ARTIS

N O V I N S K I

M A G A Z I N

Z A

K U LT U R U

I

U M J E T N O S T

DNEVNIK IZ DOBA KORONE

Kazalište u kući

Je li korona ubila kulturu? U projektu vodeće foto i video agencije Pixsell i njihove fotografkinje Sandre Šimunović te magazina Express prepoznatljiva lica domaćega glumišta otvorila su svoje domove uslijed dosad neviđene pandemije korona virusa. U deskriptivnu i pronicljivu fotoeseju do izražaja dolaze strahovi umjetnika, pronalaženje optimizma u malim stvarima, okretanje prema nekom drugom sebi. Poniranje u zaboravljene i zapostavljene dijelove sebe. Više nego ikad prije otvara se pitanje što društvu znači kultura i što je društvo spremno dati za kulturu i umjetnost. Pogledajte naš prilog u pričama i slikama

Uvodnik

Fotografkinja Sandra Šimunović u trenucima opuštanja u društvu glumice Petre Svrtan na zagrebačkoj Knežiji

Svi smo u problemu, što biste vi zapravo htjeli? Priredila i pisala uvodnik: RUŽICA AŠČIĆ Razgovarala i fotografirala: SANDRA ŠIMUNOVIĆ

Uhvaćeni objektivom fotografske umjetnice Sandre Šimunović, najčešće u svojem domu, jedanaest glumica i glumaca dane provodi udaljeno od svoje publike i pozornice. Introspektivne, no zaigrane fotografije pokazuju ne samo kako se kao ljudi nose s izolacijom, o čemu razmišljaju, čime se bave, nego kako im je kao izvedbenim umjetnicima. Boje li se? Čemu se nadaju kad sve ovo završi? Kultura, na koju se u ovakvim kriznim situacijama gleda kao na zadnju, najmanje potrebnu, svima na kraju olakšava samoću. Svi posežu za umjetnošću, iako će malo tko za umjetnost reći da je neophodna, da se bez nje ne može. Stanje u državi ogleda se i preko kulture, i to ponajviše. Cijenjena je i pažena toliko da se kulturnjaci ne usude ni upitati što će biti s njima, da ne bi pokazali neosjetljivost prema drugima. “Svi su u problemu, što biste vi htjeli”, mogao bi glasiti odgovor društva na nikad postavljeno pitanje. U projektu foto i video agencije Pixsell, Sandre Šimunović i tjednika Express glumci otvaraju svoje domove, bezrezervno staju pred objektiv, pokazuju kreativne načine na koje koriste vrijeme, no naziru se i njihovi strahovi. Kazališta će se otvoriti posljednja, no hoće li sve biti kao i prije? Svi bi se željeli vratiti na pozornicu, no kad će to biti? Na iznimnoj pomoći u realizaciji ovoga projekta zahvaljujemo odjelima za odnose s javnošću kazališta Kerempuh, ZKM, Komedija, Žar ptica i HNK Zagreb, a ponaosob Sonji Staničić, Danici Juričić, Eriki Krapinec, Milanki Čolović i Ivi Stilinović Grahovac.

MARKO HERGEŠIĆ, GLUMAC U GRADSKOM KAZALIŠTU ŽAR PTICA

Za kazalište se stvarno ne bojim

Što se tiče naše publike i naše komunikacije s njima, mislim da će to ostati super

LANA BARIĆ, PRVAKINJA DRAME HNK ZAGREB

Odmaram mozak, umaram tijelo U početku sam mirovala. Poslije sam odlučila igrati na iscrpljivanje i počela hodati, trčati. Odmaram mozak, umaram tijelo. Kad si sveden na biofunkciju, na održavanje života, ništa ti drugo ne preostaje, to je jedna izuzetno banalna pozicija i ne pomaže što su svi u istome. Ne nalazim ništa kreativno u ovoj situaciji i plašim se svih budućih projekata, filmskih ili kazališnih, na temu korone. Nadam se da ih uopće neće biti, mislim da je tako bolje za sve nas.

Pogodila nas je pandemija, pogodio nas je potres, koji je mene osobno preselio kod punice, to jest na donji kat kod šogorice. Sad živim s prekrasne dvije mlade dame, četiri psa, dva zeca, papigom, ježom i mačkom. Tu je zapravo veselo. Ne veselim se što je ovakva ružna situacija, ali je meni zapravo dobro i mislim da je većini ljudi trebao taj predah. Žao mi je što se dogodilo naprasno i tako neugodno, ali u ovome uživam jer konačno imam čitava 24 sata da napravim ono što bih htio, a prije nisam mogao. Ako ću cijeli dan čitati, mogu cijeli dan čitati. Ako ću vježbati, a vježbam redovito, napravim to u bilo koje doba dana. A za kazalište se ne bojim jer će, pogotovo kako smo sad svi izolirani, potreba za drugim čovjekom postati još veća. Publika će se rado vratiti u živi susret s glumcima. Za kazalište se stvarno ne bojim, a to što kultura nikad nije bila vlastima previše važna, to je nešto sasvim drugo. Ali što se tiče naše publike i naše komunikacije s njima, mislim da će to ostati super.

DAMIR ŠABAN, ČLAN ANSAMBLA ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA MLADIH

Nadam se samo da neću pasti u totalnu depru

DARIA LORENCI FLATZ, PRVAKINJA DRAME HNK ZAGREB

Mislim da smo svi pregorjeli. Možda je to moj dojam, možda drugi ne žive tako Nikad se nije dogodilo da je cijeli svijet stao. To je bila čežnja ovoga planeta. Da se svijet zaustavi barem nakratko. Da se pojednostavi. Mislim da smo svi pregorjeli. Možda je to moj dojam, možda drugi ne žive tako. No ja sam naprosto takva osoba: volim previše stvari. Jedino što ja, za razliku od drugih koji govore da svijet više nikad neće biti isti, mislim da će puno prije biti isti nego što se nadamo. Naše navike funkcioniranja toliko su jake. Ljude ni teške bolesti ne promijene. Kratko misliš da ćeš ne znam što promijeniti, ali brzo se vraćamo u svoje obrasce. Bilo me je strah zbog djece, a onda sam se opustila kad sam shvatila da neće biti strašno ako djeca dobiju virus. Ne strahujem od svega. Nisam od onih koja dezinficira vrećice iz dućana kad ih donese kući. Nosim masku i rukavice, dezinficiram ruke, ostavim cipele vani, ali djecu odvedem u šetnju sa psom. Nisam sklona tome da se zatvorim potpuno - ako postoji mogućnost da iziđem, izići ću. Rizik uvijek postoji, i ujesen kad otvorimo kazališta, ako se to dogodi, i sto ljudi, umjesto sedamsto, su rizik. Mi svi pristajemo na život s rizikom. Jako je bitno da sad svi budemo solidarni, da se odreknemo dijela svoga primanja, koliko možemo i gdje možemo. Strašno sam zahvalna svojim polaznicima 4SOBE i roditeljima što su se odazvali i pokazali solidarnost. Mi smo pružili djeci kreativni sadržaj i osjećaj socijalnog života koji im je sad sveden na školu i kuću, ali da nije bilo njihova pristanka na Zoom, bili bismo sasvim na čekanju. A to mi je i kompliment da dobro radimo.

Nisam siguran da ćemo se opametiti generalno. Srednjoročno se nadam da ćemo biti pametni i koliko toliko se čuvati, kao i jedni druge. Vidim da se radi na tome da budemo sami sebi dovoljni. Što se tiče mojega ceha, to je strašno. Mi smo javni život, kako to posprdno zovem “život spektakla”, odnosno estrada. Tu me hvata očaj. Uskoro sam trebao s Brešanom početi snimati seriju, u nadi da ću uskladiti termine s koprodukcijom ZKM-a i Dubrovačkim ljetnim igrama za “Očeve i sinove”, s meni jako dragim redateljem koji je kod nas napravio izvrsnog “Idiota”. Moja kći je preoptimistična, ima 23 godine. Vanda. Ona misli: “Joj, možda ćeš još i Dubrovnik raditi. Serija će ti se odgoditi za na jesen, sve će ti se složiti”. No ne vjerujem da će strani redatelj moći doputovati u svibnju k nama. Što se tiče mojega ZKM-a, potajno sam se nadao, ali više se ne nadam, da makar u lipnju nešto odigramo. No ne vjerujem da će pandemijske okolnosti to dopustiti. Nadam se samo da neću pasti u totalnu depru i da ću se održati u kakvoj takvoj formi. Nemam velikih želja. Mislim da će mi najteže biti prihvatiti da ne možemo snimati ni igrati kazalište dok god nosimo maske.

Imala sam i period zahvale na koroni jer sam pomislila da je dobra prilika da napokon stanem

EDINA PLIČANIĆ, NACIONALNA PRVAKINJA BALETA HNK ZAGREB

Fali mi ples Moram održavati kondiciju i zato mi je prvi instinkt bio da kući donesem trampolin, najprije za dijete, ali i da ja mogu napraviti trening. Fali mi ples. Uhvatila sam se da hodam baletno od kuhinje do kupaonice. Jednostavno stanom prolazim kao labud. Nalazim načine. Cijelo vrijeme žongliram između majčinstva, vlastitih afiniteta i potrebe za vježbanjem. No toliko mi je stvari kao umjetnici sad dostupno. Nikad dosad nisam imala mogućnost od doma gledati English National, Paris Operu, zvijezde koje se javljaju uživo i drže sate. Sve kuće imaju predstave koje možeš pogledati. Slušala sam predavanje jednog od najvećih koreografa današnjice, Ekmana. Trenutačno toliko možeš mentalno profitirati. Shvatila sam da je korona prilika za duboko poniranje u sebe, suočavanje sa samim sobom i trenutačnim životnim momentima. Imala sam i period zahvale na koroni jer sam pomislila da je dobra prilika da napokon stanem, razmislim, imam vremena za svoje misli, za svoju kreaciju, za svoje dijete prvenstveno.

TOMISLAV PETRANOVIĆ, NACIONALNI PRVAK BALETA HNK ZAGREB

Kod mene je san bila najveća žrtva mojeg uspjeha

ANA MARAS HARMANDER, ČLANICA ANSAMBLA SATIRIČKOG KAZALIŠTA KEREMPUH

Glumim da sam u Italiji i tako mi bude lakše Promatram svijet kroz prozor. Glumim da sam u Italiji i tako mi bude lakše samoj sa sobom. Kao da malo odem. Kao da mi je ovo prozor između stvarnosti i zamišljenog života. Vrlo sam socijalna pa mi jako teško pada ova razdvojenost, to što nema zagrljaja, što nema dodira. Virtualno obavljam kave, pijem vina, vježbam, čak i pišem karantenski dnevnik, navečer večeram sa svojim prijateljicama. To me spašava. Nekako onda imam osjećaj kao da se ništa nije promijenilo, iako znam da je. Međutim, strašno me je dotuklo. Ipak. Prijateljica s kojom se vidim svaki dan na videopozivu donijela mi je sirnicu za Uskrs. To mi je bilo strašno. Nije valjda to novo normalno, da je ne mogu zagrliti? Da je ona meni donijela nešto što je radila satima, a ja joj ne mogu zahvaliti kako bih joj zahvalila inače, tako da je zagrlim i izljubim? To me bacilo u depresiju. Iako sam si rekla da depresiju ostavljam za jesen. I kad pogledaš kroz prozor, svi nose maske, svi su udaljeni, svi se miču jedni od drugih. I koliko smo se brzo na to navikli. Hoćemo li se zapravo vratiti na ono staro? Ili smo zauvijek pokopali dio života? Nekako smo mi glumci svjesni da će to doći zadnje, da će se kazališta zadnja otvarati. Malo me to brine, ali mi je malo više tužno nego što me brine. Počeli su svi, pa tako i moje kazalište Kerempuh, s predstavama online, ali to nije isto. Divno je za sve one koji nas nisu mogli gledati, ali kazalište je zaista pitanje trenutka. Svaka predstava, igrao je ti i sto puta, svaki dan je drugačija. Ti živiš od feedbacka publike, a publika je svaki dan drugačija. I zato, molim vas, nemojte nas zaboraviti. Dođite u kazalište, nama će biti iznimno teško bez vas!

Tomislav šiša brata Hrvoja Petranovića, diplomiranog trenera juda

Prva stvar koje se sjećam s početaka ove cijele ludnice bio je jak osjećaj sreće da ću moći spavati koliko želim. Konačno! Prvi put u životu spavat ću do iznemoglosti. Možda vam se to čini površno i banalno, čak i morbidno, ali dopustite mi da vam objasnim svoju cjeloživotnu opsesiju spavanjem. Dio sam ove cijele priče zbog činjenice da sam uspješan umjetnik, svjetski renomiran, kasnije čak i prihvaćen kod kuće. Moja karijera i životni put zahtijevali su odricanja. Za neke su najteža odricanja povezana s prijateljima, ljubavima, obitelji, a meni eto sa spavanjem. Od malih nogu imao sam problema s nedostatkom sna, bilo da je to bilo zbog ranog ustajanja zbog škola (baletne i “normalne”), nedjeljnog ranoranjenja zbog vjeronauka ili činjenice da zbog financijskih problema nismo imali grijanje u dječjoj sobi. Spavanje je, tijekom hladnih zimskih dana, bio pothvat kojim bi se i spartanska djeca ponosila, a činjenica da je i prozor bio razbijen, istina bog “popravljen” selotejpom, danas zvuči još nevjerojatnije. Tad mi to nije smetalo. Nisam mogao spavati i zbog problema sa želucem i jakih alergija koje sam imao cijelo djetinjstvo do svojeg odlaska u Beč. Prihvatio sam svoje zadatke bez pogovora i trudio se usrećiti roditelje, njihove prijatelje, učitelje. Uglavnom, sve one čije je mišljenje bilo “bitno”. Dakle, da ne duljim, da bi bio najbolji, moraš se nečega odreći, često više stvari. Kod mene je san bila najveća žrtva mojeg uspjeha. Skok od dvadeset i kusur godina unaprijed. Zatvoren sam u stanu s funkcionirajućim internetom, pretplatom na gotovo sve televizijske kanale, s mogućnošću praćenja online nastave na diplomskom studiju (4. godina), financijskom sigurnošću koja je plod odricanja iz prošlosti i, najvažnije, nemam zdravstvenih problema. Nakon kratkog razmišljanja i inicijalnih napadaja lagane panike uzrokovane oprečnim informacijama kojima smo bombardirani iz svih smjerova, osjećaj euforije kad sam shvatio da ne mogu utjecati na situaciju i da je najbolje da idem spavati, koliko god želim, bio je SVEEEEE!!! Taj osjećaj nisam imao od djetinjstva i mislio sam da ga više niti neću imati. Koliko je on stvaran, a ne produkt ove ludnice na kraju je nebitno.U međuvremenu, više ne mogu spavati kao nekad. Shvatio sam da je moje odricanje bilo razlog mojeg dubokog sna na kojemu su mi mnogi zavidjeli.

JELENA MIHOLJEVIĆ, ČLANICA ANSAMBLA GKG GAVELLA

Prisutni smo ljudima u kućama, a nadam se i u srcima URŠA RAUKAR, ČLANICA ANSAMBLA ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA MLADIH

Padaju maske do kraja, u vrijeme kad se ne možemo vidjeti, sve se vidi Kaže mi prijatelj: “Da gledam američki film o korona virusu u koji u jednom trenutku stave i potres rekao bih - a, joj, stvarno ste ga pretjerali”. Doživjeti takve pošasti istodobno doista djeluje kao loš, neuvjerljivi film. Izuzetno, drastično vrijeme. U fizičkoj zatvorenosti nastojimo da se održi dosadašnji izvanjski svijet, svijet koji poznajemo, u kojemu se snalazimo, da se održi rad, djelovanje, druženje... Jer ono što je ispred nas je nepoznato, izazovno u svakom smislu, plaši i istodobno uzbuđuje, izaziva, traži promjenu iznutra i izvana, intimnu i društvenu, traži nove prioritete ili bolje, vraća elementarne prioritete. Nisam voljela Skype, teško sam prihvaćala Zoom, koristila sam samo audio, bez slike, sad zivkam prijatelje i poznanike, da popričamo, da ih vidim. Da ih vidim. “Vidimo se”, tako smo olako prije završavali razgovore i nikome nije palo na pamet da se može dogoditi da se nećemo moći vidjeti. Dugo. A dok su ljudi zatvoreni, priroda se obnavlja. Ozonske rupe se smanjuju, ribice opet plivaju po venecijanskim kanalima, vratili su se i dupini, zrak se očistio, u Jadranskome moru pojavio se kit. Ima li jačeg, većeg i jasnijeg pokazatelja što i kako dalje?! Hoćemo li imati mudrosti i htijenja ponizno reći našoj Zemlji: “Oprosti, bit ćemo pažljiviji, skromniji, pazit ćemo te i brinut ćemo se da sačuvamo i obnovimo tvoja zelenila, vode, mora,

zrak?”. Bez toga čeka nas uskoro mnogo razornije razdoblje od kojeg nas nijedno cjepivo neće moći spasiti. I moj voljeni Zagreb, moj ranjeni Zagreb, moj nedužni, predivni grad. Padaju maske do kraja, u vrijeme kad se ne možemo vidjeti, sve se vidi. Vide i oni koji nisu htjeli vidjeti. Vidi se kraj jednog mračnog perioda, perioda bahatosti, grabeža, pljačke, otimačine, bolnih nasrtaja na dušu ovoga grada, želje

da ga se svlada, pobijedi, stavi pod svoju mjeru primitivizma, neznanja, prostaštva i nesposobnosti. Kraj je blizu, po onima koji odlaze ništa se neće zvati, a oni koji dolaze imaju veliku priliku i odgovornost da vrate poštenje i ljepotu ovom gradu, da mu vrate osmijeh na lice i ponos u srce. Zagreb je to zaslužio, ne smijemo ga iznevjeriti. Možemo obnoviti i Zagreb i Zemlju, sve ovisi o nama!

Sve nas je jako zatekla ova situacija. Trudim se vidjeti pozitivne strane svega toga, iako mi je u početku bilo jako teško. Još i taj potres. Prva dva tjedna bila sam izvan sebe, osjećala sam mnogo negativnih emocija, neizvjesnosti, straha i panike. No onda počneš razmišljati kako i kome pomoći. Kako možeš biti koristan u ovoj situaciji, što bi u njoj moglo biti dobro. Živim u nadi da ćemo revidirati neke svoje stavove prema konzumerizmu, pohlepi. U svakom slučaju će se neke stvari morati mijenjati. Naša profesija, uz još neke, doživljava najsnažniji udarac. Međutim, počela sam online raditi na nekim predstavama. S mladim ljudima radim pripreme za Akademiju, puno čitam, puno meditiram, puno vježbam jogu. Čujem se s kolegama i gledamo kako se u ovoj situaciji možemo organizirati i nešto pružiti, nešto pripremiti. Svi su stavili predstave online. To je lijepo i ljudi koji nas prate i dalje nas prate te ovako možemo našoj dragoj publici reći da smo tu, da nam fale, da planiramo i da smo spremni. To sad ima jedno novo značenje jer vidimo da ljudima u doba izolacije i karantene olakšavamo to vrijeme te se točno vidi što kultura, u svakom svojem aspektu, od glazbe do kazališta, znači. I koliko god smo mi stopirani u svojem radu i kontinuitetu, ipak smo prisutni ljudima u kućama, a nadam se i u srcima, da ljudima ipak olakšavamo ove dane.

PETRA SVRTAN, ČLANICA ANSAMBLA ZAGREBAČKOG KAZALIŠTA MLADIH

Fale mi ljudi. Fali mi dodir. Fali mi zagrljaj

ĐANI STIPANIČEV, ČLAN ANSAMBLA ZGK KOMEDIJA

Otvaram boce vina za ručkom. Ja nikad nisam pio vino Nevjerojatno je da nešto što je bilo u veljači izgleda kao da je bilo u prošlom životu. Izgleda da je svima nama trebala jedna stanka, reset, da zastanemo i duboko udahnemo. Meni ova situacija osobno nije teško pala, jer sam zadnje dvije-tri godine toliko radio. Sad spavam popodne. To su stvari o kojima samo možeš sanjati kad postoji dnevni ritam. Dobrim dijelom sam zahvalan ovoj situaciji. Pročitao sam dvije knjige, što nisam pročitao deset godina i što sam računao da ću raditi u mirovini. Otvaram boce vina za ručkom. Ja nikad nisam pio vino. To je svečanost, svaki ručak je postao svečanost. Uživam u tom ritualu, kad je obitelj na okupu, kad se nigdje ne razilazi. Nekad prođe dan kad zbog obaveza, svojih ili njihovih, ne vidim djecu. Nije ovo tako loše, u suštini. Jer nije sve u novcu, i sad se vidi da nije sve u novcu. No žao mi je zbog svih ljudi koji pate i ljudi koji rade trostruko više i onih koji ne mogu privređivati. Sigurno je da je ova godina izgubljena za kulturu, za umjetnost općenito, bilo koji tip izvođenja koji je povezan s publikom. Ali nekako imam povjerenja u znanstvenike i milijardere koji će uložiti zadnju lipu da se ovo stanje razriješi. Ufam se da će do sljedećeg proljeća biti iznađeno rješenje.

U vrtlogu sam emocija. Iz dana u dan se to mijenja. Od euforije, mira i sigurnosti do toga da će nešto iz ovoga nastati, da ćemo se promijeniti, da ćemo se probuditi u novom svijetu, imati ideje i da će te ideje naići na plodno tlo. S druge strane, do potpune depresije i ležanja u krevetu dva-tri dana, bez ikakve ideje što bih sa sobom. No češće me uhvati entuzijazam. Uvela sam šetnje prirodom. Primjećujem godišnja doba, kako se sve mijenja. Kuham i jedem, što je moj bikovski tempera-

ment. I vježbam malo. Pišem, puno čitam. Vrtlog svih mogućih ideja u glavi. To me nekad potpuno veže, a nekad me napuni takvom energijom da bih mogla raditi bilo što. Imam i neke snove o kazalištu. Jako mi fali i htjela bih da nastavimo. Trenutačno sam u ZKM-u i tamo mi je toliko super ekipa. Napravili smo super predstavu koju su nam ukinuli dan prije premijere. To je bilo užasno emotivno. S tim kolegama se nisam vidjela i jako mi fale. Fale mi ljudi. Fali mi dodir. Fali mi zagrljaj, fali mi

maženje i ljubljenje. Fali mi sve. Neki dan sam se prvi put našla s jednim kolegom na pivu. Kad sam ga vidjela kako se približava, srce mi je zaigralo. Osim kad sam bila zaljubljena, ne sjećam se kad sam bila uzbuđena oko drugih ljudi i susreta. Nekako mislim da će to biti ludilo kad nas puste u birceve i u kazalište. Ne mogu dočekati. Stvarno volim kazalište, volim glumiti, biti na sceni, cugati s kolegama poslije probe i predstave. To je nešto što mi baš jako fali. Zagrljaji najviše.

DNEVNIK IZ DOBA KORONE

Kazalište u kući