već iz samog pozdrava jasno je kamo nas vodi ovaj broj. Da, putujemo u daleku Indiju. Kako je tema obrazovanje imat ćemo priliku štošta naučiti od Indijaca. No, ono što je mene prvo zanimalo u razgovoru s predstavnicom ureda indijske ambasade u Zagrebu je kako Indijcima pokazati dobrodošlicu. Bez dugog razmišljanja rekla mi je da je to pozdrav. Hindski „namaste“ uz prekrižene ruke i lagani naklon jedan je od uobičajenih pozdrava u indijskoj kulturi. Pri susretu kao i pri rastanku.
Učiniti da se svatko tko dolazi u našu zemlju, ured, dom osjeti dobrodošlo stvara prostor za zajednički rast i učenje.
E, sad kad znate da ste dobrodošli pozivam vas da procvatete u šarenilu narednih stranica. Lekcija iz Indije bilo je toliko da su jednostavno izašle su iz okvira rubrike „Zemlja gost“ i razgranale se po cijelom sedmom broju. No, osim priča s Dalekog istoka, čekaju vas i prava mala regionalna inspirativna čuda. Tu su korak-po-korak vodiči za ostvarivanje kvalitetne međuresorne suradnje, prikazi različitih programa i akcija podrške djeci i mladima tijekom školovanja te kreativni načini učenja životnih lekcija. Saznat ćete kako mališani zamišljaju idealnu školu te iz primjera uvidjeti kako nevjerojatna predanost i upornost nemoguće čine mogućim.
„Stablo puno plodova saginje se“, kažu stari Indijci… Uživajte stoga u plodovima rada, znanja i iskustva svih predivnih ljudi koji su svoje priče podijelili s nama i doprinijeli posebnosti ovog broja.
Nama za kraj ostaje spojiti dlanove, blago se nakloniti, i reći: Namaste.
Ljiljana Ban
Izvršna urednica
Alternativni MOD/DOM – časopis za stručnjake iz alternativne skrbi
Antonija Bračulj, Denis Ćulahović, izv. prof. dr. sc. Gabrijela Ratkajec Gašević, Ljubiša Jovanović, Lea Oršuš, Saša Risojević, doc. dr. sc. Jelena Tanasijević, Martine Tobé, Milan Todorović, dr. sc. Marijan Tustonja, Ljiljana Ban
Časopis je dostupan u tiskanom i online izdanju i besplatno se dostavlja organizacijama socijalne skrbi za djecu i mlade na području BiH, Hrvatske i Srbije. Ukoliko i vi želite primati tiskano ili/i online izdanje časopisa, slobodno nam se javite na gore navedenu kontakt e-mail adresu.
Sadržaj časopisa podliježe Creative Commons licenci te dopušta dijeljenje sadržaja pod uvjetom da se isti ne koristi u komercijalne svrhe i navede izvor, kao i da novi sadržaj podliježe jednakim uvjetima.
CC $
Za početak
Aktualno
Pitam se pitam
Iz stranica dnevnika stručnjaka po iskustvu
Psihološki kutak
Od preživljavanja do učenja: Zašto djetetu treba sigurnost da bi moglo da uči
Iz perspektive mladih
Izazovi koji grade: Priča Nikole Barišića o odrastanju, istrajnosti i veri u bolje sutra
Tema broja: Obrazovanje
Škola kao važan element dobrobiti adolescenata na porodičnom smeštaju: Izazovi i potreba za saradnjom sistema
Ima jedna škola
„Legosi u centru“
POP+ program: Promjena počinje odnosom
Graditi mostove tamo gdje ih sistem još nema
Izgradnja koordiniranog sustava podrške djeci i obiteljima: Primjer dobre prakse iz Varaždina
Malo uvek znači kada nemaš ništa
Kada jedna rečenica pokrene promjenu: Kako je nastala Zaklada SUM koja danas pomaže desetinama studenata
Kada u hodniku odjekne „Teeetooo!“: Kako studenti psihologije kroz volontiranje mijenjaju živote djece iz alternativne brige
Učenje o životu kroz časove jezika: Volonterska priča Milice Vitaz
Kuhanje - umijeće koje hrani tijelo i dušu
Iz perspektive udomitelja
Život – kao najljepša priča koju sami pišemo
Zemlja gost
Umjeto uvoda - pozivnica
Inspirativna Indija
Alternativna skrb u Indiji: Razvoj politika, institucionalno jačanje i nove dobre prakse
Podrška obrazovnim težnjama djece u alternativnoj skrbi: Udayan Ghar model
Bez škole nema surfanja: Kako valovi mijenjaju živote mladih u Kovalamu
Rascvjetano stablo
Iz stranica dnevnika vaspitačice
Iz perspektive djece
Idealna škola
Znate šta?
Inspiracija
Za kraj…
U pripremi ovog broja veliku mi je pomoć pružilo Indijsko veleposlanstvo u Zagrebu. Posebno dragocjen bio je susret s voditeljicom njihova ureda. Budući da sam bila potpuno preplavljena brojnim mogućnostima na koje možemo predstaviti Indiju, zamolila sam je da mi ona, kao Indijka, izdvoji tri najljepše stvari o svojoj zemlji. Navela ih je ovim redoslijedom: obitelj koja je uz tebe i u radosti i u tuzi; začini i okusi koji hrani daju posebnost, ali i pridonose zdravlju; te obrazovanje koje
se temelji na učenju kroz priče s moralnim poukama. Slijedeći taj primjer učenja, ovaj naš broj protkali smo indijskim pričama i narodnim izrekama. Uočit ćete kako one često otvaraju više pitanja nego što nude odgovora. Odabrali smo one za koje smatramo da se mogu povezati s obrazovnim i socijalnim sustavom. No, kao što je ljepota u očima promatrača, tako je i pouka indijskih priča u potpunosti prepuštena čitateljevoj interpretaciji.
Kamen mudraca
Jednog dana neki je mudrac svratio u kuću siromašna trgovca. Taj trgovac već dugo pokušavao ostvariti kakvu-takvu dobit od trgovine, ali dobit bi mu vazda izmicala iz ruke. Kad je ugledao mudraca, trgovac je sav očajan zaplakao i stao mu se moliti: „Oh ti uzvišeni Božji čovječe, pomozi mi, molim te, da okončam svoju siromaštinu i da se zauvijek izbavim iz ove bijede!“
Samilosni mudrac tada uruči čovjeku čudesni kamen, čiji dodir pretvara željezo u zlato. „Evo dobri čovječe“, rekne mu mudrac. „Uzmi ovaj kamen i stvori sebi zlata koliko ti drago. Zadrži kamen puna tri mjeseca. Poslije tri mjeseca doći ću da mi ga vratiš.“ Rekavši to mudrac ode.
Trgovac je sav uzrujan smišljao kako će sutradan otići na tržnicu i kupiti staro gvožđe da bi ga pretvorio u zlato. Jedva je dočekao jutro. I čim je svanulo, uputio se na tržnicu i raspitao se za cijenu starog željeza. Rekoše mu da je cijena upravo skočila, da više nije sedam, nego devet rupija. „Kakva šteta“, pomisli trgovac. „Da sam barem jučer došao! Bolje će biti da danas odustanem od kupnje, već da pričekam još neko vrijeme – cijena će po svoj prilici opet pasti.“
Tako je on čekao iz dana u dan, odlazio na tržnicu, raspitivao se, opet se vraćao. Prošlo je mjesec dana. Onda mu jednog dana rekoše da je cijena opet skočila – s devet rupija na jedanaest. „Kakva sam bio budala!“, zavajka trgovac. „Trebao sam kupiti željezo dok mu je cijena bila devet rupija. Ali ništa zato, pričekat ću, ovakva cijena ne može nego pasti.“
I on ode kući, uvjeren da je mudro postupio.
Tako je dolazio i odlazio, i nikako da se pogodi oko željeza. U tome čekanju i kolebanju prođoše tri mjeseca, i jednog dana eto ti mudraca na vrata – došao je po svoj kamen.
(indijska priča koja kruži Azijom, prevela Vesna Krmpotić)
Preuzeto iz Krmpotić Vesna: Priče mudrosnice: među najljepšima najljepše/ izabrala, najvećim dijelom prevela i prepričala Vesna Krmpotić – Zagreb. V.B.Z., 2006.
Prva regionalna konferencija
socijalnih pedagoga – kako izgraditi zajednicu stručnjaka/ praktičara?
PIŠE: mr. sc. Eldar Ćerim, predsjednik Udruženja Pontem
FOTO: Arhiva Udruženja Pontem
Baviti se osnaživanjem i umrežavanjem stručnjaka iz područja pomagačkih profesija djeluje kao pravi podvig s obzirom da je nerijetko uvodni dio svakog sastanaka rezervisan za međusobno jadanje. Međutim, ukoliko ga se preživi, stvori se neizmjerna volja za promjenom. I tako smo iz općeg nezadovoljstva politikama koje stvaraju uslove u kojima djelujemo i želje da napravimo ‘’nešto’’ u obliku zajednice praktičara gdje ćemo dijeliti iskustva i inicijative te zajedno realizirati projekte, ali i kreirati zajednički regionalni prostor okupili stručnjake iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Inicijativa za udruživanjem krenula je i sa namjerom da osiguramo što veće učešće domaćih stručnjaka i stoga radimo na našim lokalnim jezicima. Godinu dana od udruživanja, nakon što smo višepartni ugovor o saradnji potpisali u Zagrebu, željeli smo konkretizaciju zajedničkog djelovanja, pa smo kraje 2025. godine organizovali regionalni kongres socijalnih pedagoga.
Kongres je okupio učesnike iz 4 države sa ukupno 9 plenarnih predavača od kojih klasici poput Hansa Thierscha, Alenke Kobolt i Bojana Dekleve. Prijavljeno je 50 stručnih publikacija i učešće preko 170 učesnika. Kako bismo završili savršen krug, cilj kongresa nam je bio izvesti zaključke i na temelju toga djelovati. Posebno se ističu oni na koje možemo odmah djelovati, a to su Supervizija kao infrastruktura profesionalnog kvaliteta i Profesionalna zajednica koja uči: regionalno umrežavanje kao pokretač promjene (sve zaključke je moguće pogledati na web stranici Mreže - www. socped.net).
Naša Mreža strukovnih organizacija ažurno je krenula u realizaciju regionalne supervizije za socijalne pedagoge. Sistemski, supervizija za pomagače je slabo ili nikako podržana. Zašto i bi, kada društva u kojima radimo često vide opterećenje u samom sistemu socijalne zaštite i posebnoj podršci u obrazovanju. Sada
da još sistem pravi i izdvajanja za superviziju, pa čemu bi to vodilo? Boljoj kvaliteti usluga, prevenciji sagorijevanja i zloupotrebe bolovanja? Sistem smatra da je to trošak. Odlučili smo pokazati, kao i u mnogim drugim slučajevima, da se uraditi mnogo, može, i sa malo (vodeći se izrekom „What can be done with fewer means is done in vain with many“). Ideja je da na mjesečnom nivou okupljamo stručnjake na online superviziji, a kada se stvori prilika i uživo. Također, kao posredinski utjecaj želimo da stručnjaci u svojoj ustanovi, gradu, državi preuzmu ulogu pokretača procesa za superviziju ili da krenu od peer supervizije i da dalje grade i razvijaju zajednicu.
Drugi za nas bitan cilj je izgradnja profesionalne zajednice koja uči. Udruženje Pontem je već krajem 2025. godine održao prvu grupu edukacije za SFBT praktičare. „Ka rješenju usmjeren pristup“ (SFA) je zanimljiv klijentocentričan pristup koji ima za cilj jedino govoriti o rješenjima u savjetodavnom radu sa korisnicima/klijentima. Prevenira profesionalno sagorijevanje, jer su nerijetko potrebne dvije ili tri sesije sa klijentima, pa je zbog toga i dobila naziv Solution Focused Brief Therapy. S druge strane u suprotnosti je sa psihoterapijskim trendovimam ‘’žvakanja’’ i prerađivanja traume ili romantizacije traume. Trenutno je u prvoj grupi praktičara uključeno petero stručnjaka iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a voditeljica grupe je Anne-Marie Wulf iz Danskog Instituta za SFBT. Ono što je ujedno izazovno, ali motivirajući faktor jeste što se uči iz prakse, iz studija slučaja koje zajedno pravimo i o kojima razgovaramo. Ustvari, refleksivno učenje je glavni model učenja. Pored studija za osnovno ceritificiranje praktiačara potrebno je realizirati 100 sati prakse sa klijentima.
Ovo sve je jedan skromni napor ne-mnogo ljudi. U tri godine iskustva razvijanja i izgradnje zajednice, možemo reći da su bitni momenti razvijanja prijateljstva sa ljudima koji imaju istu viziju i biti kritički prijatelj u svemu. Iz tog prijateljstva se dalje rađaju ideje, motivacija, zajednica se širi, a i kada jedno posumnja u viziju i cilj, kritički prijatelj je tu da vrati snagu i ohrabri samopouzdanje. Na kraju, iskreni kritički prijatelji su uzdanice i temelj zajednica stručnjaka, jer zajedno vide i nose vrijednosti koje se transformiraju u ono što bi trebalo graditi društvo jednakih mogućnosti.
Sve snimke s kongresa možete pronaći na ovom linku:
Catholic Relief Services (CRS) u Bosni i Hercegovini već treću godinu kroz projekat KORAK – Kreiranje Odgovarajućih Rješenja za AKtivnu podršku mladima iz brige pruža podršku mladima koji izlaze iz sistema brige, te radi na uspostavljanju sistemskih rješenja koja će olakšati njihovo osamostaljenje i život izvan ustanova socijalne brige.
Djelovanje je bazirano na dvije ključne analize urađene 2024. godine - analiza propisa u oblasti zaštite djece i mladih bez roditeljskog staranja u Federaciji BiH (FBiH) i Brčko distriktu, te analiza o socioekonomskom stanju i stambenom zbrinjavanju mladih koji izlaze iz sistema brige.
Prema podacima, više od 900 djece bez roditeljskog staranja odrasta u različitim oblicima javne brige, dok ih oko 50 godišnje napušta sistem, suočavajući se s izazovima samostalnog života poput pronalaženja stana, zaposlenja i nedostatka institucionalne podrške. Iako pojedini kantoni imaju određene mjere, još uvijek ne postoji jedinstven zakon koji reguliše podršku ovoj populaciji. Brojne organizacije također pružaju pomoć, ali ona ne može zamijeniti prijeko potrebna sistemska rješenja.
Djelovanje „kroz sistem“
KORAK je u prošloj godini okupio nadležna ministarstva, centre za socijalni rad, domove za djecu bez roditeljskog staranja, lokalne zajednice i nevladine organizacije. Oni su zajedno u svih deset kantona FBiH kreirali programe mjera podrške mladima koji izlaze iz sistema brige.
Riječ je o setu rješenja u četiri oblasti - psihosocijalna priprema i mentorstvo, stambeno zbrinjavanje, jačanje vještina zapošljivosti i životnih vještina, te podrška nakon izlaska iz sistema – koja će mladima olakšati put ka osamostaljenju.
Za manje od godinu dana, ono što je izgledalo kao vizija postalo je stvarnost. Vlada Unsko-sanskog kantona prva je usvojila program mjera i izdvojila sredstva za njegovo provođenje u 2026. godini. Uslijedili su Zeničko-dobojski i Tuzlanski kanton, a KORAK nastavlja zagovarati da to učine i ostali.
Osim programa mjera, KORAK je tokom prošle godine radio i na jačanju kapaciteta profesionalaca, te su organizovane radionice za više od 200 stručnjaka kako bi unaprijedili vještine u radu s mladima.
Sve ovo je provedeno pod budnim okom medija, važnih partnera projekta koji su ukazivali na stanje i naglašavali potrebu za sistemskim rješenjima, kao i donosili ljudske priče kako bi rušili predrasude o mladima u alternativnoj brizi.
KAD SE MALE RUKE SLOŽE
Radeći na programima mjera podrške, CRS je potaknuo lokalne zajednice – Mostar, Kalesiju, Goražde i Lukavac – da ustupe prazne općinske stanove mladima iz sistema brige. Nakon što ih je opremio, mladi su u nekima od njih već započeli samostalan život.
Rad s mladima
Uporedo s razvijanjem sistemskih rješenja, KORAK je pružao direktnu podršku mladima na putu ka samostalnom životu. Kako su njihovi najveći izazovi pronalaženje stana i posla, pružena im je edukacija usmjerena na izgradnju životnih vještina, upravljanje
finansijama i osposobljavanje za tržište rada. Finansijska podrška obuhvatala je opremanje stanova, nabavku opreme za samozaposlenje i vozačke obuke za povećanje šansi za zaposlenje. Kroz projekat KORAK, CRS je u protekle dvije godine renovirao i opremio porodične stanove mladih, stanove lokalnih zajednica ustupljene mladima na korištenje, kao i prostorije Sociopedagoške zajednice u Bihaću i Udruženja Tuzlanska Amica u kojima borave mladi koji napuštaju sistem brige.
Za neke od njih upravo je ova podrška bila presudna da zakorače u samostalnost.
Neizostavan dio rada projekta KORAK bila je i saradnja s Udruženjem Iuventus – jedinstvenom organizacijom koju su osnovali i vode mladi iz sistema brige. Osim materijalne pomoći i jačanja njihovih kapaciteta, Iuventus je postao strateški partner u zagovaranju sistemskih rješenja.
Planovi za
tekuću godinu
Početkom ljeta KORAK planira organizovati konferenciju na kojoj će predstavnicima vlasti, organizacija i mladih, predstaviti dosadašnje rezultate i planove za intenziviranje podrške.
Zagovaranje za usvajanje preostalih programa mjera i njihovu primjenu u praksi se nastavlja, uz paralelno pružanje direktne podrške mladima. Samo u ovoj godini KORAK je dobio više od 20 zahtjeva za podršku mladima koji napuštaju sistem brige, a u odgovoru na njih nastojat će uključiti javni, civilni i privatni sektor.
Konačni cilj je da podrška mladima postane dio sistema, praksa koju centri za socijalni rad provode u saradnji s lokalnim zajednicama. Samo tako se može osigurati da mladi iz sistema brige zakorače u život sigurnije, s više nade i manje straha, znajući da iza njih stoji zajednica spremna da ih podrži.
U Beogradu održana
međunarodna naučna konferencija „Od pozitivnog razvoja mladih do pozitivnog pravosuđa“
PIŠE: dr Marina Kovačević Lepojević, predsednica Programskog odbora Konferencije
FOTO: Arhiva Instituta za pedagoška istraživanja
U četvrtak 4. decembra 2025. godine, u Institutu za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu, održana je 33. međunarodna naučna konferencija u okviru ciklusa Pedagoška istraživanja i školska praksa, pod nazivom „Od pozitivnog razvoja mladih do pozitivnog pravosuđa”. Konferencija je održana u organizaciji Instituta za pedagoška istraživanja, Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja i Centra za pozitivan razvoj dece i omladine u Beogradu.
Oko teme konferencije okupio se veliki broj istraživača, praktičara, donosilaca odluka i predstavnika akademskih institucija iz Srbije, regiona i Evrope. Program konferencije obuhvatio je plenarne sesije, tematske sesije, radionice, diskusionu grupu i poster prezentacije, što je omogućilo dinamičnu i bogatu interdisciplinarnu razmenu. Razmatralo se o načinima na koje pozitivan razvoj mladih i pozitivno pravosuđe mogu doprineti dobrobiti adolescenata, posebno u društvima koja se suočavaju sa krizama u obrazovanju, mentalnom zdravlju i sistemu socijalne zaštite. Tema konferencije je okupila kolege iz Hrvatske, Portugala, Španije i drugih zemalja, što upućuje na važnost regionalne i evropske saradnje. Međunarodni predavači i panelisti istakli su iskustva i dobre prakse u oblastima mentalnog zdravlja mladih, obrazovanja rizičnih kategorija, restorativne pravde, prevencije rizičnih ponašanja i razvoja sistema podrške, čime je konferencija postala platforma za razmenu znanja i stvaranje novih partnerstava. Radionice su održali stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja, obrazovanja i socijalnog rada, a fokus je bio na praktičnim alatima za rad sa mladima, unapređenju komunikacije, razvijanju saosećanja prema sebi, kontroli besa, refleksiji i profesionalnom razvoju. U završnom obraćanju predstavnika Instituta za pedagoška istraživanja, Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja i Centra za pozitivan razvoj dece i omladine, istaknuto je da je skup potvrdio koliko je snažna i važna mreža stručnjaka iz Srbije, regiona i Evrope posvećenih dobrobiti mladih, kao i da su interdisciplinarnost, saradnja i primena naučnih nalaza u praksi osnovni uslovi za razvijanje održivih politika i intervencija. Posebno je naglašeno da se dijalog i partnerstvo nastavljaju i nakon konferencije, kroz zajedničke projekte, razmenu podataka, nastavak istraživanja i jačanje profesionalnih zajednica. Zatvaranje je završeno sa jasnom porukom da su mladi u centru svih budućih koraka.
Organizatori su nakon održane konferencije pozvani da učestvuju u naučnom odboru 1. regionalne naučne konferencije „PREVREG - Izgradnja temelja prevencijske znanosti u regiji“ koji će se održati 11. i 12. juna 2026. u Zagrebu, u organizaciji Edukacijskorehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, i Stručnog centra za prevenciju ovisnosti iz Sarajeva, uz pokroviteljstvo i institucionalnu podršku Agencije za droge Europske unije.
Zbornik sažetaka dostupan je na sledećem linku: https://www.ipisr.org.rs/images/skupovi/Book-ofabstracts.pdf
Sto je sa socijalnim radnicima u skolama?
Jedna od (mnogih) misterija koje vladaju ovim krajevima je nestanak socijalnih radnika iz sustava obrazovanja. U osnovnim i srednjim školama njihovo se djelovanje danas spominje gotovo kao neki mit. Istodobno, potrebe učenika i obitelji sve su složenije, a zahtjevi prema školama sve veći. Struka na to upozorava sve glasnije, no unatoč tome, socijalni radnici se ne smatraju potrebnima kao dio stručnih službi u školama.
U Srbiji i BiH se nađe tu i tamo pokoji, no više kao relikt nekog prošlog vremena nego kao pravilo sustava. U Hrvatskoj, međutim, socijalni radnici u školama su postali izumrla vrsta.
I na kraju, u stilu „Vjerovali ili ne“ dodajemo da u Europskoj uniji samo tri države članice nemaju sustavno osigurane socijalne radnike u školama. Među njima svoje je mjesto prigrabila i Hrvatska.
I što ćemo sad?
Iz stranica dnevnika
Planeta MI (7): Nedolazeći
PIŠE: Astronaut D14
FOTO: Envato Elements
Gospodin Destino me upravo podsjetio na veoma važan dio priče koji vam dugujem. Koliko god se trudio da vas upoznam sa cijelom istorijom ove planete u dahu, mislim da će bolje biti da počnem disati, te ćemo možda tako lakše zajedno raščivijati sve što je ovdje zamršeno. Niste valjda mislili da je Planeta MI rajski vrt bez svojih boljki i nedaća. Na kraju dana, njeni stanovnici su takođe mahom ljudi.
Možda bi za dalji tok naše priče bilo dobro da vas upoznam sa nekim od prvih stanovnika grada Partoprena. Bassie, poznat kao Astronaut B01. Jedna od najvažnijih persona ove priče, budući da je Bassie idejni tvorac grada Partopreno. Zajedno smo prošli put još od ranih Naturala. Ista klasa u Destinovoj školi za astronaute. Vrlo brzo smo pronašli zajedničku nit. Povezivale su nas ista želja i ideja. Za nas, za Planetu MI, za Alenaturale. Čak smo i u slično vrijeme doživjeli rastinje. Bassie je osoba koja razmišlja kao genije, izuzetno cijeni i uvažava druge, te čini da se u njegovom prisustvu osjećate potpuno slobodno i prirodno.
On ima moć da nebrušene ideje ili predloge izbrusi do savršenstva, ostavljajući ih primarno zamišljenim. A kada sam ima ideje, to je more preuno bisernih školjki. Kada ste u njegovom društvu osjećate se kako možete sve što čak i nikad ranije niste zamišljali.
Pored nas, tu su bivši Dolazeći. Ali sada su Alenaturali. Gund, Tinus i Majkula. Ne tim redom, u stvari, red je nebitan. Podjednako ih volim. Podjednako su Planeti MI, ali i gradu Partopreno važne. Bassie i ja smo ih upoznali u školi za astronaute. Tri fenomenalne osobe, svaka na svoj način. Maksimalno podržavajuće. Ako je Bassie tip koji je dobio ideju za grad Partopreno, onda su njih tri ručno napravile kubike i kubike betona, i preko ruku prenijele milione cigli kojima će se ovaj grad izgraditi. Ni najmanje ne pretjerujem.
Sad kad smo riješili upoznavanje, nema više razloga za okolišanje. Moram vas upoznati sa najvećom boljkom Planete MI. U samom srcu planete nalazi se naš glavni grad, Ghatrasa. Prestonicu su od samog starta zauzeli Nedolazeći. Podfrakcija Dolazećih koja se vrlo rano odvojila i postavila autoritarnu vlast nad gradom, ali i cijelom regijom. Dolazeći čak ni uz pomoć Destina nisu uspjeli u pokušajima da nađu zajednički jezik sa ovom podfrakcijom. Pokušavaju od vajkada, traje i dan danas, ali u ovom trenutku i dalje djeluje da su prepreke nepremostive. Ipak, mi ne gubimo nadu. Jedan dio Dolazećih je nastanjivanjem Planete Mi smatrao da su oni jedina frkacija koja ima za pravo da donosi zakone i vlada, a kako je vrlo brzo došlo do neslaganja unutar frakcije, organizovanom odmazdom, tajnim kreiranjem podfrakcije „Nedolazeći“, odlučili su zauzeti apsolutnu vlast i otjerati Naturale u bespomoć, kako bi isključivo bili frakcija koja sledi pravila. Nedolazeći su smatrali Naturale nedovoljno zrelim da budu ravnopravni stanovnici
Planete MI, te su pod izgovorom da rade u najboljem interesu svih frakcija preuzeli potpunu kontrolu. Nakon ovakvih događaja veliki broj Naturala i Dolazećih se povukao iz prestonice, te otišao južno. Dugo je vladala podjela između ove dvije frakcije, tačnije sve do istorijskog trenutka u kojem će zajedničkim snagama kao Alenaturali osnovati grad Partopreno. Naturali su dugo sve Dolazeće gledali kao one iz prestonice, koji su ih pokušavali nadvladati. Eto sad znate odakle i to prvobitno neprihvatanje Dolazećih. Ali sreća pa je zajednički jezik nađen, te se moglo suprotstaviti istinskom neprijatelju, Nedolazećim. Kao i nebrojeno puta, od ranije znate jednog od najvećih heroja ovog
pomirenja. Čudnovati gospodin Destino. Ali, morao bih dodati da su Gund, Tinus i Majkula odigrale veoma važne uloge. Dugo su same odlazile čak i u najopasnije zone Naturala, nudeći bezuslovnu podršku. Bez trunke straha. Samo iskrena želja za boljim sutra. Za sve. Zato je kao u svakoj, i u ovoj priči dobro znati imena heroina.
Danas u gradu Ghatrasa živi barem tri četvrtine Nedolazećih, a poslednju četvrtinu čine Dolazeći i Naturali. Pravila i zakoni su potpuno jasni i isključivi. Apsolutno pravo glasa, izlazak na izbore i posao imaju isključivo Nedolazeći, nakon njih su Dolazeći – koji imaju pravo izlaska na izbore i posao, te najniži sloj vještački kreiran, Naturali koji nemaju pravo glasa, izlaska na izbore, kao ni posao. Društveni nivo sveden na poslušne sluge koje trebaju biti srećne onim što se pred njih baci. Međutim, ova četvrtina igra snažnu ulogu u Ghatrasi, budući da su oni snažan motor cijele borbe koju vode Alenaturali.
Destino me podsjeti na važnost ovog dijela naše istorije, a dok vam pričam i sam shvatam koliko je zaista neophodno da znate sve, prije nego li sami odaberete svoju frakciju. Potpuno je jasno da iz moje perspektive neke stvari zvuče uznemirujuće, ali je neophodno kako biste imali cijelu priču. No, nakon što se malo požalismo na Ghatrasu i Nedolazeće, rekao bih da je dosta važno vratiti se prvim i važnim Alenaturalima. Oni su u stvari i najveći borci za jednaka prava svih frakcija. Pa mi je iz tog razloga najvažnije da čujete o njima.
Po osnivanju Partoprena, naša grupa Alenaturala osnovala je i školu Edukato za mlade astronaute i astronautkinje, a pored njih postoji i odeljenje saradnje i pomirenja. Nju mahom vode Gund, Tinus i Majkula, a povremeno uskačemo Bassie i ja. Ideja Edukata jeste prigrliti Naturale, osvjestiti važnost razbijanja svih ovih podjela, te im dati vjetar u leđa, kako bi sutra bili uspješni mladi astronauti i astronautkinje. Pored toga, postoji odjeljenje koje se bavi prihvatanjem Nedolazećih, koji ipak shvataju da to nije prava filozofija, te bivaju spremni da i oni krenu na put ka sopstvenom rastinju. Ponosan sam činjenicom da su ove tri heroine do sada ispratile generacije i generacije mladih astronauta i astronautkinja, ali još više onim težim dijelom, a to je broj bivših Nedolazećih koje su uspjele podržati na putu ka sopstevnom rastinju. Edukato je škola potpuno drugačija od ostalih, budući da uvijek ima mjesta za sve. Siguran sam da ćete se u nekom trenutku i vi uključiti. Štaviše, za neke već znam da jesu. Vidim da vam ide sjajno. I za kraj samo da znate, Edukato je jedina škola koja nikada nije oborila đaka. Nikada bivši Nedolazeći nije odustao od programa. Zamislite kvalitet i snagu ove škole, čuj mene ove tri heroine, htjedoh reći škole. Budite mi dobro do sledećeg susreta, što će ujedno biti i naše poslednje putovanje.
Obzirom da se ovaj dio priče piše tačno na „Care day“, osjećam potrebu da uputim određene riječi zahvalnosti.
Dragom prijatelju Sebastianu Noëlu Hyronimusu idejnom tvorcu metafore planeta zemlja – planeta socijalna zaštita.
Željki Burgund za ukrcavanje u raketu kojom se štićenik može lansirati u omladinskog radnika.
Martine Tobé na lansiranju ove rakete do planete na kojoj je sve moguće.
Ljiljani Ban što je najsnažnija moguća podrška koju svaki mladi astronaut može imati.
Od preživljavanja do učenja: Zašto djetetu treba sigurnost da bi moglo da uči
PIŠE: prof. dr. sc. Ivana Zečević
FOTO: Envato Elements
Zamislite dječiji mozak kao veliku, bogatu biblioteku u kojoj se nalaze police s knjigama, znanjem i vještinama koje dijete treba za život. Kada se dijete osjeća sigurno i voljeno, vrata te biblioteke su širom otvorena i učenje teče bez napora. Međutim, ako dijete proživljava stres ili traumu, ta vrata se ili zatvaraju ili zaključavaju. Knjige su i dalje tu, djetetova inteligencija se ne umanjuje, ali pristup znanju i vještinama je fizički blokiran.
Mozak koji se
brani ne može
da uči
Danas nauka potvrđuje ono što mnogi intuitivno osjećaju: učenje i preživljavanje ne mogu se dešavati u isto vrijeme. Kada dijete doživljava traumu ili je traumu već doživilo, njegov mozak prelazi u “mod preživljavanja”. Aktivira se amigdala, mali centar u mozgu, koji služi kao alarm za opasnost. U tom trenutku, tijelo preusmjerava svu energiju na odbranu, dok se prefrontalni korteks – dio mozga odgovoran za razmišljanje, pamćenje i koncentraciju – privremeno “isključuje”. Naš mozak je programiran tako da mu je preživljavanje uvijek na prvom mjestu.
Zamislite da u toj biblioteci izbije požar ili se oglasi alarm za provalu. U tom trenutku, sav električni sistem u njoj se preusmjerava na alarm i prskalice za gašenje požara. Sve
Škola kao sigurno utočište:
Kako stvaramo prostor za napredak
Za dijete koje je doživjelo traumu, škola ne smije biti još jedno mjesto ocjenjivanja i pritiska, već predvidljiva „sigurna baza“ u kojoj se nervni sistem može konačno odmoriti i resetovati.
Da bi škola postala takvo utočište, potrebno je da se fokusiramo na tri ključna stuba podrške:
1. Moć predvidljivosti: Rutina kao mapa sigurnosti Mozak koji je preživio traumu stalno skenira okolinu u potrazi za haosom i opasnošću. Jasna i dosljedna rutina djeluje kao mapa koja djetetu poručuje: „Ovdje nema iznenađenja, na sigurnom si.“ Šta to znači u praksi? Kada dijete zna tačan raspored aktivnosti, kada časovi počinju istim ritualom (npr. kratkim uvodnim razgovorom ili vježbom disanja) i kada su rokovi unaprijed poznati, smanjuje se njegov mentalni napor potreban za navigaciju kroz dan. To oslobađa energiju koju mozak može usmjeriti na rješavanje zadataka umjesto na strah od neizvjesnosti.
2. Promjena perspektive: Razumijevanje umjesto osude
Najveći preokret u radu s djecom u riziku je pomak sa pitanja „Šta nije u redu s tobom?“ na pitanje „Šta ti se dogodilo?“. Ova promjena stava transformiše školu iz kaznenog sistema u sistem podrške. Važno
je razlikovati kaznu od logičke posljedice. Kazna ima za cilj da dijete pati, dok posljedica ima za cilj da dijete nauči. Umjesto oštrih sankcija za burne reakcije, trauma-informisani nastavnici koriste tehnike „ko-regulacije“ – ostaju smireni kako bi djetetovom mozgu signalizirali da je prijetnja prošla, omogućavajući mu da se postepeno vrati u stanje adekvatnog funkcionisanja.
Trauma često djetetu oduzima osjećaj kontrole i vrijednosti. Zato je ključno prepoznati i njegovati njegove snage, a ne samo ukazivati na propuste. Potrebno je da se stavi fokus na ono što dijete može. Svako dijete posjeduje specifične talente, bilo da je to sport, umjetnost, humanitarni rad ili poznavanje tehnologije. Kada nastavnici prepoznaju te talente, oni grade „ostrva kompetencija“. Taj osjećaj uspjeha u jednom polju služi kao most koji djetetu pomaže da povrati samopouzdanje i postane otpornije na izazove u onim predmetima koji mu idu teže.
Kroz ove dosljedne korake, škola prestaje biti izvor stresa i postaje mjesto gdje dijete, možda po prvi put, može isključiti mod preživljavanja i istinski se posvetiti svom razvoju.
ostalo – svjetla, internet, računari – prestaje da radi, jer je sva energija potrebna za spasavanje života. Učenik koji je u ovom stanju ne može da se fokusira na učenje, ne zato što neće, već zato što mu njegova fiziologija to ne dopušta.
Kako radi „sigurnosni prekidač“ u mozgu? Dio mozga koji služi kao čuvar (alarm) stalno je „uključen“. On skenira okolinu tražeći opasnost. Budući da je alarm aktivan, dio mozga zadužen za razmišljanje, pamćenje i logiku ostaje bez „struje“. On se privremeno isključuje, jer mozak smatra da učenje istorije ili matematike nije bitno dok god postoji opasnost po život.
Kada nastavnik u tom trenutku pokušava djetetu da objasni novu lekciju, on zapravo radi nešto uzaludno: on „nudi informacije kroz zaključana vrata“, a dijete ih ne čuje, jer je fokusirano samo na to kako da se spasi od (stvarne ili umišljene) prijetnje. Za njega tada, i obična kritika nastavnika ili buka u hodniku, može da djeluje kao stvarna prijetnja, izazivajući burne reakcije ili potpuno povlačenje.
Djeca koja su preživjela traumu ni po čemu se, spolja, ne razlikuju od svojih vršnjaka, ali to što se u njima samima dešava svaki dan, to ne mora da bude vidljivo drugima. Zato ova djeca djeluju kao da nemaju nikakvih problema i nekada su ovi problemi o kojima sada govorimo, njihovim nastavnicima neshvatljivi ili neprihvatljivi.
Hajde da to ovako opišemo. Zamislimo limenku gaziranog soka. Ona izvana izgleda isto kao i sve druge limenke sokova koji nisu gazirani. Međutim, unutar nje je veliki pritisak. Dovoljan je mali pokret, prodrmavanje te limenke, da se desi ‘’eksplozija’’ kada se limenka otvori. Ako ovo sada prevedemo u stvarni život jednog djeteta koje je preživjelo traumu, onda možemo da kažemo sve ono čime je to dijete okruženo (zvukovi, pokreti), potencijalno može da bude okidač sa njegovu traumu. Reakcije djeteta mogu da budu različite, bijes i vikanje, kao i povlačenje i nereagovanje.
Najvažnije je da razumijemo da dijete u tom trenutku ne bira da se ponaša neposlušno, agresivno ili pasivno. Njegovo tijelo i
mozak su preuzeli kontrolu kako bi ga zaštitili. Kazne u ovom stanju obično ne pomažu, jer samo dodatno pojačavaju rad alarma u mozgu, čineći vrata biblioteke još čvršće zaključanim.
Učenje ponovo postaje moguće tek kada se dijete osjeti potpuno sigurno i kada pored sebe ima smirenu odraslu osobu koja će mu svojim prisustvom signalizirati: „Sada si na sigurnom, alarm može da se ugasi.“
Spas prije kraja: Prevencija napuštanja škole
Dijete ne napušta školu odjednom. To je dug proces koji počinje mnogo ranije – kroz loše ocjene, izostanke i osjećaj da nikome nije stalo. Napuštanje školovanja je često samo krajnji ishod narušenog mentalnog zdravlja. Zato je ulaganje u psihološku podršku djetetu zapravo najsigurniji način da ga zadržimo u obrazovnom sistemu i omogućimo mu bolju budućnost. Kada razumijemo da je djetetovo ponašanje često samo vapaj za sigurnošću, možemo transformisati naše škole iz mjesta ocjenjivanja u mjesta iscjeljenja i istinskog napretka.
Najsnažniji “lijek” za dijete koje je pretrpjelo traumu nije komplikovana terapija, već odnos sa stabilnom odraslom osobom. Istraživanja pokazuju da samo jedna osoba – mentor, nastavnik ili pedagog – koja je dosljedna, predvidljiva i brižna, može biti ključni faktor zaštite. Ovakav odnos djeluje kao emocionalni amortizer. Kada dijete osjeća da ga neko “vidi” i razumije, njegov nervni sistem počinje da se smiruje. Tek tada se “alarm” u mozgu utišava, a vrata one zaključane biblioteke ponovo otvaraju za učenje.
Ukratko o profesorici Ivani
Prof. dr. sc. Ivana Zečević je redovna profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Katedri za psihologiju. Već više od 20 godina svoje profesionalno interesovanje usmjerava na dječiju i adolescentsku psihologiju, posebno na područje mentalnog zdravlja djece, mladih i odraslih u vaspitnoobrazovnom sistemu.
Pored akademskog rada, profesorica Ivana Zečević aktivno se bavi i psihoterapijskim radom s djecom i mladima. Autorica je brojnih naučno-istraživačkih radova, kao i priručnika posvećenih prevenciji nasilja nad djecom i među djecom, te edukativnih programa usmjerenih na prevenciju različitih oblika nasilja.
Izazovi koji grade: Priča Nikole Barišića o odrastanju, istrajnosti i veri u bolje sutra
PIŠE: Anica Stamenković
FOTO: Privatna arhiva Nikole Barišića
U vremenu u kojem se često govori o preprekama, a ređe o načinima na koje ih ljudi prevazilaze, priča Nikole Barišića iz Beograda donosi jednu drugačiju perspektivu. Sa svojih 27 godina, Nikola iza sebe ima životno iskustvo koje bi mnoge pokolebalo, ali njega je oblikovalo u osobu koja danas veruje u snagu obrazovanja, ličnog razvoja i međuljudske podrške. Njegovo detinjstvo, obeleženo odrastanjem u domu, bilo je sve samo ne jednostavno, ali upravo iz tih okolnosti izrasla je njegova odlučnost da izgradi život kojim će biti zadovoljan i koji će imati smisao.
„Detinjstvo je bilo puno izazova“, započinje Nikola svoju priču. „Odrastao sam u domu, okružen vršnjacima sa sličnim sudbinama. Nije bilo lako. Bilo je tu i lepih trenutaka, druženja i putovanja, ali i teških iskustava koja su me naterala da ranije sazrim.“ Govoreći o tom periodu, Nikola ne ostaje u negativnom tonu. Naprotiv, ističe da su ga upravo ti usponi i padovi naučili da prepozna sebe i da razvije svest o sopstvenim vrednostima.
Prelomni trenutak u njegovom životu dogodio se sa petnaest godina, kada je započeo svoj prvi omladinski posao. Tada je, kako kaže, prvi put zaista razumeo šta znači odgovornost i koliko je važno imati kontrolu nad sopstvenim životnim putem. „Taj osećaj da možeš da uradiš nešto sam, da zaradiš, da doprineseš, to menja pogled na svet“, objašnjava Nikola.
Jedan od ključnih oslonaca u njegovom odrastanju bio je čovek koji je danas njegov kum. „On je bio tu od moje dvanaeste godine. Uvek. Kada je bilo najteže, kada sam sumnjao u sebe, on me je gurao napred. Takva podrška menja život“, kaže Nikola sa posebnom toplinom. Upravo ta kontinuirana podrška pomogla mu je da ostane na pravom putu i da veruje da može više.
Za razliku od mnogih mladih koji se suočavaju sa izazovima, Nikola nikada nije odustajao od obrazovanja. „Nikada nisam bežao od škole, iako znam da je to danas čest slučaj. Trudio
sam se da učim, da pronađem ono što volim.“ Taj trud nije ostao neprimećen, tokom srednje škole i studija bio je stipendista, što mu je dodatno omogućilo da se fokusira na lični razvoj i napredovanje.
Danas, kada se osvrne na obrazovni sistem, Nikola ističe njegov značaj, ali i izazove koji postoje, odnosno da ne postoji dovoljno inkluzivnosti i istrajnosti od strane stručnog kadra te da nasilje i maltretiranje sa kojim se deca i mladi suočavaju često prođe neprimećeno sa njihove strane. Posebno je kritičan prema sistemu zaštite, za koji smatra da je izgubio deo empatije i posvećenosti prema onima kojima je pomoć najpotrebnija. Ipak, uprkos tome, njegov pogled na život ostaje pozitivan i usmeren ka promeni.
„Veoma sam srećan u onome što danas radim“, kaže. „Važno mi je da mogu da pomognem drugima, da budem tu za ljude kojima je podrška potrebna. Mislim da je razumevanje ključ svega.“ Njegova posvećenost humanosti nije samo hobi, već način života koji ga ispunjava i daje mu osećaj svrhe.
Kada govori o planovima, Nikola iznenađuje svojom iskrenošću. „Nemam konkretan plan. Moj plan se stvara kroz život koji živim.“ U toj rečenici ogleda se njegova filozofija, otvorenost za iskustva, spremnost na promene i poverenje u sopstveni put. Mladima koji se danas nalaze pred izazovima, Nikola upućuje jednostavnu, ali snažnu poruku. Ne treba bežati od teških situacija, već ih prihvatiti i iz njih učiti. Život, kako kaže, treba posmatrati kao priliku – za upoznavanje sebe, sveta, za putovanja, obrazovanje i lični uspeh. „Ovo je lep život, i treba ga gledati kao nešto na čemu treba biti zahvalan“, poručuje.
Nikola je danas fizioterapeut i zaposlena mlada osoba koju prepreke nisu sprečile da nastavi dalje i bavi se onim što voli i šta ga zanima. Priča Nikole Barišića nije samo priča o odrastanju u teškim uslovima. To je priča o snazi da se ide dalje, o važnosti podrške i o veri da svako može pronaći svoj put, bez obzira na okolnosti iz kojih dolazi. U vremenu kada se često traže brza rešenja, njegova priča podseća na to da su upornost, rad i vera u sebe i dalje najvažniji saveznici na putu ka ispunjenom životu.
Postani jezero
Jedan je stari učitelj imao učenika koji je imao navadu žaliti se na sve i sva – ako ne na ovo, a onda na ono. Jednog dana učitelju dokipi to žaljakanje na sudbinu i poredak stvari. On pošalje učenika po sol, naumivši mu na opipljiv način objasniti pogrešku njegova stava.
Uzmi sad pregršt soli i spusti ju u čašu s vodom”, reče guru. Učenik tako učini.
„Pij“, naredi učitelj. Učenik malo otpije i ispljune.
„Kakvog je okusa?“
„Preslano je“, reče učenik.
Guru mu tada naredi da uzme istu takvu pregršt soli i da ju baci u jezero. Učenik tako učini.
„Zahvati sad od jezerske vode i pij“, naredi učitelj. Učenik zahvati čašom od jezerske vode i otpije.
„Kakvog je okusa?“
„Svježega“
„Osjećaš li sol?“
„Ne“
Guru tada uzme ruku mladića pa mu reče: „Bol života nalik je na čistu sol; ni više, ni manje.
Količina boli u životu ostaje točno uvijek ista. Međutim, okus slanosti i gorčine ovisi o posudi iz koje piješ svoju bol. Sve što možeš učiniti jest da proširiš svoj osjećaj za stvari. Prestani biti čaša. Postani jezero.“
(Indijska priča, prijevod Vesna Krmpotić)
Preuzeto iz Krmpotić Vesna: Priče mudrosnice: među najljepšima najljepše/ izabrala, najvećim dijelom prevela i prepričala Vesna Krmpotić – Zagreb. V.B.Z., 2006.
TEMA BROJA: OBRAZOVANJE
Kap po kap
puni se ocean
- Indijska izreka
Škola kao važan element dobrobiti adolescenata na porodičnom smeštaju: Izazovi i potreba za saradnjom sistema
PIŠE: Bojana Vranić, docentkinja na Departmanu za socijalnu politiku i socijalni rad, Filozofski fakultet Niš
FOTO: Arhiva Filozofskog fakulteta u Nišu
Adolescenti koji odrastaju u hraniteljskim porodicama predstavljaju posebno osetljivu grupu dece i mladih. Njihova dobrobit zavisi od velikog broja faktora, među kojima škola ima izuzetno značajnu ulogu. Škola nije samo mesto sticanja znanja, već i prostor socijalizacije, izgradnje identiteta, razvoja odnosa sa vršnjacima i odraslima, kao i prostor u kome se ostvaruju osnovna prava deteta, uključujući pravo na obrazovanje, participaciju i zaštitu od diskriminacije.
Rad „School as an Element of the Well-Being of Adolescents in Foster Care: Discrimination as a Challenge” imao je za cilj da ispita na koji način škola utiče na dobrobit adolescenata na porodičnom smeštaju, sa posebnim fokusom na iskustva diskriminacije u školskom okruženju. Istraživanje je sprovedeno kvalitativnom metodologijom kroz fokus grupe sa 129 učesnika i to adolescentima na smeštaju, hraniteljima, stručnim radnicima centara za socijalni rad i savetnicima za hraniteljstvo.
Škola kao prostor podrške i razvoja
Rezultati istraživanja pokazuju da adolescenti prepoznaju školu kao jedan od najvažnijih aspekata svakodnevnog života. Pored obrazovne funkcije, škola predstavlja mesto gde mladi grade odnose sa vršnjacima i odraslima, razvijaju osećaj pripadnosti i formiraju sliku o sebi.
Kada govorimo o pozitivnim aspektima, adolescenati su najčešće isticali podržavajuće odnose sa vršnjacima i nastavnicima. U situacijama kada su nastavnici senzibilisani za potrebe ovih mladih ljudi, adolescenti ističu da se osećaju prihvaćeno, zaštićeno i motivisano za postizanje boljih obrazovnih rezultata.
Takva iskustva doprinose jačanju samopouzdanja, stabilnosti i osećaja sigurnosti.
Tema broja: Obrazovanje
Diskriminacija kao prepreka
dobrobiti
Ipak, istraživanje pokazuje da značajan broj adolescenata na porodičnom smeštaju doživljava različite oblike diskriminacije u školskom okruženju.
Diskriminacija se javlja u obliku stigmatizacije, izdvajanja, sažaljenja ili etiketiranja zbog činjenice da dete ne odrasta u biološkoj porodici. Posebno zabrinjava činjenica da se diskriminatorno ponašanje ne javlja samo među vršnjacima, već ponekad dolazi i od strane odraslih koji rade u školi.
Adolescenti ističu da često žele da njihov status, odnosno činjenica o smeštaju, ostane nepoznat kako bi izbegli negativne reakcije okoline. Negativna iskustva u školi mogu dodatno pogoršati posledice ranijih traumatskih iskustava, dovesti do osećaja nepripadanja, smanjenog školskog uspeha i želje za smanjenim učešćem u školskom životu. Rezultati istraživanja, takođe ukazuju i na pojavu neadekvatnih reakcija škole – od prezaštićivanja do potpunog izostanka podrške. Adolescenti jasno ističu da im nije potrebna privilegovana pozicija, već razumevanje, podrška i tretman koji uvažava njihove potrebe.
Značaj podrške odraslih
Podrška odraslih u procesu obrazovanja ima ključnu ulogu u razvoju adolescenata na porodičnom smeštaju.
Mladi ističu važnost podsticanja, ohrabrivanja i pomoći u savladavanju školskih obaveza i učešća u školskim aktivnostima. Uloga hranitelja, nastavnika i stručnih saradnika je posebno značajna u prepoznavanju izazova na ovom planu i pružanju pravovremene podrške.
Istraživanje ukazuje i na izazove u vezi sa obrazovnim aspiracijama, posebno u situacijama kada hranitelji imaju niži nivo obrazovanja ili kada nedostaje sistemska podrška u planiranju daljeg školovanja mladih.
Saradnja sistema socijalne zaštite i obrazovanja
Jedan od ključnih nalaza istraživanja jeste značaj saradnje između škole, hraniteljskih porodica i ustanova socijalne zaštite. Iako svi akteri prepoznaju važnost međusobne saradnje, ona je često nedovoljno razvijena ili zavisi od individualnog angažovanja pojedinaca.
Informisanje nastavnika o specifičnostima deteta, timski rad i razmena informacija mogu značajno doprineti razumevanju ponašanja adolescenata i adekvatnom reagovanju u izazovnim situacijama. Iskustva iz prakse pokazuju da škole koje imaju više iskustva u radu sa decom na ovom obliku smeštaja, često razvijaju senzibilisaniji pristup i bolju saradnju sa sistemom socijalne zaštite.
doc.dr.sc. Bojana Vranić
Preporuke za unapređenje prakse
Na osnovu nalaza istraživanja mogu se predložiti sledeće preporuke:
• unapređenje edukacije nastavnog i nenastavnog osoblja o specifičnostima razvoja dece na porodičnom smeštaju;
• razvoj jasnih protokola saradnje između škola i sistema socijalne zaštite;
• osnaživanje hranitelja u pružanju obrazovne podrške deci;
• razvoj školskih programa koji promovišu inkluziju i prevenciju diskriminacije;
• obezbeđivanje uslova za ostvarivanja prava dece na participaciju u donošenju odluka koje ih se tiču.
Zaključak
Škola ima potencijal da bude snažan zaštitni faktor u životu ovih mladih ljudi, ali može postati i izvor dodatnih rizika ukoliko ne postoji adekvatna podrška i saradnja između relevantnih aktera. Kreiranje bezbednog i podržavajućeg školskog okruženja zahteva sistemski pristup, kontinuiranu edukaciju stručnjaka i aktivno uključivanje svih učesnika u brizi o detetu. Unapređenje saradnje između sistema obrazovanja i socijalne zaštite predstavlja jedan od ključnih koraka u unapređenju dobrobiti dece i mladih u hraniteljstvu.
Podkast „Za bolje obrazovanje”
PIŠE: Marija Bukvić, predsednica organizacije „Nauči me”
Podkast „Za bolje obrazovanje” pokrenut je kao platforma posvećena otvorenom razgovoru o budućnosti obrazovanja u Srbiji i regionu. Kroz razgovore sa nastavnicima i stručnjacima iz različitih oblasti, svaka epizoda nastoji da široj javnosti približi izazove, ali i mogućnosti razvoja savremenog obrazovnog sistema. Podkast se bavi načinima učenja i podučavanja u 21. veku, uključujući primenu novih tehnologija i razvoj važnih veština poput digitalne, medijske, finansijske i emocionalne pismenosti, uz sagledavanje realnih okolnosti u kojima obrazovni sistem danas funkcioniše. Posebna pažnja posvećena je i inkluzivnom obrazovanju i načinima na koje obrazovanje može postati kvalitetno i dostupno svakom detetu, što predstavlja jedno od osnovnih dečijih prava. Podkast realizuje organizacija „Nauči me“, a njegova održivost obezbeđuje se kroz donacije i crowdfunding kampanju, čime je očuvana njegova programska i uređivačka nezavisnost.
Jesmo li inkluzivno društvo? | Za bolje obrazovanje | EP 6
Jeste li čuli za…
Ima jedna škola…
PIŠE: Miruna Kastratović
FOTO: Arhiva Obrtničke i industrijsko graditeljske škole Zagreb i Miruna Kastratović
Za djecu koja odrastaju u alternativnoj skrbi školovanje često nije samo obveza nego i borba. Osnovna škola još nekako prođe, ali u srednjoj se stvari često počnu raspadati. Isplivaju praznine u znanju, nesigurnost, teška pitanja o sebi i svijetu. A za takve priče srednje škole nerijetko nemaju mnogo strpljenja. Ali, ima jedna škola.
Neki učenici u domu borave trajno, neki samo kraće vrijeme. Pojedini u školu dolaze tek u drugom razredu, ali većina ostaje do kraja školovanja.
Vidović je ravnatelj već 18 godina, a u školstvu radi ukupno 27. Po struci je vjeroučitelj i cijeli je radni vijek proveo radeći s mladima. Kaže da se u školi ništa ne može napraviti sam. „Bez pedagoške službe, nastavnika i svih drugih djelatnika ništa ne ide. Tek zajedno možemo stvoriti školu u kojoj će se učenici osjećati dobro i sigurno. Jer škola“, dodaje, „nije samo mjesto za ocjene.“
„Ne mora se sve gledati kroz lektiru, matematiku i sve padeže iz svih jezika. Mi smo odgojno-obrazovna ustanova. U školi mora biti i malo ljubavi i odgoja.“
Među djecom iz Centra za pružanje usluga u zajednici Zagreb –Dugave o njoj se priča gotovo kao o mjestu koje se preporučuje iz generacije u generaciju. Ondje, kažu, imaju osjećaj da ih netko vidi, čuje i sluša. „Škola nije zgrada, nego ljudi“, stoji na webstranici Obrtničke i industrijske graditeljske škole u Zagrebu. Rečenica je to ravnatelja Ante Vidovića, koji tu školu vodi već gotovo dva desetljeća. Sudeći po pričama učenika, mnogi bi rekli da je upravo to razlog zbog kojeg se odlučuju doći baš ovamo.
Škola u koju se dolazi po preporuci
U Obrtničkoj i industrijskoj graditeljskoj školi ne vole previše govoriti o brojkama, ali činjenica je da velik broj učenika dolazi iz Centra Dugave. No ravnatelj odmah naglašava da to u njihovoj školi ne znači posebnu kategoriju učenika. „Dolazio učenik iz obitelji, učeničkog doma ili doma u Dugavama – za nas su svi isti“, kaže Anto Vidović.
Najveći uspjeh je kada nitko ne odustane
Djeca koja dolaze iz doma često nose složene životne priče. No ravnatelj upozorava da ni djeca iz obitelji danas nisu bez problema. Razvedeni roditelji, samohrane obitelji, različite životne okolnosti – sve to ostavlja trag. „Kada dijete od 13 ili 14 godina izdvojite iz obitelji i smjestite u dom, a ono se tamo ne osjeća dobro, problemi se samo produbljuju“, kaže Vidović.
Zato školski pedagoški tim, zajedno s nastavnicima i razrednicima, pokušava pomoći učenicima da u školi pronađu barem jedno stabilno mjesto.
Njihov cilj nije savršen prosjek ocjena. „Najsretniji smo kada u jednoj generaciji nitko ne odustane od škole, kada nitko ne padne razred i kada nikoga ne moramo isključiti. Tada imamo osjećaj da smo uspjeli.“
Druženje zaposlenika škole
Kada se ipak dogodi da učenik mora napustiti školu, ravnatelj kaže da se uvijek vraća istom pitanju: „Jesmo li mogli učiniti još nešto?“
Pedagoginja Marina Soršak radila je u više srednjih škola, ali kaže da je atmosfera u ovoj posebna. „U zbornici se osjeća prihvaćanje“, kaže.
U školi imaju velik broj učenika s različitim teškoćama. U 21 razrednom odjelu čak trećina učenika ima određene razvojne teškoće ili poremećaje u ponašanju. „Nekoj djeci život jednostavno nije dao jednake prilike. Upravo zato ih gledamo kao svoju djecu“, kaže Soršak.
U razmišljanju ih često vodi jedno jednostavno pitanje: „Što da je to moje dijete? Bih li željela da mu netko pomogne završiti školu i snaći se u životu?“
Trenutak koji se ne zaboravlja
Ravnatelj se prisjeća jednog događaja koji, kaže, najbolje objašnjava zašto rade ovaj posao.
Prije nekoliko godina jedan učenik iz Dugava sudjelovao je na državnom natjecanju strukovnih zanimanja u graditeljstvu u Puli. Prišao je ravnatelju i rekao mu: „Ravnatelju, ja idem na državno natjecanje. Do sada su me tukli, vukli za uši i govorili da od mene nema ništa. A sada predstavljam školu.“
Vidović zastane na trenutak dok se prisjeća tog razgovora: „I danas se naježim kada se toga sjetim.“
Bivši učenici često se javljaju školi. Prate njihove objave na društvenim mrežama, ostavljaju komentare, navrate u posjet. „To nam je najveća nagrada“, ističe ravnatelj.
U ovoj školi problemi se, kažu, ne rješavaju kaznama na prvu. „Ne idemo odmah „po leđima“. Prvo razgovaramo.“
Pedagoginja Soršak objašnjava da nastavnici, pedagog i ravnatelj djeluju kao tim. Svatko donosi svoje iskustvo, a rješenja traže zajedno. „Već po jutarnjem pozdravu često znamo kako se učenik osjeća“, kaže.
Ponekad odlaze i na nastavu kako bi vidjeli zašto je neki učenik na jednom satu nemiran, a na drugom miran i uključen. „Kada spojimo različite poglede, često pronađemo najbolje rješenje za dijete“, dodaje ravnatelj.
Škola koja stalno komunicira
Veliku ulogu ima i komunikacija s odgajateljima iz doma u Dugavama. U ovoj školi, kažu, ne čekaju službene dopise. „Ako se nešto dogodi, rješavamo odmah telefonom“, kaže Soršak. Ravnatelj se kroz šalu nadovezuje: „Odgajatelj često zna što se dogodilo u školi i prije nego učenik stigne u dom.“
Na pitanje kako uspijevaju, ravnatelj daje kratak odgovor: „Iskrenost i poštovanje.“ U školi s učenicima ne razgovaraju samo kroz pravilnike i zakone. „Kada smo ljuti, ljuti smo. Kada smo sretni, sretni smo. Učenici vide da smo iskreni“, kaže.
Tako se, vjeruje, gradi povjerenje. Takav rad zna biti emocionalno iscrpljujuć, ali i ravnatelj i pedagoginja slažu se u jednome. Ako su pomogli i jednom učeniku da pronađe svoj put, sve je imalo smisla. „Ako smo spasili jednog učenika, spasili smo mnogo.“
Jeste li znali…
u Obrtničkoj i industrijsko graditeljskoj školi
u
Zagrebu
učenici se mogu školovati za sljedeća
zanimanja:
1. razredi: monter strojarskih instalacija, serviser karoserije i motornih vozila, dimnjačar, staklar, soboslikar ličilac dekorater, rukovatelj građevinskim strojevima, monter drvenih konstrukcija i krovova, građevinski radnik u zgradarstvu, oblagač podova i zidova, građevinski radnik u održivoj gradnji
2. i 3. razredi: instalater grijanja i klimatizacije JMO, dimnjačar, staklar, fasader, Ličilacsoboslikar, Pismoslikar, rukovatelj samohodnim građevinskim strojevima, tesar, armirač, zidar, monter suhe gradnje, autolakirer, podopolagač, keramičar - oblagač, krovopokrivač i izolater
ravnatelj Anto Vidović i pedagoginja Marina Soršak
„Legosi u centru”
PIŠE: Miruna Kastratović
FOTO: Arhiva Centra za nestalu i zlostavljanu djecu iz Osijeka
U pet slavonskih županija Centar za nestalu i zlostavljanu djecu iz Osijeka provodi socijalnu uslugu Poludnevnog boravka. Dosad su otvorili osam poludnevnih boravaka u kojima je trenutno preko stotinu djece i mladih. Mladi kod njih dolaze samo Uputnicom nadležnog područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad, a u boravku se s njima radi kroz edukacijske, preventivne i tretmanske aktivnosti. Glavni je cilj u prijateljskoj sredini ukloniti rizike i usmjeriti djecu i mlade u pravom smjeru. Program se zove „Legosi u centru”, a mlade polaznike zovu „legosima” jer je „lega” osječki žargonski izraz za prijatelja.
Sportske radionice
Uslugu su pokretali u zajednicama u kojima je nije bilo, a pokazalo se da ima potrebe. Tako se usluga širila pa su poludnevni boravci otvoreni u Višnjevcu, Podgoraču, Našicama, Slavonskom Brodu, Požegi, Vinkovcima, Dardi i Virovitici. Potrebe su tolike da se svaki otvoreni poludnevni boravak brzo popuni, a često postoje i liste čekanja.
„Boravci su zamišljeni kao oaze prijateljstva“, objasnila nam je psihologinja i odgajateljica u Poludnevnom boravku u Višnjevcu
Marijana Hinek. U tom je boravku trenutno dvadeset mladih korisnika. Višnjevac, kao i drugi boravci, želi biti mjesto gdje se osjećaju dobrodošlo, gdje mogu sklapati prijateljstva i raditi na svojim vještinama i potencijalima. Nadaju se da su u toj namjeri i uspjeli, jer prema njezinom iskustvu u Višnjevcu, kad dođe vrijeme za odlazak kući, djeca nerijetko žele još ostati, pitaju i mogu li prespavati.
„Vidimo da vole boraviti kod nas, unatoč autoritetu razvili su s odgajateljicama topao odnos, a i međusobno su se sprijateljili. Vole biti ovdje”, govori Marijana. Sva djeca koja dolaze u Legose dolaze preko uputnice nadležnog Područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Neki od njih već imaju razvijene probleme u ponašanju, a neki su u riziku od razvoja takvih problema. Ponekad se i roditelji samoinicijativno jave jer žele uključiti svoje dijete, a nekada i škola procijeni da je to djetetu potrebno.
Legosi u boravku dnevno imaju obavezu biti četiri do šest sati. Marijana Hinek kaže kako se s njima radi individualni tretmanski rad, kao i savjetodavni rad o različitim problemima, od odnosa sa vršnjacima, do samopouzdanja, samopoštovanja i pozitivne slike o sebi. Osim individualnog rada, radi se i grupno, provode različite radionice socijalnih, emocionalnih, komunikacijskih ili životnih vještina. Dobivaju i pomoć u učenju i instrukcije iz pojedinih predmeta, ali uče i metode kako učiti. Boravak uključuje i organizirano slobodno vrijeme kad zapravo uče kako na produktivan način provesti to slobodno vrijeme.
„Nije samo učenje i savjetovanje, provodimo i kreativne radionice, sportske radionice, posjećujemo kulturne događaje. Učimo ih koristiti računala i promatramo kako se ponašaju u online svijetu i jesu li u nekakvom riziku”, ističe Marijana.
Hinek dodaje kako je teško procijeniti kako bi mladi iz boravka provodili vrijeme da nisu kod njih i kako uopće provode svoje slobodno vrijeme. Ako je suditi po nekim rizičnim ponašanjima, alternativa boravku mogla bi biti svakakva, od stihijski provedenog vremena, do eksperimentiranja s nekim sredstvima ovisnosti, možda i kršenja zakona ili čak i vršnjačkog nasilja, gdje mogu biti i počinitelji i žrtve. Teško je znati što bi bilo da nisu u boravku, ali roditelji kažu da su zahvalni što je njihovo dijete s Legosima.
Važno je napomenuti da kako bi dijete došlo u Legose, obitelj ne mora nužno biti u tretmanu Zavoda. Suradnja sa Zavodom je ključna i komunikacija između njih jer Centar šalje redovite
izvještaje zavodu o tome kako djeca napreduju, prati se kako su reagirali na tretman i kao su ga prihvatiti. Centar je i u stalnoj komunikaciji s nastavnicima, učiteljima i školom, te djeca definitivno nakon nekog vremena pokazuju i bolje obrazovne rezultate. Korisniku kojem je odobrena usluga boravka, ne može se odobriti pravo na uslugu smještaja, osim u udomiteljsku obitelj.
„Od učitelja i nastavnika dobivamo pozitivne informacije o školskim uspjesima, ali i o boljem poštivanju školskih pravila i autoriteta. Mi pak s naše strane primijetimo da imaju bolje radne navike i da su spremniji samostalno kreirati svoje planove učenja. Najvažnije je i da su nakon nekog vremena spremniji podijeliti informacije o tome što se događa u školi, baš zbog tog odnosa povjerenja.”
Marijana Hinek kaže i kako do promjene kod djeteta ili mlade osobe ne dolazi brzo i dramatično, riječ je o maratonu u kojem su mali koraci važni i svaki zaslužuje pohvalu: „Primjerice kad podijele informaciju da se u školi piše ispit to jako pohvalimo, jer je, kao prvo rekao da ima ispit, kao drugo je istražio kad ima ispit, to su sve koraci ka uspjehu. Malo po malo ti „mišji koraci” zapravo znače cijeli svijet, a mi ih primijetimo, zadovoljni smo s njima i pohvalimo ih.”
Marijana Hinek
Kako izgleda dan u Poludnevnom boravku osječkog Centra za zlostavljanu i nestalu djecu? Dolaze prije ili poslije škole, ovisno o turnusu. Kad dođu poslije škole dobit će ručak i malo odmoriti, nakon čega slijedi ispunjavanje školskih obaveza, učenje, pripreme za ispit. Kada dođu prije škole, raspored je sljedeći: doručak, učenje, radionice, ručak, odlazak u školu. Nakon toga imaju slobodno vrijeme s radionicama, kreativnim ili sportskim. Veliki su ljubitelji sportskih radionica, nekih vježbi, igranja nogometa ili graničara, vole i plesne radionice. Tako u organiziranom slobodnom vremenu provedu ostatak dana i odlaze kućama.
Ima i otpora, najčešće pri prijemu, kad u Legose tek dolaze i još ne znaju što ih očekuje i što su Legosi. Ali kad počnu dolaziti i kad vide kako druga djeca funkcioniraju, otpor polako popusti. Ostali otpori koji se povremeno jave, dodaje Marijana Hinek, u potki imaju nešto dublje, nešto što su donijeli od kuće ili škole, ili iz odnosa sa vršnjacima: „Tim se otporima jako oprezno pristupa i pokušava se istražiti što je u pozadini, jer taj otpor obično bude samo „vrh sante leda” ispod koje ima jako puno emocija, raznih situacija, konflikata. Kad se tako pristupi, otpor se uspješno otklanja”.
Hinek dodaje kako su zapravo glavni suradnici roditelji, oni su prvi i ravnopravni partneri, zatim tu je suradnja s Hrvatskim zavodom za socijalni rad koji piše uputnice i dobiva izvješća o djeci. Nezaobilazan suradnik je i škola, nastavnici i učitelji, a u svemu pomaže i Centar za pružanje usluga u zajednici Osijek. I na kraju tu je Centar za nestalu i zlostavljanu djecu kao udruga. Svi su zajedno u multidisciplinarnom pristupu u zatvorenom krugu suradnje.
Djeca prosječno u Poludnevni boravak ostaju uključena nekoliko godina, riječ je o osnovnoškolcima i srednjoškolcima. No dobna se granica prilično spustila pa sad dolaze i mlađa djeca, od prvog razreda osnovne škole. „Od prvog osnovne do četvrtog srednje. Prije pet godina kod nas u boravku u Višnjevcu imali smo većinom adolescente, ali sad je ta dobna granica jako spuštena na niže razrede osnovne škole.” Hinek kaže kako nisu sigurni što je u podlozi te promjene, ali smatra da je na stručnjacima da to pokušaju otkriti. Mijenja se i priroda problema s kojima djeca dolaze. Prije su bili češći eksternalizirani problemi u ponašanju u vidu agresivnih ponašanja ili sukoba, kršenja zakona, sitnih krađa, eksperimentiranja s alkoholom i nekakvim sredstvima ovisnosti. Sad su to sve češće internalizirani problemi u ponašanju. „Sad sve više imate anksiozne simptomatologije, depresivne simptomatologije, pa je puno suicidalnosti i samoozljeđivanja. Mijenja se i dob i narav problema s kojima djeca dolaze”, govori Hinek.
Zato mogućnost razvoja usluge Marijana Hinek vidi kroz stalne edukacije i praćenje trendova novih problematika i svega što donosi ritam i stil života. Trude se i kolektivno educirati u različitim domenama, te kroz edukacije psihoterapije dotaknuti samu srž problema, sve kako bi tretmanski rad koji pružaju bio još dublji i korisniji za djecu mlade.
Radionice za razvoj socijalnih i komunikacijskih vještina
POP+ programPromjena počinje odnosom
PIŠE: Miruna Kastratović
FOTO: Arhiva udruge MoSt
U prostoru u kojem se igra pikado, pišu zadaće, razgovara o prekidu veze, polaže državna matura i planira prvi samostalni najam stana, odvija se nešto veće od “pomoći u učenju”, gradi se odnos, povjerenje i osjećaj da nisi sam.
Riječ je o tri programa splitske udruge MoSt koji zajedno pružaju tri razine pomoći. Prvi je nastao POP program za djecu koja su u riziku od toga da pokažu probleme u ponašanju. Zatim je nastao POP+ namijenjen djeci i mladima od 11 do 18 godina koji već pokazuju rizična ponašanja, ali i njihovim obiteljima. Treći je POST program, koji pruža podršku mladima iz alternativne skrbi u prijelazu prema samostalnosti.
Danas je u ta tri programa uključeno gotovo stotinu djece i mladih i više od sedamdeset roditelja ili skrbnika.
O tome smo razgovarali s Liljanom Bartolović iz Centra za podršku za djecu i mlade.
POP+ je jedan je od rijetkih primjera sustavno razvijene indicirane prevencije u lokalnoj zajednici. To znači da je namijenjen djeci i mladima koji već manifestiraju poteškoće i neprihvatljiva ponašanja, bilo da je riječ o eksternaliziranim oblicima ponašanja (izostajanje iz škole, prvi prekršaji, konzumacija psihoaktivnih tvari), bilo o internaliziranim teškoćama poput anksioznosti i depresivnosti. Cilj je smanjenje rizičnih i jačanje zaštitnih čimbenika.
Bartolović opisuje kako su to u praksi najčešće učenici od petog razreda osnovne škole do kraja srednje škole. Djeca dolaze putem škole, Hrvatskog zavoda za socijalni rad ili na inicijativu roditelja. U program se mogu uključiti bez formalne uputnice, što značajno smanjuje prepreke za pravodobnu podršku.
Psihosocijalnu podršku provode stručnjaci s edukacijama iz realitetne psihoterapije, kognitivno-bihevioralne terapije i logoterapije, a i udruga ima licencu za pružanje psihosocijalnih usluga koju je izdalo nadležno tijelo Splitsko-dalmatinske županije. Savjetovanje je intenzivno individualno i grupno kako za mlade osobe, tako i za obitelji ili skrbnike.
Osim savjetovanja, rad uključuje pomoć u učenju (u čemu pomažu i vršnjaci-volonteri) i strukturirano i kvalitetno provedeno slobodno vrijeme.
- To su najčešće kulinarske radionice, sportske radionice, pikado, stolni tenis, društvene igre, zajedničko vrijeme, navodi.
Tema broja: Obrazovanje
Pristup je bitno drugačiji od klasičnih instrukcija, priča dalje ona.
- Ako dijete izgubi koncentraciju nakon 20 minuta, napravit ćemo pauzu i zaigrati stolni tenis ili pikado. Razgovarati, šetati po prostoru. U MoStu nema rigidnih 45 minuta pod svaku cijenu. Ako je dijete taj dan došlo uznemireno zbog situacije kod kuće ili u školi, ponekad se zadaća jednostavno odgodi.
Dodaje kako su upravo obrazovne teškoće često razlog ulaska u POP+ program. Problemi s pažnjom, organizacijom vremena, izvršavanjem zadataka, ispitna anksioznost, disleksija ili disgrafija. Zato smatraju kako fleksibilnost nije znak snižavanja kriterija, nego razumijevanja problema i konteksta.
- Cilj nije savršen uspjeh. Cilj je kontinuitet i završetak obrazovanja, kaže Liljana Bartolović.
Jedan od ključnih elemenata programa su pomagači koji su i vršnjaci, a trenutno ih je 21. Riječ je uglavnom o studentima pomagačkih zanimanja koji prolaze dodatne edukacije o radu s djecom i mladima u riziku. Dolaze svaki dan na druženje, slobodne aktivnosti, na učenje, neki mlade pripremaju i za državnu maturu. Redovito sudjeluju na sastancima i supervizijama.
- Poanta i njihova i naša je izgraditi odnos s djecom. Taj je odnos u MoSt-u jako spontan i autentičan, jer djeca prepoznaju kad si lažan.
Uloga volontera vršnjaka pomagača nadilazi pomoć u učenju. Oni su modeli drugačijeg, konstruktivnog načina provođenja slobodnog vremena. Oni su most između “odraslih stručnjaka” i mladih koji često imaju otpor prema autoritetima. Nerijetko će se dijete prvo povjeriti upravo volonteru jer je mlađi i bliži. Ne zato što stručnjaci nisu dostupni, nego zato što je odnos spontan, autentičan i lišen formalne distance. Iako su u MoStu su svi “na ti”, i djeca i odrasli. To nije slučajno. To je dio kulture prostora.
U POP+ programu je trenutno uključeno oko 60 djece i mladih, u POP programu 27, a u POST-u je 19 mladih. U aktivnosti je uključen i 71 roditelj ili skrbnik.
Djeca iz POP-a i POP+ borave u istom prostoru, bez vidljivih “kategorija”. Mladi ne znaju tko je u kojem programu i to je namjerno tako jer se time izbjegava stigmatizacija i etiketiranje. - Nitko među njima ne zna tko je u kojem programu. Ako je POP+ ja kažem ti si danas POP, ti si dobio +, pa si baš TOP, smije se Liljana Bartolović.
Treći program, POST program namijenjen je mladima koji se pripremaju za izlazak iz sustava ili su već izašli iz njega, od 15 do
30 godina. Program započinje idealno godinu dana prije izlaska iz skrbi i uključuje savjetovanje i informiranje, razvoj socijalnih i životnih vještina, podršku pri zapošljavanju, pomoć pri traženju i zadržavanju stanovanja, izradu radne dokumentacije.
To je podrška koja ponekad znači poziv ujutro: “Jesi li se probudio?” , ili zajednički odlazak na razgovor za posao. Ili pomoć oko prvog ugovora o najmu. Tu bude i mladih ljudi, srednjoškolaca koji dolaze na učenje ili pripremu mature, a nakon toga idemo tražiti stan, „ajmo” tražit posao.. „ajmo u banku otvoriti žiro račun”, „ajd u doktora”...
Izlazak iz alternativne skrbi jedno je jako stresno razdoblje u životu mlade osobe i često prijeti rizik od socijalne isključenosti, nezaposlenosti, stambene nesigurnosti. POST program nastoji u tome pomoći, nastoji smanjiti te rizike, pružiti pomoć i potporu i cilj nam je smanjiti socijalnu isključenost i rizik od siromaštva jedne jako specifične populacije mladih. Najveća vrijednost ovih programa je ta što dijete na jednom mjestu ima sve.
- Znači ima stručno savjetovanje, kvalitetno provedeno vrijeme, pomoć pri učenju i izvršavanju radnih zadataka i volimo reći da je MoSt jedno sigurno mjesto gdje se uvijek mogu povjeriti nama ili volonterima, ističe Liljana.
Za mnoge korisnike MoSt je postao “sigurno mjesto”, prostor u kojem se osjećaju kao da ih netko vidi, uvažava i prihvaća.
Istodobno, Liljana Bartolović dodaje kako su izazovi sve veći. Problemi s djecom su sve češći i sve teži i primjećuje se da se pojavljuju sve ranije. Tu je ključna prevencija i bilo bi najbolje da se što prije može reagirati, dok dijete još nije razvilo oblike neprihvatljivih ponašanja. Zato je potrebno više ljudi i više volontera kako bi se mogli posvetiti djetetu u mjeri koliko mu je potrebno.
U međuvremenu program POP+ podsjeća da promjena počinje odnosom. I da ponekad igra pikada može biti prvi korak prema završetku škole i drugačijem životnom putu.
Graditi mostove tamo gdje ih sistem još nema
PIŠE: Anisa Šetka
FOTO: Arhiva Udruženja Pontem
U društvu u kojem djeca i mladi često „putuju“ između institucija – škole, centara za socijalni rad, zdravstvenih ustanova – rijetko postoji prostor koji te različite sisteme povezuje. Upravo takav prostor pokušava graditi Udruženje Pontem, organizacija koju vode socijalni pedagozi uvjereni da se podrška mladima ne smije zaustaviti na granicama institucija.
Pontem je nastao iz jednostavne, ali snažne ideje – da socijalna pedagogija u Bosni i Hercegovini dobije prostor za razvoj i praktičnu primjenu. „Još 2019. godine počela se rađati ideja o strukovnoj organizaciji koja bi osnaživala socijalne pedagoge i promovirala socijalnu pedagogiju“, objašnjava predsjednik udruženja Eldar Ćerim. „Vizija je bila izgraditi most – između teorije i prakse, ali i između sistema: socijalnog, obrazovnog, zdravstvenog i pravosudnog.“
Ime udruženja nije slučajno. Pontem na latinskom znači most – simbol povezivanja prostora koji inače ostaju razdvojeni. „Djeca ne žive u jednoj instituciji, pa ni podrška ne može biti ograničena na jedan sistem“, kaže Ćerim. „Zato je ideja bila stvarati mostove između onih koji rade s djecom i mladima.“
Od te početne ideje nastao je čitav niz inicijativa koje danas povezuju djecu i mlade iz ranjivih skupina s mentorima, obrazovnim prilikama i iskustvima koja im često nedostaju.
Motivacija koja dolazi iz osobne priče
Rad u Pontemu u velikoj se mjeri temelji na volonterskom angažmanu socijalnih pedagoga. Za Ćerima i njegove kolege to nije tek profesionalni angažman, nego nešto puno dublje.„Biti socijalni pedagog znači imati snažnu unutrašnju motivaciju i prepoznati ranjivost vlastitog života ili života ljudi oko nas“, kaže on. „Iz te pozicije možemo prepoznati problem i pokušati doprinijeti stvaranju dodatne vrijednosti.“
Za mnoge pomagačke profesije, dodaje, rad s ranjivim skupinama nije samo posao.
„Rad sa ranjivim skupinama je zapravo rad u životnom prostoru – ne u sterilnim uslovima, nego u realnom životu koji je nepredvidiv i često isprepleten i s našim vlastitim iskustvima.“
U bosanskohercegovačkom kontekstu, takav angažman često znači i preuzimanje inicijative tamo gdje sistem još nije razvio odgovore. „Uvjereni smo da se bolji uvjeti nikada neće dogoditi ako sami nešto ne poduzmemo“, kaže Ćerim. „Ako čekamo savršene okolnosti, ništa se neće promijeniti.“
Mentorstvo kao prostor odnosa
Jedan od ključnih programa Pontema je mentorska podrška mladima koji dolaze iz različitih sistema: dječjih domova, programa rehabilitacije ili zajednica za mlade s teškoćama. Mentorstvo se ne svodi na formalne sastanke ili administrativni proces. Ono je zamišljeno kao dugotrajan odnos podrške u svakodnevnom životu mladih.
„Socijalno mentorstvo u našem društvu još uvijek je nedovoljno razvijeno i nedovoljno prepoznato“, objašnjava Ćerim. „Ideja je da podrška postoji u zajednici i u životnom prostoru mladih – kroz jačanje zaštitnih faktora u porodici, obrazovanju, vršnjačkim odnosima i slobodnom vremenu.“
Program traje nekoliko mjeseci i uključuje individualne i grupne aktivnosti. Svaka mlada osoba ima vlastiti plan podrške koji može obuhvatiti razvoj životnih vještina, podršku u obrazovanju, emocionalnu stabilizaciju ili povezivanje s lokalnom zajednicom.
„Svaki korisnik ima individualni plan podrške razvijen nakon procjene“, kaže Ćerim. „Ali uvijek pratimo potrebe mlade osobe – jer nijedan životni put nije isti.“
Između rizika i potencijala
Mladi koji ulaze u ovakve programe često se nalaze na prijelomnim životnim tačkama. „To je dinamika između rizika i potencijala“, kaže Ćerim. „Mladi koji napuštaju domove ili rehabilitacijske programe često trebaju dodatnu potporu u izgradnji mreže podrške, stjecanju prvih radnih iskustava i razvoju životnih vještina“
U takvim situacijama mentor može postati stabilna osoba koja pruža strukturu i perspektivu. „Mi pokušavamo biti stabilan model – osoba koja pomaže graditi strukturu, odgovornost i perspektivu“, naglašava.
Kroz mentorstvo mladi često prvi put dobivaju priliku preispitati vlastitu ulogu – ne kao „korisnika sistema“, nego kao osobu koja može preuzeti odgovornost za svoj život.
„Kada dobiju nove uloge i prilike za sudjelovanje, razvija se osjećaj odgovornosti prema vlastitim postignućima“, objašnjava Ćerim. „Tada počinju razumijevati da mogu biti više od očekivanja koja su im ranije bila nametnuta.“
Učenje kroz iskustvo
Jedan od zanimljivijih dijelova programa bile su tzv. „majstorske radionice“ u kojima su mladi učili praktične vještine – od molerskih radova do postavljanja laminata. Ideja nije bila osposobiti ih za određeno zanimanje, nego ih upoznati s realnim svijetom rada.
„Kada nešto naprave vlastitim rukama, znanje postaje konkretnije i trajnije“, kaže Ćerim. „Željeli smo da uče kroz iskustvo i kroz biografske priče ljudi koji rade te poslove.“
Majstori iz lokalne zajednice tako su postali svojevrsni mentori. „Nije nam bio cilj stvarati karijerne puteve, nego približiti stvarni svijet rada i probuditi znatiželju.“ U početku su mladi često reagirali s rezervom, ali se dinamika brzo mijenjala. „Otpor je normalna reakcija na nešto novo“, kaže Ćerim. „Ali čim krenu raditi i vide prve rezultate, entuzijazam brzo poraste.“
U nekim slučajevima takva iskustva dovela su i do konkretnih rezultata – nekoliko sudionika programa pronašlo je svoje prvo zaposlenje. Kroz saradnju s organizacijom Sumero, čiji korisnici već razvijaju aktivnosti u okviru programa „hobi kroz biznis“, u našem programu su bila osigurana i sredstva za male lokalne projekte. Tako je za grupu mladih iz jedne stambene zajednice nabavljena šivaća mašina, koja im je omogućila da razvijaju vlastite kreativne ideje i okušaju se u praktičnom radu.
Škola kao mjesto prevencije
Pontem je također pokrenuo program produženog stručnog boravka u jednoj tuzlanskoj školi, nastao kao odgovor na sve veće potrebe učenika koji se suočavaju s emocionalnim teškoćama ili problemima u ponašanju.
„Pitali smo se: ako znamo da je rana intervencija ključna, zašto je ne organizirati tamo gdje su djeca svakog dana – u školi?“ objašnjava Ćerim.
Program, koji kombinira podršku učenju i razvoj socioemocionalnih vještina, inspiriran je iskustvima iz Hrvatske, ali je prilagođen lokalnom kontekstu. „Suštinski model je preuzet iz Hrvatske, ali je prilagođen našem kontekstu – obrazovnoj kulturi, uvjetima rada i potrebama djece“, objašnjava Ćerim.
Rezultati se, kaže, ne mjere samo brojkama.„Najvažnija promjena je atmosfera. Djeca koja su u početku dolazila sa
zadrškom počela su ostajati duže i program doživljavati kao prostor u kojem ih neko vidi i čuje.“
Kada sistem postane partner
Rad Pontema često uključuje povezivanje obrazovnog, socijalnog i zdravstvenog sistema – zadatak koji je u praksi daleko složeniji nego što zvuči. „Svaki od tih sistema ima svoje procedure i logiku rada“, kaže Ćerim. „Često se dogodi da dijete ‘putuje’ između institucija, a da niko nema potpunu sliku njegove situacije.“
Upravo tu Pontem vidi svoju ulogu.
„Ne želimo zamijeniti institucije, nego biti most koji omogućava koordinaciju i zajedničko djelovanje.“
„Ako ne veslate zajedno, prevrnut ćete se“
Ponekad je dovoljno jedno iskustvo da promijeni perspektivu. Ćerim se prisjeća raftinga organiziranog za grupu mladića koji su u školama često bili etiketirani kao problematični. „Rijeka ne priznaje hijerarhije iz učionice ni s ulice“, kaže on. „Ako ne veslate zajedno, prevrnut ćete se.“
Na rijeci su, međutim, morali sarađivati kako bi čamac ostao stabilan. „U jednom trenutku spontano su počeli davati upute jedni drugima i pomagati si da zadrže ravnotežu. Kada su stigli na obalu, reakcija ih je iznenadila. Nisu mogli vjerovati da su uspjeli“, opisuje Ćerim.
Za Pontem je upravo to smisao njihovog rada.
„Tog dana smo, makar na kratko, zamijenili etiketu iskustvom uspjeha.“
Mostovi za budućnost
Za Pontem budućnost ne znači samo širenje programa, nego i njihovu institucionalizaciju – kako bi preventivni rad s djecom i mladima postao dio sistema, a ne samo rezultat entuzijazma pojedinaca.
„Želimo sistem u kojem dijete ne mora postati ‘slučaj’ da bi dobilo podršku“, kaže Ćerim. „I u kojem je socijalni pedagog prepoznat kao profesionalac koji povezuje, osnažuje i radi na novim rješenjima.“
Mostovi koje Pontem gradi možda su još uvijek mali. Ali svaki od njih povezuje nekoga ko je do jučer bio na marginama – s novom prilikom, novim iskustvom i novim pogledom na vlastiti život.
Kap vode koja padne na usijano željezo, isparit će. Ista kap, ako padne na lotosov cvijet blistat će kao perla, a ako padne na školjku, postat će biser. Tako i čovjek postaje ono s čim se udružuje.
- Indijska izreka
Izgradnja koordiniranog sustava podrške djeci i obiteljima: Primjer dobre prakse iz Varaždina
PIŠE: Teodor Sabolić, mag. soc. pol., ravnatelj Centra za pružanje usluga u zajednici Varaždin
FOTO: Arhiva Centra za pružanje usluga u zajednici Varaždin
S ciljem sustavnog unapređenja rada i pružanja sveobuhvatnije i kvalitetnije podrške djeci, mladima i njihovim obiteljima, Centar za pružanje usluga u zajednici Varaždin posljednje dvije godine intenzivno organizira edukacije i susrete stručnjaka različitih resora. Poseban naglasak stavljen je na osnaživanje i umrežavanje dionika koji u svom svakodnevnom radu dolaze u kontakt s djecom i mladima koji iskazuju probleme u ponašanju i/ili teškoće mentalnog zdravlja.
Centar za pružanje usluga u zajednici Varaždin ustanova je socijalne skrbi čiji osnivač je Grad Varaždin. Aktualno pruža uslugu poludnevnog boravka za 3 skupine korisnika: odrasle osobe s tjelesnim oštećenjem, odrasle osobe s lakšim ili umjerenim oštećenjima te djecu i mlađe punoljetne osobe s problemima u ponašanju. Aktualno uslugu poludnevnog boravka za djecu i mlađe punoljetne osobe s problemima u ponašanju trenutno koristi 23 korisnika, uz učestale zahtjeve za novim prijemima.
S obzirom na kompleksnost izazova s kojima se korisnici i njihove obitelji suočavaju, jasno je da odgovori ne mogu ostati unutar granica jednog sustava. Kroz kontinuirani dijalog, razmjenu iskustava i zajedničko planiranje aktivnosti, Centar nastoji doprinijeti razvoju učinkovitijeg, koordiniranog i pravovremenog odgovora sustava na potrebe djece i obitelji u lokalnoj zajednici. Tijekom interaktivnih seminara, redovito se prakticira rad u grupama (i rad na slučajevima), a grupe se formiraju na način da jednu grupu čine predstavnici različitih resora radi multidisciplinarnog i međuresornog pristupa.
Održavanje 2. seminara
Razvoj međuresorne suradnje –
od seminara do strukturiranog tima
Prvi interaktivni seminar pod nazivom „Osnaživanje i umrežavanje stručnjaka u radu s osnovnoškolcima koji iskazuju probleme u ponašanju s područja Grada Varaždina“ održan je 10. svibnja 2024. godine u prostorima Centra. Seminar je vodio ravnatelj Centra, Teodor Sabolić, mag. soc. pol., a okupio je tridesetak sudionika – predstavnike lokalne samouprave, sustava socijalne skrbi, odgojno-obrazovnih ustanova te organizacija civilnog društva. Cilj susreta bio je uspostaviti kvalitetniju i bržu međuresornu suradnju, jasnije definirati uloge i očekivanja te otvoriti prostor za dijeljenje izazova i dobre prakse.
Kroz strukturiranu raspravu sudionici su identificirali ključne poteškoće u radu s djecom koja iskazuju probleme u ponašanju: nedovoljnu protočnost informacija, različita tumačenja nadležnosti, ograničene kapacitete pojedinih sustava te potrebu za jasnijim protokolima postupanja.
Kao važni zaključci istaknuti su potreba za češćim stručnim susretima, organiziranjem ciljanih edukacija, osnivanjem mobilnog tima te povećanjem dostupnosti informacija o postojećim uslugama za djecu i roditelje.
Drugi seminar, održan 16. travnja 2025. godine, predstavljao je značajan iskorak u operacionalizaciji prethodnih zaključaka. Uz već uključene dionike, sudjelovali su i predstavnici zdravstvenog sustava, uključujući djelatnike Opće bolnice Varaždin – Dječje psihijatrijske ambulante te Zavoda za javno zdravstvo Varaždinske županije. Time je dodatno ojačana međusektorska dimenzija suradnje, osobito u segmentu mentalnog zdravlja djece i mladih. Sudionici su produbili raspravu o primjeni postojećih pristupa radu, izazovima u međusobnoj komunikaciji i potrebama za dodatnim stručnim usavršavanjem. Kao najvažniji ishod seminara istaknuta je visoka razina motiviranosti za kontinuirani angažman, ali i konkretna odluka o uspostavi međuresornog tima koji će izraditi smjernice, protokole i materijale dostupne stručnjacima i roditeljima.
Osnivanje VARtima –
Varaždinskog tima za podršku
djeci, mladima i obiteljima
Rezultat višemjesečnog procesa umrežavanja i zajedničkog promišljanja bio je osnivanje međuresornog tima VARtim –Varaždinskog tima za podršku djeci, mladima i obiteljima. Prvi radni sastanak održan je 4. lipnja 2025. godine u Centru.
VARtim okuplja stručnjake iz sustava socijalne skrbi, obrazovanja, zdravstva, nevladinog sektora i lokalne samouprave s ciljem pružanja koordinirane i sveobuhvatne podrške osnovnoškolcima koji iskazuju probleme u ponašanju i/ili teškoće mentalnog zdravlja te njihovim obiteljima. Time je lokalna zajednica dobila strukturirani mehanizam za redovitu razmjenu informacija, zajedničko rješavanje složenijih slučajeva i razvoj preventivnih aktivnosti.
Na prvom sastanku definirani su konkretni koraci: unapređenje digitalne platforme za razmjenu materijala i stručnih upita, ažuriranje adresara kontakt osoba iz relevantnih ustanova, organiziranje tematskih predavanja iz različitih sektora te uspostava grupne među-stručnjačke podrške.
Poseban naglasak stavljen je na izradu digitalnog priručnika koji će objediniti protokolarne postupke, pregled dostupnih usluga i jasne smjernice o tome gdje i kako potražiti pomoć. Priručnik će biti prilagođen široj javnosti, s ciljem osnaživanja roditelja i povećanja dostupnosti informacija.
Treći seminar – interedukacija kao model zajedničkog rasta
Treći interaktivni seminar, održan 29. listopada 2025. godine, dodatno je osnažio koncept međuresorne suradnje te uveo važnu novinu – model interedukacije. Ovaj susret nije bio zamišljen samo kao klasična edukacija s vanjskim predavačima, već kao strukturirani proces u kojem članovi VARtima educiraju jedni druge o specifičnim znanjima, iskustvima i vještinama koje posjeduju unutar svojih sektora. Takav pristup omogućuje dublje međusobno razumijevanje nadležnosti, ograničenja i profesionalnih standarda pojedinih sustava, ali i prepoznavanje resursa koji su često nedovoljno vidljivi drugim dionicima.
Interedukacija doprinosi izgradnji povjerenja, smanjenju predrasuda među sustavima te jačanju zajedničkog profesionalnog identiteta usmjerenog na dobrobit djeteta. U tom procesu svi sudionici istodobno preuzimaju ulogu edukatora i polaznika, čime se potiče kultura zajedničkog učenja, refleksije i profesionalnog rasta.
U sklopu seminara predstavljeni su primjeri dobre prakse iz odgojno-obrazovnog sustava te teme vezane uz jačanje psihološke otpornosti djece i mladih. Održan je i radni sastanak članova VARtima na kojem su definirani daljnji razvojni koraci; između ostalog, izdvojene su ideje koje su pretočene u prijavu
projekta na natječaj ESF+ – Širenje usluga za djecu, čime se iskustva i zaključci seminara konkretno pretaču u nove inicijative za jačanje podrške djeci i obiteljima.
Seminar za stručnjake u radu sa srednjoškolcima
Važno je istaknuti i seminar održan krajem 2025. godine namijenjen stručnim suradnicima srednjih škola, predstavnicima Hrvatskog zavoda za socijalni rad, zdravstvenih ustanova i drugih relevantnih institucija Varaždinske županije. Cilj susreta bio je razmjena iskustava i dobrih praksi u radu s adolescentima koji iskazuju probleme u ponašanju, povezivanje različitih sustava te jačanje kapaciteta stručnjaka za rad s ovom specifičnom populacijom. Program je obuhvatio uvod i interaktivno upoznavanje, okrugli stol o izazovima i uspjesima u radu te završnu refleksiju uz neformalno druženje, s naglaskom na međuresornu suradnju i primjenu postojećih protokola. Ovim proširenjem aktivnosti na srednje škole, VARtim dodatno osigurava kontinuitet i integriran pristup podršci djece i mladih kroz sve obrazovne razine, jačajući kapacitete stručnjaka i povezujući znanja iz različitih sektora.
Planovi za 2026. – jačanje
protokolarnih i preventivnih kapaciteta
Kontinuitet stručnih susreta planira se i u 2026. godini. Novi seminar za stručnjake osnovnih i srednjih škola, predstavnike Hrvatskog zavoda za socijalni rad, zdravstvenih ustanova te drugih relevantnih institucija planiran je za ožujak 2026. godine. Fokus seminara bit će na temama od iznimne važnosti za međuresornu praksu:
• primjena novog Protokola postupanja i komunikacije za jačanje međuresorne suradnje u provedbi politika usmjerenih na mentalno zdravlje
• postupanje u slučajevima nasilja u obitelji, s posebnim naglaskom na jasno definirane protokole i nadležnosti, kao i ograničenja sustava
Cilj planiranog susreta jest dodatno ojačati operativnu usklađenost sustava, smanjiti mogućnost preklapanja ili praznina u postupanju te osigurati jasne i brze reakcije u situacijama koje zahtijevaju hitnu i koordiniranu intervenciju.
Zaključna razmatranja
Iskustvo Varaždina pokazuje kako održiva međuresorna suradnja ne nastaje spontano, već zahtijeva sustavno ulaganje u dijalog, edukaciju i strukturirano povezivanje dionika.
Razvoj od inicijalnih seminara do osnivanja VARtima te uvođenje modela interedukacije potvrđuju kako lokalna zajednica raspolaže znanjem i motivacijom za stvaranje učinkovitijeg sustava podrške.
Kombinacija redovitih stručnih susreta, razvoja digitalnih alata, izrade jasnih protokola i uključivanja roditelja i šire javnosti predstavlja integrirani pristup koji dijete i obitelj stavlja u središte djelovanja. Takav model može poslužiti kao primjer dobre prakse drugim sredinama koje nastoje razviti koordiniran, osjetljiv i preventivno usmjeren sustav podrške djeci i mladima.
Održavanje 2. seminara
Malo uvek znači kada nemaš ništa
PIŠE: Anica Stamenković
FOTO: Privatna arhiva Katarine Popović
Katarina Popović je mlada umetnica čiji život i karijera predstavljaju primer kako upornost, strast i posvećenost mogu oblikovati izuzetnu priču o ličnom i profesionalnom rastu. Njena umetnička i životna putanja počela je još u srednjoj školi, u klupama Škole za dizajn u Beogradu, gde je Katarina prvi put osetila snagu zajedničkog stvaranja i timskog rada. Već tada bila je jasno svesna da podrška za lični razvoj ne dolazi samo iz formalnog obrazovanja, već da je jednako važno graditi mrežu podrške i van institucionalnih okvira. Kroz đačke radionice i projekte razvila je
kapacitet za kolektivni rad, što je duboko oblikovalo njen umetnički identitet. „Tada sam shvatila da umetnost nije samo individualni izraz i da bez tima i razmene nema ni procesa“, kaže Katarina.
Njena saradnja sa Centrom „Jaki mladi“ posebno je uticala na njen razvoj i omogućila joj da otkrije nove horizonte. Marko Glišić, mentor i podrška mladima unutar Centra, prvi je prepoznao njen potencijal i pružio joj priliku da učestvuje u volonterskom programu Route WB6, u organizaciji RYCO-a.
Kada je po prvi put u septembru 2021. posetila Albaniju i volontirala na South Outdoor festivalu, nije ni slutila koliko će to iskustvo promeniti njen život. Taj kratki, ali intenzivni period volontiranja otvorio joj je vrata regionalne saradnje, novih prijateljstava i mogućnosti da se aktivno uključi u društveni i umetnički život Zapadnog Balkana.
Danas je Katarina članica regionalne organizacije WBAA, deo druge generacije prestižnog RYP programa, i imala je priliku da volontira u svih šest regija Zapadnog Balkana.
Katarina je prepoznatljiva po seriji belih zgužvanih porcelanskih limenki, koje su nastale spontano, iz malih svakodnevnih scena. Posvećenost radu, istraživanju materijala i procesima u “underground” ateljeima formirala je prepoznatljiv stil, koji kombinuje introspektivnost i emocionalnu dubinu. „Najlepši je osećaj kada znaš da imaš i svoj atelje i svoju zajednicu“, ističe. Ohrabrena tim iskustvima, odlučila je da svoje radove prijavi na međunarodne konkurse, što ju je dovelo do globalne scene i predstavljanja u centru Njujorka. „Konkurencija u svetu umetnosti je ogromna. Desilo mi se da moja aplikacija na nekim konkursima ni ne stigne do komisije jer je prijava toliko mnogo. Kada sam konačno dobila mejl da sam primljena, nisam mogla da poverujem. Nakon što sam poslala sve tražene materijale i videla svoje radove na naslovnoj strani umetničkog časopisa, bila sam potpuno iznenađena“, priseća se Katarina.
Raniji radovi Katarine bili su prepoznatljivi po jakom koloritu, ali studiranje u otežanim uslovima učinilo je da boje počnu da vuku ka beloj, što je postalo njen način izraza. Susretala se sa nerazumevanjem njene priče, nedovoljno strpljenja i tolerancije u obrazovnom sistemu, imala je problem sa finansijama, nije imala podršku svoje šire porodice i sve je to oblikovalo Katarinu u umetnicu koja je danas. Limenka je motiv kroz koji prikazuje unutrašnje stanje i emocije, dok bela boja simbolizuje introspektivno istraživanje i prihvatanje svojih osećanja. „Bela boja mi je postala izraz, jer je prikazivala ono što sam osećala u tom trenutku. Umesto da se bežim od svojih emocija, odlučila sam da ih pokažem kroz umetnost“, objašnjava Katarina.
Katarina se još kao mala opredelila za umetnost kada je primetila da su starije generacije, kako ona kaže, odsečene od svojih emocija i života, a kroz umetnost je htela da gaji i čuva svoje emocije. Shvatila je da što si stariji, a ne umeš da se izraziš po pitanju svojih emocija, da to može da bude problem i da onda upadamo u začarani krug neempatičnih zajednica.
Katarina je nedavno završila doktorske studije na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu, nakon što je prethodno završila osnovne i master studije na Fakultetu primenjenih umetnosti, program konzervacije i restauracije, uključujući i dva semestra školovanja u Poljskoj. Njena akademska posvećenost, uz stalni rad na usavršavanju i istraživanju, pokazuje koliko je važna kontinuirana disciplina i ljubav prema umetnosti.
Kroz Centar „Jaki mladi“ Katarina je završila obuku za vršnjačke edukatore i nekoliko meseci vodila omladinski klub, razvijajući sposobnosti vođenja i podrške mladima.
Iskustvo života unutar sistema alternativne brige donelo je brojne izazove, ali i važnu lekciju, podršku je potrebno tražiti i graditi, a aktivno uključivanje u različite programe i aktivnosti može otvoriti vrata do prilika koje na prvi pogled izgledaju nedostižno.
Katarina ističe da je potrebno dobro samousmeravanje, organizacija slobodnog vremena i uključivanje u aktivnosti koje nadograđuju znanje i iskustvo jer to može biti ključ uspeha.
Prvi veliki životni izazov bio je gubitak roditelja, ali uprkos tome Katarina je uspela da pronađe podršku u svojoj zajednici i da se fokusira na obrazovanje i umetnost. Na putu ka uspehu naišla je na nerazumevanje i ograničenja obrazovnog sistema, nepristupačnost kadra i tabue u vezi sa ličnim problemima, ali ističe da su joj škole, mentori i pojedinci iz zajednice pružili ključnu podršku. Među najvažnijima su joj bili Marko Glišić iz Centra „Jaki mladi“, Tamara Dolgi, psihološkinja iz Škole za dizajn, Vesna Stanojević, osnivačica i direktorka „Sigurne kuće“, Tatjana Petruša, rođaka i socijalna radnica u Nizozemskoj, Vladimir Markoski, slikar, te njen pokojni deda koji je kroz umetnost i životne lekcije uveliko oblikovao njen put.
Katarina poručuje mladim ljudima da sanjaju velike snove, ali i da cene male korake svakodnevno.
„Ponekad malo mnogo znači, posebno kada nemaš ništa. Ne moraš uvek da daš sve od sebe, daj malo danas, malo sutra, ali kontinuitet pomera planine“, savetuje.
Njena priča pokazuje da umetnost i posvećenost procesu, podrška zajednice i kontinuirani rad na sebi mogu dovesti do izuzetnih rezultata, i inspiriše sve da teže ka svojim snovima, razvijaju svoj potencijal i veruju u moć kreativnog izraza u svakodnevnom životu.
Katarina Popović
Kada jedna rečenica pokrene promjenu: Kako je nastala Zaklada SUM koja danas pomaže
desetinama studenata
PIŠE: Anisa Šetka
FOTO: Arhiva Zaklade SUM
Djeca i mladi koji odrastaju u alternativnoj skrbi često svoj život žive između dva sustava – socijalne skrbi i obrazovanja. Ta dva sustava, koji bi trebali surađivati i međusobno se nadopunjavati, u praksi često funkcioniraju odvojeno. Socijalna skrb uglavnom je usmjerena na osnovne životne potrebe, dok obrazovni sustav nerijetko ne razumije specifične teškoće s kojima se suočavaju mladi koji dolaze iz sustava skrbi.
U toj praznini između sustava nastaju priče koje lako mogu završiti odustajanjem od studija i snova. Ali ponekad upravo iz te praznine nastaju i promjene. Jedna takva priča počela je na Sveučilištu u Mostaru – iz jedne izgovorene potrebe i jedne osobe koja ju je odlučila čuti. Danas se ta priča zove Zaklada SUM.
Sve je počelo jednom rečenicom
Ideja o Zakladi nije nastala kroz dugotrajno planiranje niti na velikim sastancima. Nastala je iz jednog razgovora. U proljeće 2019. godine, dok je bio predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru, Marijan Tustonja susreo se s kolegom studentom koji je došao s molbom za pomoć.
Mladić i njegova obitelj našli su se u teškoj financijskoj situaciji i nije imao novca za uplatu školarine za ljetni semestar. „Želim studirati, ali ne znam kako ću to financijski izdržati“, rekao je tada.
Tustonja se i danas jasno sjeća tog trenutka. „Ideja za Zakladu SUM nije nastala u nekoj velikoj dvorani, nego u susretu, u razgovoru, u tišini nakon jedne izgovorene potrebe“, prisjeća se. „Ta rečenica pokrenula nas je i iz konkretne potrebe jednog mladog čovjeka nastala je ideja o sustavnoj podršci.“
Studentski zbor tada je kroz interne procedure pomogao studentu. No taj susret otvorio je mnogo šire pitanje: što se događa s mladima koji žele studirati, ali jednostavno nemaju sredstva? Iz tog pitanja postupno se razvila ideja o stvaranju fonda koji bi pružao sustavnu podršku studentima u potrebi.
Tako je nastala Zaklada SUM – fond koji danas dodjeljuje stipendije socijalno ugroženim studentima, studentima bez odgovarajuće roditeljske skrbi te studentima s invaliditetom.
Osobna priča iza inicijative
Priča o Zakladi ima i snažnu osobnu dimenziju. Naime, sam Tustonja odrastao je u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nakon smrti oca, on, brat i sestra izmješteni su iz obiteljskog okruženja u dom. Nedugo potom preminula je i majka, pa su njih troje morali nastaviti odrastati u potpuno novim okolnostima. „Odrastanje u domu bilo je zanimljivo, lijepo, ali naravno i izazovno“, prisjeća se. „Imali smo sve što je potrebno za odrastanje – osim obiteljske ljubavi. No odgajateljice su to nastojale nadomjestiti i stalno nam govorile da smo vrijedni, jednaki i prije svega hrabri.“
Upravo su te riječi bile vjetar u leđa koji ga je potaknuo da jednog dana i sam pokuša pomoći drugima. „Rekao sam sebi da jednoga dana želim i ja biti osoba koja će nekome dati podršku i unaprijediti ono gdje vidim prostor za promjenu.“
Tijekom studija socijalnog rada uključio se u humanitarne aktivnosti kroz udrugu studenata socijalnog rada ZAMFIS, organizirajući akcije pomoći djeci u domovima, osobama s invaliditetom i starijima. Kasnije je, kao predsjednik Studentskog zbora, nastojao marginalizirane skupine staviti u središte studentskih politika. Upravo u tom razdoblju Studentski zbor napravio je i važan simbolički iskorak. „Po prvi put smo na mjestu glasnogovornice imali slijepu studenticu novinarstva“, kaže Tustonja. „Svojim primjerom svima nam je pokazala kako se uz pružanje prilike i odgovarajuće prilagodbe može uspjeti.“
Od jedne ideje do više od 120 stipendija
U četiri godine djelovanja Zaklada SUM izrasla je u značajnu potporu studentima u potrebi. Do danas je stipendirano više od 120 studenata Sveučilišta u Mostaru, a svake godine dodjeljuje se oko 30 stipendija.
„Ove stipendije nisu samo broj“, naglašava Tustonja. „One su kontinuitet studiranja i osjećaj sigurnosti da netko stoji iza vas, bodri vas i pruža podršku.“
Iza tih brojki kriju se stvarne životne priče. Studenti koji dolaze iz velikih obitelji u kojima samo jedan roditelj radi. Mladi koji su odrasli u domovima i tek započinju samostalan život. Studenti s invaliditetom koji uz studij moraju financirati skupe rehabilitacije, terapije ili medicinska pomagala.
Za mnoge od njih stipendija znači jednostavnu, ali presudnu stvar – mogućnost da nastave studirati.
Marijan Tustonja
Mala odricanja koja stvaraju veliku podršku
Zaklada sredstva prikuplja kroz donacije pojedinaca, institucija i partnera, ali i kroz humanitarne događaje koje organizira Sveučilište. „Svake godine organiziramo humanitarni događaj na koji pozivamo partnere, zaposlenike, studente i gospodarstvenike“, objašnjava Tustonja.
Jedna od najsnažnijih inicijativa jest praksa da zaposlenici Sveučilišta izdvajaju mali postotak svoje plaće za stipendije. „To nije samo financijski doprinos“, kaže. „To je poruka studentima: niste sami. Akademska zajednica stoji uz vas.“
Zaklada također sklapa sporazume s tvrtkama i organizacijama koje financiraju određeni broj stipendija, a studentima ponekad nude i mogućnosti prakse. Na taj način pomoć postaje dugoročna investicija u mlade ljude.
Kada sigurnost mijenja samopouzdanje
Promjene koje stipendije donose ne vide se samo u financijskom smislu. Studenti koji se prijavljuju često dolaze s velikom dozom nesigurnosti i osjećajem da sve moraju postići sami.
S vremenom se to mijenja. „U početku često dolaze s oprezom i nesigurnošću“, kaže Tustonja. „A onda vidite kako se postupno uspravljaju, uključuju se u studentske aktivnosti, volontiraju i počinju planirati budućnost.“
Sigurnost da netko vjeruje u njih i stoji iza njih često je ključna za razvoj samopouzdanja. „Samopouzdanje raste kada sigurnost postane stvarna.“
Između dva sustava
Priča o Zakladi SUM istovremeno otvara i šire pitanje – položaj mladih koji izlaze iz sustava skrbi.
Prema iskustvima stručnjaka, jedan od najvećih problema jest tranzicija između sustava socijalne skrbi i samostalnog života. „Mladi često ispadaju iz jednog sustava prije nego što ih drugi u potpunosti preuzme“, upozorava Tustonja.
Mladi koji su godinama živjeli u institucijama odjednom se moraju snaći sami: pronaći posao, platiti stanarinu, upravljati novcem i graditi vlastiti život. „Izlaskom iz sustava koji im je osiguravao sigurnost ulaze u stvarni svijet na koji često nisu pripremljeni“, kaže. „Upravo u tim tranzicijskim fazama potrebna je sustavnija podrška.“
Za članove Zaklade najinspirativnije su upravo studentske priče. Jedna od priča posebno mu je ostala u sjećanju. Student koji je ostao bez roditelja svako se ljeto zapošljava na sezonskim poslovima kako bi mogao financirati studentski život. „Prijavio se na prvi natječaj Zaklade i danas uspješno završava preddiplomski studij“, kaže Tustonja. „Zbog takvih priča vjerujemo da smo nastali s pravim ciljem.“
Promjena uvijek počinje od pojedinca
Priča Zaklade SUM podsjeća na jednostavnu činjenicu –velike promjene često počinju vrlo malim korakom. Jednim razgovorom. Jednom pruženom rukom. Jednom rečenicom. „Ne čekajte savršene uvjete“, poručuje Tustonja. „Promjena počinje malim, konkretnim činom solidarnosti.“
Aukcija
Kada u hodniku odjekne „Teeetooo!“: Kako studenti psihologije kroz volontiranje
mijenjaju živote djece iz alternativne brige
PIŠE: Anisa Šetka FOTO: Privatna arhiva prof. dr. sc. Slavice Tutnjević
Mali koraci odjekuju hodnikom dječjeg doma. Zvuk papučica sve je brži, a onda se iznenada začuje glas: „Teeetooo!“ Dijete trči prema studentici koja je upravo ušla na vrata. Zagrljaj je brz i čvrst, kao da se poznaju godinama. U stvarnosti, ona dolazi samo nekoliko sati sedmično. Ali za dijete koje odrasta u kolektivnom smještaju to je dovoljno da postane – „neko moj“.
prof. dr. sc. Slavica Tutnjević
42 Tema broja: Obrazovanje
Upravo na takvim susretima počiva volonterski program koji vodi profesorica psihologije na banjalučkom univerzitetu Slavica Tutnjević, a u koji su uključeni studenti kao budući pomagači. Program povezuje studente i djecu iz doma za djecu bez roditeljskog staranja, ali i djecu iz drugih ranjivih skupina, kroz pomoć u učenju, igru i izgradnju odnosa povjerenja.
„Za djecu smo nastojali obezbijediti ono što nijedna odrasla osoba u domu jednostavno ne može pružiti – vrijeme provedeno u kontaktu jedan-na-jedan. To su sati igranja, razgovora i učenja, i baš to djeci znači najviše“, objašnjava profesorica Tutnjević.
Iako se na prvi pogled čini da je riječ samo o pomoći oko školskih obaveza, iza toga stoji mnogo više –odnos koji može uljepšati djetinjstvo.
Ideja koja je nastala iz jedne posjete
Program je nastao nakon posjete domu za djecu bez roditeljskog staranja, kada je uočeno da mnoga djeca jasličkog i predškolskog uzrasta sporije i teže dostižu tipične razvojne zadaće kao što su prva rečenica, prva simbolička igra ili prve samostalno složene puzle. „U tom uzrastu učenje se odvija upravo kroz odnos s odraslom osobom – kroz igru, razgovor i emocionalnu razmjenu. Jedna ili dvije odrasle osobe zadužene za osam ili više djece jednostavno ne mogu pružiti to iskustvo svakom djetetu“, priča profesorica Tutnjević.
Odlučeno je da svako dijete „dobije“ po jednog studentavolontera s kojim će provoditi najmanje dva do tri sata sedmično, kroz igru, učenje i zajedničke aktivnosti. Program traje od 2018. godine, a kroz njega je do sada prošlo pedesetak studenata. Fokus je na dugoročnim odnosima – neki studenti volontiraju i tri do četiri godine.
Djeca kojoj je potrebna dodatna podrška
Djeca koja odrastaju u domovima ili drugim ranjivim okolnostima često se suočavaju s nizom obrazovnih i emocionalnih izazova. „Mnoga djeca imaju potencijal za učenje, ali im nedostaje podrška i motivacija. Važno je da ih neko bodri i vjeruje u njih“, kaže jedna volonterka.
Profesorica Tutnjević dodaje da traumatska iskustva, poput odvajanja od roditelja, privremeno blokiraju sposobnost učenja. „Kada dijete prođe kroz traumu, organizam se fokusira na preživljavanje i prilagođavanje. Kapaciteti za učenje dolaze u drugi plan.“
Volonteri navode da se djeca često osjećaju manje vrijednima zbog predrasuda s kojima se susreću u školi, te da upravo odnos jedan-na-jedan pomaže u jačanju samopouzdanja.
„Neko samo za mene“
Za djecu je možda najvažniji dio programa upravo – odnos. „Djeca često kažu da vole kada dolazi ‘neko moj’ ili ‘neko samo za mene’. To im daje osjećaj važnosti i jedinstvenosti“, objašnjava profesorica.
„Kad djeca trče prema meni i pitaju ‘zašto nisi bio prošli put’, odmah vidite koliko im znači što dolazite“, dodaje jedna volonterka.
Kontinuiranost je ključna. Ako volonter duže ne dolazi, djeca to primijete i osjećaju tugu ili ljutnju. „Kontinuiran dolazak nekako za djecu znači ljubav –dolaziš mi jer si moj volonter i voliš me. Svakako im znači mnogo više nego što oni to mogu reći riječima“, objašnjava jedan student.
Pomoć u učenju koja znači mnogo
više
Iako uključuje pomoć u školskom gradivu, ona je samo dio šire podrške. Kod mlađe djece učenje se odvija kroz igru, dok kod školaraca najčešće uključuje objašnjavanje gradiva, pomoć oko zadaće ili ponavljanje lekcija. „Ponekad je zagrljaj, osmijeh ili lijepa riječ ono što im najviše nedostaje“, kaže jedna volonterka.
„Djeca imaju kapaciteta za učenje, ali im treba stalna motivacija i pažnja. Naš zadatak je da im pokažemo da mogu i da se osjećaju sigurno dok uče“, dodaje druga volonterka.
Program nije važan samo za djecu – on snažno utječe i na studente. Kroz volontiranje razvijaju se vještine koje se teško mogu naučiti iz knjiga: strpljenje, emocionalna samoregulacija, razumijevanje razvojne traume i sposobnost rada s djecom.
„Rad sa djecom generalno podrazumijeva mnogo truda i strpljenja, a to nije nešto što se razvija na predavanjima. Svako dijete ostavi mali trag – nekada vam to iskustvo doslovno izvrne svijet naopako“, priznaje jedna od njih.
Najteži i najljepši dio volontiranja
Najveći izazov za studente često je upravo ono što program čini posebnim – emocionalna povezanost. Nije lako nositi se s teškim životnim pričama djece, niti odgovarati na pitanja poput „Zašto me ne povedeš kući?“ ili „Zašto ti ne možeš biti moja mama?“
„Iskreno, nema tih riječi koje to mogu opisati, to je kao kada nekom potpunom strancu predate sve svoje i vjerujete u njega u potpunosti“, priča volonterka.
Program pruža podršku kroz edukaciju, priručnik i supervizijske susrete.
Mali
koraci
hodnicima dječijeg doma odjekuju cijelim životom djeteta
Rezultati rada s djecom ponekad su mali, ali su vidljivi. Napredak u koncentraciji, veće samopouzdanje ili bolje socijalne vještine – sve su to promjene koje primjećuju i volonteri i stručnjaci. „Napredak je ponekad spor, ali je tu. Djeca i radnici doma ga primijete“, kaže studentica.
Profesorica Tutnjević dodaje: „Zagrljaji, osmijesi i male igre – to su najbolji pokazatelji vrijednosti programa. Svako dijete zaslužuje da ima nekoga ko dolazi samo zbog njega.“
„Ako vam se ikada pruži prilika, uključite se bez imalo razmišljanja. Volontiranje je predivno iskustvo – naučite mnogo o drugima, ali i o sebi“, poručuje jedna volonterka.
„Program pokazuje da jedna inicijativa može napraviti malu ali važnu razliku – za djecu, za studente i za društvo. Mali koraci koje učinimo u hodniku dječjeg doma važna su stepenica u razvoju i djece, ali i studenata“, zaključuje profesorica Tutnjević.
Onaj tko uči, raste; onaj tko dijeli znanje, cvjeta.
- Indijska izreka
Profesorica Milica prima plaketu za doprinos radu udruženja Moj Krug
Učenje o životu kroz časove jezika: Volonterska priča Milice Vitaz
PIŠE: Anica Stamenković
FOTO: Arhiva udruženja Moj krug
Kada govorimo o ljudima koji ne samo da žele da pomognu, već i svoj život posvećuju toj ideji, ime Milice Vitaz nameće se kao simbol predanosti i strasti. Njena priča počinje još 2014. godine, kada je, kao studentkinja Filološkog fakulteta u Beogradu, odlučila da svoj talenat i znanje engleskog jezika ponudi onima kojima je pomoć najpotrebnija –deci i mladima iz sistema alternativne brige.
Na časovima engleskog u udruženju Moj krug
„Volonterskim radom počela sam da se bavim jer sam želela da nađem pravi način da pomognem ljudima kojima je potrebna podrška, a da to bude iskreno i dugoročno, a ne samo davanje novca na ulici. Tada sam se obratila ljudima iz Zvečanske, jer je to za mene simbol alternativne brige za decu i mlade. Tamo sam ponudila besplatne časove engleskog jezika, jer je to moja struka, i tada je sve zapravo počelo“, priseća se Milica.
Ono što je nekada bio pojedinačni napor, danas je prava mala zajednica. „Sada brojni studenti Filološkog fakulteta volontiraju i drže časove engleskog mladima iz organizacije ‘Moj krug’ i njihovim saradnicima. Neki od mojih bivših volontera, kao što je koleginica Aleksandra Janković, sada mi pomažu u organizaciji časova i mentorskom radu sa novim studentima-volonterima.“ Za Milicu motivacija nije bila samo altruistička. Porodična dimenzija njenog angažmana ključna je komponenta. „Glavna motivacija za rad je moja porodica, prvenstveno moj sin. Želela sam da vidi kako postoje divni, plemeniti načini da se ljudima pomogne i da odrasta gledajući nekoga ko to radi. Sada, kada je malo porastao, često prisustvuje časovima i druženjima sa mladima iz sistema alternativne brige, što je veoma inspirativno i za mene i za njega.“
Profesionalna strana posla takođe je značajan motiv. Rad sa mladima iz alternativne brige nosi izazove: nekad su izuzetno motivisani i željni učenja, a već narednog časa mogu biti odsutni, nezainteresovani zbog ličnih problema i situacija.
„Treba vremena da se shvati da neuspesi nisu moja greška, već odraz različitih životnih okolnosti učenika. Moj zadatak je uvek bio da nađem način da ih dodatno motivišem i da ih ohrabrim da uče engleski kontinuirano. Taj rad sa različitim ličnostima i situacijama je izuzetno razvojan i za volontere i za mene“, objašnjava Milica.
Što se tiče samih časova, Milica ističe da je ključ u prilagođavanju metodologije potrebama i interesovanjima mladih. „Prvo utvrdimo šta im je potrebno – da li podrška za školski rad, priprema za kontrolne zadatke, ili možda da im približimo teme koje ih zanimaju poput muzike ili fudbala. Tek tada biramo metod rada. Učenici najbolje pamte ono što je zabavno, smešno i neuobičajeno, pa su igre, takmičenja i druženja neizostavan deo časova. Pored tradicionalnih časova, od ove godine smo u saradnji sa ‘Mojim krugom’ uveli i igraonicu, pričaonicu, kvizove i aktivnosti kroz glumu, što učenicima pruža iskustvo učenja kroz zabavu.“
Milica ističe da kroz ovakve susrete učenje engleskog jezika često postaje tek povod da se mladi ljudi i volonteri međusobno upoznaju, razmene iskustva i razgovaraju o životu.
„Pre nego što učimo strani jezik, učimo jedni od drugih o životu. Razgovaramo o tome šta nas muči, šta nas ispunjava, o ambicijama, snovima i društvenim temama. Učimo da slušamo i razumemo jedni druge.“
Sama Milica priznaje da je kroz ovaj rad naučila jednu važnu lekciju: teške situacije iz života mladih ne definišu ih. „Oni su obrazovani, imaju svoje ambicije i snove, i mnogo su više od jednog momenta koji im je pretio da obeleži život. U početku sam se plašila da podelim stvari iz svog života kako ih ne bih povredila, ali shvatila sam da to uopšte nije problem. Njihova radoznalost i energija za učenjem često nadmašuju sve moje strahove.“
Preporuka Milice za sve koji žele da unaprede nastavu i podršku deci iz alternativne brige jeste istrajnost.
„Tokom ovih godina bilo je trenutaka kada sam pomislila da će volontiranje prestati, ali se to nije desilo zahvaljujući podršci ljudi iz ‘Mojeg kruga’ i mojih studenata. Oni su nastavili posao kada ja nisam mogla, i tako je ceo projekat rastao. Sada je broj studenata-volontera veći nego ikada, a časovi su zanimljiviji, pristupačniji i šire se ne samo po Srbiji, već i u regionu.“
Priča Milice Vitaz i organizacije „Moj krug“ je priča o snazi volonterizma, o istrajnosti i ljubavi prema mladima. Ona pokazuje da prava pomoć nije samo materijalna, već ona koja menja perspektive, otvara vrata ka obrazovanju i pruža mladima iz alternativne brige priliku da sanjaju i veruju u svoje sposobnosti. Kroz angažman Milice i njenih volontera, besplatni časovi engleskog jezika postali su mnogo više od učenja jezika – postali su prostor učenja života, prijateljstva i međusobnog razumevanja.
Kuhanje - umijeće koje hrani tijelo i dušu
PIŠE: Ružica Radičević, bacc.occup.therap.
FOTO: Arhiva Caritasa Zagrebačke nadbiskupije
Kuhanje je kreativna i terapijska aktivnost koja smanjuje stres, potiče fokus i kreativnost te prilika za povezivanje sa sadašnjim trenutkom kroz boje, mirise, okuse i ritam pripreme obroka.
MOŽEMO SVE, ALI SAMO MALO DRUGAČIJE – misao je koja me svakodnevno vodi u radu s mladim osobama s intelektualnim teškoćama koje su svoj dom pronašle u Nijemčanskoj 14 u Zagrebu. Na toj adresi živi osmero mladih koji su smanjenih intelektualnih sposobnosti, ali su spremni na učenje i savladavanje novih vještina. Život ih nije mazio, od rane dobi smješteni su različite obilke smještaja gdje nisu imali priliku savladavati vještine svakodnevnog života.
Često su zbog prevelike brige, sigurnosti i sažaljenja osoba koje brinu za njih bili uskraćeni za vlastita iskustva u većini aktivnosti koje njihovi vršnjaci savladavaju u svojim obiteljima.
Osobe koje su brinule o njima odrađivale su brigu o sebi, brigu o odjeći i obući, brinuli o prostoru, kuhali i servirali hranu…a mladi su strpljivo čekali od obroka do obroka, sjedeći pred televizijom, ne uključujući se previše, gomilajući kilograme i doze psiho-farmakološke terapije. U njima je bila prisutna zahvalnost, ali ne i zadovoljstvo i radost.
Kroz razgovor došli smo na ideju da pokušaju samostalno, uz vođenje i podršku, pripremiti jednostavniji obrok. Izbor je pao na pohani kruh.
Nacrtali smo namirnice, posložili ih, postupak sam skicirala rukom korak po korak te ih vodila kroz proces pripreme, najteže je bilo prevladati usađeni im strah od noža kojim se reže, no uz podršku pri rezanju kruha i vođenje rukom, prva šnita je bila riješena, a ostale su se samo nizale.
Za gotovo sve radnje imali su rečenicu: „Joj …to ne smijemo..“. Ipak, za pola sata kućom je mirisao pohani kruh, netko ga je jeo samog, netko u slanoj ili slatkoj varijanti, ali bila je to najbolja večera do sada!!! Zbog čega najbolja??? Jer su ju sami pripremili, tako sretni, zadovoljni i ono najvažnije ponosni na sebe jer: „MI TO MOŽEMO!!!“
Nakon tog dana, pranje, guljenje i rezanje povrća i voća, kuhanje juhe, tjestenine, njoka, pirjanje i prženje, pečenje i pohanje sve su to bile aktivnosti koje su se gradile i nizale kao biseri na ogrlici. U svemu tome nisu sami, pomažu im tete, pomaže i kuhinjski robot –Robi, koji s njima miješa, reže i melje te tablet –Tabi koji ih vodi korak po korak pa ja više ne moram crtati dijelove procesa izrade.
Kroz aktivnost pripreme obroka povezali su se kao grupa, pomažu jedni drugima, potiču jedni druge i uživaju u zajedničkom obroku svakodnevno.
Kulinarstvo ih je osnažilo i ponukalo da se razviju i u serviranju stola, raspremanju istog, pripremi našeg godišnjeg domjenka.
Danas, uz suradnju s udrugama prezentiraju svoje vještine, uključuju se u važna događanja gdje pridonose svojim radom u pripremi i serviranju na domjencima kao što su Papinska nuncijatura u Zagrebu, domovi zdravlja, galerije, hoteli, natjecanja i naravno odlazak u Vatikan gdje su imali priliku kuhati u ambasadi Hrvatske pri Svetoj stolici i posjetiti Papu Lava u godini Jubileja. Savladavajući kulinarske vještine prepoznati su i od strane poslodavaca pa je tako naš Martin dobio priliku zaposliti se u velikoj kuhinji koja priprema 300-tinjak obroka dnevno.
Poticanjem i vođenjem kroz aktivnosti kuhanja i pripreme obroka kod mladih se razvila kreativnost (eksperimentiranje i kombiniranje s namirnicama), domišljatost, prilagodljivost, samopoštovanje, osjećaj sigurnosti, okulomotorička koordinacija i manipulativna spretnost. Povećao se osjećaj povjerenja, sigurnosti i pripadnosti, razvijaju se socijalne vještine i komunikacija (zajednička priprema i konzumiranje obroka jačaju prijateljske i obiteljske odnose). Kuhanje (fokusiranje na mirise, okuse, boju i teksturu) je dovelo do smanjenja stresa, anksioznosti i sklonosti depresiji, smanjena je psiho-farmakološka terapija za dvije trećine, regulirala se tjelesna težina (kontrola nad sastojcima garantira zdravije obroke). I za kraj ovog osvrta mogu sa sigurnošću uskliknutiKuhamo dalje!!!
Život nam često nameće nešto što ne želimo prihvatiti. Nešto zbog čega odustajemo, nešto od čeg želimo pobjeći.
Kao malena maštala sam kako ću biti novinarka ili teta u vrtiću.
Dok su se moji vršnjaci igrali, ja sam vrijeme provodila čitajući knjige koje nisu bile sastavni dio školske lektire. Upravo to čitanje otvorilo mi je bajkovita vrata mašte u kojoj sam uživala. Tako je sasvim spontano u mojoj mašti nastala jedna predivna kuća okružena uređenim travnjakom. Šarenilo cvijeća, uredno zasađene voćke i bazen upotpunili su sliku kućice iz koje se čula cika i radosno kliktanje djece. U zimskim večerima čak sam oživotvorila u maštanjima pucketanje vatrice iz kamina i opet slika dječice koja sjede oko majke i slušaju predivne priče……. Bila je to slika toplog obiteljskog doma u kojem bi osim sestre i mene bilo još puno braće i sestrica…..
Jednom kad budem velika…..(obećala sam sebi)…..
Odrastajući, moja bajkovita kućica i dalje je živjela u mojoj mašti, ali stvarnost ipak je bila drugačija. Godine su prolazile. Činilo da je sve to što živim punina i da je slika iz djetinjstva samo plod dječje mašte, ali život je zapravo onaj koji piše priče.
Život nam priprema mnoga iznenađenja. Često nismo svjesni da su čudesa zapravo u nama, i da su moguća, ali ako imamo vjere, ako smo spremni prihvatiti izazov, pomaknuti vlastite granice i mijenjati sebe, tek tad se dogodi ono nešto neočekivano
…..Tad se zapravo događaju čudesa koja ne prepoznajemo, ali koja nas mijenjaju, izgrađuju, jačaju….
Brojne godine bila sam kći, sestra, supruga i majka….A onda sam, sasvim iznenada, postala udomiteljica (a zapravo nikad nisam se osjećala kao udomitelj jer me sva dječica zovu mama Goga)…i na kraju majka posvojiteljica. Moj život ništa se ne razlikuje od života mnogih udomitelja. Jedan sasvim slučajan susret odveo me ovim putem i nikad nisam požalila zbog tog.
Suprug i ja postali smo u udomitelji. Ubrzo je kuća bila puna djece. Naši sinovi su polako odrastali i napuštali obiteljsko gnijezdo, ali su dolazili neki novi ptići i našli sigurnost u našem okrilju. Ona slika s početka ove priče počela se upotpunjavati..
Svakodnevica kao kod svakog, ali opet nešto je bilo drugačije. Nove generacije, neki novi klinci, napredniji. Nikako nije bilo moguće otići na počinak bez priče za laku noć, ali njima je dosadilo slušati one stare priče u kojima neka zločesta baba zatvori Ivicu, ili gdje je Pepeljuga izgubila cipelicu….
Oni su željeli nešto novo. U početku to su bile samo neke moje trenutno izmišljene priče…. No vrlo brzo sam zavoljela te večeri, pa smo skupa, kroz igru, izmišljali nove priče samo za nas….
Ponekad kao odmak od svega i sama bi se povlačila u trenutak samoće ….ali ta samoće bila je moja mašta…. Kad bi se umorila od svakodnevne rutine, odmak od svega našla sam u pisanju. U početku su to bile pjesmice i pjesmuljci u kojima sam opisivala razne zgode mojih mališana…a onda su krenule priče u čijem stvaranju sam i sama uživala poput malog djeteta.
Iz perspektive udomitelja
Ono što bi pisala, u predvečerja bi im čitala. Korak dalje bio je snimač zvuka na mobu pomoću kojeg bi čitala napisano. Ubrzo sam uživala u čitanju i snimanju toliko da sam ponekad tako promijenila glas da me nisu ni prepoznali. Bila je to predivna novina za sve nas….Kad bi me umor svladao i nije mi bilo do čitanja, moji mališani ipak su uživali u nekoj novoj bajci slušajući zvuk koji je snimljen samo za njih.
Oni su bili prvi i jedini koji su uživali u tome. Često sam im govorila ovo je bajka za koju nitko ne zna, a oni su ju napetih glavica slušali s takvim zanimanjem koje vas motivira da stvarate svakodnevno nešto samo za njih.
U životu, kako sam na početku i napisala, ako smo spremni pomicati granice onda možemo sve….
Moj suprug je bio moja velika podrška u svemu, a onda je samo u jednom trenu moj život dobio je drugačiju sliku…. Ono što sam mislila da se događa nekom drugom, negdje daleko u nekim drugim pričama dogodilo s upravo meni….Trenutak u kojem više nije bio sa mnom, uz mene. Tuga i bol bili su neopisivi i mislila sam da se nikad zbog tog gubitka neću oporaviti. Do tad se nisam susrela sa smrću). No ni jedna nevolja ne dolazi sama i još suze nisu nestale s lica, a dogodio se i gubitak majke. One žene koja nam znači sve …… Nisam znala kako pronaći snagu u sebi i krenuti dalje…..Djeca su i dalje tražila priče, ali ja više nisam našla u sebi onu maštu kojom bi im obojila djetinjstvo.
Jednoga dana ponovno sam sjela za laptop i zurila u ekran. Nakon kraćeg meškoljenja moja malena uzela je stolčić i na svoj stol metila maleni dječji laptop. „Želim biti kao ti mama“, i svojim krupnim okicama pogledala me tako umilno i toplo.
Ma tko sam ja da svojom tugom nanosim neke tužne boje? Ma tko sam ja da dopustim da me tuga i bol odvedu negdje gdje nitko od mojih malenih nije sretan. Tog trenutka sam shvatila da sve što posijemo kad-tad dođe vrijeme žetve… i evo moji plodovi su tu, u toj malenoj djevojčici….. Od tad smo svi skupa sklapali pjesmice kroz šalu. Bitno je da se rimuje, a oni u tom uživaju, jer su vrlo brzo uhvatili ritam rime.
Veselje i živost vratili su nam našu maštu. Čak što više, ja sam učinila sam i korak dalje te priču „Neobično obični ljudi“ skupa s mojim dragim udomiteljima uspjela postaviti na kazališne daske. A potom je uslijedila je još jedna predstava: „Kad stari Božić susretne novi“. Naravno da nisam ni slutila da ću u istoj godini napisati i odglumiti dvije priče. Nisam ni slutila da će obični ljudi, udomitelji, koji i ovako imaju pune ruke posla bit moji glavni glumci. Uživali su, mada nikad nisu mislili da će biti sposobni za to. Pomicali su svoje granice skupa sa mom.
Do sad sam napisala zbirku pjesama „Biti dijete“, te slikovnicu „Pahuljica“, a u izradi su „Udomljena ljubav“; „Bojice u nevolji“ i „Priča bake zime“. Sva ta djela govore o djeci koja nas trebaju.
Kroz pisanje naučila sam spojiti život u priču i tako doći do ljudi. Uz svoje sinove, kao udovica, posvojila sam dječaka koji je dugo bio moje udomljeno dijete, ali od prvog trena u srcu je bio još jedan moj sin….Nisam se bojala života, nisam imala vremena za slušanje savjeta. Slijedila sam svoje srce i nije mi žao. Maleni ima poteškoća s čitanjem i pisanjem, ali kad skupa sjednemo za laptop on se pretvori u maleno biće koje sluša i osluškuje svako novo slovo. Tako su svoje mjesto u pisanju našla i druga moja djeca. Moj sin piše slikovnice, a moja snaha je moja glavna i odgovorna urednica.
Često nam zanimanje za koje smo se obrazovali ne donese ono očekivano, ali tad pronađemo neku novu snagu čineći baš ono što volimo…..a tad samo nam je nebo granica.
I evo me na kraju moje priče, s osvrtom na početak …
Evo me kao majka, posvojiteljica, udomiteljica, spisateljica…. zapravo teta u vrtiću i neki svoj novinar. Zimske večeri uz pucketanje vatrice iz kamina skraćujemo čitajući naše priče i stvarajući nove.
Kuća puna osmjeha cike i radosti, uređen vrt i cvjetnjak u kojem još nedostaje bazen….
Ali zato je moj dom postao bazen pun ljubavi….
O udruzi „Cibale“
„Cibale“ je udruga udomitelja za djecu i mlade vukovarsko-srijemske županije sa sjedištem u Vinkovcima. Osnovali su ju udomitelji s ciljem snažnijeg međusobnog povezivanja, razmjene savjeta i iskustava, ali i bolje skrbi za djecu. Trenutno udruga okuplja pet udomiteljskih obitelji koji skrbe o dvadesetero djece u dobi od 1. do 19. godina. Ukoliko ste zainteresirani saznati više o radu udruge ili za slikovnice Gordane Štrbo, slobodno ju kontaktirajte putem maila: gogastrbo@gmail.com
Umjesto uvoda - pozivnica
PIŠE: Ljiljana Ban
FOTO: Incredible India
Indija. Već i sama pomisao da o njoj napišem nekoliko rečenica u ovom uvodnom dijelu potpuno me preplavljuje. Odakle uopće krenuti? Ova neobična, zagonetna, u svim brojkama i pojmovima nezamislivo ogromna zemlja i kako Jasen Boko kaže: „različita od svega što su Zapadnjaci upoznali“, teško da se može ikako obuhvatiti jednim uvodom.
Stoga sam od toga posla odlučila odustati i prepustiti ga onima koji Indiju doista žive, onima koji su joj se više puta vraćali i iz nje donijeli iskustva koja će s nama podijeliti. Prepustit ću je indijskim pričama i izrekama, ponekoj igri, plesu, mirisima i video javljanju, svemu onome što se ne može sažeti u nekoliko rečenica, ali se može osjetiti.
„Indija je zapravo prije svega put u samog sebe, duboko prepuštanje koje otkriva i ono što možda ne želimo ili nismo spremni o sebi znati“, piše Jasen Boko u svojoj knjizi Život i smrt uz svetu rijeku. Treba li uopće bolja pozivnica od toga?
Inspirativna Indija
PIŠE: Sanja Gavrančić, prof. pedagogije i filozofije, stručni suradnik u školi, instruktorica Joge u svakodnevnom životu
FOTO: Privatna arhiva Sanje Gavrančić
Moje ime je Sanja i o ovome što ću pisati sam sanjala pa kad se stvarno događalo trebala sam se cijelo vrijeme „štipati“ i pitati: „Je li ovo san il’ java?“. Ne(obična) sam pedagoginja u jednoj splitskoj osnovnoj školi, koja je oduvijek razmišljala i djelovala „out of the schoolbox“ te sam nastojala u svoje projekte uključivati sve: učenike i njihove roditelje, kolege, prijatelje, obitelj pa i slučajne prolaznike. Misao vodilja mi je tijekom više od dva desetljeća rada bila i još uvijek jest: širenje volonterstva i mirotvorstva.
Kao predstavnik hrvatskog školskog sustava imala sam priliku sudjelovati na ITEC (Indian Tehnical and Economic Cooperation Programme) programu u Indiji i kroz to iskustvo najbolje mogu opisati kakav je indijski sustav odgoja i obrazovanja. Iako se radi o obrazovanju odraslih točno se moglo osjetiti koji su to čvrsto ukorjenjeni principi indijske tradicije prenošenja znanja. Ova prilika pojavila se upravo u trenutku kada mi je najviše trebala, nakon što su mi jedna „vrata doslovno zalupljena pred nosom“, Moja namjera je bila povezati Hrvatsku i Indiju kroz odgojno-obrazovni sustav sa teritorija Hrvatske gdje i živim. Na kraju se nadam da je sudjelovanje na vrlo cijenjenom institutu NIEPA (National Institutte for Educational Planning and
Administration) u New Delhiju bio početak da isto napravim iz te daleke, a opet mom srcu toliko bliske zemlje.
Bharat (kako se Indija izvorno zove, na sanskrtu znači „potraga za znanjem ili posvećenost svjetlosti, znanju) zemlja je koja je svakim novim posjetom (a bilo ih je nekoliko) ostavila sve dublji trag u mojoj svijesti. Tamo učite iz svakog trenutka i kutka pogotovo ako imate sreću posjetiti posebna mjesta. Ovo je bio moj prvi business trip u Indiji. Sve je započelo pozivom jednog profesora sa Delhijskog sveučilišta u lipnju prošle godine. Pišem ovo jer po vedskoj filozofiji postoje karmički događaji koje ne možete izbjeći i koji su vam suđeni, a ovo je bio jedan od njih. Kao voditeljica centra Joge u svakodnevnom životu Split (gdje volontiram u svoje slobodno vrijeme) javila sam se na poziv mobitela i začula dobro poznat naglasak, Indian English: „Hallo, this is professor of philosophy from Delhi ...“ Odgovorila sam bez razmišljanja i nasmijala se: „Hallo, this is professor of philosophy from Split...“ jer je moje drugo diplomirano područje znanosti filozofija. Interesantno je da sam dan ranije svojoj prijateljici, nakon iskustva sa „zalupljenim vratima“, rekla: „Od sada neću ništa više planirati, neka mi ono na čemu trebam raditi padne s neba!“ Uglavnom, cijenjeni profesor Balaganapathi Devarakonda i sam je komentirao naš karmički susret te mi je upravo on dao smjernicu za moje
Art Market Dilli Haat
daljnje profesionalno putovanje. Ono kad imate osjećaj da ste u nekom filmu - upravo takvo je bilo moje iskustvo u trajanju od dva tjedna na programu posebno osmišljenom za voditelje i organizatore odgojno-obrazovnih institucija i procesa (IPHEI). Bila sam počasni predstavnik ne samo Hrvatske već i cijele Europe među trideset kolega iz devetnaest zemalja svijeta. Od lipnja do studenog mi je trebalo da napravim korak na koji me profesor uputio no zato je Indijskom veleposlanstvu u Hrvatskoj trebalo rekordno vrijeme da se u mjesec dana nađem u avionu za New Delhi i na tome sam im neizmjerno zahvalna kao i na cijeloj podršci. Indijci nose taj svoj žar svugdje gdje dođu i to odmah osjetite kod njih, tako da sam ja dobrodošlicu imala već u zagrebačkoj ambasadi. Onaj osjećaj kad ne znate s kim ćete biti i što ćete raditi (nismo imali unaprijed razrađen schedulle), ali je bitno da znate kamo idete. U avionu sam sjedila pored mlade studentice iz Amerike s kojom sam se raspričala o svemu i kojoj sam prvoj priznala (a zapravo i sebi) da se nadam da je ovo neki novi početak u mojoj karijeri.
Kada sam predstavlja svoju zemlju i naš odgojno-obrazovni sustav napomenula sam broj stanovnika od cca 3,9 milijuna, a profesori su na predavanju istakli kako toliko ljudi živi samo u južnom dijelu Delhija. Drugim riječima, ne možemo se uspoređivati sa Indijom no možemo učiti iz njihove drevne znanosti i upotpuniti naš pomalo „ementalerovski“ školski sustav koji na papiru zvuči vrlo organiziran, no kako sam i istakla u predstavljanju na NIEPI: papir sve podnosi, a kako je u stvarnosti, govore činjenice i događaji kojima svakodnevno svjedočimo. Međutim, najlakše je kritizirati, ali moja namjera je upravo suprotno- istaknuti gdje trebamo napredovati i kako to možemo ugledajući se na primjer iz Indije.
Zemlja populacije 1.47 milijardi od kojih su dvije trećine mladi, sa 1,47 milijun škola, 10,1 milijuna učitelja, 250 milijuna učenika postavila je obrazovni cilj: pružiti pravedno, kvalitetno obrazovanje i cjeloživotno učenje za sve, ukorijenjeno u indijskog kulturi (NEP-2020&SDG-4). Kako je u stvarnosti govori nam primjer NCERT (National Council of Educational Research and Training).
U okviru studijske posjete razgovarala sam s direktorom prof. Dineshom Prasad Sakalijem koji mi je rekao nevjerojatnu činjenicu, a to je da rade u 3 smjene po 8 sati, dakle 24 sata. Kada sam ga upitala kako je to moguće, rekao je: „We have 200 elephants to feed!“ Institucija koja organizira 200 obrazovnih kanala ne staje pokušavajući doprijeti do najranjivijih skupina npr. djece u ruralnim područjima te odraslih koji trebaju osnovno obrazovanje.
Nedavno sam pročitala o njima također nešto jako zanimljivo, zapisano prije 3 godine, no to je samo kap u moru koja bi nama značila cijelo more: „NCERT je povijesnim potezom izdalo upute svim obrazovnim institucijama da ubuduće ne opterećuju učenike 1. i 2. razreda kućnom zadaćom. NCERT je također postavio smjernice u vezi količine knjiga, a samim time i težine torbe koju treba nositi svaki učenik od 3. do 10., razreda.“
Organizacija i odnos prema nama sudionicima od strane profesora bilo je nešto što bi svaki prosvjetni djelatnik trebao doživjeti. Profesorica i voditeljica instituta Shashikala Wanjari izuzetna je ličnost koja već svojom pojavom te svojim kratkim i moćnim predavanjem ostavlja bez daha. Koordinatorice programa profesorice Neeru Snehi i Mona Sedwal omogućile su nam nezaboravno iskustvo organizirajući predavanja iskusnih i nadasve srdačnih kolega. S obzirom da bih se samo o njima moglo pisati u jednom članku sažet ću u najbitniju misao:
ono što čini razliku jest trud svakog od njih da nas osvijeste o važnosti naše uloge u sustavu i našim institucijama te predavanja koja drže „iz srca“ iliti što bi se prema vedskoj terminologiji reklo- iz „anahat čakre“. Stvarajući toplu atmosferu omogućili su nam formiranje homogene grupe koja je zajednički radila i povezala se do te mjere da smo se dogovorili kako ćemo se još barem jednom u životu naći zajedno negdje u nekom dijelu svijeta.
NCERT_200 obrazovnih kanala
„Incredible India“ - naslov je koji često susrećemo na reklamama, portalima, brošurama, no ja bih još dodala- Inspirativna India. Indija nisu samo prenapučeni gradovi i smeće po cestama kako ju neki opisuju. Indija je mnogo više - inspiracija za privatni i poslovni život jer svaki put kada se vratite donesete najvažniji suvenir: unutrašnji mir i snagu za, ne samo preživjeti na civilizacijski materijalno razvijenom zapadu već i nadu da možete biti promjena. Baš kako je veliki indijski mislilac Mahatma Ghandi rekao da budemo promjena koju želimo vidjeti - upravo na to vas posjet toj predivnoj zemlji potiče. Indija nije samo ni Taj Mahal jer kada se zaputite recimo u prostranstva Rajasthana gdje sam najčešće odlazila, otkrivate nevjerojatni Om ashram- veliki hram u obliku sanskrtskog simbola, najveći takav na planeti. Projekt je to također velikog duhovnog učitelja Wishvagurua Paramhans Swamija Maheshvaranande koji je znanost joge proširio po cijelom svijetu, a koji je za Om ashram rekao: „My vision would be truly fulfilled if everyone who comes to OM ashram feels as though they are coming home, and when they leave, they are inspired by their stay and filled with happiness, love, wisdom, peace and contentment.“
I ovom prilikom sam posjetila malo mjesto u srcu rajasthanske pustinje dok je grupa posjetila Taj Mahal. Svatko u Indiji može pronaći upravo jedno takvo „svoje“ mjesto za inspiraciju.
O ljudima koje sam sretala i upoznavala bi se također moglo dugo pisati no reći ću samo to da me domaćin kuhinje, Gdin Mani, došao pozdraviti u „1ipo“ sat poslije ponoći jer je znao da uskoro letim kući.
Ostavljam nešto i za drugi put, zapravo Indija vam „daje“ sljedeći zadatak: da se vratite i istražite nešto novo, a to su u mom slučaju gurukuli. To su posebne odgojno-obrazovne ustanove
čiji se rad temelji na tradicionalnim indijskim vrijednostima i „gdje za svako dijete postoji onaj jedinstveni pristup upravo kao što je i svako dijete jedinstveno u svijetu“ (kao što sam pročitala u priopćenju jedne od njih). Želim to istražiti s ciljem da otkrijem univerzalne vrijednosti koje mogu obogatiti moj rad i odgojno-obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj.
Sanja Gavrančić
NIEPA - Završna sesija
Alternativna skrb u Indiji: Razvoj politika, institucionalno jačanje i nove dobre prakse
PIŠU: dr. sc. Kiran Modi i dr. sc. Gurneet Kaur Kalra
FOTO: Adobe Stock
Ekosustav alternativne skrbi u Indiji razvijao se unutar složenog socioekonomskog i demografskog okvira te u skladu s ustavnim obvezama države. S jednom od najvećih populacija djece na svijetu, Vlada Indije postupno je jačala arhitekturu zaštite djece kako bi osigurala da se poštuju i ostvaruju prava sve djece, posebno onih najranjivijih (Government of India, 2015). S ukupnom populacijom većom od 1,4 milijarde stanovnika, djeca u Indiji čine značajan udio stanovništva (World Population Prospects, 2023. procjena). Indijska se vlada stoga u razdoblju od 2026. do 2031. vodi demografskim i razvojnim pokazateljima vezanim uz djecu kako bi odlučila koliko će novca iz državnog proračuna dodijeliti pojedinim regijama.
Povijesno gledano, skrb za djecu bez roditeljske potpore bila je uglavnom organizirana na razini zajednice. Tradicionalni sustav proširene obitelji u Indiji je dugo funkcionirao kao oblik socijalne sigurnosti, pružajući potporu udovicama, siročadi i drugim ranjivim članovima društva (Srinivas, M.N., 1966). Proširene obitelji, rodbinske mreže, vjerske institucije i dobrotvorne organizacije često su preuzimale brigu o djeci bez roditeljske skrbi, odražavajući duboko ukorijenjene kulturne vrijednosti kolektivne odgovornosti. Iako su takvi oblici skrbi bili društveno prihvaćeni i kulturno prilagođeni, njihova neformalna priroda ograničavala je sustavni nadzor i ujednačene standarde kvalitete (UNICEF, 2019).
Nakon stjecanja neovisnosti Indija je postupno formalizirala sustav zaštite djece. Institucionalna skrb postala je strukturirani odgovor za djecu koja su ostala bez roditelja ili se nalaze u drugim ranjivim situacijama. U početku su ove ustanove prvenstveno pružale smještaj, prehranu i osnovno obrazovanje djeci kojoj je bila potrebna zaštita i skrb. S vremenom se pristup razvijao prema sveobuhvatnijem i na pravima utemeljenom modelu koji naglašava rehabilitaciju, psihosocijalnu dobrobit i dugoročnu reintegraciju djece u obiteljsko i društveno okruženje.
Okvir zaštite djece u Indiji razvijao se kroz postupne zakonodavne reforme i danas je utemeljen na pravima djeteta, usklađen s međunarodnim standardima zaštite djece, uključujući Smjernice Ujedinjenih naroda o alternativnoj skrbi za djecu. Zakon o maloljetničkom kaznenom pravu iz 1986. predstavljao je početni, socijalno orijentiran pristup koji se primarno fokusirao na osnovnu zaštitu i skrb. Zakon o maloljetničkom kaznenom pravu (skrb i zaštita djece) iz 2000. godine usmjerio je sustav prema rehabilitaciji i socijalnoj reintegraciji. Sveobuhvatniji pristup utemeljen na pravima dodatno je učvršćen Zakonom o maloljetničkom kaznenom pravu (skrb i zaštita djece) iz 2015., koji je ojačao sustav posvojenja, obiteljskih oblika skrbi i postupaka prilagođenih djeci.
U novije vrijeme program Misija Vatsalya (2022.) integrirao je prevenciju, psihosocijalnu podršku i digitalno praćenje unutar šireg okvira prava djeteta, odražavajući kontinuirano jačanje
sustava alternativne skrbi u Indiji. Nacionalna i državna tijela, uz snažnu ulogu civilnog društva, tradicionalno su naglašavala važnost proširenih obitelji kao prve linije podrške. Indijski sustav zaštite djece stoga prepoznaje obiteljske oblike alternativne skrbi i sustave podrške zajednice kao poželjnije od institucionalne skrbi.
Institucije su i dalje važna komponenta sustava zaštite djece, osobito za djecu kojoj je potrebna hitna zaštita. Međutim, sve se više nastoji prijeći s velikih institucija na manje, djeci prilagođenije oblike skrbi. Standardni operativni postupci, mehanizmi inspekcije i digitalni sustavi praćenja poboljšali su transparentnost i odgovornost u mnogim saveznim državama. Iako je institucionalna skrb u politikama već dugo prepoznata kao krajnja mjera, u praksi je često bila prvi odgovor, ponajviše zato što su obiteljske alternative poput udomiteljstva i strukturirane srodničke skrbi još uvijek bile u razvoju.
Suvremene politike sve više naglašavaju deinstitucionalizaciju i jačanje obiteljskih oblika skrbi, što dovodi do intenzivnijeg nadzora nad institucijama i postupnog zatvaranja nekih ustanova. Podaci s portala Misija Vatsalya upućuju na postupno smanjenje oslanjanja na institucionalni smještaj. Istodobno se stručnjaci u sustavu zaštite djece sve više educiraju da prioritet daju povratku djeteta u obitelj, udomiteljstvu i drugim oblicima alternativne skrbi.
S vremenom, u skladu s globalnim reformama sustava skrbi, Indija razvija i druge oblike alternativne skrbi. Skrb u krugu šire obitelji i dalje je kulturno prihvaćen i široko rasprostranjen oblik skrbi. Sve se više prepoznaje potreba za podrškom skrbnicima iz šire obitelji putem financijske pomoći i pristupa socijalnim programima. Iako srodnička skrb još nije jasno definirana kao posebna kategorija u zakonodavnom okviru, različiti programi potpore obiteljima u praksi imaju sličnu funkciju te pomažu spriječiti nepotrebnu institucionalizaciju djece.
Udomiteljstvo dobiva sve veći naglasak kao poželjna neinstitucionalna alternativa. Pilot programi u nekoliko saveznih država pokazali su da strukturirano udomiteljstvo može osigurati individualiziranu brigu i emocionalnu stabilnost za djecu. Ipak, širenje sustava odvija se postupno, uz potrebu pažljive procjene udomitelja, informiranja zajednice i administrativne spremnosti kako bi se osigurala sigurnost djece i stabilnost smještaja.
U posljednjim godinama povećava se i broj posvojenja. Posvojenja regulira Središnja uprava za resurse posvojenja (CARA) pri Ministarstvu za žene i razvoj djece. CARA osigurava da se postupci posvojenja provode transparentno, etično i u najboljem interesu djeteta. Putem digitalne platforme CARINGS proces posvojenja dodatno je pojednostavljen, čime se povećava transparentnost i praćenje postupaka.
Jedan od najnaprednijih pomaka u politici zaštite djece u Indiji jest prepoznavanje posttretmana (aftercare) kao ključne komponente rehabilitacije. Nekada su prijelazi iz sustava skrbi nakon navršene osamnaeste godine bili nagli. Suvremene politike prepoznaju da podrška treba trajati i u razdoblju
mladenaštva, posebno u području obrazovanja, stručnog osposobljavanja i stambene stabilnosti (GoI, 2015).
Programi posttretmana uključuju financijsku pomoć, programe razvoja vještina i potporu za visoko obrazovanje. U mnogim saveznim državama razvijene su smjernice za ovu vrstu podrške, iako razlike u provedbi između pojedinih okruga ukazuju na potrebu daljnjeg usklađivanja standarda i financiranja. Obrazovanje je pritom ključno za uspješnu tranziciju mladih iz sustava skrbi.
Civilno društvo ima važnu ulogu u unapređenju sustava alternativne skrbi u Indiji. Mreža India Alternative Care Network (IACN) postala je važna nacionalna platforma koja okuplja stručnjake, osobe s iskustvom skrbi, istraživače i organizacije koje djeluju u području institucionalne skrbi, udomiteljstva, srodničke skrbi i postinstitucionalne podrške. Diljem Indije pojavile su se brojne dobre prakse, uključujući postupni prijelaz prema obiteljskim oblicima skrbi uz zadržavanje regulatornog nadzora, digitalno upravljanje putem platformi poput CARINGS-a, sudjelovanja djece u planiranju skrbi te financijske i stambene podrške mladima koji izlaze iz sustava skrbi.
Sustav alternativne skrbi u Indiji prošao je značajnu transformaciju – od neformalnih, zajedničkih oblika skrbi prema strukturiranom sustavu zaštite djece utemeljenom na pravima i sve više digitaliziranom upravljanju. Naglasak na očuvanju obitelji, deinstitucionalizaciji, transparentnosti i dugoročnoj podršci mladima pokazuje razvoj sustava usmjerenog na najbolji interes djeteta.
Reference
Central Adoption Resource Authority (CARA). (2022). Adoption regulations and CARINGS guidelines. Ministry of Women and Child Development, Government of India.
Government of India. (2015). Juvenile Justice (Care and Protection of Children) Act, 2015. Ministry of Law and Justice.
Government of India. (2025). Report of the Sixteenth Finance Commission (2026–2031). Ministry of Finance, Government of India.
Ministry of Women and Child Development. (2022). Mission Vatsalya Guidelines. Government of India.
Ministry of Women and Child Development. (2021). Model guidelines for foster care and aftercare. Government of India.
Srinivas, M. N. (1966). Social change in modern India Berkeley: University of California Press.
UNICEF. (2019). Alternative care and child protection in India: Situational analysis. UNICEF India.
United Nations. (2009). Guidelines for the Alternative Care of Children. United Nations General Assembly.
Podrška obrazovnim težnjama djece u alternativnoj skrbi: Udayan Ghar model
PIŠU: dr. sc. Gurneet Kaur Kalra i dr. sc. Kiran Modi
FOTO: Arhiva Udayan Care i Jimadi Das
Za djecu koja odrastaju bez roditeljske skrbi obrazovanje predstavlja mnogo više od akademskog napredovanja. Ono je put prema stabilnosti, samopouzdanju i budućoj samostalnosti. Ipak, za mnogu djecu u alternativnoj skrbi školovanje je često prekinuto traumatičnim iskustvima, nestabilnom skrbi, niskim očekivanjima i sustavnim preprekama. Suočavanje s tim izazovima zahtijeva pristupe koji nadilaze samo upis u školu i usmjereni su na cjelovit razvoj djeteta. Model Udayan Ghar predstavlja jedan takav pristup, stavljajući obrazovanje u središte obiteljskog tipa skrbi.
Slika iz zajednice
Zemlja gost
Riječ “Udayan” na sanskrtu znači “vječni izlazak sunca”, a prvi „Sunčani dječji dom“ ili Udayan Ghar otvoren je 1996. godine s ciljem osnaživanja ranjive djece u Indiji kroz inovativni model grupnog udomiteljstva temeljen na strategiji L.I.F.E. — Living In Family Environment (Život u obiteljskom okruženju) (Modi et al., 2014). Udayan Ghars organizirani su kao jedinične ili dvostruke stambene jedinice za djecu, pri čemu u svakoj jedinici živi do dvanaestero djece istog spola. Stambene jedinice su smještene u sredinama srednje klase kako bi djeca zadržala osjećaj pripadnosti zajednici i lakše se reintegrirala u društvo.
Okosnicu modela čine mentori-roditelji – društveno angažirani članovi civilnog društva koji se dobrovoljno dugoročno obvezuju brinuti o djeci kao o vlastitoj; skrbnici koji žive s djecom 24 sata dnevno; socijalni radnici i supervizori. Mentori-roditelji pomažu profesionalnom timu (socijalnih radnika i savjetnika) te zajedno s osobljem za skrb čine središnji tim podrške djeci (Modi et al., 2014).
U rad su uključeni i dječji psihijatar, psihoterapeut te savjetnici koji zajedno s osobljem grade zdrave odnose s djecom i pridonose njihovoj emocionalnoj i psihološkoj dobrobiti. Jedinice su namjerno male kako bi se svakom djetetu osigurala individualna pažnja (Modi et al., 2016).
Djeca u Udayan Ghars dolaze putem formalnih mehanizama zaštite djece, često nakon iskustava ekstremnog siromaštva, napuštanja, gubitka, zanemarivanja ili zlostavljanja. Mnogima je školovanje prekinuto, a dolaze i s emocionalnim poteškoćama te smanjenim samopouzdanjem. Model polazi od pretpostavke da učenje ne može biti odvojeno od dobrobiti djeteta te od samog početka integrira obrazovanje i psihosocijalnu podršku.
U ranim fazama Udayan Ghars su djelovali prvenstveno kao dugoročni oblik smještaja za djecu koja nisu imala mogućnost povratka u obitelj. Međutim, u skladu s globalnim trendovima deinstitucionalizacije i razvoja obiteljskih oblika skrbi, model se postupno mijenjao. Broj domova smanjen je sa 17 na 11, uz veći naglasak na kratkotrajnoj skrbi i reintegraciji djece u obitelj kada je to moguće. Napredak tehnologije, uključujući digitalne sustave evidencije i biometrijsku identifikaciju, poboljšao je mogućnost pronalaženja i ponovnog povezivanja djece s njihovim obiteljima. U mnogim slučajevima djeca se uspješno vraćaju obiteljima nakon odgovarajuće procjene, a organizacija Udayan Care i dalje pruža podršku obiteljima povezivanjem sa sustavima socijalne zaštite, pristupom obrazovanju i dodatnim uslugama podrške mladima starijima od 18. godina kako bi se stabilizirala kućanstva i spriječio povratak u institucionalnu skrb.
Obrazovanje u Udayan Ghars promatra se kao individualni razvojni put, a ne kao jedinstveni model za svu djecu. Djeca se upisuju u škole koje odgovaraju njihovoj razini znanja, a ne samo kronološkoj dobi. Kada je potrebno, koriste se alternativni oblici obrazovanja poput otvorenog školovanja kako bi se nadoknadili obrazovni zaostaci i omogućila postupna integracija u redovni obrazovni sustav.
Dodatna akademska podrška kod kuće, uključujući instrukcije i vođeno učenje, pomaže djeci da prate nastavu i ponovno izgrade temeljne vještine. Suradnja s uglednim školama, fakultetima i sveučilištima važan je dio modela, jer omogućuje pristup kvalitetnom obrazovanju, mentorstvu, stipendijama i različitim karijernim mogućnostima. Takva partnerstva olakšavaju prijelaz u visoko obrazovanje i zapošljavanje te pridonose dugoročnoj samostalnosti mladih koji izlaze iz sustava skrbi.
Napredak u obrazovanju redovito se prati kroz strukturirane evaluacije u kojima sudjeluju odgajatelji, mentori i stručnjaci. Poteškoće poput problema u učenju, niske motivacije ili stresa povezanog sa školom rješavaju se pravodobno kroz zajedničko
dr. sc. Gurneet Kaur Kalra
dr. sc. Kiran Modi
pronalaženje rješenja. Djecu se potiče i na razvoj interesa kroz izvannastavne aktivnosti, sport, umjetnost i hobije, uz prepoznavanje da uspjeh i osjećaj vlastite vrijednosti ne ovise isključivo o školskom uspjehu.
Jednako važna je i emocionalna atmosfera u kojoj se učenje odvija. Djeca imaju podršku odgajatelja koji razumiju utjecaj traume na ponašanje i koncentraciju. Stručnjaci za mentalno zdravlje rade zajedno sa socijalnim radnicima i odgajateljima na izradi individualnih planova skrbi koji istodobno obuhvaćaju emocionalne, ponašajne i obrazovne potrebe djece.
Kako djeca ulaze u adolescenciju, sve se više pažnje posvećuje profesionalnoj orijentaciji i životnim vještinama. Mladi dobivaju podršku u razumijevanju obrazovnih i profesionalnih mogućnosti, pripremi za ispite te donošenju informiranih odluka o budućnosti. Za one koji nisu skloni tradicionalnom akademskom obrazovanju osigurava se stručno osposobljavanje i razvoj praktičnih vještina.
Prijelaz iz sustava skrbi promatra se kao proces, a ne kao jednokratan događaj. Kroz strukturirane programe podrške mladi i nakon izlaska iz skrbi dobivaju pomoć u obrazovanju, smještaju, mentorstvu i zapošljavanju. Ta kontinuitetna podrška posebno je važna za one koji nastavljaju visoko obrazovanje i nemaju obiteljsku mrežu podrške.
Temelj modela Udayan Ghar je i snažna posvećenost slušanju djece. Redoviti mehanizmi povratnih informacija omogućuju djeci da izraze svoje doživljaje skrbi, obrazovanja i odnosa unutar doma. Ti se uvidi koriste za unaprjeđenje prakse i osiguravanje da podrška odgovara stvarnim potrebama djece.
Tijekom godina rezultati ovog integriranog pristupa vidljivi su u obrazovnim i životnim putanjama mladih koji su odrasli u sustavu skrbi. Mnogi su završili srednjoškolsko obrazovanje, stekli stručne kvalifikacije ili završili visoko obrazovanje koje im omogućuje stabilan život i zapošljavanje. Osim formalnih postignuća, razvijaju samopouzdanje, društvenu odgovornost i sposobnost stvaranja zdravih odnosa.
Model Udayan Ghar nudi važne pouke za sustave alternativne skrbi širom svijeta. Pokazuje da obrazovanje u sustavu skrbi ne može biti odvojeno od emocionalne sigurnosti, stabilnih odnosa i dugoročne podrške. Također naglašava ključnu ulogu stručnjaka, mentora i skrbnika u oblikovanju obrazovnih ishoda djece, često nadoknađujući izostanak obiteljske podrške. Najvažnije, potvrđuje da uz trajnu i individualiziranu podršku djeca u alternativnoj skrbi mogu razviti ambicije, ostvariti svoje potencijale i uspješno se uključiti u društvo.
Nastojanja organizacije Udayan Care prepoznala je i Vlada
Indije 2011. godine, kada je u svom izvješću podnesenom Odboru Ujedinjenih naroda za Konvenciju o pravima djeteta navela: „Nekoliko pokušaja nevladinih organizacija, poput Udayan Care (nevladine organizacije sa sjedištem u Delhiju), usmjereno je na promicanje modela grupnog udomiteljstva, kojim se osigurava dugotrajna rezidencijalna skrb za djecu bez roditeljske skrbi stariju od šest godina“ (Better Care Network, 2012).
Reference
Pottretman (aftercare) - radionica Udayan Ghar model
Better Care Network. (2012). Care-related sections of India’s third and fourth combined report to the Committee on the Rights of the Child (CRC). https:// bettercarenetwork.org/sites/default/files/CareSection-of-India-s-third-and-fourth-combinedreport-to-the-CRC.pdf
Bez škole nema surfanja: Kako valovi mijenjaju
živote mladih u Kovalamu
RAZGOVARA: Martine Tobé
FOTO: Arhiva Kovalam Surfclub
Kada su Mani i Jelle 2005. godine osnovali Kovalam Surf Club, tek je nekoliko djece s njima pokušavalo je uhvatiti valove na starim daskama za surfanje. Ono što je započelo kao mala, lokalna inicijativa vremenom je preraslo u prvi službeni klub surfanja u Indiji, usko povezan sa SISPom – školom koja pruža podršku djeci koja su napustila formalno obrazovanje.
Tijekom godina klub je iznjedrio državne prvake, međunarodno certificirane instruktore surfanja i talentirane surfere koji se natječu diljem svijeta, a pritom nikada nije izgubio onaj čisti entuzijazam prema surfanju s kojim je sve započelo. Danas je Kovalam Surf Club uspješna škola surfanja i važno mjesto okupljanja lokalne zajednice. O tome kako je ocean pomogao otvoriti nove prilike za mnoge mlade iz ribarskog mjesta Kovalam, razgovarali smo s jednim od osnivača kluba Manijem.
Možete li ukratko predstaviti Kovalam
Surf Club i objasniti kako je on povezan s društvenim programom „No School, No Surf“ (Bez škole nema surfanja)?
Kovalam Surf Club nastao je gotovo slučajno. Prije dvadesetak godina uključio sam se u rad nevladine organizacije SISP, koja je pružala podršku djeci koja su napustila školu. U to vrijeme u organizaciju je došao belgijski volonter Jelle Rigole, tada 22-godišnjak, koji je sa sobom donio jednu dasku za surfanje – samo za sebe. Dok je volontirao, Jelle je došao na ideju da nakon škole organizira besplatne satove surfanja za djecu. U početku smo imali samo petoro djece. Surfanje u Indiji tada gotovo da i nije bilo poznato. Tek bi poneki turisti donosili svoje daske, a kvalitetne surf daske bile su vrlo rijetke. Mi smo imali jednu kratku dasku i vježbali smo s djecom na “thorthuu” (tradicionalnom indijskom ručniku).
Većina djece dolazila je iz programa SISP ili iz obližnjih ribarskih sela. Mnoga su morala raditi od vrlo rane dobi, na ribarskim brodovima ili u drugim poslovima, a neka su živjela u vrlo teškim obiteljskim okolnostima.
S vremenom se glas o surfanju proširio selom i sve je više djece željelo sudjelovati. No primijetili smo da neka djeca počinju izostajati iz škole samo kako bi surfala. Tada je nastala ideja o pravilu „No School, No Surf“, a 2005. godine službeno smo osnovali Kovalam Surf Club.
Možete li ukratko predstaviti saveznu državu Kerala i društvene izazove s kojima se suočavaju djeca i mladi?
Kerala je savezna država na jugu Indije, poznata po prekrasnim plažama i prirodi. Međutim, život u ribarskim selima može biti vrlo težak. Mnoge obitelji ovise o ribolovu, koji je fizički zahtjevan i financijski nestabilan posao. Ponekad se događa da očevi velik dio zarade potroše na alkohol, pa za obitelj ostaje vrlo malo novca. Zbog toga djeca često moraju raditi od rane dobi kako bi pomogla kućanstvu, a neka zbog toga napuštaju školu.
Naš surf program nastao je upravo u takvom okruženju. Surfanje za nas nije samo sport – ono je način da djeci pružimo podršku, potaknemo ih na školovanje i pokažemo im da ocean može biti učionica, igralište i prilika za bolju budućnost.
Kako je nastala ideja programa „No School, No Surf“ i zašto ste odlučili povezati surfanje s redovitim pohađanjem škole?
Ta je ideja došla sasvim prirodno. Već smo organizirali besplatne satove surfanja nakon škole, pretpostavljajući da sva djeca redovito pohađaju nastavu. Međutim, ubrzo smo saznali
da neka djeca izostaju iz škole samo kako bi došla surfati. Tada smo uveli jednostavno pravilo: bez škole nema surfanja. Ako dijete ne ide u školu, ne može sudjelovati u lekcijama surfanja. Surfanje je tako postalo snažna motivacija da djeca redovito pohađaju školu i ozbiljnije pristupe obrazovanju.
Kako program funkcionira u praksi?
Program pruža besplatne satove surfanja i surf daske djeci iz obitelji koje žive ispod linije siromaštva. Aktivnosti se održavaju nekoliko puta tjedno i uključuju trening surfanja, ali i zajedničko vrijeme s djecom. Program je moguć zahvaljujući donacijama i sredstava prikupljenim uglavnom u Europi. Većina surf dasaka koje koristimo donirane su rabljene daske koje popravljamo i ponovno koristimo kako bi djeca mogla učiti surfati.
Donacije također pomažu pokriti troškove hrane za djecu, osnovne opreme i organizacije aktivnosti. Zahvaljujući toj podršci, djeca u programu mogu sudjelovati potpuno besplatno.
Koje promjene primjećujete kod djece koja sudjeluju u programu?
Vidjeli smo mnoge pozitivne promjene kod djece koja sudjeluju u programu. Većina njih nauči kako se ponašati s poštovanjem prema drugima i kako preuzeti odgovornost. Primjerice na početku smo imali jako puno problema s očuvanjem opreme. Djeca nisu bila navikla brinuti se o opremi, osobito onoj vrijednijoj pa smo gotovo svaki tjedan morali smo popravljati surf daske. S vremenom su djeca naučila sama popravljati opremu i shvatila koliko je to zahtjevan posao te su postala pažljivija prema opremi. Kada vidimo te promjene, to nas čini vrlo ponosnima.
Djeca također uče vrijednosti poput brige za druge te značenja ljubavi i zajedništva. Mnoga djeca razviju više samopouzdanja i pozitivniji pogled na život. Neka od djece koja su odrasla u programu sada rade u školama surfanja, lokalno, pa čak i u Europi. Pomažu drugima, dočekuju posjetitelje i dijele svoje znanje. Za nas je vrlo posebno vidjeti kako su odrasli i kako sada pomažu usrećiti druge ljude.
Kako su roditelji i obitelji u početku reagirali na program?
U početku mnoge obitelji nisu bile sretne što njihova djeca sudjeluju u programu. Kao što sam ranije rekao djeca u našoj zajednici pomažu u ribolovu i doprinose obiteljskom prihodu, pa su roditelji mislili da surfanje znači gubitak novca. Zbog toga smo morali uložiti mnogo truda kako bismo izgradili povjerenje. Posjećivali smo škole i lokalne zajednice kako bismo objasnili program. S vremenom su roditelji vidjeli rezultate. Djeca su završila školu, pronašla posao i počela graditi stabilne živote. Neki su čak i nastavili školovanje na višim razinama. Mnogi su se oženili i pomažu svojim roditeljima. Zbog svega toga, obitelji danas podržavaju program i više nemamo onih problema koje smo imali u početku.
Za kraj, koju biste poruku željeli podijeliti s našim čitateljima?
„No School, No Surf“ uvijek je bilo naše najvažnije pravilo. Obrazovanje je na prvom mjestu. Želimo da svako dijete zna čitati, napisati svoje ime i razumjeti svijet oko sebe. Surfanje je nagrada, ali škola je obavezna.
Dodatne inforacije o Kovalam Surf Clubu možete saznati na: https://www.kovalamsurfclub.com/
Lora Tomaš magistrirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a rodne studije na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (CEU). Suuredila je i suprevela dvije antologije suvremene indijske kratke proze i poezije. Autorica je romana „Slani mrak“ i „Papir tvoje kože“, za koji je dobila književnu nagradu Fric (nagradu nazvanu po nadimku Miroslava Krleže, koja se dodjeljuje najboljoj knjizi fikcijske proze napisanoj na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku).
Radnja romana Papir tvoje kože odvija se u Indiji, zemlji u kojoj je Lora nekoliko godina živjela i radila, a čija je književnost i kultura važan dio njezina profesionalnog i autorskog interesa.
Zahvaljujući tom iskustvu i dugogodišnjem bavljenju indijskom književnošću, u ovom broju Lora Tomaš za nas donosi jednu indijsku narodnu priču. Priča je dijelom ispričana onako kako se prenosi u narodnoj predaji, a dijelom autorski preoblikovana (za Lorinu slikovnicu koja još čeka svoje izdanje). Imamo, dakle, čast i zadovoljstvo među prvima zaviriti u tekst koji još nije objavljen.
Rascvjetano stablo
prema indijskoj narodnoj priči o djevojčicama i djevojkama
PIŠE: Lora Tomaš
FOTO: Envato Elements
2026.
U Indiji se već dugo pripovijeda jedna lijepa, ali pomalo uznemirujuća narodna priča. Potječe iz južne države Karnataka, a s vremenom se proširila i drugim dijelovima zemlje. Najčešće su je pričale žene, ponajprije djevojčicama i djevojkama na pragu odrastanja. Trebala im je pomoći razumjeti promjene koje dolaze s tjelesnim sazrijevanjem, ali i mladićima pokazati kakav bi trebao biti pažljiv i odgovoran muškarac. Danas se ta priča može čitati i kao svojevrstan umjetnički manifest – pripovijest o kreativnosti, ranjivosti i dijeljenju svojih talenata s drugima. Poznati indijski pjesnik i etnograf A. K. Ramanujan tijekom svojih je terenskih istraživanja zabilježio nekoliko verzija ove priče. Kasnije ih je preveo na engleski i objavio pod naslovom The Flowering Tree („Rascvjetano stablo“).
Priča govori o djevojci koja s prvom menstruacijom otkriva da posjeduje neobičan dar: može se po želji pretvoriti u stablo
prepuno mirisnih cvjetova. U mnogim indijskim jezicima cvjetanje je povezano s odrastanjem djevojke. Na sanskrtu se žena koja ima menstruaciju naziva pušpāvatī – „žena u cvatu“ –dok su na tamilskom riječi za cvjetanje i menstruaciju iste.
U početku djevojka svoj dar koristi kako bi pomogla siromašnoj obitelji. Uz pomoć sestre, koja je polijeva vodom, pretvara se u stablo, a potom u luci prodaje cvjetove. Sestru uvijek moli da bude pažljiva s njezinim granama, mladicama i cvijećem kako ih ne bi slomila ili oštetila dok ih bere. Djevojka zna da je u tim trenucima krhka i ranjiva, premda njezina ljepota tada dolazi do punog izražaja.
Jednoga dana njezin neobični dar primijeti princ. Očaran njome, krišom je prati kući. Skriven u grmlju svjedoči njezinoj preobrazbi, a kad se vrati na dvor, moli oca da mu dopusti da je oženi.
No s vremenom se njegova fascinacija pretvara u nešto drugo. Princ se toliko usredotočuje na djevojčin dar da je prestaje doživljavati kao osobu. Traži od nje da se iz dana u dan pretvara u rascvjetano stablo kako bi se mogao diviti njezinoj ljepoti i rasipati se njezinim cvijećem.
Situacija postaje još gora kada prinčeva mlađa sestra i njezine prijateljice otkriju tajnu. Iz ljubomore i nezrelosti odluče iskušati djevojku. Nagovore je da se i za njih pretvori u stablo – kad već može za svoga muža – a zatim nasrnu na nju i grubo potrgaju njezine grančice i cvijeće.
Nakon toga djevojka više nije ista. Njezino tijelo i duh kao da se raspadaju. Tako okljaštrena, više nije ni posve djevojka ni stablo.
Iznenada se podigne oluja, a silna bujica odnese je daleko od kuće. Slomljena i više nalik kakvu predmetu, luta svijetom izgubivši vlastiti glas. Pronalaze je vozači kamiona, smiluju se nad njom i odvezu je u prvi grad. Ondje nekako dospije do starije sestre svoga muža. Tamo živi tiho i neprimjetno – svjetiljka postavljena na kraju mračnog hodnika, jer nitko zapravo ne shvaća tko je ona.
U međuvremenu i njezin muž luta svijetom u potrazi za njom. Tek kada ju je izgubio, počeo je shvaćati koliko mu je značila i koliko je pogriješio.
Kad se napokon ponovno sretnu, djevojka mora učiniti nešto teško. Da bi ponovno postala cjelovita osoba, mora još jednom proći kroz ono što ju je učinilo najranjivijom. Mora se ponovno pretvoriti u rascvjetano stablo. Mora sebi ponovno dopustiti da bude otvorena i krhka – jer se jedino tako može vratiti sebi i ponovno postati zdravom, a njezin muž mora saslušati cijelu njezinu priču i blago joj poviti natrag slomljene grančice.
Ova stara priča tako govori o ženskom odrastanju, kreativnosti i ranjivosti, ali i empatiji. Podsjeća nas da ono što nas čini posebnima može biti i ono što nas čini najosjetljivijima. No upravo se u toj ranjivosti često skriva i naša najveća snaga.
Pogodi ko sam
PIŠE: Pčelica Maja
FOTO: Envato Elements
Imao je osam godina kada smo se svakodnevno susretali. Prešao bi ulicu, izvadio ruke iz džepova i uz blagi naklon bi rekao: “Dobro jutro. Jeste li se naspavali? Želim vam lijep dan. “ Nestvarno je bilo sresti vragolastog dječaka sa manirima starog kavaljera. Dok sam se divila Dječaku i oduševljeno prepričavala naše susrete, djevojčice koje su pohađale radionice engleskog jezika koje sam vodila, su se svakodnevno žalile na učenika iz razreda. Noćna mora školskog sistema. Nastavnici se hvataju za glavu, slave kada ne dođe na nastavu. “Ispucali” su sve i dozvoljene i nedozvoljene metode. Razred je imao jednu disciplinsku svesku za cijelu školsku godinu, a učenik svaki mjesec novu. Nemoguće je zamisliti šta mu je sve padalo na pamet. I sama sam imala brdo uzaludnih savjeta za bespomoćne učenice i nastavnike.
Zbog volontera iz Amerike broj zainteresovanih je premašio kapacitete. Dok mladim roditeljima objašnjavam da njihovu djevojčicu moram staviti na listu čekanja jer nemamo nijednu slobodnu stolicu dolazi Dječak. Pristojno se pozdravio i sačekao da roditelji odu.
“Rado bih vam se pridružio, naravno ukoliko imate slobodno mjesto”.
“Ma naravno, dobićeš moju stolicu. Biće divno da ostala djeca dobiju priliku naučiti se pravim manirima od svog vršnjaka.”
A on savršen. Zainteresovan, brzo pamti, nudi se da pomogne učenicima kojima teže ide, briše tablu. Svi oduševljeni. Nošena valom sreće i zadovoljstva pozdravljam se sa djecom nakon završene radionice. Prilazi mi par djevojčica i bojažljivim glasom šapću: “Nastavnice to je on.”
“Ko?”-pitam ih
“Onaj iz razreda”, kažu u glas.
Zaledila sam se. Nekoliko puta ih pitam da li su sigurne.
Dolazio je cijelo polugodište i igrao ulogu savršenog gospodina.
Povremeno bi proradili mravi na stolici, pa bi izašao čisto da opere spužvu. Naravno da bi obišao sve prostorije i otvorio svaka vrata. Jedne večeri je nastavnica baleta crvena od bijesa otvorila vrata učionice.
“Majo, ko je od tvojih izlazio?”
“Niko. Zašto?”
“Zato što je neko nasuo djeci vodu u cipele:”
Pogledali smo se, u uglu usana sam zadržala smijeh. Slegao je ramenima i uhvatio me za ruku.
Dugo se nismo vidjeli. Počela sam raditi u Košnici i eto njega. Ide, kako je rekao, “za konobara”.
I to je jedva upisao zbog loših ocjena i još lošijeg vladanja. Trenira fudbal i svi kažu da je talentovan. Treninge ne propušta, ali kratak fitilj ga često “prikuje” za klupu. Riječi i savjeti se samo odbijaju od njega. Što bi stari rekli:”Čuje, ali ne haje.”
Kroz priču Pčela koje se pipremaju za studiranje shvatio je da neće moći studirati ukloliko ne završi četvorogodišnju srednju školu. Dao je sve od sebe da “podigne” prosjek i uspio je. Upisao je i fakultet, pa i magistrirao na Fakultetu sporta. Jednu godinu je igrao za trećeligaški fudbalski klub u inostranstvu. Radio je kao profesionalni vojnik. Poslovi su se mijenjali, konstanta je bio sukob sa autoritetima.
Dao je otkaz u vojsci i radio kao konobar kada smo dobili ponudu vlasnice IT kompanije da podučava jednu od naših pčela programiranju. Dječak se odmah prijavio iako nije imao ni elementarno znanje. Mjesecima je učio i radio. Nastavio se samostalno usavršavati. Uspio je dobiti grant za Start up. Danas je uspješni poduzetnik koji ima 40 uposlenika.
Obrazovanje mu je bilo dostupno u svakoj životnoj fazi i imao je pravo da se predomisli i krene nekim drugim putem. Da nije bilo tako možda bi bio samo sjećanje na jednog vragolastog dječaka sa manirima starog gospodina, a ovako je uspješna priča o moći obrazovanja i promjene.
Idealna škola
PIŠE: Ljiljana Ban
FOTO: Radovi djece sudionika, Envato Elements
Škola je jedna od onih riječi koje uglavnom ne izazivaju oduševljenje kod onih koji je svakodnevno pohađaju. Dapače, već na sam njen spomen mnogi đaci krenu s opisima koji bi i najhrabrije odvratili od ideje da ikad kroče u tu ustanovu. Zato smo u broju posvećenom obrazovanju odlučili pitati djecu u kakvu bi školu voljeli ići?
Pet djevojčica i dječaka, s ozbiljnim stažem od četiri do šest godina školovanja, sjelo je sa mnom za stol i krenulo u strateško planiranje idealne škole. Početak nije bio lak. Zamisliti da smiju slobodno prekrajati stoljećima čvrsto definiran (i ne baš previše mijenjan) sustav zvučalo je gotovo nevjerojatno. No kad su se opustili, mašta je proradila i nastao je prijedlog škole po njihovoj mjeri.
Ovo je, naravno, samo jedna verzija našeg tima savjetnika. Zato vas potičemo da i vi okupite svoje male savjetodavne skupine i pitate ih isto pitanje. Uz jednu važna napomena: djeca će biti motiviranija ako znaju da njihovi prijedlozi imaju šansu postati nešto više od papira na stolu. Predlaganje radi predlaganja brzo ubija volju. Svi volimo sudjelovati u nečemu što ima svrhu. Zato jasno recite zašto vam je važno čuti njihove ideje i što s njima planirate učiniti. Budite iskreni o svojim mogućnostima, ali i spremni nešto poduzeti. Možda neke prijedloge možete razmotriti unutar svoje organizacije. Možda ih možete ponijeti na sastanak s razrednicom ili stručnom službom škole. Možda zajedno s djecom možete odabrati najizvedivije ideje i osmisliti plan kako ih zagovarati. Ovo može biti sjajna prilika da nauče kako se zauzeti za sebe, što znači aktivizam i kako se promjene (uglavnom) ne događaju same od sebe nego se oko njih treba dobrano potruditi (ili kako jedna indijska poslovica kaže: „Hodati se uči hodanjem“
U nastavku slijedi prikaz plana provedene radionice te iznjedrene ideje okupljenog savjetodavnog tijela mališana.
Radionica: Idealna škola
Cilj: Potaknuti kritičko i kreativno promišljanje obrazovnog sustava kroz zajedničko osmišljavanje koncepta idealne škole
Tijek rada:
1. Upoznavanje – igra imenima i pokretom
Budući da nisam poznavala svoju savjetodavno-radnu skupinu, prvi je korak bio međusobno upoznavanje. Kako je nakon toga slijedilo sjedenje i rasprava, započeli smo igrom koja uključuje kretanje – kako bismo se malo razgibali, opustili i podigli energiju u skupini.
Ako se sudionici već dobro poznaju, dio upoznavanja slobodno preskočite, ali nemojte preskakati igru – kretanje i smijeh gotovo uvijek pozitivno utječu na radnu atmosferu i motivaciju.
Prijedlog igre: „Vjetar puše“: Sudionici sjede u krugu na stolcima. Jedna osoba stoji u sredini te bi i ona željela sjesti, no jedan je stolac manjka. Osoba u sredi stoga izgovara rečenicu kojom želi podići što veći dio sudionika: „Vjetar puše za sve one koji…“ i dodaje neku osobinu, iskustvo ili interes (npr. „…vole sladoled“, „…imaju kućnog ljubimca“, „…vole ići na izlet“). Svi na koje se tvrdnja odnosi ustaju i mijenjaju mjesto, a osoba u sredini pokušava zauzeti prazan stolac. Onaj tko ostane bez mjesta ostaje u sredini i izgovara: „Vjetar puše za sve one koji….“ Kad su svi savladali pravila možemo dodati i temu na koju se kreira rečenice „Vjetar puše…“ , a u ovom slučaju to može biti škola (primjer: „Vjetar puše za sve one koji vole veliki odmor.“ „Vjetar puše za sve one koji ponekad zaborave zadaću.“…) Igra potiče kretanje, smijeh, spontano upoznavanje i osjećaj zajedništva.
2. Da sam ja učitelj(ica) bio/bila bi učitelj(ica)….
U ovoj aktivnosti sudionike se potiče da razmisle u čemu su posebno dobri i čemu bi voljeli podučiti druge. Pri tom ih nastojimo potaknuti da razmišljaju izvan okvira nastavnih predmeta.
Ovo je često najzahtjevniji dio radionice jer su sudionici duboko usvojili ideju da učitelj može biti samo onaj koji predaje propisane nastavne sadržaje. Zbog toga im je u početku teško zamisliti sebe kao učitelje nečega drugog – vještine, hobija, iskustva ili znanja koje ih veseli.
Preporučuje se da voditelj/ica započne vlastitim primjerom. Djeci je, primjerice, bilo vrlo neobično kada sam se predstavila kao učiteljica igranja. To je potaknulo brojna pitanja, ali i otvorilo prostor da i oni sami počnu razmišljati o svojim interesima, sposobnostima i onome što bi rado dijelili s drugima.
3. Idealna škola. Otvorite razgovor o idealnoj školi. Pitanja za poticanje mogu biti: Kako bi izgledala idealna škola? Kako bi izgledale njene prostorije? Što bi se u njoj učilo? Koliko bi trajao školski dan (bi li se nastava održavala svaki dan, postoje li satovi i koliko traju)? Kako bi se vrednovalo znanje; postoje li ocjene? Kakva bi bila pravila? Kakvi bi bili učitelji?
Svakako tijekom razgovora bilježite prijedloge. Sljedeća faza može biti crtanje idealne škole i razrada zajednički odabranih ideja.
Prođite kroz prijedloge još jednom i pitajte što im je od navedenog najvažnije da se promijeni. Kako bi ta promjena izgledala kroz faze (što bi se prvo moglo napraviti)? Planirajete sljedeći susret u kojem ćete detaljno razraditi korake koji bi se mogli poduzeti za ostvarenje željene promjene.
4. Susret završite nekom zabavnom igrom kretanja ��
Idealna škola čiji prikaz slijedi u nastavku osmišljena je prema prijedlozima Savjetodavno-radne skupine u kojoj su sudjelovali: M. D., E. Z., P., M. S. J. i M. M. H.
Svim sudionicima iskreno zahvaljujem na raznolikim, brojnim i inventivnim prijedlozima te na njihovom velikom doprinosu časopisu Alternativni MOD/DOM.
Idealna škola
Aparat s Holo-dnevnikom
Aparat s Holo-dnevnikom je aparat na kojem učenik može provjeriti stanje svojih ocjena kada god poželi. Aparati se nalaze svuda po školi i svom računu učenik pristupa putem vlastite kartice. Osim ocjena na holo-dnevniku učenik može provjeriti i stanje „srca“. Naime, za dobro ponašanje učenici dobivaju u dnevnik srca. Ukoliko učenik sakupi 20 srca postaje učenik mjeseca. Zbroj ocjena i srca rezultiraju i određenim džeparcem.
Teretana
Dnevni boravak
Blagavaonica
Shopping prostor
UČITELJI
• Imaju zanimljiv program – u radu koriste igre, rad u grupi i paru te se često rade pokusi
• U svakodnevnom radu su blagi, ali kad baš treba onda znaju biti i strogi
• Na satu se ne mora strogo sjediti. Učenici se mogu slobodno kretati i obavljati dobivene zadatke.
• Posljedice za neprimjereno ponašanje slijede odmah. Nema opomena koje se onda sutra zaborave. Ako netko ne poštuje pravila odmah slijedi unaprijed dogovorena posljedica.
NASTAVNI PREDMETI
• Ono što je učeniku teže ima mogućnost raditi dodatno i na lakši način. I toliko dugo dok mu ne bude jasno. Vrednuje se njegov trud, a ne vrijeme koje mu je potrebno da nešto shvati.
• U školi postoji i suvremena tehnologija koju učenici mogu koristiti kako bi si izradili nešto praktično i potrebno. Na primjer postoji 3D printer pa se učenike nauče kako da si naprave primjerice maskicu za mobitel.
• Kad god je moguće učenike se vodi na izlet i ima se nastava u prirodi.
• Često se organiziraju super-talent natjecanja kako bi učenici mogli pokazati svoje talente. Pobjednik dobiva „ticket“ koji može iskoristiti za preskakanje zadaće, ispita ili odgovaranja po izboru.
• Postoji i aparat sa šalabahterima. No, to se plaća. Ako nisi učio i nisi se pripremio možeš platiti šalabahter. Neznanje – košta ��
DODATAK
Postoji zakon po kojem bogati ljudi moraju davati dio novca školi. Škola koristi novac za sve stvari koje trebaju učenicima i da bi škola bila lijepa, ali i iz tih novaca se daje učenicima i određeni džeparac za izlete ili kad su učenici mjeseca.
Veliko hvala Caritasu Zagrebačke nadbiskupije na cjelokupnoj podršci i pomoći u organizaciji susreta s mališanima. Posebna srca šaljemo Suzani Horvat Kutle i Ivani Vincek Kovačić.
Alternativni MOD/DOM podcast
PIŠE: Ljiljana Ban
Jeste li čuli, i to nije šala, AMD i kroz podcast izvještava?!
Vjerni motu „Inspiracija je tu da se dijeli“, odlučili smo ne sustezati silne ideje i uz pisani oblik izaći u svijet i u audio verziji. I to kroz podcast. Kao i časopis i ovaj smo medij prilagodili svom stilu pa tako i ovdje možete očekivati neočekivano.
U podcastu produbljujemo priče donesene u časopisu i otvaramo neke nove (najčešće one o kojima biste rado nešto doznali, ali ih baš ne biste naglas pitali). Svakoj temi posvetimo barem tri epizode i istražujemo ju iz različitih perspektiva.
Format je ostao vjeran onom iz časopisa – kratko i jako (nije za one slabog srca ��). U 15 minuta isporučujemo maksimum informacija, uz dobru dozu humora i pokoju kap sarkazma. Gosti su uvijek vrhunski – oni koji pričaju iz prve ruke, a pred mikrofon ih dovodimo doslovno sa svih strana svijeta i regije.
U dosadašnjim epizodama slušalo se o:
• Procesu i tajnama kreiranja AMD časopisa
• Udomiteljstvu: Mockingbird Family i srodničko udomiteljstvo
• Care Day-u
Koje nam epizode slijede to ne znamo ni mi, ali pazite se –pažljivo osluškujemo sve i svakog i onda samo najednom iziđe serijal baš o onom o čemu ste htjeli čuti nešto više.
Zato ako volite teme koje otvaraju oči (a ponekad i uši) zapratite nas na Spotifyju. Klik na follow i do slušanja ;)
Priručnik „Psihosocijalna podrška udomiteljima za djecu - praktične smjernice za stručnjake“
Udomiteljstvo je jedan od najvažnijih oblika skrbi za djecu koja iz različitih razloga ne mogu odrastati u svojoj biološkoj obitelji. Iako se često govori o važnosti topline doma i stabilnog obiteljskog okruženja, rjeđe se ističe činjenica da udomiteljstvo nosi brojne izazove – emocionalne, organizacijske i psihološke. Upravo zato podrška udomiteljima postaje ključna karika sustava skrbi o djeci. Tom se temom bavi priručnik „Psihosocijalna podrška
Sve epizode dostupne su na: https://alternativni-mod-dom.com/podcast
udomiteljima za djecu – praktične smjernice za stručnjake“, čija je urednica doc. dr. sc. Anita Barišić, univ. spec. act. soc. Priručnik je objavljen 2025. godine u izdanju Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Riječ je o stručnom, ali vrlo praktičnom djelu namijenjenom ponajprije socijalnim radnicima, psiholozima i drugim stručnjacima koji rade s udomiteljskim obiteljima. Ipak, njegova vrijednost nadilazi usko stručni krug jer je priručnik zanimljiv i svima koji žele bolje razumjeti kako funkcionira sustav udomiteljstva i s kakvim se izazovima suočavaju ljudi koji otvaraju svoj dom djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Zašto je psihosocijalna podrška važna?
Djeca koja dolaze u udomiteljske obitelji često nose sa sobom teška životna iskustva – zanemarivanje, zlostavljanje, gubitak roditelja ili dugotrajan boravak u institucijama. Takva iskustva ostavljaju trag na njihovom emocionalnom razvoju, ponašanju i sposobnosti stvaranja odnosa. Udomitelji zato preuzimaju vrlo
zahtjevnu ulogu te se, uz svakodnevnu brigu o djetetu, moraju nositi i s njegovim traumama, strahovima i nesigurnostima. U takvom kontekstu psihosocijalna podrška postaje iznimno važna. Ona ne znači samo povremeni razgovor ili savjetovanje, nego sustavnu stručnu pomoć koja pomaže udomiteljima razviti vještine potrebne za rad s djecom koja imaju složene emocionalne potrebe. Priručnik upravo naglašava dimenziju podrške koja ju vidi kao kontinuirani proces osnaživanja, a ne tek intervenciju u kriznim situacijama. Autori radova u priručniku polaze od ideje da kvalitetno udomiteljstvo ne može postojati bez snažne mreže podrške stručnjaka i institucija. Kada udomitelji osjećaju da nisu sami i da mogu računati na pomoć, veća je vjerojatnost da će ustrajati u svojoj ulozi i pružiti djeci stabilno okruženje koje im je potrebno.
Struktura priručnika
Priručnik je strukturiran u tri tematska dijela koji postupno uvode čitatelja u temu, od teorijskih i zakonskih okvira do konkretnih smjernica za rad s udomiteljskim obiteljima. Prvi dio potpisuju Anita Barišić i Lara Rašić, a fokusira se na ulogu psihosocijalne podrške u sustavu zaštite djece u udomiteljstvu. U ovom poglavlju autori daju pregled zakonodavnog okvira udomiteljstva u Hrvatskoj, ali i prikazuju rezultate relevantnih istraživanja o iskustvima udomitelja. Ovaj dio pomaže čitatelju razumjeti širi kontekst u kojem se udomiteljstvo odvija te ističe važnost suradnje između udomitelja i stručnih službi. Drugi rad u prvom dijelu priručnika, autorice Anite Barišić, donosi praktične smjernice za pružanje psihosocijalne podrške. U njemu se detaljno objašnjava kako stručnjaci mogu prepoznati potrebe udomitelja, procijeniti izvore stresa te zajedno s obitelji definirati ciljeve podrške. Posebno se naglašava važnost partnerskog odnosa između stručnjaka i udomitelja, koji se temelji na povjerenju i otvorenoj komunikaciji.
Drugi dio priručnika okuplja radove više autora koji se bave različitim aspektima podrške udomiteljskim obiteljima. Maja Karačić u svom poglavlju govori o pružanju psihosocijalne podrške djeci udomitelja, odnosno biološkoj djeci koja odrastaju u obiteljima koje pružaju udomiteljsku skrb. Ta djeca često sudjeluju u procesu udomiteljstva i suočavaju se s promjenama u obiteljskoj dinamici, pa je važno prepoznati i njihove potrebe. Mirna Margetić Vitković usredotočuje se na podršku udomljenoj djeci. Njezino poglavlje donosi pregled izazova s kojima se ta djeca susreću te naglašava važnost razumijevanja njihovih traumatskih iskustava. Autorica ističe da uspješan odnos između udomitelja i djeteta zahtijeva strpljenje, empatiju i stručnu pomoć. Silvija Hinek, Maja Margaretić Maćešić i Ivan Ćaleta u svom radu analiziraju psihosocijalnu podršku samim udomiteljima kao pružateljima usluge. Oni naglašavaju kako je udomiteljstvo zahtjevna i emocionalno intenzivna uloga koja može dovesti do stresa i iscrpljenosti. Zato je važno razvijati programe podrške koji će udomiteljima pomoći očuvati vlastito mentalno zdravlje. Treći dio priručnika donosi rad Alenke Aladrović Deklman o koordinaciji usluge psihosocijalne podrške. Autorica naglašava važnost suradnje između različitih institucija i stručnjaka koji sudjeluju u sustavu skrbi za djecu. Bez kvalitetne koordinacije teško je osigurati kontinuitet skrbi i pratiti učinke pružene podrške.
Vrijednost priručnika
Jedna od važnih vrijednosti priručnika jest što otvoreno govori o izazovima udomiteljstva. Takvi izazovi mogu dovesti do emocionalnog umora, pa čak i do odustajanja od udomiteljske uloge, zbog čega je osjećaj podrške iznimno važan za njihovu dugoročnu motivaciju. Priručnik stoga naglašava potrebu razvoja sustava podrške koji uključuje edukaciju, savjetovanje, superviziju i razmjenu iskustava među udomiteljima. Takva podrška ne koristi samo udomiteljima nego i djeci, jer stabilna i osnažena obitelj pruža sigurnije okruženje za odrastanje. Posebna vrijednost priručnika nalazi se i u konkretnim smjernicama za stručnjake koji rade s udomiteljskim obiteljima. Autori ističu važnost temeljite procjene potreba obitelji, prepoznavanja izvora stresa te razvoja strategija suočavanja koje udomiteljima pomažu u svakodnevnim izazovima. U tom procesu ključnu ulogu imaju empatija, otvorena komunikacija i partnerski odnos između stručnjaka i udomitelja. Kada se udomitelje promatra kao ravnopravne partnere u skrbi za dijete, lakše je izgraditi odnos povjerenja i postići bolje rezultate.
Zbog spoja teorijskih uvida, istraživačkih nalaza i praktičnih preporuka, priručnik predstavlja vrijedan doprinos području socijalne skrbi i udomiteljstva u Hrvatskoj. Jasno strukturiran i razumljiv, uz primjere iz prakse, on pruža korisne smjernice za svakodnevni rad stručnjaka te istodobno podsjeća na potrebu daljnjeg razvoja i jačanja sustava podrške udomiteljskim obiteljima.
Priručnik „Psihosocijalna podrška udomiteljima za djecupraktične smjernice za stručnjake“ podsjeća nas da iza svake uspješne udomiteljske priče stoji mreža ljudi koji zajedno rade na dobrobiti djeteta. U tom smislu, ova publikacija ne predstavlja samo stručni vodič nego i važan podsjetnik na snagu suradnje, razumijevanja i podrške u izgradnji boljeg sustava skrbi za djecu.
Svi zainteresirani priručnik mogu pronaći u web-trgovini Pravnog fakulteta u Osijeku putem poveznice https://www.pravos.unios. hr/webshop/product/psihosocijalna-podrskaudomiteljima-za-djecu/
Priručnik za sprovođenje
radionica u okviru adolescentnih
klubova za unapređenje mentalnog zdravlja adolescenata
PIŠE: dr Jelena Žunić Cicvarić, Užički centar za prava deteta
Užički centar za prava deteta nedavno je objavio publikaciju pod nazivom „Priručnik za sprovođenje radionica u okviru adolescentnih klubova za unapređenje mentalnog zdravlja adolescenata“, uz podršku Evropske unije, namenjenu organizacijama civilnog društva, školama, stručnim saradnicima i svima koji rade sa mladima i žele da razvijaju participativne programe podrške mentalnom zdravlju u lokalnim zajednicama. Adolescencija je period intenzivnih emocionalnih, socijalnih i identitetskih promena. Način na koji mladi u ovom periodu dobijaju podršku, razumevanje i prostor za izražavanje ima dugoročne posledice po njihovo samopouzdanje, otpornost i psihološko blagostanje. Upravo zbog toga, priručnik polazi od savremenog razumevanja mentalnog zdravlja kao pitanja koje nije samo individualna odgovornost, već je snažno povezano sa kvalitetom odnosa, podrškom okruženja i mogućnošću da mladi aktivno učestvuju u donošenju odluka koje ih se tiču.
Publikacija nudi jasno strukturiran, ali fleksibilan model rada kroz ciklus od 12 radionica, koje su organizovane u tri tematske celine: uvod i prava deteta, mentalno zdravlje i razvoj kampanja zagovaranja. Kroz ove radionice mladi imaju priliku da razgovaraju o emocijama, izazovima sa kojima se suočavaju, načinima brige o sebi i podršci vršnjacima, ali i da razviju inicijative koje mogu doprineti unapređenju mentalnog zdravlja u njihovim zajednicama.
Posebna vrednost programa jeste u tome što mladi ne ostaju samo na razgovoru o problemima, već dobijaju priliku da prepoznaju društvene faktore koji utiču na mentalno zdravlje i da kroz zajedničko planiranje kampanja i javnih inicijativa postanu aktivni akteri promena. Na taj način adolescentni klubovi postaju prostor u kome mladi razvijaju samopouzdanje, veštine komunikacije i osećaj građanske odgovornosti.
Priručnik je namenjen facilitatorima i stručnim saradnicima koji imaju iskustva u radu sa mladima. On pruža konkretne smernice za vođenje radionica, uz naglasak na stvaranje sigurnog i podržavajućeg prostora, poštovanje različitosti i podsticanje autentične participacije mladih.
Priručnik je slobodno dostupan u digitalnom formatu, a organizacija poziva škole, organizacije civilnog društva i sve zainteresovane stručnjake da ga koriste u radu sa mladima, kao i da se uključe u inicijative koje imaju za cilj unapređenje mentalnog zdravlja adolescenata i jačanje participacije dece i mladih u zajednici.
Užički centar za prava deteta je organizacija koja već 28 godina radi na promociji i zaštiti prava deteta, oslanjajući se na principe
Konvencija o pravima deteta. Kroz istraživanja, edukativne programe, zagovaranje i rad sa decom i mladima, organizacija nastoji da doprinese stvaranju društva u kome se glas dece uvažava i njihova prava dosledno poštuju.
Priručnik je dostupan na sledećem linku: prirucnik-za-sprovodjenje-radionica-u-okviruadolescentnih-klubova_compressed2.pdf
SAFE SPACE –
edukativna
igra
za prevenciju međuvršnjačkog nasilja
PIŠE: Marija Bukvić, predsednica organizacije „Nauči me”
FOTO: Arhiva organizacije „Nauči me
„Safe Space” je metodičko-didaktička igra osmišljena da otvori prostor za razgovor, učenje i osnaživanje učenika kroz pažljivo osmišljene scenarije i interaktivni rad. Ovaj alat pomaže mladima da razviju veštine prepoznavanja i prevencije nasilja, ali na taj način da ne ugroze sebe.
Igra „Safe space” je zamišljena kao vođena simulacija koja u učionici stvara siguran prostor za učenje i dijalog. Tok igre predvodi edukator u ulozi game mastera i on dobija unapred pripremljen scenario koji predstavlja centralnu situaciju u igri. Učenici preuzimaju uloge učesnika koji, samostalno ili u timovima, donose odluke kako bi situaciju rešili na pozitivan i bezbedan način. Na početku igre, svaki učenik bira svog lika i dve dodatne osobine, što omogućava da lik bude jedinstven i da odražava ličnost samog učenika. Dodatak igri je kockica koja označava da li je odluka ili reakcija bila (ne)uspešna, što unosi element „sreće“ i podseća da rezultati u životu nisu uvek predvidivi, te da ovo ne treba da bude demotivišuća stavka, već podstiče razvoj veština rešavanja problema (problem solving).
Igra se zasniva na 5D Active Bystander protokolu, metodičkom okviru koji uči učenike da budu aktivni posmatrači u situacijama nasilja. Ovaj pristup ih vodi kroz pet koraka: Distract (Odvrati pažnju – kreiraj distrakciju kako bi prekinuo incident), Delegate (delegiraj – zatraži pomoć od nekog trećeg), Document (Zabeleži – zapiši ili snimi incident), Delay (odloži – posle incidenta proveri osobu i ponudi podršku), Direct (uputi – direktno se suprotstavi nasilniku, ali koristi s oprezom).
Gejmifikaciju igre osmislio je Milan Petrović, ekspert za inovativne metode učenja i podučavanja i programski direktor organizacije „Nauči me“. On je kreirao interaktivne elemente koji učenike podstiču na aktivno donošenje odluka, istraživanje posledica svojih postupaka i razvijanje veština rešavanja problema kroz igru. Scenarije su razvijale Bojana Kostić, istraživačica sa iskustvom u projektima o slobodi medija, digitalnim pravima i rodnoj ravnopravnosti u regionu Zapadnog Balkana, i Dženifer Adams, ekspertkinja za rodnu ravnopravnost, medije i digitalne politike zasnovane na ljudskim pravima sa više od 10 godina međunarodnog i akademskog iskustva. Ilustraciju karata za igru uradila je Julija Ostronošenko, mlada umetnica koja pohađa beogradsku srednju školu Tehnoart, koja je samostalno osmislila i kreirala vizuelni identitet igre.
Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba – povod
za slavlje kroz susret generacija
PIŠE: Ljiljana Ban
FOTO: Arhiva Caritasa Zagrebačke nadbiskupije
Svake godine krajem srpnja u Kući sv. Franje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije zavlada posebno uzbuđenje. Ondje se, već tradicionalno, četvrte srpanjske nedjelje obilježava Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba kroz međugeneracijsko druženje korisnika Doma za starije osobe Dubrava i djece iz Kuće sv. Franje u Vugrovcu. Ovog ljeta takav susret održat će se već po peti put. Prava mala obljetnica!
Voditeljica Kuće sv. Franje, Ivana Vincek Kovačić o ovim druženjima priča punim srcem jer svaki susret donese mnogo
radosti kako mališanima tako i njihovim starijim prijateljima. „Ovo međugeneracijsko povezivanje otvara pozitivne prostore za doprinos mentalnom, emocionalnom i duhovnom zdravlju, prostore dostojanstvenoj starosti i brižnoj mladosti“, ističe Ivana.
Koncept susreta odražava tradiciju rodbinskih i prijateljskih posjeta. Stanovnici dviju kuća posjećuju jedni druge. Organizira se ručak, zajedničke radionice na odabranu temu, vrijeme za slobodno druženje, a dan gotovo uvijek završi pjesmom.
Već sami dolasci izazivaju uzbuđenje. Mališane pri posjetu Domu za starije osobe oduševljava igralište za boćanje te se uvijek iznova vesele novim prilikama za nadmetanje sa svojim iskusnim prijateljima. Igra je prožeta mudrim savjetima, ali i ponekim dječjim inovativnim dodacima postojećim pravilima. Jer treba poštovati tradiciju, ali čak i ona se mora prilagoditi modernim vremenima.
Za same susrete i jedni i drugi danima se pripremaju. Poseban osjećaj izazovu pjesme bake Bebe koje pozdravljaju djecu baš svake godine. Ni, mališani ne propuštaju priliku iskazati se kao dobri domaćini prilikom posjeta njihovoj kući. Poslužuju ručak, pridržavaju torbice i štapove, pružaju ruku za oslonac. Takvi maniri uvijek oduševe bake i djedove pa sve začini neka zanimljiva priča i anegdota iz njihove mladosti iz prošlog stoljeća.
Svake godine bira se nova tema susreta. „Sva naša ljeta“ potaknula su razmjenu uspomena o ljetnim praznicima nekada i danas te donijela pregršt iznenađenja, nevjerice i smijeha. Tema „Kako djeca vide starije“ otvorila je dirljive i iskrene poglede na starost očima najmlađih, a posebno veselo bilo je na malom turniru „Društvenih igara“.
Ideja za nove teme i susrete ne nedostaje. No, ono što se ne mijenja jest ispunjenost radošću i toplinom koje svaki ovaj međugeneracijski susret ostavi za sobom.
Igre bez granica. Od daleke Indije do našeg dnevnog boravka.
PIŠE: Ljiljana Ban
FOTO: Envato Elements Daniel Schwen
Jeste li znali da neke od najpopularnijih društvenih igara potječu iz Indije?
Šah, Zmije i ljestve pa čak i sveprisutni Čovječe ne ljuti se svoje porijeklo vuku upravo iz ove nevjerojatne zemlje. Naravno, iza svake igre, krije se i čudesna priča o njezinom nastanku. A, mi ne propuštamo priliku i donosimo vam neke od najzanimljivijih dijelova. I da ne bi bilo da samo slušate o nekoj igri, jer onda ni igra ne bi više bila igra, donosimo vam i ideje za aktivnosti.
Predložene aktivnosti zamišljene su samo kao iskra koji će vas inspirirati da zajedno s djecom nadalje prilagođavate pravila, dodajete nove izazove i prepustite se kreativnosti. I nemojte tu stati. Podijelite radost igranja s drugima i pošaljite nam svoje kreativne uratke i novonastale igre. Rubrika „Inspiracija“ je jedina čiji je broj stranica neograničen baš kao i vaša mašta.
ŠAH
Šah je jedna od najpoznatijih igara nastala u Indiji i to prije više od 1500 godina. Smatra se da je preteča današnjeg šaha bila igra čaturanga. Naziv znači „četiri dijela vojske“: pješaštvo, konjica, slonovi i bojna kola. Igra je zapravo bila simbolična simulacija bitke. Zanimljivo je da je igra šaha uz figurice u jednom periodu uključivala i kockice pa je uz strategiju i sreća imala svoj udio. Postoji i poznata legenda o mudracu koji je izmislio igru kako bi poučio vladara mudrom razmišljanju i odgovornosti. Kad mu je kralj ponudio nagradu, mudrac je zatražio da mu na šahovsku ploču stave jedno zrno riže na prvo polje, dva na drugo, četiri na treće, i tako dalje, udvostručujući broj. Kralj je pristao, ali ubrzo je shvatio da bi za to trebalo nevjerojatno mnogo riže; više nego što postoji u cijelom kraljevstvu. I tako je dobio još jednu pouku: Male stvari mogu brzo postati velike, a znanje je moć.
Šah se iz Indije proširio u Perziju, zatim u arapski svijet i naposljetku u Europu, gdje je dobio današnji oblik. No njegova početna svrha nije bila samo zabava. Bio je to način učenja strategije, planiranja, strpljenja i razmišljanja nekoliko poteza unaprijed odnosno učenje vještina koje su bile važne i u ratu i u vođenju države.
Zanimljivo je da riječ „šah“ dolazi od perzijske riječi za kralja, a izraz „šah-mat“ znači „kralj je nemoćan“ ili „kralj je mrtav“.
Ideja za aktivnosti: Ovaj prijedlog aktivnosti došao je iz pera jednog šahovskog entuzijasta.
Ples gladnog konja, odnosno Skakačev skok - Jednostavna šahovska aktivnost kroz koju se djeca upoznaju s kretanjem skakača (konja), vježbaju pažnju i pritom se zabavljaju. Za početak proizvoljno rasporedite figure na polovicu šahovske ploče, s time da se u donjem lijevom kutu nalazi skakač. Cilj igre je skakačem pojesti što više figura. Skakač se mora kretati prema pravilima šaha, uz jedan izuzetak: ne smije skočiti na prazno polje. Može se pomaknuti samo ako pritom pojede neku drugu figuru. Kad više ne bude mogućeg skoka, igra je gotova. Prebrojite preostale figure. Koliko ih je ostalo? Vratite figure na ploču, postavite skakača u donji desni kut i pokušajte još jednom. Što mislite, mogu li se pojesti sve figure?
Za one koji žele znati više...
Konj ili skakač? Pravilni naziv šahovske figure s konjskom glavom jest skakač. Naglasak nije na izgledu figure, nego na načinu kretanja, radi razlikovanja u šahovskoj notaciji.
Što je šahovska notacija? Ako se se netko od djece zainteresira za ovaj pojam slobodno ih odvedite u najbliži šahovski klub da čuju opis i detaljno objašnjenje.
Kako se skakač kreće? Skakač se kreće u obliku slova L: dva polja u jednom smjeru, vodoravno ili okomito, a zatim jedno polje okomito na taj smjer. On je jedina figura u šahu koja može preskakati druge figure.
ZMIJE I LJESTVE
Igra Zmije i ljestve također potječe iz Indije. Nekada davno ova igra nije služila samo za zabavu, nego i za učenje važnih životnih lekcija. Bila je poznata pod nazivima „Igra samospoznaje“, „Igra znanja“ i „Ljestve do spasa“. Igra je bila povezana s tradicionalnom hinduističkom filozofijom potrage za oslobođenjem od okova karme. Karma je pojam koji znači da svako naše djelo ima posljedice (kada činimo dobro to nam se vraća dobrim i obrnuto). Na ploči su, uz različite druge simbolične slike, bile nacrtane ljestve i zmije. Ljestve su predstavljale vrline kao što su velikodušnost, skromnost i poniznost, dok su zmije predstavljale postupke koje čine štetu i nama i drugima kao što su primjerice laganje i krađa. Pouka igre bila je jednostavna: ako činimo dobro, napredujemo (uzdižemo se prema vrhu). Ako činimo loše, klizimo prema dolje, tj. prema početnim pozicijama.
Ideja za aktivnost: Napravite svoju verziju nekadašnjeg indijskog originala igre Zmije i ljestve. Okupite djecu i razgovarajte s njima o vrlinama do kojih drže, ali i ponašanjima koja povrjeđuju njih i druge. Zajednički izdvojite nekolicinu
jednih i drugih. Iskoristite neki od predložaka ploče Zmije i ljestve koje imate u svojoj zbirci društvenih igara ili koje pronađete na webu da vam posluži kao početna inspiracija (oko broja polja i sl.). Neka djeca nacrtaju ploču te u ljestve upišu vrline, a u zmije nepoželjna ponašanja. Nakon izrade svakako zaigrajte igru. Možda ovu igru možete iskoristiti i za poticanje razgovora o pojedinim izdvojenim ponašanjima…. Tipa kada stanu na ljestve ili zmiju pitati ih „Je li im poznato to ponašanje? Primjenjuju li ga ponekad? U kojim situacijama? Mogu li prepoznati koji osjećaji i misli stoje iza pojedinih ponašanja? Možda se mogu i dodati nova pravila tijekom igre… primjerice član igre je stao na zmiju, ali potom je hrabro, iskreno ili otvoreno govorio o nekom svom ponašanju kojim se baš ne ponosi te ga iskazane vrline „spase“ od klizanja niz zmiju. Svakako treba obratiti pažnju i istaknuti razne iskazane vrline tijekom igre… od suosjećanja, pažljivog slušanja suigrača, strpljivog čekanja na red, energičnosti, iskazanog zanimanja, kreativnosti… Neka igra posluži i tome da svako dijete na njezinom kraju osvijesti barem nekoliko svojih vrlina.
PACHISI i Čovječe ne ljuti se
Igra Pachisi je tradicionalna indijska igra. Nastala je prije više od 500 godina i to na dvorovima mogulskih vladara. Ovu igru posebno je volio kralj Akbar Veliki, koji je, prema zapisima, dao izraditi golemu verziju ploče u dvorištu svoje palače. Toliko veliku da su se umjesto figurica, po poljima kretali stvarni ljudi. Igra je ubrzo postala toliko popularna da ju je osim plemića počeo igrati i obični puk. Ono što ju čini posebnom jest kombinacija sreće i strategije. Iako nikad ne znaš kako će bacanje ispasti, uvijek moraš pametno odlučiti kojom ćeš figuricom igrati.
Ploča za pachisi je izrađena od tkanine i to u obliku križa. Svaki od četiri igrača ima četiri figurice koje kreću iz svoje kućice. Cilj igre je obići cijelu stazu po ploči i dovesti sve četiri figurice u središnje polje prije ostalih igrača. No put nije jednostavan. U izvornoj verziji nije se koristila klasična kockica, nego šest ili
sedam malih školjki (cowrie školjke). Ovisno o tome koliko bi ih palo otvorenom stranom prema gore, određivao se broj polja za pomicanje. Neke kombinacije davale su dodatni potez, pa je igra mogla naglo promijeniti tijek.
Igrač je morao dobiti određeni rezultat da bi uopće izveo figuricu iz početnog polja na stazu. Tijekom kretanja figurice su se pomicale po označenim poljima u smjeru kazaljke na satu. Ako bi igrač stao na polje na kojem se nalazi protivnička figurica, „izbacio“ bi je natrag na početak. Postojala su i sigurna polja na kojima se figurice nisu mogle izbaciti. U nekim verzijama dvije figurice istog igrača mogle su stajati zajedno i tako blokirati prolaz protivnicima. Pobjednik je bio onaj tko prvi uspije dovesti sve svoje figurice u središte ploče, ali točno bacanje često je bilo potrebno i za sam ulazak u cilj.
Ako vam sve ovo zvuči poznato, to je zato što je Pachisi preteča dobro poznate igre Čovječe, ne ljuti se. Tijekom vremena igra je iz Indije stigla u Europu i pojednostavljena je. U Njemačkoj je početkom 20. stoljeća nastala verzija pod nazivom Mensch ärgere dich nicht, iz koje se razvila i naša popularna igra. Pravila su postala jednostavnija, školjke su zamijenjene kockicom, ali osnovna ideja ostala je ista.
Ideja za aktivnost: Probajte s djecom nadograditi i zakomlicirati pravila igre Čovječe, ne ljuti se. Možda možete iskorisiti neke ideje iz uvodnog teksta tipa blokade prolaza ili sigurnog mjesta... dopustite mašti da se razigra. Kada osmislite nova pravila obavezno iskušajte svoju novu igru. A ako ste zadovoljni s količnom zabave koju proizvodi svakako ju podijelite s nama (urednički mail željno iščekuje vaše nove igre koje bi svoje mjesto mogle pronaći i u nekom sljedećem broju).
Zahvaljujemo Veleposlanstvu Indije u Zagrebu na pomoći u stvaranju ovog teksta i posudbi literature. Kao primarni izvor za tekstove o igrama služila je knjiga „The art of play. Bord and card games of India“, koju je uredio Andrew Topsfield.
Radionica: Upoznajmo Indiju
kroz priče, običaje i igru
PIŠE: Ljiljana Ban
FOTO: Envato Elements
Nakon teksta o igrama na ploči koje potječu iz Indije i aktivnosti za njihovo kreativno istraživanje, ideje za kreativne načine upoznavanja Indije samo su navirale. Taj inspirativni val više se nije mogao zadržati, pa sam odlučila (čisto da ne puknem��) barem dio ideja podijeliti s vama. Uostalom, već se negdje spomenulo da jedino rubrika „Inspiracija“ nije ograničena brojem stranica – pa kad je tome tako, hajdemo to i iskoristiti.
U prijedlogu radionice koji slijedi naveden je niz aktivnosti. Ima ih mnogo, ali stavljam ih pred vas u obliku švedskog stola: Na vama je da pregledate ponuđeno i odaberite koje ćete aktivnosti istražiti s djecom. Na početku imaginarnog putovanja u Indiju nalazi se „čarobni tepih“, kao svojevrsno sredstvo koje može poslužiti kao poveznica za povratak aktivnostima. Primjerice, jedan dan isprobate neke aktivnosti, a nakon mjesec dana poželite iskušati druge pa tada jednostavno pozovite djecu da se ponovno ukrcaju na „čarobni tepih“ i zajedno ponovno otputujte u Indiju.
1. Čarobni tepih – ukrcavanje
Ukrcavamo se na imaginarni „čarobni tepih“ jer putujemo u čudesnu Indiju. Kada su se svi smjestili, pitamo ih, što sve znaju ili su čuli o Indiji.
Pokazujemo hindski pozdrav – Namaste (spojiti ruke, staviti ih u predio prsa i lagano se nakloniti uz izgovor riječi “Namaste”) - da naši putnici budu spremni kada dođu u Indiju pozdraviti svoje domaćine. Podijelimo s mališanima i činjenicu da je Indija sa milijardu i 400 milijuna ljudi najmnogoljudnija zemlja na svijetu te da se pripaze gužve kad tamo stignemo.
Aktivnosti su raznovrsne. Ima onih koje traže puno kretanja, i onih u kojima je potrebno zastati i umiriti se. Potičem vas da svaki prijedlog nadogradite vlastitim idejama i idejama djece te da u svemu uživate na svoj način.
Krenimo��!
2. Što se nosi u Indiji?
Milijarda i 400 mijuna ljudi zvuči stvarno zastrašujuće. Srećom, na našoj prvoj stanici u New Delhiju čeka nas jedna posebna djevojka. Naša prijateljica - Surja. Na sljedećem linku nalazi se video koji je Surja snimila samo za nas. Na početku pokušajte biti jako mirni i dobro naćuliti uši jer se Surja potrudila pozdraviti nas i reći prvih par rečenica na našem jeziku. U videu će nam Surja pokazati sari i ispričati kako i kada ga djevojke u Indiji nose te koje sve značenje ima. Sari se oblači na poseban način, a kako ga obući uči se od malih nogu. “Surja, nestrpljivo te želimo upoznati!”
https://youtu.be/fZW0LH7TF8I
3. Bollywoodski ples
Nakon New Delhija letimo u Mumbaji koji je između ostalog poznat po Bollywoodu, mjestu snimanja indijskih filmova masala žanra (masala znači mješavina). Ovdje su glumci prave zvijezde, a indijski filmovi su najgledaniji na svijetu. Indijci obožavaju filmove, a uz ove nastale u Bollywoodu koji uključuju romantičnu priču, puno plesa i sretan završetak u Indiji postoje i Tollywood, Mollywood, Chollywood, Dhollywood...gdje se proizvode filmovi na raznim indijskim jezicima i u raznim žanrovima. No kako smo trentno u Bollywoodu moramo probati i neki od bollywodskih plesova koji su jako popularni i dio svakakog masala filma.
Jedan od poznatijih songova je “Naatu Naatu”. Pogledajte i poslušajte s djecom video isječak “Naachu Naachu” od RRR-a.
Potom pogledajte plesni tutorijal te pokušajte uvježbati korake ili osmislite neku svoju varijantu. Izvedite u bollywoodskom stilu zajednički ples. (Naravno koraci mogu biti po izboru i potpuno slobodne interpretacije, bitno je da sve svi zabave i uživaju).
https://www.youtube.com/shorts/ FcjWFEX9rQw
Uz gledanje videa “Naachu Naachu” možete djeci objasniti kako je Indija pod britanskom vlašću bila tri stoljeća, a Britanci su ju nazvali draguljem u svojoj kruni. Dragulj im je
naravno bila jer su uvelike iskorištavali indijsko bogatstvo za vlastitu dobit. Međutim, jedno od nasljeđa koje su Britanci ostavili Indiji je da velik broj Indijaca uz svoj materinji jezik (a u Indiji ih je 19 500, da dobro ste vidjeli, nije greška, tolikim brojem jezika se govori u Indiji) govori i engleski. Na taj način stanovništvo ima zajednički jezik za sporazumijevanje.
4. Začinjena misterija
Jeste li znali da 70% svjetskih začina dolazi iz Indije?
Indijci koji žive u Europi kao jednu od stvari koja im najviše nedostaje navode upravo začinjenu hranu. Začini su za Indijce više od pukog začina u kuhinji, oni za njih predstavljaju i brigu za vlastito zdravlje. Specifični začini imaju posebnu svrhu i zdravstvenu upotrebu.
U sljedećoj aktivnosti slijedi prava začinska misterija. Koja počinje tako što ćete pripremiti 5 posuda i u svaku od njih staviti po jedan od sljedećih začina: cimet, crni papar, đumbir u prahu, kardamom, muškatni oraščić.
Sudionici pristupaju posudama u kojima su začini označeni brojevima. Pomirišu začine te opisuju svoj osjet svatko za sebe na papir (npr. oštro, svježe, toplo,
peckavo… neka slobodno biraju riječi kojima će opisati miris koji su osjetili).
Nakon toga djecu se pozove da osmisle kreativna imena za začine koje su pomirisali i pogledali. Mogu uključiti i sve što znaju o Indiji ili misle da je vezano uz nju.
Nakon što su svi osmislili svoje nazive za začine, uzima se posuda po posuda. Zamoli se sudionike da naglas pročitaju ime koje su dali tom začinu te ih se pita što misle u kojim jelima se koristi taj začin. Potom se kaže po jedna zanimljiva činjenica o začinu i njegovo službeno ime.
Primjerice:
Cimet - dolazi iz kore drveta i on se osuši u male štapiće.
Crni papar - papar je nekada bio toliko vrijedan da su ga zvali “crno zlato”
Đumbir – nije ni sjemenka, ni plod. On je zapravo korijen i raste pod zemljom. Jedna je od najljekovitijih biljaka na svijetu (primjerice mnogi piju čaj od đumbira kad su prehlađeni, ali i ližu lizalice s đumbirom ako im je mučno kad putuju na izlet autobusom ili autom).
Kardamom - u Indiji ga stavljaju u čaj s mlijekom i u vruću čokoladu
Muškatni oraščić - Muškatni oraščić nije pravi oraščić! On je zapravo sjemenka jednog voća koje raste na drvetu viskom 20 metara.
Naravno bilo bi super da svi zajedno dogradite ove priče o začinima onim što znate ili ste sami istražili. Vjerujem da bi jako uzbudljivo bilo nakon ove aktivnosti probati napraviti indijski čaj ili vruću čokoladu i staviti malo kardamoma u njega ili možda napraviti zajednički neki kolač s cimetom, pojesti malo đumbira (s malo meda i limuna uvijek dobro dođe za podizanje imuniteta)....opcija je bezbroj, slobodno se prepustite istraživanju.
5. Priče kao životne lekcije.
Pričanje priča u Indiji je jako važno. Ono služi za prenošenje važnih životnih pouka. Neke od najpoznatijih priča su priče iz Pančatantre. Pančatantra je je djelo klasične sanskrtske književnosti nastalo u razdoblju od 3. do 5. stoljeća. Sastoji se od pet knjiga basni i drugih priča (ukupno 87 tekstova). Svoj put je usmenom predajom Pančatantra našla i do Europe gdje je inspirirala brojne europske basnopisce. Izdvajamo ovdje jednu basnu iz Pančatantre te vas pozivamo da ju pročitate djeci uz njihovo aktivno sudjelovanje.
Vi krenete s čitanjem priče, kada stanete i podignete ruku djeca imaju zadatak prikazati pokretom i zvukom prikazati svoj doživljaj zadnje pročitane rečenice. Uz zadatak s pokretom možete dodati i zadatak s ponavljanjem zadnje pročitane rečenice.
Čitate, stanete, rukom pokažete kao neku liniju (ili što god vi želite, ali da se jasno razlikuje od pokreta rukom kojim tražite pokret i zvuk). Djeca imaju zadatak ponoviti zdanju rečenicu koju ste pročitali.
Lav i zec
U unutrašnjosti neke šume živio veliki lav koji je stalno lovio i ubijao mnoštvo njenih životinjskih stanovnika. (znak rukom da djeca pokažu zvukom i pokretom ono što su čula)
Jednom, ne mogavši više to podnositi, životinje se okupe, pristupe kralju životinja, kleknu na zemlju i rekoše: „O kralju životinja! Zašto nas ti, naš gospodar, bezrazložno i okrutno uništavaš? Uskoro u šumi neće ostati niti jedne životinje. Budi milostiv prema nama, a mi ćemo ti gospodaru slati po jednoga od nas svakog dana za hranu pa ti ostale ostavi na miru.”
„Dobro”, reče lav, „svakog dana pošaljite po jednog od vas i druge neću dirati. No, upozoravam vas, ako se dogodi da nitko ne dođe, sve ću vas pojesti.”
Tako su i učinili. Vrijeme je prolazilo i dođe red na jednog zeca. Dobivši nalog od zajednice životinja da ode
pred lava, on počne razmišljati: „Gotov sam. Što mi je sad činiti? No zar je mudrom išta nemoguće?“ (znak rukom da djeca uglas ponove zadnju rečenicu)
Zečić dobro promisli, pričeka da prođe vrijeme za ručak pa krene. Lav je sad već bio jako gladan i ljuto rikne: „Gdje si dosad? Govori, zašto kasniš?“
„Nisam po svojoj volji zakasnio na ručak, gospodaru“, reče zec i nastavi: „Na putu do tvoje spilje zaustavio me drugi lav i rekao da je on kralj ove šume i da ja pripadam njemu, a ne tebi.“
Lava obuzme strašan bijes. (znak rukom za pokret i zvuk) „Pokaži mi tog pokvarenjaka da ga naučim lekciju!“, poviče lav iz sve glasa.
Zec slegne ramenima i odvede lava do velikog ciglenog bunara. Popne se na rub i pozove lava da pogleda u bunar. (znak rukom za pokret i zvuk)
Lav koji nije znao za odraz vlastite slike, pomisli da se doista radi o drugom lavu i skoči svom snagom u bunar. I više nitko nikad nije čuo za njega.
A šumske životinje još i danas pričaju priču o malom mudrom zecu. (znak rukom za pokret i zvuk)
Nakon čitanja (izvođenja) priče možete otvoriti prostor za razgovor o njoj i čemu nas je htjela poučiti.
6. Indijski sportski dan
Indijci vole mnoge sportive, no najviše se igraju i prate kriket i badminton.
Badminton je bio poznat u Indiji još prije 2000 godina, no modernu verziju i današnje ime osmislili su Britanci. Kriket su Britanci donijeli već razvijen sa sobom i “zarazili” njime
Indijce koji danas imaju jedne od najboljih nacionalnih timova u ovom sportu.
Upoznajte djecu s navedenim sportovima. Organzirajte u dvorištu vaše mini-prvenstvo u badmitonu.
Kirekt je nešto kompliciraniji po pitanju opreme pa predlažemo gledanje nekog od indijskih filmova za upoznavanje s njim.
Lagaan - Bilo jednom u Indiji (2001) – Vjerojatno najpoznatiji kriket film ikad snimljen. Nominiran za Oscara, ovaj epski bolivudski film prikazuje seljane u kolonijalnoj Indiji koji izazivaju britanske časnike na kriket meč kako bi izbjegli nepravedne poreze.
‘83 (2021) – Film kronološki prati povijesnu pobjedu Indije na Svjetskom kupu u kriketu 1983. pod vodstvom Kapila Deva.
Iqbal (2005) – Nadahnjujuća priča o gluhom dječaku iz ruralne Indije koji sanja o igranju kriketa za nacionalnu reprezentaciju.
I to je to! Tu se zaustavljam s pisanjem kako bi prepustila prostor vašoj mašti. Indija nudi takvo bogatvo sadržaja da se slobodno možete razigrati i s djecom istražiti sve što vama ili njima padne na pamet.
Dijamant
Bio jedan dječak, koji je živio na rubu šume skupljajući suharje za potpalu. Prodavao ga je od vrata do vrata. Od toga sitnoga utrška uspijevao je zaraditi za kruh. Odjeću su mu poklanjali dobri ljudi.
Dječak nije imao roditelje, ni braću. Pa ipak, nije bio nesretan. Družio se s pticama i vjevericama, razgovarao s leptirima i zrikavcima. Cijela je šuma voljela dječaka, i dječak je volio sve stanovnike šume. Jednoga dana on pomisli: „Što li ima ispod zemlje, tko li tamo stanuje?“ I otpoče kopati. Ne nađe ništa. Nastavi kopati. Ne nađe ništa. I opet nastavi kopati. I nađe čudesan, blistav kamen: dijamant.
„Ti si prekrasan“, reče dječak dijamantu.
„I ti si prekrasan“, čuo je dječak gdje mu dijamant odgovara svjetlucanjem.
„Ja sam samo običan dječak.“
„Nisi ti običan dječak. Ti si vrlo osobit dječak. Zato si me i mogao naći.“
„Hm. Hoćeš li sa mnom mojoj kućici ili više voliš ostati pod zemljom?“
„Više volim s tobom, tvojoj kućici. Jer ti si me našao i ja pripadam tebi.“
Dječak uze dijamant i uputi se kući. Putom sretne čovjeka, kojemu je znao donositi suharje. „Da vas upoznam s mojim novim prijateljem“, kliknu dječak. „Pogledajte kako je divan.“ I pokaže mu dijamant. Čovjek se zabezeknu, zabulji se u blistavi kamen i potom reče: „Da, to je dijamant, najskupocjeniji dragi kamen. Hoćeš li ga prodati?“
„Ne pada mi na pamet“, zbrza dječak. „Kako bih
mogao prodati prijatelja? On će odsada živjeti u mojoj kućici i spavat će u mojem krevetu. Kad ga noću budem dodirnuo, sjetit ću se da spavam s prijateljem. Kad ga ujutro budem ugledao, srce će mi poskočiti od radosti.“
„Lijepo, lijepo“, reče čovjek. „Ali dijamant koji nije izložen kod draguljara, koji nije uokviren zlatom, zapravo nema vrijednosti. Takav je dijamant ravan običnu kamenu.“
Tada progovori dijamant: „Zar biste me cijenili samo ako bih bio uglavljen u prsten ili privjesak?“
„Da“, reče čovjek.
„Onda vi ne cijenite mene“, reći će dijamant svjetlucajući. „Vi cijenite ukras, ili nakit, a ne mene. Ja sam čekao nekoga tko bi cijenio samoga mene. I našao sam ovoga dječaka, mada on misli da je našao mene.“
„Kakva luckasta priča“, otržito će čovjek i nastavi svojim putom.
Dječak i dijamant stigoše kući. Tamo dječak sjedne na krevet, stavi dijamant preda se i rekne mu: „Znaš, za mene ne moraš biti ni u prstenu, ni u ogrlici, ni u kraljevoj kruni. Ni u izlogu draguljara. Gdje god da si, ti si uvijek dijamant, i ja volim tebe, dijamante, jer ti daješ vrijednosti i prstenu i ogrlici i kraljevoj kruni.“
Dijamant zasvjetluca od zadovoljstva.
„Reći ću ti jednu tajnu, najdraži prijatelju“, zašapće.
„Hej, pričekaj časak! Smijem li tu tajnu reći zrikavcima? Oni me uvijek pitaju što ima novo.“
„Smiješ, zrikavcima. Dakle, slušaj: ti si dijamant.“
(Indijska priča, prevela i prepričala Vesna Krmpotić)
Preuzeto iz Krmpotić Vesna: Priče mudrosnice: među najljepšima najljepše/ izabrala, najvećim dijelom prevela i prepričala Vesna Krmpotić – Zagreb. V.B.Z., 2006.
Malo po malo, eto nas na zadnjoj stranici. I ovaj put smo se maksimalno trudili ponuditi raznolike sadržaje i ideje. Nadamo se da ste u tom obilju pronašli barem jedno ono „nešto“ što vas je nadahnulo i potaknulo na djelovanje.
Jedna stara indijska izreka kaže: „Jedni uče na tuđim iskustvima, drugi na svojim pogreškama.“ Mi, kao i uvijek, ponudimo ono što imamo, a izbor prepuštamo vama.
A kad smo već kod mudrosti, prisjetimo se i Sokratove: „Bolje je naučiti nepotrebno nego ništa.“ Upravo u tom bazenu potrebnog – i onog malo manje potrebnog – pozivamo vas da zavirite u svo čudo novina kojima smo se obogatili:
• Našu prvu i time NOOOVU web stranicu na kojoj možete naći sva naša dosadašnja izdanja časopisa, sve epizode podcasta kao i izdvojene članke i ponudu radionica: www.alternativni-mod-dom.com
• Alternativni MOD/DOM podcast čije su epizode dostupne na Spotify-u i web stranici pod točkom jedan
• NOOOVE mail adrese na koje možete slati pitanja, komentare, ideje…. ma sve što želite
urednistvo@alternativni-mod-dom.com
Lban@alternativni-mod-dom.com
• Uz svo mnoštvo novog, ostalo je i nešto staro. Tako da nas još uvijek i bez greške možete pronaći na istom mjestu na Facebooku i Instagramu (alternativnimoddom)
Isprobajte i novo i staro i javite kako vam se sviđa. Ma javite nam bilo što. Mi tako volimo kad nam pišete.
Facebook : Alternativni mod/dom - časopis za stručnjake iz alternativne skrbi
Instagram: alternativnimoddom
Online verzija časopisa dostupna je na linku:
https://alternativni-mod-dom.com/casopis
Za dostavu tiskanog izdanja potreban je iskaz interesa s dostavom adrese i broja željenih primjeraka na mail: Lban@alternativni-mod-dom.com
Ukoliko ste se već prijavili to kod nas vrijedi zauvijek �� (nisu potrebne ponovne prijave)
