Ljudi i vrijeme

Zvonimir Čilić

LJUDI I VRIJEME 1994.-2014.

Odabrani novinarski tekstovi, reportaže, intervjui, komentari, kolumne Nakladnici: HKD Napredak Vitez Matica hrvatska Mostar Za nakladnike: Zoran Kupreškić Dr. sc. Ljerka Ostojić Recenzenti: Josip Muselimović, akademik Dr.sc. Nino Raspudić, publicist, kolumnist Lektura i korektura: Ankica Čilić Željko Kocaj Dizajn i grafički prijelom: Borislav Sučić

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Fotografije: Autor, Srećko Stipović, Duško Abramušić, Željko Kocaj, Internet

821.163.42(497.6)-92

Tisak:

821.163.4(497.6)-92

SUTON d.o.o. Široki Brijeg

ČILIĆ, Zvonimir

800 kom

Ljudi i vrijeme : 1994.-2014. : odabrani novinarski tekstovi, reportaže, intervjui, komentari, kolumne / Zvonimir Čilić ; [fotografije Zvonimir Čilić ... [et al.]. Vitez : HKD Napredak ; Mostar : Matica hrvatska, 2016.

- 418 str. : ilustr. ; 30 cm ISBN 978-9958-842-34-4 (HKD Napredak) ISBN 978-9958-9790-4-0 (MH) COBISS.BH-ID 23051270

Vitez, 2016. god.

Copyright © Zvonimir Čilić Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez autorskog dopuštenja.

Kip Domovine U katedralu jedne teške noći, uđoh tiho i priđoh do oltara.

Sa zvonika jecahu zvona stara, htio sam duši molitvom pomoći.

Kad tamo pri tamnom visokom odru, jedna žena gledaše u daljinu, Tri su je boje ovile haljinu, prepoznah, crvenu, bijelu i modru.

I reče mi tiho: moli se, sinko Nad nama pletu neke čudne niti, Hrvat je opet tako teško biti…

A. G. Matoš

1994

Svoj dugogodišnji novinarski rad odlučio sam okruniti knjigom koja donosi izbor novinarskih tekstova koje sam objavio u razdoblju od 1994. do 2014. godine.

Knjiga sadrži tekstove, reportaže, kolumne i intervjue, koji su u tih dvadeset godina objavljeni u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu, ali i u nekim tjednicima, publikacijama i portalima, ili su emitirani na radiopostajama.

Prvi prijedlog da objavim ovakvu knjigu dobio sam prije petnaestak godina od uredništva izdavačke kuće ZIRAL Franjevačke provincije u Mostaru. Iako sam bio počašćen i iznenađen takvom ponudom, knjiga nije objavljena isključivo mojom krivicom – bio sam zauzet profesionalnim obvezama koje sam u to vrijeme imao u Slobodnoj Dalmaciji. Zadnjih godina mi je nekolicina uglednih osoba iz kulturnog, političkog i vjerskog života ponovno sugerirala da taj projekt realiziram. I, evo, knjiga je, poštovani čitatelji, pred vama.

Ona obuhvaća razdoblje od 1994. do 2014. godine jer predratno i ratno vrijeme u Vitezu i u Lašvanskoj dolini već je u velikoj mjeri dokumentirano i obrađeno u knjigama „Viteška ratna kronika“ i „Svjetlost i nada – Bijeli put i bolnica u Novoj Biloj“, čiji sam suautor i/ili urednik.

U njoj su tekstovi različite tematike: od politike, nacionalnih i vjerskih pitanja, do gospodarstva i kulture, te predstavlja činjeničnu građu koja svjedoči o različitim segmentima života u Lašvanskoj dolini, u srednjoj Bosni, a katkad i šire. Ovi, kronološki prezentirani novinski tekstovi, koje sam bez naknadnih prepravki i zahvata prenio u knjigu, prilog su kompleksnoj slici naše novije, poslijeratne stvarnosti. Nadam se da će poslužiti suvremenicima i sudionicima opisanih događaja, ali i budućim generacijama, kao podsjetnik ili kao jedan od mogućih uvida u dva desetljeća poratnog života na ovim prostorima.

Zvonimir Čilić

Uvodna riječ

1994

PRVI PREDSJEDNIK DEMOKRATSKE HRVATSKE DR. FRANJO TUĐMAN U LAŠVANSKOJ DOLINI

M

alo tko je vjerovao u dulje vrijeme neslužbeno najavljivanje dolaska dr. Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske u posjet Hrvatima Lašvanske doline. Međutim, u utorak 14. lipnja 1994. godine oko 16 sati, iznenada, nakon posjeta Sarajevu gdje je na prigodnoj svečanosti otvorio Veleposlanstvo Republike Hrvatske, na heliodrom britanskog bataljuna UNPROFOR-a u Bilu je sletio helikopter francuskih snaga UNPROFOR-a iz Sarajeva s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

U pratnji predsjednika dr. Tuđmana u posjet Lašvanskoj dolini stigli su dr. Mate Granić, potpredsjednik Vlade i ministar inozemnih poslova, Borislav Škegro, potpredsjednik Vlade i ministar financija, Gojko Šušak, ministar obrane, general Slobodan Praljak, dr. Ivić Pašalić, visoki dužnosnik HDZ-a Hrvatske, Zdravko Sančević, veleposlanik Republike

Hrvatske u BiH, dr. Slobodan Lang, savjetnik dr. Tuđmana za humanitarna pitanja i drugi uglednici političkog i društvenog života Republike Hrvatske, te visoki dužnosnici Federacije BiH Krešimir Zubak i general Ante Roso.

Unatoč činjenici da putem medija nije najavljivan, vijest o dolasku dr.

Franje Tuđmana brzo se proširila Lašvanskom dolinom. Hladno i kišovito vrijeme nije spriječilo veliki broj žitelja ovoga kraja da uz put prema Novoj Biloj i Franjevačkoj bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ smještenoj u prostoru župne crkve Svetoga Duha, gdje se prvo uputio predsjednik Tuđman, zastavama, cvijećem i ovacijama pozdrave uvaženog i dragog gosta. U crkvi–bolnici u Novoj Biloj koja zorno simbolizira sva stradanja i sve patnje hrvatskog naroda ovoga kraja, dr. Franju Tuđmana sa suradnicima oduševljeno je dočekao veliki broj građana. Predsjednik Tuđman

je najprije obišao crkvu – bolnicu, razgovarao s pacijentima, osobljem bolnice i s fratrima. Po izlasku iz bolnice obratio se okupljenom narodu, a ravnatelj bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“, fra Franjo Grebenar obznanio je da se predsjednik dr. Tuđman prihvatio pokroviteljstva izgradnje nove bolnice koja će se, sredstvima Republike Hrvatske, graditi na ovim prostorima. Ova vijest, iznenađujuća i ohrabrujuća za ovaj napaćeni narod, pozdravljena je burnim pljeskom i burnim klicanjem: Franjo, Franjo…! Uvaženi gosti potom su se uputili u Vitez gdje je visoku delegaciju okupljeno mnoštvo toplo pozdravilo uz burne aplauze i ovacije dr. Tuđmanu. Prvom predsjedniku demokratske Republike Hrvatske i njegovim suradnicima dobrodošlicu su poželjeli zapovjednik Zbornog područja Vitez, brigadir Filip Filipović i Anto Marjanović, gradonačelnik općine Vitez. U dvorani hotela

Gojko Šušak, dr. Franjo Tuđman, fra Franjo Grebenar, Mato Granić, Krešimir Zubak, Mirko Batinić, fra Zoran Livančić

6

1994

Zvonimir Čilić Marko Vidak, dr. Tihomir Perić, dr. Franjo Tuđman, fra Franjo Grebenar.

„Vitez“ predsjednik dr. Tuđman razgovarao je s predstavnicima političkog, vojnog i civilnog života općina srednje Bosne. Domaćini su uvaženom gostu darivali video-kazetu „Vitez u ratnom vihoru“ i audio-kazetu „Pismo iz Lašvanske doline“, a koje govore o stradanjima i patnjama hrvatskog naroda na ovom području, ali i stvaralačkom duhu hrvatskog čovjeka s ovih prostora.

Zapovjedniku ZP Vitez, brigadiru Filipu Filipoviću, predsjednik Tuđman darovao je vrijednu umjetničku sliku u svijetu poznatog umjetnika Ivana Lackovića – Croate, a predsjednicima općinskih vijeća album s novim hrvatskim novčanicama kune i lipe.

Darivanje albuma popraćeno je simpatičnom upadicom direktora PS „Vitezit“, Nikole Križanovića, da je poklon lijep i zanimljiv, a bio bi još ljepši i bolji da su novčanice u većim

Zvonimir Čilić i dr. Franjo Tuđman

apoenima i količinama. Predsjednik dr. Tuđman zahvalio je na toplom, srdačnom dočeku i darovima rekavši, između ostalog, da je stvaranje Federacije Hrvata i Muslimana strateški interes hrvatske države kao i hrvatskog i muslimanskog naroda u BiH. Pomoć Hrvatske ovom kraju neće izostati, obećao je predsjednik Tuđman. Iako to protokolom nije bilo predviđeno, predsjednik Tuđman obratio se brojnim Vitežanima koji su i više od dva sata stajali na kiši u želji da ga vide i pozdrave.

Na riječi podrške i obećanjima za pomoć u obnovi i razvoju, na riječi da nema Federacije BiH bez konfederacije s Republikom Hrvatskom, uzvratili su mu burnim pljeskom. U Busovači je predsjednik dr. Tuđman sa suradnicima razgovarao s predstavnicima HDZ-a općina srednje Bosne, a obratio se i velikom broju,

na nogometnom stadionu okupljenim i do kože pokislim građanima.

Pratili su ga aplauzi ovacije, uzvici dobrodošlice i stotine ispruženih ruku sa samo jednom željom – dotaknuti predsjednika Tuđmana, rukovati se s njim. Mnogima je želja i ispunjena, a dr. Tuđman je sve iznenadio prisnošću prema okupljenom puku koji ga je veličanstveno dočekao. Pozdravljao se i razgovarao s građanima, a simpatično je bilo njegovo „otimanje“ od službenog osiguranja kako bi došao do onih koji su mu željeli stisnuti ruku, iskazati zahvalnost za sve ono što je učinio, iskazati vjeru u ono što govori, obećava, nagovještava. Bila je to želja ovog napaćenog naroda da se i na ovakav način pokaže da mu je hrvatska država nada i sigurnost u ovom teškom i nesigurnom vremenu, nada u bolje i sigurnije sutra.

Dr. Slobodan Lang, Mato Granić, dr. Franjo Tuđman, fra Franjo Grebenar

7

1994

INTERVJU: TEREZA KESOVIJA

O

dmah po dolasku u Novu Bilu Tereza Kesovija, kraljica hrvatske glazbene scene, obišla je Franjevačku bolnicu „Dr. fra Mato Nikolić“ gdje je više od jednoga sata provela u hladnom prostoru župne crkve Svetoga Duha, u ratu pretvorenu u bolnicu, u razgovoru s pacijentima. S mnogima je razgovarala, za sve je imala lijepe, utješne, ohrabrujuće riječi. Mnoge pacijente je poljubila, druge pomilovala, pokrivala, dodavala im vodu, sa svima suosjećala. Ti, pomalo i neočekivani Terezini postupci, izražena emotivnost i ljudskost, ponukali su nas da je zamolimo za razgovor. Pristala je bez pogovora i odmah pošla ka nekim od praznih crkvenih klupa u kojima su donedavno ležali teško ranjeni i bolesni. Želim s Vama razgovarati malo duže. Ovdje je suviše hladno, neudobno.

Da, da, hladno je. Stvarno je hladno. Kako je tek ovim jadnim pacijentima. Ipak, razgovarat ćemo upravo ovdje, u ovoj kući Božjoj koja simbolizira sva stradanja, sve patnje hrvatskog puka Lašvanske doline, ali koja simbolizira i čovječnost i ljubav koje ovaj narod toliko ima. Pitajte, stojim vam na raspolaganju.

Vi ste prva osoba iz kulture, medijska zvijezda, hrvatska glazbena heroina, koja je nakon rata došla u Lašvansku dolinu. Koji su to motivi, koji su Vas, na našu radost, doveli ovamo?

8

Husein Hasanefendić Hus, Tereza Kesovija, fra Franjo Grebenar u operacionoj dvorani crkve – bolnice

To je Bosna Srebrena, to je Nova Bila, Vitez, Busovača, to je ovaj napaćeni narod i ispaćeni kraj. Zar treba još koji motiv?

Moram reći da sam ogorčena, prošla sam tim prostorijama koje zovu bolnicom i zaključila da se tu još uvijek ništa nije promijenilo. Poslije tog potpisanog primirja, Vašingtonskog sporazuma, da ću poslije onoga užasa kojega sam mogla pratiti samo preko televizije, naći i vidjeti sasvim drugačiju sliku. Sada vidim da će ti nesretni pacijenti i ovu zimu koja dolazi dočekati opet u hladnim i neuvjetnim prostorijama, na neudobnim krevetima, s lošim pokrivačima koji se nemaju gdje oprati i isprati. Žalosna sam što još uvijek mnogi ljudi ovdje pate. Činim sve da pomognem koliko je to u mojoj moći.

Znam i vidim da je nesreća bila strašna, znam da užasno puno ljudi treba pomoć. Ali, ona majka i ona djevojčica koje sam maloprije vidjela u jednom tzv. Bolničkom odjelu…? To ne mogu shvatiti. Ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti da postoje ljudi kojima je nedostatak nekakvog papirića dovoljan razlog da dijete vrate iz Splita natrag u Novu Bilu, u ovaj jad i užas, tu gdje malena preživjeti ne može. Zaboga, pa zar je papirologija važnija od života jednoga nedužnog djeteta? Za tu djevojčicu ja moram naći neko rješenje. Moram! Moram! Možda sam ja preveliki idealist, možda sam ja previše sanjala o nekim dobrim ljudima? Bojim se da je ovaj rat potvrda da nisam imala pravo ni sanjati ni vjerovati da su ljudi jako

Niste mogli sakriti, a niste ni krili suze?

Kako mogu, kako bih mogla i ne znam koji to čovjek može? Pa liječnica i sestra su skupa sa mnom plakale. Ta malena s majkom, to jadno dijete mi iz glave ne izlazi. A župnik fra Franjo mi kaže: E moja draga Tereze, koliko takve djece ima u Lašvanskoj dolini. Te lijepe molećive oči malene, te nevine okice…! Ja tu malu, Mirna se zove, moram povesti u Dubrovnik. Ja tom djetetu jednostavno moram pomoći. Pa ono dijete koje je dehidriralo, pa ona žena nervno slomljena, uništena…. Ona ima samo širom otvorene velike plave oči i ona samo gleda, gleda… Poljubila sam je u čelo a ona kao da je bila iznenađena. Mene je netko poljubio? I ona druga pored nje, koja me tako čudno gledala i pitala može li se od toga ozdraviti. Strašno zlo je ovdje učinjeno!

U bolnici ste ljubili djecu, stare bake, pacijente ste pokrivali, milovali. Sve ste iznenadili pažnjom, osjećajima, ljubavlju.

Ne znam što bi to trebao biti razlog za posebno naglašavanje? To je ono žalosno u ovom vremenu u kojemu sada živimo. Da se jedna normalna ljudska gesta stavlja na pijedestal kao da je to nešto što nije normalno činiti.

Vidite, to dovoljno rječito govori o vremenu zla u kojemu živimo i kroz koje prolazimo.

Tijekom rata Vi ste pjesmom davali moralnu podršku ovom napaćenom narodu. Vidjeli ste, pomoć je i dalje potrebna.

Kada bi barem mogla, kada bi bila u stanju pomoći onoliko koliko je to potrebno. Bog mi je svjedok da bih to s najvećom radošću učinila. Ono što ja mogu, eto, to je doći, reći neku lijepu riječ, pokušati organizirati nešto.

Idem 26. ovoga mjeseca na koncert u Mostar, doći ću uskoro, obećala sam, u Novi Travnik, promovirat ću i tu knjigu („Libertas“ op. a.). Neću doći radi promocije knji-

1994

Bože moj, Bože moj, kakva bijeda, kakav jad, kakva sirotinja i kavo mučeništvo. Ne samo što su ostali sirotinja nakon rata, ne samo što su ostali bez doma, bez ičega, mnogi su izgubili najmilije, izgubili zdravlje, čak nadu i perspektivu…! A na drugoj strani jedan broj ljudi na hrpe gomila novac, među njima i oni koji su debelo profitirali u ovome ratu i sebi stvorili bogatstvo koje nikada ni sanjati nisu mogli.

ge nego doći ću pokazati ljudima da nisu zaboravljeni.

Ponavljam, divim se ovim ljudima, herojima zapravo, to je zaista istinsko herojstvo.

Medicinsko osoblje, ovdje u bolnici, kaže mi, možete misliti Tereza, na tim crkvenim klupama ležali su ranjenici i bolesnici. Bili su toliko mršavi da su jednostavno, u snu između naslona i sjedala klupe ispadali. Zamislite sada sve to, sav taj jad, čemer. Kirurzi su, kazali su mi, od iscrpljenosti padali. Što prije ih je trebalo vraćati k svijesti da bi nastavili operirati jer čekalo je još desetine ranjenih i bolesnih. No, znamo što je Dantea motiviralo kada je pisao „Pakao“. Da je sve ovo vidio njegov „Pakao“ bi sigurno drugačije izgledao.

Zvonimir Čilić

dobri. Jer ljudi znaju biti strašno zli. Kada sam vidjela one fotografije (Izložba ratne fotografije fotoreportera i novinara, Srećka Stipovića iz Viteza op.a) postavljene u sali i te nemoćne ljude u krevetima, sve mi se smučilo.

Ja sam došla u vrijeme kada u bolnici, hvala dragome Bogu, nema ranjenika. Mogu samo zamisliti u tom prostoru slike užasa koje sam gledala na tim fotografijama.

Kako je to strašno moralo izgledati. Beskrajno se divim hrabrosti tih liječnika i tog medicinskog osoblja u ovoj crkvi – bolnici. A to se, unatoč svemu, nikako ne može nazvati bolnicom.

Bez čvrste veze s našim Dubrovnikom, našom Dalmacijom, našom Hrvatskom, teško ćemo ovdje ostati i opstati.

Pa gledajte, ovaj temeljni kamen iz zagrebačke katedrale, na njemu piše prekrasna poruka, na njemu piše sve.

On ostaje kao trajan svjedok jedne, hvala Bogu, čvrste povezanosti Hrvata iz Hrvatske i Hrvata iz srednje Bosne. Mora postati i ostati tradicija kao što su uskrsna i božićna slavlja, kao što je molitva Bogu, tako ova veza mora biti trajna, iskrena, mora biti vječna.

Vjerujem duboko, ima još dobrih ljudi i ima još razloga vjerovati da će ti dobri ljudi učiniti puno dobra. Puno, puno dobra. Ja se moram zahvaliti mojim prijateljima iz „Parnog valjka“ koji su došli, imali su hrabrosti doći i koji će sigurno biti primjer i drugima da dođu. Jer, još uvijek za dolazak u srednju Bosnu treba i hrabrost. Ljudima treba doći u teškim trenucima, a ovdje su još uvijek teški, vrlo teški uvjeti života.

Sada su, poslije svega, sve vidljivije i posljedice onog strašnog kroz što su ovi ljudi prolazili. Posljedice silnih stresova i sada su umjesto ranjenika u crkvi-bolnici neki drugi teški bolesnici.

Da se ovo preživi i ostane normalan potrebna je i pjesma, nama prije svega Tereze Kesovije.

Ne želim biti niti tužna niti patetična. Ovo je samo logična reakcija na moj obilazak bolnice od prije dvadesetak minuta. Sve je to na mene ostavilo strašan, užasan dojam. Međutim, ja sam po prirodi optimist i uvijek vjerujem u bolje sutra. Zato i pjevam : “… sutra je novi dan i život teče i ne postoji ni bol ni jad što proći neće“.

Možemo li se na kraju ovog razgovora pozdraviti s: do skorog viđenja ponovo u Lašvanskoj dolini?

Sigurno, pa ja i pjevam pjesmu Bosna Srebrena u kojoj se kaže: „Dolinom Lašve teče tuga, noć ostavljenih beskrajno duga…“ Što se mene tiče, ovi ljudi neće biti ostavljeni. Ja ću ponovo doći! Do skorog viđenja.

9

1994

KOŠARKAŠI VITEZA NAJBOLJI

B

liži se petak 25. studenog i uzbuđenje među ljubiteljima sporta, posebno košarke, u Vitezu sve više raste. A kako i ne bi kada je u petak, 25. studenog, sportski praznik, sportska fešta, u kojoj jednu od dvije glavne uloge igraju košarkaši Viteza, koji će se s ekipom Ljubuškog boriti za košarkaškog prvaka Hrvatske republike Herceg – Bosne. Na žalost Vitežana, ta sportska fešta, povijesna utakmica, odigrat će se u Metkoviću i mali broj stanovnika Viteza će moći uživati u tom sportskom spektaklu. A košarkaši Viteza, o kojima se malo zna, zavrjeđuju da se o njima nešto više kaže na valovima Hrvatskog radija Herceg Bosna.

Radi se, uglavnom, o košarkašima studentima, čiji je studij i sportsku karijeru prekinuo krvavi rat prije skoro tri godine. Košarkaško znanje stjecali su, uglavnom, u Vitezu, ali i u košarkaškim klubovima Busovača, Čelik iz Zenice, Bosna iz Sarajeva…

Uzorni ljudi, uzorni sportaši, a studentske i đačke klupe, knjige i školski pribor, sportske dvorane i aplauze, zamijenili su početkom rata puškama, rovovima, fijucima granata.

Svoju časnu dužnost obrane Domovine i svog hrvatskog naroda, odradili su kako i dolikuje uzornim ljudima i sportašima. Služili su za primjer, a na žalost, krvavi rat odnio je jedan mladi košarkaški život. Braneći Travnik i Turbe, a tako i svoj Vitez i cijelu Lašvansku dolinu i srednju Bosnu, od srbočetničke najezde, kao dragovoljac poginuo je ljubimac viteških ljubitelja košarke, izvanredni mladić i košarkaš, Jozo Bošnjak – Medeni. Ivica Badrov, jedan od najboljih košarkaša koje je Vitez ikada

10

kaškog prvaka HR – HB ili ostati na borbenoj fronti oslobađanja još uvijek okupiranog dijela HR – HB i Bosne i Hercegovine. Dilema koja za uzornog čovjeka uopće nije mala. Što god odluči, jedna strana ostaje bez njegove pomoći. A radi se o istaknutom košarkašu Predsjedništvo KK Vitez: Javorko Bai istaknutom talija (predsjednik), Goran Silić (dobojovniku. Na predsjednik), Zoran Luković (tajnik), kraju, odlučio je zapovjednik Miro Lazarević i Milorad Žderić.

Treće gardijske brigade – Krešo je tretelje, evo do najsvjetlijih sportskih nutno potrebniji košarkašima. trenutaka. Još dva košarkaša su O kakvim se košarkašima radi, najbila ranjena, na sreću oporavili su se bolje govore postignuti rezultati, a i u petak će biti u sastavu momčadi mnogi će se u to uvjeriti na licu mjeViteza. sta, u Metkoviću. A o kakvim je ljuMeđu košarkašima je i Krešo Bati- dima riječ, svakako govori i sljedeći nić, pripadnik Treće gardijske bri- podatak. Naime, i pored brojnih progade, razapet dilemom „kojemu se blema vezanih za treninge, opremu, privoljeti carstvu“ – borbi za košar- novac za putovanje, oni se, zajedno imao, sada trener i šef stručnog stožera, u ratu s muslimanskom vojskom teško je ranjen i samo izvrsna tjelesna pripremljenost ostavila ga je među živima i on ponovo vodi svoje momke, bivše suigrače i prija-

Na njihovu veliku radost našli su se sponzori i donatori, našli su se dobri ljudi i bar za ovu utakmicu svi njihovi materijalni problemi su riješeni.

Igrat će, prvi put u ovom poslije ratnom ciklusu natjecanja, u svojim i to novim dresovima, a ne u posuđenim od svojih sportskih rivala kao što je to bilo do sada. S njima će biti, a to im je, tvrde, posebna inspiracija, i njihovi suborci, ranjenici i invalidi.

To će, ujedno, biti jedini njihovi navijači jer je teško očekivati da oni stignu i iz Viteza. A Ljubuški je tako blizu Metkoviću. No, oni tvrde da će sportskim ponašanjem, zalaganjem i dobrom igrom, naravno, nastojati pridobiti Metkovce. Nadaju se, također, kako će ovaj put proraditi i dugogodišnje rukometno i nogometno prijateljstvo Metkovića i Viteza.

1994

Među navijačima bili su i općinski načelnik i predsjedatelj Općinskog vijeća Viteza, Anto Marjanović i Jozo Grgić. U zanosu, zaboravljajući svoju funkciju, nakon posljednjeg zvižduka sudaca, ogradu je preskočio općinski načelnik Anto Marjanović i sa svojim košarkašima podijelio radost pobjede.

O suđenju i sucima, a oba suca su iz Hercegovine, neće ni da razgovaraju. Tako je, naime, odlučila košarkaška organizacija i to je svršena stvar. Valjda oni znaju tko zavrjeđuje voditi prvu, povijesnu utakmicu prvog košarkaškog prvenstva KŠ HR – HB. Uostalom da će sve biti u duhu sporta i sportskog nadmetanja, obećali su i ministar Jozo Marić i njegov pomoćnik, Marijan Kvesić.

Pa kako onda ne vjerovati u objektivnost sudaca? A vrijedi i istaknuti, bez obzira na konačni ishod finalne utakmice, za do sada postignute rezultate slijedi i vrijedna nagrada.

Svaki će košarkaš Viteza, na povratku kući, dobiti paket od Caritasa. U petak 25. studenog navečer orilo

Zvonimir Čilić

sa svojim čelništvom (prije svih s Javorkom Batalijom i Miloradom Žderićem), angažiraju tražeći sponzore kako bi s njima u sportskoj dvorani u Metkoviću bili i njihovi suborci i prijatelji iz rovova, s prve crte bojišnice, koje je zadesila zla kob i sada u Neumu, Makarskoj, Vela Luci i Splitu liječe teške ratne rane i čekaju proteze i invalidska kolica.

se u sportskoj dvoranu u Metkoviću: Vitez je najbolji, Vitez je slavan, nitko u Herceg – Bosni njemu nije ravan. Pjevali su razdragani navijači Viteza, pridružili su im se i Metkovci, slaveći najveći uspjeh svojih košarkaša u 25-godišnjoj povijesti kluba, pošto su u izvanrednoj igri u svemu nadvisiuli svoje sportske rivale, momčad Ljubuškog i izboreno Međunarodno natjecanje, cijenjeni „Kup Radivoja Koraća”. Pobijedili su Vitežani s 77 : 67 (39 :24). A za povijest neka ostane zapisano da je momčad Viteza nastupila u sljedećem sastavu. Batinić 27, M. Matić -, Ma. Smiljanić, Grabovac, Šerbetić, Udiljak 4, Mi. Smiljanić 3, Rajić 2, Ilić, Šafradin, V. Matić 41.

Stoje slijeva: Vlado Micić (prijatelj Kluba), Goran Silić(dopredsjednik), Marijan Vidović, Igor Martinović, Marinko Grabovac, Dario Udiljak, Boro Ilić, Miodrag Smiljanić, Ivica Badrov (trener), Miro Lazarević (član uptave), Zoran Luković (tajnik) Čuće: Vječeslav Blaž, Zlatko Šerbetić, Miro Matić, Željo Šafradin, Nikola Rajić, Marinko Smiljanić

11

12

13 Zvonimir Čilić

1995

1994

U LAŠVANSKOJ DOLINI 19. LISTOPADA - DAN KOJI ULAZI U POVIJEST Svetog Duha u Novoj Biloj, fra Zoran Livančić.

Obraćajući se nazočnim, profesor dr. Lang, između ostalog, rekao je da su Hrvati srednje Bosne simbol i ponos hrvatske obitelji i hrvatskog naroda, te da je obaveza hrvatske države da ovom narodu pomogne da ostane na svojim ognjištima, čiju su obranu skupo platili. Ta pomoć neće izostati, rekao je dr. Lang.

Dr. Slobodan Lang i alkar Stipe Šimundža

D

vodnevne listopadske svečanosti u Lašvanskoj dolini počele su 18. listopada dolaskom, po peti put, konvoja BIJELI PUT za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu.

Stigao je BIJELI PUT s do sada najvrednijim teretom, s kamenom temeljom za novu bolnicu u Novoj Biloj, izvađenim iz temelja zagrebačke prvostolnice, a blagoslovljen od uzoritog kardinala Franje Kuharića.

U pratnji konvoja stigli su: profesor dr. Slobodan Lang, izaslanik pokrovitelja gradnje nove bolnice, predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, saborska delegacija Republike Hrvatske predvođena dopredsjednikom Županijskog doma Sabora Damirom Zorićem, sinjski alkari s predsjednikom Društva alkara Matom Jikićem, zapovjednikom Ivanom Zoricom i ovogodišnjim slavodobitnikom alke Stipom Šimundžom, predstavnik franjevaca Hercegovine i Hrvatske fra Ferdo Vlašić, delegacija Matice hrvatske predvođena glavnim tajnikom Krešimirom Mikolčićem, predstavnici na-

14

cionalne mladeži i drugi brojni znani i neznani dobri ljudi dobra srca i dobre volje.

Ispred bolnice-crkve, drage goste, uz burni pljesak dočekalo je mnoštvo građana. Kamen temeljac unesen je u crkvu-bolnicu gdje je i prenoćio, a dragim gostima dobrodošlicom obratio se domaćin, župnik župe

Izložbu ratne fotografije “Križni put Hrvata Lašvanske doline” fotografa Srećka Stipovića iz Viteza, otvorila je Tereza Kesovija, koja je zajedno s rok grupom “Parni valjak” u Novu Bilu stigla u popodnevnim satima.

Vidno potresena onim što je vidjela obilaskom bolnice, fotografijama, govorila je veoma emotivno, a nije mogla zadržati ni suze. Na opće zadovoljstvo nazočnih u prepunoj crkvi-bolnici Tereza je, bez glazbene pratnje, otpjevala pjesmu Ranka Bobana “Bosna Srebrna”.

Tereza Kesovija otvorila je izložbu “Ratne fotografije” Srećka Stipovića

Zvonimir Čilić

1994

Svečanosti dočeka BIJELI PUT i ispraćaj dragih, umornih gostiju na zasluženi počinak, fra Zoran Livančić završio je stihom Terezine pjesme “SUTRA JE NOVI DAN I ŽIVOT TEČE, NE POSTOJI NI BOL NI JAD KOJI POĆI NEĆE”...

A sutrašnji, bio je pravi svečarski.

Dan radosti, veselja, nade, vjere, ljubavi, dan koji se ne zaboravlja, dan koji sigurno ulazi u povijest.

Tog sunčanog, lijepog 19. listopada u Lašvanskoj dolini svi su došli na svoje. Mališani su dobili bajke, učenici udžbenike, školski pribor i odjeću, nastavno osoblje pomoć u hrani.

Mladost je, nakon više od dvije godine, uživala u rok koncertu u lijepoj novotravničkoj športskoj dvorani, a zabavljali su ih njihovih ljubimci, popularni rok sastav “Parni valjak”.

Tereza Kesovija nevjerojatnom prisnošću i ljubavlju unijela je dosta vedrine među bolesnike u bolnici u Novoj Biloj. Sa svakim bolesnikom je razgovarala, mnoge pomilovala, pokrila, poljubila, s njima suosjećala. Svojom pjesmom u crkvi-bolnici, a posebno na svečanosti polaganja kamena temeljca, oduševila je sve.

I stare i mlade. Ljubitelji nogometa, nakon više od dvije godine, giedali su jednu pravu nogometnu utakmicu. Igrala je nogometna mladost srednje Bosne s ekipom Novotravničana. Utakmica za gušt, za pljesak.

Bilo je i jednog i drugog. Otvoreno je i konzularno predstavništvo Repubike Hrvatske u Novom Travnku, a to je nova podrška narodu ovoga kraja i olakšanje u rješavanju mnogih proceduralnih pitanja vezanih za državljanstvo, putovanja i drugo. Vjernici su bili nazočni misnom slavlju

kakvog do sada na ovim prostorima nije bilo. Misno slavlje, pred preko šest tisuća vjernika, predvodio je župnik župe Svetog Duha u Novoj Biloj fra Zoran Livančić, a koncele-

briralo je dvadeset svećenika. Za bolnicu je, od dokazanih prijatelja, iz splitske bolnice stigla tehnička pomoć, a stručna pomoć će se nastaviti. Splitsko-dalmatinska županija

Na kamenu temeljcu piše: 1994. GODINE, U GODINI 900. OBLJETNICE ZAGREBAČKE BISKUPIJE I DOLASKA PAPE IVANA PAVLA II, OVAJ KAMEN IZ ZAGREBAČKE KATEDRALE BLAGOSLOVLJEN OD UZORITOG KARDINALA FRANJE KUHARIĆA, UGRAĐEN JE U NOVU BOLNICU U NOVOJ BILOJ U ZNAK DUHOVNOG JEDINSTVA HRVATSKOG NARODA I DOBRO SVIH LJUDI.

15

i grad Split donijeli su novčanu pomoć, saborski zastupnici Republike Hrvatske sliku Ivana Lackovića-Croate i veliku političku potporu koja je ponovo stigla i od najviših uzvanika HR HB i Federacije.

U Novu Bilu stigao je i križ posvećen u Rimu od Svetog Oca Ivana Pavla II kao podrška hrvatskom narodu srednje Bosne. Stigao je i temeljni kamen za novu bolnicu. Kamen temeljac, koji mora, kako reče fra Ferdo Vlašić, “započeti trajnu vezu Srednje Bosne sa svojom Hrvatskom”.

U Lašvansku dolinu stigla je ljubav cijelog hrvatskog naroda. Ljubav koja narodu Lašvanske doline daje novu snagu da izdrži, da ostane na svojim vjekovnim ognjištima. U četvrtak, 20. listopada, u popodnevnim satima, BIJELI PUT napustio je Lašvansku dolinu. Umorni, a sretni, jer su još jednom učinili veliko dobro djelo. Ostaviše ljudima u Lašvanskoj dolini prije svega puno ljubavi i vjere da smo zajedno, da je naša veza sve čvršća, sve jača. Ispratiše ih žitelji Lašvanske doline uvjereni da su ovakvi odlasci početak priprema za navi dolazak. Zato, sretan vam povratak svojim domovima, dobri ljudi, i do skorog viđenja u lijepoj Lašvanskoj dolini.

Nazočni brojni visoki dužnosnici političkog, vojnog i kulturnog života Lašvanske regije, HR HB i Republike Hrvatske

Na svečanosti polaganja kamena temeljca, pored gostiju pristiglih s BIJELIM PUTOM bili su: KREŠIMIR ZUBAK, predsjednik Federacije BiH, IVAN BENDER, predsjednik Zastupničkog doma Sabora MRHB, DARlO KORDIĆ, predsjednik HDZ BiH, JOZO MARIĆ, ministar u Vladi HR HB, DRAGO BILANDŽIJA, ministar u Vladi HR HB, TIHOMIR BLAŠKIĆ, načelnik GS HVO, FILIP FILIPOVIĆ, zapovjednik ZP Vitez, JOHN Mc COLL, zapovjednik britanskog bataljuna u Biloj, LJERKA ELJUGA, predsjednica udruge HRVATSKA ŽENA, BOŽIDAR BLAŽEVIĆ, direktor KRUHA SVETOG ANTE, IVAN LACKOVIĆ-CROATA, KRUNOSLAV PERONJA; župan splitsko-dalmatinski, IVAN LOPUŠINSKI, dogradonačelnik grada Splita, VESNA BOSANAC, ravnateljica vukovarske bolnice, MIHOVIL BIOČIĆ, ravnatelj splitske bolnice, VESNA SKULIĆ, poznata radioamaterka s Paga. Nazočni su bili i brojni predstavnici političkog, vojnog, vjerskog, kulturnog života općina iz cijele srednje Bosne 16

Zvonimir Čilić

1994

1994

DILEMA - OSTATI ILI OTIĆI?

K

rvavi muslimansko-hrvatski i sportski život. S radom je počeo ruka:“… tuđa zemlja ima svoje, ne rat je završen, a u Vitezu, u HKD Napredak, osnovan 1906., za- poznaje jade tvoje, tuđa zemlja ljuLašvanskoj dolini, srednjoj branjen 1947., a rad mu obnovljen bi svoga…“. Nas, kažu Hrvati s ovog Bosni… ostala je prava pustoš u ma- 9. veljače 1991. godine, te najstariji srednjobosanskog područja, na žaterijalnim dobrima, a što je još teže viteški sportski kolektiv, NK Vitez, s lost, ne ljubi ni naša! Ili im se samo i još gore, u dušama i srcima napa- dubokim ranama, bez i najnužnije tako čini? ćenih ljudi. Samo u Vitezu poginule opreme, bez novaca. Mnogi članovi Međutim, dolasu ili su ubijene 653 skom visoke deleosobe – vojnici, gacije Republike žene, starci, žene, Hrvatske, 14. lipdjeca – hrvatske Sada ili nikad! Ovo je vrijeme kada se nja 1994. godine u nacionalnosti, raodlučuje hoće li Hrvati ubuduće živjeti Novu Bilu, Vitez i njeno ih je više od Busovaču, koju je na ovim prostorima ili će uskoro srednja dvije tisuće, 650 predvodio prvi hrBosna za Hrvate i Hrvatsku, zauvijek biti djece je ostalo bez vatski predsjednik, izgubljena? jednog ili oba rodidr. Franjo Tuđman, telja, ostalo je više ulio je ovom naod 450 udovica. paćenom narodu Teško ili potpuno je ohrabrenje, nadu uništeno 2.500 stambenih objekata, ovih i drugih sportskih klubova i druza bolje, sigurnije i sretnije sutra. teška oštećenja pretrpjeli su objekti štava su poginuli, mnogi su ranjeni.

Jer, obećanje dr. Tuđmana „…gradit zdravstva, infrastrukture, školstva, Oprema je uništena, zgrada NK Vitećemo bolnicu u Novoj Biloj…“, nešto kulture, gospodarski i vjerski objek- za, sa svom opremom, dokumentakasnije postavljanje temeljnog kati. Poduzeća još uvijek ne rade jer cijom, uspomenama, trofejima…, zamena na Dubravama i pokroviteljnema novaca za sanaciju šteta, za paljena je. Teško je, da teže ne može stvo gradnje dr. Franje Tuđmana, kupovinu repromaterijala, pokida- biti, a živjeti se mora. Treba gledati doživljeno je kao new deal među Hrne su poslovne veze, izgubljena su naprijed, a „naprijed“ je neizvjesno, vatima u Lašvanskoj dolini i cijeloj tržišta, a i duboke rane u duši i na puno nepoznanica. srednjoj Bosni. tijelu prepreka su normalizaciji gosObranili su Hrvati svoja ognjišta, A samo takva pomoć, brza, konkretpodarskih i drugih tokova s musliobranili su čast i dostojanstvo, svoj na i korektna, pomogla je (i pomaže) manskom stranom, a sa srpskom opstanak…, sve to platili najvećom mnogima u rješavanju dileme – Biti rat i dalje traje. cijenom – krvlju i životima mnogih, ili ne biti, ostati ili otići?

Sredina je 1994. školska godina pre- a sada se, sve češće, postavlja pipolovljena, završena je u osnovnim tanje, jasno, glasno, u sebi, u krugu i srednjim školama s hrvatskim na- svojih najmilijih - OSTATI ILI OTIĆI? stavnim planom i programom. Na- Zauvijek? A kuda? Bilo kuda, može stava se odvijala u zgradama bez se čuti, samo što dalje od ovog boprozora, bez školskoga pribora, bez sanskog pakla. Na žalost, mnogi i učila… Tisuće prozorskih otvora na odlaze. Odlaze jer ne vide da će sustambenim objektima, na objektima tra ovdje moći živjeti, djecu školovainstitucija i organizacija umjesto ti, da će moći i smjeti biti Hrvati. A staklom zatvoreni su najlonskim fo- ovi vrijedni i skromni ljudi ne traže mnogo, ali se teško mogu zadovoljilijama. Stakla ima, nema novaca! ti riječima pjesnika: “Ostajte ovdje!“, I u takvim teškim, nikada težim kao što ih i ne plaši pjesnikova pouvjetima budi se, polako, kulturni 17

1994

RAZIŠLE SE OBITELJI KAO RAKOVA DJECA

K

ako Hrvati žive u Zenici? Zašto Hrvati i dalje, iako vlada mir, masovno napuštaju Zenicu?

Ima li i suprotnih primjera? Na ovaj i niz drugih pitanja pokušali smo dobiti odgovor i u Čajdrašu, maloj zeničkoj župi koja se nalazi na ulazu u Zenicu, dolazeći iz pravca Viteza preko Vjetrenica. A doći u Čajdraš nakon više od šesnaest mjeseci, i to s grupom časnika HVO-a iz Viteza, rođenim Zeničanima koji su još 17. travnja 1993. godine s dijelom brigade »Jure Francetić« i brojnim civilima morali napustiti svoj Čajdraš, i svoju Zenicu, pravi je emotivni doživljaj. Dirljiv susret s najbližom rodbinom, prijateljima i susjedima dogodio se u crkvi Presvetog Srca Isusova u Čajdrašu. Misa je već počela kada su gosti ušli u crkvu.

Obred svete mise je prekinut jer je sva pozornost vjernika i svećenika bila usmjerena k njima. Svi su, i velečasni Božo Markotić, plakali. Bile su to suze radosnice, suze nade i vjere da će ponovno čajdraške i zeničke rastavljene obitelji živjeti zajedno, da će ponovno prvi susjedi biti oni stari, a ne ovi sadašnji kojima smeta sve što je hrvatsko, katoličko, sve što nije muslimansko. Da će ponovno biti kao nekad. Međutim, sve ono što smo vidjeli i čuli u razgovoru sa žiteljima Čajdraša uvjerava nas, na žalost, u suprotno. - Naša župa bila je malena i prije rata s Muslimanima - govori nam velečasni Božo, naš domaćin za koga njegovi župljani imaju samo riječi hvale. - Brojala je samo 390 kuća i 1470 vjernika.

Sada nas je 570, a sutra, prekosutra taj će broj sigurno biti i manji jer svakodnevni su odlasci Hrvata ovoga kraja u Lašvansku dolinu, Hrvatsku, u bijeli svijet. U 129 kuća stanuju Muslimani, 36 kuća je spaljeno, a u ostalih 225 žive i dalje Hrvati, uglavnom starije osobe. Ukupno 25 18

Stoje slijeva: Ilija Kreković, don Tomo Knežević, Alojz Filipović, Dragan Opačak, Marinko Marković, Blaženko Ramljak Čuče s lijeva: Vlado Štrbac, Željko Tadić, Ivo Jonjić. Don Božo Markotić

župljana je poginulo, a 45 ih je teže ili lakše ranjeno. - Prije rata u našoj župi - nastavlja velečasni Božo - živjelo je oko 300 Muslimana, a sada su brojniji od nas. Nacionalna struktura i u cijeloj Zenici drastično se promijenila. Prema službenim podacima u Zenici je prije rata živjelo 22,5 tisuća Hrvata, a s prognanima koji su pred srpskom najezdom utočište našli u Zenici Hrvata je bilo oko 30 tisuća. Sada nas je, prema podacima Caritasa, oko 13 tisuća, a broj se svakodnevno smanjuje. Zašto je tako? - pitamo velečasnog Božu. - Za vrijeme ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj odlazili su zbog rodoljublja. Kada je i ovdje buknuo rat, otišli su iz straha ili zato što su jednostavno prognani. U Čajdrašu nije bilo borbenih djelovanja, no ipak, na moje župljane i njihovu imovinu izvršeno je više od 600 napada.

Napadači su više puta bili prepoznavani, ali zbog straha od odmazde žrtve ih nisu smjele prijaviti. Radi istine moram reći da mene, osim što su me vrijeđali, nisu napadali, niti crkvenu imovinu pljačkali. Na svaki moj poziv policija je reagirala i uzimala nas u zaštitu onoliko koliko je mogla i smjela u određenom trenutku. - A zašto sada odlaze kada barem u nekoj mjeri funkcionira pravna državna? - Pa odlaze zbog

ekonomskih razloga. Zbog besperspektivnosti. Župljani okupljeni ispred crkve navode i druge razloge. Živi se teško, od Caritasa i prihoda s posne zemlje, a od tog prihoda nikad se nije moglo živjeti. Svinje ne drže jer to smeta njihovim novim susjedima. Krave im je uzela vojska i nijedna hrvatska obitelj u općini Zenica nema kravu. Poduzeća ne rade, nemaju nikakvih primanja, osim mirovina koje su prije nekoliko dana podijeljene za prosinac 1993. godine. Osamdesetogodišnja starica kaže nam da je primila mirovinu u iznosu od 460 tisuća BH dinara.

- To je - kaže starica - najniža mirovina. Pojedinci primaju i deset puta veće iznose. - A što se za taj iznos može kupiti? - pitamo. - Dvije kutije žigica i žvaka kusura - odgovaraju uz smijeh i pojašnjenje da je to istina, jer kutija žigica stoji 200 tisuća BH dinara. Međutim, od te neimaštine i besperspektivnosti, kažu nam okupljeni građani, teže nam pada muslimanski fundamentalizam koji je vidljiv i osjetljiv na svakom koraku u školu, na ulici, radiju, televiziji...

Taj način islamizacije Zenice smeta i mnogim Zeničanima muslimanske vjeroispovijedi. Onima kojima islam nije zanimanje. A takvih u Zenici nije malen broj, pa i oni sve češće odlaze iz Zenice.

19 Zvonimir Čilić

1994

20

1995

1995

T

ema svih rasprava u Vitezu, u Lašvanskoj dolini i cijeloj srednjoj Bosni je Međunarodni sud u Haagu, sudac Richard Goldstone i optužnice podnesene protiv visokih dužnosnika hrvatskog naroda iz srednje Bosne. Nevjerica, uznemirenost i pitanje tko i zašto iza ovih prljavih rabota stoji? Kome je u interesu i s kojim ciljem se optužuju ljudi koji su predvodili hrvatski narod Viteza i srednje Bosne u njegovoj borbi za opstanak i to u vremenu najintezivnijih mirovnih pregovora u Daytonu?

O tome smo razgovarali s Perom Skopljakom, jednim od optuženih Hrvata s područja srednje Bosne.

Za početak našeg razgovora jedno pitanje koje se nameće kao neizostavno – kako ste Vi i Vaša obitelj doživjeli optužnicu iz Haaga?

Znao sam da Muslimani, odnosno mudžahedini u Zenici već odavno imaju popis „ratnih zločinaca“ s područja srednje Bosne, a na tom popisu su svi utjecajni Hrvati i svi oni koji su od prvoga dana početka raspada Jugoslavije imali snage i hrabrosti staviti se na čelo svog naroda. Prema tome, normalno je da je po tim njihovim kriterijima i moje ime na spisku i za to sam znao od ranije. Međutim iznenađen sam i šokiran neprofesionalnošću Međunarodnog suda u Haagu za koji sam vjerovao da je ugledna pravna institucija koja radi na osnovu načela međunarodnog prava. Optužnica koju još uvijek nisam ni vidio ni pročitao, a prema onomu što sam saznao, vrvi od neistina i tvrdnji koje uopće ne stoje. No, što je, tu je, i trebat će vremena i snage da sve dođe na svoje mjesto. A doći će! Što ste mislili kada ste rekli „mudžahedini” iz Zenice?

Krajnje je vrijeme početi stvari, ljude i institucije, zvati pravim imenom. Poznato je da Zenica mudžahedinski centar, da je Zenica centar najcrnje fundamentalističke ideologije koja pokušava BiH vratiti 500 godina unatrag.

Mi znamo da je Zenica centar Alijine moći odakle su stizala sva zla i nevolje za Hrvate srednje Bosne, pa zašto onda ne reći jasno, glasno i otvoreno bobu- bob, Jobu – Job? Optužnica je podignuta a da od Vas nitko nije tražio nikakvu izjavu, nitko s Vama od predstavnika sudskih organa nije razgovarao. Nije obavljen prethodni sudski postupak?

Nikakvu priliku nisam imao dati bilo kakvu izjavu, nitko

Zvonimir Čilić

U HAAGU ĆU OBRANITI ČAST I DOSTOJANSTVO me ništa nije pitao kao da sam Sudu bio nedostupan.

A moje se mjesto boravka zna i nisam ga godinama mijenjao, a neću ni narednih godina. Bio sam spreman na svaku suradnju. Upravo takav postupak, takva neprofesionalnost Međunarodnog suda, kao što sam već rekao, šokirala me je.

Prema optužnici Vi ste, uz ostalo, „nadzirali pritvor i postupanje sa zatočenim civilima u vrijeme vojnog sukoba“?

Uopće nije točno da sam ja nadzirao bilo koga ni bilo što, niti sam ja u to vrijeme, kako se navodno u optužnici navodi, bio načelnik MUP-a u Vitezu. To jednostavno ne odgovara istini, kao i brojne druge tvrdnje iz optužnice o kojima sam slušao, a još uvijek ne i pročitao jer je jednostavno nisam ni dobio.

Jasno je kao dan da su se mudžahedini iz Zenice rukovodili politikom svog ideologa Alije Izetbegovića i postupili po onoj „drž’ te lopova“: u travnju i svibnju, za vrijeme za koje mene optužuju da sam nadzirao pritvor, oni su bjesomučno granatirali sva civilna naselja u Vitezu i cijeloj Lašvanskoj dolini i napadali nas s desetostruko brojnijim snagama. U to vrijeme, za Hrvate Zenice i mnoge Hrvate iz Lašvanske doline po zlu poznata Muzička škola i Kazneno popravni zavod (KPZ) bili su prepuni ljudi koji su bili krivi samo zato što su bili Hrvati ili Srbi. I dok sam ja „nadzirao pritvor i postupanja sa zatočenim civilima“, oni su svim silama pokušavali „osloboditi“ Vitez i druga mjesta Lašvanske doline. Željeli su ih zauvijek osloboditi od većinskog hrvatskog stanovništva. Nisu uspjeli zahvaljujući našem moralu crpljenom iz činjenice da je to borba za obitelj, za goli život, za opstanak. Uspjeli smo se obraniti, a to smo platili visokom cijenom kakvu novija europska povijest ne poznaje. Upravo zbog toga proglašeni smo ratnim zločincima. Po njihovu sudu svi Hrvati koji su se suprotstavili fundamentalističko-mudžahedinskoj najezdi, ratni su zločinci.

Terete Vas za zlodjela počinjena od 1. 5. 1992. godine pa do 31. 5. 1993. godine. Nakon toga perioda, a u vrijeme žestokih sukoba, Vi ste u više navrata odlazili u Zenicu?

U rano vrijeme sam bio predsjednik Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika, a eto ja sam i poslije vremena u kojemu sam „počinio ratni zločin“ više puta 21

1993. godine bilo pokolja, pljački, paleža, progona u nekim selima busovačke općine, da su Muslimani 19. 10. 1992. godine u Ahmićima blokirali cestu Busovača – Vitez i tako spriječili prolaz vojnika HVO-a u Jajce koje je neposredno nakon toga palo u četničke ruke. Tog 10. listopada Muslimani su oskrnavili groblje u Topaloj i upravu tu, radi tih blokada i došlo je do prvog sukoba Hrvata i Muslimana u Vitezu. Bilo je i mrtvih, a Ahmići iz travnja 1993. su posljedica osvete.

Balkanska osveta koja nema i ne može imati opravdanja, ali još jednom kažem da je detaljno i pošteno treba rasvijetliti.

U vrijeme rata ste bili visoki dužnosnik u općinskoj vlasti Viteza.

Osjećate li se krivim za tragediju u Ahmićima?

putovao u Zenicu i nije im bilo ni na kraj pameti uhititi me kao ratnog zločinca.

Jedan sam od rijetkih Hrvata koji su u to vrijeme ušli u Alijine kazamate u Zenici, a da nisam bio zatočenik.

Morat će zlodjela iz tih kazamata izići na vidjelo. Ima još živih svjedoka. Ja sam ih vidio s obje strane, jer sam dvije godine bio njihov stanovnika zbog istih „grijeha“ kao i sada, a koje sam napravio u vrijeme Hrvatskog proljeća. I tada sam bio Hrvat, a to je, očigledno, za Aliju i njegove sljedbenike, i dalje grijeh.

Koliko sam ja kriv za Ahmiće ilustrirat ću podatkom da sam neposredno nakon potpisa primirja, u ožujku, na sjednici Općinskog odbora HDZ-a Vitez, čiji sam u to vrijeme bio predsjednik, tražio detaljno ispitivanja događanja i zločina u Ahmićima, kao i svih drugih „Ahmića“ počinjenih s jedne ili druge strane. I dalje ostajem pri takvom zahtjevu.

Moji su me Hrvati optuživali za neodlučnost, za previše sklonosti kompromisima, što su i razlozi da dobro ne odrađujem povjerene mi zadatke. S druge strane, Muslimani me optužuju za ratni zločin.

Teško breme Ahmića i Vama pokušavaju staviti na vrat?

U optužnici se spominje i Stari Vitez, kao muslimansko stratište u ratu Hrvata i Muslimana.

Pokušavaju oni staviti to breme, breme zločina, svim Hrvatima kakve su nam srbo-komunisti tovarili desetljećima. Ahmiće niti treba niti hoću braniti.

Međutim, svaka medalja ima i drugu stranu. Ahmiće treba rasvijetliti, ali nepristrano i sa svih strana, pa neka onda odgovara svatko za svoja (ne)djela. Ipak, javnost mora znati da je tragediji Ahmića prethodila tragedija u Dusini i masakr hrvatskog življa u tom selu u zeničkoj općini. Treba znati da je koji mjesec ranije, u siječnju

Nije riječ o Starom Vitezu nego njegovom dijelu koji se zove Mahala, a tu sam se i ja rodio i odrastao. Sa susjedima Muslimanima nikada nismo imali nikakvih problema, a moj otac je među njima imao i brojne prijatelje. Sada je ta Mahala najbolji primjer što su Alijini mudžahedini htjeli. Odbili su sve naše prijedloge o podjeli vlasti razmjerno izbornim rezultatima. U nekim segmentima nudili smo im i više od toga. Sve su odbili i u Mahali se zabarikadirali, utemeljili svoju općinu, policiju

22

Zvonimir Čilić

1995

itd. Iz te Mahale koja se, kažete, u optužnici spominje kao muslimansko stratište, snajperima je ubijeno četrdesetak nedužnih građana, pa čak i djece u Vitezu, u Starom Vitezu i na dva zaobilazna puta oko Viteza iz pravca Busovače prema Biloj i Travniku. Kažem Vam, govori se samo o jednoj strani medalje i to neistinito.

Od koga i zašto onda optužnica protiv Vas? Nisam ja dovoljno jaka ni važna osoba, a ponajmanje sam kriv da bi atak radi toga išao na mene. Jednostavno, išlo se prokušanom metodom optužbi čelnih ljudi općine i regije pa je tako atak izvršen na cijeli hrvatski narod srednje Bosne. Mene su optužili kao načelnika MUP-a, a ja u MUP-u nisam radio od siječnja 1993. godine i to nije teško provjeriti i dokazati.

To je vrlo interesantan podatak ima li se u vidu optužnica protiv Vas. Naravno da je interesantan, posebno ako se vidi na čemu se temelji optužnica. Zato se i ja i drugi čudimo da je ovakva optužnica mogla biti podnesena na osnovu apsolutno neprovjerenih, a lako provjerljivih, podataka. Čini se da je „stara dama“ iz Tužiteljstva Međunarodnog suda u Haagu, ovaj put ostala i bez donjeg rublja. Što sada? Kako živjeti s neočekivanim teretom oko vrata?

Savjest mi je čista i ja pored svega mirno spavam.

Snagu mi daju brojni telefonski pozivi koji me hrabre da izdržim i dokažem neutemeljenost optužnice. Bilo ih je više stotina, a među njima, nemali broj, i od Muslimana.

Brojni prosvjedi građana, reagiranja institucija i udruga protiv ovih optužnica govore da smo mi ovom narodu ipak činili dobra djela. Neće se nitko zalagati za ratnog zločinca, ma iz kojeg naroda on bio. Hoće ljudi istinu i pravdu i istini i pravdi daju podršku. Meni je to drago, a ako nije neskromno kazat ću da su me, dok sam radio u Njemačkoj, zvali „fanatik za istinu“. Iako mi se to često obijalo o glavu, ostajem i dalje takav.

Ostajete li i dalje živjeti u Vitezu?

U Vitezu ostajem sigurno. Međutim, ima jedna dilema.

Naime, ako se u Vitez vrati dr. Muhamed Mujezinović, čijoj sam obitelji u ratu mnogo pomogao, a koji mi je svojim neljudskim stavovima i lažima mnogo od ovoga zla „napakovao”, onda će Vitez, vjerojatno, biti tijesan meni ili njemu.

Očekujete li izručenje Međunarodnom sudu u Haagu?

Zašto izručenje? Bio bih sretan da što prije odem u Haag i obranim svoju čast i dostojanstvo. Uvjeren sam, ako ne bude prljavi politički proces, sve će se brzo i za mene povoljno završiti. Ako mi netko, upućujem javno molbu, može pomoći i omogućiti da stupim u vezu sa sudom Haagu, ja ću to odmah učiniti. Ovog časa sam spreman ići u Haag!

Pero Skopljak, Antin, rođen 4. lipnja 1943. U Vitezu. Osnovnu školu završio u Vitezu, gimnaziju u Visokom, a teologiju studirao u Sarajevu, Frankfurtu i Innsbrucku. Klasičnu filologiju apsolvirao u Beogradu.

Jedan je od utemeljitelja HDZ-a u Vitezu, a optužnica iz Haaga ga je „zatekla“ na dužnosti pomoćnika ministra za Međunarodne odnose u Vladi Hrvatske Republike Herceg – Bosna.

23

Ne kukamo, ali se i ne veselimo

Muslimani nas nevole jer uzgajamo svinje

Cigansko ratno djetinjstvo

Nema više radosti i veselja u ranije uvijek veselom naselju

Šemsa Šuvalić: Ciganska je tuga pregolema

24

25 Zvonimir Čilić

1995

26

27 Zvonimir Čilić

1995

1995

GENERAL BOJNIK TIHOMIR BLAŠKIĆ O HAAŠKOJ OPTUŽNICI Čast mi je da sam bio spreman, a i dalje sam, u svakom trenutku, ako to zatreba, staviti se na raspolaganje i s puškom u ruci ili u bilo kojoj drugoj ulozi braniti ovaj narod i ove prostore, kaže načelnik Glavnog stožera HVO-a.

U redovitom mjesečnom obilasku zbornih područja HVO-a u četvrtak je u Zbornom području Vitez boravio načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane general bojnik Tihomir Blaškić.

Je li ovo Vaš oproštajni posjet Zbornom području Vitez zbog odlaska na novu dužnost?

U redovitom sam mjesečnom obilasku zbornih područja u cilju provedbe plana rada.

Razmotrili smo i naše zadaće vezane za dolazak međunarodnih snaga nakon, nadam se, potpisa mirovnog sporazuma u Daytonu te pitanja preustroja naše profesionalne, a također i domobranske komponente. Razgovarali smo i o brojnim obvezama koje očekuju ovo zapovjedništvo. Obići ćemo i obitelji naših poginulih branitelja iz 44. samostalne domobranske bojne i 96. domobranske pukovnije koji su živote izgubili u operacijama akcije Južni potez.

Je li bilo govora o promjeni na čelu Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane?

Svoje suradnike sam upoznao s odlukom vrhovništva da se na raspolaganje HR Herceg-Bosni stavi general Živko Budimir koji je jedno vrijeme obnašao dužnost zapovjednika hrvatske komponente u združenom stožeru Vojske Federacije, i koji će nakon imenovanja od Predsjedničkog vijeća HR Herceg-Bosna preuzeti dužnost načelnika Glavnog stožera HVO-a.

šoj krvavoj kalvariji ne može, i kada bi htio, napustiti te prostore. Ne mislim fizički, naravno. Sve se to preduboko urezalo u našu dušu.

Vi ipak odlazite?

Bez pogovora prihvaćam svaku odluku naTihomir Blaškić šeg Vrhovnika jer je to moja dužnost i moja obveza. Odgovorno i časno izvršit ću i realizirati ono što se od mene traži. Ja sam kadar ovih prostora i samo sam privremeno, po odluci nadležnih, angažiran na drugim zadaćama. Savjest mi je potpuno čista i mirna. To govorim iskreno i spreman sam to ponoviti na svakom mjestu. Savjest mi ne bi bila čista i oprostiti si ne bih mogao da u tom vremenu bitke za našu opstojnost nisam bio zajedno s ovim narodom i da nisam dao svoj doprinos u toj borbi. Čast mi je da sam bio spreman, a i dalje sam u svakom trenutku, ako to zatreba, staviti se na raspolaganje i s puškom u ruci ili u bilo kojoj drugoj ulozi braniti ovaj narod i ove prostore.

Svih šest optužbi podnesene su protiv Hrvata iz srednje Bosne, a to mnogi stavljaju u kontekst političkih igara i daytonskih pregovora.

Ne želim davati nikakve kvalifikacije takvim postupcima, ali je istina da je to proces i pokušaj izricanja presude našoj opstojnosti i našoj obrani. Da se nismo obranili, da nismo opstali, ne bi bilo ni procesa.

Uvjeren sam da će general Budimir uspješno obnašati dužnost koja je zahtjevna i odgovorna, a prije svega časna i od koje ne postoji časnija.

Vjerojatno nije slučajno što je optužnica pokrenuta protiv šestorica dužnosnika iz srednje Bosne i iz potpuno različitih državnih institucija.

Kako se osjećate u trenutku kada napuštate ovo područje i svoje suradnike s kojima ste proveli vrijeme koje je za Hrvate ovoga kraja najteže u njihovoj povijesti i kada istovremeno morate na leđima nositi teško breme haaške optužnice?

Prepustimo, ipak, stvar u ruke vremenu i nadam se pravdi koja na kraju ipak mora pobijediti.

Uopće se ne slažem da ja napuštam Zborno područje Vitez, gdje sam najprije u operativnoj zoni Vitez, a poslije Zbornom području Vitez bio zapovjednik. Smatram da niti jedan pripadnik naših postrojbi koji je sudjelovao u na28

Ja ću iskoristiti ovu prigodu i uputiti zahvalu svim onim znanim i neznanim pojedincima, institucijama i udrugama iz Hrvatske Republike Herceg-Bosne koji i u ovo teško vrijeme daju punu potporu hrvatskom čelništvu na pregovorima u Daytonu i nama protiv kojih je podignuta optužnica u Haagu.

1995

Zvonimir Čilić Opustošeni Dobretići

29

1996

MUSLIMANI ZAUSTAVILI EKSHUMACIJU! NAKON ŠTO JE VEĆ NA PODRUČJU MALJINE-BIKOŠI U OPĆINI TRAVNIK EKSHUMIRANO SEDAM OD 37 PRIPADNIKA HVO-a

M

uslimanska strana ne dopušta nastavak ekshumacije masovnih grobnica na širem području Maljine-Bikoši u općini Travnik iz kojih je 10. i 11. srpnja ove godine ekshumirano sedam od 37 pripadnika HVO-a i hrvatskih civila ubijenih u lipnju 1993. godine, u vrijeme najžešćih napada Armije BiH i mudžahedinskih snaga na HVO Travnika i travnička hrvatska sela.

Tu vijest doznali smo u Općinskom poglavarstvu Travnik sa sjedištem u Novoj Biloj, a njezinu potvrdu dobili u Uredu za razmjenu Herceg-Bosne u Mostaru.

Ekshumacija je 11. srpnja prekinuta jer muslimanska strana nije htjela udovoljiti molbi da na ovaj lokalitet dođe i lokaciju pokaže zapovjednik muslimanske Civilne zaštite iz lipnja 1993. godine, Fadil Prcanović koji je rukovodio zakopavanjem pobijenih Hrvata, niti je dopustila ekshumaciju Ive Baraća zakopanog u zaseoku Pode. Razlog toj zabrani, prema tvrdnji Berislava Pušića, voditelja za razmjenu Herceg-Bosne, izrečenoj 11. srpnja, jesu mudžahedini koji su nastanjeni u tom i drugim hrvatskim selima ovoga područja, za koje je Naim Pindra iz zeničkoga Centra sigurnosti tada tvrdio da su jordanski humanitarci. Hrvatska je strana u 30

Berislav Pušić: Prema dogovoru iz Banje Luke potpisanom 25. lipnja ove godine od predstavnika svih entiteta i zainteresiranih međunarodnih čimbenika za ekshumaciju nije dopušteno nikakvo uvjetovanje.

Potrebno je od strane koja želi vršiti ekshumaciju najmanje 48 sati prije početka o tome obavijestiti Ured visokoga predstavnika i stranu na čijem će se terenu vršiti ekshumacija. međuvremenu došla do spoznaje o mjestima gdje je ukopan jedan broj ubijenih, te je 15. studenoga u nakani da ekshumira njihova tijela obavijestila Jeana Daniela Bielera, voditelja Odjela za razmjenu i traženje nestalih pri Uredu visokog predstavnika, Marka Sassolija iz Međunarodnog komiteta Crvenog križa i Amora Mašovića, voditelja muslimanske komisije za razmjenu.

Prema riječima Berislava Pušića, iz ureda Amora Mašovića stigao je 19. studenog negativan odgovor uz obrazloženje da se ekshumacija ne može nastaviti dok se i muslimanskoj strani ne dopusti ekshumacija masovnih grobnica na teritoriju pod nadzorom HVO-a, te iz razloga što

je zahtjev poslan na memorandumu „nepostojeće administrativno-teritorijalne jedinice” (Hrvatske republike Herceg-Bosne, op.a.).

“Prema dogovoru iz Banje Luke potpisanom 25. lipnja ove godine od Michaela Steinera, zamjenika visokog predstavnika, Seada Hadžića, tajnika Ministarstva pravosuđa BiH, te Marka Arsovića, ministra pravosuđa Republike Srpske, i mene — kaže Berislav Pušić — za ekshumaciju nisu dopuštena nikakva uvjetovanja. Potrebno je da strana koja namjerava vršiti ekshumaciju najmanje 48 sati prije početka o tome obavijesti Ured visokoga predstavnika i stranu na čijem će se teritoriju vršiti ekshumacija. Uostalom — nastavio je Pušić — bošnjačko-muslimanska strana od nas nije tražila dopuštenja za ekshumaciju na području pod našim nadzorom pa na zahtjev takve vrste i nismo mogli reagirati.

Vrijedno je istaknuti da je dopis muslimanske strane u kojemu se odbija hrvatski zahtjev za nastavak ekshumacije, među ostalim i zbog memoranduma „nepostojeće administrativno-teritorijalne jedinice”, napisan na memorandumu nepostojeće Republike BiH, na što je muslimansku stranu upozorio i Christian Clages, dužnosnik Ureda visokog predstavnika.

U Općinskom poglavarstvu Travnik i Uredu za razmjenu Herceg-Bosne u Mostaru ovaj gesta muslimanske strane vide kao već poznate igre s ciljem odugovlačenja i mogućeg prikrivanja istine o teškom zločinu počinjenom nad zarobljenim vojnicima i nedužnim hrvatskim civilima Travnika.

31 Zvonimir Čilić

1996

32

33 Zvonimir Čilić

1996

1996

MUDŽAHEDINI S BOSANSKOM PUTOVNICOM ŽIVE U KUĆAMA PROTJERANIH HRVATA!

D

aytonskim sporazumom predviđeno je da svi strani državljani, pripadnici vojnih formacija, moraju napustiti Bosnu i Hercegovinu do 14. siječnja ove godine. Je li taj dio Daytonskog sporazuma proveden u djelo? Nije, bar kada su mudžahedini u pitanju.

Prema riječima bojnika Roya Collinsa, IFOR-ovog časnika za odnose s javnošću, u selu Ćoraliću kod Bihaća, na području koje je pod nadzorom pripadnika kanadskih snaga IFOR-a iz multinacionalne divizije jugozapad, nalazi se nekoliko stotina mudžahedina koji čekaju da se reguliraju neke formalnosti oko njihovog prelaska u Republiku Hrvatsku i preko Zagreba odlazak na nova odredišta što je već učinilo njih trideset i devet. Ako se zna da su se procjene o broju mudžahedina u Bosni kretale od 800 (muslimanski izvori) do tri tisuće (hrvatski izvori), pa i više (inozemni mediji), opravdano se postavlja pitanje gdje su „nestali“ toliki mudžahedini. U Bosnu nije dolazio David Copperfield! Međutim, ako se zna da su mnogi mudžahedini koji su nekoliko zadnjih godina boravili u Bosni bjelosvjetski kriminalci, teroristi, ubojice, rušitelji režima u bliskoistočnim i sjevernafričkim zemljama, muslimanski fundamentalisti koji se objektivno nemaju kamo vratiti, onda i nije teško zaključiti gdje su nestali. Bosna je za njih, bar tako je do sada bilo, obećana zemlja u kojoj mudžahedini žele ostati i u kojoj ostaju. Kako doznajemo iz povjerljivih zeničkih izvora koji iz razumljivih razloga žele ostati anonimni, samo jedan dio mudžahedina, po zlu poznate postrojbe El Mudžahid iz zeničkog prigradskog naselja Po-

34

Samo jedan dio pripadnika po zlu poznale postrojbe El Mudžahid iz zeničkog prigradskog naselja Podbriježje napustio je Zenicu. Ostali su dobili državljanstvo i nastavili živjeti u tamošnjim selima | Skupina mudžahedina, njih petnaestak, živi i dalje u Podbriježju, u kući zeničkoga gastarbajtera Ante Tavića, a zauzeli su i još neke kuće | I u travničkom hrvatskom selu Orašcu ostali su mudžahedini kao i u Mehuriću, zloglasnome mudžahedinskom središtu. dbriježje, napustio je Zenicu. Ostali su promijenili dlaku (odoru), dobili državljanstvo i nastavili živjeti u selima u okolici Zenice. Jedna takva skupina, njih 12 do 15, prema zeničkom izvoru, i dalje živi u Podbriježju, u kući zeničkog gastarbajtera Ante Tavića, u Ulici kraljice Katarine bb u Podbriježju te u tri dvosobna stana u tzv. trokućama. Pored kuće Tavića uočljiva je i danonoćna naoružana mudžahedinska straža. U neposrednoj blizini, u vojarni u kojoj su prije bili smješteni pripadnici El Mudžahida, sada su smješteni pripadnici vojne policije Trećeg korpusa Armije BiH, kojima, očito je, njihovi raniji suborci, mudžahedini, ne smetaju. Ne smetaju ni službenoj vlasti koja, umjesto da poštuje Daytonski sporazum, mudžahedinima daje domovnice i sve ostale dokumente potrebne za ostanak. Jedan broj mudžahedina ostao je i u travničkom hrvatskom selu Orašcu, odakle su mudžahedini i domaći muslimanski fundamentalisti u lipnju 1993. godine prognali Hrvate, a od sela načinili svoj kamp. U selu žive sa suprugama i djecom, do zuba naoružani, a ostalo ih je 15 do 20.

Upravo ta skupina mudžahedina ne

dopušta pristup masovnoj grobnici na Bikošama u kojoj je ukopano najmanje 37 ubijenih i masakriranih bojovnika i civila hrvatske nacionalnosti iz sela Maljine u općini Travnik.

Nemali broj mudžahedina ostao je i u poznatom i zloglasnom mudžahedinskom središtu Mehuriću, na dijelu općine Travnik, u trokutu između Zenice, Travnika i Viteza, gdje su svojevremeno organizirali krvave i svirepe obrede zaređivanja domaćih mudžahedina, te u Han Biloj i nekim drugim mjestima u srednjoj Bosni, koja je i inače bila s posebnim razlogom stjecište mudžahedina. Upravo su na tom području mudžahedini počinili brojne teške zločine i oštetili ili potpuno uništili velik broj sakralnih objekata. A muslimanska vlast ne samo da ništa ne poduzima da mudžahedini napuste Bosnu nego sve poduzima da izigra Daytonski sporazum i vjernim borcima za islamsku Bosnu osigura siguran ostanak. Međutim, Hrvati u srednjoj Bosni mudžahedinima ne mogu oprostiti zlodjela niti prihvatiti njihov ostanak pa se može očekivati da upravo mudžahedini budu kost u grlu Federacije.

35 Zvonimir Čilić

1996

36

37 Zvonimir Čilić

1996

1996

MUDŽAHEDINI SE SREDNJOM BOSNOM SLOBODNO KREĆU KAO DA SU U IRANU

D

a dio vojnoga mirovnog sporazuma, kako su stalno tvrdili Hrvati srednje Bosne, nije ispoštovan, govori i vijest Washington Posta koju su prenijeli svi hrvatski i neki bosanskohercegovački mediji. Washington Post navodi da su islamski borci još uvijek locirani na širem području srednje Bosne, a osobito oko Travnika, Zenice, Kaknja i Zavidovića te da bi mogli biti prijetnja američkim snagama u BiH. Zanimljivo je istaknuti da upozoravanje britanskih i turskih snaga IFOR-a, na ostatke mudžahedinskih postrojba na dijelovima općina Travnik i Zenica, pa i ukazivanje na točne lokacije njihova boravka (Bandol, Maljine, Orašac, Mehurić u općini Travnik i Podbriježje u općini Zenica), te incidenti koje su mudžahedini izazivali (u Gučoj Gori, Travniku, Han Biloj, Podbriježju ...) nisu pobudili osobitu pozornost ovih mirovnih provedbenih snaga. Čak je Englez, donedavni zapovjednik IFOR-ove divizije jugozapad, generalbojnik Michael Jackson na upozorenje pisca ovih redaka da su još uvijek islamski ekstremisti prisutni u postrojbama Armije BiH i na pitanje što će poduzeti njegove postrojbe u cilju provedbe i ovog dijela mirovnog sporazuma, burno reagirao. Rekao je da su strani državljani još uvijek prisutni u sve tri vojne formacije u BiH, te da se ne može govoriti samo o stranim državljanima u Armiji BiH. Još burnije, čak prijeteći, na takvo pitanje reagirao je zapovjednik Trećeg korpusa Armije BiH brigadni general Sakib Mahmuljin.

Pa zar je onda čudno što se na prostoru srednje Bosne, u dijelu pod nadzorom Armije BiH i britanskih

38

Istina, sada su s bosanskim putovnicama i domovnicama, diplomatskim putovnicama ili pod okriljem brojnih islamskih humanitarnih organizacija Može ih se svakodnevno vidjeti ispred nekada hrvatskih kuća kako uživaju u plodovima svoga rada.

Jer nakon što su Muslimanima pomogli u oslobađanju hrvatskih prostora od Hrvata, daju doprinos i u porastu muslimanskog nataliteta višekratnim ženidbama i već natprosječnim brojem rođene djece.

snaga IFOR-a mudžahedini još uvijek slobodno šeću kao da su u Iranu ili Afganistanu? Istina, sada s bosanskim putovnicama i domovnicama, diplomatskim putovnicama ili pod okriljem brojnih islamskih humanitarnih organizacija. Vuci, sada u janjećem krznu.

Da je sve ovo točno, uvjerila se u srijedu i četvrtak brojna ekipa sudionika ekshumacije masovnih grobnica u travničkom selu Maljine, gdje su ukopana tijela 37-orice Hrvata iz ovoga hrvatskog sela, ubijenih 3. lipnja 1993. godine od najekstremnijih pripadnika Armije BiH i pripadnika zloglasne postrojbe El Mudžahid, čiji su dijelovi još uvijek locirani na ovom području. Naime, ekipa za ekshumaciju, u desetak vozila na putu od Doca (na magistralnom putu Vitez—Travnik) pa do Maljina (10 kilometara istočno) susrela je u neregistriranim automobilima više

mudžahedina koji su bez ikakva straha i bilo kakvih smetnji prolazili uskom cestom u pravcu Travnika ili Zenice (gdje se ne osjećaju kao gosti) pored muslimanske i međunarodne policije, te provedbenih (britanskih) snaga. Mogli su ih vidjeti i ispred kuća (nekada hrvatskih) kako „begovski“ uživaju u plodovima svoga rada. Jer oni su nakon doprinosa Bošnjacima u oslobađanju hrvatskih prostora od Hrvata dali (i daju) doprinos i u porastu bošnjačkog nataliteta višekratnim ženidbama i već natprosječnim brojem rođene djece.

Mogli su ih vidjeti u tim „prokletim avlijama“ (oteto - prokleto) i zamjenik visokog predstavnika za izbjeglice i humanitarna pitanja Jean Daniel Bieler, te forenzičar-patolog iz ekspertne ekipe visokog predstavnika dr. Robert Kirschner. Upravo je put Travnik—Zenica preko Guče Gore i Ovnaka, zelena transverzala,

se glasno jedan prognani Hrvat iz Maljina za vrijeme ekshumacije komentirajući pun gorčine, susrete s mudžahedinima.

— O kakvoj oni nama Federaciji govore i o kakvom povratku svojim kućama mi možemo razmišljati? Pa, ljudi moji, dok mi ovdje iz masovnih grobnica vadimo svoje mrtve, nas čuva kordon muslimanske policije i dva kordona IFOR-ovaca i međunarodnih policajaca. Od koga? — pitao

Hoće li zabrinutost Amerikanaca za svoje pripadnike, te dolazak direktora CLA-e Johna Deutcha u BiH barem na indirektan način pomoći i Hrvatima ovoga područja da s više nade i optimizma razmišljaju o povratku na svoja ognjišta, vidjet će se.

Zvonimir Čilić

kako je odnedavno zovu, kojom bez straha da bi mogli pasti u neprijateljske ruke šetaju i vozikaju se preostali mudžahedini.

1996

UČESTALIM IZJAVAMA PREDSTAVNICI MUSLIMANSKE VLASTI NEGIRAJU POSTOJANJE PRIPADNIKA ISLAMSKIH EKSTREMISTA

39

40

41 Zvonimir Čilić

1996

PISMO OPTUŽENIH VITEŽANA MICHAELU STEINERU.

V

isoki dužnosnik međunarodne zajednice, Michael Steiner sa zamjenikom Christianom Clegesom boravio je u Vitezu. O provedbi Ustava Federacije i Županije, te o ljudskim pravima i slobodama, s posebnim osvrtom na mogućnost povratka prognanih, razgovarao je najprije iza zatvorenih vrata s načelnikom općine Vitez, Franjom Rajkovićem i Slavicom Josipović, predsjednicom OO HDZ-a, te s Mehmedom Ahmićem, predsjednikom Prijelaznog Općinskog vijeća i Mehmedom Rabihićem, predsjednikom SDA Viteza, a poslije s još četrdesetak Muslimnana i Hrvata Viteza. Osim konstatiranja već poznatog stanja i različitih pogleda jedne i druge strane na aktualne probleme, nikakvi posebni rezultati nisu postignuti.

Ovom prilikom, u ime jedanaestorice od Haaškog suda optuženih Hrvata iz Viteza, pročitano je pismo kojim se željelo ukazati na nehuman i pravnim normama demokratskog svijeta neprimjeren način sudskog postupka i na niz drugih neprihvatljivih metoda i „aršina“ koji su se u ovom slučaju do sada u ovom postupku koristili.

Na zamolbu optuženih Vitežana koji su se u to vrijeme skrivali uglavnom u Hercegovini, pismo je sastavio i pročitao novinar Slobodne Dalmacije, Vitežanin, Zvonimir Čilić. „Protiv nas je Međunarodni sud u Haagu podigao optužnicu i izdao naloge i tjeralice za naše uhićenje bez da nam je dana prilika kazati bar jednu riječ u svoju obranu. Jer, Međunarodni je sud u Haagu, bez ikakve provjere, kao istinite prihvatio tvrdnje i „činjenice“ bošnjačke strane i bez u pravosuđu neizostavnog „Audiatur et altera pars“ podigao optužnicu i izdao tjeralice. A koliko su te „činjenice“ čvrste i na stabilnim nogama neka vam ilustrira podatak da je jedan od optuženih, zvao se Stipo Alilović, iz Viteza otišao u ožujku 1992. godine i sve do svoje smrti u listopadu 1995. godine živio je i nije napuštao Rotterdam u Nizozemskoj, gdje je i sahranjen. Živio je samo stotinjak kilometara daleko od Haaga, i više od dvije tisuće kilometara od svog Viteza i od pakla koji je u to vrijeme u srednjoj Bosni vladao. U vremenu u kojemu je on navodno počinio zločin za koji je optužen vodio je tešku i neravnopravnu borbu, Rotterdamu. Borio se protiv karcinoma pluća i tu borbu na žalost izgubio. A „svjedoci“ su ga vidjeli ovdje u Vitezu. I takvim svjedocima Međunarodni sud u Haagu vjeruje.

Među optuženim ima i onih koji cijeli rat, doslovno, nisu uzeli bilo koje oružje u ruke niti su imali bilo kakve funkcije u vojsci, policiji, političkim strukturama vlasti, te za svaku od ovih jedanaest haško-viteških tužnih priča u svoju obranu ne nudimo lažne svjedoke jer nam to nije potrebno. U svoju obranu nudimo samo čvrste i neoborive argumente. Treba nam samo prilika da ih iznesemo, a priliku niti smo imali niti je imamo.

Jer, čitavo ovo vrijeme svi mi, osim umrlog Stipe Alilovića, bili smo dostupni sudu u Haagu. Predstavnici tog suda su dolazili, u više navrata, u Hrvatsku i u BiH, dolazili su čak i u Vitez. Tražili su još „dokaza“ protiv nas, ali nikada nisu tražili naše očitovanje po optužnicama koje, uzgred rečeno, nikada nismo ni dobili, nisu provjeravali navode „svjedoka“. Umjesto toga izdali su potjernice pa smo sada kao osuđenici, u kućnim pritvorima, skrivamo se jer se bojimo takve „pravde“ i takvog suda koji po mnogo Čemu postaje sredstvo prljave politike, a mi i naše obitelji njegove žrtve. Je li tako što moguće gospodine Steineru, u bilo kojoj zemlji odakle su suci Međunarodnog suda u Haagu i odakle ste vi predstavnici Međunarodne zajednice koji nam pomažete da se i ovdje uspostave demokratski i svaki drugi uvjeti života dostojni čovjeka?

Pa i pored toga svi smo spremni braniti svoju čast i ljudsko dostojanstvo, i dalje smo dostupni Međunarodnom sudu u Haagu. Međutim, ne želimo i nećemo biti njegove žrtve, njegovi zatočenici, bez da se utvrdi naša krivica. Jer, takvo je negativno iskustvo s generalom Tihomirom Blaškićem.

Ovim pismom, gospodine Steineru, izražavamo spremnost da se svaki od nas, uz poštivanje osnovnih poravnih i humanih načela demokratskog i civiliziranog svijeta iz kojega dolazite Vi i svi drugi predstavnici Međunarodne zajednice i kojeg su i suci Međunarodnog suda u Haagu, odmah odazovemo pozivu sudu kada

42

Zvonimir Čilić

1997

se izvrše sve potrebne predradnje i kada službeno saopći da suđenje može početi. Ujedno tražimo da se do tada van snage stave nalozi za uhićenja i izdate tjeralice. Očekujemo, bilo bi krajnje vrijeme, i ukidanje optužnice i tjeralice protiv Stipe Alilovića. Treba javiti u Haag da je njegovo vječno mjesto boravka na groblju u Rotterdamu.

Vama vjerujemo, gospodine Steineru, jer ste nas svojim ponašanjem uvjerili da Vam možemo vjerovati, te od Vas tražimo i molimo Vas, da se za takav stav Međunarodnog suda u Haagu i tretman prema nama izborite. Ne tražimo ni milost ni sažaljenje, već tretman kakav je u pravosuđu demokratskog svijeta. To je Vaš zadatak, politički, pravni i prije svega ljudski, a za to ste u mogućnosti. Uvjereni smo da se slažete da ne tražimo previše?

Ne želimo niti hoćemo negirati, braniti ili opravdavati zločine počinjene nad bošnjačkim narodom, a o kojima se uglavnom sve zna. Međutim, s razlogom Vam želimo ukazati i na zločine počinjene nad Hrvatima o kojima se, uglavnom, ništa ne zna. Jer, u ovoj maloj, lijepoj tridesetak kilometara dugoj i nekoliko kilometara širokoj Lašvanskoj dolini, u ratu s pripadnicima Armije BiH, poginulo i ubijeno je blizu dvije tisuće Hrvata. Među njima je i veliki broj zarobljenih, pa masakriranih i svirepo ubijenih bojovnika, te više od stotinu ubijene djece, žena, staraca. Na tom malom prostoru ranjeno je blizu pet tisuća pripadnika HVO-a i hrvatskih civila, a preko 1500 malodobne djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja.

Samo stotinjak metara odavde je spomenik gdje je 10.lipnja 1993. godine jedna muslimanska granata ubila osmoro djece. Bilo bi nam drago da odete do tog mjesta. Smo dva kilometra odavde je Križančevo Selo i Buhine Kuće gdje je u dva dana, 22. prosinca 1993. i 9. siječnja 1994. godine ubijeno više od stotinu vojnika, civila, djece. Svi vojnici koji su bili zarobljeni, bilo ih je četrdesetak, nakon mjesec dana vraćeni su u najlonskim vrećama, masakrirani i ubijeni. O tomu postoji video i svaka druga dokumentacija.

Samo koji kilometar dalje na istok su Dusine, nekoliko kilometara, sjeverno je Zabilje, malo dalje Miletići, kilometar na jug su Bobaši…, sve strašna stratišta, mjesta gdje su počinjeni stravični zločini. Desetak kilometara sjeverozapadno od Viteza, u travničkoj prognaničkoj župi Guča Gora su Maljine gdje je 8 lipnja 1993. godine strijeljano 37 zarobljenih i ranjenih pripadnika HVO-a i hrvatskih civila. Tijela njihovim prognanim obiteljima i dalje nisu dostupna. Samo iz travničke, novotravničke, busovačke i viteške općine u proteklom ratu pripadnici Armije Bih prognali su više od 40 tisuća Hrvata. Njihovi domovi su opljačkani a više od tri tisuće ih je zapaljeno i potpuno uništeno.

Nećemo više nabrajati, i nećemo Vam više oduzimati vremena, ali Vas koji na ovom sastanku personificirate Međunarodnu zajednicu hoćemo podsjetiti da svaka medalja ima lice i naličje. Do sada ste gledali samo lice ili naličje, kako hoćete. A takvo crno-bijelo gledanje neće i ne može donijeti sreću niti jednoj strani.

Vrijedno je napomenuti da su prisutni Bošnjaci burno reagirali kada su iznošeni podaci o zločinima koje su pripadnici Armije BiH počinili nad Hrvatima. Tražili su od Steinera da prekine čitanje pisma, prijetili su napuštanjem sastanka, no Steiner takve zahtjeve nije prihvatio, pismo je pročitano do kraja, i nitko od njih nije napustio sastanak.

Vitez, 11.svibnja 1997.

Optuženi Vitežani

43

44

1997

Zvonimir Čilić

1997

STOTA GODIŠNJICA SMRTI SLUGE BOŽJEG PETRA BARBARIĆA

C

rkvenim svečanostima i kulturnim programom u Travniku je 15. travnja 1997. godine obilježena stota godišnjica smrti Sluge Božjeg Petra Barbarića.

Uz oko pet tisuća vjernika među kojima su bili i visoki dužnosnici svih struktura političke, izvršne i zakonodavne vlasti, koji su se okupili u crkvi i u crkvenom dvorištu sjemenišne crkve sv. Alojzija, u euharistijskom slavlju koje je predvodio uzoriti kardinal Vinko Puljić, bili su i banjalučki biskup msgr. Franjo Komarica, mostarsko-duvanjski biskup, msgr. Ratko Perić, pomoćni sarajevski biskup, msgr. Pero Sudar, provincijal Družbe Isusove iz Zagreba, pater Franjo Pšeničnjak i provincijal Bosne Srebrene, fra Petar Anđelović.

U nadahnutoj propovijedi koju je masa vjernika slušala s velikom pozornošću kardinal Puljić je Petra Barbarića označio uzorom pravednosti, požrtvovnosti, poštovanja i vjere u Isusa Krista. Kao takvog spomenuo ga je i Sveti Otac Ivan Pavao II za svog boravka u Sarajevu, na svetoj misi slavljenoj na stadionu na Koševu.

Nakon koncelebrirane svete mise, u travničkom hotelu Orijent priređen je prijam za crkvene velikodostojnike i visoke političke dužnosnike, te kulturne i javne radnike srednjobosanskih općina i Federacije BiH. Nazočnim su se, uz ostale, obratili travnički župnik don Pavo Nikolić, srednjobosanski župan Ivan Šarić, dr. Slobodan Lang, izaslanik predsjednika dr. Franje Tuđmana, član Predsjedništva BiH, Krešimir Zubak i kardinal msgr. Vinko Puljić.

Sluga Božji Petar Barbarić

put nakon što su partizani osvojili Travnik 20. listopada 1944. godine, u ovom gradu organizirana i procesija. Naime, ispred travničke župne crkve sv. Ivana Krstitelja u procesiji su išli visoki crkveni velikodostoj-

nici, svećenici, časne sestre i veliki broj vjernika ka sjemenišnoj crkvi Sv. Alojzija u kojoj je slavljena sveta misa povodom stote godišnjice smrti Sluge Božjeg Petra Barbarića, prvi put nakon više od 50 godina.

„Ne smijemo zaboraviti svijetle likove naše povijesti i zato danas molimo za velikane duha i vjere među kojima je i Sluga Božji Petar Barbarić“, kazao je uzoriti kardinal Vinko Puljić na svečanoj koncelebriranoj misi u devastiranoj i teško oštećenoj sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija u sklopu zdanja Velike nadbiskupske gimnazije u Travniku. Misa je bila posvećena velikom pravedniku, Petru Barbariću, za čije se proglašenje blaženim mole njegovi brojni poštovatelji iz cijele Bosne i Hercegovine i iz Hrvatske.

Vrijedno je napomenuti da je prvi 45

1997

GDJE SU NESTALI POSMRTNI OSTACI UZORA HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI

Biskup Franjo Komarica i kardinal Vinko Puljić

T

ravnički župnik don Pavo Nikolić, 15. lipnja 1995. godine pokrenuo je inicijativu da se dostojno obilježi stota godina od smrti sluge Božjeg Petra Barbarića.

Ideja je naišla na plodno tlo i podržana je od nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije, uzoritog kardinala Vinka Puljića, te Družbe Isusove iz Zagreba i Mostarske nadbiskupije gdje je Petar Barbarić rođen, a od katoličkoga puka Lašvanske doline oduševljeno je prihvaćena.

Apel da se gimnazijska zgrada, u kojoj je živio i Petar Barbarić vrati stvarnim vlasnicima Nakon brojnih aktivnosti koje je vodio vrijedni i među preostalim travničkim Hrvatima iznimno cijenjeni župnik don Pavo Nikolić, 15. veljače 1996. godine u Travniku je održana sjednica Inicijativnoga odbora za obilježavanje godine Petra Barbarića. Nazočni su joj bili, uz don Pavu Nikolića, i provincijal Družbe Isusove iz Zagreba fra Franjo Pšeničnjak, izaslanik uzoritog kardinala Vinka Puljića profesor dr. Anto Ćosić i izaslanik biskupa mostarsko-duvanjskog i administratora trebinjsko-mr-

46

kanskog msgr. Ratka Perića prof.

Ilija Drmić. Odlučeno je da će se, među ostalim, u stotoj godini poslije smrti sluge Božjeg Petra Barbarića svakog 15. u mjesecu s početkom u 11 sati u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Travniku služiti svete mise koje će predvoditi biskupi bosanskohercegovačkih biskupija, te biskupija iz Republike Hrvatske.

Godinu Petra Barbarića otvorio je 15.travnja 1996. godine vrhbosanski nadbiskup, uzoriti kardinal Vinko Puljić, a završna svečanost u povodu stote obljetnice smrti Petra Barbarića održat će se 15. travnja ove godine. “Na njegovoj vjeri i ljubavi gradit ćemo svoju budućnost”, rekao je u propovijedi prilikom otvaranja godine Petra Barbarića, kardinal Puljić. “U ovoj stotoj godini poslije njegove smrti želimo što više saznati o njemu kako bismo ga proglasili blaženim. Želimo saznati gdje su posmrtni ostaci Petra Barbarića, pa sve one koji nešto znaju, molimo da nam kažu. Neka ova godina”, kazao je kardinal Puljić, “bude i nada za grad u kojem je otvorena prva visoka škola u Bosni i Hercegovini. Želimo

u našem Travniku, u toj našoj zgradi (zgrada Nadbiskupske gimnazije, op.a.) koju su uzeli drugi i koja sada propada, ponovno otvoriti gimnaziju i sjemenište, gdje ćemo odgajati generacije za buduće pozive i za život u različitosti”. Kardinal Puljić je još jednom uputio apel općinskim i državnim vlastima da se zgrada Gimnazije vrati stvarnim vlasnicima.

Od toga 15. travnja prošle godine, ratom i progonima doslovce desetkovani travnički hrvatski puk, te puk Lašvanske doline i cijele središnje Bosne zajedno s biskupima iz BiH i Hrvatske, svakog 15. u mjesecu skrušeno moli za beatifikaciju sluge Božjeg Petra Barbarića i njegov zagovor kod Boga za povratak svojim kućama 20 tisuća prognanih travničkih Hrvata. Uz to, visoki crkveni dostojanstvenici za svog boravka u Travniku održe i predavanje u prostorijama Hrvatskoga kulturnoga društva “Napredak” (uz crkvu jedino okupljalište Hrvata u Travniku, op.a.). Teme su životne i izazivaju dužnu pozornost travničkih Hrvata.

Zašto medijska šutnja o obilježavanju godine Petra Barbarića?

Istodobno, nakon svetih misa, u župnoj kući don Pavo svaki put upriliči razgovor biskupa s predstavnicima pojedinih skupina travničkih (i ne samo travničkih) Hrvata (kulturnjaci, gospodarstvenici, političari, udovice, invalidi i drugi stradalnici Domovinskoga rata...). Vrijedno je naglasiti da su svi biskupi koji su do sada služili svete mise u povodu godine Petra Barbarića pohodili i njegov grob na travničkoj Bojni, crkvicu-bolnicu u Novoj Biloj i gradilište nove hrvatske bolnice Dr. fra Mate Nikolića na obližnjim Dubravama, te

Zašto je to tako, teško je odgovoriti, ali nije teško razumjeti pitanje, odnosno vapaj travničkoga župnika don Pave Nikolića, koji smo od njega nedavno čuli: “Bože moj, pa zar ove naše aktivnosti, naš jad i patnje, a da o slugi Božjem Petru Barbariću i ne govorimo, ne zaslužuju više pozornosti koja bi i nama, travničkim Hrvatima, koji su ostali i koji se nadaju povratku, bio poticaj, nada, ohrabrenje. Jesmo li mi to zaboravljeni, prekriženi i otpisani?”

Hoće li se ovakvom medijskom šutnjom ostvariti želje i nade uzoritog kardinala Vinka Puljića da se u stotoj godini poslije smrti Petra Barbarića što više sazna o njemu, da saznamo gdje su njegovi posmrtni ostaci?

Hoće li ovakvom medijskom šutnjom (posebno elektronskih medija) godina Petra Barbarića biti i (realna) nada za grad Travnik i njegovih 20 tisuća prognanih Hrvata? Hoće li se konačno stvarnim vlasnicima vratiti zgrada znamenite Gimnazije u kojoj je rastao, učio, sazrijevao (uz mnoge kasnije znamenite i značajne ljude) i umro uzor hrvatske katoličke mladeži sluga Božji Petar Barbarić, uskoro, nadajmo se, blaženi?

1997

Godinu Petra Barbarića otvorio je 15. travnja 1996. godine vrhbosanski nadbiskup, uzoriti kardinal Vinko Puljić, a završna svečanost u povodu stote obljetnice smrti Petra Barbarića održat će se 15. travnja ove godine.

“U ovoj stotoj godini poslije njegove smrti želimo što više saznati o njemu kako bismo ga proglasili blaženim. Želimo saznati gdje su njegovi posmrtni ostaci, pa sve one koji nešto znaju, molimo da nam kažu” poručuje uzoriti kardinal msgr. Vinko Puljić

Zvonimir Čilić

ratno groblje Prahulje u Novoj Biloj u kojem je pokopano oko 300 žrtava rata sa Srbima i Muslimanima.

Međutim, sve to ostaje široj javnosti nepoznato. Jer, bar do sada, mediji za obilježavanje godine Petra Barbarića i sve drugo što se događalo u svezi s tim, nisu pokazali ozbiljniji interes. Istine radi, kao pozitivne primjere treba izdvojiti “Slobodnu Dalmaciju”, Hrvatski radio Herceg-Bosne i “Hrvatsku misao”, glasilo Općinskoga poglavarstva Travnik, sa sjedištem u Novoj Biloj. Čudi što za obilježavanje godine Petra Barbarića odgovarajući interes nisu pokazali ni katolički vjerski mediji (bar oni koje je autor ovih redaka imao priliku čitati), izuzme li se “Crkva na kamenu”.

Petar Barbarić

(19. svibnja 1874. - 15. travnja 1897) Rođen je u Šiljevištima kod Klobuka u Hercegovini od oca Ante i majke Kate rođene Toljev, koji su svoje devetero djece uzorno, kršćanski odgojili. Brata mu Marka svećenika franjevca ubili su (spalili) partizani na Širokome Brijegu 1945. godine. Nakon što je Petar za dvije godine završio četiri razreda pučke škole s odličnim uspjehom počeo je naukovati za trgovačkoga pomoćnika u Vitini, kod trgovca Ante Babića. Međutim, Božji zov ga je odveo u travničko sjemenište. Zanosila ga je misao kako će jednoga dana kao svećenik raditi za Srce Isusovo u svome narodu. No Bog je imao s njime druge planove: mlada ga je pozvao sebi da bude uzor i zagovornik našoj mladeži. Šest dana prije smrti obećao je ocu Puntiganu da će se posebno moliti za hrvatsku katoličku mladež, za procvat Marijine kongregacije u Hrvatskoj (čiji je u sjemeništu 5 godine bio nadstojnik) i za đačke duhovne vježbe.

Dva dana prije smrti, na Veliki utorak ispunila mu se velika želja. Dopušteno mu je položiti nabožne zavjete “vječnog siromaštva, čistoće i poslušnosti” i biti primljen u Družbu Isusovu. Umro je u dva sata poslije podne 15. travnja 1897. godine, na Veliki četvrtak, dan Euharistije, koju je iznimno ljubio. Pokopan je u travničkome groblju Bojna, a 1955.godine Vrhbosanski ordinarijat u Sarajevu odobrio je da se tijelo sluge Božjeg Petra Barbarića iskopa i sahrani u crkvi sv. Alojzija u zdanju znamenite travničke Nadbiskupske gimnazije gdje je Petar Barbarić stjecao svećeničko zvanje.Iz crkve sv. Alozija njegovi posmrtni ostaci su nestali početkom komunističke vladavine i do danas nisu pronađeni. Njegov životopis preveden je na više stranih jezika, tako da je njegova slava i štovanje raširena i izvan domovine. Prema najskromnijim procjenama, do sada je, unatoč zabranama, njegov grob na Bojni obišlo više od 100 tisuća hodočasnika, a zabilježeno je i više stotina ozdravljenja i manjih ili većih uslišenja. Čudne se stvari događaju, a vjernici, ne samo katolici, imaju sve više pouzdanja i vjere u zagovor Petra Barbarića. Radi se na tome da ga Crkva proglasi blaženim.

47

1997

“TEMELJNI ZAKONI” KAO SREDSTVO ETNIČKOG ČIŠĆENJA

P

rijetnje fizičkom likvidacijom i ugrožavanje ljudskih prava Hrvata po slovu zakona, na teritoriju pod SDA-ovskom vlašću, dio je svakodnevice. I kako vrijeme teče, množe se dogovori i sporazumi, jača nazočnost međunarodnih čimbenika, utemeljuju se nove zajedničke institucije, ta praksa ne jenjava, nego se čak njezine negativne strane intenziviraju. S početkom Ramazana, mjeseca posta za muslimane, zastrašivanja, prijetnje i napadi postaju sve brojniji. Tako se mnogi s pravom pitaju hoće li mjesec Ramazan, muslimanski mjesec posta, biti mjesec posta i za Hrvate Travnika i još nekih mjesta u srednjoj Bosni?

Odgovor je brzo stigao bar kada je u pitanju konzumiranje alkohola na javnim mjestima.

Put larvi, spaljenih domova, progona...

Naime, nekolicina preostalih Hrvata Travnika koji su vlasnici ugostiteljskih objekata, dobili su upozorenje (prijeteću naredbu) da za vrijeme Ramazana ne smiju točiti alkohol, kockati i “činiti bludne i druge paščetluke” koje je zabranio Allah. Pisma su pisana nevještim rukopisom neobrazovane osobe, s potpisom “Mudžahidi na Allahovom putu”. Na omotnicama pisama uredan je žig pošte u Travniku od 5. siječnja ove godine. U pismu se dalje kaže da “Mudžahidi” znaju gdje su i koji su preostali ugostiteljski objekti “kaura - nevjernika”, te gdje su njihove kuće.

“Ako nas ne budeš poslušao, tebe ćemo ubiti. Sevap je ubiti kaura nevjernika.Ti si naš dušman i sva tvoja braća kauri”, poručuje se i zapovije48

Nekolicina preostalih Hrvata Travnika koji su vlasnici ugostiteljskih objekata, dobili su upozorenje (prijeteću naredbu) da za vrijeme Ramazana ne smiju točiti alkohol, kockati i “činiti bludne i druge paščetluke” koje je zabranio Allah I “Ako nas ne budeš poslušao, tebe ćemo ubiti. Sevap je ubiti kaura nevjernika, ti si naš dušman i sva tvoja braća kauri”, poručuje se i zapovijeda travničkim Hrvatima - ugostiteljima da iz “mehana” odmah maknu “rakiju i druga pića koja uzimaju pamet” • Ibrahim Gurbeta nastanjen u ulici znakovitog naziva Sultana Ahmeta II. u Bugojnu traži sina nestalog u ratnom vihoru godine 1993. i piše da će, ako se pokaže da je on mrtav, isto se dogoditi i županu Šariću kao najistaknutijem predstavniku hrvatskog naroda u srednjoj Bosni da travničkim Hrvatima-ugostiteljima da iz “mehana” odmah maknu “rakiju i druga pića koja uzimaju pamet”. “Ti moraš poštovati ono što je Allah dželle šenuhu naredio.”

U protivnom ... mi ćemo tebe ubiti i tvoju rodbinu i ženu i djecu. Tvoju ćemo kuću srušiti”, završavaju poruku “Mudžahidi na Allahovom putu”.

Primatelji pisma upoznali su s njegovim sadržajem bošnjačke vlasti Travnika, grada koji je i sjedište paritetne hrvatsko-bošnjačke Županije srednja Bosna. Rečeno im je da iza pisma ne stoji ni službena vlast ni politika, te da mogu slobodno nastaviti svoj ugostiteljski posao. Ipak, primatelji pisma od 9. siječnja ne toče nijednu vrstu alkoholnih pića u svojim objektima, jer ne žele na vlastitom iskustvu provjeravati ozbiljnost smrtnih prijetnji dobivenih uoči muslimanskoga blagdanskog mjeseca. Uostalom, “Mudžahidi” i njihov Allahov put dobro su poznati

travničkim Hrvatima. Na tom putu ostala je njihova krv, njihovi mrtvi, opljačkani i spaljeni domovi, progoni... S druge strane, travnički Hrvati znaju koliki nadzor nad “borcima na Allahovu putu” imaju “legalne bošnjačke vlasti u Travniku” i kolika je njihova spremnost suprotstaviti se mudžahedinima kada bi to i htjeli.

Stoga su najozbiljnije shvatili prijetnju i “započeli post”.

“Sevap je ubiti kaurina” No, val netolerancije i represije okrenut je i prema pripadnicima iste vjere muslimana koji (još) nisu prihvatili novi stil življenja nakalemljen u ovome ratu s kalemima pristiglim iz ekstremnih krugova islamskog svijeta.

Travnik, i ne samo Travnik, je bio oblijepljen plakatima koje upozoravaju Bošnjake-muslimane da “Nova godina nije naš praznik”. Dakako, službe-

Prijetnje smrću i istjerivanje iz stanova

Naime, piše, Pejčinović, pozivajući se na članak 10. Zakona o napuštenim stanovima, nelegalna vlast u Varešu ovih dana je izdala je 1600 rješenja kojima nositeljima stanarskog prava prestaje pravo korištenja stanova, a stanovi se trajno proglašavaju napuštenim. Postupak izdavanja rješenja se nastavlja. Treba li reći da se rješenja izdaju samo nositeljima stanarskog prava koji nisu muslimanske nacionalnosti, uglavnom Hrvatima.

Deložacije Hrvata su već započele, a izdanim rješenjima onim Hrvatima koji nisu u svojim stanovima poručuje se da izgube svaku nadu u povratak u svoj stan i grad. Budući je Zakon o napuštenim stanovima suprotan i odredbama Daytonskog sporazuma, Pejčinović traži od Carla Bildta da izvrši pritisak na federalnu Vladu da se rješenja povuku i stave izvan snage, jer “u protivnom

Drugi specifičan slučaj slikovito govori o mentalitetu i ideologiji koja postaje sve dominantnija. Nizu prijetećih pisama županu srednjobosanske županije Ivanu Šariću dodao je još jedno izvjesni Ibrahim Gurbeta nastanjen u ulici znakovitog naziva “Sultana Ahmeta II.” u Bugojnu. On, naime, traži sina nestalog u ratnom vihoru godine 1993. i piše da ako se pokaže da je on mrtav, isto će se dogoditi i županu Šariću kao najistaknutijem predstavniku hrvatskog naroda u srednjoj Bosni. Ibrahim daje i rok za očitovanje - 8.veljače. Pošto nije svemoguć i ne može nikoga oživjeti, u slučaju da je zaista Ibrahimov sin mrtav, župan Šarić poslije 8. veljače može očekivati napad.

Izraz netolerantne, nedemokratske i antieuropske politike

provedba ovakvih odluka općinskih vlasti u Varešu imat će katastrofalne posljedice za hrvatski narod u Varešu i bit će to novo etničko čišćenje većinskog hrvatskog naroda, ali ovaj put i pod patronatom međunarodne zajednice.” Pejčinović nema iluzije da i vlasti u Zeničko-dobojskoj županiji (kantonu) pružaju potporu vlasti u Varešu u njihovom krojenju pravde za jedan narod kršeći Mirovni sporazum. Ako za etničko čišćenje stanova nalazi uporište u diskutabilnom zakonu za etničko čišćenje s posla, vareškim vlastima dovoljna je i njihova ocjena da je netko bio u neprijateljskoj vojsci-Hrvatskom vijeću obrane. To zorno govori koliko je tim vlastima i njima nadređenima stalo do svih mogućih dogovora i sporazuma koji su u funkciji izgradnje Federacije. Isti zakon o napuštenim stanovima je na snazi i u Travniku, Bugojnu, Sarajevu…. Zapravo svugdje tamo gdje je SDA na vlasti.

Ovakvo djelovanje njezinih kadrova je “najbolja preporuka” za najavljeno prerastanje SDA iz nacionalne u građansku stranku. Forsiranjem ovakve prakse netolerancije i segregacije SDA u cijelosti potire sva načela za koja se deklarativno zalaže. Negira također i svoju navodnu opredijeljenost za Federaciju, jer u protivnom se ne bi držala svoga stajališta da je HVO, koji je punopravni dio Vojske Federacije BiH, neprijateljska vojska. Stoga, svaljivanje krivice na neobuzdane i ekstremne pojedince samo je izgovor. Krivica jest na onima koji su zadnjih godina u BiH stvorili takvo ozračje i društvenu praksu u kojoj su “borci na Allahovu putu” bosanska realnost, u kojoj se od pripadnika drugih vjeroispovijesti traži pridržavanje islamskih zakona i u kojoj se provodi zakon radi održavanja statusa quo, a govori o potrebi za promjenama. Stoga su prijetnje smrću kaurima boraca na Allahovu putu sublimirani izraz jedne netolerantne, nedemokratske i antieuropske politike, a sveti mjesec Ramazan i vjera općenito samo političko sredstvo.

49

1997

Međutim, što bi se odista dogodilo kada bi svi očevi čiji su sinovi u ovome ratu nestali prijetili smrću “najistaknutijim predstavnicima” drugog naroda? Tada nikada ne bi ni prestao rat. A kod gubitka stanarskog prava Muslimana u Mostaru, to je onda povod za veliku medijsku i svaku drugu buku. Ali, kada država tjera stotine i tisuće Hrvata iz njihovih stanova, onda je to tek dovoljno za birokratsku prepisku i žalbe Carlu Bildtu. Što se radi o mnogostruko opasnijim postupcima, jer ih netko provodi u ime države, to se zanemaruje. Što je u ovom slučaju država zaštićeni kriminalac, to kao da umanjuje krivicu, a ne obratno, kao što bi bilo logično, jer se od države očekuje zaštita ljudskih prava. Zakoni u ovome slučaju služe kao sredstvo etničkog čišćenja. Na primjeru Vareša pogledajmo o čemu se radi i kako se to provodi. U ovom nekada većinskom hrvatskom gradu na pomolu je ponovno veliko etničko čišćenje. 0 tomu Carla Bildta upoznaje predsjednik Općinskog vijeća Vareš Miroslav Pejčinović.

Zvonimir Čilić

na vlast opet je autorstvo pripisala “neobuzdanim i ekstremnim pojedincima”. A ti “ekstremni pojedinci” se pitaju “zar njihovo da proslavljamo poslije svega što nam se dogodilo” i traže “pokažimo sebi da smo muslimani”. I tako, dok traže od kaura - nevjernika (katolika) da poštuju ono “što je Allah naredio” (netočenje alkohola), od muslimana se traži da pokažu svoje muslimanstvo, što u stvari znači poziv na drukčije muslimanstvo od tradicionalnog bosanskog vjerovanja u Allaha. Za kaura nevjernika, kazna je već predviđena: “sevap je ubiti...”, dok za muslimana se još ne obznanjuje. Sudeći po nekim djelovanjima “ekstremnih pojedinaca” u drugim državama ni muslimanima se ne piše nimalo dobro. Za sada ponašanje nekih muslimanski izaziva sablazan kod “ekstremista”.

Omer efendija Meštrovac iz Travnika zaprepašten izjavljuje: “Zamislite, još uvijek na našoj televiziji gledamo kako se naše muslimanke, čestitajući blagdane pripadnicima drugih religija s njima dodiruju, rukuju i ljube!” Tako efendija i druge “efendije” žive širinu islama i doprinose duhu i praksi multikulturalnosti i multikonfesionalnosti koju zagovara stranka koju podupiru - SDA.

HORIZONT

50

1997

Zvonimir Čilić Dr .Slobodan Lang i don Pavo Nikolić

51

HORIZONT

52

53 Zvonimir Čilić

1997

1997

OPTUŽENI HRVATI IZ LAŠVANSKE DOLINE PREDALI SE MEĐUNARODNOM SUDU U HAAGU

D

esetorica Hrvata optuženih za ratne zločine počinjene nad Muslimanima u Lašvanskoj dolini, dragovoljno su se predali haaškom sudu. Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić, Drago Josipović, Ivan Šantić, Vladimir Šantić, Mario Čerkez, Dragan Papić, Dario Kordić, Pero Skopljak i Marinko Katava 6. listopada su iz Splita otputovali u Haag.

Prije polaska iz splitske zračne luke, u ime optuženih se okupljenim prijateljima i visokim dužnosnicima vlasti iz BiH i iz Hrvatske, koji su ih došli ispratiti, obratio Dario Kordić i kazao: „Desetorica optuženih Hrvata iz srednje Bosne evo danas dragovoljno odlazi u Haag čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom dokazati svoju nevinost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i Republike Hrvatske, koja je izložena strahovitim pritiscima međunarodne zajednice. Mi, građani Federacije BiH i hrvatski državljani,

došli smo u Hrvatsku dragovoljno se predati hrvatskim vlastima uvjereni smo da će nam predsjednik dr.

Franjo Tuđman i hrvatska Vlada biti jamstvo za brz i pravedan postupak pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Izdržat ćemo sve ovo kao što smo i do sada izdržali i vratiti se uzdignute glave“.

Prisutnima su se obratili i predsjednik Federacije BiH, Vladimir Šoljić i savjetnik predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, dr.

Ivić Pašalić.

U obraćanju optuženim Hrvatima i okupljenima na njihovom ispraćaju, dr. Ivić Pašalić je kazao: „Optuženi su se dragovoljno predali hrvatskim vlastima dajući istodobno izjavu kojom potvrđuju da se dragovoljno predaju Međunarodnom kaznenom sudu odričući se svih pravnih sredstava pred pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, a koji im stoje na raspolaganju sukladno odredbama Ustavnog zakona o suradnji

S desna: Drago Josipović, Mario Čerkez, Dragan Papić, Vlado Šantić, Zoran Kupreškić, Mirjan Kupreškić

54

„Skupina optuženih Hrvata iz srednje Bosne dragovoljno se prijavila i danas putuje u Haag. Dragovoljno prijavljivanje i njihovo držanje govore da se ne boje suočenja s istinom i pravdom. No bez obzira na to, njihova briga za sebe i svoje obitelji je danas zaista velika. Mi ćemo preuzeti svu brigu o njihovim obiteljima za sve vrijeme suđenja, a i kasnije, ako to bude zahtijevala situacija. Na njima je da dokažu svoju nevinost i da se suoče s istinom i pravdom“, kazao je predsjednik Federacije BiH, Vladimir Šoljić.

1997

Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom. Predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman i hrvatska Vlada zauzeli su se za postizanje jamstva od strane SAD-a i Međunarodnog kaznenog suda u Haagu o tome da sudski proces započne u roku od tri mjeseca i da bude vođen brzo i pošteno. Uloga i pomoć hrvatskih vlasti motivirana je željom za očuvanjem osobnog dostojanstva optuženih i zaštite hrvatskih općih interesa u Republici Hrvatskoj i Federaciji BiH, dosljednom provedbom Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.

Ovim dragovoljnim odlaskom ostvarenim uz pomoć hrvatskih vlasti i jamstva SAD-a, ispunjene su obveze iz Daytonskog sporazuma i zahtjevi Haaškoga suda.“ Na kraju se nazočnima obratio Robert Gelbard, izaslanik za Balkan američkog predsjednika Billa Clintona. „Sjedinjene Američke Države pozdravljaju čin koji su danas poduzeli Vlada Republike Hrvatske kao i čelnici bosanskohercegovačkih Hrvata u predaji desetorice optuženih sudu u Haagu. Kao pokrovitelj Daytonskog sporazuma i najveći

Vlado Šantić

Dario Kordić

pobornik formiranja Međunarodnog suda, Sjedinjene Države su potpuno opredijeljene za osiguranje ispunjenja svih obveza što su ih preuzeli potpisnici Mirovnog sporazuma.

Dosadašnja opća suradnja strana sa sudom u Haagu bila je razočaravajuća. Današnji vrlo pozitivan događaj znak su nove odlučnosti hrvatske Vlade i čelnika bosanskohercegovačkih Hrvata u Federaciji BiH kako bi ispunili svoju odgovornost u odnosu na provedbu Daytonskih sporazuma. Onima koji su se danas predali bit će osigurano brzo i pošteno suđenje. Njihova spremnost da se dragovoljno pojave u Haagu i saslušaju optužbe svakako je primjer koji bi trebali slijediti i drugi optuženici. Prije samo dva mjeseca, ovdje u Splitu, na sastanku, predsjednik dr. Tuđman se obvezao da će učiniti sve što bude u njegovoj moći kako bi osigurao predaju hrvatskih optuženika koji su bili na slobodi. To je opredjeljenje dalo konkretne rezultate, stoga se i radujemo budućoj tijesnoj i konkretnoj suradnji s Hrvatskom. Sjedinjene Američke Države i Hrvatska zainteresirane su za uspješnu i potpunu provedbu Washingtonskih, Daytonskog i Erdutskih sporazuma. U idućim mjesecima u tom cilju tijesno ćemo surađivati s predsjednikom dr. Tuđmanom i hrvatskom Vladom. Beograd i Pale do sada nisu ni u kom pogledu izvršili svoje preuzete obveze što se tiče ratnih zločina, što je u oštroj suprotnosti s današnjim događajem. Srpski optuženici na čelu s Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Milanom Martićem i Veselinom Šljivančaninom, uz ostale, još uvijek

Drago Josipović

su na slobodi. To je neprihvatljivo i takva se situacija neće tolerirati. Optuženici koji su još uvijek na slobodi i koji se ne žele i neće predati sudu moraju znati da će SAD otvoriti sve mogućnosti kako bi se optuženi doveli pred lice pravde u Haag.“ Ispraćaju devetorice Vitežana i Darija Kordića u Haag bili su nazočni i Božo Rajić, predsjednik HDZ-a BiH, Slavica Josipović, predsjednica OO HDZ-a Vitez i supruga optuženog Drage Josipovića, pukovnik Anto Slišković, pukovnik Dragan Vinac, zapovjednik 92. domobranske pukovnije „Viteška“, Franjo Rajković, načelnik općinskog poglavarstva Vitez, i drugi.

A optuženima koji su se dragovoljno predali i otputovali u Haag, njihovim obiteljima, svim prisutnim u splitskoj zračnoj luci i Hrvatim u BiH i u Republici Hrvatskoj ostaje čekati i vidjeti što će biti i kako će se realizirati obećanja javno dana od visokih domaćih i stranih dužnosnika.

Zoran Kupreškić

55

Zvonimir Čilić

Dario Čerkez

56

57 Zvonimir Čilić

1997

58

59 Zvonimir Čilić

1997

60

61 Zvonimir Čilić

1997

62

63 Zvonimir Čilić

1997

1997

KATAVA: DOKLE IGRA S LJUDSKIM SUDBINAMA?!

Pero Skopljak, donedavni haaški optuženik, u zagrljaju rodbine nakon dolaska u zagrebačku zračnu luku

P

uštanje na slobodu Marinka Katave, Ivana Šantića i Pere Skopljaka, u Vitezu i cijeloj srednjoj Bosni kod hrvatskog puka izazvalo je erupcije oduševljenja.

Polako, kažu Vitežani, prljave igre muslimanske strane i »naivnost« međunarodne zajednice i tužiteljstva Haaškoga suda izlaze na površinu, a pravda sve više kuca i na hrvatska vrata u srednjoj Bosni. Međutim, u Vitezu drže da se i dalje čini velika nepravda prema obitelji pokojnoga Stipe Alilovića, protiv koga je također povučena optužnica. Naime, kako prenose svjetske agencije, protiv njega je optužnica povučena jer je mrtav, a ne što je optužnica temeljena na lažima muslimanskih svjedoka. Tu nepravdu treba što prije ispraviti i ne dopustiti da ljaga

64

ostane na nedužnom i za njegovoj obitelji. Vitežani pitaju također hoće li se sada bar zastidjeti oni predstavnici međunarodne zajednice koji su uporno, kao i njihovi mediji (pa čak

i neki hrvatski) te ljude nazivali ratnim zločincima.

U nedjelju u večernjim satima trojica oslobođenih Vitežana preko lokalne

Marinko Katava: Potvrdilo se da su muslimanski svjedoci nepouzdani, da lažno svjedoče ... Sudac Antonio Cassesea uputio je »pecke« tužiteljstvu Haaga, naglasivši da se ne mogu igrati sa sudbinama ljudi | Ivan Šantić; Ja ovo puštanje ocjenjujem kao konačnu pobjedu hrvatskoga naroda srednje Bosne | Pero Skopljak: Hoću da vjerujem da naše puštanje nije amortizacija nepravde koja je učinjena Hrvatima srednje Bosne, nego početak pozitivnih kretanja u svjetskoj politici kada je u pitanju srednja Bosna

Konačno, hvala Bogu, ponovno sam sretan i slobodan, a to je u ovom trenutku najvažnije. Potvrdilo se ono što sam ja i moji prijatelji i supatnici stalno tvrdili: da smo nevini. Nadam se da smo probili led i da će sada i našim prijateljima koji su ostali u Haagu biti puno lakše dokazati svoju nevinost. Potvrdilo se da su muslimanski svjedoci nepouzdani, da su lažno svjedočili a presudan korak u priznavanju pogreške napravilo je i tužilaštvo. Na tome im treba, ipak, odati priznanje mada moram reći da su dobili veliku packu od suca Antonia Cassesea. Bio je u subotu prema tužiteljstvu vrlo neugodan i konkretan. Rekao im je da se ne igraju sa sudbinama ljudi što je upravo s nama bio slučaj.

Govoreći o rastanku s ostatkom skupine Hrvata iz srednje Bosne koji su ostali u Haagu, Katava je kazao: Miješala se radost i tuga istodobno.

Oni su dijelili našu radost što odlazimo, a mi njihovu tugu što ostaju.

Samo mi jedni druge potpuno razumijemo. Našoj sreći ne bi bilo kraja da smo se svi zajedno vratili kao što smo 6. listopada i otišli. No, oni svoj križ i dalje moraju nositi. Nadam se ne zadugo. Kao što su meni moja obitelj i moji prijatelji bili izvor snage, i svi oni iz istih izvora crpe svoju snagu i hvala Bogu u dobroj su fizičkoj i psihičkoj kondiciji. Potpuno sretan bit ću tek kada nam se i oni pridruže na slobodi.

Ivan Šantić - Osjećaji su pomiješani, nisam ih još sredio. Napetost još postoji.

Međutim, puno je lakše priviknuti se na slobodu nego na ono tamo gdje smo bili do jučer. Očito je da je u haaški zatvor puno lakše ući nego iz njega izići i oslobađanje je za mene bilo veliko i pravo iznenađenje pa otud još uvijek i nesređeni dojmovi.

1997

Marinko Katava

Ivan Šantić: Suđenje generalu Blaškiću osvijetlilo je mnoge događaje iz vremena rata u BIH, posebno srednje Bosne. Nastavkom suđenja mnogo toga će još isplivati i Sud će konačno puno bolje upoznati stvarno stanje tadašnjih zbivanja što će, pak, dati dobru šansu našim prijateljima koji nisu bili naše sreće i morali su i dalje ostati u haaškom zatvoru.

Zvonimir Čilić

radiopostaje, telefonom iz Zagreba, bili su “gosti” u domovima svojih sugrađana. Tom prigodom oni su, među ostalim, kazali:

Možda je naše oslobađanje bilo uspostava ravnoteže onom brutalnom napadu u Vitezu prilikom uhićenja Vlatka Kupreškića. Međutim, ovo je i početak konačne pobjede hrvatskoga naroda srednje Bosne i čin našega oslobađanja treba biti Hrvatima s tog područja ohrabrenje, ali ni u kom slučaju ne možemo biti zadovoljni.

Jer, još se nije dogodilo ono što će se morati dogoditi, a to je da svi nevino optuženi budu oslobođeni.

Suđenje generalu Blaškiću osvijetlilo je mnoge događaje iz vremena rata u BiH, posebno u srednjoj Bosni.

Nastavkom suđenja mnogo što će isplivati na vidjelo i sud će, konačno, puno bolje upoznati stvarno stanje tadašnjih zbivanja, što će, pak, dati dobre šanse našim prijateljima koji nisu bili naše sreće i morali su i dalje ostati u haaškom zatvoru.

Upućujući poruku svojim Vitežanima, Ivan Šantić je rekao: - Zahvaljujem Vitežanima, ne samo onima koji i sada žive u Vitezu nego i onima diljem svijeta, od kojih smo imali također fantastičnu potporu u svakom pogledu. Zapravo, te potpora bila je iznenađenje i za osoblje zatvora i za ostale pritvorenike (Srbe i Bošnjake op.a.).

Pero Skopljak - Čudno se osjećam. S jedne strane sretan sam i zadovoljan, a s druge strane i frustriran onim ružnim događanjima u Vitezu koji su prethodili našem izlasku iz zatvora. Nema potpune sreće ako tu pokraj mene pate drugi kojima je ista nepravda nanesena kao i meni.

Marinko Katava

Hoću vjerovati da naše puštanje na slobodu nije amortizacija nepravde koja je učinjena Hrvatima srednje Bosne, amortizacija pojedinim politikama na svjetskoj razini, nama, na žalost, dobro poznatih. Hoću vjerovati da je ovo početak pozitivnih smjernica i u svjetskoj politici i da će i Hrvati Viteza i srednje Bosne imati potpuno ravnopravan tretman sa Srbima i Bošnjacima od međunarodne zajednice.

Vraćam se u Vitez, a moja prva obveza bit će obići ucviljene obitelji čiji sinovi, muževi, očevi i dalje leže u haaškom zatvoru. Obići ću obitelji i uputiti im riječi ohrabrenja jer znam koliko su takve riječi značile i mojoj obitelji. Svojim Vitežanima poručujem da u potpori našim prijateljima i sugrađanima u Haagu i njihovim obiteljima ne posustaju.

65

HORIZONT

66

Anto Valenta

67 Zvonimir Čilić

1997

1997

KRIJE LI MASOVNA BUGOJANSKA GROBNICA TIJELA DVADESET I JEDNOGA NESTALOG HRVATA?

U

sjeni Mostara, kamo su uprte oči međunarodne zajednice i gdje se i najmanji izgred vidi, revnosno bilježi i još revnosnije plasira svjetskoj javnosti, u fundamentalističkome kazanu u srednjoj Bosni - oko kojega se nakon 10. veljače i izgreda Mostaru loži sve veća vatra - kuhaju se preostali Hrvati, daleko od tih istih očiju međunarodnih predstavnika u BiH i svjetske javnosti.

Kada je u pitanju Mostar i srednja Bosna, odnosno odnos dužnosnika međunarodne zajednice spram tih problema, slobodno se može parafrazirati ona stara narodna: “Dok u svome oku (Mostaru) vidiš i trun u tuđem (srednjoj Bosni) ne vidiš ni balvan”. A teški i brojni izgredi, pa i s najtragičnijim posljedicama, u kojima su žrtve Hrvati, svakodnevni su i vrlo učinkoviti za muslimansku politiku koja se provodi na ovome dijelu Federacije BiH. Jer, proces povratka prognanika na vlastita ognjišta, potpuno je presahnuo, a kolone onih koji će se priključiti brojci više od 150 tisuća prognanih i izbjeglih Hrvata s područja srednje Bosne, svakim danom su sve veće.

Naravno da bi bilo pogrešno reći kako su izgredi u srednjoj Bosni, kojih je bezbroj bilo i ranije, posljedice događanja u Mostaru, ali su, sigurno, mostarski izgredi i politička i medijska pozornost za njih, svakako dobro iskorišteni za nova zlodjela prema preostalim Hrvatima i malobrojnim povratnicima u srednjoj Bosni, koji su bez ikakve pravne, materijalne i osobne sigurnosti. Da bismo javnost bar djelomice informirali o stanju što vlada na prostoru srednje Bosne koji nadzire muslimanska vlast i uvjetima u kojima žive preo-

68

MUSLIMANSKE VLASTI NA PODRUČJU SREDNJE BOSNE NASTAVLJAJU SA SUSTAVNIM PRITISKOM NA HRVATE SPRJEČAVAJUĆI POVRATAK

U sjeni Mostara i daleko od očiju međunarodne zajednice, u fundamentalističkome kazanu u srednjoj Bosni, loži se sve veća vatra, a teški i brojni izgredi u Zenici, Travniku i Bugojnu, umjesto povratka potiču nova iseljavanja Hrvata

stali Hrvati, pokušat ćemo iznijeti jedan broj izgreda, samo onih koji su prijavljeni i muslimanskoj policiji, federalnim vlastima i svim relevantnim međunarodnim čimbenicima koji djeluju u BiH. Uz to, ovaj put ćemo se osvrnuti samo na izgrede registrirane u posljednjih dvadesetak dana veljače, na području Zenice, Travnika i Bugojna.

Pripadnici “El mudžahida” maltretiraju Hrvate U večernjim satima 10.veljače bačena je bomba pred kuću Marice Bilić u ulici Hadžimezića put br. 12 u naselju Gornje Klopče u Zenici. Nije bilo ozlijeđenih, a Marica je pretrpjela živčani slom i nalazi se na liječenju u zeničkoj bolnici. Dan kasnije, na kućama Petra Mioča i Franje Kelave u zeničkom naselju Perin Han osvanuli su nalijepljeni plakati s natpisima: “Ustaše, platit ćete Mostar svojom krvlju!” Izgredi su nastavljeni i sljedeće noći, pa je tako 15.veljače u zeničkim naseljima Klopče i Perin Han na mjesnom katoličkom groblju srušeno desetak nadgrob-

nih spomenika i iščupano i oboreno 15 križeva, a sutradan je u središtu Zenice uz pogrdne riječi nožem napadnut Ivica Milešić, dopisnik “Slobodne Dalmacije” i član uredništva Hrvatske obiteljske revije “Ognjište”.

Vrijedno je istaknuti da se u neposrednoj blizini naselja Perin Han i Klopče nalazi klaonica poduzeća “Zmajevac”, čiji je dio dat na korištenje skupini stranaca, bivših pripadnika zloglasnih mudžahedinskih postrojbi “Gerila” i “El mudžahid”. Ove postrojbe službeno su rasformirane, ali je najveći broj njihovih pripadnika ostao na prostoru zeničke i travničke općine, s putovnicama i domovnicama nove domovine za koju se tako revnosno ubijali i proganjali Hrvate, pljačkali i uništavali njihovu imovinu. Oni i dalje na tom području ekstremno djeluju prema Hrvatima, na što službena muslimanska vlast gleda blagonaklono.

Verbalni i oružani napadi Malo carstvo “velikoga” Dževada Mlaće - Bugojno - i dalje je za 16 tisuća prognanih Hrvata samo lijepi

Gerd Wagner, Ivan Šarić, Enes Handžić i Fabijan Trbara

san, a za onih nešto više od tisuću, uglavnom starijih osoba, koje još uvijek žive u Bugojnu, pravi je pakao.

Izgredi se smjenjuju kao na tekućoj vrpci, a oni, kao od 11./12. veljače, kada su kamenjem polupani svi prozori na kućama Pere, Zvonke i Ruže Pavlović, uz povike: “Allahu ekber”, “Za koga? Za Allaha! Protiv koga?

Protiv Vlaha” i onaj od 12. veljače kada je s kuće Slavka Kasala, koja je u obnovi, skinut sav crijep, skoro su svakodnevni. U više navrata u Bugojnu i okolnim selima fizički su napadane i grubo vrijeđane Hrvatice u crnini, čiji su muževi i sinovi poginuli ili su ubijeni, psuju im ustašku majku i govore im da za Hrvate nema i nikada više neće biti mjesta.

Učestala su i prijeteća i ucjenjivačka pisma Hrvatima Bugojna, a i poruke “Hamas, to smo mi”, “Svi smo mi Hamas”, “Hamas nas vodi”... ispisane na mnogim uočljivim mjestima, same za sebe govore mnogo.

Nadgrobni spomenici u katoličkom groblju Čaušlije potpuno su uništeni, a u nedovršenoj betonskoj grobnici nalazi se nepoznat broj leševa nepoznatog identiteta. Grobnica je pokrivena daskama preko kojih je nabacan tanak sloj zemlje, pa su se očevidci bez većih poteškoća uvjerili da se u njoj nalaze leševi, umotani u nepromočiva platna, u fazi raspa-

danja i, po svemu sudeći, ovamo doneseni iz neke druge grobnice. Tko su ukopani u toj masovnoj grobnici, Hrvatima Bugojna nije poznato, niti im je dopušteno da to utvrde. Nisu li to, možda, tijela 21 nestaloga bugojanskog Hrvata? Naravno, Mlaćina vlast zna za ovu grobnicu, pa ipak ne poduzima ništa da se izvrši (nova) ekshumacija, utvrdi identitet i uzrok smrti, te dostojno katoličkoj vjeri i tradiciji njihovi posmrtni ostaci i pokopaju.

Eksplozivna naprava velike razorne moći 25. veljače, oko 22 sata teško je oštetila crkvu sv. Terezije u Donjem Vakufu, koja inače pripada bugojanskoj župi. Što vrijedi očevid muslimanske policije i pokrenuta istraga kada se njezini rezultati već unaprijed znaju? Bit će, kao i sve dosadašnje - bez rezultata.

Nastavak iseljavanja Travnik je, pak, priča za sebe. Za međunarodne čimbenike u BiH i muslimanske vlasti primjer uspješne provedbe Federacije, a za skoro 20 tisuća još uvijek prognanih Hrvata Travnika, tek nada da će to uskoro biti i u stvarnosti. Jer, tvrde Hrvati Travnika, kakav je to primjer zaživljavanja Federacije i kakav je to glavni grad paritetne županije, kada u njemu živi tek desetak postotaka

Kako drukčije protumačiti podmetanje eksplozivnih naprava pod automobil (13. veljače) Dragana Sokanovića u središtu Travnika ili svirepo ubojstvo sedamdesetdvogodišnjega slijepog starca Fabijana Babića (15. veljače) u travničkom prigradskom naselju Šipoviku, kada su minirane još dvije hrvatske kuće i lakše ranjena desetogodišnja Vera Rimac. Kako drukčije protumačiti poruku (27. veljače) da i travničku župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja čeka ista sudbina kao i crkvu u Donjem Vakufu ili najnoviji gnjusni i neshvatljivi zločin (28. veljače), kada je dvadesetogodišnji Haris Hašib nakon maltretiranja silovao devedesetogodišnju Mariju Medić u njenoj kući u naselju Polje nedaleko od Travnika.

I na ovaj posljednji gnjusni zločin, kao i na stotine prethodnih, reagiralo je Općinsko poglavarstvo Travnik sa sjedištem u Novoj Biloj i o svemu detaljno obavijestilo SFOR, Međunarodne policijske snage (IPTF), Međunarodni komitet Crvenoga križa, te Visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH Carla Bildta i njegovog zamjenika Michaela Steinera. Ni na jednu obavijest, upozorenje ili molbu za pomoć travnički Hrvati nisu dobili odgovor. Stoga i ne čudi što na kraju ovoga izvješća o gnjusnom zločinu, kojega su 1. veljače uputili visokim međunarodnim dužnosnicima i institucijama stoji: “Priča se o vašoj nepristranosti u koju se, nažalost, mi, travnički Hrvati nismo uvjerili. Ovaj put ne tražimo, niti očekujemo vašu pomoć, nego vas samo obavještavamo o zlodjelu”.

69

1997

Zvonimir Čilić

predratnih Hrvata, koji su, po mnogo čemu, građani drugog reda. A da nada u povratak i ostane samo nada brinu se ekstremni muslimanski krugovi, koji stalnim prijetnjama, pljačkanjima, eksplozijama, silovanjima i ubojstvima gase tu nadu i ubijaju volju za povratkom. Onim malobrojnim Hrvatima koji su ostali i onim malobrojnim koji su se vratili, bude crne slutnje u skoro prisilno napuštanje rodnoga ognjišta.

1997

ŠTO JE PROKLAMACIJA, A ŠTO STVARNOST

U

Novom Travniku 21. i 22. studenog 1997. godine održan je Okrugli stol „Hrvati srednje Bosne – okolnosti i perspektive“.

Okrugli stol je otvorio srednjobosanski župan Ivan Šarić, visoki pokrovitelj skupa bi je član Predsjedništva BiH, Krešimir Zubak. Sudionici su bili i veleposlanik Republike Hrvatske u BiH, Darinko Bago, otpravnik poslova Ruske federacije u BiH, Jevgenij Gerasimov, ministar u Vladi Republike Hrvatske, Juraj Njavro, savjetnik predsjednika Federacije BiH Vladimira Šoljića, Goran Magaš, pomoćni biskup sarajevski, msgr. Pero Sudar, ministar obrane Federacije BiH, Ante Jelavić, dopredsjednik HKD Napredak, Radovan Marušić i dr. Obrađene su teme vezane za demografsku situaciju, proces federalnog i županijskog ustrojstva, gospodarstvo, zdravstvo, obrazovanje i kulturu, informiranje, te vojno-sigurnosnu situaciju. „Po općim ocjenama Okrugli stol je ispunio svoj osnovni cilj. Prikladnom argumentacijom i uz puno poštovanje svog cjelokupnog okruženja i ozračja, postavljena su ključna pitanja i naznačene dvojbe koje se tiču nacionalnog i kulturnog identiteta, te strateških ciljeva i interesa u okviru cjelokupnog hrvatskog bića. A ona, na ovom povijesno specifičnom prostoru, počivaju na sveopćoj zapitanosti, ali i želji hrvatskog puka da ostane, opstane i razvija se na svom povijesnom prostoru, u skladu s najboljim hrvatskim tradicijama i tradicijama zapadne civilizacije”, rekao je ovom prilikom okupljenim novinarima, predsjednik Organizacijskog odbora Okruglog stola, dožupan srednjobosanski, Ivan Šarić

70

Predsjednik Organizacijskog odbora Ivan Šarić, ovom se prilikom zahvalio medijima koji su dva dana vrlo korektno i profesionalno pratili rad Okruglog stola, te izrazio žaljenje nedolaskom jednog broja pozvanih visokih dužnosnika političkog i kulturnog života iz Hrvatske, Federacije i BiH.

KADAR - POTENCIJAL SREDNJE BOSNE Član Organizacijskog odbora Ivica Šarić iznio je opće stajalište organizatora kako se nametnula potreba daljnjeg koordiniranog djelovanja u provedbi ciljeva i rezultata Okrugloga stola. Pritom, dodao je Šarić, treba izbjeći zamku “prerastanja“ u političku ili bilo koju drugu (osim radne) savjest hrvatskog puka i već postojećih hrvatskih institucija.

“Ipak, nužno je voditi, koordinirati, sugerirati, upućivati…”, kazao je Šarić te dodao da će Organizacijski odbor, mijenjajući sadržaje i metodu rada, promijeniti i ime prerastajući u

„Izvršni odbor“, „Koordinacijski odbor“, „Vijeće okruglog stola“, ili tomu slično. Novinari su upoznati s odlukom Organizacijskog odbora da se nakon prikupljanja svih relevantnih materijala vezanih za rad Okruglog stola, izda zbornik radova koji će biti preveden i na engleski jezik. Na pripremi izdavanja zbornika radova radit će uredništvo kojeg čine: Ivica Šarić, Nikola Džambas, Anto Marjanović i Zdenko Vukić. „Neskriveno je zadovoljstvo Organizacijskog odbora, kao i cjelokupnog hrvatskog puka srednje Bosne, ocjenom kako je skup pripremljen i izveden na najvišoj organizacijsko-metodološkoj razini, te da je o njemu, putem interneta i elektronske pošte, mogao biti i bio informiran i s njim komunicirati cijeli svijet“, kazao je Ivan Šarić. Iskazao je Šarić posebno zadovoljstvo činjenicom da su nositelji većine poslova bili ljudi s područja srednje Bosne što je, već samo po sebi, potvrda potencijala s kojim hrvatski puk ovoga područja raspolaže.

Nikola Džambas, Vikica Šunjić, Ivan Šarić, Ivica Šarić, Filip Filipović

SJENE KOJE STVARAJU DVOJBE

1997

Ipak, premda o tome na skupu s novinarima nije bilo govora, sjenu na Okrugli stol „Hrvati srednje Bosne – okolnosti i perspektive”, bacile su neke neočekivane okolnosti.

U Organizacijskom odboru nitko nije htio komentirati političku ili bilo koju drugu konotaciju činjenice da je, primjerice, predsjednik HDZ-a BiH, Božo Rajić, drugog dana rada Okruglog stola (22. studenog) boravio u Novom Travniku (Sabor Udruge HVIDR-a), ali nije našao za potrebno ući u radnu dvoranu hotela i bar kratko se obratiti skupu.

Ovdje se drži otužnom i činjenica da se, nakon uvjeravanja dr. Franje Gregurića, kako je prijedlog sporazuma o posebnim odnosima Republike Hrvatske s Federacijom BiH, rađen ponajprije zbog zaštite Hrvata središnje Bosne, nitko od pozvanih predstavnika državnih institucija Republike Hrvatske (izuzev veleposlanika u BiH, Darinka Bage) nije pojavio na ovom skupu.

Teško se može razumjeti i prihvatiti činjenica da se nitko od pozvanih predstavnika Sabora, Vlade, Ureda predsjednika Republike Hrvatske nije odazvao pozivu. K tomu, nitko od ovih nije našao vremena niti potrebe za bilo kakvom reakcijom (isprikom, recimo). „Što su proklamacije, a što je stvarnost?“, pitaju se Hrvati srednje Bosne. „Po svemu”, kažu oni skloni pesimizmu, “nalazimo se istočno od srca i interesa naše matice“.

Zvonimir Čilić

Naime, izostao je (uredno pozvani) jedan broj najodgovornijih hrvatskih dužnosnika u BiH (ministar Jadranko Prlić, dopredsjednik Ministarskog vijeća Neven Tomić) i cjelokupan vrh HDZ-a BiH, na čelu s predsjednikom Božom Rajićem.

Darinko Bago (veleposlanik u BiH)

Vladimir Šoljić

ZAŠTO JE HRT NEZAINTERESIRANA? Međutim, običnom hrvatskom čovjeku ovdje u srednjoj Bosni najteže je pala činjenica kako HRT nije smatrao potrebnim da ovom skupu traženja nade za napaćeni hrvatski puk srednje Bosne u emisijama Dnevnik ili Motrišta kaže poneku riječ, bar kratko, informativno? Istovremeno, sarajevska TV, koja sebe naziva TV BiH, a u svojoj je osnovi ekskluzivno bošnjačko-muslimanska, skup je pratila sa šestočlanom ekipom i u više navrata, ne samo u informativnim emisijama, te je vrlo profesionalno emitirala priloge s ovog skupa Hrvata srednje Bosne.

I sada će poneki pametnjaković, ili je bolje reći zlonamjernik, reći da tu, u tom okruženju, i s tom TV BiH i trebamo analizirati okolnosti i tražiti svoje perspektive. Da! Hrvati srednje Bosne toga su svjesni, ali su svjesni i činjenice da sami na ovim svojim povijesnim prostorima neće moći opstati. Stoga je i ovaj Okrugli stol, prije svega, bio glas vapijućeg usmjeren k matici. I nije se, a zna se zašto, daleko čuo. Pa zar je onda čudno pitanje Hrvata s ovoga srednjobosanskog područja: „Što su proklamacije, a što stvarnost?“ 71

1997

MALTRETIRANJA, PLJAČKANJA PRIJETNJE, UVREDE, BACANJE BOMBI U KUĆE, RUŠENJE NADGROBNIH SPOMENIKA - HRVATSKA SVAKODNEVICA Od hrvatskih uvjeta izrečenih 13. svibnja 1996. da se Travnik prihvati kao sjedište županije središnja Bosna, u kojima se tražilo da “Travnik bude i hrvatski, kao što je uvijek i bio, za što je preduvjet povratak blizu 20 tisuća Hrvata na svoja ognjišta”, ostalo je, izgleda, samo mrtvo slovo na papiru • U Travniku se svakodnevno mogu vidjeti i sresti mudžahedini, a u istočnom dijelu općine (Guča Gora, Bandol, Orašac, Mehurići...) živi ih više desetina. Po pravilu, stanuju u kućama prognanih Hrvata, imaju već brojne obitelji, te BH domovnice i putovnice. Uvaženi i zaslužni su građani. A kako i ne bi bili, kada na tom dijelu općine (župe Guča Gora i Brajkovići), zahvaljujući njima prije svega, od predratnih sedam tisuća Hrvata sada živi troje staraca.

P

rihvaćamo da Travnik bude središte i sjedište naše županije, ali za to imamo i određene uvjete koji samo trebaju potvrditi našu, ustavom županije i Federacije, zagarantiranu ravnopravnost - rekao je predsjednik županijskog odbora HDZ-a Zoran Marić, na sjednici županijskog Sabora županije središnja Bosna, održanog 13. svibnja 1996. godine u Travniku. - Tražimo - dodao je on - da Travnik bude i hrvatski, što je uvijek i bio, a to se može postići samo povratkom blizu 20 tisuća prognanih Hrvata na svoja ognjišta. Samo tako moći ćemo ustrojavati našu županiju na temeljima mirovnih sporazuma i Ustava županije koja je po mnogima, i s pravom, kralježnica jednoga broja županijskih ministarstava u druga općinska županijska središta, po uzoru na federalnu Vladu i njezina ministarstva. Bile su to riječi prvoga čovjeka političke vlasti Hrvata u županiji središnja Bosna koje su naišle na odobravanje Hrvata, šutnju Bošnjaka-muslimana, riječi koje se poslije 13. svibnja 1996. godine više uglavnom i ne spominju.

Gluha ostala i zvona i oni kojima su apeli upućeni I dok hrvatska strana šuti, što bi se 72

moglo protumačiti i kao odustajanje od svojih, 13. svibnja iznesenih zahtjeva (kako drukčije protumačiti tu šutnju?), bošnjačko-muslimanska strana konkretnim potezima svojim političkim partnerima Hrvatima, jasno stavlja do znanja da ovaj njihov zahtjev nikada ozbiljno i nije shvaćala. Jer, od tada je prošlo 7 mjeseci, a nijedan hrvatski zahtjev nije realiziran. Travnik ni za promil nije više hrvatski nego što je bio kada su 13. svibnja ti zahtjevi izneseni, izuzme li se, naravno, da je sjedište, do sada utemeljenih županijskih institucija, u Travniku i da tu na posao svakoga dana dolaze i hrvatski dužnosnici iz Viteza, Kiseljaka, Jajca, Busovače, Nove Bile (prognani Travničani)...

Na povratak na svoja opljačkana, uništena ili useljena ognjišta, još uvijek čeka oko 19,5 tisuća Hrvata.

Istina, jedan ih se broj, najhrabrijih i najstarijih, vraća, ali neznatno manji broj i odlazi iz Travnika, pa trenutno u općini, u dijelu pod nadzorom Bošnjaka-muslimana (91% površine) živi tek 3.000 Hrvata prosječne starosti preko 60 godina.

Maltretiranja, pljačkanja, prijetnje, uvrede, bacanje bombi u objekte Hrvata, rušenje nadgrobnih spomenika... hrvatska su travnička svakodnevnica, a desetak apela za pomoć koje je Općinsko poglavarstvo sa sjedištem u Novoj Biloj uputilo svim

relevantnim međunarodnim, federalnim i županijskim čimbenicima, ostali su bez odgovora, osim reakcije UNHCR-a i upozorenja hrvatskoj strani da je nedopustivo i dalje se služiti pečatom i memorandumom “nepostojeće HR Herceg-Bosne”.

Pokušaji da se znamenita Isusovačka gimnazija vrati stvarnim vlasnicima, ostali su bez ikakvih rezultata, bez odgovora, kao i pokrenuta inicijativa HKD NAPREDAK, podružnice Travnik “Neka zazvone zvona svetoga Alojzija” (zvona na crkvi u okviru gimnazijskoga zdanja, op.a.).

Gluha su ostala i zvona, i oni kojima su apeli upućeni. U Travniku se svakodnevno mogu vidjeti i sresti mudžahedini, a u istočnom dijelu općine (Guča Gora, Bandol, Orašac, Mehurići...) živi ih više desetina. Po pravilu, stanuju u kućama prognanih Hrvata, imaju već brojne obitelji, te BH domovnice i putovnice. Uvaženi i zaslužni su građani. A kako i ne bi bili, kada na tom dijelu općine (župe Guča Gora i Brajkovići), zahvaljujući njima prije svega, od predratnih sedam tisuća Hrvata sada živi troje staraca.

Odgovor ravnopravnijega “ravnopravnom” Lokalna TV preko stranog crtića

Nabrajati bi se mogli primjeri hrvatske “ravnopravnosti” u općini u kojoj

Ovo pitanje treba postaviti, prije svega, hrvatskim dužnosnicima na svim razinama županijske i federalne vlasti, pa tek onda federalnim partnerima i međunarodnim čimbenicima koji Travnik stalno navode kao pozitivan primjer provedbe Fe-

deracije. Na kraju, istine radi, treba reći da ništa bolje stanje nije ni u drugim općinama ove županije. U nekim čak i daleko gore. Na jednoj i na drugoj strani. Međutim, Travnik je glavni grad (?) županije, njezino sjedište i središte. Pa zar onda nije za očekivati da prvi, primjerom, treba pokazati kako se gradi i kako se treba graditi Federacija? Dosadašnjom politikom, postupcima i nesankcioniranim svakodnevnim incidentima, u kojima su po pravilu žrtve Hrvati i njihova imovina, dalo bi se zaključiti suprotno.

73

1997

je sjedište, i koja je sjedište, županije središnja Bosna, koja po Ustavu Federacije i Ustavu Županije ima potpuno prioritetnu vlast. No, čemu to? Zar i ovo nabrojano nije dovoljno za jasno i glasno pitanje: Može li ovakav Travnik biti glavni grad ove županije? Ili: Što je sa zahtjevima hrvatske strane od 13. svibnja 1996. godine?

Zvonimir Čilić

(koji ima prijevod) poručuje malome junaku da ne ide u Bučićku šumu (područje općine Novi Travnik koje je pod nadzorom HVO, op.a.) jer tamo žive zli ljudi. Odbijen je i prijedlog hrvatskih (zlih) županijskih dužnosnika da se povodom božićnih i novogodišnjih blagdana pred sjedištem županijske Vlade u Travniku okiti jedan bor. Samo jedan bor za Božić i Novu godinu u gradu u kojem je do jučer živjelo preko 26 tisuća Hrvata. “Još nije vrijeme za to” bio je odgovor ravnopravnijeg “ravnopravnom”.

1997

TROJICA VITEŽANA NA SLOBODI

POČETAK KRAJA „KRIŽNOGA PUTA“ OSUĐENIH SREDNJOBOSANSKIH HRVATA

P

o mnogim ocjenama dva su događaja među Hrvatima u Vitezu i u srednjoj Bosni posebno obilježila 1997.godinu. Prvi je s negativnim a drugi s pozitivnim predznakom. Riječ je o dragovoljnom odlasku desetorice Hrvata (devetorica iz Viteza, jedan iz Busovače) 6. listopada iz splitske zračne luke u Haag, te o povlačenju optužnice protiv Marinka Katave, Pere Skopljaka i Ivana Šantića i njihov dolazak u Vitez 21. prosinca.

Iako je njihov odlazak u Haag bio dragovoljan i na njemu su inzistirali upravo optuženi, Hrvati Viteza, Lašvanske doline, Hrvati uopće, doživjeli su taj odlazak kao novu ranu na ionako teško ranjenom i napaćenom biću srednje Bosne. Doživjeli su ga kao novu pobjedu nemorala, laži, krivokletstva, međunarodne urote, kao suđenje svim Hrvatima s područja srednje Bosne koji su tako skupo platili svoj opstanak i ostanak na svojoj rodnoj grudi, doživjeli su ga mnogi i kao izrečenu presudu po kojoj Hrvatima mjesta na ovim prostorima nema.

No, bilo je i onih koji su ovaj odlazak doživljavali kao odlučne korake Hrvata srednje Bosne ka vrhu Kalvarije, ka konačnom početku kraja hrvatskog „križnoga puta“. I na sreću, bili su u pravu. A povratak iz Haaga i dolazak u Vitez Marinka, Ivice i Pere izazvao je neviđenu erupciju oduševljenja, izljev emocija koje su se velikim nepravdama i stradanjima posljednjih godina kupio u Hrvatima ovoga područja. Doček je bio za pamćenje i sigurno će se još dugo, dugo prepričavati, pa zato i nije čudo što ga Hrvati srednje Bosne

74

Marinko Katava s majkom Zorkom

drže za događaj godine, bez konkurencije. Bio je to i dodatan razlog da se i božićni blagdani u svim hrvatskim domovima dočekuju i proslave s više radosti i zadovoljstva i da se u Novu 1998. gleda s daleko više optimizma. Jer, pokazalo se, s nadom da će se i nastaviti, pravde ipak ima, spora je ali dostižna.

Posebno radosno i veselo za božićne blagdane bilo je u obitelji Vitežanina, povratnika iz Haaga, Marinka Katave. „Šest Božića provela sam kao prognanica, u tuzi i jadu ali i u nadi da ćemo se vratiti na svoja porušena ognjišta, u svoj Vukovar“, kaže nam Zorka, Marinkova majka koja povratak u svoj Vukovar sa većom skupinom svojih sugrađanki čeka u Baškoj Vodi. „Prvi Božić u progonstvu,“ nastavlja Zorka, „bio je tužan, pun straha i neizvjesnosti za sudbinu sinova mi Miroslava

(1958.) i Zdravka (1960.), od Srba iz Vukovara prognanih i odvedenih u nepoznatom pravcu 18. studenog 1991. godine. Na sreću, nakon šest mjeseci muka i stradanja u zatočeništvu u Sremskoj Mitrovici, vratili su se živi pa je onda žalost i tuga za našim uništenim kućama, za našom imovinom, bilo daleko lakše podnositi. Ja sam bila u Baškoj Vodi, sin mi Franjo (1950.) u prognaničkom naselju u Blacama pored Vinkovaca, Miroslav u Zagrebu, Zdravko u Splitu, a Marinko sa svoje petoro djece i suprugom Jelicom, jedini u svome i na svome u Vitezu. Ovaj sedmi prognanički Božić, i pored nade u skori povratak kući u Vukovar, nije me posebno veselio. A kako i bi kada je moj Marinko čamio u haškom kazamatu. Došla sam u Vitez da bih bila s unukama za vrijeme dok je nevjesta Jelica bila u Haagu, u posjetu Marinku. Pravila sam kolače,

Stan obitelji Katava u centru Viteza ovih prazničnih dana bio je pun kao autobusni kolodvor. Čovjek se jednostavno upita mogu li oni svu tu višednevnu gužvu izdržati. Dolazili su i još dolaze zvani i nezvani, poznati i nepoznati i svi su s puno ljubavi i dobrodošlice primljeni. „Neka prijatelja, neka dobrih ljudi. Oni su mi davali snagu da izdržim. I ovom prilikom sretne blagdane poželio bih svima – prijateljima koji su i dalje zatočeni u Haagu, Vitežanima i svima, a takvih je najviše, koji su bili uz mene kada mi je bilo najteže, a među njima, svakako, mojoj obitelji, rođacima i prijateljima i svakako dobronamjernim i novinarima. Vjerujem da će i za majke koje čekaju svoje sinove iz Haaga, uskoro, kao mojoj majci, doći sretan trenutak povratka njihovih sinova“, kaže u jednom dahu Marinko i nastavlja: „Ne mogu biti potpuno sretan dok su god moji prijatelji u Haagu. Svaka pomisao na njih, na njihovu situaciju, na zatvorsku ćeliju, njezinu „hladnoću“ i samoću, kvari mi i umanjuje radost povratka kući i boravak među svojim najmilijim. Upravo smo radi toga Pero, Ivan i ja pred Božić obišli sve obitelji naših prijatelja još uvijek zatočenih u Haagu. Pokušali smo za njih naći riječi utjehe, ohrabrenja, nade… Znali smo da je to vrlo teško, no uvjerili smo se da je naše oslobađanje i njima dalo novu snagu i vratilo vjeru u pravičnost ishoda ove teške bitke i s nama su iskreno dijelili radost našega povratka. Sve to je i nama dodatna obveza svim snagama i sposobnostima boriti se za pobjedu pravde i istine. Ne treba, i ne

I doista, borbu za dokazivanje istine pred Međunarodnim sudom u Haagu Hrvati srednje Bosne moraju nastaviti. Među ostalim, unatoč odluci o povlačenju optužnice, velika nepravda i dalje pogađa obitelj Stipe Alilovića-Brke. Naime, u rješenju o povlačenju optužnice stoji da je to učinjeno zbog toga što je Stipo u listopadu 1995.godine umro u Amsterdamu, a ne zato što nije kriv. Istina je, međutim, da je Stipo Alilović Vitez i Bosnu i Hercegovinu napustio u ožujku 1992.godine, i od tada, pa do smrti nije napuštao Nizozemsku u koju je iselio skupa sa svojom obitelji. A optužnica ga tereti za zločine počinjene u selu Ahmići u općini Vitez 16. i 17. travnja 1993. godine. „Bog nam je dao dovoljno snage, pameti i mudrosti da i ovu neravnopravnu bitku dobijemo i u uspjeh niti hoćemo niti smijemo sumnjati“, odlučno kaže Marinko.

Do konačne pobjede pravde i istine ostaje konstatacija Vitežana izrečena na dočeku Katave, Šantića i Skopljaka da je njihovo oslobađanje i povratak u svoj Vitez najljepši božićni i novogodišnji poklon Hrvati-

ma srednje Bosne.

A radost božićnog i novogodišnjeg slavlja u obitelji Marinka Katave upotpunila je dolaskom iz Norveške najstarija njihova kćerka Anita (1975.) sa suprugom Markom, braća Vukovarci Franjo, Miroslav i Zdravko sa svojim obiteljima. Marinkove kćeri Ivana (1978.) i blizanke Nikolina i Kristina (1980.) sijale su od sreće, a najmlađa, Marinkova mezimica Gabrijela (1988.) jedina se osjećala zakinutom. Ti ljudi, za nju uglavnom nepoznati, koji su se smjenjivali jedan za drugim, uskraćivali su joj tako željene i čekane trenutke sreće u tatinom zagrljaju. Zato je, na sve njih, bila i ljuta, smrknuto ih je gledala, a iz bakinog krila vrebala je nadajući se kako će konačno njezinog tatu pustiti na miru ti dosadni ljudi i tako njoj prepustiti „glavnu ulogu“ koja joj kod tate odavno pripada. „Otići će te čikice”, kao da u sebi zaključuje Gabrijela, “a tata će ostati“. „Idući Božić svi skupa, ako Bog da, proslavit ćemo u Vukovaru, u našim obnovljenim kućama“, kaže nam na rastanku „glava“ cijele obitelji – majka, baka, svekrva Zorka nježno grleći i ljubeći svog Marinka dok joj suze radosnice vlaže oči i pojačavaju izraz njezine sreće i ljubavi.

Zdenko Jurišić i Marinko Katava uz Zdenac pravde

75

1997

smije se, sumnjati da će tako i biti.

Ja nikada nisam sumnjao u ovakav ishod. Pitao sam se, samo, hoće li do njega doći brzo, hoću li ga psihički i fizički zdrav dočekati?”

Zvonimir Čilić

one koje moj Marinko najviše voli i silno se žalostila i suze od najmlađe unuke Gabrijele krila, plačući što ih s nama i on neće jesti, što s nama neće dijeliti radost Božića, radost našeg skorog povratka u Vukovar.

A vijest o njegovom oslobađanju i iščekivanju njegovog dolaska ne mogu i ne znam opisati. I kada se pojavio nisam bila sigurna je li to san ili stvarnost. Kako sam sretna, Bože moj“, kroz suze, jecajući, kazivala nam je majka Marinkova.

1998

SPONTANI POVRATAK U TRAVNIK HRVATI SU PLATILI S OSAM ŽIVOTA

Ž

ele li se prognani Hrvati srednje Bosne vratiti svojim kućama? Pitanje je po mnogima potpuno neumjesno, no ako je suditi po izjavi Hannsa Schumachera, zamjenika visokog predstavnika UN-a za BiH Carlosa Westendorpa, odgovor je NE. Naime, kako tvrde u uredu županijskog premijera Mirka Batinića, visoki dužnosnik međunarodne zajednice za vrijeme nedavnog boravka u Travniku je izjavio: „Hrvati žele povratak serviran na srebrnom tanjuru i da ih uz to štiti međunarodna zajednica, što je nemoguće“.

Ovu navodnu tvrdnju Hannsa Schumachera uopće nije teško demantirati, barem kada su Hrvati Travnika i Srednjobosanske županije u pitanju. Jer prvi neorganizirani, spontani povraci prognanih u Federaciji BiH uopće bili su povraci travničkih Hrvata. Te povratnike nitko nije pomagao, niti poticao, doli Općinsko

poglavarstvo Travnika sa sjedištem u Novoj Biloj, čije su mogućnosti za materijalnu, pa i političku potporu, bile vrlo male. Pa i pored toga, broj povrataka u odnosu na druga područja bio je značajan, što je bilo dovoljno da međunarodna zajednica Travniku (ne)opravdano da epitet pozitivnog primjera provedbe mirovnog sporazuma i njegovog aneksa 7., unatoč kontinuiranom devastiranju i miniranju njihovih kuća, rušenju sakralnih objekata, premlaćivanju povratnika, silovanju starica, ubojstvima... I unatoč činjenici što Hrvati povratnici u travničku općinu (Didaci, Potkraj...) nisu mogli dobiti električnu energiju ni godinu dana od kada su se vratili na svoja opustošena ognjišta, iako su električni vodovi prolazili preko njihovih kuća i opskrbljivali strujom susjedna sela naseljena Bošnjacima.

Usprkos navodnoj izjavi Hannsa Schumachera da “Hrvati žele povratak serviran na srebrnom tanjuru” činjenice govore da su prvi neorganizirani, spontani povraci prognanih u Federaciji BiH uopće bili povraci travničkih Hrvata.

Te su spontane povratke u Travnik Hrvati platili s osam života i nekoliko na sreću neuspjelih pokušaja da se ta brojka i značajno uveća

Odustajanje od obnove Sebešića Indikativno je također da nešto kasnije „spontane“ povratke Bošnjaka u neka naselja u Vitezu i Busovači energično i učinkovito podupire međunarodna zajednica. Vrlo brzo povratnici dobivaju struju, građevinski materijal, hranu, higijenske potrepštine, a za njihovu sigurnost, uz lokalnu policiju, brinu postrojbe SFOR-a i IPTF-a, iako sigurnost povratnicima u ta naselja ničim nije bila ugrožena. Istodobno su Hrvati svoje spontane povratke u Travnik platili s osam života i nekoliko, na 76

Kao najnoviji primjer “traženja povratka serviranog na srebrnom tanjuru” iz ureda županijskog premijera navode slučaj novotravničkog sela Sebešića. U to selo, tvrde u uredu, nedavno se vratila veća skupina prognanih Hrvata, što je pompozno najavljivano i praćeno u bošnjačkim medijima. Najavljen je i popravak 50 hrvatskih obiteljskih kuća sredstvima međunarodne zajednice.

No od obećanja nije bilo ništa, jer je donator odustao od popravka hrvatskih kuća u Sebešiću i prihvatio se popravka bošnjačkih kuća u viteškom selu Ahmićima. Uz to, također tvrde u uredu županijskog premijera, Bošnjaci kroz paralelne institucije koje i dalje funkcioniraju osiguravaju sredstva za popravak samo bošnjačkih kuća. To čine kroz stožer formiran od federalnog i županijskog ministarstva. Ističu i činjenicu da muslimanske humani-

Sve to i niz drugih primjera nagnalo je kardinala Vinka Puljića da na svetoj misi za Malu Gospu u novotravničkoj prognanoj župi Pećine upita: „Zašto se međunarodna zajednica ustručava pomoći katolicima?“

“Mlaćin vilajet” U Bugojnu ili “Mlaćinu vilajetu”, kako se ovaj srednjobosanski grad nerijetko zove među prognanim Hrvatima, situacija je i teža nego u Travniku. Istina, ubojstava poslije rata nije bilo, premda se masovniji povratak Hrvata (15.000 još uvijek prognanih) vrlo učinkovito sprječava. Da povratak nije poželjan i da za povratnike može biti vrlo opasan, Hrvati se proteklih nekoliko dana upozoravaju paljenjem hrvatskih kuća (Nina Glavaša iz Kopčića) i podmetanjem eksplozivnih naprava (26. kolovoza pred kuću Ive Mrše,

predsjednika bugojanskog Općinskog vijeća). Ništa bolja situacija nije ni u susjednom Uskoplju, gdje je, do sada, više od deset puta devastirana i opljačkana kuća dožupana Ivana Šarića, upornog u popravku svoje kuće i u želji da se vrati na svoj posjed u svoju Bistricu.

Ne želeći uopće sumnjati u dobre namjere Hannsa Schumachera, županijski dužnosnici hrvatske nacionalnosti i Hrvati srednje Bosne drže da su često izvori informacija na temelju kojih on formira svoje zaključke o pomanjkanju želje prognanih Hrvata da se vrate svojim kućama, netočni, neprovjereni, pa i zlonamjerni. Brojke o popravljenim kućama, uloženim sredstvima međunarodne zajednice, incidentima, pljačkama, miniranjima, ubojstvima... nedvojbeno govore da Hrvati ne traže ništa “servirano na srebrnom tanjuru”. Traže samo malo više pravičnosti u podjeli međunarodne pomoći, traže više sigurnosti i dostojanstveniji povratak.

Sahrana ubijenog policajca Perice Bilića

77

1998

U županijskoj vladi ističu i podatak od 1153 popravljene kuće u ovoj županiji, od čega je 366 hrvatskih i 787 bošnjačkih. A odnos onih koji čekaju povratak u svoje porušene kuće je 2:1 na štetu Hrvata.

tarne organizacije i islamske zemlje, do sada nisu uložile ni jednu marku u popravak hrvatskih kuća, što nije slučaj s katoličkim humanitarnim organizacijama (Caritas Italije, Austrije, Njemačke...) kada su popravci bošnjačkih kuća u pitanju. Čak su, nerijetko, u prednosti Bošnjaci i popravci njihovih kuća.

Zvonimir Čilić

sreću, neuspjelih pokušaja da se ta brojka i značajno uveća.

78

79 Zvonimir Čilić

1998

1998

GODINA U ZATOČENIŠTVU BEZ OPTUŽNICE DANAS SE NAVRŠAVA GODIŠNJICA DRAGOVOLJNE PREDAJE HAAŠKOM SUDU DESETORICE HRVATA IZ SREDNJE BOSNE

B

rojne su tužne obljetnice koje obilježavaju srednjobosanski Hrvati. Jedne takve sjećaju se danas, 6. listopada 1998. godine.

Riječ je o obljetnici prošlogodišnje dragovoljne predaje Haaškom sudu desetorice srednjobosanskih Hrvata: Daria Kordića, Marija Čerkeza, Zorana i Mirjana Kupreškića, Drage Josipovića, Pere Skopljaka, Ivana Šantića, Marinka Katave, Vladimira Šantića i Dragana Papića. Već ranije u Haag su stigli optuženi Tihomir Blaškić i Zlatko Aleksovski. Krajem prosinca 1997. godine uhićen je i ranjen doveden u Haag Vlatko Kupreškić i s njim Anto Furundžija, prvi s tajne optužnice Hrvata, a njezinu konačnom popisu nitko broja ne zna.

Od javno optuženih Hrvata u Haag nisu stigli Ivica Rajić i Zoran Marinić, a mjesto njihova trenutačnog boravka nije poznato.

Pisma A tom 6. listopadu, uz skrivanje i kalvariju koju su prolazili oni i njihove obitelji, prethodile su i brojne aktivnosti optuženih kojima su željeli ukazati na svu apsurdnost protiv njih podignutih optužnica. Tražili su njihovo preispitivanje, nudili u svoju 80

• Robert Gelbard, u splitskoj zračnoj luci, 6.listopada 1997. godine: Onima koji su se ovom prigodom predali bit će osigurano pošteno i brzo suđenje • Koliko je vrijedilo i bilo iskreno to obećanje o poštenom i brzom suđenju, neka potvrdi i činjenica da Dario Kordić i Mario Čerkez, optuženi 13. listopada 1995. godine, a zatočeni prije godinu dana, još uvijek čekaju konačnu optužnicu obranu dokaze i nedvojbeno pobijali tvrdnje iz optužnice.Kao zoran primjer apsurdnosti optužnice, navodili su primjer Stipe Alilovića koji je Vitez i BiH napustio u ožujku 1992. godine i s obitelji otputovao u Nizozemsku gdje je u studenome 1995. godine i umro ne napuštajući ni za jedan dan Nizozemsku. A optužen je bio za počinjeni zločin 16. travnja 1993. godine u Ahmićima.

Pisali su optuženi pisma zamjeniku visokog predstavnika UN-a za BiH Michaelu Steineru, američkoj državnoj tajnici Madeleine Albright, predsjedatelju Vijeća sigurnosti UN-a Sergeju Lavrovu, visokom predstavniku UN-a za BiH Carlosu Westendorpu, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ministru vanjskih poslova BiH Jadranku Prliću... tvrdeći da su spremni, uz poštovanje osnovnih pravnih i humanih načela demokratskog i civiliziranog svijeta, odmah se odazvati pozivu suda kada sud izvrši sve potrebne predradnje i kada službeno priopći da suđenje može početi. Ujedno, optuženi su isticali da ne žele biti žrtve suda, njegovi zatočenici bez da im se utvrdi krivnja, a za taj svoj strah navodili su primjer generala Blaški-

ća. I puni otvorene nade i skrivene strepnje dočekali su takva obećanja i 6.listopada 1997. godine iz splitske Zračne luke otputovali su za Haag.

- Desetorica optuženih Hrvata iz srednje Bosne dragovoljno odlaze u Haag, čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nevinost u interesu cjelokupnoga hrvatskog naroda i hrvatske države koja je izložena strahovitim pritiscima međunarodne zajednice. Mi smo kao građani Federacije BiH i hrvatski državljani došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima uvjereni da će predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada biti jamstvo pravednog i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu - kazao je tog 6. listopada 1997. godine u splitskoj zračnoj luci Dario Kordić.

- Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i hrvatska vlada zauzeli su se za postizanje jamstva od strane SAD-a i Međunarodnoga kaznenog suda u Haagu da sudski proces započne u roku od tri mjeseca i da bude vođen brzo i pošteno - kazao je, među ostalim, tom prigodom Ivić Pašalić.

- Onima koji su se ovom prigodom predali bit će osigurano pošteno i brzo suđenje. Njihova spremnost da se dragovoljno pojave u Haagu i saslušaju optužbe svakako je primjer koji bi trebali i te kako slijediti i drugi optuženici. Beograd i Pale do sada nisu ni u kom pogledu izvršili svoje preuzete obveze što se tiče ratnih zločina, što je u izrazitoj i oštroj suprotnosti s ovim događajem. Srpski optuženici, na čelu s Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Milanom Martićem i Veselinom Šljivančaninom, još uvijek su na slobodi. To je neprihvatljivo i takva se situacija neće tolerirati - kazao je tada Gelbard.

općinskom Uredu obrane u Vitezu i u uredima Uprave za obranu Travnik u Vitezu i 23.rujna ove godine.

A koliko je vrijedilo i bilo iskreno obećanje Roberta Gelbarda o poštenom i brzom suđenju, neka potvrdi i činjenica da Dario Kordić i Mario Čerkez, optuženi 13.listopada 1995. godine, a zatočeni prije godinu dana, još uvijek čekaju konačnu optužnicu.

1998

Možda i najvažnije jamstvo optuženim Hrvatima u splitskoj zračnoj luci stiglo je od Roberta Gelbarda, izaslanika za Balkan američkog predsjednika Clintona.

A pokazalo se da je skrivena strepnja od otvorene nade s kojom su u Haag krenuli srednjobosanski Hrvati bila, na žalost, opravdanija, realnija. Jer, što znači obećanje moćnog nemoćnom i u ovomu se primjeru zorno pokazalo. Istina, već nakon dva i pol mjeseca iz zatvora, bez sudskog procesa, pušteni su Ivan Šantić, Marinko Katava i Pero Skopljak. Obustavljen je postupak protiv mrtvog Stipe Alilovića, ali ne zato što nije kriv nego zato što je mrtav.

Zvonimir Čilić

Obećanje bez pokrića

U međuvremenu, na okrutan način je ranjen, uhićen i u Haag doveden Vlatko Kuprešić te Anto Furundžija.

Protiv trojice Kupreškića, te protiv Drage Josipovića, Dragana Papića i Vladimira Šantića 7. srpnja, devet mjeseci nakon dragovoljne predaje, haaški istražitelji su, uz blokadu cijelog područja u Ahmićima, tražili dokaze za davno podignutu optužnicu. Dokaze su ponovno tražili blokadom i pljenidbom dokumenata u

Dario Kordić i ostali članovi viteške skupine koja u Haagu još čeka suđenje; jedino je Vlado Šantić (prvi slijeva u donjem redu) pušten na slobodu

81

1998

GLAVNA RASPRAVA KORDIĆU I ČERKEZU NEĆE POČETI NI DO KRAJA OVE GODINE

D

a za Slobodnu BiH odgovori na nekoliko pitanja vezanih uz Haaški sud, tijek procesa i probleme s kojima se obrana susreće, rado se odazvao Mitko Naumovski, odvjetnik Darija Kordića.

Prije godinu dana desetorica srednjobosanskih Hrvata, optuženih za naMitko Naumovski, odvjetnik vodno počinjene zločine, Darija Kordića dragovoljno se predala Haaškom sudu. Obećano im je brzo i pravično suđenje. Međutim, dvojica od njih još nemaju ni optužnicu. Jedan od njih je Vaš klijent Dario Kordić.

U kojoj je fazi predmet Kordić i kada se može očekivati početak suđenja?

U pravu ste, 6. listopada je godina dana od kad su se srednjobosanski Hrvati dragovoljno predali Haaškom sudu, dok je Blaškić u haaškom zatvoru gotovo dvije i pol godine, a samo nešto manje Zlatko Aleksovski. Blaškićev predmet je u fazi kada je, konačno, obrana došla do riječi, predmet Aleksovskog je gotovo pri kraju, a predmet viteške skupine, kako je mi zovemo, u kojoj su Mirjan, Zoran i Vlatko Kupreškić, Drago Josipović, Vlado Šantić i Dragan Papić je u fazi kada tužitelj iznosi svoje dokaze što znači da je glavna rasprava u tijeku. Kada su u pitanju Dario Kordić i Mario Čerkez, pogrešno je reći kako oni nemaju optužnicu. Optužnica postoji. To je ona prvotna, zajednička za njih, generala Blaškića i Aleksovskog podignuta u studenome 1995.godine. Međutim, tužitelj je u našem predmetu u veljači ove godine podnio prijedlog za izmjenu optužnice. Zahtjev za izmjenu je vrlo opsežan, a riječ je o znatno dužem vremenskom razdoblju i širem geografskom prostoru (u prvotnoj optužnici samo Lašvanska dolina - op.a.) na koji se optužnica odnosi.

Nova optužnica Je li se obrana protivila takvom prijedlogu tužitelja?

82

Naravno, protivili smo se. Tvrdili smo da nije riječ o izmjeni nego o potpuno novoj optužnici koja je i koncepcijski i po svim drugim elementima novo viđenje čitavog slučaja. Svjesni smo toga da tužitelj ima pravo mijenjati ne samo taktiku nego i postavke optužnice i to nije sporno. Međutim, protivili smo se izmjeni iz razloga što je prošlo dosta vremena od podnošenja prvotne optužnice, a u međuvremenu se kvalitetno ništa novog nije moglo dogoditi. Jer, ako se dopusti da tužitelj neke dokaze, koje je imao nekoliko godina, tek sada predoči sudu, dalo bi se zaključiti kako je riječ o tužiteljevoj manipulaciji postupkom. Po prijedlogu tužitelja za promjenom optužnice, na našu žalost, još nije donesena odluka, a u međuvremenu su promijenjeni i propisi.

O kakvim je promjenama riječ i kakve posljedice za Vašeg klijenta imaju te promjene?

Znate, temelj pravne sigurnosti pravne osobe, naročito osobe koja je u kaznenom postupku osumnjičenik ili okrivljenik, jest poznavanje i stalnost procedure i pravila po kojima se postupak vodi. Ne sumnjajući u dobre namjere suda koji teži ubrzanju i poboljšavanju postupka, držimo da česte izmjene ne smiju ići na štetu okrivljenika. Međutim, otkako je Haaški sud utemeljen, bar su desetak puta pravila mijenjana, a posljednji put je to učinjeno u srpnju ove godine. Ta česta mijenjanja procedure otežavaju nam vođenje postupka.

Dokazi ne mogu opstati Hoćete li nam to i pojasniti?

U vrijeme kada je zahtjev za izmjenu optužnice podnesen i kada smo se takvom zahtjevu usprotivili, sudbeno vijeće od tri suca bilo je nadležno odlučiti o zahtjevu tužitelja. Izmjenom pravila iz srpnja mjeseca, o takvom zahtjevu tužitelja odlučuje sudac koji je potvrdio prvotnu optužnicu, odnosno sudac koga odredi predsjednik suda.To se upravo dogodilo u našem slučaju i o zahtjevu tužitelja odlučit će predsjednica suda koja je, igrom slučaja, i potvrdila prvotnu optužnicu. A prema neslužbenim informacijama, postupak u svezi s razmatranjem optužnice, bit će ovih dana završen i unatoč našem oštrom protivljenju imamo naznaka da će se u biti, u glavnim dijelovima, prijedlog nove optužnice od strane predsjednice suda i potvrditi. Tek tada će okrivljenici Dario Kordić i Mario Čerkez konačno imati optužnice koje će

Naše vijeće čine dva suca koja postupaju i u predmetu Blaškić. Još u proljeće ove godine podnijeli smo zahtjev za izuzeće tih sudaca. Ne zato što im ne vjerujemo. Ne, mi ih smatramo časnim i poštenim ljudima, profesionalcima, a izuzeće tražimo samo iz razloga ubrzanja postupka. Oni jednostavno nisu u mogućnosti fizički voditi dva tako opsežna predmeta (Blaškić i Kordić). Na žalost, ako se ne uvaži naš zahtjev, glavna rasprava u predmetu Daria Kordića i Marija Čerkeza ne može započeti prije završetka glavne rasprave u predmetu Blaškić. Kada će to biti, teško je to precizno reći, ali mi nemamo iluzija da bi se to moglo dogoditi ove godine.

Možete li Vi uopće spremati obranu ako nemate definiranu optužnicu. Zašto je povučena prvotna optužnica?

Optužnica, u biti, nije povučena. Ona formalno i dalje egzistira i jedan dio inkriminacije iz te optužnice sadrži i prijedlog nove. Zašto je tužitelj prišao novoj optužnici? Teško je to reći jer je to stav i procjena tužitelja.

No, očito je da je i sam tužitelj svjestan kako ponuđeni dokazi ne mogu opstati. To je sigurno najhitniji razlog zašto tužitelj mijenja ne samo optužnicu nego i taktiku optuživanja.

Uspostava procedure Nije li ovakvo stanje i presedan u sudskoj praksi, posebno ima li se u vidu da je riječ o Međunarodnom sudu za ratne zločine?

O presedanima je teško govoriti. Haaški sud je utemeljen da bi se sudilo počiniteljima ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, ali i da utre put budućem sudu za ljudska prava kojega će, nadam se, prihvatiti i velike svjetske sile koje o takvom sudu imaju svoj stav. Ova faza u kojoj se sada nalaze naši Hrvati u Haagu u biti je traženje načina kako uspostaviti što bolju proceduru. To je jedan splet američkog prava s europskim primjesama. Međutim, u ovim zadnjim izmjenama unosi se dosta elemenata europskog prava čime se postupak ubrzava.

Kako sam već rekao, obrana nema ništa protiv poduzimanja mjera za ubrzanje suđenja. Međutim, problem je u tomu što se ta pravila postupka mijenjaju dok su Dario Kordić i drugi u pritvoru. To će, možda, u budućnosti biti odlična pravila. Sada su ona na štetu naših zatočenika.

Unatoč svemu, mi držimo da su izmjene pravila urađene u najboljoj namjeri i mi apsolutno vjerujemo da suci žele što bolje i preciznije ostvariti odredbe statuta Suda i pravila postupka koja štite prava okrivljenika.

Zamolio bih Vas da prokomentirate nedavnu akciju haaškog tužilaštva u Vitezu, Mostaru i Širokom Brijegu.

Tužiteljeva nespremnost Može li razlog takvim aktivnostima biti nedostatak relevantnih dokaza protiv optuženih?

To samo potvrđuje tezu koju mi zastupamo od prvog dana prihvaćanja obrane Daria Kordića kako tužitelj nije spreman za glavnu raspravu. Da je on spreman, mi bi glavnu raspravu već davno započeli bez obzira na te tehničke probleme.

Nerijetko se govori kako je u rad Suda prste uplela politika. Slažete li se s takvim tvrdnjama?

Ja u to ne vjerujem. Sud i tužitelj su apsolutno odvojeni. Politika, očito je, ima utjecaja na tužitelje, na sve elemente vezane za gonjenje. Osobno smatram, kao pravnik s određenim iskustvom, da su suci u potpunosti časni i pošteni ljudi, da politika neće utjecati ni u kom slučaju na donošenje zakonitih presuda u svakom od ovih predmeta o kojima smo govorili.

Nakon godinu zatvorskih dana u kakvom je psihičkom stanju Dario Kordić?

Dario Kordić i Mario Čerkez, njih uglavnom srećem, u izvrsnoj su psihofizičkoj kondiciji. Ne gube duha, rade, bave se tjelesnim aktivnostima, uče jezike, pripremaju se za obranu. Uvjeti boravka su u okviru onih tehničkih mogućnosti koje su tamo. Osoblje je vrlo korektno i tu nema nikakvih zamjerki. Oni traže bolje uvjete života i rada, a adaptacijom zatvora, koja je u tijeku, to će uskoro i dobiti.

Prati li Dario Kordić društvena događanja na srednjobosanskom prostoru?

Vrlo detaljno prati sva zbivanja. Prima tisak, pisma, dolazi mu obitelj, prijatelji... Razgovarajući s njim došao sam do zaključka da i nadalje ima čvrstu vjeru u jedinstvo hrvatskog naroda, posebno na području srednje Bosne kojemu je on posvetio svoj život. Čvrsto je uvjeren da samo kompaktnošću i upornošću Hrvati na ovom prostoru mogu opstati. Raduje se svim gospodarskim uspjesima, svakom novom objektu, novom upošljavanju radnika. Raduje se što život buja, što će se tu opstati, ali i stvarah uvjeti za potrebnu kvalitetu života koju su srednjobosanski Hrvati, kako to Dario kaže, i zaslužili. Upravo ti uspjesi mu daju dodatnu snagu da istraje. U tomu mu, kao i ostalim srednjobosanskim Hrvatima, potporu daje, uz obitelj, i tisuće pisama od poznatih i nepoznatih, brojni posjetitelji. Kordić i Čerkez su stameni, karakterni ljudi koji će sve teškoće kojima su izloženi i sve nepravde koje im se čine, izdržati.U to ne treba sumnjati.

83

1998

Može li se u takvim okolnostima uopće govoriti o terminu početka rasprave?

Za te aktivnosti saznao sam iz medija i nisam bio nimalo iznenađen. Naime, nama je tužitelj još u zimu ove godine rekao da oni vrše informativnu istragu na području Bosne i Hercegovine. Prema tomu, ovo je samo jedna od tih istražnih radnji.

Zvonimir Čilić

nam otvoriti put prema glavnoj raspravi, premda moram reći da je još uvijek prerano govoriti je li to i zadnja izmjena ili ne.

1998

PREISPITATI SURADNJU S MEĐUNARODNIM SUDOM HDZ BiH, čiji sam dopredsjednik, odlučio je problematiku odnosa prema zatočenim haaškim Hrvatima dići na najvišu moguću razinu. Osobno se zauzimam za preispitivanje suradnje s Međunarodnim sudom jer sam uvjeren, ovo govorim samo u svoje ime, da će se naši budući naraštaji stidjeti te suradnje. Jer, ta suradnja ništa dobra nije pokazala niti dala. Ni pravu, ni pravdi, ni istini, bar što se haaškog tužilaštva tiče Podsjetio bih javnost - kaže nam Skopljak na početku razgovora - na naš odlazak iz Splita u Haag, na obećanja Roberta Gelbarda, posebnog izaslanika američke vlade, na obećanja visokih dužnosnika Republike Hrvatske dana nam pred ulazak u avion gdje smo i pravnoformalno bili uhićeni i odvedeni u Haag. Tada su nam Gelbard i hrvatski dužnosnici obećali pošteno suđenje koje bi trebalo početi za tri do pet mjeseci. Koliko se tada blamirao gospodin Gelbard osobno, kao političar, kao predstavnik vlade svjetske velesile, vidljivo je danas. Sada se vidi koliko traje njegovih „tri do pet mjeseci“. Često ste vrlo kritični prema Haaškom sudu, međunarodnoj zajednici?

Pero Skopljak: Svjedoci smo koliko traju Gelbardovih “tri do pet mjeseci”

S

edamdeset i četiri dana provedena u zatvoru Scheweningen dobar su razlog za razgovor s Perom Skopljakom, a u povodu 365 dana koliko već u njemu provode njegovi prijatelji s kojima je zajedno 6. listopada prošle godine u taj zatvor i stigao. Skopljak je imao više sreće ili je bolje reći da je do njega pravda »brže stigla« i on se 19. prosinca 1997. godine vratio svojoj obitelji u Vitez.

84

Bilježio sam i pisao svoje dojmove i sve ono što se događalo i što se događa u Haagu. Isticao sam to kao katastrofu za pravni sustav i za međunarodnu politiku, američku prije svega, koja iz dana u dan sve više preuzima ulogu svjetskog policajca i vjerujem da časnim američkim građanima to vjerojatno smeta i ne služi na čast. U svjetsku pravdu osobno nikada nisam vjerovao, a naš slučaj s Haagom najbolji su dokaz da pravni sustav u svijetu uopće ne funkcionira na temeljnim i izvornim načelima.

Nerijetko spominjete Roberta Gelbarda.

Taj uvaženi gospodin je predstavnik najveće svjetske sile. Stoga ga moram još jednom podsjetiti na dana obećanja i zamoliti ga da ih se sjeti, da se sjeti da svi zatočeni imaju djecu, obitelj, da svi oni pate. Da Gelbard i svi koji se bave takvim rabotama razmisle ljudski, duboko moralno, pred svojom savješću, da vide kakvu nepravdu čine tim ljudima, da se sjete kakvu su nepravdu činili i nama trojici koji smo se, nakon teškog križnog puta, nepravedno nam nametnutog, vratili kućama.

Ta moja tragikomična sjećanja vrlo često idu u Haag i ja se jednostavno ne mogu othrvati takvim mislima i osjećajima i koliko god sam sretan što sam sa svoja dva prijatelja, Ivanom Šantićem i Marinkom Katavom, ipak doživio tu njihovu nekakvu pravdu, toliko mi teško pada činjenica da je i dalje jedanaest Hrvata s ovog područja u haaškom zatvoru u užasnim uvjetima. Sada su ti uvjeti, ionako loši i teški, još teži jer, kako saznajemo, restauriraju se neke zatvorske prostorije, što je uzrokovalo njihovim premještanjem, prašinom u prostorijama i njihove dodatne muke i nevolje. Da stvar bude još i gora, tragičnija, neki od njih još nemaju ni optužnicu. Uza sve to, a u cilju pravde i istine, haaški istražitelji uz pomoć SFOR-a poduzimaju akcije, blokade, demonstracije sile, pljenidbe i tko zna što nas još sve čeka.

Istu tvrdnju ne mogu izreći za suce jer iz svog osobnog iskustva mogu reći kako se trude da istina ispliva na površinu. Ono što se krije „ispod žita“, za ono što suci ne znaju i ne mogu znati, ne možemo kriviti suce. Ne možemo kriviti suce što naši prijatelji u zatvoru leže, pate godinu dana, a nemaju ni optužnicu.

Nedavno je najviše tijelo stranke kojoj ste Vi dopredsjednik poduzelo određene korake kako bi se upozorilo na neprihvatljivost odnosa prema zatočenim Hrvatima.

Nakon svih tih nepoštenih, nekorektnih i ničim opravdanih rabota, HDZ je odlučio pokušati tu problematiku dići na najvišu moguću razinu. Osobno se zauzimam za preispitivanje suradnje s Međunarodnim sudom jer sam uvjeren, ovo govorim samo u svoje ime, da će se naši budući naraštaji stidjeti te suradnje. Jer, ta suradnja ni-

Na koji će način djelovati Vaša stranka kada su u pitanju u Haagu zatočeni srednjobosanski Hrvati?

Utemeljili smo odbor čiji je primarni zadatak suradnja s međunarodnim institucijama, a u okviru tog odbora djeluje i pododbor sa zadatkom bavljenja problematikom vezanom uz Haaški sud. Ja sam na čelu tog pododbora.

Koordinirat ćemo rad svih institucija iz te oblasti, a riječ je o svim vidovima pomoći optuženim i njihovim obiteljima. Vrlo težak i odgovoran posao, a upravo zbog toga tražio sam da skupa sa mnom u toj ekipi budu oni koji su osjetili strahote haaškog zatvora. To su Ivan Šantić, Marinko Katava i Slavica Josipović čiji je suprug već godinu dana u haaškom zatvoru.

Sada je ovoj ekipi pridodan i dopredsjednik HDZ-a BiH Jozo Marić, uz nas čvrsto stoji i predsjednik Jelavić pa se nadamo da će naš trud rezultirati i pozitivnim pomacima.

Pero Skopljak i Ante Jelavić

85

1998

šta dobra nije pokazala niti dala. Ni pravu, ni pravdi, ni istini, bar što se haaškog tužilaštva tiče.

Zvonimir Čilić

Proživljavate li patnje svojih prijatelja zatočenih u Haagu?

86

87 Zvonimir Čilić

1998

88

89 Zvonimir Čilić

1998

90

91 Zvonimir Čilić

1998

92

93 Zvonimir Čilić

1998

94

95 Zvonimir Čilić

1998

1998

TERORIZAM S MUDŽAHEDINSKIM POTPISOM

Niz je navedenih i drugih elemenata i slučajeva koji upućuju da je ključ problema za zaustavljanje nabujala terorizma u Travniku i Srednjobosanskoj županiji upravo u stranim državljanima. No, taj ključ nitko neće ili ne smije uzeti i konačno otključati već šest godina zaključanu bravu zvanu mudžahedini

Sva dosadašnja ukazivanja na mudžahedine kao najvjerojatnije počinitelje najtežih zločina u u Travniku ostala su bez odgovora

I

zvješćem županijskog Ministarstva unutarnjih poslova o teškim kaznenim djelima na području Srednjobosanske županije obuhvaćeno je razdoblje od početka prošle pa do kraja mjeseca srpnja ove godine. Upravo je to izvješće bilo, u više navrata, razlog neuspjelim sjednicama županijske vlade i sjednicama Županijske skupštine. Naime, hrvatski i bošnjački dužnosnici u vladi i 96

zastupnici u Županijskoj skupštini nisu se mogli složiti oko kvalifikacije sigurnosnog stanja u županiji. I dok su bošnjački dužnosnici, unatoč brojnim teškim krivičnim djelima počinjenima nad Hrvatima, tvrdili da je sigurnosno stanje zadovoljavajuće, hrvatski su ga dužnosnici ocijenili teškim i zabrinjavajućim.

Istrage bez rezultata Nakon višekratnih rasprava, nadmudrivanja, pa i teških optužaba u skupštinskim klupama županijska je vlada usvojila izvješće Ministarstva unutarnjih poslova uz određene zaključke u kojima se izražava nezadovoljstvo sigurnosnim stanjem i inzistira na nastavku istrage nerazjašnjenih ubojstava i drugih teških krivičnih i terorističkih djela.

U navedenom izvješću detaljno se navode istražne radnje i aktivnosti poduzete od nadležnih policijskih i

Kada je riječ o ubojstvima (15. veljače 1997. godine) slijepog sedamdeset dvogodišnjega Fabijana Babića u travničkom selu Šipovik, pedeset devetogodišnjega Luke Jezerčića i njegova dvadeset sedmogodišnjega sina Pere (30. kolovoza 1997. godine) u selu Nula, tridesetogodišnjega Ivice Domića (26. listopada 1997. godine), također u travničkom selu Nula, te dvojice policajaca travničke policijske uprave, dvadeset sedmogodišnjega Perice Bilića (12. lipnja 1998. godine) u Lovrićima i dvadeset petogodišnjega Ante Valjana (31. srpnja 1998. godine) u središtu Travnika, istraga (!?) i dalje tapka u mjestu i do sada, kako se da zaključiti iz izvješća županijskoga MUP-a nisu postignuti nikakvi opipljivi rezultati.

Nastavak nasilja Istraga, navodi se dalje u MUP-ovoj informaciji, nije dala nikakve rezultate ni u slučaju oružana napada i pokušaja ubojstva (8. svibnja 1998. godine) u mjestu Han Bila u općini Travnik, Josipa Perkića i Vjekoslava Kolende, policajaca Policijske uprave Travnik. Zanimljivo je, svakako, da se u spomenutoj informaciji ne spominje podmetanje potezne mine (4. kolovoza 1997. godine) na kućna

Uz potpunu neučinkovitost istražnih organa županijsku vladu dodatno zabrinjava nastavak nasilja i terorizma, a kao zoran primjer takve tvrdnje naveden je pokušaj ubojstva (26. kolovoza 1998. godine) predsjednika Općinskoga vijeća Bugojna Ive Mrše, podmetanjem eksplozivne naprave pred vrata njegove obiteljske kuće. Samo zahvaljujući sretnim okolnostima nije bilo tragičnih posljedica. A da je zabrinutost vladinih dužnosnika bila opravdana potvrdio je i najnoviji teroristički akt u Uskoplju kada je snažna eksplozija sa zemljom sravnila jedan stambeni objekt u središtu grada.

U informaciji županijskoga MUP-a posebnu pažnju privlači dio koji obrađuje rušenje zvonika crkve Kristova Uznesenja u Putićevu u travničkoj župi Dolac (21. ožujka 1997. godine). Naime, u informaciji se ističe da su tri osobe identificirane kao izvršitelji ovog terorističkog čina, te da su dvije osobe bošnjačke nacionalnosti dok je jedna osoba (ne navode se imena) strani državljanin.

Upravo činjenica da je u miniranju zvonika crkve sudjelovao strani državljanin informaciji MUP-a daje sasvim drugi ton od ranijih i uobičajenih.

Jer, prvi se put, istina stidljivo i bez ikakvih drugih podataka, osamnaest mjeseci nakon zločina, javno priznaje da je u terorizmu sudjelovao i strani državljanin (mudžahedin op.a.). A upravo na takvu mogućnost bezbroj puta su ukazivali hrvatski dužnosnici općine Travnik i Županije srednja Bosna. Ukazivali su i obični ljudi, hrvatski povratnici u travničku općinu, no na takva upozorenja nitko nije htio ili smio reagirati.

Rušitelji Prema nekim tvrdnjama, ekipa Ahmeda Zuharija, zvanog Handala, prije par dana u Zenici osuđenog (u odsustvu) za počinjeni zločin podmetanja automobila bombe u Mostaru, srušila je zvonik crkve u Putićevu. Vrlo stručno, kao i rušenje zvonika, podmetnuta je i eksplozivna naprava pod automobil ubijenog policajca Perice Bilića, te eksplozivna naprava s daljinskim upravljanjem prilikom ubojstva policajca Ante Valjana. Već sada se ističe „majstorstvo“ u rušenju stambene zgrade u Uskoplju, a jedan policajac u Uskoplju, u petak, ustvrdio je da je nakon svanuća vidio trojicu mudžahedina kako sa sigurne udaljenosti (iz dijela Uskoplja koje nadziru Bošnjaci) promatraju miniranu zgradu. Je li i to njihovo djelo, teško je ustvrditi premda stručnjaci ističu da su brojna miniranja i ubojstva u Travniku izvršili vrhunski profesionalci. Zbog podmetanja eksplozivne naprave na ulazna vrata obiteljske kuće Ive Mrše u Bugojnu slobode su lišene dvije osobe čiji se identitet, u cilju istrage još uvijek krije.

Međutim, pouzdano doznajemo da je jedan od počinitelja, Bugojanac, vjerni učenik i sljedbenik „Mudžahida na Allahovu putu“, zloglasnih mudžahedina koji harače srednjom Bosnom već punih šest godina.

Izvjesno je da nije bez razloga bio i zahtjev travničkih policajaca hrvatske nacionalnosti da se hrvatskoj strani dostavi popis stranih državljana koji sada imaju bosanskohercegovačko državljanstvo. Zahtjev kao i sva dosadašnja ukazivanja na mudžahedine kao moguće i vjerojatne počinitelje najtežih zločina u Travniku ostali su bez odgovora. A niz je navedenih i drugih elemenata i slučajeva koji upućuju da je ključ za zaustavljanje nabujala terorizma u Travniku i Srednjobosanskoj županiji upravo u stranim državljanima.

No taj ključ nitko neće ili ne smije uzeti i konačno otključati već šest godina zaključanu bravu zvanu mudžahedini.

97

1998

Naime, slobode je lišen (21. ožujka 1997. godine) Haris Nasup, silovatelj Marije Medić, devedesetogodišnje starice iz Slimena kod Travnika, koja je nekoliko dana kasnije od zadobivenih ozljeda preminula u bolnici i Salko Hrustanović, ubojica (7. rujna 1997. godine) Jure Jelonjića u travničkom zaseoku Kokošari. U ova dva slučaja počinitelji zločina i nisu bih sporni pa se njihovo privođenje licu pravde i ne može pripisati učinkovitoj istrazi.

vrata Marice Solomun u travničkom selu Jankovići, od koje je Marica zadobila teške ozljede po nogama i stomaku, te podmetanje potezne mine ( u svibnju 1998. godine) u ruševinama kuće u hrvatskomu selu Bukovica gdje su teške ozljede zadobili Mara i Žarko Lovrinović.

Zvonimir Čilić

istražnih organa općina, županije i Federacije BiH. Rezultati su, slobodno se može reći, katastrofalni, a neučinkovitost potpuna. Jer, od osam ubojstava Hrvata koja su se dogodila u općini Travnik u prošloj i ovoj godini riješena su samo dva.

98

99 Zvonimir Čilić

1998

1999

INSPEKTOR “ADNAN SILNI” SLAVIO UBOJSTVO HRVATSKOG POLICAJCA! ZAŠTO ISTRAGE 0 UBOJSTVIMA I TERORISTIČKIM DJELIMA NAJČEŠĆE OSTAJU NERAZJAŠNJENE

N

erijetko je hrvatska strana u Travniku i drugim mjestima Srednjobosanske županije tvrdila kako istrage o počinjenim zločinima i drugim teškim kaznenim djelima u kojima su žrtve Hrvati opstruira, pod blagoslovom pojedinih političara i političkih struja, i jedan broj djelatnika policijskih uprava i Ministarstva unutarnjih poslova ove županije. Tvrdili su i tvrde, također, da su i teške krađe i okrutne pljačke što je, po svemu sudeći, djelo organiziranog kriminala, nerijetko pod patronatom određenih političkih moćnika i u suradnji s djelatnicima iz policijskih struktura, s jasnom političkom namjerom i pozadinom.

Naravno, te tvrdnje do sada uglavnom nitko nije pouzdano argumentirao, ali ni odlučno demantirao. I dok su nadležni, od kojih se mogao očekivati demanti, tvrdili kako neće i ne mogu reagirati na kavanske priče bez i jednog ponuđenog argumenta, oni koji u kavani imaju argumente kažu da je u vremenu svakodnevnih krađa, pljački i ucjena, pa i terorizma, u kojima je bilo i ljudskih žrtava, šutnja zlato. I izvan najužeg kruga prijatelja tog se pravila i drže.

Šutnja je zlato No, na to da u tim pričama „ima nešto“ ukazuju brojni detalji koje bi ljudi od struke (i politike) morali vidjeti, naravno, ako to žele. To su, uostalom, zorno pokazale i najnovije aktivnosti Antiterorističkog voda 100

Federalnog MUP-a koji su relativno brzo ušli u trag skupini terorista (tzv.

Bugojanska skupina) i lišili ih slobode. Učinili su ono što operativci Županijskog MUP-a i policijskih uprava u Travniku i Bugojnu nisu uspjeli učiniti u proteklih nekoliko godina. A kako bi i uspjeli kad u svojim redovima imaju ljude koji, kao djelatnik istražne ekipe, dolazeći na mjesto umorstva Perice Bilića, policajca PU Travnik, kaže kako je sada „jedan ustaša manje“!?

Ovu konstataciju Adnana Adilovića Ade, kriminalističkog inspektora županijskog MUP-a, čuo je, tvrdila

je hrvatska strana, njegov kolega Muhamed Kavazović. Ali ni burna reagiranja hrvatskih policajaca i političkih dužnosnika nisu urodila nikakvim rezultatom i Adnan i dalje obavlja „istražne“ radnje.

Na postupke Adnana Adilovića reagirali su građani hrvatske nacionalnosti i krajem ožujka 1996. godine.

Naime, tada je „Adnan Silni“, pretukavši 70-godišnjeg Tomu Kreševljaka, uselio u stan njegove nevjeste Mirjane, koju je, uz psovku „ustaške majke“, također pretukao. Mirjanina krivnja bila je u tome što se željela vratiti u svoj stan koji su napustile

Mjesto ubojstva policajca Perice Bilić

Kriminalistički inspektor županijskoga MUP-a Adnan Adilović Ado, dolazeći na mjesto umorstva policajca Perice Bilića, konstatirao je kako je sada „jedan ustaša manje“! Organizirani kriminal, teške krađe i okrutne pljačke ostaju zataškane jer su njihovi počinitelji pod zaštitom političkih moćnika

Zašto „puca“ istraga

HVO-a. Ta činjenica i navedena afera krivotvorenja isprava za motorna vozila bili su razlog da se hrvatska strana odlučno suprotstavi nakani vraćanja Adnana Adilovića u Vitez u sastav novoutemeljene zajedničke policije.

Krivotvorio isprave Ovaj kriminalistički inspektor ostao je u sjećanju i građanima Viteza, gdje je radio od 1990. pa do hrvatsko-muslimanskog sukoba. No, razlog što ga Vitežani nisu zaboravili nije uspješno otkrivanje počinitelja kaznenih djela, nego sudjelovanje u nedopuštenim i strogo kažnjivim radnjama. Naime, krajem 1991. i početkom 1992. godine Adilović je kao djelatnik tadašnje Policijske stanice Vitez bio izravni sudionik velike afere krivotvorenja isprava za motorna vozila. Bio je suspendiran, lišen slobode i protiv njega je podnesena kaznena prijava. Slučaj, međutim, nije okončan, jer su ubrzo ovim područjem zavladale ratne neprilike. A tko zna bi li se okončao i u normalnim uvjetima jer su, koliko se tada moglo doznati, u ovu veliku aferu bili upleteni i krupniji mešetari iz tadašnjeg Centra službe sigurnosti u Zenici.

Prema nekim, istina neslužbenim tvrdnjama, Adilović je za vrijeme rata, valjda kao istražitelj, vrlo okrutno postupao sa zarobljenim hrvatskim civilima i pripadnicima 101

Zvonimir Čilić

bošnjačke izbjeglice, a Tomo je bio kriv što je pokušao čuvati netom oslobođeni stan do dolaska nevjeste Mirjane. Epilog pritužaba i žalbi obitelji Kreševljak je poznat. Mirjana i dalje živi u progonstvu, u Dalmaciji, a Adnan u njezinu stanu u zgradi Grozd u travničkom naselju Kalibunar!

Ovo je, na žalost, samo jedan primjer koji može biti putokaz zašto mnoge istrage tapkaju u mjestu, zašto mnoge ubojice, teroristi, pljačkaši i kriminalci ne sjede iza rešetaka.

U lancu istrage dovoljno je da pukne jedna karika i da se cjelokupan proces vrati na početak ili stavi ad acta.

A nedvojbeno je da su do sada mnoge karike pucale...

1999

Odlučnost hrvatske strane urodila je plodom i Adilović se nije vratio u PU Vitez, ali nije ni „izvisio“. Čak je nagrađen postavljanjem na daleko odgovornije i bolje plaćeno mjesto od onog koje bi mu po stručnosti i obrazovanju (SSS) pripadalo.

1999

HRVATI S VOZILA SKIDAJU ZNAKOVE RASPOZNAVANJA

NAKON TRAGIČNE SMRTI DOMINISTRA POLICIJE JOZE LEUTARA NESIGURNOST SE JOŠ VIŠE UVUKLA MEĐU HRVATSKO PUČANSTVO HRVATI S VOZILA SKIDAJU ZNAKOVE SPOZNAVANJA Oni Hrvati koji iz bilo kojih razloga svakodnevno ili povremeno moraju putovati u Travnik, Zenicu, Sarajevo... strogo vode računa da na njihovim automobilima ima što manje znakova za raspoznavanje. Skidaju privjeske sa sportskim, nacionalnim i vjerskim obilježjima, koji otkrivaju nacionalnu pripadnost | Hrvatski policajci iz PU Travnik još od 9. veljače na posao ne dolaze vlastitim automobilima

T

eroristički napad na zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH Jozu Leutara, koji je imao tragične posljedice, a kojemu su prethodili i brojni drugi, unio je dodatnu nelagodu, nesigurnost, pa i strah među građane hrvatske nacionalnosti u srednjoj Bosni, među hrvatske dužnosnike u Srednjobosanskoj županiji, kao i među hrvatske dužnosnike koji rade u federalnom i državnom središtu u Sarajevu. To se posebno odnosi na one građane i dužnosnike koji svakodnevno svojim automobilima putuju na posao u Travnik i Sarajevo ili, pak, na one dužnosnike koji pet radnih dana u tjednu žive u Sarajevu.

Tko je sljedeći, pitaju se i traže načina kako barem umanjiti mogućnost da budu žrtve ako već tu zloslutnu mogućnost ne mogu i potpuno eliminirati. Dodatan strah unijela je i izjava Nazifa Dinarevića, glasnogovornika federalnog MUP-a, kako je tek 15 sekundi potrebno da se „zalijepi“ mina kakva je postavljena (zalijepljena) na automobil Joze Leutara. Sigurno je da će, kao i uvijek do sada, ovakve konstatacije i crne slutnje (tko je sljedeći) naići na negativne reakcije bošnjačke strane i bošnjačkih medija. Međutim, stanje je upravo ovakvo. Strah se uvukao među ljude i ne samo građane i dužnosnike hrvatske nacionalnosti.

102

Naime, Bošnjaci se sada plaše hoće li se početi „klin klinom izbijati“ (za što, na sreću, nije bilo i nema naznaka) i sve rjeđe dolaze u šoping u Vitez, Kiseljak... Hrvatski policajci iz PU Travnik još od 9. veljače ove godine, kad je podmetnuta eksplozivna naprava pod automobil njihova kolege Vlade Stojaka, na posao ne dolaze vlastitim automobilima.

Radije koriste gradski i međugradski prijevoz ili ih na posao i s posla dovodi i odvozi rodbina. Građani hrvatske nacionalnosti samo kad nemaju izbora svojim automobilima putuju u gradove pod bošnjačkim nadzorom. Slična je situacija i s građanima bošnjačke nacionalnosti, što slobodu kretanja, pa i cjelokupno sigurnosno stanje vraća daleko unatrag. Oni građani hrvatske nacionalnosti koji iz bilo kojih razloga ipak svakodnevno ili povremeno moraju putovati u Travnik, Zenicu, Sarajevo... strogo vode računa da na njihovim automobilima ima što manje znakova za raspoznavanje.

Skidaju privjeske sa sportskim, nacionalnim i vjerskim obilježjima, koji otkrivaju nacionalnu pripadnost vlasnika automobila. Zanimljivo, a i zabrinjavajuće je vidjeti kako sve češće vlasnici automobila s plastičnih okvira registracijskih pločica struganjem skidaju bijela ili zlatno-žuta slova Croatia osiguranja ili Euroherca. Jer, zna se tko automo-

bil osigurava u ovim osiguravajućim kućama. Naravno da ovim napisom ni u kojem slučaju ne želimo dramatizirati situaciju niti ustvrditi kako je sada svaki automobil vlasništvo Hrvata, ih sam vlasnik, teroristička meta. Međutim, sve češće pitanje „tko je sljedeći“, koje su još prošle godine postavili policajci PU Travnik hrvatske nacionalnosti nakon što su u ovom gradu od podmetnutih eksplozivnih naprava ubijena dvojica njihovih kolega (Perica Bilić i Anto Valjan), a nakon nedavnog pokušaja ubojstva u Travniku još jednoga hrvatskog pohcajca (Vlado Stojak) to pitanje ponovno je postavio i predsjednik Federacije BiH Ivo Andrić Lužanski, dovoljan su razlog za strah i navedene postupke građana i dužnosnika hrvatske nacionalnosti na svim razinama vlasti.

Taj osjećaj i strah dodatno je pojačan nakon što je od zadobivenih rana preminuo doministar Jozo Leutar. Jer, koga su zmije ugrizle, i guštera se boji, stara je narodna poslovica, a jedini pravi lijek za liječenje tog straha je otkriti i pred lice pravde dovesti teroriste i njihove nalogodavce. Međutim, kako sada stvari stoje, sa žaljenjem se mora konstatirati da za zarazni virus terorizma lijeka, barem zasad, na području Federacije koje nadziru Bošnjaci, nema.

103 Zvonimir Čilić

1999

104

105 Zvonimir Čilić

1999

106

107 Zvonimir Čilić

1999

1999

TRAVNIK: GRAD OPASNOG ŽIVLJENJA ZA HRVATE

T

ravnička (crna) kronika za Hrvate još nije završena, što potvrđuje i događaj od 9. veljače kada je samo zahvaljujući sretnim okolnostima smrt izbjegao travnički policajac Vlado Stojak. A crna kronika događanja u protekle dvije godine, u kojima su žrtve travnički Hrvati, duga je i zastrašujuća, pa otud s pravom i pitanje koji su to kriteriji opredijelili međunarodnu zajednicu da Travnik titulira kao svijetli primjer provedbe Daytonskog sporazuma i na svečanoj sjednici Općinskog vijeća 14. listopada 1998. godine UNHCR Travniku dodijeli priznanje (certifikat) - otvoreni grad. Upravo se pri proglašenju Travnika otvorenim gradom tadašnji predsjednik Općinskog vijeća Tomislav Rajić kritički osvrnuo na funkcioniranje općinskih vlasti koje, po njemu, uzurpirana prava Hrvatima vraćaju na žličicu.

Rafali u policajca No, ovaj nam put nije cilj upuštati se u analizu razloga koji su međunarodnu zajednicu rukovodili da done-

Posljednji pokušaj ubojstva policajca Vlade Stojaka samo je kulminacija napada islamskih fundamentalista i terorista na travničke Hrvate. Uz poznate okrutne slučajeve ubojstava, u poratnom vremenu podmetnuto je na desetke eksplozivnih naprava stotine kuća su minirane, devastirana su i sva katolička groblja se ovakvu odluku, nego ćemo analizom „stanja na terenu“, kako to vole kazati političari, pokušati oslikati travničku stvarnost, za što je povod najnoviji travnički čin i pokušaj ubojstva policajca Vlade Stojaka.

Treba kazati da su ovom najnovijem napadu na policajca PU Travnik i proglašenju Travnika otvorenim gradom prethodili oružani napadi na još četvoricu policajaca hrvatske nacionalnosti. Naime, samo zahvaljujući sretnim okolnostima najgore su izbjegli policajci Josip Perković i Vjekoslav Kolenda. Na njih je 8. svibnja 1998. u Han Biloj otvorena rafalna paljba dok su se automobilom

vraćali kući nakon završene smjene.

Samo dvadesetak dana poslije, 12. lipnja 1998. godine, u travničkom naselju Lovrići, u dvorištu očeve kuće, od podmetnute eksplozivne naprave smrtno je stradao povratnik, travnički policajac Perica Bilić (1971.). U kišnoj noći eksplozivna naprava je postavljena pod Peričin automobil, a mnoge naznake govore da je posao odradio vrhunski profesionalac. Jer, tragova uglavnom nije bilo ili ih se nije željelo pronaći, a spominjanje izvjesnog Garija, koji bi, prema tvrdnjama majke ubijenog Perice, mogao dosta toga o ovom zločinu znati, dočekano je na nož.

Jer, spomenuti Gari je istaknuti pripadnik Armije BiH, nositelj Zlatnog ljiljana i valjda je radi toga, a dalo se zaključiti po reakcijama, isključena svaka mogućnost njegove umiješanosti u zločin.

Uz ovo, svakako vrijedi još jednom zabilježiti i izjavu kriminalističkog inspektora PU Travnik Adnana Adilovića koji je prilikom uviđaja na mjestu nesreće rekao: „Jedan ustaša manje“.

Prema Adilovićevim kriterijima, od 31. srpnja 1998. godine u Travniku se ponovno smanjio broj ustaša.

Naime, u zgradu PU Travnik, tek tridesetak metara daleko od mjesta

108

Prazna obećanja Hrvatski su dužnosnici, na svim razinama vlasti, nakon toga burno reagirali i tražili otkrivanje počinitelja ovih najtežih kaznenih djela. Prijetili su i bojkotom rada općinskih i županijskih struktura vlasti. Međutim, konkretni su bili jedino hrvatski policajci PU Travnik koji su se povukli u Novu Bilu. No, nakon 16 dana, pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice i određenih obećanja županijskog ministra unutarnjih poslova Enesa Handžića (informacija o tijeku istrage, iseljenje AID-a iz zgrade PU Travnik, popis stranih državljana koji žive u Travniku i imaju BH putovnicu) popustili su i vratili se na posao. A obećanja su ostala ono što su i bila.

Nepuna dva mjeseca poslije, 25. rujna 1998. godine, u Bugojnu je skupina Bošnjaka lišena slobode, osumnjičeni su da su počinili više teških kaznenih djela čije su žrtve bili Hrvati i njihova imovina. Među uhićenima bio je i M. Lj. (rođen u Bugojnu, a nastanjen u Zenici) osumnjičen da je postavio i aktivirao eksplozivnu napravu koja je usmrtila policajca Antu Valjana. Prema našim neslužbenim saznanjima, riječ je o Murisu Ljubunčiću, rođenom 29. siječnja 1970. u Bugojnu. No, službenih informacija nema pa nije čudo što se ispredaju razne priče i dezinformacije. Treba, također, kazati da je u to vrijeme u zgradi PU Travnik sjedište imala i tajna bošnjačka policija (AID), unatoč zahtjevima Hannsa Schumachera da se AID ukloni unatoč obećanjima bošnjačkog čelniš-

U 1997. godini, u razmaku 57 dana, u Travniku su na okrutan način ubijene četiri osobe hrvatske nacionalnosti. U selu Nule u zapadnom dijelu općine Travnik gdje je u to vrijeme i bio najintenzivniji povratak prognanih Hrvata, nepoznati ubojice su kroz prozor, za vrijeme večere u obiteljskoj kući, iz vatrenog oružja s više ispaljenih metaka ubili povratnike Luku Jezerčića (1938.) i njegova sina Peru (1970.). U vrijeme pada i ubojstva Luke i Pere u kući su bili i Lukina supruga M. (1938.) i sin Krešimir (1966.).

Brojni tragovi, koje su ubojice iza sebe ostavili, bili su očiti ali ne i dovoljni da se počinitelji otkriju!

Okrutna ubojstva U istom selu, 26. listopada 19 godine, u obiteljskoj kući, po istom scenariju kao i u slučaju Jezerčića, vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće neidentificirane osobe su pucale i ubile Ivicu Domića (1967.), dok su teško ranili njegova brata Zorana (1980.) i Antu (1941.).

I u ovom su slučaju tragovi bili brojni i očiti, a rezultati istrage neuspješni (u županijskom MUP-u tvrde da ni jedan riješen predmet nije stavljen ad acta).

Između ovih dvaju ubojstava dogodio se još jedan incident u kojemu je život izgubio povratnik Vinko Jelonjić. Njega i njegova brata Juru pretukli su otac i sin Salko i Samir Hrustanović. Incident se dogodio u selu Kokošari, također u zapadnom dijelu općine, gdje su se za Uskrs 1996. godine iz progonstva vratila braća Jelonjić. Hrustanovići su prisvojili Vinkovu kuću iako su se nesmetano mogli vratiti u svoje selo Hamziće. Dva dana nakon što je pretučen 11. rujna, od zadobivenih ozljeda u sarajevskoj bolnici Koševo Vinko je preminuo.

U 1997. godini dogodila su se još dva ubojstva Hrvata u Travniku. Počelo je 16. veljače u travničkom selu Šipovik gdje je ubijen 72-godišnji Fabijan Babić. Da bi se prikrio zlo-

čin, kuća u kojoj je Fabijan ubijen, a vlasništvo je njegova sina Vlade, zapaljena je, a minirana je i kuća ubijenog Fabijana u kojoj je u trenutku eksplozije bilo šestero ukućana. Na sreću samo je lakše ranjena desetogodišnja Vera Rimac.

Dvanaest dana poslije, 28. veljače, u naselju Polje, na području Doca, dogodio se nezapamćeni i užasavajući zločin. Nakon maltretiranja silovana je 90-godišnja Marija Nedić koja je nešto kasnije preminula u travničkoj bolnici.

U divljanju islamskih fundamentalista i terorista u poratnom vremenu dogodili su se još deseci oružanih napada. Podmetnuti su deseci eksplozivnih naprava i bačeni deseci bombi, od čega je 20-ak osoba hrvatske nacionalnosti u općini Travnik lakše i teže ranjeno. Stotine i tisuće kuća su nakon rata minirane, zapaljene, devastirane. Deseci Hrvata je istjerano iz svojih kuća i stanova. Devastirana su i sva katolička groblja na području općine, a više stotina nadgrobnih spomenika je srušeno i uništeno. Minirana je (21. ožujka 1997.) područna crkva Kristova Uznesenja u Donjem Putićevu. Pretučeno je i maltretirano više desetaka Hrvata, a u selu Šipovik 4. listopada silovana je 71-godišnja Manda Eldić.

Otvoreni grad?

Hrvatima su preko grafita, pisama i otvorenih izjava slane poruke iz kojih se da zaključiti da je njihov boravak ili povratak u Travnik nepoželjan. Poruke su nerijetko i provedene u djelo. Unatoč tome travnički Hrvati se vraćaju. Međutim, taj je proces spor, a starosna struktura povratnika nepovoljna. Jer, vratilo se tek 15ak posto, uglavnom osoba starije dobi - od blizu 20.000 prognanih i izbjeglih. A rat Hrvata i Bošnjaka je prestao prije pet godina. No, sada se vodi neki drugi rat u kojemu su i dalje žrtve Hrvati, njihova imovina i njihovi sakralni objekti. I sve to unatoč činjenici da je Travnik - otvoreni grad!?

109

1999

tva da će to i učiniti.

Zvonimir Čilić

eksplozije u kojoj je 9. veljače ove godine teške ozljede zadobio Vlado Stojak, smrtno je stradao još jedan policajac. Ovaj put Anto Valjan (1973.). Nakon što je završio smjenu u 6 sati ujutro, Anto se uputio k svom automobilu na obližnje parkiralište uza zgradu PU Travnik u središtu grada. Do automobila nije stigao jer ga je u tomu spriječila eksplozivna naprava skrivena u kanti za smeće, a prema svemu sudeći, aktivirana daljinskim upravljačem.

110

111 Zvonimir Čilić

1999

112

113 Zvonimir Čilić

1999

114

115 Zvonimir Čilić

1999

116

117 Zvonimir Čilić

1999

1999

JOŠ NIJE UGASLA NADA ZA POVRATAK DOMOVIMA

P

osjet predsjedatelja Predsjedništva BiH Ante Jelavića Banjoj Luci, po općim ocjenama koje su se mogle čuti, vidjeti i doživjeti, pun je politički pogodak. Čak su novinari hrvatskih medija, kojih je (uz brojne srpske i bošnjačke) bilo iznimno mnogo, u šali konstatirali kako je „Ante osvojio Banja Luku“.

U prenesenom smislu za to su imali pravo jer Jelavićevim posjetom bili su zadovoljni svi, a za zadovoljstvo je imao puno razloga i sam Jelavić, kao i njegovi brojni i ugledni pratitelji, visoki politički dužnosnici iz reda hrvatskog naroda u organizacijama vlasti Federacije BiH i Bosne i Hercegovine.

Na prvom koraku jednodnevnog posjeta Banjoj Luci, u petak u susretu s biskupom Franjom Komaricom vidjelo se kako je Jelavićev dolazak razuman i mudar potez. Naime, u vrlo srdačnom i prisnom susretu Ante Jelavića s uvaženim biskupom Komaricom, demantirane su glasine (i želje) o različitim „valnim dužinama“ na kojima, po pitanjima povratka prognanih, „rade“ Crkva i HDZ.. „Naš dolazak u Banja Luku najizravniji je poziv Hrvatima da se vrate na svoja stoljetna ognjišta“, bio je izričit i jasan Ante Jelavić.

Povratak Hrvata u Republiku Srpsku, a na taj povratak čeka ih čak 170 tisuća, bila je osnovna tema Jelavićevih razgovora sa srpskim članom Predsjedništva Živkom Radišićem, premijerom Vlade RS Miloradom Dodikom, predsjednikom Narodne skupštine RS Petrom Đokićem i potpredsjednikom Mirkom Šarovićem.

Poslije ovih razgovora dalo se za-

118

Biskup Franjo Komarica, Ante Jelavić i fra Tomislav Jurić

ključiti, u što Hrvati hoće vjerovati, da se ubuduće povratak neće odvijati jednosmjerno – iz Republike Srpske prema Drvaru, Grahovu, Glamoču, Mostaru, Travniku prema Republici Hrvatskoj, nego i u obrnutom smjeru. „Postignuti su vrlo dobri rezultati, bez ozbiljnijih problema, u povratku Srba u mnoga područja Federacije BiH. Očekujemo i tražimo da se to omogući i Hrvatima u Republiku Srpsku, konkretno na područja općina Derventa, Bosanski Brod, Banja Luka, Kotor Varoš, kao i u druga mjesta u kojima su živjeli Hrvati“, rekao je Jelavić.

Ovakvi zahtjevi Jelavića i drugih političkih dužnosnika u BiH, koji su također bili prisutni, naišli su na, čini se, pozitivne reakcije visokih dužnosnika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH Živka Radišića.

Koliko su te pozitivne reakcije bile i iskrene, teško je već sada reći. No, zašto unaprijed izražavati sumnju,

premda i sumnjičavci za takav svoj pristup nisu bez argumenata. Želje za povratkom, nesumnjivo je, ima, ali ne i uvjeta za koje su se hrvatski dužnosnici na ovim razgovorima svesrdno zauzeli. Zatražili su od srpskih dužnosnika, uz osiguravanje sigurnosnih uvjeta za povratak, osnivanje i funkcioniranje škola na hrvatskom jeziku, poštovanje volje i slobode izbora u kojoj će vojsci služiti vojni rok, obnovu vjerskih objekata, stvaranje uvjeta za zapošljavanje…

Kakva je situacija na terenu, kako se to voli kazati, predsjednik Jelavić sa suradnicima se uvjerio posjetivši i dvije župe u banjalučkoj biskupiji.

I na temelju viđenog i onog što se čulo, nije bilo teško zaključiti kako je stanje više nego teško, zabrinjavajuće, čak alarmantno. Jer, prognani Hrvati su tek stidljivo, pojedinačno počeli povratak, međutim, očito je da za to nema ni onih elementarnih uvjeta. Kuće koje nisu srušene na-

Župa Petričevac je prije rata brojila više od pet tisuća vjernika, sada ih u župi živi oko 700, uglavnom starije dobi. Gvardijan Jurić upozorava i na porazno stanje u užoj i široj regiji. „U Banja Luci je prije rata živjelo gotovo 40 tisuća Hrvata, a sada tek 3,5 tisuća. Na ovom širem banjalučkom području živjelo je između 55 i 60 tisuća Hrvata, sad ih živi manje od 6 tisuća. Nemamo krštenja, vjenčanja…, ali imamo nadu da će se naši ljudi vratiti. Želja je snažna, svaki dan snažnija. Ljubav prema rodnoj grudi, prema ovom prelijepom kraju, ne slabi“, nije krio optimizam gvardijan Tomislav Jurić. „Pomozite nam predsjedniče, da se vratimo svojim kućama“, zavapio je u jednom trenutku biskup Franjo Komartica, te dodao: „Ako trebamo i dalje patiti, recite nam do kada, bit će nam lakše“.

I u posjetu župi Ivanjska, prije rata jednoj od većih u banjalučkoj biskupiji, uz mjesnog župnika fra Miroslava Mandića, župnika kotorvaroškog fra Peru Karajicu (u njegovoj župi trenutno živi 180 predratnih župljana), fra Antu Medića iz kotorvaroške župe Motika (u župi živi 31 vjernik), fra Miju Rajića iz župe Barlovići (trenutno 108 vjernika), i gvardijana samostana Petričevac fra Tomislava Jurića, bio je i biskup Franjo Komarica.

Nakon tijekom dana obavljenih razgovora i zajedničkog posjeta župi Petričevac, biskup Komarica je pred župnom crkvom u Ivanjskoj, na kraju posjeta visokih hrvatskih dužnosnika želio minutu-dvije nasamo porazgovarati s Antom Jelavićem.

Taj, po mnogima znakovit razgovor (a jedan visoki federalni dužnosnik ga je u šali okarakterizirao kao već „treću Jelavićevu ispovijed tijekom dana pred biskupom Komaricom“), potrajao je petnaestak minuta.

Tema razgovora ostala je tajna, a ako taj razgovor i ne mora biti posebno znakovit, sigurno su znakovite riječi biskupa Franje Komarice izrečene pred novinarima nakon obavljenih razgovora u biskupijskom ordinarijatu: „Od danas za nas Hrvate katolike na ovom području ništa više neće biti isto kao prije“.

Biskupove riječi međusobno su prokomentirali hrvatski novinari: „Daj Bože, biskupe, iz vaših usta u Božje uši“.

Hrvatsko izaslanstvo u Banja Luci: Ante Jelavić, predsjedatelj Predsjedništva BiH, Ivo Andrić Lužanski, predsjednik Federacije BiH, Dragan Čović, zamjenik premijera Vlade federacije BiH, i federalni ministar financija, Jadranko Prlić, ministar vanjskih poslova BiH, Davor Čordaš, zamjenik federalnog ministra za rad, socijalnu skrb i izbjeglice, Miroslav Prce, ministar obrane Federacije BiH, Neven Tomić, supredsjedatelj u Vijeću ministara BiH, Valentin Čorić, zamjenik ministra za civilna pitanja u ministarskom Vijeću BiH, Damir Ljubić, savjetnik Ante Jelavića za socijalnu politiku i provedbu aneksa 7 Daytonskog sporazuma, Mario Sivrić, šef kabineta Ante Jelavića i Damir Zorić, veleposlanik Republike Hrvatske u BiH.

I ovaj put Ante Jelavić je čvrsto obećao da će se boriti i izboriti za njihovo pravo na povratak. Obećao je i svaku drugu vrstu pomoći, a izvjesna je pomoć u građevinskom materijalu i iz Republike Hrvatske. „Dolazak čelništva hrvatskog naroda u BiH otvara Hrvatima ovoga kraja nove putove, nove perspektive i nade u sigurnije, normalnije i bolje sutra“, nije krio zadovoljstvo i optimizam gvardijan Jurić.

Stanje je teško, čak i teže, u župi Ivanjska, petnaestak kilometara sjeverozapadno od Banja Luke. Župnik je mladi fra Miroslav Mandić, crkva sv. Ante obnovljena, srušena župna kuća se gradi. Grade je radnici

Damir Ljubić, Jadranko Prlić, Valentin Čorić, biskup Franjo Komarica, Mario Sivrić

119

1999

Pred ruševinama poznatog franjevačkog samostana Petričevac u istoimenoj župi, Anti Jelaviću i njegovim suradnicima zaželio je gvardijan fra Tomislav Jurić sa svećenicima okolnih župa koji žive u samostanskoj kući jer još uvijek nemaju uvjeta za povratak u svoje župe.

srpske nacionalnosti jer mještana, župljana Hrvata, nema. U župi ih je samo 103, a riječ je uglavnom o starijim osobama. Prilazni put crkvi je vrlo loš, hrvatske kuće ili su useljene ili srušene, nema posla, škola, mirovine premale… No, i ovdje su iskre nade, osmjehe na lica i optimizam donijeli hrvatski dužnosnici.

Zvonimir Čilić

selili su Srbi, a donacija za obnovu teško oštećenih i srušenih jednostavno nema, mirovine su oko 70 njemačkih maraka, uz to i neredovite, za mlade nema posla…

120

121 Zvonimir Čilić

1999

1999

MLAĆO TERORIZIRA HRVATE U BUGOJNU, UZ ŠUTNJU SVIJETA I POTPORU SDA! IVO MRŠO, PREDSJEDNIK OPĆINSKOG VIJEĆA BUGOJNA, KOJI JE PREŽIVIO POKUŠAJ UBOJSTVA U VLASTITOJ KUĆI, OTVORENO GOVORI ZA NAŠ LIST

B

ugojno je nesumnjivo još uvijek crna točka Županije srednja Bosna i Federacije BiH kada je provedba mirovnih sporazuma u pitanju. Pa, i unatoč tomu, predstavnici međunarodne zajednice nikako da poduzmu dovoljno odlučne korake da se takvo stanje promijeni. I zar je onda čudno da je proces povratka prognanih Hrvata u Bugojno još uvijek slab, te da su onim Hrvatima koji sada žive u Bugojnu mnoga prava uskraćena?

O tomu i o drugim pitanjima vezanim uz Bugojno razgovarali smo s Ivom Mršom, predsjednikom Općinskog vijeća Bugojno, čovjekom koji je cijeli rat proveo u tom gradu, poznatom po odlučnosti da se bori za svoja i prava svojih sunarodnjaka.

Osobe koje su Vas 26. kolovoza ove godine pokušale ubiti podmetanjem eksplozivne naprave na ulazna vrata Vaše obiteljske kuće otkrivene su i lišene slobode.

Pritvorene su i osobe koje su minirale i rušile hrvatske kuće u Bugojnu, kao i ljudi koji su pokušali ubiti hrvatske policajce. Znači li to da se sigurnosna klima za Hrvate i u Bugojnu ipak mijenja?

Naravno da nas sve to hrabri. Međutim, to su »sitne ribe«, izvršitelji naloga, i nas Hrvate u Bugojnu brine što se ne otkrivaju i slobode lišavaju nalogodavci. Ipak, moram kazati da već duže vrijeme u Bugojnu nema ozbiljnijih ekscesa. Isto tako, sa žaljenjem moram konstatirati da je upravo u Bugojnu, u Hrvatskom domu mudžahedinski centar, centar Aktivne muslimanske omladine čije se članstvo u Bugojnu stalno povećava, a upravo iz tih redova se regrutiraju počinitelji najtežih kaznenih djela nad Hrvatima.

122

Ivo Mršo

Prevareni Schumacher Ombudsmani BiH su utvrdili brojne nepravilnosti i nezakonite radnje bugojanske općinske administracije koju predvodi Dževad Mlaćo. Reagirao je i zamjenik visokog predstavnika Hanns Schumacher. Odlazi li, naposljetku, Mlaćo?

Brojne nezakonite radnje u Bugojnu se događaju neprekidno još od 1993. godine. Sve smo to, više puta, prezentirali predstavnicima međunarodne zajednice što je i bio razlog formiranja komisije iz reda ombudsmana i OESS-a, koja je i službeno potvrdila naše navode. Komisija je utvrdila i neke nezakonitosti na koje hrvatska strana nije upozoravala. U stvari, nismo ni mogli jer nam često potrebna dokumentacija jednostavno nije dostupna. Nakon toga, a suprotno našim očekivanjima, ništa se nije poduzelo protiv počinitelja tih nezakonitih radnji.

Načelnik Dževad Mlaćo čak arogantno izjavljuje kako

Ovaj najviši općinski organ vlasti je izvrsno insceniran paravan za provedbu svih prije donesenih nezakonitih odluka muslimanske vlasti. Takav stav i takvo funkcioniranje vlasti u Bugojnu snažno se podupire iz Sarajeva od najviših muslimanskih dužnosnika u SDA, te u Federaciji BiH. U takvom ozračju mi hrvatski vijećnici smo potpuno nemoćni.

Statisti u Općini Može li takav odnos bošnjačke politike rezultirati istupom Hrvata iz općinskih struktura vlasti?

Mi smo u općinskoj vlasti obični statisti. Nekima od uposlenih u općinskoj administraciji ne uplaćuju se doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje što znači da im se ne vodi mirovinski staž. Oni nemaju pristupa dokumentaciji što bi im trebalo biti dostupno po funkciji koju obnašaju. Zbog toga, a i zbog potpunog minimiziranja naših uloga i utjecaja, postoje ozbiljne namjere, to od mene traže i vijećnici hrvatske nacionalnosti, da istupimo iz svih struktura vlasti i da konačno Općinsko vijeće prestane biti paravan jednonacionalnoj muslimanskoj vlasti u Bugojnu.

Za mnoge su rezultati tajnoga glasovanja u Županijskom saboru prigodom izbora petorice Bošnjaka u Dom naroda BiH bili iznenađujući. Naime, Mlaćo je od potrebnih 26 dobio tek devet glasova.

Iza svih Mlaćinih rabota čvrsto stoje Bičakčić, Ganić, Izetbegović i ostali čelnici SDA iz Sarajeva. Samo naivni mogu povjerovati da Mlaćo samoinicijativno vuče sve ove poteze. Kada je pak u pitanju Miaćino „spoticanje“ prilikom izbora u Dom naroda BiH, moram reći da tu nema ničega iznenađujućeg. Njegov neizbor je samo podvala, pritajivanje zbog svih ovih negativnih događanja u Bugojnu i Srednjobosanskoj županiji. Nalogodavci su dali signal za pritajivanje, a Mlaćo ništa nije izgubio od svog nemalog utjecaja. On Bugojno i dalje čvrsto drži u svojim rukama, a za slične poteze ili postupke kakve on čini hrvatski bi dužnosnici u svakoj općini u Federaciji ili na višoj razini vlasti odmah bili smijenjeni od međunarodne zajednice. Jer, na žalost, međunarodna zajednica i dalje različito gleda na muslimanske i hrvatske pogreške u politici, na ratne zločine.

Oduzete nekretnine Koliko Hrvata trenutačno živi u Bugojnu?

O broju je teško govoriti. Ljudi dolaze, pokušavaju popraviti svoje kuće, vratiti oduzete im nekretnine. Međutim, mnogi od njih se vraćaju odakle su došli, i to uglavnom nezadovoljni jer kao povratnici u Bugojnu nemaju gotovo nikakva prava. Administrativno ih se šikanira, ne vraća im se imovina, a neki od njih koji su se ipak vratili moraju svoju kuću dijeliti s prije useljenim muslimanskim obiteljima. Sada u Bugojnu, po mojoj slobodnoj procjeni, živi oko dvije i pol tisuće Hrvata.

Muslimani iz Europe Broj Hrvata u Bugojnu je ipak veći nego što je bio u vrijeme potpisa Daytonskog sporazuma?

Broj se u pozitivnom smislu ipak mijenja, no sve je to još daleko od stanja kada bi se moglo govoriti o masovnijem povratku bugojanskih Hrvata. Na planu povratka jednostavno ozbiljnijih pomaka još nema. Ozbiljnijeg povratka nema iako općinski resor povratka i obnove vodi Hrvat. Mlaćo sa svojim suradnicima povratak vješto i uporno opstruira. A i ovaj resor je samo paravan muslimanskoj vlasti, a ljudi koji u njemu rade samo su statisti. Ne svojom voljom, naravno.

123

1999

Općinsko vijeće Bugojna, kojemu ste Vi na čelu, ne dovodi u pitanje zakonitost rada općinskog naćelnika Dževada Mlaće i općinske administracije?

Iza svih Mlaćinih rabota čvrsto stoje Bičakčić, Ganić, Izetbegović i ostali čelnici SDA iz Sarajeva. Samo naivni mogu povjerovati da Mlaćo samoinicijativno vuče sve ove poteze.

Kada je pak u pitanju Mlaćino „spoticanje“ prilikom izbora u Dom naroda BiH, moram reći da tu nema ničeg iznenađujućeg. Njegov neizbor je samo podvala, pritajivanja zbog svih ovih negativnih događanja u Bugojnu i Srednjobosanskoj županiji

Zvonimir Čilić

se u Bugojnu ništa nezakonito nije dogodilo. On također ističe kako je Hanns Schumacher pogriješio davši ocjenu kako se u ovom gradu čine nezakonite radnje.

Stoga se, kako ističe Mlaćo, visoki dužnosnik međunarodne zajednice sada i kaje. Na sve to nitko ne reagira i sve ostaje po starom. Čak se neke nezakonite radnje i aktivnosti i intenziviraju, a ne zaustavljaju kako je to tražio Hanns Schumacher.

Znatan broj prognanih Bošnjaka koji su živjeli u Bugojnu u hrvatskim kućama vratio se na svoje posjede. Zar to nije otvorilo mogućnost i masovnijem povratku Hrvata u Bugojno?

Vrijeme neumitno prolazi. Prošlo je već pet i pol godina kako je oko 15.000 Hrvata Bugojna moralo napustiti svoje domove. Umire li s vremenom volja i želja za povratkom?

U te kuće useljavaju se druge muslimanske obitelji koje u Federaciju stižu iz europskih zemalja. Jednostavno, na silu se želi zadržati promijenjena demografska slika općine, koja je sada za Hrvate katastrofalna. Isti, ili još gori, jest slučaj s Hrvatima nositeljima stanarskog prava. Na sve moguće načine onemogućava im se povratak i nakon eventualnog iseljenja iz stana bošnjačke obitelji odmah se useljava nova koja ima rješenje s datumom izdavanja iz 1994., 1995. ili 1996. godine. Na mrtvoj je točki i proces otkupa stanova.

Cilj muslimanske politike je što duže sprječavati povratak Hrvata u Bugojno. Vrijeme sigurno ne radi za prognanike, a to muslimanske vlasti dobro znaju. Ljudi su strpljivo čekali i uporno tražili mogućnost povratka. Nailazili su na brojne prepreke koje su mnoge od njih i pokolebale. Značajan broj ih je već otišao u prekooceanske zemlje, a upravo se takvih odlazaka najviše bojimo jer to su odlasci bez povratka. U svemu tome svoj doprinos dala je i međunarodna zajednica koja je puno više pomagala muslimanskoj nego hrvatskoj strani.

Kakva je pozicija Hrvata u Bugojnu na socijalnom i kulturnom planu?

Moramo se vratiti

Neću ništa novo otkriti ako kažem da je vrlo teška, zabrinjavajuća. Hrvati socijalno nisu zbrinuti i većina ih i dalje živi od pomoći rodbine i Caritasa. Naš Hrvatski dom zaposjeli su mudžahedini i Aktivna muslimanska omladina, a odnedavno na Domu je velika ploča koja obavještava građane da je u toj zgradi islamska biblioteka. Ovo navodim i iz razloga što je Islamski centar smješten, isto tako nelegalno, u zgradi bivše banke, samo pedesetak metara dalje. Želi se uništiti i zanijekati sve što je hrvatsko i grad potpuno islamizirati. Sve se to događa pred očima međunarodne zajednice koja ništa ne poduzima kako bi to i spriječila.

Bez Hrvatskog doma Koliko je trenutačno uposlenih Hrvata u Bugojnu?

Samo dvadesetak, ne računajući one uposlene u općinskoj administraciji što nam je pripalo sukladno izbornim rezultatima. Život Hrvata u Bugojnu vezan je uglavnom uz župnu crkvu svetog Ante?

Mi smo potpuno getoizirani u krug crkve i župnog ureda.

Tu nam je i škola. I sada, kada na početku 1999. godine sumiramo rezultate života, rada i povratka Hrvata, sa žaljenjem moram ustvrditi da ozbiljnijih pomaka nabolje za Hrvate u Bugojnu jednostavno nema.

U Bugojnu je obnovljen rad HKD-a Napredak. Što je sa zahtjevom da se Hrvatski dom vrati stvarnom vlasniku i stvarnoj namjeni?

Više smo puta na svim političkim razinama vlasti podnosili zahtjeve da nam se vrati Hrvatski dom. To je činio i predsjednik Napretka prof. dr. Franjo Topić, a zahtjevi su išli sve do Alije Izetbegovića. Međutim, sve je bilo uzalud. Politika SDA, na čelu s Mlaćinim mentorima, jednostavno želi islamizirati grad i oni to sustavno čine.

124

Kakva je onda uopće budućnost Hrvata u Bugojnu?

Od povratka ni po koju cijenu nećemo odustati. Vjerujemo da uskoro dolazi vrijeme kada će se zakoni morati poštovati i provoditi i kada će zakoni za sve u Bugojnu biti isti. Također vjerujemo da dolazi vrijeme kada će se politički dužnosnici koji ne provode dogovoreno morati mijenjati. Tu prije svega mislim na aktualnu muslimansku političku garnituru u Bugojnu, ali i na jedan broj županijskih kadrova s ovoga područja koji su upleteni i u ratne zločine počinjene nad bugojanskim Hrvatima.

Među njima su i oni koji obnašaju visoke dužnosti u općini Bugojno i u Županiji srednja Bosna. Za to imamo dokaze u vidu relevantne dokumentacije, a ima i živih svjedoka počinjenih zločina. Takvi ljudi moraju otići s političke scene, moraju pred lice pravde jer su oni na funkcijama i na vlasti velika prepreka u povratku Hrvata na svoje posjede. Želite li, na posljetku, nešto kazati o čemu Vas nismo pitali?

U ovoj za Hrvate Bugojna i dalje vrlo teškoj i složenoj situaciji dodatno me brine oportuno ponašanje pojedinih hrvatskih političkih dužnosnika na općinskoj i županijskoj razini vlasti. Je li ono izazvano pritiskom, strahom, neshvaćanjem stanja ili nečim drugim, teško je zaključiti. Brine me, također, što pojedinci iz raznih hrvatskih krugova i struktura potiču Hrvate na šutnju, savijanje kičme, na podanički mentalitet. Povratak Hrvata i njihov život u Bugojnu gdje bi bili u podređenoj ulozi, gdje bi čekali da im drugi prava daju na kapaljku, neprihvatljiv je i ljudima koji se na takav način brinu za Hrvate moramo se zahvaliti i njihovu djelovanju odlučno suprotstaviti.

1999

KAD POLICAJCI DIPLOMIRAJU

No, akcija medija, prije svega, dala je odgovarajuće rezultate, provedene su inspekcije, većini fakulteta zabranjen je rad, poništene su diplome...

Takva akcija i medija i nadležnih organa naišla je na opće odobravanje javnosti.

Hiperprodukcija papira Međutim, u sjeni ove fakultetske afere, cijelo poslijeratno razdoblje odvijale su se mućke na legalnim fakultetima, i tu su štancane diplome za određene kategorije građana, za pripadnike određene nacionalnosti,

pa i za stranačke pripadnosti. A da je to točno, bolje upućeni posebno upozoravaju na Pedagoški fakultet u istočnom Mostaru. U konkretnom slučaju, riječ je o Odsjeku predškolskog odgoja tog fakulteta na kojemu je, navodno, proteklih godina „diplomiralo“ više stotina policajaca i vojnih osoba. I, odreda, svi su bili bošnjačke nacionalnosti, a kojima je, radi očuvanja radnoga mjesta ili pak uspona na profesionalnoj hijerarhijskoj ljestvici, bila potrebna diploma. Važan je bio papir, a znanje?

Kao ključnu osobu u toj hiperprodukciji „teta iz vrtića“ zaposlenih u policiji i vojsci naš izvor navodi dekanicu tog fakulteta Đulsu Bajramović. A da u ovim tvrdnjama ima „i dima i vatre“, govori i podatak koji, istina, nije u potpunosti provjeren, ali se s velikom sigurnošću može označiti pouzdanim, o više od pedeset diplomiranih „teta iz vrtića“ s diplomom Pedagoškog fakulteta u istočnome Mostaru zaposlenih u MUP-u Srednjobosanske županije.

A kao što smo već naglasili, riječ je o policajcima bošnjačke nacionalnosti. Istočni Mostar - Pedagoški fakultet - Odsjek predškolskog odgoja - policajci - vojnici - odreda Bošnjaci - masovna pojava!

ranović, komandir PS Jajce, Senad Pajić (sjedište MUP-a u Travniku) na poslovima praćenja i prikupljanja informacija o stanju sigurnosti, Safet Hodžić, kriminalistički istražitelj u PS Novi Travnik...

Tvrdi se, do diplome se stizalo vrlo teško, mukotrpnim i upornim radom, a onim najupornijim kao, recimo, Našidu Mehiću iz PU Travnik (odnedavno je u zaslužnoj, a novostečenom diplomom uvećanoj mirovini), to je uspjelo (diplomirao je) prije nego što je položio sve ispite. Sve se može kad se (plati) hoće. A tek diplomski radovi? Bili su vrlo zahtjevni, što potvrđuju i teme kao što su „Igra mališana u pijesku, „Igra krpica i beba“...

A kada se sve to uspješno prebrodilo, kada se zasjelo na novo ili utvrdilo staro radno mjesto, s novim znanjem i entuzijazmom kreće se u nove radne pobjede. Treba stati na kraj automafiji, reketarenju, dilanju droge, treba razriješiti zločine u Travniku, pronaći ubojice osmero Hrvata povratnika, a među njima i ubojice dvojice kolega policajaca, Perice Bilića i Ante Valjana. S novim znanjem i s jasnom političkom voljom i odlučnošću i to će se jednoga dana uspjeti. Možda i prije!

Do diplome i prije položenih ispita Pa zar sve to nije dovoljan razlog za akciju nadležnih istražnih i pravosudnih organa? A provjeriti ove navode i doći do konkretnih rezultata može „teta(k) iz vrtića“ koji, recimo, kao Adis Cakić iz PU Bugojno, radi na poslovima istrage u Odjelu kriminalističke policije, Ćazim Du125

Zvonimir Čilić

V

iše škole, ispostave banjalučkih, novosadskih, tuzlanskih... fakulteta, koje su proteklih nekoliko godina u srednjoj Bosni nicale kao gljive poslije kiše, nakon medijske su kampanje izazvale pozornost i nadležnih organa. I ubrzo su na površinu isplivale brojne nezakonitosti ili, bolje reći, brojne kriminalne radnje. Naime, većina tih divljih fakulteta organizirana je i uspostavljena bez potrebne dokumentacije i zakonskih okvira, „nastava“ je organizirana po kojekakvim šupama, ako je uopće i organizirana, diplome po završenoj višoj školi mogle su se dobiti (kupiti) po želji - osobno, posredno, poštom ili pak faksom, kako se to u ovim slučajevima šaljivo i slikovito govorilo.

I diplome su štancane, organizatori i profesori su materijalno dobro prolazili, a kupci diplome unovčavali boljim radnim mjestima ili zadržavanjem postojećeg za koje nisu imali odgovarajuću školsku spremu - diplomu. U takvoj situaciji vuci su bili siti, a ovce na broju.

1999

DIVLJANJE NA LEGALNIM FAKULTETIMA

2000

PALE SU POSLJEDNJE MASKE

P

ale su posljednje maske (ako ih je uopće i bilo) kada je riječ o ulozi britanskih pripadnika UNPROFOR-a i SFOR-a i britanske politike prema Hrvatima u BiH (i ne samo BiH). To je opći stav srednjobosanskih Hrvata nakon što su vidjeli prljavi, neprofesionalni film BBC-ja “Ratnici” prikazan u udarnim terminima “državne” BH televizije (nedjelja 20 i nedjelja 27. veljače u 20 sati) kako samo sebi tepaju i daju joj važnost njezini djelatnici i njezini mentori (bošnjačka oficijelna politika).

Prosto je nevjerojatno na kakav je način u tom filmu prikazan muslimansko-hrvatski rat u srednjoj Bosni, a nakon što su drugi dio tog filma pogledali i mnogi Hrvati (prvi dio je malo tko od njih gledao jer se “državna” televizija među hrvatskim pukom uglavnom ne gleda), postalo je i naivnima jasno zašto su samo Hrvati u Haagu. Jer, prema prikazanom filmu pripadnici HVO-a zvjerski su ubijali i masakrirali Muslimane, ubijali njihovu djecu, silovali njihove žene, palili njihove kuće, sela... U pljačke su pripadnici HVO-a (ustaše) išli s vidno istaknutim hrvatskim zastavama i drugim hrvatskim simbolima i obilježjima i iz muslimanskih kuća odnosili sve vrijedno, a vlasnike ubijali, vješali, žene silovali.

Sve to i još dosta toga ružnoga snimi BBC i u isti, fašistoidni, krvoločni, koš strpa čitav HVO. A ako se zna da su svi Hrvati u Vitezu i cijeloj Lašvanskoj dolini (godinu dana potpuno opkoljenoj i blokiranoj od muslimanskih snaga), doslovno svi koji su mogli hodati i pušku nositi, bili pripadnici HVO-a (branio se kućni prag i goli život) onda je jasno kakva

126

se iznova etiketa lijepi pripadnicima ovoga naroda. Isto tako tvorci i naručitelji ovog prljavog filma prikazaše sve crno-bijelo kao da se s druge strane baš ništa ružnoga nije dogodilo. A to jednostavno nije tako i kada bi se “vagao” zločin, ne želeći nijednoga trenutka negirati ili umanjivati zločin u Ahmićima, nedvojbeno je da su ih, bar u srednjoj Bosni, daleko više počinili Muslimani nad Hrvatima nego Hrvati nad Muslimanima.

ne. Nisu, prikazali, također, kako su se njihovi visoki časnici brinuli za medvjede (vlasništvo lovačke udruge u Vitezu) i umjesto u zoološki vrt u Split, kako je bilo dogovoreno, prebacili ga u neki zoološki vrt u Velikoj Britaniji. Istodobno brojne molbe da se desetine teško ranjenih Hrvata vojnika, žena, djece, staraca, iz nemogućih uvjeta crkve-bolnice u Novoj Biloj prebace u Split (zašto ne i u neku britansku bolnicu) na liječenje, ostale su neusuglašene.

No, film je, očigledno, imao tri jasna cilja. Srednjobosanske Hrvate (dalje je samo analogija) je trebalo prikazati u najgore mogućem svjetlu, Muslimana kao jagnjad okruženu krvoločnim vukovima (Hrvatima), a britanske vojnike kao humaniste i junačine koje se zgražavaju nad zločinima Hrvata i jednostavno ih ne mogu i ne uspijevaju spriječiti. Jer, pravda i istina, na žalost, uvijek je u rukama jačeg, moćnijeg, a i ovaj su put to Englezi. Naravno da oni (BBC) neće nijednom sekvencom filma ukazati na zločine počinjene nad Hrvatima (to jednostavno nije cilj filma), neće reći da je samo jedan mali broj Hrvata (kao i Muslimana uostalom) činio zločine (ni to nije cilj BBC-ja).

Što bi još sve mogli nabrojati što nisu (a mogli su) snimiti BBC-ovi “profesionalci”. No, komu sve to nabrojati, jadati se, ukazivati, kada je ionako uvijek istina na strani jačega i ni u kom slučaju ne može biti na strani fašistoidnih Hrvata koji su uz to još i nejaki, malobrojni, bez moćnih zaštitnika.

Svoje su vojnike prikazali i kao osjećajne ljubavnike (a to je i u stvarnosti bio njihov zapovjednik u bazi u Biloj pored Viteza, pukovnik Bob Stewart koji je svoju prevoditeljicu Bošnjakinju čak i oženio), ali ne i kao švercere (a bilo je takvih više nego zločinaca među Hrvatima i Muslimanima) naftom, cigaretama, viskije, oružjem, svim artiklima koji su britanskim vojnicima plaćeni po desetostrukoj većoj cijeni od stvar-

Istinu ne može znati ni potpisnik ovih redaka ni tisuće drugih jer i oni su Hrvati i uz to još i pripadnici HVO-a.

Moglo bi se, svakako, upitati zašto i za čiji interes je snimljen ovoj film.

Radi istine, radi pomirenja među Bošnjacima i Hrvatima, sigurno ne.

Jer, da su to Britanci željeli do rata u srednjoj Bosni pa i šire ne bi ni došlo. Moglo bi postaviti i pitanje BBC-ju zašto, recimo, nisu snimili film o desetinama tisuća od Engleza razoružanih hrvatskih vojnika i onda s tisućama hrvatskih civila sredinom svibnja 1945. godine vraćenih u Jugoslaviju partizanima koji su ih nemilosrdno mučili i najveći broj pobili. Ovo pitanje je upravo proteklih mjeseci aktualizirano kada su kosti tisuća tih nedužnih Hrvata zaustavile gradnju mariborske zaobilaznice.

onda je sve jasno i tek onda i konačno padaju i posljednje maske.

No, i unatoč notornoj činjenici da je uvijek istina ono što kaže jači, Englezi poglavito, ne treba dvojiti da će se ponovo naći neki “ludi” Englez koji će, poput lorda Tolstoja o Bleiburgu, istinu reći i o ratu u Bosni i Hercegovini i o ulozi Engleza (ponovno) u njemu.

2000

Zanimljivo je također zapitati se (koga drugog) zašto je ovaj film, najprljavije propagandističke vrste, prikazan nekoliko dana prije izrica-

nja presude (3. ožujka) našem generalu Tihomiru Blaškiću i četrdesetak dana prije općinskih izbora u Bosni i Hercegovini. Ako se ovomu doda (a mora) tajno izvješće Misije UN-a u BiH o provedbi Daytonskog sporazuma iz kojega se vidi spremnost i najprljavijim metodama (pa i Haagom) naći rješenje kako natjerati na poslušnost hrvatski narod i njegovo vodstvo u Bosni i Hercegovini, tek

Zvonimir Čilić

Znamo da je iluzorno takvo što očekivati jer to jednostavno ne može biti cilj i interes onih koji imaju ekskluzivno pravo na istinu. No, isto tako neka se ne očekuje da ćemo na sve te nepravde šutjeti kao ovce.

127

128

129 Zvonimir Čilić

2000

130

131 Zvonimir Čilić

2000

2000

SREDNJOBOSANSKI DRAGOVOLJCI I UDOVICE U VUKOVARU

P

osjet dragovoljaca i veterana Domovinskog rata i udovica poginulih branitelja iz Srednjobosanske županije Vukovarsko-srijemskoj županiji ostat će u nezaboravnom sjećanju.

Naime, uz vrhunsku organizaciju iskazana je i iskrena želja članova UHBDDR-a da budu na usluzi gostima iz srednje Bosne. Iskazano je iskreno prijateljstvo i želja da se ono i produbi.

Razmijenjena su i iskustva u rješavanju svakodnevni problema koji muče razvojačene branitelje i stradalnike Domovinskog rata, a uz sve to imali su što vidjeti na licu mjesta i čuti od ljudi koji su bili aktivni i istaknuti sudionici stvaranja hrvatske države i pisanja najnovije hrvatske povijesti. Jer, upravo u ovoj hrvatskoj županiji, u Vukovaru koji je, na žalost, i pao u srbočetničke ruke, počeli su se lomiti osvajački zubi da bi se na kraju i potpuno polomili.

Ovaj posjet je dogovoren za vrijeme boravka u Lašvanskoj dolini Mladog jastreba Branka Borkovića, posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara, a već sada se može reći kako je pred srednjobosanskim dragovoljcima težak zadatak uzvratiti istom mjerom prilikom već načelno dogovorenog uzvratnog posjeta.

Koliko je važnosti od strane domaćina dano ovom susretu, neka ilustrira i podatak da je visoka delegacija UHBDDR-a na čelu s novoizabranim predsjednikom Ilijom Majićem, goste iz srednje Bosne koje su predvodili predsjednici županijskih udruga dragovoljaca i udovica, Anto Jakić i Mira Jozić, dočekali na graničnom prijelazu u Slavonskom Brodu.

132

Obilazak povijesnih mjesta i mjesta velikih stradanja Hrvata Vukovarsko-srijemske županije i Hrvata iz drugih krajeva Hrvatske i BiH počeo je u Borovu Selu polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća na spomen-obilježju gdje su srbočetnici na okrutan način 2. svibnja 1991. godine ubili dvanaest hrvatskih redarstvenika.

Zanimljivo je reći kako smo saznali od domaćina zašto spomen-obilježje nema nikakvih hrvatskih simbola niti bilo kakve pisane poruke. Željelo se, kazali su, i na taj način izbjeći iritiranje većinskog srpskog stanovništva na tom području.

No, to se nije izbjeglo, što je u više navrata potvrđeno čupanjem dva-

RUČAK S PANČIĆEM

Posebno zadovoljstvo kod srednjobosanskih dragovoljaca i udovica poginulih hrvatskih branitelja izazvao je dolazak Ivice Pančića, ministra branitelja Republike Hrvatske.

Ministar Pančić nije žalio truda ni vremena doći iz Zagreba i sa srednjobosanskim Hrvatima provesti cijelo poslijepodne. Zajedno su ručali, posjetili vukovarsko groblje, gdje su se poklonili sjenama vukovarskih branitelja, a druženje i iskoristili i za razgovore o rješavanju problema stradalnika Domoviunskoga rata u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

naest zasađenih čempresa uz spomen-obilježje.

O obrani Bogdanovaca, a što je bio ključ obrane Vukovara, govorio je ratni zapovjednik Ivo Matković Lasta, ujedno i autor knjige „Bogdanovci, vrata Vukovara“. U obrani ovog naselja od 1100 stanovnika život je položilo 110 hrvatskih branitelja.

Gubici srpske strane bili su čak 500 vojnika i 45 tenkova i transportera.

A koliko je tek tenkova „zaglavilo“ na Trpinjskoj cesti, „groblju tenkova“, kako su je u ratu zvali, koja sada samo nijemo svjedoči o osvajačkoj najezdi srbo-četnika i herojskoj obrani malobrojnijih i neusporedivo slabije naoružanih hrvatskih branitelja.

Prošli su, nakon Trpinjske ceste, srednjobosanski Hrvati i drugim, uglavnom neobnovljenim ulicama Vukovara, a mnoge od njih još uvijek djeluju sablasno. Prošli su i pored srpskoga groblja „Šajkače“ (na spomen-obilježjima više nema šajkača postavljenih umjesto križeva, i zgrade „ambasade“ SR Jugoslavije u nekadašnjoj „državi“ Srpskoj Krajini.

I groblje i zgrada „ambasade“, kao i mnogo što drugoga u Vukovaru za vrijeme okupacije, izgrađeno je na nelegalan način i često na privatnom zemljištu prognanih Hrvata.

O krvavim borbama i masovnim stradanjima Hrvata ovoga kraja zorno svjedoče groblja i spomen-obilježja u Lovasu i Tovarniku, gdje su srednjobosanski Hrvati, kao i u Borovu Selu i Bogdanovcima, položili cvijeće i upalili svijeće.

Posjetili su znameniti vukovarski

vodo toranj, kao i vukovarsku bolnicu iz koje je odvedeno i na Ovčari ubijeno dvije stotine ranjenika, bolesnika i bolničkog osoblja. Bili su i gosti opljačkanoga muzeja i kušali su fiš paprikaš. Boravili su u Iloku, najistočnijem hrvatskom gradu koji ponovno živi i diše potpuno hrvatski. Tu ih je primio gradonačelnik Stipe Kraljević. Kušali su nadaleko poznatu iločku graševinu i još poznatiji traminac u podrumu dvorca Odescalchi.

Prisustvovali su i svetoj misi u devastiranoj župnoj crkvi (izgrađenoj u četrnaestom stoljeću) sv. Ivana Kapistrana, koju je, uz koncelebraciju don Pave Nikolića, župnika župe sv. Ivana Krstitelja u Travniku, predvodio iločki kapelan fra Ferdo Posavec.

Ovaj nezaboravni posjet srednjobosanskih dragovoljaca i udovica Vukovarsko-srijemskoj županiji završen je u Vrbanji, gdje su ih otvorena srca primili domaćini predvođeni Borom Mandićem, predsjednikom vukovarsko-srijemske podružnice UHBDDR-a i načelnik općinskog poglavarstva Željko Zeper.

Domaćini su pripremili i goste počastili nadaleko čuvenim „čobancem“, specijalitetom ovoga kraja, a članovi KUD-a „Posavec“ pripremili su za njih vrlo lijepi kulturno-zabavni program. Druženje je završeno pjesmom “Zovi, samo zovi“, koju su domaćini i gosti zajedno otpjevali.

2000

DOMAĆINI HRVATIMA IZ SREDNJE BOSNE Dobri domaćini Hrvatima iz srednje Bosne bili su: Ilija Majić, predsjenik UHBDDR-a (podrijetlom iz Livna), Zvonimir Milas, član Središnjeg odbora UHBDDR-a (podrijetlom iz Gruda), Darko Mihaljević, predsjednik Kluba 204, vukovarske brigade HV-a (podrijetlom iz Livna), Ivo Matković, zapovjednik obrane Bogdanovaca (podrijetlom iz Livna), Marin Vidić Bili, u ratu povjerenik Vlade RH za Vukovar, gradonačelnik Iloka Stipe Kraljević (podrijetlom iz Širokog Brijega) i njegov zamjenik Petar Čorić (podrijetlom iz Doljana kod Jablanice), Željko Cibra, načelnik općine Lovas, Željko Zeper, načelnik općine Vrbanja i Boro Mandić, predsjednik UHBDDR-a, ogranak Vrbanja (podrijetlom iz Livna).

Da bi susreo svoje prijatelje iz srednje Bosne, u Vukovar je doputovao i Branko Čulo, poznati hrvatski humanitarac podrijetlom iz Tomislavgrada, koji je nedavno hodočastio pješice od Haaga do Nove Bile.

Ove podatke o podrijetlu naveli smo tek kao uzgrednu potkrjepu stalnom isticanju dragovoljaca i veterana Vukovarsko-srijemske i Srednjobosanske županije o čvrstoj i neraskidivoj vezi i ovih udruga i hrvatskog korpusa uopće. „Mi smo jedan narod koji, istina, dijeli međudržavna granica, ali koji se u duhovnom, nacionalnom i povijesnom smislu ne može i neće podijeliti“, isticano je, tko zna koliko puta, za vrijeme ovog dvodnevnog druženja.

133

Zvonimir Čilić

Sdesna: Branko Čulo, dr. Slobodan Lang u dvorištu crkve Svetog Duha u Novoj Biloj

2000

DVIJE TISUĆE KILOMETARA NIJE NIŠTA PREMA PATNJAMA HAŠKIH UZNIKA

Č

etrdeset i osam dana trebalo je Branku Čuli (49) da propješači dvije tisuće kilometara od Haaga do Nove Bile. Razloga za ovu nesvakidašnju i veliku žrtvu želja je ovoga istaknutog hrvatskog humanitarca da na taj način suosjeća s patnjama bosanskohercegovačkih Hrvata zatočenih u haaškom zatvoru. Čulo je rođen 1951. u Osijeku, po zanimanju je dipl. ekonomist i informatičar. Uz brojne humanitarne akcije jedan je od organizatora i sudionika konvoja Bijeli za Novu Bili i Bosnu Srebrenu u prosincu 1993. godine. „Bio sam ponukan preporukom Svetog Oca Ivana Pavla II da jubilarnu 2000. obilježimo duhovnim sadržajima na korist sebi i svojim bližnjima. Ja sam se odlučio hodočastiti od Haaga do Nove Bile zbog čega sam vrlo sretan i zadovoljan. Želio sam također ukazati, prije svega hrvatskoj javnosti, na nužnost usmjeravanja više pozornosti prema problemu haaškoga suda koji je već odavno prisutan, bit će i dalje, a mogao bi, ne pristupi li mu se s daleko više pozornosti i odgovornosti, imati i nesagledive posljedice. Koliko sam u tomu uspio, stvarno ne znam, no moja je nakana bila iskrena“, kazao je Branko Čulo nakon dolaska u Novu Bilu. Pripremajući ovaj veliki pothvat, i žrtvu, Čulo je planirao hodočastiti od Nove Bile do Haaga. „Anto Damjanović (jedan od organizatora i sudionika Bijeloga puta i niza drugih humanitarnih akcija za srednjobosanske Hrvate) kazao mi je kako je želja zatočenih da krenem iz Haaga k Novoj Biloj, jer taj smjer ima posebnu simboliku. Bilo je teško i naporno, no uvijek sam nalazio snagu prebroditi teške tre-

134

nutke i krize koje su me povremeno znale „ščepati“. Uvijek su me u takvim trenucima, kao po pravilu, iz Haaga zvali Dario, Tiho, Zoran, Mario… Nakon svakog od tih poziva, a bili su svakodnevni, dobivao sam novu snagu koja me je dalje nosila ka konačnom cilju, ka Novoj Biloj i crkvi-bolnici, simbolu patnje i stradanja, ali i upornosti i žilavosti srednjobosanskog hrvatskog čovjeka”.

Pred odlazak iz Haaga, na uskrsni ponedjeljak, Čulo je skupa s dr. Slobodanom Langom posjetio Hrvate zatočene u Haagu. O tom susretu kaže: „Bilo je vrlo dirljivo, nabijeno emocijama jer oni, zatočenici , traže i vide šansu za pobjedu pravde i istine koje se oni ne boje, i ovakvim simboličkim akcijama kao što je i moje hodočašće. U znak zahvalnosti i u znak potpore, svi su me darivali ne-

kim njima dragim sitnicama. Mario Čerkez mi je dao, recimo, svoju krunicu, a Dario Kordić moći sv. Ante, zaštitnika njegove rodne Busovače, koji se bez njega slavi već treću godinu”. Čulo posebno naglašava kako je na putu imao veliku potporu naših ljudi i naših svećenika kod kojih je jeo, odmarao se, spavao. Bez njihove i, naravno, Božje pomoći, to jednostavno ne bi uspjelo. Mukotrpne sate pješačenja , a bilo ih je više od 600, za 48 dana pješačenja Branko je provodio najviše u molitvi. „Molio sam da dragi Bog pošalje Duha Svetoga našim zatočenicima, njihovim braniteljima, tužiteljima, sucima, čuvarima, ali i nama Hrvatima, jer mnogi političari, novinari… činili su i čine im nepravdu osuđujući ih unaprijed za ono što im nije dokazano.

Tako su osuđivani i oni kasnije pra-

Zvonimir Čilić

2000

vomoćnim presudama oslobođeni svake odgovornosti. Na putu od Haaga do Nove Bile, u mjestima odmora i spavanja, slavljene su i svete mise s nakanama da i u Haagu pobijedi pravda i istina.

Prisustvovao im je veliki broj naših radnika i prognanika koji su utočište našli u zemljama kroz koje je Čulo prolazio. U svim tim crkvama Čulo je palio po 12 svijeća, za dvanaestoricu u Haagu zatočenih Hrvata. „S istom sam nakanom uz kip Gospe postavljen u dvorištu novobiljanske crkve, prije posvećenja, također zapalio 12 svijeća. Te su mi svijeće dali haaški zatočenici s molbom da ih upalim na misi u Novoj Biloj, na blagdan Svetoga Duha, nebeskog zaštitnika ove župe kada je i planiran završetak mog hodočašća. Skromni Čulo uopće ne želi da se ovom hodočašću, dugom 2000 km, govori kao o njegovoj žrtvi. „Kada taj put preračunam u sate, moje hodočašće, moje pješačenje, trajalo je nešto više od 600 sati. Tih je mojih 600 sati, naspram godina patnje naših prijatelja i njihovih obitelji, ipak mala žrtva“, kazao je Čulo, navodeći kako je on za svaki dan, koliko bi Tihomir Blaškić po sadašnjoj presudi (45 godina zatvora) trebao provesti u zatvoru (16.425 dana), propješačio samo stotinjak metara.

135

2000

KANONSKE VIZITACIJE KARDINALA PULJIĆA U SREDIŠNJOJ BOSNI

V

išednevni boravak Vrhbosanskog nadbiskupa i metrepolita uzoritog kardinala Vinka Puljića na području Travnika bilo je i dobra prilika za razgovor za naš list, jedan od rijetkih hrvatskih časopisa u BiH. Msgr. Vinko Puljić je na razgovor pristao i na samom početKU pojasnio što je razlog njegovog višednevnog boravka u Lašvanskoj dolini.

Svaki biskup ima dužnost svake četiri godine obaviti kanonsku vizitaciju u svojim župama. Ranije sam to činio uz krizmu kao što su to činili i moji predčasnici.

Međutim, uvidio sam da na taj način premalo imam vremena posvetiti se župljanima i zato već četvrtu godinu odvajam kanonsku vizitaciju od krizme. Od tada svake godine obiđem po nekoliko dekanata u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Ove sam godine odredio obići i vizitaciju izvršiti u župama četiriju (od 13) dekanata. I evo na početku ove jubilarne godine na red je došao Travnički dekanat, a nakon toga slijedi kononska vizitacija u Šamačkom, Kreševskom i Ramskom dekanatu. Što je to u stvari kononska vizitacija?

To je prigoda sastati se sa župnikom koji je u župi po mom mandatu i pregledati crkvenu dokumentaciju. Svaki župnik za vrijeme moga posjeta organizira moj susret sa prokuratorima, s mladima, s političkim i kulturnim djelatnicima i s predstavnicima drugih struktura iz svih oblasti života i rada. Vrhunac je, jasno, zajedničko misno slavlje i nakon toga razgovor s župljanima.

Zanimljivo je, svakako, da su se već odavno svećenici vratili u travničke župe Ovčarevo, Potkraj, Turbe, Guču Goru, Dolac i Brajkoviće. Cijeli rat svećenici su ostali u župama Nova Bila i Travnik, a u župu Korićani, prvu prognanu srednjobosansku župu, svećenik se još nije vratio. Zašto i kakvi su planovi Crkve s ovom prognanom župom?

Korićani su planinska i isturena župa u koju se već vratilo tridesetak mještana u 16 kuća koje su sami obnovili. Sadašnji travnički župnik (don Pavo Nikolić op. a.) je bivši korićanski župnik i on i dalje ostaje na svoj način brižan za te ljude. On ima srca i ljubavi i već je i u više navrata bio kod njih i bio i ostao njihova moralna i duhovna potpora. Zahvaljujući ponajprije njemu ti ljudi nisu zaboravljeni i u dva-tri navrata osigurana je za njih i karitativna pomoć.

136

U biti drugoga izbora i drugoga puta i nema i sve treba poduzeti i svim silama nastojati da rane zacjeljuju.

Ukloniti se mora svaka mržnja, svaka isključivost, moraju zaživljavati prava i slobode svakog pojedinca, mora biti očuvano dostojanstvo svakog čovjeka i osigurana njegova životna perspektiva. Treba zapravo pokrenuti društveno političke, obrazovne, medijske i sve druge strukture s ciljem zaživljavanja pravne države, u kojoj će se za svakog otvoriti perspektive normalnog i dostojanstvenog života.

Može li Travnik ponovo biti i hrvatsko središte kao što je bio dugi niz godina? Travnik to sada nije.

Ne samo da može nego, ako želimo pravnu državu, on mora ponovo postati grad i Hrvata, a ne samo jednog naroda, sada bošnjačko-muslimanskog koji ima vlast.

Jer, ako se želi sačuvati Bosna i Hercegovina kao jedna država mora se shvatiti i znati da Bosne i Hercegovine nema bez uvažavanja prava svakog čovjeka i svih naroda koji u njoj žive. Jednakopravnost se mora izgraditi na svim prostorima Bosne i Hercegovine pa tako i u Travniku ako želimo očuvati ovu državu.

Crkva u svom temeljnom poslanju ima i socijalnu komponentu. To je u biti briga za čovjeka kada je njegovo zdravlje ugroženo bolešću i kada mu je briga i skrb drugih potrebna zbog starosti i nemoći. Stoga sam htio ovom posjetom ljude koji rade u tim institucijama ohrabriti i potaknuti da još i više, samoprijegorno, u svoj rad unesu još više duha, humanosti, kreposti i ljubavi za one kojima je takav ljudski, humani odnos i najpotrebniji.

Drago mi je da sam vidio novoizgrađenu bolnicu u Novoj Biloj ali i travničku bolnicu koja ima stoljetnu tradiciju i u kojoj radi i jedan broj Hrvata. Jest da je to simbolički multietnička bolnica ali je važno, ja se nadam i znakovito, da travnički Hrvati koji su ovdje kod kuće imaju i imat će otvorena vrata i u ovoj instituciji.

HM stiže i do prognanih travničkih Hrvata i sigurno je da će oni rado, “čuti” vašu poruku pa makar i na ovaj poseban način. Poruku će rado pročitati i Hrvati koji su se vratili kao i oni koji svoje domove nisu ni napuštali.

U biti hvalim one koji su ostali i one koji su se vratili. Želim da unatoč svih poteškoća hrabro kroče u život.

Neka ih ljubav prema svome rodu, svojoj rodnoj grudi, svojim korijenima istinski i neustrašivo vodi. Svi oni koji se krzmaju u donošenju odluke o povratku potičem i pozivam na povratak. Ako se pak ne vrate dali su za pravo onima koji su ih protjerali. Stoga im poručujem: Vratite se! Čekam vas na vašim ognjištima.

Je li otvaranje Katoličkog školskog centra “Petar Barbarić” i povratak sjemeništaraca dobar temelj za vraćanja Travnika u “vlasništvo” i Hrvata?

U biti to su ka tom cilju potezi i putovi crkve. Travnička gimnazija je simbol kulture ne samo za Hrvate nego za sve ljude u BiH i Katolički školski centar je privatna škola koju organizira i vodi crkva ali je ta škola, ujedno, sa svim građanskim pravima osim (od vlasti uskraćenog) prava uvrštavanja u županijski proračun. Na taj se način gaze ljudska prava naših učenika, njihovih nastavnika i roditelja. Međutim, borba za ta prava, a ona će biti izborena, doprinijet će uvažavanju svih drugih prava u ovomu gradu. To će biti, ustvari, i novo ohrabrenje za povratak prognanih i skidanje onog negativnog s naših susjeda s kojima živimo a koji su, defakto, pokazali jednu isključivu notu na ovim prostorima.

Proteklih dana posjetili ste Hrvatsku bolnicu “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj i obišli ste, također u Novoj Biloj, dom za stare osobe koji grade španjolske časne sestre franjev137

2000

Ostale travničke župe ponovo “žive”. Značajan ali još uvijek premali broj župljana ponovo je u svojim domovima.

Međutim, ratne rane su još dosta otvorene. Hoće li uspjeti zacijeliti?

ke. Bili ste i u Domu za stare osobe u Travniku i u travničkoj bolnici. Što je bio cilj tih vaših posjeta?

Zvonimir Čilić

I ja sam imao namjeru ovih dana posjetiti Korićane. Međutim, zbog visokih snježnih nanosa to nije bilo moguće učiniti automobilom, a za pješačenje trebalo bi mi više vremena nego što ga trenutno imam. No, posjet sam samo odgodio, a nikako od njega i odustao. Uskoro ću ih posjetiti i snimiti stanje i sačiniti program kako pomoći u bržem zaživljavanju te župske zajednice. Hoće li odmah ova župa dobiti svećenika sada ne mogu reći ali je sigurno da će Korićani redovito imati svete mise.

2000 LEUTARA UBILI HRVATI?!

Premda su i federalni čelnici i međunarodni dužnosnici obećavali hvatanje ubojice Joze Leutara, od toga već godinu i pol nema ništa, a bošnjački mediji sada prst optužbe okreću na “hrvatske ekstremiste” kojima bi, navodno, smetala Leutarova opredijeljenost za Federaciju BiH

Jozo Leutar - bošnjački mediji odjednom su “otkrili” njegov federalizam

T

ko je ubio Jozu Leutara, doministra unutarnjih poslova Federacije BiH, i s kojim motivima, pitanje je koje traži odgovor već godinu i pol. Naime, eksplozivna naprava u njegovu automobilu eksplodirala je 16. ožujka 1999. u 7.50 sati dok se u službenom golfu vozio na posao. S njim je u automobilu u ulozi pratitelja i vozača bio Željko Ćosić. Od zadobivenih ozljeda, ne dolazeći k svijesti, doministar Jozo Leutar preminuo je u sarajevskoj bolnici Koševo 28. ožujka. U spomenutoj eksploziji ozljede je zadobio i Ćosić, no one nisu bile opasne za život. U posrednu vezu s Leutarovim ubojstvom često se dovode i teroristički napadi u Travniku, u kojima su ubijeni travnički policajci Perica Bilić (12. lipnja 1998.) i Anto Valjan

138

(30. srpnja 1998.), dok je samo spletom nevjerojatno sretnih okolnosti smrt izbjegao (9. veljače 1999.) u eksploziji teško ozlijeđeni policajac Vlado Stojak.

Neuspješna istraga Jedina neupitna veza u ovim slučajevima je što su sva četvorica bili djelatnici federalnog MUP-a i što je doministar Leutar više godina radio u Travniku. Osim toga, iz policijskih krugova stizale su neslužbene tvrdnje da ubojstva travničkih policajaca imaju isti “rukopis” kao i ubojstvo federalnog doministra Leutara.

Istraga o ubojstvu (i pokušaju ubojstva) travničkih policajaca nije dala nikakve rezultate unatoč stalnim obećanjima tadašnjeg županijskog

ministra unutarnjih poslova Enesa Handžića. U istragu su prije nešto više od godinu dana bili uključeni i stručnjaci Antiterorističkog voda federalnog MUP-a, pa čak, barem tako se neslužbeno tvrdilo, i stručnjaci američkog FBI-a. No, očito su obećanja kako će teroristi uskoro pred lice pravde imala za cilj samo amortizirati napetosti koje su vladale među srednjobosanskim hrvatskim pukom i tim se obećanjima kupovalo vrijeme. To potvrđuje i činjenica da već duže vremena o ubojstvima travničkih policajaca nitko i ne govori. Napetosti zbog Leutarova ubojstva u dobroj mjeri su amortizirali i najviši dužnosnici međunarodne zajednice u BiH, poglavito voditelj civilne misije UN-a Jacques Paul Klein koji je obećavao brzu i učinkovitu istragu.

Angažirani su bili najbolji stručnjaci u zemlji, uključio se i IPTF, a stigli su i stručnjaci FBI-a iz SAD-a. Bilo je, barem takva je klima stvorena, samo pitanje dana kada će zločinci pred lice pravde. Dobre nade podgrijavao je general Klein stalnim obećanjima uspješnog i skorog okončanja istrage. Tvrdio je i obećavao kako on BiH neće napustiti dok ubojica ili ubojice Joze Leutara ne završe iza rešetaka. Zlobnici su mu odmah poručili kako će, u tom slučaju, i svoje umirovljeničke dane provoditi u ovoj zemlji. Čvrsta jamstva uspješnog okončanja istrage ubojstva Joze

Istu večer, gostujući u programu TV Kiseljak, Ivan Baćak, doministar federalnog MUP-a, komentirajući Kleinovu izjavu je kazao: - Možda Klein ima informacije koje ja nemam. Možda su njegova obećanja da će uskoro biti pronađen ubojica ili ubojice Joze Leutara i utemeljena. Međutim, prema mojim saznanjima, istraga “šepa” i nema čak ni čvrstih indicija tko bi mogao biti počinitelj tog zločina.

Izjave su, svakako, vrlo zanimljive Klein zna, a doministar čije ministarstvo istragu vodi ništa ne zna. Međutim, pokazalo se da doministar Baćak nije znao (niti ga je o tomu tko pitao ili o akciji obavijestio), ni za akciju u Kiseljaku, ni za uhićenje Vlade Buzuka četiri dana kasnije na graničnom prijelazu Svilaj. Nitko od hrvatskih dužnosnika ni na kojoj razini vlasti nije bio obaviješten ni o novim aktivnostima “crnih kapuljača” u Posušju (11. rujna) kada je uhićen Zoran Bašić, niti u Doljanima (18. rujna) kada je uhićen Željko Ćosić, vozač pokojnog Leutara.

Zanimljivo je da se, iako još uvijek nema službenih priopćenja, sumnjiče za “izvođenje djela terorizma na području FBiH”, odnosno za moguće sudjelovanje u ubojstvu Joze Leutara.

Zanimljivo je, također, da su uhićenja Dominika Ilijaševića Come i Vlade Buzuka najprije “pravdana” osnovanom sumnjom da su 1993. godine počinili ratni zločin nad civilnim bošnjačkim stanovništvom u Stupnom Dolu kod Vareša i u Kre-

“Nemamo primjedbi” SARAJEVO (Hina) — Misija Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini nema primjedbi na akciju uhićenja Željka Ćosića, izjavio je u utorak glasnogovornik ove organizacije u Sarajevu Douglas Coffman. On je potvrdio kako je jedan od svjedoka operacije federalnih policajaca izvedene na graničnom prijelazu Doljani bio i pripadnik međunarodnih policijskih snaga (IPTF), koji je čak bio prisiljen leći na zemlju.

- Mi nemamo primjedbi na taj postupak - izjavio je Coffman novinarima u Sarajevu. ševu, a sada je optužnica “prekvalificirana” i oni su skupa sa Zoranom Bašićem i Željkom Ćosićem u krugu osumnjičenih za ubojstvo Joze Leutara. Najave mogućeg raspleta (ili novog zapleta i skretanja istrage na pogrešan kolosijek) slučaja Leutar u kojemu su mogući glavni akteri hrvatske nacionalnosti, davali su, orkestrirano, više dana, bošnjački mediji (TV BiH, Dnevni avaz...), što je u svakom slučaju vrlo zanimljivo.

Jer, njihove najave, o čemu federalni doministar Ivan Baćak, a ni drugi hrvatski dužnosnici nisu imali pojma, na neki su se način i obistinile.

U tim najavama pokojnog doministra Jozu Leutara predstavili su kao velikog borca protiv ekstremizma i kriminala i velikog poklonika FBiH. Takvim konstatacijama ne mogu se

dati ozbiljnije primjedbe da se njima nije jasno željelo ukazati da je takav doministar federalnog MUP-a smetao samo hrvatskim ekstremnim skupinama i hrvatskim kriminalcima. Međutim, bošnjački mediji nisu tako pisali o Jozi Leutaru dok je bio živ, a u spekulacijama o njegovim mogućim egzekutorima ni jednom riječju nisu spomenuli bošnjački ekstremizam, bošnjačke kriminalce, muslimanski fundamentalizam.

Nisu spomenuli ni tajnu bošnjačku policiju AID, čiji je Leutar, također, bio veliki protivnik. Također se ni jednom riječju nije spomenulo Leutarovo beskompromisno zalaganje za neupitnu ravnopravnost Hrvata na svim razinama života i rada u FBiH. Jer, tada bi i slika mogućih ubojica bila drukčija.

ODLUKOM KANTONALNOG SUDA U SARAJEVU:

Ćosiću mjesec dana pritvora SARAJEVO (Hina) - Bosanskom Hrvatu Željku Ćosiću izrečena je mjera pritvora u trajanju od trideset dana. Predsjednik Županijskog suda u Sarajevu Amir Jaganjac izjavio je lokalnim medijima kako je ovaj pritvor određen na temelju sumnje da je Ćosić umiješan u kazneno djelo terorizma.

Uhićenje Željka Ćosića niti jedan službeni izvor nije izravno doveo u vezu s istragom u atentatu na Jozu Leutara, no neslužbeno ga se tereti da je istražiteljima ostao dužan brojne odgovore. Izvješća agenata, prema tvrdnjama nekih medija, ukazuju kako je službeni automobil kojim je upravljao Ćosić tog dana najmanje dva sata bio izvan nadzora te da je eksploziv mogao biti podmetnut samo u tom razdoblju. Ćosić je navodno odgovoran i zato što Leutarov golf u noći prije atentata nije vratio u garažu MUP-a.

139

2000

Kleinovo obećanje

GLASNOGOVORNIK UN-a U SARAJEVU DOUGLAS COFFMAN:

Zvonimir Čilić

Leutara Klein je dao i 28. kolovoza nakon što su “crne kapuljače” federalnog MUP-a (jednonacionalne) u Kiseljaku uhitile Dominika Ilijaševića Comu. Tada je Klein, ne povezujući uhićenje Ilijaševića i ubojstvo Joze Leutara, ponovno obećao skoro privođenje pred lice pravde ubojica federalnog doministra, a najkasnije do ovogodišnjih općih izbora sazvanih za 11. studenoga. Zašto baš do izbora, Klein nije pojasnio.

2001

TEMELJNI KAMEN ZA GRADNJU DOMA SV. JOSIPA

U

viteškom naselju Dubravica položen je temeljni kamen za gradnju Doma sv. Josipa, objekta za smještaj nezbrinutih i nemoćnih starih osoba. Gradnju Doma vodit će i financirati časne sestre Družbe Služavki Malog Isusa, reda koji je koncem devetnaestog stoljeća osnovao prvi nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije, dr. Josip Stadler. Početkom prošlog stoljeće nadbiskup Stadler je 1904. i 1906. godine, u Vitezu kupio 80 jutara plodne zemlje s namjerom da na tom posjedu časne proizvode hranu za štićenike „Betlehema“ i „Egipta“, domova u Sarajevu u kojima su utočište našla djeca siročad i stare nezbrinute osobe. Posjedu je dano ime „Polje sv. Josipa“, a 1907. godine nadbiskup Stadler dao ga je na obrađivanje i upravljanje Družbi sestara Služavki Malog Isusa. Godine 1910. na tom je posjedu sagradio kapelicu i samostan u čast sv. Josipa, a to su zdanje časne sestre obnovile i dogradile 1927. godine.

Stariji Vitežani su govorili, a to se i sada pripovijeda, da je Polje sv. Josipa bogatstvom i kvalitetom uroda podsjećalo na Misir, što treba, prije svega, zahvaliti vrijednim i kreposnim časnim sestrama koje su dobrotom, dobročiniteljstvom, primjerom, znanjem i upornošću, ostavile neizbrisivi trag na žitelje Viteza i cijele Lašvanske doline. Na gesti dobre volje općinskih vlasti, koje su i prije donošenja zakona o povratu imovine vjerskim zajednicama dale na korištenje dio nekadašnjeg njihovog posjeda, zahvalila je provincijalna poglavarica Družbe sestara Služavki Malog Isusa Provincije bezgrešnog začeća Blažene Djevice

140

Temeljni kamen: don Žarko Vujica, dekan Travničkog dekanata, msgr. Mato Zovko, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije i Liberija Filipović, poglavarica Družbe sestara Služavki Malog Isusa Provincije bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Marije, Liberija Filipović i generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, msgr. Mato Zovko koji je i blagoslovio gradilište.

U temelje Doma sv. Josipa, kao i u sarajevskim zdanjima „Betlehem“ i „Egipat“ ugrađena je poruka nadbiskupa Stadlera koja glasi: „U ime Oca, Sina i Duha svetoga, za Boga i sirotinju od požrtvovne ljubavi“.

Dom čija će gradnja koštati 4 milijuna maraka, imat će 3752 m kvadratna korisnog prostora. U njemu će utočište naći šezdesetak nezbrinutih starih osoba, Dom će graditi poznata tvrtka OBZOR, vlasništvo Mirka Bobaša iz Viteza.

Uz veliki broj časnih sestara ovoj su svečanosti bili nazočni i viteški župnik fra Zoran Livančić, gučogorski gvardijan fra Slavko Petrušić, trav-

nički dekan don. Žarko Vijuca, te dužnosnici općinskih struktura vlasti predvođeni načelnicom Katicom Čerkez i predsjednikom Opićnskog vijeća, Muhamedom Rebihićem, te županijska ministrica prostornog uređenja, graditeljstva i obnove, Slavica Josipović i župan srednjobosanski, Rudo Vidović.

141 Zvonimir Čilić

2001

2001

PROGON POLA MILIJUNA BOŠNJAKA PLANIRALO 16 TISUĆA HRVATA Bez razumne osnove županijske vlasti pokreću proces koji za rezultat može imati nastavak progona hrvatskog stanovništva s ovih prostora, kao i uspostavu načela suđenja po nacionalnoj osnovi i destabilizaciju šireg područja

B

ura koju je među srednjobosanskim Hrvatima izazvao Kantonalni sud u Zenici pokušajem procesuiranja petnaestorice Hrvata Žepča, uglednika iz vojnog, stranačkog i političkog života iz vremena hrvatsko-muslimanskog rata, još uvijek se ne stišava i sigurno je teški kamen oko vrata ionako slabašnoj Federaciji BiH, pa i samoj državi BiH. Jer, upornost Kantonalnog suda da vodi ovaj sudski proces prijeti nesagledivim i teškim posljedicama, a nisu rijetka mišljenja kako je to, u stvari, i pravi i temeljni cilj. A te bi posljedice i taj temeljni cilj trebale biti - još jednom pokazati i dokazati (?) zločine srednjobosanskih Hrvata nad muslimanskim stanovništvom i na taj ih način „pritisnuti“ i pokazati im tko je temeljni narod, čija je Bosna država i tko se za nju borio, a tko je na nju agresiju izvršio.

Posljedica toga trebala bi biti novo „curenje“ srednjobosanskih Hrvata s područja u kojima se stvara klima kako za njih tu nema mjesta i perspektive.

„Tvorci države“ Na neprihvatljivost optužnica, na protupravne, protuzakonske i protuustavne rabote Kantonalnog suda 142

u Zenici koji, uz to, nije nacionalno izbalansiran, te na suce koji, nakon aktivnog sudjelovanja u muslimansko-hrvatskom ratu i nakon rada u vojnim sudovima Armije BiH, teško mogu biti objektivni i pravični, ukazuju mnogi.

Među njima stranke Nove hrvatske inicijative i HDZ, pojedinci, udruge građana...

- Sada su se u kantonu 4 pojavile snage koje su bile u sukobu s Hrvatima, a drže da su jedini tvorci države i pobjednici nad Hrvatima i uzimaju si za pravo suditi po nacionalnoj osnovi. To je izuzetno opasno i tomu nema kraja.

Ako se dopuste ovakva suđenja, pitam gdje će Hrvati suditi Muslimanima i Srbima, a gdje Srbi Muslimanima i Hrvatima, upozorava svećenik Matija Simić u pismu upućenom voditelju civilne misije UN-a u BiH Jacquesu Paulu Kleinu.

U pismu (upućeno ih je više) Odbora za zaštitu ljudskih prava iz Žepča upućenom visokom predstavniku u BiH Wolfgangu Petritschu izražava se sumnja u parvnu valjanost pokrenutog postupka protiv žepačkih Hrvata, te se upozorava kako pravosudni sustav u Zeničko-dobojskom kantonu nije uspostavljen

sukladno Ustavu Federacije BiH i Županijskom ustavu, a vezano uz ravnomjernu zastupljenost predstavnika konstitutivnih naroda.

- Također, kaže se u pismu, ovaj sud, tužiteljstvo (u tri mjeseca promijenjena su tri tužitelja), suci i tužitelji ne uživaju ni elementarno povjerenje Hrvata i građana uopće te po općem mišljenju međunarodnih stručnjaka s kojim smo razgovarali, oni nemaju potrebne kompetencije za vođenje pravičnog procesa.

Većina ih je u ratu procesuirala nemuslimanske civile i branitelje, posebice vojnike HVO-a, nerazumnim optužbama da su izvršili agresiju na Republiku BiH, dok su istodobno pripadnike islamskih terorističkih organizacija tretirali kao „svete ratnike“ i osobe iznad zakona.

Pismom se, također, upozorava visoki predstavnik kako je proteklih godina tajna SDA-ova policija AID prikupljala „dokaze“ za ovaj proces, koristeći se nedopuštenim metodama: iznuđivanjem, potplaćivanjem, zlostavljanjem, ucjenjivanjem, nedopuštenim prisluškivanjem... Ukratko - metodama kojima su prekršena međunarodno zaštićena ljudska prava i slobode.

Nerazumne optužbe - Napominjemo da su u vrijeme prikupljanja „činjenica i dokaza“ na navedeni način, na širem području Žepča postojala dva paralelna pravna aranžmana i dvije policijske uprave.

Stoga ne začuđuje da načelo traženja istine nije primijenjeno, jer je korišten samo jedan i to musliman-

- Unatoč činjenicama koje vam prezentiramo, vidimo da, bez razumne osnove, županijske vlasti pokreću procese koji za rezultat mogu imati nastavak progona hrvatskog stanovništva s ovih prostora, kao i uspostavu načela suđenja po nacionalnoj osnovi i destabilizaciju šireg područja, navodi se također u pismu upućenom Wolfgangu Petritschu.

Uz zahvalnost upućenu mu na dosad učinjenom, od Petritscha se traži odlučan angažman na usklađivanju prava i pravde, a ako bi dopustio politički motiviran i montiran proces protiv civilnih političkih i vojnih dužnosnika malobrojnijega hrvatskog naroda u ovoj županiji, i sam će biti sudionik nestajanja Hrvata s tih prostora.

U pismu Odbora za zaštitu ljudskih prava upućenom Wolfgangu Petritschu ističe se i uvjerenje kako i on zna za ratnu povezanost kadrova kantonalnih sudova u Zenici i Travniku s dovođenjem mudžahedina na ta područja.

Zbog toga i niza drugih elemenata koji su razlog nepovjerenja u moguću pravičnost Kantonalnog suda u Zenici, od Petritscha se traži oduzimanje mjesne nadležnosti tom sudu u procesuiranju petnaestorice Hrvata iz Žepča, a istraživanje i eventualno procesuiranje vezano uz Žepče neka se prenese na Županijski sud u Orašju ili u Livnu.

- Problem diskriminacije u sudstvu u BiH može se riješiti samo otpuštanjem sudaca s posla, a ne seminarima, kazao je, tvrdi se u pismu, Robert Barry u američkom Kongresu.

- Kako vjerovati sudu i sucima ako za devet godina nisu procesuirali ili dokumentirali niti jedan zločin nad nemuslimanskim žrtvama, a bilo ih je, kaže se u pismu, a kao mjesta muslimanskih zločina nad Hrvatima navode se: Dusine, Čajdraš, Šušanj, Kakanj, Kraljeva Sutjeska, Kiseljak (kod Žepča), Bukovik, Viništa, Preka, Brezovo Polje, Vozuća, Krsno Polje...

Nepravedni suci U pismu se također pita kako vjerovati sudu i sucima u gradu koji je tako zdušno prihvatio i još uvijek prihvaća “svete ratnike” koji stoje iznad zakona u božanskoj borbi protiv nevjernika.

U priči oko pokrenutog procesa protiv petnaestorice žepačkih Hrvata zanimljivo je i vrijedno naglasiti kako su prije više od pola godine kantonalnom tužiteljstvu u Zenici kao mjesno nadležnom iz Kantonalnog suda u Travniku proslijedili krivične spise petorice osumnjičenih Zeničana (Jasmina Isića, Vahida Karamije, Smaje Osmanovića, Sejada Osmanovića i Edina Hakanovića)

zloglasnih isljednika iz zloglasnog logora Muzička škola u Zenici.

Za njih petoricu, te za Edina Vrbana, Safeta Velagića, Mustafu Karadžića, Muhka Velagića, Šaćira Durakovića iz Bugojna, Mensura Brku zvanog Duh, Mirzu Delvića i Dževada Džemaliju iz Fojnice te Hamdiju Petaka, Ejuba Haskića i Ismeta Zeca iz Novog Travnika, sukladno pravilima Rimskoga puta, Haaški sud je prepustio procesuiranje mjesno nadležnim tužiteljstvima i sudovima u Travniku i Zenici.

Prema nama dostupnim informacijama, predmete petorice osumnjičenih Zeničana Bošnjaka nakon travničkog, prekrila je i prašina zeničkoga Kantonalnog suda koji istodobno uporno i tvrdoglavo procesuira žepačke Hrvate.

Istodobno mudro šuti i Kantonalni sud u Travniku koji bi trebao pokrenuti postupak protiv gore pobrojanih osumnjičenih Bošnjaka (početkom srpnja rekli su u sudu kako će to učiniti nakon godišnjih odmora). To je i razlog da se s pravom postavlja pitanje bi li travnički Kantonalni sud isto tako šutio da je riječ o osumnjičenim Hrvatima?

U trećem pismu koje je žepački Odbor za zaštitu ljudskih prava proteklih desetak dana uputio Wolfgangu Petritschu upozorava se i na istup u američkom Kongresu donedavnog voditelja misije OESS-a u BiH Roberta Barryja. On je navodno tom prilikom rekao kako bi se u BiH morali 143

2001

A upravo je to osnovna teza optužnice i spomenutog procesa.

suspendirati i otpustiti suci koji u BiH sude po vlastitim nacionalnim predrasudama.

Zvonimir Čilić

sko-bošnjački izvor - navodi se također u pismu i pita može li zdrav razum prihvatiti politički lansiranu tezu da 16 tisuća Hrvata u uvjetima potpunog okruženja od pola milijuna Muslimana tobože planira i provodi njihov progon.

144

2001

JUNAČKI TREĆI KORPUS PROGNAO 150.000 HRVATA

Muk o Hrvatima Međutim, župan Mugdim Herceg i brigadir Jasmin Šarić na ovoj konferenciji za novinare, bar prema onomu što su prenijeli bošnjački mediji, ostaše nedorečeni, a mnoge nepobitne činjenice prešutiše ili zanijekaše.

Naime, ne rekoše novinarima, a niti ih ovi to upitaše, od koga su pripadnici Trećeg korpusa Armije Republike BiH obranili srednju Bosnu.Ako je riječ o borbama i obrani od srpskih paravojnih postrojbi i tzv. JNA, onda bi u najblažem obliku, sa samo malo poštenja i povijesne istine, trebali reći da su to činili skupa s postrojbama HVO-a i HOS-a. Čak bi se moglo reći da su, a to bi svaka stručna i objektivna analiza lako i potvrdila, puno veći doprinos u zaustavljanju

srbočetničkih napada na srednju Bosnu dali Hrvati. Jer, oni su puno ranije uvidjeli odakle Bosni i Hercegovini prijeti najveća opasnost i pravodobno se organizirali, naoružah i odlučno suprotstavili toj najezdi. A to preko svojih usta prevaliti ne mogu ni župan Herceg, ni brigadir Šarić, a to, uostalom, još nitko od bošnjačkih dužnosnika nije rekao niti će, nema dvojbe, reći i ubuduće. Međutim, ima li se u vidu sve ono što je Treći korpus u ratu činio i učinio, naglasak na njegove uspjehe, iako to otvoreno nije rečeno, i na ovoj konferenciji za tisak, stavljen je na „obranu“ srednje Bosne od Hrvata. I odmah treba reći da su „uspjesi“ Trećeg korpusa postignuti u tom ratu veliki i za njih vrlo impresivni. Jer, u „oslobađanju“ srednje Bosne oni su prognali 150 tisuća domicilnih Hrvata (na povratak još uvijek čeka njih više od 80 tisuća), više desetaka tisuća njihovih kuća i gospodarskih objekata su opljačkali, devastirali srušili, zapalili. Iza njih je ostalo više od 3500 svježih hrvatskih grobova u kojima su ukopani poginuli vojnici HVO-a, ali i mnogi zarobljeni pa ubijeni, te više od četiri stotine grobova ubijene hrvatske djece, žena i staraca. Ostali su devastirani i srušeni sakralni objekti te tužne uspomene na logore u kojima je maltretirano ponižavano i mučeno više tisuća srednjobosanskih Hrvata.

2001

Treći korpus je prognao 150 tisuća domicilnih Hrvata, njihove kuće su opljačkali i zapalili, iza njih je ostalo više od 3500 hrvatskih grobova vojnika HVO-a, ali i 400 ubijene hrvatske djece, žena i staraca...

Bojovnici iz Kabula U sastavu tog Trećeg korpusa Armije Republike BiH bila je i „slavna“ Sedma muslimanska te zloglasne postrojbe kao što su El mudžahid, Crni labudovi, Dženetske hurije, Žuti mravi... U sastavu Sedme muslimanske, a i u drugim postrojbama ovog korpusa za „oslobađanje“ srednje Bosne borili su se mnogi mudžahedini (Allahovi ratnici) koji su iza rata činili zločine nad srednjobosanskim Hrvatima. Ovih se dana potvrđuje da su mnogi od njih teroristi svjetskoga ranga i suradnici ili pripadnici zloglasne bin Ladenove Al-Qaide. Mnogi od njih su za sve ono što su učinili za „obranu“ srednje Bosne nagrađeni domovnicama i putovnicama BiH koje se sada i u Kabulu mogu naći.

O rezultatima u borbi protiv Hrvata pripadnika Trećeg korpusa Armije Republike BiH, iako ne cjelovito, ali zato vrlo znakovito, govore i optužnice koje su iz Haaga stigle za njegove najviše časnike. Sve pobrojano što su učinili podčinjeni vojnici trojice najistaknutijih i najviše pozicioniranih oficira Trećeg korpusa Armije Republike BiH su uspjesi, a haaške optužnice i uhićenja su nepravde.

Pa oni su samo branili svoju srednju Bosnu od agresorskih napada (domicilnih) Hrvata. No, pravda, ali i istina, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, jesu spore, ali, ipak, dostižne.

145

Zvonimir Čilić

U

povodu devete godišnjice formiranja Trećeg korpusa Armije Republike BiH, uz svečarske aktivnosti, u Zenici je održana i konferencija za novinare, a gosti su bili župan Zeničko-dobojske županije Mugdim Herceg i brigadir Vojske Federacije Jasmin Šarić. Ovaj je korpus formiran odlukom Predsjedništva Republike BiH 1. prosinca 1992. godine, a čitavo vrijeme, do transformacije i formiranja Vojske federacije, njegovo sjedište je bilo u Zenici. To je ujedno bila uvjerljivo najbrojnija i najmoćnija vojna organizacija, na širem srednjobosanskom prostoru.

Na konferenciji su župan Mugdim Herceg i brigadir Jasmin Šarić izrekli prave hvalospjeve junaštvu i uspjesima pripadnika ovog korpusa „koji su srcem obranili teritorij srednje Bosne, a što će po uspjesima u obrani i oslobađanju ući u povijest ove zemlje“.

2001

NASTAVITI GRADITI BOLJU I LJUDSKIJU BUDUĆNOST

NOVA BILA: NA PRIGODNOJ SVEČANOSTI OBILJEŽENA DEVETA GODIŠNJICA OSNUTKA I DRUGA OD USELJENJA BOLNICE „DR. FRA MATE NIKOLIĆA“ Po borbi i po samoprijegornom radu ova je bolnica postala simbolom ljudskosti, humanosti i dobrote i to nikada ne smijemo zaboraviti. Stoga želimo i ovom skromnom svečanošću i sjećanjem na one teške dane potaknuti dobrotu i humanost kako bismo nastavili graditi bolju i Ijudskiju budućnost za sve nas, poručio je fra Franjo Križanac

Marko Vidak, dr. Tihomir Perić, Zdenko Antunović, zamjenik županijskog premijera, župan Rudo Vidović, Branko Golub, županijski ministar i učenice Srednje glazbene škole „Jakova Gotovca“ iz Novoga Travnika.

N

a skroman i svečan način u Novoj Biloj je obilježena deveta godišnjica osnivanja Franjevačke bolnice „Dr. fra Mate Nikolića“ i druga godišnjica useljenja u novo bolničko zdanje koje sada umjesto franjevačka ima pridjev hrvatska.

liječnika raznih specijalnosti. U okviru bolnice djeluju odjeli kirurgije, neurologije, ginekologije s rodilištem, fizijatrije, odjel internog, te ostale prateće službe.

Nova bolnica je dar Republike Hrvatske srednjobosanskom hrvatskom puku, a njezin idejni začetnik i pokrovitelj izgradnje bio je pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Okupljenom osoblju bolnice te brojnim gostima, predstavnicima političke i izvršne vlasti srednjobosanskih općina i Srednjobosanske županije, predstavnicima udruga proisteklih iz Domovinskog rata s ovoga područja, obratio se fra Franjo Križanac, direktor bolnice u izgradnji.

Svečanost je održana u ovom lijepom bolničkom zdanju s dvije stotine bolničkih kreveta, 231 zaposlenim od čega je trideset i sedam

- Ne smijemo zaboraviti vrijeme i okolnosti u kojima je nastala franjevačka bolnica - upozorio je fra Franjo Križanac, a to vrijeme okarakteri-

146

zirao najburnijim i najtežim danima kako za lašvansko, tako i za cijelo bosanskohercegovačko područje.

- U tim teškim, potpuno destruktivnim vremenima, plemeniti ljudi, svećenici, liječnici i drugi dobronamjernici krenuli su u borbu za spašavanje najveće i tada najugroženije vrijednosti, u spašavanje ljudskog života. Po toj borbi i po samoprijegornom radu ova je bolnica postala simbolom ljudskosti, humanosti i dobrote i to nikada ne smijemo zaboraviti.

Stoga želimo i ovom skromnom svečanošću i sjećanjem na one teške dane potaknuti dobrotu i humanost

kako bismo nastavili graditi bolju i Ijudskiju budućnost za sve nas – kazao je fra Franjo Križanac.

U svom kratkom obraćanju okupljenima, ratni kirurg, sada ravnatelj Hrvatske bolnice “Dr. fra Mato Nikolić”, prim. dr. Tihomir Perić je ukazao na, ponekad, neadekvatan, na nerijetko različit odnos i podijeljenost u vrednovanju naše bliže i daljnje prošlosti.

- Na taj način slabimo svoju snagu i otežavamo put ka pravim i istinskim vrijednostima, prema realizaciji naših prava i potreba - kazao je ovom prilikom prim. dr. Tihomir Perić, dodajući kako je hrvatski puk u puno težim uvjetima rata bio jači, jedinstven i spreman odgovoriti tadašnjim izazovima vremena.

- Naša je obveza sada osigurati optimalne uvjete za financiranje ove bolnice, ali i drugih institucija nužnih za normalan život i rad svih građana ove županije.

Prigodnim riječima ovom se prilikom obratio i Nehrudin Šatrović, županijski ministar zdravstva i socijalne politike, te zamjenik predsjedatelja županijske skupštine Marko Vidak.

U ime srednjobosanskog županijskog ministarstva zdravstva i socijalne politike, ministar Šatrović i njegov zamjenik Ivo Juričević bolnici su poklonili umjetničku sliku.

Djelatnici bolnice iz svojih nevelikih

2001

primanja financirali su izradu Križnoga puta, rad akademskog slikara Vladimira Blažanovića iz Zagreba, dok su veliku oltarsku sliku, rad istog autora, bolnici darivali svećenici lašvanskih župa. Slike Križnoga puta i velika oltarska slika sada krase lijepo uređenu bolničku kapelicu.

U povodu devete obljetnice osnivanja franjevačke bolnice i druge godišnjice useljenja u novu Hrvatsku bolnicu “Dr. fra Mato Nikolić”, u bolničkim hodnicima postavljena je izložba fotografije “Bolnica u ratu”, a ovu lijepu svečanost svojim nastupom uveličali su učenici Srednje glazbene škole Jakov Gotovac iz Novog Travnika.

- Iskreno vjerujem i iskreno se nadam da imamo dovoljno snage, razuma i spremnosti zajednički odgovoriti i današnjim izazovima koji se pred nas postavljaju - kazao je prim. dr. Tihomir Perić.

U ime srednjobosanske županijske izvršne vlasti okupljenima se obratio i župan Rudo Vidović. Ističući veliku ulogu, vidovitost i brigu za svoj puk srednjobosanskih franjevaca, osnivača novobiljanske bolnice, župan Rudo Vidović je posebno naglasio: 147

Zvonimir Čilić

Glazbeni program u organizaciji učenika Srednje glazbene škole iz Novog Travnika

148

149 Zvonimir Čilić

2001

2001

POLITIČKI GENOCID HRVATSKOG SKRBNIKA ZAŠTO SU HRVATI SPREMNI I PREKLINJATI PETRITSCHA DA IM PRESTANE “POMAGATI”

J

ednoga dana kada ode iz BiH visoki predstavnik Wolfgang Petritsch Hrvati u ovoj državi za njim neće žaliti i, sigurno, golemoj većini neće ostati u lijepu sjećanju. Jer sve ono što on čini pod prozirnim plaštem demokracije njegovo kršenje ljudskih (hrvatskih) prava, osnovnih demokratskih (izbornih) načela i niz drugih postupaka i odluka koje je donosio, ostavilo je i ostavlja duboki negativni trag na bosanskohercegovačko hrvatsko biće. A sve to kao i njegova samoljubivost iskazana je i u nedavnom intervjuu danom jednom sarajevskom dnevniku i među ovdašnjim Hrvatima to je izazvalo dodatne negativne reakcije i komentare. Naime, „samozatajni“ Petritsch u tom intervjuu kaže: „Imam kontakte s nekim visokim funkcionarima iz HDZ-a. Prije nekoliko dana sjedio sam s jednim od njih i on mi je rekao da ima dojam da ja više činim za Hrvate nego ta stranka“. Skromna izjava, nema što, premda može biti i istinita. Jer, nije bilo teško „pročitati“ Petritschevu samoljubivost. Možda je tu njegovu osobinu pokušao iskoristiti i neki od dužnosnika HDZ-a koji se želi prestrojiti odnosno prodati.

Slijepi poslušnici A upravo takve kameleone, ulizice, konvertite... Petritsch zna dobro iskoristiti i nagraditi i, suprotno svim demokratskim načelima u koje se i sam zaklinje, postavljanjem na mjesta i funkcije za što od svog biračkog tijela i nemaju potporu. Petritsch novinaru nije htio reći o kojemu je HDZ-ovu dužnosniku riječ „jer bi on“, kaže Petritsch, „istog trenutka bio politički mrtav“.

150

U Petritschevim izjavama ogleda se cinizam i njegova igra koju neprekidno igra naspram Hrvata. Tvrdi kako vodi najveću brigu o Hrvatima, premda je upravo on politički usmrtio desetke na izborima izabranih hrvatskih dužnosnika i mnoge od njih ostavio i bez kruha samo zato što nisu bili njegovi slijepi poslušnici I upravo u toj Petritschevoj izjavi ogleda se sav njegov cinizam i njegova igra koju, da bi stigao do zacrtanoga mu cilja, otkako je stigao u BiH neprekidno igra naspram Hrvata. Naime, kako bi taj navodni HDZov dužnosnik odmah mogao biti politički mrtav kada upravo Petritsch, negirajući volju birača, odlučuje o političkom životu i smrti hrvatskih dužnosnika? Zar nije upravo on politički usmrtio desetke na izborima izabranih hrvatskih dužnosnika od općinske do državne razine i mnoge od njih ostavio i bez kruha samo zato što nisu bili njegovi slijepi poslušnici? Petritsch se spram Hrvata u BiH odnosi krajnje nekorektno, čak nepošteno ili su oni, pak, slijepi kod svojih očiju), tretira ih kao nesposobne, politički nepismene, nerazborite. On stalno odlučuje što je za njih dobro, a što loše. Hrvati na izborima koje organizira i nadgleda međunarodna zajednica izaberu svoje predstavnike, a Petritsch onda kaže da oni za njih nisu dobri i na najviše federalne i državne funkcije instalira one za koje ni njihova šira obitelj nije glasovala. No on vjeruje, kako u spomenutom intervjuu kaže „da će HDZ jednoga dana, kada smogne snage da izabere demokratsko vodstvo, postati drugačija partija“.

Valjda po njegovim mjerilima de-

mokracije, a ne po mjerilima i volji hrvatskih birača. Petritsch blokira (uništava) Hercegovačku banku jer je, kaže u intervjuu, „sve više dokaza koji pokazuju da je Hercegovačka banka osnovana kako bi opljačkala svoje štediše“. No, unatoč tomu „opljačkani“ prosvjeduju i traže da se banci omogući „nastavak pljačke“. Nerazumnih li štediša, nerazumnog li naroda!

Slava Franji Josipu 0 caru Franji Josipu, nekadašnjem vladaru BiH, Petritschevu zemljaku i prethodniku, i nakon tolikih prohujalih godina govori se sve najbolje. Govori se o tadašnjem gospodarskom i kulturnom prosperitetu, o vladavini zakona i zakonitosti, o prosperitetu demokracije koju je u to vrijeme BiH doživjela. U to vrijeme, nakon višestoljetne osmanlijske vladavine došlo je, čak, i do hrvatskog demografskog uspravljanja.To za sadašnjeg vladara BiH Wolfganga Petritscha Hrvati ni sada ne govore, a što će tek biti za osamdeset, devedeset godina.

Upravo stoga, mnogi Hrvati iz BiH Petritschu poručuju: „Prestanite se za nas brinuti, za ime Boga. Jer, od te Vaše brige sve nam je gore i sve nas je manje“.

151 Zvonimir Čilić

2001

152

153 Zvonimir Čilić

2001

2001

HRVATI OČEKUJU DA OVO NEĆE BITI POSLJEDNJE UHIĆENJE OSUMNJIČENIH ČASNIKA ARMIJE BIH Među srednjobosanskim Hrvatima ova su uhićenja primljena bez euforije kakvu su izražavali Bošnjaci prilikom obznanjivanja optužnica protiv bosanskohercegovačkih Hrvata | Federalna je vlada isti dan kada je spomenuta trojka uhićena izdala priopćenje u kojemu, uz ostalo, stoji kako sam akt optužnice ne znači i krivnju osumnjičenih. | U tome i ne bi bilo ničeg spornog da se takav odnos primjenjivao i za osumnjičene Hrvate. Za njih takvi pravni principi kod bošnjačkih političara i u bošnjačkim medijima nisu važili i osumnjičeni Hrvati su bili i ostali ratni zločinci

U

hićenje i izručenje trojice visokih časnika Armije BiH osumnjičenih od Haaškoga suda za počinjene ratne zločine i najava novih optužnica i uhićenja, među srednjobosanskim Hrvatima primljena su mirno, bez euforije kakvu su izražavali Bošnjaci prilikom obznanjivanja optužnica podignutih protiv bosanskohercegovačkih Hrvata. Ovo je za Hrvate očekivani slijed događanja, istina s velikim zakašnjenjem, a višekratni dolasci haaških istražitelja u Srednju Bosnu u protekle dvije godine i njihov interes za konkretne događaje, najavljivali su da bi u Haag zbog zločina nad srednjobosanskim Hrvatima mogle „velike vojne ribe“ iz reda Armije BiH. I to se konačno i obistinilo, a Hrvati s pravom očekuju, što je uostalom već i najavljeno, da lista s popisom osumnjičenih časnika Armije BiH i nije završena generalima Enverom Hadžihasanovićem, Mehmedom Alagićem i brigadirom Amirom Kuburom.

154

Međutim, veliku pozornost, pa i revolt kod srednjobosanske hrvatske javnosti i Hrvata u BiH uopće, privukli su i izazvali neki postupci federalnih i državnih dužnosnika iz reda Alijanse s kojom u vlasti participiraju i neke, po povjerenju hrvatskog biračkog tijela minorne, a po dijelu vlasti koja im je pripala velike, stranke s hrvatskim predznakom. A koliko i kako „vladaju“ predstavnici tih stranaka vidljivo je upravo iz tih postupaka koji su iznenadili i uznemirili ponajprije srednjobosanske Hrvate.

Revolt zbog Alijanse Naime, federalna je vlada isti dan kada je spomenuta trojka uhićena izdala priopćenje u kojemu se ističe kako sam akt optužnice znači početak sudskog postupka, ali ne i krivnju osumnjičenih. Jer, kaže se u priopćenju, po opće prihvaćenom pravnom principu svaka osoba se smatra nevinom, dok se eventualna krivnja i odgovornost ne utvrdi pravomoćnom sudskom presudom.

I tu ne bi bilo ničega spornog da se takav odnos primjenjivao i za osumnjičene Hrvate. Za njih takvi pravni principi kod bošnjačkih političara i u bošnjačkim medijima nisu važili i osumnjičeni Hrvati su bili i ostali ratni zločinci, ubojice, progonitelji...

To se vidi i iz činjenice da ni riječi isprike nisu dočekali Pero Skopljak, Marinko Katava, Ivan Šantić i Dragan Papić, Vitežani koji su nakon dragovoljne predaje i određenog vremena provedenog u haaškom zatvoru (Dragan Papić čak 830 dana - op. a.) oslobođeni svih optužaba.

Riječi isprike nije dočekala ni obitelj „zločinca i progonitelja“ Stipe Alilovića, lažno optuženoga za zločine u Ahmićima. A on je, naime, 13 mjeseci prije inkriminiranoga događaja s obitelji napustio BiH i odselio u Nizozemsku gdje je nešto poslije i umro.

Trojicu časnika Armije BiH, generale Alagića i Hadžihasanovića i brigadira Kuburu u večernjim satima istoga dana kada su i uhićeni, u zatvoru su posjetili federalni ministar pravde Zvonko Mijan i ovlašteni odvjetnik federalne Vlade Džemil Sabrihafizović i upoznali ih sa spremnošću Vlade za pomoć kako bi pred Haaškim tribunalom dokazali svoju nevinost.

Lagumdžija obećao pomoć Pomoć njima i njihovim obiteljima, u telefonskom razgovoru pred odlazak za Haag obećao je i predsjedatelj Vijeća ministara Zlatko Lagumdžija. U vladinu se priopćenju također ističe kako će nadležni organi Haaškom tribunalu i obrani optuženih na isti način učiniti dostupnim sve do-

kumente i raspoložive dokaze kako bi se utvrdila istina. Uz to, javno je u petak u Sarajevu obznanio novoimenovani predsjedatelj Vijeća ministara BiH Zlatko Lagumdžija, federalna će Vlada, na prijedlog premijera Alije Behmena i ministra vanjskih poslova (Zlatka Lagumdžije, op. a.) osumnjičenim osigurati odvjetnike.

Sve je jasno Zar i takvi postupci i takav različit odnos prema osumnjičenima i optuženima za ratne zločine ne govori jasno tko je tko u ovoj državi i tko u njoj vlada. Naime, hrvatski dužnosnici u federalnim i državnim tijelima vlasti, Križanović, Grabovac, Zubak, Filipović, Šimić, Komšić, Anić... mudro šute. Znači odobravaju takve postupke ili se, pak, boje moćnog Zlatka Lagumdžije, ministra vanjskih poslova BiH, predsjedatelja Vijeća ministara BiH i predsjednika Socijaldemokratske partije (SDP-a) i uz sve to zaštićenog skutima američkog veleposlanika Thomasa Millera. No, svejedno je da li je u pitanju odobravanje ili strah. Jer, za Hrvate su posljedice (i nepravda) iste.

Zvonimir Čilić

2001

Takvo što hrvatski osumnjičenici i haaški zatočenici ni sanjati nisu mogli, iako su se dragovoljno predali Haaškom tribunalu, a bošnjački su mediji pa i određeni broj međunarodnih dužnosnika „na nož“ dočekivah aktivnosti Hrvata u prikupljanju materijalnih sredstava za obranu optuženih srednjobosanskih Hrvata i za život njihovih obitelji. Jer, optuženi se Hrvati doživljavaju i tretiraju kao neprijatelji, kao borci protiv BiH, dok su Alagić, Hadžihasanović i Kubura njihovi, njima treba pomoć, za njihovu čast i obranu se treba boriti.

Teror nad Hrvatima povratnicima U proteklih pet godina u Travniku se dogodilo niz terorističkih akata, u kojima su žrtve bili travnički Hrvati povratnici. Sve ih pobrojati u ovom tekstu skoro je nemoguće, pa ćemo navesti one najteže, sa smrtnim posljedicama.

No, vrijedno je napomenuti da su svi ti teroristički akti još uvijek nerasvijetljeni.

16. veljače 1997. - Fabijan Babić (1925.). - Šipovik, hitac u glavu; 2. ožujak 1997. - Marija Medić (1905.) - Polje, silovana, nedugo zatim preminula; 30. kolovoza 1997. - Luka Jezerčić (1938.) - Nule, usmrćen vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće; 30. kolovoza 1997. - Pero Jezerčić (1970.) - Nule, usmrćen vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće; 2. rujna 1997. - Jure Jelonjjić (1932.) - Kokošari, pretučen vilama i preminuo; 26. listopada 1997. - Ivica Tomić (1967.) - Nule, usmrćen vatrenim oružjem kroz prozor obiteljske kuće; 12. lipnja 19987. - Perica Bilić (1971., travnički policajac) - Lovrići, eksplozivna naprava pod automobil; 31. srpnja 1998. - Anto Valjan (1973., travnički policajac) - Travnik, eksplozivna naprava pod automobil.

155

2001

PRVA GENERACIJA MATURANATA KŠC „PETAR BARBARIĆ“

Prva generacija maturanata KŠC „Petra Barbarić“ u Travniku: Marija Brkić, Maja Božić, Karolina Ivišić, Ivana Egonjić, Ivana Pejaković, Stjepana Vidović, Nikolina Marjanović, Dragana Zec, Mario Ćosić, Hrvoje Kalem, Oliver Jurišić, Marko Majstorović, Josip Knežević, Željko Čališ, Ernest Zakušek, Leomir Gavran, Josip Ledić, Anton Toni Markunović i Mladen Mijić.

Profesori: Goran Jezeraškić, Draženka Duvnjak, Nela Jokić, Toni Poljak, Slađana Ćurak, vlč. Anto Dominković, vlč. Ilija Marinović.

S

vetom misom zahvalnicom i podjelom diploma maturantima, u Travniku je svečano obilježen kraj školske godine u Katoličkom školskom centru „Petar Barbarić”. Misa je slavljena u prepunoj sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija, u zdanju Nadbiskupske gimnazije u kojemu je smješten i KŠC. Uz koncelebraciju ravnatelja KŠC, prof. dr. vlč. Pere Pranjića i prof. dr.

Ivice Grgića, te don Ante Dominkovića, misu je predvodio msgr. biskup Pero Sudar. Nakon svete mise, u auli KŠC, uz prigodno obraćanje msgr.

Pero Sudar je maturantima podijelio diplome. Kao znak zahvalnosti i priznanja za sve što su učinili za Katolički školski centar „Petar Barbarić“,

156

travnički župnik don. Pavo Nikolić je biskupu Peri Sudaru, ravnatelju dr.

Peri Pranjiću, te ravnatelju Gimnazije u ovom Centru, Krunoslavu Jankoviću, darovao poprsje diljem svijeta poznatog Travničanina, nobelovca Ive Andrića, rad akademskog kipara iz Novog Travnika, Zdenka Jurišića. Poprsje Ive Andrića don Pavo Nikolić je ovom prigodom darovao i najistaknutijim maturantima (oslobođenima mature) gimnazijalcima, Maji Božić, Ivani Egonjić i Toniju Markunoviću, te sjemeništarcu Oliveru Jurišiću iz novotravničke prognane župe Pećine. Vrijedno je naglasiti kako je Oliver Jurišić s još šestoricom sjemeništaraca, te Majom Božić, Ivanom Egonjić i Tonijem

Markunovićem, sa još sedam kolega i kolegica, ujedno i prvi maturanti sjemeništa i gimnazije u Travniku, nakon 1944. godine kada su partizani zauzeli Travnik i zabranili rad Nadbiskupske gimnazije. Katolički školski centar koji nosi ime svog najpoznatijeg učenika, sluge Božjeg Petra Barbarića, osnovan je 1998. godine kada je Crkvi vraćena trećina zgrade Nadbiskupske gimnazije u Travniku. U ovoj školskoj godini, u osnovnu školu, gimnaziji i sjemeništu nastavu je pohađalo 649 učenika.

157 Zvonimir Čilić

2001

158

159 Zvonimir Čilić

2002

2002

TRAVNIK: ODRŽANA TRADICIONALNA, SEDMA PO REDU, VEČER ŽUPE GUČA GORA

S

edmi put zaredom, ovaj put u svadbenom salonu „Maja“ u Novoj Biloj, održana je tradicionalna Večer župe Guča Gora.

Okupilo se više od četiri stotine Gučogoraca, a zabavljali su ih pjevačke skupine „Sloga“ iz Guče Gore i „Naši korjeni“ iz Žepča, poznati glumac, Travničanin Josip Pejaković te Krunoslav Kićo Slabinac sa „Slavonskim lolama“.

Otpjevan je i poznati i popularni „Vrabac“, pjesma koja na šaljiv način retrospektivno prikazuje proteklu godinu kroz život, rad i dogodovštine Gučogoraca. A mnogi kažu mnogi da je upravo „Vrabac“ nerijetko i važan korektiv u ponašanju i odnosu pojedinaca prema svome selu, prema župi Guča Gora.

nja opljačkala i uništila. Ozbiljno je oštećen i devastiran poznati franjevački samostan, a posebno veliku štetu pretrpjela je oltarska freska i bogata samostanska knjižnica.

Povratak je počeo već početkom 1996. godine, no teče presporo i do sada se od predratnih 3011 župljana vratilo tek nešto manje od tisuću njih, uglavnom starije dobi.

Međutim i u takvim teškim uvjetima, opstrukcijama, nedostatku financijskih sredstava i podrške obnovi i povratku, sa svojim fratrima, koji su se prvi vratili, Gučogorci organiziraju život pokušavajući mu udahnut i dušu. I već odavno su oživjeli rad svog KUD-a „Sloga“, oživjeli su rad

Nogometnog kluba Gorica, izgradili su trg s fontanom… I ponovno u mnogočemu prednjače i ponovno od njih mnogi uče kako se boriti, vratiti, opstat i živjeti životom dostojnim čovjeka.

Ne daju se kršni Gučogorci, a planove o nastavku obnove, o povratku, o ponovnom životu (a ne samo preživljavanju), u lijepom podvlašićkom gučogorskom kraju kovali su i na ovoj vrlo uspješnoj zabavnoj večeri.

A planovi Gučogoraca, za ovu prigodu pristiglih iz raznih krajeva Federacije, iz Hrvatske, iz europskih zemalja, uz pjesmu, igru i veselje, uz izraženi optimizam, trajali su i kovani do ranih jutarnjih sati.

Sve okupljene prigodnim riječima dobrodošlice pozdravio je predsjednik Udruge građana „Guča Gora“, Ivan Grganović i vikar gučogorskog franjevačkog samostana fra Pero Jerković.

A Večer župe Guča Gora i ovakvo okupljanje Gučogoraca ima daleko veće značenje od same zabave, veselja, pjesme i doskočica. Na ovakvim se večerima, naime, kuju planovi o povratku, o obnovi porušenog i uništenog, o stvaranju uvjeta za život dostojan čovjeka, dostojan Gučogoraca koji su po mnogočemu pozitivnom drugima bili i ostali uzor.

Na žalost, Guča Gora već odavno nije ono što je bila, a za sve je kriv protekli krvavi muslimansko-hrvatski rat.

Naime, u lipnju 1993. godine, muslimanska je vojska prognala je cjelokupno hrvatsko stanovništvo župe Guča Gora, a njihove domove i ima160

Tomislav Rajić, Mato Pjanić i Franjo Grganović

161 Zvonimir Čilić

2002

2002

U PARLAMENT SA ŠEZDESET GLASOVA

Kandidat ProENS-a Nermin Vila sa šezdesetak ili NHI-a Slavica Gebert sa stotinjak glasova, uz blagoslov izbornog povjerenstva i kompenzacijskih mandata, zasjest će u zastupničke klupe federalnog Parlamenta

Z

apanjujuća je hladnokrvnost (ali ne i uvjerljivost) predsjednice Izbornog povjerenstva BiH Lidije Korać kada s televizijskih ekrana „soli pamet“ strankama i biračima kako je raspodjela kompenzacijskih mandata sukladna - izbornom zakonu BiH. Predsjednica Korać pokušava uvjeriti gledateljstvo (birače), tretirajući ih kao pučkoškolce, kako je sve u redu, kako je sukladno izbornom zakonu da, recimo, kandidat ProENS-a Nermin Vila sa šezdesetak ili NHI-a Slavica Gebert sa stotinjak glasova, uz blagoslov Izbornog povjerenstva i kompenzacijskih mandata, sjednu u zastupničke klupe federalnog Parlamenta.

Ma, da je riječ i o Andori, to bi, nema dvojbe, bilo premalo glasova za državni parlament. Na žalost, to nisu usamljeni primjeri i svi oni koji će s kompenzacijskim mandatima ući u federalni Parlament, potvrdi li i Apelacijski sud BiH tumačenje izbornog zakona kako to čini Lidija Korać, dobili su po stotinjak ili koji glas više.

Te „igre“ (po taktovima drugih) izbornog povjerenstva na čelu s Lidijom Korać, protekle izbore pretvaraju u pravu izbornu farsu, u klasičnu prijevaru birača i poništavanje njihove volje.

162

Na žalost, unatoč traženju stranaka građana i novinara pojašnjenje od Lidije Korać i od Izbornog povjerenstva što je to i čemu služi izborni prag (tri posto), valjan odgovor nisu dobili.

Jasno je, i tu dvojbe nema, kako je izborno povjerenstvo izloženo pritiscima i da „moraju“ igrati kako od njih traže oni koji im omogućiše enormno visoke plaće, a na teret onih (birača) koje sada tako sramno izigraše.

mnogo učinila, puno više od nekih većih i isto tako bogatih zemalja koje sada kroje izborne rezultate.

Jer, recimo, i u toj državi najviših demokratskih standarda postoji institut kompenzacijskih mandata. Norveška ima 4,5 milijuna stanovnika i 165 zastupničkih mjesta u državnom Parlamentu a od toga osam mjesta pripada kompenzacijskim mandatima. Međutim, ni jedna stranka koja na državnoj razini ne prijeđe izborni prag od četiri posto, nema pravo sudjelovanja u raspodjeli kompenzacijskih mandata. A cilj ovakvog ustavnog zakona i izbornog praga jest spriječiti ulazak u Parlament stranaka (strančica) koje nemaju potporu biračkoga tijela.

U ovoj situaciji pred članovima izbornog povjerenstva postavljena je bila dilema: vlast ili čast. Svi su se lako i brzo odlučili.

Isto je pitanje i dilema pred „kompenzacijskim“ zastupnicima, pred Nerminom Vilom iz ProENS-a, pred Slavicom Gebert iz Nove hrvatske inicijative, Dušankom Pečanac iz Stranke umirovljenika i drugih sa stotinjak i koji glas više. Hoće li i oni prihvatiti slast (i vlast) poslanika u federalnom Parlamentu ili će časno i pošteno odbiti ono što im nije dalo biračko tijelo.

Građani jasno postavljaju pitanje hoće li na sve ovo reagirati međunarodni dužnosnici. Hoće li, recimo, reagirati veleposlanstvo Norveške, države koja je tijekom rata i u poraću za ovu državu i njezine građane

Lidija Korač

2002

KRITIKE IZ ZABITIH GOSTIONICA

No, ipak, radi javnosti, moram reći da mi ni na kraj pameti nije bila namjera u negativnom kontekstu spominjati stranku kojoj je Miro Grabovac Titan na čelu. Međutim, on i njegovi glasnogovornici moraju znati da su javne osobe, a Titan to silno želi biti, izložene sudu javnosti, a taj sud, kada je on u pitanju, nimalo nije pozitivan. Uostalom, to se iz dana u dan potvrđuje i potvrđivat će se.

Nikada ni od koga ništa nisam tražio ni uzeo (a nudili su mi mnogi, pa i HDZ), pa mi ništa ne treba ni od „velikodušnog“ Mire Grabovca Titana, koji, eto ti jadnika, ništa nije dobio od stranke (HDZ) u kojoj je bio.

A dobio je, draga gospodo, daleko više nego što mu po sposobnostima i zaslugama pripada. Dobio je ime, funkciju, zastupnički mandat, dobio je temelj na kojemu sada, uz pomoć pojedinih međunarodnih dužnosnika koji „od drveća ne vide šumu“, pokušava graditi kuću.

Žao mi je što uvaženom Titanu, eto, nije uplaćen staž „koji je pošteno zaradio kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane“. Zar se u HVO-u nešto zarađivalo? Eto ti ga vraga, a mi iz srednje Bosne koji smo u HVO-u od prvoga dana to nismo ni znali, a nije nas ni zanimalo.

Nema razloga ne vjerovati kako je Miro Grabovac Titan, kako se tvrdi u reagiranju HDU-a, „dok je u toj stranci bio“, kao i sada, kritizirao negativne poteze HDZ-a. No, čini se da su te kritike bile (pre)tihe, izrečene sebi u njedra ili možda u nekim „zabitim gostionicama“. Jer, u javnosti ih nije bilo.

Zahvaljujući reagiranju HDU-a na moj tekst saznali smo kako su pobjede ili porazi na izborima relativni.

No, možda su Titanovi glasnogovornici u pravu. Jer, na prošlim izborima poraženi odlukom moćnih demokrata postadoše pobjednici, a pobjednici do nogu poraženi. Šuška se da bi tako i ovaj put moglo biti, pa i ta relativnost pobjede i poraza na izborima o kojoj govore iz HDU-a ima smisla i možda Titana lansira tamo gdje ga ne želi narod (hrvatski), za koji se on tako zdušno zalaže.

Zbog teksta „Zubak i Titan: i strmoglavi pad doživljavaju kao let“,

Zvonimir Čilić

N

ema potrebe i uopće ne želim polemizirati s Mirom Grabovcem Titanom i s njegovim glasnogovornicima. Jer, što sam imao, kazao sam u „spornom“ tekstu, svoje su rekli birači (valjda najkompetentniji), a uskoro, što o Titanu misle reći će i dragovoljci Domovinskog rata HVO-a kojima on tako uporno želi biti na čelu.

2002

Titan je od HDZ-a dobio puno više nego što mu po sposobnostima i zaslugama pripada. Dobio je ime, funkciju, zastupnički mandat, dobio je temelj na kojemu sada, uz pomoć pojedinih međunarodnih dužnosnika, pokušava graditi kuću

Miro Grabovac Titan

objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 9. lipnja, okomio se na mene izvjesni Marijan Džambas. No, Marijan žestoko napada, a napade baš ničim ne argumentira niti opovrgava ono što ga u spomenutom tekstu smeta i iritira.

Tvrdi uvaženi čitatelj Slobodne Dalmacije Marijan Džambas da mu smeta „drsko i navijačko pisanje“ novinara koji se, eto, stavio u ulogu glasnogovornika HDZ-a.

Nikada ničiji glasnogovornik nisam bio, osim (ako to neće pretenciozno zvučati, naravno, u granicama mojih skromnih mogućnosti) svog hrvatskog naroda. A ako Vi, ili bilo tko drugi, tvrdite kako sam glasnogovornik HDZ-a zato što otvoreno pišem kako su monstruozne optužnice, izrečene bez i jednog jedinog argumenta, kako HDZ u dogovoru sa SDA povlači optužnicu protiv Mlaće, kako HDZ opstruira istragu ubojstava Hrvata na području Travnika, ako napišem da su oni čiji ste Vi, ovaj put glasnogovornik, dočepali vlasti mimo volje hrvatskog naroda, onda sam ja najglasniji glasnogovornik te stranke i ubuduće ću to biti.

163

2002

ZAPALILI MU SIJENO I NAMAMILI GA NA MINU

N

ovi teroristički akt u kojemu je teške tjelesne ozljede zadobio Vlatko Milko Vidović, 61-godišnji Hrvat povratnik u Travnik, uznemirio je i zabrinuo ovdašnje Hrvate. Zločinački akt se dogodio 16. veljače, u 20.20 sati, u naselju Ilovača, u travničkoj župi Dolac. Do nesreće je došlo kada je Vlatko Milko Vidović pokušao gasiti zapaljeni plast sijena u neposrednoj blizini svoje kuće. Prema neslužbenim informacijama, jer istraga koju vode županijski i federalni MUP još uvijek nije okončana, eksplozivna naprava je postavljena između plasta sijena i štale, a aktivirana je, po svemu sudeći, na potez žicom iz neposredne blizine, u trenutku kada je nesretni Vlatko Milko Vidović pokušao ugasiti vatru koja je zahvatila njegovo sijeno. Očito je da je vatra bila mamac koji je stradalom postavio nepoznati počinitelj.

- Nema dvojbe da je počinitelj čekao trenutak kada će moj stric i njegova rodbina, koja stanuje u blizini, početi gasiti zapaljeno sijeno da bi tada aktivirao eksplozivnu napravu.

Očito je da je napadačev cilj bio raniti nas ili pobiti što više - kazao nam je u ponedjeljak Ivica Vidović, bratić stradalog, koji sa suprugom stanuje u neposrednoj blizini mjesta nesreće.

On, na svoju sreću, nije odmah primijetio vatru, a to je i razlog što je ostao nepovrijeđen. Zanimljivo je da je vatru prvu primijetio Miroslav Vidović, brat stradalog, čija je kuća dvjestotinjak metara dalje od mjesta nesreće. Miroslav je telefonom brata upozorio na vatru, te i sam krenuo pomoći mu u gašenju. No, nedugo 164

Teško ozlijeđeni Vlatko Milko Vidović s dr. Branimirom Markunovićem. ministricom Siavicom Josipović i dožupanom srednjo- bosanskim Rudom Vidovićem

iza toga čuo je snažnu eksploziju.

Tijekom dana stradalog Vlatka Milka Vidovića u travničkoj bolnici posjetili su zamjenik srednjobosanskog župana Rudo Vidović, županijski premijer Zdenko Antunović i ministri u županijskoj vladi Slavica Josipović i Ivo Juričević. Oni su posjetili i mjesto nesreće i razgovarali s rodbinom stradalog Vidovića, a tim povodom zamjenik župana Rudo Vidović je kazao: - Šokiran sam ovim terorističkim aktom i vrlo sam zabrinut, jer je naša županija u prošloj godini uistinu napravila značajnu uzlaznu putanju u provedbi imovinskih zakona i povratku prognanih i izbjeglih.

Nastojali smo zaboravili one tužne i tragične događaje iz prošlih godina,

kada su također Hrvati Travnika bili žrtve i mislili smo da su ta vremena daleko iza nas. Na žalost, ipak nije tako, a pitanje je li ovaj teroristički akt poruka potencijalnim Hrvatima povratnicima. Odlučno tražimo rasvjetljavanje ovog terorističkog čina, jer samo tako možemo bar ublažiti negativne posljedice koje će, inače, ovaj događaj imati na proces povratka. Isto tako, nastojat ćemo maksimalno pomoći i ublažiti nesreću koja je zadesila Vlatka Milku Vidovića i njegovu obitelj – rekao je Vidović. Na kraju treba dodati da je istraga u tijeku, što je i razlog, tako barem kažu u srednjobosanskom MUP-u, što još uvijek nema službenih informacija o ovom terorističkom aktu.

165 Zvonimir Čilić

2002

2002

METALNA JE PROGNANIČKA KUĆA ZIMI HLADNA, A LJETI - VRUĆA!

D

o 17. ožujka 2001. godine, kada smo brutalno deložirani od domaće policije i pripadnika SFOR-a, još šesnaest puta smo se selili ili sam skupa s majkom i tetkom bio deložiran, kaže nam na početku svoje tužne priče četrdeset šestogodišnji Ilija Majić iz Fojnice.

Skupa s ostalim Hrvatima Fojnice sredinom srpnja 1993. godine pripadnici Armije BiH su Iliju, njegovu sedamdeset osmogodišnju majku i godinu dana stariju tetku prognali, a kuću i sve prateće objekte u naselju Bakovićka Citonja opljačkali i zapalili. Od tada počinje njihova kalvarija koja još uvijek traje i mali su izgledi da uskoro bude okončana.

Naime, nakon deložacije 17. ožujka prošle godine iz jedne bošnjačke kuće u Kiseljaku, kada je Ilija bio i priveden u policiju jer je pokušao fotoaparatom ovjekovječiti brutalan nastup policajaca i sforovaca, ovoj je obitelji, kao nužni smještaj, SFOR dao kontejner.

Život je nesnošljiv u metalnom kontejneru, zimi „srce puca“ od hladnoće, a sada je već nesnošljivo od topline, dvije starice stalno pobolijevaju, zdravljem se ne može pohvaliti ni Ilija...

- Mislili smo da će ovaj kontejner samo zakratko biti naš novi dom, no na žalost prevarili smo se. U stvari, prevarili su nas, jer nam je tada obećana obnova kuće, ali je do danas sve ostalo samo na pustim obećanjima – kaže Ilija.

Izgubljena vjera - Sa žaljenjem moram konstatirati kako nema ni naznaka da bi se naša teška situacija mogla nabolje promijeniti - kazuje nam dalje Ilija koji je kao i njegova majka uostalom, potpuno izgubio vjeru u ljudsku riječ, u poštenje, u vlast, u hrvatske dužnosnike u njoj...

Život je nesnošljiv u metalnom kontejneru, zimi „srce puca“ od hladnoće, a sada je već nesnošljivo od vrućine, dvije starice stalno pobolijevaju, zdravljem se ne može pohvaliti ni Ilija, a za našeg posjeta njegovim „dvorima“, njegova tetka je zbog upale pluća bila na liječenju u novobiljanskoj bolnici.

Ilija ima status ratnog vojnog invalida i prima skrb u iznosu od 296 KM (majka 140 KM mirovine i tetka 30 KM socijalne pomoći).

- Bio sam zarobljenik Armije BiH i u dvanaest dana zarobljeništva mučili su me električnim naponom, premlaćivan sam i ponižavan, izvođen na strijeljanje i vješanje. Nakon razmjene, liječen sam šest mjeseci u Mostaru, Zagrebu i Splitu. Imam teško oštećenje bubrega i drugih vitalnih organa, a to su posljedice premlaćivanja i mučenja. Na temelju tih oštećenja imam status invalida i primam skrb - pojašnjava Ilija uzroke invalidnosti te ističe kako je, tko zna koliko puta, tražio pomoć za obnovu zapaljene kuće.

Bilo je, kaže, obećanja, njegovo se ime pojavljivalo na popisima za obnovu, ali dalje od obećanja i popisa nije stigao i novo „ljetno kuhanje“ u kontejneru, drugo po redu, već je počelo za ovu napaćenu i poniženu obitelj.

166

Lažna obećanja

S velikim ogorčenjem i razočaranjem govori i o aktualnom federalnom doministru za obnovu i povratak, Fojničaninu Mijatu Tuki.

Od sedam tisuća Hrvata koliko ih je prije rata živjelo u Fojnici na svoja opustošena ognjišta iz progona se vratilo njih nešto više od tri i pol tisuće.

- Sa žaljenjem moram reći da najveći broj Hrvata povratnika jedva sastavlja kraj s krajem, a mnogi žive na rubu gole egzistencije. Istodobno, perspektive kada je zapošljavanje u pitanju, i ne samo zapošljavanje, vrlo su loše. Zar je onda čudno da mnogi Hrvati okreću leđa svojoj Fojnici i trbuhom za kruhom kreću u bijeli svijet? Jer od obećanja i od zraka se ne može živjeti.

Da to ne učini i Ilija Majić, „vežu“ ga dvije starice kojima je njegova pomoć potrebnija nego ikad. Pomoć koje nema potrebna je i Iliji koji je u moral i ljudsko poštenje u potpunosti izgubio vjeru. A izgubio je i zdravlje i sve materijalno što je prije rata imao.

- Dok je Tuka bio predsjednik Općinskog vijeća i predsjednik općinskog Odjela za obnovu u Fojnici, obećao mi je pomoć u obnovi kuće. Pokazalo se, na žalost, da su ta obećanja kao i sva ranija bila lažna, a brzo sam uvidio da Mijat Tuka radi svog osobnog probitka više naginje i pomaže muslimanskoj nego hrvatskoj strani.

Uostalom, u njega smo mi potpuno izgubili povjerenje jer se vidjelo da radi fotelje mijenja stranke, a i danas u funkciji federalnog doministra, dodvornički, više pomaže Bošnjacima nego Hrvatima.

Ilija Majić sa sedamdesetosmogodišnjom majkom

167

2002

- Načelnik Memija je „sve i sva“ u Fojnici, a hrvatski dužnosnici u općinskoj administraciji baš ni o čemu ne odlučuju i samo su „ukras“ toj navodno zajedničkoj općinskoj vlasti. U takvoj situaciji mi, ali i mnogi drugi Hrvati ove općine, izgubili smo svaku nadu da ćemo, konačno, uz pomoć donacija, riješiti svoje stambeno pitanje. A drukčije i ne možemo jer smo opljačkani i potpuno osiromašeni - opisuje Ilija svoju i situaciju drugih Hrvata s ovoga područja.

HRVATI ODLAZE U TUĐINU

Zvonimir Čilić

- Najveći krivac za to, ali i za niz drugih teških sudbina Hrvata Fojnice, jest aktualni načelnik općine Mustafa Memija. On je, ističe Ilija, u ratu bio zapovjednik jedne specijalne postrojbe Armije BiH koja je harala i palila po hrvatskim naseljima Fojnice i kako onda od njega očekivati pomoć.

2002

BOGATI IRAČANIN IZIGRAO POLICAJCE

U

nedavnoj akciji Federalnog MUP-a presijecanja lanca distribucije narkotika, u Travniku je pretreseno pet poslovnih objekata, a među njima i poslovne prostorije poduzeća Palma, vlasništvo Iračanina s bosanskohercegovačkim dokumentima Abduladhima Maktoufa (43).

Daleko je manje zlo što je Abduladhim Maktouf „uhvatio maglu“ od činjenice da su i dalje na slobodi oni koji su njemu pravovremeno poslali „dimni signal“ za bijeg, koji su njemu i mnogim drugima izdali osobne iskaznice, domovnice i putovnice.

vlasnikom Abduladhimom Maktoufom dali su Amerikanci, a riječ je o sumnji u njegovu umiješanost u neke aktivnosti koje bi mogle imati vezu i sa zloglasnom Al-Qa’idom, i njezinim prvim čovjekom Osamom bin Ladenom.

Prema nama dostupnim informacijama, Amerikanci su „nacrtali“ što bi sve federalni istražni organi trebah učiniti kada je riječ o vlasniku Palme, Iračaninu Abduladhimu Maktoufu. Prije svega riječ je o financijskim transakcijama s jednim brojem tvrtki i banaka u BiH, u Hrvatskoj, u nekim europskim zemljama, te u SAD-u i Kanadi.

Je li postojao i nalog za Maktoufovo uhićenje, nismo uspjeh doznati, no svejedno je jer je on na vrijeme otišao na „službeni put“, a prema nekim tvrdnjama s tog puta u svoju novu domovinu BiH više se neće ni vratiti.

Što su federalni specijalci i stručnjaci našli u Palmi, javnosti nije poznato, no poznato je da nisu našli vlasnika Maktoufa koji je u to vrijeme bio (još uvijek je) na „službenom putu“.

No, odmah treba reći kako je droga tek jedan od razloga pretresa po168

slovnih prostorija Palme, jedne od najvećih uvoznih tvrtki video tehnike i bijele tehnike u BiH.

Američki mig Naime, prema informacijama iz Federalnog MUP-a „mig“ za pretres Palme i za „razgovor“ s njezinim

Tko je, u stvari, Abduladhim Maktouf? Rođen je 3. siječnja 1959. u Basri u Iraku, a u BiH (studirao je u Sarajevu) živi od sredine osamdesetih. S Travničankom Edinom Kurtić sklopio je brak 1986. godine, imaju troje djece, no brak se raspao prije tri-četiri godine.

Sada njegova bivša supruga vodi sudski spor tražeći dio imovine koju

„Travnički Bog“ Svakako treba reći da je vlasnik Palme Abduladhim Maktouf u to vrijeme bio ovlašteni sudski prevoditelj za arapski jezik. Imao je vlastiti pečat, a kako nedavno reče njegova bivša supruga Edina Kurtin, „on je bio bog u Travniku“.

No, njegovu svetost na najgori mogući način u ratu su upoznali mnogi Hrvati Travnika, za što postoji relevantna pisana i audio-dokumentacija. Naime, Maktouf je bio pripadnik Armije BiH, alfa i omega među mudžahedinima. Bio je instruktor u zloglasnoj brigadi El mudžahid iz sastava Armije BiH, posrednik u dovođenju mudžahedina u Travnik i u BiH uopće.

A zna se koja su zvjerstva oni činili u ratnom i poratnom vremenu u srednjoj Bosni nad nedužnim hrvatskim stanovništvom. Bio je krupna zvjerka, nema dvojbe, a kolika, tek će se utvrditi.

Hrvati Travnika su u više navrata upozoravali na sve ono što je u ratu i u poraću činio Abduladhim Maktouf, no sve su to bih „pucnji u prazno“.

Jer, on je stvarno bio „bog“ u Travniku, a njegov veliki zaštitnik bio je dr.

Halid Genjac, jedan od čelnika SDA BiH, u jednom mandatu bošnjački član Predsjedništva BiH.

dao suglasnost za izbor na mjesto županijskog ministra unutarnjih poslova zbog kontakata s nekim arapskim zemljama i u ratu s mudžahedinima.

Što je razlog da je Maktoufov zaštitnik bio Halid Genjac? Za one koji Genjca dobro poznaju i nije teško zaključiti. Naime, po svemu sudeći, posrijedi je „domoljublje“, jer su njihove vizije (i želje) kakva bi BiH trebala biti u budućnosti, bile i ostale potpuno istovjetne.

No, prije nekoliko mjeseci, unatoč protivljenju hrvatske strane, Delić je od IPTF-a dobio suglasnost za izbor na mjesto komesara u srednjobosanskom Županijskom MUP-u.

Bogati Iračanin (i u maloj privatizaciji kupio je nekoliko skupih i vrlo atraktivnih poslovnih prostora u Travniku), a prije rata je počeo s jednom videotekom, uz zaštitnika Genjca imao je i brojne prijatelje (neke zbog novca, a neke zbog „domoljublja“) među uglednim Bošnjacima Travnika i ne samo Travnika, iz svih oblasti života i rada. A što je najvažnije, imao ih je u AID-u, u Policijskoj upravi Travnik i u MUP-u Srednjobosanske županije.

Nestali zapisnik Njegov je veliki prijatelj, tvrdi se u Travniku, i krim-inspektor srednjobosanskog MUP-a Mirsad Fazlić (upleten u neke sumnjive rabote koje su predmet istrage) i aktualni srednjobosanski policijski komesar Husein Delić. Zanimljivo je, svakako, da svojevremeno visoki predstavnik u BiH Carlos Westendorp Deliću nije

Ove i mnoge druge veze na svim razinama vlasti, u policiji, ali i u drugim oblastima života i rada, valjda su i razlog što je svojevremeno zapisnik financijske policije o izvršenoj kontroli (22. srpnja 1999.) poslovanja Palme za razdoblje od 1998. do 1. srpnja 1999. netragom nestao, ili što je, ovaj put, prije dolaska federalnih istražitelja Abduladhim Maktouf otišao na „službeni put“.

Međutim, daleko je manje zlo što je Abduladhim Maktouf „uhvatio maglu“ od činjenice da su i dalje na slobodi (i dalje odrađuju prljave poslove) oni koji su njemu pravovremeno poslali „dimni signal“ za bijeg, koji su njemu i mnogim drugima iz „domoljublja“, iz političkih i nacionalnih interesa, izdali osobne iskaznice, domovnice i putovnice. Ta struktura unutar vlasti, unutar AID-a, te policijskih i sudskih struktura je i dalje vrlo moćna i organizirana, i teško će biti razbijena.

169

Zvonimir Čilić

Zanimljivo je, putne su isprave dobili godinu dana prije nego status izbjeglica, što navodi na sumnju u krivotvorenost spomenutih dokumenata, ili pak, dokumenata na temelju kojih su dobili putne isprave. Jer, utvrđeno je da su krivotvoreni i dokumenti na temelju kojih su Luej Maktouf i uposleni u Palmi, Egipćanin Hany Abdalla (32) sada s novim imenom Mirsad Hodžić, dobili vozačke dozvole i osobne iskaznice.

2002

je Maktouf prepisao na majku Sabihu Saber (62) i brata Lueja Maktoufa (31) koji su na „čudan“ način 1999. godine rješenjem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH broj 02-15-57/99 dobili status izbjeglica. Dobili su i putne isprave broj 0812975 izdana u Sarajevu 28. rujna 1998. na ime Luej Maktouf i broj 0812761 na ime Sabine Saber, izdane također u Sarajevu 30. rujna 1998. godine.

2002

NA POVRATAK U ŽUPANIJU ČEKA STO TISUĆA PROGNANIH I IZBJEGLIH

N

a povratak u Srednjobosansku županiju još uvijek čeka oko sto tisuća prognanih i izbjeglih osoba, a na popravak dvanaest i pol tisuća stambenih objekata, kazala je Slavica Josipović, županijska ministrica prostornog uređenja, obnove i povratka, na konferenciji za novinare održanoj u Travniku. Uz ministricu Josipović gost srednjobosanskih novinara bio je i njezin zamjenik Asim Mekić.

Prema riječima ministrice Josipović najveći broj osoba koje čekaju na povratak u ovu županiju su hrvatske nacionalnosti, a i više od polovice neobnovljenih kuća vlasništvo su Hrvata.

Konferenciju za novinare, kako su rekli čelni ljudi županijskog ministarstva, sazvali su da bi upoznali javnost s procesom povratka i obnove, te s brojnim teškoćama s kojim se susreću povratnici i oni koji se žele vratiti, a zbog pomanjkanja donatorskih sredstava njihovi stambeni objekti nisu obnovljeni.

- Prema planu koji je usvojila županijska vlada, u ovoj bi godini trebalo biti obnovljeno 2400 stambenih objekata, u čemu će donatorskim sredstvima i u građevinskom materijalu sudjelovati međunarodna zajednica i Republika Hrvatska, te svojim sredstvima federalno i županijsko Ministarstvo obnove - kazala je ovom prilikom ministrica Josipović i izrazila žaljenje što će međunarodna zajednica u ovoj godini, u odnosu na prethodnu, sredstva za obnovu i rekonstrukciju smanjiti za 30 posto.

- Imajući u vidu da su stambeni 170

objekti koji čekaju na obnovu s velikim stupnjem oštećenja, onda se tek vidi sva težina situacije koja je čak zabrinjavajuća - dodala je navodeći kako ministarstvo kojemu je na čelu i cijela županijska vlada poduzimaju niz aktivnosti u osiguravanju i dodatnih sredstava kako bi ohrabrili i na povratka potakli i one kolebljive.

Obnova iz proračuna Kada bi se nastavio dosadašnji trend obnove i povratka, trebalo bi još najmanje šest-sedam godina da se svi prognani i raseljeni vrate u svoja predratna mjesta stanovanja.

- Međutim - ističe ministrica Josipović - ako se ima u vidu smanjenje sredstava međunarodne zajednice i veći stupanj oštećenja stambenih objekata koji čekaju obnovu, trebat će, sigurno, i daleko duže vremensko razdoblje. Isto tako treba znati da se jedan broj tih osoba ne želi vratiti, da ih je znatan broj egzistenciju riješio u inozemstvu, realno je očekivati povratak polovice od preostalih sto tisuća prognanih i izbjeglih.

nove i povratka izdvojila 4.200.000 KM, koje će biti utrošene za potporu povratku, te za osiguravanje alternativnih smještaja.

Trenutačno se u Srednjobosanskoj županiji obnavlja 1205 stambenih objekata.

Za 536 kuća materijal je osiguralo federalno Ministarstvo obnove, Republika Hrvatska za 107, sredstvima međunarodnih donatora obnavlja se 512 stambenih objekata, dok je ovih dana njemačka vlada osigurala sredstva za obnovu pedeset teško oštećenih kuća.

- Nismo zadovoljni visinom pomoći za obnovu koja stiže iz federalnog ministarstva iako je naša županija postigla najbolje rezultate u provedbi imovinskih zakona i u povratku uopće. To isto vrijedi i za sredstva međunarodne zajednice, pa i unatoč silnim obećanjima koja smo u više navrata dobivali — naglasila je ovom prilikom Slavica Josipović i istaknula vrlo lošu suradnju s federalnim Ministarstvom obnove i povratka.

Ovom je prilikom istaknuto kako je županijska vlada, unatoč velikom deficitu u proračunu, za poticaj ob-

Na povratak u Srednjobosansku županiju još uvijek čeka oko sto tisuća prognanih i izbjeglih osoba, a na popravak dvanaest i pol tisuća stambenih objekata Prema riječima ministrice Josipović, najveći broj osoba koje čekaju na povratak u ovu županiju su hrvatske nacionalnosti, a i više od polovice neobnovljenih kuća vlasništvo su Hrvata

2002

Zvonimir Čilić

Slavica Josipović i Asim Mekić

Ministar Tuka dijeli donacije - Federalni doministar Mijat Tuka sa suradnicima, je li radi predstojećih izbora ili je nešto drugo u pitanju, često dolazi na područja naše županije, dijeli donacije u građevinskom materijalu po svojoj volji. To ponekad stvara i nezadovoljstvo među povratnicima i nepotrebnu pomutnju jer se sve to čini mimo usvojenog županijskog plana obnove dostavljenog i ministarstvu kojemu je on na čelu i federalnoj vladi.

Događa se, čak, da pojedinci dobiju i po dvije donacije iako nisu na popisima prioriteta, dok oni s tih popisa ne dobiju ni jednu - nije krila nezadovoljstvo ignorantskim odnosom federalnog ministarstva spram županijskog.

- Ako već ne možemo, a očito ne možemo, uspostaviti dobru suradnju i koordinaciju s federalnim ministarstvom, apeliramo i tražimo, radi dobrobiti povratnika i poštenih podjela donacija, da to učine dužnosnici

međunarodne zajednice - istaknula je ministrica Josipović.

- Suradnja s federalnim ministarstvom je vrlo loša, čak bih rekao da je uopće i nema - kazao je ovim povodom županijski doministar Asim Mekić. Podsjetio je na dogovor sa zajedničke sjednice federalne i županijske vlade održane proljetos u Travniku o donaciji građevinskog materijala za dvije stotine kuća.

Donacija bi, ustvrdio je Mekić, bila podijeljena prema popisima koje sastavi srednjobosansko županijsko ministarstvo, no ta donacija nije stigla, a ni objašnjenje za takav postupak.

- Istodobno - dodao je Mekić - građevinski materijal stiže na određene lokacije uz potpuno zaobilaženje našeg ministarstva koje je nositelj obnove i povratka u Srednjobosanskoj županiji. Znači, komunikacije uopće nema i mi, recimo, uopće nemamo popisa, unatoč višekratnom traženju od županijskog federalnog doministra Mijata Tuke, osoba koje su preko federalnog ministarstva

dobile donaciju za obnovu.

Mekić je također upozorio na neplansku i nesistematičnu podjelu građevinskog materijala „po nekim čudnim kriterijima“, naglašavajući kako je federalno ministarstvo do sada isporučilo građevinski materijal za 536 stambenih objekata.

- To su učinili povratnicima u Travniku, Novom Travniku, Bugojnu, Kiseljaku i Dobretićima, dok povratnicima u preostalih sedam općina naše županije nisu dodijelili ni jednu donaciju. A poznato je kako je teška situacija, recimo, u Gornjem Vakufu - Uskoplju, Jajcu… što je vidljivo i iz plana obnove koji ima i doministar Mijat Tuka - istaknuo je Asim Mekić i naglasio nužnost suradnje ovih dvaju ministarstava kako bi se pošteno i pravično dijelile donacije kojih nema dovoljno za sve zainteresirane.

171

172

173 Zvonimir Čilić

2002

174

2002

U ozbiljnim incidentima do kojih je došlo u noći između četvrtka i petka, nakon višesatnih „igara i zavaravanja tragova“ od strane pripadnika MUP-a, ozlijeđeno je osam policajaca. Nepoznati je broj ozlijeđenih prosvjednika premda je sigurno da je taj broj neusporedivo veći. No, deportacija je, na žalost islamista, ali i mnogih njihovih pomagača instaliranih u svim strukturama vlasti uključenim u ovaj posao, ali i u centralnom zatvoru, u tzv. federalnoj televiziji i nekim drugim informativnim kućama, organizacijama i institucijama, ipak izvršena.

Recimo, tijekom noći između četvrtka i petka, kada je deportacija trebala biti (i bila je) izvršena, radiopostaja Naba iz Visokog je u otvorenom programa neprestano pozivala građane da se pridruže prosvjednicima u Sarajevu i spriječe predaju subraće Amerikancima. Slične aktivnosti provodio je i TV Studio 99, a tzv.

Federalna TV u svojim informativnim emisijama to je dva dana činila, istina puno perfidnije, „zaobilaznim putem“ pa, ipak, poruke bukvarske jasnoće nije bilo teško „pročitati“.

Naime, u udarnim terminima davali su priliku svima onima koji su upozoravali na nezakonitost u mogućoj deportaciji, na nehumanost, na rušenje pravnog poretka i pravne države (kao da ona uopće postoji).

Istodobno, tzv. FTV nije „okrenuo“ i drugu stranu medalje.

Zaboravlja se kako je riječ o kriminalcima, prevarantima, teroristima koji su na temelju laži, lažnih svjedočenja i krivotvorenih dokumenata, u sprezi sa tko zna koliko islamskih fundamentalista u državnim službama od općinske do državne razine, dobili BiH državljanstvo Nije, naime, svoje gledatelje (uglavnom Bošnjake) izvijestio da je riječ o bjelosvjetskim kriminalcima, prevarantima, teroristima (neki od njih su postali pripadnici Armije BiH prije negoli su i došli u ovu državu), koji su na temelju laži, lažnih svjedočenja i krivotvorenih dokumenata, u sprezi sa tko zna koliko islamskih fundamentalista u državnim službama od općinske do državne razine, dobili BiH državljanstvo. Nije, također, FTV izvijestio svoje gledatelje da svaki od njih ima bar dvojni identitet, neki i trojni, da su Alžirci, ali istodobno i Jemenci, Bošnjaci... i tko zna koje još nacionalnosti.

Svoje gledatelje tzv. FTV nije obavijestio da postoje dokumenti koji potvrđuju da je, recimo, Belkasen Bensajah, Alžirac, rođen 10. rujna 1962. godine (jedan identitet) ili Bensajah Belkasen (sada je ime prezime, a prezime ime) Jemenac, rođen 10. rujna 1960. (drugi identitet), Abdulkarim el-Sabahi, Alžirac (treći identitet) bio u stalnoj vezi s Ebu Zubejdahom, jednim od ključnih suradnika Osame bin Ladena, zanijekano je također da se nekima iz ove skupine i sudilo zbog teških krivičnih djela počinjenih nad Hrvatima u srednjoj Bosni.

Hoće li sada Wolfgang Petritsch, zanimljivo je pitanje, ovim medijskim

kućama zabraniti rad kao što je to svojedobno učinio nekim hrvatskim informativnim kućama u Bosni i Hercegovini?

Veliku zabrinutost „zbog kršenja ljudskih prava“ iskazala je i Stranka demokratske akcije (SDA) i oni traže „hitnu i energičnu istragu“ te smjenu svih odgovornih, od ministra MUP-a u Sarajevskoj županiji do Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.

Krokodilske suze lije i Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava, a „zbog protuzakonitog izručenja“. Burno je reagirao i koordinacijski odbor Islamske omladine. „Filozofsku“ izjavu dao je bošnjački član Predsjedništva BiH Beriz Belkić kazavši: „Ja sam za zaštitu ljudskih prava.“ Drugim riječima, on je protiv ekstradicije bjelosvjetskih kriminalaca i terorista koji i inače, već godinama, protuzakonito borave u ovoj državi i stalno narušavaju međunacionalne odnose. Burno su reagirale i neke druge organizacije i institucije, brojni građani bošnjačke nacionalnosti pa se s pravom ovdje tvrdi kako se ponovno (javno) Federacija BiH nacionalno, politički i zemljopisno (na Istok i na Zapad) polarizira. Oni pesimestičniji čak tvrde da je ovo, ili će uskoro biti, europska (balkanska) Palestina.

175

Zvonimir Čilić

I

zručenje šestorice pripadnika tzv. alžirske skupine pripadnicima američkog SFOR-a, u Sarajevu je izazvalo ozbiljne incidente koji su, zamalo, mogli imati nesagledivo teške posljedice.

2002

ALŽIRSKI BOSANCI IZ JEMENA IZRUČENI SU - NEZAKONITO?!

176

2002 B

ošnjački su mediji dignuli pravu prašinu upinjući se dokazati kako je Petar Kunić, potpredsjednik Republike Srpske, bosanskohercegovačko državljanstvo stekao na protuzakonit način.

Naime, Petar Kunić je prije rata živio u Republici Hrvatskoj, a prema bošnjačkim medijima, čak iako je bosanskohercegovačko državljanstvo dobio 1998. godine, kako on tvrdi, ostaje dvojba o regularnosti kompletne procedure.

Uz to, u medijima se citiraju zakonske odredbe, pozivaju se na „naš izvor“, a sve s ciljem dokazati kako je Petar Kunić BiH-državljanstvo stekao na potpuno nelegalan način, suprotan Zakonu o državljanstvu BiH.

Dječji ambasador I ničega spornog u pisanju bošnjačkih medija ne bi bilo da su na isti način pisali i reagirali na dobivanje BiH-državljanstva više stotina stranih državljana arapskog podrijetla.

A ne samo da nisu reagirali (uz časne izuzetke) niti se upustili u pitanje zakonitosti procedure dobivanja bosanskohercegovačkog državljan-

stva, nego se čak znalo tvrditi kako je to i prirodno pravo koje su oni stekli braneći BiH. Od koga i kako najbolje znaju Hrvati srednje Bosne.

Kako su „Allahovi ratnici“, mudžahedini, dobivali bosanskohercegovačke domovnice i putovnice bošnjački mediji nisu istraživali ni nakon američkog „miga“ da se mnogim od njih zbog povezanosti s terorizmom, s američkim neprijateljem broj 1 Osamom bin Ladenom, mora uskratiti gostoprimstvo i oduzeti državljanstvo.

Nerijetko, stavljali su se i u njihovu obranu zbog njihova „nesebičnog angažmana u obrani BiH“.

No, bosanskohercegovačke vlasti nakon „miga“ SAD-a naprasno su otkrile da su devedeset i četiri strana državljanina arapskog podrijetla na nezakonit način dobila državljanstvo BiH i ono im je odmah i oduzeto nakon čega je uslijedio i progon.

Na takvu odluku bosanskohercegovačkih vlasti, uz neke političke stranke, organizacije, institucije i pojedince, reagirao je i generalni taj-

No, Duško Tomić ne pita, niti je pitao, što je s očinskom ljubavlju stotina hrvatskih mališana u srednjoj Bosni čije su očeve ubili upravo očevi djece za čijom sudbinom on sada suze roni.

Niti za vrijeme rata, niti poslije, Dječja ambasada i njezin generalni tajnik Duško Tomić ruku nisu pružili do gladne, žedne, bolesne, ranjene i osakaćene hrvatske djece u opkoljenoj i stalno napadanoj Lašvanskoj dolini.

Nisu Duško Tomić i njegova Dječja ambasada ni prstom makli da i toj djeci pomognu. Jer, znao je Duško da tu u Lašvanskoj dolini neće biti novinara, TV kamera, neće biti medijskog publiciteta, što on jako voli i trudi se stalno biti u prvom medijskom planu.

Noćni šokovi Generalnog tajnika Dječje ambasade Duška Tomića podržao je i Srđan Dizdarević, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, koji je nedavno osuo drvlje i kamenje na pripadnike Sfora i IPTF-a koji su, navodno, prekršili ovlasti prilikom uhićenja nekolicine naturaliziranih Bošnjaka arapskog podrijetla, osumnjičenih za terorizam i suradnju s Osamom bin Ladenom.

177

Zvonimir Čilić

Mnoge stranke, organizacije, institucije i pojedinci reagirali su na odluku kojom je oduzeto BiH-državIjanstvo 94-vorici Arapa, a generalni tajnik Dječje ambasade Duško Tomić zaprijetio je čak i tužbom UN-u protiv BiH jer će njihova djeca patiti bez očeva. Svi su oni propustili reagirati kada su u napadima istih tih Arapa ginula djeca u srednjoj Bosni

nik Dječje ambasade Duško Tomić zaprijetivši čak i tužbom UN-u protiv BiH. Jer, mnogi Arapi od njih devedeset i četvorice kojima je oduzeto državljanstvo BiH, bili su oženjeni Bošnjakinjama, imaju djecu, a sada će, kuka Duško Tomić, ta djeca ostati uskraćena za očinsku ljubav.

2002

BOSANSKIM ARAPIMA SPAS JE U TUŽBI UN-u PROTIV BiH?

No, ni od „zaštitnika“ ljudskih prava Srđana Dizdarevića, ni glasa se nije čulo, recimo, kada je na svirep način, bez ikakva razloga, u oružanom napadu na obiteljsku kuću ranjen, slobode lišen i u Haag deportiran Vlatko Kupreškić, osumnjičen za počinjene ratne zločine, a poslije pušten na slobodu.

Nije Srđan Dizdarević reagirao ni kada su pripadnici Sfora eksplozivom sve rušeći pred sobom (iako su im svi ključevi bili dostupni), upadali u telekomunikacijski centar Srednja Bosna u Vitezu i kada je noćni portir, invalidna osoba, više sati žicom vezan proveo u podrumu zgrade, a djeca u okolnim stambenim objektima, zbog ultracrvenih svjetala uperenih u njihove prozore u 3 sata ujutro, zbog tutnjave tenkova i drugih oklopnih vozila, te snažnih detonacija, pretrpjela šokove.

Nije Dizdarević reagirao ni kada su pripadnici SFOR-a i specijalci federalnog MUP-a, civiliziranom svijetu na nepoznat način provalili u Hercegovačku banku u Mostaru i u poslovne jedinice u Vitezu, Orašju, Grudama, Tomislav Gradu..., a riječ je barem za zapadni svijet, odakle su nasilnici pristigli, o neprikosnovenoj svetinji - o privatnoj imovini.

Nakon tog nasilničkog čina više stotina ljudi ostalo je bez posla, a više tisuća štediša bez svog novca.

Nije reagirao Srđan Dizdarević ni na poništavanje volje birača, a što već više godinama čine zapadni „demokrati“, a ne reagira ni na čak stotinjak političkih procesa koji se trenutačno vode ili su u pripremi za vođenje protiv Hrvata BiH.

Prljave igre A takvih i toliko političkih procesa protiv Hrvata ovoga područja nije bilo još od vremena Informbiroa.

Ne obazire se Srđan Dizdarević ni na kršenja mjesne nadležnosti sudova u tim procesima. Istina, rekao je u jednom intervjuu da bi se Anti Jela178

viću trebalo suditi u Mostaru a ne u Sarajevu.

Ali, nije rekao da se Jelaviću i mnogim Hrvatima uopće ne bi trebalo suditi, da je riječ o prljavim politič-

kim igrama, o klasičnim političkim procesima. No, nije Srđan Dizdarević lud da pili granu na kojoj (dobro plaćen) sjedi.

179 Zvonimir Čilić

2002

2002

POLICIJA „ZAGUBILA“ KOBNU STROJNICU!?

ZAŠTO ZAPINJU ISTRAGE O ZLOČINIMA NAD HRVATIMA POVRATNICIMA

D

a se u federalnom i srednjobosanskom županijskome MUP-u te u policijskim upravama Travnik i Bugojno sustavno opstruiraju istrage zločina počinjenih nad Hrvatima, više uopće nema dvojbe. Za to postoje brojni dokazi koji (da je samo malo više volje) vode do onih koji opstruiraju istrage, a to je i put do izvršitelja i nalogodavaca zločina. No čini se da se tim putem ipak krenulo, što potvrđuju i nedavne suspenzije načelnika Policijske uprave Bugojno Senada Dautovića i nekadašnjega srednjobosanskog ministra unutarnjih poslova, kasnije inspektora u federalnome MUP-u, također Bugojanca Enesa Handžića.

„Braća iz džemata“ Njih je suspendirao IPTF, međutim njih su dvojica samo dio uštimanog orkestra koji već godinama, pod dirigentskom palicom iz federalnog MUP-a (tu su neizostavni donedavni pomoćnik federalnog ministra unutarnjih poslova za kriminalistiku Faik Lušija, federalni kriminalistički inspektor Ibro Šabanović, te do prije godinu i pol dana federalni ministar unutarnjih poslova Mehmed Žilić) i AID-a, svira i njeguje klasičnu kriminalističku i terorističku glazbu.

Da su ovi navodi točni, potvrđuju i neki iskazi pokajnika (recimo Mesuda Jašarevica iz Bugojna, o čemu je 5. ožujka pisala Slobodna Dalmacija) koji direktno vode do izvršitelja najsvirepijih ubojica travničkih Hrvata povratnika. To potvrđuju i dokumenti do kojih smo došli, a vezani su uz „hekler“ iz kojega su, po svemu sudeći, 30. kolovoza 1997. godine, u travničkom selu Nuli, ubi180

jeni povratnici otac i sin Luka i Pero Jezerčić. Naime, prema iskazu pokajnika Mesuda Jašarevića, u ljeto 1997. godine „hekler“ je bio kod Bugojanca Envera Delića, da bi ga, uz drugo oružje, sredinom kolovoza preuzeo „veliki brat Talha“, tj. Asim Ramulj, koji je u to vrijeme šefovao i operirao „s braćom iz džemata“ na području općine Travnik. Prema nalazu vještaka, na Luku i Peru Jezerčića smrtonosni hici su ispaljeni iz „heklera“. Nakon toga i „hekleru“ i rukovatelju (ubojici), zahvaljujući članovima opstruirajućeg orkestra, gubi se svaki trag. Međutim, prema informacijama do kojih smo došli, krajem prošle godine, točnije 18. prosinca u 3 sata ujutro, ponovno se pojavio „hekler“ iz kojega su, po svemu sudeći, ubijena dvojica Jezerčića. I ovaj put pojavio se na području općine Travnik i ponovno su pokušali svoj prljavi posao odraditi majstori opstrukcije. No u tomu ipak u potpunosti nisu uspjeli. Naime, 18. prosinca u tri sata ujutro djelatnici Policijske uprave Travnik prilikom zaobilaska vozila rover s njemačkim registracijskim oznakama zamijetili su da suvozač u krilu drži automatsku pušku. Nakon nekoliko uzastopnih pokušaja uspjeli su zaustaviti rover, no suvozač je prije toga pobjegao u mrak, a policajci su u PU Travnik priveli vozača. Identifikacijom je utvrđeno da se radi o Senadu Kobiliću (1964.) iz Bosanske Gradiške, nastanjenom u Sarajevu, u Skopljanskoj 8. U vozilu kojim je upravljao Kobilić pronađena je automatska puška „hekler“ oznake YU 05637, s optičkim ciljnikom broj 69242 marke Z.F.M.T.S. i dva spremnika s trideset i dva komada streljiva devet milime-

tara „luger“. Privedeni Senad Kobilić navodno nije znao tko mu je bio suvozač, a operativnom dežurnom u PU Travnik izjavio je da je prethodne noći u ugostiteljskom objektu Dalas u Novom Travniku sjedio s inspektorom MUP-a Županije srednja Bosna Mirsadom Fazlićem i stanovitim Validom Drobom.

Izostavljena imena Tom prilikom navodno mu je Ramiz Delić zvani Okac, vlasnik Dalasa, dao „hekler“ i streljivo kako bi ga on odnio u Sarajevu i predao Sforu koji vodi akciju prikupljanja oružja pod nazivom Žetva. Međutim, u ovoj je priči svakako zanimljivo (ali i potvrda tvrdnji o stalnoj opstrukciji istraga) da je načelnik kriminalističke službe Policijske uprave Travnik Nasid Mehić iz iskaza Senada Kobilića izostavio imena svojih prijatelja (i u opstrukciji suradnika) Mirsada Fazlića i Velida Drobe. Zašto, ako je vlasnik Dalasa tako revnosno „hekler“ i streljivo dao s namjerom da sve to Senad Kobilić preda Sforu?

Zanimljivo je ili, bolje rečeno, indikativno, da se krim-inspektor Mirsad Fazhć uopće nije zainteresirao odakle vlasniku Dalasa „hekler“, a znao je da su upravo takvim oružjem ubijeni Luka i Pero Jezerčić. No, da je nešto trulo (od repa do glave) u policijskim strukturama, govore i navodi, istina ne potpuno provjereni, da je u Dalasu 17/18. prosinca 2001. godine u vrijeme predaje „heklera“, sa Senadom Kobilićem, Velidom Drobom i inspektorom Mirsadom Fazlićem bio i njegov rođak Kasim Fazlić zvani Cakani, brat Asima Fazlića, visokog dužnosnika Interpola u BiH. Prema istom izvoru, upravo je Kasim Fazlić „nepoznata“ oso-

Nedodirljivi inspektor No, Mirsad Fazlić, inspektor za opću kriminalistiku u srednjobosanskome MUP-u, još uvijek je nedodirljiv.

On je, naime, pod zaštitom rođaka interpolovca Asima, a već odavno

se zna da su njegovi mentori (a on njihov vjerni sljedbenik) u AID-u.

I zar je onda čudno što do sada ni jedan zločinački akt na području Srednjobosanske županije, u kojima su žrtve Hrvati, nije razriješen?

No, neke su karike u lancu popucale, neki su akteri tih zločina „propjevali“, a važni dokumenti procurili su i ugledali svjetlo dana i uskoro se mogu očekivati (a neke su već učinjene) nove suspenzije i, što je puno važnije, uhićenja.

2002

Bajre Kulovca koji je navodno kazao kako je ovaj slučaj traljavo odrađen, te da mu „onaj hekler smrdi“. Međutim, iz naših smo izvora saznali kako je, više puta, čak i pred dužnosnicima IPTF-a županijski ministar unutarnjih poslova Midhat Zubča znao kazati „dosta mi je više tih Fazlića“.

Zvonimir Čilić

ba koja je 18. prosinca 2001. godine pobjegla iz vozila rover kojim je upravljao Senad Kobilić. Znakovito je, svakako, da se u ovom slučaju do sada ništa nije poduzelo protiv inspektora Mirsada Fazlića i načelnika kriminalističke službe Policijske uprave Travnik Nasida Mehića i drugih djelatnika koji su površno odradili i uspjeli zataškati ovaj slučaj. A ovaj slučaj sigurno ima daleko veće značenje od jedne neovlašteno posjedovane automatske puške. Da je to točno, potvrđuju i riječi poligrafskog ispitivača iz federalnog MUP-a

181

2002

NAKON ČETIRI POMILOVANJA UBOJICA FRATARA NA SLOBODI

V

eć odavno je pao u zaborav teški zločin kojeg je 13. studenog 1993. godine u franjevačkom samostanu u Fojnici počinio pripadnik Armije BiH Miralem Ćengić, rođen 1960. u Pljevljima (Crna Gora), a nastanjen u Visokom. Čengić je, naime, tog dana ubio dvojicu samostanskih fratara fra Nikolu Miličevića i fra Matu Migića, a za što nije imao baš nikakav povod i nikakav razlog. Odnosno, povod i razlog za ubojstvo bio je, po njegovu iskazu na suđenju, privjesak za ključeve koji je pronašao kod fra Nikole Miličevića na kojemu je bio hrvatski grb (šahovnica, kako je kazao). Taj grb ga je tako iziritirao da je, nakon što ih je verbalno izvrijeđao („ustaše“, „pobit ću vas“...) i ubio.

Sa četiri metka u leđa ubio je fra Nikolu Miličevića, a odmah iza toga s dva metka u glavu i fra Matu Migića.

„Nabavljao hranu i piće“

Miralem Cengić je za ubojstva dvojice nedužnih fratara iz samostana u Fojnici, koji su stradali zbog privjeska s hrvatskim grbom, izdržao tek polovicu petnaestogodišnje kazne zahvaljujući pomilovanjima kabineta Alije Izetbegovića

dvojice fratara Miralem Čengić, počeo je s izdržavanjem izrečene mu kazne. Do tada je, od 13. veljače 1994. godine bio u pritvoru.

No, unatoč petnaestogodišnjoj kazni, Miralem Čengić je već odavno na slobodi. Kako je to moguće, pitanje je koje se neizostavno nameće. Jednostavno, ako je predsjednik Predsjedništva države u kojoj se zločin dogodio „sažaljiva“ osoba, kakav se u slučaju ubojice Miralema Čengića pokazao Alija Izetbegović.

On je, naime, uz hrvatske statiste koji su mu stalno, a nelegalno, kao predsjedniku Predsjedništva, davali

Ubojica Miralem Čengić u samostan je došao, kazao je prilikom suđenja, „nabaviti hranu i piće“, ali prevedeno na razumljiviji jezik, došao je oteti od “ustaša” ono što mu je trebalo.

Jer, otkada i kako se to hrana i piće nabavljaju u franjevačkom samostanu?!

Presudom Okružnog suda u Sarajevu 23. rujna 1994. godine Čengić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina, a pravomoćnom presudom Vrhovnog suda BiH od 13. veljače 1995. godine presuda je preinačena na kaznu zatvora od petnaest godina. I ubrzo iza toga, 24. ožujka 1995. godine, ubojica 182

Fra Nikola Filipović i fra Mato Migić

legalitet, u tri navrata Miralemu Čengiću smanjivao kaznu.

Prvi put, Čengiću je kazna smanjena za dvije godine odlukom Predsjedništva (čitaj Alije Izetbegovića jer hrvatski statist ionako ništa nije odlučivao, ali zato osobno nije loše prolazio) Republike BiH od 29. lipnja 1995. godine, samo tri mjeseca i pet dana nakon što je kaznu počeo izdržavati.

Iste godine, 24. studenoga, ponovno je Predsjedništvo Republike BiH na čelu s Alijom Izetbegovićem ubojici dvojica fratara kaznu smanjilo

2002

Zvonimir Čilić Franjevački samostan u Fojnici. mjesto stradanja dvojice fratara

za dvije godine. To znači da mu je samo u jednoj godini kazna smanjena za četiri godine, a do tada je, uz godinu dana, jedan mjesec i devet dana provedenih u pritvoru, u zatvoru proveo tek osam mjeseci.

No, to nije sve. Dugogodišnji nelegalni predsjednik Predsjedništva nepostojeće Republike BiH Alija Izetbegović potrudio se (a pretpostavljamo, hrvatski član Predsjedništva „žestoko“ se suprotstavljao) da pripadniku Armije BiH, koja je i ubijanjem fratara i protjerivanjem Hrvata „branila“ Bosnu i Hercegovinu, Miralemu Čengiću kazna bude još jednom smanjena.

To je učinjeno odlukom Predsjedništva (Alije Izetbegovića, jer on je bio „sve i sva“, ostali su bili ikebane) od 14. rujna 1996. godine, a Čengić je pomilovan za jednu trećinu neizdržanog dijela kazne što iznosi dvije

godine, devet mjeseci i dvadeset dana.

Priskočio i Ganić U pomoć vrlo discipliniranom zatvoreniku Miralemu Čengiću, kako su u molbi za pomilovanje redovito navodili direktor Kazneno- popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Sarajevu Muharem Agić, i zatvorski odgojitelj Azem Merkez, priskočio je i predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić te 24. studenoga 1998. godine, očito manje sažaljiv od Alije Izetbegovića, smanjio mu kaznu za još četiri mjeseca.

no se nameće i pitanje: što vrijedi pošten i profesionalan odnos pravosudnih organa (to su pokazali i u ovom slučaju i to u vrlo nepovoljnom političkom i sigurnosnom ozračju), kada su na mjestima gdje se mnogo što odlučivalo pa i o smanjenju kazne hladnokrvnim ubojicama, sjedile nepoštene osobe (i prodane duše) koje, eto, nađu opravdanje i za tako veliko smanjenje kazne i za najokrutnije ubojice?

Bi li na isti način postupili da je, ne daj Bože, Hrvat, još i pripadnik HVO-a, na ovakav način ubio dvojicu islamskih vjerskih poglavara?!

Znači, Miralem Čengić je za dva svirepa i potpuno bezrazložna ubojstva dvojice nedužnih fratara iz franjevačkog samostana u Fojnici, izdržao tek polovicu petnaestogodišnje kazne.

I na kraju ove tužne priče neizostav183

2002

MINISTARSKI NOVAC DIJELIO SE ANIĆEVIM „LOJALISTIMA“

S

potpuno istim „argumentima“ reagira i brani se federalni ministar obrane Mijo Anić na optužbe (i provjere) o nekorektnim radnjama koje su se događale u federalnom Ministarstvu obrane (u hrvatskoj komponenti Vojske Federacije), kao što je to nedavno činio i njegov stranački kolega, smijenjeni federalni ministar financija i zamjenik federalnog premijera Nikola Grabovac.

- To je atak na hrvatske kadrove u državnim strukturama vlasti - tvrdi sada Anić. No, na Anićevu žalost, kod većine hrvatskog puka sentimenta za njegove (kao i ranije za Grabovčeve i opetovane Zubakove) jadikovke nema, čak bi se dalo zaključiti da mnogi uživaju u njegovu prženju na žeravici, koju si je sam potpalio. Jer, u životu se sve vraća i sve se plaća.

Kardinalova opaska Za takav odnos, za takvo nerazumijevanje za Anićeve „patnje“ (kao i ranije za Grabovčeve) kod većine hrvatskog puka, više je razloga. Prije svega Anić se kod većine bosanskohercegovačkih Hrvata ne doživljava kao hrvatski kadar nego kao marioneta pojedinih dužnosnika međunarodne zajednice.

Upravo su oni njega i mnoge njegove stranačke kolege ustoličili mimo volje većine hrvatskog glasačkog tijela, po principu što manje glasova, to više vlasti. To je, uostalom, i nedavno izjavio i najveći moralni autoritet bosanskohercegovačkih Hrvata, uzoriti kardinal Vinko Puljić, na što je vrlo nekorektno, ali bez 184

Premda Anić tvrdi da se reviziji u Ministarstvu obrane za 2001. suprotstavlja iz principa, razlozi su drugi: lojalnost časnika se kupovala, a novac raznosio u boršama od kuće do kuće. Sada utrošeno valja opravdati...

ijednog argumenta reagirao Krešimir Zubak (koga svrbi, taj se i češe).

zapravo boji. Zašto se on tom činu provjere tako uporno suprotstavlja?

Pomislio je, i prevario se Mijo Anić, ali i drugi dužnosnici Nove hrvatske inicijative da je hrvatski puk kratkog pamćenja, da je već zaboravio njihovo likovanje, kada su prije nego što su mimo volje hrvatskog glasačkog tijela ustoličeni, „letjele glave“ HDZovih dužnosnika izabranih od većine hrvatskog puka, kada su iz vlasti potisnuti oni koji su dobili mandat od svog naroda, kada su uništavane hrvatske financijske i druge institucije (Hercegovačka banka, TKC „Središnja Bosna“ u Vitezu...).

Kupljena lojalnost

Tada je, po Aniću, Zubaku, Grabovcu, Lozančiću... to bio atak na kriminalce i kriminal, na lopove, na „Jelavićevu bandu“, na hercegovačke secesioniste... a ne na hrvatske kadrove, a i sada, godinu, dvije, tri poslije „otkriveni“ kriminalci, lopovi i banditi su na slobodi, ali bez vlasti koju zauzeše po volji međunarodnih dužnosnika Anići, Grabovci, Jonjići, Mrkonjići, Zeke, Tuke ...

Međutim, u svoj ovoj halabuci oko Mije Anića, ustvari oko ulaska Financijske policije u federalno Ministarstvo obrane, neizbježno je pitanje čega se to federalni ministar Anić

Argumenti „principijelne naravi“ o kojima govori Anić, priče su za malu djecu. On, naime, traži da se najprije obavi revizija poslovanja federalnog Ministarstva za 1997., 1998., 1999. i 2000. godinu, pa tek onda za 2001. godinu (do tada će, nada se Anić, izbori biti završeni), u kojoj je on i uz pomoć SFOR-ovih tenkova zauzimao i zauzeo potpunu vlast u hrvatskoj komponenti Vojske Federacije.

Zašto se tako uporno Anić suprotstavlja reviziji 2001. godine u kojoj je on preuzeo vlast u federalnom Ministarstvu obrane?

Na ovo pitanje odgovor je jasan kao dan svima koji nemaju kratko pamćenje. Naime, u 2001. Anić se služio logikom da cilj opravdava sredstva.

A cilj je bio slomiti (ili skloniti) sve one časnike (pa i vojnike) lojalne Hrvatskom narodnom saboru i pridobiti ih za sebe, za svoje ciljeve.

Lojalnost se kupovala činovima, foteljama, građevinskim materijalom, ah i novcima. I prodanih je bilo, jer, na žalost, sve, pa i obraz, ima svoju cijenu.

Novci su se dijelili uživo, a raznosili su se u boršama od kuće do kuće, od časnika do časnika, pa tko voli nek’ izvoli. Mnogi su iz raznih razloga podlegli, prodali se i tako omogućili Aniću „pobjedu“.

No, te Anićeve rabote (o čemu je prošle godine pisala i Slobodna Dalmacija) su nelegalne, kažnjive i sada će ih Financijska policija otkriti. Toga se boji Mijo Anić, a priča o principijelnosti je bacanje prašine u oči koje jednostavno ne postiže za njega željene efekte.

Zvonimir Čilić

2002

Da je sve čisto u poslovanju federalnog Ministarstva obrane u 2001. godini, zar bi se Mijo Anić onako uporno i grčevito suprotstavljao provjeri?

Orasi u džepovima Zašto Anić mirno i dostojanstveno ne pusti (kao da će moći zabraniti) „ulazak“ Financijske policije u federalno ministarstvo, pa nakon što se pokaže kako je sve čisto i legalno, likujući krene u predsjedničku predizbornu kampanju i čista obraza, s punim pravom, tada zatraži provjeru poslovanja i bošnjačkog i hrvatskog dijela federalnog Ministarstva obrane u prethodnom period?

Mijo Anić: Priča o principijelnosti je bacanje prašine u oči strah ga je otkrivanja nezakonitosti

To bi Anić tako rado učinio, no u tome ga sprječavaju „orasi“ u džepovima iz 2001. godine. A ti orasi, tada tako slatki i učinkoviti, sada će mu, po svemu sudeći, uzdrmati fotelju federalnog ministra i pokvariti mu predsjedničke ambicije.

185

186

2002

HRVATI SE ODMARAJU DAN, BOŠNJACI DVA, A SRBI CIJELI TJEDAN!

Naime, u „bratskoj“ Federaciji blagovat će se jedan ili dva dana,ovisno o tome gdje je tko (Hrvati ili Bošnjaci) u većini. Jer, federalni nadležni organi, iako to još uvijek zakonski nije regulirano, kao ni za ostale državne praznike, donijeli su odluku da se ne radi 1. i 2. svibnja, što županije i općine s hrvatskom većinom nisu prihvatile i na tim područjima neradnim danom proglašen je samo 1. svibnja.

Istodobno, federalni organi vlasti i federalne institucije neće raditi dva dana (zna se tko je tu većina), a u pojedinim općinama, recimo u Vitezu, Hrvati rade 2. svibnja, ali ne i njihovi kolege Bošnjaci u općinskoj (zajedničkoj) administraciji. Tako će (nazdravlje ili aferim) neke općinske službe u četvrtak raditi, dok druge neće.

Drugi, nešto manji (49 posto) dio „cjelovite“ i međunarodno priznate BiH, Republika Srpska, s konstitutivnim i sa Srbima ravnopravnim Hrvatima i Bošnjacima (a zašto se onda zove Republika Srpska) blagovat će od 1. do 7. svibnja.

Naime u ovoj „bratskoj“ republici

2002

Slavi se, naravno, ovaj praznik svuda, ali različito, od entiteta do entiteta, od naroda (srpskog, bošnjačkog i hrvatskog) do naroda, od općine do općine, pa čak različito i unutar pojedinih općina.

Velikom broju radno sposobnih u ovoj „cjelovitoj“ državi uopće i nije važno koliko se dana „blaguje“ međunarodni praznik. Jer, njih deseci pa i stotine tisuća uopće ne rade

triju ravnopravnih naroda (malo sutra), Praznik rada spojen je s pravoslavnim Uskrsom pa će se od (ne) rada radni ljudi i građani odmarati cijeli tjedan.

No, treba reći da će i sama proslava biti potpuno različita. I, recimo, dok se na područjima s hrvatskom većinom ovom prazniku baš i ne daje neko posebno značenje, na područjima s bošnjačkom i srpskom većinom nastavilo se s prvosvibanjskim urancima i drugim ideološki i politički obojenim obilježavanjima ovoga praznika.

Kakva država, takva i proslava Međunarodnog praznika rada, rekli bismo.

Velikom broju radno sposobnih u ovoj „cjelovitoj“ državi uopće i nije važno koliko se dana slavi ovaj međunarodni praznik. Jer, njih deseci, pa i stotine tisuća uopće ne radi (i tko zna kada će), a istodobno veliki broj formalno uposlenih je na tzv. famoznom čekanju (nitko ne zna što ti jadni ljudi u stvari čekaju i hoće li i što dočekati).

Sulejmanu Hrli koji kažu pred osiromašenim radnicima puši (a zna se tko je “popušio”) „drinu“ (najjeftinije cigarete), a inače „malboro“ i njemu sličnima, da po svaku cijenu žele „rasturiti“ mostarski Aluminij, a ne, recimo, oživjeti proizvodnju u Tekstilnom kombinatu Đuro Salaj u Mostaru koji sada služi za skladištenje tisuća minobacačkih granata.

Jer, ako bi se „rasturio“ Aluminij i slične uspješne tvrtke (na područjima s hrvatskom većinom), cjelovita i međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina bi bila još „cjelovitija“, još „priznatija“ i „ravnopravnija“, a zapravo - jadnija.

Tada bi, valjda, i međunarodni praznik rada na svim područjima Bosne i Hercegovine bio obilježavan i proslavljen sukladno opće priznatim (komunističkim) načelima vjernog predsjednika sindikata „cjelovite“ i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, Sulejmana Hrle.

Istina, svidjelo se to komu ih ne, najmanje jednih i drugih je, ipak, na područjima s hrvatskom većinom.

To je, valjda, i razlog vječnom i samozvanom predsjedniku Sindikata BiH (kako to samo gordo zvuči) 187

Zvonimir Čilić

K

akva je cjelovita (i koliko je cjelovita) i međunarodno priznata država BiH na neki način, uz stotine drugih primjera, može svjedočiti i proslava Prvoga svibnja, Međunarodnog praznika rada.

188

2002 ISTINA BOLI, ZAR NE?

REAGIRANJA: NOVINAR „SLOBODNE“ ZVONIMIR ČILIĆ ODGOVARA STRANCI UMIROVLJENIKA

Zašto sam nepošteno, kako mi se imputira, ostao nedosljedan „nikako ne dirajući u HDZ i njegove kandidate“, pitaju iz Stranke umirovljenika i potenciraju ime dr. prof. Miljenka Brkića, kandidata koalicije HDZ, HNZ i HD, koji je dobio (vjerovali ili ne, stoji u spomenutom reagiranju) 333 glasa.

Poštovana gospodo, nisam spomenuo dr. Brkića jer je on daleko (iako s vrlo malim brojem glasova) ispred vaših kandidata i ima čak tri pa i pet puta više glasova od njih. Moj je grijeh, priznajem, što nisam napisao „i oni koji su dobili tristotinjak i koji glas više“, premda sam sve te poslanike izabrane postizbomim inženjeringom (a ne voljom birača)

nazvao kompenzacijskim zastupnicima. No, nije mi jasno zašto dr. Brkića svrstavate u kandidate HDZ-a.

Koliko je meni poznato, on je član (predsjednik) HNZ-a. Valjda zato da bi meni mogli imputirati pristranost HDZ-u.

A

vama,

uvaženi

umirovljenici,

2002

Umirovljenike, ili je bolje reći, one koji na njihov račun vrlo dobro žive (najveći broj umirovljenika nije dao glas „svojoj“ stranci ni „svojim“ kandidatima) pogodila je iznesena činjenica da je postizbornim inženjeringom u klupe federalnog Parlamenta sjela i njihova članica Dušanka Pečanac s mizernih stotinjak (i koji više) glasova. A s toliko glasova se ne može ući (bez štimaljke) ni u savjet malo veće mjesne zajednice. Press-ured Stranke umirovljenika apostrofira i u spomenutom tekstu iznesena imena kandidata ProENS-a i NHI-ja koji su dobili čak i manje glasova stvarajući (ili pozivajući i druge stranke) koaliciju protiv „HDZ-ova novinara“, autora za press-ured Stranke umirovljenika inkriminiranog teksta.

Mislite li da je postizborni inženjering s kompenzacijskim mandatima „skrojen“ radi dr. Miljenka Brkića? Ne, on i još poneki su „uskočili“ u Parlament jer ih se pri „krojenju“ nije moglo „odrezati“ upućujem jedno pitanje na koje ne očekujem odgovor. Mislite li da je postizborni inženjering s kompenzacijskim mandatima „skrojen“ radi dr. Miljenka Brkića? Ne, ne, on i još poneki su „uskočili“ u Parlament jer ih se pri „krojenju“ nije moglo „odrezati“.

Moj je grijeh, priznajem, što nisam napisao „i oni koji su dobili tristotinjak i koji glas više“, premda sam sve te poslanike izabrane postizbomim inženjeringom (a ne voljom birača) nazvao kompenzacijskim zastupnicima.

Dr. prof. Miljenko Brkić

189

Zvonimir Čilić

I

stina (pogotovo ako govori o nepravdi) uvijek boli pa tako i Stranku umirovljenika koja je reagirala na moj tekst „U Parlament sa šezdesetak glasova“, objavljen u našem listu 24. listopada.

2002

UBOJSTVA OSAM HRVATSKIH POVRATNIKA JOŠ NERIJEŠENA

N

eopozive ostavke, potpuno neočekivano, podnijeli su srednjobosanski županijski ministar unutarnjih poslova Midhad Zubača i njegov zamjenik Ivica Harambašić. Ostavke su prihvaćene i župan Nedžad Hadžić i dožupan Rudo Vidović za obavljanje tih dužnosti ovlastili su aktualnog zamjenika županijskog ministra financija Salema Hodžića i aktualnog županijskog ministra gospodarstva Mirka Batinića. Konačna imenovanja na te funkcije bit će izvršena u sklopu skorog formiranja županijske vlade, a sukladno proteklim izbornim rezultatima. Što je razlog ovom činu Midhada Zubače i Ivice Harambašića, službeno se ne zna, premda nije teško zaključiti kako je u pitanju „viša sila“.

A ta „viša sila“ je visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown. Naime, iz pouzdanih izvora doznajemo kako je visoki predstavnik od predsjednika SDA Sulejmana Tihića i predsjednika HDZ-a Bariše Čolaka zatražio bezuvjetnu (u roku od 24 sata) smjenu Midhada Zubače i Ivice Harambašića.

„Dragovoljne“ ostavke I nakon takvog zahtjeva, koji ne trpi pogovor, da ne bi bili razriješeni dužnosti, da ne bi poslije trpjeli brojne posljedice takvoga čina, Zubača i Harambašić su „dragovoljno“ podnijeli neopozive ostavke. Što stoji (koji su to Zubačini i Harambašini grijesi) iza ovakvog zahtjeva visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, službeno nije priopćeno. No, kada je Midhad Zubača u pitanju i 190

Što stoji iza zahtjeva visokog predstavnika da dvojica dužnosnika podnesu ostavke, službeno nije priopćeno. No, u slučaju Midhada Zubače stvari su jasne. Nije razriješio ni jedno od osam ubojstava Hrvata povratnika u općinu Travnik, a veliki mu je grijeh i gubitak svakoga traga Saleha Nedala, kojega su u kućnom pritvoru čuvali policajci srednjobosanskog MUP-a

nije teško zaključiti, do smjene je, nema dvojbe, i puno prije trebalo doći. Jer, od 28. srpnja 1999. godine, kada je na ministarsku dužnost imenovan, Zubača baš ništa dobro nije uradio.

Naime, unatoč njegovim „odlučnim“ obećanjima, nije razriješio ni jedno od osam ubojstava Hrvata povratnika u općinu Travnik. Među ubijenima su i dvojica policajaca PU Travnik, Perica Bilić i Anto Valjan.

Nije razriješio ni pokušaj ubojstva policajca PU Travnik Vlade Stojaka, niti povratnika, također u Travnik, Zdravka Vidovića (u veljači ove godine), kao i niz drugih teških kaznenih djela.

Bošnjak jer mu je srednjobosanski MUP 26. rujna 2001. godine izdao putovnicu broj 35456836.

Nakon tragičnih događanja u New Yorku 11. rujna 2001. godine, aktualizirano je i Interpolovo traženje Saleha Nedala, zainteresirali su se i Amerikanci, i taj je Jemenac stavljen u kućni pritvor.

No, brzo mu se izgubio svaki trag.

Procvat prostitucije

U velike grijehe koji su Zubači mogu staviti na teret, a neki kažu kako je kod Ashdowna taj grijeh bio i presudan, jest gubitak svakog traga Saleha Nedala, kojega su u kućnom pritvoru čuvali policajci srednjobosanskog MUP-a.

U vrijeme Zubačine vladavine cvjetala je prostitucija i trgovina ženama na području Srednjobosanske županije, a u tim prljavim rabotama aktivno su sudjelovali i djelatnici ministarstva kojemu je Zubača bio na čelu. Zbog tih prljavih poslova ove je jeseni IPTF smijenio devetoricu djelatnika policijskih uprava u Kiseljaku, Vitezu i Bugojnu, te jednog krim-inspektora u samome ministarstvu.

Toga je Jemenca tražio talijanski Interpol, po mnogim naznakama bio je aktivan sljedbenik Osame bin Ladena, a već duže vrijeme živio je u Bugojnu kao ugledni naturalizirani

Zubača te prljave poslove svojih djelatnika nije vidio, za njih nije znao, niti bilo što u vezi s tim pitanjem poduzimao. A sve je to bila javna tajna, na to su upozoravali mediji

2002

(i Slobodna Dalmacija više puta), a Zubača je radije „ratovao“ s novinarima nego sa svojim djelatnicima ogrezlima u kriminal i prostituciju.

Ministru Zubači nije bilo sumnjivo ni što se naprasno kod njegovih djelatnika (bošnjačke nacionalnosti) naglo probudila žeđa za znanjem pa su u protekle dvije-tri godine njih čak 40-ak završili višu školu. Nije mu bilo sumnjivo što su oni pokazali iznimnu ljubav prema djeci i dječjim vrtićima i svi odreda u istočnom Mostaru na Pedagoškom fakultetu diplomirali na odsjeku predškolskog odgoja. I umjesto da se zainteresira za te, očito je, sumnjive diplome, on je njihove vlasnike nagrađivao novim odgovornim i bolje plaćenim radnim mjestima.

Ivica Harambašić: JeIi "pao" zbog nacionalnog balansa?

Okovani šutnjom No, pitanje je zašto je u paketu sa Zubačom odletjela i glava Ivice Harambašića. Njegove su ovlasti ipak bile puno manje, pa valjda bi trebala biti manja i odgovornost. Je li visoki predstavnik na ovaj način, u paritetnoj županiji, podijelio odgovornost i tako amortizirao mogući bošnjački gnjev, ili su posrijedi neki drugi ra-

zlozi i grijesi i Ivice Harambašića?

Na to pitanje sada je teško odgovoriti jer šutnjom su okovani županijski dužnosnici Nedžad Hadžić i Rudo Vidović koji su „ostavke“ amenovali i političari Sulejmah Tihić i Bariša Čolak, dužnosnici koji su te „ostavke“, nakon miga Paddyja Ashdowna, naredili.

Moglo bi se unedogled nabrajati što je sve Zubača trebao uraditi, a nije, što je trebao vidjeti, a nije. No, jednostavnije je reći da je čitavo vrijeme svoga prepotentnog i nadobudnog ministrovanja „orao, ali nije zubio“. I na kraju, kako se i moralo dogoditi, „pozubio“ je visoki predstavnik Paddy Ashdown.

Kuća (muzej) nobelovca Ive Andrića

191

Zvonimir Čilić

Midhad Zubaca: Nikakvog pomaka u radu policije

192

2002

PRISTUPI U NHI I RIJEŠI PROBLEME

Naime, oni su rješenjem civilnog zapovjednika hrvatske vojne komponente (Krešimira Zubaka i u malom postotku Ante Jelavića) poslani u mirovinu u razdoblju od 1997. od 1999. godine, no mirovine nikada nisu dobili.

Istina, čekajući pravomoćno rješenje, primali su novčane naknade, a problemi su nastali dolaskom Alijanse na vlast i kulminirali krajem prošle godine kada su im, odlukom ministra obrane Mije Anića, te naknade ukinute.

Od tada su ti ljudi i njihove obitelji bez ikakvih primanja, a svi njihovi pokušaji, a bilo ih je na desetke, u konačnici su nailazili na zatvorena vrata. Istovremeno su se brojna i stalna obećanja dužnosnika federalnih i državnih ministarstava pokazala lažnim i prljavim političkim igrama u predizbornim aktivnostima.

Sve aktivnosti u ime 739 obespravljenih pripadnika HVO-a, odreda uglednih građana i istaknutih sudionika Domovinskoga rata, vodio je

utemeljeni stožer na čelu s Vitežaninom Željkom Topalovićem. Već prilikom utemeljenja rečeno je kako će se stožer boriti samo legalnim putem, kroz legalne institucije vlasti što je, nema dvojbe, i jedini ispravan put.

No pokazalo se da se takvom borbom, unatoč činjenici da su svi argumenti bili na njihovoj strani, ipak ne može do cilja. Naime, „preskakao“ ih je tko i kada je stigao, a sve s ciljem oblatiti svoje (HDZ-ovske) prethodnike i sebi priskrbiti glasove za predstojeće (sada već prošle) izbore.

Koliko se u prljavštinama išlo daleko, neka ilustrira i podatak da je članovima stožera nuđeno rješavanje njihova problema ako potpišu pristupnicu NHI-ju. To im je u ime te stranke nudio Antun Mrkonjić, pomoćnik za informiranje federalnog ministra obrane Mije Anića.

Upravo federalne i državne dužnosnike iz reda NHI-ja Nikolu Grabovca, Mijata Tuku, Miju Anića i Krešimira Zubaka članovi stožera i označavaju najvećim krivcima za svoju kalvariju.

Prstom upiru i na još uvijek aktualnog premijera Aliju Behmena koji im je obećao (a i ranije je lažno obećavao) kako će njihov problem biti rješavan (i valjda riješen) na sjednici vlade sazvanoj za ponedjeljak 23.

Vjerovali su i nadali se pomoći visokog predstavnika u BiH Paddyja Ashdowna, no on im na pismo i molbu za pomoć ni odgovorio nije.

Podsjećaju iz stožera i na one koji su igrali korektne igre, ali oni (savjetnici za vojna pitanja i unutarnju politiku u Predsjedništvu BiH, general Ivan Nagolov i Stjepan Pocrnja te šef kabineta federalnog ministra obrane Martin Frančešević sa suradnicima) na žalost nisu mogli njihov problem i riješiti.

Upućuju i iskrenu zahvalnost uzoritom kardinalu Vinku Puljiću koji je našao vremena (3. prosinca) saslušati ih i angažirati se u rješavanju njihova problema.

- Izigrani smo, prevareni smo, i mi i naše obitelji. Evo već drugi Božić čekamo u velikoj materijalnoj stisci, a mnogi od nas na rubu gole egzistencije. Što slijedi, što nam preostaje?

Naravno, nastavit ćemo tražiti rješavanje našeg problema s novoizabranom vlašću i iskreno vjerujemo kako će se taj problem uskoro riješiti.

Imamo čvrsto obećanje i novoizabranog hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića da će naše pitanje biti na dnevnom redu već prve sjednice novoizabrane federalne vlade - kazali su za Slobodnu predsjednik Stožera za zaštitu prava umirovljenih pripadnika HVO-a Željko Topalović i član predsjedništva stožera Ilija Furundžija.

193

2002

P

rljave političke igre i lažna obećanja osnovne su naznake problema 739 umirovljenih pripadnika HVO-a koji već godinu dana, nerazumnim postupcima ponajprije federalnog ministra obrane Mije Anića, ne primaju nikakve naknade.

prosinca. No pitanje 739 obespravljenih pripadnika HVO-a, unatoč premijerovu obećanju, nije ni uvršteno na dnevni red sjednice vlade.

Zvonimir Čilić

Koliko se u prljavštinama išlo daleko, neka ilustrira i podatak da je članovima stožera, čije obitelji već godinu dana preživljavaju bez ikakvih prihoda, nuđeno rješavanje njihova problema ako potpišu pristupnicu NHI-ju

2003

PREDSTAVLJANJE KNJIGE „HAAŠKA PRIČA“, AUTORA ZORANA KUPREŠKIĆA

O

knjizi se može govoriti na razne načine i s raznih aspekata i vidjeti je i prezentirati iz raznih kutova. Moj način predstavljanja “Haaške price” znao je izazvati i negativne reakcije.

Naravno, ne moramo svi isto misliti i na događaje isto gledati, pa tako ni na “Haašku priču” i na uzroke koji su je izrodili.

No, hoću reći kako su te negativne reakcije stizale i dalje stižu od onih pojedinaca u BiH koji su bili u prilici, nakon objavljivanja optužnice i prije pravomoćnih presuda, javnim istupom bar pokušati zaštititi optužene od žigosanja i sotoniziranja kojemu su u javnosti sustavno bili izloženi. Na žalost, oni to nisu činili jer stati u obranu već unaprijed osuđenih i ratnim zločincima proglašenih, nije bilo uputno, nije bilo „zdravo“, posebno za one koji su politički, ili u nekim drugim društvenim oblastima, visoko kotirali, i tu željeli ostati ili čak napredovati. Sve to dovesti u pitanje zbog onih koji će, pa makar i nevini bili, svakako trunuti u haaškom, ili nekom drugom, kazamatu, po njihovom mentalnom i karakternom sklopu, jednostavno nije racionalno. No, sada upravo ti ljudi žele i hoće biti Zoranovi i Mirjanovi dušebrižnici.

No, da se mi vratimo knjizi koja je, po mom sudu, vrlo zanimljiva, pruža niz iznimno interesantnih gledanja na događaje i činjenice, šalje nemalo poruka i u mnogim je segmentima razgolitila Haaški sud i potvrdila stajališta mnogih (hrabrijih) kako je riječ prije o političkoj nego pravosudnoj instituciji. Odnosno, kako je ovaj sud sredstvo moćnih 194

S predstavljanja u Tomislavgradu Zvonimir Čilić, Zoran Kupreškić, biskup Ratko Perić, Marko Martinović, Jozo Klašić

za discipliniranje nemoćnih, te za dolazak moćnih do političkih i drugih ciljeva. A pravda je tu tek negdje u zapećku.

Nerijetko se može čuti kako “Haašku priču” ne treba politizirati, no to je jednostavno nemoguće izbjeći.

Jer, upravo radi politiziranja Zoran i Mirjan, ali i drugi naši sugrađani i sunarodnjaci, našli su se u haaškom kazamatu. Naravo, ovim ne želim, ne daj Bože, negirati ili minimizirati zločine koji su zaista počinjeni.

Knjiga šalje niz poruka i to na vrlo konkretan i upečatljiv način i iz njih bi mnogi pojedinci, ali i neke institucije, mogli izvući pouke iako autorov cilj i nije bilo koga poučavati niti bilo komu što poručivati. Autor je jednostavno odlučio zabilježiti, da se zna I pamti, jer što nije zapisano brzo pada u zaborav, kao da se nikada i nije dogodilo.

U prosincu 1997. godine bio sam u prvoj skupini Vitežana koji su posjetili Hrvate iz srednje Bosne zatočene u haaškom zatvoru.

Nakon što smo stigli u Haag, čekajući odlazak u posjet stalno

sam mislio što ću reći tim jadnim ljudima, prijateljima. Pitao sam se kako se ponašati, koje i kave im riječi utjehe i ohrabrenja uputiti. Čak sam u jednom trenutku i zažalio što sam u Haag uopće i došao. Međutim, na moje veliko iznenađenje, ali i na moju veliku radost, dočekali su nas smireni, racionalnog ponašanja Zoran, Mirjan, Tiho, Mario, Drago… i umjesto mi njih, oni su hrabrili nas. Pitao sam se otkud snaga tim ljudima zatočenim u kazamatu u kojemu sam, u dva dana, proveo 16 sati, a pomisao na taj zatvor i sada u meni izaziva jezu. Iz knjige ćete vidjeti da su tu snagu, koja ih je držala, crpili iz čiste savjesti, vjere i ljubavi, vjere u Boga i ljubavi prema svojim najmilijim, te iz silne želje vratiti se kući ali čista obraza, kakav su i oni i njihove obitelji oduvijek imali. Vratiti se kući bez križa koji bi, u protivnom, kasnije kroz život i oni i njihova djeca morali nositi. Odlučili su, a za to su snagu našli u vjeri i ljubavi, boriti se do posljednjeg daha, jer tko se ne bori i ne može pobijediti, tko ne krene na put, nikada do cilja neće stići. Čitajući ovu knjigu da se zaključiti što je to prijateljstvo i tko

je pravi prijatelj. A za prijatelja jedan je filozof kazao: „Dobar te prijatelj vjernije slijedi nego tvoja sjena.

Sjena te, naime, slijedi samo dok sunce oko tebe sija“.

Knjiga govori i o onima koji su bez rezerve bili spremni pomoći i pomogli su, ali i o onima koji to, iz raznoraznih razloga, nisu htjeli.

Govori i o onima koji su, tko zna zašto, lažnim svjedočenjem njih i njihove obitelji pokušali i umalo potpuno u crno zavili. No, ni te Zoran i Mirjan ne optužuju. Oni i za njih traže riječi opravdanja, traže za njih oprost i opraštaju im. A za to stvarno treba snage i za to im se treba diviti.

Ako je itko u bivšoj državi sanjao Zapad i zapadnu demokraciju, onda su to bili, nedvojbeno je, Hrvati.

Sretni smo bili, ili bar većina nas, kada je srušen Berlinski zid, kada se komunistički sustav rušio kao kula od karata. Vjerovali smo tada, naivno pošteno, da je zauvijek došao

Zagreb, Ivica Relković, Zoran Kupreškić, Dražen Budiša i Zvonimir Čilić

„PODIJELI I OSVOJI; NAJRAZBORITIJA JE I NAJEFIKASNIJA OPCIJA OTVORENA KAO IZLAZNA STRATEGIJA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE“, uputa je Komisije UN-a o stanju i prijedlozima rješenja za BiH. A potvrde ovih tvrdnji, iako neizravno, naći ćete i u “Haaškoj priči” i sve su to autor Zoran i njegov brat Mirjan, Vlatko, Drago, Dragan, Ivica, Pero, Marinko, Vlado, Tiho, Mario, Dario i njihove obitelji, kao i obitelj umrlog i također lažno optuženog Stipe Alilovića, na svojoj koži osjetili. Što znači obećanje moćnog nemoćnom, velikog malom, vidljivo je iz slučaja Kušreškića i drugih iz tzv. Viteške skupine. Obećano im je, naime, od strane SAD-a, najprije preko Vlade Republike Hrvatske, a onda i izravno preko Roberta Gelbarda, izaslanika Billa Clintona, brzo i pravično suđenje. Kako je bila čvrsta garancija osjetili su na najgori mogući način. Ta brzina za Zorana i Mirjana značila je 1478 dana zatvora, a na tu obećanu brzinu, na pravomoćnu presudu još uvijek, već šestu godinu, čekaju Mario Čerkez i Dario Kordić. Tim, pokazalo se, lažnim obećanjima, Gelbard je postigao cilj. Hrvati su dragovoljno otišli u Haag, a o obećanoj brzini i pravičnom suđenju nikada više ni riječi nije progovorio. Za to on nije imao ni vremena ni interesa, a sada, čak i bez grižnje savjesti, pokušava kupiti neke nekretnine na hrvatskoj obali. To je taj odnos moćnog prema nemoćnom i u pravilu je, na žalost i u toj razvikanoj zapadnoj demokraciji koju smo sanjali i u koju smo neizmjerno vjerovali, nepravedan i bezdušan.

Jedna filozofska misao kaže da „najviše zla ne čini represija zlih, nego šutnja dobrih“. Na žalost istinitost te misli Kupreškići su osjetili na svojoj koži. Pisali su, naime, pisma na sve strane svijeta tražeći, nakon 195

2003

Široki Brijeg, fra Jozo Zovko

Kako smo samo naivni bili. Naime, i dalje traju olovna vremena, i dalju su čvrste olovne zavjese, i dalje se sudi i presuđuje u ime uzvišenih ili je bolje reći političkih i drugih ciljeva.

Ponovno sudovi imaju neke druge, a ne pravosudne uloge. A iskreno smo vjerovali i nadali se da tako više nikada neće biti. Na žalost, uvjerili smo se kako se samo metode mijenjaju, a suština i ciljevi jačih i bogatih spram malih i siromašnih, ostaju isti. A da bih potkrijepio ove tvrdnje, da se ne pomisli kako su izrečene bez argumenata, kako su to tvrdnje frustriranog čovjeka, ili pak Hrvata u BiH, citirat ću vam ulomak iz Izviješća Komisije UN-a „O stanju i prijdlozima rješenja za BiH“, sačinjenog prije parlamentarnih izbora 1998. godine. U tom ulomku se kaže: “Ako se bosanskohercegovačkih Hrvati ičega plaše, to je moć Haaga.

Bivši i sadašnji generali HVO-a imaju ogromnu moć u Hercegovini i ICTY i SFOR trebaju biti usmjereni na ove generale koji su, navodno počinili ratne zločine, a koji još uvijek rukuju značajnim političkom i gospodarskom vlašću“. Jasno nam je iz tog citata da su zločini za koje bi trebalo optuživati hrvatske generale NAVODNI, i da takve optužbe i uhićenja mogu i trebaju poslužiti u svrhu eliminiranja

političkog utjecaja i ugleda kojega ratni generali HVO-a uživaju u svom narodu.

Zvonimir Čilić

kraj olovnim vremenima, željeznim zavjesama, da više nikada neće biti delikta mišljenja i verbalnog delikta, bogova na zemlji koji će za nas, i u ime nas, odlučivati, a neposlušne i one koji drugačije misle, lažno optuživati, smjenjivati, sotonizirati…

objavljivanja optužnice koju do dolaska u Haag ni vidjeli nisu, priliku nešto reći u svoju obranu. Ukazivali su na napravdu koja im se čini.

Tražili su to od Michaela Steinera i Carlosa WEestendorpa, tada prvih ljudi međunarodne zajednice u BiH. Tražili su pismeno takvu priliku i od američke tajnice Madeleine Albright, Od Sergeja Lavrova, predsjedatelja Vijeća sigurnosti UNa, od članova Predsjedništva BiH, a među njima je bio i Krešimir Zubak…

I svi ti „dobri“ moćnici su šutjeli, a to je naše prijatelje boljelo ništa manje od represije zlih. Osjećali su se napušteni, prepušteni sami sebi, iako baš nizašto nisu bili krivi.

Osjetili su Kupreškići, ali i drugi Hrvati iz srednje Bosne zatočeni u Haagu, kako su oni u svojoj domovini BiH ravnopravni, a kako su neki drugi ravnopravniji. To se jasno vidjelo kada su visoki oficiri Armije BiH, Sefer Halilović, Enver Hadžihasanović, nedavno preminuli Mehmed Alagić, Amir Kubura, optuženi za ratne zločine i sprovedeni u Haag. Međutim, vrlo brzo su se vratili kući s pravom branjenja sa slobode, a za njih je garancije dala Vlada Federacije u kojoj su, kažu, ravnopravno participirali i Hrvati. Založio se za te garancije i federalni ministar pravde, Hrvat Zvonko Mijan, a ranije takav zahtjev Kupreškića i drugih zatočenih Hrvata ostao je u ladici federalnog premijera Edhema Bičakčića. A „dobri“, o kojima smo govorili, ostali su slijepi, gluhi i nijemi. Stara narodna poslovica kaže kako je pravda spora ali dostižna. Mnogi su, kada su se kući vratila trojica Kupreškića često spominjali tu izreku. No, pitanje je, a takvo pitanje postavlja i “Haaška priča”, je li to uopće istina. Je li istina bar kada su Kupreškići u pitanju? Je li pravda dostignuta i je li to uopće pravda? Strpaju te u zatvor, tamo truneš četiri godine, a onda te puste kući kao da ništa nije bilo i još kažu: “Vidiš, pravda je pobijedila”. A to je velika nepravda, to je očigledno kršenje pravosudnih 196

Zagreb, Ivica Relković, Zoran Kupreškić, Dražen Budiša i Zvonimir Čilić

načela i osnovnih ljudskih prava, to su prljave političke igre za kakve znamo iz različitih režimskih vremena. I za sve to nitko ni moralno ni materijalno ne odgovara. Nitko tim ljudima ni riječi isprike nije uputio. A do sada su sedmorica oslobođeni svih optužbi i pušteni na slobodu.

Vratili su se Kupreškići čista obraza, savjest im je bila i ostala čista, a što o njima misle potvrđivali su njihovi sugrađani i sunarodnjaci na brojnim prosvjednim skupovima.

Pokazali su to i na veličanstvenom dočeku u Vitezu 24. studenog 2001. kada ih se okupilo više tisuća iz cijele Bosne ali i iz drugih krajeva BiH. Dobili su Kupreškići stotine brzojava, stotine telefonskih poziva, zvali su iz znani i neznani sa svih strana svijeta. Na žalost, brzojav ili telefonski poziva nisu dobili, racimo, od tadašnjeg člana Predsjedništva BiH, Vitežanina Joze Križanovića, od predsjednika Federacije, Karla Filipovića, od federalnog ministra

pravde, Zvonke Mijana, pa ni od ministra za ljudska prava u Vijeću ministara BiH, Krešimira Zubaka, počasnog građanina Viteza, i da dalje ne nabrajamo. „Praveći nekom dubok naklon, uvijek se okrenu leđa nekom drugom“, rekao je jedan filozof. A spomenuti političari praveći duboki naklon svojim mentorima i poslodavcima koji su ih i instalirali na visoke pozicije, okrenuli su leđa nevinim Kupreškićima, a preko njih i hrvatskom narodu u BiH. Uostalom, hrvatski narod ih i nije izabrao za svoje predstavnike, a na visoke dužnosti su ih instalirali oni radi kojih su, klanjajući se, leđa iskrivili i obraze ukaljali. Evo, radi toga, radi pobrojanog, Zoran Kupreškić, iako mu to uopće nije cilj, poput Emila Zole pišući o Dreyfusovoj aferi, poručuje: “Optužujem!” Istina je, Zoran Kupreškić nikog ne optužuje, ali umjesto njega, to čine potresno svjedočanstvo i neumoljive činjenice iznesene u “Haaškoj priči”.

Promocija u Sarajevu, Nikica Gržić, Ivo mIro Jović, Zoran Kupreškić, Marko Martinović, Zvonimir Čilić i kardinnal Vinko Puljić

197 Zvonimir Čilić

2003

2003

BLAŠKIĆ ISPAŠTA ZA TUĐE GRIJEHE

P

roteklih su 15-ak dana, nakon duljeg vremena, Hrvati iz srednje Bosne s velikom pozornošću pratili šture vijesti koje su stizale iz Haaga. Naime, pratili su tijek žalbenog postupka generala Tihomira Blaškića i njegove pokušaje da se izbori za pravdu, koje se nikada nije bojao. Pravde se, barem kad je general Tihomir Blaškić u pitanju, ne boje ni Hrvati iz srednje Bosne, poglavito oni koji Blaškića bolje poznaju i koji su skupa s njim u krvavom ratu branili srednju Bosnu, preciznije -i Lašvansku dolinu, 316 dana potpuno opkoljenu od osmerostruko brojnijih muslimanskih snaga.

Ne boje se istine, jer znaju da je Tihomir Blaškić, tadašnji zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna, bio vojnik od glave do pete, da je bio časnik par excellance. I da je, kojim slučajem, bilo više Blaškića na objema stranama, zločina bi bilo neusporedivo manje, ili ih uopće ne bi bilo.

Istina je da Blaškić ni u BiH ni u Hrvatskoj nije pripadao nijednome klanu, čak nijednoj (tvrdoj ili mekoj) političkoj opciji; bio je vojnik naroda kojem pripada i nije imao “leda”, pa je bio pogodan “prilog” na hrvatski žrtvenik iznuđen od zapadnih sila

Katava: On je častan čovjek Marinko Katava, pravnik, bivši Blaškićev supatnik u Haaškom zatvoru: - Očekujem da Haaški sud konačno počne dijeliti pravdu. Jer, dosadašnja mjerila tog suda nisu bila na tom tragu. Primjer za to su izrečene prvostupanjske presude Blaškiću i pravomoćna Dragi Josipoviću, te presude, recimo, Draženku Erdemoviću (pripadnik srpskih snaga) i Biljani Plavšić, nad kojima se javnost zgražala.

Blaškić je častan čovjek, častan vojnik i, znajući što je u ratu činio i kakav je zapovjednik bio, očekujem, bude li čiste savjesti kod Sudbenog vijeća, oslobađajuću presudu, u najgorem slučaju njegovo puštanje na slobodu na dan izricanja pravomoćne presude.

Kupreškić: Molim se za oslobađanje Zoran Kupreškić, haaški uznik, oslobođen svih optužaba nakon 1478 dana provedenih u Haaškom zatvoru.

- Blaškića sam osobno upoznao u Haaškom zatvoru i o njemu mogu govoriti samo s tog aspekta. General Blaškić i njegovi svjetonazori jednostavno su nespojivi s onim što mu se stavlja na teret. Meni je neshvatljivo da bi on mogao učiniti nešto što se kosi s bilo kojim pravnim regulama. On je, naime, oličenje discipliniranog čovjeka.

Vjerujte, mi između sebe, provodeći u zatvoru dane, mjesece i godine, brzo doznamo komu je savjest čista, a komu nije. To se jednostavno ne može skriti. Blaškić trpi, pati, i to je bilo lako uočiti, barem meni, koji sam bio u istoj koži, ali isto tako u svoj toj njegovoj patnji dala se vidjeti njegova čista savjest i želja za pravdom.

Jer on se pravde i istine nije bojao, vjerovao je da će svoju nevinost dokazati.

No, borba s nemani kakav je Haaški sud je teška, neravnopravna i neizvjesna, i unatoč argumentima koji su na njegovoj strani. Upravo zbog toga, unatoč mojim iskrenim nadanjima u pobjedu pravde, a što bi u Blaškićevu slučaju značilo oslobađajuću presudu, s molitvama, s velikim nestrpljenjem i zebnjom, čekat ću konačnu riječ suda.

198

Dr. Perić: Žrtva prljavog procesa Primarijus dr. Tihomir Perić, ravnatelj Hrvatske bolnice “Dr. fra Mato Nikolić”, koja je u ratu bila smještena u novobiljanskoj crkvi.

-Blaškića poznajem od njegova dolaska u Vitez 1992. godine i o njemu kao čovjeku i vojniku imam vrlo visoko mišljenje. On je karakteran i moralan čovjek, tvrd, discipliniran vojnik, profesionalac, ali i moralist i humanist kakvih je, na žalost, u proteklom ratu bilo vrlo malo.

Jer za Blaškića - a to će potvrditi svi oni koji su bili u njegovu zapovjednom sustavu, pa i časnici Armije BiH, što su nerijetko i činili (generali Mehmed Alagić, Džemo Merdan...) Ženevske konvencije, ratna prava i običaji, humanitarna načela... bili su svetinja.

I zato mnogi pripadnici HVO-a kojima je zapovijedao general Tihomir Blaškić kažu da su ponosni smo što su bili njegovi vojnici.

U prilog ovakvim tvrdnjama treba također reći, a to će se potvrditi u sljedećim haaškim procesima (ako već i nije potvrđeno), da pripadnici HVO-a kojima je zapovijedao Blaškić, a riječ je o domobranskim brigadama, nisu počinili nijedan masovni zločin, a zbog kojih je upravo Blaškić drakonski kažnjen sa 45 godina zatvora. To potvrđuje i podatak da su “domobrani” Mirjan, Zoran i Vlatko Kupreškić, Dragan Papić i Marinko Katava, bivši zatočenici haaškoga zatvora, oslobođeni svih optužaba.

A sada, nakon žalbenog postupka Tihomira Blaškića, očekuje se i oslobađajuća presuda za Marija Čerkeza, zapovjednika Viteške brigade HVO-a iz Viteza, jedinog preostalog optuženog i zatočenog pripadnika HVO-a iz zapovjednog lanca generala Blaškića.

U srednjoj Bosni je nepodijeljeno mišljenje kad su u pitanju čast i vojničko ponašanje Tihomira Blaškiča, kad je u pitanju njegova nevinost.

Zna se, također, komu je Blaškić zapovijedao, a komu nije, jer su, znaju to i mala djeca, bila dva ili čak I više lanaca zapovijedanja. Znaju svi (ali to ne želi znati Haaški sud) da HVO nije bio ustrojen kao NATO-ove snage, a kad se Blaškića tereti, onda se hrvatske postrojbe upravo tako predstavljaju i tretiraju.

A ne samo da hrvatske postrojbe nisu bile potpuno vojnički ustrojene, nego je vladao pravi kaos, a da ta kaotičnost nije poprimila i katastrofične razmjere, treba zahvaliti, prije svega, Tihomiru Blaškiću, koji je nevjerojatnom upornošću uvodio red i disciplinu među postrojbe HVO-a u Operativnoj zoni Srednja Bosna. I u tomu je uspio daleko više nego se to može reći za druge operativne zone.

To znaju mnogi i mnogi su te činjenice potvrdili, a među njima i časnici UNPROFOR-a i europski promatrači koji su tada boravili u BiH.

Nobilovi ciljevi Što je onda razlog tome da je general Tihomir Blaškić kažnjen drakonskom kaznom od čak 45 godina zatvora, pitanje je.

Po mnogim procjenama, Blaškić je paradigma hrvatskih stradanja i odnosa Zapada, poglavito Francuske i Engleske, prema Hrvatima uopće, a kao posljedica povijesnog sjećanja na savezništvo NDH sa silama Osovine u Drugom svjetskom ratu.

To neizravno potvrđuje i poznati američki povjesničar dr. Charles Reginald Shreder u svojoj knjizi “Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni”, kada kaže: “Meni kao Amerikancu je strano da prošlostoljetna povijest može biti temelj za političke poteze i odnose u 21. stoljeću, no po svemu sudeći još uvijek jest.”

Blaškić je i žrtva AID-a, i “naivnosti” Haaškog tužiteljstva i Sudbenog vijeća koje je nasjelo na prljave igre tajne bošnjačke policije. Blaškić je, na neki način, to tvrde mnogi u srednjoj Bosni i u BiH, žrtva i svoga odvjetnika Ante Nobila, kojemu je, kažu, bilo važnije u muslimansko-hrvatski rat uvući neke druge hrvatske dužnosnike, a i državu Hrvatsku, nego braniti i obraniti Blaškića. Istina je također da Blaškić ni u BiH ni u Hrvatskoj nije pripadao nijednom klanu, čak nijednoj (tvrdoj ili mekoj) političkoj opciji. Bio je vojnik naroda kojemu pripada i nije imao političkog zaleđa, pa je bio pogodan “prilog” na hrvatski žrtvenik iznuđen od zapadnih sila.I na tom je žrtveniku Blaškić već skoro osam godina (od 1. travnja 1996.). A mnogo što se u tom vremenu promijenilo, i to u korist Blaškićeve obrane, pa otud i nadanja Hrvata srednje Bosne u pobjedu pravde i istine, u kraj kalvarije koju je taj časni čovjek, vrhunski časnik, tako stoički podnosio i još uvijek podnosi.

199

2003

Ponosni domobrani

Zvonimir Čilić

Tihomir Blaškić: Svi se nadaju smanjenju drakonske kazne

Blaškić je žrtva određenih procesa i najprljavijih političkih igara i ranijih povijesnih događanja. Sada se, čini mi se, klima nešto promijenila, popravila, pa iskreno vjerujem, poznajući dobro Tihomira Blaškića koji je u proteklom ratu svima mogao biti dobar primjer časnog čovjeka i vojnika, da će ishod ovog maratonskog procesa biti povoljan za njega.

2003

BUGOJNO JE STRATIŠTE HRVATA

U

organizaciji Medžlisa (savjet, odbor... op.a.) Islamske vjerske zajednice Bugojna, u ovom je srednjobosanskom gradu obilježena 10. godišnjica stradanja Bošnjaka. I ništa čudno ni neuobičajeno, rekli bi neupućeni. Bošnjaci su, nema dvojbe, u BiH pretrpjeli velika stradanja, pa i genocid, kao i Hrvati uostalom, a i Srbi na nekim područjima BiH. Međutim, Hrvati Bugojna spomenuta događanja u svom gradu doživljavaju, najblaže rečeno, neprimjerenim, a poneki i ciničnim, pa čak i drskim. Upravo u Bugojnu i u bugojanskom kraju kao malo gdje u BiH Hrvati su doživjeli pljačku, progon i genocid i to upravo od svojih susjeda Bošnjaka.

Ubijeno 300 ljudi U općini Bugojno je poginulo ili je ubijeno 311 osoba hrvatske nacionalnosti, a 293 osobe su ranjene.

Tijekom muslimansko-hrvatskog sukoba zatočeno je bilo više od 2000 Hrvata, a u najzloglasnijem logoru “Stadion” (NK Iskra) zatočeno je bilo 550, a neprekidno, punih 8 mjeseci (od kolovoza 1993. do travnja 1994. godine) 294 građanina hrvatske nacionalnosti. Još uvijek se nestalim vodi 35 Hrvata, a među njima su i dvadesetorica iz tzv. bugojanske grupe, odvedeni iz logora u nepoznatom pravcu i njihova sudbina, nepobitno tragična, i dalje je nepoznata. Iz te bugojanske grupe 11-orica su bila registririrana u MCK, o čemu postoji i dokumentacija. Do sada su ekshumirana tijela 107 Hrvata Bugojna, identificirana su 103 tijela i nepobitno je utvrđeno da je većina njih mučena i mučki ubijena.

200

Selmo Cikotić, u okviru obilježavanja stradanja Bošnjaka, mladim ročnicima drži sat povijesti. A upravo njega, uz Dževada Mlaću i Enesa Handžića, Hrvati Bugojna najviše okrivljuju za svoju ratnu tragediju...

Opljačkano je više od 3000 hrvatskih kuća i stanova, 1480 hrvatskih kuća je srušeno ili zapaljeno, a 1170 ih je znatno oštećeno. Uništena je velika većina gospodarskih objekata, posječene su šume i voćnjaci u vlasništvu Hrvata. Do dolaska policajaca Hrvata u Bugojno (rujan 1996. godine) zabilježeno je 995 incidenata u kojima su žrtve bili Hrvati i njihova imovina. Iz bugojanske općine je prognano 15.000 Hrvata (od 16.500 koliko ih je prije rata bilo) a do sada, deset godina nakon progona, vratilo ih se tek 5700 (podaci od 30. travnja 2003. godine, op.a.).

Uz to treba naglasiti da tvrdnje koje se stalno provlače od bošnjačke strane, pa i od pojedinih dužnosnika Međunarodne zajednice, kako se Hrvati ne žele vratiti u Bugojno, jednostavno nisu točne. Prema službenim podacima, za povratak u Bugojno prijavilo se 12.312 osoba hrvatske nacionalnosti. Ali, njihov se povratak opstruira na sve moguće načine, a sada su presušile i međunarodne donacije za obnovu kuća, bez čega jednostavno i ne može biti masovnijeg povratka. Za silna stradanja Hrvata u Bugojnu, a mogla bi se nabrajati unedogled, još nitko nije optužen pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, niti pred domaćim sudovima. Istina, govori se da bi to uskoro mogli biti Dževad

Mlaćo, Enes Handžić, Senad Dautović, Selmo Cikotić, Zeir Mlivo... No, optužnice još ne stižu, a Selmo Cikotić, recimo, u okviru obilježavanja 10. godišnjice stradanja Bošnjaka, mladim ročnicima drži sat povijesti.

A upravo njega, uz Dževada Mlaću i Enesa Handžića, Hrvati Bugojna i najviše okrivljuju za svoju tragediju.

Mlaćin grad Predsjednik ratnog predsjedništva Bugojna Dževad Mlaćo, unatoč eliminaciji iz političkog i javnog života, što je učinio visoki predstavnik Carlos Westendorph, u ovom gradu i dalje vedri i oblači, a o njegovu nenarušenom ugledu u SDA, a to uglavnom znači i među Bošnjacima, iako ne svim, govori i zajednička večera s bošnjačkim članom Predsjedništva BiH Sulejmanom Tihićem, za nedavne proslave “Ajvatovice”. Uza sve to, glavnina programa vezana uz održavanja 10. godišnjice stradanja Bošnjaka održavala u velelepnom Islamskom centru u Bugojnu koji nosi ime saudijske princeze Dževhere. Kulturni islamski centar je dar Saudijske Arabije Bošnjacima Bugojna, ali je izgrađen protuzakonito, na zemlji koja podliježe restituciji i bila je vlasništvo Hrvata.

2003 OD ZVIJEZDA DO TRNJA

odvojila od rukometa.

Sportski i životni put Mijenka Kulića išao je upravo tako i nakon zvjezdanih staza, stigao je do trnovite trase koja ga je dovela do invalidskih kolica.

No, životna idila nije bila narušena, jer sa suprugom Lenkom Milenko je dobio kćerku Danijelu i sina Daria, imao je vlastiti biznis i život je i bez rukometa bio sretan i lijep…

A životna Milenkova idila počela je još u ranom djetinstvu, u krugu sretne i ugledne peteročlane (dva brata) obitelji. Stasitost, čvrstina i mladenačke ambicije, odvele su ga u redove tada uglednog i i uspješnog mjesnog rukometnog kluba (Vitez).

Vrlo brzo, već u 16. godini (rođen je 1953.) izborio je status prvotimca u momčadi koja je u to vrijeme u Republičkoj ligi BiH pisala najljepše sportske uspjehe ovoga kluba.

A onda su iznenada počele zdravstvene tegobe. Počeli su se javljati bolovi u potkoljenicama, i tabanima, vremenom se stanje pogoršavalo, a prave dijagnoze nije bilo. Da sa staza zvijezda i slave krene na najtrnovitiji put, pridonio je i rat, jer tada se na neke kvalitetnije liječničke pretrage, na dijagnosticiranje i liječenje i nije moglo ni misliti, pa se Milenkovo zdravstveno stanje, do odlaska iz Zavidovića u SAD (1995.) u statusu izbjeglice, znatno pogoršalo.

Neosporni talent koji je bujao, već 1970. odveo ga je u „Kvarner“ iz Rijeke, prvoligaša ondašnje države. Samo godinu dana kasnije, zapažene igre u „Kvarneru“ vratile su ga u Bosnu, ali ne u RK „Vitez“, nego u viceprvaka države „Krivaju“ iz Zavidovića, u društvo jugoslavenskih rukometnih zvijezda, Lavrinića, braće Vuković, Šegrta, Dragičevića, Metera, Lozerta, Paljara…

I u takvom društvu Milenko je vrlo brzo izborio status prvotimca. Igrao je pet godina vrlo uspješno, kucao je na vrata državne reprezentacije, a onda ga je nesretna ozljeda zauvijek

novu, možda i presudnu životnu bitku. Sada u Zenici primjenjuje jednu tibetansku bioenergetsku terapiju koja, čini se, daje određene rezultate. Terapija je, ako ništa drugo, zasad usporila progresiju bolesti, a neke naznake govore i da ju je možda i zaustavila.

Zapravo, nakon nekoliko godina to su prvi pozitivni znaci koji Milenku daju novi snagu da se izbori za barem onaj mali djelić zdravlja koji će mu omogućiti ustajanje iz invalidskih kolica za koja je sada vezan. A to bi bio novi korak i to onaj koji mu sada izgleda kao onaj od trnja do zvijezda.

U SAD-u mu je utvrđena multuipla skleroza, premda je i sada, po nekim simptomima i načinu razvoja bolesti, ostala dilema je li to prava dijagnoza. A u tome su, nerijetko, bila podijeljena i mišljenja liječnika.

Međutim, bilo kako bilo, bolest je nezaustavljivo napredovala, i Milenko je u Americi završio u invalidskim kolicima.

Sada u Vitezu, uz pomoć oca i majke te dvojice braće, uz povremene posjete prijatelja iz Viteza i Zavidovića, Milenko vodi

Milenko Kulić

201

2003

Umjesto da potvrdi svoju karijeru vrhunskog rukometaša, u Americi je Kuliću utvrđeno da boluje od multiple skleroze…

Zvonimir Čilić

V

itez; „Preko trnja do zvijezda“, zna se reći za one osobe koje su teškim putem, upornošću, radom i velikim trudom dolazili do životnih uspjeha. No, kada je riječ o životnom putu Vitežanina Milenka Kulića, nekada istaknutog rukometaša, onda se ova izreka može parafrazirati pa reći: „Od zvijezda do trnja“.

2003 HRVATI U BIH NISU SAMI

Č

etrdesetak svećenika i đakona zagrebačke nadbiskupije, predvođenih pomoćnim biskupom Josipom Mrzljakom i nadbiskupom msgr. Josipom Bozanićem, u četvrtak je posjetilo Travnik.

U prepunoj sjemenišnoj crkvi sv.

Alojzija, smještenoj u zdanju Velike nadbiskupske gimnazije, koja je prošle godine obilježila 120. godina osnutka, nadbiskup Bozanić je, uz koncelebraciju više svećenika iz zagrebačke i vrhbosanske nadbiskupije, predvodio svetu misu. Prigodnim riječima dobrodošlice, u ime travničkog i srednjobosanskoga katoličkoga puka goste iz Zagreba je pozdravio ravnatelj KŠC-a Petra Barbarića u Travniku dr. Pero Pranjić, izrazivši želju za još čvršćom povezanošću katolika u Hrvatskoj i u BiH. Gosti iz Zagreba nakon svete mise posjetili su i grob sluge Božjega Petra Barbarića.

- Željeli smo i ovim dolaskom dati podrška Katoličkoj crkvi u BiH, koju s Crkvom u Hrvatskoj povezuje naš hrvatski narod. Isto tako željeli smo i na licu mjesta vidjeti što je ovaj naš hrvatski narod proživio osobito u prošlom ratu, ali, na žalost, i u Drugom svjetskom ratu i u drugim ratovima, političkim sustavima i razdobljima. Željeli smo to osjetiti, “dotaknuti”, a to se može samo neposrednim susretima, razgovorima s ovdašnjim ljudima, hodom ovom lijepom zemljom, ulaskom u crkve koje su rušene, a sada se obnavljaju ili su obnovljene. I upravo je to dobar znak, nada za danas, a usmjerena ka budućnosti - kazao je nadbiskup Bozanić. On je također kazao da je najveći razlog što su posjetili Travnik sluga Božji Petar Barbarić.

202

Željeli smo i ovim dolaskom dati podršku Katoličkoj crkvi u BiH, koju s Crkvom u Hrvatskoj povezuje naš hrvatski narod. Isto tako, željeli smo i na licu mjesta vidjeti što je ovaj naš hrvatski narod proživio, osobito u prošlom ratu, kazao je msgr. Bozanić

Kardinal Josip Bozanić predvodi svetu misu u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija u Travniku.

- Željeli smo posjetiti njegov grob, u njegovoj crkvi četvrtkom slaviti euharistiju. Travnik je i inače poznat u našoj katoličkoj kulturi, prije svega po nadbiskupskoj gimnaziji i po slugi Božjemu Petru Barbariću. Ovu su gimnaziju pohodili mnogi uglednici iz crkvenog, ali i iz drugih područja života i rada, i ne samo katolici, nego i muslimani, pravoslavci... O Travniku i travničkoj gimnaziji se dosta toga zna i mnogo se govori, a mi želimo da ovaj grad i ubuduće bude

prepoznatljiv, sada po Katoličkoj školskom centru Petra Barbarića.

No, jedan od preduvjeta za to je i povrat cijele zgrade Velike nadbiskupske gimnazije Crkvi i ovom centru da bi mogao uhvatiti puni zamah u svom razvoju. Nadam se iskreno da će uskoro tako i biti - kazao je zagrebački nadbiskup msgr. Josip Bozanić, istaknuvši kako će još posjetiti franjevačke samostane u srednjoj Bosni (Fojnica, Kreševo, Kraljeva Sutjeska...) i Sarajevo.

2003 Optužnica podignuta još 23. kolovoza 1995. godine (prva protiv Hrvata iz BiH) Rajića tereti, po zapovjednoj odgovornosti, za "slučaj Stupni Dol" i zločin nad bošnjačkim civilima počinjen 23. listopada 1993. godine u tom selu u općini Vareš). Postrojbe HVO-a kojima je zapovijedao Ivica Rajić navodno su ubile desetke civila Stupnoga Dola, preostale prognah, a selo potpuno uništile. Za zločin u Stupnom Dolu trenutačno se na Županijskom sudu u Zenici sudi i Dominiku Ilijaševiću Comi, jednom od zapovjednika PPN Maturice iz sastava brigade HVO-a Josip Ban Jelačić iz Kiseljaka, bliskom suradniku Ivice Rajića.

Zapovjednik operativne grupe Kiseljak Ivica Rajić bio je podređen zapovjedniku operativne zone srednja Bosna, Tihomiru Blaškiću, također Kiseljačaninu, no među njima, prema tvrdnjama njihovih bliskih suradnika, suradnje takoreći nije ni bilo.

Za to su postojala dva jaka razloga.

Naime, kiseljačka je enklava fizički, snagama Armije BiH, bila odvojena od Lašvanske, gdje je bilo sjedište operativne zone srednja Bosna, tadašnjeg zapovjednika po činu pukovnika Tihomira Blaškića. S druge strane, međusobni odnosi pukovnika Rajića (poslije rata unaprijeđen je u čin brigadira) i Blaškića "pukli" su negdje u ljeto 1993. godine, pa je za-

Međusobni odnosi Rajića i njegova formalnog zapovjednika Blaškića "pukli" su u ljeto 1993. godine, pa je zapovjednik operativne grupe Kiseljak uglavnom sam donosio odluke | Rajić i kiseljački HVO tijekom rata imali su dobru suradnju sa srpskim snagama povjednik operativne grupe Kiseljak, barem tako se tvrdilo, uglavnom sam donosio odluke, a "krijući se" iza slabih telekomunikacijskih veza s centrom zapovijedanja u Vitezu.

Za takvu "slobodu" u zapovijedanju navodno je imao i punu potporu tadašnjeg vojnog i političkog vrha Herceg-Bosne. No, Ivicu Rajića u Kiseljaku doživljavaju kao osobu kojoj pripadaju velike zasluge za obranu Kiseljaka i šireg kiseljačkog područja.

— Rajić je junak, a Haag sudi upravo hrvatskim junacima. Sudeći njemu, Blaškiću, Čerkezu, Kordiću..., sudi se i hrvatskom narodu u BiH. HVO se želi kriminalizirati, sotonizira- ti, i tako Hrvate prikazati kao agresore na vlastitu domovinu. Ma sve su ovo političke farse. Ma kakva zapovjedna odgovornost u ratu gdje se uopće nije znalo tko komu zapovijeda, niti je takav sustav zapovijedanja bilo moguće uspostaviti. Naravno, nemam ništa protiv da se za svaki zločin odgovara, pa i onaj, naravno, u Stupnom Dolu, ali neka odgovaraju oni koji su ga počinili. Na žalost, to nije cilj Haaškoga kaže nam jedan od bliskih Rajićevih suradnika koji iz razumljivih razloga ne želi da mu se spominje ime.

Zvonimir Čilić

P

omalo već "zaboravljeni" Ivica Rajić, časnik HVO-a, optužen od Haaškoga suda za navodno počinjeni ratni zločin nad muslimanskim stanovništvom, na temelju međunarodne tjeralice, otkrila je hrvatska policija, uhitila ga i sada mu, po svemu sudeći, slijedi izručenje u Haag.

2003

Haaški bjegunac krio se po Hrvatskoj i Makedoniji?

Ivica Rajić: uhićen je nakon osam godina skrivanja suda

Nekoliko mjeseci nakon podignute optužnice, početkom 1996. godine, Rajiću se izgubio svaki trag, a govorilo se da boravi u Hercegovini, u Hrvatskoj... Govorilo se i o mogućem utočištu u Makedoniji odakle je Rajićeva supruga. Ta je verzija mnogima bila prihvatljiva i iz razloga što je Rajić i kiseljački HVO tijekom rata imao dobru suradnju sa srpskim snagama (bez koje, tvrdi se, kiseljačka enklava ne bi opstala), pa je za njega i put kroz "srpske zemlje" k Makedoniji poslije rata bio moguć.

No, čini se, kako ipak ta varijanta nije realna i po svemu sudeći Rajić je do uhićenja, uz česte izmjene mjesta boravka uglavnom boravio u Republici Hrvatskoj.

203

2003

NAJBOGATIJI TRAVNIČANIN SPAO NA PROSJAČKI ŠTAP

PROPALO CARSTVO | BIVŠI FRANCUSKI NOGOMETAŠ ANTE ANIć VEĆ DESET GODINA TRAŽI POVRAT U RATU MOBILIZIRANE IMOVINE ske strojeve. Iz uredne dokumentacije koju Anić posjeduje jasno se vidi da su mu tada uzeli (mobilizirali, a tek se kasnije pokazalo opljačkali) dva utovarivača, dva kamiona kipera, jedan kamion demper i autodizalicu ČKD dvadeseti osam tona, velike materijalne vrijednosti.

Anto Anić

Pljačka Ante Anića počela je 4. travnja 1992. godine kada mu je Armija BiH mobilizirala njegove građevinske strojeve. Od tada traje njegova uzaludna borba s pravnim institucijama za povrat imovine

“

Federacija je fašističko-nacionalističko-okupatorsko ’demokratsko’ društvo na čelu s politikom, Armijom BiH - Vojskom Federacije i policijom. Suci i sudovi su dobro plaćeni politički poslušnici. Ovakva Federacija je stvorena za funkcionere i ratne profitere”, piše, uz još nekoliko optužujućih poruka i teških kvalifikacija za Federaciju i ljude koji su joj na čelu, na velikom panou postavljenom u dvorištu obiteljske kuće Ante Anića, uz Ulicu Slavka Gavranovića br. 64, u naselju Polje, pored Doca u općini Travnik.

Uništena imovina Pano privlači pozornost prolaznika, no, čini se, ne i onih kojima je i na204

mijenjen. Hoće li privući i pozornost onih koji štite integritet i ugled Federacije i njezinih dužnosnika, hoće li Anto Anić zbog toga i kazneno odgovarati i možda “bajbuka” zaraditi?

- U ovoj kvazidržavi sve je moguće pa i to da ja radi ovog panoa i zatvora zaradim, ali nije moguće da odgovaraju oni koji već 9 godina pljačkaju mene i moju obitelj i koji su nas na prosjački štap doveli, kaže nam Anto Anić, smireno, potpuno svjestan što čini i što govori i kakve posljedice zbog toga može imati.

A pljačka Ante Anića počela je 4. travnja 1992. godine kada mu je Civilna zaštita Travnika, odnosno jedinica za posebne namjene Armije BiH, mobilizirala njegove građevin-

Kasnije je došlo i do krvavog muslimansko-hrvatskog rata i on, kao i svi Hrvati s tog područja, početkom lipnja 1993. godine su prognani, a imovina im je opljačkana ili uništena. Potpuno uništeno i opljačkano je i Anićevo “malo carstvo” stečeno višegodišnjim profesionalnim igranjem nogometa u Francuskoj i dugogodišnjim vrijednim i upornim radom, a onaj mobilizirani dio imovine evo već devet (od okončanja muslimansko-hrvatskog rata) godina bezuspješno pokušava vratiti i izboriti se za pravičnu novčanu naknadu.

Anićeva borba za povrat mobilizirane mu imovine počela je 8. kolovoza 1994. godine. Na podneseni zahtjev za povrat imovine vrlo ekspeditivno, deset dana kasnije, dobio je odgovor od Armije BiH (u potpisu akta bio je major Pašalić) u kojemu se navodi da su traženi strojevi, kamioni i dizalica, ratni plijen Armije BiH (“Pa zar može legalno stečena imovina, privatno vlasništvo građanina BiH, biti ratni plijen?” pita se Anić), te da je on (Anto Anić, op.a.), status izbjeglice (ova je riječ u spomenutom aktu stavljena pod navodnike) prihvatio dragovoljno “jer vas naši pripadnici nisu potjerali, a kako ste se našli u Novom Travniku znate i sami tako da nema potrebe da to obrazlažemo”, stoji u odgovoru.

Nakon mog demonstriranja u Strasbourgu ja sam dodatno kažnjen. Od tada, naime, moje pitanje se ne pomiče s mrtvne točke. Moji strojevi rade za nekog drugog, a moja djeca traže kruha u inozemstvu.

Kći je sa suprugom i dvoje djece već u Njemačkoj, a na iseljenje sprema se i sin sa suprugom i također dvoje djece. Ni sin ni njegova supruga ne rade, za njih ovdje nema kruha.

Za mene i moju obitelj ovdje nema ni pravde, ni bilo kakve materijalne zaštite. Je li možda, a to se nakon svoga s pravom pitam, nečiji cilj novi egzodus Hrvata s ovog područja?

- Oni mogu kako hoće i rade kako im je volja, a male ljude i njihovu imovinu u ovoj državi nema tko zaštititi, upozorava Anić i dodaje kako je bez rezultata (čak i bez odgovora) ostala i žalba upućena Domu za ljudska prava.

- Da su se bar udostojili odgovoriti na moj apel! Ma koji Dom, ma koja ljudska prava u ovoj državi, to ne postoji – konstatira s neskrivenom gorčinom opljačkani, poniženi i potpuno obespravljeni Anto Anić.

Zvonimir Čilić

Novo “vozanje” - A tko mi je, volio bih pitati tog majora Pašalića, kaže Anić, kuću i sve prateće objekte opljačkao i zapalio, a ono što je ostalo novim paljenjem 1996. godine dokrajčio? Tko je opljačkao i popalio stotine, pa i tisuće hrvatskih kuća i gospodarskih objekata na ovom području? – retorički pita Anić.

Od tada kuca na sva moguća vrata, tražeći pravdu koje za njega u ovoj državi nema. Obraćao se i federalnom Ministarstvu obrane u više navrata, tražio je pomoć u općinskim, županijskim i federalnim strukturama izvršne i sudbene vlasti, od ombudsmana, podnosio je tužbu Općinskom sudu u Travniku gdje su do 19. prosinca 1997. godine održane četiri rasprave. Taj proces je prekinut i Anić je upućen (novo “vozanje”) na upravni postupak.

- Njima (Ministarstvo obrane i Vojska federacije, op.a.) je bio cilj odugovlačiti postupak - kaže Anić, ističući kako je prvostupanjskim rješenjem i presudom br. U-29/99 dobio spor, ali je Vrhovni sud Federacije BiH po žalbi Ministarstva obrane poništio presudu i predmet vratio na novo rješavanje u Travnik.

2003

Egzodus obitelji

Anić je ponudio federalnom Ministarstvu obrane izvansudsku nagodbu, što je odbijeno, a od novih 14 sudskih rasprava (od 14. siječnja 2000. pa do 13. studenoga 2002. godine) na devet se nisu pojavili predstavnici Vojske Federacije.

Ne odustajem Uporni Travničanin Anić u potrazi za pravdom u Strasbourgu na dan prijama BIH u Vijeće Europe 24. travnja 2002. godine demonstrirao je protiv svoje (?) države. U Strasbourgu mu je prišao tadašnji Visoki predstavnik Wolfgang Petrich obećao pomoć koju Anić još nije dočekao, dok su politički dužnosnici iz BiH (bilo ih je čak šezdesetak) bježali od njega.

U Strasbourgu mu je rečeno da prvo mora u svojoj državi iscrpiti sva pravna sredstva pa tek onda pomoć tražiti u Vijeću Europe.

- Ne odustajem od traženja pravde, od borbe za povrat svoje imovine i za novčanu naknadu koja se iz dana u dan uvećava. Po tržišnim vrijednostima dug države prema meni dnevno se uvećava za 3600 KM. 205

2003

ABU HAMZA, STRAH I TREPET KPZ ZENICE, NAMETNUO JE ŠERIJAT SVIM ZATVORENICIMA

K

rajem ljeta i početkom jeseni prošle godine iz zeničkog Kazneno-popravnog zavoda stizale su vijesti koje su plijenile pozornost javnosti u BiH, posebno hrvatsku. Skupina zatočenih Hrvata je upozoravala na nemoguće uvjete u kojima žive, a zatvorski život im, tvrdili su, višestruko otežava njihova pripadnost katoličkoj vjeri i hrvatskoj nacionalnosti. Na žalost, nakon medijske halabuke i svih mogućih posjeta zatvorenici Hrvati su se izborili za mogućnost čitanja jednog hrvatskog dnevnog lista te mogućnost da u zatvorskoj kantini kupe i proizvode (konzerve) sa svinjskim mesom.

Nakon medijske halabuke oko prisilnog islamiziranja zatvorenika u KP Zenica, “pobunjeni” zatvoreni Hrvati su počeli “okajavati svoje grijehe” jer su ih, samo sada perfidnije, “na zub uzeli” i stražari i ekstremni zatočenici, članovi vehabijskog pokreta

Teške optužbe Sve drugo je ostalo isto, a “pobunjenici” su čak i okajavali svoje grijehe jer su ih, samo sada perfidnije, na zub uzeli stražari i ekstremni zatočenici muslimani, članovi vehabijskog pokreta. Drugim riječima, tresla su se brda, a rodio se miš.

Da je to tako, da se zaključiti iz pisma koje smo posredstvom srednjobosanske Stožerne udruge za zaštitu identiteta i hrvatskih nacionalnih interesa dobili od skupine Hrvata zatočenih u zeničkome kazamatu. Na devet rukom ispisanih stranica izneseno je niz teških optužaba na rukovodstvo KP zavoda, na odgojitelje i stražare, na ekstremne muslimane zatočenike, ali i na jedan broj Hrvata koji, za bolje zatvorske uvjete života i rada, za svoje nalogodavce odrađuju prljave poslove cinkarenja, maltretiranja, pa čak i premlaćivanja svojih sunarodnjaka.

206

U pismu se tvrdi kako je zatvorski smještaj normiran za 492 osobe, a zatvorenika zna biti i više od 700.

Među zatočenicima je 20-ak Hrvata

koji svoju nacionalnu i vjersku pripadnost ne skrivaju i ne negiraju, te deset-petnaest Srba. Hrana, odnos i ponašanje službenih osoba, interna

OPTUŽENI ČUVARI Kao u svoje zlotvore, prstom upiru u odgojitelje itaela Alijica ledino mjerio ponašanja i vladanja zatočenika za njega je odanost islamu, Mugdina Muoiea uz mnogo negativnog, spočitava mu se i korumpiranost, Fadila Hadžovića navodno činio ratne zločine nad Hrvatima na području Jablaniece, Ismeta Mudrova, bio pripadnik zloglasne 7. muslimanske brigade, te na pomoćnika direktora za odgoj i tretman Stoka Marića.

Zatočeni Hrvati federalnog ministra pravde Zvonka Mijana ocjenjuju licemjerom, jer je obmanjivao javnost o stanju u KP zavodu Zenica. Prema njihovim tvrdnjama, oni Hrvati koji su skupili hrabrost upozoriti na sve ono što proživljavaju doživjeli su novi, čak i gori, samo sada perfidniji progon. U prljave igre uz ministra Mijana navodno se uključio i Željko Bošnjak, federalni inspektor, pokušavajući “kupiti” povlačenje zahtjeva koje su uputili Hrvati za premještaj u druge zatvore.

“Trpi i šuti” Nakon što oni to nisu učinili i nakon već spomenutih napisa u medijima o stradanju Hrvata u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici nekoliko njih, a posebno prof. Željko Goluža, Davor Đandur i Šimun Radoš, doživjeli su nova maltretiranja i verbalna šovinistička i nacionalistička maltretiranja. Prof. Željko Goluža je “zbog lekcije koju nije svladao” izgubio posao knjižničara, s obrazloženjem odgojitelja Drage Matića da je “zloupotrijebio radno mjesto”, a premješten je iz sobe s tri zatvorenika u sobu s njih 20. Doživio je prijetnje “rezanja jezika i skraćivanja za glavu”, a odgojitelj Mugdin Mucić mu je psovao Ustav, Dayton, jednakopravnost... na što se Goluža pozivao tražeći svoja prava.

Iz istih razloga Davor Bandur je uz stalne verbalne prijetnje i uvrede dva puta fizički napadnut, a napadači su mjesto kazne nagrađivani puštanjem na vikend, dok je Marko Pranjić, zbog tvrdnje da je zatvor muslimanski, bez odobrenja suda

Kao organizatore i sudionike u premlaćivanju navode muslimanske zatočenike: Gorana Mevlnditm, Mensuda Ličinu, Osmana Hođžića ...»te odgojitelja Mugdina Muciča. Naravno, imaih još, ali često ne mogu utvrdi ni orgamizatore ni izvršitelje, i za njih kažu da su “vrhunski majstori zulum zanata”...

Tvrdi se kako Hrvate “po zadatku” premlaćuju kupljeni, ali ucijenjeni zatočenici hrvatske nacionalnosti: Viktor Dumančić, Milan Ta..imja, Barko jNtrovIć i Mm Anite a u ime zatočenih iirvata izjave, i to lažne, o stanju u zatvoru daju Viktor Dumančić i Buro Bondrovič, koji su prešli na islam.

2003

- Svi nemuslimani su prisiljeni živjeti po muslimanskim zakonima koji su u KP zavodu na snazi. To nam pada čak teže i od same kazne koju izdržavamo - navodi se u pismu i tvrdi kako vehabije vrše pritisak i na ostale muslimane da prihvate njihova ekstremna pravila ponašanja.

UCIJENJENI HRVATI

ispitivan u Policijskoj upravi Zenica, a “zaradio” je i kaznu od deset i dvadeset dana samice. U zatvoru se, također se tvrdi u pismu, bez ikakvih posljedica kliče Osami bin Ladenu, a zatočeni vehabije rade što hoće i imaju daleko povoljniji tretman od ostalih. Strah i trepet zatočenim Hrvatima je mudžahedin, zloglasni Karaj Kamel Abu Hamza, koji rado pripovijeda (a važno je da tu priču čuju Hrvati) o svojim ratnim pothvatima u srednjoj Bosni i “šikljanju krvi” zaklanih Hrvata.

- Trpi i šuti jer se na pritužbe i upozorenja uopće ne obazire ni ravnatelj dr. Hidajet Jabandžić. Na djelu je klasična islamizacija, a tko se tomu suprotstavlja, šikaniran je, premlaćivan, život mu je ugrožen, tvrdi se u pismu te se navode imena premlaćenih (a nad nekima od njih je pokušan blud, neki su opljačkani ...).

To su Zoran Čeko, Niko Rađenović, Zlatko Crvenković, Jozo Bulić, Ivica Artmagić, Milomir Tepeš, Darko Radinović, Dragan Stanković, Dragan Bojić, Zoran Maleš, Davor Bandur, Darko Martinović i Miroslav Dabić.

Uz niz drugih optužbi na račun uprave Kazneno-popravnog zavoda te na račun “odgojitelja” i čuvara, te ekstremnih muslimana kojima se ekstremizam tolerira, u pismu se kaže

kako Hrvati u zatvoru proživljavaju neizdrživu torturu.

Islamski internat - Mi jesmo grješnici, za to smo osuđeni od suda sudskom kaznom zatvora, ali mi ovdje robujemo robiju na desetu. Jer, ovo nije zatvor, ovo je logor najgore vrste. Ovo je mučilište hrvatske i kršćanske duše. Ovo je internat islama - navodi se u pismu i ističe kako već duže vremena bez uspjeha traže premještaj u zatvore u Mostaru, Orašju, Busovači - Molimo vas, pomozite nam kako bismo ostali živi i pri zdravoj pameti - vapaji su zatočenih Hrvata u zeničkome kazamatu.

207

Zvonimir Čilić

TV, pozdravi..., sve je, tvrdi se u pismu, islamizirano i na silu se nameće i nemuslimanima.

2003

TORTURA ZA HRVATE I SRBE U ZENIČKOME ZATVORU U informaciji Ministarstva za ljudska prava ističe se, među ostalim, kako su “osuđenici srpske i hrvatske nacionalnosti izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju od strane ostalih osuđenika”

P

rošle godine u više navrata osuđenici hrvatske nacionalnosti na izdržavanju kazne u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici žalili su se na sve strane tražeći zaštitu od nadležnih struktura vlasti, jer zaštitu nisu imali i nisu mogli dobiti u zatvoru. Tvrdili su, naime, i o tome su nas na razne načine izvještavali javnost (i Slobodnu Dalmaciju, o čemu je u više navrata naš list i pisao), i upoznavali delegacije koje su ih posjećivale da su im ljudska, vjerska i nacionalna prava potpuno ugrožena. I ne samo da su im ta prava uskraćena i ugrožena (a uvjeti smještaja ispod razine ljudskog dostojanstva), nego su, zbog svoje vjeroispovijesti i nacionalne pripadnosti, bili i maltretirani, verbalno i fizički, a pojedinci i teško premlaćivani. To su, uz prešutno odobravanje čuvara i odgojitelja, činili osuđenici Muslimani, a među njima i zloglasni Arap, ubojica, mudžahedin, Abu Hamza. Te tvrdnje zatvorske su vlasti vješto prikrivale ili demantirale, ističući kako su tvrdnje zatočenih Hrvata potpuno neutemeljene, a cilj im je izboriti premještaj u zatvore (Mostar) s liberalnijim odnosom prema osuđenicima.

“Liberalni” tretman Jer, KPZ Zenica je ustanova zatvorenog tipa, tvrdila je uprava, i u njoj su 208

na izdržavanju kazne počinitelji teških kaznenih djela koji i nemaju pravo na liberalniji tretman kakav imaju neki drugi osuđenici i zatvori. Istu “glazbu” kao i uprava KPZ-a “svirao” je i tadašnji ministar pravde, Hrvat Zvonko Mijan. I njemu i upravi vjerovalo se daleko više nego vapajima osuđenika Hrvata i nekim delegacijama i komisijama koje su ponukane uznemirujućim vijestima posjećivale KPZ u Zenici. No, pokazalo se da upornost zatočenih Hrvata u KPZ-u ipak nije bila bez odjeka, što se naposljetku vidi i iz informacije Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, usvojene 29. travnja na sjednici Vijeća ministara BiH. Informacija koju je potpisao ministar Mirsad Kebo odnosi se na KPZ u Zenici te na zatvore u Tuzli, Doboju, Mostaru i Srbinju (Foča). U informaciji se ističe kako je komisija Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice pri ministarskom Vijeću BiH boraveći u dva navrata (16. listopada 2002. i 4. ožujka 2003.) u KPZ Zenici utvrdila da je “dio smještajnih kapaciteta zatvora ispod standarda propisanih domaćim zakonima...”

Upozoreno je i na problem smještajnih uvjeta u odjelu za provođenje mjera sigurnosti, psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi (odjel forenzike), “gdje je sedamdeset i pet osuđenika smješteno u dvije prostorije u kojima

ne postoje ni minimalni uvjeti za smještaj i boravak ove kategorije osuđenika”. U informaciji se također ističe kako je komisija utvrdila istinitost navoda o “reketarenju i međusobnom premlaćivanju”, te da su “osuđenici srpske i hrvatske nacionalnosti izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju od strane ostalih osuđenika”. Iz razgovora s osuđenicima, kaže se u informaciji, članovima komisije na uvjete izdržavanja kazne žalili su se samo osuđenici hrvatske i srpske nacionalnosti. Navedeno je i niz drugih detalja i podataka koji ne potvrđuju ono na što su zatvorenici hrvatske nacionalnosti u KPZ-u Zenica uporno upozoravali.

Odgovornost ministra To se jasno vidi i iz zaključaka Ministarstva za ljudska prava predloženih Vijeću ministara. Zaključak broj 2 glasi: “Probleme reketarenja između osuđenika, fizičkog i psihičkog maltretiranja do nanošenja teških fizičkih povreda zatvorenicima hrvatske i srpske nacionalnosti, treba se žurno riješiti između resorsnih ministarstava pravde oba entiteta putem međuentitetskog sporazuma u oblasti izvršenja krivičnih sankcija za rješenje pitanja premještaja zatvorenika čiji je psiho-fizički integritet ugrožen”.

No, sada se s pravom postavlja pitanje hoće li odgovorni u KPZ-u Zenica i bivši nadležni dužnosnici (ministar pravde Zvonko Mijan) odgovarati za prikrivanje pa i toleriranje svega onoga što se događalo u ovoj ustanovi, a što je nedvojbeno utvrdila i komisija državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice.

209 Zvonimir Čilić

2003

2004

PRIČA IZ VITEZA BISER ZA NAGRADU

RAZGOVOR ŽELJKO KOCAJ, DOBITNIK PRESTIŽNOG PRIZNANJA ZA KNJIŽEVNI RAD

P

rva nagrada Večernjeg lista za kratku priču nedavno dodijeljena Zeljku Kocaju, ujedno je, uz Zlatnu palmu za knjigu godine (1996.) Matice hrvatske, Marku Martinoviću, najveće priznanje u kulturi koje je dobio netko od Vitežana jer “Buka, bijes i autobus”, kakav naziv nosi Kocajeva priča, prva nagrada od ukupno tri koje su dodijeljene izborena je u konkurenciji od čak 1108 priča.

Kocaj je tiha i samozatajna osoba, omiljen u svom Vitezu i njegov uspjeh obradovao je mnoge. Stigle su stotine čestitki sa svih strana, a na razgovor za Slobodnu, u kojoj i sam surađuje, rado je pristao.

Kakav je osjećaj u konkurenciji velikog broja anonimnih, ali i pisaca s “imenom i prezimenom” u hrvatskoj književnosti pobijediti, dobiti prvu nagradu za najbolju kratku priču?

Znate kako je to prvi put: čovjek je pomalo zbunjen, nesiguran, pun emocija, neke čudne strepnje, ali sve to je slatko, vrlo ugodno. Ovo je moja prva književna nagrada i naravno da mi je vrlo draga. Nagrada nosi ime velikog hrvatskog književnika Ranka Marinkovića i za mene je veliki poticaj za daljnje pisanje, ali i velika odgovornost.

Jer čini mi se da sad moram biti još odgovorniji prema onomu što pišem. Možda si ja to samo umišljam, no iako me pohvale raduju uvijek kod mene izazivaju stanoviti osjećaj odgovornosti. Nešto kao onaj stari recept pedagoga da najnemirnijeg učenika izabere za predsjednika razreda kako bi ga smirio i uozbiljio.

Coelho i Andrić Kada ste počeli pisati?

Mogao bih reći da pišem od kad sam naučio slova, ali bi to bilo pretjerano. Najprije sam puno čitao, osobito kao srednjoškolac. Jedno vrijeme sam čitao Sienkiewicza, a onda sam otkrio Remarquea i pročitao sve njegove knjige koje je imala naša gradska knjižnica. No, vremenom se opet vraćam klasicima, osobito Andriću, Kišu, Kunderi, Marquesu..., a u novije vrijeme čitam Coelhoa. Po Andrićevu receptu, zaista ne možeš biti pisac ako nisi čitatelj. Kako drugačije učiti književni zanat nego iz knjiga drugih pisaca.

Pratite li redovno hrvatsku recentnu književnost?

Željko Kocaj

210

Pratim je pomalo, a najviše zbog toga što si ne mogu uvijek priuštiti knjigu zbog njezine cijene, a obično novih naslova nema u našoj knjižnici koja također knjige ne kupuje zbog nedostatnih financijskih sredstava. Naravno, moram priznati da manje čitam i zbog toga što nemam dovoljno slobodnog vremena. Naime, odnedavno vodim marketinšku kuću Inter 96 i ostaje mi uistinu malo vremena za slobodne aktivnosti. Ipak, uvijek se ponešto napiše. Imam jedan rukopis spreman za objavljivanje, a trenutno se tjeram završiti neke započete priče, kako bih kompletirao zbirku. Ipak, ne ide mi baš najbolje, jer rukopis koji nije objavljen uvijek mi je smetnja da se predam do kraja sljedećem rukopisu. Možda je to razlog

Kako je biti pisac u provinciji?

Zanimljivo je da je prvu nagradu dobila priča koja upravo tematizira poziciju jednog nezadovoljnog, frustriranog i promašenog tipa iz provincije u odnosu prema metropoli. Najgore što se tom liku događa upravo je njegova potreba da za sve svoje neuspjehe i nerazumijevanja traži izgovore u nekom drugom. Izgovore je uvijek najlakše naći. Najteže je raditi i biti uporan. Jer na putu uspjeha uvijek ima trnja.

Ljudi u okruženju Sto vas najčešće inspirira kad pišete?

Najbolja inspiracija je sam život, ono što znam o njemu, što smo naučili od drugih ljudi i što smo stekli spoznaju, moglo bi se reći, i na svjesnoj i na nesvjesnoj razini.

Svaki pisac koristi vlastito životno iskustvo, vrlo često koristi ljude iz svoje okoline kao modele za priču, ali ti likovi žive u pričama svoj vlastiti i uvijek drugačiji život od onoga kako je to u stvarnom životu. Jer, priča nije dokument, ona ima svoj život i svoju logiku događanja. Treba ipak reći da su ljudi iz našega okruženja i život sam po sebi uvijek najjača inspiracija. I pokojni književnik Marko Martinović, moj sugrađanin, često mi je govorio da ništa ne može izrežirati priču kao sam život.

Kocajeva priča fokusira život nezadovoljnog, frustriranog i promašenog tipa iz provincije u odnosu prema metropoli, a u konkurenciji 1108 priča dobila je prvu nagradu Večernjeg lista

rekao sam daje ova nagrada za moj Vitez. To je grad u kojemu sam odrastao i u kojemu živim od rođenja. Nadam se da ću još dugo poživjeti u Vitezu koji se počinje razvijati i na kulturnom planu. Nažalost, taj razvoj nikako nije pratio razvoj gospodarstva po kojemu je Vitez danas postao sinonimom poduzetničke uspješnosti. Želio bih u vremenu koje je pred nama dati svoj doprinos i vratiti dušu našemu gradu, jače oživjeti rad kulturnih društava, osigurati uvjete da se može gledati kinopredstava, osnovati amatersko kazalište... Puno je toga što bi se trebalo napraviti u Vitezu. Ako bude sreće, nešto pozitivno će se morati početi događati.

Vi ste po rođenju Sarajlija.

Slučajno sam samo rođen u Sarajevu, ali ja nisam Sarajlija. I na dodjeli nagrade u Muzeju Mimara u Zagrebu 211

Zvonimir Čilić

što baš i ne pišem puno. Nadam se samo da je ovo što sam do sada napisao dovoljno dobro i da ću uskoro postići dogovor s jednim izdavačem.

2004

Panorama Viteza

2004

TIHOMIR BLAŠKIĆ: UOČI PRESUDE MIRNO SAM SPAVAO Znam da je teško povjerovati, ali spavao sam potpuno mirno, bez prekida sna. Takvom mirnoćom bio sam i sam iznenađen i rekao sam prijateljima da već duže vremena nisam tako dobro spavao i odmorio se. Vjerovao sam u sudsku pravdu

“U mojoj obrani nema baš ništa što bi naštetilo bilo kojoj od osoba na koje se često aludira”

V

eć je dosta toga rečeno o haaškoj presudi generalu Tihomiru Blaškiću, o razlozima za mnoge neočekivanog obrata kada je u pitanju drakonska prvostupanjska presuda. O novom načinu tretiranja zapovjedne odgovornosti, rekli su i Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo, pravosudni eksperti i analitičari... Stoga smo u ovom razgovoru za Slobodnu pokušali rasvijetliti malo više onu drugu, ljudsku stranu Blaškićeve haaške medalje.

Kakav je osjećaj večer i noć provesti u iščekivanju presude, a nakon prvostupanjske od nevjerojatnih 45 godina zatvora?

Večer je bila skoro uobičajena. Naime, tijekom dana u posjetu mi je bila obitelj i hrabrili smo jedni druge nadajući se kako će presuda biti za mene povoljna. Vrlo, vrlo optimistična je bila moja supruga Ratka i uvjeravala me da ćemo zajedno kući.

Nakon posjeta razgovarao sam sa svojim prijateljima u zatvoru, na katu u kojemu sam boravio (Tuta, Praljak, Pušić, Deronjić, Milutinović, Strugar...). Tema je bila, naravno, mogući ishod presude. Kasnije, iako je bilo teško, bavio sam se uobičajenim aktivnostima pospremajući sobu, sređujući dokumentaciju... i molitva koju i inače upražnjavam svaku večer.

Poslije tih molitvi i vjere moje Ratke u povoljan ishod i ja sam postao optimističan. I, znam da je teško povjerovati, spavao sam potpuno mirno, bez prekida sna. Takvom mirnoćom bio sam i sam iznenađen i rekao sam prijateljima da već duže vremena nisam tako dobro spavao i odmorio se. Vjerovao sam u sudsku pravdu.

212

Tihomir Blaškić s kćerkicom

Jeste li se pozdravili s Ivicom Rajićem? Jeste li se pozdravili s Dariem Kordićem i Paškom Ljubičićem?

Ne može se kontaktirati s onim pritvorenicima koji nisu u istoj zgradi na istom katu... s mnogima nisam imao priliku vidjeti se prije odlaska. Neki od njih su mi poslali pismene poruke i čestitke, neki možda nisu imali priliku.

Da ste bili u prilici, biste li se pozdravili s njima?

Naravno! Kod mene nema nikakvih dilema i moje je srce otvoreno za svakog od njih, i sretan ću biti ako i njima novi pravni standardi pomognu u žalbenom postupku.

Ne čini li Vam se daje odvjetnik Anto Nobilo nekim svojim optužujućim i presuđujućim izjavama, “igrajući” se tužitelja protiv nekih osoba, ustvari Vama učinio i čini medvjeđu uslugu.

Ne! Istina je, ne dijelim neka politička stajališta Ante Nobila. No, glavna se bitka bije u sudnici i treba znati da razna tumačenja i interpretacije događanja i izjava u kojima se spominju i određene osobe, uopće za sud nemaju nikakvog posebnog utjecaja. To je, uostalom, pokazalo i Žalbeno vijeće u mom, ali i u nekim drugim procesima. Želim također reći i otkloniti neke dileme i imputiranja.

Naime, postoji transkript s mog suđenja, sve ono što sam govorio i iznosio i tvrdio. Spreman sam s bilo kim sjesti i oči u oči svaku riječ i rečenicu analizirati. Vjerujte, u mojoj obrani nema baš ništa što bi naštetilo bilo kojoj od osoba na koje se često aludira.

Znači li to da se s nekim izjavama Ante Nobila ne slažete?

Ne, ne to! S Nobilom se često ne slažem u političkim stajalištima i izjavama vezanim za političke prilike. On ima svoja politička stajališta, a ja svoja. No, još jednom podsjećam, postoje transkripti sa suđenja Daria Kordića i Tihomira Blaškića, i svi oni koji podmeću i imputiraju, lažno tvrde, neka usporede ta dva transkripta. Ja se toga ne bojim!

S Vama u zatvoru bio je i general Enver Hadžiahsanović, zapovjednik Trećeg korpusa Armije BiH, čije su postrojbe godinu dana neprestano atakirale na Lašvansku

Imao sam kontakte, ali se s Vama ne slažem daje on bio moj smrtni neprijatelj. On je bio moj ratni protivnik u tom nemilom ratu iako je to bila bitka za naš goli biološki opstanak. Kontaktirao sam s Hadžihasanovićem i tijekom rata i sada u zatvoru. Ja ne želim generala Hadžihasanovića unaprijed osuditi.

Jeste li s njim razgovarali o ratnim događanjima?

Opća je praksa, nepisano pravilo, da se međusobno o optužnicama i ratnim događanjima ne razgovara i raspravlja. Tematika razgovora nikada nije otvarala ratne strane i razgovori su se bazirali na zatvorski život i zatvorsku problematiku.

Najavili ste odlazak u Ahmiće, kakve reakcije mještana očekujete?

Očekujem da će i žitelji Ahmića i svi ljudi dobre volje iskazati razumijevanje za tu gestu. Jer, to neće biti moj prvi odlazak u Ahmiće. Ustvari, jedini sam iz vojnih struktura Herceg Bosne bio tamo. Bilo je to još 27. travnja 1993. godine. Isti dan, na konferenciji za novinare u Busovači, jasno sam osudio taj stravičan zločin. Rekao sam da istraga mora biti provedena. Uvjeren sam da će konačno ruka pravde stići one koji su odgovorni. Ići ću u Ahmiće ako to ne bude protiv volje mještana.

U Vaš slučaj, u Vašu osmogodišnju kalvariju umiješani su mnogi - političari, AID, svjedoci s lažnim iskazima...

U ratu Vam je snajperom ubijen i otac! Sto osjećate prema tim ljudima?

Svaki čovjek ima svoju savjest. Ja nikada nisam ni pomislio na osvetu, na bilo kakav revanš. Moram Vas korigirati i reći da od 158 svjedoka u mojoj glavnoj raspravi, ni jedan nije negativno govorio o meni. Znači, sve što su govorili svjedoci optužbe, suda i obrane, bilo je korektno i ispravno. Istina, bilo je i onih koji su mi pokušavali saplesti noge, no ja im opraštam i želim da i oni dožive svoju sretnu budućnost. Ta stranica s 29. srpnjem, hvala Bogu, iza mene je i tako će i ostati.

Zoran Kupreškić koji je s Vama u zatvoru proveo 1478 dana napisao je “Haašku priču”. Možemo li očekivati neku novu “haašku priču”, “Blaškićev dnevnik” ili, možda, “3047 dana u Haagu”?

Sada nisam u mogućnosti potpuno potvrdno odgovoriti na to pitanje. Ja u stvari smatram daje najvažnija knjiga koju nosim u duši. Sada se želim posvetiti samo svojoj obitelji. Jer, ako sam ja proveo 3047 dana u zatvoru, onda je moja supruga Ratka provela deset puta više.

Ona je, ustvari, najveća žrtva.

213

2004

Od kompletnog pritvorskog osoblja i jedinice UNPROFOR-a dobivao sam čestitke. Uvjeren sam — iskrene. Na mom zatvorskom katu svih 11 pritvorenika pripremili su mi doček, a sve se pretvorilo u euforično slavlje. A u svemu tomu mene je posebno dirnuo ljudski stisak ruke, pogledi koji su sve govorili, suze u očima. Vidio sam u njima i svjetlo nade za njihove procese jer su shvatili da se u zapovjednoj odgovornosti redefiniraju pravni standardi, a da, ipak, Žalbeno vijeće donosi presudu.

dolinu. U ratuje bio Vaš smrtni neprijatelj. Jeste li imali kontakte?

Zvonimir Čilić

Znali ste da nakon izrečene presude idete kući. Znali su to i ostali zatvorenici u Haagu. Kakva je bila njihova reakcija?

2004

NARUČITELJI ATENTATA U POLITIČKOM VRHU?

P

rije nešto manje od pet godina (16. ožujka 1999.) u Sarajevu je izvršen atentat na federalnog ministra unutarnjih poslova Jozu Leutara. Dvanaest dana kasnije, 28. ožujka, od zadobivenih ozljeda od eksplozivne naprave podmetnute pod njegov automobil koji je vozio Željko Ćosić, ministar Leutar je preminuo u koševskoj bolnici u Sarajevu.

U Leutarovo ubojstvo i kasniju sudsku farsu uključen je bio dio samog bošnjačkog političkog vrha, a u zatiranju tragova, svjesno ili nesvjesno, bili su umiješani i prsti visokih dužnosnika međunarodne zajednice. Zato je vrlo teško povjerovati kako će nalogodavci i ubojice uskoro pred lice pravde

Na opće iznenađenje bosanskohercegovačke javnosti, poglavito bosanskohercegovačkih Hrvata, nakon što je trijumfalno najavio uspješnost istrage, sam čin uhićenja “ubojica” ministra Leutara blagoslovio je visoki dužnosnik UN u BiH Jacques Paule Klein i nakon spektakularnih akcija “crnih kapuljača” federalnog MUP-a iza rešetaka su se našli Hrvati Dominik Ilijašević Como, Zoran Bašić, Jadranko Bajkuša i u atentatu na ministra Leutara ranjeni vozač, njegov prijatelj, Željko Ćosić. “Crne kapuljače” nisu ušle u trag također osumnjičenom Mariju Miličeviću, dok je osumnjičeni Ivan Andabak već bio u zatvoru u Hrvatskoj zbog sumnje za počinjena druga kaznena djela.

Neviđena farsa I tako je počela neviđena sudska farsa kakva se ne pamti u BiH (nevini ljudi su proveli u zatvoru gotovo dvije godine), a mogla bi joj biti ravna nedavno započeta u kojoj su ponovno žrtve Hrvati, Ante Jelavić, Miroslav Prce i Miroslav Rupčić. Jer i ovdje kolo vode međunarodni dužnosnici i “neovisno” sudstvo, a proces ima političku pozadinu.

214

Atentat na Leutara - istraga nakon pet godina opet na početku

No, uz pomoć Kleina, federalnog ministra unutarnjih poslova Mehmeda Žilića, visokopozicioniranog dužnosnika u Federalnom MUP-u Faika Lušije i AID-a, pojavio se zaštićeni svjedok (do tada je bio u zeničkom KPD zbog silovanja) Merim Galijatović. I, kako se to u Bosni kaže, “jači kvači” pa je iskaz Jašarevića “zaboravljen”.

Nisu pomogla ni uporna pismena traženja odvjetnika Nikice Bodula da se kao svjedok na sud pozove Arman Jašarević. Uporne zahtjeve odvjetnika Bodula predsjednica sudbenog vijeća u predmetu Joze Leutara, sutkinja Suada Andrić, odbila je Rješenjem u kojemu se, uz ostalo kaže: “Za Jašarevića Armana koji je ukazivao na neka druga lica, u zahtjevu za provođenje istraga ta lica nisu obuhvaćena stoga bi ponovno njegovo saslušanje imalo odraza na nepotrebno odugovlačenje postupka.”

Jasan putokaz U rješenju sudbenog vijeća zahtjev

Odvjetnik Nikica Bodul predlaže da istraga krene od Armana Jašarevića koji je znao pozadinu atentata

odvjetnika Nikice Bodula se karakterizira ‘insinuacijama da su krivično pravne radnje počinila neka druga lica’.

Zašto se uporno odbijalo uzeti iskaz Armana Jašarevića? Ovo pitanje golica bosanskohercegovačku javnost, a trebalo bi zagolicati i kantonalnog tužitelja Branka Šljivara. Odnekuda treba ponovno krenuti, ako uopće ima volje i želje da se ubojstvo ministra Leutara razriješi. Prvi korak bi trebao i morao biti Arman Jašarević koji je otvoreno govorio o mogućim nalogodavcima i ubojicama ministra Joze Leutara.

Dragana Stupara, federalnog tužitelja Amira Jaganjca i u ovom slučaju nezaobilaznog - Kleina.

U ubojstvo ministra Leutara i kasniju sudsku farsu, nema dvojbe, uključen je bio dio samog bošnjačkog političkog vrha, u zatiranju tragova, svjesno ili nesvjesno, bili su umiješani i prsti visokih dužnosnika međunarodne zajednice. To je razlog da je vrlo teško povjerovati kako će nalogodavci i ubojice ministra Joze Leutara uskoro pred lice pravde.

Putokaz bi mogao biti i Merim Galijatović koji je (ponovno je u KP domu Zenica na izdržavanju kazne) sada “propjevao”, tvrdeći kako je cijeli proces bio iskonstruiran, a on danima instruiran kako će svjedočiti, za što je bio nagrađen s više stotina tisuća maraka. On je, tvrde pojedini mediji u BiH, za neviđenu farsu u predmetu Leutar kao i Jašarević optužio Lušiju, ali i bivše kantonalne i federalne tužitelje Mustafu Bisića i 215

Zvonimir Čilić

A gdje je ili gdje bi trebao biti novi početak? Prema mišljenju uglednog odvjetnika Nikice Bodula iz Zenice koji je jedno vrijeme branio osumnjičenog Željka Ćosića, početak bi trebao biti intervju izvjesnog Armana Jašarevića iz 1999. godine. Naime, Jašarević je u intervjuu jednom BH tjedniku za ubojstvo ministra Leutara optužio Bakira Izetbegovića i poznatog bosanskohercegovačkog kriminalca Ismeta Bajramovića Ćelu.

2004

Naime, uz blagoslov od AID-a i nasanjkanog Jacquesa Paula Kleina krenulo se u akciju koja je imala za cilj skrenuti istragu u potpuno pogrešnom smjeru. I uz AID, Kleina, uz “neovisno” sudstvo i velikom nagradom kupljenog zaštićenog svjedoka Merima Galijatovića, u tome se i uspjelo. Jer vrijeme ne radi za pravdu pa se, nakon što je Vrhovni sud F BiH odbacio žalbu kantonalnog tužitelja i potvrdio oslobađajuću presudu, istraga vratila na sami početak.

2004

ZAVRŠETAK OBNOVE ZA 300 GODINA?!

PRAZNA TRAVNIČKA SELA HRVATI OGORČENI SPORIM TEMPOM POVRATKA Hrvati su u neravnopravnom položaju i za ove izbore jer nas u odnosu na 1991. godinu nedostaje čak 50 posto - vapi predsjednik travničkog HDZ-a Dragan Solomun.

V

eć je odavno povratak prognanih Hrvata u Travnik značajno usporen, moglo bi se reći da je potpuno zaustavljen, a nisu rijetki slučajevi novih iseljavanja u druge krajeve BiH, u Hrvatsku i u inozemstvo i to cijelih povratničkih obitelji.

O tom problemu već odavno nema rasprava a ni traženja rješenja. Prognani su se, čini se, pomirili s prognaničkom sudbinom, oni koji su se za povratak prognanih borili izgubili su snagu i vjeru u pravdu i pomoć, a trijumfalno se takvom “uspjehu” smiješe oni koji su Hrvate i prognali i koji su im raznim igrama, prijetnjama, opstrukcijama, maltretiranjima, zastrašivanjima, ubojstvima... povratak onemogućavali i dalje ga onemogućavaju. Mnoga travnička sela su pusta, ruševine stambenih i gospodarskih objekata zarasle su u korov, desetkovane su cijele župe, a prema podacima iz župnih ureda prikupljenim u okviru božićnih i novogodišnjih blagoslova kuća, u devet travničkih katoličkih župa od predratnih više od 26.000 (po popisu iz 1991. godine) sada živi tek 13.908 katolika. To je otprilike i broj Hrvata jer je tek nekolicina Hrvata ateističkog opredjeljenja ili su pripadnici neke druge vjere. Nakon dužeg vremena nizanja tragedija, povratak Hrvata Travnika je ponovno 216

potenciran. To je učinjeno proteklih dana na predizbornim skupovima stranaka s hrvatskim predznakom (HDZ, NHI, HSS). „Mi Hrvati smo u neravnopravnom položaju i za ove izbore jer nas u odnosu na 1991. godinu nedostaje čak 50 posto“, zavapio je predsjednik travničkog HDZ-a Dragan Solomun, ističući kako je situacija još teža ako se zna da je u svim župama (osim novobiljanske) mortalitet od nataliteta puno veći i odnos novorođenih i umrlih je 1,5:1 u “korist” umrlih. „Načinom kako to radi sadašnja općinska administracija i iznosima koji se iz proračuna izdvajaju, obnova (uglavnom hrvatskih domova) završila bi za 300 godina“, kazao je Tomislav Rajić, kandidat Hrvatskog saveza NHI-ja i HSS-a za gradonačelnika Travnika. Stanje je katastrofalno, ali čini se da ga više nitko ne smatra alarmantnim. Svi su se pomirili s tom situacijom i već sada se zloslutno može reći da je, recimo, unatoč obnovljenoj crkvi, župa Korićani, na platou Vlašića - mrtva.

Naime, od 999 predratnih župljana, do sada (12 godina je prošlo kako su ih sve prognale srpske paravojne snage) se vratilo njih tek 18. Katastrofalna je situacija u župi Brajković (prije rata 5600 župljana, a sada 627), u Gučoj Gori (3010 - 928), Potkraj (1895 - 540), Turbe (1640 509)... Ništa bolja situacija nije ni u novotravničkim župama Rostovo (850 - 88) i Pećine (2643 - 200), ni u općinama Bugojno, Zenica, Kakanj, Vareš. Potpuno je pak suprotno u, recimo, Vitezu, Kiseljaku i Jajcu, gdje su se bez ozbiljnijih problema u velikom postotku vratili Bošnjaci.

Istaknimo da se to uglavnom od-

Okupljeni Hrvati povratnici u travničkom naselju Kraljevica

vijalo uz tolerantan odnos i Hrvata i hrvatskih političkih dužnosnika.

Veliku pomoć povratku Bošnjaka dala je i međunarodna zajednica.

Bez dvojbe se, dakle, može reći da u pomoći u povratku i obnovi, kada su u pitanju Hrvati i Bošnjaci, nije bilo istog “aršina”. Sve je bilo i to uopće nije teško dokazati, na štetu Hrvata, a potpuno je lažna teza i tvrdnja i Bošnjaka i jednog većeg broja međunarodnih dužnosnika, kako se Hrvati ne žele (nisu se željeli) vratiti. To jednostavno nije točno jer se Hrvatima na razne načine povratak onemogućavao činjenjem (raznim prljavim igrama) i nečinjenjem (nedostatna materijalna pomoć, neučinkovita osobna i materijalna zaštita, nefunkcioniranje pravne države na njihovu štetu...). I Hrvati u Travniku, i ne samo u Travniku, su “prepolovljeni”. Starosna struktura povratnika je iznimno nepovoljna, i s malim izgledima da se nešto uskoro nabolje i promijeni.

2004

STOP U ŠKOLU ZA 500 ĐAKA

SRAMNA ODLUKA OPĆINA TRAVNIK BOJKOTIRA PRIJEVOZ UČENIKA HRVATSKE NACIONALNOSTI

Općinski načelnik Lendo uz takav prijedlog odluke nudi i “rješenje”.

Naime, predlaže i nudi da ta djeca kojima uskraćuje plaćanje prijevoza ubuduće nastavu pohađaju u školama koje su im bliže od Katoličkog školskog centra i OŠ Nova Bila. U praksi to znači (a to se u bošnjačkim medijima uopće ne spominje) da se učenicima hrvatske nacionalnosti “nudi” nastava na bosanskom jeziku i po bošnjačkom planu i programu.

A upravo je to i cilj i općinskog načelnika Lende I SDA-ovske politike

2004

Takvoj odluci je prethodio prekid sjednice Općinskog vijeća od 1. veljače ove godine. Naime, na prijedlog općinskih stručnih službi i načelnika Tahira Lende, vijećnicima je na usvajanje ponuđen prijedlog odluke po kojoj se ubuduće neće plaćati organizirani prijevoz učenika na određenim linijama. A riječ je o linijama na kojima se s udaljenosti veće od četiri kilometra do Katoličkog školskog centra i OŠ Nova Bila prevozi blizu 500 učenika hrvatske nacionalnosti. Uz to treba reći, a što posebno naglašava predsjednik Općinskog vijeća Ljupko Sučić, da je riječ o djeci povratnika, u ratu opljačkanih i prognanih, koji nakon povratka uglavnom žive u vrlo teškim materijalnim uvjetima.

Riječ je o linijama na kojima se s udaljenosti veće od četiri kilometra do Katoličkog školskog centra i OŠ Nova Bila prevozi blizu 500 učenika hrvatske nacionalnosti

Zvonimir Čilić

O

d 3. veljače ove godine općina Travnik neće plaćati prijevoz osnovcima hrvatske nacionalnosti od mjesta boravka do Katoličkog školskog centra “Petar Barbarić” u Travniku i do Osnovne škole Nova Bila. O takvoj odluci Katolički školski centar i osnovnu školu u Novoj Biloj u pismenoj formi je 2. veljače obavijestio općinski načelnik Tahir Lendo.

Ljupko Sučić: Hrvati se u Travniku stalno diskriminiraju

koja sustavno radi na zagorčavanju života Hrvatima i na “utapanju” hrvatskih osnovaca u škole s bošnjačkim planom i programom.

No, to ni po koju cijenu ne prihvaćaju roditelji učenika, to nisu prihvatili ni vijećnici HDZ-a, a ni predsjednik Općinskog vijeća i sjednica je prekinuta. „Ovakav sraman, diskriminirajući prijedlog odluke može se predložiti samo u Travniku. A suočen s dosadašnjom praksom i stalnom diskriminacijom Hrvata u Travniku po raznim osnovama i u raznim situa-

cijama, sa stalnim preglasavanjem hrvatskih vijećnika u Općinskom vijeću, mene prijedlog odluke uopće nije iznenadio“, kazao nam je predsjednik Općinskog vijeća Travnika Ljupko Sučić.

Prema Sučićevim riječima, sada, u pismenoj formi, stranke SDA, SDP i Radom za boljitak te Stranka za BiH traže žurno sazivanje sjednice što on i HDZ ne prihvaćaju, dok se ne izmijeni prijedlog odluke kojom se diskriminiraju prava učenika hrvatske nacionalnosti i njihovih roditelja.

217

2004

ZA UBOJSTVO 4000 HRVATA DOBILI 7,5 GODINA ZATVORA HAAŠKA NEPRAVDA: SRAMOTNO NISKE KAZNE OFICIRIMA ARMIJE BiH ENVERU HADŽIHASANOVIĆU I AMIRU KUBURI U TRIBUNALU

U

srijedu su Hrvati u srednjoj Bosni s nestrpljenjem čekali vijesti iz Haaga i visinu izrečenih kazni oficirima Armije BiH, generalu Enveru Hadžihasanoviću, zapovjedniku Trećeg korpusa, i brigadiru Amiru Kuburi, zapovjedniku Sedme muslimanske brigade iz sastava tog korpusa.

No, vijesti su dočekali s nevjericom jer ova dva visoka oficira Armije BiH, u ratu na području srednje Bosne gospodari života i smrti, kažnjeni su s pet, odnosno s 2,5 godine zatvora.

Kazne su doslovno smiješne, ako se zna zašto su optuženi (po zapovjednoj odgovornosti za kršenje ratnoga prava i običaja, za ubojstva, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje naselja, pljačku, uništavanje vjerskih objekata...) i ono što su činile postrojbe kojima su zapovijedali.

Ostavili pustoš „Takve kazne“, kaže nam jedan sudac iz srednje Bosne, „dajemo ozbiljnijim šumokradicama, ili pak krivcima težih prometnih nesreća.“ A „junaci“ ove smiješne i tužne haaške priče, „haaške pravde“, Enver Hadžihasanović i Amir Kubura i postrojbe kojima su zapovijedali iza 218

Iza pripadnika postrojbi Trećeg korpusa i Sedme muslimanske brigade ostali su nekažnjeni zločini u Miletićima, Maljinama, Travniku, Bugojnu, Rostovu, Šušnju, Bilivodama, Crkvicama, Gučoj Gori, Križančevu Selu... Ostala su pusta i uništena sela, a krivci su kažnjeni kao da su krivokradice ili su skrivili neku tešku prometnu nesreću

Kućama, Zabilju, Kiseljaku (općina Žepče) u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Varešu...

Ostala su pusta i potpuno uništena sela u koja se još uvijek nitko nije vratio, a od 100.000 prognanih Hrvata vratilo ih se tek tridesetak posto.

Ništa bolje, samo u manjem opsegu (zbog malobrojnosti), nisu prošli ni Srbi, a posebno su teško stradali u naselju Vozuća (općina Zavidovići), kada su postrojbe Trećeg korpusa i Sedme muslimanske brigade, te poglavito odreda El Mudžahid ubile više stotina Srba, civila i zarobljenih vojnika. A za osvojenu pušku i drugo vatreno oružje nagrađivani su sa 100, a za ubijenog Srbina nagrada je iznosila 50 DEM.

Prognano je više od 100.000 Hrvata, poginulo ih je i ubijeno više od četiri tisuće, a među njima i više stotina civila, staraca, žena, djece, zarobljenih i ranjenih pripadnika HVO-a.

Kroz muslimanske logore pod nadzorom pripadnika Trećeg korpusa i Sedme muslimanske brigade u Zenici, Travniku, Busovači, Fojnici, Bugojnu, maltretiranja, ponižavanja i mučenja, prošlo je više od 2000 Hrvata. Jednom broju zatočenih izgubio se svaki trag. Imovina prognanih Hrvata je opljačkana, uzurpirana ili

Iza pripadnika postrojbe Trećeg korpusa i Sedme muslimanske brigade (osnovao je Alija Izetbegović, a zapovjednik Amir Kubura bio je njegov čovjek od iznimnog povjerenja) i odreda El Mudžahid, ostali su nekažnjeni zločini u Miletićima, Maljinama, Travniku, Bugojnu, Rostovu, Sušnju, Bilivodama, Crkvicama, Gučoj Gori, Križančevu Selu, Buhinim

Tužne usporedbe I za sve to i još mnoga nedjela koja su počinili potčinjeni Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi na području srednje Bosne pet i 2,5 godine zatvora. Kazne kao za sto posječenih bukava, ili za jednu težu prometnu nesreću. Tužno i nečuveno, posebno ako se zna da je, primjerice, Drago Josipović iz Viteza, iako mu sudjelovanje u ubojstvu jednog zarobljenog Bošnjaka uopće nije dokazano, osuđen na dvanaest godina zatvora, a Anto Furundžija, također Vitežanin, na deset godina zatvora jer nije spriječio silovanje jedne Bošnjakinje. A kazne i Josipoviću, i Furundžiji, i Hadžihasanoviću, i Kuburi izrekao je isti - Haaški sud.

Enver Hadžihasanović i Amir Kubura prilikom izricanja haaške presude

219

2004

potpuno uništena, a brojka potpuno uništenih stambenih objekata prelazi 20.000. Uništeno je ili teško oštećeno više desetaka sakralnih objekata i više tisuća nadgrobnih spomenika. Maltretirani su i ubijani svećenici i časne sestre, pljačkana je crkvena i samostanska imovina i kulturno-povijesno blago.

Zvonimir Čilić

sebe su u srednjoj Bosni ostavile pravu pustoš. Hrvati su na tom dijelu BiH od „Armije koja brani Bosnu“ doživjeli najveću tragediju u svojoj povijesti.

2004

HAAŠKIH 11 ŽIGOSANIH TRAŽI NAKNADU ŠTETE U POTRAZI ZA PRAVDOM HRVATI, BOŠNJACI I SRBI OSLOBOĐENI. OD MEĐUNARODNOG SUDA ZAHTIJEVAJU OBEŠTEĆENJE. HAAŠKIH 11 ŽIGOSANIH TRAŽE NAKNADU ŠTETE

K

ažu da je pravda spora, ali dostižna. No, često je to tek prazna fraza koja u životu nema baš nikakvo utemeljenje. Za to je nebrojeno puno primjera, a mi ćemo se pozabaviti jednim, aktualnim već više godina.

Naime, kada su se kući iz Haaga vraćali Hrvati iz Viteza oslobođeni svih optužbi, često se moglo čuti konstataciju - pravda je pobijedila. A gdje je tu pravda kada, recimo, braća Zoran i Mirjan Kupreškić i njihov rođak Vlatko u zatvoru odleže 1478 dana i onda im kažu: „Vi niste krivi, vi ste slobodni, idete kući”.

„Bosanskohercegovačko pravosuđe je pod nadzorom sudaca iz zemalja najrazvijenije demokracije, iz demokratskog svijeta koji nas je tako bezlično i bezobzirno gurnuo u velike nevolje. Zato sada očekujemo da predstavnici toga demokratskog svijeta kroz bh pravosuđe učinjenu nam nepravdu barem djelomično isprave“, nada se Zoran Kupreškić nadoknade isprike “ratnih zločincima” kako su ih, bez ijednog argumenta, stotine i stotine puta, godinama, žigosali novinari, političari i visoki međunarodni dužnosnici?

Gdje je naknada za izgubljeno zdravlje njihovo i njihovih obitelji, za silne traume, duševne i fizičke lomove, za posljedice koje i sada imaju (recimo, Kupreškići nisu dobili vizu za ulazak u Australiju gdje je na poziv naših iseljenika trebala biti predstavljena knjiga “Haaška priča”, autora Zorana Kupreškića), a imat će ih i ubuduće.

Uz još dosta toga izgubljenog, ispaćenog, napaćenog... i svega onoga što mu slijedi, za kraj smo ostavili ono materijalno. A i ta materijalna strana, jedina od izgubljenog i otetog što može, barem za malo, ublažiti sve pretrpljeno, nije nevažna.

Naprotiv! No, kako, tko će i hoće li nedužnim nadoknaditi plaće za tri, pet, pedeset... mjeseci, za propale i ugrožene egzistencije, za oskudicu i siromaštvo u kojemu su živjeli njihove obitelji čekajući „Bonus“ (udruga građana za pomoći obiteljima haaških uznika) da im dodijeli pomoć, omogući odlazak u posjet.

Gdje je sada, nakon toga, naknada za otete četiri i više godina života, za otete radosti rađanja djece, njihovih prvih koraka, radost polaska u školu, prvih pričesti, prvih ljubavi, vjenčanja, rađanja unuka... Gdje je u toj i takvoj pravdi naknada za nemogućnost ispraćaja najmilijih na vječni počinak?

Traume i boli Gdje su dani, mjeseci i godine oteti od prijatelja, od sitnih hobija i zadovoljstava, gdje su naknade za silne duševne boli njih i ništa manje njihovih obitelji? Gdje su barem moralne 220

Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić postali su najpoznatiji haaški zatvorenici koji su nepravedno ležali

Opet bliži porazu I ovaj su put, tu dvojbe nema, porazu daleko bliži. Teško se boriti, a još teže izboriti „malom“ čovjeku sa žigom haaškoga uznika pa i s potpuno neizbrisanim žigom ratnog zločina, protiv moćnog državnog aparata i još moćnijeg suda i njegova osnivača (UN). Ali, oni su se naučili boriti i protiv nepravde i nedaća, protiv jačih, nepoštenih i nečasnih.

Tvrde da za njihovu kalvariju odgovornost dijeli njihova država BiH i Haaški sud koji je bez provjere prihvatio „argumente“ o njihovoj krivnji.

I od njih traže materijalnu naknadu.

Mogu li to „mali“ ljudi, pa i uz pomoć odvjetnika? „Naravno da ne možemo i to bi trebala zatražiti hrvatska i bosanskohercegovačka diplomacija“, dodaje Kupreškić.

Može li se očekivati takav zahtjev od onih koji su za njih „skrbili“ samo kada ih je trebalo lažno optužiti i uvjeriti na dragovoljnu predaju?

Imajući sve to u vidu, do dopune Statuta Haaškoga suda neće doći.

Krenuli su u akciju. Uputili su zahtjev za naknadu štete federalnom i državnom ministarstvu pravde. I federalno se ministarstvo, brže-bolje, proglasilo nenadležnim, a odgovora od državnog (Vijeće ministara) još uvijek nema.

No, ne čekajući odgovor, oštećeni i obespravljeni su zatražili razgovor s državnim ministrom pravde Slobodanom Kovačem.

na ovom sastanku ništa nije riješeno, a rješenje se zapravo nije ni očekivalo.

No, ohrabruje nas dobra volja državnog ministra pravde da razgovara, da potvrdi naše pravo na materijalnu naknadu, njegova spremnost da se traži i nađe način rješavanja našeg opravdanog zahtjeva.

Ispraviti nepravdu S njima nije razgovarao nitko od visokih državnih dužnosnika (bježali su od njih „kao vrag od križa“) ni nakon povratka iz Haaga. Nitko ih nije pitao što će raditi, kako će ubuduće živjeti. Zato sada gesta ministra Slobodana Kovača ohrabruje, zaslužuje svaku pohvalu, vraća im oduzeto dostojanstvo, pa i unatoč činjenici da on nema niti će moći naći rješenje. „Bosanskohercegovačko pravosuđe sada je pod nadzorom sudaca iz zemalja najrazvijenije demokracije, iz demokratskog svijeta koji nas je tako bezlično i bezobzirno gurnuo u velike nevolje. „Zato sada, nadamo se s pravom, očekujemo da predstavnici tog demokratskog svijeta kroz bosanskohercegovačko pravosuđe učinjenu nam nepravdu barem djelomično isprave“, kaže i nada se Zoran Kupreškić.

„I na naše ugodno iznenađenje“, kaže Zoran Kupreškić, „ministar je izrazio spremnost razgovarati i tražiti rješenje. Održali smo i sastanak u Sarajevu u ponedjeljak 20. prosinca, a s ministrom Kovačem razgovarali smo nas trojica Kupreškića te Katava, Delalić i Banović. Naravno, 221

2004

I sada upravo od te države, tih državnih institucija i državnih službi koje ih lažnim i krivotvorenim dokumentima i lažnim svjedocima odvedoše u Haag, i od Haaškoga suda, koji je nečasnim i neprofesionalnim povjerovao, oslobođeni haaški uznici, Hrvati, Bošnjaci i Srbi, njih 11 zajedno, traže barem onu materijalnu naknadu za sve ono što su pretrpjeli i izgubili. Hoće li tu novu bitku dobiti ili izgubiti Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić, Dragan Papić, Marinko Katava, Ivan Santić, Pero Skopljak, Zejnil Delalić, Nenad Banović i Zoran Vlajić (oslobođeni svi optužbi i iz zatvora pušteni na slobodu), te Mario Čerkez (proveo u zatvoru godinu i dva mjeseca više od izrečene mu kazne) i obitelj Stipe Alilovića (mrtav optužen).

„Putem odvjetnika obratili smo se Haaškom sudu i uredno i pravovremeno dobili odgovor u kojemu se ističe da imamo pravo na materijalnu naknadu. I tu, prema odgovoru od suda, nema ništa sporno osim Statuta suda koji tu mogućnost ne predviđa. I da bi se „neosporno pravo“ na naknadu i realiziralo, trebalo bi se obratiti Vijeću sigurnosti UN-a i zatražiti dopunu Statuta klauzulom o pravu na naknadu štete“, ističe Zoran Kupreškić s 1478 haaških dana na leđima.

Zvonimir Čilić

Pomoć od države i državnih institucija nisu smjeli ni sanjati. Štoviše, upravo ih je njihova država i državne institucije u bezizlaznu situaciju, kao najveće neprijatelje, ni krive ni dužne, i dovela.

2004

MARUŠIĆA ISTJERALI BOŠNJAČKI KLANOVI

Umjesto da moj „silazak“ s ravnateljskog trona ima drugačiji, Ijudskiji karakter, doživio sam monstruozne uvrede, najprimitivnije napade i totalno ignoriranje. Redakcija „Ljiljana“ nije čak željela objaviti moj odgovor...

N

akon isteka šestog mandata, nedavno je Radovan Marušić, scenograf, kostimograf, književnik i novinar, „ustupio“ ravnateljsku fotelju Bosanskoga narodnog kazališta Zenica dramaturgu Hasanu Džafiću. Marušić je, bez prekida, bio ravnatelj dvadeset i pet godina. Nakon trećega neuspješnog raspisivanja javnog natječaja, Džafića je upravni odbor promovirao u v.d. ravnatelja ove ugledne kazališne kuće u Bosni i Hercegovini.

Odlazak s kazališne scene i beskrupulozni napadi ekstremnih bošnjačkih tjednika „Ljiljana“ i „Valtera“ bili su i razlog razgovora s Radovanom Marušićem, nesumnjivo jednom od najuglednijih i najpoznatijih bosanskohercegovačkih kazališnih ličnosti u proteklih četrdesetak godina.

Dočekao nas je deprimiran, a iako poznat kao vrlo komunikativan i duhovit čovjek, ovoga puta djelovao je usiljeno srdačno. Nekoliko puta čak se htio zahvaliti na razgovoru. „U svom skoro polustoljetnom kazališnom životu nikad se nisam osjećao jadnije, bezvrjednije i usamljenije“, bile su prve Marušićeve riječi za Slobodnu Dalmaciju. „Došao sam u situaciju da moram objašnjavati svoj kazališni život“, nastavio je, „ svoje velike kazališne pobjede, nagrade i sve ono što je iza mene ostalo u mom teatru, u BiH i na prostoru bivše Jugoslavije. Imao sam dva braka, dva lijepa braka. Ovaj stvarni sa suprugom Ljubom i onaj nestvarni s teatrom. Prvi hvala Bogu još traje, dok se drugi raspao, nema ga više.“

222

TUŽAN KRAJ BESPRIJEKORNE RAVNATELJSKE KARIJERE U ZENIČKOM KAZALIŠTU

Kazališta u raspadanju Zašto?

Kazališni život Bosne i Hercegovine je u raspadajućem stanju. Jedino teatri Sarajeva imaju kakve-takve uvjete za rad. Kantonizacija Federacije BiH je uništila teatarski život. Kazališta Zenice, Tuzle i Mostara dobivaju samo sredstva za više nego mizerne plaće, a za nove projekte baš ništa. A problemi se gomilaju. Eto, da počnemo na primjeru nacionalnih sastava dramskih ansambala.

Hrvati tu stoje katastrofalno. Njih je daleko najmanje.

Od 20 članova dramskog ansambla centralne kazališne kuće u BiH, Narodnog pozorišta Sarajevo, samo su dva člana Hrvati. Jedino su Hrvati zastupljeni u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar. Dalje, BiH nema redatelja Hrvata...

A Gradimir Gojer?

Gojer je po nacionalnosti politički kalkulant. Ne znam po kojim kriterijima je on sebe ugurao među Hrvate. On, na primjer, kao političar nikada nije javno napao Slobodana Miloševića. Ovo sam mu, uostalom, prošloga ljeta rekao. Gojer nikada nije bio profesionalni redatelj. Bio je dramaturg, direktor Drame, ravnatelj Zajednice profesionalnih kazališta BiH, ravnatelj Narodnog univerziteta Đuro Đaković, ravnatelj Pozorišta mladih, ravnatelj Kamernog teatra 55, ministar bez lisnice u vladi Harisa Silajdžića, dogradonačelnik Sarajeva, kantonalni ministar za kulturu i sport, portparol NK Željezničar i sada ravnatelj Narodnog pozorišta Sarajevo. Na iznenađenje cjelokupne književne javnosti, prošlog je ljeta izabran za predsjednika Društva pisaca BiH, bez ijedne napisane i

„Ljiljan“ i „Valter“ su dva brata uboga u BiH. Prepoznatljivi su na svakom koraku, nacionalno isključivi, a tiražno mizerni. Unatrag dvije-tri godine formirali su nacionalni klan. Čine ga Indira Kučuk-Sorguč, Enver Gaušević i Nijaz Alispahić. Nijaz Alispahić je, inače, otac velikog političkog prevrtljivca i petljanca Fatmira Alispahića, koji svoje neargumentirane napise najprije objavi u „Ljiljanu“, pa u „Valteru“. Prije nekoliko mjeseci ovo novinarsko škrabalo surovo se okomilo i na Ivana Lovrenovića.

Srušili me lobiji Javnosti je poznato da su rukovodioci tuzlanskog kazališta javno i grubo napali Izeta Hajdarhodžića. Kako su se ponašali prema selekciji Dina Mustafića?

U tom grmu leži zec! Pošto je glavni selektor uvrstio našu predstavu „Sablazan u dolini šentflorjanskoj“ Ivana Cankara u prošlogodišnji program MES-a, svi pripadnici navedenog lobija okomili su se na mene smatrajući me glavnim krivcem za njihov „poraz“, a selektora su ostavili po strani. U međuvremenu je došlo do smjene ravnatelja u mom kazalištu i to je bio pravi trenutak za besramni napad na moju malenkost. Redakcija „Ljiljana“ je utrošila pet stranica (u tri broja svog olinjalog tjednika) kako bi me što više ocrnila, ne birajući riječi, izmišljotine i uvrede, pa čak kada su u pitanju i moja

Da sam, kojim slučajem, boljeg zdravlja i da imam druge povoljne uvjete, nakon 45 godina života u Zenici vratio bih se u rodni Metković.

Vaša odluka je zaista definitivna?

Da, ona je duboko bolna, ali konačna.

To je jedinstven slučaj na ovim prostorima?

Pa što? Jedinstven slučaj na ovim prostorima je i ponašanje dvaju bošnjačkih tjednika. Ja sam, na prostorima bivše Jugoslavije, prvi ravnatelj jednog uglednog kazališta koji je tu funkciju obnašao četvrt stoljeća. Ja sam, također s Bosanskim kazalištem, kao njegov čelnik postigao sve što se u tom trenutku moglo postići. I umjesto da moj silazak s ravnateljskog trona ima drugačiji, Ijudskiji i topliji karakter, doživio sam monstruozne uvrede, najprimitivnije napade i totalno ignoriranje.

Redakcija „Ljiljana“ nije čak našla za shodno da objavi moj odgovor...

Đurđica Čilić, Radovan Marušić i Željko Kocaj

223

2004

Nedavno su se dva bošnjačka tjednika, „Ljiljan“ i „Valter“, surovo okomili na Vas. O čemu se zapravo radi?

četiri by-passa. U svemu je, dakako, prednjačila Indira Kučuk-Sorguč, do podne novinarka i urednica, a poslijepodne slastičarka. Redakcija „Ljiljana“ nije objavila moj iscrpan odgovor, a nitko nije stao u moju obranu, jer se svi boje „Valterove“ i „Ljiljanove“ harange. A šutnja dobrih je bolnija od represije zlih, javno sam se zato odrekao svoje kazališne djelatnosti u BiH, svih nagrada i članstva u Društvu pisaca BiH.

Zvonimir Čilić

objavljene pjesme, priče, eseja. Kao redatelj Gojer nikada nije primao plaću.

224

2004

TRAVNIK OKUPIRAO HVO?!

SKANDALOZNA PUBLIKACIJA TURISTIČKE ZAJEDNICE

nika travničkog HVO-a poginula su i ubijena na platou Vlašića, na Galici 15. svibnja 1992. godine). I upravo zahvaljujući ponajviše HVO-u (obranu je jedno vrijeme organizirao i general Slobodan Praljak) najezda srpskih snaga zaustavljena je nadomak Travnika, a sve do početka lipnja 1993. godine, unatoč većem broju incidenata i provokacija (20. listopada 1992. godine hicima u leđa kroz zadnje vjetrobransko staklo automobila pripadnici Armije BiH među kojima je bilo i mudžahedina, ubili su zapovjednika travničkog HVO-a Ivicu Stojaka), HVO i Armija BiH u Travniku su bile savezničke vojske u obrani ovoga grada od srpske agresije. No, 8. lipnja 1993. godine u snažnom naletu brojnija i postrojbama Trećeg korpusa Armije BiH iz Zenice, ojačana muslimanska vojska u jednom je danu „oslobodila“ Travnik od „agresorskog“ HVO-a, a hrvatsko stanovništvo, njih više od 19 tisuća, prognala, njihove posjede opljačkala, popalila... Znatan broj civila je zatočen, jedan broj i ubijen (strijeljanje u Maljinama, 37 ranjenika i civila za što, uz ostalo, sada u Haagu odgovaraju zapovjednici 7. muslimanske brigade i Trećeg korpusa Armije BiH brigadir Amir Kubura i general Enver Hadžihasanović).

Kao ni do tada, tako ni poslije, ni

jedna postrojba HVO-a nije napadala Travnik, a još uvijek, na povratak na svoja opustošena i opljačkana ognjišta čeka više od deset tisuća Hrvata ove općine. A oni uporniji želju za povratkom platili su s osam života. Ubojice i nalogodavci još uvijek nisu otkriveni, a bolji poznavatelji ovdašnjih prilika znaju da takav epilog i ne treba očekivati. Volju za povratkom „agresorima“ Hrvatima su uništavali rušenjem i pustošenjem u ratu nesrušenog i neopustošenog. Skrnavljena su njihova groblja, grobljanske kapelice, minirana je crkva u Putićevu, imovina i njihovi životi su uništavani i ugrožavani podmetanjem eksplozivnih naprava, povratak (Bukovica...) je i fizički sprječavan... U Travniku još uvijek u javnim poduzećima i ustanovama, te u državnoj administraciji ne radi ni približan broj Hrvata, a sukladno popisu stanovništva iz 1991. godine, a to je zakonska odredba. Na spomenutu tvrdnju u turističkoj razglednici Travnika o agresiji i HVO-a na ovaj grad, otvorenim je pismom reagirala i skupina Hrvata povratnika u Travnik, koja traži žurno reagiranje nadležnih organa i povlačenje spomenute brošure. Ali već sada je sigurno kako je to još jedan hrvatski pucanj u prazno kad je Travnik u pitanju.

225

2004

A

gresiju na Travnik, u prošlom ratu, uz srpske paravojne snage izvršio je i HVO. To bi se, naime, dalo zaključiti čitajući publikaciju Travnik koju je nedavno izdala Turistička zajednica u ovom gradu. Na stranici 3. u četvrtom pasusu stoji: „Tijekom rata 1992.-1995. godine, pored materijalnih razaranja, Travnik je ostao bez brojnih sugrađana poginulih u obrani od pokušaja okupacije dvije agresorske vojske“. Zanimljivo je da se ova tvrdnja uporno, već godinama, plasira domaćoj i inozemnoj javnosti čak, evo, i kroz turističku publikaciju koju su, treba li uopće reći, u potpunosti osmislili i uradili Travničani bošnjačke nacionalnosti. Gdje su tu i Hrvati, pitanje je za neku drugu priliku. Tvrdnja o agresiji HVO-a na Travnik ne samo da nije točna, nego je notorna laž i klasično izvrtanje činjenica, drsko prekrajanje povijesti koju Bošnjaci uporno pokušavaju ozvaničiti i ne samo u Travniku i ne samo o prošlom krvavom ratu. Kada je riječ o spomenutoj „agresiji“ HVO-a na Travnik, onda je nedvojbeno da su se upravo Hrvati prvi oružano suprotstavili srpskom pokušaju ovladavanja Vlašićem i podvlašićkim hrvatskim i muslimanskim selima. Prve žrtve te borbe bili su Hrvati (15-orica pripad-

Groblje „Prahulje“: Pred početak sahrane ekshumiranih posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata u Gučoj Gori i na nekim drugim lokacijama

Zvonimir Čilić

Tvrdnja o agresiji HVO-a na Travnik nije samo notorna laž nego i drsko prekrajanje povijesti koju Bošnjaci uporno pokušavaju krivotvoriti ne samo za domaće prilike nego i diljem svijeta

2004

U ZAPISNIKU KOJI JE TUŽITELJSTVO ZATAJILO, BLAŠKIĆ JE POTVRDIO DA KORDIĆ NIJE BIO VOJNA OSOBA

Tijekom cijeloga procesa nismo dobili svjedočenje generala Tihomira Blaškića sa zatvorenih sjednica, iako se radi o vojnom zapovjedniku teritorija za koji se i Kordiću sudi. Prema tome, ako Blaškić kaže da Kordić nije bio vojna osoba, onda to ima i svoju težinu

Ž

albeni postupak u predmetu Daria Kordića i Marija Čerkeza, osuđenih 26. veljače 2001. godine nepravomoćnom presudom na 25, odnosno 15 godina zatvora, u srijedu je okončan u Haagu. Bila je to i dobra prilika saznati od Mitka Naumovskog, jednog od trojice Kordićevih odvjetnika, kako je tekao trodnevni žalbeni postupak, na čemu je temeljena žalba, kakva su očekivanja i nade.

Teška povreda pravila Haaškoga suda Što su bile osnovne postavke žalbe?

Tvrdili smo, i za to iznijeli niz dokaza, da je proces faktično počeo bez optužnice. Jednostavno rečeno, optužnica je bila katastrofalno loša, bila je nepotpuna, s brojnim nedostacima i kao takva neupotrebljiva za raspravljanje i sam početak procesa.

Drugi ništa manje važan žalbeni razlog je povreda članka 68. Pravila o postupcima i dokazima. Ovo pravilo, ovaj članak, naime, obvezuje tužitelja protivnoj strani - obrani - dati sve dokumente, materijale i iskaze koji bi mogli biti oslobađajući za okrivljenog, i to „čim se može“, u najkraćem mogućem vremenu.

Vi niste dobili te, po Vašim tvrdnjama, za Kordića oslobađajuće dokaze, iskaze...?

Tijekom cijeloga procesa nismo dobili svjedočenje generala Tihomira Blaškića sa zatvorenih sjednica, a to je 470 stranica zapisnika. A mi smo tvrdili, znali smo, da 226

u tom zapisniku ima obilje oslobađajućeg materijala za Kordića.

Tvrdili smo kako je to teška povreda postupka preko koje sud naprosto ne može prijeći. To je ustvari najveća povreda pravila 68. u Haaškom sudu, jer se radi o Blaškiću, vojnom zapovjedniku cijelog tog teritorija za koji se i Kordiću sudi. Prema tome, ako Blaškić kaže da Kordić nije bio vojna osoba, onda to ima i svoju težinu. Mi smo to jednostavno trebali i morali znati, morali smo dobiti taj zapisnik sa zatvorenih sjednica u predmetu Blaškić, jer bismo na temelju toga ispitivali sve vojne svjedoke iz ovog predmeta (UNPROFOR, UN-ovi časnici za vezu...).

Odvjetnik Tihomira Blaškića, Ante Nobilo, u jednom hrvatskom dnevnom listu ustvrdio je kako je Kordić zapovijedao vojnom policijom HVO-a, čiji su pripadnici i počinili zločin u Ahmićima.

- Nikada nismo odgovarali na objede, odnosno na bilo koje tvrdnje iz drugih predmeta. Ne želim sada reći što je tužitelj kazao za Blaškića, jer to ni do sada nismo govorili. Neću uopće komentirati ništa iz predmeta Blaškić jer bi to bilo i nekorektno i neprofesionalno.

Pravomoćna presuda ne prije jeseni Međutim, neistina je, laž je da je Kordić zapovijedao paravojnim i specijalnim postrojbama, vojnom policijom...

To jednostavno nije dokazano u Kordićevu predmetu.

Prema tome, ako to nije dokazano u prvostupanjskom postupku ni u prvostupanjskoj nepravomoćnoj presudi,

onda to jednostavno ne „stoji“, bespredmetno je sada o tome raspravljati.

Hoće li ti novi dokazi, Vaše tvrdnje o tužiteljevu zatajivanju dokaza koji idu u prilog Kordiću, donijeti za njega pozitivne rezultate?

- Mislim da smo tužiteljstvo doveli u pat-poziciju i Sudsko vijeće sigurno nema lak zadatak. Morat će vrlo brižno i temeljito razmotriti sve naše žalbene razloge i neke od njih jednostavno mora prihvatiti. No, kako ni do sada nikada nismo prognozirali ishode, ne bismo ni sada to činili, no reći ću: „Ništa ne obećavamo, ali smo optimisti“.

Kada očekujete izricanje pravomoćne presude?

Prema tome, radi se o vrlo kompleksnom i zahtjevnom predmetu i sudac je kazao kako vjeruje da je važnija preciznost nego brzina. Nama u svakom slučaju odgovara preciznost i temeljitost. A to znači, po svemu sudeći, izricanja pravomoćne presude neće biti prije rane jeseni.

U kakvom se psihofizičkom stanju nalazi Dario Koradić?

Kordić se drži izvrsno i u odličnoj je i fizičkoj i psihofizičkoj kondiciji i jako je zadovoljan tijekom i završetkom žalbenog postupka. Zadovoljan je jer je ostao potpuno čista obraza na kraju postupka i nakon 2417 dana provedenih u zatvoru. Ni na koga, ni on ni obrana, nisu pokazali prstom, ništa nismo prevaljivali na druge braneći sebe. Mi smo se jednostavno branili argumentima i tvrdili smo da Kordić nije kriv za neka kaznena djela koja mu se stavljaju na teret.

Mitke Naumovski: Laž je da je Da rio Kordić zapovijedao paravojnim i specijalnim postrojbama, vojnom policijom

227

Zvonimir Čilić

2004

Sudac je na kraju rasprave, u srijedu popodne, kazao da je pred njima odgovoran i krupan zadatak. Treba znati da se tu radi o jednom od najvećih, do procesa Miloševiću i najvećem predmetu u povijesti u kojemu se sudilo za ratne zločine. U ovom predmetu bila su 242 raspravna dana, saslušano je više od 240 svjedoka, uvedeno je oko 4600 dokaza... a zapisnik ima više od 28.000 stranica.

2004

MAJKA MARIJA SREDNJE BOSNE

N

a svečanosti obilježavanja 12. godišnjice osnivanja i pete godišnjice preseljenja pacijenata i medicinskog osoblja iz novobiIjanske crkve-bolnice u novoizgrađeno bolničko zdanje, dar Republike Hrvatske srednjobosanskom hrvatskom puku, uz mnoge, prisutne su bile i medicinske sestre iz Kliničke bolnice Split. Njih sedamnaest. Riječ je o sestrama koje su, uz liječnike i drugo medicinsko osoblje, posebno skrbile za ranjene i bolesne iz Bosne i Hercegovine, a koje je predvodila glavna medicinska sestra Marija Županović.

Sestra Marija u srednjoj Bosni, posebno među ranjenicima liječenim u KB-u Split i među njihovim obiteljima, uživa veliki ugled i poštovanje. Upitali smo je da nam pojasni otkud njezina posebna emotivna veza sa srednjom Bosnom i ovdašnjim ljudima.

- Prije početka Domovinskoga rata jako malo sam znala o Bosni, a o ovom lijepom centralnom dijelu gotovo ništa. No, kada je rat počeo u Hrvatskoj, jasno je bilo da će se proširiti i na BiH i ja sam nabavila jednu veliku zemljopisnu kartu. Ta karta i sada zauzima jedan cijeli zid moje radne sobe. Na žalost, tek tijekom rata, preko naših pacijenata „upoznala“ sam mnoga mjesta, pa čak i mnoga sela u BiH. Kako je koji pacijent stizao, ja sam na karti zaokruživala mjesto odakle je došao.

Posebno sam emotivno vezana sa srednjom Bosnom i s ovim divnim, jednostavnim i poštenim ljudima koji su u ratu, braneći se, napravili pravo čudo, a u poraću napravili novo, sada gospodarsko - kaže Marija Županović preko čijih je ruku u splitskoj bolnici prošlo na tisuće ranjenika iz srednje Bosne daleko veći jer je iz pojedinih „krugova“ tijekom ratnoga vremena u našu bolnicu na liječenje stizalo i više desetaka, pa i stotina pacijenata.

Koliko je krugova na karti?

I tim ranjenicima i bolesnim civilima, posebno onim najtežim, pokušavala sam biti što bliskija, preko njih sam mnogo toga saznala o njima, o njihovim obiteljima, o krajevima odakle su stigli, o Bosni uopće. Otud i moja posebna emotivna veza s ovim krajem gdje sam prvi put bila 1994. godine i s ovim divnim, jednostavnim i poštenim ljudima koji su u ratu, braneći se, napravili pravo čudo, a u poraću napravili novo, sada gospodarsko.

Čak 65, što znači i broj mjesta odakle su u našu bolnicu stizali ranjenici i bolesnici. Naravno, broj pacijenata je

Naravno, s tim ljudima radio je čitav tim medicinskih djelatnika svih profila, radio je cijeli stožer na čelu s dr.

Više od 30.000 ranjenih i bolesnih Imate li, možda, podatke koliko je Hrvata iz srednje Bosne tijekom rata liječeno u vašoj bolnici?

Sve je zabilježeno, primljena i upućena donacija, primljena i odaslana pomoć u BiH i o tomu imamo ukupno više od 20.000 dokumenata. U dnevnike sam evidentirala sve ranjenike i bolesnike i ukupan broj svega registriranog prelazi 30.000. No, treba reći da dokumentacija nije u potpunosti sređena. Nadam se da će se to jednoga dana uraditi, sistematizirati, za povijest, da se ne zaboravi.

228

Goranom Dodigom, tadašnjim ravnateljem bolnice. Svi su oni, manje ili više, također emotivno povezani s ovim krajem i ovdašnjim ljudima.

Tijekom rata Vaši pacijenti bili su teški ranjenici s područja srednje Bosne. Mnogi od njih, o tretmanu u bolnici, a posebno o Vama govorili su i još uvijek govore sve najljepše. Zvali su vas i majka Marija. Čime ste Vi to zaslužili?

2004

tih ljudi, nastojala pomoći. Ja sam osjećala i osjećam ljubav i poštovanje tih ljudi, drago mi je, naravno, ali želim reći da sam činila samo ono što nalaže profesionalna i kršćanska etika i odgoj. I to bi mogao biti odgovor na ovo Vaše, za mene neugodno pitanje.

Meni je zaista teško odgovoriti na to pitanje. U obitelji sam naučila da nevolja zbližava, treba drugome priskočiti u manjoj ili većoj nevolji, pružiti ruku pomoći, uputiti toplu riječ ohrabrenja. To je moto življenja naše obitelji. Živi po Božjim zapovijedima i ne boj se ničega, često je govorila moja majka. To je i razlog da nikada nisam imala straha od života, pa ni kada bolest napadne, ne predajem se, nego se borim.

U bolnici smo bili danonoćno. To je bila profesionalna, ljudska i kršćanska obveza. Željeli smo, koliko god je to bilo moguće, pomoći tim jadnim ljudima. Mnoge članove njihovih obitelji smještali smo u prihvatne centre, smještali smo ih privremeno u svoje i druge obitelji. Pomagali im na svaki način, pomagala je i Crkva, Caritas...

Dali smo sebe onoliko koliko smo mogli. Suosjećali smo s njima u njihovoj patnji i to nije bila samo forma, nego preživljavanje. Prolila sam dosta suza nad sudbinama 229

Zvonimir Čilić

SUSRETI MARIJA ŽUPANOVIĆ, GLAVNA MEDICINSKA SESTRA KB-a SPLIT, OPET MEĐU SVOJIM BIVŠIM PACIJENTIMA

230

231 Zvonimir Čilić

2004

2005

U RATU ŽELJENI, U MIRU ODBAČENI

U HRVATSKOJ SVE GLASNIJI ZAHTIJEVI DA SE HRVATIMA IZ BiH ODUZME PRAVO GLASA Zašto se Hrvati iz BiH u većini hrvatskih medija i među velikim brojem političara (što se onda prenosi i na obične građane), žele prikazati kao balast, kao uteg oko vrata Republici Hrvatskoj i njezinim građanima?

Š

to se htjelo i što dokazalo pokusom u kojem je jedna novinarka iz Hrvatske dva puta glasovala, u Karlovcu i u Mostaru, na proteklim izborima za predsjednika Republike Hrvatske?

Istina, nije teško zaključiti što se htjelo jer je svima znano kakva se haranga vodi protiv prava Hrvata iz Bosne i Hercegovine odnosno njihova glasanja na predsjedničkim i parlamentarnim izborima Republike Hrvatske. Prateći tu harangu dalo bi se zaključiti da će, „stane li se u kraj“ Hrvatima iz Bosne i Hercegovine“ svi problemi žitelja Republike Hrvatske biti kao rukom odneseni.

A ustvari, „pokusom“ se nije dokazalo ništa, ili se dokazalo ono što je ionako notorno, što je moguće i što se zasigurno mogu činiti i drugi građani koji žive i rade u Republici Hrvatskoj. Žele li biti nepošteni i zloupotrijebiti svoje glasačko pravo, sigurno to mogu bez većih problema i uraditi. I tko kaže da to neki i ne čine? Dokazalo se kako je moguća zlouporaba, kako je moguće učiniti kazneno djelo, dokazalo se ono što kazneni zakon kao mogućnost predviđa i zato za takav čin i predviđa novčanu kaznu ili pak zatvorsku, u trajanju do godinu dana.

Otvara se pitanje motiva te novi-

232

narke i njezine redakcije. Zar treba dokazivati da se može opljačkati stan, banka, ukrasti automobil… da se mogu učiniti zlouporabe, kršiti propisi i zakoni? Naravno da ne treba, ali je jasno da onaj tko to čini za to mora i zakonski odgovarati. I, naravno, nijedan normalan građanin nema ništa protiv uređenja i dopune Izbornog zakona, s ciljem da se mogućnosti manipulacije svedu na što manju mjeru, a ne da moguće zlouporabe budu povod oduzimanju prava Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

A nije teško zaključiti da je upravo to cilj.

Zašto se Hrvati iz Bosne i Hercegovine u većini hrvatskih medija i među velikim brojem političara (što se onda prenosi i na obične građane), žele prikazati kao balast, kao uteg oko vrata Republici Hrvatskoj i njezinim građanima? Zašto, kada to oni zaista nisu i ne žele biti.

Zašto nikomu nije smetalo (ili možda i jest?) kada su Hrvati iz Bosne i Hercegovine svojim tijelima, goloruki, sprječavali izvoz naoružanja i vojne opreme iz vojnih tvrtki („Bratstvo“ – Novi Travnik, „Vitezit“ – Vitez) što je i uz primjenu sile pokušavala tzv. JNA? Zašto nikomu nije smetalo (ili i to ipak jest?) što je jedan dio tog naoružanja i vojne opreme ipak završavao (besplatno,

naravno) u Hrvatskoj, u rukama tek formiranih i slabo naoružanih hrvatskih oružanih snaga? Zašto nikomu nije smetalo kada su se mladi ljudi, na tisuće njih iz Bosne i Hercegovine (samo iz Lašvanske doline njih oko 200 u drugoj polovici 1991. godine), s puškom u ruci odlazili se boriti i krvlju plaćati slobodu Hrvatske?

Zašto tada nikomu nisu (ili ipak jesu nekima?) bili balast, zašto nitko nije tada upitao: „Što hoće ti Hrvati iz Bosne i Hercegovine, što oni ovdje rade, gdje oni plaćaju porez…?“ Zašto nikomu ne smeta kada sportaši podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, ali i oni sa stalnim mjestom boravka u toj državi, brane boje Republike Hrvatske i postižu vrhunske rezultate? Zašto nikomu ne smeta što Hrvati u Bosni i Hercegovini smatraju svetom dužnošću kupovati hrvatske proizvode ne pitajući jesu li isti proizvodi drugih proizvođača jeftiniji, kvalitetniji…

Postavljati takva pitanja mogli bismo u nedogled, a svi odgovori bi otkrivali povezanost Hrvata iz BiH s Hrvatskom, njihovu upućenost na Hrvatsku. Činjenica je, s druge strane, da su među Bošnjacima simpatije prema Mesiću velike jednako kao i nedostatak „naklonosti“ prema njemu od strane Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Nema dvojbe, čuje se sada zlurado iz bošnjačkih krugova, Mesić i njegovi istomišljenici i sljedbenici će „dohakati“ (stati u kraj, učiniti kraj podvalama) svojim sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini. A tada, kada više ne budu mogli glasovati, kada dakle više ne bude tih „dežurnih krivaca“, žitelji Republike Hrvatske živjet će u sreći i blagostanju.

233 Zvonimir Čilić

2005

2005

VITEŽANKA SAMA ODGAJA TROJE SVOJE I TROJE DJECE POKOJNE SESTRE

P

rosinac je mjesec ljudske topline, ljubavi, darivanja, mjesec kršćanske kreposti i samoprijegora. I upravo u prosincu otvore se mnoga srca, čak i ona tvrda, i čine se djela dostojna vjernika, dostojna čovjeka.

No, ima i onih čija su srca neprestano otvorena, puna ljubavi i spremnosti uz vlastitu žrtvu i odricanje pomoći drugima. Među takve svakako spada Vitežanka Ljubica Garić (48), koju život nije mazio, a da izdrži, da prevladava nedaće koje su stizale jedna za drugom, pomogli su joj i snagu joj davali upravo ljubav i vjera. Iako ona još uvijek nije ni blizu kraja roditeljske odgojne misije, iako je još dosta toga čeka, već sad se može reći da je uspjela. U krvavom ratu Ljubica je 16. listopada 1993. godine izgubila muža Vinka (1956.), a zeta Dragana Tarabu (1963.), supruga sestre Marije (1963.), 17. ožujka 1994. godine.

Njihove živote odnio je ratni vihor, a dvije sestre ostale su sa šestero malodobne djece. Ljubica s Majom (1983.), Marinom (1984.) i Ivanom (1993.), a Marija s Igorom (1988.), Draganom (1991.) i Gabrijelom (1994.). Ostale su bez važnih životnih poluga, bez svojih partnera, očeva svoje djece, bez sigurnih izvora prihoda za golu životnu egzistenciju u ratom opustošenom Vitezu. No, Ljubica je, prije svega, borac. Snagom vjere i upornošću suprotstavila se životnim nedaćama i, noseći teret i oca i majke, pobjeđivala ih je jednu za drugom. Na žalost, kako to i inače biva, nakon pobjede jedne nevolje, stizala je druga, treća... Teška bolest napala je sestru Mariju. Slijedilo je dugotrajno liječenje u Zagrebu, operativni zahvati, strah, nada, zebnja i

234

Ljubica Garić izgubila je u ratu supruga, kao i njezina sestra Marija. Ostale su same sa šestero djece. Onda je Marija teško oboljela i umrla, a Ljubica se posvetila djeci, jednako svojoj kao i sestrinoj borba za život. Svjesna izgubljene životne bitke Marija je žurno i odlučno pripremala teren da djeca, nakon njezine smrti, koja se očigledno primicala, postanu štićenici Majčina sela u Međugorju. No, kada je Ljubica sestri rekla da će uzeti njezinu djecu, čuvati ih i odgajati kao svoju, Marija je dva, tri dana prije smrti, nakon što je primila svete sakramente, rekla: “Sada se ne bojim umrijeti”.

I umrla je 14. listopada 2002. godine. Od tada Ljubica postala i otac i majka i djeci svoje umrle sestre. A djeca, njezina i sestrina, u svakom pogledu imaju isti tretman. Red, rad, razgovor, suradnja, molitva... To su osnovne smjernice života ove uzorne obitelji. „Djecu moraš odgajati vlastitim primjerom i ja to pokušavam koliko znam i umijem. Također, stariji su primjer i uzor mlađima, ništa im ne uskraćujem u individualnim sklonostima, potrebama, u druženju, ali, tko, kada, do kada, gdje, s kim... mora se znati i u nas sve to zaista zna“, kaže Ljubica.

A dok nam “ispovijeda” svoju životnu priču punu trnja i prepreka, ne krije suze koje, kaže, od djece skriva. „Nastojim ih odgojiti u zdravom i normalnom obiteljskom ozračju koje

nosi radost, sitne tuge, mala nezadovoljstva, uz radne obveze, sitne kazne, nagrade... Učim ih međusobno dijeliti i radost i tugu, da su zajedno, jedno uz drugo, u svakoj situaciji. Jer tako je svaka situacija lakša i podnošljivija ako je loša, a ljepša ako je dobra. Uspijevam li u tome? Pa čini mi se da uspijevam“, kaže Ljubica.

Nema dvojbe da uspijeva! Njezina djeca su istaknuti Framaši (Franjevačka mladež), Maja piše pjesme, bila je najbolja učenica generacije (u viteškoj Gimnaziji), sada je uspješna studentica treće godine na Informatičkom fakultetu u Varaždinu, gdje je na drugoj godini studija i brat Marin, istaknuti ragbijaš. Igor je srednjoškolac, a Ivana, Dragana i Gabrijela su osnovci, odreda odlični učenici.

A Ljubica? Ona još stigne biti i vrlo uspješna predsjednica srednjobosanske županijske Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja. Kako?

Otkud snaga, volja, ljubav? „Kad god mi je bilo teško, a bilo je, kad se činilo da izlaza i nema, stala bih pred raspelo i tražila odgovor kako dalje. I uvijek sam ga dobila u novoj snazi, u volji da se ne predajem, da se borim i izborim. I Bogu hvala što mi je davao i što mi daje potrebnu snagu da izdržim i djecu izvedem na pravi životni put.“

235 Zvonimir Čilić

2005

2005

RATNI CILJ - ETNIČKO ČIŠĆENJE

DEMISTIFICIRANA RATNA ULOGA NAJVIŠIH BOŠNJAČKIH VOJNIH I POLITIČKIH DUŽNOSNIKA

O

no što se već duže vremena najavljivalo (ali ne i u bošnjačkim medijima) i očekivalo, i dogodilo se. Naime, u utorak je obznanjeno da je stigla haaška optužnica za Rasima Delića, umirovljenoga generala i ratnog zapovjednika Armije BiH. Što se sve generalu Deliću u optužnici “stavlja na dušu” teško je reći jer sadržaj optužnice nije poznat javnosti. No, špekulira se (u bošnjačkim medijima) da se Delić tereti po zapovjednoj odgovornosti za zločine koje je 7. muslimanska brigada počinila nad Srbima 1995. godine na području Vozuća.

Međutim, neosporno je, tragovi zapovjedne odgovornosti Rasima Delića sežu i daleko unazad, do polovice 1993. godine, kada je na čelu Armije BiH naslijedio smijenjenog Sefera Halilovića.

Do sada su bošnjački političari i mediji uporno ponavljali kako Armija BiH jedina nije činila zločine. Međutim, to demantiraju gole i krvave činjenice. U srednjoj Bosni ubijeno je više od 3000 Hrvata, protjerano ih je oko 100.000, ostavljena je prava pustoš, spaljeno je 25.000 hrvatskih domova, opljačkana imovina...

No, do sada je Tihić uporno ponavljao i tvrdio kako Armija BiH nije činila zločine. Nije čak prihvaćao ni “sporadične slučajeve”. Svi drugi su činili zločine, ali ne i Armija BiH. Međutim, svaki njegov istup, svaku njegovu riječ izrečenu u obranu “bezgrešne” Armije BiH demantiraju gole i krvave činjenice. A one su, barem kada su srednjobosanski Hrvati

I malo pomalo demistificira se uloga i “bezgrešnost” Armije BiH kako se to iz dana u dan ponavljalo, a što su, s raznim nakanama i razlozima, prihvaćali i mnogi međunarodni dužnosnici i mediji, pa čak i neki hrvatski. Jer u Haagu su, već odavno, Sefer Halilović, prvi zapovjednik Armije BiH, Enver Hadžihasanović, prvi načelnik Štaba Armije BiH, brigadir Amir Kubura, zapovjednik 7. muslimanske brigade. Optužen je bio i general Mehmed Alagić, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH, no njega je smrt „spasila“ od haaškog tamnovanja.

Stisnut uza zid haaškim optužnicama, Sulejman Tihić, član Predsjedništva BiH, rekao je da su se u nekim slučajevima kršila ratna prava i običaji, ali ne kao plan i koncept Armije BiH. 236

Uništena grobaljska kpelica

u pitanju, poražavajuće, a teške posljedice još uvijek vidljive i opipljive.

Naime, na području srednje Bosne poginulo je i ubijeno više od 3000 Hrvata, a među njima više od 500 civila (staraca, žena, djece, zarobljenih i ranjenih vojnika). Sedma muslimanska, čiji je utemeljitelj pok. Alija Izetbegović, pod zapovijedanjem Amira Kubure, Sefera Halilovića i

Rasima Delića, haračila je i iza sebe ostavljala pravu pustoš i najkrvavije tragove od Vareša, preko Kaknja, Zenice, Fojnice, Busovače, Viteza, Novog Travnika, Travnika, Bugojna...

S ovog područja protjerano je oko 100.000 Hrvata, a na povratak ih još uvijek čeka više od 50.000.

Tko je ubio nedužne i zarobljene vojnike i civile u Miletićima i Maljinama, Križančevu Selu i Buhinim Kućama?

Gdje se izgubio svaki trag dvadesetorici zatočenih bugojanskih intelektualaca, gdje su tijela strijeljanih u Bikošama (Travnik), tko je vršio ritualna pogubljenja odsijecanjem glave (Orašac-Travnik), tko je oskvrnuo više tisuća katoličkih nadgrobnih spomenika, porušio grobaljske kapelice, teško oštetio ili zapalio crkve u Uskoplju (Gračanica), u Bugojnu, Travniku (Dolac, Putićevo, Guča Gora, Brajkovići). Gdje su nestali Hrvati iz Bugojna, Travnika, Zenice?

je vrijeme da se mnogo šta demistificira, pa i ratna uloga najviših bošnjačkih vojnih i političkih dužnosnika u BiH. Naravno, sve ovo što smo pobrojali, ali i mnogo drugoga zla učinjenog Hrvatima ne treba pripisati samo 7. muslimanskoj brigadi. Jer ova je brigada bila samo najekstremniji dio Armije BiH, ali su i druge postrojbe na hrvatskim područjima, u hrvatskim naseljima i među Hrvatima ostavile brojne krvave tragove i pečate.

I sada kada je cijeli vojni vrh Armije

BiH u Haagu (ili će uskoro biti - Rasim Delić odlazi 28. veljače) neki kažu da se pok. Alija Izetbegović prevrće u grobu. Međutim, ta narodna izreka ne stoji kada je u pitanju u ratu svemoćni Alija Izetbegović. Jer, on je sve znao, znao je što i kakvu BiH želi. Odredio je načine, metode i putove ka tom cilju, a 7. muslimanska brigada kao paradigma Armije BiH bila je Izetbegovićeva zamisao, njegov ponos i njegova miljenica.

Sada izlazi na svjetlo dana stvarna uloga Armije BiH i stvarne namjere bošnjačke politike u BiH.

Gdje je hrvatska opljačkana imovina, ratni plijen, kako su to zvali u 7. muslimanskoj i u postrojbama Armije BiH? Tko je tu imovinu prisvojio?

Na ova pitanja nikada nisu ni pokušali odgovoriti uporni zagovornici bezgrešnosti Armije BiH. No, došlo

Jozo Marić, ministar u zapanohercegovačkoj županiji u gučogorskom selu Radonjići

237

2005

Pa ako bi to i bilo točno, ostaje pitanje tko je na srednjobosanskom području potpuno opljačkao, spalio i srušio više od 25.000 stambenih objekata koji su bili u vlasništvu Hrvata? Tko je zatočio nekoliko tisuća Hrvata u konclogore Muzička škola i KP Dom (Zenica), u Silosu (Busovača), u Orašcu i Mehuriću (Travnik), Kruščici (Vitez), Nogometni stadion i Salon namještaja (Bugojno)...?

Porušeni Radonjići u travničkoj župi guča Gora

Zvonimir Čilić

Istina, uporno se ponavljalo (a to su činili bošnjački mediji, bošnjački političari, među njima i pok. Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Ejup Ganić, Sulejman Tihić, Rasim Delić..., a prihvatili i mnogi hrvatski mediji i hrvatski političari) kako su Hrvati sami napustili svoje domove odazvavši se pozivu HDZ-a BiH (ekstremnoj hercegovačkoj struji) i pok. predsjednika RH dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška.

238

2005

NAJ-MUDŽAHEDINI SU BILI “DOMAĆI MOMCI’ PREŠUĆENA ISTINA: PRIPADNICI ZLOGLASNOG ODREDA EL MUDŽAHID NISU BILI SAMO STRANCI

Naime, 7. muslimansku brigadu osnovao je Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, a odred El Mudžahid general Rasim Delić. I ta brigada i njezin odred El Mudžahid tijekom cijeloga rata bili su ponos Armije BiH, a generali Mahmuljin, Delić te Alija Izetbegović posjećivali su ih, ukazivali im razne počasti, davali im pohvale, dodjeljivali im nove, više činove.

Istina je koja sad izlazi na vidjelo: mudžahedini su počinili brojne zločine. No, nikako da se kaže, nikako

da se čuje od bošnjačkih medija, političara, stranaka, i organizacija da su zločine činili i pripadnici drugih postrojbi Armije BiH. Nikako da se kaže tko je protjerao 100.000 Hrvata iz srednje Bosne i 20.000 njihovih domova opljačkao, srušio i zapalio.

Ne valjda samo mudžahedini-stranci?

Na „domaće“ počinitelje ukazuje i iskaz u zeničkom zatvoru zatočenog podmetača auto bombe u Mostaru Ali Ahmeta Ali Hamada koji, opisujući ritualno klanje u Orašcu (općina Travnik), ističe kako je žrtvu (Dragana Popovića iz Travnika) klao domaći mladić, izvjesni Sabahudin, a držao također domaći mudžahedin Asim Ramulj.

Prema iskazu Ali Hamada, mudžahedini su izvršili i strijeljanje 37 Hrvata u Bikošama (općina Travnik), a egzekutori su bili mudžahedini miješanog sastava, domaći i “uvezeni”. Tako je bilo i u Miletićima i u još nekim stratištima, a potvrda toga su i dokumenti o promaknuću u više činove Asima (Munib) Ramulja, Muhameda (Mustafa) Bašića i Adnana (Ćamil) Peze, zapovjednika 1., 2. i 3. čete odreda El Mudžahid i njihovih pomoćnika za moral Murisa (Smajo) Ribe, Nedima (Fahrija) Haračića i Abdulmelika (Mustafa)

Bašića... i drugih domaćih momaka, istaknutih i zaslužnih pripadnika El Mudžahida, 7. muslimanske brigade, 3. korpusa Armije BiH. Od javnosti se također krije da su domaći mudžahedini prestankom rata bili osnivači i članovi radikalne fundamentalističke i terorističke organizacije Aktivna islamska omladina. Neki od njih su zbog terorizma već i suđeni, protiv nekih se vodi istražni i sudski postupak. Također treba reći kako dugo sakrivani i zataškavani tragovi (i od visokih dužnosnika policijskih struktura općine, županije i Federacije), od mjesta zločina počinjenih u poraću nad Hrvatima povratnicima u Travnik, vode k bivšim pripadnicima El Mudžahida, kasnije istaknutim članovima Aktivne islamske omladine.

239

2005

Sada, kada su u Haagu neki zapovjednici Armije BiH i kada treba odgovarati za brojne zločine počinjene nad Hrvatima i Srbima, bošnjački mediji, političari, bošnjačke boračke i ine organizacije u mudžahedinima traže “izlaz” iz kruga zločina počinjenih od pripadnika Armije BiH. Traži se izlaz iz začaranog kruga, traži se moralni spas i očuvanje digniteta Armije BiH. No, niti stoji, niti se može bilo čime dokumentirati i dokazati kako je odred El Mudžahid bio skup stranih koljača izvan vojnog sustava i zapovijedanja, ubačenih u BiH od stranih obavještajnih službi (pa i hrvatskih).

Prikazujući sada mudžahedine i postrojbu El Mudžahid kao zlo, kao kamen oko vrata visokim oficirima Armije BiH i bezgrešnosti Armije BiH, od javnosti se krije ili se prešućuje da su u mudžahedinskim redovima i u postrojbi El Mudžahid bili i mnogi domaći momci po mnogo čemu i krvoločniji od onih “uvezenih”.

Zvonimir Čilić

U

krvavom ratu bili su ponos Armije BiH, miljenici najviših vojnih zapovjednika i Alije Izetbegovića, a sada, nakon što sve više na svjetlo dana izlazi i druga strana ratne medalje, kaže se da su oni u ratu bili nekontrolirano zlo i plaćenici stranih obavještajnih službi koji su okaljali ugled i Armije BiH i bošnjačkog naroda uopće. Riječ je o mudžahedinima i o odredu El Mudžahid iz sastava 7. muslimanske brigade i trećeg korpusa Armije BiH.

Dr. Slobodan Lang i Pero Gudelj

240

Srećko Stipović, Katica Čerkez, Željko Kocaj, Tereza Kesovija i Zvonimir Čilić

2006 BRAVO TEREZA!

LAŠVANSKA DOLINA ZAHVALJUJE ESTRADNOJ UMJETNICI NA POMOĆI KOJU JE PRUŽILA

Velika hrvatska estradna zvijezda po treći je put gostovala u Lašvanskoj dolini i ni jedno od tih gostovanja nije unovčila. Naime, pjevala je besplatno, a skromni honorar koji su joj namijenili (a nije ga tražila) organizatori na zadnjem gostovanju u Vitezu (1000 KM) podijelila je mladiću koji ju je pratio na glasoviru i Mirni Lukić, mladoj Busovljanki koju je Tereza, teško bolesnu, iz novobiljanske crkve-bolnice u listopadu 1994. godine helikopterom prevezla u Split, spasila joj život i postala joj kuma i ’druga majka’, kako to kaže sada odrasla i lijepa Mirna.

Pet primjeraka monografije ‘Svjetlost i nada’ nije prihvatila kao dar, platila ih je (organizator je tih 1000 kuna darovao Mirni), i javno je po-

držala ideju skorog tiskanja drugog dopunjenog izdanja spomenute monografije. Prije odlaska u Zagreb obećala je i novčanu pomoć za taj projekt. A neki ’zločesti’, ili, bolje reći, oni koji je ne poznaju dovoljno, zaključili su kako je to umjetničin vlastiti EPP jer obećanje je dano pred nekolicinom novinara. A informacije radi, posebno zločestima, Tereza je obećanje već ispunila. I

nastup u Vitezu, umjesto zarade, Terezu je koštao desetosatne vožnje od Zagreba do Viteza i natrag i solidnog minusa na njezinom bankovnom računu.

Bravo Tereza za vrhunski profesionalni nastup, za prekrasan ugođaj koji si nam još jednom priredila, ali još i više za iskazanu ljudskost i dobrotu - poručili su Terezi Hrvati iz Lašvanske doline.

Lucija i Lidija Burušić-Čilić s Terezom Kesovijom

241

2006

N

a nedavnom predstavljanju monografije „Svjetlost i nada - Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put“ u Vitezu, na kojem se okupilo blizu 500 ljudi iz cijele BiH i Hrvatske, bila je i Tereza Kesovija. I ponovno je pjesmom iz srca, posebno izvedbom ‘Srebrene Bosne’, oduševila sve prisutne i doživjela prave ovacije.

Josip Vrbošić, hrvatski veleposlanik u BiH, Tereza Kesovija i fra Zoran Livančić.

Zvonimir Čilić

Bravo Tereza za vrhunski profesionalni nastup, za prekrasan ugođaj koji si nam još jednom priredila, ali još i više za iskazanu dobrotu - poručili su Terezi Hrvati iz Lašvanske doline

2007

ZAGAĐIVANJE OSIROMAŠENIM (K)URANOM AFORIZAM BOJANA BOGDANOVIĆA KOJI JE UZBURKAO DUHOVE

D

a i aforizam može uzburkati duhove, izazvati ozbiljne i burne reakcije koje imaju elemente i ozbiljne prijetnje, teško je i povjerovati. Riječ je, naime, o aforizmu Zeničanina Bojana Bogdanovića - ‘Neki radikalni elementi prijete da nas zatruju osiromašenim (k) uranom’ - objavljenom u autorovoj stalnoj kolumni “Pisanje uz vjetar”, lokalnog lista “Naša riječ”.

I dok je kod mnogih čitatelja i ovaj Bogdanovićev aforizam izazvao simpatije i šaljive komentare jer su ga normalni ljudi normalno “pročitali” i razumjeli, odmah, u sljedećem broju “Naše riječi” oštro je reagirao zenički muftija Ejub efendija Dautović, nazvavši autora “bolesnikom punim mržnje”. A netendencioznim čitanjem ovog aforizma jasno se vide autorove aluzije na nemile događaje u Zenici s tajno uvezenim “osiromašenim” uranom koji je izazvao smrt trojice radnika i na sve radikalniji pokret vehabija koji nameću svoje viđenje i islama i islamske svete knjige Kurana i ozbiljno prijete radikalizaciji nacionalne i konfesionalne scene u BiH i među muslimanima a i u odnosima s građanima drugih vjera i nacija.

Poznati pisac aforizama (autor je zbirki “Kolaž demokratije” i “U poluvremenu”), pjesnik (zbirke “Vajar u kući” i “Večera s varvarima”), pisac kratkih priča, suradnik s mnogim novinama (“Zenički blues” u Pometu “Slobodne Dalmacije”), prošao je ratnu kalvariju kao pripadnik onih drugih i drugačijih. Ostao je međutim u svojoj Zenici, u svojoj koži koju su mu pokušavali i “oguliti”, nije se dao. No sada je ponovo „na nišanu”

242

I dok je kod mnogih Bogdanovićev aforizam izazvao simpatije i šaljive komentare u “Našoj riječi” oštro je reagirao zenički muftija Ejub efendija Dautović, nazvavši autora “bolesnikom punim mržnje” u svojoj Zenici, a nišan u ovom slučaju skoro da i nije metafora. „Ova i njoj slične rigidne reakcije na aforizam koji je, prema definiciji Ivana Fochta, filozofska kategorija, neodoljivo podsjeća na prošla tamna vremena, i predstavlja presedan čak i u BiH”, kaže Bogdanović i podsjeća kako do sada, nitko, pa ni spomenuti muftija, nije reagirao na stotine njegovih aforizama koji su, često, išli na račun Republike Srpske, Dodika, Hrvata... “A sada, taj aforizam ispade svetogrđe, uvreda i IVZ, muslimanima i njihovoj Svetoj knjizi. A uvrede niti povrede bilo koga i bilo čega ni u primisli, ni tada a ni sad, nisam imao”.

No, muftija (doznali smo da se školovao u Saudijskoj Arabiji gdje i ra-

dikalni predvodnik i propovjedač vehabizma, Kurana i islama, prije nekoliko dana u prometnoj nesreći poginuli Jusuf Barčić iz Kalesije), u Zenici ima moć koju je Bogdanović na svojoj koži osjetio. Bogdanović više nema (’do daljnjeg, dok se prašina ne slegne’, rekli su mu) kolumnu ‘Pisanje uz vjetar’ u “Našoj riječi”, ignoriraju ga i svi drugi mediji, ne osjeća se ugodno, kao da je napisao nove “Sotonske stihove”. No, i u toj situaciji Bogdanović problem preokrene u svom stilu i na kraju razgovora kaže: ’U mojoj Bosni, siguran sam, dolaze najbolja vremena za satiru”. No, čini nam se, nažalost, to vrijeme u Bosnu je odavno došlo, ali ne i vrijeme kada se ta književna kategorija može javno i bez posljedica prezentirati, u što se, na ružan način, uvjerio i Bogdanović.

Zenica: bosanska stvarnost, i jedna šala može uznemiriti javnost

243 Zvonimir Čilić

2007

244

245 Zvonimir Čilić

2007

2007

UMJESTO U ZATVOR, CIKOTIĆ SJEDA U MINISTARSKU FOTELJU

SKANDALOZAN PRIJEDLOG STRANKE DEMOKRATSKE AKCIJE ZA ČELNOG ČOVJEKA MINISTARSTVA OBRANE BIH

U

međustranačkoj podjeli Ministarstvo obrane BiH pripalo je Stranki demokratske akcije odakle stiže vijest kako su za ovu ministarsku fotelju kandidirali generale Armije BiH, bivše oficire JNA, Selmu Cikotića i Nedžada Ajnadića.

Selmo Cikotić bio je zapovjednik Operativne grupe ’Zapad’ Trećeg korpusa Armije BiH (Bugojno, Gornji Vakuf-Uskoplje, Donji Vakuf i zapadni dio općine Novi Travnik) i na tom području, u zoni njegove zapovjedne odgovornosti, dogodili su se brojni i teški zločini nad Hrvatima

I ta vijest među srednjobosanskim Hrvatima, poglavito Hrvatima Bugojna, izazvala je nevjericu, burne reakcije i ogorčenje. Jer Selmo Cikotić (rođen 1964. u Crnoj Gori u mjestu Trpezi-Berane) bio je zapovjednik Operativne grupe ‘Zapad’ Trećeg korpusa Armije BiH (Bugojno, Gornji Vakuf-Uskoplje, Donji Vakuf i zapadni dio općine Novi Travnik) i na tom području, u zoni njegove zapovjedne odgovornosti, dogodili su se brojni i teški zločini nad Hrvatima. Više od dvanaest tisuća ih je prognano samo iz Bugojna, njihova imovina je opljačkana ili uništena.

jovnika HVO-a o kojima ste pisali da su počinili velika zlodjela“.

U to vrijeme, samo u Bugojnu, bilo je desetak zatočeničkih centara-logora za pripadnike HVO-a i hrvatske civile. Kroz njih je, u samo nekoliko mjeseci, prošlo 1060 zarobljenih vojnika i civila. Mnogi od njih su ponižavani, maltretirani, mučeni, odvođeni na kopanje rovova gdje su trojica poginula, a dvadesetak ih je lakše ili teže ranjeno. Iz logora (‘Stadion’, Osnovna škola ‘Vojin Paleksić’, ‘BH Banka’...) odvedena su dvadeset i trojica zarobljenika (posmrtni ostaci trojice su pronađeni), uglavnom vrlo uglednih Hrvata i još uvijek se ne zna za njihovu sudbinu premda nije teško zaključiti da je ona tragična.

A nedvojbeno je da Selmo Cikotić zna gdje su i kada odvedeni, gdje su i kako završili. To, uostalom, potvrđuje i dopis Cikotićeva nadređenog, 246

Selmo Cikotić

zapovjednika Trećeg korpusa A BiH, generala Envera Hadžihasanovića, haaškog osuđenika (pet godina zatvora). Naime, general Hadžihasanović u službenom aktu od 15. rujna 1993. godine od Cikotića traži “ona 23 bojovnika koja su počinila teža djela, prebaciti kod mene u KPD Zenica, pa ću se ja tada natezati s UNPROFOR-om, Europskim promatračima, MCK i ostalim međunarodnim organizacijama oko njihova puštanja”.

Cikotić tu zapovijed nije ispoštovao, što se vidi iz drugog službenog akta poslanog 7. listopada 1993. godine u kojemu „vam skrećem pažnju da prebacite u KPD Zenica ona 23 bo-

Je li Cikotić uopće poslušao zapovijed svog nadređenog (tko zna je li i mogao, jesu li u to vrijeme i bili živi) to on zna i krajnje je vrijeme da nadležni pravosudni organi to upitaju budućeg (!?) državnog ministra, kao i za još četrnaestoricu civila hrvatske nacionalnosti za čiju se sudbinu još uvijek ništa ne zna. No, iako to Hrvati iz Bugojna uporno traže, odgovor je - šutnja. Zašto?

Treba također reći da je Selmo Cikotić nekoliko godina poslije rata bio vojni ataše u veleposlanstvu BiH u SAD-u, ali je na traženje Amerikanaca morao biti povučen s te dužnosti.

Sada, čekajući ministarsku fotelju umjesto zatvorsku ćeliju, general Cikotić radi kao menadžer u tvrtci svog prijatelja u Sarajevu. Prema informacijama kojima raspolažemo, i srpska strana već dugo, zbog istih ili sličnih (ne)djela, traži odgovornost drugog kandidata SDA za ministra obrane BiH, generala Nedžada Ajnadića, u ratu zapovjednika 37. divizije i Prvog korpusa Armije BiH.

Cikotić je nekoliko godina iza rata bio vojni ataše u veleposlanstvo BIH u SAD-u, ali je na traženje Amerikanaca morao biti povučen s te dužnosti

2007 PANORAMA

SJEČANJE NA MARKA MARTINOVIĆA - CARA

R

Prije svečanosti dodjele priznanja, članice Udruge mladih ENTER, uz pomoć starijih kulturnih djelatnika, izveli su vrlo zanimljiv recital posvećen pokojnom Martinoviću, pri čemu su i čitale Martinovićeve pjesme i isječke iz njegovih popularnih priča, a nastupila je i mlada pijanistica, Jelena Stipović.

Na natječaj je pristiglo 68 priča od kojih je ocjenjivački sud u sastavu Vatroslav Matić, Mario Mlakić, Željko Kocaj i Ivan Sajević za najbolju odabrao priču „IBRICA I MARICA“, Almira Alića, mladog autora iz Tuzle.

Drugu nagradu zaslužila je Jasminka Domaš iz Zagreba, a treću Anto Zirdum iz Viteza. Nagrade najboljim autorima uručio je Franjo Rajković,

vlasnik poduzeće ECONOMIC Vitez, ujedno i pokrovitelj ove lijepe i vrijedne manifestacije.

Ova će manifestacija, u spomen na pokojnog Marka Martinovića, omiljenog čovjeka i vrsnog književnika kojemu su za književna djela dodjeljivana brojna vrijedna priznanja i nagrade, ubuduće biti tradicionalna.

Na grobu Marka Martinovića - Cara

247

2007

Slijeva: Vatroslav Matić, Ivan Sajević, Marija Grabovac, Greta Kuna, Dragica Martinović, Almir Alić, Mario Mlakić, Franjo Rajković i Vlado Karin

Zvonimir Čilić

adi očuvanja uspomene i popularizacije djela pokojnoga književnika iz Viteza Marka Martinovića, časopis PANORAMA i Udruga mladih EMTER Vitez po prfvi put su ove godine raspisali književni nagradni natječaj za kratku priču, a nagrada nosi ime Marka Cara Martinovića. Na obljetnicu smrti pokojnog Martinovića, najprije su članovi Udruge mladih ENTER, učenici osnovnih i srednjih škola iz Viteza, predstavnici općine te HDZ-a BiH Vitez, HKD Napredak, podružnica Vitez, kao i prijatelji i poštovatelji pokojnog Martinovića pohodili njegov grob na novom Gradskom groblju u Vitezu, položili cvijeće i upalili svijeće. Mladi „Enterovci“, položili su sedamdeset crvenih ruža, po jednu za svaku godinu Martinovićeva života. Potom je u večernjim satima, u hotelu Vitez, održana književna večer tijekom koje su dodijeljene nagrade za priče pristigle na natječaj.

Okupljene goste u ime organizatora pozdravio je Martinovićev prijatelj, književnik Željko Kocaj, dok se u ime načelnika općine Vitez prigodnim riječima obratila Marija Grabovac, pomoćnica načelnika za društvene djelatnosti. Također, svoju potporu ideji dala je i županijska ministrica obrazovanja, znanosti, kulture i sporta, Greta Kuna, koja se također obratila okupljenim.

2008

MEMORIJA JE I DALJE DOBRO SLUŽI

R

azlog za portret bake Mare Kolenda, rođene Didak, iz Nove Bile jesu njezine godine (86), ali, prije svega, i njezina memorija, mentalno zdravlje koje je i u ovom poznim godinama dobro služi. A unatoč svemu – teškom životu, smrti četvoro od sedmoro djece, gubitku supruga Franje (umro 2000. godine), dvjema teškim operacijama itd. još uvijek je zdrava i vedra.

Naime, uz posredovanje don Pave Nikolića, župnika župe Potkraj u općini Travnik, upoznali smo baku Maru i uvjerili se kako ona u svom Bogom danom „kompjutoru“ mnogo toga ima pohranjenog, otrgnutog od zaborava, sačuvanog još iz ranoga djetinjstva, iz osnovne škole koju je pohađala (četiri razreda) i završila u Ovčarevu (od 1924. do 1930.).

Da bismo pobrojali sve što „čuva“ baka Mara u svom „kompjutoru“, i što nam je ispričala u ugodnom jednosatnom razgovoru, trebalo bi nam puno više prostora od onog koji novinski članak zauzima.

Istaknut ćemo zato samo one iznimne i impresivne djeliće bogatih sjećanja bake Mare. Zadivila nas je i ganula recitirajući Preradovićevu prekrasnu, veoma dugu i porukama univerzalnu, pjesmu „Putnik“.

Interpretrala ju je od početka do kraja, bez ijedne greške, bez ijednog zastoja. Pjesmu „Putnik“ baka Mara je naučila u trećem razredu (1932. – 1933.) kod učiteljice Dragice Sajko.

Kaže, godinama, desetljećima, ni na um joj nije padala ta pjesma kao ni mnoge druge koje je tada učila i zapamtila. Život je kasnije od nje tražio neka nova, praktičnija znanja, okupirale su je druge

248

Mare Kolenda

i drugačije aktivnosti u novoj muževoj dvadesetočlanoj obitelji.

Učilo se i moralo se znati kako živjeti i preživjeti rat (Drugi svjetski) i neimaštinu. Uslijedile su obiteljske tragedije… Učilo se i naučilo, pa, čini se, zaboravljalo, ali sad se pokazuje da u „kompjutoru“ štošta stoji netaknuto, ni virusi ni vrijeme nisu izbrisali „Putnika“, ni neka druga znanja stečena u djetinjstvu i u četverogodišnjem školovanju.

A „Putnik“ se ponovo u Marinom sjećanju pojavio u prošlom ratu kada su mnogi, pa i njezina brojna rodbina iz župe Potkraj, morali napustiti svoj dom i otići tamo gdje „tuđa zemlja ima svoje, ne poznaje jade tvoje“, i tamo gdje „tuđa zemlje ljubi svoga“. Preradovićev „Putnik“ je ostao u Marinoj memoriji kao što su i mnogi Travničani ostali zauvijek tuđinci, tamo gdje „sjever brije sa snježnog brda, a tuđincu siromahu, još je veći mrak u mraku, još je tvrđa

zemlja tvrda“.

Recitirala nam je Mara i druge pjesme, svjetovne i vjerske, naučene u djetinjstvu, govorila nam je detaljno o događajima od prije 60 ili 70 godina, naglašavajući kako su joj ta događanja „bliža“ od onih od prije 10 ili 20 godina. A zadivila nas je pokazujući nam fotografiju osnovaca s kojim je išla u razred 1933. pobrojavši ih, od prvog do zadnjeg, poimenično. Da nismo čuli, ne bismo mogli vjerovati.

Baka Mara živi sama (iako to ne da reći jer su, ističe, njezini najmiliji tu, u blizini, u susjedstvu), a kako nam rekoše njezina nevjesta Slavica i unuka Zrinka, vrijeme krati, i tako svoju memoriju - Bogom dani „kompjutor - održava stalnim čitanjem svega do čega dođe – novina, časopisa, modnih revija, knjiga, publikacija… Čita i pamti!

249 Zvonimir Čilić

2008

250

2008

FRANŠlZNI CENTAR - VISOKA KVALITETA I SVJETSKI BRANDOVI

S

edmi put zaredom, 1. lipnja, u Vitezu je otvorena gospodarska manifestacija, Dani trgovine BiH. Počelo je svečanošću otvaranja „Franšiznog centra BiH“ koji se nalazi u sklopu Poslovnog centra 96 u Vitezu.

Idejni začetnik Poslovnog centra 96, najvećeg takve vrste na Balkanu, Franjo Rajković, vlasnik ugledne tvrtke „Economic“ te idejni tvorac velike gospodarske manifestacije „Dani trgovine BiH“ također je vlasnik novootvorenog impresivnog objekta „Franšizni centar BiH“. Zar je trebao bolji povod za razgovor s Franjom Rajkovićem, uglednim gospodarstvenikom, političarom, društvenim radnikom...

- Naravno da ocjene i komplimenti uglednika iz svih oblasti života i rada gode ali i obvezuju. Ljestvicu kvalitete sami moramo podizati ne samo u ovakvim svečanostima, nego u poslovanju uopće. Mi to zaista i činimo. Želimo također da i u buduće, svakog 1. lipnja, kad počinje gospodarska manifestacija „Dani trgovine BiH“, obogatimo naš „Poslovni centar 96.“ novim objektima i novim sadržajima. Prije tri godine, na ovaj datum, krenuli smo u ovaj zamašan projekt, a evo, nakon tri godine, Centar smo svečano otvorili. Već sada mogu reći da će za sljedeći 1. lipnja biti novih poduhvata kada je u pitanju ,,Economic“ i „Franšizni centar BiH“, ali i kada su u

Zvonimir Čilić

2008

Početak velike manifestacije „Dani trgovine BiH“ pamtit će se, prije svega, po otvaranju „Franšiznog centra BiH”.

Ovaj poslovni objekt je Vaša ideja i Vaše, „Economico-

vo“, vlasništvo. Što je to „Franšizni centar BiH“? Što taj Centar znači „Economicu“, viteškom gospodarstvu uopće? Što će značiti Vitežanima i brojnim kupcima koji dolaze u Vitez iz svih krajeva BiH?

Mira Rajković i Borjana Krišto

251

pitanju neke druge ugledne tvrtke iz našeg „Poslovnog centra 96“. Nema stajanja i spavanja na lovorikama.

Kada je realizacija ovog projekta u pitanju mogu reći da „Economic“ ostvaruje novi razvojni koncept koji se temelji na viziji liderstva u razvoju novih konkurentskih prednosti u biznisu franšiznog poslovanja u zemlji i široj regiji. Ovo je prvi centar ovoga tipa u regiji čiji je cilj unaprijediti franšizni način poslovanja. Koncipiran je kao moderan poslovni centar i bit će mjesto povezivanja primatelja i davatelja franšize, centar koji nudi visoku kvalitetu i svjetski poznate brendove. Kombinacija je trgovačkog, zabavnog i poslovnog kompleksa, što je garancija uspjeha na današnjem suvremenom tržištu.

regiji najjače i najbolje kadrove. Istovremeno, nedostatak još većeg broja vrhunskih kadrova je i prepreka da bi napravili i više i bolje. Znači, za tvrtku kakva je ,,Economic”, za naše potrebe, planove i ciljeve, treba još jačih kadrova a što pak uopće ne znači da naš sadašnji kadar nije dobar, čak vrlo dobar. Ali, samo s najboljim se može naprijed što mi želimo te stalno nastojimo ostvariti.

Naravno, kada ovo govorim mislim na ,,Economic“ ali i na ostale tvrtke u Vitezu, u regiji, pa i u BiH. Uostalom, utrka i „otimanje” kadrova je praksa kod najrazvijenijih a žrtve su „mali”. Na žalost mi smo, u nekim širim razmjerima, ipak mali, a veliki i bogatiji, ne pitajući koliko košta, uzimaju najbolje.

Sam objekt čini 23.075 četvornih metara najmodernijeg, ekskluzivnog, višenamjenskog prostora raspoređenog na šest etaža. Da bi upotpunili ponudu, potrudili smo se, između ostalog, opremiti hotel, fitness i wellness centar s modernim uređajima i najnovijom tehnologijom, kako bi korisnici naših usluga imali mjesto gdje će se posvetiti isključivo sebi.

Iako je to teže, mukotrpnije, Vi ste se odlučili, što je hvalevrijedan korak za ovu regiju, na stipendiranje mladih, talentiranih ljudi, svojih budućih kadrova.

Koncept usluga franšiznog poslovanja treba afirmirati „Economic” kao regionalnog lidera ove vrste poslovanja i kao prvi izbor za sve koji u BiH žele razviti franšizno poslovanje ili žele franšiznim sistemom nastupati na inozemnom tržištu.

Na brojne pohvale o izvanredno organiziranom otvaranju „Franšiznog centra“ te o izgledu objekta i bogatstvu sadržaja kojim će biti popunjen, o događaju koji je sve dosadašnje slične u Vitezu pa i u široj regiji potpuno zasjenio, kazali ste kako se sve može ako oko sebe i sa sobom imate sposobne i vrijedne ljude. A, podsjetit ću Vas, ponekad znate zavapiti: Kadrovi, kadrovi...!

- Istina je, znam ja, kako kažete, zavapiti kada se govori o kadrovima. Ali je isto tako istina da mi imamo u cijeloj 252

- Davno smo spoznali da je na tržištu skoro nemoguće naći kadrove profila i kvalitete koji nam je potreban. Stoga smo se odlučili na dugotrajniji ali, pokazalo se, ipak ispravan put, a to je stvaranje vlastitih kadrova. A put je dobrim izborom stipendirati mlade ljude u srednjoj školi, nastaviti na fakultetima, pa i dalje. Evo, trenutno, na vodećim pozicijama u „Economicu” su mladi ljudi koji su bili naši stipendisti i u srednjoj školi i na fakultetu.

Recimo, Dario Jerković, magistar, voditelj je veleprodaje, Dijana Rajić vodi odjel nabave itd.

Koliko trenutno „Economic” ima stipendista?

- Trenutno imamo šezdesetak stipendista u srednjim školama i na fakultetima. No, želim naglasiti da svaki zaposlenik „Economica” koji se želi dodatno školovati dobije stipendiju, slobodne dane i sve drugo što školovanje traži i podrazumijeva. I još jednom ću naglasiti - baš svaki naš uposlenik na tom planu ima „Economicovu” punu potporu. A takvih koji se školuju uz rad trenutno

je više od dvadeset, a svako dijete naših uposlenika ima stipendiju u srednjoj školi.

majka, kućanica, znači li to da i iza svake uspješne žene stoji muškarac?

Vi ste idejni začetnik gradnje „Poslovnog centra 96”.

Iako je od početka izgradnje ovog Centra prošlo samo 12 godina mnogi ga nazivaju gospodarskim čudom. Vi od mnogih drugih vidite dalje i bolje. Kako vidite „Poslovni centar 96” u budućnosti?

- Potpuno se slažem s tom konstatacijom misleći, prije svega, na bračne drugove. Bez razumijevanja, dogovaranja, zajedničkog planiranja, gledanja u budućnost ali nijednog trenutka ne zanemarujući sadašnjost, ne može biti ni sreće, ni zadovoljstva a ni uspjeha. Međutim, kada govorim o uspjehu želim reći da je meni najveći uspjeh moja obitelj. Što bih ja i moj suprug Franjo bez naše djece, nevjeste, bez braće, sestara i njihove vrijedne i na pravi put izvedene djece? Što bi nama značio “Economic”, što bi nam značio „Franšizni centar BiH“ da su naša djeca na krivome putu, da je naša obitelj na bilo kakvoj stranputici? Ma sva blaga svijeta ne vrijede moje sretne obitelji i obitelji naše braće i sestara. A kad je obitelj sretna, kompaktna i radišna, kada se zna tko „kolo vodi“, a to se mora znati, onda se i uspjesi daleko lakše postižu i na poduzetničkom planu.

Desna ruka, a možda i više od toga, direktora “Economica” Fanje Rajkovića je njegova supruga Mira. Vrijedna i samozatajna žena, tiha i odmjerena, ali vuče mnoge konce u tvrtci i obitelji pa time ostavlja dosta prostora suprugu Franji za veliki angažman na gospodarskom, političkom i društvenom planu što ga svrstava u sami vrh najuspješnijih osoba u Bosni i Hercegovini.

Gospođo Miro, kažu da iza svakog uspješnog muškarca uvijek stoji žena. Vaš suprug je vrlo uspješan gospodarstvenik, političar, društveni radnik, a prilikom otvaranja „Franšiznog centra BiH“ nedvosmisleno je kazao da za sve to velike zasluge pripadaju upravo Vama. Vi ste uspješna poslovna žena, istovremeno ste supruga,

- Kako stižete biti uspješna majka, kućanica, uspješna poslovna žena, snažna potpora svome suprugu? Imate li recept za to?

- Pa recept je vrlo jednostavan - vjera u Boga, trud, rad, znoj, ljubav, povjerenje, zajedništvo, zbijeni obiteljski redovi, da tako kažem. Uporno se trudim, u čemu imam maksimalnu potporu svog supruga, da ostanemo jednostavni ljudi, da naša djeca ni u kom pogledu ne ,,iskoče“ iz sredine u kojoj su odrasli i u kojoj žive. A kada već govorim o zajedništvu u obitelji, želim reći da sam ja potekla iz takve obitelji, a za to, kada su Rajkovići u pitanju, najveće zasluge pripadaju mojoj nedavno preminuloj svekrvi. Ona je bila, da tako kažem, kohezioni faktor ove obitelji, učila nas je, poticala i naučila kako se nositi s problemima ali i s uspjesima, kako biti zajedno u svakoj situaciji, kako ostati „normalan”.

A upravo su to temelji svakog uspjeha, u našem slučaju obiteljskog i poduzetničkog. I sva ta iskustva moj suprug i ja nastojimo maksimalno prenijeti na naše troje djece.

253

2008

A kako vidim Poslovni centar u budućnosti? Pa evo, ovih dana u Općinskom vijeću je rasprava o proširenju Faze II ovoga Centra, o novim investicijama i novim poslovnim objektima i sadržajima. Sada radimo i radit ćemo na uređenju i dodatnom osmišljavanju te uljepšavanju cijelog prostora „Poslovnog centra 96”. Naravno, tu mislim na prometnice, rasvjetu, zelene površine, prilaze Centru, ulaze, izlaze...

Zvonimir Čilić

- Da, termin „gospodarsko čudo” se često koristi kada je Poslovni centar u pitanju, drago mi je to i sigurno takvo „krštenje” nije bez osnova. Zaista se toliko toga pozitivnog dogodilo za dvanaest godina što, iskreno priznajem, ni sam nisam slutio. Barem ne ovakve razmjere: stotine tisuća metara četvornih prodajnog prostora i proizvodnih hala, više tisuća uposlenih. Evo, upravo kolege iz FIS-a rade jedan dokumentarni film o „Poslovnom centru 96.” I sigurno će biti zanimljivo to pogledati, a čak bih rekao da mnogima može biti poučno.

PANORAMA

254

255 Zvonimir Čilić

2008

2009

SEDAMNAESTA GODIŠNJICA OSNIVANJA ZBORNOG PODRUČJA

O

snivanje Zbornog područja Vitez HVO-a u veljači 1992. godine, po mnogim stručnim ocjenama, bio je ključan u ostanku i opstanku Hrvata na srednjobosanskom području. Pa i pored takvih, a sigurno utemeljenih tvrdnji, godišnjica osnivanja Zbornog područja u proteklih deset godina nije obilježavana. Razloga za to, subjektivnih i objektivnih, je više no oni ni u kom slučaju ne opravdavaju desetogodišnju šutnju o teškoj i krvavoj borbi za obranu srednjobosanskog područja i hrvatske opstojnosti u njemu, u kojoj je sudjelovalo blizu 30 tisuća pripadnika HVO-a, o 2459 poginulih i 5799 ranjenih. Stoga, inicijativa uglednih i istaknutih zapovjednika ZP Vitez i zapovjednika pripadajućih mu postrojbi da se od ove godine ponovo organizira obilježavanje i proslava godišnjice osnivanja, naiš-

Kod spomen obilježja na - Križančevu Selu

la je na opće odobravanje srednjobosanskih Hrvata. I u organizaciji srednjobosanske županijske Udruge dragovoljaca i veterana Domovin-

skoga rata na čelu s predsjednikom Nikicom Tomićem to je i učinjeno u Vitezu 27. veljače, na sedamnaestu godišnjicu osnivanja. Svečanosti-

Slijeva stoje: Dragan Vinac, Mato Zeko, Nikola BIlić, Zoran Šimunović, Drago Dragičević, Mario Bradara, Ilija Nakić, Zrinko Tokić, Drago Dujmović; slijeva čuče: Željko Ljubanić, Nikica Tomić, Duško Grubešić i Pero Mamić

256

Svečanom obilježavanju 17.-te obljetnice osnivanja Z.P. Vitez među više desetaka uglednika iz svih oblasti života i rada BiH i Republike Hrvatske bili su i: generali HVO-a Željko Šiljeg, Živko Budimir, Vlado Jurić, Anto Jeleč, Mario Bradara, generali HV-a Davor Domazet Lošo, Rahim Ademi i Ljubo Ćesić Rojs, predsjednik Hrvatske zajednice Herceg – Bosna, u poraću ministar obrane Federacije BiH, Vladimir Šoljić, ratni predsjednik Vlade HR – HB, Perica Jukić, bivši član Predsjedništva BiH,

znamenitog humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, dr. Slobodan Lang i mnogi drugi.

Dr. Miroslav Tuđman na misi u crkvi sv. Juraja 2009

Koncelebrirana sveta misa koji je predvodio uzoriti kardinal Vinko Puljić, slavljena je u župnoj crkvi Sv. Jurja u Vitezu, a u prepunoj dvorani Hrvatskog doma održana je svečana akademija. Okupljenim su se prigodnim riječima obratili ratni zapovjednici Z.P Vitez, generali Blaškić, Filipović i Dragićević, te ovacijama dočekan i ispraćen prof. dr. Miroslav Tuđman. Ovom prilikom jednom broju institucija, udruga i najzaslužnijih pojedinaca za osnivanje i funkcioniranje Z.P. Vitez dodijeljene su plakete, a trojici ratnih zapovjednika, te srednjobosanskom političkom lideru, kasnije predsjedniku HDZ-a BiH, sada haškom uzniku, Dariju Kordiću, novoutemeljeno priznanje – Zlatni prsten s grbom Zbornog područja Vitez. Sedam obitelji koje su u ratu izgubile tri ili više članova uručene su krunice i biblije, katolički simboli za koje su se, uz svoj dom i obitelj, borili i ginuli pripadnici HVO-a

sada zastupnik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, Ivo Miro Jović, msgr. don Tomo Knežević, dopredsjednik HDZ-a BiH i HDZ-a 1990. Marinko Čavara i Rudo Vidović, zamjenica ministra obrane BiH, Marina Pendeš, istaknuti hrvatski humanitarac, jedan od idejnih začetnika osnivanja Ratne, kasnije Franjevačke bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj i organizator

Zvonimir Čilić

ma, uz trojicu ratnih zapovjednika ZP Vitez, generala Tihomira Blaškića, Filipa Filipovića i Drage Dragičevića, te njihovih najbližih suradnika i zapovjednika brigada i samostalnih postrojbi, predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, obitelji poginulih i nestalih branitelja, predstavnika vojske, političkog, kulturnog i vjerskog života, prisutni su bili i brojni gosti iz drugih krajeva BiH i iz Republike Hrvatske. Svi su se oni uz spomen-obilježje palim braniteljima srednje Bosne podignuto u Križanćevu Selu nadomak Viteza poklonili njihovim sjenama, položili cvijeće i upalili svijeće.

Pred Hrvatskim domom u Vitezu

257

258

259 Zvonimir Čilić

2009

260

261 Zvonimir Čilić

2009

2010

ZAPOSLENIH OKO 30, NEMAJU NI PRODAVAONICU NI KANALIZACIJU Prije 12 godina utemeljena općina nije se pomaknula s mrtve točke

P

rije 12 godina, svečano, pomalo euforično, uz nazočnost najviših hrvatskih dužnosnika političke i izvršne vlasti sa svih razina, u potpuno opustošenom Pougarju, na platou Vlašića, na nadmorskoj visini od 1150 metara, i službeno je utemeljena općina Dobretići. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na tom području, između rijeke Ugar te općina Travnik i Jajce, koje je pripadalo općini Skender-Vakuf, živjelo je 4850 stanovnika i svi su bili hrvatske nacionalnosti.

Planovi i želje Utemeljenje općine imalo je za cilj,

Dobretići

262

Prema popisu pučanstva iz 1991., na području današnje siromašne općine Dobretići bilo je 4850 stanovnika, svi Hrvati, a danas se na nedjeljnoj svetoj misi okupi najviše 150 vjernika uz ostalo, “utopljene” Hrvate u većinski srpskom Skender-Vakufu iz Republike Srpske okupiti i administrativno smjestiti u Federaciju BiH, u vlastitu jedinicu lokalne samouprave, animirati povratak i kroz bogate prirodne resurse stvarati pretpostavke za normalnije i humanije življenje u ovoj novoutemeljenoj općini. I na primjeru Dobretića, 12 godina nakon utemeljenja općine, potvrdila se stara narodna izreka kako je i put u pakao popločan najljepšim planovima i željama. Nažalost, malo, vrlo malo se ostvarilo od planiranog, željenog, očekivanog, i obećanog. S pravom se može reći da je općina Dobretići još uvijek na

samom početku, ili pak u “glibu” i problemima iz kojih će se vrlo teško izvući i krenuti u bolje i perspektivnije sutra.

“Istina je, u vrlo smo teškoj i nezavidnoj situaciji, ali sigurno je da nećemo odustati. Imamo mi potencijala za bolje sutra, za bolje uvjete života, za povratak naših bivših sugrađana, ali sami, bez odlučne i konkretne podrške viših struktura vlasti, teško ćemo uspjeti”, kazao nam je općinski načelnik Dobretića Marko Dražetić (Koalicija za Pougarje - HSS-NHI i HDZ 1990), o čijem radu i angažmanu i mještani vrlo lijepo govore. A kakva je situacija u Dobretićima, u najsiromašnijoj i općini s najmanjim brojem stanovnika u BiH, neka ilustriraju podaci koje smo dobili od načelnika Dražetića.

U cijeloj općini zaposleno je ukupno tridesetak ljudi, a od toga u općinskoj administraciji, sa socijalnim radom i Civilnom zaštitom, desetero.

U mjesnoj osnovnoj školi u prva tri razreda nastavu pohađa šest učenika, a u višim razredima u školi u Divićanima 3 i u Bešpelju 9 učenika, te po jedan srednjoškolac u Jajcu i Novom Travniku. Središte općine nema vodovod ni kanalizaciju, a cijela općina nema nijednu prodavaonicu prehrambenih niti bilo kojih drugih artikala. Naravno, ako u trgovinu ne ubrajamo mjesnu gostionicu.

“Ne dao Bog da još i tu gostionicu nemamo”, kažu nam u gostionici zatečeni i raspoloženi mještani. Sela Donji Vukovići, Kričići, Jajići, Zapeče itd. bez stanovnika su, a kako će ih i biti kada ne dobivaju sredstva za obnovu svojih porušenih domova i gospodarskih objekata, bez struje su, bez vode. Zimi je većina sela po dva-tri mjeseca odsječena od svijeta, a 12 km puta prema županijskom središtu Travniku nije asfaltirano.

“I ne samo da je u takvim uvjetima teško očekivati povratak, nego je pitanje kako zadržati sadašnjih šestotinjak stanovnika koji žive na području općine”, naglašava načelnik Dražetić i dodaje kako su za izradu projekta vodovoda dobili 90.000 KM od federalne Agencije za vodno područje rijeke Save.

Projekti

Uništen je i stočni fond i gdje je bilo na desetke stada sada doslovno ovaca nema, kaže načelnik Marko Dražetić. Teško stanje, s crkvene točke gledišta, oslikava i župnik župe sv. Ante Padovanskog fra Stjepan Živković: „U župi je na kraju prošle godine bilo 410 stanovnika.

U prošloj godini 4 para su vjenčana, imali smo 12 krštenja, 6 prvopričesnika i 7 krizmanika, a 15 mještana je umrlo. Na nedjeljnoj misi bude do 150 vjernika, a zimi je taj broj daleko manji“.

Slab povratak, prirodni resursi nisu aktivirani...

Nade i očekivanja živnu povremeno, kao što je to bilo i u ponedjeljak kada je Dobretiće posjetilo čelništvo ŽO-a HDZ-a BiH SBŽ-a, a već sutra-

dan, kako kažu mještani, sve će biti po starom. A je li uopće utemeljenje općine bilo opravdano?

Prognani se nisu vratili, prirodni resursi i potencijali nisu aktivirani i ozbiljnih pomaka s mrtve točke gotovo da i nema. A kako sada stvari stoje, teško je to očekivati i u skoroj budućnosti.

2010

Na nedjeljnoj misi 150 vjernika, a zimi i znatno manje

Načelnik Marko Dražetić u društvu s Markom Barićem

Zvonimir Čilić

Projekt će biti uskoro urađen, ali kako naći sredstva za gradnju vodovoda, pita se načelnik te ističe kako su u planu, ali i na “dugom štapu”, skijalište i vikend-naseIje Suhi vrh i Kik, tri mini hidroelektrane na Ugru, projekt proizvodnje električne energije na vjetar... Ideja, planova i potencijala očito ima, ali put do investitora, do realizacije je težak i neizvjestan.

Stignu iz svih krajeba BiH, Hrvatske i europskih zemalja u svoje Dobretiće za blagdan sv. Ante svog nebeskog zaštitnika

263

2010

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE IVO JOSIPOVIĆ BORAVIO U VITEZU

P

redsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović sa suradnicima te hrvatskim veleposlanikom u Bosni i Hercegovini, Tončijem Staničićem, posjetio je Vitez. Njegov boravak u Vitezu započeo je susretom sa srednjobosanskim gospodarstvenicima u Kongresnoj dvorani Franšiznog centra Bosne i Hercegovine, gdje je predsjednik Josipović održao prigodno predavanje. Potom se obratio studentima Sveučilišta Apeiron, upoznajući ih s Bolonjskim procesom u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Josipović je naglasio da se radi o europskom odgovoru na američki sustav obrazovanja. Ocijenio je vrlo pozitivnom suradnju poduzetnika i profesora Sveučilišta, te koordinaciju između potreba u gospodarstva i obrazovanja određenih profila kadrova.

U znak zahvalnosti za ovaj posjet, rektor Sveučilišta Apeiron, prof. dr.

Nikola Grabovac, uručio je predsjedniku Josipoviću prigodan dar, pozvavši ga da bude počasni gost i otvori kampus za studente koji će ovo sveučilište graditi u Vitezu.

Predsjednik Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića, reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Mustafe Cerića, posjetio je i selo Ahmiće, gdje je 16. travnja 1993. godine počinjen ratni zločin nad Bošnjacima, da bi potom zajedno posjetili i drugo mjesto zločina na području viteške općine – Križančevo Selo, gdje je 22. prosinca 1993. godine počinjen, također stravičan zločin, ali nad Hrvatima. „U Ahmiće i Križančevo Selo sam došao odati počast žrtvama s porukom da se ovakva strašna nedjela

264

Josipović se poklonio žrtvama Ahmića i Križanćeva Sela

više nikada ne ponove. Veliko mi je ohrabrenje da su sa mnom bila dvojica vjerskih vođa, kao i istaknuti političari obaju naroda. Bez obzira na stranačku pripadnost, svi smo se na ovim mjestima stradanja ujedinili u jednoj ljudskoj želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i

kažemo – nikad više“, kazao je predsjednik Josipović naglasivši da su „ovdje narodi jako puno propatili te da zaslužuju bolju budućnost“.

2010 U LAŽI SU KRATKE NOGE

iraše. Zapanjujuća je uistinu upornost u stalnom ponavljanju laži bošnjačkih lidera (i ne samo lidera) o bezgrešnosti njihove armije, o njihovoj borbi na čelu s Alijom Izetbegovićem za multietničku Bosnu i Hercegovinu triju ravnopravnih naroda. Zaboravio je Bakir Izetbegović (ili to ne zna pošto je rat proveo u očevu kabinetu) na progone Hrvata iz Vareša (10 tisuća), Kaknja i Kraljeve Sutjeske (15 tisuća), Zenice (15 tisuća), Novog Travnika (10 tisuća), Travnika (20 tisuća), Bugojna (15 tisuća)... Istina, svi oni, svi bošnjački mediji, mnogi intelektualci pa i nekolicina „podobnih“ Hrvata ulizica, koji su tu podobnost unovčili kroz položaje, funkcije, titule, odličja i statuse orkestrirano tvrde kako nitko nije prognao Hrvate iz srednje Bosne.

Oni su, prema tim tvrdnjama, sami napustili svoja ognjišta slijepo slušajući zov za njih pogubne politike HDZ-a koju, kao i sva druga zla koja su se Hrvatima u Bosni i Hercegovini dogodila, personificira omraženi dr. Franjo Tuđman.

Ako bi to i bila istina, a nije nego je to sramna laž, kako onda objasniti više od 20 tisuća opljačkanih, porušenih i zapaljenih hrvatskih domova nakon što su ih vlasnici dragovoljno napustili? Ili su ih, možda, sami pljačkali, rušili, palili...? Zaboravio je Izetbegović, a i njegovi prethodnici i istomišljenici, na logore za Hrvate u

U Doljanima u Grabovici, Trusini...

U kratkom pamćenju Bakira Izetbegovića „izgubio“ se i nepovratni nestanak iz logora Stadion dvadeset i jednog bugojanskog uglednika hrvatske nacionalnosti, a na taj zločin sjećanje bi mu mogao oživjeti njegov stranački prijatelj, još uvijek ministar obrane BiH , general Selmo Cikotić. Zaboravio je Izetbegović i na niz drugih logora i hrvatskih stratišta, te zapaljene, minirane, granatirane ili oskvrnute crkve i grobaljske kapelice (Gračanica), Bugojno, Guča Gora, Dolac, Putićevo, Brajkovići, Nova Bila, Vitez, Dubravica...), te više stotina oskvrnutih nadgrobnih spomenika u srednjoj Bosni na području pod nadzorom Armije Bosne i Hercegovine. E sad, ako se u sve to i u još mnogo što tragičnog, ružnog i tužnog, što su Hrvati doživjeli od pripadnika Armije Bosne i Hercegovine, može svrstati u kategoriju incidenata, onda se zaista treba upitati tko je u ovoj multietničkoj Bosni i Hercegovini, za koju se zalaže Bakir Izetbegović, lud, tko je zbunjen, a tko normalan?

265

2010

N

aime, u jednom od prvih medijskih istupa nakon inauguracije, govoreći o svojoj isprici za zločine koje su navodno počinili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine. Izetbegović je ustvrdio kako se ti navodni zločini u usporedbi sa zločinima srpske i hrvatske strane u proteklom ratu mogu tretirati kao incidenti. Aferim gospodine Izetbegoviću, ironično mu poručiše ogorčeni Hrvati iz srednje Bosne koji su najviše osjetili što su to „incidenti“ koje su činili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine. Slične poruke, zbog sličnih iskustava, mogle bi mu se uputiti i iz drugih krajeva gdje su Hrvati na svojoj koži osjetili za što i za kakvu Bosnu i Hercegovinu se Armija BiH borila, a mnogo što imali bi reći i Srbi, recimo, iz Sarajeva, Vozuće, Zenice... No, ovakve sramne izjave i tvrdnje su u bošnjačkim političkim redovima čak orkestrirane jer su ih javnosti podastirali i njegovi prethodnici u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine – njegov otac Alija i Sulejman Tihić, te bolje uvijene u celofan i Haris Silajdžić. Slično je, svojevremeno, u bajramskom obraćanju izjavio i poglavar Islamske vjerske zajednice reisu–l–ulema Mustafa Cerić, mnogi oficiri Armije Bosne i Hercegovine, istaknuti bošnjački političari, novinari... A stotine puta ponovljena laž, uz moćne medije, postane „istina“ i u nju počinju vjerovati i oni koji tu laž iskonstru-

Zvonimir Čilić

„Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“, ali i da „jabuka ne pada daleko od stabla“, moglo bi se reći za novoizabranog bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića.

Muzičkoj školi (Zenica), Kruščici (Vitez), Mehuriću, Orašcu, Han Biloj...

(Travnik), Silos (Busovača), Salon namještaja, Banka, Stadion Iskre...

(Bugojno) i mnoge druge. Zaboravio je i na zločine u Dusini, općina Zenica (prvi masovni zločin u muslimansko-hrvatskom ratu počinjen 25. siječnja 1993. god.), Miletićima, Orašcu, (ritualna odsjecanja glave zarobljenim civilima), Maljinama... u općini Travnik, u Bilivodama (zavezani civili zapaljeni u kući) i Šušnju u općini Zenica, u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Zabilju, u općini Vitez, u Gračanici u općini Bugojno.

2010

POKOPAN LEGENDARNI FRA FRANJO GREBENAR

U

z vjerske je počasti u četvrtak na vječni počinak u Gučoj Gori ispraćen fra Franjo Grebenar, jedan od osnivača i prvi ravnatelj Franjevačke bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ osnovane i smještene u zdanju župne crkve Svetoga Duha u Novoj Biloj.

Fra Franjo Grebenar je umro u srijedu ujutro 1. prosinca, a u četvrtak 2. prosinca je organiziran ispraćaj iz župne crkve Svetoga Duha u Novoj Biloj pod misom zornicom kojoj je prisustvovao veliki broj Novobiljana i djelatnika Hrvatske bolnice „“Dr. fra Mato Nikolić“.

Sprovod je započeo misom zadušnicom u kultnoj samostanskoj crkvi sv. Franje u Gučoj Gori. Koncelebriranu svetu misu u prepunom crkvenom zdanju, uz nazočnost brojnih uglednika iz svih oblasti života i rada srednjobosanskih općina, Srednjobosanske županije, Federacije i BiH, te pristiglih prijatelja iz Republike Hrvatske, te stotinjak svećenika, predvodio je provincijal Bosne Srebrne fra Lovro Gavran.

Obraćajući se okupljenom mnoštvu provincijal Gavran je kazao kako je fra Franjo Grebenar bio druželjubiv, komunikativan, širokog duha, bez crnih misli, pesimizma, defetizma.

Bio je čovjek čvrste vjere, a to, kazao je provincijal, pokazuju njegov život i njegovo djelo u najtežim krvavim, ratnim vremenima. „Blago onomu tko svoje čistilište prođe ovdje na zemlji, a iskreno vjerujem da je fra Franjo to prošao i da se već nalazi u krilu Očevu“, kazao je provincijal.

Prigodnim riječima od fra Franje u sklopu svete mise zadušnice, u ime generacije iz sjemeništa u Visokom

266

Oproštaj od fra Franje Grebenara u samostanskoj crkvi u Gučoj Gori

i studija teologije, oprostio se fra Vinko Ćuro, kiseljački župnik, a u ime uzoritog kardinala Vinka Puljića i svećenika Vrhbosanske nadbiskupije don Luka Tunjić, generalni vikar.

Toplim riječima, u svoje ime i u ime zaposlenika Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić”, od fra Franje Grebenara oprostio se njegov dugogodišnji prijatelj iz ratnog i poratnog vremena, kirurg, aktualni ravnatelj novobiljanske bolnice, primarius dr.

Velimir Valjan. „Vidjeti što drugi ne vide, ne predati se ni kada se čini da pomoći i izlaza nema, od ničeg praviti nešto, može samo čovjek duboke vjere, velike hrabrosti, čovjek koji u sebi ima Bogom dano vizionarstvo. A takav je bio naš prijatelj fra Franjo Grebenar i to u vremenu kada se bez duboke vjere, hrabrosti i vizionarstva, nije moglo opstati“, kazao je dr. Valjan, naglasivši kako ga on i tisuće drugih iz njegove Lašvanske doline, iz Bosne i Hercegovine,

iz Hrvatske s dubokim poštovanjem ispraća u povijest, u legendu.

Nakon molitve opijela u samostanskoj crkvi, fra Franjo Grebenar je pokopan u mjesnom groblju „Gorica“ u Gučoj Gori, gdje se, tradicionalno sahranjuju franjevci Gučogorskog samostanskog distrikta. Stara pučka kaže da bi pokojnik, kada bi se na sprovodu mogao okrenuti i pogledati iza i oko sebe, znao kako je živio.

A više tisuća poštovatelja lika i djela fra Franje Grebenara po lošem vremenu okupljenih na njegovom pogrebu, o njegovom životu vrlo rječito govore.

2010 K

ako sada stvari stoje, ponovno će Hrvatima člana Predsjedništva BiH izabrati drugi.

Jer, hrvatske stranke iz kreševske šestorke ostale su, barem kada je riječ o dogovoru o kandidatu za hrvatskog člana Predsjedništva, “rogovi u vreći”. Dogovora nema, a teško je vjerovati da će ga i biti, pa je jasno da već sada u SDP-u BiH mogu likovati. Može likovati i Željko Komšić, koji, odlučno i svijetla obraza, a s druge strane skromno i samozatajno kako samo on to zna, najavljuje svoju kandidaturu iako je za Hrvate, u ogromnom postotku, bio i ostao Sejdo Bajramović. Zna član Predsjedništva BiH Željko Komšić da ga Hrvati nisu birali niti ga doživljavaju svojim predstavnikom u tom visokom državnom tijelu. Uostalom, ni sam Željko Komšić se niti osjeća Hrvatom niti se kao Hrvat izjašnjava.

Ali vjerni i disciplinirani vojnik bespogovorno sluša svoju partiju, sluša svoga gazdu Zlatka Lagumdžiju koji ga je, podvaljujući Hrvatima (a zašto ne Srbima?), lansirao u neslućene i ni po čemu pripadajuće mu političke

visine. A čovjek, sadašnji član Predsjedništva BiH, na mjestu koje pripada bh. Hrvatima, gordo tu sjedi, govori srpsko-hrvatski i, prema svemu sudeći, Hrvati će ga tu gledati i slušati, mimo svoje volje, zahvaljujući glasovima SDP-ovaca, uglavnom novokomponiranih Bosanaca, kao nekada anacionalnih ili nadnacionalnih Jugoslavena, i sljedeće četiri godine. A on se sve ovo vrijeme ponaša kao da je od Hrvata u BiH dobio plebiscitarnu potporu. Istina, za to nije, a i neće biti, kriv Željko Komšić, iako bi se moglo postaviti pitanje njegova obraza, morala, časti, pa i ljudskog dostojanstva kad već mirno uzima ono što mu nikako ne pripada, i pristaje se pretvarati da zastupa one koji ga za to nisu glasovima ovlastili. Naime, unatoč svemu pobrojanom, krivi su za to hrvatski politički lideri ili, kako to obični ljudi kažu, hrvatsko prokletstvo: nejedinstvo, “Zvonimirova kletva”. A barem u onim krucijalnim nacionalnim pitanjima i situacijama jedinstva bi moralo biti, dogovor bi se morao postići. Nije ga bilo na prošlim izborima

Krivi su hrvatski politički lideri.

Kako obični ljudi kažu: nejedinstvo je hrvatsko prokletstvo!

267

Zvonimir Čilić

Željko Komšić Zlatko Grebenara Lagumdžijau samostanskoj crkvi u Gučoj Gori Oproštaj od frai Franje

(bila su tri kandidata), a neće ga biti, prema svemu sudeći, ni u listopadu ove godine. Jer, dogovora kreševske šestorke nema. Lijanovići hoće svoga Jerku u Predsjedništvo, za to im treba konsenzus hrvatskih stranaka, a one koje to ne prihvaćaju (HDZ BiH) proglašavaju veleizdajničkim.

A po toj logici i raspoloženju u strankama s hrvatskim predznakom, sve će stranke, uskoro, biti veleizdajničke. Naravno, razumljivo je stajalište HDZ-a BiH, najveće hrvatske stranke u BiH, da njezin član bude kandidat za Predsjedništvo BiH. I protiv takvog stajališta i prijedloga vjerojatno nemaju ništa ni čelništva ostalih stranaka, nemaju ni birači u središnjoj Bosni, koji kažu: „Pa tko bi imao nešto protiv kada bi HDZ BiH kandidirao recimo Dragana Vrankića?“ Ali, opće je mišljenje, ne treba to tražiti i uvjetovati “stranačkim mišićima”, brojnošću i snagom stranke. Jer, put k rješenju, k dogovoru i konsenzusu su razgovori, argumenti, ustupci, a sve to nije slabost nego vrlina i snaga jakog, pa i najjačeg. Dogovor traže građani, birači. Ne bude li ga, prijete bojkotom izbora. A to bi onda imalo daleko teže i dugoročnije posljedice od novog ustoličenja, mimo volje hrvatskog biračkog tijela, Željka Komšića na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

2010

DOGOVOR JE VRLINA I SNAGA NAJJAČIH

268

2010 Seđad Milanović

na izborima. Nacionalni disbalans nije samo u policijskim strukturama i u administracijama PP-a nego je velik i u Upravi administracije MUP-a, a taj se disbalans na štetu Hrvata, brojčano i kadrovski, ogleda od “portira do ministra”. Da zlo bude veće, a za sve građane i zabrinjavajuće, na sličan način, “po babi i po stričevima”, po nacionalnom i stranačkom SDA ključu i po poslušnosti i podobnosti, vrše se i unapređenja i postavljenja na više i bolje plaćene dužnosti, pa i na one najodgovornije. A treba znati da su mnogi od njih s diplomama Pedagoškog fakulteta, odsjek predškolski odgoj, iz istočnoga Mostara, odakle su proteklih godina za bošnjačke vojne i policijske kadrove “stizale” diplome kao na serijskoj traci. Takvih je, prema našim informacijama, oko 50 samo u srednjobosanskom MUP-u, neki od njih

su čak i prije diplomirali nego što su položili sve ispite. Stoga, štošta u (ne)funkcioniranju i (ne)uspjesima srednjobosanskog županijskog MUP-a postaje jasno. Prema informacijama do kojih smo došli, a koje se, bude li trebalo, i na konkretan način mogu dokumentirati, ministar Sedžad Milanović, čovjek od velikog povjerenja županijskog premijera Salke Selmana i Županijskog odbora SDA, već osam godina sustavno i uporno “čisti” hrvatske kadrove u čemu mu blagoslov, šutnjom i pasivnošću, iz tko zna kojih razloga i interesa, daje županijski policijski ravnatelj, Hrvat, Drago Vukoja. Odrađuje ministar Milanović svoj politički (SDA-ovski) zadatak majstorski, a za to, još uvijek bez ikakvih posljedica, prolaze (ne aktiviraju se) kaznene prijave podignute protiv njega.

A riječ je o nezakonitoj mirovini, o namještanju tendera (“ministar tender”, zovu ga u internom žargonu) i još nekih kaznenih djela. No, očito je da svoju ulogu nije odradio ni Neovisni odbor za nadzor rada policijskog ravnatelja, koji je formirala županijska Skupština, a ni nadležna pravosudna tijela koja su, u više navrata preko medija upozoravana na hiperprodukciju diplomiranih “teta iz vrtića” koje su zauzele visoke dužnosti u policijskim i vojnim strukturama, od općinske do državne razine. Izneseni podaci i niz drugih konkretnih i argumentiranih razloga nameću obvezu i traže odlučnu reakciju hrvatskih županijskih, pa i viših struktura političke, izvršne i zakonodavne vlasti.

269

Zvonimir Čilić

H

rvatski dužnosnici u srednjobosanskom županijskom MUP-u, nažalost ne i oni na najvišim pozicijama, uporno već duže vrijeme upozoravaju na nacionalni disbalans u strukturama zaposlenih u policijskim postajama, upravama, u službama administracije, u sjedištu Ministarstva. A sva ta upozoravanja, argumentirana i konkretizirana, ostaju bez bilo kakvog učinka. I tendencija nacionalnog disbalansa na štetu Hrvata se, iz dana u dan, još i nastavlja. Jer, prema informacijama koje smo dobili u Ministarstvu unutarnjih poslova, trenutno je, samo u policijskim strukturama, suprotno ustavnim i zakonskim odredbama o broju zaposlenih prema postotku stanovništva iz popisa 1991. godine, viška blizu 50 zaposlenih bošnjačke nacionalnosti.

No, i u takvoj situaciji, prema informacijama koje smo dobili, proteklih dana, protivno Zakonu o policijskim službenicima i Zakonu o unutarnjim poslovima, prima se 21 novi djelatnik. Među novoprimljenim mladim inspektorima jedanaest je bošnjačke, devet hrvatske i jedan srpske nacionalnosti, a to je bila dobra prilika da se bar i u malom postotku postojeći nacionalni disbalans smanji.

No, on je i dodatno povećan. Usto, u osam od jedanaest policijskih postaja u Srednjobosanskoj županiji šefovi administracija su bošnjačke nacionalnosti. A s obzirom da je u nadležnosti tih administracija i izdavanje osobnih dokumenata, onda dodatnu težinu imaju i upozorenja hrvatskih političkih dužnosnika sa županijske razine i iz pojedinih općina na nelogičnosti oko popisa i broja birača bošnjačke nacionalnosti

2010

OČIGLEDNO NA ŠTETU HRVATA

2010

NEVIN PROVEO GODINU DANA U ZATVORU Postrojba ATP Lučko osiguravala je Vlak slobode. Imali su zadatak provjeriti područje, 2001 čuli su za zločin nad srpskim civilima u Gruborima, ali nisu vjerovali da će biti osumnjičeni...

Ž

ivot piše romane, zna se reći za životne priče pune obrata, sretnih i nesretnih događanja, ljubavi, vjere, razočarenja... A nerijetko, životni roman, njegov sadržaj, uvjetovan je raznim utjecajima, (ne) prilikama, događajima, putovima koje je „romanopisac“ sam odabrao ili su ga na njega drugi uputili i usmjerili.

Pa tako bi se roman mogao napisati i o trojici braće Garić, Vitežanima, Kreši (1957.), Mariju (1967.) i Berislavu (1967.). No ovo će, ipak, biti novinarska priča s posebnim naglaskom na najmlađeg Berislava – Beku, kako ga rodbina, i prijatelji iz milja zovu. Njegova životna priča prožeta je obiteljskim katoličkim odgojem, nepravdama komunističkog režima prema njihovom ocu Peri (završio franjevačku Gimnaziju u Visokom), odlazak na studij (sva tri brata u Zagreb), dragovoljno uključivanje u Domovinski rat, što je Berislav „platio“ godinom zatvora, od 16. 12. 2009. – 16. 12. 2010., kada je oslobođen svih sumnji o počinjenom zločinu i pušten na slobodu. Ali krenimo ipak od početka, od trenutka kad sva tri brata studiraju u Zagrebu, Krešo i Berislav na Fakultetu za tjelesni odgoj, a Marijo strojarstvo i brodogradnju. U Zagrebu ih je zatekao i rat i odmah, bez razmišljanja, od svibnja 1991. postaju dragovoljci Domovinskoga rata. Prolaze obuku, nakon čega se Krešo i Marijo

270

Mario, Zrinka, majka Mira i Berislav Beko Garić

uključuju u pričuvni sastav MUP-a Hrvatske, Antiterorističku jedinicu (ATJ) Lučko, a Berislav dobiva djelatni status u toj jedinici s kojom, u pet godina rata, prolazi sva ratišta Hrvatske, „od Dubrovnika do Vukovara“, kako kaže.

Marijo i Krešo, nakon ratnih krštenja u Hrvatskoj, krajem 1992., odnosno početkom 1993, odlaze u rodni Vitez i uključuju se u postrojbe HVO-a i obojica, vrlo brzo stječu ugled hrabrih boraca, vrhunskih profesionalaca, što potvrđuju i Marijeve ratne odgovorne zadaće i Krešino postavljanje za zapovjednika Policijske stanice u Vitezu, čija je jedinica bila jedna od najboljih postrojbi na području Lašvanske doline. I znalo se među Vitežanima često čuti: „E, da nam je u Vitezu, u Lašvanskoj dolini, još bar tridesetak Kreša i Marija mnogo što bi bilo drugačije, profesionalnije i uspješnije...“ Za to vrijeme Berislav je sa svojom

jedinicom ratovao „na sve strane“ Hrvatske, gdje je bilo najgušće i najpotrebnije. Dobio je i dva ratna priznanja, kasnije i mirnodopsko za postignute rezultate i to od tri različita ministra. Bio je istaknuti ratnik, ronilac s vrhunskim rezultatima, predavač na specijalnoj obuci borilačkih vještina u Antiterorističkoj jedinici Lučko, osvajao je najsjajnija odličja za Hrvatsku na europskim i svjetskim natjecanjima policajaca, sa svojim suborcima hodočastio je u Lourdes... „Od kuće, iz obiteljskog gnijezda, od oca Pere (umro je 1986.) i majke Mire sa sobom sam u Zagreb ponio iskrenu vjeru u Boga, radne navike, disciplinu, poštovanje prema drugima i drugačijima, ljubav prema svom hrvatskom rodu. A kako se voli domovina učio sam, vjerujem i dobro naučio, od mojih profesora na fakultetu, u ratu mojih zapovjednika, Branimira Kulaša i Josipa Marića.

I od tada počinje Berislavova kalvarija, druga strana njegove odanosti Domovini, moglo bi se tako reći, druga strana medalje domoljublja koje je s ponosom u duši nosio i na djelu ga bezbroj puta pokazivao i dokazivao. „Kako sam te dane doživljavao, proživljavao, što sam mislio, što mi se sve motalo po glavi, zaista bi se roman mogao napisati“, naglašava Berislav i ističe kako su mu „infuziju“ snage davali njegovi prijatelji iz ATJ Lučko, Udruga „Uzdanica“, podrška njegove obitelji, njegovi Vitežani iako s njima u ratu nije bio, a koji su bili spremni za njega svoje ruke u vatru staviti. Jer, vjerovali su da brat Krešin i Marijov, specijalac „od glave do pete“, jednostavno ne može počiniti stravičan zločin nad nemoćnim starcima i to samo zato

Krešo Garić

što su druge nacionalnosti. Vjerovali su u njegovu čast, poštenje, išli organizirano na mirne prosvjede-mimohode koje su, u znak podrške njima u zatvoru u Zagrebu organizirali njihovi suborci, invalidi, obitelji poginulih suboraca, Udruga „Uzdanica“.

U Vitezu je skupina žena, skupa s Berislavovom majkom Mirom, svaki dan od njegovog uhićenja u isto vrijeme molile krunicu. Molile samo za pobjedu pravde koje se nisu bojale.

Vjerovale su, kao i svi Vitežani koji ovu obitelj poznaju, u Berislavovu nevinost i nisu se prevarili. „Jesam li se bojao Dreyfussova sudskog sindroma, posebno kada mogu biti upleteni, kako kažete, i neki drugi interesi? Reći ću, uopće NE. Jer, kakav bi to ja čovjek bio kada ne bih vjerovao u državu za koju sam se sa svojom braćom, došavši iz Bosne, zdušno i s iskrenom ljubavlju borio“, kaže Berislav, a kako je proživljavao zatvorske dane djelomično se može vidjeti i iz pisama koje je u znak zahvalnosti na podršci slao svojim Vitežanima, na ime Ivice Skopljaka, susjeda i prijatelja njegove obitelji, koji je u organiziranju svih vidova podrške Berislavu bio najangažiraniji. „Prsa su mi opasana ‘žičanom košuljom’, a duša štitom vjere. Ne bojim se ni čovjeka ni sotone, od vjere kršćanske, domoljublja i ljubavi Božije neće me odvojiti ni smrt, kao što me nije mogao odvojiti ni život. Tako je bilo do sada, tako neka bude navijek. Da se još stotinu puta rodim, ništa ne bi mijenjao i promijenio osim što bi pokušao još više dati za svoj hrvatski narod i Domovinu. U ovom vremenu se trebamo oriti drugim oružjem – istinom i pravdom - prav-

S prijateljima iz ATJ Lučko, išao je na obilježavanje sedamnaeste godišnjice tragedije Križančeva sela, poklonili su se žrtvama, samo tog dana prije 17 godina bilo ih je 64, a neke od njih Berislav je poznavao još iz djetinjstva. Prijatelji iz ATJ Lučko i brat Krešo (Marijo živi i radi u Italiji), nakon dva – tri dana vratili su se u Zagreb, a Berislav je ostao s majkom, sestrom Zrinkom, zetom Milom, brojnom rodbinom, s prijateljima, sa svojim Vitežanima. „Zaista sam sretan, pun sam emocija, naviru sjećanja, rodna gruda je svetinja i nikada se ne zaboravlja, nikada se ne prestaje voljeti. No, ipak, zove me moja kuća, moj dom, a to su dragi mi Zagreb, draga mi Hrvatska i moja Antiteroristička jedinica Lučko“, kaže stameni a ipak silnim emocijama uzdrmani Berislav-Beko Garić.

271

2010

Ratni put je završio 15. kolovoza 1995. kada je sa svojom jedinicom osigurava prolaz „Vlaka slobode“ (Zagreb – Split) u kiojemu je bio i dr. Franjo Tuđman, desetak dana nakon oslobodilačke akcije „Oluja“ i oslobađanja Kninske krajine i drugih okupiranih područja. Kasnije, 2001. čuo je o zločinima počinjenim u selu Grubori gdje je ubijeno šestoro srpskih civila starije životne dobi. „Svi sudionici osiguranja „Vlaka slobode“, nas 50, išli smo na informativne razgovore i dali iskaze vezane za taj zločin. Što se krivnje tiče, bio sam potpuno bezbrižan jer u tom selu nisam bio, nikoga u ta tri dana osiguranja nisam sreo osim svojih suboraca a bio sam uvjeren da taj zločin nitko iz moje postrojbe nije počinio.

No, ponovno smo 2004. davali iskaz, 2009. taj je zločin aktualiziran kroz medije, a na moje veliko iznenađenje ja sam, s još trojicom pripadnika naše jedinice i zamjenikom zapovjednika Željkom Sačićem, 16. prosinca 2009. lišen slobode i u statusu osumnjičenika-pritvorenika završio sam u Remetincu“.

du čekam a istinu znam. Molitva je moja nada i utjeha. Dušu sam sačuvao za Boga i Njegov blagoslov, ‘tijelo i odijelo’ sam dao bližnjima. Dobio sam nekoliko ratnih ožiljaka koji me ne bole jer me podsjećaju na moj doprinos obrani Domovine, od vas, od prijatelja i suboraca imam poštovanje i potporu. A što mi još treba?

Bez svega mogu, na slavu Bogu!“, pisao je svojim Vitežanima Berislav iz Remetinca. A slaveći Boga, vjerujući u pravosuđe države koju je hrabro i zdušno branio, Berislav je dočekao pravdu i 16. prosinca pušten je na bezuvjetnu slobodu. I odmah je pohrlio u svoj Vitez, svojoj majci, sestri, rodbini u zagrljaj, svojim Vitežanima koji su ga ponovo obradovali i ranjeno mu srce razgalili. „Ma kako ne bih bio ponosan, sretan kada sa mnom, u moj rodni Vitez, uz suprugu Božicu i brata Krešu idu još osmorica mojih prijatelja i suboraca iz ATJ Lučko, a u Podmilačju, u znamenitom i nadaleko poznatom svetištu sv. Ive, stotinjak kilometara od Viteza, dobrodošlicu mi zaželi četrdesetak mojih Vitežana. Pa onda srce zatreperi, hoće iskočiti od sreće i zadovoljstva“, nije Berislav krio emocije koje su ga osvojile u tim trenutcima.

Zvonimir Čilić

Oni su odredili moj put, pa i Krešin i Marijov, put u Domovinskom ratu, na čemu sam im iskreno zahvalan, a na taj put sam izuzetno ponosan“, kaže Berislav.

2010

KLINIČKA BOLNICA MOSTAR POMAŽE BOLNICI U NOVOJ BILOJ

V

eć mjesec dana na stručnu ispomoć u Hrvatsku bolnicu „Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj dolaze kolege liječnici specijalisti iz Sveučilišne Kliničke bolnice Mostar. „Imamo ozbiljnih kadrovskih problema uzrokovanih uglavnom odljevom specijalista, odsustvom zbog specijalizacije ali i drugim objektivnim razlozima. Premalo nas je pa su redoviti poslovi i dežurstva postali preteške i prevelike obveze za postojeći kadar, a bratsku ruku pomoći pružile su nam kolege iz Mostara“, kaže nam ravnatelj novobiljanske bolnice, primarius dr. Velimir Valjan.

Prema njegovim riječima, u traženju rješenja za prevladavanje teške kadrovske problematike inicirali su 272

i razgovor članova Upravnog vijeća bolnice s članovima Županijskog odbora HDZ-a BiH, stranke iz vladajuće koalicije u županijskoj zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. „Naišli smo na veliko razumijevanje, shvatili su našu situaciju a i važnost i ulogu naše bolnice, pa je organiziran i susret s čelništvom HDZ-a BiH u Mostaru na čelu s predsjednikom dr. Draganom Čovićem. Tom prilikom, čelništvo HDZ-a BiH organiziralo nam je i posjet Kliničkoj bolnici Mostar i razgovor s ravnateljem prof. Dr. Antom Kvesićem. Nedugo zatim, po dogovoru, visoko izaslanstvo HDZ-a BiH, koje su predvodili dr. Dragan Čović i Borjana Krišto, te prof. dr. Ante Kvesić, bili su naši gosti u Novoj Biloj gdje smo i definirali način i vrstu pomoći KB Mostar

našoj bolnici i pacijentima s ovoga područja“, pojašnjava novonastalu situaciju primarius Valjan i ističe veliku pomoć i podršku dr. Čovića i veliko razumijevanje ravnatelja prof. dr. Kvesića.

Primarius dr. Valjan također naglašava kako je riječ, ustvari, o proširenoj suradnji KB Mostar i novobiljanske bolnice. „To u praksi znači da je riječ, osim o stručnoj pomoći, i o upoznavanju i zbližavanju kolega liječnika, razmjena iskustava, upoznavanje patologije na ovim srednjobosanskom prostorima, što učvršćuje već postojeće veze a sve na dobrobit naših pacijenata na srednjobosanskom području“.

Kako sada stvari stoje, pomoć bi trebala biti kontinuirana i uvjetova-

na kadrovskim deficitima novobiljanske bolnice, a prema riječima dr.

Valjana, HDZ BiH na čelu s dr. Čovićem pokušava organizirati dolazak u Novu Bilu i ministra zdravstva u Vladi Republike Hrvatske, dr. Darka Milinovića.

Naravno, ova proširena suradnja sa KB Mostar nikako ne isključuje niti ograničava stručnu suradnju, pomoć i korištenje usluga KB Koševo u Sarajevu, ili s nekim drugim medicinskim centrima i ustanovama u BiH. Jer sve što radimo ima za cilj što bolje stručno uvezivanje, što kvalitetniju i što bržu i prihvatljiviju uslugu pacijentima u našoj bolnici ili pak u kliničkim bolnicama u Mostaru i Sarajevu“, dodaje dr. Valjan.

Liječnici iz KB Mostar borave u novobiljanskoj bolnici po sedam dana, a za sada su to kirurzi, anesteziolozi, pedijatri i ginekolozi. Ovoga tjedna u Novoj Biloj borave opći i torakalni kirurg, primarius dr. Ivo Vukoja, specijalizant kirurgije, dr. Michael Markin, pedijatrica dr. Vesna Brkić i anasteziologinja, dr. Ružica Biloš.

Ovog tjedna na ispomoći u Novoj Biloj je i mladi specijalizant kirurgije dr. Michael Markin. No, zanimljivo je, dr. Michael je sin poznatog kirurga dr. Markina, zagrebačkog studenta, rođenog u Gani, koji je u predratnom i ratnom Jajcu gdje je živio i radio, iza sebe ostavio neizbrisiv ugled čovjeka i liječnika. Bio je i bosanskohercegovački veleposlanik u Japanu a i sada, sa sedamdeset godina je aktivan i uspješan kirurg. A uskoro će ga, u potpunosti, zamijeniti sin Michael. „Rado sam prihvatio dolazak u Novu Bilu gdje pomažem koliko mogu a ujedno i učim pa je korist

obostrana. Ja sam ovdje ‘na svom terenu’ kao i u Mostaru jer sam rođen u Jajcu. Tu sam odrastao, tu i sada imam prijatelje iz djetinjstva, vežu me uspomene, pa tako uz rodno Jajce volim i ovu lijepu i pitomu dolinu i cijelu Bosnu. Lijepo se ovdje osjećam gdje mnogi ljudi znaju ili se pak sjećaju, kažu po dobru, moga oca. A to je lijepo čuti i u srednju Bosnu se, bar nakratko, vratiti“, govori nam simpatični dr. Michael Markin.

Dolazak liječnika iz KB Mostar s velikim zadovoljstvom i olakšanjem prihvatilo je osoblje novobiljanske bolnice, a građani sa srednjobosanskog područja ovom novom i konkretnijem vidu suradnje daju i višu pozitivnu dimenziju od one koju podrazumijeva riječ „pomoć“.

Zvonimir Čilić

2010

Ranije nikada nisam bio u Novoj Biloj a toliko toga, tužnog i lijepog slušao sam i gledao na televiziji proteklih, posebno ratnih i poratnih go-

dina. To je i razlog što sam odmah, bez razmišljanja, prihvatio doći u Novu Bilu. I, evo, tu sam, a bude li prilike i potrebe opet ću doći. Jer, oduševljen sam urednošću, organiziranošću, radnom disciplinom, tehničkom opremljenošću, lijepim okolišem..., ali, prije svega, toplim i srdačnim prijemom od dežurnog na ulazu u bolnicu pa do ravnatelja kolege Valjana. U okvirima znanja i naših mogućnosti pomažemo sa zadovoljstvom, ali strogo vodimo računa da ne narušimo njihov unutarnji red i ustroj. I iskreno se nadam da u tomu i uspijevamo“, kaže primarius dr. Ivo Vukoja.

Primarius dr. Ivo Vukoja, primarius dr. Velimir Valjan i dr. Mihael Markin

273

2010

PREDBOŽIĆNA PRIČA O OBITELJI KORDIĆ

P

roteklih godina Hrvati su se zgražali izrečenim presudama, recimo, Biljani Plavšić (11 godina), generalu Enveru Hadžihasanoviću (5 godina) i brigadiru Amiru Kuburi (3,5 godine) zapovjednicima 1. korpusa A BiH i 7. muslimanske brigade, čiji su poripadnici napravili pravu pustoš, niz zločina i progon i pljačku hrvatskog stanovništva s područja srednje Bosne i „vagali“ ih s kaznom (25 godina) izrečenu Dariu Kordiću. No, već dugo na te, pa i na novo izrečene jugo oficiru Veselinu Šljivančaninu (10 godina) tako ne gledaju jer je odavno i naivnim jasno da Haaški sud nije pravosudna nego je politička institucija s jasnim zadatcima i ciljevima.

No, cilj ove priče nije ukazivati na te „zadatke i ciljeve“, nego javnost upoznati s kalvarijom obitelji Daria Kordića, jedne od najvećih žrtava te međunarodne pravne institucije, kako Haaški sud zovu i tituliraju.

A doći u skroman dom, Kordića u Busovači, i od Darievih roditelja, oca Pere, osamdesetogodišnjeg umirovljenog veterinara i već 16 godina nepokretne majke Rozike, sedamdeset petogodišnje liječnice (pedijatar) i od njih tražiti, „čupati“ materijal za novinsku priču u ovo predbožićno vrijeme, nije nimalo lako, još manje zahvalno i ugodno. Jer, jed, gnjev, nezadovoljstvo kratkim pamćenjem i onih koji ne bi smjeli biti zaboravni, veliki su, preveliki da bi priča tekla i slagala se onako kako bi to autor htio. No, veliku pomoć imali smo u Darievu bratu Davoru koji je, već odavno, glava obitelji. Naravno, pomoglo je i autorovo dugogodišnje prijateljstvo s Dariom (u utorak 14. bio mu je pedeseti rođendan) i po-

274

znanstvo sa svim članovima obitelji.

tovarile na naša leđa.

Pero i Rozika u braku prožetom vjerom, ljubavlju i hrvatstvom u najpozitivnijem smislu riječi, rodili su Daria, Davorku, Davora, Dubravku i Draženku. „Svi su, hvala dragom Bogu živi, imaju svoje obitelji (osim Dubravke), djecu i svi skupa, s našom nevjestom Venerom, Darievom suprugom koja sa sinom Vladimirom i kćerkama Marijom i Elizabetom živi u Zagrebu (Draženka živi u Njemačkoj sa svojom obitelj a ostali u Busovači), nosimo haaški križ i nepravde koje su se „slagale“ i iza toga

Od koga nepravde, pitamo Peru. „Ma od koga ne?“, pitanjem uzvraća Pero. „Redom, jedan za drugim, da im imena ne navodim, polako su nam okretali leđa ili nas, pak, koristili za dnevnopolitičke ili predizborne potrebe. Obećanja, silna, i iz Hrvatske i iz BiH pokazala su se ludom radovanja, mada ne treba generalizirati, a oni na koje aludiram sami će se prepoznati. Tako je to valjda u

„Već odavno mi ništa srce nije razgalilo kao uspješan nastup momčadi ‘HVO Srednja Bosna Dario Kordić’ na Božićnom malonogometnom turniru HVIDR-a Mostar 2010. Jer, dečki su ušli u finale, a što je za mene daleko važnije, mediji, prije svega Večernjak, tom turniru posvećuju veliku pozornost, puna dvorana podržava i našu momčad, pa se ime mog Daria spominje na svakom koraku. Zaista sam sretan radi toga i iskrene čestitke momčadi, ali i HVIDR-a Mostar i gledateljima koji, očito je, znaju tko je i što je bio Dario Kordić“, kaže suznih očiju Dariev otac Pero. „Ovaj će mi turnir produžiti ili skratiti život za deset godina jer adrenalin raste „do neba“. Zaista, cijela obitelj ovaj turnir koji „oživljava“ našeg Daria teško, s puno emocija proživljava nastupe naše momčadi.

Nadam se da nas razumijete“, kaže Davor Kordić, ključni čovjek u organizacijskom dijelu momčadi „HVO Srednja Bosna Dario Kordić“.

Nisu urodili plodom ni pokušaju da se isposluje mirovina za Daria kroz njegovu pripadnost HVO i čin i odličja koje ima. I ne samo da nije isposlovana mirovina nego se iz MIO nisu (tri godine) ni odgovorili na podneseni zahtjev. „Teško je“, govori Pero suznih očiju,“i 14. Božić čekati i dočekati bez Daria (Dario se s još devetoricom Hrvata iz srednje Bosne dragovoljno predao Haaškom sudu 6. listopada 1997).

A šta ćemo, pomoći nema, treba se Bogu moliti, nadati se i vjerovati da će i tomu doći kraj i da ćemo mi, Rozika i ja, to dočekati. Zadnji put smo vidjeli Daria prije 4 godine u zatvoru u Grazu gdje izdržava zatvorsku kaznu. Godine i zdravlje nam više to ne dozvoljavaju, pa nam ostaje nada da ćemo se ponovo vidjeti ovdje u našem domu u Busovači. Vjerujem, uz Božiju pomoć da će tako i biti“.

Dok Pero govori, Darieva majka koja, uz to što je nepokretna, ne može ni govoriti, gestikulacijama nam nešto pokušava reći, pokazati nam, a Davor nam „prevodi“ majčine poruke. „Kaže”, pojašnjava Davor, “da joj dragi Bog i slika Darieva daju neviđenu snagu da taj trenutak, koji oboje go-

Kordić je digao na noge Hrvate Lašvanske doline još 1991. godine u sprječavanju tzv. JNA u izvozu naoružanja i vojne opreme iz tvornica „Vitezit“ u Vitezu i „Bratstva“ u Novom Travniku. Njegove su najveće zasluge što su znatne količine tog naoružanja i vojne opreme, umjesto srbočetničkoj armadi, došle u ruke srednjobosanskih Hrvata ili su pak prenesene u Hrvatsku tek formiranim i slabo naoružanim hrvatskim postrojbama.

Kordić je najzaslužniji što je 200-tinjak mladića s ovoga područja dragovoljno otišlo boriti se za Hrvatsku. Njemu veliku zahvalnost duguju i mnogi Srbi (neki su i svjedočili u Haagu) s područja pod muslimanskim nadzorom iz tog vremena (Zenica, Kakanj, Novi Travnik, Visoko...). Mnogi od njih utočište su tražili na hrvatskoj strani bježeći od muslimanskog terora, a Kordić je svojim velikim autoritetom obuzdavao gnjev Hrvata prema Srbima nastao zbog srpske agresije na Hrvatsku i na BiH. Kordić je uporno pregovarao tražeći dogovor i kompromis s Muslimanima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, no, na žalost, i Muslimana i Hrvata nije ga našao. No, kada je rat počeo, očito neminovan i na drugim mjestima planiran, bio je oličenje hrabrosti i upornosti, bio je pokretačka snaga i onda kada se činilo da snage i izlaza više nema, da je sve gotovo, izgubljeno...

Upravo zbog toga, bez obzira na kaznu suda u Haagu, Kordić je i dalje omiljeni lik među srednjobosanskim Hrvatima, personifikacija hrabrosti, odlučnosti i snage daleko malobrojnijih i vojnički inferiornijih ali neporaženih Hrvata. I mnogi misle kako je sve pobrojano i najveći grijeh za koji je dobio drakonsku kaznu od čak 25 godina zatvora koju izdržava već duže od 13 godina.

275

2010

Pero već dobro načetog zdravlja i zdravstveno daleko ugroženija Rozika, žive od 1700 kuna njegove mirovine iz Hrvatske („Nemam i bosanskohercegovačku kao neki uglednici“, kaže) i invalidnine koju Darieva majka prima iz federalnog Ministarstva branitelja. Zbog raznih propusta i zavrzlama redovitu mirovinu na osnovu radnog staža još uvijek nije dobila, ali je to pitanje pred razrješenjem.

Dario Kordić je prije rata, u ratu i poraću bio politički lider Hrvata srednje Bosne pa i Hrvata cijele BiH, još uvijek omiljeni lik, ratni junak čije su zasluge nemjerljive u uspješnoj krvavoj borbi Hrvata da ostanu i opstanu na svojoj vjekovnoj grudi.

Zvonimir Čilić

životu“, kaže Pero i dodaje: „Ja sam, i cijela naša obitelj, a siguran sam i najveći broj Hrvata s ovoga područja, ponosan na sve što je Dario radio i uradio za ovdašnje Hrvate, za BiH i za Hrvatsku. A neki, čak i nekadašnji bliski prijatelji, suradnici koje je Dario stvorio, od tog djela, od imena i prezimena Daria Kordića bježe, skrivaju se, i izbrisali bi kad bi mogli dio tog vremena iz svog životopisa.

Jude i škude, što drugo reći“.

Rozika i Pero Kordić

dinama sanjaju, i dočekaju“.

Uvjeti u zatvoru u Grazu su jednostavno pravi zatvorski, kaže Davor, a prava ograničena, pravila stroga.

S roditeljima, sa suprugom i djecom Dario se povremeno čuje telefonski, najviše jedanput mjesečno, sa sestrama i bratom i rjeđe jer su ti razgovori vrlo skupi.

Međutim, zanimljivo je, kazuje nam Davor, a tu smo informaciju dobili i od generala Ilije Nakića, Dario je već prve godine boravka u austrijskom zatvoru srušio sve dotadašnje rekorde kada su u pitanju i prijave za posjete i realizirane posjete. Naime, zatvorenik ima pravo na dvije tjedne posjete, kratke, polusatne, srijedom i subotom, a Darievi termini su popunjeni i godinu dana unaprijed. „Dolaze mu“, kaže Davor, „znani i neznani iz BiH, Hrvatske, Austrije, Švicarske, Njemačke iz prekooceanskih zemalja. U posjetu su mu bili brojni visoki časnici HVO-a i HV-a, prijatelji, političari (Šoljić, Zorić, Vidović, Čavara, Čović...), estradne zvijezde (Marko Perković Thompson), desetine i desetine svećenika, biskupi, pa i vrhbosanski nadbiskup i metropolit, uzoriti kardinal Vinko Puljić. To je razlog što se zatvorsko osoblje pita kakav je to ratni zločinac kada ga posjećuju takvi uglednici, među nji276

ma i kardinal, iz svih oblasti života i rada. A odgovor mogu naći, i nalaze ga, upravo u svom pitanju“, kaže Davor. „Pitali su Daria“, prepričava nam Davor, „Dragan Čović i njegov Busovljak Marinko Čavara, što mu, njemu i njegovoj obitelji treba, s željom da pomognu. A Dario je, zahvaljujući se, rekao da sve što su naumili i planirali njemu i njegovoj obitelji darivati, usmjere na siromašne hrvatske obitelji kojih, na žalost, ima i u srednjoj Bosni.“ „Takav je Dario, i sve one koji ga poznaju ta gesta uopće nije iznenadila“, dodaje otac Pero.

Saznali smo, također, da je jedan prijatelj Dariu poslao 100 eura, a on ih je, iako i on i njegova obitelj financijski „cure“ na sve strane, te eure proslijedio u Majčino Selo u Međugorje, mladiću Anti (koji je ostao bez majke) da bi mogao posjetiti svog oca Miroslava Bralu Cicka, koji haašku kaznu izdržava u Švedskoj.

Davor i Pero nas upućuju i na emisiju lokalne radio-postaje u Linzu, koju svake nedjelje u 18 sati vodi Ljupko Nakić, brat Darieva prijatelja generala HVO-a Ilije Nakića. Cijela jednosatna emisija, prožeta vjerom, Bogom i sakralnom glazbom, posvećena je Dariu Kordiću. Prenosi se

preko interneta, a plijeni pozornost diljem svijeta, naravno među Hrvatima, a u toj emisiji neizostavna je pjesma „Krist stade na žalu“, koju Dario jako voli. „To je, već odavno, i pjesma naše obitelji“, kaže Pero koji je tu pjesmu, suznih očiju, sa sinom Davorom i zapjevao. No, suze, pa jecaji, knedla u grlu ne dozvoliše da je i otpjevaju. „Ali, vjerom u dragoga Boga zapjevat ćemo je sredinom 2014. kada bi Dario trebao na slobodu jer će dotad odležati dvije trećine kazne“, kaže samouvjereno Darijev otac Pero, a majka Rozika suznih očiju samo odobravajući klima glavom. Poželimo da im nada i želja budu uslišeni.

2010 PUTOKAZ ZA EUROPU

Još manje je sredina, a moguće je da je Vitez po tome zapravo jedini u BiH, u kojima u strukturama vlasti, konkretno u Općinskom vijeću, već godinama uopće nema nacionalnog preglasavanja. Pri tome treba znati da Hrvati, na čelu s HDZ-om BiH, konstantno imaju većinu, no brojčanu snagu ruku ne

koriste, mada je to omiljena praksa Bošnjaka u svim općinama gdje su većina. I ne samo u općinama nego i u Vladi i Skupštini Srednjobosanske županije, u federalnim strukturama vlasti...

Jači (brojniji) kvači (malobrojnijeg), uzimaju, otimaju, preglasavaju i slatkorječivo pričaju o putu u Europu, a taj put kojim idu, u stvari, državu vodi u propast. Kako se poštuje tuđe, kako se ne uzima ono što ti ne pripada, kako se trasira put ka Europi, na primjeru Viteza bi mogao naučiti i Željko Komšić (i svi oni Bošnjaci koji su za njega glasovali i koji će ponovo glasovati), koji je utjelovljenje, skupa sa svojim šefom Lagumdžijom i svojim SDPom neiskrenosti i licemjerja.

U Vitezu Općina i viteške tvrtke, stipendiraju blizu 300 studenata na višim školama i fakultetima, na poslijediplomskim i doktorskim studijima u zemlji i inozemstvu.

Viteški gospodarstvenici odnedavno

su vlasnici većinskog vlasničkog paketa Otvorenog sveučilišta APEIRON, sada Otvorenog sveučilišta VITEZ s preko 1.300 studenata na 5 fakulteta, gradit će se studentski kampus, u ovom gradu više od desetljeća uspješno djeluje Centar Pravnog i Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Sve to, i mnogo što drugoga pozitivnog u ovoj općini, prepoznali su (konačno) i međunarodni dužnosnici pa je tako Kongres Vijeća Europe, u studenom 2007., u Strasbourgu općinskom načelniku Viteza Vladi Aliloviću dodijelio posebno priznanje „za promociju i humano djelovanje i stalnu potporu nacionalnim manjinama“. Općina Vitez je članica Europskog pokreta. U svibnju ove godine, na svečanosti obilježavanja Dana Europe održanoj u Bihaću, Europski pokret je općinu Vitez proglasio „naj općinom“, a Vladu Alilovića „naj načelnikom“.

277

2010

No, i na sreću, ima i onih koji o tom putu ništa ne govore ali ga radom, ponašanjem i međunacionalnim odnosima, već odavno trasiraju. A među te, svakako, spada općina Vitez. Ova općina, po mnogo čemu, uistinu može biti uzor koji treba slijediti. Kako i zašto, upitat će se oni koji (pre)malo znaju o Vitezu i životu u njemu, pa ćemo to, s nekoliko primjera i podataka, pokušati pojasniti. Općina Vitez ima oko 30 tisuća stanovnika, mješovitog nacionalnog i vjerskog sastava stanovništa, u kojem je i nemalo različitih političkih stavova i opredjeljenja. Najveći je postotak Hrvata, oko 50 posto, desetak posto je manje Bošnjaka, petstotinjak je Roma, nešto manje Srba i Albanaca.

Gospodarstvo je razvijeno, a Vitez po mjerilima Svjetske banke spada u najrazvijenije i najuspješnije općine u BiH, i u najvećem postotku je u rukama Hrvata, ali broj uposlenih (veći nego 1991., što je bosanskohercegovački raritet) skoro u potpunosti odgovara nacionalnom sastavu stanovništva općine. Takvim podatkom se malo koja sredina u BiH može pohvaliti.

Za nedavnog boravka u Vitezu poznati hrvatski humanitarac, dr. Slobodan Lang, oduševljen razvojem i prosperitetom Viteza ali i (su)života u njemu, reče kako na ulazu u ovaj grad treba staviti veliki transparent na kojemu bi pisalo: „Trasirali smo put za Europu“, a jedan je poznati bosanskohercegovački političar ustvrdio kako tu, u Vitezu, Hrvati poštuju sebe, ali znaju, što u praksi i potvrđuju, cijeniti i poštovati druge i drugačije.

A upravo to, civilizacijske, europske poruke i putokazi, zalog su za buduću prosperitetnu i sretnu Bosnu i Hercegovinu.

Zvonimir Čilić

V

eć godinama bh političarima puna su usta Europe i puta u Europu, ali nikako da ponude i recept kako naći taj put i kako onda stići do tog cilja.

278

279

Zvonimir Čilić

2010

280

281

Zvonimir Čilić

2011

282

283

Zvonimir Čilić

2011

2011

NOVA BILA KULTURNO SREDIŠTE HRVATA TRAVNIKA

P

redano rade, iza sebe ostavljaju sve dublji i prepoznatljiviji trag, samozatajni su i o njima i njihovu radu šira bosanskohercegovačka javnost, pa čak i srednjobosanska, zna daleko manje no što oni to zaslužuju.

Riječ je o Hrvatskom kulturnom centru (HKC) u Novoj Biloj i vrijednoj četvorki profesionalaca (Dragan Đido, ravnatelj, Ilijana Budimir, tajnica, Anela Križanac, programski menadžer i Marina Pendeš, administratorica) koji ovu kulturnu instituciju uspješno vode.

Centar je, moglo bi se reći, nastao iz nužde, jer je rat zaustavio rad i djelovanje svih hrvatskih kulturnih (i ne samo kulturnih) institucija, organizacija I društava u Travniku, gradu koji je desetljećima bio administrativno, obrazovno, kulturno... središte Hrvata Lašvanske doline, pa i cijele srednje Bosne. A Nova Bila je bila mali dio velike (prostor-

284

no i po broju stanovnika) općine koji je tijekom rata i u poraću ostao pod nadzorom Hrvata i gdje su utočište našli mnogi prognani Hrvati s dijela općine pod nadzorom Armije BiH. Centar se „rodio“ 1. lipnja 1995. godine po ideji Dragana Đide i uz punu podršku Ante Spajića, tadašnjeg predsjednika Općinskog vijeća Travnik sa sjedištem u Novoj Biloj, Mirka Batinića, općinskog načelnika, Marinka Matoševića, časnika HVO-a i tadašnjeg novobiljanskog župnika, fra Zorana Livančića. Za ravnatelja je izabran Dragan Đido, koji tu dužnost i danas obnaša.

Rad Centra počeo je u trošnoj i devastiranoj zgradi nekadašnjeg restorana, a pod okrilje ove novoosnovane kulturne institucije, koja je sada, slobodno se može reći, središnja za Hrvate općine Travnik a i među Hrvatima Lašvanske doline pa i šireg područja, prva je ušla Limena glazba „Lašva“, osnovana 1974. godine.

„Nedugo iza toga”, kaže nam vrijedni i agilni predsjednik HKC Dragan Đido, „priključilo nam se i Hrvatsko amatersko kazalište Travnik (voditelj Anto Bilić), „Lašvanske tamburice” (voditelj Mladen Ramljak), redakcija kulturno-političkog glasila „Hrvatska misao“ (urednika Nikole Lovrinovića), a u „hodu“ smo obnavljali potpuno devastirani prostor bivšeg restorana, kako bismo si osigurali minimalne uvjete za rad i djelovanje sve većeg broja kulturnih organizacija, društava, kulturnih djelatnika, koji su se uključivali u rad i djelovanje HKC u Novoj Biloj“.

Ravnatelj Đido nam kaže kako su 1995. god. odlučili pokrenuti i kulturno-sportsku manifestaciju „Dani Nove Bile“, a što se pokazalo punim pogotkom, jer je ova manifestacija vrlo brzo izišla iz lokalnih okvira. „U okviru te trodnevne manifestacije, koju tradicionalno organiziramo za blagdan Svetoga Duha, nebeskog

Od 2003. u okviru HKC djeluje i ogranak Plesnog studija „Maya“ iz Travnika (voditeljica Maja Đurić), a koncem listopada s radom je počelo Dječje kazalište „Korifej“, koje je pokrenula dramaturginja Anela Križanac. Ravnatelj Đido posebno naglašava Malu školu puhača

2011

U okviru ovoga Centra, koji je prvi u poratnom razdoblju u Federaciji BiH ponio prefiks „hrvatski“, od 1995, od samog osnivanja, djeluje Područni odjel Glazbene škole „Jakova Gotovca“ iz Novog Travnika (voditelj glazbeni pedagog Dragan Đido), a kako nam rekoše, nekoliko polaznika ovoga odjela završio je i glazbenu akademiju, dok su trenutno bivši učenici redoviti studenti glazbenih akademija u Sarajevu, Mostaru, Zagrebu...

(osnovana 2000. god) koja je, kako kaže, produkt triju institucija: HKC koji je osigurao prostor za rad, Limene glazbe „Lašva“ (instrumenti) i Glazbena škola „Jakova Gotovca” (stručni kadar). Malu školu puhača besplatno pohađa pedesetak dječaka i djevojčica čiji roditelji im nisu mogli osigurati glazbeno obrazovanje u Glazbenoj školi. Polaznici mogu birati instrument koji žele učiti (trubu, klarinet, saksafon, trombon, flautu, bas...), a to je, ustvari, neiscrpno vrelo kadrova za Limenu glazbu „Lašva“, ali i drugih glazbenih sastava, bendova, kulturno-umjetničkih društava... Školu uspješno vode glazbenici, prof.

Josip Popović i nastavnik Dragan Đido. Centar ima i vlastiti multimedijalni studio „Magic Sound“, tehnički

Zvonimir Čilić

zaštitnika Nove Bile, nastupili su mnogi nogometni, judo, karate, rukometni i drugi klubovi iz BiH, Hrvatske, Švicarske i Austrije. Nastupali su puhački orkestri iz cijele BiH i iz Hrvatske, kulturno-umjetnička društva, folklorni ansambli, kazališne družine, bendovi iz užeg i šireg okruženja, organizirane su likovne kolonije... Već pet godina u okviru „Dana Nove Bile“ organiziramo HKC – FEST (Festival popularne pjesme), na kojemu nastupaju mladi pjevački talenti iz cijele BiH i iz godine u godinu pobuđuje sve veći interes i mladih pjevača i ljubitelja lakih glazbenih nota“, kaže nam Dragan Đido.

i stručno osposobljen za snimanje svih vrsta audio zapisa, jinglova, radio reklama, emisija, pjesama. Od 1998. god., nakon objedinjavanja na hrvatski i bošnjački dio podijeljene općine, osnivačka prava HKC Nova Bila prenose se na općinu Travnik, koja ovu kulturnu instituciju financira s otprilike 70 posto najnužnijih potreba. „Naravno da imamo financijskih problema i to nije ništa novo kada je kultura u pitanju. No, ne kukamo, nego se borimo, radimo, nastupamo, u prvom je planu ljubav, entuzijazam, „zaraženost“ kulturom. Obnavljamo prostorije, širimo se, svakim danom sve smo brojniji, bolji, profesionalniji, raznovrsniji, bogatiji duhom i duhovnošću, jer mi smo nositelji i pronositelji kulturne nadgradnje u našoj Novoj Biloj, a ako nije neskromno reći, i na širem području“, kaže ravnatelj Dragan Đido, glavni „krivac“ za kulturni preporod koji se u poratnom vremenu, za samo 15 godina, dogodio u Novoj Biloj. A „što se sve može kad se vrijedne ruke slože“, zainteresirani mogu pogledati i na Portalu HKC Nova Bila (www.hkcnova.ba). Sve ono što rade vrijedni i uporni djelatnici Centra, četvoro stalno uposlenih i 11 suradnika (9 profesora i nastavnika Odjela Glazbene škole i dva voditelja sekcija), s oko 300 aktivnih članova, nemoguće je dočarati kroz jedan novinski prikaz.

Ivanela Brković, Zdenka Kocaj i Ilijana Trupina u predstavi „Sve o ženama“, Mire Gavrana

285

286

287

Zvonimir Čilić

2011

2011

PORUKE HRVATA JASNE I GLASNE!

P

rosvjedni skup organiziran pod nazivom „Ne gazite prava Hrvata središnje Bosne“, održan u utorak u Travniku, opravdao je sva očekivanja i organizatora i srednjobosanskog hrvatskog puka.

Skup je bio vrlo dobro organiziran, dostojanstven, s jasno izraženim stajalištima o nekorektnom, protuzakonitom i protuustavnom formiranju federalnih i srednjobosanskih županijskih struktura vlasti, te s jasnim porukama i zahtjevima nadležnim domaćim i međunarodnim institucijama.

U Centru za kulturu općine Travnik okupilo se više od tisuću nezadovoljnih Hrvata koji su burno, ponekad i ovacijama, pozdravljali obraćanje Josipa Stojaka Mungosa, istaknutog ratnika, dragovoljca HV-a i HVO-a, Ljiljane Lovrić, predsjednice HSS-a BiH, Josipa Kvasine, predsjednika Kluba hrvatskog naroda u srednjobosanskoj županijskoj Skupštini, Željka Koromana, predsjednika Hrvatskog pravaškog bloka BiH, Slavice Josipović, predsjednice Ž.O. HDZ-a 1990. i aktualne federalne parlamentarne zastupnice, te Nikole Lovrinovića, predsjednika Ž.O. i novoizabranog predsjednika HDZ-a BiH. Njihovi istupi bili su sinkronizirani, na istom tragu, polazili su sa istih ili pak sličnih stajališta, nisu se ponavljali i završavali su se jasnim i odlučnim porukama. Prenijeti najvažnije i najzanimljivije dijelove njihovih govora, zbog skromnog novinskog prostora je nemoguće, ali sukus bi mogao biti: nezadovoljstvo novonastalim političkim i institucionalnim stanjem, razočarenje, ogorčenje, iznenađenje i žaljenje ponašanjem

288

visokog predstavnika Valentina Inzka i Ustavnog suda Federacije BiH, s jasnim porukama da Hrvati neće šutjeti, neće „bojno polje“ napustiti pognute glave, nego će se boriti i izboriti za svoja izborna, ustavno-pravna, institucionalna, konstitutivna, demokratska i sva druga koja im, kao i Bošnjacima i Srbima, pripadaju u Bosni i Hercegovini. Također, jasno je poručeno domaćoj javnosti, domaćim i međunarodnim institucijama, kako je Bosna i Hercegovina domovina i Hrvata i kako Hrvate iz nje nitko neće i ne može istjerati iako je ta želja, kroz marginaliziranje, majorizaciju, ponižavanje i ignoriranje volje hrvatskog biračkog tijela, iz dana u dan sve izražajnija i sve očitija. Oštre žaoke i osude upućene su i „izdajničkom“ HSP-u BiH, te zastupnicama hrvatske nacionalnosti, Karolini Pavlović i Blaženki Lukić iz NSRzB, koje svojim glasovima i nerazumnim postupcima omogućavaju majorizaciju i iz vlasti eliminaciju legitimnih predstavnika hrvatskog

naroda na županijskoj i federalnoj razini. Na prosvjednom skupu u Travniku bili su mnogi uglednici hrvatskog naroda iz različitih struktura života i rada, a među njima i visoki dužnosnici HDZ-a BiH i HDZ-a 1990., Borjana Krišto, Marina Pendeš, Bariša Čolak, Dragan Vrankić, Marinko Čavara, Ivo Miro Jović, Rudo Vidović… te predsjednici mladeži ove dvije stranke, Slaven Zeljko i Dražen Matišić. Prisutni su bili i načelnici općina Tomislavgrad (Ivan Vukadin), Žepča (Mato Zovko), Širokog Brijega (Miro Kraljević) te Petar Kožul, zastupnik u Parlamentu F BiH, Ivan Tadić, zastupnik u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona, Ivan Musa, predsjednik HKDU-a BiH, Boris Adošević iz HSP-a HB i dopredsjednik Republike Srpske, Emil Vlajki. Organizatoru prosvjednog skupa „Ne gazite prava Hrvata središnje Bosne“ stiglo je više od 40 brzojava podrške od pojedinaca, organizacija i institucija iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i inozemstva.

2011

PITANJE ZA VALENTINA INZKA

S

Valentin Inzko

zastupnika) i SbiH (2 zastupnika).

A za izbor i imenovanje Vlade treba im 20 zastupnika (dvotrećinska većina), znači, uz po šestoricu iz SDP-a i SDA te 2 iz NSRzB, još najmanje 6 podignutih ruku. A te ruke, bar za sada, nikako da dobiju. Istina, platformaši, poglavito SDP, na tom planu vrijedno rade, poduzimaju razne aktivnosti, nude, trguju, obećavaju, ali nikako da privole za svoje prljave nakane i ciljeve zastupnike SBB-a (Amel Hadžiabdić iz Travnika, Husein Čopalo i Almir Švago iz D. Vakufa, Edin Tihak iz Bugojna) i S BiH (Suvad Grizić iz N. Travnika i Muhamed Čurić iz Travnika). Istina, tvrde upućeni, da četvorka (obojica iz S BiH i dvojica iz SBB-a) nisu odoljela „medu i mlijeku“ platformaša i „u ime naroda“, kada bude trebalo, dignut će ruku. Ali, preostala dvojica su „tvrđi orasi“, a neki kažu tek bolji trgovci koji dobro znaju kako „cijenu

Okrenuli su se platformaši i hrvatskim strankama tražeći među njima petokolonaše jer se i ranije, a i nakon nedavnih izbora, znalo i pokazalo da ih među Hrvatima uvijek ima.

Pokušava se „nemoralnim“ ponudama i to ministarskim kao najprivlačnijim, privući jednog predstavnika HDZ-a 1990. i jedinog u Skupštini iz HSS-NHI-a, ali bez rezultata. Ne cvjetaju ruže ni u međusobnim odnosima platformaša. Naime, SDA sve više brine drskost u preuzimanju liderske uloge te veliki apetiti „povampirenog“, kako kažu u HDZ-u BiH, SDP-a. Žele dominaciju u županijskoj vladi, hoće pozicije koje pripadaju Hrvatima i Srbima i dvije ministarske pozicije iz bošnjačke kvote. A SDA se ne da. Uzjogunilo se i čelništvo NSRzB, pa iako su u ulozi „podupirućeg člana“, znaju da bez njih ne ide, pa traže dvije ministarske pozicije. To, za sada, ne ide pa se, onako trgovački, daleko od javnosti, okreću hrvatskom bloku i nude suradnju, naravno, uz odgovarajuće (ministarske) protuusluge.

I tako „vrzino kolo“ se i dalje igra a očito je „platforma“ platformaša je na uzburkanom moru interesa, gladnih usta je mnogo, a ponuda (fotelja) na županijskom stolu je ograničena, nedovoljna da zadovolji nerealne želje i narasle apetite. A proračun nije usvojen, nema Vlade, a „kočničari i rušitelji ustavno-pravnog poretka“ (dva HDZ-a) već odavno su izbačeni iz igre. Pa gdje su onda problem?, pitanje je za visokog predstavnika Valentina Inzka.

289

2011

formira“ tržište, ponuda i potražnja.

Zvonimir Čilić

ve što su SDP i SDA, sa satelitskom NSRzB, u Srednjobosanskoj županiji radili i uradili kada je u pitanju implementiranje izbornih rezultata, bilo je, tvrde iz bloka hrvatskih stranaka (dva HDZ-a i HSS-NHI) u suprotnosti s Poslovnikom o radu županijske Skupštine i Ustavu ove županije. Radili su brzo, žurilo im se i nisu se obazirali na pritužbe, prizive i kaznene prijave koje je nadležnim županijskim, federalnim i državnim tijelima podnosio Klub Hrvata u županijskoj Skupštini. A onda, pomalo i neočekivano, stali su s aktivnostima i već skoro mjesec dana „ni traga ni glasa“ od platformaša koji su s velikim žarom, početkom siječnja, krenuli u akciju „čišćenja“ županijskih struktura vlasti od predstavnika stranaka s hrvatskim predznakom. Što je razlog već podužoj „šutnji“, pitanje je koje se neizostavno nameće. Neki, u šali i ironično, kažu kako je platformašima proradila savjest, jer svi odreda znaju da je sve što su do sada radili neustavno, nezakonito, a što je Županiju dovelo do ustavno-pravnog kaosa. Naravno, ne radi se o probuđenoj savjesti, jer jasno se pokazalo i na razini F BiH, a i u ovoj županiji, da kod platformaša cilj opravdava i nedozvoljena sredstva. I oni su, ka zacrtanom cilju izbacivanja stranaka s hrvatskim predznakom iz struktura vlasti, išli dok nisu naišli na, bar za sada, nepremostivu prepreku. Koalicija SDP-a, SDA i NSRzB ima ukupno 14 zastupnika, a u do sada donesenim odlukama (bez zastupnika dva HDZ-a i HSS-NHI) natpolovičnom većinom, imali su i potporu u podignutim rukama dvojice-trojice zastupnika SBB-a (4

2011

VJERSKE SVEČANOSTI U BUGOJNU

B

ugojanski su muslimani i pridošli iz drugih krajeva BiH, ali i iz arapskih zemalja, u petak uživali u svečanosti otvaranja velike džamije i kulturnog centra koji nosi ime „Princeza el-Dževehera el-Ibrahim“. Okupilo ih se više tisuća, a čitava svečanost, i grad Bugojno, odisali su Orijentom. A kako i ne bi kada je izgradnju ovog impozantnog objekta, čija je vrijednost, tvrdi se, premašila pet milijuna maraka, financirala Saudijska Arabija, čije princeze ovaj Islamski centar i nosi ime. Uz to, pokrovitelj svečanosti bio je saudijski princ Abdul-Aziz bin Abdul-Aziz Sauda, dok je sam čin otvaranja centra, uz pratnju poglavara Islamske zajednice u BiH, reisu-l-uleme dr.

Mustafe Cerića, obavio Abdullah bin Abdul-Muhsin et-Turki, generalni tajnik Lige islamskih zemalja.

Svečanosti je prisustvovao veliki

broj dužnosnika veleposlanstava arapskih zemalja u BiH, većina njih bila je u tradicijskim i živopisnim nošnjama, a nije nedostajalo ni „novokomponiranih“ Bošnjaka (mudžahedina) koji su, nakon rata i sudjelovanja u njemu, na tko zna (?) koji način stekli pravo na bh državljanstvo.

Ako se tomu doda da je čitavo vrijeme, izuzme li se vrijeme molitve, preko moćnih zvučnika emitirana orijentalna glazba, naravno na arapskom jeziku, onda i nije čudo što je sve mirisalo po Orijentu . No, sve je to dio islamske kulture i to nikomu ne bi trebalo smetati.

Međutim, u svemu ovome Hrvati iz Bugojna još jednom su se, po tko zna koji put, osjetili i uvrijeđenim i poniženim. Naravno, ne radi izgradnje Islamskog centra i tim povodom priređene svečanosti. Razlozi su, svakako, druge prirode i oni govore da su Hrvati Bugojna u svakom pogledu u ovom gradu u podređenom položaju, čemu svojom neodlučnošću i neobjektivnošću ponajviše doprinosi međunarodna zajednica.

Upravo ti međunarodni dužnosnici koji u BiH „vedre i oblače“, na mnogo što činjenog na štetu Hrvata gleda-

290

li su i gledaju blagonaklono, ili namjerno nisu htjeli vidjeti.

Naime, u više navrata u protekle četiri godine, za vladavine u to vrijeme svemoćnog Dževada Mlaće, Hrvati Bugojna su uporno ukazivali na činjenicu da se Islamski centar u ovom gradu gradi na zemljištu koje podliježe restituciji, a ranije je pripadalo Hrvatima. Na to su svojim izviješćem ukazali i federalni ombudsmeni na uporno traženje Hrvata da se gradnja obustavi. Prije tri godine to je svojim odlukom i pokušao (?) učiniti visoki predstavnik u BiH, Carlos Westendorp. No, to mu nije uspjelo, a jači su se pokazali petro-dolari i islamske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom koja je i financirala izgradnju ovog i niz drugih sličnih objekata u BiH. Krajnje poniženi i uvrijeđeni Hrvati su se osjetili dan prije otvaranja Islamskog centra. Naime, u najtiražnijem bh dnevniku, u Dnevnom avazu, na tvrdom, masnom papiru, u boji, kao prilog, svaki je kupac besplatno dobio brošuru koja slikom i rječju govori o karakteristikama i namjeni džamije i kulturnog centra.

U brošuri se govori i o (nepostojećoj) Republici BiH i o gradu Bugojnu. Brošura je tiskana na bošnjačkom i arapskom jeziku, a na Hrvate Bugojna iritantno je djelovalo poglavlje koje u kratkim crtama govori o Bugojnu. U tom se tekstu, naime, uz ostalo, kaže: “Grad Bugojno se posebno odlikuje ponosom svojih građana islamskim identitetom, a njihov broj iznosi oko 30.000 osoba, i oni su dosljedni svome bošnjaštvu. Ovo je jedan od malobrojnih gradova Bosne i Hercegovine u kojemu skoro da ne žive Hrvati iako gravitira područjima naseljenim njima“. Čega se pametan stidi…

U Bugojnu, unatoč ratnoj kalvariji koju su prošli, ipak živi nekoliko tisuća Hrvata. Istina, malo ih je, premalo, pa bi se tvrdnja iz spomenute brošure skoro mogla prihvatiti točnom. Međutim, treba jasno reći da takvo stanje nije povijesna činjenica, nego posljedica krvavog i bestijalnog progona Hrvata ovoga grada od strane Armije BiH. A Hrvata je u Bugojnu, po popisu iz 1991. godine, živjelo više od 16 tisuća i pribroje li im se kasnije „osviješteni“ Jugoslaveni, živjelo ih je skoro 18 tisuća. I nakon svega reći kako u ovom gradu „skoro da ne žive Hrvati“, ne navodeći razloge za to, krajnje je drsko, bezobrazno, suprotno vjerskim, ljudskim i civilizacijskim načelima i postulatima.

Kako će na sve to reagirati međunarodna zajednica, pitaju Hrvati Bugojna, iako i sami već unaprijed znaju odgovor.

Zvonimir Čilić

2011

Iako je u petak u BiH bio dan žalosti zbog tragičnih posljedica terorističkih napada na SAD, to se u Bugojnu nije moglo ni osjetiti ni vidjeti. Održana je glamurozna svečanost otvaranja Islamskog vjerskog i kulturnog centra iako se očekivala odgoda. Čak ni federalne i državne zastave na državnim institucijama nisu bile na pola koplja. A da bi to i kamerom svjedočio, potpisnik ovih redaka bio je izložen verbalnom, umalo i fizičkom napadu čuvara zgrade Općine, no spasio ga je pristojni, profesionalni policajac čije je prezime Tabaković.

Istina, u svom obraćanju okupljenim reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić je osudio terorizam bilo koje vrste i njegovo povezivanje s islamskim svijetom i tom prilikom, uz ostalo, poručio: “Ili će biti za sve mir na ovoj planeti, ili ga neće biti ni za koga“.

Sve pobrojano, sve što se događalo i što se moglo čuti i vidjeti, iz prikrajka, naoružani do zuba i s kacigama na glavama, promatrali su malobrojni pripadnici SFOR-a te poneki pripadnik IPTF-a. Djelovali su zbunjeno, čak bismo rekli uplašeno, kao da je sve što se tu događalo za njih bilo neočekivano. A ne bi trebalo biti!

291

292

293

Zvonimir Čilić

2011

2011

TRIBINA STOP MAJORIZACIJI HRVATA ODRŽANA U TRAVNIKU

„Naše vodeće stranke nisu bezgrešne, često smo nezadovoljni njihovim djelovanjem i odlukama, ali se mora uvažavati i poštovati njihov izborni legitimitet koji su, u velikom postotku, dobile na prošlim izborima“, kazao je Kraljević, naglašavajući kako želi i kako će se boriti da se riječ mladih čuje i uvažava. „Morate nam više vjerovati”, kazao je Kraljević, “jer nama nije i ne može biti svejedno kako ćemo i u kakvoj državi živjeti, što nas čeka u budućnosti“.

U

organizaciji Hrvatskog studentskog politološkog foruma, Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru i Hrvatskog intelektualnog zbora u BiH, u Travniku je održana javna tribina „Stop majorizaciji nad Hrvatima u BiH“.

Tribina je održana u velikoj dvorani Gradske vijećnice, a gosti predavači bili su dr. Mile Lasić, predsjednik Hrvatskog intelektualnog zbora u BiH, Tvrtko Milović, novinar Glasa Amerike, Zdenko Antunović, tajnik srednjobosanskog Županijskog odbora HDZ-a BiH i Josip Kvasina, predsjednik Kluba Hrvata u srednjobosanskoj županijskoj Skupštini.

Okupio se veliki broj zainteresiranih građana, predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, te gospodarstvenici, kulturni djelatnici, umirovljeni časnici HVO-a, hrvatski dužnosnici općinskih, županijskih, federalnih i državnih struktura izvršne, zakonodavne i političke vlasti sa srednjobosanskog područja.

Uvodnu riječ podnio je Ivan Kraljević, predsjednik Hrvatskog studentskog politološkog foruma, ukazavši na razloge organiziranja ovakvih tribina.

294

Dr. Lasić je u svom kratkom izlaganju ukazao na majorizaciju Hrvata kroz zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, kroz medije (i dalje bez hrvatskog TV kanala), kroz izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kroz osporavanje legitimnosti hrvatskim strankama dobivenim na izborima.

Zdenko Antunović je na konkretnim primjerima ukazao na dekonstituiranje Hrvata odlukama međunarodne zajednice (Robert Barry, šef misije OESS-a u BiH, Wolfgang Petritsh…), kroz izmjene Ustava i Izbornog zakona, ukidanje paritetnih županija, ukidanje amandmana XXV koji je regulirao preustroj Travnika...) u proteklih desetak godina. A kao kulminaciju dekonstituiranja i majorizacije Hrvata na županijskoj i federalnoj razini naveo je pokušaje eliminiranja hrvatskih pobjedničkih stranaka, koje imaju preko 90 posto glasova hrvatskog biračkog tijela, iz svih županijskih i federalnih struktura vlasti. Ukazao je Antunović i na ratom i progonom narušeni nacionalni balans (prije rata u Srednjobosanskoj županiji bilo je 5 posto više Bošnjaka od Hrvata, a sada 35 posto), ali i onemogućavanjem i opstruiranjem povratka, te nekim „igrama“ boš-

njačke strane koje na te odnose za Hrvate negativno utječu.

Predsjednik Kluba Hrvata u županijskoj Skupštini, Josip Kvasina je sistematično i konkretno „poredao“ i ukazao na brojna kršenja Poslovnika o radu županijske Skupštine i županijskog Ustava u protekla četiri mjeseca.

Zanimljivo izlaganje imao je i novinar Tvrtko Milović, a sve rečeno na ovoj tribini, i još dosta toga, kako je kazao Nikica Tomić, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata HVO-a, razlozi su organiziranja potpisivanja peticije „Stop majorizaciji Hrvata u BiH“.

Prema još uvijek nepotpunim podacima, peticiju je potpisalo 135 tisuća Hrvata ali i građana drugih nacionalnosti, a konačni rezultati, s očekivanjima i do 150 tisuća potpisa, znat će se već ovoga tjedna.

Ideja organizatora o organiziranju tribine potpuno je opravdan velikim interesom građana, kvalitetnim izlaganjima i konkretnim pokazateljima majorizacije Hrvata na svim razinama vlasti, a i brojnim pitanjima prisutnih i odgovorima gostiju tribine.

295

Zvonimir Čilić

2011

2011

ŽUPANIJSKA VLADA BEZ LEGITIMNIH HRVATSKIH PREDSTAVNIKA

U

utorak u 23 i 30 sati u Travniku je konačno završena srednjobosanska županijska farsa oko izbora i formiranja tijela županijskih struktura vlasti. Naime, u kasnim večernjim satima, nakon devet i pol sati cirkusa (sve što se za to vrijeme događalo drugačije se i ne može nazvati), bez glasova zastupnika HDZ-a BiH (7), HDZ-a 1990.

(2) i HSS-NHI-a (1), platformaši (SDA 6, SDP 6 i NSRzB 2 zastupnika), uz bratske ruke SBB-a (4) i SbiH (2), izabrali su županijsku Vladu. Farsa je konačno završena nakon što se u proteklih pola godine koješta događalo i prešutno odobravalo od nadležnih domaćih i međunarodnih institucija oko formiranja struktura vlasti u ovoj županiji i u Federaciji BiH. Sjednica županijske Skupštine bila je izvanredna, zakazana je bez dnevnoga reda s početkom u 14 sati. No, do 20 i 30 sati rada sjednice i nije bilo jer se tek službeno utvrdio broj prisutnih (29 od ukupno 30 zastupnika), a sve drugo vrijeme „potrošeno“ je na stanke koje su, jednu za drugom, tražili i dobivali, zastupnici NSRzB, SDP-a i SDA, bez ikakvih obrazloženja. Međutim, nije bilo teško zaključiti da za naum platformaša, za izbor županijske vlade, nedostaje „jedna ruka“ – zastupnice NSRzB Blaženke Lukić, koja se nije pojavila na sjednici. Čekalo se zastupnicu Lukić i dočekalo, jer upravo je ona bila „bijeli dim“ za konačnu uspješnu realizaciju nauma platformaša i konačnog eliminiranja iz svih struktura županijske vlasti dva HDZ-a i HSS-NHI-a.

Iz raznih izvora „procurilo“ je da je zastupnica Lukić u ovoj pokeraškoj igri unutar platformaša bila moneta

296

Jerke Ivankovića za potkusurivanje u ostvarivanju njegovih zacrtanih ciljeva u ovoj županiji. Naime, bez dignute ruke zastupnice Lukić nema Vlade. To je znao Jerko Ivanković koji je tražio i konačno dobio županijsko ministarstvo privrede, vodoprivrede i šumarstva. Sjednica županijske Skupštine nastavljena je u 20 i 30 sati utvrđivanjem dnevnoga reda. Predsjedatelj Nikola Simić (SDP) predložio je samo jednu točku – Izbor i imenovanje županijske Vlade. Reagirali su zastupnici dva HDZ-a i HSS-NHI-a, predsjednik Kluba zastupnika hrvatskog naroda, Josip Kvasina, tražili su vraćanje cijelog procesa u zakonske i ustavne okvire, tražili su nastavak i završetak konstituirajuće sjednice županijske Skupštine prekinute 10. siječnja, ukazivali su na neregularnost i protuustavnost rada Skupštine, na neustavan prijedlog mandatara i članova Vlade... Podnijeli su, na kraju, i zahtjev za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. Međutim, sve je arogantno, bez ikakve rasprave i komentara, snagom broja ruku

odbačeno, a hrvatski birački legitimitet dat HDZ-u BiH, HDZ-u 1990. i HSS-NHI-u je ignoriran, pregažen i poništen. I u 23 sata i 20 minuta pristupilo se glasovanju za premijera i članove Vlade, a da do tog trenutka, čak ni svi zastupnici nisu znali tko su kandidati za županijsku izvršnu vlast. No, znali su da treba dignuti ruku pa je njih 20 (6 SDP, 6 SDA, 2 NSRzB, 4 SBB i 2 SbiH) to i učinilo.

Premijer županijske Vlade je Tahir Lendo, kandidat SDA, u proteklih sedam godina načelnik općine Travnik, dipl. ing. tehnologije, a članovi Vlade su: Zdravko Gavranović, financije, ekonomist, kandidat SDP-a, Željko Lončar, zdravstvo, Srbin po nacionalnosti, kandidat SDA, Sedžad Milanović, gospodarstvo, magistar kriminalistike – SDA, Slavko Sikirić, MUP, ekonomist – SDP, Ivica Davidović, pravosuđe, pravnik – HSP, Senad Selimović, obrazovanje, prof.

– SDP, Nijaz Elez, prostorno uređenje, obnova i povratak – SDP i Anto Karetović, privreda, vodoprivreda i šumarstvo, šumarski tehničar VŠ – NSRzB.

297

Zvonimir Čilić

2011

2011

OSAM PUTA ZAREDOM DRŽAVNI PRVAK

„Kada jednom osjetiš, ovladaš i kontroliraš te silne „konje“, kada pod sobom osjetiš tu silinu i čuješ zvuk i huku iz ispušne cijevi, kada sa svojom snažnom mašinom, pod punim gasom i u punoj brzini, skačeš 15, 20 pa i više metara, kada ti krv u žilama kola najvećom mogućom brzinom a adrenalin „skoči“ tko zna do koje razine... onda više povratka nema. Jer sve to te okupira, „uzme pod svoje“, ni roditeljske riječi nemaju utjecaja i postaješ „rob“ tih osjećaja, ljubavi, hrabrosti, prkosa, odlučnosti i želje voziti što brže, što bolje, biti dobar, bolji, najbolji... I od te ljubavi više ništa te ne može oteti ni otrgnuti, čak ni teški padovi, povrede, lomovi. Vraćaš se i nastavljaš s još većim žarom, s još većim ciljevima, nadanjima i očekivanjima“.

O

vo su riječi objašnjenja ljubavi prema motorima i moto-utrkama, trideset trogodišnjeg Daria Čerkeza iz Viteza. Njegove riječi uistinu imaju težinu jer nije riječ o običnom zaljubljeniku u sport, u moto-sport, nego je riječ o osmostrukom uzastopnom državnom prvaku u najjačoj MX–OPEN klasi. A više od osam puta i nije mogao biti prvak jer je do sada, održano ukupno upravo osam državnih prvenstava, a stameni Dario ne samo da je u svim dosadašnjim prvenstvima pobijedio, nego je i osvojio maksimalan broj bodova. To znači da je u svim službenim utrkama koje se boduju, na svih osam državnih prvenstava, uvijek bio pobjednik. Kada se k tomu doda da je i njegov matični klub – Moto cross klub Vitez – zahvaljujući ponajprije Dariu, također uzastopni osmostruki klupski prvak BiH, onda Darijevi rezultati i uspjesi imaju i dodatnu težinu i teško je u BiH, u bilo kojem sportu, pronaći sličan primjer.

Dario je bio i državni prvak u ENDURO klasi, vozi auto-kros, vozio je i međunarodne utrke „Snježni skuteri“ na Jahorini, na Vlašiću... Najbolji je sportaš Viteza 2009. i 2010., 298

konkurenciji u MX – OPEN klasi vice-prvak BiH, stasaju i drugi mladići, a posebno bi spomenuo svog učenika i rođaka, devetnaestogodišnjeg Antonija Čerkeza, pred kojim je, nastavi li s dosadašnjim radom, s trudom i ljubavlju, lijepa sportska budućnost“.

Dario Čerkez

u izboru najboljih sportaša 2009. pripalo mu je drugo mjesto, a ove će godine dobiti priznanje „Zlatna kaciga“ koje se ove godine prvi put dodjeljuje na razini BiH natjecatelju koji tri puta zaredom osvoji državno prvenstvo. „Još i ne pomišljam „objesiti kopačke o klin“, parafrazira Dario poruke nogometaša kada najavljuju završetak karijere, “pa obećavam, bude li sreće, zdravlja i „božje ruke“, bit će još nagrada, priznanja, titula... i za mene i za moj klub koji uspješno, s puno ljubavi i samoprijegora, vodi otac mog prijatelja i klupskog kolege Ivana, Andrija Livančić. Sretan sam što uz mene i Ivana Livančića, koji je ove godine u pojedinačnoj

Ovaj sport je, uz sve opasnosti koje sa sobom nosi, i vrlo skup. „Moja HONDA CR 450 R s mojom vozačkom opremom koštala je oko 25.000 KM. Klub je siromašan, s te strane financijske pomoći nemamo, a ni moje klupske kolege, pa sve sami financiramo. A nagrada, recimo, za prvo mjesto na utrkama je od 200 do 300 KM, dok „Zlatna kaciga“, koju ću ove godine dobiti (do)nosi čestitke i priznanje: „Svaka čast“. A ilustracije radi, reći ću, poslije svake a najviše dvije utrke, uz razne popravke i zamjenu dijelova, moram mijenjati gume a samo jedna košta oko 300 KM. Međutim, ljubav i zaljubljenost u ovaj, kako neki kažu „divlji sport“, jača je i od svih nedaća pa i od siromaštva“, kaže, bez imalo jeda, osmostruki šampion BiH, Vitežanin, Dario Čerkez.

299

Zvonimir Čilić

2011

2011

SLOGA IZ GUČE GORE NA SMOTRI FOLKLORA U ZAGREBU

U

morni ali sretni i zadovoljni, s pregršt lijepih dojmova, novih poznanstava i prijateljstava, ali i s nizom pohvala, iz Zagreba, s Međunarodne smotre folklora (MSF), u ponedjeljak su se kući vratili članovi ansambla Izvorne folklorne grupe „Sloga“ iz Guče Gore.

Ovogodišnja smotra bila je posvećena Hrvatima koji žive izvan Hrvatske, a uz Gučogorce koji su ovaj put nastupili zajedno s članovima IFG „Sloga“ iz švicarskog grada Aaraua, čiji su članovi odreda Gučogorci koji žive i rade u Švicarskoj ili pak njihova djeca, nastupile su i hrvatska ali i druga društva: Kolo „Slavuj“ (Austrija – Beč), HKSD „Posavina“ (Innsbruck – Austrija), „Hrvatsko kolo“ (Neudorf – Austrija), „Guillermo Miguel Terrazas“ (Buenos Airos – Argentina), „Palava“ (Češka Republika), „Hrvatska jeka“ (Antofogosta – Čile), „Andor Vegh“ (Pečuh – Mađarska), FA „Kralj Tomislav“ (Auckland – Novi Zeland), FS „Adrija“ (Duisburg – Njemačka), „Pajdaš“ (Boston – SAD), „Saint Anthonys Kolo

Club Croatia“ (Los Angeles – SAD), „Jeery Grcevich“ (Pittsburg – SAD), „Richard Marc“ (Madison – SAD) i „Kroatarantata“ (Molise – Italija).

Međunarodna smotra folklora je najuglednija manifestacija izvornog folklora u Hrvatskoj, odnosno folklornog amaterizma posvećenog njegovanju i prikazivanju zavičajne baštine. Sljednica je „Seljačke sloge“, smotre hrvatske seljačke

kulture organizirane 30-tih godina prošloga stoljeća, promiče baštinjenje vrijednosti svih naroda i kultura i pridonosi nastojanjima da se u globaliziranom svijetu sačuvaju kulturne različitosti.

Organizator ove međunarodne smotre folklora je Koncertna direkcija Zagreb, a program osmišljavaju stručnjaci, etnolozi i folkloristi.

Izvorna folklorna grupa „Sloga“ iz Guče Gore jedno je od najuglednijih i najuspješnijih društava ove vrste u BiH, a na velikoj Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu nastupila je već pet puta. Prvi put na prvoj smotri 1966. godine, pa zatim 1973. i 1975., na jubilarnoj 40. smotri 2006. i ove 2011. godine. „Sloga“ iz Guče Gore u Zagrebu je nastupila i 1930., pa se može reći da je ovo društvo iz male Guče Gore, u srcu Bosne, na neki način i jedno od zaštitnih znakova ove velike i ugledne kulturne smotre i manifestacije izvorne kulturne baštine.

300

301

Zvonimir Čilić

2011

2011

KIPARSKO I SLIKARSKO UMIJEĆE ZDENKA JURIŠIĆA Supruga Zdenka Jurišića, Sonja Nikolić-Jurišić također je završila ALU i profesorica je likovnog odgoja, za koju likovni kritičari kažu da je orginalna, osebujna umjetnica, s izraženim osobnim umjetničkim pečatom. Njihova starija kći Ena završila je kiparstvo na ALU u Širokom Brijegu, a mlađa kći Gala studira povijest i povijest umjetnosti na Sveučilištu u Mostaru.

Zdenko Jurišić s poprsjem pokojnog književnika Marka Martinovića

A

kademski kipar i slikar, Zdenko Jurišić (1962.) iz Novog Travnika, još uvijek nije poznat široj bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj javnosti koliko to zaslužuje njegovo kiparsko i slikarsko umijeće. Najveći „krivac“ za to upravo je Zdenko, njegova skromnost i samozatajnost, koji nikada na stavlja u prvi plan ni sebe ni svoja djela koja o njemu najbolje govore. A u stručnim i umjetničkim krugovima upravo su njegova djela znalci smjestili tamo gdje im je i mjesto – u sam vrh bosanskohercegovačkog kiparstva i na zavidno mjesto u oblasti slikarstva. Povrh toga, likovni eksperti kažu da još uvijek, niti izbliza, Jurišić nije pokazao i kroz djela izrazio sav svoj talent, kiparsku vještinu, ideju, maštu, umjetničku viziju. Za to nema ozbiljnijih prepreka pa se najbolja Jurišićeva umjetnička djela tek mogu očekivati. „Naravno, za sve treba vrijeme, sa302

Uz Zdenkove roditelje i starijeg brata koji su nosili u sebi umjetničku žicu, treba reći da je Zdenkov ujak Jozo bio vrhunski nogometaš, a drugi ujak Marko Martinović, istaknuti bosanskohercegovački i hrvatski književnik. zrijevanje, ali i uvjeti za rad i stvaralaštvo, a tu prije svega mislim na materijalnu sigurnost koja „deblokira“ sve umjetničke kočnice, kada možeš raditi i stvarati po svom osjećaju, po unutarnjim porivima, mašti dati slobodu, a ne po „strogo propisanom zadatku“, prihvaćenom i uvjetovanom materijalnom stranom“, kaže Jurišić, te naglašava kako je on, tek sada, na pragu te željene i tražene situacije i umjetničke pozicije. Naime, naglašava Zdenko, u proteklih dvadesetak godina najveća je umjetnost bila moći živjeti od umjetnosti. A takvih umjetnika, na ovim prostorima, u to vrijeme nije bilo.

Na pitanje kada je osjetio poriv za stvaranjem, kaže: „Naravno da ne znam, jer se to ne može vezati za neki datum ili pak događaj. No, znam da sam, prije nego što sam naučio pisati i čitati, vrlo često, od gline ili blata i pijeska koješta oblikovao, za

što sam zasluživao pohvale starijeg brata, majke koja je, to sam kasnije otkrio, imala umjetničku žicu, I to slikarsku, od oca stolara koji je bio majstor svog zanata, kako se to kaže, a i to je posao s umjetničkim štihom“.

U travničkoj Gimnaziji isticao se, prije svega, na satima likovnog, kod prof. Bedre Šeremeta, družio se sa dolačkim župnikom, Antom Lešićem, vrsnim slikarom, sa slikarskim majstorom Ratkom Lešićem iz Travnika... „To je, već tada, bio moj svijet, ljudi, iako su bili stariji od mene, s kojim sam imao što i o čemu razgovarati, ljudi u kojima sam vidio sebe i svoje dječačke snove“, prisjeća se.

Roditelji, iako nisu bili oduševljeni njegovim životnim odabirom, nisu ga sprječavali da krene u Sarajevo i pokuša upisati likovnu akademiju. „Rezervna opcija bila je moreplovstvo, riječka Jadrolinija, gdje sam s prijateljem već bio primljen na po-

Kip sv. Josipa ispred župne crkve u Rankovićima

Da bismo naveli sve što je Jurišić uradio i gdje je sve svoja djela izlagao ili trajno postavio, trebalo bi nam daleko više prostora od jedne novinarske priče. Ali svakako moramo spomenuti projekt čija će realizacija uskoro početi. Naime, KŠC „Sv. Josip“ u Sarajevu, na čelu s ravnateljem msgr. Ivicom Mršom, dao mu je odriješene ruke u osmišljavanju rješenja uređenja školskog dvorišta – trga koji će nositi ime „Denis Mrnjavac“, u spomen na učenika ovog Centra, ubijenog u sarajevskom tramvaju 5. veljače 2008.

Uz niz ideja, detalja i prijedloga (što je nedavno i službeno prihvaćeno) kako urediti dvorište – trg KŠC „Sve-

ti Josip“, centralno mjesto zauzet će skulptura koja u sebi nosi simboliku mladosti, učenja, druženja, radosti, ljubavi, slobodoumlja, suvremenosti, životnosti... i spomen je tragično nastradalom Denisu Mrnjavcu i svim drugim žrtvama nasilja.

303

2011

Zdenko svoj umjetnički put gradi i popločava skulpturama, slikama i mozaicima već 25 godina i putokazi na njemu su jasni i prepoznatljivi i vode ka vrhunskoj umjetnosti, gdje, po mnogim procjenama, ovaj skromni Novotravničanin, rođen u Dolcu – i pripada. Potvrđuje to preko stotinu skupnih izložbi u BiH i Hrvatskoj (Split, Zagreb, Varaždin...) i u inozemstvu (Pariz), desetak samostalnih (Široki Brijeg, Tuzla, Zagreb...).

Sudjelovao je u radu brojnih likovnih kolonija i humanitarnih akcija, a mnoga njegova kiparska i slikarska djela postavljena su u javnim prostorima, u crkvama, državnim ustanovama, u privatnim tvrtkama... Njegov mozaik „Križni put“ krasi crkvu sv. Ilije u Kiseljaku, a u završnoj je fazi izrada velikog oltarskog mozaika za crkvu Srca Marijina u Gračanici kod Bugojna, dok je „na čekanju“ izrada i postavljanje spomen-obilježja „Križ“ ispred novoizgrađene crkve Svetog Martina u Kruščici, u viteškoj župi.

Zdenko Jurišić je jedan od osnivača Udruge likovnih stvaratelja Lašvanske doline sa sjedištem u Novom Travniku, koji je snažno srednjobosansko pa i bosanskohercegovačko središte likovne umjetnosti.

Kako kaže Jurišić, uz talent ovdašnjih ljudi, trud i rad umjetnika, na tomu treba zahvaliti i podršci svećenika s ovoga područja i gospodarstvenika, prije svega iz Viteza. Jurišić je i član ULU BiH (od 1986.), ULU H (od 1994.) i HDLU (od 1995.)

Zvonimir Čilić

sao i iz Rijeke smo trebali isploviti 3 – 4 dana poslije objave rezultata klasifikacijskog ispita na Akademiji u Sarajevu. I umjesto morskih prostranstava „zaplovio“ sam u umjetničke vode (diplomirao u 1985. u klasi prof. Alije Kučukalića op.a.) i unatoč svim problemima i poteškoćama koje one sa sobom nose, nikada se nisam pokajao.“

304

2011

(NE)RADI KAKO TKO HOĆE I KAKO KOMU ODGOVARA

B

osna i Hercegovina je, po mnogo čemu, surogat država, bez sličnog primjera u svijetu, a tu svoju “posebnost” potvrđuje i njeguje i mnogim nerazumljivim i neprihvatljivim postupcima, odlukama, zakonskim regulama...

istovremeno oni koji pune te “državne jasle”, radili su i zadnji dan prošle godine i 3. siječnja ove 2011. i za kojekakvih “dana državnosti”. Radili su, jer treba živjeti, osigurati plaće uposlenicima, čuvati radna mjesta, puniti “jasle“ koje tako pohlepno nerazumni i neodgovorni prazne. I, naravno, nezadovoljni su i frustrirani takvim odnosom nadležnih institucija i postupcima onih koji imaju enormno visoka primanja u ovoj siromašnoj zemlji, gdje mirovine većine umirovljenika nisu dostatne za lijekove te za “kruh i sol“, u zemlji gdje je udarna vijest da će se “tog i tog dana” početi dijeliti crkavica od mirovina, gdje zaposleni u tvrtkama, koje pune “državne jasle”, od mje-

sečnih primanja jedva prehranjuju svoje obitelji, gdje se svi “minusi” državnih, federalnih i inih proračuna rješavaju novim nametima tvrtkama gdje se za svaku marku prolijevaju znoj i suze. Kako onda naprijed, kako onda napraviti iskorake i izići iz krize kada jedni grade (rade), a drugi neradom (s europskim plaćama i rasipništvom) razgrađuju, pitaju se, konkretno u Vitezu, ali i drugdje, gdje se, u privatnim tvrtkama, od malih samostalnih trgovačkih i zanatskih radnji, do velikih kao što su FIS, Economic, Kristal, Ecos... vrijedno radilo u sve te neradne dane, dok su oni s “državnih jasala” blagovali i uživali.

305

2011

Željko Komšić, Nebojša Radmanović, Bakir Izetbegović

Zvonimir Čilić

I svakako, uz mnogo što drugoga, tu spadaju i (ne)radni dani, koje određuje i primjenjuje kad i tko hoće, kako komu odgovara i kako se komu svidi. A tih neradnih dana, zajedničkih, entitetskih, nacionalnih, vjerskih itd, ima napretek i teško ih je i pobrojati, ali je najmanje onih koje svi građani Bosne i Hercegovine poštuju i slave. Naravno, neradni dani, što više njih, odgovaraju onima koji su na državnim jaslama (“lezi hljebe da te jedem”), a nikako onima koji te “jasle”, trudom i radom, pune i neradnike hrane. Primjera je niz, inata (nametanja) također, ali dogovora zakonski uokvirenih, uglavnom nema, ili su pak tek djelomično “uokvireni”. Sada sve to taksativno pobrojati bilo bi bespredmetno, ali vrijedi spomenuti, recimo, “Dan državnosti” koji forsira bošnjačka strana (25. studenoga), a ni u snu ga ne prihvaćaju Srbi i Hrvati. No, iako ga ne priznaju, oni s državnih jasala, u federalnim strukturama vlasti, Hrvati i Srbi, ga poštuju i neradno “slave”. Indikativan je i primjer praznovanja za Novu 2011. godinu, čak bismo rekli jedinstven u Europi, među daleko bogatijim, organiziranijim i funkcionalnijim državama.

Jer, praznovati za Novu godinu tri dana svakako je izvan pameti, praznovati i razbacivati se trošeći na kojekakvim domjencima, feštama, za darove i to novcem iz državne blagajne, drsko je i bezobrazno. Naime,

2011

PROBLEMI TRAVNIČKIH HRVATA

S

jednica Općinskog vijeća Travnik u srijedu je prekinuta, ili je bolje reći nije ni počela jer je „pala“ na usvajanju dnevnoga reda.

Naime, dnevni red je usaglašen na Kolegiju OV, a predložene promjene nisu htjeli prihvatiti vijećnici Kluba Hrvatske koalicije za Travnik (HDZ BiH, HDZ 1990. i HSS-NHI op.a.), pa je sjednicu, nakon tri sata nesporazuma, prekinuo predsjednik Niko Grganović (HDZ BiH).

I prekid, ili pak neodržavanje sjednice OV i ne bi zasluživao neku veću pozornost jer to nisu rijetki slučajevi i u drugim općinama, da nije, kako kaže predsjednik Kluba Hrvatske koalicije za Travnik, Tomislav Rajić, riječ o nastavku kontinuiteta bošnjačke negativne politike spram Hrvata u ovoj općini.

A kako kaže Rajić, inače Gučogorac, gleda li se ovo pitanje površno, onda traženje SDA ima opravdanje. Među-

tim, i ovaj novonastali problem treba gledati u jednom širem kontekstu događanja i kontinuiteta bošnjačke, konkretno SDA-ovske politike, koja se, ostavljajući ovom prilikom rat po strani, može slobodno nazvati antihrvatskom, perfidnom, ali nerijetko i otvorenom i agresivnom.

Rajić nam ukazuje na konkretne slučajeve takve politike u Gučoj Gori, stopostotno hrvatskom naselju, u kojemu su u Osnovnoj školi svi uposlenici bošnjačke nacionalnosti, a potpuno isti slučaj je u lokalnoj ambulanti, u pošti... Istovremeno, u drugim sredinama u travničkoj općini, u sličnim situacijama, takvi ili slični objekti, bez problema su dati na korištenje i upravljanje mjesnim, jednonacionalnim udrugama, društvima, institucijama. A Hrvati u Gučoj Gori ne mogu dobiti na korištenje i upravljanje ni društveni dom koji je u vrijeme rata, kao i obližnji franje-

„Na kolegiju OV usaglasili smo dnevni red sjednice u kojemu je bila uvrštena i točka o dodjeli na korištenje i upravljanje zgrade društvenog doma u Gučoj Gori, mjesnoj Izvornoj folklornoj skupini (IFS), jednoj od najstarijih (osnovana je 1935. god. op.a.) i najpoznatije u BiH u ovoj oblasti kulture i očuvanja hrvatske kulturne baštine. Međutim, Klub SDA u OV podnio je amandman tražeći da se ta točka skine s dnevnoga reda, da se, navodno, kako su u SDA tvrdili, ne favorizira IFS „Sloga“, nego da ovaj društveni dom i dvoranu u njemu, koriste i s njim upravljaju i druga (bošnjačka op.a.) društva i druge organizacije i udruge“, pojašnjava razloge prekida sjednice Tomislav Rajić.

306

vački samostan, koristila i potpuno devastirala i pljačkala A BiH, a Hrvati povratnici i njihovi fratri, trudom, radom i novcem sve to obnavljali i obnovili.

Treba također reći da je društveni dom izgrađen na zemlji vlasništvo gučogorskog franjevačkog samostana, oduzetoj poslije Drugog svjetskoga rata, a na tom zemljištu u Gučoj Gori su izgrađeni i drugi objekti koje sada, kao svoje, koriste Bošnjaci. „Što je vaše, to je i naše, a što je naše, to ne može biti i vaše“, logika je i praksa bošnjačke politike spram Hrvata u Travniku, upozorava Rajić.

A kada je riječ o kontinuitetu negativne bošnjačke politike na koju ukazuje Rajić, uopće je nije teško dokazati niti dokumentirati. No, sve slučajeve pobrojati nemoguće je, jer je onih teških, terorističkih, zlo-

Tomislav Rajić

činačkih u proteklom periodu bilo na desetine (ubojstva policajaca, civila povratnika, pokušaji ubojstava, rušenje nadgrobnih spomenika i sakralnih objekata...), a kao po pravilu nisu razriješeni niti su počinitelji i nalogodavci privedeni licu pravde.

Onih drugih, blažih, lakših, ako se tako uopće može reći , je na stotine i svi su, na neki način, u službi agresivne bošnjačke politike u sprečavanju povratka Hrvata na svoja ognjišta a koje je ta politika opljačkala, domove im uništila i prognala ih. A Rajić u ovoj prilici potencira i pitanje vraćanja Crkvi Velike nadbiskupske gimnazije i drugih objekata i posjeda u Travniku, pa HKD Napredak na čijem je zemljištu, kojega im travničke bošnjačke vlasti ne žele vratiti i dozvoliti im gradnju u Drugom svjetskom ratu porušenog Napretkovog doma, izgrađen spomenik Josipu Brozu. „Istovremeno”, navodi Rajić, “IVZ je sve od komunističkih vlasti oduzeto vraćeno ne čekajući donošenje zakona o restituciji“.

hvate i vlastito financiranje snažnih crpki. „Pa zar je onda čudo što se u travničku općinu još uvijek nije vratilo dvanaestak tisuća Hrvata, što ih je u župi Guča Gora oko 800 od predratnih više od tri tisuće, a u naseljima ove župe, u Šarićima i Bikošima nema nijednog, a prije progona bilo ih je blizu 300. Jer, ovo je nastavak etničkog čišćenja Hrvata s područja općine Travnik, koji od početka 1993. nikada i nije prestajao, samo

su se mijenjali načini, metode i tehnika opstrukcije povratka i na taj način, dodatno i efikasno se pojačavalo i iseljavnje i provodio se i još uvijek se provodi zacrtani plan bošnjačke ekstremne politike. I može se reći, povratak je odavno stao, a iseljavanje, na žalost, ne!”, kaže Tomislav Rajić i navodi kako su sve češći zahtjevi Hrvata da se preustroji MZ Guča Gora u dvije jedinice – hrvatsku (Guča Gora, Gornje Maljine, Bandol, Radonjići i Bukovica) i bošnjačku.

Zvonimir Čilić

2011

Rajić navodi i svježi primjer iz župe Guča Gora, vezan za regionalni vodovod iz kojega bi se pitkom vodom trebali koristiti mještani Gornih Maljina (hrvatsko naselje) i Donjih Maljina (bošnjačko naselje). No, vodospremnik je tako lociran da Donje Maljine imaju vodu, a Gornje Maljine vodu bi mogle dobiti uz dodatne za-

Travnik

Franjevački samostan u Gučoj Gori

307

308

309

Zvonimir Čilić

2011

2011

SPOMENIK GOLUBU, TORNJAKU I TITU

T

ravničani, ili bar nemali broj njih, mogao bi se označiti posebnim sojem, felom, kako se to zna reći u srednjoj Bosni. I nema dvojbe, takva karakterizacija određenih skupina, istomišljenika u raznim oblastima života, rada i djelovanja, ima utemeljenje.

No, mi ćemo ovaj put ukazati na tri zanimljiva, karakteristična i ne baš česta soja. Riječ je o onim Travničanima koji posebno vole svog autohtonog kratkokljunog goluba i hrvatsko-bosanskohercegovačkog psa tornjaka. I Travničani, članovi Kinološkog kluba, vlašićkom životinjskom caru, psu tornjaku, 2007. u središtu Travnika podigli su spomenik, a kantautor Mile Filipović, na tekst književnika i kazališnog redatelja Rusmira Agačevića Rusa, skladao je lijepu i zanimljivu pjesmu.

Prije dvadesetak dana, također u užem središtu grada, kratkokljunom golubu, međunarodno priznatoj autohtonoj vrsti, Udruženje golubara „Tulika“ podiglo je lijepi spomenik.

U podizanju ovog spomenika pomoglo im je Društvo „Josip Broz Tito“ iz Travnika. I teško je naći grad u BiH koji ima takve ili pak slične spomenike. No, treba reći da su odluke Kinološkog kluba i Udruženja golubara „Tulika“ da postave ove spomenike, naišle uglavnom na simpatije.

Međutim, kada je u pitanju spomenik kratkokljunom golubu ima, nemali broj, i negativnih reagiranja jer je u postavljanju spomenika sudjelovalo i Udruženje „Josip Broz Tito“.

Naime, kažu nezadovoljni, Tito i „Golub mira i prosperiteta Travnika i BiH“, kako piše na spomeniku, nikako ne mogu zajedno. Jer i samo ime Tito poništava plemenitost koju

310

Povjesničar Vjenceslav Topalović uz poprsje zločinca Josipa Broza

simbolizira bijeli golub. Ali daleko više kontroverzi i negativnih reagiranja izazvalo je u kolovozu 2009. spomenuto udruženje postavljajući spomen-poprsje Josipa Broza. I nije sporno da netko voli i rado se sjeća tog čovjeka, jer ima ih koji vole i rado se sjećaju i drugih diktatora, ali nije zabilježeno u novije vrijeme da im se podižu spomenici. I dok cijela demokratska Europa raščišćava, ili je već raščistila s totalitarnim fašističkim i komunističkim režimima, u Travniku, a na neki način i u BiH, oživljavajući avet prošlosti, podiže se spomenik i slavi jedan diktator, pod čijom su vlašću odobreni i počinjeni brutalni zločini.

Uz to, upravo je Travnik, simbolički rečeno, bio bosanskohercegovački Vukovar Drugog svjetskog rata, kada je „slavna narodna vojska“ od 20. – 23. listopada 1944., nakon što je „oslobodila“ ovaj grad, napravila pokolj među zarobljenim hrvatskim vojnicima među kojima je bio i nemali broj vojnika islamske vjeroispovijesti i nedužno civilno hrvatsko

i muslimansko stanovništvo. Tada je, prema procjenama povjesničara, u samo tri dana, ubijeno više od 3 tisuće zarobljenih vojnika, bolesnika u bolnici i civila. Ta vojska koju je Tito stvarao i njome se ponosio, ponovno je, u prošlom ratu, ovom gradu, Muslimanima i Hrvatima, donijela krv, smrt, ruševine, zgarišta, pljačke, progon. Mjesto za postavljanje spomenika zločincu Brozu, dano je Udruženju koje nosi njegovo ime, ispred zgrade Općine, na zemljištu koje je prije Titovog komunističkog režima bilo vlasništvo HKD Napredak, koje se, od dolaska tog režima, nije smjelo ni spominjati, a kamoli djelovati u tih više od 40 godina. Brojni pokušaju da HKD Napredak vrati to zemljište u svoj posjed ostajali su bez uspjeha, a dozvolu Udruženju „Josip Broz Tito“ da gradi spomenik, bez propisane zakonske procedure, dao je tadašnji načelnik općine Travnik, od 10. svibnja premijer županijske Vlade, Tahir Lendo.

Treba također reći da 20., 21. i 22. listopada Hrvati Travnika i Lašvanske doline obilježavaju kao dane tužnih sjećanja, dane molitve i pijeteta za nedužne žrtve partizanskog zločina.

Te dane većina Bošnjaka ni na koji način ne obilježava, No Udruženje „Josip Broz Tito“ s nekolicinom još živih pripadnika „slavne narodne vojske“, iste te dane slavi kao dane antifašizma. A ako je to tada u Travniku bio antifašizam, kaže jedan stariji Hrvat iz Travnika, očevidac tih strahota, onda je zaista teško definirati što je to fašizam.

311

Zvonimir Čilić

2011

2011 150 GODINA ŽUPE VITEZ

F

ranjevačka župa sv. Jurja u Vitezu proteklog je vikenda centralnom svečanošću, svetom misom u župnoj crkvi koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup i metropolit, uzoriti kardinal Vinko Puljić obilježila 150 godina osnivanja.

Ovaj veliki jubilej najmnogoljudnije župe u Bosni raznolikim vjerskim i kulturnim svečanostima i događajima slavit će se i obilježavati sve do kraja ove godine. Ovom prilikom ćemo župu sv. Jurja želimo retrospektivno „oslikati“ i široj javnosti predstaviti. To ova župa nedvojbeno zaslužuje jer je Crkva, pa tako i ova župa, u znatnoj mjeri, zaslužna što su Hrvati s ovoga područja sve nedaće, nevolje i stradanja kroz dugogodišnju povijest savladali i prevladali, te ovdje opstali. Korijeni kršćanstva na području sadašnje župe sv. Jurja sežu 16 stoljeća u prošlost, što potvrđuju brojni dokazi i arheološke iskopine na području Malog Mošunja i brda Crkvine, gdje su pronađeni ostaci starokršćanske bazilike. Župa sv. Jurja u Vitezu osnovana je 1861. odvajanjem od Guče Gore.

Prvi župnik je bio fra Stipo Radman, a prvo sjedište župe bilo je u Jardolu, naselju udaljenom od Viteza oko 3 km. Sjedište župe je tamo ostalo 12 godina. Sedam godina nakon osnivanja fra Jakov Baltić, 1968. za 61 dukat kupio je zemljište na kojemu je 1905., u današnjem obliku, izgrađena župna crkva. Zanimljiv je i podatak da je u crkvu ugrađeno 138.000 komada cigle koju je „pekao“ Stipo Strukar, zvani Čular, na mjestu zvanom Bilaje, između naselja Divijak i Donja Večeriska. Župna kuća sagrađena je 1941., a u godi312

Kardinal Vinko Puljić – Blagoslov obnovljene crkve sv. Jurja u Vitezu

nama poslije Domovinskoga rata, u vrijeme župnika fra Drage Pranješa Čarlija, renovirana je i znatno proširena.

Te 1905., na području ove župe živjelo je 2595 katolika, 1710 muslimana, 76 pravoslavaca i 10 ostalih.

A godine 1992., početkom Domovinskoga rata, u župi je živjelo 11.400 katolika. Danas ih u župi živi oko 12.000 , a ovaj se broj u proteklih nekoliko godina potpuno stabilizirao. Broj župljana Hrvata katolika je za oko 1.000 manji nego što ih živi u općini Vitez, jer jedan dio općine, administrativno pripada susjednoj župi Svetoga Duha u Novoj Biloj. U poroteklom vremenu ova je župa katoličkom puku i Crkvi u Hrvata dala jednog biskupa, Josipa Garića i dva doktora teoloških znanosti: fra Karla Karina i fra Matu Matoševića.

Početkom prošlog stoljeća, na brdu Crkvina, po ideji o. Antuna Puntigama, 1913. sagrađena je crkvica posvećena Gospi Žalosnoj. Crkvica, koja dominira Lašvanskom dolinom, sagrađena je na temeljima davno

srušene rimske bazilike. Uz zmijoliki put koji vodi ka vrhu brda i sagrađenoj crkvici, postavljene su postaje križnoga puta, a otuda ovo brdo i svetište svi zovu Kalvarija.

Kada se govori o ovoj župi neizostavno treba spomenuti rad sestara Družbe Služavki malog Isusa. U Vitez su došle po nalogu nadbiskupa Štadlera 1907. gdje su imale svoju ekonomiju i proizvodile su hranu za sirotište „Egipat“ u Sarajevu. U Vitezu, na Željezničkoj stanici, sagradile su svoj Dom-samostan u sklopu kojega je i crkvica posvećena sv.

Josipu. No, nakon 42 godine vrijednog, predanog i upornog rada, što je na ovom području među stanovništvom, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, ostavilo neizbrisivi pozitivni trag, 23. lipnja 1949. morale su napustiti Vitez pod pritiskom tadašnje represivne komunističke vlasti.

No, u prvoj godini ovoga stoljeća u Vitez su se vratile sestre Služavke malog Isusa, vraćen im je dio posje-

Kardinal Puljić s mladim Jardolčanima

Planira se i gradnja crkve u istočnom dijelu župe, u Šantićima, te obnova crkvice i cijelog svetišta Gospe Žalosne na brdu Kalvarija, što bi trebalo biti završeno za stotu obljetnicu izgradnje, 1913. godine.

Za jubilej 150. godine osnivanja župe, župna crkva sv. Jurja je temeljito obnovljena, a prema riječima poznatog franjevačkog teologa, dr. prof. Mirka Jozića, sada je jedna od najljepših u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Obnovljenu crkvu i novoizgrađeni spomen-zvonik u Jardolu, za što najveće zasluge pripadaju sadašnjem župniku fra Marku Kepiću, u subotu 29. listopada, uz nazočnost velikog broja župljana i njihovih brojnih uglednih gostiju, uz vjerske svečanosti i ovakvom činu pripadajuće vjerske posebnosti, bla-

U ovoj župi, bogatoj, što je najvažnije, živom crkvom, s ljudima bogatim vjerom, ljubavlju, krijepošću i poštivanjem drugih i drugačijih, žive, rade i pastoralno djeluju: fra Marko Kepić, župnik, fra Mirko Bobaš, fra Miro Sirovina i fra Miroslav Jelić, a u župi žive i rade, tiho i samoprijegorno, pripadnice Družbe Kćeri Božje Ljubavi, sestre Mirna, Darka i Željka.

Vitežani su oduševljeni i ponosni novim izgledom svoje župne crkve, ali i drugim koracima i projektima koji se u župi realiziraju i pripremaju, a jedan ugledni viteški gospodarstvenik tim povodom nam reče: „Naša je općina vrlo uspješna, gospodarski razvijena, a evo ukorak je prati i naša župna zajednica. Znamo, zajedno smo jači, tako se i držimo, „naslanjamo“ se jedni na druge, potpora smo našim fratrima u njihovim aktivnostima i planovima, a i oni nama u moralnom i duhovnom smislu. Zato sam uvjeren, da upravo Vitez može biti dobar primjer i potvrda kako je to i ključ uspjeha, i moralnog i materijalnog, model koji pokazuje kako se sve poteškoće i problemi s kojim se svakodnevno susrećemo i borimo, u zajedništvu lakše i uspješnije savlađuju.“

2011

Nedaleko sjedišta časnih Družbe Malog Isusa, godine 1984. na zemljištu koje je poklonila obitelj Marković, sagrađena je filijalna crkva posvećena sv. Leopoldu Mandiću, a potpuno je završena u poratnom vremenu. Godine 1998., u vrijeme župnika fra Zorana Livančića, sada gučogorskog gvardijana, u naselju Kruščica sagrađena je crkva posvećena sv. Mateju.

goslovio je vrhbosanski nadbiskup i metropolit, uzoriti kardinal Vinko Puljić.

Zvonimir Čilić

da i napuštena crkvica s pripadajućim samostanskim prostorom. Vrijedne sestre brzo su obnovile samostan i crkvicu sv. Josipa, a uspjele su i izgraditi Dom za stare i iznemogle osobe, te su u okviru samostana osnovale i Dječji vrtić i Centar za pomoć djeci s poteškoćama u razvoju.

Od 1969. u ovoj župi nastanile su se i sestre Družbe Kćeri Božje Ljubavi.

313

2011

IMA LI PRAVDE ZA HRVATE

O

ružana pljačka u Vitezu u ponedjeljak ujutro kada je u obiteljskoj kući napadnuta, teško ozlijeđena i opljačkana zamjenica direktora ugledne viteške tvrtke „Buba commerce“, Slavica Jurčević, izazvala je nove frustracije Hrvata Viteza, Lašvanske doline i cijele srednjobosanske županije. Izazvala je i dodatan revolt i ogorčenje, a prelijeva se i čaša njihovog strpljenja. Napadima na Hrvate ovoga područja nema kraja i nizaju se jedan za drugim bez naznaka da će prestati. Naime, pljačke, krađe i oružane otimačine automobila, ucjene, reketi, doslovno su svakodnevni, a zaštite Hrvata, hrvatskih gospodarstvenika, njihovih obitelji i njihove imovine - niotkud. I sva upozorenja, apeli, traženja pomoći i zaštite – sve je, čini se, uzalud. Tvrtka „Buba commerce“ u posljednje dvije godine bila je žrtva petnaestak oružanih pljački, nekoliko prijetećih „upozorenja“ s velikom materijalnom štetom, a prije 13 godina jedan djelatnik ove tvrtke u oružanoj je pljački i ubijen. A valja ponovno naglasiti da nijedan ovaj slučaj, kao ni desetine drugih oružanih pljački, terorističkih akata, ubojstava... u Vitezu i u drugim mjestima Lašvanske doline u kojima su žrtve Hrvati, nije razriješen niti je do počinitelja ili pak nalogodavca stigla ruka pravde. A čini se da pravde, bar kada su Hrvati ovoga kraja u pitanju, uopće nema, nije je ni bilo a ništa ni ne nagovještava niti obećava da bi je uskoro moglo biti. U ponedjeljak je organizirana polusatna blokada prometnice M-5, koju su inicirali i proveli djelatnici tvrtke „Buba commerce“, rukovodstvo i članovi Udruge poslodavaca Viteza, te brojni građani koji su došli i na takav način pružiti podršku svom sugrađaninu, vlasniku 314

Prosvjed i blokada ceste kroz Poslovni centar u Vitezu

tvrtke, Draganu Jurčeviću, njegovoj ozlijeđenoj i opljačkanoj supruzi Slavici i drugim članovima obitelji, te svim uposlenicima. Nije nevažno spomenuti ni da je ova tvrtka u prošloj teškoj recesijskoj godini uposlila oko 50 novih djelatnika. Osim toga, nezamisliva je bilo koja humanitarna akcija, sportska ili kulturna manifestacija u kojoj ne sudjeluje i materijalno pomaže „Buba commerce“. Što se misli o nadležnim policijskim i pravosudnim strukturama, jasno je rečeno transparentima koje su nosili i držali prosvjednici, odlučno se očitovala i Udruga poslodavaca Viteza, pozivajući i druge ugrožene da rezolutno dignu svoj glas, a najavljeni su i novi prosvjedi, nove blokade prometnica i građanski neposluh ako se po ovom pitanju konačno ne poduzmu konkretni koraci. Među prosvjednicima mogle su se čuti i osude „lešinarenja“, kako se pogrdno nazivaju akcije federalnih inspekcija koje su česti posjetitelji tvrtki u Vitezu, skoro pa redovito uoči velikih katoličkih blagdana, kad se traže „dlake u jajetu“ da bi se izrekle bilo kakve, po mogućnosti što veće kazne. „Nemamo ništa protiv inspekcija, mi savjesno radimo i ispunjavamo sve svoje zakonske obveze. Ali tražimo isti inspekcijski tretman svih tvrtki bez obzira na nacionalnu pripadnost vlasni-

ka, tražimo zaštitu, sigurnost u radu i poslovanju za sebe, svoje obitelji, svoje uposlenike i svoju imovinu, a to uopće nemamo“, kaže predsjednik Udruge poslodavaca Viteza, Jozo Miškić. „Samo mi Hrvati iz Viteza punimo županijski proračun s 25 posto, s Kiseljakom preko 40 posto, a iz ove dvije općine nema nijednog ministra u županijskoj Vladi. Pritišću nas sa svih strana, otimaju i pljačkaju nas, ne štite nas, a bezobrazno, protuustavno i protuzakonito, uz podršku međunarodnih moćnika, poništavaju i našu biračku volju. I nije teško zaključiti da bi mnogi, pojedinci, institucije i organizacije, domaće i međunarodne, bili sretni kada bi mi Hrvati s ovoga područja „bacili koplje u trnje“ i napustili svoj zavičaj u potrazi za boljim životom i standardom. Tu im radost Hrvati ovog kraja neće priuštiti, već sada im obećavamo razočarenje jer ćemo se beskompromisno boriti do kraja, do svoje potpune ravnopravnosti koja nam je sad uskraćena na svakom koraku. Politika kakva se prema nama vodi, promišljena i podmukla, u perspektivi osim što ne nosi Hrvatima ništa dobro, ne nosi ni Bošnjacima a ni multietničkoj i proeuropskoj Bosni i Hercegovini u koju se tako lažno kunu“, moglo se jasno čuti u ponedjeljak na prosvjednom skupu.

315

Zvonimir Čilić

2011

2011 VEĆ VIĐENI SCENARIJ

P

rotuzakonite i protuustavne odluke, nelegalan ustroj vlasti, kupovina glasova, zlouporaba položaja, nelegalne smjene „nepodobnih“, mito, korupcija, nepotizam itd., sve je to na sceni u F BiH i sve se to dešava naočigled pravosudnih i policijskih struktura vlasti. Uz to, vrlo često sasvim hladnokrvno sve to promatraju međunarodni dužnosnici a ponekad i otvoreno potiču takve rabote.

Sve to su građani ove zemlje, F BiH ponajprije, doživjeli i preživjeli u vrijeme Alijanse, početkom 2001., uz orkestar SDP-a i dirigenta Zlatka Lagumdžiju. A nakon što je ta pošast završila, građani su, prije svih Hrvati, mislili i vjerovali – nikad više.

No, povijest se ponavlja, pa se sve to, samo u još gorem obliku, uz glazbu istog orkestra i istog dirigenta, ponovo događa. Posljedice su, već sada se može reći, teške i nesagledi-

ve, a što je najgore narušeni su opet i međunacionalni odnosi.

Na sreću, ipak su „otvorili oči“ neki međunarodni dužnosnici, a kada će se, i hoće li, sve to popraviti i ispraviti, kolika će šteta biti, teško je predvidjeti. Kad je Srednjobosanska županija u pitanju, koja je najočigledniji primjer svega gore navedenog, presudnu ulogu u svim tim prljavštinama odigrala je NSRzB i dvije zastupnice ove stranke u županijskoj Skupštini, Hrvatice Karolina Pavlović iz Viteza i Blaženka Lukić iz Kiseljaka. Naime, za imenovanje nelegalne županijske vlade, a da bi to, ipak, bar izgledalo legalno, SDP-u i SDA te drugim bošnjačkim strankama (SBB i Stranka za BiH) trebala je dvotrećinska većina (20 zastupnika), za što su im trebala i dva glasa (hrvatska) Boljitka. Dobili su ih i tako poništili volju hrvatskog biračkog tijela koje je HDZ-u BiH, HDZ-u 1990.

i HSS-NHI-u dalo više od devedeset posto svojih glasova. Istina, tu odluku o izboru i imenovanju vlade van snage je stavio OHR, pa će se nova Vlada formirati sukladno Ustavu i izbornim rezultatima. Međutim, posljedice su ostale i nesagledivo su teške. Naime, takvim prljavim i nelegalnim igrama, zbog kojih u ovoj županiji nema Vlade već 10 mjeseci, Karolina Pavlović je nagrađena visokom pozicijom predsjedateljice Doma naroda Skupštine F BiH, funkcijom kojoj je, nema dvojbe, apsolutno nedorasla. Blaženka Lukić svoju je „dignutu ruku“ za izbacivanje iz vlasti legitimnih predstavnika hrvatskog naroda, naplatila profesionalizacijom zastupničkog mandata iz kvote SDA, a Lijanovići su dobili Ministarstvo šumarstva, poljoprivrede i privrede koje su i tražili pod svaku cijenu.

Slijeva: Blaženka Lukić, Anto Lozančić i Karolina Pavlović

316

U te prljave igre, tvrde iz dva HDZ-a, upleteni su bili Zijad Dervišević Zika, bivši predsjednik Ž.O. Boljitka, kasnije osumnjičenik za organiziranje pokušaja atentata na Ivu Tadića, zastupnika HDZ-a BiH u Zeničko – dobojskoj županiji. Tko je zapravo i kakvu je ulogu, po čijem nalogu imao Derviševićev prijatelj i suradnik u kupovini glasova i pokušaju atentata u Zenici, također istaknuti član Boljitka, Amel Sefer? Obojica su iz Travnika, s bogatim policijskim dosijeima. Dervišević je već odavno na slobodi, nagodio se s tužiteljstvom i, valjda, „propjevao“. Koja je uloga

i veza u svemu ovomu poznatog gospodarstvenika iz Livna, visoko pozicioniranog člana Boljitka, s Derviševićem? O njihovim kontaktima, izvori u MUP-u tvrde, postoje dokazi. Kakva je pak uloga u svemu ovomu braće Lijanovića? Izvori u MUP-u tvrde da je jedan od braće samo u jednom danu s Derviševićem razgovarao desetak puta. Naravno, u sve ovo upletene su još neke sitnije ribe upitnog morala iz srednje Bosne ali i s područja Hercegovine, a usluge i informacije po tim pitanjima,za dob ru novčanu naknadu, nude dužnosnicima HDZ BiH Srednjobosanske županije, članovi Boljitka iz Turbeta, Kiseljaka, Novog Travnika, čak i iz Tuzle, a što znači da je mreža kupovanja glasova i drugih lopovluka dobro razgranata.

Sve to govori da je razloga za opsežnu i temeljitu istragu jako puno, no pitanje je zašto istrage nema. Nužno je utvrditi jesu li navodi o kupovini glasova točni, tko je komu i koliko plaćao, tko je i zašto naručio atentat na Ivu Tadića, a nije teško zaključiti da Dervišević, „gol ko crkveni miš“, nije taj. Zašto se ovo pitanje ne stavi u prvi plan, u prioritetne zadaće nadležnih organa, zaista je teško shvatiti i razumjeti. Ili pak, kako se pretpostavlja, SDP i SDA zaista imaju potpunu kontrolu nad radom i funkcioniranjem policijskih i pravosudnih organa?

A želi li se dobro Srednjobosanskoj županiji, F BiH i BiH, a iz SDP-a i SDA kao papagaji ponavljaju – sve za državu BiH, onda se mora utvrditi jesu li skupštinske zastupnice Boljitka, Karolina Pavlović i Blaženka Lukić, na legalan način izborile taj status.

Je li predsjedateljica Doma naroda Skupštine F BiH na tu funkciju došla legalno ili pak s kupljenim glasovima s kojim je ušla u županijsku Skupštinu, odakle se vinula u Dom naroda.

Blaženka Lukić je do sada privukla pozornost javnosti ne nekim postignućima ili rezultatima nego zapošljavanjem na mjesto svoje savjetnice (da je „štiti“ od kakvog mogućeg ekonomsko-državničkog kiksa) prve rodice svoga supruga. I, da ne zaboravimo naglasiti, još veću je pozornost privukla policijskim osiguranjem koje nju i njezinu obitelj i njezin obiteljski dom, danonoćno čuva već više od šest mjeseci. Od koga?

Od čega? Od ignoriranja njezinih sugrađana ne može je zaštititi nikakvo policijsko osiguranje, a sve drugo je zloupotreba, razmetanje i loša predstava koja bi bila smiješna da nije žalosna. A takve se „predstave“, želi li se dobro ovoj državi, što prije i zauvijek moraju skinuti s bosanskohercegovačkog političkog repertoara. U protivnom, ova zemlja zaista nema ni perspektive ni budućnosti i zavjese već sada mogu pasti.

317

2011

Međutim, sve ovo je poznato i široj javnosti, ali se premalo zna, i sve se čini da se i ne sazna, kako su Karolina Pavlović i Blaženka Lukić uopće izborile status skupštinskih zastupnica. Naime, u svim raspravama, kada je Srednjobosanska županija u pitanju, neizostavni su Lijanovići i njihov Boljitak. Ovdje se drži da je ta stranka početak i kraj svega što se tu nelegalnog dogodilo u proteklih desetak mjeseci. Bez njih, naime, unatoč željama i planovima SDP i SDA, to se jednostavno ne bi moglo dogoditi. Stoga treba i nužno je, u više navrata su upozoravali dva HDZ-a, želi li se sve dovesti na čistac, ispitati i raščistiti tko je, kako, komu, za koga itd., kupovao glasove birača, a što su dva HDZ-a dokumentirala i prijavila nadležnim državnim tijelima i institucijama.

Zukan Helez

Zvonimir Čilić

Nikola Simić

2011

RAZGOVOR S MARINKOM ČAVAROM, DOPREDSJEDNIKOM HDZ-a BIH

O

teškoj, mnogi kažu najtežoj i za Hrvate najopasnijoj poslijeratnoj političkoj, ali ne samo političkoj, krizi u županiji Središnja Bosna, u Federaciji i u BiH, razgovarali smo s Marinkom Čavarom, dužnosnikom HDZ-a BiH, jednim od najistaknutijih hrvatskih političkih lidera na području srednje Bosne, a i Bosne i Hercegovine.

Prijeti li Hrvatima u BiH nova „Alijansa“ u kojoj su od 2000. u strukturama vlasti umjesto legitimnih predstavnika bili oni s tri posto hrvatskih glasova?

Očigledno je da prijeti i to vrlo opasno, a to razočarava bosanskohercegovačke Hrvate i sve građane koji žele dobro BiH i to se razočarenje sve očitije i masovnije i pokazuje. Jer, Alijansa je, od prije desetak godina, u svom dvogodišnjem mandatu, nanijela veliku štetu Hrvatima u BiH ali i državi Bosni i Hercegovini, posebno Federaciji BiH. Naime, ukinut je nacionalni paritet u F BiH, što je na poziciju Hrvata ostavilo ozbiljne negativne posljedice, a sada se kroz tu novu Alijansu teži i želi, što uopće nije teško zaključiti, kroz novoformiranu vlast stvoriti i osigurati potpuna dominacija Bošnjaka, što je suprotno Daytonskom sporazumu i postojećem Ustavu. Ovo je država tri konstitutivna i ravnopravna naroda, to je temelj Daytonskog sporazuma, to je ključ prepoznatljive i jedino moguće BiH, pa tako mora i ostati. A tako će, uvjeren sam, demokratske snage u BiH i međunarodna zajednica, podržavajući ta načela, podržati i BiH i njezine narode i građane, te tako podržati i osigurati stabilan i što brži put ka euro-atlantskim integracijama. Jer, sve drugo vodi u kaos, u potpuno neizvjesnu budućnost BiH, a što nikomu normalnom i dobronamjernom ne može biti cilj.

korake. Treba podsjetiti, da se ne zaboravi, da su u vrijeme Alijanse, čija je vlast, na sreću, trajala samo dvije godine, potpisane ustavne promjene po kojima je velika šteta nanesena Hrvatima, jer je ukinut paritet, a pomoć i podršku u tomu su im dali hrvatski dužnosnici iz NHI-a koje je predvodio Krešimir Zubak. Tada su objedinjeni i braniteljski fondovi, kada je odnos korisnika HVO-a i A BiH i korištenih sredstava bio 1 : 2,5. To objedinjavanje je bilo, po mnogo čemu (različite startne pozicije I financijske dubioze) na štetu Hrvata. U međuvremenu se, uz faktor dominacije, „ugurao“ veliki broj korisnika bivših pripadnika A BiH, širila se paleta prava, tako da je danas taj odnos korisnika HVO-a i A BiH narastao na 1 : 15.

Primjera je još cijeli niz i svi su na štetu malobrojnijih Hrvata a temeljeni su na vlasti Alijanse i promjenama Ustava i zakonskih regulativa.

I ovaj put „kolo vodi“, po vokaciji, ali ne i po djelima, socijaldemokrat Zlatko Lagumdžija.

Još jednom ću ponoviti – želi se završiti projekt marginalizacije i deinstitucionalizacije Hrvata kroz vlast „platformista“ (SDP, SDA, NSRzB i HSP-a BiH op.a.) koji je još prije 10 godina počeo i vodio Zlatko Lagumdžija, čelnik, kako on kaže, multietničkog, a zapravo u ogromnom postotku bošnjački dominantnog SDP-a. Sve se to čini i radi pod plaštom građanske, za sada samo Federacije. No, to je samo privid, floskula, sredstvo kojem je cilj potpuna bošnjačka dominacija i majorizacija Hrvata u F BiH. A onda im je put otvoren i za druge nelegitimne 318

Marinko Čavara

Nevjerojatno je koliko laži i licemjerstva u protekla 3 – 4 mjeseca iz usta „platformista“ prenesenih javnosti kroz njihove medije. I to je, jednostavno rečeno, nemoguće doživljavati i prihvatiti normalnim i poštenim stajalištem. No, sve to mogu, i to maksimalno koriste, plasirajući raznorazne laži i podmetanja preko, prije svega, Federalne TV, koja je postala bilten SDP-a i njegovih političkih satelita. To je jezik laži i huškanja, koji nikako ne može doprinijeti političkoj stabilizaciji i međunacionalnom razumijevanju. No, narod nije ni slijep ni gluh pa se tako lako i tako jeftino ipak ne može prevariti.

Međutim, želim reći kako je HSP Zvonke Jurišića desno orijentirana stranka samo po onomu što se za tu stranku veže iz nekih prošlih vremena. Uostalom, po čemu bi netko neupućen u bosanskohercegovačka zbivanja prepoznao Zvonku Jurišića i njegov HSP kao desnu stranačku opciju? Pa taj je stranački čelnik tko zna koliko puta mijenjao stavove o ustavnim promjenama, o SDP-u, o položaju Hrvata u BiH… Što reći o čovjeku, političkom lideru jedne hrvatske stranke koji kaže za Željka Komšića: “Pustimo ga da radi pa ćemo ga po tomu cijeniti...”, a ni riječi o tome kako je Komšić došao, i na čiju štetu, na tu funkciju. Što reći o čovjeku, Zvonki Jurišiću, koji politički lutak, koji se potpuno izgubio u političkom vremenu i prostoru. No, on kroz to lutanje spremno koalira i urušava ionako tešku poziciju hrvatskog naroda, samo i jedino iz osobne koristi, iz osobnih interesa i, naravno, interesa svojih bliskih suradnika. Drugoga objašnjenja i drugih razloga za ovo što radi jednostavno ne može biti.

A što je s Jurišićevim tvrdnjama da će, konačno, „platformisti“, kako ih zovete, riješiti pitanje ravnopravnosti Hrvata u F BiH? To nisu priče ni za malu djecu, a u njih ne vjeruje ni Jurišić ni njegovi „platformisti“. A treba se sjetiti, što Lagumdžija nikada nije ni spomenuo, što je i kako je Jurišić, premijer Zapadnohercegovačke županije, uradio s županijskim proračunom, s novčanim transferima tvrtki svojih koalicijskih partnera iz NSRzB. Međutim, sada je

Vrlo su glasni čelnici NSRzB u osudi dosadašnjeg rada HDZ-a BiH i navodne blokade formiranja vlasti u nekim županijama koju provode dva HDZ-a. No, o prijavama o navodnom kupovanju glasova u Unsko-sanskom kantonu šute. Navodno, određene dokaze o takvim prljavim radnjama NSRzB imaju i u srednjobosanskom Ž.O. HDZ-a BiH. Činjenica je, o tomu se jasno govorilo i pisalo, NSRzB je kupovala glasove u svim dosadašnjim izbornim ciklusima. Na žalost, do sada nisu na konkretan način reagirala nadležna tijela i institucije, a što govori i o slabostima koje ti organi i institucije u sebi imaju. Istina je, osim u Unsko-sanskom kantonu i u nekim drugim sredinama, konkretnih dokaza ima i u županiji Središnja Bosna, u mnogim općinama na ovom a i na širem bosanskohercegovačkom području. Dokazi za te lopovluke se prikupljaju i uskoro će biti dostavljeni Centralnom izbornom povjerenstvu i nadležnim tužiteljstvima.

U NSRzB, tu dvojbe nema, na sceni je, u očiglednoj interesnoj sprezi, politika i poslovna politika. A to sve govori i o stranci i o politici koju ta stranka vodi. To su, jednostavnije rečeno, majstori manipulacije koji manipuliraju, po potrebi, nacionalnim i multietničkim, a sve s jasnim i prepoznatljivim ciljem. Ali, vjerujem da će uskoro pravosuđe odraditi svoj dio posla i stvari postaviti na pravo mjesto. I ne samo kada je kupovina glasova u pitanju, nego i problemi i manipulacije sa uvozom zamrznutog mesa koje se prepakiralo i prodavalo kao domaća proizvodnja.

U Busovači je, po odluci članstva, ugašena Općinska organizacija HSP-a BiH. Jer, HSP-ovcima je neprihvatljivo koaliranje s SDP-om, a na štetu dva HDZ-a koji su na izborima dobile potporu blizu 90% hrvatskih glasova.

Osjećaj je to ljudi za nacionalni hrvatski interes jer je na sceni prijevara, otimanje prava koja su svojim glasovima birači dali HDZ-u BiH i HDZ-u 1990. Takvih primjera ima još i kada je HSP BiH u pitanju i NSRzB, gdje „obraz ne daju“ ni Bošnjaci, a što govore i primjeri, recimo, iz Goražda. Bit će ih još kod ljudi kojima osobni interes nije jedini, ili pak nije ispred svih drugih interesa. A hvala Bogu, takvih ljudi nije mali broj.

Kako gledate, kakav je Vaš komentar, na činjenicu da vam je (HDZ-u) dugogodišnji partner u vlasti, SDA, okrenula leđa i priklonila se SDP-u?

Takav postupak, takav odnos i takva politika ništa ne govori o nama, nego o našim dugogodišnjem koalicijskom partneru. Mi smo do sada, a i ubuduće ćemo, za319

2011

Do jučer žestoki desničar, predsjednik HSP-a BiH, Zvonko Jurišić, sada je Lagumdžijin „adut“ u formiranju vlasti jer mu, uz Lijanoviće i njihovu NSRzB, daje lažni nacionalni (hrvatski) legitimitet. Kako gledate na tu političku spregu koja će, tvrdi Jurišić, konačno rezultirati ravnopravnošću Hrvata s ostala dva naroda u BiH?

jasno da taj proračun nije mogao zadovoljiti njihove potrebe i njihovu gramzivost, pa bi se sada željeli dočepati bogatijeg federalnog. Na njihovu žalost od toga neće biti ništa i vjerojatnije je da će, prije buđenja iz slatkih snova, svoje aktivnosti završiti pravosudni organi koji po tom i nizu drugih pitanja, već rade.

Zvonimir Čilić

Želim također poručiti „platformistima“, sljedbenicima SK Jugoslavije, da je njihov nekadašnji vođa i još uvijek uzor, Tito, još tamo dalekih 60-tih govorio i upozoravao da je unitarizam gori i opasniji od nacionalizma. A njegovi sljedbenici osuđuju nacionalizam i u onom najpozitivnijem smislu – ljubav prema svom narodu, borba za nacionalnu jednakopravnost i za nacionalna prava – a na djelu pokušavaju instalirati i provoditi unitarizam koji je i uništio bivšu Jugoslaviju. Budu li u tomu uspjeli, uništit će i državu BiH.

govarali da legitimni predstavnici sva tri naroda budu u vlasti na svim razinama jer je to temelj BiH na kojima moramo graditi budućnost. Tko to ne vidi, taj radi protiv Bosne i Hercegovine.

Scenariju Alijanse iz 2000., kada je formiranje vlasti u pitanju, najbliža je Srednjobosanska županija.

Poznato je da su županije Središnja Bosna i Hercegovačko-neretvanska bile temelj F BiH jer je u njima vlast bila paritetna. Prva Alijansa, ona iz 2000. ukinula je paritet u ove dvije županije čime su narušeni i temelji F BiH. Tada je donesen i novi zakon o državljanstvu BiH po kojemu je svaki prognani i izbjegli stanovnik RS mogao postati državljanih F BiH. To je objašnjavano i branjeno socijalnim pravima, no očigledno je na sceni bilo, bar privremeno, bošnjačko odustajanje od RS, kako bi čvršće, brojčano, naravno, ovladali Federacijom na putu ka prividnoj građanskoj tvorevini većeg bh entiteta. Međutim, jasni su bili i jasni su ostali ciljevi prve i sadašnje Alijanse koju suvereno vodi Zlatko Lagumdžija. A to je majorizirati Hrvate, oduzeti im prava koja proističu iz suverenosti i konstitutivnosti i Federaciju pretvoriti u bošnjački entitet. Sve to podsjeća, u nekim elementima i načinima djelovanja, na tihu revoluciju, a znamo iz povijesti koje i kakve stranke na ovim prostorima vole i (pro)vode revolucije. Međutim, uvjeren sam da će takva revolucija svojim potezima uništiti sama sebe, ali, ipak, s ozbiljnim posljedicama i za BiH, za život i suživot u njoj, za njezinu budućnost i prosperitet.

Hrvati na srednjobosanskom području su politički najranjiviji pa nije čudo što ovo područje čelnici dva HDZ-a, Čović i Ljubić, označavaju „zadnjom linijom obrane“ hrvatstva u BiH. Kakav politički rasplet u Srednjobosanskoj županiji očekujete?

Suzana Krišto, Marinko Čavara i Pavo Šljivić

320

Vjerujem da će pravna država zaštititi ustavni poredak i u županiji Središnja Bosna i u F BiH. S tim ciljem i s takvim uvjerenjem i očekivanjima i podnijeli smo prigovore i žalbe, sve u nadi da će to zaustaviti nesmiljene udare na demokraciju, na Ustav, na demokratska i ustavna prava Hrvata u županiji Središnja Bosna i u F BiH. Središnja Bosna je ključ multietničke BiH i ako se ovdje ne budu poštovala prava jednog naroda, ako se ne budu poštovale zakonske i ustavne odredbe, nije teško zaključiti kamo će sve to voditi. A u svemu ovomu najveće je licemjerje, SDP-a prije svega, govoriti da se sve to radi za BiH, a ustvari oni najviše rade protiv BiH i protiv interesa svih njezini građana.

U bosanskohercegovačkom loncu sve su „kaše“ moguće. I skuha li se ona najnepovoljnija, u kojoj legitimnih predstavnika hrvatskog naroda u vlasti ne bude, što i kako dalje u toj situaciji? Što je, ima li je, B varijanta?

Izlaza iz svake situacije ima i mora ga biti. Hrvatski narod u županiji Središnja Bosna i Federaciji ima dovoljno snage i mudrosti, a i prijatelje i izvan BiH, da se izbori za pravdu, za poštivanje Ustava i svih zakonskih odredaba koje uređuju i definiraju našu županiju i Federaciju. Naći će se, ne dvojim, i snage i mudrosti, kako bi nadležne institucije radile i funkcionirale sukladno zakonima, pravima, obvezama i ovlastima te riješile političku, i ne samo političku krizu koja prijeti s vrlo ozbiljnim, iznimno negativnim posljedicama, a uzrokovao ju je bošnjački politički blok – SDA i SDP. Nakon toga, što je i razumljivo, formirani su hrvatski i srpski blok i jasno je da se izlaz iz novonastale krize može naći samo dogovorom unutar tih nacionalni blokova. Drugog razumnog i održivog rješenja za Bosnu i Hercegovinu nema.

321

Zvonimir Čilić

2011

2011

ZA MEĐUNACIONALNO POMIRENJE

S

velikom razočarenjem ali ne i iznenađenjem Hrvati u srednjoj Bosni dočekali su kazne haaškoga haškoga Tribunala hrvatskim generalima Gotovini i Markaču. Bar ovdje u srednjoj Bosni Hrvati su, odavno, shvatili i uvjerili se u pravdu i pravičnost Međunarodnog suda (ne)pravde u Haagu. No, i dalje se presude komentiraju na svakom koraku i na svakom mjestu, kao i reagiranja domaćih i inozemnih političkih dužnosnika, a posebnu pozornost izazvao je komentar ministra obrane BiH, umirovljenog generala Armije BiH, Selme Cikotića.

Hrvati s područja srednje Bosne, poglavito Hrvati Bugojna njegovu izjavu, komentar presude i tvrdnju kako je ona, u svakom slučaju, „značajna za međunacionalno pomirenje i stabilnost regije“, te kako je „rad haaškoga Tribunala bitan za utvrđivanje istine“, doživljavaju ciničnom, drskom, bezobraznom, krajnje nemoralnom. Tvrde Hrvati Bugojna, koji zovu telefonom medije, šalju mailove, traže reagiranje, da je Cikotić zadnja osoba pozvana da presudu hrvatskim generalima komentira i ocjenjuje je „značajnom za međunacionalno pomirenje i stabilnost u regiji“. Daleko značajnije za pomirenje, bar na dijelu regije na koju Cikotić aludira, kažu ogorčeni Hrvati iz Bugojna, misleći na srednjobosansko područje, bila bi optužnica protiv njega i njegovog „civilnog“ šefa u ratnom vremenu, predsjednika ratnog Predsjedništva Bugojna, Dževada Mlaće. Upravo su njih dvojica bili gospodari života i smrti (Hrvata) na širem području Bugojna (Cikotić je bio zapovjednik Operativne grupe „Zapad“ – područje Bugojna, Donjeg

322

i Gornjeg Vakufa i Novog Travnika op.a.). I da samo malo ima pravde i pravičnosti u haaškom sudu kojemu sada Cikotić upućuje hvalospjeve, on bi bio tamo skupa s Dževadom Mlaćom, a ne u ministarskoj fotelji.

Ili, da bar malo ima pravde i pravičnosti, ili je bolje reći - političke (i međunarodne) volje, bio bi on optuženik Suda za ratne zločine BiH. Cikotić je (ovaj put ostavimo po strani Mlaću) svoj ratni zadatak obavio besprijekorno. Naime, s područja Bugojna protjerano je 15 tisuća Hrvata, više stotina civila i zarobljenih vojnika prošlo je strahote logora (Stadion, Salon Namještaja, Gimnazija...) Armije BiH, mučenje, ponižavanje, gladovanje, maltretiranje, batinanje… Više desetaka ih je ubijeno ili su od posljedica stradanja u logorima kasnije umrli ili pak ostali s teškim i trajnim traumama, zdravstvenim i tjelesnim oštećenjima. Stotine, pa i tisuće stambenih, gospodarskih i sakralnih objekata je opljačkano, zapaljeno, srušeno, oskrnavljeno, a za sve to, kao i za niz drugih stradanja Hrvata, postoje argumenti, dokazi i dokumenti, na koje su, bez rezultata, Hrvati Bugojna ukazivali, slali ih na sve relevantne adrese, vapili i dalje vape za pravdom i pravičnošću i radi „međunacionalnog pomirenje i stabilnosti regije“. A očito je, gluhom ne vrijedi govoriti niti slijepom pokazivati.

No, mi ćemo, i ovaj put, na traženje Bugojanaca, „gluhim govoriti i slijepim pokazivati“. Naime, s dva ćemo dokumenta ukazati na (zlo)djela ministra obrane BiH, Selme Cikotića iz ratnog perioda, koji preko presuda hrvatskim generalima govori o međunacionalnom pomirenju i stabil-

nosti regije. Riječ je o dokumentu „Vanredni izvještaj“ (strogo povjerljiv – vojna tajna op.a.) kojega komandant Operativne grupe „Zapad“ šalje svom nadređenom, zapovjedniku 3. korpusa A BiH u Zenici, Enveru Hadžihasanoviću.

„U tom smislu”, kaže se između ostalog u Vanrednom izvještaju, „želim vas upoznati da smo mi ovdje u Bugojnu u toku dejstava, zarobili 470 pripadnika HVO-a, od kojih je 383 imalo status ratnih vojnih zarobljenika.

Zbog nepostojanja razloga za zadržavanje u zatvoru (logorima op.a.) otpušteno je 66 zarobljenika a u zatvoru imamo 317 zarobljenika + 2 zarobljenika u G. Vakufu – ukupno 319.

Od ovih 319 ljudi za sve postoje osnove za suđenje (pa Hrvati su, to je dovoljan razlog, op.a.), nisu za puštanje, a 23 zbog težine počinjenih djela imaju poseban tretman“.

Treba reći da je odnos zarobljenih civila i vojnika, a to se da provjeriti kroz dokumente, bio obrnut od Cikotićeve tvrdnje, dok su ta 23 zarobljenika koji zbog „težine počinjenih djela imaju poseban tretman“, bugojanski uglednici, intelektualci, kojim se nešto kasnije izgubio svaki trag, s tim da su posmrtni ostaci trojice proteklih godina pronađeni. A taj „izgubljeni trag“ vodi ka sadašnjem ministru obrane BiH Selmi Cikotiću i od njega ka zapovjedniku 3. korpusa A BiH, generalu Enveru Hadžihasanoviću, što se vidi i iz odgovora koji je Cikotić od Hadžihasanovića dobio istog dana, znači 19. rujna 1993. godine, u kojemu se, uz ostalo, kaže: „Obzirom da će najvjerovatnije svi bojovnici biti pušteni po principu „svi za sve“, potrebno je ona 23 bojovnika, koja su počinili teža teža djela, prebaciti kod mene u KPD (Kazneno popravni dom, u ratu, uz Muzičku školu, logor za Hrvate Zenice, op.a.), pa ću se ja tada natezati sa UNPROFOR-om, Evropskim promatračima, Međunarodnim crvenim križom i ostalim međunarodnim organizacijama oko njihovog puštanja“.

Zvonimir Čilić

2011

Dalje od ovog istraživati i ukazivati ne bi trebao biti zadatak ni Hrvata iz Bugojna ni bilo kojeg novinara. To su ozbiljne indicije i dokazi kojima se trebaju posvetiti nadležni istražni, tužiteljski i sudski organi, s ciljem dosezanja i postizanja pravde i pravičnosti I realizacije ideje„međunacionalnog pomirenja i stabilnosti regije“. Nije li upravo to, uostalom, ono što na posredan način, u svom komentaru, traži i za što se zalaže i umirovljeni general Armije Bosne i Hercegovine, aktualni ministar obrane BiH, Selmo Cikotić?

323

2011

CILJ REVIZIJE JE SLOM HRVATA I NJIHOV ODLAZAK IZ BIH BRANITELJSKA POPULACIJA Još jedno upozorenje na nelegalan rad Ministarstva za pitanja branitelja FBiH

Na području srednje Bosne ne prestaju negativna reagiranja i osude federalnog ministra branitelja Zukana Heleza i revizije invalidnosti koja se provodi prema njegovu diktatu, nadzoru i uputama. I sve bi se to moglo podvesti pod jedinstveni nazivnik - ogorčenje stradalnika HVO-a - jer su upravo oni cilj i “zadatak” ministra Heleza, koji u svojstvu savjetnika zapošljava Besima Hodžića, zapovjednika logora Armije BiH Gimnazija u Bugojnu, u kojemu su ponižavani, mučeni, ubijani..., pri-

Iz HVlDRA-e su poručili da Hrvati nemaju nikakvog utjecaja na rad Ministarstva Zukana Heleza te kako će se diskriminacija i dalje nastaviti padnici HVO-a i hrvatski civili, čije postojanje, kao i postojanje MOS-a, ministar Helez negira. Reagiraju pojedinci, općinske i županijske organizacije udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, traže zaštitu, jednakopravnost u reviziji i u svemu drugome s pripadnicima Armije BiH, ali zaštite i pravde niotkud.

Reakcija branitelja O ovim problemima jasno stajalište zauzela je i koordinacija udruga pro-

isteklih iz Domovinskoga rata SBŽ-a i poručila: “Nastavi li se ovaj trend, poduzet ćemo radikalne mjere kako bismo zaštitili branitelje naše županije”. Prema istom pitanju, uz niz drugih aktivnosti, reagira i Predsjedništvo HVIDRA-e HVO-a HB-a.

Upravo o tom, za stradalnike HVO-a, gorućem pitanju o reviziji i političkim igrama, što likom i djelom personificira ministar Zukan Helez, govorio nam je i predsjednik HVIDRA-e HVO-a HB-a Travničanin Dragan Radić, čija je općina i cijelo srednjo-

Revizija je, od samog početka, pripremana prvenstveno za pripadnike HVO-a APEL BRANITELJA

Očekuju oštriju reakciju hrvatske politike “Tražimo i očekujemo, konačno i odlučno, reakcije hrvatskih dužnosnika u strukturama političke, izvršne i zakonodavne vlasti da se Zukan Helez zaustavi u svojim prljavim nakanama, da se shvati pogubnost ovakve revizije za Hrvate i da se sve vrati u zakonske okvire...

DRAGAN RADIĆ, predsjednik HVIDRA-e HB-a

324

S nadom da će tako i biti, ali ne čekajući to skrštenih ruku jer smo izgubili strpljenje i vjeru u pravdu i zakonitost, planiramo kako ćemo i na koji način, uskoro, poduzeti odlučne i nedvosmislene mjere”, poručio je predsjednik HVIDRA-e HVO-a HB-a Dragan Radić.

Hrvatski invalidi i dalje Helezovu reviziju smatraju diskriminirajućom i nelegalnom

A on inzistira na reviziji koja će u konačnici biti na štetu hrvatskih ratnih invalida. U ovim prljavim igrama, da bi prikrio zle namjere, koristi pojedince svjesno i planski izbjegavajući razgovore s hrvatskim udrugama koje imaju puni hrvatski legitimitet”, ističe Radić dodavši kako se Helez vješto služi moćnom informativnom bošnjačkom mašinerijom, koja provodi medijsku harangu i prema

Cilj slom Hrvata Prema tvrdnjama Radića, cilj revizije nije otkrivanje lažnih invalida već “slom” Hrvata u BiH, dovesti ih u položaj nemoći i od konstitutivnog naroda dovesti ih u poziciju nacionalne manjine.

nih uvjeta za život i uz sve drugo, nedvojbeno je, došlo bi i do masovnog iseljavanja Hrvata iz BiH”, rekao je Radić istaknuvši kako je sve počelo još 2004. godine integracijom dvaju sustava skrbi o braniteljima u jedno ministarstvo. “To je ministarstvo vremenom postalo institucija majorizacije Hrvata“.

“Jer invalidi HVO-a kroz Helezovu reviziju ne gube samo naknadu za invalidninu, nego gube i pravo na mirovinu iz Hrvatske, a što je zakonski uređeno međudržavnim ugovorom.

Naravno, postavlja se pitanje zašto je bilo komu u interesu ‘dokinuti’ mirovine iz RH, koje se ovdje troše i pridonose boljem ekonomskom položaju BiH.

2012

Kako kaže predsjednik HVIDRA-e HB-a Dragan Radić, kada je donesen Zakon o reviziji RVI-ja FBiH, vjerovalo se (naivno) kako je krajnji cilj otkriti one koji su na nezakonit način stekli status ratnog vojnog invalida.

Kada je revizija počela, postalo je jasno da ona ima političku pozadinu, s jasno definiranim ciljevima. “Revizija je od samog početka pripremana prvenstveno za pripadnike HVO-a.

Upravo radi toga ministar Helez samovoljno (?) i protuzakonito ukida dotadašnje revizorske timove i osniva nove s liječnicima spremnim raditi i uraditi ono što Helez traži i na čemu inzistira.

stradalnicima i prema čelnicima HVIDRA-e, koji su se drznuli suprotstaviti ministru Helezu koji za taj prljavi posao ima maksimalnu stranačku (SDP), vladinu i potporu bošnjačke politike.

Zvonimir Čilić

bosansko područje, kada su pripadnici HVO-a i hrvatsko stanovništvo u pitanju, pretrpjeli velika stradanja, pljačke, ubojstva, progone, logore (čije postojanje Helez sada negira), najveće stradanje u svojoj višestoljetnoj povijesti.

Istina, ekonomski gledano to nema logike niti pak razumnog objašnjenja. Ali ako se to promatra s političke strane, smisao i namjera su sasvim drukčiji. Naime, izgube li hrvatski invalidi status u BiH, gube i mirovine u RH, a to bi za Hrvate u BiH imalo nesagledivo teške posljedice. Jer stotine pa i više tisuća hrvatskih obitelji ostalo bi bez osnov325

2012

PETNAEST GODINA VITEŠKIH AKORDA

J

edan od najpoznatijih i najpopularnijih mješovitih pjevačkih ansambala u srednjoj Bosni pa i na šire, „Viteški akordi“ iz Viteza, u subotu navečer u reprezentativnom salonu tvrtke „Buba commerce“ svečano su obilježili i proslavili 15 godina rada i uspješnog djelovanja.

Okupilo se i više od 500 poštovatelja njihovog repertoara i pjevačkog umijeća, a Akordi su večer posvetili svom proljetos preminulom dugogodišnjem članu Draganu Frljiću.

O umjetničkom putu „Viteških akorda“ i o njihovom preminulom članu Draganu Frljiću, prigodno je govorio fra Drago Pranješ Čarli, dugogodišnji viteški župnik, sada gvardijan u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori, čiju glazbenu narodnu baštinu, izvornu ali i u različitim aranžmanima, na svom repertoaru ima i ovaj ansambl. „Viteški akordi“ su poznati i rado viđeni gosti diljem BiH, nastupali su u mnogim mjestima, u Sarajevu i petnaestak puta u raznim prigodama

Članovi ansambla „Viteški akordi“ su soprani: Ivana Mlakić, Jadranka Šarić, Viktorija Ivančić, Ljiljana Marić, Ivanela Brković i Dijana Vuković, altovi: Olgica Krezić, Vlatka Blaškan Lala, Aleksandra Ivančić, tenori: Marijan Krezić, Dragan Petrović, Ivan Mišković i Stipo Grabovac Braco te basovi: Branislav Kuzmanović i Petar Grebenar. i različitim povodima, a u više navrata nastupali su i u gradovima diljem Hrvatske. Pjevali su i pjesmom pratili i mnoge estradne pjevačke zvijezde: Gertrudu Munitić, Ivicu Šarića, Terezu Kesoviju i mnoge druge. Dobitnici su brojnih nagrada i priznanja, te Zlatne plakete Viteza za doprinos kulturnom životu ovoga grada i širega područja.

U svom repertoaru imaju više od 170 pjesama raznih žanrova – duhovne, svjetovne, domoljubne, ljubavne, zabavne, narodne... Od prvoga dana ansambl vodi profesorica glazbe, Olgica Krezić. Već deset godina „Vi-

teške akorde“, kulturni brend Viteza i srednje Bosne sponzorira poznata tvrtka „Economic“ u vlasništvu Mire i Franje Rajkovića.

Dodatan pečat ovoj prekrasnoj večeri punoj pjesme, ljubavi i emocija, dali su i tamburaško-pjevačka skupina koju vodi poznati glazbenik fra Mirko Majdandžić, ranije gvardijan u franjevačkom samostanu u Fojnici, sada župnik u župi Svetog Mihovila u Varešu, tamburaši HKD Napredak Vitez, te nekolicina solista, članova „Viteških akorda“ i Tamburaškog orkestra HKD Napredak.

Marijan Krezić, Dragan Petrović, Ivan Mišković, Stipo Grabovac, Pero Grebenar, Ivana Mlakić, Jadranka Šarić, Dijana Vukovića, Ivanela Brkovića, Ljiljana Marić, Viktorija Ivančić, Aleksandra Ivančića, Vlatka Blaškan, Olgica Krezić

326

2012

NEĆEMO BITI MONETA ZA POTKUSURIVANJE

N

a redovitoj sjednici srednjobosanskog Županijskog odbora HDZ 1990. održanog u petak navečer u Travniku raspravljalo se o više aktualnih, a kako je nakon sjednice novinarima kazala predsjednica Odbora Slavica Josipović, najviše vremena je utrošeno na razmatranje novonastale političke situacije a nakon što su, u većini medija, objavljene karte teritorijalnog preustroja BiH, ili je bolje reći Federacije BiH.

Slavica Josipović također je kazala kako je ostalo pitanje bez odgovora tko lansira te karte, zašto se to čini uoči procesa izmjene Ustava i izbornog zakona, što se želi time

postići, jesu li to „probni baloni“ za reakciju Hrvata, ili pak najava onoga što Hrvate u srednjoj Bosni zaista čeka? „Zato”, kazala je, “članovi Ž.O. naše stranke traže, prije svega od čelništva stranaka s hrvatskim predznakom, od HNS-a, od visokog predstavnika i svih relevantnih međunarodnih organizacija i institucija, odgovore na ta pitanja. Službenih informacija po tom pitanju nema pa nije čudo što „caruju“ dezinformacije koje siju nelagodu, strah, neizvjesnost među hrvatskim pukom u srednjoj Bosni, a sve to narušava političku situaciju i političku stabilnost na ovom, pa i na širem bosanskohercegovačkom prostoru“.

Dodala je također, u svoje ime ali i ime ostalih članova Ž.O, da „neke unutarnje snage još uvijek ne mogu prihvatiti da su Hrvati u srednjoj Bosni ostali i opstali, pa i dalje traže kako im zagorčati život, kako ih obeshrabriti , natjerati ih na razmišljanje o pakiranju kofera i tako se izboriti za ono što nisu uspjeli ratnim i ratno-političkim konstrukcijama“.

„Međutim, naš je zaključak i naša je poruka da to neće i ne može proći i takvu poruku šaljemo „crtačima“ karata koje su jasne slike njihovih želja i planova. Zaustavili smo travanjski paket koji je, nedvojbeno, išao na štetu Hrvata, prije svega Hrvata u srednjoj Bosni, a sada poručujemo, jasno i glasno, da planovi po kojima se Hrvati srednje Bosne teritorijalno i administrativno odvajaju od većinskih hrvatskih prostora i „utapaju“ u većinske bošnjačke, ne mogu i neće proći. Jednostavno nećemo dozvoliti ma tko „crtač i planer“ bio i ma kako se on zvao, da nas „utope“ tamo gdje su naumili. Nećemo pristati i dozvoliti da mi Hrvati iz srednje Bosne ponovo budemo moneta za potkusurivanje u nekim prljavim igrama i prljavim računicama. Stoga tražimo od svih stranaka s hrvatskim predznakom jasno i žurno očitovanje po ovom pitanju jer, u protivnom, prijete nesagledivo ozbiljne pa i opasne političke posljedice“, kazala je Slavica Josipović prenoseći novinarima stajališta Ž.O. HDZ-a 1990.

327

2012

Rudo Vidović, Martin Raguž, Božo Ljubić, Slavica Josipović

Zvonimir Čilić

„Čije su to karte, tko su njihovi crtači, pitanja su o kojima smo raspravljali ali odgovora nismo našli“, kazala je novinarima Slavica Josipović i istaknula kako te karte zabrinjavaju Hrvate u srednjoj Bosni i ono „iscrtano“ je za ovdašnje Hrvate apsolutno neprihvatljivo. „Jer”, kazala je Slavica Josipović, “i do sada su Hrvati, posebno u srednjoj Bosni, uz blagoslov međunarodnih institucija potkradani ukidanjem pariteta vlasti u Srednjobosanskoj županiji (i u F BiH op.a.), zaboravljanjem preustroja Travnika istovjetno Mostaru a čemu su kumovali šutnjom i hrvatski političari u BiH, nepravednom podjelom sredstava za obnovu i povratak. A mogući teritorijalno-administrativni preustroj koji se kroz plasirane karte nudi, bio bi, slobodno se može reći, nakon velikih ratnih stradanja, velikog broja žrtava, progona..., i konačan udarac hrvatskoj, kakvoj-takvoj ravnopravnosti, konstitutivnosti, pa i opstanku na srednjobosanskim prostorima.

2012 ILIJA NAKIĆ – INTERVJU

H

rvati Travnika su veliki, možda i najveći stradalnici protekloga rata u BiH, a u one najcrnje i najtragičnije dane te tragedije svakako spada 8. lipnja 1993. god. Tog dana, iako je mnogo što ukazivalo na takvu mogućnost i opasnost, ipak je neočekivano počela sveopća ofenziva postrojbi Armije BiH na HVO, na dotadašnjeg saveznika u borbama sa srpskim agresorima na BiH i na sam Travnik. Svim raspoloživim snagama 8. lipnja napadnute su postrojbe HVO-a, hrvatska sela i naselja, sve što je bilo hrvatsko u ovoj općini u kojoj je po popisu stanovništva iz 1991. živjelo više od 26 tisuća Hrvata.

O tim događajima, o ratu i poraću, o teškim posljedicama za Hrvate koji su i danas vidljivi u svakom segmentu, a u povodu 8. lipnja, o perspektivama Hrvata u Travniku, o životu i suživotu na ovim prostorima, razgovarali smo s umirovljenim general-bojnikom HVO-a, Ilijom Nakićem.

A za one koji ne poznaju generala Nakića treba reći da je bio zamjenik zapovjednika Stožera HVO-a Travnik, zapovjednik travničke Frankopan brigade HVO-a, 3. gardijske motorizirane brigade „Jastrebovi“, zapovjednik Zbornog područja Vitez, pomoćnik ministra obrane F BiH, Miroslava Prce, vršitelj je dužnosti zapovjednika Hrvatskog generalskog zbora HVO-a, član srednjobosanskog Ž.O. i Predsjedništva HDZ-a BiH, predsjednik Odbora za branitelje i udruge proistekle iz Domovinskoga rata...

Gospodine generale, kako danas, s velike vremenske distance, gledate na početak rata i ratnih stradanje Hrvata u Travniku i na širem srednjobosanskom području?

Na žalost, mnogi životi su izgubljeni, mnogi su prognani, opljačkani, uništena je njihova imovina. Bilo je to neviđeno stradanje hrvatskog puka Travnika ali i cijele srednje Bosne koje se i danas u velikoj mjeri osjeća, a o tuzi, tužnim sjećanjima, o ranama na tijelu i u dušama da i ne govorimo. A o svemu ovomu, kada su Hrvati Travnika u pitanju, treba reći i znati da mi nismo napali nijedno srpsko ili bošnjačko selo, da smo se mi cijeli rat branili od najezde nadmoćnijih najprije srpskih a potom i bošnjačkih snaga. Branili smo svoje obitelji, svoja ognjišta, svoju vjekovnu postojbinu, branili smo, uostalom, BiH. I to, ma koliko to htio, nitko nam ne može osporiti.

Zbog velikog stradanja, tragedije koju smo preživljavali i preživjeli neki postavljaju pitanje zašto smo se uopće i borili. A ja im uzvraćam pitanjem: Što bi bilo s nama 328

General bojnik Ilija Nakić

da nismo, da nismo uzeli oružje u ruke? Odgovor je jasan, vidljiv, nedvosmislen je. Tamo gdje nije bilo HVO-a, tamo više i nema Hrvata, ili, ako ih i ima tek služe kao „ukrasno cvijeće“ lažne demokracije. Treba također znati i po stoti put ponoviti, mi Hrvati smo na vrijeme shvatili kakva opasnost prijeti nakon Hrvatske i BiH i za ono najgore smo se i pripremali i toj paravojnoj srpskoj pošasti, skupa s Bošnjacima, se i suprotstavili. A prve žrtve u tim borbama, to treba znati i naglasiti, jer i to mnogo što govori, za obranu BiH bile su hrvatske – u Vitezu, Travniku, Jajcu... I na žalost onda se dogodilo ono što su mnogi slutili ali ipak ne i očekivali, napali su nas iznenada i žestoko 8. lipnja 1993. naši dotadašnji saveznici, kada je i počela tragedija travničkih Hrvata. A sada elaborirati zašto se to dogodilo, mislim da i nema potrebe jer je sve jasno i vidljivo, a potvrdilo se i kasnije.

Naime, namjera je bila nadoknaditi izgubljeno, osvojeno od srpskih paravojnih snaga i uz pomoć tzv. JNA, od malobrojnijih i činilo im se slabijih Hrvata. I to je sva filozofija razloga tih napada a sve je „kuhano i soljeno“ u bošnjačkim ekstremnim kuhinjama koje su, u to vrijeme, u okviru bošnjačkog korpusa, bile potpuno dominantne.

Tragedija travničkih Hrvata nastavljena je i u poraću, nastavljene su pljačke i uništavanje imovine Hrvata, na-

padani su povratnici, progoni, nasilja, ubojstva..., a sve s ciljem usporiti, ako baš i nije bilo moguće u potpunosti zaustaviti, proces povratka. I uspjelo se u tomu?

li oči i dužnosnici međunarodne zajednice, sud u Haagu..., ili su pak nasilje i zločine nad Hrvatima tek deklarativno osuđivali.

Istina je, tragedija i stradanje hrvatskog puka Travnika nastavljeno je i u poraću. Korištene su sve moguće mjere, i one najgore, zločinačke - zastrašivanje, pljačke, prijetnje... i što je najgore ubojstva nemoćnih, siromašnih i obespravljenih povratnika, čak i policajaca povratnika u Travnik. Željelo se, nema dvojbe zaustaviti povratak prognanih Hrvata koji su uvijek bili pupčanom vrpcom vezani za svoj zavičaj. Na žalost, u tim prljavim, krvavim nakanama se djelomično, ali ne i u potpunosti, uspjelo i znatan broj Hrvata koji su se željeli vratiti to još uvijek nisu uspjeli. A želje za povratkom, hvala Bogu, još uvijek ima, pa i nade da će mnoge želje biti i realizirane. Povratak Hrvata u Travnik, a i u cijelu srednju Bosnu, znači i očuvanje BiH onakve kakva jedino i može biti i ostati.

Jer, Hrvati su bili i ostali „miris i okus“ ove lijepe zemlje i svim dobronamjernim je jasno da taj „miris i okus” treba čuvati i sačuvati. U protivnom?

Sa žaljenjem treba konstatirati da je to zaista tako.

Deklarativna osuda, obećanja... ali nikada i konkretne istrage, procesuiranja, sudske kazne. Zašto je to tako dalo bi se razglabati i razgovarati, ali rezultati svega na tom planu učinjenog su jasni. Za tu strašnu tragediju koju su Hrvati doživjeli u ratu i poraću nitko službeno, sudski i pravomoćno, nije kriv. Čak nema ni istraga, procesa, a nije teško zaključiti da ih neće ni biti. A dokazi za zločine, zapovjednici i zapovjedna odgovornost, čak i egzekutori, nuđeni su na dlanu. Ali, to pravosuđe, međunarodna zajednica, sud u Haagu, uopće nije interesiralo i ne interesira ih. Jer, uvriježeno je bilo, to su podgrijavali i moćni bošnjački mediji i bošnjačka politika a iz raznoraznih razloga, iz ne znanja i ne poznavanja stvarnoga stanja ali i iz političkih interesa, i veći broj dužnosnika međunarodne zajednice, zla su činili i počinili agresori Hrvati i na tom stajalištu je trebalo ostati i ostalo se.

Međutim, mi ne odustajemo od borbe za pravdu i istinu, ne odustajemo od traženja istraga i procesuiranja svakog zločina, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost žrtve i počinitelja. Hrabre nas sudski procesi koji se vode protiv osumnjičenih za počinjene zločine nad Hrvatima Bugojna, pa se s pravom nadamo da će i Travnik i zločini počinjeni u Travniku, doći na red. Do tada, teško se oteti sjenama prošlosti, trauma koje u sebi nosimo, a treba živjeti, raditi, surađivati jedni pored drugih, jedni s drugima. A za to su pravda i istina i odgovornost za činjeno i počinjeno nužni!

Za sve rečeno i pobrojano, i za još mnogo toga, nitko nije odgovarao. Čak su na sve to mudro šutjeli, zatvara-

Kroz rad i djelovanje u Ž.O., u Predsjedništvu HDZ-a BiH, uključeni ste i u politički život Srednjobosanske županije pa i šire. A i na tom planu, 18 godina nakon rata Hrvati i dalje moraju voditi tešku, sada političku borbu za ravnopravnost, za sve ono što im i po Daytonskom ustavu, po županijskom i federalno ustavu, po demokratskim, ljudskim i božjim načelima pripada.

Sve ovo o čemu smo govorili i dalje se reflektira na položaj Hrvata u Travniku, a kad spomenem Travnik mislim i na cijelo srednjobosansko područje. Cijelo poratno vrijeme pokušavalo se ostvariti ono što u ratu nije u potpunosti uspjelo. A to je etnički očistiti ovo područje i kako sam već rekao, nadoknaditi ono što su im „uzeli“ Srbi. U znatnoj mjeri u tomu su i uspjeli, a mi smo bili i ostali konstitutivan narod, ali jasno treba naglasiti - samo na papiru, samo u aktima, zakonskim i ustavnim regulama koje jači, brojniji, nadmoćniji ne priznaju i ne poštuju. Pa zar to u potpunosti ne potvrđuje prošlogodišnji dogovor u našoj županiji i na razini F BiH, kada smo od bošnjačkih stranaka jednostavno bili izbačeni iz svih struktura vlasti. A što je vrijedilo naše upozoravanje na zakonska i ustavna prava, na izborne rezultate?

Ništa i nitko nije ni prstom maknuo da se to nasilje nad demokracijom, nad zakonskim i ustavnim regulama, 329

2012

Tragedija je zaista velika, najveća u povijesti Hrvata Travnika. Partizani su u Drugom svjetskom ratu, u drugoj polovici listopada 1944. kada su „oslobodili“ Travnik, među Hrvatima, vojnicima i civilima, napravili pravi pokolj. I mislilo se, takva stradanja, takav zločin, ne može se nikada ponoviti. A 49 godina kasnije, 1993. dogodila se daleko veća tragedija hrvatskog puka, a ovaj put egzekutori su bili pripadnici postrojbi A BiH i mudžahedinske postrojbe u njihovim redovima. Brojke su neumoljive i sve govore: 19.600 prognanih Hrvata, pet tisuća kuća i gospodarskih objekata je opljačkano, zapaljeno, srušeno, 427 vojnika poginulo je ili je ubijeno nakon zarobljavanja, te 124 civila. Bez oba roditelja ostalo je 29 djece, a bez jednog 540, ranjeno je više od 1.500 pripadnika HVO-a i civila a 600 ih je s trajnim invaliditetom, čak 27 hrvatskih obitelji su izgubile dva i više članova, a Sarafina Lauš tri sina i supruga. Na Galici, na Vlašiću (gdje su bile srpske paravojne snage op.a.) mučeno je i ubijeno 14 zarobljenih pripadnika HVO-a, u Miletićim, još prije sveopćeg napada, mudžahedini su ubili petoro mještana civila. U Buhinim Kućama je zarobljeno i mučki ubijeno 12 mladića iz postrojbe „Munje“, u Bikošima u gučogorskoj župi je strijeljano 37 zarobljenih branitelja, ranjenika i civila, a za tijelima 26 Hrvata Travnika se još uvijek traga. Torture logora Manjača prošao je 881 pripadnik HVO-a (nakon progona od strane A BiH op.a.), a desetine vojnika i civila logore A BiH na Starom gradu, u Han Biloj, Mehuriću, Orašcu... Tragedija kakvoj je teško naći premca u proteklom ratu.

Zvonimir Čilić

Možete li za naše čitatelje iznijeti egzaktne podatke o tom teškom i za Hrvate tragičnom vremenu, o posljedicama tih stradanja hrvatskog stanovništva općine Travnik?

zaustavi. Istina je, to ne smijemo nikada zaboraviti, na hrvatske „jude“ kojih je, na žalost, uvijek bilo u našim redovima, pa tako i prošle godine, što je bošnjačkim strankama – SDA, SDP i SBB značajno olakšalo posao.

A nama Hrvatima je preostala samo uporna borba za ono što nam po svim zakonskim, ustavnim i demokratskim načelima i pripada. I sva ta borba vodi se 18 godina nakon završetka krvavog rata.

Travnik bi po zakonskim i ustavnim odredbama trebao biti ustrojen po istom principu kao i Mostar. Na žalost to više nitko ozbiljno i ne spominje. Tko je za to kriv? Je li to pravo, ta mogućnost, za Hrvate izgubljena?

Istina je, mnogo toga se lomilo i lomi se i sada preko Travnika, preko Hrvata srednje Bosne. Istina je, za sve što nas opterećuje, što nam se uzima, uskraćuje, krivi smo i sami. Krivo je naše hrvatsko nejedinstvo, bar u onim situacijama od vitalnog značaja za Hrvate BiH. Krivi su često, usko stranački i osobni interesi pojedinaca koji se stavljaju ispred općih i nacionalnih. Takve interese maksimalno koristi bošnjačka politika i uz amenovanje međunarodnih dužnosnika, biračku volju hrvatskog naroda potpuno zanemaruju. A iza toga ostaju teške i nepopravljive posljedice za hrvatski narod. Čak i ta situacija oko Mostara i „zaboravljanja“ Travnika u tom kontekstu govori kakav je položaj Hrvata. Ono što traže i hoće dati Bošnjacima u Mostaru, ne da se Hrvatima u Travniku. Zašto? Na to pitanje jednostavno nema odgovora, ali moramo biti do kraja pošteni pa reći da odgovor na to pitanje baš nitko kompetentan iz hrvatskih političkih redova i ne traži. I neće biti iznenađenje ako kratkih rukava ostanu Hrvati i u Mostaru kao što su, potpuno je jasno, već ostali u Travniku. Jer, u BiH ima ravnopravnih i ravnopravnijih, a mi Hrvati smo, po pravilu, u toj podjeli, uvijek na strani gdje su „ravnopravni“.

Nemali broj srednjobosanskih Hrvata misli da bi obilježavanje početka ratne tragedije Hrvata Travnika moralo svake godine okupiti svu hrvatsku bosanskohercegovačku političku, vjersku i kulturnu elitu, kako bi se na i na taj način ukazalo na neprocesuiranje zločina, na nepravdu koja se i dalje čini Hrvatima Travnika i ne samo Travnika.

Iako su ratna stradanja Hrvata počela nešto ranije, 8. lipnja 1993. kada je počela sveopća bošnjačka ofenziva na sve što je hrvatsko u Travniku, ustvari je i definitivno razotkrio namjere bošnjačke politike kada su u pitanju njihovi dotadašnji ratni saveznici Hrvati u pitanju. I stradanje Hrvata Travnika po mnogo čemu simbolizira stradanje Hrvata srednje Bosne uopće. I nedvojbeno je da bi ovaj datum trebalo obilježiti kao početak kalvarije Hrvata u Bosni ali i iskazane žilavosti, odlučnosti boriti se, ostati i opstati na svojoj rodnoj grudi. Bila bi to, ili je bolje reći trebala bi biti, potvrda svehrvatskog jedinstva u BiH, dan tužnog sjećanja, dan pijeteta prema brojnim žrtvama u Travniku ali i u cijeloj srednjoj Bosni, pa i u cijeloj BiH. Jer, Travnik i Lašvanska dolina su bosansko330

hercegovački Vukovar, Škabrnja... i naši ljudi u te hrvatske simbole stradanja i patnje redovito hodočaste. A mi ovdje u našoj lijepoj srednjoj Bosni mislimo, i sigurni smo da ne griješimo niti pretjerujemo, da bi i u Travnik, u Novu Bilu ili Vitez trebalo hodočastiti iz svih krajeva gdje žive Hrvati. Najvećom mogućom cijenom se platio ostanak Hrvata u srednjoj Bosni, a slobodno mogu reći i opstanka Bosne i Hercegovine. Bez Hrvata u srednjoj Bosni, a uz Lašvansku dolini mislim i na Hrvate u žepačkoj, kiseljačkoj, usorskoj enklavi, u Kaknju, Zenici... ne bi bilo ni BiH. Treba nam jedan takav dan sjećanja, pijeteta, kako bi se ukazalo na tragediju koju smo doživjeli, kroz što smo sve prošli i kroz što sve još uvijek prolazimo. Žrtve i stradanja ne smiju biti zaboravljeni, a mi ih, sa žaljenjem treba konstatirati, zaboravljamo i sve manje imamo vremena bar za pokloniti im se s dužnim pijetetom i nastaviti tražiti pravdu i istinu za kojima i njihovi grobovi vape. Jer, o tim strašnim stradanjima , koja tako lako i brzo zaboravljamo, skoro ništa ne znaju ni naša djeca, bosanskohercegovačka (bošnjačka) a i hrvatska javnost. A to je nedopustivo i ničim se ne može opravdati.

Kako gledate na Travnik u nadolazećem vremenu, iz perspektive Hrvata koji tu živi? Kakva je hrvatska perspektiva u Travniku, u nekadašnjem vjerskom, obrazovnom i kulturnom središtu i srednjobosanskih Hrvata?

Boriti se, ne predavati se, ne dati se gaziti, ponižavati, omalovažavati.... moje je geslo uvijek i u svakoj prilici.

Znači, kada je Travnik u pitanju i Hrvati u njemu, a to vrijedi i za Hrvate u cijeloj Bosni, bez borbe i upornosti teško da ćemo doći do naših ciljeva, do prava i pravde, do pozicije koja nam pripada kao predstavnicima konstitutivnoga naroda. Imamo mi ovdje u Travniku i u srednjoj Bosni dobru perspektivu i to nije nikakva demagoška poruka. Temelji su tu, a mislim na naše kamene temeljce kao što su Hrvatska bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“, na KŠC „Petar Barbarić“, na gospodarstvo Viteza i cijele Lašvanske doline... Naravno, da bi ta perspektiva bila i dodatno opipljiva, konkretna, treba još mnogo što uraditi i promijeniti. Na tom putu je i ispravljena nepravda nastala formiranjem županijskih struktura vlasti bez legitimnih predstavnika hrvatskog naroda, a na tu nepravdu su ukazivali i mnogi dobronamjerni Bošnjaci.

A to je, zaista, bila nama Hrvatima ohrabrujuća poruka.

A skupa s našom hrvatskom perspektivom prosperirat će i Srbi i Bošnjaci s kojima ovdje živimo. Ne mogu biti sretni predstavnici jednog naroda a drugog ili trećeg nezadovoljni i nesretni. Ništa nećemo zaboraviti, to ne tražimo ni od drugih, ali moramo živjeti, surađivati, poštovati se međusobno u svim svojim različitostima i posebnostima, što nas ustvari i dodatno obogaćuje.

Politika tu, nema dvojbe, igra ključnu ulogu pa je s tim i najveća odgovornost na ljudima iz vrha političkog života na svim razinama. I iz te i takve vizure, vidim i očekujem i hrvatsko bolje sutra ali i bolje sutra svih građana Travnika i cijele srednje Bosne pa i BiH.

331

Zvonimir Čilić

2012

2012

ANTO VALENTA, JEDAN OD UTEMELJITELJA HZ H-B

N

ajteže je, kaže stara narodna poslovica, „imati pa nemati“. A Hrvati u BiH su imali, pa sada nemaju.

Imali su svoj entitet, svoju Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. S njom su ušli u F BiH i sada je nemaju i čak joj se „tragovi“ u toj Federaciji sve više gube. I nastavi li se dosadašnji trend, Hrvati su na putu da prestanu biti politički narod, prijeti im status nacionalne manjine, mada i sada, gledajući položaj nacionalnih manjina u demokratskom svijetu, u nekim elementima ni takvog statusa nemaju. Što i kako dalje u takvoj situaciji? Kuda i kojim putom ići i tražiti izlaz, pitamo mr. Antu Valentu, jednog od utemeljitelja HZ HB, kasnije HR HB, čovjeka koji je bio i ostao uporni borac za hrvatska prava, za status Hrvata kakav imaju druga dva naroda u BiH. Gospodine Valenta, gdje i zašto je nestala HR HB? Na ovo pitanje konkretno odgovoriti je vrlo teško i pravi odgovor će jednoga dana dati povijest. No, to ne znači da i sada na neke činjenice, događaje i odluke ne možemo podsjetiti, a sigurno su bitno i snažno utjecale da HR HB počne nestajati i prije nego što je službeno i nastala. Naime, nestala je u moru različitih domaćih i međunarodnih snaga i interesa. Jer, mi smo najmalobrojniji narod u BiH, a na žalost bili smo, a i sada smo, bez snažnog i utjecajnog zaštitnika kakve su imali, i još uvijek imaju, Srbi i Bošnjaci. Nadu, vidljivu i opipljivu, u ono što i sada tražimo (treći entitet) i za što se političkim sredstvima borimo, rodila se u vidu Owen-Stoltenbergovog plana o uređenju BiH kao unije triju republika.

Taj plan mirovnih posrednika 29. srpnja 1993. godine načelno prihvaćaju dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević i Alija Izetbegović. No, nakon povratka u Sarajevo i niza konsultacija koje je obavio, a vjetar u leđa pa i neku vrst legaliteta davali su mu i pojedini Hrvati iz političkog, kulturnog, obrazovnog, crkvenog miljea u Sarajevu, koji nikako nisu mogli prihvatiti Mostar kao kulturno i administrativno središte Hrvata u BiH, Izetbegović obavještava mirovne posrednike da odustaje od ponuđenog ustroja BiH. Hrvatski odgovor na takvu odluku je proglašenje HR HB? Da, kao protuteža takvoj odluci muslimanske strane a ujedno i podrška Owen-Stoltenbergovu planu je odluka o proglašenju (28. kolovoza 1993.) HR HB, pa su i nakon 332

Anto Valenta

toga, uz posredovanje dvojice iskusnih i uglednih mirovnih posrednika pregovori nastavljeni. To potvrđuje i sastanak u Ženevi 31. kolovoza 1993. na kojemu su, uz spomenute međunarodne mirovne posrednike te dr. Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića i Slobodana Miloševića, bili i Muhamed Filipović, Haris Silajdžić, Fikret Abdić, Hrvoje Šarinić, Mate Boban, Anto Valenta i Radovan Karadžić.

I tada je Alija Izetbegović, nakon upornih nastojanja mirovnih posrednika da plan ne propadne, zatražio, kao uvjet prihvaćanja plana, izlazak muslimanske republike na Jadransko more, na području Neuma i Ploča. Naravno, hrvatska strana je takav prijedlog odlučno odbila i ideja i plan o uniji triju republika definitivno je propao, a što je, jasno je bilo, Alija Izetbegović i želio. Istina, HR HB je nastavila živjeti, dobro je funkcionirala s uređenim institucijama i mnogim atributima uređene države. Takva funkcionalna i na ponos velike većine bosanskohercegovačkih Hrvata, na prijedlog i pod pritiskom SAD-a, ulazi u Federaciju BiH, čijem je stvaranju, bar tako tvrde, idejom kumovalo i samozvano i samoizabrano Hrvatsko narodno vijeće (osnovano 6. veljače 1994.). Kasnije je u SAD je „skrojen“ Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum, a kroz sve te interese, lutanja, pritiske, uvjetovanja, političke igre..., nestajala je i nestala HR HB. A da je to velika greška, da je ovakva, daytonski ustrojena BiH s dva entiteta i tri naroda potpuni promašaj, govori i agonija u kojoj se ova država nalazi i 15 godina nakon okončanja rata.

Kako vratiti izgubljeno? To pitanje se sve više, jasno i glasno, aktualizira i od najviših hrvatskih političkih dužnosnika i ne samo od njih!

Jest ako mi za taj krucijalno važan problem budemo rješenje tražili u pregovorima samo sa Srbima i Bošnjacima. S druge pak strane, s temeljitim pripremama, s elaboratom koji bi uradili domaći stručnjaci bez političkih „ovratnika“ ili utega a skupa s njima i angažirani stručnjaci različitih profila stručnosti iz inozemstva, onda ta ideja uopće nije utopija, niti bi ta borba bila donkihotska. Jer, polazni, čvrst i neoboriv argument bio bi: BiH je nefunkcionalna, a političke, nacionalne, vjerske, ekonomske, parlamentarne, teritorijalne, jezične, povijesne i tko zna koje još, tenzije su velike, čak se i povećavaju a državu i njezine građane vode u ambis iz kojega nema povratka. Naravno, za Hrvate, pa čak i za one koji misle da je treći entitet utopija, najgore bi solucija bila, prestati tražiti ravnopravnost s ostala dva naroda koja im i po božjim i po ljudskim zakonima i načelima, kao konstitutivnom narodu, pripadaju. No, vrijedi podcrtati da na tom pitanju nikada nisu radili stručnjaci, nikada za ta pitanja nije bio oformljen nikakav „savjet mudraca“ i sve priče o trećem entitetu svodile su se na verbalne poruke a ponekad su korištene i u predizborne pa i dnevnopolitičke potrebe. A to sigurno nije dobro, promašen

Hrvatima u Bosni, velikoj većini, treći entitet je želja, nada, ali i strepnja. Gdje smo tu mi?, to je neizostavno pitanje u svakoj situaciji ili političkoj raspravi o toj mogućnosti.

Prije svega želim reći, podsjećajući na velikosrpsku ideju i poruku „svi Srbi u jednoj državi“ kojom su mobilizirali svoj narod i vodili ga u propast, da neće i ne može biti poruke „svi Hrvati u jednoj državi“, u našem slučaju u jednom entitetu. To je, međutim, za ozbiljan početak razgovora, potpuno irelevantno. Jer, prije svega, treba naći zajednički jezik o teritorijalnom preustroju BiH, a tek onda bi došli ozbiljni razgovori i pitanje „gdje smo tu mi“. Ma, prije svega treba reći da mogući entitet, ili dvije ili više teritorijalnih jedinica s hrvatskom nacionalnom većinom, ne moraju biti povezane i teritorijalno. Povezati se mogu i to bi, sigurno, bilo rješenje, institucionalno. Naravno, i u tim teritorijalnim jedinicama živjeli bi i Srbi i Bošnjaci, kao što bi i Hrvati živjeli u srpskoj ili bošnjačkim teritorijalnim jedinicama. A prava bi, recimo, Hrvata u srpskoj ili bošnjačkim teritorijalnim jedinicama, bila ista kao što bi prava Srba i Bošnjaka bila u hrvatskim teritorijalnim jedinicama. Znači, to nikako ne bi bio ozbiljan problem, treba samo doći do konsenzusa o takvom unutarnjem (pre)ustroju BiH. A prije nego što dođe do bilo kakvih ozbiljnijih razgovora o tom pitanju s predstavnicima Srba i Bošnjaka pod međunarodnim (američko-ruskim) pokroviteljstvom, uvjet svih uvjeta je unutarnji hrvatski konsenzus. Po tom pitanju, što prije, moraju se prevladati svi nesporazumi, sitni interesi, pobijediti vlastita sujeta, kompleks, interes... Jer, kako očekivati da nas drugi razumiju i pomognu nama a time i Bosni i Hercegovini, ako mi sami sebe „ne razumijemo“ i ne želimo si pomoći.

Je li, po Vama, treći entitet, ili je bolje reći, ustavno-pravni i teritorijalni položaj Hrvata ujedno i ključ rješenja opstanka cjelovite BiH? Važnost tog pitanja trebalo bi, u stručnom elaboratu, posebno potencirati i temeljito i argumentirano obrazložiti, posebno Amerikancima, mentorima i tutorima ovakve, pokazalo se, ipak nefunkcionalne BiH. A Amerikanci, veliki praktičari i pragmatičari, pa i obvezni prema BiH, to bi shvatili, prihvatili i na tom pitanju poradili. Naravno, tu bi neizbježno bili i Rusi, jer htio to ili ne htio netko priznati, entitetska razgraničenja su i razgraničenja dvije interesne sfere – Zapada i Rusije. Međutim, ne treba se zavaravati kako BiH nema bez Hrvata, kako nema i neće biti BiH ovakve ili onakve. Jer, Bosne i Hercegovine ima i bit će je. Samo je pitanje kakve, koliko i komu ovakva ili onakva treba i komu odgovara. Ne odgovara, sigurno, većini njezinih žitelja bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Ne odgovara, a zašto bi, ni njezinim tvorcima Amerikancima. A upravo je to naša šansa i prilika da borba za drugačiju BiH, za državu i po našoj mjeri, ne bude utopija, da ta borba ne bude donkihotska.

333

2012

Je li, po Vama, treći entitet ipak utopija? Jer, i u hrvatskim političkim, pravnim i kulturnim krugovima ima onih koji borbu za treći entitet doživljavaju donkihotskom?

je to put, to je utopija o kojoj smo govorili.

Zvonimir Čilić

Teško, vrlo teško ali ne treba odustajati. Prije svega rješenje treba tražiti na istom mjestu gdje je HRHB i nestala. Naravno ne mislim na mjesto u zemljopisnom smislu, nego kod aktera koji su svojim odlukama i pritiscima „pokopali“ hrvatsku teritorijalnu jedinicu. Tu prije svega mislim na SAD koje imaju moć i utjecaj riješiti to pitanje na dobrobit hrvatskog naroda ali i na dobrobit države BiH i naroda koji u njoj žive. Jer, s ovakvo ustrojenom BiH baš nitko nije zadovoljan, država je surogat, „živi na aparatima“ moći moćnih, a pitanje je do kada će ti aparati u sebi imati eliksir života za BiH. Jer, bolje je o tom pitanju razgovarati dva sata, recimo, s američkim veleposlanikom, nego sate i dane na jalovim sastancima političkih predstavnika tri naroda u BiH. Naime, bez moći i utjecaja SAD-a i s druge strane Rusije, a ne treba zanemariti ni EU, bez pritiska pa i „batine“ bude li potrebno, rješenja neće biti. Naravno, za to im treba podastrti jake argumente, pa bi se onda lako, kroz međunarodnu konferenciju o BiH tražilo i našlo i pravičnije rješenje unutarnjeg ustroja BiH nego što je sadašnje.

Mi, još jednom to naglašavam, s Bošnjacima i Srbima, to nikada nećemo postići. Jer, interesi i ciljevi su dijametralno suprotni, a to uskladiti može samo sila i moć to tako da svi podjednako, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, budu (ne) zadovoljni. Uostalom domaći političari nisu kreirali ni Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum, nego su to Amerikanci „ponudili“ a domaći političari „skrušeno“ prihvatili. Zato, ponavljam, ključ rješenja može biti samo SAD s partnerima, s Rusijom ponajprije, uz ponuđene im čvrste, jasne i poštene argumente iz kojih će se nazirati bolja i funkcionalnija BiH za sva tri njezina naroda.

334

335

Zvonimir Čilić

2012

336

337

Zvonimir Čilić

2012

2012

INTERVJU S PRIM. DR. VELIMIROM VALJANOM naest dana kasnije, 10. prosinca, preminuo je dr. Franjo Tuđman. Međutim, još ranije, 19. listopada 1994., kada je položen kamen temeljac za gradnju nove bolnice, a posebno kada je, na današnji dan prije 13 godina u nju i useljeno, nije bilo teško zaključiti da je gradnja i izgradnja nove, sada Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“, temeljac ostanka Hrvata u Lašvanskoj dolini, pa i na širem srednjobosanskom području.

H

rvatska bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj je sljednica Ratne bolnice HVO-a, kasnije Franjevačke bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“, smještene od prvoga dana u pastoralnom dijelu župne crkve Svetog Duha. Bolnica je osnovana u predvečerje krvavog bošnjačko–hrvatskog rata, 19. listopada 1992. godine, kada je već bjesnio rat sa srbočetničkim snagama i tzv.

JNA. Mnogi analitičari i povjesničari sada tvrde da je osnivanje bolnice u Novoj Biloj bio jedan od ključnih poteza Hrvata u Lašvanskoj dolini, kada je u pitanju njihov opstanak u ratu. No, isto tako, kada je u pitanju i ostanak Hrvata u Lašvanskoj dolini i na širem području nakon završetka rata. Osnivanje današnje bolnice veže se za dolazak prvog hrvatskog predsjednika i tvorca hrvatske države dr. Franje Tuđmana u Novu Bilu, Vitez i Busovaču 14. lipnja 1994. godine, dok je još uvije u Bosni bjesnio rat sa srpskim paravojnim snagama i tzv. JNA, čak i na obližnjem Vlašiću, tek desetak km. zračne udaljenosti od crkve-bolnice u Novoj Biloj. Tada je, naime, dr. Tuđman, vidjevši stanje i uvjete rada i smještaja bolesnika u crkvi-bolnici bio vidno potresen i tom je prilikom obećao, a sat-dva kasnije u Vitezu i ponovio, da će Hrvatska ovdašnjih Hrvatima izgraditi novu, suvremenu bolnicu.

I već tada, iako je bilo i sumnjivaca, kod mnogih Hrvata ovoga područja vratila se nada, optimizam, odagnane su crne misli – kuda i kamo kada rat stane.

Obećanje dr. Franjo Tuđman je održao i nova, lijepa i suvremena bolnica je sagrađena i u nju su, bolesnici i osoblje uselili 28. studenog 1999. godine. Na žalost, dva338

O tim danima, o preseljenju iz crkve u novoizgrađenu bolnicu, o sadašnjem funkcioniranju Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“, o problemima, stasanju, radu i perspektivama, a u vrijeme sretnih, radosnih ali i tužnih godišnjica (1. prosinca 2000. preminuo je jedan od osnivača Franjevačke bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“, fra Franjo Grebenar) koje Hrvati Lašvanske doline i šireg područja obilježavaju, razgovarali smo sa ravnateljem ove bolnice, internistom i kirurgom, primariusom dr. Velimirom Valjanom.

Prije 13 godina iz crkve-bolnice preselili ste u novoizgrađenu, suvremenu bolnicu, dar Republike Hrvatske srednjobosanskim Hrvatima. Možete li, u nekoliko rečenica, podsjetiti čitatelje na taj značajan i za ovdašnje Hrvate vrlo važan događaj?

Točno, prije 13 godina preselili smo u novoizgrađenu bolnicu i mogu reći da je to, za sve nas, medicinsko i pomoćno osoblje, bila velika, nemjerljiva promjena i praviti paralelu, neku vrstu usporedbe crkve-bolnice i novoizgrađene u koju smo tada uselili, jednostavno je nemoguće. Jer, u crkvi-bolnici radili smo u nemogućim uvjetima, sa starom muzejskom opremom, rekao bih, a bilo je i mišljenja kako bi bilo vrijedno cjelokupan bolnički prostor s opremom konzervirati, napraviti od te bolnice muzej za pouk i nauk, gdje i s čim smo radili, liječili, operirali, porađali i živote spašavali.

Preseljenje smo izvršili tiho, skromno, bez ikakve pompe jer je u to vrijeme bio teško bolestan prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman koji je 14. lipnja 1994. godine, dok je rat u Bosni još uvijek trajao, posjetio Novu Bilu, i vidjevši u crkvi-bolnici uvjete u kojima radimo i spašavamo živote, obećao izgraditi novu suvremenu bolnicu. Obećanje je održao, a samo 12 dana poslije našeg useljenja u novoizgrađenu bolnicu, na žalost svih nas skupa i srednjobosanskog hrvatskog puka, dr. Tuđman je umro.

Po općim ocjenama, novoizgrađena bolnica bila je jedna od najsuvremenijih u BiH, a i na planu uvođenja i primjene novih medicinskih dostignuća prednjačila je u odnosu na većinu bolnica u BiH. Kakvo je stanje sada na tom planu?

Zahvaljujući suvremeno opremljenom medicinskom prostoru, te vrhunskim stručnjacima i izvan bolnice, uspostavili smo telemedicinsku komunikaciju s bolnicom Sveti Duh u Zagrebu. Na tom planu bili smo pioniri u BiH. Isto tako prvi smo startali s laparoskopskim procedurama. U početku to su bili oni lakši i jednostavniji operativni zahvati, slijepo crijevo, kila, no u tom smo segmentu rasli i vremenom stjecali znanje i iskustvo i radili i radimo i ginekološke laparoskopske operacije, karcinome debelog crijeva... i druge još teže i kompliciranije medicinske zahvate. I po tim pitanjima i problemima pacijenti nam dolaze iz cijele BiH, a već smo imali i pacijente iz zemalja naše regije. Naravno, za sve to, uz bolnicu i opremu koju imamo, naši mladi liječnici željni znanja, napredovanja i dokazivanja, obučeni su u Hrvatskoj i slobodno mogu reći da smo na tom planu prepoznatljivi i cijenjeni u cijeloj BiH.

Ovo o čemu smo govorili u nekim klinikama u BiH tek sada se počinju uvoditi i tomu se i medijski daje veliki publicitet i pozornost. A mi smo, sve to, već odavno počeli i godinama u tišini, bez ikakve pompe uspješno radimo.

Nakon izgradnje i useljenja Hrvatska je i dalje materijalno i suvremenom opremom pomagala rad i funkcioniranje bolnice. Sada, zlurado, neki tvrde kako je Hrvatska, ili kako će, nakon promjene vlasti, okrenuti leđa novobiljanskoj bolnici?

Reći ću da naš status, naši medicinski iskoraci, suvremena oprema, edukacije i specijalizacije direktno su vezani za pomoć Republike Hrvatske. A pomoć u svim tim segmentima i dalje traje i nema ni govora o okretanju leđa Hrvatima i našoj bolnici jer je sada druga politička opcija na vlasti. Pa ljudi moji, Hrvatska je ozbiljna država i smiješno je, uopće, o takvim zluradim opaskama i razgovarati. Naprotiv, pomoć i dalje traje, pomoć smo dobili i prošle godine, a uvjeren sam da ćemo je dobiti i ove za opremu radiološkog i anesteziološkog odjela. To mi je, uostalom, obećao i premijer Zoran Milanović za vrijeme posjeta Vitezu početkom ove godine. A zlurade konstatacije? Pa kod nas ih je skoro i nemoguće izbjeći, ali treba znati da je svaka pomoć našoj bolnici iz Hrvatske, pomoć svim građanima ovoga područja, pa i cijele BiH, a ne samo Hrvatima. Jer, naša bolnica pruža svaku vrstu pomoći bolesnicima bez obzira na nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. Pa zašto onda zluradost od bilo koga i bolesnih želja da ta pomoć Hrvatske našoj bolnici prestane?

Kadrovi su problem i u većim bosanskohercegovačkim bolnicama i domovima zdravlja. Kakva je situacija u vašoj bolnici? Jedno vrijeme u Novu Bilu su dolazili na ispomoć specijalisti iz Kliničke bolnice Mostar?

Problema, na žalost, kada su kadrovi u pitanju, je bilo a u jednom vremenskom periodu, prije godinu-dvije, dolazili su nam na ispomoć liječnici i KB Mostar. I to treba znati i biti iskreno zahvalan. Na sreću, kada su kadrovi u pitanju u posljednje vrijeme stanje se u našoj bolnici znatno popravilo i sa zadovoljstvom mogu reći da takvih problema sada i nemamo. Naime, naša bolnica ima 45 liječnika, od toga 29 specijalista. Imamo 10 specijalizanata koji će, u kraćem ili nešto dužem vremenu, završiti specijalizaciju, dok petorica liječnika čekaju specijalizaciju, imamo i 12 stipendista na medicinskim fakultetima, pa s pravom mogu ustvrditi, kako sada stvari stoje i kako izgleda situacija u bliskoj budućnosti, kadrovskih problema nećemo imati. A malo je bolničkih ustanova u BiH koje se s takvim podatkom mogu pohvaliti. Borimo se, trudimo se, ne damo se, pa i unatoč ponekim zluradim „prognozama“ i tvrdnjama, u tomu i uspijevamo.

339

2012

Čak ni to nije lako jer u našoj situaciji to je bilo kao da više godina vozite fiću, a onda sjednete u svemirski brod. Naravno, daleko je bolje iz lošega doći u dobro, suvremeno i mi smo se ipak brzo navikli, prionuli poslu.

Sam prelazak u novu bolnicu svima nama koji smo to doživjeli, ostaje zauvijek duboko urezan u naša sjećanja. A u našim dokumentima piše, a to su zabilježili i novinari-kroničari s ovoga područja, da je tog 28. studenog 1999. godine, nakon što je stotine srednjobosanskih novorođenčadi svjetlo dana ugledalo u rodilištu crkve-bolnice a smještenom u obližnjoj privatnoj kući, odnosno u prostoru do rata mjesne gostionice, u 9 i 15 sati, u novoj bolnici je rođen zdrav dječak, težak 3.350 kg, sretnih roditelja Ankice i Zorana Katane iz Kiseljaka.

Dječak je dobio ime Slaven, a porodio ga je dr. Boris Škarica. Tog dana izvršena je i prva operacija, a upaljeno slijepo crijevo petnaestogodišnjem Borisu Baji iz Nove Bile odstranio je dr. Željko Martinović.

Zadržavate li taj trend uspješnog praćenja dostignuća suvremene medicine?

Zvonimir Čilić

Kaže se kako je lako priviknuti se s lošeg na dobro!

340

341

Zvonimir Čilić

2012

342

2012

UMRO FRA BRANKO NEIMAREVIĆ

U

Fra Branko je rođen 5. listopada 1929. u Gučoj Gori. Školovao se u rodnom mjestu, u Travniku i Visokom, franjevačku teologiju završio je u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 1954. godine. Na svećeničkoj službi, kao kapelan i župni vikar, bio je na Šćitu, u Jajcu, Bugojnu, Gučoj Gori i Beogradu, a župnik u Kotor Varošu, Jajcu (gdje je bio i gvardijan) i Docu, u Beču – univerzitetu u Innsbrucku župnik, te Gučoj Gori gvardijan i župnik. Jedno vrijeme službovao je u Njemačkoj, u Neufenu i Traunreutu, Pallingu, a duhovne vježbe vodio je časnim sestrama u Fuldi i Neustiftu. Pet godina proveo je u Italiji, tri godine na mjestu gvardijana u Monopoliju i dvije u Belmonteu.

Bio je i član Europske konferencije teologa, govorio je više stranih jezika, bio je pripovjedač, esejist, publicist... Umirovljeničke dane, aktivno do pred samu smrt, provodio je u samostanu sv. Franje u rodnoj Gučoj Gori.

Ispraćaj na vječno počivalište fra Branka Neimarevića bit će danas u rodnoj mu Gučoj Gori, na mjesnom groblju Gorica.

343

Zvonimir Čilić

fra Branko Neimarević

Ta vijest brzo se proširila Lašvanskom dolinom i izazvala neskrivenu tugu kod svih koji su fra Branka poznavali. Fra Branko je godinama bio dobri duh Lašvanske doline, cijenjen, omiljen svećenik, odličan propovjednik i pripovjedač, čovjek koji je, gdje god je bio i gdje god se pojavio, sijao optimizam, dobro raspoloženje, toleranciju i srdačnost.

Bio je rado viđen u svakom društvu, a uz vrijedni katolički puk kroz misna slavlja, ispovijedi i propovijedi, sretne i tužne trenutke i događaje, posebno su ga, zbog njegovog znanja i širokih interesa, cijenili i voljeli umjetnički krugovi – slikari, kipari, književnici, publicisti, esejisti i novinari. Fra Branko, je nedvojbeno bio jedan od najvećih franjevačkih intelektualaca u srednjoj Bosni pa i na širem području. Upravo zato je njegov odlazak za sve one koji su ga poznavali, nenadoknadiv gubitak.

2012

srijedu ujutro u Hrvatskoj bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj umro je fra Branko Neimarević (1929). U četvrtak 15. studenog doživio je prometnu nesreću, prevezen je u travničku bolnicu gdje je pregledan i pušten kući. Sutradan je prevezen u novobiljansku bolnicu gdje je u srijedu preminuo.

2012

TRAVNIK USTROJITI KAO MOSTAR

O

no što traže za sebe niti ne pomišljaju dati i drugima. Riječ je o Bošnjacima i bošnjačkoj politici za što je niz primjera, a aktualan i u zadnje vrijeme potenciran je Mostar, kulturno i administrativno središte i sjedište Hercegovačko-neretvanske županije.

Naime, Bošnjaci ne prihvaćaju Odluku Ustavnog suda BiH kojom se naređuje usklađivanje Statuta Mostara s Ustavom, jer bi, kako tvrde, provedba te odluke imala velike implikacije na Mostar i s njom bi se jedan narod (bošnjački) doveo u opasnost gubljenja konstitutivnih prava koja su zajamčena Ustavom. A primjena principa jedan birač jedan glas u sadašnjim mostarskim konstatacijama snaga (broj Hrvata i Bošnjaka) u sebi nosi mogućnost jednonacionalne (hrvatske) vlasti i dominaciju jednog konstitutivnog (hrvatskog) naroda nad drugim (bošnjačkim).

Međutim, zanimljivo je i indikativno da istovremeno te metode kojih se boje u Mostaru upravo Bošnjaci u potpunosti primjenjuju u Travniku, u kulturnom i administrativnom središtu Srednjobosanske županije koja je, uz Hercegovačko-neretvansku, županija s posebnim režimom upravljanja u F BiH. „Ustrojstvo sjedišta druge takve županije (s posebnim režimom upravljanja op.a.) grada Mostara svojevremeno je dogovoreno i riješeno u jednom od aneksa Daytonskog mirovnog sporazuma. Nakon toga politički predstavnici naše općine i naše županije pokrenuli su pitanje ustrojstva i Travnika na istim načelima vodeći se logikom da određena prava jednog naroda 344

(bošnjačkog) na jednom dijelu F BiH (Mostar), takva prava mora imati i drugi (hrvatski) narod na drugom dijelu F BiH (Travnik)“, kaže ovim povodom, Tomislav Rajić, istaknuti politički djelatnik. Rajić je svojevremeno bio predsjednik OV Travnik sa sjedištem u Novoj Biloj, aktualni je vijećnik u OV Travnika i predsjednik OO HSS-NHI-a Travnika, koji uporno, ali bez ikakvog učinka, vodi političku i pravnu bitku za ista prava Hrvata Travnika kakva imaju Bošnjaci u Mostaru, ma kakva ona bila, jer se radi o sjedištima županija s istim, posebnim režimom upravljanja.

Po tom pitanju Tomo Rajić obratio se pismom visokom predstavniku Valentinu Inzku prošle godine uoči izbora općinskog načelnika Travnika, ali odgovor nije dobio. Prije nekoliko dana ponovno se obratio visokom predstavniku, sada s otvorenim pismom sličnoga sadržaja i s istim upozorenjima i s istim traženjima i nadanjima. „Upozorio sam visokog predstavnika kako je svojevremeno Ured visokog predstavnika prepoznao i uvažio zahtjeve Hrvata Travnika pa su doneseni Amandman XXV na Ustav F BiH i Amandman IX na Ustav KSB/SBK koji, na žalost, nikada nisu primijenjeni i ostali su samo mrtvo slovo na papiru. A amandmani predviđaju da će se Travnik ustrojiti na istim načelima kao i Mostar, odnosno sjedište HNK“, ističe Rajić i naglašava kako Hrvat u Travnika, nikada, bez obzira na ljudske, stručne i svake druge sposobnosti, jednostavno ne može biti načelnik općine u ovakvom ustroju općine. „I ne samo to“, kaže Rajić, „Hrvati u Travniku su svedeni na razinu nacionalne manjine. A u ranijem periodu,

zahvaljujući u velikoj mjeri i Hrvatima, Travnik je bio poželjan za život, što se sada baš i ne može reći.“ Rajić navodi, a s takvim podacima je upoznao i visokog predstavnika u svom otvorenom pismu, kako je sada nacionalna struktura Hrvata u Travniku nepovoljna, narušena, te ističe kako se baš ništa ne čini kako bi se to stanje promijenilo na bolje. „Istina je, ništa se ne čini a može se ustvrditi i to dokumentirati kako su Hrvati u ovom gradu i u ovoj općini majorizirani, s čime je, već odavno,

Rajić, a to je, kaže, i opće stajalište Hrvata Travnika, traži od visokog predstavnika da s istim žarom, htijenjem i ustrajnošću radi na uređenju Travnika na istim načelima na kakvim bude uređen i ustrojen Mostar. „Ono što je Mostar u Hercegovini, kako za Hrvate tako i za Bošnjake, to isto je Travnik u srednjoj Bosni.

Na žalost, ova dva grada ni izbliza nemaju jednak tretman od strane međunarodne zajednice koju upravo personificira Ured visokog predstavnika. Jer, Travnik je vrlo važan ne samo Hrvatima s travničkog područja, već i za Hrvate s cijele srednje Bosne. Hrvatski katolički korijeni u Travniku su veoma duboki, tu je 9 katoličkih župa i niz sakralnih objekata kao što je, recimo, župna crkva

u Docu (spomenik kulture op.a.), znameniti franjevački samostan u Gučoj Gori, nadbiskupska Gimnazija čija zgrada, još uvijek, unatoč odlukama i presudama nadležnih državnih tijela, u potpunosti nije vraćena vlasniku (Crkvi op.a). Tu su rođeni mnogi ugledni Hrvati s ovoga područja a među njima i nobelovac Ivo Andrić... Upravo radi toga, ne zaboravljajući načela pravde i jednakosti, tražimo i očekujemo konačno odlučnu reakciju visokog predstavnika Valentina Inzka, kako bi se, u granicama mogućeg, ispravila nepravda učinjena Hrvatima tijekom rata i Travnik uredio i ustrojio po istim načelima po kojima bude uređen Mostar“, poruka je i očekivanje Tomislava Rajića koji, nedvojbeno je, govori u ime ogromne većine Hrvata Travnika pa i Hrvata s područja cijele srednje Bosne.

2012

testira i jednak pristup Ureda OHR-a prema narodima koji žive u BiH, u ovom slučaju Bošnjaka u Mostaru i Hrvata u Travniku”.

Zvonimir Čilić

upoznat i Ured OHR-a pa i sam visoki predstavnik Valentin Inzko. No, ipak sam podsjetio gospodina Inzka da je po popisu stanovništva iz 1991. u Travniku živjelo 26.118 Hrvata (preko 37 posto), Muslimana-Bošnjaka 32.000 (44 posto), Srba 7.777 (11 posto), a 8 posto su bili ‘ostali’. Tijekom rata s područja općine Travnik protjerano je oko 20 tisuća Hrvata, a u poratnom vremenu vratilo ih se 5-6 tisuća, tako da sada u općini Travnik živi oko 50 posto prijeratnog broja Hrvata. Opstrukcija povratka bila je i ostala kontinuirana – ranjavanja, ubojstva povratnika, pljačke i paleži, prijetnje, zastrašivanja, rušenje i skrnavljenje sakralnih objekata, nedostatak (?) sredstava za obnovu porušenih stambenih i gospodarskih objekata, nemogućnost zapošljavanja, politička i svaka druga neravnopravnost...“, navodi Rajić te ističe kako je poručio visokom predstavniku da se „na pitanju Travnika

Travnik

345

2012

SJEĆANJE NA ŽRTVE PARTIZANSKOG ZLOČINA

S

vetom misom zadušnicom slavljenom u nedjelju uz spomen-obilježje podignuto prije tri godine u šumarku Rije u novotravničkoj župi sv. Josipa u Rankovićima, odana je dužna počast hrvatskim žrtvama partizanskog zločina počinjenog u vremenu od 20. – 23. listopada 1944. godine, nakon što su zauzeli Travnik.

Jedan broj žrtava partizanskog zločina, njih oko 200, a prema nekim podacima i daleko više, dovedeno je, svirepo ubijeno i zakopano u nekoliko masovnih grobnica u šumarku Rije nadomak Novog Travnika, koje još uvijek nisu istražene, a i u drugim brojnim također neistraženim grobnicama na području Travnika, Novog Travnika i Viteza. Jer, procjene a i neke povijesne činjenice, govore da su partizani, u samo tri dana, od 20. – 23. listopada 1944. godine ubili tri pa i više tisuća zarobljenih i ranjenih hrvatskih vojnika i hrvatskih civila, a i nemali broj travničkih Muslimana.

Uz spomen-obilježje u šumarku Rije, rad akademskog kipara Zdenka Jurišića, uz koncelebraciju mjesnog župnika don Jure Gavranića, don Pave Jurišića, dekana Teološkog fakulteta u Sarajevu i još dvojice svećenika, svetu misu je predvodio vojni ordinarij, biskup dr. Tomo Vukšić, koji je poručio okupljenim vjernicima, a bilo ih je više stotina: „Molimo dragoga Boga za milost slobode od mržnje prema počiniteljima ovoga zločina“.

Svetoj misi prethodilo je polaganje cvijeća i paljenje svijeća uz spomen-obilježje, što su učinili predstavnici udruga proisteklih iz Do-

346

Don Jure Gavranić, biskup dr. Tomo Vukšić, don Pavo Jurišić

movinskoga rata Novoga Travnika i susjednih općina, te predstavnici političke i izvršne vlasti s područja srednje Bosne. To su učinili i predstavnici udruga Domovinskoga rata iz Kupresa i rodbina poginulih, ubijenih i nestalih Kuprešaka koji su do zadnjega daha branili Travnik od partizanske najezde, predstavnici Žrtvoslovnog društva Hrvatske, Jozo Sekić i Josip Udovičić, te predstavnici Oružanih snaga BiH na čelu s pukovnikom Josipom Sliškovićem.

Svetom misom zadušnicom koja će se slaviti danas (ponedjeljak) u 18 sati u travničkoj župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, nastavit će se obilježavanje i otimanje zaboravu velikog broja žrtava partizanskog zločina počinjenog prije 68 godina u „oslobođenom“ Travniku.

Istim povodom, nakon svete mise, u Centru za kulturu u Travniku bit

će otvorena dokumentarna izložba fotografija i promocija knjige „Hrvatska kultura i društveni život u Travniku 1890 – 1945.“

Gdje su jednakost i pravda?

Ova izložba i ova knjiga, publikacija, monografija... kako god je zvali, autora Travničanina Ivana Zeca, svakako zaslužuje pozornost i pohvale.

Naime, koliko mi je poznato, riječ je o pionirskom poslu kad je riječ o dokumentiranju hrvatske kulture i društvenom životu u Travniku od zadnjeg desetljeća 19. stoljeća do kraja Drugog svjetskog rata. Istina, bilo je o tome sporadičnih tekstova i radova povjesničara, publicista, novinara... Spomenimo Martina Udovičića, Antu Pelića, Glasilo za kulturu HKD Napredak u Travniku, Lašvanski ljetopis, HKD Napredak Vitez itd., a svakako valja podsjetiti i

Mnogo se toga desetljećima nijekalo i prešućivalo iz političkih ali i drugih razloga i povoda, pa se mogao steći pogrešan zaključak da tog doprinosa nije ni bilo. Ali ne ostanimo samo na razdoblju komunizma, jer niječe se i prešućuje i sada iako navodno živimo u vremenu slobode govora, demokracije, prava i jednakosti. Možda sad i jest takvo vrijeme, ali moram cinično dodati: kako gdje i kako za koga!

Nije naodmet upitati se koliko Travničana zna tko su bili Zvonimir Jelinović, Anto Neimarević, Srebrenka Jurinac, Ivan Ekert, Ivan Filipović, Ivan Šmaljcelj... Što i koliko Travničana zna o nedavno preminuloj Zlati Bartel, o vrhbosanskom nadbiskupu i metropolitu, evanđelisti, dr. Ivanu Šariću i o mnogim drugim Travničanima hrvatske nacionalnosti koji su u svijet nosili ime Travnika i drage im Bosne. Odgovor je – vrlo malo, zanemarivo malo Travničana zna tko su, što su, po čemu su čak i u europskim i svjetskim okvirima ti ljudi bili poznati.

A kako bi i znali kada se o tim vrijednim, važnim i uglednim Travničanima šuti. Uostalom, što se i može očekivati ako se jedno vrijeme nijekao i zaboravljao i najveći sin Travnika i ovih prostora, nobelovac Ivo Andrić. A još uvijek, ni izdaleka, ne zauzima mjesto ni važnost koje mu u Travniku pripadaju.

Rad Ivana Zeca, zagrebačkog Travničanina, autora ove izložbe i publikacije „Hrvatska kultura i društveni život u Travniku u vremenu između 1890. i 1945. godine“ u ovom je trenutku jako važan i koristan povjesničarski, antropološki i kulturni prinos. Možemo se hipotetski zapitati što bi on u svojoj publikaciji mogao zapisati o istoj temi da je obuhvatio i zadnja dva travnička desetljeća? Dopustite mi da odgovorim umjesto njega: napisao bi vrlo malo dobroga, posebno o bošnjačkoj vlasti i njezinu odnosu prema Hrvatima koji su i ovdje u Travniku, kao i na širem području, bili „okus i miris“ domovine im Bosne i Hercegovine. A bez tog „okusa i mirisa“ teško da može i biti ove države na koju se, očito lažno zaklinje bošnjačka politička elita.

Govoreći o tome, ostavimo po strani rat i ratne strahote, jer rat, kaže se, nikomu nije brat, pa tako nije bio ni Hrvatima u Travniku, kao što ni Bošnjacima nije bio na nekim drugim područjima. Ali, što je s poratnim vremenom, što je sa sadašnjim vremenom? Gdje su predratni Hrvati?

Neki će u čudu pitati, obmanjujući tako javnost: Pa zašto su uopće otišli, zašto se ne vraćaju? A odgovor je znan pa i njima koji ovakva pitanja postavljaju. Stoga još jednom, treba jasno i glasno reći: Hrvati su iz Travnika prognani, a njihov povratak sprječavan na sve moguće načine, čak i najtežim zločinima – ubojstvima. Gušilo se hrvatsko kulturno i nacionalno biće gdje se stiglo i gdje se moglo. A, nažalost, stizalo se i moglo se!

Naravno, sve ovo se može dokumentirati nizom dokaza, no to bi potrajalo, pa navedimo samo one najmarkantnije primjere koji se vuku već godinama i nikako da se u okviru pravde i zakonske regulative, i okončaju. Primjerice, ilustrativan je proces povratka crkvene imovine, konkretno zgrade Velike nadbiskupske gimnazije. Naime, unatoč preporukama, zaključcima i odlukama međunarodnih organizacija i nadležnih državnih institucija, ta imovina nije u cijelosti vraćena vlasniku – Crkvi. Na žalost i sramotu ovdašnjih vlasti Crkva je čak svojim nekretninama morala plaćati povratak nekih prostora neophodnih za rad i funkcioniranje ove ugledne obrazovne ustanove, koja je prije dolaska komunističke vlasti bila simbol Travnika: ugledna, poznata i priznata bila je isusovačka Gimnazija i izvan prostora Bosne i tadašnje države u kojoj su se školovala i neka svjetski poznata imena iz raznih oblasti života i rada, a među njima i nemali broj mladih ljudi pravoslavne i islamske vjeroispovijesti. A poslije rata, otvaranje ove obrazovne ustanove, Katoličkog školskog centra koji nosi ime učenika isusovačke Gimnazije, blaženika Petra Barbarića, bio je i temeljac povratka, ostanka 347

2012

Treba također naglasiti kako već dugi niz godina, od daleke 1944. godine, nije bilo prilike javno slušati i čitati o hrvatskoj kulturi i velikoj ulozi i doprinosu Hrvata u proteklih 100 i više godina u duhovnoj nadgradnji Travnika, o njihovu doprinosu da Travnik bude poznat i prepoznatljiv na širem balkanskomn području pa i u europskim i svjetskim okvirima.

Moramo iznova podsjećati da je Travnik bio kulturno, obrazovno, vjersko i administrativno sjedište i središte svih srednjobosanskih Hrvata. Istina, to bar javno i formalno, u komunističkom sustavu nije bio, ali, i na žalost, to nije ni sada i tko zna kada će, i hoće li, ikada više i biti?

Zvonimir Čilić

na doprinos uglednog povjesničara i publicista Vjenceslava Topalovića, Travničanina, koji poslije rata, nakon brojnih nedaća i problema koje je doživio, odlazi živjeti u Zagreb. Ali način na koji je spomenutoj temi pristupio Ivan Zec, nov je, informativan, argumentiran i izuzetno dragocjen.

Paljenje svijeća uz spomen-obilježje u šumarku Rije

i opstanka Hrvata Travnika i šireg travničkog područja.

Drugi primjer je jedino kulturno umjetničko društvo Hrvata u gradu „Napredak“, čiji članovi vrijedno rade, bore se čuvati i sačuvati kulturnu baštinu ovdašnjih Hrvata, pisati o njoj i tako je predstaviti široj javnosti. No, oni rade i djeluju u prostoru skučenijem nego što to zaslužuje sjedište jedne mjesne zajednice. Već 15 godina traže i mole kvalitetniji, prikladniji i veći prostor ili odgovarajuće zemljište kako bi sagradili svoj dom koji su u Travniku imali prije 80 godina, a KUD „Napredak“ je osnovan u ovomu gradu prije 108 godina. Dom je početkom 1944. godine nastradao u bombardiranju Travnika, a partizani su ga srušili kada su zauzeli Travnik u listopadu 1944. iako za rušenje, unatoč oštećenjima, razloga nije bilo.

I sve te molbe, traženja, službeni zahtjevi... ostali su bez ikakvih rezultata, ako se zanemare lažna obećanja koja su imala tek ulogu kupovanja vremena i iscrpljivanja molitelja – HKD-a „Napredak“. Istovremeno na terenu između zgrade Općine i glavne travničke ulice gdje je na zemljištu HKD „Napredak“ bio Hrvatski 348

dom, bez provedene zakonske procedure, prije tri i pol godine, tadašnji općinski načelnik Tahir Lendo, odobrio je postavljanje poprsja Josipa Broza, čiji je komunistički režim zabranio rad HKD-a „Napredak“, ali i drugih društava s nacionalnim predznakom. Dogodilo se to unatoč Rezoluciji Vijeća Europe o osudi totalitarnih fašističkih i komunističkih režima, o nužnoj provedbi lustracije.

I Travnik, sramote li, na „Napretku“ oduzetom zemljištu „krasi“ poprsje jednog od najvećih diktatora proteklog stoljeća, čija je vojska u listopadu 1944. godine Travnik pretvorila u stratište Hrvata ali i Muslimana.

U pravo taj zločin Hrvati iz Travnika i drugih mjesta Lašvanske doline, nažalost bez Bošnjaka, jučer i danas s dužnim pijetetom obilježavaju i to nije nikakvo veličanje niti odavanje počasti Nezavisnoj državi Hrvatskoj i ustaštvu, kako se pokušava imputirati, nego je to, jednostavno rečeno, obilježavanje i osuda strašnog zločina koji je prošao bez ikakve kazne, za sada i bez povijesne osude. O tim danima, o strašnom zločinu, godinama se nije smjelo ni govoriti, a ti se dani i danas slave kao dani antifašizma.

Sve to, posredno i neposredno, govori i o položaju Hrvata u Travniku koji ni izbliza nije onakav kakav bi trebao i morao biti po ljudskim, zakonskim, ustavnim i Božjim okvirima i načelima. Tko pročita povijesno vrijednu knjigu Ivana Zeca, vidjet će da su, po tim i mnogim drugim pitanjima, Hrvati nažalost imali više prava i mogućnosti njegovati svoju baštinu i kulturu pod okupatorskom vlašću Austro–Ugarske nego sada u svojoj slobodnoj i navodno demokratskoj Bosni i Hercegovini, državi triju, navodno konstitutivnih i ravnopravnih naroda. To pak, nema dvojbe, ne može biti i nije dobro za Hrvate, ali ni za Bošnjake, pa i za druge građane koji ovdje žive i rade za svoj kruh nasušni, sa željom i nadom da taj kruh, uskoro, neće biti sa sedam kora, da bez ikakvih zadrški i prepreka, pod istim uvjetima kao i većinski narod, mogu njegovati i svoju kulturnu baštinu, svoju povijest i svoj materinski jezik.

349

Zvonimir Čilić

2012

350

351

Zvonimir Čilić

2012

2012

NE VJERUJ DANAJCIMA NI KADA DAROVE NOSE!

N

e vjeruj Danajcima ni kada darove nose, stara je grčka poslovica koja je još uvijek, u različitim prilikama, aktualna i mogla bi biti dobra poruka i pouka predsjedniku HSP-a, Zvonki Jurišiću i njegovom prihvaćanju „dara“ (uloge) predsjednika SDP-a, Zlatka Lagumdžije, koji ga je kroz Platformu primio pod svoje skute. A predsjednik Jurišić u tom vremenu je bio gord, ponosan, osjećao se partnerom moćnom Lagumdžiji i njegovom SDP-u.

Mislio je, a tako je i govorio, kako su on i HSP sada, kroz ravnopravno partnerstvo u Platformi, čvrsta brana hrvatskih nacionalnih, političkih i ostalih interesa u BiH. A nije vidio moguću opasnost, unatoč stalnim upozorenjima s hrvatske strane da je možda riječ o ulozi „trojanskog konja“ koju mu je Danajac (Lagumdžija) darovao. Nije vidio (a neznanje nije opravdanje) što je cilj i nakana

Zvonko Jurišić i Josip Perić (u sredini)

352

Lagumdžijina, nije vidio, ili nije htio vidjeti, kako je to, zapravo, priprema za definitivno izbacivanje iz političke igre stranaka s ogromnom, devedeset postotnom, voljom hrvatskog biračkog tijela i što to, uopće, za hrvatski puk u BiH može u konačnici značiti. Jurišić je vidio samo ulogu, samo poziciju koju će ubuduće on i njegovi sljedbenici žedni vlasti, imati u političkom životu u BiH. Vlast je slast!

Potvrda njegovog slijepog vjerovanja Lagumdžiji i ulozi hrvatskog Mojsije u koju se uživio, jasna je i u njegovoj izjavi koju je 28. siječnja prošle godine u Novoj Biloj, nakon sjednice Predsjedništva, Predsjedničkog vijeća i Glavnog stana HSP-a s predsjednicima i dopredsjednicima HSP-ovih podružnica u BiH, dao potpisniku ovih redaka. Na opasnosti suradnje i slijepe vjere u Lagumdžiju Jurišića se upozoravalo već

tada, ali lider HSP-a nikomu nije vjerovao, bezrezervno je prihvatio Lagumdžijinu naklonost. Sada će, međutim, imati vremena za triježnjenje.

A otrežnjenje je uvijek mučno, i nosi glavobolje.

Neki politički analitičari tvrde da je ovo i početak još jačeg i bržeg urušavanja HSP-a nego je to bilo u vrijeme ulaska u Platformu, kad je, po mnogima, na djelu bila izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. Bit će to, tvrdi se, i početak kraja liderske uloge i pozicije u HSP-u Zvonke Jurišića, njegovog (neiskrenog) pobočnika Josipa Perića, koji se na toj sjednici u Novoj Biloj nevjerojatno ružno i necivilizirano obrušavao na lidere dva HDZ-a, te generala-političara, Živka Budimira, čije su ambicije, s tek tisuću i nešto dobivenih glasova na izborima, gledale u nebo, a sada će mu ostati tek mirovina ili možda i dvije, tko to više zna.

Sjednica u Novoj Biloj

A to je, jasno je bilo, Jurišiću dalo krila na kojima je letio dok mu ih, zbog novih i drugačijih interesa, nije (p)odrezao upravo Lagumdžija.

Sve to, možda još i u težem obliku vrijedi i za NSRzB. I ova stranka će biti „odbačena krpa“. Ministarstvo poljoprivrede u Srednjobosanskoj županiji koje su kroz nelegalno formiranu Vladu dobili, već odavno su izgubili. Sada gube i federalno Ministarstvo poljoprivrede iz čijih su sredstava dijelili tisuće poticaja i tako plaćali kupljene glasove na prošlim (i pretprošlim) općim i lokalnim izborima. Gubi visoku poziciju i predsjedateljica Doma naroda Parlamenta F BiH članica ove stranke, Karolina Pavlović. Uz sve to, ovoj se

stranci na „grbaču“ sada „natovarilo“ Tužiteljstvo F BiH, a još uvijek nije okončan proces zbog pokušaja atentata u Zenici na zastupnika županijske Skupštine, člana HDZ-a BiH, za što se sumnjiče visoko pozicionirani dužnosnici NSRzB iz Srednjobosanske županije.

Hoće li, sada, u danajsku zamku pasti i dvojica lidera HDZ-a, Dragan Čović i Božo Ljubić i jednoga dana doživjeti sudbinu Zvonka Jurišića i HSP-a? Teško, jer riječ je o daleko iskusnijim i obrazovanijim političarima, s daleko više političke i nacionalne odgovornosti, koji u novu parlamentarnu većinu i u Vladu F BiH ulaze kao legalni i legitimni predstavnici hrvatskog naroda, nasuprot Jurišiću i Lijanovićima. Ulaze u vlast koja im pripada po zakonskim i ustavnim regulama i ništa ne traže ni od koga, pa ni od Lagumdžije, osim onog što su na izborima glasovima svog naroda i dobili.

353

2012

sada uvjeravati javnost kako ću ja, kao Hebrang u Hrvatskoj, za bilo što i za bilo koga, staviti ruku u vatru, pa tako ni za Lagumdžiju. Ali, ja mu vjerujem da ćemo do kraja ostati čvrsto na dogovorenom. Vjerujem mu, također kada kaže: “Federalna vlast se ne može uspostaviti bez SDP-a.

A SDP u vlasti i HSP u vlasti, SDP u opoziciji na razini države, što se može dogoditi, ali je malo vjerojatno, HSP kako hoće“!

Zvonimir Čilić

Nakon što operacija „trojanski konj“ nije uspjela zahvaljujući upornosti i žilavosti i neočekivano odlučnom otporu dva HDZ-a i nekih drugih stranaka, institucija, pojedinaca iz srpskog pa i bošnjačkog naroda, i konačno „otvaranja očiju“ međunarodnih dužnosnika ka hrvatskom pitanju u BiH, Lagumdžija je svog vjernog druga Zvonku Jurišića i njegov HSP odbacio kao staru i neupotrebljivu krpu. A 28. siječnja prošle godine u Novoj Biloj, u izjavi (odgovoru na pitanje potpisnika ovih redaka) o vjerodostojnosti suradnje s Lagumdžijom, Zvonko Jurišić je, doslovno, kazao: „Kada je riječ o predsjedniku SDP-a, dr. Zlatku Lagumdžiji, moram reći i naglasiti da nikada nisam imao korektnijeg političkog sugovornika, a to mogu reći i za cijelo rukovodstvo te stranke. Mi komuniciramo i surađujemo na principu međusobnog povjerenja i uvažavanja, na partnerskim principima, a u to sam se uvjerio u niz slučajeva, razgovora i dogovora o našoj suradnji. Jer, ono što dr. Lagumdžija kaže, ono što smo dogovorili i definirali ostalo je i ostaje nepromijenjeno“, kazao je tada Jurišić i kao iskusni (?) i oprezni (?) političar i dodao: „Neću ja

2012

POMOĆ ZA KOLEKTIVNI CENTAR

“

Mi smo samo brojevi i ništa više.

I to brojevi koje bi najradije, kada bi se to moglo, gumicom izbrisali. Jer, od nas nema nitko nikakve koristi, mi smo neka vrsta balasta, a da to ne budemo nitko nam ne da priliku. Živimo gore nego stoka na nekoj boljoj farmi, a i budućnost nam je nikakva“, s puno jeda nam govori Muris Haseljić, stanovnik Kolektivnog centra za prognane i izbjegle osobe u Docu kod Travnika, dok čeka, skupa sa svojim supaćenicima, dolazak visokih federalnih dužnosnika i pomoć koju im nose.

Gradnja Centra, 10 montažnih kuća, financirala je švedska Vlada 1996. godine, a sada u ruiniranim drvenim objektima, u jadu i bijedi živi 18 obitelji s ukupno 74 člana – od predškolske djece pa do sredovječnih i starih ljudi. A zajednička im je prognanička sudbina, siromaštvo, nezaposlenost, život na granici mogućeg, beznađe i besperspektivnost. „Zdrav sam, mogu raditi, ali gdje, tko će mi dati bilo kakav posao? Evo, cijeli dan ću čistiti snijeg za 5 maraka.

Nudim se, ali nitko posao ne daje, nitko moje vapaje ne čuje. Kad se, na žalost vrlo rijetko, „dočepam“ kakvog posla, dnevnice od 10 maraka, ja sam sretan čovjek. Ali, takva lutrija, za mene je zaista lutrija“, govori nam razočarani i deprimirani Haseljić.

Ovakve tužne „ispovijedi“ se redaju, a i bez njih nije teško dokučiti i zaključiti kako žive ovi ljudi iz Karaule (općina Travnik), iz Šipova, Jajca, Banja Luke, Kotor Varoši... S nevjericom čekaju te dužnosnike iz Federacije i pitaju se zar će zaista stići, donijeti im pomoć? Tvrde da u prote354

Zdravko Beljo, pomoćnik federalnog ministra

klih desetak godina nitko od dužnosnika političke i izvršne vlasti, koji bi mogli nešto za njih učiniti, nije ih ni posjetio, nitko im nije donio pomoć, riječi ohrabrenja, a nitko od njih ne radi a posao traže, na Zavodu za zapošljavanje su prijavljeni. Tek nekolicina ih ima zagarantirane mirovine, nadničare, skupljaju sekundarne sirovine... „Vrijeme, hladnoća, snijeg, nam ni to ne daju. Već više od mjesec dana nitko od nas dnevnicu nije zaradio, prikupio i prodao bar nekoliko kilograma starog željeza. Pa kako onda živjeti i preživjeti? Nikada nam iz naše općine (Travnik op.a.) nije dao ni metar drva za loženje, nego moramo ići po snijegu višem od pola metra u brdo, u gajeve i šikare nasjeći drva, šiblja, a ne znamo ni čije je to, da preživimo, da ne umremo na ovoj hladnoći“, ponovo se u razgovor uključuje Muris Haseljić.

I dok tužne priče „teku“ stiže Slavica Josipović, predsjednica Odbora za izbjegle i raseljene osobe u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine F BiH i Zdravko Beljo, pomoćnik federalnog ministra za prognane i izbjegle osobe. S njima su u pratnji i Mato Jozak, pomoćnik općinskog načelnika Travnika za raseljene i izbjegle osobe, obnovu i povratak i Marko Lovrinović, predsjednik županijskog Crvenog križa. S njima je stigla i toplina, čuli su riječi ohrabrenja, nada u neko, možda, bolje sutra i, za ove ljude koji ni sami ne znaju kako sastavljaju kraj s krajem, poklon paketi kvalitetnih prehrambenih artikala, sanitarne potrepštine i po vreća brašna. „Hvala im do neba“, govore nam ovi, u nebrizi i neodgovornosti skoro pa potpuno zaboravljeni ljudi. „Napiši to“, ponavljaju i s radošću u svoje ruševne domove udaljene dvjestotinjak metara nose pomoć koja život znači. Bar za desetak dana! A dalje, pitamo? Neka nam je Bog na pomoći, odgovaraju i ipak veseli bježe od – 10, možda i koji stupanj niže temperature. A jutros je bilo – 25 stupnjeva!

A Slavica Josipović i Zdravko Beljo nastavili su svoj humanitarni put u travnički zaseok Nula, ka povratničkim obiteljima Luke i Pere Jezerčića i Ivice Domića, svirepo ubijenih 1997. Posjetili su i roditelje ubijenog 1998. policajca Perice Bilića u travničkom prigradskom naselju Lovrići. I njima su odnijeli pomoć kao i siromašnim obiteljima u Vitezu (12 obitelji), u Novom Travniku (10), Busovači (10), U Brajkovićima i Čuklama (10). Te u još nekoliko obitelji na području općine Travnik. Ukupno 74 humanitarna paketa.

355

Zvonimir Čilić

2012

2012 DUH ASIZA U ZENICI

N

a opće odobravanje vjernika svih konfesija naišao je molitveni susret u Zenici u župnoj crkvi sv. Ilije. Susret je organizirao Odbor za međureligijsku suradnju u Zenici i župa sv. Ilije, a organiziran je u povodu blagdana sv. Franje Asiškog.

Predsjedavajući Odbora, mr. don Anto Ledić, uputio je dobrodošlicu svim vjerskim službenicima koji su u velikom broju došli na ovaj prvi zajednički duhovni molitveni susret. Među njima su bili efendija Jakub Salkica, glavni imam medžlisa Islamske zajednice u Zenici s brojnim imamima i vjernicima, gospodin Jakov Montiljo, predsjednik Židovske općine, paroh zenički i kakanjski protojerej Bojan Glišić i jerej Marko Maleš, vlč. Vladimir Pranjić, vlč. Ilija Karlović, vlč. Slaviša Stavnjak, fra Zdravko Andžić i fra Mijo Šuman.

U punoj velikoj župnoj crkvi sv Ilije proroka, uz glazbenu grupu „Novo nebo“, molitve su čitali članovi dječje i lutkarske scene Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, a glumci Miroljub Mijatović i Predrag Jokanović izveli su povijesni dijalog između sultana Malik-al-Kemala i sv.

Franje Asiškog, za koji se drži da je prvi otvoreni međureligijski dijalog između kršćana i muslimana.

U obraćanju vjerskim službenicima i okupljenim vjernicima, don Anto Ledić je kazao kako je blaženi Ivan Pavao II, 27. listopada 1986. ostvario svoj san jer se na njegov poziv da srcem i dušom upute jedinstvenu pjesmu mira jednome Bogu, u Asiz odazvalo čak 70 predstavnika mnogoljudnih religija. „Mi smo”, kazao je don Anto Ledić, “odlučili ove godine taj isti duh molitve i poruke pokre356

nuti u povodu blagdana sv. Franje Asiškog koji je utemeljitelj franjevačkog reda. Duh Asiza pomoći će nam da se aktivno uključimo u promicanje mira među ljudima, osobito u našem gradu, u našoj užoj i široj društvenoj i vjerskoj zajednici. Ako u poruci Asiza prepoznamo zajednički interes, a to je molitva za mir, ako kao vjernici budemo živjeli za mir i razmišljali o miru kao vjernici i radili na izgradnji mira onako kako su nas učile i naučile naše religijske tradicije, bit ćemo osnaženi i opredijeljeni za konkretna djelovanja. A to će nam omogućiti zajednički rad na otporu i prijetnjama miru, s čime smo suočeni u današnjem svijetu, a osobito u našoj BiH pa i u našem gradu. Stoga je zenički Odbor za međureligijsku suradnju odlučio duh Asiza zasaditi i s ljubavlju i vjerom njegovati u našem gradu“.

Kako je ovom prilikom kazao don Anto Ledić, već iduće godine ovaj duhovni molitveni susret održat će se na samu godišnjicu (27. listopa-

da) ovog velikog međureligijskog događaja održanog u Asizu, „s ciljem zajedničke molitve za mir u nama i oko nas“.

Skupu se obratio i župnik fra Zdravko Andžić koji je pojasnio što je to duh Asiza. Podsjetio je da se 27. 10.

1986. pozivu blaženog Ivana Pavla II odazvalo 70 predstavnika različitih religija, koji su ponudili nadu u drugačiji svijet – obnovljen, iskren, bratski i istinski ljudski.

Nakon zajedničke molitve, koju je svaki sudionik, u duhu svoje vjere, uputio svemogućem Bogu za mir u domovini i u svijetu, fra Zdravko Andžić je pozvao sve vjerske službenike i časne sestre na „agape“ – što označava večeru među prijateljima, večeru u ljubavi, zapravo nesebičnu ljubav – prema Bogu, bližnjem, prijatelju... s nakanom da se i u toj prilici nastavi dijalog u duhu Asiza i u duhu bratskoga druženja.

357

Zvonimir Čilić

2012

2012

MILA ČAVARA MEĐUNARODNI KOŠARKAŠKI SUDAC

K

ošarkaški klub Busovača po mnogo čemu, a prije svega po organiziranosti, po vlastitom igračkom, sudačkom i trenerskom kadru, po rezultatima mladih selekcija..., može biti dobar primjer, čak i uzor i putokaz, i mnogim klubovima s neusporedivo boljom materijalnom situacijom i iz daleko većih središta. Jer, nerijetko se zna reći za KK Busovaču da je „veliki klub iz malog mjesta“ ili kako je to složna sportska, košarkaška obitelj, koja radi i funkcionira držeći se one narodne da „složna braća kuću grade“. I Busovljaci su sagradili lijepu i čvrstu košarkašku kuću a na čelu te busovačke košarkaške obitelji je dugogodišnji visoko pozicionirani košarkaški djelatnik u BiH, aktualni predsjednik KK Busovača, Nikica Petrović. Uz njega, kada je struka u pitanju je prof. Josip Križanović, ujedno i tajnik kluba, te sudačka i uopće košarkaška legenda ovoga grada, aktualni opunomoćenik KS BiH, Miodrag Miki Vujević. No, ova priča je s razlogom posvećena skromnoj svečanosti koju su svojoj kolegici, Miloj Čavara, dugogodišnjoj igračici ovoga kluba, priredili košarkaški suci iz Busovače i čelništvo KK Busovača, na čelu s predsjednikom, Nikicom Petrovićem. A razlog svečanosti zaista je vrijedan pažnje i poštovanja. Naime, Mila Čavara je odnedavno (od 19. travnja) sudac s FIBA zvanjem, što podrazumijeva mogućnost i pravo suđenja utakmica na svim natjecanjima koja se održavaju pod okriljem najviše košarkaške asocijacije. A mlada, lijepa Mila, komercijalistica, majka četverogodišnjeg sinčića Štefana, počela je suditi 2005. u ligi KS Herceg Bo358

Mila Čavara, s kolegama sucima i čelnim ljudima KK Busovača.

sna, a godinu dana kasnije i u Prvoj ligi BiH. Nakon konstantnog dobrog suđenja, iskazanog truda, stalnog educiranja i stručnog usavršavanja i napredovanja, prošle godine u Šibeniku Mila položila eliminatorni sudački test koji je bio preduvjet, uz stalno stručno praćenje nadležnih članova FIBA komisije, za završni ispit koji je za Milu bio u travnju u Mannheimu, na neslužbenom svjetskom prvenstvu za juniore, gdje je, bez ozbiljnijih zamjerki, sudila četiri utakmice i stekla zvanje FIBA suca.

A o kakvom se to uspjehu radi neka ilustrira podatak da je u BiH s takvim sudačkim zvanjem samo Sarajka Jasmina Biščević Tokić, u Hrvatskoj tek jedna, a u Europi samo njih 20.

A s FIBA sudačkim zvanjem Mila će debitirati za petnaestak dana na Europskom prvenstvu za kadetkinje, u mađarskom Miškolcu od 12 – 22

srpnja. “Sada je sve do mene, u mojim rukama, a kada je tako ja se ne bojim“, kaže odlučna Mila, a o njoj njezine kolege i košarkaški stručnjaci kažu kako s istim žarom, s istom ljubavlju sudi pionirima na prijateljskom susretu ili pak odlučujuće utakmice doigravanja za prvaka BiH. „Tako će biti i na međunarodnoj sceni. Pa drugačije niti smije niti može biti“, poručuje Mila. A to su, valjda, i razlozi da baš nikada nije doživjela nikakvu neugodnost na bilo kojoj utakmici koju je sudila. „Ponosni smo na Milu i veliki uspjeh koji je postigla. A to je i priznanje i uspjeh našega kluba, jer uvijek smo se trudili ulagati, prije svega, u ljude, u naše košarkaške kadrove“, kazao je na ovoj lijepoj svečanosti predsjednik KK Busovača, Nikica Petrović.

359

Zvonimir Čilić

2012

2012

ČUVANJE USPOMENA I SJEĆANJA NA POGINULE BRANITELJE

V

iše od 40 predsjednika općinskih i županijskih udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskoga rata iz cijele Hrvatske proteklog su vikenda boravili u srednjoj Bosni. Posjetili su Kraljevu Sutjesku, Fojnicu, Kreševo..., znamenite franjevačke spomenike, riznice hrvatske katoličke povijesti i kulturne baštine. Poklonili su se i sjenama poginulih hrvatskih branitelja srednje Bosne, a u Busovači, uz spomen-obilježje palim braniteljima položili su svježe cvijeće i upalili svijeće, te skupa s predsjedateljem Općinskog vijeća, Mladenkom Čavarom i mjesnim župnikom fra Dominkom Batinićem za duše poginulih i ubijenih branitelja i civila prigodno se i molili.Domaćin predstavnicima Zajednice roditelja poginulih branitelja Hrvatske, koje je predvodila predsjednica Lucija Kober, bila je srednjobosanska županijska Udruga obitelji poginulih i nestalih branitelja, na čijem je čelu Ljubica Garić. „I na ovaj način želimo čuvati i sačuvati sjećanje na Domovinski rat koji bi mnogi, i u Hrvatskoj, izbrisali iz hrvatskog sjećanja, na našu djecu, na poginulu djecu naših sunarodnjaka na ovom području, a treba znati da su i naša djeca ginula u Jajcu, Travniku, Uskoplju...! Pohodili smo i ta mjesta stradanja i prošle godine kada smo boravili i u Novom Travniku, Travniku i Vitezu, kao i ovom prilikom. Nas, roditelje, rat je pogodio na najsuroviji način, ubijena su nam djeca, ubijena nam je i sanjana i željena budućnost, a sada živimo s dubokim i neizlječivim bolom, sjećajući se i čuvajući uspomene na njih..

Naš je zadatak i dalje njegovati uspomenu i sjećanje na 15.860 pogi360

Ljubica Garić i Lucija Kober

nulih branitelja u Domovinskom ratu u Hrvatskoj i u BiH, čija su imena uklesana u crkvi Sveta mati slobode u Zagrebu“, kazala je predsjednica Lucija Kober i dodala: „Obilazimo mjesta stradanja i pogibije naše djece i djece ovdašnjih Hrvata i tako se sve čvršće povezujemo s udrugama stradalnika Domovinskoga rata iz

Uz spomen-obilježje u Busovači

BiH, konkretno s područja srednje Bosne. Jer ovaj narod ovdje je dio hrvatskog nacionalnog tkiva, skupa smo se borili, ginuli za slobodu, mi smo jedno i moramo biti zajedno unatoč državnoj granici koja nas fizički dijeli ali razdijeliti nas ne može.

I mi ćemo doći opet a uskoro očekujemo i uzvratnu posjetu“.

361

Zvonimir Čilić

2012

362

2013

“CIJELI MOJ ŽIVOT ISPUNJEN JE VJEROM I SAMOPOUZDANJEM”

Sestre Družbe SMI u Vitez su došle 1907. nakon što je prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler kupio imanje i dao ga na upravljanje časnim sestrama Družbe, s nakanom proizvodnje hrane za štićenike dječjih domova “Betlehem“ i “Egipat“ u Sarajevu. Sestre su ubrzo od imanja, “Polja svetog Josipa“, kako su ga nazvale, napravile “mali Misir“, izgradile su i crkvicu posvećenu sv.

Josipu i samostan, a komunističke vlasti su ih prognale 1948., a posjed i samostan nacionalizirali. Zahvaljujući razumijevanju općinskih vlasti, 2001. časnima je vraćen dio posjeda i samostansko zdanje koje su skupa s crkvicom sv. Josipa potpuno obnovile. U samostanu su otvorile Obiteljski centar “Sveti Rafael“, u koji dnevno na rehabilitaciju dolazi 20 - 30 djece. Otvorile su i dječji vrtić, a izgradile su i Dom “Sveti Josip“ za smještaj nemoćnih i nezbrinutih starijih osoba. U tome domu mjesto i mir, tek dva-tri km daleko od mjesta rođenja, u jeseni svog života našla je i sestra M. Virgina Jelena Ninić.

A upravo su časne sestre u Vitezu otvorile neke nove vidike i poglede na život, otvorile puteve dobrote, vjere, ljubavi, samoprijegora i požrtvovnosti i djevojčici Jeleni Ninić, koja je s majkom Marijom i ocem Ivanom iz Rovne išla na nedjeljne sv. mise u samostansku crkvicu sv. Josipa, gdje je i prvi put vidjela i srela časne sestre. - Istina je, tu se u meni rađala i rodila želja da krenem putem časnih sestara koje sam, još kao dijete, s poštovanjem gledala i divila im se. Sve su to, u meni, usađivali mama i tata, a stigao mi je i poziv Svevišnjeg, i drugoga životnog puta za mene nije bilo, kaže razborita, vesela, raspoložena Virgina.

- Cijeli moj život ispunjen je vjerom i samopouzdanjem, jer sam uvijek znala da me Bog vodi kroz život i zbog puta kojim sam krenula nika-

da, ni najmanje nisam požalila, odlučno kaže Virgina, koja je s 15 godina, po vlastitoj želji, uz blagoslov roditelja, 1925., otišla u Sarajevo i primila tzv. “kandidaturu primanja“.

S 20 godina je položila sv. zavjete i postala sestra SMI.

Povratak u Vitez U Zagrebu je studirala glazbu, službovala je u Zagrebu, Omišu, Splitu, Vrgorcu, Samoboru, Doboju, Rijeci, u Torontu u Kanadi, Sarajevu, Slavonskom Brodu..., 2008. vratila se odakle je i krenula, u Vitez. - I ovdje sam sretna, zadovoljna, kroz prozor gledam rodnu Rovnu, a zbog slabijeg vida, lošeg sluha, uglavnom ništa ne čitam, više ne pišem niti skladam pjesme, i najviše vremena provodim u molitvi i u razgovoru s Bogom. No, na svemu što mi je dao, Bogu sam neizmjerno zahvalna i moj je život, kao i svakog od nas, u njegovim rukama, poručuje sestra Virgina. A čestitati joj stoti rođendan došli su mnogi, znani i neznani, sestre iz svih krajeva BiH i Hrvatske na čelu s provincijalkom Sarajevske provincije, sestrom Admiratom Lučić i generalnom poglavaricom sestrom Radoslavom Radek iz Zagreba.

Slavljenica M. Virgina Jelena Ninić

363

2013

Putevi dobrote i vjere

Slavljena je sveta misa zahvalnosti za 100. rođendan sestre Virgine, koju je u kapelici Doma za nemoćne i starije osobe ‘Sveti Josip’ predvodio župnik fra Marko Kepić

Zvonimir Čilić

S

radošću, svečano, skromno i veselo, pod simboličkim nazivom “Stogodišnji hod s djetetom Isusom“, časne Družbe Služavki Malog Isusa u Vitezu obilježile su 100. rođendan svoje članice, Vitežanke, M. Virgine Jelene Ninić, rođene 11. ožujka 2013. u naselju Rovna.

Slavljena je sveta misa zahvalnosti o stotom rođendanu sestre Virgine Jelene Ninić, koju je u kapelici Doma za nemoćne i nezbrinute starije osobe “Sveti Josip“, u Vitezu, predvodio viteški župnik fra Marko Kepić.

2013

SKULPTURA IVANA PAVLA II. U ŽUPNOJ CRKVI U N. TRAVNIKU

S

velikom radošću Hrvati - katolici u BiH čekaju 27. travnja ove godine kada će u Vatikanu, uz brojne svečanosti, svetim proglasiti pokojnog Svetog Oca Ivana Pavla II. No, s posebnom radošću, u svakodnevnim molitvama, taj dan čekaju, vesele mu se Novotravničani, župljani župe Presvetog Trojstva, na čelu sa župnikom don Žarkom Vujicom, koji imaju neraskidive veze s pokojnim papom Ivanom Pavlom II. Naime, pokojni Sveti Otac, za njegovog prvog dolaska u Bosnu i Hercegovinu (Sarajevo, 1997.), vrhbosanski nadbiskup i metropolit, uzoriti kardinal Vinko Pu- ljić, darovao mu je njegov portret, ulje na platnu, djelo poznatog novotravničkog i bosanskohercegovačkog umjetnika Ante Mamuše.

Blagoslov temelja Za vrijeme svete mise na stadionu Koševo Sveti Otac je, uz opće odobravanje, posebno prisutnih Novotravničana i vjernika iz drugih župa Lašvanske doline, posvetio temeljni kamen za gradnju župne crkve Presvetog Trojstva u Novom Travniku, jedne od najljepših u poratnom vremenu izgrađenih u BiH. U toj prelijepoj crkvi, koju je u listopadu 2013., na desetu godišnjicu utemeljenja župe Presvetog Trojstva, blagoslovio uzoriti kardinal Vinko Puljić, na jednom od osam velikih vitraja oslikani su likovi blaženika Ivana Merza i Alojzija Stepinca, sluga Božjih Petra Barbarića i Josipa Štadlera i među njima, u sredini, Svetog Oca Ivana Pavla II. Djelo je to, također, umjetnika Ante Mamu364

S velikom radošću katolici u BiH čekaju 27. travnja ove godine kada će u Vatikanu svetim proglasiti pokojnog Svetog Oca Ivana Pavla II. še, nedvojbeno jednog od najboljih, najpriznatijih i najpoznatijih majstora sakralne umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Uz sve to, sada je u završnoj fazi modeliranje i priprema za izlijevanje (od umjetnog kamena) skulpture Svetog Oca Ivana Pavla II. u nadnaravnoj veličini, visokoj 2,5 metara.

Na tom velikom projektu već tri mjeseca radi još jedan veliki novotravnički umjetnik - kipar Zdenko Jurišić. I sve se izvodi i dovršava, a bit će i izliveno, u ateljeu i umjetničkoj radionici kipara Zdenka Jurišića koji iza sebe ima niz skulptura kao što su, recimo, velika skulptura sv. Josipa u nadnaravnoj veličini, postavljena na ulazu u novoizgrađenu župnu crkvu u Rankovićima (općina Novi

Travnik), spomen-obilježje žrtvama partizanskog zločina počinjenog u listopadu 1994. prilikom pada Travnika u njihove ruke, a postavljenog u šumarku Rije, na mjestu pronađene masovne grobnice žrtava tog zločina, Zavjetni križ Vrhbosanske nadbiskupije izrađen u povodu nastupajućeg trećeg milenija...

Omiljeni Papa Skulptura omiljenog Svetog Oca bit će postavljena uz oltar u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Novom Travniku i bit će posvećena 27. travnja kada će biti proglašen svetim pokojni Ivan Pavao II. Na svečanoj svetoj misi, kako nam je kazao župnik don Žarko Vujica, to će učiniti don msgr. Pavo Jurišić, dekan Teo-

Vitraj na kojem se vidi papa Ivan Pavao II. koji će krasiti crkvu

loškog fakulteta u Sarajevu i aktualni arhiđakon Gučogorski.

2013

Anto Mamuša

Zvonimir Čilić

- Sretan sam, počašćen i neobično zadovoljan i don Žarku Vujici zahvalan što mi je ukazao povjerenje i čast raditi ovu skulpturu, od cijelog katoličkog puka, poštovanog Svetog Oca Ivana Pavla II. Ja sam bio izuzetno sretan što sam pokojnog Ivana Pavla II. doživio u njegovoj svetosti i poniznosti za vrijeme njegovog drugog dolaska u Bosnu i Hercegovinu u lipnju 2003. u Banjoj Luci. A sretan sam i zbog činjenice, želim to posebno naglasiti, da su oduvijek umjetnici radili, izrađivali kipove, skulpture i portrete svetaca, ali malo ih je koji, evo kao ja, imaju priliku raditi skulpturu sveca čiji sam, donedavno, bio suvremenik. Počašćen sam i zbog toga iznimno sretan”, kazao nam je akademski kipar Zdenko Jurišić. Također je vrijedno naglasiti da će velikoj svečanosti posvećenja skulpture Svetog Oca Ivana Pavla II. u crkvi Presvetog Trojstva prethoditi izložba sakralnih djela istaknutih bosanskohercegovačkih i hrvatskih umjetnika, Novotravničana Ante Mamuše i Zdenka Jurišića. Izložba, sad već tradicionalna, koja nosi naziv “U susret Uskrsu” bit će otvorena 15. travnja u Galeriji likovnih stvaratelja Lašvanske doline. A za ova dva vjersko-kulturna događaja u Novom Travniku i cijeloj Lašvanskoj dolini već sada vlada veliko zanimanje ne samo među katoličkim vjernicima nego i među ljubiteljima i poznavateljima lijepe umjetnosti.

Skulptura Zdenka Jurišića bit će postavljena uz oltar župne crkve u Novom Travniku

365

2013

ZAGREBAČKI STUDENTI NA STUDIJSKOM PUTOVANJU

S

tudenti treće i četvrte godine Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu sa svojim profesorima u četvrtak poslije podne doputovali su u Lašvansku dolinu. Riječ je o studijskom putovanju studenata na kolegijima „Jezik i kultura bosanskih franjevaca“, voditelja prof. dr. sc. Ive Pranjkovića i „Hrvatska ćirilička baština“ prof. dr. sc. Matea Žagara. Studijsko putovanje traje pet dana, a studenti, njih četrdesetak sa svojim nastavnicima, nakon Bihaća, Ključa, svetišta svetog Ive u Podmilačju, franjevačkog samostana u Jajcu i u Rami, u četvrtak su u Lašvanskoj dolini najprije posjetili župnu crkvu u Ovčarevu, jednu od najljepših u Bosni, kako je studentima kazao profesor Mateo Žagar. O povijesti ove župe i gradnji crkve posvećene svetom Mihovilu Arkanđelu, u kojoj je pokopan i njezin graditelj, poznati franjevac fra Jako Baltić, studentima su govorili profesori Ivo Pranjković i Mateo Žagar, te mjesni župnik fra Marinko Didak. Studenti su sa svojim profesorima u Travniku posjetili rodnu kuću najpoznatijeg Travničanina,

U samostanskoj crkvi sv. Franje u Gučoj Gori

nobelovca Ive Andrića, Zemaljski muzej, te poznato svetište svetog Franje Asiškoga u Gučoj Gori i samostansku crkvu čiji je graditelj prije više od 150 godina također bio fra Jako Baltić. O povijesti samostana, o stradanjima koje je pretrpio dolaskom partizana 1944. (zapaljen je) i u nedavnom ratu kada su mnoge neprocjenjive vrijednosti (knjige, umjetnine, oltarske freske i vitraji su opljačkani, oštećeni, uništeni), uz gvardijana fra Dragu Pranješa, govorio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, prof. dr. fra Velimir Valjan, rođen u susjednoj župi Ovčarevo.

Uz „ranjeni“ (u prošlom ratu) kip sv. Franje u samostanskom dvorištu

366

„Ovo je vrlo ambiciozno studijsko putovanje kakvo do sada nismo imali, a naša je zamisao bila vidjeti i posjetiti najvažnije franjevačke crkve i samostane u BiH, upoznati se s duhom franjevaštva i ovdašnjim franjevcima, s bogatom baštinom koju već vjekovima čuvaju i njeguju.

I već sada mogu reći da su reakcije studenata i naših mlađih kolega vrlo dobre, a studenti su, rekao bih, silno iznenađeni onim što su do sada čuli i posebno vidjeli i doživjeli“, kazao nam je u Travniku prof. dr.

Ivo Pranjković. U četvrtak navečer, nakon kratkog posjeta Vitezu, gosti iz Zagreba otputovali su u Sarajevo gdje su u petak posjetili Filozofski fakultet, te obišli neke od sarajevskih znamenitosti. A kako nam je kazao profesor dr. Ivo Pranjković danas će (subota 18. svibnja) posjetiti znamenite franjevačke samostane u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu i Fojnici te franjevačku Gimnaziju u Visokom. U nedjelju će obići Visoko (krunidbena crkva bosanskih kraljeva u Arnautovićima), te na putu za Zagreb svetište Gospe Olovske, Galeriju Šimun u Dubravama, te franjevački samostan u Tolisi.

2013 UMRO ANTO VALENTA

U

Radio je kao Državni savjetnik za izbjeglice u BiH i vodio je hrvatsko izaslanstvo u Federalnoj komisiji za međuentitetsku crtu razgraničenja i u Centralnoj državnoj komisiji za identifikaciju i obilježavanje državne granice BiH. U vremenu od 1991. – 1993. bio je predsjednik Općinske

organizacije HDZ-a Viteza. Uz više stručnih knjiga (Fizika eksplozivnih materija i dr.) i školskih skripti iz područja kemijske tehnologije, 1991. godine napisao je knjigu „Podjela Bosne i borba za cjelovitost“, koja je doživjela dva izdanja (Sarajevo i Omiš). Napisao je i knjigu „Srcem i razumom“ koja govori o predratnim i ratnim događanjima u srednjoj Bosni u periodu od 1990. – 1993. Autor je i knjige „Dvadeset godina HDZ-a u Vitezu“.

Anto Valenta je rođen 28. siječnja 1937. u Docu kod Travnika. Osnovnu i srednju školu završio je u Travniku, a Tehnološki fakultet u Zagrebu, gdje je bio i aktivni sudionik studentskih nemira. Oca je izgubio u bleiburškoj tragediji, bio je oženjen i otac je dvojice sinova. Najveći dio života proveo je u Vitezu, gdje će i biti pokopan na groblju Kruščica, u utorak 2. srpnja u 17 sati.

Sahrana Ante Valente na groblju Kruščica

367

Zvonimir Čilić

Sudionik je i potpisnik osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne i prvi dopredsjednik HVO-a HZ HB. Bio je zastupnik u Saboru HR HB i zastupnik u Skupštini BiH. Imao je čin pukovnika HVO-a, nositelj je odličja Reda Ante Starčevića i Domovinske zahvalnosti. Bio je član hrvatskog izaslanstva na pregovorima u Ženevi u vezi unutarnjeg ustrojstva BiH (Wans – Owenov plan i Stoltenberg – Owenov plan 1993. godine).

2013

subotu, u kasnim poslijepodnevnim satima, u novobiljanskoj bolnici umro je Anto Valenta, dipl. ing., profesor i istaknuti HDZ-ovac. Vijest je rastužila ali ne iznenadila brojne prijatelje ovoga uglednog Vitežanina jer je već duže vrijeme bio teško bolestan. Mnogi će ga pamtiti kao dobrog prijatelja, tolerantnog čovjeka, uglednog stručnjaka i dragog profesora Srednje škole u Vitezu, ali i kao jednog od osnivača HDZ-a u Vitezu i u drugim mjestima srednje Bosne.

2013

SJEĆANJA, GLEDANJA, RAZMIŠLJANJA

K

ad je rat sredinom 90-ih završio, a u Lašvanskoj dolini ostala je pustoš. I ne samo u materijalnom smislu, nego i u dušama i srcima ljudi, u razmišljanjima i gledanjima na sutrašnji i buduće dane. Kako i gdje ostati, kao živjeti i preživjeti, gdje raditi, kako izdržavati obitelj? Ostati ili otići, bilo je pitanje velikog broja žitelja ovoga područja i mnogi, ne vjerujući i ne vidjevši perspektivu, ne vjerujući i bolje i sigurnije sutra za sebe i svoje najmilije, krenuli su u bijeli svijet, trbuhom za kruhom. Na sreću, i u tom crnilu, u beznađu kakve su buduće dane, mjesece i godine vidjeli mnogi, bilo je i onih koji vide bolje i dalje, hrabro i odlučno, vizionarski. Jedan od njih nedvojbeno je Franjo Rajković, tvorac i vlasnik ugledne i izvan granica BiH poznate tvrtke Economic, kojega mnogi označavaju ocem i tvorcem Poslovnog centra PC 96.

A što je Poslovni centar za Vitez i šire područje, govoričinjanica da se se u tom poslovnom kompleksu, direktno i indirektno, sad zapošljava više od 5 tisuća radnika, s ukupnim prihodom u 2012. godini gotovo od milijardu KM. U tom kompleksu, na ponos njegovog idejnog tvorca, na ponos Viteza, srednje Bosne i cijele BiH, u kojemu su vlasnici gospodarskih subjekata odreda Hrvati, bez ikakve diskriminacije, od prvoga dana, rade i Bošnjaci. U općinu Vitez u poratnom vremenu, bez ijednog ozbiljnijeg incidenta, vratili su se svi prognani i izbjegli Bošnjaci, a vijećnici bošnjačke nacionalnosti u Općinskom vijeću nikada nisu preglasani iako Hrvati sve poratne godine imaju većinu. To spominjemo i naglašavamo jer bi to mogao i tre368

Economicova priznanja najboljim djelatnicima

bao biti nukleus buduće moderne, tolerantne i za sve njezine građane ravnopravne i demokratske BiH. A velike zasluge za to pripadaju Franji Rajkoviću, uglednom gospodarstveniku, djelatniku izvršne, zakonodavne i političke vlasti, čije su riječi i postupci uvijek imali težinu. No, vratimo se na kraj 1995., u vrijeme kad je Franjo Rajković odrađivao svoj načelnički mandat u Vitezu. Naime, u prosincu te godine načelnik Rajković je putovao u Mostar, u Vladu HR – HB, a ja skupa s njim u sjedište Hrvatskog radija „Herceg - Bosna“. I tri sata putovanja protekla su, uglavnom, u „izlaganju“, meni poduzetničkom laiku, o skorom početku gradnje, u to vrijeme teško i zamislivom, nekog poslovnog centra, po uzoru na poslovne zone u Europi, koja je, tada, od nas bila nedostižno daleko. „Već iduće godine“, govorio je Franjo, upirući prstom u cijelu hrpu dokumentacije koju je nosio u Mostar, „ako Bog da, za tu poslovnu zonu, položit ćemo temeljni kamen i početi gradnju. To ćemo učiniti za Dan općine, 23. travnja, a vrlo brzo

u tu će zonu biti uloženo i preko 20 milijuna KM“. Slušao sam, šutio, i naravno da nisam vjerovao da će se taj plan ikad ostvariti, ali nisam imao srca reći to glasno svom načelniku i prijatelju. Razmišljao sam u sebi tada: „E moj Franjo, kada bi svim žiteljima Lašvanske doline izvrnuo džepove, ne bi skupio jedan jedini milijun, a ti govoriš o 20 milijuna KM“. No, samo četiri mjeseca kasnije, za Dan općine, veliki pano koji obavještava što se počinje graditi na periferiji Viteza, na području Jardola, na lijepoj i skromnoj svečanosti otkrio je tadašnji predsjednik Federacije, Krešimir Zubak. A sve poslije je povijest koju sada zorno svjedoči gospodarski ponos Viteza, srednje Bosne i BiH – Poslovni centar PC – 96.

Tekst objavljen u monografiji poduzeća Economic.

2013

NOVA ŽUPNA CRKVA U BUČIĆIMA

Ž

upljani brojčano male, ali srcem, vjerom i ljubavlju za svoj kraj - velike župe Rankovići u novotravničkoj općini imaju novu i jednu od najljepših crkava u srednjoj Bosni. Dodatan razlog za zadovoljstvo i ponos svakako je činjenica da su, kako nam je kazao župnik don Jure Gavranić, gradnju crkve s čak 65 postotnom iznosu sami financirali. A to je, nedvojbeno, podatak koji zaslužuje pozornost i respekt. Župa Rankovići smještena je nadomak Novog Travnika, u pitomoj dolini i na okolnim brežuljcima, a za svog nebeskog zaštitnika župljani su 1937. godine, kada je župa i osnovana (odvajanjem od župe Bučići op.a.) i crkva izgrađena, izabrali sv. Josipa.

„Međutim, vidljiva je bila želja velikog broja župljana, hrabrili smo i podržavali jedni druge, i temeljni

U međuvremenu uklonjena je stara crkva i završeni su unutarnji i vanjski radovi (fasada, toplotna izolacija, podno grijanje), u crkvu su unesene sve sakralne vrijednosti iz stare crkve, a vitraje je uradio poznati umjetnik, Novotravničanin, akadem-

ski slikar Anto Mamuša.

Veliki kip sv. Josipa izradio je također Novotravničanin, poznati i priznati akademski kipar, Zdenko Jurišić. Kip je sada postavljen na ulazu u crkvu, a kako je planirano, bit će postavljen na mjestu stare crkve gdje se „Bog slavio više od 70 godina“. „Razmišljamo i planiramo, da taj prostor, a hvala dragom Bogu, imamo ga dovoljno, dodatno uredimo i kip sv. Josipa na centralni dio postavimo. Želimo, i na tomu već pomalo i radimo, da naša župa, ova crkva i prostor oko nje, vremenom postane prepoznatljivo mjesto slave i molitve sv. Josipa, da postane svetište jer svetišta ovoga omiljenog sveca u našoj biskupiji nema“, kaže vrijedni don Jure, ističući kako bi, u tom slučaju, u (skoru) mirovinu otišao sretan i potpuno zadovoljan.

369

2013

kamen je blagoslovljen (učinio je to vrhbosanski nadbiskup, uzoriti kardinal Vinko Puljić op.a.) 19. ožujka 2009. godine. Temelje i druge građevinske radove izvela su domaća poduzeća, Horizont iz Viteza i Grazid iz Nove Bile, a u novoizgrađenu crkvu uselili smo i božićnu polnoćnu misu slavili smo 2011., a 19. ožujka 2012., tri godine nakon postavljanja temeljnog kamena, crkvu je blagoslovio naš Novotravničanin, dr. mons. Pavo Jurišić“, s ponosom i zadovoljstvom govori nam don Jure Gavranić.

Zvonimir Čilić

No, vremenom, zbog proširivanja i dogradnje početkom 70-tih, zbog podvodnog zemljišta, pa i nekvalitetne gradnje, na crkvenom zdanju su se javila napuknuća, prijetila je i opasnost postupnog urušavanja, a nadležna komisija Vrhbosanske nadbiskupije zaključila je da su oštećenja (pre)velika, te da sanacija ne bi dala tražene sigurnosne rezultate. To je bio i razlog da su mještani sa svojim župnikom don Jurom odlučili graditi novu crkvu. To, tada, krajem 2008., u vrijeme početka velike ekonomske krize, za župu s 1800 žitelja, uglavnom skromnog imovnog stanja, činilo se, bila je utopijska ideja. Jer, izrađeni projekt financijski se „zatvarao“ s 1.200.000 KM, što je za ovako malu župu bio zaista veliki iznos.

370

371

Zvonimir Čilić

2013

2013

PROSLAVA 100. GODIŠNJICE SVETIŠTA KALVARIJA

P

osebno svečano i tradicionalno blagdan Gospe Žalosne u srednjoj Bosni se slavi u viteškom naselju Mali Mošunj, na brdu zvanom Kalvarija. No, ove je godine bilo iznimno svečano, kao nikada do sada, jer se uz blagdan svečano slavila i obilježavala stota godišnjica izgradnje crkvice na tom brdu, posvećene Gospi Žalosnoj. To je i razlog da se u nedjelju na blagdanskoj svetoj misi slavljenoj na platou ispred crkvice izgrađene 1913. godine, na vrhu brda Kalvarija okupio neuobičajeno veliki broj vjernika, iz Viteza, susjednih župa, iz šireg srednjobosanskog područja ali i iz Republike Hrvatske i Hrvati katolici podrijetlom iz ovih krajeva, a sad pristigli iz inozemstva.

Uz koncelebraciju viteškog župnika i više svećenika iz srednjobosanskih župa, te gučogorskog gvardijana, fra Dragu Pranješa, travničkog

372

dekana, don Matu Janjića i provincijale Isusovačke i Franjevačke provincije, o. Antu Tustonju i fra Lovru Gavrana, svečanu blagdansku svetu misu predvodio je vrhbosanski nadbiskup i metropolit, uzoriti kardinal Vinko Puljić. Pred početak misnoga slavlja uzoriti kardinal Puljić je blagoslovio obnovljenu crkvicu i okupljenom vjernom katoličkom puku kazao: „Obnovili smo stoljetnu crkvicu posvećenu Gospi Žalosnoj, ali i našu vjeru i to je nova vrijednost i snaga ovoga svetišta koje nas podsjeća da živimo ono što jesmo“.

Tijekom misnoga slavlja uzoriti kardinal Puljić vjernicima je poručio: „Želimo na ovom mjestu, na ovom svetištu, od Gospe učiti kako hrabro uz križ stajati i u onim teškim životnim situacijama, kako stalno vjerom, duhom i životom biti uz Isusa.

To je, kroz našu dugu, burnu i tešku povijest, pa i sada, u ovim teškim i

neizvjesnim vremenima, jako važno kako bismo bili hrabri svjedočiti vjeru i živjeti u nadi. Ne smijemo se bojati života, nego puni pouzdanja u Gospodina, graditi budućnost s Bogom i našom nebeskom majkom Marijom“.

Uz brojne visoke dužnosnike političkog, kulturnog i gospodarskog života Lašvanske doline i širega područja, svečanoj blagdanskoj svetoj misi prethodio je blagoslov novoizgrađenih i postavljenih postaja Puta križa, jedinstvene u BiH a i u široj regiji. To je, ujedno, i jedini put kojim se stiže na vrh Kalvarije, kamo se ovaj put uspelo više tisuća vjernika, gdje su slavili blagdansku svetu misu i Gospi Žalosnoj se molili za zagovor kod razapetog i uskrslog joj sina.

Na brežuljku Crkvina, a taj naziv brdo je nosilo od pamtivijeka, kako se to zna reći, iznad sela Mali Mošunj, po ideji isusovca, profesora u

Blagdanskoj svečanosti i stogodišnjici svetišta Kalvarija, prethodile su molitvene svečanosti Trodnevnice, slavljene su svete mise na Kalvariji, a do mjesta misnoga slavlja stazom Puta križa vjernici su molili krunicu.

U četvrtak navečer u Domu HKD Napredak, u podružnici Vitez, otvorena je izložba fotografija znanih i neznanih autora svetišta Kalvarija, a isti dan, na istom mjestu, održana je tribina pod nazivom „Povijest Kalvarije“. Vrlo lijepo i zanimljivo, s nizom podataka, detalja i video slajdova govorili su mladi franjevac, Vitežanin Nikola Kozina, sada na dodatnom školovanju u Rimu, i viteški župnik fra Marko Kepić, te su velikom broju prisutnih viteških građan otkrili zanimljive i dotad im nepoznate činjenice. znamenitoj Nadbiskupskoj gimnaziju u Travniku, sada sjedištu Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“, oca Antuna Puntigama, uz pomoć i u suradnju s fra Jakom Selakom, tadašnjim župnikom u Vitezu, sagrađena je lijepa crkvica i posvećena je Gospi Žalosnoj. Najprije, na jednom humku 2. prosinca 1908. postavljen je križ, a crkvica koja se, kako je jednom u svom obraćanju vjernicima kazao viteški župnik fra Marko Kepić, kao oltar uzdiže nad Lašvanskom dolinom, sagrađena je i blagoslovljena 21. rujna1913. godine.

su potpuno nove staze Puta križa s postajama oslikanim na mramornim pločama u mozaiku, što djelo poznate umjetnice, širokobriješke Zagrebčanke, Blaženke Salavarde.

Ovo svetište koje zauzima posebno mjesto u duhovnosti vjernika Lašvanske doline, dobilo je novi i ljepši izgled, pa se sada Kalvarija u potpunosti, vizualno i posebno du-

hovno „otvorila“ vjernicima, hodočasnicima Lašvanske doline, srednje Bosne ali i daleko širega područja.

A nećemo pogriješit ako kažemo da ovo, po mnogo čemu, jedinstveno svetište, treba vidjeti, tjelesno i duhovno doživjeti i osjetiti snagu koja s ovoga mjesta „isijava“ i dušu hrani.

Zvonimir Čilić

2013

Crkvica je podignuta unutar temelja stare i davno srušene rimske bazilike iz IV. stoljeća, prema kojoj se, najvjerojatnije brežuljak i zvao Crkvina, a uz zmijoliki put koji vodi ka vrhu, k crkvici Gospe Žalosne, postavljene su postaje Puta križa, pa otud i od tad ovo brdo i nosi ime Kalvarija.

Za proslavu stote godišnjice ovoga svetišta, vršene su pripreme koje je vodio župni ured u Vitezu na čelu sa župnikom fra Markom Kepićem, skoro godinu dana, što je obhvaćalo i obimne, teške i skupe radove uređenja ovog jedinstvenog svetišta i njegovog prirodnog okoliša.

Crkvica je u potpunosti obnovljena po ideji i prijedlozima arhitekte Romana Vukoje iz Zagreba, urađene

Provincijal fra Lovro Gavran i kardinal Vinko Puljić

373

2013

PRILOG ZA KNJIGU “BIJELI PUT - POBJEDA DOBRA U RATU”

Autorov (dr. Langov) potpis na knjigu

“

Svatko od nas, naše obitelji, zajednica, narod, država, politika... imaju dva puta i mogućnost izbora kojim će krenuti – crnim ili bijelim. Crni put je usko usmjeren na sebičnost, oholost, materijalizam, trošenje, a bijeli put pak iskazuje hrabrost činjenja dobra, vjere, učenja iz prošlosti za građenje bolje budućnosti“, kazao je jednom prilikom u Novoj Biloj poznati i priznati hrvatski dobrotvor, humanitarac, osvjedočeni prijatelj Hrvata srednje Bosne, dr. Slobodan Lang.

Bila je tada riječ o znamenitom humanitarnom konvoju „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, koji je iz Hrvatske stigao u Lašvansku dolinu 20. prosinca 1993. godine i imao je, i još uvijek ima, životnu i povijesnu vrijednost i značaj za tisuće Hrvata, više od osam mjeseci potpuno opkoljenih i stalno napadanih od daleko brojnijih i nadmoćnijih snaga 374

Armije BiH u čijem su sastavu bile i mudžahedinske postrojbe.

Taj povijesni konvoj, konvoj spasa, kako u ga Hrvati Lašvanske doline zvali, nakon teškog i iscrpljujćeg dvanaestodnevnog putovanja, koje je počelo u Zagrebu, 20. prosinca 1993. konačno je stigao u Novu Bilu. Donio je zračak svjetlosti koja se ukazala na kraju lašvanskog tunela u kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, rađalo i umiralo od gladi, žeđi, bolesti, premorenosti, zbog nedostatka lijekova i nužne medicinske opreme, bez ikakve pomoći od bilo koga. Konvoj je donio nadu da će oko 70 tisuća Hrvata iz tog smrtonosnog obruča, iz mračnog tunela što je tada za opkoljene Hrvate bila inače lijepa a tada u krvi i smrti ogrezla Lašvanska dolina, ipak izaći (ostati) živi i spašeni. Naime, veliku tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko

ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi. Znali su to i opkoljeni Hrvati, znali su da samo hrabrošću, odlučnošću, nadčovječanskim naporima, prolivenom krvlju, moraju braniti svoje najmilije, svoj dom, svoju rodnu grudu. A skupa s domicilnim Hrvatima to su istim žarom činili i prognani i opljačkani Hrvati iz Zenice, Travnika, Jajca, Kotor Varoši, Kaknja..., njih desetak i više tisuća, koji su nakon progona utočište našli u Lašvanskoj dolini.

No, nadu i silan poticaj borbi za goli život, za opstanak, dala im je, krajem studenog 1993. godine, pristigla vijest kako nekolicina hrvatskih humanitaraca, dobrih, hrabrih i uglednih ljudi (dr. Slobodan Lang, Herman Vukušić, Branko Čulo, Anto Damjanović, dr. Ivan Bagarić, fra Velimir Valjan, da spomenemo samo neke), uz podršku Crkve na čelu s kardinalom dr. Franjom Kuharićem i

Vlade Republike Hrvatske, priprema humanitarni konvoj za izmučene, pred potpunim slomom opkoljene Hrvate u Lašvanskoj dolini. I digla se cijela Hrvatska, stizale su vijesti da poznati i nepoznati, tisuće njih, sakupljaju su, daruju što god su mogli i što god su imali. Uključile su se i tvrtke, bolnice, privatni poduzetnici..., pa je za Hrvate u Lašvanskoj dolini života vrijedan konvoj tjednima pomno pripreman i organiziran.

u pakao Bosne, u pakao Lašvanske doline, kako bi dovezli pomoć, kako bi ohrabrili te napaćene, napadane, potpuno opkoljene Hrvate u prostorno maloj lašvanskoj enklavi. Odreda vođeni dobrotom, ljudskošću, željom i odlukom ići „bijelim putom“ i s konvojem „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, nosilo je tisuće života vrijednu pomoć, 167 osoba, sudionika konvoja. Među njima je bilo znanih i neznanih, radnika, vozača, doktora, novinara, franjevaca.

Drugim riječima, to je bio konvoj dobrih ljudi i prijatelja čiju hrabrost i spremnost pomoći subraći u nevolji, Hrvati Lašvanske doline nikada neće i ne smiju zaboraviti. A da se to ipak ne dogodi, viteški novinari i kroničari, uradili su vrijedni dokument, foto–monografiju, koja nosi također naziv pun simbolike, „Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put“. A evo sada, na radost Hrvata Lašvanske doline, iz drugoga kuta, iz druge perspektive i vizure, to je, detaljnije, iz prve ruke, uradio i dr.

Slobodan Lang.

Objavljeno u knjizi Bijeli put - pobjeda dobra u ratu - autora dr. Slobodana Langa

Zvonimir Čilić

2013

Danima se čekala vijest kada će konvoj konačno krenuti, hoće li dobiti dozvolu prolaska kroz dijelove BiH pod nadzorom A BiH, hoće li uspjeti probiti blokadu i stići u Lašvansku dolinu? A vijesti su, različite, često neprovjerene, stizale tek na kapaljku. No, ipak se saznalo da će konvoj nositi ime puno simbolike i ohrabrujućih poruka – Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. I prije nego što je iz Zagreba na relativno (kilometarski) kratak put krenuo, a koji je trajao čak 12 dana, među Hrvatima u Lašvanskoj dolini je doživljen kao paradigma svehrvatskog jedinstva u vremenu Došašća. I bio je! Jer, stižu naši sunarodnjaci, prijatelji, naša braća i sestre, naši fratri, stiže nam pomoć, probit će se blokada koja, potpuna i neprobojna za sve dotadašnje (pa i oružane) pokušaje, traje još od 16. travnja 1993., govorili su, s velikom nadom ohrabreni,

opkoljeni Hrvati. A „rijeka“ Bijeloga puta, iz dana u dan, u tih 12 dana teškog i mukotrpnog puta, postajala je sve veća. Od Zagreba, Rijeke, Zadra, Splita, Sinja, Dubrovnika, iz zapadne Hercegovine, iz Livna, Tomislava, Rame..., rasla je ova rijeka ljudskosti, humanosti, ljubavi prema bližnjem... A kada je 20. prosinca, u prvim popodnevnim satima, stigla vijest da je konvoj na ulazu u Novi Travnik, u Lašvanskoj dolini je zavladalo neopisivo slavlje. Vijest se, naime, iako telefoni nisu radili već mjesecima jer je sve bilo isključeno, presječenoi blokirano, ipak širila nevjerojatnom brzinom i mnoštvo sada sretnih i ohrabrenih ljudi iz Novog Travnika, Viteza, Busovače, krenulo je pješice, biciklima, zaprežnim kolima iz Novog Travnika, Viteza i Busovače u Novu Bilu. Slijevala se masa ljudi ka crkvi – bolnici, tom simbolu patnje, muke i jada, ali i simbolu vjere, snage, žilavosti ovdašnjih Hrvata, koji tako hrabro i odlučno, u nemogućim uvjetima, brane svoj dom, obitelj, svoju rodni kraj. Žurili su se kako bi se uvjerili da ipak nisu sami, da nisu ostavljeni, zaboravljeni, kako se činilo i govorilo, od svoje Hrvatske, od hrvatskog puka u Hrvatskoj, a i iz južnih dijelova BiH. Žurili su da zahvale tim hrabrim i časnim ljudima na njihovoj gotovo suludoj odluci da krenu

Ivan Sajević, Zvonimir Čilić, Franjo Rajković, Slobodan Lang, veleposlanik Ivan Del Vechio, fra Stipo Karaica, Anto Zirdum i Željko Kocaj

375

2013

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA „KRIŽNI PUT HRVATA SREDNJE BOSNE 1992.–1994.“

U

sklopu obilježavanja godišnjice pada Travnika u ruke partizana i zločina kojega su u tom gradu počinili u periodu od 20.

– 23. listopada 1944. nakon svete mise zadušnice uz spomen-obilježje u šumarku Rije u novotravničkoj župi Rankovići, u prostoru Zavičajne zbirke „Baština“, otvorena je izložba ratnih fotografija ratnog reportera Ante Čakića Dida iz Busovače. Izložbu je otvorio Zvonimir Čilić, novinar iz Viteza, i tom prilikom prigodnim se riječima obratio brojnom auditoriju. „Poštovani, držim da je ovom prilikom potrebno reći o cilju ove izložbe, o poveznici između događaja kojega obilježavamo, o poruci koju ova izložba u sebi nosi..., a ako bi se to stavili pod jedan zajednički nazivnik, on bi bio: NE ZABORAVITI. No, pokušat ću, u nekoliko minuta, napraviti raščlambu tog zajedničkog nazivnika. Što je cilj ove izložbe, nije teško zaključiti. Jer, ove upečatljive fotografije, koje imaju povijesnu, dokumentarnu vrijednost, vjerno pokazuju strahote i patnje kroz koje smo, prije dvadesetak godina, prolazili. Pokazuju i žilavost otpora ovdašnjih Hrvata, želju i odlučnost obraniti rodnu grudu i na njoj ostati.

Znam, mnogi će biti zgroženi strahotama koje neke od ovih fotografija pokazuju, ali istini se, pa i na ovaj način, u oči mora gledati, s nadom i željom da prilike za napraviti ovakve i slične fotografije više nikada i nigdje ne bude. Međutim, ne smije se zaboraviti kalvarija kroz koju smo prolazili i prošli, jer uči nas prošlost i iskustvo da će onaj tko povijest ne pamti, ponoviti je u još strašnijem obliku.

376

Anto Čaćić Did sa suprugom Lucijom

Što je poveznica događaja kojega obilježavamo – 69. godišnjice pada Travnika i cijele Lašvanske doline u partizanske ruke – i ove izložbe?

Poveznica je, potpuno je jasno, stradanje Hrvata Travnika, i ne samo Travnika, tog za Hrvate ovoga kraja kobnog listopada 1944. godine i našeg stradanja od prije dvadesetak godina. A slična stradanja Hrvata na ovim područjima sežu i u daleku prošlost, ciklično se ponavljaju, a samo se mijenjaju egzekutori.

Kada je riječ o listopadu 1944. treba naglasiti, a mnogi od nas to tek površno znaju, da je to bio strašan zločin, masakr, u kojemu je, prije svega Hrvata - vojnika, zarobljenika, ranjenika, civila, bolesnika... - ubijeno, tvrdi se, a to potvrđuju i brojne povijesne činjenice, čak tri tisuće, u samo tri dana klanja i ubijanja nemoćnih, uz dozvolu njihovih zapovjednika.

O tom strašnom zločinu nad Hrvatima skoro 50 godina nije se smjelo

ni pisnuti, a od početka 90-tih o zločinu se počelo govoriti. Vjenceslav Venco Topalović i Stojan Miloš su o tome pisali, sakupljali dokumente, dokaze, svjedočenja preživjelih.

Prije nekoliko godina u tomu im se pridružio i mladi Ivan Zec, travnički Zagrepčanin. Na žalost, sve to je, imajući u vidu veličinu zločina, malo, premalo, no treba reći da u onom što su radili, nisu imali odgovarajuću i potrebnu podršku. A bez toga se nisu ni mogli očekivati detaljniji, sveobuhvatniji i sustavniji rezultati. Međutim, i za ono što su uradili, Vjenceslav Topalović prije svih, treba im odati veliko priznanje.

Na sreću, i dalje se ne odustaje, sve više se angažira Ivan Zec, a što potvrđuje i spomen-obilježje u nedalekom šumarku Rije, jedinom, bar za sada, unatoč tolikom broju žrtava, te tradicionalna obilježavanja godišnjica stradanja, za što pohvale pripadaju župniku župe Rankovići, don

Sa žaljenjem treba konstatirati da još uvijek nemamo sustavno, kvalitetno ovjekovječenje, za povijest, za naraštaje koji dolaze, hrvatskih stradanja u proteklom ratu, najprije od tzv. JNA, a onda i daleko krvavije od Armije BiH i mudžahedinskih postrojbi iz njezinog sastava.

Podsjetite se vi Novotravničani zrakoplova tzv. JNA i bombi na obližnju tvornicu čije se posljedice još vide i osjećaju. Gdje su Hrvati župa Pećine, Rostovo?

Nema ih i pitanje je hoće li se ikada više bilo tko od njih vratiti.

A ta i mnoga druga stradanja bila su strašna, katastrofalna, hrvatsko stanovništvo je prognano i prepolovljeno, a u nekim župama i naseljima u travničkoj općini i desetkovana, pa listopad 1944. i protekli Domovinski rat, sjetite se samo 8. lipnja 1993. godine, Travnik svrstavaju u sami vrh stradanja Hrvata uopće u ova dva rata. Istina, dosta toga je zabilježeno, evo i u foto-monografiji Ante Čakića DIDA „Križni put Hrvata srednje Bosne, u „Viteškoj ratnoj kronici“, u foto-monografiji „Svjetlost i nada – Bolnica u Novoj Biloj i Bijeli put“, imamo spomen–sobe

u ratu Hrvatima Lašvanske doline značila.

Uskoro, 20. prosinca je 20. godišnjica dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Humanitarac dr. Slobodan Lang, jedan od organizatora ovoga konvoja, sa svojom ekipom, us pomoć nas iz Lašvanske doline, napisao je knjigu o tom poduhvatu ljudskosti i dobrote. Spremaju se za godišnjicu doći s većim brojem sudionika ovoga konvoja. Zovu, pitaju što i kako. Što im ja mogu odgovoriti? Ništa, bojim se da će sve pasti u vodu. Smijemo li mi to zaboraviti, a znamo, ili bismo trebali znati i ne zaboraviti, što nam je u povijesti ovdašnjih Hrvata najtežim danima, taj konvoj značio? Hoćemo li, ili smo već, sve to zaboravili?

Naravno, o našem kratkom pamćenju, o našoj urođenoj sklonosti zaboravu, mogli bismo satima govoriti.

živih svjedoka, ljudi koji bi to znali i mogli napraviti, pa ipak mi takav dokument, zorno svjedočenje, nemamo. Zašto, postavlja se neizostavno pitanje? Pa zato što bi iza takvog projekta, povijesnog karaktera netko morao stati materijalno i institucionalno. Međutim, reći ću, sa željom da budem u krivu, od toga neće biti ništa! Jer, mi smo narod sklon zaboravu, a sve ovo što danas obilježavamo, molimo se Svevišnjem za duše žrtava zločina, ove fotografije koje gledamo, s razlogom sam stavio pod zajednički nazivnik – NE ZABORAVITI.

Za kraj ću dodati da smo barem mi oni koji to nikako ne bismo smjeli zaboraviti. Ne smijemo zaboraviti autora ovih i tisuće drugih fotografija, za našu povijest zlata vrijednih: on je ratni reporter velike hrabrosti, čovjek pravog fotografskog talenta i znanja, i veliki domoljub. Anto Čakić DID, sada u 82. godini života, teško bolestan, skoro potpuno slijep, amputiranih nogu, s teško bolesnom suprugom, u trošnoj kući nadomak Busovače, s mizernom mirovinom, s činom satnika HVO-a, čeka životni kraj, napušten i zaboravljen.

Mislim da više ništa ne bi trebao reći osim uputiti vam preporuku: pogledajte ovu izložbu... i – ne zaboravite!

Evo, jučer je bila 21 godišnjica početka rada Franjevačke bolnice u Novoj Biloj. Tko se toga sjetio, kako je ta godišnjica obilježena? Nitko i nikako, a znamo što je ta bolnica 377

2013

Ti zločini iz listopada 1944. aktualne bošnjačke vlasti Travnika i Srednjobosanske županije uopće ne zanimaju, o njima se službeno nigdje ne govori, iako je među žrtvama partizanskog zločina bio i nemali broj travničkih Muslimana. Oni čak te dane zločina obilježavaju kao dane pobjede antifašističkih snaga, a da apsurd bude potpun, prije nekoliko godina podižu spomen-poprsje zločincu Josipu Brozu u središtu Travnika i to na oduzetom zemljištu HKD Napredak, koje aktualna bošnjačka vlast Travnika nikako da vrati stvarnom vlasniku.

poginulih, ali još je mnogo toga ostalo nezabilježeno i nije od zaborava otrgnuto. Zar ne bismo mogli i morali imati jednu jedinstvenu knjigu – monografiju o tragediji Hrvata Lašvanske doline u nedavnom ratu?

Trebali bismo, naravno. Imamo dovoljno sačuvanog materijala – fotografija, dokumenata, svjedočenja,

Zvonimir Čilić

Juri Gavraniću i još nekim Novotravničanima, a uvjeren sam da ne griješim ako kažem ponajviše vrijednom i upornom Marinku Slipcu.

2013

NOGOMET JE VIŠE OD IGRE!

D

a nogomet zna biti i više od igre zorno se potvrđuje u Vitezu, događanjima, pisanjima, lamentiranjima, zlim namjerama i ružnim, čak i opasnim porukama, oko dva nogometna kluba koja nose isto ime „Vitez“. No, uz isto ime nose različite prefikse – nogometni i fudbalski. Uz to, ta dva kluba utakmice igraju na Gradskom stadionu, koji će se, upravo ovih dana, početi preuređivati kako bi NK Vitez mogao igrati utakmice Premijer lige koju je ovaj popularni klub upravo izborio.

378

NK Vitez je osnovan prije 65 godina i povodom te obljetnice dobit će i svoju monografiju zajedno sa ulaskom u elitni bh nogometni razred, što je, uz ostalo i povod kojekakvim zlonamjernicima da ponovo pokušaju ocrniti ovaj po svemu uzorni sportski kolektiv, a preko njega, što je ustvari i njihov osnovni cilj, i Hrvate. Sada su se, nakon Agencije Anadolija i teksta „Dva kluba pod jednim krovom: Hoće li se nogomet i fudbal ujediniti u Vitezu“, i teksta splitskog stihoklepca i jurišnika na bosansko-

hercegovačke Hrvate, Borisa Dežulovića, u sarajevskom Oslobođenju pod naslovom „Vitez protiv Viteza“, raspisali i mnogi portali. Pršte reagiranja, komentari pojedinaca, a sve to poprima negativne konotacije u inače potpuno mirnom i tolerantnom (sportski, vjerski, nacionalno...) Vitezu.

Naime, kako protumačiti uvodni dio teksta o nogometu, o dva kluba s istim imenom, Agencije Anadolija u kojemu se navodi da je Vitez „postao planetarno poznat po masakru

Hoće li nakon ponovnog aktualiziranja problema (?) oko dva sportska kluba, „dva kluba pod jednim krovom“, s aluzijama na tzv. „dvije škole pod jednim krovom“ „... poput one, jasno, u Vitezu, podijeljene na hrvatsku i bošnjačku...“, kako „otkriva“ vrli Dežulović, bošnjačka javnost konačno saznati da je taj projekt, uz traženje bošnjačke (SDA-ovske) strane i politike, djelo međunarodne zajednice proveden tamo gdje su

Hrvati ostali u većini. A sada se ta ideja o dvjema školama pripisuje Hrvatima ne spominjući da bi takvom „segregacijom“ učenika Hrvati u Zenici, Kaknju, Travniku, Sarajevu… bili sretni i zadovoljni. Jer, u tim je sredinama potpuna ravnopravnost izgleda tako da se podučava samo bosanski jezik, bosanski nastavni plan i program, zna se tko je agresor na BiH... i sve je pod jednim krovom, pa tko voli nek izvoli. A oni drugi (zna se koji) – široko im polje (put u Hrvatsku, Republiku Srpsku, Srbiju).

„Pa s kim bi se, i zašto, mi to trebali ujediniti?“, s čuđenjem se pitaju navijači i simpatizeri NK Vitez, uz naglašavanje kako su svima, koji znaju, mogu i hoće, vrata NK Vitez širom otvorena.

A kada je u pitanju Boris Dežulović i njegova kolumna u Oslobođenju, „Vitez protiv Viteza“, čiji sadržaj nema veze sa zdravom pameću, koji „žica“ honorar blateći lažima Hrvate, Vitežani i ne žele komentirati. Tek ističu kako on, sve što kaže ustvari ne govori o Hrvatima nego o sebi.

Jer, on je, kažu, odavno pročitana pjesmica.

Boris Dežulović

Međutim, radi naših čitatelja, radi pojašnjenja, treba reći da taj Dežulović očito ne zna da su ova dva kluba, tek tri sezone, igrala u istoj ligi, pa njegova posprdna priča o „najluđem (tko zna po čemu) gradskom derbiju s kojim se ne mogu mjeriti ni liverpulski, ni milanski, madridski, glazgovski zvuči groteskno. A te odigrane utakmice u Vitezu baš nitko i nije doživljavao kao derbije (NK Vitez je daleko kvalitetniji klub) pa su to svakako tek Dežulovićeve nebuloze, košmari u glavi i u snovima o tri tisuće navijača na derbijima, treninzima jednih na jednoj a drugih na drugoj polovici terena (Gradski stadion ima i pomoćni teren), o grupama pripitih navijača, o skupinama mladića „izbrijanih glava, tetoviranih i krezubih bilmeza s bokserima i bejzbol palicama, koji zaustavljaju i maltretiraju navijače (jednih i drugih), koji hitaju na derbi svih derbija“. Krajnje neukusno, tendenciozno i zlonamjerno, kao da autor drukčije ni ne može zamisliti sportsku utakmicu nego kao rat.

No u ovoj priči više čudi Oslobođenje i njegova uređivačka politika koja pušta ovakve laži, pretjerivanja i insinuacije nedobronamjernog Dežulovića, koje osim što njemu donose honorar, baš nikomu drugom ništa dobro ne mogu donijeti.

379

2013

No, također treba znati, kada je riječ o dva istoimena kluba, da tvrdnje predsjednika FK Vitez, Begzudina Bektaša koje prenosi Anadolija, kako se poslije rata „pristupilo obnovi FK Vitez“, a kako su“komšije, ljudi s druge strane fronte, formirali NK Vitez“, uopće nisu točne. Naime, uz svu zakonsku proceduru, u prvoj polovici 1994. godine OBNOVLJEN je NK Vitez, koji taj prefiks nosi od 1989. godine, a tek nekoliko mjeseci kasnije OSNOVAN je FK Vitez.

Međutim, u ovoj priči vrlo važno je ukazati na činjenicu da je NK Vitez, od prvoga dana nakon obnove, potpuno otvoren klub i od prve poslijeratne utakmice u njemu igraju i trenerskim se poslom bave Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Albanci, Romi, čak i Kamerunci! S druge pak strane, FK Vitez je u potpunosti, bez izuzetka u bilo kom segmentu, bošnjački, bez duha prave, raznolike Bosne, bez bilo koje druge nacionalnosti.

Zvonimir Čilić

bojovnika HVO-a nad Bošnjacima u selu Ahmići“. Kakve to veze ima s nogometom, pitaju Vitežani? Naravno, taj strašni zločin je križ na leđima svih Hrvata Viteza, a nedvojbeno je, ogromna većina njih s tim zločinom nema ama baš nikakve veze i iskreno suosjećaju s rodbinom žrtava. Ali, pitaju ovdašnji Hrvati Anadoliju (i druge bošnjačke medije), vrlog kolumnistu Oslobođenja, autora pjesmica ružnog i neprimjerenog sadržaja na koje negativno reagiraju i Bošnjaci Ahmića i Viteza, hoće li Vitez, ako ne planetarno, a onda barem u BiH, postati poznat po povratku svih prognanih i izbjeglih Bošnjaka, koji su se svojim domovima i posjedima vratili bez ijednog ozbiljnijeg incidenta, nasuprot Travniku (osam ubijenih povratnika i stotine drugih zločina i zlodjela nad Hrvatima), Bugojna, Zenice...? Hoće li, konačno, pa i uz doprinos Anadolije, Oslobođenja i drugih medija, bh javnost saznati da u Općinskom vijeću Viteza većinski Hrvati nikada nisu preglasali bošnjačku manjinu, a što je bosanskohercegovački raritet? Hoće li javnost saznati da viteško gospodarstvo, s epitetom poratnog gospodarskog čuda, u više od 90 postotaka, drže Hrvati (vlasnici), općinski proračun pune u još većem postotku, a u tim gospodarskim subjektima, apsolutno ravnopravno, bez ikakve diskriminacije, zapošljavaju se i rade Bošnjaci? Hoće li bh javnost, bošnjačka prije svega, saznati o zločinima Armije BiH nad Hrvatima Viteza, o zločinima u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Zabilju, o ubijenoj djeci, o 653 poginula i ubijena Hrvata Viteza?

2013

IMAJU LI ŠANSU ZA BOLJE SUTRA?

Članovi Udruženja „Mladi Romi“ iz Viteza

N

a vrlo lijep i zanimljiv način, s jasnom porukom, ili je bolje reći apelom, udruženje „Mladi Romi“ iz Viteza predstavili su se i obratili strukturama vlasti, ali i svim svojim sugrađanima, ukazujući im na sve ono što rade, što mogu ali i na ono što im nedostaje da bi radili i bolje i više, da bi se izborili za svoje bolje sutra.

U cjelovečernjem programu koji su u subotu navečer priredili u dvorani Hrvatskog doma u Vitezu, prezentirali su svoj rad i uspjehe ali i probleme i poteškoće s kojim se susreću na svakom svom životnom koraku.

Romska kulturno-zabavna večer je organizirana u povodu završetka projekta simboličkog i provokativnog naziva „I ja imam šansu za bolje sutra (?)“. Taj projekt se provodi već nekoliko mjeseci, podržava ga Austrian Development Cooperation i Care Internacional BiH te druge organizacije i institucije, a vodi ga i realizira udruženje „Mladi Romi“ iz Viteza, na čelu sa svojom mladom predsjednicom, inače stu380

denticom, kulturnom i društvenom djelatnicom, Aldinom Fafulović. U kvalitetnom i zanimljivom programu nastupila je folklorna sekcija KUD-a „Romi“ iz Viteza koju vodi Adil Fafulović, ranije istaknuti plesač u HKD Napredak Vitez i članovi ovog društva s predstavom „Prozor“, kojom se ukazuje na probleme s kojim se romska djeca susreću, na načine kako bi se moglo raditi i odnositi prema romskoj djeci kako bi sve bilo bolje, solidarnije i ljudskije. Mladi amaterski glumci iz udruženja „Mladi Romi“ oduševili su svoje sugrađane i zaslužili topli i dugi pljesak, a potom i prigodne skromne nagrade. A u dodataku, teatarski štih svemu je dao i Sead Đulić iz Centra za dramski odgoj iz Mostara.

Premijerno je prikazan i film „I ja imam šansu za bolje sutra“ u kojemu svoje svakodnevne životne priče pričaju mladi Romi, viteški osnovci, ali i oni koji iz raznih razloga to nisu a trebali bi biti. Film je kod mnogih prisutnih u dvorani pobudio emocije, čak izazvao i suze.

Na ovoj lijepoj večeri s kojom su viteški Romi, kojih u našoj općini živi između 600 i 700 u 125 obitelji, pokazali što mogu i tek nagovijestili što bi u nekim drugačijim, boljim i tolerantnijim okruženjima mogli, prisutni su bili i dvojica čelnih ljudi Općine, predsjednik OV Tomislav Bošnjak–Matić i općinski načelnik, Advan Akeljić. Prisutne su bile i Jadranka Miličević iz organizacije Austrian Deevelopment i Indira Bajramović, članica Ženske romske mreže „Uspjeh“ iz Tuzle. No, sa žaljenjem treba konstatirati da ovoj emotivnoj večeri nije bilo predstavnika političkog stranačkog života u Vitezu, iako su svi redom bili pozvani. Njihov je nedolazak u publici komentiran ironičnom konstatacijom kako nije vrijeme izbora. A (pre) malo je, nažalost, bilo i Vitežana koji nisu Romi. Zašto? Možemo nagađati, ali jedno je nedvojbeno: oni koji nisu došli, mogu zbog toga samo žaliti, jer su propustili nešto vrijedno čuti, vidjeti a sigurno i naučiti.

381

Zvonimir Čilić

2013

2014 SPORT ILI RAT

bar potez, za zalaganje, od prepune Gradske sportske dvorane, nagrađivani su burnim odobravanjem, na kraju i ovacijama za tijesnu ali potpuno zasluženu pobjedu.

Ivan Karačić, rukometni reprezantativac BiH

K

valifikacijska utakmica za odlazak na Svjetsko rukometno prvenstvo u siječnju 2015. u Kataru između BiH i Latvije odigrane 2. siječnja (četvrtak) u Vitezu i dalje je tema mnogih rasprava i komentara građana Viteza, ponajprije Hrvata u ovom srednjobosanskom gradu.

Razloga za to je više, no u prvom su planu tri. Prvi, ali ne i najvažniji, je povjerenje ukazano Vitezu da, prvi put u svojoj povijesti, bude domaćin jednoj državnoj sportskoj selekciji u službenom međunarodnom nastupu. A ako sjećanje ne vara, Vitez je, ujedno, i prvi bosanskohercegovački grad koji nije s bošnjačkom većinom u kojemu je nastupila neka od sportskih reprezentacija BiH. Zašto baš Vitez i nije teško razumjeti ako se zna da bi Vitez mogao i trebao, po mnogo čemu, biti kotač zamašnjak, nukleus buduće suvremene, demokratske, europske Bosne i Hercegovine, države potpuno ravnopravnih konstitutivnih naroda i svih građana.

382

Povjerenje Vitezu, na inicijativu predsjednika Rukometnog saveza BiH, Nevenka Hercega, u organizaciji ove važne utakmice ujedno je bila i velika odgovornost, a Vitežani, rukovodstvo mjesnog Rukometnog kluba „Vitez“ prije svih, poduzeli su sve kako bi to povjerenje u potpunosti i opravdali. I nema dvojbe, u tomu su, kada je u pitanju organizacija koja domaćinu pripada, u potpunosti uspjeli. A to su, uostalom, bez ikakvih rezervi, potvrdili prisutni čelnici RS BiH (zaista je šteta što prisutan nije bio uvaženi predsjednik Nevenko Herceg, jer bi mogao biti ponosan na Vitežane), domaći i gostujući reprezentativci, službene osobe…

Drugi je razlog raspravama, komentarima…, vrlo dobra rukometna predstava, ranga, kvalitete i važnosti kakvu Vitez do sada nije imao priliku vidjeti i doživjeti. Igralo se žustro, maksimalno borbeno i požrtvovno, ali i maksimalno korektno. Rukometaši domaće momčadi za svaki do-

Na žalost, treći razlog rasprave koji i dalje traje, baca u sjenu prva dva i to ona što sport čine lijepim, neponovljivim, ono što u normalnim okolnostima oplemenjuje, što je mnogima duševna hrana, duhovna nadgradnja, bogatstvo koje se ne mjeri novcima... Naime, sve to su gurnuli u drugi plan pridošli tzv. navijači reprezentacije BiH iz Sarajeva, Visokog, Zenice, Travnika… njih više stotina. To su činili sportskoj priredbi neprimjerenim pjesmama, porukama, klicalo se Jugoslaviji (?) s namjerom, valjda isprovocirati viteške Hrvate prisutne na utakmici.

Mahalo se desetinama ratnih zastava Armije BiH i Republike BiH, dok je svirala himna BiH stotine „vjernih navijača“ reprezentacije BiH pjevalo je pjesme vojnika A BiH iz ratnog vremena. Što se htjelo, što se željelo? Je li se željelo Hrvatima Viteza, uzornim domaćinima reprezentacije BiH, pokazati čija je BiH zemlja i država, čija je reprezentacija, koje i kakve poruke nose pjesme u vrijeme intoniranja državne himne? Je li se željela isprovocirati iskra sukoba što bi imalo nesagledive posljedice? Tim „gostima“, sa žaljenjem se komentira u Vitezu, pridružili su se i domaći Bošnjaci pjesmama, porukama i zastavama. Na sreću, na sve te provokacije, s hrvatske strane nije odgovarano ni na jedan neprimjeren način, no ostali su razočarani, tužni, i gnjevni. Zašto nitko, pitaju, nije reagirao, zašto tu sramotu ni do

Ratne zastave Armije BiH u dvorani u Vitezu

danas nijedan bošnjački mediji nije prenio i pokazao svojim čitateljima i gledateljima. A kada su u pitanju neprimjereni istupi Hrvata u BiH ili u Hrvatskoj (slučaj Šimunić), mediji su vrlo vrijedni, revnosni.

ja“ ili kako se mora, bezuvjetno otkazati domaćinstvo ovoj utakmici.

No, brzo i odlučno se reagiralo, sve je dignuto na noge i može se reći da su već u korijenu sasječene i osujećene takve ideje i namjere.

Što bi bilo, pitaju sada Hrvati u Vitezu, da su oni donijeli ratne zastave HVO-a? Što bi bilo da su u vrijeme intoniranje državne himne pjevali neke neprimjerene pjesme? Što bi bilo ili što je moglo biti? Jer provokacije vrlo često dobiju i odgovor istom mjerom. Na sreću nije, jer, razum je prevladao ili je, pak, iznenađenje postupcima pristiglih „navijača“ reprezentacije BiH bilo preveliko.

No, da li netko razmišlja da se onim bolesnim, idiotskim idejama i postupcima s druge strane, demonstriranim na utakmici protiv Latvije i očekivanim protiv Estonije, odlučno stane u kraj. Teško je u to povjero-

vati jer se sada u Vitezu sve više provlači teza kako je „osvajanje“ Viteza dirigirano, organizirano, kako je sve planirano, a plan nije u potpunosti uspio jer Hrvati nisu nasjeli, nisu prihvatili „klin klinom izbijati“.

Za neke je potvrda takve teze potpuna šutnja bošnjačkih medija koji, u ovakvim situacijama, „pušu u isti rog“.

Zvonimir Čilić

2014

U srijedu, 5. siječnja, u Vitezu će se odigrati još jedna kvalifikacijska utakmica za odlazak na Svjetsko rukometno prvenstvo u siječnju iduće godine u Kataru. Gosti reprezentacije BiH i Viteza bit će reprezentacija Estonije, pa se sada među Hrvatima Viteza i susjednih općina javlja, da parafraziramo Hamletovu dilemu: Ići na utakmicu ili je potpuno bojkotirati. Bilo je, i još i ima, i ideja i prijedloga kako se „klin klinom izbi383

2014

SVETU MISU PREDVODIO APOSTOLSKI NUNCIJ

U

lijepom ozračju molitve i kulturnog ugođaja, u petak navečer je svečano obilježen Dan Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“ u Travniku. Ova ugledna školska ustanova osnovana je 1998. godine, a s radom je počela 27. rujna iste godine. U prvoj školskoj godini Centar je imao 350 učenika raspoređenih u 10 odjeljenja, 4 odjeljenja Gimnazije i jedno odjeljenje od 20 sjemeništaraca. Ravnatelj Centra je bio dr. don Pero Pranjić.

Danas ovaj Centar ima 613 učenika u Osnovnoj školi, 222 u Gimnaziji i 41 sjemeništarca. Uz sjemeništarce u internatu ima i 12 učenika iz udaljenijih krajeva BiH. O njihovom obrazovanju i odgoju brinu 53 nastavnika. Ravnatelj Centra je don Željko Marić, a ravnatelji u Osnovnoj školi i Gimnaziji su Dragan Volić i Vinko Martinović. Centar baštini tradiciju Velike nadbiskupske gimnazije koju su 1882. godine osnovali isusovci, na čelu s dr. Eriolom von Brantisom, podrijetlom iz Južnog Tirola u Italiji. Padom Travnika u ruke partizana krajem listopada 1944. Gimnaziji je zabranjen rad, isusovci su prognani iz Travnika, a sva crkvena imovina je konfiscirana. KŠC u Travniku nosi ime svog učenika Petra Barbarića, rođenog 19. svibnja 1874. u Šiljevištima kod Klobuka u Hercegovini, preminulog na Veliki četvrtak 15. travnja 1897. godine. Dva dana prije smrti, na Veliki utorak, ispunjena mu je velika želja, dopušteno mu je položiti nabožne zavjete „vječnoga siromaštva, čistoće i poslušnosti“ i biti primljen u Družbu isusovaca.

Da se Sluga Božji Petar Barbarić proglasi blaženim, travnički i srednjobosanske vjerni katolički puk se već niz godina moli, a službena

384

procedura beatifikacije počela je prije više godina. U povodu Dana KŠC „Petar Barbarić“ u Travniku je, u crkvi sv. „Alojzija Gonzage“, koja je u vrijeme komunističke vladavine bila potpuno devastirana i služila je kao skladište, a koristila se i u druge namjene, sada potpuno obnovljena i jedna od najljepših crkava u BiH kao što je bila i prije pada Travnika u ruke partizana, slavljena je koncelebrirana sveta misa. Uz koncelebraciju dekana Travničkog dekanata, msgr. Mate Janjića, dekana Teološkog fakulteta u Sarajevu, msgr. Dr. Pave Jurišića, ravnatelja KŠC u BiH, te više svećenika iz s područja srednje Bosne, svetu misu je predvodio biskup Luigio Pezzuto, apostolski nuncij u BiH. U uvodnom dijelu propovijedi, biskup Luigio Pezzuto se osvrnuo na Slugu Božjeg Petra Barbarića, čije ime nosi KŠC u Travniku. Kazao je kako je cijeli svoj kratki život Petar Barbarić, riječima i životom svjedočio vjeru, poniznost, činio svakoga sata, dana… evangelizaciju, ukazavši na mogućnost svjedočenja Isusa na dva načina – riječima i svojim životom. Daleko je teže, naglasio je apostolski nuncij Luigio Pezzuto, svjedočiti Isusa i vjeru životom nego riječima koje znaju i mogu biti „varljive“, plod potrebe, trenutka, dok se svjedočenje životom nosi u sebi i to se vjerom, djelima dobrote i vjernošću pokazuje i iskazuje. Na kraju misnoga slavlja, u još jednom obraćanju sjemeništarcima, učenicima, njihovim roditeljima, časnim sestrama i svećenicima je kazao kako se posebno raduje što će u nedjelju dvojica papa biti proglašeni svetim. „Bio sam posebno vezan za Svetog oca Ivana Pavla Drugog. Tko zna koliko puta

sam imao priliku biti s njim, on me je imenovao biskupom, nuncijem…, silno je volio ovu zemlju i ovdašnje ljude, dva puta je, u kratkom vremenu, posjetio BiH. Bosnu i Hercegovinu volim i ja, sretan sam što sam bio suvremenik Ivana Pavla Drugog, koji mi je bio i ostao uzorom“, kazao je apostolski nuncij, Luigi Pezzuto.

Ovim povodom ravnatelj KŠC „Petar Barbarić“ u Travniku, don Željko Marić, apostolskom nunciju Pezzutu darovao ulje na platnu, sliku Sluge Božjeg Petra Barbarića, rad poznatog slikara iz Novog Travnika, Ante Mamuše. Zanimljivo je da je na Koševu u Sarajevu, u okviru misnoga slavlja, uzoriti kardinal Vinko Puljić darovao Svetom ocu Ivanu Pavlu Drugom, ulje na platnu s njegovim likom, također rad akademskog slikara, Ante Mamuše. Nakon svete mise u prepunoj dvorani Centra, učenici i njihovi nastavnici priredili su lijepi i zanimljiv kulturno-zabavni program kojemu su prisustvovali i općinski načelnik Travnika, Admir Hadžemrić sa suradnicima, a program je pratio i apostolski nuncij, biskup Luigi Pezzuto.

2014

OBNAVLJA SE FRANJEVAČKI SAMOSTAN U GUČOJ GORI

S

amostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori izgrađen 1859. godine duhovno svetište Hrvata Lašvanske doline pa i na širem području.

U dva navrata samostan je pretrpio teška stradanja, palež, pljačku, devastaciju… Prvi put u veljači 1945. godine, kada su partizani zauzeli to područje i zapalili obje samostanske zgrade. Požar je progutao i većinu vrijednoga kulturno-povijesnog blaga, prije svega arhiv i knjižnicu, kao i bogatu ostavštinu fra Marijana Šunjića, biskupa rođenog u susjednoj župi Bučići, koji je aktivno radio na podizanju gučogorskog samostana, te dao i osnovnu arhitektonsku ideju.

Obnova crkve i samostanskih zgrada počela je već 1946. godine kada je crkva i stavljena pod novi krov.

Umjetničko uređenje crkve intenzivirano je početkom sedamdesetih.

Nakon punih 45 godina, 1990. u crkvu su instalirane nove orgulje s 12 registara, dar njemačke župe u Neuffenu, kada je i počela obnova i izgradnja istočnog krila samostana, ali su radovi prekinuti 1992. zbog ratnih djelovanja.

nakoteka), a sagrađen je i novi dio samostana u jugoistočnom krilu za stambeni prostor umirovljenih franjevaca.

Obnova je nastavljena krajem svibnja i početkom lipnja ove godine a radovi se izvode na uređenju i preuređenju južnog dijela samostana s krovištem. Kako nam je kazao gučogorski gvardijan, fra Drago Pranješ, rođen u gučogorskoj župi koja je prije posljednjeg rata i progona Hrvata imala 3.010 župljana, a do sada na svoja opustošena ognjišta vratilo ih se nešto više od tisuću, radovi se financiraju iz priloga i donacija. I za sada, kazao je gvardijan, osigurana su sredstva za trećinu predviđenih radova koji su u tijeku. A u tijeku je i akcija prikupljanja sredstava za nabavku novih orgulja.

Radove na obnovi samostana izvodi tvrtka „Građevinar“ iz Novoga Trav-

Gvardijan fra Drago Pranješ Čarli

nika i veći dio, prije svega građevinski trebao bi biti završen do blagdana Male Gospe, a najkasnije do blagdana nebeskog zaštitnika župe, sv.

Franje Asiškog. Za sve to trebaju i znatna materijalna sredstva, pomoć dobrih ljudi donatora ali i donacija organizacija, institucija…

Od završetka rata i vraćanja samostana Crkvi u vlasništvo pa do 2009. godine u potpunosti je obnovljeno istočno krilo samostana (muzej i pi-

Zvonimir Čilić

2014

Samostan je u lipnju 1993. godine okupirala Armija BiH i pretvorila ga u zapovjedno i logističko mjesto.

Crkva i samostan su devastirani i opljačkani, a na sreću franjevci su pravovremeno osjetili što se sprema i sklonili veći dio umjetničkog blaga, dok je bogata knjižnica potpuno opljačkana.

Guča Gora

385

2014

INTERVJU S ANTOM BILIĆEM

V

eć skoro godinu dana „kuha“ se u HDZ-u 1990., a s kakvim će okusom na kraju ova stranka biti, tek će se vidjeti.

Žestoko je i u ovoj stranci u Srednjobosanskoj županiji, a sve je počelo, ili je bolje reći, sve je izišlo na vidjelo, u listopadu prošle godine kada je dotadašnja predsjednica Županijskog odbora, Slavica Josipović, nedvojbeno do tada najmoćnija stranačka dužnosnica na ovom području, suverena vladarica, činilo se, svih stranačkih odluka i kadroviranja, izgubila tu najvažniju stranačku funkciju. Tada, 17. listopada 2013. u Travniku, pokazalo se da njena moć i nije bezgranična, naprotiv, sama je svojim radom i djelovanje stvorila snažnu unutarstranačku opoziciju koja ju je tada i srušila.

O tim događanjima, o previranjima u stranci koja se do tada u javnosti i nisu vidjele, čak se nisu ni naslućivale, o sadašnjem stanju u stranci, bar kada je Srednjobosanska županija u pitanju, o stranačkoj perspektivi, razgovarali smo s Antom Bilićem iz Travnika koji je na listopadskoj izbornoj skupštini izabran za predsjednika Ž.O i na toj dužnosti zamijenio do tada neprikosnovenu Slavicu Josipović. Što se sve to kuhalo, gdje su se i kako prikrivali svi ti međustranački prijepori? Kada, gdje i kako su počele te unutarstranačke nesuglasice, da ne upotrijebimo neku težu konstataciju?

Jasno je i vidljivo, i u javnosti je prezentirano, da mi u našoj stranci prolazimo određenu katarzu. A to je, ustvari slijed dešavanja koja su nastavljena poslije Sabora stranke u Sarajevu i izborne Skupštine u Srednjobosanskoj županiji održane u Travniku 17. listopada prošle godine. Tada je, naime, određenim osobama, do tada visoko pozicioniranim u stranci, ne direktno nego nedavanjem podrške, rečeno da se stranka okreće novom smjeru i novoj politici u kojoj nema mjesta za njih. To je bio „udar“ na osinje gnijezdo, jedno vrijeme su šutjeli tražeći svoje mjesto pod stranačkim suncem, a kada se stvari nisu razvijale kako su oni željeli onda su javnosti ponudili verziju tobožnje brige za Hrvatima koje politika HDZ 1990. sada ugrožava. A upravo su upravo oni, uoči prošlih izbora, lažnim obećanjima Hrvate podijelili i zna se u kakvu ih poziciju doveli. A reći ću, ipak, u to vrijeme, ja sam, vodeći općinsko organizaciju HDZ-a 1990. u Travniku, okupio stranke s hrvatskim predznakom, 386

Anto Bilić

oba HDZ-a i HSS-NHI i zajednički smo izišli na općinske izbore, čemu su se tadašnji čelnici Slavica Josipović i Rudo Vidović žestoko protivili.

Sve što se događa, što „trese“ vašu stranku, recimo, u Srednjobosanskoj županiji, ozbiljno je urušavanje HDZ-a 1990., a neki politički analitičari tvrde da je to i početak puta ka potpunog minimiziranja stranke.

Svatko tko ima odgovornost spram vlastitog naroda ne može se skrivati iza površinskih slogana i kojekakvih fraza, koje u prvi mah izgledaju privlačno, prihvatljivo, a u biti su jeka praznine i nemoći. Upravo takav oblik praznine i nemoći se najbolje ogleda i očituje u brojnim izjavama pojedinih bivših dužnosnika HDZ-a 1990., čak i glupim tvrdnjama kako HDZ 1990. više i ne postoji. To je valjda, po onoj, da se poslužimo i parafraziranjem, „stranka to sam ja“, a pošto više nisam u stranci, onda te stranke i nema. Ide se s potpuno neargumentiranim stavovima i pristupima, udarcima ispod pojasa, po logici i u njihovom političkom djelovanju uvriježenom stiluruši svakog tko nije uz mene jer ćeš jedino tako uspjeti ostvariti svoje osobne ciljeve i interese. A oni, sve je više vidljivo, drugih ciljeva i interesa, do osobnih, i nemaju.

A ako je po tim analitičarima, a kroz medije se da zaključiti da jeste, istinsko okrupnjavanje hrvatskog gla-

sačkog tijela koje naša stranka upravo provodi, recimo, sporazumom s Hrvatskim narodnim savezom (HSS-HNI), gdje cijela jedna stranka potpisuje pristupnicu i prelazi u HDZ 1990., minimiziranje stranke, ili skretanje s hrvatskog puta, onda zaista ne znamo što je to za njih ispravno rješenje okrupnjavanja hrvatskog glasačkog tijela. HDZ 1990. je stranka koja svakim danom jača na području srednje Bosne i to je ustvari istinski problem ljudi koji su isključeni iz stranke. Njih tu nema.

Mislite li da na HDZ 1990. neće ostaviti ozbiljne posljedice odlasci važnih i uglednih članova kao što su Božo i Damir Ljubić, Slaven Raguž, Perica Jelečević, Slavica Josipović, Rudo Vidović…, a stranku napuštaju i članovi općinskih organizacija, općinski vijećnici iz vaše stranke u Vitezu, Kiseljaku, Fojnici?

Tko su ti ljudi koje ste pobrojali? Pa to su oni koji su uvijek bili visoko pozicionirani u stranci, u izvršnoj ili zakonodavno vlasti i sve su to ostvarivali preko HDZ1990. Njima je uvijek bio najvažniji osobni interes, tako je bilo i tako je i ostalo. A sada kada gube te pozicije, kada nisu u stranci dobili jamstva za visoke pozicije i u naredne četiri godine, što su uporno tražili, zahtijevali, odlaze iz stranke, ili da budemo potpuno jasni, isključeni su poslije Sabora HDZ 1990. u Sarajevu i poslije izborne županijske Skupštine održane u Travniku. To je urađeno iz nužde, jednostavno rečeno, zbog mira u stranačkoj kući, kojega s njima nije moglo biti. To se jasno vidi i iz njihovih podlih i prljavi poteza koje vuku kako bi, na bilo koji način, naštetili do jučer svojoj stranci koju su koristili samo za svoje interese i svoje probitke. A unutarstranačkim koracima koji slijede, kao što je, recimo, izborna Skupština općinske organizacije u Vitezu zakazana za petak 16. svibnja i niz drugih poteza koji slijede, sve će doći na svoje mjesto, sve će se vidjeti i čuti. HDZ 1990. je stranka koja svakim danom jača na području srednje Bosne, a to je, ustvari, najveći problem koji razjeda isključene iz stranke. Njih nema tu, a stranka se stabilizirala, jača je svaki dan!

Hoće li vaš NE Hrvatskom narodnom saboru (HNS) birači kazniti na listopadskim izborima? Hoće li ponovo, zbog nejedinstva stranaka s hrvatskim predznakom i na onim krucijalnim pitanjima, biti najteže kažnjen hrvatski narod u BiH? HDZ 1990. je HNS stavio na prvo mjesto u svojoj programskoj povelji i jasno se odredio kada su u pitanju hrvatski nacionalni interesi. Ali, i ovaj put to moram naglasiti, mi smo, naime, tražili reformu HNS-a još prije pola godine, po kojoj bi, pored političkih stranaka ušle i crkvene, kulturno-zdravstvene i druge za Hrvate bitne institucije. Zašto se to nije dogodilo? Ovo i nije prilika za to, ali je jasno da bi takav HNS odgovorio ciljevima, bio bi to istinski Hrvatski narodni sabor u kojemu ne bi bilo mjesta manipulacijama bilo kojeg političkog ili nekog drugog subjekta. I dok to tako ne bude, ne ucjenjujemo nego utemeljeno i argumentirano tražimo, na HNS ne možemo gledati i doživljavati ga kao svoj, svehrvatski ili svenarodni, bez obzira kako se to komu činilo.

Dosadašnjim radom i djelovanjem HNS nije ni izbliza opravdava svoju ulogu i svoje postojanje. Sve se svelo na zajednička sudjelovanja pojedinih stranaka na izborima. HDZ 1990. će ustrajati na reformi HNS-a koji je i glavni kamen spoticanja i svih nesuglasica i bez obzira na scenarij „pokopa“ naše stranke koji predviđaju „politički analitičari, mi ostajemo dosljedni. Nismo ni 2010. ušli u Vladu stranaka platforme iako nam se to uporno nudilo, a i dalje ćemo, u svakoj prilici i situaciji poštivati većinsku volju hrvatskog glasačkog tijela ma kakva ona bila. Radili smo, i radit ćemo u interesu hrvatskog čovjeka u BiH i vjerujemo kako će to biti prepoznato i na listopadskim izborima.

Kako gledate na listopadske izbore koji su, može se reći, već na pragu? A u vašoj stranci se i dalje kuha?

Zvonimir Čilić

2014

Da, listopadski izbori su blizu i vrlo je bitno prije svega počistiti i otkloniti „kukolj od žita“. Mi to vrijedno i uporno činimo i HDZ 1990. će pokazati svoju vjerodostojnost i dosljednost, a to s „otpisanim“ nikako nismo mogli uraditi. Da budemo do kraja iskreni, većina glasačkog tijela svoje favorite već zna, ali što ćemo s gotovo 40% hrvatskih birača koji uopće ne izlaze na izbore u području srednje Bosne? Što je razlog njihovog neizlaska na izbore? Upravo tim potencijalnim glasačima dat ćemo posebnu pozornost i pokušati učiniti da svoja nezadovoljstva, uglavnom opravdana, pokušaju rješavati izlaskom na izbore. Tražit ćemo da nam ukažu povjerenje a mi ćemo im pošteno polagati račune.

Martin Raguž, Anto Bilić i Jozo Lučić

387

2014

TKO I ZAŠTO JE UBIO POVRATNIKA JOZU KAFADARA

U

utorak oko 16 sati u klasičnoj sačekuši, očigledno planirano, ubijen je Jozo Kafadar Čikonja (69) iz travničke župe Brajkovići. Jozo je ubijen dok se, jašući vlastitog konja, vraćao iz susjednog Šušnja, sela koje administrativno pripada općini Zenica.

Vijest o ovom tragičnom događaju brzo se proširila među žiteljima dijela travničke općine, župa Brajkovići i Guča Gora, te općinom Vitez, pa i širim područjem. Riječ je o vrlo uglednom i vrlo uspješnom mještaninu Brajkovića koji je sa svojim sinovima, Antom, Draganom i Vlatkom u Vitezu, neposredno iza rata osnovao sada vrlo uspješne i poznate tvrtke „Ovnak“ i „CM“.

Ova obitelj je početkom lipnja 1993. godine sa svojih posjeda na prijevoju Ovnak (na graničnom području zeničke i travničke općine) prognana i izbjegla u Lašvansku dolinu, u susjedni Vitez. Vrlo brzo nakon prestanka rata, među prvima, sada pokojni Jozo sa suprugom i sinovima Antom i bolesnim Igorom vratio se u Brajkoviće, na svoj opustošeni posjed koji su u relativno kratkom vremenskom periodu „oživjeli“, kao i šire područje naselja Ovnak. I mnogi su pokojnog Jozu i njegovu obitelj označavali „pokretačima života“ nakon krvavog rata, i temeljnim kamenom povratka prognanih i opljačkanih Hrvata.

Naime, Kafadari su osnovali farmu muznih krava, otvorili su trgovinu mješovitom robom, izgradili benzinsku crpku, kanalizacijsku mrežu, obnovili vodovodnu mrežu, sanirali seoske putove…, zapošljavali ljude koji su se vratili iz progonstva i mno-

388

Jozo Kafadar Čikonja

ge Bošnjake koji su ostali bez radnih mjesta u zeničkim tvrtkama, u rudniku Grahovčići… I ponajviše zahvaljujući Kafadarima potekao je, istina usporeno, povratak prognanih Hrvata u župu Brajkovići, koja je prije rata imala i više od 5.500 župljana, a sada ih na tom području živi tek nekoliko stotina. A mnogi će ustvrditi, bez Kafadara, njihove poduzetnosti, odlučnosti i dobrote, ne bi ih bilo ni blizu toliko.

U travnju 2012., u prometnoj nesreći, na putu između Ovnaka i Viteza, smrtno je stradao Anto Kafadar, pa je sada, sve što je na Ovnaku rađeno i urađeno, dovedeno u pitanje – planovi, projekti, zaposlenost i egzistencija ne malog broja mještana, Bošnjaka i povratnika Hrvata. Teško je vjerovati da će Drago i Vlatko, vrijedni i sposobni gospodarstvenici, vlasnici uspješnih tvrtki u Vitezu, moći voditi i održavati farmu muznih krava i niz drugih poslova i aktivnosti koje su ovom kraju vraćale i davale život.

Uz žal za ubijenim Jozom, popularnim i uvijek i svugdje rado viđenim i dobrodošlim Čikonjom, među mještanima koji su, na bilo koji način, egzistencijalno bili vezani za Kafadare, i ne samo među njima, uvukao se nemir, zebnja. Tko i zašto je ubio šesdesetdevetogodišnjeg Jozu Kafadara? Što je razlog ubojstva, što je motiv tog zločina? Jesu li ponovo oživjele nacionalističke aveti?

Pitanja su razumna, opravdana koja žurno traže jasan i konkretan odgovor. U protivnom, posljedice mogu biti nesagledivo teške, jer riječ je o području gdje ratne rane još uvijek nisu izliječene. A liječili su ih, neviđenom sposobnošću, snagom ljudskošću i dobrotom upravo članovi ove vrijedne i uspješne obitelji na čelu s „ocem obitelji“ u onom najpozitivnijem smislu i značaju ovih riječi.

389

Zvonimir Čilić

2014

2014

JOZO JE BIO DUŠA OD ČOVJEKA

O

bitelj Kafadar ponovo je zavijena u crno, ponovo tuguju a skupa s njima i njihovi brojni prijatelji, djelatnici u njihovim tvrtkama u Vitezu i u Brajkovićima, mještani Ovnaka, župe Brajkovići i susjedne Guče Gore, susjedi iz zeničkih naselja Šušanj, Stranjani…

Jer, nakon prometne nesreće sredinom travnja 2012. nadomak Viteza u kojoj je poginuo član ove obitelji, Anto Kafadar, u utorak 27. svibnja, u po bijela dana (oko 16 sati), 700-800 metara od obiteljskog doma na Ovnaku, u neposrednoj blizini zeničkog sela Šušanj, dok je jahao konja, iz vatrenog oružja, s četiri hitca, ubijen je „starješina“ obitelji Kafadar, šesdesetdevetogodišnji Jozo s nadimkom Čikonja.

Smrt u prometnoj nesreći Ante Kafadara u obitelji i među prijateljima ostavila je neizbrisivu tugu i tužna sjećanja, no sve je bilo potpuno jasno - trenutak neopreznosti i gubitka koncentracije, skretanje s puta i smrt. Međutim, uz tugu i jad koji su zadesili brojnu obitelj Kafadar, smrt, ubojstvo, počinjeni zločin nad Jozom Kafadarom, ostavili su iza sebe, bar za sada, i pitanja koja traže odgovor. Tko i zašto je to učinio? „Čak ni naslutiti ne možemo“, kaže sin ubijenog Joze, Dragan, četrdesetosmogodišnji ugledni viteški gospodarstvenik, dioničar privatnog Sveučilišta „Vitez“, zamjenik predsjednika Udruge poslodavaca u Vitezu, aktivni društveni, kulturni i humanitarni djelatnik. „Nikada i niotkog naš otac nije imao nikakve prijetnje, ucjene, nikada nije bio u ozbiljnijim konfliktima sa susjedima, poslovnim partnerima, nikomu ništa nije dugovao. Mi smo obitelj 390

Jozo Kafadar Čikonja

„zbijenih redova“, koja međusobno nema tajni, znali bismo, saznali bismo za bilo što, za bilo kakav problem, konflikt, nesporazum našeg oca s bilo kim. Ništa, baš ništa, čak ni u mislima ne mogu ni dokučiti, naslutiti, naći mogući razlog i povod za ovaj gnusni zločin“, govori nam Drago brišući nezaustavljive suze.

Dolaze u obiteljsku kuću na Ovnaku susjedi, prijatelji iz Viteza, Travnika, Zenice…, Hrvati, Bošnjaci…, dolaze izraziti sućut, pokazati im da suosjećaju s njima. „Uz istražne organe Zeničko-dobojske i Srednjobosanske županije u istragu su se uključili i djelatnici federalnog MUP-a, pa se iskreno nadam da će ubojica biti priveden licu pravde. Bar to, kada je zločin već počinjen“, kaže Drago. „Kafadari su moji rođaci, prijatelji, susjedi, kod njih radim i tako obitelj uzdržavam. Vijest o ubojstvu dragog mi i poštovanog Čikonje silno me pogodila, ražalostila, kao da sam izgubio oca ili nekog drugog iz

najuže obitelji. Molim vas, napišite, pokojni Jozo je prema svima koji su radili kod njega, na farmi, u marketu, na benziskoj crpki, sa radnim strojevima, bez obzira je li Hrvat ili Bošnjak, bio dobar, bio je čovjek s dušom, s razumijevanjem za naše probleme i nevolje. Ma ljudi moji, pa tko je na njega mogao dignuti ruku“, pita se naglas djelatnik farme muznih krava i tova junadi, Marko Babić (1968.). „Mi smo i kumstvom povezani. Kod pokojnog Čikonje radio sam na farmi.Znam njega i cijelu mu obitelj „u dušu“ kako se to zna reći. To su ljudi za primjer, od njih se uvijek moglo i učilo se čestitosti, radišnosti, ljudskosti, dobroti… Isti tretman, uvijek i u svakoj situaciji, iste plaće. Iste obveze svi smo imali bez obzira je li riječ o Hrvatu ili Bošnjaku. Pokoj njegovoj dobroj duši“, s vidljivom tugom i žalom za pokojnim, kaže Adolf Radić Garas (1975).

Samo riječi hvale i dužnog pijeteta

za pokojnog Jozu ima Ivica Štrbac (1966.) iz susjednog zeničkog naselja Stranjani. „Po godinama mogao mi je biti otac, a mi smo iskreno prijateljevali. Bilo je neke kemije između nas, ljubav prema prirodi, ovcama, stoci, a prije svega prema konjima. Godinama smo na konjima hodočastili u Komušinu za blagdan Velike Gospe. Planirali smo i ove godine taj put dug 80 km u jednom pravcu lijepim bosanskim vrletima od Ovnaka do Komušine. Na veliku žalost, ovaj put dragog nam Joze, duše od čovjeka, s nama neće biti. Žao mi je, tužan sami iskreno suosjećam s njegovom obitelji“.

Pokojni Jozo je bio praktični vjernik, vrijedan i u svakom pogledu istaknuti član brojčano male prognaničke župe Brajkovići. O Jozi, čovjeku, vjerniku i župljaninu, govorio nam je i župnik fra Leon Pendić: „Jozo je bio prakaratur i član pastoralnog i ekonomskog vijeća župe Brajkovići. Bio je pokojni Jozo i daleko više od toga. Bio je, naime, u župi, kako se to u narodu zna reći, „katica za sve“. Bio je, to s pravom mogu reći, u mnogo čemu moja desna ruka, čovjek koji je uvijek bio na dispoziciji. Zauzimao se za što kvalitetniju

i konkretniju župnu pastoralu, bio je temeljit, pronicljiv,odgovoran, uvijek dobronamjeran. Iz njega je „izvirala“ dobrota, bio je dobra duša naše župne zajednice, i što god je trebalo raditi i uraditi u župi bio je prvi, uvijek s porukom: „Ujače, evo me!“ Zračio je optimizmom, snagom, vedrinom, bio je spreman pomoći i znao je kazati: „Tko hoće raditi a nema posla, pošalji ga moj ujače k meni, naći ćemo nešto za svakoga. Silno će nam nedostajati, nenadoknadiv je to gubitak za našu župnu zajednicu“.

Zvonimir Čilić

2014

Dugogodišnje prijateljstvo, potvrđeno i kumstvom, veže sinove pokojnog Joze i istaknutog viteškog književnika, publicista i kulturnog djelatnika, Željka Kocaja, koji kaže: „Kafadari kao prognanička obitelj pokazali su da je moguće radom i upornošću uzdići se kao feniks iz pepela i svojim poduzetničkim du-

hom, hrabrošću i vizijom postići poslovni uspjeh krećući od nule i ne zaboravljajući ljude i kraj iz kojega su potekli. Zbog svega toga, uvjeren sam, da će Bog pravedno prosuditi Jozinom kukavičkom ubojici. Također se nadam da će mu suditi i zemaljska pravda koja zna zakazati, ali ovaj put se nadam da to neće biti slučaj i da će istražni organi otkriti ubojicu pokojnog Joze“.

Sahrana Joze Kafadara na mjesnom groblju na Ovnaku

391

2014

TAMNI OBLACI NAD ŽUPOM BRAJKOVIĆI Tog 8. lipnja i naredna dva dana, nakon snažnog ali neuspjelog otpora HVO-a , svi Hrvati s tog područja su prognani, desetci su ubijeni, a njihova imovina opljačkana, teško oštećena ili potpuno uništena. Prije ovih oružanih sukoba i progona, u župi Brajkovići živjelo je 5.600 Hrvata-katolika, a većina njih, nakon progona, utočište je našla u Lašvanskoj dolini gdje je još od 16. travnja bjesnio krvavi bošnjačko-hrvatski rat.

Povratak u župu Brajkoviće počeo je krajem 1996. godine, tekao je vrlo sporo, s brojnim poteškoćama i preprekama no ipak, do kraja 2002. godine, prema crkvenom popisu, tada su u župi živjele 192 povratničke obitelji s ukupno 753 uglavnom starija člana, pa se na budućnost ove župe zaštitnika svetih Petra i Pavla, gledalo sa stidljivom, ali ipak s ohrabrujućom dozom optimizma. Župna crkva svetih Petra i Pavla u Brajkovićima

N

ajteži dan u povijesti Hrvata Travnika svakako je 8. lipnja 1993. godine. Naime, tog su dana, prije dvadeset i jednu godinu, daleko nadmoćnije i brojnije snage Armije BiH napale postrojbe HVO-a i sve što je hrvatsko. Posebno žestoki, krvoločni napadi bili su iz pravca Zenice, na travničku župu Brajkovići i Guču Goru. Vojne akcije na tom dijelu travničke općine vodila je 7. muslimanska brigada iz sastava 3. korpusa Armije BiH, u čijim su se redovima, kao sastavnica ove brigade, borili i pripadnici zloglasne mudžahedinske postrojbe El mudžahid, čije je sjedište bilo u Podbriježju, najhrvatskijem naselju općine Zenica.

392

Na žalost, u narednoj 2003. godini povratak je usporen, broj povratnika godinu-dvije skoro se i nije mijenjao, a onda se broj počeo čak i smanjivati i prema crkvenom popisu, na kraju prošle, 2013. godine, u župi su živjele 173 povratničke obitelji, s ukupno 415 članova. No, treba reći u 45 obiteljskih kuća živjela je samo po jedna osoba. U prošloj godini, sa žaljenjem nam govori mladi župnik fra Leon Pendić, bilo je samo šest krštenja, a samo dvoje djece s roditeljima žive u Brajkovićima. Krizmano je devetoro mladih, od kojih sedmoro živi u župi, a istovremeno je umrlo 22 župljana. „Ove zabrinjavajuće podatke, na žalost, možemo potkrijepiti s podatkom da je u prvih pet mjeseci ove godine umrlo 11 župljana a jedno je novorođenče kršteno“, kaže fra Leon. Trenutno

u mjesnoj Osnovnoj školi, u četiri razreda je samo devet učenika, a u istoj smjeni, u istoj učionici, vodi ih mladi učitelj Mladen Injić koji svakodnevno putuje u Brajkoviće iz 25 km udaljenog Paklareva u travničkoj župi Ovčarevo. Iz ove župe više razrede osnovne škole, te srednje škole, u 15 kilometara udaljenoj Novoj Biloj, pohađaju 23, odnosno 11 učenika, a četvoro mladih iz Brajkovića studiraju. Ilustracije ili poređenja radi, da bi se pokazala i vidjela sva tragedija ove župe i Hrvata u njoj, reći ćemo da su, prema podacima iz brošure „Župa Brajkovići“, autora fra Ladislava Z. Fišića, u školskoj godini 1981./82. u brajkovićkoj župi bila 1023 osnovca i 350 srednjoškolaca.

Usporedba je bolna i iznad svega zabrinjavajuća…

Uz sve to, na ionako zabrinjavajuću budućnost, župe Brajkovići, nadvio se novi tamni oblak koji prijeti i novim nesagledivo teškim posljedicama za ovu župu. A taj „crni oblak“ je svirepo ubojstvo uglednog i od puka Brajkoviće pa i šireg područja cijenjenog, poštovanog i voljenog povratnika, uglednog gospodarstvenika, Joze Kafadara Čikonje koji je dio obiteljskog biznisa locirao i razvijao i u Brajkovićima. I kod „dobroga duha“ Brajkovića, kod Joze Kafadara, na farmi muznih krava, tovilišta junadi, u marketu mješovite robe, jedinom na tom području, na benzinskoj crpki, u stalnim i povremenim radovima na njegovom velikom posjedu, s traktorima i građevinskim strojevima, posao i egzistenciju nalazili su i našli mnogi Hrvati ali i Bošnjaci. Još uvijek nerazjašnjeno ubojstvo sve više uznemiruje građane, mnogi se boje i za svoju sigurnost

„Razmišljamo, tražimo odgovore, čekamo ih s nestrpljenjem i svima će laknuti kada se ubojica pronađe.

Ja sam bošnjačke nacionalnosti, radim na farmi u vlasništvu pokojnog Joze i nikada za 11 godina koliko sam tu, a zaposlio sam se kada ni punoljetan nisam bio, nikada i ništa ružnoga nisam doživio. A jesam doživio dobrotu tog čovjeka i njegovih sinova, doživio sam ljudskosti, korektnosti. Teško mi je, kao i drugim ovdje zaposlenim, i Hrvatima i Bošnjacima, uznemireni smo, bojimo se i za budućnost, pitamo se, hoće li i dalje farma raditi, hoće li biti posla i života“, govori lijepo i trezveno Jasmin Mamukić (1985.) iz susjednog sela Šušanj. Isto ili vrlo slično razmišlja i Jasminov kolega s posla, Josip Jerkić (1978.) iz Brajkovića.

Poruke, očekivanja da će pravna država funkcionirati, da zločin neće imati i one druge, za zaposlenike i župljane teške posljedice, očekuju,

Na pokopu pokojnog Joze Kafadara Čikonje, po slobodnim procjenama, okupilo se čak 5 tisuća znanih i neznanih, prijatelja, rodbine, članova brojne obitelji, djelatnici tvrtki Jozinih sinova Vlatka i Drage, članovi sportskih, kulturnih, karitativnih udruga i udruženje koje Kafadari redovito pomažu, i brojni drugi. A i ta zamašna brojka prisutnih na pokopu, jasno poručuje nadležnim – nađite ubojicu ili ubojice, moguće nalogodavce, to vam je posao i zadatak! A poruku, kroz oproštajno pismo od pokojnog Joze, na njegovu odru, poslao je uvaženi i ugledni franjevac, Jozin prijatelj iz rane mladosti, Ivo Marković, koji je, uz suze kazao: „Ubojica i oni koji stoje iza njega pucali su u ljudsku dobrotu, u marljivost i radinost, u ljudski ponos

i dostojanstvo. Bili su to pucnji i u povratak izbjeglih i prognanih, pucnji u život, u mogućnost zajedničkog života, u državu BiH… Zato je velika odgovornost ovoga društva, ove vlasti, da se zločinci otkriju, da pravda funkcionira, a pravda bi trebala biti država, vlast koja je dobila ovlast da vlada. Kada se zločinci ne otkriju, to je pouzdan znak ne samo nemoći, slabe vlasti, nego zločinačke vlasti. Ne želim, nipošto, prejudicirati da je Jozu likvidirala muslimanska ili katolička strana, bošnjačka ili hrvatska, ali se taj opasni kontekst ne može izbjeći. Želim samo reći da po ovoj zemlji ima suviše sjemena smrti i svi smo odgovorni za izgradnju društva sposobnog da to sjeme ukloni. A oni koji uzmu vlast, moraju preuzeti i odgovornost u ovom društvu, da bi ljudi imali minimum ljudskog dostojanstva, da se mogu vratiti svojim kućama i mirno živjeti, a ako je vlast nesposobna i ne vrši svoju dužnost, onda joj moramo reći da je i suučesnik zločina.

Župa Brajkovići osnovana je 1879. odvajanjem od župe Guča Gora. Župna crkva je izgrađena 1897. godine, posvećena je svetim Petru i Pavlu, a prvi župnik je bio fra Ivo Đabić-Marušić. U prošlom ratu župnu crkvu župnu kućću zaposjela je Armija Bih, koristila prostorije pa i samu crkvu za smještaj zapovjedništva, vojnika i za skladištenje određene vojne opreme. I Crkva i župna kuća su opljačkane i devastirane, a vlasniku, Vrhbosanskoj nadbiskupiji, crkva i župna kuća vraćeni su 1995. godine.

Međutim život na ovom području, između Travnika (zapad) Zenica (istok i sjever) i Lašvanska dolina (jug) seže u daleko mlađe kameno doba, brojni su tragovi iz rimske vladavine i osmanlijske vladavine, a katolička groblja Vinišće, i Bogduša po relevantnim podacima i zapisima, među najstarijim su u Bosni a i sada su aktivna.

393

2014

“Imamo stotinu pitanja, a nijedan odgovor, pa zar je onda čudo što su građani uznemireni“, kaže nam stopostotni ratni vojni invalid, Tomo Čuturić (1958.) koji u obnovljenoj obiteljskoj kući živi s majkom Katom i ocem Antunom. „Ako je zločin s nacionalističkim pečatom, sa željom da nas se ponovo potjera s naših ognjišta, onda zločinac, ili zločinci i nalogodavci, nikada lice pravde neće ugledati“, naglašava Tomo a otac mu Anto dodaje: „Treba samo pogledati unazad i zapitati se što je s ubojstvima sedmoro travničkih Hrvata, među njima dvojice policajaca povratnika, ministra Joze Leutara… i tu je onda priča završena“. „Nadam se da ubojstvo našega poštovanog Joze nije s tim pečatom, jer bi u tom slučaju, zlo ipak bilo manje, na posljedice po župljane mislim, naravno“, dopunjuje očevo razmišljanje Tomo.

odgovore traže i direktor farme muznih krava, veterinar Rafael Džoja, Zvonko i Ljube Tustonja, Mijo Matošević, umirovljenik, član Pastoralnog župnog vijeća i supruga mu Ane, župnik fra Leon Pendić koji smirenom, umjerenom i odmjerenom retorikom, pokušava smiriti i umiriti uznemirene župljane.

Zvonimir Čilić

i materijalnu egzistenciju. Traži se i očekuje razrješenje ovog zločina, a gdje nema informacija, a o ovom slučaju ih nema, caruju dezinformacije. A zna se, koga su zmije ujedale i guštera se boji, a u ovom zločinu nitko ne može ni „zmije“ isključiti.

2014

VITEŠKI GOSPODARSTVENICI U BRAJKOVIĆIMA

Z

ločin počinjen u Brajkovićima, svirepo ubojstvo uglednog mještanina povratnika, gospodarstvenika, dobročinitelja, Joze Kafadara i nakon više od dva tjedna (27. svibnja), još uvijek je, bar u Lašvanskoj dolini i zeničkom kraju, među Hrvatima tema rasprava, komentara, očekivanja i nadanja. Tko i zašto je to učinio, tko je „potpisnik“ zločina, tko je nalogodavac? Pitanja se množe, o njima se raspravlja, daju se proizvoljni odgovori, spekulira se, nervoza žitelja povratnika u Brajkoviće je očigledna, čak se i povećava, jer odgovora ni rješenja ovoga zločina - nema. A vrijeme neumitno prolazi.

Istina, stižu informacije kako su angažirani i na ovom slučaju rade najbolji stručnjaci-policajci, kriminalisti, elitni kadrovi dvije županije, Zeničko-dobojske i Srednjobosanaske, pojačani stručnim timom MUP-a federacije BiH. Dva puta u Vitezu i u Brajkovićima bio je i ravnatelj federalne policije, Dragan Lukač, pa se, neslužbena je tvrdnja, mogu uskoro i očekivati pozitivni rezultati. Ali, takvih najava i obećanja naslušali su se Hrvati s ovih područja u proteklih petnaestak godina i moglo bi se slobodno reći – svi su postali „nevjerne Tome“.

Teško je župljanima Brajkovića kojih je sada u župi tek 400, s tendencijom smanjivanja broja, s vidljivim „umiranjem“ ove župe koja je prije progona, pljačke i rušilačkih nagona pripadnika Armije BiH, u lipnju 1993. godine, imala 5.600 žitelja, zabrinuti su Hrvati u cijeloj Lašvanskoj dolini, u Zenici, a najteže je, nema dvojbe, obitelji Kafadar, koja sve te jade stoički i dostojanstveno podnosi i ne

394

gubi vjeru da će, uskoro, saznati tko i zašto im je ubio oca.

Od prvoga dana, što se i moglo očekivati, uz svoje prijatelje, kolege, poslovne partnere, uz ugledne gospodarstvenike, Vlatka i Dragana Kafadara, sinove ubijenog Joze, stali su prijateljski, ljudski, solidarno viteški gospodarstvenici. Potvrda te nedvojbene solidarnosti, suosjećanja i podrške iskazali su i u srijedu poslije podne. Istina, ta se podrška može označiti simboličkom, no kakva bi drukčije i mogla biti? Naime, četrdesetak najistaknutijih članova Udruge poslodavaca Viteza, na čelu s predsjednikom i dopredsjednikom, Alojzom Mlakićem i Antom Rajkovićem, posjetili su župu Brajkoviće, bili gosti braće Kafadar na njihovom imanju, na „ručku srijedom“ što viteški gospodarstvenici prakticiraju svake druge srijede, redovito u Vitezu. „Cilj našeg dolaska u Brajkoviće

Na grobu Joze Kafadara

je, još jednom, i na ovakav način, iskazati podršku našim članovima i prijateljima, Vlatku i Draganu i njihovim obiteljima, zaposlenicima u njihovim tvrtkama. Pokazati im da smo uz njih, s njima i da im svim svojim snagama i potencijalima stojimo na raspolaganju“, kazali su čelnici Udruge viteških poduzetnika uz naglasak kako traže i očekuju uspješno rješavanje ovoga slučaja koji već sada, uz nenadoknadiv gubitak u obitelji Kafadar, ima teške posljedice, a koje mogu biti i nesagledivo opasne.

Ugledni i uspješni gospodarstvenici zapošljavaju više od 5 tisuća djelatnika, njihov godišnji promet premašuje milijardu KM, pune općinski, županijski i federalni proračun, redovito ispunjavaju sve svoje obveze prema društvenoj zajednici, pa i daleko više od toga. Da bi tako i nastavili, proširili djelatnosti, povećali promet i prihod, uposlili nove djelat-

Prvi red sa lijeva na desno:Vlatko Grabovac, Željko Kocaj, Marijo Vujević, Borko Novak, Mirko Bobaš, Alojz Mlakić, .Anto Rajković, Melisanda Vidović, Pero Gudelj (Pera), Anđelko Šarić, Vojko Budimir, Mario Šakić, Igor Šakić Drugi red sa lijeva na desno; Zdeno Vukić, Anto Bilić, Mato Matošević, Marko Šarić, Dragan Jurčević (Buba), Vlado .Rajković, Boro Ramljak, Dragan Rajković, Marinko Katava, Branko Bošnjak, Ivan Mišković Treći red sa lijeva na desno: Mladen Vujević, Fra Marko Kepić, Fra Leon Pendić, Vinko Mioč, Franjo Rajković, Tihom- ir Matošević, Jozo Miškić, Tomislav Bošnjak Matić, Ivica Šafradin, Mario Raić, Anto Šakić (Bolfo), Miroslav Biljaka .Slavko Gudelj i Štipan Jurčević

A uz put od obiteljske kuće Kafadara ka groblju, u hladovini jednog

nezavršenog objekta, sjedio je mještanin, sedamdesetodevetogodišnji Tomo Pušelja. Čili starac sa zanimanjem je promatrao povorku koja je išla ka groblju i kada smo mu kazali tko su ti ljudi, kuda idu, zašto su došli u Brajkoviće, znakovito je kazao: „Vidi bogati, svaka im čast, to su pravi prijatelji. A vidim ja svaki dan i policiju u crnim odorama ovdje u Brajkovićima, Grahovčićima i Šušnju, rade, traže… a daj Bože da nađu i zgaze otrovnicu“.

2014

Susreli su se viteški gospodarstvenici i sa skupinom policajaca-stručnjaka istražitelja. Jer, i dalje se „češlja“ sve što bi moglo ukazati i pokazati bilo kakav trag. Ima li takvih tragova, teško je reći a zazvučale su ohrabrujuće riječi koje je, na molbu Dragana Kafadara, jedan od zapovjednika policajaca na zadatku, viteškim gospodarstvenicima iznio. „Sve poduzimamo, maksimalno smo angažirani kako bismo ušli u trag počinitelju gnusnog ubojstva.

Više ništa vam ne mogu reći, vi to razumijete“, kazao je, ne dozvolivši fotografiranje, nije se ni predstavio, no u njegovim se riječima mogao osjetiti obećavajući optimizam. Ili se to svima nama, u želji da je tako, samo učinilo?

njim i viteškim župnikom, fra Markom Kepićem, posjetili su i vječna počivališta u travnju 2012. godine u prometnoj nesreći poginulog Ante Kafadara i grob 27. svibnja ubijenog mu oca Joze. Predstavnici Udruge na njihove su grobove položili cvijeće, upalili svijeće, a svi su skupa izmolili opijelo i poklonili se njihovim sjenama.

Zvonimir Čilić

nike, treba im, prije svega, osobna i materijalna sigurnost koje sada, na žalost, nemaju.

Posjetili su viteški gospodarstvenici i župnika župe Brajkovići, fra Leona Pendića, razgledali obnovljenu crkvu, čuli dosta toga o povijesti ove župe i cijeloga brajkovićkog kraja koja seže u daleku prošlost. Izrazili su spremnost, po župnikovoj preporuci, pomagati i materijalno najugroženije obitelji ove župe, a skupa s 395

2014

DARIO KORDIĆ U RODNOJ BUSOVAČI

U

natoč drakonskoj kazni od 25 godina zatvora, unatoč „kuki i motici“ dignutim od bošnjačkih ali i od nekih hrvatskih medija, prosvjeda „lezihljebića“ iz nevladinih organizacija, izrečenih lažnih kvalifikacija i bezbrojnih diskvalifikacija, među Hrvatima srednje Bosne nimalo se nije promijenilo mišljenje o Dariu Kordiću. Znaju Hrvati što je taj čovjek činio i učinio u predratno i ratno vrijeme u pripremama Hrvata za obranu od srpske agresije a kasnije i u krvavom ratu s nadmoćnijim snagama Armije BiH za goli opstanak Hrvata na svojim vjekovnim ognjištima u srednjoj Bosni.

A učinio je više od bilo koga drugog i to mu je, uvjereni su Hrvati s ovoga područja, i ne samo oni, i najveći krimen zbog kojega je dobio drakonsku dvadesetpetogodišnju kaznu zatvora. A Ahmići su, u kojima je nitko i nikada to i nije porekao - počinjen stravičan zločin, križ stavljen na leđa Daria Kordića. Razlozi za to, za takvu tešku kaznu, nikada, pa ni na Međunarodnom sudu u Haagu, nisu i dokazani. Uostalom, zna se da

Dario Kordić sa sinom Vlatkom i suprugom Venerom

je haaški sud daleko više politička nego pravosudna institucija, ustanovljen za političko potkusurivanje, za discipliniranje slabijih za interese daleko moćnijih. A Dario Kordić je bio hrvatski Pedro koji je jednostavno morao visjeti.

Sve to pokazalo se i u nedjelju kada je Dario Kordić stigao u rodnu Busovaču, nakon što je 6. lipnja, i dvije trećine odležane kazne (16 godina i 8 mjeseci) pušten na slobodu i stigao u Zagreb gdje mu živi supruga Venera, kćerke Marija i Ana i sin Vlado. A u Busovači, nedjelja 22. lipnja, bio je dan za nezaborav.

U župnoj crkvi u Busovači, u veliko svetištu svetog Ante, u 11 sati slavljena je koncelebrirana sveta misa zahvalnica, a ulazak Darija u prepunu crkvu frenetično je pozdravljen pljeskom a velika crkva i mnoštvo vjernika ispred crkve klicali su Dario, Dario, Dario! A on uzdignutih ruku

396

odzdravljao okupljenom puku, zasuzile su mu oči, kleknuo je ispred oltara svoje matične crkve i skrušeno se preporučio Svevišnjem.

Prigodnim riječima, srdačno ga je pozdravio župnik, predvodnik misnoga slavlja, fra Dominko Batinić.

Na kraju misnoga slavlja, na poziv župnikov, okupljenim vjernicima kratko se obratio Dario Kordić: „Hvala vam, hvala po sto puta. Bez vas teško bih izdržao sve što mi se dogodilo, ali ovdje u ovom svetištu želim priznati i poručiti, ja sam samo Kristov vojnik i ničiji više.”

Nakon svete mise na Gradskom stadionu u Busovači organiziran je Skup dostojanstva, kako su ga nazvali. A od župne crkve pa do stadiona, tih 300-400 metara Dariu je trebalo skoro sat vremena jer jednostavno nije mogao proći. Svi su se s njim željeli pozdraviti, slikati se, zagrliti ga, poljubiti, zaželjeti mu dobrodošlicu…

Nogometni stadion u Busovači

Kazao je Kordić kako se raduje što su u Busovač stigli pozdraviti ga njegovi prijatelji, politički dužnosnici svih opcija i poručio im: „Nađite zajednički jezik, napravite jedinstvene izborne liste jer u pitanju je sudbinsko vrijeme za ovdašnje Hrvate.

Tko ima pravo to zanemariti, tko ima

nismo i nećemo biti podstanari, mi smo vjekovni stanari na ovim prostorima, u Bosni i Hercegovini, i to hoćemo i ostati. A za to nam treba više sloge i zajedništva“, kazao je Kordić oduševljeno pozdravljan od svojih sugrađana, prijatelja, suboraca, od svojih brojnih poštovatelja.

2014

pravo zaboraviti silne žrtve naših domoljuba? Složimo se, mi hoćemo ostati i opstati na svojoj zemlji u Herceg-Bosni u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Jer, naši su se domoljubi borili za Bosnu i Hercegovinu i Herceg-Bosnu u njoj. Ne tražimo ništa što nam ne pripada, mi

Zvonimir Čilić

Na stadionu, po velikoj vrućini, na suncu je bilo preko 35 stupnjeva, okupilo se više tisuća poštovatelja Daria Kordića, po slobodnoj procjeni njih više od 5, a neki kažu čak 7 tisuća. Organiziran je zanimljiv i kvalitetan kulturni program prožet dobrodošlicom, domoljubljem, s izraženim nacionalnim nabojem, ali i s vjerom i dostojanstvom. I treba reći sve je proteklo bez i najmanjeg incidenta, ružnog ili nedoličnog ponašanja, povika i znakovlja. U svom obraćanju, vatrenom i domoljubnom, Kordić je od prisutnih zaradio prave ovacije, a jasno je kazao da mu, zbog svega što je danas vidio i doživio, nije žao nijedne minute provedene u uzništvu: „Uzništvo je za mene bilo božji dar, tu sam konačno saznao tko sam, što sam, upoznao sam Krista. Ovaj skup posvećujemo svima koji su dali svoje živote, dijelove tijela, koji su se borili. Jer, da nije bilo takve žrtve ne bi bilo ni nas ni ovoga veličanstvenog skupa.”

Dario Kordić u rodnoj Busovači

397

2014 DVOSTRUKI ARŠINI

O

tkad je u petak 6. lipnja stigao u Hrvatsku, krenula je nova, neviđena hajka na Daria Kordića i sve one koji su ga tog popodneva na Plesu dočekali, na sve one koji i dalje, pa i unatoč drakonskoj haaškoj kazni (25 godina zatvora) ne vjeruju u njegovu krivicu.

Već tog dana, na dočeku u zagrebačkoj zračnoj luci, reagirao je nevladin aktivist Zoran Ivančić koji desetak i više godina, kako pišu mediji, živi u Sarajevu i njegova družica, Bošnjakinja ako to nešto može značiti, povikali su:”Ubojico, ubojico!”

Zanimljivo je, ili bar indikativno, od vrlog aktiviste, Hrvata iz Zagreba s tomislavgradskim korijenima, koji već odavno živi i „djeluje“ u Sarajevu, ni glasa se nije čulo kada su iz Haaga, nakon odležane kazne, kući u BiH stizali general Armije BiH, Enver Hadžihasanović i brigadir Armin Kubura, dočekivani i slavljeni od bošnjačkog vojnog i političkog vrha.

Ni glasa se nije čulo, niti je bilo prosvjednih reakcija aktiviste Ivančića kada je haaški osuđenik za ratni zločin, general Rasim Delić, pokopan uz najviše vojne počasti, uz nazočnost bošnjačkog političkog vrha. No, treba reći da je Zoran Ivančić, do tada potpuni anonimus u svakom pogledu, tim činom doživio svoj trenutak slave, postao junak i pažnje vrijedan bošnjačkih medija. Međutim, pitanje je za Ivančića od Hrvata iz srednje Bosne, zašto, tako hrabro, kao što je otišao u Zagreb kazati Kordiću tko je i što je on, nije otišao na Pale, na doček osnivača Republike Srpske i SDS-a, Momčila Krajišnika, nakon što je izdržao haašku kaznu i stigao u BiH. Naravno, odgovor Ivančićev Hrvati neće dočekati, mada razloge 398

neodlaska na Pale (ili u Banja Luku na doček Biljane Plavšić) i nije teško dokučiti. Zna se, naime, na Palama ili u Banja Luci ne bi hrabri Ivančić dobio tek poneku ćušku kao što je dobio u Zagrebu. „Razapinje” se, „čereči“ se poštovani biskup Vlado Košić, upire se prstom u Crkvu, pišu se pisma Svetom Ocu, traži se kazna za neprimjerene geste (doček Kordića u Zagrebu op.a.) biskupa Košića, okupljaju se, zanimljivo je, ispred zagrebačke prvostolnice, predstavnici nevladinih udruga, jedno šaroliko društvo „baba i žaba“, koje tek po osnovu napada na crkvu, na pokojnog Franju Tuđmana i njegove „poslušnike“ iz BiH, koje za njih personificira upravo Dario Kordić, mogu zajedno i nađu zajednički jezik za svoje smišljene juriše. Ti lezihljebići nose ispisana imena nevinih žrtava Ahmića koje, baš nitko normalan ne negira ili, ne daj Bože, omalovažava. Međutim, pitanje je, pa i unatoč haaškoj pre-

sudi, je li i koliko, za taj zločin, na bilo koji način, kriv Dario Kordić. Neizostavno se nameće i pitanje, što to šaroliko društvo, koje godinama dobro živi na jaslama siromašnog državnog proračuna, zna o zločinu u Ahmićima, što znaju, i da li uopće žele znati, što su sve doživjeli (a mnogi nisu preživjeli) Hrvati na tom području od pripadnika Armije BiH i mudžahedina koji su se, kao legalna postrojba te Armije, borili protiv Hrvata i nad njima strašne zločine činili. Zna li ta okupljena družina pred zagrebačkom Katedralom, da su Hrvati srednje Bosne, dan nakon njihovog prosvjeda, 8. lipnja, obilježili tužnu dvadeset prvu godišnjicu progona dvadeset tisuća Hrvata Travnika s njihovih vjekovnih ognjišta?

Znaju li oni da je tog dana prije 21 godinu, najtragičnijeg dana u povijesti Hrvata Travnika i širega područja, zapaljeno više od 2 tisuće njihovih domova i isto toliko gospodarskih objekata? Znaju li, da li uopće žele

znati, da je tog 8. lipnja na mjestu Bikoši u travničkoj župi Guča Gora, strijeljano 37 ranjenih i zarobljenih vojnika i hrvatskih civila, a za tijelima 22 ubijenih još uvijek se traga.

Uz pljačku, palež i progon, teško je oštećena i opljačkana crkva u župi Brajkovići iz koje su tog 8. lipnja prognani svi župljani, a bilo ih je 5.600.

Oštećene su i opljačkane crkve u Travniku, u Docu, teško je oštećen i opljačkan znameniti franjevački samostan u Gučoj Gori… Tri dana kasnije od prosvjeda ispred zagrebačke Katedrale, 10. lipnja, u Vitezu je obilježena tužna dvadeset i prva godišnjica pogibije osmoro viteških mališana koje je zauvijek u igri prekinula muslimanska granata ispaljena s obližnjih položaja Armije BiH. Nabrajati bi se moglo u nedogled jer, za 316 dana potpune blokade Lašvanske doline od desetostruko brojnijih muslimanskih snaga, nad Hrvatima su počinjeni brojni stravični zločini (Križančevo Selo, Buhine Kuće, Zabilje, Miletići, Bilivode, Čajdraš, Šušanj, Čukle, Orašac…), a od tih vrlih nevladinih udruga, udruženja i organizacija iz Hrvatske i BiH nikada se ni glasa nije čulo. Da li oni uopće znaju gdje su ta stratišta, da za te strašne zločine još nitko nije odgovarao?

stranaka, nevladinih udruga, udruženja i pojedinaca. I Kordiću se još jednom sudilo, presuđivalo, a atakiralo se, tražilo je, tko zna od koga sve, čak 27 bošnjačkih udruga i udruženja, od „Oštre nule“ iz Banja Luke do „Bogumila“ iz Bratunca, kako se sve zovu (tko ih tolike „hrani“, financira, komu ih toliki broj treba, za koga i s kojim nakanama rade?), smjenu čelništva HDZ-a BiH koje je bilo na dočeku Kordića u Busovači. Smjenu traže, odlučno, naredbodavno, što prije, odmah! Preko društvenih mreža se prijeti, na najgori i najvulgarniji način, čak se prijeti i pajserima, smaknućima… U tu harangu 27 bošnjačkih udruga, udruženja, nevladinih organizacija, uključilo se i Udruženje „Majke Srebrenice“, što se u srednjoj Bosni sa žaljenjem konstatira i komentira. A daleko bi bilo bolje, korisnije, ljudskije da su, a nikada nije kasno, članice Udruženja „Majke Srebrenice“ došle u Lašvansku dolinu i upoznale „Majke Lašve“ koje, na žalost, nisu kvalitetno organizirane kao one, ali istu bol

nose i sigurno bi se brzo razumjele i jedne za nevolju i bol drugih suosjećale. Jer, i u Lašvanskoj dolini je stotine majki u počinjenim zločinima ostalo bez sinova, kćeri, supružnika, i na ovom području ima majki koje su izgubile po dva, tri sina i supruga, koji su ubijeni, a ne poginuli u borbama. Na desetine je pojedinaca koji su u zločinima počinjenim od strane pripadnika Armije BiH u Brajkovićiima, Gučoj Gori, Maljinama, Križančevu Selu..,. izgubili zauvijek deset, čak petnaest više članova obitelji i rodbine. A za te zločine još nitko nije odgovarao i nitko od tih nevladinih udruga iz BiH i iz Hrvatske nikada nije digao glas osude, nitko od njih nije prosvjedovao kada su iz Haaga, nakon izdržane kazne kući stizali njihovi nepravedno osuđeni heroji.

A svi uglas tvrde, bjesne, ukazuju, pokazuju, prijete: “Kordić je ratni zločinac, to potvrđuje haaška presuda!” Što je posrijedi? Dvostruki aršini, dvoličnost, zle namjere… ili nešto drugo?

Na brzinu, isti dan kada je Dario Kordić stigao u Busovaču, digla se bošnjačka „kuka i motika“ iz medija,

Zvonimir Čilić

2014

Daria Kordića u nedjelju u Busovači dočekalo je više tisuća Hrvata s područja Lašvanske doline, srednje Bosne, iz Hercegovine i Hrvatske.

Pa zar bi tolika masa ljudi, koju su bošnjački mediji sveli na nekoliko stotina Darievih suboraca, prijatelja, gospodarstvenika, kulturnih i vjerskih dužnosnika…, tako i na taj način dočekalo ratnog zločinca?

Sigurno ne. Kao što je sigurno I da svatko od njih suosjeća s rodbinom žrtava u Ahmićima. Na Dariev doček došli su i visoki hrvatski dužnosnici političke izvršne i zakonodavne vlasti općina, županija, Federacije i Bosne i Hercegovine. Je li svi oni pozdravljaju zločin za koji je Dario Kordić suđen i osuđen?

Uplakana majka Jela Božić iz Slimena, općina Travnik, na grobu ubijenog sina Ante Božića Dajkare, na travničkom ratnom groblju „Prahulje“

399

2014 NEKAŽNJENI ZLOČINI

P

roteklog tjedna policijski službenici SIPA-e, po naredbi Tužiteljstva BiH u Zenici su lišili slobode Jasmina Čalomera (39) zbog postojanja osnova sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva općine Vitez u travnju 1993. godine.

Zločin za koji se sumnjiči počinjen je 23. travnja 1993. godine u selu Prnjavor, u viteškoj mjesnoj zajednici Počulica, odakle su svi mještani hrvatske nacionalnosti prognani već prvog ratnog dana (16. travnja) u Lašvanskoj dolini. No, znatan broj odraslih osoba, muškaraca i žena, njih tridesetak, zatočeni su u društveni dom u selu Prnjavor, u skučeni prostor, bez osnovnih uvjeta za život, gdje su maltretirani, ponižavani, fizički zlostavljani, odvođeni na kopanje rovova i prisiljavani na druge fizičke poslove. A 23. travnja kroz zatvorena drvena vrata društvenog doma obijesni osamnaestogodišnjak, Jasmin Čalomer iz Zenice, bez ikakvog povoda i razloga, rafalno je pucao i smrtno pogodio Jozu Vidovića, Franjinog (1945.), Ivu Vidovića, Stipinog (1939.) i Peru Papića, Perinog (1960.). U tom divljačkom činu teško su ranjene četiri žene i dvojica muškaraca, a lakše još tri osobe. Na tom području, u to vrijeme, zapovjednik postrojbe Armije BiH bio je Safet Sivro iz viteškog naselja Sivrino Selo.

skog rata, to je prvi korak Tužiteljstva BiH ka rasvjetljavanju ratnog zločina počinjenog nad Hrvatima u Vitezu, od strane pripadnika Armije BiH A zločina je bilo, brojnih, strašnih, masovnih, o kojima se, uglavnom, u bošnjačkim medijima nije ni pisalo niti govorilo. Jer, sve te zločine nad Hrvatima „poklopio“ je strašan zločin nad Bošnjacima kojega su u Ahmićima 16. travnja, počinili pripadnici HVO-a. Međutim, nijedan zločin ne može i ne smije „pravdati“ drugi zločin niti se smije zanemariti, ignorirati, prešućivati. Jer, žrtva je žrtva, zločin je zločin, ma tko to bio i ma tko taj zločin počinio!

Vijest o lišavanju slobode Jasmina Čalomera u Vitezu među Hrvatima primljena je s odobravanjem ali se može reći i s velikim iznenađenjem, pa i s ironičnim pitanjem: Zar su zločine činili i pripadnici Armije BiH? Nakon više od dvadeset godina nakon završetka muslimansko-hrvat-

Nakon uhićenja spomenutog Čalomera među Hrvatima Viteza „oživljavaju“ se i ponovo aktualiziraju zločini s pitanjem hoće li pravosudne institucije konačno okrenuti i drugu stranu ratne medalje u Vitezu i pred lice pravde izvesti počinitelje, zapovjednike, naredbodavce (zapo-

400

Vječno počivalište osmoro viteških mališana granatom Armije BiH ubijenih 10. lipnja 1993. godine u viteškom prigradskom naselju Kamenjače

vjedna odgovornost) zločina nad Hrvatima u Vitezu koje ćemo, pokušati kronološki, javnosti pa i pravosuđu, zašto ne, prezentirati i na njih ukazati. A riječ je samo o zločinima za koje postoje relevantni dokazi, dokumenti, iskazi, video i foto zapisi…

Dragan Jurčević, Perin (1953.), retardirana osoba, 16. travnja 1993. godine, prvoga dana sukoba, ušao je u dio Viteza zvani Mahala, koji su kontrolirali pripadnici A BiH. Nesretnog Jurčevića su uhitili i ubili ga, a nakon 40 dana njegovo su tijelo predali HVO. Dragica Prkačin (1934.) i njezin invalidni sin Vlado (1953.), 17. travnja zapaljeni su u drvenoj baraci u kojoj su stanovali. Posmrtni ostaci ovo dvoje nedužnih i nemoćnih ljudi nikada nisu pronađeni. Pronađena je tek željezna konstrukcija izgorjelih invalidskih kolica koje je koristio invalidni Vlado. Zločin se dogodio u Mahali!

Zoran Vidović, Antin (1964.) uhićen je 19. travnja u kući svoje djevojke u Mahali. Bio je civil. Uhitio ga je civilni policajac, odveo ga je u nepoznato, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Istoga dana u Mahali, gdje je sa suprugom i dvogodišnjim djetetom i stanovao, zaklan je Anđelko Rajić-Mišković, Jozin, rođen 1964. godine U viteškom naselju Kruščica koje je tijekom cijeloga rata bilo pod nadzorom Armije BiH, u zaseoku Bobaši, zarobljen je civil Vinko Čerkez (1926.) i Ilija Omazić, (1956.), pripadnik HVO-a. Zatočeni su u objekt (logor) „Crna kuća“. Omazić je svirepo ubijen 19. rujna, dok je Čerkez zadnji put viđen živ u logoru 26. rujna.

U ovom kazamatu A BiH početkom rata bila su zatočen 32 hrvatska civila s područja Mjesne zajednice Kruščica. Svi preživjeli su prošli torture vojnika A BiH, pripadnika VP čija se imena znaju i otvoreno se govori da će neki od njih uskoro pred lice pravde.

Gradskom području Viteza i naseljima koja su bila pod nadzorom HVO-a 6. lipnja isključena je voda.

Izvorište Kruščica i gradski vodovod kontrolirala je A BiH, a već ranije je isključena struja, prekinute telefonske komunikacije. Tako je bilo sve do kraja rata, do potpisa Washingtonskog sporazuma.

to. Na video snimci koju posjeduje hrvatska strana, a snimka je djelo pripadnika A BiH, vidljivo je da su to učinili pripadnici zloglasne postrojbe El mudžahid. Vidljivo je, također, da su svi uhićeni odvedeni živi, a tek nakon dva mjeseca, nakon brojnih prosvjeda pred bazom UNPROFOR-a u Biloj i pod pritiskom MCK, njihovi posmrtni ostaci, masakrirana tijela, predana su obiteljima(Vlado Krišto, Branislav Petraš, Tomislav Petraš, Niko Petraš, Ranko Sukara, Duško Ikić, Srećko Mišković, Nikica Jerković, Željko Lovrić, Albert Gabrijel, Jozo Marijanović, Mladen Ikić, Milan Milanović i maloljetni Željko Stojak) Ni za ovaj zločin još nitko nije odgovarao, iako je rodbina žrtava, na video snimci, među napadačima, prepoznala i neke svoje susjede, tada pripadnike zloglasne postrojbe, El mudžahid, koji sada žive u susjednom selu Sadovače i njihova su imena poznata i široj javnosti, a preko medija i nadležnim pravosudnim organima.

Križančevo Selo nadomak Viteza je najveće stratište Hrvata u BiH. Naime, samo u jednom danu, 22. prosinca 1993. ubijena su 64 pri-

padnika HVO-a i hrvatska civila. U žestokoj borbi tog maglovitog jutra najelitnije postrojbe A BiH iz Zenice, Sarajeva i Tuzle, probile su liniju obrane, u borbama su poginula 34 vojnika i civila mještanina, dok je 30 ranjenih i zarobljenih vojnika odvedeno prema Počulici, naselju koje graniči s općinom Zenica. Njihova masakrirana tijela, nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, Europskih promatrača i MCK, nakon 39 dana predana su obiteljima. Ni za ovaj strašan zločin, još nitko nije odgovarao niti su pokrenute bilo kakve istražne radnje Samo 18 dana nakon Križančeva Sela, 9. siječnja, pripadnici Armije BiH u viteškom prigradskom naselju Buhine Kuće počinili su novi strašan zločin. Tog 9. siječnja, 1994. godine, pripadnici elitnih postrojbi iz Zenice, Tuzle i Kalesije, uz direktno zapovijedanje zapovjednika Trećeg korpusa A BiH, generala Mehmeda Alagića, pod okriljem maglovite noći, ušli su neopaženo iza leđa domobranima I. bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje i među vojnicima i civilima, među kojima je bilo djece, žena i staraca, napravili pravi

Zvonimir Čilić

Pripadnici 7. muslimanske brigade iz sastava 3. korpusa A BiH, 5. rujna upali su u tranše HVO-a na liniji obrane Zabilje-Brdo, zauzeli nekoliko rovova, zarobili 14 pripadnika radnoga voda i odveli ih u nepozna-

2014

Strašan zločin počinili su pripadnici A BiH 10. lipnja. Naime, tog je dana s obližnjeg položaja A BiH ispaljena minobacačka granata i u viteškom prigradskom naselju Kamenjače zauvijek u igri prekinula osmoro viteških mališana. Još desetoro djece je teže i lakše ranjeno, a zločin je tim veći jer u tom dijelu Viteza nije bilo ni vojske niti bilo kakvih vojnih objekata. A to su pripadnici A BiH znali jer su na tim položajima bili domaći momci.

Križanćevo Selo – veliko hrvatsko stratište

401

pokolj. Opljačkano je i zapaljeno desetak kuća i gospodarskih objekata, a među 27 žrtava bila su i devetorica pripadnika PPN „Munje“. Njih devetorica bili su te noći na odmoru, uhićeni su na spavanju, vezani su žicom, mučeni, masakrirani i svirepo ubijeni. Nihova tijela (Mladen Grgić, Rafaelov (22), Ivica Lovrinović, Antin (27), Smiljan Papić, Vlatkov (24), Mario Buligović, Josipov (21), Goran Kafadar, Mijin (21), Anto Božić, Matin (21) Ivan Kreševljak, Zrinin (18), Toni Jazvić, Ivanov (18), Mario Barišić, Markov (19), te tijela još troje ubijenih pronađena su 20. siječnja nakon što je diverzantski vod HVO-a oslobodio dio naselja Buhine Kuće.

Među 12 pronađenih tijela bilo je i

tijelo jedne žene, te masakrirano tijelo Novaka Jurića, Milanovog (35), dok je pronađeno tijelo Marka Buhića, Dragutinovog (37) prognanika iz Zenice doslovno presječeno i pronađen je samo gornji dio tijela.

Tijela još petoro ubijenih pronađena su u jednoj šupi, mjesec dana kasnije, 9. veljače, kada su pripadnici HVO-a oslobodili ovo popaljeno i opljačkano naselje.

U napadu na Buhine kuće, 9. siječnja, teže i lakše je ranjeno još tridesetak vojnika i civila. Po život opasne rane zadobilo je i dvoje djece čiji su roditelji (obitelj Vidović) to jutro ubijeni.

Video snimci zapaljenih kuća i muč-

ni prizori tijela ubijenih vojnika i civila koja leže neposredno uz prometnicu Vitez – Busovača, posredstvom CNN-a i drugih inozemnih TV kuća obišle su cijeli svijet, hrvatska strana posjeduje video i foto snimke žicom vezanih i masakriranih tijela, izjave svjedoka, ali još uvijek ovaj zločin nije predmet razmatranja domaćih sudova, a nije bio ni predmet haaškog tribunala, kao uostalom ni drugi brojni zločini počinjeni nad Hrvatima u Vitezu.

A božja, ljudska, pravosudna načela kažu, svakodnevno se spominju i naglašava se: Pravda mora biti ista za sve, zločin je zločin, žrtva je žrtva… A je li baš tako?

O kakvom se strašnom zločinu počinjenom nad zarobljenim Hrvatima u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. radi neka ilustrira izvod iz zapisnika sa identifikacije masakriranih tijela vraćenih obiteljima 39 dana nakon uhićenja i odvođenja. Identifikaciju je vršio ugledni liječnik, dugogodišnji ravnatelj Doma zdravlja u Vitezu, primarius dr. Franjo Tibold. U izvodu iz zapisnika stoji: Leš br. 1 – Zdrobljena glava u predjelu vilica, duboka rasjekotina na lijevoj natkoljenici.

Leš br. 2 – Zdrobljena glava, izbijene oči.

Leš br. 3 – Izbijeno lijevo oko, zdrobljena vilica ulijevo.

Leš br. 4 – Zdrobljena glava.

Leš br. 5 – Zdrobljena glava odozgo, lica nema Leš br. 6 – Zdrobljena glava, pomjerene vilice s lijeve strane udesno, zdrobljena natkoljenica.

Leš br. 7 – Zdrobljeno lice Leš br. 8 – Zdrobljena glava u potiljku.

Leš br. 9 - Preklan, rez širok 15 centimetara Leš br.10 – Glava zdrobljena, duboka posjekotina ispod lijevog uha.

Leš br.11 – Zdrobljena glava…?

Tu je dr. Tiboldu pozlilo i nije mogao dalje nastaviti identifikaciju. Identifikaciju sa skoro istim opisom završio je drugi liječnik.

Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete bez jednog roditelja.

S područja općine Vitez, dijela pod kontrolom A BiH prognano je 507 hrvatskih obitelji, odnosno 1519 osoba, njihova imovina je opljačkana, a srušeno je ili zapaljeno 530 stambenih objekata, vlasništvo Hrvata. A javnost, bar ona bošnjačka zna samo da su s područja općine Vitez prognani, pljačkani, ubijani Bošnjaci.

Tijekom rata u logorima Armije BiH, u Počulici, Grbavici, Kruščici, Mahali i Sivrinom Selu bilo je, duže ili kraće vrijeme, zatočeno 195 osoba hrvatske nacionalnosti. Uz maltretiranja, ponižavanja, premlaćivanja, odvođenje na kopanje rovova, ubijeno je 5, teže ranjeno 6 i lakše još desetak osoba hrvatske nacionalnosti.

402

2014

SVEČANOST POSVEĆENJA CRKVE U RANKOVIĆIMA

U

ozračju vjere, molitve i zadovoljstva u nedjelju je bila novotravnička župa Rankovići, smještena u lijepoj pitomoj dolini i na okolnim brežuljcima, nadomak Novog Travnika. Naime, svečano i dostojanstveno tog je dana posvećena novoizgrađena crkva posvećena zaštitniku župe, sv. Josipu.

škropi i posvećuje i njezine župljane koji će u toj crkvi slaviti i riječima i djelima prenositi riječ Božju. Župa Rankovići osnovana je 1937. godina odvajanjem od župe Bučići. Temeljni kamen za novu župnu crkvu, sada jednu od najljepših u srednjoj Bosni, postavljen je, uz blagoslov vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, 19. ožujka 2009. godine, dok je 19. ožujka 2012. crkvu blagoslovio dekan Bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, dr. msgr.

Pavo Jurišić. U novoizgrađenu crkvu su unesene sve sakralne vrijednosti iz stare crkve, a vitraje i postaje Križnoga puta uradio je, također novotravnički umjetnik, akademski

slikar, Anto Mamuša. Ovom lijepom i svečanom činu u crkvi i crkvenom dvorištu okupio se veliki broj vjernika iz ove i iz susjednih župa, a prisutni su bili i brojni uglednici iz svih oblasti života i rada Srednjobosanske županije. Prisutni su bili i dužnosnici izvršne, zakonodavne vlasti Srednjobosanske županije, Federacije i BiH, na čelu s Damirom Ljubićem, Marinom Pendeš, Marinkom Čavarom, Katicom Čerkez. Vjerskoj svečanosti prisustvovali su i najviši dužnosnici HDZ-a BiH, voditeljica Akademije HDZ-a BiH i predsjednica Ž.O, Lidija Bradara, dopredsjednik i predsjednik HDZ-a BiH, prof. Nikola Lovrinović i dr. Dragan Čović.

2014

U okviru koncelebrirane svete mise to je učinio vrhbosanski nadbiskup i metropolit, uzoriti kardinal Vinko Puljić, a u koncelebraciji, uz mjesnog župnika i još desetak svećenika okolnih župa, sudjelovali su i predsjednik HKD Napredak, prof. dr. Franjo Topić i dekan Bogoslovnog fakulteta u Sarajevu, msgr dr.

Pavo Jurišić, obojica podrijetlom Novotravničani. Uz crkveno zdanje kardinal Puljić je blagoslovio i veliki kip zaštitnika ove župe, sv. Josipa, rad akademskog kipara iz Novog Travnika, Zdenka Jurišića, postavljen ispred novoizgrađene crkve, na mjestu stare uklonjene župne crkve, naružene zubom vremena i podvodnim zemljištem. Ovom prilikom, simbolično, uzoriti kardinal Vinko Puljić župniku don Juri Gavraniću, predao je ključeve crkve da bi se u njoj, ubuduće, svakodnevno „slušala i slavila riječ Božja“.

Zvonimir Čilić

“Ako s nama Gospodin kuću ne gradi, uzalud nam svaki trud“, kazao je kroz riječi zahvale uzoritom kardinalu župnik don Jure Gavranić naglasivši kako je ovu kuću Božju, skupa s njim i njegovim župljanima svakodnevno „gradio“ i Gospodin. „Dok se gradilo crkveno zdanje gradila se i živa crkva“, kazao je kardinal Puljić i istaknuo kako škropljenjem posvećenom vodicom zdanje crkve 403

2014

INTERVJU – PROF. DON ŽARKO MARIĆ

U

stanovljenje i početak rada Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“ u Travniku 3. listopada 1998. godine, u travničkom kraju, pa i na širem području, ocijenjen je važnim korakom, čak temeljnim kamenom povratka i opstanka Hrvata na ovom u ratnu prognanom području. Centar je sljednik znamenite Nadbiskupske gimnazije i sjemeništa, osnovanog daleke 1882. godine, a padom Travnika u ruke partizana krajem 1944. godine, zabranjen joj je rad, imovina oduzeta, a profesori i odgojitelji protjerani. O sedamnaestogodišnjem radu i djelovanju, o poteškoćama, problemima, o aktualnom stanju, planovima i perspektivama, razgovarali smo sa mr. prof. don Željkom Marićem, ravnateljem ove cijenjene obrazovno odgojne ustanove.

Počela je nova školska godina, sedamnaesta od kako je počeo s radom, 28. rujna 1998. godine, Katolički školski centar „ Petar Barbarić“. Interesira nas broj novoprimljenih osnovaca, gmnazijalaca i sjemeništaraca?

Bremenitih je sedamnaest godina od djelovanja našeg Zavodu, u sklopu kojeg djeluje Nadbiskupsko sjemenište, Katolički školski centar s Osnovnom i Gimnazijom te internat (đački dom) za nadarena đake iz udaljenijih mjesta. Na to razdoblje osobito smo ponosni jer smo u poraću, koje je kušnjama bilo izazovnije nego rat, uspjeli stasati i biti prepoznatljivi kao ozbiljna odgojno-obrazovna institucija, nezaobilazna na području Lašvanske doline. Usprkos mnogim blokadama, kako političkim tako i materijalnim, uz obilje Božjeg blagoslova i zagovora Petra Barbarića, ovo Zdanje poništava ratne ciljeve, prkosi međunacionalnom trvljenju, pobjeđuje svaku isključenost, i što je još važnije djeci, od kojih je više od 70% povratničke populacije, nudi kvalitetnu naobrazbu.

Nova nastavna godina tjera nas realnije gledati odgojno-obrazovni proces čija je bitna komponenta i brojnost učenika. U svim školama, a tako i u našem Centru već godinama drastičan je pad učenika. U konstantnom smanjenu učenika valja iščitati one dugoročne posljedice rata ali i realnost vremena u kojem živimo. O kakvim poremećajima je riječ vidljivo je iz statistike koja slijedi: u našoj Gimnaziji u I. razred upisano je 55; u II. 55, u III. 57 i u IV. 75 učenika; u Osnovnoj školi u I. razred upisano je 50, u II. 54, u III. 64 i u IV. razred 66 učenika. Među učenicima Gimnazije su i naši sjemeništarci iz biskupija u BiH, njih 42, od toga 8 ih je upisano u I. razred Gimnazije.

U sve razrede Osnovne škole upisano je 593 učenika, a 404

vlč Željko Marić

Gimnazije 242.

Kakva je situacija s nastavnim kadrom? Jesu li svi nastavni predmeti stručno zastupljeni?

Bitna komponenta dobrog obrazovanja i odgoja je i kvalificiran nastavni kadar. Zahvaljujući i činjenici da naš Centar pripada Sustavu za katoličko školstvo, koje ima svoje Pedagoško vijeće, a ono propisuje standarde koji su često strožiji od zakonom usvojenih, imamo vrlo solidan kadar koji ima potrebne kompetencije. Za pojedine predmete na tržištu rada nema kadra pa je jako teško pronaći profesore matematike, fizike, grčkog i latinskog jezika. I po pitanju kadra u našem Centru postoji interesantna poveznica, u velikoj mjeru nastavni kadar čine naši bivši učenici.

Koliki je broj uposlenih stručnih i pomoćnih djelatnika?

Nominacija radnog osoblja u školstvu je raznolika. U Osnovnoj školi radi 32 nastavna djelatnika, i 15 osoba u nenastavnim aktivnostima, u Gimnaziji 21 profesor te 11 nenastavnih djelatnika. Zahvaljujući razumijevanju ministra Joze Jurine i županijske Vlade u prošloj nastavnoj godini učinili smo značajan iskorak u ekipiranju stručnog kadra, angažirali smo pedagoga, psihologa, logopeda, administrativnog djelatnika i tajnika. Već prve godine vidimo pomake u postignutim rezultatima. Utemeljili smo i produženi boravak za djecu čiji roditelji žele i takav vid obrazovanja.

Vaš Centar ima i internatski smještaj. Tko ga od učenika i pod kakvim uvjetima koristi? Koliki je kapacitet internatskog smještaja?

Uz sjemenište, u potkrovlju naše zgrade organizirali smo internatski smještaj ili đački dom. Kroz taj vid odgoja i obrazovanja prošlo je preko 200 đaka. I ovaj projekt našem Centru daje novu dimenziju. Ukupan kapacitet je do 50 đaka. Ovaj vid odgoja vrlo je plemenita gesta našeg Centra, odnosno Vrhbosanske nadbiskupije, jer pomaže nadarenim đacima iz udaljenijih ili planinskih područja kvalitetno obrazovanje. Svaki đak koji ispunjava uvjete za upis u Gimnaziju, uz preporuku župnika može zatražiti smještaj u našem internatu. Roditelji snose trošak u iznosu od 150 KM. Osim odgojno-obrazovnog rada, in-

Vaš Centar nosi ime svog najpoznatijeg učenika Sluge Božjeg Petra Barbarića za čiju beatifikaciju već duže vrijeme moli katolički puk u Hercegovini i Bosni, osobito u Lašavanskoj dolini. Kada se očekuje proglašenje i hoće li Papa tom prigodom pohoditi Travnik?

Ne samo da je naš Petar Barbarić najznamenitiji naš đak, s velikom odgovornošću izričem kako je on najzaslužniji da naše Sjemenište i Centar živi na tako dinamičan način. Sve je nekako lakše od trenutka pronalaska njegova sakrivenog lijesa i pokopa u našu crkvu. Mi kao Zavod živimo od njegova zagovora. Mi ljubomorno čuvamo njegov grob i spomen koji je živi među pukom u Srednjoj Bosni. Svaki četvrtak imamo u 11 sati zavjetnu misu. Hodočaste nam pojedinci, obitelji, škole, župe, razne skupine moleći zagovor našeg Petra. Postoji i zapisi s groba, koje ostavljaju vjernici a svjedoče o nadnaravnim događajima. Nisam ovlašten osoba govoriti o detaljima koja spominjete, ali iz svojih spoznaja mogu reći pred nama su događaji koji će našu sjemenišnu crkvu učiniti i službenim svetištem Petra Barbarića. Pastoralni pohodi Svetog Oca uvijek su ciljano planirani, a sam proces proglašenja u nadležnosti je Kongregacije za proglašenje svetima. Na tu nakanu potrebno je moliti.

Budući blaženik, a iskreno se nadam i svetac Petar Barbarić je rodom iz hercegovačke župe Klobuk, općina Ljubuški. Ima li Centar kontakt s župom, i dolaze li još uvijek učenici iz hercegovačkih krajeva u Vaš Centar?

U životnom putu našeg Petra Barbarića postoji nešto divno a silno nadahnjuje i danas. Svojim životom povezao je Hercegovinu i Bosnu i ukazao na neraskidivu povezanost Crkve u Hercegovini i Bosni. To je i Božja poruka po Petru Barbariću i Crkvi našeg vremena. Na društvenoj sceni, kako u sferi politike, možda manjeg intenziteta, ali je prisutna, na crkvenom planu sve naglašenija razdjelnica među Hrvatima. Opasnost je te naznake svesti na regionalni izričaj ili običaj. Po tim napuknućima razne strategije i politike pokušat će lomiti nacionalno jedinstvo i osporavati gradnju hrvatskog zajedništva. Vidljiva povezanost našeg Centra s župom Klobuk vezana je uz hodočašća, ponajviše Petrove bliženje i daljnje rodbine.

Među našim sjemeništarcima i danas ima đaka iz Posušja, Ljubuškog, Mostara. Postoji jedna grupa, a nazvali smo je pokorničari Petra Barbarića, koja svaki Prvi četvrtak u mjesecu posti i moli krunicu za proglašenje Petra blaženim. U listopadu s tom grupom, koja broji preko 350 pokorničara, hodočastit ćemo rodnoj kući Petra Barbarića. U procesu širenja glasa o Petru Barbariću veliku podršku dobivamo od najbliže rodbine našeg Sluge Božjega.

405

2014

Nevraćanje zgrade, koja je vlasništvo Vrhbosanske nadbiskupije, nakon svih pravomoćnih presuda, a pravorijek je izrečen davne 2003. godine, nije samo znak kako u ovoj zemlji nismo svi isti pred zakonom, nego stvarnost koja govori da neki još nisu izašli iz „rovova“ te se vode logikom da ono što je silom oteto pripada njima. Sve ovo što se događa sa zgradom je najgrublji oblik diskriminacija koja traje od 1945. godine kad je ondašnja komunistička vlast otela Zavod. U ovom primjeru može se iščitati i položaj katolika, pa i odnos države, entiteta prema katoličkoj Crkvi koja je dala najveći doprinos odgojno obrazovnom procesu koji se događao i zbiva, i danas, u našem društvu. U slučajevima kad je na sceni pravni metež, opstrukcije, olako je i opasno cjelokupnu stvar pojednostaviti, a to izvire i iz Vašeg pitanja. Kad je riječ o posjedu Vrhbosanske nadbiskupije u Travniku, a odnosi se na Sjemenište, krivo se plasira činjenica kako treba vratiti još samo jednu trećinu. Istina i činjenice su nešto tome suprotno. Crkvi je vraćeno dosada samo 1/3 svega onog što podrazumijevamo pod naslovom Sjemenište u Travniku. Prostor oko škole, dio koji zovemo Isusovački gaj, zemljište i zgrade od škole do zgrade kemijske čistione, uključivo, vlasništvo su Crkve. Oduzeta nam je i ukradena etnološka zbirka, svjetski poznati prirodoslovni muzej, knjižnica, većinu tih eksponata možemo naći u gradskom muzeju, raznim knjižnicama po gradu Travniku a značajan dio i u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Popis oduzetih stvari, koje je načinio ondašnji sud napisan je čak na 37 stranica. Zbog nevraćanja oduzetog prostora primorani smo raditi u smjenama, počinjati nastavu u neprikladno vrijeme, a najviše trpe naše vannastavne aktivnosti jer ih nemamo gdje organizirati. Postoje značajni planovi, novi projekti, ali ih ne možemo započeti dok ne uđemo u posjed svoje zgrade.

ternatski program je protkan i rekreacijom i duhovnim sadržajima, što uz izvannastavne aktivnosti odvojenost od obitelji čini lakšim. U tijeku je prikupljanje sredstava za temeljitu obnovu internata.

Zvonimir Čilić

Svima je poznato, ne samo lokalnim, nego i entitetskim i državnim pa i međunarodnim vlastima da još jedna trećina zgrade Velike nadbiskupske gimnazije nije vraćena. Ima li izgleda da se to pitanje konačno riješi. Je li pomanjkanje školskog prostora limitirajući faktor rada, djelovanja i razvoja ove ugledne odgojno-obrazovne ustanove?

2014

ISTI PEČAT ZLOČINA NAD HRVATIMA I NAD AMERIČKIM NOVINAROM

V

eć nekoliko dana sav normalan svijet se zgraža nad zloćinom terorista ISIL-a počinjenog odrubljivanjem glave američkom novinaru Jamesu Falayu. Zgražaju se i Hrvati s područja srednje Bosne i još jednom podsjećaju kako su oni, islamistički teror, zločine mudžahedina pristiglih iz arapskih zemalja već osjetili i doživjeli a mnogi nisu preživjeli, prije dvadeset i više godina, u krvavom bošnjačko – hrvatskom ratu I sada, uz zgražanje nad počinjenim zloćinom i suosjećanje s obitelji nedužnog novinara, postavljaju i pitanje zašto žrtve istoga, ili vrlo sličnog zločina, iste ideologije, nisu imali i još uvijek nemaju isti tretman, istu osudu, odlučan korak kako se nikada i nigdje takvi zločini više ne bi ponavljali? Jer, kada su oni, Hrvati s područja srednje Bosne, bili žrtve pomahnitalih islamista pristiglih iz arapskih zemalja i u međuvremenu novoregrutiranih i za zločin obučavanih mladića islamske vjeroispovijesti s ovih prostora i na to upozoravali, ukazivali, pokazivali, dokumentirali…, baš nitko od onih koji su mogli i morali, oni koji sada počinitelje zločina nad nedužnim novinarom dižu na najvišu potenciju, ni na koji način, nisu reagirali. Pred očima cijeloga svijeta početkom 1993. godine formirana je postrojba El mudžahid i priključena 7. muslimanskoj brigadi u sastavu 3. korpusa Armije BiH, pod neposrednim zapovijedanjem Alije Izetbegovića.

Počinili su pripadnici 7. muslimanske brigade i postrojbe El mudžahid stravične i brojne zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni, ali i nad Srbima, među kojima su i ritualna klanja i odsijecanje glave svojim nemoćnim i nevinim žrtvama. Prvi takav zločin počinjen je 8. lipnja 1993. godine u travničkom selu Čukle. O tomu nam je, a povodom strašnog zločina nad američkim novinarom, govorio, Tomislav Rajić, u ratu član zapovjedništva i načelnik

406

Stožera brigade HVO-a „Travnička“, u poratnom vremenu povjerenik HR – HB za ratne zločine počinjene nad Hrvatima za područje srednje Bosne, predsjednik Poglavarstva Travnika sa sjedištem u Novoj Biloj, pravnik, istaknuti društveno-politički djelatnik. Rajić ističe kako je 8. lipnja 1993. godine bio najtragičniji dan u povijesti Hrvata Travnika. Tada je, naime, prognano dvadesetak tisuća Hrvata s područja ove općine, uz pljačku, palež, rušenje…počinjeni su i brojni zločini nad zarobljenim pripadnicima HVO.a i hrvatskim civilima. Već tih dana, oni koji su uspjeli pobjeći iz zarobljeništva govorili su o mućenjima i ritualnim klanjima, konkretno u selu Čukle u travničkoj župi Brajkovići. Sredinom 1995. godine, 9. i 12. srpnja, u Čuklama, Brajkovićima i Podovima, pod njegovim (Tomislav Rajić) vodstvom vršena je ekshumacija i ekshumirano je 15 tijela ubijenih Hrvata. Među njima bilo je i tijelo Pere Matkovića, ali bez odsječene glave, te tijelo šesnaestogodišnjeg Sreće Marijanovića, čija je odrubljena glava, valjda uz velikodušnost zločinaca, bila pokopana s njegovim tijelom na njegovim prsima. Drugi, ili je bolje reći treći zločin ritualnog klanja dogodio se početkom jeseni 1993. godine u mudžahedinskom kampu u travničkom prognanom hrvatskom selu Orašac gdje su mudžahedini, ali i drugi pripadnici Armije BiH, zatočili i petoricu uglednih Travničana, civila hrvatske nacionalnosti, koji su i nakon najezde postrojbi Armije BiH i progona Hrvata ipak ostali u svojim domovima u svom Travniku.Jednoga od njih, Dragana Popovića, u Orašcu su ubili ritualnim odsijecanjem glave. To je pokušao uraditi domaći mladi mudžahedin koji se pri tom pokušaju onesvijestio, a drugi, također domaći mudžahedin, uspješno je položio mudžahedinski ispit zrelosti. Zločin su morali gledati a kasnije i ljubiti odsječenu glavu

prijatelja Popovića,stavljenu na veliki pladanj, o čemu su pred nadležnim organima svjedočili ugledni gimnazijski profesor Ivo Rajković i ugledni gospodarstvenik Ivo Fišić. Iako su obojica umrli, ostalo je njihovo svjedočanstvo na koje se nikada i nitko nije ni na koji način zainteresirao. Posmrtni ostaci Dragana Popovića nikada nisu pronađeni, a na mjestu ukopa u Orašcu kojemu su prisustvovali i pokazali ga Rajković i Fišić prilikom službene ekshumacije, pronađen je skelet konja.

Treba li tomu što dodati ili je i naivnim sve jasno? Jer, kako su tada rekli Rajković i Fišić, mjesto ukopa kojemu su prisustvovali nikako nisu mogli pogriješiti. Zločina koje su počinili mudžahedini i njihovi bosanskohercegovački pripadnici i sljedbenici koji stečeno znanje sada primjenjuju u Iraku, Siriji…, nad Hrvatima u srednjoj Bosni je na desetine, na stotine, no ovaj put smo se osvrnuli na one koji „slikom i prilikom“ podsjećaju na zločin počinjen nad američkim novinarom. A ne treba zaboraviti ni zločin pripadnika zloglasne 7. muslimanske brigade i postrojbe El mudžahid počinjene nad Srbima na planini Ozren, u Vozući…

Dizala je srpska strana glas, ukazivali su na strašne zločine počinjene nad zarobljenim pripadnicima srpskih postrojbi i srpskih civila, za čije se odrubljene glave plaćalo u kešu 50 a duplo više, 100 njemačkih maraka za doneseni kalašnjikov. Na sceni je bila zakonitost „ponude i potražnje“, lakše je bilo, naime, bilo doći do srpske glave nego do kalašnjikova A vapaji Hrvata i Srba, ostali su nečujni a zločini nevidljivi, mada bi svaka žrtva morala imati isti tretman a svaki zločin istu osudu.

Na žalost onima „gluhim i slijepim“ sada se sve to, na neki način, vrača i kao bumerang. I osuda stravičnog zločina nad američkim novinarom sada se, s pravom, diže do neba.

2014

U BIH TRAŽITI RJEŠENJA KOJA NIKOMU NE NANOSE ŠTETU

S

tanje u BiH je vrlo teško, gospodarsko, socijalno, nacionalno, političko, i sigurnosno. Tu nikakve dvojbe nema, ali ni odgovora kada će se, i hoće li se, po tom pitanju što na bolje promijeniti. Iako sve to traje godinama, uvijek i iznova, ta pitanja, neko manje a neko više, aktualiziraju se u predizborno vrijeme. Nije ni čudo jer godinama se s pravom očekuju pozitivne promjene, a Hrvati posebno, rekli bismo. To nikako ne iznenađuje jer je općepoznato da im se, iz dana u dan, oduzimaju i ona prava koja im zakonima, Ustavom, ali i ljudskim i božjim načelima pripadaju. Stoga se u predizborno vrijeme među Hrvatima postavlja pitanje može li se što na tom planu promijeniti, mogu li izbori donijeti bar dio onoga što traže i očekuju?

O ovim a i mnogim drugim pitanjima razgovarali smo s Franjom Rajkovi-

„Na taj način postavljati stvari, otkrivati uzroke lošeg stanja u BiH u mnogim segmentima života i rada, posebno Hrvata, je vrlo zločesto, zlonamjerno, krajnje nekorektno“, kaže Rajković i pojašnjava: „ Naravno, ni na kraj pameti mi nije tvrditi kako naša stranka nije griješila, vukla ponekad pogrešne poteze, ali, molim vas, neka ti dušebrižnici, „sveznadari“, kažu ima li na svijetu stranka koja je vladajuća više od 20 godina u nekoj općini, regiji, da ne govorim o državi, koja nije pravila i greške i propuste. Međutim, smije li se u takvim ocjenama i procjenama zaboraviti sve dobro što je pod vodstvom te stranke urađeno. Ako su namjere poštene, ne smije. Jer, u konkretnom je slučaju jasno da je, kada je HDZ u pitanju, daleko više, čak neusporedivo više, dobrih stvari od onih loših, od pogrešnih poteza koje ne želim negirati, gurati pod tepih“, naglašava Rajković i primjerima potkrjeplju-

Spremno je Rajković prokomentirao i zamjerke pojedinaca, a nije ih mali broj, na mekoću, popustljivost kada je u pitanju rad Općinskog vijeća. Naime, nikada, a tvrdi se kako je upravo Rajković bio zagovornik takve politike, Hrvati nisu preglasavali Bošnjake. Pitamo ga, čemu je takva politika vodila, za koji cilj?

Je li polučila očekivane rezultate? „Istina je“, odgovara Rajković, „bio sam zagovornik takve politike – tražiti dogovore, kompromise, imajući u vidu međunacionalnu sredinu u kojoj živimo. Tražiti rješenja koja nikomu ne donose štetu, a s poštenim namjerama svima donose dobro.

Od mira, tolerancije, razumijevanja, u ovako nacionalno mješovitim sredinama ništa poštenije, razumnije i vrjednije i nema. Želim naglasiti da smo za takvu politiku imali potpunu podršku i od vrha naše stranke.

Očekivali smo, i nadali se, iskreno to 407

2014

Franjo Rajković

Na početku razgovora kažemo mu kako i jedan broj Hrvata za stanje o kojemu govorimo, okrivljuje upravo Hrvatsku demokratsku zajednicu.

je: „Evo, po mnogim ocjenama, čak i od međunarodnih dužnosnika, institucija i organizacija, Vitez je svrstan u uski krug najuspješnijih općina u BiH u procesu povratka prognanih i izbjeglih, u gospodarstvu, u međunacionalnim odnosima, da dalje ne nabrajam. A sve to vrijeme HDZ je u općini Vitez vladajuća stranka.

Poručujem tim kritizerima, zlonamjernicima, znam da ih ima, neka proanaliziraju općine u kojima vlada HDZ BiH pa neka ih usporede s onim gdje su, bile i sada su, druge političke opcije na vlasti, pa će im, ako bar malo otvore oči i ako im se bar malo probudi savjest, biti jasna zabluda u koju su upali. Naravno, ako se sve to ne tvrdi i govori s jasnim ciljem, s porukama i izbornim planovima i očekivanjima“.

Zvonimir Čilić

ćem, uglednim gospodarstvenikom, idejnim tvorcem Poslovnog centra u Vitezu, poznatim i izvan granica BiH, uglednim dužnosnikom HDZ-a BiH koji se zbog velikih obveza u svom „Economicu“, drži općinske i županijske uzde stranačko-političkog djelovanja, poslijeratnog uspješnog načelnika općine Vitez, umnogome zaslužnog što su i međunacionalni odnosi u ovoj općini daleko iznad onih u drugim nacionalno mješovitim sredinama, s čovjekom čije riječi (i djela) imaju težinu i među Hrvatima i Bošnjacima, ali i u njegovoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH.

naglašavam, da će tim putom krenuti i one sredine u našem okruženju gdje je bošnjačka strana u općinskim vijećima nadmoćnija, brojčano dominantna. Na žalost nisu. E sada je pitanje je li to naš grijeh? Uvjereni smo da nije i ne dvojimo da je to jedini ispravni put za Bosnu i Hercegovinu“, pomalo i razočaran navodi Rajković i nastavlja: „Vidite, u Vitezu više od 90 posto gospodarstva drže Hrvati, a u njihovim gospodarskim subjektima rade i Bošnjaci, mogu tvrditi u postotku kakav je i odnos Hrvata i Bošnjaka u Vitezu. Taj odnos u zaposlenosti nikada nismo ‘vagali’, nego smo u svojim tvrtkama upošljavali Bošnjake bez ikakve diskriminacije i rezervi. Uvijek su presudni bili profesionalni a nikako nacionalni kriteriji. I nitko nas, i nikada, s naše strane, iz vrha HDZ-a BiH, nije pitao zašto to tako činimo i radimo. Naprotiv! Ali želim reći kako se nitko, s druge strane uvjetno rečeno, na nas nije ugledao niti su to mediji, bilo kada i bilo gdje, to spominjali, ne daj Bože i naglašavali. Zašto? A i to je onaj put o kojemu smo govorili, put kojim BiH mora ići ako joj želimo dobro, ako je želimo na putu euro-atlantskih integracija“.

Rajković je pomalo izgubio smirenost koja ga inače odlikuje, kada smo kazali kako se često s bošnjačke strane može čuti kako Hrvati ne vole Bosnu i Hercegovinu. „Znam, tko to od nas nije čuo, besmislenu tvrdnju doživio. Međutim pitanje je čime se ta ljubav vaga, pitao bih „branitelje“ BiH? Halabukom i pitanjima navijamo li mi Hrvati za nogometnu ili neku drugu reprezentaciju BiH. Ma što je koga briga za koga ja navijam? Pa ljudi moji, zar se BiH voli galamom, halabukom, optužbama drugih, ili konkretnim djelima od koji svi građani imaju koristi? Ako je to pitanje na koje nekomu trebam odgovarati, ne da ja to neću, nego s takvim bosanskohercegovačkim dušebrižnicima ne želim ni razgovarati. Uostalom, što se tu uopće i ima razgovarati?“.

Izbori su na pragu pa se u ovakvom razgovoru ne mogu izbjeći teme koje su proteklih osam godina frustrirale najveći broj hrvatske populacije u BiH. Naime, u Predsjedništvo BiH puna dva mandata je sjedio čovjek kojega Hrvati nisu birali. “Postoji li opasnost da se takav slučaj ponovi, da nam opet Bošnjaci izaberu ‘našeg’ člana Predsjedništva“, pitamo

Zoran Livančić, Vlado Alilović, karedinal Vinko Puljić, Franjo Rajković

408

Rajkovića? „Ovim pitanjem me vraćate na prethodno – tko voli, a tko ne voli Bosnu i Hercegovinu. Reći ću jasno i glasno, takvu BiH kakvu nam se pokušava nametnuti, takvu gdje nam se pokušava ‘ukazati’ i ‘pokazati’ što je ispravno, a što nije, što je dobro a što loše za nas Hrvate, gdje nam u strukture vlasti predstavnike biraju ili postavljaju drugi, gdje u strukture vlasti, ‘na mala vrata’, ulaze oni koji nemaju hrvatski glasački legitimitet, i da dalje ne nabrajam, takvu Bosnu i Hercegovinu mi nećemo i ne želimo. Istina je, a vjerujem da tako neće biti, opet se može dogoditi i ponoviti neki novi Sejdo Bajramović.

Međutim, mi sa svoje strane, mislim na Hrvate, moramo sve učiniti što je u našoj moći. Znači, izići na izbore i biti razuman i pragmatičan, pa i neke personalne i stranačke animozitete staviti po strani i glasovati za člana Predsjedništva koji po svim pokazateljima ima ogromnu prednost nad preostalim kandidatima iz reda hrvatskog naroda. I ako tako postupimo, razumno i pragmatično, Hrvati će ponovo, nakon osam tužnih i ponižavajućih godina Komšićeve vladavine, u Predsjedništvu BiH

imati svojim glasovima i svojom voljom izabranog člana“.

Državna ministrica Marina Pendeš, predstavnik kineskog veleposlanstva i Franjo Rajković

omogućavanje lakšeg i bržeg registriranja poduzeća, bolja i jeftinija mogućnost kreditiranja, stimulativnija porezna politika, zaštita investitora, uklanjanje administrativnih, birokratskih i drugih prepreka pri dobivanju građevinskih i drugih dozvola… A kada su ti, i niz drugih, kriteriji u pitanju, Bosna i Hercegovina je iza svih država u regiji, ‘zakovana’ na samo dno crne liste. Naravno, za bolje razvojno-gospodarsko sutra potrebna je daleko bolja poslovna klima, daleko bolji i učinkovitiji političko-pravni sustav, daleko veća osobna i materijalna sigurnost i nas gospodarstvenika koje sada, bar na srednjobosanskom području, nema, manje brojna i učinkovitija administracija, smanjenje financijskih opterećenja za strane i domaće ulagače, i niz drugih mjera koje su

istaknute i obrazložene i u programu HDZ-a BiH. Samo tako možemo krenuti naprijed, ka izlazu iz mračnog tunela u kojemu smo se našli“.

Za kraj dugog razgovora, pitamo našeg sugovornika ima li kavu poruku građanima pred izbore, prije svega onim hrvatske nacionalnosti? „Nikada nisam, i ne želim, nikomu soliti pamet. No, vrijedi poručiti, pozvati hrvatsko glasačko tijelo da iziđu na izbore i neka svatko glasuje prema svojim uvjerenjima i prema svojoj savjesti. Međutim, vrlo je važno voditi računa o mogućem ‘rasipanju’ glasova. Svatko odgovoran i dobronamjeran o tomu mora voditi računa. Premalo nas je da bi si taj luksuz mogli dozvoliti“, kazao je Rajković i dodatno naglasio: „Čini mi se da će ovaj put biti daleko lakše donijeti odluku komu dati svoj glas. Jer sada imamo Hrvatski narodni sabor (HNS) koji čine sedam stranaka s hrvatskim predznakom. To je nova hrvatska snaga u BiH, koja će, kroz podršku na izborima, u koju ne treba sumnjati, i dodatno ojačati i bit će spremna odlučno se suprotstaviti čak i pomislima formiranja nekih novih ‘alijansi’, ‘platformi’… bez legitimnih predstavnika hrvatskog naroda, koja će biti sposobna ‘dati odgovor’ svim izazovima pred kojima je Bosna i Hercegovina i hrvatski narod u njoj“.

Franjo Rajković, hrvatski veleposlanik Ivan Del Vechio

409

2014

„Hrvamo se već 6-7 godina s teškim problemima koje je gospodarstvu donijela velika globalna ekonomska kriza i recesija i teško se odupiremo jer na mnoge segmente te krize jednostavno ne možemo utjecati. I u takvoj situaciji treba tražiti, a to i činimo, unutarnje rezerve u svim segmentima našega rada i poslovanja, kako bismo bar u onoj najnužnijoj mjeri negativne posljedice donekle ublažili. Međutim, nije teško zaključiti da se premalo čini na otklanjanju onih prepreka koje su u našoj domeni, na općinskim i županijskim razinama vlasti, na razini Federacije i države BiH. U zadnje vrijeme u BiH sve se više eksploatira termin ‘lakoća poslovanja’ u kojemu se govori o desetak različitih kriterija čije bi ispunjavanje dovelo do lakšeg, da ne kažemo do ‘lakoće poslovanja’. Među tih desetak kriterija za ‘lakoću poslovanja’ spadaju, recimo,

Zvonimir Čilić

Razgovarati s uglednim gospodarstvenikom a ne osvrnuti se i na gospodarske prilike u BIH, bilo bi neoprostivo. Stoga krećemo s konstatacijom kako gospodarstvo i u Vitezu prolazi kroz teško razdoblje, uz tvrdnju kako na objektivne okolnosti, na globalnu ekonomsku i recesijsku krizu, ne možemo utjecati. Ima li i subjektivnih prepreka koje ionako tešku situaciju i dodatno otežavaju, pitamo Rajkovića.

2014

PREDIZBORNE IGRE BEZ GRANICA

V

iteška zaobilaznica koja prolazi kroz Poslovni centar, s obje je strane „okićena kao božićno-novogodišnja jelka“ s predizbornim džambo plakatima, a neke od njih sa „šarenim lažama“ i za mnoge Hrvate s područja srednje Bosne i s iritirajućim porukama.

Stoga su i česte teme rasprava i komentara, a jedan ugledni Hrvat iz Viteza, u društvu gdje se taj „nakit“ komentira, reče kako mu je muka u stomaku dok neke od njih, prolazeći automobilom, gleda i čita. A u takvim komentarima, konstatacijama i osjećajima nije usamljen. Naprotiv.

Za mnoge Hrvate posebno su iritantni džambo plakati Narodne stranke radom za boljitak i njihova poruka: “Slušaj srce i glasaj za ukidanje kantona”. Pa je li moguće da stranka čije je čelništvo, najugledniji (?) njezini članovi, do vrata u glibu kriminala, u istražnim zatvorima, s „morem“ optužbi za lopovluke i kriminalne radnje, s dokazanim kupovanjem glasova, čiji su članovi u sudskom procesu dokazani teroristi s ciljevima ostvarivanja mračnih političkih ciljeva…, još uvijek na političkoj sceni? Iz policijskih i sudskih istražnih tijela navode kako su prikupili „šleper dokaza“ o malverzacijama ove stranke, a kada se počne odmotavati klupko lopovluka oko raspodjele sredstava za poticaje, nijedno rukovodstvo općinske ili županijske organizacije, nijedan njihov povjerenik, neće ostati bez krivične prijave.

I iz te stranke, s džambo plakata nam poručuju: “Slušaj srce i reci da za ukidanje kantona”, i kojekakve druge nebuloze. A eto, kada je BiH u pitanju, i to je moguće, jer i nije lako i vidjeli smo koliko je vremena trebalo 410

da „maca (konačno) dođe na vratanca“ i iza brave strpati „čedo i produkt međunarodne zajednice“.

S nekoliko džambo plakata „ponosno“ u prolaznike „gleda“ osam godina hrvatski član Predsjedništva BiH, koga Hrvati nisu birali, a on se, ipak, skrušeno ali odlučno, uporno i pošteno zauzimao i borio se za njihova oteta i preostala ugrožena prava. Istina, više nije čedo Zlatka Lagumdžije i SDP-a, odrastao je on, osamostalio se, promijenio je Željko Komšić „crveni ogrtač“ posebno po sebi skrojen i sada odlučno, oslobođen svih stega, poziva: “Odlučno u promjene”. S njim, naravno, koji se svjesno, u dva navrata, poništavajući volju hrvatskog biračkog tijela, prihvaćajući dirigiranu volju Bošnjaka i njihovih glasova, da časno i pošteno u Predsjedništvu BiH zastupa interese svog (?) hrvatskog naroda, koji ga, nerazumnici i nezahvalnici, nisu željeli. Koje promjene Komšića možemo očekivati, pitaju srednjobosanski, a i drugi bosanskohercegovački Hrvati, kako vjerovati njemu koji je osam godina uzimao i koristio

ono što mu nikako i nikada nije pripadalo? Kako vjerovati njemu, koji, u svojstvu hrvatskog člana Predsjedništva BiH nikada nije bio ni u jednoj hrvatskoj sredini, a to ne čini ni sada kao predsjednik druge stranke kojoj je na čelu? A ponovo, umjesto sebe, nudi za člana Predsjedništva svog klona, nekog Antu Popovića, novog Sejdu Bajramovića iz reda hrvatskog naroda. Aferim moj Komšiću, mogao bi biti sukus razmišljanja i komentara Hrvata s područja srednje Bosne kada su Željko Komšić i njegova novoosnovana stranka u pitanju. „Zajedno pobijedimo nepravdu“, prolaznike gleda i poručuje im s džambo plakata, general (kako to gordo zvuči), Živko Budimir, predsjednik Federacije BiH, optužen (za plaćena) pomilovanja lopova i kriminalaca, sada predsjednik „svoje“ stranke SPP-a. Koja drskost, koji đon-obraz, koji bezobrazluk, komentiraju Hrvati s područja srednje Bosne čovjeka koji je svoju nezasitnost, pohlepnost, bolesnu ambiciju i želju za pozicijom i funkcijom, ostvarivao

Na drugim džambo plakatima, konkretno uz prometnicu kroz Poslovni centar a i cijelu Lašvansku dolinu, posebnih primjedbi i negativnih komentara Hrvata uopće nema.

Plakati su, uglavnom, lijepo dizajnirani, poruke razumne, nikako iritirajuće. Međutim, teme predizbornih rasprava među srednjobosanskim Hrvatima nisu samo džambo plakati, pa se žučno, ponekad s puno jeda i nezadovoljstva raspravlja i o postupcima HDZ-a BiH. Mnoge revoltira i iritira ime Nike Lozančića na listi za Zastupnički dom Parlamentarne Skupštine BiH, s pitanjem zar čovjek koji je u svom otvorenom pismu poručio kako je on protiv hrvatskog entiteta, kako je za unitarnu državu, za ukidanje županija, protiv „nacionalnih torova“ (jesu li takvi i švicarski kantoni?), čovjek koji tvrdi da „Hrvatima neće biti ništa bolje ako budu ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda u BiH“ itd. Zar može biti u (novoj) prilici za visoku poziciju čovjek (Niko Lozančić) koji je, protuzakonito, godinama, primao visoku mirovinu iz Hrvatske, istovremeno radio i kao dužnosnik HDZ-a na raznim funkcijama primao visoke

plaće, a kada je ulovljen s rukama u medu, s gnušanjem je odbio odazvati se pravosudnim organima države čiji je također državljanin i čiju je mirovinu protuzakonito primao. I ne treba iznenaditi, jer se i na tomu radi, ako takav čovjek, uz blagonaklonost bošnjačke strane „izbori“ mjesto u Parlamentarnoj Skupštini BiH. Gdje si, Niko Lozančiću, do sada bio, u kojoj stranci, na kojoj poziciji? Nije li vrli Niko, s obzirom na ova njegova, sada i otvoreno iznesena stajališta, sve to vrijeme i sve te godine bio u redovima HDZ- BiH nečija krtica?

Gdje su ti Hrvati u Kaknju, Niko naš (?), pitaju ga srednjobosanski Hrvati. A odgovora niotkud! Uz Niku Lozančića srednjobosanske Hrvate iritiraju i „dvorske (HDZ-ovske) spletke“ pojedinih visoko pozicioniranih stranačkih dužnosnik. Pojedinaca s različitih izbornih stranačkih lista (županijske federalna, državna)

2014

Kada su predizborne aktivnosti u pitanju, govoreći o Hrvatima konkretno u Vitezu, iritirao je džambo plakat SDA-ovog kandidata za Predsjedništvo BiH, Bakira Izetbegovića, postavljen tamo gdje mu, nikako, nije mjesto, na zid jedne zgrade nadomak gradske jezgre. Mjesto postavljanja je apsolutno neprimjereno, drsko i provokativno, uz poruku Izetbegovićevim ulizicama, da nikada, u proteklih 20 godina koliko je HDZ na vlasti u Vitezu, na takvom neprimjerenom mjestu, nije bilo nijednog plakata HDZ-a. A kako se zna da svaka neprimjerena akcija izaziva isto takvu reakciju, džambo plakat je već prve noći oštećen, dijelom pokidan i bojama premazan.

u borbi za poziciju, tko zna koju po redu. Prljave, ružne i nemoralne igre i zakulisne borbe, a mnogi ih vide i prepoznaju, u nelojalnom nadmetanju za vlast koje nikada nezasitnim dosta. I to prljava borba protiv stranačkog kolege, stranačkog prijatelja, tako bi trebalo biti. Na žalost, trebalo bi biti, ali nije. A epilog toga mogao bi biti: Dva loša ubiše (za osobne i samo osobne interese) Miloša. I ne samo jednog! Imena ne spominjemo jer su svakom Hrvatu, bar u Lašvanskoj dolini, znana. No, zanimljivo je, prije nekoliko dana, na proslavi dvadesetdruge godišnjice osnivanja „Viteške“ brigade HVO-a, s 653 poginula i ubijena i više od dvije tisuće ranjenih u obrani Viteza i Lašvanske doline, u kratkom obraćanju okupljenim, predsjednik OO HDZ-a BiH i kandidat ove stranke za Parlament Federacije BiH, prof.

Boris Marjanović uz ostalo je kazao kako su pripadnici ove brigade u ratu, u obrani svoje rodne grude, svojih obitelji i svog hrvatskog naroda, išli hrabro, odlučno s velikim srcem, spremni i živote dati za te vrijednosti i ciljeve. „Svojim primjerom, nama mlađim, koji se sada borimo političkim sredstvima, još uvijek za iste ciljeve, ostavili ste poruke, jasno zacrtane putove, kojim i kako trebamo ići, kako se do posljednjeg daha boriti i za to izboriti. I mi to sada i činimo“, kazao je Marijanović. Nakon žamora i pljeska mogla se čuti i konstatacija: E da je to tako!, A na žalost - nije!

Zvonimir Čilić

čineći toliko nepravdi upravo svom hrvatskom narodu u BiH. I sada bi ti isti prevareni i izigrani Hrvati, s njim zajedno, trebali krenuti u beskompromisnu borbu kako bi se pobijedila nepravda!

411

2014

TUŽNA SJEĆANJA SARAFINE LAUŠ

B

lagdani Svi sveti i Dušni dan su vrijeme dužnog pijeteta, molitve, cvijeća i sjećanja na drage, najmilije koji više nisu s nama. Ujedno su, iako nije cilj, vjerski putokaz, ukazati, podsjetiti i pokazati na nekažnjene zločine počinjene nad onima čijim se sjenama klanjamo, čijih se likova i njihovih djela sjećamo, za koje se molimo.

A kada je Travnik u pitanju i zločini počinjeni nad Hrvatima u ratu i poraću, onda je to i dodatno izraženo.

Jer niska bošnjačkih zločina nad Hrvatima u Travniku, neistraženih i nekažnjenih, iz rata i poraća, zaista je duga i preduga, strašna, da se i u ovim blagdanskim danima na njih ne bi podsjećali. Uostalom, kako ih kako ih zaboraviti, prešutjeti i u ovo blagdansko vrijeme molitve i pijeteta?

Nabrajati ih i na njih podsjećati, kada su zločini nad Hrvatima u Travniku u pitanju, grada i Općine koji se ubrajaju u najtragičnije u Domovinskom ratu, nemoguće je jer to, jednostavno, novinski prostor ne dozvoljava.

Međutim, ovaj put ćemo ukazati na jedan od tih strašnih a neistraženih zločina, koji se dogodio 8., 9. i 10. lipnja 1993. godine, u iznenadnom žestokom oružanom naletu brojnijih i daleko nadmoćnijih snaga Armije BiH na postrojbe HVO-a i hrvatska područja, posebno na istočnom dijelu Općine, na područja župa Guča Gora i Brajkovići, u kojima je do tada živjelo oko 9 tisuća Hrvata. A napad, progon, palež, pljačku, zločine, počinili su dotadašnji ratni saveznici Hrvata u borbi protiv srpskih agresorskih snaga. I tada, u samo tri dana, 8., 9. i 10. lipnja, Sarafina Lauš (1939.) iz sela Čukle, nadomak obi-

412

Sarafina Lauš otkriva spomen-obilježje na Ovnaku u matičnoj župi Brajkovići

teljske kuće, zauvijek je izgubila supruga Ivu (1939.) i sinove Fabijana (1961.), Miroslava (1970.) i Dragana (1959.)

Suprug Ivo poginuo je braneći svoj dom, a kako kaže Sarafina, nije htio bježati, povući se, kazavši neposredno prije pogibije: „Pa makar i poginuo neću bježati iz svoje kuće.

Nikomu ništa nisam učinio, pa zašto bih onda bježao“. Isti dan poginuo je i Sarafinin sin Fabijan kada se sa suborcima pokušavao probiti kroz obruč postrojbi Armije BiH u Lašvansku dolinu. „Nas desetak žena i djece, te moje sinove, Miroslava i Dragana, zarobili su nas, odveli i strpali u neke garaže u selu. Sve što smo sa sobom nosili, vrijednosti, dokumente, oteli su nam, vrijeđali nas, maltretirali, prijetili nam strijeljanjem, a sve su to bili domaći Muslimani, sve smo ih osobno poznavali ili bar iz viđenja.

„A kolo su vodili Avdo Delić, voditelj Civilne zaštite, tako su govorili, Omer Luković i sin mu Jasmin“, priča smireno, a ipak s vidljivim emocijama ponovo izazvanim ružnim podsjećanjima. „Sinove Dragu i Miroslava su odvodili, tukli ih, oteli im satove, vjenčane prstenje, vraćali ih u garažu, a 10. lipnja na „dobronamjernu preporuku“ Safeta Dejića iz sela Stranjani, Drago je pokušao pobjeći, a oni su, očigledno spremni na takav scenariji, čekali i u bijegu ga ubili. Iz garaže smo čuli još pucnjeva iako tada nije bilo nikakvih borbi, nešto ranije je iz garaže odveden Miroslav i nedaleko mjesta pogibije Drage i on je ubijen. A ništa, baš ništa nisu ružnoga učinili osim što su bili Hrvati, katolici, pripadnici HVO-a. Ubiše ih poznanici, naši susjedi Muslimani s kojim nikada nikakvih problema nismo imali, a znali su, u godinama prije rata, govoriti kako su naša djeca dobra, vrijedna,

„U svoj svojoj nesreći, jadu i tuzi, sreća je da sam sa sinom i nevjestom i dvoje unučadi, a tu, kuća uz kuću, su i moje nevjeste Ilinka i Kata i njihova već odrasla djeca. Slažemo se, poštujemo, hvala Bogu, pa mi je to izvor snage“, govori nam Sarafina, nakon što smo se vratili s groblja Prahulje gdje je vječno počivalište Ive, Fabijana, Miroslava i Dragana. „Kako sam sve to izdržala, kako se može i u takvim nesrećama i nevoljama ostati živ, normalan, pitate me? Ne znam, valjda Svevišnji to određuje, kontrolira, daje snage za život i nošenje teškoga križa. A ja, bez ikakve patetike, bez namjere i očekivanja nekog sažaljenja iskreno kažem: Živim samo zato što moram. Drugog izbora i nemam“, kaže

Sva hrvatska imovina je opljačkana, sa kuća, a u vlasništvu Hrvata bilo ih je blizu 300, skinuti su krovovi, vrata, prozori, sanitarije, a potpuno opljačkane i uništene su i obiteljska kuća Lauša te njihovih sinova Fabijana i Drage. A povratak je odavno stao kao i u ostalim naseljima župe Brajkovići koja je prije rata imala 5.600 župljana Hrvata, a sada ih je oko 400.

Sarafina Lauš sa sinom Tihomirom uz grobove t sinova i supruga na travničkom groblju Prahulje

nam nevjerojatno hrabra i mentalno potpuno zdrava Sarafina.

Međutim, ne propušta kazati, posebno podvući, kako pravde nema bar kada su Hrvati iz Travnika u pitanju. „Za pravdu vape i moji mili, moj suprug Ivo i sinovi Miroslav, Dragan i Fabijan, a pravde nema. A ako ima političke volje, profesional-

2014

„Uzimali su od mene izjave, što i kako se dogodilo, obećavali, pa sam mislila, krenulo je. A nije, na moju veliku žalost“, kaže Sarafina dodajući kako je sin Tihomir (1967.), također pripadnik HVO-a, tih kobnih dana uspio s prijateljima suborcima probiti se u Lašvansku dolinu. Sarafina je odvedena u Zenicu u zarobljeništvo no brzo je puštena uz posredovanje MCK. Utočište je našla kog poznanice u zeničkom selu Broda, a tek nakon okončanja bošnjačko-hrvatskog rata Sarafina je došla u Lašvansku dolinu i sa sinom Tihomirom i nevjestom Mirom, kasnije s rođenim unucima Majom (16) i Ivom (13), živjela je u Vitezu. Pronašli su tijela svojih ubijenih, ekshumirali ih i pokopali ih u dvije grobnice na travničkom ratnom groblju Prahulje. Kasnije, na darovanom placu, uz donacije iz Republike Hrvatske, napravili su kuću u Donjem Putićevu, naselju u općini Travnik, koje je bilo cijeli rat pod nadzorom HVO-a. Kuće na istoj lokaciji, odmah uz Sarafininu, izgradile su i udovice njezinih ubijenih sinova, Drage i Fabijana, Ilinka i Kata, sa svojih po četvoro djece.

Mjesna zajednica Čukle, prije rata je imala 1370 stanovnika – 935 Hrvata, 375 Muslimana, 18 Srba, 8 Jugoslavena i 34 ostala. Sad u Čuklama živi 30 Hrvata u 12 obiteljskih kuća, broj Bošnjaka se skoro utrostručio, Srba i ostalih uopće nema, kao ni tadašnjih Jugoslavena koji su, ponovo, promijenili „dres“

nosti, ljudskosti, poštovanja Boga i čovjeka, poručujem svim istražnim organima, policijskim i pravosudnim, putokaz ka pravdi, kada su moji ubijeni u pitanju, vodi preko Omera i Jasmina Lukovića, Avde Delića iz Čukala i Safeta Dejića iz Stranjana“.

Hoće li, konačno, tim putom krenuti istražni organi?

413

Zvonimir Čilić

poštena, dobro odgojena. Pa zašto ih onda ubiše, Bože moj dragi“, traži Sarafina odgovor po tko zna koji put, a odgovora već više od dvadeset i jednu godinu, nema.

2014

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ U VITEZU

N

akon što je 5. listopada posjetila Vitez i prisustvovala centralnom predizbornom skupu HDZ-BiH i stranaka okupljenih u HNS-u, predsjednička kandidatkinja za predstojeće predsjedničke izbore u Republici Hrvatskoj, Kolinda Grabar-Kitarović u ponedjeljak je ponovo boravila u Vitezu. Ovaj put u sklopu dvodnevnih predizbornih aktivnosti u Bosni i Hercegovini, gdje je doputovala nakon posjeta Kupresu.

U Vitezu, u Kongresnoj dvorani hotela „Central“, Kolinda Grabar-Kitarović dočekana je s oduševljenjem, kako je i ispraćena nakon svog obraćanja okupljenim. A u lijepoj i velikoj dvorani okupilo se više stotina Vitežana i dužnosnika iz oblasti političkog, gospodarskog i kulturnog života susjednih općina, te iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, Bugojna, Zenice, Žepča…

U dvadesetminutnom obraćanju, s jasno iskazanim emocijama, predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović je kazala kako će se već od prvoga dana na funkciji predsjednice Republike Hrvatske, paralelno s rješavanju zadataka i problema u Hrvatskoj zalagati svim raspoloživim snagama i ovlastima za konstitutivnu i institucionalnu ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini s ostala dva naroda koja tu žive. „Bez Hrvata, ravnopravnih i suverenih, ne može biti ni Bosne i Hercegovine“, kazala je, na što su prisutni reagirali burnim pljeskom. „Već sam prošla 25 tisuća kilometara kroz Hrvatsku a evo stigla sam i u BiH. Razgovarala sam s mnogima, s radnicima, umirovljenicima, sa zaposlenim i nezaposlenim, s 414

županijski ministar Nikola Grubešić, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i ravnatelj Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj

visokoobrazovanima, i čula sam, a to nije bilo teško i zaključiti, mnogo nezadovoljstva sadašnjim stanjem u Hrvatskoj, nesigurnost kada je egzistencija u pitanju, mala primanja, mirovine, pitanja kako živjeti i preživjeti. Upozoravanja na odlaske mladih iz Hrvatske, na „bijelu kugu“, na prijeteću katastrofu koja se približava“, istaknula je Kolinda Grabar–Kitarović i dodala: „Mi ipak nismo bez vjere i optimizma. Budimo se i zajedno ćemo povesti Hrvatsku u bolje i sigurnije sutra. Radit ćemo, mijenjati, unapređivati, stvarati socijalnu i pravnu državu. I vi ste dio tog programa“, poručila je.

Prema njezinim riječima, BiH je još uvije protektorat, a njezina je želja i cilj da ova lijepa zemlja bude suverena, uključena u euro-atlantske integracije, država triju u svakom pogledu ravnopravnih naroda. „Dosta je deklarativne potpore, treba raditi i poduzimati konkretne mjere u čemu ćemo iz Hrvatske dati svoj doprinos, u svojstvu potpisnice Daytonskog

sporazuma i u svojstvu Hrvatske kao članice Europske unije“. Kazala je također kako će Hrvatska pomoći svim raspoloživim snagama ulazak BiH u Europsku uniju i kroz europske fondove, koje do sada nesposobna aktualna vlast u Hrvatskoj nije znala dobiti, pomoći razvoju i Hrvatske i BiH. „Želim i želimo da ostanete na svojoj grudi, a za to trebaju gospodarski iskoraci, radna mjesta, socijalna i pravna i nacionalna sigurnost i ravnopravnost. A ja vam jamčim da ću ja u svojstvu predsjednice Republike Hrvatske i da će nova vlast, iskreno i konkretno vam u tomu pomoći. Budite sa mnom 28. prosinca, pridružite mi se, izađite na izbore, pa ćemo zajedno graditi bolju i perspektivniju Hrvatsku i u granicama mogućnosti i ovlasti i bolju i napredniju Bosnu i Hercegovinu“, kazala je na kraju svog obraćanja Kolinda Grabar-Kitarović, na što su joj prisutni uzvratili burnim i dugotrajnim pljeskom, koji je prerastao u ovacije.

415

Zvonimir Čilić

2014

dr.sc. Nino Raspudić

Ljudi i vrijeme zbirka je tekstova Zvonimira Čilića objavljenih u hrvatskom i bosanskohercegovačkom tisku od 1994-2014.

Ljudi o kojima govori stanovnici su Lašvanske doline a vrijeme je ovo beskonačnog poraća i nedovršene tranzicije, koja u Bosni i Hercegovini traje i danas. Čilić je kroničar borbe za opstanak, ali i svakodnevnice Hrvata Lašvanske doline, zajednice koja je jedna od onih koji su najviše propatili u ratu i poraću, ali koja nije poražena. Iščitavajući danas ove tekstove, s odmakom od dva desetljeća, u potpunosti se vidi nepravda koja je nanesena tom kraju. Nakon okončanja ratnih stradanja, uslijedilo je pravosudno i medijsko mrcvarenje i ocrnjivanje Hrvata Lašvanske doline, što se najbolje vidjelo u djelovanju haškog tužiteljstva koje je povremeno prelazilo granice bizarnog – o čemu svjedoči i podizanje optužnice za ratne zločine počinjene u Vitezu i Lašvanskoj dolini protiv Stipe Alilovića, čovjeka koji je otišao iz Lašavanske doline u travnju 1992. godinu dana prije sukoba s Muslimanima, a u međuvremenu se razbolio i umro u inozemstvu, jedne od brojnih zaboravljenih ili poluzaboravljenih priča na koje nas podsjećaju Čilićevi tekstovi. Dok se s jedne strane optuživalo mrtve koji su u vrijeme rata u Lašvanskoj dolini bili Austriji ili Nizozemskoj, s druge strane se za brojne zločine nitko nije procesuiran. Čilić argumentirano ukazuje na nerazmjer u prikazivanju zločina počinjenih tijekom hrvatsko-muslimanskog rata u Srednjoj Bosni, ne relativizirajući pri tom nijedan kriminalni čin. Osuđuje jednako svaki zločin, bilo da je riječ o zločinu kojeg su pripadnici HVO-a počinili nad Muslimanima u Ahmićma ili o pokoljima u Križančevom Selu, Buhinim Kućama i drugim zločinima muslimanske Armije BiH nad Hrvatima. Njegov humanistički stav je nedvosmislen: „nijedan zločin ne može i ne smije ‘pravdati’ drugi zločin niti se smije zanemariti, ignorirati, prešućivati. Jer, žrtava je žrtva, zločin je zločin, ma tko to bio i ma tko taj zločin počinio!“ I za razumijevanje današnjih odnosa u BiH vrijedno je pročitati Čilićeve tekstove o prvim godinama krhke Federacije BiH, opstrukcijama povrataka Hrvata u mjesta iz kojih su protjerani, ubojstvima i zastrašivanju povratnika, ubrzanoj islamizaciji Srednje Bosne. Čilićevi tekstovi podsjetnik su i na neka zaboravljena mjesta i ljude, poput potresne reportaže iz Daštanskog, male hrvatske enklave pokraj Vareša, gdje je 1994. na petnaest četvornih kilometara i na 1200 m živi i opstaje zajednica od 1700 ljudi, uglavnom prognanih Varešaka.

Njegova Lašvanska dolina nije samo mjesto stradanja, već i novog vitalizma, prije svega borbe za bolji život. Ako se samo uzme u obzir poratni gospodarski uzlet Viteza, s obzirom na okolnosti i okvir disfunkcionalne države poput BiH, može se bez pretjerivanja govoriti o malom čudu.

Pored neizbježnih (po)ratnih tema, Čilić u svojim tekstovima prati i svakodnevnicu svog kraja, kulturu, sport, male ljudske priče poput one Stjepana Perkovića, stopostotnog invalida koji slika nogama. Čilić ima osjećaja i za druge i drugačije, npr. romsku zajednicu u Vitezu čijem je životu posvetio zanimljive članke. Osim što je kroničar svoga kraja, angažirano se bavio i nekim gorućim temama koje su dizale dosta prašine unutar njegove zajednice, poput poslovnih poteza oko prodaje poduzeća Vitezita, o čemu također imamo dragocjeno svjedočanstvo u ovoj knjizi. Čilićevi tekstovi s odmakom godina pokazuju se kao vrijedno svjedočanstvo jednog vremena, važno ne samo za potpunije poznavanje onoga što se dogodilo u prošlosti, već i za razumijevanje sadašnjosti Hrvata u BiH, pogotovo u Srednjoj Bosni, ali i za promišljanje puteva za budućnost tog herojskog kraja, za kojeg bi trebalo biti više sluha i u Mostaru, a pogotovo u Zagrebu.

Josip Muselimović, akademik

Da je ova knjiga nazvana ‘’Neljudi i nevrijeme’’, umjesto kako je naslovljena – opet ne bi bilo pogrešno! To je dramatična kronologija zla i podsjetnik o nevoljama koje su, u vihoru rata, zahvatile pitomu Lašvansku dolinu. Toliku količinu zla mogli su samo, udruženim snagama, donijeti nevrijeme i neljudi. O zavičaju autora knjige javnost je najčešće slušala preko međunarodnog haaškog suda, njegovih optužnica i presuda – to su bile optužnice i presude kojima se ta kuća pravde i istine kompromitirala do te mjere da se otvorenog upitamo: Je li ona uopće imala smisla?

Ako se ikada budu analizirali učinci haaškog tribunala, vidjet će se da je ovo područje, sa stajališta hrvatske obrane, osim oružjem bilo najopsjednutije optužnicama! To je sigurno zato što obrana ovoga područja nije bila planirana. Očekivalo se nešto drugo. Zato su hrvati Lašvanske doline, u odnosu na broj branitelja i četvornih kilometara koje je trebalo obraniti i sačuvati kao svoju prapostojbinu doživjeli vjerojatno najžešću agresiju. Tako je jedan mali zavičaj postao velika ironija nepravednog suvremenog svijeta. Knjiga Zvonimira Čilića je muzej sačuvanih sjećanja – sjećanja na činjenice o kojima bismo, svi zajedno, više trebali znati.

Da se to ne bi zaboravilo, marni Zvonimir Čilić se, u svojstvu kompetentnog svjedoka, pojavljuje s knjigom izvješća o poratnom vremenu i stalnim referiranjem na rat i njegove posljedice. Na stranicama knjige autor, kao pisac i domoljub, upozorava na mutne zastore koje hrvatsku opstojnost drže na stalnoj kušnji. Kao brižan kroničar vremena upozorava na uporno nametanje centralizma koje u andrićevskim opisima čitamo kao tamnovilajetsko, koje djeluje strpljivo i podlo računajući na vrijeme koje ima napretek. Nevolje Lašvanskoj dolini, kao sol na otvorenu ranu, dolaze i od raslojenog hrvatskog političkog bića.

Zvonimir Čilić u predgovoru kaže kako je prvotno planirao da se ova knjiga pojavi prije petnaestak godina, ali se pojavljuje tek sada. U toj samo naoko usputnoj činjenici leži i jedna nevjerojatna istina: Ništa se posebnoga u tih petnaest godina nije promijenilo, kako se najvjerojatnije, ako se nastave primjenjivati aršini prava brojnijega u odnosu na manjega, neće promijeniti ni u narednih petnaest godina.

Stoga bi ova knjiga i njezine istine, zabilježene kad su se i događale, bez odlaganja i naknadnih prilagodbi trenutku ili, ne dao Bog, Njegovom Veličanstvu Interesu, trebala, pa makar i ovako naknadno, podsjetiti našu javnost na sve što se ovdje događalo i kako se jedan narod, tako malen, ipak uspio uzdići iznad golemih nevolja koje su ga zadesile, te se danas o njemu govori i kao uspješnome i u gospodarstvu i organizaciji života, i u sportu i kulturi, premda je ‘’Zagrebu daleko od očiju, a Sarajevu isto toliko od srca’’.

Iz novinskih izvješća Zvonimira Čilića vidljivo je da je rijeka Lašva zapravo metafora života: ona teče i glasa se žuborom koji govori - tu smo, nismo otišli i otići nećemo. Uostalom, u jednom članku o mladiću koji unatoč težem obliku cerebralne paralize, nogama uspijeva stvarati sjajna likovna djela, sadržana je i suštinska poruka ove knjige- biti jači od svake nevolje i svakog problema.

Fra Miljenko Stojić, kolumnist, publicist, pjesnik… „…Zvonimir Čilić, proteklih godina bio je dopisnik Slobodne Dalmacije , Radiopostaje „Herceg – Bosna“ i nekih drugih medija iz Viteza., Uvijek čiste misli i britka pera, zbog toga se njegova izgovorena izviješće neizostavno slušalo, a napisano čitalo. Uvijek mi se činilo glas prkosne i hrabre srednje Bosne, njezin glasnogovornik, pun nade… Samo takav čovjek, uz ostala dostignuća godinama može ispisivati ne samo Lašvanske ljetopise, Vitešku ratnu kroniku, Svijetlost i nadu…“

Dr. Slobodan Lang Moj dragi i poštovani prijatelj Zvonimir Čilić je informativna žila kucavica istine iz srednje Bosne.

Jozo Pavković, glavni urednik i direktor Večernjeg lista BiH Ne zaboravimo, u ratnom kaosu i potpunoj medijskoj blokadi, Zvonimir Čilić i nekolicina njegovih kolega bili su snopovi svjetlosti i jedini prozor u svijet za hrvatski narod središnje Bosne. Bili su uši i oči napaćenom narodu. Njegovi članci su poput vapaja odjekivali sa stranica, najprije “Slobodne Dalmacije”, a potom i “Večernjeg lista”, kojemu je ostao vjeran do danas. Da nije bilo Zvoninih novinskih članaka prikazanih u ovoj knjizi, ali i onih kojih nema u njoj, ne bi se znalo za kalvariju Hrvata središnje Bosne koji, uvjerava nas autor, i danas sve teže ostvaruju svoja konstitutivna prava. Narod će se u ovakvoj knjizi moći sagledati jer ovdje nije ništa zaboravljeno.

Željko Kocaj, književnik Ono što se nesumnjivo može reći za autora, to je svakako njegova otvorenost i hrabrost koju je pokazao pišući i o onim temama koje bi netko mogao nazvati „škakljivim“. I u tim slučajevima Čilić je o sumnjivcima i potencijalno odgovornima pisao navodeći ih imenom i prezimenom, bilo da se radilo o kriminalnim radnjama do osumnjičenika i potencijalnih krivaca za različite vrste terorističkih akata. Pišući i o tim temama na sebi svojstven način, otvoreno i navodeći ih imenom i prezimenom, pokazao je iznimnu i neupitnu profesionalnu i ljudsku hrabrost.

Zvonimir Čilić (Vitez, 1941.) školovao se u Vitezu, Ljubljani i Sarajevu. Po obrazovanju je socijalni radnik, a po profesionalnom angažmanu novinar i publicist. Prve novinarske tekstove napisao je sredinom šezdesetih u “Sportskim novostima”, nastavio je u zagrebačkom “Vjesniku”, a od 1986. radio je za “Slobodnu Dalmaciju” gdje se kasnije i zaposlio. Od 2008. godine radi u “Večernjem listu” iz Zagreba, a aktivan je kao suradnik portala Vitez.info.

Tijekom protekla gotovo tri desetljeća surađivao je s različitim medijima: s tjednicima “Danas”, “Direkt” i “Horizont” iz Mostara, bio je dopisnik HINA-e, Hrvatskog radija, dugogodišnji je suradnik Hrvatskog radija “Herceg Bosna”, a surađivao je i s Radiopostajom “Mir” Međugorje i Hrvatskim radijem iz Geelonga u Australiji.

Jedan je od osnivača i prvi glavni urednik Radiopostaje Vitez, kasnije RTV-a Vitez te mjesečnika “Privrednik”, glasila Udruge poslodavaca Viteza.

Zvonimir Ćilić, novinar i publicist

Suautor je knjige “Viteška ratna kronika”, monografijā “Volim Vitez” i “Vitez, grad i općina”, te nogometne monografije “66 godina NK Vitez”, kroničar je i urednik svih 14 do sada tiskanih godišnjaka “Lašvanski ljetopis”, te glavni urednik foto-monografije “Svjetlost i nada - Bijeli put i bolnica u Novoj Biloj”. Bio je dopredsjednik Udruge hrvatskih novinara BiH. Živi i radi u rodnom Vitezu.