Bliska zaštita ličnosti

NAKON MENTALNE PRIPREME VEOMA JE VAŽNO OSVRNUTI SE I NA PROBLEMATIKU FIZIČKIH TRENINGA I PROŠIRIVANJA ZNANJA. TRENING, UZ NJEMU ODGOVARAJUĆI I MEĐUSOBNO USKLAĐENI RAD UMA I TIJELA, ČINI KLJUČ U OBUCI SVAKOG ZAŠTITARA

n Pripremio: Nermin Kabahija redakcija@asadria.com

Danas postoje razne metode učenja i treniranja. Njima usavršavamo i učvršćujemo ono što već znamo, a stječemo novo ili proširujemo već naučeno gradivo i tehnike. Tokom tih procesa uvijek je važno postavljati nove ciljeve koje želimo dostići i kontrolisati ih kako bi se kanalisali u pravom smjeru i kako ne bismo dobili kontraefekat. Baveći se ovim poslom, preuzeli smo obavezu da se svakodnevno usavršavamo, treniramo i učimo, te da iz svake situacije i iskustava vezanih za nju izvlačimo pouke. Kako bismo bili sigurni da ćemo u određenoj situaciji adekvatno i odmjereno reagovati ili jednostavno preživjeti, vrlo je važno održavati nivo na različitim poljima u našem poslu.

Kako bismo mogli preventivno djelovati, naš trening i priprema trebaju biti usmjereni na pravovremeno uočavanje opasnosti. Zato je naša čula potrebno kalibrirati do te mjere da opasnost možemo “osjetiti”, što će nam pomoći da ne upadamo u zamke neprijatelja. Naravno, istreniranost se može postići samo ukoliko se držimo određenih pravila tokom treninga, a bitno je znati i da se temeljit trening sastoji od više faza. Najvažnije su: - Faza upoznavanja s treningom: Upoznati se s novim gradivom bez ikakvih pritisaka i žurbe, podrazumijeva i razumijevanje pravca kojim će trening ići. - Faza utvrđivanja: Znači trenirati kroz ponavljanje naučenog. Pri tome, naš nivo znanja i učinak se s vremenom trebaju povećavati. Ukoliko želimo da u ekstremnim situacijama refleksno djelujemo, moramo konstantno ponavljati naučeno. - Faza primjenjivanja: Ovdje je riječ o ispitu i primjeni naučenog, sakupljanju iskustava u sigurnom okruženju i učenju iz vlastitih grešaka. Nikada ne zaboravite da bi nas greške u stvarnosti mogle koštati života. Ova se faza još naziva i simulacijom, posebno kada se radi o složenim akcijama, gdje postoje i krizni timovi i štabovi.

Zašto uopće treniramo? Da bismo bili spremni. Da bismo hitro i, shodno situaciji, ispravno i odmjereno reagovali (preživjeli). Da bismo minimizirali opasnost (sigurnost). Da bismo prepoznali opasnost (prevencija). Da bismo otklonili ili odbili opasnost (reakcija u hitnim ili kriznim situacijama).

Svrha treniranja našeg tijela i razuma je uskladiti i poboljšati njihovu koordinaciju, pogotovo onu refleksnu. Kompletno naše tijelo, kako motorika tako i razum i duh, mora steći osjećaj za ispravnu odluku, ali i mentalno ili psihičko opterećenje te znanje kako najbolje uskladiti njihovu međusobnu saradnju. Ovo je jednako važno kao što je važan i rezultat koji očekujemo nakon napornog treninga. U stvarnosti, to ponajviše zavisi od naše pripreme i ispravne koordinacije tih dvaju polja. U praksi to izgleda ovako: ako je prst istreniran da u kriznim situacijama povuče obarač, ipak se jed-

nako treba naviknuti da čeka na dozvolu da to i uradi. No, ukoliko čekanje dozvole traje predugo, to može biti kobno i za nas i za klijenta. Dakle, trening uz međusobno usklađen rad uma i tijela može dati ispravno rješenje. U stvarnosti, otežavajući faktori mogu biti i hormoni stresa, koje, baš kao i adrenalin, često nesvjesno puštamo u igru. Nekada može biti dobro kada se adrenalin uključi, pogotovo u teškim situacijama, jer tada često dolazi do izražaja rezervna snaga ili sprema koju smo redovnim treninzima akumulirali. I to je nešto što svako od nas može osjetiti na sebi. Treba istaći da ovakve situacije same po sebi i nisu previše dobre i korisne, jer se od nas ne traži da uvijek reagujemo mišićima, već da realno procijenimo složenost situacije i, shodno tome, odmjereno i adekvatno poduzmemo mjere sigurnosti koje odgovaraju datoj situaciji. Na treningu je vrlo teško postići ovaj efekat, pogotovo u fazi primjenjivanja. No, vrlo je važno da takvom vrstom treninga i iskustvima koja stječemo polako izgrađujemo vlastiti otpor prema stresu i stresnim situacijama, jer u protivnom možemo doći u situaciju da paničimo čak i pri najobičnijem prepiranju. Također, moramo naučiti da se kontrolišemo i da, uprkos naletu adrenalina, ne reagujemo prekomjerno. Znakove moramo pravilno prepoznati i ne dozvoliti sebi da prerano potrošimo našu rezervnu snagu dok se za to ne ukaže stvarna potreba. Ukoliko dođe do napete situacije ili problema, tijelo uglavnom kreće u napad ili bježi. Tada samo istreniran i programiran um može pomoći da se donese pravilna odluka i ispravno reaguje. U takvim situacijama obično nemamo mnogo vremena za razmišljanje, a naš uobičajeni način razmišljanja i sagledavanja situacije može potrajati predugo. U tom momentu upravo dolazi do izražaja istreniran um, koji odmah nalazi ispravan prijedlog i rješenje na osnovu kojeg tijelo ispravno postupa. Zato je važno da imamo dovoljno tih prijedloga pohranjenih u našoj podsvijesti i da svi oni imaju istu osnovu, a to je “šta raditi ako se desi...?” Oni koji se aktivno i konstantno bave poslom bliske zaštite ličnosti moraju se potruditi da o ovome razmišljaju i da uvijek imaju dovoljno kvalitetnih rješenja.

Fina motorika nam je potrebna tamo gdje se traži preciznost, gdje nismo vremenski ograničeni i gdje imamo opušteniju ili komforniju situaciju. Ovdje s mentalnom snagom možemo napraviti najveće rezultate. U tim situacijama bitno je da nismo ugroženi, pa će i samo tijelo biti ležernije. S druge strane, gruba motorika počinje onog momenta kada se nađemo u situaciji koja nas ugrožava i kada smo pod stresom. Tada funkcionišu samo još velike mišićne grupe. Veoma nam je otežano izvođenje nekih finih i preciznih pokreta. U tim situacijama samo dobro istrenirani i programirani predlošci mogu biti izvedeni. Ovakve situacije konstantno doživljavaju, npr., vozači formule. Kada puls dostigne 160, fina motorika zakazuje. Iz ovog razloga je važno da tokom obuke, a kasnije i treninga, već radimo u ovom području rada pulsa (faza utvrđivanja). Ovo je, recimo, razlog zašto policajci koji na gađanju precizno pogađaju mete na 15–20 m u akciji obično promaše na udaljenosti od 3 do 7 m. Zato je važno u spomenutim fazama redovno trenirati i situacije koliko je moguće približiti stvarnim iskustvima. t