#leabrezar
Nikola
O
tključao sam vrata stana, želeći je iznenaditi. S posla ne dolazim ranije ni pod koju cijenu, no nekako mi se danas čini kako je baš pravi trenutak za to. Predugo smo čekali i sada smo toliko udaljeni da više ne znamo gdje je počela ljutnja. Pokušao sam se sjetiti što joj zamjeram, ali nisam imao hrabrosti to izreći naglas, izazvao bih salvu njezinih ugriza. Kada se borila, borila se žestoko, bila drska i otrovna. Iako se činila slabom kada bi zaplakala, suze bi ju sredile tek na samom kraju frustracije kada više nije ostalo mnogo za reći i kada smo oboje udarali u zid. Spustio sam torbu za laptop na pod u hodniku. Bilo je 12 sati, pogledao sam na mobitel kada sam ga vadio iz džepa sakoa. Čuo sam je kako psuje i ušao u kuhinju. Držeći prst pod mlazom hladne vode, okrenula se iznenađeno. - Šta ti radiš doma? – zatvorila je vodu i krenula u kupaonicu. Pomaknuo sam se naslonivši se na rub kuhinje i ona sklizne u hodnik. Kuhinjski otok bio je spreman za čišćenje, pun otpadaka od luka i mrkve. Smotana krpa s tragovima krvi ležala je uz nož. Podignem poklopac lonca i vidim da je gotovo sva voda ishlapjela pa 32
Ogledala je dolijem. - Pokušavaš popraviti stvar, ha? - vratila se sa zalijepljenim flasterom oko srednjeg prsta. - Ne. – odgovorio sam pomalo joj se primičući. Stala je ispred mene još uvijek u odjeći u kojoj je otišla. Oker košulja i crne hlače. Oko vrata joj se staklio privjesak na lančiću koji sam joj kupio za godišnjicu. Mirisala je svježe kao uvijek. Kosu je zavezala u rep, nonšalantno, tako da su joj pramenovi kose kliznuli ispred ušiju. Šminku nije imala, čak ni maskaru, a oči su joj bile natečene. Sve sam to vidio kada sam želio gledati. Danas sam morao. Nešto mi je govorilo da je vrijeme da odigram drugačije i prestanem biti seronja. Nisam mario za stvari koje je tražila jer sam sve uzimao zdravo za gotovo. Kao i mnogi frajeri oko mene. Tek kad se sve počne rušiti, postaje jasno da je vrijeme da se zaustavimo, ako još možemo. Mogao sam. Bar je to bila moja dobra osobina. Pogotovo kada su žene u pitanju. Kao onda s Barbarom. Onda kada je tijekom petnaeste obljetnice naše tvrtke izazovno plesala kako bi me namamila u svoj zagrljaj, bila žena-vatra, no ja se baš nisam lako palio. No, sada nisam želio misliti o tome. Jutros sam se pokazao u svjetlu u kojem se frajer nikada ne pokazuje – u bijegu od stvarnosti. To nije muški princip, pogotovo ne moj, ja sam nudio rješenja, uvijek 33
#leabrezar bio praktičan lik. Dina me pokušala izbjeći, nije se osjećala dobro, bilo je jasno. Primio sam je za ruku i rekao: „Daj… moramo pričati.“ - Ne znam je li to dobro sad. Možda da sve ostavimo da se slegne. Bojim se da ću reći nešto što ne želim. - Pa priznao sam da sam pogriješio. Bio sam zaista nerazuman. - Nije, nije samo tvoja pogreška. – pokušala se odmaknuti no nisam joj dozvolio. Nježno sam joj uhvatio drugi dlan. - Molim te, ne želim da se sve ovo raspadne. Ako smo u sranju, u sranju smo skupa. - Kao da to zbilja misliš… – nevjerno je rekla. – Do prve prilike. - Mislim. Imamo li uopće izbora? - Privio sam je u zagrljaj i čvrsto je obujmio rukama. Nisam je bio spreman pustiti, dugo smo gradili odnos, iako smo, kad razmislim, isto toliko vremena potrošili na njegovo rušenje. Suludo bi bilo samo tako, radi nečije gluposti, odbaciti sve što nas je povezivalo. Zagrljaj se pretvorio u poljubac. Poljubac u zatišje. Kada se sjetim kako su moji starci rješavali probleme, sjetim se i da sam se zakleo da si to neću dozvoliti. On kockar, ona očajna. Potpuno se izgubila balansirajući među njegovim dobrim i lošim 34
Ogledala stanjima. Lovila je njegove svijetle trenutke i pokušavala mu objasniti da se mora prijaviti na liječenje. Nije mario. Zaluđivao se time da je dobro i da nije ovisnik. A sjećam se kako bismo nedjeljom, svake nedjelje, nas dvoje išli na tržnicu. Ja po kruh i povrće, a on da nešto obavi. Vraćao se ponekad s osmijehom i vodio me na sladoled, a nekad očajan, znojeći se. Kasnije sam prozreo njegov naivni plan zaključivši da je blizu tržnice poker automat, u kafiću kojeg je progutao mrak. U rupi u koju mi nije dao da ulazim i koju je skrivao od mene u izlici ‘obavljanja nečega’. Nevjerojatna je činjenica koliko je truda potrebno da isplaniraš skrivanje tog poroka. I kako si naivan misleći da to nitko ne vidi. Mama je ludjela jer su u toj njegovoj kocki fasovale isprva moje školske knjige, zatim tehnologija iz stana, da bi se za neku suludu cifru prodao kamataru. Nekako te negdje uvijek snađe ista priča. Ovog puta kockala se Dinina prijateljica i ja sam mogao biti pametniji. Umjesto da se durim, mogao sam bolje razumjeti. Mama me tome zaista učila svojim beskrajnim pokušajima da ga nagovori na korak naprijed. No, on je uvijek gubio ravnotežu. Ja sam ipak imao izbora i bio sam puno čvršći.
35