KENNEDY
DALLAS, 22. STUDENOG
Na današnji dan, prije točno 60 godina, ubijen je američki predsjednik John F. Kennedy, znan i kao JFK ili Jack. Priča o toj obitelji ispunjena je teško objašnjivim tragedijama. Jackova sestra Rosemary još je mnogo ranije, nakon strašne i neljudske lobotomije, ostala posve nepokretna, dvije godine starija Kathleen stradala je kad se njezin zrakoplov srušio u francuskim Alpama, stariji brat Joe poginuo je u ratnom avionu, njihov brat Robert ubijen je 1968. godine dok je vodio kampanju za predsjedničke izbore. U godinama što će slijediti ginut će im i djeca...
STUDENOG 1963. 12.30 SATI
BRAT JOE GA JE TUKAO, MAMA GA NIJE GRLILA
Mjesto prvoga katoličkog predsjednika SAD-a u familiji nije bilo rezervirano za Johna nego za njegova starijeg brata Joea ➤ OD KRHKOG DJEČAKA DO VOĐE
Piše: ALEN GALOVIĆ
U Dallasu je u petak, 22. studenog 1963., u 11 sati i 37 minuta nekoliko tisuća Teksašana dočekalo predsjednika i prvu damu. Odbor za doček u zračnoj luci predaje gospođi Kennedy buket crvenih ruža. Povorka kreće na put dugačak 17 kilometara do mjesta na kojem će predsjednik održati govor. Roditelji Johna F. Kennedyja, znanoga i kao JFK ili Jack, bili su u obiteljskoj kući na Cape Codu, poluotoku u Massachusettsu. Vratili su se s mise. Tad je nazvao sin Bobby i rekao majci da je njegov brat Jack ranjen. Ona i muž Joe imali su naviku da si ne prenose loše vijesti. Čekali bi što je dulje moguće kako bi jedno drugo poštedjeli tuge. Rose mu zato nije ništa rekla. Pričekala je sljedeći poziv. A onda je sin Bobby opet nazvao i rekao da je Jack mrtav. Bobby će se godinama poslije boriti s pitanjima i sumnjama o bratovu ubojstvu. Predbacivao je sebi da je možda mogao spriječiti njegovu smrt. Ali ni američka javnost nikad se nije mogla pomiriti s pričom o Kennedyjevu ubojstvu. Ni kad je ubojica Lee Harwey Oswald uhićen, nisu stale teorije urota o atentatu. Tko je naručio ubojstvo i organizirao atentat? Desničarske vlade u sjeni? Kubanski azilanti? CIA ili FBI?
Brat Joe
Mali Jack bio je boležljivo dijete, prebolio je sve dječje bolesti, a i poslije je imao probleme s kralježnicom
Mafija? Potpredsjednik Johnson? Izraelska ili sovjetska vlada?
- To nam je razbilo iluzije da su Amerikanci nepobjedivi, da je predsjednik nepobjediv. To je doista utjecalo na način na koji Amerikanci gledaju na svijet - kaže Kate Clifford Larson, biografkinja i povjesničarka, sjajna poznavateljica Kennedyjevih i autorica knjige “Rosemary, The Hidden Kennedy”, o nesretnoj Jackovoj sestri. Lik Johna Fitzgeralda Kennedyja, znanoga kao Jack, 60 godina nakon njegova ubojstva ima ikonički karakter u svijesti Amerike i svijeta. No mjesto prvoga katoličkog predsjednika SAD-a u Kennedyjevoj obitelji zapravo nije bilo rezervirano za Johna Fitzgeralda. - Kad je obitelj kupila ljetnikovac na Cape Codu, djeca su mogla ondje istinski uživati, jedriti, plivati, imali su naizgled posve idilično djetinjstvo. Bili su vrlo kompetitivni, odgajali su ih da nikad ne plaču, Rose Kennedy nije bila majka koja mazi i ljubi svoju djecu. Vjerojatno nikad nije zagrlila svoju djecu, bila je vrlo hladna žena. Američka je javnost Kennedyjeve doživljavala kao mlade, pune života, poletne, bili su najmoćnija influencerska obitelj onoga doba. Kardashiani na steroidima, u današnje doba bili bi apsolutni vladari svih društvenih mreža. Magazin
Life, tad najprestižnije glossy izdanje u SAD-u, stalno je djelovao poput obiteljskog albuma te familije. Mali Jack u obitelji je bio pravo 13. prase. Bio je izuzetno boležljivo dijete, prebolio je sve dječje bolesti, a i poslije je imao silne probleme s kralježnicom. Kennedyjevi su sve to uspješno zataškavali, čak i podatak da je JFK imao Addisonovu bolest, koja utječe na rad nadbubrežnih žlijezda, a može rezultirati čestim upalama, čak i smrću. Njegov stariji brat Joe Kennedy mlađi bio je njegova sušta suprotnost, zlatno dijete, zdrav, snažan. Majka Rose za njega je mislila da je Joe savršen sin. Jack je stalno osjećao da je na drugome mjestu, Joe je naočit, sportaš, nemilosrdno maltretira Jacka, bio je nasilnik, namjerno bi se zalijetao u Jacka biciklom. Jack je brzo shvatio da sudbina Kennedyja koji nisu savršeni može biti zastrašujuće mračna. Njegova sestra Rosemary bila je ćudljiva i teška, u školi je zaostajala. Obitelj se silno bojala da će javnost doznati kako Rosemary ima intelektualne poteškoće. Skrivali su je, rijetko joj dopuštali da govori u javnosti. Angažirali su i privatno osoblje koje se trebalo skrbiti o njoj. S godinama je postala nasilna, bježala je na ulicu od ljudi koji su se brinuli o njoj. ➤
Mali John bio je slabašan dječačić i trpio je prilično zlostavljanje od starijeg brata Joea (dolje s ocem)
Njezin otac se toliko bojao da će ga ta nesretne djevojka osramotiti, a najviše da će u nekom od svojih izleta zatrudnjeti, da je - bez znanja supruge - dogovorio užasavajući zahvat lobotomije. No to prestrašno i namjerno oštećivanje mozga uništilo je djevojku. Postala je nepokretna, nijema. Smjestili su je u instituciju, jednog je dana jednostavno nestala. Ostalu je djecu mučio i zbunjivao nestanak sestre. Voljenu sestru vidio je tek 17 godina poslije. U jednom je televizijskom istupu, pred kamerama, pokazao fotografiju svoje obitelji i progovorio:
- Ovo je snimljeno 1939. godine, kad je moj otac bio veleposlanik. Mojih osmero braće i sestara. Tad smo se možda i zadnji put fotografirali svi zajedno. Fotografija budi sretne uspomene...
Druga sestra, Kathleen, udala se mimo volje svojih roditelja. Muž joj je bio iz bogate obitelji u Engleskoj, ali je bio protestant. Roditelji joj nisu ni došli na vjenčanje. Nekoliko godina poslije Kathleen je poginula u zrakoplovnoj nesreći.
Jack je kao dijete bio silno zabavan, u razredu je bio klaun koji sve nasmijava, učitelji su se sjećali da je imao osmijeh kojim sve osvaja. Obožavao je i čitati, postao je opsjednut junačkim pričama o bitkama i vitezovima, gutao ih je dok bi bespomoćno ležao zbog boleština i križobolje.
Joe nije imao takvih problema. Bio je nadaren sportaš i ubrzo je postao mornarički pilot. Jacka mornarica nije htjela primiti 1941. Tata je potegnuo veze i zamolio jednoga generala da malog ipak pošalje u rat. To je bila stvar prestiža, obiteljske časti, nezamisliva bi im sramota bila da Jacka odbiju primiti u vojsku. Postao je zapovjednik patrolnog broda. Dvije godine nakon početka Drugog svjetskog rata, 2. kolovoza 1941. na Južnom Pacifiku, JFK je postao junak. Neki će reći da se sve zbilo slučajno, drugi će kazati kako je cijela priča frizirana i preuveličana, ali taj je događaj njegova starijeg i snažnijeg brata možda učinio i ljubomornim. JFK bio je za kormilom patrolnog broda kad su obilazili Solomonske Otoke, a u njih se zaletio japanski razarač. Bio je to jedini sudar američkog i japanskog plovila u Drugom svjetskom ratu. Jack je bio fenomenalan plivač, pa je odmah počeo spašavati svoje vojnike, zubima je uhvatio remen pojasa za spašavanje i dovukao ga do suborca pa tako plivao miljama. Nekako su doplivali do otoka pa tjedan dana preživljavali bez hrane i vode. Točne okolnosti te nesreće nikad nisu razjašnjene. Ali Jackov otac znao je kako će sina predstaviti kao junaka. Joe Kennedy se pobrinuo da o svemu priču napiše John Hersey, novinar koji je prvi tehnike proznog pripovijedanja primijenio u pisanju reportaža. Sve je objavio u New Yorkeru, intervjuirao je Jacka, ali i članove posade. A oni su uvlas pričali istu priču: “Bio sam član te posade. Vjerujte, nije nam bilo lako!”
Priča mu je poslužila i u predsjedničkoj kampanji. Glumac Henry Fonda, s fotografijom Franklina D. Roosevelta na zidu, u televizijskoj kampanji za Kennedyja izgovara riječi: “Hrabrost, izdržljivost, vodstvo. John F. Kennedy ima sve to”.
Jackov je otac u Hollywoodu naučio mnogo o filmu, radio je i kao producent.
To će kasnije iskoristiti da od sina stvori ratnog heroja
Eisenhower je osam godina bio predsjednik jer se predstavio kao ratni pobjednik. Sad je to mogao učiniti i mladi Kennedy. Priča je završila i u Hollywoodu. Jack je bio intenzivno uključen u snimanje, pregledavao i komentirao scenarij, birao je i glumca koji će ga utjeloviti. U filmu “PT 109” njegov lik tumači Cliff Robertson. Clif mu je bio draži od Petera Fonde. Cijelu je filmsku operaciju organizirao Jackov otac, koji se i okušao kao filmski producent. Karijeru je počeo u banci u Bostonu, s 25 godina bio je najmlađi direktor neke banke u SAD-u, brzo se obogatio na burzi. Sve je dionice prodao prije sloma burze 1929. pa je nakon kraha bio bogatiji nego prije. Potom se počeo baviti filmskim biznisom, posto je holivudski producent. Jacka, njegovu braću i sestre to je silno veselilo, upoznavali su zvijezde omiljenih vestern filmova. Joe je tu naučio što znači dobro izgledati pred kamerama i to će se kasnije pokazati izuzetno bitno kad Amerika, koja već ima televizor u svakom domu, bude birala svog 35. predsjednika. Jackov je otac u Hollywoodu naučio kako napraviti predstavu koju javnost želi gledati. Priča o obitelji Kennedy postat će njegova najveća, ali najskuplja produkcija. Na kraju svega i preskupa.
Priča o Kennedyjevu spašavanju posade broda koji se sudario s japanskim razaračem pretvorena je u pravi ep...
Priču o Jackovu junaštvu na Pacifiku tako je dobro oblikovao da se njegov sin, kojeg je Amerika doživljavala kao boležljivo dijete, preobrazio u slavnog ratnog junaka. No prirodni poredak je bio drukčije zadan, a to silno smeta Jackovu brata Joeu. Joe je smatrao da titula ratnog junaka smije pripadati samo njemu, oduvijek je bio miljenik roditelja, smetalo mu je kad je osjetio da njegova zvijezda počinje blijedjeti.
Joe se 1944. dragovoljno javlja da sudjeluje u iznimno opasnoj misiji. Poletio je prema Francuskoj u bombarderu koji je nosio gotovo 10.000 kilograma eksploziva. Trebao je pričekati da dva zrakoplova vodiča uspostave radijsku kontrolu, a onda je trebao iskočiti iz bombardera koji nastavlja letjeti prema cilju. No avion je eksplodirao u zraku.
Bilo je onih koji su poslije tvrdili kako je Joe prihvatio tu misiju samo da bi nadmašio mlađeg brata u junaštvu i da ga je to stajalo života. Smrću starijeg brata umrli su i snovi njihova oca, nekoć američkog veleposlanika u Londonu, da će Joe osvojiti američku političku scenu. Oca je frustrirala činjenica da ga je američka politička elita izopćila iz svojih krugova kad se usprotivio američkom angažmanu u ratu. Roosevelt ga je razriješio dužnosti, osramoćen se vratio u Ameriku, pa ubrzo potom sinove otjerao u rat. Joe se i sam htio kandidirati za predsjednika, 1940., ali je brzo shvatio da to ne može biti. Zato je starijem sinu Joeu svakog dana govorio: Ti ćeš jednog dana biti predsjednik Amerike.
22.
JFK NIJE HTIO BITI POLITIČAR. NAJVIŠE JE RAZMIŠLJAO O KARIJERI NOVINARA I PISCA. ČAK JE I IZVJEŠTAVAO S POTSDAMSKE KONFERENCIJE U SRPNJU 1945. GODINE
BROD U
JFK je surađivao na scenariju za film o svom pothvatu
U vojsku je primljen nakon očeve intervencije
Nikad se nije mogao odreći žena i avantura
Premda krhki mladić, trudio se sve šarmirati
PATROLNI
FILMU ‘PT 109’ KENNEDYJA JE UTJELOVIO CLIFF ROBERTSON. DRUGI IZBOR JE BIO PETER FONDA, ALI ON JACKU NIJE BIO OSOBITO OMILJEN GLUMAC...
AND MUSEUM, BOSTON
U mjesecima nakon bratove smrti, kad njegov otac od tuge mjesecima nije izlazio iz radne sobe, Jack se požalio jednom prijatelju:
- Zarobljen sam u natjecanju s idealiziranom predodžbom o bratu, kao da se borim s duhom koji će uvijek pobijedit... Joe i Rose nisu skrivali da misle kako je sin Joe pametniji i bolji od Jacka. Ali kad je Joe poginuo, sve te snove i nadanja prenijeli su na Jacka. On nije očekivao takvu misiju. Htio je biti novinar ili pisac. Neko vrijeme je to bio. Izvještavao je s konferencije u Potsdamu. Ali kad se otvorilo kongresničko mjesto u njegovu rodnome Massachusettsu, tata ga je pozvao da krene u politiku. On je trebao biti novi princ u obitelji. Do danas se neki pitaju je li tu uopće bila njegova želja. Je li imao izbora? Jer, ako vam Joe stariji kaže da nešto učinite, onda to činite... Kad je nakon Drugog svjetskog rata pobijedio na izborima za Kongres, pod sloganom “Nova generacija daje lidera”, bilo je jasno da se Jacku otvara put prema Bijeloj kući. Ali mora prije toga riješiti jedan problem. Bio je neženja. Otac mu je bez okolišanja poručio:
- Ljudi će misliti da si homoseksualac ako se ne oženiš. Nećeš tako uspjeti... S Jackie se vjenčao 1953. Jack se kao kongresnik dobro snašao. Na jednoj snimci iz 1960. ipak se čuje kako govori:
- Nisam bio politički tip. Moj djed je bio prirodno nadaren za politiku (JFK misli na djeda po majci, on je u obitelji irskih migranata na društvenoj ljestvici najviše uzletio. Zvao se John Francis Fitzgerald, zvali su ga Honey Fitz, i bio je vrlo utjecajan gradonačelnik Bostona, op. a.). Obožavao je ići na večere, pjevati i pričati s ljudima, ja se samo nastojim uklopiti u duh vremena. Za šest godina u Kongresu i osam u Senatu JFK gradi imidž političara koji promiče hrabrost. Piše i knjigu “Profili hrabrosti”, za nju dobiva Pulitzera. Ali u to doba ga i ne krasi osobita hrabrost. Šuti o McCarthyjevu lovu na vještice i progonu ljevičara. Nije govorio ništa ni o segregaciji na jugu. - Očito ste imućni, mogli biste uživati, zašto se bavite politikom - pitali su ga novinari.
- Prvo, mislim da je nagrada za to golema. To je središte moći, akcije. Mjesto predsjednika. Ako želite nešto ostvariti, morate biti predsjednik.
Prvo je morao osvojiti Demokratsku stranku. Bio je mlad, šarmantan, to mu je bila prednost, ali mnogi su i sumnjali hoće li tako mlad čovjek moći voditi državu u doba Hladnog rata. Ni katolička vjera nije mu bila prednost. Ipak je uspio. U predsjedničkoj utrci predstavio se kao vođa novog naraštaja. Slogan mu je bio: Vrijeme za velike stvari. Amerikanci su mislili da je rat protiv Rusije neizbježan, no trebala mu je pomoć, pa je pozvao Lyndona Johnsona, konkurenta iz stranačke utrke, da
mu bude potpredsjednik. Johnson nije volio Kennedyje, smatrao je da im je inferioran, ali bio je iz Teksasa i ti elektorski glasovi teško mogu do katolika bez njegove pomoći. Protukandidat je Richard Nixon. Nixon je smršavio, htio je izgledati mlađe, JFK je nabacio koju kilu, želio je djelovati snažnije. Za Kennedyja se bori cijela obitelj, uz njega su braća Bobby i Teddy. Joe je u sinovu kampanju ulagao goleme iznose, a nagađalo se čak i da je sina nagovorio da sklopi dogovor s čikaškom mafijom kako bi dobio glasove iz Illinoisa. U toj je priči ulogu imao i Frank Sinatra. - Joe je zamolio mog oca da bude posrednik, javio se mafijaškom šefu Samui Giancani koji je Jacku trebao osigurati potporu radničkih sindikata Illinoisa koje je kontrolirala mafija - otkrila je kasnije Sinatrina kći Tina. No pravu prekretnicu nije donijela mafija nego televizija.
Ljudi će misliti da si gay ako se ne oženiš, nećeš bez žene uspjeti osvojiti izbore, govorio je Jacku otac PROFIMEDIA
je jednom
Joe je zamolio mog oca da bude posrednik u dogovoru s mafijom za podršku na izborima, kaže kći Franka Sinatre
Čak je 80 posto američkih kućanstava 1960. imalo televizor. U rujnu 1960. odigrava se prva televizijska debata u povijesti. Gleda je 65 milijuna ljudi. Jack je dan prije debate bio na sastanku s producentima, pogledao je studio, vidio gdje će biti kamere, a gdje stolci na kojima će sjediti. Nixon je izašao s operacije koljena, bio je iscrpljen, umoran i siv. Kennedy se našminkao, potamnio lice. Nixon je bio nervozan, znojio se, Kennedy je pokušavao djelovati svježe, gledao u kamere, obraćao se američkom narodu. Ljudi koji su debatu slušali na radiju nisu imali posve jasnu sliku o pobjedniku tog nadmetanja, no oni koji sve pratili na malim ekranima bili su osvojeni Kennedyjevim superiornim nastupom. U anketama ih je dijelilo samo nekoliko postotaka. Predsjednički izbori 1960. održat će se za samo nekoliko dana. John F. Kennedy izjednačen je u anketama sa svojim protivnikom Richardom Nixonom. A onda se dogodilo nešto šokantno. Tijekom prosvjeda u Atlanti uhićen je Martin Luther King, jedan od vođa sve jačeg crnačkog pokreta za građanska prava. Jack je nervozan, ne zna kako reagirati. Na kraju je shvatio da više ne može biti neutralan.
Nancy Hogan Dutton, žena koja je službovala u Bijeloj kući u vrijeme Kennedyja, dobro se sjeća tih trenutaka:
- Zemlja je tražila odgovor na pitanje građanskih prava, to se više nije moglo ignorirati, bilo bi to kao da danas ignorirate pokret
Black Lives Matter.
Jack je nazvao Kingovu suprugu Corettu, rekao joj je da je zabrinut za njezina muža i neka ga nazove ako joj on ikako može pomoći. Poziv je trajao samo 90 sekundi, ali posljedice su bile dramatične. Prijelomna godina za Kennedyja i Ameriku bila je 1960., rasni nemiri na jugu su erumpirali. Jack je oklijevao u kampanji. Ako otvoreno podupre crnačku zajednicu, mogao bi dobiti glasove crnaca, koji su do tada tradicionalno glasali za Republikance. Kennedyjev poziv gospođi King procurio je u novine. Sve više raste pritisak da oslobode Kinga. Jackov brat Bobby najprije je bio
Magazin Life je neprestano objavljivao fotografije lažne obiteljske idile
IKONA STILA JACKIE JE U BIJELOJ
KUĆI ODMAH POSTALA OBOŽAVANA
AMERIČKA IKONA STILA. JACKOV
MANDAT NA STARTU SE ČINIO KAO NEMOGUĆA MISIJA...
Jackie
nazvala Marylin i rekla joj: Udat ću se za Jacka...
bijesan kad je doznao za poziv.
No prihvatio je bratovu odluku i nazvao suca nadležnog za taj slučaj kako bi ga nagovorio da Kinga oslobodi. To je iznenadilo čak i samoga Kinga. Rekao je da će ga spašavati Nixon a ne Jack. King je zaključio da se Nixon ponaša kao kukavica, kao čovjek koji nikad nije čuo za njega premda ga je znao zvati kad mu je trebala podrška crnačke zajednice. Zato je Kingova obitelj crnačku zajednicu za da glasaju za Kennedyju.
Nialah Edari, suosnivačica pokreta Freedom March, u dokumentarcu “Čovjek i mit” pred kamerama naziva svog oca pa ga pita: “Jeste li i vi imali Kennedyjevu fotografiju u kući?”.
- Da, fotografije Kennedyja, Isusa Krista i Kinga bile su u svakoj crnačkoj kućiodgovara on.
Jackov hrabri potez za Kinga imao je ključnu ulogu i osigurao mu je presudne glasove za pobjedu na predsjedničkim izborima. Ima 43 godine i najmlađa je osoba ikad izabrana za predsjednika SAD-a. Ujedno postaje prvi katolički predsjednik SAD-a. Predsjednikom postaje 8. studenog 1960. Ostvario je očev san.
Na prijedlog svojih savjetnika, Jack je pozvao i Louisa E. Martina, novinara i aktivista za ljudska prava, poznatoga kao “kum crnačke politike”. Martin mu savjetuje da se barem osvrne na borbu za crnačka prava u govoru. No Ted Sorensen, pisac Kennedyjeva govora, tu je temu gotovo posve izbacio. Martin je tražio da se predsjednik barem osvrne na ljudska prava. Ali Kennedy u govoru samo kaže da je ljudski pravima američka “nacija uvijek bila predana”. No Kennedyjeva se govora danas svi sjećaju po drugoj rečenici: “I tako, dragi moji Amerikanci, ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju”. Kennedy je od prvog dana svima dao do znanja da neće biti predsjednik koji se svakog dana sastaje s kabinetom, glavni mu je savjetnik bio brat Bob.
I Jackie je mijenjala Bijelu kuću. Ali doslovno. Zelenu sobu obojila je u svjetlije boje i donijela francuski namještaj, Zimski vrt preuredila je u vrtić za kćer.
- Dovela je vrhunske dizajnere interijera, vrhunske chefove i odmah stala organizirati vrhunske zabave na državničkim prijemima. U Istočnoj sobi montirala je pozornicu za predstave i koncerte, večere koje su Kennedyji organizirali u Bijeloj kući postale su silno važni društveni i politički događaji u SAD-u. Jackie počinje sve snažnije privlačiti medije, a vrhunac je bio kad kroz Bijelu kuću vodi kamere CBS-a. Čak je 80 milijuna gledatelja pratilo tu emisiju, Jackie je nagrađena i Emmyjem. U jednoj sceni pokazuje na ogledalo i govori:
- Ovo ogledalo je razbijeno, kao što vidite. Kad ga popravimo, stavit ćemo ga u Crvenu sobu. Pripadalo je Andrewu Jacksonu, iz 1830. je.
VJENČANJE KAO KRUNIDBA
NEWPORT, 12. RUJNA 1953.
SVAKI DETALJ VJENČANJA
ISKONTROLIRAO JE OTAC JOE
Jackie nije mogla birati ni vjenčanicu, nije bila sretna. Otac joj se tako napio prije vjenčanja da nije ni došao, do oltara ju je pratio očuh
Piše: ALEN GALOVIĆ
Kad su se Jackie i John vjenčali 1953. godine, ona je bila izuzetno mlada, a Jacku nije bilo nimalo lako napustiti život bez bračnih obaveza i odreći se titule najpoželjnijeg neženje SAD-a. Prije braka ispred njega je na toj listi bio samo Elvis. U svibnju 1952. otišao je prijatelju na večeru. Domaćin ga je htio spojiti s mladom novinarkom Jacqueline Bouvier. On je bio u srednjim tridesetima, ona u ranim dvadesetima. Roditelji su mu govorili: - Moraš se oženiti mladom i neokaljanom. Dakle, morao je naći ženu koja nije imala muškaraca prije njega. Vjenčanje je dogovoreno za 12. rujna 1953. Ali glamurozni par nema nikakva
utjecaja na još jednu predstavu koju producira Johnov otac Joe.
On je vjerojatno sve svojevoljno prepustio ocu. A otac je želio masovku za medije, za njega je to politička prilika da poboljša politički ugled Kennedyjevih. Sve se odigravalo u mondenom Newportu na Rhode Islandu. Jackie je htjela intimno, malo vjenčanje. Ali dan vjenčanja nije nikako mogla kontrolirati. Bila je silno povezana s ocem Jackom Bouvierom, kojega su zvali Black. Ali taj se tako napio na dan kćerina vjenčanja da nije mogao doći na vjenčanje niti je ispratiti do oltara. Učinio je to njezin očuh. Nije birala ni
vjenčanicu. Učinila je to njezina majka. Nije joj se sviđala krinolina s podsuknjama.
- Izgledam kao da nosim neko sjenilo - rekla je Jackie.
To nije bilo vjenčanje iz snova Jacqueline Kennedy, bilo je to vjenčanje kakvo je sanjao Joe Kennedy stariji. Jedan gost je opisao vjenčanje kao krunidbu. I doista je bilo tako. Taj brak je bio prvi korak do trona u Bijeloj kući.
Nakon tri kongresnička mandata, John se kandidirao za senatora, ali morao je još poraditi na govorničkim vještinama. Muči ga i neobičan poremećaj. Tvrdi da ga boli glava ako mu dan
prođe bez seksa. Zavodi djevojke mafijaša, eskort dame, holivudske dive... Njegove nevjere i preljubi toliko su brojni i intenzivni da se danas posve sigurno ne bi mogli prikriti. No tad je to bilo moguće, Kennedy čuva ugled i sigurno korača prema predsjedničkoj kandidaturi.
Jackie se s tim teško nosi, u jednom trenutku se želi razvesti od Jacka. Svekar je poziva i otvoreno joj kaže:
- Ne možeš, Jack je katolik, ima političke ambicije, naprosto ne možeš.
Jackie odlučuje šutjeti i trpjeti, a javnost nastavlja vjerovati u bajku o njihovoj idili.
AUTHOR:TONI FRISSELL
Na Johnovu pogrebu Titov šef diplomacije
Najsretnije dane Kennedy i Jackie su proživljavali u zadnjim mjesecima njegova mandata, upravo prije atentata...
➤ PROROČANSTVO BROZOVA GENERALA
TITOV ČOVJEK UPOZORIO JE NA MOGUĆI ATENTAT...
Ne možete ni par dana čuvati Tita, kako onda čuvate Kennedyja, zapitao se Koča Popović
U listopadu 2019. objavljena je knjiga
“Touched by the Sun: My Friendship with Jackie”. Napisala ju je glazbenica
Carly Simons, otkrivši u tom djelu niz vrlo intimnih, ali i potresnih detalja o životu bivše prve dame SAD-a. Iako
Carly Simons nije osobno svjedočila životu JFK-a i Jackie (upoznale su se tek 1983. u Martha’s Vineyardu), Carly je Jackie opisala kao “majku koju nikad nije imala” i očito joj se ova često povjeravala. Tako joj je opisala i epizodu iz 1956. godine, kad je Jackie rodila curicu Arabellu. No djevojčica je na porođaju preminula. Jackie je bila sama i očajna od boli, piše Carly Simons, a JFK je plovio Mediteranom, na jahti s ljubavnicom...
Jackie je jednom, piše glazbenica, nazvala Marilyn rekavši joj: “Marilyn, udat ćeš se za Jacka, to je odlično... I preselit ćeš se u Bijelu kuću te ćeš preuzeti poslove prve dame, a ja ću se iseliti i svi problemi postat će tvoji”. No to se nikad neće dogoditi. Marilyn je nađena mrtva godinu dana prije Kennedyjeva ubojstva.
Mjesec dana
nakon što je s Titom bio kod Kennedyja i s njim se šalio, Koča Popović je morao ponovno u SAD. Na pogreb...
Jackie tad nije mogla slutiti kako će je od muža rastaviti smrt, a ne fatalne žene. Još manje je slutila da će jednoga dana biti udana za sirovog i prebogatog grčkog brodovlasnika, ružnog čovjeka, s čijim je bogatstvom bila opsjednuta njezina sestra. Aristotel Onassis, najpoznatiji grčki bogataš, brodovlasnik koji je u drugoj polovici 20. stoljeća imao najmoćniju trgovačku flotu, ljubavnik Evite Peron, živio je sa ženama za koje je Peter Evans, autor Onassisove biografije “Nemesis”, napisao: “One su prividno bile izvan njegova dosega, ljepotice iz elitnih društvenih krugova... Pa ipak ih je imao”.
Danas biografi Kennedyjevih tvrde: Znala je Jackie za svaku ženu s kojom ju je John prevario, ali se bojala samo jedne - Marylin.
Kad je ušla u Bijelu kuću, Jackie je svojim stilom i odijevanjem odmah osvojila Amerikance, njezin utjecaj na lifestyle te nacije bio je enorman. Johnovi prvi dani i politički izazovi bili su mnogo teži, neki su se nakratko
➤
Piše: ALEN GALOVIĆ
čini kao veliki porazi, bilo je onih koji su slutili golemi politički fijasko zbog kojeg će JFK biti upamćen kao gubitnik.
- Kennedyjev je inauguralni govor bio hladnoratovski u punom smislu. Treba znati da je to doba kad se Castro snažno veže uz Moskvu, a JFK je od Eisenhowera naslijedio program obuke kubanskih azilanata i protivnika režima koji bi jednoga dana trebali napasti Castra i svrgnuti komunizam na Kubi - napominje Barbara Perry, direktorica predsjedničkih studija na Sveučilištu u Virginiji i pojašnjava: - Kad je Kennedy vidio taj program, vjerojatno je zaključio: OK, ja sam ipak u ratu bio niži časnik, a ovaj program je podupro Eisenhower koji je bio general. To podupire glavni stožer, podupire i CIA, tko sam ja da budem protiv te operacije?
Istovremeno, Kennedy je prihvaćao takozvanu geostratešku teoriju domina koja kaže: Ako negdje prevlada utjecaj SSSR-a, to će se dalje širiti na druge zemlje, vlast će padati pod utjecaj komunista kao kad padaju domine. Zato se tome treba oduprijeti. No CIA nije uspjela spriječiti curenje podataka. Za operaciju se doznalo, a 15. travna 1961. krenuli su u akciju. Američki zrakoplovi promašili su gotovo sve mete na Kubi, pješake koji su se iskrcali Castrova vojska je lako zaustavila. Zaglavili su u Zaljevu svinja. Kennedy je naredio da šest neoznačenih američkih zrakoplova pruži potporu pješaštvu, ali bilo je prekasno. Njegova prva vojna operacija doživjela je potpuni neuspjeh. S Castrom je mjesecima morao pregovarati o puštanju zarobljenih azilanata koje je poslao u klopku.
Nancy Hogan Dutton u Bijeloj je kući svjedočila tim dramatičnim danima za Kennedyja:
- CIA je u Washington uspjela vratiti možda tek dvadesetak Kubanaca. I svi su se pojavili u Bijeloj kući! Netko mi je došao i rekao: Nancy, idi gore i pobrini se za Kubance. Nisam znala što ću s njima...
John je imao veći problem od te službenice. Mora narodu objasniti fijasko. Odlučio je zaigrati na iskrenost, priznati da je pogriješio. Učinio je to javno, pred kamerama. I nakon toga mu je silno porasla popularnost, na nevjerojatnih 83 posto podrške. Sam je priznao: “Što sam lošiji, to sam popularniji”.
No iz Zaljeva svinja JFK je izvukao vrlo jake pouke -neće više vjerovati Glav-
nom stožeru. Ne može se osloniti ni na CIA-u, ali i ljudi koji vode CIA-u imaju teške brige zbog Kennedyja i sve češće se pitaju: Moramo li malo više voditi brigu s kim to sve naš predsjednik liježe u krevet? Tajna služba u jednom je trenutku morala javiti njegovu bratu Bobbyju:
CIA je bila na sto muka kad su shvatili da je Njemica s kojom petlja
John zapravo špijunka koja
radi za DDR. Bobby ju je protjerao...
- JFK se spetljao s Njemicom Ellen Rometsch. Raspolažemo indicijama da je ona špijunka koju je angažirao DDR. Bobby je znao da je brat slab na žene, povjerovao im je i Njemicu protjerao iz SAD-a. Bilo je to krajem 1961., kad je Kennedyje snašla nova nevolja. Otac im se srušio na golf terenu, doživio je moždani udar. Jack je odmah odletio na Floridu, cijeli se Kennedyjev klan ondje okupio. Joe Sr. bio je sjena nekadašnjeg moćnog i snažnog pater familiasa. Johna stiže nova hladnoratovska kriza. SSSR gradi zid u Berlinu, predsjednik SAD-a šuti o svemu. Želi biti pragmatičan, kaže: Bolje zid, nego rat. Oko Zaljeva svinja je pretjerao, oko Berlina je odveć pasivan. Stiže potom informacija da Rusi na Kubi gomilaju oružje. Sovjetski brodovi plove s raketama prema Kubi. Što ako će ti ruski projektili moći doletjeti do SAD-a? U listopadu 1962. obavještajci mu pokazuju snimke lansirnih rampi i raketa te kažu da nikad ništa slično nisu vidjeli.
- Ni u SSSR-u?
- Ne, ni u SSSR-u.
- Kako znate da je to balistički projektil srednjeg dometa?
- Zbog dužine.
- Spremni su za paljbu?
- Nisu.
- Koliko vremena imamo?
- Ne znamo.
Ne bismo li morali malo više voditi brigu o tome s kim sve naš predsjednik liježe u krevet, zapitali su se u CIA-i
- Kad će ih moći ispaliti? Vojska traži napad na Kubu. Smatraju da bi blokada bila odveć slab odgovor. Otvoreno mu kažu:
- U škripcu ste predsjedniče. On im odgovara:
- I vi skupa sa mnom...
I toj je drami svjedočila Nancy Hogan Dutton, službenica u Bijeloj kući, koja se živo svega sjeća:
- Kad su američki generali nagovarali Bobbyja da bombardira Kubu, on je zaključio da im treba drukčija skupina savjetnika. To je bilo neopisivo važno za budućnost svijeta. John se ne odlučuje na blokadu, nego na ‘morsku karantenu’, blažu varijantu. Dobiva na vremenu, piše Hruščovu. Razmjenjuju pisma, a JFK pred televizijskim kamerama poziva Hruščova da prekine ‘tajnu, nepromišljenu i provokativnu prijetnju svjetskome miru’. U isto vrijeme gleda-
JOHN F. KENNEDY
TRAGEDIJE SINČIĆ PATRICK UMRO JE U KOLOVOZU 1963., SAMO TRIDESETAK SATI NAKON ROĐENJA. JOHNA TO SILNO POGAĐA, POSTAJE PAŽLJIVIJI PREMA JACKIE...
telje uključuje u dramu, objašnjava im u kakvoj se drami nalaze. - Primijenio je hičkokovsku taktiku. Taj je redatelj objašnjavao da ćete gledatelju ponuditi napetost kako mu pružite znanje, date informacije. Recite im da ispod stolice otkucava tempirana bomba, a oni će onda napeto gledati kako likovi rješavaju taj problem. To stvara napetost, a ne šok. I to je bio film koji su Amerikanci tad gledali, vidjeli su poniznog, ali odlučnog predsjednika. Bio je iskren prema njima. Vidjeli su kako proživljava krizu karaktera, krizu vodstva - objašnjavao je John Hellman, autor djela “The Kennedy Obsession: The American Myth of JFK” i profesor sa Sveučilišta Ohio. Televizijski govor, naravno, nije zastrašio Hruščova. On Kennedyju odgovara da je američka blokada znak agresije i da će ruskim brodovima koji plove prema Kubi s oružjem narediti da nastave. John je savjetnicima rekao da mu ponestaje strpljenja. Rizik od nuklearnog rata raste. Hruščov šalje Kennedyju dva pisma. U jednom pomirljivo piše da svijet treba spasiti od nuklearne kataklizme. U drugom, oštrijem, od Kennedyja traži da ukloni američke projektile iz Turske. Kennedy se odlučuje kockati i ponašati kao da drugo pismo nije ni vidio. Odgovara samo na prvo. Traži povlačenje projektila s Kube. Hruščov pristaje.
- To mu je donijelo veliki ugled, pobijedio je SSSR, dokazao da je antikomunist, ali ta su tri tjedna bila silno opasna - govori Nancy Hogan Dutton. Kennedy je vladar svijeta. Garry Wills, povjesničar i dobitnik Pulitzera, jednom je rekao:
F.
- Kad su Amerikanci glasali za Kennedyja, kritičari su rekli da će dobiti Hollywood. Ali dobili su Las Vegas. No crni glasači ne dijele oduševljenje ostatka Amerike i svijeta. Frustrirani su, na jugu ih gaze žešće nego ikad. Martin Luther King rekao je da Kennedy ništa ne čini za crnačka prava. JFK suradnicima priznaje otvoreno:
- Ako to učinim, izgubit ću potporu južnjaka u Kongresu.
U svibnju 1961. takozvani Putnici za slobodu, među kojima su bili sedam Afroamerikanaca i šest bijelaca, kreću autobusima iz Washingtona za New Orleans. U Južnoj Karolini izbili su nasilni sukobi nakon što su pokušali ući u čekaonicu za bijelce. Dva dana poslije rasisti su u Alabami napali i druge autobuse, nezadovoljni što se njima žele voziti ljudi druge boje kože. IDILA FOTOGRAFIJE BRAČNOG PARA
Kennedy se isprva ne želi miješati. No onda odlučuje angažirati Nacionalnu gardu da putnike zaštiti od nasilja i napada. Očito sve više suosjeća s nepravdom i diskriminacijom u Americi. Kennedy ulazi u posljednju godinu mandata, ali Hladni rat ga muči više od nezadovoljstva crnačke zajednice. Francuski predsjednik De Gaulle pokušava umanjiti američki utjecaj u Europi, pa Kennedy putuje na Stari kontinent. Njemačka mu je najvažnija. U automobilu s otvorenim krovom vozi se 26. lipnja s tadašnjim berlinskim gradonačelnikom Willyjem Brandtom i zapadnonjemačkim kancelarom Konradom Adenauerom. Ljudi im kliču. Dolaze do Gradske vijećnice. - Sloboda je nedjeljiva. Kad je jedan čovjek rob, nitko nije slobodan. Kad svi budemo slobodni, moći ćemo se veseliti danu kad će ovaj grad ponovno biti ujedinjen, kad će ova zemlja i velika Europa živjeti u svijetu mira i nade. Kad taj dan napokon dođe, a doći će, ljudi Zapadnoga Berlina moći će biti zadovoljni činjenicom da su bili na prvim crtama gotovo dva desetljeća. U Berlinu je to doživljeno kao iznimno snažan čin podrške. I danas u Zapadnom Berlinu Kennedy ima ikonički status. Još odzvanjaju njegove riječi: - Prije 2000 godina s najviše se ponosa govorilo: Civis Romanus sum. Danas, u svijetu slobode, s najvećim se ponosom kaže: Ich bin ein Berliner. Berlin je, po mnogima, bio vrhunac Kennedyjeva mandata. Poslije je, kažu, u zrakoplovu rekao: “Ovakav se dan više neće ponoviti”. Ali hladnoratovske krize ne jenjavaju, u Vijetnamu je pakleno, Jackie je u poodmakloj trudnoći, nosi njihovo treće dijete. Već je doživjela dva pobačaja, osjeća da je paralizirana u leđima. Tog dana je carskim rezom prerano rođen njihov sinčić Patrick. Umro je samo tridesetak sati nakon rođenja, u kolovozu 1963. To je Johna i Jackie silno potreslo. Od tog su trenutka bili nježniji u javnosti, on se činio mnogo pažljiviji i empatičniji prema njoj. U isto vrijeme svrgnut je južnovijetnamski vođa Diem, Kennedy ga nije htio izvlačiti iz zemlje, pučisti su ga smaknuli. Johna to prilično pogađa.
Posljednji dani u Bijeloj kući bili su sretno razdoblje za Kennedyja, a iz toga doba datiraju i mnoge fotografije obiteljske idile Kennedyjevih. A onda je sve nestalo u djeliću sekunde. U ponedjeljak, 25. studenoga 1963., predsjednik Kennedy pokopan je nacionalnom groblju Arlington. Na sprovod su došli vođe i predsjednici više od stotinu zemalja. Tito na sprovod šalje svog šefa diplomacije i generala Koču Popovića.
U WASHINGTONU
JE UGOSTIO TITA MJESEC DANA
ATENTATA. MNOGO DETALJA OKO TOG POSJETA UPUĆIVALO JE NA TO DA OPASNOST MOŽE PRIJETITI I JOHNU...
TITO
KENNEDY
PRIJE
Kennedyju je svemirska utrka bila silno važna. On je zaslužan i za put na Mjesec
Kennedyjeve riječi “Ich bin ein Berliner” i danas Nijemcima znače neizmjerno mnogo
LIDER U SAMO JEDNOM MANDATU JFK SE USPIO NAMETNUTI KAO GLOBALNI LIDER OD KOJEGA SE OČEKUJE DA SVIJET UČINI BOLJIM. I DANAS TAJ MIT O NJEMU ŽIVI...
Koča stoji pokraj Jackie da joj iskaže sućut, ali tad ugleda Kennedyjeva šefa protokola s kojim se mjesec dana ranije grubo obračunao jer je Titov susret s Kennedyjem i boravak u SAD-u zamalo završio krvavo. Kennedy je 17. listopada 1963., mjesec dana prije atentata, poželio dobrodošlicu prvom predsjedniku neke komunističke države u Bijeloj kući. - Gospodine predsjedniče, dobrodošli ste ovdje, dobrodošli ste u cijeloj zemlji. Nadam se da će vaš posjet ojačati veze i prijateljstvo između naša dva naroda. Pridružite mi se u zdravici za blagostanje naroda Jugoslavije i za predsjednikovo zdravlje - izgovorio je Kennedy Titu.
Kennedy je u sali za večerom rekao Titu, Jovanki Broz i generalu Koči Popoviću da je “održavanje neovisnosti kakvu vi održavate u vašem području od velike važnosti”. Broz se potom Kennedyju ispričao što mu engleski jezik nije baš tako tečan. Engleski je, međutim, Titovu ministru vanjskih poslova Popoviću bio odličan. Toliko dobar da je Kennedy nakon večere više komunicirao s njim, nego s maršalom. “Kad sam razgovarao s Kennedyjem, on me je, čim smo sjeli, upitao: ‘Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?’. Odgovorio sam mu: ‘A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja?’. Kennedy se na to dugo smijao. I razgovor je onda potekao normalno. Uvijek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni”, pričao je kasnije Popović.
Sve je oko tog drugog Titova boravka u Americi bilo prilično loše organizirano. Angier Biddle Duke, tad šef državnoga protokola, kasnije je otvoreno priznao:
- Strahovali smo zbog Tita i dosta sam razgovarao s predsjednikom o Titovu posjetu. On je želio da Tito dođe u Bijelu kuću, ali i da izbjegne moguće prosvjede u Washingtonu... Američki mediji nisu bili oduševljeni Titom, pisali su da je Jugoslavija najprosperitetnija zemlja Istočnog bloka, ali i da je tome znatno pomogao Washington s 2,5 milijardi dolara pomoći, Kennedyju su spočitavali da je prostro “crveni tepih za diktatora”. Kennedyjeva administracija, u strahu od negativnih reakcija zbog Titova posjeta, pribjegavala je raznim trikovima ne bi li snimatelje onemogućila da snime trenutak Titova rukovanja s Kennedyjem. U New Yorku Tita dočekuju prosvjedi četničke emigracije, on je držao govor u UN-u, trebao je putovati i u Kaliforniju, ali sve se odgađa jer je dobio gripu. Delegacija je odsjela u Waldorf-Astoriji.
Više od milijun ljudi bilo je u procesiji koja je išla od Bijele kuće do katedrale. U avionu u kojem je bilo i Kennedyjevo tijelo potpredsjednik Johnson je položio zakletvu (gore desno)
Lee Harvey Oswald bio je optužen za Kennedyjevo ubojstvo. No i on je ubijen prije suđenja
Koča Popović, posve desno, stoji u redu za izražavanje sućuti Kennedyjevoj supruzi
- Državnog tajnika je nazvao šef Titove diplomacije Koča Popović i rekao mu da su dvojica prosvjednika ili dvojica agenata upala na kat na kojem je odsjeo Tito. Osiguranje je bilo ugroženo, pa je pitao što ćemo učiniti po tom pitanju. Predsjednik se zabrinuo, rekao da nađu veleposlanika Stevensona i odvedu ga u hotel kod Tita, neka on bude s njima, pa ćemo vidjeti što sutra. Veleposlanik Adlai Stevenson (tad američki ambasador u UN-u) otišao je do hotela, ali mu Popović nije dao da vidi Tita. Svejedno, smirili su se, čak je i šef njujorške policije otišao u hotel i prespavao tamo. Sutradan je Kennedy nazvao Tita u hotel - ispričao je tadašnji šef protokola Angier Biddle Duke.
Snimka telefonskog razgovora Tita i Kennedyja, jutro nakon incidenta, dostupna je u predsjedničkoj arhivi:
- Gospodine predsjedniče?
- Da, ja sam - odgovara Tito Kennedyju na engleskom.
- Kako ste? Jeste li bolje?
- Ja sam vrlo dobro, gospodine predsjedniče - uzvraća Tito.
- Osjećate li se dobro?
- Mnogo bolje.
- Jako mi je žao zbog neugodnosti u New Yorku, žao mi je što niste imali prilike otići do Kalifornije i drugih dijelova SAD-a...
- Hvala, hvala, nije to tako strašno.
- Znate, i meni ponekad zvižde u New Yorku. Nadam se da ćete imati ugodan povratak u svoju zemlju i jako nam je drago da ste došli u SAD.
- Hvala vam lijepa.
- Prenesite pozdrave gospođi... (JFK nerazgovijetno izgovara prezime, čini se da misli da je Jovanki prezime Tito), nadam se da ćete nam se jednom opet vratiti...
Na kraju, Angier Biddle Duke prisjeća se jednog doista neugodnog trenutka na Kennedyjevu pogrebu:
- Užasna se stvar dogodila, stajao sam kraj gospođe Kennedy, kad nam je prišao Popović i upitao me: ‘I tko je bio u pravu? Vi ili ja?’.
Duke je javno govorio o tom događaju, o svemu postoji i dostupna snimka, a kasnije je pojasnio kako je Koča Popović tim pitanjem aludirao na upozorenje koje je, ljutit zbog pokušaja četničkog atentata na Tita, Kennedyjevim ljudima uputio mjesec dana ranije. Može se samo nagađati što im je točno rekao nakon upada u hotel, ali poruka je vjerojatno sadržavala sljedeću poruku: Ako ovdje par dana ne možete čuvati Tita, kako mislite svakog dana jamčiti mir Kennedyju? Premda se tog Titova diplomata smatralo najobrazovanijim i najsposobnijim njegovim čovjekom,
➤
školovan je na Sorbonei, pisao filmske kritike za Paris-Soir i družio se s umjetnicima iz Bretonova kruga, on nije imao diplomatski jezik ni nastup. O njegovim neugodnim ispadima ponešto je u memoarima pisao i drugi Titov diplomat školovan u Parizu, Vladimir Velebit, spominjući kako si je odveć oštrim jezikom Koča Popović stvarao mnoge neprijatelje.
JFK je od predsjednika s manama postao besmrtni junak. Nakon njegove smrti mnogima se činilo da je propuštena prilika za neki bolji svijet, da je Kennedy bio čovjek koji može spasiti planet. I desetljećima kasnije oko njega se nastavljaju ispreplitati slični mitovi i legende, pa i zavjere. Ali postoji i stvarna, vrlo jasna ostavština ovog državnika.
- Izglasavanje zakona o građanskim pravima trajna je počast pokojnom Johnu Fitzgeraldu Kennedyju - izjavio je nakon atentata Martin Luther King.
I on će pasti od metka četiri godine kasnije. No Amerikanci će nastaviti voljeti mit o Kennedyju, slaviti tu dinastiju kao svoju izgubljenu kraljevsku lozu. Danas će mnogi reći da je to i ukleta loza.
Obiteljska povijest Kennedyjevih sadrži fascinantnu listu priča o nesretnim sudbinama, smrtima, seksualnom nasilju i zataškanim zločinima. Kad je prije tri godine objavljeno da je na obiteljskom imanju nađena mrtva unuka pokojnog Jackova brata Roberta F. Kennedyja, bila je ta vijest o smrti 23-godišnje djevojke još jedno podsjećanje na pitanje koje si je prije pola stoljeća postavio njezin stric Edward Ted Kennedy: “Nije li pred svima nama neko strašno prokletstvo?”. Čak i kad nema vijesti o preranim smrtima i tragedijama djece, unuka ili praunuka trojice najslavnije braće Kennedyja - Teda, Roberta i Johna - iz potisnutih sjećanja ili zapečaćenih arhiva ne prestaju ispadati svjedočanstva o nesrećama za koje javnost i nije znala. Kad je 1999. poginuo jedini sin Johna Fitzgeralda Kennedyja, jedan je genetičar razvio teoriju o “genu rizika”. Richard Epstein je za Jerusalem Post rekao: “Postoje brojne indicije da Kennedyjevi nesumnjivo nose gene koji ih navode da u životu preuzimaju velike, rizične pothvate, da teže avanturama i bave se potencijalno opasnim aktivnostima”. No, dodaje Epstein, “onaj tko ima gen rizika, treba toga biti svjestan i boriti se protiv njegova utjecaja”...
John Fitzgerald Kennedy mlađi salutira na očevu pogrebu. On je sa suprugom Carolyn Bessette poginuo u padu aviona 1999.