LIKOVNA UMJETNOST

umjetnost Likovna

E M I R M U H I Ć

O LIKOVNO - ESTETSKOJ VRIJEDNOSTI STRIPA „KEN Parker“

Već ima mnogo desetljeća od kada se prostor i fokus naučnog istraživanja jednog historičara i teoretičara umjetnosti proširio i na neke neistražene horizonte. Još od umjetničkih radova poznatog Roya Lichtensteina, koji je svoj likovno-estetski izričaj obogatio i uljepšao prizorima iz zavičajnog i djetinjeg svijeta stripa, historija umjetnosti, kao podjednako i naučna i humanistička disciplina, se počela baviti i teorijsko-filozofskim ishodištima samog stripa kao likovno stvaralačkog medija. Ovaj rad, a koji je svojom sadržinom upravo takav, u fokus stavlja likovni i tekstualni element kadriranja poznatog talijanskog stripa Ken Parker koji se na mnogo načina, a najviše onim estetskim, razlikuje od klasičnih western stripova namijenjenih mlađoj populaciji1, a koji nikada nisu posjedovali zavidnu likovnost dostojnu teorije umjetnosti i filozofske estetike, kao što su: Zagor, Blek Stijena i ostali takvi u nizu... Po uzoru na studije Hermanna Bauera2, metodološki, kao historičar i teoretičar umjetnosti, trudio sam se ostati vjeran dvjema, međusobno neraskidivim stvarima. U prvom planu „psihološkom stanju“ glavnog lika, odnosno biti dosljedan formalnom pristupu likovnosti crteža koja krasi ovaj strip. Historijski, pokušao sam učiniti ono što je recimo Georg Simmel onomad činio, kada je pišući o Rembrandtu, insistirao da su njegovi potezi kista, njegovi portreti, odraz njegovog psihološkog stanja „usamljenosti“.3 A uz to, budući da nijedno umjetničko djelo ne nastaje ex nihilo, potpuno lišeno nekog historijskog i komparativnog konteksta, trudio sam se upoznati čitaoca s činjenicom, da i ovaj strip sadrži poveznice s nekim drugim primjerima western stripa, jer tipološki, Ken Parker, iako neobičan i izmiče šturoj „kategorizaciji, ipak se svrstava u kategoriju western stripa.

1 Pod western stripom podrazmijevaju se radovi koji na neki način oslikavaju historiju i kontekst američkog Divljeg zapada. Nerijetko protagonisti takvih stripova su fiktivni likovi koji se na neki način dovode u vezu s stvarnim ličnostima ili s stvarnim historijskim događajima američke historije. Više pogledati na linku: https://westerncomicsguide.com/about/ 2 Herman Bauer, „Forma, struktura, stil: povijest i metode formalne analize“, u: Uvod u Povijest umjetnosti, ur. Hans Belting, str. 143 3 Georg Simmel, Rembrandt: An Essay in the Philosophy of Art, Routledge; 1st edition, 2005. g.

Iščitavajući strip Ken Parker kao umjetničko djelo, kao svojevrsan klasik umjetnosti stripa, moguće je pitati se, kakva je uloga ikonološko-ikonografskog diskursa, ko su ostali akteri i likovi na crtežima, budući da se pored protagoniste Kena Parkera, koji je fiktivni lik samog autora stripa, javlja i cijela plejada stvarnih historijskih ličnosti, poput Divljeg Bila, generala Kastera i svih onih drugih koji su obilježili epohu kojoj pripada Ken Parker. U takvu analizu se ovdje neću upuštati. Ma kakvom interpretativnom stajalištu pribjegli, sva iscrpnost argumenata neće biti dovoljna da se potpuno zaokruži hermeneutičko promišljanje ovog stripa, ponajviše zbog toga što strip Ken Parker, što ga izdvaja od klasičnog stripa namijenjenog samo mladima, ne prati, i pred čitaoce ne iznosi samo život i avanture glavnog junaka, već uveliko problematizira mnoge predrasude, običaje i zakone jednog turbulentnog vremena, koje se kolokvijalno u knjigama i literaturi naziva američki Divlji zapad.

Misaona i likovna refleksija o glavnom liku

Lik Kena Parkera je nastao iz pera dvojice strip autora: Giancarla Berardia, koji je radio na scenariju, priči i tekstu, te Ive Milazza, koji potpisuje crtež. Svojim djelom i jedan i drugi svrstavaju se u klasike ne samo talijanske, već i svjetske škole stripa. Na našim prostorima, Ken Parker je već decenijama prisutan na tržištu, no najluksuznije izdanje izdala je izdavačka kuća „Fibra“ (Zagreb, Hrvatska). Komplet broji osamdeset knjiga tvrdih korica, a u svakoj se nalaze po jedna ili dvije priče o uzbudljivim avanturama glavnog lika. Parker, želeći da preživi u surovoj realnosti i zabiti divljeg i okrutnog Zapada, radi sve i svašta. Bio je traper, izviđač u vojsci (pogledati priču Slučaj Olivera Pricea), pisac, odmetnik, šerif, detektiv... U svakom od tih zanimanja, nanovo je propitivao sebe i svijet oko sebe, ne bi li tako pomogao voljenima. Za razliku od mnogih njegovih zemljaka, koji su prezirali Indijance i njihovu kulturu, Parker je vjerovao da bijeli čovjek, iako kulturno i industrijski napredniji, može živjeti u miru s crvenokošcima.4 On je lik koji se suprotstavlja epohi u kojoj živi, nerijetko bivajući neshvaćen od iste. Indijanci, ti „okrutni divljaci“ kako su ih nazivali doseljenici, prozvali su ga Duga Puška, zbog njegove stare Kentucky puške čija je cijev bila prilično dugačka, što je i svojstveno tom vatrenom oružju koje se prvenstveno koristilo za lov na bizone. Ken Parker neobičan je lik u cijelom tom haosu Divljeg zapada gdje vlada samo zakon oružja, zakon „spretnije ruke na obaraču“, jednom riječju - zakon jačega. Hladan, racionalan, a opet emotivan i pribran u teškim trenucima, Parker pokazuje sve one osobine koje su rijetke među klasičnim odmetnicima željenim slave. U

4 Pogledati prvu priču stripa Ken Parker: Duga puška, izdavačka kuća Fibra ili Stip Agent-Fibra, 2015., scenarij: Giancarlo Berardi, crtež: Ivo Milazzo

priči Veličanstveni revolveraš5 gdje upoznajemo stvarnu ličnost američke historije, slavnogWild Bill Hickoka6 (1837-1876), Parkeru ne manjka pribranosti, pa se, za razliku od mnogih usijanih glava s Granice tek rijetko lati oružja. S gađanjem Parker je uzimao oružje u ruke. Unatoč zakonu svoje epohe, osjećao je gorčinu u duši kada bi morao ispaliti metak. Parker nije ubica. Parker ne želi ubiti, ako ne mora! Tek možda pred kraj njegovih avantura, kada završava nesretno kao bjegunac i zatočenik u zatvoru, jer je usmrtio policajca za vrijeme štrajka u Bostonu, on se mijenja. Godine su ga promijenile, tako da je pozni Parker potpuno drugačija osoba u odnosu na Parkera iz ranih dana. To je nešto što se ne viđa često među stripovskim junacima. Najčešće su junaci popularnih western stripova za mlade: Zagor, Tex ili Magični vjetar šablonizirani do najprostijih granica, siže igra dominantnu ulogu, a protagonist ga diktira. Taj je iznad sižea, rijetko ga se tiču promjene i odnosi ostalih likova. Njemu ne trebaju vanjske tranformacije, gdje će unutrašnjim borbama postati drugačija osoba. On je jedno lice, koje se iz epizode u epizodu ponavlja. Ken Parker, s druge strane, pokazuje toliko lica i naličja, da se može naslutiti da se pod njegovom kožom kriju duhovi različitih ličnosti. O svemu tome u prilog govore i profesije kojima se Parker tako „oduševljeno“ bavio: bjegunac, odmetnik, detektiv, traper, izviđač, vojnik, pisac... Višestrukost njegova duha ne ogleda se u tome šta je on sve bio u životu, jer i drugi likovi također su svestrani. ( Pogledati portret fiktivnog lika Billa Adamsa iz Priča s divljeg Zapada, koji je, nakon što je napustio američku vojsku kao oficir, postao: Pinkertonov agent, detektiv, odmetnik, stočar, lovac...) Suština je pak u tome što Parker iznova i iznova postaje nova ličnost, nekakav novi Ken Parker od krvi i mesa, dok Bill Adams cijelog svog života, ma promijenio on hiljadu profesija, ostaje isti onaj Bill Adams kakav je oduvijek bio. Svoje najbolje dane Parker je proveo kao izviđač američke vojske koja se 1870ih krvavo borila s Indijancima. Iz ljubavi prema čovjeku i običajima starosjedilačkih naroda, Parker nije mogao postati novak-pješadinac u vojsci koja na zvuk trube bezglavo juriša bojnim poljem. Izuzetno je poznavao neprohodan teren i daleka prostranstva nenaseljene Amerike, da mu je uloga izviđača najbolje pristajala. Cijeli svoj život proveo je u sedlu, tako da je poznavao svaki pedalj zemlje kao svoj vlastiti džep. Godine se ga naučile biti oprezan, starost ga je načinila mudrim, tako da je s osjećajem krivnje propitivao svoja prošla mladalačka djela.7 Mnogo je griješio, što je razumljivo, jer svaki čovjek griješi, ali u svijetu stripa, gdje najčešće postoje idealizirani likovi, to se rijetko viđa. Nerijetko tu glavni likovi otjelotvoruju šture i površne ideale za koje ginu, dočim

5 Ken Parker, Veličanstveni revolveraš (priča broj 29), izdavačka kuća Fibra, 2013., scenarij: Giancarlo Berardi, crtež: Ivo Milazzo 6 Wild Bill Hickok (1837-1876), legendarni američki revolveraš i jedna od ikona američkog Divljeg zapada. 1876. godine hladnokrvno ga je ubio Jack McCall s sleđa, dok je igrao poket. Više pogledati na linku: https://www.nytimes.com/2019/02/14/books/review/tom-clavin-wild-bill-biography-james-butler-hickok.html 7 Pogledati priču pod nazivom: Štrajk (br. 58), izdavač: Fibra, 2013-15. u kojoj Ken ubija policajca. Također pogledati prve epizode u kojima Ken katkada postupa nepromišljeno.

neko drugi, nužno zlikovac, kao antagonist simbolizira nepravdu, zlo i kukavičluk.8 Strip Ken Parker nije takav. U epizodi Legenda o Generalu9 , opisana je slavna bitka kod Little Bighorna10 u kojoj je poginuo general Custer (Kaster). To je bio sramotanporaz američke vojske koja se kasnije krvnički osvetila tako što je pobila i porobila gotovo sva indijanska plemena. Iako je Parker tada u službi američke vojske, iako se vojska predstavlja kao nekakvo otjelotvorenje pravde i mira, jer tobože želi poraziti zlo i osvetiti nedužne živote doseljenika, dati su crteži upravo tih „pravednika“ kako ginu, dok „zli“ Indijanci uz pokliče, slave pobjedu. Prikazan je „neprijatelj“ (iako je Indijance teško nazvati neprijateljima) kako slavi, dok onaj ko se bori „za pravdu“ biva ubijen. Toliko je vjerodostojan i zreo način tog kadriranja crteža da se vidi i trenutak kada Custer sebi puca u glavu da ne bi živ dospio u neprijateljske ruke. Ovim primjerom data je simbolika Parkera kao lika s dva dominantna lica. On je heroj i protagonist stripa, ali ujedno i antiheroj, antagonist stripa. Sam sebi se suprotstavlja, jer u duši je i Amerikanac i Indijanac, i heroj i bjegunac, i šerif i odmetnik. U povijesti stripa teško je naći lik koji toliko duboko proživljava svoje identitete, a istovremeno ih međusobno suprotstavlja. Parker je u tome bezdvojbeno uspio, i to ga svrstava u red najblistavijih i najiskrenijih likova koji su znani umjetnosti stripa. Ali nije samo psihološka kompleksnost glavnog lika ono što čini ovaj strip epohalnim i dobrim, već i sama crtačka vještina Ivo Milazza. Posljednja epizoda Kena Parkera pod naslovom: Kamo jutro pružilo se11 , valjan je primjer koji pokazuje umijeće smislenog kadriranja. To je nešto što je s velikim uspjehom radio i Hermann Huppen (1938-), predstavnik belgijske škole stripa (Džeremaja, Duke...). Milazzo i Berardi, kadriranje i montažu slike i riječi su usklađivali s impresivnim rezultatima, tako da bi na kraju cjelina priče stripa imala smislen početak i kraj. Likovnost crteža, prelazak s krupnog na opšti plan, s detalja na srednji plan, odavali su dojam da se ovdje radi o filmu, a ne o običnom stripu. Privid koji se stvorio vještim promjenama u stilu montaže, na momente je fascinantan, da poneke ilustracije s pravom možemo smatrati jako lijepim likovnim ostvarenjima. Primjerice, početak zadnje epizode stripa smješten je u regiju Montana, godine 1908. kada pozni Parker, pušten iz zatvora, jaše prerijom i nailazi na napuštenu, spaljenu kuću gdje pronalazi fotografiju jedne porodice. Njegov cilj je, jer poznaje kćerku i majku s fotografije, pronaći i osvetiti njihovog muža koji je svirepo ubijen od razbojnika koji su, ni manje ni više, Parkerovi

8 Prelistati samo nakratko loše stripove poput Blek Stijena ili Zagor (prim. autora: Emir Muhić) 9 Ken Parker, Legenda o Generalu (priča broj 32), izdavač: Fibra, 2013-2015., 10 Slavna bitka između vojske Sjedinjenih američkih država i ujedinjenih indijanskih plemena pod vodstvom Bika koja sjedi i Ludog Konja. Bitka se zbila 1876. godine gdje su indijanska plemena na kraju izvojevali ubjedljivu pobjedu. Bitka je slavna najvećim dijelom što je u njoj, zajedno s cijelim odredom, poginuo karizmatični, eksentrični i kontroverzni general Custer koji je bio uvjeren da će sam poraziti sva indijanska plemena. Više o bitci pogledati na linku: https://www.smithsonianmag.com/history/how-the-battle-of-littlebighorn-was-won-63880188/ 11 Giancarlo Berardi & Ivo Milazzo, Ken Parker (Božična priča – Kamo jutro pružilo se), izdanje: Fibra, Zagreb, 2015.

prijatelji iz zatvora. Scene Parkerovog jahanja prerijom, odvijaju se bez teksta. Slika za slikom, a opet je sve rečeno, jer vještina Milazzova stilskog komponiranja sasvim je dostatna da čitaocu ukaže šta se događa. Učestalo je korištenje detalja, ponajviše Parkerove slavne puške, radi same dinamične atmosfere koja se osjeti gotovo na svakoj stranici. Postoji čak čuvena rečenica slavnog poljskog režisera, Romana Polanskog koja na vjerodostojan način pogađa važnost, suštinu i funkciju vještog kadriranja u stripu. On je, pročitavši jednu epizodu Hermannovog stripa, Džeremaja uzviknuo: Pa to je, kao da gledam film!12 Ista stvar se može kazati i za Kena Parkera. To je najveće umijeće koje jedan crtač stripa može imati, odnosno na valjan način uskladiti scenarij i režiju, odnosno sliku i riječ. Sama crtačka tehnika i vještina Milazza odgovara i samoj psihologiji glavnog lika. Ken Parker je nestabilna ličnost. Uvijek je u stalnoj borbi između „apolonijskog i dionizijskog“. On voli život, ali ga prezire. On voli avanturu, ali čezne za tim da jednog dana zasnuje porodicu i konačno se skrasi na nekom imanju. Upravo ta rastrzanost glavnog lika uvjetovala je i likovneelementekoji su prisutni na crtežu. Milazzo radi u tehnici akvarela, brzim potezima olovke i kista, bez mnogo dotjerivanja. Naravno, cijeli ciklus stripa ima 80 epizoda i nije svaku epizodu crtao Milazzo. Postoje i drugi crtači koji su dali svoj doprinos u kreiranju Kenova lika. Već u šestoj epizodi, Krvave zvijezde13, čitaocima se predstavlja rad crtača Giancarla Alessandrinia (1950 - ) koji se stilom nešto razlikuje od Milazza, ali i dalje zadržava prirodu glavnog junaka. Giancarlov crtački kvalitet prilično je dobar i dosta dobro se nadovezuje na rad Milazza. Sam Milazzo, kada je stvarao lik Parkera, bio je pod dojmom i uticajem Hugo Pratta (1927-1995) koji je najzaslužniji za stvaranje legendarnog stripa Corto Malteze koji ima mnogih reminiscencija na Parkera. Corto Malteze, mornar i avanturist, kao junak, sličan je Parkeru, ne samo zbog svog avanturističkog duha, već i zbog slutnji koje ga proganjaju. Svakim novim putovanjem, svakim novim poznanstvom, Malteze ponovo promišlja o sebi i svojoj sudbini, što itekako podsjeća na Parkera. Sam Pratt kao crtač svojevremeno se također služio tehnikom akvarela, gdje je usavršio svoje majstorstvo brzih poteza olovkom i kistom. Oba lika, i Parker i Malteze su individualci koji na svojim različitim putovanjima susreću važne historijske ličnosti. Parker provodi vrijeme s generalom Custerom, dok se Malteze upoznaje s poznatim piscima s početka XX. vijeka. Ali u cijeloj epohi talijanskog stripa, Ken Parker je usamljen. Uz reminiscencije na Maltezea, Parker se i stilski i psihološki potpuno razlikuje od drugih relevantnih primjera talijanske škole stripa kasnih 60-tih i 70-tih. Stip koji bi mogao poslužiti za komparaciju s Parkerom je Priče s divljeg zapada14 , autora Gino D' Antonia. Strip prati avanture porodice MacDonald i Adams kroz

12 Hermann Huppen, Džeremaja, Čarobna knjiga – Beograd, 2013., str. 7 (Citat proslavljenog režisera Romana Polanskog iz 1982. godine), PRVI TOM (priče: Noć grabljivaca, Usta puna pijeska, Divlji nasljednici) 13 Giancarlo Berardi & Ivo Milazzo, Ken Parker (Šesta knjiga: Krvave zvijezde), izdanje: Fibra, Zagreb, 2013. 14 Više o stripu pročitati na linku: https://www.stripovi.com/enciklopedija/strip/psdz/price-s-divljeg-zapada/

cijelu historiju američkog Divljeg zapada. Slično kao u Parkeru, protagonisti, od kojih su najpoznatiji Pat MacDonald, te Bill Adams, susreću stvarne historijske ličnosti: od Divljeg Billa, pa sve to Wyatta Earpa15. Ali tu prestaje svaka zajednička karakteristika ova dva stripa. Crtački, nijedan od autora Priča s divljeg zapada ne slijedi psihološko-likovnu tendenciju Milazza. Renato Polese16, koji je radio crteže za najveći broj epizoda Priče s divljeg zapada, ima potpuno drugačiji pristup od Milazza. Polese teži jedinstvu među likovima. Svaki lik je nacrtan gotovo identično, s gotovo istim crtama lica. Nijedan lik crtački ne odskače od drugih. Svojim nastojanjem da banalizuje i šablonski ocrta okolinu, likove i samo psihologiju stripa, Polese je svojim stilskim jezikom i vještinom bliži stripovima za omladinu, nego pravom umjetničko-estetskom svijetu stripa. Bill Adams, koji vremenski ujedno proživljava i najuzbudljivije momente američke historije, likom nije sličan Parkeru. Adamas je čovjek odan zakonu i pravdi. Idealizirano vjeruje u bolji svijet i gotovo nijednog trenutka ne ispituje valjanost svoga cilja. Parker, kako je već rečeno, posve je drugačiji. Interesantno je međutim, da i jedan i drugi, vjeruju u zajednički život bijelaca i crvenokožaca. Ispostavit će se da ni jedan ni drugi nisu bili u pravu. Adamsa suštinski to nije mnogo unesrećilo, dok je Parker postao razočaran. Crtački, likovi Parkera i Adamsa se razlikuju. Adams nije kao Malteze ili Ken Parker. Polese ne koristi akvarel, ne trudi se prikazati psihologiju lika, izbjegava detalj i slikovnu naraciju, odnosno. isključivo fokusira da svoje likove podredi tekstu i radnji stripa. Može se uočiti kod Poleseova crtačkog umijeća, da se kod njega nikad ne mogu protumačiti detalji crteža. Nikada nije primjerice fokus na očima likova, njihovim predmetima koji ih najbolje opisuju ili pak na radnjama koje likovi običavaju ponavljati. Milazzo je u tome pak majstor. Crtež Parkerovih očiju, dok ovaj jaše na konju, punih nekakve sjete, gorčine i starosti sasvim je dostatan kao primjer. U mnogim epizodama Parker s gađenjem kudi i opominje saputnike svojih avantura zbog postupaka koji se njemu, ali samo njemu čine nemoralnim. Primjerice, Parker je mrzio gledati ubijanje mladunčadi i ženki bizona, jer je smatrao da je to protupravično njegovom moralu. Međutim, cijela epoha u kojoj je živio, u tome nije vidjela ništa loše, jer meso i koža bizona su bili tako skupocijeni, da su na hiljade lovaca s ponosom išli u lov na ove divlje i rijetke životinje. Predrasuda o ubijanju velikih količina bizona za Parkera je bila ludost, ali i pored toga nije ništa poduzeo iz razloga što je on „samo čovjek“, izviđač i lovac ogromne prerije, zvane američki Zapad. To je mjesto gdje se riječ žene rijetko poštivala, a Ken je morao svjedočiti i zvjerski nehumanim djelima. U zadnjoj epizodi, kada posmatra silovanje djevojčice Fran na spavanju, ništa ne čini, iako se njegov moral tome protivi. Žrtva, djevojčica Fran se nakon toga emotivno zbliži s jednim od bjegunaca i pljačkaša, tako da se i ona miri sa svojom

15 Wyatt Earp (1848-1929), legendarni revolveraš, šerif i kockar. Zajedno s braćom učestovao u najpoznatijem obračunu Divljeg zapada, O.K. Corall koji se zbio 1881. godine 16 Renato Polese (1924-2014), talijanski crtač stipa

sudbinom i teškim vremenom u kojem živi. I na ovom primjeru moguće je ponovo svjedočiti višeslojnosti Parkerova bića koje stoji razapeto između unutrašnjeg Kantovog morala i epohe u kojoj ovaj čovjek živi. Da je Ken Parker ostao dosljedan svome unutrašnjem principu, a jeste, jer na kraju ubija toga bjegunca, pronašao bi, a jeste, svoj konačni spokoj, doduše dosta kasno u životu, u svojoj 64. godini života. Vjeruje se da je Parker rođen 1844. godine i da je živio sve do 1908. kada se zbiva i njegova posljednja avantura. Svojim principima Ken Parker je kao lik jedinstven u svijetu stripa. Bio je čovjek koji je za života mnogo griješio, imao mnoga lica i naličja, a naposlijetku, iščekujući zoru u društvu i zagrljaju Franove majke, ispružio se na zemlju, kao i maglovito jutro nad njegovom glavom...

Emir Muhić - Katedra za historiju umjetnosti (9.2.2021. godine)

MARIJA JURAČIĆ

ODJEK APSTRAKTNOG EKSPRESIONIZMA U SLIKARSTVU MARINA BOBANA

Većinu slikarskih ostvarenja Marina Bobana osjećam kao apstraktni ekspresionizam. Od kada je Edvard Munck kriknuo u svijet, a prošlo je od tada gotovo 100 godina, ekspresionizam golica misao svijeta. Prošao je nekoliko faza i sve su odigrale važnu ulogu, ali je apstraktni ekspresionizam u tom pogledu pošao najdalje. Upao je čak u mrežu teorija zavjere gdje su tvrdili da su američke tajne službe podržavale apstraktni ekspresionizam kao oružje u hladnom ratu, kao propagandu slobode umjetnosti u odnosu na ruski socrealizam. No paradoksalna ovoj tvrdnji je činjenica da je američka vlada istovremeno kritizirala apstraktni ekspresionizam kao komunističku zavjeru koja treba potkopati temelje američkog društva. Bez obzira kakve se teorije oko njega stvarale, apstraktni ekspresionizam je od svog početka bio odraz slobode umjetničkog stvaranja, odraz intime umjetnika koji sliku vanjskog svijeta interpretiraju na svoj poseban, strastan način pa bi tom vidu ekspresionizma odgovarao i naziv emocionalni ekspresionizam. Jer osnova svemu je osjećaj, toliko snažan da odbacuje sve što osjeća suvišnim pa na kraju zgusne emociju u likovnu ekspresiju, u izobličeni nanos boje. Uzalud ćete u slici tražiti dio realnog svijeta, prepoznatljivu figuru, apstraktnost slike vraćat će vam samo golo srce slikara, njegovo raspoloženje, njegovo spontano proživljavanje svijeta. Na taj način veliki dio svojih apstraktnih kompozicija stvara akademski slikar Marin Boban. Nosi ih u sebi, odvaja u spontanom nanosu boje i izlijeva na platno. Njegov slikarski izričaj krikom odgovara na Munchov krik. Jer ništa se promijenilo nije. Ljudsko društvo je jednako nepravedno i suludo, kao što je bilo, a slikar želi proživjeti svoj dio vremena u svom malenom dijelu svemira. Ulaznica za njegov svijet je srce. On čvrsto vjeruje da se u skriveni, raskošan vrt umjetnosti može ući samo srcem. Duh koji je stvarao svijet navukao je na sebe mnoge oblike. Dao im je čvrstoću, gibljivost, teksturu, a mi smo im dali imena za koja mislimo da pokrivaju njihovu bit. Vidimo ih kao oblik i kao boju pa čak i kao zvuk. Marin Boban vidi njihovu duhovnost. Ono jedino nepropadljivo, vječno i u suštini umjetnički lijepo. On zna da je život materijalan, da kao čovjek mora živjeti sputan u modernom svijetu, ali tom i takvom svijetu ne predaje svoju umjetnost. Po cijenu da će neki likovni kritičari njegova djela proglasiti zastarjelim apstraktnim kozmičkim ekspresionizmom, on živi svoj duhovni svijet. A duhovni svijet ne podliježe modi, ne podliježe novcu, kupljenim vrijednostima, zakukuljenosti i oskudnosti umjetničkog osjećaja. Duhovni svijet je vrelo, početak, čista usnula energija koja izvire iz samog neba. A ona je u čovjeku.

„Nije u zvijezdama držati našu sudbinu nego u nama samima”, izjavio je jednom prilikom William Shakespeare. Tu misao nosio je u sebi Marin Boban dok je oslikavao ovo platno.

Tamna točka - akril na platnu

Slikar u sebi nosi viziju čije se sjeme skrivalo u Goetheovoj studiji o bojama „Zur Farbenlehre“. Goethe boje objašnjava iz više aspekta, no njegovo viđenje boja možemo sažeti. On kaže da je zelena boja mrtva slika živoga, crvena je boja života, plava boja pripada više životinjskom svijetu, a žuta je boja ljudske duše. Tako Marin Boban gradi sliku. Krene s jednom bojom na platnu s dvije površine. Jedna je mirna, fiksna, a druga je u pokretu. Ista boja s različitim tonalitetom. Zatim gradi kompoziciju te jedne boje dok ne dođe do neke granice koju odredi neki njegov unutarnji instinkt. Tada nanosi crnu i bijelu, boje tame i svjetla. Na kraju unosi gestu, tj. jednu nepravilnu liniju jake boje da sve površine poveže, baš kako je život povezan. I kako se u životu sve ponavlja, tako i slikar ponavlja isti obrazac drugim bojama. Ponekad slika ostane apstraktna, a ponekad iz nje ispliva na površinu pejzaž, osoba… Sliku Tamna točka doživjela sam kao prazninu omeđenu bijelim krugom. Zelena praznina, jedan biljni svijet, kako bi Goethe rekao, mrtva slika živoga. Slikar je ta biljka koja je živa, nepokretna, čvrsto vezana korijenjem za zemlju koja je hrani i uz koju je sudbinski vezana. A svijet je bolestan i truo, ali je i njezino jedino izvorište hrane, izvor preživljavanja zamke koja se zove tijelo. Sve na slici postaje bezlično. I stabla u pozadini i jezero, sve je močvara u kojoj se rađa jedno Sunce. Bijelo, prozirno, ali ne zatvara puni krug kao ouroboros. Unutar toga Sunca naziremo Mjesec, simbol duše i mnogo kometa koje znače ideje i misli te naznaku novog početka. Slikar mi je otkrio da ga taj krug, ta agora podsjetila na Aleksandrijsku knjižnicu koju je opaki svijet uništio zajedno s njenim tajnim znanjem. I spominje da je Isus Krist rekao da ne tražimo tajnu svega negdje visoko u nečem kompliciranom, jer je tajna skrivena u tako malim stvarima i tako je jednostavna da ni zamisliti ne možemo I Kraljevstvo nebesko nije na nebu, nego u nama samima.

Energija koja opušta - akril na platnu

Na ovoj je slici u prvi plan isplivao lik žene. Unutar tog lika pažljivo oko u crnoj boji glave može uočiti još jedan lik koji pažljivo motri okolinu, a nanosi bijele boje uz ženina ramena asociraju na duhovno biće. Prožimaju se kontrasti bijele i crne boje, tame i svjetla. Crvena boja života kapnula je na ženino srce, a na vrhu slike nalazimo utisnut polukrug duše koji se otima crnini. Sve se otelo prividu realnosti i ušlo u čistu duhovnu sferu. Žena koju vidimo nije žena koja u realnom životu igra višestruke društvene i osobne uloge i nije korijenjem vezana uz zemno. Ona je postala složeno duhovno biće koje živi jednu drugu dimenziju, jednu drugačiju stvarnost. Ta žena, to duhovno biće stiglo je sasvim slučajno iz dubine umjetnikove svijesti. Da je htio naslikati ženu, slikar bi naslikao ženu, sa svim njezinim fizičkim atributima. No ova žena stigla je na njegovo platno nepozvana, ali prepoznata i vodila je slikarov kist tajanstvenom energijom koja stiže iz podsvijesti, iz najdubljih zakutaka njegove duše. Prirodni oblici ženina tijela samo su ovlaš naznačeni, jer oni nisu u fokusu umjetnikove pažnje. Oslobođen forme, on svoje platno boji bojama svoje nutrine, energijom svog bića. Ako ste ikada u sigama neke špilje tražili poznate oblike, znat ćete o čemu govorim. Priroda nije razmišljala dok ih je stvarala, nastajali su spontano, baš kao ekspresionistička platna. Ako se pažljivije zagledam u sliku, vidim između leđa i bijelog krila žene profil zrelog muškarca koji snatri u blaženom miru. Duša slikara se odmara. No ljudska duša ponekad nosi teško breme, o čemu svjedoči sljedeća slika - „Teret“.

Na slici nema prepoznatljivih figura. Na njoj dominira rasplinut sivi kvadrat, koji može biti krčag s vodom, i nagnuti oblik vinske čaše. Umjetnik je nešto izbacio iz duše. Ne otimam se dojmu koji se stvara cijelom nagnutom kompozicijom i velikim krpama plave boje. Umjetnikova psiha ulovila je gestu čovjeka koji žeđa i koji svoj jad ne može ublažiti. Ono biološko u njemu, ono što pripada životinjskom svijetu, ne da mu ići dalje, jer Boban, baš kao i Goethe, plavu boju smješta više u životinjski svijet. Na ovoj je slici plava boja pomiješana sa sivom i crnom, što ne doprinosi veselosti slike. No život čovjeka, ma koliko težak bio, ma koliko bio privezan uz tlo, uz hranidbeni lanac u kojem vlada pravo jačega, ima i onu duhovnu dimenziju koja taj život čini snošljivijim, manje bezumnim. Sljedeći slikarov akril nosi naziv „Bura“. Snažan je to i hladan vjetar koji provjetrava sve čega se dotakne. Vodoravnim linijama boja prikazano je to na slici. U malom kvadratu nazirem nekakav ljudski oblik, izvan njega bijele mrlje asociraju na dva stabla u izokrenutoj perspektivi, ali cijela slika je čista apstrakcija. Primjećujete li kako se čitavo vrijeme vraćam na oblik tražeći figure, a slika mi cijelo vrijeme odgovara deformiranim oblikom i bojom? O čemu se tu radi?

Zbog praktičnog života i njegove kratkoće, utječemo se formi i doživljavamo predmete kao nešto čvrsto, postojano. A dobro znamo da su svi predmeti raspadljivi i da tijekom svog raspadanja neprekidno mijenjaju oblik. Da je naš ljudski vijek duži, sve bi se te promjene na predmetima pred našim očima odvijale brže i uskoro bi nam postalo jasno da se oni neprekidno, u svakom trenutku mijenjaju, razumjeli bismo da je samo duh koji ih je oblikovao vječan, a duh predmeta titra u raznim frekvencijama boje. Uskoro bismo zanemarili nestalni oblik predmeta ili ga samo uočili kao još jednu promjenu. Postala bi nam važna samo ideja predmeta, samo naš doživljaj njegove prolaznosti. Postalo bi nam važno samo titranje njegovih boja. Ekspresija. Kada upoznamo ključ Bobanovih boja, onda se njegova dekodirana slika jednostavno prelije u naše oko i naš osjećaj. Ovaj slikar, koji je studij slikarstva završio na akademiji Assenza Malschule u Baselu u klasi prof. Fredy Buchwaldera, dozvoljava svom kistu da ulovi trenutak te stalne mijene, tog prolaznog trena, kojeg uzaludno pokušavamo zaustaviti, što pokazuje, meni posebno draga slika „Sinjska basna“ kojom slikar svoju ekspresiju povezuje s povijesnom tradicijom, s kolektivnim, povijesnim pamćenjem ljudi toga kraja. Ti divni, razigrani konji imaju svoj dio života, taj bijeli, utvrđeni grad u pozadini izgleda stameno, ali i on živi svoje određeno vrijeme, pa čak i taj planet, koji gori životom, mora nestati. Sat na tornju svemu što postoji otkucava vrijeme. Svemu materijalnom samo mijena stalna jest, reče stari grčki filozof, a Gundulić je zapisao:

Vedre krune, teška rala Jednom kosom ona slama; Lijepos, blago, snaga i hvala Sve je prid njom na ognju slama Gluha i slijepa bez obzira, Kud prohodi sve satira.

Zato se Marin Boban vraća izvoru - duhovnosti koju traži u neprekinutom životnom lancu koji ga vezuje za njegove pretke, za one koji su već otišli, ali su na stazi života ostavili svoj trag. Slikar mi je povjerio da negdje u planini, na tlu svojih pređa, gradi atelje, gdje će se u miru, povezan s prirodom i daleko od buke svakodnevnog i običnog, posvetiti svojoj umjetnosti.