ostalog tiče, ja sam - Švicarska. Skroz neutralan. Nema šanse da se petljam u to. Jer, sasvim iskreno, uopće ne želim ostati još malo da vam riješim probleme. Samo sam ti rekao iz pristojnosti. Jedva čekam da odem u Firencu i ostavim vas da to same rješavate. I bolje vam je da to riješite jer ne namjeravam stati na ničiju stranu kad se vratim. Ono, ti si možda u prednosti zato što me voziš u školu i tako to. Ali ipak, Haven poznajem duže od tebe, tako da i to nešto znači, je l' tako?" Zatvori oči i odmahne glavom pokazujući da mu sva ta zbrka teško pada. "Milese, sve je to divno i krasno, ali, nažalost, jako nam je važno da nam kažeš točno što ti je Haven rekla." Odgovori Damen tihim, uvjerljivim, iznimno odlučnim glasom. Očito je, doduše, barem meni, da će za nekoliko sekundi prekršiti obećanje samom sebi da nikad ne prisluškuje intimne misli naših prijatelja i izravno mu zaviriti u um da sam sve sazna ako nam Miles ne kaže. "Ne moraš se bojati da će ona saznati za ovo, ali moraš nam reći." Miles ga pogleda, dramatično uzdahne i zakoluta očima. "Zar i ti, sine Damene?" progunđa bacajući pogled čas na njega, čas na mene i očito je nezadovoljan tim zajedničkim pritiskom koji mu stvaramo. "Dobro, reći ću vam, ali samo zato što se sutra u ovo vrijeme gubim odavde - plovit ću kroz oblake na devet tisuća metara, gledati filmove koje sam već gledao i prežderavati se hranom punom 49


natrija od koje ću se sigurno naduti. Ali ako vam se nimalo ne bude svidjelo što vam imam reći, sami ste si krivi." Pogleda nas, napravi dramatičnu stanku, lice mu se naglo sasvim uozbilji pa kaže: "Rekla mi je da vi žarko želite razdvojiti Romana i nju zato što, tako ona kaže, a ne ja, pa nemojte mene kriviti, ja samo prenosim poruku, pa,ustvari misli da ste ljubomorni.Ono,zapravo ne ti,Damene,nego uglavnom Ever. Misli da je Ever ljubomorna na nju jer, opet napominjem, kako ona kaže..."Pročisti grlo pokušavajući točno pogodili Havenin hrapavi glas: "Konačno sam došla na svoje, a Ever ne može podnijeti činjenicu da ona više nije posebna." Zakoluta očima i odmahne glavom. Mada mi je grozno što smo ga natjerali da nam to ponovi, potajice sam oduševljena što se radi o nečem sasvim drugom od onog što sam očekivala. Ako me i mrzi, bar mu je prešutjela da je besmrtna - ako ništa drugo, bar za sad. Damen hladno i smireno kimne,ali vidim da je i njemu laknulo. A ja samo pogledam Milesa,ležerno slegnem ramenima i dometnem: "Opa. Stvarno mi je žao što to čujem." Ali zapravo sam već prešla preko toga. Ta čudna magija luduje u meni, od nje mi srce brzo lupa, dlanovi mi se znoje i opet me obuzima onaj osjećaj nemira i nervoze. I samo se želim što prije riješiti ove dvojice i naći njega. Romana. Spopala me neopisiva glad za njime i moram je utažiti bez obzira na to što će se dogoditi meni ili mojim prijateljima. Progutam knedlu i očajnički se pokušam smiriti sporo, odmjereno dišući. Grčevito se hvatam za mali tračak zdravog razuma koji mi je ostao unatoč toj žestokoj borbi koja me razdire. "I to vam je to.Cure su se malo počupale." Miles slegne ramenima. "Šteta samo što meni to nije baš zanimljivo - iako bi tebi moglo biti." On pokaže na Damena koji brzo odmahne rukom. "Vjeruj mi, odavna su me prošle takve stvari." Kimne, a na licu mu se nakratko pojavi tračak tuge, sjećanje na Drinu i mene, koje nestane u trenu, baš kako je i došlo. Miles kimne, brzo pogleda Damena pa mene i dometne: "Ali Haven je u pravu što se jednog tiče—" Damen se neprimjetno trgne sav na oprezu iščekujući o čemu bi se moglo raditi, a ja nervozno stojim pored njega, vrpoljim se i samo želim da mi on dođe. "Stvarno izgleda ko prava bomba u zadnje vrijeme. Ono, ne znam je li stvar u tome što je počela furati taj novi stil postapokaliptične, rock'n'roll ciganke ili u nečemu drugom. Ali kao da se konačno pronašla, kao da je konačno došla na svoje kao što je rekla,ako me razumijete?Dugo se osjećala prilično izgubljeno, pa je sad vjerojatno puca euforija jer je konačno dobila malo samopouzdanja, tako da imajte malo razumijevanja za nju, može? Bit će ona opet ona stara.Prije ili kasnije.Ali zasada, mislim da bi se jednostavno trebali opustiti i ne shvaćati to osobno. Odnosno bar vas dvoje biste to trebali jer ja - idem u Firencu - jesam li to već spomenuo?" Kimam poput robota nastojeći složiti veselu facu. Nadam se da im bar izvana djelujem skroz veselo, srdačno i ugodno kad već iznutra ne mirujem i bjesnim jer nema šanse da ću je pustiti da uživa s Romanom. Nema šanse. Ali ne kažem to. Ne kažem ni riječi. Samo slegnem ramenima kao da me se to skoro i ne tiče i nastavim obilaziti sobu pogledom. Brojim vrijeme dok se ne pojavi moj omiljeni plavooki, plavokosi, zlatni dječak. "Dakle, samo sam htio reći da bez obzira na to što se dogodilo između vas,ne namjeravam stati na ničiju stranu,a to znači da ste svi jednako dobrodošli ovdje. Ali to ne znači da sam pozvao i njezinu pratnju - to je bila Havenina ideja. Jer da budem iskren, ali nemojte joj to reći, Roman je pomalo—" Namršti se i zamisli se na trenutak gledajući u stranu i tražeći pravi izraz, a onda odmahne glavom 50


pa krene iznova. "Ovaj, ma svejedno, reći ću samo da s njim nešto - nije u redu, nekako je čudan. Ne znam kako bih vam to objasnio, ali tako mi je djelovala i Drina." Okrene glavu prema meni pa Damenu tražeći da mu potvrdimo da tu stvarno nešto ima,a iako sam mislima skroz negdje drugdje, reagiram odlučno kao i Damen - pogledamo ga tako bezizražajno da nema šanse da pogodi što nam je na umu. "U svakom slučaju." On slegne ramenima. "On je usrećuje i to je najvažnije. Mislim, nije da ih možemo spriječiti da se spetljaju, jel tako?" To ćemo još vidjeti. Suzim pogled i stisnem usne nastojeći to ne izvaliti. "Mislim, ozbiljno..." Miles još melje bez prestanka, a ja iskoristim priliku i zavirim mu u um. Samo malčice uronim u njega i kratko bacim pogled naokolo osjetivši da je uzbuđen zbog putovanja, da mu je teško ostaviti Holta i da ne zna ama baš ništa o odmetnicima, besmrtnicima i tome sličnom. "Tako da,ustvari, imate osam tjedana - dva cijela mjeseca da to izgladite. I uzdam se u tebe, Ever, jer svi znamo koliko je Haven tvrdoglava. Mislim, volim je i sve to, ali, budimo realni, nitko ne voli biti u pravu koliko ona - poginula bi da obrani svoj stav - čak i kad je u krivu da ne može više biti u krivu." Kimnem, a već sam iskočila iz njegovog uma i ponovno si obećala da to više nikad neću napraviti.Gledam kako Damen poseže u džep i vadi komadić papira presavijen u savršen mali kvadrat - nekakav listić koji je vjerojatno maloprije prikazao. "Sastavio sam li onaj popis o kojem smo pričali." On kimne, a kad ga Miles zbunjeno pogleda,odvrati: "Popis mjesta koja moraš posjetiti kad budeš u Firenci - mjesta koja nikako ne smiješ propustiti.Poprilično je dugačak." Slegne ramenima. "Bit će ti dovoljan za nekoliko tjedana." Pogleda Milesa u oči mirno, vedro, uvjerljivo, ne odajući nikakve skrivene namjere. Ali ja znam što zapravo želi. Ne treba mi ništa reći, ja znam da mu žarko želi odvratiti pozornost s popisa koji mu je dao Roman prije nekoliko tjedana - jedino ne znam zašto. Zadnji put kad sam ga pitala za to, šutio je kao zaliven i odbio je razgovarati sa mnom. Samo znam da je Roman rekao Milesu da obavezno mora posjetiti neko udaljeno mjesto gdje su navodno neki rijetki stari predmeti i to je Damena zabrinulo. Iako ne znam zašto bi se brinuo zbog toga kad su sve njegove slike nestale u požaru koji je on sam podmetnuo prije više od četiristo godina - koji je uništio cijelu njegovu kolekciju i stoga - doslovno - i njega. Miles preleti pogledom preko popisa i prođe ga od vrha do dna, a potom ga smota i metne u džep na košulji. "Vjeruj mi, nakon što sam vidio kakav su mi naporan raspored jučer poslali, bit ću sretan ako uspijem i odspavati.Prilično ozbiljno shvaćaju to da moramo provesti svaku slobodnu sekundu usavršavajući svoje umijeće,ono,kao u pravom glumačkom kampu. Neće to baš biti bezbrižan odmor u Italiji kakvim sam ga ja zamišljao." Damen kimne, a na licu mu se pojavi tračak olakšanja koji nestane dok trepneš.Ali ja nisam trepnula.Vidjela sam ga.I da nisam prezauzeta razmišljanjem o Romanu, povukla bih ga u stranu i pitala što mu to znači. Ali samo i dalje stojim na mjestu i ne mogu ignorirati činjenicu da je uobičajenu toplinu i trnce koji me prolaze u njegovoj blizini u potpunosti istisnulo to uporno pulsiranje. I dalje ga osjećam čak i kad ugledam Judea kako ide prema nama. On stane i kratko mi kimne na pozdrav, a onda se usredotoči na Damena. Njih dvojica se ukoče, isprave i izbace ramena i prsa ponašajući se poput dva primitivna divljaka, tako da se sjetim onog što je Jude rekao neke večeri - da su njih dvojica osuđeni na to da se bore oko mene poput neandertalaca. 51


Dvojica prezgodnih, pametnih, nadarenih i talentiranih frajera bore se za mene. A ja samo razmišljam o onome u susjednoj sobi. Onome koji hoda s mojom frendicom. Onome koji je jednako zao koliko je privlačan. Damen pokaže glavom na Judeove ruke u zavojima i komentira: "To sigurno boli ko sam vrag." Izgovori to na takav način, takvim glasom i izrazom lica da ne mogu, a da se ne zapitam je li mislio na fizičku ili emocionalnu bol, s obzirom na to da sve troje znamo da sam ja ozlijedila Judea. Jude slegne ramenima,ležerno ih podigne i spusti pa mu dredovi padnu na ruke. Potom odvrati: "Pa, ono, bio sam i bolje. Ali Ever daje sve od sebe kako bi ublažila štetu." Miles nas odmah oboje pogleda, a na licu mu se pojavi upitnik: "Čekaj, hoćeš reći da ti je Ever to napravila?" Krišom pogledam Judea jer ne znam što će odgovoriti na to i skoro glasno uzdahnem od olakšanja kad on odmahne glavom i nasmije se. "Pomaže mi u dućanu." Slegne ramenima. "To sam htio reći - nisam mislio ništa optužujuće - ni blizu takvom neugodnjaku kao da me, na primjer, cura složila na pod." Čim on to izvali,ja prasnem u smijeh.Pomalo zbog toga što su svi odjednom zašutjeli, a u zraku se osjeća takva napetost da je se može rezati nožem - a malo i zbog toga što sam tako nabrijana, tako nervozna i na rubu živaca da mi ništa drugo ne pada na pamet. Ali, nažalost, to ispadne poput jednog od onih iritantnih smjehova. To moje glasno i napadno smijanje iz teškog očaja samo još više doprinese tom užasno neugodnom trenutku. Pored mene Damen se drži stoički,iznutra je rastrgan, odlučio je napraviti ono što je najbolje za nas - za mene - mada nije baš uvijek sasvim siguran što je to točno. I osjećam se tako užasno što sam izazvala tu zbrku, što sam mu tako grozna cura i što čeznem za osobom koja nam neprestano zagorčava život, pa mu telepatski pošaljem mnoštvo crvenih tulipana da se iskupim.Ali umjesto cvijeća on dobije sluzavu, mokru, neprepoznatljivu crvenu kašu na iskrivljenim zelenim stabljikama.Najjadniji buket na svijetu. On se okrene i zabrinuto zaškilji prema meni, a Jude iskoristi priliku i ubaci se: "Čujte,ja se - gubim odavde.Zato, Milese—" Dodirne gipsom Milesov dlan, pa to ispadne nešto između tapšanja i rukovanja. "I Ever—" Okrene se zadržavajući pogled na meni nekoliko sekundi predugo, dovoljno da se počnem vrpoljiti, dovoljno da svi drugi primijete. I protiv svoje volje zapitam se je li to namjerno napravio da Damen osjeti kako sam se povjerila Judeu umjesto njemu kad su stvari zagustile ili stvarno tako loše laže i teško mu je čuvati našu tajnu. Zatim se osvrne na Damena i s njim izmijeni znakovit pogled čije značenje ne mogu odgonetnuti. Okrene se tek kad ga Miles hitro isprati van. I to je dovoljno da se uvjerim da trebam učinili pravu stvar. Trebam prestati tjerati Damena od sebe, sve mu priznati i konačno prihvatiti pomoć koju mi je ponudio. Okrenem se, zgrabim ga za ruku i tražim njegov pogled jer sam mu spremna ispričati cijelu prljavu priču, ali najednom mi se grlo čvrsto slegne, riječi u njemu se izgube i doslovno ostanem bez zraka, pa umjesto da mu sve priznam, pocrvenim i zagrcnem se od napadaja kašlja. A kad me Damen lagano zagrli i upita je li sve u redu,jedva se suzdržavam da ga ne odgurnem od sebe. I uspijem to ne napraviti, zadnjim krajičkom snage uspijem se sabrati koliko god mogu.Spustim glavu i zatvorim oči čekajući da bijes u meni utihne. Znam da više ne vladam ni sobom niti ičim drugim. Ono čudovište je opet ovdje, sasvim budno i neće dopustiti da se Damen ispriječi između Romana i mene. Miles zatvori vrata za Judeom, okrene se prema nama i primijeti: "Ne, to uopće nije bilo neugodno." Brzo pogleda mene pa Damena,uzdahne i odmahne glavom. 52


Zavučem ruku u torbu mahnito kopajući po njoj dok ne nađem što mi treba. Još je u meni tračak zdravog razuma, pa znam da se moram malo požuriti, dati Milesu dar i otići odavde prije nego što bude prekasno, prije nego što me savlada ona čudna magija i natjera me da napravim nešto zbog čega ću sigurno požaliti. Roman mi se sve više približava. Osjećam da mi se približava. Zato se moram izgubiti odavde što prije. "Ne možemo dugo ostati, ali ovo je za tebe", promrmljam nadajući se da ne primjećuje kako mi se ruke tresu kad mu dam dnevnik kožnatih korica koji sam uzela u dućanu. Usredotočim se na to da sporo i duboko dišem, čvrsto sam odlučila da tu neman držim podalje, pa gledam Milesa kako rukom prelazi preko prednjih korica i prelistava hrapave stranice. Pokušam otjerati nervozu iz glasa pa dometnem: "Ono, znam da ćeš vjerojatno objaviti na blogu sve o putovanju, ali ako slučajno tamo ne bude interneta ili ako neke stvari želiš zadržati za sebe, mislila sam da bi ti dobro došao za zapisivanje." Miles se naceri, pogleda me i odvrati: "Prvo tulum, a sad i dar? Stvarno si me razmazila, Ever!" Mada mu uzvratim osmijeh, zapravo jedva da sam čula što je rekao. Sve je zasjenila činjenica da je došao Roman. Čim ga vidim, onaj uljez me cijelu zaposjedne pa nestane i zadnji tračak mene koji se još uspio održati, a zamijeni ga uporno pulsiranje koje postaje sve jače. Osjećam da to pulsiranje u meni neće prestati dok Roman i ja ne postanemo jedno. Damen me stisne još jače jer je osjetio kako mi se promijenila energija i na licu mu se vidi napetost. Drži se samouvjereno i spreman je na sve dok se Misa, Marco i Rafe redom pozdravljaju s Milesom,a Haven nas bezizražajno promatra u ljubičastoj baršunastoj haljini koja joj ističe sjaj savršene blijede kože.Dobro me odmjeri blistavim očima dok prijeteći lupka po kukovima prstima načičkanim prstenjem. I da još ima auru koju bih mogla iščitati, nema sumnje da bih se našla kako zurim u neprobojni zid najtamnije, najdrečavije crvene boje. Ali baš mi i nije nužno pročitati njezinu energiju da bih znala kako se osjeća ili o čemu razmišlja.Sad je potpuno nalik meni - besmrtna, usredotočena samo na sebe - i na pameti joj je samo jedno - Roman. Spremna je na sve samo da mi pokaže da je on njezin. Obuhvati me pogledom od glave do pete. Tako je uvjerena u svoje moći, tako pretjerano samopouzdana zbog svojih novih vještina da me odmah otpise kao bezopasnu. Nagne se prema Milesu i kratko ga zagrli za rastanak, a onda se brzo makne s puta Romanu, koji ga brzo zagrli i muški potapše po leđima. Još mu drži ruku na ramenu kad dometne: "Znači, ne zaboravi, odmah kad prijeđeš preko mosta Ponte Vecchio, spusti se uličicom, skreni dvaput lijevo i to su ti treća vrata nadesno. Velika crvena vrata - ne možeš ih promašiti." U očima mu treperi bezbroj točkica svjetla kad ovlaš pogleda Damena i vidi kako mu je nestalo boje u licu. "Isplati se to vidjeti, stari, vjeruj mi." Opet se okrene prema Milesu. "Pa, kvragu, pitaj i Damena - jel tako da se isplati? Ti sigurno znaš to mjesto?" Damen se zapilji u Romana stisnute čeljusti i suženog pogleda trudeći mu se odgovoriti mirnim i odmjerenim glasom: "Pa baš i ne." Ali Roman samo zaškilji, nagne glavu i uzvrati mu teškim londonskim naglaskom. "Jesi siguran, stari? Dao bi ruku u vatru da sam te vidio tamo jednom." "Ne vjerujem",odbrusi Damen zaključivši tu priču i dobaci mu izazivački pogled. Ali Roman se samo nasmije,podigne ruke pokazujući da odustaje, okrene se prema meni i oslovi me: "Ever." I to je sasvim dovoljno. Čim je prevalio moje ime preko usana, počnem se topiti. Topim se od neopisivog užitka. Topim se kao čokolada. 53


Spremna sam ga slijediti kuda god išao. Primaknem mu se jer me njegov teški,plavi pogled privuče. Svakim koračićem sam bliže slikama koje su mu se počele vrtjeti po glavi - koje je on tamo postavio radi mene. Nešto što bi mi prije bilo gnjusno - i zbog čega bi mi došlo da mu sredim sve čakre jednom zauvijek. Ali ne i sada. Sad ne mogu doći do daha i gorim od želje da mu se približim. Damen posegne za mnom - i u mislima i doslovno - i pokuša mi nešto poručiti, pokuša me povući natrag k sebi, ali nema koristi. Čujem njegove misli kao nepovezano mrmljanje koje mi nema nikakvog smisla. Poput nekakvog beskonačnog niza riječi koji me ni najmanje ne zanima. Sad me zanima samo Roman. On je moje sunce,mjesec i zvijezde, a ja sam radosna što mogu kružiti oko njega. Napravim još jedan korak, ruke mi se tresu, cijelo tijelo mi bolno žudi od gladi za njegovim hladnim dodirom na koži. Više me nije briga tko me gleda - što će misliti - samo želim nahraniti tu neman u sebi. I baš kad namjeravam to napraviti, taj zadnji korak, on prohuja kraj mene i ležerno išeta prema svom automobilu. Ostavi me klimavih nogu, nesigurnu, bez daha i zbunjenu - Miles stoji, gleda i ne zna što bi - a Damen još zabrinuto bulji u mene. Onda upotrijebi svu snagu volje da se pribere i da održi stvari pod kontrolom, barem u Milesovoj prisutnosti, pa nastavi ondje gdje smo stali: "Romanov umjetnički ukus je, pa, pomalo prizeman. Samo se ti drži mog popisa i nećeš zažaliti." Lice mu je mirno i opušteno, ali znam da se uopće ne osjeća tako. Iz njega izbija energija koja mi govori nešto sasvim drugo. I voljela bih da mi je do toga stalo onako kako bi mi trebalo biti stalo - onako kako će mi i biti stalo kad prije ili kasnije iščezne ovo pulsiranje i dođe mi do glave što sam maloprije napravila. Ali taj užasni trenutak tek me čeka. A trenutačno mogu samo razmišljati o njemu. Kamo ide. Je li ona s njim. I što mogu napraviti da ih razdvojim. Miles kratko pogleda mene pa Damena priželjkujući da se već konačno ukrca na taj mlažnjak,pa da se više ne mora opterećivati svim ovim. Nervozno pročisti grlo i upita: "Dobro, sad kad smo s tim gotovi, idete tulumariti s nama? Cijela postava je gore u sobi za zabavu, a ubrzo ćemo izvesti najbolje trenutke iz Laka za kosu." Damen krene odmahnuti glavom, ali ja to zanemarim, iako mi se ni najmanje ne da s njima pjevati pjesme iz mjuzikla, moram ostati ovdje ako se mislim ikako izbaviti iz ovoga. Upravo ovdje u ovoj kući, gdje sam na sigurnom. Ako izađem, krenut ću za njim i od tog trenutka za mene više nema nade. Uostalom, trebam nekako skrenuti misli s toga. Ne mogu podnijeti Damenov upitni pogled i lice koje odaje povrijeđenost. Treba mi vremena da se smirim i usredotočim kako bih mu objasnila, ako budem mogla, što se zapravo događa sa mnom, koliko je to čudno i užasno. Čvrsto ga uhvatim za ruku, odvedem uz stepenice nadajući se da zbog vela energije koji lebdi među nama neće osjetiti da mi je koža ljepljiva od znoja i hladna, a onda uđem nasmijana u sobu i svima mahnem. Prisjetim se glumačkog trika koji mi je Miles jednom odao - samo trebaš prenijeti dojam na druge, projicirati na druge, usaditi u njih, tako žarko vjerovati u laž da je i svi u publici prihvate.

54


Trinaesto "Damen,ovaj—"pokušam izustiti,nasilu prevaliti riječi preko usana,ali ne mogu. Opet mi grlo gori, steže se, kao da je puno nečega. Kao da neman zna što namjeravam i odbija se pokoriti.Damen me pogleda, lice mu je obuzela sve izraženija briga. "Ajmo - ajmo u Ljetozemlje", kažem promuklo, a iznenađena sam da sam i to uspjela izustiti."Natrag u Versailles." Kimnem okrećući se u sjedalu dok ne stanem točno nasuprot njemu i počnem ga preklinjati pogledom da prihvati moj plan. "Sad?" On zakoči na semaforu i pogleda me suzivši oči i nabravši čelo - a to mi je uvijek očiti znak da me pomno proučava. Stisnem usne i slegnem ramenima, trudeći se ostati opuštena, ležerna, kao da mi zapravo nije stalo što će odlučiti,a zapravo sam nervozna i nestrpljiva otkad smo otišli od Milesa.Jedino će mi pomoći da se povjerim Damenu i zatražim njegovu pomoć,i to ako hitno odemo u Ljetozemlje. Ovdje u stvarnosti više ne vladam sobom. "Mislila sam da ti se sviđa tamo",odvratim pažljivo izbjegavajući njegov uporni pogled. "Ono, ipak si ga ti stvorio." On kimne - kimne ne samo kao da očajnički još pokušava biti strpljiv, nego i prikriti o čemu razmišlja.I ja to stvarno više ne mogu podnijeti. Ozbiljno ne mogu to više trpjeti.Samo želim otići odmah. Prije nego što onaj čudnovati uljez skroz zavlada mnome. "Ma,sviđa mi se", odgovori tihim odmjerenim glasom. "Kao što si i rekla, ja sam ga stvorio. I mada mi je drago što se i tebi očito jako sviđa, ipak sam zabrinut." Otpuhnem kosu s lica i prekrižim ruke trudeći mu se što bolje pokazati koliko sam uzrujana. Ono, nije da imam puno vremena. "Ever, ovaj—" On ispruži ruke prema meni,ali ja se brzo izmaknem.To je samo još jedan simptom te moje užasne opsesije,a ustuknula sam potpuno nenamjerno.I baš se zato moram što prije izgubiti odavde. On odmahne glavom,pogleda me vrlo žalosno i opet zausti: "Što se događa s tobom?Već danima baš nisi svoja. A i maloprije, kod Milesa", baci pogled preko ramena i brzo promijeni traku, "ovaj, teško mi je reći, ali čim si ugledala Judea,ono,stvarno sam osjetio da ti se nekako izmijenila energija,a kad je Roman ušao u sobu—" Proguta knedlu i stisne čeljust pričekavši malo da se smiri pa upita: "Ever, što ti se dogodilo?" Pognem glavu osjetivši kako me probada iza očiju pa mu opet pokušam odgovoriti - ali ne mogu,čarolija mi ne dopušta. Pa se samo okrenem prema njemu i počnem izazivati svađu jer znam da neman nema ništa protiv toga i spremna sam na sve da ga uvjerim da me slijedi, da pobjegne sa mnom. "Ovo je stvarno bezveze!" odgovorim i odmah se zamrzim zbog toga, ali nemam drugog izbora. "Mislim, stvarno, ne mogu vjerovati da to govoriš! Ako nisi primijetio, od ljetnog izležavanja s tobom na plaži o kojem sam maštala do sada nije bilo ama baš ništa,tako da sori što želim iskoristiti nekoliko slobodnih trenutaka i otići u Ljetozemlje!" Odmahnem glavom, odvratim pogled od njega i čvršće prekrižim ruke,više zbog toga da prikrijem koliko se tresu i činjenicu da ih jedva kontroliram. Znam da nisam fer prema njemu i da se ponašam skroz nerazumno, ali kad bi bar pošao sa mnom, kad bih ga bar uspjela dovući tamo, sve bih mu objasnila. Osjećam njegov teški pogled na svom licu,kako proučava tamne kolobare koji su mi se nedavno pojavile oko očiju, nekoliko novih akni koje mi prekrivaju bradu i odjeću koja je počela visjeti s mene

55


jer sam smršavjela. Pita se zašto mi se sve to događa, zašto naočigled propadam u svakom pogledu. Tako je iskreno zabrinut za mene da mi se srce slama. A kad još više suzi pogled,znam da pokušava telepatski doprijeti do mene, uspostaviti vezu sa mnom onako kako to više nije moguće - odnosno, barem ne ovdje. Zato se okrenem na drugu stranu, okrenem se prema prozoru jer ga očajnički želim zaštititi od užasne istine - toliko da ga više ne čujem. Više ne mogu doprijeti do njegovih misli, energije, a i ne prolaze me trnci i ne prožima toplina od njegovih dodira kao nekad. Sve je to nestalo. Kao gumicom obrisano. Neman mi je to oduzela. Ali samo ovdje. U Ljetozemlju bit ću odmorna i čiste kože, bit ću opet ona stara. A nas dvoje zajedno ćemo doživjeti sve što nam je suđeno. "Daj, samo pođi sa mnom", preklinjem ga promuklim i slabim glasom. "Objasnit ću ti - ali jedino tamo, ne ovdje. Hoćeš li, molim te?" Pogleda me i uzdahne.Rastrgan je između želje da mi udovolji i napravi što misli da je najbolje. "Ne", nedvosmisleno odvrati zaključivši tu priču i ne ostavljajući mjesta sumnji. Ne samo da je rekao ne Ljetozemlju, nego je rekao ne meni. Rekao je ne jedinoj stvari koja mi treba. On odmahne glavom i doda,a lice mu odaje koliko žali zbog toga: "Ever, žao mi je,stvarno,ali ne.Ne idemo.Mislim da je bolje da krenemo kući, natrag k meni, tamo možemo sjesti i lijepo, dugo razgovarati i istjerati na čistac ono što te muči." Sjedim kraj njega upalih očiju, pristava lica, nervozna, na rubu živaca i jedva se suzdržavam, jedva ostajem mirna dok on nadugačko i naširoko nabraja zbog čega je sve zabrinut. Da nisam sasvim svoja u zadnje vrijeme, da čak više ne sličim na sebe i da sam se jako promijenila u svakom mogućem pogledu - i to ne nabolje. Ali, zapravo, njegove mi riječi ulaze na jedno, a izlaze na drugo uho, odjekuju poput nejasnog i udaljenog šuma. Idem u Ljetozemlje s njim ili bez njega, baš i nemam izbora. "Piješ li eliksir? Trebaš li ga još? Ever, molim te, reci mi - što se događa?" Zatvorim oči, odmahnem glavom i trepćući zadržavam suze jer mu ne mogu objasniti da su stvari otišle predaleko i da sam pogubila sve konce i više ne mogu držati situaciju pod kontrolom. On suzi pogled i pokuša po posljednji put telepatski doprijeti do mene, ali uzalud.Ne bih mogla pogoditi što mi želi poručiti ni da pokušam. Mozak mi je spržen. "Više me i ne čuješ, zar ne?" On se zaustavi kod osvijetljenog pješačkog prijelaza i ispruži ruke prema meni,ali kako sam, hvala Bogu, još brza na nogama, uspijem se hitro izvući iz auta.Tako čvrsto omotam ruke oko tijela da mi skoro utrnu. Nervozno lupkam prstima,u tijelu mi pulsira i znam da ako se brzo ne maknem odavde, sto posto ću ga krenuti tražiti. Romana. Sigurno. "Gle", kažem drhtavim i nimalo sigurnim glasom, ali svjesna sam da ovo ipak moram riješiti, ovo mi je zadnja prilika i nemam više vremena. "Objasnit ću ti kad dođemo tamo,kunem ti se. Ali - samo tamo, ne ovdje. Tako da - ideš sa mnom ili ne?" Stisnem čeljust i zaškrgućem zubima, bezuspješno pokušavajući skriti od njega cvokotanje i drhturave usne. On proguta knedlu i podigne obrvu pa tužnog pogleda protisne ne tako tiho da gotovo prečujem tu riječ. Zatim je opet ponovi i doda: "Radije bih ostao ovdje i nekako ti pomogao." Pogledam ga. Gledam ga što dulje, a to zapravo i nije jako dugo. Tako se očajnički želim opet zavaliti u njegov topli auto i zagrliti ga kao nekad, osjetiti njegove ruke oko tijela,da me prođu umirujući trnci i toplina njegovog dodira i da mu priznam sve svoje grijehe pa da zauvijek nestanu. Ali,nažalost, to osjećam najmanjim djelićem svog bića -i taj mali tračak razuma brzo uništi onaj dio mene kojemu je draže trulo, grešno i što zabranjenije voće. 56


Pa samo kimnem,zatvorim oÄ?i i prikazem portal dok me on zaprepaĹĄteno gleda - onaj veliÄ?anstveni, blistavi portal. Zakoraknem kroz njega i dobacim mu: "Pa, dobro, izgleda da onda idem sama."

57


Četrnaesto Dočekam se na guzicu. Izvela sam prisilno slijetanje točno u milimetar pred kopijom one prekrasne palače iz 18. stoljeća u kojoj je živjela francuska kraljevska obitelj. Ali ne uđem. Iako sam preklinjala Damena da dođemo baš ovamo,ne mogu ni zamisliti da uđem bez njega.To je naše mjesto.To nam mjesto oboma pripada.Mjesto puno mojih najdražih uspomena. I nema šanse da idem unutra bez njega. Podignem se i otresem sa sebe zemlju osvrćući se, pokušavajući utvrditi gdje sam.Znam da bih mogla samo pomisliti na neko mjesto odmah bih čudesno dospjela tamo,ali draže mi je hodati, bezbrižno komotno šetati bez žurbe. I uživati u tome što sam se oslobodila nemani - iako se vjerojatno samo negdje sklupčala i čeka da odem odavde. Ali trenutačno si samo želim dati malo oduška. Krenem rukama rastjerivati svjetlucavu maglu, taj mutni sjaj koji dopire odasvuda i niotkuda. Smiruje me ugodan hladan zrak koji mi struji uz kožu i znam da ću kad-tad završiti na nekom divnom mjestu - negdje gdje zaista želim biti.To vam je ljepota Ljetozemlja - svi putevi vode prema lijepim stvarima. Zaustavim se kod potočića duginih boja koji prolazi kroz nepregledno mirisno polje kako bih se odmorila i odmah prikazem ručno ogledalce pa provjerim kako izgledam. Odahnem kad vidim da mi oči opet imaju normalnu blještavu boju, da mi se svijetloj zlaćanoj kosi vratila svjetlucava sjajna nijansa i da mi je koža - koža mi je doslovno bez pora, čista je i nestali su oni krugovi što su mi se bili nastanili ispod očiju. Da me bar Damen može vidjeti ovakvu - kako sličim na staru sebe - na sebe kakva sam nekad bila. Rastuži me pomisao na to da mu je zadnja uspomena na mene onaj nakaradni stvor - neman za koju sam ja kriva. Da je bar pristao poći sa mnom, sve sam mu mogla objasniti. Lutam poljem pokraj drveća šuštavih grana i cvijeća koje se ziba, a miris drhturavih latica slijedi me sve dok ne nabasam na poznati popločani put koji vodi prema gradu i Velikoj dvorani znanja,pa tamo opet odlučim okušati sreću.Iako mi uopće nije pomoglo kad sam zadnji put bila tamo, danas je novi dan, osjećam se kao nova, preporodila sam se i nema razloga da sad ne bude drugačije. Prođem kraj nekolicine pomodnih butika, kina i frizerskog salona pa kod umjetničke galerije prijeđem na drugu stranu ulice, prođem kraj nekog tipa koji glasno uzvikuje prodajući svijeće, cvijeće i malene drvene igračke. Krenem dalje kroz vrevu ljudi u kojoj su se, zanimljivo, izmiješali i živi i mrtvi idući svaki za svojim poslom. Skrenem niz pustu uličicu do mirnog bulevara koji me dovede do strmih uskih stepenica kojima se hitro uspnem. Zurim u ona zadivljujuća ulazna vrata i znam da moram napraviti još jedan korak. Stojim pred Velikom dvoranom znanja i upijam pogledom njezine zamršene reljefe,veličanstvene stupove i ogroman naheren krov - gledam hram koji su sagradili s ljubavlju,znanjem i svim dobrim.Čekam da se preda mnom počnu brzo izmjenjivati uobičajeni prizori, Partenon koji se mijenja u Taj Mahal, pa u Lotusov hram, pa u velike piramide u Gizi i tako dalje - da se najljepša i najsvetija mjesta na svijetu počnu neprimjetno stapati, preoblikovati i mijenjati iz jednog u drugo - ali to se ne dogodi. Ne vidim ništa.Ništa osim zadivljujućeg mramornog zdanja pred sobom - nema prizora koji označavaju ulaz. Na crnoj sam listi. Prognana sam. Zabranjen mi je ulaz u jedino mjesto koje bi mi moglo pomoći da sredim zbrku u kojoj sam se našla.

58


Čak i nakon što pokušam lažirati te prizore i prisilim se da ih ponovno odvrtim u glavi kako bi ih zapamtila, vrata se ne žele otvoriti. Netko tako neznatan poput mene ne može prevariti Veliku dvoranu znanja. Očajna, klonem na stepenice i pognuvši glavu, prekrijem lice rukama jer ne mogu vjerovati što mi se dogodilo,na kakve sam niske grane pala. Pitam se je li ovo dno dna jer nema gorega od toga da te se Ljetozemlje odrekne. "Možete se samo malo...?" Hitro se pomaknem u stranu i primaknem noge pitajući se zašto me Gospodična Koja Voli Šefovati jednostavno nije zaobišla. Mislim,stvarno, ako i imam sto sedamdeset i tri centimetra,nije da zauzimam baš lako puno mjesta. Još skrivam lice iza dlanova jer ne želim da me gleda nekakva nadmoćna laktarošica iz Ljetozemlja koja ima pristup svim najznačajnijim zgradama, kad odjednom začujem: "Ha-Ever?" Smrznem se.Poznat mi je taj glas. I predobro mi je poznat. "Ever - jesi to stvarno ti?" Polako podignem glavu nevoljko gledajući Avu u oči.Od samog pogleda na njezinu bujnu kestenjastu kosu i ogromne smeđe oči nešto se u meni uskomeša - nešto u dubini za što baš i ne znam točno što je, što baš i ne mogu sebi objasniti. Ali to mi i nije jako važno jer je ona zapravo zadnja osoba koju sam danas htjela vidjeti, odnosno ikad u životu. Ali ipak, zašto je ovdje, zašto sada, zar me već nisu dovoljno kaznili? "Pokušavaš ući na prijevaru?" upitam,a u glasu mi odjekuje teški sarkazam i mrko je gledam.Čim to provalim,sjetim se da sam i ja do maloprije pokušavala isto i užasnuto shvatim da sam tako nisko pala da sam sad poput nje. Ona klekne pored mene,nagne glavu,promotri me i upita: "Jesi li dobro?" Detaljno me proučava pogledom,kao da joj je stvarno stalo do mene. Ali ja ipak znam kakva je ona zapravo. Avi je stalo samo do jedne osobe - a ta osoba je Ava.Što se nje tiče,nitko drugi nije vrijedan pozornosti. Uvjerila sam se u to kad mi je obećala da će pomoći Damenu pa ga ostavila da umre. Dobro je odmjerim i iznenadi me što se nije puno promijenila otkad nam je ukrala eliksir i pobjegla s njim,ali kad malo bolje razmislim, izgledala je prilično dobro i prije,pa joj možda zato i nije bio toliko potreban. "Jesam li dobro?" Oponašam je savršeno skidajući njezin pretjerano slatkasti, lažno zabrinuti glas. Pa se podrugljivo osmjehnem i dodam: "Pa, valjda jesam. Valjda jesam stvarno, najstvarnije dobro. Kad se sve uzme u obzir. Iako sigurno nisam ni približno dobro kao ti." Slegnem ramenima. "A tko uopće i jest?" Spustim pogled prema njezinom vratu tražeći tetovažu Ouroborosa koja bi je možda odala ili neki drugi znak da su je primili u besmrtne odmetnike.Začudim se jer na njoj ne primijetim nikakva obilježja,a i od zapetljanog nakita koji obično zna prikazati ostao joj je samo jedan jedini, neobrađeni citrin na običnom srebrnom lančiću. Zaškiljim dok se teškom mukom prisjećam što znam baš o tom kristalu - nešto o tome kako donosi izobilje i sreću i, da - pa, da, štiti svih sedam čakri, pa nije ni čudo što ga nosi. Stisnem usne, glasno uzdahnem i tako je pogledam da joj je kristalno jasno što mislim o njoj. "Hoću reći, sad kad ti je cijeli svijet na dlanu -nikome nije tako dobro kao tebi,jelda?I onda,Ava, kakav je to osjećaj? Kakav je to osjećaj biti nova, poboljšana? Je li ti se isplatilo izdati svoje prijatelje?" Pogleda me stisnuvši oči, a lice joj se smrači od brige. "Sve si krivo shvatila", odvrati. "Uopće nije bilo onako kako ti misliš!" 59


Potreseno ustanem. Malo sam se izbezumila, ali trudim se to sakriti od nje koliko mogu. Želim se samo maknuti od nje jer mi se više ne slušaju njezine laži. "Ever, nisam uzela eliksir, nego—" Okrenem se, sijevnem pogledom prema njoj i dreknem: "Stvarno si nevjerojatna! Naravno da si ti uzela eliksir! Pa halo, bila sam se vratila. Vidiš?" Povučem majicu i vrtim glavom u nevjerici. "Ava, izgleda da ništa nije ispalo onako kako smo mi bili zamislili. Ne - ispravak netočnog navoda - možda nije ispalo onako kako sam ja bila isplanirala, ali je zato svakako ispalo po tvome. Ostavila si Damena onako slabog i nemoćnog baš kako si i htjela. Jednostavno si ga ostavila da onako leži ozlijeđen, na samrti, da ga takvog Roman dokrajči. A onda ti ni to nije bilo dovoljno, pa si se iste večeri našla s Haven i spravila joj finu šalicu čaja od vučje trešnje." Odmahnem glavom pitajući se zašto joj se uopće trudim to govoriti, zašto se zamaram njome. Dovoljno mi je otela. Ne bih se trebala više baviti njom. Krenem niz stepenice, a noge su mi teške poput olova, kao da odbijaju slušati očite signale koje im mozak šalje. S naporom stavljam jednu nogu pred drugu, kad se ona oglasi: "Molim te, nemoj biti takva. Molim te, daj mi priliku da objasnim." Ali ja samo odmahnem rukom, nastavim svojim putem i dobacim joj preko ramena: "Što ćeš, ne možeš uvijek dobili sve što želiš - sjećaš se te priče, jel tako?" Stoji iza mene tako tiho i nepomično da ne mogu, a da se ne osvrnem preko ramena i pogledam što namjerava. U stanju pripravnosti napnem mišiće ako me slučajno pomisli napasti, no, začudo, ona samo sklopi dlanove, nakloni se, a na usnama joj pročitam tiho: Namaste. Malo pričeka pa se okrene prema zgradi, a ja se zablenem u čudu i bez riječi gledam kako se ona veličanstvena sjajna vrata otvaraju pred njom u znak dobrodošlice.

60


Petnaesto "Ej." Dignem glavu i iznenadim se kad ugledam Judea kako stoji preda mnom, tako me zaokupio rad da ga uopće nisam čula da je ušao. "Kako ti to uspijeva?" Zaškiljim upijajući pogledom njegovom auru koja sad zrači lijepom nijansom plave. "Kako mi uspijeva što?" Nasloni se na kuhinjski pult i odmjeri me pogledom. "Kako mi se uvijek uspiješ tako prišuljati?"Zaustavim pogled na njegovoj crnoj majici jer me zanima tko je danas na njoj."Što je to?" Pokažem na nju. On sklopi oči, ispruži ruke i krene spajati kažiprste i palce, ali ubrzo odustane od toga i stane jednolično pjevušiti "Ommmmmmm" duboko iz dijafragme. Pogleda me krajičkom oka pa objasni: "To je zvuk postojanja - zvuk svemira." Namreškam nos jer nemam pojma o čemu on priča. "Svemir se sastoji od vibrirajuće pulsirajuće energije, je l' tako?" Kimnem. "To već znam." "Okej, a Om se smatra zvukom te energije - te beskonačne kozmičke energije. Nikad nisi čula za to? Zar ne meditiraš?" Slegnem ramenima.Nekad sam znala meditirati. Nekad sam znala čistiti svoju auru i zamišljati da mi se iz tabana pruža korijenje duboko u središte Zemlje i slične gluposti od kojih bih se trebala osjećati bolje. Ali više ne. Ono, nije da imam vremena sjediti na guzici i paziti na disanje dok mi se cijeli svijet ruši. "Znaš, stvarno bi se trebala opet uhvatiti toga. Stvarno pomaže čovjeku da se uravnoteži i ozdravi, a da i ne spominjem—" "A je li tebi pomoglo ozdraviti?" Ciljam pogledom na njegove ruke, još razmišljajući bih li napravila ono što mi je palo na pamet neku večer, važući razloge "za" i "protiv", ali naposljetku ne donesem nikakvu odluku. "Naručen sam kod doktora kasnije,pa ćemo valjda saznati." Slegne ramenima lutajući pogledom po meni pa doda: "A kad smo kod toga—" Pogledi nam se sretnu. "Bi li me možda mogla odbaciti dotamo? Mogao bih ići busom, ali onda bih morao malo ranije izaći s predavanja, a, ono, ipak radije ne bih." "Predavanja?" Upitno ga pogledam. "Da, ma znaš već za to, Uvod u razvijanje vidovnjačkih sposobnosti s naglaskom na samoosnaživanje i Wiccu - valjda se toga sjećaš?" Nasmije se. Kimnem, ustanem sa stolca i drage volje ga prepustim njemu. "I kako ti ide?" Stanem iza kuhinjskog pulta da može sjesti na moje mjesto. "Dobro." Kimne. "Tvoja frendica Honor stvarno ima smisla za to." Sledim se.Cijela se sledim.Sad mi je,bome,privukao pozornost. "Honor?" On slegne ramenima."Pa,da, valjda je znaš. Zar vas dvije niste frendice?" Odmahnem glavom i sjetim se onoga što sam vidjela zadnjeg dana škole, kako se Honor naveliko planira riješiti Stacije. "Samo ide sa mnom u razred." Slegnem ramenima i stisnem se uza zid da on može proći. "Baš i nismo frendice. Vjeruj mi, nije to isto." On zastane - zastane, a trebao je samo proći kraj mene. Zastane pa se doslovno naslonio na mene. Proučava mi lice, pa me, kao i obično, odmah preplavi osjećaj mira - mira koji nisam osjetila već danima. Nisam ga osjetila otkad sam napustila Ljetozemlje. Nakon što sam se vratila iz Ljetozemlja, 61


nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom osim o Avi i kako je uspjela na prijevaru ući u Veliku dvoranu znanja. Iako to potraje tek nekoliko sekundi, iako on ubrzo produži i sjedne na stolac, još snažno osjećam njegovo ugodnu smirujuću prisutnost. "Ili se stvarno posvetila učenju, ili stvarno ima smisla za magiju", on prokomentira i zgrabi kutiju s računima s dva zdrava prsta pa ih stane pregledavati. "Ali budući da djeluje dosta uživljeno, rekao bih da je prije to drugo." Zaškiljim i pokušam se prisjetiti što znam o Honor, osim da je Craigova cura i Stacijina nezadovoljna bestačica, a to baš i nije puno. Pogledam Judea pitajući se bih li mu trebala reći da baš i ne bi trebao - honorirati Honorin trud, ako je suditi prema onom što sam vidjela onog dana kad sam joj zavirila u glavu. Ali opet, nije da je Stacia meni (ili ikome drugome, kad smo već kod toga) ikad učinila nekakvu uslugu, pa zašto bih se miješala u to? "Onda, kad počinje predavanje?" Upitam odlučivši biti pragmatična pa krenem prema stražnjoj sobi. "Za sat vremena. Zašto?" Kratko se osvrne preko ramena. "Bit ću otraga ako me trebaš", odvratim, tiho uđem u ured i zatvorim vrata za sobom. Uzmem Knjigu sjena s mjesta gdje je skrivam i bacim je na stari drveni pisaći stol. Zastanem i nekoliko puta duboko udahnem kako bi se pročistila pa se pogrbim nad njom prelazeći prstima preko zlatnog natpisa koji joj krasi korice, pitajući se je li mi to baš najpametnije ili ne. Kad sam posljednji put otvorila tu knjižurinu, baš i nije dobro ispalo. A sad kad znam da Roman ima veze s njom - pa, više nisam sigurna da joj mogu vjerovati. Jer ako je ona stvarno zahvaljujući njemu završila u mojim rukama, dok je čitam, samo plešem kako on svira (i to opet!). Ali opet, ako on stvarno ima moć nad tim stranicama, možda je u njima negdje skriven nekakav trag o tome kako će završiti njegova igra ili kako planira pobijediti u njoj. Možda joj samo trebam početi postavljati prava pitanja, kao i akaškom arhivu u Ljetozemlju. Ali za razliku od velebnih dvorana akaškog arhiva u koje mogu ući samo oni dostojni,da bih proniknula u tajne Knjige sjena, potrebna mi je samo lozinka i šifrirano pitanje, i to najbolje u stihovima. Tiho otpjevušim rime koje su me naučile Romy i Rayne: U svijetu čarolije stanuje ovaj tom, odabrane smo za njega da se vratimo u svoj dom. Unutar carstva mistike boravit ćemo sada, ako ne i prije, dopušteno nam je da zavirimo unutra i vidimo što se tamo krije. Samo sjedim grozničavo smišljajući nekakvo lukavo pitanje u rimama kojim bih mogla pogoditi Romanovu lozinku - ali mozak mi je skroz prazan,pa Knjiga sjena i dalje samo leži na svom mjestu,a njezine mi stranice ništa ne otkrivaju. Uzdahnem, zavalim se natrag u stolac pa se okrenem u njoj na jednu pa na drugu stranu, upijajući pogledom sobu, zidove koji su prepuni slika i totema,police krcate nepreglednim hrpama knjiga. Ova mi soba nudi loliko mogućnosti, ovdje imam na raspolaganju sve što mi je potrebno za bacanje svih mogućih čarolija, a opet me ništa od toga ne inspirira i nije od pomoći. I, zapravo,više nemam vremena. Ljeto će brzo proći i treba mi nekakvo rješenje jer više nikako ne mogu izbjegavati Damena. Damen. 62


Zarijem lice u ruke jer se nipošto ne želim sad rasplakati. Zadržim taj slani gorki okus suza u grlu. Nisam ga vidjela još od onog dana kad je bio tulum kod Milesa, kad sam iskočila iz njegovog auta i otišla u Ljetozemlje. Ne odgovaram mu na pozive. Ne otvaram mu kad zvoni na vrata. Jedva da obraćam pozornost na bezbrojne bukete crvenih tulipana koji su mi zatrpali sobu. Znam da ih ne zaslužujem - ne zaslužujem njega - dok ne nađem način kako da riješim sve ovo, kako da ga upitam za pomoć ili kako da zamolim Judea da ga on upita. Svaki put kad to pokušam, neman me spriječi ne dopušta ničemu da se ispriječi između Romana i mene. A ustvari, ne samo da nemam više vremena, nego se nemam kome obratiti za pomoć. Jude ne zna kako bi mi pomogao,a sve što sam dosad pokušala pokazalo se teškim i katastrofičnim promašajem. A ako je suditi po prošloj noći, stanje mi se samo pogoršava. Bila sam se probudila dok je u sobi bio mrkli mrak bez najmanjeg tračka mjesečine zbog guste magle s obale. Ali svejedno sam se iskrala iz kreveta i kuće bosih nogu,samo u pamučnoj spavaćici,sa samo jednim ciljem na umu.Nešto me vuklo prema Romanovoj kući kao da sam mjesečarka - jedna od Drakulinih opsjednutih nevjesta. Hitro i lako prošla sam kroz tihe prazne ulice i zaustavila se kod njegovog prozora, čučnula ispod njega i povirila kroz otvor na žaluzinama. Odmah sam osjetila njezinu prisutnost i znala da je unutra negdje -i uživa u onome što bi trebalo biti moje. Vrtjelo mi se kao da sam pijana,a tijelo mi je bolno žudjelo zbog neutažive gladi i želje.Gnjevna neman u meni uporno me nagovarala da prestanem razmišljati i pokrenem se - da razvalim vrata i uklonim je jednom zauvijek. I baš sam to htjela napraviti, htjela sam nešto poduzeti, kad je i ona mene osjetila. Bijesno se sjurila prema prozoru tako čvrstog i prijetećeg pogleda da mi se nakratko povratio razum - sjetila sam se tko sam, tko je ona i što bismo sve mogle izgubiti ako dopustim nemani da pobijedi. Pa sam se dala u trk da se opet slučajno ne predomislim. Trčala sam sve do doma, vratila se u krevet i tako ležala znojna drhtureći i pokušavajući koliko god je moguće zatomiti tu golemu želju, utrnuli taj mračni plamen u sebi. Plamen koji je svakog dana sve sjajniji, topliji i jači. Nezasitnu vatru koja će proždrijeti sve što joj se nađe na putu - mali tračak razuma koji mi je ostao,moju krhku vezu s budućnosti koju priželjkujem i sve drugo što se ispriječi između Romana i mene. A prije nego što sam utonula u san, shvatila sam što je najgore od svega - kad se to dogodi,već toliko neću znati za sebe da neću biti ni svjesna koliko sam posrnula. Jude uđe u sobu i strovali se na kauč tako odlučno i znakovito da je očito kako želi da ga primijetim. "Kako je prošlo?" Promumljam dižući glavu s pisaćeg stola nakon što sam tako provela posljednjih sat vremena. Ruke mi se još tresu, noge mi još podrhtavaju,još se borim protiv te neugasive žudnje u koju sam se pretvorila. "Mogao bih i ja to tebe pitati." Polako i pomno me promatra. "Jesi što postigla?" Slegnem ramenima. Zapravo, slegnem ramenima i progunđam. I to bi mu, što se mene tiče, trebalo biti dovoljno. Oprezno držim ruke u krilu da on ne vidi kako se tresu. "Još pokušavaš pogoditi lozinku?" Okrznem ga pogledom pa zatvorim oči i odmahnem glavom. Odustala sam od knjige. Po mom mišljenju, ona je samo pogoršala cijelu situaciju. "Ni ja nisam uspio naći nešto korisno,ali ono.Rado ću pokušati ponovno ako još želiš da ti pomognem." 63


Jednom riječju - da. Želim da mi pomogne. Dobrodošla mi je bilo kakva pomoć. Ali neman me zaposjela i ne mogu to protisnuti. Grlo mi je tako uzavrelo i tako se steže da ga samo tišina može smiriti. "Je li stvar u rimama?" upita jer ne namjerava odustati. Odmahnem glavom, još ne mogu govoriti. Ali on samo slegne ramenima, a nije ga nimalo obeshrabrilo što odbijam odgovoriti. "Prilično dobro pjevam u stihovima, ako se smijem pohvaliti - a, usput, dobro i repam - želiš me čuti?" Sklopim oči želeći da se okani toga. "To ti je mudra odluka." Osmjehne se, nema pojma što se događa sa mnom. Pravi se da briše nevidljiv znoj s čela rukom debelo umotanom u zavoje, a to me samo podsjeti na onu vožnju za koju me pitao. Ustanem i očekujem tla će poći za mnom, ali on samo sjedi i lako jako, tako uporno zuri u mene da naposljetku nehotice graknem na njega: "Što je? Što je bilo? Je li Riley ovdje?" On odmahne glavom pa mu dredovi spuznu s ramena na leđa i zaškilji prema meni. "Nisam je već dugo vidio", odvrati i nagne glavu fiksirajući me pogledom. "Priznajem, tu i tamo to pokušam, ali na kraju ne bude ništa od toga."Slegne ramenima. "Valjda jednostavno trenutačno ne želi komunicirati ni s kim." Namrštim obrve jer se baš i ne slažem. Cisto sumnjam jer mi je Riley u zadnje vrijeme poslala prilično zagonetnih poruka, što mi govori da ustvari želi komunicirati s nekim. "Misliš li da nije možda—" zaustavim se, ne želim ispasti smiješna, ali onda odlučim da me zapravo nije briga. Već sam se sasvim dovoljno puta osramotila pred Judeom, pa koga briga hoću li još jednom. "Misliš li da nije možda stvar u tome da ona ne želi doći u našu dimenziju, nego da ne može?" On me pogleda i baš želi nešto reći, kad podignem prst i nastavim: "I nisam mislila na ne može u smislu da ne nalazi načina za to, nego više u smislu, ne znam, ono, možda joj netko ili nešto ne dopušta da dođe? Možda je netko ili nešto sprečava?" "Može biti." Slegne ramenima dižući ih i spuštajući tako ležerno i olako da nisam sigurna slaže li se stvarno sa mnom ili mi samo govori ono što želim čuti. Možda me ne želi povrijediti hladnom, grubom, neporecivom činjenicom da me moja jeziva sekica zauvijek napustila - da je prezauzeta svojim zagrobnim obavezama da bi izašla i igrala se sa mnom. "Je li ti se pojavila u još nekom snu?" dometne on i više nego ispitivački, skoro kao da se nada. "Ne", odgovorim bez trunčice oklijevanja, ne želim razmišljati o onom uznemirujućem snu u kojem je Damen bio zarobljen iza stakla, a Riley je stajala sa strane i uporno me nagovarala da obratim pozornost na to i da ne mičem pogled s njega. "Da je pokušamo sada kontaktirati?" Upita me on i nagne glavu. Ali ja samo odmahnem glavom i uzdahnem. Ono, naravno da bih se voljela čuti s njom - stvarno bih voljela.Tko ne bi volio da ga posjeti njegova preslatko nabrijana pokojna sekica? Ali kad se sjetim u kakvom sam stanju, shvatim da to ne dolazi u obzir. Čak i da mi na neki način može pomoći, u što čisto sumnjam, ali, ono, čak i da može, ne bih mogla podnijeti da me vidi ovakvu. Ne želim da zna što sam napravila. U što sam se pretvorila. "Baš - baš mi se sad i ne da sve to", objasnim i pročistim grlo. Jude se nasloni na stolac, stavi nogu na koljeno, ali još bez prestanka pilji u mene i ne miče pogled."A što ti se zapravo da?" upita namrštivši čelo i stvarno izgleda zabrinuto. "U zadnje vrijeme baviš se samo poslom." Spusti nogu na pod,nagne se prema meni,položi umotane ruke na stol i doda:"Znaš li ti uopće da je ljeto?Ljeto u Laguna Beachu!Polovina stanovništva može samo sanjati o tome da im bude tako zakon kao tebi, a ti jedva da mariš za to. Vjeruj mi, da nisam ovako polomljen, 64


bio bih vani, surfao i uživao u svakom slobodnom trenutku. A da ne spominjem i ispravi me ako griješim, ali zar ti ovo nije prvo ljeto ovdje?" Duboko uzdahnem kad se sjetim kako sam prošlog ljeta završila u bolnici,ozlijeđena, bez ikoga svoga i s mentalnim moćima s kojima se nisam mogla nositi, naivno misleći da je to najgore i najčudnije što mi se može dogoditi. Jedva da mogu povjerovati da je prošlo već godinu dana otkad mi se cijeli život promijenio. "Ja stvarno imam pod kontrolom sve u dućanu. Kvragu sve, mogu i sam otići do doktora, koga briga ako zakasnim? Ali, molim te, napravi si uslugu i odmori se malo. Vani te čeka svijet, a sve vrijeme koje provodiš unutar četiri zida, ono, nije baš zdravo." Stojim pred njim sva rastrojena, ruke mi se tresu, tijelo mi drhti, dah mi je isprekidan - živi sam primjer nezdravog života i očajnički se ogledavam po sobi tražeći najbliži izlaz. "Ever? Jesi dobro?" On se nagne prema meni. Odmahnem glavom, ne mogu mu odgovoriti, ne mogu govoriti. Roman je tamo negdje vani. Osjećam kako se približava. Upravo je napustio dućan i luta gradićem u mom smjeru.I znam da je samo pitanje trenutka - možda za minutu,najviše dvije, stara ja opet će nestati i potpuno će me obuzeti ona neman u meni. Grčevito se uhvatim za rub pisaćeg stola, tako jako da su mi zglobovi prstiju iskočili i pobijeljeli, pokušavam se smiriti, užas me hvata od pomisli da me netko vidi ovakvu i želim pobjeći dok još nije prekasno— Izmigoljim oko stola tako brzo da se stvorim pred Judeom prije nego što se uopće snašao.Zgrabim posivjeli gips u koji mu je omotana ruka i procijedim jer nemam izbora: "Ako želiš da te odvedem, moramo odmah krenuti - iz ovih stopa!" On s mukom održava ravnotežu, a lice mu se iskrivilo od zabrinutosti. Pogleda me i odvrati: "Ever, bez uvrede, ali nisam baš siguran da želim da me voziš. Pomalo mi djeluješ - poremećeno, i to blago rečeno." Protrlja usne, odmahne glavom i pogleda me u oči onim morskozelenim pogledom pokušavajući prodrijeti do mene,ali bez uspjeha. Izgubljena sam, utapam se, skoro pa sam iščezla— "Ono, ozbiljno, mislim da bi trebala izaći malo na svježi zrak i nekoliko puta duboko udahnuti - ozbiljno, iznenadit ćeš se koliko će ti biti bolje od toga." I koliko god to lijepo zvučalo, koliko god mi samo želio dobro, ja ipak znam da neće biti tako. Sad nipošto ne bih trebala biti vani. Tamo je Roman i svake se sekunde sve više približava. Uostalom, nisam mislila na posjet doktoru kad sam mu rekla da bismo trebali ići. Iako nisam baš dobro razmislila o tome, nisam uzela u obzir baš sve dobre i loše strane te ideje koja mi je pala na pamet prije nekoliko dana.Ali nemam vremena za gubljenje, idemo, oboje. Bez obzira na to što će se tamo dogoditi, bit će mi gore ako ostanem ovdje. Srce i puls ludo mi lupaju dok se Roman uporno sve više približava - pa stisnem još čvršće Judeov gips nadajući se bez nekog pravog razloga da ću uspjeti ovo izvesti kad mi već sve drugo ne polazi za rukom. Nadam se da ću se uspjeti dočepati jedinog mjesta na kojem sam još svoja. Vidim njegov uznemireni zgranuti pogled i shvatim da ako ovo ne izvedem brzo, bit će prekasno za mene. Prekasno za sve nas. Bit ću s Romanom. Mračna magija će pobijediti.

65


Kažem mu drhtavim i treperavim glasom: "Znam da zvuči ludo, ali moraš zatvoriti oči i zamisliti pred sobom portal pun svjetlucavog zlatnog svjetla. Usredotoči se na to koliko god možeš i ništa me ne pitaj. Samo mi vjeruj."

66


Šesnaesto Na jedvite jade prođemo kroz portal zajedno,s bokom o bok, prizemljimo se na onoj predivnoj bujnoj travi i hitro ustanemo. Istog se časa okrenem prema Judeu, uprem prstom u njegove ruke i kažem: "Gledaj!" On pogleda dolje i razrogači oči. Zuri čas u svoje gole ruke, čas u mene, i ama baš ništa nije mu jasno. "Pa nije valjda da nikad nisi naletio na Ljetozemlje dok si proučavao nadnaravno?" Lice mi zasja od sreće i osmjehnem se vedra čela - cijelu me prožela vedrina, oslobodila sam se te nemani u sebi, pa makar i nakratko. On se brzo osvrne naokolo i zabulji kroz mutnu svjetlucavu maglu u treperave krošnje kojima se grane svijaju pod težinom zrelih zamamnih plodova u ogromne šarene cvjetove drhturavih peteljki i malo dalje brzi potočić duginih boja. "To je to?" upita zabezeknuto. "Stvarno postoji?" Kimnem i odjednom iščezne sva moja zabrinutost zbog toga što sam ga dovela ovamo.Samo zato što se pokazalo lošom idejom kad sam Avu dovukla ovamo, ne znači da će se ista stvar dogoditi s Judeom. Njih je dvoje skroz drukčije. On je drukčiji. Ava može samo sanjati o tome da bude napredna kao on. "Zašto sam te dovela ovamo?" Nasmijem se jer sam odmah pogodila što se pita u sebi.Mislima mu pošaljem telepatski odgovor: Pa da bih te izliječila! Oprezno mu prešutim da je drugi, mnogo važniji razlog to što moram izliječiti sebe. Misli su energija, dometnem kad sam primijetila iznenađeni izraz na njegovom licu. Možeš ih osjetiti, čuti, čak i stvarati uz pomoć njih. Ali ako bi radije da se vratimo i odemo u bolnicu, onda mogu bez problema opet otvoriti portal—" Pogleda me i baš želi nešto zaustiti,kad se predomisli i to pomisli. Isprva to pokuša zatvorivši oči kao da se pokušava usredotočiti, ali ubrzo shvati koliko sve to ide lagano i bez truda, pa pogleda ravno u mene i pusti riječi da mi struje izravno u glavu. Ne mogu vjerovati da ti je toliko trebalo da me dovedeš ovamo. Kako si me samo mogla pustiti da onoliko patim! Nasmijem se kimajući s odobravanjem, a znam da ću se najbolje iskupiti ako mu pokažem što još sve može ovdje raditi. "Zatvori oči!" naredim i vidim da me bez oklijevanja poslušao, ima toliko povjerenja u mene da se i nehotice zarumenim. "A sad zamisli bilo što, što želiš - baš bilo što - i neka to bude nešto što stvarno želiš jer će u trenu biti tvoje - jesi li spreman?" Jedva da sam to izustila,a već sjedim na crvenkastoj pješčanoj obali, gledam ga kako na dasci pliva prema pučini i surfa na najsavršenijim mogućim valovima. "Jesi ti vidjela kako sam surfao kroz tunel lomećeg vala?!" Zadere se on dok izlazi iz vode s daskom ispod ruke. "Nevjerojatno! Sigurno ne sanjam?" Nasmijem se kad se sjetim svog prvog posjeta i koliko sam bila očarana Ljetozemljem. I bez obzira na to koliko sam već puta bila ovdje, još mi nije dosadilo to čarobno prikazivanje u velikom opsegu. "Ne sanjaš." Osmjehnem se gledajući kako mu slana voda kapa ravno s dredova niz prsa u pojas niskih crno-sivih bermuda.Odjednom me preplavi onaj osjećaj lijenog mira kad je on u blizini pa brzo odvratim pogled i dovršim: "Vjeruj mi, ovo je puno bolje od snova." Mislim zapravo na to kako su se u zadnje vrijeme moji snovi pretvorili u noćne more. I, što sada? On baci dasku na pijesak i pogleda me. 67


Slegnem ramenima. Ovo je tvojih pet minuta, tako da, ustvari, sve ovisi o tebi. Što god poželiš sljedeće, može što se mene tiče. Trudim se da izgledati susretljivo, spremno pomoći, a zapravo je stvar u tome da što je on duže ovdje, ja duže mogu izbjegavati Zemlju gdje me čekaju svi moji problemi. On duboko uzdahne, zatvori oči, a dasku i plažu zamijeni trkaća staza Indyja 500. Prolazi njome smrtonosnim brzinama dok ja navijam za njega visoko iz gledališta. I taman kad ga više ne mogu gledati kako vozi još jedan monotoni krug, on nas prebaci u šarmantan kafić u luci u Sydneyju s izvanrednim pogledom na most, vodu i operu u daljini. Nazdravimo čašama, a ja prokomentiram: "Nikad ne bih rekla da si tip kojeg zanima Indy." On slegne ramenima. "I nisam. Ali ono, zašto ne isprobati kad mogu, jel tako?" Otpijem malo gaziranog soka i napravim grimasu jer mi je sok previše sladak,draži mi je gorki eliksir na koji sam se navikla.Gledam kako svjetlucavu australsku pučinu zamjenjuju vjetrenjače, tulipani i kanali - a to može značiti samo jedno. Amsterdam? Riječ mi zatreperi u grlu i podsjeti me na našu zajedničku prošlost u kojoj je on bio Bastiaan de Kool,a ja njegova muza.Pa se i nehotice zapitam osjeća li se on nekako isto.Možda su mu se nekako vratila ta davna sjećanja sad kad smo ovdje,mada to kod mene nikad nije bio slučaj. On slegne ramenima iznenađen mojom reakcijom pa pojasni: "Nikad nisam bio ovdje.Mislio sam da bi bilo kul. Ali ako bi radije da stvorim nešto drugo—" I prije nego što ga uspijem spriječiti, reći mu da uživa u svojoj maštariji koliko god želi, već sjedim u gondoli u Veneciji u profinjenoj dugoj haljinu ružičaste i krem boje, a oko vrata nosim bogato ukrašenu ogrlicu. Lijeno se protežem na hrpi crvenih baršunastih jastuka i zadivljeno gledam veličanstvene zgrade kraj kojih prolazimo tu i tamo krišom bacajući pogled na Judea koji na sebi ima crne hlače,prugastu majicu i slamnati šešir tradicionalnog venecijanskog gondolijera dok nas vozi mirnim i tihim vodama. "Ej,pa tebi ovo prilično dobro ide." Nasmijem se odlučna ostaviti u prošlosti glupu pomisao koja me maloprije uhvatila u Nizozemskoj i predati se sadašnjem trenutku.Sklopim oči i dodam tome samo najslabašniji povjetarac, koji mu otpuše šešir s glave u vodu. "Ovo mi sve dolazi tako prirodno", odvrati i odmah prikaže novi šešir na glavi, a da nije ni trepnuo. "Vjerojatno sam bio ovakav jedan gondolijer u prošlom životu - i ostavio neke nedovršene poslove nakon smrti." Prestane veslati i nasloni se na veslo. "Hoću reći, ako se ustvari rađamo kako bismo ispravili greške iz prošlosti i primakli se što bliže prosvjetljenju,onda sam možda ja jednom, prije mnogo vremena vozio jednu lijepu zgodnu djevu poput tebe koja me toliko omela svojom ljepotom i šarmantnošću da sam prevrnuo čamac i utopio se." "Tko se utopio?" Upitam zvučeći kao da sam na rubu živaca, mnogo ozbiljnije nego što sam htjela. "Ja". On dramatično uzdahne pa doda uz smijeh:"I što je tu nova? Djevu je, kako to već biva, ubrzo spasio visok, crn, zgodan mladi plemić visokog statusa i ogromnog bogatstva koji je uz to, kako to već ide, sasvim slučajno imao i mnogo veći brod. Nakon što ju je hitro izvukao na palubu, ugrijao i osušio, kvragu, vjerojatno ju je i vratio u život umjetnim disanjem, i nakon što ju je privrženo obasipao ne samo pažnjom, nego i hrpom darova, od kojih je sve jedan bio bolji od drugoga, konačno je popustila i pristala se udati za njega. A i sama pogađaš kako je sve završilo, je l' tako?" Odmahnem glavom, a nešto vruće me steže u grlu i ne mogu govoriti. Znam da si je on samo ispreo nekakvu bezazlenu bajku u glavi, ali ne mogu se otrgnuti osjećaju da baš iza te bajke stoji nešto mnogo dublje, čega on nije svjestan. "Pa,ono,oboje je živjelo dugo,raskošno i ludo sretno - sve dok nisu umrli od starosti i reinkarnirali se kako bi mogli ponovno uživati u tome da nađu jedno drugo i sve ponove." 68


"A gondolijer?Što se dogodilo s njim - s tobom?"Upitam, a nisam sigurna da baš to želim čuti. "Hoću reći, sigurno je nekako bio nagrađen zbog toga što je spojio dvije srodne duše?" On slegne ramenima,odvrati pogled i nastavi veslati. "Gondolijer je osuđen na to da neprestano iznova ponavlja tu istu patetičnu priču i čezne za nečim što je očito suđeno nekome drugome. Uvijek isti scenarij, samo drugo vrijeme i mjesto radnje. To ti je moja životna priča - odnosno, točnije, priča mojih života." Iako se nasmije na to, nije to smijeh kojem bih se pridružila. Sve mi je to previše samotnjački,mračno i puno gorke istine da bi stvarno bilo smiješno. Nevjerojatno mi je koliko istine o njemu i meni ima u toj pričici, pa ostanem bez riječi. Upijam ga pogledom pitajući se bih li mu rekla - o sebi, o nama - ali kakve koristi od toga? Možda je Damen bio u pravu kad mi je govorio da se s razlogom ne sjećamo svojih prošlih života, da život nije test na kojem možeš prepisivati.Svi mi imamo svoju vlastitu karmu,prepreke koje moramo savladati, a ja sam očito, sviđalo mi se ili ne, jedna od Judeovih. Pročistim grlo odlučivši zaključiti priču i prijeći na treći razlog zbog kojeg sam došla ovamo.O kojem baš i nisam razmišljala sve do sada. Nadajući se da ćemo od tog oboje imati koristi i da ne radim još jednu ogromnu pogrešku, upitam ga: "Što kažeš na to da se izgubimo odavde? Htjela bih da još nešto vidiš." "Nešto još bolje od ovoga?" On naglo izvuče veslo iz vode i počne mahati njime. Kimnem, nakratko zatvorim oči i brzo nas vratim u ono nepregledno mirišljivo polje gdje je Jude opet u uobičajenoj odjeći,ispranim trapericama, majici sa simbolom Om i japankama, a s mene je nestala profinjena duga haljina sa steznikom i sad sam u kratkim hlačicama, majici na bretele i sandalama.Zatim krenemo uz potočić prema cesti, niz uličicu i do bulevara, gdje je Velika dvorana znanja. Okrenem se prema njemu i izustim: "Moram ti nešto priznati." On me pogleda i očekivano podigne spojene obrve. "Ovaj, nisam te dovela ovamo samo da bih te izliječila." On se smrzne i tako me pogleda da se i ja smrznem. Duboko uzdahnem znajući da mi je sad prilika,jedino ću ovdje moći to izgovoriti, pa ispravim ramena, podignem pogled i kažem: "Zapravo bi mi trebao nešto napraviti -nešto za mene." Do-bro... On zaškilji čekajući da prijeđem na stvar, a oči su mu blage i strpljive. "Vidiš, stvar je u tome da—" Grozničavo okrećem kristalnu narukvicu u obliku potkove oko ruke, jedva da ga mogu pogledati u oči. "Pa, u zadnje vrijeme ona magija o kojoj sam ti pričala - ta čarolija sve je samo pogoršala. Ono, kad sam ovdje, sve je u redu, ali na Zemlji se osjećam više-manje katastrofalno.Kao da sam bolesna.Razdiru me misli o Romanu,a ako slučajno nisi već primijetio, moja vanjština kao da počinje odražavati ono iznutra.Mršavim,ne spavam i tome nema pomoći - doma,na Zemlji, izgledam stravično. Ali svaki put kad se pokušam povjeriti Damenu ili ga upitati za pomoć pa, kvragu, svaki put kad tebe pokušam pitati da ga ti pitaš - ono,obuzme me čarolija - mračna čarolija ili ta neman,kako je ja nazivam,i ne dopušta mi da govorim. Kao da ne želi da se išta ispriječi između Romana i mene. Ali ovdje u Ljetozemlju ne može mi ništa. Jedino sam ovdje ona stara.Pa sam mislila, ako tebe dovedem ovamo, da bi ti mogao—" "Pa,zašto onda jednostavno nisi dovela Damena u Ljetozemlje? Ne shvaćam." Nagne glavu i prouči me pogledom. "Zato što ne želi doći." Uzdahnem buljeći u stopala. "Zna da nešto nije u redu,da se nešto događa sa mnom,ali misli da mi je to od ovisnosti o ovome mjestu ili - ili nečeg sličnog tome. Kako god bilo, ne želi doći ovamo sa mnom, a ja mu ne mogu reći istinu, pa on čvrsto stoji pri svojoj odluci i odbija 69


popustiti. I zbog svega toga, ono, pa, reći ću li samo da se nismo odavna vidjeli." Lecnem se jer osjetim da mi je glas naglo pukao, pa progutam knedlu. "I - gdje se ja sad tu uklapam?" On me pogleda. "Želiš da odjurim natrag u našu dimenziju i kažem to Damenu?" "Ne",odvratim podignuvši ramena pa pojasnim: "Odnosno, u svakom slučaju, ne još. Prvo ćeš poći sa mnom na jedno mjesto i ako uspiješ ući—" Pogledam ga,nadajući se bez nekog pravog razloga da će mu to uspjeti. "Onda bih htjela da zatražiš pomoć u moje ime - nađeš rješenje za moj problem.I znam da će ti zvučati ludo, ali vjeruj mi kad ti kažem da će biti dovoljno da samo žarko želiš odgovor i saznat ćeš ga. Napravila bih ja to sama da mogu - ali nisam, nisam, nisam više dobrodošla tamo." On me brzo odmjeri pogledom, kimne pa mi se pridruži upitavši: "I gdje se to mjesto nalazi?" Zabezekne se kad mu vrškom prsta pokažem predivno velebno staro zdanje pred nama i prošapće: "Znači, stvarno postoji!" Oči mu zasjaje od uzbuđenja te u nekoliko dugih skokova prijeđe strme mramorne stepenice. Ostavi me tako da stojim i gledam, face obješene do poda, kako mu se obje vratnice otvaraju, a on hitro ulazi prije nego što sam stigla trepnuti. Iste one vratnice kojima su meni zalupili pred nosom. Svalim se na stepenice,ponovno pred zatvorenim vratima.Pitam se koliko ću točno morati čekati ovdje dok on ne bude gotov s - pa, s čim god što namjerava raditi unutra. Znam da bi moglo dosta potrajati, naročito zato što je njemu sve to novo, a Velikoj dvorani znanja teško je odoljeti. Hitro ustanem i otresem zemlju sa sebe jer ne namjeravam sjediti ovdje kao neka luzerica,nego idem malo razgledati,možda i malo istraživati. Uvijek kad dođem ovamo,zaokupljena sam određenim ciljem i rijetko, skoro nikad, nemam vremena jednostavno malo tumarati uokolo. Iako znam da mogu putovati kako želim - podzemnom željeznicom, na Vespi, pa, kvragu, čak i na ogromnom šarenom slonu jer ovdje granice stvarno ne postoje - ipak odlučim jahati konja. Stvorim sličnog onome na kojem sam prvi put jahala s Damenom još onda kad me prvi put nagovorio da dođem ovamo, samo što ću sad jahati na kobili. Hitro joj se popnem na leđa i smjestim se u sedlo prelazeći rukom preko njezine svilenkaste meke grive sve do vrata. Tepam joj tiho na uho pa je lagano udarim u trbuh i krenemo u laganu šetnjicu bez nekog pravog cilja. Sjetim se što su mi blizanke jednom rekle u Ljetozemlju - da je stvoreno od želja. Ako ovdje želiš nešto vidjeti, napraviti, imati, iskusiti ili posjetiti, prvo to moraš jako željeti. Zaustavimo se nakratko, a ja zatvorim oči i pokušam zaželjeti odgovore koje tražim. Ali izgleda da u Ljetozemlju stvari ipak ne idu tako lagano, pa se ne dogodi ama baš ništa osim što mojoj kobili sve to dojadi, pa počne frktati, stenjati, šibati repom i udarati kopitima o tlo. Zato duboko uzdahnem i probam nešto drugo, pokušavajući se domisliti što od svega ovdje, od svih tih kina, galerija, salona ljepote i veličanstvenih i čudesnih zgrada, još nisam vidjela, a trebala bih? Za koje bih to mjesto stvarno trebala znati? I prije nego što sam se uspjela snaći, kobila poleti u munjevit gallop - griva joj leti na vjetru i lagano povija uši dok šiba repom, a ja se grčevito držim za uzde i očajnički pokušavam održati ravnotežu. Spustim glavu jako nisko i zaškiljim zbog jakog vjetra dok oko mene sve nejasno promiče i zuji.Nakon što u samo nekoliko sekundi prođemo kroz ogroman nepoznati kraj, kobila se zaustavi tako naprasito, tako neočekivano da joj preletim točno preko glave i završim u blatu. Ona glasno zanjišti i podigne se na stražnje noge pa se s treskom opet spusti na sve četiri, stenjući, rzajući i lagano uzmičući, a ja teškom mukom polagano i oprezno ustanem ne želeći napraviti nekakav nagli pokret koji bi je još više uplašio. 70


Kako sam više navikla izlaziti na kraj sa psima nego s konjima, priprijetim joj prstom i naredim tihim, čvrstim i odmjerenim glasom: "Stoj." Pogleda me i spusti uši, posve očito nezadovoljna. Progutam knedlu i zatomim strah pa dodam: "Ne miči se. Stoj gdje jesi." Znam da mi vjerojatno ne bi bila od prevelike pomoći da se nađem u pravoj opasnosti, ali ipak ne želim biti sama na ovom vlažnom, hladnom, jezivom mjestu. Zablenem se zaprepašteno u hlačice prekrivene blatom koje ostanu takve i nakon što zatvorim oči i pokušam ih promijeniti, urediti se. Na ovom mjestu nema mi koristi od trenutačnog prikazivanja. Duboko uzdahnem dok se s naporom pokušavam smiriti. Iako mi se, kao i moj kobili, ne ostaje predugo ovdje, znam da sam ovdje s razlogom, da je ovdje nešto što trebam vidjeti i zato odlučim ostati. Škiljeći prema krajoliku pred sobom primjećujući kako u ovom kraju nebo nema uobičajen, blag, zlatan sjaj, već je posve mutno i sivo. Umjesto svjetlucave magle na koju sam navikla uporno pada kišurina koja sudeći po teškom, mokrom blatu, nikad ne prestaje. Ali ne bih baš rekla da godi onim jalovim biljkama i drveću koje je tako ispucalo i suho kao da već godinama nije dobilo vodu. Koraknem naprijed jer žarko želim odgonetnuti u čemu je stvar, doznati zašto sam ovdje, no nakon što utonem u blato duboko do koljena, ipak odlučim pustiti kobili da me vodi. Ali ma koliko joj tepala na uho i naređivala, ona ne želi dalje istraživati. Zacrtala si je samo jedan cilj, a to je ići natrag odakle smo došle, pa naposljetku odustanem i popustim uzde. Nekoliko puta brzo se osvrnem preko ramena kad se sjetim što su mi blizanke jednom rekle: U Ljetozemlju je sve moguće. Pa se zapitam nisam li možda nehotice upoznala njegovu drugu stranu.

71


Sedamnaesto "Što ti se dogodilo?" Zaškiljim jer nemam pojma na što cilja,a onda vidim da pokazuje prstom prema mojim blatnjavim nogama i japankama koje su bile divne, metalik zlatne boje,a sad se na njima zemlja tako stvrdnula da su više blijedosmeđe. Namrštim se i odmah ih zamijenim lijepim, novim, čistim parom istih takvih i drago mi je što sam opet u magičnom dijelu Ljetozemlja koje mi se puno više sviđa od one ničije zemlje otprije. Nakon toga navučem meku ljubičastu vestu na kopčanje koju sam netom prikazala pa je čvrsto zategnem oko sebe i odvratim: "Bilo mi te dosadilo čekati. Nisam znala koliko ćeš biti unutra, pa sam otišla na mali, ovaj, izlet." Pravim se kao da se nije dogodilo ništa strašno,kao da je to bila sasvim obična,tipična, kasnopopodnevna šetnjica - a zapravo je bila sve, samo ne to zbog one čudne uporne kiše,jalovog drveća i moje kobile koja je pošto-poto htjela pobjeći odande glavom bez obzira.Jude se ionako teško snalazi u onome što sam mu dosad rekla, pa bih mu samo stvorila dodatnu zbrku pričom o tom novom kraju. Uostalom, živo me zanima što je vidio. "Nije toliko važno što se meni dogodilo koliko što se tebi dogodilo." Odmjerim ga od zlatnosmedih dredova do gumenih potplata japanki i primijetim kako je izvana više-manje isti kao prije, ali iznutra se nešto svakako promijenilo.Promijenila mu se energija,držanje. S jedne strane djeluje veseliji,vedriji i puca od samopouzdanja,a s druge se čini vidno napet za nekog tko se upravo vratio iz jednog od najvećih čuda u svemiru. "Pa - bilo je zanimljivo." Kimne i pogledi nam se sretnu, ali samo na trenutak i on brzo odvrati oči od mene. Ne mogu vjerovali da misli da će mu to proći. Ono, mislim da mi ipak duguje malo više jer ipak sam ga dovela čak dovde. "Ovaj, a da malo pojasniš?" Podignem obrvu. "Kako ti je to točno bilo zanimljivo?Što si vidio, čuo, saznao? Što si radio od trenutka kad si ušao do trenutka kad si izišao?Jesi saznao odgovore koji mi trebaju?" Znam da ću za nekoliko sekundi zaviriti u njegov um i sama otkriti ako brzo ne propjeva. On duboko uzdahne, okrene se i udalji nekoliko koraka pa me konačno pogleda i odvrati: "Ne znam baš da li mi se trenutačno o tome - dobio sam malo previše informacija odjednom, pa mi treba malo vremena da mi se sve to slegne. Sve je to pomalo komplicirano—" Zaškiljim i odlučim saznati na svoju ruku. U Ljetozemlju on jako malo toga može prikriti,naročito zato što je teški gušter koji nema ama baš nikakvog pojma kako sve ovo funkcionira. No na putu prema njegovim mislima ispriječi mi se onaj neprobojni zid koji mi oda gdje je točno bio. U akaškom arhivu. Sjetim se kako mi je Romy jednom rekla: Ne možeš čitati baš sve misli, samo one koje ti je dopušteno. Što god netko ugledao u akaškom arhivu, pripada samo i isključivo toj osobi. Suzim pogled jer očajnički želim doznati što je to pa krenem prema njemu i baš mu želim proniknuti dublje u um, kad osjetim - preplave me toplina, trnci i vrućina čim mi je on blizu. Okrenem se i ugledam Damena kako se spušta niz mramorne stepenice pa zaustavlja - i sve se zaustavi kad nam se pogledi sretnu. I baš ga želim dozvati - očajnički ga zamoliti da mi se pridruži jer znam da je sad prilika da mu sve objasnim, ali onda shvatim što je on zapravo vidio - mene i Judea kako zajedno uživamo na izletu u Ljetozemlju, mjestu koje pripada samo Damenu i meni. I prije nego što uspijem išta napraviti ili reći - on nestane. Iščezne mi pred očima kao da nikad nije ni bio ondje. Samo što je bio ondje. 72


Još osjećam njegovu energiju. Još ga osjećam na koži. A kad se brzo okrenem prema Judeu,on mi samo to potvrdi. Vidim kako je razrogačio oči u čudu, kako miče usnama - kako me želi dotaknuti, utješiti, ali ja se hitro izmaknem. Hvata me muka kad pomislim na to o čemu Damen sad vjerojatno razmišlja - na ono što je on vidio. "Lijepo te molim, idi", kažem mu odrješitim i napetim glasom i okrenem mu leđa. "Zatvori oči, otvori portal i idi. Molim te." "Ever—" odvrati on, želeći me opet dotaknuti, ali mene već nema, na nekom sam drugom mjestu.

73


Osamnaesto Hodam. Hodam dok više nemam pojma gdje sam. Hodam dok nisam posve sigurna da me Damen više ne vidi. Čvrsto sam odlučila pobjeći od svojih problema,no to mi baš i ne ide.Konačno mi je jasna ona stara poslovica sa šalice za kavu moje učiteljice iz engleskog u osmom razredu: NE MOŽEŠ POBJEĆI IZ SVOJE KOŽE. Ne mogu bježati od svojih problema.Nikad neću biti dovoljno brza da im u potpunosti izmaknem.Odabrala sam ovaj put i sad ne mogu to promijeniti. Iako me Ljetozemlje tako predivno,neopisivo oslobađa - njegov je učinak tek kratkotrajan.Koliko god ostala ovdje, stvari će se nesumnjivo okrenuti skroz naglavačke čim se vratim u svoju dimenziju. I dalje lutam pokušavajući se odlučiti bih li svratila u kino i pogledam neki stari film ili čak otišla u Pariz na ugodnu opuštajuću šetnjicu uz Seineu, ili pak na kratko pješačenje kroz ruševine Machu Picchua, ili možda protrčala po rimskom Koloseju,kad odjednom naiđem na nekolicinu kućica i zaustavim se. Izvana mi po šiljastim trokutastim krovovima od šindre i prozorčićima djeluju sasvim obično, skromno - ali iako se naizgled ni po čemu ne ističu, jedna od njih kao da me poziva i tako privlačno sja da se moram spustiti niz usku zemljanu stazicu do njezinih vrata. Mada još nemam pojma što zapravo radim ovdje, još se premišljam bih li ušla ili ne. "Nisan ih vidijo ode već dugo." Okrenem se i ugledam starca s nekoliko rijetkih vlasi zalizanih preko ćele kako stoji kod ruba stazice u jednostavnoj bijeloj košulji,crnom džemperu i hlačama oslanjajući se na divno izrezbareni štap koji, izgleda, drži više zbog toga što cijeni koliko je kvalitetno napravljen, nego zato što mu stvarno treba. Zaškiljim jer ne znam što bih mu odgovorila. Ne znam ni što radim ovdje, a kamoli o kome on priča. "One dvi male - crnih kosa. Blizanke. Ja sam jih jedva mogo razlikovat - ali moja gospođa jih je znala u dušu.Ona pristojna - je,bome,voljela čokolade." Nasmije se u bradu prisjećajući se. "A ona druga - šta samo muči i tvrdoglava je - njoj nikad ni bilo dosta kokica. Ali nije volila one instantno prikazane,samo prav pečene."Kimne promatrajući me,dobrano me upijajući pogledom i nije ni najmanje šokiran mojom odjećom koja je malo premoderna za ove krajeve. "Moja gospođa jih je, bome, razmazila. Bilo joj jih je žao, a i reko bi da je bila zabrinuta za njih. I onda, nakon tolkih god'na, nestanu iz čista mira jednog dana bez pozdrava." Zavrti glavom u nevjerici, ali ovaj put niti se zahihota niti nasmije, nego me samo zbunjeno pogleda kao da se nada da bih mu ja to mogla razjasniti. Progutam knedlu dok mi pogled bježi čas na ulazna vrata, čas na njega, bilo ubrzava, a srce ludo lupa, ne moram ga ništa ni pitati - znam da su bile ovdje; ovdje su Romy i Rayne živjele zadnjih tristo i nešto godina. Ali ipak želim da mi to naglas potvrdi, da budem potpuno sigurna, pa promucam: "Jeste - jeste li vi to rekli blizanke?" Mozak mi grozničavo radi dok buljim u tu priprostu kućicu koja mi je odnekud poznata i odjednom shvatim da je to savršena kopija kućice iz vizije koju sam imala kad sam ih prvi put ugledala kako čuče u Avinoj kući te ščepala Romy za ruku, onda kad sam odgledala cijelu njihovu životnu priču -sve mi se te izmiješane slike munjevito vraćaju - ta kuća, njihova teta, suđenje vješticama u Salemu od kojeg ih je željela spasiti - i naposljetku završile su ovdje. "Romy i Rayne."On kimne mjerkajući me pogledom,neopisivo rumenim obrazima, kvrgavim nosom i blagim očima. Gotovo mi se čini da ga je netko prikazao, da je hodajuća savršena kopija 74


najtipičnijeg veselog starčića koji se vraća kući nakon nekoliko čašica. Ali kako ne treperi i ne nestaje na trenutke,nego samo stoji tamo s istim prijateljskim smiješkom na licu, znam da je stvaran. Možda je živ, možda mrtav - ni u jedno od toga ne mogu biti pretjerano sigurna, ali sto posto nije prikazan. "Njih tražiš, jel?" Kimnem iako nisam baš sigurna u to. Tražim li baš njih? Jesam li zbog toga ovdje?Pogledam ga krajičkom oka pa se trgnem i nehotice nervozno zasmijuljim jer jako čudno zuri u mene. Pročistim grlo i pokušam malo doći k sebi pa nonšalantno kažem: "Ma, samo mi je žao što ih nema, mislila sam da ću ih sresti." On kimne kao da me u potpunosti razumije i kao da suosjeća s mojom nevoljom. Objema se rukama podupre o štap pa odvrati: "Moja gospođa i ja smo jih, bome, zavoljeli jer su bile ode kolko i mi. I sad se pitamo jesu li se njih dvi na kraju odlučile otić preko mosta i reć zbogom svemu ili su se vratile na Zemlju. Šta ti misliš?" Stisnem usne i slegnem ramenima praveći se da ne znam odgovor na to pitanje pa s olakšanjem shvatim da je odustao od daljnjeg zapitkivanja i također samo kimnuo i slegnuo ramenima. "Moja gospođa je uvjerena da su ošle preko mosta, govori da jim je bilo dojadilo čekat ode to šta su bile čekale. Al ja ne bi reko. Rayne bi još može bit i ošla, al ona njena sestra Romy nikad tvrdoglava je ko mazga." Zaškiljim, zaklela bih se da sam ga krivo razumjela, pa zavrtim glavom u nevjerici i upitam: "Čekajte - htjeli ste reći da je Rayne tvrdoglava, je l' tako? Romy je odgojenija i ljubaznija." Kimnem očekujući da će i on kimnuti, ali on mi opet uputi onaj isti čudni pogled pa upre štapom još dublje u zemlju. "Šta sam reko, to sam i mislijo. E pa, zdravi bili, gospođice mlada." Stojim i gledam kako odlazi podignute glave i uspravnih leđa, veselo mašući štapom, i jednostavno ne vjerujem da je to sve što mi ima reći. Možda sam ga nekako uvrijedila pitanjem. Ono, ipak je stvarno star, a blizanke su stvarno slične jedna drugoj kao jaje jajetu, odnosno sličile su jedna drugoj dok su živjele ovdje i uvijek nosile one školske uniforme, a Bog te pita što su nosile prije nego što ih se Riley dohvatila.Ali nekako je to rekao odviše sigurno,odviše samouvjereno, pa se i protiv svoje volje zapitam nisam li malo pobrkala stvari. Ili je možda Rayne samo prema meni zločesto i pakosno derište. Zazovem ga nadajući se da će me čuti prije nego što predaleko odmakne: "Gospodine, ovaj, oprostite, ali bih li možda mogla malo ući i razgledati?Obećavam vam da neću ništa dirati." On se okrene,zaigrano zavrti štapom i odvrati: "Moš slobodno šta se mene tiče. Unutra nemaš šta ukrast." On se okrene i krene dalje svojim putem,a ja gurnem vrata, uđem i zakoračim na priprosti,crveni, pleteni sag koji ublaži škripu starog drvenog poda pod mojom težinom. Pričekam malo dok mi se oči ne naviknu na polumrak pa se ogledam po ogromnoj kvadratnoj sobi u kojoj se nalazi nekoliko neudobnih stolaca s naslonom, stol srednje veličine i ogroman drveni stolac za ljuljanje pokraj kamene peći pune pepela koju je netko nedavno koristio. Shvatim da sam ušla u savršenu kopiju svijeta od kojeg su Romy i Rayne pobjegle 1692. i ovdje ga ponovno oživjele - naravno, bez licemjerja, laži i besramne okrutnosti koji su vladali u njemu. Prolazim kroz sobu buljeći u teške drvene grede koje se protežu stropom, prelazeći prstima preko golih grubih zidova i stolova zatrpanih knjigama kožnatih korica, raznoraznim svijećama i uljanicama za čitanje. Mori me priličan osjećaj krivnje zbog toga što zabadam nos kamo mu nije mjesto, što gledam nečiji privatni život, što vjerojatno ne bih smjela. Ali također znam da nisam ovdje slučajno,nesumnjivo mi je bilo suđeno da nađem ovo mjesto. Jer ako išta znam o Ljetozemlju, znam da se ovdje ništa ne događa slučajno. Negdje unutar ovih zidova 75


nalazi se nešto što moram vidjeti. Zalutavši u malenu skromnu spavaću sobu odmah shvatim da je savršena kopija spavaće sobe njihove tete - one koja ih je natjerala da se sakriju u Ljetozemlje kako bi umakle suđenju vješticama u Salemu - nakon kojeg je ona dočekala svoj stravični kraj. Krevet u njoj je malen, neudoban, a do njega stoji kvadratni stolić na kojem je ogromna knjiga kožnatih korica s nekakvim osušenim cvijećem i travama na vrhu. Osim još jednog pletenog saga i visokog uskog ormara u kutu kojem se kroz odškrinuta vrata nazire obješena smeđa pamučna haljina,u sobi nema ničeg drugog. I nehotice se zapitam jesu li je Romy i Rayne ikad prikazale nakon što je umrla, kao što sam ja jednom napravila s Damenom. I nehotice se zapitam koliko su dugo pokušavale vratiti prošlost prije nego što su konačno nastavile sa svojim životima i zadovoljile se ovime - blijedom kopijom onoga što je nekad bilo. Zatvorim vrata za sobom i popnem se malenim ljestvama u potkrovlje gdje sagnem glavu kako ne bih udarila u iznimno niski strop. Malčice me prepadnu drvene daske koje bučno stenju pod mojom težinom. Brzo krenem prema mjestu gdje je strop nešto viši pa se ispravim zureći u dva uska kreveta za dvoje i drveni stolić između njih na kojem je hrpa knjiga i dotrajala uljanica - sve je višemanje isto kao kod njihove tete osim što su zidove sa svih strana oblijepile najnovijom ikonografijom pop-kulture 21. stoljeća, što je jamačno Rileyino maslo. Doslovce svaki njihov centimetar zauzima kolaž fotografija Rileyinih miljenika kojima su, poznavajući Riley, blizanke vjerojatno morale prisegnuti na vjernost. Šetam pogledom po sobi, a okružuju me radosna blistava lica bivših Disneyjevih zvijezda koje su postale tinejdžerski tajkuni, pobjednika Američkog idola i više-manje svih koji su bar jednom bili na naslovnici OK-a. Ne mogu suspregnuti osmijeh kad ugledam papir iz bilježnice pribijen na vrata jer iza tog rasporeda sati, tog popisa aktivnosti u ovom prikazanom internatu očito stoji moja jeziva sekica. Prvi sat - Moda za početnike: Što prolazi, što ne prolazi, a što ni pod milim Bogom ne prolazi Drugi sat - Uvod u osnove frizure: One najjednostavnije i kako ih napraviti (obavezan predmet prije Osnova frizure) Mali odmor od 10 minuta za tračanje i lickanje Treći sat - Zvijezde za početnike: Tko je in, tko je out, a tko o sebi ima previsoko mišljenje Četvrti sat - Popularnost: Kompletan tečaj kako postati i ostati popularna, a da pritom ne izgubiš sebe Veliki odmor od 30 minuta za tračanje, lickanje i žderanje ako baš moraš Peti sat - Male tajne senzualnih usana: Sve što te ikad zanimalo o sjajilu, ali sramila si se pitati Šesti sat - Ljubljenje: Što je "fuj", a što "bljak" i što voli svak Vidim da je Riley iscrpno navela sve svoje uobičajene zanimacije, ali ovo na kraju sigurno nije probala. I baš se spremam otići uvjerena da ovdje više nema ničeg zanimljivog, kad ugledam visoko na komodi divan okrugli okvir s fotografijom optočen draguljima pa se podignem na prste i dohvatim ga. Znam da sigurno ne pripada Romy i Rayne jer je fotografija izumljena tek mnogo godina nakon što su one napustile Salem. Glasno uzdahnem kad prijeđem pogledom preko nje, a do mozga mi dođe da smo na toj slici zapravo mi. Ja, Riley i naša slatka žuta labradorica Buttercup. Odjednom se svega toga prisjetim tako jasno, tako nepogrešivo da mi to gotovo izbije zrak iz pluća. Padnem na koljena uopće ne osjećajući kako mi grubo drvo grebe kožu niti zamjećujući suze 76


koje mi se slijevaju niz obraze i ostavljaju pruge na zamućenom staklu.Ali ja ionako više ne gledam fotografiju, nego vrtim tu scenu u glavi. Ponovno se vratim u taj trenutak kad smo Riley i ja nasmijane, vedre i zagrljene, a Buttereup je uzbuđeno lajao i vrtio se oko nas. Sve se to događalo tek nekoliko trenutaka prije nesreće. Naša zadnja fotografija. Fotografija na koju sam bila zaboravila jer je Riley poginula i nije ju uspjela prebaciti na kompjuter. Dugo se ogledavam po sobi, ali od suza ništa ne vidim, pa zajecam drhtavim glasom: "Riley? Riley, jesi... Jesi tu?" Možda je ovdje, možda mi je ona sve ovo ostavila da nađem, možda me promatra iz prikrajka. Obrišem o džemper lice, pa onda i fotografiju. Mada se ne javlja, mada više ne mogu komunicirati s njom, sigurna sam da je ovo njezino maslo. Ona je uskrsnula ovu izgubljenu fotografiju.Htjela me još jednom podsjetiti na naše zajedničke trenutke i na staru mene, da je sve to bilo prije samo godinu dana. Iako sam u napasti da je ponesem sa sobom u Lagunu, ipak je ostavim gdje sam je našla. Mjesto joj je ovdje u Ljetozemlju. Nestala bi čim bih se vratila kući. Osim toga, iz nekog neobjašnjivog razloga tješi me pomisao što znam da je ovdje. Spustim se niz ljestve i vratim u onu ogromnu sobu. Baš se spremam otići jer sam uvjerena da sam vidjela sve što sam trebala. Već sam skoro kod vrata,kad primijetim sliku koja mi je nekako promakla kad sam ulazila. Ima običan crni okvir koji je nevjesto sastavljen od nekoliko obojenih drvenih daščica.No meni privuče pozornost ono što je na njoj, istančani portret žene privlačnog ali i pomalo običnog izgleda - bar po današnjim mjerilima. Koža joj je blijeda, usne tanašne, a lice bez ijednog pramena tamnosmeđe kose koju je valjda skupila u podignutu frizuru. Iako je ozbiljnog držanja i strogog izraza lica, ipak joj oči nekako nestašno iskre. Kao da se samo pretvara da je uzorita poslušna žena svog doba, kao da je takva samo zato što tako priliči, a zapravo u njoj gori vatra koju rijetko tko naslućuje. I što više zurim u te oči, to sam sigurnija. Iako samoj sebi govorim da nije istina, uvjeravam se da to ne može biti, nema proklete šanse -ono što me kopkalo posljednjih tjedana, sumnja koja bi se pojavila pa iščezla, sad se tako naglo, očito i neporecivo obistinila. Tiho uzdahnem od zaprepaštenja i glas mi odjekne prostorijom, no čujem ga samo ja. Izjurim van i brzo krenem natrag prema Zemlji. Samo želim pobjeći od tog pogleda koji me proganja - od prošlosti koja se, začudo, opet ponavlja.

77


Devetnaesto Ne oklijevam ni časa.Ne dvojim ni sekunde. Odmah stvorim portal, vratim se na Zemlju i krenem prema Damenovoj kući. No taman kad se dovezem do njegovog ulaza, predomislim se. Blizanke su vjerojatno kući. Blizanke ne izlaze iz kuće. A o tome svakako ne bismo trebali raspravljati dok su one tamo. Ali vrata kapije već mi se otvaraju i Sheila mi veselo maše da uđem, pa se naposljetku ipak provezem kroz njih,no uputim se prema parku. Zaustavim se kod ruba pločnika i odmah krenem do ljuljački. Zavalim se u jednu od njih i tako se žestoko otisnem naprijed da mi se stvarno čini kao da ću se okrenuti oko svoje osi. Ali to se ne dogodi. Samo se ljuljam naprijed-nazad uživajući u tome kako mi vjetar brije obraze kad se dignem, a želudac lagano poskoči kad se naglo spustim. Sklopim oči i pozovem Damena - s ono malo moći što su mi još preostale, prije nego što se neman probudi i počne sa svojom omiljenom zabavom,sabotiranjem mojih planova.Počnem odbrojavati sekunde i ne dođem ni do deset, a već stoji preda mnom. Zrak je odjednom drugačiji, užario se od njegove prisutnosti, a kad me pogleda,prođu me sladostrasni topli trnci. I kad otvorim oči, a pogledi nam se sretnu - sve je kao prvi put kad smo se sreli na školskom parkiralištu - nestvarno, čarobno, cijela se bezuvjetno prepuštam trenutku. Iza leđa mu proviruje sunce koje ga cijelog obasjava čistom narančastom bojom, neopisivo jarkim zlatnim i crvenim bojama da mi se čini kao da isijavaju iz njega. I uživam u tom trenutku, uživam u njemu što duže. Savršeno mi je jasno da je samo pitanje vremena kad će ta ljepota izblijedjeti, a ja opet postati ravnodušna prema Damenu. On sjedne na ljuljačku do moje, zajedri visoko zrakom i već me uspio dostići. Zajedno se vinemo u nezamislive predivne visine pa se naglo spustimo na zemlju - sve me to podsjeća na našu vezu tijekom posljednjih četiristo godina. Kad se zbunjeno zagleda u mene, odmah naslutim da ću ga razočarati. Nisam došla zbog onog zbog čega on misli. Duboko uzdahnem jer mi je zastala knedla u grlu pa ipak protisnem: "Čuj." Okrenem se prema njemu. "Znam da je među nama malo napeto—" Zaustavim se jer znam da je to dosta blago rečeno, no svejedno nastavim. "Ali, ono, nakon što si onako otišao, sasvim slučajno sam naišla na nešto tako nevjerojatno da sam morala odmah dojuriti ovamo da ti to ispričam. Molim te, zaboravi bar na trenutak sve ostalo, samo zasada, jer mislim da će te ovo stvarno zanimati." On nagne glavu gutajući me pogledom, oči su mu tako duboke, crne i vatrene da mi riječi zastanu u grlu. Prisile me da oborim pogled i nacrtam stopalom nekoliko kružića na zemlji, a onda jedva prevalim preko usana: "Znam da će ti ovo zvučati nevjerojatno,toliko nevjerojatno da mi vjerojatno nećeš odmah ni povjerovati, ali, uvjeravam te koliko god se činilo nemoguće, to je stvarno, najstvarnije istina, vidjela sam na svoje oči." Zastanem kad krajičkom oka vidim kako kima strpljivo i s odobravanjem, onako kako on zna. Zatim pročistim grlo i počnem iznova pitajući se zašto sam tako nervozna kad je on vjerojatno jedina osoba koju znam koja bi to stvarno razumjela. "Ovaj, znaš kako ti ono uvijek govoriš da su oči prozori duše i da se u njima ogleda prošlost i tome slično? I da čovjek može prepoznati nekoga iz svojih prošlih života ako mu jednostavno pogleda u oči?" On kimne bez žurbe, bezizražajno, kao da ima bezgranično vremena na raspolaganju da me sasluša do kraja. 78


"Kako god bilo, htjela sam reći—" Duboko uzdahnem, nadajući se da neće pomisliti da sam još luđa nego inače, pa izvalim: "Ava je teta od Romy i Rayne!" Riječi izlete iz mene tako brzo da zvuče kao jedna ogromna riječ, a on i dalje samo sjedi neopisivo hladan i smiren. "Sjećaš li se kako sam ti jednom pričala o tome da sam imala viziju u kojoj mi se cijeli njihov život odvrtio pred očima i da sam ugledala njihovu tetu? Pa, koliko god ti ovo zvučalo nevjerojatno, ta teta je sad Ava. Umrla je za vrijeme suđenja vješticama u Salemu i vratila se u ovom životu kao Ava." Slegnem ramenima jer baš i ne znam kako još potkrijepiti tu tvrdnju. Usne mu se jedva primjetno izviju, a pogled razvedri pa odvrati ljuljajući se lagano naprijednazad: "Znam." Zaškiljim jer mi se učini da ga nisam dobro razumjela. On se zaljulja tako blizu meni da se skoro dotaknemo koljenima pa me pogleda i nastavi: "Ava mi je rekla." Tako naglo i brzo iskočim iz ljuljačke da joj lanci tresnu jedan o drugi i zapletu se - zapetljaju se do kraja pa se odmrse, bjesomučno se okrećući i grozno,potmulo zvekećući. Suzim pogled pomno ga proučavajući, a koljena mi nesigurno klecaju - čudim se kako taj frajer može istovremeno tvrditi da me voli do kraja mojih života, a biti prijatelj s njom. Doveo je u opasnost život blizanki i gadno me iznevjerio. No on me samo pogleda, nije ni najmanje zabrinut: "Ever, molim te." Vrti glavom u čudu. "Uopće nije onako kako ti misliš." Stisnem usne i odvratim pogled pitajući se od koga sam ono već čula tu ispriku. O, pa da, od Ave. To je više-manje njezina omiljena fraza koju uvijek ponavlja i ne mogu vjerovati da joj je i kod njega prošla. "Ona je to doznala tijekom jednog posjeta akaškom arhivu. A ja sam se danas u to i sam uvjerio dok sam bio tamo i pokušavao pronaći način da ti pomognem. Ona sređuje svoj stan da bi mogle doći k njoj i čeka pravi trenutak da im sve kaže i, ovaj, iako sam joj bio povjerovao, nisam baš bio siguran u to što bi zaista bilo najbolje za njih dvije. I tako sam danas doznao cijelu priču dok sam tamo tražio nekakav savjet o tome što dalje s njima. I, ustvari, one su upravo sad s njom." "Znači,sve se razriješilo." Pogledam ga. "Ava više nije zla,blizanke su pronašle svoju davno izgubljenu tetu, a ti i ja se vraćamo u normalu." Pokušam se nasmijati, ali to ne ispadne baš onako kako sam htjela. "Ma nemoj? Vraćamo se u normalu?" Nagne glavu i pogleda me. Uzdahnem jer znam da mi nema druge,moram mu pokušati sve objasniti, dugujem mu bar toliko. Srušim se na ljuljačku i omotam prste oko debelih metalnih lanaca vrteći ih. "Ono danas - u Ljetozemlju - znam što si vjerojatno pomislio, ali uopće nije bilo tako. I htjela sam ti objasniti - objasniti sve što se događa - ali tako si brzo nestao da—" Skupim usne i odvratim pogled. "Pa,zašto mi sad sve ne objasniš?"odvrati Damen pomno me proučavajući. "Ovdje sam, neću nikamo pobjeći. Pozorno te slušam." Doda tako hladno i službeno da mi se srce slama. Puca na milijun nepravilnih komadića dok on i dalje sjedi pored mene, tako zgodan, tako jak, tako dobronamjeran - samo želi učiniti ono što je ispravno, ma koliko ga to koštalo. A ja tako očajnički želim samo ispružiti ruke prema njemu i čvrsto ga zagrliti, nekako mu sve ovo objasniti pa da sve bude kao prije. Ali ne mogu, čudovište u meni mi je popapalo jezik, pa samo slegnem ramenima slušajući samu sebe kako izgovaram: "Nije se - nije se ama baš ništa dogodilo između Judea i mene. Ozbiljno. Otišla sam tamo samo radi nas -makar ti se možda nije tako činilo." 79


Damen me pogleda tako strpljivo i zaljubljeno da se i nehotice osjetim krivom. "I, reci mi, jesi li dobila što si htjela?" upita tako dvosmisleno da mogu samo nagađati na što zapravo cilja. Zastanem nastojeći da me ne smete njegov tamni ispitivački pogled pa odvratim, a dlanovi su mi ljepljivi od znoja: "Znaš da mi je bilo užasno grozno zato što sam ga onako napala i sve to - i zato, mislila sam da će mu možda ruke zacijeljeti ako ga odvedem u Ljetozemlje i—" "I—?" prekine me on glasom koji je i nakon šesto godina protkan strpljivošću, pa se začuđeno pitam kako mu sve to ne dojadi - sve tako dobro podnositi, tako dugo čekati, naročito kad sam ja u pitanju. "I—" pokušam izustiti, pokušam mu objasniti što mi se događa, ali ne mogu. Neman je budna, svladava me mračna magija i malo mi nedostaje da se cijela ne raspadnem po šavovima. Odmahnem glavom dok nervozno cupkam dugmad od lažne kornjačevine na prednjoj strani džempera pa nastavim: "I - ništa. Ozbiljno, to je sve. Samo sam se nadala da ću ga tako izliječiti, a očito i jesam." Damen me zamišljeno pogleda smirenog opuštenog izraza lica, kao da je sve u potpunosti razumio. I zapravo stvarno sve razumije. Razumije to puno bolje nego što bih mu ja ikad mogla objasniti svojim zamuckivanjem. Razumije i predobro. "I kad smo već bili tamo, pomislila sam - zašto mu ne bih malo pokazala što sve tamo ima? Čim je ugledao Veliku dvoranu znanja, ono, jurnuo je unutra - a ostalo, kako se veli, već znaš." Pogledi nam se sretnu i oboje smo svjesni koliko to ironično zvuči. "A jesi li ti ušla s njim - u Veliku dvoranu znanja?" On suzi oči dok nisu nalik prorezima, a gleda me kao da već zna odgovor - zna da više nisam dobrodošla tamo, ali želi da mu to naglas potvrdim. Želi da mu priznam sve, koliko sam zla i poremećena postala. Duboko uzdahnem i nonšalantno maknem kosu s lica."Ne,samo sam -" Zastanem, pitajući se bih li mu trebala reći kako sam jahala kroz ničiju zemlju, ali brzo odustanem od nauma - možda je ono što sam vidjela prije bilo odraz mene, mog unutrašnjeg stanja, nego neko stvarno mjesto. "Ovaj, khm, samo sam ostala tamo i čekala ga." Slegnem ramenima. "Ono, malo mi je bilo dosadno i naravno da mi je u jednom trenutku došlo i da odem, ali ipak sam se htjela pobrinuti da se zna vratiti kući, tako da sam, ovaj, samo čekala." Kimnem malčice prejako, ni najmanje uvjerljivo. Izmijenimo dug bolan pogled jer oboje znamo da lažem - da sam to odglumila tako loše da nije moglo lošije.I iz nekog čudnog nepoznatog razloga on ipak odustane i slegne ramenima tako konačno,tako ravnodušno da se i nehotice razočaram. Onaj maleni tračak razuma u meni želi da on to nekako izmami iz mene, da se sve već jednom privede kraju. Ali on me samo nastavi gledati sve dok ja ne odvratim pogled i dometnem: "Baš mi je drago što i dalje sam posjećuješ Ljetozemlje, kad već ne želiš ići tamo sa mnom." Znam da nisam fer prema njemu, ali, eto, rekla sam što sam rekla. On zgrabi moju ljuljačku, privuče me k sebi pa procijedi stišćući čeljust, grabeći lanac i škrgućući zubima: "Ever, nisam bio tamo radi sebe - bio sam tamo radi tebe." Progutam knedlu i koliko god željela odvratiti pogled,ne mogu, prikovan je za njegov. "Pokušavao sam pronaći način da doprem do tebe - da ti pomognem. Tako si se udaljila od mene u zadnje vrijeme - kao da to uopće nisi ti, već se danima nismo zapravo družili.Očito je da me se svim silama trudiš izbjegavati,više uopće ne želiš biti na istom mjestu sa mnom,bar ne ovdje na Zemlji." "Nije istina!" Izgovorim previsokim i predrhtavim glasom da bi zvučalo uvjerljivo, ali i dalje uporno tjeram svoje. "Ono, iako ti to očito nisi primijetio, strašno sam zaposlena u zadnje vrijeme. Ljeto mi se svodi na to da slažem knjige, radim na blagajni i proričem budućnost kao misteriozna Avalon. Tako da mi možda zato odgovara da u slobodno vrijeme malo pobjegnem od svega i uživam 80


- i što je tako loše u tome?" Stisnem usne i pogledam ga ravno u oči jer znam da je dobar dio toga što sam rekla istina, no pitam se hoće li pogoditi da sam mu nešto od toga i lagala. Ali on samo odmahne glavom jer ga nisam uvjerila. "A sad kad je Judeu bolje - sad kad je ozdravio nakon posjeta Ljetozemlju - baš se pitam koju ćeš novu izliku smisliti." Naglo udahnem i odvratim pogled jer me iznenadio takav njegov odgovor i zapravo nemam pojma što bih rekla na to, nemam pojma što dalje. Udarim oblutak vrhom cipele, ne mogu mu se povjeriti, a previše sam umorna i iscrpljena da smislim nešto drugo. "Znaš,nekad si bila onako vedra i radosna na Zemlji kao danas u Ljetozemlju." Progutam knedlu i pognem glavu ne vjerujući svojim ušima, a on nastavi: "Znam da se baviš magijom, Ever." Kaže tiho, gotovo šaptom, ali riječi mu odjekuju poput vriska. "Znam da si se uvalila preko glave. A volio bih da mi dopustiš da ti pomognem." Ukočim se. Cijelo mi se tijelo ukoči, a srce mi ludo lupa u grudima. "Imaš očite simptome - istrzanih si živaca, lažeš, smršavjela si, izgled - ti se pogoršao. Ovisnica si, Ever. Ovisna o mračnoj strani magije. Jude ti nikad nije smio dopustiti da petljaš s tim." Zavrti glavom u nevjerici ne mičući pogled s mene. "Ali što prije to sama sebi priznaš, to ti prije mogu pomoći." "Ne—" Grčevito se trudim nešto reći,ali riječi ne izlaze iz mene. Čudovište je preuzelo vlast i samo mu je na umu kako da nas razdvoji. "Nisi li zbog toga išao u Veliku dvoranu znanja?Kako bi mi pomogao?" Vidim da sam ga povrijedila i iznenadila.Ali neman ne stane samo na tome, ne, ma kakvi. Tek je pokrenula lavinu događanja i nije ni približno gotova. "Reci mi onda što si vidio. Što je to tebi svemoćni akaški arhiv otkrio?" "Ništa",kaže umornim glasom potpuno priznavši poraz. "Ama baš ništa. Čini se da kad je osoba sama kriva za svoje probleme,drugima nije dopušteno da se miješaju.Ne smijem se uplitati u to ama baš nikako." Slegne ramenima. "Sve je to valjda put koji moraš proći. Ali ipak, jedno je očito, Ever. Prošlog četvrtka navečer Roman je spomenuo nekakvu čaroliju - a otkad ti je Jude dao onu knjigu, sve se promijenilo - ti, naša veza, sve." Pogleda me želeći da mu to potvrdim, ali ja to ne učinim, ne mogu. "Vas dvoje imate dugu i kompliciranu zajedničku prošlost - i bolno je očito da on tebe još nije prebolio. I čini mi se da se ispriječio između tebe i mene - da se magija ispriječila i, Ever, ako ne budeš oprezna, uništit će te - već sam to viđao kod drugih." Pomno mu proučavam lice jer osjećam da mi želi nešto pokazati, poručiti mi nešto mislima,ali je ono čudno tajanstveno pulsiranje u meni presnažno - rasplamsao se mračni plamen i toliko mi je oslabio moći da više ne osjećam Damenove misli, njegovu energiju, one trnce i toplinu, ama baš ništa. On krene prema meni i nisam se ni snašla, a već me ščepao za ramena. Gleda me odlučno, nepokolebljivo, žarko želi sve privesti kraju. Ali koliko god to željela, ne mogu ga pustiti u svoj um, ne smijem mu dopustiti da me vidi ovakvu.Pročitat će mi iz očiju da mi je odvratan, a neće znati da to nisam ja,nego ta neman. Jednostavno odmahnem glavom i odem do ruba pločnika gdje sam parkirala auto, mada se osjećam grozno zbog toga, samo sam dokazala da je u pravu, da se ponašam tako opasno i nepromišljeno i da više ne vladam situacijom. Dobacim mu preko ramena: "Sori, Damene, ali u krivu si. Ne možeš biti više u krivu. Jednostavno sam prezaposlena i premorena, kao što ti uporno govorim. Savjetujem ti da malo olabaviš - pa mi se onda javi."

81


Dvadeseto Taman želim izaći kroz vrata kapije, kad mi auto iznenada nestane, a ja tako jako i brzo tresnem guzicom o kolnik da odmah shvatim kako mi je doslovce iščeznuo pred nosom.Osvrćem se ošamućena,pokušavajući odgonetnuti kako se to moglo dogoditi, a kraj mene prošiša jureći Mercedes i skoro me pregazi. Njegov vozač mi zatrubi i pokaže srednji prst te me počasti hrpom psovki. Otkotrljam se u stranu i zatvorim oči jer žarko želim prikazati novi auto, ovaj put neki jači i brži. Zamislim bijesni crveni Lamborghini i tako ga jasno vidim pred sobom da se zaprepastim kad otvorim oči i shvatim da ga nema. Nakon što duboko udahnem i pokušam iznova, prvo s Porscheom, zatim s Miatom kakvu imam doma, a dalje ne ide, pa pokušam sa srebrnim Priusom kakvog vozi Munoz, pa Smart Carom - ali ništa se od toga ne pojavi. Ama baš ništa. Toliko mi treba nekakvo prijevozno sredstvo da sam sad već postala očajna i zadovoljila bih se i skuterom, ali kad ne uspijem ni njega prikazati, pokušam, napola u šali, prikazati koturaljke. Kad dobijem samo par bijelih kožnatih čizmi s dva duguljasta komada metala ondje gdje su obično kotači, postane mi jasno koliko je sve krenulo po zlu. I u tom trenutku ipak odlučim trčati. Drago mi je što ako ništa drugo, bar se mogu još osloniti na vlastitu snagu i brzinu. Koraci mi glasno odjekuju asfaltom, hitro, lako lupkam potpeticama brzo napredujući valovitim strmim brežuljcima niz Autocestu Coast Highway. Čvrsto sam naumila krenuti ravno kući, ali onda ipak namjerno promašim skretanje i nastavim u drugom smjeru. Nekamo gdje bih ipak radije bila.Nekamo gdje je sve što mi treba - sve što bih ikad mogla zaželjeti. Maštu mi je posve zaokupila samo jedna stvar,iako sam se odlučna domoći cilja pod svaku cijenu da sam sve brža, hitrija i začas sam tamo. Točno ispred Romanovih vrata. Tijelo mi se trese od žudnje, očekivanja, mračni plamen u meni tako se razbuktao da se bojim da mi ne spali utrobu. Sklopim oči jer slutim da je blizu, osjećam ga. Roman je unutra. I samo trebam otvoriti vrata i moj je. Uletim kao nošena vjetrom. Tako jako udarim vratima u zid da se cijela kuća zatrese. Posramljeno se odšuljam niz hodnik, brzo, nečujno, i ugledam Romana kako ljenčari na kauču u dnevnom boravku. Dočeka me raširenih ruku, željnog izraza lica, kao da je znao ću doći. "Ever." On kimne ni najmanje iznenađen,i ne trepnuvši. "Tebi su se vrata stvarno nešto zamjerila, je li? Hoću li ih opet morati mijenjati?" Bez oklijevanja krenem prema njemu,njegovo mi ime treperi na usnama dok mi tijelo napeto očekuje njegov ledeni pogled. On kimne sporo, mirno, kao da se ravna prema nekom ritmu koji samo on čuje.Odgovori mi tihim odmjerenim glasom na trenutak pokazavši tetovažu Ouroborosa: "Baš mi je drago što si navratila, ljubavi, ali, iskreno, više si mi se sviđala kad si zadnji put bila ovdje. Znaš na što mislim, na ono kad si stajala ispod mog prozora u onoj prozirnoj spavaćici koja mi je bila baš mljac." Izvije krajeve usana i stavi u njih cigaretu pa zapali njezin vrh i zamišljeno povuče dug dim. Pomno otpuhne nekoliko koluta prema meni u savršenim intervalima pa dometne: "Sada, po svemu sudeći, ono, nisi baš u svom najboljem izdanju.Zapravo, izgledaš mi prilično izgladnjelo, zar ne?" Obližem usne i navlažim ih jezikom pa nespretno prođem prstima kroz očajnu zamršenu kosu. Od moje sjajne guste grive, na koju sam bila tako neopisivo ponosna, ostalo je samo puno ispucanih vrhova nalik užasnom štakorskom leglu. Trebala sam se ipak malo više dotjerati, malo potruditi, staviti neki parfem, nanijeti malo korektora i potrošiti malo vremena na prikazivanje nove odjeće koja 82


odgovara mojoj novoj mršavoj figuri. Grčim se od nervoze dok osjećam njegov teški pogled na sebi koji mi ispitivački prelazi preko ispijenog tijela. Očito nije ni najmanje zadivljen onim što mu imam ponuditi. "Mislim,ozbiljno, mala, kad si već tako nenajavljeno upala, mogla si se bar malo srediti.Nisam ti ja Damen, ljubavi. Neću kresnuti baš sve što se miče. Znaš, ipak imam kriterije." Zatvorim oči spremna napraviti što god treba samo da mu udovoljim, da budem s njim i znam da sam u tome uspjela kad vidim kako me zgranuto gleda. "Drina!" Šapne, a cigareta mu ispadne iz usta i otkotrlja se niz odjeću na sag na kojem progori rupu dok me proždire pogledom. Vidi svilenkastu blijedu kožu, ružičaste usne i plamenu bakrenocrvenu kosu koja mi pada niz leđa,a ja kleknem pred njega,ugasim cigaretu dugačkim tankim prstima i stavim mu ruke na koljena. "Bože mili, ma, ne može biti - jesi to ti stvarno?"Zavrti glavom u nevjerici i protrlja oči zablenuvši se u moj smaragdnozeleni pogled, tako žarko želi vjerovati u to. Sklopim oči i uživam dodirujući ga,osjećajući na sebi njegovu ledenu pojavu, a ruka mi klizi sve više i više, iznad koljena, sve do bedra, tako sam blizu onoga što želim, pa krenem još više kad— Osjetim Haven iza sebe. Strijelja me pogledom stisnutih šaka, a ja se začuđeno pitam koliko nas zapravo već gleda jer je nisam ni čula kad je ušla, a, bome, ni osjetila. Ali s druge strane, Haven mi zapravo uopće nije ni važna. Ona mi je samo iritantna smetnja koja se, nažalost, uvijek pojavljuje. I mogu je se lako riješiti. "Kog vraga radiš, Ever?" Krene prema meni odmjeravajući me strogim stisnutim očima, želi me zastrašiti, ali ne može, neće joj uspjeti, ali ona to još ne zna. "Ever?" Roman zaškilji, a pogled mu bježi čas na Haven, čas na mene jer ne uspijeva vidjeti ono što ona vidi. "O čemu ti pričaš, ljubavi, nije ovo Ever, nego—" Ali na kraju ipak shvati što mu Haven govori i opet prepozna mene, prozre tu moju fasadu. "Ti boga Isusa!" Zadere se i odgurne me tako jako da odletim na drugi kraj sobe preko stola, usput okrznuvši stolac, i prizemljim se kraj Haven. "Kakva to sranja izvodiš,je li?"Bijesno se namršti jer sam ga dobro nasamarila. Progutam knedlu ne skidajući pogled s njega,a Haven naglo krene prema meni dok na njoj leprša crna koža i čipka. Ledenim dahom zasječe mi obraze, a nokte zarije duboko u zapešće. "Zar ti ne bi trebala biti negdje drugdje, a ne ovdje?" procijedi kroz čvrsto stisnute zube. "Mislim, stvarno, Ever, zna li Damen da si ovdje?" Damen. To ime probudi nešto duboko u meni. Nešto što me nagna da grčevito zgrabim amajliju i napravim malen korak unatrag. Ona me šiba pogledom,lica izobličenog od gnjeva,i govori: "Ti to stvarno ne možeš podnijeti, zar ne? Ne možeš podnijeti da ja imam nešto što ti nemaš." Zavrti glavom u nevjerici. "Upozoravala si me na Romana, pokušavala me preplašiti samo da bi ga ti mogla imati. Pa, samo da znaš, Ever promijenila sam se. Toliko sam se promijenila da ti to ne možeš ni pojmiti." Pokušam istrgnuti ruku, uzmaknuti i osloboditi je se, ali stisak joj je suviše čvrst, suviše odlučan, a po njezinom pogledu vidim da nije još ni blizu gotova sa mnom. "Ti ovdje nemaš što tražiti. Nisi trebala dolaziti. Ja te ne želim ovdje, Roman te ne želi ovdje - zar stvarno ne vidiš kako si jadna?" Zuri u moju bradu posutu aknama, odnedavno ravna prsa - čista suprotnost njezinoj koži nalik bebinoj guzi i izraženim oblinama. "Zašto se jednostavno ne okreneš i vratiš odakle si došla, gdje god to bilo? Odsada ja sama određujem pravila i ovako ćemo: Tebi je bolje da se odmah pokupiš i ne zadržavaš predugo ovdje radeći gluposti jer ćeš inače nastradati." Ne odvojivši pogled od mene, omota ostatak prstiju oko mog 83


zapešća i spoji ih s palcem. "Izgledaš ko smrt na dopustu. Ko raščupani prištavi užas." Zavrti glavom u nevjerici i raspusti blještave, valovite, crne vlasi i platinastoplave pramenove na šiškama. "Što se dogodilo, Ever? Je li se Damen predomislio u vezi toga da želi biti s tobom do kraja vječnosti pa ti je ukinuo eliksir?" Otvorim usta želeći nešto reći, ali riječi ne izlaze. Zato skrenem pogled na Romana preklinjući ga, kumeći ga da mi priskoči upomoć, ali on na to samo odmahne rukom,a po njegovom pogledu jasno mi je da ga više ne zanimam. Sad kad zna da nisam Drina, moram se sama vaditi. Nemam izbora, pa podignem zapešće koje je tako jako stisnula da je pobijeljelo i utrnulo i tako je hitro, tako neočekivano okrenem leđima prema sebi da se ne stigne obraniti. Nagnem usne prema njezinom uhu i odvratim: "Sori, ali nećeš sa mnom tako razgovarati." Osjećam kako se opire, pokušava osloboditi, ali nema joj koristi, nitko ne može savladati čudovište, nitko osim— Pogled mi odluta na pozlaćeno zrcalo koje visi pred nama, a zgrozi me ono što ugledam Havenin i svoj pogled jednako ispunjen mržnjom, lice mi je tako gnjevno,tako izobličeno, tako čudovišno da se jedva prepoznajem. Konačno vidim ono što su oni gledali cijelo vrijeme, vidim kako sam cijela propala. Prsti mi popuste stisak taman toliko da se oslobodi. Ona se okrene prema meni u naletu bijesa i zamahne šakom dok joj glavom prolazi položaj svih sedam čakri. Ali prije nego što me uspije udariti, ja nestanem. Odgurnem je i istrčim na ulicu, a iza sebe čujem kako je leđima nepodnošljivo glasno tresla o zid. Uvjeravam samu sebe da će s njom biti sve u redu,ama baš sve, besmrtnici uvijek ozdrave. Ali što se tiče mene, i nisam baš više sigurna u to.

84


Dvadeset prvo Dođem pred dućan očekujući da ću tamo naći Judea,ali vrata su zaključana,a natpis okrenut na "ZATVORENO". Nakon što ga pokušam otključati umom i ne uspijem, prekopam torbu tražeći ključ, a prsti mi se tako tresu da mi dvaput ispadne prije nego što uspijem ući. Tako brzo prohujim pokraj polica s knjigama i stalaka za CD-ove da zaboravim na teške figurice anđela zdesna.Udarim ih tako jako da uz tresak padnu na pod i pretvore se u hrpu komadića i debelih krhotina stakla.Ali ne zastanem kako bi ih zalijepila.I ne pogledam ih. Jednostavno produžim, uđem u stražnju sobu i dođem do pisaćeg stola gdje izvučem stolac i jednostavno se srušim na njega. Klonem glavom na stol i pritisnem čelo na drvo.Trudim se smiriti otkucaje srca i disanje.Užasnuta sam svojim postupcima, time na kakve sam niske grane pala.Iznova i iznova u glavi vrtim scenu otprije deset minuta. Ostanem tako neko vrijeme dok ne osjetim da mi se koža počela hladiti i um bistriti, a kad konačno podignem glavu i proučim sobu, primijetim da je netko strgnuo kalendar sa zida i zalijepio ga na stol preda mnom. Današnji datum zaokružen je crvenom bojom, kraj njega je stavljen upitnik i podcrtano moje ime kraj kojeg je Jude neuredno nažvrljao: Možda ovo upali? I u trenu shvatim na što cilja. Rješenje koje sam tražila mi je, zahvaljujući Judeu, nadomak ruke. A tako je nevjerojatno očito da ne mogu vjerovati kako ga se nisam prije dosjetila. Buljim u Judeov šlampavi krug i manji otisnuti krug unutar njega koji prikazuje mjesec i njegove faze. Cijeli je obojen i ukazuje na to da će večeras biti pomrčina mjeseca. Hekata opet jača. I odjednom točno znam što mi je činiti. Trebala sam čekati ovaj dan,kad će se mjesec opet skriti,i onda se izravno obratiti onoj koja je uzrok svih mojih nevolja - nastaviti ono što sam započela s Hekatom,kraljicom podzemlja, i s njom sklopiti savez, a ne čekati da se mjesec otkrije i zamoliti božicu da poništi kraljičin utjecaj, na što su me nagovorile blizanke (i što je k tome vjerojatno samo razljutilo kraljicu, pa je zato i tako neslavno propalo). Otvorim ladicu i prekopam je tražeći sastojke koji mi trebaju, a Knjigu sjena ignoriram. Obećam samoj sebi da ću sve to poslije nadoknaditi Judeu pa natrpam hrpu različitih kristala, trava i svijeća u torbu, prebacim je preko ramena i krenem prema plaži - to je jedino mjesto koje mi pada na pamet, a gdje mogu biti na miru i imati na raspolaganju dovoljno vode za ritualno kupanje koje trebam obaviti. I začas sam na rubu litice, nožnim prstima čvrsto se primim za stijenu i zagledam u ocean koji je tako taman da se stopio s nebom. Sjetim se noći nalik ovoj prije mjesec dana, kad sam bila došla ovamo s Damenom uvjerena da stvari ne mogu još više poći po zlu jer sam upravo bila pretvorila najbolju prijateljicu u besmrtnicu.Nisam imala ama baš nikakvog pojma da itekako može biti gore. Spustim se niz stazicu željna što prije početi. Pazim na kamenje koje strši i oštre zavoje dok mi srce ludo lupa u prsima, a niz tijelo mi se slijeva hladan ljepljiv znoj i znam da se u meni budi onaj osjećaj, da se moram požuriti prije nego što me opet obuzme. Ostavljam iza sebe duboke otiske u pijesku dok ulazim u špilju za koju sam sigurna da je prazna, kao i zadnji put kad smo bili ovdje jer kao što Damen jednom reče: Ljudi rijetko zamjećuju ono što im je ustvari pred nosom. A nju očito ne zamjećuju. Spustim torbu na tlo pa izvučem duguljastu voštanicu i kutiju šibica. Ne čuje se ništa osim zvuka šibice kojom sam zagrebla o kutiju, šuštanja plamena i valova koji blago zapljuskuju obalu.Čvrsto

85


zabodem upaljenu svijeću u pijesak pa razmjestim ostale alatke na deku.Slažem ih neko vrijeme pa zbacim odjeću sa sebe i krenem van. Čvrsto se obgrlim rukama zbog vjetra koji me šiba pokušavajući se zagrijati.Odlučim se ne obazirati na gomilu rebara koja mi strše pod prstima i na kukove koji vire, sama sebi govorim da će sve to uskoro proći, još malo pa ću se domoći lijeka, nitko, čak ni čudovište ne može me spriječiti da ozdravim. Zatrčim se prema pjenušavim, bijelim, prštavim valovima zaškripivši zubima od njihova bolnog hladnog ujeda pa zaronim čvrsto sklopivši oči koje me peckaju od soli dok mi u ušima bučno, gromoglasno šumi.Čim se voda prestane obrušivati i ocean se smiri, okrenem se na leđa. Kosu sam raspustila na sve strane, lagana sam poput perca, ništa me ne opterećuje. Primaknem koljena prsima i zagledam se u nebo koje je tako mračno, tako pusto,tako nepregledno i zagonetno da ga ne mogu ni pojmiti.Čvrsto stisnem amajliju koju mi je Damen stavio oko vrata i zamolim kristale iz svoje zbirke da mi priteknu upomoć i zaštite me, da drže čudovište podalje dok ne obavim što moram. Stavim svoju sudbinu u Hekatine ruke vjerujući da, poput yin i yanga, svaka tama ima svoje svjetlo. Uranjam iznova i iznova dok se ne pročistim i regeneriram. Spremna sam početi s obredom,pa mokra odgacam do obale dok se s mene slijeva voda i prolaze me trnci koje i ne primjećujem. Ta studen već jenjava pred mojim žarkim uvjerenjem, sigurna sam da me tek sekunde dijele od trenutka kad ću ubiti čudovište i spasiti se. Zidovi špilje trepere od svjetlosti svijeće koja na njih baca niz tamnih i svijetlih sjena. Nakon što pročistim atam zamahnuvši njime triput kroz plamen,kleknem u središte magičnog kruga koji sam napravila. Držim mirisne štapiće u jednoj, a atam u drugoj ruci ponavljajući obred sličan onome otprije, samo što ovaj put dodam: Prizivam Hekatu, kraljicu podzemlja, magije i najmračnijeg mjeseca što svijetli... Molim te, poništi ovu čaroliju, otpusti ovu sponu i utrni ovaj mračni plamen što prijeti! O, velika zaštitnice vještica, voljena majko, djevo i babo, ovo je moja moć, moja volja, moja sila, pa neka tako bude! Šokirano uzdahnem kad u špilji začujem kako vjetar naglo zavija, a ponad glave mi zatutnji grmljavina.Od siline gromova sve tako jako zadrhti da hrpa stolaca popada na pod,a tlo se počne micati i kretati. Osjetim nekakav potres i podrhtavanje u pravilnim razmacima, nekakvo pulsiranje koje dolazi odnekud iz dubine - sve je jače, silovitije, širi se, otkida naslage kamenja sa zidova koji padaju oko mene. Sve se urušava, nestaje dok ne ostane ništa osim tla na kojem klečim, ogromne hrpe ruševina i noćno nebesko prostranstvo. Dok tlo još podrhtava,još se miče oko mene,ustanem i zahvalim. Oprezno se krećući kroz dim i razvaline, prođem rukom kroz svoju gustu svjetlucavu kosu i tako neizrecivo brzo i lagano prikažem čistu odjeću da nimalo ne sumnjam da su mi molitve uslišane.

86


Dvadeset drugo "Jesmo li stigli?" Čeprkam prstima po mekanom svilenkastom povezu koji mi je Damen stavio preko očiju. Napravio je to reda radi jer oboje znamo da vidim i bez gledanja, ali, svejedno, toliko je zapeo za to da sve ostane tajna da ama baš ništa ne prepušta slučaju, bilo to potrebno ili ne. Nasmije se tako zvonko da mi srce zaigra od radosti.Uhvati me za ruku, prsti nam se isprepletu,a kad me gotovo dodirne dlanom, prožmu me najtopliji, najljepši mogući trnci i toplina - osjećaj koji više nikad neću uzeti zdravo za gotovo, naročito nakon što sam iskusila kako je to kad ga skroz izgubiš. "Spremna?" upita pa stane iza mene i odveže čvor na mom potiljku. Skine mi povez, poravna mi malo kosu pa me brzo okrene i doda: "Sretan rođendan!" Nasmijem se - nasmijem se i prije nego što otvorim oči. Već znam da je sigurno za pamćenje, o čemu god da se radi. Čim ga ugledam, uzdahnem od uzbuđenja, vilica mi ispadne i uhvatim se za vrat.Zaneseno buljim u prizor koji je tako veličanstven da se čini nemogućim - čak i za Ljetozemlje. "Kad si ovo napravio?" upitam, a teško mi je sve pohvatati pogledom. Buljim u predivnu utopiju, u polje plamenocrvenih tulipana s prekrasnim paviljonom u sredini, koje se naizgled proteže u beskraj. "Nisi valjda sve ovo maloprije stvorio?" On slegne ramenima i tako me okrzne pogledom da me cijelu obuzme vrućina. "Već sam neko vrijeme ovo planirao. Iako nisam baš sam napravio cijeli paviljon, dosta sam vremena uložio u njegovu doradu i dodao mu tulipane radi tebe." Pogleda me pa me privuče k sebi i nastavi: "Samo sam želio da ozdraviš da možemo zajedno uživati u ovome - razumiješ, samo nas dvoje." Kimnem,a obrazi mi se zarumene od njegovog zaljubljenog milog pogleda i naglo me obuzme neobjašnjiva stidljivost. "Samo nas dvoje?" Nagnem glavu upijajući ga pogledom. "Znači, ne moramo se žuriti natrag na tulum koji su mi priredili kao iznenađenje?" Damen se nasmije pa me kimajući povede kroz neizmjerno blistavo žarkocrveno polje. "Oni još sve pripremaju - obećao sam im da ćemo navratiti nešto kasnije, ali do tada reci mi što misliš o ovome." Trepnem, brzo trepnem nekoliko puta jer ne želim zaplakati. Ne ovdje. Ne sada.Ne u ovom veličanstvenom polju koje je simbol naše vječne ljubavi.Progutam knedlu,nešto mi zastane u grlu,ali ipak uspijem protisnuti: "Mislim - mislim da si najdivnija osoba na cijelome svijetu i mislim da sam tako nevjerojatno sretna što te poznajem - što te volim - i mislim, mislim da nemam pojma što bih da te nema. I mislim da sam ti neizmjerno zahvalna što nisi bio digao ruke od mene." "Nikad ne bih digao ruke od tebe", odvrati, a lice mu se naglo uozbilji i pogleda me ravno u oči. "Pa, sigurno si ipak bio u napasti." Okrenem se kad se sjetim kakve su se sve mračne stvari dogodile,koliko nisam bila svoja i u sebi zahvalim Hekati što mi je ispunila želju i vratila mi sve ono najvažnije u životu. "Ni sekundu", on odvrati, uhvati mi bradu rukom i okrene me opet k sebi. "Nijednom." "Znaš, bio si u pravu - što se tiče magije." Zagrizem usnu i sramežljivo se zagledam u njega. "Ovaj, bila sam bacila čaroliju - čaroliju vezivanja - i, ono, djelovala je skroz suprotno nego što sam mislila.Nehotice sam sebe vezala za Romana." Progutam knedlu i vidim da još zuri u mene tako bezizražajno da mu je iz pogleda nemoguće nešto iščitati. "I - prvo ti nisam htjela reći jer, pa, bilo me previše sram. Bila sam - bila sam doslovce opsjednuta njime i—" Zavrtim glavom u nevjerici i napravim grimasu sjetivši se što sam sve bila govorila i radila. "Ovaj, bila sam zdrava jedino u Ljetozemlju. Zato sam te bila preklinjala da dođemo ovamo. Malo zbog toga da budem opet svoja, a 87


malo zbog toga što mi čudovište - magija - nije dalo da ti se povjerim na Zemlji. Svaki put kad bih pokušala, oduzeo bi mi se jezik i nisam mogla prevaliti riječi preko usana - a sve ti ovo govorim jer ti želim reći—" On mi stavi ruku na obraz i pogleda me. "Ever", šapne, "sve je u redu." "Oprosti",promumljam i osjetim kako mi je obgrlio leđa rukama i pritisnuo se o mene. "Stvarno, stvarno mi je žao." "I sad je sa svime time gotovo? Sve je opet kao prije?" Odvoji se od mene i nagne glavu pomno me promatrajući. "Aha." Kimnem brišući oči nadlanicom. "Sad je sve u redu - bolje mi je i nisam više opsjednuta Romanom. Samo - samo sam ti to htjela reći. Bilo mi je grozno dok sam ti to tajila." Nagne se prema meni, prisloni mi usne na čelo pa me pogleda i upita: "A da sad počnemo, mademoiselle?" Široko zamahne rukom i duboko se pokloni. Nasmijem se,uhvatimo se za ruke i on me brzo odvuče kroz polje u onaj predivni paviljon, u zgradu koja je tako lijepa, tako majstorski sagrađena da opet nehotice uzdišem u čudu. "Kakvo je ovo mjesto?" upitam gutajući pogledom bijele mramorne zidove, stropove nadsvođene kupolom koji su oslikani takvim freskama da ti pamet stane, a prikazuju blistave kerube ružičastih obraza koji skakuću naokolo s ostalim nebeskim bićima. On se nasmije,pokaže mi rukom na žućkastobijeli kauč koji je tako plišan, tako mekan i udoban da je poput golemog spužvastog oblaka. "Ovo ti je dar za rođendan. A sasvim slučajno, ovo ti je i dar za našu godišnjicu." Zaškiljim vraćajući se mislima u prošlost,prebirući po mnoštvu uspomena,no ništa ne nađem.Nije još prošla godina dana otkad smo se upoznali - odnosno bar ne u ovom životu, tako da stvarno nemam pojma o kojoj "godišnjici" on priča. "Osmog kolovoza." Kimne kad ugleda zbunjen izraz na mom licu. "Osmog kolovoza,tisuću šesto i osme,preciznije,tad smo se prvi put upoznali." "Ozbiljno?" Jedva protisnem u čudu, toliko sam zatečena tom novošću. "Ozbiljno." On se nasmije, nasloni na jastuke meke poput oblaka i privuče me k sebi. "Ali, znaš, ne moraš mi vjerovati na riječ. Evo, možeš i sama pogledati." Uzme daljinski s ogromnog stola pred nama i usmjeri ga prema velikom zakrivljenom ekranu koji zauzima čitavu suprotnu polovinu zida. "Ustvari, ne samo da možeš pogledati, nego možeš i iskusiti ako želiš, zapravo, sve ovisi o tebi." Zaškiljim jer nemam pojma na što cilja, što se zapravo događa. "Radio sam na ovome cijelu vječnost i mislim da je konačno spremno. Ovaj moj mali izum ti je nešto poput interaktivnog kazališta. U njemu se možeš ili zavalili u sjedalo i uživati u predstavi,ili se priključiti i sudjelovati u njoj - odluka je na tebi. Ali prvo ti trebam reći nekoliko stvari. Kao prvo, ne smiješ mijenjati rasplet, scenarij je unaprijed zamišljen i, kao drugo", nagne se prema meni prelazeći mi prstom preko obraza, "ovdje u Ljetozemlju sve uvijek ima sretan kraj. Iz ovog sam pažljivo uklonio sve što je i najmanje tragično i uznemirujuće, tako da se ne brini. Možda se čak i iznenadiš tu i tamo. Ja sam se, bome, iznenadio." "Jesu li to stvarna iznenađenja ili si ih ti priredio?" Ugnijezdim mu se u krilu. Ali on brzo odmahne glavom. "Stvarna su. Toliko da ne mogu biti stvarnija. Kao što već znaš, ja se sjećam toliko toga, toliko daleko u prošlost da,ono,sve mi se pomalo počelo brkati.Zato sam bio odlučio malo istraživati u Velikoj dvorani znanja, drugim riječima, malo sam si osvježio pamćenje i, igrom slučaja, sjetio se nekih stvari koje sam zaboravio."

88


"Kao na primjer...?" Bacim kratak pogled na njega pa prislonim usne na ono divno mjesto gdje mu se rame spaja s vratom.Odmah me umiri njegova koža kojom me gotovo dodiruje i topao muževan miris. "Kao na primjer, ovo", šapne i usmjeri me prema ekranu. Privinemo se jedno uz drugo, a on pritisne gumb na daljinskom i ekran pred nama oživi prikazujući tako ogromne prizore, tako multidimenzionalne, kao da smo u njemu. Čim ugledam užurbani gradski trg s kaldrmom i gomilu ljudi koji hitro prolaze jedni kraj drugih kao i danas, kao da ih čeka neki važan sastanak, točno znam gdje smo. Iako su ondje konji i kočije umjesto automobila, iako svi nose uštogljenu odjeću umjesto naših modernih ležernih krpica, po hrpi uličnih prodavača koji glasno nude robu sve mi je zapanjujuće slično sadašnjosti - preda mnom je šoping-centar iz sedamnaestog stoljeća. Zapiljim se u Damena zbunjeno ga gledajući,a on mi odgovori osmijehom i pomogne mi ustati. Tako me hitro dovede do ekrana da se i nehotice zaustavim uvjerena da ću se zabiti nosom u njega, ali on se nagne prema meni i prošapće: "Vjeruj mi." Pa mu vjerujem. Povjerujem mu na riječ i nastavim hodati, prođem pravo kroz čvrsti kristalni ekran koji se odmah smekša, savije i propusti nas. Unutra nismo tek čudno odjeveni statisti, već u glavnim ulogama i nosimo odjeću kakva se tada nosila.Zabuljim se u svoje ruke i iznenadim se kad shvatim da su dosta grube i pune žuljeva, ali ih odmah prepoznam prisjetivši se svog prošlog života u Parizu kad sam bila Evaline, bijedna sluškinja čiji se život svodio na zatupljujući fizički rad sve dok se nije pojavio Damen. Prijeđem njima preko prednje strane haljine osjetivši kako me tkanina grebe, kako je skromnog strogog kroja i nimalo mi ne ističe figuru. Ali ipak, čista je i dobro izglačana pa se trudim bar zbog toga biti pomalo ponosna. Iako mi je plava kosa podignuta i zategnuta u zamršenu punđu, tu i tamo izviruje poneki neposlušni pramen. Ulični prodavač mi iznenada nešto dovikne na francuskom, a mada znam da samo igram ulogu, da ne govorim taj jezik, nekako ga uspijem ne samo razumjeti,nego mu i odgovorim. On prepozna u meni jednu od svojih najizbirljivijih mušterija i pruži mi zrelu crvenu rajčicu za koju tvrdi da je najbolja koju ima pa me gleda kako je okrećem i okrećem u dlanovima provjeravajući joj boju i čvrstoću. Kimam s odobravanjem, a drugom rukom nespretno vadim sitniš iz vrećice,kad se netko zabije u mene takvom silinom da mi povrće isklizne iz ruke i padne na tlo. Zabuljim se u stopala,potišteno promatrajući crvenu hrpicu koja se razlijepila po tlu. Znam da će me ovo skupo koštati, da drugi koji rade u kuhinji neće podijeliti trošak sa mnom, pa se okrenem na peti izgovarajući nekoliko pogrda i ugledam njega. Njega s tom svojom tamnom sjajnom kosom,dubokim blještavim pogledom,predivnom odjećom i kočijom od čije je u ovim krajevima bolja samo kraljičina.Njega, kojeg zovu Damen - Damen Auguste. Njega, s kojim se u zadnje vrijeme stvarno jako često susrećem. Zadignem suknju i kleknem na tlo, nadajući se da ću uspjeti spasiti što se spasiti da,ali uskoro me zaustavi njegova ruka na mom ramenu, dodirne me i kostima mi prostruje trnci i toplina. "Pardon",on promrmlja naklonivši se pa plati uličnom prodavaču za štetu. Iako me zaintrigirao, iako mi srce divlje lupa, tuče kao ludo u prsima, iako me i dalje prožimaju čudni trnci i toplina, okrenem se i krenem dalje. Uvjerena sam da se samo poigrava sa mnom, bolno sam svjesna da je on predobar za mene. No on me sustigne i poviče: "Evaline - stani!"

89


Okrenem se, pogledi nam se sretnu i znam da ćemo se i dalje igrati mačke i miša, ako zbog ničeg drugog, onda zato što tako priliči. Ali također znam da ću kad-tad drage volje popustiti ako ovako nastavi, ako mu ovo ne dojadi ili mu ja ne dosadim, uopće ne sumnjam u to. On se nasmije, uhvati me za ruku i pomisli: Ovako je započela naša veza – I ovako je bilo neko vrijeme. Da premotamo naprijed kad je zanimljivije? Kimnem i nisam se ni snašla, a već stojim pred ogromnim pozlaćenim zrcalom i buljim u svoj odraz u ogledalu. Primijetim kako je umjesto one bezvezne ružne haljine na meni sad tkanina koja je tako fina, tako meka i svilenkasta da mi skoro pa klizi niz tijelo. Njezin duboki izrez savršeno mi ocrtava blijedo poprsje, a krasi me toliko neopisivo sjajnih i blještavih dragulja da od njih jedva da vidim išta drugo. On mi stoji iza leđa, a na licu mu se vidi smiješak odobravanja. Moram se zapitati kako sam dogurala do ovoga,kako je bijedna služavka bez roditelja završila na tako veličanstvenom mjestu s tako zgodnim,tako čarobnim muškarcem da je predobar da bi bio istinit. On mi pruži ruku i odvede me do raskošno postavljenog stola za dvoje. Jednog od onih stolova za kojim sam više navikla posluživati nego sjediti. Ali sad se posluga povukla,Damen je pokraj mene i gledam ga kako podiže bocu od finog kristala tako polagano,tako nesigurno, a onda mu ruka odjednom tako zadrhti da je očito kako se bori sa sobom. Pogledi nam se sretnu,vidim mu po licu da ga razdire teška dvojba. Lagano se mršteći,vrati kristalnu bocu na stol i umjesto nje uzme bocu s crnim vinom. Potpuno zabezeknuta otvorim usta kao da ću nešto reći, no riječi ne dolaze - odjednom sam shvatila kakve je posljedice mogao imati taj jednostavni čin. Zamalo si to učinio! Bio si tako blizu. Zašto si stao? Znam da bi sve bilo drukčije da je to učinio, da mi je natočio eliksir odmah na početku. Baš sve bi bilo drukčije. Drina me nikada ne bi mogla ubiti,Roman me nikada ne bi uspio prevariti,a Damen i ja živjeli bismo sretno do kraja krajeva svih naših života - dakle, naš bi život izgledao sasvim drukčije nego što trenutačno izgleda. Njegove oči traže moje,pogled mu je prodoran i dubok.Odmahuje glavom i misli: Bio sam tako nesiguran - nisam znao kako bi ti to prihvatila - i bi li uopće prihvatila - nisam mislio da je na meni da te prisilim na to. Ali nisam te zbog toga doveo ovamo. Samo sam ti htio pokazati da tvoj život u Parizu nije bio samo jad i bijeda, iako je bio težak. Doživjeli smo mnogo čarobnih trenutaka - trenutaka poput ovih – I bilo bi ih i više da nije— U tom trenutku ušuti. Oboje znamo kako je ta priča završila. Ne uspijem ni podići čašu da nazdravimo, a večera već završi i Damen me prati kući. Vodi me prema stražnjoj strani kuće i zastane tik do ulaza za poslugu, gdje me obuhvati oko struka i privuče k sebi, ljubeći me tako strasno i duboko da ne želim da ikad prestane. Dodir njegovih usana tako je mekan i trajan, tako topao i neodoljiv, budi nešto duboko u meni - nešto tako poznato - nešto tako - stvarno— Odmaknem se od njega širom otvorenih očiju. Zagledam se duboko u njegove oči dok prstima prelazim preko svojih mekih natečenih usana i bolnih osjetljivih obraza koje je ogrebla njegova kratka brada. Nema energetskog polja između nas, nema nikakvog zaštitnog vela. Nema ničega osim veličanstvenog dodira njegove kože na mojoj. On se nasmiješi, prstima mi pomiluje obraze, vrat i ključnu kost pa uskoro isto učini usnama. Stvarno je, on pomisli. Ne treba nam nikakav štit. Ne postoji nikakva opasnost. Pogledam ga i već mi se razne mogućnosti vrte glavom. Je li ovo - je li stvarno moguće da možemo biti zajedno sada i ovdje? Nadam se da jest. 90


Ali on duboko uzdahne i ispreplete prste s mojima, dodirujući me kako nije već mjesecima, i pomisli: Nažalost, ovo je samo predstava iz prošlosti. Možeš malo prilagoditi scenarij, ali ne smiješ ga mijenjati, improvizirati ili dodavati nešto što se nikada nije dogodilo. Kimnem tužno zbog toga što je upravo pomislio, ali žarko želim nastaviti gdje smo stali. Privučem ga k sebi i prislonim usne o njegove, moram biti zadovoljna onime što sada mogu dobiti, ma koliko dugo trajalo. I tako se ljubimo kraj ulaza za poslugu - on u svom fino tkanom crnom prsluku, a ja u svojoj bezveznoj odjeći služavke. Ljubimo se u staji - on u engleskom lovačkom odijelu, a ja u uskim jahaćim hlačama, elegantnom crvenom kaputiću i sjajnim crnim čizmama. Ljubimo se kraj vode - on u jednostavnoj bijeloj košulji i crnim hlačama iz tog doba, a ja u vrlo neuglednoj puritanskoj odjeći. Ljubimo se u polju tulipana koji su tako crveni da se gotovo savršeno slažu s mojom gustom valovitom kosom nalik žeravici. On je u prozračnoj bijeloj košulji i laganim hlačama, a ja u blagoružičastom svilenom negližeu, učvršćenom i zategnutom na pravim mjestima. Povremeno uzme stanku pa me nastavi slikati, tu i tamo doda pokoji potez kistom, a onda ga baci, privuče me k sebi i ponovno me poljubi. Svi su moji živoli bili toliko različiti,a opet su se odigrali gotovo jednako - nas smo se dvoje pronašli i brzo se zaljubili. No Damen nije htio nagliti, htio je zadobiti moje povjerenje prije nego što mi da eliksir, ali toliko je dugo oklijevao da je Drina imala dovoljno vremena da shvati što se događa i riješi me se. Zato nisi gubio vrijeme kad si me pronašao nakon nesreće, pomislim. Grle me njegove tople ruke, obraze sam čvrsto pritisnula na njegova prsa i vidim taj trenutak iz njegove perspektive - našao me kad mi je bilo deset godina (uz malu pomoć Romy, Rayne i Ljetozemlja). Sljedećih je nekoliko godina proveo čekajući da prođe dovoljno da se preseli u Eugene u Oregonu. Taman se upisao u moju srednju školu kada se nesreća dogodila i uništila mu sve planove. Gledam ga na mjestu nesreće - vidim kako nervozno i zabrinuto oklijeva - očajnički treba savjet. Stane paničariti kad se srebrna uzica koja veže tijelo i dušu toliko napne i rastegne da pukne. Odmah odluči prisloniti bocu na usne i prisiliti me da pijem,prisiliti me da se vratim u život, da postanem besmrtna poput njega. Žališ li za ičim?Zuri u mene zahtijevajući da mu iskreno odgovorim bez obzira na sve.Ali ja samo odmahnem glavom. Smiješim se dok ga povlačim natrag k sebi, natrag u to plamteće crveno polje iz tog davnog doba.

91


Dvadeset treće "Jesi spremna?" Damenovi prsti lagano mi dodiruju usne, a njihov gotovo dodir u meni izazove sjećanje na poljubac koji je toliko stvaran i opipljiv da sam u iskušenju da ga odvučem ravno natrag u Ljetozemlje i počnem sve iznova. Samo što ne mogu.Ne možemo.Već smo dali riječ.Iako to uopće ne možemo usporediti s rođendanskom proslavom koju mi je Damen upravo priredio, svi me čekaju i sad nema povratka. Duboko udahnem i uprem pogled u kuću pred nama. Pročelje joj je jednostavno i zrači toplinom i udobnošću doma iako su se tamo zbili neki od najgorih događaja iz moje ne tako davne prošlosti. "Vratimo se u Pariz",promrmljam samo napola u šali. "Ne moraš ni izbaciti one gadne dijelove.Ozbiljno.Radije bih odjenula onu šuštavu smeđu haljinu i ribala javne zahode - kako god da su ih tada zvali - nego se suočila s ovim!" "Javne zahode?" Pogleda me i odmahne glavom, a njegov slatki zvonki smijeh me obavija dok mu tamne oči iskre. "Sori, Ever, ali tada nisu imali javne zahode. Ni toalete, ni kupaonice, pa čak ni WC-e. Bilo je to vrijeme noćnih posuda, neke vrste keramičkih posuda koje su stajale ispod kreveta. I, vjeruj mi, to je jedno od sjećanja koje ne želiš ponovno proživjeti." Napravim grimasu,ne mogu zamisliti kako se bilo odvratno služiti takvim sredstvom,a tek morati ga isprazniti...Vidljivo krivim facu dok govorim: "Vidiš? Kad bih barem mogla objasniti Munozu da zapravo ne volim njegov predmet zato što povijest često nije tako privlačna onima koji su je ustvari morali proživjeti!" Damen se nasmije i zabaci glavu pa mi njegov vrat postane tako privlačan, tako neodoljiv da se jedva suzdržavam da čvrsto ne prislonim usne na njega. "Vjeruj mi, svi smo to proživjeli. Većina nas ne dobije priliku da se toga sjeti, a kamoli da to ponovno proživi." Pogleda me, a lice mu se uozbilji kad izusti: "Pa, jesi li spremna? Znam da je čudno i znam da će još puno proći prije nego što joj opet budeš mogla vjerovati, ali oni čekaju, pa barem da navratimo i priuštimo im to zadovoljstvo da ti viknu sretan rođendan, okej?" Pogleda me toplo i iskreno i znam da će se složiti ako odbijem ili pokažem najmanji znak otpora. Ali neću to učiniti. Jer, istini za volju, on je u pravu. Moram se jednom suočiti s njom. A da ne spominjem da bih voljela da me gleda u oči dok me pokušava uvjeriti u svoju malo vjerojatnu priču. Polako kimnem oklijevajući. Primičem se vratima kad me on podsjeti: "Zapamti - moraš se praviti da si iznenađena. Jedanput, dvaput lagano pokuca i namršti se kad se nitko ne udostoji otvoriti uz dobro uvježbano skupno "Iznenađenje!" Gurne vrata i otvori ih te me povode kroz ulaz, niz hodnik i tamo iza u sunčanu žutu kuhinju, gdje nađemo Avu u smeđoj haljini bez naramenica i zlatnim sandalama kako ležerno toči piće sumnjivo crvene boje. "Sangria",objasni ona odmahujući glavom i smijući se dok dodaje: "Stvarno, Ever, koliko će ti trebati da mi opet počneš vjerovati?" Stisnem usne i slegnem ramenima. Sumnjam da ću joj ikada više moći vjerovati usprkos onome što mi je Damen rekao. Moram to čuti od nje, onda ću odlučiti. "Svi su tamo iza." Ava kima mjerkajući me i dometne: "Pa, reci mi, jesi li se iznenadila?" "Iznenadila sam se izostankom iznenađenja." Napola se osmjehnem, to je najbolje što mogu,a ona neka bude sretna što je i to dobila.A to ima mnogo manje veze s onim što prema njoj osobno osjećam, a više s tim što je sa zadovoljstvom preuzela hranjenje i brigu o blizankama, tako da Damen i ja ponovno možemo biti sami. 92


"Pa, onda je uspjelo!" Nasmije se vodeći Damena i mene iza kuće gdje su se svi okupili. "Zaključili smo da moramo učiniti upravo suprotno od onoga što očekuješ kako bismo ti odvratili pozornost." Zakoračim na terasu i ugledam Romy i Rayne kako leže na travi i prave ogrlice od kristala i kuglica iz velike sjajne zdjele, a zatim ih vješaju oko kamenog kipa Buddhe. Jude lješkari pokraj njih zatvorenih očiju, lica okrenutog prema suncu i ozdravljenih ruku zahvaljujući Ljetozemlju. Usprkos navali topline, ljubavi i sigurnosti koja prostruji ravno kroz mene kad mi se Damen nasloni na rame i stisne mi ruku, ne mogu si pomoći, a da se ne rastužim gledajući tu grupicu ljudi koji su mi navodno prijatelji. Žena koju ne volim, a još manje joj vjerujem; blizanke koje mi otvoreno zamjeraju - jedna više nego druga,ali ipak; i moja očita simpatija iz prošlosti, a ujedno dugogodišnji ljuti neprijatelj moje srodne duše. Jedina osoba zbog koje se osjećam malo bolje je Miles,koji bi sigurno bio ovdje sa mnom da nije u Firenci. Ali ne i Haven. Nakon što sam došla k sebi i pokušala joj objasniti, još je bila previše bijesna i samo je vrištala na mene. Tako da doslovno nisam imala drugog izbora nego joj dati malo vremena da se ohladi - samo se nadam da će s vremenom promijeniti mišljenje i shvatiti kakav je zapravo Roman. Još stojim na mjestu dok se moja jadna mala rođendanska zabava odvija preda mnom i samo naglašava činjenicu da sam je izgubila - njezino povjerenje i njezino prijateljstvo - i nemam pojma hoću li ih ikad moći vratiti. Mislim, baš kad imamo mnogo više toga zajedničkog nego ikada prije taman kad s njom mogu podijeliti tajne koje sam čuvala cijelo vrijeme dok sam je poznavala - ja tako gadno sve zabrljam da me ona napusti zbog mog besmrtnog neprijatelja. Uzdahnem ispod glasa, uvjerena da se ne mogu osjećati još gore, kad se Honor provuče kroz francuska vrata i krene ravno prema Judeu. Legne kraj njega i namjesti haljinu tako komotno i ležerno da si ne mogu pomoći, a da širom ne otvorim usta. Ne mogu sakriti kako glupavo i nadasve zbunjeno zurim razrogačenih očiju kad se ona okrene prema meni i nespretno mi mahne zakrećući zapešćem. Jedva lagano kimnem, ne mogu govoriti od knedle u grlu, ne mogu shvatiti što se događa. Hodaju li oni? Ili se samo druže jer ih oboje zanima magija? Zar stvarno nije shvatio kad sam mu pojasnila da smo samo školske kolegice, a ne prijateljice i da se te dvije kategorije jako razlikuju? Dok pogledom prelazim preko svih njih, ne mogu vjerovati da je to to. Na ovo sam spala. Gotovo godinu dana živim u ovom gradu, pokušavam stvoriti nekakav život i moja jedina trajna veza je ona s Damenom, u kojoj sam, istini za volju, prešla sve razumne granice. Ava pročisti grlo i ponudi nas pićem, čime sigurno nasilu pokušava stvoriti normalnu atmosferu zbog Honor i Judea. Oni, naime, više-manje jedini ovdje ne znaju pravu istinu o Damenu i meni - ili barem ne potpunu istinu. Ali ja samo odmahnem glavom odbijajući ponudu, uvjeravajući sama sebe da je bolje ovako, da je ovo stvarno jedini način. Što se manje budem vezala uz ljude, lakše ću se oprostiti s njima. Iako iz iskustva znam da je tomu tako, to mi baš i ne pomaže zatomiti ogromnu prazninu koja zjapi duboko u meni. Stisnem Damenu ruku, telepatski ga uvjerim da se ne brine, da ostane gdje jest i da ću se brzo vratiti. Uđem u kuću želeći otići do kupaonice, umiti se hladnom vodom u nadi da ću povratiti nešto od onog prvotnog dobrog raspoloženja, ali kad ugledam vrata koja vode u Avin "sveti prostor",brzo šmugnem unutra.Šokiram se kad vidim da je ljubičaste zidove i indigo vrata zamijenila ušminkana pastelna oaza-ovo je zacijelo Romyina soba, Rayne nikada ne bi tako uredila sobu. 93


Sjednem na rub njezinog kreveta, prstima gladim mekani zeleni pokrivač i buljim u pod pred sobom dok se prisjećam dana kad se sve promijenilo. Onog dana kad sam se oprostila s Damenom, kad sam bila dovoljno glupa da ga povjerim Avi. Bila sam tako uvjerena da činim pravu stvar, jedinu moguću stvar - a nisam mogla znati da će ta mala odluka imati ogromne posljedice koje će više-manje utjecati na ostatak mog života - ostatak vječnosti. Duboko udahnem i naslonim glavu na ruke.Govorim si da moram ustati,vratiti se van,pokušati čavrljati i pronaći neki izgovor da odem. Trljam oči i provlačim prste kroz kosu i preko odjeće, spremam se učiniti upravo to, kad Ava uđe u sobu i reče: "O, odlično, baš sam se nadala da ću te uhvatiti nasamo na minutu." Stisnem usne boreći se s nevjerojatno jakim porivom da jurnem prema njoj i nokautiram joj sve čakre,ako ni zbog čega drugog,onda zato da napokon vidim na čijoj je ona stvarno strani.Ali ne napravim to.Ne napravim ništa. Samo stojim na mjestu i čekam da počne. "Znaš,bila si u pravu u vezi mene."Kimne i nasloni se na Romyin toaletni stolić,prekriži noge u gležnjevima,ali ruke su joj još raširene i slobodne."Pobjegla sam s eliksirom.I ostavila sam Damena izloženog opasnosti i bespomoćnog. To se jednostavno ne može poreći." Piljim u nju dok mi srce luđački lupa. Iako sam to već znala, iako mi je Damen sve objasnio, skroz je druga stvar kad ti ona sama prizna. "Ali prije nego što naprečac doneseš neke zaključke, moram ti reći da to, nažalost, nije sve. Znam da možda misliš suprotno, ali nikada nisam bila u tajnom dogovoru s Romanom. Nismo bili partneri ni prijatelji niti smo surađivali na bilo koji način u bilo kojem obliku. Da, došao je jednom na seansu, davno, kad sam tek počela raditi. I, iskreno, nešto nije bilo u redu s njegovom energijom - nekako me uznemirila - šutke sam ga blagoslovila i otpravila. Ali zašto sam učinila ono što sam učinila - zašto se nisam uspjela pobrinuti za Damena, e pa, to je duga priča—" "Kladim se da jest."Dignem obrvu i odmahnem glavom.Ne namjeravam joj nimalo popustiti, a ni dati joj da mi zamaže oči nekom podugačkom pričom. Ona kimne kao da je odlučila izgurati stvar do kraja. Tipična Ava, ne dira je moja provala gnjeva. "Priznajem, isprva sam se malo pogubila u svim mogućnostima Ljetozemlja, u svoj sili moći kojima me moglo obdariti. Moraš razumjeti da sam dugo bila sama,da sam se sama uzdržavala i naporno radila za sve što imam,bez ičije pomoći,a često sam jedva preživljavala—" "Jel ti ozbiljno očekuješ da te žalim?Ako je tako,nemoj se truditi. Ozbiljno. Neće ti uspjeti." Zavrtim glavom u nevjerici i zakolutam očima. "Samo sam ti htjela objasniti kako je bilo." Slegne ramenima, sklopi ruke i savije prste. "Ne želim sažaljenje od tebe,vjeruj mi. Ako ništa drugo, mislim da sam naučila važnu lekciju o preuzimanju odgovornosti za svoj život. Samo pokušavam objasniti svoju prvotnu reakciju na Ljetozemlje, koliko sam bila opčinjena mogućnošću da prikazem bilo koji predmet koji želim.Znam da sam malo pretjerala i znam koliko te to ozlovoljilo.Ali nakon nekog vremena shvatila sam da bih si mogla sagraditi vilu punu blaga u Ljetozemlju i da me to ne bi usrećilo, ni ondje ni ovdje na Zemlji. Tada sam se odlučila zagledati duboko u sebe, pokušati poraditi na sebi kao nikad prije. Naravno, imala sam svoju svetu sobu i svoje meditacije, ali kada sam si zacrtala ulazak u Veliku dvoranu znanja, bila sam prisiljena dokazati sve ono o čemu sam godinama blebetala. I tako - odustala sam od svega ostalog i usredotočila se samo na to. Ubrzo sam ušla i zaboravila na prošlost." Pogledam je stisnutih očiju i jedino se mogu sjetiti pomisli: Pa, svaka ti čast, Ava, svaka ti čast. "Znam što si ti,Ever.Znam i što je Damen.Iako to ne odobravam, nemam se pravo miješati." "Zato si ga htjela ubili?Znači,tako se nosiš sa stvarima koje ne odobravaš? Zvuči kao da se ipak miješaš." Zurim u nju i guram nožni prst u tepih što dublje. 94


Ona odmahne glavom. Glas joj je miran i fiksira me pogledom. "Nisam bila znala ništa o tome kad sam ostavila Damena onog dana. Tada sam stvarno vjerovala da sve mogu vratiti - baš kao što si i ti vjerovala. Ti bi bila otputovala natrag kroz vrijeme, kao i Damen, a ja nisam bila sigurna što je eliksir zapravo, sumnjala sam i namjeravala ga popiti... Ali onda, iz nekog razloga,baš kad sam ga htjela popiti -zaustavila sam se. Jednostavno se nisam usudila.Pretpostavljam da sam postala svjesna nesagledivih posljedica - nesagledivosti vječnog života." Pogleda me. "To su prilično ozbiljne stvari, zar ne?" Slegnem ramenima. Slegnem ramenima i zakolutam očima. Dosad nije rekla ništa što bi me natjeralo da promijenim mišljenje o njoj. Osim toga, još nisam uvjerena da ga nije popila. "Pa, na kraju sam ga bacila, otvorila portal za Ljetozemlje i počela tražiti odgovore - tražiti mir." "I, jesi li ga našla?" pitam je takvim tonom da je jasno da me uopće nije briga. "Jesam." Nasmiješi se. "Mirna sam jer znam da svi imamo svoj put - svoju zadaću koju moramo ispuniti. A sada napokon znam što je moja zadaća." Pogledam je i vidim da joj se lice ozarilo kad dometne: "Moja je zadaća služiti se svojim sposobnostima da pomognem onima koji trebaju pomoć, živjeti bez straha, vjerovati da ću uvijek imati dovoljno da preživim i odgojiti blizanke onako kako prije nisam mogla." Pogleda me kao će mi svakog časa prići i zagrliti me, ali, nasreću, samo prođe rukom kroz kosu i ostane na mjestu. "Žao mi je zbog onoga što se dogodilo, Ever. Nisam ni pomislila da bi moglo ovako završiti. Iako možda ne odobravam ono što ti i Damen jeste, stvarno vas ne mogu osuđivati. Vi imate svoj put koji morate proći." "Da?A to je?" pitam je gledajući je u oči,iznenađena koliko mi je glas pun iščekivanja.Nadam se da ona ima nekog pojma o smislu mog života jer ja zasad nemam. Ali Ava samo slegne ramenima, a njezine blage smeđe oči zablistaju kad odgovori: "O,ne." Nasmiješi se i odmahne glavom. "Nažalost, to moraš sama otkriti.Ali, vjeruj mi, Ever, nimalo ne sumnjam da će to biti nešto jako značajno."

95


Dvadeset četvrto Već je kasno kad stignem kući.Iako mi Damen ponudi pomoć da odnesem darove na kat i u svoju sobu, iako je jedan dio mene u iskušenju da mu upravo to i dopustim,samo ga kratko poljubim u obraz i uđem sama u kuću.Samo se želim zavaliti u udobnu čahuru od kreveta i imati posljednji sat rođendana samo za sebe. Polako se uspinjem stubama,oprezno, tiho, ne želim uzbuniti Sabine ispod čijih vrata vidim svjetlo. Taman spustim hrpu darova na svoj stol, kad ona došeta hodnikom i uđe. "Sretan rođendan." Smiješi se umotana u ogrtač koji izgleda kao oblačić od tučenog vrhnja onako mekan i boje kreme. Zaškilji u sat na mom noćnom ormariću i pita: "Još ti je rođendan, zar ne?" "Sedamnaest godina." Kimnem. "Ni dana više." Promatram je dok ulazi i sjeda na rub mog kreveta mjerkajući hrpu darova - nekoliko knjiga o metafizici od Ave, koje sam više-manje "pročitala" čim sam ih dotaknula, geoda ametista koju sam dobila od Judea, majica kratkih rukava na kojoj piše NIKADA NEMOJ PRIZVATI NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ PROTJERATI od Rayne (ha-ha) i još jedna od Romy na kojoj je naslikan raznobojan spiralni simbol,vjerojatno iz istog wiccanskog dućana. Honor mi je donijela iTunes poklon-bon i uručila mi ga mumljajući: "Pa, zato što mi se čini da jako voliš glazbu, znaš već, kad uvijek imaš slušalice na ušima i sve to." Aha,i silne vaze pune sjajnih crvenih tulipana koje je zacijelo prikazao Damen u trenutku kad se odvezao. "Pa ti tu imaš čitavo blago", nabaci ona dok ja promatram darove i pokušavam ih promatrati iz njezine perspektive, više kao slavlje u moju čast nego kao podsjetnik na one kojih nema. Svalim se u slolac za radnim stolom i nogama stignem sandale, a slutim da je Sabine ovdje iz nekog određenog razloga i nadam se da će već jednom prijeći na temu. "Neću te zadržavati - kasno je i vjerojatno si umorna", kaže ona kad shvati kakve sam volje. Iako pokušam to zanijekati, ako zbog ničeg drugog, onda iz pristojnosti, ali vrlo brzo odustanem. Iako je lijepo što je došla k meni jer je rijetko viđam nasamo ovih dana, stvarno bih htjela da odgodimo ovaj mali posjet za sutra. Baš nisam raspoložena za jedan od njezinih dugačkih govora punih okolišanja. A to, naravno, ona ne kuži. Samo me ovlaš pogleda suženih očiju i upita: "I, kako si - kako posao, kako Damen? Gotovo da te ne viđam ovih dana." Kimnem uvjeravajući je da je sve okej, pazeći da to izgovorim s dozom entuzijazma s nadom da ću je uvjeriti. Ona kimne, oči joj se ozare od olakšanja i dometne: "Pa, izgledaš dobro. Neko si vrijeme bila tako mršava da sam—" Zavrti glavom i na trenutak joj se u očima vidi koliko je bila zabrinuta, zbog čega se osjećam manjom od makova zrna. "Ali izgleda da si se popunila. I koža ti se očistila - a to je dobro— " Stisne usne kao da važe što će sljedeće reći pa nastavi: "Znaš, Ever, kad sam rekla da želim da radiš ovog ljeta, nisam to mislila onako kako si ti shvatila.Mislila sam da nađeš neki posao na pola radnog vremena, nešto da te zaokupi na nekoliko sati dnevno, ali ti si se toga tako primila—" Zastane i zavrti glavom. "Pa, prilično sam sigurna da radiš više nego ja.A budući da je do početka škole još samo nekoliko tjedana - pa, mislim da bi mogla dati otkaz pa da možeš malo uživati na plaži, družiti se s prijateljima." "S kojim prijateljima?" Slegnem ramenima i osjetim peckanje u očima dok mi se želudac steže. Ali ipak, rekla sam to naglas. Izrekla sam istinu koja je tako bolna da si Sabine ne može pomoći, a da se ne pomakne i zabulji u pod. Malo pričeka dok ne dođe k sebi, a zatim podigne glavu gledajući me u oči i rukom pokaže rođendanski plijen: "Pa, oprosti, Ever, ali mislim da dokazi ukazuju na suprotno."

96


Zatvorim oči i odmahnem glavom, žestoko se lupkajući po obrazima dok se brzo okrećem od nje. Mislim na jedinu prijateljicu koja danas nije došla, koja vjerojatno nikada više neće doći zbog čudovišta u meni. "Hej - jesi dobro?" Sabine se primakne želeći me utješiti, ali jednako se brzo odmakne jer zna kako ne volim da me se dodiruje. Duboko udahnem i kimnem jer znam koliko se brine. Da je barem nisam uvukla u ovo. Jer istina je da ja stvarno jesam dobro. Kao što je rekla, odjeća više ne visi na meni, koža mi je čista, veza mi je opet stabilna, a od one noći na plaži nema ni traga ni glasa onom odvratnom čudovištu, onom čudnom nepoznatom pulsiranju koje me nekada kontroliralo.Iako će uvijek postojati ogromna praznina u meni jer moje obitelji više nema, iako ću se uskoro morati oprostiti sa Sabine, Damen će uvijek biti sa mnom. Ako ništa drugo, barem je ove godine dokazao da mi je potpuno posvećen - da je potpuno posvećen nama. Čak i kad se događaju grozne stvari, on se nikada ne izvlači. Na kraju krajeva, što još mogu tražiti od njega? Sve je ostalo onako kako jest. Pogledam Sabine i kimnem,ovaj put jače,kao da mislim ozbiljno. Odlučila sam prije više mjeseci, zaklela se na besmrtnost i više ne mogu natrag - samo mnogo naprijed u vječnost. "Valjda sam se samo malo rastužila zbog rođendana." Pogledam je i dodam: "Sigurno ti je poznat onaj bolni osjećaj da si sve starija." Prvo mi se usne razvuku u osmijeh koji se zarazno proširi sve do očiju - što natjera i nju da se osmjehne. "Suosjećam s tobom." Nasmije se. "Iako će ti taj osjećaj biti sve bolniji kako se budeš približavala četrdesetoj." Ustane s kreveta, krene prema vratima s rukama duboko u džepovima ogrtača i dobaci: "Oh, skoro sam zaboravila,ostavila sam ti neke stvari tamo na toaletnom ormariću." Glavom pokaže prema njemu. "Jedna je od mene, moj dar - mislim da ćeš se iznenaditi kad ga otvoriš. Ja sam se, bome, iznenadila kad sam ga našla. Nadam se da ćeš naći rupu u svom pretrpanom rasporedu i da ćemo otići na ručak i u šoping." Kimnem. "To bi bilo super", kažem joj i u tom trenutku shvatim da bi to stvarno bilo super. Nas dvije cure već se dugo nismo dobro zabavile. "I,da, ona druga stvar, čestitka", slegne ramenima, "danas je došla. Našla sam je ispod vrata kad sam došla doma. Nemam pojma od koga je, mada na njoj jasno piše da je za tebe." Bacim pogled na toaletni ormarić i ugledam pravokutni paket pokraj velike ružičaste omotnice koja gotovo da sjaji, samo nekako zlokobno, zloslutno. "Uglavnom, samo sam ti htjela zaželjeti sretan rođendan." Škicne na sat. "Ostalo je još samo nekoliko minuta, tako da još malo uživaj!" Čim zatvori vrata za sobom, krenem prema toaletnom ormariću i zgrabim kutiju. Znam što je unutra čim je dotaknem. Strgam ukrasni papir s kutije najbrže što mogu bacajući komadiće na pod.Podignem poklopac i ugledam tanak fotoalbum u purpurnom kožnatom omotu.U albumu su sve fotografije koje je Riley uslikala na onom kobnom izletu na jezeru - uključujući onu koju sam vidjela u Ljetozemlju. Dok gledam slike, moram se zapitati je li to ona nekako posložila - može li ovo vidjeti - može li me vidjeti? Ali neću je zazvati, od toga ionako ne bi bilo ništa. Samo obrišem suze s lica i tiho šapnem: "Hvala." Stavim album na noćni ormarić, želim da mi bude blizu da ga mogu iznova listati.Posegnem za omotnicom na kojoj je pretjerano svečanim švrakopisom napisano moje ime - duboko udišem, a omotnica se svjetluca i sjaji mi u ruci. Trnci mi prođu cijelim tijelom i znam da je to od njega. Gurnem nokat ispod preklopa omotnice, želeći čim prije završiti s tim. Bacim pogled na ružičastu šljokičastu naslovnu stranicu i otvorim je. Preskočim uobičajenu šablonsku čestitku i u donjem lijevom kutu ugledam poruku koju je Roman naškrabao zamršenim nakošenim rukopisom: 97


Vrijeme je da dođeš po ono za čim najriše žudiš, Danas, na troj rođendan, ja ti primirje nudim, Pođi k meni doma noćas prije ponoći, Ako budeš kasnila, nemoj se uopće truditi. Nadam se da se vidimo uskoro! Roman xoxo

98


Dvadeset peto Kad napokon stignem do Romanove kuće,ostalo mi je samo još nekoliko minuta. Točnije dvije minute, i nadam se da je tako i na njegovu satu. Ali ovaj put umjesto da razvalim vrata, kao inače, lagano pokucam nadlanicom i pričekam. Ako ćemo se ovaj put stvarno pomiriti, malo pristojnosti ne škodi. Čekam, brojim sekunde na ručnom satu dok zvuk njegovih koraka koji se približavaju vratima signalizira da dolazi moj trenutak - zahvaljujući uspješnoj magiji. Vrata se širom otvore i ugledam ga kako stoji preda mnom. Plave mu oči blistaju, bijeli mu se zubi sjaje, a koža mu je preplanula. Preko ramena ležerno je prebacio nekakav crni svileni ogrtač, ono što se nekad zvalo kućni haljetak, i vide mu se gola prsa, nevjerojatno razvijene "pločice" i stare isprane traperice nisko su mu na kukovima. I samo taj jedan pogled na plijen preda mnom dovoljan je da počnem drhtati,da mi koljena zaklecaju i puls mi se ubrza tako užasno, strašno poznato da polako počnem shvaćati: Čudovište nije mrtvo! Nisam ga uopće protjerala! Samo se povuklo, šćućurilo se negdje duboko i čeka priliku, oporavlja se dok ne bude moglo ponovno ustati... Progutam knedlu i nasilu kimnem kao da je sve u redu. Svjesna da me odmjerava od glave do pete i upija svaki detalj,znam da moram ovo otrpjeti.Nema šanse da ne uspijem jer mi je sve što trebam nadohvat ruke. Mahne mi da uđem nagnuvši glavu."Drago mi je što si došla na vrijeme", izusti dok me pomno promatra. Okrenem se,ne dođem ni do sredine hodnika,kad stanem i predomislim se. Na licu mu se vidi da se zabavlja dok ja sve više blijedim. "Na vrijeme za točno što? O čemu se radi?" Suzim pogled i naslonim se na zid, a on se prošulja kraj mene i naredi mi da ga slijedim. "Pa, radi se o tvom rođendanu, naravno!" Nasmije se gledajući preko ramena i vrteći glavom. "Taj Damen je takva sentimentalna pederčina da se sigurno jako potrudio da ti rođendan bude poseban. Iako, rekao bih da nije bio ni približno toliko poseban u odnosu na ono što ti ja spremam." Samo stojim i odbijam se pomaknuti s mjesta. Iako mi se ruke i noge tako tresu da mi se čini da ću se raspasti po šavovima, glas mi je i dalje suzdržan, odmjeren i ništa ne odaje. "Ispuni svoje obećanje i daj mi ono što želim, to će mi biti dovoljno posebno za danas. Ne moraš mi ni ponuditi da sjednem ni da što popijem,ionako bih odbila. Zašto ne ubrzamo i prijeđemo na stvar, okej?" Pogleda me.Oči su mu se naborale od smijeha,a usne razvukle u osmijeh. "Oho, tom Damenu stvarno je pala sjekira u med." Zavrti glavom i prođe prstima kroz svoje zlatne kuštrave kovrče. "Ti ne gubiš vrijeme na predigru. Čini mi se da bi naša mala Ever najradije preskočila predjelo i odmah navalila na glavno jelo - ljubavi, čestitam ti od srca na tome." Prisilim se da ne pokažem emocije na licu,pravim se kao da me to ne dira bez obzira na to koliko me njegove riječi uznemiruju.Bolno sam svjesna da u meni sve jače gori onaj mračni plamen, a on ga samo raspiruje svojom prisutnošću. "Možda ti ne želiš sjesti ili popiti nešto, ali ja želim. A budući da sam ja domaćin ove male soareje, nažalost, morat ćeš mi ugoditi." Klizne prema radnoj sobi obavijen crnom svilom i provuče se iza šanka. Natoči si izdašnu količinu crvene tekućine u težak kristalni pehar. Vrti čašu preda mnom, a svjetlucava se tekućina bljeska i sjaji, slijevajući se s rubova prema dnu čaše. To me podsjeti na nešto što je Haven jednom rekla, da je njegov sok jači od Damenova. Pitam se da je li im taj sok nekakvu prednost i bi li na mene jednako djelovao ili bih postala luda i opasna poput njih. 99


Trljam usne dok se nastojim smiriti. Osjećam nervozu i nemir u prstima i znam da ću uskoro u potpunosti izgubiti kontrolu. "Baš mi je žao zbog tvog problemčića s Haven." Roman kimne, podigne čašu i ispije dug velik gutljaj."Ali ljudi se mijenjaju,znaš?Nisu sva prijateljstva vječna." "Nisam odustala." Slegnem ramenima i osjetim kako su moje riječi zazvučale mnogo sigurnije nego što se osjećam. "Uvjerena sam da ćemo riješiti taj problem", dodam osjetivši ono čudno strano pulsiranje u sebi, a on nagne glavu i njegova se tetovaža Ouroborosa nakratko pokaže. "Jesi li sigurna u to,ljubavi?" Pogleda me lijeno kružeći prstima oko stalka čaše i odmjeri me onako polako, ležerno, blisko, kako on to već zna. Pogled mu zastane na dubokom V-izrezu moje haljine i dometne: "Mislim, nemoj se uvrijediti,draga, ali mislim da neće biti ništa od toga.Iz mog iskustva,kada dvije odlučne koke žele, istu stvar, netko će završiti povrijeđen - ili nešto još gore - kao što već znaš." Primaknem mu se - ne čudovište, nego ja (iako ono sigurno nema ništa protiv). Pogledam ga u oči i kažem: "Ali Haven i ja ne želimo istu stvar. Ona želi tebe, a ja želim nešto sasvim drugo." Bulji u mene preko ruba čaše,ne vidim ništa osim njegovih ledenih plavih očiju. "Ma nemoj, a što to, ljubavi?" "Već znaš." Slegnem ramenima i maknem ruku s boka te je stisnem iza leđa kako ne bi primijetio kako se trese i drhti. "Nisi li me zato pozvao k sebi?" On kimne i odloži piće na podmetač ukrašen zlatnim kuglicama. "Ipak, volio bih to čuti od tebe. Volio bih to čuti iz tvojih usta u svoje uši." Duboko udahnem i odmjerim njegove polusklopljene oči, otvorena primamljiva usta i široka prsa. Pogled mi pobjegne na njegove pločice, a onda još malo niže i promrsim:"Želim protuotrov",ponovim,ovaj put odlučnije, i dodam: "Kao što već znaš." Prije nego što ga uspijem zaustaviti, on se stvori kraj mene. Smireno me gleda, ruke mu opušteno vise uz bokove. Iz njegove kože izbija studen, obavija me hladnim slatkim valom olakšanja i on mi prizna: "Želim da znaš da sam te pozvao s najboljom namjerom. Kad sam vidio koliko si patila posljednjih mjeseci,odlučio sam popustiti i dati ti ono što želiš. Iako je bilo stvarno zabavno,barem meni." Slegne ramenima. "Spreman sam krenuti dalje, baš kao i ti, Ever. Vraćam se u London. Ovaj grad previše je miran za mene, meni treba više akcije." "Odlaziš?" Izlanem tako brzo da nisam sigurna iz kojeg dijela mene je to došlo. "Jesi li tužna zbog toga?" Nasmiješi se i pogleda me. "Da, baš." Namrštim se, zakolutam očima i skrenem pogled nadajući se da neće primijetiti da mi je glas zadrhtao. "Nastojat ću to ne uzeti srcu." Osmjehne se i na tren vidim tetovažu Ouroborosa, koji pohlepno pilji u mene i paluca jezikom. "Ali prije nego što odem, htio bih riješiti neke stvari, a budući da je tebi rođendan i sve to, mislio sam počeli s tobom i dati ti dar koji najviše želiš. Nešto što želiš najviše na svijetu, nešto što ti nitko, živ ili mrtav, nikada ne bi mogao dati—" Prstom mi lagano, ovlaš prođe po ruci, a ja osjećam taj dodir čak i nakon što on okrene leđa i krene dalje. Buljim u njegova leđa koja se odmiču od mene i znam da si ovo ne mogu priuštiti, ne mogu si priuštiti da zabrljam. Podsjećam samu sebe na čarobni dodir Damenovih usana otprije nekoliko sati i na to koliko sam blizu da ga vratim - ali samo ako se uspijem obuzdati. Roman se okrene i prstom me pozove da ga slijedim. Ne poslušam ga, a on zacokće i pojasni mi: "Vjeruj, ljubavi, nemam namjeru na prijevaru te odvući u svoje odaje." Zavrti glavom i nasmije se. "Za 100


to imamo dovoljno vremena poslije, ako to želiš. Ali za sada imam u planu nešto više tehničke prirode. Kad smo kod toga, jesi li ikad bila na detektoru laži?" Suzim pogled jer nemam pojma o čemu priča, ali sigurna sam da je to nekakva zamka. Gledam mu u leđa dok me vodi niz hodnik, kroz kuhinju i van kroz stražnja vrata. Prođemo kraj jacuzzija uz trijem i stignemo do prostorije koja izgleda kao preuređena garaža, odvojena od ostatka kuće. Kad uđemo, učini mi se da soba napola sliči na spremište za starine, a napola na laboratorij ludog znanstvenika. "Žao mi je što moram ovo reći i, vjeruj mi, ne želim te uvrijediti, ali poznata si po tome da u određenim prilikama znaš lagati - uglavnom u prilikama kada od toga imaš koristi. Budući da sam ja čovjek na mjestu i da sam ti obećao da ću ti dati ono što stvarno želiš više nego išta drugo na ovom svijetu, mislim da bi bilo u redu da nas dvoje razjasnimo što je to točno. Očito se nešto čudno događa između nas. Je l' te baš moram podsjećati kako si se bacila na mene zadnji put kad si bila ovdje?" "Nisam—" izustim i ne uspijem ništa više reći prije nego što podigne ruku. "Molim te." Glupo se smješka. "Stvarno mi ne trebaju nikakve isprike, ljubavi. Smislio sam kako ću mnogo lakše doći do odgovora koje tražim." Stisnem usne i napravim grimasu.Gledala sam dovoljno kriminalističkih serija na televiziji da mogu prepoznati uređaj koji je pripremio za mene. On zbilja očekuje da ću se prikopčati na to i pristati na poligrafsko ispitivanje, za koje ne sumnjam da je namješteno. "Ma, zaboravi", odvratim vrteći se na peti, spremna otići. "Morat ćeš mi vjerovati na riječ ili dogovor otpada." Taman dođem do vrata,kad on reče: "Pa,zapravo, možemo probati nešto drugo." Zastanem. "Vjeruj mi, nema šanse da ovo drugo bude namješteno, osobito kad su u pitanju ljudi poput nas. Zapravo, to se baš slučajno lijepo uklapa u cijelo ono metafizičko sranje kojim si toliko opčinjena, ono da je sve energija i povezano jedno s drugim." Glasno uzdahnem lupkajući nogom o pod.Nadam se da ću tako otpustiti nešto od one energije koja se skuplja u meni, a i natuknuti mu koliko sam nestrpljiva. Ali Romana nitko ne može požurivati ni tjerati niti će on napraviti išta što nije u skladu s njegovim rasporedom. On se odsutno poigra končićem koji mu je popustio na jakni,a onda me odmjeri i objasni: "Vidiš, Ever, stvar je u tome da je znanstveno dokazano da je istina uvijek, uvijek jača od laži. Kad bi ih usporedila,kad bi ih postavila jednu nasuprot drugoj,da tako kažem, istina bi uvijek izašla kao pobjednik. Što ti misliš o tome?" Zakolutam očima i iz toga se vidi što ja mislim o tome i o svemu ostalom što se do sada dogodilo. Ali Roman je smiren i ne popušta,želi da igramo po njegovim pravilima: "Kad smo kod toga, postoji jedan jako jednostavan način na koji ćemo to ispitati - ne možeš nikako varati. Trebaju nam samo tvoje tjelesne funkcije. Hoćeš probati?" Pa,ne baš! Zaustim, želim mu to reći, ali čudovište se budi i ne da mi da išta kažem, što samo ohrabri Romana pa nastavi. "Dakle,bi li rekla da smo nas dvoje jednako jaki?Da što se tiče naše vrste, između nas ne postoje nikakve fizičke razlike u smislu snage i brzine, kakve inače postoje između muškaraca i žena?" Slegnem ramenima. Nikad nisam o tome razmišljala i ne da mi se baš sad počinjati. "Pa, s obzirom na to, htio bih ti pokazati nešto što će te sigurno jako zanimati. Osim toga, budi sigurna da te ne želim prevariti, ovo nije igra i nitko neće nastradati. Iskreno ti želim dati ono što najviše želiš, a ovo je najbolji način koji sam uspio smisliti kako bih utvrdio što je to zapravo. Prvo ću ja, tako da vidiš da nemam asa u rukavu - da tako kažem." 101


Stoji preda mnom i drži ruku postrance u zraku, usporedo s betonskim podom. Kima i govori: "Hajde, prisloni dva prsta na moju ruku i guraj ih prema dolje kako se ja budem opirao i dizao. Nije to nikakva smicalica, obećavam. Vidjet ćeš." Pogledam ga u oči i vidim izazov u njegovu pogledu. Znam da nemam izbora, da moram prihvatiti izazov i učiniti što traži jer samo on ima rješenje. Moram igrati po njegovim pravilima, na njegov način. Zurim u njegovu preplanulu snažnu ruku koja lebdi preda mnom i jedva čeka da je dotaknem. Mada znam da to ne mogu učiniti, da ga ne mogu obuzdati, stisnem zube i pokušam. Prislonim prste na njegovu ruku, a studen isijava kroz mekano svileno tkanje njegova rukava i raspiruje, rasplamsava mračni plamen u meni. Roman mi tiho, promuklo šapne u uho: "Osjećaš li to?" Pogledam ga i nisam više svjesna ničega osim postojanog pulsiranja koje me prožima iznutra, a tijelo mi trese vrućina koja ne traži ništa osim hladnog slatkog olakšanja koje mi on može pružiti. "Okej,sad želim da mi postaviš pitanje,jednostavno pitanje na koje mogu odgovoriti s da ili ne, a na koje ti već znaš odgovor. Daj mi sekundu da se usredotočim na odgovor i da ga izgovorim u glavi i naglas, a ti sa svoja dva prsta guraj moju ruku prema dolje." Naizmjence pogledam svoj ručni sat i njega, a koljena mi drhte kao luda i znam da nemam još puno vremena. Ali on samo kimne.Još drži ruku u zraku i ohrabruje me pogledom. "Istina jača, a laži slabe - sada imaš priliku da iskušaš tu teoriju na meni, a poslije ćemo je ispitati na tebi. To je jedini način da dokažeš što stvarno želiš, Ever. Hajde, postavi mi pitanje, koje god želiš. Čak ću spustiti štit, tako da mi možeš čitati misli i vidjeti da ne varam." Osvrne se, a od težine njegova pogleda puls mi se ubrza, srce mi se raspukne i ne mogu više, ne mogu— "Postavi mi pitanje, Ever." Netremice me gleda. "Pitaj me što god želiš. Što prije završimo sa mnom, to ćemo prije prijeći na tebe i utvrditi za čim zbilja najviše žudiš." Stojim pokraj njega i nastojim se psihički pripremiti, usredotočiti, ali ne uspijevam. Ne mogu to učiniti, ne mogu više igrati tu igru. "A da preskočimo ovo?" upita promatrajući me polagano, duboko. "Bi li radije htjela da ispitam tebe?" Čeka da dođem sebi, a ja duboko udahnem i tiho zavapim Hekati da mi pomogne da izdržim,da uspijem dobiti ono po što sam došla.Ali kad ponovno pogledam Romana, shvatim da me Hekata napustila i da sam ostala posve sama. "Ti stvarno želiš protuotrov, jelda?" pita me.Okrene se prema meni pa osjetim njegov dah na svom obrazu,a usne su mu samo nekoliko centimetara od mojih. "Stvarno čezneš za protuotrovom, želiš ga više od svega drugoga?" Da! Viknem i osjetim da ta riječ dolazi odnekud iz dubine i odjekuje mi u glavi takvom žestinom da sam uvjerena da on to čuje. Ali to je nemoguće. Jer to zapravo nisam rekla naglas. To je samo prazan zvuk koji mi odzvanja glavom sve dok napokon ne zamre. Čim me Roman pogleda ravno u oči - gotova sam. Plamen mi tutnji tijelom i dovodi ga do usijanja.Posegnem prstima željnim njegova tijela i zagrebem njegova glatka, široka, blago preplanula prsa. 102


"Oprezno, draga." Zgrabi me za zapešća i privuče me k sebi, suzi oči, a usne su mu vlažne i mokre. "Nikad nisam bio jedan od onih koje pale tragovi noktiju na koži,ma koliko brzo zacijeljeli." Drži me na sigurnoj udaljenosti od sebe i odmjerava me od glave do pete gladnim grabežljivim očima, kao da sam plijen kojim će se pogostiti. "Osim toga, najbolje da se riješimo ove gluposti." Nasmije se, odveže amajliju s mog vrata i baci je ravno na drugu stranu sobe, gdje se zakotrlja, odskoči i sa zveketom padne na tlo. Ali nije me briga za to, nije me briga ni za što osim za njegove prste koji mi klize niz leđa, njegovo lice koje mi uranja duboko u kosu i njegov nos koji mi prislanja uz vrat udišući duboko, snažno dok uvlači moj miris. Strastveno me gleda u oči dok me uzima u naručje i spušta na kauč. Skida ogrtač i otkopčava traperice, a ja mu rukama milujem kožu i privlačim ga k sebi, željna njegova poljupca, njegovih usana na svojima. Glasno uzdahnem kad me odgurne, makne ruke s mog vrata i reče: "Polako, draga. Pa ti ne voliš svu tu predigru, zar ne? Poslije ćemo imati dovoljno vremena za to, no prvo moramo završiti s ovim. Na kraju krajeva, čekala si - koliko? Četiristo godina, je li?" Opet ga privučem k sebi, želim još - još njegove kože, još njegova okusa - napinjem se, izvijam, očajnički želim njegovo tijelo, usne su mi natečene, polakomile su se za svime što mi može dati. Želim da me on želi onako kako ja želim njega i spremna sam učiniti bilo što samo da me poljubi - a onda se iznenada sjetim što je to... On gurne koljeno između mojih nogu, svuče traperice i izbaci kukove. Namjesti se i kaže: "Ovo će samo malo boljeti, ljubavi, a onda—" A onda me pogleda i sve se zaustavi - njegove se oči sjaje od žudnje, razjapio je usta u čudu i odjednom mu lice poprimi onaj izraz za kojim sam čeznula, žudjela. Izraz njegova lica govori da me želi - da me treba - onoliko koliko i ja njega želim i trebam. Privučem ga k sebi, žudeći za tim da konačno osjetim njegove usne na svojima, a on se nagne prema meni i tiho, s obožavanjem šapne: "Drina—" Odmaknem se, zaškiljim, zbunjeno ga gledajući u oči. Vidim ono što on vidi - plamenocrvenu kosu, porculanski ten, smaragdnozelene oči - odraz koji ne pripada meni. "Drina..." promrmlja, "Drina, ja..." I dok mi tijelo još reagira, izaziva njegove dodire i lagano milovanje kože, srce mi se stisne i odbije igrati tu igru. Nešto nije u redu - nešto jako, jako nije u redu - nešto što se držalo po strani polako se razvija i poprima oblik. Roman mi strgne haljinu i ona odmah spuzne. Pogledam ga i vidim kako su mu oči zablistale, znam da sam blizu. Uskoro ću se domoći svog rođendanskog dara - onoga što najviše želim. Gotovo da nisam svjesna da ništa više neće biti isto nakon toga. Ama baš ništa. Nikada, nikada više. Raširi mi noge i ja se pripremim na to da ću nakratko osjetiti bol. Okrenem se prema zrcalu na udaljenom zidu i ugledam djevojku plamenocrvene kose, svjetlucave blijede kože i osmijeha koji je tako divlji da ga odmah prepoznam. To on vidi kad gleda u mene. Samo što to zapravo nisam ja. To uopće nisam ja! "Jesi spremna, ljubavi?" Roman zuri u mene,pogled mu je pun iščekivanja. Ja kimam u znak pristanka i tijelo mi se diže prema njegovom, ali ovo zapravo nisam ja. Čudovište možda vlada mojim tijelom, ali nema nikakvu kontrolu nad mojim srcem i dušom. Baš kao što je Roman ranije rekao: Istina uvijek pobijedi. 103


Sva sreća što je mojoj duši sve jasno. Sklopim oči i usredotočim se na srčanu čakru, vidim kako se onaj zeleni krug energije vrti i isijava ravno iz sredine mojih prsa, a ja ga potičem da raste prema van, da se sve više širi i povećava dok ne— Roman promrmlja moje ime, samo što to zapravo nije moje ime, već njezino. Glas mu je pun iščekivanja, jedva čeka da počnemo, a nema pojma što ja sada spremam. Barem na trenutak uspjela sam pobijediti. Dignem koljeno i zabijem ga ravno u njega. U ušima mi odjekuje njegov bolni vrisak, rukama se hvata za prepone i okreće očima. Izmaknem se ispod njega krećući se ubrzano,hitro, znam da će za nekoliko sekundi ozdraviti i da će povratiti snagu. "Gdje ga skrivaš?" upitam ga dok izbezumljeno navlačim odjeću i mahnito vješam amajliju oko vrata. Ne moram ni pogledati, već znam da me on opet vidi kao plavušu plavih očiju,da vidi mene onakvu kakva jesam. "Gdje je?" ne odustajem dok se ogledavam po malom urednom laboratoriju. On spusti glavu i pažljivo se promotri. Zatim promrsi: "Kvragu, Ever—" Ali ja nemam vremena za to. "Reci mi gdje je!" zaderem se trudeći se ostati usredotočena na srčanu čakru, pa čvrsto stisnem amajliju na prsima. "Jesi ti luda?" On nabaci traperice i namršti se. "Napraviš takvo sranje i onda još očekuješ da ću ti pomoći?" Zavrti glavom. "Zaboravi. Mogao sam ti dati taj protuotrov, mogla si ga odnijeti sa sobom još prije deset minuta, ali odabrala si nešto drugo, Ever. Oboje znamo da je sve bilo pošteno. Bio sam ti ga spreman dati, i, ne, nije ovdje, pa ne moraš prekopati cijelu sobu. Ozbiljno, misliš da sam tako glup?"Navuče kućni haljetak i stegne ga preko prsa, kao da želi spriječiti da me opet dovede u iskušenje. Iako čudovište još galami u meni,on me više ne zanima. Neman je možda još živa i zdrava, ali sada me vodi moje srce i duša. "Stvarno sam te htio dovesti do njega, ali ti si odabrala nešto drugo.I samo zato što ti se u zadnjem trenu srce stegnulo—" Podigne obrvu i znam da zna odakle mi snaga. "To ništa ne mijenja. Izabrala si mene, Ever. Ja sam ono što si najviše željela. Ali sad nakon što si izvela onaj trik, nećeš dobiti ni jedno ni drugo." Odmahne glavom. "Ne dam ti drugu priliku nakon što si napravila ono sranje." Stojim pred njim,mračni plamen divlja u meni, tjera me prema tim plavim očima boje oceana,kuštravoj zlatnoj kosi, vlažnim spremnim usnama, mršavim izazovnim kukovima... "Ne",promrmljam i zakoračim unatrag. "Ja te ne želim…Ja te nikada nisam željela. To nisam ja - to je nešto drugo. Nisam ja kriva za ovo, ja ne vladam sobom!" Stisnem usne. Znam da mogu pobjeći odavde samo na jedan jedini način,ali ne bih to smjela napraviti pred njim,ne bih ga trebala navesti da posumnja. Ali ipak, ne vjerujem ni vlastitim nogama da me neće odvesti do njegova kreveta. Čvrsto stisnem amajliju uz prsa i usredotočim se na svjetlucavi zlatni veo. Prikazem portal za Ljetozemlje i ugledam kako se otvara preda mnom. Spremam se zakoračiti unutra, kad me on opomene: "Kako si glupa, Ever, ne shvaćaš li da nema razlike između tebe i tvog - čudovišta? Ti jesi to čudovište. To je tvoja mračna strana, tvoja sjena, i sada ste kao jedno."

104


Dvadeset šesto Iskrsnem u onom nepreglednom mirisnom polju. Ne sviđa mi se to i peče me savjest jer znam da to nisam smjela učiniti. Nisam smjela ovako doći ovamo. Nisam smjela dopustiti da me Roman vidi kako nestajem. Ali nisam imala drugog izbora. Odlučnost me polako napuštala, izjedalo ju je ono čudovište u meni i bilo bi dovoljno samo još nekoliko sekundi s Romanom da svemu dođe kraj. I meni samoj i svemu što volim. Jer - Roman je u pravu. Skroz-naskroz u pravu. Poražena sam, nisam uspjela dobiti ono što želim baš zbog toga što ja jesam čudovište, među nama nema razlike.Ono vuče sve poteze,ono zapovijeda,ono je za upravljačem,a ja sam samo suputnik i nemam pojma kako zakočiti i iskočiti. Ništa mi nije preostalo.Nemam pojma što da radim.Samo znam da: Nisam uspjela poništiti čaroliju, a Hekata mi nije uslišala molitvu. A Damen, pa, Damen me ne može spasiti. On nikada ne smije saznati kakvu sam grozotu zamalo napravila. Ne može me sljedećih stotinu godina spašavati od mene same. Toliko sam duboko potonula, toliko sam nisko pala da više ne mogu ustati. Ne mogu se vratiti u kolotečinu. Ne mogu se vratiti na Zemlju i sve riskirati. I tako lutam,bez ikakvog cilja na pameti,i nemam pojma što ću napraviti kad dođem tamo. Lutam uz potok duginih boja, lijeno pokrećem noge, ne žuri mi se,samo lagano šetuckam, i gotovo i ne primijetim kad potok nestane, a tlo ispod mojih nogu pretvori se u bljuzgavu, gnjecavu, mokru stazu. Gotovo i ne primijetim kad temperatura zraka padne za nekoliko stupnjeva, a ono blago zlatno svjetlucanje poslane gušće, neprozirno, pa teško išta mogu vidjeti. Možda se zato i toliko šokiram kad ga ugledam. Kad shvatim da sam nesvjesno došla do mjesta na kojem je magla uvijek najgušća, da sam došla onamo gdje lako možeš krenuti krivim putem, bez ikakve šanse da se vratiš. Pogledom obuhvaćam njegov poznati strmi obris, istrošenu izlizanu užad,napukle drvene daščice,gledam kako se njegov oblik naizmjence izoštrava i zamućuje dok ga magla prekriva. Ali ipak, ne može se poreći da je ono stvarno taj most. Nema sumnje da je taj most vodi na drugu stranu. Most duša. Kleknem pored njega i koljena mi utonu u vlažno tlo prekriveno maglom. Pitam se je li ovo nekakav znak, jesam li s razlogom došla dovde, je li mi suđeno da ga napokon prijeđem. Što ako mi se ponovno nudi mogućnost koju sam ranije odbila?Ako neću morati nikome ništa objašnjavati, što ako je ovo posebna ponuda za stalne mušterije poput mene? Posegnem za ogradom, starim istrošenim uzetom koje izgleda kao da bi moglo puknuti svakog trena. Vidim kako se magla zgušnjava prema sredini i postaje toliko neprozirna da je krajnji cilj tajanstveno obavijen u bijelo. Podsjećam se kako sam tjerala Riley da prijeđe isti taj most, onaj kojim su moji roditelji i Buttercup prešli na drugu stranu. Ako su ga oni mogli prijeći i ako je sve bilo u redu,onda stvarno, koliko loše može ispasti? Mislim,što ako samo ustanem,dođem k sebi,duboko udahnem i prijeđem ga? Što ako je jedan malen korak praćen drugim rješenje svih mojih problema, što ako se tako mogu riješiti čudovišta, utrnuti ovaj plamen i ponovno vidjeti svoju obitelj? Samo nekoliko koraka ususret njihovim toplim zagrljajima dobrodošlice. Samo nekoliko koraka dalje od Romana, Haven, blizanki, Ave i užasnog nereda koji sam napravila. Samo nekoliko koraka prema miru koji tražim. 105


Mislim, ozbiljno, što se može dogoditi? Sigurno ću ugledati cijelu svoju obitelj kako me čeka - baš onako kako to prikazuju u svim onim televizijskim emisijama o zagrobnom životu. Čvršće zgrabim uže,natjeram se da ustanem, jedva se držeći na nogama koje dršću. Lagano se nagnem naprijed i protegnem kako bih bolje vidjela. Pitam se koliko daleko moram otići da bih došla do mjesta odakle nema povratka. Prisjećam se kako je Riley tvrdila da je došla otprilike samo do pola puta,a onda se okrenula i počela me tražiti, ali ju je magla toliko zbunila da nije ponovno pronašla most - ili ga barem neko vrijeme nije mogla pronaći. Čak i da odlučim krenuti dalje, ravno na drugu stranu, bih li došla do cilja do kojeg su i oni došli?Ili bi to bilo kao kad teretni vlak iznenada skreće s tračnica i odvodi mene prema vječnom bezdanu Zemlje sjena umjesto u slatki vječni život? Duboko udahnem i promijenim položaj, dignem nogu s mokre gnjecave zemlje. Baš kad se spremam pomaknuti, odjednom me preplavi umirujući val spokoja - taj nalet mirnoće može značiti samo jedno, samo jedna osoba može izazvati takav osjećaj u meni. Ta se mirnoća toliko razlikuje od trnaca i topline koje Damen budi u meni da me ni najmanje ne iznenadi kad se okrenem i vidim Judea pokraj sebe. "Znaš kamo vodi taj put, zar ne?" Rukom pokaže most koji se lagano ljulja, trudeći se govoriti jasno i odrješito, ali odaje ga nervozan drhtav glas. "Znam kamo vodi druge ljude." Slegnem ramenima i naizmjence pogledam njega i most. "Ali nemam pojma kamo će odvesti mene." On zaškilji i nagne glavu, promatra me polako i pažljivo. Oprezno nastavi: "Taj most vodi na drugu stranu. Sve ljude. Nema razlike. Svima jednako. Priča o posljednjem sudu možda vrijedi na Zemlji, ali ovdje ne." Slegnem ramenima. Nije me uvjerio, on ne zna ono što ja znam. Nije vidio ono što sam ja vidjela. Kako bi onda uopće mogao znati što vrijedi za mene, a što ne? "Nema veze." Kimne kad jasno i glasno osjeti moje misli. "Samo nisam baš siguran da bi ti sada uopće trebala razmišljati o tome. Život je ionako dovoljno kratak, znaš? Čak i onda kada se čini da jako, jako sporo prolazi. Kada svemu dođe kraj,život je zapravo samo bljesak, treptaj u vječnosti, vjeruj mi na riječ." "Možda za tebe, ali ne za mene", kažem i gledam ga u oči tako otvoreno i iskreno da je jasno da ga pozivam da mi uđe u glavu. Spremna sam propjevati o svemu, ispričati mu cijelu odvratnu priču, staviti karte na stol, otkriti sve što sam cijelo vrijeme skrivala - samo mora pitati i sve ću mu priznati. "Moj je život mnogo više od nekakvog treptaja." Protrlja bradu i namršli se, vidi se da se trudi shvatili što sam upravo rekla. I to je sve što mi je trebalo. Treba mi samo njegova želja da me shvati i ja progovorim o svemu. Kažem mu sve. Baš sve. Skroz-naskroz razvežem jezik, a riječi izlaze iz mene tako brzo i mahnito da postanu nerazumljive i zbrčkane. Dotaknem se onih davnih dana,onog prvog dana na mjestu nesreće kada mi je Damen prvi put dao eliksir i pretvorio me u ovo što sam sad,pa mu kažem istinu o Romanu,o tome tko je on zapravo i kako je sredio da Damen i ja više nikada ne budemo zajedno, o Avi i blizankama koje veže njihova čudna prošlost,o tome kako sam pretvorila Haven u čudovište poput sebe, o čakrama i kako nas se može uništiti jedino ako se cilja na naše slabosti i, naravno, ispripovijedam mu sve o Zemlji sjena, vječnom bezdanu,kamo idu svi besmrtnici - o jedinoj stvari koja me sprečava da ostanem na ovoj strani mosta. Riječi mi izlaze iz usta tako brzo da ih ne mogu zaustaviti.I ne trudim se zaustaviti ih.Osjećam takvo olakšanje jer sam se riješila tereta potaknuta njegovim nastojanjem da ostane miran, da se potpuno ne izbezumi i da me pusti da kažem što imam reći. 106


Kada dođem do dijela o Romanu, o groznoj privlačnosti koju osjećam prema njemu, o nepopustljivom mračnom plamenu koji još gori u meni i o ponižavajućem trenutku koji sam jedva izbjegla, on me pogleda i reče: "Molim te, Ever, uspori. Jedva te pratim." Kimnem,srce mi lupa,obrazi mi se rumene,čvrsto sam se obgrlila rukama.Dugi, mokri, zamršeni pramenovi kose lijepe mi se za lice, ramena, leđa,natopljeni teškim okruglim kapima rose koje ne prestaju padati. Gledam kako pridošlice gotovo kao u usklađenom zboru nestrpljivo prelaze na drugu stranu, a most se svija i njiše dok oni stupaju, a iz očiju im isijava nevjerojatno čudesna veličanstvena svjetlost. "Čuj, možemo li - otići nekamo drugamo?" Glavom pokaže prema redu ljudi koji je tako dug da se pitam je li se upravo dogodila nekakva katastrofa. "Ovo me pomalo uznemiruje." "Pa ti si odlučio doći ovamo." Slegnem ramenima, ne mogu ni sama sebi objasniti zašto se osjećam kao da se moram braniti, a da ne spominjem kako me muči grižnja savjesti otkad sam mu sve rekla. Mislim, upravo sam mu u cijelosti izložila svoju povjerljivu tajanstvenu priču, sve sam mu otkrila, a samo kaže uspori malo i ajmo se maknuti odavde? Zavrtim glavom u nevjerici i okrenem očima. Nisam uopće očekivala takvu reakciju. "Mislim stvarno. Nisam te ja pozvala, sam si se pojavio." On me pogleda, uopće ga ne dira moja promjena raspoloženja. Podigne kutove usana i reče: "Pa, nije baš tako..." Buljim u njega i pitam se što to znači. "Čuo sam tvoj poziv upomoć i došao vidjeti što se zbiva. Tražio sam tebe, a ne - ne ovo." Suzim pogled spremajući se pobiti njegovu tvrdnju, a onda se sjetim svog prvog susreta s blizankama, onog koji se odigrao gotovo jednako. "Nisam namjeravala prijeći", kažem, a obrazi su mi se užarili od srama. "Mislim,možda sam razmišljala o tome, ali samo na sekundu i ne zaozbiljno, ono, ne stvarno. Samo sam bila znatiželjna - to je sve. Osim toga, slučajno poznajem nekoliko ljudi koji žive tamo preko i, ono, ponekad mi nedostaju—" "Pa si ih mislila nakratko posjetiti?" Govori blagim tonom, ali njegove su riječi teške, teže nego što misli. Odmahnem glavom i spustim pogled na svoja stopala prekrivena blatom. "Pa, što je bilo? Što te spriječilo, Ever? Možda ja?" Duboko udahnem jedanput, dvaput, trebam sekundu prije nego što dignem pogled prema njemu. "Ja... Nisam namjeravala prijeći. Mislim, da, bila sam malo u iskušenju i sve, ali zaustavila bih se pojavio se ti ili ne." Slegnem ramenima i pokušam ga pogledati u oči. "Jednim dijelom zato što ne bi bilo u redu da ne izravnam račune i da drugi moraju ispravljati moje pogreške. Drugim dijelom zato što ne želim hitati prema tom cilju, bez obzira na to koliko znam o dušama besmrtnika i gdje one na kraju završavaju. I bez obzira na to što možda mislim da upravo to zaslužujem. Vidjela sam drugu stranu, ili barem onu koja je meni suđena. Nažalost, moram reći da to uopće nije mjesto kamo je otišla moja obitelj. Bojim se da bih ako ih želim ponovno vidjeti, imala više sreće kad bih pokušala doći do njih preko tebe nego preko onog mosta, a da ne spominjem—" Gleda me i čeka. Uzdahnem i lupim nogom u tlo. Čvrsto odlučim da ću mu otkriti svoj najvažniji razlog bez obzira na to koliko bi ga to moglo pogoditi. Pogledam Judea u oči, izbacim ramena i kažem: "A da ne spominjem da to nikad ne bih mogla napraviti Damenu." Brzo skrenem pogled kad mi oči sretnu njegove. "Nikad ga ne bih mogla napustiti na takav način - ne nakon što—" Ušutim i pokušavam progutati knedlu u grlu. "Ne nakon svega što je učinio za mene." Protrljam ruke da ih zagrijem iako mi zapravo nije hladno. Samo se osjećam čudno. Čudno i neugodno, bez sumnje. 107


Ali Jude samo kimne, uvjeravajući me da će sve biti okej. Prislonio je ruku na moja pleća i tiho me vodi dalje od mosta, od dugog reda duša koje sretno koračaju prema drugoj strani i natrag na Zemlju.

108


Dvadeset sedmo "Dakle, učinit ćeš sljedeće." Ubaci u ler i okrene se prema meni. "Prvo, ući ćeš i sve priznati." Podigne prst kako bi me ušutkao iste sekunde kad ga ja poželim prekinuti. "Samo ćeš lijepo sjesti i ispričati cijelu prljavu priču - nećeš ništa preskočiti.Bez obzira na tvoja prijašnja iskustva s njom, po svemu što sam vidio i po svemu što sam naučio,znam da si u dobrim rukama.Stvarno. Ona je pametnija nego što misliš i bavi se tim stvarima već nekoliko života.A da ne spominjem da mi jedino ona više-manje pada na pamet, a zapravo bi ti stvarno mogla pomoći, bez predrasuda." "Kako znaš za njezine prijašnje živote?" pitam, a koža mi se odjednom naježi. "Mislim, osim onoga što sam ti već rekla?" On me pogleda i taj trenutak potraje toliko dugo da se već spremam prekinuti tišinu, kad on odgovori: "Bio sam u Velikoj dvorani znanja. Sada više-manje znam sve." Kimnem i progutam knedlu trudeći se da se ne izbezumim. Iako je od mene upravo dobio priznanje koje bi se lako moglo opisati kao majka svih priznanja, ipak, nije da sam mu sve rekla. Ali on samo slegne ramenima i odmah nastavi."A onda,kad tamo završiš,moraš ići k Damenu. Ne zanima me što ćeš mu reći, to je tvoja stvar. Ali stvarno si ga namučila u zadnje vrijeme bez obzira na to što ja mislim o njemu..." Stane i zavrti glavom. "Samo to napravi, okej? Još nisi dobro - večeras si to dokazala i trebaš ga na svojoj strani.On će ti pomoći da se izvučeš.Tako ćeš ispravno postupiti.I uzmi slobodno na poslu dok to obavljaš.Ozbiljno, mogu ja sam. Osim toga, Honor se ponudila da uskoči, pa ću joj možda dati priliku." Kimnem diveći se njegovoj plemenitosti.Pokazao je svu svoju nesebičnost kad me poslao svom višestoljetnom suparniku. Stisnem kvaku uvjerena da smo završili. Baš se spremam izaći, kad mi on stavi ruku na nogu, nagne se prema meni i kaže: "Ima još." Okrenem se i vidim kako se uozbiljio, stišće mi koljeno dugim hladnim prstima. "Obećavam da se neću miješati u tvoju vezu s Damenom,ali ne namjeravam se povući.Zadnjih dana baš se i ne mogu pomiriti s činjenicom da četiri stoljeća ne uspijevam osvojiti djevojku svojih snova." "Ti... znaš za to?" Glasno uzdahnem i ruka mi poleti prema grlu, a glas mi utihne. "Misliš na mladog pariškog konjušara,britanskog erla, župljanina iz Nove Engleske i umjetnika poznatog po imenu Bastiaan De Kool?" Pogledam ga u oči,dva plavozelena bazenčića koja izgaraju od višestoljetne želje. "Da." Kimne. "Znam sve o tome.I više od toga." Zavrtim glavom, nemam pojma što bih rekla, kako dalje, a on pomakne prste s mog koljena na moj obraz i kaže: "Nemoj mi reći da i ti to ne osjećaš - znam da osjećaš. Vidim ti u pogledu,u načinu na koji reagiraš na moj dodir. Kvragu, pa vidio sam i kako si reagirala kad si me ranije - danas? - vidjela s Honor." Škicne zapešće,ali ne nosi sat, pa samo slegne ramenima i odmahne rukom. "Znaš, Honor me ne zanima, ne onako kako ti misliš. To je isključivo odnos učenika i učitelja - prijateljstvo, ništa više od toga." Nagne glavu i prstima, svilenkasto mekim jagodicama prstiju, nježno klizne po mom obrazu, tako umirujuće,tako zamamno da ne mogu okrenuti glavu ni da hoću. "Ne zanima me nitko drugi. Cijelo vrijeme zanimaš me samo ti. Iako možda trenutačno ne osjećaš isto prema meni, želim da znaš da za nas dvoje ne postoje nikakve zapreke, ništa što bi nas razdvajalo. Zapravo, ništa osim tebe. Ti donosiš konačnu odluku." Odmakne se, a ja još osjećam njegov dodir na koži, a pogled mu se usiječe u moj. "Ali što god odlučila, ne možeš zanemariti ovo", ponovno me dotakne, "jelda?" Kad me pogleda nagnute glave,a veliki val dredova padne mu preko lica i ramena,kad mrvicu digne one spojene obrve,kad mu osmijeh potakne jamice na obrazima da izađu na svjetlo dana, kad me onako pogleda - s tim se izazovom ne mogu suočiti. 109


Da, osjećam nešto kad se dotaknemo. Da, on je neosporno seksi i sladak i netko na koga mogu računati. Da, više nego jedanput osjetila sam kako me malčice privlači. Ali čak i kad sve to zbrojim, nije kao ono što osjećam prema Damenu. Nikada nije i nikada neće biti. Damen je pravi dečko za mene. Čak i ako ne uspijem postići ništa drugo ovog šašavog ludog dana, barem mogu biti iskrena prema Judeu ma koliko ga boljelo... "Jude—" zaustim, ali on mi prisloni prst na usne i tako me spriječi da nastavim. "Uđi, Ever." Kimne, makne mi kosu s lica i zatakne mi je iza uha. Prsti mu zastanu na nekoliko sekundi predugo, nevoljko ih miče s mene. "Popravi štetu, poništi čaroliju, pronađi protuotrov za protuotrov, napravi sve što moraš. Bez obzira na to što osjećaš prema meni, bez obzira na to što odlučila, želim da naposljetku budeš sretna. Ali želim da znaš i da nisam odustao - i da mi to nije ni na kraj pameti. Već se četiristo godina bavim ovim i još malo vremena ništa mi ne znači. Iako posljednjih nekoliko stoljeća borba i nije bila najpoštenija,barem sam sada,uz pomoć Ljetozemlja, malo bolje pripremljen. Možda nisam besmrtan, vjerojatno ne bih nikada ni izabrao taj put, al, gle, kako se ono kaže, znanje je moć, zar ne? A sada, zahvaljujući tebi i Velikoj dvorani znanja, na konju sam." Duboko udahnem,izvučem se iz auta i uđem u njezinu kuću, a da uopće ne zastanem i ne pokucam na vrata.Iako je nisam uspjela nazvati ni upozoriti da dolazim,iako kazaljke na satu pokazuju da je itekako prekasno za posjete, ni najmanje se ne iznenadim kad ugledam Avu u kuhinji kako kuha lonac svježeg čaja i smiješi se dok mi govori: "Hej, Ever, čekala sam te. Tako mi je drago što si uspjela doći."

110


Dvadeset osmo Gurne tanjur s keksima prema meni, onako iz navike, bez razmišljanja. Zavrti glavom, tiho se nasmije ispod glasa i pokuša ih naglo odmaknuti, ali ne stigne daleko kad ja posegnem i zgrabim jedan keks s dna tanjura. Keksi su kremastobež boje,okrugli, savitljivi i po vrhu ukrašeni debelim slojevima šećera. Otrgnem komad sa strane i stavim ga na jezik pa se sjetim da su to bili moji najdraži keksi. Poželim uživati u slatkišima, u bilo kakvoj hrani, onako kao nekad. "Ne moraš ih jesti radi mene", kaže ona, podigne šalicu prema ustima i puhne jedanput-dvaput u čaj prije nego što popije gutljaj. "Vjeruj mi, blizanke ih vole dovoljno za nas dvije,pa se neću uvrijediti ako ne želiš više jesti." Slegnem ramenima i želim joj reći da ponekad,kada mi nedostaje normalan život, onako mehanički jedem, pijem i kupujem stvari u dućanu umjesto da ih prikazujem,samo da dokažem da to još mogu. Ali to obično ne traje dugo i u posljednje vrijeme dođe mi da to radim samo kad je kasno,kad sam umorna i kad se osjećam izgubljenije nego inače, kao sada. U drugim prilikama ne mogu ni zamisliti da se ikad poželim vratiti tako običnom životu. Ali ipak je samo pogledam i pitam: "Pa kako su blizanke?" Odgrižem još jedan komadić keksa,prisjećajući se kako je nekada imao sladak,bogat, ukusan okus,a sada ima bljutav okus po kartonu.Znam da sam se ja promijenila, a ne recept. "Znaš, baš je smiješno." Ava spusti šalicu i nagne se prema meni dok se prstima igra sa zelenim pletenim podmetačem za tanjur, kao da ga glača rukama. "Tako smo se dobro i brzo prilagodili,kao da vrijeme nije ni prošlo. Tko bi rekao?" Napola se nasmiješi i zavrti glavom u čudu. "Znam da se kod reinkarnacije ponajprije radi o karmi i nedovršenim poslovima iz prošlosti, ali nikada mi nije palo na pamet da bi za mene to moglo završiti tako doslovno." "A njihova magija - vraća li im se?" Ona duboko, polagano udahne, prstima ponovno posegne za šalicom, čvrsto je obuhvati oko drške, ali zaustavi se prije nego što je podigne i odgovori: "Ne. Ne još. Ali možda to i nije tako loše." Slegne ramenima. Pogledam je, ne razumijem što bi to trebalo značiti. "Pa, tebi do sada i nije baš tako dobro išlo, je li?" Spustim ruke u krilo,sklapam ih, izvrćem i cupkam prste, a ona vidi kako sam pogrbljena i nervozna i to je više-manje jedini odgovor koji treba. "Budući da sam se i ja prije bavila magijom,očito to mogu vidjeti." Isplazi jezik i digne ruku prstima oponašajući omču,a onda prasne u smijeh i uperi prst u mene, a ja širom otvorim usta. "Joj,daj se razvedri." Nasmiješi se i na tren joj zubi bijesnu. "Nema smisla plakati zbog prošlosti koju ne mogu promijeniti. Svaki korak vodi dalje,a kako stvari stoje, sljedeći korak je upravo ovdje." Otvorenim dlanom pljesne po stolu. "Zbog mojih iskustava iz prošlog života i zbog toga što si mi pomogla da uđem u Ljetozemlje, gdje sam s vremenom ušla u Veliku dvoranu znanja, sada mnogo bolje razumijem stvari o kojima sam prije mogla jedino nagađati." "Da,na primjer?" Zaškiljim i upadnem ravno natrag u svoje staro ratoborno raspoloženje,ne dajući joj ni priliku da kaže svoje,a da je ja nepristojno ne prekinem. Ali Ava,kao i inače, odluči zanemariti moje pitanje i nastavi kao da nisam ništa rekla. "Naučila sam da je magija,kao i prikazivanje, samo jednostavno manipuliranje energijom.Dok je prikazivanje obično ograničeno na manipuliranje stvarima, magija u krivim rukama—" Zastane i pogleda me, a oči joj vrište Tvojim rukama! - ili se to meni samo čini. "Pa, ako se magija ne prakticira kako treba, s ispravnim namjerama, obično izmanipulira ljude i tad nastaju problemi." 111


"Da su me barem blizanke upozorile na to",promrmljam. Ne mogu vjerovati da sam ih okrivila, ali, eto, rekla sam to naglas. "Možda su ti to one zaboravile spomenuti,ali sigurna sam da ti je Damen rekao." Pogleda me, podigne obrve i nagne bradu - jasno da mi nije povjerovala. "Ever, ako si došla ovamo po pomoć, a s obzirom na vrijeme i okolnosti,pretpostavljam da jesi,onda mi,molim te, dopusti da ti pomognem. Ne moraš se ispričavati, ja te ne mislim osuđivati. Nisi prva koja je pogriješila, a sigurno nećeš biti ni zadnja. Ja znam da ti misliš da je ta tvoja pogreška nevjerojatno velika,čak nepremostiva, ali suprotno onome što možda misliš, takve se stvari uvijek mogu poništiti i često nisu ni približno ubojite kako mislimo - ili,da tako kažem,kako im mi to dopuštamo." "Aha, znači, ja to dopuštam?" zaustim i osjetim kako sam spremna na svađu,kako bih se lako mogla posvađati s njom, ali nije mi do toga, pa smjesta odmahnem otvorenim dlanom.Uzdahnem i dodam: "Znaš, s obzirom na to da toliko često trebam pomoć, čovjek bi pomislio da ću je ipak malo lakše prihvatiti." Sama sebi zakolutam očima i zavrtim glavom. Ona slegne ramenima, uzme zobeni keks s hrpe i ubaci grozdiću u usta. "Tvrdoglavima to nikad nije lako." Nasmiješi se i pogleda me u oči. "Ali mislim da smo s tim završili, jelda?" Ja kimnem u znak odobravanja, a ona nastavi govoriti: "Stvar je u tome,Ever,što je i kod magije i kod prikazivanja važna namjera - cilj na koji se usredotočiš. Tvoja je namjera najvažnije sredstvo koje imaš na raspolaganju. Znaš za Zakon privlačnosti, jelda?" Pogleda me prelazeći rukom po svom svilenom rukavu. "Privlačimo ono na što se usredotočimo. Ovo nije nimalo drugačije. Kad se usredotočiš na ono čega se bojiš - dobiješ još toga čega se bojiš. Kad se usredotočiš na ono što ne želiš - dobiješ još toga što ne želiš. Kad se usredotočiš na želju da upravljaš drugim ljudima - privlačiš druge da još više upravljaju tobom. Obraćaš pozornost na njih, pa sve više takvih, a i njima sličnih ljudi ulazi u tvoj život. Ako nametneš svoju volju drugima kako bi ih natjerala da učine nešto što inače ne bi - ne samo da to neće djelovati, nego će ti se na neki način vratiti kao bumerang. Izazvat ćeš karmu, kao i svakim drugim svojim postupkom, samo što ti ova vrsta karme ne ide na ruku, osim ako možda ne želiš naučiti nekoliko vrlo važnih lekcija..." Iako ona još govori, ja ne mogu prestati razmišljati o onome što je rekla o karmi, kako se vraća kao bumerang. Prisjetim se kako su blizanke rekle nešto slično kao: Ne smiješ se služiti magijom iz sebičnih pokvarenih razloga. Stići će te karma i triput ti se obiti o glavu. Progutam knedlu i posegnem za čajem,a njezine me riječi okrznu: "Ever, moraš razumjeti da si se cijelo vrijeme opirala na najgori mogući način. Opirala si se meni kad sam ti htjela pomoći, opirala si se Damenu kad je bio vrlo zabrinut za tebe, opirala si se Romanu i onim grozotama koje ti je učinio— " Shvati da želim zanijekati to zadnje pa digne ruku i ušutka me jednim jedinim prstom govoreći: "A što se tiče opiranja,ironično je što na kraju potrošiš toliko vremena i energije da se usredotočiš na stvari kojima se opireš, na stvari koje ne želiš, a onda privučeš točno te stvari." Pogledam je,nisam sigurna jesam li je dobro razumjela. Ne bih li se trebala opirati Romanu? Mislim, ha-lo, pa, gle što se upravo dogodilo, ili što se skoro dogodilo, zamalo sam pokleknula. Ona ukoči ramena i obuhvati šalicu dlanovima pa me pogleda u oči i opet počne govoriti: "Sve je energija, slažeš li se?" Pa,tako sam čula. "Dakle,ako su tvoje misli energija, a energija privlači, onda sve tvoje misli o onome čega se najviše bojiš - zapravo omogućavaju da se to dogodi. Ostvaruješ to prikazivanjem čim opsesivno razmišljaš o tome. Objasnit ću ti riječima alkemičara,malo jednostavnije i slučajno baš zgodno u tvom slučaju: 'Kako gore, tako i dolje, kako unutra, tako i vani'." 112


"To je jednostavno rečeno?" Odmahnem glavom i zavrtim šalicu s čajem. Ništa je nisam razumjela, ona kao da govori u transu. Ona se smiješi, gleda me strpljivo i ljubazno. "To znači da se ono što je u nama nalazi i izvan nas. Da će se naša unutarnja stanja svijesti, misli na koje se usredotočujemo uvijek odraziti na naše izvanjske živote. Ne možeš pobjeći od toga, Ever, to je jednostavno tako. Ali ti nisi shvatila da magija nije negdje tamo - u rukama božice ili kraljice - nego ovdje unutra." Lupi šakom u prsa,pogleda me, a lice joj živne. "Roman ima vlast nad tobom samo zato što si mu je ti dala - doslovno si mu je dala u ruke! Da, znam da te prevario, da, znam da te on sprečava da ikada više budeš s Damenom, i, da, ne mogu ni zamisliti kako je to grozno, ali samo se trebaš prestati opirati onome što se već dogodilo, samo se trebaš prestati usmjeravati na Romana i njegova pokvarena djela i moći ćeš prekinuti tu užasnu vezu koju si stvorila s njim. A uskoro, nakon što se budeš pročišćavala i meditirala određeno vrijeme, on te više neće moći gnjaviti - ni blizu." "Ali on će još imati protuotrov - i dalje će—" zaustim, ali ništa od toga, Ava se zalaufala i još nije završila. "Imaš pravo. On će još imati protuotrov i vjerojatno ti ga neće htjeti dati. Ali to ne možeš promijeniti. Nemoj opsesivno razmišljati o tome i izmišljati kojekakve čarolije jer ni to neće ništa promijeniti. Zapravo, samo ćeš pogoršati stvari. Ako to napraviš, on će postati središte tvog svijeta, točno ono što ne želiš i, vjeruj mi, Roman je toga vrlo dobro svjestan. On se jako trudi da ti skrene pozornost na sebe, baš kao što želi svaki narcisoidni tip. Dakle, ako stvarno želiš riješiti ovo i vratiti svoj život u kolotečinu, onda samo prestani. Prestani usmjeravati energiju na stvari koje ne želiš. Prestani ulagati energiju u Romana. Samo odbij to napraviti i vidjet ćeš što će se dogoditi." Nagne se prema meni i zatakne valovitu kestenjastu kosu iza uha. "Evo što ja mislim. Kada on vidi da ste se uspješno prilagodili svojoj situaciji, da živite svoj život i uživate unatoč ograničenjima, njemu će dosaditi ta igra i odustat će.Ovo što sada radiš je kao da tigra iz ruke hraniš pečenkom, samo zadovoljavaš njegovu najosnovniju potrebu. Čudovište je u tebi, Ever, jer si ga ti tamo stavila. Ali, vjeruj mi, jednako lako možeš ga se riješiti." "Kako?" Slegnem ramenima. Shvatila sam sve što je upravo rekla, mislim, kad je sve objasnila, sve mi je postalo savršeno logično. A ipak još osjećam to grozno, nepopustljivo pulsiranje tik ispod površine i nekako mi je teško povjerovati da je stvar samo u tome da moram usmjeriti energiju drugamo. "Kad sam pokušala poništiti čaroliju, samo se sve pogoršalo. A kad sam zamolila Hekatu za pomoć, djelovalo je neko vrijeme, a onda, maloprije, kad sam ponovno vidjela Romana—" Obrazi mi se zarumene i cijelo tijelo mi se zagrije dok se s užasom prisjećam u što sam se skoro pretvorila. "Pa, recimo da sam otkrila da čudovište nije nikamo nestalo, bilo je živo, zdravo i spremno za zabavu. Razumijem o čemu govoriš ili mi se barem čini da razumijem, ali ne shvaćam kako bi mi samo skretanje misli ikako moglo pomoći. Mislim, Hekata je glavna, a ne ja, i nemam pojma kako da je natjeram neka odstupi." Ali Ava me samo pogleda i prigušenim glasom reče: "Ali tu nisi u pravu. Nije Hekata glavna, ti si glavna. Cijelo si vrijeme ti glavna. Nerado ti ovo govorim jer znam kako je ljudima neugodno kad to čuju, ali čudovište nije nekakvo strano biće koje je ušlo u tebe, nije to nekakva demonska sila niti išta slično - to si ti. Čudovište je tvoja mračna strana." Nagnem se unatrag u stolcu i zavrtim glavom u nevjerici. "Super, to je baš super. Dakle, po tebi, Roman me zaozbiljno privlači? Lijepo, Ava, hvala ti." Glasno uzdahnem i još joj priuštim jedno krasno dramatično kolutanje očima. "Rekla sam ti da to nikad ne prođe dobro kod ljudi." Slegne ramenima i tako potvrdi da je sada više-manje otporna na moje drske odgovore. "Ali moraš priznati da,površno govoreći,Roman stvarno 113


je zapanjujuće zgodan—" Nasmiješi se, gotovo me moli da se složim. Ali kada ja to ne učinim, ona opet samo slegne ramenima i kaže: "Ali nisam na to mislila. Čula si za simbole yin i yang, jelda?" Kimnem."Vanjski krug predstavlja sve,a crni i bijeli dijelovi predstavljaju dvije energije koje uzrokuju sva zbivanja."Slegnem ramenima."Aha, i svaki sadrži maleno sjeme onoga drugoga..." Promeškoljim se, odjednom sam shvatila što smjera i nisam baš sigurna da sam je spremna pratiti. "Točno." Kimne. "I, vjeruj mi, ljudi nisu ništa drugačiji. Na primjer, recimo da se radi o djevojci koja je napravila nekoliko pogrešaka", pogleda me u oči, "koja je jako potištena i misli da ne zaslužuje svu ljubav i podršku koja joj se nudi. Toliko je uvjerena da mora sve sama riješiti, da mora popraviti štetu na svoj način da naposljetku postane toliko opsjednuta svojim mučiteljem da prekine sve odnose s ljudima oko sebe kako bi se mogla usredotočiti na tu osobu koju najviše prezire, usmjerava svu pozornost na njega sve dok, pa, očito je da mislim na tebe i ti znaš kako to završi... Želim reći da svatko od nas ima mračnu sjenu, baš svatko, nema iznimki. Ali kada se tako žestoko usmjeriš na mračnu stranu, eto nam opet Zakona privlačnosti - slično privlači slično - Roman te zato čudovišno privlači." "Mračnu sjenu?" Pogledam je sjetivši se da sam čula nešto slično prije samo nekoliko sati. "Misliš kao Sjenu?" "Sad mi citiraš Junga?" Nasmije se. Zaškiljim, nemam pojma tko je to. "Dr. Carl Jung." Nasmije se. "On je pisao o Sjeni, rekao je da je to ustvari dio nas koji je nesvjestan i potisnut,koji se trudimo zatomiti. Gdje si to čula?" "Roman." Sklopim oči i zavrtim glavom. "On je uvijek deset koraka ispred mene i rekao je gotovo što i ti, da je to čudovište zapravo ja. To je bilo više-manje njegova posljednja provokacija prije nego što sam pobjegla." Kimne držeći prst u zraku i zatvori oči. "Hajde da vidim mogu li—" I ne snađem se, a ona već u rukama važe staru knjigu kožnatih korica. "Kako si..." Pogledam je razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Ali ona se samo nasmiješi. "Sve što možeš u Ljetozemlju možeš i ovdje, znaš? Nisi li mi upravo ti to rekla? Ali nije to bilo trenutačno prikazivanje, nego samo telekineza - prizvala sam je sa svoje police za knjige iz druge prostorije." "Da, ali ipak..." Blejim u knjigu i ne mogu se načuditi kako ju je brzo uspjela dobaviti. Ne mogu se načuditi kako je savladala toliko stvari, a ipak je izabrala živjeti ovako - lijepo, udobno ali i dalje prilično jednostavno naspram uobičajenih raskošnih mjerila obalnog dijela Orange Countyja. Suzim pogled i ponovno je odmjerim. Spazim kako sada nosi komad neobrađenog citrina na jednostavnom srebrnom lančiću umjesto pažljivo obrađenog zlata i dragulja koje je uvijek nosila u Ljetozemlju, unatoč tome što sada može nositi što god želi. Dođe mi da se zapitam je li se stvarno promijenila. Možda nije ona ista stara Ava koju sam nekada poznavala. Ona promijeni položaj sjedenja, spusti knjigu ispred sebe i preskoči točno na pravu stranicu pa prstom podcrtava redak dok čita: "Svatko nosi sjenu, a što je ta sjena manje izražena u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća... Prema psihološkom pravilu, ako se unutarnja situacija ne osvijesti, izvana se očituje kao sudbina... Stvori nesvjesnu zapreku i osujeti naše najbolje namjere... I tako dalje." S treskom zatvori knjigu i pogleda me dodajući: "Tako barem kaže dr. Carl G. Jung, a tko smo mi da ga osporavamo?" Nasmiješi se. "Ever, mi smo sami odgovorni za ostvarenje svojih punih potencijala i svojih vlastitih sudbina. To je u potpunosti samo naša zadaća. Sjećaš se što sam prije rekla - kako unutra, tako i vani? Ono o čemu razmišljamo, na što se usredotočujemo uvijek će se, uvijek odraziti prema van. Evo, pitam te, na što se ti želiš usredotočiti? Kakva osoba želiš biti odsad nadalje? Na koji 114


način želiš da ti se sudbina ostvari?Ti imaš put,svrhu,doduše, nemam pojma kakvu,ali imam neki neobjašnjiv osjećaj da je to nešto moćno i veliko. Malo si odlutala s pravog puta, ali ako mi dopustiš, mogu te vratiti na njega. Samo trebaš reći jednu jedinu riječ." Spustim pogled na šalicu čaja i razlomljene komadiće keksa i znam da me sve što sam dosad učinila, svaki moj sramotno nepromišljeni potez, vratilo ovamo. U Avinu kuhinju. Na posljednje mjesto kamo bih pomislila da ću se vratiti. Prstom slijedim rub tanjurića ukrug i opet ukrug,važući mogućnosti kojih,priznajem,imam malo,a onda podignem pogled prema njoj, nasmiješim se i kažem: "Riječ."

115


Dvadeset deveto Prije nego što uspijem pokucati, Damen je već stigao. Ali opet, on je uvijek bio ovdje.To mislim i doslovno i metaforički. Bio je ovdje posljednjih četiristo godina baš kao što je sada ovdje, bosih nogu, u raskopčanom ogrtaču, kose raskuštrane na suludo privlačan način, pospano bulji u mene polusklopljenih očiju. "Hej", kaže on promuklim grubim glasom koji odaje da se tek probudio. "Hej i tebi." Nasmiješim se, prođem tik do njega, stisnem mu ruku i povučem ga za sobom kad se počnem penjati stubama. "Stvarno se nisi šalio kad si rekao da uvijek možeš osjetiti kad sam ti blizu, zar ne?" Stegne prste oko mojih,a slobodnom rukom prođe mi kroz sjajnu zamršenu kosu, pokušavajući je ukrotiti i pretvoriti u smislenu frizuru, ali ja se samo nasmiješim i natjeram ga da je pusti neka bude kakva jest. Tako rijetko ga vidim takvog,pospanog,raščupanog,pomalo neurednog, i moram reći da mi se nekako sviđa. "I, što ima novoga?" Slijedi me u svoju posebnu sobu dok češka bradu i gleda me kako slinim nad njegovom zbirkom prastarih stvari. "Pa,za početak,bolje sam." Okrenem leđa vrlo ozbiljnoj Picassovoj verziji Damena u korist mnogo slađe i privlačnije prave stvari. Pogledi nam se sretnu i ja dodam: "Mislim, možda nisam skroznaskroz ona stara, ali svakako se krećem u pravom smjeru. Ako se budem držala programa, ne bi trebalo dugo trajati." "Programa?" Nagne se na stari baršunasti divan i mjerka me pogledom, proučava me tako pažljivo da odmah brzo, smeteno prođem rukama po haljini, misleći da sam barem mogla odvojiti malo vremena prije nego što sam pojurila ovamo. Mogla sam prikazati nešto što nije zgužvano, nešto novo i slatko. Ali bila sam lako nabrijana od razgovora s Avom,niza meditacija iscjeljenja i pročišćenja kojima me podvrgnuta da nisam mogla čekati. Nisam mogla dočekati da mu sve ispričam - da opet budem s njim. "Ava me stavila na neku vrstu pročišćavajućeg posta." Nasmijem se. "Samo što je to mentalni post,a ne onaj sa zelenim čajem i grančicama. Kaže da će mi pomoći da,pa—" Slegnem ramenima. "Da mi bude bolje, da budem ponovno potpuna, nova i savršena." "Ali ja sam mislio da ti je jučer bilo bolje. Ili si mi barem tako rekla u Ljetozemlju." Zabaci glavu. Kimnem i odlučim se usredotočiti na ranije putovanje s njim, a ne ono nakon one grozne scene s Romanom, kada sam naletjela na Judea. "Da, ali sada se osjećam još bolje, jače - sad sam baš ona stara." Pogledam ga znajući da mu moram priznati što se dogodilo jer je to dio rituala čišćenja priznanje, ispravljanje pogrešaka, ne razlikuje se baš tako puno od tipičnog programa od 12 koraka, ali nisam ni ja bila ništa drugo nego ovisnica koja se borila s groznom ovisnošću. "Ava kaže da sam bila ovisna o negativnom razmišljanju." Progutam knedlu i pogledam ga tjerajući se da ga gledam u oči. "Nisu to bili samo magija i Roman. Prema Avinom mišljenju, bila sam ovisna o razmišljanju o svojim strahovima, o svim lošim stvarima u svom životu, o - znaš već - o svojim lošim odlukama i nemogućnosti da nas dvoje budemo stvarno zajedno i, ono, takvim stvarima. Tako sam razmišljala, usredotočila se na sve to, pa sam zapravo naposljetku privukla, ono, svakakve mračne i tužne stvari i, hm, Romana, a sve se završilo tako da sam odbacila sve ljude koje najviše volim. Tebe, na primjer." Progutam knedlu i primaknem mu se. Pola mi mozga viče: Reci mu! Reci mu kako si došla do tog zaključka. Reci mu što se dogodilo s Romanom - kako si postala onako mračna i izopačena! 116


A druga polovica, polovica koju odlučim poslušati, govori: Već si mu sasvim dovoljno rekla - vrijeme je da kreneš dalje! On nipošto ne želi čuti odvratne detalje. Primakne mi se,posegne za mojim rukama i privuče me k sebi te odgovori na pitanje koje se nalazi u mom pogledu: "Opraštam ti, Ever. Uvijek ću ti opraštati. Znam da ti nije bilo lako priznati sve to, zato stvarno to cijenim." Progutam knedlu znajući da mi je sada prilika, moja zadnja prilika, da je puno bolje da to čuje od mene nego od Romana. Ali tek što zaustim, on me rukom pogladi po leđima i misli mi ispare. Mogu se usredotočiti samo na njegov dodir, na toplinu njegova daha na svojim obrazima, na mekan, blizak dodir njegovih usana na svom uhu, čudesan osjećaj trnaca i topline koji me prožima od glave do pete. Njegove usne sretnu moje, pritišću i prislanjaju se, a onaj sveprisutni veo lebdi između nas. Ali meni je dosta ljutnje, dosta mi je i razmišljanja o tome. Odlučim uživati u stvarima kakve jesu. "Idemo se maziti u Ljetozemlje?" prošapće, samo napola u šali. "Ti ćeš biti muza, a ja slikar i—" "I toliko ćeš me ljubiti da nikada zapravo nećeš završiti tu sliku?" Odmaknem se i nasmijem, ali on me samo opet privuče k sebi. "Ali već sam te naslikao." Nasmiješi se. "To je jedina moja slika koja mi je stvarno važna." Vidi da ga zbunjeno gledam, pa doda: "Znaš, ona koja je sada tamo negdje u Gettyju?" "Aha, da." Nasmijem se kad se sjetim se te čarobne noći kada je naslikao tako prekrasnu, tako anđeosku verziju mene da sam bila sigurna kako to nisam zaslužila. Ali dosta mi je takvog razmišljanja. Ako Ava ima pravo, ako slično privlači slično i na kraju dobiješ ono što zaslužuješ i sve to, onda bih radije zaslužila Damena nego Romana i krećem od te činjenice. "Vjerojatno je u nekakvom podzemnom laboratoriju gdje su se skupile stotine povjesničara umjetnosti samo da je prouče i pokušaju utvrditi tko ju je naslikao i kako se uopće stvorila tamo." "Misliš?" Zagleda se u daljinu očito uživajući u toj pomisli. "Dakle", promrmljam dok mu prislanjam usne na čeljust i prstima se igram svilenim ovratnikom njegova ogrtača. "Kad ćemo proslaviti tvoj rođendan? I kako da uopće nadmašim dar koji si ti meni dao?" Okrene glavu i uzdahne,a ja osjetim da je taj uzdah došao duboko iznutra, ne mislim fizički, nego emocionalno. Taj je uzdah ispunjen tugom i žaljenjem. To je zvuk melankolije. "Ever, ne moraš se baviti mojim rođendanom.Nisam slavio svoj rođendan još od—" Otkad je navršio deset godina.Naravno! Taj je užasan dan počeo tako dobro, a na kraju je bio prisiljen gledati kako mu ubijaju roditelje. Kako sam to mogla zaboraviti? "Damen, tako mi je—" Počnem se ispričavati, ali on odmahne rukom, okrene mi leđa i krene prema Velazquezovoj slici na kojoj jaši na propetom bijelom pastuhu guste kovrčave grive. Prčka po kutu prevelikog, ukrašenog, pozlaćenog okvira kao da ga hitno treba popraviti iako je očito da ne treba. "Ne moraš se ispričavati", kaže. Još me ne želi pogledati. "Stvarno. Valjda brojanje godina i nije tako važno nakon što ih toliko doživiš." "Hoće li i meni tako biti?" pitam. Teško bi mi palo da zanemarim rođendan ili, još gore, da zaboravim na koji dan pada. "Neću dopustiti da tebi tako bude." Okrene se, a lice mu se ozari kad me pogleda. "Svaki će dan biti slavlje - odsad pa nadalje. Obećavam ti to." Iako je iskren,iako misli svaku riječ,ipak ga pogledam i zavrtim glavom. Jer,istini za volju,koliko god sam se posvetila čišćenju svoje energije i usredotočila na dobre pozitivne stvari koje želim, život je ipak život. Ipak je težak, kompliciran i više nego zbrkan. Treba naučiti neke lekcije, napraviti neke pogreške,doživjeti pobjede i razočaranja.Ne može svaki dan biti Božić. Mislim da napokon shvaćam, 117


napokon prihvaćam da je to sasvim u redu. Mislim, prema onome što sam vidjela, čak i Ljetozemlje ima svoju mračnu stranu, svoju verziju sjene, mali mračni kutak usred sve one svjetlosti - ili je to barem meni tako izgledalo. Pogledam ga, znajući da mu to moram reći, pitajući se zašto to još nisam spomenula, kad mi zazvoni mobitel. Pogledamo jedno drugo i uzviknemo: "Pogodi!" Tu igru ponekad igramo kako bismo vidjeli tko ima jače brže psihičke moći, a imamo samo jednu sekundu za odgovor. "Sabine!" Kimnem, logički sam zaključila da se probudila, vidjela da me nema u krevetu i sada hladnokrvno pokušava otkriti jesu li me oteli ili sam samovoljno otišla. Ali za manje od djelića sekunde Damen izvali: "Miles." Ali glas mu uopće nije razigran, a pogled mu se smrači i postane zabrinut. Izvučem mobitel iz torbe i, stvarno,na zaslonu je Milesova fotka, maskiran je u Tracy Turnblad, pozira i smješka mi se. "Hej, Milese", javim se i čujem zujanje, brujanje i atmosferske smetnje, uobičajeni soundtrack za telefonske pozive preko Atlantika. "Jesam li te probudio?" upita me,a glas mu je slab i dalek. "Jer ako jesam, pa, nek ti bude drago što nisi u mojoj koži. Unutarnji sat već mi je danima sjeban. Spavam kad bih trebao jesti, a jedem kad bih trebao... Ma, zapravo, pusti to, ovo je Italija i hrana je nevjerojatna, više-manje cijelo vrijeme samo jedem. Ozbiljno. Ne znam kako ti ljudi mogu toliko jesti, na ipak izgledati ko bomba.Nije pošteno.Nekoliko dana živim dolce vitu i već sam se pretvorio u debeljkasto naduto prase - a ipak, uživam. Ozbiljno ti kažem. Ovdje je nevjerojatno! A inače, koliko je sati tamo kod tebe?" Ogledam se po sobi, ali ne vidim sat, pa samo slegnem ramenima i kažem: "Pa, rano je. A kod tebe?" "Nemam pojma, ali vjerojatno je popodne. Sinoć sam bio u tom jednom nevjerojatnom klubu - jesi znala da ovdje uopće ne moraš imati dvadeset i jednu da bi išao u klub ili pio alkohol? Kažem ti, Ever, ovo je život. Ovi Talijani stvarno znaju kako se živi! Ma, sačuvat ću sve to za poslije - kad se vratim - čak ću ti to rekonstruirati, obećavam. Sigurno sam za ovaj poziv potrošio toliko love da mi je tatu već srce strefilo, pa ću sad samo prijeći na stvar: Moraš reći Damenu da sam svratio na ono mjesto o kojem mi je Roman pričao i - halo? Čuješ li me? Jesi tamo?" "Hm, jesam, još sam ovdje. Malo se veza prekida, ali okej je, dobro te čujem." Okrenem leđa Damenu i odmaknem se nekoliko koraka, najviše zato što ne želim da vidi užasan strah na mome licu. "Okej, uglavnom, svratio sam na ono mjesto o kojem je Roman toliko pričao, zapravo sam se prije nekoliko minuta vratio - i, ono, moram ti reć, Ever, tamo ima nekih jako čudnih stvari. Mislim, stvarno čudnih. Ono, netko će morati objasniti puno toga kad se vratim." "Kako misliš čudnih?" upitam ga osjećajući Damenovu prisutnost kako sada lebdi točno iza mene, a energija mu skače iz opuštenosti u stanje totalne uzbune. "Pa - čudnih. To je sve što ću reći, ali, sranje, čuješ li me? Opet se gubi veza. Čuj, samo, uh, uglavnom, poslao sam ti neke fotke na mail, samo ga nemoj izbrisati, a da ih prvo ne pogledaš. Okej? Ever? Ever! Glupi, prokleti mobit—" Progutam knedlu i pritisnem tipku "prekini". Osjetim Damenovu ruku na svojoj i on upita: "Što je htio?" "Poslao mi je neke fotke",kažem dubokim glasom netremice ga gledajući u oči. "Nešto što stvarno želi da vidimo." Damen kimne i složi crte lica u izraz odlučnog prihvaćanja, kao da je došao trenutak koji je čekao i sada se samo sprema vidjeti posljedice, vidjeti kako ću reagirati, vidjeti kolika je šteta. 118


Kliknem na početnu stranicu, a onda na mail. Gledam kako se mali kružić za spajanje vrti i vrti, a onda se prikaže Milesov e-mail. A onda, sekundu nakon što se otvori, samo zadržim dah i kliknem na njega - koljena mi zaklecaju čim je vidim. Sliku. Ili točnije,sliku slike. Fotografija tada još nije bila izumljena, nisu je izumili ni stoljećima kasnije. Ali ipak, evo je, šepuri se preda mnom i nema sumnje da je ono on. Da su ono oni. Zajedno poziraju. "Je li jako loše?" upita, tijelo mu je sasvim mirno, prelazi preko mene pogledom. "Loše koliko sam očekivao da će biti?" Pogledam ga samo na sekundu, a onda se opet usredotočim na zaslon ne želeći maknuti pogled sa slike. "Ovisi što si očekivao", promrsim prisjetivši se kako sam se osjećala tog dana u Ljetozemlju kada sam kopala po njegovoj prošlosti. Kako mi je bilo mučno, kako sam pozelenjela od zavisti kad sam došla do dijela u kojem se on i Drina spetljaju. Ali ovo - ovo nije ni slično tome. Zapravo, ni blizu. Naravno, Drina je divna - Drina je uvijek bila divna, čak i kad je bila najružnija i najviše pakosna oduzimala je dah, barem zbog vanjštine. Uvjerena sam da je bila divna bez obzira na desetljeće i kakva god moda bila - jastučići pod haljinom ili široke suknje s izvezenom pudlicom iz 50-ih. Ali činjenica je da Drine nema, ono, više je nema, tako da me pomisao na nju i njezina slika više stvarno ne smetaju toliko. Zapravo, uopće me ne smetaju. Smeta me Damen. Smeta me kako stoji, kako gleda u slikara i kako - kako je arogantan,ohol i, zapravo,pun sebe. Iako se na njemu vidi odmetnička crta koja mi se sviđa, ne izgleda baš tako zaigrano kako sam navikla. Izgleda manje kao ajmo markirat i uplatit pokoji par u kladionici, a više kao ovo je moj svijet i budi sretan što ti uopće dopuštam da živiš u njemu. I što više buljim u njih dvoje - Drinu, koja sjedi u stolcu s ravnim naslonom, uredno prekriženih ruku u krilu, a haljina i kosa ukrašene su joj s tolikim draguljima, vrpcama i sjajnim stvarčicama da bi to izgledalo smiješno na bilo kome drugome, i Damena, koji stoji iza nje, jednu ruku položio je na njezin stolac, a druga mu opušteno visi sa strane, nagnuo je glavu i onako hladnokrvno, bahato podignuo obrve - pa, ima nešto u njemu, nešto u onom njegovom pogledu koji je, pa, gotovo okrutan, čak nemilosrdan. Kao da je spreman učiniti bilo što, bez obzira na cijenu, da bi dobio ono što želi. Iako je puno puta spomenuo kako je nekada, "prije slike", bio zaljubljen u sebe i gladan moći, edno je kad to čuješ, a sasvim drugo kad to tako jasno vidiš. Iako su priložena još tri portreta, samo ih ovlaš pogledam. Milesa zanima samo činjenica da su Damen i Drina prikazani na platnu prije više stotina godina i da na svakom sljedećem portretu,a neki od njih su naslikani u razmaku od sto godina,nekako uspijevaju izgledati mlado, lijepo i sablasno nepromijenjeno.Nije ga ni najmanje briga za Damenovo držanje, za njegovo ponašanje, pogled u njegovim očima - ne, to je bilo iznenađenje za mene. Dam mobitel Damenu i vidim kako mu prsti mrvicu drhte dok ga uzima. Na brzinu i ovlaš pregleda slike i odmah mi ga vrati. Dubokim sigurnim glasom reče: "Već sam to jednom proživio, stvarno ne moram opet to gledati." Kimnem i ubacim mobitel natrag u torbu. Treba mi previše vremena da ga odložim, očito je da izbjegavam njegov pogled. "Eto,sad si ga vidjela. Vidjela si čudovište koje sam nekad bio", prozbori, a njegove me riječi pogode ravno u srce. Progutam knedlu i spustim torbu na gusto pleteni sag, neprocjenjiv antikvitet koji bi trebao biti negdje u muzeju, a ne da se svaki dan ovako hoda po njemu. Njegov čudni izbor riječi podsjeti me na razgovor s Avom - svatko ima svoje čudovište, mračnu stranu, nema iznimki. Iako ga većina ljudi 119


cijeloga života pokušava zakopati, gurnuti ga nekamo duboko, valjda se moraš suočiti s njim s vremena na vrijeme ako živiš dugo kao Damen. "Žao mi je", kažem i odjednom shvatim da mi je stvarno žao.Kakve veze ima gdje smo bili?Važno je gdje smo sad."Valjda - valjda to nisam očekivala i malo me pogodilo. Nikada te zapravo nisam vidjela takvog." "Čak ni u Ljetozemlju?" Pogleda me. "Čak ni u Velikoj dvorani znanja?" Odmahnem glavom. "Ne, uglavnom sam ubrzala kroz sve te dijelove. Nisam mogla podnijeti da te gledam s Drinom." "A sada?" "A sada—" Uzdahnem. "Drina me više ne smeta - samo ti." Pokušam se nasmijati, oraspoložiti se, ali to baš i ne pali. "Pa,ako ne griješim, mislim da bi se to moglo nazvati napretkom." Nasmiješi se, privuče me u naručje i čvrsto me stisne uz prsa. "A Miles?" Pogledom okrznem njegovo lice, njegove nakrivljene obrve, rub njegove čeljusti i prstima počešem neobrijane kratke dlačice koje su tamo izrasle. "Sto ćemo mu reći? Kako ćemo mu ovo objasniti?" Moje oklijevanje, moje kratkotrajno odbijanje starog Damena sada je zauvijek iščeznulo. Naša nas prošlost može oblikovati, ali ne određuje što ćemo postati u budućnosti. "Reći ćemo mu istinu." Kimne,a glas mu je čvrst, kao da to stvarno misli. "Kada dođe vrijeme, reći ćemo mu istinu. A kako se stvari odvijaju, nećemo dugo čekati."

120


Trideseto "Okej, znači, sada se usredotoči na hranjenje svoje energije. Pročisti je, podigni je, ubrzavaj je sve više i više. Možeš li to?" Čvrsto stisnem oči i usredotočim se. Ubrzavanje mi je uvijek bilo najteže. Prisjetim se kako me Jude pokušavao istrenirati da to napravim kako bih mogla ponovno vidjeti Riley. Ali koliko se god trudila, moja je energija bila tek dovoljno troma, dovoljno spora, dovoljno zbrkana da bih pokupila misli i slike nekoliko zemaljskih bića, ali ne i onih koji su prešli na drugu stranu, onih koje sam htjela vidjeti. "Sa svakim udahom zamisli prekrasnu,iscjeljujuću, blistavu bijelu svjetlost kako te ispunjava počevši od tjemena pa skroz do stopala. A nakon toga sa svakim izdahom zamisli kako te zauvijek napušta sva ona preostala negativna energija, sve sumnje i sve što te tjera da izgovaraš riječi ne mogu. Ako hoćeš, zamisli da je to gust, blatan, grudast, zgrušan potočić sive prljavštine - meni je to uvijek palilo." Nasmije se glasom koji je poput smiješka. Kimnem, a budući da su mi oči zatvorene, mogu samo zamisliti kako i blizanke kimaju. Njihov stav prema Avi je više-manje isti kao njihov stav prema Damenu - skroz-naskroz je obožavaju i spremne su učiniti što god ona kaže. Nisu baš bile oduševljene kad su Knjigu sjena izbacili iz njihovog nastavnog plana, čak i nakon što sam podijelila s njima svoju poučnu priču o magiji koja je pošla po zlu i pokazala im kako stvari mogu krenuti po zlu kad imaš nejasnu namjeru, a opsesija nadjača sposobnost prosuđivanja, ali ipak se nisu ustručavale naglasiti da one nikada ne bi mogle biti tako glupe kao ja. Da one nikada ne bi izvodile nikakav ritual kad je tamni mjesec. Da bi pokušale samo manipulirati stvarima, a ne postupcima drugog ljudskog bića. Ali Ava je ostala pri svom i zato smo se vratile pročišćavanju energije i meditaciji. Iako slijedim plan, zamišljam bijelu svjetlost kako teče kroz mene cijelu i protjerujem negativnu prljavštinu koja se često nakupi iznutra - iako ovo radim samo nekoliko tjedana, već vidim ogromnu razliku u svom izgledu, raspoloženju i, što je možda i važnije, u sposobnosti prikazivanja i telepatske komunikacije s Damenom.Iako znam da sudjelujem u toj grupnoj meditaciji za svoje dobro i da će mi to pomoći da pronađem krajnji cilj koji želim dosegnuti, misli mi često odlutaju prema jučerašnjem danu na plaži, kada sam uzela slobodan dan na poslu kako bih se družila s Damenom. Raširili smo ručnike jedan kraj drugoga, toliko blizu da su im se rubovi preklapali. S moje strane brijeg nepročitanih časopisa, s njegove po mjeri izrađena,svježe prikazana daska za surfanje (budući da se ona stara razlomila u komadiće tijekom onog nesretnog urušavanja špilje prije nekoliko tjedana),nekoliko ohlađenih boca s eliksirom i iPod koji smo koristili malo ja,malo on, ali najviše ja. Nas smo dvoje odlučili uživati u ljetu koje smo oboje željno čekali,a još ga nismo iskusili. Nas dvoje radovali smo se dugom opuštajućem danu na plaži, baš kao svaki drugi par. "Hoćeš surfati?" pitao me, digao se s ručnika i zgrabio dasku. Ali ja sam samo odmahnula glavom. Što se tiče surfanja, bolje je za sve da ostanem gdje jesam i gledam izdaleka. Tako je i bilo. Gledala sam ga kako ide prema vodi, podigla ramena i prebacila težinu tijela na laktove dok se on kretao po pijesku tako hitro i s takvom lakoćom da sam se zapitala je li još tko bio hipnotiziran tim prizorom kao ja. Pogled mi je još bio prilijepljen za njega kad je spustio dasku u ocean i počeo veslati prema pučini dok se niz prosječnih poluravnih valova pretvarao u niz gotovo savršenih tunela. Sa zadovoljstvom sam ignorirala svoje časopise i iPod i radije gledala Damena, kad se Stacia stvorila iza

121


mene,zataknula dugu kosu s novim pramenovima iza uha,zabacila dizajnersku torbu za plažu više na rame, spustila sunčane naočale na lice i rekla: "Isuse, Ever, pošto kila bijelog?" Progutala sam knedlu, udahnula i izdahnula, trepnula nekoliko puta, ali to je bilo to.Nisam joj htjela dati do znanja da sam je vidjela ili čula. Odlučila sam je ignorirati,ponašati se kao da je za mene nevidljiva i usredotočiti se na Damena. Stajala je pokraj mene, coktala s gađenjem i grubo me odmjeravala, ali nije prošlo puno kad joj je igra dosadila i kad je krenula dalje, vukući noge po pijesku. Naposljetku se smjestila negdje blizu vode, ali i dalje u mom vidokrugu. I tada sam si to dopustila. Tada sam odlučila učiniti suprotno od svega što me Ava naučila o oslobađanju, o tome kako trebam isključiti Staciju i sve ljude poput nje i pustiti svoj vlastiti, pozitivniji i veseliji soundtrack. Tada sam pustila da mi se njezine riječi vrte po glavi dok pogledom prelazim preko svog tijela i složila se s njom. Iako sam prije samo nekoliko minuta mislila da izgledam dobro i bila oduševljena što mi se nekoć nezdravo omršavjelo tijelo lijepo popunilo, mora se priznati da sam bijela - blještavo bijela - toliko sam bijela da ljudi moraju staviti sunčane naočale, a to se može opisati jedino riječju bljedunjava. A kad tome dodaš svijetlu plavu kosu i bijeli bikini - istini za volju, nisam baš lijepo izgledala. Zapravo, izgledala sam kao duh. Do tog trenutka već sam toliko zaglibila, toliko sam bila uvjerena da me ona vidi u negativnom svjetlu da mi je trebao cijeli niz onih dubokih pročišćujućih udaha, koje Ava toliko voli, kako bih se riješila tih misli. Ali ipak, nisam ih se bila spremna potpuno riješiti, gledala sam kako se ona i Honor došaptavaju, kako se Stacia glasno smije i dramatično zabacuje kosu na sve strane, okreće glavu i neprestano provjerava tko ju je primijetio, ali na kraju uvijek pogleda mene, glupavo se nasmiješi, zakoluta očima, s gađenjem zavrti glavom i radi više-manje sve što može da bi mi pokazala koliko sam joj odvratna. Iako sam se lako mogla naštimati, usmjeriti svoj kvantni daljinski i čuti sve što jesu i nisu izgovorile, odlučila sam se zaustaviti. Doduše, priznajem da sam bila u iskušenju, posebno nakon što sam saznala sve o Honorinim planovima da svrgne Staciju i izvede svoj maturantski društveni puč - a da ne spominjem njezin "nevjerojatni" napredak na početnom tečaju za razvoj psihičkih moći. Doduše, to ga je Jude proglasio nevjerojatnim,rekao da je Honor sve tako brzo i lako pohvatala i svladala toliko tehnika da su se prebacili na individualne sate na kojima podučava isključivo nju - ali ipak, usprkos svemu tome, nisam to učinila. Nisam prisluškivala. Zaključila sam da ću slušati dovoljno o tome kad škola počne. Samo sam se opet posvetila Damenu i uživala gledajući kako se kreće kroz vodu tako skladno, tako elegantno i kako doslovno bliješti na suncu. Zadivljujuća kombinacija brončane puti, glatkih okruglih mišića i nevjerojatne zgodnoće izašla je iz vode s daskom pod rukom i krenula prema meni. Nije ga ni najmanje zanimao Stacijin nepokolebljivi blistavi pogled i piskutavi saharinski pozdrav koji mu je uputila. Prošao je kraj nje,spustio dasku na pijesak, nagnuo se i poljubio me, a velike slane kapi pale su mi na trbuh. Ignorirao ju je dok ga je fiksirala pogledom, a on se odmah smjestio kraj mene i ponovno me poljubio. Njima nevidljiv energetski veo lebdio je između Damena i mene i štitio nas. Barem sam pretpostavljala da je tako sve dok nisam podigla glavu i vidjela kako Honor gleda,uglavnom u njega. Njezin me pogled podsjetio na Stacijin - gledala je malčice predugo i čeznutljivo,ali iz tog se pogleda vidjelo i da ona nešto zna i vidi. Kad su nam se oči srele i kad sam vidjela osmijeh koji joj se pojavio na usnama, a koji je tako brzo bljesnuo i nestao, zapitala sam se jesam li to uopće vidjela. Osjećaj užasa još me nije bio napustio kad sam se okrenula od nje prema Damenu— 122


"Ever?Ju-hu?" zazove me Ava,Romy se zahihoće,a Rayne nešto promrmlja ispod glasa. "Jesi li još s nama? Još uživaš u pročišćavajućem disanju?" I dok si rekao keks,moje sjećanje na plažu nestane i ponovno sam u Avinoj kući. Odmahnem glavom, pogledi nam se sretnu i ja odgovorim: "Hm, ne, valjda mi je nešto odvuklo pozornost." Ali Ava samo slegne ramenima. Ona je jedna od onih dobrih učiteljica, u njezinom razredu nema jedinica iz vladanja. "Događa se", kaže. "Mogu li ti kako pomoći?" Pogledam Romy i Rayne, odmahnem glavom i odgovorim: "Ne, sve je okej." Gledam je kako diže ruke visoko iznad glave, ležerno se i lijeno proteže, a onda me pogleda i pita: "Što misliš? Želiš li pokušati?" Stisnem usne i slegnem ramenima. Nisam sigurna hoću li uspjeti ući, ali spremna sam pokušati. "Dobro. Mislim da je vrijeme." Nasmiješi se. "Želiš li društvo ili bi radije išla sama?" Pogledam blizanke, koje proučavaju svoja stopala, slike na zidu, šavove na svojim haljinama,sve osim mene. Zadnjih nekoliko puta kad sam ih htjela odvesti u Ljetozemlje nisam uspjela i ne želim riskirati da ih opet oneraspoložim, pa kažem: "Hm, mislim da ću ići sama, ako se ti slažeš." Ava me pogleda, na sekundu zadrži pogled na meni, a onda, sklopi dlanove, nakloni se i reče: "Sretan ti put, Ever. Nek ti je sa srećom." Njezine riječi još mi odzvanjaju u glavi kad zaobiđeni nepregledno mirisno polje i tresnem na tlo ispred Velike dvorane znanja. Stresem prljavštinu sa sebe i dignem se na noge.Osjećam da sam spremna, pročišćena, skroz-naskroz potpuna, a nadam se da tako misli i onaj koji pušta ljude unutra. Nadam se da ću uspjeti spaziti pročelje koje se neprestano mijenja. Nespretno se uspnem stubama, ne želim izgubiti ni sekunde, ne želim dopustiti da me obuzme sumnja.Pogledam gore prema veličanstvenoj građevini ispred sebe,prema zadivljujućim stupovima,velebnom nakošenom krovu i odahnem kad počne svjetlucati i mijenjati se. Pretvara se u sva najljepša svjetska svetišta, a onda se vrata otvore preda mnom. Ušla sam! Vratila sam se. Hodam po sjajnom mramornom podu, kraj dugog niza stolova i klupa u kojima sjedi red za redom duhovnih tragača. Bdiju nad svojim kvadratnim kristalnim pločicama, traže odgovore. Odjednom shvatim da nisam toliko različita od njih, svi smo mi ovdje iz istog razloga - svi za nečim tragamo. Zatvorim oči i pomislim: Prvo, hvala vam što ste mi pružili drugu priliku i dopustili mi da se vratim. Znam da sam neko vrijeme brljala i da sam malko skrenula s puta, ali sad kad sam naučila neke stvari, obećavam da neću opet zabrljati -ili bar ne na onakav način. Ali ipak, istini za volju, još tragam za istim. Još moram nabaviti protuotrov od Romana da Damen i ja možemo biti zajedno. A budući da je Roman ključan - jedino on ima pristup protuotrovu moram saznati kako se postaviti prema njemu, kako mu se približiti da dobijem ono što želim, a da ne - da ne manipuliram njime, ili da ne bacam čarolije, ili da ne zastranim onako. Pa, eto, želim reći da moram saznati kako mu se približiti. Stvarno ne znam što dalje i stvarno bih vam bila zahvalna kad biste mi mogli pomoći, dati mi nekakav trag, pokazati mi što god mislite da moram znati kako bih ispravno postupila s njim. Zadržim dah, potpuno sam mirna i svjesna nekakvog dalekog zujanja, mekanog vrtložnog zvuka koji šumi oko mene, a kad otvorim oči, nađem se u hodniku. Nije to isti hodnik kao onaj prije, s beskrajnom stazom i hijeroglifskom brajicom na zidu, ovaj je hodnik širi, kraći, izgleda više kao puteljak koji vodi prema tvom redu sjedala na zatvorenom stadionu ili u koncertnoj dvorani. Kada 123


konačno stignem, kad dođem do kraja, vidim da zapravo jesam na stadionu, u nekoj vrsti zatvorenog koloseja, samo što ovaj kolosej ima samo jedno sjedalo, a izgleda da je rezervirano samo za mene. Smjestim se, rastvorim pokrivač kraj sebe i stavim ga u krilo. Ogledam se po zidovima, stupovima, sve izgleda staro i ruševno, kao da je davno sagrađeno,u pradavnim vremenima, i pitam se očekuju li od mene da nešto učinim,da povučem prvi potez,a onda se točno ispred mene pojavi raznobojan svjetlucav hologram. Nagnem se prema njemu i zaškiljim u gotovo nestvarnu sliku obitelji - majka je blijeda,trese je vrućica,leži na leđima i trpi jaku bol, vrišti u agoniji i moli Boga da je uzme.Nije stigla ni uzeti u naručje sina kojeg je rodila nedugo prije nego što joj je Bog ispunio želju.Zahropće i napusti ovaj svijet. Duša joj otputuje gore i još dalje,a njezino dijete,majušno,živahno novorođenče,oprano i umotano,daju ocu, koji toliko tuguje za umrlom ženom da ga i ne primijeti. Ocu koji nikad ne prestane tugovati za svojom ženom - i koji krivi svog sina za njezinu smrt. Ocu koji počne piti da bi zatomio bol - a kad mu to ne uspije, pribjegne nasilju. Otac tuče svog jadnog malog sina otkad počne puzati sve do dana kad mrtav pijan ne započne tučnjavu s nekim mnogo većim i jačim od sebe, u kojoj ne može pobijediti. Njegovo pretučeno krvavo tijelo ostavljeno je u uličici, toliko je izmlaćen da mu više nema pomoći,ali ipak se u trenutku smrti smiješio jer je napokon dočekao slatko oslobođenje koje je tražio cijelo vrijeme. Iza sebe je ostavio gladno napušteno dijete koje je uskoro postalo štićenik crkve. Dijete glatke maslinaste kože,velikih plavih očiju i kratkih zlatnih kovrča - to je mogao biti jedino Roman. To je mogao biti jedino moj smrtni neprijatelj, moj dušmanin, moj vječni suparnik kojeg više ne mogu mrziti. Mogu ga jedino sažalijevati kad vidim kako se, najmlađi od svih i malen za svoju dob, borio da bi se uklopio, udovoljio drugima,da bi ga netko primijetio i zavolio,a onda se iz zapuštenog, zanemarenog, zlostavljanog sina pretvorio u svačijeg slugu i omiljeno žrtveno janje. Čak i kad je Damen napravio eliksir i sve ih natjerao da piju kako bi ih poštedio grozota Crne kuge, Roman ga je posljednji dobio.Damen ga je potpuno ignorirao sve dok ga Drina nije progurala ispred svih i inzistirala da sačuvaju zadnje kapi za njega. Iako se prisilim da pogledam do kraja,da gledam kako je stoljećima postajao sve ogorčeniji prema Damenu,kako mu je stoljećima Drina opetovano uskraćivala ljubav,kako je postajao sve snažniji i uspješniji i kako je mogao dobiti što god ili koga god želi osim onoga što je želio najviše - onoga što sam mu zauvijek oduzela - iako sam sve to vidjela, to nije ni bilo potrebno. Neman je rođena prije šesto godina,kad ga je otac tukao,kad ga je Damen zanemario, kad je Drina bila ljubazna prema njemu. Naravno da je mogao drugačije živjeti i donositi ispravnije odluke samo da mu je netko pokazao put. Ali ne možeš se odreći nečega što nemaš. Kad hologram završi, kad slike nestanu, a svjetla se ugase, znam što mi je činiti. Ne moraju mi ništa reći, znam točno što ću sljedeće napraviti. Ustanem sa sjedala, šutke kimnem u znak zahvalnosti i vratim se na Zemlju.

124


Trideset prvo Kad se dovezem do prilaza i parkiram, još se poprilično tresem od straha mada me polako prolazi. Glavom mi se vrte pitanja poput: Trebam li stvarno ovo napraviti?Hoće li mi uopće dati priliku?Ili će me šutirati kao prošlogodišnju emo-modu? Shvatim da neću znati dok ne probam. Uzmem sekundu da se smirim, da se usredotočim,da prizovem svu svoju snagu i ispunim se onom blještavom, sjajnom, iscjeljujućom svjetlošću, baš kao što me Ava naučila. Za svaki slučaj jedanput dotaknem amajliju ispod haljine, iskočim iz auta i krenem prema vratima.Nemam pojma živi li ona još uvijek ovdje, sad kad je supernabrijana, kad za nju ne postoje granice, kad joj je cijeli svijet pod nogama, ali valjda je najbolje odavde početi. "Bok." Nasmiješim se dok buljim preko ramena kućne pomoćnice i padne mi kamen sa srca kad vidim da s vrata sve izgleda više-manje isto, što znači da vlada uobičajeni kaos i nered. "Je li Haven tu?" dodam glasom punim nade, kao da je nagovaram da kaže da. Ona kimne,širom otvori vrata i pokaže rukom gore prema Haveninoj sobi.Slijedeći njezinu ruku, žustro se uspnem stubama da se ne bih slučajno predomislila ili se okrenula. Stanem točno ispred vrata i dvaput pokucam. "Tko je?" upita ona uzrujanim glasom iz kojeg je jasno kako nije raspoložena za goste. Kad joj odgovorim da sam ja, mogu zamisliti kako joj je to zvučalo. "Vidi, vidi",zaprede i otvori vrata tek toliko da potvrdi da sam to stvarno ja. Grubo me kažnjava pogledom i ne pušta me unutra. "Zadnji put kad sam te vidjela, htjela si—" "Htjela sam te napasti." Kimnem misleći da ću je iznenadili iskrenim izravnim priznanjem bez oklijevanja."Što se toga tiče—" zaustim,ali ona me ne namjerava pustiti da završim. "Pa,zapravo,htjela sam reći zavesti mog dečka.Ali,da, kad malo razmislim, došla si u fizički kontakt samo sa mnom." Nasmiješi se, ali ne onako ljubazno,veselo,ne,ni blizu."Hajde,reci mi,Ever,zašto si došla? Želiš dovršiti posao?" Pogledam je koliko god mogu otvoreno, iskreno i izravno pa kažem: "Ne, uopće ne. Zapravo sam došla u nadi da stanemo ovome na kraj - da ti sve objasnim i da sklopimo primirje." Trznem se na tu riječ kad se sjetim kako sam je zadnji put upotrijebila s Romanom i kako to i nije baš najbolje završilo. "Primirje?" Digne obrve i nagne glavu. "Ti? Ever Bloom? Cura koja se pretvarala da mi je najbolja prijateljica i ukrala mi simpatiju pred nosom - ono, ha-lo, sjećaš se Damena?" kaže ona vrteći glavom kad je zbunjeno pogledam. "Ako se sjećaš, zapikirala sam ga puno prije tebe, ali, ipak, ti si samo uletjela i pokupila mi ga pred nosom, dobro, svejedno, na kraju se sve nekako riješilo, ali ipak. A onda, nakon svega toga, kad si naizgled imala sve što se može poželjeti,očito ti ni to nije bilo dovoljno, pa si se namjerila i na Romana jer ti očito jedan opako seksi besmrtnik nije dovoljan.Aha, i toliko si bila posvećena svom cilju da si me odlučila ubiti ako to bude potrebno da dođeš do njega.Ali sad si se odjednom skroz predomislila i to te navelo da mi se pojaviš pred vratima i tražiš primirje? Jesam li u pravu? To se događa?" Kimnem. "Da,to je uglavnom to,ali ima još puno više, nešto trebaš znati. Jer istina je da sam htjela baciti čaroliju na Romana - čaroliju koja bi ga natjerala da čini sve što ja kažem i da mi da sve što želim. Samo što se to skroz izjalovilo i na kraju me nekako vezalo za njega - ono, još ne razumijem kako." Namreškam nos i zavrtim glavom kad se prisjetim toga. "Ali samo sam zato to napravila. Kunem se. Magija me svladala i nisam bila pri sebi. Zapravo nisam ja radila te stvari - ili bar ne potpuno." Zavrtim glavom. "Znam da zvuči ludo i ne mogu to baš lako objasniti, ali kao da me kontrolirala neka izvanjska sila." Uputim joj pogled pun preklinjanja da mi povjeruje. "Nisam vladala sobom." 125


Pogleda me, nagne glavu i podigne jednu obrvu. Glupavo se nasmiješi i kaže: "Čarolija? Ti ozbiljno misliš da ću ti povjerovati?" Kimnem ne skidajući pogled s nje.Spremna sam joj ispričati čitavu odvratnu priču, što god treba samo da mi ponovno počne vjerovati. Ali ne ovdje. Ne u hodniku. "Čuj, možda bih mogla—?" Pokažem rukom prema sobi. Ona se namršti, suzi pogled i malo razmisli. Otvori vrata taman toliko da se mogu provući i kaže: "Samo da znaš, jedan krivi potez i kunem ti se da ću te sravniti sa zemljom tako brzo da nećeš ni znati što te snaš—" "Opusti se",kažem i svalim se na njezin krevet kao u stara vremena, samo što ovo nisu takva vremena, ni blizu. "Uvjeravam te da danas uopće nemam želje za nasiljem. Zapravo, od danas ću više-manje uvijek biti dobra i nemam te nikakvu namjeru progoniti ni na koji način. Samo želim mir i da mi ponovno budeš prijateljica, ali ako ne može biti tako, zadovoljit ću se i primirjem." Nasloni se na toaletni ormarić i čvrsto prekriži ruke preko crnog kožnatog korzeta svezanog povrh antikne čipkaste haljine. "Sori, Ever, ali nakon svega što smo prošle, neće ići tako lako. Nemam ti razloga vjerovati, zato ćeš se morati malo više potruditi." Duboko udahnem i prijeđem rukom preko njezinog starog cvjetnog prekrivača, u čudu što ga već nije zamijenila nekim drugim. "Vjeruj mi", kažem i gledam je. "Kužim te,stvarno te kužim.Ali,Haven", stanem, zavrtim glavom i ponovno progovorim, "istini za volju, ne mogu podnijeti ovo što se s nama događa. Nedostaješ mi. Nedostaje mi naše prijateljstvo. I grozno mi je jer znam da sam ja dijelom kriva za to." "Dijelom?" Zavrti glavom u nevjerici i zakoluta očima. "Hm, oprosti, ali ne misliš li možda da bi bilo malo točnije kad bi priznala da si ti kriva za sve?" Pogledam je ravno u oči i kažem: "U redu, priznajem da sam kriva za većinu toga, ali sigurno ne za sve. Ali, Haven, stvar je u tome što ja ne volim Romana i vjeruj mi da imam razloga za to, ali jasno mi je da je on tvoj dečko i ništa što kažem o njemu neće promijeniti tvoje mišljenje, pa ću samo šutjeti. Znam da ti je teško povjerovati, naročito nakon onoga što si vidjela neku večer - ali stvar je u tome što, kao što sam rekla, zapravo nisam bila sva svoja." "Aha,da,kriva je ona grozna zla čarolija."Zavrti glavom i zakoluta očima, ali to me ne zaustavi. "Čuj, znam da mi ne vjeruješ i znam da ti vjerojatno zvučim kao prava luđakinja, ali mislim da bi s obzirom na okolnosti barem ti trebala znati da je ono što zvuči nevjerojatno često istina." Pogleda me i nakrivi usta, što je jasan znak da je uzela u obzir ono što sam joj rekla i da sad razmišlja o tome. "Mi smo na istoj strani - ti i ja - i nadam se da ćeš se vremenom i sama to shvatiti. Vjeruj mi, ne želim stajati na putu tvojoj sreći. I nikada ti ne bih ukrala nekoga koga želiš - bez obzira na to kako je možda izgledalo. Samo, ono, nadam se da možemo opet biti prijateljice, nekako popraviti svoje prijateljstvo unatoč svemu što se dogodilo. Hoću reći, znam da neće biti isto. I ne očekujem da će biti isto nakon svega što smo prošle, i znam da te zaokuplja posao i druženje s - hm - drugim besmrtnicima..." Kažem jer se nisam mogla sjetiti njihovih imena u tom trenutku. "Rafeom, Misom i Marcom", promrmlja ona vidljivo iživcirana. "Da, s njima. Ali ipak, škola počinje za nekoliko tjedana i Miles se ubrzo vraća, pa sam mislila da možda, ono, ne svaki dan ako ne želiš, ali možda bismo tu i tamo svi skupa mogli zajedno otići na ručak. Znaš, onako kao u stara vremena." "Aha,onda primirje samo za vrijeme ručka?" kaže ona ne skidajući pogled s mene,a oči joj izgledaju kao kaleidoskop od kornjačevine koji se vrti. "Ne." Zavrtim glavom. "Primirje za sva vremena. Samo se nadam da uključuje povremeni ručak." 126


Ona se namršti i prčka po kožici oko noktiju, a znam da joj uopće nije ispucala jer besmrtnici nemaju zanoktice. Znam i da joj je to samo izgovor da me izbjegava, da izbjegne moj pogled dok se ja pitam o čemu razmišlja i čekam dok ona razmatra moje riječi. "Nikad više neće biti kao prije", kaže napokon i podigne pogled prema meni. "I ne samo zbog svega što se dogodilo s Romanom -a usput, to je bilo zbilja poremećeno. Mi zapravo više ne možemo biti prijateljice zato što sam ja sada drugačija - a stvar je u tome što mi se sviđa biti drugačija. Ne želim se vratiti na staro. Nikad više ne želim biti ona tužna i jadna luzerica." "Nikad nisi bila jadna ni luzerica - samo si ponekad bila tužna", kažem joj, ali ona samo odmahne rukom. "Osim toga,toliko se toga promijenilo - možda i previše - i nisam sigurna mogu li prijeći preko svega." Kimnem. I meni je to jasno, ali još se nadam da može. "I, da, Misa, Rafe i Marco su kul i sve, nemoj me krivo shvatiti, ali osim toga što smo besmrtni i radimo u dućanu,zapravo nemamo mnogo zajedničkog,znaš? Hoću reći, dolazimo iz totalno različitih svjetova, imamo totalno različitu spiku, oni nisu ni čuli za većinu mojih omiljenih bendova, što me zapravo malo i muči." Slegnem ramenima i kimnem, kao da je kužim, kao daje skroz-naskroz kužim. "Iako nikad, ustvari, nisam osjećala da nas dvije imamo puno toga zajedničkog, ipak sam osjećala da me nekako kužiš, znaš? Ono, možda se nisi baš mogla povezati sa mnom,ali, ipak, prihvatila si me, nisi me osuđivala i, ono, to mi je puno značilo - ili mi je barem nešto značilo." Stisnem usne i čekam ostatak priče jer znam da nije ni blizu gotova. "Pa,i ti si meni nedostajala." Pogleda me, slegne ramenima i doda: "Bit će lijepo imati barem jednu prijateljicu za ostatak vječnosti.Ali jesi li sigurna da ne možemo pretvoriti i Milesa?" "Ne!" bubnem, a onda shvatim da se šali. "Isuse, jesi li ti ikad opuštena?" Nasmije se, opusti ruke, svali se na vreću za sjedenje s uzorkom leoparda, raširi haljinu oko sebe pa izgleda kao da sjedi u hrpi kože i čipke, a onda nasloni glavu na ruku. "Mada, to bi mu moglo pomoći u glumi - definitivno bi pobrao sve najbolje uloge." "A koliko bi to trajalo?" Pogledam je. "Vjeruj mi, čak i u Hollywoodu ljudi bi počeli primjećivati da uvijek izgleda kao da mu je osamnaest." "Mislim da Dicku Clarku to nije škodilo." Zaškiljim, nemam pojma tko je on. "Najstariji tinejdžer Amerike? New Year's Rockin' Eve?" Slegnem ramenima, još mi ništa ne zvoni. "Svejedno." Nasmije se i zavrti glavom. "Uglavnom, imam teoriju da nas ima puno više nego što mislimo, glumaca, supermodela, mislim, ono, daj... Kako objašnjavaš neke od tih ljudi?" Slegnem ramenima. "Sreća, dobri geni, plastične operacije i puno, puno Photoshopa." Nasmijem se. "Tako to objašnjavam." "Pa, između nas, Roman baš i ne priča uvijek rado o detaljima. Često mi dosta toga prešuti." Ma šališ se. "Jednom kad sam ga pitala koliko nas još ima na svijetu i koliko je ljudi on sam pretvorio u besmrtnike, samo se okrenuo i promrmljao nekakvu djetinjastu glupost o tome da je na njemu da to zna, a na ostatku svijeta da to sazna, ili tako nešto. Ma koliko ga gnjavila, ništa mi je više nije htio reći. Samo je to neprestano ponavljao sve dok se nisam toliko naljutila da sam odustala."

127


"To je rekao?" pitam trudeći se sakriti paničan ton u glasu, iako mi baš i ne ide. "Rekao je da je na njemu da to zna, a na ostatku svijeta da to sazna?" Uzdahnem, ne sviđa mi se kako zlokobno to zvuči. Nimalo. Haven me pogleda, pokuša se sjetiti kako je točno išla ta rečenica,ali kad vidi kakvu sam facu napravila i kako sam povisila ton, shvati da je možda otišla malko predaleko. Da sada više nije odana meni, nego Romanu. "Ili je možda rekao da ja na meni da to saznam?Tako ide ta uzrečica, jelda?" Podigne rame dok prstima čeprka po čipki na rukavu. "Pa, uglavnom, vjerojatno je najbolje da ne razgovaramo o Romanu jer ga ja volim, a ti ga mrziš,a ako želimo biti prijateljice,morat ćemo se kloniti razgovora o Romanu, jelda? Morat ćemo se složiti da se ne slažemo." Kloniti razgovora o Romanu - baš krasno! Ali to samo pomislim i kažem nešto sasvim drugo. "Voliš li ga?" Pogleda me. Promatra me malo duže, a onda spusti glavu i kaže: "Volim ga. Stvarno, stvarno ga volim." "A je li ta ljubav – uzvraćena?" pitam jer sumnjam da je Roman uopće sposoban ikoga voljeti, osobito nakon što sam vidjela da njemu nitko nikad nije pokazao ljubav,da mu nikad nitko nije pružio pravu ili dugotrajnu ljubav,barem prema onome što sam vidjela. A prilično je teško dati nekome nešto što sam nikada nisi iskusio. Čak ni ono što je osjećao prema Drini nije bila ljubav,ili barem ne ona prava ljubav. Prije opsesija nečime što ti je nadohvat ruke,poput sjajnog svjetlucavog predmeta za kojim žudiš, ali nikada ga zapravo ne uspiješ dotaknuti. On želi stvoriti isti takav osjećaj između Damena i mene. S protuotrovom ili bez njega, tu bitku nikada neće dobiti. Damen i ja imamo nešto puno dublje od toga. "Iskreno?" Pogleda me. "Stvarno ne znam. Ali kad bih morala pogađati, rekla bih ne, on me - on me uopće ne voli. Mislim, iako skriva osjećaje i obično se pretvara da ih i nema,katkad - katkad ga uhvati, ono, ja to zovem mračnom fazom - zaključa se u svoju sobu, satima ne izlazi i ne priča ni s kim. I, ono, nemam pojma što radi unutra. Mada se trudim poštovati njegov način, mada mu nastojim dati prostora, i dalje sam jako znatiželjna. Iako mislim da možda samo trebam dovoljno dugo čekati, pa će mi on napokon početi vjerovati,pustiti me unutra i", slegne ramenima, "sve promijeniti." Pogledam je,zadivljena sam kako je staložena,kako ima više samopouzdanja nego ikad prije. Ona spusti pogled na crne tajice koje nosi ispod haljine, rasparane na strateškim mjestima, i počne prstima prčkati po jednoj od rupa na tajicama, a potom kaže: "Znaš, Ever, u svakoj vezi jedno voli više, jelda? Mislim, zadnji put s Joshem, on je mene više volio. Svakako me volio puno više nego što sam ja voljela njega. Znaš da je čak napisao pjesmu o meni nakon što smo prekinuli, samo da mu se vratim?" Digne obrvu i zavrti glavom. "Čak je bila prilično dobra i bila sam polaskana, ali bilo je prekasno i već sam bila prohodala s Romanom kojeg očito ja volim više nego on mene. Njemu se okej družiti sa mnom, lijepo se zabavljamo i nema nijedne druge cure u igri - dobro, osim tebe—" Pogleda me i suzi oči pa se stresem od nelagode, ali odmah se nasmije i odmahne rukom. "Ali stvar je u tome što bez obzira na to što ti misliš, bez obzira na to kako veza izgledala izvana, dvoje ljudi nikada ne voli jednako.To jednostavno ne ide tako.Uvijek postoji lovina i lovac, mačka i miš, tu ne možemo ništa. Pa reci mi, Ever, tko voli više u vašoj vezi - Damen ili ti?" To me pitanje iznenadi iako je bilo prilično očito da će ga postaviti. Ali kad vidim kako je zastala, kako je nagnula glavu i vrti prstom nasumični pramen kose dok strpljivo čeka da odgovorim, promumljam hrpetinu zbrkanih gluposti, a na kraju to ispadne nešto kao: "Pa, ono, ne znam. Zapravo mislim da nikada nisam razmišljala o tome. Hoću reći, što se toga tiče, nikada zapravo nisam primijetila—" 128


"Stvarno?" Legne na leđa i zabulji se u strop posut zvijezdama za koji otprije znam da svijetli u mraku. "Pa, ja jesam", kaže još zureći u zviježđe iznad sebe. "Samo da znaš, Damen je onaj koji te voli više. On bi učinio sve za tebe. A za tebe vrijedi ona stara - što duže to bolje."

129


Trideset drugo Da bar mogu reći da me Havenine riječi nisu uzrujale. Da sam uspjela ne samo pobiti njezine argumente, nego i tako uvjerljivo objasniti stvari da isti tren stane na moju stranu. Ali zapravo nisam rekla ni učinila gotovo ništa. Samo sam slegnula ramenima i pravila se da me to ne dira. Ona je glasno puštala pjesme s iPoda koje nikada prije nisam čula, od bendova za koje nisam ni znala da postoje,a potom smo listale hrpu časopisa, onako kao nekad.Baš kao nekad. Ali samo je naizgled bilo tako. Duboko iznutra obje smo znale da je sad sve potpuno drugačije. A onda,nakon što sam otišla,i poslije kod Damena, po glavi mi se vrtjelo Havenino pitanje - tko od nas dvoje voli više. I, iskreno, i danas mi se to pitanje vrti po glavi. Pitala sam se to dok sam doručkovala sa Sabine, dok sam punila police i kasirala u dućanu - voli li više on ili ja? Čak i tijekom tri uzastopne seanse za koje je "Avalon"bila predbilježena po rasporedu, uključujući ovu koju trenutačno završavam,to mi se pitanje vrtjelo po glavi. "Oho, ovo je bilo—" Raširi oči u čudu. "Ovo je bilo stvarno, stvarno, stvarno izuzetno." Zavrti glavom u nevjerici i posegne za torbicom, a na licu joj se istovremeno vidi da je uzbuđena, sumnjičava i da očajnički želi vjerovati - uobičajeni izraz na licima ljudi nakon seanse. Kimnem i pristojno se smješkam dok skupljam špil karata za tarot koje rasprostirem samo reda radi, a zapravo ih ne koristim. Lakše je kad imaš nekakav rekvizit ili alat - tako možeš biti suzdržan i držati se na distanci. Većinu ljudi prilično izbezumi pomisao na to da im je netko sposoban ući u glavu i prisluškivati sve njihove najdublje misli i osjećaje, a da ne govorim kako jedan kratak dodir može otkriti dug i složen tijek događaja. "Znaš, puno si mlađa nego što sam očekivala. Koliko se baviš ovim?" upita i prebaci torbicu preko ramena, i dalje me proučavajući pogledom. "Vidovnjačke moći su dar", kažem iako me Jude posebno zamolio da to ne govorim jer misli da bi to obeshrabrilo potencijalne učenike da se upišu na njegov tečaj za razvoj psihičkih moći. Ali tečaj se više-manje sveo samo na njega i Honor, pa stvarno ne vidim kako bi ovo moglo škoditi. "Godine nisu važne", dodam dok je u mislima tjeram da prestane blejati u mene i da krene.Imam planove, imam dogovor. U minutu sam isplanirala večer za sebe,a ako ostane još malo, ozbiljno će mi poremetiti raspored. Ali kad vidim da joj lice počinje poprimati sumnjičav izraz, kažem joj: "Zato su djeca prirodno nadarena za to jer su otvorena za sve. Tek kasnije kad otkriju kako društvo mrko gleda na te stvari, želja da ih se prihvati postane jača i tada isključe tu sposobnost.A vi?Zar kao dijete niste imali zamišljenog prijatelja?" Pogledam je, znam da ga je imala jer sam to vidjela čim sam je dotaknula. "Tommy!" protisne i poklopi usta dlanom. Ne može vjerovati da ja to znam, ne može vjerovati da je to upravo izvalila. Nasmiješim se,već sam to vidjela. "Mislili ste da je stvaran, jelda? Pomogao vam je u teškim trenucima?" Ona me pogleda šireći oči dok vrti glavom i govori: "Da, on, pa, ja sam nekad imala noćne more." Podigne ramena i ogleda se oko sebe kao da se srami što mi priznaje sve to. "Kada su mi se roditelji razvodili, ono, sve je bilo tako nestabilno financijski i emocionalno, a onda se pojavio Tommy - i obećao mi da će mi pomoći to prebroditi, da će otjerati čudovišta - i bilo je tako. Mislim da sam ga prestala viđati otprilike kad sam navršila—" "Deset godina." Ustanem sa stolca, što je znak da je seansa gotova i da bi ona trebala učiniti isto. "Iskreno, većina ljudi prestane imati zamišljenog prijatelja u ranijoj dobi, ali, ipak, ti ga tad više nisi trebala, pa je - otišao." Kimnem, otvorim vrata i rukom joj pokažem prema hodniku iz kojeg će, nadam se, krenuti prema blagajni i platiti. 130


Samo što ne krene prema blagajni. Samo se okrene prema meni i kaže: "Moraš upoznati moju prijateljicu. Ozbiljno. Oduševit će se. Ona baš i ne vjeruje u ove stvari,zapravo, rugala mi se što idem ovamo, ali kasnije idemo na večeru,dupli spoj, i, ono—" Zastane i pogleda na sat pa se nasmiješi od uha do uha i kaže: "Pa, zapravo, trebala bi doći sada, uskoro." "Rado."Nasmiješim se kao da to stvarno mislim. "Ali imam dogovor i—" "Oh, evo je! Savršeno!" Uzdahnem i zagledam se u stopala. Da barem mogu iskoristiti svoje moći prikazivanja i natjerati ljude da plate i nestanu - ili makar ovaj put. Osjetim da će mi se planovi još više poremetiti, ali nemam pojma koliko sve dok ona ne skupi dlanove oko usta i zovne: "Sabine! Hej, ovdje sam, sa mnom je netko koga jednostavno moraš upoznati!" Cijelo mi tijelo postane hladno. Smrznuto, kruto i hladno. Hladno kao: Bok, santo leda, ovo je Titanik. Ne uspijem je zaustaviti,ne uspijem ništa učiniti, Sabine već hoda prema meni.Isprva me ne prepoznaje kao mene, ne zato što nosim onu crnu periku jer je ne nosim, davno sam odustala od toga kad sam procijenila da Avalon s njom izgleda kao nakaza, nego zato što bi mene više-manje posljednju očekivala. Zapravo, još škilji i žmirka čak i sada dok stoji točno preda mnom s Munozom pored sebe, a, usput, on izgleda uspaničeno gotovo jednako kako se ja osjećam. "Ever?" Sabine zuri u mene kao da se upravo probudila iz vrlo dubokog sna. "Št—" Zavrti glavom kao da pokušava otresti paučinu,a onda ponovno progovori: "Što se, za Boga miloga, ovdje događa? Ne razumijem." "Ever?" Njezina prijateljica pogledava čas mene,čas nju stisnutim, sijevajućim,sumnjičavim očima. "Ali - ali ja sam mislila da se zoveš Avalon?" Duboko udahnem i kimnem jer znam da je sad sve gotovo. Moj život pomno sazdan od laži, skrivanja i gomilanja tajni ovako će završiti. "Pa zovem se Avalon." Kimnem izbjegavajući Sabinein pogled. "Ali zovem se i Ever - ovisi." "O čemu?" grakne moja klijentica,kao da sam je osobno i duboko uvrijedila,nanijela joj veliku nepravdu.Njezina aura odjednom plane, zadrhti,kao da ne sumnja samo u mene,nego i u sve što sam joj upravo govorila sat vremena ma koliko moja proročanstva bila točna. "Tko si ti, dovraga?" kaže ona gledajući me kao da će me svaki čas prijaviti - pa, još nije odlučila - ali nekome, nekome će me prijaviti, to je sigurno. Ali Sabine dođe k sebi i mirnim, sabranim, mrvicu odvjetničkim glasom kaže: "Ever je moja nećakinja. I očito mi mora puno toga objasniti." Kad se spremam baš to učiniti - pa, ne baš objasniti ili bar ne onako kako ona želi - ali ipak, točno kad se spremam reći nešto što će, nadam se, sve umiriti i okončati sve ovo, Jude dođe do nas i kaže: "Je li sve dobro prošlo s tvojom seansom?" Pogledam svoju klijenlicu, Sabineinu prijateljicu, znajući da je ovo bila jedna od mojih najboljih seansi dosad jer mi se energija toliko poboljšala, toliko napunila pročišćujućim i iscjeljujućim meditacijama kojima me Ava podvrgla - a ipak nisam uspjela ovo predvidjeti. Ali kad vidim kako sada odugovlači s plaćanjem za seansu, sada kada zna da sam maloljetna delinkventna nećakinja njezine prijateljice, koja honorarno radi kao Avalon, Sumnjiva Vidovnjakinja, i ne dam joj priliku da odgovori, samo upadnem i kažem: "O, bez brige, ja častim." Jude zaškilji, sijeva očima prema meni i njoj,ali ja samo čvrsto kimnem i dodam: "Ozbiljno.Bez brige.Ja ću podmiriti račun." Čini se da je to smirilo klijenticu, ako ne i Judea, ali što se tiče Sabine, i nije baš uspjelo - njezina je aura u kaosu i gleda me oštro suženim očima: "Ever? Ne misliš li da bi trebala objasniti?" 131


Duboko udahnem i pogledam je u oči. Da, imam puno toga objasniti, ali ne ovdje i ne sada. Imam dogovor! Baš kad namjeravam reći nešto slično, samo ljubaznije, nježnije da je ne naljutim još više, Munoz mi priskoči upomoć i kaže: "Siguran sam da vas dvije možete ujutro raspravljati o tome, ali sada stvarno moramo ići. Ne želimo riskirati da izgubimo rezervaciju nakon što smo je tako teško uspjeli dobiti." Sabine uzdahne priznajući mudrost Munozova argumenta, ali još me ne želi baš tako lako pustiti iz šaka. Stisnutih zubi promrsi: "Sutra ujutro, Ever. Očekujem te odmah ujutro." A onda, kad vidi izraz na mome licu, doda: "Nema ali." Kimnem iako ne namjeravam doći na taj sastanak. Ako se stvari budu odvijale po planu, sutra ujutro bit ću koliko god je moguće daleko od tog kuhinjskog stola. Bit ću zavaljena u apartmanu u Montageu s Damenom kraj sebe i nas ćemo dvoje konačno provesti u djelo one davne planove... Ali nije da joj to namjeravam reći, pa samo kimnem i kažem: "Pa, okej." Dobro znam da kao odvjetnica koja zastupa klijente na sudu ona uvijek inzistira na usmenom odgovoru jer se tako značenje ne može izvrnuti ni krivo protumačiti. I baš kad pomislim da je najgore prošlo - barem zasad - ona inzistira da se ispričam njezinoj prijateljici,kao da sam počinila nekakav zločin. Iako znam da ću poslije platiti za to, neću to učiniti. Samo je pogledam i kažem: "Sve ovo ne mijenja ništa što sam vam rekla tamo unutra." Pokažem rukom prema stražnjoj prostoriji. "Vaša prošlost, Tommy, vaša budućnost - znate da sam govorila istinu. Aha, a što se tiče one odluke koja vas čeka..." Naizmjence pogledam nju i njezinu pratnju. "Pa, koliko god sada sumnjali u mene, ipak bi vam bilo pametno da poslušate moj savjet." Pogledam Sabine, aura joj se razbuktala od bijesa, Munozova ruka koja je čvrsto drži oko struka jedva je obuzdava.On mi urotnički namigne, okrene je od mene i odvede kroz vrata van, a njihovi prijatelji odu za njima. Čim odu, Jude me pogleda i kaže: "Stara, to je fakat bila neka loša vibra. Osjećam se ko da bih trebao staviti malo kadulje u dućan da se pročisti." Zavrti glavom u nevjerici. "Što je bilo? Mislio sam da si joj već rekla?" Pogledam ga. "Ti se šališ? Vidio si što se upravo dogodilo. Točno sam takvu scenu htjela izbjeći." On slegne ramenima dok broji gotovinu iz ladice i kaže: "Pa, možda bi bolje prošlo da si je prije upozorila, da joj nije došlo kao grom iz vedra neba kad je ušetala i vidjela da ti radiš ovdje - i, da, ni više ni manje, proričeš ljudima budućnost." Namrštim se dok po novčaniku tražim novac koji mu dugujem za seansu koju sam nenamjerno besplatno odradila. "Sigurno hoćeš podmiriti taj račun?" kaže i odbije uzeti novac kad mu ga pružim. "Molim te." Turnem novac pred njega, a on podigne obrve i znam da će inzistirati da ga ne uzme,pa dodam: "Zadrži i ostatak.Smatraj to naknadom za svu lošu vibru koju sam uzrokovala. Ozbiljno." Odmahnem rukom. "Da se to nije dogodilo, tko zna, možda bi postala redovita mušterija, pa, ono, gledaj na to kao na naknadu za sav budući izgubljeni prihod." "Nisam baš siguran da si je izgubila",kaže on dok gura novac u sigurnosnu vrećicu i s treskom zatvori blagajnu. "Ako je seansa bila dobra kao što mislim, već će se ona vratiti ili će barem ispričati prijateljicama, koje će doći iz znatiželje, ako zbog ničega drugoga. Većina se ljudi prilično teško odupire tim stvarima. Znaš, uštogljena odvjetnica uzima k sebi nećakinju prevaranticu koja skrivećki u slobodno vrijeme honorarno radi kao vidovnjakinja i ima nevjerojatnu moć proricanja - to bi mogla biti knjiga ili barem film tjedna." 132


Slegnem ramenima i na sekundu popravim ono malo šminke na licu buljeći u malo džepno ogledalo pa kažem: "Što se toga tiče—" Pogleda me. "Mislim da je to s Avalon gotovo." On uzdahne vidljivo razočaran. "Mislim, nemoj me krivo shvatiti, stvarno sam uživala u tome, a danas sam, doduše, barem do onog fijaska, osjećala da mi stvarno sve bolje ide - kao da mogu doprijeti do ljudi, pomoći im - ali sada, ono, možda je vrijeme da vratiš Avu na posao. Osim toga, uskoro počinje škola i—" "Daješ otkaz?" Namršti se jer očito nije baš oduševljen tom idejom. "Ne." Odmahnem glavom. "Ne, samo, očito ću morati smanjiti satnicu, a ne želim ti stvoriti još više problema." "Bez brige." Slegne ramenima. "Već sam vratio Avu u raspored jer sam pretpostavio da ćeš ionako morati smanjiti satnicu, ali, Ever, možeš opet početi kad god poželiš, klijenti te vole, a ja, pa—" Zarumeni se. "I ja sam jako zadivljen tvojom izvedbom. Na poslu." Uštipne se za korijen nosa, zavrti glavom i uzdahne dodajući: "Čovječe, fakat mi ide davanje komplimenata." Ali ja samo slegnem ramenima pitajući se kome je neugodnije, njemu ili meni. "I, jesi smislila što ćeš joj sutra reći?" "Ne." Ubacim sjajilo u torbu i zaklopim je. "Nemam blage." "Pa, ne misliš možda da bi trebala razmisliti o tome? Smisliti neki plan? Mislim da ne želiš da te ulovi prije nego što popiješ prvu kavicu, jelda?" "Ne pijem kavu." Slegnem ramenima. "Dobro, eliksir, što god." Nasmije se. "Znaš na što mislim." Zabacim torbu na rame i pogledam ga. "Gle, nemoj me krivo shvatiti, ja volim Sabine. Primila me kad sam sve izgubila, a ja njoj zauzvrat svakodnevno zagorčavam život. Inače, potpuno sam joj spremna sve priznati,ako ni zbog čega drugoga,onda zato što ona nakon svega zaslužuje čuti istinu ili barem neki privid istine - ali to se neće dogoditi sutra ujutro. Ni blizu." Iako se trudim ne smješkati se dok to govorim, ne mogu si pomoći. Kad se sjetim svog plana, svog potpuno sigurnog plana koji ne može propasti, cijelo mi se lice ozari. Zasad moram skupljati svu svoju energiju, svu svoju svjetlost, svu svoju dobru vibru - kako je Jude to nazvao - i usmjeriti je isključivo prema Romanu. Moram mu pružiti svoju ljubav, mir i dobru volju jer jedino tako mogu pobijediti. Jedino ću tako dobiti ono što želim. Ako sam išta naučila iz svega ovoga, naučila sam da opiranje ne prolazi. Borba protiv onoga što ne želim služi samo tome da se baš to prikaže. I zato je Romanova moć nada mnom oslabjela kad sam prizvala Hekatu - na pet minuta prestala sam opsesivno razmišljati o tome, a onda se ona počela smanjivati. Imajući sve to na umu, mogu pretpostaviti da ću ako uložim energiju u ono što želim mir između nas i odmetnika i protuotrov za protuotrov - izvojevati pobjedu. Tako da kada večeras odem k njemu, neću doći kao neprijateljica, kao netko tko je spreman spletkariti i boriti se za ono što želi. Umjesto toga doći ću više kao "ja" - najčišća i najjasnija verzija sebe. A onda ću mu ponuditi da se digne iz dubina i da se sretnemo na toj istoj razini. Toliko sam se izgubila u svojim mislima, toliko sam se izgubila u svom uzbudljivom planu da isprva i ne čujem Judea kad kaže: "Kamo ideš?" Škilji u mene, psihički radar mu je na najvišem stupnju uzbune. Ali ja ga samo pogledam i ne mogu maknuti osmijeh s lica. Odgovorim: "Idem učiniti nešto što sam davno trebala." Zastanem kad vidim kako naginje glavu, mršti obrve, a aura mu se razbuktava i podrhtava. Da barem imam vremena ostati malo duže i razuvjeriti ga, reći mu da će sve biti okej. Ali 133


nemam, već sam potrošila mnogo vremena. Zato ga samo pogledam i kažem: "Ne brini se. Ovaj put znam što radim. Ovaj put sve će biti drukčije. Vidjet ćeš." "Ever—" Ispruži ruku prema meni želeći me dodirnuti, ali zagrabi samo zrak pa je spusti uz tijelo. "Bez brige." Slegnem ramenima. "Znam točno što trebam napraviti. Sada znam kako izaći na kraj s Romanom." Kimnem dok promatram njegove zamršene guste dredove i primijetim kako su mu posljednjih tjedana dok je surfao, posvijetlile od sunca. "Točno znam kako ću izgladiti stvar, što ću sljedeće učiniti", dodam kad vidim kako je nagnuo glavu, naslonio se na stolac i pažljivo protrljao bradu. Njegov prsten od malahita svjetluca preda mnom, gotovo je iste nijanse zelene kao njegov tropski pogled. Procjenjuje me suženih očiju s primjesom poprilične zabrinutosti. Ali ja samo ignoriram sve to. Uopće se ne zamaram time. Prvi put nakon puno vremena konačno se osjećam moćno, sigurna sam u sebe i neću nikome dopustiti da posije i najmanje sjeme sumnje. "Bila sam u Velikoj dvorani znanja—" zastanem jer znam da njega neće uvjeriti samo moje kimanje i samouvjeren govor. "I - recimo samo da imam dobar trag. Jako dobar trag." Stisnem usne i zabacim torbu još više na rame znajući da bih u tom trenutku vjerojatno trebala prekinuti razgovor. On me pogleda dok trlja prednju stranu majice i prelazi prstima preko crno-bijelog simbola yin i yanga, a onda nagne glavu i kaže: "Ever - nisam baš siguran da bi opet trebala ići u tom smjeru. Mislim, ako se sjećaš, zadnji put kad si bila licem u lice s Romanom, nije baš najbolje prošlo i stvarno mislim da nije prošlo dovoljno vremena da to ponovno pokušaš. Barem ne uskoro." Podignem ramena,njegove riječi prelaze preko mene kao ulje preko vode,nemaju nikakav učinak, zbog čega se, sudeći po izrazu lica, još više brine. "Primljeno na znanje", kažem i zataknem kosu iza uha. "Ali eto - ipak ću to učiniti. Navalit ću. Posljednji put. Da tako kažem." "Kad?Sad? Ti to ozbiljno?" Pogleda me spojivši obrve i nastavi napeto buljiti u mene pa se zabrinem. Ukočim ramena i prekrižim ruke na prsima, pogledi nam se sretnu pa kažem: "Zašto? Planiraš me slijediti i zaustaviti me?" "Možda." Slegne ramenima i odmah zatim doda: "Učinit ću sve što treba." "Sve što treba da-što točno?" Nagnem glavu izazivajući ga pogledom. "Da te zaštitim. Da te zaštitim od njega." Duboko udahnem i pogledam ga, ono, stvarno ga pogledam. Sve od vrha onih dredova na glavi pa skroz dolje do struka, gdje mi pult zakloni pogled. "A zašto bi to učinio?" konačno kažem i ponovno ga pogledam u oči. "Zašto bi ti uopće palo na pamet da se miješaš u moj plan? Mislila sam da želiš da budem sretna - čak i ako to znači da ću biti s Damenom? Ili si mi barem tako rekao." On protrlja usne i pomakne se na stolcu tako nespretno i vidljivo neudobno da požalim što sam to rekla. Pretjerala sam. Samo zato što smo u prošlosti jedno drugom ispričali sve što nam je na duši i podijelili više nego što smo vjerojatno trebali, ne znači da ga imam pravo preispitivati ili iskorištavati ono što mi je rekao. Ne znači da bih trebala zahtijevati odgovor kad ga samo pitanje očito boli.Ali ipak, nešto u njegovom pokretu, ne samo fizički, nego i energetski, natjera me da se zapitam, da nešto naslutim - učini me samo mrvicu nesigurnom... Okrenem se i krenem prema vratima, a on za mnom oko kuće pa u stražnju uličicu gdje smo oboje parkirali. "Poslije ću se naći s Honor - želiš navratiti? Možeš dovesti Damena ako hoćeš, ne smeta me." Stanem i pogledam ga. "Pa, možda me i smeta, ali mogu se pretvarati - časna pionirska." Digne desnu ruku. "Znači,družiš se s Honor?" kažem dok gledam kako otvara vrata s vozačeve strane svog starog crnog džipa i penje se unutra. 134


"Da, znaš, s tvojom prijateljicom iz škole, s onom koja je bila na tvojoj rođendanskoj zabavi?" Počnem mu govoriti da ona nije moja prijateljica, da mi je vjerojatno sve, samo ne prijateljica od onog dana na plaži kad sam vidjela kakvu energiju isijava - ali kad vidim izraz na njegovom licu, kad vidim kako ga to zabavlja i kako je podignuo obrve, odlučim to zadržati za sebe. "Ona nije tako loša, znaš?" Gurne ključ u bravu i upali auto što poprati štektanje motora. "Možda bi joj trebala dati priliku?" Pogledam ga i sjetim se što sam mu rekla onog prvog dana, prije nego što sam ga stvarno poznavala, puno prije nego što sam saznala za nas. Nešto o tome kako on uvijek pada na pogrešne cure. Pitala sam se događa li mu se to opet. Ali kad vidim kako skrene pogled, kako mu aura zaiskri i razbukta se, znam da sam ja još uvijek ta pogrešna cura. Honor uopće nije u igri. I nisam sigurna što me više smeta - što sam to shvatila ili nenadani val olakšanja koji mi je to donijelo. "Ever—" Pogleda me i zastane mi dah. Na licu mu vidim proturječne osjećaje, jasno je da se bori s onim što će se dogoditi, ali naposljetku samo zaškilji, spoji usne, duboko udahne i kaže: "Hoćeš biti okej? Jesi sigurna da znaš što radiš?" Kimnem dok ulazim u auto,a osjećam se puno samouvjerenije i jače nego ikada prije.Tame više nema,svjetlo ju je pobijedilo i nema šanse da ovo pođe po zlu.Zatvorim oči i upalim motor,a onda pogledam Judea i kažem: "Ne brini se.Ovaj put znam što radim.Ovaj put sve će biti drugačije. Vidjet ćeš."

135


Trideset treće Kad dođem do Romanove kuće,sve je tiho. Baš kao što sam se nadala. Baš kao što sam planirala. Kad mi je Haven rekla da ide na koncert s Misom, Marcom i Rafeom, znala sam da imam savršenu priliku da uhvatim Romana dok je sam i spokojan, da mu se mogu približiti mirno i razumno te mu sabrano izložiti o čemu je riječ. Stanem pred njegova vrata, nakratko zatvorim oči i smirim se. Zadubim se u sebe i ne mogu naći ni najmanji trag čudovišta. Kad sam otpustila svu ljutnju i mržnju prema Romanu,kao da sam mračnom plamenu oduzela kisik koji mu je trebao za preživljavanje - na njegovom mjestu ostala sam samo ja. Tek nakon što pokucam nekoliko puta i on ne odgovori, uđem u kuću. Znam da je ondje, i to ne samo zato što je njegov aston martin boje trešnje parkiran na prilazu,nego zato što ga osjećam, naslućujem njegovu prisutnost, ali, začudo, izgleda da on ne osjeća niti naslućuje mene jer bi se već pojavio. Krenem niz hodnik, povirim u radnu sobu, kuhinju, kroz prozor prema odvojenoj garaži otraga,a kad vidim da je mračna i da mu nema traga, krenem prema njegovoj spavaćoj sobi dok ga zovem po imenu i krećem se puno glasnije nego što je potrebno jer ga radije ne bih iznenadila ili ulovila u nezgodnoj situaciji. Nađem ga kako leži posred velikog ukrašenog kreveta s baldahinom koji ima toliko draperije i resa da me podsjeti na one na kojima Damen i ja uživamo u svojoj verziji Versaillesa iz Ljetozemlja.Na sebi ima nezakopčanu bijelu lanenu košulju i izblijedjele stare traperice. Čvrsto je sklopio oči, nabio slušalice na glavu i stisnuo uokvirenu Drininu sliku na prsa. Zastanem i zapitam se ne bih li se možda trebala okrenuti i otići, uloviti ga nekom drugom prilikom, kad ono: "Pa,za ime Isusovo,Ever, nemoj mi reć da si opet razvalila vražja vrata?" Sjedne, baci slušalice u stranu i pažljivo vrati Drininu sliku u ladicu noćnog ormarića. Naizgled ga nije ni najmanje sram što sam ga ulovila u tako osobnom sentimentalnom trenutku. "Malo si pretjerala, ne misliš li?" Zavrti glavom i prođe prstima kroz zlatne kovrče i namješta ih. "Ozbiljno, draga, što ne mogu biti malo sam? Između tebe i Haven—" Uzdahne i spusti bosa stopala na pod kao da namjerava ustati, samo što to ne učini, nego samo ostane tako sjediti. "Pa, osjećam se malo izmoždeno - kužiš na što mislim?" Pogledam ga znajući da vjerojatno ne bih trebala reći ono što namjeravam, ali itekako sam preznatiželjna da bih odustala. "Jesi li -jesi li meditirao?" Zaškiljim, nikada ga nisam zamišljala kao tipa koji bi uronio duboko u sebe i pokušao se povezati s onom univerzalnom silom. "Pa što ak jesam, stara? Što ak jesam?" Protrlja obrve dlanovima, okrene se prema meni i kaže: "Ako baš moraš znati, pokušavao sam naći Drinu. Znaš da nemaš samo ti - sposobnosti." Progutam knedlu, to već znam. I već pogađam što će odgovoriti na moje sljedeće pitanje: "I - jesi li je vidio?" Kladila bih se da nije s obzirom na ono što znam o Zemlji sjena. Pogleda me, lice mu nakratko poprimi bolan izraz, a onda kaže: "Ne. Nisam.Okej? Jesi zadovoljna?Ali jednog dana ću je vidjeti. Ne možeš nas zauvijek držati razdvojenima. Unatoč tome što si učinila - ja je namjeravam naći." Duboko udahnem misleći: O, nadam se da nećeš. Tamo ti se neće svidjeti. Grozno mi je kad se sjetim da sam ga nekoliko puta navela da misli da sam ja Drina - iako nisam bila sva svoja kad se to dogodilo. Ali ne kažem to. Zapravo, ne kažem ništa. Samo i dalje stojim, zbrajam misli, riječi, samu sebe dok čekam pravi trenutak da počnem govoriti.

136


"Romane, slušaj, ja—" Zavrtim glavom i počnem ispočetka govoreći sebi da ja to mogu,prizivajući snagu odnekud duboko iznutra,a onda pogledam ravno u njega i kažem: "Nije ono što misliš. Nisam te došla zavesti niti igrati igrice, nisam ti se došla rugati ili pokušati dobiti nešto od tebe, barem ne onako kako ti misliš. Došla sam—" "Po protuotrov." Podigne stopala s poda i svali ih natrag na zgužvani krevet. Prekriži ruke skrivajući prsa, nasloni se na uzglavlje prekriveno svilom i zaškilji. "Reći ću ti jednu stvar, Ever, ako ništa drugo, uporna si. Kad misliš odustati?Svaki put dođeš ovamo s novim planom napada, novim programom na umu,a ipak, svaki put ne uspiješ izravnati račune iako sam ti dao i više nego dovoljno prilika za to. Čovjek se zapita želiš li ti uopće to.Možda samo misliš da želiš,ali tvoja podsvijest to ne želi dopustiti jer zna tvoju pravu istinu. Tvoju duboku mračnu istinu." Pogleda me i oči mu zaiskre, želi da znam da on zna za čudovište i koliko ga to zabavlja. "I, sori,ljubavi,ali moram te pitati, što Damen misli o ovim tvojim posjetićima? Mislim da mu nije baš drago zbog toga,kao ni zbog toga što će Miles uskoro saznati još jednu njegovu tajnu. Ima ih puno, znaš. Tajni koje nisi ni počela otkrivati, stvari koje ne možeš ni zamisliti—" Kimnem mirno,iskreno,odbijajući da njegove riječi dopru do mene. Jednostavno više nisam ta djevojka. "Pa, reci mi, zna li on gdje si sad?" "Ne." Slegnem ramenima. "Ne zna." Ali kad se sjetim poruke koju sam mu poslala netom prije nego što sam izašla iz auta i ušla u kuću, znam da neće proći mnogo prije nego što shvati gdje sam. Čim izađe iz kina s Avom i blizankama,provjerit će poruke, vidjeti da se hoću naći s njim u Montageu i znat će. Ali zasad, ne, nema pojma. "Tako dakle." Kimne i odmjeri me. "Pa,barem si našla vremena da se središ.Zapravo, izgledaš bolje nego ikada - blistaš- čak bih rekao da nekako sjajiš. Reci mi, Ever, u čemu je tajna?" "U meditaciji." Nasmiješim se."Znaš, čišćenje, usredotočavanje, usmjeravanje na pozitivno - takve stvari." Slegnem ramenima, ne dam se pokolebati, a on prasne u smijeh dok mu se ramena tresu i škilji. Polako se prestane luđački smijati pa reče: "Taj Damen natjerao te i da se penješ po Himalajama, ne?" Nakrivi glavu i obuhvati me pogledom. "Taj stari pederko nikada neće naučiti. Neće mu to donijeti puno dobra." "Pa, oprosti, ali nisi li ti upravo meditirao?" "Ne na taj način, ljubavi. Ne, na taj način, ne." Zavrti glavom. "Vidiš, moj način je drugačiji. Ja sam se koncentrirao samo na jednu osobu -nisam se pozvao na nekakve izmišljene univerzalne gluposti o tome kako je sve povezano.Zar ne razumiješ, Ever?Ne postoji ništa drugo.Samo ovdje i sada!" Lupne po zgužvanim plahtama kraj sebe. "Ovo je naš raj, naše nebo, naša nirvana, naša oaza - kako god to nazvala." Digne obrve i obliže usne. "To je to. I to mislim i doslovno i metaforički. Ovo je sve što imamo, a ti gubiš vrijeme tražeći nešto više.Dobro,hajde, imaš dovoljno vremena za gubljenje, to li priznajem, ali ipak, šteta što si ga odlučila tako potrošiti. Taj Damen loše utječe na tebe,kažem ti." Zastane kao da želi nakratko promisliti. "Pa, što kažeš? Hoćemo li opet pokušati? Mislim, dođeš ovamo, izgledaš tako kako izgledaš i, ono, budući da brzo ozdravljam i sve to, spreman sam ti oprostiti za zadnji put, što je bilo, bilo je i sve to. Samo bez naglih pokreta, nemoj se pretvarati da si Drina i spremni smo. Zadnjih nekoliko puta izvodila si neke opake stvari, ali, začudo, mislim da mi se zbog toga još više sviđaš. Dakle, što kažeš?" Nasmiješi se, baci jastuk u stranu i napravi mjesta za mene, nagne glavu, nakratko pokaže tetovažu i pogleda me onako hipnotički. Ali ovaj put to ne pali. Krenem prema njemu, njegovim sjajnim očima punim očekivanja, ali ne zato da bih učinila ono što on očekuje. 137


"Nisam došla radi toga", kažem gledajući ga kako sliježe ramenima, kao da ga ionako nije briga. Nagne glavu naprijed i stane proučavati svoje savršeno izrašpane i manikirane nokte, a onda kaže: "A zašto si onda uopće došla? Hajde, reci već jednom, Haven će doći u jednom trenutku, čim koncert završi, a ja mislim da nijedno od nas ne treba još jednu onakvu scenu." "Ne namjeravam povrijediti Haven." Slegnem ramenima. "Ne namjeravam povrijediti ni tebe. Došla sam samo zato da bih se obratila tvome "višem ja", to je sve." On razjapi usta dok mi mjerka lice u potrazi za šaljivom poantom koju sigurno skrivam od njega. "Znam da ga imaš. 'Više ja.' Zapravo, znam sve o tebi. Znam sve o tvojoj prošlosti, o tome kako ti je majka umrla pri porodu, kako te otac tukao i onda te napustio - ja sve znam—" "Ti Boga Isusa", izusti tako tiho i zaprepašteno da ga gotovo nisam ni čula i razrogači plave oči. "Nitko ne zna za to. Kako si, pobogu—" Ali ja samo slegnem ramenima, nije važno kako. "I nakon što sam sve to saznala,shvatila sam da te više ne mogu mrziti. Jednostavno ne mogu. Nemam to u sebi." On se zabulji u mene suženih očiju punih sumnje.Vrati se svom uobičajenom hvalisanju i kaže: "Naravno da imaš, ljubavi, ti me voliš mrziti, ti si jednostavno takva. Zapravo, toliko me voliš mrziti da samo o meni razmišljaš." Nasmiješi se kimajući kao da me prokužio, kao da to cijelo vrijeme zna. Ali ja samo zavrtim glavom i sjednem na rub njegovog kreveta pa kažem: "To je nekad bilo tako, ali više nije. A došla sam ovamo samo da ti kažem koliko mi je žao zbog toga što ti se dogodilo. Stvarno, iskreno mi je žao." On skrene pogled stišćući čeljust i udarajući nogama po deki pa kaže: "Pa, ne treba ti biti jebeno žao! Treba ti biti žao samo zbog jedne stvari, ljubavi, zbog onoga što si učinila Drini. Za sve ostalo nije me briga. Ni najmanje me ne zanima tvoja promašena milostinja za siromašne, bijedne i potlačene. Ne trebam tvoje sažaljenje, draga. Ako slučajno nisi primijetila, ja više nisam taj klinac. Nema šanse da to ne vidiš, Ever, pa, pogledaj me." Nasmiješi se i raširi ruke, izazivajući me da dobro pogledam njegovo nedvojbeno divno tijelo. "Ja sam na samom vrhuncu. Već stoljećima." "To je to." Nagnem se prema njemu. "Ti to shvaćaš kao jednu veliku igru - kao da je život šahovska ploča,a ti si figura koja uvijek mora biti tri koraka ispred svih drugih. Ti se nikada ne opustiš, nikada si ne dopustiš da se nekome približiš - a nemaš pojma kako voljeti i kako biti voljen jer ti nikad nitko nije pružio ljubav. Mislim, naravno da si mogao donijeti drugačije odluke i nema sumnje u to da si trebao, ali ipak je nekako teško dati nešto što nikad nisi imao,nešto što sam nikada nisi iskusio,i zbog toga ti opraštam." "Što je ovo?" Zuri u mene. "Večer amatera? Poslat ćeš mi račun za svoje smiješne psihobrbljarije? Je li to to?" "Ne", kažem tihim glasom dok ga gledam. "Samo ti pokušavam reći da je gotovo. Ne želim se više boriti protiv tebe. Umjesto toga, odlučujem da ću te prihvatiti i voljeti. Htio ili ne htio." "Pokaži mi", kaže on ponovno lupkajući po krevetu. "Zašto jednostavno ne dopužeš ovamo i pokažeš mi ljubav, Ever?" "To nije takva vrsta ljubavi. To je prava ljubav. Bezuvjetna ljubav. Ljubav koja ne osuđuje.Nije fizička.Volim te kao dušu koja zajedno s mojom stanuje na Zemlji.Volim te kao prijatelja besmrtnika.Volim te jer sam umorna od mržnje prema tebi i ne želim je više osjećati. Volim te jer napokon razumijem zašto si takav kakav si. Promijenila bih to kad bih mogla.Ali ne mogu - zato odlučujem da ću te samo voljeti. I nadam se da će te to što sam te prihvatila potaknuti da i ti učiniš nešto dobro, a ako ne—" Slegnem ramenima. "Barem mogu reći da sam pokušala." 138


"Ti Boga Isusa", promrmlja kolutajući očima kao da ga moje riječi samo vrijeđaju. "Netko se napio hipijevskog soka!" Zavrti glavom I nasmije se, a onda se smiri i pogleda me govoreći: "Okej, Ever, voliš me i opraštaš mi. Bravo. Izvrsno. Ali - ipak nećeš dobiti protuotrov, okej? Još uvijek me voliš? Ili me opet mrziš? How deep is your love, Ever - da citiram pjesmu iz sedamdesetih za koju sigurno nisi nikad čula." Spusti ruke u krilo puštajući ih da slobodno i opušteno padaju. "Žalim tvoju generaciju. Slušate samo sranje od muzike. Trebala bi čuti bend na čiji je koncert Haven otišla - Moćni huligani? Kakvo je to jadno ime?" Samo slegnem ramenima. Znam prepoznati kad netko izbjegava temu, ali bez obzira na to koliko se trudio, odbijam mu dopustiti da me obrlati. "Tvoja odluka", kažem. "Nisam te došla ništa tražiti." "A zašto si onda došla? Koji je smisao ovog tvog posjetića? Prema onom što si rekla, ne tražiš protuotrov, ne tražiš malo dobre ševe iako je očito da je očajnički trebaš. Ušetala si ovamo i narušila mi mir samo da bi mi rekla da me voliš? Stvarno, Ever? Žao mi je što ti to moram reći, ali nekako mi je teško to probaviti." "Naravno da ti je teško", kažem nimalo zbunjeno. Više-manje točno sam ovo očekivala, sve ide po planu. "Ali to je samo zato što nikada nisi to iskusio. Prošlo je šesto godina i nikada nisi doživio trenutak prave i iskrene ljubavi. To je tužno. Zapravo, tragično. Ali nisi ti kriv za to. Pa, samo da znaš,to je ovakav osjećaj.To izgleda ovako. Samo želim da znaš da ti opraštam unatoč svemu što si učinio. A zato što sam ti oprostila, zato što sam te otpustila, ne možeš više doprijeti do mene niti me povrijediti. Ako mi nikada ne daš protuotrov - pa, Damen i ja naći ćemo rješenje jer tako to rade srodne duše. To je prava ljubav. Ne možeš je slomiti, ne možeš je s vremenom nagristi, ona je vječna, beskrajna, prebrodit će sve oluje. Pa, ako si odlučio da ćeš tako nastaviti, samo želim da znaš da se ja neću nimalo opirati. Gotovo je. Moram živjeti svoj život - a ti?" Pogleda me i taj mi je trenutak dovoljan da shvatim da ga držim u šaci. Vidim kako su mu oči sijevnule,kako se u njima pojavio tračak razumijevanja da je igra gotova. Za igru je potrebno dvoje, a jedan je igrač upravo odustao.Ali onda, jednakom brzinom, tračak razumijevanja nestane i vrati se onaj stari Roman i kaže: "Ma daj, draga - ti to ozbiljno? Hoćeš reći da ti je sasvim dovoljno da se do kraja svog besmrtnog života čedno držite za ruke? Kvragu, pa ni to ne možeš - unatoč energetskom kondomu koji si stvorila - nije to ni blizu pravoj stvari, zar ne, ljubavi? Ni blizu ovome." Prije nego što shvatim što se događa, on se stvori kraj mene, rukom me zgrabi za nogu i stane me duboko, intenzivno, netremice gledati govoreći: "Možda i nisam nikada iskusio tu vrstu ljubavi o kojoj blebećeš, ali dobio sam dovoljno one druge vrste - ove." Pomakne prste nekoliko centimetara prema gore. "Kažem ti, draga, u slučaju nužde jednako je dobra, možda čak i bolja. I ne mogu podnijeti pomisao da ti to propuštaš." "Onda mi daj protuotrov i neću to propuštati",kažem slatko se smiješeći. I ne pokušavam maknuti njegove prste sa svog tijela. To je ono što želi da učinim. Želi da se izbezumim i da se pokušam oduprijeti. Da ga bacim u zid.Da mu priprijetim. Uobičajeni slijed događaja. Ali ne ovaj put. Ne. Ovaj put moram mu previše toga dokazati.Previše toga mogu izgubiti. Osim toga, uskoro ću mu pokazati koliko je igra dosadna kad se samo jedan igrač želi igrati. "Voljela bi to, zar ne? Voljela bi pobijediti ovaj put?" "Oboje bismo pobijedili,ne misliš li tako? Napraviš nešto lijepo -i nešto lijepo će se dogoditi tebi to je karma. Domino-efekt. Ne može se izjaloviti." "Aha, evo nas opet, je l'?" Zakoluta očima. "Kažem ti, taj Damen te prilično udesio." "Možda." Nasmiješim se,ne dam se upecati na njegov mamac. "A možda i ne. Ne možeš znati dok ne pokušaš, zar ne?" "Što? Misliš da nikad nisam napravio nešto lijepo?" 139


"Mislim da već neko vrijeme nisi. Vjerojatno si već malo zahrđao." On se nasmije, zabaci glavu i nasmije se, ali ne makne ruku, ne, ostavi je točno na mjestu i gladi mi bedro. "Okej, Ever, teoretski, kako bi bilo da ipak napravim jednu stvarčicu za tebe? Recimo da ti dam protuotrov koji bi tebi i Damenu omogućio da se ševite do besvijesti.A što onda?Koliko moram čekati da mi se vrati ta takozvana dobra karma? Možeš li mi reći?" Slegnem ramenima. "Prema onome što sam vidjela, ne možeš prisiliti karmu, ona djeluje po svojim pravilima. Znam samo da djeluje." "Dakle, ja bih trebao tebi nešto dati, nešto što očajnički želiš, i riskirati da ne dobijem ništa zauzvrat? To mi se ne čini baš pošteno, draga, možda bi trebala malo razmisliti,možda ima nešto što bi ti meni mogla dati." Nasmiješi se, a ruka mu klizne puno više, previše prema gore, previsoko. A kad me pogleda u oči pokušavajući me svladati, namamiti me u svoju glavu kako je to nekad radio - to mu ne uspije. Ostanem točno gdje jesam, ukopana na mjestu. A ipak, dovoljna je samo ta jednostavna radnja da se u meni rodi ideja koja bi mogla ubrzati ovo više nego što sam se nadala i dovesti me do Montagea, gdje sam rekla Damenu da ćemo se naći. "Dakle", kažem trudeći se zanemariti dodir njegovih prstiju raširenih na mom bedru. "Ako ne vjeruješ karmi, hoćeš li barem vjerovati meni?" Pogleda me, nakrivi glavu i nakratko pokaže tetovažu Ouroborosa. "Kad malo razmislim, ipak ti mogu nešto dati. Nešto što sigurno želiš. Nešto što ti samo ja mogu dati." "To te pitam!" Nasmiješi se. "To te ja pitam. Znao sam da ćeš se s vremenom predomisliti, znao sam da ćeš se prosvijetliti." Primakne se još bliže i još mi čvršće zgrabi nogu. Ali ja još samo sjedim,dišem mirno, ravnomjerno, svjesna sam da svjetlost još sjaji u meni, i kažem: "Ma ne to - mislim na - mislim na nešto puno bolje od toga." On zaškilji. "O, nemoj biti tako stroga prema sebi, draga. Prvi put je uvijek tako-tako. Obećavam ti da ćemo mnogo vježbati, pa ćeš usavršiti vještine i poboljšati se." Iako se nasmije nakon što to izgovori, očito želeći da se i ja nasmijem, ja to ne učinim. Još razmišljam o onome što sam upravo rekla, o novom planu koji upravo razvijam u glavi. Znam da to neće baš biti ono što očekuje i možda me zbog toga zamrzi još više, ali ipak, ne mogu se sjetiti nijednog drugog načina da ga natjeram da se poveže sa mnom -doduše, ako se uopće moguće povezati s izgubljenom dušom... "Pusti mi nogu." Pogledam ga u oči. "Sranje!" Zavrti glavom. "Vidiš, znao sam da je to samo priča - ti samo koketiraš, Ever, znaš? Ti samo—" "Pusti mi nogu i uhvati me za ruke", kažem mirnim odlučnim glasom. "Vjeruj mi, nemaš što izgubiti, obećavam ti." On oklijeva,ali samo na trenutak, a onda me posluša. Nas dvoje sjedimo na krevetu prekriženih nogu, moja gola koljena naslanjaju se na njegova, njegove ruke čvrsto drže moje, cijela me scena pomalo podsjeća na čaroliju vezivanja koja je i dovela do ovog problema. Samo što ovo nije ni blizu tome. Ni blizu. Spremam se preuzeti ogroman rizik na sebe. Spremam se podijeliti s Romanom nešto zbog čega će mi svakako predati protuotrov. Pogledam ga ravno u oči i kažem: "Argument ti ne vrijedi." On zaškilji. 140


"Tvoj argument.O tome kako ne postoji ništa osim ovoga trenutka i ovoga mjesta.Ako stvarno vjeruješ u to,zašto si se onda pokušavao povezati s Drinom?Ako stvarno vjeruješ da ne postoji ništa osim ovoga, osim Zemlje, gdje sada sjedimo, s čime si se onda pokušavao povezati?" Pogleda me vidljivo smeteno i kaže: "S njezinom esencijom, njezinom—" Zavrti glavom,pokuša osloboditi ruke iz mog stiska, ali ja ih zgrabim još jače. "Koji je ovo vrag?" pita očito nezadovoljan. "Ovo nije sve što postoji, Romane. Postoji nešto više, puno više. Više nego što možeš zamisliti. Ovo što vidiš ovdje - to je samo sitni mali bljesak na puno većem ekranu. Ali imam osjećaj da to već osjećaš unatoč tome što govoriš. A budući da to već osjećaš, otvoren si prema tome. S obzirom na to, možda možemo sklopiti nekakav dogovor." "Znao sam!" Nasmije se i zavrti glavom. "Znao sam da nisi odustala. Nikad ne reci nikad, Ever, jelda?" Ali ja to samo ignoriram i nastavim po svom: "Ako te odvedem do Drine, ako ti pokažem gdje počiva, hoćeš li mi dati protuotrov?" On ispusti moje ruke,problijedio je, na licu mu se vidi da je šokiran, očito je da pokušava doći k sebi. "Ti me zezaš?" "Ne." Odmahnem glavom. "Ne zezam te. Stvarno. Kunem se." "A zašto onda ovo radiš?" "Jer je to pošteno. Ti meni daš ono što ja najviše želim, a ja tebi dam ono što ti najviše želiš.Možda ti se ne svidi ono što ćeš vidjeti i na kraju ćeš me vjerojatno mrziti - ali spremna sam prihvatiti taj rizik. I, obećavam ti, omogućit ću ti potpuni nezaklonjeni pogled. Neću ništa skriti." "A - što ako mi daš ono što želim, a ja tebi ipak ne dam protuotrov? Što onda?" "Onda sam te krivo procijenila." Slegnem ramenima. "Onda ću otići praznih ruku.Ali neću te mrziti i više te neću gnjaviti.Ali mislim da ćeš svakako povjerovati u karmu kad vidiš posljedice tog svog postupka. Dakle - jesi spreman?" Pogleda me. Promatra me, procjenjuje me, razmišlja, a onda napokon kimne, netremice me gledajući, i kaže: "Hoćeš znati gdje ga držim?" Progutam knedlu. Počnem ubrzano disati. "Ovdje je." Posegne za noćnim ormarićem, otvori ladicu, izvuče kutijicu optočenu draguljima i obloženu baršunom i izvadi iz nje malenu staklenu bočicu sa svjetlucavom tekućinom koja neopisivo podsjeća na eliksir - samo što je zelena. Gledam ga dok maše bočicom preda mnom, gledam kako svjetluca i sjaji, gotovo da ne mogu vjerovati da je rješenje za sve moje nevolje tako maleno i da se nalazi u bočici. "Nisi li rekao da ga ne držiš ovdje?" kažem, a usta mi se najednom osuše kad ga obuhvatim pogledom - kad vidim kako se bljeska preda mnom. "I nisam ga držao ovdje. Tek neku večer sam ga spremio ovamo. Prije toga sam ga držao u dućanu.Ali to je to, ljubavi - jedna porcija, nema recepta u kuharici - popis sastojaka nalazi se samo ovdje unutra." Lupne se po jednoj strani glave i odmjeri me. "Dakle, dogovorili smo se, jelda? Ti meni pokažeš svoje - a ja tebi dam svoje." Nasmiješi se i ubaci protuotrov u džep na košulji,a onda me pogleda i kaže: "Ali,ti prva. Ispuni svoj dio dogovora. Odvedi me do nje - i onda možeš dugo i sretno živjeti do kraja života."

141


Trideset četvrto "Sklopi oči", šapnem i primim Romanove hladne ruke, koljena su nam čvrsto priljubljena, lica su nam tako blizu da osjećam njegov ledeni dah na svojim obrazima. "A sada otvori um. Pokušaj se riješiti svih nevažnih misli najbolje što možeš. Samo ga isprazni - prestani misliti - pusti sve i samo budi. Kužiš?" On kimne i stisne mi prste još čvršće.Tako je usredotočen, tako očajnički želi vidjeti gdje Drina sada živi da mi se srce slama. "Sada uđi u moj um.Spustit ću svoj štit i pustiti te unutra i - upozoravam te,Romane - možda ti se ne svidi ono što ćeš vidjeti, možda ćeš se užasno naljutiti na mene,ali zapamti da ispunjavam svoj dio dogovora,okej? Nikad ti nisam rekla da će ti se svidjeti, samo sam ti rekla da ću te odvesti tamo gdje je ona."Otvorim jedno oko i vidim kako ponovno kima: "Okej, sada uđi polako ulazi i - pratiš li me?" "Da", šapne. "Da - tako je mračno, tako... Ništa ne vidim - i padam tako brzo, tako - gdje—?" "Brzo će biti gotovo - samo se drži", bodrim ga. Počne ubrzano disati i osjetim njegov ledeni dah, oblak hladne magle na svom obrazu. "Gotovo je... Stao sam... Prestao sam padati, ali još je tako mračno... I tako - ja... Visim i sam sam - tako sam sam - ali ne... Još je netko ovdje - ona je ovdje i... O, Bože... Drina, gdje si—" Stisne mi ruke još čvršće, tako čvrsto da ih uskoro više neću ni osjećati, diše plitko, nepravilno, s tijela mu se od muke cijedi znoj, a potom padne na mene. Pokosili su ga događaji koji se odvijaju u mojoj glavi - njegovoj glavi - dok bez daha obilazimo Zemlju sjena,beskrajni bezdan,posljednje počivalište svih besmrtnih duša, uključujući naše. Promrmlja niz riječi tako tiho da ih ne mogu razabrati, ali zvuče uznemireno, poremećeno, ojađeno. Lebdi u mraku dok grabi i hvata rukama oko sebe,očajnički je traži. Pritisnuo je čelo na moje čelo, nos na moj obraz,usne su nam tako blizu,a sva je njegova energija i snaga usmjerena na nju. I tako nas Jude nađe. To je ono što vidi. Roman i ja zajedno, znojimo se na njegovim plahtama, tijela su nam čvrsto pripijena, hvatamo se, oboje smo toliko izgubljeni u viziji da ga ne vidimo i ne čujemo dok nije prekasno. Prekasno da ga zaustavimo. Prekasno da poništimo ono što će on učiniti. Prekasno da premotamo i vratimo se - vratimo u onaj trenutak kad sam bila tako blizu, tako blizu da dobijem ono što želim. Prije nego što shvatim što se događa, Jude me istrgne iz Romanova stiska i baci se na njega. Šakom ga udari ravno posred torza ne obazirući se na moj vrisak. Na moje bolno: "Neeeeee!" Taj zvuk ispuni sobu ponavljajući se unedogled. Koprcam se i pokušavam ustati - da ga maknem s Romana, da ga zaustavim - ali prekasno je. Koliko god sam brza, ne mogu ga pobijediti. Prekasno sam reagirala- omeo me - i Jude je već na njemu. Već je na Romanu. Već ga udara šakom u sakralnu čakru. U njegovu najslabiju čakru. U njegovu Ahilovu petu. U centar ljubomore, zavisti i iracionalne želje za posjedovanjem. U tu skupinu potreba za kojima se Roman vodio posljednjih šesto godina. U trenu pretvori divnog zlatnog dječaka u hrpu prašine.

142


Skočim na Judea, zgrabim ga za ramena, bacim ga na drugi kraj sobe i začujem tup udarac kad sleti na toaletni ormarić, ali ne mogu pogledati što mu se dogodilo.Usredotočim se samo na jedno, na Romanovu bijelu lanenu košulju na kojoj svjetlucaju sitne krhotine stakla, a tamnozelena mrlja širi joj se po prednjoj strani. Protuotrov. Bočica s protuotrovom je razbijena - uništena je u tučnjavi i s njom su nestale sve moje nade. A sada kada Romana više nema i njegova duša ide prema Zemlji sjena, ne postoji način da je ikada više dobijem. "Kako si mogao?" Okrenem se sijevajući očima prema Judeu. "Kako si to mogao učiniti!" Gledam ga dok pokušava ustati, problijedio je i trlja leđa. "Sve si uništio! Sve! Bila sam tako blizu - tako blizu da dobijem protuotrov - i ti si ga uništio! Zauvijek!" Jude me pogleda, rukama obuhvati koljena, namršti se, jedva dolazeći do daha, i kaže: "Ever - ja... Nisam htio—" Zavrti glavom. "Moraš mi vjerovati. Mislio sam da si u nevolji - izgledalo je kao da si u nevolji! Nisi vidjela ono što sam ja vidio! Bila si - on je bio na tebi—" Zavrti glavom. "I izgledalo je kao da se boriš - iznutra... Kao da ne možeš s time izaći na kraj, da se ne možeš oduprijeti privlačnosti koju osjećaš prema njemu. Zato sam došao. Samo sam zato došao. Znao sam kamo ideš nakon što si izašla iz dućana i nisam mislio da si spremna ponovno proći kroz sve to. A kada sam maloprije došao - i vidio te takvu - pa, nisam htio da to završi kao zadnji put, pa sam - ja sam samo, ja—" "Pa si ga ubio!" Razrogačim oči, a grlo mi se osuši. "Sve što sam ti rekla iskoristio si protiv mene i ubio ga?" On zavrti glavom i stane pred mene. Potrgala sam mu majicu kad sam ga zgrabila i bacila na drugi kraj sobe. Aura mu plamti od tjeskobe dok petlja po prstenu od zelenog malahita na ruci kojom je ubio Romana. "Nisi prestajala pričati o tome kako je on loš - kako je zao, kako vodi pleme zlih odmetnika i kako mu se ne možeš oduprijeti zbog čarolije koju si bacila. Došla si me zamoliti za pomoć. Meni si se prvom povjerila - ne Damenu. Izabrala si mene, Ever, sviđalo ti se to ili ne! A ja sam te samo htio spasiti - od Romana,od tebe same. To mi je bila jedina namjera - paziti na tebe, brinuti se za tebe!" "Je li?" Suzim pogled, a nova mi se pomisao rađa u glavi. "Je li to stvarno bila tvoja jedina namjera? Iskreno?" "O čemu govoriš?"Zaškilji, protrlja usne pokušavajući odgonetnuti moje riječi. "Dobro znaš o čemu govorim", kažem, a tijelo mi se trese od bijesa, ogorčenja i poraza dok stišćem Romanovu košulju umrljanu protuotrovom. "Namjerno si to učinio." Stanem ga netremice gledati. Nemam stvarnih dokaza da je to istina, ali, ipak, kada to kažem, kada to izgovorim naglas, ta pomisao počne jačati i rasti u tolikoj mjeri da brzo ponovim te riječi i odem još dalje dodajući: "Namjerno si to učinio. To nije bila pogreška. Točno si znao što radiš kad si došao ovamo. Tako,dakle? Misliš da ćeš ovako pobijedili u igri koju si igrao posljednjih četiristo godina? Je li to tvoj veliki potez? Meni, djevojci koju navodno voliš, oduzeo si ono što želim najviše na svijetu. Poduzeo si sve da Damen i ja nikada više ne budemo zajedno. To je tvoj način, Jude? Stvarno misliš da ću se zbog ovoga odreći svoje srodne duše i izabrati tebe?" Zavrtim glavom i zagledam se u Romanovu košulju. Srce mi se slama dok gledam mrlju koja se raširila po njoj, dok razmišljam o Romanovu tužnom jadnom životu i kako je njegova duša završila. Znam da mi je tako malo nedostajalo - tako malo - da doprem do njega, da nešto promijenim, da dobijem ono što želim - a onda se dogodi ovo. Sve sam izgubila u sekundi. 143


"Ever—" preklinje me Jude, a njegov glas i pogled odaju koliko su ga moje riječi zaboljele. Pomakne se prema meni i pokuša me dodirnuti, ali ne dam mu da mi se približi, ne dopuštam mu da me dotakne. "Kako to uopće možeš reći?" pita me kad napokon odustane i prizna poraz. "Ja te stvarno volim. Znaš to. Istina je, volio sam te stoljećima. Ali ovo nisam planirao - nisam te planirao ovako udaljiti od Damena. Previše mi značiš da bih to ikada učinio, puno mi znači tvoja sreća, kao što sam ti već rekao. A kada napokon odlučiš, kad izabereš jednoga od nas, želim da to bude pošteno. Odlučio sam da će ovaj put biti pošteno." "Ali već sam izabrala", kažem ovaj put šaptom. Ne da mi se više boriti. Ustanem s kreveta stišćući košulju, a onda uđe Haven i ugleda me. Oči joj sijevaju dok se ogledava po sobi. Kad vidi Romanovu košulju u mojoj ruci, odmah shvati što se dogodilo i pohvata konce. "Što si učinila?" upita me tako dubokim i prijetećim glasom da se sva naježim. "Kojeg si vraga učinila"? Zgrabi košulju i čvrsto je stisne uz prsa prekrivena čipkom dok me odmjerava. Pretpostavlja da sam ja kriva i ignorira Judea kad se on pokuša ubaciti i preuzeti odgovornost. "Trebala sam znati." Zavrti glavom toliko suzivši pogled da se vide samo dvije crtice. "Odavno mi je trebalo biti jasno - kad si došla k meni doma i pokušala biti ljubazna, nisi bila ni mrvicu iskrena, samo si me iskoristila,prevarila,pokušala izvući iz mene informacije,pokušala si saznati kada me neće biti da ga možeš uhvatiti nasamo i onda - i onda ga ubiti." "Nije bilo tako kako misliš!" kriknem. "Nije uopće bilo tako!" Ali koliko god puta ponovila te riječi,ne mogu doprijeti do nje.Već je donijela zaključak o meni, o Judeu, o svemu što se večeras ovdje dogodilo. "O,bilo je točno tako kako mislim." Zuri u mene uhvativši se za bokove u sjajnoj crnoj koži. "Točno tako. I, vjeruj mi, Ever, ovo ti neće proći. Ne ovaj put. Dosta si se miješala u moj život. Dosta si mi uzimala ljude koje volim. Ovo je rat. Totalni rat. Toliko ću ti zagorčati život da ćeš poželjeti da je tvoj jedini problem što ne možeš dotaknuti svog dečka. Budi uvjerena da nikada nisi doživjela ništa slično onome što ti spremam." Digne obrve i pokaže zube. "A ti, Jude?" Zavrti se na peti i pogleda ga po prvi put otkad je došla. "Ti ćeš poželjeti da si besmrtan jer nakon ovoga večeras nema šanse da ćeš izdržati ono što ti se sprema."

144


Trideset peto "Znači,upalilo je", kaže Damen, a glas mu zazvuči nježno, udaljeno. "Protuotrov je stvarno postojao." Duboko udahnem i zagledam se u koljena. Skvrčim stopala na mekom kožnatom sjedalu i prisjetim se kako me našao baš kad sam odlazila od Romana, Jude je išao za mnom, a Haven je i dalje vrištala cijelu litaniju prijetnji s vrata. Damen je stigao na poprište nekoliko sekundi nakon što je film završio. Nije ni stao kod Montagea, gdje smo se trebali naći, jer je osjetio da sam u nevolji čim je pročitao moju poruku. Kimnem zureći u svoju kuću i prisjećajući se onog pobjedonosnog trenutka kad se sve posložilo kad sam, takoreći, imala protuotrov u šaci. A onda se sve srušilo. U jednom groznom trenutku ispred nosa su oduzeti nam naši snovi. Zavrtim glavom i uzdahnem jer znam da ću se sutra ujutro morati suočiti sa Sabine.Morat ću joj priznati sve o svom poslu, o svojim psihičkim sposobnostima, o tome kako sam honorarno radila kao Avalon - a onda se sjetim da sam prije nekoliko sati mislila da mi je to najveći problem u životu. "Stvarno,upalilo je", kažem i pogledam Damena u oči.Ne samo da želim da mi vjeruje, mora mi vjerovati. "Imao je protuotrov, pokazao mi ga je i sve.Bio je tako - tako malen - jedna sićušna staklena bočica ispunjena svjetlucavom zelenom tekućinom." Slegnem ramenima. "A onda ga je stavio u džep i—" Progutam knedlu,ne trebam ponovno proživljavati ono što se dogodilo nakon toga.Barem ne naglas. Ta scena još mi se vrti u glavi. On se namršti jer je sve to već vidio gotovo onoliko puta koliko i ja. "A onda je Jude upao u sobu."Uzdahne i zavrti glavom u nevjerici.Mrko gleda, nikad ga nisam vidjela da tako stišće čeljust. "Zašlo si mu vjerovala? Zašto si mu otkrila naše slabosti naše čakre - kako da nam naudi?Zašto si to učinila?" Pogleda me jer me očajnički želi razumjeti. Progutam knedlu, veliku, suhu knedlu u grlu dok mislim: Eto je – eto krivnje koju sam cijelo vrijeme tražila. Napokon me osuđuje - ali ovaj put više osuđuje ono što je Jude učinio nego ono što sam ja učinila. Ali kad ga ponovno pogledam,vidim da se ne radi o tome. On jednostavno pokušava pronaći neki smisao u svemu tome. Ali ipak samo slegnem ramenima i kažem: "Problem je u mojoj petoj čakri. U mojoj slaboj točki. Ne ide mi prosuđivanje, krivo tumačim informacije i očito vjerujem krivim ljudima umjesto onima koji su mi cijelo vrijeme bili odani." Pogledam Damena znajući da on zahtijeva bolje objašnjenje, da zaslužuje više, a onda pognem glavu i dodam: "Istini za volju, uhvatio me u trenutku slabosti—" Zastanem kad se sjetim kako sam stvarno bila slaba - kako sam blizu bila tome da prijeđem most koji vodi na drugu stranu. Iako sam Damenu rekla sve o magiji i o tome kako sam se obratila Judeu prije nego njemu, nisam mu rekla ništa o tom dijelu, uglavnom zato što me bilo previše sram. "Bio je to trenutak nevjerojatne slabosti." Uzdahnem. "Što da ti kažem." Damen se okrene, kožnato sjedalo zaškripi i pogleda me. "A ja sam se nadao da ćeš mi s vremenom dovoljno vjerovati da se obratiš meni u trenucima slabosti, a ne Judeu." Glas mu je tako tih i tako ozbiljan da mi se srce slomi kad to izgovori naglas. Sklopim oči i naslonim glavu na naslon,osjećajući da bih se mogla rasplakati, i šapnem: "Znam. Trebala sam ti reći. Ali unatoč svom tvom uvjeravanju,unatoč onome što si mi rekao, jednostavno nisam vjerovala - nisam mogla vjerovati.Nisam mislila da to zaslužujem. I, Damene, ako misliš da već znaš za ono najgore što mi se dogodilo, u krivu si. Nažalost, bilo je mnogo gore—" Okrenem se prema njemu,licem u lice, i prislonim mu dlanove na obraze. Svjesna sam energetskog vela koji pleše između nas omogućavajući mi da ga gotovo dodirnem, i znam da je to to to je najbolje što ćemo ikada doživjeti. Nemam više izbora - mi više nemamo izbora. Roman je mrtav i 145


odnio je protuotrov sa sobom.A onda duboko udahnem, zatvorim oči i podijelim sve s Damenom. Otkrijem mu sve grozne i ponižavajuće trenutke - struje iz mog uma u njegov. Prikazujem mu neuljepšanu verziju događaja, onu užasnu noć s Romanom kad sam gotovo izgubila nevinost, a onda i prizor kod Mosta duša - svaku groznu sekundu u punom, kristalno jasnom, sramotnom sjaju. Znam da on zaslužuje znati istinu o meni - kakva sam bila, gdje sam bila - i kakva sam sad. Čitavu ogavnu priču. A kada završim, on samo slegne ramenima, prekrije mi ruke svojima i kaže: "Ništa od ovoga nije me navelo da promijenim mišljenje o tebi. Ni jedna jedina stvar." Kimnem jer znam da je to istina. Napokon shvaćam. Napokon mi je jasno što je prava i bezuvjetna ljubav. "Ever", kaže on napetim glasom dok me gleda, "moraš promijeniti način na koji shvaćaš samu sebe i svoje odluke." Zaškiljim ne shvaćajući baš o čemu govori. "Ono što ti smatraš ogromnim,očitim pogreškama - uopće nisu pogreške.Stvarnost uopće nije takva kakvom je ti vidiš.Misliš da si napravila užasnu pogrešku kad si mi dala Romanov eliksir, ali zapravo si mi - spasila život. Spasila si me od Zemlje sjena! Ne bih preživio dok bi se Romy vratila unatoč magičnom krugu koji je Rayne opisala. Padao sam u nesvijesti i budio se iz nje. Bio sam između života i smrti, a da ti nisi bila učinila ono što si učinila u tom trenutku - da mi nisi dala da pijem - ja bih poginuo i duša bi mi bila izgubljena,napuštena, ostavljena da zauvijek lebdi u mraku i samoći." Razrogačim oči jer nikad nisam razmišljala o tome.Toliko sam kažnjavala samu sebe i mislila o tome kako se više ne možemo dodirivati onako kako bismo htjeli da nisam ni shvatila da sam mu zapravo poštedjela dušu od tog beskrajnog bezdana. "I još nešto",posegne za mojom bradom, gotovo me dodirnuvši, i ja osjetim nalet trnaca i topline, "ti si zapravo doprla do Romana! I to ne na prijevaru ili lukavom proračunatošću, nego si se obratila njegovom najdubljem osjećaju čovječnosti - čovječnosti koju mi ostali nismo vidjeli u njemu i za koju smo mislili da i ne postoji. Ali ti si uspjela prodrijeti dublje, vidjeti ono što mi nismo mogli vidjeti. Vidjela si nadu u osobi koju smo svi otpisali. Ne vidiš li kako je to predivno - kako sam ponosan na tebe?" "Ali što s činjenicom da sam pretvorila Haven u besmrtnicu?" šapnem dok se prisjećam njezine prijetnje koju zacijelo namjerava uspješno provesti u djelo. "Nisam li ja učinio isto kad sam te spasio?" upita usnama se približavajući mom uhu. "Ali nisi znao za Zemlju sjena. Ja jesam i osudila sam njezinu dušu." Slegnem ramenima odmičući se da mu bolje vidim lice. Ali on samo odmahne glavom i privuče me natrag k sebi. "Znam da sam ti rekao da to ne učiniš,ali da sam ja bio na tvom mjestu,jednako bih postupio. Gdje ima života,ima i nade, jelda? Barem je to bio moj moto posljednjih šesto godina." Naslonim se na njega i pritisnem glavu na mekani dio njegovog ramena. Pogledam prema kući i vidim kako se gasi svjetlo u Sabineinoj sobi, a onda stisnem Damenovu ruku i kažem: "Romy i Rayne imale su pravo. Znaš, u vezi magije.Ako se njome služiš iz sebičnih pokvarenih razloga, na kraju će ti se karma triput obiti u glavu." Pomaknemo se i pogledi nam se sretnu. Zrak između nas je težak. "Prvi put mi se obila o glavu kad sam se silom našla u onoj situaciji s Haven i promijenila je pretvorila je u neprijatelja koji me odlučio uništiti. Drugi me put stigla karma kad me privukao Roman - bio je to onaj mračni plamen koji je gorio u meni. A sada - a sada ovo - Roman, uništenje 146


njegove duše i, k tome, uništenje protuotrova." Pogledam ga. "Mislim, to jest tri puta, jelda! Ili sam ga ja sama privukla? Je li to bilo čudovište koje sam sama stvorila, moja sjena koja je već postojala i sada postoji još nešto - tamo negdje - i čeka pravi trenutak da nam se vrati kao bumerang? Nešto što nećemo ni primijetiti prije nego što bude prekasno?" Jedva dolazim do zraka, odjednom me obuzela panika, zlokobni osjećaj da još nije gotovo, da nam još nešto dolazi ususret. Ubrzo me utješe njegove snažne ruke kojima me čvrsto zagrli, njegovi trnci, toplina i spoznaja da sada u meni sjaji blistava bijela svjetlost. Zbog toga i zbog svega što sam prošla sada sam dovoljno jaka da se suočim s tim - sa svojom karmom, sa svojom sudbinom - u kojem god obliku došla... Osjetim Damenov topli dah na uhu,a onda on progovori ponavljajući moje misli: "Kako god bilo,zajedno ćemo to izdržati.Tako je to sa srodnim dušama.Tako to one rade."

147

Alyson noel besmrtnici 4 mračni plamen  
Alyson noel besmrtnici 4 mračni plamen  
Advertisement