BESTBOOK

BEST BOOK

MAGAZIN ZA KNJIGE KOJI VAM OTKRIVA NAJBOLJE I NAJZANIMLJIVIJE NASLOVE

Pišu i govore: Peixoto, Nikolaidis, Shin Kyung-sook, Josip Mlakić...

Cercas ima knjigu mjeseca

PETAK, 17. TRAVNJA 2020.

DPA, JURICA GALOIĆ /PIXSELL, GETTY/GULIVER IMAGES

TOKARCZUK

‘Možda nije virus poremetio normalnost, nego je obrnuto - onaj je svijet prije virusa bio nenormalan?’

PRATITE NAS NA FACEBOOKU I INSTAGRAMU

n

N dr b p

Fri

po se

Best Book - najčitaniji književni magazin bb_najboljimagazinzaknjige

URE GRA VILIM KREŠ 01/60 Tiska

Sadržaj

BEST BOOK JURICA

ANDREJ NIKOLAIDIS Niti ćemo postati bolji niti smo ikad bolji postali zbog katastrofe koja nas je zadesila

GALOIĆ /PIXSELL

➽ STR 14

JAVIER CERCAS

Nova knjiga španjolskog pisca kulturni je događaj - i za Hrvatsku i za Španjolsku ➽ str 4

KYUNGSOOK SHIN Nečija je žrtva (za dobrobit društva ili obitelji) uvijek trebala, a to što su je najčešće podnosile majke smatralo se samorazumljivim JOSIP MLAKIĆ

Književnik i naš kolumnist o romanu ‘Bjeguni’ Olge Tokarczuk ➽ str 10

➽ STR 23 LETINIĆ I DEBAN Prekaljene radiofonske djelatnice o audioverziji Fricom nagrađenog romana ‘Schindlerov lift’ Darka Cvijetića

SLAVKO KOZINA

➽

str 48

IXSELL

JURICA GALOIĆ/PIXSELL

OVIĆ/P

JOSIP R EG

Kao branša smo u ljusci oraha na moru

➽ STR 28 © TANJA

NEVEN VULIĆ Danas malo što ima potencijal šokirati, a prikazi seksa više nisu ni šokantni ni buntovnički

DRAŠKIĆ SAVIĆ

➽ STR 52

MARQUEZ

Sjajna zbirka pripovjedaka velikog latinoameričkog pisca ➽ str 58 MOĆ NEVINIH

Strip nakon kojeg ništa više nije isto - bez pretjerivanja ➽ str 60

UREDNIK BESTBOOKA: IGOR VIKIĆ GLAVNI UREDNIK 24SATA: GORAN GAVRANOVIĆ GLAVNI UREDNIK EXPRESSA: IGOR ALBORGHETTI GRAFIČKA UREDNICA: PETRA PESTIĆ NOVINARI I SURADNICI: JOSIP MLAKIĆ, RAIF OKIĆ, RUŽICA AŠČIĆ, MERITA ARSLANI, KRISTINA LJEVAK, VILIM CVOK, KRUNO LOKOTAR, ILIJA AŠČIĆ, GEA VLAHOVIĆ, MAJA FURJAN, PETRA MIOČIĆ, NENAD BARTOLČIĆ LEKTURA: DARIO SINOVČIĆ I KREŠIMIR DOMINKOVIĆ NEWS AGENCIJA: NEWSROOM, www.newsroom.hr OGLAŠAVANJE: MIRJANA GLAVAK (direktorica), tel. 01/6069-411, fax.

01/6069-600, e-mail: oglasi@24sata.hr IZDAVAČ: 24sata d.o.o. OREŠKOVIĆEVA 6H/1, 10 010 ZAGREB, MB: 3224945, OIB: 78093047651, TISKARA: Tiskara Zagreb d.o.o.

Projekt je financiran uz potporu Ministarstva kulture i ostvaren u suradnji s Knjižnim blokom

4

5

Knjiga mjeseca  Vladar sjena, Javier Cercas, Fraktura. Prevela: Silvana Roglić

ROMAN BORBE PROTIV ZABORAVA I ŠUTNJE

Priča o stricu, obiteljskom heroju, koji se borio i poginuo na ‘pogrešnoj strani’, priča o zemlji utonuloj u desetljeća šutnje i konformizma i priča o piscu koji neuspjelo traga za istinom koja je izvan književnosti, pišući mnogo istinitiju priču otrgnutu zaboravu

Javier Cercas

‘Nije prošlo ćaj i p prošlo izmeđ ćanja nemo mašte i sjeća i istra pripo odbij stano istraž loga, o svo frank u špa “pogr pretv iako j nasta arhiv kog i što m Traga nom uzroc roma obite pogin

o zem ik n

4

oju, na mlji nje i koji a je ogo avu

5

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

‘Nije istina da budućnost izmijeni prošlost, ali istina je da izmijeni osjećaj i percepciju prošlosti’. Potraga za prošlošću, za ispunjenjem bezdana između oskudnih dokumenata i sjećanja zatrovanog desetljećima šutnje nemoguć je zadatak bez pomoći mašte, fikcije. Gdje nestaju dokumenti i sjećanja, gdje se povlače povjesničar i istraživački novinar, dolazi pisac, pripovjedač, ali Javier Cercas uporno odbija pisati roman, bježeći neprestano u ulogu historičara, u ulogu istraživačkog novinara, u ulogu sociologa, psihologa… Pokušavajući roman o svom prastricu Manuelu Menu, frankističkom poručniku poginulom u španjolskom građanskom ratu na “pogrešnoj”, ali pobjedničkoj strani, pretvoriti u bilo što osim u roman, iako je i sam svjestan da u provaliji nastaloj između nesigurnih i oskudnih arhiva, malobrojnih svjedoka krhkog i nepouzdanog sjećanja, jedino što mu preostaje jest ispisati roman.

Traganje za objektivnom, nepristranom i dokazanom istinom, za jasnim uzrocima i posljedicama, tako postaju roman sam, postaju priča o stricu, obiteljskom heroju, koji se borio i poginuo na “pogrešnoj strani”, priča

je, iskrivljava i zaboravlja, pa tako piše o prošlosti samoj i njenim odjecima u sadašnjosti. Iako odbija da “Vladar sjena” bude roman o španjolskom građanskom ratu, iako odbija da to uopće bude roman, a on sam u njemu sudjeluje kao svjedok iz prvog lica, ali i kao sveznajući pripovjedač iz trećeg lica, “Vladar sjena” postaje roman borbe protiv zaborava, borbe protiv šutnje i stvarni roman o svim građanskim ratovima i svim neugodnim, teškim, bremenitim šutnjama koje nakon njih vladaju. Kao i roman o svim onim stvarima koje povijest pisana o velikim

je čeprkanje po otvorenoj obiteljskoj rani, pa čak i rani koje se sam Cercas, na neki način, stidi. Ta intimna priča, zamagljena obiteljskim legendama, tjera ga da bude što objektivniji, da mašta i fikcija ne pomute njegovu istragu, istinitu priču, ali nedostatak bilo kakvih objektivnih dokumenata, potpuna nepouzdanost objektivnih dokumenata, neprestano ga vraća na teren fikcije, na teren intimnoga, a na tom terenu, iako se neprestano tome opire, leže mnogo veće, intimnije i važnije istine, pa makar te istine bile tek vrata kroz koja će provaliti bezbroj novih i težih pitanja bez odgovora.

Osobna i obiteljska priča, povijest, tako postaje povijest jedne zemlje, jednog naraštaja, pa i povijest cijele ljudske generacije koja je svoje pipke provukla duboko kroz zlosretno dvadeseto stoljeće te njima nevidljivo obuhvatila i konformističke protagoniste 21. stoljeća uljuljkane u sigurnost krhkog mira i blagostanja.

Svako objavljivanje romana Javiera Cercasa kulturološki je i povijesni događaj, možda za nas u Hrvatskoj, uz Španjolce, ponajviše. Sve te intimne i obiteljske tragedije, godine šutnje i istine skrivene pod gomilama lažnih i proklamiranih sjećanja, nekako se tiču i nas, nekako i nas podsjećaju na to da se nepouzdana prošlost nekako uvijek može vratiti u svom najgorem obliku. Uostalom, često smo svjedoci toga. Iako Cercas u “Vladaru sjena” pokušava biti najobjektivniji, ne-

Osobna i obiteljska priča, povijest, tako postaje povijest jedne zemlje, jednog naraštaja, pa i povijest cijele ljudske generacije koja je svoje pipke provukla duboko kroz zlosretno dvadeseto stoljeće te njima nevidljivo obuhvatila i konformističke protagoniste 21. stoljeća uljuljkane u sigurnost krhkog mira i blagostanja o zemlji utonuloj u desetljeća šutnje i konformizma i priča o piscu koji neuspjelo traga za istinom koja je izvan književnosti, pišući mnogo istinitiju priču otrgnutu zaboravu. Iako Javier Cercas pokušava ispričati osobnu povijest prastrica Manuela Mene, on ustvari piše o povijesti šutnje, o priči običnog, za velike povijesne događaja beznačajnog malog čovjeka, koju ta povijest redovito prešuću-

događajima, velikim prekretnicama, prešućuje, a to su priče o običnom čovjeku u stihiji svega toga, te o sjećanjima svih onih koji su tu povijest proživjeli. Iako Cercas, kao i u svojim prethodnim romanima slične tematike i postupka – “Anatomija jedne pobune” i “Prevarant” – pokušava pobjeći od forme romana ili priče, jedini način da cijelu tu povijest ispriča jest sama priča, književnost. Za razliku od “Prevaranta” i “Anatomije jedne pobune”, “Vladar sjena” mnogo je osobniji i intimniji roman za Javiera Cercasa. To

kako je taj roman, od svih njegovih romana sličnog postupka i tematike, najosobniji, najintimniji i, neću reći najbolji, ali definitivno najiskreniji u svojoj ranjivosti. Odbijanje da bude pisac, inzistiranje na objektivnosti, na objektivnoj istini, koliko je god ona moguća i vidljiva ispod naslaga prašine, u nekom nevidljivom obratu čini “Vladara sjena” osobnijim i intimnijim nego što bi ga piščeva vlastita mašta i sjećanja učinile. Samim time roman i svakom čitatelju postaje intimni vodič kroz povijest, osobniji i istinitiji.

6

Piše: RUŽICA AŠČIĆ spisateljica i književna kritičarka

Led Ulla-Lena Lundberg



Ovaj iznimno atmosferični roman smatra se kapitalnim djelom etablirane i plodne finsko-švedske autorice Ulla-Lene Lundberg. Toplo, dirljivo i intrigantno.

HENA COM

Ne reci da nemamo ništa Madeleine Thien



Veličanstveno ispripovijedana priča o Istoku i Zapadu, hipnotička saga o glazbi i tišini, koja je Thien pretvorila u književnu zvijezdu.

Ova proza nalik je na simfoniju. Fraktura

To smo bili mi Golnaz Hashemzadeh Bonde Knjiga švedske autorice iranskog podrijetla, Golnaz Hashemzadeh Bonde, roman je koji vibrira od osjećaja gubitka, ali i životne radosti. Roman izvanredno opisuje migraciju. Fraktura



D

a se u samo nekoliko riječi treba opisati knjiga bugarskog pisca Kalina Terzijskog (Sofija, 1970.), “Postoji li netko tko vas voli”, nagrađena Europskom nagradom za književnost, moglo bi se reći da je to zbirka humornih i britko napisanih portreta o gubitništvu. Svaka nova priča slagalica je u portretu Sofije i njezinih stanovnika, mahom muškaraca, nesavršenih i razočaranih životom, kako krstare ulicama hektičkoga grada i na njima traže svoju svrhu.

Terzijski ima specifičnu vrstu oporog humora, samoironičnog, ponekad bliskoga groteski, a ponekad magičnom i fantastičnom, dok u rukama većinu vremena ipak čvrsto drži konce stvarnosti.

Ljudi iz priča Kalina Terzijskog su sitničavi i teški, no ta sitničavost ne proizlazi iz unutarnjih motiva, iz toga što su oni loši ljudi, nego su takvi jer ih je život učinio takvima: siromaštvo, nemušti partneri, loša i sebična djeca i uopće prijetvornost drugih. Ili kao što autor kaže o svojem protagonistu Antonu K. iz priče „Umor od shvaćanja“: “Jeo je iz sramotne žlice siromaštva”. Ta sintagma tako zorno prikazuje ponižavajući status neimaštine, njezino prokletstvo koje čovjeka umanjuje ne samo u tuđim, nego i u vlastitim očima. Ako si jednom bio siromašan, više to ne možeš zaboraviti, obilježen si zauvijek. Također se osjeća snažna prisutnost nerazumijevanja između muškaraca i žena, pritajenog dok je ljubav svježa, no u godinama koje slijede nerazumijevanje i netrpe-

ZBIRKA HUMORNIH PORTRETA O GUBITNIŠTVU Svaka nova priča je slagalica u portretu Sofije i njezinih stanovnika, mahom muškaraca, nesavršenih i razočaranih životom, kako krstare ulicama hektičkoga grada i na njima traže svoju svrhu

Terzijski, dobitnik Europske nagrade za književnost, autor je nimalo nježnih pripovijesti ljivost otvaraju se poput tamne rupe, tjeraju bračne supružnike u očaj, a onda i u potragu za drugim i boljim partnerom. Naglašena je tjelesna nelagoda likova. Bilo da im je hladno, bilo da stiješnjeni “leže u maloj spavaćoj sobi”, a “pritišće ih sumrak gorak i ljepljiv poput asfalta”.

Pisac ovih priča doima se poput tvrdokornog nihilista. Ne samo što ne vjeruje u dobrotu čovjeka, nego ne vjeruje u mogućnost

DOBRA ZABAVA Terzijski je poput slavenskog Bukowskog, jednako ozlojeđen, no manje prost, jednako razočaran, no i dalje se dobro zabavlja...

7



ostva ovakv kvom da čo biti za propi a dio je pro Kao o naslo tko va moga tonu: ta lju Terzij skog ozloje jedna dalje alkoh čitate tjeruj baš sa kao i sa sje i Terz obite zrelih istins društ čivo p potič ga ko Hum vota n daju m noeu zbirci jedno vlada a i du stran

6

U

u

h oga

utor

VA put

, đen, st, ran, e a...

7

Tko bi uopće mogao poželjeti smrt naše drage svekrve?

Piše: MAJA FURJAN novinarka

li netko  Postoji tko vas voli

Kalin Terzijski, Sandorf.

Prevela: Ana Vasung

ostvarenja i ispunjenja ovakvog čovjeka u ovakvom svijetu niti vjeruje da čovjek istinski može biti zadovoljan. Što manje propitkuje svoju stvarnost, a dio njegova prokletstva je propitkivanje, tim bolje.

Kao odgovor na pitanje s naslovnice, “Postoji li netko tko vas voli”, odgovor bi mogao glasiti u jednakom tonu: “Postoji, ali vrijedi li ta ljubav?”.

Terzijski je poput slavenskog Bukowskog, jednako ozlojeđen, no manje prost, jednako razočaran, no i dalje se dobro zabavlja, a alkohola je taman toliko da čitatelj ne pomisli da pretjeruje, da su njegovi likovi baš sasvim zgubidani. Baš kao i majstor kratke forme sa sjevera, Frode Grytten, i Terzijski piše o raspadu obitelji, nemogućnosti zrelih muškaraca da se istinski pronađu i ostvare, društvu koje je neprijemčivo prema pojedincu, ne potiče ga da raste, nego ga konstantno umanjuje.

Humor, ironija i kolanje života na bugarskim ulicama daju mu specifičan istočnoeuropski štih, no u ovoj zbirci vidljivo je prije svega jedno - Terzijski fantastično vlada formom kratke priče, a i duhovitost mu je jača strana.

I

mate li svekrvu? Nekim ženama se na sam spomen svekrve dižu sve dlake na glavi, neke vole svoje svekrve, a neke su pak ravnodušne. Sigurni smo da su se svi koji su upoznavali roditelje partnera trudili ostaviti što bolji dojam u nadi da će se svidjeti svekrvi. Sve to je htjela i Lucy. “Netko mi je jednom rekao da u životu imaš dvije obitelji - jednu u kojoj si rođena i jednu koju odabereš. Ali to baš i nije istina, zar ne? Da, možda ćeš birati partnera, ali ne biraš, na primjer, svoju djecu. Ne biraš šogore ili šogorice, ne biraš partnerovu tetku usidjelicu koja previše pije niti bratića kod kojeg je vječita promenada djevojaka koje ne govore engleski. Najvažnije, ne biraš svekrvu.” Ulomak je to knjige “Svekrva” Sally Hepworth, koja je pisana u prvom licu iz dvije perspektive. Dva pripovjedača knjige su Lucy i Diana, snaha i svekrva. Lucy žudi za normalnim odnosom sa svekrvom Dianom. S obzirom na to da je rano izgubila majku, ona traži žensku figuru s kojom će uspostaviti odnos. Iako se znaju dulje od deset godina, Diana i dalje tretira Lucy kao stranca. Lucy se nije svidjela Diani, koja je nije zamišljala kao ženu svojem savršenom sinu.

Lucy ne može shvatiti zašto je svekrva toliko mrzi. Pokušala se na razne načine približiti Diani te se nakon nekog vremena prestala time zamarati.

Lucy i suprug Oliver imaju

Sally Hepworth gradi realistične odnose svojih likova

 Svekrva, Sally Hepworth, Fokus. Preveo: Stjepan Balent

dobar i ispunjen život.

Telefonski poziv od policije daje Lucy do znanja da je Diana mrtva, a prema onome što su našli na mjestu zločina, navodno je riječ o samoubojstvu. Lucy i Oliver su šokirani jer su od Diane posljednje očekivali da će počiniti samoubojstvo. Neke stvari se ne poklapaju s pronađenim dokazima. Uskoro mnoge obiteljske tajne izlaze na vidjelo i ubrzo shvaćamo da svatko iz obitelji ima motiv. Nameće se pitanje svih pitanja: koliko uopće poznajemo ljude koji žive pokraj nas? Kroz Dianino

pripovijedanje doznajemo njezinu životnu priču u kojoj je opisala svoj odnos prema životu i moralnim vrijednostima te više doznajemo i o tome kako je odgojena. Lucy nam je dala uvid u obitelj Goodwin i u današnjicu, kad doznaje o smrti svekrve.

Obiteljski odnosi nikad nisu jednostavni. Autorica je dobro opisala dinamiku svekrve i snahe.

Osim odnosa snahe i svekrve, opisana je i dinamika između muža i žene, roditelja i djeteta te prijatelja. Osim dva glavna lika, u knjizi upoznajemo i Olivera, Lucyna muža, koji je dobar otac i suprug, no često u raspravama staje na stranu svoje majke.

Tu su i šogorica Nettie te njezin suprug Patrick, ali i Tom, Lucyn svekar. Likovi koji se spominju u knjizi su jako interesantni te svi imaju svoje mane i probleme. Sve se to moglo riješiti da su samo dijelili svoje osjećaje i razmišljanja jedni s drugima. Realističan odnos likova je jedna od karakterstika autorice Sally Hepworth u knjizi.

Autorica živi u Melbourneu u Australiji i napisala je pet knjiga.

8

Esej poljske nobelovke

9

S

as dr jedan nasta ka – c svojim deset sada ulice prem gotov sunce nas sa dvije sovu. razda Imam što će vrem prebr „trau toga š žalim

P OLGA TOKARCZUK Pred našim očima se poput dima razilazi civilizacijska paradigma koja nas je oblikovala tijekom posljednjih dvjesto godina: da smo gospodari bića, da možemo sve i da nam svijet pripada. Dolaze nova vremena

je što samo su izg tivnu olakš ljudi, tirano dikta otresl kroz p pravn viđala togom u tren se pri mlad roga p hoda ga str korak buko Život druga orma sprem će. Po u kuh iz dje vrem satim

8

9

S

a svog prozora vidim bijelu murvu, drvo koje me opčinjava i koje je bilo jedan od razloga zašto sam se ovdje nastanila. Murva je darežljiva biljka – cijelo proljeće i cijelo ljeto hrani svojim slatkim i zdravim plodovima desetine ptičjih obitelji. No murva je sada bez lišća, pa vidim komadić tihe ulice po kojoj rijetko tko prođe na putu prema parku. Vrijeme u Wrocławu je gotovo ljetno, svijetli zasljepljujuće sunce, nebo je modro, a zrak čist. Danas sam za šetnje s psom vidjela kako dvije svrake tjeraju od svoga gnijezda sovu. Sova i ja smo se pogledale u oči s razdaljine od nepunog metra.

Imam dojam da i životinje iščekuju što će se dogoditi. Meni je već dulje vremena svijeta bilo previše. Previše, prebrzo, preglasno. Stoga ne osjećam „traumu izolacije“ i ne patim zbog toga što se ne susrećem s ljudima. Ne žalim što su zatvorili kina, svejedno mi

ve, ležeći pod stolom i zamišljajući da je arka. Ili čitajući enciklopediju.

Nismo li se vratili normalnom ritmu života? Možda nije virus poremetio normalnost, već je zapravo obrnuto – onaj je hektični svijet prije virusa bio nenormalan?

Jer virus nas je podsjetio na to što smo tako strastveno odbijali – da smo krhka bića, sazdana od najtananije građe.

Da umiremo, da smo smrtni.

Da svojom „ljudskošću“ i iznimnošću nismo odvojeni od svijeta, nego je svijet vrsta velike mreže u kojoj trajemo povezani s drugim bitcima nevidljivim nitima ovisnosti i utjecaja. Da zavisimo jedni o drugima i da se, bez obzira na to iz koliko dalekih zemalja potječemo, kojim jezikom govorimo i kakve nam je boje koža, jednako razbolijevamo, jednako bojimo i jednako umiremo.

Osvijestio nam je da, bez obzira

smo se posljednjih godina borili u nadi da nam više nikada neće formatirati umove. Strah pred virusom automatski je prizvao najjednostavnije atavističko uvjerenje da su krivi nekakvi stranci i da oni uvijek odnekud donose prijetnju. U Europi je virus „odnekud“, nije naš, tuđ je. U Poljskoj su postali sumnjivi svi koji se vraćaju iz inozemstva. Val zatvaranja granica, čudovišnih redova na graničnim prelazima za mnoge ljude zasigurno predstavlja šok.

Virus podsjeća: granice postoje i dobro se drže. Bojim se također da će nas virus ubrzo podsjetiti na još jednu staru istinu, koliko smo među sobom neravnopravni. Jedni od nas će odletjeti privatnim zrakoplovima u vilu na otoku ili u šumskoj osami, a drugi će ostati u gradovima da bi opsluživali elektrane i vodovode. Treći će riskirati zdravlje radeći u dućanima i bolnicama. Jedni će na epidemiji zaraditi, drugi će izgubiti

je što ne rade trgovački centri. Brinem samo kada pomislim na sve one koji su izgubili posao. Saznavši za preventivnu karantenu, osjetila sam neku vrst olakšanja i znam da ga je osjetilo puno ljudi, iako se toga stide. Moja introvertiranost, dugo gušena i maltretirana diktatom hiperaktivnih ekstroverata, otresla se i izašla iz ormara. Gledam kroz prozor susjeda, prezaposlenoga pravnika, kojega sam još nedavno viđala kako ujutro odlazi na sud s togom obješenom preko ruke. Sada se u trenirci bori s granom u vrtu, valjda se prihvatio pravljenja reda. Vidim par mladih ljudi kako izvode u šetnju staroga psa koji od posljednje zime jedva hoda. Pas se ljulja na nogama, a oni ga strpljivi prate hodajući najsporijim korakom. Smetlarski kamion s velikom bukom skuplja smeće. Život se odvija, itekako, ali u posve drugačijem ritmu. Pospremila sam ormar i iznijela pročitane novine u spremnik za papir. Presadila sam cvijeće. Pokupila bicikl s popravka. Uživam u kuhanju.Uporno mi se vraćaju slike iz djetinjstva kada je bilo puno više vremena i moglo ga se „traćiti“, zureći satima kroz prozor, promatrajući mra-

koliko se pred ugrozom osjećali slabi i bespomoćni, oko nas ima još slabijih ljudi koji trebaju pomoć. Podsjetio nas je koliko su delikatni naši stari roditelji i djedovi, i koliko smo dužni skrbiti o njima. Pokazao nam je da naša grozničava pokretljivost ugrožava svijet. I prizvao ono isto pitanje koje smo si rijetko usuđivali postaviti: „Što zapravo tražimo?“ Strah od bolesti vratio nas je sa zapetljanog puta i bespogovorno podsjetio na postojanje gnijezda iz kojih potječemo i u kojima se osjećamo sigurno.

I čak i da smo ne znam koliko veliki putnici, u situaciji kakva je ova, uvijek ćemo težiti nekakvom domu.

Samim time postali smo svjesni tužnih istina – da se u trenucima ugroze vraća razmišljanje u zatvorenim i isključivim kategorijama nacija i granica. U ovom teškom trenutku pokazalo se koliko je u praksi slaba ideja europskog zajedništva. Unija je meč zapravo predala bez borbe, prepuštajući u vremenima krize odluku nacionalnim državama.

Zatvaranje državnih granica smatram najvećim porazom ovoga jadnog doba – vratili su se stari egoizmi i kategorije „domaći“ i „stran“, to jest ono s čime

sve zarađeno u životu. Kriza koja dolazi sigurno će obezvrijediti ona načela koja su nam se činila stabilnima; puno država neće s njom uspjeti izaći na kraj i u obličju tih dekompozicija probudit će se novi poretci, kako to već često biva nakon kriza. Sjedimo kod kuće, čitamo knjige i gledamo serijale, ali se zapravo pripremamo za veliku bitku za novu stvarnost, koju si ne uspijevamo čak ni zamisliti, polagano shvaćajući kako više ništa neće biti kao prije. Situacija prinudne karantene i zatvaranja obitelji u kuće može nam osvijestiti i to što nikako ne bismo htjeli priznati: da nas obitelj muči, da su bračne veze već odavno izvjetrile. Naša djeca će iz karantene izaći ovisna o internetu, a mnogi od nas osvijestit će si besmislenost i jalovost situacije u kojoj se biva mehanički i silom inercije. A što ako nam poraste broj ubojstava, samoubojstava i psihičkih bolesti?

Pred našim očima se poput dima razilazi civilizacijska paradigma koja nas je oblikovala tijekom posljednjih dvjesto godina: da smo gospodari bića, da možemo sve i da nam svijet pripada.

Dolaze nova vremena. /preveo s poljskog: Mladen Martić/

Prozor

T 10

Kritika Piše: JOSIP MLAKIĆ književnik

N

apokon je i u Hrvatskoj objavljen prijevod romana “Bjeguni” Olge Tokarczuk, koji je izvorno objavljen 2007. godine. Za ovaj roman Olga Tokarczuk prvi je put dobila uglednu poljsku književnu nagradu Nike (drugi put ju je dobila za “Knjige Jakubove”).

Također, 2018. godine dobila je za “Bjegune” nagradu Man Booker. Riječ je o romanu polifone strukture kroz koji nas vodi glas pripovjedačice, pedesetogodišnje Poljakinje koja živi u SAD-u, čiji “glas” neodoljivo podsjeća na dijelove “Knjiga Jakubovih”, koje pripovijeda “sveznajuća” Jenta. Pripovjedačica na jednome mjestu, na samom početku romana, piše o svom “lutalačkom” genu, gdje daje osnovnu formu romana. “Očito mi je manjkao neki gen koji čini da čim na duže zastaneš na nekom mjestu, smjesta pustiš korijenje. Puno sam puta pokušavala, ali moje je korijenje uvijek bilo plitko, pa bi me izvrnuo

Postoje knjige koje su rijetke, knjige čije se prvo čitanje zauvijek ureže u pamćenje. ‘Bjeguni’ Olge Tokarczuk nesumnjivo su jedna od tih dragocjenih knjiga

i neznatan dašak vjetra.” A na drugome mjestu piše: “Povijest mojih putovanja samo je povijest tegoba.” Kad je prošle godine Tokarczuk nagrađena Nobelovom nagradom za književnost, Nobelov odbor u svojem je obrazloženju naveo kako je ovu nagradu dobila za “narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života”. Enciklopedijska strast i narativna imaginacija osnovne su značajke romana “Bjeguni”, u kojem to dolazi do izražaja više nego u bilo kojem drugom njenom djelu. “Bjeguni”, tako, funkcioniraju i kao svojevrsna enciklopedija putovanja u kojoj se u posebnim poglavljima, često

‘Za Crkvu je čak i muškarac bez jaja bolji od žene’ ‘Bjeguni’ su, među ostalim, priča o uzaludnoj ljudskoj borbi protiv smrti, o dosezanju besmrtnosti, i to preko konzerviranja ljudskih organa

11

BARTEK SADOWSKI/PIXSELL

ne du natuk putov grado vima o sluč Zatim “zem destin svake priča koje s piše o “bede Bene encik je i je Jakub “Mob “natu je um korist metič drži u života veli d imita Olge T način “Bjeg ciklop prepa ljudsk Olge T Ona č svijet tih m anato gotov čudov ti eks i da ć Ovaj ljudsk besm ljudsk provo ma O i opće humo epizo krajem kupio nizoz Ruysc skupe nedo kojem tako u koji je smrt Rusiju Kad je czuk, kojoj,

T 10

jek ge

11

ne dužim od prosječne enciklopedijske natuknice, govori o svim aspektima putovanja: priča o aerodromima kao o gradovima, putničkoj prtljazi, motivima putovanja, hotelima, hostelima, o slučajnim susretima, bedekerima...

Zatim o neizbježnim susretima sa “zemljacima” na nekim udaljenim destinacijama, koji su neodvojiv dio svake “enciklopedije putovanja”. Tu je i priča o turističkim bedekerima, “štivu” koje se neprestano mijenja. Tokarczuk piše o dva bedekera “koji ne stare”, o “bedekeru” čiji je autor poljski svećenik Benedykt Chmielowski, prvi poljski enciklopedist, autor “Nove Atene”, koji je i jedan od likova romana “Knjige Jakubove”. Drugi je Melvilleov roman “Moby Dick”. Posebno je zanimljiva “natuknica” o putnoj kozmetici, koja je umanjena verzija kozmetike koja se koristi u domovima. “Čini se kako kozmetička industrija fenomen putovanja drži umanjenom kopijom sjedilačkog života.” Putovanja su, ako bismo doveli do krajnosti ovu misao, neka vrsta imitacije života, a za neke, za “bjegune” Olge Tokarczuk, i jedini prihvatljiv način života.

“Bjeguni” su također svojevrsna enciklopedija konzervacije medicinskih preparata te pravljenje plastinata od ljudskog tkiva, čime je pripovjedačica Olge Tokarczuk naprosto opsjednuta.

Ona često putuje poslom po cijelom svijetu, ali je ne privlače postavi poznatih muzeja nego onih “pribolničkih”, anatomski preparati u alkoholu, pogotovo anatomske anomalije, estetika čudovišnog. “Netko je očito odlučio da ti ekscesi prirode zaslužuju besmrtnost i da će opstati samo to što je drugačije.”

Ovaj roman je ujedno priča o uzaludnoj ljudskoj borbi protiv smrti, dosezanju besmrtnosti, i to preko konzerviranja ljudskih organa, što je jedan od ključnih provodnih motiva romana. U romanima Olge Tokarczuk, usprkos ozbiljnim i općeljudskim temama, ne manjka humora. Dobar primjer tog humora je epizoda iz ovog romana koja se događa krajem 17. stoljeća. Ruski car Petar prvi kupio je zbirku anatomskih preparata nizozemskoga konzervatora Frederika Ruyscha. Prilikom brodskog transporta skupe zbirke za Rusiju mornari su, u nedostatku alkohola, popili alkohol u kojem su bili neki preparati, te su ih tako uništili. Stanoviti mornar Kalukin, koji je s time započeo, osuđen je na smrt i pogubljen kad je pošiljka stigla u Rusiju.

Kad je riječ o imaginaciji Olge Tokarczuk, koju je spomenuo Nobelov odbor, kojoj, čini mi se, nema premca u suvre-

menoj književnosti, ona u “Bjegunima” dolazi mnogo više do izražaja negoli u čudesnim “Knjigama Jakubovim”.

Imaginacija koja je povremeno usporediva s onom Borgesovom. Kao dobar primjer toga spomenut ću dva vrlo kratka poglavlja. Prvo od njih je “Unus mundus”, koje govori o pripovjedačičinoj prijateljici, neuspješnoj pjesnikinji, koja radi za jednu putničku agenciju.

Prilikom kvarova vozila tijekom putovanja kroz pustinju, pjesnikinja svojim klijentima, da bi ih zabavila, počinje

Olga  Bjeguni, Tokarczuk, Fraktura.

Preveo: Mladen Martić

pričati priče. Kad shvati da je klijenti ne prate pozorno, ona odustaje od činjenica i prepušta se mašti. Ovo je neka vrsta alternativne, “bedekerske književnosti”.

Drugo poglavlje je “Postanak vrsta”, u kojem autorica piše o superiornoj “vrsti” koja se za vrlo kratko vrijeme proširila po cijelom svijetu i svugdje se podjednako dobro “adaptirala”.

“Stručnjaci govore da su plastične vrećice novo poglavlje bitka, da naglavce izvrću vječne navike prirode, jer se sastoje samo od svoje površine, iznutra su prazne...” Odustajanje od bilo kakva sadržaja daje ovoj “vrsti” evolucijsku prednost.

I u ovoj knjizi Tokarczuk progovara o teškom položaju žene u Poljskoj 19. stoljeća, o čemu možemo čitati i u romanu “Knjige Jakubove”, gdje je to ostvareno preko lika Elzbiete Družbacke, barokne poljske pjesnikinje. Ovdje je to prikazano u jednom od najboljih poglavlja romana, “Chopinovo srce”.

Chopin je pokopan u Parizu, a njegovo je srce prije pogreba izvađeno iz tijela i pohranjeno u alkohol, kao preparat.

Chopin je tražio da se ono pokopa u Poljskoj. Srce je njegova sestra Ludwika uspješno prokrijumčarila u Poljsku.

Tu se javio novi problem. Chopinova je želja bila da se ono pokopa uz zvuke Mozartova “Requiema”, međutim u poljskim crkvama tog doba nisu mogle

pjevati žene, niti u zboru niti solo. To je bila stoljetna tradicija. Bili su dozvoljeni samo muški glasovi ili glasovi kastrata. “Za Crkvu je čak i muškarac bez jaja bolji od žene, prokomentirala je to izvođačica soprana”, kaže se na jednome mjestu u romanu. Tako da posljednja Chopinova želja nije ispunjena jer je, na primjer, bez ženskih glasova nemoguće izvesti neke dijelove “Requiema”, recimo “Tuba mirum”, u kojem pjevaju dva ženska solo glasa, sporan i alt. Tokarczuk fabularnu liniju romana gradi uglavnom na tri malo duža poglavlja. Prvo je priča o Kunickom, kojem su tijekom ljetovanja na Visu nestali supruga i sin, i to na tri dana. Jedini trag na koji naiđe u toj potrazi je ulaznica za muzej u Trogiru na čijoj poleđini stoji riječ “Kairos”. Tajnu tog bijega Kunicki nikad neće otkriti, iako se sve vrti oko misterioznoga “Kairosa”. Tokarczuk tu “tajnu” razrješuje u jednom drugom dijelu romana, koja ostaje skrivena Kunickom, da je njegova supruga zapravo “bjegunka”, jer je Kairos, manje poznato grčko božanstvo, neka vrsta boga zaštitnika “bjeguna”. Tu je, zatim, potresna priča o pripovjedačici koja se prvi put nakon 30 godina iz SAD-a vraća u rodnu Poljsku, iz koje je otišla kad je imala 19 godina. Vraća se da bi se susrela s muškarcem na samrti koji joj je bio velika mladenačka ljubav. Središnja pripovijest romana je “Bjeguni”, koja govori o neobičnoj “sekti”. Anuška, koja ima nasmrt bolesna sina Peću, razočarana bježi u Moskvu i danima luta moskovskim metroom. Ondje upoznaje neobičnu stariju ženu, koju zove “zamotanom”, zbog marame koju nosi na glavi. ondje doznaje za “bjegune”, mističnu sektu čiji je moto: “Njiši se, kreći. Samo ćeš mu tako umaknut (Antikristu, op.a.).”

“Bjeguni” su pojedinci koji za sustav ne postoje, koji su “nevidljivi”, jer je sustav oličenje Sotone, od kojeg onda cijeli život bježe. Na jednome mjestu “zamotana” priča o mržnji sustava prema njima: “Tiranima svih boja, paklenim slugama, mržnja spram nomada urođena je - zato progone Cigane i Židove, zato prisilno naseljavaju sve slobodne ljude, obilježavaju ih adresom, koja nama znači presudu.”

Moto “bjeguna” je rečenica kojom “zamotana” završava svoju priču: “Kreći se, kreći. Blagoslovljen onaj koji ide.” Postoje knjige koje su rijetke, knjige čije se prvo čitanje zauvijek ureže u pamćenje. “Bjeguni” Olge Tokarczuk nesumnjivo su jedna od tih dragocjenih knjiga.

12

Osvrti

13

Beživotno tijelo djeteta postaje misterij bez logičnog objašnjenja

Piše: RAIF OKIĆ novinar

Baš kao što promatrač s obale vidi samo dio rijeke, tako i čitatelj treba vidjeti samo dio priče koji autorica želi pokazati

M

eandrirati. Glagol koji je iz više razloga vrlo prikladan za knjigu Diane Setterfield “Bila jednom jedna rijeka”. Osim što se događa uz rijeku Temzu, velik dio knjige čini se kao da autorica konstantno izbjegava doći do bilo kakvoga konkretnog zaključka. Polako, bez ikakve žurbe, raspliće se sudbina nekoliko obitelji. Godina je 1887., zimska je mračna noć solsticija, najduža noć u godini, u svratištu Labud na rijeci Temzi, gdje će se uskoro dogoditi nešto nevjerojatno. Redoviti posjetitelji upravo su usred pričanja priča kako bi odagnali tamu.

Tad se vrata naglo otvaraju otkrivajući ranjena stranca. U

Uljez Stephen King

Fleetwood upoznaje siromašnu mladu primalju Alice, koja joj obeća da će joj pomoći da rodi zdravo dijete.

Međutim, Alice uskoro optuže da je vještica...

Znanje

Diane Setterfield, Vorto Palabra.

Prevela: Marta Kovač



U mutnoj jarunskoj vodi našli su truplo (ne)popularnog ministra

Oskvrnuto tijelo dječaka pronađeno je u parku. I svjedoci i otisci prstiju nedvosmisleno upućuju na to da je počinitelj jedan od omiljenih građana Flint Cityja.

Znanje

Familijari Stacey Halls

jednom  Bila jedna rijeka,

njegovim je rukama beživotno tijelo djeteta. Djevojčica od oko četiri godine ne daje nikakve znakove života i, po svemu sudeći, već je prešla na onaj svijet. No nekoliko sati kasnije udahnut će i vratiti se u život. Je li u pitanju čudo?

Ili bi znanost mogla pružiti objašnjenje? Treba li uopće razriješiti taj misterij? Puno pitanja ostat će neodgovoreno na malo više od 400 stranica hrvatskog izdanja u prijevodu Marte Kovač i nakladnika Vorto Palabra. Možda je tako i najbolje. Baš kao što promatrač s obale vidi samo dio rijeke, tako i čitatelj treba vidjeti samo dio priče koji autorica želi pokazati.

J



Malo bijega od stvarnosti treba nam uvijek, pogotovo u ovim teškim vremenima

arun je bio popularno odlagalište za trupla ubijenih kriminalaca u nekim mračnijim vremenima, kojih se Zagrepčani ni ne žele sjećati.

Možda je tako i bolje, pa nam je malo lakše s odmakom čitati o nekom izmišljenome ministru u jednoj izmišljenoj hrvatskoj vladi koji je nađen mrtav u mutnoj jarunskoj vodi. Roman Hrvoja Kovačevića “Ministar u jezeru”, nakladnika Hena com, nije djelo koje će promijeniti hrvatsku ili svjetsku književnost. Ali ni ne mora. Dok čitamo grintanje glavnog lika Renata Romića o manje sposobnim suradnicima, šefu diktatoru, dosadnoj bivšoj curi, vidite da je to

namijenjeno najširoj mogućoj publici. Baš kako piše na stražnjoj strani ovitka knjige, ovaj roman napisan je da bismo ga progutali. U svakoj drugoj situaciji ova bi priča o Renatu i ubojstvu bila savršeno štivo za plažu. Relativno jednostavni likovi, relativno nekomplicirani odnosi, relativno kratka knjiga idealni su da odmorite mozak.

Dok pišemo ovu preporuku, još su na snazi mjere za suzbijanje epidemije korone i ova knjiga neće vas držati budnima noćima dok razmišljate o motivima za ubojstvo ministra Bernarda Pavelića. Ali ni ne mora. Malo bijega od stvarnosti treba nam uvijek, pogotovo u ovim teškim vremenima.

 Ministar u jezeru,

Hrvoje Kovačević, Hena com

Š

im kć ili po oz no Fo na pr od N jo te (č po or je sv dr Al št um lij te do “z m m vo II. st od ili ra do ko na trč sr ra ko Fo je m in đe Lu

12

13

SODOMA I GOMORA ILI VATIKANSKA SVAKODNEVICA

Piše: PETRA MIOČIĆ

o na

se

no a a o ajeti a

ć,

književna kritičarka i novinarka

Š

to je Lucrezia Borgia, zapitao se davne 1833., u predgovoru istoimene drame, Victor Hugo. Papina kći, trovačica, ozloglašena vladarica ili žrtva tek posredno povijesnih, a ponajprije makinacija muškaraca iz ozloglašene obitelji čije je prezime nosila? Talijanski dramatičar Dario Fo (1926-2016), književnim Nobelom nagrađen 1997., u naslovu svojeg prvog romana, napisanog 2014., odlučuje se za – “Papinu kći”.

No Foov zahvat u lik i djelo žene o čijoj se navodnoj zloći počinje govoriti tek stoljećima nakon njezine smrti (čemu uzrok može biti i renesansno poimanje žene kao duhovno inferiornog bića podložnog zlu) mnogo je širi od postavljanja u okvire “kćeri svojeg oca”, drugog Španjolca i drugog Borgije na papinskom tronu, Aleksandra VI. Široko gledajući, ono što roman Darija Foa izdvaja iz mase umjetničkih ostvarenja o životu talijanske plemenitašice i njezine obitelji dodavanje je konteksta. Naime, dok se razvratnosti kojima su Borgije “zagadile” Rim promatraju kao anomalija, Fo kroz priču o prethodnicima pape Aleksandra VI. kao i njegovom neposrednom nasljedniku Juliju II. pokazuje kako njegova jedanaestogodišnja vladavina nije drugo doli odsječak na lenti Sodome i Gomore ili vatikanske svakodnevice. Usto, za razliku od drugih, romansiranih ili dokumentarnih, biografija Borgia koje počinju kad Rodrigo već sjedi na prijestolju, a vesela mu dječica trčkaraju oko nogu, Fo priču počinje s rodonačelnikom i tako prikazuje razmjere Rodrigova vojnog, političkog i crkvenog umijeća. Istodobno, Fo time implicitno prikazuje i koliko je budući papa od najranije mladosti mudriji i staloženiji od nasilnog mu i na oružju lakog sina Cesarea. Također, Fo neprozirnu koprenu skida i s Lucrezijinih očiju, pa ona napokon

i vrlo rano postaje svjesna očeve i bratove pokvarenosti te nije više spremna štošta otrpjeti i saginjati glavu “u ime obitelji”. Natruhama nevinih koketiranja unatoč, autor papinu kći prikazuje kao moralnu vertikalu, kroz sva tri braka dosljednu sebi, samostalnu i samosvjesnu, odanu svojim podanicima i predanu promicanju umjetnosti.

Iako Lucrezia Borgia nije izmišljen lik, osnovno pitanje ovog romana nije “je li ona doista takva bila” nego, s obzirom na količinu dosad poznatih i mnogostruko interpretiranih informacija o njezinu životu, uspijeva li autor čitatelju vjerno

Na rubu tragedije i farse, plešući između travestije i groteske, kako su zasigurno svojedobno i živjeli, likovi Darija Foa u romanu ‘Papina kći’ (p)ostaju neuvjerljivi konstrukti prošlosti prenijeti svoju zamišljenu viziju? Premda valja pohvaliti svježinu pogleda Darija Foa, valja pošteno priznati da on u tome ne uspijeva. Iako u poodmakloj dobi kroz “Papinu kći” navodno ispisuje svoj prvi roman, Fo ostaje dramatičar i čitatelja postavlja u onaj najneugodniji rascjep; ostavlja ga da kao čitatelj romana vjeruje u svoju nadmoć nad tekstom, a onda se nepredvidljivo pojavljuje kao glas iz offa i spušta zastor pred njegovim očima. U tom su smislu i “Obitelj” Marija Puza, koja Borgije prikazuje kao prvu mafijašku obitelj pod crkvenom kapom, i “Obraćenica” Stefana Hertmansa, literarno putovanje na kojem se autor postavlja jednako u ulogu subjekta

kći, Dario  Papina Fo, Naklada Ljevak.

Prevela: Ita Kovač

koliko i objekta, mnogo uspjelija djela jer brišu granice između čitatelja i teksta, što Fo, nažalost, ne uspijeva učiniti. Na rubu tragedije i farse, plešući između travestije i groteske, kako su zasigurno svojedobno i živjeli, likovi Darija Foa (p) ostaju neuvjerljivi konstrukti prošlosti, a ono što bi vjerojatno vrlo dobro funkcioniralo kao dramski tekst izveden na pozornici ostaje tek nižerazredan pokušaj romana kojega kao najteži kamen na dno povlače neuvjerljiv i nekonzistentan jezik i razgovorni stil te odrvenjeni likovi, marionete čije je konce lako prozreti čak i na stranicama knjige.

14

Intervju

Niti ćemo postati bolji niti smo bolji postali ikada zbog katastrofe koja nas je zadesila Niko ni o čemu nema pojma. Što mene, naravno, nije spriječilo da vam dam intervju.

Napraviti književnu karijeru znači napraviti karijeru pišući o stvarima o kojima nemaš pojma. To se zove stil, kaže nam književnik povodom svog novog romana ‘Odlazak’

A

NIKOL Razgovarala: KRISTINA LJEVAK novinarka i književna urednica

U

skoro će u izdanju Izdavačke kuće Buybook (Sarajevo-Zagreb) biti objavljen „Odlazak“, novi roman autora Andreja Nikolaidisa, uz uredništvo Krune Lokotara. Dobitnik nagrade „Meša Selimović“ za prethodni roman, „Mađarska rečenica“, Sarajlija koji od 1992. živi u Crnoj Gori, u skoro tridesetogodišnjoj samoizolaciji, kako kaže, donosi nam priču koja je savršen podsjetnik na to kakav smo svijet izgradili ili s kakvim smo se svijetom pomirili prije nego što smo se svi našli u samoizolaciji.

Nastavak na sljedećoj stranici 

15

15 14

IDIS

JURICA GALOIĆ/PIXSELL

NDREJ

A

16 O motivima iz „Odlaska“, ljudima koji će najljepši prostor u prirodi iskoristiti za odlaganje vlastitog klozeta, litijskoj ikonografiji s kojom je Crna Gora dočekala koronavirus, vitalnosti srpskog nacionalizma i aktivnom poricanju govorio je za BestBook.

BestBook: Uvijek se, i mimo ovih predapokaliptičnih uvjeta, sjetim dijela jednog vašeg teksta u kojem se ironično pitate pišući o smaku svijeta – “Kud sad kad nam je najbolje?”.

Slično bismo, pretpostavljam, mogli reći i sad povodom koronavirusa u atmosferi u kojoj se krećemo od teorija zavjera do uvjerenja kako je ovo opravdana reakcija prirode na sve što smo učinili.

Ni Apokalipsa ni katarza – to mislim da će se, odnosno neće, desiti. Kad god smo pomislili: “svijetu je kraj”, sve bi se samo nastavilo. Mnoge stvari nam se čine kao nešto što pripada samo našem vremenu, nešto što je ekskluzivno, nikad se prije nije dogodilo... A možda samo ne pozna-

kapitalistički način proizvodnje... A što smo Majci Prirodi skrivili kad smo živjeli ekološki održivo i svjesno, a ona na nas „poslala“ kugu, kaznu hiljadu puta goru od koronavirusa? Što su joj skrivili dinosauri, koje je istrijebila?

Ekscesivno su prdjeli i tako zagađivali ekosistem?

BestBook: Meni je ipak čitanje romana „Odlazak“ bilo neka vrsta „predkoronskog“ podsjetnika na sve što smo se potrudili da uništimo. „PVC kese lebde u zraku, kao bijele zastave koje je podigao Bog lično, rekavši: od ove gadosti i ja dižem ruke“, pišete u romanu. Zar je civilizacija koja je PVC kese pretvorila u vlastiti amblem išta bolje od ovoga što imamo danas i zaslužila? Što osim smaka svijeta možemo očekivati dok jedemo, kako pišete, komade mesa širine i debljine Technicsovoga gramofona?

Meni je fascinantno koliko smeća proizvodi čovječanstvo. Mislim kako smeće nije nusprodukt nego naš primarni produkt. Prije 20 godina, u romanu

put bacaju automobile, stare ormare, kauče, kade, WC šolje, lavaboe…

Za osnivanje mini deponija biraju isključivo mjesta sa spektakularnim pogledom na prirodne ljepote. Recimo, jedno na kojem je općina podigla vidikovac opremljen, između ostalog, i solarnim panelom za punjenje mobilnih telefona. Odatle puca pogled na Otrant. E, tu dođu traktorom i izruče svoje smeće. Olako je to označiti kao besprizorni primitivizam – iako bi se, priznajem, baš tako moglo reći na prvi pogled i prvu misao. Ja sam, pak, sklon da to tumačim kao dokaz iznimno rafinirane kulture mojih sugrađana: u pitanju su, kako ja to vidim, ljudi koji dunjaluk gledaju očima njujorškoga galeriste, pa je za njih sve na svijetu ili umjetnost ili izložbeni prostor za nju. To su ljudi koji sve estetiziraju, ljudi snažnih estetskih potreba, ljudi estetskog imperativa, koji čak i za svoje smeće biraju isključivo najljepše lokacije. Ljudi koji, kada ugledaju proplanak iza kojega

POD SOCIJALIZACIJOM SE OBIČNO PODRAZUMIJEVA DA SI PIJAN I DROGIRAN S DRUGIM LJUDIMA jemo povijest? Nisu li Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat i španjolica – da ne idemo dalje u prošlost – bili kudikamo strašnija iskustva od pandemije koronavirusa, pa niti su doveli do kraja kapitalizma (naprotiv), niti su promijenili ljude i svijet koji oblikujemo?

Niti ćemo postati bolji, niti smo bolji ikada postali zbog katastrofe koja nas je zadesila, niti se katastrofe dešavaju da bismo mi postali „svjesniji“, „bolji“ i „izvukli zaključak“. Svemir nije holivudski film, pa da meteori padaju na Zemlju, kontinenti gore i virusi mutiraju e da bi se konstituirao heteroseksualni par, ili glavni junak shvatio da je bio u zabludi i postao pristojnije ljudsko biće. Posebna frakcija teorije o tome kako „moramo postati bolji, kao pojedinci i kao društvo“ su oni koji u virusu vide „pravednu kaznu koju nam je srezala priroda“. Ona, priroda, potpuno je ravnodušna prema onome što mi nazivamo vrijednostima. Priroda ne poznaje vrijednosti. Ne postoji ništa što možete da pomislite, kažete ili učinite pa da od nje izmolite milost.

Nešto smo skrivili prirodi, pa ona na nas šalje viruse i ostale katastrofe?

Inače bolesti, smrti i uništenja ne bi bilo? Znam što smo skrivili danas: zagađenje, globalno otopljenje,

„Oni!“, pisao sam o tipu koji se nađe na pustom otoku. On ima potrebu da iznova stvori civilizaciju, pa odluči da podigne crkvu. Na kraju shvati da je može podići jedino od smeća koje more nemilice nanosi na njegov otok sred Pacifika. I u „Odlasku“ sam pisao o smeću. Trebalo bi da sam navikao, ali uvijek me iznova zgrozi količina smeća na koju nailazim čim izađem na ulicu. Ovdje gdje živim ljudi uz

Andrej  Odlazak, Nikolaidis, Buybook

se, u beskraj, pružaju brežuljci posuti makijom i more, tu plavu plahtu koja je skliznula s kolijevke abrahamskih vjera pa pala na naše obale, pomisle: “E, ovo je Bog stvorio da ja tu bacim svoj stari klozet”.

BestBook: Bez namjere da otkrijem kompletan sadržaj, reći ću samo da u romanu „Odlazak“ samohrani otac mora donijeti vrlo delikatnu odluku kako bi osigurao budućnost vlastitom djetetu. Možda ne s tako radikalnim, ali roditelji se kod nas svakodnevno suočavaju s različitim izazovima tijekom odgoja vlastite djece u svijetu u kojem jedino ostaje nada da će dijete, kako pišete u romanu, izrasti u freaka, kako ga društvo ne bi prihvatilo i kao takvo uspjelo izrasti u pristojno ljudsko biće. Postoji li još neka mogućnost za dijete u vremenu u kojem je briga za natalitet deklarativna kategorija?

Meni su neprekidno govorili da je iznimno važno da se moje dijete socijalizira. Što sam razumio i s tim se složio.

No to je za mene bio ozbiljan problem.

Jer ja se ne socijaliziram. Pravo govoreći, od 1992., kad sam iz ratnog Sarajeva pobjegao u Ulcinj, živim u izolaciji.

Nastavak na sljedećoj stranici 

17

16

17

a… u im ecidigla alog, moed na uče kao i i m, kaz

o vičima h sve ni

h

u

koji, ga

suti koja kih sle: im

em

ani u ost ko as tim e taje omatvo lo oete u alitet

ici 

AKTIVNO PORICANJE NE ZNAČI DA NISMO UOČILI OPASNOST

JURICA GALOIĆ/PIXSELL

iznialiožio. blem. voreajeva i.

18 JURICA GALOIĆ/PIXSELL

Pokušao sam, ali zaista ne vidim prednosti, a kamoli nužnost socijalizacije.

Tako da je za pitanja socijalizacije djeteta zadužena mama. Tata je zadužen za saniranje posljedica socijalizacije.

Dozvolite da primijetim kako čak i ljudi koji su gorljivi pristalice socijalizacije, takozvani društveni ljudi, pod socijalizacijom obično podrazumijevaju situacije u kojima si pijan i drogiran s drugim ljudima, u ambijentu koji je tako osvijetljen i ozvučen da je svaki razgovor nemoguć. Obično je to ambijent u kojem od buke ti ne čuješ što ti drugi ljudi govore, ali uljudno klimaš glavom dok cijediš svoje pivo.

To se zove empatija. Oni vole ljude, ali ih mogu podnijeti samo komirani. Isto mislim i ja, koji nemam potrebu za zajedničkim veseljima, još manje tugovanjima: drugi ljudi su kao vađenje zuba – može, uz anesteziju.

BestBook: Iako se svaki politički igrokaz koji je prethodio koronavirusu iz današnje perspektive čini dodatno besmislenim, ne smijemo imati iluziju da će svijet nakon pandemije koronavirusa biti bolji i da će ovo iskustvo donijeti ikakvu katarzu. Zbog toga se moram vratiti na događaje koji su virusu prethodili i dio su naših društvenih kroničnih oboljenja. Ako u najboljem slučaju sve bude gotovo s prvim danima ljeta,

onda se u tom ljetnom ambijentu može očekivati nastavak litijske ikonografije, s kojom je u korona vrijeme Crna Gora i ušla. Rekli ste prije nešto više od mjesec dana da bi Crna Gora, ukoliko Amfilohije uspije, bila najsličnija Teheranu 1979. godine. Je li takav scenarij dovoljno opominjući i zbog toga ujedno garancija da se takvo što neće dogoditi? I kako, na primjeru posljednjih dešavanja u Crnoj Gori, objasniti vitalnost srpskog nacionalizma i 30 godina nakon njegove eskalacije koja je dovela do ratova devedesetih i spremnost ljudi da bezrezervno budu uz Amfilohija, koji nikad nije bio spreman revidirati vlastite stavove, družeći se s ratnim zločincima i blagosiljajući ih?

Ne postoji garancija da Crna Gora neće postati pravoslavna, militantna, velikosrpska, proruska utvrda. Ili bi trebalo reći: opet postati, jer ona je to bila. Ono što ja vidim kao opominjući, ili katastrofični scenario, za druge je obećavajuće. A tih drugih je u Crnoj Gori mnogo. Njih je tako mnogo da su, u posljednje dvije, dvije i po decenije, sve progresivne odluke u Crnoj Gori, sve odluke koje su bile u smjeru vesternizacije i modernizacije crnogorskog društva, donesene na jedvite jade, minimalnom većinom, a ponekad su bile i oktroisane. Poseban

problem je to što su, kad su jednom donesene, upravo zbog ogromnog otpora na koji su nailazile, takve odluke sprovedene ili djelomično ili nisu sprovedene. Otud je od prvoga trena bilo jasno da Amfilohijevi protesti nemaju ama baš nikakve veze s navodno spornim Zakonom, osim što je donošenje zakona iskorišteno kao povod za njih. Naime, šanse da, iščitavajući zakone Crne Gore, naiđete na neki koji se doista sprovodi, nešto su manje nego izgledi da, šetajući Podgoricom, sretnete Jetija. Moj susjed 30 godina drži krave, drži ih na pet metara od prozora spavaće sobe mojih roditelja, koji žive u kući blizu moje.

Trideset godina ja preskačem balege da bih ušao u kuću. Postoji čitava biblioteka zakona koji kažu da susjed to ne bi smio činiti. Ova država nije u stanju natjerati mog susjeda da krave skloni iz naseljenog mjesta, a kamoli natjerati Amfilohija da učini bilo što.

Ima tu mnogo onoga: da je babi ono, bila bi djed. Da crnogorska vlast nije sustavno slabila državu, zapravo od početka gradila slabu neoliberalnu državu – a to je činila da bi mogla neometano krasti, ne bi jučer Amfilohije uspio tu državu zateturati. Zakon o slobodi vjeroispovijesti trebalo je donijeti u prve tri-četiri godine nakon referenduma, kad su indipendistički

19

pobje stado a uni nokd pobje djeli p potvr ke dr Augu bio je antim suštin posta antim koji m preko zavje indip razlog idioti ovakv BestB spreg je pog Kako poslj ono o čin p jedna istom „nitk vati d nepo Gori zvani To s p

istins Crkva se ko ljelim nitko ni u v tako m žnjim čuda, voda ne m kao d zgrad može za sve Ta sp ko je se igr daja. život tijelo bezbr

18

m g

ili i veze m no da, iđete što Pojed t mojih je. ege

sjed je u ave moli što. no, nije od u

filokon e akon čki

19 pobjednici, po inerciji, po pravilu da stado prati jačeg, bili na vrhuncu moći, a unionisti, ako ne u nokautu, ono u nokdaunu. No nije bilo tako: u to doba pobjednici su razmišljali samo o podjeli plijena, što je bila posve praktična potvrda usporedbe države i razbojničke družine, koju dugujemo svetome Augustinu. Amfilohijev masovni pokret bio je, naravno, ultrasrpski, no bio je i antimoderni. Mislim da je to njegova suština i razlog snage tog pokreta: jer je postao platforma za mobilizaciju svega antimodernog u Crnoj Gori – od onih koji misle da je Zemlja ravna ploča, preko protivnika vakcina i teoretičara zavjere, do četnika i šačice nekadašnjih indipendista koji bi, neki iz lukrativnih razloga, neki iz vlastitog političkog idiotizma, radije Amfilohijevu nego ovakvu Crnu Goru.

BestBook: I kad ne bi postojala sprega između crkve i nacije, dovoljno je pogubno samo crkveno djelovanje.

Kako je po vama uopće moguće bez posljedica u 21. stoljeću izgovoriti ono o čemu ste i sami pisali, a to je čin pričesti „istom svetom čašom“ i jednako svetom i nesteriliziranom istom kašičicom, zahvaljujući čemu „nitko neće da se razboli“ ili vjerovati da su litija i tamjan utjecali na nepojavljivanje koronavirusa u Crnoj Gori (u trenutku u kojem još nije bilo zvanično zaraženih)?

To s pravoslavnom pričesti postao je

distribuirati po crkvama širom svijeta, što je, očito, utrlo put za druge lance brze hrane. A onda je episkop valjevski umro od koronavirusa.

BestBook: U knjizi „Umiruće tijelo politike“, koju je nedavno napisao bh. autor Senadin Musabegović, baveći se, između ostalog, mitologijom predratnih godina, autor piše o fenomenu nošenja i prenošenja moštiju u Srbiji uoči devedesetih.

U Crnoj Gori je s tom disciplinom nastavljeno i u kasnijim godinama, kad je Amfilohije iz manastira Ostrog, a zbog Radovana Karadžića, iznio mošti svetog Vasilija Ostroškog, kasnije ponavljajući istu aktivnost u znak protesta protiv donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Možda je lakše s naknadnom pameću i tek kasnije dostignutom zrelošću promatrati predratna iskustva, ali po vama kako je moguće da u tom činu već tad nije naslućena opasnost i kako, ako već tad nisu prepoznali opasnost, ne prepoznaju je danas u ovom repliciranom izdanju? Aktivno poricanje ne znači da nismo uočili opasnost – naprotiv, ono je reakcija na opasnost. Apokalipsa, kao i svaka druga genijalna ideja, prolazi kroz tri faze. U prvoj nailazi na ignoriranje. U drugoj na nasilni, uzaludni otpor. U trećoj na prihvaćanje, kao nešto što je samo po sebi razumljivo, kao nova realnost.

bogatstva, a ipak biti siromašan – da bi se to postiglo, potreban je i talent i naporan rad. Ako ideja o Crnoj Gori koja ništa ne proizvodi nego „pruža usluge“ ne propadne zbog korone, propast će za koju godinu zato što propasti mora. Da su barem s turizmom uvezali proizvodnju hrane – ali ne, ni to. U „Mimesisu“ sam pisao o turizmu, koji je rijetko ogavna stvar.

Turizam je jedna od onih ljudskih djelatnosti za koje nema opravdanja. To je masovna, od strane države poticana prostitucija. Nijedna lučka kurva ne ustupa za novac onu mjeru privatnosti koju ljeti gostima prodaju stanovnici turističkih gradova. Oni strancima dopuštaju potpunu uzurpaciju privatnosti. Kao što se prodire u prostitutkino tijelo, tako turisti prodiru u ove gradove, iznajmljujući za novac prostor i vrijeme mještana. Ljudi puštaju potpune strance u kuće. Izdaju im sobe kraj svojih, s njima dijele kupatila. Zvuci kuće izdate turistima zvuci su kupleraja.

Oduvijek sam cijenio gradove čiji su stanovnici negostoljubivi. Cetinje, na primjer. Tamo doista mrze strance i ne libe se da to jasno pokažu.

Autobus sa školskom ekskurzijom iz Kragujevca staje pred jednu od cetinjskih kavana. Jun je, podne. Na terasi lokala sjedi samo jedan čovjek, pržeći se na suncu i pijući pivo. Djeca iz autobusa mu prilaze i kažu: „Gos-

CRNA GORA JE MALI SISTEM, PA JOŠ VRLO NAKRIVO NASAĐEN SISTEM istinski spektakl u vremenu korone.

Crkva je najprije inzistirala na tome da se korištenjem iste čaše i escajga s oboljelim nitko ne može zaraziti. Nikada se nitko nije tako zarazio, rekli su. Dakako ni u vremenu kuge, je li. Rekli su još: tako mi liječimo bolesne – oni s bližnjim razmijene pljuvačku i virus i, eto čuda, ozdrave. U pitanju je, tvrde, sveta voda i tijelo Isusovo – ne simbolički, ne metaforički, nego bukvalno. To je kao da nagovarate nekoga da skoči sa zgrade tvrdeći kako mu se ništa loše ne može desiti budući da je Isus već umro za sve nas, pa tako i njega. Molim vas...

Ta sporna kašičica je tijelo Isusovo koliko je i plastični mač u ruci djeteta koje se igra u parku svjetlosno sječivo džedaja. Ali su popovi bili spremni riskirati život drugih ljudi da bi dokazali da su tijelo Isusovo u stanju raskomadati na bezbroj komada i dvadeset ga vjekova

BestBook: Nadam se da će ekonomijama koje su se isključivo oslanjale na turizam i ugostiteljstvo nakon koronavirusa biti jasnije da to ne smije biti ključna grana, da suština nije u kavani i jeftinom prenoćištu nego proizvodnji. Ne sumnjam da će ih na to već naredna ljetna sezona podsjetiti, kad će ljudi, ne samo zbog straha nego financijskoga gubitka koji će pandemija podrazumijevati, biti manje u mogućnosti da ljetuju.

Ako dođe do tog scenarija, koji ne priželjkujem, kakve su šanse da se manje posjećena Crna Gora pozabavi bespravnom gradnjom i nepostojanjem adekvatne komunalne infrastrukture, čijim opisima s razlogom roman „Odlazak“ obiluje?

Crna Gora je mali sistem, pa još vrlo nakrivo nasađen sistem. Imati tako malo stanovnika, tolika prirodna

podine, mi smo đaci iz Kragujevca, možete li nam reći kako da stignemo do Lovćena?“. Ovaj pogleda u bocu, potom opet u njih i kaže im: „A je li, Boga vam, zar vas ima još živih?“.

BestBook: Iznenađena sam šutnjom vidovnjaka, ili ne provjeravam na pravim adresama, ali još nisam vidjela prognoze vezane za okončanje pandemije. Zato moram pitati racionalan i pametan svijet za prognoze. Što mislite kad ćemo ispratiti koronu i kako će svijet nakon nje izgledati?

Jedini točan odgovor na to pitanje je: nemam pojma. Inače mislim kako je „nemam pojma“ jedini točan odgovor na svako pitanje. Niko ni o čemu nema pojma. Što mene, naravno, nije spriječilo da vam dam intervju.

Napraviti književnu karijeru znači napraviti karijeru pišući o stvarima o kojima nemaš pojma. To se zove stil.

20

Osvrti

‘Sonata’ nipošto nije lagano štivo za ‘gašenje’ mozga na nekoliko sati

Piše: RAIF OKIĆ novinar

Ovaj roman je snažna i izrazito potrebna kritika društva koje okreće glavu na nasilje koje se događa svuda oko nas

Đ

urđica Stuhlreiter nagrađivana je autorica knjiga za djecu. Lagano štivo, lagane teme, kako bi se i očekivalo od osobe koja je studirala hrvatski jezik i književnost te defektologiju i logopediju. Možda je baš zato njezin prvijenac za odrasliju publiku, “Bapske priče”, imao toliki odjek.

Nasilje, pogotovo obiteljsko nasilje, češće je predmet stupaca i minuta crne kronike u našim medijima nego što se nađe na stranicama ozbiljnih romana. Roman “Sonata”, u izdanju VBZ-a, nipošto nije lagano štivo za “gašenje” mozga na nekoliko sati. Teško, povremeno

Fafarikul Đurđica Čilić

Možemo se prepoznati na gotovo svakoj stranici

Z S

M

raz jicu Eks jav krim i Th će u je i so će svi pož ub zvi pov ost Osl poz No obj bio na je p Em bav oso

Van Gerreweyev protagonist oprašta se od svoje bivše ljubavi.

Iz prvog lica i uz sve nijanse sive

B

Lea je poslala ozbiljnu poruku čitateljima o tome što se događa ljudima koji ne žele ili ne mogu pogledati dublje u sebe i pronaći snagu da promijene svoj život.

Dhar media

Stuhlreiter, V.B.Z.



Zbirka stotinjak pripovijesti, anegdota i sjećanja, koje dijele spremnost pripovjednog subjekta da neuvijeno i bespoštedno govori o slabostima...

Disput

Ogledala Lea Brezar

 Sonata, Đurđica

čak i mučno, svjedočenje Sunčane o događajima iz njenog djetinjstva i njeni pokušaji nošenja s posljedicama u navratima su toliko stvarni da izgledaju kao da su iskočili sa stranica domaćih medija. Iako su likovi i situacije izmišljeni, čitatelju sa zrnom empatije dizat će se kosa na glavi kad pročita riječi: “Nisam više dijete, mama! Nekad sam bila...”

Ovaj roman je snažna i izrazito potrebna kritika društva koje okreće glavu na nasilje koje se događa svuda oko nas. A to nasilje na svojoj koži iskuse mnoge djevojke i djevojčice. A nekima od njih ime je Sunčana.

21



elgijski arhitekt Christophe van Gerrewey, i to ne bilo kakav arhitekt nego čovjek s doktoratom iz arhitekture, uspješno pliva i književnim vodama. Njegov roman “Umjesto pisma” ovjenčan je čak i Nagradom Europske unije za književnost. U prijevodu Romane Perečinec i u izdanju Sandorfa, hrvatski čitatelji imaju priliku vidjeti kako izgleda štivo odmaknuto od velikih i teških problema. Dok neki protagonisti rješavaju ubojstva, neki ih počine, a neki čak idu spašavati svijet, Van Gerreweyev protagonist oprašta se od svoje bivše ljubavi. Iz prvog lica i uz sve nijanse sive koje

donosi nepouzdani pripovjedač, možemo se prepoznati na gotovo svakoj stranici. “Na kraju smo još jednom živjeli u tuđoj kući. To je već unaprijed bila loša i očajnička ideja, koja je mogla završiti samo potpunim neuspjehom”, piše protagonist i već u idućoj rečenici priznaje da je ipak u nekom trenutku vjerovao u baš tu “očajničku ideju”.

I to je samo dio post festum racionalizacije loših događaja koji su dio svake veze, a možda je pripovjedač zapravo objektivan. Možda je stvarno vidio sve te probleme u vezi.

Ili se pokušava uvjeriti da je veza bila osuđena na propast da je lakše preboli.

Jør

 Umjesto pisma,

Christophe van Gerrewey, Sandorf.

Prevela: Romana Perečinec

Son otk ćuj usk Ale nos ma od je u

a

o

a-

u

a

ava e

ei h

orf. a

20

21 Žrtve se nižu jedna za drugom. Hoće li neuhvatljivi psihopat stati na ‘jedinici’ ili krvava brojalica završava nulom?

ZVJEZDANI STATUS META JE ZA MANIJAKA M

ogu li inspektor i celebrity novinarka razotkriti serijskog ubojicu gladnog publiciteta?

Eksplozivni roman “Odbrojavanje” norveških pisaca krimića Jorna Liera Horsta i Thomasa Engera natjerat će vas da roman pročitate u jednom dahu. Napet i sofisticiran triler držat će vas na rubu sjedala. U svijetu gdje je biti zvijezda poželjno zanimanje, serijski ubojica ubija poznate zvijezde i jedino što ih povezuje su brojevi koje ostavlja. Radnja se odvija u Oslu, a počinje nestankom poznate sportašice Sonje Nordstrom koja je upravo objavila kontroverznu autobiografiju. Zbog nedolaska na promociju knjige, Sonju je počela tražiti novinarka Emma Ramm, koja se inače bavi slavnim i poznatim osobama. Kad stigne pred

 Odbrojavanje, Jørn Lier Horst &

Thomas Enger, Fokus.

Prevela: Iva Tomečić

djevojčice. Kad se počnu nizati ubojstva, policijskom inspektoru Alexandru Blixu jasno je da je slučaj složeniji nego što se čini i da nemaju posla s “običnim” ubojicom. Žrtve se nižu jedna za

Jørn Lier Horst i Thomas Enger su krimi hitmejkeri Sonjin dom, Emma otkriva otključana vrata i primjećuje znakove borbe. Slučaj uskoro preuzima inspektor Alexandar Blix, koji se teško nosi sa svojim emocijama zbog talačke situacije od prije 19 godina. Tad je ubio oca petogodišnje

drugom. Hoće li neuhvatljivi psihopat stati na “jedinici” ili krvava brojalica završava nulom? Spletom okolnosti novinarka Emma postane dijelom krvave slagalice. Iako je Emma novinarka slavnih, uskoro se pretvara u novinarku crne

kronike. Između neobičnog dua razvilo se prijateljstvo. Iako svatko od njih sa sobom nosi svoje breme, zajednički udruže snage u pronalasku ubojice. Knjiga sadrži iskrene emocije.

Likovi su dobro opisani, a čitatelj može dobiti i uvid u odnose glavnih likova s obitelji, prijateljima i kolegama na način da se može suosjećati s njima. Priča je napisana iz perspektive Blitza i Emme, kao i zvijezda koje su napadane. Pratimo zanimljiv svijet detektivskog posla, a dobivamo i uvid u novinarsko zvjezdanu industriju. Ovaj nordijski krimić pametno napisan otkriva mnoga iznenađenja.

“Odbrojavanje” je prvi zajednički roman nagrađivanih norveških pisaca krimića Jorna Liera Hosta i Thomasa Engera. Eksplozivan roman osvojio je čitatelje i kritiku diljem Europe. Jorn Lier Host je nagrađivani norveški pisac trilera i bivši stariji istražni policajac norveške policijske snage. Do književne slave uzdigao se bestselerom o Williamu Wistingu.

Napisao je dvije krimi fikcije za odrasle i dvije krimi fikcije za mlade čitatelje.

Thomasa Engera mnogi opisuju kao novoga Joa Nesboa. Autor je cijenjenog bestselera serije Henning Juul. Autor je prvijenca “Opečen”, s kojim je ušao na velika vrata u svijet krimića. Drugi roman iz serije “Proboden” objavljen je 2011. godine. Oba romana su otkupljena za filmsku ekranizaciju. Osim što piše fantastiku i za odrasle i za mlade, Enger radi i kao skladatelj.

Osvrti Piše: MAJA FURJAN novinarka

žensko  Prvo dijete Amy Harmon Bayra od Sayloka, nezakonita sina ljubomornog poglavara klana, progoni kletva kojom ga je proklela njegova majka na umoru. Samo je jedan način kako to zaustaviti. 24sata

 Voljeni neprijatelj

Johanna Lindsey Iz dna duše ga je prezirala. Smatrala je da u Visočju ne postoji gori čovjek od njega.

Unatoč tomu nije mu mogla odoljeti. Kako je moguće da je taj zlotvor ipak privlači? Mozaik

22

Intervju

23

Razgova PETRA

N

a V svi viš ne pr nosti vima, odlas djece drago zauvi treba i ne m kroz o moga južno Shin.

Nečija je žrtva (za dobrobit društva ili obitelji) uvijek bila potrebna, a to što su žrtvu najčešće podnosile majke smatralo se samorazumljivim, govori nam južnokorejska književnica povodom hrvatskog prijevoda svog romana ‘Molim te, pazi na mamu’

ondje zinoj od 10 suspe re dok služb kom p koja j grani opter kretan ovoj b sljetk Korej godin grad S prosv sama u „Ge najsu ljenoj

22

23 jednog od svojih članova nalazi se u središtu radnje romana „Molim te, pazi na mamu“, koji je u prijevodu Mirne Čubranić nedavno objavio zagrebački Hena com. Da nije bilo te, prije 11 godina napisane, priče, Kyung-sook Shin ostala bi jedna od najznačajnijih i najnagrađivanijih, ali izvan granica Južne Koreje potpuno nepoznatih autorica. No obiteljska potraga za nestalom majkom i, još više, razmjerima značenja njezina nestanka postala je 2011. prvi južnokorejski roman nagrađen 2007. ustanovljenom Man Asia književnom nagradom, azijskim pandanom britanskom Bookeru (čak je i novčani fond obiju nagrada osiguravala ista, Man grupacija), a njegova autorica prva njome ovjenčana spisateljica.

Osim čeka na 30.000 $, nagrada je romanu osigurala i međunarodnu vidljivost, prijevod na tridesetak jezika te nekoliko milijuna prodanih primjeraka.

Razgovarala: PETRA MIOČIĆ

N

akon što kriza uzrokovana COVID-om-19 završi, mislim da ćemo svi više cijeniti male stvari i svakodnevne prakse. Svijest da su stvari i aktivnosti koje smo smatrali samorazumljivima, katkad i opterećujućima, poput odlaska u školu i na posao, podizanja djece ili obiteljskih druženja, zapravo dragocjeni trenuci, promijenit će nas zauvijek. Vjerujem da svaki član društva treba biti sretan jer nesretan pojedinac i ne može pridonijeti društvu. Prolazak kroz ovako snažnu i sveobuhvatnu krizu mogao bi nam u tome pomoći, govori južnokorejska književnica Kyung-sook Shin. Iako je bolest, čiji je prvi slučaj

Nastavak na sljedećoj stranici 

ondje potvrđen još 22. siječnja, u njezinoj zemlji odnijela 177 života uz više od 10.000 potvrđenih i dvostruko više suspektnih slučajeva, polako se nazire dokidanje restriktivnih mjera. Dok službene vlasti uspjeh pripisuju visokom postotku testiranja i solidarnošću koja je regijama omogućila da otvore granice, prihvate pacijente iz drugih, opterećenijih bolnica i osigurala lakše kretanje liječnicima, Shin kao ključ u ovoj borbi ističe mirnoću. Nije, naposljetku, ovo prva kriza s kojom se Južna Koreja suočila u posljednjih pedesetak godina. Osamdesetih su godina glavni grad Seoul potresali glasni studentski prosvjedi, čijim je dijelom bila i autorica sama, što joj je kasnije osiguralo mjesto u „Generaciji 386“, nazvanoj prema tad najsuvremenijem Intelu 386, i sastavljenoj od mladih intelektualaca vrlo ak-

tivnih u borbi za političko oslobođenje.

Prije nego što je do njega i došlo, borba je postala uzrokom nasilnih odvođenja, mučenja i „sumnjivih nestanaka“ mnogih njezinih kolega, vođa prodemokratske borbe. „Mislim da zato danas ne podliježemo panici. Prijateljica mi je jednom rekla da mi Korejci vrlo rijetko gubimo pribranost jer smo na neki način osnaženi životom u Južnoj Koreji, jedinoj podijeljenoj zemlji u svijetu. Slažem se s njom.

Poštujemo samoizolaciju, pri najnužnijim izlascima iz kuća nosimo maske, a inače ostajemo kući i strpljivo čekamo.“ Ohrabruje ih, kaže, i požrtvovnost s kojom zdravstveni radnici pristupaju oboljelima. Ta ih predanost podsjeća kako bi trebali neprestano brinuti jedni o drugima i tako postaviti krug društvene solidarnosti u neprekinutu vrtnju.

A briga (makar i obiteljske) skupine za

24 Kako to? Iako smještena u Južnu Koreju, priča je univerzalna. Kako nastaviti dalje nakon nestanka člana obitelji, kako prestati tražiti i pomiriti se s gubitkom? Gdje uopće tražiti nepismenu staričicu koja u višemilijunsku košnicu dolazi kako bi već odrasloj djeci donijela malo domaćeg kimchija i drugih poslastica te, obiteljskim rođendanskim slavljem, održala prijeko joj potreban privid nepomućenog obiteljskog zajedništva? Ta si pitanja, po majčinu nestanku, postavlja petero njezine djece, ali i otac obitelji, nevjeran suprug, pred čijim se očima žena godinama dezintegrirala, a da on to i nije primijetio.

Autorica se, s druge strane, zapitala „otkad majke zapravo nema“. „Moji su likovi majku zaboravili mnogo prije nego što ona doista nestane na željezničkoj postaji u Seoulu. Tako i mi često zaboravljamo na svoje majke, ili poričemo njihovo postojanje, u svojim svakodnevnim rutinama. Uostalom, majku na neki način gubimo već i razmišljanjem o njoj kao ‘samo mami’ i shvaćanjem njezine žrtve za obitelj samorazumljivom.“ Budući da je i sama autorica dijete iz brojne obitelji, a jedna od protagonistica njezina romana također je uspješna spisateljica, s kojom dijeli i rodno mjesto (Chongup, „selo prezimenjaka“, jer u njemu žive samo Shinovi), nemoguće je ne zapitati se koliko je autobiografskog u napisanoj priči. Shin odgovara kako njezina majka nije nikad doista nestala, ali roman jest rezultat unutarnje potrage za odgovorom na pitanje kako bi u tom trenutku postupila. „Ipak, u pravu ste. Mnogi su opisani događaji



Molim te, pazi na mamu, Kyungsook Shin, Hena com.

Prevela: Mirna Čubranić

poslova i te su se majke silno trudile osvijestiti svoje kćeri govoreći im da za njih ne žele živote slične svojima.

Zahvaljujući tim majkama, žene u suvremenoj Koreji vode drugačije živote. Strast žena koje su odgojile takve majke i učinile ih odgovornima za obrazovanje budućih generacija promijenila je lice i naličje korejskog društva.“ A kakvo je ono danas? „Život u suvremenom trenutku održava nas zaposlenima održava nas zauzetima i ostavlja nam jako malo vremena za osvrtanje na život kakav smo nekoć vodili. Čini se kako nas ovakav način života mrcvari sve dok ne zaboravimo ono što bismo trebali štititi i čuvati.“ Jesu li i uloga majke među tim zaboravljenim, a formativno fundamentalnim momentima u ljudskom životu? Nekad žene, ističe autorica, i nisu imale izbora nego biti majke. I to nije bio problem samo u korejskom društvu. Štoviše, bilo je toliko rašireno da i nije smatrano problemom. Nečija je žrtva (za dobrobiti društva ili obitelji) uvijek bila potrebna, a to što su žrtvu najčešće podnosile majke smatralo se samorazumljivim. No to, smatra Shin, treba dokinuti. U tom je smislu nužno osvijestiti činjenicu da su i majke imale živote prije majčinstva i same su bile nečije kćeri, djevojčice, djevojke, mlade i zaljubljene žene.

Zato je majku iz romana nazvala „Sonyo“, „djevojčica“,-kako bi naglasila da je i ona jednom bila nešto drugo, a ne samo majka. Osim toga, tvrdi, postoje trenuci kad majka, poput djevojčice, treba zaštitu i skrb te kad dolazi do zamjene uloga pa djeca

GENERACIJA KOJOJ PRIPADAJU NAŠE MAJKE BILA JE VRLO OGRANIČENA U PRONALASKU PLAĆENIH POSLOVA I TE SU SE MAJKE SILNO TRUDILE OSVIJESTITI SVOJE KĆERI GOVOREĆI IM DA ZA NJIH NE ŽELE ŽIVOTE SLIČNE SVOJIMA. ZAHVALJUJUĆI TIM MAJKAMA, ŽENE U SUVREMENOJ KOREJI VODE DRUGAČIJE ŽIVOTE preslikani iz mojeg stvarnog života, onoga što sam od majke naučila ili čula.“ Primjerice, iako sama izuzev Biblije nije mnogo čitala, majka ju je snažno poticala da čita i obrazuje se.

Baš kao i majka iz romana, seoska žena vrlo oskudnog obrazovanja spremna na sve načine osigurati bolji život svojoj kćeri. „Generacija kojoj pripadaju naše majke bila je vrlo ograničena u pronalasku plaćenih

preuzimaju roditeljsku ulogu nad svojim ostarjelim roditeljima. Djeca u romanu u tome ne uspijevaju, a jedan od razloga možda leži i u tome što dvije majčine kćeri predstavljaju dvije krajnosti - na jednoj je strani kći koja karijeru postavlja ispred stvaranja vlastite obitelji, a na drugoj mlada, i također moderna, žena čije su majčinske pobude došle ispred želje da ostvari uspješan poslovni život.

25

24

dile da ma. u e e nima ija kog

odras alo kav as dok ebali

boenživonisu nije drušo da ija je telji) rtvu alo ra mislu i tva čice, e. „Sosila go, di, t kad a

SKU EĆI EU

d eca a ome aju ni kći aramlasu elje ot.

25 „Ne podržavam ni jednu krajnost, nisam zagovornik nečega što zahtijeva velika osobna odricanja. Mislim da u modernoj eri majčinsku ulogu ne treba odigrati samo majka.

Mislim da bismo danas svi trebali biti u stanju odigrati majčinske uloge jedni za druge. Ja bih trebala biti majka vama i vi biste trebali biti majka za mene, učitelj za učenike i učenik učitelju. Tako bi i društvo trebalo biti majka pojedincu, ali i pojedinac društvu.“ Ne učinimo li tako, ne dopustimo li društvu da se na bolji način pobrine za svoje članove, ljudska će vrsta iskusiti katastrofu. Jer, ističe, međugeneracijski jaz normalan je i imanentan u svakom društvu, pa ni korejsko na njega nije imuno i svaki pojedinac, kako bi doista odrastao, mora napustiti roditeljski dom i osamostaliti se. To je, ujedno, mjesto stvaranja prvog društvenog sukoba unutar obitelji, no takav je sukob i nužan da bi generacije mogle postojati te, u konačnici, svojim postojanjem podupirati jedna drugu te protok vrijednosti i energije u društvu. „No mislim da će nakon završetka ove krize ljudi ponovno razviti bliske međusobne veze. Otkad smo prisiljeni na socijalno distanciranje, vidim koliko ljudima oko mene nedostaju roditelji, roditeljima nedostaju djeca, prijatelji, rodbina...

Mislim da struktura obitelji kakvu poznajemo neće biti ugrožena, ali vjerujem da će obitelji pokušati pronaći način da se s novonastalom situacijom suoče na mnogo aktivniji način. Preboljet ćemo korona virus, ali on neće biti posljednji. Jednog bi se dana mogao pojaviti novi, sličan virus. Morat ćemo, kao obitelji, priznati da takve virusne bolesti mogu utjecati na naše svakodnevice i pronaći način da se nosimo s njima.“ Naposljetku, hoće li nas trenutačna situacija vratiti društvenom načinu razmišljanja? Hoćemo li fokus skrenuti s pojedinca i o sebi početi razmišljati kao o homogenoj cjelini, a ne heterogenom skupu pojedinaca? „Ne, mislim da ćemo stvari koje smo doživljavali osobnima sad doživljavati čak i osobnijima nego ranije. Neka pravila i propisi koje smo prihvatili bez zadrške ili propitivanja naći će se pred urušavanjem. Iz toga će, vjerujem, nastajati novi načini života koje ćemo, kao i dosad, preispitivati, mijenjati i održavati.“

26

Osvrti

K

Piše: RUŽICA AŠČIĆ književnica i novinarka

Djevojka iz pisma Emily Gunnis



Samantha Harper novinarka je koja želi napredovati. Kad slučajno naiđe na pismo iz prošlosti, njegov će je sadržaj šokirati i duboko dirnuti...

Mozaik knjiga

Lovačka družina Lucy Foley Kad sat otkuca ponoć, a posjed obavije snažna mećava, u snijegu osvane slomljeno, izobličeno tijelo. Družina je zarobljena na posjedu, a sve upućuje na umorstvo.

Mozaik knjiga



ratke priče Nenada Joldeskog, makedonskog pisca mlađe generacije, oniričan su narativ vezan uz Strugu, grad na Ohridskom jezeru, i uz Ohridsko jezero. Već nam naslov sugerira da svaki čovjek ima svoje jezero te da mu to jezero nešto čini, da nekako na njega utječe.

Fluidan i raspršen narativ obilježje je gotovo svake priče, lirične, simbolične i kratke kao čudan i neprecizan san. Protagonist je mlađi muškarac, možda upravo autor, a pred čitateljem se razmata njegova struja svijesti, unutarnja previranja i impresije vanjskog svijeta. Na samom početku protagonist kaže: “Jedan mi prijatelj veli da sam prestao pisati zanimljivo, da mi nedostaje pravi narativ”. I doista, tim retkom uvodi nas u svoju poetiku. U duhu postmodernizma bavi se jezikom, ispituje dokle ga može razvući, na što ga, takvoga kakav je, može primijeniti.

Kao da pokušava raščlaniti u kakvoj su međuzavisnosti svijet i stvari koje u njemu obitavaju, naša očekivanja od svijeta, i naposljetku jezik kojim izražavamo svoje viđenje stvarnosti. Možemo li, ograničenim brojem riječi, tu stvarnost objasniti, iznaći za nju racionalne i razumne okvire? Svijet koji Joldeski portretira nije logičan niti onakav kakvog ga poznajemo. Identitetska obilježja grada, jezera, a onda i pojedinca, iz ovih priča fragmentirana su, neprecizna i kao da nisu od ovog svijeta. Krajolik je vitalan i promjenjiv, gotovo živući misleći organizam.

Prisutni su obitelj, djevojka, prijatelji, no njihove pojavnosti također nisu čvrsto usidrene u stvarnosti. Tu je i neobična priča o najvećem struškome mostu, koji se urušio, no umjesto vlasti, njega svojom magičnom melodijom

Breme neartikulirane tuge i strah od praznine Fluidan i raspršen narativ obilježje je gotovo svake priče, lirične, simbolične i kratke kao čudan i neprecizan san

27

jem, tuge, no i a udalj lično Ova z ozbil otuđe okoli podr njega samo mijev pretp hoda nesig teren okruž nešto hotel čistač No či likove dogo misti srcu. zaista stvar Zbirk svojim napu komf modn znato onog je do bi se bjašn

Joldeski je za zbirku priča ‘Svak sa svojim jezerom’ 2016. godine dobio nagradu za književnost Europske unije gradi trubač, koji postaje gradski ekscentrik, slavljen od lokalaca i turista. Priča koja je najbliža stvarnosti i koja ima najčvršći narativ, a time i privlači najviše pažnje, priča je “Nikolaj i tintano jezero”, o ruskom

emigrantu koji 1924., poslije Oktobarske revolucije, sa suprugom Sofijom dolazi u Strugu kako bi u gradu iskorijenio malariju i sanitarno ga unaprijedio.

U priču su upisani sjeta i čežnja za udaljenim zaviča-



26

e d

je ne n

27

jem, breme neartikulirane tuge, strah od praznine, no i autorova opsesija tom udaljenom povijesnom ličnošću.

Ova zbirka ne bavi se ozbiljnošću čovjekova otuđenja od sebe i svoje okoline nego to otuđenje podrazumijeva i polazi od njega, kreće se putanjom samotnjaštva i nerazumijevanja kao čvrstom pretpostavkom. Likovi hodaju gradom noću, na nesigurnom ili prijetećem terenu, ili su u neprijatnom okružju doma u kojem se nešto čudno dešava, ili u hotelskoj sobi čija vrata čistačica pokušava otvoriti.

No čitatelj ne strahuje za likove. Čak i da im se nešto dogodi, da ih proguta neka mistična sila, ne bi to uzeo srcu. Pitat će se: je li se to zaista zbilo? Ima li u ovome stvarne težine?

Zbirka priča “Svak sa svojim jezerom“ poput je napuštanja vlastite zone komfora i odlaska staromodnim vlakom u nepoznato mjesto, možda poput onog ruskog liječnika koji je došao u Strugu ‘24., kako bi se doživjele čudne i neobjašnjive avanture.

6.

oluom u riju dio. ai viča-

sa svojim  Svak jezerom, Nenad

Joldeski, Sandorf.

Prevela: Jelena Lužina

ŠPIJUNSKE PERIPETIJE KOJE SU ODUŠEVILE REESE WITHERSPOON Piše: MAJA FURJAN

K

njiga “Aliceina mreža” autorice Kate Quinn je povijesni roman, ali nadasve priča o hrabrosti i iskupljenju. Radnja se događa u vrijeme Prvog svjetskog rata i odmah nakon Drugog svjetskog rata. Priču doznajemo iz Charlieina i Evina gledišta. Žene koje su sudjelovale u Aliceinoj mreži bile su pametne, brze i nadasve hrabre. Nije ih bilo strah suočiti se sa strahovima i opasnostima. One su sposobne sadržati samokontrolu čak i kad su u opasnosti. U knjizi pratimo Charlotte St. Clair, američku studenticu koja putuje s majkom u Švicarsku. Charlotte, ili Charlie, postala je “crna ovca” u obitelji jer se vratila s fakulteta trudna.

Ona i njena majka su na putu u Švicarsku kako bi riješile taj “problem”. Nakon Švicarske one provode vrijeme u Parizu, no Charlie ima druge planove. Njena majka je Francuskinja i prije rata obitelj je dio ljeta provodila u Francuskoj s obitelji majčine sestre.

Charlie i njena rođakinja Rose bliske su kao sestre, no Rose nestane u vrijeme rata 1947. godine. Charlie vjeruje da je Rose živa i odlučna je otkriti istinu.

Godine 1915. Eve Gardiner jedva čeka pridružiti se borbi protiv Nijemaca.

Unovače je u špijunku, a obučava je Lili, koja se nalazi na čelu velike mreže tajnih agenata. Trideset godina kasnije, nakon što se raspala Aliceina mreža, Eve svoje dane provodi ogrezla u alkoholu. Na prag joj bane mlada Amerikanka, izgovorivši ime koje Eve nije čula desetljećima.

Zajedno kreću u potragu

Zanimljivo je i to da je špijunska mreža zaista postojala. Alice Dubois bilo je kodno ime Louise de Bettignies, francuske špijunke koja je koordinirala više od stotinu agenata za Veliku Britaniju u vrijeme Prvog svjetskog rata

mreža,  Aliceina Kate Quinn, Znanje.

Prevela: Mirjana Čanić

za istinom. Autorica govori o snazi koju junakinje imaju u sebi te je na kraju pozitivna i nadahnjujuća. Čitatelj ima uvid u vrtlog dramatičnih povijesnih

događaja, ispripovijedana brutalno iskreno, grubo i nježno, intimno i dirljvo.

Knjiga je nakon izlaska postala bestseler te je na više mjesta izabrana kao povijesni roman godine. Koliko je dobra, govori i podatak da je američka glumica Reese Witherspoon, poznata po ulozi u filmu “Plavuša s Harvarda”, preporučila knjigu u svojem književnom klubu. Koga zanima, neka baci oko na objavu na Instagram profilu “reesesbookclub” i neka se uvjeri. Preporuka je svima na čitanje koji voli povijesne romane koji su zasnovani na istinitim događajima. Zanimljivo je i to da je špijunska mreža zaista postojala.

Alice Dubois bilo je kodno ime Louise de Bettignies, francuske špijunke koja je koordinirala više od stotinu agenata za Veliku Britaniju u vrijeme Prvog svjetskog rata. Kate Quinn od djetinjstva je strastvena zaljubljenica u povijest, napisala je četiri romana o Rimskom Carstvu te dva čija je radnja smještena u razdoblje rane renesanse i slavne obitelji Borgia.

Sva su njena djela velike uspješnice i prevedena su na mnoge svjetske jezike.

Kate Quinn napisala je i četiri romana o Rimskom Carstvu

28 29

Intervju IVICA VIDOVIĆ ČITA ANTU TOMIĆA, MIKI MANOJLOVIĆ DANILA KIŠA, MUSTAFA NADAREVIĆ MILJENKA JERGOVIĆA, A.........

T

ije do Cvije đeno hindl i sluš book i to u što ni aplika ski na book

Lju Lan

.........

Iza aplikacije book&zvook, koja pionirski nastoji književnost u formi audio bookova spustiti u vaše mobitele, da vam uvijek bude na uslugu i veselje slušanja, stoje prekaljene radiofonske djelatnice, ovim činom definitivno i poduzetnice u kulturi, Ljubica Letinić i Lana Deban

vam u sluša djelat podu i Lana se go voljn BestB ‘Schi sam a Skoro samo je zas

Razgovarao: KRUNO LOKOTAR freelance urednik

T

ijekom boravka u Zagrebu, povodom uručenja Nagrade Fric, Darko Cvijetić je snimio audio verziju nagrađenog romana „Schindlerov lift“. „Schindlerov lift“, dakle, od sada možete i slušati skinete li besplatno aplikaciju book&zvook na svoj pametni telefon, i to u izvedbi samog autora koji je, što nikako nije nevažno, i glumac. Iza aplikacije book&zvook, koja pionirski nastoji književnost u formi audio bookova spustiti u vaše mobitele, da

govornoj regiji privukla ta knjižica razorne snage, a znale smo ponešto i o bogatom kazališnom životu njezina autora. Iako Darka Cvijetića nikad ranije nismo snimale, pomislile smo da bi tu knjigu trebao čitati upravo on.

Njemu samom ideja nije bila nimalo strana. Sretan splet okolnosti doveo ga je u Zagreb na dodjelu Nagrade Fric i tad je Darko snimao kod nas u studiju, zavidnom koncentracijom, zamahom dobro uigranoga glumca, prema sebi strog kao što bi prema glumcu bio i najnemilosrdniji režiser da je sjedio u režiji, a ne u studiju ispred mikrofona i sam sebe režirao. Cvijetićeva je interpretacija smjela, ali autentična. Ona dobro rezonira s njegovom kratkom i jednostavnom rečenicom, on je s LICENCIRANE FOTOGRAFIJE / AUTOR: MARKO LUKUNIĆ/PIXSELL

u

28 29

Ljubica Letinić i Lana Deban vam uvijek bude na uslugu i veselje slušanja, stoje prekaljene radiofonske djelatnice, ovim činom definitivno i poduzetnice u kulturi, Ljubica Letinić i Lana Deban. Eto divnog povoda da se govori o nečemu o čemu nismo dovoljno čuli, a namijenjeno je slušanju.

BestBook: Kako ste se odlučile za ‘Schindlerov lift’ i za to da ga pročita sam autor?

Skoro bismo rekle da se to nametnulo samo od sebe. Primijetile smo koliko je zaslužene pažnje u cijeloj našoj

protagonistima ‘Schindlerova lifta’ na ti i lako mijenja narativne perspektive - kao glumac, dobro podnosi brzu izmjenu pripovjednih strategija koje prakticira kao pisac. Bilo je s njim izuzetno ugodno raditi, nama vrlo novo i korisno iskustvo. Prava je i dragocjena rijetkost kad autor može sam iščitati svoj tekst za ovu razinu produkcije. S tim smo dobili novu sugestivnu vrijednost, u tom spoju imamo nenadmašan dobitak na polju zvanom audio knjiga.

BestBook: Čitanje Darka Cvijetića neće ostati suho, koliko god je njegov glas i nastup moćan, podložit ćete ga nekim zvukovima. Za koje ste se odlučili i zašto te koliko je to inače praksa?

‘Schindlerov lift’ će pratiti vrlo diskretan dizajn zvuka koji bismo mogle

opisati kao plutanje na rubovima realnih i apstraktnih zvučnih elemenata, svojevrsnu igru akustičnim sjenama. Ta odluka, kako opremiti izdanje neke audio knjige, možda je i najdelikatniji segment našega posla.

S Cvijetićevom knjigom je to baš bio izrazit izazov jer pred tim tekstom zanijemiš. Iskustvo nam govori, a neka istraživanja to i potvrđuju, da je slušanje zvukom opremljenog teksta ugodnije, da nam olakšava praćenje naracije, daje priliku da odahnemo, zatvorimo misaoni i značenjski luk neke cjeline. To se ne odnosi na publicistiku, gdje uglavnom taj cijeli sloj izostaje, no izrazito dolazi do izražaja u izdanjima za djecu, gdje akustična slika može biti nosiva koliko i tekst.

BestBook: U jednom intervjuu ste rekle da se tekstovi prvo prilagode za čitanje. U čemu se sastoji ta prilagodba?

To se uglavnom odnosi na interpunkciju, akcentuaciju i pravilan izgovor stranih imena, toponima i manje uobičajenih izraza, pojmova ili fraza. Tekst koji ide u tisak uglavnom je odterećen od svega toga.

Da bi se mogao spremati za čitanje, glumac od nas mora dobiti takav, govornome mediju prilagođen tekst, a zatim sam u njemu iscrtava mjesta za dahove, krešenda i ritenuta. Ti tekstovi pomalo nalikuju partiturama, i to nije slučajno.

BestBook: Dosadašnji pokušaji audio bookova plasiranih na CD-ovima su propali, o čemu lijepo svjedoči i činjenica da još koristimo engleski naziv, a ne domaći, zvučna knjiga ili što će se već jednom, nadam se, usvojiti. Zašto mislite da je svanulo vrijeme da se krene prema audio bookovima?

Zato što smo se probudili u novoj generaciji digitalne tehnologije koja je CD, diskmene i baterije ispratila u povijest, preselili smo se u cloud koji dosežemo jednim klikom iz vlastitog mobitela i sad je slušanje knjiga lako i pri ruci, tj. pri uhu. I izuzetno je blisko novim generacijama. Zato što nakon osmosatnog rada na računalu više ne možemo umarati oči, a nismo zatvoreni za svijet oko sebe.

Zato što slušanjem knjiga rutinski bačeno vrijeme može postati uzbudljivo i korisno, možete, primjerice, tog tjedna putujući do posla ili obavljajući kućanske poslove poslušati Cvijetića ili neku drugu knjigu koju biste jednom ili nikad pročitali.

Nastavak na sljedećoj stranici 

30 Zato što audio knjiga djelomično i na trenutak može zamijeniti vas dok čitate djeci, vašu priču za laku noć ili vas kako trideseti put čitate Ružno pače - djeca su magijski prikovana za zvuk.

Zato se audio knjiga pokazuje korisnim suputnikom modernom čovjeku koji nema vremena, to potvrđuju i rastući trendovi tog segmenta digitalnog izdavaštva u zapadnom svijetu te smo sigurne da će se to potvrditi i kod nas.

Samo je pitanje vremena i ponude. U našem jeziku, osim u bibliotekama za slijepe koje su zatvorene za opću populaciju jer imaju specifično regulirana autorska prava, postoji izuzetno malo audio knjiga. Njihova produkcija je vrlo zahtjevna i skupa, no dok ne osiguramo pristojan broj naslova ne možemo reći da ljudi to ne prakticiraju. Bilo bi to kao da tvrdimo da ljudi ne koriste novine ili kafiće, a ukinemo ih.

Mislimo da je slušanje knjiga prekrasno iskustvo i da nas dvadesetak milijuna aktivnih govornika ovih pomalo umirućih jezika koji se razumijemo bez prevoditelja zaslužujemo pristojnu biblioteku audio naslova.

BestBook: U doba FAK-a često se čuo prigovor, koji je u međuvremenu dosta utihnuo, da festivali generalno okreću publiku od knjige, jer nude kolektivno slušanje umjesto individualnog čitanja što je, složit ćemo se, formula za književnost.

Osim kad se vozimo s djecom u autu i puštamo im priče, slušanje knjiga je osobno, čak intimno iskustvo. To radite sami, kao što sami čitate. Možete slušati preko zvučnika, ali ćete knjigu ipak češće slušati preko slušalica, u čekaonici, tramvaju ili dok trčite šumom.

Tad ste u bliskom, neposrednom, ustvari fizičkom dodiru s ljudskim glasom. Glas dotiče vaše slušne membrane i bude li vam taj dodir ugodan, pomislit ćete da vas netko miluje.

Taj će dodir potaknuti niz različitih procesa i sigurno zanjihati cijeli imaginarij nužan za razumijevanje onoga što slušamo. Mnogi ljudi u nas misle da audio knjiga može služiti samo slijepima, no to što ljudi vole da im se čita jedan je od tri razloga zbog kojih ih sve više u novije vrijeme poseže za audio knjigama. Nije to neobično, dok smo bili mali, uživali smo da nam čitaju. Kad slušamo govor, slušamo i njegovu intonaciju, ritam i kadence te je moguće da slušanjem govora razumijevamo spontanije i da je ono snažnije povezano s emocionalnim centrima mozga, stoga i asocijativnije i prirodnije. Čovjek tek odnedavno čita, dok je prije toga desecima tisuća

lift,  Schindlerov Darko Cvijetić, Buybook

godina pripovijedao uz vatru. Na tome se i temelje neki znanstveni zaključci da je naš mozak isprva, a onda valjda i najbolje, prilagođen da upija dugu i kompleksnu fikciju slušanjem. Audio knjige su, dakle, najnovija i najstarija formula za književnost.

BestBook: Kako birate čitače kad autor nije u prilici ili sposobnosti ili volji da pročita svoju knjigu? I razmišljate li tad o nekome tko nije glumac? Naime, moje iskustvo govori da glumci često nisu najbolje rješenje.

Ima svakakvih iskustava. Glasovi i dikcija ponekih naturščika mogu posjedovati šarm kakav možda nećete naći u profesionalnoga glumca, no glumci s vremenom izgrade specifičan odnos prema mikrofonu, a taj element igra prilično važnu ulogu.

Samo su rijetki glumci uistinu dobri

IGRA SJENAMA ‘Schindlerov lift’ će pratiti vrlo diskretan dizajn zvuka koji bismo mogle opisati kao plutanje na rubovima realnih i apstraktnih zvučnih elementa, svojevrsnu igru akustičkim sjenama

pripovjedači ili čitači i ne odgovara svaki tekst svakom. Osim toga, čitanje obimnih romana zahtijeva veliku kondiciju. Kad pogledate naša izdanja, primijetit ćete veliki raspon glasova, različitih po boji i timbru, govora specifičnih po njihovu geografskom podrijetlu. U tome se skriva puno bogatstvo jezika. To kad Goran Bogdan čita radnju romana zgusnutog u jednoj duvanjskoj noći, to ima svoju funkciju i daje posebnu kvalitetu. Isto je i s Cvijetićem i njegovim prijedorskim ‘soliterom’, vukovarskim dnevnikom Ivane Bodrožić...

BestBook: U čemu vidite prednosti audio bookova?

Osim svih o kojima smo već govorile, istaknule bismo njihovu dobrobit za djecu. One im potiču maštu i predstavljaju primjer točnog i tečnoga govora kakvo dijete i samo s vremenom treba usvojiti. Onima koji tek ovladavaju vještinom čitanja ili onima s poteškoćama u čitanju audio knjiga će omogućiti lakši pristup literaturi.

BestBook: Usmena književnost je bila jednosmjerna i nudila niz mnemotehničkih pomagala, od strukture, formula pa do stalnih mjesta. Koriste li ta iskustva išta u vašem poslu?

Koriste, osobito u stvaranju pozadinske zvučne kulise, ako joj pribjegnemo, ondje se često vraćamo ustaljenom izrazu, nekoj ustanovljenoj kompozicijskoj vezi između tekstualnih i zvučnih motiva. Tu je pak lako skliznuti u banalno i to nas drži na oprezu. Svaka izvedba je kreacija, no za razliku od usmene književnosti, ovdje nema te vrste spontanosti.

BestBook: Što biste istakle iz svojega kataloga i kakvi su razvojni planovi?

Ističemo izbor najboljih pisaca u izvedbama prvorazrednih glumaca.

Kiš, Karakaš, Jergović, Ferić, Tomić, Rudan, Đikić, Popović, Sajko, Bodrožić, Cvijetić, Ćopić, Desnica, Baretić, Lovrenčić, Valjarević, a čitaju ih Pero Kvrgić, Mustafa Nadarević, Ivica Vidović, Miki Manojlović, Nebojša Glogovac, Vilim Matula, Lela Margitić, Livio Badurina, Filip Šovagović, Jelena Miholjević, Goran Bogdan...

Mnoge smo izostavile. Najavljujemo lektire i neke popularne hitove, a uz potporu Ministarstva kulture proširit ćemo ove godine izbor domaćih autora - čitat ćemo Juricu Pavičića, Anu Brnardić, Olju Savičević-Ivančević, Rumenu Bužarovsku u prijevodu i mističnu poemu Jezik ptica sufijskog pjesnika Faridudina Atara koju je prevela Sanda Hržić, a koju za ovaj novi audio život oprema Darko Rundek.

31

S t

Piše RU

P

um ćen se, tvrt pro aut dob spi kuć da ust Cvi for tek Vje nje don der nije rom me nos nad da me Iak ovo zav kle usg obi kon Yan ju k osv ukr bra koj to v don dje ipa int nije stra “Da svo nic stu

30

-

a naša pon u, okriva ran numa alivim r.. osti

rile, za d-

o jenoj uako a no i,

ojega ovi?

ca. ić, droetić, Pero

a rgiić, ... mo uz šiih a, nčeodu jskog preovi ek.

Slučaj Schindler/ tužba Schindler Piše: RUŽICA AŠČIĆ

P

rotekli tjedan domaća javnost mogla se uvjeriti kako je to kad umjetnička sloboda završi neshvaćeno. Ili bolje rečeno, na sudu. Radi se, naravno, o najavi tužbe švicarske tvrtke Schindler, proizvođača liftova, protiv književnika Darka Cvijetića, autora knjige “Schindlerov lift” i dobitnika nagrade Fric. U pravnim spisima koji su Cvijetiću došli na kućnu adresu u Prijedoru pisalo je da Schindler nema veze ni s Holokaustom ni s bosanskim ratom, dok se Cvijetić brani da nisu shvatili metaforu jer roman nisu ni pročitali, jer tek treba izići na njemačkom jeziku.

Vjerojatnije je, tvrdi, da su pročitali njegov intervju u Spiegelu i tako donijeli krive zaključke. Lift u neboderu u kojem je stradala djevojčica nije marke Schindler, kao što piše u romanu, nego marke Daka, dok se metafora iz Cvijetićeva romana odnosila na Schindlerovu listu. Pisac, nadalje, tvrdi da mu je nevjerojatno da bi se jedna tvrtka obračunala s metaforom.

Iako rijetko koja tvrtka izvrši napad ovoga tipa na umjetnika, češće pisci završe na meti zbog plagiranja ili klevete. Primjerice, Karl Ove Knausgaard je otvoreno pisao o svojoj obitelji, a neki članovi uže obitelji, konkretno ujak, odlučili su ga tužiti.

Yann Martel je za svoju najslavniju knjigu, “Pijev život”, za koju je osvojio i Bookera 2002. godine, ideju ukrao iz knjige “Max and the Cats” brazilskog pisca Moacyra Scliara, koja je objavljena 1981. godine. U to vrijeme je Scliar rekao da mu je donekle laskalo što se nekome svidjela njegova ideja, no da ga je autor ipak trebao kontaktirati jer se radi o intelektualnom vlasništvu, iako ga nije tužio. Dan Brown je s nekoliko strana optuživan da je plagirao svoj “Da Vincijev kod”. Bob Dylan je za svoj nobelovski govor ukrao rečenice sa Spark Notesa, stranice za studente koji nisu pročitali lektiru.

Da, naravno da nijedna tvrtka ne želi da se njezin brend poistovjećuje s nečim toliko negativnim i tužnim kao što je smrt djevojčice, no isto tako nitko, ali baš nitko ne bi smio imati pravo uplitati se u sveto polje fikcije. Svima izvana, osim piscu koji stvara narativ, a kasnije se i sam iz njega povlači, mora biti potpuno zabranjen ulazak u njega

prije već netko nije izrekao i preostaje nam samo citirati ga, posve je suludo polagati potpuno pravo na neki zbir slova ili riječi. Ipak, Schindler nije tvorac ni jedini vlasnik riječi Schindler. Niti je izmislio slova s, c, h, i, n, d, l, e, r i ne može spriječiti nekoga drugoga da ih sastavi u isti niz. Istom logikom, trebao bi se javiti neki daleki Wittgensteinov potomak, ako ga ima, i tužiti Davida Marksona za roman “Wittgensteinova ljubavnica”, kao što je netko Carlosa Fuentesa trebao tužiti za roman “Nietzsche na balkonu” ili Edwarda Albeeja za dramu “Tko se boji Virginije Woolf?”.

Zapravo bi, po ovoj logici, bilo zabranjeno koristiti bilo koju riječ koja se uvriježila kao pop kulturna referenca ili bilo čije osobno ime. Ne bismo smjeli u fikciji koristiti imena gradova, ulica, ljudi, spomenika, zgrada, proizvoda, dućana, marki odjeće i zapravo bi nam trebalo biti zabranjeno pisati o bilo čemu SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

ek nima jiga ri. je nekture, riste

31

Dodjela Expressove Nagrade Fric Darku Cvijetiću u zagrebačkom HNK Tamo je preuzeo rečenicu iz “Moby Dicka” koja uopće ne postoji. Za to nije pobrao tužbu, ali se osramotio. Jedna od eksponiranijih tužbi bila je ona kad je Harper Lee, autorica romana “Ubiti pticu rugalicu”, tužila svojeg bivšeg agenta Samuela Pinkusa zbog toga što ju je naveo da mu prepiše prava na knjigu, njezin veliki i zapravo jedini hit.

Faulknerovo imanje tužilo je Sony zbog Allenova filma “Ponoć u Parizu” zbog toga što je citat iz Faulknerove knjige bez dopuštenja korišten u filmu. Sud je tu tužbu odbacio.

Možda je ovaj posljednji slučaj najsličniji Cvijetićevu, iako ne posve. Dok smo u ovoj mjeri okruženi umjetnošću, pop kulturom i dok praktički ne možemo izreći nešto svoje, a da to

što iole podsjeća na stvarni svijet.

Trebali bismo samo, poput ZF pisaca, izmišljati nove svjetove. I onda čekati da se javi netko iz svemira tko će se pozvati na svoje posjedovanje tih svjetova. Sve to govori o apsurdu tužbe. Da, naravno da nijedna tvrtka ne želi da se njezin brend poistovjećuje s nečim toliko negativnim i tužnim kao što je smrt djevojčice, no isto tako nitko, ali baš nitko ne bi smio imati pravo uplitati se u sveto polje fikcije. Svima izvana, osim piscu koji stvara narativ, a kasnije se i sam iz njega povlači, mora biti potpuno zabranjen ulazak u njega.

Tek onda možemo govoriti o umjetničkoj slobodi, a time i o smislu stvaranja umjetnosti.

32 ILIJA AŠČIĆ

Kratka priča

DA SAM LEPTIR ILIJA AŠČIĆ (1980.) Pisac, fotograf, videograf, filozof bez pokrića, provokator, biciklist, obrtnik, šljaker, sitni špekulant na burzi, obožavatelj Platona i još štošta. Prvu zbirku priča pod nazivom ‘Kako sam postao zao’ u izdanju Artikulacija iz Koprivnice objavio je 2017. godine. Živi i radi u Zagrebu.

V

reli je zrak topio asfalt na igralištu kraj ceste, gdje smo Mario, Boris i ja provodili ljetna popodneva. Imali smo 17 godina i svaki smo dan igrali košarku, a poslije, kad bi se smračilo, uglavnom smo sjedili na klupi i pušili.

Za to vrijeme naši roditelji sjedili su u svojim sobama i hipnotizirano buljili u

TV ekrane, bijesni na sve i rezignirani zbog neumitnog protoka vremena, a nesposobni pobjeći iz te apatije i bijede. Bilo je to dvije godine poslije rata.

Kad bih žicao staru dvadeset kuna, lice bi joj se zgrčilo kao da želim milijun.

- Za što ti treba? - upitala bi nakon 2-3 minute šutnje, pa bi odmah dodala: -

NEMAMO PARA! U meni je bujao bijes, njegovi otrovni pipci rasli su u meni kao kakva parazitska biljka koja se hrani truležom drugih bića. Stisnuo bih šake i izišao na ulicu.

Jednog popodneva Mario, Boris i ja sjedili smo kraj igrališta i pljugali, kad je

33

naišla nija r divni kad b njom jedno njoj d je hod pisti u nasm dalje.

- Uff – mi id - Drži grada - Aha - A vid KAKO - Želi modn - Treb agenc - Pa te svima - Ona frend - Jeste pušač fafala - Jeba - Jeba netom Pljuga jebala pola g

Par d kod je i Hele ispalj klima le na držala pola 1 majm polju gadan Znao pojav je bio je izn ali od ga je ž odma nema

Drug gali v starog pa sm štu. T a kad pod n nam od sm

32

vni azitrugih icu.

a kad je

ILIJA AŠČIĆ

ljaker, o sam grebu.

33 naišla Helena. Helena je bila najzgodnija riba u školi. Bila je crnka s predivnim nogama i dupetom. Čovječe, kad bi ona naišla, svi bi se okretali za njom poput uspaljenih pasa, sa samo jednom mišlju! Redovito sam maštao o njoj dok sam masturbirao. Ali Helena je hodala ulicom kao da je na modnoj pisti u Parizu. Jedva primjetno bi se nasmiješila u znak pozdrava i prošla dalje.

- Uff – rekoh, gledajući za njom – kako mi ide na kurac!

- Drži se ko princeza, a jebala se s pola grada! – pljucnu Boris.

- Aha – reče Mario. - Jebe se sa svima!

- A vidi je kako se drži. POGLEDAJ KAKO HODA! - Želi bit manekenka. Prijavila se u modnu agenciju.

- Treba njoj dobra karina u ustima, a ne agencija.

- Pa te cure po agencijama se i jebu sa svima.

- Ona se jebe čim malo popije. Moj frend Pero ju je guzio nakon par cuga.

- Jeste vidjeli kakve usne ima? Prave pušačke! Koliko je karina dosad pofafala!

- Jebala se i sa Sašom.

- Jebala se i s onim retardiranim Branetom.

Pljugali smo i raspredali s kim se sve jebala i kome je pušila. Kako se činilo, pola grada je prešlo preko nje.

Par dana kasnije bili smo na tulumu kod jednog frenda. Na tulum je došla i Helena. Boris se motao oko nje i ispaljivao štosove, a ona je plesala i klimala glavom. Cure su uvijek padale na Borisove štosove, ali Helena se držala uzvišeno i ukočeno. Negdje oko pola 12 pojavio se neki tip s ogromnim majmunskim ušima, prišao Heleni i poljubio je! Taj tip zvao se Andrej, bio je gadan i glup i jedva je sklapao rečenice.

Znao sam ga iz škole. Sama njegova pojava izazivala je gađenje. Ali tata mu je bio nešto u općini i držao se kao da je iznad nas. Nije mi bio kriv ni za što, ali odmah sam ga počeo mrziti. Boris ga je žicao cigaretu, a ovaj je samo odmahnuo glavom, pretvarajući se da nema.

Drugi dan sjedili smo kraj igrališta i cugali vino koje je Boris popalio od svog starog. Mario je imao paketić petardi, pa smo ih potpaljivali i bacali po igralištu. Tu i tamo naišao bi neki prolaznik, a kad bi prošao mi bi mu bacili petardu pod noge. Čovjek bi poskočio i psovao nam sve po spisku, a mi smo umirali od smijeha.

Bio je već mrak kad je naišao Andrej.

- Ej, klempo, imaš cigaru? – reče Boris iz mraka.

Klempouhi je zastao na ulici, ali nije nas vidio u mraku. Iskočili smo pred njega i okružili ga. U prvi mah je bio zbunjen, ali kad nas je prepoznao, tupavo se nacerio. Posegnuo je u džep iz izvadio kutiju. Sva trojica smo uzeli cigarete. Kad je posegnuo za upaljačem, Boris mu je zabio šaku u trbuh.

Zatim smo skočili na njega. Mlatili smo ga šakama i nogama dok nije pao na asfalt, pokušavajući rukama zaštititi glavu. Boris se sav zapjenio od bijesa.

- A sad imaš cigaru, mamu ti jebem!

Boris je sjeo na njega tako da se nije mogao micati. Mario je izvukao paketić petardi. Neki je vrag ušao u nas, istinski smo ga mrzili i bili smo u stanju ubiti ga. Mario je svukao trenirku i gaće klempavom. Zatim je izvadio petarde i jednu veliku mu zabio u dupe. Brzinski sam kresnuo upaljač i potpalio petardu, a zatim smo ga sva trojica stisnuli da se ne može maknuti dok ne opali. Majko božja, eksplodiralo je kao bomba! Klempo je skvičao poput psića. Tatin sin. Boris je sišao s njega i skakutao, smijući se. Mario je zgrabio klempu za vrat. Izvadio je skakavac i stavio mu pod grlo.

Nije mi se sviđalo kamo to sve ide.

- Pusti ga – rekoh.

- PISNEŠ LI IKOM, ZAKLAT ĆU TE! Mario mu je opalio pljusku i onda ga pustio.

Klempo je navukao gaće i trenirku i otrčao ulicom, plačući. Sve se dogodilo u 2-3 minute.

Sjeli smo na klupicu i nastavili cugati.

Odjednom mi je bilo loše, ruke su mi se počele tresti, ali morao sam zadržati svoj stav. Sve je otišlo nakrivo. Preznojio sam se i osjećao sam neku mučninu u trbuhu.

- Dečki – rekoh nakon pola sata – idem kući. Gladan sam.

- Vidimo se sutra na košarci.

Bilo je pola 10 kad sam krenuo ulicom.

Gorjela su svjetla u kućama, ali na ulici nije bilo živog čovjeka. Ulične lampe bile su porazbijane, pa sam hodao po mraku. Negdje je u dvorištu lajao pas.

Mučnina je postajala sve jača, kao da mi je neka ruka rovala po utrobi.

Bio sam uvjeren da je klempo dosad već sve ispričao roditeljima i da oni sad zovu policiju. Mora da mu je ona petarda raznijela pola dupeta. Zašto sam to uradio? To je bila mračna tajna.

Takve stvari učiniš, a ne znaš ni sam zašto. Kad dođem kući, murija će me čekati i staviti mi lisice. Poslat će me u popravni dom ili u zatvor. Znao sam

da nešto ne valja sa mnom, da nisam za ljudsko društvo. Najbolje bi bilo da pobjegnem od kuće, da me nikad ne nađu. Čeka me skrivanje i bijedno životarenje po rupama. Nema izbavljenja iz ovog mučnog ničega. Zabio sam ruke u džepove, osjećajući se izopćeno, opako. Što sam više razmišljao, to mi se gorim priviđala budućnost. Kamo da idem? Život mi je užas, ali bit će još gori. Možda bih trebao otići u Legiju stranaca i postati netko drugi. Osjećao sam težinu u koracima. Došao sam do jedne klupe i sjeo na nju. Pokušavao sam povratiti, ali ništa nije izlazilo.

Sjedio sam tamo u mraku skoro 2 sata, ne znajući što da radim. Napokon sam krenuo kući.

Kad sam se približavao kući, ugledao sam policijska kola kako dolaze cestom iz pravca naše kuće. Sakrio sam se za živicu i pričekao da prođu. Zatim sam ušao u dvorište i popeo se stepenicama na kat. Otključao sam vrata svojim ključem i ušao u kuću. Stara je sjedila za kuhinjskim stolom. Izgledala je bijesno. Nisam volio staru. Uvijek je bila ljuta i puna svog pravednog gnjeva, kao da joj je svatko kriv za nešto. Starog nije bilo, vjerojatno je negdje pio.

- Gdje si bio do sad? – upita oštro. Bila je spremna.

- Bio sam s dečkima.

- JESAM TI REKLA DA SE NE DRUŽIŠ S TIM OLOŠEM?!

- Nećeš mi ti govorit s kim da se družim! – odbrusio sam.

Stara je skočila prema meni. Bila je krupna i snažna i mogla me razbiti bez problema, ali ja sam bio brži. Pobjegao sam u sobu i zaključao vrata. Počela je bijesno lupati po vratima. Mislio sam da će brava popustiti pod udarcima.

Otvorio sam balkonska vrata, spreman iskočiti kroz njih i pobjeći van u mrak, ako provali u sobu.

- OTVORI VRATA! – urlala je.

- Neću!

- UBIT ĆU TE! OVDJE JE BILA POLICIJA! ŠTO SI TO URADIO? GOVORI! Sjedio sam u mraku i slušao njeno proklinjanje i lupanje.

- TI SI ZA LUDNICU! ETO ŠTO SI TI! Nisam odgovarao. Osjećao sam da ne valjam ništa, da sam zao čovjek, ali više nisam osjećao nikakvo žaljenje.

Napokon je stara prestala lupati. Čuo sam kako odlazi hodnikom. Očekivao sam da će uzeti telefon i pozvati policiju. Ali otišla je u drugu sobu i zalupila vratima. Zatvorio sam oči i zamišljao da sam leptir i da ću zamahnuti krilima i odletjeti negdje daleko, gdje nikad nisam bio. Ali kad sam otvorio oči i dalje sam bio tu, u mračnoj sobi.

34

Djeca u srcu tame

Osvrti Piše: PETRA MIOČIĆ novinarka

Opsegom nevelika pripovijest, ispisana više kao kronika, zapravo apologija bivšeg ravnatelja ureda za socijalnu skrb nesposobnog nositi se s krivnjom i pokušaj da objasni kako je ono što naziva ‘razvratnom dječjom igrom’ zauvijek promijenilo vizuru grada

K

Knjiga jegulja Patrik Svensson



Knjiga o lovu na jegulje, o odnosu s ocem, s fascinantnim prikazom kulturnog, mitološkog i znanstvenog života najtajanstvenijih riba na svijetu.

Stilus knjiga

Stablo pjesama Abdellatif Laâbi Antologijska zbirka ‘Stablo pjesama’ izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika prestižnih nagrada.

V.B.Z.



asne zime i ranog proljeća 1995. iz provincijskog tropskog mjestašca San Cristobala (iza kojeg se može kriti neka od mnogih lokacija što ih španjolski jezik označava tim nazivom, a najvjerojatnije se ne krije niti jedna) nestala su djeca. Ne mnogo njih. Troje, četvero, možda pokoje više. Djeca su odatle nestajala i ranije, završavajući najčešće kao žrtve trgovine ljudima. No dok se o ranijim slučajevima naširoko pisalo, posljednji su gotovo zatajeni.

Jer puno više no o nestaloj, gradić se brine o djeci nametnicima koja su u neprobojnosti obližnje prašume stvorila koloniju i ne namjeravaju otići. I ta su djeca, jasno je odmah na početku, počinila neko strašno zlodjelo. Ta su djeca, njih trideset i dvoje, u priči što je bezimeni junak španjolskog pisca Andresa Barbe pripovijeda s dva desetljeća odmaka, ubrzo pretvorena u “trupla”.

Neprijateljstvo što ga gradić i njegovi stanovnici gaje prema toj djeci koju, oduzimajući im sve osobitosti “ljudskog”, svode na primordijalni oblik stvara slutnju da ih, u konačnici, lišavaju i života i u tom se momentu stvara napetost odgovorna za čitanje “Blistave republike” po ključu kriminalističkog romana. No ova je opsegom nevelika pripovijest, ispisana više kao kronika nego

književno djelo, zapravo apologija bivšeg ravnatelja ureda za socijalnu skrb nesposobnog nositi se s još djelomično neosviještenom krivnjom i pokušaj da objasni kako je ono što naziva “razvratnom dječjom igrom” zauvijek promijenilo vizuru Blistava grada. Djeca su, naime, u republika, kolektivnoj svijesti zaštićena presumpcijom nevinosti, Andrés Barba, Ljevak. koja, štiteći njih, istodobno Preveo: Dinko Telećan društvu daje pouzdanje da u nasljeđe ostavlja “zdravo iznosi ovaj roman i čini ga sjeme”, mogućnost bolje vrijednim čitanja unatoč sutrašnjice, a Barbina djeca hladnom razmaku što ga su, isprva tek prosjačenjem, autor, kroz lik pripovjedača, potom sve drskijim krađama nastoji zauzeti.

Ipak, to su “samo djeca” i uznemirujućim približai mnogo je simbolike u vanjem kućama te, napotome što ih se, oduzimajući sljetku, krvavim pohodom im ljudskost, ne svodi na na supermarket, taj ugovor “zvjersko” (jer zvijeri se treba prekršila i time više nego bojati) već ih se unižava na dvama mrtvim tijelima unirazinu dosadnih i napornih, jela kaos u i inače nemirnu zajednicu. Autor užas tog čina ne gradi kroz nasilne slike, štoviše, njegove su misli čiste i koncizne, a događaji opisani hladno i jedni od drugih odijeljeni gotovo kirurškim rezovima, ali jeza izgubljene nevinosti i atmosfera sumnje u vlastito potomstvo Andrés Barba ne zasađena među gradi priču kroz roditeljima “čiste” nasilne slike djece ono su što



35

no po insek ih ta b gućno počet čini o termi njost djeca tkivo na nj ono n korup podm sobno do m pod i dano nevje Napo često razlik i odra ka” ro odras i bez vlasti pa ča i mog zaseb kojem iz svij obras kvi, iz odras šljivi njih p ih, u s nevn možd dvam dija o u gru nom pozn

34

u e

k. an

ga č a ača,

”

jući a treba na nih,

35

no ponešto bezopasnijih insekata. S druge strane, baš ih ta bezopasnost i nemogućnost da ih se od samog početka shvati ozbiljno čini opasnijima jer, kao što termiti nagrizaju unutrašnjost debla, odmetnuta djeca nagrizaju vezivno tkivo opisanog društva, a lov na njih na površinu izvlači ono najgore u njemu; od koruptivnih igara preko laži, podmetanja i lakoće međusobnog optuživanja pa sve do mogućnosti odrasloga da, pod izlikom ciljem opravdanog sredstva, izlaže dijete nevjerojatnim mukama.

Naposljetku, premda se često deklarira kao “roman razlike između svjetova djece i odraslih”, “Blistava republika” roman je koji pokazuje odraslima da djeca mogu i bez njih. Mogu stvoriti vlastiti jezik, vlastiti poredak, pa čak i vlastitu republiku, i mogu funkcionirati kao zaseban, odvojen svijet u kojem, naravno, preslikavaju iz svijeta odraslih izdvojene obrasce ponašanja. Tek takvi, izvana sagledani, obrasci odraslima postaju nepodnošljivi i ustaju u borbi protiv njih pritom ne shvaćajući da ih, u svojem životu, svakodnevno ponavljaju. I u tome, možda i više no u trideset i dvama “truplima”, leži tragedija ovog romana. U tome i u grubo metaforički iznesenom pitanju – koliko doista poznajete svoje dijete?

‘Žena bez prošlosti’ je treća i najuspješnija knjiga Kathryn Croft

PROŠLOST SE MOŽE SAKRITI, ALI NIKAD NEĆE NESTATI Piše: MERITA ARSLANI književnica i novinarka

P

riča počinje s prometnom nesrećom u kojoj poginu svi osim vozačice Leah Mills. Potom se nastavlja 11 godina kasnije, kad Leah živi povučenim, usamljeničkim životom u kojem nema mjesta za njezinu prošlost. Njezina dnevna rutina manje više je ista gotovo svaki dan.

Radi u knjižnici, volontira u domu u kojemu korisnicima čita knjige, a kraj dana i večeri provodi u svojem stanu u Wandsworthu, u kojem ima jako malo namještaja, ali zato su posvuda knjige.

U jednom trenutku, kako bi malo proširila vidike, Leah se uključuje na internetski portal za upoznavanje. No samo promatra i ne sudjeluje kao aktivni član, sve dok ne upozna Juliana, moderatora na portalu. Što više s njim razgovara, tako se njezina dnevna rutina, koja je godinama ista, počinje mijenjati. Kolege iz knjižnice joj dolaze doma, što je nešto što nikad ranije nije napravila, pa čak i postaje prijateljica sa šefom.

Međutim, na 14. godišnji-

cu dana iz svoje prošlosti, kojeg je zakopala duboko u sjećanje, dobiva posjetnicu. Netko zna sve o tom danu, zna istinu i neće stati dok joj ne uništi život koji je stvorila i zaboravila na ono što se dogodilo. Leah svaki dan dobiva e-mailove u kojima onaj koji joj ih šalje malo pomalo otkriva sve o njoj i prijeti da će upropastiti sve što je u zadnjih 14 godina postigla.

Leah kreće u potragu za misterioznim stalkerom, prije nego što sve izmakne kontroli. “Žena bez prošlosti” Kathryn Croft psihološki je triler koji se brzo čita, pun je tajni, misterija i obrata. Priču pratimo

bez  Žena prošlosti, Kathryn Croft, Stilus. Prevela: Andrea Marić

kroz sadašnjost i paralelno nam Croft otkriva dio po dio onoga što se dogodilo 14 godina ranije. Leah je tad imala 16 godina, puno prijatelja, bila zaljubljena i uglavnom proživljavala sve ono što tinejdžeri inače proživljavaju. Sve što se odvijalo u njezinoj tinejdžerskoj dobi dovelo je do događaja koji je zauvijek promijenio njezin život, a koji je Croft sačuvala za sam kraj. “Žena bez prošlosti” je treća i najuspješnija knjiga Kathryn Croft.

Tjednima je bila na prvome mjestu Amazon Kindlea i nakon prva dva romana, te s ovim velikim hitom, Croft je prodala više od milijun primjeraka knjiga.

Croft je u samo pet godina postala majstorica trilera i krimića, a u jednom intervjuu je otkrila da za priče svojih knjiga najčešće pretražuje internet, ali i savjetuje se s prijateljem, koji je inače policijski inspektor. “Žena bez prošlosti” je nastala zapravo kao spoj dvije ideje koje je Croft imala za dvije različite knjige, ali je zaključila da će radnja romana biti puno bolja i čvršća ako te dvije stvari spoji u jednu knjigu i nije pogriješila.

36

Kritika Piše: RUŽICA AŠČIĆ

O

zatvorenosti sjevernokorejskog društva u posljednjem desetljeću mnogo se pisalo. Toliko da se nama europskim laicima učinilo da već sasvim dobro razumijemo mentalni sklop sjevernokorejske nacije i da o toj zemlji znamo taman toliko da je nikad ne moramo posjetiti. Nadalje, putovati u Sjevernu Koreju, baš zbog toliko informacija koje su pristizale o tamošnjem načinu života, doimalo se kao klišej. Možda se zato nitko od naših domaćih putopisaca i nije odlučio na taj korak. S obzirom na to da ipak postoji određena razlika u pismu profesionalnog putnika i pismu pisca, ipak je u rukama ljepše držati knjigu koju je napisao pisac-putnik, a ne putnik-pisac, to jest putopisac. Iako je ime ovog portugalskog pisca - José Luís Peixoto - možda nepoznato široj hrvatskoj javnosti, oni malo upućeniji autora će se sjećati s Festivala europske kratke priče, no i po njegove druge dvije knjige, „Galveias“ i „Knjiga“, obje izdane u Edicijama Božičević. Peixoto je 2001. godine dobio nagradu Jose Saramago, koja se svake četiri godine dodjeljuje autorima koji pišu na portugalskom jeziku, što ga je lansiralo među najpopularnije suvremene pisce u zemlji. Putopis „Unutar tajne“ donosi iskustvo autora s „ultimate mega ture“ po Sjevernoj Koreji iz 2012. godine, netom nakon što je umro drugi korejski vođa Kim Jong-il, otac sadašnjeg vođe Kim Jong-una, a sin Kim Jing-suna, začetnika Kim dinastije nakon što je 1948. japanskoj vladavini došao kraj. Autor odmah na početku objašnjava da ima neke svoje opsesije u životu te da mu je i Sjeverna Koreja bila svojevrsnom opsesijom neko vrijeme i da ju je stoga želio posjetiti. Već na ulasku u državu putnici su morali ostaviti svoje mobitele, no, govori autor, „bila su zabranjena i umjetnička i kulturna djela“ te se „nije smjelo ući u zemlju s bilo kakvom vrstom tiskanog materijala“. Ipak, autor odlučuje u zemlju prošvercati svoj primjerak „Don Quijotea“, što mu i uspijeva. Strancima također nije dopušteno posjedovati ili koristiti won, sjevernokorejsku valutu, niti itko zna koji joj je tečaj.

Ono malo stvari koje stranci imaju prilike koristiti mogu kupiti eurima ili kineskim yuanima. No, nastavlja autor, tijekom posjeta Sjevernoj Koreji nijednom nije vidio nekoga

37

Peixoto u putopisu ‘Unutar tajne’ piše o malim stvarima iz svakodnevice ljudi. Poput one da u Sjevernoj Koreji svako kućanstvo mora imati zid na kojem se nalaze portreti vođa i na njemu ne smije biti ništa drugo da ima novac u ruci ili da plaća nešto.

Mnogim prehrambenim namirnicama, koje se mogu kupiti, istekao je rok trajanja. Ono što dobrim dijelom i danas omogućuje Sjevernoj Koreji preživljavanje, osobito zato što je poljoprivreda vrlo zastarjela (stanovnici primjerice drvenim plugovima i volovima oru zemlju), pošiljke su međunarodne pomoći koje sjevernokorejski režim narodu predstavlja kao darove koje narodi i strane vlade šalju u čast vođa i njihovih superiornih vrlina. Sjeverna Koreja, zemlja s 24 milijuna stanovnika, ima četvrtu najveću vojsku na svijetu, s više od milijun i sto tisuća aktivnih vojnika, što je oko 20 posto svih muškaraca u zemlji. Također, učestala pojava su grandiozne manifestacije u čast svojih vođa i paradiranje tisuća savršeno koordiniranih ljudi koji izražavaju mehaničku odanost svojemu vođi. Za vođu se vjeruje da ima nadnaravne sposobnosti, dok bi njegov ekvivalent u zapadnjačkom društvu bio kralj ili kraljica. Ono što autor odmah po ulasku u zemlju primjećuje je izostanak reklama, grafita i smeća na cestama.

Sve što se nalazi u javnom prostoru je utilitarne naravi: nathodnici za pješake, autobusne postaje, prometni znakovi...

Ulice su besprijekorno čiste, na cesti se ne može naći nijedan odbačeni papirić, a ljudi u javnom prostoru ponašaju se s besprijekornim osjećajem organizacije.

U vrijeme velike financijske krize krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad je Sjeverna Koreja prestala dobivati pomoć izvana, u najvećoj mjeri jer se Sovjetski Savez počeo raspadati, počela je graditi najviši hotel na svijetu, kao izraz svoje moći, ali i dokaz da je

tajne, José  Unutar Luís Peixoto, Edicije Božičević.

Preveo: Josip Ivanović

jednako ili više napredna od Južne Koreje. Samo u gradnju temelja i vanjskog dijela hotela Ryugyong uloženo je 750 milijuna dolara, no građevina koja nadvisuje čak i Eiffelov toranj nikad nije dovršena. Dizajniran da nalikuje na svemirski brod, sa širokom bazom i zašiljenim vrhom, morao je biti upravo takvog dizajna jer je u cijelosti sagrađen od betona. Hotel je trebao imati 3000 soba i na vrhu pet rotirajućih restorana. No iako je 1992. osnovna konstrukcija napravljena, hotel je sljedećih 16 godina zjapio bez prozora, poput čudovišta od armiranog betona, sa zahrđalom dizalicom koja je zaglavila na vrhu. Korejci pored hotela duhova koji se nikad nije završio ni otvorio, baš zato što se radi o nacionalnoj sramoti, danas prolaze kao da je nevidljiv.

Hotel se također ne nalazi ni na jednoj službenoj fotografiji ili letku grada, iako zbog veličine doslovno upada u oči. U to isto vrijeme procjenjuje se da je tih ranih 90-ih između 240 tisuća i 3 milijuna ljudi u zemlji umrlo od gladi. Što se tiče ovoga putopisa, nepotrebno je govoriti o spisateljskim odlikama knjige, koje su na visokoj razini, kad je u njoj toliko nevjerojatnih informacija koje je autor iznio o samoj zemlji. Ne šokantnih, jer autor tamo zapravo i nije vidio ništa u tom smislu. Radi se više o malim stvarima iz svakodnevice ljudi.

Poput one da svako kućanstvo mora u kući imati zid na kojemu se nalaze samo portreti vođa i na njemu ne smije biti ništa drugo. Ili to kako ljudi, unatoč nestašici svega u općoj skromnosti uvjeta života, vjeruju da žive u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta. „Trgovina je bila prostrana, ali gotovo uopće nije bilo robe. Osim otužne hrpice plastičnih vrećica s cvijećem u kutu i tri police s nekoliko staklenki, sva ostala roba bila je na pultu. (…)

U očima prodavačice, koja je stajala s rukama na leđima, vidio sam da je promet vrlo slab“, piše autor. Što se tiče stranaca koji žive u zemlji, to su isključivo diplomati i zaposlenici nevladinih organizacija. U neka mjesta na sjeveru zemlje, još siromašnija, stranci nikad nisu ni kročili nogom. U svakom slučaju, ako ćete ove godine pročitati ijedan putopis, neka to bude ovaj. Radi se, u punom smislu te riječi, o prozoru u svijet jedne zemlje o kojoj, ma što nam se činilo, znamo jako malo.

P

36

ma

anjno je koja d je om i ravo ati

37

Intervju

NE VJERUJEM DA SU PROMJENE MOGUĆE. KIM JONG-UN JE DOBIO OD TRUMPA VELIKI VJETAR U LEĐA, NE SAMO NA MEĐUNARODNOJ SCENI, NEGO I U VLASTITOJ ZEMLJI

a

ora, ona, lavihova baš o. noj

u e da ai3 adi. bno a d je cija Ne nije še o di. a e mije atoč

oj

vo

mu i,

as proe ljuinih eru ad učadan u u nam

José Luís

Peixoto Razgovarala: GEA VLAHOVIĆ

Nastavak na sljedećoj stranici 

38 39

S

vojevrsna marginalizacija zbog položaja na krajnjem rubu Europe u slučaju Portugala rezultirala je izuzetno originalnom književnošću: od Fernanda Pessoe do Josea Saramaga, portugalski pisci stvorili su impresivno literarno nasljeđe izražene individualnosti i jasno definirana nacionalnog temperamenta i jezika. Književnost koja je do prije nekih stotinu godina bila praktički nepoznata izvan granica te zemlje, u posljednje vrijeme sve više upoznajemo i kroz neke nove glasove, mnogi od kojih su prevedeni i boravili u Hrvatskoj, da spomenemo samo Alfonsa Cruza, Ines Pedrosu i Davida Machada. Tom nizu možemo pribrojiti i Josea Luisa Peixota (1974.), trenutno najpopularnijeg portugalskog pisca u svijetu kojega kritika naziva novim Saramagom a sam Saramago ga je proglasio najugodnijim otkrićem suvremene portugalske književnosti. Roman ‘Nijedan pogled’ (2000.) priskrbio mu je Nagradu Jose Saramago kad je imao tek 26 godina; dobitnik je nagrade Oceanos, najvažnije nagrade portugalskoga govornog područja, tzv. portugalskog Man Bookera, za roman ‘Galveias’ (2014.); njegov roman ‘Cemiterio de Pianos’ (2006.) proglašen je u Španjolskoj najboljom stranom knjigom objavljenom u toj zemlji, a piše i poeziju, knjige za djecu, putopise… Peixoto nije nepoznat hrvatskim čitateljima: tu je boravio više puta – posljednji put 2018. godine kao gost Frakturina Festivala svjetske književnosti (FSK).

Pisac duboko ukorijenjen u zemlju iz koje je potekao, Peixoto piše o identitetu i osjećaju nepripadanja, o tuzi i smrti, traumama i gubitcima, koristeći sjećanja kao put potrage za odgovorom na pitanje – tko sam ja? U izdanju Edicija Božičević i prijevodu Josipa Ivanovića upravo je objavljen njegov putopis po Sjevernoj Koreji ‘Unutar tajne’, a tim povodom s piscem smo porazgovarali o odrastanju u godinama nakon revolucije, iskustvu putopisca u suvremenom globaliziranom svijetu, o tome što ga veže uz Hrvatsku, te temama njegovih knjiga, od kojih su na hrvatski dosad prevedene još i ‘Nijedan pogled’ (VBZ) i ‘Knjiga’ (Edicije Božičević), obje u prijevodu Tatjane Tarbuk, te ‘Galveias’ (Josip Ivanović i Elena Pančevski), također u izdanju Edicija Božičević.

BestBook: Stari ste koliko i portugalska demokracija – rođeni ste 1974., u godini u kojoj je revolucija srušila 50-godišnji diktatorski režim.

I vi i demokratski Portugal ove godi-

ISPUNJENJE Za mene su putovati i pisati dvije etape iste potrage. U konačnici, nastojim što ispunjenije i dublje proživjeti svoj život

ne, dakle, slavite 46. rođendan: imate li razloga za slavlje?

Uvjeren sam da i Portugal i ja imamo dosta prilično čvrstih razloga za slavlje. Portugal, zato što je u tih 46 godina nevjerojatno evoluirao.

Godine 1974., zemlja je bila u ratu na tri afričke fronte; ljudi su umirali iz razloga koji se nama danas čine posve nepravednima i neopravdanima. Također, ne smijemo zaboraviti vrlo slabu povezanost s ostatkom Europe, golemu razinu nepismenosti među stanovništvom – život je tada u mnogim aspektima bio težak. Danas je sve to stvar prošlosti. U usporedbi s 1974., Portugal je danas jedna posve drugačija zemlja. Što se mene tiče,

i ja im slavlj nom doba BestB ju ‘to dana tak g Koje prekr što ih Za m koji m sad, a stojim koji o moje unaz koje s dašnj zapra mi se pisan jedin jedin Narav ali on razin jere, a u sred me p i dosl BestB bavit pada –um ženju vaša Moon rural najpr Nekim nim a sve p Razm sam d dica o se ist zanim ident zemlj naglo nedo ture. no s t bio iz Nije t se do BestB pohv i nak Saram veliki zanim važno

38 39

mate

a-

h . u ali e aniviti

nosti da u nas dbi osve e,

i ja imam pregršt dobrih razloga za slavlje – i u profesionalnom i u privatnom životu, sad je za mene jedan jako dobar trenutak.

BestBook: Knjige za vas predstavljaju ‘točke’ odrastanja. Kako sebe vidite danas, kao nagrađivanog pisca s 20tak godina staža na književnoj sceni?

Koje točke izdvajate kao ključne prekretnice svoje vlastite evolucije, i što ih je inspiriralo – ili uzrokovalo?

Za mene je svaka knjiga korak na putu koji me doveo do mjesta na kojem sam sad, ali koji se tu ne zaustavlja. Nastojim se neprekidno kretati smjerom koji odgovara trenutku i koji odražava moje osobne vrijednosti. Gledajući unazad, čini mi se da su neke odluke koje sam donio bile bliže mojim sadašnjim ciljevima od nekih drugih, ali zapravo sam uvijek radio samo ono što mi se tada činilo najboljim. Za mene je pisanje ono najvažnije u životu – ono jedino ovisi isključivo o meni i, ustvari, jedino što znam i što mogu raditi.

Naravno, nagrade su također važne, ali one pripadaju jednoj sasvim drugoj razini – bitne su u smislu nekakve karijere, ali ono što je ključno, što se nalazi u središtu svega, to su knjige. Kao pisca me ponajprije zanima sagraditi snažno i dosljedno književno nasljeđe.

BestBook: U romanima se često bavite potragom za identitetom i pripadanjem; odrasli ste u unutrašnjosti – u mirnom provincijskom okruženju južnog Portugala. Poznata je vaša suradnja s heavy metal bendom Moonspell: kako se u vama isprepliće ruralno i urbano? U čemu se osjećate najprirodnije?

Nekima se to možda čini kontradiktornim ali za mene je i jedno i drugo posve prirodni dio moje osobne povijesti.

Razmišljajući ranije o tome, zaključio sam da bi te osobine mogle biti posljedica okolnosti mojega odrastanja, dok se istodobno na neki način čine povezanima i sa suvremenim portugalskim identitetom. Izrazito tradicionalna zemlja, nakon smjene režima 1974. naglo se otvorila prema svijetu i ranije nedostupnim masovnim oblicima kulture. Moje je odrastanje teklo paralelno s tim promjenama i naprosto sam bio izložen i jednom i drugom svijetu.

Nije to bila stvar odabira – jednostavno se dogodilo.

BestBook: Nakon što je vaše pisanje pohvalio Nobelovac Jose Saramago, i nakon što ste dobili Nagradu Jose Saramago, pitanje vašeg odnosa s tim velikim piscem sigurno je nešto što zanima svakog novinara. Ali koliko je važno Saramagovo nasljeđe za suvre-

menu portugalsku kulturu i književnost? Koliko su kultura i književnost općenito bitni u današnjem Portugalu – ima li pisac/autor/umjetnik ikakva utjecaja na politiku i društvo?

Osim što je bio cijenjeni pisac, Saramago je bio i važan komentator portugalskog društva, čija su mišljenja imala velikog političkog utjecaja. Većina Portugalaca još i danas teško može čitati njegovo nasljeđe ostavljajući po strani njegovu političku osobnost.

Trenutno u našoj zemlji ne postoji niti jedan drugi pisac takvih razmjera.

Ipak, smatram da većina književnika posjeduje glas koji dopire do društva.

To je vidljivo i po prostoru koji mediji daju književnim kolumnama. Što se tiče mene osobno, na mene je najviše utjecao način kako je Saramago interpretirao društvenu ulogu pisaca. Ali ja sam sasvim drugačija osoba od njega, drugačijih stajališta.

BestBook: Vaš roman ‘Galveias’ je hommage tradicionalnom Portugalu, za kojega suvremenost predstavlja svojevrsnu prijetnju. Da li je recentna gospodarska kriza utjecala na migracijske trendove, okrenuvši njihov smjer na suprotnu stranu, od gradova prema selu? Nakon pola stoljeća demokracije i modernosti, što se događa s tradicijom u portugalskom društvu – postoji li još uvijek ‘stari’ Portugal?

José Luís  Galveias, Peixoto, Edicije Božičević.

Preveli: Elena Pančevski i Josip Ivanović

José Luís  Knjiga, Peixoto, Edicije Božičević.

Prevela: Tanja Tarbuk

Tu nije riječ o nekakvoj posveti portugalskoj prošlosti. Prošlost se ne može vratiti. Ali mislim da iz nje svejedno možemo dosta toga naučiti – prošlost moramo uzeti u obzir kada procjenjujemo i svoju sadašnjost, i budućnost koju želimo sagraditi. Općenito govoreći, mislim da – i to ne vrijedi samo za Portugal – pogrešno definiramo evoluciju, da je na neki način upitno ono što mislimo pod ‘evolucijom’. Ponekad je najbolji – brži, lakši – put upravo onaj koji vodi prema vrijednostima potrošnje i profita. To je, smatram, jedno od važnih pitanja s kojima nas suočava suvremena tehnološka revolucija, koja će imati snažan utjecaj na to kako odlučujemo živjeti svoje živote i na način kako gradimo svoje gradove i zajednice.

BestBook: Od priključenja Europskoj uniji, Hrvatska se bori s kontinuiranim odljevom uglavnom mladih obrazovanih ljudi u zemlje zapadne Europe. U kombinaciji s niskom stopom nataliteta, to rezultira trendom depopulacije koji postaje sve većim razlogom zabrinutosti.

Portugal je nešto slično iskusio u prošlosti o čemu, među ostalim, govori vaš roman ‘Knjiga’. Ali Portugal je istodobno i zemlja imigranata.

Kakvo je društvo proizašlo iz te razmjene – koje lekcije možemo naučiti iz portugalskog iskustva?

Nastavak na sljedećoj stranici 

40 41 To je, naravno, važna rasprava za čitavu suvremenu Europu, pa i svijet u cjelini. U ovome trenutku čini mi se da odgovor na to pitanje određuje stvarna granica između dviju strana političkoga spektra. Ja pišem romane, što znači da vjerujem u ljudsku prirodu, vjerujem da svi ljudi dijele niz osobina koje im omogućuju međusobnu interakciju. Različite kulture odraz su različitih povijesnih iskustava i potreba za prevladavanjem različitih prirodnih izazova. Čovjekova je ljudska priroda superiorna bilo kakvim granicama i nacionalnim sukobima. Svi dijelimo istu biologiju, pjeva Sting. Disbalans je rezultat općenitog gubitka ravnoteže u svijetu – riječ je, zapravo, o strukturalnom problemu. Međunarodne institucije možda bi mogle donekle pridonijeti uspostavi ravnoteže, ali čini se da su njihove vrijednosti previše pojedinačne. Tako se i sama Europska unija pretvorila u jedva nešto više od regulatornog tijela za komercijalnu i financijsku razmjenu čiji je ključni interes tržište.

BestBook: Više ste puta posjetili Sjevernu Koreju, o čemu ste 2012. napisali i putopis, upravo objavljen i u hrvatskom prijevodu. Dobro ste upoznati s tom zemljom; kako ocjenjujete zasad neuspješne pokušaje postizanja dogovora između sjevernokorejskog čelnika Kim Jong Una i američkog predsjednika Donalda Trumpa? Mislite li da sjevernokorejski režim – i sjevernokorejski narod – imaju potencijala za prave reforme?

Ne vjerujem da su bilo kakve važne promjene moguće u nekoj skorijoj budućnosti. Kim Jong Un je dobio od Trumpa veliki vjetar u leđa, ne samo na međunarodnoj sceni, već i u vlastitoj zemlji. Dobio je pravo da ga se uvažava, što ranije baš i nije bio slučaj. Vladajući režim u Sjevernoj Koreji jamči preživljavanje društvene elite koja, naravno, neće samo tako odustati od svojih privilegija.

Američke vojne prijetnje nemaju nikakvog odjeka kod stanovništva te zemlje, koji nema blagog pojma kakva je realna situacija, jer jedine informacije dobiva putem izrazito pristrane propagande. Nadalje, sjevernokorejski režim ne vidi nikakav problem s ljudskom žrtvom. A to su prave žrtve čitave situacije: nekih 25 milijuna ljudi koji žive u izuzetno teškim okolnostima i uz neprihvatljivu uskratu osobnih sloboda. Nažalost, o njima se ne govori dovoljno.

U Hrvatskoj sam proveo dosta vremena, posjetio sam je vjerojatno više od desetak puta. Taj dio svijeta ima nevjerojatnu povijest koja je oblikovala kulturu i percepciju Hrvata u svijetu. Vjerojatno bi to bilo u središtu mojeg interesa

BestBook: Zagrebačka vas je publika imala prilike više puta vidjeti; posljednji ste puta ovdje gostovali na Festivalu svjetske književnosti, na kojemu je, među ostalim, bilo govora o generaciji milenijalaca i njihovim mogućnostima u suvremenom svijetu brzih promjena.

Jesu li milenijalci bolje prošli od generacija koje su im prethodile?

Je li vašoj generaciji, odrasloj u razdoblju postrevolucije, podijeljena ‘dobra ruka’ na ruletu povijesti?

To je jako teško procijeniti. Nove generacije suočavaju se s nekim novim izazovima. Mislim da svakako moramo imati puno razumijevanja kad ocjenjujemo probleme koji muče druge.

BestBook: Pišete i poeziju i putopise; napisali ste i jednu knjigu za djecu. Što vidite kao ključne izazove za književnost u današnjem globaliziranom svijetu?

Mislim da književnost muče isti problemi danas kao i prije. Nastojimo razumjeti svijet i svoje mjesto u njemu, a riječi su sredstvo oblikovanja

sjećanja, ideja, stvari koje smatramo dovoljno važnima da bismo ih podijelili. Književnost se bavi najvažnijim, najintimnijim ljudskim problemima.

Na neke od njih možda ni nema konačnog odgovora. Vjerojatno smo osuđeni na vječnu potragu za njima.

BestBook: Kao putopisac proputovali ste čitav svijet – među ostalim ste više puta boravili i u Hrvatskoj.

Kad biste pisali putopis o toj zemlji, što biste posebno naglasili?

U Hrvatskoj sam proveo dosta vremena, posjetio sam je vjerojatno više od desetak puta. Taj dio svijeta ima nevjerojatnu povijest koja je oblikovala kulturu i percepciju Hrvata u svijetu. Vjerojatno bi to bilo u središtu mojeg interesa.

BestBook: Jednom ste rekli da vodite bipolarni život – dijeleći svoje vrijeme na putovanja i pisanje.

Kakve odgovore tražite, putujući i pišući, i uspijevate li ih naći?

Za mene su putovati i pisati dvije etape iste potrage. U konačnici, nastojim što ispunjenije i dublje proživjeti svoj život.

P

je z ž u r s b iz W p n U L p iz v p

W

40 41

Uvijek je hodala po užetu iznad ponora Mreža lažnih imena i lažnih identiteta te namjerno zaboravljanje skrivaju veliku tajnu

am

etio no ak vijeta nu e uru i vata ojatno dištu a

amo odinijim, ima.

Piše: RAIF OKIĆ novinar

P

otisnuta sjećanja relativno su dobro istražen psihološki pojam i najčešće je riječ o događajima u kojima osoba zaboravlja trenutke u kojima je bila žrtva. Ali što ako netko potisne sjećanje u kojem je ta osoba ubojica? Je li Laura Lochner hladnokrvni ubojica ili je samo bila žrtva okolnosti? Kako bilo da bilo, ona je svjesna groznog događaja iz svoje prošlosti i na stranicama knjiga Wendy Walker će iz prvog lica proći cijeli proces otkrivanja svoje mračne i, samo naizgled, duboko zakopane prošlosti.

U prijevodu Lidije Lebinec i Božice Lebinec te u izdanju Vorto Palabra, “Noć prije” može poslužiti i kao rijetko hrabri izlet u mutne vode sivih glavnih likova. Prve stranice donose nam duboko povrijeđenu i u život razočaranu Lauru,

mo ma. putolim koj. mlji,

atno ea u o bilo

vooje

ći i

e

e

Wendy Walker vodi vas na mračna mjesta

prije,  Noć Wendy Walker,

Vorto Palabra.

Prevele: Lidija Lebinec i Božica Lebinec

ali koliko je toga njena odgovornost, da ne kažemo krivnja? Laura Lochner nikad nije imala sreće u ljubavi. Prebrzo se i prejako veže za nekog, uvijek padajući na pogrešne muškarce. Očajna nakon posljednjeg ljubavnog brodoloma, napušta posao na Wall Streetu i stan u New Yorku te odlazi k sestri u predgrađe Connecticuta, gdje su obje odrasle. Iako je još proganja tragedija koja joj je obilježila život, Laura je odlučna dati još jednu šansu svojem ljubavnom životu nakon što putem internetske stranice upozna savršenog muškarca.

Rosie Ferro većinu je života provela brinući se za svoju problematičnu sestru. Neustrašiva, no krhka, Laura je uvijek hodala po tankom užetu iznad zjapećeg ponora, no Rosie je uvijek bila tu, spremna je uhvatiti. Laurin povratak, pod tajanstvenim okolnostima, baca dugačku sjenu na miran obiteljski život njezine sestre, sjenu koja će se nemjerljivo produbiti kad Laura napusti kuću kako bi otišla na spoj s muškarcem kojeg nikad nije srela uživo… Rosie se pribojava najgorega kad se Laura sljedećeg jutra ne vrati kući. Ne odgovara na pozive i poruke, a o čovjeku s kojim se išla naći nije ostavila nikakve podatke. Rosie počinje očajničku potragu za sestrom ne bojeći se samo onoga što joj je taj muškarac mogao učiniti. Boji se onoga što je Laura mogla učiniti njemu… Mreža lažnih imena i lažnih identiteta te namjerno zaboravljanje skrivaju veliku tajnu.

sjećanja  Dućan Ella Griffin Roman prepun vedrine, smješten u šarmantnom irskom okruženju, donosi priču o ljubavi, obitelji i pronalasku samoga sebe. Savršeno štivo za opuštanje.

24sata

 Plač Helen Fitzgerald Kad pored usamljene ceste u Australiji nestane malo dijete, počinje policijska potraga koja ubrzo prerasta u medijsku senzaciju i temu razgovora diljem svijeta.

Mozaik knjiga

 Premještanja Staša Aras Dakle, kako nam i naslov govori, posrijedi je ponajprije ‘opća’ putopisna zbirka koja koristi put kao takav, karavanu zapravo, kao široko razvedenu metaforu.

Hena com

42 43

MODERNA VREMENA PRESS

DREAMSTIME

HRVATSKA KNJIGA U VRIJEME KORONE

Z

a ne uzrok virus

A E

42 43

Koji god razmjeri krize bili, ljudi neće prestati čitati, čak se možda u ovim danima izolacije vrate knjizi i čitanju, no upitno je koliko će se čitati nove knjige (ako ih i bude)

Piše: NENAD BARTOLČIĆ gl. urednk portala Moderna vremena

Z

a očekivati je da mnoge stvari neće biti iste kad prođe kriza uzrokovana pandemijom korona virusa, pri čemu mnogo toga ovisi i o

tome koliko će dugo pandemija trajati, s kojim intenzitetom i kako će se Hrvatska nositi s time. U ovom trenutku hrvatsko nakladništvo i knjižarstvo su na koljenima, knjižare su zatvorene, funkcioniraju samo njihove internetske inačice, kao i prezentacijsko-prodajni web dućani nakladnika.

Zatvorene su i knjižnice, stoga su, osim svih pobrojanih, posljedično u vrlo teškoj poziciji i oni autori kojima je pisanje ili prevođenje bila primarna djelatnost, bez “osigurača” poput stalnog radnog mjesta u školama, medijskim kućama i sl.

PROBLEM NAKLADNIKA Većina hrvatskih nakladnika u znatnoj mjeri knjige prodaju kroz knjižarsku mrežu koja u ovom trenutku ne funkcionira. Odnosno, tek u manjem knjige se prodaju preko interneta. No imamo li u vidu da se dosadašnje komparacije prodaje u tzv. zemaljskim i internetskim knjižarama, klasičan način prodaje u Hrvatskoj i dalje je bio dominantan, iako je i prodaja preko interneta rasla. Tome su pridonosili i nakladnički web dućani (ne zovimo ih pogrešno web knjižarama jer većina nakladnika u njima prodaje isključivo svoja izdanja!), kroz koje su nakladnici direktnom prodajom nastojali osigurati veći ili manji prihod. Okretanje B2C modelu poslovanja (business to customer) i nije bio neočekivan nakon što su se hrvatski nakladnici u nekoliko navrata “opekli” krahovima prenabildanih knjižarskih lanaca, stoga su i vrlo oprezno pratili kako su svoju knjižarsku avanturu započeli neki novi veći igrači (Menart, Hoću

knjigu, Znanje) koji su na tržište ušli nakon propasti knjižarskog mega-lanca Algoritam MK. Ipak, teško da će direktna prodaja knjiga od strane nakladnika polučiti dovoljan interes, tj. hoće li kupci, u brizi za vlastitu egzistenciju, uopće držati knjigu visoko na listi prioriteta i tako moći bitnije utjecati na to koliko će neka nakladnička kuća isplivati iz krize. Naravno da je svaki prihod dobrodošao, ali nakladnicima koji zapošljavaju npr. više od pet ili deset ili čak nekoliko desetaka zaposlenika, vlastiti prodajni kanal neće bitno riješiti problem, tim više što veća B2C prodaja zahtijeva i dodatne logističke troškove. Za pretpostaviti je da će mjere Vlade RH i one koje će, uz postojeće, ponuditi resorna ministarstva, osigurati jedan ne tako dug period preživljavanja, no ako ubrzo ne oživi tržište i odigra svoju ulogu, tad se hrvatskim nakladnicima, baš kao i drugim hrvatskim gospodarstvenicima, ne piše dobro, iako je knjižni sektor ne jednom već dokazao da je sposoban preživjeti razne udare. Ali s ovakvim se nismo suočili ni ratnih 1990-ih, kad su npr. knjižare i dalje radile, knjige se izdavale, pa čak i kupovale, naravno i tad u smanjenim gabaritima.

PROBLEMI KNJIŽARA Prema godišnjim istraživanjima čitalačkih i kupovnih navika hrvatskih građana, većina hrvatskih knjigoljubaca (više od 50 %) još tradicionalno kao mjesto kupnje knjiga odabire mahom tzv. zemaljske knjižare, i zato su posljedice ove krize dodatno nepovoljnije jer maksimalno pogađaju knjižare, a onda i autore te već spominjane nakladnike. Sad se ponovno vidi kolika je zapravo povezanost svih karika knjižnog lanca, iako smo često u praksi svjedočili ignoriranju, pa i opstrukciji te povezanosti, u čemu je svaka strana vukla svoje pogrešne poteze.

Nastavak na sljedećoj stranici 

44 45 I velike i male knjižare mogu uz pomoć mjera Vlade RH preživjeti nekoliko mjeseci, pod uvjetom da ih se oslobodi plaćanja najma i povezanih davanja, jer teško da imaju dovoljno financijskih zaliha koje bi im omogućile dulje životarenje. Veliki knjižarski lanci čije su knjižare nerijetko smještene u skupim kvadratima u šoping centrima u dodatnom su problemu zbog visokog najma i neizvjesno je na koliko će razumijevanja naići od svojih komercijalnih najmodavaca. Lakše bi trebalo biti onim knjižarama koje posluju u gradskim i državnim prostorima, jer te bi svakako trebale biti oslobođene troškova najma barem u periodu u kojem ne posluju, a takva bi se mjera čak trebala i nastaviti na dulji period.

Prihodima od internetskih inačica svojih knjižara teško da mogu više od kako-tako djelomično održavati hladni pogon.

SPORAZUM O JEDINSTVENOJ CIJENI KNJIGE Iako je posljednjih godina malo po malo bio ozbiljno “izbušen”, a njegovo provođenje nije bilo uopće nadzirano, ova mjera kojom se krajem 2010-ih nastojalo obuzdati predatorske ambicije pojedinih igrača na hrvatskom tržištu knjiga (stalno pumpanje i manipuliranje cijenama knjiga na čestim rasprodajama) danas bi mogla postati važnija nego što je bila jučer. Jer nužno je da se Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige održi te da nakladnici i knjižari ne počnu jedni druge gledati preko nišana, nego dogovoriti što je moguće više fair-play uvjete prodaje knjiga, u kojima će se međusobno ponašati kao partneri na zajedničkom zadatku. Ako nakladnici pogodnostima koje će nuditi svojim kupcima direktnom prodajom praktično onemoguće knjižare da po konkurentnim cijenama prodaju njihove knjige, tad ćemo možda spasiti određeni broj nakladničkih kuća, ali i uništiti knjižarstvo, a ako se dogodi skori oporavak tržišta, ono bez dobre knjižarske mreže neće biti dovoljno funkcionalno. No ako će nakladnici i knjižari zajednički provoditi akcije kako zadržati kakvu-takvu prodaju knjiga i bude li to njihovo nastojanje pratile i dodatne državne mjere pomoći i jednima i drugima, tad postoji šansa da se i iz ove krize izvučemo, bolno havarirani, ali ipak plutajući.

PROBLEM AUTORA I NJIHOVIH HONORARA Sve ovdje za posljedicu će imati drastičan pad novoobjavljenih novih naslova, kao i smanjenje naklada ipak objavljenih naslova. Scenario smanjivanja naklada knjiga nije od jučer, a sad je realna prijetnja da će nakladnici morati tiskati tek nešto više knjiga od broja za koji se nadaju da bi mogle kupiti knjižnice, bilo preko otkupa Ministarstva kulture. A

NEMA TREĆE PRILIKE Možda ćemo sad imati knjigoljupce koji će s manje rezerve posegnuti za e-knjigom i biti spremni platiti njezinu cijenu, a ne čitati samo besplatno ponuđene naslove.

Treće prilike za to biti neće smanjenje naklada i prodanog broja primjeraka pojedine knjige loše se reflektira na ionako male honorare autora koji su uglavnom plaćeni u postotku od maloprodajne cijene knjige. Kad se tome pridoda smanjeni broj gostovanja na promocijama ili na književnim rezidencijama, kompletno urušeni networking autore baca u izuzetno tešku situaciju.

KNJIŽNICE I PROBLEM OTKUPA Otkup knjiga za narodne knjižnice ne obuhvaća sve profile nakladnika, tu su u prednosti većinom oni koji objavljuju književnost, dok se broj otkupljenih publicističkih naslova posljednjih godina smanjivao. Do danas nije razjašnjeno zašto se to dogodilo, jer takva promjena u otkupnoj politici moguća je tek onda kad postoji dogovor da i Ministarstvo znanosti i obrazovanja ponovno počne otku-

pljivati knjige za znanstvene, ali i za narodne knjižnice, jer po kojoj logici u najširem krugu članova narodnih knjižnica ne bi bilo onih koji čitaju nebeletristička djela, bilo da se radi o povijesno-političkoj publicistici, teorijskoj literaturi, djelima iz različitih društveno-humanističkih, prirodnih i drugih područja. Očekivati da će knjižnice te naslove otkupljivati iz svojega fonda za “slobodnu” nabavu knjižne građe tek djelomično stoji, jer pod pritiskom svojih članova knjižnice će teško balansirati između opcija kupnje traženih popularnih, mahom popularnijih beletrističko-publicističkih naslova. Naravno, ako bi se znatno povećali iznosi knjižnicama za nabavu knjižne građe (a pogotovo u ovim okolnostima to bi svakako trebalo napraviti, bilo od strane ministarstava, bilo od gradova, tj. lokalne zajednice), tad bi se mogla amortizirati nedovoljna “disperzija” naslova kroz mjeru otkupa za knjižnice. Ali to bi se moralo dogoditi po hitnom postupku, pri čemu bi se i knjižnice trebale vratiti u punu funkcionalnost - iako su zatvorene za članstvo, nabavne službe bi trebale kontinuirano vršiti nabavku knjiga.

Ali i opet, pod pretpostavkom da se knjižnice uskoro i otvore. U gradu Zagrebu je situacija specifična jer su brojne knjižnice u sastavu Knjižnica grada Zagreba stradale u nedavnom potresu i pitanje je kad će biti sanirane. Čak i u slučaju popuštanja pandemije i olabavljivanja mjera Nacionalnog stožera Civilne zaštite moguće je da sve zagrebačke knjižnice neće moći istodobno kad i ostale knjižnice u Hrvatskoj otvoriti vrata svojim korisnicima. Što se nabave književne građe tiče, u ovom moguća bi bila (barem u nekim knjižnicama?) virtualna nabava knjiga s odgodom isporuke, pod uvjetom da zaposlenici iz službe

naba upitn od ku loško koris da ne no od koris njiho koris fond stu od nema kao k

44 45

za gici nih ju adi o

da tresu ak ei g da oći u Hrniađe em

ke, užbe

nabave dolaze na posao zato što je upitno mogu li svoj posao obavljati od kuće (to ovisi o poslovno-tehnološkoj infrastrukturi koju knjižnice koriste i koja nije univerzalna, tako da neki knjižničari sasvim sigurno od kuće trenutačno ne mogu koristiti poslovni softver u upotrebi u njihovoj knjižnici). U ovom trenutku korisnici mogu posuđivati skroman fond e-knjiga, no od toga u kontekstu održavanja proizvodnog procesa nema bitnijeg učinka. Očito da ćemo kao knjižna branša plaćati danak

nedovoljno kvalitetnoj digitalizaciji i umreženosti poslovnih procesa koja se u knjižnoj branši sve ove godine provodila i stihijski i individualno.

ELEKTRONIČKA KNJIGA Koji god razmjeri krize bili, ljudi neće prestati čitati, čak se možda u ovim danima izolacije vrate knjizi i čitanju, no upitno je koliko će se čitati nove knjige (ako ih i bude). Sad je vjerojatno vrijeme da u Hrvatskoj ponovno damo priliku e-knjizi, pa možda i audio knjizi, jer ako se e-nakladništvo i nije “primilo” na ovim prosto-

rima prije gotovo desetak godina, kad se i u Hrvatskoj na valu svjetskog buma e-knjige krenulo s izdavanjem e-knjiga, ovo je možda prilika da se i u Hrvatskoj razvije e-nakladništvo, no za to će prvo trebati osmisliti bolji poslovni model i politiku cijena e-knjiga nego što je to bilo napravljeno u prvom pokušaju. Možda ćemo sad imati knjigoljupce koji će s manje rezerve posegnuti za e-knjigom i biti spremni platiti njezinu cijenu, a ne čitati samo besplatno ponuđene naslove. Treće prilike za to biti neće.

46 47

Ružičnjak Susanna Kearsley

Apokaliptični triler bez milosti



Utjehu traži u sjećanjima na davna ljeta, ali ono što pronalazi tajanstveni su glasovi koji je odvlače ne samo u prošlost, nego i u naručje misteriozna čovjeka.

Mozaik knjiga

Joona Linna ponovno se suočio s najgorim psihopatom u Europi, Jurekom Walterom

Bračnipar Ahndoril među najčitanijim su autorima trilera u

Autofiziopsihički spisi Yusef Abdul Lateef



Iako je njegov glazbeni utjecaj svakako izniman, moglo bi se svejedno tvrditi da kao glazbenik i skladatelj ipak jest nedostatno cijenjen.

Ex libris

Sve što je Alice zaboravila Liane Moriarty

© THRON ULLBERG

Ona mora shvatiti zašto sestra jedva razgovara s njom i kako je postala jedna od onih premršavih mama u preskupoj odjeći. Kako je u samo deset godina toliko toga pošlo po zlu? Mozaik



Piše: VILIM CVOK novinar crne kronike i publicist

K

ad mu jave da je u zamrzivaču oskvrnitelja grobova iz Osla nađena lubanja njegove pokojne supruge Summe, policijski je inspektor Joona Linna potresen, ali smatra da je posrijedi slučajnost. No nakon što se pročuje za niz iznimno okrutnih ubojstava po Europi, Jooni sine jeziva pomisao: Jurek Walter nije mrtav. Uvjerena da je ubila Jureka, Joonina kolegica Saga Bauer isprva ne prihvaća mogućnost da je ovaj silno perfidni serijski ubojica preživio njezine metke i utapanje. Dok Joona pokreće krizni plan spašavanja svoje kćeri, na udaru nesmiljenog zlikovca nađu se Sagini najbliži – otac i njezina polusestra Pellerina, djevojčica s Downovim sindromom. U “Lazaru”, sedmom u nizu romana o Jooni Linni, švedski bračni par Ahndoril, poznatiji pod pseudonimom Lars Kepler, uputio se u srce tame.

Linna se ponovno upušta u borbu protiv psihopata zbog kojeg je godinama živio odvojen od obitelji i zbog kojeg je završio u zatvoru.

Walter je manipulator koji ljude čita kao knjige, uvlači im se u psihu i svaku riječ sugovornika koristi za svoje ciljeve. Okrutan je i bezobziran i mozak mu radi poput mozgova šahovskih velemajstora- uvijek je korak ispred sugovornika ili protivnika.

I ima samo jedan cilj - osvetiti se Linni, koji je cijelo vrijeme bio spreman za mogućnost da je Jurek živ.

“Sedmi nastavak o



polici Linni snaža komp kakav još di gotov zahva preta stvara napis Litter Autor kao i da sce popu tu mo konač hoste su pis prvog mogu kroz p Znala skog p roma se nad starac Norri konač junak novim da se sudeć neun uskor s novi - Dab beskr kim u

46 47

OGOLJENI MIT O AMERICI KAO ‘ZEMLJI SLOBODNIH KOJI IMAJU IZBOR’

e

mrzibova egome, na a No iz ava va e la Saga moerivio Dok n ri, u se otac stra jčica dro”, omaedski

oniutio

otiv eg je vojen ojeg u. ator o se iječ sti kruni oput ih ek je ka. ilj oji

nost

Piše: MERITA ARSLANI

R

Lars Kepler,  Lazar, Fraktura. Prevela: Sandra Ljubas

policijskom inspektoru Jooni Linni nevjerojatno je napet, snažan i strahovito vješto komponiran. Kakav triler, kakav zaplet! Imam sreće što još dišem! ‘Lazar’ je napisan gotovo filmskom preciznošću, zahvaljujući kojoj se scene pretapaju jedna u drugu stvarajući savršenu cjelinu”, napisao je kritičar danskog Litteratursidena.

Autori su se zaista potrudili, kao i u prethodnim djelima, da scene koje opisuju djeluju poput akcijskog trilera. Ima tu možda malo i rupa, poput konačnog obračuna na krovu hostela. No očigledno je da su pisci nakon ekranizacije prvog djela imali na umu i mogućnost dodatne zarade kroz prodaju filmskih prava.

Znalački su eksploatirali ruskog psihopata kroz nekoliko romana serijala, no možemo se nadati da je jednoruki starac opasan poput Chucka Norrisa i Hanibala Lectera konačno gotov i da će se naš junak u budućnosti posvetiti novim negativcima. Izgleda da se tu već nešto kuha jer, sudeći po završetku romana, neuništivi inspektor Linna uskoro bi se mogao suočiti s novim superneprijateljem - Dabrom, inteligentnim i beskrupuloznim dvometraškim ubojicom.

omy Hall upoznajemo dok je autobusom s ostalim zatvorenicama voze u zatvor Stanville.

Romy je samohrana majka koja upravo ide na odsluženje dvostruke kazne doživotnog zatvora zbog ubojstva. Prije zatvora Romy je radila u striptiz baru Mars Room u San Franciscu, gdje je zarađivala za život, za sebe i sina. Svi likovi, pa tako i Romy, slika su onoga što znači biti siromašna i sama žena u Americi, a Romy je i prije zatvora i prije striptiz bara već bila osuđena na težak život majka joj je bila ovisnica o tabletama, silovana je kad je imala 11 godina, počela se drogirati i živjeti od seksualnih usluga.

Pravila po kojima je Romy radila u striptiz baru dočekala su je i u zatvoru - gledaj svoja posla i ne govori nikome svoje pravo ime. Likovi koje sreće u zatvoru romanu daju savršeni “touch” koji podsjeća na knjigu “Narančasta je nova crna”, što je samo dodatni plus ovoj sjajnoj zatvorskoj prozi.

Rachel Kushner je prije pisanja “Mars Rooma” neko vrijeme provela po američkim zatvorima, istraživala je život iza rešetaka i u ovom romanu je pokazala bogato znanje o funkcioniranju američkog zatvorskog sustava, ali i kako žive američki zatvorenici - kako u zatvor krijumčare ono što im treba, što najviše čitaju, što gledaju...

Iako zatvorska, “Mars Room” je jako fokusirana na žene u ovoj priči.

Gotovo sve su u ranoj dobi bile žrtve silovanja, i

Kushner portretira anarhičnu, divlju Ameriku autsajdera

Romy je samohrana majka koja upravo ide na odsluženje dvostruke kazne doživotnog zatvora zbog ubojstva to često od strane nekog člana obitelji, nema nijedne koja nije postala ovisnica, izvan prostitucije i seksa praktički nemaju druge mogućnosti da rade bilo što drugo, a i u odrasloj dobi bile su zlostavljane - tukli su ih dečki, policajci i makroi.

Room,  Mars Rachel Kushner,

Naklada OceanMore.

Preveli: Maja Winkler i Damir Biličić

Pravni sustav ih je iznevjerio i nije ih zaštitio, a onda im je presudio bez ikakvog razumijevanja za njihove životne situacije i empatije.

Kushnerova je u romanu savršeno ogoljela mit o Americi, “zemlji slobodnih koji imaju izbor”. Ona razotkriva kako je to samo fantazija i opisuje Ameriku koja niti je zemlja slobodnih niti ljudi imaju izbora. Žene u zatvoru u Stanvilleu su svoje jadne živote provele u bijedi, zlostavljanju i prevarama te na kraju, kad više nije bilo nikoga tko bi ih premlatio ili silovao, država im zadaje zadnji udarac i šalje u zatvor, gdje ih dočekuje neki pompozni seronja koji im govori da su u zatvoru završile svojom krivnjom i zbog izbora koji su same odabrale u životu. Njihove priče predstavljaju zapravo priče milijuna Amerikanaca koji su upali u okrutni sustav siromaštva i zatvora o kojima čitamo po portalima i gledamo na vijestima.

“Mars Room” ima sve: moćnu priču, sjajne likove, odlično razrađenu temu i autoricu koja je sve to savršeno sklopila u roman.

48 49

Intervju JURICA GALOIĆ/PIXSELL

KAO BRANŠA SMO U LJUSCI ORAHA NA MORU Razgovarao: NENAD BARTOLČIĆ

Proći će ovo, moramo izaći nakon toga kao uređeno društvo, odnosno branša, kaže Slavko Kozina, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara

D

irektor prodaje u izdavačkoj kući Naša djeca Slavko Kozina u siječnju je izabran za predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara zamijenivši Mišu Nejašmića.

BestBook: Na čelo Zajednice nakladnika i knjižara izabrani ste prošle godine, kad se činilo da je knjižni sektor, nakon nekoliko godina krize, ipak polako krenuo putem oporavka.

No taj pozitivni trend naprasno je sad prekinut. Kako se ZNK postavio prema ovoj teškoj krizi?

Trenutačna kriza po meni nije kriza.

Ona je promjena paradigme u eko-

nomi Prom uprav ljusci bila z poslo na ba puno BestB nakla prvi k Mi sm strada inten članic 1. Nap žara i najm budu proje 2. Vije izjavo da na je kre primi pojed ka. To pojed tj. bro broje inzist 3. Up izjava da se cijeni popu pridrž proda 4. Drž je ape đuju jer iak zatvo one iz obust 5. No ON-L sadrž BestB dašnj minis pomo se s p nito, nije m Koje?

Mjere plaće 4000 knjiža CZ-a) nutka sekto Vlade Vlada

e vio

a.

-

48 49 nomiji,sociologiji, kulturi, politici...

Promjena koncepta. Krizom možeš upravljati, ovim ne. Kao branša smo u ljusci oraha na moru. Pozitivni trend je bila zapravo samo puka normalizacija poslovno-pravnih odnosa. Vraćanje na bazne postavke. Što veseli, ali nije puno, no sad je sve poslovno stalo.

BestBook: Koji su sad prioriteti pred nakladnicima i knjižarima, koji su prvi koraci koje je ZNK napravio?

Mi smo kao kulturna branša najviše stradali, uz dakako turizam. Prvo smo intenzivirali komunikaciju među svim članicama. Od bitnijih ostalih stvari: 1. Napravili smo aktualnu bazu knjižara i antikvarijata, njihovih troškova najmova i ljudi i sl., kao podlogu nekih budućih akcija te traženja potpora i projekata prema Ministarstvu kulture.

2. Vijeće ZNK HGK je zajedničkom izjavom zatražilo Ministarstvo kulture da na ovom otkupu za knjižnice, koji je krenuo sredinom ovoga mjeseca, primijene metodu što većeg broja pojedinačnih naslova i broja nakladnika. To bi značilo da ‘piramida’ otkupa pojedinačnih knjiga bude široke baze, tj. broja naslova, ali manjim jediničnim brojem po naslovu. Dakako, i dalje inzistirajući na kvaliteti knjiga.

3. Upravo se priprema zajednička izjava Ministarstva kulture i ZNK HGK da se poštuje Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige. Bitno je da ne divljamo s popustima na nove knjige, nego da se pridržavamo fer utakmice na ON-LINE prodajnom prostoru.

4. Državni tajnik Ivica Poljučak uputio je apel knjižnicama da aktivno surađuju u otkupu građe s nakladnicima jer iako zatvoreni za korisnike, nisu zatvoreni apsolutno. Ovo se odnosi na one iznimke koje su u strahu potpuno obustavile rad.

5. Noć knjige se ipak sprema, doduše u ON-LINE izdanju, kao jedini kulturni sadržaj tog formata, i to 23. travnja 2020.

BestBook: Jeste li zadovoljni dosadašnjim mjerama Vlade RH i resornih ministarstava koje se donose kao pomoć poduzetnicima? Naravno da se s prvim mjerama ide dosta općenito, ali hoće li trebati i neke specifičnije mjere za pomoć knjižnoj branši?

Koje?

Mjere su dobre. Nažalost, kad su potplaćeni radnici u knjižarama i ispod 4000 kuna prihoda, ova mjera (a svi knjižari su zatvoreni uredbom Stožera CZ-a) ispada sjajna. Ovo je ironija trenutka, dakako. Mislim da cijeli realni sektor nije očekivao ovakav potez Vlade, no po meni država i ozbiljna Vlada i postoje zbog ovakvih kriznih

vremena. Za specifične mjere rješenje imaju neki fondovi EU-a na koje smo se, nadam se, ukrcali s brigom kolega iz Ministarstva kulture. Tu moram pohvaliti prije svega državnog tajnika Krešimira Partla. No što se tiče realizacije, o tom potom.

BestBook: Svakodnevno komunicirate s nakladnicima i knjižarima, kakav je ‘snimak’ situacije u branši?

Kažem, redovita komunikacija je nužna i tu smo aktivni. U branši je nakon prvotne nervoze i najave otkaza u nekim sustavima zavladalo krizno stabiliziranje. A koliko sam čuo, nema većih otkaza radnicima nakon ovih mjera Vlade.

BestBook: Što uglavnom poduzimaju nakladnici u ovim prvim tjednima krize?

Mi smo ih obavještavali i redovito im slali materijale za upravljanje u kriznim situacijama. Brze i korisne su bile one koje smo preporučili od ceha računovođa i financijaša te revizora sa svojim webinarom. Ako su kolege slušali, otkazali su onda nove projekte do daljnjega, upravljaju likvidnošću s postojećim kešom, organizirali su smjenski rad, smanjili fond radnih sati na četiri radna dana i sl.

BestBook: A što poduzimaju knjižari?

Oni su na kolektivnom godišnjem. Oni su trenutačno stradali više od nakladnika.

BestBook: Naravno da nitko ne može predvidjeti koliko će kriza potrajati i do kojeg intenziteta će se razviti.

I sami vodite uspješnu obiteljsku nakladničku kuću (Naša djeca), kako u ovoj situaciji uopće planirati?

U potpunosti kontekstualno. Reći ću vam da sam dobio informaciju da je INA kapitalna ulaganja prvo smanjivala, a onda prešla na realizaciju od projekta do projekta. Od ostalih elemenata držimo se aktivnosti iz gornjeg pitanja.

BestBook: Koliko je potres u Zagrebu (a u njemu je najveća koncentracija hrvatskog nakladništva i knjižarstva) dodatno otežao situaciju? Kakvi su izvještaji s terena? Osim što su zatvorene, jesu li knjižare pretrpjele i dodatnu havariju? A prostori nakladnika?

Zvao sam ih podosta. Hoću knjigu je s Megastoreom jače stradala, no mislim da će biti u funkciji. Znanje u Hotelu Dubrovnik i Školska knjiga (Arkadija, Masarykova), Ljevak... - šteta nije mala, ali mogu je sanirati i nije nepopravljiva. Pitanje je što je s antikvarijatima, malim prostorima. Bojim se da će tu tek biti izazova i premještanja lokacija.

Tu vidim prostor za koji se nadam da će preko skorašnjeg financiranja Ministarstva kulture i Ministarstva gospodarstva, PUK-a (namještaj, oprema...) biti moguće financirati.

BestBook: Hoće li nakladnici i knjižari uspjeti ostati uviđavni jedni prema drugima, jer sad počinje velika bitka za kupce knjiga, barem one koji su i dalje voljni potrošiti na knjigu, a sad to moraju putem interneta, bilo u knjižarama koje imaju i svoje web inačice ili direktno kod nakladnika koji su već i prije počeli s direktnom prodajom krajnjim kupcima. Hoće li se poštovati Sporazum o jedinstvenoj cijeni?

To je upravo bio naš cilj. Zajednički apel članstvu da ne gubimo kompas solidarnosti. Proći će ovo, moramo izaći nakon toga kao uređeno društvo, odnosno branša.

BestBook: Prebacimo se na malo svjetlije teme. Po deveti put zaredom, još od 2012., i ove će godine 23. travnja biti Noć knjige, naravno, sad u virtualnom prostoru. Koliko je ova manifestacija važna za opstojnost hrvatske knjige i čitanje?

Jako. To je jedina priča nacionalnog kulturnog programa koja će se uopće moći održati u ovim uvjetima. Paradoksalno, knjiga je u fokusu jer su nam se naglo i silom prilika presložili prioriteti te, nažalost, imamo više slobodnog vremena, a dobra je priča da je eskapizam u knjizi.

BestBook: Već tradicionalno, Noć knjige prezentira novo godišnje istraživanje hrvatskog tržišta knjiga, čitalačkih i kupovnih navika hrvatskih građana. Zbog čega nam je sve ove godine ovo istraživanje toliko važno?

Da nastavimo trend koji ovo sociološko istraživanje daje i da iz toga izvučemo zaključke. Svatko svoje. Javne politike, izdavači, čitači/nečitači i zaključimo koji su njihovi prioriteti.

BestBook: Pod pretpostavkom da se situacija s korona virusom tijekom ljeta stabilizira, priprema li ZNK već nešto za jesen, npr. pripreme za Mediteranski festival knjige su daleko odmakle, bi li ga trebalo pokušati organizirati u nekom kasnijem terminu ove godine ili preskočiti ovu godinu?

Upravo smo se ovih dana konzultirali s kolegama iz organizacije i blizu smo odluke da ga svakako održimo. Rujan?

Listopad? Studeni ne jer je Interliber.

Prosinac? Sve je otvoreno i moguće.

Nekima od nas će promocija, druženje na socijalnoj distanci i prodaja biti blagotvorni.

50

Osvrti

N

Piše: VILIM CVOK publicist i novinar crne kronike

V. Thomas Pynchon



Moćna, fantazmagorična priča o 20. stoljeću i dvojici junaka – jednome koji traži nešto što je izgubio, i drugome koji nema što izgubiti – i o tajanstvenoj junakinji V. VUKOVIĆ & RUNJIĆ

Quantum Patricia Cornwell Kapetanica Chase zaranja u širok spektar znanja o kibernetičkoj sigurnosti, ali i u svoju bolnu prošlost, tražeći razloge čudnog ponašanja svoje sestre blizanke.

Stilus knjiga



emilosrdni i ubojiti stroj koji uništava unutarnje i vanjske neprijatelje SAD-a, no koji se pritom ne drži kruto zakona i pravila te danima potom ne propitkuje svoju savjest, Mitch Rapp, i njegov prijatelj Mike Nash u “Ekstremnim mjerama” sukobljavaju se s protivnikom koji je odlučan udariti “velikog Sotonu” na njegovu tlu (za islamske fanatike i teroriste veliki Sotona je Amerika a mali Sotona je Izrael).

CIA je otkrila i zaustavila dvije terorističke ćelije, ali mogla bi postojati i treća o kojoj ništa ne znaju. Predvođena čovjekom koji po svaku cijenu nastoji postati čelnik Al Kaide, skupina namjerava napasti samo srce Sjedinjenih Američkih Država. Amerikanci su uhitili dva opasna islamska terorista koje drže u američkoj vojnoj bazi u Iraku. Nju su malo prije toga posjetili američki kongresnici i senatori koji inzistiraju na tome da se prema zarobljenicima ponašaju humano, odnosno da se na njima ne primjenjuju metode iz Guantanama i zloglasnog Abu Ghraiba, gdje su Amerikanci mučili uhićene pripadnike Al Kaide.

I dok niz političara u Washingtonu želi ugrabiti političke poene udarajući na Mitcha Rappa i njegovu šeficu, direktoricu CIA-e Irene Kennedy, sat otkucava. Sprema se teroristički napad, a dva zarobljenika više-manje uživaju u američkom logoru. Sve dok tamo ne stigne Rapp.

Unatoč preprekama u vlastitim redovima, baca se na ispitivanje dvojice zarobljenika, koji, prvo u nevjerici, a nakon ispitivanja praćenim prijetnjama i batinama shvaćajući da je vrag odnio šalu, nevoljko priznaju što znaju. No baš kad su Rappove metode počele donositi rezultate, upleo se časnik koji je sve prekinuo.

Rapp i Nash znaju da se

Islamski teroristi udaraju u srce Amerike

51

I ovaj se be odvij glavlj prota puno vanje fanat dobri odgo tiku n treba bin L iza na SADkom stanu protiv naoru Jedin je Mi Kod n na on kog u na šu na Že Onom mjeri je i u su pla nego nedu je čak šeficu izbac terori Kako nirati ćemo cama

Mitcha Rappa spriječili su da svojim metodama dozna kad će biti napad. No nakon udara likvidirao je fanatike sprema udar na SAD, no ne znaju gdje i kad. U međuvremenu uvježbana skupina islamskih terorista ulazi u SAD i kreće prem svom cilju - Washingtonu. Rappa zbog njegovih metoda zovu

na ispitivanje pred senatski odbor, a teroristi udaraju i ubijaju stotine, i to tamo gdje se najmanje očekuje.

Likvidacije se nastavljaju u središtu CIA-e sve dok im Rapp ne stane na kraj.



51

I ovaj Flynnov roman čita se bez prekida. Radnja se odvija brzo jer je svako poglavlje posvećeno drugom protaganistu. Nema tu puno vremena za propitkivanje metoda borbe protiv fanatičnih terorista, koji su dobrim dijelom nastali kao odgovor na američku politiku na Bliskom istoku. Ne treba zaboraviti da je Osama bin Laden, koji je stajao iza najkrvavijeg napada na SAD- na njegovu tlu, početkom 1980-ih bio u Afganistanu kad je talibane u borbi protiv Sovjeta obučavala i naoružavala CIA. Jedini odgovor je olovo, a tu je Mitch Rapp bez premca.

Kod njega nema pozivanja na onaj amandman američkog ustava koji jamči pravo na šutnju, nema pozivanja na Ženevske konvencije.

Onome na koga se Rapp namjeri dani su otpisani. Tako je i u ovom slučaju. Teroristi su platili glavom, no ne prije nego što su pobili stotine nedužnih građana. Na kraju je čak i senatorica koja je šeficu CIA-e i Rappa htjela izbaciti iz igre shvatila da s teroristima nema labavo.

Kako će ta suradnja funkcionirati u budućnosti, doznat ćemo u sljedećim uspješnicama Vincea Flynna.

No

atski u mo je. uu m

mjere  Ekstremne Vince Flynn, 24sata, Prevela: Marija Perišić

NASILJE JE POSVUDA, A SIROMAŠTVO SE POJAVLJUJE U RAZNIM OBLICIMA Piše: MERITA ARSLANI

T

urkinja Özgür doselila se u Rio de Janeiro nakon što je na godinu dana prekinula studij kako bi napisala svoj prvi roman.

Od dolaska iz Istanbula, Özgür je dvije godine jedva preživljavala u Riju, stalno na rubu gladi i gotovo uvijek bez novca.

Unatoč tome što joj je opcija povratka kući uvijek bila otvorena, Özgür nije napustila Rio, grad koji se nije pokazao onakvim kakvim ga je zamišljala - nasilje je posvuda, a siromaštvo se pojavljuje u raznim oblicima, boleštinama, prljavštini, gladi...

Prošle su dvije godine i Özgür u svojim ofucanim trapericama i iznošenim cipelama izgleda kao netko tko nema ni za kavu i jeftine cigarete, ali njezini susjedi i dalje misle da je Özgür “gringa”, koja se dobrovoljno odrekla privilegija koje oni sami nikad nisu imali. Özgür ni s kim nije posebno bliska, nema nikoga s kim bi mogla razgovarati, osim s majkom, koja je jedina osoba s kojom održava svoju “tursku stranu”, iako joj Rio odgovara zato što je potpuno “antiturski” - ne mora stalno sa sobom nositi osobnu, nitko ne primjećuje da ne nosi grudnjak niti to bilo koga zanima.

“Grad u grimiznom ogrtaču” djelomično je autobiografska knjiga.

Asli Erdogan je živjela neko vrijeme u Riju, u kojemu je pripremala doktorat, i mračna atmosfera romana reflektira i njezinu pomalo

Erdoganova nema nikakve veze s turskim predsjednikom Erdoganom, a zadnjih je godina postala puno poznatija izvan domovine nakon što je u kolovozu 2016. godine uhićena i optužena da podržava terorizam

u grimiznom  Grad ogrtaču, Aslı Erdogan, Fraktura. Preveo: Enver Ibrahimkadić

više izlaziti na ispite te je fiziku potpuno zamijenila pisanjem knjiga.

Erdoganova nema nikakve veze s turskim predsjednikom Erdoganom, a zadnjih je godina postala puno poznatija izvan domovine nakon što je u kolovozu 2016. godine uhićena i optužena da podržava terorizam, i to ne zbog svojeg književnog rada. Asli Erdogan je, uz književnu karijeru, radila i za novine koje su bile povezane s kurdskim pokretom. U zatvoru je provela šest mjeseci i od tada živi u egzilu u Europi, što je sama izabrala, a tek prije dva mjeseca ju je sud u Istanbulu oslobodio svih optužbi. Nije bila na izricanju presude. Kad se iz zatvora vratila u svoj istanbulski stan, otkrila je da puno stvari nedostaje - diskovi na kojima su bili njezini radovi, nagrade, pisma koja je pisala kurdskim zatvorenicima i brojne druge stvari.

Postala je izopćenik iz turskih književnih krugova, njezine knjige se puno više prodaju i objavljuju u inozemstvu, iako joj je turska književna publika još jako naklonjena. “Grad u grimiznom ogrtaču” je njezina najuspješnija knjiga, a otkako je izašla iz zatvora i napustila Tursku, europski izdavači strpljivo od nje očekuju knjigu koju još nije spremna napisati - memoare iz zatvora u koji ju je strpao Erdoganov režim. © COSTANTINOS PITAS

e

50

mračnu osobnost. Njezin život podsjeća na život glavne junakinje Özgür, naročito njezina usamljenost. Dok se u Riju pripremala za doktorat iz fizike, jedno jutro se probudila i odlučila da neće

52

53

Intervju

© TANJA DRAŠKIĆ SAVIĆ

Neven Vulić

Danas malo što ima potencijal šokirati, a prikazi seksa više nisu ni šokantni ni buntovnički

N

a 2 rođen pinom tzv. s (1983 lingv zobli steći poku odno jedno toga gov r boles stavlj mikr mahn cu pu za sm i seks nosti – mla sobn odno vlasti vidua šava i cini na nj u ops vlasti alnim kao d kojim ego) trole laska Čini šao i stvor perp učetv na sa zeta, rice, setim – kuć trans impo autod obilje poku izbav njih č

a

e i

52

53

Razgovarala: GEA VLAHOVIĆ kazališna i književna kritičarka, novinarka

N

akon što je u drugoj polovici 2000.-ih zajedno s tada tek rođenom i ubrzo zgasnutom skupinom Eventualista proglasio smrt tzv. stvarnosne proze, Neven Vulić (1983.), diplomirani romanist i lingvist, bacio se na književno razobličavanje vlastite stvarnosti, koristeći autobiografski diskurs kao alat pokušaja literarnog raskrinkavanja odnosa između uma i tijela – jer i jedno i drugo trajni su fokus interesa toga pisca. Godine 2010. izlazi njegov romaneskni prvijenac, “Povijest bolesti” (SysPrint), u kojemu postavlja temelje svojeg spisateljskog mikrokozmosa: pisanje je za Vulića mahnita jurnjava kroz svakodnevnicu punu patnje, previranja, potrage za smislom u vječno ekonomski i seksualno frustrirajućim okolnostima, gdje se njegov protagonist – mladi muškarac koji svoju nesposobnost uspostavljanja ispunjujućih odnosa s drugima može zahvaliti vlastitom od svijeta iščašenom individualnošću – istovremeno pokušava i patetično uklopiti u taj svijet i cinično izvršiti neki oblik diverzije na njega. Ta se diverzija utjelovljuje u opsesivnoj fascinaciji tijelom – vlastitim i tuđima – i želje za seksualnim eksperimentiranjem; gotovo kao da je tijelo jedini prostor nad kojim autor (ili njegov literarni alter ego) vidi mogućnost uspostave kontrole u ovome svijetu, ali ne i pronalaska slobode unutar toga prostora. Čini se da je iz iste pozicije proizašao i drugi Vulićev roman, “Nježna stvorenja” (Fraktura, 2020.), koji perpetuira iste opsesije – ovaj puta učetverostručene u likovima djeda na samrti, njegova sredovječnog zeta, dečka njegove unuke tinejdžerice, i podstanara u srednjim dvadesetima. Objedinjuje ih isto mjesto – kuća – i svima im je zajednička ista transgresija vlastite emocionalne impotencije u maničnu onaniju, u autodestruktivnoj silaznoj spirali obilježenoj repetitivnim abortivnim pokušajima pronalaska neke vrste izbavljenja kroz tijelo žene – to, za njih čini se kobno magnetsko polje.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Prvenstveno me zanimalo na koje se načine i koliko intenzivno nasilje provlači kroz naše živote i odnose, od svakodnevnog i intimnog šovinizma do obiteljskog nasilja, govori književnik o svom romanu ‘Nježna stvorenja’

54 55 Desetogodišnje razdoblje između prve i druge knjige, obilježeno brušenjem stila i jezika na uredničkim poslovima i nebrojenim književnim osvrtima koje je pisao za čitav niz hrvatskih medija, donijelo je u Vulićevu slučaju opipljive rezultate: “Nježna stvorenja”, roman o stvarnosti kao poprištu tragične frustriranosti i paranoje muškoga stanja, roman je bogatog leksika, ispisan raskošnim, slikovitim rečenicama punim dubokih uvida.

BestBook: Od prvog romana “Povijest bolesti” do “Nježnih stvorenja” prošlo je punih deset godina; ova se knjiga dugo rađala. Ako je svako umjetničko djelo rezultat neke autorske potrebe, iz kakve su potrebe proizašla “Nježna stvorenja”? Jeste li tu potrebu uspjeli zadovoljiti?

Knjiga je vrlo seksualno eksplicitna; to repetitivno inzistiranje na naturalističkim opisima seksualnog čina ili seksualnih želja nije, međutim, ni šokantno, niti buntovničko... Što je onda?

Prvenstveno me zanimalo na koje se načine i koliko intenzivno nasilje provlači kroz naše živote i odnose, od svakodnevnog i intimnog šovinizma do obiteljskog nasilja. Ti se ozbiljni društveni problemi nerijetko u medijima prikazuju pristrano i neprofesionalno, a određene komentare u vezi položaja žena bolje je ne spominjati.

Htio sam progovoriti o uzrocima takvog ponašanja. Usporedno nam se sve više serviraju pornografizirani sadržaji koji danas nisu rubna pojava, već mainstream, što mi se čini bitnom temom jer je prosječno dijete izloženo pornografiji već oko desete godine života, a nerijetko i prije.

Informacijsko doba donijelo je mnoge pozitivne promjene, ali i golem prostor za zbunjenost. U kontekstu trumpovskog postčinjeničnog doba teško je znati što je istinito, a što fake news, click-bait ili manipulacija, dok je, u kontekstu prepuštanja seksualnog odgoja internetu, mnogim mlađim osobama sigurno zbunjujuće što je manifestacija ljubavi, a što je virtualna fantazija koja nema nikakve veze sa stvarnošću ili zdravim međuljudskim odnosom. Zato mi je, pogotovo kad govorimo o priči koja se bavi ovisnošću o pornografiji, bilo bitno dokumentaristički prikazati sadržaje kojima smo ionako stalno izloženi, htjeli, ne htjeli. Da, slažem se, danas malo što ima potencijal šokirati, a prikazi seksa više nisu ni šokantni ni buntovnički. U tome nema

stvorenja,  Nježna Neven Vulić, Fraktura

nekog erosa ni provokacije, a u određenoj količini postaje i tužno. Zato je eksploatacija seksualiziranih sadržaja u ovom romanu stalan motiv, svakodnevna danost, i samim time svojevrsni zeitgeist, gdje smo se dobrano pomirili sa hiperseksualiziranošću.

BestBook: Iako razmaknuti čitavim desetljećem, što se i u ljudskom i u autorskom vremenu može shvatiti kao razdoblje sazrijevanja, čini se da se vaša dva romana u osnovi bave istom potragom, koju ja, možda pogrešno, čitam kao potragu za emocionalnom ispunjenošću. Ako roman uzmemo kao neku vrstu analize općeg ljudskog stanja, pokušaj raskrinkavanja opće neučinkovitosti (među)ljudskih odnosa, koja je vaša dijagnoza?

Najbitnije mi je bilo napisati priču koja literarno drži vodu, pogotovo psihološki i motivacijski. Didaktički i aktivistički moment u književnosti nije mi toliko važan jer smatram da književnost i publicistika ne počivaju na istim temeljima, već da otvorena angažiranost nagriza snagu i kvalitetu književnog teksta. „Nježna stvorenja“ utoliko nisu analiza općeg ljudskog stanja već partikularnog, ali meni važnog.

Primjerice, kad u Pakistanu ili Indiji djevojka odbije prositelja, neki od njih se tim djevojkama osvećuju tako da ih po licu zaliju kiselinom. Ostao sam šokiran kad sam naišao na fotografije žrtava takvih napada kiselinom.

Navedena se tema indirektno uplela u roman. Ovaj primjer muškog nasilja je radikalan, ali dosta je prostora posvećeno tome gdje su granice osobnog integriteta u intimnim odnosima, i kad prelaženje tih granica prelazi u opipljivu neugodu, čak i u nasilje. Utoliko je ovaj roman gorak i mjestimično stvara nelagodu jer zahvaća duboko u područje seksualnosti, mjesto gdje se patologija najčešće i ispoljava. Roman je tako postavljen jer se bavi i ozbiljnijom problematikom, gdje prvenstveno treba spomenuti muški šovinizam. U tom smislu ne mislim da je zdrave međuljudske odnose nemoguće ostvariti, samo ovim tekstom upozoravam na nezdrave tendencije koje nas zasigurno ne zbližavaju, već među nama otvaraju širok ponor.

BestBook: Nemogućnost ljubavi, barem ne one trajne, i manično zalaženje u polje tjelesne strasti, koja se također neminovno gubi pa strast biva zamijenjena dosadom, vaše junake vode u autodestrukciju i nihilizam.

Koliko ste vlastite biografije upleli u taj roman? Iako u romanu postoje i ženski likovi, zapravo se priča

spliće mušk roma stvor neost Mušk gotov zloću nagra Želio se mo dovol dobiv utjeh nagon Dosa sam u unutr drago man tko su je da ovo n da m ljuba svijet presu ostva se tem BestB je, že seksu iživlja rate n ustvr ki rom barem ste vr i Cen Kako rale n Naše smo i ovom je stv varat ga, po događ je uto šega s nježn često okruž mušk tistike da su a bro 2008. tekst roma nekim uvid u poraz treba drugi

54 55

reo je žaja odvrsni mirili

vim u aukao se tom no, nom mo dnja skih

ki ti a aju na tetu nja“ g stanog. ji njih a am m. la u ja je veg i kad ioliko

ko u e se man ljniveno .U meariti, na gurno araju

,

koja rast junazam. li o-

spliće i raspliće kroz sudbine onih muških. Tko su ti muškarci u vašem romanu, što traže? Jesu li oni ‘nježna stvorenja’? Je li ljubav doista za ljude neostvariva potreba?

Muškarci u romanu prepoznatljive su, gotovo prosječne osobe, ali s nekoliko zloćudnih karakteristika zbog kojih će nagrabusiti ako se s njima ne suoče. Želio sam stvoriti protagoniste s kojima se moguće donekle poistovjetiti i dovoljno ih razumjeti, čime ove priče dobivaju na težini. Oni traže i tjelesnu utjehu, često u skladu s prijapističkim nagonom, ali i spokoj i razrješenje.

Dosadašnji komentari govore mi da sam uspio opipljivo dočarati njihove unutrašnje živote, što mi je svakako drago, dok mi je rečeno i da je ovaj roman zbog toga težak kao crna zemlja. A tko su „nježna stvorenja“ – na svakom je da izvuče svoje zaključke. Također, ovo nije autofikcijski roman, tako da moja biografija nije bitna. A je li ljubav za ljude neostvariva potreba? U svijetu mojih protagonista taj problem presudan je za priču. Ljubav je svakako ostvariva, a može biti i dugotrajna ako se temelji na dijalogu i prepoznavanju.

BestBook: Puno je tu pornografije, žena koje služe tek kao objekti seksualnih fantazija i mentalnih iživljavanja. Gotovo kao da glorificirate nasilje? Čitam li pogrešno ako ustvrdim da je ovo jedan izrazito muški roman koji bi mogao razbjesniti, ili barem uznemiriti mnoge žene? Neko ste vrijeme volontirali u Ženskoj sobi i Centru za žrtve seksualnog nasilja…

Kako bi vaše tamošnje kolegice reagirale na ovaj roman?

Naše društvo glorificira nasilje, stalno smo izloženi takvim sadržajima. Na ovome mjestu trebalo bi razlučiti što je stvarnost, a što književnost. Progovarati o nasilju ne znači glorificirati ga, pogotovo ako vjerno prati što se događa u našoj stvarnosti. Ovaj roman je utoliko prozor u iskrivljen prikaz našega svijeta gdje je dobrano reducirana nježnost, premda postoji, a pogled je često usmjeren na ono toksično što nas okružuje. To toksično je u ovom slučaju muškoga roda, jer ako pogledamo statistike obiteljskog nasilja vidjet ćemo da su gotovo 90% nasilnika muškarci, a broj ubijenih žena u Hrvatskoj je od 2008. prešao brojku 300. To je kontekst koji je ključan za razumijevanje romana. Utoliko su „Nježna stvorenja“ nekima svakako i prilično potresan uvid u našu stvarnost i obračun s onim poraznim kod muškaraca, a to svakako treba razbjesniti i uznemiriti. Postoji li drugi način? I bilo mi je iznimno bitno

bolesti,  Povijest Neven Vulić, SYSPRINT

da radikalniji književni postupci ne prelaze mjeru i ne postanu sami sebi svrhom, dakle, uvijek moraju doprinositi karakterizaciji likova. S tim na umu, rukopis sam dao i Luizi Bouharaouvoj, kolegici i feministici koja je nedavno objavila prvijenac „Jesmo li to bili mi“. Njoj se roman svidio. Naravno, netko drugi će imati posve drugačije mišljenje. U tome i jest draž književne priče, u mnoštvu interpretacija. U stvarnosti je situacija puno jednoznačnija. Zato stvarnost i fikciju ne treba miješati.

BestBook: Rođeni ste 1983., dakle bili ste dijete u vrijeme rata, odrastali u vrijeme tranzicije, sazreli u kapitalizmu. Međutim, općedruštvene teme vas, barem književno, uopće ne zanimaju, ukoliko nemaju veze s osobnim. Što vas najviše vodi u pisanju? Književno ste obrazovani; tko su vam uzori?

Nemam osjećaj da teme o kojima pišem biram sâm, već da one nekako biraju mene. Ono što me vodilo bila je sama književnost, pronalazak autorskog glasa i stvaranje autentične atmosfere. Uvijek je riječ o tome da treba pružiti što bolji književni tekst.

Priča se ionako nametnula sama.

Puno sam otkrio o samome spisateljskom zanatu kroz rad na ovome romanu. Klasičnih uzora nemam, ali od svake pročitane knjige nešto ostane. Puno sam dobio i čitanjem najgorih tekstova, onih s kojima sam se naglas svađao zbog nepismenosti i nedostatka duha.

BestBook: Bili ste dio književne skupine Eventualista, koji su željeli raskinuti s tzv. stvarnosnom prozom razdoblja koje je prethodilo, smještajući univerzalne teme u vremenski i prostorno nekontekstualizirane urbane priče. Svode li se naša današnja društva na skup lica bez identiteta? Otuđenost i egzistencijalna izgubljenost teme su koje manje-više obilježavaju suvremenu hrvatsku književnost. Jesmo li doista toliko otuđeni i nesretni?

U čemu je, po vama izlaz? U dobroj književnosti, seksu, glazbi?

Uvriježena je zadaća književnosti čitatelju pružiti literarni kozmos u kojem se kaos stvarnosti doima prožet značenjem i smislom. Iz toga proizlazi katarza tijekom i nakon čitanja: putem poistovjećivanja s likom, hvatanjem njegovih nada i neuspjeha, produbljivanjem shvaćanja drugih.

Nastavak na sljedećoj stranici 

56 57

© TANJA DRAŠKIĆ SAVIĆ

Na taj način nešto učimo o sebi i o svijetu. Utoliko, dio rješenja je sasvim sigurno u razvijanju međusobnog razumijevanja i slušanju intimnih priča koje stoje iza svakog od nas, gdje književnost može neopisivo pomoći. Ne znam koliko smo otuđeni i nesretni, rastu li brojke na grafovima ili padaju, ali 21. stoljeće definitivno pokazuje zube. I kroz trenutačnu pandemiju, a nažalost i kroz nedavne zagrebačke potrese gdje je ključno pokazati solidarnost.

Sve to intenzivno utječe na nas. Gdje je izlaz? Kako kome. Netko će se tolerancijom i ljubavlju zalagati za ono do čega mu je stalo, netko će se povući u svoja četiri zida, netko će agresivno zastupati svoje mišljenje.

Pritom svatko od nas ima potpuno pravo posve promašiti u odabiru bitke, a bome i načinu borbe. Pokušaji borbe zato mi ne smetaju, problematičniji mi je izostanak otpora. I ne znam gdje je izlaz. Ponekad je naprosto u šetnji šumom.

BestBook: O nesigurnosti i ranjivosti pojedinca može se govoriti na puno razina i iz raznih perspektiva.

Vaš pojedinac uvijek je nekako obiteljski kontekstualiziran, kao da njegove manije proizlaze, ili su čvrsto vezane uz obitelj. Rasap obitelji u tradicionalnom smislu vodi u otuđenost koja muči sve vaše junake. Gdje ste u svemu tome vi, spašava li vas književnost od nečega? U ovome trenutku, kao autor dviju proznih knjiga, smatrate li se zadovoljnim svojom pozicijom?

Obitelj nam od prvih dana određuje sustave vrijednosti prema kojima ćemo se dobrano ravnati ostatak života. Ono što roditelji usade djetetu već u najranijoj dobi prati ga do smrti, ali najgore je ono što mu priušte svojim nečinjenjem. U mom romanu to je dio tereta nekih likova, što oni mogu osvijestiti. Na tom tragu, književnost može dotaknuti samo one koji je žele i one koji je čitaju, dok ih spasiti svakako ne može.

Ali kao hram ljudskih iskustava, sjećanja i osjećaja neprocjenjiva je za određivanje svog mjesta u svijetu.

U tome i jest snaga prepoznavanja sebe u drugima, u shvaćanju da ima još takvih. A u ovome trenutku previše ne razmišljam o svojoj poziciji kao pisca.

BestBook: Pripadate generaciji tzv. milenijalaca. Milenijalci su najobrazovanija generacija u ljudskoj povijesti; odrastaju kao pobjednici istrenirani da i u neuspjesima vide

uspjeh. Istodobno, pate od opsesivnog poremećaja uspoređivanja s drugima i žale se na preopterećenost idealom novog “milenijalskog hipstera”. Slažete li se s mojom definicijom milenijalaca? Jesu li njihov bijes i frustracija po vama opravdani? I u vašoj knjizi postoji jedan lik koji “puca”…

Američka terminologija za generaciju rođenu 80ih i većine 90-ih za nas nije relevantna. Mi smo najviše obilježeni ratom i tranzicijom, dan-danas popularnim motivima za potpirivanje javnosti. Sve gorenavedeno trajno je opterećenje u modernim društvima, dok su mojoj generaciji

svojstvena ona koja prije pola stoljeća nisu bila toliko izražena: prijetnje socijalnoj državi, krediti, tjeskoba, veći postotak oboljelih od malignih bolesti, dug koji raste praktički od rođenja, depresija. Biti zbog toga gnjevan svakako je razumljivo. Ali pravo je pitanje kako će navodno najobrazovanija generacija upotrijebiti svoje znanje, po kojim kriterijima i u skladu s kojim vrijednostima. Ako pogledamo načine na koje se gnjev uglavnom ispoljava, trolanjem na kavama, komentarima ispod članaka, ciničnim i narcisoidnim objavama na društvenim mrežama, vidi se da nema pravog aktivizma, samo digitalna kontaminacija, i samim time bijes ove generacije nije nešto posebno vrijedan. Pasivizirani smo i brzo zaboravljamo, a pritom treba shvatiti da stvarnost posredovana ekranom nije prava stvarnost.

A to nije problem samo tzv. milenijalaca, već svih generacija. I što je zapravo drugačije? Zato je od akumuliranja znanja bitnije naučiti odbaciti nebitno, dakle, ljudski i kritički razmišljati.

BestBook: U potrazi za odgovorima na vlastite probleme, milenijalci su se okrenuli globalnim problemima.

Pitanje ‘što činim sa svojim životom’, tako biva pregaženo pitanjima ekologije, zdravlja, politike, imigracije… Koliko je vama važan globalni društveni kontekst? Pitate li se što činite sa svojim životom i pronalazite li zadovoljavajući odgovor?

Volim sjesti u dvorište iza kuće i zapaliti cigaretu uz kavu, nebo i vjetar. Nekidan padao je snijeg po rascvjetalom stablu kruške. Netom prije dogodio se prvi potres. Neobično i zloslutno iskustvo. Dva tjedna prije toga sjedio sam na istome mjestu sa sunčanim naočalama, na valjda 18 stupnjeva. Tad se negdje zaoštrila priča o virusu koji je doputovao iz Kine. U ovakvim trenucima ne pitam se što činim sa svojim životom, trenutačno izoliranim i skučenim. Otjeram nelagodu i jednostavno živim.

P

o p d p S k k d L m z lj m M š o M p m s u iz

T

m z s U lu M s n o p

56 57

pola ražežavi, totak esti, d og anje zobiti terimo glavna pod oidnim a igimim nije Paravatiti

nost. v. eganja aciti itič-

dgome,

m ženo vlja, iko uše mi ajući

kuće

ao je blu dio se slutije mjema, d se usu U am mi odu i

Skandinavska čarolija bez premca

Osvrti Piše: MAJA FURJAN novinarka

Roman o Muminima je remek-djelo za djecu. Originalne i duhovite priče o obitelji Mumin odjekuju dubokim i kompleksnim emocijama

P

oznato je da obitelj Mumin inače spava tijekom duge zime, no kad mjesec obasja Mumintrola, on se jednog siječnja probudi. “Uvijek su spavali od studenog do travnja, jer tako su to radili i njegovi preci, a Mumintrolovi se drže tradicije.

Svima su trbusi bili puni borovih iglica, baš kao što su bili i njihovim precima, a pored kreveta poredali su sve za što su vjerovali da bi im moglo zatrebati u rano proljeće.

Lopate, povećalo i role filmskih vrpca, mjerač brzine vjetra i takve stvari. Jedna zraka mjesečine šetala je od stolice za ljuljanje do stola, puzala preko ručice do mesinga na uzglavlju kreveta i završila na Mumintrolovu licu. A onda se dogodilo nešto što se nikad prije nije dogodilo, nikad otkako Mumintrolovi spavaju zimski san.

Mumintrol se probudio i više nije mogao ponovno zaspati. Mumintrol je promatrao mjesečinu i ledene kristaliće na prozorskim staklima. Čuo je kako peć bruji dolje u podrumu i sasvim se razbudio i jako iznenadio. Na kraju je ustao i otapkao do

u  Zima Mumindolu, Tove Jansson, V.B.Z. Prevela: Željka Černok

suočava sa zimom i svime što ona nosi. Što čini ovoga Mumintrola posebnim je to što je on napravio nešto što nijedan drugi Mumin nije, a to je da se probudio iz zimskog sna. Roman o Muminima je remek-djelo za djecu, klasik dječje književnosti. Originalne i duhovite priče o obitelji Mumin odjekuju dubokim i kompleksnim emocijama, a istodobno su izraz skandinavske kulture i potpuno su univerzalne. Ovo djelo suptilno upućuje na to da se treba suočiti s nepoznatim i ističe važnost prijateljstva te pokazuje svu moć i veličanstvenost prirode koju treba poštovati i čuvati je. Prvu knigu o Muminima, “Mumini i veliki potop” izdala je 1945. godine, a slavu su joj donijeli nastavci u seriji “Mumin” - “Komet u Muminlandu” i “Finska obitelj Mumintrol”.

Prema Janssoninim knjigama je 2019. godine snimljena finsko-britanska animirana serija “Mumindol” od 13 Tove Jansson je inače priznata slikarica, ilustratorica... epizoda. Redatelj serije je mamina kreveta. Oprezno ju je povukao dobitnik Oscara Steve Box, a glasove likoza uho, ali ona se nije probudila, nego se vima posudili su i Kate Winslet te Rosasamo stisnula u nezainteresiranu loptu.” mund Pike. Tove je inače priznata slikariUlomak je to iz knjige “Zima u Mumindoca, ilustratorica i umjetnica u nordijskim lu” finske autorice Tove Jansson. umjetničkim krugovima, a napisala je Mumintrol nadalje u knjizi otkriva neki i seriju romana i kratkih priča za odrasasvim drugačiji svijet, zimu i snijeg, dok sle. Djela Tove Jansson odražavaju bitna njegova obitelj spava. Na početku on se načela njezina života, a to su ljubav prema osjeća samim na svijetu, no uskoro otkriva obitelji i prirodi te inzistiranje na slobodi prijatelje. Uz pomoć njih, Mumintrol se kako bi mogla nesmetano stvarati.

ključar  Rajski Vlado Vurušić Vurušićeve priče, različite dužine, vraćaju nas u ratne godine sugestivnošću velike snage. Pred sobom vidimo defile karaktera - idealiste, zanesenjake...

Naklada Breza

 Otok Sandor Marai Neobična tijeka, s predivnim unutarnjim monolozima, preciznom slikom okruženja u kojem se glavni junak zatekao, napet poput trilera, ‘Otok’ je biser.

OceanMore

58 59

Osvrt

Jedini, jedinstveni Gabriel García

Márquez A

ko se nekim čudom Gabriel García Márquez još nije našao na vašoj listi za čitanje, zbirka pripovijetki u izdanju VBZ-a možda je najbolji način da počnete istraživati Márquezov svijet.

A ako ste već odavno Márquezov fan, onda vam ne treba posebno

govoriti o najvećem kolumbijskom genijalcu - vi već znate da ćete ove pripovijetke pročitati. Za početak, zbirka je sjajno složena s izvrsnim ilustracijama Carme Solé Vendrell, poznate španjolske ilustratorice knjiga za djecu, čiji je rad Márquez jako volio. Priče su skupljene iz nekoliko njegovih zbirki i sve imaju prepoznatljivu Márquezovu magiju.

SIEST Gabr je ovo a insp iz dje kćer, kišob njiho u nje vruće malo ‘majk nje p ‘Siest

POSL SABL Priča opisu brod koji id njego s bro Sljede kvu o No id

Zbirka je sjajno složena s izvrsnim ilustracijama Carme Solé Vendrell, poznate španjolske ilustratorice knjiga za djecu, čiji je rad Márquez jako volio Piše: MERITA ARSLANI

kiša, se po para, laze k odjev jako p vili od poku govor trada priča se pri

VRLO STARI GOSPODIN S VRLO VELIKIM KRILIMA Ova kratka priča objavljena je 1955. godine na španjolskom, a zatim na engleskom 1972. godine. Ona je pravi primjer magičnog realizma koji je Márquez uveo u književnost i ujedno jedna od njegovih kratkih priča koje će se uvijek spomenuti kad se govori o njegovu opusu pripovijetki. Priča počinje nakon što je tri dana padala

58 59

i

55. na pravi e dno oje vori ča ala

kiša, a nepoznati muškarac s krilima se pojavio u dvorištu kuće bračnog para, Pelaye i Elisende. Muškarca nalaze kako leži licem položenim u blato, odjevenog u poluraspadnutu odjeću i jako prljavog. Nakon što su se oporavili od šoka kad su vidjeli da ima krila, pokušavaju s njim razgovarati, ali on govori jezikom koji ne razumiju. Sutradan se po cijelome mjestu proširila priča o muškarcu s krilima, za kojega se priča da je anđeo...

SIESTA U UTORAK Gabriel García Márquez je mislio da je ovo njegova najbolja kratka priča, a inspirirana je njegovim sjećanjem iz djetinjstva na jednu ženu i njezinu kćer, obje odjevene u crno s crnim kišobranom i buketom cvijeća u njihovim rukama. Hodale su ulicom u njegovu rodnom Aracatacu jednog vrućeg poslijepodneva. Netko je tad malom Márquezu rekao da je žena ‘majka onog lopova’ i to mu je sjećanje poslužilo kao predložak za priču ‘Siesta u utorak’.

POSLJEDNJE PUTOVANJE SABLASNOGA BRODA Priča je sastavljena u jednoj rečenici i opisuje brod koji se ukazuje dječaku, brod bez svjetla i bez ikakvog zvuka, koji ide prema pješčanoj plaži blizu njegova sela. Dječak vidi kako se nešto s brodom dogodilo i kako je potonuo.

Sljedećeg dana nije vidio ništa, nikakvu olupinu i mislio je da je sanjao.

No iduće godine, točno godinu dana

Španjolska ilustratorica C. S. Vendrell

tate u školi dobivaju čamac na vesla.

Roditelji su bili iznenađeni kad su im sinovi rekli da ne žele čekati povratak u Cartagenu, nego da čamac žele sad, dok žive u Madridu. Iako su ih pokušali uvjeriti da nemaju gdje s njim ploviti po Madridu, djeca su inzistirala i čamac je stigao. Čamac je bio u sobi za poslugu i jedne srijede, kao i svake srijede, njihovi roditelji su otišli u kino. Dječaci su zatvorili sva vrata i prozore te razbili žarulju u svjetiljci u boravku. Mlaz zlatnog svježeg svjetla počeo je kao voda izlaziti iz žarulje i djeca su pustila da teče dok nije došla do četiri pedlja visine, pa su potom izvadili čamac i plovili među otocima kuće. I tako svake srijede...

Gabriel  Pripovijetke, García Márquez, V.B.Z. Preveo: Milivoj Telećan

nakon što je taj brod potonuo, dječak vidi ponovno još jedan brod na istome mjestu i taj brod je također potonuo.

Sad mu je jasno da nije sanjao, ali kad je ispričao majci što se dogodilo, nije mu vjerovala i pomislila je da joj je sin poludio. Uskoro njegova majka umire...

SRETNO LJETO GOSPOĐICE FORBES Dva brata na povratku s ronjenja na vratima nalaze razapetu ribu, murinu, i taj ih je prizor toliko šokirao da je jedan ostao bez riječi, a drugome su sve stvari ispale iz ruku. Desetogodišnjaci nikada nisu vidjeli tako brutalnu scenu pred svojim očima, a stvari postaju gore kad ih gospođica Forbes natjera da je pojedu. Jedan od braće zbog toga odluči ubiti gospođicu Forbes...

SVJETLOST JE KAO VODA Svjetlo je ovdje Márquezu fizička metafora za vodu i kroz cijelu priču ono predstavlja vodu. Priča je ovo o dva brata koji kao nagradu za dobre rezul-

MARÍA DOS PRAZERES María ima 76 godina i nedavno je sanjala da je umrla pa je tako kući pozvala čovjeka iz pogrebnog poduzeća jer je htjela sve pripremiti za svoju smrt. Izabrala je mjesto gdje će biti pokopana na groblju Mongjuic i htjela je biti sigurna da će zauvijek ostati u sanduku na istome mjestu.

Muškarac ju je na odlasku pitao čime se bavila u životu, a ona je odgovorila da je bila kurva. Povukla se u grad Graciju i uredila svoj stan sa stvarima koje su fašisti pokrali od republikanaca koji su pred njima pobjegli, a kupila ih je na tajnoj aukciji. Jedina stvar koja je podsjećala na njezinu prošlost bilo je prijateljstvo s grofom od Cardone, koji ju je nastavio posjećivati svakog zadnjeg petka u mjesecu, kad bi zajedno večerali i nakon toga vodili ljubav...

60 61

Strip

U vr va ik ra

E

Piše: KRUNO

“Moć je ser jubila koji s u 16 p linea 5. 199 dakle teško sa tije Luc B naris zahva naved mah iskač je net mo lo Crtež mnog

60 61

U iracionalnim vremenima važnije je nego ikad ponašati se racionalno

nevinih, Brunschwig &  Moć Hirn & Nouhaud & Priou, Fibra.

ERROR Piše: KRUNO LOKOTAR

“Moć nevinih (Pakao je ovdje)” drugi je serijal istog naslova, stripčina, jubilarna 150. kolorka od pet dijelova koji su objavljivani od 2011. do 2018. u 16 poglavlja koja, uz jednu iznimku, linearno obuhvaćaju razdoblje od 8.

5. 1998. do 11. 9. 2001. na 300 stranica, dakle kapitalno, nekoliko kilograma teško izdanje dobro za bildanje bicepsa tijekom izolacije.

Luc Brunschwig je kao i do sada scenarist i zapravo autor serijala, po širini zahvata usporedivog sa „Žicom“, ostali navedeni su crtači i koloristi, treba odmah reći ujednačeni, nitko ne štrči i ne iskače od ostalih, što je dobro, jer kad je netko osjetno bolji glumac, dobivamo lošiji film nego kad su svi prosječni.

Crtež je strogo realistički, na stranici je mnogo sličica, s dosta teksta, realistički

obojen, a svijet je šaren, osim kad je noć, magla, snijeg ili druga monokromatska nepogoda.

Bilo bi dobro za potpunije razumijevanje ovog izdanja pročitati i prvi dio serijala, koji je na 308 stranica Fibra objavila 2017. godine. Ali ako se ne pročita, nekako se može rekonstruirati.

Bit ćete zbunjeni pripovijedanjem, no pojačani mentalni napor će se sigurno isplatiti, uvijek se isplati, kao što čitanje knjige bolje gravira mozak i jača imaginaciju nego gledanje u ekran.

Iz suvremene perspektive, svijeta na korona prijelomnici, izolacije iz koje ćemo izići drugačiji, u drugačiji svijet čije komešanje i preoblikovanje ćemo gledati, mogu se naći teme koje snažno aktualiziraju ovaj strip, pa ćemo njih posebno istaknuti.

Prvi serijal govori o samom kraju 20. stoljeća, o pojačanom nasilju u New Yorku i recidivistu, Joshui Loganu, bivšem naredniku iz Vijetnamskog rata, koji u iracionalnim vremenima pokušava ostati racionalan, ali to tad znači sukobe, a u ratnim sukobima je iskusan i za njih vrhunski obučen. Logan štiti najbliže, svoju obitelj, i nije to loš smjer ni ponašanje, jer laže svatko

Prevela: Mirna Šimat

tko kaže da mu je jednako stalo do Nepoznatog Nekoga na Madagaskaru i do žene, djeteta, susjeda, osim što za sreću onog Nepoznatog Nekoga može vrlo malo učiniti. Nemiri većih razmjera, kakvi su u stripu prikazani, u kojima država ne vrši svoju funkciju pa se građani aktiviraju i samoorganiziraju, u pravilu, pa tako i ovdje, smjenjuju vlast i reformiraju, ako već i ne revolucioniraju, društvo. To treba imati na umu, danas posebno.

Prvi, kao i drugi serijal pokazuju fragment iznimno složenog spleta interesa različitih subjekata s ciljem osvajanja moći, premrežen i pomalo kaotičan, manipulativan, privremen, koji kroje i svijet i njegovu sliku. Politika je vrh te sante skrivenih radnji i interesnih kolaboracija, unatoč svemu i svim pokušajima kontrole i - slučaja. Carstvo slučaja, koje neki zovu Sudbinom ili Bogom, uvijek pokazuje da je igra - još složenija, da se ne može nadzirati, da crni labud ili šišmiš prijeti svakoj formuli.

Nije lako ni pratiti sve te odnose, ali tako je i u životu.

Nastavak na sljedećoj stranici 

62 63 Kad netko kaže da je svijet jednostavan, da njime ravna grupica otuđenih bogatuna ili izvanzemaljaca, iza takvih se teza kriju budalasti neki ljudi, kojih se u pravilu treba kloniti, jer nisu u stanju ni priznati da ne razumiju, baš kao što skrivene mehanizme svijeta ne razumiju ni najveći umovi, baš kao što i kompjutorski programi pred futurizmom bespomoćno zapište i objave krivu tezu umjesto poštenog error.

Ovo ističem jer smo u dobu kad na takve interpretacije i njihove pobornike treba biti posebno osjetljiv, koliko god inače možemo i trebamo shvatiti ljudsku potrebu za odgovorom i utjehom.

Svi likovi serijala su vrlo životni, u njima se mane nadmeću s vrlinama, hajde, mafijaš Frazzy je čisto i dobro obučeno zlo, svi ostali, a posebno oni koji se pojavljuju kao čisti negativci da bi se razvili u bića dvojbe i novih izbora, kao Frazzyjev tjelohranitelj Coracci, dramski su likovi s unutarnjim sukobom.

Unutarnji sukob je i Joshuu Logana - glavnoosumnjičenog za ubojstvo 508 ljudi kojim su nemiri kulminirali i vlast se promijenila, da bi skrenula do sada neviđeno ulijevo - nagnao da se nakon sedmomjesečnog skrivanja preda policiji kako bi pred sudom, zakonom, ispričao svoju verziju priče i skinuo sumnju sa sebe. No to dakako mnogima ne odgovara, a Logan ima pred sobom i drugi veliki problem, protoinfodemiju. Ako ovaj suvremeni pojam u prvom redu podrazumijeva epidemiju poluvijesti ili lažnih vijesti, nije ni prije, sjetimo se, početkom stoljeća, bilo puno drugačije. Mediji, tad bez društvenih mreža, ali već dijelom preseljeni na internet su stvarali u svojoj kakofoniji ipak javno mnijenje i stabilniju sliku o događajima, ne nužno i istinitu, a ona je za Logana krajnje nepovoljna: svi su uvjereni da se radi o jednom od najvećih zločinaca u povijesti. Logan je najomraženiji Amerikanac, koliko god konkurencija bila izdašna. Na njegovu ne baš razvikanom, ali poštenom odvjetniku, gay Afroamerikancu Chapellu, je da

razuvjeri javno mnijenje u Loganovu krivnju, pritom mislim na porotu, ali i na njezinu interakciju s javnošću.

Dakle, kad imaš javno mnijenje protiv sebe, pojačano institucijama iza kojih stoji moć, treba poljuljati uvjerenja, pa onda okrenuti trend. Slično kao u borbi s virusom, s tim što si još u oporbi, koja je za razliku od Chapella danas svuda umukla. Strip se, ugrubo, odvija na tri plana. Daleko najširi i najopsežniji je odvjetnička istraga sa svim njezinim

odluku o predaji i izlasku pred sud, zatvorske dane, gdje je izložen preziru i serijskom zlostavljanju. Treći plan je klasičan sudski proces kojim strip završava i tijekom kojega se, čak ako i niste pročitali prvi dio, u dovoljnoj mjeri rekonstruira prvi dio serijala kako biste pohvatali zamršene konce svijeta marioneta i odmetnutih marioneta.

Sam završetak je odličan, ali vam ga ne smijem otkriti, nažalost ni

KN

VO Ma Hen

E, B Lad Nak

ZAŠ DJE Pam Kon

MO JUG Paj V.B

JEŽ Dar V.B

DO ML Ma V.B

NE Ma V.B

SNA Kat Zna

BAC KR Jasm Nak

Da će vam svijet politike i javnosti biti otkriven novom snagom, u to nemojte sumnjati rukavcima i privatnim problemima starijega gay para. Istraga obuhvaća i prati i mafijaše i političke aktiviste, a odvija se u predizborno i postizborno vrijeme, u doba kad na raznim političkim razinama birači biraju suprotstavljene politike, u američkom binarnom sistemu to su uvijek metafore za liberalnije demokrate i konzervativnije republikance. Drugi rukavac priče prati Joshuu i njegovu suprugu, njegovu

aplicirati na suvremenu nam situaciju, premda će ga pažljiviji čitatelj moći dokučiti, postoji mali trag za dobre detektive u ovom tekstu. Ali da će vam svijet politike i javnosti biti otkriven novom snagom, u to nemojte sumnjati. I korigirajte svoje ponašanje, u iracionalnim vremenima važnije je nego ikad ponašati se racionalno, to je jedna od mogućih poruka ovoga stripa.

UM Chr San

MA Eva Pro

CH ČO Roa Zna

KR Pat 24s

, ziru n ip ko oj

nce a-

alj a i

oje nise h

62 63

PREGLED NOVIH IZDANJA HRVATSKIH NAKLADNIKA u suradnji s portalom Moderna vremena Info - www.mvinfo.hr KNJIŽEVNOST VOŠICKI Marko Gregur Hena com E, BAŠ MI SE PJEVA! Lada Martinac-Kralj Naklada Ljevak ZAŠTO FRANCUSKA DJECA NE BACAJU HRANU Pamela Druckerman Koncept izdavaštvo MOJA MAČKA JUGOSLAVIJA Pajtim Statovci V.B.Z. JEŽENE KOŽICE Darko Cvijetić V.B.Z. DOBRE ZVIJEZDE MLIJEČNE STAZE Marina Horkić V.B.Z. NEMOJ ME BUDITI Marko Tomaš V.B.Z. SNAGA PERIMENOPAUZE Katarina Wilk Znanje BACIT ĆU TI KOMPJUTOR KROZ PROZOR Jasminka Tihi-Stepanić Naklada Ljevak UMJESTO PISMA Christophe van Gerrewey Sandorf MASTERMIND Evan Ratliff Profil CHARLIE I TVORNICA ČOKOLADE Roald Dahl Znanje KRV I MESO Patricia Cornwell 24sata

ULJEZ Stephen King Znanje

PEMA CHÖDRÖN Kad se sruši svijet Mozaik knjiga

UČIM LETJETI, A NEMAM KRILA Ivana Adlešić Pervan Školska knjiga DOK OBLACI PROLAZE. SUVREMENA KUBANSKA POEZIJA Grupa autora, ur. Ivica Matičević DHK SUSRETI U KON/TEKSTU Dunja Detoni Dujmić DHK IMAGINACIJE Slavko Jendričko DHK PJESME Fjodor Tutčjev Matica hrvatska AUTOBUS ZA TRNAVU Sanja Baković Meandar Media I JA MOGU SPASITI SVIJET Adelina Linius i Loll Kirby Planetopija ANICA I MAJČIN DAN Desa Muck Mozaik knjiga NIŠTA NIKADA NIKAMO NE ODLAZI Natalija Vorobjova Hržić Mozaik knjiga GREGOV DNEVNIK OBITELJSKI ODMOR Jeff Kinney Mozaik knjiga JOHANNA LINDSEY Voljeni neprijatelj Mozaik knjiga ROALD DAHL Matilda Mozaik knjiga

INTELEKTUALNA BIOGRAFIJA Massimo Borghesi Kršćanska sadašnjost POSTKAPITALIZAM I SVIJET BEZ RADA Nick Srnicek i Alex Williams Jesenski i Turk

PUBLICISTIKA ENCIKLOPEDIJA HRVATSKOG MILENIJSKOG ROCKA Zoran Tučkar, Stjepan Vrečko Rockmark DEVEDESETE Ivana Banfić Znanje JA, ZEUS I EKIPA S OLIMPA Frank Schwieger publicistika, zbirka priča za djecu i mlade Znanje SVETI JERONIM DALMATINAC Slobodan Prosperov Novak Školska knjiga i Splitskodalmatinska županija KRONIKE DOBROVOLJNOG ROPSTVA Jure Vujić Matica hrvatska FRANJO JOSIP I HRVATI U PRVOME SVJETSKOM RATU ur. Željko Holjevac Matica hrvatska STARI GRADOVI I NOVA IZGRADNJA U ITALIJI OD 1944. DO 1966.

Roberto Pane Matica hrvatska ARHITEKTICA ZOJA DUMENGJIĆ Zrinka Barišić Marenić UPI-2M Plus

PET PREDGOVORA ZA PET NENAPISANIH KNJIGA Friedrich Nietzsche Jesenski i Turk SIMBOLI, RITUALI I KRUPNE RIJEČI Ivo Žanić Srednja Europa IZVORI MUDROSTI Ariel Bonaventura V.B.Z.

VJERUJEM, VJERUJEMO Papa Franjo - Jorge Mario Bergoglio Verbum VELIČANSTVENO NIŠTA: DRAMATURGIJA DEPRESIJE Nataša Govedić Hrvatska sveučilišna naklada FILMSKA GRAMATIKA VIDEOIGARA Ilija Barišić Hrvatski filmski savez O SAMOPOUZDANJU Charles Pépin Planetopija KVARTARNA PREVENCIJA: RACIONALNA DIJAGNOSTIKA I LIJEČENJE U PEDIJATRIJI 2 Irena Bralić Medicinska naklada OPSTETRIČKA PELVEOPERINEOLOGIJA Grupa autora Medicinska naklada

Najintimniji roman Javiera Cercasa!

Beskrajno hrabra knjiga za koju se pripremao otkako je postao pisac.

A možda i dulje od toga.

Tko je bio Manuel Mena, prastric Javiera Cercasa, koji je poginuo s devetnaest godina? Fašistički

fanatik ili idealist koji je završio na

krivoj strani povijesti? Može li se biti

pravedan boreći se za nepravedan cilj? Što uopće znači biti junak?

Knjiga se može kupiti na www.fraktura.hr, naručiti e-poštom na prodaja@fraktura.hr ili telefonom na 01/335-78-63 radnim danom od 7.30 do 15.30.