2 minute read

Putovanja Iznad nas nebo,ispred nas put

Autor: prof.dr Saša Popović

Prvi polazak u planine obično započinje kao čin osvajanja. Popeti se na vrh, stati nogom na najvišu tačku, pokazati moć, pokoriti. Međutim, ljudi vremenom shvate da oni ne osvajaju planine, već da su planine osvojile njih. Kako vrijeme prolazi i raste planinarsko iskustvo, oni nauče da po boji oblaka čitaju namjere neba, a po treperenju vode i vjetra ćud planine. Uspon se više ne doživljava kao teret, već kao uzvišenje. Isto kao što je izazovan put od podnožja planine do vrha, tako je izazovan i put od oka do srca. To je onaj zahtjevni put koji vodi do planinskih vrhova i vrhunskih fotografija. I jedan i drugi podstiču uzvišena osjećanja i mijenjaju naš doživljaj i shvatanje svijeta. I ne samo svijeta, nego i samih sebe. Kada se u jednoj osobi ukrste ta dva puta - ljubav prema planini i prema lijepom, tada nastaje potreba da se prisvoje slike svijeta koje uzbuđuju naša čula, tada nastaju fotografije pejzaža. Lijepo je neko opisao čežnju za prostorom: “Sve što nam treba - iznad nas nebo, ispred nas put.” Fotografija je posjedovanje bez dodirivanja, prisvajanje bez otimanja, uživanje u ljepoti bez uznemiravanja njenog lica. Ako ste nekada u dubokoj noći, visoko u planinama, posmatrali zvjezdano nebo, sigurno vam nakon tog čuda nije lako dolazio san na oči. Hladni beskonačni svemir i besano oko koje luta po njemu dio su iste prirode. Ako ste u svitanje, kada kap po kap svjetlosti biva više, posmatrali kako svijet izlazi iz dubine tame i otkriva bogatstvo boja i oblika, sigurno ste osjetili radost življenja.

Advertisement

Za dobru fotografiju pejzaža katkad je dovoljan trenutak, a katkad moraš čekati satima. Čekaš sjenke, odsjaje, čekaš pokret lišća, povijanje grana, boju neba. Čekaš da oblak dođe ili prođe... I, tako, srećan i uzbuđen, čekaš i drhtiš pred magijom svjetla i sjenki. Na kraju tvoja fotografija o svemu tome govori, dok ćuti. Fotografisanje pejzaža u Crnoj Gori je posebna privilegija. U Crnoj Gori je brdo pred okom, a misao za brdom. U takvoj topografiji fotografisanje pejzaža predstavlja umjetnost naslućivanja. Iza svakog brda naslućujemo nešto što nas mami, što nam raspaljuje želju da saznamo šta je iza, da proniknemo u tajne prostora. Za planinarsku fotografiju nije potrebno mnogo - malo vode, komad hrane, hrabro srce, oštro oko i jake noge. O tome govori sledeća anegdota. Poslednja proizvedena rolna fotografskog filma kompanije Kodachrom pripala je američkom fotografu Stivenu Mekariju. Prije prelaska na digitlanu fotografiu Stiven je poslednji snimak poslednje rolne utrošio snimajući svoja umorna stopala, u četiri sata ujutro, u hotelskoj sobi. Možda nesvjesno, Stiven je odao počast nogama koje su ga odvele na sva mjesta koja je posjetio. Noge su tako postale obavezni dio fotografske opreme!