Putopis Alpe

Dobratsch - prvi osvojeni vrh na 1.732 n/m

Pogled na Faaker See Sve se može kad se hoće

Da mi je navrh glave moto susreta (ili onoga što je od njih ostalo), popratnih lovačkih priča o (nepostojećim) putovanjima s R-ovima po 1.000 km na dan (mo'š mislit) uvjerio sam se 2008. godine, kada sam krenuo na prvo osvajanje bespuća izvan granica Hrvatske. Bez zamjerke, ali radije čitave dane vozim nego da cijeli dan slušam desetak motora u blokadi. Srećom, moja dva nova prijatelja dijele to moje mišljenje

Piše i snima: Siniša novak

Godina je počela najboljom vijesti u mojem životu - žena je ostala trudna. Nakon višetjedne euforije (onako sebično šovinističko-muški) kroz glavu mi je proletjelo da to znači manje vremena za Bandit, koji trenutno spava zimski san. Da ni ne govorim o putovanju (dvoumili smo između Alpi i Istanbula). Kupovina krevetića, kolica, oblekice i ostalih potrepština za pridošlicu postaje preokupacija u prvim mjesecima godine. Vrijeme leti i evo ti mjeseca svibnja.

Bandit mi služi za odlaske na posao i lokalne vikend vožnjice. Post koji sam ostavio na motori. hr forumu u lokalnoj temi pitajući “Ide li se nekome u Alpe?” već je i zaboravljam. Negdje sredinom svibnja dobivam privatnu poruku. I tako, putem foruma, upoznajem Julia kod isprobavanja moje kacige koju je kupovao za ženu. Prvi dojam koji je ostavio na mene bio je - picajzla! Dogovorimo se za kavu u Varaždinu. Čekam ja Hornet, kad ono stiže tip s autom u civilu i veli da mu se jakna pere. Molim?! I tako, pogleda on letimično kacigu, pa krene spika i puf - on bi na Grossglockner! I onda kao, vrijedi li još onaj post, da zajedno krenemo? Meni se misli vrate na onu picajzlu i činjenicu da se lik vozi na velikom motoru par mjeseci. Rekoh ja kao O.K., prepričavam neke zgode s putovanja, pričam što sve treba na putu, a on sluša kao đačić u prvoj klupi u prvom razredu. Za to vrijeme mislim u sebi da će odustati kao 90% ljudi s euforičnim idejama. Rastajemo se uz dogovor za poneku vožnjicu.

Nakon dvije, tri vožnje vidim da Julio grize i još k tome mi priopćava da ima još jednog prijatelja suputnika. Mislim da sam se prevario u početnom dojmu - on bi zaista u Alpe. Malo po malo i jednom prilikom na moto susretu u Trakošćanu upoznajem i njegovog kolegu Dalibora. Dalibor je Julijev kolega iz studentskih dana i on ga je uveo u moto svijet. U to vrijeme su dogovori za Alpe već bili u zamahu, samo se čeka povoljna vremenska prognoza.

U srpnju konačno usklađujemo poslovno-obiteljske obveze, definiramo zadnji dan za polazak (31.7. ili 1.8.) i uključujemo se u kolektivno korigiranje moje postojeće rute te aktivno praćenje vremenske prognoze i live kamera s alpskih prijevoja. Zadnji tjedan u srpnju prognoza nije obećavajuća, no shvatimo da ćemo ići sad ili nikad. Zovem Julija da sam mu poslao karte mailom, dajem dan polaska 1.8. radi gužve na Grossglockneru kroz vikend i konačno dogovaramo sastanak u jednom kafiću dan prije polaska.

Ruta obuhvaća važnije i upečatljivije prijevoje te par skijališta (Garmisch-Partenkirchen, St. Moritz, Madonna di Campiglio, Cortina d’Ampezzo), počevši od Villlacha, Nockalma, Grossglocknera, Gerlosa, pa preko Njemačke i Lihtenštajna okrznuti malo švicarske Alpe, te nezaobilazni prijevoj Stelvio. Povratak preko sjeverne Italije i Dolomita iz moje izvorne rute ostavljen je pod upitnikom jer nas godišnji ograničava (4 dana), a ni vremenska prognoza ne obećava. Iako svjesni da kroz alpske prijevoje 300 km dnevno treba odraditi spartanski, sami sebi zadajemo okvirni cilj od 500 km dnevno u prosjeku. Znam i da će tih 2000 km u četiri dana biti prelet kroz Alpe, ali u tom trenutku zaista nismo znali da ćemo se u njih zaljubiti i već na putu kući planirati nove pohode. Planirani trošak je 100-150 eura dnevno, a s obzirom na moguće oborine u računicu je uključeno svaku noć bed&breakfast, 50 eura na noć. Putopis je malo drugačiji, ne opisujemo već stotinu puta opisane Alpe i zapadne kulture. Prenosimo svoje dogodovštine i iskustva s puta, a

želimo i pokazati da u četiri dana možete proći šest država. Prvi: Čakovec - Zell am See

Sjedim na obližnjoj benzinskoj u Nedelišću. Mislim u sebi, vrijeme je za pokret, 5 je sati. Moj Bandit (1250SA iz 2010.) već je napola hladan dok u sebe uvlačim svjež nikotin i ispijam svoju prvu jutarnju kavu. Nije prošla ni puna minuta, a ranojutarnju tišinu para duet Horneta iz 2008. (Julio) i ZR7 iz 2003. (Dalibor). Uz brzinsko ispijanje kave Dalibor nam, spremajući kišno odijelo, prepričava kako ga je opralo u Lepoglavi na putu iz Klanjca. Slijedi zadnja provjere opreme, alata, dokumenata i krećemo preko graničnog prijelaza Trnovec kroz Ptuj prema Mariboru na gotovo praznoj cesti. Na jednom dijelu prestiže nas slovenski kamikaza u Schiroccu. Vozili smo dugo u dosta visokom ritmu jer lik autu vadi mast, međutim iza jednog oštrog zavoja blizu Maribora Schirocco doslovce nestaje i više ga nema na cesti. Nismo vidjeli znakove, ali smo se zaista zapitali nije li možda naš junak negdje izletio.

Od Maribora prema Dravogradu postaje malo hladnije, ali stišćemo zube jer uskoro izlazi sunce. Posustajemo oko 7 sati i oblačimo podstave odijela, jer zaključujemo da će prema Austriji biti hladnije s obzirom na to da ćemo se penjati. Čudni pogledi na “muškarce u tajicama” postali su uobičajena pojava kod svakog presvlačenja. Iako smo vozili po ograničenju i uživali u prvim minutama našeg zajedničkog puta, puste ceste kroz Sloveniju doslovno smo preletjeli. No, zato se kroz Austriju vozimo skoro dva sata do Villacha, koliko radi jutarnje gužve, toliko i radi poštivanja prometnih propisa. Dio vremena gubimo pred Villachom kako bismo utvrdili da mi je pregorio jeftini (kineski), ali seksi mini USB autopunjač s “Ebay”-a. No, nema veze, bili su jeftini, pa imam još jedan. Nailazimo na Lidl, pa kao pravi Balkanci kupujemo tunu i kroasane, jedemo i nastavljamo prema prvom odredištu.

Villacher Alpenstrasse naplatne kućice. Komentiramo kako je ulaz od 7 eura prilično skup za 32 km vožnje u oba smjera. Cesta se penje iz samog Villacha (550 m) do Dobratscha na vrhu (1.732 m). Svakim prijeđenim metrom shvaćamo da bismo dali i dvostruko za ovakav doživljaj. Cesta bez mana, zelena šuma, pogled s vidikovca prema Faaker See, kao da si u bajci ili nekoj slici svojski obrađenoj u photoshopu - nevjerojatno. Gore je u 10 sati bilo prohladno, ali nam to ne smeta jer nas grije adrenalin. Užitak koji cesta pruža, čistoća asfalta bez zakrpa i širina zavoja jednostavno zovu na odvrtanje gasa. Već razgovaramo o povratku bez kofera i natovarenih motora, jer krivine su stvorene za brušenje fuzića. Julio i Dalibor foto-dokumentiraju vrh, a ja mijenjam punjač za mobitel i odmah shvaćam da ni ovaj drugi (rezervni) ne radi. Ljut sam ko ris i ode nekoliko stotina kineskih majki u rodno mjesto, ali ode i mobitel na samo 30% baterije. Nije zabrinjavajuće jer Julio ima Nokiu sa OVI maps (baterija također pri kraju). “Just in case“ u tank torbama imamo 55 stranica odštampanih karti. Spuštamo se natrag u Villach i po dosadnoj cesti vozimo prema Spittal am Drau, gdje stajemo na prvoj kavici od jutra. U normalnim okolnostima ne bismo se ni zaustavljali, ali meni jednostavno prije Nockalma treba podnevna kava, a i Dalibor se brzo složio. Kava 2,5 eura, kola 2 i idemo dalje. Sat vremena vožnje do Innerkremsa i evo nas na ulazu opjevane i dobro poznate Nockalmstrasse, pune dužine poštenih 34 km za 8 eura. Već sama cesta od Spittala ima ono nešto i prolazi kroz najzelenije pašnjake koje smo vidjeli u životu, pa nismo znali što očekivati po ulasku na Nockalm. Pred samim ulazom uzimamo malu pauzu, izležavamo se po asfaltu i gledamo u varljive oblake, ali nema dvojbe, ovo moramo proći. Nakon odličnih 20-tak km uspona na 2.024 m do Schiestlscharte (Glockenhutte) shvatili smo zašto su se ljudi okretali kod ulaza. Mi, nažalost, nemamo vremena spustiti se još dodatnih 14 km do Reichtenau, a kamo li taj luksuz da dva puta odvozimo Nockalm. Čeka nas još dosta jahanja do krajnjeg cilja - Zell am See, a već je 15 sati. Stajemo radi slikanja nevjerojatnog pogleda odmah nakon spuštanja sa Schiestlscharte. Julio tu refleksno spašava ne jedan, ne dva, već ni manje ni više, tri austrijska motora od pada u provaliju. Kako tri? Naime, ili zbog neiskustva ili zbog umora, čovjek (parkirajući uz dva motora) gubi ravnotežu ne računajući na nagib parkinga. Pri tome pada na spomenuta dva motora koji su parkirani tik do litice. Na njihovu sreću Julio to vidi i pravodobro reagira, pridržava motor, čovjek silazi i uspravlja ga na nogare.

Za razliku od Villachalpenstrasse, Nockalm ima za nijansicu lošiji asfalt. Recimo da je Villach odličan plus, a Nockalm odličan što se asfalta tiče. Julio Nockalm opisuje ovako: Osjećaj kad si na 1.700 m i

vjernim putopiscima poklanja par guma

Ulaz na Nockalmstrasse

Schiestelscharte - drugi osvojeni vrh na 2.024 nm Julio osvaja koji metar više od 2.024 m

Pogled na cestu koja vas ostavlja nasmiješenima cijeli dan

Najzelenije livade ikad viđene u životu na putu od Nockalma prema Innerkremsu Ulaz na Grossglockner Alpenstrasse

Grossglockner Nationalparkplatz - treći osvojen vrh na 2.369 nm

voziš kraj kravice koja pase zelenu, ali stvarno zelenu travu uz samu cestu - neprocjenjivo! Osjećaj kad moraš kočiti jer svizac pretrčava cestu - neprocjenjivo. Osjećaj kad čuješ Daliborov ZR7 (rasplinjači) kako trokira na 2.000 m - neprocjenjivo. Za sve ostalo tu je plastika. Odmah nakon izlaska s Nockalma i one ceste sa svim njenim čarima, predvodim kolonu. Par minuta pratimo sumnjivog Austrijanca u ML-u koji ne koristi retrovizore. Toliko me nervira s kočenjima da krećem pretjecati njega i onog ispred. Međutim, sumnjivac u MLu s retrovizorima veličine naših tankova odlučuje se na isto to (naravno, bez provjere) i kreće u pretjecanje, ali se snalazim u sekundi. Odostraga ne izgleda baš lijepo kad te netko tjera u branike kraj ceste. U trenutku zaključujem da mi to ne treba na putu i postajem strpljiviji i oprezniji. Nakon sat i nešto sitno dobrog tempa i tankanja u Winklernu, eto nas ispred ulaza na najvažniji cilj u Austriji...

Grossglockner High Alpine Road. Plaćamo ulaz 13 eura i zbog tamnih oblaka držimo brzi tempo do Kaiser-Franz-Josefs-Hohe na 2.369 m. Glossglockner je osvojen! Julio nam je za ovu priliku nabavio cigare tvrdeći da je njegov cilj za 2011. ispunjen. Uporno ga uvjeravam da je tek prvi dan i da još ima mnogo toga za vidjeti, pa ga uspijevam nagovoriti da čuvamo polovicu cigare za Stelvio. Moram napomenuti kako su čelni ljudi parka već odavno prepoznali ovu vrstu turizma i da ga poprilično njeguju. Ovdje je tako, na primjer, restoran, auto muzej, parking na kat za automobile, posebni parking za motore, ormarići za opremu s bravicama itd. Zovemo žene da sačuvaju sliku sa webcama (navodno uživo, a kasni barem 5 minuta) i krećemo prema Hochtoru na 2.504 m, gdje se grudamo usred ljeta, na 7 Celzijevaca.

Skoro je 19 sati i sada već niski oblaci i zavjesa magle dovode u pitanje penjanje na Edelweisspitze (2.571 m). Dalibor daje gas na trokirajućem ZR7 i kreće, a nama ne preostaje ništa drugo nego krenuti za njim. Još jedan “bikers friendly point”, do kojeg vodi uski put popločen “starorimskim” kockicama i serpetinama zastrašujućeg nagiba. Parkiramo motore u sablasnoj magli i samoći, kao u nekom horor filmu, te pješice gazimo po još nekoliko stepenica do samog vidikovca. Odavde se vidi najviši vrh Austrije na Grossglockneru (3.798 m), kojeg mi nismo vidjeli jer su se oblaci spustili tako nisko da nam se pričinjavalo kao da je ispred motora kameni zid, a ne strma provalija. Upozoravam kolege da je kombinacija mraka i magle usred Grossglocknera zadnje što želimo da nam se na dva kotača desi u Alpama. Skačemo na motore u stilu Petera Fonde u Easy Rideru i jurimo prema Zell am See. Uglavnom, 48 kilometara zavoja prošli smo gotovo jedini s motorima. Baš ono što smo htjeli - voziti svojim ritmom, bez nesnosnih gužvi i krkljanca kakvi znaju biti vikendom.

Bliži se 21 sat, pred sam mrak stižemo u Zell am See. Zaustavljamo se uz cestu i samo sa podignutim vizirima dogovaramo hoćemo li fast food ili večeru, kad Dalibor primijeti McDonald’s s druge stra-

Julio u kaubojskom stilu, a u pozadini ledenjak Cigara na vrhu cara Franje Josipa

Hochtor - četvrti osvojen vrh na 2.504 nm Hochtor tunel - Hu hu, juri juri vlaaaak

vjernim putopiscima poklanja par guma

Pogled na vrh Grossglocknera - koji nismo vidjeli radi magle

2. DaN Zell am See - FelDkirch Edelweisspitze Parkplatz - san svakog bajkera na 2.571 nm Dešava se na putu - puknut nosač kofera na Hornetu

ne ulice. Odluka je pala - jedemo “domaće”. Nakon fast-food večere koja je potrajala 20-tak minuta Julio konačno u navigaciju unosi koordinate hotela, kad se pojavi GSX-R i kruži oko nas kao mačka oko vruće kaše. Taman smo se pogledali i htjeli komentirati, kad ono lik staje, digne vizir, skida kacigu i upita: „Zdravo momci, ja sam Edin iz Bihaća, a kuda ćete?“. Edin nam rješava spavanje u hotelu Ziller s doručkom i garažom za 28€ po osobi, pa se svi zajedno častimo domaćim pivicama. Nakon pivica i tuširanja, oko ponoći smo doslovce mrtvi umorni popadali u krevete.

Taj prvi dan napravili smo 628 km (nešto više od planiranog), uz dvije alpske ceste i Grossglockner! Bilo nam je jedino žao Dalibora (vozio dodatnih 80 km) i toga što nismo krenuli u ponoć da svaku Alpenstrasse prođemo po 2-3 puta. Oduševljeni smo, osobno uspoređujem prirodu sa Durmitorom (putovanje sa ženom iz 2009.). Durmitoru je potrebno samo malo kapitala za ceste i popratna stajališta, vidikovaca i tekućih/gastro ponuda i moglo bi ispasti čak i bolje, jer tamo je priroda zaista „netaknuta“.

Budućim putnicima ili za sljedeći put - pronaći jednodnevni smještaj u tjednu, u recimo, mjestu Spittal am Drau i proći Villach, Nockalm i Grossglockner detaljno i to po nekoliko puta u 2 dana, bez kofera i prtljage, jer tim cestama, zahvaljujući održavanju, motor ide do limita. Jednom kad ste prošli naplatne kućice i unutra ste, samo vozite gore-dolje do mile volje. Drugi: Zell am see - Feldkirch

Rano alpsko jutro, ali onaj kasni tuš od jučer čini čuda. Doručkujemo obilno, balkanska škola - dovoljno do večere. Pakirajući prtljagu na motor, još jednom s nevjericom gledamo Daliborovu zadnju gumu. Naime, tek sam jučer na Edelweisspitze u onoj magluštini primijetio da mu je zadnja guma na graničniku. Naše uvjeravanje da se s takvom gumom neće domoći Italije nije ga se dojmilo, ali kad mu je isto jučer potvrdio Edin, na licu mu se vidjelo da konačno misli isto. Dobio je preporuku za vulkanizera u Saalfeldenu i najavljuje nam da je odlučio promijeniti gume (mislimo u sebi: gdje baš sad usred putovanja, ali dobro, mi smo ga nagovarali, pa...). Pola sata vožnje i stajemo kod preporučene vulkanizerske radnje u Saalfeldenu. Tamo nas dočekuje višestruko iznenađenje. Kao prvo - radna snaga su svi domaći “gastarbajteri”, kao drugo nema gume za Dalibora i treće - Julio primjećuje da mu kofer čudno stoji. Površni pogled i imamo što vidjeti - odostraga su pukli vijci kojima je nosač učvršćen na šasiju. Problem je riješen u trenu na tečnom hrvatskom. U međuvremenu, Dalibor je otišao tražiti gume po Saalfeldenu i nema ga pa nema... Iako je dogovor bio da ga sačekamo, nakon sat vremena gubimo strpljenje i krećemo u radnju gdje Daliboru montiraju gume. Stižemo u nekakvu moto trgovinu s vulkanizerskom radnjom. Julio odmah sjeda na novu Super Tenere, dok ja svoju guzicu smještam na VFRku. Ljubav na prvi dodir. Malo po malo, mi visimo kao djeca na motorima, ovi nespretno montira-

Ulaz na Gerlospass. Dalibor i Julio demonstriraju balkanske manire čekanja u koloni

Pogled na Krimml Dalibor se ipak odlučio na nove gume

Ovako izgleda Garmisch-Partenkirchen u kolovozu

ju gumu i eto ti 10 sati. Malo ljuti, jer smo već trebali proći Gerlos, jurimo prema Krimmlu. Malo smo ljuti, ali ne želimo da bilo tko od nas na ovakvom putovanju ide u rizik, pogotovo s tako važnom stvari kao što je guma... Uglavnom, na kraju se ispostavilo da je guma bila papreno skupa (uz povrat poreza) i još k tome je kotač bio loše montiran (otišle zadnje pakne).

Cesta prema Gerlosu preko Mittersila je čista uživancija. Užitak je voziti po Alpama, ali još je ljepše voziti po ravnici okruženoj Alpama uz sunčano vrijeme i prekrasnu vidljivost. Sve do Gerlosa prekrasan pogled na Nacionalni park „Hohe Tauern“ s lijeve strane. Kod samog Krimmla zaustavljamo se na kavi, mjesto vrvi od turista sa svih strana svijeta, a ono preko puta običan vodopad. Ajde, pogledali smo i mi to, pa idemo osvojiti ono po što smo došli - zadnji nahvaljeni prijevoj u Austriji - Gerlos Pass. Točno u podne stižemo na naplatne kućice... Cesta nas ne oduševljava naročito jer ima dosta ravnih dijelova. Nockalm i Gross su bili puno bolji i trasom i asfaltom. Međutim, vidikovci i pogled na onaj „običan“ vodopad su nešto!

Prolazimo Gerlos, u mjestu Zell am Ziller skrećemo prema Jenbachu. Od Jenbacha vozimo brzom cestom prema Innsbrucku, a na putu srećemo jedinog Hrvata na cijelom putu (BJ tablice, sa suputnicom). Pretekli smo ga glupirajući se na motorima misleći da će nas sunarodnjak pratiti na prvom izlazu, međutim kod skidanja za Innsbruck on je samo produžio... Evo, kolega, ovim putem pozdrav i žao nam je što nismo popili koju! Blizu Innsbrucka nastavljamo običnom cestom neobično gustog prometa i pomalo gubimo živce jer vrijeme ide. Nešto prije Innsbrucka opet imamo situaciju. Vozim iza traktora i auta. Ovo dvoje na izlasku iz mjesta nešto usporavaju i mislim si da nas puštaju. Krenem u pretjecanje, dobijem onaj osjećaj da nešto nije kako treba. Periferni vid popunjava mi nekakva sjena, otpustim gas i kočim svim sredstvima. Pazi sad - ovo dvoje luđaka ispred puštali traktor preko ceste. U trenutku kad sam bio zauzet kočenjem i ukopavanjem motora, onako u pozadini čuo sam škripu guma. Pogledam udesno i šok - Julio pored mene sav nakostriješen. Julio nam kasnije priča da mu je to bila jedina situacija kod pretjecanja kad se odlučio gusto zaljepiti za rep vođi kolone, a kod kočenja je zaboravio na Banditov ABS. Ipak, Julio sretno-spretno zaustavlja Hornet usporedno uz mene. Onako, poslije svega komentiramo međusobno - dobro da se nismo sami skršili... Nastavljamo dalje ritmom od 50 km/h u kaotično gustom prometu. Konačno se dokopavamo Innsbrucka i stajemo ne bilo gdje, nego kraj Louis Mega shopa. Uzbuđenje je splasnulo u sekundi jer još nije otvoren. Radnici koji slažu robu na police nas gledaju, pa registarske pločice, pa nas, pa pločice, pa si misle... khm...sve najljepše valjda. Ništa, Dalibor i ja grabimo priliku za čik-pauzu (Julio kao nepušač opet gunđa) i tjeramo dalje put Njemačke i GarmischPartenkirchena. U Mittenwaldu na semaforu Julio se muči na engleskom Austrijanca pitati za put prema Garmischu. Lik iz auta gleda moju pločicu naprijed i uz smješak mu ležerno i tečno odgovara - „Samo pravo!“.

Vozimo paralelno uz autocestu i ulazimo u Garmisch. Blijeda kopija onog skijališta u zimi, ali opet sve je puno motora i ljudi. Ista ljepota kao zimi, samo u zelenoj boji. Oko 17 h stojimo kod Lidla u Garmischu na ručku (opet Balkan style) i krećemo put Feldkircha preko Reutte-a, do kojeg smo stigli u 18 h. Prekrasna cesta od Garmischa do Reuttea uvelike me podsjeća na puno puta odvoženu cestu Banja Luka - Jajce, samo je puno, puno brža. Punih sat vremena čiste uživancije. Stajemo na kavi i raspitujemo se kod „domorodaca“ hoćemo li stići do Feldkircha prije mraka. Svi nas odgovaraju od nastavka i nude prenoćište jer će nam kao trebati više od 2 sata. Ako već moramo krenuti, šalju nas preko Lecha. Nama je sve to sumnjivo, gledamo u kartu i pogledi sve govore - idemo sad ili nikad. Dogovorno odlažemo Bregenz za sutradan, jer do Feldkircha nećemo stići ni do ponoći. U 18,50 h skačemo na pile i gas, gas, gas... Samoinicijativno, onako po instinktu ne skrećem za Lech, nego idem ravno, paralelno uz njemačku granicu i ispada da je to bila izvrsna ideja. Cesta kao u snovima, široka, planinska, asfalt kao pista... Uživamo tako vozeći dok mi pogled ne privuče treperenje rezerve. Spuštam ritam jer horizont odaje samo planine, od naselja ni traga, a ne znam gdje i kada ću moći nahraniti gladnog “liter i frtalj” Bandita. Spuštajući se s planine vozimo iza V-Stromovca (uz dužno poštovanje, prespori za nas) kako bismo uštedili na gorivu. Stižemo u mjesto Au, gdje tankamo, unutra radi stara plavuša, ali “MILF“ i to kakva! Završim točenje i opet počnem psovati sve u 16. Kolege mi piju krv na slamčicu

Ulaz u hostel u Feldkirchu. Sad se zapitajte kako li smo samo uspjeli pronaći taj smještaj jučer oko 22 sata Još jedno od jutarnjih spremanja za nove pohode. Iako ne izgleda tako, i to nam ispada zabavno

vjernim putopiscima poklanja par guma

Dalibor je, kao i uvijek, prvi spreman na pokret

Kasna večera, odnosno kebap u Feldkirchu u 23 sata Julio i Dalibor se naoružavaju za sutrašnje osvajanje švicarskih i talijanskih Alpi Bregenz, trojac na tromeđi Njemačke, Austrije i Italije

jer uzalud vozimo 20-tak minuta ko babe. U biti mi je rezerva svjetlila radi svih onih predivnih brzih zavoja, kao stvorenih za polegnuti motor. Okrznuli smo austrijski Furkapass, pa preko Sonntaga za sat i nešto sitno stižemo do ravnice gdje je smješten Feldkirch. Prošlo je 20 h, misli nam se vraćaju na domoroce i onih 2 i nešto sati vožnje, pih...

Parkiramo u centru s namjerom da odemo na kavu, ali se malo nećkamo jer bismo prvo trebali pronaći smještaj. Toliko smo se koncentrirali i žurili da smo promašili smještaj koji sam našao kod planiranja rute nekih 10 km prije Feldkircha, a ne da nam se vraćati. Pitamo par cura u prolazu za neki jeftinjaka hotel, međutim alkohol u njima je jači od jezika i dobivamo samo samoglasnike. Ništa, Julio čuva opremu, a Dalibor i ja svaki na svoju stranu tražiti hotel. Nismo dugo tražili, hoteli su ili puni ili pak recepcije rade samo do 20 h. Ipak spuštamo guzice na kavu i odmah saznajemo da postoji hostel u blizini i da recepcija radi do 23 h. Malo punim mobitel i jurimo do hostela ilitiga „Jugendhausa“. Ulazimo na vrata, unutra sumnjiva atmosfera i svi nas streljaju pogledom odmjeravajući nas od glave do pete (valjda radi moto-odijela) kao u provincijskoj kafani. Tip na recepciji peče jaja, briše ruke u majicu i dolazi do nas kao Lurch (Adams Family). Ugovaramo sobe teškom mukom jer, kao, nema slobodno i pita nas za doručak. U sekundi se prisjećam onih jaja, majice i kao iz topa izvaljujem - Nein danke! Gore je kat prazan (tip provjeravao 10 minuta da li ima mjesta) i dobivamo sobu za 12 osoba samo za nas, što hoćeš bolje - pod tuš i u grad. Šećemo po praznom gradu, bilježimo zanimljivosti, večeramo kebab i vraćamo se na spavanac nešto iza ponoći jer gradić nema noćni život. Iznenađenje ispred hostela je mlada Japanka koja nas nagovara da joj otvorimo vrata jer ima rezervaciju, ali je zakasnila radi vlaka. Dok ja odlazim na zadnja vrata otvoriti ulaz, Julio se nada da mu se ispunila životna želja, međutim pojavljuje se Lurch i preuzima stvari u svoje ruke. Juliu pada mrak na oči, a mi ga tješimo da je malo bed, ali još je mlad!

Drugi dan, Gerlos nas nije očarao (teško da i može nakon Grossglocknera), međutim ugodno nas je iznenadila cesta od Garmisch - Partenkirchena do Reutte-a, i od Reuttea do Au (Groshansenwald). Odometar pokazuje nešto više od 400 km. U troglas se slažemo da je domet odličan, s obzirom na to da smo izgubili gotovo cijelo prijepodne. Međutim, i to “kašnjenje” donijelo je svoje čari, a tek sutrašnji Daliborov “hamburger osmijeh” (od uha do uha) radi brušenja novih guma do ruba po Švicarskim Alpama - neprocjenjivo!

Treći: Feldkirch - Merano

Dižemo se opet rano, u 6 ujutro. Nedostajalo nam je malo sna, legli smo noćas skoro u jedan. U 6,48 h smo spremni za pokret, uz pakiranja, provjere tekućina i ostale potrebne radnje. Usput smo razgovarali o Bregenzu, ali uvjerili smo sami sebe da bi bilo šteta ne otići na samu tromeđu i ne vidjeti Bodensee. E, kakve li greške! Na putu u Bregenz ušli smo u špicu. Zagreb je nula prema ovome, pogotovo cesta od Feldkircha prema Bregenzu. Slabih 40 kilometara u sat i pol vožnje po dosadnoj i ravnoj cesti, katastrofa! Ulazimo motorima ispred jezera gdje je inače strogo zabranjeno za motore, okidamo par slika i ispred Kunsthausa (famozna zgrada sa natpisom 0,00000000001 mm) jedemo najskuplje i najodvratnije sendviče na putu. Vraćamo se gorkog osjećaja tom istom prokletom cestom put Feldkircha prema Lihtenštajnu.

Sat vremena kasnije prelazimo granicu, stajemo u Schaanu jer mene kaciga od nesnosne vrućine počinje rezati u glavu i jednostavno je moram skinuti na pet minu-

Davos. Spremni čekamo pljusak. Nebo izgleda kao u odjavnoj špici filma Terminator Schloss (dvorac) Gutenberg van Vaduza ostavio je nešto veći dojam od onoga u Vaduzu, gdje živi sami princ. Mi bismo odabrali ovaj radi okoline Nacionalni park u Švicarskoj. Kiša prestaje, Siniša kao radnik Čistoće uzaludno stopira natrag za Davos

Prvo stajanje u Linhtenštajnu - Schaan

ta. Vaduz nas i nije nešto očarao, tako da smo stali odmah izvan njega, kod dvorca Gutenberg. Dalibor tu s novim fotićem snima najbolje slike na putovanju. Julio primjećuje jedino vozni park u Vaduzu, sve redom Evo, Sti, TypeR, RS... ili jače, ali ne ispod 3 litre - ima se, može se! Shvatili smo da je nesnosna vrućina u stvari radi sparine, u smjeru Švicarske nebo se crni i nikako ne izgleda dobro. Obzirom na vrijeme, niti ne razmatramo opciju da preko Chura potegnemo do St. Moritza, odvezemo par švicarskih prijevoja i da se vratimo u Davos putem Albulapassa. Krećemo cestom prema Churu do sljedećeg odredišta - Davos. Prelazimo famozni St. Luzisteig Pass kroz kasarnu, preko Schiersa vozimo kroz Wolfgang prijevoj (1.631 m) prije samog Davosa. U Davos stižemo negdje oko pola jedan. Dok mi uživamo u malo dužoj pauzi na benzinskoj postaji, vani počinje prolom oblaka i pljusak. Razmišljamo petnaestak minuta i uz malo nećkanja krećemo dalje. Prelazimo Fluela prijevoja (2.383 m), a koji kilometar poslije u švicarskom nacionalnom parku prestaje kiša. Skidamo kišnjake i krećemo prema Ofen prijevoju (2.149 m). Sam prijelaz iz Švicarske u Italiju na Umbrail prijevoju (2.383 m) nismo vidjeli, napominjemo ovo jer bi Švicarska, kao, trebala imati granice. U jednom trenutku dostižemo Talijane u Audiju RS6 i pratimo ih u jako dobrom tempu jer očito dobro poznaju cestu. Dostiže nas i na naše čuđenje, prestiže Švicarka u Omegi karavanu, s kojim imamo dosta problema kasnije. Cesta je puna serpetina, a ona vozi sredinom ceste, kroz zavoje uz škripu guma gotovo da “slajda”. Na ravnome iz auta izlazi čisti dizel koliko ga tjera. Pazi sad psihijatarski slučaj, ona kreće pretjecat auto s 5.0l V10 FSI bi-turbo motorom i 500 KS ispod haube. Naša laička dijagnoza: definitivno za psihijatrijsko liječenje. Ili je pak u bliskom rodu sa Sebastianom Buemiem. Nekako je perem u jednom preglednom zavoju, dok je Julija skoro istjerala s ceste. Konačno je pretječemo, ali RS6 nam je nestao, pa dalje vozimo svojim tempom. Prije dijela Umbraila s (nekih 3 km) makadama sreli smo Engleze koji putuju sa ljetovanja u Hrvatskoj bez kišnjaka, kao nema kiše na Stelviu i sve je O.K. Prolazimo taj makadam i počinje slaba kišica. Eh Englezi, pa oni su naviknuti na kišu, nisu ni primijetili da pada. Dalibor staje i na kožu navlači kišnjak. Mi sa tekstilom, goreteksima, kordurom i ostalim čudima mikrovlakana se malo “preseravamo”, ali nećemo dugo.

Stižemo u Bormio, točnije Cima Coppi (2.760 m) u stilu nacionalnih heroja i parkiramo se gdje ima mjesta jer je gore sve puno bikera. Prizor s druge strane planine je prekrasan, ali tamna nijansa plave i sive boje ledi kosti. Počinje lagana kišica i tužnih pogleda shvaćamo da ćemo Stelvio voziti po kiši. Razmišljamo da li prespavati u prenoćištu “Tibet” (50 eura je večera, spavanje i doručak). Čak i odlazimo do “hotela”, ali je prazan, pa zbog toga i činjenice da radi kilometraže nećemo stići doma sutradan krećemo dalje. Julio kupuje plišanog svisca, a ja odustajem od

Pogled sa Ofenpassa odmah poslje NP Svizzere

Passo dello Stelvio - Cima Coppi, 2760 nm. Upravo radi toga smo išli tim putem. Dojam je malo pokvarila kiša, koja se kasnije pretvara u tuču

kupovine i filozofiram o nastavku puta na štandu s talijanskim prodavačicama. Ljudi nas čudno gledaju kad oko 17 h sjedamo na motore. No, mi se smijemo, pozdravljamo i spuštamo ljute konje sa prijevoja. Nije prošlo ni 5 minuta i počela je tuča veličine graška. Sada znamo čemu čudni pogledi gore u Bormiu. U našim glavama jaz jer kiša znači da zaobilazimo Madonnu i okolne prijevoje. Ništa zato, barem imamo ispriku za budući izlet u alpe - St. Moritz i Madonna.

Ne odustajemo, sad kad smo već krenuli i pokisli idemo u smjeru Bolzana, pa dokle stignemo. Blizu Lasse radimo pauzu ispred kapelice, ali nema zaklona od kiše, tako da nakon čik-pauze krećemo dalje. Julio se opet pjeni jer mora stajati na kiši dok mi pušimo. U prvoj trgovini s nadstrešnicom kupujemo nekakve grickalice i 50 vrećica za zamrzivač, tresemo vodu iz čizama i obuvamo vrećice. I ne, nema tih čizama ili odijela koja takvu kišu neće propustiti, to nam više nitko neće prodati. Kiša lagano popušta, a mi jurimo kroz dosadnu Lassu prema Meranu. Trebali smo spavati blizu Bolzana, ali blizu 20 h u jednom trenutku vidim gasthof restoran zvučnog imena “Hanny” i na rotoru se okrećem za 180°. Onako blatni u upečatljivim kišnjacima jarkih boja provjeravamo cijenu i smještamo se, te brže bolje pod tuš. Tek prilikom raspakiravanja kofera Dalibor i Julio su primijetili gumenu brtvu na mom Givi koferu. Tvrde kako je to super jer nema šanse da propusti kišu u vožnji, dok ja vadim “mokre” hlače (i to “mokre” baš u intimnom području). Sva grijaća tijela i prozori obloženi su mokrom moto opremom (rukavice, čizme, rubovi odijela...) a mi odlazimo na večeru u prizemlje restorana. Smazali smo tri prave talijanske pizze. Nakon sat vremena moje hlače su još “mokre”. Šetnja gradom, neobične grane po cesti svjedoče da je u Meranu bilo malo jače nevrijeme. Vraćamo se u sobu oko 22 h, a moje hlače još “mokre”. Čudimo se kao kokoš glisti, da bi utvrdili da uopće nisu bile “mokre” već natopljene uljem. Prilikom jutarnjeg dotakanja ulja u Feldkirchu sam valjda svojski zategnuo čep koji je na nekoj od rupa na cesti preskočio navoj. Predviđamo da je oko decilitar ulja ušlo u kofer - dakle Givi ne propušta vodu, a čep od ulja treba ubuduće osigurati izolir trakom ili selotejpom.

Na brojčaniku je 1.423 km, a taj dan prošli smo oko 400 km teških švicarskih i talijanskih prijevoja. Od tih desetak prijevoja, četiri su sigurno bila iznad 2.000 m nadmorske visine. Ukupni dojam malo nam je pokvarila kiša tj. tuča koja nas je prala od spuštanja sa Stelvia sve do pred Merano. Međutim, na to smo bili spremni jer smo ipak u Alpama, ali čovjek se uvijek nada da neće kišiti. Ponekad zavidimo Daliboru sa ZR7 na fergazerima, jer zaista je prekrasno na 2.500 m čuti kako motor trokira jer dobiva premalo zraka. Melem za uši.

Četvrti: Merano - varaždin

Dobro odmoreni dižemo se oko pola šest. Soba nam izgleda kao da su kroz nju prošli Huni, no zato je sva oprema suha. Već smo jučer, za šetnje Meranom, dogovorili da u slučaju lošeg vremena idemo kući što bržom rutom. Ipak, radi jučerašnje kiše i zaobilaženja Madonne, Cortinu stavljamo pod obvezno odredište! Smazali smo obilni doručak, popili kavu, a vrijeme se nekako omaklo - skoro je 9 sati. Sa Daliborom nas brzo odjavljujem na recepciji i krećemo. Pola sata vožnje po autocesti (prvi i posljednji put na cijelom putu) jer žurimo za Cortinu i eto nas u Bolzanu. Po osjećaju vozim kroz Bolzano i na izlasku iz grada stajem kako bismo na Julievom OVI mapsu provjerili da li se krećemo u dobrom smjeru. Iako će se kasnije pokazati da smo bili na dobrom putu, cimamo se i zaključujemo da ćemo ipak vjerovati GPS-u. Vraćamo se u grad. Navigacija nas dovodi do ulaza na autocestu, kimam glavom i zaobilazim ulaz. Vozimo se desetak minuta, cesta nekako poznata i evo nas opet pred ulazom. Gasim Nokiu i vraćam je Juliju ne skidajući kacigu (unutra psujem sve u 16) i palim svoju navigaciju s baterijom na izdahu. Nakon 5 minuta vožnje evo nas natrag na cesti koju smo prvobitno prošli po osjećaju. Konačno smo izašli iz Bolzana!

Vozimo petnaestak minuta. Ležerna vožnja, mislim u sebi: “Sad brzo Cortina, pa jurimo prema granici. Granica, putovnica, odjava... Isuse!”. Odjednom na čelu kolone usporavam, spuštam glavu i lupam kacigom po tank torbi, uz otpušten gas to radim do potpunog usporavanja. Stajemo, skidam kacigu i mašem s njom kao da ću ju baciti u provaliju. Presječem Dalibora i Julija pogledom jer se smiju i nervozno ih pitam: “Kaj se smijete, a kak ćete vi preko granice?”. Međutim, ja ne znam da su putovnice kod Julia na sigurnom. Vratimo se na odjavu iz gasthausa u Meranu. Kod odjave je Julio

vjernim putopiscima poklanja par guma

Pogled prema dolini sa Stelvia, koju polako nadvija tamni oblak

Merano - malo glupiranja uz telefonske govornice koje nismo dugo vidjeli

Par minuta poslije dok smo se spuštali sa Stelvia oprala nas je tuča Merano, Italija. Glupiranju nikad kraja, pa smo tako pokušali i nešto zaraditi sa strane na uglu

Passo Gardena. Ako ne brojimo milijune biciklista na koje treba paziti i loš asfalt - dojam 5 plus!

Passo Gardena s druge strane Julio misli da je ulovio planinu

Passo Falzarego. Vidi bajk na zgradi

pitao Dalibora po izlasku gdje su putovnice, a on se odmah vratio na recepciju, gdje su mu dokumenti vraćeni odmah uz isprike. U tom trenutku sam bio na WCu, a kad sam se vratio nisu mi spomenuli putovnice. Šaljivđijama se ne da vući šibice tko će se od nas vratiti za Merano, pa su mi odmah pokazali putovnice. Kakve li promjene raspoloženja! Opet sedlamo motore i krećemo put Cortine.

Dostižemo Talijana s očitim psihičkim problemima, koji nas usporava i dvadesetak minuta ne pušta naprijed na usponu, iako smo duplo brži od njega. Nekako ga prolazim zahvaljujući 1.250 ccm i momentu, ali Julio i Dalibor imaju problema. Nakon desetak minuta vožnje iznerviran sporim tempom parkiram usred ceste, zaustavljam Talijana i puštam Julia i Dalibora naprijed. Malo prije 11 sati stižemo, do poslije Stelvia, najboljeg prijevoja u Italiji - Gardena Pass (2.136 m). Uspon je bio toliko dobar da me pri samom vrhu malo ponijelo u vožnji i ostavljam kolege izvan vida. Dvojac diže tempo, dostižu me (barem tako misle) i prolaze kroz vrh. Kad se cesta otvorila, primjećuju registarske pločice i vide da to nisam ja, pa se vraćaju na stajalište gdje ih čekam uz osmijeh i čuđenje. Pitam se kako to da me nisu zamijetili, a mahao sam rukama kao da me napao roj pčela. Zajedno odlazimo do nekog hotela poviše cijelog kompleksa i tamo istinski uživamo u fotosessionu gotovo pola sata. Kroz passo Valparola (2.192 m) i Corvaru stižemo na passo Falzarego (2.117 m). Tu nas se dojmio motor koji visi na zgradi suvenirnice i skupina motocikala. Interesantno je i kako svaki biker gleda svoja posla, uopće ne razgovaraju međusobno. Kratko se međusobno konzultiramo i odlučujemo da nećemo odvoziti passo Pordoi jer je gotovo 13 sati. Divljenje prirodnim ljepotama u toku vožnje usporava nas na pojedinim dionicama i to nas košta vremena.

Spuštamo se u Cortinu d’Ampezzo, prekrasan gradić, toliko divan da vozimo kroz njega dva puta. Parking za motore se skupo plaća, pa slijedi balkanska škola, prometni smjer. Parkiramo sva tri motora na jedan auto parking ispred kafića, kupujemo jednu parkirnu kartu za auto i idemo na kavu. Uglavnom, karabinijeri nisu rekli ni riječ. Na kavi nas fascinira prirodno plava Talijanka, sad radi onog slavnog mita ili nečeg drugog, ostavljamo vama na razmišljanje. Ugodno smo je iznenadili plaćanjem kava sa svim sitnim eurocentima koje smo skupili na putu, od oka jedno pola kilograma.

Kroz Auronzo di Cadore probijamo se do Santo Stefano di Cadore, predzadnja postaja za odluku - Austrija ili Italija. Slijede pozivi ženama i široj obitelji, te dobivamo informacije sa raznih web kamera. Zaključak je da u Italiji kiši (već u nedalekom Tolmezzu), a u Austriji ne - međutim kiša visi u zraku. Sjedamo na motore i krećemo put Austrije. Iako se malo vraćamo, prolazimo još jedan prijevoj M. Croce di Colmenico. Nakon što smo prošli izvorišta Drave oko 17 sati stajemo u Sillianu kod Hofera, kako bismo konačno - već pogađate - nešto pojeli. Taman usred jela sustiže nas kiša. Uvjeravam kolege da nas tjera jučerašnji oblak sa Stelvia i da požurimo. Krećemo uz par kapljica u zraku, i zaista, kiša nas kasnije prati kroz cijelu Austriju.

Vozimo brzim tempom prema Spittalu, gotovo je 19 sati. Odjednom stajem sa strane i tvrdim da mi je cesta čudna, te da smo trebali skrenuti u Greifenburgu, ali mobitel mi ne radi. Uz prijeke poglede, radi Bolzana, Julio pali navigaciju i tvrdi da je i ta cesta O.K., ali i da je ono skretanje prečac. Idemo po prečacu, tankamo u Greifenburgu i krećemo. Nakon par km dolazimo na raskršće, ne gubimo vrijeme na navigaciju, već nastavljamo ravno. Tvrdim da se krećemo uz samu granicu s Italijom, i ako skrenemo desno vratit ćemo se u Italiju, no nismo dugo vozili. Naime, skrenuli smo na cestu za Weisensee i uskoro se nalazimo na kraju ceste. Ne treba spominjati da pojam Ovi maps neki od nas ne žele više ni čuti. No, u svakoj gluposti postoji i nešto dobroga, vratili smo se do raskršća i u smjeru Hermagora jurimo prema Villachu. I tako sasvim slučajno prolazimo odličnom cestom, ma što cestom, pistom na koju ćemo se kad-tad vratiti - Weissensee strasse kroz Maisswald. Na kraju nam i nije bilo žao što smo promašili cestu.

Obzirom da smo u Austriji, vozimo brzo kroz Villach i Klagenfurt. Kako nas sreća ne prati već od gubljenja po Bolzanu, Julio gubi kratko svjetlo. Nakon što me dugim svjetlima pošteno iznervirao, odmah nakon ulaska u Sloveniju stajemo i rješavamo problem. Oko ponoći pronalazimo jedinu benzinsku (samoposlužna) koja radi u Selnici ob Dravi. Stižemo u Maribor oko ponoći. Na jednom od semafora još imam energije i volje za psine.

Plava Talijanka u Cortini

vjernim putopiscima poklanja par guma**

Parkiranje u Cortini. Kupite jednu kartu za parking auta i strpate motore na jedno mjesto Ovako to izgleda kada od napolitanke vidite Big Mac. Samo se treba jako uvjeriti i zaista ima isti okus

Ovako smo platili zadnju kavu u EU, Cortina d'Ampezzo Lutanje oko Weisensee u Austriji kulminira krajem ceste u Neusachu. Vraćamo se Ptuj, 1 sat ujutro. Rastajemo se s Daliborom koji kreće u Klanjec. Mi nastavljamo brzo za Čakovec, samo da si uslikam Julija

Klinci na skuteru staju na semaforu uz mene (uz nezaobilazno promatranje motora i tisuću pitanja u glavi od kud putujemo), a ja turiram i zalijegam na rezervoar. Klinci prihvaćaju izazov. Na zeleno svjetlo krećem uz visoku turažu (pod kvačilom) i puštam 50 ccm skuter da nas prestigne. Sustižemo klince i uz pozdrave i obostrani smijeh jurimo dalje. Rastajemo se sa Daliborom oko 1 sat u Ptuju. Julio i ja stižemo kući u 2 sata ujutro, dok je Dalibor motor ugasio u 2 sata i 30 minuta. Pokazivači su na 2.100 km (Daliboru u Klanjcu 2.240 km), motori kao da su došli iz blatne kaljuže, gume brušene do ruba, mi umorni kao seoski radni konji.

Zadnji dan prošli smo nekih 615 km. Talijanske Alpe ocjenjujemo kao izgledom najbolje u svih četiri dana puta (naglasak na jučerašnji Stelvio i Gardena pass) s nešto lošijim asfaltom od Švicarske, međutim sve je to po stanju asfalta neusporedivo s Austrijom. Bitna činjenica koja čini tu razliku je da se austrijske alpske ceste plaćaju. Cortina d’Ampezzo i ostala talijanska skijališta koja smo prošli imaju puno više šarma ljeti nego, recimo, Garmisch-Partenkirchen. Dosta je domaćih vozača R motocikala koji su nas ponekad oprali tako da smo se crvenili, no pripisali smo to dobrom poznavanju ceste. Pukim slučajem, zalutavši na povratku kući, pronašli smo jednu interesantnu i nigdje spomenutu cestu kod Weisensee, na alternativnom južnom pravcu iz smjera Lienza prema Villachu.

Nakon svega, ukratko: Fraza je isfurana, ali - sve se može kad se hoće. U 4 dana prošli smo Sloveniju, Austriju, dotakli se Njemačke, Švicarsku, Lihtenštajn i sjeveroistočnu Italiju. Vidjeli smo, doživjeli i odvozili važnije prijevoje i mondena skijališta istočnih Alpi. Iako je dogovor bio da se nećemo zaustavljati, svaki prijevoj jednostavno vas svojom pojavom mami da stanete, uzmete kameru i foto-dokumentirate prekrasan pogled. Znamo da bijedna slika u dvije dimenzije ne može ni dočarati doživljaj i svježi zrak na nekih 2.500 m, ali bitnije je to da nama ostaje u sjećanju što smo doživjeli. Iako drugi putnici s limitiranim vremenom biraju autoceste, nama se kosa diže na glavi od autoceste, a prisilno smo bili na njoj svega 30-tak km u Italiji. Vozeći autocestom sve bismo ovo obišli u 2 dana, napravili i 4.000 km. Ali gdje je onda ona istinska draž putovanja motociklom?

Uz sve anegdote i zgode koje su nam se desile po putu još smo i učvrstili prijateljstva. I kada je išlo po zlu, ispalo je smiješno ili korisno. Želimo zahvaliti ženama koje su nas pustile na ovakovu ekspediciju (pogotovo mojoj Ines u 8. mjesecu trudnoće), Edinu na pomoći u Zell am See i onima koje smo možda zaboravili spomenuti! Ovim putem veliki pozdrav ide i mom malom bajkeru, sinu Evanu. Na kraju puta i poslije slijeganja dojmova zaključili smo da gore navedeno može samo prava ekipa tako da možete očekivati izvještaje s budućih putovanja naše male tročlane ekipe. n