12 minute read

Putopis Alpe

from MOTO PULS 145: 1-2/2015

from MOTO PULS 145: 1-2/2015, page 114

Pisma

TEKST I FOTO: TOMISLAV PRIBANIĆ TOMOSOM PREKO ALPA

IDEJA ZA OVAKVO PUTOVANJE PALA MI JE NA PAMET OVE ZIME I TO KADA SAM JEDNOM PRIGODOM NAVEČER SJEDIO U SVOJOJ RADONICI I SLUŠAO GLAZBU. ONAKO POLUUMORNOM KROZ GLAVU MI PROLAZE SVAKAKVE MISLI. POGLEDAM U JEDAN ZID, PA U DRUGI, PA U TOMOS, PA OPET U ZID I NEKAKO SI MISLIM KAKO BI BILO LIJEPO NAPRAVITI JEDNO DULJE PUTOVANJE TOMOSOM OD 49 CCM. NISAM TREBAO PUNO RAZMIŠLJATI. ALPE I ALPSKI PRIJEVOJI VEĆ NEKO VRIJEME STOJE NA MOJOJ LISTI PRIORITETA

Odmah sam uzeo kartu u ruke i počeo planirati. Baš u tom trenutku dolaze moji roditelji s puta i zateknu me kako klečim na karti. Prvo pitanje: „Putuješ nekuda?“ Kažem: „Da. Napravit ću jedno putovanje preko Alpa vozeći preko mnogih poznatih prijevoja uključujući Passo dello Stelvio i njegovih 2.760 m n.v“. Pitanje broj dva: „Lijepo, a kada i čime ideš?“ „ Tomosom ovo ljeto.“ Odmah šok. Hvatanje za glavu: „Pa ti nisi normalan“. Smijem se ja pa kažem: „ Možda i nisam, ali ja ću to napraviti. Bit će to nešto posebno“.

Ruta kojom sam odlučio ići obuhvatila je ukupno sedam zemalja i sedam zahtjevnih alpskih prijevoja. Polazak je iz mojeg rodnog grada Ogulina i put preko Slovenije, Austrije, Italije, Švicarske, Lihtenštajna do Waiblingena u Njemačkoj, mojeg trenutnog prebivališta i radnog mjesta.

Uglavnom, čekalo se ljeto i godišnji odmor. U međuvremenu sam skupio nešto opreme i pripremio Tomos 15 SLC za ovaj dug i zahtjevan put koji lagano graniči s njegovim krajnjim mogućnostima. 15-icu staru 36 godina restaurirao sam iz komičnog stanja i kao ljubitelj Cafe-racera u osnovi je preradio u takav stil, s obzirom na to da je Tomosova cjevasta ‘rama’ imala jako dobru podlogu za to. Meni je pak takav položaj vožnje predstavljao veliko zadovoljstvo. Mada sam bio poprilično siguran u svoju mašinu (s kojom sam već prethodno napravio 5.000 km u godini dana) ipak nije na odmet sa sobom imati neke stvari u rezervi.

Dan polaska 5.8 nestrpljivo sam iščekivao. Oduševljeni mojom idejom, moji prijatelji, Katharina i Verino krenuli su sa mnom na put i tako mi pravili društvo tijekom moja prva tri dana putovanja. Prva etapa obuhvaćala je put od Ogulina do Boveca u Sloveniji (cca 300 km). Odmah na početku priključila su mi se trojica mojih prijatelja na Tomosima (Goran, Dalibor i Milan) i pratili me do Kočevja. Iako dan nije počeo obećavajuće (jaki jutarnji pljusak u Ogulinu odgodio je moj put za nekoliko sati), ostatak dana bio je suh. Prvi krajolici koji su me se dojmili počeli su vožnjom uz rijeku Idrijicu prema Tolminu. Zatim od Tolmina prema Bovecu uz rijeku Soču, uz poglede na Julijske Alpe, napunili se me energijom za dalje. Po dolasku u Bovec kampiramo uz ugodno večernje druženje. Toplim čajem i grahom iz konzerve privodimo dan kraju.

Drugi dan puta donosi i prve prijevoje. Vršič pass (1.611 m.n.v) je pravi test. 15-ica natrpana stvarima odlično je to savladala u drugoj i trećoj brzini. Čak sam morao stati pokoji puta i pustiti neke ljude s natrpanim VW Transporterima koji

Na početku putovanja s prijateljima Goranom, Milanom i Daliborom u Kočevju

U kampu Bovec

Vršič, vidikovac ispred Tičarjevog doma

su mi bili prespori na žešćim usponima. Na vrhu radoznalost prolaznika i motorista s pitanjima: „A kamo ideš?“ Oduševljeni mojim planom i odlučnošću mogli su mi samo čestitati i poželjeti sreću. Valjalo je prošetati malo po vrhu, razgledati divne Julijske Alpe te stati prilikom spuštanja u Kranjsku Goru jer neki zavoji prekriveni kamenim kockicama umjesto asfalta na Vršiču nude poglede na fantastične krajolike.

Uslijedio je ulazak u Austriju preko Wurzenpassa u Arnoldstein u pravcu Kötschach-Mauthern – Lienz, sve s ciljem kako bih se u Hubenu priključio na cestu koja vodi preko prijevoja Staller Sattel (2052 m.n.v) u Italiju. Ovaj dio puta bio je nizinska klasika u Alpama, nešto šta se mora odvoziti da biste vidjeli neka prekrasna mjesta, a Staller Sattel je doista jedno od njih. Što ste bliže vrhu pred vama se sve više otvara raj. Jezera, crnogorične šume, planine sa snijegom u svojim usjecima, mnogobrojni potoci koji izviru iz planina i tra-

vjernim putopiscima poklanja par guma

Most na Soči

Austrija, cesta 110 za Oberdrauburg

Staller Sattel ulazak u Italiju u dolinu Antholz Austrija

Na vrhu Passo di Monte Giova

S kolegom Martinom (u sredini) na vrhu Monte Giova va intenzivne zelene boje jednostavno oduzimaju dah. Poželio bih ovdje biti svaki dan. Na vrh sam zajedno s prijateljima stigao oko 20 sati. Taman! Za spuštanje na talijansku stranu trebali smo čekati 45 minuta. Dovoljno za uživanje u krajoliku uz nezaboravan zalazak sunca za planinu Wildgall.

Ipak, na samome vrhu dogodio se moj jedini kvar na Tomosu tijekom putovanja - uzrokovan mojim propustom. Tijekom puta primijetio sam da ima dosta smjese goriva izbačene pored navoja svjećice, koja se počela cijediti niz cijelu mašinu. Bio je potreban tek jedan dodir da svjećica bude ispucana u blatobran. Kako nisam imao rezervnu glavu, nisam mogao nastaviti dalje. Međutim, to mi nimalo nije pokvarilo raspoloženje pored tolikih ljepota i uz pomisao da još mnogo toga želim vidjeti. Ništa me neće zaustaviti u tome. S obzirom da je planirani kraj etape bio odmah u kampu Antholz ispod Staller Sattela, trebao sam se samo spustiti u „leru“. Ipak, uz malu dozu žaljenja zbog kvara, jer mi je uskratio uživanje u jurnjavi po uskoj cesti s kratkim ravnim dijelovima i s mnogo oštrih zavoja, kao stvorenih za mali i okretni Tomos, stižem do kampa Antholz. Glavu cilin-

vjernim putopiscima poklanja par guma

Austrija, uspon na Staller Sattel planina Wildgall u daljini

dra (ono što sam trebao odraditi kod kuće) reparirao sam drugi dan kod obližnjeg mehaničara.

Trećeg dana vozim kroz Brunico, Bressanone, Vipiteno preko Passo di Monte Giova za Merano i konačno odredište: Trafoi podno Stelvia. Ponovno klasika, nizine sve do uspona na Monte Giovo. Eh, to je tek po mojem guštu.

Kada sam se popeo na vrh Passo di Monte Giova (2.094 m.n.v), napravio sam par krugova naprijed-natrag po vrhu, razgledavao, slikao. Ugledah kako na parkiralištu netko maše i doziva: „Tomiii! Tomiii!“ Pa, nekako nije mi više čudno da me znatiželjni motoristi žele zaustaviti i malo porazgovarati sa mnom, ali taj zna i moje ime. I gle čuda, svijet je zaista malen. To je moj kolega iz Waiblingena, Martin. Kaže: „Vidio sam natpis Tomos na rezervaru i odmah sam znao da to možeš biti samo ti“. Makar smo obojica znali da imamo u planu neka putovanja ovog ljeto, bilo je zbilja ugodno iznenađenje sresti se u isto vrijeme na istom mjestu.

S vrha Passo di Monte Giova prema Meranu uslijedio je jedan prekrasan dvadesetominutni spust. Obožavam spusteve i moram priznati da nisam baš štedio mašinu. Uživao sam prolazeći

Na vrhu prijevoja Staller Sattel (2052 m.n.v) pogled na Austrijsku stranu

oštre zavoje i vozeći kratke s-ove od ruba do ruba između ograde i kamene barijere. Iako moja brzina na Tomosu s kratkim prijenosom predviđenim za uspone nije prelazila 80 km/h, ipak se osjećate brzim kada ste na mopedu iz kojeg izlazi maksimalna snaga.

Merano, kasno poslije podne, prometne gužve u gradu, polako se navlače i crni oblaci iz smjera u kojem vozim, a to je Trafoi, posljednje mjesto prije uspona na Passo Stelvio. Kišu - koja je na momente bila poprilično jaka - nisam mogao izbjeći. Vozio sam uprkos tome jer sam želio prije mraka stići u kamp. Nekako po dolasku u Trafoi prošla me volja za kampiranjem. Devet stupnjeva u zraku, vlaga, sav mokar, oznojen, a kiša ne prestaje. Odlučio sam s prijateljima otići radije u obližnji hotel. Topli čaj, kriška kruha s domaćim pekmezom i spavanac u toplome.

Jutro u Trafoiu. Potpuna suprotnost: vedro i sunčano. Otvaram prozor u sobi, vidim da se i Tomos dolje osušio na jutarnjem suncu. Osmijeh od uha do uha jer za koji trenutak krećem na Stelvio, moj glavni cilj, koji je ujedno i povod cijelom mojem putovanju.

Kratka kontrola. Prvo, je li sve u redu na Tomosu. Vidim: nije. Spremnik je zjapio gotovo prazan. Brzo trk dolje do prve benzinske i stvarno, bilo je taman do benzinske u Gomagoiu.

Od Trafoia do vrha ukupno je 48 oštrih zavoja već dobro poznatih svakom putniku kroz Alpe. To je jednostavno nešto što morate proći i to vozilom koje će vama predstavljati zadovoljstvo. U mojem slučaju to je Tomos 15. Izazov počinje na 1.280 m nadmorske visine. Do konačnih 2.760 metara odvozio sam uz nekoliko stajanja da napravim pokoju fotografiju. 15-ica je uprkos velikoj nadmorskoj visini išla odlično, uglavnom u drugoj brzini i tu se kao i na Vršiču pojavio problem s natrpanim VW Transporterima opet presporima za mene. Po dolasku na vrh slijedi ritual - lijepljenje naljepnice na jednu od tabli, Tomosov logo. Vjerojatno prvi ikada zalijepljen na Stelviu. Valjalo je pronaći mjesta pored svih tih poznatih tvrtki i klubova, od kojih se jedva vidi što zapravo piše. Zatim sam parkirao motor na popularnom vidikovcu s kojeg se pruža pogled na okolne planine i čudnovate krivine Stelvia. Sretan i oduševljen ostajem tu neko vrijeme. Upijam dojmove, a

Monte Giovo strana prema Meranu

Uspon na Passo dello Stelvio

ujedno se i opraštam od svojih prijatelja Katharine i Verina, koji moraju krenuti svojim kućama, dok sam ja tek na polovici svojega puta. Zahvaljujem im za ugodno druženje i podršku tijekom putovanja.

Nastavljam dalje za Švicarsku preko Umbrail passa (2.501 m.n.v). Još jedan divan krajolik, odlična cesta s gotovo posvuda novim asfaltom. Jedan vrlo mali komad ceste preko Umbrail passa ostao je neasfaltiran, no i to će marljivi Švicarci vrlo brzo riješiti. Krajnje odredište ove etape bio je kamp Triesen u Lihtenštajnu. Do tamo moram proći još dva velika uspona Ofenpass (2.149 m.n.v) i Flüelapass (2.383 m.n.v). Ovaj prvi nije bio tako strašan za Tomos, no Füelapass - eh, tu su bili značajniji znakovi umora moje mašine. Doduše, zrak tada nije bio ni meni najlakši za disanje, a kamoli za mali dvotaktni motor. No i stajanje ima svoje prednosti. Meni treba hrana i priroda, a Tomosu samo dobro hlađenje. Flüela sa svojim ljepotama svakako je jedan od prijevoja na koji ću se vraćati u raznim varijantama.

Trafoi podno Passo dello Stelvia

Moj posljednji, peti dan putovanja, započinje kišno u Lihtenštajnu. Posjetio sam kratko glavni grad Vaduz i nastavio kroz Austriju prema Lindau. Uz Bodensko jezero zahvatile su me prometne gužve te sam zajedno s nekolicinom motorista 30 kilometara prestizao kolone automobila. Od Stockacha puno mirnije te sam birao što je moguće više sporednih cesta do Waiblingena, u koji stižem navečer uz prijeđenih 450 km u jednome danu. To znači da sam ukupno u pet dana napravio 1.480 za Tomos teških kilometara. Izuzev bezveznog kvara na glavi, sve ostalo je odvozio bez greške.

Moje putovanje zahvaljujući „Tomos - Tour des Alpes“ Facebook stranici koju sam napravio prije puta, donijelo mi je mnoge nove kontakte i ogromnu podršku. Među njima su i neki poznati i značajni ljudi poput gospodina Imre Szalme iz Subotice, velikog putnika Europom na Puch Pony-Expressu tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Zatim, Nevio Paliska, tvornički Tomosov vozač u prvenstvu Jugoslavije. Danas živi i radi s motociklima u Velikoj Britaniji. Drago mi je da je moje putovanje inspiriralo mnoge mlade ljubitelje Tomosa poput Kenana iz Bosne, koji je zadivljen mojim poduhvatom kupio sebi Tomos 15 i želi ga također urediti i krenuti njime na put.

Za mene kao ljubitelja motora najljepši je onaj trenutak kada sve potrebne stvari složim na svoj motocikl, sjednem na njega i krenem na svoje dugo planirano putovanje. Ipak uz jednu iznimku, spadam u jednu drugu kategoriju. Da bih u svojem putovanju u potpunosti uživao, na put moram krenuti motociklom koji je mojih ruku djelo. Ovo je moje prvo ovakvo putovanje i zasigurno nije posljednje. S obzirom da su restauracije i prerade moj hobi i posao, može se ponovno očekivati neki interesantni motocikl ili automobil složen uglavnom iz smeća, s kojim ću se otisnuti na put. Kada okrenete svaki vijak na vozilu i točno znate u što ste uložili stotine sati, vaša najveća nagrada je uživati u svome radu i s njime vidjeti svijet. n