Ljudi su poput vjetra, Igor

Lea Brezar

Kradljivci

sreće

Moj omiljeni kolosijek bio je biznis. Tu sam imao priliku pokazati svoju vrijednost i istražiti sve mogućnosti.

Bio sam vjetar. Vjetar koji je mijenjao smjer kad mu je trebalo. Nisam rušio za sobom, zapravo samo nisam gledao iza i nisam mario, niti se osvrtao. Što je ostalo, ostalo je, ja sam išao naprijed. Naprijed je sloboda, što ostaje odvlači pozornost, a ja sam nisam imao mira pa sam se naučio ne osvrtati. Valjda zato nisam imao sidro ili luku. Učio sam ostavljati sve što mi ne koristi i bez pozdrava napuštati situacije koje mi ne odgovaraju. To sam činio i činim još uvijek.

Osim u odnosima. Tu su vrijedila druga pravila i što sam bio stariji, postala su klimavija. U posljednje vrijeme odnosi su se ljuljali, kao stvari na vjetru.

Ali ja sam bio poput vjetra. I ne samo ja.

Ljudi su poput vjetra. Naučio sam ih raspoznavati po načinu na koji dolaze u moj život, po tome kakav zrak ostaje za njima i po tome koliko stvari poruše na odlasku.

Neki su topli i srdačni, oni radi kojih vas najčešće grije oko srca, ali ubrzo dosade radi prevelike ljubaznosti, uviđavnosti i kimanja glavom. Nakon nekog vremena postaje vam vruće te vas počinje gušiti u prsima njihov dosadni pregrijani zrak. Oni su fen. Pušu stalno i gase se samo na prekidanje napajanja.

Drugačiji su oni koji nas maestralno hlade, pale i oduševljavaju, oni koje dočekamo s osmijehom kad god se pojave, oni koji nas nadahnjuju. To su maestralci. Ne najavljuju se, ali pojave se u pravo vrijeme, taman kad nam 40

je svega dosta, kada nam je praviše stvarnosti i kada nam treba netko da nas ispreskače i spusti na zemlju.

Zatim tu su oni koji dođu nenadano, uz snažan prasak propuha, neočekivano, uz kovitlanje snažnih emocija koje besramno sikćući ispuštaju iz sebe. Oni vas učestalo šamaraju uz manje pauze, taman da uzmete deku, ogrnete se i stisnete ispod obližnjeg kamena, stijene ili iza zatvorenih škura. Takve je najbolje pustiti da se ispušu i nestanu iz vaših života.

Ali ima još jedna vrsta ljudi, gotovo nevidljiva. To nisu vjetroviti ljudi. To su oni koji, poput bonace, u vašem životu neprimjetno čine sve da biste se osjećali dobro, oni koji vas svojom pojavom omame i smire te vas uvuku u svoju mrežu, bace svoj mir pod vaše noge i neprimjetno se isprepletu s vašim ja. Nakon nekog vremena postajete svjesni da nemate pojma gdje počinjete vi, a gdje završavaju oni. To su ljudi koje zovemo srodnim dušama i koje ćemo bez riječi pustiti samo da budu blizu jer nam se čini da je baš tako sasvim dobro.

Unatoč mom nemirnu duhu, u četrdeset i petoj ipak sam se ponadao da će na nekom od mojih putovanja baš jedna takva osoba ući u moj život. Sa četrdeset i pet to očekuješ. Dosta ti je stalnog uletavanja, dosta ti je spike na koju će netko pasti, dosta ti je pretvaranja. Želiš nekome reći: „To sam ja, uzmi, ali uzmi sve ili ostavi, vremena nemam za prazne odnose.”

41